Phyllis Krystal - Sai Baba Konačno Iskustvo

Sai Baba Konačno Iskustvo ZAHVALA Prije svega želim se od srca zahvaliti Sai Babi na njegovoj fizičkoj prisutnosti na zemlji i na prilici koju ta prisutnost pruža svima koji mu dopuštaju da zapali iskru božanstvenosti koja se nalazi u svakome od nas. Zahvaljujem toj iskri u mnogim ljudima koji su mi na razne načine i s puno ljubavi pomogli da napišem ovu knjigu. Izražavam svoje duboko poštovanje mome suprugu Sidneyu, našoj kćeri Sheili i našoj pokojnoj kćeri Lorni - zbog svega što su me naučili. Posebno se zahvaljujem Sidneyu na njegovoj potpori u godinama pripreme ove knjige te Sheili na njezinoj neprocjenjivoj pomoći pri pažljivu uređivanju knjige. Predgovor Zašto sam se prihvatila tako teška zadatka kao sto je pisanje knjige o Sai Babi? To je uistinu izazov, takav da ga sama od sebe nikada ne bih preuzela. Kako obično ljudsko biće može potpuno opisati toliku raznolikost osobe koja je na glasu kao avatar? Nisam se osjećala doraslom tome zadatku. Otprilike zadnjih dvadeset i pet godina trudila sam se na unutarnjem planu otkriti značenje života služeći se meditacijskom tehnikom koja bi se mogla usporediti sa stanjem sna najavi. Rezultat je te potrage psihoterapijska metoda koja se sastoji od vježbi vizualizacije i simbola. Ti se simboli mogu koristiti na sesijama, ali se njima mogu služiti i pojedinci u svome domu. Mnogi s kojima sam radila, nagovarali su me da o toj metodi napišem knjigu. No previše me zaokupljala u praksi, a tu su bile i dužnosti žene i majke, da bih se posvetila takvu zadatku. Uz to, nikada nisam poželjela postati pisac. Čvrsto uvjerena da sam pronašla posao u kojem uživam, nisam željela nijedan drugi. No ljudi kojima je ta metoda pomogla, sve su me više nagovarali jer bi ona preko knjige postala dostupna široj publici, te sam na kraju pristala. Odnijela sam gotov rukopis Sai Babi da ga blagoslovi i zamolila ga da mi dopusti na kraju knjige dodati poglavlje o njemu. Na moje iznenađenje, rekao mi je da o njemu napišem posebnu knjigu. O Babi. njegovu učenju, čudima i izlječenjima pisali su mnogo iskusniji pisci. Zato sam svoj prikaz odlučila ograničiti, što je više moguće, na osobna iskustva, dojmove i spoznaje. Pokušala sam pokazati kako me Baba vodio, korak po korak, na putu za koji zna da je pravi put za mene, postavši lako moj vrhunski zen-učitelj. Između mnogo puteva, učitelj za svoga učenika izabire jedini ispravan, ovisno o njegovim potrebama. Iako tisuće ljudi dolazi k

Babi po blagoslov, Baba ne samo da za svakoga može reći da li je spreman krenuti unutarnjim putem prema jedinstvu s Bogom koji u njemu prebiva, već zna i koji je put prikladan za svakoga od njih. Kao najsigurniji put većini ljudi koja živi u današnje vrijeme, Baba preporuča put bhaktija ili pobožnosti. No čak i kada više ljudi krene istim putem, pojedinačni se koraci na tom putu bitno razlikuju, "kao što se razlikuju i iskušenja koja određuju napredak i stupanj spoznaje svakoga poklonika. Baba za sebe kaže da je avatar koji se u vrijeme velikih napetosti utjelovio da bi čovječanstvu pomogao ponovno otkriti drevnu mudrost kojom će otkloniti veliku nesreću. I drugi su se avatari. poput Rame i Krišne u prošlim razdobljima velikih kriza, utjelovili da bi pomogli ljudima i vodili ih. Prvi je Babin zadatak, koji je sam sebi postavio, iznova povezati ljude svoje rodne Indije s njihovim drevnim naslijeđem Veda, koje su zanemarili zbog materijalističnih aspekata zapadnjačke kulture i običaja. Baba isto tako milostivo daje svoju ljubav i pažnju ljudima iz cijeloga svijeta, koji su pronašli svoj put do njega. U ovome malenu prikazu mojih iskustava s Babom, predstavila sam ga u njegovim mnogobrojnim ulogama: kao mudroga učitelja i duhovnoga gurua, kao roditelja - i majku i oca punog ljubavi, kao prijatelja i tješitelja, kao iscjelitelja i psihologa. K tomu, pokušala sam pokazati njegove sveobuhvatne, makrokozmičke vidove diplomata, osobe koja upravlja, savjetnika i odgajatelja i, iznad svega, svjetskog vođe. Mnogo je onih koji bi mogli bolje predstaviti njegovu višeznačnu osobnost i bogat, aktivan život jer su dulje vrijeme živjeli u njegovoj blizini, što im je omogućilo da ga promatraju u raznim situacijama i u dodiru s tisućama različitih ljudi. Mnogi su ga poznavali od djetinjstva, prateći njegov razvoj tijekom godina. Ja sam ga, međutim, posjećivala samo jednom u godini, nakratko. No osvrnem li se na te kratke posjete svih ovih godina, otkrivam jedinstven obrazac - metodu kojom se služio da bi me podučavao. Taj se obrazac odražava i na širem planu u načinu na koji je započeo svjetsku misiju u ovo nemirno doba svjetske povijesti i evolucije. Budući da se svijet sastoji od pojedinaca, ijedan su i drugi pristup prijeko potrebni kako bi čitav plan postao vidljiv i djelatan. Da bih osmislila ovaj prikaz, moram se baviti isključivo osobnim iskustvima koji su temelj svega što o njemu znam. No želim istaknuti da sam čvrsto nakanila ponajprije predstaviti njega i njegova učenja s obzirom na sebe. Naime, kroz njegovo se djelovanje na moj život može sagledati, kao u ogledalu, utjecaj koji može imati na živote svih koji zatraže njegovu pomoć. ' Mogu se samo nadati da će Baba i njegova poruka privući mnoge koji pročitaju ovu knjigu, da će se mnogi od njih pridružiti njegovim poklonicima u nastojanju da njegova misija u našem nemirnom svijetu postane plodotvorna. No nije nužno biti u njegovoj fizičkoj blizini u Indiji, niti će on uvijek biti dostupan jer je najavio da će se postupno sve manje pokazivati u javnosti. Jedna

od njegovih zadnjih poruka u skladu s tim glasi: "Inner view not interview" (engl. igra riječi: Unutarnje viđenje, a ne intervju, nap. prev.). Drugim riječima, svi koji su spremni i žele se potruditi, u sebi mogu doći u dodir s iskrom božanskosti koja je prisutna u svakome živom biću. Nadam se da ću uspjeti pokazati d a j e to moguće. 1 . poglavlje "Tko je Sai Baba? On je ljubav, ljubav, ljubav." I sada čujem Babu kako pjevuši ovaj mali refren dok ulazi u sobu za intervju u svom ašramu. Tiho ponavljajući te riječi, laganim je korakom, kao da klizi, ušao i poželio dobrodošlicu poklonicima koje je pozvao na skupni intervju. Tako je na svoj neponovljiv način odgovorio na prvo pitanje koje se svima javlja u mislima. Ta njegova naizgled jednostavna izjava, zapravo je istina. No on sam nipošto nije jednostavan. Prvi sam put čula za Babu u travnju 1972., nekoliko dana prije no što smo moj suprug Sydney i ja krenuli na put u sjevernu Indiju, u moj drugi posjet toj zemlji. Nekoliko dana prije odlaska svratili smo u obližnju knjižaru kako bismo kupili nešto za čitanje jer je pred nama bio dug let. Dok sam s najviše police pokušavala dohvatiti jednu knjigu, druga mi je gotovo pala na glavu. Podignula sam je. Odmah me se dojmilo upečatljivo lice na omotu ispod naslova Baba, autora Arnolda Schulmana. Iznenadila sam se što za toga svetog čovjeka nikada prije nisam čula. Pitala sam se kako mi je to promaknulo budući da sam čitala sve što do čega sam mogla doći o istočnim učiteljima i njihovu učenju. Bila sam posve sigurna da ga nikada dotad nisam vidjela jer se tako neobičan izgled ne zaboravlja. Nije to bilo tipično indijsko lice, iako jedva da sam što i vidjela osim njegovih očiju koje su, činilo se, prodirale u samu srž mojega bića. U svom sam-radu naučila obraćati pažnju na "znakove", kako sam to nazivala, koji su mi pomagali i vodili me kroz svakodnevicu, te mi se taj događaj učinio upozorenjem da bolje pogledam knjigu koja mi je gotovo pala na vrh glave, ne u krilo. Listala sam je u nadi da ću otkriti poruku upućenu sebi i pažljivije sam pogledavala druge Babine slike. Prikazivale su ga s različitim izrazima lica i u različitim situacijama, no uvijek u istoj jednostavnoj narančasto-crvenoj haljini. Njegova tamna kosa izgledala je poput aureole oko glave, a, nevjerojatne oči dominirale su svime. Dok sam proučavala slike, osjećala sam kako me snažno privlači. Poželjela sam doznati o njemu nešto više. Tako sam i tu knjigu dodala knjigama koje sam već prije odabrala za predstojeći put. No bila sam toliko opčinjena, da sam je počela čitati čim sam stigla kući. Nisam je više mogla ispustiti iz ruku; pročitala sam je prije no što smo krenuli na put. Bila sam očarana Sai Babom, no još više neobičnim načinom na koji mi, kako mi se činilo, govori sa stranica knjige. Silno sam poželjela osobno ga upoznati. I to što prije! Pogledala sam u naš plan puta i sa žaljenjem ustanovila da

nije nimalo jednostavno posjetiti ga dok smo u sjevernoj Indiji. Bit ćemo daleko od njegova doma u Whitefieldu. u predgrađu Bangalorea, ili njegova ašrama u Puttaparthiju, u državi Andhra Pradesh, mjesta na jugu zemlje. Put smo unaprijed isplanirali tako da su bili potvrđeni svi letovi i hotelske rezervacije. Trebali smo krenuti za nekoliko dana, nije više bilo vremena za izmjene. Koliko sam god razmišljala o tome što bismo mogli promijeniti, nisam našla prostora ni za kratak posjet, i to me doista oneraspoložilo. Otada sam puno puta čula da Babu nitko ne posjećuje ako to nije njegova želja, jer je u životu osobe pravo vrijeme veoma važno. Nakon nekoliko godina uvidjeli smo koliko je to uistinu točno. Nekoliko se naših prijatelja spremalo posjetiti Babu, ali su svi u posljednjem trenutku morali odustati zbog različitih razloga. Jedan za drugim bili su prisiljeni odgoditi planirani put zbog neočekivanih događaja koji su ih spriječili da u tom trenutku odu od kuće. Primjerice, jedna se mlada žena namjeravala ukrcati u avion za Indiju iz Pariza. Tri je dana zaredom dolazila na aerodrom, i svaki put avion zbog nekog razloga nije mogao poletjeti. Konačno je shvatila i odustala je od puta. Razmišljajući o tome svi su, nakon stanovita vremena, uvidjeli da ne bi bilo dobro da u tom trenutku nisu bili kod iz kuće. No ništa od toga još nisam znala u svome prvom susretu s Babom u knjizi koju sam pročitala, i bila sam sve nezadovoljnija što odlazim u Indiju, a ipak ga neću moći posjetiti. Tako je moj put započeo donekle tužno. Naše je prvo odredište bio Rangoon u Burmi. To smo mjesto prvi put posjetili prije jedanaest godina, u siječnju 1961., prije no što je vojska preuzela vlast. Tada sam se zaljubila u tu zemlju i njezine ljude. S nekoliko smo se obitelji u Rangoonu, koji su nam postali dragi prijatelji, s vremena na vrijeme dopisivali. Nova je vlast zatvorila zemlju strancima, što je trajalo nekoliko godina. Čim smo doznali daje taj zakon ublažen i da turisti mogu u Burmi boraviti sedam dana, uključujući dane dolaska i odlaska, odlučili smo to iskoristiti i ponovno je posjetiti. Željeli smo vidjeti svoje prijatelje i sami se uvjeriti u promjene koje su novine i oni u svojim pismima tek navještavali. Željeli smo se i vratiti u središte za meditaciju u Rangoonu, gdje smo proučavali budističku meditaciju ili umno vježbanje pod nazivom satipatthana. Tu je metodu započeo Buda, a u Burmu su je donijeli budistički redovnici ili, kako sami sebe nazivaju, mahasi sayadav. Pri našemu prvom posjetu imali smo sreću upisati kratki tečaj meditacije pod izravnim vodstvom tadašnjega mahasi sayadava. Bilo je to vrijedno iskustvo te smo ga željeli ponoviti, makar i samo nekoliko dana. Taj je drugi boravak u svakom pogledu bio potpuna suprotnost prvome. Stigavši u Rangoon, zaprepastilo nas je koliko je taj lijepi grad propao. Promjena se posebno očitovala u ljudima. Pamtili smo ih kao drage, ljubazne, gostoljubive i sretne ljude, kakve nismo sretali nigdje drugdje u svijetu. Sada smo na ulicama primjećivali samo sumornost i beznađe. Naše smo prijatelje unaprijed

obavijestili da dolazimo, pa smo im se javili čim smo se smjestili u hotel. Bili su presretni što nas opet vide jer smo donosili dašak svježeg zraka iz vanjskog svijeta od kojega su godinama bili odvojeni. No istodobno, jedva su prikrivali strah da će ih netko vidjeti sa strancima. Shvatili smo da sada žive pod nepreslanim nadzorom vojne policije. Nekada su to bili uspješni građani bogate zemlje, koji su se nakon uobičajenih radnih dužnosti redovito povlačili u središte za meditaciju. Sada su doslovno bili zatvorenici u vlastitoj državi, koji su se plašili razgovarati s ljudima da ne bi završili na policiji zbog nekog, makar i neznatnog, kršenja strogih pravila. Posljednjeg dana našeg boravka odbacili su oprez pa smo svi zajedno otišli na oproštajnu večeru. Bila je to radosna večer slična onima koje smo zajedno provodili kada smo prvi put bili ovdje. Sljedećeg smo jutra putovali, željeli su nas otpratili na aerodrom. Osjećali smo se se krivima gledajući ih stisnute kako nam »mašu suznih očiju. Ostavljali smo ih zarobljene u svoje živote bez nade da će im biti bolje, dok smo mi putovali gdje god smo željeli znajući da ćemo se vratiti u zemlju u kojoj ne samo da smo bili slobodni, nego smo mogli živjeti punim životom s razmjerno malo ograničenja. Dok se naš avion dizao uvis, izgledali su poput točkica na zemlji. Pitali smo se da li ćemo ih ikada više vidjeti. S takvim smo se teškim mislima vratili u Calcuttu gdje smo prespavali prije odlaska u Daijeeling. Pokušavajući kroz prozor posljednji put vidjeti zemlju koja mi je bila toliko draga, sjetila sam se svoga nezadovoljstva prije odlaska od kuće kada sam shvatila da na ovom putovanju neću moći posjetiti Babu. Uspoređujući to sa svakodnevnim teškoćama kojima je prožet život Burmanaca, bez nade da će im sutra biti lakše - posramila sam se svoje nestrpljivosti. Poslije sam doznala da su slične spoznaje uobičajene nakon što čovjek prvi put čuje za Babu. Na neki čudan način koji se opire svakom objašnjenju. Baba podučava one koji su makar i nakratko došli s njim u dodir, gdje god se nalazili. Kao da želi potvrditi tu istinu, te se noći u hotelu u Calcutti zbio neobičan događaj. Kako smo još bili ukočeni od duga leta, odlučili smo protegnuti noge prije večere i prošetati hotelskim predvorjem i trgovinama. Otkrili smo staretinarnicu koja je još bila otvorena, pa smo ušli u želji da je razgledamo. Uistinu sam se iznenadila vidjevši sliku Sai Babe na stolu vlasnika trgovine, koji je ustao da nas pozdravi. Kroz glavu mi je proletjela misao da ne bih prepoznala Babu da nisam nedavno pročitala knjigu o njemu. Zamijetivši moje zanimanje, vlasnik me je, iznenađen, upitao znam li tko je Baba. Ja sam pak njega upitala da li je Babin sljedbenik. Odgovorio je da jest i da su sljedbenici i neki članovi njegove obitelji. Zanimalo ga je gdje sam čula za Babu. Rekla sam mu za knjigu Arnolda Schulmana, a on mi je predložio da pročitam Sai Baba - čudesnik, još jednu knjigu o Babi iz pera Howarda Murpheta, Australijanca, zahvaljujući kojemu je on doznao za Babu. Dao nam je adresu knjižare koja se nalazila nedaleko od hotela. Vjerovao je da je još otvorena i da ćemo tamo moći kupiti

tu knjigu. Na odlasku sam ga upitala ima li kakav komad mogulskog nakita. Odgovorio je da trenutačno nema, ali da jedan od njegove braće ima lijepu zbirku toga nakita u svojoj trgovini u New Delhiju. Trebali smo posjetiti taj grad pa nam je dao bratovu posjetnicu. Zapanjili smo se kada smo otkrili da smo njegova brata upoznali prigodom našega posjeta Indiji 1967. godine, a i sada smo ga namjeravali posjetiti. Povremeno smo se dopisivali i nekoliko se puta susreli u Sjedinjenim Državama. Uistinu smo se iznenadili doznavši da su i on i njegova obitelj Sai Babini poklonici. Bilo je to čak i pomalo nevjerojatno jer je uvijek bio sumnjičav prema duhovnim vjerovanjima. Djelovao je poput agnostika koji je vjerska pregnuća prepuštao svojoj supruzi. Jasno se sjećam da sam pomislila kako Baba mora biti iznimno moćan i uvjerljiv kad se uspio dojmiti takva čovjeka. Zahvalili smo se vlasniku trgovine i požurili u knjižaru, s nadom da je još uvijek otvorena i da ćemo naći knjigu koju nam je preporučio. Poslije, kada smo bolje upoznali Babu, naučili smo da se stvari događaju na neki čudan način i da ono što trebamo nađemo upravo onda kada nam je potrebno. Dokaz je za to otvorena knjižara i ljubazni prodavač koji je pronašao primjerak knjige gurnute iza drugih knjiga na polici. Bila je sva prašnjava ali. srećom, cijela. Razveselila sam se što ću moći ponovno čitati o Babi, iako ga na tom putu neću vidjeti. Otada nadalje primjećivala sam da se njegove slike pojavljuju na najneočekivanijim mjestima, kao da nas pozdravlja na različitim etapama našega puta. Učinilo mi se da nas u duhu prati preko svojih slika i knjige. Godinama već tragala sam za nečim što bi mi pomoglo da bolje napredujem na duhovnom putu. Pritom sam posjetila mnoga mjesta, upoznala mnoge učitelje i metode. U svima sam našla ponešto zanimljivo, ali nikada toliko da bi me potpuno zaokupilo. niti sam bila uvjerena da sam našla pravi put. Nastavila sam svoje traženje kada mi se god pružila prigoda. Osim što smo na ovom putovanju namjeravali posjetiti Burmu gdje smo iznova željeli vidjeti središte za meditaciju, u planu nam je bio i susret s Gopijem Krishnom koji živi u Srinagaru, u Kašmiru. S njim sam se dopisivala nakon što sam pročitala njegovu zanimljivu knjigu Kundalini. U njoj je iznio svoja iskustva kada je nehotice, nakon godina meditacije, probudio u sebi energiju kundalini. Slikovitim je pojedinostima opisao nevjerojatne posljedice koje je taj događaj imao na sve vidove njegova života. Kada je konačno shvatio pravu prirodu kundalini, uspio je probiti se kroz tu energiju stigavši do stanja neobične jasnoće. Svoju je teoriju, temeljenu na osobnu proživljavanju, objasnio time daje vrhunac spomenutog iskustva stanje proširene svijesti. Bio je siguran da i drugi duhovni tragatelji mogu postići to stanje svijesti, uz uvjet da dobiju nužne upute o tome kako da nadziru proces buđenja kundalini i time izbjegnu burne reakcije koje je sam imao. Duboko je vjerovao da otkrića do kojih je došao tijekom tog procesa, mogu zanimati i znanost i religiju. Sanjao je da ujedini te dvije discipline kako bi

se zajedničkim naporom otkrilo kako pomoći čovječanstvu da poništi negativne snage koje u svijetu postaju sve djelatnije. Privukao je pozornost nekolicine uglednih znanstvenika, nadajući se da će mu pomoći u pokretanju istraživačkog projekta. Služeći se dostupnim drevnim spisima o kundalini, zajedno s osobnim iskustvima i opažanjima, želio je razviti sigurnu metodu kojom će se muškarci i žene koji žele sudjelovati u predloženom pokusu, podučavati, nakon što ih izabrano tijelo proglasi prikladnim kandidatima. Stigavši u Srinagar, nazvali smo ga. Pozvao nas je da provedemo poslijepodne u njegovoj kući i govorio nam o svojim nadama i planovima vezanim za pokuse koje je zamislio. Bili su uistinu vrlo zanimljivi, no bilo mi je odmah jasno da ta metoda nije za mene, iako je mnogo nudila drugima. Nakon poslijepodnevnog čaja pozdravili smo se i otišli dalje svojim putem. Naša je sljedeća stanica bila New Delhi. Nazvali smo našeg prijatelja staretinara i rekli mu da smo se sreli s njegovim bratom u Calcutti. Iznenadio se i razveselio, poželjevši da se što prije vidimo. Poslije pozdrava i vijesti o njegovu bratu, ispričali smo mu naš razgovor o Sai Babi. On nam je pak ispričao kako je s obitelji otišao Sai Babi i kako su postali poklonici. Obdario nas je pričama 0 Babi i njegovim čudesnim moćima, njegovoj silnoj ljubavi 1 jednostavnu no duboku učenju. Sve je to osnažilo moju želju da ga osobno vidim. Ponovno sam osjetila žaljenje što to ovaj put neću uspjeti. Naš je prijatelj suosjećao sa mnom. Dao mi je Babinu fotografiju koju je snimio za nedavna Babina posjeta New Delhiju. Bila sam presretna što sam dobila svoju prvu slike Babe, koja se činila osobnijom no slike u knjigama. Za vrijeme ručka spomenula sam da imam teškoća sa želucem, vjerojatno sam nešto pojela na brodu prethodne noći. Moj mi je prijatelj tada dao malenu omotnicu s Babinom slikom i objasnio da se unutra nalazi sveti pepeo ili vibhuti koji može poslužiti kao lijek. Podučio me da prstom uzmem malo sivkasta mirisna praha i stavim ga na sredinu čela i na jezik. Dodao je da ga mogu upotrijebiti kao lijek kada mi god zatreba. Tako sam se prvi put upoznala s Babinim vibhutijem. Zahvalno sam ga prihvatila i bez oklijevanja upotrijebila kako mi je bilo rečeno. To mi se poslije učinilo neobičnim jer sam inače veoma oprezna kada nešto uzimam bojeći se alergijske reakcije. Predložio mi je zatim da po povratku kući stupimo u vezu s Amerikancem kojega je upoznao u Babinu ašramu, a koji nam može govoriti o svojim iskustvima. Dobili smo njegovu adresu u San Franciscu. Pri rastanku je upotrijebio neobičan izraz. Rekao je Sai Rani, pozdrav koji ćemo ubuduće tako često čuti od Babinih poklonika pri dolasku i pri odlasku. Uz to, ljudi često sklope ruke, kao u molitvi, držeći ih ispred lica. Taj se pozdrav naziva namaste. Tom se gestom prenosi pozdrav božanstva koje prebiva u jednoj osobi, božanstvu koje je u drugoj. Indijci rijetko pružaju jedni drugima ruku, osim ako se nisu školovali na Zapadu ili su često tamo putovali i usvojili zapadnjačke navike.

2. poglavlje Ubrzo nakon povratka u Los Angeles, otišli smo u Oakland posjetiti našu stariju kćer Sheilu. Tamo smo odlučili potražiti osobu čiju smo adresu dobili od našeg prijatelja u New Delhiju. Nekoliko se puta selio, a kada smo ga konačno pronašli, razočarali smo se ustanovivši da više nije Babin poklonik. Priključio se grupi nekoga drugog učitelja. No čuvši da živimo u Los Angelesu, sjetio se da tamo djeluje nekoliko Sai Babinih centara. Dao nam je adresu i telefon centra u Hollywoodu koji je bio najbliže našemu mjestu stanovanja. Vrativši se kući nazvala sam centar i razgovarala s Janet Bock. Ona i njezin suprug Richard vodili su centar. Ljubazno nas je upoznala s tjednim rasporedom rada centra i predložila da prisustvujemo sastanku koji se održava svakog petka za osobe koje, poput nas, žele doznati nešto više o Babi. Odlučili smo otići tamo sljedeći petak. Stigavši u centar, vidjeli smo da se sastanak održava u prizemlju velike kuće. Prilazeći, čuli smo pjevanje i osjetili miris zapaljenih štapića. Čim smo pokucali, vrata su se otvorila i ugledali smo skupinu ljudi kako prekriženih nogu sjede na podu i pjevaju na stranom jeziku za koji smo pretpostavili daje indijski. Brzo smo sjeli na pod, no mene su odmah zamolili da se pomaknem. Mirno su mi objasnili daje na takvim sastancima uobičajeno da muškarci i žene sjede odvojeno, jedni sjedne, drugi s druge strane sobe, a između njih je uzak prolaz. Ne znajući za to, sjela sam do svoga supruga na "muškoj" strani sobe, a tu pogrešku više nikada nisam učinila. Mnogo poslije doznali smo da je takav raspored sjedenja uobičajen na vjerskim okupljanjima u Indiji i da Baba jako drži do toga. Naime, bilo kakvo nepotrebno ometanje većini ljudi otežava koncentraciju na duhovne vježbe, posebno u meditaciji. Neposredna blizina osobe suprotna spola može biti izvor velikih smetnji, osobito ako ljudi sjede u redovima na podu, a tijela im se dodiruju. Takav bliski dodir može uzrokovati lagano podražavajuće strujanje koje uvelike otežava smirivanje aktivnog uma, onemogućujući mu da povuče misli iz vanjskoga svijeta i koncentrira se prema unutra. Shvatili smo razloge, iako nam se to u početku činilo čudnim, imajući na umu daje na Zapadu običaj da cijele obitelji sjede u crkvama u istome redu. No to nam je ubrzo postalo uobičajenom pojavom. Tada smo prvi put prisustvovali pjevanju bhajana, pobožnim pjesmama nalik crkvenima. Budući da nismo znali riječi i melodiju, nismo sudjelovali u pjevanju, pa sam iskoristila prigodu da pogledam prostoriju. Na zidovima je bilo puno Babinih slika. Najednom kraju sobe, a na tu smo stranu svi bili okrenuti, bio je podignut oltar. Na njemu su stajale vaze s cvijećem, zapaljenim svijećama i mirisnim štapićima te Babine slike. Na trenutak me obuzela tjeskoba kada sam se sjetila oltara iz svoga djetinjstva u Engleskoj, sa slikama Isusa Krista, njegove majke Marije i križem umjesto slika

Sai Babe. Mislila sam da sam, preselivši se u Sjedinjene Države, sve to ostavila za sobom. Postajem li to dijelom druge vjere i to nakon što sam odlaskom iz Engleske okrenula leđa formalnoj religiji jer mi nije dala odgovore koje sam tražila? Znala sam da na to pitanje ne mogu odgovoriti dok ne steknem više iskustva o Babi i njegovim učenjima, i s tim sam mislima odbacila sve sumnje. Bhajcini su se umnogome razlikovali od crkvenih pjesama koje sam pjevala kao dijete, pa sam ih pomno slušala. Primijetila sam da nekolicina ljudi, i muškaraca i žena, koristi indijske bubnjeve, zvončiće i harmonij. Skup tih jednostavnih instrumenata stvarao je zanimljiv i ugodan dojam, različit od ozbiljne orguljaške glazbe moje mladosti. Primijetila sam također da se muškarci i žene izmjenjuju u vođenju bhajana. Svaki bi otpjevao jedan stih pjesme, a drugi, koji su znali riječi, ponavljali bi ga u zboru. To se ponavljalo nekoliko puta uza sve brži ritam, a posljednji bi se stih opet pjevao polako. Bilo je to dirljivo iskustvo. Promatrajući okupljene ljude uočila sam da se veoma razlikuju i da potječu iz različitih sredina. Bilo je tu ljudi svih dobi, od beba koje su spavale na podu pokraj svojih majki, do starijih koji su sjedili u stražnjem dijelu sobe na stolicama brižno postavljenima za one kojima je teško sjediti na podu prekriženih nogu. Dvoje im je bilo zajedničko - oduševljenje kojim su pjevali bhajane i ljubav za Babu koja je sjajila u njihovim očima. Priznajem da sam se čudno osjećala što sam, makar i tako malo. bila dijelom skupine ljudi koji tako očito obožavaju Babu kao da je Bog. Baveći se već godinama psihoterapijom na unutarnjoj razini, neprestano sam bila upozoravana da ne obožavam ljudsko biće, ma koliko napredno bilo. Ipak sam se našla među ljudima koji glasno obožavaju Babu u ljudskom tijelu, makar je njegov lik vrlo zanimljiv. Usprkos svojim sumnjama, osjećala sam neodoljivu privlačnost, osobito prema slici što se nalazila u sredini oltara, s njegovim ozarenim i nasmijanim licem uokvirenim aureolom crne kose. Promatrajući ga, postala sam svjesna da sam na iracionalnom planu potpuno uvjerena da gleda ravno u mene. Na neki sam čudan način osjećala da zna o čemu sam razmišljala, uključujući i moje sumnje, a da ipak sve razumije i uz blagi mi osmijeh kaže: "Da, prirodno je i ispravno da postavljaš pitanja, čak i da sumnjaš, no uskoro ćeš shvatiti." Iz tihe me zadubljenosti trgnula tišina nakon pjevanja i glas jednog čovjeka, poslije sam doznala da je to Dick Bock, koji je najavio kratku meditaciju. Sada sam se našla na poznatijem terenu jer smo nastojeći godinama bolje razumjeti život, provodili nekoliko različitih vrsta meditacije. Nakon što sam bila izložena tolikim neobičnim iskustvima, bilo mi je drago što se mogu povući u sebe. Činilo se daje prošlo svega nekoliko sekundi, a zapravo nakon otprilike desetak minuta, meditacija je prekinuta pjesmom. Sada su svi ritmički otpjevali nekoliko stihova. Primijetila sam da se za to vrijeme nešto događa među ljudima koji su sjedili u redovima. Vidjela sam da jedno drugome dodaju malu posudu s istim onim mirisnim prahom koji su mi dali u New Del-

hiju. Kada je posudica stigla do mene, žena pokraj mene pokazala mi je da stavim malo na sredinu čela i na jezik. Uronila sam prst u mekani sivi prah i sjetila se svog prvog susreta s njim. Prenula sam se shvativši da su moji problemi sa želucem koji su me tada mučili, nestali brže no što bi se moglo očekivati. Jesam li se brzo oporavila zbog vibhutijal Na tu su me pomisao prošli trnci. Poigrava li se to sa mnom moja mašta, ili mi je vibhuti uistinu pomogao? Predala sam posudicu ženi pokraj sebe i promatrala njezin put duž redova, dok na kraju nije završila na oltaru blizu slične posude na muškoj strani. Sastanak je završio filmom koji je Dick Bock snimio u Indiji. Gledali smo Babu kako se kreće među gomilom ljudi željnih da ga vide u njegovoj kući blizu Bangalorea i u ašramu u Puttaparthiju, selu u kojem je rođen. Očarana, gledala sam ga tako prvi put kako polako šeće između ljudi s čijih se lica čitalo obožavanje. Katkad bi zastao i nasmiješio se ili porazgovarao s nekim. Cesto je podizao ruku blagoslivljajući, a ljudi su željno okretali lice k njemu u nadi da će privući njegov pogled ili će im se obratiti kojom riječju. Ubrzo sam postala svjesna njegove snažne privlačnosti koja se osjećala čak i preko filma. To me podsjetilo na osjećaj koji sam imala čitajući one dvije knjige o njemu. Činilo mi se kao da s tiskanih stranica dopire do mene. Što sam dulje gledala film i njegov mali, u narančasto odjeven lik kako skladno prolazi kroz gomilu, u meni je sve više rasla prvotna želja da ga posjetim. S dubokom unutarnjom sigurnošću znala sam da neću biti zadovoljna dok ne doživim to neposredno iskustvo. Čim je film završio, svi su ustali. Budući da smo bili novi, Bockovi koji su nas vidjeli kada smo stigli, došli su se s nama pozdraviti. To za nas nije bio samo početak prijateljstva, već i korak prema Babi. S vremena na vrijeme odlazili smo na sastanke i upoznali se s nekoliko poklonika. Neki su od njih već bili kod Babe, neki su, poput nas, željeli od njih što više doznati o njemu. Mnogi su nam pričali o svojim iskustvima, a mi smo ih žedno slušali. Otada sam bila ispunjena svime što sam vidjela i čula o tom iznimnome biću. Neprestano smo o njemu ispitavali Bockove i druge poklonike. Tako smo doznali o različitim vidovima njegova bića i o bezbroj raznovrsnih načina kojima je djelovao na one koji su bili s njim u dodiru, bilo u Indiji ili kod kuće. Njegov utjecaj nije bio ograničen ni vremenom ni prostorom. Što smo više o njemu doznavali, to nam je bivao sve neobjašnjiviji. Prisjećajući se sada tih prvih dodira s Babom, beskrajno sam zahvalna što se nije ispunila ona moja silna želja da odjurim k njemu dok smo bili na sjeveru Indije. Kada smo ga napokon prvi put vidjeli, bili smo mnogo bolje pripremljeni za to jer smo odlazili na sastanke, razgovarali s drugim poklonicima, pogledali filmove o njegovu svakidašnjem životu, slušali ga na kasetama kako pjeva bhajane i pročitali mnoge knjige o njegovim učenjima u engleskom prijevodu. Zahvaljujući toj postupnoj pripremi, stigavši u Indiju razumjeli

smo mnoge nove riječi i fraze i mogli smo ih izgovoriti. U početku, slušajući kako ih s lakoćom upotrebljavaju oni koji su znali njihovo značenje, pitala sam se hoću li ih ja ikada moći iz-' govarati tako lako i njima se ispravno služiti. Budući da su meni bili tako strani, pretpostavljam da su bili i drugima. , Najprije treba razjasniti riječ poklonik. Već sam je upotrijebila kako bih napravila razliku između onih koji jesu Babini sljedbenici i novih, poput nas, koji su čuli za njega ali žele doznati više prije no što stvore mišljenje, bilo što odluče ili se na nešto obvežu. Riječ poklonik označava osobu koja je potpuno predana nekome ili nečemu i či ji je cijeli život posvećen izabranoj osobi, cilju, idealu ili kakvu interesu. Biti istinski Babin poklonik znači biti duboko zaokupl jen njime i njegovim učenjima, što zauzima najvažnije mjesto u životu pojedinca. Naravno, mnogo je stupnjeva predanosti i stoga mnogo vrsta poklonika, ovisno o njihovu shvaćanju Babine poruke - od onih koji su samo površno zainteresirani, do onih koji su mu potpuno predali svoj život i traže njegovo vodstvo. Za te posljednje Baba kaže da ih je tako malo "da se mogu izbrojati na prste jedne moje ruke!" Baba razlikuje tri vrste poklonika. Prvi su oni koji slušaju njegove riječi, ali ih ne provode u djelo te se ne mijenjaju. Zatim su tu oni koji slušaju njegove riječi, no suviše ih doslovno shvaćaju. Kada bi im rekao da krenu određenim putem, slijedili bi njegove upute, ne pitajući se kako zaobići prepreke koje ometaju njihov napredak. Silom bi išli dalje ili bi pokušali odgurnuti prepreku umjesto da zdravorazumski nađu okolni put ili je prevladaju kako drukčije, inteligentno primjenjujući njegovo učenje. U trećoj su skupini oni koji slušaju njegova učenja i pokušavaju ih primijeniti na najbolji način u svakoj situaciji u kojoj se zateknu, prilagođujući ih tako da odgovaraju određenom slučaju. Ta skupina pokušava živjeti Babina učenja umjesto da samo slušaju i razmišljaju o njima. Baba bi želio da svi poklonici budu poput njih. Mnogi griješe u tome što očekuju da će odmah, čim postanu Babini poklonici ili poklonici kojega drugog učitelja ili sustava, nekim čudom postati pošteni, mudri, nesebični, pouzdani, puni ljubavi, riječju, savršeni. Naravno, to se ne događa tako. Do trajne promjene dug je i spor put. Stoga ni od sebe ni od drugih ne treba očekivati trenutačno savršenstvo. Primi li poklonik to upozorenje k srcu, uštedjet će si mnoga razočaranja i gorčinu. Znam da su se mnogi razočarali i razljutili poklonivši svoje povjerenje osobi koja se predstavljala kao Babin poklonik. Da li netko zavrjeđuje naše povjerenje ili ne, treba prosuditi naš zdrav razum i razboritost, a ne pretpostavka da je u trenutku kada je upoznala Babu, takva osoba postala djevičanski čista. Avatar je druga riječ koju smo u tim prvim tjednima često čuli vezano uz Babu. Objasnili su nam daje avatar Božja inkarnacija koja se pojavljuje na zemlji u fizičkom obliku da bi nadahnjivala ljude u doba velikih teškoća. Taje ideja izložena u Bhagavad

Giti, što na sanskrtu znači "Božja pjesma", a dio je velikog indijskog epa pod nazivom Mahabharata. Gita, kako je često nazivaju, lirski je dijalog između Krišne, avatara onoga doba, i Arjune, ratnika kojega Krišna podučava. U jednom trenutku Krišna kaže: "Kada oslabi dobrota, a zlo ojača, utjelovljujem se. Vraćam se u svakom dobu da oslobodim svete, uništim grijehe grješnika i uspostavim ispravnost." Babaje parafrazirao Krišnu: "Utjelovljujem se od vremena do vremena da bih zaštitio pravednike, uništio zle i na čvrste osnove postavio ispravnost". Među poklonicima često se čuje riječ daršan. Mnogo smo puta čuli daje netko imao Babin daršan ili je bio na na dršanu dok je boravio u Indiji. Riječ je sanskrtska i znači "viđenje", a danas je proširila značenje te obuhvaća vrlinu, duhovno uzdizanje ili blagoslov za što se vjeruje da pojedinac prima u prisutnosti velike osobe. To je hinduistički pojam, zapadnjacima ga nije lako shvatiti jer u našoj kulturi nema ničega sličnog. Najbliže je tomu Papin blagoslov koji često daje s balkona mnoštvu ljudi koje ga čeka ispod. Većina će Indijaca učiniti sve kako bi bar letimice vidjeli izabranog učitelja, jogija ili koju drugu karizmatsku osobu, prevaljujući često velike udaljenosti da bi dobili taj dar. Mnoštvo se ljudi skuplja na mjestima gdje očekuju da će se Baba pojaviti, često i satima prije njegova dolaska, u nadi da će imati daršan. To smo najprije vidjeli u filmovima koje smo gledali u Sathya Sai centru, i poslije u Indiji kada smo to sami doživjeli i osjetili magnetizam njegove prisutnosti. U početku nam je bila strana i riječ vibhuti. Ona doslovno znači čudo. U obliku praha, ta riječ simbolizira konačni oblik na koji se svede sve što je materijalno, ponajprije kroz vatru koja istodobno pročišćava. Podsjeća također da će sve stvari za kojima žudimo jednom postati prah i pepeo, a kako one nemaju stalnu vrijednost, ne mogu pružiti trajno zadovoljstvo ili korist. Budući da je pepeo krajnja i osnovna supstancija, može značiti sve i sva. Ako ga tako shvaćamo, može nam poslužiti za liječenje, zaštitu, posvećivanje ili mu se može pridati simbolična uloga potrebna u određenom trenutku. Već sam spomenula pjevanje bhajana na sastancima na kojima smo sudjelovali. To su pjesme kojima se slavi određeni Božji aspekt. Vjeruje se da ponavljanjem jednoga ili više Božjih imena s kojima se povezuju pojedine vrline, pjevač doslovno postaje dijelom te iste moći od koje istodobno dobiva blagoslov. Treba objasniti i riječ ašram, posebno stoga što na Zapadu nema za to odgovarajućeg ekvivalenta, a najbliži bi možda bio pojam samostana ili pustinjakova boravišta. Ta riječ doslovno označava mjesto na kojemu se čovjek ne bori, ne sukobljuje i ne napreže (srama)-, mjesto na kojemu je moguće naći mir. riječju, raj. U Indiji to je obično cijelo područje koje okružuje gurua ili učitelja. mjesto gdje ljudi mogu boraviti dok slušaju njegova učenja. Ašrami su obično smješteni na udaljenim mjestima daleko od

gradske vreve i strke tako da posjetitelji mogu mirno meditirati ili primjenjivati učiteljeve naputke. Ašrami su većinom vrlo jednostavni. Pružaju minimum zaklona i hrane za hodočasnike, a za razliku od svjetovnog, naglasak se stavlja na unutarnji život. Guru je učitelj. Kada se laj naziv odnosi na duhovnog učitelja, označava osobu koja vodi učenike od mraka ka svjetlu i služi kao vodič prema duhovnom oslobođenju pokazujući put k uništenju iluzije. Sai Babaje avatar i guru koji živi u ašramu gdje njegovi poklonici imaju daršan. On stvara vibhuti da im izliječi tijela, um i dušu, a ponekad povede i pjevanje bhajana. Uz indijske riječi morali smo se upoznati s različitim običajima, pravilima i uputama za ispravno ponašanje i oblačenje u ašramu. Krajem 1977. počeli smo ozbiljno razgovarati kada bi bilo najbolje krenuti u naš prvi posjet Babi. Odlučili smo otići u siječnju jer tada zbog godišnjice braka, 30. u tom mjesecu, uvijek odlazimo od kuće. Uvijek sam nastojala u svako putovanje sa svojim suprugom uključiti bar jedno mjesto ili jednu osobu koja će nas nadahnuti kako naš put ne bi bio tek puko turističko razgledavanje, već plodno iskustvo. No naš put k Babi bio je prvi na koji smo krenuli isključivo zbog posjeta duhovnoj osobi. Stoga su se pripreme za taj put bitno razlikovale od prethodnih. Čim su poklonici iz naše blizine, koji su već bili u Indiji, doznali da namjeravamo otići k Babi, dobili smo mnogo korisnih savjeta. Janet Bock nam je dala popis važnih i praktičnih pojedinosti i uputa kojih smo se trebali pridržavati. Upozorili su nas da se ne može unaprijed znati gdje će se Baba nalaziti. Najprije je trebalo doći u Bangalore i provjeriti da li je Baba u svom domu u Whitefieldu, ili je u ašramu u Puttaparthiju. u državi Andhra Pradesh, oko pet sati vožnje od Bangalorea. Rečeno nam je i koja pravila ponašanja i oblačenja vrijede za Babine posjetitelje. Mnogi se običaji u Indiji razlikuju od onih na Zapadu. Stoga je bilo važno upoznati se s njima prije odlaska u Indiju kako ne bismo pogriješili i Indijce ili sebe, makar i nenamjerno, doveli u neugodnu situaciju. Budući da su mjesta koja smo namjeravali posjetiti bila mjesta bogoštovlja, od posjetitelja se očekivalo da se ponašaju kao da su u crkvi ili u hramu. Uvidjeli smo da se svi ti jednostavni naputci temelje na zdravu razumu i dobru ponašanju, a obuhvaćali su samo nekoliko pravila prilagodbe tamošnjim običajima. Već smo se na našim sastancima naviknuli da žene i muškarci sjede odvojeno. Budući da ne pušim, ne pijem, ne uzimam droge i ne jedem meso, ta mi ograničenja nisu teško pala. No odjeća na koju smo mi naviknuli, uvelike se razlikuje od onoga što se očekivalo da nosimo u Indiji. Indijke još uvijek nose sari, pa to žele i zapadnjakinje. Ako se zbog bilo kojeg razloga ne može obući sari, može se nositi duga široka haljina ili kaftan sa šalom prebačenim preko grudi i ruku kako bi se sakrili ženski oblici. Kao i kod odvojena sjedenja, time se želi izbjeći odvraćanje pozornosti. Odlučila sam prije odlaska kupiti tkaninu za jedan sari, a ostale ću kupiti u Indiji gdje je veći izbor. Uvjerili

su me da mogu dali sašili malenu bluzu ili choli u bilo kojem od mnogobrojnih krojačkih trgovina kojima Indija obiluje. Za žene ima vrlo malo gotove odjeće, izuzev podsuknja koje se nose ispod sarija. Većina trgovina koje prodaju sarije, imaju krojače koji šiju cholije. Oni će porubiti krajeve sarija i učiniti preinake tako da sari pada u urednim naborima, što je posebno važno za tanke tkanine. Muškarci mogu kupiti gotovu odjeću, no krojači će za kratko vrijeme sašili po mjeri košulje i jednostavne hlače, poput pidžama. Muškarci kod Babe uglavnom nose bijelo, stoje simbol čistoće. Baba savjetuje: "Ako držite tijelo čistim, i um će lakše slijediti laj primjer." Također kaže: "U mome ašramu morate prihvatiti pravila ponašanja propisana za posjetitelje." Sada se može nabaviti i knjižica Kako se pripremiti za boravak u Babinoj blizini, s Babinim uputama, koja će dobro poslužiti onima koji se spremaju u Indiju. Postoji i knjižica zdravstvenih i medicinskih uputa, koju je sastavio dr. Michael Goldstein. U njoj se preporučuju razne zdravstvene mjere predostrožnosli prije puta i za boravka u Indiji. Uključuje i preventivne mjere i korisne lijekove koje treba ponijeti u slučaju bolesti. Bilo bi uputno posjetiti svoj zdravstveni centar da bi se dobile injekcije koje se preporučuju kada se putuje u određene zemlje. Liječnici uvijek imaju liste područja u kojima su moguća izbijanja nekih ozbiljnijih bolesti, npr. kolere. U Indiji je čest hepatitis pa je mudro uzeti injekciju gama globulina dan ili dva prije polaska jer on djeluje samo nekoliko tjedana. Budući da smo namjeravali posjetiti samo Babu, trebalo nam je malo prtljage. Poslije smo čuli za jednu od njegovih omiljenih izreka: "Putujte s malo prtljage, brže ćete stići." 3. poglavlje Odlučili smo doći u Indiju preko Bombaya uglavnom zato što nas za taj grad vežu ugodna sjećanja iz prošlog posjeta. Tu smo upoznali Sri Nyaya Sharmu, učitelja koji nas je podučio tehnici meditacije i posebnom načinu iscjeljivanja. Sve do njegove smrti održavala sam s njim blisku vezu preko pisama. Nešto prije smrti upoznao me je s mladim indijskim studentom koji je u to vrijeme studirao na Massachusettskom tehnološkom institutu u Bostonu, ali je poslije nastavio studij na Californijskom sveučilištu u Santa Cruzu. Željeli smo upoznati njegove roditelje koji žive u Bombayu i izvijestiti ih o njihovu sinu iz prve ruke, a istodobno od njih saznati pojedinost o Sharminoj smrti koja nas je zaprepastila. Kao da žele zapečatiti našu odluku, Dick i Janet Bock su, u razgovoru o predstojećem putu, usputno spomenuli d a j e za njihova zadnjeg posjeta Babi čitano iz Bhriguove knjige, čiji se jedan primjerak nalazi kod pandita u Bombayu. O toj smo znamenitoj knjizi već čuli od prijatelja nekoliko dana prije našega prošlog posjeta Indiji. Tada smo doznali da se za nekoliko primjeraka izvornoga teksta brinu panditi koji ga znaju

prevesti s jezika na kojemu je napisan. Namjeravali smo tada posjetiti i dva mjesta u kojima su se čuvali spomenuti primjerci Katmandu u Nepalu i Poona u Indiji. No za susret s tim knjigama očito još nije bilo pravo vrijeme. U Katmanduu su nam rekli daje kraljeva sestra, u čijoj se kući knjiga čuva, otputovala na dulje vrijeme, zaključala knjigu i kluč ponijela sa sobom. U Pooni se pandit koji je bio zadužen za knjigu razbolio od dječje paralize te nas nije mogao primiti. Čuli smo da se ta iznimna knjiga spominje u Bhagavad Giti i da ju je prvotno palminim listovima napisao mudrac Bhrigu tako da mu je njezin sadržaj prenesen u dubokoj meditaciji. U njoj se opisuju životi pojedinih ljudi koji će jednom u budućnosti doći i zatražiti savjet. Kada sam prvi put čula za knjigu, bila sam očarana, ali i puna nevjerice. Željela sam se sama osvjedočiti i provjeriti ima li kakva poruka za mene, koliko god se to činilo nemogućim. Odlučila sam da ću tek tada povjerovati da se čovjek koji je živio prije nekoliko tisuća godina nekako projicirao u budućnost i opisao ljude koji će tada živjeti. Kineska Knjiga promjene ili 1 Ching jedina je knjiga nalik ovoj, iako su podaci mnogo općenitiji i u njoj se ne navode pojedinačna imena ili nadnevci. Nakon razočaranja što nam na prvom putovanju nisu mogli čitati iz knjige, sada nam se za to pružila prilika, ovaj put u Bombayu. Prije nismo ni znali da postoji primjerak knjige u tom gradu. Čudno je što nam to nitko nije spomenuo. Bilo je očito da tada za nas nije bilo pravo vrijeme da se s njom posavjetujemo, pa smo se nadali da će ovaj put biti drukčije. Medu poklonicima je uobičajeno da onome koji putuje u Indiju uruče svoja pisma za Babu. Tako su bili sigurni da će ona stići u Babine ruke, i nisu bili prepušteni milosti nepouzdane pošte. Dali su nam velik paket pisama iz hollywoodskog centra, koji smo trebali uručiti Babi. Pomisao na putovanje ne uzbuđuje me odveć, sve dok ne sjednem u avion i on se ne digne u zrak. Tek sam tada sigurna da sam uistinu na putu i da se više ništa neće dogoditi što bi moglo odgoditi putovanje. No ovaj je put bilo teško ostati miran pri pomisli da ćemo uskoro biti u Babinoj blizini i imati svoj prvi daršan. Kako to nije bio naš prvi posjet Indiji, ta nas se različita kultura nije toliko dojmila kao pri prvom dolasku, kojega se još uvijek živo sjećam. Sva su nam osjetila bila doslovno bombardirana prizorima, zvukovima i mirisima ove goleme zemlje i njezina mnogobrojna stanovništva, i ljudskoga i životinjskoga. Indija ima poseban miris koji zapahne posjetitelja na samom dolasku. Zapravo je to prije sveprožimajuće ozračje, no neka određena aroma jer od silnih mirisa, niti jedan ne prevladava. To je zadah neopranih tijela i mokraće, jak miris različitih mirodija, ženskih parfema i svakovrsne kuhane hrane. Nad svime se nadvija oštar miris tisuća malih otvorenih vatri koje služe za kuhanje. Budući da u Indiji vlada nestašica drva, uobičajeno je da se kao gorivo upotrebljava kravlji izmet. Tisuće krava luta ulicama bez ikakva nadzora.

Osim što se izmet skuplja kako bi poslužio kao gnojivo za usjeve, što je običaj i u mnogim drugim zemljama, žene ga i djeca skupljaju, oblikuju ga među dlanovima i suše na vrelom suncu dok se ne stvrdne i postane upotrebljiv kao gorivo. To gorivo stvara dugotrajan jednolik plamen. No snažan zagušujući dim teško se nadvija nad svime, posebno na večer kđda se obitelji okupljaju uz jednostavan obrok. U Bombayu, smještenom na obali, vlaga i visoka temperatura tijekom cijele godine stvaraju zajedno atmosferu sličnu dobropoznatu smogu koji guši Los Angeeles u vrijeme temperaturne inverzije. Unatoč tomu, Bombay je veoma zanimljiv grad u kojemu smo doista uživali. Raspitavši se nakon dolaska o Bhriguovoj knjizi, saznali smo ime i adresu pandita kojemu je knjiga bila povjerena. Kako je govorio samo hindi, ljubaznošću Bockovih dobili smo ime i adresu njihove prevoditeljice. Nazvali smo je i zamolili da nam ugovori posjet te da nam bude vodič i prevodilac. Čim smo stigli, pandit nas je poveo u malen stražnji vrt, gdje je astronomskim ravnalom izmjerio naše sjene. To mu je očito pomoglo u traženju stranice u knjizi, na kojoj smo možda spomenuti. Vrativši se u kuću, zadivljeno smo promatrali stotine svežnjeva uredno spakiranih palminih listova. Svaki je bio prekriven drevnim pismom i čudnim znacima. Pandit je tražio kroz svežnjeve i konačno izvukao tri lista. Postavio nam je nekoliko pitanja da bi se uvjerio da li smo spomenuti u njima. Zanimali su ga određeni događaji iz našeg života, primjerice kada smo se vjenčali, koliko imamo djece i kojega su spola, te datumi važnih događaja, kao što su nesreće ili bolesti. Postupkom eliminacije odabrao je dva lista koja se, rekao nam je, odnose na par koji će doći u sadašnjem vremenu i pitati za savjet. Listovi su se slagali i s ostalim podacima koje smo naveli. Tada je počeo čitati list koji se navodno odnosio na mojeg supruga. Nikako nije mogao znati ništa o nama, a ipak je rekao mnogo toga što je odgovaralo istini, uključujući i podatak o starosti moga supruga kada smo prvi put, 1967. godine, došli u Bombay, te da smo tada upoznali svog učitelja meditacije. Zatim je rekao da ćemo uskoro upoznati još većeg učitelja na čijim se slikama katkad pojavljuje pepeo. Ničim nismo pokazali daje u pravu. Nakon što je mojem suprugu rekao nekoliko osobnih podataka, uzeo je list koji se odnosio na mene. Ponovio je podatak o učitelju meditacije i o još većem učitelju kojega ćemo upoznati. Dodao je da će mi taj učitelj dati prsten, svoje slike, sveti pepeo, lijek, svoju ljubav i blagoslov. U tom sam trenutku, moram priznati, izgubila svako zanimanje jer mi se sve što je predvidio činilo nevjerojatnim. Tadajoš nismo ni znali gdje je Baba, čak ni to da li ćemo ga vidjeti, a kamoli da ćemo od njega dobiti darove. Nisam ni pomišljala na darove. Ako već budem imala sreću da ga sretnem, nadala sam se da će mi pomoći na unutarnjem putu k prosvjetljenju i spajanju s Božanstvom. Sjetila sam se našega prvog susreta sa Sri Nyaya Sharmom, našim prijašnjim učiteljem za kojega se isto tako govorilo da materijalizira

predmete i darove za pojedine ljude. S određenom dozom nelagode, sjetila sam se da sam mu sasvim jasno dala do znanja da od njega ne očekujem psihičke fenomene ili magiju i opipljive darove, već duhovno učenje i vježbe meditacije. Ljubazno se nasmiješio i odmahnuo glavojrfTstd A e u južnoj Indiji znak prihvaćanja i potvrde. Otada se usredotočio na svakodnevni rad u kojem nas je podučavao meditaciji pnlcrndnoj za oboje. Tijekom našeg boravka u Bombayu posjetili smo roditelje Sharmina mladog štićenika i doznali uzrok Sharmine smrti. Nastojao je jednoga svog sljedbenika izvući iz panđa čarobnjaka crne magije. Za osvetu, taj je čovjek usmjerio svoju negativnu energiju na Sharmu, od čega je ovaj dobio srčani udar. Kako to da se nije mogao zaštititi, odmah sam zapitala. Odgovorili su mi da je pokušao budući da je znao da se, prema njegovu horoskopu, približava vrijeme u kojem će biti ranjiv za napade, a možda će čak i umrijeti. Pretpostavljali su da je i čarobnjak znao za to kritično razdoblje te iskoristio svoje znanje i napao iz daljine ciljajući Sharmino srce koje su i njegove horoskopske karte pokazivale kao najslabiji organ. Objašnjenje mogućeg uzroka Sharmine smrti mnogo mi je toga razjasnilo. Njegova me smrt užasnula i ražalostila, no istodobno sam bila zbunjena čitajući nanovo nekoliko njegovih posljednjih pisama. Sada sam tek uvidjela d a j e vjerojatno znao da mu se približava kraj. Pretpostavka daj e taj kraj možda uzrokovan crnom magijom, tako brzo nakon što nam je čitano iz Bhriguove knjige, samo mi je potvrdila da ne želim imati veze ni s jednom vrstom magije, uključujući izvješća o Babinoj sposobnosti da materijalizira predmete. U tom smo se raspoloženju pripremali potražiti Babu u Bangaloreu. 4. poglavlje Bangalore je jedan od najčistijih i najljepših indijskih gradova u kojima smo bili. S brojnim parkovima i mnogim vrstama drveća i grmova što cvjetaju obrubljujući ulice, opravdava glas "indijskoga grada vrtova". Mnogo poslije otkrili smo daje to razmjerno nov grad, izgradnja se pojedinih njegovih dijelova unaprijed planirala tako da se nije širio u svim smjerovima kao drugi indijski gradovi. Njegova je prednost i u ugodnoj klimi u većem dijelu godine, što može zahvaliti donekle većoj nadmorskoj visini. Sve u svemu, zaključili smo daje to prikladna sredina za Babu i njegovu poruku svijetu. Čim smo stigli u hotel, nazvali smo dr. Bhagavantama, znamenita fizičara i Babina poklonika i glavnog prevodioca. Od njega smo doznali daje Baba u svojoj kući u Whitefieldu. Predložio nam je da uzmemo taksi i odemo na popodnevni daršan koji će biti oko četiri sata. Objasnio nam je da Baba običava izaći iz svoje kuće oko devet sati ujutro i ponovno svako poslije podne kako bi mnoštvu ljudi koji ga svaki dan čekaju, dao svoj daršan. Zahvalili smo mu se i brzo proračunali da ćemo imati tek toliko vremena

da se raspakiramo, osvježimo, obučemo u prikladnu odjeću i odvezemo na popodnevni daršan. Bila sam presretna što ću ubrzo biti u Babinoj blizini. Protresla sam tkaninu koja mi je trebala poslužiti umjesto sarija i osjetila zahvalnost što sam se unaprijed tako pripremila. Još nisam imala choli koji se nosi uz sari pa sam, zasad, odlučila obući običnu bluzu. Prije odlaska u Indiju pokazali su mi kako omotati tkaninu oko struka i složiti u nabore koji uredno padaju na stranu da bi se lakše koračalo. No to nije bilo lako učiniti bez pomoći, posebno zato što sam se žurila na daršan. Konačno sam tkaninu uspjela posložiti, ali sam bila vrlo uzrujana strahujući da će se rastvoriti u pogrešnom trenutku. Uzica koja je trebala držati podsuknju oko struka činila mi se preslabom da bi mogla zadržali toliku tkaninu. Uskoro ću se naučiti služiti sigurnosnim iglama, a s vremenom sam se oslobodila prijašnjega straha i sada s više pouzdanja nosim sari. Napokon odjeveni, ja u svoju novu odjeću, suprug u bijelu platnenu košulju i hlače, krenuli smo taksijem u naš prvi posjet Whitefieldu, mjestu o kojemu smo toliko puno slušali. Vožnja je bila očaravajuća, no opasna za živce jer je naš vozač stalno skretao ulijevo i udesno na neravnoj cesti kako bi izbjegao pješake, djecu u igri, krave i pse. Svi su se oni kretali bez reda sredinom ceste, posve nesvjesni nadolazećih automobila koji su neprestano trubili, što je jedan od zvukova koji u Indiji najjače probijaju uši, u što ćemo se ubrzo uvjeriti. Stigli smo do ulaznih vrata za Babinu kuću čitavi, no pomalo uzdrmani vožnjom od koje nam se dizala kosa na glavi. Iskrcali smo se iz taksija i ušli kroz glavna vrata. Tu su se već okupile stotine ljudi sjedeći u urednim redovima na tlu i čekajući Babu. Primijetila sam da muškarci i žene sjede odvojeno, s lijeve i desne strane drvoreda koji je vodio do teških željeznih vrata. Kroz ogradu se mogla nazrijeti prostrana kuća. Krenuli smo naprijed kako bismo pronašli mjesto, no jedan muškarac ijedna žena brzo su nas zaustavili i zatražili da skinemo cipele. Upozorili su nas na to, no zaboravili smo, uzbuđeni što smo napokon stigli. Bilo nam je neugodno što smo pogriješili te smo odložili obuću na odvojena mjesta, za muškarce i žene, i ponovno krenuli pronaći mjesto za sjedenje. Već sam dotad puno slušala o tome kako učitelj pronalazi učenika, a ne obratno, pa sam i prije odlaska u Indiju odlučila da neću pokušavati privući Babinu pozornost. Odlučila sam ostati u pozadini i u mislima zamoliti da mi se pruži neki znak koji će mi reći da li je Baba moj sljedeći učitelj. Posrtala sam hodajući hrapavim i neravnim tlom prema ženskoj strani, nenavikla na oštre kamenčiće i šljunak. Pogledala sam naprijed i odabrala mjesto na koje ću sjesti u hladu jednog od prekrasnih stabala što su nekada rasli uz prilaz. Željela sam izbjeći prvi red gdje bi moja svijetla kosa i put bili odveć uočljivi među tamnoputim i tamnokosim Indijkama. U to sam vrijeme bila jedna od rijetkih zapadnjakinja. Pažljivo sam sjela bojeći se da ću nagaziti sari te da će se on odmotati i pasti na pod. Uzdahnula sam s olakšanjem kada sam u tome uspjela, ali sam se zapitala kako ću ustati kada za to dođe

vrijeme. Svi su strpljivo čekali, tihi i mirni, a ja nisam znala koliko ću dugo moći tako mirno sjediti. Što sam dulje sjedila, sve sam više osjećala tvrdoću gologa tla, a kosti su mi gotovo probile kožu jer baš nisam jako popunjena. Da bih zaboravila na neudoban položaj, promatrala sam okolinu. Na stablima ponad naših glava majmuni su se vješali po drveću smiješno se glasajući i, na veliko veselje djece, bacali lišće i komade kore ljudima na glavu. Neke su žene oko mene meditirale, druge su čitale knjige o Babi, neke su ispisivale znak Om u svoje bilježnice. No većina je samo sjedila pogleda prikovana uz kuću iz koje je trebao izaći Baba, kao da se boje izgubiti makar i trenutak tog prizora. Bilo je tu i nekoliko ljudi u invalidskim kolicima ili na nosilima i mnogo očito bolesne djece u naručju svojih majki koje su ih donijele ovamo očekujući njihovo ozdravljenje. Gledajući te očajne ljude koji su molili za ozdravljenje ili iscjeljenje sebe i svojih bližnjih, sjetila sam se svoga posjeta Lourdesu, osjetivši ponovno isto snažno suosjećanje. Zamislila sam se nad tim prizorom. Promatrajući sve te ljude koji su strpljivo čekali, pitala sam se koja ih je bol, tuga, gubitak ili duboka čežnj a nagnala da potraže Babu. To me navelo da razmislim o razlozima svoga dolaska. Kada sam prvi put čitala o Babi, nisu me k njemu privukle priče o njegovim čudima, izlječenjima ili materijalizacijama predmeta kao što su prstenje, privjesci ili medaljoni. Skorašnja iskustva iz Bombaya ojačala su to uvjerenje. Magnet koji me privukao bila je nada da će svi koji slijede njegova učenja postići oslobođenje od materijalnog svijeta i konačno prosvjetljenje. Većinu svoga zrelog doba posvetila sam tražeći način kojim bih postigla takvu slobodu. Sjedeći sada i čekajući zajedno s ostalima da Baba izađe, pitala sam se da li ću u njemu naći pravog učitelja koji će me povesti tom cilju. Nakon što smo, kako se činilo, čekali satima, a vjerojatno to nije trajalo ni čitav sat, gomilom, koja je još narasla, preletio je gotovo čujan muk. Istegnuvši vrat uspjela sam ugledati tek blijesak narančaste boje dok se Baba približavao vratima od kovana željeza što su njegovu domu davala određenu mjeru privatnosti. Zatim sam ga ugledala čitavoga - moj prvi pogled na njega uživo. U vrlo kratkom vremenu doživjela sam različite reakcije, prebrzo su se smjenjivale da bih ih odjednom bila svjesna. No jedno je bilo sigurno - nitko od onih koje sam dotad srela nije isijavao toliko života kao Baba. Začudila sam se što je još niži nego što sam očekivala vidjevši ga na fotografijama i u filmovima. Zapravo se zbog jaka vrata, ramena i glave s obiljem crne kose koja nalikuje tamnoj aureoli, izdaleka doimao višim. Njegovo je tijelo bilo sitno i skladno. Imao je na sebi svoju uobičajenu jednostavnu odjeću, dugačku narančastu halju do poda, bez ikakvih ukrasa osim dvaju sitnih zlatnih dugmeta koja su zatvarala okrugao otvor bez ovratnika oko vrata. Prošavši kroz vrata pojavio se na prilazu koji je izgledao poput cvjetna saga ukrašena zamršenim uzorcima od raznobojnih latica cvijeća. Činilo se da ne hoda nego da lebdi između redova pretrpanih muškarcima i ženama. Ponekad bi se

zaustavio, izmijenio pokoju riječ, blagoslovio, nacrtao Om na pločici kakva djeteta, a mnogo ih se molećivo dizalo k njemu, ili napravio kakvu malu gestu punu ljubavi, baš kao što smo vidjeli na lllmu. No sada je sve to činio pred našim očima u ozračju silne energije koja je zračila iz zažarena mnoštva puna očekivanja. Mene se najviše dojmilo kako je očima prelijetao iznad glava ljudi kao da promatra i osluškuje, da bi mogao doprijeti do njihovih potreba. Tu i tamo bi nekome dao znak ili mu rekao da ode u kuću i tamo ga čeka zbog privatnog intervjua. Bilo je prekrasno promatrati izraze čiste radosti na licima izabranih. Gledala sam sve to očarana, no i dalje se nisam trudila privući njegovu pozornost. Umjesto toga, tiho sam ga molila da mi dade znak kojim će mi potvrditi daje on učitelj kojega trebam slijediti. Babaje prelazio sjedne na drugu stranu prolaza. Zadržala sam dah kada se laganim korakom uputio na žensku stranu nedaleko od mojega mjesta, no ni u jednom trenutku nije pogledao u mom smjeru. Tada je prošao pokraj mene i napravio još nekoliko koraka dalje. Gledajući ga, pomislila sam: "To je, znači. moj odgovor. On nije moj guru." Teška srca shvatila sam da moram nastaviti potragu. Čim sam prihvatila tu odluku, naglo se okrenuo i pogledavši me ravno u lice, rekao: "Dakle, došla si." Njegovo je lice zasjalo najblistavijim osmijehom koji sam ikada u životu vidjela, kao kada sunce nenadano izbije iza oblaka i rasvijetli sve što dotakne. Bila sam tako zanesena njime, da sam izgubila svaki osjećaj mjesta i vremena, a u umu je nastala potpuna praznina bez uobičajenih užurbanih misli. Ne znam koliko je vremena prošlo prije no što se okrenuo i nastavio šetnju između redova, jer se činilo da je vrijeme stalo. Sada sam konačno znala! Mora da je on moj sljedeći guru, uspostavio je sa mnom vezu kao što sam ga u sebi zamolila. Pustila sam da me ta spoznaja potpuno prožme i osjetila duboko olakšanje znajući da moja gorljiva potraga završava na ovomu mjestu. Međutim, nisam znala daje preda mnom tek početak veoma bolna razdoblja samootkrivanja. Čim je Baba završio šetnju i vratio se u kuću, mnoštvo se ljudi stalo osipati. Odvezli smo se natrag u hotel. Sada više nisam primjećivala divlju vožnju, neprestano trubljenje vozila, nagla kočenja i zaokrete po neravnoj cesti. U menije sjala toplina Babina osmijeha koji je prožeo cijelo moje biće. Nakon prvoga nezaboravna susreta, vozili smo se dvaput na dan od hotela do Whitefielda i natrag. U Whitefieldu bih našla mjesto za sjedenje u hladovini jednog od stabala i ubrzo utonula u svakodnevnu rutinu. Počela sam se osjećati kao kod kuće među stotinama Indijaca. Primijetila sam i tananu promjenu koja se zbivala u meni. Činilo se kao da, slično procesu osmoze, u sebe upijam njihov sporiji i opušteniji ritam, za razliku od užurbana i vremenom opterećena života na Zapadu. Prije no što sam stigla, često sam se pitala hoću li moći podnijeti duge sate sjedenja i čekanja, što je, kako sam čula, sačinjavalo najveći dio svakodnevice i u Whitelieldu i u ašramu. No došavši ovamo, ugodno sam se iznenadila

uvidjevši da se brzo i lako prilagođavam promjeni životnog ritma. Umjesto svoga uobičajena užurbana dnevnog rasporeda, otkrila sam da uživam što mogu mirno sjediti i prepustiti se promjeni. Nikada ne bih pomislila daje to moguće. I prije sam se trebala naučiti strpljivosti, pa je to sada bila prava prigoda za vježbu. Nikada mi nije bilo dosta promatrati rijeke ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Indije i mnogih drugih zemalja. Zainteresirao me i koledž za dječake, smješten blizu ženskog dijela prostora za daršan. Već sam prvoga dana primijetila uredne, u bijelo odjevene dječake kako bešumno žure, ulaze i izlaze iz različitih zgrada s brdom knjiga u rukama. Indijke su mi rekle da su taj koledž i koledž za djevojke u Anantapuru, u državi Andhra Pradesh, prvi od niza škola koje Baba namjerava otvoriti u svakoj indijskoj državi. Namjera mu je bila oživjeti i podučavati stare vrijednosti onako kako se tumače u Vedama i drugim drevnim spisima. Time se nada utjecati na trenutačni indijski obrazovni sustav koji nastoji oponašati zapadnjačko obrazovanje što se temelji na natjecateljskom duhu i materijalizmu. Babin je cilj preobrazba čitava obrazovnog sustava i okretanje ljudskim vrijednostima, moralnim i duhovnim idejama uz redovan školski program. Baba predviđa da će učenici, tako podučavani, jednog dana ući u razne ustanove vlasti, obrazovanja, zakonodavstva, medicine i trgovine. Djelovat će poput neke vrste kvasca koji će pomoći podizanju razine svijesti zemlje i njezinih ljudi. Promatrajući prvih dana dječake, dojmio me se njihov besprijekoran izgled, pristojno ponašanje, a posebno sjaj u očima i radosna lica. Iz toga sam izvukla zaključak koji je, što sam poslije uvidjela, posve opravdan - naime, daje sve to zasluga Babina sustava. Djevojački smo koledž posjetili tek nakon nekoliko godina, kada smo imali prigodu usporediti ih i naučiti nešto više o Babinu programu za žene. S vremenom smo se upoznali s velikom mrežom programa koji su stvarani kako bi djecu različite dobi izložili Babinu učenju. U našem prvom posjetu vidjeli smo tek malen dio Babina dalekosežna utjecaja. U budućnosti, svaki novi posjet donijet će nam nove informacije. 5. poglavlje Nekoliko dana nakon dolaska. Baba nas je pozvao na naš prvi intervju. Zastao je ispred moga supruga koji je sjedio u redu za daršan, i rekao mu da dođe u njegovu kuću sutradan ujutro u devet sati. Sa svoga sam mjesta vidjela da se Baba kratko zaustavio i razgovarao s njim i bila sam znatiželjna što se dogodilo. Nakon daršana, dok su se ljudi osipali, požurila sam do Sidneya. Bila sam presretna kada mi je rekao za sutrašnji intervju. Već smo otprije znali daje drugi supružnik, kada Baba pozove bilo kojega od njih, automatski uključen, izuzev ako izričito kaže drukčije. Ispunio se moj naizgled neostvariv san, bila sam uzbuđena poput djeteta.

Na pomisao da ću razgovarati s Babom, glavom su mi projurile razne misli i pitanja. Znala sam da ne smijem uludo protraćiti tako dragocjenu priliku. No što da mu čovjek kaže? Nekoliko mi je ljudi reklo da im je za vrijeme intervjua u glavi nastala praznina. Taj mije osjećaj bio poznat otkako me Baba prvi put pozdravio. Nadala sam se da mi se to neće ponoviti na sutrašnjem intervjuu jer nisam željela propustiti ništa od onoga što se može dogoditi ili što će nam Baba možda reći. Konačno sam odlučila da ću čekati dok nas ne pozovu da uđemo, promatrati što se događa, a onda vidjeti što ću reći ili učiniti. Drugim riječima, instinktivno sam znala da se ne treba pripremati već reagirati na licu mjesta u razgovoru s Babom. Nakon dolaska kupila sam nekoliko sarija i nekoliko laganih jeftinih materijala koji se brzo suše. Krenuvši na intervju znala sam da sam ispravno odjevena u indijskom stilu, a imala sam i dovoljno vremena naviknuti se na novu odjeću. Sljedeće smo jutro rano ustali, okupali se, brižljivo se obukli i pred Babinu kuću stigli malo prije devet sati. Željezna vrata kroz koja je Baba jučer izašao dati daršan, otvorila su se i ušli smo unutra. Mora daje Baba nekome rekao da ćemo doći jer nas inače ne bi pustili. Prošli smo kratak put do ulaznih vrata kuće gdje su nas uveli u dugačku jednostavnu prostoriju nalik na verandu koja se protezala cijelom dužinom prednje strane kuće. Moga su supruga uputili na lijevu stranu gdje su prekriženih nogu već uza zid sjedili Indijci i čekali da se pojavi Baba. Mene su poslali na desnu stranu gdje sam, kao i druge žene, sjela na pod i naslonila se na zid. Primijetila sam da su sve žene bile Indijke. Nasmiješile su se i kimnule glavom bez riječi pa sam sa zanimanjem promatrala sobu. Preko puta ulaznih vrata kroz jedan se luk ulazilo u stražnji dio kuće odakle su se vidjela vrata nekoliko prostorija i žene koje su obavljale svakodnevne kućne poslove. Na zidu preko puta nas nalazile su se Babine slike od kojih je svaka prikazivala određeni aspekt njegove mnogolike osobe. S desne strane luka stajao je velik i težak naslonjač i sličan stolčić za noge presvučen tamnocrvenim plišem. Presavinut bijeli rupčić visio je sa svake strane'ručke naslonjača, a na stolčiću za noge bila je položena lijepa kitica cvijeća. Bilo je jasno daje ta stolica samo za Babinu upotrebu. Pod su prekrivali jednostavni grubi sagovi žarkih boja i uzoraka. a nad lukom je visio sat koji je glasno otkucavao minute dok smo sjedili i čekali Babu. Odjednom se čuo dobropoznati tajac ispunjen uzbuđenjem, i sve su se glave brzo okrenule na desnu stranu. Baba se pojavio na ulazu kroz koji smo vidjeli stube što su vodile u njegove privatne odaje, kako sam poslije doznala. Ušao je u sobu i prolazeći pokraj mjesta na kojem sam stajala s ostalim ženama, upitao je: "Kako si"? Zatim je brzo, prije no što sam se mogla sabrati i odgovoriti mu. krenuo na mušku stranu sobe. Poslije su mi rekli da se to često događa. Baba gotovo uvi jek iznenadi ljude, koliko se god oni trudili pripremiti. Čini se da je to jedna od njegovih mnogobrojnih metoda podučavanja. To me

podsjetilo na zen-učitelja koji namjerno zaprepasti svog učenika kako bi ga uhvatio nespremna i kako bi stvorio "prostor između dviju misli" kroz koji će probiti zapreku koju postavlja učenikov užurbani svjesni um te doprijeti do istinske osobe u nutrini. Vidjela sam kako Baba na neke ljude baca jabuku ili kakav drugi predmet kako bi postigao isti rezultat. Jednom je lagano bacio paket betelovih oraha na mene kao da želi reći: "Probudi se iz svog sna u stvarnost." Priključivši se muškarcima, pozdravio ih je uz neku primjedbu na teluškom, svome materinskom jeziku. Nasmijali su se i opustili u svojim sjedećim položajima. Kada je Baba ušao, svi su uspravno stajali s rukama ispred lica u tipičnu stavu pozdrava. Baba je nekoliko puta izašao iz sobe posvećujući se poslovima koji su zahtijevali njegovu pozornost. Ponekad bi zastao i popričao s muškarcima, pozdravio novopridošlice koji su s vremena na vrijeme ulazili, i pozorno slušao ako bi mu što govorili ili ga što pitali. Tu je uvijek bilo važnih ljudi poput predsjednika država, političara, direktora škola, rukovoditelja velikih poduzeća i drugih uglednika kojima je potreban Babin savjet u vezi sa životom ili poslom. Ponekad Baba sjedi u svojoj crvenoj plišanoj stolici i prelistava velike hrpe pisama koje dobiva svaki dan. Poneko bi pismo lagano dotaknuo kao da blagoslivlja pošiljaoca, druga bi otvorio i preletio sadržaj, a neka bi. pretpostavljam, ostavio neotvorenima do druge prigode. Promatrajući ga tako, zahvaljivala sam što mi je podarena prilika da ga gledam kako obavlja svakodnevne poslove. Divila sam se njegovoj naizgled neiscrpnoj energiji i nenarušenu miru. Očito je vladao svakim trenutkom svoga dana. Pitala sam se da li mu je ikada potreban odmor. Ubrzo sam se dizala kada bi god Baba ulazio u sobu, a sjedala kada bi izašao. Slijedila sam postupke Indijaka koje su bile upoznate sa svakodnevicom. Ponekad bi naglo ušao pa ne bismo imali vremena ustati. Nasmijao bi se i mahnuo nam rukom da ostanemo sjediti. Uskoro sam izgubila pojam o vremenu, kad, odjednom, student uleti u sobu kroz otvorena ulazna vrata, zgrabi rupčić što je ležao preko naslona rukohvata, i odjuri s njim van. Jedna mi je žena objasnila daje Baba spreman dati daršan te mu je potreban rupčić kako bi obrisao ruke od zrnaca vhibutija koji je materijalizirao onima kojima je bio potreban. Na filmovima koje smo gledali u Los Angelesu, vidjela sam kako jedan od njemu bliskih poklonika hoda iza njega s rupčićem u ruci i pruža ga Babi nakon što Baba za nekoga materijalizira vibhuti. Svi smo se udobno smjestili i čekali Babin povratak. Kada se Baba vratio, pogledao je po sobi i, ugledavši dr. Bhagavantama, pozvao je njega i mog supruga da mu se pridruže. Pitala sam se da li je to znak da će započeti obećani intervju. Ne pogledavši u mome smjeru, krenuo je k vratima koja vode u unutrašnjost kuće. Nisam bila sigurna trebam li im se pridružiti, što mu je vjerojatno i bila namjera jer mi se nasmiješio kao da me zadirkuje zbog oklijevanja, a onda je pozvao i mene. Poveo nas je u malu, oskudno namještenu sobu s lijeve strane

vrata i rekao nam da sjednemo. Htjeli smo sjesti odvojeno kao obično, no Babaje ispružio ruke kao da nas želi privući bliže k sebi i blago se nasmijavši, rekao: "Tu, sa mnom, možete sjediti zajedno." Toplina njegova glasa i širok osmijeh dobrodošlice, smanjili su odmah našu napetost. Sjeli smo jedno do drugoga na pod pokraj njegovih nogu, a on je sjeo u velik crveni stolac, sličan onome u vanjskoj sobi. Naš je prvi intervju počeo s dr. Bhagavantamom kao prevodiocem. Kada prima bračni par, Baba gotovo uvijek suprugu postavlja pitanje: "Sto želiš?" Cesto sam čula kako kaže da ljudima daje ono što žele, u nadi da će jednom poželjeti ono zbog čega je došao u ovaj svijet, naime da podari oslobođenje od okova obmane, iluzije ovoga svijeta želja ili nestvarnosti (maya). Moj je suprug na postavljeno pitanje brzo odgovorio da se nada da će me Baba izliječiti od jakih glavobolja koje me muče još od djetinjstva. Baba me prodorno pogledao, suosjećajno kimnuo glavom i rekao: "Da! Da!" Tada je podrobno iznio dijagnozu mojih fizičkih problema na teluškom, a dr. Bhagavantam prevodio je na engleski. Govorio je vrlo brzo, upotrebljavajući složene medicinske izraze koje nitko od nas nije razumio, a ja ih sigurno ne bih znala ni zapisati da sam bilježila njegove riječi. Izgledalo je da s dr. Bhagavantamom razgovara kao da nas tamo nema. Konačno se okrenuo prema meni i rekao na engleskom: "Ti imaš pet različitih glavobolja, a ne samo jednu." Njegove su me riječi zaista iznenadile. Očito sam djelovala zapanjeno jer se Baba hitro nagnuo prema meni i blago rekao: "Ne brini se. Ja ću ti pomoći." Nasmiješio se vidjevši da mije laknulo, a zatim je ispružio desnu ruku i značajno pogledao moga supruga koji je tipičan sumnjičavi pravnik, te zavrnuo rukav do iznad lakta. Dlanom okrenutim prema dolje napravio je nekoliko malih krugova zrakom. Glavom je dr. Bhagavantamu dao znak da mu doda otvorenu omotnicu, brzo je stisnuo prste i u nju se prosula manja količina vibhutija koju je pred našim očima stvorio ni iz čega. Nisam se još snašla od toga prvog prizora materijalizacije koji se događao pred nama, a već mi je pružio omotnicu i uputio me kako da upotrebljavam vibhuti. Malu količinu praha trebam staviti u vodu, mlijeko ili koju drugu tekućinu i miješati dok se ne stvori gusta smjesa, te je svako jutro po buđenju stavljati na korijen nosa. Istodobno se trebam usredotočiti na točku usred čela i vizulizirati isto mjesto na njegovu čelu. Zatim je podignuo desnu ruku s koljena gdje ju je položio nakon što je materijalizirao vibhuti, i pokazao malenu okruglu pločicu od lagana srebrnog metala sa slikom njegove glave. Ostala sam bez daha vidjevši tu drugu materijalizaciju tako brzo nakon prve. Vedro se nasmiješio vidjevši moju zapanjenost i blago rekao na engleskom jeziku: "To će ti pomoći da se usredotočiš." Tada je pokazao središnju točku čela na svojoj slici i rekao dr. Bhagavantamu da mi prenese da moram tako uzimati vibhuti sljedećih pet dana dok on bude u Madrasu. Dodao je da će me primiti kada se vrati i dati mi daljnje upute. Nikada neću doznati odakle mi prisutnost duha, no u tom sam

trenutku rekla da ja ne bih od njega tražila izlječenje glavobolje, daje mene pitao što najviše želim. Iako bih, dodala sam, bila presretna da je se riješim. Nasmijao se i pitao me što želim, a ja sam odgovorila da žarko želim da mi pomogne postići prosvjetljenje i konačno spajanje s Bogom. Nasmiješio se, kimnuo glavom i ponovno rekao na engleskom: "Da, znam. No najprije treba ojačati tijelo. Zatim ću te poučavati." Nakon tog obećanja ustao je pokazavši time daje intervju završio, te nas blagoslovio stavivši ruke nad naše glave. Izlazeći iz sobe, hodala sam prema svome mjestu na verandi kao u snu, omamljena od svega što se dogodilo. U ruci sam stiskala paketić vibhutija i pločicu s njegovim likom. Ponadala sam se da ću se riješiti svojih glavobolja i odlučila da ću se strogo pridržavati njegovih uputa te svaki dan nanositi vibhuti na čelo sve dok se ne vrati i ponovno nas pozove kao što je obećao. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Sreća zbog svega što se dogodilo ispunjavala je svaki djelić moga bića. Moj se um mučio da sve to probavi i razumije. Pomislila sam daje dobro što ga neću vidjeti nekoliko dana jer sam sumnjala da bih u tom trenutku mogla primiti još nešto. 6. poglavlje U Babinoj odsutnosti odlučili smo posjetiti još nekoliko ašrama na jugu, o kojima smo čuli. Drago mije što smo to učinili. Zahvaljujući tom iskustvu mogli smo procijeniti učenje pojedinih učitelja i njihove metode usporediti sa Sai Babinim metodama. Najprije smo otišli u Aurobindov ašram u Pondicherryju. U to ga je vrijeme vodila Majka. Bila je već jako stara i slaba i intervjue je tada, otprilike godinu i pol dana prije svoje smrti, davala tek rijetko. No njezina se snažna prisutnost osjećala u cijelom ašramu. S prozora svoje sobe na katu vidjela je Aurobindov grob ili samadhi okružen različitim vrstama njezina najomiljenija cvijeća. Mnogima je, potaknuta hirom, nadjenula druga imena. Rođena u Francuskoj, u Indiju nije donijela samo ljubav prema parfemima, već je znala i kako ih pripraviti. Osnovala je malenu tvornicu i naučila nekoliko učenika koji su stalno boravili u ašramu, kako proizvoditi i prodavati parfem, stvorivši tako dodatan prihod za zajednicu. Poklonici su vodili mnogo malih ali uspješnih poslova, uključujući tiskaru u kojoj su se tiskale Aurobindove knjige, knjižaru u kojoj su se knjige prodavale, laboratorij ayurvedske medicine, bolnicu, nekoliko kafića i pekara, hotele i drugo. Neki su od tih objekata raštrkani po gradu, često prilično daleko od ašrama. Nekoliko nas, stanovnika ašrama, zapadnjaka i Indijaca, poveli su u razgledavanje i rekli nam nešto više o učenju, običajima i pravilima ponašanja u ašramu. Pri ulasku u ašram od svakog se posjetitelja očekuje da priloži određenu svotu novca koji se koristi za dnevne potrebe zajednice, pa tako i za njega. Upoznali smo nekoliko bračnih parova koji zajedno stanuju, no dok borave u ašramu pridržavaju se zavjeta celibata. Međutim, u Aurovilleu, obližnjem naselju koje gradi međunarodna

skupina radnika, celibat je stvar osobna izbora. U toj brzorastuc'oj zajednici vidjeli smo mnogo vesele djece koja pohađaju prekrasne nove škole izgrađene za njih. Stekli smo dojam da je ašram cvatuća zajednica čiji su članovi posvećeni duhovnom životu, a ipak djelatni i vrijedni, sposobni samostalno održavati svoju zajednicu u gradu koji ih okružuje. Njihov je način života negdje na pola puta između života u izvanjskomu svijetu i potpuna povlačenja iz njega. Nije čudno što se taj ašram, budući da gaje vodila praktična Francuskinja, bitno razlikuje od drugih. Na povratku u Bangalore, odvezli smo se u Tiruvanamalai gdje je Ramana Maharshi osnovao svoj ašram. Smjestio se u podnožju Arunachale, svetoga brijega za koji kažu da je jedna od točaka djelovanja zemljine moći. Iako skroman, ašram je isijavao snagu koju smo osjetili čim smo zakoračili u njega. Vjerovali smo da je to zbog blizine svetoga brijega i prirodnog središta djelovanja zemljine moći. Običaj je da posjetitelji bosonogi naprave krug oko brijega. Srećom, namjeravali smo prespavati pa smo imali dovoljno vremena za ophod. Prešavši otprilike polovicu puta. naišli smo na drugi manji ašram kojim je upravljao jogi i njegov pomoćnik iscjelitelj. Obojica su bili puni energije i okrenuti duhovnim pregnućima, no tu nismo osjetili neobičnu snagu kao u ašramu Ramane Maharshija, iako smo bili jednako blizu brijega. Nakon kratka i ugodna boravka s tom dvojicom jogija, vratili smo se na početak opisavši tako ritualni pun krug oko brijega. U ašramu Ramane Maharshija prišao nam je jedan od njegovih osobnih učenika i zapodjenuo razgovor. Prema njegovim riječima, učitelj je obećao bdjeti nad ašramom i njegovim učenicima nakon što napusti fizičku razinu. Očito je da je održao obećanje jer se još uvijek osjeća njegova duhovna nazočnost. Tada nas je poveo ci sobu za meditaciju u kojoj je Maharshi poučavao svoje učenike. Na kauču na kojem se za života odmarao, stajala je njegova slika gotovo u prirodnoj veličini. Promatrajući je, vrlo sam jasno osjećala da me njegove oči slijede kao da je osobno nazočan. Nakon toga, hodajući ašramom i dalje me je pratio osjećaj da ću ga sresti, toliko je bilo snažna njegova nevidljiva prisutnost. Odveli su nas i na brijeg u malenu pećinu. Prije no što je započeo podučavati, u njoj je proveo mnoge godine u dubokoj i gotovo neprekidnoj meditaciji. Većina svetih ljudi tako je postupala u ranim godinama. Bila je to priprema za njihovo poslanje. Naš nam je pratilac predložio da meditiramo u miru i tišini koji obavijaju to mjesto poput mekane i umirujuće izmaglice. Iako sam već godinama vježbala meditaciju, rij etko sam kada tako brzo i lako utonula i toliko dugo ostala na dubokoj razini. Bilo je to snažno iskustvo koje se ne zaboravlja lako. Čuli smo da udovica Arthura Osbornea, autora nekoliko knjiga o svetim ljudima i duhovnim temama, živi nedaleko od ašrama. Rekli su nam da uživa u susretu sa zapadnjacima, pa smo je posjetili. Bila je veoma draga i ljubazna, pozvala nas je da ostanemo na popodnevnom čaju. lako sam rođena u Engleskoj, ne volim čaj

pa sam odahnula kada je pripremila napitak od listova bosiljka iz svoga vrta. Rekla je da djeluje smirujuće na živce, i doista je bio ukusan. Upoznali smo njezina dva ljubimca, mungosa, koji su se nestašno igrali u vrtu. No u blizini zmije postaju opaki lovci. Čuvši da smo nedavno posjetili Sai Babu, upitala nas je da li smo pročitali knjigu njezina pokojnog supruga o životu Shirdi Sai Babe. Znali smo daje Shirdi Baba navodno prijašnja inkarnacija Sathya Sai Babe, no nismo znali ništa o njegovu životu pa smo kupili knjigu. Zahvalili smo joj na toploj gostoljubivosti i vratili se u ašram gdje smo se pridružili ostalima na večeri koja se služila u velikoj blagovaonici. Sjeli smo na pod ispred tanjura od palmina lišća. Nekoliko je mladića stiglo s velikim kantama vruće hrane koju su stavljali na palmino lišće. Najprije su stavljali bijelu rižu preko koje bi prelili rijetku juhu od povrća. Prema indijskom običaju, jeli smo isključivo prstima desne ruke. Promatrali smo kako drugi oblikuju rižu u kuglicu, umaču je u juhu i brzim pokretom ruke stavljaju u usta, te smo ih nastojali oponašati. Nije nam baš polazilo za rukom. Večera je bila jednostavna, ali zasitna. Doznali smo da je u većini ašrama dopušteno besplatno boraviti i hraniti se tri dana i tri noći ako se ne može platiti, a zatim se mora krenuti dalje. Nakon trećeg dana očekuje se da osoba da određenu malu svotu novca. Mnogi lutalice žive tako putujući iz jednog ašrama u drugi, boraveći u svakom tri dana, i onda kreću dalje. Te smo noći spavali na podu na tankim madracima u natkrivenoj kolibi bez zidova. Nakon silnih dnevnih vrućina, tu nanije bilo ugodno svježe. Drugo smo se jutro, nakon jednostavna doručka koji se sastojao od idlija, jela slična palačinkama, vratili u Bangalore. Pažljivo sam se držala Babinih riječi, stavljala vibhuti, i koristila njegovu sliku svih pet dana pa sam bila znatiželjna što želi da učinim sljedeće. No vrativši se doznali smo d a j e udovoljio molbama svojih poklonika u Madrasu te da će tamo ostati još nekoliko dana. Stoga smo odlučili ponovno krenuti na kratak put u Mangalore. u Ananda ašram koji je osnovao pokojni Papa Ram Das, a koji nakon njegove smrti vodi njegova supruga Majka Krishna Bai. Oduvijek sam željela upoznati duhovno naprednu ženu. Čvrsto sam vjerovala da su žene podjednako sposobne za duhovni put kao i muškarci, ako ne i više! Jedva sam čekala da upoznam takvu osobu. Što se tiče udobnosti, Ananda ašram je bio vrlo priprost. No iz njega je zračio mir i spokoj. Mislila sam da su mir i spokoj sastavni dio svakoga ašrama, sve dok sama nisam iskusila koliko se svi oni razlikuju jedan od drugoga. Majka Krishna Bai bila je sićušna, krhka, postarija žena. Neprestano je kašljala, pokraj nje je stajala posuda za pljuvanje. Rekli su nam da boluje od tuberkuloze u uznapredovalu stadiju. Oko nje je bilo prilično poklonika, uglavnom starijih žena, ali i nekoliko mladih ljudi. Bilo je dirljivo gledati kako su se brinuli za nju. Dobili smo intervju, ali je govorila vrlo malo. Gotovo se cijelo vrijeme smješkala i kimala glavom. Imala sam osjećaj da se energija u ašramu smanjuje, kako slabi njezino zdravlje. No to

je mirno mjesto poklonicima nudilo divotu spokoja u kojem su mogli provesti svoje pozne godine. Skoro daje bilo isuviše mirno da bi bilo zdravo. Nekoliko je drugih posjetitelja spomenulo Shakti Devi, još jednu duhovno naprednu ženu čiji se ašram nalazio na drugom kraju Mangalorea. Za nju se govorilo da je vrlo moćna i posve različita od Majke Krishne Bai, pa smo je odlučili posjetiti na po vratku u Bangalore. Prenoćili smo u Ananda ašramu, u goloj sobi nalik na onu u kojoj smo boravili kada smo bili u ašramu Ramane Maharshija. Dotad smo se već priviknuli spavati na podu i jesti s palmina lišća na podu. iako smo počeli osjećati bol u križima kada bi se prignuli nad jelo. Rano smo ustali, pojeli idli za doručak te, nakon što je Majka blagoslovila naš put, napustili to mirno mjesto i odvezli se u obližnji Mangalore. Tu smo se raspitali o ašramu Shakti Devi. Rekli su nam daje sretna okolnost što smo došli u nedjelju jer je to poseban dan kada Majka blagoslivlja mlade parove koji su došli zbog njezina daršana. Ušli smo u prekrasnu novu zgradu u kojoj Shakti Devi živi sa svojim poklonicima, a onda su nas odveli u glavnu dvoranu. Tu je već bilo mnogo ljudi, no svi su se dobroćudno stisnuli kako bi nam napravili mjesta i s odobravanjem se smiješili i kimali glavom što smo došli vidjeti i čuti njihovu ljubljenu Majku. Nakon stanovita vremena pojavila se iza zastora što se nalazio iza podija na kojem je bio postavljen stolac kako bije tu svi mogli vidjeti. Kakva razlika između bolesne starice kod koje smo prije bili i ove nasmiješene žene koja je prihvaćala oduševljene pozdrave prisutnih! Bila je visoka, stasita i prepuna energije. Imala je dubok zvučan glas i blistave oči koje su, činilo se, jednim pogledom obuhvatile sve njezino stado. Počela je govoriti svojim materinskim jezikom, no nakon nekog vremena prešla je na nesiguran engleski. Rekla je, gotovo se ispričavajući: "Mama zna jako malo engleskog i nada se da razumijete." Tim se riječima neposredno obratila jednom zapadnom paru i nama, jedinim bijelcima u sobi. Jedna starija Indijka ispred mene šapnula mi je daje Majka završila samo tri razreda osnovne škole. Povjerila mi je to s istim osjećajem ponosa i ljubavi s kojim bi majka govorila o postignućima svoga djeteta. Odjednom se Majka naslonila na stolac, duboko udahnula i izokrenula oči tako da su se vidjele samo bjeloočnice. Zatim je ušla u stanje duboke meditacije što je očito bio znak da i nazočni meditiraju. Opet sam se iznenađujuće lako prenijela na duboku razinu svijesti. Zaključila sam da Majka sve prisutne podiže na višu ravan, dok i sama postiže još više razine svjesti. Nakon otprilike sat vremena vratila se iz promijenjena stanja svijesti. Sada se činila posve budnom i svježom. Na naše veliko iznenađenje počela je govoriti engleskim jezikom brzo i tečno, očito nadahnuta i vođena snagom koja je s onu stranu njezina svjesnoga sebstva. Govorila je o svetosti braka i svetoj obostranoj odgovornosti roditelja za mudro odgajanje djece. Njezin je govor bio energičan i snažan, sudeći po tome kakav je jak dojam ostavio na slušatelje.

Kada je završila, mladi su parovi sa svojom djecom prišli podiju da prime blagoslov za sljedeći tjedan. Svakome je položila ruku na glavu i rekla nekoliko riječi, a oni bi se često nasmijali. Svaki se par brzo vratio na svoje mjesto kako bi drugi pristupili i dobili blagoslov. Kada su bili blagoslovljeni svi koji su to željeli, okrenula se k nama i sa smiješkom nas pozvala da priđemo bliže. Popeli smo se na podij. Dok je stavljala ruke nad naše glave, osjetila sam struju energije kako iz njezine ruke teče duž moje kralježnice. Istodobno sam bila svjesna ljubavi koja je sijala iz njezinih očiju, dok nam se toplo smiješila. Nakon ta dva različita iskustva u dva ašrama, vratili smo se u Bangalore željni vidjeti Babu i nadajući se da će nas, kao što je i obećao, pozvati na još jedan intervju. Usput smo razgovarali o različitim ašramima u kojima smo boravili prethodni tjedan. Oboje smo uočili da svi posjetitelji u njima teže istome. Bili su duboko odani svom odabranome guruu, često toliko, da su omalovažavali sve druge u nastojanju da ga još više uzvise. Razumjela sam i poštovala njihovu vjernost vlastitome guruu, no njihova potreba da kritiziraju onoga kojega su drugi odabrali smetala mi je i rastužila me, pogotovo ako je predmet tih napada bio Sai Baba. Odlučila sam ga pitati, ako za to budem imala priliku, kako da primam takve kritike. Tada nisam na to dobila odgovor, no poslije sam čula kako Baba govori da sjedne strane stoji mnoštvo ljudi koji ga vole i hvale, a s druge su velike skupine koje ga žele oklevetati. Na pitanje kako se odnosi prema tome, odgovorio je: "Blagoslivljam obje skupine." Vrativši se u Bangalore, rekli su nam da se i Baba vratio iz Madrasa i da će sljedećeg dana opet davati daršan. 7. poglavlje Nakon povratka iz drugih ašrama i Babina povratka iz Madrasa, ubrzo smo se uklopili u svakodnevnu kolotečinu. Ujutro i popodne bi se dovezli na daršan i zauzeli svoje mjesta među poklonicima što su željno iščekivali blagoslov koji će dobiti samim pogledom na Babu. Prije no što sam došla k Babi, u svom sam neznanju zamišljala da će biti okružen ozračjem mira i spokoja i da će svi oko njega zračiti ljubavlju i suosjećanjem. Kako sam se prevarila! Uistinu sam se zapanjila shvativši d a j e upravo obratno. Katkad se činilo da vlada kaos umjesto mira i ljubavi. Svi su imali snažnu želju da vide Babu, a iznad svega, da privuku njegovu pozornost i tiho mole za intervju ili za nešto drugo. Gledala sam kako se natječu tko će dobiti najbolje mjesto za sjedenje, ovisno o tome gdje se smatralo da će Baba proći. Da bi to postigli, gurali su se, postavljali laktove, natezali se, i to bez imalo ljubavi ili nesebičnosti. S rijetkim iznimkama, i dragovoljci su, muškarci i žene zaduženi da pomažu posjetiteljima i da čuvaju red, bili vrlo neljubazni. Ponekad se činilo da se posebno trude da budu neugodni i grubo autoritativni. U početku sam bila zgrožena pitajući se da li

je Babina ljubav dotaknula ikoga od tih takozvanih poklonika. Tada sam čula da Baba često, naizgled namjerno, u ljudima izaziva sve vrste negativnih osjećaja. Istodobno ih uči da su ti osjećaji u suprotnosti s duhovnim životom o kojemu on govori, i da ih treba iskorijeniti. Najblaže rečeno, bila sam zatečena onim što sam vidjela. Nisam bila sigurna pretjerujem li ili su moji zaključci ispravni. Ako jest tako, koji je razlog tomu? Postupno, dok sam promatrala, razgovarala s ljudima i gledala kako Baba djeluje, komadić po komadić slagala se slika. U svojim meditacijama i u svome terapeutskom radu uvidjela sam da su ljudi potpuno nesvjesni vlastitih negativnih stavova, emocija i djelovanja. Sve dok jasno ne vide sami sebe i ne prihvate odgovornost za svoj život, u njima neće moći započeti potrebne promjene. Je li Baba u ljudima poticao potisnute i skrivene negativnosti kako bi izbile i svima postale vidljive? To je svakako bilo moguće. Razmišljajući o tome počela sam primjećivati da su ljudi u ašramu često smješteni blizu onih koji će u njima vjerojatno potaknuti emocije kao što su ljutnja, ljubomora, zavist i bezbroj drugih negativnih reakcija. Ponekad će rezultat tih odnosa biti obostrano učenje. No često su se događale ružne situacije nakon kojih bi se ijedno i drugo osjećali loše. Čula sam primjedbe poput: "Ne znam što je ušlo u mene, no zbog te sam osobe posve izgubio kontrolu, što mi se nikada ne događa jer se uvijek trudim vladati svojim temperamentom." Ili: "Nikada nisam mislila da sam ljubomorna, no pozelenjela sam kada se Baba nasmiješio osobi do mene, a mene je potpuno zanemario." Što sam više promatrala ljude oko sebe, to mi je jasnijom postajala Babina uloga u njihovu životu, bilo neposredno ili preko drugih osoba i situacija. Odlučila sam da ću pokušati uvijek biti svjesna svojih negativnih aspekata koji će, nema sumnje, uz svakodnevnu Babinu blizinu i njegovu nevjerojatnu energiju, izbiti na svjetlo dana. Uskoro ću otkriti da taj proces nije uopće ugodan, a ponekad je uistinu bolan. Babaje djelovao poput velikog reflektora koji nas je obasjavao. izvana i iznutra, pokazujući nas u najsitnijim pojedinostima. Jednoga dana dok sam se suočavala s jednom novom istinom 0 sebi, odjednom sam shvatila da se nemam kamo sakriti, čak i da to hoću. Mogla sam se previjati i okretati glavu, no u dubini duše znala sam da svoje mane i slabosti moram najprije vidjeti, prije no što ću ih se moći osloboditi i zamijeniti ih pozitivnim osobinama. Promatrala sam svoje reakcije na ljude i situacije, nastojeći svjesno odbaciti svoje negativne stavove čim bi se pojavili, 1 ne dopuštajući drugima da me zaprepašćuju ili da ih ja kritiziram. Čim sam se tako počela ponašati, shvatila sam da mi se pruža iznimna prilika da obavim taj najteži zadatak u Babinoj prisutnosti jer će mi tu to uspjeti mnogo lakše i brže negoli samoj kod kuće. Otada sam se trudila usredotočiti se na svoj novi zadatak pazeći da mi ljudi koje me okružuju ne odvlače pozornost. Nakon nekoliko dana Baba nas je pozvao na drugi intervju.

Sada je prišao meni dok sam sjedila u redu za daršan i rekao mi da budem ispred njegove kuće sutradan ujutro u devet sati. Dodao je da dovedem "the band" (igra riječi: band znači glazbeni sastav ili društvo, prim. prev.). Mojim su umom istog trenutka zabrujala pitanja. Kako da na vijeme nađem i angažiram glazbeni sastav? Gdje da ga tražim? Kakav sastav on želi? Dobacio mi je poziv usputno prolazeći mimo mene, i brzo nastavio dalje. Odjednom se okrenuo i očito uživajući u mojoj zbunjenosti, sa širokim osmijehom rekao: "Supruga, naravno." Pridružila sam se veselju Indijki oko mene koje su očito već prije čule tu njegovu šalu i uživale u ponovljenom prizoru. Ponovno smo stigli pred njegovu kuću nešto prije devet sati sljedeće jutro. Jutro je prošlo, stiglo je i podne, vrijeme kada se Baba povlači u svoju sobu gdje mu jedan od studenata, kojega je taj dan zapala čast, donosi ručak. On je krenuo, a ostali su gosti počeli napuštati kuću. Nismo znali što da učinimo. Kao da čita naše misli. Baba se zaustavio i doviknuo mome suprugu da se vratimo popodne. Zatim se popeo stubama u svoju sobu. Pitali smo nekolio Indijaca u koje vrijeme da se vratimo, rekli su nam da Baba obično silazi oko četiri sata. Odvezli smo se u hotel na ručak, a zatim se prošetali da razgibamo noge ukočene od sjedenja na tvrdu podu cijelo jutro. Nešto prije četiri smo se vratili i sjeli čekajući Babu. Prošavši lagano poput lahora pokraj mene, vedro se nasmiješio i rekao: "Atcha." To je bila nova i nepoznata riječ. Upitala sam Indijku pokraj sebe što znači. Izgleda da ime više značenja, a izražava odobravanje, pristanak, potvrdu i donekle je slična riječi "dobro" ili "u redu". Nastavio je sa svoj im poslovima kao obično, a mi smo utonuli u našu svakodnevnu kolotečinu. Sjedili smo dok je bio vani, kada bi ušao, svi smo skakali na noge. Nakon duljeg vremena ponovno se pojavio na vratima koja vode u unutrašnjost kuće i pozvao najprije moga supruga, a zatim i mene, da ga slijedimo u istu sobu u kojoj smo imali prvi intervju. Gestom nam je pokazao da sjednemo zajedno na pod pokraj njegovih nogu, a on je sjeo u stolicu. Odmah je počeo zadirkivati moga supruga koji je strastveni čitatelj. Pretvarao se da čita knjigu, okretao je stranice velikom brzinom, zatvorio je i odložio na pod, brzo uzeo drugu i ponovno je žurno prelistao. Tu je pantomimu ponovio nekoliko puta, rekavši: "Toliko knjiškog znanja, a nedovoljno pobožnosti. Pobožnost je veoma važna." Njegova je gluma s namjerom da bude poučna bila tako zabavna, da se moj suprug nije ni uvrijedio niti je bio povrijeđen kritikom poruke. Oboje smo se slatko nasmijali Babinoj savršenoj pantomimi. Potom se okrenuo meni, ali je rekao mome suprugu: "Tvoja je supruga pobožna." Rekavši to iznenadio nas je ponovno načinivši rukom nekoliko krugova u zraku te brzo sklopio prste da mu ne ispadne sjajan predmet. Pružio je prema meni ruku. Na njegovu sam dlanu ugledala srebrni prsten s blijedim svjetlucavim kamenom. Stavljao g a j e na prste mojih ruku, i napokon se odlučio za lijevi kažiprst. Vidjevši da dobro pristaje, ostavio gaje tamo,

a ja ga još uvijek nosim, izuzev kada treba očistiti kamen sa stražnje strane. Rekao mije da kamenom protrljam središnju točku čela kada me boli .glava, kako bi se iscijelio prvobitan uzrok glavobolje. Mislima sam odmah poletjela dvadeset godina unazad, u vrijeme kada sam se pokušavala sjetiti nekih svojih prošlih života. U jednoj od tih regresija poistovjetila sam se s tibetanskim redovnikom. Kako sam dublje ulazila u to iskustvo, osjetila sam da se dragovoljno dao zazidati u pećinu, što je bio sastavni dio njegove duhovne vježbe. Svrha se tog usamljeničkoga zatvora sastojala u tome da se vanjska događanja koja odvlače pozornost svedu na najmanju moguću mjeru, kako bi se mogao usredotočiti na vizualizaciju simbola koji predstavljaju njegove želje i tako se osloboditi vezanosti za njih. Taj je zadatak nadgledao njegov učitelj, veliki lama koji je živio u obližnjoj lamaseriji i bio u telepatskoj vezi sa svojim učenikom. Postupno je učenik naučio promatrati mentalne slike koje su se projicirale na unutarnjem zaslonu iza njegova čela. Kada se jednog dana telepatska veza s učiteljem slučajno prekinula, više nije mogao ovladati dotokom slika. Gotovo su ga svladale pa je u očajničkom pokušaju da zaustavi proces tako snažno udario glavom o stijenu pećine, da je ozlijedio mozak i ubrzo potom umro. Kada sam shvatila vezu između tog iskustva i onoga što mi je Baba rekao da učinim s prstenom, glasno sam uzviknula Babino ime. Nježno se nasmiješio i odgovorio: "Da, da. Znam sve o tome. Pomoći ću ti." Još uvijek zapanjena, upitala sam se u sebi kako je moguće da on to zna. Opet se nasmiješio i kimnuo glavom kao da sluša moje misli. Očito je znao, a otada sam doživjela mnoga slična očitovanja njegovih moći. Svaki bih put iznova osjetila strahopoštovanje kada bi pokazao daje svjestan najintimnijih pojedinosti ne samo moga sadašnjeg života već i prošlih inkarnacija. Prsten je napravljen od posebne legure koja se zove panchaloha, a u Indiji se upotrebljava za izradu obrednih predmeta. Izgleda poput srebra, no za razliku od njega, ne tamni. Poludragi kamen je tzv. mjesečev kamen za koji sam mnogo poslije doznala daje izvanredno prikladan i važan izbor. Listajući j ednom knjigu o simbolizmu dragog kamenja, naišla sam na značenje mjesečeva kamena. Bila sam očarana doznavši da predstavlja stari simbol trećeg oka, koji se, kao što kažu, nalazi na sredini čela, upravo tamo gdje mi je Baba rekao da trljam kamenom prstena kada me budu mučile glavobolje. To je treće oko unutarnji zaslon koji je tibetanski redovnik pokušao razbiti nastojeći zaustaviti poplavu slika koje su prijetile odvesti ga u ludilo. Je li mjesečev kamen u prstenu trebao izliječiti tu staru ranu? Ja sam se svakako tomu nadala. Babaje rekao mome suprugu da sam pobožna. Nadala sam se isto tako da sam iz tog iskustva naučila da se treba predati samo Bogu, a ne ljudskom biću, makar bio i učitelj. Samo se u Boga možemo potpuno pouzdati jer on je uvijek dostupan i spreman pomoći kada ga zamolimo. Nakon nekog vremena sjetila sam se još nečega važnoga.

Dok sam kao mlada pohađala školu u Engleskoj, gdje sam rođena, dobila sam prsten koji je oblikom bio gotovo istovjetan Babinu prstenu. Bio je srebrn, s imitacijom kamena, isto tako od srebra. Prsten mi je dala osoba koju sam poslije identificirala kao velikog lamu pod čijim sam telepatskim vodstvom, kao tibetanski redovnik, vježbala zazidana u pećini. Je li Baba, dajući mi opet taj prsten, htio pokazati da je prošli život koji sam otkrila, točno takav kakva sam se sjetila? Babaje završio intervju pozvavši nas da ga posjećujemo svaki dan dok smo tu, a prije no što krenemo kući, obećao nam je oproštajni intervju. Zapanjena svime što se dogodilo, tek sam poslije osjetila reakciju na to što nam je na kraju rekao. 8. poglavlje U sljedeća dva tjedna naš se svakodnevni ritam izmijenio. Umjesto da sjedimo vani u redovima, odlazili smo u Babinu kuću i sjedali s ostalima koje je pozvao na intervju ili u svakodnevni posjet. Ponekad bismo ga vidjeli manje no da smo sjedili vani jer je Baba često izlazio i šetao među redovima i po pola sata. Četvrtkom i subotom, kada se pjevaju bhajani, bio bi izvan kuće i sat vremena. Ipak, bila sam zadovoljna što mi je dana prilika da saberem svoje dojmove i reakcije i, što je još važnije, da nastavim u sebi promatrati sve ono što mi je Babin reflektor iznio pred oči. U sebi sam mu zahvalila što mije omogućio da se usredotočim bez mnogo vanjskog ometanja. No u kući me ponovno čekalo iznenađenje. Jer, što smo bili bliže Babi i njegovoj golemoj energiji, to su se napetosti brže i snažnije očitovale. Kao da smo se našli u loncu pod pritiskom! Kada Baba nije bio u sobi, tiho smo razgovarali kako bismo olakšali duga čekanja sjedeći na podu prekriženih nogu. Ubrzo sam shvatila da se u kući odigrava manja no snažnija predstava negoli ona vani u kojoj poklonici reagiraju jedan na drugoga i na Babu. Bilo je to prikriveno, ali utoliko su emocije bile snažnije. Gdje je mir, ljubav i suosjećanje koje sam očekivala tu naći, a što smo iskusili u Ananda ašramu? Kao odgovor na to pitanje pojavila mi se misao cla nema svrhe stavljati šećerni preljev na gomilu uzavrelih emocija. Za dulje je vrijeme svakako bilo bolje neposredno se suočiti sa svojim nesvjesnim manama i slabostima dok smo u Babinoj blizini. Mogli smo ga u sebi zamoliti za pomoć i upiti njegovu energiju, mudrost i znanje kako bi nam pomogli da ih svladamo. Do takvih sam spoznaja spontano dolazila, no one mi nisu posve olakšavale nelagodu i potištenost što su proizlazili iz svakodnevnih podrobnih snimaka moje nutrine, a bili su potaknute Babinom blizinom. Upravo u vrijeme tih dugih višesatnih sjedenja u kući, salijetale su me sumnje. Kao što sam prije spomenula, mnogo godina prije no što sam čula za Babu, bila sam vođena iznutra. Najvažniji aspekt tog učenja

sastoji se u kidanju zavisnosti od ljudi, predmeta, mjesta, zapravo od svega što se javlja kao simbol sigurnosti i sprječava nas da nađemo oslonac samo u Bogu koji prebiva u nama, u višem sebstvu. Godinama sam koristila tu metodu u terapiji koja ljudima pomaže da postignu takvu neovisnost. Mnogi su posvjedočili svoju slobodu prekinuvši veze s prolaznim simbolima sigurnosti koji samom svojom privremenošću uzrokuju razočaranje. Stoga me uistinu potreslo kada sam postala svjesna da se sve više vežem uz Babu, indijskog učitelja. Iako se sam proglasio avatarom, pojavio se u posve stvarnu i vitalnu tijelu. Prisjećajući se svih upozorenja tijekom godina, u meni se začela prava bitka između vjerovanja u neprocjenjivo učenje koje mi se otkrivalo u stanjima između sna i jave, i nedvojbeno snažne vezanosti za Babu kojaje sve više jačala. A stoje s upozorenjem koje sam dobila u životu tibetanskog redovnika? Kao da to nije bilo dovoljno, bila sam posve sigurna da Baba promatra tu moju unutarnju borbu. U isto sam vrijeme bila svjesna da on ne može riješiti taj problem umjesto mene. Budući daje on bio uzrok, sama priroda problema zahtijevala je da sama, bez njegove pomoći, pronađem rješenje. Dok sam sjedila u njegovoj kući neudobno se premještajući po tvrdom podu, molila sam za pomoć u pronalaženju rješenja za moj nemir. Nimalo mi nije pomoglo kada sam se sjetila da sam sama pitala Babu da mi da znak po kojem ću znati da je on moj budući učitelj. Ulazeći i izlazeći iz kuće, darujući svoje vrijeme i pozornost onima koji su to tražili, često bi zastao da nekome uputi riječ. Ponekad je sjeo i razgovarao sa skupinom muškaraca, većinom voditelja Sathya Sai centara, utjecajnim indijskim vođama i studentima obližnje muške škole. Ti su razgovori većinom bili na teluškom jeziku, no kada bi se razgovaralo o općenitim temama u kojima bi svi mogli sudjelovati, govorio je engleski ili bi tražio da se prevodi na taj jezik. Baba često kaže da malokad odabire određenu temu za svoje govore. Radije odgovara na neizgovorena pitanja pojedinaca kojima se obraća. No tada nisam znala da svoje govore kroji prema potrebama slušatelja. Bila sam stoga iznenađena kada bih u njegovim riječima našla poruku ili odgovor na pitanja s kojima sam se mučila. On bi tada pogledao prema meni kao da pita: "Pomaže li ti to da shvatiš?" Nešto što je često isticao, počelo je djelovati na mene i konačno mi pomoglo da se oslobodim dvojbi u koje sam se zaplela. Jasno je rekao da nismo tijelo i da se ne smijemo s njime poistovjetiti. Stalno je isticao da naše istinsko ja tek obitava u tijelu u kojem smo rođeni. Ono služi poput kuće ili omotača pomažući nam tako da živimo u materijalnom svijetu. Objasnio je da smo svaki put kada dođemo na zemlju, privučeni različitom tijelu, već prema svojim karmičkim potrebama. Svako to tijelo prolazno je, dok je naše pravo sebstvo besmrtno. Spomenuo je još nešto zanimljivo. Rekao je da su uzrok svih naših problema želje koje su neposredno vezane za naše osobne ili tjelesne potrebe i ne potječu

od našega pravog sebstva. Obećao je da ćemo lakše svladati svoje želje i osloboditi se njihove vlasti budemo li se potrudili razumjeti i prihvatiti tu istinu. To je prvi nuždan korak prema prosvjetljenju. Jednog je dana sjeo na pod s muškarcima, što je obično bio znak da će govoriti ili započeti seriju pitanja i odgovora. Toga je dana govorio na engleskom: "Neki od vas navode moje riječi da sam Bog, no ne dovrše navod. Ja kažem daje svatko od vas Bog. Razlika između vas i mene u tome je što ja znam da sam Bog, a vi to još ne znate." Da bi potkrijepio određenu temu. Baba često ispriča priču na teluškom, koju prevodilac prevede na engleski. Nastavio je usporedivši ljude sa žaruljama različite jačine. Pokazao je na sebe i rekao da se njega može usporediti sa žaruljom od tisuću vati koja u sebi nosi veliku snagu, a mi smo žarulje od dvadeset, četrdeset, šezdeset i sto vati, ovisno o stupnju razvoja. Istaknuo je daje važno znati daje strujni krug koji osvjetljuje sve žarulje zajednički, bez obzira na pojedinačnu jačinu. Drugim riječima, ono što svijetli u svakom čovjeku jest Bog, no svi mi tu svjetlost isijavamo različitom jačinom. Upozorio nas je da ne bismo trebali obožavati njegov fizički lik ili bilo koji drugi lik kao jedini oblik Boga. Umjesto toga, savjetovao nam je da Boga prepoznamo kao istinsko sebstvo u svakom čovjeku, neovisno o tome koliko je duboko skriveno. Izlaganje je završio rekavši na engleskom uz blistav osmijeh: "To je poruka zbog koje sam došao na svij et." Ta mi je misao bila poznata iz knjiga koje sam pročitala i učenja koje mi je davano kroza stanje sna najavi. Čvrsto sam vjerovala da joj razumijem značenje. No nakon Babinih riječi postala mi je jasna na jedan drugi način. Osjećala sam kako komadići slagaljke mirno i bez napora dolaze na svoje mjesto otkrivajući pomalo cijelu sliku. Nakon toga jasnije sam vidjela što Baba simbolizira za mene) On je bio vanjsko, vidljivo očitovanje ili utjelovljenje mojega božanskoga ja ili atman, i stoga jasan podsjetnik unutarnje vječne stvarnosti, za razliku od fizičkoga tijela sa svim svojim zahtjevima, slabostima i konačnim rastakanjem u pepeo. Lama u tibetanskom životu nije poznavao tu istinu pa je u svom neznanju vjeru poklonio ljudskom učitelju koji je zakazao kada mu je najviše trebao. Budući da nije znao za viši autoritet kojemu bi se mogao u takvu slučaju obratiti za pomoć, svladale su ga iste one želje koje je tako silno žudio rastjerati, a nije mogao samo svojom voljom. Preplavila me bujica olakšanja i odnijela sa sobom sve preostale dvojbe. Na dubljoj sam razini svoga bića shvatila daje Baba u svome ljudskom liku uistinu očitovanje Boga koji je u svima nama. Zato on nikada neće zakazati ili nas razočarati kao ljudski učitelji koji su već po svojoj prirodi predodređeni za to. Odahnula sam shvativši rješenje zagonetke s kojom sam se dugo borila i pogledala prema Babi s novim shvaćanjem. Toga se trenutka i on okrenuo prodorno me pogledavši. Nasmiješio mi se s razumijevanjem i kimnuo glavom kao da kaže: "Sada si konačno počela shvaćati." Ubrzo zatim izašao je iz sobe kako bi se posvetio

svojim mnogobrojnim dnevnim zadacima, ostavivši nas da razmišljamo o svemu što nas je naučio. Otada sam slobodnije sudjelovala u svakodnevnom životu ašrama. Mnogo sam otvorenije primala sve ono što nam je Baba htio dati, bilo u njegovim neformalnim govorima ili na suptilnijoj ravni njegove ljubavi i energije koja je snažno i neprekidno izbijala iz njega. Sumnjam da sam u tome našem prvom posjetu bila svjesna koliko smo bili sretni što smo svaki dan u Babinoj blizini i što možemo upijati onoliko koliko smo spremni primiti u sebe njegove ljubavi i blagoslova. Zadnjih je godina sve više zaokupljen svojom misijom, posebno u Indiji, pa ima sve manje vremena za uži krug poklonika ili za pojedinačne intervjue. Čim sam se s Babinom pomoći oslobodila svojih sumnji i počela prihvaćati i razumijevati njegovu ulogu u svom životu, bila sam oduševljena što ga mogu promatrati. Bilo je predivno gledati bezbrojne promjene njegova lica, od iznimne strogosti do izraza meke nježnosti i slatkoće. Vidjela sam ga kako se uspravlja da bi postao viši no što zapravo jest poprimajući uistinu božanski izgled - Sivin aspekt, kako ga sam naziva. Drugi je put nalikovao nestašnu dječaku koji se smije i zadirkuje. Svi bismo se opustili promatrajući ga tako zaigrana. Sigurno je mladi Krišna nekad bio takav. Zadivljeno sam promatrala kako obavlja svoje poslove bez zamora i napora. No možda me je najviše zapanjilo što je očito bio svjestan doslovno svega i svakoga. Stjecao se dojam daje neprestano "priključen" u sve na ovome svijetu i u svakoga pojedinačno. Primijetila sam, također, da se posve posvećuje osobi s kojom razgovara tako da se ona osjeća jedinom na svijetu. Tada bi čarolije nestalo, a Baba bi se isto tako pozorno posvetio nekome drugome. Ponekad bi malo nagnuo glavu pa bi izgledalo da sluša nečujne glasove, a zatim bi opet rukom ili palcem crtao znakove u zraku kao da uspostavlja vezu s nevidljivim bićima. S vremena na vrijeme stizali bi zapadni posjetitelji. Jedno su jutro u kuću ušli Jack i Victoria Hislop, višegodišnji Babini poklonici. s još jednim američkim parom. Kada je Baba ušao u sobu, Jack je pomalo bez daha rekao: "Zahvaljujemo ti, Svami, što si nam sinoć spasio život." Baba se nasmiješio: "Da, umalo ste stradali. Bili ste toliko prestrašeni da se nitko nije sjetio zazvati Svamija. No Svami vas je ipak spasio." Baba za sebe često koristi naziv Svami. Okrenuo se zatim ljudima koji su sjedili u sobi, većinom Indijcima, i živahno im na teluškom jeziku ispričao što se dogodilo. Kasnije tog dana čuli smo istu priču od oba para. Čini se da je u jednom trenutku izgledalo kao da će se frontalno sudariti s drugim autom koji se kretao velikom brzinom. Pripremili su se za udarac, a tada su vidjeli daje auto nekim čudom već iza njih. Zaključili su daje to apsolutno nemoguće jer nije bilo dovoljno prostora da se auti mimoiđu, to više što se tu našao i veliki autobus

koji je smetao. Posramljeno su gledali shvativši da je Baba u pravu i da su bili toliko prestrašeni da nisu mogli ništa učiniti. Čekali su siguran sudar. Na neki neobični način Babina me se primjedba neobično dojmila, kao da su se njegove riječi urezale u moj mozak. U sebi sam se zavjetovala da ću se pokušali sjetiti zazvati ga budem li ikad zatrebala pomoć. Te scene i Babinih riječi koje su se urezale u moje pamćenje, sjetit ću se godinu dana poslije kada je otet avion kojim smo putovali od Londona do Bombaya. Zašto sam tako snažno reagirala na Babine riječi? Je li me to Baba upozoravao da ga se sjetim pozvati u pomoć, rekavši mi time da za razliku od učitelja iz tibetanskog života, neće zakazati? Znam samo da su njegove riječi na mene ostavile takav dojam da sam se sjetila zazvati ga za pomoć nekoliko puta. Svaki mi je put pomoć odmah pružena. Dok je Baba bio u Madrasu, a mi posjećivali druge ašrame, mučile su me jake glavobolje i mučnine. Tada sam mislila daje to zbog vrućine i vlage. No kada smo se vratili u Bangalore gdje je vrijeme blaže, imala sam još jedan snažan napad. Usprkos glavobolji. ujutro smo kao i obično otišli k Babi. Nadala sam se da će me možda osloboditi nepodnošljivih bolova. Čim me je ugledao, materijalizirao je velike bijele pilule i rekao da ih uzmem. Zatim je pozvao Nandu, jednu od žena koja je živjela u kući. Kada je žurno prišla, rekao joj je da me odvede leći u jednu sobu i da ostane sa mnom. Glavobolja se toliko pojačala da uopće nisam bila svjesna Babe koji je nekoliko puta ušao u sobu i protrljao mi čelo rukom. To su mi rekli poslije kada sam se oporavila. Izgleda da sam bila tako loše, da se Nanda zabrinula. Baba ju je ohrabrio rekavši: "Ne brini se. Neće umrijeti. Pred njom je dug život." Po Babinim uputama ostala sam na njezinoj ljubaznoj brizi cijeli dan, i nisam se vraćala na ručak u hotel. Navečer, kada smo svi trebali otići, vratili smo se u hotel. Sutradan uj utro ponovno smo došli u kuću. Čim me je vidio, Babaje rekao ostalim ženama: "Znači, i dalje mi se opireš!" Bila sam užasnuta i brzo sam odgovorila: "Ne, Baba. Ne opirem se", našto je on rekao: "Ne ti, tvoja bolest. Ti jučer uopće nisi bila tamo." U međuvremenu sam dokučila koji je uzrok tih glavobolja. Uvijek sam bila posebno alergična na monosodium glutamat, tvar koja se koristi za poboljšavanje okusa, a u Americi se proizvodi pod nazivom Accent. Ta se tvar uvelike koristi u kineskim restoranima. Kinesku smo hranu jeli u Mangaloreu pa opet u Bangaloreu noć prije zadnjeg napada. Nema sumnje, to je bio uzrok obiju glavobolja. Sljedeće mi je jutro Baba dobacio paketić betelova oraha prolazeći mimo mene prema muškoj strani sobe. Usput je rekao: "Loša probava, a ne Indra Devi." Ta mi primjedba godinama nije bila jasna sve dok nisam shvatila daje loša probava odbijanje tijela da primi hranu. Moje se tijelo svakako odupiralo monosodiumu

glutamatu, no sada vidim daje Baba mislio na dublje razine odbijanja. Jedinica sam iznimno dominantne majke koja se toliko plašila da će me razmaziti da se protivila svakoj mojoj želji. Moj je jedini izlaz bio u tome da joj se suprotstavim kako bih zadržala svoj identitet. No uvukla sam se u sebe jer nisam željela riskirati da se previše otvorim, te sam postala suzdržljiva koliko sam mogla kako bih izbjegla njezinim orlovskim očima. Stoga sam se uvijek trudila da ne budem u središtu pozornosti, govoreći sve manje iz straha da ne kažem nešto čime bih na sebe navukla njezin gnjev. Indra Devi je bila čista suprotnost tomu. Nije se bojala govoriti ili biti zapažena. Otvorena i puna oduševljenja. Održavala je predavanja kada je god mogla i tako tisuće ljudi upoznala s Babom. Kada sam konačno shvatila njegovu primjedbu, zadivila me njegova prodornost. Bolje sam razumjela način na koji me neprestano poticao da se otvorim, govorim i dopustim da budem vidljiva, kako bi me naučio ravnoteži između opiranja i potvrde. Nakon nekoliko dana trebali smo se vratiti kući. Kada smo mu rekli da imamo rezerviran jutarnji let za Bombay, Baba nam je rekao da se spakiramo, ukrcamo stvari u taksi i dođemo k njemu na oproštajni intervju. Poslije smo doznali da mu je to jedna od najdražih igara koje igra s ljudima. Indijci ih nazivaju lilama. Mnogi su poklonici zbog toga bili povdrgnuti velikoj tjeskobi, sve dok ne bi shvatili ono čemu ih Baba poučava, naime strpljenju i povjerenju u njega jer će im on dati dovoljno vremena da uhvate avion. Međutim, nama je to bio prva kušnja. Bili smo posve nepripremljeni za stres što nas je zadesio. Toga jutra, kada smo trebali putovati, došli smo k Babi taksijem nakrcanim našom prtljagom. K svemu tomu ja sam još bila suočena s dodatnom, tipično ženskom dvojbom što da odjenem! Kako mogu obući tanki sari za intervju, a opet biti dovoljno toplo odjevena za let za vrijeme kojega ćemo se zaustavljati u mjestima s hladnom klimom? Konačno sam odlučila staviti sari preko druge odjeće, a poslije ga skinuti u taksiju ili avionu. To se pokazalo lošom odlukom jer je u to doba godine bilo jako toplo. Toga nas je jutra Baba, ušavši u sobu, posebno pozdravio i sa smiješkom zapitao kada polazi avion. Kada mu je moj suprug odgovorio, rekao je: "Imate još vremena. Primit ću vas." S tom je zagonetnom primjedbom izašao iz sobe. Sljedeća smo dva sata, svaki put kada je ušao u sobu, očekivali da će nas pozvati na obećani intervju, no nije nas ni pogledao. Bili smo sve uznemireniji i zabrinutiji i dok su minute prolazile, sve smo se više bojali da ćemo propustiti avion. Dodatna je teškoća bila vrućina zbog suvišne odjeće koju sam nosila ispod sarija. Konačno, kada smo se pomirili da ćemo zakasniti. Baba je brzo ušao u sobu i pozvao nas, s najnevinijim izrazom lica, kao da ne zna za napetost koja je već satima rasla u nama. Bili smo sigurni ne samo da zna da smo zabrinuti, već da je namjerno izrežirao tu provjeru naše strpljivosti i povjerenja. Bojim se da taj prvi put nismo zadovoljili. Dok smo za njim išli u sobu za intervjue, utješno nam se smiješio kako bismo

se opustili. Toga je dana moj suprug dobio posebno lijepu Babinu sliku koju je snimio Sohan Lal, stari poklonik iz New Delhija, s kojim smo sjedili i razgovarali proteklih nekoliko dana. Držao ju je u ruci, a Babaje, vidjevši je, uzeo i napisao: "S ljubavlju i blagoslovom" te je potpisao. Zatim je nastavio s intervjuom. Među ostalim, pitali smo ga kada da se vratimo. Prije no što je odgovorio, uperio je kažiprst u mene poput učitelja kada se sprema reći nešto važno. "Kao prvo, shvatite da ne morate dolaziti da biste vidjeli ovo malo tijelo", a zatim je pokazao na sebe. Nakon dulje stanke, dodao je: "Nađi me u svom srcu." Promatrao me je da bi vidio učinak svojih riječi na mene. Znala sam da govori o mojoj nedavnoj nedoumici da li da prihvatim kao svog učitelja biće koje je u ljudskom obliku, dvojbi koju mi je pomogao riješiti. Je li svojim riječima sada potvrđivao rješenje koje sam konačno pronašla? Naime, da on .simbolizira Boga koji je u svakome od nas? Kada je vidio da sam shvatila, rekao je sa svojim očaravajućim smiješkom: "No vratit ćete se kako biste se obnovili." Objasnio je zatim da u njegovoj blizini poklonici obnavljaju svoju energiju. Prošlo je mnogo godina prije no što sam shvatila d a je upozorenje da se ne vezujem za njegov fizički oblik postavilo pozornicu za učenje koje mi je namijenio. Otišli smo dok su nam u ušima zvonile riječi blagoslova, ruku prepunih paketića vibhutija. Požurili smo do taksija nadajući se da će nas vozač uspjeti na vrijeme dovesti na aerodrom. Odmotavajući sari i otkrivajući svoju zapadnjačku odjeću, osjetila sam to kao simbolički čin. Kao priprema za povratđk na zapad, u svijet planova i vremenskih ograničenja, bio je to znak promjene stava. Naravno, na aerodrom smo stigli na vrijeme da potvrdimo kartu, trenutak prije no što su najavili naš let! Naš je kratak ali sadržajan posjet Babi završio, no znala sam da više nisam ona ista osoba koja ga je došla prvi put posjetiti. Previše sam toga upila u sebe, i od njega i od Indije općenito, da se ne bih izmijenila. No više od svega, došla sam pod njegov neposredan utjecaj. Bila sam sigurna da će to i dalje biti tako onoliko koliko dopustim, držeći na umu njegov naputak da uvijek budem u dodiru s njim koji prebiva u mome srcu. Obećali smo našim prijateljima u Bombayu da ćemo na povratku ostati kod njih nekoliko dana. Kada su čuli da smo posjetili i druge ašrame osim Babina, predložili su da posjetimo Anandu Mayee Ma koja s nekoliko svojih poklonika boravi u gradu. Veselila sam se što ću upoznati još jednu duhovno naprednu ženu. Naša nas je domaćica odvela u kuću u kojoj je boravila Ananda Mayee Ma. Kada smo ušli, pristupilo nam je nekoliko ljubaznih Indijaca. Rekli su nam da Majka prima posjetitelje pa ako želimo njezin blagoslov trebamo se priključiti redovima koji su ulazili u kuću gdje je ona sjedila. Polako smo se pomicali u redu, a prvi pogled na nju kroz poluotvorena vrata zaprepastio me. Bila je stara i oronula, neuredne kose, a svoje je poput kostura

mršavo tijelo omotala u sivkasti pamučni sari. Ali kada sam prišla bliže i kada nas je pozdravila, bezub ali blistav osmijeh osvijetlio joj je cijelo lice. Sigurno je bila prekrasna kada je bila mlada. Obuhvatila me pogledom i ja sam osjećala da me vidi do dubina moga bića, no taj pogled nije prosuđivao kao ni Babin. Kimnula je glavom na pozdrav i pružila mi cvijet koji je držala u ruci te se ponovno nasmiješila dok sam se pomaknula da napravim mjesta drugima koji su čekali njezin blagoslov. Dosad sam upoznala tri duhovno napredne žene u Indiji, posve različite. Osjetila sam snagu koja isijava iz njih, ali me nijedna nije pruvukla kao Baba. Spoznavši to, duboko u sebi osjetila sam mir i znala sam daje moja potraga završila. Pronašla sam onoga koji će mi dati ono što mi je potrebno. Sljedeći smo dan otišli kući. Dok sam se pakirala, našla sam hrpu papira s bilješkama koje sam pisala za vrijeme čitanja iz Bhriguove knjige. Spremala sam se baciti ih u koš, no zbog nečega sam oklijevala pa sam odlučila najprije ih pročitati. Došla sam do dijela koji se navodno odnosio na mene i pročitala da sam na putu da upoznam svog učitelja na čijim se slikama ponekada stvarao pepeo. Zapanjila sam se kada sam naišla na popis onoga što će mi pokloniti jer sve su to bile stvari koje mi je Baba doista dao: prsten, vibhuti, lijek, njegova slika, mnogo ljubavi i blagoslova. Prsten mije materijalizirao kako bi izliječio jednu vrstu glavobolje, vibhuti da bi izliječio drugu vrstu, sliku na tankoj pločici da bi mi pomogao da se lakše koncentriram na središnju točku njegova čela, a ljubav i blagoslov zapisane njegovom rukom na fotografiji koju nam je darovao Sohan Lal. Još jedan dokaz da na nebu i na zemlji ima toliko toga što izmiče ljudskom poimanju, duboko me se dojmio. Odbacila sam poruku iz Bhriguove knjige, no sada kada je Baba potvrdio jedan njezin djelić, ako ne i više, osjećala sam se vrlo poniznom. Ipak sam se pitala kako je moguće da je čovjek koji je živio prije nekoliko tisuća godina mogao predvidjeti budućnost i znati da će dvoje ljudi sa Zapada doći u Indiju i zaustaviti se u Bombayu na svom putu k Sai Babi da bi se posavjetovali s njegovom knjigom. I još čudnije od toga - kako je mogao točno znati što će Baba jednom od njih dvoje darovati? Toga sam trenutka imala mnogo više pitanja no odgovora. 9. poglavlje Nakon što smo se oporavili od naporna putovanja i naviknuli na promjenu vremenskih zona, pokušala sam sabrati mnogobrojne i različite reakcije i dojmove svoga prvog doživljaja Babe. Znala sam da će Baba utjecati na cijeli moj život jer je nemoguće biti u blizini tako snažne osobnosti, a ne biti duboko dirnut, bilo pozitivno ili negativno. Moje su reakcije bile u svakom slučaju pozitivne. No, da bi to iskustvo postalo dijelom moga svakodnevnog života, a ne tek važna uspomena, morat ću se dobro potruditi. Babine su mi posljednje riječi neprestano prolazile glavom:

"Pronađi me u svome srcu." Bila saiu uvjerena da upravo to moram učiniti ne želim li zapasti u zamku i vezati se za fizički lik koji živi u Indiji, umjesto za Babu koji prebiva u meni. Terapeutski rad u kojem sam primjenjivala nešto nalik snu na javi, naučio me da smo od djetinjstva programirani vezati se za ljude i stvari i da te veze moramo prekinuti prije no što se oslobodimo toliko da se možemo povezati s Bogom u sebi. No, na svoju žalost, uskoro sam uvidjela da to nije lako. Postupno smo ušli u kolotečinu svakodnevnog života. Nastavili smo pohađati tjedne sastanke u tamošnjem Sai Babinu centru s puno više razumijevanja nakon što smo Babu doživjeli osobno. Mnogi su poklonici željeli da im govorimo o svojim iskustvima, tada to još nisam mogla. Tek nakon stanovita vremena, kada sam uspjela sabrati sve što sam naučila, mogla sam svoje dojmove točno prenijeti drugima. Uz to, godinama sam bila poučavana da nikada prerano ne govorim o dubokim i važnim iskustvima. Razlog je taj što energiju koju neko iskustvo nosi sa sobom, treba zadržati i zaštititi kako bi bila potpuno upijena i kako bi postala djelatan dio čovjekova života. Ako se o nekom iskustvu govori prerano, može se dogoditi da se energija raspe, a postoji i opasnost da će osoba s kojom smo podijelili iskustvo reagirati negativno, sumnjičavo, zavidno ili ljubomorno. Takvo ponašanje drugoga može u osobi koja je doživjela iskustvo potaknuti osjećaj sumnje i čak posve poništiti doživljaj. ;Negativne emocije imaju moć zatiranja prvih iskustava! Poput mlade biljke, njih treba hraniti i štititi dok ne budu dovoljno otporne da se suprotstave prirodnim nepogodama. Kada važno iskustvo ima dovoljno vremena da postane sastavni dio osobe, u manjoj je opasnosti da se izgubi. Neki ljudi teško odoljevaju napasti da prerano govore o svojim iskustvima. Pustit će se da ih nagovore drugi koji se nadaju da će tako uspjeti osjetiti djelić Babine ljubavi. Možda žele izraziti svoju sreću što su bili kod Babe, ili možda žele ostaviti dojam na slušatelje samim time stoje Baba s njima razgovarao, dao im intervju, ili su se nekako drukčije osjetili važnima. Ako se poklonici uspiju oduprijeti takvim napastima, ako disciplinirano sačekaju dok potpuno ne upiju iskustvo, njihov će prikaz događaja poslije biti snažniji i korisniji. Čin dijeljenja s drugima tada će povećati, a ne umanjiti energiju. Poklonici se često žale da su izgubili osjećaj ispunjenosti s kojim su se vratili iz Indije nakon posjeta Babi. To je djelomice posljedica kulturnog šoka zbog nagla povratka u zapadni svijet. Međutim, uzdrže li se od prerana razgovora o svojim iskustvima, taj će gubitak biti manji. Tu mislim na druge poklonike te 11a prijatelje i znance. Iz vlastita iskustva znam d a j e za ove druge još važnije odabrati pravo vrijeme i o Babi govoriti jedino ako pokažu istinsko zanimanje ili pak ako ja osjetim snažan poticaj iznutra. Čuvši da smo bili u Indiji u posjetu svetom čovjeku, mnogi su naši prijatelji bili radoznali ili sumnjičavi. Nekima je to bilo posve neprihvatljivo te su zaključili da smo ludi ili, što je još gore,

da smo na putu u pakao. Nakon prvog posjeta Babi, budući da su njegov utjecaj i njegovo učenje bili još novi za mene, nisam se uspjela othrvati pitanjima i čestim sumnjama, pa sam odlučila ponešto reći. Otada sam često čula Babu da kaže kako njega nije potrebno oglašavati jer ljudima prilazi kada su spremni primiti ono što im nudi. No to ne znači da poklonici trebaju skrivati činjenicu da slijede njegova učenja. Tanka je crta između izbjegavanja prerana razgovora, kada iskustvo ne treba podijeliti s drugima, i odbijanja osobe koja iskreno želi slušati o Babi. Svatko treba naći ravnotežu preko pokušaja i pogrešaka. Najteže mi je bilo s ljudima s kojima sam radila. Neki su se zgrozili misleći da sam odbacila dugogodišnje učenje koje mi je nalagalo da se ne vezujem za učitelja u ljudskom liku. U to je vrijeme moj odnos s Babom bio toliko nov, da nisam nalazila pravi odgovor na njihove primjedbe. Nisam ih mogla uvjeriti da ne idem protiv učenja koje smo zajednički dobivali. Pokušavala sam objasniti da Baba nije poput drugih učitelja, da on za mene simbolizira Boga u svakome od nas. No trebalo je proći dosta vremena dok nisam postala sigurnija u svoja uvjerenja. Drugo se pitanje u raspravama ticalo Babine sposobnosti materijal izacije predmeta po njegovoj volji i, čini se, ni iz čega. Prijatelji su me dobronamjerno podsjećali na to da drevni rukopisi često upozoravaju na upotrebu siddhija ili neobjašnjivih sposobnosti. Takve se sposobnosti mogu poj aviti na određenom dij elu unutarnjeg ili duhovnog puta. No ako se duhovni tragatelj prepusti osjećaju zadovoljstva ili ponosa što se njima može služiti, tada se uvećava njegov ego. Ostane li-predugo na toj razini, njegov se duhovni napredak k prosvjetljenju usporava. Pokušavala sam objasniti, često bezuspješno, da se Baba, budući daje avatar, ne može uspoređivati s običnim duhovnim tragateljima i da takva pravila u njegovu slučaju ne vrijede. Iskustvo me navodilo na zaključak da za njegove materijalizacije obično postoji skriveni razlog. Primjerice, prsten koji je za mene stvorio, načinjen je da bi mi izliječio određenu vrstu glavobolje. Slično tomu, mala metalna pločica koju mi je napravio, trebala mi je pomoći u vizualizaciji određenog dijela njegova čela. Nekoliko godina poslije pročitala sam intervju koji je Baba dao uredniku indijskog časopisa, koji ga je zamolio da objasni razloge svojih materijalizacija. Babaje rekao: "To što ja činim nije magija, niti su to siddhi moći. Za mene su to posjetnice kojima uvjeravam ljude u svoju ljubav, a zauzvrat dobivam njihovu predanost. Budući da ljubav nema lika, materijalizacijama se služim kao dokazom svoje ljubavi. One su tek simbol." Novinar je tada zapitao: "Ipak, ne razumijem zašto materijalizirate prstenje, narukvice, satove i takve sitnice?" Na to je Baba odgovorio: "Većina ljudi želi talisman koji simbolizira moju zaštitu, pa im stoga to i dajem. Kada su u nevolji, osjete da nose prsten, narukvicu ili sat i sjete se zazvati me u pomoć. Kada bih im dao nešto što ne mogu imati na sebi, spremili bi to i zaboravili.

Važno je da te sitnice ili talismani, ili kako god ih želite nazvati, pružaju osjećaj sigurnosti i zaštite u nevoljama ili krizama i stvaraju simboličnu vezu koja poništava udaljenost između nas. Kada me poklonici trebaju, ti mi predmeti poput radija trenutačno prenesu njihovu poruku, i ja im istog trenutka dolazim u pomoć." Prsten koji mije materijalizirao, poslužit će upravo kao takva veza iduće godine kada je otet naš avion, i kada sam ga očajnički zazvala u pomoć. Iako većina ljudi oko mene nije vjerovala u Babu, uskoro sam otkrila njegovo pozitivno djelovanje na svoj život, osobito na svoj terapeutski rad. Nisam Babi spomenula čime se bavim, a ni on o tome nije govorio. No bila sam sigurna da to dobro zna, sudeći po tome kako dobro poznaje sva druga područja moga života. Jedan je od osnovnih simbola moga rada trokut. On služi kako bi povezao terapeuta i osobu koja traži pomoć s višim sebstvom ili božanstvom unutar svakoga. Da bi se ta veza uspostavila, to dvoje ljudi vizualizira da sjede jedno nasuprot drugome, u točki A odnosno u točki B, dok ih zraka svjetlosti, koja se između tih točaka proteže po podu, povezuje tako da tvore trokut. Tada zamisle da se preko njihovih kralježnica i tjemena zrake svjetlosti spajaju u točki C, u vrhu trokuta. Točka C (engl: High C - High consciousness - viša svijest) predstavlja božanstvo u svakome od nas, pod nazivom atman, Kristova svijest, Budina svijest, a ima i dugih naziva. Ubrzo smo je nazvali visoko C. Otkrila sam da većina ljudi, čak i samozvani ateisti i agnostici, vjeruju u mudri dio sebe koji pokatkad osjete, osobito u vrijeme kriza. Stoga su prihvaćali zamisao visokog C. Simbol je često bio Krist, Buda, anđeo, mudrac ili koji apstraktniji simbol poput blistave svjetlosti ili zvijezde. Važno je da obje osobe, koje sudjeluju u radu, zamole visoko C da vodi njihov sastanak kako ne bi same odlučivale što treba učiniti. Budući d a j e Baba za mene simbolizirao visoko C, vizualizirala sam ga na vrhu trokuta i molila da kroz mene upravlja radom. Ubrzo sam otkrila da nije važno da li ljudi s kojima radim znaju za Babu. Oni su i dalje mogli upotrebljavati svoj vlastiti simbol ili lik koji će predstavljati visoko C. No kada radim s Babinim poklonicima, tada oboje vizualiziramo Babu na vrhu trokuta i zamolimo ga da kroz nas upravlja daljnjim tijekom rada. Budući daje Baba jasno rekao da ga nitko ne treba oglašavati ili djelovati kao njegov misionar, nikada nisam pokušala nametnuti svoje vjerovanje onima koji su k meni dolazili po pomoć. Međutim, njegove se fotografije nalaze u nekoliko soba u našoj kući, pa ako netko upita za njega, ja mu odgovorim. Nikada nisam nikoga silila da ga prihvati zato što ja vjerujem u njega. Radila sam s ljudima različitih uvjerenja. ' eki su odlučili doznati nešto više o Babi, drugi su ostali pri svojim uvjerenjima. Nakon nekoliko mjeseci kod kuće, primijetila sam da moj rad dopire u veće dubine. Kada bih Babu u sebi zamolila da me vodi kako bih pomogla u rješavanju problema svojih klijenata, u glavi bi mi se brzo oblikovale misli i pitanja, i bila sam puno djelotvornije

vođena no prije. Činilo se kao da više sebstvo u jednom određenijem obliku Babe daje više odgovora. Ponekad bih zazvala Babu u pomoć, i protrljala mjesečev kamen iz prstena kako bih uspostavila neposredan dodir s njime. On je za mene bio poput elektrane prepune energije. Sa sobom smo ponijeli nekoliko knjiga o Babinim učenjima, a druge smo pronašli u centru. Zahvaljujući njima, bolje sam shvatila njegovu misiju u našem svijetu. Nastavila sam i samoispitivanje započeto u Indiji, koje je počelo vidljivo djelovati na moj život i rad. Pada mi na pamet usporedba s kvascem koji podiže tijesto. Godina je tako brzo prošla i kako se ponovno približavao siječanj, pitali smo se da li bi bilo prerano opet otići u Indiju k Babi da nas obnovi. Što smo više o tome razmišljali, naša je želja rasla pa smo započeli s pripremama za naše drugo putovanje. 10. poglavlje Sve je išlo glatko na putu u Indiju. Stigavši u Bangalore, čuli smo da je Baba u Whitefieldu. U hotelu smo se odmah preodjenuli u indijsku odjeću. Sada se nisam toliko bojala, iako je već prošla godina dana otkako sam zadnji put nosila sari. Taksi nas je iskrcao pred glavnim ulazom, požurili smo unutra, odložili obuću i brzo našli svoje mjesto u urednim redovima muškaraca i žena koji su se već bili sakupili. I sada sam odlučila sjesti u sjenu stabla u zadnje ženske redove, a ne ispred gdje bih bila uočljiva. Jedva smo se smjestili, kad se pojavio dobro poznati lik. Njegova narančasta haljina i crna kosa jasno su se vidjeli kroza željeznu ogradu dok je izlazio iz kuće. Zavladala je uobičajena tišina, ljudi su istezali vratove ne bi li ga bolje vidjeli. Mnogi su sklopili ruke spremni pozdraviti ga kada im priđe. Kada je zakoračio kroz vrata i kada sam ga ugledala cijeloga, srce mi je brže zakucalo. Iz dubine moga bića rasla je sreća preplavivši me toplinom što sam ponovno u njegovoj blizini. Bilo je to kao da dolazim kući nalazeći oca i majku u jednome malenu tijelu. Ta me je pomisao podsjetila na prijašnji intervju kada mije rekao da se ne trebam vratiti da bih vidjela "to malo tijelo" već da ga trebam naći u srcu. Ipak sam bila uzbuđena vidjevši ga kako prilazi u svome fizičkom obliku. Sjetila sam se daje rekao kako ćemo se vratiti da bismo se obnovili. To je, znači, ono što sada osjećam! Moje se baterije nanovo pune na prvi pogled na Babu. Sigurno se to razumijeva pod daršanom. Znala sam što taj pojam znači teoretski, no sada sam to iskusila cijelim bićem i na različitim razinama svijesti. Njegova je moć bila tolika, da je sam pogled na njega mogao izazvati unutarnju reakciju kada sam je najmanje očekivala. Možda sam trebala naučiti primiti njegovu snagu Onda kada to najmanje očekujem, pa sam zato najotvorenija. Kada moj um buči stotinama pitanja, očekivanjima i željama, zatvara se put toj snazi i ona ne može djelovati u meni. Ponovno sam se sjetila njegove omiljene izreke: "Dat ću vam što

želite, nadajući se da ćete zaželjeti ono što sam vam došao dati"! Sve te spoznaje pojavile su se vrlo brzo pa sam iznenađeno ustanovila da je Baba napravio tek nekoliko koraka dok sam ja tako razmišljala. Kao što sam vidjela toliko puta prošle godine, kretao se od muške do ženske strane u krivudavoj crti. Osim sreće što ga ponovno vidim, bila sam nanovo zadivljena skladnošću njegovih pokreta i dobrostivim smiješkom koji je obasjavao njegovo lice u izrazu dobrodošlice za svakoga. U jednom sam trenutku postala svjesna da me je ugledao dok se polako kretao u mom smjeru. Kada su nam se oči susrele, na njegovu se licu pojavio velik osmijeh dobrodošlice. Tada me, na moje veliko iznenađenje, prešavši rukom preko čela upitao kako moje glavobolje. Mora da sam izgledala potpuno zapanjena, što gaje uvelike zabavljalo jer se radosno nasmijao što me uspio iznenaditi. Promrmljala sam da još uvijek imam glavobolje, iako više nisu tako jake ni tako česte. Kimnuo je i obećao da će mi pomoći. Zatim je nastavio dalje. Ostala sam bez riječi. Ne samo da me se sjetio nakon godine dana, a za to je vrijeme sigurno susreo stotine tisuća ljudi, sjetio se i da me muče glavobolje i bio je toliko pažljiv da me upita kako sam. Takvi doživljaji onima koji su ih iskusili, dokaz su njegovih izvanrednih sposobnosti i nadljudske moći kojom se povezuje sa svakim pojedincem. Baba točno zna gdje je svatko od njih u svomu unutarnjem razvoju, kako se osjeća i koji ga problemi muče. U to vrijeme nisam shvaćala ta iskustva. Tek sam nakon nekoliko posjeta pomalo stekla uvid u njegova djela. Najvažnija bi poruka mogla biti da u svačijem životu postoji prirodan ritam i vrijeme kada je najosjetljiviji za učenje. Baba to zna i može iskoristiti to naše najbolje vrijeme, što nama, ma koliko se trudili, neće uspjeti. Lekcija koju učimo jest kako biti strpljiv. Koliko me još puta treba na to podsjetiti? Sljedećih smo dana sretali ljude koje smo upoznali prigodom prvog posjeta. Nisam se više osjećala strancem među gomilama ljudi jer sam uvijek sjedila pokraj nekoga koga sam poznavala. Pomno sam pazila koje ljude susrećem jer se pokazalo da su ti, naoko slučajni, susreti po nečemu važni za mene. Činilo se kao da služe da bismo jedan drugoga podučavali. Bili smo poput zrcala u kojima se odražavaju osobine koje treba razmotriti i njima se pozabaviti. Stvorila sam naviku da svaki dan sa sobom ponesem jednu od mnogobrojnih knjiga o Babi, koju sam čitala čekajući da izađe za daršan. Jedna od knjiga koju sam željela iznova pročitati bila je Sai Baba čudesnih Howarda Murpheta. Duboko sam se udubila u nju i otkrila da sada, kada sam vidjela Babu, ona za mene ima više značenja jer mogu bolje shvatiti što je o njemu napisano. S vremena na vrijeme prestala bih čitati i razmišljala o određenom problemu nadajući se daću steći dublji uvid u njega. Povlačeći se tako u svoj unutarnji svijet da bih razumjela određeni događaj, uspoređivala sam ga s vlastitim doživljajem Babe i njegovih učenja. Jednog sam dana naišla na priču o norveškom pokloniku koji

je slučajno došao pod utjecaj crne magije i kojega je Baba spasio. Razmišljala sam o djelovanju sila dobra i zla u svijetu i o crnoj magiji kojom ljudi pokušavaju steći moć, postavši odjednom svjesna napetosti oko sebe, tolike daje uspjela razbiti moju koncentraciju. Podignula sam pogled da vidim što se događa, i na svoj užas ugledala Babu kako stoji iznad mene sa zagonetnim smiješkom na licu. Ražalostila sam se shvativši da sam se toliko zanijela da nisam primijetila da mi prilazi. Vidjevši moju reakciju nasmiješio se blago s namjerom da me oraspoloži i zapitao šaljivo da li više volim čitati o njemu ili ga promatrati uživo. Nastavio je dalje praćen smijehom onih koji su čuli njegovu primjedbu. Nakon daršana, kada se Baba vratio u kuću, moj suprug i nekoliko poznanika rekli su mi da su me upozoriti da se Baba približava, ali sam bila toliko udubljena u knjigu da nisam ništa pri mijetila. Posramila sam se uvidjevši daje otkrivena jedna od mojih navika iz djetinjstva, naime, povlačenje iz sadašnjosti u unutarnji svijet, često uz pomoć knjiga. Tu sam naviku nesvjesno poprimila još kao dijete kako bih se zaštitila od svoje vladajuće majke. Iako danas ima više od 104 godine, još uvijek preko pisama pokušava upravljati mnome i mojom obitelji. Knjige mi nisu bile samo utočište, one su mi bile društvo. Sada mi je Baba pokazao da svojevolj no moram biti potpuno svjesna vanjskog svijeta, da moram svjesno zauzeti svoje mjesto u njemu i biti aktivna i u vanjskom i u unutarnjem svijetu jer oba čine cjelinu. Taj me se događaj duboko dojmio, zavjetovala sam se da ću nastojati ispraviti tu naviku. Otkrila sam, međutim, da se nije lako osloboditi stare navike. Odonda sam naučila da se to postiže postupno, korak po korak, strpljivo, i uz Babinu pomoć. Nakon nekoliko dana ponovno smo pozvani na intervju u devet ujutro. Bili smo već upoznati sa svakodnevnim dugosatnim sjedenjem na podu, uvijek u očekivanju Babina ulaska u prostoriju, kada bismo svi ustali da ga pozdravimo. Znali smo, isto tako, da uopće ne znači da će nas primiti, iako nam je rekao da budemo u kući u određeno vrijeme. Sjedila sam u poznatoj prostoriji razmišljajući kako se često čini da namjerno pušta da ga ljudi čekaju. Stari su mi poklonici rekli da mu je to jedna od najdražih lila. Sjećam se kako nas je pustio da čekamo opoštajni intervju s taksijem punim prtljage koji je, kako nas je Baba uputio, čekao da nas odveze na aerodrom. Svakako je izgledalo da nas je namjerno zadržavao do zadnjeg trenutka, prije no što nas je pozvao na obećani intervju. Počela sam razmišljati o ovoj novoj igri i zamolila ga da mi pokaže što moram naučiti. Uvijek sam bila nestrpljiva osoba. Ne volim gubiti vrijeme i postajem nervozna kada moram nešto učiniti u vremenskoj stisci. Sinulo mi je da je razlog možda u tome što sama želim kontrolirati i odlučivati kada je povoljno vrijeme za nešto, umjesto da dopustim da moj unutarnji sat određuje ritam. Ako je to uistinu tako, to znači da moja volja ili ego priječe opušteniji odnos spram vremena. Kako da izmijenim taj stari obrazac ponašanja sada kada

vidim kako utječe na moj život? Ako je Baba vanjski simbol mog unutarnjega višeg sebstva ili Boga u meni, skreće li mi pozornost na područje u kojem moj ego još uvijek svime vlada? Mogu li se s povjerenjem prepustiti Babi da on odredi kada je pravi trenutak za nešto, umjesto da to želim učiniti sama? Što sam više razmišljala o tom problemu, bila sam sigurnija da ne samo da mogu vjerovati Babi da će mi pokazati kako da ga riješim, već će mi pokazati i druga područja moga života gdje sam i dalje pokušavala zadržati kontrolu ili dopuštala nekoj drugoj osobi da prevlada mo-1 ju istinsku prirodu. To mi se pitanje javljalo mnogo puta otada, i u Babinoj blizini i kod kuće. Kada sam god jasno uočila problem, odustala od voljnog djelovanja i prepustila se unutarnjem vodstvu, otkrila bih da se pojavljuje sličan problem no u drugom području moga života. Sada znam da je Baba time polako ali sigurno zatirao kontrolu moga uma dok nisam postala sve slobodnijom i prepustila se Babi koji prebiva u meni ili mome božanskom sebstvu. To je dug, spor i bolan proces. Utjecaj Babe i njegova učenja osvijestili su u meni ona područja moga života u kojima trebaju djelovati riječi "neka se vrši tvoja, a ne moja volja . No iako sam donekle uspjela nazrijeti kako me Baba poučava, nisam mogla samo tako primijeniti naučeno, opustiti se i strpljivo čekati da me pozove na intervju. Kada bi ušao u sobu, bila sam spremna odmah ustati i slijediti ga u sobu za intervju. Ponekad bi mi se nasmiješio i pokazao mi da zna da nastojim mirno i strpljivo čekati njegov poziv. Ponekad je pak izgledalo kao da i ne zna da smo tu, pa koga da uopće pozove. Ta se igra mačke i miša nastavljala cijeli taj dan. U podne je krenuo u svoju sobu na katu. Zatim se iznenada, kao da se upravo sjetio da smo još tamo, okrenuo i rekao mom suprugu da dođemo popodne. Otišli smo u Bangalore, ručali i ponovno se vratili oko četiri sata. Popodne je prošlo slično, a predvečerje pozvao mladiće iz škole da pjevaju bhajane i dao nam znak da ostanemo. Bila sam vrlo radosna. Uživala sam slušati mladiće kako pjevaju, osobito kada bi sam Baba poveo pjevanje. Moj se um privremeno utišao dok sam se, sretna, prepustila slušanju njegova melodiozna glasa i gledala kako udara ritam rukom ili malim cimbalima. Na kraju bhajanci naglo je ustao i time pokazao da večer završava. Što da učinimo? Nismo se mogli ponovno vratiti drugi dan ako nas ne pozove. Je li zaboravio da nam je rekao da dođemo? Moj um nije prestajao postavljati bezbrojna pitanja. Konačno sam se pomirila s mišlju da sva moja pitanja ne moraju dobiti odgovor i da ćemo možda morati otići a da ne saznamo što nam je činiti. Kao da mi čita misli, upravo kada se spremao izaći iz sobe, okrenuo se i doviknuo da dođemo sutradan. Odahnuli smo s olakšanjem jer smo barem znali što nam je idući nam korak. Nastavili smo sjediti u kući svaki dan i konačno sam se uspjela opustiti i mirno čekati njegove upute za taj dan, a da nisam unaprijed razbijala glavu oko toga što ću u neko doba dana raditi. No bio je to tek početak moje predaje. I dalje sam bila puna pitanja, ali više nisam tražila odgovor

istog trenutka. Jednoga me je dana Baba upitao gdje sam kupila sari. Bilo je vruće i nosila sam jeftin tanki sari. Skrenuo mije pozornost daje gotovo isti kao sari koji je nosila mlada kći jednog američkog para. Zbunila me ta primjedba, no tada još nisam znala pronaći dublje značenje u njegovim riječima. Shvatila sam je tek nekoliko dana prije odlaska razgovarajući s Amerikankom koja je uvijek bila vrlo dotjerana. Rekla mi je daje pri prvom posjetu Babi odjenula jednostavnu odjeću kakva priliči duhovnom tragatelju. Nije upotrijebila šminku ili lak za nokte i nosila je samo najjeftinije sarije. Primijetila je daje Baba nekoliko puta prodorno pogledao. Zatim se jednog dana slatko nasmijao i rekao dovoljno glasno da svi čuju, da se dotična gopođa u Americi vrlo lijepo odijeva i pazi na svoju frizuru, ali kada dođe k Babi nije joj važno da bude lijepa. Rekla mi je da je odmah shvatila na što cilja. Bilo joj je veoma neugodno što je u svome pogrešnom nastojanju da izgleda poput isposnika, odavala dojam da omalovažava Babu. Otada se trudila da izgleda lijepo i dotjerano kao kod kuće. Bila sam zahvalna za tu spoznaju iako je bilo prekasno da išta učinim. Na svoj suptilan način Baba mi je htio reći da se odijevam poput školarke umjesto kao zrela žena i supruga uspješna odvjetnika. Budući da ćemo dolaziti ovamo s vremena na vrijeme, odlučila sam kupiti nekoliko svilenih sarija živih boja, koje više pristaju mojoj dobi i položaju. Uživala sam izabirati među stotinama prelijepih tkanina i dala sam da mi sašiju odgovarajuće bluze. Babaje odmah primijetio razliku i nasmiješio se odobravajući te rekao nekoliko riječi o mome novom izgledu kad sam se prvi put pojavila u novoj odjeći. Tada nas je jedno jutro, stojeći pokraj vrata, pozvao da ga slijedimo u malu sobu za intervju. Udobno smo se smjestili na podu uz njegove noge, a on me je bez uvoda pitao kako sam i da li me još muče glavobolje. Rekla sam da ih još ponekad imam, ali su manje bolne i rjeđe se javljaju. Kimnuo je, nasmiješio se i rekao da će ih izliječiti. Desnom je rukom napravio krug u zraku i u moju ruku usuo bijeli pepeo rekavši da ga pojedem, što sam odmah učinila. Razlikovao se od vibhutija u paketićima, bio je bjeliji, bez ukusa i mirisa, i nije bio gladak već zrnat. Rekao mi je da je drugi uzrok glavobolja lijek koji sam uzimala, a koji je uzrokovao preranu menopauzu. Bila sam zatečena i hitro sam odgovorila: "Ali, Baba, nikada ne uzimam lijekove jer sam alergična na mnoge." No i dalje je tvrdio daje u pravu, a tada je promijenio temu i obratio se mome suprugu. Tako sam imala priliku sabrati svoje misli. Znam da sam uvijek pazila da uzimam što manje lijekova, rijetko bih popila čak i običan aspirin za glavobolju. Kada je intervju završio, Baba me pogledao kao da kaže: "Sto ćeš sada s time?" Nekoliko sam dana razmišljala o njegovoj primjedbi koja me je još uvijek jako mučila. Dotad sam bila sigurna da uistinu zna sve o meni kako u sadašnjem, tako i u prijašnjim životima. No sada je tvrdio nešto za što sam bila uvjerena da nije istina. Mojim

stalnim pitanjima koja su me proganjala, sada su se pridružile i sumnje sve dok mi nije bilo svega dosta pa sam prestala tražiti odgovore. Zamolila sam ga u sebi da mi pomogne shvatiti što je mislio svojom posljednjom zagonetkom i da li je mislio na prave lijekove ili simboličke i psihološke. Sljedećeg jutra, dok sam se budila, naglo sam došla punoj svijesti sjećanjem na putovanje u južnu Ameriku koje smo poduzeli prije najmanje deset godina. Na prijedlog dr. Andrije Puharicha posjetili smo Josea Arriga, slavnoga brazilskog iscjelitelja i psihokirurga. Naš je prijatelj Andrija bio siguran da će Arrigo izliječiti moje migrene. Andrija je poznavao Arriga i prisustvovao je mnogim njegovim operacijama, uključujući i jednu koju je obavio na njemu služeći se džepnim nožićem. Zajedno s timom liječnika, ispitao je i intervjuirao stotine zahvalnih ljudi koje je Arrigo izliječio od raznih bolesti. Bio je toliko siguran da će i meni pomoći, da je dogovorio da nasjedali njegov prijatelj iz Brazila dočeka i odvede u malo selo gdje je Arrigo živio, i da nas upozna s njim. Budući da smo već otprije namjeravali putovati u južnu Ameriku, mislila sam da neću ništa izgubiti ako listi pokušaja da se oslobodim užasnih glavobolja koje su me onesposobljavale i uzrokovale mnogo bola i smutnje u mome životu, dodam još jedan neobičan pokušaj. Stigli smo u Brazil i odletjeli u grad u kojem je živio naš vodič. Uz njegovu pomoć unajmili smo automobil i krenuli k Arrigu. Već je sama vožnja bila svojevrsna pustolovina jer je naš pratilac govorio portugalski, nekoliko riječi španjolskog i još manje engleskog. Mi nismo znali portugalski, a moj je suprug znao tek nokoliko riječi španjolskog. Nedovoljno opremljeni za razgovor, pokušali smo našem pratiocu objasniti zašto idemo k Arrigu. Na sreću, uspjeli smo se smijati toj neobičnoj situaciji i konačno smo razgovarali samo jezikom znakova. Kada smo stigli u malo selo gdje je Arrigo živio, doznali smo daje odveden u zatvor u obližnji grad. Izgleda da to nije bilo prvi put. Njegov se prijestup sastojao u tome što je obavljao operacije bez diplome i dozvole da se bavi liječenjem. Nakon tolikog puta bili smo razočarani neočekivaniom slijedom događaja, no naš je vodič bio odlučan pokušati sve što se može kako bismo se ipak susreli s Arrigom. Odvezli smo se u grad u kojemu je Arrigo bio zatvoren. Čekali smo u autu dok je naš vodič ušao u zatvor. Nakon skoro sat vremena veselo nam je rekao da je dobio dozvolu za posjet Arrigu u poslijepodnevnim satima, u vrijeme obiteljskih posjeta. Rekao je da moramo glumiti članove obitelji, što nam je bilo smiješno jer mu nećemo moći uputiti niti riječ. Nakon nekoliko sati čekanja, uveli su nas u golu sobu s dva kreveta na kat i grubim drvenim stolovima koje su upotrebljavali čuvari. Na jednom je krevetu ležao Arrigo u zgužvanom donjem dijelu pidžame i s velikim osmijehom dobrodošlice na neobrijanu licu. Sljedeća smo dva sata moj suprug i ja mirno prosjedili dok su naš vodič i Arrigo vodili živahan razgovor. Napokon je Arrigo ustao s kreveta, prodorno me pogledao i otišao u stražnju sobu

odakle smo začuli kucanje pisaćeg stroja. Nakon nekoliko minuta vratio se s dvama komadićima papira na kojima je napisao nazive devet lijekova i uputu za njihovo uzimanje. Navodno je upute primao od svoga duhovnog vodiča, pokojnoga Fritza, njemačkoga liječnika koji je često propisivao lijekove ako nije bila potrebna operacija ili ako, kao u mojemu slučaju, nije bila dopuštena. Na povratku u auto, naš nam je vodič uspio objasniti da se neki lijekovi moraju uzimati oralno, drugi injekcijama. Iznenadili smo se kada smo čuli da se svi mogu nabaviti u gotovo svim ljekarnama bez lječničkog recepta. Stigavši u Rio de Janeiro, odmah smo krenuli u obilazak ljekarni dok nismo skupili sve što nam je trebalo. Nakon što smo u New Yorku obavili sve carinske formalnosti, krenuli smo ravno k našem prijatelju Andriji koji je dogovorio da se na engleski prevedu sastojci lijekova i upute za primjenu kako bismo bili sigurni da nema opasnosti da ih uzmem. Sam mije dao nekoliko injekcija i podučio moga supruga kako da to dalje on čini. Dobivala sam injekcije i, iako mi je bilo sve gore, ustrajala sam. Međutim, nakon nekoliko tjedana pobunila sam se i odlučila prekinuti pokus. Bilo mi je, naime, lošije a ne bolje pa sam zaključila da su mi draže glavobolje nego djelovanje lijekova. Andrija je poslije mislio da se glavobolje nisu izliječile jer nisam ustrajala do kraja. Nakon što su prestale popratne pojave, pomislila sam da je možda bio u pravu. Sjetivši se cijele te neugodne epizode, shvatila sam daje Baba mislio upravo na te lijekove. Kako sam to mogla zaboraviti? Očito sam potisnula sjećanje. Zatim sam se sjetila da je moj menstrualni ciklus naglo prestao bez prethodnih znakova koji najavljuju menopauzu. Nisam to povezivala s uzimanjem Arrigovih lijekova sve dok mi Baba nije na to skrenuo pozornost. Osjetila sam kako me preplavljuje olakšanje što Baba zaista zna sve o meni, čak i ono što sam sama zaboravila ili nisam posve razumjela. U ovom slučaju sigurno nije čitao moje misli kako to neki ljudi žele vjerovati. Nisam mogla dočekati drugo jutro. Nadala sam se da ću imati priliku reći mu da sam se sjetila lijekova za koje je tvrdio da su prerano doveli do menopauze. Čim je ušao u sobu, pogledao me je smiješeći se kao da pita: "Što mi imaš danas reći?" Brzo sam rekla: "Baba, sjetila sam se lijekova koje si neki dan spomenuo". Nasmijao se blago i odgovorio: "Da, znam. Dat ću ti nešto što će ti pomoći." Krenuo je dalje na mušku stranu, a ja sam ostala s osjećajem strahopoštovanja prema njegovoj moći da tako mnogo zna o nekom pojedincu. Proputovala sam doslovno cijeli svijet tražeći lijeka svojim glavoboljama. Bezuspješno sam se savjetovala sa službenom medicinom kao i s alternativnom. A sada, evo me tu s Babom koji zna sve o mome problemu, koji je dijagnosticirao različite uzroke i obećava mi pomoći. Što više mogu tražiti? Bila sam sigurna da se moja potraga približava kraju, iako nisam znala koliko još mora proći vremena dok ne budem oslobođena od svojih glavobolja.

11. poglavlje U Indiji se u različita doba slave različiti vjerski praznici ne samo u Babinu ašramu, već i u drugim dijelovima zemlje. Jedan od njih je Mahašivaratri koji se slavi potkraj veljače ili početkom ožujka, ovisno o punomu mjesecu i indijskome lunarnom kalendaru. Praznik je posvećen Sivi, božanskom aspektu u ulozi razaratelja. Druga su dva boga indijskoga trojstva Brahma, tvorac, i Višnu, održavatelj i zaštitnik. Sivi je posvećeno i manje slavlje u noći punog mjeseca, svaka četiri tjedna. To se naziva Sivarcitri. Kada smo prvi put bili u posjetu Babi, vratili smo se kući prije početka slavlja. No iduće smo godine došli kasnije, a praznik je bio ranije, pa smo mogli sudjelovati u proslavi. Budući da privlači na tisuće ljudi, obično se održava u Babinu ašramu jer tamo ima dovoljno prostora i mogućnosti za smještaj mnoštva posjetilaca koji stižu odasvud. Kako se približavalo vrijeme praznika, počele su kružiti priče među poklonicima u Whitefieldu o danu kada će Baba krenuti u Puttaparthi. Svi su željeli znati točan dan i sat kako bi na vrijeme iznajmili taksi, spremili hranu, spakirali posteljinu i ostale potrepštine. Poseban je dar koji svi žele dobiti, Babino dopuštenje da se voze u povorci automobila koja kreće prema ašramu. Budući da još nismo boravili u Puttaparthiju, bili smo vrlo znatiželjni. Jednoga nas je dana Baba zapitao koliko ovaj put ostajemo u Indiji. Kada smo mu odgovorili, nasmiješio se i rekao da ćemo u tom slučaju moći otići s njim u ašram na proslavu i boraviti u novosagrađenim trosobnim stanovima namijenjenima posjetiteljima. Nakon nekoliko dana pozvao nas je na stranu rekavši nam da ga određenoga dana čekamo taksijem ispred ulaza. Tražio je od nas da to nikome ne spomenemo. U početku smo bili zbunjeni tim zahtjevom, no ubrzo smo uvidjeli njegovu opravdanost. Želio je izbjeći stvaranje velike gužve na uskim cestama. Ne samo da bi se time ometao uobičajen promet, već bi uznemirili seljake, njihovu djecu i životinje koji hodaju uz rub ceste ne primjećujući bučno približavanje auta. Čak i kada ih trubljenjem upozoravaju da se sklone, oni to nevoljko čine. Čim nam je Baba rekao kada namjerava otići, pripremili smo potrebne stvari. Zapadni poklonici koji su već bili u Puttaparthiju, upozorili su nas da mi ljuta i začinjena hrana sigurno neće odgovarati. U hotelu u Bangaloreu uvijek sam naručivala nezačinjenu hranu, a moj je suprug jeo ljutu hranu koja mu se jako sviđa. No, kao što su nam rekli, u ašramu se može dobiti samo jako ljuta hrana. Tek se zadnjih godina poslužuje blaža hrana za zapadne poklonike. Indijci pak ne mogu razumjeti kako možemo jesti hranu koja je, prema njihovu sudu, posve bezukusna. Između ostalog, kupili smo malo kerozinsko kuhalo za prokuhavanje vode i kuhanje povrća. Ta će nam kupnja donijeti neka zanimljiva iskustva. Dogovorenog smo jutra bili ispred glavnog ulaza s taksijem punim stvari i čekali da se pojavi Babin auto koji će povesti kolonu.

Začudili smo se kada smo zatekli još mnogo drugih automobila. Unatoč predostrožnostima, novosti vezane za Babu šire se neobično brzo. Čim se pojavio njegov auto, nastala je jurnjava, taksisti su nastojali zauzeti što bolji položaj u koloni. Odlazeći, vidjeli smo kako pretječu jedan drugoga. Neki su ih putnici tjerali da požure kako bi vidjeli Babu koji se s vremena na vrijeme naginjao kroz proz auta mašući gomilama ljudi što su se brzo okupljale na cesti, kako se širio glas o njegovu dolasku. Vijest da se može dobiti njegov daršan, dovodila je ljude sa svih strana. Udovoljavajući njihovoj želji. Baba bi naredio vozaču da uspori kako bi svima mogao udijeliti svoj blagoslov. Izašli smo tako iz grada, prošli mnoga mala sela u kojima su ljudi stajali čekajući Babu. Kada smo izašli iz sela i došli na ravan dio ceste, nekoliko je puta stao da bismo protegnuli noge ili pojeli pokoju voćku koju je dijelio jedan od školaraca što su se s njim vozili. Baba je na takvim putovanjima uvijek praznično raspoložen, a tako je bilo i sada. Ponekad bi izašao iz auta i otišao pogledati ljude u drugim automobilima, nasmiješio se, rekao im pokoju riječ ili ih zadirkivao zbog mnoštva prtljage koju su nosili. Omiljena mu je izreka: "Putuj bez puno prtljage, stigni brzo." Time misli na teret vezanosti za materijalne predmete koje nosimo kroz život, a simbol je toga prtljaga koju vozimo u autu. U takvim prigodama dolazi do izražaja njegova dječačka, šaljiva priroda, izvor radosti za njegove poklonike koji u tome uživaju kao što rođaci i prijatelji uživaju u životnoj radosti ljupka djeteta. U takvu radosnu raspoloženju stigli smo u Puttaparthi, selo u kojemu je Baba rođen i gdje je polako rastao njegov ašram. Samo ime, Prasanthi Nilayam, znači "Mjesto najvišega mira". Bilo nam je vruće nakon duge vožnje, ali nismo bili ni najmanje umorni iako su ceste bile neravne, a amortizera u indijskim autima zapravo i nije bilo. Babino zarazno praznično raspoloženje, održavalo nas je svježima cijelim putem. Slijedili smo ga kroz glavni ulaz, a prizor koji smo ugledali, uvelike se razlikovao od prašnjavih ulica i prljavih sela kroz koja smo prolazili. Pred nama se prostirao širok prostor s nekoliko trokatnih zgrada od cementa. S jedne je strane bio hram, a s druge nekoliko starijih zgrada. Uputili su nas u jednu zgradu gdje smo dobili ključ od stana rezerviranog za nas. Rekli su nam da Baba, poput svakoga savršena domaćina, osobno nadgleda takve pojedinosti vezane za ljude koje poziva u posjet. Nakon što smo mu rekli ime, službenik na prijamnoj recepciji pogledao je u listu očekivanih gostiju i odmah nam dao kluč. Pokazao nam je zgradu u kojoj se nalazio naš stan i uputio nas na drugi kat gdje ćemo na vratima naći broj našeg stana. Otključavši vrata stana koji će nam biti dom sljedećih tjedana, prilično smo se iznenadili. Razlikovalo se to potpuno od onoga što zapadnjak smatra stanom. Pred nama je bila gola soba, velika otprilike tri sa četiri metra. Zidovi i pod bili su od cementa. Sa stražnje strane zida bio je ulaz u dvije jednako gole i malene

prostorije od kojih je jedna trebala poslužiti kao kuhinja, a druga kao kupaonica. U svakoj se na polovici visine zida nalazila slavina za hladnu vodu, a na podu je bio odvodni kanal. Po otvoru koji se nalazilo u podu i dvjema daskama sa svake strane na koje se stane nogama, pogodili smo da je jedna prostorija kupaonica s primitivnim toaletom. Prije no što smo uselili, trebali smo očistiti i pomesti naše privremeno boravište. Očito je već dulje vrijeme bilo zatvoreno te se skupilo prilično prašine i prljavštine, a bilo je i paukova. Kao odgovor na naše potrebe, pojavila se mlada Indijka iz sela te gestama i s nekoliko engleskih riječi ponudila se da ga očisti. Rekla nam je koliko traži za taj posao, prava sitnica u usporedbi s onim što inače plaćamo za čišćenje kuće. Imala je metlu od grančica spojenih komadom uzice, i prljavu krpu koju je našla obješenu na slavini, a koju su vjerojatno ostavili prijašnji stanari. Srećom, ponijeli smo sa sobom deterđent pa je tako tim jednostavnim priborom uspjela očistiti najgrublju prljavštinu te smo unijeli prtljagu i uselili se. U jedan kut kuhinje stavili smo na pod pribor za kuhanje i kerozinsko kuhalo, a ručnike i sapun na pod kupaonice. Sa sobom smo donijeli dva madraca za napuhavanje koje smo stavili na pod glavne sobe i prekrili plahtama. Nad svaki smo krevet pažljivo raširili mrežu protiv komaraca koju smo učvrstili na četiri kraja pomoću uzice zavezane za čavle nad vratima i prozorima. To je svakodnevni posao jer mreže treba skidati svako jutro i na večer ih ponovno postaviti kako bismo se preko dana mogli kretati sobom. Sutradan smo u selu kupili uže i žičane vješalice. Uže smo rastegnuli preko sobe i na njega objesili moje sarije, podsuknje i bluze te suprugove bijele košulje i hlače. Sve smo ostalo ostavili u kovčezima koje smo naslagali uza zid da nam posluže kao stol. Madrac smo preko dana naslonili na drugi zid, dobivši tako kauč. Brzo smo se priviknuli na novu sredinu, no naš se život umnogome razlikovao od onoga kod kuće. Aparate koji nam olakšavaju život mi uzimamo zdravo za gotovo, a u Indiji se oni smatraju luksuzom, ako ih uopće ima. I naša se svakodnevica razlikovala od one u Whitefieldu. U Prasanthi Nilayamu gotovo su svi gosti živjeli-unutar ašrama ili vrlo blizu u selima. Postavila sam kuhalo u kuhinju i započela kuhati povrće koje smo donijeli sa sobom. Odjednom mi je pozlilo i zaboljela me glava. Izašla sam na svjež zrak i odmah mi je bilo bolje. No svaki put kada bih započela kuhati, simptomi su se vraćali. Konačno mi je sinulo da sam sigurno alergična na miris kerozina kao što sam oduvijek bila osjetljiva na boju, lak, sredstva za čišćenje i druge kemikalije. Što ako ne budem mogla jesti ljutu hranu koja se kuha u ašramu? Nisam znala kako riješiti taj problem. Dok sam tako razmišljala, pokraj moje sobe prošla je Južnoafrikanka, gospođa koju sam upoznala u Whitefieldu. Vidjela me kako stojim vani, a očito je bilo da mi je zlo, pa me upitala što se dogodilo. Kada je čula, odmah je ponudila rješenje. Objasnila je da je iz Bangalorea sa sobom povela mladu seljanku koju je

naučila čistiti i kuhati. Predložila je da svaki dan odnesemo hranu u njezinu sobu pa će djevojka kuhati za sve. Bila je toliko uporna, da smo pristali i otada smo jeli s njom i mladom Engleskinjom koju je pozvala da nam se pridruži. Ne samo da je naš problem bio riješen, već smo i uživali u druženju s njima. Razgovarajući s njima doznala sam da obje imaju teškoća sa strahom koji ih naprosto koči. Dotad sam namjerno izbjegavala svaki spomen o svome terapeutskom radu. Činilo mi se neukusnim o tome govoriti budući da smo svi ovamo došli da nas Baba pouči i iscijeli. Tek ću morati naučiti da nas Baba sve koristi kako bi pomagali jedni drugima. Susret s tim dvjema ženama promijenio je moje mišljenje. Svaki put kada bismo se sastale na obroku, govorile su o svojim strahovima opisujući podrobno kako taj negativni osjećaj djeluje na svaki djelić njihova života, a progoni ih čak i u Babinoj blizini. Tužile su se da nisu uspjele naći tome lijeka. Dok su mi opisivale kako se sve njihov strah očituje, više nisam mogla šutjeti znajući da sam naučila različite metode koje bi im mogle pomoći. Odjednom sam se našla kako potanko objašnjavam način rada koji sam naučila tijekom dubokih meditacija. Riječi su navirale iz mojih usta, pa sam se i sama, kao i one, iznenadila zbog te provale. Bile su zadivljene onim što su čule, željne da odmah počnu raditi sada kada su doznale da postoji način koji će im pomoći da otkriju uzrok svoga straha. Ja sam se pak suočila s istinskom dvojbom. Svi smo ovdje bili Babini gosti, željni njegove pomoći i blagoslova. Kakvo pravo imam nuditi svoju pomoć, pogotovo zato što još nisam provjerila odobrava li Baba moj način rada. Stoga sam im rekla da ću pokušati dobiti Babino dopuštenje i zamoliti ga da mi nekako pokaže što da učinim. Istog su me trenutka obuzele mnogobrojne sumnje. Nije li Baba taj koji bi im trebao pomoći? Ne bi li bilo preuzetno s moje strane prihvatiti odgovornost za rad s njima? Bila sam sigurna u jedno, naime, da ne želim učiniti ništa što Baba ne bi odobrio. Odlučila sam ga o tome pitati na sljedećem daršanu. No činilo mi se da me namjerno izbjegava, i to toliko da je skretao samo da ne dođe blizu mjesta gdje sam sjedila. Sjetila sam se takvih iskustava drugih ljudi kada su ga svakako željeli nešto pitati, a Baba nije bio spreman odgovoriti im. U međuvremenu dvije su žene nestrpljivo čekale da se oslobode svojih strahova koji su se u zadnje vrijeme čak pojačali. Danima nisam uspjevala privući Babinu pozornost, a onda sam jednoga jutra sjela u našoj sobi okrenuvši se prema hramu iznad kojega se nalaze Babine privatne odaje. Sjedeći tako pokušavala sam uspostaviti mentalnu vezu s njim, moleći ga u sebi da mi kakvim znakom pokaže što da učinim. Nakon što sam nekoliko minuta mirno sjedila u tišini spremna primati, u mojem se umu pojavila jasna slika. Promatrala sam uzburkano more sa sigurne obale. Golemi su se valovi propinjali i razbijali o plažu nedaleko od mene. Promatrala sam taj unutarnji

prizor i u jednom trenutku ugledala krhku splav za koju su se dvije žene grčevito držale, očajnički dozivajući u pomoć. Čula sam Babin glas: "Kada bi se to uistinu zbivalo, bi li se i dalje pitala da li da im dobaciš uže za spašavanje?" Bilo mi je jasno da ne bih ni trenutka oklijevala. "Pa zašto onda sada oklijevaš i ne pomogneš im da raprše svoje strahove?" upitao je njegov glas. Tako sam dobila odgovor, jasan i jednostavan, kao što ga inače dobivam, u stanju koje se nalazi između sna i jave. Zadovoljna što mi je pokazano kako da se ponašam, ispričala sam to iskustvo dvjema ženama, rekavši da sam odlučila raditi s njima. U sebi sam još jednom zamolila Babu da mi da znak ako zbog nekog razloga ne odobrava to što činim. Od toga sam dana u dnevni raspored između daršana i obroka uvrstila rad s jednom od njih. Baba me i dalje pomno izbjegavao, ne uputivši mi čak ni pogled, pa sam ponovno počela sumnjati da možda ne odobrava to što činim. Mnogo sam se puta uvjerila da mu ništa ne promakne, pa sam bila sigurna da zna da radim sa ženama. Ipak, nisam znala odobrava li taj rad, pa me i dalje nagrizao crv sumnje unatoč jasnim uputama koje mije dala unutarnja slika oluje. No možda sam si to samo umislila. Možda me ometa moj ego. Moj sumnjičavi um prepun dvojbi, nije popuštao. Sada znam da me Baba tjerao da prihvatim odgovornost tražeći savjet od Boga u sebi, umjesto da se oslanjam na njega i čekam da mi on kaže što da radim. Nakon tibetanskog iskustva, ta mi je lekcija bila jako potrebna! No u to sam vrijeme više vodila računa o tome da se pridržavam ašramskih pravila, što je Baba i očekivao od svojih gostiju. vT ' Radeći s dvjema ženama, primijetila sam da naši sastanci teku mnogo lakše no što se inače događa s novim ljudima. Očito je tome pripomogla izvanredna snaga koja potječe od Babine neposredne blizine. Svaki je naš dan u ašramu bio potpuno ispunjen, i vrijeme je brzo prolazilo. Kako se približavao praznik Šivaratri, raslo je mnoštvo ljudi koji su stizali u ašram. Ponekad su stizala čitava sela nakon što su ljudi proputovali stotine kilometara. Mnogi su podignuli jednostavne šatore na zemlji ili na balkonima koji su se pružali duž zgrada jer je drugog smještaja ubrzo ponestalo. Svaki komadić prostora bio je ispunjen ljudima i trebalo je paziti kako hodamo da ne bi nagazili na usnulo dijete, spotaknuli se na hranu ili posteljinu. Za praznik Šivaratri, Babaje svake godine običavao iz svoga tijela proizvesti ovalni predmet koji se naziva lingam. Lingam simbolizira istinski oblik najuzvišenije stvarnosti koja je sveprožimajuća, sveznajuća i svemoćna i iz koje, kao iz jajeta, sve izlazi i u koju se sve vraća. Prijašnje tri godine Baba nije stvarao lingam u javnosti, no govorilo se daje to učinio u svome stanu ili pred malom skupinom najbližih poklonika koje je pozvao k sebi. Vidjeli smo taj prizor u jednom filmu, ali bismo veoma rado prisustvovali takvu rijetku fenomenu. No nije se činilo vjerojatnim da ćemo to doživjeti, jer je Baba očito prestao stvarati lingam

pred velikim mnoštvom ljudi. Zapravo, najvažniji cilj toga praznika jest mogućnost da se odupremo prevlasti uma i postanemo otvoreniji za božanstvo koje prebiva u nama. Da citiram Babu: "Svrha je Mahašivaratrija zaustaviti lutanje uma i time njega samoga, dok se pojedinac predaje bogu Sivi." Baba objašnjava da mjesec simbolizira um. Poput uma, ima šesnaest faza. Na noć Šivaratrija petnaest ih nestaje, preostaje samo jedna koja se očituje kao vidljiv trag mjeseca. Mladi mjesec koji slijedi, neće imati ni tu jedinu vidljivu zraku. Jednako tako, i um treba svladavati svakoga dana. Petnaestoga dana nestat će petnaest mjesečevih faza i preostat će samo jedna koju treba ukloniti konačnim naporom - pjevanjem bogoštovnih pjesama cijele noći. Kada se svlada um, nema više varavih želja i vezanosti, i postiže se oslobođenje. Kakva je to prigoda da se oslobodimo okova uma! Baba u praznično jutro običava obaviti ritual pod nazivom vibhuti abhisheka, kojim slavi Shirdi Sai Babu, za kojega kaže da je njegova prijašnja inkarnacija. Toga je dana, zbog obreda, na postolje postavljen srebrni kipić Shirdi Sai Babe. Babaje najprije materijalizirao drago kamenje i zrnca riže koje je bacio u posvećenu vatru koja je gorjela u blizini. Tada su mu dodali posudu s vodom koju je blagoslovio, a zatim oprao kipić. Uzeo je metlicu, uronio je u vodu i mahnuo njome nad glavama velika mnoštva koje je sjedilo na podu dvorane, i poškropio ih. Da bi svatkoga dopala pokoja kapl jica, hodao je prolazom blagoslivljući sve prisutne. Njegov je pomoćnik tada otišao do kipa Shirdi Sai Babe i nad njim okrenuo praznu vazu. Pristupio je Baba, zavrnuo rukav desne ruke i gurnuo ruku u praznu vazu vrteći je kružnim pokretima. Na kip je počeo obilno padati vibhuti, toliko da gaje uskoro gotovo posve prekrio, a pepeo se rasipao na sve strane. Tada je Baba naglo povukao ruku i vibhuti je prestao padati isto tako brzo kao što je i započeo. Nakon toga je zasukao lijevi rukav i ponovno gurnuo ruku u vazu te ponovio kružne pokrete. Pepeo je opet počeo obilno padati, ovaj put tako snažno da se vaza tresla pa ju Indijac jedva držao visoko u zraku. To se nastavilo sve dok se nad kipićem nije stvorila velika gomila pepela što se rasipao na sve strane. Čim je Baba povukao ruku, vibhuti se više nije stvarao. Sišao je s podija dok su prisutni bili posve opčinjeni. Ne mogu izreci koliko sam bila sretna što sam vidjela taj nevjerojatni ritual. Poslije, tijekom dana, stiglo je još mnogo ljudi, do večeri ih je bilo posvuda. Dragovoljci su pokušavali održavati red. Neki su se gurali kako bi ušli u dvoranu i osigurali mjesto s kojega će promatrati Babu dok obavlja svečani obred, no još je važnije bilo čuti njegov govor. Babaje bio vrlo pažljiv, dopustio je zapadnjacima koji su došli izdaleka i toliko puno potrošili za put, da sjednu u nekoliko prvih redova. Bili smo sretni i zahvalni zbog takve pažnje. Rano smo stigli i mirno sjeli, moj suprug na mušku, ja na žensku stranu velike dvorane, i čekali da se pojavi Baba. Kada smo ga ugledali iza paravana na stražnjem dijelu pozornice, nastao je onaj dobro poznati muk. Sjeo je u veliku, baršunom presvučenu,

crvenu stolicu, u kojoj je i inače sjedio. Nekoliko učenih vedskih znalaca obavilo je svečani obred, a tada je uslijedio Babin govor. Govorio je teluški, zastavši svako toliko kako bi dr. Bhagavantam to preveo na engleski jezik. Kada je završio, zapjevao je dobro znani bhajan, a veliko ga je mnoštvo prisutnih slijedilo. Svi smo za njim gromko ponavljali stihove, cijela se dvorana orila. Stvorila se golema energija koju smo svi osjećali, činilo se da nas diže na razinu višu no što je naša svakodnevna svij est. Kada je pjevanje dostignulo vrhunac. Baba se nakašljao i dohvatio rupčić prebačen preko ručke stolice. Zaprepastili smo se vidjevši da drži rupčić na ustima dok mu se cijelo tijelo grčilo od silna napora, kao da će povratiti. Poput munje u svim se ljudima u dvorani pojavilo neizrečeno pitanje: "Zar će doista nakon tri godine ponovno u javnosti stvoriti lingam?" Kao pod rukom nevidljiva dirigenta, ritam se pjevanja ubrzao, svi su u svoju pjesmu izlili čuđenje i uzbuđenje zbog velike sreće što prisustvuju tako veliku događaju. Kao da se svatko posebno trudio pomoći Babi osloboditi sveti simbol koji se stvarao u njemu. Pjevalo se sve brže, u dvorani se stvorila golema energija. Gledajući ga netremice, u djeliću sam sekunde osjetila njegov napor da izbaci lingam, i gotovo se poistovjetila s njime. Ponovno sam proživjela rođenje svojih dviju kćeri, osjetivši u sebi nepodnošljiv pritisak dok je Baba u mukama pokušavao iz sebe poroditi simbol božanstva. Napokon je još jednom zakašljao i u rupčić uhvatio velik, svjetlucavi jajolik lingam nalik opalu. Zar je tako velik predmet mogao proći kroz njegovo grlo? Uhvatio ga je između palca i kažiprsta kako bi ga mogli vidjeti, a zatim prošetao između redova omogućujući svima daršan te prekrasne tvorevine. Promatrajući lingam izbliza, u dubini smo nazrijeli svjetlost koja se naizgled pomicala i mijenjala dok ga je Baba nosio uokolo. Bili smo očarani tim izvanrednim prizorom koji nas je sve potresao. Kada se Baba popeo na pozornicu i nestao iza zavjese svi su, još uvijek omamljeni, izašli iz dvorane spremajući se za noćno pjevanje bhajana. Sljedeće je večeri Baba ponovno održao govor rekavši daje lingam koji je stvorio poseban - sve koji su imali tu sreću da prisustvuju njegovu stvaranju može osloboditi ciklusa rađanja i smrti. No upozorio je da ćemo zaslužiti to oslobođenje ako od danas budemo živjeti u skladu s velikom milosti koja nam je dana. Duboko su nas dirnule njegove riječi koje je svatko doživio na svoj način. Neki su se napuhnuli od ponosa, drugi su osjetili teret odgovornosti koju ta milost predstavlja, a neki su bili prepuni osjećaja zahvalnosti. No ne vjerujem da je itko od prisutnih ostao netaknut tom izvanrednom porukom. Sljedeći smo se dan skupili za daršan u dugim i urednim redovima čekajući da se Baba pojavi. Izašao je u pratnji školaraca koji su nosili posude pune paketića vibhutija. Poslije smo doznali da je to vibhuti stvoren tijekom obreda vibhuti abhisheka. Baba

je polako hodao između redova i osobno svakom uručio paketić kao dar pri odlasku kući, sada kada je praznik za nama. Zadnjih je dana moj um bio potpuno zaokupljen tim događajima tako da nisam imala vremena razmišljati što Baba misli o mome radu s dvjema ženama i njihovim strahovima. Nisam mu bila blizu pa nisam mogla znati što o tomu misli. No sada dok je polako hodao, pun ljubavi i strpljenja, među ljudima koji su ga željno iščekivali, shvatila sam da će ubrzo stići i do mene. Toga su se trenutka ponovno pojavile moje stare sumnje. S jedne sam strane osjećala sreću što ću iz njegove ruke primiti taj posebno blagoslovljen vibhuti, a s druge sam strane strahovala jer je to bio naš prvi susret nakon što sam počela raditi sa ženama. Konačno je stao ispred mene. Pogledala sam ga, a njegovim se licem prelio predivan osmijeh. Pružio mi je nekoliko paketića, a zatim čvrsto položio ruku na moju glavu i nagnuvši se iznad mene, prošaptao tako da sam samo ja mogla čuti: "Dobra žena." Ponovno je zasjao njegov osmijeh, a zatim je nastavio hodati duž redova. Nitko nije čuo što je rekao, a nitko i ne bi mogao shvatiti koliko su mi te riječi bile važne. Osjetila sam kako me prožima olakšanje. Shvatila sam da me je prisilio da sama otkrijem što moram činiti, a sada, nakon što sam učinila prvi korak, odobrio je moju odluku. Tako će me i nadalje poučavati. Baba rijetko nekome govori što da učini. On pušta svakoga da sam dokuči što je najbolje. Ponekad, nakon što je odluka donesena, porazgovori o njoj ili da neki znak, a ako su rezultati očiti, tada znakovi i nisu potrebni. Bila sam zahvalna što odobrava moj rad u ašramu. No shvatila sam da odobrava i terapeutsku tehniku koju upotrebljavam da bih pomogla ljudima, a koja je moj način da služim Gospodinu. Kamo su nestale moje brige od prije nekoliko dana? Babaje kasnije toga dana objavio završetak slavlja i dao dopuštenje ljudima za odlazak. Odvezli smo se u Bangalore i proveli nekoliko dana kupujući darove za obitelj i prijatelje, a zatim otišli u Bombay gdje smo prije konačna odlaska kući namjeravali posjetiti prijatelje. 12. poglavlje U subotu smo trebali letjeti s britanskom kompanijom za London i posjetiti moju majku. No stigavši u Bombay neki su nam poklonici rekli da će Baba doći u Bombay u petak na večer i ostati tu nekoliko dana. Pomislila sam kako bi bilo lijepo dobiti još jedan daršan prije odlaska iz Indije. Stoga sam svome suprugu predložila da promijenimo rezervacije te da umjesto u subotu, otputujemo u nedjelju. Tako bismo imali upravo toliko vremena da odemo u Dharmakshetru gdje Baba boravi kada je u tomu gradu. Na moju radost, uspjeli smo promijeniti let. U sebi sam se zahvalila Babi što nam je to omogućio, primijetivši ujedno da sam u zadnje vrijeme stekla naviku da se zahvaljujem. U subotu smo otišli u Dharmakshetru, u predgrađe Bombaya

gdje se nalazi jedna od najljepših i najneobičnijih zgrada posvećenih Babi. Stigavši, začudili smo se golemu mnoštvu što se već okupilo i ispunilo veliki prostor pokraj glavne zgrade. Neki su sjedili s vanjske strane zidova gdje se još moglo naći mjesta. Sumnjali smo da ćemo se uspjeti smjestiti unutra, no naš je strah nestao kada su nas dragovoljci poveli, mene na žensku, a supruga na mušku stranu. Ljudi su se stisnuli kako bismo se mogli ugurati među njih. Bio je to naš prvi posjet Dharmakshetri. Mnogi su nam pokušavali opisati to mjesto, a vidjeli smo ga i u filmovima o Babi. No ovo je bila neočekivana prigoda da sama promotrim tu jedinstvenu građevinu.Teško ju je opisati, a i ljepša je od svakog opisa. To je velika kružna cementna građevina oko koje je izgrađena staza za šetnju. U sredini se uzdiže struktura u obliku lotosova cvijeta s prozorima uokrug cijele zgrade, a svaki se prozor nalazi u sredini lotosove latice. Ispred cijelog kompleksa stoji visok stup poput poluotvorena lotosa na vrhu duge stabljike. Sve u svemu, doimala se neobično. Indijka pokraj mene pokazala mije sobu u kojoj Baba boravi kada j e u Bombayu. Volj ela bih da j oj se mogu zahvaliti jer mi je pomogla da sljedećeg dana u avionu vizualiziram to mjesto. Iznenadni tajac, kao i obično, najavio je Babin dolazak, a oni koji su ga vidjeli da izlazi iz zgrade proširili su glas da se uputio mnoštvu koje je sjedilo straga. Ubrzo smo ga vidjeli kako hoda među željnim poklonicima. Neki su već satima tu sjedili i čekali. U jednom mi je trenutku prišao bliže i uputio mi topao osmijeh prepoznavanja. Bio je to savršen završetak našeg boravka u Indiji. Žena ispred mene nagnula se i rekla mi da sam blagoslovljena. Složila sam se s njom, prepuna srca. Njezina mi je primjedba otklonila svaku sumnju u to da možda njegov osmijeh nije bio upućen meni. Spominjem to jer ću se sljedećega dana u mislima vratiti na taj događaj očajnički pokušavajući uspostaviti s njim vezu i pitajući se da li čuje moj poziv u pomoć. Nakon što je obišao mnoštvo i vratio se u zgradu, odvezli smo se natrag u hotel, a u našem je sjećanju ostala živa slika njegove niske, u narančasto odjevene pojave kako stoji naspram bijele građevine. Sutradan smo se ukrcali u avion za London. Sletjeli smo u Bahrainu i zatim u Bejrutu gdje su ušli novi putnici. Iskoristili smo ta slijetanja da protegnemo noge. Penjući se ponovno ju avion u Bejrutu, rekla sam svome suprugu da su provjere kroz koje sam prošla prava farsa. Žena koja me je pregledavala, tek je ovlaš prstima dotaknula sadržaj moje ručne torbe i udarila pečat na kartu. Dodala sam da je veoma lako oteti avion ako se takve mjere predostrožnosti poduzimaju u Bejrutu, gradu toliko nemirnu u zadnje vrijeme. Proročanskih li riječi! Nakon što su stjuardese poslužile jelo i odnijele pladanj, slučajno smo vidjeli kako skupina putnika iz prvog razreda ulazi u turistički razred u kojem smo mi sjedili. To nam se učinilo čudnim pa nas je zanimalo što je tomu uzrok. Moj je suprug mislio da se možda sprema loše vrijeme pa se tako mijenja raspored težine u avionu. Zatim se pojavio kapetan ozbiljna lica. Dok je prolazio,

pitali smo ga što se događa. Odgovorio je sumornim glasom da ćemo ubrzo saznati, a zatim proslijedio i sjeo. Čim su svi putnici iz prvog razreda sjeli, preko razglasa se čuo grub glas koji je na lošem engleskom jeziku objavio da je avion otet. Ta je štura obavijest izazvala u putnicima užas, nakon čega je zavladala tišina. Svi su razmišljali o zastrašujućim posljedicama otmice. Glavom mi je prošla misao o našem prvom posjetu Babi 1973. kada je ukorio dva bračna para jer ga nisu pozvali kada se njihov taksi gotovo sudario s velikim kamionom. Tada sam se zavjetovala da ću ga zvati budem li ikada u nevolji, pa sam sada odmah, svom snagom i žurno, počela u sebi zazivati: "Baba! Baba! Baba!" Ubrzo nakon objave otmice, iz pilotske su kabine izašla dvojica Arapina gruba izgleda, noseći puške i pištolje. Očito su bili spremni pucati na svakoga tko bi im se suprotstavio. Sjećam se da sam pomislila kako bi izgledali prilično neuvjerljivo da glume negativce u filmu. Bili su groteskni poput karikatura. Zatražili su od putnika koji govori arapski da im bude tumač. Taj je putnik sakupio putovnice i stavio ih na hrpu pred otmičare. Jedan od njih ih je listao i. činilo se, odvajao prema narodnostima. Većina su putnika bili Indijci, Arapi i Englezi, Amerikanaca je bilo tek nekoliko. Smrzli smo se na pomisao da će putnici s američkim putovnicama vjerojatno poslužiti kao taoci zbog trenutačno zategnutih odnosa između Sjedinjenih Država i Palestinske oslobodilačke organizacije. Usto, moj je suprug Židov, a ja se u strahu nisam mogla sjetiti da lije to navedeno u putovnici. Ako jest, bit će u još većoj opasnosti. Uskoro su nam uzeli sve torbe. Ispraznili su ih, napunili dinamitom i razmjestili na strateška mjesta u avionu - ispred toaleta i duž prolaza između sjedala. Nakon toga su objavili da se u toalet može ići jedino u pratnji stjuardese, i to jedna po jedna osoba. Naravno, svima je odmah trebao toalet. Dobro je poznato da strah i napetost djeluju na bubrege i mjehur, pogotovo kad vas drže na nišanu i ciljaju u torbe ispunjene eksplozivom ako bi se tko usudio pružiti otpor. Sada je već strah među putnicima bio toliki, da se mogao gotovo opipati, a u zraku se osjećao oštar miris. Čula sam da životinje mogu namirisati strah kod ljudi, a sada sam ga, u preplašenu mnoštvu, i sama osjetila. Budući da sam bila u istoj situaciji, i ja sam se trebala bojati, posebno zbog pomisli da ću tako iznenada i tako neočekivano ostaviti svoje dvije kćeri. No, na vlastito iznenađenje, u meni nije bilo ni najmanjeg osjećaja straha. Bila sam uvjerena da ćemo se svi spasiti. Takav je stav bio posve besmislen, u sebi sam tražila osjećaj straha misleći da se samo zavaravam. Začudo, nije mu bilo ni traga te sam zaključila da me je Baba sigurno čuo dok sam ga zazivala i da g a j e naprosto uklonio. Ta me misao utješila pa sam krišom iz torbice izvadila Babinu sliku i malo vibhutija koji mi je dao na proslavi Sivaratrija. Stavila sam ih u krilo zajedno s prstenom koji mije stvorio prošle godine, nadajući

se da to otmičari neće vidjeti. Usredotočila sam se na te predmete kako bi mi pomogli da s Babom uspostavim telepatsku vezu. Pomislila sam kako je sretna okolnost što mi je prije nekoliko sati pokazano gdje točno Baba stanuje. Tako sam ga sada, kada mi je bio očajnički potreban, mogla vizualizirati i pokušati uspostaviti kontakt s njim. Nitko se u avionu nije usudio ni prozboriti, neprirodna nas je tišina teško pritiskala. Poslije smo doznali daje u avionu bilo nekoliko male djece i jedna beba od dva tjedna, no nisu zaplakali vjerojatno paralizirani strahom svojih roditelja. Nakon stanovita vremena, jedan je otmičar rastegnuo žicu po avionu, očito se pripremajući da ga digne u zrak. Pažljivo je žicom obavio izlazna vrata dok mu je u ustima bila upaljena cigareta, a u ruci pištolj, pa je morao žice pridržavati zubima i slobodnom rukom. Kada je završio posao, naredio je stjuardesama da donesu alkoholno piće i parfeme iz dutyfree trgovine. Otvorio je boce i prolio njihov sadržaj duž prolaza kako bi nakon eksplozije vatra brže progutala avion. Dok se to događalo bila sam koncentrirana na Babu. Učinilo mi se da u glavi čujem glas koji mi govori da otmičarima pošaljem ljubav. Zaprepastila me takva misao, posebno zato što sam u njihovim očima vidjela fanatičnu, gotovo mahnitu mržnju. Pomislila sam: "Oh, Baba, ali kako?" A zatim sam brzo dodala: "Molim te, voli ih kroz mene jer samo ti možeš vidjeti u njima božanstvo za koje kažeš da je u svakomu." Opustila sam se zatim na svome sjedalu i počela osjećati kako Babina ljubav teče kroz mene prema dvojici otmičara punih mržnje. Dok sam ih tako promatrala, onaj koji je prolijevao parfeme i alkohol postao je toliko nervozan da se porezao. Morao je stati i povezati ranu kako bi zaustavio krvarenje. Iz džepa je izvadio rupčić, ali nije odložio pištolj već je opet zubima pridržao improvizirani zavoj. Od toga su trenutka obojica muškaraca postali veoma nervozni. Nestala je ona razmetljiva smjelost kojom su preuzeli kontrolu nad avionom. Znali smo da već nekoliko sati letimo prema zapadu, no mogli smo tek nagađati kamo nas pilot vozi. Poslije smo doznali da im je prvi naum bio sletjeti u Ateni gdje su namjeravali tražiti oslobođenje svojih palestinskih suboraca u zamjenu za taoce u avionu. No nisu dobili dopuštenje za slijetanje pa smo produžili u Amsterdam gdje, isto tako, nisu mogli sletjeti. Odlučili su zatim letjeti preko Sjevernoga mora i u zraku raznijeti avion. Međutim, kopilot im je rekao da nema dovoljno goriva pa su ponovno od Amsterdama zatražili dopuštenje za slijetanje, koje su napokon dobili. Spustili smo se na udaljeni dio aerodroma. Tijekom leta ništa od toga nismo znali pa smo se iznenadili kada su otmičari objavili da slijećemo te da "uzmemo stopala u ruke, dignemo ih visoko u zrak i krenemo". Trebalo nam je dosta vremena da shvatimo da su mislili na cipele, a ne stopala. Imali smo dvije minute da siđemo s aviona prije no što ga zapale. Otvorili su jedna vrata i postavili plastificirani žlijeb za evakuaciju po kojem su se putnici trebali spustiti na cementnu površinu koju

smo nazirali duboko pod sobom. Vidjevši priliku za spas, svi su navalili na vrata divlje se gurajući kako bi napustili avion prije požara. Jedan se histeričan muškarac pokušavao progurati mimo mene, gurnuvši me tako da sam postrance pala niza žlijeb. udarivši trticom o tvrdo tlo. Udarac je bio toliko jak da nisam uspjela ustati pa su me putnici koji su se spustili nakon mene odgurnuli u stranu. Uskoro je stigao moj suprug te me maknuo kako ne bih bila ostalima na putu. Odnijeli su me dalje od aviona koji je već počeo gorjeti. Ubrzo su stigli autobusi i pokupili putnike, no mi smo, zbog moje ozljede, bili među posljednjima. Napokon smo se ukrcali u autobus, a vozač je, vidjevši još dvoje ljudi kako stoje malo dalje od zapaljena aviona, na naš užas, skrenuo prema njima. Bili su to otmičari. Ne govorimo nizozemski, ali je moj suprug zalupao po plastičnom staklu koje nas je odvajalo od vozača, vrisnuvši da su to otmičari. Tu je riječ naš vozač razumio. Okrenuo je brzo autobus i odvezao nas do aerodromske zgrade. Vidjeli smo otmičare kako umorno stoje nedaleko od aviona. Kao da u njima nije ostalo nimalo energije, bili su slika i prilika poraza, dok se iza njih dimilo. Budući da nam nisu dopustili uzeti sa sobom svoje stvari, u avionu su nam ostale ručne torbice, kaputi, jakne, ručna prtljaga, a neki su čak ostavili i cipele. Prije nekoliko sati otišli smo iz vrela i zagušljiva Bombaya, a sada smo se u hladno ožujsko veče našli u Europi. Kišilo je i mnogima koji nisu imali kaput ili jaknu, bilo je jako hladno na putu do terminala. Posljednji je avion već odavno otišao, pa je aerodrom bio gotovo prazan. No uskoro se proširio glas o našem dolasku, i odasvud su se pojavili djelatnici aerodroma uzbuđeno razgovarajući o izbjegnutoj tragediji i istodobno postavljajući pitanja. Dobili smo tople čarape, pokrivače da se umotamo te vruću kavu da se ugrijemo. Stigli su i novinari i zamolili nas da im ispričamo svoj strašni doživljaj. Leđa su me i dalje jako boljela pa sam se pitala kada ćemo krenuti u London gdje sam već prije, neobične li slučajnosti, ugovorila sastanak s liječnikom koji provodi Alexanderovu tehniku, metodu kojom se svi dijelovi tijela dovode u sklad. Posjetila sam ga prošle godine, a željela sam iskoristiti i ovogodišnji boravak u Londonu da ga ponovno vidim. Sada će mi to uistinu biti potrebno! Dok sam o tome razmišljala, čula sam najavu da se avion za London sprema poletjeti te se mole putnici da krenu k izlazu. Moj je suprug pitao imaju li još dva slobodna mjesta, dodavši da bih htjela posjetiti svojeg liječnika u Londonu jer sam se ozlijedila, a u Amsterdamu ne poznajem ni jednoga. Rekli su nam da će nas pokušati smjestiti u taj avion. Ubrzo se pokazalo da su slobodna dva mjesta i da se žurno moramo ukrcati. Suprug me. uz pomoć jednog zaposlenika, doveo do izlaza gdje su nas, nakon brzih objašnjenja službenim osobama, pustili u avion i on je krenuo na vrijeme. Nismo imali sa sobom ni prtljage ni putovnica ni bilo kakve isprave. Dobili smo rukom ispisane potvrde koje će nam biti dovoljne dok se ne iskrcamo u Londonu, a tamo ćemo opet morati

tražiti privremene putovnice kako bismo mogli odletjeti kući. Zahvalno smo se smjestili na naša sjedala. Uzletjevši, daleko dolje vidjeti smo zapaljen avion iz kojega smo tako žurno pobjegli. Od srca sam zahvalila Babi ponovno postavši svjesna mira koji me je preplavio. Dok je avion gorio, posebna su vozila pjenom gasila požar. Kada smo nakon nekoliko dana preuzeli i otvorili svoju prtljagu na londonskom aerodromu, vidjeli smo d a j e sve uništeno. Ili je bilo spaljeno ili natopljeno kiselinom, užasnih boja. Sve smo ostavili, uključujući kovčege. Dobili smo privremene putovnice. Liječnik u Londonu pomogao mi je toliko da sam izdržala let do Los Angelesa, iako će me leđa još dugo boljeti. Nekoliko tjedana nakon povratka, iz novina smo doznali da je dostavljač hrane iz Bejruta pristao za 400 dolara ukrcati puške, municiju i eksploziv u škrinje s hranom. Sve je sakrio ispod sjedala rezerviranih za otmičare. Idućih smo mjeseci pratili preko novina njihovo kretanje. Najprije su bili zadržani u zatvoru u Amsterdamu, a zatim se postavilo pitanje tko im treba suditi. Napokon im je ipak suđeno u Amsterdamu i tamo su utamničeni. No nekoliko mjeseci potom čuli smo da je otet još jedan avion i da je traženo da se otmičari našeg aviona puste na slobodu u zamjenu za taoce. Nakon tog događaja, osjećala sam duboko olakšanje i veliku zahvalnost prema Babi koji nam je pritekao u pomoć. Ni trenutak nisam sumnjala da je to Baba učinio. No tek ću mu iduće godine moći osobno zahvaliti za pomoć. Baba često kaže da nikada neće utjecati na nečiju karmu, ali će je ublažiti najviše što se može i pomoći nam da nosimo svoj teret. Stoga samo o nama ovisi hoćemo li svjesno odlučiti pozvati ga u pomoć. Nakon doživljaja s otmičarima, spoznala sam da Baba od nas traži da obavimo svoj dio posla. Moramo mu dopustiti da se nama koristi u različitim situacijama i onako kako smatra potrebnim. Bila sam sigurna da je upravo njegova ljubav bila ta silna snaga koja je omela otmičare u provođenju njihova prvobitna nauma da unište avion i putnike u njemu. Baba će mi to potvrditi tek nakon osam godina. Lako zaboravljamo da i mi trebamo odigrati svoju ulogu tako da odustanemo od voljnog djelovanja i pristanemo da njegova volja vlada našim životom. U konačnici, to znači dopustiti da njegova volja vlada svijetom u kojem živimo i među ljudima koji nas okružuju. U listopadu te godine dogodio se zanimljiv nastavak priče o otmici. Dr. Gokak, dugogodišnji Babin poklonik i tada zamjenik rektora Sveučilišta u Puttaparhiju, nakratko je posjetio Kaliforniju. Bio je gost nekolicine poklonika, a nekoliko je dana boravio i kod nas. Bio nam je dragi gost, uživali smo u njegovu društvu. On i moj suprug zanimali su se za englesku književnost, a dr. Gokak je studirao na Oxfordskom sveučilištu. Bio je i pjesnik te nas je počastio ispjevavši za nas pjesmu o panoramskom pogledu na planine i ocean što se pružao s prozora sobe na dvanaestom katu

gdje smo tada živjeli. Nekoliko dana prije no što je trebao posjetiti drugu obitelj, primili smo brzojav od putničke agnecije iz Londona, koju smo zamolili da ispita mogućnost posjeta komunističkoj Kini. U brzojavu su nam javljali daje suprugu i meni u Pekingu izdana dozvola, a sada ima i slobodnih mjesta pa bismo mogli krenuti na put već idući četvrtak. No morali smo u Londonu biti nešto prije gdje smo trebali sačekati da nam kinesko veleposlanstvo izda vize. Tada se u Sjedinjenim Državama nisu mogle dobiti vize jer naša vlada još nije priznavala Kinu. Ako smo željeli putovati, trebali smo hitno javiti agenciji da se ne popune mjesta. Najprije smo osjetili razočaranje. Mislili smo da se nećemo uspjeti pripremiti za put za tako kratko vrijeme, a uz to smo imali i gosta. Prisustvovali smo i predavanjima koje je dr. Gokak držao, a spremali smo večeru u njegovu čast koja se trebala održati večer uoči našeg eventualnog odlaska na put. Kada je dr. Gokak čuo za putovanje, tražio je od nas da nikako ne propustimo tu iznimnu priliku. Istaknuo je da se takva prigoda ne propušta jer se činilo da Sjedinjene Države neće uskoro priznati Kinu te Amerikancima neće biti omogućen ulazak u tu zemlju. Rekao je da će nas prije napustiti kako bismo se mogli spremiti za put. Konačno smo se dali nagovoriti, nazvali smo agenciju, rezervirali karte i zamolili da nam srede vize. Zadnji dani prije puta bili su iscrpljujući, no ipak je sve proteklo bez problema. Prisustvovali smo predavanjima, a stigli smo se i spakirati za put. Mnogi su nam poklonici pomogli pripremiti večeru za dr. Gokaka, koja je bila veoma uspješna. Kada su u nedjelju ujutro po njega došli njegovi novi domaćini, bili smo spremni krenuti na aerodrom. Zamislite kako smo se osjećali kada smo doznali da ćemo letjeti za Hong Kong u britanskom avionu koji će na putu sletjeti u Bejrut i Bahrain gdje će uzeti gorivo i putnike. Bila je to ista avionska kompanija i ista dva grada u koja smo sletjeli na prijašnjem nesretnom putovanju. Nije nam bilo ugodno kada smo to čuli, ali smo znali da ne možemo ništa učiniti. U sebi sam zamolila Babu da nas štiti. U Londonu je sve proteklo kako treba, dobili smo vize na vrijeme i pridružili se skupini, kao što je bilo planirano. Kada smo sletjeli u Bejrut, obavijestili su nas da zbog sigurnosnih razloga ne smijemo napuštati avion. Taje zabrana uzrokovala negodovanje među putnicima jer su se mnogi veselili što će moći protegnuti noge. Stojeći pokraj otvorenih vrata, moj je suprug primijetio daje posve zadovoljan što mora ostati u avionu jer je njegov avion prošle godine bio otet u istomu tomu gradu. Dodao je da mu je drago što su se sigurnosne mjere pooštrile. Indijska stjuardesa koja je stajala u blizini, naglo se okrenula upitavši da li govori o avionu koji je sletio u Amsterdam prošlog ožujka. Rekla je potom daje ona bila jedna od stjuardesa u tom avionu. Čudili smo se toj slučajnosti, primjećujući da smo očito svi bili spremni ponoviti rizik. Ona je smatrala da je malo vjerojatno da bi se takvo što moglo dogoditi dvaput u jednom životu,

pa se to ni nama troma vjerojatno neće dogoditi. Svi koji su načuli naš razgovor, usrdno su se nadali da je u pravu. Ubrzo nakon povratka iz Kine, počeli smo razgovarati o posjetu Babi sljedećeg siječnja. To nam je već gotovo postalo godišnjom navikom. Nisam mogla dočekati da ga ponovno vidim, nadajući se da ću imati prigodu zahvaliti mu što nas je zaštitio u onom mučnom doživljaju. Nismo čuli daje bilo čime dao naslutiti da zna za naš uzbudljiv povratak kući. Bila sam sigurna da ne samo da mi je priskočio u pomoć kada sam ga zazvala, već i da je izbrisao svaki strah koji sam možda osjećala i tako spriječio teško stanje koje je moglo nastati među ostalim putnicima. Znala sam da mi jedino Baba može potvrditi taj osjećaj, naravno ako tako želi. No znala sam, isto tako, da možda nikada neće spomenuti taj događaj. Iskustvo nas je poučilo da nitko nije siguran što će Baba učiniti u bilo koje vrijeme i u vezi s bilo čime. Uz to što sam mu se željela zahvaliti, nadala sam se da ću moći porazgovarati s njim i o nečemu drugom. Naš se doživljaj duboko dojmio ostalih poklonika. Najviše su se čudili tome što nas Baba nije upozorio nego je dopustio da se to dogodi. Baba, naime, ponekad upozori ljude kada im se nešto loše sprema. Ugledavši me u Bombayu. uputio mi je topao osmijeh. Tada me je mogao upozoriti, daje to smatrao potrebnim. Samo Baba zna zašto to nije učinio. Možda zato što je znao da će to iskustvo na neki način biti važan događaj u našem životu. Vidjela sam da je vjera nekih poklonika bila dobro uzdrmana, što mi je bilo razumljivo. Smatrala sam da ne bismo smjeli misliti da ćemo samim time što smo postali Babini poklonici, zauvijek živjeti sretno i bez ikakvih teškoća. Govoreći iz vlastita iskustva, mogu reći da je sa mnom bilo posve drukčije. Mnogo sam naučila iz sličnih iskustava.

13. poglavlje Sredinom siječnja 1975. godine ponovno smo krenuli u Indiju. U Bangaloreu smo čuli da je Baba u Whitefieldu, te smo se presvukli i otišli na naš prvi daršan. Ugledavši moga supruga. Baba mu je rekao da budemo u njegovoj kući sutradan rano jutro. Osjećala sam kao da smo se vratili kući. Kada je sišao iz svojih odaja, pozvao nas je na ručak u dom dr. Bhagavantama. Tamo je već sjedilo nekoliko muškaraca i čekalo Babu. Bila sam jedina žena pa sam se počela pitati gdje ću sjesti. Istoga je trenutka Baba razriješio moju dvojbu i sa smiješkom ocrtao širok krug rukom, rekavši: "To je ženska strana." Nakon kraćeg govora pozvao nas je u omanju sobu. Sjeli smo mu uz noge i tada sam mu se željela zahvaliti što nas je spasio od otmičara. Tek sam započela, kad me prekinuo: "Da, da, znam. Čuo sam tvoj glas kako doziva: Baba! Baba!" Savršeno je oponašao moj glas i engleski naglasak koji je primjetljiviji kada sam uzbuđena. Nastavio je zatim razgovor s uobičajenim primjedbama, pitanjima i pričama, i više nije spominjao otmičare. Rekao je

što je htio istaknuvši da sam se sjetila pozvati ga u pomoć. To je očito bilo sve što smo tada trebali čuti, do oproštajnog intervjua kada se ponovno dotaknuo te teme, iako tek usputno. Nakon intervjua, pridružili smo se drugim gostima. U skupini su bila i dva zapadnjaka koje nismo poznavali. Baba se trudio podrobno odgovoriti na njihova pitanja. Poslije smo doznali da su to bila dvojica parapsihologa, dr. Karlis Osis, direktor Američkog društva za parapsihološka ispitivanja, i dr. Erlendur Haraldsson s Odjela za psihologiju Islandskog sveučilišta u Reykjaviku. Dotad su već dvaput posjetili Indiju ispitujući granične psihološke pojave. Babu su prvi put vidjeli 1973. godine. Sada su nastavili promatrati njegove moći i nadali se da će ga uspjeti nagovoriti da sudjeluje u nekoliko nadziranih eksperimenata. Kada je najavljen ručak. Baba nas je sve poveo u susjednu prostoriju. Opet nisam znala kamo da sjednem. Pokretom ruke pokazao mi je da krenem naprijed i ohrabrujući me, rekao: "Požuri. Nemoj zaostajati." Čim sam prošla kroz vrata, krenuo je za mnom i pokazao mi gdje da sjednem. Zauzeo je zatim mjesto na povišenom podiju gdje mu je gospođa Bhagavantam osobno poslužila jelo. Mi smo sjeli na pod, a poslužili su nas članovi obitelji. Jela su bila različita. Ponovno sam mu bila zahvalna što mi je pokazao gdje da sjednem. Budući da sam bila jedina žena u društvu, osjećala bih se vrlo nesigurno bez njegove pomoći. Kada smo svi bili posluženi, Babaje dao znak da počnemo jesti. S vremena na vrijeme pogledao bi me sa smiješkom koji je pokazivao da me razumije, dajući mi znak da ne jedem neku hranu koju sam upravo prinosila ustima. Njegova mi je pantomima govorila daje hrana previše začinjena, a zatim bi rekao: "Tu ima previše chilija za tebe." U uobičajenim bih se okolnostima osjećala neugodno ako bi me tko tako doveo u središte pozornosti, no Baba bi uhvatio moj pogled i svoju poruku prenio tiho i neprimjetno pa sumnjam da je to itko primijetio jer su svi bili zaokupljeni ljutom indijskom hranom. Tijekom cijeloga dana Babaje bio poput brižne majke prepune ljubavi za svoju djecu. Bio je to melem za moju dušu budući daje mojoj majci nedostajalo ljubavi. Kako je Baba znao za čim sam kao dijete žudjela i što mi nikada nije pruženo? Bila mi je potrebna nježnost, željela sam da se netko s ljubavlju brine za mene, da prihvati moje slabosti, a ne da me neprestano optužuje za nešto. Kako je mogao znati da me čak i sada, kada imam šezdeset godina, treba ohrabrivali kako bih suzbila svoju stidljivost i zauzela mjesto u svijetu koje mi po pravu pripada? Bila sam toliko zastrašivana da sam mislila daje to sebično, pa stoga i smrtni gri jeh. Baba me nježno, ali odlučno, poticao da učinim svoje prve korake i izađem iz sigurnosti svoje zaštitne ljušture. Otada sam uz njegovu pomoć napravila mnogo koraka. Znao je da mi upravo tu treba najviše pomoći. Prema ljudima koji imaju oprečan problem, dakle prema ljudima koji su žestoki, postupa drukčije. Ljudi često ne razumiju da Baba svakoga podučava onako kako to upravo tom pojedincu treba, pa dolazi do nerazumijevanja kada kaže

nešto jednoj osobi, a druga to primijeni na sebi, iako se to ne odnosi na nju. Tako, na izgled, dolazi do mnogih proturječnosti i zabuna jer ljudi navode Babine riječi izvan njihova konteksta. Nakon tog prvog dana u Babinoj prisutnosti, ponovno smo živjeli uobičajenim ritmom. Ubrzo nakon našeg dolaska, Babaje sjeo na mušku stranu što je obično bio uvod u jedan od njegovih neformalnih govora ili odgovaranja na pitanja. Spomenuo je daje upravo obavio obred vjenčanja za jedan mladi indijski par. Moj je suprug napomenuo da oni tek započinju svoj zajednički život, dok ćemo mi ubrzo slaviti 33 godine braka. Na to je Baba pitao kada je ta godišnjica i doznavši da je 30. siječnja, rekao nam da će nas taj dan primiti. Bila sam presretna kada mi je Sidney ponovio njihov razgovor. Nisam mogla zamisliti što bi bilo blagotvornije od Babina blagoslova na dan naše godišnjice braka. Nakon nekoliko dana rekao nam je da odlazi u Puttaparthi te da ga slijedimo. Zatim je dodao da će nas primiti 30. siječnja, dakle za dva dana. Rano ujutro sljedećega dana sjedili smo u taksiju pokraj glavnog ulaza u ašram čekajući da se pojavi njegov automobil. Ponovno smo bili sudionicima njegova praznična raspoloženja. Nekoliko smo se puta zaustavili jer je davao daršan ljudima koji bi se pojavili niotkuda kada bi se približio njegov automobil. Ponekad bi prošetao duž kolone automobila koji su ga pratili, na radost putnika u njima. Do kraja puta slao je dječake svojih škola da raznose svježe voće. Bio je posebno radostan i bezbrižan i cijelim se putem smijao i šalio sa svima nama. Ujutro 30. siječnja netko je pokucao na naša vrata s Babinom porukom da nas želi vidjeti te da budemo ispred sobe za intervju nakon daršana. Bili su pozvani i parapsiholozi koje smo nedavno upoznali na ručku kod dr. Bhagavantama, i još nekoliko drugih ljudi. Nakon daršana Baba nas je pozvao u sobu. Sjeli smo na pod, a on je sjeo nasuprot smiješeći se toplom dobrodošlicom. Dok smo se nastojali smjestiti u najudobniji položaj, rukom je napravio nekoliko krugova u zraku i stvorio vibhuti koji je prosuo na naše dlanove. Oklijevali smo ne znajući što da učinimo. Rekao nam je da ga pojedemo. Svoje je vedro raspoloženje prenio na nas i tako nam pomogao da se opustimo. Zatim je živahnim razgovorom zaokupio dva parapsihologa kao da nastavlja prijašnju raspravu. Postalo je očito da oni ne mogu dočekati da im Baba obeća da će sudjelovati u njihovim eksperimentima koji bi trebali pokazati jesu li njegove moći prave ili su čarobnjački trikovi. Naglo je prekinuo raspravu i okrenuo se sa smiješkom mome suprugu i meni. Najavio je potom da danas slavimo 33 godina braka i da će nas, prema vedskim obredima, duhovno vjenčati. Iznenadili smo se jako. Nikada nismo čuli za taj običaj pa nismo znali što nas čeka. Baba nas je promatrao uživajući u našem iznenađenju. Smiješeći se, napravio je dobroznani pokret rukom i materijalizirao zlatan prsten sa svojim likom. Podignuo gaje kako bi ga svi mogli vidjeti, a zatim ga stavio na prstenjak moja supruga.

Objasnio je da Indijke ne nose vjenčano prstenje. Umjesto toga nose ogrlicu koja se naziva mangala sutra, što znači uzica koja nosi dobru sreću. Krenuo je malom sobom tako da ga svi mogu dobro vidjeti i promatrajući reakcije dvojice parapsihologa, zavrnuo je rukave svoje haljine i pokazao da su mu ruke prazne. Zatim je, dok smo ga pomno gledali, zatvorio jedan dlan, a drugom je rukom iz njega izvlačio dugačku svjetlucavu ogrlicu koju je spretno uhvatio kadaje počela padati. Svi su bili zapanjeni. Dao ju je mome suprugu da mi je stavi oko vrata. Bila sam očarana. Ogrlica je dugačka kao poduži lančić, sastoji se od osam skupina dragog kamenja, svaka skupina po devet komada, a odvaja ih zlatno zrno, dakle ukupno ih je 81. Povezani su tankom zlatnom niti, a na dnu visi Babina slika u okruglom zlatnom okviru oko kojega su simboli pet glavnih svjetskih religija. Preplavili su me osjećaji, suze su mi same navirale iz očiju. Htijući sakriti moju zbunjenost, Baba se nagnuo prema meni i nježno mi rekao neka je nosim ispod sarija kako bih izbjegla ljubomoru i zavist. Svi su se okupili želeći bolje pogledati ogrlicu pa sam upitala Babu smijem li je pokazati. Rekao je: "Da, to su tvoja braća i sestre". Zatim je objasnio da će mi ogrlica pružiti zaštitu devet planeta koji će mi biti blagonakloni i koje simbolizira devet dragih kamenova. Mnogo poslije doznali smo daje shastiabdi ili obred drugoga vjenčanja uobičajen u južnoj Indiji. Nakon što muškarac navrši šezdeset godina, on i njegova žena obave duhovno vjenčanje u kojemu se zavjetuju da će pomoći jedno drugom na duhovnom putu spoznaje Boga. Babaje objasnio daje prva faza poznata po imenu bhoga ili ispunjenje želja, a zatim slijedi joga ili ujedinjenje s Bogom. Upravo sam bila navršila šezdeset godina, a moj je suprug imao šezdestsedam. Nakon što su svi imali priliku diviti se mangala sutri, Baba se obratio dvojici parapsihologa i zadirkujući ih, upitao: "Možete li objasniti kako se to dogodilo?" Odmahnuli su glavom. Rekao je da im stalno pruža priliku da ga izbliza promatraju i slušaju jer zna da su dobra srca i da ih zanima dobrobit čovječanstva, i da se zato bave svojim istraživanjima. Uslijedilo je živahan razgovoru kojem je Baba strpljivo i dobrodušno odgovarao na postavljena pitanja dvojice znatiželjnika. Objasnio je da predmete stvara stvaralačkom mentalnom moći (sankalpa). Dodao je da svatko tko razvije mentalnu snagu i pročisti svoje srce, i sam to može činiti pod uvjetom da poput njega voli sve stvoreno. Pitali su ga koje je znanstveno objašnjenje onoga što su vidjeli i može li znanost ikada razumjeti njegovu materijalizaciju. Babaje odgovorio ovim riječima: "Materijalna znanost to nikada neće razumjeti. Njezine su mogućnosti ograničene jer se bavi samo opipljivim svijetom. Znanost se bavi eksperimentima, dok je predmet duhovnosti iskustvo i unutarnje zrenje. Ja vidim materiju tamo gdje je ne bi našao ni najbolji mikroskop. Čak i najboljem liječniku, da bi postavio dijagnozu kakve složenije bolesti, treba pomoć rendgenskih zraka i klinički testovi krvi, mokraće i

stolice. Meni to nije potrebno. Postavit ću vam ispravnu dijagnozu istoga trenutka." Dvojica parapsihologa i dalje su nastojali uvjeriti Babu da se podvrgne testiranjima. U jednom se trenutku činilo daje već pomalo nestrpljiv, te se okrenuo jednomu od njih i rekao: "Pogledaj svoj prsten." Ovaj gaje poslušao i licem mu je preletio izraz nevjerice. Nestala je slika s prstena i svi su je tražili na podu, no nije joj bilo ni traga iako su okvir i kukice koje su je pridržavele, bile cijele. Dok se nastavila potraga za nestalom slikom s prstena, Baba je u susjednoj sobi davao osobne intervjue. Nakon što je razgovarao sa svima nama, šaljivo se obratio dvojici koji su nevoljko prekinuli svoju potragu. Rekao im je : "To je bio moj eksperiment." Izašli smo iz sobe i ostavši zajedno, raspravljali smo o zagonetki kojoj smo prisustvovali. Zaključili smo da je Baba nekako uspio ukloniti sliku. Pitali smo se što će se sljedeće dogoditi. Hoće li tom čovjeku stvoriti drugi prsten? Znalo se da to ponekad čini kada bi se prsten izgubio ili oštetio. Ili će ostaviti prazan okvir kao podsjetnik na svoj eksperiment? Ja sam i dalje bila pod jakim dojmom našega neočekivana ponovnog vjenčanja i njegova značenja pa bih se najradije bila sklonila na kakvo mirno mjesto i meditirala o tom iskustvu. No ljudi koji su čekali vani, zamijetili su duljinu intervjua i izraze naših lica kada smo izašli. Neki su dotrčali i upitali što se događalo. Našla sam se u nedoumici. Baba mi je upravo rekao da ne pokazujem mangala sutru, ali sam je pokazala onima koji su bili sa mnom u sobi za intervju jer su oni moja braća i sestre. Kako da sada postupim? Bila je to lekcija o razlučivanju, koju sam upravo učila. Moram naučiti kako da znam kada je pokazati i komu. Brzo sam objasnila da mi je potrebno vremena da upijem sve što se dogodilo. To su svi razumjeli jer je općepoznato da je intervju snažno iskustvo. Čim sam se neopazice uspjela iskrasti, potražila sam mirno mjesto. Imala sam silnu potrebu da saberem svoje dojmove i usredotočim se na značenje obreda koji je Baba odabrao da bi obilježio našu godišnjicu. Znala sam iz prošlih iskustava da sve što Baba kaže ili učini ima duboko značenje na više razina. Željela sam o svemu promisliti dok mi je još bilo svježe u sjećanju kako bi to postupno, u vremenu koje slijedi, postalo dijelom moga bića. Osjetila sam to kao veliku odgovornost, iako u to vrijeme nisam znala što to sve uključuje. Nakon dva dana pozvani smo na drugi intervju, zajedno s parapsiholozima i još nekoliko ljudi. Čim smo se okupili i sjeli na pod. Babaje pogledao čovjeka čija se slika s prstena izgubila i sa smiješkom ga upitao želi li je natrag. Čovjek je odgovorio da želi i pružio Babi prsten. Baba ga je uzeo i upitao: "Želiš li istu ili drukčiju sliku?" "Istu", odgovorio je ovaj. Baba je tada zatvorio šaku, triput u nju puhnuo i otvorivši dlan pokazao prsten. Čovjek je primijetio da je slika ista, ali je pozadina drukčija. Parapsiholozi su od velika iznenađenja i uzbuđenja počeli govoriti vrlo glasno. Babaje stavio prst na usta dajući im na znanje da se stišaju, a tada nas nježno otpratio iz sobe.

Prošli sam put radila sa ženom koju su mučili strahovi. Ponovno je bila tu pa smo nastavile rad zajedno s njezinim suprugom. To me prilično zaokupilo, posebno zato što su me i neki drugi zamolili da s njima radim. Potkraj našeg boravka, počelo se šuškati da Baba odlazi u Anantapur u državi Andhra Pradesh gdje se nalazi ženski koledž. Čuvši to, moj je suprug odlučio pitati Babu da nam dopusti otputovati jer se Baba možda neće vratiti do tog vremena. Kao što se često događa kada netko želi nešto što Baba možda ne odobrava, Sidney nije nikako mogao privući njegovu pozornost. Što se više trudio, to mu je Baba više izmicao. Napokon, kada je krenuo k autu koji gaje trebao povesti na put, Sidney je požurio k njemu i upitao ga možemo li otputovati. Baba se uspravio u punoj svojoj visini, činilo se da nadvisuje moga supruga koji je zapravo bio mnogo viši, i zapovjedničkim mu glasom odgovorio: "Ne, oboje ostanite ovdje." Odlučnim je pokretom ruke povrdio svoju zapovijed i odvezao se. Nakon Babina odlaska, ašram se doimao bez života. Ozračje se posve izmijenilo jer su se ljudi opustili budući da više nisu bili u stanju stalne pripravnosti, željni da uhvate svaki Babin pokret i tako potpuno iskoriste razmjerno malo prigoda za njegov daršan. Nitko nije znao koliko ga dugo neće biti. Baba rijetko govori o svojim planovima, a kada to i učini, vrlo često ih mijenja bez najave. Pokušali smo se opustiti i strpljivo sačekati njegov povratak, a vrijeme iskoristiti za obavljanje zanemarenih svjetovnih aktivnosti. Potkraj prvog dana Babine odsutnosti dotrčao mi je mladić s kojim sam radila moleći me da pođem s njim jer neka mlada žena stvara probleme ispred hrama. Rekao je daje ljudi zaduženi za red nisu uspjeli zaustaviti. Taje mlada žena upravo stigla u ašram iz Engleske u pratnji starijeg čovjeka. Mahnitala je i ponašala se prilično nasilno pa ju je trebalo čuvati da ne bi ozlijedila sebe ili druge. Njezin je pratilac ili tjelesni čuvar rekao mladiću da je već dugo poznaje. Bila je izvrsna studentica i najmlađa žena koja je ikad imenovana ravnateljicom škole u Engleskoj. Tada je s njom krenulo na zlo. Drastična se promjena zbila kada je slučajno došla u dodir sa skupinom ljudi koja je prakticirala crnu magiju, iako su za sebe tvrdili da su kršćani. Shvatila je svoju pogrešku tek nakon što je prisustvovala obredu crne mise, a njezino je sadašnje stanje izravna posljedica toga zastrašujućeg iskustva. Mladić mi je sve to govorio stalno me požurujući. Ostavio ju je na ženskoj strani jer ašramska pravila nisu dopuštala da on ili njezin pratilac budu na tomu mjestu uz nju. Ako kažem da sam se užasnula, neću dovoljno dobro opisati svoje osjećaje. Nisam imala pojma kako da se uhvatim u koštac s takvim slučajem. Uz to, nisam bila ovlaštena da išta učinim budući da je Baba otišao u Anantapur. Taj su slučaj trebale riješiti žene - dragovoljci koje su za to odabrane. Njihov je zadatak bio da osiguraju red i ispravno ponašanje među ženama. No mladić je na to rekao da ovaj slučaj nipošto nije uobičajen i da ću jedino ja možda uspjeti pomoći. Pristala sam poći s njim, a moj je suprug

tražio da ide sa mnom. Pred hramom nas je dočekao divlji prizor. Nekoliko je žena pokušavalo zadržati posve neprikladno odjevenu mladu ženu koja se otimala i divljala na mjestu gdje se zahtijeva stroga tišina. U sklopu hrama nalazi se Babin stan i soba za intervju pa je stoga važno poštovati pravilo tišine. Toliko se snažno opirala ženama oko sebe, mlatarajući rukama i nogama, da joj se nisu mogle približiti. Bila je to bezizlazna situacija. Prije no što sam bilo što odlučila, potrčala sam k njoj tjerana nekom silom koja nije imala veze s mojom svjesnom voljom. Automatski sam je zagrlila, nježno je povukla sa sobom na tlo i posjela je sebi u krilo kao povrijeđeno dijete. Govorila sam joj smirujućim glasom, našto me pogledala očito iznenađena i upitala jesam li Engleskinja. Kada je čula da sam rođena i školovana tamo, uzdahnula je i opustila se uz mene. Tada je dotrčao moj suprug, ali su ga zaustavili dragovoljci jer je krenuo na žensku stranu. Bojao se da će me ozlijediti. Obećala sam joj daću joj pokušati pomoći, zamolivši je da mi dopusti da je odvedeni odavde. Mirno je pristala i uz pomoć još jedne žene gotovo smo je odnijeli na jedno mjesto gdje smo mogli promisliti što nam je dalje činiti. Čovjek koji ju je pratio na putovanju, dotrčao je s ključem njihove sobe. Primijetila sam da su mu lice i ruke prekriveni ogrebotinama. Poslije smo saznali da mu je te rane zadala njegova štićenica tijekom leta u Indiju. Tek u sobi sam je malo bolje pogledala. Strašno je izgledala. Poput kostura, s prljavom slijepljenom kosom, a njezina je odjeća bila potrgana i obučena naopako. Lice joj je bilo bijelo poput plahte, a oči su joj bolje od ikakvih riječi govorile o proživljenim patnjama. Bilo mi je jako žao, no nisam znala kako da joj pomognem. Znala sam jedino da joj je potrebna ljubav i suosjećanje. Sljedećih je dana nekoliko zapadnjaka pružilo sasvim praktičnu pomoć - skupili su sarije i pokazali joj kako da ih nosi, a drugi su donijeli krevetninu i hranu. Pomogla sam joj da se okupa i očešlja, a onda je polako i u strahu počela pričati o svojim iskustvima. Zgrozila sam se nad snagom hipnotičke moći te samozvane kršćanske skupine ljudi s kojom se u svome neznanju povezala. Bilo je strašno gledati koliko im je bila podložna i u kakvu je strahu živjela. Iskoristila sam sve metode koje sam znala ne bih li je otvorila i pomogla joj rastjerati užasne simbole i prikaze koje je, kako je govorila, "vidjela". Osjećala sam da mi nedostaje iskustva u radu s tako teškim slučajem, ali nimalo nisam sumnjala da će, bude li oslobođena od te zlokobne sile koja je kontrolira na daljinu, to biti Baba koji je pomogao kroz mene. Nekoliko je ljudi počelo primjećivati da im se događa nešto neobično. Kada su bili u dodiru s njom. ili čak ako bi samo prošli pokraj njezine sobe, osjetili bi se bolesnima, utučenima, zbunjenima ili jednostavno slabima. Jedna joj je žena posudila rupčić, a kada joj gaje ona opranog vratila, bilo joj je tako zlo da gaje morala spremiti u kovčeg. No tek spalivši ga, riješila se problema. Čula sam sve više takvih priča, a onda mi je sinulo da ja ne osjećam

nikakve teškoće iako s njom provodim mnogo vremena. To me je uistinu začudilo jer sam oduvijek bila osjetljiva, posebice na negativne emocije i vibracije. Kako to da ja nisam imala problema, dok su se svi ostali žalili na njih? Jednog je jutra'bila uznemirena i ustrašena više no inače. Instinktivno sam posegnula za Babinom slikom s mangala sutre kako bih s njim uspostavila mentalnu vezu i upitala ga što da učinim. Tada sam shvatila. Nije li rekao da će mi devet planeta pružiti zaštitu, a ja to tada nisam razumjela. Vjerojatno sam zbog toga bila imuna na negativne sile koje su ovladale mladom ženom. Ta me misao utješila, no osjećala sam se posve samom i više no ikada shvaćala sam da moram neprestano tražiti Babinu pomoć. Svi su bili sretni kada se Baba vratio. Podrazumijevali smo da će nadalje on preuzeti brigu o toj neobičnoj ženi. Nadali smo se da će je izliječiti i osloboditi njezinih tlačitelja. Umjesto toga, uputio je dragovoljce da nas smjeste uza vanjski zid sobe za intervju, koja se nalazi ispod njegovih odaja. Posljedice su bile izvanredne. Pomoću Babine moći koja je dopirala k njoj kroza zidove, na površinu svijesti počeli su izbijati različiti simboli koji su predstavljali iskustva kroz koja je prolazila zbog crne magije. Slike su se pojavljivale, a ona je uspijevala svaku posebno vidjeti. Pomogla sam joj da ih protumači i oslobodi ih se tako da ih preda Babi. No cijelo ju je vrijeme toliko mučio strah i užas da se nekontrolirano tresla. Srećom, znala je što radimo i da je to nužno pa je voljno surađivala, koliko je mogla. Tako se uspjela osloboditi mnogih zakopanih sjećanja te je mogla nastaviti brinuti se za sebe, a mi smo se spremali za odlazak. Sada shvaćam da ne bi bilo dobro da je Baba s njom uspostavio kontakt čim je došla u ašram. Ne bi tada mogla podnijeti njegovu energiju. Poslije sam čula da joj je Baba savjetovao da ode iz ašrama prije proslave Sivaratrija jer je tada ozračje ispunjeno šivinom energijom. Zaključio je daje preslaba da bi mogla podnijeti tako jake vibracije. Ubrzo nakon našeg dolaska. Baba je razgovarao s Jackom Hislopom i mojim suprugom o potrebi osnivanja tijela koje bi nadgledalo i organiziralo sve veći broj Sai Babinih centara u Sjedinjenim Državama. Sve je više ljudi odlazilo u Indiju posjetiti Babu, te bi nakon povratka u skupinama pjevali bhajane, razgovarali se s drugim poklonicima, a neki su osnivali i centre. Broj je takvih centara rastao pa su bile potrebne smjernice kako bi se organizirali poput centara u Indiji, ali u obliku koji bi bio prikladan za našu zemlju. Babaje zatražio od Jacka i moga supruga da sastave nacrt onoga što su smatrali potrebnim i donesu ga k njemu na odobrenje. Nekoliko su se puta našli i raspravljali o tomu. Potkraj našeg boravka. Babaje najavio da će se Druga svjetska konferencija održati u ašramu u trećem tjednu mjeseca studenoga, neposredno prije proslave njegova pedesetog rođendana, 23. studenoga. Kada se približilo vrijeme našeg odlaska kući, Baba nas je na oproštajnom intervjuu pozvao da prisustvujemo konferenciji.

Raspitao se za moje glavobolje. Čuvši da ih još ponekad imam, stvorio je malu plastičnu bočicu s pilulama i uputio me da svaki dan, nakon povratka kući, uzmem jednu. Sa zanimanjem sam promatrala bočicu. Na okruglu sam zatvaraču vidjela malen trokut i u njemu slovo K. U Bangaloreu sam pitala za proizvođača u nekoliko ljekarni, no nitko nije znao pa sam zaključila daje to još jedna Babina zagonetka koju trebam riješiti. Najprije sam pomislila da su tu spojena dva simbola kojima se najčešće služim u svom radu, a to su krug i trokut, a daje slovo K prvo slovo našeg prezimena. Je li mi Baba, na svoj jedinstven način, pokazivao da zna koje metode upotrebljavam? Otišla sam prepuna njegova blagoslova. No trebala sam upiti još puno od njegova učenja i vlastitih iskustava prije no što ću ih moći primijeniti u svakodnevnom životu. Tijekom godina shvatila sam da su mi potrebni mjeseci, a ponekad i godine, da bih razumjela nešto od onoga što je Baba govorio u svojim govorima ili meni osobno. Da bi neka lekcija postala jasna, Babine poruke moraju se protumačiti na raznim razinama. 14. poglavlje Stigli smo kuci krajem veljače, a u studenome ćemo ponovno otputovali na Drugu svjetsku konferenciju i proslavu Babina pedesetog rođendana. Nismo se nadali da ćemo se tako brzo vratiti. no Babaje svoje želje izražavao tako da bi čovjek zaboravio na sve svoje planove, ne pitajući više ništa. Nekoliko smo sljedećih mjeseci bili zaokupljeni svakodnevnim poslovima. Odlučili smo se preseliti iz stana u kuću. Preselili smo se u kolovozu pa smo imali dovoljno vremena da se smjestimo prije ponovna odlaska u Indiju. Stigavši u Puttaparthi, otkrili smo da dijelimo sobu s još dva bračna para, i nemalo se iznenadili. Činilo se neobičnim da muškarci i žene sjede odvojeno za vrijeme daršana i na drugim skupovima, a stanuju zajedno što ih dovodi u neposrednu i vrlo intimnu blizinu. Razveselili smo se kada smo u jednom od parova otkrili naše prijatelje Bockove, koji su stigli nekoliko dana prije nas i lijepo se smjestili. Za koji dan stigao je i drugi par pa je kod nas vladala prilična gužva. Na večer smo vrlo pažljivo stavljali madrace na pod jer je jedva bilo mjesta za svih šest ležaja. I uz najveći oprez moglo se dogoditi da se tijekom noći netko okrene i završi na susjedovu krevetu. Sada smo tek osjetili što znači zajednički život. Nismo samo spavali u istoj sobi, već smo i kuhali, kupali se, prali odjeću, svlačili se i oblačili. Izvještili smo u tome kako da naizmjence koristimo kuhinju i kupaonicu i što brže se okupamo i obučemo. Posljedica života u skučenu prostoru bile su mnoge smiješne, ali i stresne situacije, no nekako smo se uspjeli prilagoditi. Ako je naše prijateljstvo s Bockovima izdržalo takvu kušnju, sigurno ima čvrste temelje u zajedničkoj ljubavi prema Babi. Konferencija je trajala deset dana, svaki je dan bio ispunjen

različitim aktivnostima i sadržajima. Prvi smo put imali prigodu promatrati na djelu članove različitih ogranaka goleme organizacije koja je narasla oko Babe. Kako su ljudi dolazili u dodir s Babinim učenjima, nastajala je mreža centara u kojima su članovi pjevali bhajane, proučavali njegova učenja i služili zajednici. Prva sveindijska konferencija održana je 1967. godine, a cilj joj je bio ustanoviti pravila kojih će se pridržavati svi centri. Baba je za tu svrhu predložio nekoliko jednostavnih naputaka. 1. Muškarci i žene trebaju se sastajati i raditi u odvojenim skupinama. 2. Te skupine (samithi) ne smiju ni za koju svrhu skupljati novac. 3. Članstvo ne treba plaćati članarinu. Baba se snažno protivi miješanju novčanih i duhovnih djelatnosti i ne želi da njegovo ime bude povezano s novčanim transakcijama. Ustanovljeno je krilo organizacije pod nazivom seva dal ili krilo služenja jer Baba smatra da nije dovoljno samo se posvetiti vlastitom duhovnom napretku. Jednako je važno služiti drugima u društvu, posebno onima kojima je najpotrebnije. Budući da je Baba privlačio sve više ljudi, organizacija je rasla te su se osnovala i druga krila. Prvo od njih bilo je žensko krilo (mahila vibhag). Pod vodstvom toga krila započeo je odgoj djece u skladu s Babinim učenjima (balvikas). Iz tog se rada razvio program koji se primjenjuje na višim razinama školovanja. Svi su se ti dijelovi Babine organizacije razvijali pomažući ostvarivanje njegova cilja koji se sastoji u tome da čovjek postane svjestan da Bog prebiva u svakome. Baba je poticao ljude da svakodnevno žive njegova učenja. Tako će djelovati poput kvasca u tijestu koji predstavlja zajednicu u kojoj žive, a ona će opet djelovati na cijelu zemlju. Njegove su riječi: "Moj je život moja poruka", a od svojih poklonika očekuje da slijede njegov primjer. Na Prvoj svjetskoj konferenciji održanoj 1968., sudjelovalo je malo članova iz drugih zemalja. No 1975. godine bilo ih je toliko, daje trebalo izraditi naputke za rad grupa koje su nicale po cijelom svijetu, kao što je Baba prije te godine navijestio mome suprugu i Jacku Hislopu. Članovi krila služenja došli su mnogo prije iz svih dijelova Indije da bi pomogli u pripremi konferencije. Danonoćno su radili, meli, čistili i ukrašavali zgrade i okolinu. Pripremili su barake u kojima će gosti spavati, pomogli organizatorima u postavljanju sanitetskih i medicinskih čvorova te radili u kuhinji i blagovaonicama. Predanost kojom su obavljali sve te teške poslove, nadahnjivala je pokazujući povoljno djelovanje Babe i njegova učenja. Uz delegate na konferenciji, svakodnevno su stizale tisuće poklonika i hodočasnika iz svih dijelova zemlje. Stizali su motociklima, biciklama, autobusima i autima, kolima koje su vukli konji ili bivoli. Cesta koja vodi prema ulazu u ašram bila je toliko zakrčena, daje postalo teško kretati se njome. Ašram je vrvio tisućama ljudi za koje jedva daje bilo dovoljno mjesta u stambenim zgradama i barakama predviđenima za sudionike konferencije. Da bi olakšao svim tim ljudima, Baba im je dopustio

da podignu privremena skloništa od materijala koji su hodočasnici ponijeli sa sobom kako bi se zaštitili od dnevne vreline i oštre noćne hladnoće. Poput gljiva, rasle su čudne tvorevine prekrivene ceradom, krpama i dijelovima odjeće. Čitave skupine ljudi boravile su pod tim improviziranim skloništima zajedno s krevetima, priborom za kuhanje i svom imovinom. Oni koji nisu imali ni takvih skloništa, ležali su na golom tlu na otvorenom, izloženi vremenskim nepogodama te ljudima i životinjama koji su tuda prolazili. Sve su obavljali pred očima prolaznika - uljem mazali tijela umjesto kupanja, češljali se, odijevali, kuhali i spavali te se brinuli za mnogobrojnu djecu svih dobi. Ašram je bio tako popunjen, da je trebalo dobro paziti da se ne nagazi na zaspalo dijete, gomilu odjeće ili hranu. Mnogi su kampirali na balkonima stambenih zgrada. Ubrzo smo se počeli navikavati na hrkanje, kašljanje, dječji plač i druge noćne zvukove koji su ulazili kroz naše prozore bez stakala. Svaki su se dan grupe iz cijele Indije i drugih zemalja okupljale raspravljajući o pitanjima koja su se pojavila u njihovim centrima. Pokušavali su pronaći način kako poboljšati svoje djelovanje, posebice u vezi sa služenjem. Mi koji smo stigli ovamo kao delegati drugih zemalja, raspravljali smo kako naputke indijskih centara prilagoditi različitim kulturama. Za sve to vrijeme. Baba bi se pojavio na vratima, nekoliko minuta slušao, nešto primijetio i otišao nekamo drugamo nadgledajući sve što se događalo. Tih je dana, uz Babino dopuštenje, osnovan Sathya Sai odbor za Ameriku, čiji su vodeći ljudi bili Jack Hislop kao predsjednik, moj suprug kao tajnik i rizničar te Richard Bayer kao potpredsjednik. Uz njih je izabrano osamnaest voditelja koji su predstavljali različite dijelove zemlje. Uz mnogobrojne sastanke koji su se održavali po danu, na večer smo prisustvovali koncertima, kazališnim komadima i regionalnim folklornim plesovima u izvedbi dječjih i omladinskih bal vikas skupina. No, nema sumnje, ljudi su najviše bili željni Babinih poučnih i nadahnjujućih govora. Završivši govor Baba bi često zapjevao nekoliko bhajana, koje bi veliko mnoštvo prihvatilo. Delegati su ispunjavali dvoranu do posljednjeg mjesta. Tisuće hodočasnika čekalo je vani i slušalo preko zvučnika postavljenih uokolo, što se događa unutra. Kako se bližio vrhunac slavlja, Babin pedeseti rođendan, pristizalo je još ljudi, a uzbuđenje je raslo. Bio je to jubilaran rođendan, i time još važniji. Kada je napokon osvanuo taj dan, silno mnoštvo obučeno u svoju najbolju odjeću, strpljivo je čekalo u urednim redovima. Svi smo se pitali kada će Baba izaći i gdje će stajati kako bi tom golemom broju ljudi dao daršan. Čekali smo i čekali sjedeći prekriženih nogu na tvrdom tlu. Napokon smo čuli neobičan zvuk koji se tu rijetko čuje. Bio je to zvuk helikoptera. Sve su se glave okrenule uvis i promatrale ga kako se okreće u zraku. U jednom su trenutku svi zadržali dah u nevjerici. Jasno se vidio Baba kako, naginjući se iz helikoptera, maše bijelim rupčićem mnoštvu ljudi

na zemlji. Njegova narančasta haljina i crna kosa jasno su se vidjeli nasuprot blistavu plavetnilu neba. Tako je Baba riješio problem davanja daršana golemu mnoštvu ljudi koji su še okupili na taj tako blagotvoran dan. Znao je, bude li šetao među ljudima ili čak jahao na leđima svoje slonice Sai Gite, neće ga svi moći vidjeti, pa bi tako samo manji broj ljudi dobio daršan. No u helikopteru su ga svi mogli lijepo vidjeti. Kružio je, a zatim se spustio nisko i lebdio nad glavama ljudi. Mnogi su zaplakali gledajući kako im maše bijelim rupčićem s velikim osmijehom dječačkog veselja zbog iznenađenja koje je izazvao. Nakon što su svi zadovoljili želju za daršanom, helikopter je sletio pred hram i Babaje izašao te se posvetio drugim zadacima toga dana. Svaki je posjetitelj kao dar dobio dvije vrste slatkiša od riže, koje su podijelili članovi krila služenja, studenti i dragovoljci. S obzirom na golem broj ljudi i kratko vrijeme koje je bilo na raspolaganju, bio je to nevjerojatan podvig. Da to nije bilo Babino djelo i da to nisu obavili njegovi predani studenti, bilo bi neizvedivo. Te je večeri dvorana Poornachandra bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Sjedili smo na podu stisnuti jedni uz druge tako da se nismo mogli ni pomaknuti. Očito je da su svi to smatrali malom cijenom koju treba platiti da bi se uživalo slušajući Babinu rođendansku poruku. Započeo je s pjesmom, a zatim govorom koji se prevodio na engleski. Najprije je rekao daje sretan što se za njegov rođendan skupilo tako mnogo onih koji tragaju za istinom. Nastavio je rekavši da ih je dovela duboka potreba i čežnja da svom životu daju dublji smisao te nada da će ovdje dobiti pomoć i nadahnuće da to i ostvare. Time će pomoći ponovnom uspostavljanju ispravna djelovanja na ovom svijetu, a u tome se sastoji misija zbog koje je došao u ovo kritično doba naše povijesti. Rekao je: "Svatko je od vas u sebi osjetio prazninu: žeđ. bol, neispunjenu želju, veliko nezadovoljstvo ili poziv iznutra što vas je navelo da krenete na dalek put, suočite se s mnogim preprekama i podnosite neugodnosti da biste došli ovamo gdje ćete steći snagu i unutarnje vodstvo." Na dan njegova rođendana, na večer, ustalio se običaj da Baba sjedne u veliku ljuljačku (jhoola) postavljenu na podiju u dvorani. Nekoliko ga studenata lagano ljulja. Za tu je prigodu odjeven u snježno bijelu+ialjinu, za razliku od uobičajene narančaste. Time personificira i nastoji probuditi čistu božansku snagu koja prebiva u svačijem srcu i čeka da je prepoznamo. Nakon tog rituala uputio je još jednu nadahnutu poruku u kojoj nas je poticao da ostvarimo vezu s tom unutarnjom snagom. Sutradan je dao formalno dopuštenje da se ljudi mogu vratiti svojim kućama, nakon čega je uslijedio masovni odlazak. Raskošna svečanost tih deset dana punih boje, glazbe, plesa, uzbuđenja i jakih emocija prodrla je duboko na nesvjesnu razinu svakoga pojedinca. Mnogi su bili duboko dirnuti, a nitko nije otišao, a da na neki način nije postao boljim čovjekom.

15. poglavlje Nakon što smo 1975. dvaput posjetili Babu, nismo se tamo vratili iduće godine. Moj je suprug bio zauzet raznim obvezama u novoosnovanu odboru, a meni je trebalo prilično vremena da primim sve što smo proživjeli te godine i razmislim o tome, te nastavim svoj posao opseg kojega se naglo povećavao. Cesto sam se prisjećala Babina savjeta iz 1973., kada smo prvi put bili s njim, da ne trebam odlaziti u Indiju da bih vidjela njegovo malo tijelo, već da ga moram naći u svom srcu. Baba nas potiče da ga vidimo kako se njiše u svojoj ljuljačci u našem srcu. Znala sam da, više nego ikada, taj njegov savjet trebam provesti u djelo. To je bilo još važnije zato što sam ga u zbilji vidjela kako se ljulja u ljuljačci. Tako se ta poruka mogla duboko utisnuti u svaki djelić mog uma, ne samo svjesnog već, što je puno važnije, u nesvjesni dio za koji takva simbolična slika ima posebnu snagu. Početkom siječnja te godine bili smo zauzeti i vjenčanjem naše kćeri Lome. Nakon našega prvog susreta s Babom 1973., obje su se naše kćeri zainteresirale za njega. Zamolile su nas da mu predamo njihova pisma svaki put kada smo odlazili k njemu. Sheilu, stariju kćer, oduvijek je zanimala karijera, dok je Lorna od najranije mladosti prije svega sanjala o tome da bude žena i majka. U skladu s tim, u svome prvom pismu Babi u siječnju 1975. molila gaje da joj pomogne naći pravog muža. Na naše veliko iznenađenje, kada smo se vratili kući uzbuđeno nam je rekla da je u vrijeme dok smo bili u Indiji srela Eda Taylora, za kojega se nadala da će postati njezin suprug. Bila je sigurna da je susret s njim bio odgovor na njezino pismo Babi. Krajem te godine objavljene su zaruke i dogovoren datum vjenčanja sredinom siječnja. Odlučili smo da ćemo im za vjenčani dar platiti udio za njihovu kuću i predložili smo im daje potraže dok mi budemo u Indiji na Svjetskoj konferenciji. Sa sobom smo ponijeli pismo u kojem je Lorna molila Babu da joj pomogne naći pravu kuću. Opet su nas po povratku željno čekali kako bi nam rekli da su našli kuću koja im se oboma svidjela i da žele da je odmah vidimo. Sredinom siječnja u užem su obiteljskom krugu proslavili svoje vjenčanje. Tako se ostvario prvi dio Lornina sna. Svim svojim srcem zahvalila sam se Babi na njezinoj sreći i poželjela da se ostvare svi njezini snovi. Kasnije te godine, doživjela sam nešto neobično, što je opet pokazalo Babinu sveprisutnu ljubav i zaštitu. Isto je tako potvrdilo njegovo objašnjenje da prstenje i ostali talismani koje stvara i daje ljudima, uistinu djeluju kao veza preko koje ga treba pitati za pomoć kada je čovjek u nevolji. Dana 14. srpnja ujutro probudila sam se sjećajući se kraja posebno slikovita sna. U tom sam snu stajala u dugom redu ljudi koje je nekoliko sudaca moralo ispitati, svakoga posebno, iako nisam imala pojma o čemu. Kada sam ja stigla na red, suci su, na moje iznenađenje, rekli daje taj kandidat, misleći na mene, u stanju

disati punim plućima. Izgleda da se taj ispit sastojao od toga. Sjećam se da sam bila iznenađena jer ne vježbam pranajamu niti druge vježbe disanja, a nisam znala za drukčije disanje. Uskoro nakon što sam se probudila, moj suprug i ja započeli smo uobičajeno jutarnje vježbanje koje se sastojalo od Tai Chi vježba nakon kojih smo meditirali. Vježbali smo tek nekoliko minuta, kad sam snažno osjetila da Baba stoji samo nekoliko centimetara ispred mene. Jako me se dojmilo to što sam točno znala u kojem se dijelu prostorije Baba nalazi, kao i njegovu visinu u usporedbi s mojom, iako ga nisam mogla vidjeti. Tada sam postala svjesna da mi u moj solarni pleksus doslovno izlijeva energiju, barem sam to tako osjetila. S iznenađenjem sam ustanovila koliko je lako opustiti se i udisati je. Nadala sam se daću se i ubuduće moći tako otvoriti i primati je kao sada. Ipak, prilično dugo nisam taj novi način disanja povezala sa snom koji sam imala. Probudila sam se s glavoboljom i nadajući se da će mi Baba pomoći da prođe, sada sam mu se tiho zahvalila. Iznimno snažna svijest o njegovoj prisutnosti potrajala je za cijelo vrijeme vježbi i meditacije. Osjetila sam da je on duboko negdje u meni i da njegova energija kruži čitavim mojim tijelom, što se očitovalo kao bockanje mnoštva iglica. Bio je to toliko osoban doživljaj, da svome suprugu tada o tome nisam ništa rekla. Nakon doručka tuširala sam se u njegovoj kupaonici jer se ona kojom sam se ja služila preuređivala. Čim sam iskoračila iz prostora za tuš, moj je suprug ušao. U idućem se trenutku začuo tresak. Pokliznuo se po mokrim pločicama i pao na leđa po stubama koje su vodile prema tušu. Jedva je disao, samo je ječao ležeći nepomično. Još uvijek sam snažno osjećala Babinu prisutnost pa sam ga zamolila za pomoć. Nekako sam dobila dovoljno snage da Sidneya izvučem ispod tuša, položim ga na prostirku i okrenem na trbuh. Shvatila sam da tako nešto sama nikad uspjela. Užasnula me udubina s desne strane njegova prsnog koša. Na tom su se mjestu pojavile dvije jarkocrvene mrlje, a na gornjem dijelu leđa crne i plave modrice. Brzo sam s jedne police u kupaonici dohvatila paketić Babina vibhutija i svoju mangala sutru. Stavila sam ih na njegova leđa i zamolivši još jednom Babu za pomoć, počela utrljavati vibhuti, nježno ga premazujući preko ozlijeđenih dijelova. Do suza sam se ganula vidjevši kako mu se rebra počinju pomicati pod mojim prstima, a gornji dio leđa poprima uobičajeni oblik. U tom je trenutku naglo udahnuo zrak te je opet mogao govoriti i disati. I dalje sam ga vibhutijem masirala preko ozlijeđenih dijelova leđa iznenađeno promatrajući kako modrice nestaju kao da su izbrisane. A pod rukama sam mogla osjetiti slomljene kosti i čuti kako im se taru rubovi pri doticaju. Čim je bio toliko dobro da sam ga mogla ostaviti, telefonirala sam našem liječniku. Rekao mi je da nazovem hitnu pomoć. Bolničari koji su stigli i pregledali ga, tvrdili su da mu ni jedna kost nije slomljena. Rekli su isto tako da mu nisu potrebna kola hitne pomoći, ali da bismo bili posve sigurni, bilo bi dobro da ga

odvezem u bolnicu na pregled. Nisam mogla posve povjerovati u to jer sam sasvim jasno osjetila slomljena rebra. Cijelim sam se putem do bolnice, dok je Sidney ležao na zadnjem sjedalu, molila Babi za pomoć bojeći se da će se zbog trešnje auta netom spojene kosti rastaviti. U bolnici su napravljene slike pokazale tri slomljena rebra. Začudo, nisu mu probušila pluća, i bila su tako savršeno poredana da nije trebala operacija. Nije se opažao ni najmanji znak modrica koje su se u početku bile pojavile. Sigurna sam da je Baba znao da će se taj pad dogoditi, no kako se ne želi miješati u našu karmu, nije ga otklonio. Na vrijeme me je pripremio (a da nisam znala razlog tome) tako da sam ga odmah mogla pozvati u pomoć. Već sam bila ispunjena rvjegovom energijom pa sam je mogla prenijeti Sidneyu kako bih spriječila da ozljede budu još ozbiljnije. Iz ovog se doživljaja može izvući važna poruka. Mnogi poklonici vjeruju da će, prihvativši Babu, nakon toga zauvijek sretno živjeti. Kada se to ne dogodi, jako se razočaraju. Počinju sumnjati u Babu, posebno kada im se čini da su se jedva oporavili od jednog problema, a na njegovu se mjestu već počinju pojavljivati drugi. Baba često kaže da on može odlučiti da nam ubrza karmu kada ga zamolimo da nam pomogne da je se oslobodimo. Pomaže nam daje prihvatimo i naučimo se pozvati ga u pomoć jer sami to ne možemo riješiti. S njegovom pomoći, sve se može riješiti. U prije opisanom doživljaju Baba ne samo da me je ispunio svojom energijom, već me je usmjerio kako bih bila udaljena samo nekoliko centimetara od mjesta gdje je Sidney pao. Da sam bila bilo gdje drugdje u kući, Sidney možda ne bi preživio jer me nije bio u stanju pozvati u pomoć. A ne bih ga ni čula iza zatvorenih vrata kupaonice. Mnogo mije važnije saznanje daje Baba uvijek spreman pomoći nam riješiti naše probleme, nego očekivati od njega da mahne čarobnim štapićem kako bi ih otklonio. Kada bi tako radio, oduzeo bi nam mogućnost da naučimo lekcije koje problem nosi sa sobom. Ganem se uvijek kada se sjetim njegove nježne brige koju je iskazao došavši na mjesto nezgode kako bi me upozorio i pripremio da mogu pomoći. Tako je prije učinio u slučaju s otmičarima u avionu, a učinit će to i poslije. Uskoro nakon te nezgode nazvala nas je naša kći Lorna obavijestivši nas daje trudna. Bila je jako sretna pri pomisli da će biti majka i tako ostvariti još jedan svoj san. Trebala je roditi sredinom ožujka pa ju je zanimalo kada namjeravamo otići u Indiju jer je željela da budemo tu u vrijeme rođenja našega prvog unuka. Uvjerili smo je da ćemo vjerojatno otići, kao i obično, u siječnju, ali ove godine i nešto prije kako bismo bili kod kuće rra vrijeme za taj sretan događaj. 16. poglavlje U Indiju smo otputovali 4. siječnja. Odlučio nam se na kraće

vrijeme pridružiti naš poznanik liječnik. Babaje uvijek jako sretan kada ga posjećuju liječnici. Obično im poklanja puno pažnje, vjerojatno zato što oni cijeli svoj život pomažu ljudima, nešto što je njemu pri srcu. Kada smo stigli. Babaje bio u Whitefieldu. Čim nas je ugledao, pozvao nas je sve troje u svoju kuću. Uključio nas je u dva skupna intervjua za vrijeme kojih je materijalizirao prsten i križ za liječnika. Dao mu je i velik paket vibhutija za njegove pacijente. Liječnik se vratio kući presretan zbog brige i ljubavi koju mu je Baba iskazao za vrijeme njegova kratka boravka. Tiiekom jednog od tih intervjua Baba mi je pristupio i dodirnuo malen zlatni prsten koji sam nosila. U obliku je osmice, jednog od najsnažnijih simbola u mome radu. Dala mi gaje moja kći Sheila. S odobravajućim osmijehom rekao je: "Osmica je isto tako slovo S za Saija." Kao da mi je još jednom neizravno iskazao da ne samo da dobro zna za tehniku kojom se služim, već da ona dolazi od njega i nosi njegov inicijal. Simbol osmice upotrebljava se kao vježba vizualizacije kojom se dvoje ljudi odvaja kako bi svaki od njih bio u svom krugu ili području. Time se sprječava da utječu jedno na drugo. Upotrebljava se i kao priprema za odvajanje od nekoga ili nečega što je simbol sigurnosti umjesto samoga Babe u nama. Kada smo vezani za druge ljude ili predmete, ne možemo imati potpuno povjerenje u Babu, jer nitko ne može služiti dvama gospodarima. Babaje to objasnio ovim riječima: "Sloboda je neovisnost o izvanjskome. Onaj kojemu je potrebna pomoć druge osobe, stvari ili situacije, robuje tomu. Nikome nije dana potpuna sloboda na zemlji jer je smrtni život zapravo odnos s drugima i ovisnost o drugome. Stoje manje želja, veća je sloboda. Stoga savršena sloboda znači potpuno napuštanje svih želja." Sto sam više znala o Babinu učenju, to mije bivalo jasnije da je ono u skladu s onim što sam sama učila tolike godine, počevši mnogo prije no što sam upoznala ljudski lik Babe u Indiji. Veoma mije bilo drago što je Baba prepoznao simbol osmice i time odobrio tehniku kojom se služim u svojemu radu. Jednoga dana, ubrzo nakon zgode s mojim prstenom u obliku osmice, Babaje pokazao na moj ručni sat koji nema brojki. "Ne vrijeme koje pokazuje sat, samo unutarnje vrijeme", rekao je odobravajući. To je bio uvod u postupan proces kojim me je podučio momu unutarnjemu vremenskom usklađivanju, nasuprot uobičajenu ropstvu stalna gledanja na sat. Toga ću se često prisjetiti gledajući Babu kako čeka na pravo vrijeme, kao da ga osluškuje, prije nego što će govoriti, djelovati ili udovoljiti nečijem zahtjevu. Mi na Zapadu toliko smo opterećeni vremenom, da nam je teško opustiti se i strpljivo osluškivati da nam se iznutra pokaže kada je pravi trenutak da se nešto učini. Nisam slutila da me je isto tako pripremao za budući zadatak. U to sam vrijeme obično sama sjedila na ženskoj strani verande svakoga jutra i popodneva, osim ako toga dana nisu bile pozvane druge žene. Uživala sam u toj osami, meditirala sam i

čitala. Doduše, u početku sam se osjećala prilično neugodno zbog toga što sam bila tako uočljiva na verandi, jer sam po prirodi veoma povučena. No Babaje imao druge zamisli sa mnom, a ovo je bila njegova prva lekcija kojom me nastojao izvuči iz moje ljušture. Bilo mi je još neugodnije zbog toga što sam bila sama na tomu mjestu dok su pokraj mene prolazili studenti koji su izlazili iz Babine sobe. Spustili bi oči i napravili širok krug oko mene, držeći se zida preko puta. Znala sam da Baba uči mlade studente da na svaku mladu ženu gledaju kao na svoju sestru, a na stariju kao na svoju majku. Bila sam isto tako svjesna da ih uči da izbjegavaju svaki nepotreban doticaj s pripadnicima suprotna spola kako ih to ne bi ometalo u učenju i bogoštovlju. Nakon prvih nekoliko dana, sasvim spontano počele su se u mojoj glavi oblikovati pjesme. Činilo se da se to događa bez moje volje. Počela sam ih zapisivati kao da pišem diktat. Od djetinjstva sam sastavljala pjesmice za rođendane i ostale prigode, ali da bih određene osjećaje oblikovala u stihove i rime, uvijek mije trebalo i vremena i truda. Sada sam s iznenađenjem shvatila da mi se cijele pjesme brzo stvaraju u glavi, pa sam bila sasvim sigurna da ih sama ne sastavljam. Bilo je čudesno promatrati kako se to događa. Dražesna mala zgoda što se zbila jednoga dana, opisuje Babin neobičan osjećaj za humor. Veća skupina muškaraca što je čekala na razgovor s njim, postajala je sve nemirnijom jer je Baba bio odsutan dulje nego što je bilo uobičajeno. Iznenada se pojavio na vratima i idući prema njima, prekorio ih je zbog nestrpljivost. Potpuno su se umirili, izgledali su poput ovčica. Tada je Baba s njima započeo razgovor o onome zbog čega su došli tražiti njegov savjet. Kada je završio, krenuo je prema mjestu na ženskoj strani gdje sam stajala sama. Dok mi je prilazio, na njegovu se licu pojavio tako nestašan izraz, da sam se pitala što mi se to sprema reći. Došavši gotovo ispred mene, podignuo je desnu ruku iznad glave i zamahnuo kao da se sprema udariti me po stražnjici. Ali spuštajući ruku, promijenio je smjer i uz vragoljast osmijeh udario sebe snažno po bedru. Činilo se da ga jako zabavlja moj zaprepašten pogled, jer sam uistinu pomislila da će me udariti. Svi muškarci koje je upravo bio prekorio zbog njihove nestrpljivosti, prasnuli su u smijeh. Moja je prva pomisao bila da me je, znajući da sam i sama jako nestrpljiva, podsjetio na to, ali je sam primio udarac. Pridružila sam se tada toj veselosti, a Baba se okrenuo ušavši u kuću. Dan ili dva poslije, prišao mi je rekavši da će nas idućega dana primiti na intervju. Upitao je bismo li željeli ostati do večeri jer će studenti pjevati bhajane. Uvijek sam sa zadovoljstvom slušala njegove studente koje je naučio da pjevaju poput anđela. Taj je put i sam otpjevao nekoliko pjesama održavajući ritam malim cimbalima. Bila sam potpuno očarana. Volim promatrati njegove male smeđe ruke koje gotovo kao da plešu dok jedna o drugu udaraju sićušnim cimbalima. Na kraju pjevanja prišao mije i rekao: "Reci svome suprugu da ću vas sutra primiti. Ostat ćete na ručku kod mene."

, Bila sam toliko sretna što sam ga vidjela i čula kako pjeva i lupka cimbalima da sam sasvim spontano zgrabila obje njegove ruke i zahvalila mu se na predivno provedenu vremenu. Takvo je ponašanje bilo posve neuobičajeno za mene, mora da je bilo rezultat njegova svakodnevnog poticanja da izađem iz svoje zaštitne ljušture i prestanem biti tako stidljiva i povučena. Umjesto da me prekori, što obično čini kada ga poklonici pokušavaju dodirnuti ili uhvatiti njegova stopala dok prolazi pokraj njih, samo se osmjehnuo poput popustljiva roditelja i nastavio svojim putem. Potkraj sljedećeg jutra pozvao nas je na intervju. Opet smo govorili o momu lošem zdravlju. Uvjerio me je da moje glavobolje nisu posljedica mojih loših misli ili djela već moje slabosti. Dodao je da su one mehaničko-fizičkog, a ne psihološkog porijekla. Bilo mije puno lakše kada sam to čula. Kao dami čita misli, dodao je: "Ne dopusti da te tko uvjeri u suprotno." Obećao je daće mi napraviti još lijekova. Tada me je istinski zbunio, rekavši: "Uskoro će biti tvoja dvadeset i peta godišnjica." Odgovorila sam da će to biti naša trideset i peta godišnjica, a ne dvadeset i peta. Samo se nasmijao ponovivši: " Ne, dvadeset i peta. Jubilarna." I dodao da će on obaviti obred vedskog vjenčanja s mangala sutrom i prstenom. To me je sasvim zbunilo. Već je obavio*taj ritual za nas za našu trideset i petu godišnjicu. Ali nije se imala kad razriješiti ta zagonetka jer nas je odmah upitao za pisma poklonika koja smo nosili sa sobom. Kao i obično, svoja su pisma poslale obje naše kćeri. Ovaj ga je put Lorna zamolila da joj dijete bude zdravo te da joj pomogne da bude dobra majka. Baba je njezino pismo za trenutak držao neotvoreno u ruci. Tada se zadovoljno osmjehnuo: "Ona očekuje bebu. Pomoći ju joj." Pitala sam ga mogu li darovati stipendiju studentu koji bi pohađao njegovu školu, objasnivši da imamo dvije kćeri, ali ne i sinove. Brzo je odgovorio: "Ali ti imaš puno, puno sinova. Svi su oni tvoji sinovi i kćeri." Vjerojatno je mislio na ljude s kojima radim jer mi je nakon toga rekao daje tada uvijek sa mnom. Kakvo sam olakšanje osjetila kada sam to čula! Kada su svi otišli na ručak, rečeno nam je da čekamo. Nakon stanovita vremena došli su studenti i poveli nas uza stube u Babinu privatnu blagovaonicu. Stol je već bio postavljen za ručak i čim smo ušli. Baba nam je mahnuo pozvavši nas da sjednemo. Rukom je momu suprugu pokazao gdje će se sjesti, a mene je usmjerio na kraj duga stola sa svoje desne strane. Sjedajući prisjetila sam se sna koji sam imala nekoliko tjedana prije no što smo krenuli na put. U njemu smo Baba i ja sjedili za sličnim dugim stolom na istim tim mjestima, ali umjesto da jedemo, on me podučavao. Dok sam uspoređivala prizor iz snova s ovim, Baba se okrenuo prema meni. Osmjehnuo mi se i kimnuo glavom pokazujući da zna za to, kao daje i on uspoređivao ta dva prizora. Posluživalo nas je nekoliko studenata koji bi dojurili čim im je Baba pokazao da nam nešto treba. Bila sam jako zahvalna što hrana nije bila ni odveć ljuta ni odveć začinjena jer se inače ne

bih mogla opustiti i uživati u njoj. Jedno je jelo sadržavalo bamiju, povrće koje sam kao dijete u Engleskoj znala pod nazivom "lady fingers". Uživala sam slušajući sada kako i Baba upotrebljava taj naziv. Primijetivši da mi se to jelo sviđa, ponudio me da uzmem još. Kada sam konačno odbila, kimnuo je odobravajući i rekao: "Bolje je ne jesti previše kada se ima više od šezdeset godina." Ograničio je naš razgovor za vrijeme ručka rekavši nam da previše govora sprječava dobru probavu. Bilo mi je drago kada sam to čula jer bi mi čavrl janje za vrijeme ručka s Babom zasigurno bilo pomalo smiješno. Bio je to, sve u svemu, divan doživljaj. Babaje bio savršen domaćin i brinuo se o nama kao otac 0 svojoj djeci. Zabavljalo me sutradan kada sam primijetila da me studenti koji su nas posluživali za ručkom, više ne zaobilaze u veliku krugu. Sada su prolazili pokraj mene, premda spuštenih očiju. Mislim da me više nisu smatrali opasnom za učenje čuvši da imam više od šezdeset godina, mnogo više nego što bi imala kao njihova majka, puno bliže godinama bake. Dan ili dva nakon toga slijedili smo Babu na putu u Puttaparthi gdje ćemo ostati do povratka kući. Od moga posljednjeg intervjua, misli su mi se stalno vraćale na Babine riječi da će nas duhovno vjenčati u vrijeme naše skore godišnjice braka. Toliko je pitanja tražilo odgovor. Je li zaboravio daje to već učinio? Trebam li ga podsjetiti na to, iako bi to moglo značiti da mislim daje pogriješio? Trebam li mu pokazati mangala sutrul Ako mi napravi još jednu, što ću s ovom koju već imam? Bila sam uhvaćena u zamku pitanja. Konačno sam otpustila cijeli problem i zamolila da mi se na dan godišnjice pokaže što učiniti. Boraveći u Puttaparthiju, ponovno sam radila s ljudima, organiziravši taj rad između redovitih dnevnih aktivnosti. U to je vrijeme tamo bilo nekoliko članova iz našeg centra iz Los Angelesa. S jednim od njih, Edom Duganom, doživjeli smo nešto posebno. Obično je danju u Puttaparthiju veoma toplo, na večer zna osvježiti, a noću je katkad i hladno. Moj suprug i ja počeli smo se redovito šetati ašramom čim bi malo osvježilo za takvu vježbu nakon dugih sati sjedenja. Kasno jednog popodneva pridružio nam se Ed te smo odlučili prošetati se do vrha brežuljka iznad ašrama. To je bilo krasno mirno mjesto s kojega se moglo promatrati što se dolje događa. A toga je dana to bilo posebno važno. U hramu su se pjevali bhajani 1 zvuk mnogih glasova koji su rasli u ljubavi prema Bogu blago je dopuhnuo do nas i kao da nas je obavio. S brežuljka se pružao pogled na sve strane. Pri zalasku sunca boje na čistom nebu nevjerojatno su lijepe. Udahnuli smo taj prizor i dok su boje blijedjele počeli smo silaziti prije nego što mrak zamrači usku stazu. Moj je suprug išao nekoliko koraka ispred mene kad sam odjednom postala svjesna nježna mirisa koji je prožimao zrak. Bila sam iznenađena jer smo išli dijelom staze na kojoj ništa nije raslo. Pogledala sam oko sebe kako bih otkrila odakle miris dolazi, ali nije bilo cvijeća ili grmlja koje bi ga proizvelo. Ed koji je hodao odmah

iza mene, upitao me je osjećam li divan slatki miris. Oboje smo potražili mogući izvor mirisa, ali nismo ništa našli. Zazvala sam svojega supruga koji je bio odmaknuo, i on se vratio. Upitali smo ga osjeća li kakav neobičan miris, ali premda je imao izrazito osjetilo mirisa, nije ništa osjetio. Nastavili smo hodati prilično zbunjeni pitajući se nismo li to možda doživjeli samo u mašti. Nekoliko dana poslije čuli smo da su i drugi ljudi doživjeli slično. Objašnjeno namjedaBaba zna obznaniti svoju prisutnost nekim mirisom onda kada je određena osoba posebno opuštena ili usklađena s njim. I mene i Eda duboko je ganuo zajednički doživljaj Babine prisutnosti kada smo to najmanje očekivali daleko od njegova fizičkog lika. Činilo se da ta zgoda ističe da je sveprožimajući duh kojega Baba iskazuje posvuda, te da se može osjetiti uvijek kada smo u skladu s njime. Ujutro 30. siječnja, na 35. godišnjicu našeg vjenčanja, Baba nas je pozvao na intervju. Pitala sam se što namjerava učiniti ovaj put. U naznačeno vrijeme uputili smo se prema sobi za intervju. Ispred nje su već čekali neki ljudi. Uskoro nakon našeg dolaska Babaje izašao i dao nam svima znak da uđemo na skupni intervju. Počeo je s kratkim govorom i upitao svakog od nas kako smo. Tada se naglo dignuo iz svoje stolice i uputio k meni. Gledajući u druge, rekao je daje to moj dvadeset i pet jubilej i da će posebnim bračnim obredom obilježiti tu prigodu. Opet je rekao 25 godina umjesto 35, i nazivajući to jubilejom, ponovno istaknuo da uistinu misli na dvadeset i petu godišnjicu. Što lije time htio reći? Nisam mu više mogla postavljati pitanja u sebi jer je odjednom počeo kružiti rukom preda mnom. Pomislila sam: "Opet? Što da učinim?" Dok sam pažljivo promatrala, a moram priznati i nervozno, Babaje materijalizirao sjajan zlatni prsten s bistrim svijetloplavim kamenom, poput akvamarina. Misleći daje za moga supruga, pogledala sam prema drugom kraju sobe gdje je on sjedio s drugim muškarcima. Očekivala sam da će mi Baba reći da ga stavim na njegov prst, kao što je to učinio na prvom obrednom vjenčanju. Ali Baba mi je dao znak da to ne učinim. Tada mi je stavio prsten na prstenjak desne ruke ostavivši ga tu iako je bio prevelik. On obično ističe savršenu mjeru prstenja koje napravi za ljude. Tada je položio desnu ruku na moju glavu i rekao: "Plava svjetlost, zelena svjetlost. Budi sretna." Moja je jedina reakcija bila snažan osjećaj olakšanja. Shvatila sam da se nisam trebala brinuti jer Baba nije namjeravao ponoviti ritual s prstenom za moga muža i mangala sutrom za mene. Ovaj je put to bilo drukčije, ali mi puno značenje toga nije dugo bilo jasno, do jedne sesije sa svojom kćeri Sheilom. Tada mije odjednom postalo jasno što je to tada značilo. Baba nije ponovno vjenčao moga supruga Sidneya i mene, već me je vjenčao za moga unutarnjega supruga ili animusa, kao što ga je nazivao Carl Jung. Za vrijeme prvog rituala dao mi je mangala sutru. Sada je pak moj unutarnji suprug dobio prsten. Shvatila sam isto tako da se "plava svjetlost, zelena svjetlost" ne odnosi samo na boju kamena već na boje dvaju dijelova mandale koju upotrebljavam u

svome radu. Mandala je simbol koji nam pomaže da uskladimo četiri funkcije koje svi nosimo u sebi. Intuicija je u mandali žute boje, intelekt plave, osjetila zelene, a emocije ružičaste. Shvatila j sam zašto je prsten bio prevelik za mene. Preda mnom je još uvijek bio jako dug put prije negoli će se plavo i zeleno, boje koje simboliziraju potvrdne i aktivne atribute moga animusa, dovoljno razviti i donijeti bolji sklad. Već neko vrijeme Baba me prilično očito ohrabrivao da oklijevanje zamijenim samopouzdanjem i zauzmem u svijetu mjesto koje mi pripada. Još uvijek trebam razvijati plavu i zelenu svjetlost. Nadala sam se da će mi ujedinjenje moga muškog i ženskog dijela u unutarnjem braku pomoći da postignem sklad. Tada sam se, odjednom shvativši, mislima vratila dvadeset i pet godina unatrag, u vrijeme kada sam počinjala unutarnju potragu za značenjem života, koja je rezultirala radom koji otad obavljam. Da bi napredovala na unutarnjem putu samospoznaje, žena mora koristiti unutarnji potvrdni muški dio uma koji Baba često izjednačuje s unutarnjim suprugom. Isto sam tako naučila da može doći do unutarnjeg vjenčanja tih dvaju dijelova čim se prepoznaju i razviju. "Dijete" te nove zajednice mogla bi biti nova, usklađenija i cjelovitija osoba. Je li Baba vjenčao ta dva dijela? Izgleda da jest, iako mi to uopće nije bilo na pameti u vrijeme intervjua. Poslije sam čula da Baba smatra našim prvim rođendanom trenutak kada se prvi put okrenemo Bogu. Računajući tako, to je bio moj jubilej ili dvadeset i peta godina. Nakon kratka obreda Babaje pozvao pojedince iz skupine u sobu za privatni intervju, a ostali su sjedili čekajući svoj red. U jednom trenutku, ušavši da pozove jedan par, ugledao je moga supruga kako sjedi na podu oslanjajući se o zid. S nestašnom iskrom u očima, upitao gaje: "Osjećaš li se vezanim?" Moj je muž pomislio da ga pita: "Jesi li umoran?" (istovjetan izgovor engleskih riječi "tied" i "tired, nap. prev.) pa je odgovorio je: "Ne. Baba, nisam umoran, samo se odmaram." Babaje odgovorio: "Ne umoran - vezan." Sasvim iznenađena svojim riječima, rekla sam: "Vezan za Babu." Tada ni ja nisam shvaćala potpuno značenje te primjedbe. Poslije mije i to postalo jasno. Svaki od partnera trebao bi biti vezan za Babu u sebi, umjesto jedan za drugoga. Tada sam se sjetila prošlogodišnje zgode koju isto tako tada nisam potpuno razumjela. Jednog je dana Baba žurno ušao u sobu u kojoj smo svi mi sjedili. Prolazeći pored mene na putu prema stubama što su vodile u njegovu sobu, rekao je gotovo prezrivo: "Brak, ceremonije. Oni žele društvo, ali Bog je jedino društvo." Rekavši to nestao je, penjući se, da bi se vratio nekoliko minuta poslije s uredno složenim sarijem pod rukom. Očito je vjenčao par, ne odobravajući njihove motive za brak. Postalo mi je jasno daje time želio reći da ako muž ili žena postanu važniji jedno drugome od Boga, to može zaustaviti njihov razvoj i spriječiti ih da se oslanjaju na Boga kao na jedini izvor sigurnosti. Ritual ponovna vjenčanja novo je posvećivanje kojim svaki partner obećaje da će pomoći jedan drugome na duhovnom putu k ujedinjenju s Bogom.

Kada je došlo vrijeme za naš privatni intervju, novi mije prsten gotovo skliznuo s prsta, pa sam rekla Babi, pomalo oklijevajući: "Prevelik je." Zagonetno me pogledao i rekao: "Znam. Narast ćeš pa će ti odgovarati", što, naravno, tada nisam razumjela. Kako se bližilo vrijeme odlaska, pokušali smo pitati Babu za dopuštenje, ali nismo mogli privući njegovu pažnju sve do dana prije sama odlaska kada je prišao mome suprugu i nevino ga upitao: "Kada odlazite?" kao da ne zna. Kada mu je Sidney rekao da sutra odlazimo, pozvao nas je na oproštajni intervju sljedećeg jutra. To je značilo da moramo sve unaprijed spakirati i biti spremni otići čim intervju završi. Stigavši na intervju, našli smo povelik broj zapadnjaka koji su sjedili i čekali. Među njima je bilo liječnika i psihologa. Bilo nam je drago vidjeti nekoliko poklonika iz Kalifornije, uključujući Eda Dugana. Kako sam ja bila jedina žena među prisutnima, sjela sam s druge strane, odvojeno od skupine muškaraca. Ubrzo nakon što smo se smjestili, ušetao se Baba pjevušeći: "Tko je Sai Baba? On je ljubav, ljubav, ljubav." Ponovio je to nekoliko puta, a onda je primijetio da netko nedostaje. Upitao je: "Gdje je par iz Italije?" Poslao je jednog od muškaraca da ih potraži, ali se taj uskoro vratio rekavši da su otišli. Nakon nekoliko minuta, taj je par ušao bez daha i Babaje rekao skupini: "Svami je znao gdje su." Bio je to dug intervju, i jedan od najzanimljivijih i najinformativnijih, kojega se mogu sjetiti. Babaje o liječnicima govorio kao o liječnicima tijela i liječnicima uma. Za ove druge započeo je razgovor o umu i upitao:"Što je zapravo um?" Svi su se pridružili sa svojim prijedlozima pa se razvila zanimljiva rasprava. Baba je tada prešao na pobožnost i ljubav, ističući nužnost odricanja od onoga što je nazvao ograničenom ljubavlju ili žudnjom, a što je glavni dio ljudske ljubavi i često se zamjenjuje s istinskom ljubavi. Tražio je od nas da se odmaknemo od ljubavi koja se zasniva na žudnji i vezanosti i okrenemo se k božanskoj ljubavi koja se zasniva na nevezanosti i koja teži širenju a ne sužavanju. Tada se sagnuo k Talijanu i pokazavši na brojanicu oko njegova vrata upitao: "Služiš li se time ili je tu samo kao ukras?" Čovjek se nasmijao i odgovorio je da je upotrebljava. Baba ju je uzeo i pokazao nam kako da se njome služimo. Japamala je slična krunici ili brojanici koje se upotrebljavaju u raznim religijama za brojanje izgovorenih mantri ili molitava. Japamala se sastoji od 108 zrnaca i jednim posebnim zrncem odvojenim resicom, koja označava početak. Baba nam je rekao da nam japamala može pomoći da se koncentriramo i tako odvojimo od svijeta i posvetimo samo Bogu. Objasnio nam je da palac predstavlja unutarnjeg Boga, kažiprst život pojedinca zajedno s egom, voljom i osobnosti, a ostala tri prsta predstavljaju tri gune ili osobine materijalnog svijeta. Odvajanje kažiprsta od ostala tri prsta i spajanje s unutrašnjom stranom palca ispod njegova vrha, pokazuje želju da se okrenemo od uobičajenih vezanosti za svijet i uspostavimo čvrstu vezi s Bogom. Japamalu bi trebalo držati preko srednjeg

prsta, i tako odvojiti kažiprst od ostala tri prsta. Time se pokazuje da sebstvo i Bog, kada se spoje, mogu zajedno skladno surađivati u svijetu. Dok se palcem i kažiprstom odvaja svako pojedino zrnce, Baba preporuča da ponavljamo "Om, om, om ...", "Sai Ram, Sai Ram, Sai Ram" ili bilo koje Božje ime. Vježbom kojom se sebstvo odvaja od ovozemaljskih atributa i vezuje za Boga, postupno ćemo se riješiti vezanosti za svijet. Dok smo vezani za materijalni svijet, Bog je automatski odvojen od naših života. Ne možemo istodobno biti vezani za svijet i za Boga. Preporučio nam je da se korak po korak odvajamo od svijeta na putu k Bogu. Nekoliko je minuta govorio o tome, a onda je upitao: "Tko ste vi uistinu?" Ubrzo je sam odgovorio: "Vi ste tri osobe: jedna za koju mislite da jeste, druga za koju drugi misle da jeste, i ona koja uistinu jeste. Radite na tome da sve tri osobe postanu jedna. Tada ćete osjetiti mir i blaženstvo." Kratku tišinu koja je nastala, iskoristio je posebno agresivan mladi čovjek postavivši Babi nekoliko oštrih pitanja. Započeo je rekavši da ima jedan problem u vezi s Babom, na što mu je Baba odgovorio: "Mnogo problema!" Mladića to nije zbunilo, nastavio je: "Moj je problem u tome što ponekad kažete da ćete govoriti s nekim ili ga primiti, a kada taj dan dođe, ne održite svoje obećanje. Sto to znači?" Iako je mladić to izrekao oštrim glasom, Baba mu se nježno osmjehnuo i rekao: "Svami zna koliko će svaki od vas ostati ovdje. Kada govori s vama, to je taj 'sutra' na koji on misli. Ako kaže da će vas primiti nakon nekoliko dana, znat ćete da će to biti za neko vrijeme, ali ako kaže 'sutra', tada ćete biti sretni i očekivati taj sutra. Svaki će vam dan tada biti 'sutra'." Mladić nije bio zadovoljan tim objašnjenjem i nastavio je s ispitivanjem. Upitao je kako to da inkarnacija istine, a čuo je da Baba sebe tako naziva, može opravdati obmanu obećavajući nešto što se ne ostvaruje i takvim obećanjima zavaravati ljude. Baba mu je srpljivo objasnio, još uvijek mirno i blago: "Kada ovamo dođete prvi put, možda u skupini, vašoj vjeri treba dati temelja. Moja je dužnost da vas pozovem i govorim s vama kako ne biste otišli razočarani." Nastavio je o toj temi, objašnjavajući: "Neki od vas dolaze s toliko problema da Svami svakoga dana malo razgovara s njima znajući koji su dug put napravili te ih mora utješiti kada su jako zabrinuti. Kad ste jako gladni, najprije vam treba dati samo malo hrane. Ako vam se odjednom da previše da biste utažili glad, to će uništiti vaše zdravlje. Kada ste žedni, željet ćete progutati svu tekućinu koja vam se da, ali treba vas uvjeriti da pijete gutljaj po gutljaj. Ponekad je najbolje da vam se da samo jedan gutljaj. Kada ste ovdje, vaša je dužnost da čekate. Istinski učenik čekat će dok ne dobije intervju, vjerujući da će ga dobiti. Ponekad je nužno učenika iskušati kako bi se ojačala njegova vjera i povjerenje. Želi li on to uistinu? Ako odmah ne dobije intervju, hoće li otići?" "Kada zakucavate čaval u zid", rekao je uputivši se do prvog zida kako bi nam to pokazao, pretvarajući se da zabija čaval u njega, "prstima ćete provjeriti da li stoji čvrsto u zidu." Opet nam je

to pokazao pretvarajući se da provjerava zamišljeni čaval i smijući se svojem oponašanju. Tada se opet uozbiljio i rekao: "Moja je dužnost da vas iskušam. Kada podučavate učenike, s vremena na vrijeme potrebno je provesti test među njima kako biste ustanovili da li napreduju i da li su spremni prijeći u viši razred. Vi biste trebali biti dovoljno ozbiljni da tražite kušnju i dovoljno željni da napredujete i uzdižete se. Bez kušnji ostat ćete godinama na istomu mjestu. Istinska je želja, znači, čeznuti za onim zbog čega ste ovamo došli i čekati, premda se to može dogoditi ovdje, tamo, ili bilo gdje, sada, sutra, dan poslije, ili neki drugi dan. Vjerujte Svamijevoj riječi da će vas primiti. Ja nikad ne razočaram onoga koji u mene ima potpuno povjerenje." Mladić još uvijek nije bio zadovoljan i ponavljajući svoje pitanje glas mu je postajao sve glasniji, oštriji i kreštaviji. Upitao je: " Je li u redu reći nekome da će sutra dobiti intervju i onda to ne ispuniti?" Baba mu je strpljivo odgovorio da pitanje nije jasno. Mladić je na to preokrenuo pitanje: "Ako ste učitelj, nije li važno govoriti istinu?" Babaje odgovorio: "Ako ste učitelj i kažete da ćete dati intervju, tada je učenik dužan čekati." Ali ni taj odgovor nije zadovoljio mladog čovjeka. Opet je upitao: "Je li u redu zavaravati ako Baba zna da tu osobu neće primiti?" Baba je odgovorio: "Mora postojati čežnja, želja. Morate čekati. Te se naziva pokorom. Trebate imati vjeru da će se to ostvariti. Ako ne sutra, onda jednoga dana." "Znači da je u nekim okonostima dopušteno zavaravati?" bio je uporan mladić. Baba je odgovorio: "Bog vas stavlja na kušnju kako biste se mogli uzdizati sve više i više." "Nije li tada poklonik dužan iskušati učitelja kako bi bio siguran daje u pravu?" izazivao gaje mladić. U tom se trenutku činilo da je Babino strpljenje pri kraju, a ostatak je skupine postao već nemiran. Neki su od njih željeli prekinuti mladićevo drsko izazivanje, ali ih je Baba prekinuo riječima: "Učitelj zna kakav ispit dati učeniku. Ako čovjek ne poznaje abecedu, kako će onda čitati riječi? Oči mogu sve vidjeti, ali ne mogu vidjeti sebe. Potrebno vam je zrcalo. Vi me dolazite vidjeti da biste ga dobili. Ja sam vaše zrcalo u kojem trebate vidjeti svoje oči. Mnogi vam učitelji govore da ste slabi, ali ja to na kažem. Ja vam kažem da imate moć. Vi ste Bog! Slijedite gospodara koji je u vama. Borite se do kraja." Konačno je izgledalo da se mladi čovjek primirio. Baba je tada pitao neke druge u skupini što žele, pa je razgovor postao općenitiji i manje napet. Razveselio je sve kad je materijalizirao prsten za Talijana i utješio njegovu ženu koja je očito bila vrlo uznemirena, čini se, zbog jako bolesna djeteta. Tada se okrenuo prema nama i upitao nas odlazimo li danas. Rekli smo mu da smo spremni otići, ali da čekamo njegovo dopuštenje. Odgovorio je da bismo trebali otići tog popodneva i dao nam znak da ga sli jedino u malenu sobu za privatni intervju gdje je naš razgovor bio mnogo osobniji. Uskoro nakon što smo izašli, dao je znak da je intervju završen. Trajao je oko sat i pol, ali je vrijeme proteklo tako brzo da

se činilo da kao da je prošlo tek nekoliko minuta, tolika je bila koncentracija koju je izazvao i energija kojom je zračio. Izlazeći iz sobe, bili smo ispunjeni njegovom ljubavlju. Držao je svoju ruku iznad svakog od nas dok smo prolazili, i u tradicionalnoj gesti blagoslivljanja, ponavljao: "Blagoslivljam. Blagoslivljam. Jako sam sretan, jako sam sretan." Za'vrijeme intervjua naš je prijatelj Ed rekao Babi koliko se njegov život promijenio otkako je počeo dolaziti u naš centar. Tada je prvi put bio s Babom. Napustio je sobu za intervju toliko ispunjen Babinom ljubavlju i energijom, daje bio siguran da više od toga ne bi mogao upiti, pa je odlučio vratiti s nama, umjesto da ostane za Šivaratri kao što je u početku namjeravao. Nas smo troje požurili u svoje sobe kako bismo dovršili pakiranje. Na putu do soba ljudi su nas više puta zaustavili raspitujući se što je za vrijeme intervjua uzrokovalo toliko smijeha koji se čuo u dvorani za pjevanje bhajana nadglasavši samo pjevanje. Kratko smo im rekli o čemu se radilo i požurili u sobe. Tamo smo odmah uočili fotografiju Babine glave i ramena u prirodnoj veličini. Objesili su takve fotografije u sve sobe kao pripremu za Šivaratri. Sličnost je bila tolika, da sam se upitala bih li mogla tu fotografiju kupiti, i požurila u knjižaru. Rečeno mi je da su fotografije podijeljene na Babin zahtjev i da ih, koliko oni znaju, više nema. To me ožalostilo, i nastavila sam s pakiranjem. Idući prema taksiju punom prtljage, čuli smo da nas netko zove. Okrenuli smo se i vidjeli studenta kako trči prema nama i nosi nešto nalik na dva smotuljka. Zadihan od trčanja, rekao nam je da gaje Baba poslao sa svojim blagoslovom za sretan put. Otvorila sam jedan smotuljak i presretna vidjela da je to kopija fotografije koja je bila u našoj sobi. Jedna je bila za nas, druga za Eda. Bili smo jako ganuti što se ovako ispunila naša želja nekoliko minuta prije odlaska. Divnog li završetka našeg posjeta! Krenuli smo, još jednom preporođeni i spremni vratiti se našoj svakodnevici i radu na Zapadu nakon što nam je ponovno pokazan put koji nas vodi oslobođenju okova od materijalnog svijeta ili maye. Stigli smo kući na vrijeme da pozdravimo rođenje naše divne male unuke, Crystal Ann. Lorna i njezin suprug bili su presretni, a mi ne samo da smo bili jako veseli što smo postali djed i baka, već posebno zahvalni vidjevši sreću i ispunjenost naše kćeri. 17. poglavlje Babinu sam fotografiju objesila na zid svoje radne sobe gdje ona vlada svime što radim lijekom dana, kao da je Baba prisutan. Njegova je prisutnost postala toliko zbiljskom, da ga pozdravljam svakoga jutra prije terapeutskog rada s ljudima, moleći ga da vodi mene i osobu s kojom sam se spremala raditi. Uz to, često bih se za vrijeme rada okretala k njegovoj slici i tiho ga pozivala da mi pomogne shvatiti neki posebno zamršen problem. Kada se pročulo kako radim, počelo me nazivati više poklonika.

Tako sam se sva predala onome što sam počinjala shvaćati kao svoje služenje. Baba nas uvjerava da je služenje izvanredno važno u našoj svakodnevnoj duhovnoj praksi. Kaže daje isto toliko važno kao i meditacija, ako ne i važnije, ali samo ako se obavlja kao bogoštovlje i ako se ne vežemo za ishod ili plodove takva rada. Jedino se tako nećemo izložiti novim karmičkim posljedicama. S Babinim očitim znanjem i odobravanjem moga terapeutskog rada, konačno sam bila spremna barem pokušati napisati o tome knjigu. Jedan od glavnih razloga oklijevanju bio je pomanjkanje vremena i to zbog velikog broja ljudi s kojima sam radila. Sve svoje probleme počela sam predavati Babi moleći ga da mi pomogne pronaći rješenja, pa sam tako učinila i s ovim. Krajem godine počeli smo se spremati na još jedno putovanje Babi u naše uobičajeno vrijeme u siječnju. Dok smo tako razmišljali 0 datumu putovanja, odjednom mi je sinulo da bih imala savršenu priliku za početak pisanja knjige dok sam s Babom. Imala bih puno vremena na raspolaganju čekajući daršan svakoga dana. Pisanje knjige u njegovoj prisutnosti ne samo da bi mi koristilo zbog njegova nadahnuća, već i zbog povećane energije koju sam dobivala u njegovoj blizini. Opustila sam se rješivši tako problem nedostatka vremena koji me priječio da počnem pisati knjigu. Odlučila sam uzeti sa sobom male blokove za pisanje i kemijske olovke koje ću nositi u torbici, kako bi mi poslužili u trenucima kada budem imala vremena za pisanje. Još uvijek nisam znala što da mislim o tom pothvatu jer nisam imala pojma ni kako ni gdje započeti. Kako u knjizi prikazati naizgled tako nesustavnu 1 osobnu metodu? U tome sam mogla uspjeti jedino tražeći vodstvo visokog sebstva i vjerujući da će knjiga uspjeti prenijeti taj viši izvor mudrosti, što mi se već godinama pokazuje kao ispravan način. Budući da je Baba za mene vanjsko očitovanje božanske snage koja prebiva u svemu i u svima, bilo bi lakše započeti pisati knjigu u njegovoj prisutnosti jer bih se tako lakše otvorila i primila taj sadržaj. S tom ohrabrujućom misli, krenuli smo u naš godišnji posjet Babi. Tijekom duga leta u Indiju počela sam skicirati početak svojeg puta u traženju smisla života, ishod čega je moj sadašnji rad. Budući da se radilo o činjenicama, nije ih bilo teško zabilježiti. Babaje bio u Whitefieldu kada smo stigli. Vidjevši nas, rekao nam je da odemo ravno u njegovu kuću i tu dođemo svakoga dana. Baba često kaže ljudima: "To nije moja kuća. Ona je vaša", želeći time reći da sve što on ima pripada onima kojima može zatrebati. Otad sam svakoga jutra i popodneva zauzimala svoje mjesto na ženskoj strani dugačke sobe, često sama, kao i prije. Usredotočivši se na pisanje knjige, iznenađeno bih primijetila da mi se riječi i rečenice stvaraju u umu, što mi se već dulje vrijeme događalo u terapeutskom radu. Katkad je to teklo toliko brzo da sam jedva uspijevala sve zabilježiti u svoj blok. Kada bi god Baba ušao u sobu, vratila bih bilješke u torbu, a nastavila bih pisati kada bi izašao. Negdje trećeg dana po dolasku počela se širiti vijest da Baba

namjerava otići u Madras, kamo je odlazio jednom u godini na proslavu Pongola, svetkovinu kada se blagoslivlja stoka. U njegovu smo kuću stigli rano toga dana jer nitko nije znao kada će otići. Čekajući da se Baba pojavi, udubila sam se u pisanje. Nakon nekog vremena postala sam svjesna neobične tišine. Podignuvši pogled, našla sam se lice u lice s Babom. Vjerojatno je sišao iz svojih prostorija, a da ga nisam čula, i sada je stajao upitno gledajući u mene. Sasvim zbunjena shvatila sam da sam se još jednom, kao što mi se to već dogodilo s Murphetovom knjigom, toliko zadubila u ono što sam radila, da nisam primijetila njegov dolazak. Počela sam se podizati, ispričavajući se istodobno, ali me Baba zaustavio pokretom ruke. Gledajući na hrpicu bilježaka što je ležala do mene na podu, žustro im se približio te snažno i bučno lupio rukama triput preko njih. Tada je podignuo pogled i svojim predivnim smiješkom koji uvijek obasja cijelo njegovo lice, rekao: "Jako sam, jako sretan." Potom je izašao na prednja vrata, ušao u auto koji gaje čekao, i odvezao se na aerodrom. Sve se to dogodilo tako brzo i neočekivano, da sam bila sva omamljena. Prišao mi je suprug i upitao me što mi je Baba rekao. Dok sam mu pričala, usporedno s izljevom zahvalnosti, shvatila sam da Baba ne samo daje odobrio knjigu već je u nju izlio svoju energiju u samom početku, lupivši rukama preko prvih nekoliko bilježaka. Sada sam bila sigurna da ću uz njegov blagoslov moći dovršiti taj zadatak. Znala sam, isto tako, da moram vjerovati u postupak korak po korak, i da se ne bih trebala brinuti o konačnom ishodu. Baba je bio odsutan tek kratko, ali dovoljno da bismo obavili sve što smo često zanemarivali vozeći se u Whitefield i natrag dvaput na dan. Čim se Baba vratio, i mi smo se vratili u svoju svakodnevnu kolotečinu. Opet sam se veći dio vremena našla sasvim sama na ženskoj strani, osim kad tu ne bi bili povremeni posjetitelji. Ta mi je osama sada dobro došla jer sam se mogla dulje vrijeme usredotočiti na pisanje, tako da je moja hrpa bilježaka primjetno rasla iz dana u dan. Slušala sam u sebi ono što mi je dolazilo u misli, iznenadivši se kada sam otkrila jasnu postupnost, korak po korak. Budući da sam, svaki p"ut kada sam pisala, molila visoko sebstvo da mi pokaže što da učinim, nisam shvatila da se radi o jasnoj strukturi. Zadivljeno sam otkrila da se, dok pišem, pojavljuje potpuna metoda. Baba bi dolazio i odlazio na svoj uobičajen način. Ponekad bi se zaustavio osmjehnuvši se ili bi popratio kakvom riječju moj napredak prolazeći pokraj mene. Govorio bi mi da sam vrijedna. Uz tolika njegova ohrabrenja, opustila sam se pa je hrpa bilježaka brzo rasla. Koliko god se to činilo neobičnim, sva su tri dužnosnika američkoga središnjeg odbora. Jack Hislop, Richard Bayer i moj suprug, došla tamo gotovo istodobno. Ni jedan nije unaprijed znao da će i drugi tada biti tamo. Takve se tobožnje slučajnosti često događaju u Babinoj blizini. Čini se da Baba privlači ljude k sebi u pravo vrijeme ne samo zbog'njihovih potreba, već i da bi ostvario

svoje planove. Stiglo je i nekoliko direktora američke organizacije, pa se mogao povesti razgovor o mnogim trenutačnim pitanjima vezanima za bolji rad u centrima, uz izravni nadzor Babe. Jednom su sastanku prisustvovale i četiri žene: gospođa Hislop, gospođa Murphet čiji je suprug napisao dvije knjige o Babi, gospođa Rajagopal iz Ojaija u Kaliforniji i ja. Kada smo se svi smjestili na pod. Babaje pogledao unaokolo po sobi osmjehujući se s dobrodošlicom. Neobičan izraz proletio je njegovim licem dok je gledao četiri žene. Brzo je podignuo desnu ruku i neponovljivom gestom napravio krug u zraku. Tada ju je brzo zatvorio. Kada ju je opet otvorio, na dlanu su bila četiri istovjetna privjeska. Pokazavši ih svima, uz širok se osmijeh okrenuo nama i dao svakoj jedan, rekavši na engleskom: "Moj najnoviji portret za četiri moje kćeri. Svi su isti tako da nema mjesta ljubomori", što je izazvalo puno smijeha. Privjesci su se sastojali od ovalnih zlatnih filigranskih okvira u kojima je bio tanak komadić bisera s obojenom slikom Babine glave i ramena na svijetloplavoj pozadini. Taje slika pokazivala njegov Sivin aspekt, s očima koje su prodorno gledale u vas. Svi smo poslije, smijući se, primijetili da nam je očito dao dar kojim će nas usrećiti i pomoći nam da se ne dosađujemo za vrijeme duga i dosadna sastanka koji je uslijedio. Dogodio se i zanimljiv nastavak priče, vezan uz te privjeske. Filigranski okviri bili su odveć nježni da bi sliku čvrsto držali na mjestu. Slika gospođe Hislop i gospođe Rajagopal ispala je već nakon nekoliko dana. Gospođa Rajagopal odni jela je svoj privjesak zlataru u Bangalore kako bi dodala tanku pločicu zlata na stražnju stranu, koja je trebala sliku čvrsto držati na svome mjestu. Pokazala ju je gospođi Hislop koja je odlučila isto tako učvrstiti svoju sliku. Kada ju je međutim uzela od zlatara, primijetila je da se slika razlikuje od originala i na to upozorila zlatara. On je tvrdio daje to slika koju mu je ona donijela, odbivši prihvatiti bilo što drugo. Jako uznemirena, rekla je to svome suprugu koji je prvom zgodom sliku pokazao Babi. Babaju je uzeo, pažljivo pogledao i složio se da to nije slika koju je materijalizirao. Upitao je gospođu Hislop želi li original, a kada je ona brzo potvrdno odgovorila, uzeo je privjesak u šaku, zatvorio je, triput u nju puhnuo, otvorio je i vratio joj ga. Originalna slika opet je bila u okviru. Poslije, kada ju je pokazala gospođi Rajagopal, obje su opazile da ne samo da je sada nedostajao zlatni stražnji dio kojega je stavio zlatar, već je cijeli okvir bio puno teži. Kao da je zlato koje je zlatar stavio na stražnji dio privjeska, sada bilo dodano okviru. Bila je to još jedna Babina mala misterija! Negdje sredinom našega boravka u Whitefieldu, Babaje krenuo u Puttaparthi rekavši nam da ga slijedimo. Pitala sam se kako ću nastaviti pisanje kada budem tamo. Uskoro sam otkrila da na koljenima mogu držati malen blok s papirima dok sj edim u gomili svakoga jutra i popodneva čekajući da Baba izađe na daršan. Malo nakon našeg dolaska u ašram, počeo se širiti glas da Baba namjerava posjetiti ženski koledž u Anantapuru, do kojega se stizalo nakon kraće vožnje iz Puttaparthija. Nismo još vidjeli

tu školu, a mene je jako zanimala. Željela sam pokloniti stipendiju jednoj djevojci kao što smo to već učinila za jednog mladića. Rekla sam svome suprugu da pita Babu za dopuštenje da ga pratimo. Već sljedećeg dana Baba se zaustavio pred Sidneyjem dok je sjedio s drugim muškarcima na verandi, izvan Babinih soba. Iskoristio je tu prigodu da iznese Babi moju molbu. Baba se odmah složio obećavši da će nas obavijestiti kada bude krenuo. Nekoliko dana potom rekao je mojem suprugu da odlazi ujutro 30. siječnja te da tada trebamo biti spremni. Bila sam zbog toga posebno sretna jer je toga dana bila godišnjica našeg vjenčanja. Još ćemo jednom neko vrijeme provesti s Babom. Posjet ženskom koledžu bio je nešto posve drugo nego naši česti neslužbeni susreti sa studentima Babine škole koja se nalazila do Babine kuće u Whitefieldu. Dr. Sam Sandweiss i njegov brat, također liječnik, te još tri žene, sačinjavali su skupinu koja je pratila Babu. Kada smo stigli, dobrodošlicu nam je zaželjela direktorica i studentice, sve veoma uzbuđene zbog Babina dugoočekivana posjeta. Željno su se okupile na pristojnoj udaljenosti želeći dobiti daršan dok su im oči i lica sjali ljubavlju prema Babi. U svojim živopisnim sarijima podsjećale su me na šarene leptire koji kao da su od Babe tražili nektar za kojim žeđaju. Babaje s njima postupao puno drukčije nego sa studentima s kojima se prijateljski ophodi, a ponekad i šali. Sa studenticama je bio puno službeniji i suzdržaniji, a opet je istodobno ostavljao jasan dojam da ništa u vezi s njima ne promiče njegovoj pažnji. Baba kao da proniče u sve one koje susreće pa se i sada činilo da mu je dovoljan tek letimičan pogled da bi saznao sve o svakome. Proveli smo dan sjedeći u velikoj zajedničkoj sobi dok je Baba odlazio na sastanke i razgovore sa studenticama i njihovim profesoricama. Pojavljivao bi se s vremena na vrijeme da bi provjerio da li nam je udobno i da li smo dobili osvježavajuće napitke. Nekoliko je starijih studentica bilo zaduženo da nam pokaže koledž koji je bio toliko čist. da se sve sjajilo u čast Babina posjeta. Nekoliko njih poslužilo nas je ručkom. Poslije su se svi okupili u velikoj dvorani da bi čuli Babin govor koji je označio vrhunac dana i kojega su svi su željno očekivali, što se jasno čitalo na licima okupljenih. Govorili su dr. Sandweiss, autor knjige Svetac i psihijatar, direktorica i nekoliko studentica. Svi smo se pridružili u pjevanju bhajana koje je započeo Baba, predvodeći prvih nekoliko. Mnogi se pitaju zašto Baba osniva koledže za žene kad u Indiji žene rijetko imaju prigodu iskoristiti više obrazovanje u svojem poslu ili zanimanju zato što se obično udaju odmah nakon što diplomiraju. Ali Baba misli da je obrazovanje veoma važno za mlade žene koje će postati majke budućih naraštaja. Baba ih želi pripremiti kako bi bolje podučavale svoju djecu te ih vodile mudro i u skladu s drevnim indijskim učenjem. On smatra da će usporedno s obrazovanjem koje dobivaju na školama pod njegovim nadzorom, postati i bolje supruge, s više razumijevanja za svoje muževe. Baba ističe da su djeca svake zemlje njezini budući građani

te je jako važno da njihove majke, čiji je utjecaj na njih najveći dok odrastaju, dobiju obrazovanje koje će ih osposobiti za tako odgovorne zadaće. On predviđa da će ta djeca, kada odrastu i postanu dijelom raznih organizacija i poduzeća u svojoj zemlji, ponijeti sa sobom vjerovanje u duhovne pouke koje su naučili te tako podignuti razinu svijesti gdje god da jesu. Gledajući mlade žene okupljene u toj dvorani i promatrajući zanesen izraz na njihovim licima dok su pažljivo slušale Babin govor, uspjela sam shvatiti na trenutak sićušan dio Babina plana za budućnost. Da, te će djevojke postati bolje majke i pametniji partneri svojim supruzima, kojima će moći pridodati svoju nježnost kako bi oni uravnotežili svoj pretjerano muški pristup. Djeca takvih roditelja nesumnjivo će postati bolji budući građani. Jako nas se dojmilo sve što smo vidjeli, posebno način na koji je Baba tiho planirao put za postupne promjene u indijskom načinu života. Bila sam zahvalna što mi je dana prilika da bacim pogled u njegov plan za unapređenje Indije i njezinih ljudi, koji nije uobičajeno krut i ograničen, a opet može spriječiti opasnost zaraze koja se širi sa Zapada, a temelji se na materijalizmu koji, kao što Baba upozorava, brzo postaje glavni problem. Na povratku u Puttaparthi naš se taksi neprestano kvario. Vozač je otkrio rupu u tanku za vodu te se zaustavljao svakih nekoliko kilometara kako bi popunio zalihe koje su se brzo gubile. Uzrujavali smo se zbog toga više no što bi se očekivalo, a te vožnje ni u najboljem slučaju nisu baš udobne ili bez nezgoda. Sve smo više zaostajali za Babom i ostalima. Kada smo konačno stigli do poznatih vrata na ulazu u ašram, užasnula sam se primijetivši da sam navjerojatnije u školi u Anantapuru ostavila kutiju s dva para naočala. Bilo je prekasno da bismo se vratili po njih, posebno tim taksijem. Jedne su naočale bile za čitanje. Bez njih nisam mogla nastaviti pisati jer sam dalekovidna. Odmah smo se uputili do ureda u ašramu s telefonom, nadajući se da je još otvoren kako bismo nazvati školu u Anantapuru i pitati ih da li su našli kutiju s naočalima. Nije tada bilo jednostavno u Indiji telefonirati, čak ni iz hotela u nekom od velikih gradova, a kamoli iz ašrama u malenu selu. Na sreću, ured je još bio otvoren pa smo uspjeli naći nekoga tko nas je spojio sa školom. Ubrzo su nam potvrdili da sam tamo ostavila naočale. Naš je sljedeći problem bio kako doći do njih. Našeg šofera s pokvarenim taksijem već smo bili poslali u Bangalore kako bi se dovezao u drugom automobilu kojim će nas sutradan na vrijeme tamo vratiti. Raspitivali smo se u ašramu i uspjeli pronaći drugog taksista koji je pristao otići u Anantapur po naočale. Sljedećeg smo jutra pozvani na oproštajni intervju. Stigavši u zakazano vrijeme, tamo smo našli prilično velik broj drugih zapadnjaka koji su isto tako bili pozvani i čekali su da bi vidjeli Babu. Čim se Baba pojavio, upitao nas je kada namjeravamo otići. Objasnili smo mu da moramo čekati da se naš šofer vrati s drugim kolima jer su se stara trebala popraviti. Rekli smo mu da čekamo drugi taksi koji se treba vratiti iz Anantapura s mojim naočalama

koje sam ostavila u školi. Babaje bio vidljivo zaprepašten i strogo nas je ukorio: "To je razbacivanje novcem! Trebali ste zamoliti jednog od profesora da naočale preda šoferu autobusa koji bi vam ih donio." Nastavio je o tome, da bi na kraju rekao: "Mogli ste dati napraviti nove naočale za puno manje novca nego što ćete platiti taksi." Bilo mi je sve neugodnije, poželjela sam nestati, ali kako se nisam mogla sakriti od Babe, trebala sam to čuti. Tada se iznenada, bez prethodne pripreme, okrenuo licem prema meni i mašući prstom poput školskog učitelja, rekao mi hineći ljutnju: "Ti si lijena." Briznula sam u plač. To je naravno bilo opuštanje nakon stresa nakupljena u vožnji neispravnim autom, što je doseglo vrhunac otkrićem da sam zaboravila ponijeti naočale. Babino vidljivo nezadovoljstvo zbog rasipanja novca i njegova optužba da sam lijena, bila je kap koja je prelila čašu. Promrmljala sam: "Ali, Baba! Nisam lijena, sam si rekao da sam vrijedna." Vidjevši moju bol, osmjehnuo se i s velikom ljubavlju i nježnošću, poput majke koja tješi uznemireno dijete, gotovo je zapjevušio: "Samo sam se šalio. Nemoj plakati. Trebaš se svladati." Brzo sam došla k sebi shvativši da sam si dopustila da budem slaba i bespomoćna. Babaje nastavio s intervjuom, za vrijeme kojega je govorio o mome radu, o knjizi koju sam pisala, ponavljajući da sam jako vrijedna, zbog čega mi je bilo sve neugodnije, posebno u prisutnosti drugih ljudi. Tada je, sasvim usput, rekao da bi želio da prisustvujem ljetnom tečaju sljedeće godine i studentima održim predavanje o knjizi koju pišem. Te su njegove riječi odjeknule poput bombe, izazvavši u meni dvojake osjec'aje. Bila sam sretna što odobrava moj terapeutski rad i što je blagoslovio knjigu koja govori o tome. Ali pomisao da ću držati predavanje pred stotinama studenata i drugih ljudi, ispunila me užasom. Uvijek mi je bilo teško govoriti u javnosti i do tog sam trenutka čak uspješno izbjegavala govoriti u nekom od Sai Babinih centara. Znala sam da je to što je Baba sada predlagao posve neizvedivo. Jedino ako bi on govorio kroz mene, a ja nisam bila sigurna da ću se moći dovoljno opustiti da bi se to postiglo. Kao što se obično događa u njegovoj blizini. Baba otkriva ono što je nekome najteže učiniti ili promijeniti. Shvatila sam da se namjerno igra sa mnom, da me baca dolje pa me podiže da bi me opet na smrt uplašio. Svrha je toga bila, znala sam, da s mene strese moj ego s njegovim mnogobrojnim sklonostima i odbojnostima. I zaista sam bila dobro zdrmana, iako je oslobođenje od problema koje je Baba osvijetlio svojom prodornom svjetiljkom, još bilo daleko. U međuvremenu je intervju nastavljen pitanjem o razlikama između naše volje, volje druge osobe i Božje volje. Baba se nasmiješio s razumijevanjem rekavši da je to jako dobro pitanje. Ako ne znamo čija volja upravlja određenom situacijom, ne bismo smjeli ništa poduzimati. Trebali bismo najprije otići sami na kakvo tiho mjesto, koncentrirati se snažno na njega i zamoliti ga da nam se pokaže što da učinimo. Obećao je da ćemo za dvadesetak minuta dobiti odgovor. Otad sam mu bezbroj puta zahvalila

na tom savjetu. Kada se mogu opustiti, istinski predati cijeli problem i zamoliti da mi se pokaže što učiniti, redovito dobijem odgovor i prije nego što prođe dvadeset minuta. U privatnom intervjuu Babaje govorio o mome radu i usput primijetio da sam napisala tri četvrtine knjige dok sam bila s njim. Poslije se to pokazalo točnim. Ipak, to je bila samo prva, gruba skica, uglavnom u obliku odvojenih grupa bilježaka o različitim temama. Sve je to još trebalo složiti i preurediti nakon našeg povratka kući. U početku sam imala na umu jednostavne fotokopirane primjerke knjige za ljude s kojima sam radila, kako bi se njome mogli služiti kod kuće kao priručnikom dok vježbaju razne tehnike vizualizacije. Bila bi korisna i kao udžbenik ako se jednom odlučim podučavati druge. Ipak, Babaje tražio da knjiga bude dostupna drugim ljudima pa ju je stoga trebalo tiskati. Upozorio me daje ne tiskam u Indiji jer tu papir i tisak nisu tako kvalitetni kao u drugim zemljama. Zamolila sam ga da mi pomogne naći pravog izdavača. Nasmijao se i uvjerio me da će to učiniti. Napustila sam intervju s podvojenim osjećajima. Bila sam duboko ganuta i zahvalna Babi što me toliko ohrabrio u vezi s mojim radom i pisanjem knjige, ali me hvatala panika pri pomisli da ću "održati govor o temi iz knjige" za vrijeme njegova ljetnog tečaja sljedećeg svibnja. Zbog previše proturječnih misli i osjećaja, nisam potpuno razumjela dublje značenje svega što je Baba činio i govorio mi u ovih zadnjih nekoliko tjedana, posebno u ovome zadnjem intervjuu. Gledajući to sada, potpuno razumijem razloge zbog kojih je razotkrio nekoliko područja moga života, koja sam svjesno trebala ispitati i s njima se suočiti. Moja povučenost bila je zaštitno sredstvo koje mi je omogućilo da sačuvam svoju osobnost usprkos stalnom nastojanju moje majke da se uklopim u njezin uzorak kojega sam se pridržavala samo izvanjski. Stoga nisam obraćala dovoljno pozornosti vezi s vanjskim svijetom pa sam često bila odsutna duhom i zaboravljiva. Tako je Babina šala o tome da sam lijena, zapravo bila točna. Obraćati premalo pažnje pojedinostima, vrsta je lijenosti. Ipak. s druge strane, ja doista puno i ozbiljno radim, posebno ako su posrijedi djelatnosti koje smatram važnima ili vrijednima, no uvijek sam svojevoljno pristajala na to. Ni jedna od tih dviju krajnosti nije uravnotežen život. Jedino rješenje takvoj podvojenosti u tome je da se stalno usklađujem s unutarnjim Babom, moleći ga da mi pokaže kako premostiti te dvije krajnosti. Tek tada se mogu opustiti i biti u skladu s unutarnjim znanjem o tome što učiniti, kada, kako i koliko. Kako je samo vješto Baba upozorio na područja koja sam trebala uskladiti! Istodobno je stvorio savršenu situaciju kako bi me potaknuo da to postignem. Sam govor studentima nije bio važan. Poslužio mu je tek kao sredstvo kojim će me natjerati da poduzmem potrebne korake u svojemu svakodnevnom životu kako bih pronašla srednji put između krajnjih tipova ponašanja - lijenosti i prisile. Trebalo mije, međutim, nekoliko godina dok to njegovo

gledanje sama nisam vidjela tako jasno kao sada. Spremno sam mu trebala predati stare načine ponašanja, vjerovati da će mi pokazati nove i prihvatiti što god da se dogodi, čak i ako je to značilo pogriješiti. Kako mije samo mudro, strpljivo i s puno ljubavi dao tek naslutiti, kako bi me naveo da započnem, umjesto da mi točno kaže što da učinim. Znao je da bi me u tom slučaju spriječio da koristim svoje mišiće, tjelesne i mentalne, koji su mi trebali poslužiti u svemu onome što će me na kraju dovesti do uravnoteženijeg života. Još sam ga jednom doživjela kao savršenog zenučitelja. Kasnije tog popodneva vozač se vratio s drugim taksijem uvjeravajući nas da s njime neće biti teškoća na dugu i tešku putu do Bangalorea. Kutijica s mojim naočalima stigla je na vrijeme pa smo mogli krenuti. Pomisao na govor koji sam trebala održati, opterećivao me je do kraja godine. Već sam tada shvatila da Baba namjerno skreće moju pozornost na problem kojemu sam se trebala posvetiti. Kako sam mogla biti toliko uobražena da drugima pomažem prevladavati strahove, kada je pomisao da ću održati govor u meni izazivala takav užas? Zaklinjala sam se da nikad neću podijelili tehniku koju sam primila, ako najprije ne dokažem njezinu djelotvornost na sebi. Tako moram provoditi u djelo ono što propovijedam! Odlučila sam odmah početi raditi na tom strahu. Ipak, uskoro sam otkrila, a to se događa s mnogim slabostima koje Baba razotkriva, da ne mogu tek tako uroniti i iščupati jedan po jedan korijen poput korova, samo zato što sam tako jasno postala svjesna da to trebam učiniti. Iz unutarnjeg učenja i vlastita iskustva, znala sam daje promjena bilo koje navike, stava ili negativna osjećaja proces koji se sastoji od mnogo koraka. Rijetko se postiže jednim velikim skokom, iako većina ljudi više voli takvu, naizgled, brzu i laganu metodu. Često sam govorila onima s kojima radim da se rast, iscjeljivanje ili bilo koja druga temeljna promjena može postići jedino ako najprije postanemo svjesni da je trebamo promijeniti, i tada poduzmemo sve što je potrebno da to i ostvarimo. Nema magična štapića kojim ćemo mahati mi ili netko drugi, kako bi se ostvarila ta promjena. Prvi korak možemo učiniti samo s mjesta na kojemu se doista nalazimo u svojem razvoju. nikako sa zamišljena mjesta na kojemu pogrešno vjerujemo da jesmo, ili bismo tamo željeli biti. Isto tako, trebamo biti iskreni do kraja jer se jedino tako možemo kretati k cilju kako bismo konačno postali jedno s Bogom, što uistinu jesmo. Takav naš proces, korak po korak, duhovno jača, kao što redovita tjelovježba jača naše tjelesne mišiće. Kada bi Baba, ili bilo tko drugi, napravio sve umjesto nas, oduzeo bi nam time mogućnost da se osnažimo. Njihovi bi mišići ojačali, a naši bi ostali slabi kao i prije. Sučena sa strahom od govorenja u javnosti, shvatila sam da ću sama morati nešto učiniti da ga prevladam. Kao što se događa sa svim problemima i slabostima, oni ostaju teret jer nismo pronašli metodu kojom bismo ih mogli ukloniti, ili nam za to nedostaje snaga. Bilo mije savršeno jasno da unatoč radu sa strahom, nisam uspijevala prevladati tu vrstu straha. Ali što me navelo na

pomisao da će ovaj put biti drukčije? Koliko god se to nerazumnim činilo, bila sam potpuno sigurna daje postojala razlika. Umjesto da sama započnem taj proces, Baba mi je na taj problem namjerno skrenuo pozornost. To zasigurno znači da je sada pravo vrijeme za mene da se posvetim tome. U tom slučaju, svakako ima nade da ću uspjeti. Uz to, iz iskustva sam znala da ću promašiti budem li pokušala raditi sa svojim egom i sa svojom voljom, i da ću uspjeti jedino ako se neprestano budem pozivala na Babu moleći ga da me poveže s mojim unutarnjim Babom kako bi mi pomogao. Vrativši se kući, nastavila sam pisati knjigu. Taj se posao pokazao napornijim no što sam mislila. I dalje sam pomagala ljudima riješiti njihove probleme. Cesto su se pojavljivale nove tehnike pa se opseg rada, a tako i knjige, širio. Ali uz Babinu pomoć, završila sam prvi grubi nacrt knjige do vremena kada sam trebala otići na Ijetnji tečaj. Jednog dana početkom 1979. uzbuđeno nas je nazvala naša kći Lorna rekavši nam da će na jesen imati još jednu bebu. Tiho sam se zahvalila Babi i zamolila ga za zdrava unuka. 18. poglavlje Baba smatra da obrazovanje koje se danas nudi učenicima u Indiji ne sadrži duhovne osnove. On se protivi sadašnjoj sklonosti prenošenja zapadnjačkih metoda kojima se ističe materijalizam namjesto moralna ponašanja i ideala. Smatra da bi obrazovanje trebalo usmjeriti muškarce i žene tako da služe s vojoj zemlji namjesto da teže samo novčanom dobitku. Nastavni planovi i programi rada u školama i koledžima koje je Baba osnovao, uz standardne akademske predmete, sadrže i vedska učenja. Nekoliko je godina, od sredine svibnja do sredine lipnja, Baba vodio posebnu ljetnju školu za odabrane mladiće i djevojke iz cijele Indije. Namjera mu je bila izložiti ih kratku ali intenzivnu uvidu u život u njegovoj blizini, što je povlastica studenata u Babinu koledžu u Whitefieldu cijele školske godine. Program se sastojao od predavanja koja su držali poznati uglednici o različitim općeobrazovnim i filozofskim temama, s posebnim naglaskom na vedskoj literaturi. Studenti su uključeni i u svakodnevnu disciplinu služenja, poput odlaženja u obližnja sela kako bi se pomoglo seljacima da poboljšaju život. Često se moglo vidjeti te mladiće i djevojke, od kojih mnogi potječu iz bogatih obitelji, kako pomažu pri kopanju bunara gdje je potrebno, metu s ulica dugo nagomilavano smeće, pomažu u bolnici i obavljaju razne druge najniže poslove. Svake bi se večeri okupili kako bi slušali nadahnut Babin govor. Baba je na ta predavanja pozvao i neke od svojih poklonika, Indijaca i stranaca. Dogodilo se te me moj suprug nije mogao pratiti u Indiju. Iznenada je iskrsnuo neki pravni problem kojemu se odmah morao posvetiti. Tako sam otišla prije njega, a on mi se trebao pridružiti čim bude mogao. Nisam dobila nikakve dodatne obavijesti

od Babe ili osoba koje organiziraju program Ijetnje škole, ali sam pretpostavila da Baba još uvijek želi da održim predavanje. Stigla sam u Bangalore nekoliko dana prije početka škole. Baba se upravo vratio iz Bombaya gdje obično odlazi početkom svibnja kako bi prisustvovao proslavi godišnjice otvaranja Dharmakshetre. Toga sam popodneva otišla u Whitefield na daršan i zato da bih dobila bedž koji je vrijedio kao propusnica za predavanja tijekom dana i za Babine govore na večer. Najprije sam otišla do stražnjih vrata na koja smo obično ulazili, ali čuvari koji su bili ispred njih nisu dopustili da uđem. Objasnila sam im da mi je tijekom zadnjeg posjeta Baba rekao da dođem na ljetnji tečaj te da mi je potreban bedž kako bih mogla sudjelovati. Činilo se da me ne razumiju ili se time kušalo moje strpljenje, vjera i ustrajnost. Čekala sam i čekala i konačno ugledala Amerikanku koju sam poznavala. Uspjela sam privući njezinu pozornost i reći joj zašto sam tu. Ona je to brzo objasnila čuvaru koji me tada pustio da uđem. Rekla mi je da Baba obavlja obred vjenčanja i otpratila me na mirno mjesto gdje sam trebala pričekati dok ne završi, nakon čega ću otići do ureda po svoj bedž. Izlazeći i uputivši se na daršan, Baba se okrenuo prema mjestu na kojemu sam sjedila i sa širokim osmijehom dobrodošlice upitao me: "Kako si? Kako je tvoj suprug? Gdje je on?" Posljednjim je pitanjem očito mislio na moga odsutnog supruga od krvi i mesa, a ne na unutarnjeg supruga. Stoga sam mu rekla da je on još uvijek u Kaliforniji, ali da će mi se uskoro pridružiti. Kimnuo je glavom odobravajući i rekao: "Primit ću te", i proslijedio da bi dao daršan. Nisam znala namjerava li me primiti kada se vrati s daršana, ili se to odnosilo na neki drugi dan. Primijetivši moju zbunjenost, neke su mi Indijke savjetovale da tu sačekam. Dva sata poslije rekle su mi daje Baba otišao u svoje odaje, što je uvijek bio znak za goste da odu. Tada je već bilo prekasno za ured da bih dobila bedž. Tako je neslavno završio moj prvi dan! Vratila sam se sljedeće jutro i ovaj su mi put dopustili da uđem. Opet sam pokušala doznati gdje bih mogla dobiti bedž. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, stigla sam u ured u kojem su mi rekli da će mi ga dati gospođa Ratan Lal, ali kako nje tamo tada nije bilo, trebala sam se vratiti sutradan. A sutradan je bio prvi dan ljetnog tečaja pa ću tako morati čekati do posljednjeg trenutka kako bih mogla prisustvovati raznim događanjima. Baba je zacijelo činio sve kako bih postala prodornija nego što sam bila ikad dosad u svojem životu i puno više nego što bih to sama željela biti. Unutarnji je suprug za kojega me Baba vjenčao na našu posljednju godišnjicu braka, očito morao postati djelatan kako bi me iznutra snažno podržao. Nema sumnje, jedan od razloga zbog kojega sam ovaj put stigla sasvim sama bio je da, natjerana okolnostima, upotrijebim jednako, usklađeno, muški i ženski vid sebe, kako bih postigla cjelovitost. Možda me je Baba i zbog toga pitao gdje mi je suprug, želeći istaknuti da moj suprug Sidney ovaj put nije sa mnom, te umjesto njega treba djelovati moj unutarnji suprug.

Rano sljedećeg jutra još sam jednom stajala ispred vrata. Ovaj su me put odmah pustili. Požurila sam do kuće gospođe Ratan Lal. Ona ima povlasticu da kuha za Babu i vodi brigu o njegovim svakodnevnim potrebama. Toplo me pozdravila pa smo se nasmijale mojim nevoljama zbog kojih prije nisam dobila bedž, a složile smo se da su veoma znakovite. Kada sam i taj problem konačno riješila, opustila sam se, sigurna da ću imati pristup raznim događajima u sljedećih mjesec dana. Doznala sam da ni muškarcima ni ženama nije dopušteno ući u Babinu kuću jer se preuređivala soba u kojoj su obično sjedili. Svi sudionici ljetnog tečaja svako su se jutro pridružili redovima za daršane zajedno sa stotinama drugih poklonika. Požurila sam da bih zauzela svoje mjesto među mnoštvom žena koje su već sjedile na tlu u urednim redovima, strpljivo čekajući da se pojavi Baba. Od toga su trenutka dani brzo prolazili. Svakoga jutra vozila bih se na daršan, vraćala u hotel na ručak i tada bih ponovno išla na popodnevno predavanje, nakon kojega bi uslijedio Babin govor ili neka druga zabava za koju bi se Baba pobrinuo svake večeri. Cesto sam se jako kasno vraćala u hotel na večeru. Ponekad bi mi se Baba, idući duž dugih redova za daršan, široko osmjehnuo, ali mi ni jednom nije pokazao daje spreman primiti me kao što mi je obećao prvog dana. Ni on ni bilo tko drugi nije spomenuo da ću držati govor. Bilo je zanimljivo promatrati stotine djevojaka i mladića iz svih dijelova Indije i iz drugih zemalja. Većina je doputovala iz velikih udaljenosti želeći sudjelovati na tečaju. Svake su večeri jedan mladić i jedna djevojka prikazali sažetak predavanja prethodnoga dana. Uz to, jedan bi mladić iz koledža u Whitefieldu ili djevojka iz koledža u Anantapuru održali govor o jednoj filozofskoj temi. Njihovi su govori bili dojmljivi, pokazivali su njihovo istinsko zanimanje za ovo jedinstveno iskustvo. Govorili su tako jednostavno i sigurno, bez ikakve nervoze. Posramila sam se što sam ja, dovoljno stara da im budem baka, tako jako preplašena. A to je samo pridonijelo još većem osjećaju nelagode. Vrijeme u to doba godine nije bilo onako ugodno kao što zna biti u u naše uobičajeno vrijeme u siječnju. Bilo je jako toplo i upravo je počinjao monsun pa je zrak bio vlažan i težak, prijeteći olujama koje su kružile unaokolo svakih nekoliko dana prsnuvši kišnom bujicom. Često bi se smočili do kože. Ponekih bi večeri Baba naložio da se vrata dvorane širom otvore i uđe čim više ljudi iz velikog mnoštva koji se svakodnevno vani okupljao, kako bi se sklonili od kiše. Tada bi započelo pomamno bibanje stotine mokrih, isparavajućih tijela koja su se pokušavala stisnuti u bilo koji postojeći djelić već popunjene dvorane. Njihova je ljubav za Babu i želja da ga na trenutak vide, a možda i čuju njegov govor, makar i preko razglasa postavljenih izvan dvorane, bila tako snažna da su rado stajati satima po tako neugodnom vremenu. U večerima kada bi izbila oluja, bilo je neobično gledati kako

Baba za vrijeme grmljavine mirno govori na svoj uobičajen nadahnut način, dok njegovu glasu prijeti da bude zaglušen. Istodobno bi blijesak munje tajanstveno osvijetlio gorljiva lica golema mnoštva ljudi. Da bi bili sigurni da će ući u dvoranu, čak su i oni s bedževima trebali doći nekoliko sati ranije i sjediti ispred dvorane na golu tlu čekajući da se otvore vrata. Zbog velike vrućine i svakodnevnih kiša, podignuta je privremena nadstrešnica ispred ulaza u dvoranu. Napravljena je od teških bambusovih štapova preko kojih su prebačene lagane rogožine kako bi pružile kakvutakvu zaštitu od užarenih zraka sunca i od kiše. Jedne nedjeljne večeri dok sam sjedila čekajući, stisnuta s mnogim drugim ženama, dignuo se nuiotkuda snažan vjetar i otpuhnuo jedan od teških bambusovih štapova. Padajući na tlo štap je udario o moj nos, odbacivši naočale na cementni pod. Prva mi je pomisao bila da sam se od tako jaka udarca lako mogla onesvijestiti. Iznenađeno sam ustanovila, kao i žene koje su sjedile pokraj mene, da ni na nosu ni na licu nije bilo ni jedne ogrebotine, a naočale ne samo da su ostale čitave, već ni na njima nije bilo ni traga od pada. Jednostavno nevjerojatno. Nekoliko dana poslije dogodilo se nešto slično. Tada sam prvi put sa sobom ponijela kasetofon. Nadala sam se da ću moći snimiti Babu kako pjeva bhajane kako bih ga kod kuće mogla slušati. Bilo mi je jako drago što je na kraju govora Baba često otpjevao nekoliko bhajana. Jedne večeri, dok se spremao napustiti podij, svi smo ustali. Zureći se, zaboravila sam na kasetofon koji mije bio u krilu. Skliznuo je i uz mukao udarac pao na palac moje desne noge. Bol je bila toliko oštra i iznenadna da sam kriknula. Umom mi je projurila misao da bi ranjeni palac mogao moj boravak ovdje jako otežati, a na to zaista nisam željela ni pomisliti. Srećom, sjetila sam se tiho pozvati Babu da mi pomogne, i iznenađena primijetila da sam mirna, gotovo kao promatrač koji gleda na taj događaj umjesto da ga proživljava. Uz neznatnu bol, uspjela sam izaći iz dvorane i ući u taksi koji me čekao. Ušavši u auto, počela sam nježno masirati palac, istodobno stalno pozivajući Babu da ga iscijeli. Jedan indijski poklonik zamolio me da ga povezem do grada i vozeći se tako razgovarali smo o njegovim divnim višegodišnjim iskustvima s Babom. Stigavši u hotel, iznenađeno sam primijetila da više ne ma boli i da posve lako hodam. U svojoj sam sobi pregledala palac misleći da će mi trebati leda, ali budući da nisam primijetila oteklinu ili modrice, odlučila sam poći ravno u krevet. Mirno sam spavala i probudivši se, ponovno sam pregledala palac. Na moj e iznenađenje, još uvijek nije bilo ni boli ni otekline ni modrica. Toga sam dana morala obaviti neke sitnice u gradu prije vožnje do Whitefielda. Morala sam pješačiti obilazeći trgovine oko dva sata, što ne bih uspjela da me bolio palac. Jutro je prošlo dobro, našla sam sve što sam imala na popisu, a u međuvremenu nisam osjetila ni najmanju bol. Vraćajući se u sjećanju na događaje koji su prethodili toj nezgodi,

uočila sam određeni uzorak. U svome govoru Babaje istaknuo da bismo trebali biti iznad odnosno da se ne bismo trebali obazirati ni na sreću ni na tugu. Sjetila sam se da se moj um u sekundi zgrčio pri pomisli da ću se s ozlijeđenim palcem kretati u gomili ljudi na ljetnom tečaju. Ali mora da sam isto tako brzo otpustila tu misao, pozvala Babu i predala mu problem. Pitala sam se da li je to ono što je želio reći u svome govoru. Ako jest, nije li prekrasno što se ta istina tako brzo dokazala, i uz tako uvjerljiv ishod. Je li mi možda dana mogućnost da uvidim kako se problem može spriječiti ako se na njega ne reagira niti se s njime poistovjećuje? Jedini način da se to postigne bio je odmah prizvati Babu i ostati miran u uvjerenju da će on pomoći. Tajna se sastoji u prisjećanju na njega, što svi uglavnom zaboravljamo. Uskoro sam postala svjesna da mi je u Babinoj neposrednoj blizini puno lakše održavati vezu s Božjim sebstvom u svojem srcu. kojega Baba simbolizira u fizičkom liku. Zbog te gotovo stalne svijesti, uvidjela sam da mogu rješavati dotad skrivene aspekte svoje osobnosti, kada bi se uzdignuli iz nesvjesnoga na razinu svjesnog uma, gdje su postali vidljivi. Priznajem, nisu mi bili dragi neki od tih aspekata kada bi podignuli svoje glave, iako sam shvaćala da ih moram jasno vidjeti prije nego što ću ih moći otpustiti ili preobraziti. I mnogi su mi drugi poklonici rekli da su primijetili tu aktivnost u sebi i u drugima. Svi se slažu da to jako zbunjuje dok se ne shvati da će se promjene dogoditi tek nakon što se problem jasno uoči. Neki su poklonici doživjeli slična čišćenja u svojim fizičkim tijelima. Iznenada, bez nekog očitoga razloga, jako bi se razboljeli, što je često bilo popraćeno visokom temperaturom u kojoj izgara sve loše uzdižući se iz nesvjesnog. Dovoljno je reći da se u blizini Babine energije ne može znati što će se dogoditi na fizičkom, mentalnom, emocionalnom ili duhovnom planu. Moj je suprug stigao negdje na polovici tečaja i uskoro nakon toga Baba nas je pozvao na intervju. Konačno ću mu moći predati paket s pismima drugih poklonika, koji sam ponijela sa sobom. Kao i obično, predala sam mu i pisma naših dviju kćeri. Čim je uzeo Lornino pismo, podignuo je pogled i uz sretan osmijeh rekao: "Nosi još jednu bebu." Dodao je: "Ovaj put želi dječaka, zar ne?" Odgovorila sam da nisam sigurna u to, ali me je on uvjerio da je tako, što je ona poslije potvrdila. Tada se zanimao za knjigu koju sam pisala. Sa sobom sam donijela prvu verziju i bilo mi je jako drago što sam mu je mogla predati na blagoslov. Stavio ju je u krilo, okretao stranice, čitao u neke ulomke koji su mu privukli pozornost i popratio ih primjedbama. Pitala sam ga dopušta li mi da dodam poglavlja o njemu, jer sam u knjizi već spomenula njega i njegovo učenje. Odmahnuo je glavom i rekao: "Ne." Tada, nakon kratke stanke za koje je vrijeme promatrao moju reakciju, dodao je: "Neka to bude odvojeno. Napiši cijelu knjigu o meni." Bila sam osupnuta veličinom takve odgovornosti. Odmah je osjetio moju zabrinutost i osmjehujući se dodao: "Ja ću ti pomoći."

Sa sobom sam ponijela fotografiju koju je snimila Janet Bock na Svjetskoj konferenciji 1975. godine. Na njoj me Baba gleda s nježnim osmijehom na licu dok sjedim u redu za daršan. Upitala sam ga da li mi je želi potpisati i dopušta li mi da je objavim u knjizi. Snažno je prigovorio što se na slici vidi samo moje tjeme, ne i moje lice. Rekla sam mu kako smatram daje to u redu jer je pozornost na njemu, a ne na meni, ali on nije htio čuti za to i tražio je da se još jednom slikamo zajedno, jedno do drugoga. Čula sam da odlazi u Puttaparthi čim završi ljetnji tečaj pa sam ga pitala želi li da ga pratimo. Odmahnuo je glavom rekavši daje u to doba godine tamo previše toplo za mene. Uvjerio nas je da će nas opet primiti prije nego što odemo, i da će mi tada napraviti još lijeka kako bi se razbistrila glavobolja koja me je još uvijek mučila. Nekoliko dana potom doživjela sam neobično iskustvo. U nedjelju su ljudi na otvorenom cijeli dan pjevali bhajane čekajući da Baba izađe i da im daršan. Nakon jutarnjeg daršana počela sam se osjećati jako loše i jako utučeno - toliko da sam se počela jadati nad time što sam očito prestara za tako naporno raspoređeno vrijeme. Jednostavno nisam mogla prestati s jadikovkama te sam se jako naljutila na sebe. Pridružila sam se suprugu i dok smo se vraćali u hotel na ručak, sreli smo neke zapadnjačke poklonike koje smo poznavali. Upitali su me da li sam bolesna jer sam izgledala neobično, pa sam im ispričala što mi se dogodilo. Jedna od žena koja je znala za moje glavobolje i alergije, bila je uvjerena da se osjećam loše zbog mnoštva štapića što su gorjeli za vrijeme bhajana. Objasnila je da se pali jeftina vrsta u kojoj su jake kemikalije koje bi lako mogle uzrokovati alergijsku reakciju. Zahvalila sam joj se i uzdahnula s olakšanjem čuvši za moguć uzrok iznenadne oluje koja me obuzela i uzrokovala tako negativnu reakciju. Nakon ručka odlučila sam prileći i odmoriti se prije nego što se vratim za Babin govor uvečer. Skinula sam sari i legla u krevet pokriven kremasto-bijelim pokrivačem. Ležeći tako, u mislima sam se ispričala Babi zbog lošeg raspoloženja i provale ljutnje. Zahvalila sam mu se za poruku koju je poslao preko moje prijateljice, kojom mije objasnio što je je bio uzrok tome. Nakon kratka vremena počela sam se osjećati malo bolje, što sam pripisala Babinoj pomoći i otvaranju svoga srca te traženju oproštaja. Kada je došlo vrijeme da se ponovno obučem, primijetila sam sjajnu crvenu točku na bijelom pokrivaču. Nagnula sam se da vidim što je to i iznenađeno primijetila malenu fotografiju na kojoj je bila prikazana Babina glava s crnom kosom, ramena te djelić njegove crvene halje koja je zapravo privukla moju pažnju. Bila sam sigurna da nije bila tamo kada sam legla, bila je odveć uočljiva da je ne bih primijetila. Odakle je stigla, nisam znala. Kao da mi je Baba pokazao da me je shvatio i da prihvaća moju ispriku. Krajem mjesečnog programa Babaje odlučio da krave koje su se nalazile u štalama iza njegove kuće preseli u novi gokulam

sagrađen za njih malo izvan sela. Na dan selidbe, sve su životinje bile veselo okićene. Obojili su im rogove, preko leđa prebacili raznobojne pokrivače, a čuli su se zvončići dok su se kretale. Tada su ih odveli uz veliku pompu i svečanost, a za njima je išla gomila poklonika. Bili smo i mi među njima i iz daljine promatrali kako je Baba pogladio svaku životinju i dao joj da pojede babanu dok su ih vodili u njihov nov prostor. Taj je očaravajući prizor podsjećao na inkarnaciju Krišne. Sljedećeg dana, dok sam sjedila s nekoliko žena izvan Babine kuće, dotrčao je moj suprug tražeći me. Ugledavši me, počeo me je požurivati objašnjavajući mi da nas je Baba pozvao na intervju. Bilo je prilično vjetrovito toga dana pa sam brzo pokušala izravnati svoj sari, izgladiti kosu i urediti se. Hodajući brzo, povukla sam i pričvrstila sari kako bih bila sigurna da sam ispravno pokrivena i poravila kosu koju je vjetar bio izvukao. Dojurivši bez daha, upala sam u sobu i gotovo udarila u Babu koji je stajao s unutarnje strane vrata, čekajući nas s veselim osmijehom na licu kao da nas je promatrao dok smo žureći prilazili. Na njegovim ispruženim rukama bio je složen sari. Jedva sam se na vrijeme zaustavila kako bih izbjegla sudar s njim, a njega je to jako zabavljalo. Pružio mi je sari objasnivši mi da ga je trebao dati dan prije jer je to bilo pravo vrijeme za takav dar. Ali budući da su se selile krave u novi gokulam i mi nismo bili u kući toga dana, nisam ga tada dobila. Primijetila sam da Baba ponovno ističe važnost pravog vremena. Znala sam daje u tome neka poruka koju trebam odgonetnuti jer sam bila sigurna da mi se nije trebao ispričavati što mi ga nije dao u odgovarajući dan. Tada me je njegov dar toliko ganuo da sam to pitanje gurnula u pozadinu svog uma s mentalnom zabilješkom da ću ga pokušati poslije protumačiti. Čula sam da Baba ponekad daje sarije ženama koje žive u njegovoj blizini kako bi ga nosile u posebnim prigodama te da ih je zadnjih dana poslao nekoliko radi završne proslave na kraju ljetnog tečaja. Budući da nisam tamo živjela, nisam ni mislila da bijedan mogao dati i meni. Stoga sam se još više iznenadila kada sam ga dobila iz njegovih ruku. Uzviknula sam: "O, hvala ti. Baba! Kako divno što mi daješ sari!" Nasmijao se poput popustljive majke koja svojem djetetu daje neočekivani dar pa uživa u njegovu iznenađenju. Upozorio me da ga ne nosim sljedećeg jutra već da čekam na popodnevnu procesiju koja će označiti zadnji dan ljetnog tečaja. Nastavio je s intervjuom ohrabrujući me i govoreći mi o mojoj knjizi i mojemu radu. Tad se okrenuo i pozvao dr. Fanibundu da napravi fotografiju, kao što je to obećao na našem posljednjem intervjuu. Dr. Fanibunda je dotrčao i dok se pripremao za fotografiranje Baba ga je šaljivo upozorio da napravi dobru sliku. Suprug mi je pristupio kako bi mi uklonio bedž sa sarija, ali sam prosvjedovala rekavši da sam jako ponosna što ga nosim. Babaje odbio moj prigovor izjavivši: " Ona je uvijek sa mnom. Nije joj potreban bedž", što me rasplakalo ne zbog tuge već zbog strahopoštovanja, jer sam osjećala kako njegova silna ljubav teče k meni.

U tom kratkom trenutku bila sam ispunjena ljubavlju za kojom sam uvijek žudjela kao dijete. Osjećala sam se potpuno prihvaćenom upravo onakvom kakva sam bila, sa svim svojim manama, slabostima i strahovima. Dok su mi se suze slijevale niz lice, dr. Fanibunda me je slikao kako stojim pokraj Babe koji je upravo do vrha ispunio moje srce. Nestašno trepnuvši rekao mi je da ću održati dobar govor kada za to bude pravo vrijeme. Konačno, nakon dugih mjeseci straha i pitanja koje sam si postavljala ovaj mjesec da li će me i kada će me iznenada pozvati da govorim, Babaje to iskušenje sada odgodio još dalje u budućnost. Dobila sam odgodu, ali znala sam da ću trebati potpuno prevladati strah prije no što ću moći održati govor kojim će Baba biti zadovoljan. To bi, znala sam dobro, značilo predati mu se tako da on može govoriti kroz mene. Samo je on znao kada ću biti spremna, ja sam jedino mogla biti voljna to učiniti kada za to dođe vrijeme. Tada, bez ikakve prethodne najave, iznenada je počeo kružiti desnom rukom po zraku te brzo skupio vibhuti koji je upravo materijalizirao. Istresao gaje na komadić papira i dao mi ga rekavši da je to za moga unuka. Bila sam veoma iznenađena dok nisam shvatila da govori o nerođenu Lorninu djetetu. Promatrao je moju reakciju i kimnuo glavom: "Da, da, tako je", kao da mi čita misli. Nesumnjivo je daje predvidio i vrijeme kada će biti potreban vibhuti. Nakon intervjua vratili smo se u hotel. Na putu sam razgledala sari koji mi je Baba upravo dao, uredno zamotan u mali zavežljaj. Bio je tako lijep. Glavni je dio bio od nježne svile boje mesa, a rubovi su bili jarkocrveni, prošiveni zlatnim koncem. Bio je puno svjetliji no što bih ja izabrala. Nasmijala sam se shvativši da ću se teško moći sakriti u pozadinu obučena u tako blistavu odjeću. Očito je da mi je dao boju koja mi je bila potrebna. Čim smo došli u hotel, brzo sam provjerila imam li bluzicu (choli) i podsuknju za taj sari. Na svakom je kraju imao odriješene niti koje se obično vežu u čvoriće kako bi se dobio ukrasni porub. Požurila sam do dućana za sarije u predvorju hotela raspitujući se znaju li nekoga tko bi imao vremena zavezati čvoriće do podneva sljedećeg dana. Mlada Indijka s kojom sam razgovarala ponudila se da će ona to učiniti. Sva je sreća da sam u tako kratko vrijeme uspjela obaviti sve kako bih bila obučena kako treba. Zbog tako kratka vremena mi je Baba vjerojatno i rekao da mi je sari trebao biti predan dan prije. Nakon jutarnjeg daršana, sutradan smo se zaustavili u tom dućanu. Mlada je djevojka to prekrasno dovršila, napravivši od čvorića složene uzorke umjesto da ih je samo zavezala. Još uvijek sam se malo stidjela te boje i ukrasnih dijelova. "U redu. Baba", pomislila sam, "učinit ću sve što mogu da uz tvoju pomoć budem na visini ove blistave odjeće. Ti doista znaš razjasniti ono što misliš." Zamislite taj prizor kasnije toga popodneva, na završnici ljetnog tečaja. Bili su okupljeni svi sudionici koji su tiho čekali da se pridruže procesiji, kada je počela padati tako jaka kiša da se procesija morala otkazati. Stvorila se velika pometnja dok su svi jurili

u automobile i taksije koji su sudionike trebali prevesti dio puta. Jedva smo stigli na vrijeme do dvorane gdje je započinjala večernja svečanost. Dijelile su se nagrade najboljim studentima, nakon čega je uslijedio zabavni program. Među ostalim, predstavljene su glazbene grupe, pjesme i jedna predstava. Sljedeći je dan za nas bio ujedno posljednji prije povratka kući pa smo rano stigli do Babine kuće. Dok je silazio iz svojih odaja i prolazio pokraj mene, predao mije veliku, već iskorištenu omotnicu, ispunjenu paketićima vibhutija. Već me je bio pitao možemo li uzeti nešto vibhutija sa sobom i dati Jacku Hislopu koji je bio jako bolestan. Ja sam stoga zaključila da je paket za njega, ali je Baba uhvatio moju misao, naglo se okrenuo te odmahnuvši glavom i široko se osmjehnuvši rekao: "Ne, to je za tvoje unuke." Kada sam mu se zahvalila, šaleći se, oponašao je moj glas: "Hvala ti. Baba", i veselo se smijući otišao do muške strane sobe. Kasnije tog popodneva predao je mome suprugu paket s vibhutijem za Jacka Hislopa. Činilo se da me sada, nakon što me provjeravao gotovo iznad granica izdržljivosti time. što sam morala pogađati hodu li održati govor, darivao ljubavlju dovoljnom da se ispuni unutarnja praznina. Da, kao što nas na to često podsjeća, on je majka koju nismo nikad imali i dat će svakom od nas upravo ono što nam treba. Otišla sam kući obnovljena i s velikom radošću u srcu, ali i s golemom odgovornošću. Morala sam napisati knjigu o njemu i održati govor kada Baba bude smatrao daje vrijeme da to od mene zatraži. Poslije te godine, 3. studenoga, Loma je rodila prekrasna dječačića. Rekla sam joj za vibhutiju koji je Baba materijalizirao za njega mnogo prije nego što se rodio. Iz nekog neobičnog razloga ona mu to nije htjela dati pri rođenju, ostavivši to radije za neko buduće vrijeme kada mu može zatrebati. Budući da Baba nije odredio kada se vibhuti treba dati bebi, činilo se da je to dobra zamisao. Vjerovala sam da će Baba nekako staviti do znanja kada mu se to treba dati. Možda ću ga moći upitati drugi put kada ga vidim. U međuvremenu, Lorna ga je čuvala u svome novčaniku dok ne zatreba. 19. poglavlje U siječnju 1980. odlučili smo otići na otoke Galapagos. Jedno od naših zajedničkih zanimanja bilo je proučavanje arheologije i drugih tema vezanih uz to. Premda ti otoci arheološki nisu zanimljivi, zanimljiva je evolucijska veza ptica i gmizavaca na njima. Otkako smo pročitali Darwinov očaravajući prikaz njegovih putovanja i teorija koje su iz toga proizašle, željeli smo ih posjetiti. Putovanje smo namjeravali završiti u Bogoti, u Kolumbiji, što je trebalo biti jedno od naših prethodnih putovanja, ali smo bili spriječeni unutarnjim političkim problemima koji su tada zadesili tu zemlju. Nakon zanimljiva obilaska otoka, stigli smo u Bogotu. Obavijestili

su nas da će se sljedećeg dana održati izbori, da će sve aktivnosti stati, a trgovine i uredi bit će zatvoreni kako bi ljudi mogli otići na glasanje. Naš nam je putnički agent preporučio da grad razgledamo što prije toga popodneva. To je razgledavanje završilo posjetom hramu na vrhu brdašca. Vodič nam je rekao da se u tom hramu nalazi lik Isusa Krista zatvoren u staklenoj kutiji, poznat po mnogim iscjeljenjima koja su se godinama događala među tisućama hodočasnika koji su se nadali da će ozdraviti od raznih bolesti. Dodao je da ćemo tamo vidjeti mnoštvo odbačenih štaka i štapova naslaganih uza zidove, koje su ostavili oni koji su ozdravili, kao svjedočanstvo o svojem iscjeljenju. I doista, pridruživši se procesiji koja se sporo kretala unaokolo staklene kutije u kojoj je bio položen neobičan, sasvim poseban lik Isusa, prošli smo redove štaka oslonjenih o zid koji je doslovno bio pokriven stotinama ploča na kojima je bila iskazana zahvalnost za iscjeljenje. Osjetila sam snažnu božansku prisutnost koja je vladala cijelim tim mjestom te sam odlučila zapaliti svijeću za svakog člana naše obitelji prije odlaska. Zapalivši sve svijeće, tiho sam prizvala Božju snagu prirođenu svemu živom, koja se širi od svih velikih učitelja, iscjelitelja i vođa religija, transcendirajući ih, i zamolila je da blagoslovi sve. Čineći tako, sjetila sam se Babinih riječi: " Mnogi su putevi uz planinu, a svi vode Bogu." Snažno sam osjetila njegovu prisutnost prisjećajući se njegovih riječi, s posebnim osjećajem osviještenosti o univerzalnosti sve istine. Taj me "povišeni" osjećaj pratio dok smo se uspinjačom spuštali niz brdo. Imali smo prelijep pogled na okolno područj e, pa sam primijetila još jedno brdo na suprotnoj strani, na čijem se vrhu vidio kip Djevice Marije. Zamolila sam vodiča da nas, prije no što se vratimo u hotel, odveze tamo. Na moje je bezazleno pitanje reagirao neočekivano naglo. Čuvši što tražim, ustuknuo je objasnivši daje toliko opasno ići na to brdo da u gradu nema ni jednog vozača koji bi nas htio tamo odvesti. Kada sam ga upitala za razlog tome, rekao je da tamo odlaze bande huligana i lopova, zaustavljaju sve automobile te uznemiravaju i pljačkaju putnike. Užasnulo nas je toliko nasilje na putu ka svetomu mjestu pa smo odlučili ne izazivati sudbinu. Tako nas je vodič ostavio pred hotelom pa smo poželjeli malo se prošetati prije večere. Uputili smo se glavnom ulicom do drugog hotela koji su nam pokazali dok smo obilazili grad, a koji je bio lako prepoznatljiv orijentir. Oboje smo bili opušteni, ne žureći se nikamo, pa smo šetali predvorjem toga hotela razgledavajući izloge. Vraćali smo se još po danu, ali više nije bilo puno pješaka na ulici. Svi su znakovi bili ispisani na španjolskom jeziku pa sam zamolila supruga da mi prevede jedan koji se nalazio na zgradi uz koju smo prolazili. Budući da nije prepoznao jednu riječ, izvadio je mali rječnik da je potraži. U tom sam trenutku osjetila da me netko silovito povukao za

desnu ruku pokušavajući istodobno otrgnuti torbicu koju sam držala za obje ručke. Ubrzo sam shvatila što se događa, odmah je otpustila viknuvši Sidneyu koji je stajao sa strane. Mora da se jedna ručka zakačila za nešto jer me idućeg trenutka nevidljivi napadač snažno bacio na tlo. Uz mukli udarac pala sam na tvrdi pločnik od cementa na desnu ruku, još uvijek iskrenutu postrance. Ostala sam bez daha, nisam mogla govoriti. Mladi Amerikanac koji je vidio cijeli prizor jer je hodao iza nas, požurio je u pomoć i pojurio za mojim napadačima. Čuvši kako vičem da mi je otrgnuta torbica i ne shvaćajući da sam ozlijeđena, moj je suprug krenuo za njim, i tako su obojica potrčali uza strmu ulicu i uskoro ih se više nije vidjelo. Odmah sam pozvala Babu, ponavljajući taj poziv poput pjesmice i pokušavajući se dignuti s mjesta gdje sam cijelom dužinom ležala na pločniku. Shvatila sam da mije desna ruka slomljena jer sam osjetila kako se slomljeni krajevi kostiju taru jedni o druge. Nekako sam se uspjela pomaknuti u sjedeći položaj, nagonski priljubivši svoju desnu ruku čvrsto o grudi i pomažući se lijevom. Mala se gomila ljudi ubrzo okupila oko mene dok sam sjedila na pločniku izgovarajući Babino ime i cvokoćući zubima jer mi se čitavo tijelo počelo tresti od pretrpljena šoka. Pitali su me što se dogodilo, ali im slab engleski jezik nije bio od velike pomoći, kao ni moje neznanje španjolskog. Mogla sam jedino pokazati uz ulicu, u smjeru u kojem je nestao Sidney i reći jedinu španjolsku riječ koje sam se mogla sjetiti, "esposo" za supruga. Sjećaju će sada toga, mogu se samo smijati pri pomisli da su vjerojatno zaključili da me napao suprug i pobjegao ostavivši me ovdje! Moji su napadači bili u prednosti i uskoro su ih Sidney i mladi Amerikanac izgubili među kućama i mnoštvom ljudi na cesti jer su oni, naravno, dobro poznavali grad. Konačno su odustali od potjere i vratili se da bi me našli na tlu sa slomljenom rukom i okruženom gomilom stranaca. Dok su mi prilazili, prošla su policijska kola. Vidjevši ih, mladi je Amerikanac pojurio na cestu da ih zaustavi. Kada su se, oklijevajući, konačno zaustavila, tečnim je španjolskim jezikom objasnio vozaču da sam ozlijeđena i da me treba odvesti u bolnicu. U nekoliko sekundi dvojica su me snažnih policajaca lagano podignula i odnijela u kola. Mladić im je rekao da me odvedu u obližnju bolnicu gdje je neke liječnike podučavao engleskom jeziku. Ponudio se da će nas otpratiti i biti naš prevoditelj. Prestrašila sam se pri samoj pomisli da moram ići u bolnicu u stranoj zemlji pa sam udvostručila svoju tihu molbu Babi da preuzme cijelu tu situaciju. Moj se strah pojačao kada su me doveli u golemu praznu sobu s mnoštvom uskih drvenih kreveta bez ikakvih pokrivača, na kojima su ležali ljudi s najrazličitijim bolestima. Jedno je dijete urlalo, tu je bila žena poplavila od srčanog udara, čovjek kojem su stavljali kateter da mu pomognu jer je imao strahovito otečen mjehur, drugi je obilno krvario zbog uboda nožem i otvorenih rana po cijelom tijelu, te mnogi drugi, svi

jaučući u bolovima. Cijela je soba smrdjela po strahu koji sam prepoznala iz vlastita iskustva u otetom avionu. Ali sada je bio pomiješan sa smradom neopranih tijela, ustajale mokraće, raznih masti, alkohola i drugih lijekova žestoka mirisa. Bojala sam se da ću povratiti, očajnički sam željela pobjeći, ali shvaćajući da ne mogu, uhvatila sam sliku Babe na svojoj mangala sutri i odmah se osjetila mirnijom. Činilo se daje prošla cijela vječnost prije no što me slobodan liječnik mogao pregledati. Kada je konačno stigao i pregledao mi ruku, dao je da se napravi slika, ali u najprimitivnijim uvjetima. Sa slomljenom rukom i teško iščašenim ramenom morala sam leći na tvrdi stol, jer nisu mogli slikati ako je pacijent sjedio. Čak i uz Babinu pomoć, uz strahovitu sam se bol morala okretati s vremena na vrijeme i zauzimati razne položaje kako bi me snimili iz raznih kutova. Stalno sam ispod glasa ponavljala Babino ime, poput litanije. Nakon naizgled beskonačna čekanja, donesene su prve slike. Pokazivale su da mi je gornji dio ruke slomljen nekoliko centimetara ispod ramena. Slike su pokazivale da mi je ruka možda bila izvučena iz zglobne čašice kada su je lopovi onako silovito trgnuli želeći osloboditi torbicu. Uz pomoć našega ljubaznog prevoditelja, liječnik je objasnio da će biti potrebna operacija ako mi je ruka iščašena. Bila sam očajna pri pomisli na takvu kušnju u tako užasnim i nehigijenskim uvjetima. Ipak, prije konačne odluke, liječnik je dao da se napravi još jedna slika pod malo drukčijim kutom. Ponovno su me odveli na slikanje u sobu za mučenje. I dalje sam očajnički zvala Babu moleći ga za pomoć. Tako sam jedino mogla održati svoju vjeru da će mi pomoći na svoj način i u svoje vrijeme. Nakon još jednoga dugog čekanja liječnik se vratio s novim slikama. Imao je prilično začuđen izraz na licu jer su slike pokazivale da je ruka čvrsto u zglobnoj čašici, i tek malu, veoma tanku frakturu više uz kost, iznad glavnog prijeloma. Neće biti potrebna operacija. Duboko sam i s olakšanjem uzdahnula, tiho se zahvalivši Babi jer sam bila pošteđena toga užasnog iskušenja. Tada su me odveli u drugu sobu gdje smo opet čekali na ortopeda koji mi je trebao staviti gips. Slike su pokazale da su dva dijela slomljene kosti bila pravilno poravnana. Bio je to blagoslov jer oni to nisu trebali poravnavati. Zahvaljujući tome što sam nagonski držala ruku čvrsto uz tijelo, dva se dijela nisu razdvojila. Ortoped je čvrsto omotao dug elastični zavoj oko moje ruke i tijela kako bi mi ruka stajala čvrsto uz prsni koš. Objasnio je našem prevoditelju da se za prijelom gornjeg dijela ruke ne preporuča gips koji bi mogao priječiti disanje, što bi bilo opasno. Uskoro sam primijetila da ni s tako mekanim omotačem nisam mogla duboko disati te sam se trebala zadovoljiti kraćim udisajima kako bih spriječila užasnu bol koju bi mi nanosio svaki, i najmanji, pokret. Konačno smo se mogli vratiti u hotel koji smo ostavili nekoliko sati prije. Ipak, zbog izbora, morali smo sačekati još jedan sat prije no što je došao taksi da nas tamo odvede.

Uskoro je bilo očito da neću moći leći i spavati, već ću cijelu noć morati prosjediti na stolici naslonjena na jastuke nadajući se da ću se tako uspjeti malo odmoriti. Sada sam samo željela što prije otići kući. Sljedećeg jutra moj je suprug nazvao ured zračne kompanije da provjeri imali li kakav raniji let kojim bismo mogli otići jer nismo željeli ostati u Bogoti još tri dana. Rečeno mu je da nitko ne može napustiti zemlju za vrijeme izbora, i da su. osim toga, svi uredi zatvoreni zbog istog razloga. Najraniji let bio je onaj rezervirani. Strahovala sam pri pomisli da ću još morati ostati u tom gradu, ali kada smo konačno u određeni dan krenuli i kada je avion stao u Mexico Cityiju da bi uzeo gorivo, bila sam zahvalna što se naš boravak produljio. Kost se, naime, počela spajati prije no što sam opet doživjela udarac pri slijetanju najprije u Mexico Cityiju, a potom ponovno u Los Angelesu, što me je jako zaboljelo. Stigavši kući, odmah smo dogovorili posjet ortopedu koji nas je već prije liječio. Opisali smo mu sve što se dogodilo, a kada je vidio mekan zavoj na mojoj ruci, upitao je s nevjericom gdje mi je stavljen. Objasnio je daje to najnovija metoda u liječenju frakture gornjeg dijela ruke te da ju je prvi uveo liječnik u SAD-u. Koliko on zna, drugdje se o takvu načinu liječenja još ne zna. Mogli smo to objasniti jedino time daje možda neki ortoped bio u Bogoti kao predavač nakon što se počela primjenjivati ta metoda, te je s njom upoznao liječnika koji me tamo liječio. Više je puta istaknuo koliku sam sreću imala što sam naišla na liječnika koji ju je tako stručno znao primijeniti, tako da on sam više ništa nije trebao napraviti. Čudio se, isto tako, što su dva dijela kosti bila još uvijek savršeno poravnana, čak i nakon dva gruba slijetanja aviona. A opet, ne zavaravam se, kao što se nisam zavaravala ni s otmicom aviona, da mogu razumjeti zašto se dogodila ta nezgoda. Ali sam u jedno potpuno sigurna. Baba koji je u Indiji, kao i onaj koji je u meni, pomogao mi je u jednom i u drugom slučaju. Primijetila sam, isto tako, da sam, pozvavši ga, bila podignuta na stupanj svijesti u kojem sam još uvijek osjećala bol, ali sam ga ipak više bila svjesna kao promatrač nego kao onaj koji pati. Nekoliko dana nakon povratka, Sidney je jednog jutra krenuo u svoj ured, ali se vratio nakon samo nekoliko minuta jako uznemiren. U vožnji je primijetio da prsten koji mu je Baba materijalizirao za vrijeme ceremonije našeg vedskog vjenčanja, nije na svojemu uobičajenu mjestu na njegovu prstu. Tražio gaj e uzalud, i poslije toga dana, kada se opet vratio kući, doslovno je pretresao kuću, prtljagu i svoj auto, ali bez uspjeha. Prsten nigdje nije pronašao. Sjetila sam se događaja dok smo jednom bili kod Babe. Norveški poklonik koji je živio i radio u Indiji, došao je jednoga dana, žureći se, u Babinu kuću. vidljivo uzbuđen. Ugledavši Babu, priznao je da je izgubio prsten koji je Baba za njega materijalizirao. Babaje izgledao neuobičajeno potresen tom viješću i prolazeći pokraj mene na putu u svoje odaje, okrenuo se i ljutitim glasom rekao: "Pogreška. Pogreška. Sumnjao je u Svamija." Kao

što obično biva sa svim takvim izjavama, sada sam shvatila da su bile upućene meni. Dok je prolazio, Babaje želio da ih zapamtim kako bih to mogla iskoristiti u budućnosti, ili razumjeti. Kada je Sidney izgubio prsten, sjećanje na Babine riječi vratilo se i toliko me potreslo da se toga nisam mogla riješiti. Pitala sam se da li je Sidney izgubio prsten jer je negdje pogriješio. Kako bih umirila svoj um, konačno sam odlučila poslati brzojav Babi i istodobno ga zamoliti da mi pomogne u vezi s mojom slomljenom rukom. Brzojav sam poslala s unaprijed plaćenim odgovorom, premda odgovor zapravo i nisam očekivala. Bila sam sigurna da Baba već zna što se dogodilo. Slanje tog brzojava pomoglo mi je da se riješim izjedaj uče brige i predam cijeli problem Babi. Iznenadila sam se kada sam dobila Babin odgovor. Pisao je: "Ne brini se zbog prstena. Budi sretna. Pomoći ću ti. Baba." Osjetila sam neizrecivo olakšanje. Babaje očito znao da mi je tada bilo potrebno njegovo ohrabrenje. U neko drugo vrijeme nije mi to pružio, "očekujući da sama riješim problem bez njegove izravne riječi. Budući da gubitak prstena nije bila greška, prestala sam se brinuti i opustila sam se znajući da on vodi o svemu brigu. Niti je prestala bol niti sam bila pokretljivija, ali mi je dana strpljivost i snaga da to podnesem. Kao što je Baba često obećavao, kada mu svojom voljom predamo da nas vodi, on ubrzava našu negativnu karmu do stupnja dokle smo u stanju izdržati takvo čišćenje, ali nam isto tako pomaže to ublažiti koliko je više moguće. 20. poglavlje Početkom lipnja 1980. Lorna, Ed i njihovo dvoje djece Crystal Ann koja je imala tri i pol godine, i Brian od osam mjeseci, krenuli su na ljetovanje automobilom kako bi razgledali Grand Canyon i druge poznate znamenitosti. Namjeravali su se vratiti kući preko Oaklanda i tamo provesti nekoliko dana zajedno s našom starijom kćeri Sheilom. Doznavši za taj put, Edova majka Shirley i ja osjetile smo tjeskobu i nemir. Kada smo o tome poslije razgovarale, otkrile smo da smo ih obje pokušavale odgovoriti od toga puta. To je samo po sebi bilo veoma neobično jer mi rijetko dajemo savjet našoj djeci, osim ako ga oni izravno ne traže. Sidney je otišao u mirovinu, napustivši svoju odvjetničku praksu prvog lipnja, a kako je moja ruka dotad gotovo potpuno zacijelila, odlučili smo otići u planine nekoliko dana radi odmora i svježeg zraka. Budući da je Lorna sa svojom obitelji već otišla na odmor, nije znala da ćemo i mi biti odsutni u to vrijeme. Namjeravali smo se odvesti autom do jezera Mammoth, a otud do Yosemite, nacionalnog parka u kojem smo proveli mnoga sretna ljeta dok su naše kćeri bile male. Kao i obično, nazvali smo Sheilu da joj kažemo gdje idemo, premda još nismo nigdje ništa rezervirali te joj nismo mogli ostaviti telefonski broj ili adresu u slučaju da nas zatreba.

Dan nakon što smo stigli u Yosemite, otišli smo u dugu šetnju u Happy Isles. Veselo smo hodali unaokolo uživajući u lijepu krajoliku i svježem zraku, kada sam se iznenada, bez ikakva vidljiva razloga, osjetila posve bez snage, toliko da mi je bilo teško nastaviti hodati. Istodobno sam osjetila veliku tugu. Nismo shvaćali zbog čega se u tako kratko vrijeme dogodila tako drastična promjena. Nakon što sam se malo odmorila, polako smo se uputili prema hotelu, zaustavljajući se svakih nekoliko metara kako bih se odmorila. Odmarajući se tako, moj je suprug u jednom trenutku slučajno pogledao na drugu stranu uske staze kojom smo išli, i pokazao mi dvije male životinje, sitnije dotad vidjela. Tako su se dražesno igrale, da smo stali i promatrali ih. Pretpostavili smo daje to mladunčad prugaste vjeverice. Bile su same, ali se uopće nisu bojale, dopustivši nam da ih dotaknemo. Nisu bile veće od vrška moga prstia. Nežno sam pogladila njihova meka svilenkasta leđa. U tom me trenutku doslovno preplavio neobično dubok osjećaj ljubavi i suosjećanja, prožet tugom zbog tih sićušnih životinja koje su, čini se, ostale bez svoje majke. Taj osjećaj nije bio u skladu sa situacijom, no nisam shvaćala što je uzrok te goleme tuge. Gladeći ih, kao da mi se vratilo malo snage pa sam uskoro opet mogla hodati. Na izlasku iz tog područja, sreli smo nekoliko ljudi koji su uzbuđeno govorili o medvjedima koje su upravo vidjeli. Nastavivši dalje, vidjeli smo dva mlada medvjedića kako zaigrano poskakuju. Ponovno sam osjetila istu pretjeranu brigu i tugu jer su bili sami, majku im nismo vidjeli. Sjeli smo uz rub staze i promatrali ih kako se igraju. Činilo se da mije taj prizor ponovno dao snage, pa sam lakše hodala ostatak puta do naše kolibe. Vratili smo se kasno poslijepodne, na vrijeme da bismo se istuširali i preodjenuli za večeru. Još uvijek sam se osjećala jako neobično, gotovo nepotpuno, pa sam odlučila te večeri otići ranije na spavanje, nadajući se da će mi u snu proći ta silna uznemirenost. Ja dobro spavam, i tek što sam iscrpljena uronila u san, glasan zvuk telefona probudio nas je oko dva sata ujutro. Pokušavajući oboje ugrabiti slušalicu, čuli smo uznemiren glas naše starije kćeri koja je osjetila olakšanje pronašavši nas. Nekoliko je sati zvala razne centre za davanje obavijesti u dolini, pokušavajući nas dobiti. Javljala nam je da su Lorna i njezina obitelj doživjeli automobilsku nesreću prošlog popodneva. Lorna je vozila napuštajući Idaho Falls i krećući prema Sheilinoj kući, kada se dogodila nesreća. Svi su sada tamo u bolnici. Rekla mi je da su svi ozlijeđeni, ali daje Lornino stanje tako ozbiljno da ne očekuju da će preživjeti. Moja je prva reakcija bila: "Ne! Baba će joj pomoći." Sheila nam je rekla da nas je Ed odmah nazvao, ali kako nismo odgovorili, zaključio je da smo vani i nastavio zvati u razmacima. Kada nas ni nakon toga nije uspio naći, stupio je u vezu sa Sheilom, pa nas je ona nastavila tražiti. Upitala sam je zna li kada se dogodila nesreća. Kada nam je ona rekla da se nesreća dogodila kasno popodne prethodnog dana, odmah sam razumjela zašto sam

bila onako neobično slaba i potištena. Još uvijek napola budni, brzo smo se obukli, pobacali svoju odjeću u torbe, ubacili torbe u auto i pojurili do Sheile. Dok nas je očajnički pokušavala dobiti telefonom, provjeravala je sve letove od Oaklanda ili San Francisca do Idaho Fallsa, i rezervirala nam je let. Tako smo brzo i nasumce vozili napuštajući dolinu Yosemite, da su nas zaustavili. Sve sam vrijeme prizivala Babu i napokon smo, putujući danima a ne satima, kako nam se činilo, stigli do Sheiline kuće. Sheila je u međuvremenu sve sredila. Nazvala je bolnicu i utješila Eda rekavši mu da dolazimo, a razgovarala je i s dežurnim liječnikom koji je bio zabrinut zbog Lornina stanja. Najozbiljnije je ozljede imala na glavi pa je postojala bojazan da je jako oštetila mozak. Pretrnula sam kada sam to čula jer je Lorna završila školu za rad s djecom oštećena mozga, tako da će shvatiti više no što je uobičajeno o kojim se problemima radi. Nastavila sam u sebi moliti Babu za pomoć jer sam bila sasvim sigurna da će je spasiti. No jednako sam tako znala da će joj pomoći jedino ako je to ispravno, i da se neće miješati u njezinu karmu. Sheila nam je rekla da je mali Brian slomio nogu te da su Ed i Crystal Ann ozlijeđeni, iako ne tako ozbiljno kao Lorna. Odlučila sam poslati brzojav Babi kao što sam učinila nakon uličnog prepada, premda sam bila sigurna da on sve to već zna i daje čuo moj poziv u pomoć, kao i kada je bio otet avion. No bilo mije mnogo lakše što sam mogla učiniti nešto određeno. Putovanje do Idaho Fallsa i dolazak u bolnicu bili su poput noćne more, samo što se nakon ove nismo probuditi shvaćajući daje to bio tek san. Bez teškoća su nas pustili ući u bolnicu, iako je vrijeme posjeta davno isteklo. To me mučilo cijelo vrijeme leta jer u takvim slučajevima često ovisimo o takvim sitnicama. Sva su četiri pacijenta bila u različitim krilima bolnice, a Lorna je k tome bila odvojena na odjelu za intenzivnu njegu. Kome da najprije odem? Zastala sam neodlučna na sredini hodnika pitajući u sebi da mi se pokaže tko me najviše treba - Lorna, Ed ili djeca. Sada kada smo zapravo bili tu, s njima, i kada je iza nas bilo čekanje, nemir i osjećaj bespomoćnosti, opustila sam se. Od toga sam trenutka doslovno osjećala daje Baba preuzeo vodstvo, a ja sam postala poput lutke na koncu ili mjesečara koji se kreće zahvaljujući njemu. Odjednom sam znala da moram najprije otrčati do Lorne jer je ona najteže ozlijeđena. Nisam bila spremna na ono što sam vidjela: naša je voljena kći imala veliku crvenu ranu preko jedne sljepoočnice, očito je bila u dubokoj komi, pričvršćena za razne sustave što su se nalazili oko njezina kreveta i održavali je u životu. Gotovo mi je puknulo srce, glasno sam i u bolu pozvala Babino ime. Ponovno sam osjetila da Baba preuzima situaciju. Poljubila sam je u ranjeno lice, šapnula joj u uho da sam tu s njom, stisnula joj ruku i obećala da ću se uskoro vratiti, čim vidim njezinu djecu. Velika suza spustila joj se je lagano niz obraz, nadala sam se da me je čula. Otišla sam do Briana koji je imao samo osam mjeseci

i kojemu je sigurno jako nedostajala njegova majka. Sheila mi se pridružila pa smo obje ušle u sobu u kojoj je Brian ležao u krevetiću, na leđima, s nogama podignutim u zrak i pridržavanim uređajem s utezima. Začudile smo se kada nas je pozdravio svojim širokim osmijehom. Bila bih dala sve što imam da sam ga mogla podignuti i čvrsto zagrliti. Ne sjećam se da sam ikad prije osjetila takvu potpunu nemoć kao pred tom napravom koja mi je dopuštala jedino da se nagnem nad njim i pogladim ga. No on se nasmijao gugućući jer me je prepoznao. Ispružio je ruke želeći da ga podignem pa sam se jedva suzdržavala da se ne rasplačem. On je doista zaslužio nadimak Angel-Baby (anđeoska beba). Nikad nisam posumnjala da ga Baba čuva i pazi, i upravo nas je Brian održavao prisebnima ohrabrujući nas svojim osmijehom i dobrom naravi. Crystal Ann se pak sasvim povukla odbijajući da jede, pije ili govori dok nismo stigli. Čim nas je ugledala, mogla je prevladati taj strašan šok dopuštajući si da zaplače. Rečeno nam je daje pretrpjela frakturu lubanje, srećom, ni približno tako ozbiljnu kao njezina majka, premda ju je to pomutilo. Za razliku od Briana, to sam užasnuto dijete mogla uzeti u svoje ruke i pokušati je utješiti. Postupno je počela reagirati i nakon nekog vremena pristala je nešto i pojesti. Tada je počela govoriti u grčevitim rečenicama, jecajući pritom. Stalno je pitala zašto ne može vidjeti svoju mamu rekavši da zna da je bila ranjena i da je krvarila kada je pala iz auta. Tada smo posjetili našega dragog zeta na drugom kraju bolnice, na muškom odjelu. Uza sve ozljede - nekoliko napuklih rebara i probušena pluća, on je imao i bolnu odgovornost zbog svoje unesrećene obitelji. Što smo mu mogle reći da ublažimo užasan strah i bol koji se jasno očitovao u njegovim tužnim očima? Samo je Baba sa svojom neizmjernom mudrošću, znao što je bilo potrebno. Sidney, Sheila i njezin zaručnik Martin bili su nam velika podrška i pomoć, obilazili su stalno sobe i pomagali kako su znali i mogli. Sheila mi se pridružila u molitvama i pjevanju za Lornino ozdravljenje. Tako su se počeli redati sati, činilo se u beskonačnost, s malim razlikama između noći i dana, dok smo čekali na bilo koji znak promjene kod pacijenata. Nakon našeg dolaska, Lornino se stanje popravilo, sada je disala bez aparata i činilo se da nas čuje, iako je još uvijek bila u komi. S vremena na vrijeme iz očiju bi joj potekle suze. Jednom je uzela moju ruku u svoju i stavila je preko srca. Počeli smo se nadati. Baba mora da je čuo poziv u pomoć pa je odgovarao. Ja sam joj govorila, dan i noć sam pjevala bhajane, ohrabrivala je i molila je da prizove Babu u pomoć. Čim je Ed ojačao, bdio je sa mnom danju i noću uz Lornin krevet, pjevao i govorio joj koliko je volimo i trebamo te ohrabrivao da nam se pridruži u molitvama za svoje ozdravljenje. Činilo se da nas čuje, nijemo bi nam odgovarala. Edovi roditelji stigli su s jednom od njegovih teta i s bratićem, a poslije nam se pri družila i naša bliska prijateljica sa svojim molitvama. Tako su od

tog trenutka djeca imala još više ljubavi i utjehe, što im je umnogome pomagalo u tom teškom razdoblju. Jednog sam se dana suočila s jako teškom odlukom. Crystal je stalno molila da joj se dopusti da vidi majku, pa sam se i sama počela pitati da li bi bilo dobro da je odvedem tamo. Možda bih mogla udovoljiti njezinoj želji ako bih je odvela samo do vrata i pustila je da proviri unutra. Konačno sam se odlučila riskirati. Uzela sam je u naručaj, držeći je čvrsto, i rekla joj da njezina majka spava pa mora biti tiha i ne smije je probuditi jer joj je san potreban da brže ozdravi. Stajala sam na otvorenim vratima kako bi mogla vidjeti samo svoju majku kako leži u krevetu. Šapatom sam joj nježno objasnila da sve te cijevi hrane njezinu mamu jer sama ne može jesti budući daje ozlijeđena. Crystal je s vrata pažljivo proučavala taj prizor nijemo kimajući glavom dok sam joj opisivala sve te instrumente, kako se ne bi uplašila. Nakon nekoliko minuta upitala sam da li bi voljela svojoj majci poslati poljubac za laku noć. Kimnula je željno, mahnula joj rukom, nagnula se prema njoj u mom naručju i prošaptala: "Volim te, martiice. Molim te, ozdravi brzo." Tada mi je dopustila da je vratim u njezinu sobu i uskoro je zaspala. Znala sam da sam jako riskirala pa sam se sada bolje osjećala jer mi se učinilo daje taj susret dobro prošao. Sada je znala gdje joj je majka, što joj je, čini se, pomoglo da uspostavi most između prizora na mjestu nesreće i ovog u bolnici. Od tog je trenutka govorila o svojoj majci, a kada se igrala s telefonom igračkom, pretvarala se da zove svoje prijateljice i govori im da joj je majka ozlijeđena i da spava. Čim je Ed dovoljno ojačao, otišao je uzeti sve što se moglo spasiti iz uništenog auta koji je bio sklonjen na jednomu mjestu u gradu, predviđenom za stare automobile. Mora da mu je bilo jako bolno tražiti sve one sitnice koje su ostavili kada se dogodila nesreća, ali je želio to učini sam. Vrativši se, predao mi je paketić s vibhutijem. Odmah sam prepoznala paketić koji je Baba materijalizirao za Briana prije no što se rodio, kada nas je obavijestio da Lorna želi sina. Lorna ga je čuvala u svom novčaniku i Ed ga je našao u njezinoj torbici u automobilu. Lorna je čuvala vibhuti za trenutak kada će Brianu biti najpotrebniji, a to je bilo upravo sada. Sa suzama zahvale, odnijela sam ga u sobu u kojoj je Brian ležao u kolijevci s nogama podignutim utezima. Kada je čuo da ulazim, okrenuo je glavu i pozdravio me svojim divnim osmijehom, gugućući od sreće. Podignula sam paketić i rekla: "Vidi što ti je Baba poslao." Njegovo se lice ozarilo, pokušao je izgovoriti riječ Baba. Tada je ščepao paketić kroz pregradu kolijevke. Tako je to brzo učinio, da me iznenadio pa se prah prosuo. Bojala sam se da je izgubljen, ali sam uspjela spasiti većinu i brzo ga stavila u njegova otvorena usta. Pokušao mi je pomoći brišući prah po licu i zadovoljno gučući jer je očigledno mislio da je to nova zgodna igra. Nisam baš to tako zamislila. Jedva sam mu dala Babin dar, no moram mu vjerovati da ću učiniti sve drugo što će se tražiti od mene. Vjerojatnost da će se Lorna oporaviti sada je bila veća pa je

Sidney odlučio otići do Sheiline kuće po naš auto i odvesti ga kući u Los Angeles. Činilo se da ćemo u Idaho Fallsu ostati još dugo kako bismo bili uz Lornu dok se oporavlja. Bilo nam je stoga potrebno još odjeće osim one što smo je uzeli sa sobom na kratak odmor. Namjeravao se s time vratiti što prije. I Martin se trebao vratiti na posao pa smo Sheila i ja bile upućene jedna na drugu. Gotovo smo se neprestano molile i zajedno meditirale. Molile smo Babu da ozdravi Lornu i izlije svoju ljubav i snagu u nas da bismo uspjele učiniti sve stoje potrebno za naše bolesnike svakog dana i noći. Jednog jutra dok smo tako tražile pomoć, pokazala nam se jasna unutarnja slika. Činilo se da je Lorna s nama na toj unutarnjoj razini. Zaključile smo obje da će nam se pridružiti u terapeutskom radu. Bile smo iznenađene jer je ona prije u tome bila uvijek pomalo neodlučna. Protumačile smo to tako da će se Lorna oporaviti uz Babinu pomoć, toliko smo bile sigurne da će Baba učiniti jedno od svojih čuda ozdravljivanja i popraviti njezino razbijeno tijelo. U to smo očajnički vjerovale jer bez te nade ne bismo mogle proživjeti nekoliko sljedećih dana i činiti sve što je bilo potrebno. Tada se, sasvim iznenada, dogodila nagla promjena u Lorninu stanju. Kao da je bila napravila nadčovječanski napor da se oporavi, ali je, vidjevši da nema puno izgleda, odlučila napustiti svoju zemaljsku ljušturu. Je li to bilo zato stoje toliko znala o strašnim posljedicama oštećenja mozga radeći s retardiranom djecom? Je li predvidjela život u kojem neće biti korisna, te strašnu budućnost u kojoj bi bila na teret svojoj obitelji? Gotovo sam osjetila trenutak kada je odlučila napustiti svoje oštećeno tijelo, što su poslije potvrdili uređaji koji su zabilježili moždanu smrt. Doznali smo, isto tako, da su joj otprilike u to vrijeme smanjili lijekove koje je preventivno dobivala, jer bi bilo opasno odveć je dugo držati na tako velikim dozama. Nazvali smo Sidneya. On je odmah krenuo na put avionom i, srećom, stigao upravo na vrijeme da se s njom pozdravi. Nakon što instrumenti dulje od dva dana nisu pokazivali nikakvu moždanu aktivnost, zamolili su nas za dopuštenje daje odvoje od aparata koji su je održavali u životu. To je bila najteža odluka koju smo u životu trebali donijeti, i pitanje je kako bismo postupili da nisam osjetila daje spremna otići i da se njezina želja mora poštovati. Obje su se obitelji sakupile u njezinoj sobi kako bi je okruženu ljubavlju ispratili na put u sljedeću fazu njezina života. Svatko je od nas rekao svoje zbogom, blagoslivljali smo je promatrajući kako se kazaljke na uređajima spuštaju na nulu nakon što su ih isključili. Do samoga kraja bila sam uvjerena da će je Baba spasiti. "Zašto je to tako završilo ?" pitao se moj um, dok sam duboko u srcu znala da, usprkos našim nadanjima i molitvama, to mora da je ispravno. Ali tada to nije imalo smisla. Crystal Ann se bila dovoljno oporavila te je opuštena iz bolnice,

ali je Ed još uvijek morao ostati na promatranju i liječenju zbog ozljede na plućima. Brian se nije smio pomicati dok mu noga ne postane toliko stabilna da mu mogu staviti gips. Tako smo odlučili da se Sidney, ja i Edovi roditelji vratimo kući, a Sidney će se vratiti po Briana i dovesti ga kući, čim ga otpuste. U međuvremenu će se Lornino tijelo čuvati u ledu u mrtvačnici, sve dotle dok se Ed i djeca ne budu mogli kretati. Tada će zajedno s njima stići istim avionom, te će ga prenijeti u mrtvačnicu u blizini njihove kuće. Martin je već otišao, a Sheila će isto tako otići kući avionom. Prije no što smo otišli, Ed je postavio pitanje obreda na pogrebu. Pitao nas je znamo li svećenika koji bi to mogao obaviti jer ni on ni njegovi nisu pohađali crkvu. Dotad uopće nisam razmišljala o tome. Moj je prvi odgovor bio da smo upravo sudjelovali u jedinom istinskom obredu pri njezinu umiranju. Sve je drugo moj um odbijao. No rekla sam Edu da ću o tome meditirati i reći mu što mi se u vezi s tim bude pokazalo. Nisam uopće mogla predvidjeti kako će završiti moja molba da budem vođena. Sljedećeg jutra probudila sam se iz duboka sna slušajući jasan Babin glas koji mije govorio da sam ja jedina osoba koja može voditi pogrebni obred za ljude toliko različitih vjerovanja i vjerskih pripadnosti. Bila sam užasnuta, nisam uopće željela razmišljati 0 tome. Tada sam se sjetila svih prijatelja i rođaka dviju obitelji koji će biti prisutni, i shvatila kolika su oni mješavina vjerovanja 1 nevjerovanja. Tamo će biti Sidney i njegova obitelj te mnogi prijatelji Zidovi, Ed i njegova obitelj koji su porijeklom protestanti, nekoliko katolika, novokršćana, mnogi Sai Babini poklonici, poklonici Yoganande, meditanti koji slijede razne putove, agnostici i ateisti. Kako naći nekoga tko će se moći obratiti tako raznolikoj skupini ljudi okupljenoj zbog Lorne? Konačno sam bila prisiljena priznati, iako protiv volje, da je Baba u pravu i da sam ja uistinu jedina osoba koja može preuzeti odgovornost za taj obred. Ali, hoću li to moći učiniti? Samo uz Babinu pomoć, a i tada jako uznemirena. Sto sam više o tome razmišljala, bilo mi je sve jasnije da to moram prihvatiti. Rekla sam Sheili što mi se pokazalo nakon mog pitanja, a ona me podsjetila da preko meditacije možemo tražiti upute. To mi je pomoglo da se odlučim pa sam tako rekla i Edu. Želio je znati jesam li ja uistinu to u stanju učiniti, i premda sam tvrdila da jesam, nisam uopće bila u to sigurna. Prije no što smo se vratili kući, Sidney je svakako htio da vidim auto u kojem su doživjeli nesreću. Najprije sam to uporno odbijala. Ipak, drago mi je što sam se predomislila jer vidjevši kako izgleda, čudila sam se što je itko od njih uspio izbjeći trenutačnu smrt. Cijela strana do vozača bila je potpuno savijena, a vrata istrgnuta. Nije čudno što je jadna Lorna bilo tako ozbiljno ozlijeđena. Budući da je tada ona vozila, primila je svu snagu udarca. Bilo je pravo čudo daje itko od njih preživio. Brinuli smo se da Ed možda nosi još kakav teret krivnje. Možda misli da se sudar mogao izbjeći daje on vozio jer je fizički puno jači, ali rekao nam je da nitko ne bi mogao izbjeći tako neobičnu

nesreću. Objasnio nam je da su on i Lorna primijetili kako drugi auto dolazi iz suprotna smjera vozeći šljunčanim rubom dvosmjerne autoceste. Mislili su kako je to neobično i pitali se da li je vozač toga svjestan. Tada je, bez ikakva upozorenja, upravo kada su se dva automobila trebala mimoići, vozačica drugoga auta iznenada shvatila svoju grešku i pokušala je ispraviti. Da bi svoje auto vratila na cestu, trebala je proći preko petnaestak centimetra uzdignuta rubnjaka. Dok je to pokušavala učiniti, auto je pojurio i zabio se ravno u vozačevu stranu Lornina auta koji je tada bio malo ispred njezina. Kao što je Ed primijetio, takav se potez nije mogao predvidjeti, niti bi itko bio dovoljno brz ili snažan da se na vrijeme makne pred jurećim automobilom. Bilo mije puno lakše kada sam to čula. Sve je bilo očitije da je doista došlo Lornino vrijeme da napusti ovaj svijet, iako se to činilo tako pogrešnim ne samo zato što je toliko patila, već i zato što je ostavila svoju obitelj te muža i djecu koje je toliko voljela i kojima je bila potrebna njezina ljubav i briga. Tada to nitko od nas nije mogao prihvatiti, no ipak, osjećala sam daje bilo neizbježno i na neki čudan način ispravno. Čim me Ed nazvao i rekao mi da je Brianova noga spremna za gips, Sidney je odletio u Idaho Falls na svoj tužan zadatak vratiti tri ostala člana male obitelji koja je tako veselo krenula na ljetovanje. Bilo je to tužno i potpuno drukčije vraćanje kući s Lorninim tijelom u istom avionu. Nakon njihova povratka dogovoren je pogreb što je prije bilo moguće. Sheila i ja na svoj smo način zamolile Babu da nas nadahne i vodi u osmišljavanju obreda. Bile smo jako zahvalne dobivši cijeli program, kao da gaje diktirao, uključujući dvije pjesme. Sada sam mu još trebala vjerovati da će mi pomoći to izvesti bez velika upletanja mojih osjećaja. Najprije smo odlučili da djeca ne prisustvuju ukopu, ali je Crystal Ann molila da joj dopustimo da bude tamo. Tako smo opet svi odlučili riskirati i uključiti ih sa svim članovima dviju obitelji te mnogim prijateljima koji će se okupiti kako bi iskazali svoju ljubav prema Lorni. Brian je, naravno, još uvijek na nozi imao težak i nezgrapan gips pa ga se nosilo i držalo cijelo vrijeme pogreba, ali je za to bilo mnogo dobrovoljaca. Njegov sunčan osmijeh i Crystalino milo i tužno malo lice bili su najvažniji dio obreda jer smo se tako usredotiočili na žive simbole Lornine ljubavi, umjesto da tugujemo nad njezinom naizgled preranom smrću. Uz Babinu opipljivu prisutnost i pomoć, Sheila i ja izrecitirale smo dvije pjesme koje smo dobile u snu najavi. Nekoliko je prijatelja, različitih sustava vjerovanja, govorilo o Lorni, istaknuvši ljubav koju je uvijek tako velikodušno iskazivala. Unatoč bolu, Sheila je iskazala štovanje svojoj sestri s puno nježnosti i ljubavi. Kao završetak toga neobična obreda namijenjena svima prisutnima koji su pripadali različitom vjerovanju, jedan je prijatelj otpjevao nadahnutu pjesmu. Samo je Baba koji zagovara jedinstvo ljudi svih vjera, mogao nadahnuti takav obred i samo ga

je Baba mogao potaknuti i onda mi pomoći da ga izvedem. Nakon pogreba mnogi su nas Babini poklonici otpratili kući gdje smo svi zajedno pjevali bhajane. Nikad ih nisam čula da pjevaju s toliko ljubavi, niti sam mogla zamisliti prikladniji i ljepši završetak dana toliko nabijena osjećajima. Pjevajući u slavu Gospodinovu, mogli smo iskazati neke od naših nakupljenih osjećaja i zadobiti nešto mira. Soba je bila ispunjena ljubavlju i pobožnošću. Uskoro nakon toga, u jednoj sam meditaciji dobila dražesnu pjesmu. Nazvala sam je Darovi koje nam je ostavila Lorna. Evo je: Izgubili smo našu kćer, onu koju smo poznavali, i premda znamo da je i te kako živa, jako nam nedostaje jer smo je voljeli promatrajući je iz dana u dan kako raste i napreduje. Dala nam je darove posebne Kako bi ispunila prazninu nakon svoje smrti, i njih se trebamo prisjećati onda kada smo najtužniji. Njezina će pažnja biti s nama i sjećati nas na njezino toplo srce, na njezinu sreću i veselje u trenucima kada bismo se svi okupili. Ali najviše od svega želimo joj se zahvaliti što nam je dala sina u Edu, za Crystal Ann i malog Briana koji nas pozivaju da gledamo u budućnost. Da njezinu veliku blagu pomognemo da odraste, Da im damo svu ljubav koja im treba. Hvala ti, Lorna, na tvojima najmilijima. Oni su dragocjeni darovi, mi to dobro znamo. Uvijek ćemo te svi voljeti, najdraža Lorna, i svi čekamo dan kada će doći naše vrijeme da ti se pridružimo, a ti ćeš biti tamo da nam pokažeš put. Nedugo nakon Lornine smrti, Sheila je došla kući za vikend, pa smo odlučile raditi. Dok sam uranjala u opušteno stanje koje vodi primanju dojmova i uputa, bez ikakva upozorenja, Lorna je uletjela u moj unutarnji plan s tolikom žestinom, da sam osjećala kao d a j e fizički ušla u sobu. Činila se uspuhanom i uzbuđenom, upravo onakvom kakva je često bila. Pozdravivši me, nazvala me mojim nadimkom koji nisam čula od njihova djetinjstva, kada su voljele izmišljati neobična imena kojim bi zamijenile uobičajenu riječ mama ili mamica. Očito se žurila pokazujući da ovaj put ne može s nama dulje ostati, tek toliko da mi preda poruku. Reći da nisam bila spremna za njezinu poruku, značilo bi potpuno umanjiti njezino značenje. Lorna je rekla: "Došla sam ti reći da je Bog veliko srce svijeta koje kuca i da je sav ljubav." Prenijevši nam tu tako dirljivu poruku, rekla nam je da nas voli, pozdravila se i povukla

u onu sferu u kojoj već prebiva. Ne moram ni reći smo Sheila i ja bile ganute tim neočekivanim događajem - još jednim od Babinih darova kojim nas je uvjerio da Lorna i dalje živi iako je mi ne možemo vidjeti. Puno poslije, nakon prvoga strašna šoka, sjetila sam se nečeg jako neobičnog. Čini se daje Lornu vodio unutarnji mudri dio nje i unaprijed je pripremao, tako da je zgusnula gotovo cijeli jedan život u tih posljednjih pet godina svoga života, kao da je znala da joj vrijeme istječe. Sjećam se da sam je zadirkivala tražeći da uspori, govorila sam joj da je pred njom cijeli život u kojem će moći učiniti sve što želi za svoju obitelj. Ali se ona žestoko tome protivila. i nepopustljivo, gotovo buntovnički, nastojala ostvariti sve svoje planove. Na nekoj dubljoj razini svoga bića znala je da neće dugo živjeti i da to mora iskoristiti. Sada sam tako zahvalna što je te godine potpuno proživjela, što je iz svog iskustva supruge i majke izvukla sve što je mogla. Kratko vrijeme prije toga sudbonosnog ljetovanja, napravila je još nešto veoma znakovito. Nekoliko godina prije braka imala je dvije sijamske mačke koje je obožavala i koje su nju obožavale i bile joj odani životni pratioci. Kada se udala i dobila djecu, one su se toliko uvrijedile da su se povukle i nisu htjele imati posla s djecom. Sumnjalo se, isto tako, da je Brian možda na njih alergičan pa je znala da mora naći drugi dom za njih. Potpuno se predala tomu nemilu zadatku, ne štedeći se kako bi za njih pronašla pravi dom. Čak i nakon što su se sigurno i sretno smjestile, često je nazivala njihove nove vlasnike provjeravajući da li su sretne i da li im puno nedostaje. Bila je jako sretna što je dojila Briana prvih nekoliko mjeseci dok se nije posumnjalo daje možda alergičan na njezino mlijeko. Uspješno mu je pomogla prebroditi to teško razdoblje dok se nije našla odgovarajuća zamjena za njezino mlijeko. To se dogodilo nešto prije no što su otišli na svoje posljednje ljetovanje pa je Brian bio pošteđen nagla prilagođavanja bez nježne brige svoje majke. Sve te pripreme olakšale su trud Edu kada se suočio s velikim zadatkom da se brine o djeci "onako kako bi to ona činila", kao što je rekao. Pitam se nije li ona naučila sve što je trebala u ovom životu pa za njezin konačni rast nije više bilo potrebno da ovdje dulje ostane. Je li se možda zbog toga nesvjesno unaprijed pripremila za svoj odlazak? Sada sam sklona vjerovati u takvu mogućnost. Ipak, u to sam vrijeme bila previše omamljena od šoka da bih mogla učiniti bilo što osim nadati se da će Baba o tome progovoriti za vrijeme našeg susreta u studenom. 21. poglavlje U tjednima nakon Lornina pogreba nastojali smo što češće viđati Eda i djecu. Edu je trebalo vremena da se oporavi od ozljeda. Bio je uvjeren da će se djeca osjećati sigurnijima ako on neko vrijeme preuzme svu brigu o njima, jer je dobro poznavao

njihov svakodnevni ritam. Iznad svega, htio ih je odgojiti onako kako bi to Lorna željela. Cesto je spominjao da su na ljetovanju koje je tako tragično završilo, on i Lorna stalno ponavljali da su njih četvero vezani kao obitelj čak čvršće nego prije. Slike s putovanja koje je uspio pronaći u olupini, zaista su to potvrđivale i mi smo svi bili zahvalni što imamo tako divan podsjetnik na njih dok su bili sretna obitelj. Lorna je čak uspjela za vrijeme vožnje na brzinu slikati osmomjesečnog Briana kako leži u svojoj stolici zadovoljno se osmjehujući. U početku je Crystal bila jako blijeda i tiha, šuteći bi se privila uz nas kada smo bili zajedno. Tada sam počela primjećivati da me pokušavala navesti da dođem u njezinu sobu. Bilo je jasno da za to ima određeni razlog, a opet, u početku, čim smo došle tamo, zgrabila bi me za ruku i izvukla me van. To bi se ponavljalo i kada bi oni došli u našu kuću, sve dok me jednog dana nije povukla u našu spavaću sobu i postavila se ispred mene s razdvojenim i čvrsto ukotvljenim nogama na podu. Za trenutak sam se upitala što će se dogoditi. Odjednom je iz nje provalilo: "U redu je plakati, zar ne, bako?" Iznenađena, pokušala sam je uvjeriti da je to zaista u redu, zapravo da je to jako dobro. Nakon toga pripovijedala mije o svim traumatskim trenucima nesreće, opisujući ih do najmanje pojedinosti. Pričanje je bilo popraćeno bolnim jecajima bez suza. Tako neočekivan izljev u početku me toliko obeshrabrio, da sam se tiho obratila Babi zamolivši ga za potrebnu mudrost i snagu kako bih pomogla ovoj jadnoj maloj djevojčici koja se tako očajnički trebala riješiti straha i tuge koji su se nakupili u njoj. Oklijevajući, završila je svoj prikaz nesreće izjavivši gotovo prkosno: "1 nikad, nikad više neću vidjeti svoju mamu. Ona je na nebu s Bogom i ja više nemam svoju mamu." Opet sam u mislima zamolila Babu da me uputi što da joj kažem. Osjetila sam kako se u meni diže val blaga i mirna povjerenja zamjenjujući užas koji sam osjetila nakon izljeva njezine tuge, od čega mi se stislo srce. Gotovo nesvjesno, riječi su navirale i ja sam se čula kako joj govorim o ljudima koji je vole. Najprije sam spomenula Babu, onda njezina oca, pa oba djeda i obje bake, strine, ujne i ujake, bratiće i prijatelje. Dok sam ih poimence spominjala, ona je kimala glavom i potvrđivala kroz jecaje: "Da, znam." Rekla sam joj da mnoge male djevojčice i dječaci koji imaju majku i s njom su, nemaju, kao ona, toliko puno drugih ljudi koji ih vole. Tada sam raširila svoje ruke što sam više mogla, kako bih joj pokazala koliko je volim. Doslovce se bacila u moje naručje, nezadrživo jecajući. Njezino je maleno tijelo udarilo o moje tako snažno, da me srušila na leđa. Obje smo pale na pod, a to joj je bilo tako smiješno, da je željela ponoviti. Stalno smo to ponavljale, sve dok se nije vratila u svoje prijašnje stanje, veselo se smijući pri pomisli koliko je vole - toliko da ju je to srušilo na leđa, kao što je sama rekla čim je mogla doći do daha. Otada, svaki put kada smo bile zajedno, u njezinoj ili u mojoj kući, tražila je priliku da me odvuče od drugih kako bismo cijeli

prizor opet ponovile, svaki put s manje emocija i boli. Na kraju je o nesreći mogla govoriti kao o pukoj činjenici, bez strašnih grčevitih jecaja, ali uvijek na kraju na podu, bespomoćno se kikoćući. Kako su prolazili dani, pitala sam se kako da vijest o Lorninoj smrti saopćim svojoj majci koja je u kolovozu trebala proslaviti svoj devedeset i deveti rođendan. Pitala sam se da li da joj uopće to kažem bojeći se da bi taj šok mogao ubrzati njezinu smrt. Ali ona se uvijek tako veselila Lorninim toplim i brbljavim pismima, da će se sigurno pitati zašto ih više ne dobiva. Konačno smo Sidney i ja odlučili otići u Englesku i sami joj to saopćili, umjesto pismom, nadajući se da ćemo time ublažiti vijest. Rekla sam Crystal što namjeravamo, da se ne bi osjećala napuštenom. Otprilike tjedan dana prije odlaska, prošli smo uobičajen obred "pričanja te priče" s jedva pokojom emocijom s njezine strane. Tada je rekla: "U redu je, možeš otići do prabake. Ja ću sada biti dobro." Divila sam se mudrosti toga trogodišnjeg djeteta koje je samo započelo takvu katarzu da bi nam dopustila otići, potpuno to prihvativši. Iskreno se nadam da se poslije u životu neće trebati liječiti od posljedica toga traumatskog iskustva. Nikad se ne bih usudila sama započeti takav proces s djetetom u tako nježnim godinama. Uvjerena sam daje to Baba izveo na svoj nezamjenljiv način, ne samo govoreći tada preko mene, već mi je dao potrebnu snagu i sigurnost da joj pomognem u konačnu oslobađanju koje joj je bilo tako očajnički potrebno. Kako je Brian imao samo osam mjeseci u vrijeme nesreće, još nije znao govoriti. Težak gips na njegovoj nozi nije nam dopuštao da ga podignemo i zagrlimo, što mu je, osjećala sam. bilo jako potrebno. Ipak, čim je gips bio odstranjen, počeo je na svoj poseban način zadobivati ljubav koja mu je tako bolno nedostajala od njegove ljubljene mame. Svakiput kada bismo došli, ozareno bi se osmjehnuo, podignuo svoje male ruke želeći da ga podignem, brzo obavio svoje ruke i noge oko nnene i stisnuo se poput malog priljepka. Ponekad bi u tom položaju ostao i dvadesetak minuta, duboko uzdišući svakih nekoliko minuta kao da upija majčinsku ljubav za kojom je gladovao, znajući instinktivno daje može dobiti od mene, Lornine majke. Ponekad bih, držeći ga u čvrstom zagrljaju, rekla u sebi: "Lorna, draga, potrudit ću se da tvojoj djeci dam ljubav kojom bi ih ti obasipala." Nekoliko je puta Brian podignuo glavu s mojih grudi i veselim smiješkom pokazao na kut sobe. kao da nije samo čuo moje misli, već je i vidio svoju majku. Išli smo s Edom koji je odveo Briana kod specijalista ortopeda da mu pregleda nogu. Liječnik je bio zadovoljan kako je noga zarašćivala, ali je rekao da je još uvijek prerano govoriti o ishodu. Za dijete njegove dobi nije se moglo predvidjeti da li će jednom slomljena noga biti kraća od druge, narasti duža ili će obje biti iste duljine. Samo u posljednjem slučaju, Brian neće šepati. Dok je objašnjavao tu mogućnost, osjetila sam nagli strah i odmah zamolila Babu da ga izbriše. Tada sam to sve stavila u njegove ruke, premda sam se još uvijek nadala da Brian neće šepati. Sjetit

ću se toga prolaznog trenutka kada budemo vidjeli Babu u Indiji u studenome. 22. poglavlje Bila sam u bolnu iskušenju da odmah nakon Lornine smrti odletim do Babe, ali sam se tome uspjela oduprijeti iz više razloga. Glavni je razlog bio taj što nisam željela ostaviti djecu jer smo osjećali da smo im potrebni kako bi se uvjerili da će oni koji su im dragi ostati uz njih i biti s njima kada su im najpotrebniji. Mi smo inače uskoro trebali otići na Treću svjetsku konferenciju u studenome. Bilo mi je puno lakše kada smo odredili dan našeg odlaska. Shvatila sam koliko mi je bilo potrebno da obnovim energiju nakon prepada početkom ožujka, a potom tragične nesreće krajem lipnja. Naš se zet herojski ponio sa svojom djecom, pokušavajući im biti i otac i majka. Dovoljno se oporavio od svojih ozljeda da bi se vratio na posao pa se dogovorio sa svojom majkom da ona pazi na njih dok se on ne vrati kući. Osjećao se sigurnijim kada ih je ostavljao članu obitelji. Čuo je za tolike slučajeve zlostavljanja djece, da svoju nije htio prepustiti nekom strancu. I mi smo znali da su oni u dobrim rukama pa smo se osjećali slobodnima i mirnima, i mogli smo otići. Kratko prije odlaska, iznenada smo se suočili s novim šokom. Našoj kćeri Sheili ustanovljenje mogući ozbiljan problem na plućima. Kada nam je to rekla telefonom, srce mi je gotovo stalo. Hoće li nam biti oduzete obje kćeri? Svi smo zajedno razmatrali što bi trebalo učiniti, odlučivši da ćemo pokušati pitati Babu želi li da ga Sheila dođe vidjeti nakon Konferencije. Ako se to dogodi, Sidney bi se mogao vratiti, a ja bih je sačekala. Dobro smo znali da će Baba za vrijeme konferencije biti zauzetiji nego inače, s velikim brojem zahtjeva koji će mu uzeti vremena. Prošloj je konferenciji 1975. prisustvovalo mnoštvo ljudi, a sada, pet godina poslije, kada je toliko novih ljudi čulo za Babu i njegovo učenje, bit će ih još više. Na neki sam način bila rastrzana između želje da budem sa Sheilom u to, za nju, teško vrijeme, te s djecom koja su se tek počela privikavati na gubitak koji su pretrpjela, i želje da vidim Babu. Kao da odgovara na moje neizrečeno pitanje, draga mala Crystal jednoga je dana izjavila: "Dobro je da opet odeš na put, ali samo ako ideš vidjeti Babu." Ganuta, zahvalila sam se Babi na odgovoru koji je stigao iz tako neočekivana izvora. Stigavši u Puttaparthi nekoliko dana prije početka konferencije, doznali smo da ćemo dobiti smještaj u novoj zgradi. Nazvali su je okruglom zgradom zbog njezina kružna oblika oko središnjeg dvorišta. Svi članovi Vijeća i direktori koji su bili u posjetu, dobili su sobe u istoj zgradi. Ovaj put nismo trebali dijeliti svoju sobu s drugim poklonicima što je za nas, u danim okolnostima, bilo veliko olakšanje jer bismo bili pod većim pritiskom nego inače.

Obično nam je zadovoljstvo vidjeti toliko poznatih ljudi. Ali ovaj put nam je to bilo pomalo naporno. Mnogi su od njih već čuli za Lorninu smrt ili su upravo doznali, pa su se požurili izjaviti nam saučešće. Kao da su nam se tek zacijeljene rane ponovno otvorile. Bila sam preneražena kada su se prve večeri, za vrijeme bhajana, bez upozorenja, širom otvorila vrata u meni, i bujica neprolivenih suza počela je teći. Očajnički sam ih pokušavala zaustaviti, ali koliko god se trudila, nisam u tome uspijevala. Tekla je do kraja pjevanja, kada je iznenada stala, a ja sam osjetila veliko olakšanje. Odjednom mije postalo jasno da sam tih pet dana, koliko je Lornin život visio o koncu, bila pomaknuta iz svoga uobičajena stanja na drukčiju razinu svijesti. Djelovala sam gotovo poput automata, činila i govorila što god je bilo potrebno, ali ne svojom vlastitom voljom. U mjesecima koji su slijedili, i dalje sam osjećala kao da živim u drukčijoj dimenziji od one koju sam prije znala. Cijelo je moje tijelo pulsiralo, a ja sam imala neobičan, ali i razgaljujući osjećaj da netko kroz mene živi i pokreće me kao lutku na koncu. Kada sam toga postala svjesna, željno sam se ponadala da ću se zauvijek osjećati tako bestjelesnom i gotovo kao da lebdim. Ali taj je osjećaj polagano blijedio i na kraju sam se opet spustila na zemlju. Počela sam, isto tako, shvaćati da me je Baba na neki neobičan način uzdignuo s onu stranu uobičajenih ljudskih emocija, omogućivši mi da obavim sve što je bilo potrebno, poput mjesečara, tek djelomično svjesna onoga što se događa. Stoga cijelo to vrijeme nisam bila u stanju plakati. Nije da to sebi nisam dopuštala, već je toliko drugih stvari zahtijevalo moju pažnju. Čim sam se osjetila sigurnom u Babinoj prisutnosti, oslobodila sam se i mogla dopustiti nakupljenim suzama da poteku. Sličan se izljev dogodio drugom prilikom, pri kraju našeg boravka, isto tako za vrijeme bhajana, kada smo svi bili sakupljeni u dvorani, a Baba se šetao gore-dolje pozornicom. Isto onako iznenada kao i prije, suze su mi počele obilno teći dok sam sjedila na podu usred te velike gomile ljudi. Bilo mi je jako neugodno, ali opet nisam ničim mogla zaustaviti tu bujicu, koja je stala čim je pjevanju došao kraj. Babaje pogledavao dolje s vremena na vrijeme i kada bi nam se oči susrele, osjetila sam kako se energija u valovima izlijeva u mene, što je samo povećalo bujicu suza, tako da sam zaključila da mi on namjerno pomaže da otpustim potisnute osjećaje. Ali, preskačem događaje. Dan nakon što smo stigli. Baba se zaustavio ispred mene dok sam sjedila u redu za daršan. Sagnuvši se prema meni, upitao me je: "Zašto se brineš?" i prije nego što sam mu mogla odgovoriti, nježno je dodao: "Da, znam. Radi se o tvojoj kćeri." Brzo sam objasnila: "Ne o mojoj mlađoj kćeri, Baba, već starijoj. Ona je sada bolesna." Nježno se osmjehnuo, kimnuo glavom i pjevušećim glasom šapnuo: "Da, primit ću te." Ohrabrivši me, produžio je niz duge redove za daršan. Ni trenutka nisam posumnjala da Baba već sve zna o tome, ali njegove riječi, njegov nježan osmijeh i obećanje da će mi pomoći, pomogli su mi da vrijeme dok je trajala konferencija proživim s nadom.

Osjećala sam se poput umorna djeteta koje je stiglo kući pa sam položila sav svoj teret u njegove moćne ruke. Sada sam se mogla opustiti i dopustiti mu da ga preuzme. Poslije, kada sam opet imala vremena razmišljati o tome, osjetila sam strahopoštovanje pri pomisli da je usred toga velikog događaja i svega što mu je, vezano uz to, bilo na pameti, našao vremena da ublaži bol jedne osobe u toj velikoj gomili. U mislima sam taj broj pomnožila s bezbroj onih kojima se svakodnevno obraća, uza sve svoje druge poslove. Još me jednom zadivila veličinom onoga što čini, što je fizički nemoguće čak i za najrazvijenije ljudsko biće. To je mi bio još jedan dokaz da je Baba uistinu više od toga. Poput prethodne konferencije iz 1975., i ova je bila izvanredno iskustvo. Opet se skupilo veliko mnoštvo ljudi, i opet je sve teklo glatko, kao podmazano, s Babom u središu koji je sve organizirao, usklađivao, vodio i upravljao prizorom s mnogo naličja. Osim mnogih sastanaka na kojima su razne grupe razgovarale o radu, održavali su se i živopisni mimohodi, svakodnevni programi s plesom i pjesmama, a svake je večeri Baba držao govor nakon kojega bi uslijedile izvedbe poznatih indijskih umjetnika i glazbenika. Pozornicu su svakoga dana iznova ukrašavali studenti iz Babina koledža u Whitefieldu. Oblikovali su prekrasna umjetnička djela od raznobojnih latica cvijeća koje su onda postavljali na drvene skele. Svi smo bili zadivljeni prekrasnim rezultatima njihova rada proisteklih iz ljubavi prema Babi. Konferencija je svoj vrhunac doživjela proslavom Babina rođendana. Babaje obukao svoju uobičajenu bijelu odjeću i pristao se ljuljati u jhooli postavljenoj na pozornicu, koju je nekoliko studenata nježno guralo naprijed-nazad. Tako je veliko mnoštvo ljudi moglo imati Babin daršan u to povoljno vrijeme njegova rođendana. U čast toga dana, žene koje su bile u delegaciji sa Zapada, dobile su zlatom obrubljene svilene sarije, sve istog uzorka, ali svaki druge boje. Na svoj uobičajeno pažljiv način. Baba je darivao svoje poklonike umjesto da od njih primi darove za svoj rođendan. Konačno nas je Baba pozvao na intervju. Kao i obično, kada se nalazimo u njegovoj prisutnosti, ništa se drugo ne čini važnim. Svaka misao nestaje ostavljajući um praznim pa je jako teško sjetiti se svega što kaže. Odmah je započeo govoriti o Sheilinu zdravlju potvrdivši nam da ima rak, i mršteći se nazvao gaje crnim rakom. Ponovio nam je to nekoliko puta kada je primijetio da nismo bili sasvim sigurni što je rekao. Upitala sam ga da li da joj pošaljemo brzojav da dođe, ali je odmahnuo glavom: "Ne, nije dobro da sada dođe. Možda poslije." Odmah potom uvjerio nas je da će joj pomoći i mahnuvši desnom rukom uobičajenim pokretom, napravio nešto vibhutija. Dao mi gaje zajedno s komadićem papira i rekao mi da ga pažljivo zamotam i dam ga Sheili čim dođem kući. Tada je kratko govorio o Lorninoj smrti. Objasnio je da joj je mozak bio toliko oštećen da bi to oštećenje uzrokovalo veliku smetenost, da je poživjela. Govorio je i o unucima, posebno je

pitao za Briana koji se još nije rodio za našega posljednjeg posjeta. Gotovo usput, spomenuo je da neće šepati. Najprije nismo bili sigurni da li smo ga dobro čuli pa smo ga zamolili da to ponovi. Tada sam se sjetila što je ortoped rekao o trima mogućnostima vezanim za slomljenu nogu. Naime, da može biti kraća, duIja ili iste duljine kao druga. Lice mi se ozarilo zahvalnošću što nas je time umirio. Nasmijao se i kimnuo s razumijevanjem, a tada smo opet promatrali kako svojom desnom rukom kruži zrakom, i u čudu čekali što će se ovaj put pojaviti. Očigledno uživajući u našoj znatiželji, pružio mije prekrasan mali medaljon napravljen od panchalohe. Sjedne je strane bila urezana njegova glava, a s druge Om. Rekao mi je da ga odnesem Sheili, a do tada da ga držim u vibhutiju koji je materijalizirao nešto prije. Brzo sam otvorila paketić i on gaje stavio unutra, rekavši mi da to zajedno čuvam dok ne predam njoj. Sheila treba izvaditi medaljon, objesiti ga oko vrata i pojesti vibhuti. Rekao nam je da će joj to izliječiti rak tijekom sljedeće godine. Gledajući u medaljon, rekla sam: "O, Baba, jako će joj se svidjeti! Upravo bi takav sama odabrala." Nasmijao se i odgovorio: "Da, znam. Uvijek je željela jedan poput ovoga." Nakon nekoliko osobnijih pitanja i razgovora o mome radu, mojoj prvoj knjizi i knjizi o njemu, upitala sam ga kada želi da se vratimo. Na trenutak je razmislio." Za otprilike godinu dana", dodavši daje svježije u prosincu i stoga puno lakše za mene. Sidney ga je upitao da li misli da će naše uobičajeno vrijeme u siječnju biti u redu, a Babaje odgovorio daje i to dobro vrijeme. Napustili smo njegovu fizičku blizinu, još jednom ispunjeni njegovom ljubavi koja će nas održavati na putu kući i kroz cijelu godinu. Tek nakon što smo otišli s intervjua i sjedili opet u mnoštvu poklonika, iznenada sam shvatila da je za vrijeme većeg dijela intervjua lagano gladio moju desnu ruku i rame, dok je razgovarao s nama. Nije spomenuo ulični prepad koji se dogodio ranije te godine, a ja sam bila previše obuzeta svojim dvjema kćerima da bih ga pitala o tome, premda sam namjeravala. Ipak, očito se toga sjetio i poslužio se tim nenametljivim načinom da ubrza iscjeljivanje. Nakon te njegove pomoći, ruka mije bila pokretljivija, a bol se primjetno smanjila pri micanju. Babino blago glađenje dovršilo je proces iscjeljivanja. Čim su proslave privedene kraju i mnoštvo se ljudi počelo osipavati, postala sam nestrpljiva da odem kući i dam Babin medaljon Sheili. Budući da će još proći neko vrijeme prije nego što ćemo je vidjeti, poslali smo joj brzojav u kojem smo joj napisali da joj Baba šalje dar. Čim ga je ugledala, uzviknula je da je savršen i da joj se upravo takav sviđa. Nasmijala sam se i rekla joj da sam upravo to rekla Babi čim gaje materijalizirao, a on je odgovorio da zna da je to ono što je oduvijek željela. Kada je otvorila paketić, primijetila sam da je u njemu manje vibhutija nego što ga je Baba bio materijalizirao, a opet, paketić je bio čvrsto zatvoren. Mogu samo pretpostaviti da je medaljon, na neobjašnjiv način, upio nešto od

tog vibhutija. Otad sam čula za slične slučajeve, da je komad nakita koji je Baba materijalizirao upio vibhuti. Sheila je odmah progutala ono što je od njega ostalo i s vrata je skinula medaljon u kojem je bila sićušna Babina slika. Babaje za vrijeme intervjua nekoliko godina prije, materijalizirao četiri jednaka medaljona, za svakog člana naše obitelji. Sheila je svoj nosila, kao opipljivu vezu s Babom kojega nikad nije osobno srela. Sada joj je omogućio da ga zamijeni s ovim predivnim novim medaljonom koji je materijalizirao posebno za nju. Brzo je s lančića skinula stari medaljon, zamijenila ga novim i pričvrstila oko vrata gdje se otad nalazi. Sljedeće su godine testovi pokazivali postupno poboljšanje njezina stanja, sve dok nije proglašena zdravom. U nedavnom intervju Baba mi je rekao da je rak bolest koja se može izliječiti samo Božjom milošću i ljubavlju. 23. poglavlje Otkad sam prvi put čula za Tibet, silno sam željela otići tamo, premda ni za trenutak nisam pomislila da bi se to ikad moglo ostvariti. Zbog svog smještaja, uvijek je bio nespristupačan ljudima izvana, a od kineske okupacije, zatvoren i za posjetitelje iz Crvene Kine. U ranim 1950-im, kada sam otkrila neke od svojih prošlih života, nisam uopće očekivala da ću posjetiti zemlje u kojima su se neki od njih zbili, ponajmanje Tibet. Moj suprug i ja otada smo mnogo putovali i u naša putovanja uključili mnoga mjesta u kojima sam, čini se, prije živjela. Tibet je bio jedino mjesto koje još nisam posjetila. Kada smo čuli da ga Kinezi privremeno otvaraju za ograničen broj putnika i na kraće vrijeme, uzbudila me pomisao da bismo mogli otputovati tamo. Doznavši daje nekim skupinama odobren ulazak, dogovorili smo se da se pridružimo jednoj od njih. Bila sam oduševljena pri pomisli da će mi se ispuniti dugogodišnji san. Kako nismo namjeravali posjetiti Babu do siječnja 1982., odlučili smo otići u Tibet početkom 1981. Do Lhase se moglo stići avionom iz Cheng-Dua u provinciji Sečuan, pa ćemo tako opet posjetiti Kinu. I to je putovanje obećavalo da će biti zanimljivo, kao i naš prvi posjet Kini prije smrti Mao Zedonga, pa nas je zanimalo što se otada promijenilo. Međutim, to se putovanje pokazalo za mene očajnim, premda je bilo i prigoda za učenje. Većina naše hrane stizala je u Lhasu avionom iz Kine jer mjesne zalihe nisu bile dovoljne i nisu odgovarale ukusu stranaca. Svakog se dana kuhala svježa riža, ali je gotovo sve ostalo bilo iz limenki. Većina je članova naše skupine patila od bolesti velikih visina, a neki su imali ozbiljnu planinsku bolest. Upozorili su nas da spavamo s bocom kisika do jastuka. Nisam imala problema s visinom nakon početna kraćeg ostajanja bez daha, jer se uvijek osjećam posebno dobro u planinama. Ipak, počela sam osjećati nešto što sam ubrzo prepoznala kao silovitu alergijsku reakciju. U početku nismo mogli odrediti uzrok. Jednoga

smo dana primijetili da su limenke voća i povrća uvezene iz Japana i napunjene monosodijum glutamatom ili MSG-ijem, na koji sam uvijek bila alergična. Stoga sam u tih osam dana što sam bila u Tibetu, jela samo bijelu rižu i rižinu kašu. Neobičnost je bila u tome što sam to jela i u prošlom životu kao redovnik, dok sam bila zatvorena u ćeliji. Kako čudno što sam to sada bila prisiljena ponoviti! Pomanjkanje hrane nije me spriječilo da posjetim samostane. Posebno sam željela posjetiti Potalu, ali sam se bojala da zbog tako oskudne hrane neću imati dovoljno snage popeti se do vrha. Jedan od vodiča je, međutim, rekao da će me nositi na svojim leđima. Uvjerio me da će time ojačati svoje mišiće što mu je kao planinskom vodiču bilo potrebno. Kada bih se god osjetila slabom, protrljala bih čelo prstenom koji mije Baba materijalizirao da bi iscijelio glavobolju koja je potjecala upravo iz toga života. Sto sam postajala slabijom, to sam se više radovala povratku u Kinu. Sjetila sam se da su nam prošli put poslužili veoma ukusnu hranu bez MSG-a. Međutim, na povratku me čekalo još jedno neugodno iznenađenje - ista alergijska reakcija. Poslije smo doznali da su Japanci zasitili istočnjačka tržišta svojim nevino izgledajućim bijelim "prahom za okus". Ne samo u Kini, već i u Hong Kongu i Singapuru, suočila sam se s istim problemom pa sam, osim riže, malo što drugo jela. Molila sam Babu da mi pomogne jer sam postojano sve više slabila. Umjesto da se oporavim, u vrijeme kada smo došli u Singapur, dobila sam visoku temperatuu. Sidney je pozvao mjesnog liječnika. Taj mi je propisao lijekove i htio me odmah poslati u bolnicu. Imali smo rezervacije za odlazak u Englesku sljedećeg dana pa sam odlučila ne poslušati ga jer sam u tom trenutku jedino željela da budem u zemlji u kojoj sam se rodila, da se odmorim i oporavim. Te noći, dok je temperatura bila najviša, doživjela sam nešto neobično. Još uvijek nisam sigurna da li je to bio san ili halucinacija. Osjetila sam kao da sam podignuta izvan svoga tijela u predivno svježe zeleno mjesto. Laka poput perca, i oslobođena boli i fizičke neugode, slobodno sam lebdjela. U tom se idiličnom prizoru pojavio Križna koji je svirao svoju frulu i plešući išao prema meni. Sjećam se kako sam bila iznenađena njegovom plavom bojom, tamnoplavom kao ponoć. U sljedećem trenutku uzeo me za ruku i počeo me okretati u složenu vrtoglavu plesu kojega sam iznenađujuće dobro znala. A onda je, brzo kao što se pojavio Krišna, stigao drukčiji, snažan lik. Odmah sam ga prepoznala kao Krista. Predana sam mu, kako bih nastavila ples. Taj je ples imao drukčiji ritam, bio je polagan, s koracima poput menueta. Činilo se da me umiruje i uravnotežuje nakon divljeg okretanja prvoga. Kada je završio, nevoljko sam opet utonula u svoje tijelo. Temperatura je pala, ali sam bila potpuno slaba i iscrpljena i izgarala sam od očajničke želje da odem u Englesku. Bila sam preslaba da bih hodala pa su me do aviona odveli u kolicima. Ali mojim problemima nije još došao kraj. Kolica u kojima sam bila, prevrnula

su se i srušila se na mene dok smo išli pokretnim stubama. Pobojala sam se da sam ozlijedila kralježnicu i viknula sam pozvavši Babu u pomoć. U sljedećem su me trenutku podignule, lako poput krpene lutke, jake ruke visoka i snažna mlada čovjeka. Mora da je vidio što se dogodilo jer se sjurio niza stube do mene. Podignuo me je i oslobodio prevrnutih kolica, pojurio uza stube i položio me na kauč u čekaonici, a sve to tako brzo da sam jedva imala vremena shvatiti gdje se nalazim. Njegov je naglasak zvučao kao daje iz neke skandinavske zemlje, ali čim je shvatio da će se za mene pobrinuti moj suprug ijedan od bolničara, otišao je na svoj avion. Zao mi je što nisam imala prilike dovoljno mu se zahvaliti na tome što me tako brzo spasio. Leđa su me jako boljela, a moj je suprug ozlijedio zglob na nozi kada su se kolica prevrnula. Oboje smo izgledali tako jadno dok smo se ukrcavali u avion za London. Kao i u slučaju s otmicom aviona, čekalo me odgovarajuće liječenje čim smo stigli u Englesku. Naš mi je kućni liječnik dao za jednoga Engleza kojemu je bila potrebna pomoć, ime i adresu indijskog liječnika koji živi u Engleskoj. Imala sam sa sobćm taj telefonski broj i nazvala ga čim smo stigli. Slika zgloba moga supruga pokazivala je lom pa mu je stavljen gips. Kada smo konačno stigli kući, otkriveno je da sam imala tešku upalu pluća. Budući da sam poslije te godine doživjela još dvije neobične nesreće, počela sam se pitati koliko će još potrajati taj niz nesreća i što je tome razlog. Počelo me progoniti isto poznato pitanje. Što sam činila pogrešno ili što sam propustila učiniti? Mislila sam da se sve to možda događalo radi ubrzana sagorijevanja negativne karme i nadala se da ću jednom moći i o tome pitati Babu. Nekoliko dana nakon povratka s putovanja, stavljala sam svoje svježe oprano rublje u ladicu. Slažući raznu odjeću, čula sam neobičan metalni zvuk, kao daje pao novčić. Pitajući se što je moglo prouzročiti taj zvuk, podignula sam sve komade odjeće koje sam već bila složila u ladicu, i tada je ispao prsten koji je Sidney izgubio prije gotovo godinu dana. Bila sam gotovo sigurna da se radi o istom prstenu, ali sam odmah pozvala Sidneya. Potvrdio je da je to uistinu prsten za kojega je mislio da gaje izgubio. Tu sam ladicu otvorila možda stotinjak puta otkako se prsten izgubio. Uz to, dok smo se pakirali za putovanje u Tibet, ispraznila sam sve da bi mi bilo lakše odabrati ono što sam trebala uzeti sa sobom. Zato sam bila potpuno sigurna da bih ga vidjela, da je bio tu sve te mjesece. Ne razumijem što se s njim dogodilo i zašto je tako potpuno nestao, a onda se opet pojavio. Dosad Baba nije riješio tu tajnu. Međutim, sjetila sam se da je na našem posljednjem intervjuu, kada mu je Sidney rekao da je izgubio prsten. Baba rekao: "Ne, nije se izgubio. Ja ću ti ga dati." 24. poglavlje Krajem 1981. počeli smo razgovarati o novom posjetu Babi.

Osjećali smo da je jako važno blagdane provesti sa Sheilom, našim zetom i unucima, pa smo odlučili otići nakon Božića, čim budemo mogli. Iz nekog nepoznatog razloga počela sam se brinuti da će Baba možda biti negdje drugdje kada stignemo u Bangalore. Proganjalo me je sjećanje da on često odlazi u Madras na proslavu Pongola u neko vrijeme u siječnju, kao što se to dogodilo prve godine kada smo bili tamo. Pokušala sam doznati kada se te godine slavio Pongol, da ne bismo propustili biti s Babom. U vrijeme odlaska još uvijek to nisam doznala. I doista, čim smo stigli u Bangalore, dočekala nas je vijest da će Baba možda otići u Madras na posebnu konvenciju seva dala. Tako se potvrdio moj predosjećaj da će otići u Madras, premda ne zbog razloga koji sam očekivala. Bilo je prekasno da bismo bilo što učinili pa sam znala da se moram pokušati opustiti, staviti sve u njegove ruke i prihvatiti posljedice. Stigavši do Babine kuće, doznali smo da ženama više nije dopušteno sjediti u prednjoj sobi. Žene koje su živjele u kući ili u njezinoj blizini, te dnevne posjetiteljice, smještene su iza guste zavjese, sve zajedno, u toplu tamnu prostoru bez zraka. Sada su samo muškarci mogli sjediti u vanjskoj sobi tako da je Sidney zauzeo svoje mjesto s ostalima, a ja sam se pokušala smjestiti među ženama u stražnjoj sobi. Činilo se da je već popunjena jer su žene sjedile na podu jedna do druge. Poslije sam primijetila da su pokušavale doći do mjesta u prednjim redovima, čim bliže zavjesi, nadajući se da će ugledati Babu kroz otvore u sredini i sa strane dok prolazi. Ta je gusta i neprozirna zavjesa visila preko sobe od zida do zida, odvajajući to područje od prednje verande na kojoj su se muškarci mogli slobodno kretati i šetati po svježem zraku dok je Baba davao daršan. Nadala sam se da ću imati vremena i prilike nastaviti pisati ovu knjigu u vrijeme dok sam s Babom. Uguravajući se u prostor u kojem je bilo jedva dovoljno mjesta za sjedenje, nevoljko sam zaključila da ću morati odustati od pomisli na pisanje u takvim uvjetima. Prvo je jutro tu bilo užasno. Ne samo da je bilo vruće i da nije bilo zraka u toj mračnoj sobi. već su stalno gorjeli mirisni štapići. Jedva sam disala, mislila sam da će mi glava puknuti, toliko me je boljela. U jednom je trenutku Baba razdvojio zavjesu, bacio pogled na taj prizor i ukorio okupljene žene pitajući nas koliko smo jaja izlegle, ciljajući na to da smo lijene i da sjedimo poput kokoši kada liježu jaja. Popodne, vrativši se s ručka u hotelu, odlučila sam sjesti izvan kuće, na svježi zrak. Međutim, uskoro sam primijetila da se studenti koledža tu okupljaju, vjerojatno nadajući se da će povremeno vidjeti Babu dok je ulazio i izlazio iz kuće. Prešla sam onda na drugo mjesto, ali su me žene što su počele stizati, upozorile da ni tu ne mogu ostati. Micala sam se sve dalje i konačno sam našla stablo s desne strane, odvojeno od studenata, ali još uvijek dovoljno blizu kuće. Sada sam lakše disala, a i glavobolja je prolazila

pa sam počela pisati. Ipak, osjećala sam se pomalo nelagodno zbog te svoje odluke pa sam često pogledavala u Babine prozore, mentalno ga moleći da mi nekim znakom pokaže odobrava li to što sjedim na svježem zraku i pišem knjigu o njemu, ili misli da bih trebala sjediti unutra, s ostalim ženama. Nakon određena vremena započeo je pravi stampedo kada su mladići i dječaci počeli trčati sa svih strana i smjestili se odmah ispod gornjih prozora kuće. Pogledala sam gore, upravo na vrijeme da vidim Babu. Pomicao je zavjese mičući glavu sjedne na drugu stranu da bi vidio što se dolje događa. Zato su, dakle, studenti odabrali to mjesto! Odmah sam shvatila da me Baba svakako vidio, i osjetila se jako upadljivom. Ironija je bila u tome što sam ja, koja sam uvijek pokušavala izbjeći bilo čiju pozornost, sada to doslovno tražila! Mentalno sam zamolila Babu da me uputi gdje da sjednem; ako to mora biti u toploj sobi, može li mi pomoći da me ne zaboli glava od topline i dima štapića? Uskoro je nestao s prozora i otišao na svoj popodnevni obilazak pa sam se mogla usredotočiti na pisanje sve dok nije trebalo otići. Sljedećeg sam jutra opet odlučila pokušati sjediti u sobi prepunoj žena, nadajući se da je Baba čuo moju molbu. Činilo se da je čak toplije i da ima više žena, a dim je štapića bio oštriji i jači. No s iznenađenjem sam primijetila da mogu disati i da sam uspjela preživjeti tri ili četiri sata bez glavobolje zahvaljujući Babi. Dobila sam odgovor. Odsad ću sjediti u kući, osim ako mi Baba ne pokaže drukčije. Sljedećeg jutra moj mu je suprug dao paket s pismima i papirima koje je ponio sa sobom, a koji su se odnosili na organizaciju u SAD-u. Sidney mi je poslije rekao da ga je Baba upitao za mene i rekao da će me primiti. Očito je želio smatrao da bih trebala biti bliže, u sobi, gdje me može prije naći kada odluči da će nas primiti. Bilo mi je puno lakše sada kada sam znala što trebam učiniti pa sam mu se tiho zahvalila na poruci. Otada mi je davao samo nužne naznake onoga što želi od mene. Uskoro su se počele širiti glasine da će Baba ubrzo otići u Madras. Srce mi se opet stisnulo pri pomisli da ću morati čekati dok se ne vrati, jer sam znala da ga gosti njegove kuće ne smiju slijediti ako ne dobiju njegov jasan poziv. Zbog njegove odsutnosti provest ćemo manje vremena s njim, pa sam upravo zbog toga pokušavala doznati kada se proslavlja Pongol. Konačno sam odlučila to iskoristiti kao svojevrstan ispit kako bih ustanovila mogu li mu predati cijelu situaciju, imati povjerenja da će se za to pobrinuti, te prihvatiti sve što iz toga proizlazi. Da ne bih zaboravila. počela sam ponavljati u sebi, poput mantre: "Predajem, imam povjerenja i prihvaćam." Sidney se svakodnevni viđao s dr. Bhagavantamom jer su razmatrali mnogo toga u vezi s organizacijom u SAD-u. Baba bi im se svako malo pridružio, dao kakav prijedlog i primjedbu, te konačno odlučio da se neke stvari trebaju riješiti zajedno s Indulalom Shahom koji je na čelu svjetske organizacije, a živi u Bombayu. Rekao je Sidneyju da ga, ostanemo li dovoljno dugo, možemo

otpratili do Madrasa, a otamo do Bombaya, gdje se mogu razmotriti sve točke i izraditi program rada. Sidney je odgovorio da bi zbog toga bio jako sretan. Baba mu je tada rekao da uskoro odlazi u Madras te da ćemo putovati s njim u avionu. Dodao je da će nam mjesta biti rezervirana i da će nas karte čakati na aerodromu čim bude konačno odlučen datum putovanja. Čuvši za to, bila sam veoma uzbuđena i sretna. Nikada još nismo imali povlasticu da putujemo s Babom pa bi to bilo novo iskustvo i, što je važnije, omogućilo bi nam da sve svoje vrijeme provedemo pokraj njega. Uskoro smo čuli glasine da se priprema štrajk u zračnim kompanijama. Čula sam da su prošlih godina takvi štrajkovi bili popraćeni nasiljem i pljačkom. Isto sam tako znala da će mnogi poklonici pokušati slijediti Babu u Madras da bi dobili još njegovih daršana. Svjestan toga. Baba će vjerojatno otkazati ili odgoditi put dok štrajk ne završi i dok se ponovno ne stvore uvjeti za sigurno putovanje, jer ne želi svoje poklonike izložiti mogućoj opasnosti. Sljedećih dana službeno je objavljeno da će se štrajk organizirati, ali će trajati samo jedan dan. A to je bio upravo dan kada je Baba odlučio letjeti u Madras pa će se put zbog toga morati odgoditi. Sve te promjene držale su nas u neizvjesnosti. Hoće li Baba otići u Madras ili će njegovo putovanje biti otkazano? Pokazalo se to praktičnom lekcijom iz nevezanosti i strpljenja. Pitala sam se koliko se dobro mogu uistinu opustiti i predati mu sve, imati povjerenja u njega i prihvatiti sve što se na kraju može dogoditi, umjesto da ostanem vezana za ono što želim. Činilo se da je to bila glavna lekcija te godine. Svi ćemo morati čekati dok nam Baba ne kaže što namjerava učiniti. Dan ili nekoliko dana poslije. Babaje pozvao mladu ženu sa Zapada na intervju i mahnuo mi daje slijedim. Najprije me upitao za Sheilino zdravlje. Srećom, imala sam sa sobom pismo koje mu je napisala. Dok sam ga predavala, zahvalila sam mu se što ju je ozdravio i rekla mu koliko mu je ona zahvalna na pomoći. Izvagnuo je pismo u ruci, podignuo pogled i uz širok osmijeh rekao: " Svami j e j ako sretan, j ako sretan." Nekoje vrijeme govorio s tom mladom ženom, a onda se iznenada okrenuo prema meni i rekao: "Otkazano je moje putovanje u Madras." S vidljivim razočaranjem upitala sam ga: "To znači da ovaj put nećemo putovati s tobom?" Nasmijavši se jer me je uhvatio kako reagiram na osujećenu želju, rekao je: "A ne, samo je odgođeno", i osmjehnuo se kada je vidio izraz olakšanja na mome licu. Nekoliko dana poslije pozvani smo na intervju zajedno s dr. Bhagavantamom kao prevoditeljem. Čim smo ušli u sobu i sjeli na pod do Babinih stopala, okrenuo se prema meni i obratio mi se na engleskom jeziku. Mislila sam da je rekao: "A kako je to bilo s otmicom aviona, gospođo Krystal?" Pomislila sam da ga nisam dobro čula jer se to dogodilo prije osam godina. Toliko sam bila uvjerena da sam krivo čula njegovo pitanje, da sam ga zamolila

da mi ga ponovi. Učinio je to, ali glasom kojim mi je stavio do znanja da sam ga dobro čula i prvi put. Još uvijek nisam znala što odgovoriti, ali on nije čekao na moj odgovor. Brzo je počeo opisivati cijeli taj događaj sa svim pojedinostima, uključujući i način na koji je svaki od nas reagirao, čak ponavljajući, riječ po riječ, sve što smo rekli jedno drugome. Kao da je bio s nama u avionu prije toliko godina. Nismo mogli vjerovati; ni jedno obično ljudsko biće ne bi bilo u stanju to učiniti. Očito uživajući u našem zaprepaštenju, usput je rekao dr. Bhagavantamu daje avion bio ispunjen njegovom ljubavlju. Tada je, okrećući se prema meni, rekao: " Nije li bilo tako, gospođo Krystal?" Tako nas je uvjerio da je njegova ljubav spasila avion i sve u njemu. Time je potvrdio ono što sam samo mislila da se dogodilo kada sam čula njegov glas u svojoj glavi kako mi govori da pošaljem ljubav otmičarima, a ja odgovorila da ću njegovu ljubav usmjeriti k njima ako je on izlije u mene. Dok mi je to sjećanje projurilo umom, Baba se nasmijao, kimnuo glavom i rekao: "Da, čuo sam te." Tako sam sada, nakon osam godina, saznala, bez ikakve sumnje, da to nisam samo zamislila. Ja ga jesam čula i njegova ljubav jest tekla preko mene k otmičarima, i uistinu je spriječila nesreću, u što me je sada uvjeravao. U suzama koje su me gušile, mogla sam jedino reći: "Hvala ti, Baba, za divan dar što si nas sve spasio i što si me sada uvjerio da je to bilo zaista onako kako sam doživjela." Tada me nježno korio zato što ne vjerujem uvijek da me stvarno posjećuje u mojim snovima. Znala sam da misli na moje budne snove, na san najavi u mome terapeutskom radu. Složila sam se njim daje u pravu i priznala da se bojim da možda samo zamišljam da se to on pojavljuje. Ohrabrivao me i dalje: "Ne. Nije to tvoja mašta. Ja uistinu dolazim. Moraš u to vjerovati. Ja sam uvijek s tobom kada radiš." I opet, mogla sam mu samo iz svega srca zahvaliti što je umirio moj um i odstranio bojazan da je moje unutarnje doživljavanje njega tek moja puka želja. Tada je govorio o knjizi koju sam napisala o svome radu i rekao mi da će biti tiskana u Engleskoj u svibnju umjesto u rujnu, na zakazani datum. Obavijestio me je da ću napisati tri knjige. Upitala sam ga ima li još što što bi želio da učinim, a Babaje, uz popustljiv osmijeh, rekao: "Ti već radiš sasvim dovoljno", dodavši nakon značajne stanke, "za svoje godine." Donijeli smo velik paket pisama od poklonika. Mnogi su od njih bili zabrinuti zbog raznih predviđanja koja su najavljivala velike potrese duž kalifornijske obale. Iskoristila sam prigodu da upitam Babu je li to istina. Uvjerio nas je da neće doći do kataklizme kao što to govore neka predviđanja, ali da će biti manjih potresa koji će smanjiti napetost što se gomila u zemaljskoj kugli. Dodao je da je jedan od razloga što se inkarnirao u ovo vrijeme taj da otkloni takve nesreće. Upitala sam ga tada o nizu trauma i nesreća koje su mi se događale u zadnjih nekoliko godina. Kimnuo je glavom i rekao da je to jako teško, ponovivši suosjećajno: "Jako, jako teško." Objasnio mi je da sam time dobila više prilika nego što bi mi to

omogućio život sadhake (duhovnog tražitelja) da naučim lekcije iz strpljenja, trpeljivosti, suzdržanosti i postojanosti. Iz tih sam riječi shvatila da umjesto da se žalimo na svoju sudbinu i jadamo se, čemu smo svi tako skloni, Baba predlaže da se upitamo što bismo iz toga mogli naučiti. Kao i obično, raspitivao se o unucima obećavši da će napraviti medaljon za našega malog unuka Briana. Spomenuo je da se Brian uvijek hvata za moj medaljon, te da bi trebao imati svoj. Tada nam je dao nekoliko osobnih savjeta i uputio me u neke aspekte moga rada. Za nas dvoje Baba je bio savršen spoj majke i oca. Sljedećeg sam dana doživjela nešto neobično, no da bi se to razumjelo, moram se vratiti na jedan prijašnji događaj. Tijekom nekoliko zadnjih godina moji su snovi najavi postajali sve intenzivniji i znakovitiji. Mnogoput se na unutarnjoj razini pojavio Baba da bi ih vodio i davao mi neke upute. Za vrijeme jedne od tih sesija, čim sam zatvorila oči, pojavio se pred mojim unutarnjim pogledom i dao mi znak da ga slijedim. Osjećala sam se kao da sam s njim u Indiji. Odveo me do reda za daršan u Puttapartiju, obišao je muške redove i tada počeo ulaziti u redove sa ženske strane. Zurio je, često pogledajući natrag da vidi da li ga slijedim, i dozvao me mahnuvši mi rukom. Konačno se zaustavio ispred Indijke na čijem je krilu bio ispružen desetogodišnji dječačić groteskna izgleda. Glava mu se nekontrolirano ljuljala sjedne na drugu stranu, noge je kruto ispružio, a rukama je divlje mlatarao oko glave. Viđala sam takvu djecu koju su roditelji dovodili na Babin daršan u očajničkoj nadi da će ozdraviti kada vide Babu, da će ih Baba možda dotaknuti ili, još bolje, materijalizirati im poseban vibhuti koji će ih ozdraviti. Ta žena nije bila iznimka. Očito je bila puna nade. Čim se Baba zaustavio ispred nje, lice joj se ozarilo, njezine su se velike molećive tamne oči ispunile suzama, i cijelo je njezino tijelo poprimilo stav očajničkog poziva za pomoć. U tom se trenutku Baba okrenuo i upitao me želim li da ozdravi to dijete. Iskreno sam rekla: "O, da, naravno. Baba." Nakon toga se okrenuo i mahnuvši mi da ga slijedim, požurio dalje. Ovaj se put činilo da se bez muke krećemo zrakom golemom brzinom dok se nismo spustili na neobično mjesto. Izgledalo je kao da smo se vratili u prošlost. Babaje žurio dok nismo stigli do mjesta na kojemu su dva čovjeka dijelila pravdu prijestupnicima koje su dovodili pred njih. Jedan je čovjek bio sudac, drugi njegov pomoćnik. Taj je s očitim uživanjem zapisivao kazne, kako sam pretpostavljala. Iz užasnutih reakcija prijestupnika bilo je očito da su kazne prestroge s obzirom na počinjene prijestupe. Baba se okrenuo da provjeri da li razumijem značenje ovog prizora. Ta su se dva čovjeka opet inkarnirala, strogi sudac sada zatvoren i mučen u iskrivljenu i bespomoćnu tijelu djeteta za koje se brinuo njegov bivši pomoćnik, sada njegova majka. Ona je dobila priliku da se nauči suosjećanju koje nije imala dok je bila sučev pomoćnik, brinući se za svoje iskrivljeno i bespomoćno dijete. Čim je Baba vidio da sam razumjela, opet je uzletio, dok se

nismo spustili pred majku i dijete. S upitnim pogledom na licu okrenuo se i upitao me: "Želiš li još uvijek da ga ozdravim?" Oči su mi se ispunile suzama zbog njegove beskrajne mudrosti, prije nego zbog nevolje to dvoje ljudi. Tužno sam odmahnula glavom i rekla: "Ne, Baba. Sada, ne." Kimnuo je i osmjehnuo se odobravajući moje razumijevanje njegova stava da neće utjecati na djelovanje prošlih karma ljudi. Umiješati se u to značilo bi ukrasti im priliku da iz svojih prošlih grešaka nauče lekciju, patnjom u sadašnjem životu. Nastavak je te epizode uslijedio dan nakon intervjua. Bila je nedjelja, dan bhajana. Sheila me zamolila da potražim jednu od njezinih prijateljica koja je u to vrijeme trebala biti tu. Odlučila sam izaći i sjesti u red za daršan, nadajući se da ću je sresti i upoznati s nekim drugim ženama sa Zapada. Pogledavala sam oko sebe, raspitujući se da li ju je tko vidio. Kada nitko nije potvrdno odgovorio, sjela sam čekajući da se Baba pojavi za daršan. Biti vani na suncu i svježem zraku sa svim drugim poklonicima i osjećati njihovu veliku želju da vide Babu, bila je dobrodošla promjena. Zrak je bio naelektriziran njihovim dubokim osjećajima i iščekivanjem dok su s vremena na vrijeme pružale vratove da provjere prolazi li njegov poznati lik kroz željezna vrata. Uskoro se pojavio lagano koračajući, kao da mu stopala ne dotiču tlo. Uputio se k najbližem redu na ženskoj strani, u blizini mjesta na kojem sam sjedila, i lagano se krećući uzimao je pisma iz mnogih ispruženih ruku. Odjednom se zaustavio i na moje zaprepaštenje stao ispred Indijke na čijem je krilu ležao dječak upravo poput onoga kojega sam vidjela nekoliko mjeseci prije u svome snu najavi. Shvatila sam da mi opet pokazuje daje moje unutarnje iskustvo bilo stvarno, a ne proizvod moje mašte. Nakon kraćeg zaustavljanja koje mije dalo dovoljno vremena da prepoznam taj prizor, proslijedio je dalje. Još sam se jednom divila kako njegove poruke zagonetno stižu do onih kojima su namijenjene. Tako ono neobično unutarnje iskustvo nije bilo plod moje mašte. Osjetila sam toplu zahvalnost zbog još jedne potvrde. Dan ili nešto poslije Babaje poručio da sljedećeg dana odlazi autom u Madras, ali da bismo mi, želimo li stići na vrijeme, trebali ići ranim jutarnjim avionom. Rečeno nanije da karte koje glase na naša imena, trebamo podići prije polaska. Stigavši na aerodrom, odmah smo ih otišli podignuti, ali su nam rekli da za nas nisu spremljene nikakve karte. Da bismo se još više obeshrabrili, rekli su nam i to da je avion sasvim pun. Opet su se naše povjerenje i strpljivost našli na iskušenju. Nakon nekoliko uzaludnih traženja i telefonskih razgovora, obavijestili su nas da zaista postoje dva mjesta rezervirana za nas. Požurili smo se da bismo podignuli karte i ukrcali se u avion nekoliko minuta prije polijetanja za Madras. Hotel u kojem smo odsjeli, bio je u blizini Sundarama, Sai Babina centra u Madrasu, nešto poput Dharmakshetre u Bombayu. Bili smo sretni što imamo prigodu uspoređivati ta dva centra. Oba su, uz Babino odobrenje, izgradili poklonici iz tih gradova, a

opet, bili su sasvim različiti i stilom i smještajem. Uskoro smo otkrili da se većina aktivnosti, uključujući i daršan, zbiva u Sundaramu, a veliki se sastanci održavaju u udaljenijoj velikoj dvorani u Abbotsburyju. Prvog je dana bilo istinsko nadahnuće promatrati rijeku poklonika kako teče ulicom što vodi u središte grada, svi željni poželjeti dobrodošlicu Babi i primiti njegov daršan. Sljedećih nekoliko dana promatrali smo Babu kako se kreće među svojim poklonicima kao njihov štovani gost, prisustvuje mnogim i različitim događajima na koje su ga pozvali kao predsjedavajućeg. Ljubav svih muškaraca i žena koji su pomogli da se to organizira, bila je krajnje nadahnjujuća. Uložen je sav mogući napor kako bi se Babu čim bolje primilo u vrijeme Konferencije seva dala, čije su djelatnosti tako bliske njegovu srcu. Baba je svakodnevno davao daršan tisućama ljudi koji su došli ovamo da ga vide. Unatoč svim tim aktivnostima, sve je proteklo glatko i bez zastoja. Kada je došlo vrijeme da Baba ode u Bombay, opet su nas obavijestili da naše avionske karte možemo podignuti na aerodromu. Ovaj put nije bilo problema. Karte i rezervacije sjedala čekale su nas na pultu. Ušli smo među prvima u avion i smjestivši se na mjesta koja su nam bila dodijeljena, pogledala sam oko sebe pitajući se gdje će Baba sjesti. Kratko prije uzlijetanja aviona, ušao je u pratnji nekoliko studenata i poklonika. Val uzbuđenja proširio se avionom kad su ga prepoznali u njegovoj, svima znanoj, narančastoj odjeći. Na moje veliko iznenađenje, smjestio se u sjedalo odmah ispred mene, a njegova kosa bila je udaljena od mene nekoliko desetaka centimetara. Što sam mogla tražiti više od njegova stalna daršana koji mi je davao energiju i ispunjavao me njegovom ljubavlju cijelim putem do Bombaya? Čim je avion poletio i ugasio se znak za pričvršćivanje pojasova, uživali smo promatrajući ljude kako čekaju u redovima da bi vidjeli Babu jer se počela širiti vijest da Sai Baba putuje ovim avionom. Rukama sklopljenim u pozdrav, prolazili su pokraj njega, a njihove oči kao da su se zalijepile za njegovo lice. Neki hrabriji posegnuli su preko studenta koji je sjedio s njegove strane pokušavajući dodirnuti njegova stopala, dok se on osmjehivao i blagoslivljao svakoga od njih. Promatrajući tu bujicu ljudi, ganula sam se primijetivši da neki koriste ovu rijetku prigodu da prođu pokraj njega više puta. Dojmila me se opuštenost i vedrina kojom se Baba osmjehivao, govorio s nekima, pozdravljao one koje je prepoznao, sve s dobroćudnom lakoćom. Stigavši u Bombay opet smo se uključili u mnoštvo događanja organiziranih za golem broj poklonika u tom gradu, na čelu kojih je bio gospodin Indulal Shah. Čuli smo da će uskoro proslaviti svoj šezdeseti rođendan, a znali smo daje to u Indiji iznimno važan događaj. Obavijestili su nas da će Baba predvoditi tu proslavu pa smo bili jako sretni što smo za nju dobili poziv, premda u to vrijeme uopće nisam znala koliko će to biti važno. Obred je trajao jako dugo, panditi su recitirali ulomke iz Veda,

a razni su žrtveni predmeti bili predani vatri. Gospodin i gospođa Shah obavili su mnoge simbolične radnje koje su bile dio posebne puje (obreda). Kako je u isto vrijeme to bio i obred drugog vjenčanja, Baba je materijalizirao jako lijep prsten za gospodina Shaha, s devet dragih kamenova koji predstavljaju devet planeta koje imaju moć zaštite. Za gospođu Shah materijalizirao je mangala sutru. Čim je obred završio. Baba je održao govor u kojem je zacrtao put karma-joge, joge nesebična služenja. Počeo je s definicijom zajednice kao skupine ljudi, a seve kao služenja zajednici sa strane pojedinaca koji je sačinjavaju. Ali je upozorio daje seva istinska samo kada se radi sa suosjećanjem, dobrotom i požrtvovnošću. Istaknuo je da čovjek ima pravo na rad samo zato da bi pročistio svoju vlastitu svijest. Međutim, nema pravo tražiti plodove toga rada. Rekao je svojim slušateljima daje služenje društvu najviši oblik seve, a budući da može izravno dovesti do oslobođenja od ciklusa rađanja i smrti, nema potrebe provoditi neki drugi oblik duhovne discipline. Upozorio je daje takvo služenje popraćeno teškoćama i dao je primjer Muhameda kojega su protjerali iz Meke jer je podučavao ljubav prema Bogu, te Isusa koji je raspet na križ jer je izjavio da je suosjećanje istinska osnova života. Kada takvo služenje obavlja osoba koja misli da to ona čini, upozorio je također, tada je na djelu ego koji joj onemogućuje prosvjetljenje ili samospoznaju. Samo kada se odstrani ego, božanstvenost može zasjati i procvjetati. Babaje to ilustrirao usporedivši naša srca s jezerom u kojem se odraz sunca može jasno vidjeti samo kada je voda čista i bistra te nije pokrivena gustom naslagom biljaka koje simboliziraju vezanost za materijalne stvari i negativne emocije poput zavisti, ljubomore, pohlepe i mnoge druge. Višeput je pohvalio gospodina i gospođu Shah zato što su slijedili put karma-joge od davnih vremena i zato što su i u ovom životu duboko predani služenju Sai oranizaciji. Usporedio je puju koja je napravljena, s paljenjem vatre u lokomotivi. Spoj vatre koja je u gospodinu Shahu i vode koja je u njegovoj ženi, proizvest će paru koja će omogućiti da vlak, simbol za Sai organizaciju, ide brže i bolje nego prije. Rekao je daje ova proslava jedan od razloga zašto je prisutan u Bombayu. Tako je obred kojemu smo upravo bili svjedoci, bio više od privatne puje za gospodina i gospođu Shah na njegov šezdeseti rođendan. Baba nam je, čini se, pokazivao da je to i važan događaj za cijelu organizaciju. Naznačio je tada korake koje svi moramo proći od rođenja do šezdesete godine, kada bismo trebali svoje živote iznova posvetiti intezivnijem služenju. Do sedamdesete godine trebali bismo iskorijeniti loše osobine i početi iščekivati sreću s Bogom, tako da gledanje u vanjski svijet zamijenimo za razvijanje unutarnjeg gledanja. Na taj način, do osamdesete bismo godine trebali postati primjer drugima i tako nastaviti do stote. Drugim riječima, prvih pedeset godina uključeni smo u svijet

oko sebe. Nakon toga trebali bismo se postupno odvajati i posvećivati radu za društvo, ali istodobno odgovorno ispunjavati svoje dužnosti prema svojim potomcima, kada se pojave. Ilustrirao je to rekavši da premda gospodin i gospođa Shah imaju svoje odgovornosti, odvajali su se od ovozemaljskih težnji te, unatoč tome što zdravlje gospođe Shah nije jako dobro, posvećivali svoje vrijeme i energiju služenju društvu i Sai organizaciji. Zbog takva služenja, uistinu se mogu nazvati karma-jogini. Tada je istaknuo da je početak svih Sai organizacija bio u Bombayu. Podsjetio je svoje slušatelje da je u Bhagavad Giti Gospodin Krišna rekao da će doći kao avatar da bi uspostavio dharmu u vrij eme kada će ona oslabiti zbog neistine i nepravde koja će se širiti svijetom. Međutim, dodao je, nije potrebno pročitati svih sedam stotina stihova. U prvom je stihu prva riječ dharmu, a posljednja je riječ u posljednjem stihu mama. Te dvije riječi zajedno, mama dharma, znače: "Provodi svoju dharmu" ili "Obavljaj svoju dužnost." Stihovi između njih sadrže upute kojima se ljudi poučavaju kako provoditi svoju dharmu. Pohvalio je gospodina i gospođu Shah zbog toga što oni provode svoju dharmu, ali i stoga što nisu željeli ovu shastiabdapuju, na kojoj su inzistirali drugi poklonici. Rekao je da to nije samo ispravno, već je i dužnost poklonika da na njoj inzistiraju, jer je to način na koji su pokazali svoju ljubav i zahvalnost za nesebično služenje gospodina i gospođe Shah. Potaknuo je sve prisutne da na nuđenje predmeta vatri gledaju kao na nešto što će ih podsjetiti da udvostruče svoj trud kako bi s više žara služili društvu. Ohrabrio je sve poklonike da na služenje društvu gledaju kao na nešto što je važnije od služenja sebi, rekavši: "Služenje je Bog i rad je bogoštovlje, što znači isto što i reći daje dužnost Bog." Podsjetio je sve da gospodin Shah stalno upozorava poklonike da se okane lijenosti i prihvate se služenja. Završio je istaknuvši: "Ustanite! Probudite se! Počnite raditi!" Ovo je bilo nadahnjujuće iskustvo koje će mi to više značiti kako vrijeme bude prolazilo, te ja sama počnem razumijevati što je Baba tim riječima želio reći i kako se one mogu primijeniti u mome životu. Kao i u Madrasu, bili smo počašćeni što smo još jednom mogli Babu promatrati u novoj okolini. Pozvani smo na razne događaje koji su nam pomogli da razumijemo djelatnosti kojima su se posvećivali poklonici u cijeloj Indiji. Sidney je radio s gospodinom Shahom i s drugim dužnosnicima na stvarima u vezi s organizacijom u SAD-u. Baba bi ponekad sjeo do njih, slušajući ih i savjetujući. Vidjeli smo isto tako koliko se Dharmakshetra proširila od našeg kratkog posjeta prije osam godina. Baba nam je dao nekoliko intervjua za vrijeme kojih je govorio o mome terapeutskom radu i knjizi koju sam pisala o njemu. Predala sam mu hrpu ispisana papira, koja je predstavljala prvi dio knjige. Stavio ju je u krilo. Upitala sam ga ima li prijedloga ili uputa. Odgovorio je da mi ne trebaju jer će mi on pokazati kako da nastavim. Onda me upitao koji sam naslov odabrala. Rekla

sam da sam odabrala privremeni naslov "Predajem, vjerujem i prihvaćam". Namrštio se i rekao da je to predugačko i da će mi dati prikladniji naslov. Zahvalila sam mu se i čekala da mi ga kaže, ali je on počeo govoriti o nečem drugom. Sidney mu je pokazao prsten koji je bio izgubio i opet našao i dodao da gaje uvijek žuljao i bio neugodan za nošenje. Babaje zatražio da mu ga da te je, uzevši ga, upitao Sidneya želi li prsten s likom Shirdija ili sa Saijem. Sidney je odmah odgovorio: "Sai Baba, molim", potajno se nadajući da će dobiti sličan, ali malo veći prsten. Međutim, Babaje odlučio drukčije, zatvorio je šaku, triput u nju puhnuo, otvorio je i pokazao nam sasvim drukčiji prsten. Na zlatnoj podlozi bila je sjajno obojena porculanska slika Babe. Tada nam je posebno govorio o našim osobnim životima, razgovarao 0 našoj obitelji i izručio svoju ljubav u nas. Upitala sam ga kada bi volio da se vratimo. Rekao je: "Za godinu dana." i tada dodao uz smiješak: "I donesi knjigu sa sobom". Kada je Sidney spomenuo da je sutradan naša godišnjica braka, rekao je: "Da, znam" i dodao: "Prstenje vjenčani. Budi sretan." Ustao je da bi pokazao da će intervju završiti. Tada se okrenuo prema meni i rekao mi da čekam s drugim posjetiteljima da donese vibhuti. Vratili smo se do duge rampe i pridružili se skupini koja je čekala na intervju. Za nekoliko minuta mogli smo ga vidjeti kako silazi iz jedne od gornjih soba i nosi veliku omotnicu u koju je trpao paketiće vibhutija koji su prijetili da će ispasti dok je hodao. I dok ih je gurao u omotnicu, činilo se da lebdi dok je hodao niz padinu na kraju koje smo svi mi čekali. Tada mi je prišao nasmiješen i pruživši mi omotnicu rekao, šaleći se: "Za moje poklonike i tvoje pacijente." Pomislila sam da je, spuštajući se, zacijelo u ruci držao svaki paketić vibhutija i da se moram sjetiti ljudima koji će ih dobiti, reči da su svi paketići prožeti njegovom ljubavlju i energijom. Tako je završio još jedan posjet. Umnogome se razlikovao od svih prethodnih. Na ovom sam putovanju s Babom dobila nov uvid o njegovu djelovanju na ljude. Imala sam prigodu promatrati ga s mnogim utjecajnim ljudima koje je privukao sebi i koji su se oko njega u skupinicama okupljali u svakom gradu. Počela sam razumijevati daje osnova koju je postavio za svoj zadatak najprije očistiti svoje dvorište, kao što to sam kaže, prije nego što krene u druge dijelove svijeta gdje ga gorljivo prizivaju mnogi njegovi poklonici. Pridobivši odanu suradnju bogatih i utjecajnih ljudi u Indiji, lakše će u toj zemlji ostvariti preobrazbu koju ima na umu. Baba uzima ljude takve kakvi jesu, dobre i ne tako dobre, znajući da će sudjelovanjem u njegovu planu na poboljšanju životnog standarda ljudi, i sami imati koristi od te seve ili služenja. Polako i neprimjetno to će ih učiniti manje sebičnima, a više suosjećajnima dok se sve više budu uključivali. Taj bih aspekt nazvala egzoteričkim ili izvanjskim organizacijskim dijelom njegova zadatka. Ezoterički aspekt uključuje manje ljudi i pojedince svih zanimanja 1 društvenih položaja koji traže smisao života puno više

nego što bi to mogli naći u materijalnom svijetu. Neki su preživjeli velike tuge i teškoće fizičke, emocionalne, mentalne ili duhovne prirode, ali ti su ih problemi prisilili da traže dalje umjesto da urone u samosažaljenje i očaj. S takvim ljudima Baba drukčije djeluje. Brusi njihovu izvanjsku pojavnost da bi se otkrila zbilja njihova vlastita unutarnjega božanskog sebstva. Taj proces, premda istančan i skriven, počinje se primjenjivati čim pojedinac svojevoljno zatraži Babinu pomoć u ostvarivanju svoga razvoja. U takvim slučajevima Baba će nemilosrdno davati zadatke, ali samo kada ga se pozove da pomogne, jer on uvijek poštuje našu slobodnu volju. Uz to. od nikoga nikad ne traži da podnese više nego što može podnijeti u određenom trenutku, premda se ponekad čini kao da je čovjek doveden do krajnjih granica izdržljivosti. Čini se da je nužno to iskustvo prije nego što će većina ljudi biti voljna predati zahtjeve svog ega i zatražiti da im se pokaže put k ujedinjenju s unutarnjom božanstvenošću. "Tvoja volja, a ne moja", put je k unutarnjoj iskri božanskoga, koja prebiva u svemu živome. 25. poglavlje Nakon povratka kući počeli smo dobivati vijesti o planovima za proslavu Babina šezdesetog rođendana u studenome 1985. Baba je jasno istaknuo da ne želi darove. Umjesto toga predlaže da poklonici sljedeće tri godine slijede program koji će biti spoj nesebična služenja i postavljanja stropa nad željama. Tako je Baba potaknuo naizgled nov plan djelovanja za pripreme po cijelom svijetu, kojima će se iskazati poštovanje ovomu tako posebnu rođendanu. Namjerno kažem "naizgled nov" jer je to zapravo ono što Baba gorljivo zagovara od samog početka svoga djelovanja podizanje razine života, najprije u Indiji, ponovnom uspostavom drevnih vedskih učenja, najbogatijega naslijeđa te zemlje. Ipak, on predobro zna da se bilo koja trajna promjena ne može provesti ili nametnuti ljudima prije nego što za to sazriju okolnosti. Bacivši pogled na razmjerno kratko vrijeme otkako smo prvi put došli u Indiju da bismo se se susreli sa Sai Babom, svjesna sam mnogih istančanih promjena koje su se dogodile. Primjerice, njegov strpljiv a opet usredotočen napor da potakne svoje poklonike na pozitivno djelovanje u provođenju njegovih planova. Baba nikad ne prisiljava, on djeluje poput rijeke koja se probija oko kamenja na svome putu, ili blago ali neumoljivo ispire druge prepreke koje joj smetaju u njezinu toku. Nikad se ne podsmjehuje nekoj tradiciji ili običaju, već neprimjetne promjene postiže svojim učenjem daje moć ljubavi jedina učinkovita snaga u svladavanju prepreka. Baba nikad ne gubi ni jednu priliku da svoju poruku prenese na pravo mj esto, veoma strpljivo, siguran da će ona na kraju uroditi plodom. Tako je ta njegova naizgled nova inicijativa u izravnoj vezi s njegovim učenjem. Baba tek iskorištava priliku da bi ubrzao svoj plan koristeći se željom tisuća poklonika da mu odaju počast u povodu tradicionalno važna događaja kao što je njegov šezdeseti

rođendan. Stoga je sebe stavio na raspolaganje svima koji mu dolaze u sve većem broju. To su ljudi svih zanimanja i društvenih položaja, iz gotovo svim zemalja u svijetu. Među njima su pripadnici svih poznatih osnovnih sustava vjerovanja, te velik broj takozvanih ateista i agnostika. Svi mu oni donose svoje zahtjeve. Godinama već Baba ispunjava njihove želje poput mudra i nježna roditelja koji se brine za svoju djecu. Kao dio svojih bezbrojnih aktivnosti, u svoje je govore ugradio osnovna načela svoga učenja, često ih potkrepljujući očaravajućim kratkim pričama. Ali sada, kad je počeo poticati svoje poklonike da udvostruče svoj trud služeći, dogodila se tanana promjena u njegovu stavu. Babaje uvijek govorio da će ljudima dati ono što žele, u nadi da će u jednom trenutku poželjeti ono što im je došao dati. Sada od nas očekuje da ga prestanemo pitati za usluge i da ga poželimo pitati što je to što on želi da mi učinimo u svijetu. Ističe sevu ili služenje kao važniju od bilo koje druge prakse. Kaže: "Služenje je plodonosnije od ponavljanja Božjeg imena, od meditacije, obreda ili joge koji se obično preporučaju duhovnim tražiteljima, jer služi dvjema nakanama - uništenju ega i postizanju ancinde ili blaženstva." Taj ubrzani program bit će vrhunac višegodišnjeg postupnog razvoja organizacija služenja koje su iznikle posvuda u Indiji. Sada se te jedinice potiču da povećaju svoju odlučnost, i na osobnoj i na skupnoj razini, kako bi podignule životni standard svojoj manje sretnoj braći i sestrama u selima i u gradovima gdje doslovno milijuni ljudi jedva uspijeva preživjeti, proseći danju i spavajući na cestama noću. Baba potiče bogate da tako iskoriste svoj novac ako žele zadobiti njegovu naklonost. Često su ga optuživali da oko sebe okuplja toliko bogatih ljudi. To je i logično ako se ima na umu činjenica da oni mogu pomoći u njegovu velikom planu. Najprije zadobije njihovu ljubav, a onda ih čestim i postojanim ohrabrivanjem uvjeri da će najizravnije doći do njegova srca ako svoj novac i moć upotrijebe da bi pomogli onima koji su potrebiti. Nikad se ne umori izlažući ono za što se bori, potpuno svjestan daje stalno i ustrajno ponavljanje nužno da bi se probio gust omotač napravljen od višegodišnjih navika i konačno došlo do srca i savjesti bogatih i moćnih iz svih zemalja. Poput ribara, bacio je svoje mreže zajedno s mamcima i sada je spreman povući svoju lovinu da bi se lakše mogao provesti njegov golem i dalekosežan plan. Svi koji su bili u Indiji, svjesni su veličine zadatka koji se mora poduzeti da bi se promijenilo sadašnje stanje u toj tako velikoj zemlji. Ona je uglavnom poljoprivredna, osim nekoliko golemih prenapučenih gradova koji se i dalje šire. Tolika je ljubav koju Baba nadahnjuje u svojim poklonicima, da čim je obznanio svoje želje, tisuće članova seva-grupa diljem Indije odmah je krenulo u sela da pomognu podignuti životni standard tamošnjih stanovnika. Kada Baba dodirne ljude, to redovito rezultira drastičnom promjenom u načinu života, a kod nekih i potpunom odanošću

te služenjem u nekom obliku. Tako je dan zadatak za razdoblje do Babina šezdesetog rođendana. Svaki se poklonik trebao potruditi da postavi strop nad svojim željama smanjujući trošenje i posvećujući svoju ušteđevinu nečem što će učiniti podnošljivijim život tisućama onih čiji je životni standard ispod razine ljudskosti. U svakomu svojem govoru Babaje isticao da bi svi trebali dokazati da su pravi poklonici ne samo riječima, već na djelu, što je puno važnije. Poticao je one koji su ga slušali da dokažu svoju ljubav prema njemu time što će aktivno služiti, umjesto da traže njegov blagoslov iz svojih sebičnih razloga. I tako se njegov naum počeo provoditi, a Baba počinje otkrivati njegov opseg. Daje to prije predložio, ne bi ga bili čuli ili bi svoje poklonike uplašio veličinom toga zadatka. Ali Baba je strpljivo i ustrajno, malo-pomalo, u sve one koji su bili barem malo sposobni da prime, usadio izazov svog projekta koji će se zasigurno umnogostručiti, a zamah ubrzati poput grude snijega, povlačeći sa sobom sve koji su se uključili. Taje promjena u načinu njegova djelovanja prvi put iskazana u njegovu govoru održanu nakon proslave šezdesetog rođendana gospodina Indulala Shaha, koji je Baba završio riječima: "Ustanite! Pokrenite se! Počnite raditi!" Još uvijek nisam bila svjesna dubljeg univerzalnog značenja toga govora dok sam sjedila na tvrdom podu stisnuta i okružena ženama sa svih strana. Ali sjećaju se sada toga, uočavam da je iskoristio tu prigodu kako bi započeo program kojim je namjeravao obilježiti svoju proslavu, tri i pol godina poslije. Na našemu posljednjem putovanju, kada smo iz Madrasa stigli u Bombay, sreli smo Elsie Cowan koja je tamo čekala Babu. Elsie me je prije često molila da održim govor na sastancima koje je organizirala jednom na mjesec, ali sam to uvijek odbijala. Međutim, nakon Lornine smrti, odlučno je izjavila da više ne prihvaća moje odbijanje da govorim u javnosti. I dok smo tako svi bili s Babom u Bombayu, napola šaleći se rekla mije da više nemam pravo birati hoću li ili neću govoriti, jedino će mi dopustiti da odaberem vrijeme za to. I zaista, nakon što smo se svi vratili kući, jednog je dana nazvala i zamolila me da govorim na sastanku u svibnju. Prepoznala sam to kao Babin način djelovanja kojim mi daje još jednu priliku da prevladam svoj strah i otpor, pa sam pristala. Kako se približavalo vrijeme tog sastanka, razmišljala sam o tome da bi bilo dobro odlučiti se što ću govoriti te napraviti odgovarajuće bilješke. Ali nisam predvidjela problem s kojim ću se suočiti neprestano mijenjajući svoje naočale, jer mi jedne služe za gledanje na daljinu, a druge za čitanje. Uskoro mije to počelo smetati, a i bilo je smiješno neprestano mijenjati naočale gledajući u publiku pa u svoje zabilješke. Na kraju sam odbacila bilješke i s njima unaprijed smišljenu ideju o onom što ću govoriti. Gotovo automatski nastavila sam govoriti kao što to činim kada radim s nekim, nastojeći se što više opustiti i tražeći u sebi vodstvo te govoreći ono što mi je došlo u misli. Cesto me iznenadi

ono što kažem, a opet naučila sam se vjerovati u taj proces jer su rezultati tako dobri. Međutim, nikad to još nisam isprobala u skupini ljudi pa uopće nisam znala što će se dogoditi. Jako sam se iznenadila vidjevši da to ni izbliza nije onakvo iskušenje kao što sam se bojala. Na kraju sastanka nekoliko mi je ljudi reklo da sam govorila izravno njima rekavši upravo ono što im je bilo sada najpotrebnije čuti. Budući da ih nisam poznavala, nikako nisam mogla znati njihove potrebe, međutim Babaje znao. Mora da je govorio kroz mene, kao što sam tražila. Kada bih u to mogla istinski povjerovati. sigurno bih izgubila duboko usađen strah koji sam nosila tako dugo. Znala sam da je srž straha u tome što mogu reći nešto što nije istina već je iskrivljenje ega, a to bi moglo negativno djelovati na slušatelje. Ali Baba mi je pomogao da uvidim daje isto tako neuravnoteženo stanje kada se okrećemo unatrag, u suprotnom smjeru, jer time izbjegavamo preuzeti inicijativu i odgovornost. Jedino okretanjem k njemu u svome srcu, mogla sam se dovoljno opustiti i dopustiti mu da govori kroz mene te tako zaobići svoj ego. Kako li me je nježno Baba ohrabrivao, ali me nikad nije prisiljavao. Čekao je da budem spremna i voljna poduzeti sljedeći korak. Ljeti 1982. proveli smo šest tjedana u Engleskoj, proučavajući arheologiju najednom od koledža Sveučilišta u Oxfordu. Jedan smo slobodan vikend prisustvovali seminaru o holističkom iscjeljivanju pod pokroviteljstvom zaklade Wrekin, organizacije koju je osnovao sir George Trevelyan. Osim što je to bilo zanimljivo iskustvo, ugodno smo se iznenadili kada smo ugledali prve primjerke moje knjige koja se, s drugim knjigama, prodavala na seminaru. Bila je tiskana u svibnju, upravo kao što je Baba predvidio. Upoznali smo tada Jean i Lucasa Rallija koji su bili aktivni u Sai organizaciji u Engleskoj. Pozvali su nas da s njima provedemo vikend u Londonu. Upitali su me da li bih održala kratak govor o Babi skupini poklonika koje su pozvali da se upoznaju s nama. Opet sam osjetila onaj dobropoznati stari strah, ali sam se ubrzo prisjetila skorašnjeg iskustva na sastanku koji je Elsie organizirala, i znala sam daje to još jedan ispit moje vjere. Objasnila sam im da mi je uvijek bilo teško govoriti pred više ljudi i da sam tek nedavno, uz Babinu pomoć, počela prevladavati tu nelagodu. Ohrabrili su me rekavši mi da će ta mala skupina poklonika biti jako zahvalna za sve što im želim reći o svojim iskustvima s Babom. Tako sam se opet pokušala opustiti i čekati na ono što će mi doći u glavu, umjesto da govorim o onome što ja mislim da bi oni željeli čuti. Kao i prije, oblikovale su se riječi i same potekle kada sam se opustila, a zastale bi mi u grlu na najmanji znak brige, tako da sam postupno bivala sve hrabrijom. Kao što se dogodilo s EIsienom grupom, neki su mi poklonici poslije rekli da sam govorila upravo o onome što su tada najviše trebali čuti. Jasno je da nikako nisam mogla znati što bi oni trebali čuti jer su do tog dana svi oni za mene bili stranci. Iako smo u Oxfordu bili prilično zauzeti, ipak sam našla vremena

za redovito pisanje ove knjige. Iznenadila sam se kada sam prije odlaska nakupila cijelu hrpu stranica pokrivenih mojim gotovo nečitkim rukopisom. To spominjem kao uvod u Babinu reakciju na intervjuu sljedeće godine. Do kraja te godine stiglo je još obavijesti o planovima za Babin šezdeseti rođendan. Indijska je organizacija predložila da poklonici u male bilježnice upisuju kako su sve uspjeli ograničiti svoje želje. Predloženo je da se sve te bilježnice sakupe i predaju Babi kao zajednički rođendanski dar. Jack Hislop je znao za neke od metoda kojima se služim u svojem radu pa me u pismu zamolio da za Glasnik u SAD-u napišem članak o programu postavljanja stropa nad željama. Premda sam u to vrijeme tek nejasno slutila što je Baba pod tim mislio, pristala sam. Hislopi su uskoro nakon toga otišli u Indiju. Kopiju dovršena članka poslala sam Jacku poštom na njegovu adresu u Meksiku, a jednu sam odlučila uzeti sa sobom u Indiju jer smo namjeravali uskoro tamo otputovati pa ćemo se možda sresti s Hislopima. Malo prije našeg puta čuli smo da Baba opet putuje u Madras i Bombay. Odlučili smo otići kao što smo namjeravali i od Indulala Shaha u Bombayu doznati o Babinim planovima te uskladiti svoje prema tome. Gospodin Shah nam je rekao da je Baba još uvijek u Madrasu, ali da se svaki dan očekuje njegov dolazak u Bombay. Preporučio nam je da ga tu čekamo. Dolazeći u Indiju preko Singapura, ozbiljno sam se prehladila, ili je to bila gripa, pa sam bila zahvalna što mogu počivati dok ne dođe Baba. Baba nam je zaželio dobrodošlicu na svoj topao i nježan način, i upitao nas koliko dugo namjeravamo ostati. Kada je doznao, zamolio nas je da ga pratimo na putu u Whitefield, rekavši nam da će se pobrinuti za naš let i obavijestiti nas kada će krenuti. U sedam dana, koliko smo bili u Bombayu, prisustvovali smo njegovim predavanjima u kojima je govorio o postavljanju stropa nad željama. Shvatila sam daje članak koji sam napisala na zahtjev Jacka Hislopa, previše dugačak i složen. Babina su učenja, kao i obično, tako jednostavna, da ih svi mogu razumjeti. Hislopi su otišli iz Madrasa u kojem su bili s Babom. Tako sam ja napisala pismo Jacku u kojem sam ga molila da sačuva članak dok se ne vratim, jer ću ga ponovno napisati. Kada je Baba bio spreman vratiti se u Whitefield, poručio nam je da će nas karte čekati na aerodromu. Ovaj su put naša mjesta bila tri reda iza njega, tako da smo opet mogli promatrati kako uz njega prolaze dugi redovi putnika, svi željni iskoristiti tu neočekivanu prigodu i dobiti njegov daršan. Gospoda Ratan Lal sjedila je preko puta Babe. Za vrijeme leta prišla nam je i upitala nas želimo li neko vrijeme zamijeniti mjesta s njom. Kada sam sjela na njezino prazno mjesto, Baba se nagnuo prema meni i osmjehujući se upitao me gdje mi je knjiga. Na žalost, nisam je imala sa sobom. Bila je dobro zapakirana u mome kovčegu jer nisam očekivala da ću imati prigodu dati mu je za vrijeme leta. Ali Baba voli ljude iznenaditi, te se nasmijao svojoj šali. Tada me je pretjerano

ispitivačkim glasom upitao: "A gdje je knjiga o meni?" Sada je na meni bio red da se nasmijem njegovoj raspoloženosti za šalu. Potom se raspitivao o Sheili. Zahvalila sam mu što ju je ozdravio. Kada sam mu rekla da svi testovi sad pokazuju da više nema raka, nasmijao se i kimnuo, slažući se. Upitao je: "Kako su unuci, djeca tvoje kćeri koja je umrla? Jesu li sa svojim ocem?" Raspitivao se o pojedinostima iz njihove svakodnevice kao stari obiteljski prijatelj. Iskreno me ganula njegova ljubav i briga, ali sam znala da se on nesumnjivo jednako brine za sve druge ljude u svijetu. Dan nakon dolaska u Bangalore, pozvani smo na intervju. Kći i zet Indulala Shaha pozvani su u isto vrijeme. Babaje s njima dugo razgovarao na jeziku koji nismo razumjeli. Tada se posvetio nama i odmah me zamolio za primjerak knjige koju sam sada imala sa sobom. Predala sam mu je rekavši: "Dajem ti je natrag sa svom svojom ljubavlju." Uzevši je u ruke, osmjehujući se, rekao je: "I ja je prihvaćam s ljubavlju." Tada je pitao za knjigu o sebi pa sam mu predala snop listova ispisanih mojom rukom prošlog ljeta. Držeći ih u krilu i pažljivo čitajući, napravio je smiješnu grimasu i rekao: "Kakav grozan rukopis. Kao da je vrana to izgrebala svojim nogama." Svi smo se nasmijali. Pridružio se tom veselju, a listovi su počeli kliziti s njegova krila. Sagnuo se i skupio ih u urednu hrpu. Dok je to radio, dotaknuo je svaku stranicu tako da su bile ispunjene njegovom energijom baš kao što su i paketići vibhutija bili prožeti njegovom snagom kada smo zadnji put bili s njim. Tek kada sam počela pisati o ovom intervjuu, otkrilo mi se dublje značenje njegovih riječi. Iznenada sam shvatila da dio rukom ispisanog rukopisa koji sam mu dala, sadrži prikaz traumatskih iskustava koja su se zbila u tom teškom dvogodišnjem razdoblju. Tek sam tada povezala njegovu primjedbu o "grebanju vraninih nogu" sa snom najavi s mojom kćeri Sheilom nekoliko godina prije, koji potkrepljuje njegovo dublje značenje. U tom snu najavi osjetila sam da hodam po čvrsto raspetu konopcu s rukama raširenim sa strane kako bih održavala ravnotežu. Dok sam pažljivo stavljala jednu nogu ispred druge na konopac, s moje se lijeve strane pojavila golema crna ptica nalik na vranu i privukla moju pozornost. Zbog opaka izgleda, bojala sam se da će me napasti, pa sam se nagnula nalijevo da je odgurnem. No čim sam to učinila, izgubila sam ravnotežu i pala na tlo. Kada sam se opet dignula na raspet konopac, primijetila sam divnu bijelu pticu s desne strane. Toliko me privlačila da sam se spontano nagnula kako bih je dotaknula, i opet pala. Zatraživši značenje, postalo mi je jasno da crna ptica simbolizira sve ono što ne želim, ili se bojim da će se dogoditi, a bijela ptica sve što želim i čemu se nadam. Posežući za jednom ili za drugom, svaki sam put izgubila ravnotežu. Shvatila sam da ravnotežu mogu zadržati jedino ako se oduprem napasti da upravljam jednom ili drugom pticom. Tako sam opet krenula raširenih ruku, dlanova okrenutih prema gore, i dopustila i jednoj i drugoj ptici

da mi slete na ruke kako i kada žele, pokušavajući ih obje prihvatiti jednako. Dio knjige koji sam napisala u Oxfordu sadrži ulični prepad, Lorninu smrt, Sheilin rak, nezgodu na pokretnim stubama u Singapuru te nekoliko drugih. Poput crne ptice, to su bili događaji koje bih bila, da se moglo, najradije odgurnula. Umjesto toga, vranine noge izgrebale su papir na kojem sam o njima pisala. Ovo je bio još jedan primjer kako nam Baba svoje slojevite poruke često daje jednostavnom rečenicom, poput zen-zagonetke koju sami trebamo riješiti. Taj proces može potrajati mjesecima, a ponekad i godinama, kao u ovom slučaju. Sjećam se i jedne od Babinih kratkih priča koja potvrđuje poruku crnih i bijelih ptica. Rekao je: "Svi vi hodate tako neravnim cestama. Kako onda možete biti mirni? Kada dobijete ono što želite, tako ste sretni da hodate veoma visoko." Te je riječi potkrijepio rukom dignutom iznad glave. "Ali uskoro će doći nešto što vam nije drago i tada ćete se spustiti nisko." Spustio je ruke do stopala. "Pogledajte samo kakvom to cestom idete! Budite sretni ma što da se dogodi, i tada će staza postati ravna." Jedno od Babinih čuda u mome životu jest spremnost da pokušam prihvatiti crnu pticu i oduprem se tome da ščepam bijelu. Priznajem daje puno lakše pisati o tome nego to provesti u djelo. Međutim, kada to vidimo, malo je lakše sjetiti se da iskustvo koje jednostavno ne želimo, ne bi trebalo popratiti snažnim negativnim emocijama, ili se pak previše uzbuđivati i ponositi kada se ostvare naši najdraži snovi. Bilo koja krajnost uništava unutarnji mir i izbacuje nas iz ravnoteže. Poslije je Baba materijalizirao nešto vibhutija, vjerojatno zbog moje teške prehlade. Upitao me neočekivano: " Kako je prsten?" "Ovaj je dobro", rekla sam pokazujući na prsten koji mi je dao na našem prvom intervjuu. Ali ovaj je još uvijek prevelik", rekla sam pokazujući na plavozeleni prsten koji mi je dao obilježavajući naš drugi obred vjenčanja prije šest godina. Pokazala sam mu zlatni komadić koji je dodao zlatar kako mi prsten ne bi skliznuo s prsta. Ispružio je ruku i zamolio me da mu ga dam, pa sam ga skinula i stavila na njegov dlan. Pažljivo ga je ispitao i dodao drugom paru da ga vide. Kada su mu ga vratili, stavio gaje u desnu ruku, stisnuo šaku i puhnuo u nju triput. Čula sam da ponekad mijenja veličinu predmeta koje materijalizira pa sam pretpostavljala da će ga smanjiti tako da će mi odgovarati bez dodatnog dijela. Ali kada je otvorio ruku, na dlanu je ležao sasvim drukčiji prsten. Bio je zlatan, kao i prošli, a u njemu je bio velik sjajan kamen koji je izgledao poput izbrušena dijamanta. Nasmijao se vidjevši moje iznenađenje i rekao: "Bijeli kamen ovaj put". Najprije ga je predao na razgledavanje drugom paru i tada ga je stavio na treći prst moje desne ruke na kojem je bio i prvi prsten. Zahvalila sam mu, a on me pogledao upitno, pa sam rekla: "Ovaj mi odgovara." Odgovorio je: "Savršeno ti odgovara" i dodao: "Ja sam uvijek s tobom." Tada sam bila odveć ganuta da bih shvatila značenje ove zadnje primjedbe. Tek nekoliko dana potom otkrila

sam njezino dublje značenje. Tada je pozvao drugi par u unutarnju sobu na privatni interju. Kada su završili, mahnuo nam je da mu se pridružimo u privatnom razgovoru u kojem je govorio o osobnijim pojedinostima iz naših života, našem duhovnom napretku i mome radu. Nakon posjeta Babi, namjeravali smo otići u Englesku gdje sam trebala održati nekoliko govora i vikend-seminar o svom radu. To bi bilo prvi put da dijelim svoj rad s više ljudi. Premalo bi bilo reći da sam bila nervozna pa sam Babu zamolila da mi pomogne. Podignuo je obrve i rekao: "Ali, rekao sam ti da sam uvijek s tobom." "Da, znam, Baba", odgovorila sam, "ali ja ću govoriti ljudima cijelog vikenda." Nato je rekao: "Govoriš cijeli dan svaki dan." Složila sam se i dodala: " Ali samo s jednom osobom, odjednom." Nasmijao se: "Ali jedan i jedan i jedan je jedan. Svi su jedno." Tada me je ozarena lica, poput popustljiva roditelja ohrabrio, rekavši: "Da, pomoći ću ti." Pri kraju intervjua spomenuo je program postavljanja stropa nad željama i upitao da li sam donijela članak koji sam napisala. Kada sam mu rekla da je u našoj sobi, rekao je da će sutrašnji intervju posvetiti tom programu te da članak ponesem sa sobom. Sutradan nas je pozvao zajedno s gospodinom Narasimhanom koji nam je bio prevoditelj. U početku su bili uključeni jedna Indijka i dvije žene s Istoka. Babaje najprije govorio s Indijkom na njezinu jeziku i posve ju je iznenadio materijaliziravši joj divnu japamalu od velikih sjajnih bisera. Dok ju je drhtavo uzimala iz njegovih ruku, plakala je od sreće. Tada je razgovarao sa svakom od njih, odgovarajući na njihove molbe s nježnom brigom. Čim je otpustio sve tri, okrenuo se i mahnuo nam da priđemo bliže, dok nismo bili uz njegova stopala. Nastavio je govoriti o programu postavljanja stropa nad željama, mnogo šire nego što je o tome govorio u Bombayu. Činilo se da svoju pozornost usmjerava na mene. Sjećam se da sam se pitala što bi to moglo značiti, jer sam znala da to ne čini samo radi moga osobnog dobra. Objasnio je daje cilj tog programa potaknuti poklonike da smanje potrošnju i rasipanje u četiri glavne kategorije: novac, hrana, vrijeme i energija. Obećao je da će oni koji slijede tu rutinu koristiti ne samo sebi time što će postaviviši strop nad željama, smanjiti vezanost za materijalne stvari, već će tu ušteđevinu moći iskoristiti kako bi pomogli onima koji su potrebiti. Tako se može istodobno, u korist sviju, raditi na dva programa - postavljanju stropa nad željama i nesebičnu služenju. Svoje je mišljenje ilustrirao uobičajeno jednostavno, ali učinkovito. Najprije je istaknuo da se u svijetu previše troši. To se posebno odnosi na SAD, dok u drugim zemljama ljudi gladuju. Istaknuo je da su siromašni unekoliko u prednosti pred bogatima jer svoje vrijeme i energiju posvećuju tome da prežive. Stoga dolaze u manju napast da nešto rasipaju, da previše sebi udovoljavaju ili da se odviše vežu za materijalne stvari. Spomenuo je da mnoge Indijke imaju ormare pune neiskorištenih sarija ili onih koje rijetko oblače. Budući da se u tjednu

može nositi samo ograničen broj sarija, ostali su rasipanje novca. Slično tome, muškarci bi trebali smanjiti skupe navike poput kartanja, kockanja, pića i slično, kojima se rasipa vrijeme, novac i energija. Govorio je o još jednoj pretjeranosti, a to je običaj da se pripremaju skupe večere na kojima se zabavljaju gosti koji se sami mogu prehraniti. Savjetovao je da se tako ušteđen novac iskoristi kako bi se nahranili siromašni koji nemaju nikoga tko bi se brinuo o njima. Govorio je i o skupim putovanjima kao o obliku rasipanja predlažući da se, kada se to može, putuje vlakom umjesto avionom. Ni hoteli ne moraju biti najviše kategorije jer uglavnom služe samo za spavanje. Ipak, dodao je trepnuvši, ne preporuča da ljudi odsjedaju u sobama sa žoharima po podu. Očito je želio reći da treba pažljivo razmotriti sve činioce prije no što se odabere, kako bi se izbjegle krajnosti. Sljedeća me njegova izjava doista iznenadila. Rekao je da je vrijeme roba koju svi na svijetu posjeduju u istoj količini. Svi raspolažu s dvadeset i četiri sata svakoga dana. Nikad o tome nisam tako mislila. Dodao je da se vrijeme koje se rasipa nikad ne može vratiti; zauvijek je izgubljeno. Primijetio je da većina ljudi velik dio vremena rasipa svakoga dana na dokolicu i besmislene stvari koje ih ometaju i u tome da slijede put k oslobođenju. Naveo je da su to aktivnosti poput gledanja filmova koji nisu poučni, čitanja jeftinih romana i časopisa, uzimanja pića i kockanja, i istaknuo da se nekorisnim razgovorima i ogovaranjem rasipa ne samo vrijeme, već daje to glavni uzrok pomankanja energije. Usporedio je to s izlijevanjem vode u sito. Vrijedna voda izgubit će se tako što će nestati u svim smjerovima umjesto da se usmjeri i iskoristi za određenu svrhu. Na kraju je rekao da se prepuštanjem negativnim emocijama poput ljutnje, pohlepe, zavisti i ljubomore, potroši golema količina energije koja bi se mogla bolje iskoristiti. Spomenuo je da obično nađemo bezbroj isprika kojima opravdavamo nedostatak vremena i energije za redovitu meditaciju ili, što je još važnije, za služenje. Predloženi program i njegove jasno određene smjernice trebao bi smanjiti rasipanje u sva četiri područja. Tako ušteđen novac, vrijeme i energija trebali bi se iskoristiti kao pomoć potrebitim ljudima u svijetu. Tada je zatražio članak koji sam napisala na zahtjev Jacka Hislopa. Prolistao gaje i predao gospodinu Narasimhanu rekavši mu da ga pročita i napravi mu izvještaj. Sada kad je Baba osobno zacrtao program u četiri jasno određena dijela, bila sam još uvjerenija da članak treba pojednostavniti. Nadala sam se daje Jack primio moju žurnu poruku prije nego što će ga poslati za Glasnik. Prije no što smo ga napustili, Baba nas je upitao koliko još namjeravamo ostati. Kada smo mu odgovorili, dodao je da ćemo moći otići s njim u Puttaparthi, te da će nas obavijestiti kada će to biti. Razmišljajući o svemu što je rekao tijekom intervjua kako

bih to točno zapamtila, sjetila sam se jasna sna prije više od godinu dana. koji se sada činio još važnijim. Sanjala sam da ću se udati za Babu. Promatrala sam ga dok mi je materijalizirao vjenčani prsten u obliku jednostavna zlatna koluta obložena komadićima koralja. Predajući mi ga, značajno me pogledao i rekao mi daje jako dragocjen jer sadrži drago kamenje. U tom me snu zbunila ta primjedba jer sam znala da koralj ne spada u drago kamenje niti je jako skup. Baba kao daje čitao moje misli, te je jasno još jednom ponovio svoju izjavu. Rekao mi je da ga mogu zadržati, ali me upozorio da ga još ne nosim. Čim sam se probudila shvatila sam što je mislio jer sam se sjetila sna najavi od prije mnogo godina. U tom sam unutarnjem iskustvu skakala sjedne na drugu stranu između dviju velikih planina. Kada sam se spustila na jednu, vidjela sam da se sastoji od tvrdih oštrih stijena i grebena na koje bih se porezala i ozlijedila da sam ostala dulje. Brzo sam skočila na drugu, da bih otkrila da je pokrivena dubokim snijegom u koji bih potonula i nestala da sam tamo ostala.Tako sam opet skočila na stjenovitu planinu i nastavila skakati amo-tamo. Uskoro sam se umorila pa sam zamolila da mi se razjasni značenje tog prizora. Pokazano mi je da stjenovita planina simbolizira intelekt, a ona prekrivena snijegom, emocije. U cijelom svom dotadašnjem životu izmjenjivala su se ta dva načina djelovanja. Tada mi je pokazano da pogledam dolje između dviju planina.Tamo sam vidjela treću planinu za koju ni pomislila nisam da bi mogla postojati. Nije bila tako visoka kao ostale dvije, a kada sam upitala što simbolizira, dobila sam odgovor da se sastoji od kostura svih mojih otpuštenih želja, ili od stvari koje sam željela ili, suprotno tome, koje nisam željela. Pogledala sam pažljivije i sjetila se koraljnoga grebena koji se sastoji od kostura sićušnih morskih stvorenja koji se zovu koraljni polipi. Predstavljao je stanje spoznaje, ni samo osjećaje ni samo mišljenje, već to dvoje zajedno. Taje planina bila lijepe zelene boje prekrivena tisućama dražesnih malih divljih cvjetova. Čim sam postala voljna spustiti se na nju, umjesto da skačem naprijed i nazad, počela je rasti sve više prema suncu i nebu. Vidjela sam da bi se ona, ako otpustim svoje želje, na kraju mogla dignuti do sunca, simbola Božje snage s kojom bih se mogla spojiti i osloboditi privlačne snage svih parova suprotnosti koji nas vežu za kotač rođenja i smrti. San u kojem mi je Baba dao koraljima optočen vjenčani prsten da bi obilježio moje vjenčanje s njim, mora da znači da ću se s njim vjenčati ili s njim spojiti u svom srcu kada se konačno riješim svih svojih želja. Da, taj je prsten sigurno jako skup jer svaki komadić koralja predstavlja želju koje se moram riješiti. Odvajanje od želja zvuči puno lakše nego što to jest! Mi svi čvrsto prianjamo za ono za što mislimo da nam treba, i odupiremo se snažno onome za što se bojimo da će nas nadjačati. U ovom trenutku mogu jedino reći da ni izbliza nisam spremna nositi taj prsten i udati se za Babu u svom srcu, niti znam koliko će potrajati dok se ne postigne stanje bez želja u kojem bi se moglo

dogoditi unutarnje vjenčanje. Ali obećanje mije dovoljno da i dalje radim na tome. Ako se to odnosi na mene, odnosi se i na sve druge koji su odabrali unutarnje ujedinjenje radije negoli vezanost za izvanjske simbole sigurnosti. Stigavši u Whitefield primijetili smo da nekoliko gostiju ima probavne smetnje koje uzrokuju jake bolove u trbuhu i proljev. Dan ili dva nakon što je mi je Baba materijalizirao vibhuti za prehladu i promijenio mi prsten, prehlade je nestalo preko noći da bi je zamijenili jaki grčevi i proljev. Probala sam uzeti Lomotil, tablete češnjaka i ostale lijekove koje nosim sa sobom, ali bez uspjeha. Bolest se nije nimalo umanjila. Nisam tada ni slutila da će to potrajati cijelu godinu i mjesec dana! Baba je rano jednog jutra otišao u Puttaparti i ostavio nam poruku da ga slijedimo. U vožnji sam slučajno pogledala svoje ruke na krilu i zapanjila se kada sam u dubini sjajna bijela kamena u svome novom prstenu vidjela jasan Babin lik. Pogledala sam pažljivije jer sam mislila da umišljam, ali tamo je doista bila njegova crna kosa. njegov profil i zlatna odjeća. Sve se to jasno vidjelo. Bila sam opčinjena. Čula sam da poklonici ponekad vide njegov odraz u prstenu koji je materijalizirao za njih, ali ja to j oš sama nisam vidjela. Sada sam, sasvim neočekivano, to i sama doživjela. Kada mi gaje dao, rekao je: "Ja sam uvijek s tobom", u što nas često uvjerava. Očito je želio reći i da je uvijek sa mnom u srcu kamena, kao stalni podsjetnik. Duboko me ganuo još jedan dokaz da zna ono što je svakome pojedinačno potrebno. Svi bismo se mi često trebali prisjetiti njegove vječne prisutnosti u svome srcu. Zaboravila sam bol i muku zbog bolesti, obuzeta ovim novim očitovanjem Babine tajne. Godine 1980., u vrijeme Svjetske konferencije, donirali smo sobu kojom ćemo se moći koristiti kada smo u Puttapartiju. Drugi će se poklonici njome služiti u ostalo vrijeme. Kada smo stigli, bila je zauzeta, pa su nas zamolili da se preselimo u drugu. Uselivši se, obeshrabrila sam se vidjevši daje razbijena zapadnjačka školjka i da se ne može isprati vodom. U mome nesretnu stanju to je bio pravi šok, kojega je još pogoršala i informacija da se razbijeni dio ne može nabaviti. Naručen je prije nekoliko tjedana, ali još nije stigao. Srce mi se stisnulo. Trebat ću puniti vodom plastične kante sa slavine na zidu i školjku ručno ispirati. Mnogi su mi ponudili lijek kako bi se zaustavio proljev. No kako sam oduvijek bila alergična na mnoge lijekove i kemikalije, oklijevala sam bojeći se da ću se još više razboljeti, a mislila sam i na seminar u Engleskoj koji se trebao održati za nešto više od tjedan dana. Taj dan kada smo trebali otići, bili smo pozvani na oproštajni intervju. Bili smo jedini zapadnjaci u skupini od dvadeset i više Indijaca. Baba nas je sve uveo i kada smo sjeli na pod, pozdravio nas je osmjehujući se te pogledao u mene rekavši cijeloj skupini: "Gospođa Krystal ima lošu probavu, nije li tako gospođo Krystal?" Naravno, sve su se oči okrenule prema meni, što mu je, zasigurno, i bila namjera. Želio me osloboditi dugogodišnjeg straha od toga da budem u središtu pažnje, što je također oblik ega. Otpor

i još prepoznatljivija agresija proizlaze iz želje. Željeti da vas se prepozna ili to pokušavati izbjeći, jednako su vezani za ego. Baba uistinu daje teške zadatke onima koji su ga zamolili da im pomogne da se oslobode ega i vezanosti za želje. Kada je na nama bio red za privatni intervju, sjetila sam se reći mu da su me zamolili da, osim na vikend-seminaru, govorim terapeutima u jednom engleskom holističkom udruženju za rak. Pitala sam ga ima li neku poruku o raku koju bih mogla s njima podijeliti. Kimnuo je glavom i rekao jako polako i ozbiljno: "Rak se može izliječiti samo milošću Božjom i ljubavlju." Tada je govorio 0 knjizi koju sam pisala o njemu i rekao da se treba tiskati u Engleskoj poput prve, a i onda i u Kaliforniji. Kada smo ga pitali, kao i obično, kada da se vratimo, iznenadio nas je rekavši: "Nemojte se vratiti do šezdesetog rođendana. Previše je skupo doći prije. Otiđite kući, završi knjigu, tiskaj je i donesi sa sobom na proslavu." Tada je naveo sve moje fizičke probleme: "probavu, leđa, stopala, oči, glavu" i slično, i obećao da će mi u svemu tome pomoći. Upitala sam ga da li je stanje s mojom probavom karmičko i ako jest, hoće li on, a ja ga molim, to iskoristiti da bi se pročistila negativna karma. Glasno se nasmijao znajući da ne shvaćam to što pitam. Tada je rekao: "Zaboravi sada sve prošle živote. Ja ću ti pomoći." S tim smo obećanjem napustili njegovu fizičku prisutnost na dvije i pol godine. Osjećala sam jaku bol žaleći što se nećemo vratiti svake godine kao što smo to redovito činili zadnjih deset godina. Primijetila sam već da Baba često odvraća svoje poklonike od toga da se vežu za rutinu, i kaže: "Naučite pronaći svoju sigurnost u mojoj nesigurnosti." Moramo naučiti teći poput rijeke 1 biti voljni promijeniti smjer bez upozorenja, kao što nam je sada rečeno da učinimo. Dok smo se vozili u Bangalore, razmišljala sam o svemu što je rekao. Palo mi je na pamet da vjerojatno nije mislio novčano nego fizički, kada je rekao da je putovanje u Indiju skupo. Istina je da bih se svaki put vraćala kući osjećajući se bolesnom i iscrpljenom. Kako starimo, sve je napornije putovati i živjeti u primitivnim uvjetima stanovito vrijeme. Sumnjala sam, isto tako, da Baba ima posla za mene, i uskoro sam otkrila koliko je to točno. I dalje sam imala proljev. Preda mnom su bili seminari i drugi govori pa me, unatoč Babinu obećanju da će mi pomoći, i dalje povremeno hvatao strah. Na temelju govora grupi Elsie Cowan, znala sam da nema potrebe da se unaprijed pripremim, čak ni u obliku bilježaka. Jednostavno ću se morati opustiti i zamoliti Babu u sebi da mi pokaže sve stoje potrebno reći, i reći sve ono što mi dođe u glavu. Ali prije svega moram se sjetiti njegove rečenice da je grupa "sastavljena od jedan plus jedan plus jedan, čiji je zbroj jedan jer su svi jedno." Tako sam postupala na seminaru u petak na večer, cijelu subotu i cijelu nedjelju. S olakšanjem sam otkrila da to stvarno djeluje. Teme su se same predstavljale, a na njihov su pravi poredak upozoravala razna pitanja koja su postavljali

članovi grupe. Uz Babinu je pomoć svladana još jedna prepona. U nekoliko sam drugih govora, uključujući govor za terapeute za rak i govore za druge Sai Babine grupe, slijedila isti uzorak. Čim bih postala nervozna, tiho bih zamolila Babu da me uputi što tada treba reći, i riječi bi nastavile teći. Uvijek sam mu se iznova zahvaljivala za pomoć i za to što me poticao da poduzmem potrebne korake i riješim se toga vječnoga straha. Tek kada sam za ovu knjigu počela pisati o seminarima, sjetila sam se sna koji sam imala nekoliko godina prije. U njemu je Baba sjedio na pozornici u dvorani u Prashanti Nilayamu, gledajući tisuće poklonika koji su tu dvoranu do kraja ispunili. Ležala sam na drvenoj ploči ispred njega, a on je pažljivo uklanjao sve stoje u meni, ostavljajući praznu ljusku. Kada je dovršio, podignuo me i rekao mi da govorim. Nisam vjerovala da ozbiljno misli i prigovorila sam rekavši da nemam motora te se ne mogu kretati, pa će me zato morati naviti kao igračku na oprugu. Nagnuo se, pogurnuo me i na moje iznenađenje, mogla sam hodati i govoriti. Sada shvaćam da se to što sam sanjala, u zbilji i dogodilo. Mogla sam se osloniti i zamoliti Babu da govori kroz mene na seminarima i na drugim skupovima. Njegov dio koji je u svima nama, lutkarski je majstor koji strpljivo čeka dok ne budemo spremni i voljni predati mu konce naših lutaka sebstva i dopustiti mu da nas pokreće prema svomu vrhunskom znanju o onome što nam je potrebno. Krajem boravka u Engleskoj, četiri su Babina studenta iz koledža u Whitefiledu došla u London u pratnji gospodina Srinivasana iz Madrasa. Baba ih je poslao na kraće putovanje u London, Pariz i Zenevu, koje je završilo u Rimu gdje ih je dočekao gospodin Craxi, talijanski poklonik. Brzo je nađena dvorana u kojoj su se okupili poklonici iz cijele Engleske da bi zaželjeli dobrodošlicu Babinim izaslanicima. Govori tih mladića, pjevanje bhajana, i vidljiva ljubav za Babu, njegov zadatak i poruku svijetu, nadahnuli su sve. Bio je to divan završetak našeg boravka u Engleskoj. 26. poglavlje Kada smo se vratili kući, s olakšanjem sam saznala daje članak o programu postavljanja stropa nad željama poslan, ali da još nije objavljen u Glasniku. Imala sam još vremena ispraviti ga, podijeliti na odjeljke i usuglasiti ga s novim Babinim uputama. Za vrijeme intervjua u kojem je govorio o programu postavljanja stropa nad željama, pitala sam se zašto Baba toliko zalazi u pojedinosti. Jednoga dana, vodeći radionicu o tom programu na godišnjem Sai vikendu u našoj regiji, prisjetila sam se našega prvog posjeta Babi kada je materijalizirao prsten s mjesečevim kamenom. Rekao mi je da ga trljam o treće oko da bih uklonila uzrok glavobolje koju sam prenijela iz života u kojem sam bila tibetanski redovnik. Naravno! Sada sam shvatila! U tom se životu redovnik povukao u ćeliju da bi se usredotočio na odvajanje od svojih želja. Oslobađanje od želja trebala je biti lekcija za tu inkarnaciju,

ali je prekinuta preranom smrću. Sada mi je bilo dopušteno da nastavim zadatak koji je prekinut tako naglo i da, uz to, podijelim svoje spoznaje s drugim poklonicima. Postojalo je, naravno, dublje značenje Babinih riječi i djela no što sam ga ja shvatila kada mi je dao prsten. Čim je sve to postalo jasnije, prihvatila sam se predavanja i članaka kao svete dužnosti koja će mi također pomoći da odradim staru karmi i tako napredujem u duhovnom razvoju. U međuvremenu, proljev nije popuštao. Posjetila sam mnoge liječnike, ispitali su nije li to posljedica kakva parazita, ali ni jedan nije ustanovljen. To je moje stanje ostalo zagonetnim, a još je čudnije bilo što nisam zbog toga mršavila. Nedugo nakon povratka kući čuli smo da je Baba naredio gospodinu Antoniju Craxiju da organizira Svjetsku konferenciju u Rimu 30. i 31. listopada 1983. Tema je bila "Jedinstvo je Božanstvo, čistoća je prosvjetljenje". Konferenciji su dvije godine prethodili veliki sastsanzi ili okupljanja poklonika na Craxijevu prostranu imanju nedaleko od Milana. Tako su bili uspješni, daje Baba odlučio prvo javno izlaganje o svome zadatku u svijetu izvan Indije održati u Rimu, jednom od najpoznatijih povijesnih gradova zapadnoga svijeta. Odlučili smo sudjelovati u tome. Osim stotina gorljivih i predanih Talijana, Konferenciji su prisustvovali predstavnici sve veće Sai obitelji iz trideset i četiri zemlje. Dojmljivo su izgledale sve te državne zastave viseći jedna do druge duž pročelja pozornice prostrana auditorija. Zastave su pronosile obećanje o novoj i različitoj ligi naroda koja je nastajala u tišini, u svijetu umornom od svađa i nemira. Babaje začetnik takvih okupljanja, ali da bi to ostvario, potrebni su mu ljudi kao oruđa. Antonio i Sylvia Craxi te njihova skupina predanih pomoćnika, radili su neumorno, skladno i samozatajno nastojeći provesti Babin naum kako bi prvi međunarodni simpozij izvan Indije uspio u svakom pogledu. U svojoj nadahnjujućoj poruci koju je pročitao gospodin Craxi, Baba je istaknuo da se božanstvenost koja prožima društvo može objaviti samo kroz pojedince koji se ne poistovjećuju sa svojim tijelom i koji znaju da je njihova stvarnost u Bogu koji obitava u svim srcima. Kako je simpozij glatko tekao, njegova se tema pred našim očima razotkrivala kao stvarnost. Svi prisutni, i posjetitelji i djelatnici, usredotočili su se na Babu koji je tako ispunjavao i usmjeravao čitav skup djelujući kroz ono božansko u svakom pojedincu. U svojoj poruci Babaje naveo drevnu izreku: "Svi putovi vode u Rim". No upozorio nas je da se nismo skupili u tomu povijesnomu gradu da bismo uživali u dvodnevnim praznicima, niti da bismo sklapali nova poznanstva, već da bismo se nadahnuli novim uzorima o pustolovini čovječanstva. Svi su stari gradovi u svojoj dugoj povijesti doživjeli svoj dio nasilja i negativnosti, pa ni Rim nije iznimka. Čini se stoga važnim što se simpozij održao na dan Svih svetih kada molimo za duše onih koji su napustili ovaj fizički plan.

Dva su sna koja sam imala prije Konferencije, u izravnoj vezi s time. U prvom mi se snu činilo da lebdim u prostoru gledajući dolje na svijet. Potreslo me i rastužilo kada sam vidjela da u mnogim područjima izbijaju sukobi i ratovi, stvarajući crne oblake mržnje i straha koji su potamnjeli prekrasne krajolike. Gledajući unaokolo, postala sam svjesna strujanja koja su se u duginim bojama nježno dizala prema gore i tekla u svim smjerovima poput dugih vrpca višebojne svjetlosti. Nakon što sam pažljivije pogledala, shvatila sam da ta strujanja dolaze iz Prasanthi Nilayama i da svaka boja predstavlja pozitivan osjećaj kao što je radost, ljubav, nada, suosjećanje - suprotno strahu, ljutnji i mržnji koji oblikuju tamne oblake kroz zemljino ozračje. Drugi sam san imala nekoliko tjedana poslije. U njemu sam vidjela Babu kako pleše na jednoj točki, bivajući čas Nataraj čas Krišna, dok su mu se noge, ruke i glava pomicali u skladu s unutarnjim skrivenim ritmom. Promatrajući taj izvanredni spektakl, opčinjena i puna strahopoštovanja, uočila sam kako iz njegova tijela izvire, val za valom, svjetlost u duginim bojama i teče u dugim vrpcama čitavom Indijom i dalje u svijet. Ta su šarena strujanja okruživala tamne dijelove koje sam vidjela u prethodnom snu, postupno ih upijajući i nadomještaju svjetlošću duginih boja. Ritam se plesa ubrzavao dok duga nije obuhvatila čitav svijet. Sjetila sam se tada kako je pokojni Joel Riordan sumnjičavo objavio, kratko nakon svoga prvog posjeta Babi, da će vjerovati da je Baba Bog jedino ako materijalizira dugu, jer samo Bog može stvoriti dugu. Nekoliko dana poslije vidio je savršen luk duge na vedrom indijskom nebu, bez ijednog oblačka. Baba gaje upitao da li mu se duga sviđa. Duga je uvijek simbolizirala nadu u mir nakon oluje. U Rimu smo svi doživjeli još jednu od Babinih duga koja je poput dugačke vitice polazila od njega u Indiji i odražavala se u našem srcu. To nas je podsjetilo na njegovo obećanje da će uzdignuti ne samo svijest Indije, nego čitavog svijeta. Baba nam daje nadu dopuštajući svima koji to žele, da traže nj egovu volju i sudjeluju u ovoj preobrazbi, umjesto da slijede zahtjeve ega. Preobrazba se ne događa samo na razini društva, već i na pojedinačnoj razini. Poruka iz Rimu za mene je glasila - dopustiti Babi da pleše svoj ples u našem srcu. Ako mu to dopustimo, ispunit će nas ljubavlju, radošću i nadom da ćemo uspjeti ukloniti negativne osjećaje kakvi su ljutnja i mržnja najprije u sebi, a zatim i u svijetu. Tako svaki od nas može postati poput zrake svjetlosti koja će pomoći da se raščisti i rasvijetli ozračje našeg planeta. Otprilike u isto vrijeme kada je najavio Rimsku konferenciju. Baba je dao upute američkim Sai centrima da počnu organizirati otvorene javne sastanke na kojim će njega i njegovo učenje predstaviti široj javnosti. Bilo je jasno da se priprema da svoju poruku prenese ostatku svijeta. Rekao je da će za svoj šezdeseti rođendan objaviti svoj posebni zadatak da unese ravnotežu u svjetski kaos koji se svagdje ubrzava. Jednog dana dok sam bila u snu najavi, dobila sam poticajan

i jasan uvid u ozbiljnost stanja u svijetu. Baba se iznenada pojavio u mojoj unutranjoj viziji i pozvao me da ga slijedim. Poveo me do povišena mjesta odakle sam imala jasan pogled na cijeli svijet što se prostirao preda mnom. Čula sam njegov glas u svojoj glavi: "Sad ću ti pokazati stvarnu srčanu zaobilaznica". Zapitala sam se što bi to moglo značiti. Pokazao je dolje i ja sam vidjela obrise goleme ljudske figure utisnute u svijet. To me podsjetilo na dijagrame u knjigama o jogi koji ocrtavaju položaje sedam čakri na ljudskom tijelu, od kojih je svaka predstavljena krugom svjetlosti. Baba je na tom tijelu veličine svijeta pokazao da između srčane čakre i ostalih čakri postoji veoma slaba veza. Kada mije prstom označio veze, jasno sam vidjela da su dijelom blokirane, ili pak potpuno prekinute. Počela sam shvaćati daje time mislio da se srce uistinu zaobilazi na svjetskoj razini, čime se sprječava da ljubav teče iz njega, svoga prirodnog izvora. Ljubav se stoga izražava kroz glavu, grlu, solarni pleksus ili središte moći, ili pak kroz niža središta, osobito kroz seksualno. Shvatila sam koliko je to istinito na pojedinačnoj razini. Ljudi misle o svojoj ljubavi, maštaju o njoj, govore o njoj i kažu da vole, ali često bez pravih osjećaja. Nekima takozvana ljubav služi da bi upravljali drugima, prenose je na materijalne stvari ili je zamjenjuju sa spolnom željom. Baba mije dalje pokazao kako je u prošlim vremenima, kada su muškarci povremeno zatvarali svoja srca zbog ratova i nasilja, većina žena nastavila obavljati svoju ulogu članova društva koji njeguju i vole, i tako sačuvala djelomičnu ravnotežu. No njihova je uloga slabila kako su potiskivane na manje vrijedne položaje od muškaraca koji su ih iskorištavali, prije svega, da bi zadovolj ili svoju tjelesnu požudu. U novije su se doba žene pobunile, ali su pogriješile nastojeći oponašati muškarce kako bi im postale ravnopravne, čime su i one prekinule svoje vlastite osjećaje. Posljedica je ovaj žalostan svijet bez ljubavi, s mnogobrojnim problemima kao što su nasilje, zločin, incest i zlostavljanje djece, ovisnost i promiskuitet, te sve druge vrste bijede s kojima smo suočeni. To je znak kali-yuge. "Sto možemo učiniti?" pitala sam. Kao odgovor na to pitanje, sjetila sam se kako nas Baba uvjerava da, kao i u prošlim vremenima kada je svijet bio ozbiljno izvan ravnoteže, avatar dolazi da ispravi takvo stanje. Koliko je često izjavljivao da je njegov zadatak uspostaviti sklad u cijelom svijetu? "Ali što mi možemo učiniti?" nisam odustajala. Odgovor je bio da žene svijeta moraju biti spremne voditi tako da se ponovno povežu sa svojim drevnim naslijeđem. Žene moraju postati kanal kroz koji će božanska ljubav teći u svijet da bi uspostavila ravnotežu. Sjetila sam se našeg iskustva u otetom avionu i Babinih uputa da šaljem ljubav dvojici ljudi ispunjenih mržnjom, te njegova uvjeravanja poslije da je avion spašen jer ga je ispunio svojom ljubavlju. Svi mi moramo dopustiti Babi da nas upotrijebi kako bi ispunio svijet svojom ljubavlju, kao što je spasio avion koristeći se samo jednom osobom.

U skladu s raznim programima za uspostavljanje ravnoteže i sklada u svijetu. Babaje širom svijeta potaknuo i program odgoja u duhu ljudskih vrijednosti kao jamstvo da će se budući naraštaji obrazovati tako da mogu nastaviti ovako započet rad. Ovaj se program razvio iz bal v/&a.y-tečajeva za djecu poklonika, nudeći već godinama upute o ispravnu životu, kao što je to postavljeno u neprocjenjivu naslijeđu indijske drevne mudrosti. Taj je tečaj prilagođen današnjem vremenu i podučava se u indijskim osnovnim školama. I poklonici u drugim zemljama pomalo ga uvode u svoje škole da bi ispunili potrebu za moralnim obrazovanjem kao dodatkom stjecanju znanja. 27. poglavlje Kada sam prvi put otišla u posjet Babi, pitala sam se neće li on postati moj sljedeći učitelj. Vrijeme mi je pokazalo da me naučio više nego što sam se nadala ili mogla zamisliti. Babaje, isto tako, potkrijepio, nastavio i uvećao učenja koja sam primala iz unutarnjeg izvora mudrosti. Sama njegova prisutnost u svijetu čini vezu s tim Božjim dijelom opipljivijom, te stoga i dostupnijom. To me podsjeća na razliku između biranja radiostanice ili televizijske stanice nasumce, nadajući se pritom da ćemo se uključiti u željeni program, i sigurna znanja kako da izaberemo ispravan kanal. Svjesna sam da ovaj posve osoban prikaz mojih iskustava s Babom otkriva tek neznatan djelić njega i njegove moći i ljubavi, koji su beskonačni. Ni njegova se cjelokupna stvarnost ne može svesti na to da odgovara njegovu malenu fizičkom tijelu koje živi u Indiji. Baba kaže: "Avatar je došao kao čovjek među ljude i kreće se među njima kao prijatelj, kao onaj koji im želi dobro, rođak, vodič, učitelj, iscjelitelj i sudionik." Sva pak iskustva nebrojenih tisuća zajedno, koje je dotaknuo na neki od ovih načina, ili na sve, neće ga potpuno ili točno prikazati. Baba kaže da ga ne možemo razumjeti, da to čak i ne pokušavamo. Možemo mu samo dopustiti da nam se otkrije onoliko koliko smo u stanju primiti i prihvatiti u određenom trenutku. U ovoj sam knjizi pokušala pokazati taj proces u svome životu, korak po korak. Nadam se da uspjela objasniti da mi je, iako sam pokušavala biti što otvorenijom za njegovo učenje, često trebalo puno vremena kako bih ga najprije razumjela i prihvatila, a potom ga nastojala primijeniti u svakodnevnom životu. Nastavljam se diviti strpljenju, trpeljivosti, suzdržljivosti, ustrajnosti i suosjećanju koje Baba pokazuje u svakom trenutku. Sigurna sam da moje iskustvo nije jedinstveno, da ga dijele tisuće drugih poklonika. Ipak, Baba nikad ne izgleda nezadovoljno ili nestrpljivo poput većine roditelja sa svojom djecom. No uvijek postoji opasnost da ovakva nježna pažnja postane ozbiljnom zamkom ako se zbog toga napuhne ego pojedinca. Sto je vjerojatnije od toga da će pojedinac osjetiti nadmoć ako avatar

govori s njim, osmjehuje mu se i materijalizira mu darove? Ipak, Baba nikad ne sustaje u tvrdnji da je urođena Božja snaga naša jedina stvarnost i utoliko smo svi isto i jedno s njom. Samo su naše izvanjsko tijelo i osobnost različiti. To je Babina glavna poruka, i sve što čini ili kaže ljudima usmjereno je na to da je postanu svjesni. Budući da točno zna što će svakoga posebno dovesti do svijesti da smo svi mi utjelovljenje Boga, trebamo mu samo vjerovati da će nam pomoći pri odbacivanju debelih naslaga sastavljenih od naših želja koje zatamnjuju unutarnju svjetlost. Uputa koju mi je dao na našemu prvom oproštajnom intervjuu, još odzvanja u mom umu. Moram upamtiti da nije nužno doći u Indiju da bih vidjela njegovo malo tijelo. Moram ga naći u svom srcu. Ali kako da to provedemo? Pokazala mi se jednostavna metoda kako razviti svijest o božanskoj iskri u nama i u drugima. U meditaciji mi se pojavio Baba i pokazao na srce osobe koja je postala prozirna dok sam je gledala. U srcu se jasno vidio grumen zlata. Babaje pokazao da svatko to ima kao mogućnost, no kada dođe pod njegov utjecaj ili počne slijediti duhovni put, grumen zlata oživi poput sjajne žeravice. Možemo upotrijebiti svoj ugrađeni mijeh, svoje disanje, kako bi se žeravica razgorjela i zasvijetlila, mentalno usmjeravajući svaki naš izdisaj k srcu. Time ćemo povećati svoju sposobnost da odražavamo više svjetlosti, a pomoći će nam i u tome da potencijalnu svjetlost vidimo u svima, bez iznimke. Stihovi koji slijede jednog su mi se dana brzo ulili u misli. Čini se da odgovarajuće sažimaju Babinu poruku. Volim te u svakom pojedincu, Jer duboko u svakom. Ispod naslaga ega, Ja vidim tvoju božanstvenost. Nitko od vas nije meni Poseban ili draži, Jer svatko od vas posjeduje Svoju vlastitu božanstvenost. Nemojte se stoga natjecati Da biste postigli sigurnost. Kad moju ljubav već dobivate Iz svoje vlastite božanstvenosti. Usmjerite moju ljubav drugima Koji su slijepi i ne mogu vidjeti. Ljubav koju oni očajnički traže Njihova je vlastita božanstvenost Jer dok u drugima tražite Moj udio u njima, Počet ćete otvarati svoja srca Svojoj vlastitoj božanstvenosti.