Philip Pullman - Grimmove Bajke Za Male i Velike

DJELA PHILIPA PULLMANA

NJEGOVE TAMNE TVARI Polarno svjetlo Tanki bodež Jantarni dalekozor Satni mehanizam Grof Karlstein

Philip Pullman

GRIMMOVE BAJKE ZA MALE I VELIKE S engleskoga prevela: Snježana Husić

UVOD Zasićen tako dugo i na raznorazne načine otmjenim pripovjednim izmišljajima našega doba, žudio sam za bezvremenim kazivanjem kakvo je u legendama, bajkama, za tonom pročišćenim vjekovnim laštenjem mekoćutnih starih jezika, onim starice mladuncu, smirenim, bezimenim. ... Tako je moja priča htjela biti jasna, nerazmrvljena; moji likovi konvencionalne, ustaljene figure u što manjoj mjeri opterećene osobnošću i prethodnim iskustvima vještica, ;pustinjak, prostodušni mladi ljubavnici, bića kakva pamtimo iz braće Grimm, Junga, Verdija i komedije dell' arte. Tako piše američki pjesnik James Merrill na početku Efraimove knjige, prvoga dijela svojeg izvanrednog i opsežnog spjeva Mijene svjetla na Sandoveru (The Changing Light at Sandover, 1982). Kad govori o načinu na koji se nada ispripovjediti vlastitu priču, među najvažnijim obilježjima bajke, kako je on doživljava, izdvaja dva: “smiren, bezimen” glas kojim se pripovijeda i “konvencionalne, ustaljene figure”kojima je napučena. Merrill ne mora ništa objašnjavati kad spomene braću Grimm: svi znamo na što misli. U proteklih dvjesto godina, za većinu čitalaca i pisaca na Zapadu Dječje i kućne bajke (Kinder - und Hausmärchen) braće Grimm bile su izvorište i rodno mjesto zapadne bajke, najveličanstvenija zbirka, najrasprostranjenija na najvećem broju jezika, zavičaj svega što doživljavamo jedinstvenim u toj vrsti priča. Ali da te pripovijesti nisu skupila braća Grimm, nema sumnje da bi to učinio

netko drugi. Zapravo, drugi su već činili nešto slično. Rano 19. stoljeće bilo je vrijeme velikog intelektualnog vrenja u Njemačkoj, kad su pravnici, povjesničari, jezikoslovci preispitivali i raspravljali što uopće znači biti Nijemac; vrijeme kad Njemačke zapravo nije bilo, a umjesto nje postojalo je tristotinjak neovisnih državica: kraljevina, kneževina, izbornih kneževina, vojvodstava, velikih vojvodstava, grofovija, markgrofovija, biskupija i drugih razmrvljenih ostataka Svetoga Rimskog Carstva. U podacima o životu braće Grimm nema ničeg posebnog. Jacob (1785-1863) i Wilhelm (1786-1859) bili su najstariji preživjeli sinovi Philippa Wilhelma Grimma, uspješna odvjetnika iz grada Hanaua u kneževini Hessen, i njegove supruge Dorotheje. Primili su klasičnu naobrazbu, a odgojeni su u duhu protestantske kalvinističke crkve. Bistri, marljivi i ozbiljni kakvi su bili, namjeravali su krenuti očevim stopama i baviti se pravom, u čemu bi se nedvojbeno istaknuli, no nakon očeve nenadane smrti 1796. obitelj sa šestero djece bila je prisiljena ovisiti o pomoći majčine rodbine. Tetka Henriette Zimmer, dvorska dama na kneževu dvoru u Kasselu, pomogla je Jacobu i Wilhelmu da se upišu u Lyzeum odnosno gimnaziju, gdje su obojica maturirala kao najbolji u naraštaju. Međutim, oskudijevalo se u novcu i za vrijeme studija na Sveučilištu u Marburgu morali su živjeti krajnje skromno. U Marburgu je na njih silno utjecao profesor Friedrich Carl von Savigny, čije je učenje - da zakon prirodno proistječe iz jezika i povijesti pojedinog naroda te ne bi smio biti samovoljno nametnut odozgo - potaknulo braću Grimm da se okrenu filološkim istraživanjima. Preko von Savignyja i njegove žene Kunigunde Brentano upoznali su se također s krugom oko njezina brata Clemensa Brentana i oko Achima von Arnima, koji se oženio drugom Brentanovom sestrom, spisateljicom Bettinom. Tu je skupinu, između ostaloga, zanimao i njemački folklor. Iz oduševljenja tim predmetom proučavanja nastao je von Arnimov i Brentanov Dječakov rog obilja (Des Knaben Wunderhorn), zbirka raznovrsnih narodnih pjesama čiji je prvi svezak objavljen 1805. i odmah je stekao popularnost. Dakako da je braću Grimm sve to zanimalo, ali nisu pritom bili nekritični: u svibnju 1809. Jacob je u pismu Wilhelmu izrazio negodovanje zbog načina na koji su Brentano i von Arnim postupali s građom, rezali, dodavali, osuvremenjivali i prerađivali kako im se činilo zgodnim. Poslije će braću Grimm (a poglavito Wilhelma) kritizirati iz istih razloga, zbog toga kako su postupali s izvornom građom za svoje Dječje i kućne bajke. U svakom slučaju, odluka braće Grimm da skupe i objave bajke nije bila osamljena pojava, nego dio tada široko rasprostranjenog interesa. Izvori kojima su se služili bili su i usmeni i pisani. Jedno je sigurno, da nisu tumarali selima u potrazi za zemljoradnicima na njivama i u kolibama te

doslovce zapisivali njihove priče. Neke su pripovijesti preuzete izravno iz pisanih izvora; dvije među najljepšima, Ribara i njegovu zenu (str. 80) te Borovicu (str. 169), poslao je u pismu slikar Philipp Otto Runge, a braća Grimm prepisala su ih u donjonjemačkom narječju koje je koristio Runge. Ostatak je uglavnom u usmenom obliku potekao od ljudi iz različitih slojeva srednjega staleža, pa i od obiteljskih prijatelja i prijateljica, a jednom od njih, Dortchen Wild, ljekarnikovom kćeri, Wilhelm Grimm na koncu se i oženio. Nakon dvije stotine godina, nemoguće je utvrditi koliko su točni ti zapisi braće Grimm, no to je tako sa svim zbirkama narodnih priča ili pjesama prije vremena zvučnih zapisa. Najvažnije su živost i strast koje posjeduju inačice što su ih braća Grimm objavila. I na druge su načine znatno i trajno doprinijeli filologiji. Grimmov zakon, koji je ustanovio Jacob, opisuje određene glasovne promjene u povijesti germanskih jezika, a braća su zajedno radila na prvome velikom njemačkom rječniku. Vjerojatno najdramatičnija godina u njihovu životu bila je 1857, kada su s još pet sveučilišnih profesora odbili prisegnuti na vjernost novom hanoverskom kralju Ernstu Augustu jer je protuzakonito ukinuo ustav. Zbog toga su dobili otkaz i morali su prihvatiti mjesto na Sveučilištu u Berlinu. No njihova se imena najviše pamte po Dječjim i kućnim bajkama. Prvi su put izašle 1812. i doživjele su još šest izdanja (u toj je fazi tekstove mahom dotjerivao Wilhelm), sve do sedmog i konačnog iz 1857. godine, kad je zbirka već bila neizmjerno popularna. Takvu slavu doživjela je još samo Tisuću i jedna noć; to su dvije najvažnije i najutjecajnije zbirke narodnih priča koje su ikad ugledale svjetlo dana. Zbirka braće Grimm nije rasla samo zbog novih bajki, nego su se i same priče mijenjale tijekom 19. stoljeća, jer su u Wilhelmovim rukama postajale nešto duže, u nekim slučajevima složenije, tu i tamo čednije, a svakako pobožnije nego što su izvorno bile. Izučavatelji književnosti i folklora, kulturne i političke povijesti, teoretičari frojdovskog, jungovskog, kršćanskog, marksističkog, strukturalističkog, poststrukturalističkog, feminističkog, postmodernističkog i bilo kojeg drugog usmjerenja, pronašli su neiscrpno bogatstvo za svoja istraživanja u tih 210 priča. Nekolicina meni najkorisnijih i najzanimljivijih knjiga i eseja navedena je u Literaturi i oni su nedvojbeno, kao i neki drugi tekstovi, utjecali na moje čitanje i prepričavanje na razne načine kojih nisam ni svjestan. No mene je oduvijek zanimalo ponajprije kako te priče funkcioniraju kao pripovijesti. Jedino što sam htio ovom knjigom bilo je ispričati najbolje i najzanimljivije među njima i pritom ukloniti sve što bi im moglo zapriječiti nesmetan tijek. Nisam ih htio postaviti u suvremeno okruženje niti pružiti osobno tumačenje ili skladati poetične varijacije na izvornik; htio sam samo

stvoriti verziju bistru poput vode. Vodio sam se pritom pitanjem: “Kako bih ja ispripovjedio tu priču da je čujem od nekog drugog i da je poželim prenijeti dalje?” Svim izmjenama koje sam unio svrha je bila pomoći priči da se kroz moj glas prirodnije razvije. Ako bih pomislio, kao što je mjestimice bio slučaj, da ima mjesta za poboljšanja, ili sam unio sitnu izmjenu do dvije u sam tekst, ili sam predložio veće izmjene u bilješci koja prati priču. (Takav je primjer priča Svekrzna, str. 225, koja mi se u izvorniku čini tek napola dovršenom.) “Konvencionalne, ustaljene figure” Nema u bajci psihologije. Oskudan je unutarnji život likova, pobude su im jasne i nema iznenađenja. Ako su dobri, ljudi su dobri, a ako su zli, zli su. Čak i kad se kraljevna u Tri zmijska lista (str. 74) neobjašnjivo i nezahvalno okrene protiv muža, mi to znamo čim se dogodi. Ništa te vrste ne ostaje zatajeno. Posve su odsutni trepeti i zagonetke ljudske svijesti, šapat sjećanja, poticaji tek napola osviještena kajanja ili sumnje ili žudnje, a koji su u tako velikoj mjeri predmetom modernog romana. Gotovo bi se moglo reći da likovi u bajkama zapravo nisu ni svjesni. Rijetko imaju i vlastito ime. Uglavnom su prepoznatljivi po zanimanju ili društvenom položaju, katkad po osebujnu ruhu: mlinar, kraljevna, kapetan, Medvjeđa Koža, Crvenkapica. Čak i kad imaju ime, obično je to Hans, kao što je neki Ivan junak naših priča. Najpogođeniji likovni prikazi junaka bajki ne nalaze se, po meni, ni u jednome od prekrasno ilustriranih izdanja Grimmovih priča koja su objavljena tijekom svih ovih godina, nego u kartonskim figuricama koje treba izrezati iz kompleta za kućno lutkarsko kazalište. One su plošne, nisu zaobljene. Samo je jedna njihova strana vidljiva publici, no to je jedina strana koja nam je potrebna: druga je prazna. Prikazane su u položaju živa djelovanja ili strasti, kako bi njihovu ulogu u drami bilo lako iščitati izdaleka. Neki likovi u bajkama pojavljuju se kao višečlani skupovi. Dvanaestorica braće u istoimenoj priči, dvanaest kraljevni u Isplesanim cipelama (str. 312), sedam patuljaka u priči o Snjeguljici (str. 187) - malo je toga, ako uopće išta, po čemu se međusobno razlikuju. Merrillovo pozivanje na komediju dell'arte i ovdje je prikladno: Pulcinella iz komedije dell'arte nalazi se na poznatoj seriji crteža i slika Giandomenica Tiepola (1727-1804), koji ga nije prikazao kao jedinstven lik, nego kao roj identičnih luda. Na jednom te istom crtežu može se naći i tucet ili više Pulcinella koji svi do jednoga u isto vrijeme pokušavaju skuhati juhu ili u čudu zure u noja. Realizam nije dorastao višestrukosti; dvanaest kraljevni koje sve izlaze noću i isplešu svoje cipelice do raspadanja,

sedam patuljaka koji svi spavaju u svojim krevetićima jedan pored drugoga, žive u nekom posve drugom svijetu, između nadnaravnog i besmislenog. Brzina Hitrost je u bajci velika vrlina. Dobra priča hita od jednog događaja do drugog brzinom kao iz snova, a zastane tek toliko da kaže samo ono što je nužno i ništa više od toga. Najbolje su priče savršeni primjeri toga što vam je doista potrebno, a što nije: da se poslužim slikom Rudyarda Kiplinga, one su vatre koje jarko plamte jer je sav pepeo izgrabljan. Početak priče, primjerice. Sve što nam je potrebno jest “Bio jednom...” i već smo se otisnuli: Bio jednom siromah čovjek koji više nije mogao uzdržavati sina jedinca. Kad je sin to shvatio, rekao je: “Oče, nema smisla da ostanem ovdje. Samo sam ti na teret. Otići ću od kuće da vidim mogu li zaraditi za život.” (Tri zmijska lista, str. 74) Nekoliko odlomaka dalje, već je oženjen kraljevom kćeri. Ili pak ovako: Bio jednom seoski gazda koji je imao novca i zemlje koliko mu duša želi, ali bogatstvu unatoč, jedno mu je u životu nedostajalo. On i njegova žena nikad nisu imali djece. Kad bi sreo druge gazde u mjestu ili na sajmištu, često su ga ismijavali i ispitivali zašto njemu i ženi nikad nije uspjelo to što njihova stoka redovito čini. Zar ne znaju kako se to radi? Na kraju se ražestio i, kad se vratio kući, zakleo se: “Dobit ću dijete, pa makar bilo jež.” (Ivo Jež, str. 283) Od brzine se zavrti u glavi. No tako se može juriti samo ako se putuje s malo prtljage i zato nema nijednoga od podataka koje biste očekivali u suvremenom književnom djelu: nema imena, izgleda, podrijetla, društvenog konteksta i sličnog. A to, naravno, djelomice objašnjava plošnost likova. Priču daleko više od njihove osobnosti zanima što se događa s njima ili što oni sami poduzimaju. Kad se pripovijeda ta vrsta priče, nije uvijek lako sa sigurnošću odrediti koja su zbivanja nužna, a koja su suvišna. Tko god želi saznati kako se pripovijeda priča, pogriješio bi kad ne bi proučio Bremenske svirače (str. 128), apsurdnu pričicu i ujedno remek-djelo, u kojemu pripovijedanje nije ni za mrvu opterećeno ičim nepotrebnim. Priča napreduje sa svakim odlomkom.

Slikovitost i opisi U bajkama je slikovitost svedena na najočitije. Bijelo je kao snijeg, rumeno je kao krv, i to je otprilike to. A ni opisi prirode ili pojedinaca ne odlikuju se potankostima. Šuma je gusta, kraljevna je prelijepa, kosa joj je zlaćana; nema potrebe išta dodati. Kad vas zanima što će se dalje dogoditi, ljupko poigravanje riječima u opisima može samo ići na živce. Postoji ipak priča gdje se u jednome dijelu uspješno kombiniraju prekrasni opisi i pripovijedanje zbivanja, na takav način da jedno ne može bez drugoga. Priča je Borovica, a dio na koji mislim dolazi nakon što žena poželi dijete rumeno kao krv i bijelo kao snijeg (str. 169). Njezina se trudnoća tamo povezuje sa smjenama godišnjih doba: Jedan je mjesec prošao i snijeg se otopio. Dva su mjeseca prošla i svijet se zazelenio. Tri su mjeseca prošla i cvijeće je niknulo iz tla. Četiri su mjeseca prošla i sve su grane na svim stablima u šumi narasle i ojačale i privinule se jedna uz drugu, dok su ptice pjevale tako glasno da je čitav lug odjekivao i cvjetovi su otpali s drveća. Pet je mjeseci prošlo i žena je stala pod borovicu, koja je tako slatko zamirisala da je ženi srce poskočilo u grudima i od radosti je pala na koljena. Šest je mjeseci prošlo i plodovi su izrasli jedri i u izobilju, a žena se umirila. Kad je prošlo sedam mjeseci, nabrala je bobe borovice i toliko ih je pojela da joj je pozlilo i rastužila se. Nakon što je prošlo osam mjeseci, dozvala je muža i u suzama mu rekla: “Ako umrem, zakopaj me ispod borovice ” Predivno je, ali (kao što napominjem u svojoj bilješci uz priču, str. 179) predivno je na čudan način: malo je toga što bi bilo koji pripovjedač ove priče mogao učiniti da poboljša ovaj dio. Treba ga prenijeti točno tako, ili barem različitim mjesecima treba pridati jednako tako različita obilježja te ih na jednako smislen način pomno povezati s rastom djeteta u majčinoj utrobi, a taj rast s borovicom, zahvaljujući kojoj će dječak potom uskrsnuti. U svakom slučaju, to je čudesna i rijetka iznimka. U većini ovih priča, kao što su likovi plošni, tako su opisi odsutni. Istina, u kasnijim je izdanjima Wilhelmovo pripovijedanje postalo nešto kićenije i maštovitije, no priču i dalje

zanima prvenstveno što se dogodilo i što se zatim dogodilo. Formule su tako uobičajene, pomanjkanje zanimanja za pojedinosti tako posvemašnje, da je pravo čudo pročitati ovakvu rečenicu u Jorindi i Joringelu (str. Z33): Večer je bila lijepa, sunce je toplo sjalo po deblima stabala na tamnozelenoj pozadini guste šume, a grlice su sjetno gukale u krošnjama starih bukvi. Odjednom ta priča više ne zvuči kao bajka i zazvuči kao književnost iz pera kakva romantičarskog pisca, poput Novalisa ili Jeana Paula. Smireno, bezimeno pripovijedanje zbivanja ustuknulo je, u toj jednoj rečenici, pred senzibilitetom pojedinca: u jednom se umu uobličila ta slika prirode, vidio je te detalje u svom duhu i zapisao ih. Vladanje takvim slikama i dar za opise dio su onoga po čemu su književnik ili književnica jedinstveni, ali bajke, naposljetku, ne nastaju cjelovite i neizmijenjene u umu pojedinih pisaca; jedinstvenost i originalnost za bajku nisu važne. Ovo nije tekst Preludij Williama Wordswortha ili Uliks Jamesa Joycea ili bilo koje drugo književno djelo prije svega postoji kao tekst. Riječi na stranici, to je to. Posao je urednika ili književnog kritičara obratiti pozornost na to koje su to točno riječi i razjasniti mjesta koja se razlikuju od izdanja do izdanja, pobrinuti se da čitatelj ima pred sobom točno onakav tekst kakav tvori to djelo. Bajka, međutim, nije tekst te vrste. To je zapis, sastavljen u jednom ili više navrata, riječi što ih je izgovorio jedan od mnogih ljudi koji su ispripovjedili tu priču. A svašta, naravno, utječe na riječi koje na koncu budu zabilježene. Pripovjedač može jedan dan pričati raskošnije, kitnjastije nego sutradan, kad je umoran ili nije raspoložen. Zapisivačicu također mogu izdati sposobnosti: od hunjavice bi mogla slabije čuti ili bi je u pisanju mogli prekidati kihanje i kašalj. Bajku bi mogla snaći još jedna nevolja: dobra priča mogla bi se naći u ustima posve nedorasla pripovjedača. A to je itekako važno, jer nisu svi pripovjedači jednako nadareni, ne služe se istim postupcima, nemaju isti stav prema pripovijedanju. Braće Grimm snažno se dojmila sposobnost jedne kazivačice, Dorotheje Viehmann, da ponovno ispripovjedi priču istim riječima kao i prvi put, što je olakšavalo zapisivanje; a za priče kojima je ona bila izvor tipično je da su strukturirane s čudesnom pomnjom i preciznošću. I ja sam ostao jednako zadivljen kad sam za ovu knjigu radio na njezinim pričama.

Isto tako, jedan pripovjedač može imati smisla za komiku, drugi za održavanje napetosti i dramu, treći za patos i osjećajnost. Naravno, svatko će od njih izabrati one priče u kojima im talent najbolje dolazi do izražaja. Kad priču pripovijeda sjajni komičar X, on će smisliti smiješne pojedinosti ili zabavne epizode koje će se zadržati u pamćenju i prenosit će se dalje, tako da će njegovo pripovijedanje donekle izmijeniti priču; a kad strašnu pripovijest bude pričala Y, majstorica u stvaranju napetosti, i ona će sama ponešto smisliti, a njezini će dodaci i preinake postati dijelom uvriježenog načina pripovijedanja te priče, sve dok također ne budu zaboravljeni ili uljepšani ili dodatno dotjerani. Bajka je neprestano u stanju nastanka i mijene. Držati se samo jedne verzije ili jednog prijevoda znači rusogrlog crvendaća u krletku staviti. 1 Poželiš li ti, čitatelju ili čitateljice, ispričati bilo koju bajku iz ove knjige, nadam se da ćeš dopustiti sebi da je ne slijediš vjernije nego što ti je po volji. Posve si slobodan ili slobodna smisliti neke druge pojedinosti, umjesto onih koje sam ja ovdje preuzeo ili izmislio. Zapravo, nemaš samo slobodu postupiti tako: izričita ti je dužnost učiniti priču svojom. 2 Bajka nije tekst. “Ton pročišćen vjekovnim laštenjem” Može li se pisac bilo koje inačice bajke približiti idealu Jamesa Merrilla, tonu “smirenom, bezimenom”? Dakako, pisac to uopće ne mora htjeti. Mnogo je verzija tih priča, i bit će ih još mnogo, koje su prepune autorovih vlastitih mračnih opsesija ili njegove prštave osobnosti ili političkih strasti. Priče to mogu podnijeti. No čak i kad želimo biti smireni i bezimeni, mislim da je vjerojatno nemoguće dokraja to postići te da ostavljamo osobne stilske otiske prstiju na svakom odlomku a da nismo ni svjesni toga. Rekao bih da preostaje jedino raditi na jasnoći i prestati se brinuti. Pripovijedanje ovih priča užitak je koji bi bilo šteta pokvariti tjeskobama. Golemo olakšanje i zadovoljstvo, poput blaga povjetarca koji donese osvježenje mladome grofu kad legne otpočinuti u Guščarici na studencu (str. 348), preplavi pisca koji shvati da nema potrebe da izmišlja: srž priče već je tu, kao što je i redoslijed akorda u pjesmi već zadan džezistu, i zadaća nam je samo ići od akorda do akorda, od zbivanja do zbivanja, s najvećom mogućom lakoćom i osjećajem za ritam koje posjedujemo. Baš kao i džez, pripovijedanje je umijeće izvedbe, a i pisanje je stvar izvedbe. I konačno, svakome tko poželi ispripovijedati ove priče rekao bih da ne zazire od praznovjerja. Imate li svoju sretnu olovku, pišite njome. Ako vam je kazivanje moćnije i duhovitije kad nosite jednu crvenu a jednu plavu čarapu tako se obucite. Kad se primim posla, beskrajno sam praznovjeran. Moje je

praznovjerje povezano s glasom u kojemu se priča ostvaruje. Vjerujem da nad svakom pričom bdije njezin vlastiti dobri duh, čiji glas utjelovljujemo kad je pripovijedamo, i da smo uspješniji u pripovijedanju kad tom dobrom duhu pristupamo s određenim poštovanjem i dobrohotnošću. A ti dobri duhovi mogu biti i stari i mladi, muški i ženski, osjećajni i cinični, sumnjičavi i lakovjerni i tako dalje, a povrh toga, oni uopće ne znaju za moral: baš kao i zračni duhovi koji su snažnom Ivanu pomogli da pobjegne iz špilje (str. 342), dobri duhovi priče spremni su služiti svakome tko nosi prsten, svakome tko priča priču, tko god bio. Na optužbu da je to besmisleno, da je za pričanje priče nužna samo ljudska mašta, odgovaram: “Nego što, a moja mašta tako funkcionira.” No mogli bismo u tim pričama dati najbolje od sebe i shvatiti da to svejedno nije dovoljno. Slutim da najbolje među njima posjeduju isto svojstvo kakvo je veličanstveni pijanist Artur Schnabel pripisao Mozartovim sonatama: prejednostavne su za djecu, a preteške za odrasle. A ovih je pedeset priča, mislim, najbolje od Dječjih i kućnih bajki. Dao sam sve od sebe dobrim duhovima koji bdiju nad svakom od njih, baš kao i Dorothea Viehmann, Philipp Otto Runge, Dortchen Wild i svi drugi pripovjedači čije su djelo sačuvala velika braća Grimm. I nadam se da ćemo svi mi, pripovjedači jednako kao i slušatelji, živjeti sretno do smrti. Philip Pullman, 2012.

LITERATURA Njemačko izdanje Dječjih i kućnih bajki (Kinder - und Hausmärchen) Jacoba i Wilhelma Grimma na kojemu sam radio jest najdostupnije, sedmo izdanje iz 1857. godine. Objavio ga je Wilhelm Goldmann Verlag. Brojevi kojima sam u bilješkama odredio “vrstu priče”za svaku od njih preuzeti su iz golema indeksa tipova narodnih priča, poznatog kao The Types of International Folktales, koji je sastavio Antti Aarne i objavio ga 1910, a revidirao Stith Thompson 1928. i 1961. te još jednom 2004. godine Hans-Jorg Uther (vidi dolje za potpune podatke); odatle kratica ATU, tj. AT za prethodna izdanja. Ovo poglavlje inače sadrži djela koja su meni bila najzanimljivija i najkorisnija. Afanasjev, Aleksandr (Afanasyev, Alexander), Russian Fairy Tales, prev. Norbert Guterman, Pantheon Books, New York, 1945. 3 The Arabian Nights: Tales of 1001 Nights, prev. Malcolm C. Lyons i Ursula Lyons, uvod i bilješke Robert Irwin, Penguin Books, London, 2008. 4 Ashliman, D. L.,A Guide to Folktales in the English Language, Greenwood Press, New York, 1987. Bettelheim, Bruno, The Uses of Enchantment, Peregrine Books, London, 1978. 5 Briggs, Katharine M., A Dictionary of Fairies, Hobgoblins, Brownies, Bogies and Other Supernatural Creatures, Allen Lane, London, 1976. — Folk Tales of Britain, Folio Society, London, 2.011. Calvino, Italo, Italian Folktales, prev. George Martin, Penguin Books, London, 1982. 6 Chandler Harris, Joel, The Complete Tales of Uncle Remus, Houghton Mifflin, New York, 1955. Ezop (Aesop), Complete Fables, prev. Olivia Temple, Penguin Books, London, 1998. 7 Grimm, Jacob i Wilhelm, Brothers Grimm: Selected Tales, prev. David Luke, Gilbert McKay i Philip Schofield, Penguin Books, London, 1982.

— The Penguin Complete Grimms’ Tales for Youngand Old, prev. Ralph Mannheim, Penguin Books, London, 1984. — The Complete Fairy Tales, prev. Jack Zipes, Vintage, London, 2007. — The Complete Grimm’s Fairy Tales, prev. Margaret Hunt, ur. James Stern, uvod Padraic Colum, bilješke Joseph Campbell, Routledge, Abingdon, 2002. 8 Lang, Andrew, Crimson Fairy Book, Dover Publications, New York, 1967. — Pink Fairy Book, Dover Publications, New York, 2008. Perrault, Charles, Perrault’s Complete Fairy Tales, prev. A. E. Johnson i dr., Puffin Books, London, 1999. 9 Philip, Neil, The Cinderella Story, Penguin Books, London, 1989. Ransome, Arthur, Old Peter’s Russian Tales, Puffin Books, London, 1974. Schmiesing, Ann, “Des Knaben Wunderhorn and the German Volkslied in the Eighteenth and Nineteenth Centuries”, http://mahlerfest. org/mfXlV/schmiesing_lecture.html Tatar, Maria, The Hard Facts of the Grimms’ Fairy Tales, Princeton University Press, Princeton, 1987. Uther, Hans-Jorg, The Types oflnternational Folktales: A Classification and Bibliography Based on the System of Antti Aarne and Stith Thompson, FF Communications, br. 284-286, Academia Scientiarum Fennica, Helsinki, 2004, sv. 1-3. Warner, Marina, From the Beast to the Blonde: Of Fairy Tales and their Tellers, Vintage, London, 1995. — No Go the Bogeyman: Scaring, Lulling, and Making Mock, Vintage, London, 2000. Zipes, Jack, The Brothers Grimm: From Enchanted Forests to the Modern World, Palgrave Macmillan, New York, 2002. — Why Fairy Tales Stick: The Evolution and Relevance of a Genre,Routledge, New York, 2006. — (ur.), The Great Fairy Tale Tradition: From Straparola and Basile to the Brothers Grimm, W. W. Norton and Company, New York, 2001. — (ur.), The Oxford Companion to Fairy Tales, Oxford University Press, Oxford, 2000.

GRIMMOVE BAJKE ZA MALE I VELIKE

1.

KRALJ ŽABAC ILI ŽELJEZNI HENRIK Nekoć davno, kad je još bilo dovoljno poželjeti, živio je kralj kojemu su kćeri sve redom bile krasotice; no najmlađa je kći bila tako ljupka da se čak i sunce, koje se toliko toga nagledalo, čudom čudilo svaki put kad bi joj obasjalo lice. Nedaleko od kraljevske palače nalazila se gusta i mračna šuma, a pod jednom lipom studenac. Za najvrelijih je dana kraljevna običavala zaći u šumu i sjesti kraj studenca, od kojega kao da je navirala čudesna svježina. Vrijeme je kratila zlatnom loptom, koju je bacala uvis i hvatala. Bila joj je to omiljena igra. No jednoga je dana donekle nesmotreno bacila loptu i nije ju uspjela uloviti. Lopta se otkotrljala od nje, prema studencu, a onda preko njegova ruba, te je nestala. Kraljevna je potrčala za njom i zagledala se dolje u vodu; no ova je bila tako duboka da nije vidjela loptu. Nije vidjela ni dno studenca. Rasplakala se, sve je glasnije i glasnije plakala, neutješno. No dok je tako ronila suze i jecala, netko joj se obrati: “Što je, kraljevno? Plačeš tako gorko da bi se i kamen smilovao.” Osvrnula se oko sebe da vidi odakle dopire glas i ugledala žapca koji je svoju veliku ružnu glavu izronio iz vode. “Oh, pa to si ti, staro pljuskalo”, reče. “Plačem jer mi je zlatna lopta pala u vodu, tako duboko da je ni ne vidim.” “No, sad možeš obrisati suze”, reče žabac. “Ja ti mogu pomoći, ali što ćeš mi dati ako ti dohvatim loptu?” “Što god poželiš, žapče! Bilo što! Haljine, bisere, dragulje, čak i zlatnu krunu koju nosim.” “Ne želim tvoje haljine, a od tvojih dragulja i zlatne krune meni nikakve koristi, ali budeš li me voljela i povela me sa sobom kao svoga pratioca i druga u igri, budem li sjedio kraj tebe za stolom i jeo iz tvoga tanjura i pio iz tvoga

pehara i spavao u tvojoj postelji, otići ću pod vodu i izronit ću ti zlatnu loptu.” Kraljevna pomisli: “Što taj glupi žabac govori? Nek si on misli što hoće, ali ostat će u vodi, gdje mu je mjesto. Možda mi može dohvatiti loptu.” No to, naravno, nije izgovorila. Umjesto toga, rekla je: “Da, da, obećavam ti sve to, samo mi donesi moju loptu.” Čim je žabac čuo njezino “Da”, zaronio je glavom pod vodu pa do dna. Trenutak potom isplivao je s loptom u ustima te je izbacio na travu. Kraljevna je bila tako sretna što je vidi da ju je dohvatila i smjesta odjurila. “Čekaj, čekaj malo!” viknuo je žabac. “Povedi me sa sobom! Ne mogu ja skakati tako brzo kao što ti možeš trčati!” No ona se nije obazirala. Pohitala je kući i posve zaboravila na sirotog žapca, koji se morao vratiti u svoj studenac. Sutradan je kraljevna sjedila za stolom sa svojim ocem, kraljem, i sa svim dvorjanima; jela je iz svoga zlatnog tanjura, kad je nešto doskakutalo uz mramorne stube: pljas pljus, pljas pljus. Kad je došlo do vrha, pokucalo je na vrata i zazvalo: “Kraljevno! Najmlađa kraljevno! Otvori mi vrata!” Pohitala je vidjeti tko je i otvorila je vrata, a tamo je stajao žabac. Od straha je smjesta zalupila vratima i odjurila natrag za stol. Kralj opazi kako joj snažno lupa srce te reče: “Čega se tako bojiš, dijete moje? Je li to div na vratima?” “O, ne,” reče ona, “nije nikakav div, nego grozna žaba.” “A što hoće od tebe?” “Ah, tatice, jučer sam se igrala u šumi kraj studenca, kad mi je zlatna lopta upala u vodu. Rasplakala sam se i tako sam gorko plakala da mi ju je žabac izronio, a budući da je navaljivao, morala sam mu obećati da ćemo biti prijatelji. Ali nisam ni pomislila da bi mogao uistinu napustiti studenac. No evo ga sad pred vratima, i želi ući!” A onda se po drugi put začulo kucanje na vratima i glas je zazvao: “Kraljevno, najmlađa kćeri, pusti me, otvori dveri! Ili riječ u šumi dana vrijedi kol'ko voda slana. Drži riječ, kraljeva kćeri, pusti me, otvori dveri!” Kralj će tada: “Daš li riječ, moraš je i održati. Hajde, pusti ga da uđe.” Otvorila je vrata i žabac je uskakutao. Odskakutao je sve do njezina stolca. “Podigni me”, rekao je. “Želim sjesti kraj tebe.”

Njoj to nije bilo po volji, ali kralj tad reče: “Hajde. Poslušaj ga.” I tako je podigla žapca. Kad se popeo na stolac, poželio je na stol, pa ga je i onamo morala podići, a onda je rekao: “Primakni mi bliže svoj zlatni tanjur, da jedem s tobom.” Poslušala ga je, no svima je bilo jasno da ne uživa u tome. Žabac je, međutim, uživao; s velikim je tekom jeo od njezina objeda, a njoj pak kao da je svaki zalogaj zapinjao u grlu. Naposljetku žabac reče: “E pa najeo sam se, hvala, sad bih rado u krevet. Odnesi me u svoju sobu i daj da ti pripreme svileni krevetac, da zaspimo u njemu.” Kraljevna se rasplakala, jer se prepala žapčeve hladne kože. Zadrhtala je od pomisli na njega u svojem mirisnom, čistom krevetu. No kralj se namrštio i rekao: “Ne bi se smjela s toliko prijezira odnositi prema nekome tko ti je pomogao u nevolji.” S dva je prsta podigla žapca i spustila ga ispred vrata svoje spavaće sobe te ih čvrsto zatvorila. No on je uporno kucao i vikao: “Pusti me u sobu! Pusti me u sobu!” Otvorila je vrata i rekla: “U redu! Smiješ ući, ali spavat ćeš na podu.” Polegla ga je u podnožje svoga kreveta. No on se svejedno oglasio: “Podigni me! Podigni me! I ja sam umoran jednako kao i ti.” “Oh, pobogu!” rekla je te ga je podigla i smjestila ga na drugi kraj jastuka. “Bliže! Bliže!” rekao je on. No to je prevršilo mjeru. U naletu je bijesa zgrabila žapca i bacila ga o zid. Ali kad je pao natrag u krevet - kakva li iznenađenja! Više nije bio žabac. Zapravo, pretvorio se u mladića, u kraljevića prekrasnih očiju i osmijeha. A ona ga je zavoljela i prihvatila kao druga, baš kao što bi i kralj to htio. Kraljević joj je ispričao da ga je začarala zla vještica i da ga je samo ona, kraljevna, mogla spasiti iz studenca. Štoviše, sutradan će po njih doći kočija da ih odveze u njegovo kraljevstvo. Tad su zaspali jedno pored drugoga. I sljedećega jutra, tek što ih je sunce probudilo, kočija se zaustavila ispred palače, točno kako je kraljević rekao. Vuklo ju je osam konja s nojevim perjem na glavi i zlatom protkanim ormama. Na kočiji se straga vozio vjerni Henrik. Bio je kraljevićev sluga, a kad je doznao da mu je gospodar pretvoren u žabu, to ga je bacilo u takav očaj da je smjesta otišao kovaču te naručio tri željezna obruča da ih stavi oko srca, kako mu ne bi prepuklo od tuge. Vjerni Henrik pomogao im je da se popnu u kočiju i zauzeo je svoje mjesto straga. Bio je presretan što opet vidi kraljevića. Kad su malo odmakli, kraljević začu odostrag glasan prasak. Okrenuo se i doviknuo Henriku: “Kočija se raspada!” “Ne, ne, gospodaru, to je samo moje srce. Dok ste vi živjeli u studencu, dok

ste bili žaba, to me toliko boljelo da sam srce opasao željeznim obručima kako ne bi puklo, jer željezo je jače od tuge. No ljubav je jača od željeza i sada, kad ste opet čovjek, željezni obruči otpadaju.” Još su dvaput čuli isti zvuk lomljenja i svaki su put pomislili da je to kočija, no svaki su put bili u krivu: bio je to željezni obruč koji se otkinuo sa srca vjernoga Henrika jer mu je gospodar spašen. *** Vrsta priče: ATU 440, Kralj žabac Izvor: priču je braći Grimm ispričala obitelj Wild Slične priče: Katharine M. Briggs, Žabac, Kraljević žabac, Dragan žabac, Krastan (Folk Tales of Britain) Jedna od najpoznatijih priča. Ključna predodžba, odbojna žaba koja se pretvori u kraljevića, toliko je primamljiva i tako puna moralnih implikacija da je postala metaforom važnog ljudskog iskustva. Svi obično pamte da se žabac pretvori u kraljevića kad ga kraljevna poljubi. No kod Grimmova je pripovjedača drukčije, kao i u inačicama koje prenosi Briggs, gdje žapcu prije preobrazbe djevojka mora otkinuti glavu. Ipak, mnogo toga ide u prilog poljupcu. Uostalom, dosad je već postao dijelom folklora, a i što je drugo prešutno prisutno u žapčevoj želji da s kraljevnom podijeli postelju? Nema sumnje da se žabac pretvori u kraljevića (ein Königssohn), premda ga se u naslovu priče zove kraljem (Der Froschkönig). Jednom žabac, možda je uspomenu na žablje iskustvo čuvao i nakon što je naslijedio kraljevstvo. Nitko ne bi zaboravio takvo što. Lik željeznog Henrika pojavljuje se potkraj priče niotkuda i ima tako malo veze s ostatkom da zamalo uvijek bude zaboravljen, premda ga se očito smatralo dovoljno važnim da se nađe u naslovu. Njegovi su željezni obruči tako upečatljivi da gotovo zaslužuju vlastitu priču.

2.

S MAČKOM MIŠ SVIO DOM Bila jednom mačka koja se sprijateljila s mišem. Tako bi se nadugo i naširoko razvezala o iskrenoj naklonosti koju osjeća prema njemu, o njegovoj dobroti, razboritosti, o tome kako ljupko vrti repom i slično, da je miš naposljetku pristao sviti dom s njom. “Ali moramo pripremiti zalihe za zimu”, reče mačka. “Inače ćemo izgladnjeti baš kad nam hrana bude najpotrebnija. A ne može takav mali miš po studeni u potragu za hranom. Sve i da se ne smrzneš, sigurno bi završio u mišolovci.” Mišu se to učinilo izvrsnim prijedlogom pa su stavili novac na kup i zajedno kupili ćup masti. Tad se postavilo pitanje kamo s njim. Dugo su raspravljali o tome, da bi mačka naposljetku rekla: “Znaš, mislim da nigdje nije sigurnije nego u crkvi. Nitko se ne bi usudio išta ukrasti iz crkve. Možemo ga ostaviti ispod oltara i nećemo ga dirati dok nam uistinu ne zatreba.” I tako su ćup skrili u crkvu. No nije dugo trebalo da se mačka zaželi slasne masti, pa reče mišu: “Nego, usput, htjela sam ti reći da mi je rođakinja upravo dobila mačića, bijelog sa smeđim mrljama.” “O, baš lijepo!” reče miš. “Da, i zamolili su me da budem kuma. Imaš li što protiv da ti na jedan dan prepustim brigu o kućanstvu i odem ga držati na krštenju?” “Ne, naravno da nemam”, reče miš. “Sigurno će poslije biti i dobre hrane. Uloviš li ukusan zalogaj, sjeti me se. Rado bih kušao ono slatko, crno krsno vino.” Dakako, mačka je napričala gomilu laži. Rodbine uopće nije imala, a nitko tko je poznaje ne bi od nje ni u snu tražio da bude kuma. Ona je, naprotiv, otišla ravno u crkvu, zavukla se pod oltar, otvorila ćup masti i polizala čitav sloj s vrha. Onda je savršeno spokojno išetala i otišla do svog starog mjesta na krovu. Tamo se izležavala na suncu, oblizivala brkove i uživala u sjećanju na mast.

Večer se spustila prije nego što se vratila kući. “Dobrodošla kući!” rekao je miš. “Jesi li ugodno provela dan? Kako su nazvali mališana?” “Svrha”, posve će hladnokrvno mačka, zadubljena u pregled svojih pandži. “Svrha? Čudno je to ime za mačića”, reče miš. “Je li to staro obiteljsko ime?” “Meni tu ništa nije čudno”, reče mačka. “Nije ništa čudnije od Mrvokrada, kako se zove sva tvoja kumčad.” Nedugo potom, mačku je opet obuzela želja za masti, pa je rekla mišu: “Prijatelju moj dragi, mogu li zamoliti za uslugu? Opet su tražili da budem kuma mačiću, a budući da ima bijel vjenčić oko vrata, ne bi bilo u redu odbiti. Možeš li se još jednom sam pobrinuti za kućanstvo? Vratit ću se tijekom večeri.” Dobri je miš pristao, nije imao ništa protiv i mačiću je zaželio svako dobro. Mačka je smjesta šmugnula, duž gradskih se zidina odšuljala do crkve, kradom se zavukla unutra i polizala pola ćupa masti. “Ništa nije tako slasno kao ono što pojedeš sama”, pomislila je. Kad se vratila kući, miš upita: “I, kako su nazvali mališana?” “Polanema”, reče mačka. “Polanema? Kakvo je to ime? Nikad nisam čuo ništa slično. Siguran sam da ga nema u kalendaru među svecima.” Mast je bila tako sočna i bogata okusa da su mački ubrzo opet narasle zazubice. “Nema dva bez trećega”, rekla je mišu. “Zamisli, opet su me zamolili da budem kuma. Ovaj put je mališan posve crn, nema na njemu ni jedne jedine bijele dlake, osim na šapicama. To je prava rijetkost, znaš, dogodi se tek svakih nekoliko godina. Pustit ćeš me, zar ne?” “Svrha? Polanema?” reče miš. “Baš su neobična imena u tvojoj obitelji! Ne mogu im se čudom načuditi.” “Ah, svašta”, reče mačka. “Od jutra do mraka sjediš u kući i vrtiš repom, pa ti se svakakve besmislice vrzmaju po glavi. Trebao bi van na svjež zrak.” Miš nije bio siguran da je to baš tako, ali dok mačke nije bilo, namučio se kako bi pospremio kuću i kako bi sve bilo čisto i uredno. Za to vrijeme, mačka je u crkvi zdušno lizala mast iz ćupa. Posljednje je tragove morala pokupiti šapama, a onda je sjedila i divila se vlastitom odrazu na dnu ćupa. “Slatke li muke, isprazniti ćup”, pomislila je. Bilo je kasno navečer kad se dogegala kući. Čim je ušla, miš je pitao kakvo je ime nadjenuto trećem mališanu. “Pretpostavljam da ti se ni ovo neće svidjeti”, reče mačka. “Nazvali su ga Nišnema.” “Nišnema!” zakuka miš. “Jao, to me brine, najiskrenije. Nikad nigdje nisam

pročitao to ime. Što bi to moglo značiti?” Tad je ovio rep oko sebe i otišao spavati. Nitko više nije molio mačku da bude kuma. A kad je došla zima i vani nije bilo ničega za jelo, miš se sjeti ćupa punog slasne masti, skrivenog na sigurno ispod crkvenog oltara. Pa reče: “Hajde, mačko, idemo po onaj ćup masti koji smo spremili. Pomisli kako će samo to biti fino.” “Da”, reče mačka. “Uživat ćeš kao i da isplaziš taj svoj mali jezik kroz prozor.” I tako su krenuli. A kad su došli u crkvu, ćup je još bio tamo, dakako, ali, naravno, bio je prazan. “Oh! Oh! Oh!” na to će miš. “Sad mi pomalo sviće! Eto kakva si ti prijateljica. Nisi ti nikome bila kuma! Dolazila si ovamo i sve si požderala. Najprije s vrha...” “Čuvaj se!” reče mačka. “Onda već pola nema...” “Upozorila sam te!” “A onda niš...” “Reci samo još jednu riječ pa ću i tebe pojesti!” “... nema!” reče miš, ali bilo je prekasno: mačka je skočila na njega i u trenu ga progutala. A što ste drugo očekivali? Upravo je tako na ovome svijetu. *** Vrsta priče: ATU 15, Lažno kumstvo radi krađe hrane Izvor: priču je braći Grimm ispričala Gretchen Wild Slične priče: Italo Calvino, Kuma Lija i kum Vuk (Fiabe italiane); Joel Chandler Harris, Gospodin zec pogrickao maslac (The Complete Tales of Uncle Remus) Jednostavna i vrlo česta priča. U više inačica poseže se za skatološkom prizemnošću: stvarni krivac razmaže maslac ispod repa usnulog ortaka kako bi dokazao da je kriv ortak. Ideju za odraz na dnu ćupa posudio sam iz priče iz zbirke Ujak Remus koja, kao i ova verzija, završava slijeganjem ramenima na nepravdu u svijetu: “Nevolja kao da čeka iza ugla da nas sve zaskoči” (The Complete Tales of Uncle Remus, str. 53).

3.

DEČKO KOJI JE OTIŠAO OD KUĆE Bio jednom otac s dva sina. Stariji je bio dovitljiv i bistar i svemu je bio dorastao, ali mlađi je bio tako tupav da ništa nije razumio i ništa nije bio u stanju naučiti. Svi koji su ga poznavali govorili su: “Taj će dečko svom ocu zadati briga.” Kad god je nešto trebalo obaviti, uvijek je to morao stariji sin. No jedno stariji sin nipošto nije htio: kad bi ga otac zamolio da ode po nešto dok pada mrak ili se već posve smračilo, a put vodi preko groblja ili sličnog jezivog mjesta, on bi odvratio: “Oh, ne, oče, neću tamo, od toga me podilaze žmarci.” Ili navečer, kad bi ljudi sjeli uz vatru te su pričali priče o duhovima ili ukletim mjestima, netko bi od okupljenih katkad rekao: “Oh, od toga me podilaze žmarci.” Mlađi sin obično je sjedio u kutu i slušao, ali nije shvaćao što su to žmarci. “Svi govore: ‘Od toga me podilaze žmarci, od toga me podilaze žmarci!’ Ne znam o čemu govore. Mene nikakvi žmarci nisu podilazili, a slušao sam jednako pozorno kao i oni.” Jednoga mu dana otac reče: “Čuj, sine, sve si veći i snažniji. Još malo i odrastao si, pa je vrijeme da počneš zarađivati za život. Pogledaj svog brata! Naučio se teško raditi, ali ti nisi ništa naučio, koliko ja vidim.” “O, da, oče”, rekao je on. “Volio bih zarađivati za život, doista bih to volio. Htio bih naučiti kako se dobivaju žmarci. To uopće ne razumijem.” Stariji ga je brat čuo i nasmijao se. “Kakav glupan!” pomisli. “Nikad ništa od njega. Od tog brašna nema pogače.” Otac je mogao samo uzdahnuti. “Pa, žmarci ti neće škoditi,” rekao je, “ali od žmaraca nećeš moći živjeti.” Nekoliko dana poslije navratio je u posjet crkvenjak. Otac nije izdržao te je istresao na stol sve svoje brige zbog mlađega sina, zbog toga kakva je budala,

ništa nije u stanju naučiti i ništa ne razumije. “Evo, na primjer”, rekao je. “Kad sam ga pitao čime se želi baviti u životu, rekao je da želi naučiti kako dolaze žmarci.” “Ako to želi,” reče crkvenjak, “pošaljite ga k meni. Pokazat ću ja njemu što su žmarci. Vrijeme je da se tog dečka dovede u red.” “Toga ste se dobro sjetili”, reče otac, promislivši. “Možda će netko drugi imati više uspjeha. U svakom slučaju, dečku će to koristiti.” Tako je crkvenjak poveo dečka sa sobom kući i dao mu da bude zvonar. Kad je naučio zvoniti, crkvenjak ga je jedne noći probudio u ponoć i rekao da se popne na zvonik i da zvoni. “Sad ćeš ti meni naučiti što su žmarci”, pomislio je crkvenjak i, dok se dečko oblačio, ušuljao se prije njega u zvonik. Dečko se popeo, a kad je posegnuo za užetom da zazvoni, ugledao je bijelu priliku kako stoji na vrhu stuba, točno nasuprot zvona. “Tko je tamo?” upitao je. Prilika se nije oglasila ni pomakla. “Bolje vam je da kažete tko ste”, viknu dečko. “Nemate što tražiti ovdje usred noći.” Crkvenjak je ostao posve nepomičan. Bio je uvjeren da će dečko pomisliti da je duh. Dečko opet viknu: “Upozoravam vas. Recite tko ste ili ću vas baciti niza stube. Tko ste i što hoćete?” Crkvenjak pomisli: “Ma sigurno me ne bi bacio niza stube.” Pa je stajao ukipljen i nije davao glasa od sebe. Zato je dečko još jednom viknuo, a kako odgovora i dalje nije bilo, zaderao se: “E pa, što si tražio, to ćeš sad i dobiti!” Tad se zaletio u bijelu priliku i gurnuo je niza stube. Duh se skotrljao sve do dna i ostao ležati stenjući u kutu. Kad se uvjerio da mu više nitko neće zadavati nevolje, dečko je zazvonio, kako mu je rečeno, pa se vratio u krevet. Crkvenjakova je žena cijelo to vrijeme čekala, a kad joj se muž nije vratio, zabrinula se. Otišla je probuditi dečka. “Gdje mi je muž?” upitala je. “Jesi li ga vidio? Popeo se na zvonik prije tebe.” “Nemam pojma”, reče dečko. “Ja ga nisam vidio. Netko je stajao kraj zvona omotan bijelom plahtom, ali nije odgovarao i nije htio otići, pa sam pomislio da sigurno nema dobre namjere i gurnuo sam ga niza stube. Pođite vidjeti, vjerojatno je još tamo. Bilo bi mi žao da je to on. Bome je odjeknulo kad je tresnuo.” Žena je istrčala i našla muža kako stenje od boli, slomljene noge. Uspjela ga je odvesti kući, a zatim je uz vrisku odjurila dečkovu ocu. “Onaj vaš blesavi sin!” vikala je. “Znate li što je učinio? Bacio je mog muža s vrha zvonika! Nesretnik je slomio nogu i ne bih se čudila da mu je još pola svih

kostiju smrskano! Vodite mi tog niškoristi iz kuće prije nego što nas snađe još veće zlo. Da ga moje oči više nisu vidjele!” Otac je bio zgrožen. Odjurio je u crkvenjakovu kuću i izvukao dečka iz kreveta. “Što to dovraga izvodiš?” rekao je. “O crkvenjaka da se ogriješiš? Sam te đavao valjda na to nagovorio!” “Ali, oče,” reče dečko, “nisam ja ništa skrivio. Nisam pojma imao da je to crkvenjak. Stajao je kraj zvona omotan bijelom plahtom. Nisam ga mogao prepoznati, a triput sam ga upozorio.” “Bože dragi!” reče otac. “S tobom samo nevolje. Bježi mi s očiju, hajde. Ne želim te više ni vidjeti.” “Drage volje”, reče dečko. “Samo se strpi da se razdani, pa ću otići u svijet i pustiti te na miru. Mogao bih u potragu za žmarcima, tako ću steći zanat i napokon ću moći zarađivati za život.” “Za žmarcima, ma nemoj! Kako god hoćeš, meni je savršeno svejedno. Evo, tu ti je pedeset talira. Uzmi ih i idi u bijeli svijet, ali da se nisi usudio ikome reći odakle si i tko ti je otac. Bilo bi me sram.” “Dobro, oče, da, poslušat ću te. Ako je to sve što tražiš, to ću lako zapamtiti.” Pa čim je svanulo, dečko spremi svojih pedeset talira u džep te se otputi, ponavljajući stalno: “Da su mi barem žmarci! Da su mi barem žmarci!” Putnik koji je slučajno išao istim putem čuo je što dečko govori. Nisu daleko odmakli kad su ugledali vješala. “Gle,” reče muškarac, “evo ti savjet. Vidiš li ona vješala? Sedmorica su tamo pala u zagrljaj užareve kćeri i sad uče letjeti. Sjedneš li ispod i pričekaš da padne mrak, da vidiš žmaraca!” “Doista?” na to će dečko. “Samo tako? E pa, onda ću začas naučiti. Bude li do jutra žmaraca, dobit ćeš od mene pedeset talira. Samo se vrati po mene.” Otišao je do vješala, sjeo u podnožje i čekao da padne noć. Bilo mu je hladno, pa je naložio vatru, no oko ponoći zapuhao je vjetar i nije se mogao ugrijati usprkos zapaljenim cjepanicama. Vjetar je njihao obješene amo-tamo, tako da su tijela udarala jedno o drugo, a dečko je pomislio: “Ako se ja smrzavam tu dolje uz vatru, onim sirotanima tamo gore sigurno je još hladnije.” Uspravio je ljestve, popeo se i odvezao ih, jednog po jednog, te spustio svu sedmoricu. Zatim je dodao još nekoliko cjepanica u vatru, a mrtvace je rasporedio uokolo da se ugriju; no oni su samo nepomično sjedili, čak i kad im se odjeća zapalila. “Hej, pazite”, rekao je. “Objesit ću vas opet ne budete li oprezniji.” Dakako, mrtvaci se uopće nisu obazirali. Samo su i dalje piljili u prazno, dok im je odjeća bila u plamenu. Dečka je to naljutilo. “Rekao sam vam da pazite!” kazao je. “Ne želim se zapaliti samo zato što ste vi prelijeni da noge izvučete iz vatre.” Pa ih je sve

ponovno objesio, u nizu jednog do drugog, a on se ispružio uz vatru i zaspao. Ujutro se probudio kad je onaj putnik došao po pedeset talira. “Sinoć je žmaraca bilo koliko voliš, zar ne?” rekao je. “Ne”, reče dečko. “Kako bih išta naučio od tih glupana? Nisu ni pisnuli, samo su tu nepomično sjedili, čak i kad im je vatra zahvatila hlače.” Muškarac je shvatio da nema nikakvih izgleda da se domogne pedeset talira, pa je odmahnuo rukom i otišao. “Kakva budala!” rekao je u sebi. “U životu još nisam sreo takvog tupana.” Dečko je nastavio svojim putem, i dalje mrmljajući: “Da su mi barem žmarci! Da su mi barem žmarci!” Iza njega je išao vozar, čuo ga je, sustigao i upitao: “Tko si ti?” “Nemam pojma”, reče dečko. “A odakle si?” “Nemam pojma.” “Pa dobro, a tko ti je otac?” “Ne smijem reći.” “A što to stalno mrmljaš sebi u bradu?” “Ah, ja bih žmarce, ali me nitko ne zna naučiti kako.” “Ti si ubogi blesan”, reče vozar. “Pođi sa mnom, pobrinut ću se da nađeš barem krov nad glavom.” Dečko je pošao s njim i navečer su došli do gostionice, gdje su odlučili prenoćiti. Dok su ulazili u glavnu prostoriju, dečko će opet: “Da su mi barem žmarci! Ah, da su mi barem žmarci!” Gostioničar ga je čuo te rekao kroza smijeh: “Ako to želiš, posrećilo ti se. Nedaleko odavde smiješi ti se dobra prilika za to.” “Pssst,” oglasi se gostioničareva žena, “ne spominji to. Sjeti se svih onih nesretnika koji su poginuli. Prava bi šteta bila da lijepe oči ovoga mladića više nikad ne vide svjetlo dana!” “Ali ja hoću žmarce”, reče dečko. “Zato sam otišao od kuće. Što ste htjeli reći? Kakvu ste to priliku spominjali? Gdje je?” Dodijavao im je sve dok mu gostioničar nije ispričao da se u blizini nalazi dvorac nastanjen duhovima, gdje sve o žmarcima može naučiti tko god to želi, izdrži li ondje na straži tri noći zaredom. “Kralj je obećao da će dati ruku svoje kćeri komu god to pođe za rukom,” rekao je, “a kraljevna je, tako mi časti, najljepša djevojka otkako je svijeta. Da stvar bude bolja, u dvorcu se nalaze silne gomile blaga koje čuvaju zli duhovi. I blago je tvoje ako izdržiš tamo tri noći, a ima ga dovoljno da se svatko obogati. Mnogo je mladića otišlo gore da pokuša, ali nijedan nije izašao.” Ujutro je dečko otišao kralju i rekao mu: “S vašim dopuštenjem, ostat ću tri noći zaredom u dvorcu s duhovima.”

Kralj ga je odmjerio i svidjelo mu se što vidi. Zato je rekao: “Imaš moje dopuštenje da u dvorac poneseš tri stvari, ali nijedna od njih ne smije biti živa.” Dečko reče: “Kad je tako, volio bih nešto da naložim vatru, blanju i tesarski stol s nožem.” Kralj je naredio da se sve to odnese u dvorac za dana. Kad je pala noć, dečko je ušao i u jednoj od odaja naložio veliku vatru, dovukao je tesarski stol s nožem te je sjeo za blanju. “Eh, da su mi barem žmarci!” rekao je. “Ali ni ovo mjesto ne obećava.” Netom prije ponoći potaknuo je vatru. Tek što je puhnuo u nju, začuo je glasove iz kuta. “Mijau, mijaul Tako nam je hladno!” rekli su. “Zašto toliko drečite?” rekao je osvrnuvši se iza sebe. “Ako vam je hladno, dođite i sjednite uz vatru.” Istog trena iz mraka su iskočile dvije goleme crne mačke, sjele mu svaka s jedne strane i zurile u njega očima crvenim poput žeravica. “Jesi li za partiju karata?” upitaše one. “Zašto ne?” odgovori on. “Ali da vam najprije vidim pandže.” Na to one ispružiše šape. “Bože dragi,” reče on, “kako su vam dugačke pandže. Morat ću vam ih podrezati prije kartanja.” Pa pograbi mačke za vrat, podignu ih na tesarski stol i stisnu im šape u škripac. “Uopće mi se ne sviđaju”, reče. “Prisjelo mi kartanje kad ih vidim.” Pa pogubi obje mačke i baci ih u jarak ispod dvorca. Tek što je sjeo, iz svih kuteva sobe navalili su crni psi i crne mačke, svi s usijanom ogrlicom na usijanom lancu. Nagrnuli su odasvud, toliko njih da se na kraju više nije mogao pomaknuti. Zavijali su, lajali, stravično drečali, skakali su u vatru i na sve strane razbacali zapaljene cjepanice. Neko je vrijeme radoznalo promatrao, no naposljetku je izgubio strpljenje. Dohvatio je nož i viknuo: “Van, svi van, podlaci jedni!” Te je s veseljem sjekao oko sebe. Neke je ubio, a ostali su pobjegli. Kad su se svi preživjeli povukli, mrtve je bacio u jarak i vratio se unutra da se ugrije. Ali oči su mu se sklapale i legao je na veliku postelju u kutu sobe. “Tu će biti udobno”, pomisli. “Baš ono što mi treba!” No čim se ispružio, postelja se pomakla. Otklizala je do vrata, koja su se širom otvorila, a zatim se skotrljala kroz cijeli dvorac, sve brže i brže. “Nije loše,” reče dečko, “ali hajdemo još brže.” I kotrljala se postelja dalje kao da je vuče šest rasnih konja, hodnicima, uza stube i natrag, sve dok iznenada - hop! Prevrnula se i zarobila ga ispod sebe. Nalegla je na njega kao planina.

No on je zbacio pokrivače i jastuke i iskobeljao se van. “Ja sam se postelje nauživao”, viknuo je glasno. “Tko god je hoće, njegova je.” Tad se ispružio kraj svoje vatre i mirno zaspao. Kad je ujutro došao kralj, zatekao ga je tamo kako leži i rekao: “Ah, kakva šteta. Duhovi su ga ubili. A tako zgodan mladić!” Dečko ga je čuo i odmah je ustao. “Još me nisu ubili, vaše veličanstvo”, rekao je. “Ah, živ si!” reče kralj. “Drago mi je što te vidim. Kako si se snašao?” “Vrlo dobro, hvala”, reče dečko. “Jedna noć manje, treba izdržati još dvije.” Vratio se u gostionicu. Gostioničar je bio zapanjen. “Živ si! Nisam mislio da ću te opet vidjeti. I, je li bilo žmaraca?” “Ne, ni jedan jedini. Nadam se da će mi noćas netko pokazati što su žmarci.” I sljedeće se večeri popeo u dvorac, naložio vatru i sjeo. “Oh!” uzdahnuo je. “Volio bih da mi netko pokaže što su žmarci.” Kako se bližila ponoć, iz dimnjaka je počeo dopirati zvuk komešanja. Zatim tresak, povici, naguravanje, vriska i, na koncu, uz glasan krik, donja polovica muškarca pala je na ognjište. “Što to radiš?” upita dečko. “Gdje ti je druga polovica?” No polučovjek, budući da nije imao oči ni uši, nije ga mogao čuti niti vidjeti gdje je što, pa je jurcao po sobi zabijajući se u stvari, padao je i s mukom se dizao. Tad se iz dimnjaka ponovno začula buka i u oblaku je čađe ispala i gornja polovica koja je nedostajala, te se brže-bolje iskobeljala iz vatre. “Što, nije dovoljno vrelo?” upita dečko. “Noge! Noge! Ovuda! Ovamo!” zazvala je gornja polovica, ali donja nije mogla čuti i samo je i dalje posrtala uokolo, sve dok je dečko nije zgrabio za koljena i tako je čvrsto držao. Gornja je polovica tad naskočila na nju i istog su trena ponovno postale jedno. A bio je to jeziv muškarac. Sjeo je na dečkovo mjesto uz vatru i nije se htio pomaknuti, pa ga je dečko oborio udarcem i sjeo. Tad se ponovno začulo komešanje i šest je mrtvaca ispalo iz dimnjaka, jedan za drugim. Nosili su devet bedrenih kosti i dvije lubanje te su kosti posložili kao čunjeve za kuglanje. “Mogu li i ja kuglati s vama?” “A imaš li novca?” “Da, mnogo”, reče dečko. “Ali kugle vam nisu dovoljno zaobljene.” Uzeo je lubanje, stavio ih u strug i okretao tako dugo dok nisu postale okrugle. “Tako je bolje”, reče. “Sad će se kotrljati kako treba. Baš će biti zabavno!” Neko je vrijeme kuglao s mrtvacima i izgubio dio novca. Naposljetku, u ponoć, sat je odbio dvanaest i svi su iščezli, svi do jednoga. Dečko je mirno legao

i zaspao. Ujutro ga je ponovno posjetio kralj, da provjeri kako je bilo. “Kako je bilo ovaj put?” upita. “Malo sam kuglao”, odgovori dečko. “I izgubio sam nešto novca.” “A je li bilo žmaraca?” “Ni jednog jedinog”, odvrati on. “Uživao sam u kuglanju, ali to je sve. Da su mi barem žmarci!” Treće je večeri ponovno sjeo na svoje mjesto uz vatru i uzdahnuo: “Samo još jedna noć”, rekao je. “Nadam se da je ovo noć za žmarce.” Već je bila gotovo ponoć, kad je začuo kako se težak bat koraka primiče sobi, da bi potom ušlo šest krupnih muškaraca s lijesom. “Oh, zar je netko umro?” upita dečko. “Valjda moj bratić. Preminuo je prije nekoliko dana.” Zazviždao je i zazvao: “Hajde, rođače, izađi! Dođi da se pozdravimo!” Ona su šestorica spustila lijes i otišla. Dečko je podigao poklopac i zagledao se u mrtvaca koji je ležao unutra. Opipao je mrtvo lice, no ono je, dakako, bilo hladno kao led. “Nema veze,” rekao je, “ja ću te ugrijati.” Zagrijao je ruke iznad vatre i obujmio njima mrtvačeve obraze, no lice je ostalo hladno. Tad je izvukao leš, polegao ga kraj vatre, s mrtvačevom glavom u svome krilu, te mu je trljao ruke ne bi li mu potaknuo krvotok. Ni to nije pomoglo. “Znam!” reče. “Ljudi se ugriju kad legnu jedan kraj drugoga. Uzet ću te k sebi u postelju, da, tako ćemo.” I tako je polegao mrtvaca u svoju postelju te se zavukao kraj njega i pokrio ih obojicu. Nakon nekoliko se minuta mrtvac pomaknuo. “Tako treba!” reče dečko da ga potakne. “Hajde, rođače! Samo što nisi oživio.” No mrtvac se odjednom uspravi i riknu: “Tko si ti? Ha? Zadavit ću te, vraže prokleti!” Htio je dečka uhvatiti za vrat, ali dečko je bio brži i nakon malo hrvanja vratio ga je u lijes. “I to mi je lijepa hvala”, rekao je zabijajući čavle da se poklopac više ne može podignuti. Čim je poklopac pribijen, pojavila su se opet ona šestorica. Podigli su lijes i polako ga iznijeli. “Uh, tu nema pomoći”, u očaju će dečko. “Ovdje nikad neću naučiti što su žmarci.” Čim je to izgovorio, iz mraka u kutu sobe izronio je starac. Bio je krupniji čak i od one šestorice koja su nosila lijes, brada mu je bila dugačka i sijeda, a oči su

mu zlobno blistale. “Bijedni crve”, rekao je. “Uskoro ćeš naučiti što su žmarci. Noćas ćeš umrijeti.” “Misliš? Najprije me moraš uloviti”, reče dečko. “Trči koliko te noge nose, ali meni nećeš pobjeći!” “Jak sam kao i ti, vjerojatno čak i jači”, reče dečko. “To ćemo još vidjeti”, reče starac. “Dokažeš li da si jači od mene, pustit ću te. Ali nećeš. A sad pođi sa mnom.” Starac je vodio dečka dvorcem, niz mračne hodnike i mračna stubišta, sve do kovačnice duboko u utrobi zemlje. “Da vidimo sad tko je jači”, rekao je i uzeo sjekiru te jednim udarcem zabio nakovanj u zemlju. “Mogu ja bolje i od toga”, reče dečko. Uzeo je sjekiru i tako udario po drugom nakovnju da se ovaj na tren raspuknuo, a u tom je trenu dečko zgrabio starca za bradu i gurnuo je u pukotinu u nakovnju. Pukotina se zatvorila i starac je bio uhvaćen. “Jesam te”, reče dečko. “Sad ćeš ti vidjeti tko tu umire.” Dohvatio je željeznu motku i nemilosrdno je tukao starca, zasipao ga je udarcima sve dok ovaj nije zacvilio, zastenjao i zaplakao: “U redu! Prestani! Predajem se!” Obećao je dečku veliko bogatstvo ako ga pusti. Dečko je sjekirom raširio pukotinu i oslobodio mu bradu, a starac ga je odveo u drugi podrum duboko ispod dvorca i pokazao mu tri škrinje pune zlata. “Jedna je za sirotinju,” objasnio je, “druga je za kralja, a treća je tvoja.” Tog je trena otkucala ponoć i starac je iščezao, a dečko je ostao sam u mraku. “E pa, toliko o tome”, rekao je. “Znam ja natrag i sam.” Tapkao je držeći se zidova i tako se uspio vratiti u svoju odaju, gdje je zaspao uz vatru. Ujutro je došao kralj. “Sad već sigurno znaš što su žmarci”, rekao je. “Ne”, reče dečko. “Pitam se, što bi mogli biti ti žmarci? Ležao sam kraj svog mrtvog bratića, a onda je došao dugobradi starac i pokazao mi je gdje je blago, ali nitko mi nije pokazao što su žmarci.” Iznijeli su zlato i podijelili ga, a dečko se potom oženio kraljevnom. Kad je došlo vrijeme za to, naslijedio je kraljevstvo. No koliko god volio svoju ženu i koliko god sretan bio, mladi je kralj uporno ponavljao: “Da su mi barem žmarci! Kad bih barem znao kako je to kad te podilaze žmarci!” Na kraju je to dojadilo mladoj kraljici. Potužila se svojoj sluškinji, koja joj je rekla: “Prepustite to meni, vaše veličanstvo. Pokazat ću ja njemu što su žmarci.” Sluškinja je sišla na potok i nahvatala puno vjedro klenova. Iste noći, kad je

mladi kralj zaspao, rekla je kraljici da razgrne pokrivač i izlije vjedro na muža. Ona je tako i postupila. Mladi je kralj najprije osjetio hladnu vodu, a zatim i ribice kako se koprcaju i bacakaju po njemu. “Uh, uh, uh!” viknuo je. “Joj! Od čega me to podilaze žmarci? Jao! Da, osjećam žmarce! Napokon me podilaze žmarci! Bog te blagoslovio, ženo moja draga! Tebi je uspjelo što nikom drugom nije. Osjećam žmarce!” *** Vrsta priče: ATU 326, Mladićkojije htio doznatišto je strah Izvor: Kraća je verzija objavljena u prvom izdanju Grimmovih bajki iz 1812, ali priča kakva se ovdje nalazi izašla je u drugom izdanju iz 1819, prema pisanoj inačici koju je braći poslao Ferdinand Siebert iz Treyse u okolici Kassela. Slične priče: A.N. Afanasjev, Čovjek koji nije znao za strah (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Dečko koji se ničeg nije bojao, Neustrašiva djevojka, Dobivena oklada (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Giovannin Neustrašivi (Talijanske bajke), Mrtvačeva ruka, Neustrašivi glupan, Kraljica Triju brda zlata (Fiabe italiane) Vrlo rasprostranjena priča, koja je u drukčijoj verziji uvrštena u knjigu komentara uz Dječje i kućne bajke što su je braća Grimm objavila 1856. godine. Od četiri Calvinove inačice, najživopisnija je i najzabavnija Mrtvačeva ruka, ali s obzirom na to da njezin junak ne želi izričito doznati što je strah, nije mu potrebna završna lekcija iz vjedra punog klenova. Kao ni junakinji Neustrašive djevojke Katharine M. Briggs, vrlo lijepe priče iz Norfolka koja s ovom dijeli nesretnu crkvenjakovu sudbinu i otkriće blaga u podrumu uz pomoć duha. Mislim da je Grimmova verzija najbolja. Većina inačica ove priče obojena je nekom veselošću: duhovi i mrtvaci su komični, a ne strašni. Marina Warner u svojoj knjizi Od zvijeri do plavuše (From the Beast to the Blonde) predlaže tumačenje vjedra s klenovima u seksualnom ključu.

4.

VJERNI IVAN Bio jednom star kralj koji se razbolio, a dok je ležao u bolovima, pomisli: “Ova postelja u kojoj ležim bit će mi samrtna postelja.” Pa reče: “Pozovite mi vjernog Ivana, želim razgovarati s njim.” Vjerni Ivan bio mu je najdraži sluga. Zvali su ga tako jer je čitav život bio pouzdan i odan kralju. Kad je ušao u kraljevu spavaonicu, kralj ga je pozvao da priđe postelji te mu rekao: “Dobri moj i vjerni Ivane, neću ja još dugo na ovome svijetu. Jedina mi je još briga moj sin. Dobar je on momak, ali mlad je i ne zna uvijek što je najbolje za njega. Ne budem mogao u miru sklopiti oči ako mi ne obećaš da ćeš mu biti poput poočima i da ćeš ga naučiti svemu što bi trebao znati.” Vjerni Ivan reče: “Drage volje. Neću ga iznevjeriti i vjerno ću mu služiti, i po cijenu vlastitog života.” “To mi je velika utjeha”, reče kralj. “Sad mogu spokojno umrijeti. Kad mene ne bude, evo što moraš: pokaži mu cijeli dvorac, sve riznice, odaje, dvorane i sva blaga u njima. Ali drži ga podalje od zadnje sobe u dugačkom hodniku. Tamo je portret kraljevne od Zlatokrova i vidi li tu sliku, zaljubit će se. Znat ćeš da se to dogodilo ako padne u nesvijest. A zatim će se izvrgnuti svakakvim opasnostima, njoj za ljubav. Čuvaj ga od toga, Ivane, to je posljednje što tražim od tebe.” Vjerni je Ivan dao riječ, a stari je kralj legao natrag na svoje jastuke i umro. Poslije pogreba, vjerni Ivan reče mladome kralju: “Vrijeme je da vidite sve svoje posjede, vaše veličanstvo. Vaš me otac zamolio da vam pokažem cijeli dvorac. Sad je vaš i morate znati kakva sve blaga čuva.” Ivan ga je svuda proveo, po višim katovima i nižim katovima, sve do potkrovlja i po podrumima duboko pod zemljom. Sve su se velebne odaje za njega otvorile - sve osim jedne, jer vjerni Ivan držao je mladoga kralja podalje od zadnje sobe u dugačkom hodniku, gdje je visio portret kraljevne od Zlatokrova. Slika je bila izložena tako da je smjesta ugleda svatko tko uđe, a bila je naslikana tako vješto da se činilo da je

kraljevna živa i da diše. Nitko ne bi mogao zamisliti ništa ljepše na ovome svijetu. Kralj je opazio da ga pred tim vratima vjerni Ivan stalno požuruje dalje ili mu nastoji odvući pozornost kad im se približe, te je rekao: “Daj, Ivane, jasno mi je da me nastojiš spriječiti da uđem tamo. Zašto nikad ne otvaraš ta vrata?” “Unutra je nešto strašno, vaše veličanstvo. Ne želite to vidjeti.” “Naravno da želim! Dosad sam već vidio čitav dvorac i ovo je posljednja prostorija. Želim znati što je u njoj!” Pokušao je nasilu otvoriti vrata, ali vjerni ga je Ivan spriječio. “Obećao sam vašemu ocu kralju da vam neću dopustiti da vidite što je unutra”, rekao je. “To bi nam obojici samo donijelo nesreću.” “E pa, tu se varaš”, reče mladi kralj. “Toliko sam znatiželjan vidjeti što je unutra da će biti nesreća ne budem li to mogao. Neću imati mira, ni danju ni noću, tako dugo dok ne saznam što je unutra. Ivane, otvori ta vrata!” Vjerni Ivan uvidje da nema izbora. Teška srca i uz duboke uzdahe, dohvati ključ iz snopa te otvori vrata. Ušao je prvi, u nadi da će spriječiti da mladom kralju pogled padne na portret, no uzalud: kralj je stajao na vršcima prstiju i navirivao mu se preko ramena. A dogodilo se baš kako je stari kralj predvidio: mladi je kralj ugledao portret i smjesta se u nesvijesti srušio na pod. Vjerni ga je Ivan podigao i odnio u njegove odaje. “O, Gospode,” pomisli, “ovo je loš početak njegova kraljevanja. Kakva će nas nesreća sada snaći?” No kralj je ubrzo došao k svijesti i rekao: “Divne li slike! Divne li djevojke! Tko je ona?” “Kraljevna od Zlatokrova”, reče vjerni Ivan. “Ah, Ivane, zaljubljen sam! Volim je toliko da, kad bi i sve lišće na svim stablima jezici bili, ne bi to mogli izraziti. Život bih dao za njezinu ljubav. Ivane, vjerni slugo, moraš mi pomoći! Kako ćemo do nje?” Vjerni se Ivan namučio dok je razmišljao o tome. Bilo je dobro poznato da je kraljevna povučene ćudi. Svejedno, ubrzo je smislio plan i otišao je izložiti ga kralju. “Sve je oko nje od zlata,” objasnio je, “stolovi, stolice, posuđe, naslonjači, noževi i vilice, sve od čistoga zlata. A među vašim je blagom, vaše veličanstvo, kao što sigurno znate, i pet tona zlata. Predlažem da kraljevski zlatari uzmu, recimo, tonu i izrade svakojake divote, ptice, zvijeri, neobične životinje i tomu slično. To bi joj se moglo svidjeti, pa bismo mogli iskušati sreću.” Kralj je okupio sve zlatare i rekao im što želi. Radili su danonoćno i izradili silno mnoštvo tako lijepih predmeta da je mladi kralj bio siguran da kraljevna nikad ništa slično nije vidjela. Sve su ukrcali na brod, a vjerni Ivan i kralj prerušili su se u trgovce tako da su

bili posve neprepoznatljivi. Digli su sidro i otplovili preko mora sve do grada u kojem je živjela kraljevna od Zlatokrova. Vjerni Ivan reče kralju: “Mislim da biste trebali čekati na brodu, vaše veličanstvo. Ja ću se iskrcati i izvidjeti zanima li kraljevnu naše zlato. Najbolje će biti da izložite što bi mogla pogledati. Malo ukrasite brod.” Kralj se revno poduhvatio toga, a vjerni Ivan iskrcao se na obalu skupivši nekoliko manjih zlatnih predmeta u pregaču te je pošao ravno u palaču. U dvorištu je zatekao prelijepu djevojku s dva zlatna vjedra koja je zahvaćala vodu iz dva izvora, jednog s običnom i jednog s mineralnom. Samo što se nije okrenula i ušla, kad je ugledala vjernog Ivana i upitala ga tko je. “Trgovac”, reče on. “Dolazim izdaleka da izvidim želi li itko naše zlato.” Razgrnuo je pregaču da joj pokaže. “Ah, kako je lijepo!” reče ona te spusti vjedra i uze zlato u ruke. “Moram ovo reći kraljevni. Znate, ona voli zlato i uvjerena sam da bi kupila sve što imate.” Primila je vjernog Ivana za ruku i povela ga na kat; bila je kraljevnina osobna sluškinja. Kraljevna je bila ushićena zlatom kad ga je vidjela. “Nikad nisam vidjela ništa tako lijepo izrađeno”, rekla je. “Ne mogu odoljeti. Koliko tražiš? Sve ću kupiti.” Vjerni Ivan reče: “Vaša kraljevska visosti, ja sam zapravo samo sluga. Moj je gospodar trgovac i obično se on bavi tim dijelom posla. A ovi maleni uzorci koje sam ponio nisu ništa u usporedbi s onim što još ima na brodu. Od zlata nikad nije izrađeno ništa ljepše.” “Sve donesi!” “Eh, rado bih vam udovoljio, ali toga je tako mnogo. Danima bi trajalo da se sve donese ovamo, a osim toga, trebalo bi toliko mjesta da se sve izloži, da mislim kako u vašoj palači nema dovoljno odaja, koliko god velika i sjajna bila.” Mislio je da bi joj to moglo pobuditi znatiželju i bio je u pravu, jer rekla je: “Onda ću ja doći na brod. Odmah me odvedi onamo i pogledat ću sva blaga tvojega gospodara.” Vjerni Ivan bio je vrlo zadovoljan i odveo ju je do broda. Kad je mladi kralj ugledao kraljevnu na pristaništu, shvatio je da je još ljepša nego na slici i srce mu je umalo iskočilo. No dopratio ju je na brod i poveo je u potpalublje, a vjerni je Ivan ostao na palubi. “Otisni se i zaplovi punim jedrima”, zapovjedio je nostromu. “Leti kao ptica zrakom.” Za to je vrijeme u potpalublju kralj pokazivao kraljevni zlatno posuđe i ostale divote, ptice, životinje, stabla i cvijeće, stvarno i izmišljeno. Prošli su sati, a ona nije primijetila da plove. Kad je sve pregledala, zadovoljno je uzdahnula. “Hvala vam, gospodine”, rekla je. “Kakva lijepa zbirka! Nikad nisam vidjela ništa slično. Ovo je doista izvanredno! Ali vrijeme je da pođem kući.” I tad se navirila kroz prozorčić na boku broda te shvatila da su na pučini.

“Što to radiš?” viknula je. “Gdje smo? Prevarili ste me! Da tako padnem trgovcu u ruke... Ali, nisi ti trgovac! Sigurno si gusar! Zar si me oteo? Oh, radije bih bila mrtva!” Kralj je primi za ruku i reče: “Nisam trgovac. Kralj sam, jednako visokoga roda kao i ti. Doveo sam te na brod na prevaru samo zato što me ljubav svladala. Kad sam ugledao tvoj portret u svojoj palači, u nesvijesti sam se srušio na pod.” Kraljevnu od Zlatokrova umirila je njegova ljubaznost, kojom je začas dopro do njezina srca te je pristala postati mu ženom. Dok je brod plovio dalje, vjerni Ivan sjedio je na pramcu i svirao violinu. Istodobno su tri gavrana letjela oko broda, da bi se spustili na pramčani jarbol, a vjerni Ivan prestao je svirati i osluškivao što govore, jer razumio je ptičji jezik. Prvi gavran reče: “Kraaak! Gle! To je kraljevna od Zlatokrova! Vodi je sa sobom kući!” Drugi gavran reče: “Da, ali još nije njegova!” Treći gavran reče: “Da, njegova je! Kraaak! Eno je gdje sjedi kraj njega na palubi.” “Što mu to vrijedi”, reče prvi. “Čim stupe na kopno, konj riđan dotrčat će im ususret, a kraljević će ga htjeti uzjahati. Kraaak! No uspije li, konj će sunuti uvis i odnijeti ga, te on više nikad neće vidjeti kraljevnu.” “Kraaak!” reče drugi. “Zar se to nikako ne može spriječiti?” “Da, naravno da može, ali oni to ne znaju. Ako netko drugi skoči u sedlo, izvuče pištolj iz korica i ustrijeli konja, kralj je spašen. Kraaak! Ali tko to učini, ne smije nikad otkriti kralju zašto je to učinio, inače će se okameniti do koljena.” “Ja znam još nešto”, reče drugi gavran. “Ni ustrijeljen konj neće spasiti kralja. Kad uđu u palaču, na zlatnu će ga pladnju dočekati krasno svadbeno ruho. Naizgled od zlata i srebra, zapravo će biti od sumpora i katrana, pa ako to obuče, spalit će ga sve do koštane srži. Kraaak!” “Od toga mu sigurno nema spasa”, reče treći. “Ah, ima. Lako je, ali oni to ne znaju. Netko u rukavicama mora uzeti ruho i baciti ga u vatru da izgori, a kralju neće biti ništa. Kraaak! No otkrije li kralju zašto je to učinio, okamenit će se od koljena sve do srca.” “Kakve li sudbine!” reče treći. “No opasnostima ni tu nije kraj. Sve i da ruho izgori, ne bih rekao da je kralju sudbina namijenila da se oženi svojom nevjestom. Poslije vjenčanja, kad zaplešu, mlada će kraljica iznenada problijedjeti i pasti kao da je mrtva.” “A ima li joj spasa?” upita prvi. “Bar je to lako, kad bi netko to znao. Samo je treba podići, ugristi za desnu dojku, isisati tri kapi krvi iz nje i ispljunuti ih. Tako će je vratiti u život. No otkrije li taj kralju zašto je to učinio, okamenit će se čitav, od glave do pete.

Kraaak!” Gavrani tad odletješe. Vjerni Ivan razumio je sve do posljednje riječi te je utihnuo i snuždio se. Ne učini li sve što su gavrani rekli, njegov će gospodar umrijeti, ali objasni li kralju zašto se tako čudno ponio, sam će se okameniti. No na koncu reče u sebi: “On je moj gospodar i spasit ću mu život čak i ako me to bude koštalo vlastitog.” Kad su pristali, sve se dogodilo točno kako je gavran rekao. Trkom im je prišao veličanstven riđan, osedlan i zlatom zauzdan. “Dobar znak!” reče kralj. “On me može odnijeti do palače.” I već se htjede popeti u sedlo, kad ga vjerni Ivan odgurnu da bi sam skočio na konja. Već idućeg trena izvadi pištolj iz korica na sedlu te ustrijeli konja. Ostali kraljevi sluge nisu naročito voljeli Ivana, pa su rekli: “Kakva šteta, ubiti tako lijepoga konja! A onako odgurnuti kralja, i to baš kad ga je konj trebao odnijeti do palače.” “Pazite što govorite”, reče kralj. “Ipak je to vjerni Ivan. Siguran sam da je imao dobar razlog za to.” Ušli su u palaču, a u predvorju je na zlatnu pladnju ležalo predivno ruho, baš kao što je gavran rekao. Vjerni Ivan budno je pazio i čim je kralj zakoračio da ga uzme, Ivan je navukao rukavice, zgrabio ruho i bacio ga u vatru. Buknulo je jarkim plamenom. Ostali sluge opet su se došaptavali: “Vidite li vi to? Jeste li vidjeli što je učinio? Spalio je kraljevo svadbeno ruho!” No mladi je kralj rekao: “Prekinite! Siguran sam da je Ivan imao dobar razlog. Pustite ga na miru.” Tad je održano vjenčanje. Nakon obreda uslijedio je ples, a vjerni je Ivan stajao uza zid plesne dvorane i nije skidao pogleda s kraljice. Odjednom je problijedjela i srušila se na pod. Ivan joj je smjesta pritrčao, podignuo je i odnio u kraljevsku spavaonicu. Položio ju je na postelju, kleknuo i najprije zagrizao desnu dojku, a zatim isisao tri kapi krvi te ih ispljunuo. Istog je trena otvorila oči, osvrnula se oko sebe i uspravila, pravilno dišući, opet savršeno zdrava. Kralj je sve to vidio, a budući da nije shvaćao zašto je Ivan tako postupio, naljutio se i naredio stražarima da ga smjesta bace u tamnicu. Idućeg je jutra vjerni Ivan osuđen na smrt i odveden do vješala. Dok je stajao na stratištu s omčom oko vrata, rekao je: “Svim osuđenicima na smrt dopušteno je izgovoriti posljednje riječi. Imam li i ja pravo na to?” “Da”, reče kralj. “Imaš pravo na to.” “Nepravedno sam osuđen”, reče vjerni Ivan. “Uvijek sam vam bio odan, vaše veličanstvo, kao što sam bio i vašemu ocu.” Prepričao je tada cijeli razgovor između gavrana na pramčanom jarbolu i objasnio da je morao čudno postupiti kako bi kralja i kraljicu spasio od smrti.

Kad je to čuo, kralj je viknuo: “Oh, vjerni moj Ivane! Pomilovan si! Pomilovan si! Odmah ga spustite!” No s Ivanom se događalo nešto neobično: tek što je izgovorio posljednju riječ, stopala pa noge i onda trup i ruke te naposljetku glava pretvorili su mu se u kamen. Kralja i kraljicu shrvala je tuga. “O, strašne li nagrade za takvu odanost!” reče kralj te zapovjedi da kameni lik odnesu u njegovu spavaonicu i smjeste uz postelju. Svaki put kad bi ga pogledao, suze bi mu potekle niz obraze i rekao bi: “O, da mi te vratiti u život, dragi moj, prevjerni Ivane!” Nakon nekog vremena kraljica je rodila blizance, dva zdrava i vesela dječaka, koji su joj bili najveća radost. Jednoga dana, dok je kraljica bila u crkvi, dječaci su se igrali u očevoj spavaonici, a on je pogledao kameni lik i rekao, kao i svaki put: “O, dragi moj vjerni Ivane, da mi te vratiti u život!” A tada je, na njegovo zaprepaštenje, kamen progovorio: “Možete me vratiti u život ako žrtvujete najmilije.” Kralj reče: “Za tebe ću se odreći svega što imam!” Kamen nastavi: “Odrubite li svojoj djeci glavu vlastitim rukama te me poprskate njihovom krvlju, oživjet ću.” Kralj je bio zgrožen. Da ubije vlastitu voljenu djecu! Strašne li cijene! No sjetio se kako je vjerni Ivan bio spreman dati život za one kojima je služio, pa je stisnuo zube, isukao mač i u trenu vlastitoj djeci odsjekao glave. A kad je kameni lik poprskao njihovom krvlju, kamen se ponovno preobrazio u živo tijelo, od glave do pete, i ondje je stajao vjerni Ivan, živ i zdrav. Rekao je kralju: “Vaša će vjernost, veličanstvo, biti nagrađena.” Na to je Ivan uzeo dječje glave te ih vratio na njihovo mjesto, protrljao im je vratove njihovom vlastitom krvlju i djeca su se uspravila, zažmirkala i oživjela te nastavila skakati po sobi i igrati se kao da ništa nije bilo. Kralj je bio presretan. Tad je čuo da se kraljica vratila iz crkve, pa je Ivana i djecu sakrio u ormar. Kad je ušla, rekao je: “Draga, jesi li se molila?” “Jesam,” odgovori ona, “ali stalno sam mislila na vjernog Ivana i na strahotu koja ga je zbog nas snašla.” “No,” reče kralj, “možemo ga vratiti u život, ali cijena je visoka. Moramo žrtvovati svoja dva dječaka.” Kraljica je problijedjela, a od užasa joj je zamalo stalo srce. Ali rekla je: “Dugujemo mu to, za njegovu beskrajnu odanost.” Kralja je obradovalo čuti da je njezin odgovor isti kao i njegov, pa je otvorio ormar i iz njega su izašli vjerni Ivan i dvojica dječaka. “Hvala Bogu!” reče kralj. “Vjerni je Ivan spašen, a i naša su dva sina živa!” Ispričao je kraljici sve što se zbilo. I nakon toga su sretno živjeli zajedno do

kraja života. *** Vrsta priče: ATU 516, Vjerni Ivan Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: A.N. Afanasjev, Besmrtni Koščej (Ruske narodne priče) U ovoj je priči nekoliko intrigantnih motiva: portret koji mora ostati skriven, kobna spoznaja iz slučajno načutog ptičjeg razgovora, jeziva sudbina jadnog Ivana i strašan izbor s kojim je kralj suočen. Kod Afanasjeva priča nije tako jezgrovita ni tako dobro konstruirana kao Grimmova verzija, koja se velikom brzinom i vrlo vješto razvija od jednog zbivanja do drugog. Kao i drugdje, možemo prepoznati oblikovnu spretnost Dorotheje Viehmann (vidi bilješku uz Zagonetku, str. 116).

5.

DVANAESTORICA BRAĆE Bili jednom kralj i kraljica koji su sretno živjeli zajedno i mudro vladali svojim kraljevstvom. Imali su dvanaestero djece, a svi do jednoga bili su dječaci. Jednoga dana kralj reče svojoj ženi: “U utrobi nosiš naše trinaesto dijete. Bude li djevojčica, ostala dvanaestorica moraju umrijeti. Želim da ona naslijedi kraljevstvo i sav moj imetak.” A kako bi joj pokazao da misli ozbiljno, dao je izraditi dvanaest lijesova. Svi su bili napunjeni piljevinom, a na uzglavlju svakoga nalazili su se jastuk od perja i smotan mrtvački pokrov. Dao ih je zaključati u jednu odaju, a ključ je dao kraljici. “Da nikome nisi govorila o ovome”, rekao je. Majka je cijeli dan sjedila i plakala, sve dok njezin najmlađi sin, nazvan Benjamin po dječaku iz Biblije, nije upitao: “Majko, zašto si tako tužna?” “Dijete moje drago,” odgovorila je, “ne smijem ti reći.” No njega taj odgovor nije zadovoljio. Nije joj dao mira sve dok nije otključala odaju i pokazala mu dvanaest lijesova u nizu, s piljevinom i jastucima i smotanim mrtvačkim pokrovima. Sva u suzama, rekla mu je: “Mili moj Benjamine, ovi su lijesovi za tebe i tvoju braću. Ako je dijete koje čekam djevojčica, svi ćete biti pobijeni i pokopani u njima.” Benjamin je zagrli i reče: “Ne plači, majko. Pobjeći ćemo i brinuti se jedan o drugome.” “Da!” reče ona. “To ti je dobra zamisao. Otiđi u šumu i nađi što više stablo, najviše što možeš. Drži na oku kulu zamka. Rodim li dječaka, razvit ću bijeli barjak, ali bude li djevojčica, razvit ću crveni, a u tom slučaju morate što prije pobjeći. Bog vam pomogao! Svake ću noći ustati i moliti se za sve vas. Zimi ću se moliti da uvijek imate vatru da se kraj nje ugrijete, a ljeti ću se moliti da vas ne

mori vrućina.” Nakon što su primila njezin blagoslov, dvanaestorica braće otputila su se u šumu. Naizmjence su držali stražu na visoku hrastu, a kad je prošlo jedanaest dana i red je došao na Benjamina, vidio je kako je zalepršao podignuti barjak; no nije bio bijeli barjak, nego crveni. Spustio se brže-bolje sa stabla i rekao braći. To ih je razbjesnilo. “Zašto bismo mi morali trpjeti zbog djevojčice?” rekli su. “Moramo se osvetiti za ovo! Svaka djevojčica koja nam se nađe na putu, požalit će. Njezina će crvena krv poteći!” Krenuli su dublje u šumu, a u njezinu najskrovitijem, najmračnijem srcu našli su malenu kolibu. Ispred nje je sjedila starica sa spremnim kovčegom. “Eto vas napokon!” rekla je. “Pobrinula sam se da vas koliba dočeka čista i topla. I posadila sam dvanaest ljiljana tu ispod prozora. Dok god ljiljani cvatu, na sigurnom ste. Sad moram poći.” Te uze svoj kovčeg i nesta niz put u mraku prije nego što oni stigoše išta zaustiti. “Pa smjestimo se onda ovdje”, rekoše oni. “Djeluje udobno, a rekla je, uostalom, da je pripremljeno za nas. Benjamine, ti si najmlađi i najslabašniji, zato bi ti mogao ostati kod kuće i brinuti se o kućanstvu. Mi ćemo u lov, po hranu.” Tako su starija braća svakodnevno odlazila u šumu i hvatala zečeve, jelene, ptice, što god je jestivo. Nosili su to kući, Benjaminu, koji je kuhao i braći za stolom posluživao objed. Deset su godina proveli u kolibi, gdje su bili na sigurnome, a vrijeme je brzo prolazilo. Za to je vrijeme kći rasla. Imala je veliko srce, lijepo lice i zlatnu zvijezdu na čelu. Jednoga dana, kad je u palači oprano sve rublje, ugledala je dvanaest lanenih košulja na užetu, svaku sljedeću malo manju od prethodne, te je upitala majku: “Čije su ono košulje, majko? Za oca su premalene.” Kraljica joj odgovori teška srca: “Draga, pripadaju dvanaestorici tvoje braće.” “Nisam znala da imam dvanaestoricu braće!” reče djevojčica. “Gdje su?” “Bog će ga znati. Otišli su u šumu i sad bi mogli biti bilo gdje. Pođi sa mnom, draga, i sve ću ti ispričati kako je bilo.” I tako je povela djevojčicu u zaključanu odaju te joj pokazala dvanaest lijesova s piljevinom, jastucima i mrtvačkim pokrovima. “Ti su lijesovi izrađeni za tvoju braću,” objasnila je, “ali oni su pobjegli prije nego što si ti rođena.” Tad joj je ispričala kako je bilo. Djevojčica reče: “Ne plači, majko! Poći ću u potragu za braćom. Sigurna sam da ću ih pronaći.” Tad je izglačala dvanaest košulja i uredno ih složila te otišla u šumu. Hodala je čitav dan i navečer je došla do kolibe. Ušla je i zatekla tamo mladoga momka. Upitao je: “Tko si ti? Odakle si?”

Znao je da je kraljevna, po otmjenu ruhu, ali bio je zadivljen njezinom ljepotom i zlatnom zvijezdom na čelu. “Kraljevna sam”, reče ona, “i tražim dvanaestoricu svoje braće. Zavjetovala sam se da ću ići dok god je plavoga neba i da ću ih pronaći.” Tad mu pokaza dvanaest košulja, svaku sljedeću malo manju od prethodne. Benjamin odmah shvati da mu je djevojčica sestra i reče: “Pronašla si nas! Ja sam tvoj najmlađi brat i zovem se Benjamin.” Od radosti je zaplakala, baš kao i on. Izljubili su se i nježno zagrlili. No on se tad sjeti zavjeta svoje braće te reče: “Sestro draga, moram te upozoriti: moja su se braća zaklela da će umrijeti svaka djevojčica na koju naiđu, jer zbog djevojčice smo morali napustiti svoje kraljevstvo.” Ona će na to: “Rado ću se i života odreći, samo da braću izbavim iz progonstva.” “Ne,” reče on, “nećeš umrijeti. Ja to neću dopustiti. Sjedni pod ovaj kabao, dok nam se braća ne vrate kući, a ja ću sve srediti.” Tako je i učinila. Kad su se u sumrak braća vratila kući iz lova, sjela su za večeru i upitala Benjamina: “Ima li što novo?” “Zar ne znate?” odvrati on. “Što to?” “Cijeli ste dan u šumi, a ja kod kuće i svejedno znam više od vas.” “Što to? Reci nam!” “Reći ću vam,” kazao je, “ako mi obećate da nećete ubiti prvu djevojčicu koju vidite.” Sad su već bili tako znatiželjni da su svi viknuli: “Da! Časna riječ! Smilovat ćemo joj se! Samo nam reci!” On tad reče: “Evo nam sestre”, te podignu kabao. Kraljevna je izašla u svome kraljevskom ruhu, tako ljupka, sa zlatnom zvijezdom na čelu, i sve je na njoj bilo nježno, uglađeno, savršeno. Svi su zaplakali od radosti, grlili su je i ljubili i odmah su je zavoljeli. Od tog je dana ostajala kod kuće s Benjaminom i pomagala u kućanskim poslovima. Jedanaestorica starije braće odlazila su svaki dan u šumu i lovila divljač, jelene, golubove, veprove, a sestra i Benjamin pripremali su sve za jelo. Skupljali su drva da nalože vatru i bilje za juhu, tako da je večera uvijek bila spremna, čim bi se ostali vratili kući; čistili su kuću, meli podove i pospremali krevete, a sestra je stalno prala rublje i vješala braći košulje, svaku sljedeću malo manju od prethodne, da se osuše na suncu. Jednoga su dana pripremili slastan obrok i svi su sjedili uz jelo za stolom, kad se sestra dosjeti da bi uz kuhano meso vrlo dobro išlo malo peršina. Zato je izašla i ubrala stručak iz malena povrtnjaka, a onda je ugledala dvanaest lijepih ljiljana što su izrasli ispod prozora i pomislila je da bi mogla razveseliti braću i cvijećem ukrasiti stol.

Ali netom što je ubrala ljiljane, koliba je nestala, a dvanaestorica braće pretvorila su se u dvanaest gavrana, koji su poletjeli iznad krošanja uz zloguko graktanje te iščezli. Nesretna je djevojčica ostala sama samcata na malenoj čistini usred šume. U strahu se osvrnula oko sebe i u blizini ugledala staricu. “Dijete, što si to učinila?” reče starica. “Braća su ti se pretvorila u dvanaest gavrana i ne mogu se više vratiti u prvobitno obličje.” “Zar im nema pomoći?” upita djevojčica, koja se sva tresla. “Ima,” reče starica, “ali to je tako teško da nikomu ne bi pošlo za rukom.” “Reci mi! Reci mi, molim te!” reče djevojčica. “Moraš šutjeti punih sedam godina, ne smiješ progovoriti ni nasmijati se. Izustiš li jednu jedinu riječ, pa makar i u posljednjem trenutku posljednjega dana posljednje godine, sve će biti uzalud, jer ta jedna jedina riječ ubit će ti braću.” Starica tad pohita mračnom stazom, prije nego što je djevojčica dospjela išta reći. Ali zato je rekla u sebi: “Ja to mogu! Znam da ja to mogu! Izbavit ću braću, bome hoću.” Izabrala je visoko stablo i popela se u krošnju te sjela na granu; sukala je prstima nekakvu nit i mislila: “Ne smijem progovoriti! Ne smijem se nasmijati!” Slučaj je htio da u tom dijelu šume katkad lovi jedan kralj. Taj je kralj imao omiljenog hrta i dok su išli šumskom stazom pas je nenadano otrčao do stabla, skakao je uvis i lajao na njega. Kralj je pošao za njim, a kad je ugledao kraljevnu sa zlatnom zvijezdom na čelu, njezina ga je ljepota tako očarala da se u trenu zaljubio. Dozvao ju je i upitao hoće li mu biti ženom. Ona ni riječi nije rekla, ali kimnula je i on je znao da je razumjela. Popeo se na drvo da joj pomogne sići, posjeo ju je na svoga konja i zajedno su pošli kući. Vjenčanje je prošlo u veliku veselju i slavlju, no ljudima je bilo čudno što mladenka stalno šuti. I ne samo da nije govorila, nije se ni smijala. Svejedno, bio je to sretan brak. Ali nakon nekoliko godina što su ih proveli zajedno, kraljeva je majka počela ogovarati mladu kraljicu. Govorila je kralju: “Ta bijednica koju si doveo nije ništa bolja od obične prosjakinje. Tko zna kakve opačine smišlja? I možda jest nijema, ali čestito se stvorenje s vremena na vrijeme nasmije. Tko se ne zna nasmijati, tom savjest nije čista, u to budi siguran.” Kralj to isprva nije htio slušati, no kako je vrijeme prolazilo, starica nije prestajala i izmišljala je svakakve grijehe za koje je optuživala mladu kraljicu te je kralj na koncu povjerovao da je tako. Mladu su kraljicu izveli pred sud, a suci su uglavnom bili staričini štićenici i bez krzmanja su izrekli smrtnu presudu. U dvorištu je podignuta velika lomača, na kojoj je kraljica trebala biti spaljena. Kralj je gledao s prozora na katu, a niz obraze su mu se slijevale suze,

jer još ju je veoma volio. Bila je vezana za stup, a crveni plameni jezici već su se podizali i zahvatili joj skute, kad je prošao posljednji trenutak punih sedam godina. Tad je doletjelo dvanaest gavrana i lepet njihovih krila ispunio je dvorište. Čim su nogama dodirnuli tlo, pretvorili su se ponovno u njezinu braću te su pohitali prema lomači, razgrnuli su i odgurnuli zapaljene cjepanice, odvezali su sestru i otresli s nje iskre koje su prijetile da će joj užgati haljinu. Izljubili su je i izgrlili te je spustili s lomače. A mlada se kraljica smijala i govorila kao nekoć. Kralj je bio zapanjen. Sada kad je smjela govoriti, rekla mu je zašto je tako dugo šutjela. Bio je presretan kad je čuo da nije skrivila ništa od grozota za koje ju je optuživala njegova majka. No tad se pod optužbama našla starica i sudu nije bilo teško proglasiti je krivom. Stavili su je u bačvu punu zmija otrovnica i vrelog ulja te nije dugo izdržala. *** Vrsta priče: ATU 451, Djevojka koja tražisvoju braću Izvor: priču su braći Grimm ispričale Julia i Charlotte Ramus Slične priče: A.N. Afanasjev, Čarobne divlje guske (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Sedmorica braće (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Zlatorogo tele, Dvanaest volova (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Sedam gavrana Ova priča ima mnogo srodnica i lako je shvatiti zašto. Draž zbora gotovo identične braće, koja se pretvore u ptice, pa sestra koja nesmotreno izazove preobrazbu i suočena je s gotovo neizdrživom zabranom, njezina odanost i hrabrost, strašna sudbina koja samo što je nije došla glave te savršeno tempiran povratak braće i lepet njihovih krila - sve to tvori uistinu lijepu priču. U Grimmovoj verziji nespretno je izveden dio s čarobnom kolibom i ljiljanima. Staricu uvodim u priču prije nego što se pojavljuje u izvorniku jer mi se to čini boljim trenutkom. Zanimljiva je pojedinost da se kraljevu majku najprije zove Mutter, a zatim, nekoliko rečenica dalje, Stiefmutter, kao da se ispravlja prethodna omaška. Što je: majka ili maćeha? Nije to jedini slučaj u kojemu će se postaviti to pitanje. Odlučiti mora pripovjedač; nitko drugi ne može.

6.

BRATAC I SESTRICA Uze bratac sestricu za ruku. “Čuj,” prošapta, “otkako nam je majka umrla, nismo bili sretni ni sata. Maćeha nas svaki dan tuče, a njezina jednooka kći odgurne nas nogom čim joj se nađemo u blizini. K tome, za jelo dobijemo samo korice suhog kruha. Pas pod stolom jede bolje od nas, dobace mu često i slastan komad mesa. Bože, kad bi majka mogla vidjeti kako smo prisiljeni živjeti! Otiđimo zajedno u bijeli svijet. Ne bi nam gore bilo ni da smo skitnice.” Sestrica kimnu, jer svaka riječ koju je njezin brat izgovorio bila je živa istina. Pričekali su da im maćeha zadrijema, a onda su izašli iz kuće, posve tiho zatvorili vrata za sobom i cijeli su dan hodali livadama i poljima, pašnjacima i kršem. Počela je kiša, a sestrica je rekla: “To Bog plače, a naša srca plaču s njim.” Navečer su došli do šume. Bili su tako iscrpljeni, gladni i tužni, i toliko su se bojali tame koja ih je sve više obavijala, da su se uspjeli samo uzverati u šuplje stablo te zaspati. Kad su se ujutro probudili, sunce je već sjalo u njihovu duplju. Bratac reče: “Sestro, probudi se! Toplo je i sunce sja, a ja sam žedan. Mislim da čujem izvor, dođi da se napijemo vode!” Probudila se i sestrica pa su držeći se za ruke pošli potražiti izvor koji su čuli negdje među stablima. Nevolja je, međutim, bila u tome što im je maćeha vještica. Mogla je vidjeti kroz spuštene vjeđe i promatrala je cijelo vrijeme dok su se oni iskradali iz kuće. Odšuljala se za njima, kao što to vještice čine, priljubivši se posve uz tlo, te je začarala sve izvore u šumi i zatim otpuzala natrag kući. Ubrzo su bratac i sestrica pronašli izvor koji su čuli te su vidjeli kako se bistra, hladna voda ljeska dok se slijeva preko kamenja. Izgledala je tako primamljivo da su oboje klekli kako bi utažili žeđ. Ali sestrica je naučila slušati

što voda tekućica govori i čula je da joj se izvor obraća. Upravo kad je bratac podignuo skupljene ruke do suhih usana, kriknula je: “Nemoj piti! Izvor je začaran. Svatko tko bude pio iz njega pretvorit će se u tigra. Nemoj, nemoj! Rastrgat ćeš me!” Koliko god žedan bio, bratac ju je poslušao. Krenuli su dalje i ubrzo našli drugi izvor. Taj put najprije je klekla i spustila glavu do vode. “Ne, ni ovaj”, rekla je. “Kaže: ‘Svatko tko bude pio iz mene pretvorit će se u vuka.’ Mislim da ga je maćeha začarala.” “Ali ja sam žedan!” rekao je on. “Pretvoriš li se u vuka, istog ćeš me trena pojesti.” “Obećavam da neću!” “Vukovi se ni ne sjećaju svojih obećanja. Mora postojati izvor koji nije začarala. Tražimo dalje.” Nije im dugo trebalo da nađu i treći izvor. Taj se put nagnula nad njega, pozorno osluškivala i čula vodu kako govori: “Svatko tko bude pio iz mene pretvorit će se u jelena. Svatko tko bude pio iz mene pretvorit će se u jelena.” Okrenula se da kaže bratu - no bilo je prekasno. Bio je tako žedan da se ispružio potrbuške i zaronio lice u vodu. A lice mu se istog trena preobrazilo, izdužilo se i obraslo oštrim dlakama, udovi su mu se pretvorili u jelenje noge i ustao je, nesigurno zateturavši - mladi jelen, lane. Sestrica je primijetila kako se plaho osvrće oko sebe, spreman na bijeg, te ga je rukama obgrlila oko vrata. “Brate, to sam ja! Tvoja sestra! Ne bježi, ili ćemo zauvijek izgubiti jedno drugo! Oh, što si to učinio, siroti moj brate? Što si to učinio?” Zaplakala je, a zaplakalo je i lane. Sestrica se naposljetku pribrala i rekla: “Ne plači, jelenčiću moj lijepi. Nikada te neću napustiti, nikada. Dođi, snaći ćemo se mi.” Skinula je zlatan pojas koji je nosila i stavila ga je lanetu oko vrata, a zatim je rogoz uplela u uzicu te je pričvrstila za pojas. Tako je lane vodila sa sobom, dok je išla dalje i dublje u šumu. Nakon što su prevalili dug put, izbili su na čistinu, a na čistini je stajala kućica. Sestrica je stala i pogledala oko sebe. Bilo je vrlo tiho. Vrt je bio uredno održavan, a vrata kuće bila su otvorena. “Ima li koga?” zazvala je. Nije bilo odgovora. Ona i lane ušli su i zatekli najuredniji i najčišći maleni dom što su ga ikad vidjeli. Njihova maćeha nije marila za održavanje kućanstva i kuća joj je uvijek bila hladna i prljava. Ali ova je bila prekrasna. “Evo što ćemo,” rekla je lanetu, “brinut ćemo se uistinu dobro o ovoj kući i održavat ćemo je lijepom i čistom za vlasnike, tko god bili. Pa im neće smetati što smo ovdje.”

Stalno se obraćala lanetu. On ju je sasvim dobro razumio i poslušao ju je kad je rekla: “Ne jedi bilje iz vrta, a ako ti je sila pi-pi ili ono drugo, izađi iz kuće.” Prostrla mu je ležaj uz ognjište, od meke mahovine i lišća. Svakoga bi jutra izašla po hranu za sebe: skupljala je divlje bobice, orahe, slatko korijenje. U povrtnjaku je bilo mrkve, graha i kupusa, a svaki bi put nabrala svježe slatke trave u izobilju za jelena, koji joj je jeo iz ruke. Rado se igrao u njezinoj blizini, a navečer, nakon što se umila i pomolila, sestrica bi legla s glavom na jelenovu hrptu umjesto jastuka. Da je bratac još bio ljudsko biće, život bi im bio savršen. Neko su vrijeme tako živjeli. Ali jednoga dana kralj je upriličio velik lov u šumi. Medu stablima je odjekivao zvuk lovačkih rogova, lavež pasa, radosni povici lovaca. Lane je načulilo uši i čeznulo pridružiti se lovu. “Pusti me k njima, sestrice!” preklinjao je. “Sve bih dao da im se pridružim u hajci!” Tako ju je zdušno molio da je popustila. “Ali,” rekla mu je dok je otvarala vrata, “svakako se vrati do večeri. Zaključat ću vrata, za slučaj da naiđu razuzdani lovci, i zato mi reci da si to ti, pokucaj i kaži: ‘Otvori vrata, pusti brata.’ Ako to ne kažeš, neću otvoriti vrata.” Mladi je jelen izjurio kroz vrata u trenu i odskakutao među stabla. Nikad se nije tako dobro osjećao, tako sretno i slobodno, kao kad su ga lovci spazili i krenuli za njim, a nisu ga uspjeli uloviti; svaki put kad bi se približili i pomislili da su ga sad sigurno uhvatili, on bi im izmaknuo skokom u grmlje i nestao. Kad je počeo padati mrak, otrčao je do kućice i pokucao na vrata. “Otvori vrata, pusti brata!” Sestrica je otvorila, a on je veselo ukaskao i ispričao joj kako je bilo u lovu. Duboko je spavao cijelu noć. Kad je svanulo jutro i kad je čuo u daljini zvuk roga i pse, nije mogao odoljeti. “Sestro, molim te! Otvori vrata, preklinjem te! Moram ići i pridružiti im se ili ću umrijeti od čežnje!” Sestrica je nerado otvorila vrata i rekla: “Ne zaboravi lozinku kad se vratiš.” Nije odgovorio, nego je odskakutao u smjeru lovačke hajke. Kad su kralj i njegovi lovci ugledali jelena sa zlatnom ogrlicom, odmah su se dali u potjeru. Kroz šipražje i trnje, kroz guštike i preko čistina jurio je mali jelen cijeli dan i vodio je hajku u divljem trku. Nekoliko puta zamalo su ga ulovili, a dok je sunce bilo na zalazu, hitac iz puške ranio ga je u nogu. Više nije mogao tako brzo trčati i jedan ga je lovac slijedio do kuće, vidio ga kako kuca i čuo riječi: “Otvori vrata, pusti brata!” I vidio je lovac kako se vrata otvaraju, a djevojka pušta jelena u kuću te zatvara vrata. Otišao je reći sve kralju. “Dakle, tako?” reče kralj. “Pa onda ćemo sutra u još žešću hajku za njim.” Sestrica se prepala kad je shvatila da je njezin jelen ranjen. Sprala mu je krv s

noge i na ranu stavila oblog od trava da brže zaraste. Mali jelen nije bio teško ranjen, tako da je ujutro kad se probudio već posve zaboravio na ranu. I treći je put molio sestru da ga pusti van. “Sestro, ne mogu ti opisati strast koju prema lovu osjećam u grudima! Moram ići i pridružiti im se ili ću izludjeti!” Sestrica se rasplakala. “Jučer su te ranili,” zajecala je, “a danas će te ubiti. A ja ću ostati sama u šumi, u divljini - o tome promisli! Ostat ću bez igdje ikoga! Ne mogu te pustiti, ne mogu!” “Onda ću umrijeti tu pred tobom. Kad čujem zvuk roga, osjećam svaku česticu u tijelu kako poskakuje od sreće. Ne mogu podnijeti tu čežnju, sestro! Molim te, pusti me!” Nije mogla odoljeti njegovim molbama i teška je srca otključala vrata. Ni ne osvrnuvši se, jelen je jurnuo van i odskakutao u šumu. Kralj je svojim lovcima naložio da ne naude jelenu sa zlatnom ogrlicom. “Spazite li ga, okrenite puške uvis i zadržite pse. Deset zlatnih talira onome tko ga prvi ugleda!” Cijeli su dan lovili jelena kroz čitavu šumu, da bi naposljetku, dok je sunce zalazilo, kralj pozvao lovca da mu priđe. “Pokaži mi gdje je ta koliba. Ako ga ne možemo ovako uloviti, tako ćemo mu postaviti zamku. Kako je glasila pjesmica koju je izgovorio?” Lovac ju je ponovio kralju. Kad su došli do kolibe, kralj je pokucao na vrata i rekao: “Otvori vrata, pusti brata!” Vrata su se istog trena otvorila. Kralj je ušao, a tamo je stajala djevojka ljepša od sviju koje je ikada vidio. Prestrašila se kad je umjesto svog malog jelena ugledala muškarca, ali nosio je zlatnu krunu i dobrostivo se smiješio. Pružio je ruku i primio njezinu. “Hoćeš li poći sa mnom u moju palaču”, rekao je, “i biti mi ženom?” “Ah, da”, reče sestrica. “Ali i moj mali jelen mora sa mnom. Bez njega ne idem.” “Naravno da i on može s nama”, reče kralj. “Živjet će sve dok si i ti na životu i ništa mu neće manjkati.” A čim je to izgovorio, doskakutao je i jelen. Sestrica ga je uhvatila za zlatnu ogrlicu i privezala za nju uzicu od rogoza. Kralj je podigao djevojku na konja i odveo je u svoj dom, u palaču, dok je jelen ponosno kaskao iza sestre i kralja. Nedugo nakon toga proslavljeno je vjenčanje i sestrica je postala kraljica. Bratac jelen imao je čitav vrt palače za igru, a o njemu se brinula posada slugu: Konjušar od Trave, Timaritelj od Rogova i Kopita te Pomoćnica od Zlatne Četke, kojoj je posao bio temeljito ga iščetkati svaki dan prije odlaska na počinak i riješiti se krpelja, buha ili uši, ako je pokupio nešto od toga. I tako su svi bili vrlo sretni.

A cijelo to vrijeme zla je maćeha mislila da su brata i sestru sigurno rastrgale divlje životinje. No kad je pročitala u novinama da je sestrica postala kraljica i da je stalno u društvu jelena, nije joj dugo trebalo da shvati što se dogodilo. “Ona mala hulja, sigurno je pio iz potoka na koji sam bacila jelenje čini!” rekla je svojoj kćeri. “Nije pošteno”, cmizdrila je kći. “Ja bih trebala biti kraljica, a ne ona.” “Prestani kukati”, reče starica. “Dobit ćeš što zaslužuješ kad bude vrijeme.” Nakon nekog vremena kraljica je rodila ljupka dječaka. Kralj je tada bio vani u lovu. Vještica i njezina kći ušle su u palaču prerušene u sobarice i uspjele su se uvući u kraljičine odaje. “Dođite, vaše veličanstvo”, rekla je vještica kraljici, koja je slaba i iscrpljena ležala u postelji. “Spremna je kupka za vas. Od toga će vam biti mnogo bolje. Dođite!” Odnijele su je u kupaonicu i stavile je u kadu. Potom su ispod nje naložile vatru, tako veliku vatru da se kraljica ugušila od dima. Kako bi sakrile svoj zločin, čarolijom su podigle zid tamo gdje su bila vrata i preko toga objesile tapiseriju. “Sad ti lezi u krevet”, rekla je vještica kćeri, a kad se djevojka uzverala, starica ju je začarala tako da je izgledala navlas isto kao kraljica. Ali za oko koje je nedostajalo nije bilo pomoći. “Lezi na tu stranu,” rekla je, “a ako te netko nešto pita, samo mrmljaj.” Kad se kralj navečer vratio kući i čuo da je dobio sinčića, bio je presretan. Otišao je u spavaonicu svoje voljene žene i htio je razgrnuti zastor oko postelje da vidi kako joj je, ali lažna je sobarica rekla: “Nemojte, vaše veličanstvo! Nemojte nipošto micati zastor! Treba joj odmor i ne smijemo je uznemiravati.” Kralj je otišao na prstima i nije otkrio da u krevetu leži lažna kraljica. Te noći jelen nije htio spavati u staji. Popeo se stubama u sobu gdje je ležalo dijete i odbijao je otići. Ali nije mogao objasniti zašto, jer sa smrću kraljice izgubio je dar govora, tako da je samo legao uz kolijevku i zaspao. U ponoć se dadilja, koja je spavala tamo, iznenada probudila i ugledala kraljicu kako ulazi u dječju sobu, a izgledala je kao da je mokra od glave do pete, kao da je upravo izašla iz kade. Nagnula se nad kolijevku i poljubila dijete, a zatim je pomilovala jelena i rekla: “Kako je mom djetetu? Kako mom jelenu predragom? Još ću dvaput doći prije nego nestanem netragom.” I tad je izašla bez riječi. Dadilja je bila preuplašena da ikome išta kaže. Dotad je mislila da kraljica još leži u krevetu i oporavlja se od porođaja.

No sljedeće se noći sve ponovilo, osim što je ovaj put kraljica izgledala kao da je obavijena plamenim jezičcima i rekla je: “Kako je mom djetetu? Kako mom jelenu predragom? Jošću jednom doćiprije nego nestanem netragom.” Dadilja pomisli da bi trebala reći kralju. Tako je sljedeće noći i on čekao s njom u dječjoj sobi, a kad je otkucala ponoć, kraljica je ponovno ušla. Taj put bila je obavijena gustim crnim dimom. Kralj vrisnu: “Bože dragi, što je ovo?” Kraljica se uopće nije obazirala na njega, nego je prišla djetetu i jelenu, kao i prošli put, te rekla: “Kako je mom djetetu? Kako mom jelenu predragom? Ovdje sam posljednji put - sad moram nestati netragom.. Kralj ju je pokušao zagrliti, ali rasplinula se u dim, otpuhnuta iz njegova naručja, da bi se raspršila u zraku. Jelen povuče kralja za rukav pa ga povede do sobe s tapiserijom. Tamo je strgnuo tapiseriju i svojim je malenim rogovima udarao o zid. Kralj shvati te zapovjedi slugama da sruše zid. U svem tom metežu, lažna je kraljica ustala iz kreveta a da nitko to nije zamijetio te se išuljala iz sobe. Kad je zid srušen, otkrili su kupaonicu posve crnu od čađe i kraljičino tijelo kako čisto, blijedo i netaknuto leži u kadi. Kralj viknu: “Ženo moja! Draga moja ženo!” Sagnuo se da zagrli tijelo, a Božjom milošću kraljica je oživjela. Rekla mu je kakvo je strašno zlodjelo počinjeno te je kralj poslao svog najbržeg glasnika na vrata palače, još uvijek na vrijeme da prenese straži da uhiti vješticu i njezinu kćer, koje su se pokušale iskrasti. Izveli su ih pred sud i izrečena im je presuda: kćer će odvesti u šumu, gdje će je proždrijeti divlje zvijeri, a vješticu će spaliti. Čim se starica pretvorila u pepeo, njezine su čini prestale djelovati i jelen se preobrazio opet u ljudsko biće. Te su on i sestrica sretno živjeli zajedno do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 450, Bratac i sestrica Izvor: priču je braći Grimm ispričala obitelj Hassenpflug Slične priče: A. N. Afanasjev, Sestrica Aljonuška, bratac Ivanuška (Ruske

narodne priče); Giambattista Basile, Ninnillo i Nennella (II Pentamerone); Jacob i Wilhelm Grimm,Janje i ribica, Tri šumska patuljka; Arthur Ransome, Alenuška i njezin brat (Old Peter’s Russian Tales) Jedna od rijetkih priča o duhovima u zbirci i utoliko slična Trima šumskim patuljcima (str. 55). Kako navodi David Luke u svom uvodu u izbor priča braće Grimm (Brothers Grimm: Selected Tales), u prvom zapisu pripovijesti iz 1812. začarani je potok bio samo jedan, tako da se brat odmah preobrazi u jelena, ali Wilhelm Grimm dodao je u kasnijim izdanjima još dva, zbog uvriježene bajkovite trojnosti. Priča kakva je kod braće Grimm počinje dobro, ali prema kraju sve više šepa. U završnim odlomcima nekoliko je manjkavih mjesta i prijelaza koji nimalo ne pomažu čitatelju i u najmanju ga ruku zbune: ako su vještica i njezina kći ubile sestricu u kraljičinoj kupaonici, što je bilo s tijelom? Zašto se jelen nije oglasio kad je ugledao njezin duh? Zapravo, zašto jelen uopće nije ništa poduzeo? Zašto dadilja nije rekla ništa o kraljičinu ukazanju, nego tek nakon što je prošlo “mnogo noći”? Je li vještičina kći ostala cijelo vrijeme u krevetu? Nije to tek nešto čime se bajke inače ne zamaraju i na što je smiješno očekivati odgovor; ne, to je više od toga: to je nezgrapno pripovijedanje. Pomislio sam da je moguće izići s time nakraj i poboljšati priču.

7.

MATOVILKA Živjeli jednom muž i žena koji su čeznuli za djetetom, no dugo su čeznuli uzalud. Naposljetku, ipak, žena uoči bjelodane znakove da joj je Bog ispunio želju. Jedan prozorčić njihove kuće gledao je na veličanstven vrt prepun svakojakog voća i povrća. Vrt je bio opasan visokim zidom i nitko se nije usuđivao ući, jer pripadao je vrlo moćnoj vještici, koje su se svi bojali. Jednoga je dana žena stajala na tom prozoru i ugledala gredicu repušca, odnosno matovilca. Izgledao je tako svježe, bio je tako zelen da ga je poželjela okusiti i ta je želja rasla iz dana u dan, tako da se žena na koncu uistinu razboljela. Muž se zabrinuo zbog njezina stanja, pa je upitao: “Ženo draga, što je?” “Ah,” odgovori ona, “ne kušam li matovilac iz vrta iza naše kuće, umrijet ću.” Taj je čovjek silno volio svoju ženu i pomislio je: “Moram doći do tog matovilca, samo da mi ne umre. Pa što košta da košta.” I tako, dok je padao mrak, popeo se preko visokog zida u vještičin vrt, gdje je nabrao rukovet matovilca. Požurio je uzverati se natrag i odnio je matovilac ženi, koja je odmah od njega pripremila salatu i žudno ga pojela. Bio je ukusan. Zapravo, bio je toliko ukusan da je njezina želja za njim samo narasla te je zamolila muža da ode po još. I tako je još jedanput, dok se spuštao mrak, on krenuo preko zida. No kad je spustio nogu na tlo i okrenuo se da ode do gredice matovilca, prepao se, jer pred njim je stajala vještica. “Znači, ti si taj gad koji mi krade matovilac!” rekla je, bijesna pogleda. “Platit ćeš mi za ovo, kad ti ja kažem.” “Pošteno”, reče muškarac. “Tomu ne mogu prigovoriti, ali molim za milost. Morao sam to učiniti. Moja je žena vidjela vaš matovilac s našega prozora i došla joj je želja - znate kako je to; bila je to tako snažna želja da je pomislila da bi mogla umrijeti ne kuša li matovilac. Zato nisam imao izbora.”

Vještica je shvatila razlog. Iz izraza njezina lica nestalo je ljutnje i kimnula je. “Razumijem”, rekla je. “Pa, kad je tako, dobit ćeš matovilca koliko hoćeš. Ali pod jednim uvjetom: dijete koje tvoja žena nosi pripast će meni. Bit će u posve sigurnim rukama, brinut ću se o njemu kao prava majka.” Muškarac je od straha pristao na to i požurio je kući s matovilcem. A kad je došlo vrijeme za to i žena je rodila, vještica se pojavila kraj njezina kreveta i uzela djevojčicu u naručje. “Nazvat ću je Matovilka”, rekla je i nestala s njom. Matovilka je izrasla u najljepše dijete što ga je ikad bilo pod suncem. Kad je navršila dvanaest godina, vještica ju je odvela duboko u šumu i zatvorila je u kulu bez vrata, bez stuba i bez prozora, osim jednog posve malenog u prostoriji na samom vrhu. Kad je htjela ući, vještica bi zazvala: “Matovilko, Matovilko, spusti kosu.” Matovilka je imala predivnu kosu, sjajnu poput zlatnih niti i iste raskošne boje. Kad bi začula da je vještica zove, raspustila bi kosu i vezala je oko kvake na prozoru, a onda bi je pustila da padne cijelom dužinom, sve do tla, gotovo dvadeset metara niže, te bi se vještica po njoj popela u sobicu na vrhu. Nakon što je u kuli provela više godina, slučaj je htio da šumom projaše kraljev sin. Kad se zatekao u blizini kule, začuo je tako ljupku pjesmu da je morao stati i slušati. Naravno da je to bila osamljena Matovilka, koja je kratila vrijeme pjesmom, a imala je lijep glas. Kraljević se htio popeti k njoj, ali nigdje nije bilo vrata. Bio je zbunjen i odjahao je kući odlučan u namjeri da se vrati i istraži može li se nekako drukčije u kulu. Sutradan se vratio, ali nije bio ništa uspješniji. Tako divna pjesma, a ne može vidjeti pjevačicu! No dok je tako razmišljao, čuo je da netko dolazi te se sakrio iza stabla. Bila je to vještica. Kad je stala u podnožje kule, kraljević je čuo kako doziva: “Matovilko, Matovilko, spusti kosu.” Na njegovo iznenađenje, s prozora je sve do zemlje pao slap zlatne kose. Vještica se uhvatila za nju, popela se do vrha i ušla kroz prozor. “E pa,” pomisli kraljević, “ako je to put gore, okušat ću i ja sreću.” I tako je sutradan, dok je padao mrak, otišao do kule i zazvao:

“Matovilko, Matovilko, spusti kosu.” Kosa se spustila, a kraljević ju je obujmio rukama, onako gustu i miomirisnu, te se popeo i uskočio kroz prozor. Matovilka se u prvi mah prestrašila. Nikad prije nije vidjela muškarca. Bio je posve drukčiji od vještice i zato joj je bio čudan, ali bio je tako pristao da se sva smela i nije znala što da kaže. No, kraljevićima nikad ne manjka riječi, pa ju je molio da se ne boji. Objasnio je da je čuo njezin divan glas, kako pjeva iz kule, i da nije imao mira sve dok nije pronašao pjevačicu, a sada, kad ju je vidio, shvatio je da joj je lice još ljepše od glasa. Matovilku je to očaralo i začas je njezina straha nestalo. Umjesto toga, uživala je u društvu mladoga kraljevića i rado mu je dopustila da je opet posjeti. Nije prošlo mnogo dana i njihovo je prijateljstvo preraslo u ljubav, a kad ju je kraljević zaprosio, Matovilka je odmah pristala. Vještica isprva nije ništa sumnjala. No jednoga joj dana Matovilka reče: “Gle, baš čudno, odjeća mi više ne pristaje. Sve su mi haljine preuske.” Vještici je odmah bilo jasno što to znači. “Pokvarena djevojčuro!” rekla je. “Prevarila si me! Cijelo vrijeme imaš ljubavnika i evo sad posljedica! E pa, stat ću ja tome na kraj.” Lijevom je rukom uhvatila Matovilku za onu prekrasnu kosu, a desnom je dohvatila škare i cak-cak! pali su sjajni pramenovi po kojima se kraljević penjao. Vještica je tad čarolijom premjestila Matovilku daleko u divljinu. Tamo je jadna mlada žena silno patila, a nakon nekoliko mjeseci rodila je blizance, dječaka i djevojčicu. Živjeli su kao skitnice: nisu imali novca, nisu imali krov nad glavom, samo ono što bi isprosili od prolaznika koji su čuli Matovilkinu pjesmu. Često su bili gladni; zimi su zamalo pomrli od studeni, a ljeti ih je pržilo žarko sunce. Ali da se vratimo do kule. Navečer onoga dana kad je Matovilki odrezana kosa, kraljević je kao i obično došao do kule i zazvao: “Matovilko, Matovilko, spusti kosu.” Vještica je čekala u zasjedi. Matovilkinu je kosu prije toga vezala za kvaku na prozoru, pa kad ga je čula kako zove, bacila ju je dolje kako je to djevojka činila. Kraljević se popeo, no umjesto voljene Matovilke na prozoru je zatekao ružnu

staricu, ludu od srdžbe, kojoj su oči bijesno bljeskale dok ga je zasipala pogrdama: “Ti si taj njezin dragan, je li? Uvukao si se u kulu, uvukao si se u njezino srce, uvukao si joj se u krevet, huljo, pijavice jedna, ženskaru, kraljevski kopilanu! E pa, nema više ptičice u tom gnijezdu! Maca ju je ščepala. Što na to kažeš, ha? A tebi će još maca te lijepe oči iskopati. Nema Matovilke, shvaćaš? Nikad je više nećeš vidjeti!” Gurala je vještica kraljevića unatrag sve dok nije pao kroz prozor. Trnovit grm ublažio je pad, ali cijena je bila strašna: trnje mu je izbolo oči. Oslijepljen i slomljena duha, kraljević je odlutao. Neko je vrijeme živio kao prosjak, nije znao ni u kojoj je zemlji. No jednoga je dana začuo poznat glas, glas koji je volio, i zateturao je prema njemu. Tad je začuo kako su se pridružila još dva glasa, dječja glasa - da bi iznenada utihli, jer njihova je majka Matovilka prepoznala kraljevića i jurnula je prema njemu. Zagrlili su se i zaplakali od sreće, a dvije su Matovilkine suze pale kraljeviću u oči i njemu se vratio vid. Ugledao je svoju voljenu Matovilku i prvi je put vidio svoje dvoje djece. Tako su, ponovno zajedno, otputovali natrag u njegovo kraljevstvo, gdje su ih rado primili; i živjeli su tamo do kraja svog dugog i sretnog života. *** Vrsta priče: ATU 310, Djevojka u kuli Izvor: priču je braći Grimm ispričao Friedrich Schultz, a temelji se na Persinette iz zbirke Priče priča (Les Contes des contes, 1698) Charlotte-Rose de Caumont de La Force Slične priče: Giambattista Basile, Pelrustmula (Petrosinella, u Il Pentamerone); Italo Calvino, Peršinka (Prezzemolina, u Fiabe italiane) Poput Kralja žapca (str. 3), Matovilka u općoj predodžbi živi kao jedno jedino zbivanje, a ne povezana pripovijest. Nezaboravna je slika metara kose koji se spuštaju s prozora u kuli. No ono prije i poslije epizode s kosom često se zaboravlja. Što je s njezinim jadnim roditeljima, na primjer? Godinama čeznu za djetetom, a kad se rodi, vještica im je oduzme i za njih više ne čujemo. To je, naravno, jedna od razlika između bajki i romana. U kasnijim je verzijama Wilhelm Grimm cenzurirao razgovor između Matovilke i vještice koji se nalazio u svim prethodnim verzijama, pa i u prvom izdanju braće Grimm iz 1812. Umjesto da se oda i otkrije da je trudna izjavom kako joj odjeća više ne pristaje, Matovilka pita vješticu zašto je nju toliko teže

podignuti nego mladoga kraljevića. Nije to nikakvo poboljšanje: umjesto naivna, ispadne glupa. K tome, to je priča o trudnoći: prema Marini Warner, u knjizi Od zvijeri do plavuše (From the Beast to the Blonde), biljka za kojom žena žudi izvorno je bila peršin, čija je moć da izazove pobačaj bila dobro poznata. Uostalom, Persinette, kako glasi naslov priče de La Force, prema kojoj je Matovilka nastala, znači Peršinka.

8.

TRI ŠUMSKA PATULJKA Bio jednom muškarac kojemu je umrla žena, i žena kojoj je umro muž; a muškarac je imao kćer, baš kao i žena. Djevojke su se poznavale i jednoga su dana pošle zajedno u šetnju te su došle do ženine kuće. Žena je muškarčevu kćer povukla na stranu i, kad njezina vlastita kći nije slušala, rekla je: “Znaš, voljela bih se udati za tvojeg oca. Prenesi mu to, pa vidi što kaže. Pristane li, obećavam ti da ćeš svaki dan imati mlijeka da u njemu umiješ lice, to je vrlo dobro za put, a za piće ćeš dobiti vina. Za moju kćer bit će samo vode. Toliko bih se voljela udati za njega.” Djevojka je otišla kući i prenijela ocu što je žena rekla. Muškarac reče: “Da je ženim? Jao meni, što ću? Brak je divan, ali isto tako može biti prava muka, znaš.” Nije se mogao odlučiti. Na koncu je skinuo čizmu i rekao kćeri: “Evo, uzmi ovu čizmu. Ima rupu na potplatu. Objesi je na tavan pa je napuni vodom. Ako ne bude puštala vodu, oženit ću se, ali ako voda iscuri, neću.” Djevojka je poslušala. Od vode je koža nabubrila, pa se rupa zatvorila i zato, kad je djevojka napunila čizmu, voda nije iscurila. Djevojka je rekla ocu, a on se popeo na tavan da vidi. “Ma zamisli ti to! Moram je ženiti, znači”, rekao je. “Obećanje se ne smije prekršiti.” Obukao je svoje najbolje odijelo i otišao zaprositi udovicu te su se odmah vjenčali. Ujutro, kad su djevojke ustale, muškarčevu je kćer dočekalo mlijeko da se umije u njemu i vino da ga popije. Za ženinu kćer bilo je samo vode. Drugoga jutra, za obje je djevojke bilo samo vode za umivanje i vode za piće. Trećega jutra, za muškarčevu kćer bilo je samo vode, ali ženina kći dobila je mlijeko za umivanje i vino za piće, a tako je bilo i svakog jutra nakon toga.

Žena je zapravo mrzila pastorku i svakoga je dana smišljala nove načine da je muči. Uzrok njezinoj mržnji bila je zlobna zavist zato što je pastorka lijepa i dobroćudna, a njezina kći, naprotiv, sebična i ružna, tako da joj se put ni od punomasnog mlijeka nije proljepšala. Jednoga zimskog dana, kad je sve bilo posve smrznuto, žena je sašila haljinu od papira. Pozvala je pastorku i rekla: “Evo, obuci ovo. A onda pođi u šumu i naberi mi jagoda. Uželjela sam ih se i neću ništa drugo.” “Ali zimi jagode ne rastu”, reče djevojka. “Sve je pod snijegom, a tlo je tvrdo kao željezo. I zašto moram nositi haljinu od papira? Kroz nju će me propuhati vjetar, a trnje će je razderati.” “Da mi nisi proturječila!” reče maćeha. “Hajde, kreni i ne vraćaj se dok tu košaru ne napuniš jagodama.” Tad je djevojci dala komad kruha tvrd kao drvo. “Evo ti, za jelo”, rekla je. “To ti je za cijeli dan, ne ležimo na novcu.” U sebi je mislila: “Ako je ne ubije hladnoća, glad će, i više je neću morati gledati.” Djevojka je poslušala. Obukla je tanku papirnatu haljinu i izašla s košarom. Naravno da je sve bilo pod snijegom, nigdje nije bilo ni zelenog listića, a kamoli jagoda. Nije znala gdje bi ih uopće tražila, pa je krenula u šumu, stazom koju nije poznavala, i ubrzo je naišla na kućicu koja joj je dopirala samo do glave. Na klupi ispred nje sjedila su i pušila lulu tri patuljka, koji su joj dosezali otprilike do koljena, kao što je uočila kad su svi ustali i naklonili se. “Dobro jutro”, pozdravi ona. “Drage li djevojke!” reče jedan od njih. “I pristojne”, reče drugi. “Pozovi je u kuću”, reče treći. “Hladno je.” “Obučena je u papir”, reče prvi. “To je valjda u modi”, reče drugi. “Ali ne grije”, reče treći. “Hoćete li ući, gospođice?” rekoše uglas. “Baš ste ljubazni”, reče ona. “Da, hoću.” Ugasili su i ispraznili lule prije nego što su otvorili vrata. “Ne smije se pušiti u blizini papira”, reče jedan. “Začas plane”, reče drugi. “Krajnje opasno”, reče treći. Ponudili su joj da sjedne na malen stolac, a njih trojica sjela su na klupu pored vatre. Ogladnjela je, pa je izvukla svoj komad kruha. “Imate li što protiv da doručkujem?” rekla je. “Što to imate za doručak?” “Samo komad kruha.” “Možemo li i mi dobiti malo?”

“Naravno”, reče ona te prelomi kruh. Bio je tako tvrd da je morala udariti njime o rub stolića. Dala je patuljcima veći dio, a ona je glodala manji. “Što ćeš ti ovdje u šumi?” upitaše oni. “Trebam nabrati jagoda”, reče ona. “Ne znam gdje ću ih naći, ali ne smijem kući dok ne napunim košaru.” Prvi patuljak šapnuo je nešto drugom, a drugi je šapnuo trećem, da bi treći šapnuo prvom. Tada su je svi pogledali. “Hoćeš li nam pomesti prilazni put?” rekoše. “Metla je tamo u kutu. Samo počisti dio ispred stražnjeg ulaza.” “Da, drage volje”, reče ona te uze metlu i izađe. Kad je izašla, oni rekoše: “Što da joj damo? Kako pristojna djevojka. Podijelila je kruh s nama, a to je sve što ima! I dala nam je veći komad! Ljubazna, ne samo pristojna. Što da joj damo?” Prvi reče: “Ja ću se pobrinuti da iz dana u dan bude sve ljepša.” Drugi reče: “Ja ću se pobrinuti da joj iz usta ispadne zlatnik svaki put kad progovori.” Treći reče: “Ja ću se pobrinuti da naiđe kralj i oženi se njome.” Za to je vrijeme djevojka čistila snijeg s prilaznog puta, a što je našla ispod nego jagode, na desetke, crvene i zrele kao usred ljeta. Pogledala je prema kući iza sebe, a tri patuljka promatrala su je sa stražnjeg prozora. Da, kimnuli su, samo daj, uberi koliko hoćeš. Napunila je košaru i otišla zahvaliti patuljcima. Postrojili su se da joj se naklone i stisnu joj ruku. “Doviđenja! Doviđenja! Doviđenja!” Otišla je kući i maćehi dala košaru. “Odakle ti to?” prasnula je žena. “Naišla sam na kućicu...” zaustila je, ali iz usta joj je ispao zlatnik. Kako je govorila, sve je više zlatnika padalo po podu, sve dok joj se oko gležnjeva nije stvorila hrpica. “Gle kako se razmeće!” reče njezina polusestra. “Da hoću, i ja bih to mogla. Nije to baš neka mudrost.” Naravno, polusestra je zapravo bila luda od zavisti i, čim su ostale nasamo, rekla je majci: “Pusti me u šumu da naberem jagoda! Želim to! Stvarno želim!” “Ne, dušo,” reče joj majka, “prehladno je. Mogla bi se nasmrt smrznuti.” “Ah, ma daj! Molim te! Dat ću ti pola zlatnika koji mi ispadnu iz usta. Daj!” Majka je naposljetku popustila. Uzela je svoju najtopliju bundu i prepravila je kako bi pristajala djevojci, kojoj je za put pripremila sendviče s pilećom jetrenom paštetom i velik komad čokoladnog kolača. Polusestra je otišla u šumu i našla kućicu. Tri su patuljka bila unutra i gledala kroz prozor, ali ona ih nije vidjela, otvorila je vrata i odmah ušla.

“Maknite se”, rekla je. “Hoću sjesti uz vatru.” Tri su patuljka sjela na klupu i gledala kako vadi sendviče s pilećom jetrenom paštetom. “Što je to?” upitaše. “Moja užina”, reče ona punih usta. “Daš nama malo?” “Naravno da ne.” “A kolača? Velik je to komad. Zar hoćeš sve za sebe?” “Pa to je i za mene jedva dovoljno. Nabavite vi sebi svoj kolač.” Kad je sve pojela, rekoše: “Sad možeš očistiti prilazni put.” “Neću ja čistiti nikakav put”, reče ona. “Što mislite, da sam vam sluškinja? Stvarno ste drski.” Oni su samo pušili svoje lule i gledali u nju, a kako joj očito nisu namjeravali ništa dati, otišla je i uokolo tražila jagode. “Neuljudne li djevojke!” reče prvi patuljak. “I sebične”, reče drugi. “Nije dobra kao ona posljednja, ni izdaleka”, reče treći. “Što da joj damo?” “Ja ću se pobrinuti da iz dana u dan bude sve ružnija.” “Ja ću se pobrinuti da joj iz usta iskoči žaba krastača svaki put kad progovori.” “Ja ću se pobrinuti da umre neugodnom smrću.” Djevojka nije uspjela naći jagode, pa je otišla kući požaliti se. Svaki put kad bi otvorila usta, iskočila bi žaba krastača i uskoro je pod bio prekriven gmizavim, čučavim, sluzavim stvorenjima, a ona se gadila čak i vlastitoj majci. Otad je maćeha postala opsjednuta, kao da joj crv izjeda mozak. Mislila je samo kako da pastorki zagorča život, a muku joj je uvećavalo to što je djevojka iz dana u dan bila sve ljepša. Na koncu je žena prokuhala nešto sirove vune te pređu prebacila pastorki preko ramena. “Evo,” rekla je, “uzmi sjekiru pa probij rupu u ledu na rijeci. Isperi ovu pređu i nemoj da te cijeli dan čekam.” Nadala se, naravno, da će djevojka upasti u rijeku i utopiti se. Pastorka je poslušala. Odnijela je sjekiru i pređu na rijeku i samo što nije zakoračila na led, kad se zaustavi kočija koja je onuda prolazila. A u kočiji je bio kralj. “Stani! Što to činiš?” viknuo je. “Na ledu nije sigurno!” “Moram isprati ovu pređu”, objasni djevojka. Kralj opazi kako je lijepa i otvori vrata kočije. “Hoćeš li sa mnom?” upita. “Da, hoću,” odgovori ona, “rado”, jer bila je sretna što može pobjeći od žene i

njezine kćeri. Zato je ušla i odvezla se kočijom. “Eto, ja baš tražim ženu”, reče kralj. “Moji su mi savjetnici rekli da je vrijeme da se ženim. Ti nemaš muža, zar ne?” “Nemam”, reče djevojka pa spretno spremi zlatnik u džep. Kralj je bio očaran. “Kako domišljata majstorija!” reče. “Hoćeš li se udati za mene?” Pristala je i vjenčanje je upriličeno što se prije moglo. I tako se ostvarilo sve što su tri patuljka obećala. Za godinu dana mlada je kraljica rodila dječaka. Cijela se zemlja veselila, a vijest su prenijele sve novine. Maćeha je čula za to te je sa kćeri otišla u palaču, praveći se da su došle kraljici u prijateljski posjet. Kralj je slučajno bio vani, pa kad nikog nije bilo u blizini, žena i njezina kći ščepale su kraljicu i bacile je kroz prozor u potok što je tekao u podnožju te se odmah utopila. Tijelo je potonulo na dno, a vodena ga je trava sakrila. “Sad ti lezi u njezin krevet”, reče žena svojoj kćeri. “Da riječ nisi izustila, što god bilo.” “Zašto?” “Krastače”, reče žena te pokupi jednu koja je upravo iskočila i baci je kroz prozor za kraljicom. “Ti samo lezi. Učinit ćeš kako ti ja kažem.” Žena je kćeri pokrila glavu jer, kao da žabe krastače nisu dovoljne, iz dana je u dan bila sve ružnija. Kad se kralj vratio, žena je objasnila da kraljica ima groznicu. “Mora biti tiho”, rekla je. “Nema razgovora. Uopće ne smije govoriti. Morate je pustiti da se odmara.” Kralj promrmlja nekoliko nježnih riječi kćeri ispod pokrivača te ode. Sutradan ujutro opet ju je došao vidjeti, a žena je nije dospjela spriječiti da mu odgovori kad joj se obratio. I iskoči krastača. “Bože dragi,” reče on, “što je to?” “Ja tu ne mogu ništa,” reče kći, a još jedna žaba iskoči, “nisam ja kriva”, pa još jedna. “Što se to događa?” upita kralj. “U čemu je stvar?” “Dobila je žablju gripu”, odgovori žena. “Jako je zarazna. Ali začas će ozdraviti, samo je ne smijemo uznemiravati.” “Nadam se”, reče kralj. Te je večeri kuharski pomoćnik, dok je brisao posljednje lonce i tave, ugledao bijelu patku, koja je isplivala iz odvoda što iz sudopera vodi u potok. Patka reče: “Dok ronim suze, kralja san uze.” Kuharski pomoćnik nije znao što da kaže. Tada patka opet progovori: “A što je s mojim gostima bilo?”

“I njima se u krevetu snilo”, reče kuharski pomoćnik. “A dijete moje slatko?” “I on zaspao je glatko”, reče dečko. Patka na to zatreperi i poprimi kraljičino obličje. Popela se na kat do kolijevke, podigla je dijete i podojila ga, a zatim ga je nježno spustila, pokrila ga i poljubila. Na koncu je odlelujala natrag do kuhinje, poprimila ponovno pačje obličje i otplivala niz slivnik natrag u potok. Kuharski ju je pomoćnik slijedio i sve je vidio. Vratila se i sljedeće večeri i sve je opet bilo isto. Treće večeri, duh kaza dečku: “Idi i reci kralju što si vidio. Kaži mu da ponese mač, da triput prijeđe njime iznad moje glave, a onda nek mi odrubi glavu.” Kuharski je pomoćnik odjurio kralju i sve mu rekao. Kralj je bio zgrožen. Ušuljao se u kraljičinu spavaonicu, podignuo joj pokrivače s glave i zinuo od čuda pri pogledu na ružnu kćer koja je ležala tamo i hrkala kraj žabe krastače. “Odvedi me k duhu!” rekao je i isukao mač. Kad su došli do kuhinje, kraljičin je duh stao pred njega i kralj je triput zamahnuo mačem iznad njezine glave. Njezin je lik istog trena zatreperio i preobrazila se u bijelu patku, a kralj joj je brzim potezom mača odrubio glavu. Tren poslije patka je nestala, a na njezinu mjestu stajala je prava kraljica, ponovno živa. Radosno su se pozdravili. No kralj je imao plan i kraljica je pristala sakriti se u drugu spavaonicu do sljedeće nedjelje, kad je dijete trebalo biti kršteno. Lažna je kraljica došla na krštenje pod teškim velom, s majkom stalno kraj sebe, i obje su se pravile da je prebolesna da bi govorila. Kralj reče: “Kakvu je kaznu zaslužio onaj tko nevinu žrtvu izvuče iz postelje i baci je u rijeku da se utopi?” Maćeha se odmah oglasi: “Strašan je to zločin. Ubojicu treba staviti u bačvu okovanu čavlima i skotrljati u vodu.” “Tako ćemo onda i učiniti”, reče kralj. Zapovjedio je da se izradi takva bačva i čim je bila spremna stavili su unutra ženu i njezinu kćer, a poklopac je pribijen čavlima. Bačvu su skotrljali nizbrdo, da bi na kraju pala u rijeku, i tako su skončale. *** Vrsta priče: ATU 403, Crna i bijela nevjesta Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dortchen Wild Slične priče: Italo Calvino, Beltniele i Belsole, Kralj paunova (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm,

Bratac i sestrica, Bijela nevjesta i crna nevjesta Drugi dio ove priče sličan je priči Bratac i sestrica (str. 40), ali prva polovica, zahvaljujući komici triju patuljaka, posve je drukčijega tona. Trojici sam čovječuljaka dao više prostora i replika nego braća Grimm.

9.

IVICA I MARICA Na rubu velike šume živio je siromašan drvosječa sa ženom i svoje dvoje djece, dječakom Ivicom i djevojčicom Maricom. Hrane su imali malo, i to za boljih dana, a u zemlji je k tome vladala oskudica i otac često ne bi uspio zaraditi ni za kruh svagdašnji. Jedne noči, dok su ga u krevetu morile brige zbog neimaštine, uzdahnuo je i rekao ženi: “Što će biti s nama? Kako ćemo othraniti djecu kad nemamo hrane ni za sebe?” “Znaš što,” reče ona, “ovako ćemo. Sutra rano ujutro odvest ćemo ih gdje je šuma najgušća, udobno ih smjestiti, naložiti vatru da im bude toplo, dati im malo kruha i onda ih ostaviti tamo same. Neće se znati vratiti kući, pa ćemo ih se riješiti.” “Ne, ne, ne,” reče muž, “neću to učiniti. Da napustim vlastitu djecu u šumi? Nikada! Rastrgale bi ih divlje zvijeri.” “Budalo”, reče mu žena. “Ako ih se ne riješimo, sve četvero pomrijet ćemo od gladi. Slobodno počni pripremati drvo za naše lijesove.” Nije mu dala mira sve dok nije popustio. “Ali, ne sviđa mi se to”, rekao je. “Ne mogu si pomoći, žao mi ih je...” U susjednoj sobi, djeca su bila budna. Od gladi nisu mogla zaspatii čula su svaku riječ koju je izgovorila njihova maćeha. Marica je gorko zaplakala i prošaptala: “Oh, Ivice, gotovo je s nama!” “Tiho”, reče Ivica. “Ne brini se. Znam što ćemo.” Čim su odrasli zaspali, Ivica se iskrao iz kreveta, obukao svoju staru jaknu, otvorio donju polovicu vrata i išuljao se. Mjesec je jarko sjao, a bijeli oblutci ispred kuće blistali su kao srebrnjaci. Ivica je čučnuo i natrpao ih u džepove što je više mogao. Tad se vratio unutra, zavukao u krevet i šapnuo: “Ne brini se, Marice. Hajde,

spavaj. Bog će nas čuvati. U svakom slučaju, nešto sam smislio.” U cik zore, čak i prije nego što je sunce izašlo, ušla je žena i skinula pokrivače s njihova kreveta. “Ustajte, lijenčine!” rekla je. “Idemo u šumu po drva.” Svakome je dala po krišku suhoga kruha. “To vam je ručak”, reče, “i zato ga nemojte prerano požderati, jer nema ničeg više.” Marica je stavila kruh u svoju pregaču, jer Ivičini su džepovi bili puni oblutaka. Svi su zajedno krenuli u šumu. Ivica bi tu i tamo zastao i osvrnuo se prema kući, sve dok mu otac naposljetku nije rekao: “Što to radiš, mali? Brže, pokreni te noge.” “Gledam svog bijelog mačića”, reče Ivica. “Sjedi na krovu. Želi se pozdraviti sa mnom.” “Glupo derište”, reče žena. “Nije to tvoj mačić, nego odsjaj sunca na dimnjaku.” Zapravo, Ivica je bacao oblutke, jedan po jedan, po stazi iza sebe. Osvrtao se jer se htio uvjeriti da se vide. Kad su bili nasred šume, njihov otac reče: “Hajde, skupite pruća za potpalu. Naložit ću vatru da se ne smrznete.” Djeca su skupila čitavu hrpu grančica, a otac ih je zapalio. Kad se vatra rasplamsala, žena reče: “Udobno se smjestite, dragi moji. Lezite uz vatru i privinite se jedno uz drugo da vam bude toplo. Mi sad idemo nasjeći drva, a kad budemo gotovi, doći ćemo po vas.” Ivica i Marica sjeli su kraj vatre. Kad im se učinilo da je podne, pojeli su kruh. Čuli su nedaleko zvuk sjekire i zato su mislili da im je otac u blizini; ali nije to bila sjekira, bila je to grana koju je vezao za osušeno stablo. Vjetar ju je njihao amo-tamo pa je udarala o drvo. Djeca su dugo tako sjedila i s vremenom su im otežali kapci. Kako je poslijepodne odmicalo i nestajalo je svjetla, čvršće su se stisnuli jedno uz drugo i zaspali su dubokim snom. Probudili su se u mraku. Marica se rasplakala. “Kako ćemo naći put odavde?” jecala je. “Čekaj da izađe mjesec”, reče Ivica. “Tad ćeš vidjeti što sam smislio.” Kad je mjesec izašao, bio je pun i sjajan, tako da su bijeli kamenčići što ih je Ivica ispustio blistali kao netom iskovani novčići. Djeca su se primila za ruke i slijedila trag kroz noć te su, baš dok je svitala zora, došla do očeve kuće. Vrata su bila zaključana i zato su glasno pokucala. Kad ih je žena širom otvorila, i njezine su se oči širom razrogačile od zaprepaštenja. “Prokleta dječurlijo! Koliko ste nas samo zabrinuli!” Na to ih je tako čvrsto zagrlila da nisu mogli disati. “Zašto ste tako dugo spavali? Mislili smo da se ne želite vratiti!”

Pa im je ištipala obraze kao da joj je uistinu drago što ih vidi. Kad je trenutak poslije došao i njihov otac, olakšanje i radost na njegovu licu bili su stvarni, jer on ih uopće nije htio ostaviti. I tako su se taj put spasili. Ali nedugo potom opet je ponestalo hrane i mnogi su gladovali. Jedne su noći djeca čula ženu kako govori njihovu ocu: “Ne valja to. Ostalo nam je samo pola kruha, a onda ćemo skapati od gladi. Moramo se riješiti djece i ovaj put to moramo izvesti kako treba. Prošli put su se poslužili nekom smicalicom, ali ako ih odvedemo dovoljno duboko u šumu, nikad neće naći put iz nje.” “Ah, ne sviđa mi se to”, reče otac. “Nema u šumi samo divljih životinja, znaš. Ima tamo i zloduha i vještica i sam Bog zna čega još. Ne bi li bilo bolje podijeliti kruh s djecom?” “Ne budi blesav”, reče žena. “Kakvog to ima smisla? Premekan si, u tome je nevolja. Mek si i blesav.” Dotukla ga je prigovaranjem i nije se mogao obraniti; kad jedanput popustiš, moraš popustiti i svaki sljedeći put. Djeca su bila budna i čula su razgovor. Kad su odrasli zaspali, Ivica je ustao i pokušao opet izaći, ali žena je zaključala vrata i sakrila ključ. Svejedno je utješio sestru kad se vratio krevet: “Ne brini se, Marice. Hajde, spavaj. Bog će nas čuvati.” Sutradan rano ujutro žena je došla i probudila djecu, kao i prošli put, te im je svakome dala komad kruha, premda ovaj put još manji. Dok su išli šumom, Ivica je mrvio svoj kruh i prosipao mrvice stazom, a svako bi toliko zastao da se uvjeri da se vide. “Hodaj, Ivice”, reče mu otac. “Prestani se stalno osvrtati.” “Gledao sam svoju golubicu na krovu”, reče Ivica. “Želi se pozdraviti sa mnom.” “Nije to tvoja golubica, budalo,” reče žena, “nego odsjaj sunca na dimnjaku. Prestani dangubiti.” Ivica se više nije osvrtao iza sebe, ali i dalje je mrvio kruh iz svojega džepa i prosipao ga stazom. Žena ih je sve tjerala da brzo hodaju i zašli su u šumu dublje nego ikad u životu. Naposljetku je rekla: “Ovdje će biti dobro”, pa su opet naložili vatru da djeca sjednu kraj nje. “Da se niste micali odavde”, rekla im je žena. “Sjedite ovdje i ne mrdajte dok ne dođemo po vas. Imamo dovoljno briga i ovako, a ne da se još i vi izgubite. Vratit ćemo se navečer.” Djeca su sjedila tamo sve dok im se nije učinilo da je podne, a onda su podijelila Maričin komadić kruha, jer je Ivica sav svoj potrošio. Zatim su zaspali i prošao je cijeli dan a nitko nije došao po njih.

Bio je mrak kad su se probudili. “Tiho, ne plači”, Ivica će Marici. “Kad izađe mjesec, vidjet ćemo mrvice i naći ćemo put kući.” Mjesec je izašao i krenuli su u potragu za mrvicama, ali nisu ih uspjeli naći. Tisuće ptica što lete šumama i poljima sve su ih pokljucale. “Naći ćemo mi put”, reče Ivica. No kojim god putem krenuli, put kući nikako da nađu. Hodali su cijelu noć i zatim cijeli dan, ali i dalje su bili jednako izgubljeni. Bili su i gladni, strašno gladni, jer pojeli su samo nekoliko bobica koje su pronašli. Bili su već tako umorni da su legli pod stablo i istog trena zaspali. A kad su se probudili trećega jutra i na jedvite jade ustali, i dalje su bili jednako izgubljeni, a sa svakim korakom kao da su zalazili sve dublje i dublje u šumu. Ne naiđu li uskoro na pomoć, znali su, umrijet će. Ali u podne su ugledali snježnobijelu ptičicu kako sjedi na obližnjoj grani. Tako je lijepo pjevala da su stali poslušati je, a kad je raširila krila i odletjela malo dalje, pošli su za njom. Opet je sjela na granu i zapjevala, pa je opet odletjela malo dalje, brzinom kojom su oni bili u stanju hodati, tako da se činilo da ih zapravo vodi. I onda su se iznenada zatekli pred kućicom. Ptica je sjela na krov, a nešto je na tom krovu bilo čudno. I doista... “Od kolača je!” reče Ivica. A zidovi... “Od kruha su!” reče Marica. A prozori, oni su bili od šećera. Jadna su djeca bila tako gladna da se uopće nisu sjetila pokucati i tražiti dopuštenje. Ivica je otkinuo komad krova, a Marica je odlomila prozor, pa su sjeli gdje su se zatekli i odmah počeli jesti. Nakon poprilično zalogaja, začuli su iznutra tih glas: “Tko se to zagrcne kad kuću mi odgricne?” Djeca odgovoriše: “Hirovit to je vjetar na kom jaši sveti Petar.” Pa nastaviše jesti, tako su gladni bili. Ivici se okus krova toliko svidio da je skinuo komad dugačak poput svoje ruke, a Marica je s pomnjom izvadila još jedno prozorsko okno i revno hrskala.

Odjednom su se vrata otvorila i iz kuće je došepesala stara, prastara žena. Ivica i Marica toliko su se iznenadili da su prestali jesti i buljili su u nju punih usta. No starica je odmahnula glavom i rekla: “Ne bojte se, slatki moji maleni! Tko vas je doveo? Slobodno uđite, mileni, uđite i odmorite se, jadničci, u mojoj kutijici punoj poslastica. Sigurno je u njoj kao u bilo kojoj kući!” Blagonaklono ih je uštipnula za obraze te je oboje primila za ruku i uvela ih u kolibu. Kao da je znala da dolaze, stol je bio prostrt za dvoje, a poslužila im je slastan obrok: mlijeko, palačinke sa šećerom i cimetom, jabuke i orahe. Potom ih je odvela u malenu spavaću sobu, gdje su ih čekala dva spremna kreveta sa snježnobijelom posteljinom. Ivica i Marica legli su u krevet, uvjereni da su u raju, i odmah su zaspali. No starica je samo glumila blagonaklonost. Zapravo je bila zla vještica, a svoju slasnu kuću sagradila je kako bi mamila djecu. Kad bi uhvatila dijete, bilo dječaka ili djevojčicu, ubila bi ga, skuhala i pojela. Bio je to njezin dan gozbe, kad bi se to dogodilo. Kao i druge vještice, imala je crvene oči i slabo je vidjela, ali imala je oštar njuh i odmah bi osjetila da u blizini ima ljudskih bića. Nakon što je Ivicu i Maricu spremila u krevet, nasmijala se i protrljala kvrgave ruke. “Jesam ih!” zacerekala se. “Neće mi uteći!” Sutradan rano ujutro ustala je i otišla u njihovu sobu te ih gledala kako spavaju. Jedva se suspregnula da ih ne pograbi za pune, rumene obraze. “Slasni zalogaji!” pomisli. Tad ščepa Ivicu, koji nije stigao ni vrisnuti, a ona ga je već izvukla iz kolibe i ugurala u malenu šupu, gdje ga je zaključala u kavez. Cijelu je noć vikao i plakao, ali nitko ga nije mogao čuti. Vještica je zatim prodrmala Maricu i rekla: “Ustaj, mlitavice! Hajde, donesi vode iz bunara i skuhaj nešto za brata. U šupi je, a ja hoću da se udeblja. Kad bude dovoljno debeo, pojest ću ga.” Marica se rasplakala, ali ništa joj to nije vrijedilo: morala je učiniti sve što joj je vještica zapovjedila. Ivica je svaki dan dobivao najukusnije obroke, dok se ona prehranjivala ljušturama riječnih rakova. Svakoga bi jutra vještica othramala do šupe oslanjajući se na štap pa bi rekla Ivici: “Mali! Pruži mi prst! Da vidim jesi li se udebljao.” No Ivica ju je nadmudrio: gurnuo bi kroz rešetke košćicu, a vještica bi se zapiljila svojim crvenim očima i pomislila da je to prst. Nije joj bilo jasno zašto se dječak ne deblja. Četiri su tjedna prošla, a ona je i dalje mislila da je Ivica mršav. No tad se sjetila njegovih slatkih rumenih obraza, pa je doviknula Marici: “Hej, mala! Idi i donesi mnogo vode. Napuni kotao i pristavi da provrije. Bio on debeo ili mršav, suh ili tust, sutra ću zaklati tog tvog brata i od njega skuhati gulaš.” Jadna Marica! Plakala je i plakala, ali morala je po vodu, kako je vještica

naredila. “Molim te, Bože, pomozi nam!” jecala je. “Da su nas barem u šumi vukovi pojeli, ako ništa drugo, zajedno bismo umrli.” “Prestani sliniti”, reče vještica. “Nikakve ti koristi od toga.” Ujutro je Marica morala naložiti peć. “Najprije ćemo ispeći kruh”, reče vještica. “Tijesto sam već umijesila. Je li se ta vatra dovoljno rasplamsala?” Odvukla je Maricu do vrata pećnice. Plameni su jezici palucali i buktjeli ispod željezne rešetke. “Popni se unutra i provjeri je li dovoljno vruće”, reče vještica. “Hajde, uđi.” Naravno, vještica je namjeravala zatvoriti vrata peći kad Marica bude unutra pa i nju ispeći. No Marica je shvatila što je ova naumila te je rekla: “Ne razumijem. Hoćete da uđem? Pa kako ću?” “Glupa gusko”, reče vještica. “Makni se, da ti pokažem. Barem je to lako.” Na to se sagnula i turnula glavu u pećnicu. Istog ju je trena Marica gurnula tako silovito da je izgubila ravnotežu i upala u peć. Marica odmah zalupi vrata te zatvori željeznim zasunom. Jezivi su krici i vriska i zavijanje dopirali iz peći, ali Marica je začepila uši i izjurila van. Vještica je izgorjela i tako umrla. Marica je otrčala ravno u šupu i viknula: “Ivice, spašeni smo! Stara vještica je mrtva!” Ivica je izletio sretan kao ptica koja otkrije da joj je krletka otvorena. Kako su se samo veselili! Bacili su se jedno drugome oko vrata, grlili su se, skakali od sreće, ljubili jedno drugome obraze. Više se nisu morali bojati, pa su otrčali u kolibu i pogledali oko sebe. Posvuda su ležali sanduci i škrinje puni dragog kamenja. “Ovo je bolje od oblutaka!” uskliknu Ivica i napuni džepove. “Uzet ću i ja”, reče Marica pa nagrabi punu pregaču. “Pođimo sad”, reče Ivica. “Izađimo iz ove vještičje šume.” Hodali su nekoliko sati, kad su došli do jezera. “Bit će teško prijeći”, reče Ivica. “Nigdje ne vidim most.” “A nema ni čamaca. Ali, gle,” reče Marica, “eno bijele patke. Provjerit ću može li nam ona pomoći da prijeđemo na drugu stranu.” Zazvala je: “Patko mala, patkice bijela, kad bi sreću donijeti nam htjela! Duboka i hladna je voda, a za drugu stranu nema broda.” Patka je doplivala do njih i Ivica joj se popeo na leđa. “Hajde, Marice!” rekao je. “Popni se sa mnom!”

“Ne,” rekla je Marica, “bio bi to pretežak teret. Moramo jedno po jedno.” I tako ih je dobra malena ptica prenijela jedno po jedno. Kad su se sigurno dokopali obale, pješice su krenuli dalje i ubrzo je šuma postala nekako poznatija. Konačno su u daljini ugledali vlastiti dom pa su potrčali, uletjeli unutra i bacili se ocu u naručje. Čovjek nije ni na tren okusio sreću otkako je ostavio djecu u šumi. Nedugo nakon toga, umrla mu je žena i ostao je sam samcat i siromašniji nego ikad prije. No sad je Marica razgrnula svoju pregačicu i istresla sve dragulje, tako da su poskakivali i rasuli se po cijeloj sobi, a Ivica ih je samo sipao još i još. I tako je svim njihovim nevoljama došao kraj i odonda su živjeli sretno. Miš je mali pobjegao, a ja priču ispričao uhvatite li ga, možete si skrojiti velebnu šubaru. *** Vrsta priče: ATU 327, Ivica i Marica Izvor: priču je braći Grimm ispričala obitelj Wild Slične priče: A.N. Afanasjev, Baba Jaga i hrabri mladić (Narodnye russkie skazki); Giambattista Basile, Ninnillo i Nennella (II Pentamerone); Italo Calvino, Pile, Starica iz vrta (Fiabe italiane); Charles Perrault, Palčić Najpoznatije priče, a ovo je sigurno jedna od njih, zahvaljujući bezbrojnim antologijama, slikovnicama, kazališnim adaptacijama (u ovom slučaju i opernoj) postale su tako poznate da to može otupiti njihove izvanredne odlike. Ali ovo je veličanstven i besmrtan klasik. Nezaboravan, zahvaljujući čudesnoj maštariji o jestivoj kućici, u spoju s nesmiljenom surovošću vještice te domišljatošću i hrabrošću s kojom je se Marica onako vješto riješila. Majka ili maćeha? U Grimmovu prvom izdanju iz 1812. žena je jednostavno “majka”. Do sedmog izdanja iz 1857. postala je maćeha i to je i ostala. Marina Warner u Od zvijeri do plavuše (From the Beast to the Blonde) bavi se razlozima braće Grimm za to (uzoran lik Majke mogli su sačuvati samo tako da je izgnaju i zamijene) kao i frojdovskim tumačenjem Bruna Bettelheima (raskol majka / maćeha dopušta malim slušateljima da se bez osjećaja krivnje suoče sa svojim gnjevom zbog one strane vlastite majke koja predstavlja prijetnju). Iz pripovjedne perspektive, ja sam za jednostavnost. Jack Zipes, u svojoj knjizi o prijemčivosti bajki (Why Fairy Tales Stick), ističe da je u podlozi te priče, koja se mnogima čini pukim plodom mašte, nesretna

stvarnost siromaštva na selu i sasvim izgledna smrt od gladi u mnogim obiteljima. Kobna vremena, kobna rješenja, naravno, ali ne bi li priča trebala malo više osuditi oca? I baš je prikladno što maćeha umre, posebno s obzirom na vezu između maćehe i vještice kojom su se poslužili mnogi suvremeni pripovjedači (pa tako i ja). Bio bi to za djecu tužan kraj, da dođu kući i otkriju da je ona i dalje glavna. Možda ju je otac ubio. Da ovu priču napišem kao roman, on bi to učinio. Epizoda s patkom zanimljiv je dodatak priči u Grimmovu konačnom izdanju. Prije toga nije je bilo, barem ne u tiskanom obliku, ali čini mi se da se dobro uklapa, pa sam je preuzeo. Jezero je nepremostiva zapreka između prijetnje iz šume i sigurnosti doma, a zapreka dobro dođe, osim ako se nalazite s pogrešne strane; no moguće ju je prijeći kombinacijom dobrohotnosti prirode i ljudske dovitljivosti.

10.

TRI ZMIJSKA LISTA Bio jednom siromah čovjek koji više nije mogao uzdržavati sina jedinca. Kad je sin to shvatio, rekao je: “Oče, nema smisla da ostanem ovdje. Samo sam ti na teret. Otići ću od kuće da vidim mogu li zaraditi za život.” Otac je dao svoj blagoslov i u tuzi su se rastali. Kralj susjedne zemlje bio je moćan vladar i u to je vrijeme vodio rat. Mladić je pristupio njegovoj vojsci i ubrzo se zatekao na bojištu, usred velike bitke. Fijukala je kiša metaka, bilo je strašno opasno i njegovi su drugovi svud oko njega padali mrtvi. Kad je i general pao mrtav, ostatak vojske htio se dati u bijeg, ali mladić je preuzeo zapovjedništvo i viknuo: “Neće nas poraziti! Za mnom, i živio kralj!” Vojnici su ga slijedili u juriš i uskoro su neprijatelja natjerali u bijeg. Kad je kralj čuo za mladićevu ulogu u pobjedi, promaknuo ga je u feldmaršala, dao mu zlata i blaga te mu dodijelio najviše počasti u kraljevstvu. Imao je kralj kćer, koja je bila vrlo lijepa, ali bila je opsjednuta nečim krajnje čudnim. Zaklela se da se neće udati ako joj muškarac ne obeća da će dati da ga živog zakopaju s njom, ako ona umre prva. “Uostalom, ako me doista voli,” govorila je, “zašto bi uopće htio dalje živjeti?” Govorila je da bi i ona tako postupila i bila zakopana s njim kad bi on umro prvi. Taj jezivi uvjet odbio je mnoge mladiće koji bi je inače preklinjali da se uda za njih, no vojnika je njezina ljepota tako očarala da ga ništa nije moglo obeshrabriti. I tako je od kralja zatražio njezinu ruku. “Znaš li što moraš obećati?” upita kralj. “Umre li prije mene, moram u grob s njom”, reče vojnik. “Ali ja je toliko volim da sam voljan suočiti se s time.” Kralj je dao svoj pristanak i održano je raskošno vjenčanje. Neko su vrijeme sretno živjeli zajedno, no jednoga se dana kraljevna

razboljela. Došli su liječnici iz cijeloga kraljevstva, ali nitko joj nije mogao pomoći i ubrzo je umrla. A mladi se vojnik tad sjetio obećanja koje je morao dati i protrnuo je. Nikako se nije mogao izvući, sve i da je htio prekršiti obećanje, jer kralj je namjeravao postaviti stražu na grob i oko cijeloga groblja, za slučaj da mladić pokuša pobjeći. Kad je došao dan pogreba, kraljevnino su tijelo odnijeli u kraljevsku grobnicu, provjerili je li mladić unutra, a kralj je osobno zaključao vrata i navukao zasun. Stavili su unutra nešto zaliha: na stolu su bile četiri svijeće, četiri kruha i četiri boce vina. Vojnik je dan za danom sjedio uz kraljevnino tijelo, pojeo bi samo zalogaj kruha i otpio gutljaj vina, da mu što dulje potraju. Kad je popio sve osim posljednjega gutljaja i pojeo sve osim posljednjega zalogaja, i kad je posljednja svijeća dogorjela gotovo do samoga kraja, znao je da mu je još malo preostalo. No dok je sjedio tako i očajavao, ugledao je zmiju koja je ispuzala iz kuta grobnice i krenula prema lešu. Uvjeren da želi pojesti kraljevnu, mladić je isukao mač. “Dok sam ja živ, nećeš joj blizu!” rekao je i triput pogodio zmiju, sasjekavši je na komade. Nedugo je potom iz kuta ispuzala još jedna zmija. Prišla je lešu prve zmije, pogledala ga, dio po dio, pa otpuzala natrag. Uskoro se vratila, a ovaj je put u ustima nosila tri zelena lista. S pomnjom je spojila dijelove tijela prve zmije, položila po list na svaku ranu i začas je mrtva zmija oživjela, pomakla se, zaraslih rana i opet cijela. Dvije su zmije zajedno brzo otišle. No listovi su i dalje ležali tamo gdje su ih ostavile i mladić pomisli, ako je njihova čudotvorna moć vratila zmiju u život, možda bi to mogla i s ljudskim bićem. Zato je skupio lišće i položio ga na kraljevnino mrtvo bijelo lice, jedan list na usta, a preostala dva na oči. A čim je to učinio, krv joj je prokolala. Zdravo rumenilo navrlo joj je u obraze, a ona je udahnula i otvorila oči. “Blagi Bože!” rekla je. “Gdje sam?” “Sa mnom si, ženo draga”, reče vojnik te joj ispriča što se dogodilo. Dao joj je posljednji zalogaj kruha i posljednji gutljaj vina, a onda su tako glasno lupali na vrata i vikali da su ih stražari čuli i otrčali kralju. Kralj je osobno došao na groblje te otključao i skinuo zasun s vrata grobnice. Kraljevna mu se bacila u naručje, pružio je ruku mladiću i svi su se radovali čudu koje ju je vratilo u život. A što se zmijskoga lišća tiče, vojnik je bio oprezan čovjek i nikome nije rekao kako je kraljevna oživjela. No imao je čestita i pouzdana slugu, kojemu je povjerio na čuvanje tri zmijska lista. “Dobro pazi na njih”, rekao je, “i stalno ih nosi sa sobom, kamo god išao. Nikad ne znaš kad bi nam mogli opet zatrebati.” A nakon što se vratila u život, kraljevna se promijenila. Presušila je u njezinu

srcu sva ljubav koju je osjećala prema mužu. I dalje se, međutim, pretvarala da ga voli, pa kad je on predložio da preko mora otputuju u posjet njegovu starom ocu, ona je odmah pristala. “Kakvo će zadovoljstvo biti upoznati plemenitog oca mojega najdražega muža!” rekla je. No kad su se našli na pučini, zaboravila je golemu privrženost koju je mladić pokazao prema njoj, jer osjetila je kako u njoj buja požuda za kapetanom broda. Nije bila zadovoljna tako dugo dok nije spavala s njim i ubrzo su postali ljubavnici. Jedne je noći u njegovu naručju prošaptala: “Ah, da mi je barem muž mrtav! Kako bismo nas dvoje uživali u braku!” “To se bar lako može srediti”, reče kapetan. Uzeo je komad užeta i zajedno se s kraljevnom ušuljao u kabinu u kojoj je spavao mladić. Kraljevna je držala jedan kraj užeta, a drugi je kapetan omotao njezinu mužu oko vrata pa su povukli tako jako da, koliko se god batrgao, nije im se mogao oduprijeti i začas su ga zadavili. Kraljevna je svog mrtvog muža primila za glavu, a kapetan ga je primio za noge, te su ga bacili preko ograde broda. “Hajdemo sad kući”, reče kraljevna. “Kazat ću ocu da je umro na pučini, a tebe ću nahvaliti, pa će nam dopustiti da se vjenčamo i ti ćeš naslijediti kraljevstvo.” No vjerni je sluga vidio što su učinili i zato, čim su okrenuli leđa, odvezao je čamac za spašavanje i odveslao u potrazi za tijelom svojega gospodara. Začas ga je našao, povukao u čamac, odvezao uže s mladićeva vrata i stavio mu tri zmijska lista na oči i usta te se on istog trena vratio u život. Njih su dvojica tada zaveslala iz sve snage. Veslali su danonoćno, uopće se nisu zaustavljali i njihov je čamac letio preko valova tako hitro da su se dokopali obale dan prije broda i otišli su ravno u palaču. Kralj se začudio što ih vidi. “Što se dogodilo?” upitao je. “Gdje mi je kći?” Sve su mu ispričali i njega je kćerina pokvarenost užasnula. “Ne mogu vjerovati da bi učinila nešto tako strašno!” reče. “No istina će uskoro izaći na vidjelo.” Tako je i bilo. Uskoro je brod uplovio u luku, a kad je to čuo, kralj je zapovjedio mladiću i njegovu slugi da čekaju u skrivenoj odaji, odakle su mogli čuti sve što se kaže. Kraljevna je u crnini, sva u jecajima, prišla ocu. “Zašto si se vratila sama?” upita on. “Gdje ti je muž? I zašto si u koroti?” “Oh, dragi oče,” reče ona, “neutješna sam! Moj se muž razbolio od žute groznice i umro. Kapetan i ja morali smo mu upriličiti pogreb na moru. Da mi on nije pomogao, ne znam što bih. Ali kapetan je tako dobar čovjek, pazio je na mojega dragog muža kad ga je groznica najgore tresla, bez obzira na opasnost. Može ti i on sam sve reći.” “Oh, muž ti je mrtav, je li?” reče kralj. “Da vidimo jesam li u stanju vratiti ga u

život.” Na to otvori vrata i pozva onu dvojicu da izađu. Kad je ugledala mladića, kraljevna se srušila na pod kao gromom ošinuta. Pokušala ih je uvjeriti da joj je muž vjerojatno halucinirao u groznici, da je pao u tako duboku komu da su se prevarili i mislili da je mrtav; no sluga je pokazao uže i, suočena s tim dokazom, morala je priznati krivnju. “Da, mi smo to učinili,” zajecala je, “ali, molim te, oče, za milost!” “Nemoj ti meni o milosti”, reče kralj. “Tvoj je muž bio spreman umrijeti s tobom u grobu i vratio te u život, a ti si ga ubila na spavanju. Dobit ćeš kaznu kakvu zaslužuješ.” I tako su nju i kapetana ukrcali na brod s rupama prosvrdlanim u trupu i poslali na olujno more. Ubrzo su potonuli zajedno s brodom i nitko ih više nikada nije vidio. *** Vrsta priče: ATU 612, Tri zmijska lista Izvor: priče su braći Grimm ispričali Johann Friedrich Krause i obitelj von Haxthausen Slične priče: Italo Calvino, Kapetan i general, Lavlja trava (Fiabe italiane) Živopisna i zanimljiva priča od dva dijela, pri čemu je prvi magičan, a drugi romantično-realističan. Kod braće Grimm dva su dijela spretno povezana s pomoću lišća, počevši od naslova. Ništa nisam mijenjao, osim mladićeva ubojstva. U izvorniku ga samo bace s palube, ali u dvije slične priče kod Calvina junaka smaknu, u jednoj ga strijeljaju, a u drugoj objese, te je nepobitno mrtav prije nego što oživi s pomoću čarobnoga lišća. Pomislio sam da mladić u ovoj priči također treba biti očito i dramatično ubijen i odatle davljenje, što ujedno dopušta sluzi da dokaže ženinu krivnju kad izvuče uže. No na koliko je dijelova sasječena zmija? Čini se da su se svi poskliznuli na tom ključnom pitanju, pa i braća Grimm. Tekst ne ostavlja dvojbe: und hieb sie in drei Stücke, “te je sasiječe na tri komada”, a David Luke, Ralph Mannheim i Jack Zipes redom to ostavljaju tako u svojim prijevodima te priče. Međutim, za to bi bila dovoljna dva udarca mačem, pa bi posljedično lišće trebalo staviti samo na dva mjesta, a ne na tri. Moramo paziti na ono što je bitno, a broj tri je bitan (tri lista, kraljevnine oči i usta, klasična bajkovita trojnost) i zato druga zmija mora staviti listove na tri mjesta, zbog čega mačem treba zamahnuti triput, što bi zmiju sasjeklo ne na tri dijela, nego na četiri. Ali reći to tako značilo bi nepotrebno u čitateljev ili slušateljev um uvesti ideju četvorstva. Mislim da je

najbolje rješenje ovo što sam ja gore napravio.

11.

RIBAR I NJEGOVA ŽENA Bili jednom ribar i njegova žena, koji su zajedno živjeli u kolibi tako prljavoj kao da je noćna vrčina. Svaki je dan ribar odlazio loviti ribu, i lovio je i lovio. Jednoga je dana sjedio tako i gledao u bistru vodu, i sjedio je i sjedio, a povraz se spustio sve do morskoga dna. A kad ga je izvukao, na udici je bio lijep, velik iverak. Riba reče: “Čuj, ribaru, a da me pustiš, ha? Nisam ja običan iverak. Zapravo sam začarani kraljević. Što bi imao od toga da me ubiješ? Uopće ne bih bio ukusan. Vrati me u vodu, budi dobar.” “Pošteno”, reče ribar. “Ništa mi više ne trebaš reći. Riječ ribe koja govori meni je dovoljna.” Te vrati ribu u vodu, a ona otpliva na dno ostavivši dugačak trag krvi iza sebe. Ribar se tad vrati svojoj ženi u prljavu kolibu. “Zar danas nisi ništa ulovio?” upita žena. “O, da”, reče on. “Ulovio sam iverka. Lijepog, velikog. Ali rekao mi je da je začarani kraljević, pa sam ga pustio.” “To je tebi nalik!” reče žena. “Zašto nisi tražio nešto od njega?” “Nemam pojma”, reče ribar. “Što sam trebao tražiti?” “Ti začarani kraljevići mogu svašta”, reče žena. “A pogledaj ovu kolibu. Smrdi, prokišnjava, police stalno padaju sa zidova; ovo je grozno mjesto za život. Vrati se i dozovi tu ribu i reci da hoćemo lijepu kućicu, čistu i urednu. Hajde.” Ribaru se to zapravo nije dalo, ali s druge strane, znao je što bi bilo da ne posluša ženu i zato se vratio na obalu mora. A voda više nije bila bistra, nego tamnozelena i prljavožuta. Stao je na obalu i rekao:

“Iverče, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” Iverak ispliva i reče: “I, što to ona hoće?” “Ah, eto te. Gle, nije to moja zamisao, shvaćaš, ali ona tvrdi da sam trebao tražiti od tebe da mi ispuniš želju. A rekla mi je i što da zaželim. Kaže da joj je dojadilo živjeti u kolibi koja sliči vrčini i želi živjeti u kućici.” “Idi kući”, reče iverak. “Želja joj je ispunjena.” Ribar ode kući, a njegova žena stoji pred krasnom kućicom. “Eto!” reče ona. “Nije li ovako bolje?” Sprijeda je bio malen vrt, a unutra zgodan salončić, spavaća soba s pravim ležajem od perja, kuhinja i smočnica. Sve su prostorije bile vrlo lijepo namještene, a kositrene zdjele i bakreni lonci bili su tako sjajno ulašteni da su blistali. Iza kućice nalazilo se dvorište, umjetno jezerce s patkama i kokicama, povrtnjak i voćnjak. “I, zar ti nisam rekla?” reče žena. “O, da”, reče ribar. “Ovo je uistinu krasno. Ovdje se stvarno može lijepo živjeti.” “Vidjet ćemo”, reče njegova žena. Zatim su večerali i otišli u krevet. Sve je bilo u redu tjedan ili dva. A onda žena reče: “Slušaj me. Ova je kućica premalena. U kuhinji se jedva mogu okrenuti, a tek vrt, pet-šest koraka i već si na drugom kraju. To nije dovoljno. Onaj nam je iverak mogao dati i veću kuću da je htio, njemu je ionako svejedno. Želim živjeti u mramornoj palači. Vrati se onamo i traži od njega palaču.” “Oh, ženo,” reče ribar, “dovoljno je ovo za nas. Ne želimo palaču. Što bismo mi u palači?” “Mnogo toga bismo mogli”, reče mu žena. “Ti si malodušan čovjek, eto što si. Hajde, idi i traži palaču.” “Uh, jao, ne znam... Tek nam je dao kućicu. Ne želim mu opet smetati. Mogao bi se naljutiti na mene.” “Ne budi takav slabić. Može on to. Neće mu smetati, nimalo. Hajde.” Ribaru to nije bilo drago. Uopće mu se nije išlo. “Nije u redu”, rekao je u sebi, ali je svejedno otišao. Kad je došao do obale, voda je ponovno bila druge boje. Sad je bila tamnoplava, ljubičasta i siva. Stao je na rub mora i rekao:

“Iverče, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” “Što sad hoće?” upita iverak. “Ovaj, vidiš, kaže da je kućica možda premalena. Voljela bi živjeti u palači.” “Idi kući. Ona već stoji na vratima.” Ribar je pošao kući, a kad je došao, kućice više nije bilo, nego velebna mramorna palača. Njegova je žena stajala navrh stuba, da otvori vrata. “Dođi!” rekla je. “Zašto se tako vučeš? Dođi, pogledaj!” Ušao je s njom. Prva je prostorija bilo golemo predvorje crno-bijelog kamenog poda. Sa svih strana bila su široka vrata, a kraj svakih je stajao sluga, koji se naklonio i širom ih otvorio. A iza svih su vidjeli sobe i svi su zidovi bili oličeni u bijelo i prekriveni divnim tapiserijama. Stolovi i stolice u svim su sobama bili od čistoga zlata, a kristalni je svjetiljnjak visio sa svakoga stropa i po tisuću je dijamanata svjetlucalo na svakome. Sagovi su bili tako debeli da su ribaru i njegovoj ženi noge tonule do gležnjeva, a u blagovaonici je bila postavljena takva raskošna gozba da je stolove trebalo dodatno poduprijeti potpornjima od hrastovine da se ne sruše. Ispred palače nalazilo se prostrano dvorište posuto najčišćim bijelim šljunkom i svaki je kamenčić posebno bio ulašten, a stajao je tamo niz grimiznih kočija svih veličina sa zapregama bijelih konja i kad su ribar i njegova žena izašli, svi su ih konji pozdravili naklonom glave i sagibanjem koljena. Iza dvorišta nalazio se neopisivo lijep vrt, pun cvijeća, od kojega je zrak mirisao miljama uokolo, i voćaka otežalih od plodova, jabuka, krušaka, naranči i limuna, a iza vrta prostirao se park, barem pola milje u dužinu, nastanjen losovima, jelenima, zečevima i svim vrstama divljih životinja kao ukrasom. “Nije li divno?” upita žena. “O, da”, reče ribar. “Meni je ovo više nego dovoljno. Možemo živjeti ovdje i više nikada ništa ne poželjeti.” “Vidjet ćemo”, reče žena. “Prespavajmo, jutro je pametnije od večeri. Ujutro se žena prva probudila. Sunce je upravo izlazilo i dok je sjedila u krevetu mogla je promatrati vrt i park i planine iza njih. Muž je bezbrižno hrkao pored nje, ali ona ga je ubola prstom u rebra i rekla: “Mužu! Ustaj. Hajde, hoću pogledati kroz prozor.” Zijevnuo je, protegnuo se i odvukao se do prozora. “Što je?” upita. “Pa, vrt imamo. To je jako dobro. A imamo i park. Velik je i lijep. Ali pogledaj

iza! Planine! Želim biti kralj, tako da i planine budu naše.” “Oh, ženo,” reče ribar, “ja ne želim biti kralj. Zašto bismo htjeli postati kralj? Nismo još ni sve sobe u ovoj palači vidjeli.” “U tome je nevolja s tobom,” rekla mu je, “nemaš ambicija. Ali ako ti ne želiš biti kralj, ja želim biti kralj.” “Oh, ženo, ne mogu to tražiti od njega. Već je bio tako velikodušan. Ne mogu mu reći da želiš biti kralj.” “Da, možeš. Hajde, kreni.” “Ooo”, uzdahnu ribar. Te krenu teška srca. Ribi se to neće svidjeti, pomislio je, no svejedno je pošao. Kad je došao na obalu, voda je bila tamnosiva, a valovi su se podizali iz dubina uz odvratan vonj. Ribar reče: “Iverče, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” “I?” upita iverak. “Oprosti, ali ona bi htjela biti kralj.” “Idi kući. Već je kralj.” I tako se vratio. Kad je došao do palače, bila je dvaput veća nego prije, a iznad ulaza uzdizala se visoka kula, s čijeg se vrha vijorio grimizni barjak. Straža je čuvala vrata, a kad im je ribar oprezno prišao, vojnici su ga pozdravili uz takav prasak pušaka da je zamalo izletio iz cipela od prepasti. Bubnjari su zabubnjali, trubači su zatrubili u fanfare i velebna su se vrata širom otvorila. Ušao je na vršcima prstiju i otkrio da je sve pozlaćeno i da je dvaput veće nego prije. Svi su jastuci bili presvučeni skrletnim baršunom i izvezeni zlatom. Zlatne rojte visjele su sa svega što ima kvaku ili ručku, na svim su zidovima visjeli u zlatnim okvirima portreti ribara i njegove žene odjevenih poput rimskih careva ili kraljeva i kraljica ili bogova i božica, a svi bi satovi zazvonili u znak pozdrava čim bi prošao. Tad su se širom otvorila golema vrata, a iza njih je čitav dvor čekao da mu zaželi dobrodošlicu. Majordom zagrmje: “Njegovo Veličanstvo Ribar!” Ušao je, a stotine plemića i dama duboko se naklonilo i razmaknulo da ga propuste do prijestolja. A na prijestolju je sjedila njegova žena u svilenoj opravi posutoj biserima, safirima i smaragdima. Na glavi je nosila zlatnu krunu, a držala je žezlo od zlata optočeno rubinima velikima barem kao ribarev nožni

palac. S obje strane prijestolja stajao je niz dvorskih dama, a svaka je bila za glavu niža od sljedeće i sve su se naklonile uz sagibanje koljena kad je prišao. “I, ženo,” reče ribar, “jesi li sad kralj?” “Da, sad sam kralj”, reče ona. “To mi je drago čuti”, reče on. “Baš lijepo. Sad više ništa ne moramo željeti.” “Hmm”, oglasi se ona, lupkajući prstima po priručju prijestolja. “U to nisam baš sigurna. Tako sam već dugo kralj da mi je dosadilo. Vrati se k iverku i reci mu da želim biti car.” “Oh, ženo, razmisli o tome”, reče ribar. “Ne može te učiniti carem. Car već postoji, a ne može biti više nego jedan istovremeno.” “Da se nisi usudio tako razgovarati sa mnom! Ja sam kralj, da to nisi zaboravio! Učinit ćeš kako ti ja kažem i otići ćeš razgovarati s iverkom. Ako me može učiniti kraljem, može me učiniti i carem. Njemu je to sve svejedno. Hajde, idi!” I tako je krenuo, ali s velikom tjeskobom. Ovo neće dobro završiti, pomislio je; iverku će dozlogrditi sve te silne želje. Kad je došao na obalu, voda je bila crna i gusta i kiptjela je iz dubina. Snažan je vjetar šibao i pjenio valove. Ribar je stao na rub mora i rekao: “Iverče, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” “I, da čujem”, reče iverak. “Želi biti car.” “Idi kući. Već je car.” I tako je opet pošao kući i ovaj je put vidio da je palača još viša nego prije, s tornjićima na svakom uglu, s redom topova ispred i cijelom pukovnijom vojnika koji su marširali gore-dolje u skrletnim odorama. Čim su ga ugledali, stali su u stav mirno i salutirali, a iz topova je ispaljena salva od koje su ga zaboljele uši. Dveri su se širom otvorile i on je ušao, da bi otkrio kako je čitava unutrašnjost zdanja pozlaćena i kako uza zidove stoje kipovi od alabastra na kojima su on i njegova žena prikazani u herojskim pozama. Kamo god pošao, vojvode i kraljevići pohitali bi pridržati mu vrata uz dubok naklon. U prijestolnoj je dvorani zatekao svoju ženu kako sjedi na prijestolju izlivenom od čistoga zlata u jednom jedinom komadu visokom dvije milje, a vidio ju je samo zato što je nosila krunu visoku tri lakta i promjera dva lakta. I kruna je bila od čistoga zlata, ukrašena almandinima i smaragdima. U jednoj je ruci žena držala žezlo, a u

drugoj carsku kuglu s križem. Vojnici u dva reda bili su joj osobna straža, a svaki je bio niži od sljedećega, u rasponu od divova visokih kao i prijestolje, do patuljaka ne većih od mojega prsta, i svi su stajali pripravni pod oružjem. Kraljevići, vojvode, grofovi, markizi i baruni, svi su čekali, na usluzi. Ribar je otišao do podnožja prijestolja i zazvao uvis: “Ženo, jesi li sad car?” “A što se tebi čini?” “Krajnje dojmljivo. Pretpostavljam da je tvojim željama napokon kraj.” “Evo ti njega opet. Nedostaje ti ciljeva. Ovo nije dovoljno, da ti pravo kažem.” “Oh, ženo, ne opet!” “Vrati se k iverku. Reci mu da želim biti papa.” “Ali ne možeš biti papa! Sav kršćanski svijet ima samo jednoga papu!” “Ja sam car”, zakriještala je, “i kažem ti da se vratiš k tom iverku i narediš mu da me učini papom.” “Ne, ne, to je previše. Daj, ne mogu to.” “Gluposti! Naređujem ti da odeš k iverku! Hajde, idi!” Ribar se sad već bojao. Bilo mu je mučno i koljena su mu klecala, a vjetar je nesmiljeno puhao i nosio lišće sa stabala. Smračilo se. Kad je došao do obale, valovi su hučali i razbijali se o stijene uz prasak poput topovske paljbe. Vani na pučini vidio je brodove kako šalju pozive u pomoć ispaljujući rakete, dok ih valovi bacaju amo-tamo i valjaju. Na nebu je još bio komadićak plavetnila, no bio je okružen krvavo crvenim oblacima i bljeskovima munja. U očaju ribar zavapi: “Iverće, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” “Pa što sad hoće?” “Hoće biti papa.” “Idi kući. Već je papa.” Kad je došao kući, tamo gdje je nekoć bio dvorac zatekao je golemu crkvu. Bila je okružena palačama svih veličina i oblika, ali crkveni ih je zvonik sve nadvisivao. Velika se gomila ljudi komešala oko crkve u nastojanju da uđe, ali gužva je unutra bila još veća, tako da se ribar morao gurati i tiskati i boriti da se probije. Crkva je bila osvijetljena tisućama i tisućama svijeća, a u svakoj se niši nalazila ispovjedaonica, gdje je svećenik bio zaokupljen slušanjem ispovijedi. Nasred crkve stajalo je golemo zlatno prijestolje, na kojemu je sjedila njegova

žena s tri krune na glavi, jednom na drugoj, i sa skrletnim papučama na nogama. Biskupi su čekali u redu da padnu ničice i poljube joj desnu papuču, a jednako dugačak red opata čekao je da padne ničice i poljubi joj lijevu. Na desnoj je ruci nosila prsten velik poput kokota, a na lijevoj velik poput guske, i dugačak je red kardinala čekao da poljubi desni prsten, dok je dugačak red nadbiskupa čekao da poljubi lijevi. Ribar zazva uvis: “Ženo, jesi li sad papa?” “A što se tebi čini?” “Ne znam, nikad nisam vidio papu. Jesi li napokon sretna?” Sjedila je posve nepomično i ništa nije rekla. Svi poljupci kojima su joj zasipali ruke i noge zvučali su poput gomile vrabaca što kljucaju po blatu. Ribar pomisli da ga nije čula, pa ponovno viknu prema gore: “Ženo, jesi li sad sretna?” “Ne znam. Nisam sigurna. Morat ću razmisliti.” Oboje su otišli na počinak i ribar je dobro spavao, jer imao je naporan dan. No njegova se žena cijele noći okretala i prevrtala. Nikako da odluči je li zadovoljna ili nije, a nije mogla smisliti što bi još mogla biti, nakon pape, tako da je loše provela noć. Naposljetku je sunce izašlo, a kad je ugledala svjetlo, istog je trena sjela u krevetu. “Znam!” rekla je. “Mužu, probudi se. Hajde! Probudi se!” Gurkala ga je u rebra tako dugo dok nije zastenjao i otvorio oči. “Što je? Što hoćeš?” “Vrati se k iverku, istog trena. Želim biti Bog!” To ga je natjeralo da se uspravi. “Što?” “Želim biti Bog. Želim biti uzrok suncu i mjesecu da izađu. Ne mogu podnijeti da ih vidim kako izlaze, a ja nemam ništa s tim. Ali da sam Bog, ja bih to mogla izazvati. Da poželim, mogla bih ih natjerati da idu natraške. I zato idi i reci iverku da želim biti Bog.” Protrljao je oči i zagledao se u nju, ali imala je takav luđački izraz da se prepao i brzo ustao iz kreveta. “Smjesta!” zaurlala je. “Hajde!” “Oh, ženo, molim te,” preklinjao je jadnik i pao na koljena, “razmisli još jedanput, ljubavi, razmisli. Iverak te učinio carem, pa te učinio papom, ali ne može te učiniti Bogom. To je stvarno nemoguće.” Izletjela je iz kreveta i udarila ga, kolutala je očima, a kosa joj se nakostriješila, sva raščupana. Strgnula je spavaćicu sa sebe, vrištala, toptala i derala se: “Ne mogu podnijeti da tako dugo čekam! Izluđuješ me! Idi i smjesta učini što sam ti rekla!” Ribar je navukao hlače, izjurio iz spavaonice i otrčao na morsku obalu. Bjesnjela je takva oluja da se jedva držao na nogama. Kiša mu je šibala lice, vjetar je čupao stabla iz zemlje, kuće su se na sve strane rušile dok su goleme kamene gromade letjele zrakom, otkinute od litica. Gromovi su praskali i munje

sijevale, a morski su valovi bili visoki poput crkava i dvoraca i planina, dok su čitavi zastori pjene letjeli s njihovih krijesta. “Iverče, komu dom je more, počuj i dođi k meni gore. Ljupka Ilsebill, moja žena, hoće da bude volja njena.” “Što hoće?” “Ovaj, vidiš, želi biti Bog.” “Idi kući. Eno je opet u vrčini.” Ondje ju je i zatekao, i eno ih ondje do dana današnjega. *** Vrsta priče: ATU 555, Ribar i njegova žena Izvor: priču je napisao Philipp Otto Runge Slične priče: A.N. Afanasjev, Zlatna ribica (Ruske narodne priče); Italo Calvino, Sedmoglavi zmaj (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Zlatna djeca Omiljena i nadaleko poznata priča. Calvinova pripovijest Sedmoglavi zmaj pokazuje kako se iz veoma sličnog početka može razviti uvelike različita priča. Ova verzija pršti energijom i maštovitim pojedinostima. Poput Borovice (str. 169), potekla je iz pera romantičarskog slikara Philippa Otta Rungea (17771810), a napisana je na niskonjemačkom - Plattdeutsch - narječju njegove rodne Pomeranije: Dar woor maal eens en Fischer un syne Fru, de waanden tosamen in’n Pißeputt, dicht an der See... Do braće Grimm došla je preko Clemensa Brentana i Achima von Arnima, pisaca koji su s njima dijelili rastuće zanimanje za narodne priče. Te dvije priče pokazuju da je Runge s olovkom u ruci bio barem podjednako nadaren kao i s kistom. Vrhunac se postiže briljantno odmjerenom brzinom i vrlo efektno, pri čemu sve jača oluja ima ulogu nebeskog komentara na ženinu sve veću opsjednutost. Većina je prevodilaca Pißputt prenijela kao “svinjac” ili nešto slično tomu. Ja nisam uspio naći ništa bolje od “vrčine”.

12.

HRABRJ MALI KROJAČ Jednoga sunčanog jutra malen je krojač sjedio prekriženih nogu na stolu, kako mu je bio običaj, kraj prozora na zadnjem katu, s pogledom na ulicu. Bio je dobre volje i šio sve u šesnaest, kad je niz ulicu došla starica koja prodaje pekmez. “Fini pekmez na prodaju! Kupite moj slatki pekmez!” Malom se krojaču svidjelo što čuje, pa je doviknuo: “Donesite ga gore, draga moja! Dajte da pogledam!” Starica je s mukom dovukla svoju košaru stubama na treći kat. A tamo je krojač htio da mu jednu po jednu otvori sve staklenke i svaku bi dobro proučio, odvagnuo je u ruci, podigao je prema svjetlu, pomirisao pekmez i redom tako. Naposljetku reče: “Ovaj mi dobro izgleda, ovaj od jagoda. Odmjerite mi deset deka iz te staklenke, a ispadne li dekagram više, neka ga.” “Zar ne želite cijelu staklenku?” “Moj Bože, ne. Mogu si priuštiti samo malo.” Vagnula je pekmez gunđajući i otišla svojim putem. “E pa, Bog blagoslovio ovaj pekmez, da podari zdravlje i snagu svakom tko ga jede!” reče krojač te dohvati kruh i nož. Odrezao si je debelu krišku i namazao je pekmezom. “Al’ će biti fino!” reče. “Ali dovršit ću ovu jaknu prije nego što navalim.” Skočio je opet na stol i uzeo iglu, a šio je sve brže i brže. Za to se vrijeme slatki miris pekmeza proširio zrakom, ispunio sobu i odlebdio kroz prozor. Čitava eskadrila muha koja se dolje na ulici gostila psećom lešinom nanjušila je miris te smjesta poletjela uvis za njim. Ušle su kroz prozor i spustile se na kruh. “Hej! Tko je vas pozvao?” uzviknu mali krojač i zamahnu rukom da ih otjera. No nisu razumjele ni riječi, a osim toga, već su bile zaokupljene pekmezom i nisu se obazirale.

Krojač se naposljetku rasrdio. “Dobro, same ste to tražile!” reče i zgrabi krpu te žestoko navali na njih. Kad je došao do daha i odmaknuo se, ni manje ni više nego sedam muha ležalo je mrtvo, s nogama u zraku. “Eh, koji sam ja junak!” reče. “Cijeli grad mora čuti za ovo.” Mašio se tad svojih škara i začas skrojio pojas od grimizne svile te našio na njega velika zlatna slova: SEDAM JEDNIM UDARCEM: Opasao se i pogledao se u zrcalo. “Grad?” pomisli. “Cijeli svijet mora znati za ovo!” I srce mu poskoči od sreće kao repić janjeta. Prije nego što je krenuo pokazati svijetu, osvrnuo se oko sebe u potrazi za nečim što bi ponio sa sobom, ali našao je samo zdjelicu svježeg sira. Uzeo ju je i stavio u džep te se sjurio niza stube i dalje ulicama. Kad je prošao kroz gradska vrata, pronašao je pticu koja je zapela u žbunju pa je i nju stavio u džep. A onda je krenuo dalje, vidjeti svijeta. Bio je tanahan i okretan, tako da se nije brzo umarao. Išao je cestom sve do vrha planine, a tamo je zatekao diva kako dokono sjedi na stijeni i divi se pogledu. Mali krojač mu priđe pa reče: “Dobro jutro, prijatelju! Jesi li se dao na put da vidiš svijeta? Ja jesam. A da udružimo snage i pođemo zajedno?” Div je pogledao malenog svata s dubokim prezirom. “Pišljivac jedan! Kržljavac obični! Da udružim snage s takvom bubicom?” “O, to ti misliš?” reče krojač pa otkopča kaput da pokaže svoj pojas. “Evo, da vidiš s kim imaš posla.” Div je pomno odsricao, slovo po slovo: “SEDAM JEDNIM UDARCEMI” Pa razrogačio oči. “Svaka čast!” reče. No htio je još malo iskušati momka, pa je nastavio: “Možda i jesi ubio sedmoricu jednim udarcem, ali nije to nikakav sjajan pothvat ako su svi bili takvi žgoljavci kakav si ti. Da vidimo koliko si jak. Možeš li ovo?” Na to je podignuo kamen i stiskao ga sve dok mu ruka nije zadrhtala, lice jarko pocrvenjelo i na glavi iskočile vene. Tako je snažno stisnuo kamen da je čak uspio istisnuti iz njega nekoliko kapi vode. “Da sad tebe vidimo, imaš li snage za to!” reče. “To je sve?” reče mali krojač. “Nije to ništa. Gle ovo.” Pa iz džepa izvadi sir i stisnu ga. Naravno da je sir bio pun sirutke, koja se začas cijedila po krojačevoj ruci i po tlu. “Ovo je bilo bolje od tvoga”, reče. Div se počeša po glavi. “Eh”, oglasi se. “Hm. Pa dobro. Probaj ovo.” Podigao je još jedan kamen i bacio ga u zrak što je više mogao. Kamen je odletio toliko uvis da je zamalo iščeznuo. “Nije loše,” reče mali krojač, “ali gle, evo ga, pada natrag. Mogu ja i bolje od

toga.” Uzeo je pticu iz džepa i hitnuo je visoko u zrak, a ptica, čim je osjetila da je slobodna, poletjela je uvis i nestala. “Kad ja nešto bacim u zrak, to više ne padne na zemlju”, reče. “Što na to kažeš, preveliki moj prijatelju?” “Hm”, na to će div. “Dobro, stiskati znaš i bacati znaš. Ali evo pravog ispita: da vidimo koliko možeš ponijeti.” Odveo je maloga krojača na rub šume, gdje je upravo srušen golem hrast. “Pomozi mi da ga odnesem”, reče div. “Drage volje. Ti uzmi deblo, a ja ću ponijeti lišće i pruće, svi znaju da je to teže.” Div se sagnuo, zadržao dah i zatim podignuo deblo na rame. Kad je shvatio da se div ne može osvrnuti iza sebe, mali je krojač skočio uvis i udobno sjeo među lišće te zafućkao Tri krojača srčana izjahala jednog dana, dok je div posrtao putem pod teretom čitavoga stabla na ramenu. Div nije uspio daleko odmaknuti, jer bilo je to golemo stablo, i vrlo se brzo zaustavio. “Hej, čuj! Ja ne mogu dalje”, doviknuo je, a krojač je hitro skočio dolje prije nego što se div stigne okrenuti te je objema rukama uhvatio hrpu lišća i pruća kao da je cijelo vrijeme nosi. “Takva velika momčina,” reče, “a ne možeš izići nakraj ni s pola stabla? Joj, trebao bi vježbati.” Još su malo hodali, kad su došli do stabla trešnje. Div se uhvatio za najviše grane i povukao ih posve nisko, da pokaže krojaču najzrelije plodove. “Pridrži to na tren, da izvadim kamen iz cipele”, rekao je, a krojač je uhvatio granu. Kad ju je div pustio, grana je odskočila natrag uvis, a krojač, budući da nije bio dovoljno težak da je zadrži dolje, zavitlan je u zrak. No bio je spretan, a imao je i sreću da padne na travnat obronak, niz koji se otkotrljao neozlijeđen. Uspio je čak pravilno izvesti salto i dočekati se na noge. “Aha! Nisi imao dovoljno snage da je držiš!” reče div. “Naprotiv!” reče krojač. “Čovjek koji ih je pobio sedam jednim udarcem može držati koliko god grana i stabala hoćeš. Ali oni lovci tamo samo što nisu zapucali u guštik, pa sam pomislio da je bolje skloniti se. Kladim se da ne možeš skočiti tako visoko kao ja. Hajde, pokušaj.” Div je uzeo zalet i pokušao, ali on je morao podići sa zemlje veliku težinu i zabio se u krošnju trešnje te se zapetljao u grane. Tako je mali krojač pobijedio i u tom dvoboju. “E pa,” reče div, nakon što se ponovno dokopao tla, “ako misliš da si takav junak, prenoći u našoj špilji. Živim s još dva diva i ne damo se lako impresionirati, da znaš.”

Krojač je rado pristao i krenuli su prema špilji. Kad su došli, bio je već mrak i druga su dva diva sjedila kraj rasplamsane vatre. Svaki je držao svoju cijelu pečenu ovcu i žustro je žvakao, uz odvratne zvukove škrgutanja i sisanja. Mali se krojač osvrnuo po špilji. “Ovdje je mnogo prostranije nego u mojoj krojačnici”, reče. “Gdje ću ja spavati?” Njegov mu div pokaza divovski krevet. Krojač se popeo i legao, ali nikako da se udobno smjesti i zato, dok su divovi nešto mrmljali jedan drugome uz vatru, on je sišao s postelje i zavukao se u jedan kut špilje. U ponoć je prvi div, uvjeren da mali krojač spava, uzeo tešku toljagu i jednim udarcem skršio krevet napola. “Ovo će bome zgnječiti tog skakavca”, pomisli. Rano ujutro divovi su se probudili i odgegali u šumu. Posve su zaboravili na malog krojača. No on se probudio čio i veseo te je doskakutao za njima fućkajući i pjevajući, a oni, kad su ga ugledali, prestravili su se. “Živ je!” “Upomoć!” “Spašavaj živu glavu!” Pa utekoše. “I to su mi neki divovi”, reče krojač sam sebi. “Hajdemo sad za novom pustolovinom.” Krenuo je za svojim nosom i tumarao amo i tamo nekoliko dana, da bi naposljetku došao do sjajne palače. Barjaci su se vijorili, vojnici su se smjenjivali na straži, a krojač je sjeo na travnat obronak i divio se svemu. Prispavalo mu se, pa je legao i sklopio oči te je već za tren čvrsto spavao. Dok je on tako spavao, više je prolaznika opazilo njegov grimizni pojas sa zlatnim natpisom: SEDAM JEDNIM UDARCEM! Zapodjenuo se razgovor: “Sigurno je sjajan junak!” “Ali što će on ovdje?” “Uostalom, vlada mir.” “Uvjerena sam da je vojvoda ili tako nešto. Pogledajte kako su mu plemenite crte lica.” “Ne, rekao bih da je čovjek iz naroda, ali nema dvojbe da se taj navojevao. Vidi se ponosno vojničko držanje, čak i u snu.” “Sedam jednim udarcem - ma zamisli ti to!” “Trebalo bi obavijestiti kralja.” “To je pametno. Hajdemo, odmah!” Nekolicina ih je smjesta zatražila audijenciju kod kralja, koji ih je pozorno saslušao. Za slučaj da dođe do najgoreg i izbije rat, rekli su, po svaku bi cijenu trebalo nastojati dobiti u službu tog junaka. “Posve ste u pravu”, reče kralj te pozva ministra obrane. “Idi tamo i pričekaj

da se gospodin probudi,” naložio mu je kralj, “a onda mu ponudi položaj feldmaršala. Ne smijemo dopustiti da uđe u službu bilo kojeg drugog kraljevstva.” Ministar obrane je otišao i čekao pored malog krojača da se probudi. “Njegovo veličanstvo htjelo bi vam ponuditi položaj feldmaršala,” rekao je, “s tim da odmah preuzmete vrhovno zapovjedništvo nad čitavom vojskom.” “Zato i jesam ovdje!” reče mali krojač. “Spreman sam i voljan ući u kraljevu službu i staviti mu na raspolaganje svu svoju srčanost.” Postrojena je počasna straža i mali je krojač primljen uz velike počasti te je dobio vlastite odaje u palači. Dopušteno mu je također da sam osmisli svoju vojnu odoru. Vojnici kojima je trebao zapovijedati, međutim, bili su vrlo sumnjičavi. “A što ako mu se ne svidimo?” “Ili, recimo, izda zapovijedi koje nam nisu po volji, pa mu se pokušamo suprotstaviti?” “Da! Može nas ubiti sedam jednim udarcem. A mi smo obični vojnici. Ne možemo mi protiv nekog takvog.” Razgovarali su o tome u vojarni i poslali svoje izaslanstvo kralju. “Vaše veličanstvo, tražimo otpust iz službe! Ne možemo se nositi s čovjekom koji nas može ubiti sedam jednim udarcem. On je oružje za masovno uništenje!” “Pustite me da razmislim”, reče kralj. Bio je potišten zbog svega. Da izgubi sve svoje odane vojnike zbog jednog jedinog čovjeka! Ali, da se pokuša riješiti malog krojača, tko zna što bi bilo? Krojač bi mogao pobiti njega i cijelu vojsku pa sam zasjesti na prijestolje. Dugo mu je trebalo da temeljito razmisli i konačno se dosjetio nečega. Poslao je po maloga krojača i rekao: “Feldmaršalu, imam za tebe zadaću koju samo ti možeš izvršiti. Velik junak poput tebe neće odbiti, siguran sam. Iz jedne od mojih šuma dva diva haraju selima, pljačkaju, ubijaju, otimaju, pale kuće i ne znam što sve ne. Nitko im se ne usuđuje ni blizu, od straha za vlastiti život. Uspiješ li se riješiti tih divova, dat ću ti svoju kćer za ženu, a povrh miraza i pola kraljevstva. Možeš povesti stotinu konjanika kao pojačanje.” “To je ponuda kakvu sam čekao”, pomisli mali krojač. “Vaše veličanstvo, drage volje prihvaćam zadatak!” reče. “Znam ja kako treba s divovima. Ali ne trebam konjanike. Tko ih je ubio sedam jednim udarcem, ne treba se bojati dvojice.” I tako je krenuo, i dopustio je da s njim pođe i stotinu konjanika, samo da se može razmetati. Kad su došli do ruba šume, rekao im je: “Vi tu čekajte. Ja ću srediti divove, a kad bude sigurno, pozvat ću vas da mi se pridružite.” Mali je krojač odvažno umarširao u šumu, gledajući sad na jednu sad na drugu stranu. Ubrzo je našao divove. Obojica su spavala pod jednim hrastom i tako su žestoko hrkala da su otpuhivala grane gore-dolje. Krojač nije časio časa.

Napunio je džepove kamenjem, popeo se na drvo i uzverao se po grani sve dok se nije našao točno iznad divova. Tad je kamen po kamen ispustio na prsa jednoga od spavača. Div isprva nije ništa osjetio, no naposljetku se probudio i odalamio ortaka. “Što ti je došlo, da me gađaš kamenjem?” “Ne gađam te kamenjem!” reče drugi div. “Ti sanjaš.” Ponovno su zaspali, a krojač je tad počeo bacati kamenje na drugog diva, koji se probudio i bubnuo prvoga. “Joj! Prestani s tim!” “S čim? Pa ništa ne radim! O čemu to govoriš?” Još su malo gunđali, ali bili su umorni nakon sveg onog haranja i pljačke, pa su začas opet zaspali. Zato je mali krojač odabrao najveći kamen koji je imao i pomno je naciljao te pogodio prvoga diva ravno u nos. Ovaj se probudio uz urlik. “Sad si prevršio mjeru!” dreknuo je. “Neću to više ni trena trpjeti!” Tad je drugog diva nabio o drvo tako silovito da se zatreslo. Mali krojač čvrsto se držao da ne padne i gledao kako su dva diva iz sve snage navalila jedan na drugoga. Udarali su i lupali i treskali i mlatili, a na kraju su se tako ražestili da su čupali stabla i tako se jako tukli njima da su obojica pala mrtva u istom trenutku. Mali krojač skoči na zemlju. “Sva sreća da nisu ovo drvo iščupali”, pomisli. “Morao bih pobjeći skokom kao vjeverica. U obitelji smo svi oduvijek hitri na nogama.” Isukao je mač i svakog diva svojski zasjekao nekoliko puta po prsima, a onda se vratio konjanicima koji su čekali na rubu šume. “Obavljeno”, reče. “Sredio sam obojicu. Nakratko je bilo opako, jer su čupali stabla kako bi se obranili, ali i to im je bilo uzalud. Mogu ja ubiti sedam jednim udarcem.” “Niste ozlijeđeni?” “Ne, ni ogrebotine. No, dobro, jakna mi je poderana - vidite. Ako mi ne vjerujete, otiđite baciti pogled na tijela divova.” Konjanici su ujahali u šumu i zatekli divove točno kako je krojač rekao: ležali su u vlastitoj krvi, a svud oko njih stabla iščupana s korijenom. Tako se mali krojač vratio kralju. Očekivao je nagradu, ali kralj je stigao razmisliti i požalio je što je obećao kćer tom čovjeku, koji bi, na kraju krajeva, mogao biti opasan. “Prije nego što ti dam kćer i pola kraljevstva,” rekao je, “imam još jedan zadatak koji iziskuje junaka. U šumi živi strašan nosorog, koji izaziva svakakve štete, i hoću da ga uloviš.” “Nije to ništa, vaše veličanstvo”, reče mali krojač. “S nosorogom će biti još

lakše nego s divovima.” Uzeo je sjekiru i uže namotano na kotur te odmarširao u šumu, a pukovniji koja je došla s njim rekao je da čeka. Nije mu dugo trebalo da nađe nosoroga. Nasrnuo je na krojača rogom kao da ga želi probosti, ali on je samo nepomično stajao, sve dok mu zvijer nije prišla na otprilike metar, a tad je odskočio ustranu. Točno iza njega bilo je stablo. Nosorog se zabio ravno u njega i zaglavio rogom. “I, zvjerčice moja mala,” reče krojač, “ulovio sam te, zar ne?” Omotao je uže životinji oko vrata, a zatim je sjekirom tesao drvo tako dugo dok rog nije bio opet slobodan. Nosorog se dotad već primirio i krotko se dao izvesti iz šume. Krojač ga je odveo u palaču i pokazao ga kralju. “Ah”, oglasi se kralj. “Dobro. Hmm. Samo još jedno. Prije nego što se oženiš mojom kćeri, htio bih da uloviš vepra koji je prerovao mnoge voćnjake, imanja, svašta. Poslat ću i lovce da ti pomognu.” “O, ne trebaju meni nikakvi lovci”, reče mali krojač, što je obradovalo lovce, jer više su puta nabasali na vepra i nipošto nisu htjeli da se to ponovi. Svejedno su pošli s njim, samo radi razmetanja, ali ostali su izvan šume kockati, sve dok on ne bude spreman odvesti ih natrag. U šumi se nalazila kapelica. Krojač je otišao tamo i čekao da se vepar približi, jer znao je da će ga nanjušiti i nasrnuti. Ubrzo se ta golema životinja bučno probila kroz šipražje i nasrnula ravno na njega, s pjenom oko gubice i škrgućući svojim zubima deračima, oštrima poput britve. Čim ju je ugledao, krojač je utrčao u kapelicu, a vepar je, naravno, jurnuo za njim. No krojač je iskočio kroz prozor i brzo napravio krug oko kapelice da zatvori vrata prije nego što vepar shvati kamo je nestao. I tako ga je ulovio. Lovci su ga dočekali pljeskom i puhali u rogove dok su ga pratili natrag u palaču. Junak je otišao kralju i sve mu ispričao, a ovaj je naposljetku morao ispuniti obećanje, htio-ne htio. Zato je vjenčanje priređeno s mnogo sjaja, a malo veselja, i krojač je postao kralj. Nedugo potom, mlada je kraljica čula muža kako viče u snu: “Dečko! Požuri s tom jaknom i zakrpaj hlače ili ćeš drvenim metrom dobiti po ušima.” Ujutro je otišla k ocu. “Tata,” rekla je, “mislim da je moj muž najobičniji krojač”, te mu je ispričala što je čula da krojač viče u snu. “Znaš što, na tako nešto sam i sumnjao”, reče kralj. “Ovako ćemo. Večeras nemoj zaključati vrata spavaće sobe, a moje sluge čekat će vani. Čim on zaspi, iskradi se da im kažeš, a oni će ući, vezati ga i ukrcati na brod koji će ga odvesti ni manje ni više nego u Kinu.” Mladoj se kraljici to učini dobrim planom. Međutim, sve je čuo kraljev mali mačonoša, koji se silno divio krojaču, pa mu je odjurio reći za čitavu tu zavjeru. “Riješit ću ja to”, reče krojač. “Samo ti to meni prepusti.” Navečer je otišao na spavanje u uobičajeno vrijeme, a kad je njegova žena

povjerovala da je zaspao, iskrala se iz sobe. No krojač, koji se samo pravio da spava, glasno je viknuo: “Dečko! Sašij tu jaknu i požuri pokrpati hlače ili ću ti drveni metar na glavi polomiti! Pobio sam ih sedam jednim udarcem, ubio dva diva, ukrotio divljeg nosoroga i ulovio divljeg vepra, a trebao bih se, kao, bojati nekoliko ustreptalih slugu ispred spavaće sobe!” Kad su sluge to čuli, tako su se prestravili da su se okrenuli i pobjegli kao da ih svi vrazi gone. Nitko mu se više nikad nije usudio približiti. Tako je mali krojač bio kralj i ostao je kralj do kraja svog života. *** Vrsta priče: ATU 1640, Hrabri mali krojač Izvor: priča iz zbirke Wegkiirtzer (oko 1557) Martinusa Montanusa Slične priče: A.N. Afanasjev, Foma Berenjikov, Ivan budala (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, John Glaick, hrabri krojač (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Giuanni Snagator što ih pobi petsto, Giovan Balento (Fiabe italiane) Omiljena priča koja ima srodnike na brojnim jezicima. Malen, okretan, dovitljiv lik uvijek je miljenik publike, nasuprot velikom i nespretnom divu. David i Golijat najpoznatiji su primjer. Ova Grimmova verzija jedna je od najživopisnijih. “Od devet krojača jedan čovjek”, kaže engleska poslovica, ali uopće nije jasno zašto.

13.

PEPELJUGA Bio jednom bogataš kojemu se žena razboljela. Kad je osjetila skoru smrt, pozvala je kćer jedinicu k sebi. “Dijete moje drago,” rekla je, “budi dobra kao kruh i krotka kao janje, pa će te dragi Bog svagda štititi. Štoviše, i ja ću motriti s neba i bit ću ti blizu.” Nakon što je to izgovorila, sklopila je oči i umrla. Djevojka je svaki dan odlazila na majčin grob pored golubinjaka i plakala, a bila je dobra kao kruh i krotka kao janje. Kad je došla zima, snijeg je poput bijela pokrova polegao na grob; a kad je zasjalo proljetno sunce i odagnalo snijeg, bogataš se oženio drugom ženom. Nova je žena imala dvije kćeri. Bile su lijepe, ali srca su im bila tvrda, sebična, bahata. Nakon vjenčanja sve su se tri uselile u kuću i tad je za jadnu pastorku sve pošlo po zlu. “Zašto bi ta glupa guska sjedila s nama u salonu?” govorile su sestre. “Ako hoće kruha, neka ga zaradi. Mjesto joj je u kuhinji.” Uzele su joj lijepu odjeću što ju je za nju sašila njezina majka i dale su joj pohabanu sivu haljinu i drvene klompe. “Vidi sad princezu Savršenu! Otmjena do bola!” rugale su joj se dok su je vodile u kuhinju. Morala se ubijati od posla, od jutra do mraka. Ustajala je u svitanje, nosila vodu s bunara, čistila kamine, ložila vatru, kuhala sve obroke i prala suđe. Ali to nije bilo sve, jer sestre su joj nastojale svakako zagorčati život. Sprdale su se s njom, ismijavale je pred svojim glupim prijateljicama, a jedna ih je vrsta mučenja posebno zabavljala: prosule bi grašak ili leću u pepeo, tako da je morala sjesti na pod i sve pokupiti. A kad je na kraju dana bila posve iscrpljena, je li se mogla radovati udobnoj postelji? Nipošto. Morala je spavati na ognjištu, u pepelu i među žeravama. Kako se nikad nije imala prilike oprati i urediti, stalno

je bila prašnjava i neuredna. Zato su joj nadjenule posebno ime. “Kako ćemo je zvati - Žeravinka?” “Garavoguza?” “Pepelina?” “Pepeljuga - to je to!” Jednoga je dana otac morao poslom u grad, pa je upitao pastorke što žele da im donese. “Odjeću!” reče jedna. “Mnogo lijepih haljina.” “Meni nakit”, reče druga. “Bisere, rubine, svašta.” “A ti, Pepeljugo?” upita on. “Oče, donesi mi samo prvu granu koja ti na putu kući okrzne šešir.” Vratio se tako iz grada s prekrasnim haljinama za jednu i skupim nakitom za drugu. A putem kući projahao je kroz guštik i ljeskova grana okrznula mu je šešir, tako da ju je otrgnuo i donio je Pepeljugi. Zahvalila mu je i odmah je odnijela na majčin grob, da je posadi. Zalijevala ju je suzama, tako da je izrasla u ljupko stablo. Njegovala je lijesku triput svakoga dana, a i pticama su njezine grane bile najdraže, grlice i golubovi često su sjedili na njima. Jednoga je dana iz kraljevske palače došla pozivnica. Kralj je upriličio raskošne trodnevne svečanosti i bile su pozvane sve mlade dame iz kraljevstva, kako bi kraljević odabrao nevjestu. Kad su polusestre čule za to, bile su ushićene i odmah su se počele pripremati. “Pepeljugo! Dođi. Požuri, curo! Iščetkaj mi kosu.Ne čupaj!Pazi! Sad nam ulašti kopče na cipelama. Otpusti mi šav oko rukava na haljini. Daj mi tu ogrlicu svoje majke. Skupi mi kosu kao na ovoj slici. Ne, ne tako jako, glupačo”, i tako dalje, i tako dalje. Pepeljuga je činila sve što joj kažu, ali plakala je, jer i ona bi rado na bal. Zamolila je maćehu. “Ti? Na bal? Što si ti umišljaš, tko si? Ti si prljava mala šlampavica, eto što si. I što misliš, kako bi se ti snašla na balu u visokom društvu, kad nemaš ni šarma ni ljepote, niti znaš razgovarati? Hajde, mala, natrag u kuhinju.” No Pepeljuga je bila uporna, tako da je maćeha naposljetku izgubila strpljenje i bacila je zdjelu leće u pepeo. “Za dva sata ih pokupi”, rekla je, “i preberi, odvoji dobre od pokvarenih, pa možeš na bal.” Pepeljuga je izašla na stražnja vrata u vrt. Stala je pod lijesku i rekla: “Golubići, grlice,

nebeske sve ptičice, sa mnom leću skupite, od čađi očistite. Dobre u ovaj lončić, druge u svoj trbuščićl” Dvije su grlice uletjele kroz vrata u kuhinju i počele kljucati leću iz pepela. Klimale su glavama gore-dolje: kljuc, kljuc, kljuc. Zatim je doletjelo nekoliko divljih golubova pa golubova pećinara i golubova bubnjara, golubova dupljaša i golubova grivnjaša, koji su im se pridružili u pepelu: kljuc, kljuc, kljuc. Bili su gotovi za nepun sat i odletjeli kroz vrata. Djevojka je odnijela zdjelu maćehi, misleći da će sad smjeti na bal. “Ništa ti to ne vrijedi”, reče žena. “Nemaš što obući i ne znaš plesati. Hoćeš li da ti se svi smiju?” Pa baci dvije zdjele leće u pepeo i reče: “Preberi to, hajde. Ako ti to uspije za manje od sat vremena, smiješ na bal.” Te pomisli: “To joj sigurno neće uspjeti.” Pepeljuga je opet izašla na stražnja vrata. Stala je pod lijesku i rekla: “S neba ptice, koje god bile, u hlad lijeske kad bi se skrile! Pepeo sav prevrnite, sa mnom leću preberite. Dobre u ovaj lonćić, druge u svoj trbušćić!” Doletjele su na to dvije bijele grlice, produžile ravno u kuhinju pa kljuc, kljuc, kljuc. Zatim je doletio par crvendaća, a onda par kosova, potom par pliski, par drozdova cikelja, par drozdova imelaša, par kraljića, i svi su oni kljuc, kljuc, kljuc. Nije prošlo ni pola sata kad je Pepeljuga odnijela zdjelu maćehi. Jadna je djevojka bila toliko prostodušna da je mislila kako će maćeha ovaj put pristati. “Nikakve vajde od toga”, reče žena. “Nemaš cipele u kojima bi se mogla pokazati. Zar misliš da možeš na bal u klompama? Što će ljudi misliti, kakva si ti to glupača? Bilo bi nas sram da nas vide s tobom.” Pa je otišla sa svoje dvije kćeri i ostavila Pepeljugu samu. Ona se najprije oprala od glave do pete i iščetkala kosu, tako da nije ostao ni trun pepela i čađi. Zatim je izašla na stražnja vrata i šapnula lijeski: “Lijesko, dobra budi, list koji mi posudi!

Nemam novca ni za klupko, a obukla bih se ljupko.” “U koju boju?” šapnu lišće. “Oh! Voljela bih haljinu boje zvjezdanoga sjaja.” Lišće je lagano zatreperilo, a s najniže grane, točno pored nje, visjela je prekrasna plesna haljina boje zvjezdanoga sjaja, s parom svilenih cipelica. “Hvala!” reče Pepeljuga te utrča u kuću da se obuče. Sve joj je savršeno pristajalo. Nije imala zrcalo, tako da nije mogla vidjeti kako ljupko izgleda, a kad je došla na bal, iznenadila se kako su svi uljudni prema njoj, kako je propuštaju da prođe, kako je dame pozivaju da sjedne i popije čaj s njima, a plemići je mole za ples. Rijetki su ljudi dotad bili ljubazni prema njoj i nepoznat joj je bio osjećaj kad si omiljen i svi traže tvoje društvo. Nije, međutim, htjela zaplesati ni s jednim od plemića, ni mladim ni starim, ni bogatim ni pristalim. Tek kad je prišao kraljević glavom, naklonio se i zamolio je za ples, ustala je i stala na plesni podij. Plesala je tako okretno i dražesno da su ostali morali stati i gledati je, čak i njezine dvije sestre. Uopće je nisu prepoznale, uvjerene da je Pepeljuga kod kuće u pepelu, a ta ljupka neznanka da je kraljevna iz neke strane zemlje. Njezina je ljepota zapravo neobično djelovala na njih, jer odagnala je nakratko svu zavist iz njihovih malih tvrdih srdaca i iskreno su joj se divile. No Pepeljuga se nije dugo zadržala. Nakon što je otplesala s kraljevićem i morala mu obećati da neće plesati ni s kim drugim osim s njim, iskoristila je stanku kad je glazba utihnula da izađe i otrči kući. Kraljević ju je slijedio, ali trčala je tako brzo da je nije uspio sustići, a kad su došli do kuće, iščezla je. Kraljević je čekao, kadli se pojavio njezin otac. “Jeste li vidjeli tajanstvenu kraljevnu?” upita ga kraljević. “Mislim da je ušla u vaš golubinjak.” Otac pomisli: “Je li to možda moja Pepeljuga?” pa ode po ključ golubinjaka i otvori ga. Nije joj bilo ni traga. Kraljević se morao sam vratiti na bal. Pepeljuga se iskrala sa stražnje strane golubinjaka te skinula zvjezdanosjajnu haljinu i svilene cipelice, a zatim ih je vratila na njihovu vješalicu i objesila na lijesku, koja je zadrhtala, a odjeća nestala. Djevojka je potom u svojoj staroj odjeći legla kraj hladnog ognjišta. Kad su se maćeha i sestre vratile kući, probudile su je da im pomogne skinuti korzete, jer jedva su disale. “Uf! Tako je već bolje”, reče jedna. “O, Pepeljugo, trebala si to vidjeti”, reče druga. “Ah, kakav doživljaj!” nastavile su. “Bila je tamo kraljevna iz neke strane zemlje, nitko ne zna kako se zove, a kraljević nije htio plesati ni s jednom

drugom. Ne bi vjerovala kako je lijepa. Još mi je pred očima! Imala je i najljepšu haljinu, navlas iste boje zvjezdanoga sjaja. Ne mogu ni zamisliti gdje bi se mogla nabaviti takva haljina! U ovoj zemlji nema nikoga tko bi znao sašiti takvu. Jao, Pepeljugo, ne bi vjerovala, ali kraj nje su sve druge - pa čak i mi! - djelovale neugledno.” Sutradan su se spremale još dulje. Pepeljuga je morala načiniti stotinu poteza četkom da im raščešlja čekinjastu kosu i morala im je još čvršće vezati korzete, a cipele ulaštiti tako da si mogu vidjeti lice u njima. Čim su otišle, ona je izjurila van do lijeske i šapnula: “Lijesko draga, lijesko mila, kad bi opet meni dobra bila! Zatresi lisće za me bijednu, haljinu, molim, daj mi još jednu!” “Koje boje?” “Htjela bih haljinu boje mjesečine”, odgovorila je. Lijeska je zašuštala i na vješalici točno kraj djevojke našla se haljina blage srebrne boje mjesečine, a uz nju par srebrnih cipelica. “Hvala!” šapnula je i utrčala da se obuče pa požurila na bal. Ovaj ju je put kraljević čekao i čim se pojavila, pohitao je k njoj i zamolio je za ples. Kad bi je tko drugi zamolio za ples, rekao bi: “Dama pleše samo sa mnom.” Večer je prošla kao i prethodna, osim što je bilo sve više uzbuđenja i nagađanja među plemstvom. Tko bi mogla biti ta ljupka strankinja? Sigurno je kraljevna iz moćne i bogate kraljevine. Ali nitko ništa nije znao i nitko nije primijetio kad se iskrala, osim samoga kraljevića. Potrčao je za njom kroz mrak i slijedio je sve do kuće. U vrtu je raslo prekrasno stablo kruške, krcato plodovima. Pepeljuga se hitro uzverala i sakrila u krošnji, a kraljević se nije mogao domisliti kamo je nestala. Kad se Pepeljugin otac vratio kući, zatekao je kraljevića još ondje. “Mislim da se popela na ono stablo”, rekao je. A otac pomisli: “To ne može biti Pepeljuga, zar ne?” Donio je sjekiru i srušio krušku, ali u krošnji nije bilo nikoga. Pepeljuga je prije toga spuznula na drugu stranu, odnijela mjesečinastu haljinu natrag na lijesku i ušla skutriti se u pepelu kao i obično. Treće večeri sve je bilo kao i prethodnih. Maćeha i sestre otišle su na bal, a Pepeljuga je šapnula lijeski: “Lijesko draga, lijesko mila,

bi li haljinu mi opet šila? Kad najljepša bi bila od sviju, za posljednju od večeri trijul” “Koje boje?” zašušta Iišće. “Ovaj put bih htjela haljinu boje sunčanog svjetla”, odgovori ona. I stablo još jednom zadrhta, a s njega spade haljina tako lijepa da se Pepeljuga jedva usudila dodirnuti je. Bila je od čistoga zlata, a sjala je i blistala poput jutarnjega sunca. A bio je tamo i par zlatnih cipelica koje su pristajale uz nju. “Hvala!” reče Pepeljuga. Na balu, kraljević nije skidao pogled s nje. Plesali su cijele večeri i on se nije odvajao od djevojke. Kad je rekla da je vrijeme da pođe, htio ju je otpratiti, ali ona je umakla prije nego što ju je stigao zaustaviti. Ovaj put, međutim, postavio joj je zamku. Rekao je slugama da stube premažu katranom, pa kad je potrčala niz njih, jedna joj se cipelica zalijepila i morala ju je ostaviti. Kraljević je uzeo cipelicu i nikome nije dao da je takne. Očistio je katran i otkrio da je izrađena od čistoga zlata. Ujutro je u cijelome kraljevstvu objavljen proglas: “Djevojka koja je na kraljevićevu balu izgubila cipelicu može je preuzeti u palači. Kraljević će se oženiti onom kojoj cipelica pristaje.” Plemkinje i sluškinje, seljanke i kraljevne sjatile su se iz cijeloga kraljevstva i iz mnogih drugih, ali nijedna nije mogla ugurati stopalo u cipelicu. Izbor se na kraju suzio na Pepeljugine polusestre. Slučaj je htio da na njima baš stopala budu najljepša, skladno oblikovana, pa su obje pomislile da bi mogle obuti cipelicu. No za svaki je slučaj majka povukla prvu na stranu i šapnula joj: “Ako ti je prevelika, evo ti nož da odrežeš dio pete, samo malo. Nakratko će zaboljeti, ali bit ćeš kraljica.” Prva je sestra otišla u svoju sobu isprobati cipelicu. Nije ju uspjela obuti i zato je poslušala majku te odsjekla dio pete. Ugurala je stopalo u cipelicu, ishramala iz sobe i nastojala se pritom smiješiti. Kraljević je morao održati riječ i prihvatio ju je kao svoju mladenku te joj pomogao da se popne na njegova konja. No dok se udaljavao s njom, grlice su se oglasile s lijeske: “Ru-kuku, ru-kuku, kapi krvi teku! Široka joj noga, nije prava, stoga!”

Kraljević spusti pogled i shvati da su u pravu. Iz cipelice je kapala krv. Okrenuo je konja i vratio se. Majka reče drugoj kćeri: “Ako ti je prevelika, odreži nožni palac. Neće jako boljeti - samo će te malo žigati - a udat ćeš se za kraljevića.” I druga je poslušala majku te ju je kraljević posjeo na svoga konja i htio odjahati. No grlice su se opet oglasile s lijeske: “Ru-kuku, ru-kuku, kapi krvi teku! Dugačka joj noga, nije prava, stoga!” Kraljević ju je odveo natrag i rekao ocu: “Siguran sam da sam tajanstvenu kraljevnu pratio do ove kuće. Zar nemate još kćeri?” “Samo Pepeljugu,” reče otac, “ali to sigurno nije ona.” “To nikako ne može biti ona!” reče maćeha. “Ne možemo je izvesti pred vas, vaša kraljevska visosti. Preprljava je da bi se pokazivala.” “Ako imate još jednu kćer, moram je vidjeti”, reče kraljević. “Odmah je dovedite.” I tako su morali po Pepeljugu u kuhinju. Nije htjela ići dok se ne opere, a i zlatnu su cipelicu, dakako, morali isprati, pa se kraljević načekao. No Pepeljuga je napokon došla i naklonila se, a njemu je srce snažno zalupalo u prsima kad ju je ugledao; sjela je, a on joj je obuo cipelicu, kao od šale, jer savršeno joj je pristajala. “To je moja mladenka!” rekao je i zagrlio je. Maćeha i sestre sablasno su problijedjele i samo što si nisu prste odgrizle od bijesa i jada. Kraljević je posjeo Pepeljugu na svoga konja i odjahao, a grlice su se s lijeske oglasile: “Ru-kuku, ru-kuku, kapi sad ne teku! Noga joj je zdrava, mladenka je prava!” Tad su se vinule s grane i sletjele Pepeljugi na ramena, po jedna na svako, i tamo su ostale. Na vjenčanju su se dvije polusestre iz petnih žila trudile dodvoriti se

kraljevskomu paru, u nadi da će se i one domoći djelića Pepeljugine sreće. Kad su kraljević i njegova nevjesta ušli u crkvu, starija im je sestra išla zdesna, a mlađa slijeva, i tad su grlice sletjele i svakoj iskljucale po jedno oko. Nakon obreda, kad su izašli iz crkve, starija je bila slijeva, a mlađa zdesna, i tad su grlice sletjele i iskljucale im i drugo oko. I tako su za svoju zloću i dvoličnost kažnjene sljepoćom do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 510A, Pepeljuga Izvor: anonimni pripovjedač iz bolnice Elizabeth u Marburgu, uz dodatnu građu Dorotheje Viehmann Slične priče: Giambattista Basile, Mačka pepeljuga (Il Pentamerone); Katharine M. Briggs, Pepelka, Malena žeravdjeva, Mahovinkaput, Rogoz-kaput (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Datuljo, lijepa datuljo (Talijanske bajke); Charles Perrault, Pepeljuga; Neil Philip, Priča O Pepeljugi (The Cinderella Story; sadrži dvadeset četiri različite verzije priče s izvrsnim komentarom) Priča o Pepeljugi vjerojatno je jedna od najtemeljitije proučenih priča u cjelokupnom korpusu narodnih pripovijesti. O njoj i njezinim varijantama napisane su čitave knjige. Najpopularnija je predstava za djecu. Ali, što je najvažnije, uvijek iznova djeluje. Velik dio svoje popularnosti duguje Charlesu Perraultu, čija su maštovitost i darovitost oduševile čitatelje od trenutka kad su 1697. izašle njegove Pripovijesti ili priče iz prošlosti (Histoires ou contes du temps passe, poznatije pod podnaslovom Priče majke guske). Jedno o Perraultu svi znaju: da je vair, krzno, zamijenio s verre, staklom, no ja u to ne vjerujem. Perrault je imao dovoljno mašte da zamisli staklenu cipelicu, koja je apsurdna, nemoguća, magična i neizmjerno upečatljivija od krznene. Perrault je, također, bio taj koji je pomagača u priči (a to je uvijek nadomjestak za majku, bilo da je lijeska koja raste iz groba prave majke, ili koza, krava, grlica) pretvorio u kumu, čiju je ulogu lako smjesta pojmiti. Raširena je zabluda da je to jednostavno priča o putu od trnja do zvijezda. Ima i toga, ali prema Bruni Bettelheimu, u Značenju bajki, najvažnija je tema suparništvo među potomstvom, u spoju s djevojčinim spolnim sazrijevanjem, koje simbolizira brak. Zato je uloga koju utjelovljuje vilinska kuma tako važna: ona predstavlja majku time što čini ono što bi dobra majka trebala, to jest pomaže djevojci da se izvana pokaže jednako lijepom kao što je iznutra.

Ideju o haljinama različite boje posudio sam za ovu verziju iz britanskog Mahovinkaputa (Mossycoat), što je po meni najbolja Pepeljuga uopće. U prvoj verziji, koju su braća Grimm objavila 1812. godine, nema nikakve kazne za polusestre. Priča završava grlicama koje pjevaju da je to prava mladenka. Kazna osljepljivanjem dodana je u inačici iz 1819. i zadržana u svim kasnijima. Osljepljivanje pristaje priči, no bilo bi to teško izvesti na pozornici. Nije to Kralj Lear. U kazališnoj predstavi ružne sestre ne oslijepe, kao ni u opernoj verziji: Massenetova Cendrillon (1899) i Rossinijeva La Cenerentola (1817) završavaju općom srećom. Kod Perraulta, gdje caruje blagost, sestre se štoviše udaju za plemiće s dvora. Ona nosi mnogo imena. Braća Grimm zovu je Aschenputtel, a u engleskom je postojano Cinderella. U našim centralno grijanim domovima danas, kad su tek rijetka djeca uopće vidjela pepeo, i Pepeljuga zvuči tek kao zgodno ime, pomislio sam da mu je potreban kontekst.

14.

ZAGONETKA Bio jednom kraljević koji je sebi uvrtio u glavu da će na put oko svijeta i da neće povesti nikoga osim jednoga vjernog sluge. Jednoga su dana došli do velike šume, a kad je pala večer, nisu uspjeli naći nikakav zaklon. Nisu znali gdje prenoćiti. No kraljević tad ugleda kućicu, a kad su krenuli prema njoj opazili su djevojku i, kako su se približavali, shvatili su da je mlada i lijepa. Prišao joj je i upitao: “Recite mi, gospođice, bismo li se moj sluga i ja noćas mogli skloniti u ovu kućicu?” “Da,” tužno će ona, “možete, ali ne mislim da vam je to pametno. Ja na vašem mjestu ne bih ulazila.” “A zašto ne?” upita kraljević. Djevojka uzdahnu. “Tu živi moja maćeha,” reče, “i baca zle čini. K tome, ne voli strance. Ali ako baš morate unutra, nemojte ništa ni piti ni jesti, što god da vam ponudi.” Kraljević shvati da kuća pripada vještici. No bio je mrak i nisu mogli dalje, a osim toga, on se ničega nije bojao, pa je pokucao i ušao. Starica je sjedila u naslonjaču kraj vatre, a kad je podigla pogled prema kraljeviću, oči su joj se zažarile kao žerave. “Dobra večer, gospodo mlada”, rekla je najljubaznije što zna. “Sjednite i odmorite se.” Puhnula je u vatru i promiješala nešto u lončiću. S obzirom na djevojčino upozorenje, kraljević i njegov sluga nisu ništa ni jeli ni pili; pokrili su se i čvrsto spavali sve do jutra. Kad se razdanilo, spremili su se otići. Kraljević je već uzjahao svojega konja kad je starica izašla i rekla: “Pričekaj. Daj da te ispratim samo jednim pićem.” Vratila se u kuću, a kraljević je za to vrijeme odjahao, no sluga je morao

vezati kolan svojega sedla i još je bio tamo kad je vještica izašla s pićem. “Izvoli”, rekla je. “Odnesi to svome gospodaru.” No nije to stigao učiniti, jer čim ju je uzeo iz staričine ruke, čaša se rasprsnula, a napitak je poprskao konja. Bio je to otrov, naravno, i to tako jak da je jadna životinja pala na mjestu mrtva. Sluga je pohitao za kraljevićem i kazao mu što se dogodilo. Otišao bi on odmah dalje s kraljevićem, ali nije htio ostaviti svoje sedlo, pa se vratio po njega. Kad je došao do mrtvoga konja, zatekao je gavrana kako mu već sjedi na glavi i kljuca oči. “Tko zna? Možda danas ne nađemo ništa bolje za jelo”, pomislio je i zato je ubio gavrana te ga ponio sa sobom. Tumarali su šumom cijeli dan, ali nikako da nađu put iz nje. Kad je pala noć, došli su do gostionice i sluga je gostioničaru dao gavrana da im ga pripremi za večeru. Nisu, međutim, bili svjesni da su upali u leglo razbojnika - ubojica, zapravo. I upravo kad su kraljević i njegov sluga htjeli sjesti, pojavilo se dvanaest tih nitkova s namjerom da ih napadnu i dokrajče, no kad su vidjeli da dolazi večera, pomislili su da bi se najprije mogli najesti. Bio im je to posljednji obrok, jer tek što su progutali prvi zalogaj gulaša od gavrana svi su pali mrtvi. Otrov iz konja bio je tako jak da je prešao na gavrana, a to je bilo dovoljno da ih sve pobije. Kad je vidio što se dogodilo, gostioničar je pobjegao i u kući je ostala samo njegova kći. Bila je to dobra djevojka i nije imala ništa s ubojicama i njihovim zlodjelima. Otključala je skrivena vrata i pokazala kraljeviću blago koje su pokrali: gomile zlata i srebra, čitave humke dragulja. Kraljević je rekao da bi trebala zadržati to za sebe: on nije htio imati ništa s tim. I tako su on i njegov sluga još jednom odjahali svojim putem. Dugo su putovali i jednoga dana došli do grada u kojemu je živjela kraljevna, koliko lijepa toliko i ohola. Obznanila je da će se udati za onoga tko joj postavi zagonetku koju ne bude znala riješiti. No bude li njezinim rješenjem zadovoljno dvanaest mudrih odgonetača zagonetki, proscu će biti odrubljena glava. Imala je tri dana za razmišljanje, no bila je tako domišljata da je svaki put došla do rješenja mnogo prije isteka tog roka. Već su je devetorica pokušala pobijediti, no svi su ostali bez glave na ramenima. Kraljevića to, međutim, nije zabrinjavalo; njezina čudesna ljepota tako ga je zaslijepila da je bio voljan staviti život na kocku. Otišao je u palaču i postavio zagonetku. “Nikoga nije ubio,” rekao je, “a svejedno ih je pobio dvanaest. Što je to?” Pojma nije imala što bi to moglo biti. Razmišljala je, razmišljala, ali ništa joj nije padalo na pamet. Pregledala je sve svoje zbirke zagonetki, no u cijeloj povijesti zagonetanja nije bilo ničeg sličnog. Činilo se da je napokon našla sebi ravna.

Ipak, nije se htjela samo tako predati, pa je te noći poslala sluškinju da se tiho ušulja u kraljevićevu spavaonicu. Morala je pomno osluškivati sve što kaže u snu, za slučaj da nesvjesno otkrije rješenje zagonetke. No i to je bilo uzalud, jer sluga je zauzeo kraljevićevo mjesto i kad je sluškinja ušla, strgnuo je s nje plašt kojim se pokrila te je otjerao batinom. Tako ni to nije uspjelo. Druge je večeri poslala novu sluškinju, da vidi hoće li ona imati više uspjeha. Sluga je i njoj strgnuo plašt i otjerao je još većom batinom. Tako ni to nije uspjelo. Treće je večeri kraljević odlučio sam pričekati i stražariti. Ovaj je put došla kraljevna glavom. Ogrnula se prekrasnim magličasto sivim plaštom, nečujno sjela na krevet pored kraljevića i čekala dok nije bila sigurna da je zaspao. No on je još bio budan i, kad je šapnula: “Nikoga nije ubio. Što je to?” odgovorio je: “Gavran je jeo meso otrovanog konja pa je i sam uginuo.” Ona će tada: “A svejedno ih je pobio dvanaest. Što to znači?” On odgovori: “Dvanaest ubojica jelo je gulaš od gavrana i to ih je ubilo.” Bila je sigurna da ima rješenje i pokušala se iskrasti, no kraljević se uhvatio za njezin plašt i tako ga je čvrsto držao da ga je morala ostaviti. Ujutro je kraljevna objavila da je riješila zagonetku. Poslala je po dvanaest majstora odgonetača i rekla im rješenje. Činilo se da kraljeviću nema spasa, no on je zamolio da ga saslušaju. “Kraljevna je ušla u moju sobu kad je bila uvjerena da spavam”, rekao je, “i pitala me što je rješenje. Inače ne bi nikad pogodila.” Majstori odgonetači posavjetovali su se međusobno i rekli: “Imaš li ikakav dokaz?” Kraljevićev je sluga tada donio tri plašta. Kad su majstori odgonetači ugledali magličasto sivi, kakav nije nosio nikada nitko osim kraljevne, rekli su: “Evo vam plašta izvezena zlatom i srebrom, vaša visosti, jer to će vam biti svadbeno ruho. Mladić je pobijedio!” *** Vrsta priče: ATU 851, Kraljevna koja ne zna riješiti zagonetku Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: A.N. Afanasjev, Kraljevna koja je htjela rješavati zagonetke (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Mladi kraljević (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Sin milanskog trgovca (Fiabe italiane) Ovo je vrlo rasprostranjena vrsta priče, a jedna od varijacija nalazi se, primjerice, u Puccinijevoj operi Turandot iz 1926. godine. Grimmova je verzija bolja od većine drugih, prvenstveno zbog svoje

jezgrovitosti i jasne trodijelne strukture. Jezgrovitost i jasnoća velike su vrline u pripovijedanju. Braći Grimm izvor je za priču bila Dorothea Viehmann, piljarica iz Zwehrna u okolici Kassela, gdje su braća živjela. Od nje je poteklo više priča, a nekoliko ih je uvršteno i u ovaj izbor. Posjedovala je nesvakidašnju sposobnost da priču ispriča ne samo živo i tečno, nego također da se vrati i ponovi rečenicu po rečenicu kako bi mogli točno zapisati. Braća su joj se odužila u predgovoru svom prvom izdanju: Oni koji vjeruju da se usmene pripovijesti obično iskrivljuju, da ih se pomno ne čuva i da su duga pričanja naizust, u pravilu, nemoguća, trebali bi čuti kako se točno ona drži svake priče i koliko joj je stalo da je besprijekorno ispripovjedi; kad ponovno priča, nikad ne mijenja sadržaj i ispravi pogrešku čim je primijeti, čak i ako to znači da mora prekinuti.

15.

MIŠ, PTICA I KOBASICA Miš, ptica i kobasica odlučili zajedno sviti dom. Dugo su živjeli u sreći, snalazili se s onim što su imali, uspijevali čak i ponešto uštedjeti. Ptici je zadaća bila svaki dan ići u šumu i donijeti drva za ogrjev, miš je morao nositi vodu s bunara, ložiti vatru i prostirati stol, a kobasica je kuhala. Ali i kad dobro živimo, nismo zadovoljni ako mislimo da možemo živjeti još bolje. Jednoga je dana ptica u šumi upoznala drugu pticu i hvalila se svojim ugodnim životom. Druga ju je ptica nazvala lakovjernom ludom. “Kako to misliš?” “Pa, tko obavlja lavovski dio posla? Ti. Moraš letjeti amo-tamo i nositi teška drva, dok ono dvoje lagodno živi. Iskorištavaju te, tu nema zabune.” Ptica je razmislila o tome. Istina, nakon što bi naložio vatru i donio vodu, miš bi se obično povukao u svoj sobičak i odrijemao, prije nego dođe vrijeme da ustane i prostre stol. Kobasica je većinu vremena provodila za štednjakom i pazila na povrće te bi tu i tamo kliznula kroz vodu da je malo začini. Ako je trebalo jače začiniti, samo je sporije plivala. To je bio više-manje sav njezin posao. Kad bi ptica došla kući s drvima, uredno bi ih složili kraj ognjišta, sjeli jesti i čvrsto spavali do idućega dana. Tako su živjeli i bio je to dobar život. Ptica svejedno nije mogla prestati razmišljati o onome što je druga ptica rekla i sutradan je odbila otići po drva. “Dovoljno sam vam dugo robovala”, obznanila je. “Valjda me smatrate budalom. Odavno smo trebali iskušati pravedniju podjelu.” “Ali ovo ide tako dobro!” reče miš. “Tebi sigurno, zar ne?” “Osim toga,” reče kobasica, “to je u skladu s našim sposobnostima, različiti smo.” “Samo zato što nikad nismo pokušali nikako drukčije.”

Miš i kobasica su je uvjeravali, no ptica nije odustajala, pa su popustili i vukli ždrijeb: skupljanje drva zapalo je kobasicu, kuhanje miša, a nošenje vode i paljenje vatre pticu. Što se dogodilo? Nakon što je kobasica izašla po drva, ptica je naložila vatru, a miš pristavio tavu na štednjak. Zatim su čekali da se kobasica vrati s prvim naramkom drva, ali nje nije bilo tako dugo da su se zabrinuli i zato je ptica izašla provjeriti je li joj dobro. Nedaleko od kuće nabasala je na psa, koji se oblizivao. “Da nisi možda vidio jednu kobasicu?” “Nego, baš sam je pojeo. Slasna je bila.” “Kako to misliš? Ne, ne smiješ! To je strašno! Dat ću da te izvedu pred sud!” “Bila je slobodan plijen. Koliko ja znam, nema lovostaja na kobasice.” “Nije ona bila nikakav slobodan plijen! Nedužno je išla za svojim poslom! To je pravo pravcato umorstvo!” “E pa, tu se varaš, prijo. Nosila je krivotvorene isprave, a to je smrtni zločin.” “Krivotvorene isprave? Takvu besmislicu još nisam čula. Gdje su? Gdje su ti dokazi?” “I njih sam pojeo.” Ptica tu ništa nije mogla. U okršaju između psa i ptice pobjednik može biti samo jedan, a to nije ptica. Vratila se kući i ispričala mišu što se dogodilo. “Pojeo?” reče on. “Oh, pa to je strašno. Užasno će mi nedostajati.” “Stvarno žalosno. Morat ćemo se i bez nje snaći najbolje što možemo”, reče ptica. Ptica je prostrla stol, dok je miš završavao s pirjanjem. Sjetio se kako je kobasici bilo lako zaplivati u krugovima da začini jelo i palo mu je na pamet da bi mogao pokušati isto, pa se uzverao na ručku tave i bacio se naglavce; no, ili je bilo prevruće te se ugušio, ili nije znao plivati i utopio se, u svakom slučaju nikad nije isplivao. Kad je ptica vidjela da je pirjano povrće provrelo s mrtvim mišem unutra, obuzela ju je panika. Upravo je ložila vatru i, onako prestravljena i uzbunjena, razbacala je posvuda zapaljena drva i izazvala požar. Požurila je do bunara po vodu da ga ugasi, ali noga joj se zaplela o uže i, kad je vjedro sletjelo niz bunar, strmoglavila se i ona s njim. Utopila se i to im je bio kraj. *** Vrsta priče: ATU 85, Miš, ptica i kobasica Izvor: priča iz zbirke Čudesna istinita priča Philandera von Sitteivalda

(Wunderliche und Wabrhafftige Gesichte Philanders von Sitteivald, 1650) Hansa Michaela Moscheroscha Za razliku od mačke i miša (str. 8), ovi sustanari nisu otpočetka teško spojivi. Mogli su dugo sretno živjeti zajedno, da zadovoljstvo ptice nije onako kobno potkopano. To je jedina pouka ove priče, a riječ je o svojevrsnoj basni, kao što je to i priča o mački i mišu, tako da pouku i treba očekivati. Znatiželjniji čitatelji možda bi voljeli znati koja je to vrsta kobasice bila. Uostalom, prema internetskim izvorima, u Njemačkoj postoji više od 1500 vrsta kobasica: od koje bismo mogli očekivati takvu nesebičnu privrženost domu? E pa, to je - mislim, ona je - bila pečenica. Ali riječ “pečenica” iz nekog razloga nije tako zabavna kao riječ “kobasica”. Prema slavnom komičaru kojemu se ne mogu sjetiti imena, “kobasica” je najsmješnija riječ uopće. Reskost ove priče sigurno bi bila posve drukčija da govori o mišu, ptici i janjećem kotletu.

16.

CRVENKAPICA Bila jednom djevojčica tako ljupka i dobra da su je svi voljeli. Baka, koja ju je voljela više od sviju, dala joj je kapicu od crvena baršuna koja joj je tako dobro pristajala da ju je stalno nosila. Zato su je prozvali Crvenkapica. Jednog joj je dana majka rekla: “Crvenkapice, imam zadatak za tebe. Baki nije baš dobro i zato hoću da joj odneseš ovaj kolač i bocu vina. Od toga će joj biti mnogo bolje. Budi pristojna kada dođeš k njoj i poljubi je u moje ime. Budi na oprezu i ne skreći s puta, da se ne spotakneš, pa razbiješ bocu i ispustiš kolač tako da joj ništa ne ostane. Kad uđeš u sobu, ne zaboravi reći ‘Dobro jutro, bako’ i nemoj zaviriti baš u svaki kut.” “Sve ću obaviti kako treba, ne brini se”, reče Crvenkapica i poljupcem se oprosti od majke. Baka joj je živjela u šumi, oko pola sata hoda od njihove kuće. Crvenkapica nije dugo hodala, kad joj je prišao vuk. Nije znala kakva je to opaka životinja i zato ga se nije bojala. “Dobro jutro, Crvenkapice!” reče vuk. “Hvala, vuče, dobro jutro i vama.” “Kamo si krenula tako rano?” “Idem k baki.” “A što ti je u toj košari?” “Baki nije baš dobro, pa joj nosim kolača i vina. Kolač smo jučer ispekli i svašta je fino unutra, brašno i jaja, tako da će joj goditi i od toga će joj biti bolje.” “A gdje ti živi baka, Crvenkapice?” “Pa, moram ovom stazom do tri visoka hrasta i tamo je njezina kuća, iza niza lijeski. Nije daleko, oko četvrt sata hoda, rekla bih. Sigurno znate gdje je to”, reče Crvenkapica. Vuk pomisli: “Bome ovo fino stvorenjce izgleda kao vrlo slastan zalogaj. Bit

će ukusnija i od stare, ali ako budem pazio, uspjet ću ih obje pojesti.” Neko je vrijeme išao tako zajedno s Crvenkapicom, a onda reče: “Gle, Crvenkapice, ono cvijeće! Nije li dražesno? Ono tamo, ispod stabala. Zašto ne priđeš bliže, da bolje vidiš? Djeluješ kao da ideš u školu, tako ozbiljna i odlučna. Tako nikad nećeš čuti ptice. U šumi je baš lijepo, šteta je ne uživati u tome.” Crvenkapica je pogledala kamo joj pokazuje, a kad je opazila zrake sunca kako plešu među stablima i kako lijepo cvijeće tamo raste, pomislila je: “Mogla bih ubrati malo cvijeća za baku! To će joj biti drago. A i rano je, stignem nabrati cvijeće i vratiti se kući na vrijeme.” I tako je skrenula s puta te otrčala među drveće nabrati cvijeća; no tek što bi ubrala jedan cvijet, malo dalje bi ugledala drugi, još ljepši, pa bi pohitala i po njega. A sve je vrijeme zalazila sve dublje i dublje u šumu. No dok je ona bila zaokupljena time, vuk je odjurio ravno do bakine kuće te pokucao na vrata. “Tko je?” “Crvenkapica”, reče vuk. “Donijela sam ti kolača i vina. Otvori vrata!” “Samo podigni zasun”, reče baka. “Preslaba sam da ustanem iz kreveta.” Vuk je podignuo zasun i vrata su se otvorila. Ušao je, osvrnuo se oko sebe da vidi gdje se baka nalazi, a onda je skočio na njezin krevet i pojeo je u jednom golemom zalogaju. Zatim se obukao u njezinu odjeću, stavio njezinu noćnu kapicu na glavu i dokraja navukao zavjese te legao u krevet. Cijelo to vrijeme Crvenkapica je tumarala šumom i brala cvijeće. Kad ga je nabrala toliko da više nije mogla držati u ruci, sjetila se što mora učiniti te je krenula stazom prema bakinoj kući. Tamo ju je dočekalo iznenađenje, jer vrata su bila otvorena, a soba zamračena. “Oh, Bože,” pomisli, “ovo mi se uopće ne sviđa. Strah me, a inače volim biti kod bake.” Viknula je: “Dobro jutro, bako!” Ali odgovora nije bilo. Razgrnula je zavjese i prišla krevetu. Tamo je ležala njezina baka, s nisko navučenom noćnom kapicom, i izgledala je vrlo čudno. “Oh, bako, kako su ti velike uši!” “Da te bolje čujem.” “Bako, kako su ti velike oči!” “Da te bolje vidim.” “A, bako, kako su ti velike ruke!” “Da te bolje dohvatim.” “I, oh, bako, kako su ti velika i strašna i jeziva usta...” “Da te bolje pojedem!” Čim je to izgovorio, vuk je iskočio iz kreveta i proždro Crvenkapicu. Kad ju je progutao, osjetio se sito i zadovoljno, a budući da je krevet bio tako udoban i

mek, uvukao se natrag u njega, zaspao tvrdim snom i vrlo glasno zahrkao. Upravo je tada prolazio onuda lovac. “Baš je bučna starica”, pomisli. “Bit će bolje da provjerim je li dobro.” Ušao je u sobu, a kad je prišao krevetu, stao je, zaprepašten. “Ti stari podlače!” pomisli. “Odavno te tražim. Sad si mi napokon dolijao!” Podigao je pušku na rame, no odmah ju je spustio, jer palo mu je na pamet da je vuk možda pojeo staricu i da bi joj još moglo biti spasa. Zato je odložio pušku i uzeo škare te zarezao vukov nabrekli trbuh da ga raspori. Začas je ugledao crvenu baršunastu kapicu, a kad je zarezao još malo dalje, iskočila je djevojčica. “Uh, to je bilo jezivo!” rekla je. “Kako sam se prepala! Bilo je tako mračno u vučjem trbuhu!” Ispuzala je zatim i baka; teško je došla do daha, no inače u prilično dobrom stanju s obzirom na iskustvo. Lovac joj je pomogao da sjedne, a Crvenkapica je za to vrijeme istrčala po veliko, teško kamenje. Njime su vuku napunili tijelo, a onda ga je Crvenkapica pomno i uredno zašila, da bi ga naposljetku probudili. Kad je ugledao lovca s puškom, vuk je od prepasti potrčao van iz kuće, ali nije daleko odmaknuo. Kamenje je bilo tako teško da je ubrzo pao mrtav. Sve su troje bili vrlo sretni. Lovac je odrao vuka i otišao kući s krznom, baka je pojela kolač i popila vino, a Crvenkapica je pomislila: “Za dlaku sam se izvukla! Dok god sam živa, više to nikad neću učiniti! Ako mi majka kaže da ne skrećem s puta, točno ću tako i postupiti.” *** Vrsta priče: ATU 333, Crvenkapica Izvor: priču su braći Grimm ispričale Jeanette i Marie Hassenpflug Slične priče: Italo Calvino, Lažna baka, Vuk i tri djevojke (Fiabe italiane); Charles Perrault, Crvenkapica Pretpostavljam da je ovo, uz Pepeljugu (str. 102), najpoznatija bajka (barem u Britaniji, u svakom slučaju), a obje velik dio svoje popularnosti duguju Charlesu Perraultu (vidi bilješku uz Pepeljugu, str. 111). Njegova se verzija od Grimmove razlikuje najviše po tome što vuk na kraju pojede Crvenkapicu. Nema hrabrog lovca da je spasi; umjesto toga, poučni zaključak upozorava da nisu svi vukovi divlji - neki su slatkorječivi zavodnici. Lovac je zanimljiv detalj. Njemačke šume nisu bile samo divljina koja nikome ne pripada; njihovi su vlasnici često bili kneževskoga roda i nakon razdoblja velike potrebe za drvom u brodogradnji te krčenja šuma radi uzgoja usjeva i stoke kako bi se prehranila vojska u Tridesetogodišnjem ratu, od svojih

su šuma ponajprije željeli užitak i razonodu: lov, ukratko. Kao što John Eliot Gardiner piše u svojoj knjizi o J.S. Bachu koja je u tisku: “Kad je riječ o utjecaju na način upravljanja njihovim šumama (u vlasništvu kneževa), lovac je istisnuo školovanog šumara (baš kao što danas često fazan i lovočuvar imaju veću moć od lugara).” 10 Šumar, koji ne poznaje divlje životinje tako dobro kao lovac, a i manja je vjerojatnost da će nositi pušku, možda bi se oprezno odšuljao što dalje od usnulog vuka i ostavio Crvenkapicu i njezinu baku da budu probavljene. Kakvi god bili izgledi za to, i Perrault i braća Grimm naglašavaju pouku iz građanskoga dobrog odgoja. U Grimmovoj verziji Crvenkapici ne treba moralizatorski podsjetnik da ne skreće s puta - ona je lekciju naučila. (U vrijeme uzbune zbog pedofilije, bilo je uobičajeno koristiti se ovom pričom kako bi se djecu upozorilo na “opasnost od stranaca”.) Ona više nikad neće skrenuti s puta. Poznati bakrorez Gustavea Dorea, otisnut 1863. kao ilustracija uz jedno izdanje Perraultove verzije, na kojemu je Crvenkapica prikazana u krevetu s vukom, podsjeća nas na još nešto čemu ova priča duguje svoju moć: vukovi jesu seksi. Baš kao i lisci, što je Beatrix Potter dobro znala kad je stvorila i nacrtala uljudnoga gospodina sivih brkova u Priči O patki Jasmini (1908), vlastitoj varijaciji na priču o Crvenkapici. Perrault bi ga odmah prepoznao. Možda komentar Charlesa Dickensa, koji navodi Bruno Bettelheim, najživopisnije sažimlje privlačnost junakinje: “Crvenkapica je bila moja prva ljubav. Slutio sam, da sam se mogao oženiti Crvenkapicom, spoznao bih što je savršena sreća.”

17.

BREMENSKI SVIRAČI Bio jednom čovjek koji je imao magarca i godinama je magarac bez jedne jedine riječi prigovora nosio vreće žita u mlin; no onemoćao je i nije više mogao raditi naporno kao nekad, pa je njegov gospodar zaključio da je vrijeme da ga prestane hraniti. Magarac je to shvatio i uopće mu se nije svidjelo, te je zato pobjegao i potražio cestu za Bremen. Namjeravao je postati gradski svirač. Nakon što je prevalio komad puta, nabasao je na lovačkoga psa koji je ležao na cesti. Pas je dahtao kao da je upravo miljama trčao. “Zašto tako dašćeš, grabežljivče?” upita magarac. “Pa, vidiš, starim”, objasni gonič, “i više ne mogu trčati tako daleko kao nekad. Moj gospodar misli da više nisam ni za što i htio me ubiti, pa sam pobjegao; ali ne znam kako ću drukčije zaraditi za život, a ogladnio sam.” “Ja ću ti reći što ćemo”, reče magarac. “I ja sam u manje-više istom položaju, ali imam plan. Idem u Bremen, jer oni tamo svojim gradskim sviračima daju pristojnu plaću. Pođi sa mnom i lati se glazbe. Ja ću svirati lutnju, ne čini se da je naročito teško, a ti možeš svirati bubnjeve.” “To si odlično smislio”, reče pas te se pridruži magarcu. Išli su tako neko vrijeme kad su ugledali mačka kako sjedi uz cestu, a izgledao je kao da je vidio i bolje dane. “U čemu je nevolja, stari lickavče?” upita magarac. “Jao meni,” reče mačak, “u gadnom sam sosu. Malo sam... vjerojatno niste primijetili, ali nisam više tako mlad i zubi su mi otupjeli. Nekad sam lovio miševe, štakore, svakakve štetočine, ali u posljednje vrijeme samo bih sjedio kraj peći i drijemao. Moja me gazdarica htjela utopiti, ali sam pobjegao. Nemam pojma što ću sad. Imate li vi kakvih zamisli?” “Pođi s nama u Bremen”, reče magarac. “Pridružit ćemo se gradskim sviračima. Ti znaš pjevati, čuo sam te kako noću umiljato pjevaš; produži s

nama.” Mačku se učini da je to izvrsna zamisao, pa nastaviše dalje zajedno. Došli su zatim do seoskoga imanja. Na krovu je stajao pjetlić i kukurikao koliko ga grlo nosi. “Zašto kukuričeš?” upita magarac. “Svitanje je odavno prošlo.” “Predviđam vrijeme”, odgovori pjetlić. “Danas je Gospin dan, kad pere košulje maloga Isusa i vješa ih van da se osuše. Govorim obitelji da će biti suho i sunčano, i mislili biste da će biti zahvalni, ali ne, ništa od toga. Sutra im dolaze gosti i namjeravaju me pojesti. Zato je gazdina žena rekla kuharici da će mi večeras odsjeći glavu. Kukurikat ću tako dugo dok u plućima još imam daha.” “E pa, to nije dobro”, reče magarac. “Zašto ne pođeš s nama u Bremen? Bit ćemo glazbenici. Ti imaš lijep glas, pa kad svi zajedno zasviramo i zapjevamo, neće nam moći odoljeti.” Pjetlić prista. Krenuli su dalje na put, ali nisu mogli doći do Bremena u jednom danu, te su navečer odlučili potražiti kakav zaklon u šumi, gdje su se zatekli. Magarac i pas legli su pod visoko stablo, mačak se ispružio na grani, a pjetlić je odletio na vrh krošnje. No zatim se spustio natrag s novostima. Prije nego što će zaspati, pogledao je svud oko sebe, na sjever, na jug, istok i zapad, te je zaključio da se nedaleko mora nalaziti kuća, jer vidio je svjetlo. “Hajdemo onda tamo”, reče magarac. “Gore od ovoga ne može biti.” “A gdje je kuća,” reče pas, “moglo bi biti i kosti s nešto mesa na njima.” I tako su krenuli u smjeru svjetla te su uskoro vidjeli kako blista između stabala. Postajalo je sve veće i veće, da bi se naposljetku našlo točno pred njima. Budući da je bio najviši, magarac je prišao prozoru i navirio se unutra. “Što vidiš, sivonjo?” upita pjetlić. “Vidim stol krcat ukusnom hranom i pićem, ali...” “Ali što?” “Za stolom sjedi otprilike tucet razbojnika i svi su svojski navalili.” “Da smo barem na njihovu mjestu!” reče pjetlić. Zapodjenuli su raspravu, kako da otjeraju razbojnike, i na koncu su dogovorili plan: magarac će se prednjim kopitima popeti na podboj prozora, pas će mu se popeti na leda, mačak će se popeti na psa, a pjetlić na mačka, i onda će zapjevati. Tako su se pripremili i, kad im je magarac dao znak, zapjevali su uglas koliko ih grlo nosi: magarac je zanjakao, pas je zalajao, mačak zamjaukao, a pjetlić zakukurikao. Kad su svoje otpjevali, uskočili su kroz prozor razbivši staklo i uz strašnu buku. Razbojnici su smjesta svi skočili na noge, uvjereni da je to sam vrag ili, u najmanju ruku, duh, pa su u silnom strahu pobjegli u šumu. Glazbena četvorka sjela je za stol i neometano se gostila hranom koja je ostala, a gutali su kao da možda cijeli mjesec neće više ništa okusiti.

Kad su se najeli, svladao ih je umor, pa su legli spavati i svatko je pronašao mjesto po svom ukusu: magarac vani kraj hrpe gnoja, pas šćućuren iza vrata, mačak ispružen kod ognjišta uz vatru, a pjetlić navrh krova. U ponoć su razbojnici, koji su motrili s određene udaljenosti, vidjeli da se svjetlo ugasilo. “Nismo se smjeli dati onako otjerati”, reče vođa. “To nije bilo baš hrabro, zar ne? No, Ljevoruki, vrati se i izvidi. Provjeri što se zbiva.” Ljevoruki se odšuljao do kuće. Ništa se nije čulo, pa je na vršcima prstiju ušao u kuhinju i pogledao uokolo. Nije se vidjelo ništa osim mačkovih užarenih očiju. Ljevoruki je mislio da je to žeravica koja dogorijeva, pa je upalio šibicu da se opet razgori i prinio je mačkovu nosu. Dakako da se mačku to nije svidjelo. Skočio je uvis, frktao, derao se i izgrebao razbojnika po licu. “Aaaa!” zaurlao je Ljevoruki i potrčao prema vratima. Spotaknuo se preko psa, koji ga je iz sve snage ugrizao za nogu. “Ajoj!” vrisnuo je Ljevoruki i istrčao na dvorište. Magarac se probudio, ritnuo i žestoko ga udario u stražnjicu. “Ajajaj!” zakričao je Ljevoruki, a to je probudilo pjetlića, koji je zakriještao: “Kuku-ri-ku!” “Neee!” zavapio je Ljevoruki i otrčao u šumu, u strahu za goli život. “Što je? Što je bilo?” upita razbojnički vođa. “Ne možemo natrag!” reče Ljevoruki. “U kuhinji je strašna vještica, izgrebala me noktima. A iza vrata je muškarac s bodežom, zario mi ga je u nogu. Vani je nasilnik s batinom, bubnuo me tako jako da mislim da mi je slomio trtičnu kost. A na krovu sjedi sudac, koji je dozvao: ‘Dovedite zatvorenika!’ Zato sam pobjegao i samo trčao i trčao.” Nakon toga se razbojnici više nisu usudili vratiti u kuću. Četiri bremenska svirača, pak, zavoljela su je toliko da je više nisu ni napuštala. Još žive tamo, a posljednji koji je ispričao ovu priču još miče usnama. *** Vrsta priče: ATU 130, Prenoćište za životinje Izvor: priče koje su braći Grimm ispričale obitelj von Haxthausen i Dorothea Viehmann Slične priče: Katharine M. Briggs, Bik, ovan, pijetao ignsak, Kako je magarac krenuo u potragu za srećom (Folk Tales of Britain) Jadne, stare i odbačene životinje, lakovjerno zanesene planom da u Bremenu

žive od glazbe, na kraju se izvuku, i to vrlo dobro. Ova mi je priča draga zbog jednostavnosti i moći koju posjeduje njezina forma. Kad je priča oblikovana tako dobro da se čini kako pripovjedna nit nije mogla otići u drugom smjeru i da u kretanju prema kraju nije zaobiđeno nijedno važno zbivanje, možemo se samo iz poštovanja nakloniti pripovjedaču.

18.

RASPJEVANA KOST Jednom je u jednoj zemlji mnogima zadavao brige vepar koji je razrovao mnoge njive, ubijao stoku i svojim zubima deračima oduzimao ljudima život. Kralj je obznanio da će biti bogato nagrađen tko god oslobodi zemlju te zvijeri, ali životinja je bila tako krupna i snažna da se nitko nije usudio ni prići šumi u kojoj je živjela. Naposljetku je kralj oglasio da će onomu tko ubije ili uhvati vepra dati ruku svoje kćeri jedinice. Živjela su tada u toj zemlji dva brata, sinovi nekog siromaha koji su izjavili da će preuzeti taj opasni zadatak. Starijega brata, koji je bio lukav i promućuran, nagnala je na to bahatost, ali mlađega, bezazlenog i prostodušnog kakav je bio, potaklo je samo njegovo dobro srce. Kralj reče: “Ako želite biti sigurni da ćete pronaći zvijer, morate ući u šumu s dvije različite strane.” Poslušali su njegov savjet, pa je stariji brat ušao u šumu sa zapada, a mlađi brat s istoka. Mlađi nije daleko odmaknuo kad se na stazi pojavio čovječuljak s crnim kopljem. Rekao je: “Dat ću ti ovo koplje jer si tako bezazlenog srca. Njime možeš ubiti vepra, budi siguran da će djelovati. Tebi neće nauditi.” Mlađi brat zahvali čovječuljku i zaputi se dublje u šumu s kopljem na ramenu. Vrlo je brzo nabasao na golemu zvijer. Nasrnula je na njega, no on je čvrsto držao koplje i vepar je, zaslijepljen bijesom, jurnuo ravno na koplje s takvom žestinom da mu je vrh koplja raspolutio srce. Mladić je naprtio grdosiju na leđa i krenuo, u namjeri da je odnese kralju; no kad je došao do ruba šume, naišao je na gostionicu u kojoj su se ljudi dobro zabavljali, pili i plesali. Među njima je bio i njegov stariji brat. Taj podlac nije imao hrabrosti ni da uđe u šumu, a procijenio je da vepar ionako neće nikamo odjuriti, pa je odlučio popiti malo vina da se osokoli. Kad je ugledao mlađega

brata kako izlazi iz šume s veprom preko ramena, u svom je pokvarenom i zavidnom srcu osjetio sve snažnije iskušenje. Dozvao je: “Brate! Kakav si sjajan pothvat izveo! Čestitam! Dođi sad, sjedni, da nazdravimo tvojoj pobjedi.” Mladić u svojoj prostodušnosti nije ništa posumnjao. Ispričao je starijem bratu sve o čovječuljku i crnom koplju, kojim je ubio vepra. Ostali su tamo dok se nije spustila večer pa krenuli zajedno. Baš kad se posve smračilo, došli su do mosta koji je vodio preko potoka. “Hajde ti prvi”, reče stariji. Mlađi je brat krenuo naprijed. Kad je došao do sredine mosta, stariji ga je tako snažno udario po glavi da je pao na mjestu mrtav. Ubojica ga je zakopao na sprudu ispod mosta, podigao vepra na ramena i odnio ga kralju. “Ubio sam ga,” rekao je, “ali nisam vidio svojega jadnog brata. Nadam se da je živ i zdrav.” Kralj je održao riječ i stariji se brat oženio kraljevnom. Kad je prošlo neko vrijeme, a njegov se brat i dalje nije vraćao, rekao je: “Bojim se da ga je vepar rastrgao. O, jadni moj brat!” Svi su mu vjerovali i zaključili su da je to kraj priče. Ali ništa ne ostaje skriveno pred Božjim očima. Mnogo godina poslije, pastir je vodio svoje ovce preko mosta, kad je opazio nešto bijelo kako se ljeska dolje na sprudu. Pomislio je da bi to moglo biti nešto što će mu možda poslužiti, pa se spustio po to i našao snježnobijelu kost, koju je odnio kući te izrezbario od nje pisak za svoj rog. No na njegovo zaprepaštenje, kad je puhnuo, kost je zapjevala sama: “Pastiru, puhni u svoj rog, da ne budem više nijem, jer brat me ubi, brata svog, zakopa i ote plijen. Ponio se kao zvijer da uzme kraljevu kćer. ” “Čudesnog li piska!” reče pastir. “Od njega moj rog sam pjeva. Moram ga odnijeti kralju.” Kad ga je odnio kralju, rog je opet zapjevao, baš kao i prvi put. Kralj nije bio glup: odmah je shvatio što se po svoj prilici dogodilo te je dao prekopati sprud ispod mosta. A tamo je ležao čitav kostur muškarca, samo mu je jedna kost nedostajala. Zli brat više nije mogao poricati. Na kraljevu su ga zapovijed zašili u vreću i

utopili u istom onom potoku kraj kojega je tako dugo ležalo tijelo njegova brata. A kosti mlađega premještene su da počivaju u prekrasnoj grobnici iza crkve. *** Vrsta priče: ATU 780, Raspjevana kost Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dortchen Wild Slične priče: A.N. Afanasjev, Čudesna frula (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Binnorie (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Pero hu-ptice (Fiabe italiane) Ispustite jedine nadnaravne elemente u priči, čovječuljka koji mlađemu bratu da koplje-vepromor i kost koja pjeva, i to bi isto tako mogla biti jedna od jednostavnih priča iz beskrajno popularne zbirke Johanna Petera Hebela Škrinja rajnskoga kućnog prijatelja (Schatzkdstlein des Rheinischen Hausfreundes), koja je izašla 1811, godinu prije Grimmova prvog izdanja. Hebelova specijalnost bile su priče iz svakodnevice, zabavnog, napetog ili moralističnog tona, a slučajno otkriveno umorstvo prisutno je u više njegovih anegdota. Nadnaravni karakter ove priče, međutim, važan je i prisutan u većini verzija. Čarobno glazbalo koje pjeva istinu izrađeno je katkad od kosti, katkad od trske, a ponekad je harfa od žrtvine prsne kosti i vlasi, kao u britanskoj Binnorie; ali istina uvijek izađe na vidjelo.

19.

VRAG S TRI ZLATNE VLASI Bila jednom sirota žena koja je rodila sina, a dijete se rodilo u košuljici. To je sretno znamenje, pa kad je seoska vračara čula za to, prorekla je da će se s četrnaest godina dječak oženiti kraljevom kćeri. Nekoliko dana poslije kralj je glavom došao u selo. Putovao je prerušen i pod drugim imenom, tako da ga nitko nije prepoznao, a kad se raspitao što se događa i ima li kakvih novosti, o čemu se priča u selu i slično, rekli su mu da se jedno dijete rodilo u košuljici. To je znak, rekli su, da će imati sreće i da će se oženiti kraljevom kćeri kad mu bude četrnaest godina. A taj je kralj bio zao i proročanstvo mu uopće nije bilo po volji. Otišao je k roditeljima djeteta i rekao: “Prijatelji, vaš je sin srećković, a ja sam bogat čovjek. Evo vam prvog dokaza njegove sreće: povjerite dijete meni i dobro ću se brinuti o njemu.” Isprva su odbili, ali kad im je stranac ponudio hrpu zlata, uvidjeli su prednosti njegova prijedloga i rekli: “No, uostalom, on je sretno dijete i sve mora ispasti dobro po njega”; tako su na kraju pristali i predali mu dijete. Kralj je dijete stavio u sanduk i odjahao je do duboke rijeke. Bacio je sanduk u vodu i pomislio: “To se zove dobro obavljen posao. Spasio sam kćer od nepoželjnog prosca.” Zatim je odjahao kući. Da je ostao motriti, vidio bi da sanduk nije potonuo, kao što se on nadao, nego je plutao poput malena čuna i ni kap vode nije probila u unutrašnjost. Otplutao je nizvodno na otprilike dvije milje od prijestolnice, do mjesta gdje se na rijeci nalazio mlin, te je zapeo za ustavu. Upravo je tada ribu tamo lovio mlinarski šegrt, koji ga je izvukao s pomoću kuke, uvjeren kako je pronašao veliko blago. No kad je otvorio sanduk, ostao je zapanjen otkrivši unutra novorođenče, živo i rumenih obraza. Budući da nije imao iskustva s malom djecom, odnio ga je mlinaru i njegovoj ženi. Bili su oduševljeni, jer sami

nisu imali djece. “Bit će da nam ga je Bog poslao”, rekli su. I tako su uzeli dijete i brinuli se o njemu. Othranili su i dobro odgojili sretno dijete, naučili su ga da uvijek bude pristojan, dobar i čestit. Vrijeme je prolazilo i nakon više godina kralj se našao usred olujnoga nevremena dok je bio vani u lovu i potražio je zaklon baš u tom istom mlinu. Upitao je mlinara i njegovu ženu je li taj fini mladić kojega je vidio njihov sin. “Ne,” odgovoriše oni, “nahoče je. Prije četrnaest godina doplutao je u sanduku i zapeo za ustavu, a naš ga je šegrt izvukao iz rijeke.” Kralj shvati da je dečko ni manje ni više nego sretno dijete koje je svojim rukama bacio u rijeku te reče: “Dobri moji ljudi, biste li pristali da momak odnese kraljici pismo? Platit ću mu, dat ću mu dva zlatnika.” Par se složio i rekao dečku da se spremi. Za to je vrijeme kralj uzeo list papira i napisao kraljici: “Dečka koji nosi ovo pismo treba smaknuti i pokopati čim dođe. To mora biti izvršeno prije nego što se vratim kući.” Dečko je uzeo pismo i zaputio se, no ubrzo se izgubio i kad se spustila večer, on je lutao golemom šumom. U sve gušćoj tami opazio je osamljeno svjetlo kako blista među drvećem. Nije bilo drugog svjetla na vidiku i zato je krenuo prema njemu, a uskoro se zatekao pred malenom kolibom. Unutra je starica drijemala ispred ognjišta, uz vatru. Prenula se kad ga je ugledala i rekla: “Odakle si se ti stvorio? I kamo si pošao?” “Dolazim iz mlina”, odgovori on, “i nosim pismo kraljici. Ali izgubio sam se u šumi i rado bih prenoćio ovdje, molim vas.” “Jadni moj mladiću,” reče starica, “zalutao si ravno u razbojničko skrovište. Sad su vani po svom poslu, ali kad se vrate ubit će te, u to se možeš kladiti.” “Samo nek dođu,” reče sretno dijete, “ne bojim se ja razbojnika. Ali moram leći i odspavati, jer sam posve iscrpljen.” Pa legnu na klupu i istog trena zaspa, Nedugo potom razbojnici su uistinu došli i ljutito upitali: “Tko je taj mali koji tu leži?” “Bezazlen momčić, to je sve”, reče starica. “Izgubio se u šumi i pustila sam ga da prilegne jer je bio silno umoran. Nosi pismo kraljici.” “Ma nemoj?” reče razbojnički vođa. “Pa da bacimo pogled.” Izvadili su pismo iz njegova džepa i otvorili ga pa polako sricali što u njemu piše: da dečka treba ubiti čim preda pismo. “Eh, to nije u redu”, reče vođa. “Kakva prljava smicalica.” Čak i razbojnici, inače tako tvrda srca, morali su se sažaliti. Vođa je uzeo čist list papira i napisao novo pismo, u kojem kaže da se dečko mora oženiti kraljevom kćeri čim dođe. Pustili su ga da se naspava na klupi, sve do jutra, a kad se probudio, dali su mu pismo i pokazali mu put do palače. A kad je došao onamo i predao kraljici pismo, ona je naložila da se priredi raskošna svadba i dečko se oženio kraljevnom. Budući da je bio naočit, pristojan

i ljubazan sa svima, i ona je bila sretna zbog toga. Konačno se i kralj vratio te otkrio da se seosko proročanstvo obistinilo i da se dečko unatoč svemu oženio njegovom kćeri. “Kako se to moglo dogoditi?” rekao je kraljici. “Zar nisi dobila moje pismo? Brak nisam spominjao.” Kraljica mu pokaza pismo. Kralj ga pročita i shvati što se dogodilo. Posla po dečka te reče: “Što ovo znači? Ovo nije pismo koje sam ti ja dao. Ja sam ti dao posve različito pismo. Možeš li to objasniti, ha?” “Bojim se da ne mogu”, odvrati dečko. “Prenoćio sam u šumi i valjda ga je netko zamijenio dok sam spavao.” “E pa, nemoj misliti da ćeš se samo tako izvući”, zareža kralj. “Tko se oženi mojom kćeri, mora se spustiti skroz do pakla i donijeti mi tri zlatne vlasi iščupane vragu iz glave.” “O, mogu ja to”, reče dečko. “Donijet ću vam zlatne vlasi, ne bojim se ja vraga.” S tim se riječima pozdravio i krenuo na put. Najprije je došao do velika grada s čuvarom na ulazu. “Čime se baviš? I što znaš?” “Znam sve,” reče dečko, “a što ne znam, mogu saznati.” “E pa onda nam možeš učiniti uslugu. Na tržnici je fontana iz koje je nekad šikljalo vino, a sad više ne teče ni voda. Što mu je?” “Saznat ću, jamčim vam”, reče dečko. “Reći ću vam u povratku.” Produžio je dalje i uskoro došao do grada gdje ga je stražar upitao isto: “Čime se baviš? I što znaš?” “Znam sve,” reče dečko, “a što ne znam, mogu saznati.” “Kaži ti meni, onda, ovo: u parku je stablo koje je nekad rađalo zlatnim jabukama. Ali nešto nije u redu i sad više ne baca ni lišće.” “Prepustite to meni”, reče dečko. “Reći ću vam u povratku.” Odmaknuo je još malo dalje i došao do rijeke, gdje je splavar čekao da preveze ljude na drugu obalu i natrag. “Čime se baviš? I što znaš?” “Znam sve,” reče dečko, “a što ne znam, mogu saznati.” “Evo onda pitanja za tebe. Zašto moram stalno prelaziti rijeku a da me nitko ne dođe zamijeniti?” “Ne brinite se,” reče dečko, “saznat ću odgovor, budite sigurni.” Nedugo nakon prelaska rijeke, dečko je pronašao ulaz u pakao. Bilo je mračno, zadimljeno i odvratno. Vrag tog časa nije bio kod kuće, ali u velikom je naslonjaču sjedila i čitala novine vražja baka. “Što trebaš?” Nije djelovala kao da je baš tako strašno zla, pa joj je dečko rekao po što je

došao. “Kralj je rekao, ako ne donesem tri zlatne vlasi iščupane vragu iz glave,” kazao je, “ne mogu ostati u braku sa svojom ženom.” “To neće biti baš lako”, reče baka. “Ako otkrije da si ovdje, vjerojatno će te pojesti. Ali zgodan si dečko i žao mi te, pa ću se potruditi. Za početak, pretvorit ću te u mrava.” Tako je i učinila te ga podigla na vršak svog prsta, kako bi bila sigurna da je čuje. “Sakrij mi se pod suknju,” rekla je, “a ja ću iščupati vlasi.” “Još nešto”, reče mrav. “Moram saznati odgovor na nekoliko pitanja. Zašto iz fontane na tržnici ne teče više ni voda, a prije je šikljalo vino? Zašto stablo u parku koje je nekoć rađalo zlatnim jabukama ne baca više ni mlado lišće? I zašto splavar mora bez prestanka prevoziti ljude preko rijeke?” “Nije to tako lako”, reče baka. “Ne mogu ti ništa obećati. Ali budi tiho i pozorno slušaj što on kaže.” Mrav kimnu sićušnom glavom, a ona ga tutnu pod svoju suknju, i to u posljednji čas, jer upravo je u tom trenutku vrag došao kući i zarikao. “Što ti je?” upita njegova baka. “Čovjek! Njušim ga! Tko je ovdje? Ha?” Obišao je sobu vrebajući, podizao je stolice, zavirivao u svaki kutak. “Za ime vraga!” reče baka. “Maloprije sam sve pospremila, zar ne vidiš? Opet ćeš napraviti nered. Sjedni i večeraj, i prestani dizati uzbunu ni zbog čega.” “Ali njušim ga, znaš”, zagunđa vrag. “Nego što nego ga njušim.” Sjeo je, međutim, za stol i lakomo se bacio na svoju večeru, da bi se, kad je pojeo, ispružio i položio glavu baki u krilo. “Bako, istrijebi mi uši iz kose”, rekao je. Ona je trijebila, a on je začas zaspao i zahrkao. Čim je to čula, starica je uhvatila jednu zlatnu vlas i iščupala je. “Joj!” istog se trena probudi i vrisnu vrag. “Što to radiš?” “Sanjala sam nešto”, odgovori mu baka i oprezno spusti zlatnu vlas kraj sebe, gdje je on nije mogao vidjeti. “Što? O čemu?” “Fontanu sam sanjala”, odgovori ona. “Na tržnici. Nekad je iz nje teklo vino i svi su se mogli poslužiti, ali otprije nešto godina ni voda ne curi iz nje “Glupani”, promrmlja vrag i ponovno namjesti glavu u njezino krilo. “Dovoljno je da izvade žabu krastaču ispod kamena u fontani. Kad je ubiju, vino će opet poteći.” Baka se vratila trijebljenju uši, a on je opet zahrkao. Dok mu je tako pretraživala zamršene vlasi, našla je još jednu zlatnu i iščupala je. “Jao! Zašto si to opet napravila?”

“Oprosti, mileni”, reče ona. “Opet sam sanjala i nisam znala što činim”. “Opet, ha? A o čemu ovaj put?” “O stablu, u parku, koje više ni lišće ne baca. A prije mnogo godina rađalo je zlatnim jabukama.” “U tom gradu stvarno nemaju pojma ni o čemu. Trebaju prekopati sve oko korijenja i naći će miša koji ga glođe. Nek ubiju miša i opet će imati svoje zlatne jabuke.” “No, no”, reče ona. “Da sam tako pametna kao ti, ne bih te probudila. Hajde, samo ti spavaj, mazo moja.” Vrag se promeškoljio i spustio glavu natrag u njezino krilo. Ubrzo se opet začulo hrkanje. Ovaj put pričekala je nešto dulje, a onda iščupala i treću zlatnu vlas te je stavila uz ostale. “Ajoj! Opet to radiš! Što je to s tobom, stara glupačo?” “No, no”, reče ona. “To je od onog sira koji sam pojela za večeru. Opet sam nešto sanjala.” “Ti i tvoji snovi. Učiniš li to još jednom, zviznut ću te. Što si sanjala?” “Sanjala sam splavara. Godinama prevozi ljude amo-tamo, a nitko da ga zamijeni.” “Uh, zar ti ljudi stvarno ništa ne znaju? Mora samo predati motku sljedećemu koji želi prijeko i taj će morati preuzeti dužnost.” “No, no,” reče ona, “samo ti dalje spavaj, lijepi moj. Neću više sanjati.” Budući da ga je ostatak noći pustila na miru, vrag je dobro spavao. Kad se probudio i sljedećeg jutra otišao na posao, njegova je baka čekala tako dugo dok nije bila sigurna da ga nema, a onda je dohvatila mrava ispod suknje i preobrazila ga opet u dečka. “Jesi li sve čuo?” upita. “Jesam, svaku riječ”, odgovori on. “A jesi li ti uspjela iščupati tri vlasi?” “Izvoli”, reče i preda mu ih. Budući da je bio pristojan mladić, silno joj je zahvalio i pošao svojim putem, sretan što je dobio sve što mu treba. Kad je došao na rijeku, splavar upita: “I? Jesi li saznao?” “Najprije me prevezi”, odvrati dečko, a kad su se našli na drugoj strani, reče: “Moraš samo motku gurnuti u ruke sljedećemu koji želi prijeko i slobodan si.” Nastavio je pješice dalje, do grada s neplodnim stablom. I vratar na ulazu u grad čekao je svoj odgovor. “Ubijte miša koji glođe korijenje i opet će rađati zlatnim jabukama”, kazao mu je dečko. Gradonačelniku i gradskom vijeću tako je laknulo da su ga nagradili parom magaraca natovarenih zlatom. Na putu kući sa svojim magarcima, zaustavio se u drugome gradu, gdje je presušila fontana.

“Izvadite kamen iz fontane i ubijte žabu krastaču koja se skriva ispod njega”, rekao im je. Tako su odmah i učinili, a iz fontane je, dakako, poteklo vino. Nazdravili su u dečkovo zdravlje i za nagradu mu dali još par magaraca natovarenih zlatom. Krenuo je na put kući sa svoja četiri magarca. Svi su bili sretni što ga opet vide, posebno njegova žena, a kad je kralj vidio magarce i teret na njima, bio je oduševljen. “Dragi mladiću!” rekao je. “Kako je divno vidjeti te! A vlasi iščupane vragu iz glave - sjajno! - stavi ih u vitrinu. Ali odakle ti sve to zlato?” “Splavar me prevezao preko rijeke. Obala s druge strane, umjesto pijeskom, prekrivena je zlatom i možete uzeti koliko hoćete. Da sam na vašem mjestu, ponio bih više vreća.” Kralj je bio krajnje pohlepan i zato je smjesta krenuo. Jurio je cijeli dan, dok nije došao do rijeke, a onda je nestrpljivo dozvao splavara. “Sad samo mirno”, rekao je splavar kad se kralj ukrcao. “Nemojte ljuljati splav. Biste li mi pridržali motku?” Naravno da ju je kralj prihvatio, a splavar je istog trena iskočio na obalu. Smijao se i pjevao i skakao od sreće te pobjegao, a kralj je bio prisiljen zauvijek ostati na splavi i prevoziti ljude s jedne strane na drugu, za kaznu zbog svojih grijeha. *** Vrsta priče: ATU 930, Proročanstvo, s nastavkom ATU 461, Tri dlake iz vrazje brade Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: A. N. Afanasjev, Marko bogati i Vasilije nesretni (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Najveći poštenjak, Riba i prsten, Žena iz Stepneyja (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Pernati bauk, Ismailski trgovac, Bademcvijet (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Grifon Poput Tri zmijska lista (str. 74), i ova se priča sastoji od dva dijela. U nekim srodnim pričama, nakon proročanstva o djetetu (obično djevojčici) predodređenom da se bogato uda, slijedi neka vrsta ispita: umjesto tri vražje vlasi (ili baukova pera ili čega već), mora pronaći prsten koji je neskloni mladoženja bacio u more te se vjenčanje ne može održati dok se prsten ne pojavi, što se, naravno, ipak dogodi, kad bude izvađen iz ribljeg želuca. Ova mi se verzija ovdje sviđa jer nagrađena je i hrabrost, a ne samo sreća.

20.

DJEVOJKA BEZ ŠAKA Bio jednom mlinar koji je malo-pomalo tonuo u siromaštvo, sve dok mu nisu ostali samo njegov mlin i lijepo stablo jabuke iza njega. Jednoga dana, tek što je krenuo u šumu po drva, pred njim se pojavi starac kojega nikad prije nije vidio. “Zašto se mučiš sijekući drva?” reče starac. “Obećaj da ćeš mi dati što se nalazi iza tvog mlina, što god to bilo, i bit ćeš bogat.” “Što se nalazi iza mlina?” pomisli mlinar. “To može biti samo jabuka.” “U redu,” reče, “pristajem.” Starac sastavi ugovor, a mlinar ga potpisa. Starac ga je uzeo uz čudan smijeh. “Vratit ću se po to,” rekao je, “za tri godine. Nemoj da zaboraviš.” Mlinar pohita kući, a žena mu izađe u susret. “Ah, mužu moj,” rekla je, “sigurno nećeš pogoditi što se dogodilo! Sanduci i škrinje s blagom po cijeloj kući... sve odjednom... dupkom pune... zlatnika, novca odasvud, dragulja i koječega... odakle sve to? Je li nam napokon došao Božji blagoslov?” “On je, dakle, ispunio svoj dio pogodbe”, reče mlinar pa ispriča ženi sve o starcu iz šume. “Samo sam morao prepisati na njega sve što se nalazi iza mlina. Ovo je blago vrijedno jednog stabla jabuke, zar ne?” “Oh, mužu! Ne znaš što si učinio! To je sigurno bio vrag! Nije mislio na jabuku. Mislio je na našu kćer! Mela je prilazni put!” Mlinareva kći, koja je bila ljupka djevojka, provela je sljedeće tri godine pobožno štujući Boga. Kad je kucnuo čas da Nečastivi dođe po nju, oprala se od glave do pete, obukla bijelu haljinu i kredom nacrtala krug na podu oko sebe. Vrag se pojavio čim je svanulo i shvatio da joj ne može prići. Mlinaru je rekao: “Zašto si joj dopustio da se opere, budalo stara? Ne daj joj vode, ni kapi, ili je neću moći ni taknuti.” Mlinar je bio prestravljen. Poslušao je vraga i nije dao kćeri ni kap vode,

koliko god žedna bila. Vrag se vratio sutradan ujutro. “Gle! Ruke su joj čiste! Zašto si joj dopustio da opere ruke?” Ispostavilo se da je cijelu noć plakala i da su joj suze isprale ruke. Vrag je bjesnio, jer je i dalje nije mogao ni taknuti. “Pa dobro,” rekao je, “sad ćeš joj morati odsjeći šake.” Mlinar je bio zgrožen. “Ne mogu!” zajecao je. “Vlastitom djetetu... ne mogu joj to učiniti!” “Dobro, ako ne možeš,” reče vrag, “morat ću umjesto nje uzeti tebe.” Za mlinara je to bilo previše. Prišao je djevojci i rekao: “Kćeri draga, moram ti odsjeći šake ili će vrag uzeti mene, a ja se užasno bojim. Oprosti mi, dijete moje! Pomozi mi, i oprosti mi!” Djevojka reče: “Dragi oče, ja sam ti kći. Možeš sa mnom što god te volja.” Te ispruži ruke i dopusti ocu da joj odsiječe šake. Vrag se vratio i sljedećeg dana, ali jadna je djevojka opet plakala i suzama isprala batrljke, tako da su bili savršeno čisti. Tad je morao odustati, jer imao je pravo samo na tri pokušaja. Mlinar reče: “Milo moje, samo zahvaljujući tebi ovako smo bogati. Ništa ti neće nedostajati, pobrinut ću se da čitav život živiš u raskoši.” No ona reče: “Ne mogu više živjeti ovdje. Odlazim. Ljubaznost stranaca pobrinut će se da imam sve što mi treba.” Zamolila ih je da joj osakaćene ruke vežu za leđa te je otišla. Hodala je cijeli dan i nije se zaustavljala sve dok nije pao mrak. Izašao je sjajan mjesec i pod mjesečinom je vidjela kraljevski vrt na drugoj obali rijeke, prepun voćaka otežalih od slatkih plodova. Čeznula je za bilo kakvom hranom, ali nije mogla dotamo zbog rijeke. Cijeli dan nije okusila ni zalogaja i trpjela je strašnu glad. Pomislila je: “O, da sam barem u vrtu! Mogla bih se najesti voća ravno sa stabla. Inače ću umrijeti.” Kleknula je i pomolila se. I odmah se pojavio anđeo. Otišao je do rijeke i zatvorio vrata ustave, tako da je rijeka presušila, kako bi djevojka mogla prijeći na drugu obalu. Ušla je u vrt, a anđeo za njom. Ugledala je stablo puno prekrasnih zrelih krušaka, koje su nosile svaka svoj broj kako bi se spriječila krađa, no nije mogla odoljeti: prišla je stablu i pojela s njega samo jednu krušku, ne više, jer to je bilo dovoljno da joj utoli glad. Kad ju je pojela, otišla je leći u žbunje. Vrtlar ju je cijelo vrijeme promatrao, ali vidio je anđela s njom i zaključio da je i djevojka duh. Nije se usudio dati glasa od sebe. Ujutro je došao kralj i pogledao uokolo. Odmah je primijetio da nema jedne kruške te je pozvao vrtlara. “Oh, vaše veličanstvo! Sinoć je došao duh, prešao je rijeku i pojeo krušku ravno sa stabla! Nije imao ruke, vaše veličanstvo!”

“Kako je prešao rijeku?” “Anđeo se spustio i zatvorio mu vrata ustave, da rijeka presuši. Bilo me strah, vaše veličanstvo, zato nisam viknuo i spriječio ga. Kad je pojeo krušku, duh je nekamo otišao.” “Ništa od toga ne zvuči naročito vjerojatno”, reče kralj. “Bolje da noćas držim stražu s tobom, ako se to ponovno dogodi.” Navečer je kralj tiho ušao u vrt, u pratnji svećenika koji je trebao razgovarati s duhom ako se ovaj opet pojavi. Sjeli su u blizinu kruške i čekali, a u ponoć je djevojka, dakako, izašla iz svoga skrovišta, prišla stablu i pojela čitav plod samo ustima. Čuvao ju je anđeo odjeven u bijelo. Svećenik im je pristupio i rekao: “Odakle si, dijete? Od Boga ili od ovoga svijeta? Jesi li duh ili ljudsko biće?” “Nisam duh,” odgovori ona, “nego sirota koju su napustili svi osim dragoga Boga.” Kralj je čuo što je rekla i oglasio se: “Čak i ako te cijeli svijet napustio, ja neću.” Odveo ju je u svoj dvorac. Bila je tako lijepa i dobra da se zaljubio u nju i oženio se njome te je dao da za nju izrade srebrne šake. I živjeli su sretno. Kad je prošla godina dana, kralj je morao u rat. Mladu je kraljicu preporučio brizi svoje majke. “Ako rodi,” rekao je, “dobro pazi na majku i dijete, a meni odmah piši da mi javiš novosti.” Nedugo potom djevojka rodi prekrasna sina. Kao što joj je kralj naložio, majka mu je poslala pismo da javi radosnu vijest. No glasnik koji je nosio pismo kralju stao je putem uz potok da se odmori. Sve to vrijeme vrag je motrio na djevojku, odlučan u namjeri da joj razori sreću, pa je sad uzeo pismo i zamijenio ga drugim, u kojemu je pisalo da je kraljica rodila nakazu. Kad je to pročitao, kralj se prestravio i rastužio, no otpisao je da se dobro brinu o njoj sve dok se on ne vrati. I opet je glasnik legao da odspava, i opet je vrag došao i podmetnuo svoje pismo umjesto onoga što ga je glasnik nosio. U ovom je pisalo da kraljicu i njezino dijete moraju ubiti. Kraljica majka bila je duboko potresena i obuzeo ju je strah kad je pročitala to pismo. Ponovno je pisala sinu, ali dobila je isti odgovor, jer vrag je motrio i stalno je zamjenjivao pisma. U posljednjem je čak pisalo da moraju zadržati kraljičine oči i jezik kao dokaz. Kad je stara kraljica to pročitala, gorko je zaplakala nad prolijevanjem nevine krvi, no tad joj je nešto palo na pamet i dala je zaklati srnu, iskopala joj oči i odrezala jezik te ih pospremila. “Mila moja,” rekla je kraljici, “ne smiješ ostati ovdje. Ne znam zašto je kralj poslao takvu jezivu zapovijed, ali evo je, njegov je rukopis, i tebi ne preostaje drugo nego otići s djetetom u dalek svijet, da se više nikad ne vratiš.”

Kraljica majka privezala je dijete njegovoj majci na leđa i sirota je opet morala otići u suzama. Hodala je tako i hodala, dok nije došla do duboke, mračne šume i tamo je klekla da se pomoli. A kraj nje se pojavio anđeo, kao što već jednom jest, a ovaj put ju je odveo do kućerka. Iznad vrata stajao je natpis: “Ovdje su svi dobrodošli i slobodni.” Iz kuće je izašla djevojka, sva u snježnobijelom kao i anđeo, te rekla: “Uđite, vaše veličanstvo.” Odvezala je djetešce s njezinih leđa i držala ga na kraljičinim prsima kako bi ga ona mogla podojiti, a zatim ih je odvela do prekrasno pripremljene postelje. “Kako znaš da sam kraljica?” “Ja sam anđeo poslan s neba da vas čuvam. Ništa se vi ne brinite.” I sedam je godina živjela tako u toj kućici, a o njoj i sinu dobro su se skrbili. A za to vrijeme, milošću Božjom i zbog njezine pobožnosti, ponovno su joj izrasle šake. Kralj se konačno vratio iz rata i prvo što je htio učiniti bilo je pozdraviti svoju voljenu ženu i njihovo dijete. Njegova majka zaplaka. “Ti, zli čovječe! Kako to možeš reći, kad si htio da ih ubiju?” Kralj je bio zaprepašten, ali ona mu je pokazala pisma koja je vrag krivotvorio. “A ja sam te poslušala!” rekla je. “Evo dokaza: njezine oči i jezik.” Kralj zaplaka još ljuće nego njegova majka. Starica mu se naposljetku smilova te reče: “Nisu tu čista posla, nešto je tu zlo. Ali ne moraš plakati, jer žena ti je još živa. Ovo su srneće oči i jezik. Privezala sam dijete njegovoj majci na leđa i rekla joj da ode u svijet, a morala mi je obećati da se nikad neće vratiti ovamo, jer si se tako ražestio na nju.” “U pravu si”, reče kralj. “To je vražje djelo. Ali ja ću na put, u potragu za njom, i neću ni piti ni jesti, niti ću spavati u postelji dok ne nađem svoju voljenu ženu i svoje dijete.” Kralj je putovao svijetom gotovo sedam godina, pretražio svaku špilju i štalu, svaki grad i selo, ali od nje ni traga, tako da je već mislio da je umrla. Kao što se zavjetovao, cijelo to vrijeme nije ništa ni jeo ni pio, ali ga je blagonaklonost neba održala na životu. Naposljetku je došao do velike šume, gdje je našao kućerak s natpisom iznad vrata: “Ovdje su svi dobrodošli i slobodni.” Izašao je snježnobijeli anđeo i uzeo ga za ruku. “Dobrodošli, vaše veličanstvo! Odakle dolazite?” “Putujem svijetom gotovo sedam godina”, odgovori on. “Tražim svoju ženu i dijete, ali nikako da ih nađem.” Anđeo ga ponudi hranom i pićem, ali on odbi i reče da se želi samo malo odmoriti. Kad je legao, lice je pokrio rupčićem.

Anđeo je otišao u sobu pored, gdje je kraljica sjedila sa svojim sinom, kojega je prozvala Čemerom. Anđeo reče: “Idite u prednju prostoriju i povedite sina. Došao je vaš muž i traži vas.” Pohitala je do mjesta gdje je ležao, a rupčić mu je tada pao s lica. “Uzmi rupčić, Čemeru,” rekla je, “i vrati ga ocu preko lica.” Dječak ga uze i stavi natrag kralju preko lica. Kralj je to čuo kroza san i namjerno pustio da mu rupčić još jednom spadne s lica. Dječak je tad izgubio strpljenje i rekao: “Ali, mama, kako mogu ocu pokriti lice? Kazala si mi da nemam oca na ovome svijetu, samo oca na nebu, onoga kojemu se molim kad kažem: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima.’ Kako ovaj divljak može biti moj otac?” Kad je to čuo, kralj je sjeo i upitao ženu tko je. “Ja sam tvoja žena,” odgovori ona, “a ovo je tvoj sin, Čemer.” Ali on joj je pogledao ruke i vidio prave, žive šake. “Moja je žena imala srebrne šake.” Ona odvrati na to: “Dragi mi je Bog u svojoj milosti dao da mi šake nanovo izrastu.” Anđeo je iz druge sobe donio srebrne šake i to ga je uvjerilo. Bili su to njegova voljena žena i njegovo dijete, u to nije bilo sumnje, te ih je izljubio, zagrlio i radosno rekao: “Težak mi je kamen pao sa srca!” Anđeo im je svima dao nešto hrane pa su se vratili kući kraljevoj dobroj staroj majci. Kad se vijest pronijela cijelim kraljevstvom, svi su se obradovali. Kralj i kraljica još su se jednom vjenčali i zauvijek su nakon toga živjeli sretno. *** Vrsta priče: ATU 706, Djevojka bez šaka Izvor: priče koje su braći Grimm ispričali Marie Hassenpflug, Dorothea Viehmann i Johann H. B. Bauer Slične priče: A.N. Afanasjev, Bezruka djevojka (Narodnje russkie skazki); Katharine M. Briggs, Okrutna maćeha, Kći Doris (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Maslina, Purica (Fiabe italiane) Ovo je vrlo rasprostranjen tip priče. Sastojci su živopisni i jezivi, a ishod sretan: kraljevska je obitelj opet cijela, uključujući i šake. A prizor prelijepe bezruke djevojke odjevene u bijelo i u pratnji anđela, kako gricka krušku u mjesečinom obasjanom vrtu, vrlo je dirljiv i neobičan. Svejedno, priča je sama po sebi ogavna. Najgnusniji je mlinarov kukavičluk,

koji prođe posve nekažnjeno. Od tona nepoljuljane pobožnosti dođe vam slabo, a nanovo izrasle šake sirote žene jednostavno se protive zdravom razumu. “Ali, zar bajke i ne trebaju biti pune koječega što se protivi zdravom razumu?” Ne. Uskrsnuće dječaka u Borovici, na primjer (str. 169), djeluje vjerodostojno i ispravno. Ovo djeluje naprosto besmisleno: umjesto da nas spopadne čuđenje, spopadne nas smijeh. Budalasto je. Ova priča i njoj slične, svejedno, očito su ostavljale dubok dojam na brojne čitatelje i slušatelje, s obzirom na to kako su široko rasprostranjene; ili možda velik broj ljudi voli priče o sakaćenju, okrutnosti i srcedrapateljnoj pobožnosti.

21.

PATULJCI Priča prva Bio jednom postolar koji je tako osiromašio (ne svojom krivnjom) da mu je jedva išta kože ostalo - tek toliko, zapravo, da napravi još jedan par cipela. Skrojio ih je navečer, s namjerom da počne raditi na njima ujutro, te otišao na počinak. Savjest mu je bila čista, tako da se pomolio i spokojno usnio. Sutradan ujutro probudio se, pojeo zalogaj suhoga kruha i sjeo za svoj radni stol, da bi tamo zatekao cipele već dovršene. Začudio se. Uzeo ih je i pomno ih promotrio sa svih strana. Svi su šavovi bili uredni i ravni; ničemu nije bilo zamjerke. Ni sam ne bi mogao bolje. Ubrzo je došao kupac koji je tražio cipele baš te veličine i toliko su mu se svidjele da ih je odmah kupio za dobru cijenu. Postolaru je to donijelo dovoljno novca da kupi kože za dva para cipela. Pa je to i učinio te je, kao i prošli put, cipele skrojio navečer, s namjerom da nastavi ujutro, odmoran. No za tim nije bilo potrebe: kad je ustao, cipele su već bile gotove, kao i prošli put, a kao da ih je sašio vrhunski majstor. Začas je za njih našao kupce, a zaradio je dovoljno da kupi kože za četiri para; sutradan ujutro bile su dovršene i prodao ih je i tako je to išlo dalje. Svake bi večeri skrojio cipele, ujutro bi bile dovršene, tako da je ubrzo ostvarivao pristojan prihod, a nedugo potom bio je imućan čovjek. Jedne večeri, kad se več bližio Božić, kao i obično skrojio je više pari cipela, no zatim je rekao ženi, dok su se spremali na počinak: “Zašto noćas ne bismo ostali budni, pa možda otkrijemo tko nam pomaže?” Ženi se zamisao svidjela te su upalili svjetiljku i sakrili se iza odjeće na vješalicama u kutu radionice. U ponoć su se dva gola čovječuljka provukla ispod vrata i skočila na radni

stol, gdje su se odmah primili posla; šili su skrojene cipele takvom brzinom da je postolar jedva vjerovao što vidi. Radili su dok nisu sve završili, a zatim su složili cipele na stol i izašli provukavši se ispod vrata. Ujutro postolarova žena reče: “Mislim da bismo se nekako trebali odužiti onoj dvojici čovječuljaka. Uostalom, obogatili smo se zahvaljujući njima, a oni su goli na toj hladnoći. Sašit ću im košuljice i kaputiće, a i nešto rublja i hlača, i isplest ću za svakoga po par čarapa. A ti možeš svakome napraviti par cipelica.” “Toga si se dobro sjetila”, reče postolar, pa se prihvatiše posla. Navečer su umjesto skrojenih cipela na stol stavili odjeću i ponovno su se sakrili, da vide što će čovječuljci učiniti. Došli su u ponoć i skočili na stol, kao i prethodne noći, s namjerom da se prime posla, no zastali su i zagledali se u odjeću zbunjeno se češući po glavi. Tad su shvatili što je to i skakali su od sreće; odmah su se obukli i kočoperili se uz pjesmu: “Sad ljepši smo nego prije cipele drugi nek šije! ” Skakutali su uokolo kao dva mačića, po stolcima, stolu, ognjištu, prozorskoj dasci, da bi naposljetku kliznuli ispod vrata i nestali. Nikad se više nisu vratili, ali postolaru je dobro išlo. Otad je uvijek imao posla te je sa ženom živio sretno i u blagostanju do kraja života.

Priča druga Bila jednom siromašna sluškinja koja je uvijek naporno radila, a bila je marljiva i vješta u svemu što je činila. Svaki bi dan pomela kuću i smeće ostavila pored stražnjeg ulaza. Jednoga jutra, baš kad se htjela primiti posla, među smećem je ugledala pismo. Budući da nije znala čitati, naslonila je metlu u kut i odnijela pismo gazdarici. Ispostavilo se da je to pozivnica, kojom je patuljci pozivaju da bude kuma na skorašnjem krštenju djeteta patuljka. “Ne znam što ću, gospojo!” rekla je. “Da, teško je to, Gito”, odvrati joj gazdarica. “Ali čula sam da nije u redu odbiti patuljke. Mislim da bi trebala prihvatiti.” “Dobro, ako vi tako kažete, gospojo”, reče Gita. Gazdarica joj je pomogla napisati pismo kojim prihvaća poziv. Ostavila ga je tamo gdje je našla ono prvo i čim je okrenula leđa, iščezlo je; ubrzo potom pojavila su se tri patuljka i odvela je do izdubljene planine. Morala je prignuti

glavu da uđe, ali kad se našla unutra, ostala je zadivljena ljepotom svega što je vidjela, jer sve je bilo tako otmjeno i skupocjeno da se to ne da opisati. Mlada je majka ležala na krevetu od najcrnje ebanovine s intarzijama od sedefa. Pokrivač je bio izvezen zlatnim nitima, kolijevka je bila od bjelokosti, a kadica od čistoga zlata. Dijete nije bilo veće od nokta na Gitinu malom prstu. Djevojka je držala dijete na krštenju, kao njegova kuma, a onda se htjela vratiti kući, jer je sutra čeka posla; no patuljci su je molili da ostane s njima, samo na tri dana. Bili su tako uvjerljivi i srdačni da je popustila i dobro se zabavila, jer davali su sve od sebe da joj udovolje. Kad su tri dana prošla, rekla im je da se doista mora vratiti kući. Džepove su joj napunili zlatom i ispratili je. Krenula je kući i došla kasno prijepodne, a metla je još stajala u istom kutu gdje ju je ostavila. Dohvatila ju je i mela dvorište kao i obično, no ostala je zapanjena kad su iz kuće izašli nepoznati ljudi i pitali je što to čini. Ispostavilo se da je njezina nekadašnja gazdarica umrla, a ona u planini nije provela tri dana, kako je mislila, nego sedam godina.

Priča treća Majci su patuljci oteli dijete iz kolijevke i umjesto njega podmetnuli malu nakazu goleme, debele glave i izbuljenih očiju koja je samo jela i pila. Potresena, otišla je k susjedi i zamolila za savjet. Susjeda joj je rekla da podmetnuto dijete odnese u kuhinju, polegne ga kraj ognjišta i naloži vatru. Mora zatim uzeti dvije ljuske jajeta i u njima prokuhati vodu. To će nasmijati podmetnuto dijete, a čim se nasmije, svršeno je s njim. Žena je učinila sve kako joj je susjeda rekla. A kad je ljuske jajeta stavila na vatru da voda zakuha, glavonja zapjeva: “Nisam ni ja mlad k'o ni Westerwald, al' još nisam vidio nikoga tko bi htio zakuhati vodu u ljuski jajeta!” Pa se grohotom nasmijao. Istog je trena navrla gomila patuljaka, koji su nosili pravo dijete. Spustili su ga kraj ognjišta te odnijeli podmetnuto, i žena ih više nikad nije vidjela. ***

Vrsta priče: Priča prva: ATU 503, Darovi čovječuljaka; druga: ATU 476, Primalja u podzemlju; treća: AT 504, Podmetnuto dijete Izvor: sve je tri priče braći Grimm ispričala Dortchen Wild Slične priče: Katharine M. Briggs, Hrana, vatra i društvo, Dolina zloduha, Dovoljno da se preživi, Dva hm (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Dva grbavca (Fiabe italiane) Ovo je skupina rijetkih bajki u kojima se kod braće Grimm pojavljuju vilenjačka stvorenja. Kako god mi zvali takva nadnaravna bića - patuljci, vilenjaci ili đavolci - kad se s njima ima posla, ne smiju se smetnuti s uma točno određena pravila ponašanja. Katharine M. Briggs, koja je bila jedan od najvećih stručnjaka za britanske narodne pripovijesti, objašnjava: “Ponudi li se đavolku bilo kakva nagrada za njegove usluge, to će ga otjerati; čini se da je to bilo najstrože zabranjeno” (A Dictionary of Fairies, str. 46). Ipak, priča Dovoljno da se preživi kao da to pobija, jer tamo su pristojna djeca nagrađena, a neuljudni seljak kažnjen. Možda treba i paziti i imati sreće. Druga i treća priča tek su nešto više od anegdote, u obliku u kojem su došle do nas, iako bi, naravno, mogle biti razrađene. Prva je najpoznatija: neki bi čitatelji mogli prepoznati sličnosti, premda slabe, s Glosterskim krojačem (1902) Beatrix Potter.

22.

MLADOŽENJA RAZBOJNIK Bio jednom mlinar koji je imao prelijepu kćer. Kad je došla u dob za udaju, pomislio je da bi joj trebao potražiti prikladna muža. “Naiđe li tko pristojan,” rekao je samome sebi, “njemu ću je dati.” Pročulo se to i nije dugo trebalo da se pojavi gospodin koji je došao raspitati se o njegovoj prelijepoj kćeri. Mlinar je razgovarao s njim, nije mu našao zamjerke i obećao mu je ruku svoje kćeri. Kćeri se, međutim, uopće nije svidio. Nešto joj kod njega nije ulijevalo povjerenje i, još gore, kad god bi pomislila na njega ili mu čula ime, osjetila bi kako joj se srce steže od užasa. Jednoga joj dana budući mladoženja reče: “Znaš, draga, zaručeni smo, a ti me nikad nisi posjetila. Zašto ne dođeš k meni? Uostalom, to će uskoro biti i tvoj dom.” “Ne znam gdje stanuješ”, reče djevojka. “U šumi”, reče joj on. “Na prekrasnom mjestu, vidjet ćeš.” “Mislim da neću uspjeti pronaći put dotamo”, reče ona. “Ne, ne, moraš doći u nedjelju. Već sam pozvao neke goste, jedva čekaju da te upoznaju. Pepelom ću ostaviti trag, da ga možeš pratiti između stabala.” U nedjelju je djevojku obuzeo grozan predosjećaj; sve bi joj bilo draže od puta kroz šumu do mladoženjine kuće. Napunila je džepove graškom da obilježi put, za svaki slučaj. Na rubu šume pronašla je trag od pepela, a sa svakim je korakom bacala po zrno graška lijevo i desno. Hodala je gotovo čitav dan kad je došla do dijela šume gdje je drveće raslo tako gusto i visoko da je ispod krošanja vladala tama, a tamo, u samom srcu šume, našla je mladoženjinu kuću. Nije bilo svjetla, ništa se nije čulo i kuća je djelovala napušteno; unutra nije bilo nikoga, osim ptice u krletki, a ni ona nije bila nikakva utjeha, jer znala je samo pjevati:

“Izađi! Idi kući! Odlazi! Ubojica tu živi! Pripazi!” Podigla je pogled prema ptici i rekla: “Ptičice, zar mi ne možeš ništa više reći?” Ptica ponovno otpjeva: “Izađi! Idi kući! Odlazi! Ubojica tu živi! Pripazi!” Mlada je obišla sve sobe, ali nije nikoga vidjela, sve dok se nije spustila u podrum. Tamo je zatekla vrlo staru ženu, koja je sjedila kraj vatre i odmahivala glavom. “Molim vas, možete li mi reći živi li ovdje moj mladoženja?” upita djevojka. “O, jadno dijete,” odgovori starica, “što ti je bilo da dođeš u ovu kuću? Upala si u leglo ubojica. Ti govoriš o mladoženji, a ovdje se možeš vjenčati samo za Smrt. Vidiš li na vatri velik lonac pun vode? Rekli su mi da je stavim da zakuha. Kad se vrate, sasjeći će te na komade i ubaciti u lonac, kuhati te tako dugo dok ne omekšaš i cijelu te pojesti. To ti je banda ljudoždera. Ali sažalila sam se nad tobom, jer si siroto bezazleno stvorenje, a osim toga, imaš tako lijepo lice. Dođi ovamo.” Starica ju je odvela iza široke bačve, gdje je iz ostatka podruma nisu mogli vidjeti. “Ostani tu i budi tiho”, rekla je. “Ako te čuju, s tobom je svršeno. Kad malo poslije zaspe, pobjeći ćemo.” Tek što je to izgovorila, banda ubojica došla je kući, a dovukli su još jednu djevojku, koju su oteli. Jecala je i zapomagala, ali bili su pijani i nisu se obazirali na njezine vapaje da joj se smiluju. Prisilili su je da popije čašu crnog vina pa čašu bijelog i onda žutog, a ta treća bila je za nju previše i srce joj je prepuklo. Strgnuli su tada s nje lijepu opravu i položili je na stol da je razrežu na komade i posole. Jadna buduća mladenka sva se tresla iza bačve dok je gledala kakvu su sudbinu i njoj ubojice namijenile. Uto jedan od njih opazi zlatan prsten na prstu mrtve djevojke. Dohvatio je sjekiru i odsjekao prst, no ovaj je poletio uvis pa preko bačve i ravno mladenki u krilo. Razbojnik nije vidio kamo je prst odletio i zato je uzeo svjetiljku da ga potraži. Drugi je ubojica rekao: “Pogledaj iza velike bačve, mislim da je tamo odletio.” No starica ih tada pozva: “Dođite večerati. Prst neće nikamo pobjeći, naći ćete ga ujutro.”

“Ima ona pravo”, rekoše ostali te privukoše stolce i sjedoše za večeru. Starica im je u vino ulila kapi za spavanje, tako da nisu stigli ni pojesti a već su se svi srušili na pod i pozaspali. Kad ih je čula kako hrču, mladenka se iskrala iz skrovišta iza bačve. Morala je koračati preko usnulih ubojica, koji su ležali posvuda po podu podruma. Užasno se bojala da će nagaziti na nekoga i probuditi ga. “Mili Bože, pomozi mi!” šapnula je i sigurno se dokopala podrumskih stepenica, gdje ju je čekala starica. Tiho su se popele, otvorile vrata i izjurile koliko ih noge nose. Sva sreća da je djevojka ponijela grašak da ga pobaca po tlu, jer pepeo koji je pokazivao put otpuhao je vjetar. A grašak je proklijao i pod mjesečinom je bilo lako vidjeti ga, tako da su slijedile trag sve do mlina, pred kojim su se našle baš kad je svitalo. Djevojka je ispričala ocu što se sve dogodilo, od početka do kraja, a starica je sve potvrdila. Na dan vjenčanja mladoženja se pojavio sa širokim osmijehom i ljubazan prema svima. Mlinar je pozvao svu rodbinu i prijatelje, a taj naočiti i srdačni muškarac ostavio je na njih jak dojam. Kad su sjeli jesti, svaki je uzvanik morao ispričati priču. Mladenka nije rekla ni riječi dok su slušali pripovijesti kako kruže oko stola i mladoženja je naposljetku rekao: “Hajde, draga, zar ne znaš nikakvu priču? Ispričaj nam nešto.” Stoga ona reče: “Pa dobro. Ispričat ću vam san koji sam usnila. Hodala sam šumom, kad sam naišla na kuću utonulu u mrak. Nigdje nije bilo nikog živog, samo ptičica u krletki koja je rekla: ‘Izađi! Idi kući! Odlazi! Ubojica tu živi! Pripazi!’ Dvaput je to izgovorila, ali, najdraži moj, to je bio samo san. Obišla sam sve sobe i, premda nije bilo nikoga, bilo je tamo nečeg jezivog. Na kraju sam sišla u podrum, gdje sam zatekla staricu koja je odmahivala glavom. Upitala sam je: ‘Živi li moj mladoženja u ovoj kući?’ A ona će: ‘Jao, jadno dijete, ti si u kući ubojice. Da, tvoj mladoženja živi ovdje, ali rasjeći će te na komade, skuhati i pojesti.’” “Nije tako!” oglasi se mladoženja. “Ne brini se, najdraži, to je bio samo san. Starica me sakrila iza velike, široke bačve i upravo su se tada razbojnici vratili, a dovukli su neku jadnu djevojku koja je zapomagala i molila za milost. Prisilili su je da popije tri čaše vina, crnog, bijelog i žutog, a od toga joj je srce prepuklo i umrla je.” “Nije tako i nije bilo tako!” viknu mladoženja. “Najdraži, samo ti mirno sjedi, to je bio samo san. Skinuli su joj lijepu opravu, položili je na stol te je razrezali na komade i posolili.” “Nije tako i nije bilo tako i ne daj Bože da bude tako!” zadera se mladoženja. “Smiri se, najdraži, to je bio samo san. Tad je jedan razbojnik opazio zlatan prsten na prstu nesretne djevojke. Dohvatio je sjekiru i odsjekao prst, a ovaj je

poletio uvis i pao mi u krilo. I evo, ovo je taj prst, s prstenom.” S tim je riječima podigla prst s prstenom da ga svi vide. Mladoženja, koji je problijedio kao krpa, skočio je na noge i pokušao pobjeći, ali svatovi su ga ščepali i čvrsto ga držali pa ga odveli na sud. Vojnici su uhitili ostatak bande i svi su pogubljeni zbog svojih zlodjela. *** Vrsta priče: ATU 955, Mladoženja razbojnik Izvor: priču je braći Grimm ispričala Marie Hassenpflug Slične priče: Katharine M. Briggs, Krvavipodrum, Doktor Forster, Gospodin Lisac (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Vjenčanje kraljice i razbojnika (Fiabe italiane) Nema ničeg ni ponajmanje nadnaravnog u ovoj priči: to je dobra priča strave s mnogo krvi i tako je očito smještena u naš vlastiti svijet da uopće ne čudi što u jednoj od inačica, Krvavom podrumu iz zbirke Katharine M. Briggs, roditelji hrabre djevojke nazovu Scotland Yard i traže da pošalju kojeg detektiva na zabavu na kojoj gosti pričaju priče. Iz nekog razloga, varijante ove priče posebno su brojne u Britaniji. Upadice mladoženje razbojnika u mladenkinu priču posudio sam iz jedne od njih, Gospodina Lisca. Posudio ih je i Shakespeare: BENEDETTO: Kao u staroj priči, gospodaru, “nije tako, niti je bilo

tako, i ne daj Bože da bude tako!” (Mnogo vike ni za što, čin 1, prizor 1)

23.

KUMA SMRT Siromah imao dvanaestero djece te je morao raditi dan i noć kako bi priskrbio tek nešto hrane. Zato, kad mu je žena rodila trinaesto, nije znao što će, pa je istrčao na cestu, jer pomislio je da bi mogao zamoliti prvoga koji naiđe da drži dijete na krštenju. Prvi je naišao Bog glavom i bradom. Budući da je sve ionako znao, nije morao pitati što je čovjeku na umu. “Jadniče moj,” rekao je, “baš mi te žao. Rado ću držati tvoje dijete na krštenju. Brinut ću se o njemu, nek te to više ne muči.” “Tko si ti?” upita čovjek. “Ja sam Bog.” “E pa onda samo produži dalje. Neću tebe za kuma. Ti daješ bogatašima, kojima ne treba, a siromahe puštaš da skapaju od gladi.” Naravno, rekao je to samo zato što nije znao zašto je Bog tako dobar prema bogatašima i tako okrutan prema siromasima. Pošao je dalje, a sljedeći kojega je sreo bio je otmjeno odjeven gospodin. “Rado ću pomoći”, rekao je. “Daj da ti djetetu budem kum i dat ću mu sva blaga ovoga svijeta, a pobrinut ću se i da se usput dobro zabavi.” “A tko si ti?” “Ja sam Vrag.” “Molim?! Neću tebe za kuma. Ti varaš ljude i navodiš ih na grijeh - čuo sam ja sve o tebi.” Zato je pošao dalje, a sljedeća osoba koju je sreo bila je starica koja je teturala prema njemu na klimavim nogama. “Uzmi mene da ti budem kuma djetetu”, reče starica. “Tko si ti?” “Ja sam Smrt i meni su svi isti.”

“Onda si ti ona prava”, reče siromah. “Ti uzimaš siromahe, ali uzimaš i bogataše. Ti ćeš biti kuma mome djetetu.” “To je mudra odluka”, reče Smrt. “Pobrinut ću se da ti dijete bude bogato i slavno. Kome sam ja prijateljica, taj ne može propasti.” “Iduće nedjelje, dakle”, reče čovjek. “Pazi da dođeš na vrijeme.” Smrt je došla na krštenje kao što je i obećala, položila je sve zavjete i besprijekorno se ponašala. I tako je dječak rastao, a kad je postao punoljetan, kuma je došla po njega i rekla: “Pođi sa mnom, mladiću.” Odvela ga je u šumu, gdje mu je pokazala posebnu vrstu trave. “Ovo ti je dar od kume”, rekla je. “Zahvaljujući meni, postat ćeš slavan liječnik. Svaki put kad te pozovu k bolesniku, samo se osvrni oko sebe i uz krevet ćeš vidjeti mene. Ako stojim kraj pacijentova uzglavlja, njegovoj obitelji možeš reći da će sve biti u redu. Zatim mu daj malo ove trave, u bilo kojem obliku: daj mu da prožvače list, skuhaj čaj od cvjetova, samelji korijenje i od smjese napravi pilule, sasvim je svejedno: za dan ili dva bit će opet savršeno zdrav. Ali ako stojim na drugoj strani, kraj nogu, moj je, jasno? Moraš reći da mu nema pomoći i da nema tog liječnika na svijetu koji bi ga mogao spasiti. To će svaki put upaliti, ali pazi: daš li travu bilo kome tko meni pripada, nešto će te gadno snaći.” Mladić je poslušao kumu i nije dugo trebalo da postane najslavniji liječnik na svijetu. Ljudi su se divili njegovoj sposobnosti da odmah shvati hoće li pacijent preživjeti ili umrijeti i dolazili su k njemu po savjet iz svih zemalja svijeta, a toliko su mu plaćali da se začas silno obogatio. Dogodilo se tada da se razboli kralj te zemlje. Pozvali su slavnoga liječnika i dvorjani su ga zamolili da kaže ima li izgleda da pacijent preživi. No kad je mladić ušao u kraljevsku spavaonicu, ugledao je svoju kumu u podnožju kreveta. Kralju nije bilo spasa. Naravno, to nije bilo ono što je kraljevska obitelj htjela čuti. “Kad bih se barem mogao usprotiviti kumi, samo jednom!” pomisli liječnik. “Ljutit će se, u to nema sumnje, ali ipak sam joj ja kumče. Možda mi progleda kroz prste. Riskirat ću, pa što bude.” Pa je okrenuo pacijenta tako da mu je Smrt sada stajala uz glavu, dao mu je da popije uvarak od lišća i začas se kralj mogao uspraviti u postelji i mnogo se bolje osjećao. Međutim, prvom prilikom kad je mladić ostao sam, Smrt je došla k njemu, namrgođena, i mahala je prstom. “Nasamario si me!” rekla je. “Ne sluti mi to na dobro. Ovaj put ću ti progledati kroz prste zato što si mi kumče, ali probaj samo još jednom i požalit ćeš, jer ću tebe povesti sa sobom.” Nedugo potom teško se razboljela kraljeva kći. Bila je jedinica i kralj je plakao dan i noć, sve dok mu kapci nisu tako natekli da je jedva vidio. Razglasio

je nadaleko i naširoko da će se onaj tko mu izliječi kćer oženiti njome i naslijediti kraljevstvo. Naravno, mladić je bio među onima koji su došli pokušati. I ponovno, kad je ušao u bolesničke odaje, Smrt je stajala u podnožju kreveta. No ovaj je put svoju kumu jedva vidio, jer nakon samo jednog pogleda na kraljevnino lice nije znao za sebe: bila je tako lijepa da ni na što drugo nije mogao misliti. Smrt ga je mrko gledala, pokazivala zube i prijetila šakama, a mladić gotovo ništa nije primijetio: okrenuo je kraljevnu, dao joj dvije pilule i ona je začas sjedila u krevetu, dok joj se boja vraćala u obraze. Po drugi put prevarenoj, Smrti se nije dalo čekati. Koščatim je rukama zgrabila liječnika i rekla: “Dobro, dečko, s tobom je sad gotovo.” Pa ga je odvukla od kraljevnine postelje, iz palače, iz grada, a njezin ledeni stisak bio je tako čvrst da se mladić nikako nije mogao osloboditi, koliko god se jako upinjao. Smrt ga je odvela u golemu špilju ispod planine gdje su gorjele tisuće i tisuće svijeća, neke visoke, neke srednje, a ostale tako niske da samo što nisu dogorjele. Zapravo, svakoga trena po nekoliko bi svijeća zgasnulo, a druge bi se, negdje drugdje, odjednom upalile, tako da se činilo da plamičci skakuću s jednoga mjesta na drugo u stalnom pokretu. “Vidiš li ove svijeće?” reče kuma Smrt. “Za svakoga živog na zemlji ovdje gori po jedna svijeća. Visoke pripadaju djeci, srednje su za bračne drugove u naponu snage, a malene su staračke. Uglavnom. Jer i neki vrlo mladi ljudi imaju posve malenu svijeću.” “Koja je moja?” upita mladić, uvjeren da njegovoj svijeći treba još dugo da dogori. Smrt pokaza neznatan ostatak na kojemu je plamen samo tinjao. Mladić se prestravi. “O, kumo, draga kumo, upali novu za mene, molim te! Žarko se želim oženiti kraljevnom, znaš zašto sam je morao okrenuti, na prvi sam se pogled zaljubio u nju, nisam mogao odoljeti! Molim te, kumo draga, daj da proživim svoj život!” “Nemoguće”, reče Smrt. “Ne mogu upaliti novu dok prethodna ne zgasne.” “O, preklinjem te, molim te, stavi ovu preko nove, tako da nastavi plamtjeti kad prva dogori!” Smrt se pravila da će to i učiniti te je uzela novu, dugačku svijeću i okrenula je uspravno prije nego što je uzela gotovo dogorjeli ostatak; ali čvrsto je odlučila osvetiti se i, kad ju je nagnula da njome upali novu, pustila je stari plamen da se ugasi. Liječnik se smjesta srušio na zemlju, jer bio je isti kao i svi drugi: pao je Smrti u ruke. ***

Vrsta priče: ATU 332, Kuma Smrt Izvor: priču je braći Grimm ispričala Marie Elisabeth Wild Slične priče: Italo Calvino, Zemlja u kojoj se nikad ne umire (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Kum, Glasnik smrti Druga Grimmova priča koja pripada istoj vrsti, Kum, kratka je i šaljiva i nedostaje joj snaga ove priče. Kod Calvina sličan je samo zaključak, da nitko ne može izbjeći da padne Smrti u ruke. Naravno, bezbroj je varijacija te ideje, a jedna je od najpoznatijih Oprosničareva priča Geoffreyja Chaucera.

24.

BOROVICA Prije dvije tisuće godina, u svakom slučaju nekoć davno, živio bogataš sa svojom dobrom i lijepom ženom. Iskreno su se voljeli. Samo im je jedno nedostajalo da njihova sreća bude potpuna, a to su bila djeca, ali koliko god čeznuli za djetetom i koliko se god žena danonoćno molila, djeteta nije bilo pa ga nije bilo. Ispred njihove kuće nalazilo se dvorište, u kojemu je rasla borovica. Jednoga zimskog dana žena je stala pod nju da oguli jabuku i pritom je porezala prst, a kap krvi pala je na snijeg. “Oh,” uzdahnula je, “da mi je barem dijete rumeno kao krv i bijelo kao snijeg!” Kako je to izgovorila, laknulo joj je oko srca i preplavila ju je sreća. Vratila se u kuću, sigurna da će sve dobro ispasti. Jedan je mjesec prošao i snijeg se otopio. Dva su mjeseca prošla i svijet se zazelenio. Tri su mjeseca prošla i cvijeće je niknulo iz zemlje. Četiri su mjeseca prošla i sve su grane na svim stablima u šumi narasle i ojačale i privinule se jedna uz drugu, dok su ptice pjevale tako glasno da je čitav lug odjekivao i cvjetovi su otpali s drveća. Pet je mjeseci prošlo i žena je stala pod borovicu, koja je tako slatko zamirisala da je ženi srce poskočilo u grudima i od radosti je pala na koljena. Šest je mjeseci prošlo i plodovi su izrasli jedri i u izobilju, a žena se umirila. Kad je prošlo sedam mjeseci, nabrala je bobe borovice i toliko ih je pojela da joj je pozlilo i rastužila se. Nakon što je prošlo osam mjeseci, dozvala je muža i u suzama mu rekla: “Ako umrem, zakopaj me ispod borovice.” Njegovo joj je obećanje donijelo utjehu, a onda je prošao još jedan mjesec i

rodila je dijete rumeno kao krv i bijelo kao snijeg; kad je ugledala dijete, srce joj nije moglo podnijeti toliku sreću i umrla je. Muž ju je u gorkim suzama pokopao ispod borovice. Nakon nekog vremena njegova je patnja donekle jenjala i, premda je i dalje plakao, ne tako gorko kao prije. A nakon što je prošlo još neko vrijeme, ponovno se oženio. S drugom je ženom dobio kćer, a dijete njegove prve žene, rumeno kao krv i bijelo kao snijeg, bio je sin. Druga je žena voljela svoju kćer, no svaki put kad bi joj pogled pao na dječaka, osjetila bi kako joj se srce grči od mržnje, jer znala je da će on naslijediti bogatstvo njezina muža i bojala se da njezina kćer neće dobiti ništa. Kad je to shvatio, Vrag je ušao u nju i nije joj dao da misli na išta drugo, a ona otad dječaku nije ni na tren dala mira: gurala ga je i pljuskala, vikala na njega i tjerala ga da stoji u kutu, tako da se jadno dijete na koncu toliko bojalo da se jedva usuđivalo vratiti kući iz škole, jer nigdje nije mogao odahnuti. Jednoga je dana žena otišla u smočnicu, kad je njezina kćerkica Marijana ušla za njom i upitala: “Mama, mogu li dobiti jabuku?” “Naravno, zlato moje”, reče žena te joj dade lijepu crvenu jabuku iz škrinje. Ta je škrinja imala težak poklopac i oštar željezni zapor. “Mama, može li i moj brat dobiti jednu?” upita Marijana. Na spomen dječaka, žena se razbjesnjela, ali suzdržala se i rekla: “Da, naravno, kad se vrati iz škole.” Upravo je tada pogledala kroz prozor i ugledala dječaka kako se vraća kući. I kao da ju je sam Vrag spopao, istrgnula je jabuku djevojčici iz ruke i rekla: “A ti nećeš dobiti svoju prije brata.” Bacila je jabuku u škrinju pa zatvorila, a Marijana se popela u svoju sobu. Dječak je tad ušao u kuću, a Vrag je natjerao ženu da umiljato kaže: “Sine, hoćeš li jabuku?” Ali pogled joj je bio razjaren. “Mama,” reče dječak, “izgledaš tako srdito! Da, hoću jabuku.” Nije mogla stati. Morala je ići do kraja. “Dođi”, rekla je i podigla poklopac škrinje. “Izaberi sam jednu jabuku. Samo se ti nagni unutra - tako treba - najbolje su straga...” I dok je dječak bio tako nagnut, Nečastivi ju je gurnuo i - tras! Zalupila je poklopcem, a dječakova se glava odvojila od tijela i zakotrljala među crvene jabuke. Tada se užasno prestrašila i pomislila: “Što ću sad? Ali, možda postoji rješenje...” Pa je otrčala na kat do svoje komode i izvadila bijel rubac. Potom je dječaka posjela na stolac uz kuhinjska vrata, stavila mu glavu natrag na vrat i oko njega zavezala rubac tako da se ništa ne vidi. Dječaku je u ruku stavila jabuku i otišla u kuhinju pristaviti vodu da zakuha. A Marijana je došla u kuhinju i rekla: “Mama, braco sjedi kraj vrata i drži jabuku u ruci, ali tako je blijed u licu! Zamolila sam ga da mi da jabuku, a on mi

nije odgovorio i baš sam se prestrašila.” “Pa vrati se onda i opet mu se obrati,” reče joj majka, “a ako ti ni ovaj put ne odgovori, pljusni ga.” I tako je Marijana prišla dječaku i rekla: “Brate, daj mi jabuku.” No on je nepomično sjedio, ništa nije odgovorio i zato ga je pljusnula, a njemu je otpala glava. Sirota je Marijana bila prestravljena. Zavrištala je i otrčala k majci te zavapila: “Oh, majko, majko, bratu sam otkinula glavu!” Jecala je i neutješno plakala. “Oh, Marijano, ti zločesta djevojčice,” reče njezina majka, “što si to učinila? Ali tiho, šuti, nikome ni riječi. Natrag se ne može. Nikome nećemo reći. Ubacit ćemo ga u gulaš.” I tako je uzela dječaka te ga nasjeckala na komade i ubacila ih u lonac. Marijana nikako da prestane plakati; zapravo, toliko je suza kapnulo u vodu da nije trebalo soliti. Uskoro se otac vratio kući i sjeo za stol. Osvrnuo se oko sebe i rekao: “Gdje je moj dečkić?” Žena je na stol stavila velik lonac gulaša. Marijana je samo neutješno plakala i plakala. Ponovno će otac: “Gdje mi je sin? Zašto nije za stolom?” “Oh,” reče žena, “otišao je u posjet obitelji majčina praujaka. Ostat će kod njih neko vrijeme.” “Ali zašto? Nije se ni pozdravio.” “Išlo mu se. Rekao je da će ostati šest tjedana. Ne brini se, pazit će oni na njega.” “E pa, nije mi to pravo”, reče otac. “Nije smio otići a da me ništa ne pita. Žao mi je što nije ovdje. Trebao se pozdraviti.” Tad se prihvatio jela i rekao: “Marijano, draga, zašto plačeš? Vratit će ti se brat, ne brini se.” Pojeo je još gulaša te rekao: “Ženo, ovo je najbolji gulaš što sam ga ikad kušao. Kako je ukusan! Daj mi još. A vas dvije ništa ne jedete. Čini mi se da je sve ovo za mene.” Pa je pojeo sve što je bilo u zdjeli, do posljednjeg zalogaja, a kosti je bacio pod stol. Marijana je otišla do svoje komode i izvadila svoj najljepši svileni rubac. Zatim je skupila sve kosti ispod stola i iznijela ih iz kuće. Njezine su se nesretne oči toliko naplakale da u njima više nije bilo suza, pa je plakala krv. Položila je kosti na zelenu travu ispod borovice i čim je to učinila, osjetila je da joj je lakše oko srca i prestala je plakati. A borovica se pomakla. Najprije su se grane razmaknule, a potom opet primaknule, kao kad netko plješće rukama. Pritom se među granama skupila zlatna maglica, da bi suknula uvis poput plamena, a iz srca plamena poletio je visoko u zrak prelijep ptić i veselo zacvrkutao. Kad je ptić otišao, borovica je bila

kao i prije, ali rubac i kosti nestali su. Marijana je opet bila sretna, jednako sretna kao što je bila dok joj je brat još bio živ, pa je otrčala u kuću i pojela svoju večeru. Za to je vrijeme ptić daleko odletio. Letio je sve do grada u kojemu je sjeo na krov zlatarove kuće i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Zlatar je u svojoj radionici izrađivao zlatan lanac. Čuo je iznad sebe ptića i pomislio kako divno pjeva, pa je ustao i pohitao van da vidi koja je to vrsta ptice. Izašao je iz kuće tako žurno da mu je putem spala jedna papuča, pa je stajao nasred ulice s kožnom pregačom i samo jednom papučom, s kliještima u jednoj ruci i zlatnim lancem u drugoj, te se zagledao uvis da vidi ptića, zaklonio je oči od jarkoga sunca i zazvao: “Hej, ptiću! Lijepa ti je ta pjesma! Otpjevaj mi je još jednom!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi taj zlatni lanac i ponovno ću zapjevati za tebe.” “Evo, izvoli”, reče zlatar. “Dođi, uzmi ga, ali otpjevaj još jednom tu pjesmu!” Ptić je sletio i desnom pandžom uzeo zlatni lanac, sjeo je na vrtnu ogradu i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Tad je ptić odletio, pronašao postolarovu kuću, sjeo na krov i zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice.

Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Postolar kuckao po svom kalupu, ali njegov je čekić utihnuo kad je začuo pjesmu. Majstor je istrčao i pogledao uvis, na krov. Morao je zakloniti oči, jer sunce je jarko sjalo. “Ptiću,” zazvao je, “predivno pjevaš! Nikad još nisam čuo takvu pjesmu!” Vratio se unutra i dozvao: “Ženo, dođi čuti ovu pticu! Prava divota!” Pozvao je i svoju kćer i njezinu djecu, šegrte i sluškinju, i svi su izašli na ulicu i u čudu se zagledali uvis. Crveno i zeleno perje blistalo je, zlatna pera oko vrata ljeskala su se na sunčevu svjetlu, a oči ptića caklile su se poput zvijezda. “Ptiću,” zazva postolar, “otpjevaj još jednom tu pjesmu!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi one crvene papuče koje vidim na tvojoj radnoj klupi.” Žena otrča u radionicu te iznese papuče, a ptić sletje i uhvati ih lijevom pandžom. Letio im je oko glava i pjevao: “Majka mi glavn odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Tad je odletio iz grada, uz rijeku, a u desnoj je pandži nosio zlatni lanac, u lijevoj papuče. Letio je i letio, dok nije došao do mlina, a mlinsko je kolo klepetalo i udaralo klip-klap, klip-klap, klip-klap. Ispred mlina sjedilo je dvadeset šegrta i klesalo nov mlinski kamen, kuc-kuc, kuc-kuc, kuc-kuc, i mlin se okretao klip-klap, klip-klap, klip-klap. Ptić ih je obletio i sjeo na lipu što je rasla ispred mlina te zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla...” Jedan je šegrt prestao raditi i pogledao je uvis. “... otac pojeo iz žlice... ” Još su dva prestala raditi da čuju. “...sestra kosti zakopala... ” Četvorica su stala. “...ispod stabla borovice.”

Osam ih je odložilo dlijeto. “Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema.. A sad su se još četvorica osvrtala oko sebe. “...od mene ljepše ptice!” Naposljetku je i posljednji šegrt čuo i ispustio dlijeto, da bi sva dvadesetorica zaklicala, zapljeskala i bacila kape u zrak. “Ptiću,” reče posljednji šegrt, “to je najljepša pjesma koju sam ikad čuo! Ali čuo sam samo posljednji stih. Otpjevaj mi je još jednom!” “O, ne,” reče ptić, “ja ne pjevam dvaput besplatno. Daj mi taj mlinski kamen na kojemu svi zajedno radite i ponovno ću ti otpjevati pjesmu.” “Kad bi meni pripadao, istog bi trena bio tvoj!” odvrati on. “Ali...” “Ah, daj”, rekoše ostali. “Ako ponovno zapjeva, samo nek izvoli, njegov je.” I tako je dvadeset šegrta uzelo dugačku polugu i podmetnulo joj kraj pod rub mlinskoga kamena te su ga podigli - Ho-ruk! Ho-ruk! Ho-ruk! Ptić je sletio, provukao glavu kroz rupu u sredini i, noseći mlinski kamen kao ovratnik, odletio natrag na lipu te još jednom otpjevao: “Majka mi glavu odsjekla, otac pojeo iz žlice, sestra kosti zakopala ispod stabla borovice. Ći-rip! Či-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Kad je završio s pjesmom, raširio je krila i poletio uvis. U desnoj je pandži nosio zlatni lanac, u lijevoj je pandži nosio papuče, a oko vrata mlinski kamen. Letio je i letio, natrag sve do očeve kuće. A u kući su otac, majka i Marijana sjedili za stolom. Otac reče: “Da znate, iz nekog sam razloga sretan. Danima se nisam tako dobro osjećao.” “Blago tebi”, reče žena. “Meni uopće nije dobro. Osjećam se kao da se sprema gadno nevrijeme.” A Marijana je samo sjedila i plakala. Upravo je u tom trenutku došao ptić. Obletio je oko kuće i spustio se na krov, a tek što je to učinio, otac reče: “Ne, mislim da se nikad nisam ovako dobro osjećao. Vani sja sunce, a ja imam osjećaj kao da ću vidjeti starog prijatelja.” “E pa, ja se užasno osjećam!” reče žena. “Ne znam što mi je. I hladno mi je i vruće mi je. Cvokoćem zubima, a u venama mi gori.”

Drhtavim je rukama raskopčala prsluk. Marijana je sjela u kut, plakala i samo plakala, toliko da joj se cijedilo iz rupčića. Tad je ptić s krova odletio na borovicu, gdje su ga svi mogli vidjeti, te je zapjevao: “Majka mi glavu odsjekla...” Majka je rukama pokrila uši i zažmirila čvrsto stisnutih kapaka. U glavi joj je tutnjilo, a iza vjeđa su joj plamtjele i bljeskale munje. ...otac pojeo iz žlice...” “Ženo, gle!” uskliknu otac. “Nikad nisi vidjela tako dražesnog ptića! Pjeva kao anđeo, a sunce tako lijepo grije i sve miriši na cimet!” ...sestra kosti zakopala... ” Marijana je spustila glavu na koljena uz jecaje i sva u suzama, ali otac je rekao: “Idem van. Moram izbliza vidjeti tog ptića!” “Ne! Ne idi!” viknula je žena. “Osjećam kao da se cijela kuća trese i gori!” No otac je istrčao van na sunce i podigao pogled prema ptiću, dok je ovaj pjevao: ...ispod stabla borovice. Ći-rip! Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Kad je otpjevao posljednju notu, ispustio je zlatni lanac, koji je pao ocu oko vrata, a pristajao mu je kao da je za njega rađen. Otac smjesta utrča u kuću i reče: “Krasna li ptića! I pogledajte što mi je dao - gle!” Žena se previše bojala da pogleda. Srušila se na pod, a kapica joj je spala s glave i otkotrljala se u kut. Tada ptić još jednom zapjeva: “Majka tniglavu odsjekla...” “Ne! Ne mogu to podnijeti! Da sam barem tisuću stopa ispod zemlje, da ne moram slušati tu pjesmu!” “...otac pojeo iz žlice...” Žena se na to ponovno srušila, kao zaglušena, i noktima je grebla po podu. “...sestra kosti zakopala...”

A Marijana je obrisala suze i ustala. “Idem vidjeti hoće li meni ptić nešto dati”, rekla je i istrčala van. “...ispodstabla borovice.” Čim je to otpjevao, ptić je bacio na tlo crvene papučice. “Ći-ripl Ći-rip! Nigdje nema od mene ljepše ptice!” Marijana je obula papuče i uvidjela da joj savršeno pristaju. Bila je oduševljena, zaplesala je i uskakutala u kuću te rekla: “O, kakav divan ptić! Bila sam tako tužna kad sam izašla, a pogledajte što mi je dao! Mama, gle kakve lijepe papuče!” “Ne! Ne!” vrisnula je žena. Skočila je na noge, a kosa joj se nakostriješila poput plamenih jezika. “Ne mogu to više podnijeti! Kao da je smak svijeta! Ne mogu to podnijeti!” Pa je istrčala kroz vrata, van, na travu, i - tres! Ptić je ispustio mlinski kamen na njezinu glavu i žena je umrla smrskana. Otac i Marijana čuli su tresak i izjurili van. S tog su se mjesta uzdizali dim i vatreni jezici, a onda je zapuhao vjetar i rastjerao ih; kad su se rasplinuli, tamo je stajao maleni brat. Primio je oca za ruku, primio je Marijanu za ruku, i bili su presretni; ušli su u kuću, sjeli za stol i večerali. *** Vrsta priče: ATU 720, Borovica Izvor: priču je napisao Philipp Otto Runge Slične priče: Katharine M. Briggs, Ptić, Mlječnobijeli golub, Naranča i limun, Ružin grm (Folk Tales of Britain) Po ljepoti, stravi i savršenstvu forme, ovoj priči nema premca. Poput Ribara i njegove žene (str. 80), djelo je slikara Philippa Otta Rungea, a braća Grimm dobila su je kao rukopis na pomeranskom narječju Plattdeutsch odnosno na niskonjemačkom. Usporedba s nekoliko inačica iste priče iz zbirke Narodne priče Britanije Katharine M. Briggs pokazat će koliko je Runge usavršio temeljnu pripovjednu nit. Njezine su verzije suhoparne i pune slabih točaka; ovo je remek-djelo.

Uvod, s prelijepim prizivanjem mijene godišnjih doba kako se razvija ženina trudnoća, povezuje dijete u njezinoj utrobi s obnavljajućim moćima prirode, a posebice sa samom borovicom. Nakon majčine smrti dolazi prvi dio priče u pravom smislu: jeziva pripovijest o maćehi i dječaku, do pojave ptića, koja bi inače bila samo grandguignoleskna, da nije nesvakidašnjih ponora zlobe u liku majke. Sličnosti s grčkom tragedijom (Atrej koji Tijesta pogosti mesom njegovih vlastitih sinova) i sa Shakespeareom (Tit Andronik koji Tamoru nahrani njezinim) također su zanimljive. Otac koji jede sina otvara se raznim tumačenjima: jedan je moj đak sugerirao da otac podsvjesno osjeća kakva je maćeha prijetnja njegovu sinu te ga sprema tamo gdje će biti savršeno siguran. Meni se to učinilo izvanredno domišljatim. Nakon strave prvog dijela priče u pravom smislu, sve je vedro i bezbrižno. Isprva ne shvaćamo što ptić čini, ali zlatni lanac i crvene papučice su zgodni, a komičan prizor sa zlatarom koji istrči iz kuće i sam izgubi papuču zabavan je. Na kraju dođemo do mlina i drugi dio priče završava kad ptić, nevjerojatno ali uvjerljivo, odleti s mlinskim kamenom, papučama i lancem. Tad već pomalo shvaćamo. Zaključni dio priče podsjeća na klimaks Ribara i njegove žene, kad oluja prati klimaks krivnje i ludila koji obuzimaju ženu. Ovaj put, oluja je unutarnja: otac i Marijana osjećaju samo sreću i zadovoljstvo jer im je dječak vraćen, dočim je majka luda od užasa. Jedna je zanimljivost vezana uz samo pripovijedanje ove priče i potvrđuje njezinu literarnu narav. Vrlo je važno točno upamtiti redoslijed događaja za vrijeme ženine trudnoće i broj šegrta koji prestanu kuckati po mlinskom kamenu sa svakim novim stihom, kao i kako su točno između izraza majčina užasa umetnuti ptičji pjev i darovi, lanac i onda papučice. Preciznost Rungeova pripovijedanja zaslužuje - i nagrađuje - potpunu vjernost. Kakva povlastica, ispričati ovu priču.

25.

TRNORUŽICA Bili jednom kralj i kraljica koji su svakoga dana jedno drugome govorili: “Ne bi li bilo lijepo imati dijete?” No koliko god oni to željeli, koliko god se molili, koliko god skupo plaćali liječenje i pazili na prehranu, dijete nikako da dobiju. A onda jednoga dana, dok se kraljica kupala, iz vode je izronila žaba, sjela na obalu i rekla joj: “Želja će ti se ispuniti. Prije nego što prođe godina dana, na svijet ćeš donijeti djevojčicu.” Žabine su se riječi obistinile. Za godinu dana kraljica je rodila djevojčicu tako lijepu da kraljevoj sreći nije bilo kraja i dao je upriličiti raskošno slavlje, na koje je pozvao ne samo svoju kraljevsku rodbinu iz svih obližnjih zemalja, nego i prijatelje i uglednike svake vrste. Među njima i trinaest proročica. Kralj je htio da dođu kako bi bile naklonjene njegovoj kćeri, no nevolja je bila u tome što je imao samo dvanaest zlatnih tanjura s kojih bi jele. Jedna od proročica morat će ostati kod kuće. Gozba i slavlje dugo su potrajali, a završili su posebnim darovima koje su proročice namijenile novorođenoj kraljevni. Jedna joj je podarila krepost, druga ljepotu, treća bogatstvo i tako redom: sve što bi itko poželjeti mogao, ona je dobila. Tek što joj je jedanaesta predala svoj dar (strpljenje), kad je na ulazu došlo do komešanja. Straža je nekoga pokušala spriječiti da uđe, no taj ih je netko odgurnuo i svejedno ušao. Bila je to trinaesta proročica. “Znači, mislio si da ja nisam dostojna poziva?” rekla je kralju. “Grdno si pogriješio! Evo ti moj odgovor na tu uvredu: kad joj bude petnaest, kraljevna će se vretenom ubosti u prst i pasti mrtva.” Pa se okrenula na peti i izjurila. Svi su bili užasnuti. No dvanaesta proročica, koja još nije predala svoj dar, istupila je i rekla: “Ne mogu posve poništiti taj urok, ali mogu ga ublažiti.

Kraljevna neće umrijeti, nego spavati stotinu godina.” U želji da zaštiti kćer, kralj je izdao zapovijed da se spale sva vretena u zemlji. Kako je kraljevna rasla, bilo je jasno da su je proročice darivale u izobilju: nitko nikad nije vidio ljubaznije, ljepše, pametnije ili dobroćudnije djevojke. Voljeli su je svi koji su je poznavali. Dogodilo se da su na kraljevnin petnaesti rođendan kralj i kraljica na putu i djevojka je ostala sama u dvorcu. Šetala je s kraja na kraj, zavirivala sad u jednu sad u drugu odaju, u podrum, na krov, i išla je kamo joj se prohtjelo; a naposljetku je došla do neke stare kule u kojoj nikad prije nije bila. Uspela se prašnjavim zavojitim stubama i na vrhu našla vratašca s hrđavim ključem u bravi. Radoznala kakva je bila, kraljevna je okrenula ključ i vrata su se istog trena širom otvorila. U sobici je sjedila neka starica s vretenom i revno je prela lan. “Dobro jutro, bako”, reče kraljevna. “Što to radite?” “Predem”, odgovori starica. Dakako, kraljevna nikad prije nije vidjela nikoga kako prede. “A što je to što poskakuje na kraju niti?” upitala je. Starica ponudi da će joj pokazati kako se to radi. Kraljevna primi vreteno u ruku i časak poslije osjeti ubod u prst - te u dubokom snu pade na već spreman krevet. A san je bio tako dubok da se proširio cijelim dvorcem. Kralj i kraljica upravo su se vratili i tek što su ušli u predvorje, na mjestu su usnuli. Njihove sluge i pobočnici također su pali u san, poput domina u nizu, a tako i konji u staji i konjušari koji su ih timarili, golubovi na krovu i psi u dvorištu. Jedan se pas baš češao: tako je zaspao, sa stražnjom šapom iza uha. Zaspale su muhe na zidu. U kuhinji je i vatra ispod vola na ražnju zaspala. Kap masti, koja samo što nije kapnula s trupla što cvrči, ostala je tamo gdje se zatekla i nije se micala. Kuharica se spremala klepnuti pomoćnika; ruka joj se zaustavila desetak centimetara od njegova uha, a njemu je lice ostalo iskrivljeno u iščekivanju udarca. Vani je prestao puhati vjetar; ni list da zatreperi; namreškana površina jezera ostala je takva, kao da je od stakla. U cijelom dvorcu, kao i u njegovu vrtu, jedino što se micalo bila je živica puna trnja. Svake bi godine još malo narasla i malo-pomalo je rasla i rasla, dok nije dosegnula zidove dvorca, a onda se godinu za godinom penjala i penjala, dok nije prekrila cijeli dvorac. Od zdanja se više ništa nije vidjelo, čak ni barjak na krovu. Dakako da su se ljudi pitali zašto se to događa i gdje su kralj i kraljica i njihova prelijepa kći. Ali nekolicina je bila na proslavi kraljevnina rođenja i sjetili su se proročica i njihovih darova, ali i prokletstva koje je bacila izostavljena. “Sve je to zato što je lijepa kraljevna zaspala”, govorili su. “Sigurno je još u

dvorcu. A tko se uspije probiti i spasi je, taj će se oženiti njome, vidjet ćete.” Naravno, kako je vrijeme prolazilo, dolazili su raznorazni mladići - kraljevići, vojnici, seljački sinovi, prosjaci - svakojaki, i svi su pokušali prokrčiti put kroz živicu i pronaći ulaz u dvorac. Bili su uvjereni da će, kad uđu, pronaći kraljevnu i probuditi je poljupcem te razbiti čaroliju. Ali nikome to nije uspjelo. Živica je bila nevjerojatno gusta, a trnje tako dugačko i oštro da se zabijalo u odjeću i tijelo svakoga tko bi si pokušao prosjeći put. Svi su se zapleli. Što su se više batrgali, to se trnje dublje zabadalo u njih i nisu mogli dalje, a nisu mogli ni natrag i nisu se mogli osloboditi i svi su beznadno izginuli u živici. Mnogo, mnogo godina poslije, kad je priča o usnuloj kraljevni već bila gotovo zaboravljena, u zemlju je došao mlad kraljević. Putovao je pod drugim imenom i, kad je odsjeo u skromnoj gostionici nedaleko od dvorca, nitko nije znao tko je. Jedne je večeri slušao nekog starca kako pripovijeda uz vatru. Bila je to priča o golemoj živici punoj trnja, a u živici se nalazio dvorac, a u dvorcu kula, a u kuli soba u kojoj je spavala lijepa kraljevna. “A mnogi se hrabar mladić pokušao probiti kroz živicu,” rekao je, “ali nijedan nije uspio. Priđete li sasvim blizu, vidjet ćete njihove kosture ili barem dijelove koji su dovoljno blizu. Ali kraljevnu nitko nije vidio, a ona još leži tamo usnula, do dana današnjega.” “Ja ću pokušati!” reče mladić. “Moj je mač dovoljno oštar da izađe nakraj s trnjem.” “Nemoj, sinko!” reče starac. “Kad jednom uđeš u tu živicu, nema te sile na svijetu koja će te izvući. Otupit ćeš mač na stotinama trnova, a ni pedalj nećeš prijeći.” “Ne”, izjavi kraljević. “Pokušat ću, i to je to. Krenut ću sutra ujutro.” Slučaj je htio da upravo sljedećega dana istekne stotinu godina. Naravno da kraljević to nije znao, no krenuo je hrabra srca. Došao je do velike bodljikave živice, ali uopće nije bila kakvom ju je starac opisao, jer osim trnja, na živici je raslo i lijepo ružičasto cvijeće, na tisuće i tisuće cvjetova. No usprkos tome vidio je kosture brojnih drugih mladića, zapletene duboko u trnjaku. Osjećao se sladak miris, poput jabuka, a kad je prišao bliže živici, grane su se same razmaknule da ga propuste i zatim se zatvorile za njim. Došao je do dvorišta i ugledao usnule golubove, nepomičnog psa sa šapom iza uha, muhe pozaspale po zidu; spustio se u kuhinju i vidio lice kuharskog pomoćnika još uvijek iskrivljeno u iščekivanju kuharičine pljuske, plamen kako se posve nepomičan uzdiže s ognjišta, kap masti koja još uvijek samo što nije kapnula s vola na ražnju; obišao je odaje na višim katovima i vidio slugu do sluge usnule usred posla, kakav god to posao bio, i kralja i kraljicu usnule na podu u predvorju, točno tamo gdje su pali u san.

Potom je došao do kule. Uspeo se prašnjavim zavojitim stubama, našao vratašca, pritisnuo hrđavu kvaku. Vrata su se istog trena otvorila. A tamo je na krevetu ležala najljepša kraljevna koju je mladić ikad vidio i koju bi ikad mogao zamisliti. Nagnuo se nad nju i spustio joj poljubac na usne, a Trnoružica je otvorila oči, uzdahnula od iznenađenja i osmjehnula se mladiću, koji se istog trena zaljubio u nju. Zajedno su sišli, gledajući kako se svi oko njih bude. Probudili su se kralj i kraljica, razrogačenih očiju zurili oko sebe, zbog velike živice koja je obrasla čitav dvorac. Probudili su se konji, stresli se i zarzali; probudili su se golubovi na krovu, pas u dvorištu nastavio se češati, kuharica je tako jako odalamila pomoćnika po uhu da je dečko vrisnuo, kap masti kapnula je u vatru i zacvrčala. A nakon nekog vremena, kako i treba, kraljević se oženio Trnoružicom. Vjenčanje je proslavljeno u raskoši i oni su sretno živjeli zajedno do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 410, Uspavana ljepotica Izvor: priču je braći Grimm ispričala Marie Hassenpflug Slične priče: Giambattista Basile, Sunce, Mjesec i Talija (Il Pentamerone); Italo Calvino, Napuljski vojnik (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Stakleni lijes; Charles Perrault, Uspavana ljepotica u šumi Bruno Bettelheim, kao što bi se i moglo očekivati, čita ovu priču posve frojdovski. Po njemu, stogodišnji san nakon neočekivanog gubitka krvi nije ništa drugo doli razdoblje tihog rasta i pripreme iz kojeg se osoba probudi zrela i spremna za spolno združivanje. Nadalje, nema smisla pokušavati preduhitriti ono što se jednostavno mora dogoditi djetetu koje raste. Kralj pokuša uništiti sva vretena u kraljevstvu kako bi, smatra Bettelheim, spriječio kraljevnino kobno krvarenje kad s petnaest godina uđe u pubertet, kao što je zla vila prorekla. Kakve god mjere opreza otac poduzeo, kad je kći zrela za to, pubertet će nastupiti. Bettelheimovo je tumačenje uvjerljivo. No bilo zbog simbolizma koji joj je u podlozi i koji je odgovoran za postojanu popularnost ove priče, bilo zbog obilja zabavnih pojedinosti (nesretni kuharski pomoćnik, osuđen čekati stotinu godina pljusku koju mu kuharica sprema), ovo je uporno jedna od najdražih Grimmovih priča. A kraljevni treba tih stotinu godina i treba joj ta živica puna trnja. S petnaest još nije odrasla; ili, kako je pjevao Louis Jordan: “To je pile premlado za ražanj.”

26.

SNJEGULJICA Jednoga zimskog dana, dok su pahulje padale kao perje, kraljica je šila kraj prozora, koji je imao okvir od najcrnje ebanovine. Otvorila je prozor da pogleda gore u nebo i tad se ubola u prst, a tri kapi krvi pale su na snijeg na podboju prozora. Crvena i bijela tako su skladno djelovale zajedno da je rekla sebi: “Da mi je barem dijete bijelo kao snijeg, rumeno kao krv i crno kao drvo prozorskoga okvira.” Ubrzo nakon toga rodila je djevojčicu, koja je bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i crna kao ebanovina, tako da su je nazvali Snjeguljica. Odmah po rođenju djeteta, kraljica je umrla. Za godinu dana kralj se oženio drugom ženom. Bila je lijepa, ali tašta i ohola i nije mogla podnijeti pomisao da bi netko mogao biti ljepši od nje. Imala je čarobno zrcalo, ispred kojega bi stala svako jutro, zagledala se u svoj odraz i rekla: “Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?” A zrcalo bi odgovorilo: “Vaše veličanstvo to je.” To bi je usrećilo, jer znala je da zrcalo može govorid samo istinu. No za to je vrijeme Snjeguljica rasla. Sa sedam je godina bila ljupka poput proljetnoga dana i, zapravo, ljepša čak i od kraljice. I tako, jednoga dana kad je kraljica upitala svoje zrcalo:

“Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?” zrcalo je odgovorilo: “Vaše veličanstvo, ljepota i dalje vaša je sreća, al’ Snjeguljicu resi ljepota tisuću puta veća.” Kraljica je bila užasnuta. Od zavisti joj se uzburkalo u utrobi i njezina je besprijekorna put poprimila boležljivu žuto-zelenu boju. Od tog trenutka, dovoljan joj je bio jedan pogled na Snjeguljicu da osjeti kako joj se srce steže od zlobe. Zavist i taština poput korova su joj bujali u duši i nije imala mira ni danju ni noću. Naposljetku je pozvala jednoga od kraljevih lovaca i rekla mu: “Odvedi to dijete duboko u šumu, da je moje oči više nikada ne vide. Mora umrijeti, a ti ćeš mi donijeti njezina pluća i jetru kao dokaz.” Lovac je poslušao njezinu zapovijed. Odveo je Snjeguljicu daleko, u samo središte šume, isukao je nož i već ga je htio zariti u njezino nevino srce, kad je ona zaplakala: “Oh, molim vas, dragi lovče, poštedite mi život! Pobjeći ću duboko u šumu i nikad se više neću vratiti kući, časna riječ!” Bila je tako lijepa da se lovac sažalio nad njom i rekao: “Jadno dijete, hajde onda, bježi.” “Ionako će je začas pojesti divlje zvijeri”, rekao je u sebi, no već i od pomisli da je ne mora on ubiti osjetio se kao da mu je pao kamen sa srca. Upravo je tada iz grmlja istrčao mlad vepar. Lovac ga je ubio i izvadio mu pluća i jetru te ih odnio kraljici kao dokaz da je Snjeguljica mrtva. Kuharu je naloženo da ih dobro začini, uvalja u brašno i isprži, a zla ih je kraljica pojela. I tako je, mislila je ona, skončala Snjeguljica. No za to vrijeme Snjeguljica je bila sama u velikoj šumi i nije znala ni što bi ni kamo bi. Osvrtala se posvuda oko sebe, ali ništa što je vidjela u krošnjama i žbunju nije joj pritom bilo ni od kakve pomoći. Bojala se i u strahu je potrčala, ne obazirući se na oštro kamenje, trnje i životinjice koje su skakale na nju. Trčala je i trčala, i kad je već nestajalo svjetla i bližila se večer, ugledala je kolibicu. Pokucala je, no nikoga nije bilo kod kuće, pa je ušla u nadi da će se odmoriti. Sve je u kućici bilo maleno, ali vrlo uredno i čisto. Kraj štednjaka je stajao lonac gulaša, a na stoliću je bio prostrt snježnobijel stolnjak i na njemu je stajalo sedam zdjelica, po kriška kruha pored svake, i sedam nožića, viličica i žličica i uz to sedam peharčića. Na katu se nalazilo sedam krevetića, jedan pored drugoga, a svi uredno pospremljeni, sa snježnobijelom posteljinom, i uz svaki po stolić s

čašicom i malenom četkicom za zube. Snjeguljica je bila vrlo gladna i žedna, pa je pojela malo gulaša iz lonca, zagrizla po jednom u svaku krišku kruha i otpila po gutljaj iz svakog peharčića. Tad je shvatila koliko je umorna i legla je na jedan od kreveta, ali bio je prevelik; legla je na drugi, ali bio je premalen; sedmi joj je, međutim, bio baš po mjeri. Pa se pomolila, legla, sklopila oči i začas zaspala. Malo poslije, kad se posve smračilo, vratili su se kući vlasnici kolibe. Bilo je to sedam patuljaka, koji su zarađivali za život kao rudari: iskapali su plemenite rude iz utrobe planine. Ušli su i upalili svoje fenjere, a tad su shvatili da u kući nije onako kako su oni ostavili. “Netko je sjedio na mojoj stolici!” “Netko je jeo iz moje zdjelice!” “Netko je zagrizao u moj kruh - gle!” “Zaimača je prljava - netko je jeo gulaš!” “I moj nož je korišten...” “I moja vilica...” “I netko je pio iz mog pehara!” Gledali su se u čudu. Zatim su svi pogledali u strop pa se na vršcima prstiju popeli na kat, a onda su svi pregledali svoje krevete i prošaptali: “Netko je ležao u mom krevetu!” “I mom...” “I mom...” “I mom...” “I mom...” “I mom...” “Oh ,gledajte!” Sedmi je patuljak pronašao usnulu Snjeguljicu. Svi su se prikrali i u čudu je gledali. Svjetlo fenjera obasjalo joj je lice na snježnobijelom jastuku. “Blagi Bože! Lijepoga li djeteta!” “Tko bi ona mogla biti?” “Ne smijemo je buditi! Tako čvrsto spava...” “Kakvo krasno lice!” “Pitam se odakle je.” “Zagonetno je to, braćo! Krajnje zagonetno!” “Vratimo se dolje. Moramo raspraviti što ćemo...” Na vršcima su se prstiju vratili u prizemlje i sjeli za stol. “Djeluje iscrpljeno, siroto stvorenjce.” “Bolje da je ne budimo.” “Ima vremena za to ujutro.” “Možda bježi od kakve vještice...”

“Blesane! Vještice ne postoje!” “Ja mislim da je ona anđeo.” “Možda i jest, ali leži u mom krevetu. A gdje ću ja spavati?” Ostala su se šestorica složila da će podijeliti krevet s njim, svaki po jedan sat kroz noć. I tako su otišli na počinak. Kad se Snjeguljica ujutro probudila i zatekla sedam patuljaka kako svi zure u nju (oni su se već probudili i obukli), prepala se. “Ne boj se, mlada damo!” “Mi ti želimo samo dobro!” “Nismo možda lijepi...” “Ali nećemo ti nauditi.” “Časna riječ!” “Ovdje si sigurna.” “Kako se zoveš, dušo?” “Zovu me Snjeguljica”, reče ona. Raspitali su se odakle je, kako je pronašla put do njihove kolibe i slično, a ona im je ispričala kako ju je maćeha pokušala ubiti, kako joj je lovac poštedio život i kako je ona onda u strahu bježala kroz grmlje i trnje sve dok nije naišla na njihovu kolibu. Patuljci su se povukli u kut sobe i došaptavali su se, a onda su se vratili i rekli: “Ako nam budeš održavala kuću...” “Mela i čistila, znaš, i sve to...” “I kuhala! Obavezno kuhala!” “Da, i kuhala i spremala krevete...” “I prala rublje...” “I šila i plela i krpala nam čarape...” “Onda, dušo, možeš ostati kod nas i imat ćeš što god poželiš.” “Oh, hoću, drage volje!” reče Snjeguljica. Tako su se dogovorili i Snjeguljica im je održavala kućanstvo. Oni bi se svako jutro odgegali do planine, gdje su iskapali zlato, bakar i srebro, a kad bi se navečer vratili, dočekao bi ih spreman obrok i uredna i čista koliba i sve je bilo u najboljem redu. Danju je Snjeguljica, dakako, bila posve sama i zato su je patuljci upozorili: “Pazi. Kad otkrije da si živa, ta tvoja maćeha krenut će u potragu za tobom. Ne puštaj nikoga u kuću!” Nakon što je pojela jetra i pluća, uvjerena da su Snjeguljičina, kraljicu više nije bilo strah pogledati u svoje čarobno zrcalo i reći: “Zrcalo, zrcalo moje,

u zemlji najljepša tko je?” No užasnula se kad joj je zrcalo odgovorilo: “Vaše veličanstvo, ljepota i dalje vaša je sreća, al’duboko u šumi gdje zvijeri stanuju, u kolibi gdje patuljci inače samuju, Snjeguljicu još resi Ijepota tisućuputa veća.” Kraljica je prestravljeno ustuknula, jer znala je da zrcalo ne može lagati i shvatila je da ju je lovac očito prevario. Snjeguljica je još bila živa! Sve su joj se misli vrzmale oko jednog jedinog pitanja: kako da ubije Snjeguljicu? Znala je: ne bude li ona, kraljica, najljepša u cijeloj zemlji, zavist će je danonoćno mučiti. Naposljetku je smislila plan. S najvećom je pomnjom našminkala lice i prerušila se u staru pokućarku, tako vješto da je znala da je nitko neće prepoznati. Otišla je do kuće sedmorice patuljaka i dok su oni bili na poslu u utrobi planine, pokucala je na vrata. Snjeguljica je pospremala krevete. Čula je kucanje i otvorila prozor na katu. “Dobar dan”, viknula je odozgo. “Što prodajete?” “Fine čipke i lijepe vrpce”, viknu kraljica odozdo. “Hoćeš li pogledati što sve imam, zlato? Ova je baš krasna, gle!” Izvukla je čipku od svilenog konca. Snjeguljica pomisli da je uistinu zgodna i da staričino lice djeluje pošteno. Bit će sigurno pustiti je u kuću. Sjurila se dolje, otključala vrata i pogledala čipku. “Hoćeš li isprobati?” upita pokućarka. “Jao meni, dijete, tebe doista treba urediti. Dođi, dušo, daj da ti ukrasim bluzu ovom zgodnom čipkom.” Snjeguljici ništa nije bilo sumnjivo dok joj je starica provlačila čipku porubom na ovratniku bluze, a onda ju je povukla i vukla je i vukla i stisnula je tako jako da Snjeguljica više nije mogla disati. Jadna je djevojka zatreptala očima, usne su joj se pomakle, da bi se srušila bez svijesti. “Više nisi tako lijepa sada kad si mrtva”, promrmlja stara i žurno ode. Nedugo potom patuljci su došli kući, jer dan se primicao kraju. Kad su ugledali Snjeguljicu kako leži i ne diše, obuzela ih je jeza. Podigli su je i tad su shvatili u čemu je nevolja, pa su brzo prerezali čipku, tako da djevojka prodiše. Postupno je došla k svijesti i ispričala im je što se dogodilo. “Nego, ti znaš tko je bila ta pokućarka, zar ne?” “Bila je to zla kraljica!” “Nije mogao biti nitko drugi.” “Što god bilo, ne puštaj je više u kuću!”

“Čuvaj se, Snjeguljice! Oh, molim te da se čuvaš!” “Upamti, moraš biti na oprezu!” “Nikoga ne puštaj u kuću.” Istodobno je kraljica žurila kući. Čim je bila na sigurnom, u svom budoaru, upitala je zrcalo: “Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?” A zrcalo je odgovorilo: “Vaše veličanstvo, ljepota i dalje vaša je sreća, al’čipku nožem oštrim su prerezali i Snjeguljicu smrti nisu predali, i još je uvijek resi ljepota tisuću puta veća.” Kad je kraljica to čula, srce joj je gadno preskočilo, a potom joj je tako snažno potjeralo krv da je mislila da če joj oči prsnuti. “Još je živa! Još je živa! E pa, za to ćemo se pobrinuti! Neće još dugo, tako mi svega.” Kraljica se razumjela u vradžbine te je zgnječila i iscijedila neke rijetke trave, izgovorila čini i potom umočila lijep češalj u sok od trava. Bio je to smrtonosan otrov. Uz pomoć još malo čaranja, posve je promijenila izgled, tako da uopće nije sličila onoj prvoj starici, te je krenula prema kolibi sedmorice patuljaka. Pokucala je na vrata i zazvala: “Prodajem zgodne ukrase! Češljeve, ukosnice, ogledalca! Zgodne drangulije za zgodne djevojke!” Snjeguljica se navirila kroz prozor na katu i odgovorila: “Ne mogu vas pustiti u kuću. Ne smijem. Radije idite.” “U redu, dušice,” reče starica, “onda neću stupiti preko praga. Uostalom, sigurna sam da nitko ne bi zamjerio da baciš pogled. Gle ovaj lijepi češalj!” Bio je uistinu lijep i Snjeguljica pomisli da ne može škoditi da samo pogleda. Sjurila se dolje i otvorila vrata. “O, kakva lijepa kosa!” reče starica. “Tako crna i gusta i sjajna! Ali, uh, kako je zapetljana - kad si je posljednji put pošteno iščetkala, dušice? Zar se ovdje ne brinu o tebi?” Dok je govorila, prolazila je Snjeguljici prstima kroz kosu. “Daj da ti raščešljam barem koji čvor ovim krasnim češljem - godi ti to, zar ne? Da, vidim - ovamo, draga...” Snjeguljica je poslušno nagnula glavu, a stara joj je u nju zarila češalj, tako

gadno da se jadna djevojka srušila ne ispustivši ni glasa. “Sad si gotova, gospodičnice! Da vidimo kako ćeš biti lijepa kad počneš trunuti!” reče kraljica pa požuri, da ode prije nego što se patuljci vrate kući. Na svu sreću, već se gotovo smračilo i nedugo nakon što je zla kraljica ostavila Snjeguljicu na podu, patuljci su došli kući i pronašli je. “Snjeguljice! Što je bilo?” “Diše li?” “Opet ta zla kraljica...” “Što joj je to u kosi?” “Izvuci to, brzo!” “Pazi, sigurno je otrovano!” “Oprezno... oprezno...” Omotali su rupčić oko češlja i nježno ga izvukli, a Snjeguljica je gotovo istog trena uzdahnula i otvorila oči. “O, patuljci, kako sam glupa! Uopće nije izgledala kao prošli put i mislila sam da će biti u redu...” Rekli su joj da će biti u redu, ali pamet u glavu i nek ih posluša. Nikome ne smije otvarati vrata. Kraljica je žurila natrag, da skine krinku prije nego što stane pred čarobno zrcalo. Rekla je: “Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?” A zrcalo je odgovorilo: “Vaše veličanstvo, ljepota i dalje vaša je sreća, ali dobri patuljci začas došli su kući, nježno uspjeli Snjeguljici češalj izvući, nju još resi ljepota od vaše tisuću puta veća. ” Od toga je kraljica zateturala i uhvatila se za zid. U licu nije imala više ni kapi krvi, tako da je postalo prljavo bijelo sa žutim i zelenim mrljama. Tad se uspravila, koliko je god visoka, a iz očiju su joj frcale iskre. “Snjeguljica će umrijeti!” zaurlala je. Otišla je u sobu koju je imala samo za sebe i zaključala je vrata za sobom. Nitko nije smio u tu sobu, čak ni sluge. Zatim, uz pomoć knjige s činima i nekoliko tajanstvenih bočica, dala se na pripremu otrovne jabuke. S jedne je strane bila bijela, s druge crvena kao ruža; tko god bi je vidio, poželio bi zagristi

u nju, ali da je to učinio, da je samo malo gricnuo, smjesta bi pao mrtav. Tada se kraljica po treći put prerušila, stavila jabuku u džep i krenula prema kolibi sedmorice patuljaka. Pokucala je na vrata, a Snjeguljica se navirila kroz prozor. “Ne mogu nikoga pustiti u kuću”, rekla je. “Ne smijem.” “To je u redu, dušo,” reče kraljica, koja je izgledala poput stare seljanke, “samo sam se pitala bi li htjela jabuku. Ove sam godine imala tako dobru berbu da ne znam što ću s njima.” “Ne, ne bih smjela ništa uzimati”, reče Snjeguljica. “O, baš šteta”, reče starica. “Tako su ukusne. Gle, ja ću zagristi, kad si toliko zabrinuta.” Jabuku je tako lukavo pripremila da je samo crvena polovica bila otrovna. Naravno da je ona zagrizla u bijelu polovicu, a onda je plod pružila Snjeguljici. Djelovao je tako slasno da sirota djevojka nije mogla odoljeti. Ispružila je ruku kroz prozor, uzela jabuku i jedva je zagrizla kad se, mrtva, srušila na pod. Zla se kraljica nagnula preko prozora, vidjela je kako leži na podu i glasno se nasmijala. “Bijela kao snijeg, rumena kao krv, crna kao ebanovina! A sada mrtva kao pepeo! Oni te majmunčići ovaj put neće probuditi.” Kad se vratila u svoj budoar, upitala je zrcalo: “Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?” A zrcalo je odgovorilo: “Vaše veličanstvo to je.” Duboko je i sretno uzdahnula od zadovoljstva. Ako zavidno srce uopće može naći spokoj, njezino tada jest. Kad su se patuljci navečer vratili kući, zatekli su Snjeguljicu na podu, ukočenu i nepomičnu. Nije disala, oči su joj bile sklopljene, uopće se nije micala. Bila je mrtva. Potražili su to što ju je moglo ubiti, ali ništa nisu našli; otpustili su joj vezice na bluzi, za slučaj da ne može disati; pregledali su joj kosu, da nije možda otrovani češalj; ugrijali su je kraj vatre, stavili joj kap rakije na usne, polegli je na krevet i posjeli je na stolac, ali ništa nije pomoglo. Tad su morali priznati da je stvarno mrtva, pa su je pažljivo položili na mrtvačka nosila i tri su je dana oplakivali. Namjeravali su je pokopati, ali i dalje je izgledala tako svježe, tako lijepa, kao da samo spava, da se nisu mogli

natjerati da je polože u crnu zemlju. Zato su izradili stakleni lijes i polegli je u njega. Zlatnim su slovima na njega napisali KRALJEVNA SNJEGULJICA te su ga odnijeli na vrh planine. Otad je jedan od patuljaka stalno bio uz nju. Na smjenu su čuvali stražu, a oplakati su je došle i ptice: najprije sova, zatim gavran i naposljetku grlica. I dugo, dugo je to bilo tako. Snjeguljičino tijelo nije propadalo, i dalje je bila bijela kao snijeg, rumena kao krv i crna kao ebanovina. Jednoga je dana kraljević lovio u šumi; došao je do kuće sedmorice patuljaka i zamolio da prenoći kod njih. Ujutro je opazio ljeskanje sunca na vrhu planine i otišao je pogledati što je to. Pronašao je stakleni lijes, pročitao zlatni natpis i vidio Snjeguljičino tijelo. Rekao je patuljcima: “Dajte mi da odnesem lijes. Platit ću vam koliko god tražite.” “Ne želimo novac”, rekoše oni. “Ne bismo prodali taj lijes za sav novac ovoga svijeta.” “Onda mi ga, molim vas, dajte”, preklinjao ih je. “Zaljubio sam se u kraljevnu Snjeguljicu i ne mogu živjeti ako je ne vidim. Odnosit ću se prema njoj obzirno i s poštovanjem kakvo bih osjećao i prema živoj kraljevni.” Patuljci su se povukli na stranu i tiho su porazgovarali. A onda su se vratili i rekli da su se sažalili nad njim, da su sigurni da će postupati s njihovom dragom Snjeguljicom kako treba i zato je smije odnijeti u svoje kraljevstvo. Kraljević im je zahvalio i naložio svojim slugama da krajnje oprezno uzmu lijes i ponesu ga za njim. No dok su se spuštali niz planinu, jedan se od slugu spotaknuo i posrnuo te se lijes zatresao, a od toga se pomaknuo komadić jabuke i iskočio Snjeguljici iz grla, jer nikad ga nije dokraja progutala. Tako se ona polako probudila, a zatim je gurnula i otvorila poklopac lijesa te sjela, ponovno savršeno živa. “Bože mili, gdje sam?” upitala je. Kraljević joj veselo odvrati: “Sa mnom si!” Ispričao joj je sve kako je bilo i zatim rekao: “Volim te najviše na svijetu. Dođi sa mnom u dvorac mog oca i budi mi žena.” Snjeguljica ga je odmah zavoljela i njihovo je vjenčanje održano u sjaju i raskoši. Među gostima pozvanim na svadbu bila je i Snjeguljičina zla maćeha. Nakon što je obukla svoju najljepšu haljinu, stala je pred čarobno zrcalo i rekla: “Zrcalo, zrcalo moje, u zemlji najljepša tko je?”

A zrcalo je odgovorilo: “Vaše veličanstvo, ljepota i dalje vaša je sreća, al' mladu kraljicu resi ljepota tisuću puta veća.” Kraljica je od užasa ostala bez daha. Obuzeo ju je takav strah, takva strava, da nije znala što bi. Nije htjela na svadbu, a nije htjela ni izostati s nje, i osjećala je svejedno da mora otići i vidjeti mladu kraljicu; zato je na koncu ipak otišla. A kad je ugledala Snjeguljicu, istog ju je trena prepoznala i preplavila ju je jeza. Samo je stajala i tresla se, ništa drugo nije mogla. No par željeznih cipela već je bio stavljen na vatru. Kad su se posve usijale, izvadili su ih kliještima i stavili na pod. A zlu su kraljicu prisilili da stane u njih i pleše, dok nije pala mrtva. *** Vrsta priče: ATU 709, Snjeguljica Izvor: priču je braći Grimm ispričala obitelj Hassenpflug Slične priče: Katharine M. Briggs, Snjeguljica (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Ljupka Venecija, Giricoccola (Fiabe italiane) Zbog svoje goleme, neodoljive privlačnosti, Snjeguljica i sedam patuljaka Walta Disneyja uvijek će imati utjecaja na ovu priču, osim ako pripovjedač ne odluči jednostavno se ne obazirati na nju, što zapravo i nije tako teško, ako se vodite Grimmovom pričom. Disney je, međutim, bio vrstan pripovjedač i zanimljivo je primijetiti kako su se stvaraoci iz njegova studija, koji su radili pod njegovim vodstvom, usredotočili ne samo na jedan aspekt priče, prisutan kod braće Grimm (zla kraljica-maćeha), nego također na jedan kojega kod njih nema (komičnost patuljaka s pojedinačnim imenima i osobnostima). Dobro je pripovjedno načelo: “Radite na svojim jakim stranama.” Disneyjevu studiju dobro su išli vizualni gegovi i lako čitljiv šarm male djece, utjelovljen u šumskim životinjama (velikih očiju, bezazlene naravi i pune povjerenja, zaobljenih linija tijela) i u patuljcima, koji su zapravo bradata djeca. A ja sam uvijek za krađu svega što dobro funkcionira. Ali ono što dobro funkcionira u jednom mediju neće nužno funkcionirati tako i u drugom i mislim da zasebna karakterizacija svakog patuljka ponaosob uopće ne funkcionira izvan ekrana. Kod Grimma oni imaju drukčiju ulogu: ovdje su oni družina malenih duhova iz utrobe zemlje, dobrohotnih i anonimnih. Savršeno su

sposobni brinuti se o sebi, za razliku od Disneyjeve bradate djece, za koju mora kuhati i čistiti Snjeguljica u liku sveameričke mame. I kod Disneyja i kod Grimma oni Snjeguljicu mogu oplakivati, ali je ne mogu vratiti u život. To može samo sretna slučajnost, za koju se mora pobrinuti kraljević. U Grimmovu prvom izdanju iz 1812. zla je kraljica bila Snjeguljičina majka. Maćeha nije postala sve do drugog izdanja iz 1819. godine, kad je Snjeguljici majka umrla pri porođaju. A što je bilo s njezinim ocem? Onako mutnog, blijedog, tek skicu, poput mnogih muških likova kod Grimma, jednostavno je posve izbrisala snaga čudovišne kraljice.

27.

CVILIDRETA Bio jednom siromašan mlinar koji je imao lijepu kćer. Jednoga mu se dana dogodi da zapodjene razgovor s kraljem i, kako bi ostavio dojam na njega, reče: “Znate, vaše veličanstvo, imam kćer koja zna od slame ispresti zlato.” Kralj reče mlinaru: “To dobro zvuči. Ako ti je kći uistinu tako spretna kao što tvrdiš, dovedi je sutra u dvorac, pa da vidimo što zna.” Kad su mu doveli djevojku, odveo ju je u prostoriju punu slame, od poda do stropa. Dao joj je kolovrat i više kalema te rekao: “Evo. Radit ćeš cijeli dan i noć, a ako do sutra ujutro od sve ove slame ne ispredeš zlato, čeka te smrt.” Zatim je on osobno zaključao vrata i djevojka je ostala sama samcata. Sirotica je sjedila i pojma nije imala što će. Naravno da nije znala od slame ispresti zlato i što je dulje tamo sjedila to se više bojala te se na kraju rasplakala. Tad su se iznenada otvorila vrata i ušao je čovječuljak. “Dobar dan, gospođice mlinarice, a zašto ti tako cmizdriš?” “Trebala bih od ove slame ispresti zlato, a ne znam kako. Ali ako to ne napravim, ubit će me!” “Uh. A što ćeš mi dati ako ja to obavim umjesto tebe?” “Ovu ogrlicu!” “Daj da je vidim.” Zagledao se u ogrlicu i kimnuo pa je stavio sebi u džep, a onda je sjeo za kolovrat. Primio se posla i radio tako hitro da mu je jedva vidjela ruke. Trrr! trrr! trrr! okretalo se kolo - i prvi je kalem bio namotan. Postavio je sljedeći i trrr! trrr! trrr! još je jedan bio pun. I tako do jutra, kad je sva slama bila upredena i na sve kaleme namotano zlato. Čovječuljak je tad otišao bez riječi. Kad je sunce izašlo, došao je kralj i otključao vrata. Drago mu je bilo vidjeti toliko zlata, ali ga je ujedno iznenadilo što je mlinarevoj kćeri to uspjelo. Njemu to, međutim, nije bilo dovoljno, pa ju je odveo u drugu prostoriju, još veću, punu

slame kao što je to bila i prethodna. “Da si sve ovo isprela preko noći ili ode glava!” rekao je i zaključao vrata. Sirotica je opet briznula u plač i vrata su se opet otvorila i tamo je stajao čovječuljak. “Što ćeš mi dati ako umjesto tebe od ovoga ispredem zlato?” “Prsten sa svoga prsta!” “Daj da ga vidim.” Zaškiljio je da ga bolje vidi i spremio ga u svoj džep. Tad je sjeo za kolovrat. Kolo se okretalo trrr! trrr! trrr! cijelu noć i do jutra je sva slama pretvorena u zlato. Kralj je bio još zadovoljniji, ali još mu nije bilo dovoljno zlata. Odveo je mlinarevu kćer u još veću prostoriju, punu slame kao i prethodne, i rekao: “Upredi sve ovo u zlato i bit ćeš mi žena.” Mislio je u sebi: “Obična je mlinareva kći, ali na cijelome svijetu neću naći bogatiju ženu.” Kad je djevojka ostala sama, čovječuljak je po treći put otvorio vrata. “Što ćeš mi dati?” “Ništa više nemam!” “Onda mi moraš obećati da ćeš mi, kad postaneš kraljica, dati svoje prvorođeno dijete.” “Ah, tko zna što će biti jednoga dana!” pomislila je i obećala čovječuljku to što traži. Primio se posla i do jutra je sva slama upredena u zlato. Kad je kralj to vidio, ispunio je obećanje i mlinareva lijepa kći postala je kraljica. Za godinu je dana rodila prekrasno dijete. Čovječuljka je posve smetnula s uma, no on se odjednom pojavio. “Sad mi moraš dati što si obećala!” rekao je. “O ne, ne, molim te, sve samo to ne! Dat ću ti sve blago koliko ga ima u kraljevstvu.” “A što će mi, kad znam od slame ispresti zlato? Hoću živo dijete, to hoću.” Kraljica je briznula u plač i toliko je plakala da se čovječuljak sažalio nad njom. “Dobro, dajem ti tri dana”, rekao je. “Ako za tri dana otkriješ kako se zovem, smiješ zadržati dijete.” Kraljica je prosjedila cijelu noć nastojeći se sjetiti svih imena koja je ikad čula. Poslala je u grad glasnika, da se raspita o neobičnim imenima, i zapisala sve s čime se vratio. Kad se čovječuljak vratio, pokušala je: “Zoveš li se Gašpar?” “Ne, ne zovem se tako.” “A Melkior?” “Ne, ne zovem se tako.”

“A Baltazar?” “Ne, ne zovem se tako.” Nastavila je s ostalim imenima koja joj je glasnik donio, a čovječuljak je na sve rekao: “Ne, ne zovem se tako.” Drugoga je dana poslala glasnika po selima. Tamo mora biti čudnih imena, pomislila je, i doista ih je bilo. Kad se čovječuljak vratio, s njima je pokušala. “Zoveš li se Kiseltrp?” “Ne, ne zovem se tako “A Peđjomrz?” “Ne, ne zovem se tako.” “A Senfimaz?” No njegov je odgovor na sve bio: “Ne, ne zovem se tako.” Sad je već očajavala. No trećega se dana glasnik vratio s čudnom pričom. “Vaše veličanstvo, nisam čuo ni jedno jedino ime poput onih koja sam jučer otkrio, ali kad sam bio nadomak vrhu brda, gdje je šuma najgušća, ugledao sam kućicu. Ispred nje je gorjela vatra, a oko krijesa je plesao čovječuljak - trebali ste ga vidjeti, suludo je izgledao - skakutao je na jednoj nozi i pjevao: Dan još jedan pa će vidjet kako dijete ću joj odnijet! Zemlja i zrak, vatra i voda Cvilidreta ime joj ne oda!” Možete zamisliti kako je drago bilo kraljici to čuti. Kad je došao, čovječuljak je trljao ruke, veselo skakutao te rekao: “I, milostiva, kako se zovem? Ha? Ha?” “Zoveš li se Stanko?” “Ne, ne zovem se tako.” “A Slavko?” “Ne, ne zovem se tako.” “A - ček’ da razmislim - Branko?” “Ne, ne zovem se tako.” “Baš se pitam, je li možda... Cvilidreta?” “Sam ti je vrag to rekao! Sam ti je vrag to rekao!” vikao je čovječuljak, a od bijesa je tako jako udario desnom nogom po tlu da je propao sve do pasa. Zatim se objema rukama primio za lijevu nogu i rascijepio se nadvoje. *** Vrsta priče: ATU 500, Ime nadnaravnog pomagaca

Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dortchen Wild Slične priče: Katharine M. Briggs, Duffy i vrag, Peenfool, Titty Tod, Tom Tit Tot, Whuppity Stoorie (Folk Tales of Britain) Nijedan izbor iz Grimma ne bi bio potpun bez Cvilidrete. Braća su prepravljala priču nakon prvog izdanja 1812. i to uglavnom u smislu detaljnije razrade: u prvom izdanju, primjerice, Cvilidreta jednostavno ljutito pobjegne kad mu se otkrije ime, umjesto da se raspolovi ovako domišljato kako je ovdje prikazano, što potječe iz izdanja iz 1819. Priče čija je struktura obilježena ponavljanjima mogu podnijeti više razrade. Predenje je bilo ekonomski vrlo važan kućanski posao, prije nego što je industrijska revolucija istisnula taj oblik privređivanja. Supruga koja zna presti bila je prava premija, čak (barem u priči) i za kralja. I danas kažemo da se priče ispredaju, premda je podrijetlo tog izraza odavno zaboravljeno. Engleski Tom Tit Tot, sa svojom gramzivom, aljkavom, seksi junakinjom, po meni je još bolja verzija ove priče.

28.

ZLATNA PTICA U davna vremena živio kralj koji je iza svoje palače imao lijep park, a u tom je parku raslo stablo koje je rodilo zlatnim jabukama. Svake godine, kad bi jabuke sazrele, kralj bi dao da ih prebroje i popišu, no jedne godine, istoga jutra nakon prebrojavanja, otkrilo se da jedna nedostaje. Glavni je vrtlar izvijestio o tome kralja, a kralj je zbog toga naložio da se kraj stabla svake noći čuva straža. Taj je zadatak bio tako važan da je poslao svoja tri sina da ga obave. Prve je noći stražario najstariji kraljević, no nije uspio ostati budan i u ponoć je čvrsto spavao. Ujutro je nedostajala još jedna jabuka. Sljedeće je večeri kralj poslao drugog sina, ali ni on nije prošao ništa bolje. Kad je sat otkucao dvanaest, oči su mu bile sklopljene, a ujutro nije bilo još jedne jabuke. Tad je došao red na trećeg sina. Kralj mu nije posve vjerovao i nerado ga je pustio da stražari, ali mladić ga je nagovorio i kralj je konačno pristao. Poput svoje braće, treći je sin legao pod stablo i pripremio se za dugo stražarenje, odlučan u namjeri da se othrva snu. Kad su se iz palače oglasila ponoćna zvona, zašuštalo je u krošnji iznad njega, jer prelijepa zlatna ptica sletjela je na granu. Tako je jarko blistala da se činilo da je čitav park osvijetljen tisućama svjetiljki. Mladi je kraljević pomno motrio, a onda je naciljao lukom i, kad je ptica kljunom otkinula jabuku, odapeo je strijelu uvis u krošnju. Ptica je istog trena odletjela, ali jedno je zlatno pero dolebdjelo odozgo u travu. Ujutro je kraljević odnio pero kralju i objasnio što se dogodilo. Kralj je sazvao sjednicu vijeća i svi su njegovi savjetnici pregledali pero te su zaključili da takvo pero vrijedi više nego čitavo kraljevstvo. “E pa, ako je tako skupocjeno,” reče kralj, “ne očekujete valjda da ću se zadovoljiti jednim perom? Hoću cijelu pticu i dobit ću je, nego što nego da

hoću!” Tako je najstariji sin krenuo u potragu za pticom, uvjeren da je dovoljno spretan da je nađe i ulovi. Nije daleko odmakao, kad je opazio lisca kako sjedi na rubu šume i promatra ga. Kraljević je podigao pušku na rame i nanišanio, ali lisac je viknuo: “Ne pucaj! Dat ću ti savjet. Tražiš zlatnu pticu, zar ne? Nastaviš li ovim putem, doći ćeš do sela s dvije gostionice, svaka sa svoje strane ceste. Jedna će biti jarko osvijetljena, iz nje će dopirati pjesma i smijeh, ali ne ulazi onamo, što god bilo; otiđi u drugu, čak i ako ti se uopće ne sviđa kako izgleda.” Kraljević pomisli: “I to mi je neki savjet! Kako glupa životinja može dati bilo kakav savjet?” Pa povuče okidač. No lisac je bio brži, u trenu je nestao u sjeni između stabala, dok se rep vijorio za njim. Kraljević je nastavio svojim putem i, dok se spuštala večer, došao je do sela, koje je bilo točno onakvo kakvim ga je lisac opisao. Bile su tamo dvije gostionice, jedna jarko osvijetljena, koja je odzvanjala zvukovima veselja, a druga turobna i mračna. “Stvarno bih bio budala da odem prenoćiti u tu bijednu baraku”, pomisli i ode tamo gdje je zabava, ludo se proveseli i posve zaboravi na zlatnu pticu, svog oca i sve korisne lekcije koje je naučio. Nakon što je prošlo nešto vremena, a najstariji sin nikako da se vrati, u potragu za zlatnom pticom krenuo je srednji. Kao i njegov brat, susreo je lisca, saslušao njegov savjet, ali ne i poslušao. Naišao je na dvije gostionice, a tamo ga je zazvao brat i on nije mogao odoljeti, ušao je, prepustio se zabavi i zaboravio sve osim vlastitog užitka. Prošlo je još neko vrijeme, a onda je najmlađi kraljević upitao smije li on otići i okušati sreću. No njegovu je ocu nešto drugo bilo na umu. “Nikakve koristi od toga”, rekao je premijeru. “Ima još manje izgleda da nađe pticu nego njegova braća. A naiđe li na kakvu opasnost, neće znati ni paziti na sebe. Iskreno, ne mislim da je baš jako bistar.” No kraljević je bio uporan i kralj je naposljetku popustio. Mladić je krenuo u potragu kao i njegova braća, zatekao je lisca kako sjedi na istome mjestu i on mu je dao isti savjet. Kraljević je bio dobrodušan dečko i rekao je: “Hvala ti, maleni lišče. Ne brini se, neću ti nauditi.” “Nećeš požaliti”, reče lisac. “A ako mi sjedneš na leđa, odnijet ću te u selo dok si okom trepnuo.” Kraljević ga je poslušao i lisac je krenuo, jurio je preko brda i dolina tako brzo da je vjetar fijukao kraljeviću kroz kosu. Kad su došli do sela, kraljević je, kako mu je lisac savjetovao, prenoćio u bijednom svratištu, gdje je proveo mirnu i ugodnu noć. Ujutro je izašao na cestu, a lisac ga je tamo već čekao. “Budući da si bio tako razborit da poslušaš moj savjet,” reče lisac, “pomoći ću ti na sljedećoj dionici puta. Sad ćemo do dvorca pred kojim je mnoštvo

vojnika. Nemoj se uopće obazirati na njih, jer ionako će svi ležati na tlu u dubokom snu i hrkati. Samo prođi između njih pa u dvorac. Idi samo ravno, prođi kroz sve odaje, do zadnje, na samom kraju, a tamo ćeš naći zlatnu pticu. Bit će u drvenoj krletki. Odmah pored je i zlatna krletka, ali na nju se ne obaziri, to je samo za ukras. Upamti: kako god bilo, ne pokušavaj premjestiti pticu iz obične krletke u otmjenu. Ako to učiniš, bit će nevolje.” Nakon što je to izgovorio, lisac je opet zavijorio repom, mladi mu je kraljević sjeo na leđa i pojurili su brzo kao i prethodnoga dana. Kad su došli do palače, lisac je ostao vani, a kraljević je ušao i zatekao unutra sve točno onako kako je lisac opisao. Prošao je kroz sve odaje i našao zlatnu pticu u drvenoj krletki, a zlatnu krletku pored. Bile su tamo i tri zlatne jabuke: ležale su na podu. Drvena je krletka bila tako ružna, a zlatna tako lijepa, da je kraljević imao osjećaj da to mora ispraviti, usprkos svemu što je lisac rekao, pa je izvadio pticu iz drvene krletke i stavio je u zlatnu. Istog je trena ptica ispustila takav prodoran krik da su se svi vojnici ispred dvorca smjesta probudili, pohitali unutra, zarobili mladića i odveli ga u tamnicu. Ujutro su ga izveli pred sud. Sve je priznao i osuđen je na smrt. Međutim, mladi se kraljević na prvi pogled svidio kralju te zemlje, koji je rekao da će mu poštedjeti život pod jednim uvjetom: ako mu dovede zlatnoga konja, koji juri brže od vjetra. Uspije li mu to, presuda će biti poništena, a za nagradu će dobiti zlatnu pticu. Kraljević je krenuo u potragu, ali nije polagao velike nade u uspjeh. Zapravo pojma nije imao gdje bi mogao naći konja niti odakle da počne tražiti, tako da mu je došlo žao samoga sebe. No čim je izašao na cestu, ugledao je opet svojega prijatelja lisca. “Što sam ti rekao?” upita lisac. “Sve ove nevolje izazvalo je samo to što me nisi poslušao. Nema veze, sad sam tu i reći ću ti kako da nađeš zlatnoga konja. Pođi sa mnom i odvest ću te do dvorca gdje se konj nalazi u staji. Mnogo je tamo konjušara, ali svi čvrsto spavaju vani, tako da ćeš bez problema izvesti konja. Ali pazi, osedlaj ga običnim, starim kožnim sedlom, a ne zlatnim koje ćeš tamo naći. Inače - samo nevolje.” Lisac je zavijorio repom, kraljević mu je sjeo na leđa i krenuli su, tako brzo da je vjetar fijukao kraljeviću kroz kosu. Došli su do dvorca, gdje je sve bilo kako je lisac opisao. Kraljević je ušao u staju i našao zlatnoga konja, tako sjajnog da je morao zakloniti pogled; a kad je uokolo potražio sedlo, pomislio je kako bi bilo besmisleno osedlati ga starim i izlizanim od kože, kad tako lijepo, zlatno, samo čeka da se netko posluži njime. Pa je osedlao konja zlatnim, konj je glasno zarzao, konjušari su se probudili, zgrabili su kraljevića, koji je osuđen na smrt. Ali i kralj iz tog dvorca poštedio mu je život. Ovaj je put uvjet bio da dovede zlatnu kraljevnu iz zlatnoga dvorca.

I tako je još jednom kraljević krenuo teška srca i još je jednom nabasao na vjernoga lisca. “Tebi stvarno nije lako pomoći”, reče lisac. “Trebao bih te pustiti da se sam snađeš, ali žao mi te. Ova staza vodi ravno do zlatnoga dvorca. Doći ćemo tamo navečer, a kad se smrači i sve utihne, zlatna će kraljevna otići u kupelj, da se okupa. Ti moraš otrčati gore čim je spaziš i poljubiti je. Nakon toga će te slijediti i možeš je odvesti kamo god hoćeš. Ali ne smiješ joj dopustiti da se oprosti od roditelja. Inače će sve poći po zlu.” Lisac je zavijorio repom, kraljević mu se popeo na leđa, krenuli su i vjetar je zafijukao kraljeviću kroz kosu. Uskoro su došli do zlatnoga dvorca, gdje je sve bilo kako je lisac opisao. Kraljević se do ponoći skrivao, a kad su svi ostali zaspali, kraljevna je otišla u kupelj. Kraljević je otrčao za njom i poljubio je, a ona je rekla da će rado poći s njim bilo kamo, no najprije se mora oprostiti od roditelja. Molila ga je, preklinjala ga je, plakala je - i premda je isprva odolijevao njezinim molbama, bila je tako lijepa i tako nesretna da je naposljetku popustio. Naravno, čim je prišla kraljevskoj postelji, kralj se probudio. Kao i svi ostali u palači. Kraljevića su uhvatili i bacili u zatvor, a ujutro su ga izveli pred kralja. “Tvoj život, mladiću, ništa ne vrijedi”, reče kralj. “Dao bih te smjesta pogubiti, ali treba izvršiti jedan zadatak i ako tebi to uspije, poštedjet ću ti život. Kad se pogleda s moga prozora, tamo je planina koja zaklanja vidik. Ukloni je za sedam dana i kraljevna je tvoja. Inače, ode glava.” Kraljeviću su dali lopatu i on se odmah prihvatio posla, ali kad je prošlo šest dana, stao je i pogledao što je napravio i srce mu je palo u pete. Jedva da se primjećivala razlika. Svejedno je i dalje kopao, i cijeli sedmi dan, sve do navečer, kad se opet pojavio lisac. “Ne znam zašto se uopće trudim”, rekao je. “Ne zaslužuješ pomoć, ali slab sam na tebe. Idi u krevet, a ja ću pomaknuti planinu.” Ujutro, kad se kraljević probudio i pogledao kroz prozor, planine više nije bilo. Presretan, otrčao je kralju. “Vaše veličanstvo, uspio sam! Planine više nema!” Kralj je pogledao kroz prozor i nije to mogao poreći: planina je iščezla. “Izvrsno”, rekao je. “Svidjelo se to meni ili ne, riječ ću održati. Smiješ odvesti moju kćer.” Tako su mladi kraljević i zlatna kraljevna zajedno krenuli na put, a uskoro im se pridružio i vjerni lisac. “Najvredniju si nagradu dobio,” rekao je lisac, “ali zlatna kraljevna treba zlatnoga konja.” “Kako da dođem do njega?” upita kraljević. “Objasnit ću ti, ali ovaj put me poslušaj”, reče lisac. “Najprije moraš odvesti

kraljevnu onom kralju koji te poslao po nju. Priredit će veliko slavlje i rado će ti prepustiti zlatnoga konja. Kad ga izvedu iz staje, moraš ga odmah zajahati, a onda se rukovati sa svima i pozdraviti se. Obavezno se rukuj tek na kraju sa zlatnom kraljevnom i, kad joj ruka bude u tvojoj, jednim je zamahom podigni iza sebe i pobjegni galopom. Nitko te neće moći sustići, jer taj konj juri brže od vjetra.” Sve je prošlo kako je lisac rekao, slavlje, konj na dar, rukovanje, bijeg. I lisac je odjurio s njima, a kad su konačno usporili, rekao je: “Poslušao si me, dobro. Sad ću ti pomoći da se domogneš zlatne ptice. Kad se približiš dvorcu u kojemu drže pticu, neka kraljevna sjaše. Ja ću je čuvati dok ti ne obaviš ostalo. Moraš ujahati u dvorište i svi će se obradovati kad ugledaju konja, pa će iznijeti zlatnu pticu za tebe. Čim primiš krletku u ruku, pojuri poput vjetra i vrati se po kraljevnu.” I to je upalilo. Sada kad je skupio sva blaga, kraljević je bio spreman za povratak kući, ali lisac je rekao: “Prije nego što odeš, htio bih nagradu za svu pomoć koju sam ti pružio.” “Naravno”, reče kraljević. “Što želiš?” “Kad dođemo u šumu, želim da me ustrijeliš i odsiječeš mi glavu i šape. “Bio bi to čudan izraz zahvalnosti”, reče kraljević. “Ne mogu to, nikako.” “Ako to ne učiniš, morat ću te napustiti. No evo ti i posljednji savjet od mene: na dvije stvari moraš paziti. Ne kupuj meso s vješala i ne sjedaj na rub zdenca.” Nakon što je to izgovorio, lisac je pohitao u šumu. Kraljević pomisli: “Čudne li životinje, što njemu pada na pamet! Tko bi kupovao meso s vješala? I nikad nisam poželio sjesti na rub zdenca.” Nastavio je svojim putem s prelijepom kraljevnom i ubrzo su došli do sela gdje su mu ostala braća. Tamo je zatekao okupljeno bučno i uskomešano mnoštvo, a kad se raspitao što se događa, rekli su mu da će dvojicu objesiti. Probio se kroz gomilu i otkrio da su ta dvojica njegova braća. Potrošili su sav svoj novac i odali se svakakvim opačinama. Mladi je kraljević pitao mogu li ikako biti pomilovani. “Možeš platiti da ih puste na slobodu,” rekli su mu, “ali tko bi trošio novac da spasi takve hulje?” Nije oklijevao. Platio je da ih puste na slobodu i braći su skinuli okove te ih najstrože upozorili da se više ne vraćaju u selo. Krenuli su na put i, nakon cijelog jutra užurbanog putovanja, došli su do šume gdje su prvi put sreli lisca. Sunce je upeklo, a u sjeni stabala bilo je ugodno svježe, pa su braća rekla: “Odmorimo se malo ovdje. Gle, možemo zahvatiti vode iz zdenca.” Mladi se kraljević složio. Zaboravio je na liščevo upozorenje i, ništa ne posumnjavši, sjeo na rub zdenca. Istog su ga trena braća gurnula u zdenac i pobjegla s kraljevnom, konjem i pticom te ih odveli svome ocu. “Gle, oče!” rekli su. “Ne samo ptica, nego i zlatni konj i kraljevna iz zlatnoga

dvorca! Nije loše, ha?” Kralj je naložio da se priredi veliko slavlje, ali pronicljivi su dvorjani zamijetili da konj odbija hranu, ptica ne pjeva, a kraljevna samo sjedi i plače. A što je za to vrijeme bilo s najmlađim bratom? Nije se utopio, jer zdenac je bio presušio, a nije ni kosti polomio, jer je zdenac bio pun mahovine. Sjedio je na dnu i razbijao glavu kako da izađe, ali ničemu se nije uspio domisliti, kadli se opet pojavio vjerni lisac. Uskočio je u zdenac i izgrdio kraljevića. “Što sam ti rekao?” pitao ga je. “Pa, valjda sam to i trebao očekivati. Nema veze, neću te ostaviti tu dolje. Primi mi se za rep i čvrsto se drži.” Kraljević je poslušao i začas se izvukao iz zdenca, odmah iza lisca, te otresao prljavštinu sa sebe. “Ali još nisi izvan opasnosti”, reče lisac. “Tvoja braća nisu bila sigurna da si poginuo u tom zdencu, pa su svud oko šume postavili straže i izdali zapovijed da zapucaju čim te spaze.” Krenuli su i nedugo potom naišli na siromaha, s kojim je kraljević razmijenio odjeću. Tako se uspio domoći dvora a da ga nitko ne prepozna. Čim je ušao, ptica je zapjevala, konj je počeo jesti, a prelijepa je kraljevna prestala plakati. Kralj se nije mogao načuditi: “Što to znači?” “Ne znam”, reče kraljevna. “Bila sam tužna, a sad sam vesela. Sretna sam kao da mi je došao mladoženja.” Usprkos braći koja su zaprijetila da će je ubiti oda li istinu, ispričala je kralju što se sve dogodilo. Kralj je naložio da se okupi cijeli dvor, a bio je tamo i mladi kraljević, u dronjcima koje je dobio od siromaha. Kraljevna ga je svejedno odmah prepoznala i pohitala je zagrliti ga, a zlu su braću uhvatili i pogubili. Mladi se kraljević oženio kraljevnom, a kralj ga je imenovao svojim nasljednikom. No što je bilo s jadnim liscem? Jednoga dana, nakon mnogo vremena, kraljević je šetao šumom, kad je nabasao na svojega starog prijatelja, koji je rekao: “Dobio si sve što si htio, a ja godinama nisam imao ništa osim nesreće koja me prati. I odbio si osloboditi me, iako sam te molio.” Pa je još jednom zamolio kraljevića da ga ustrijeli i odsiječe mu glavu i šape. Ovaj put je kraljević to učinio i lisac se odmah pretvorio ni manje ni više nego u kraljevnina brata, s kojega su tako napokon skinute čini. I od tog trenutka ništa im više nije nedostajalo za sreću, do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 550,Ptica, konj i kraljevna Izvor: priču je braći Grimm ispričala Gretchen Wild Slične priče: A. N. Afanasjev, Priča O Ivanu-careviću, O žar-ptici i O mrkom

vuku (Ruske narodne priče); Katharine M. Briggs, Kralj haringi (Folk Tales of Britain); Andrew Lang, Ptica Grip (Pink Fairy Book) Gretchen Wild i braća Grimm odradili su iznimno vješto posao na ovoj priči, s kojom je vrlo lako zastraniti. Pritom su je pretvorili u nešto što uvelike podsjeća na tajnovitu i ezoteričnu pripovijest o potrazi i spasenju, nešto poput gnostičke Himne O biseru iz trećeg stoljeća ili Kemijskog vjenčanja Christiana Rosenkreutza iz 1616. Lako bi bilo zasnovati tumačenje na toj liniji: mladi kraljević bio bi u potrazi, zlatna kraljevna njegova ženska druga polovica, ili prema Jungu njegova anima, koju treba osvojiti i oduzeti slijepim silama ovoga svijeta: slijepe su zbog planine koja kralju zaklanja pogled, dakako. Kad se planina ukloni, kralj postane dovoljno mudar da progleda i pusti mladu da ode kako bi došla do svog istinskog odredišta. Zlatni je konj kraljevićeva snaga, koja ne smije biti opterećena i zauzdana kitnjastom ormom laske i taštine, nego isključivo dostojanstvom istinskog i čestitog truda. Zlatna je ptica kraljevićeva duša: samo je on vidi u kraljevu parku, samo on može poći za njom i naposljetku je osvojiti. Dva su brata lošija strana kraljevićeve naravi koju na kraju nadvlada njegova nevina dobrota; a pomaže mu lisac, koji je, naravno, mudrost. Mudrost je u bliskom srodstvu sa samim junakom u potrazi (kraljevnin je brat), ali ne može se spoznati što je zapravo, tako dugo dok se ne žrtvuje. Zlatne jabuke u kraljevu parku dijelovi su istine, koje treba velikodušno podijeliti, ali s kojima kralj, zaslijepljen skučenim shvaćanjima, postupa kao s vlasništvom koje treba prebrojiti i obilježiti, zbog čega nije u stanju... I tako dalje. Meni to tumačenje ne zvuči ništa uvjerljivije od većine jungovskih naklapanja, ali je moguće. I takvo bi se čitanje moglo zastupati. Što to pokazuje? Da je značenje prethodilo priči, koja je sastavljena kako bi ga ilustrirala u obliku alegorije, ili da joj se oblik slučajno poklopio s takvim tumačenjem? Ovo posljednje, očito. Mnoga maštovita tumačenja priče velikim se dijelom dadu svesti na prepoznavanje zgodnih obrazaca u iskrama plamena, ali u tome nema nikakvog zla.

29.

NIŠGAZDA Bilo jednom selo gdje su svi gazde bili bogati, osim jednoga, kojega su zvali Nišgazda. Nije imao novca ni za kravu, premda su je on i žena silno željeli. Jednoga je dana rekao ženi: “Čuj, nešto sam pametno smislio. Znaš, onaj tvoj bratić tesar - nek nam napravi drveno tele i oboji ga da izgleda kao pravo. Morat će kad-tad odrasti i imat ćemo kravu. Što ti se čini?” “Da, pametno ti je to”, reče njegova žena. I tako su otišli k tesaru i objasnili mu što žele, a on je uzeo nekoliko dobrih komada borovine, izradio skicu, a onda je pilio, blanjao, rezbario i čavlićima spojio dijelove, da bi zatim uzeo nešto smeđe boje i sve prebojio tako da je teško bilo raspoznati da nije pravo. Napravio ga je s pognutom glavom, kao da pase, a imalo je i dugačke crne trepavice. Kad su ujutro seoske krave istjerane na pašu, Nišgazda je pozvao govedara i rekao: “Imam tele, ali još je premaleno da hoda. Treba ga nositi.” “Pošteno”, reče govedar i podignu tele u naručje, da bi ga odnio do pašnjaka i spustio na travu. Govedar reče u sebi: “Začas će ta telica jurcati uokolo. Gle kako je navalila na travu!” Kad je te večeri bilo vrijeme da krave odvede kući, govedar nije uspio pomaknuti tele. “Kvragu,” rekao je, “cijeli si dan žderala, valjda si dovoljno jaka da odeš kući na vlastitim nogama. Ja te neću nositi i amo i tamo.” Nišgazda je stajao pred vratima svoje kuće i čekao da se tele vrati. Prošlo je stado krava, a iza njih i govedar, ali od teleta ni traga. “Hej!” zazva Nišgazda. “Gdje mi je tele?” “Eno je, još pase. Zvao sam je, ali ni da mrdne. Ne mogu ja čekati cijeli dan, ove krave treba pomusti.” Govedar je smjestio krave u staju za mužnju i zatim se s Nišgazdom vratio na pašnjak, ali u međuvremenu je netko ukrao tele.

“Ti si kriv”, reče Nišgazda. “Ne, nisam! Valjda je odlutala.” “E pa, trebao si je naći i vratiti”, reče Nišgazda. Odveo je tada govedara načelniku, koji je bio ogorčen zbog govedarova nemara te mu je naložio da Nišgazdi da kravu, kako bi mu nadoknadio gubitak. Tako su Nišgazda i njegova žena dobili kravu koju su toliko priželjkivali. Bili su sretni zbog toga, ali nisu imali krmiva niti su si mogli priuštiti da ga kupe, tako da su kravu morali zaklati. Meso su usolili, a kožu uštavili, i bila je to lijepa koža, pa se Nišgazda s njom zaputio u grad da je proda i od zarade kupi tele. Putem je prošao pored mlina, a tamo je na tlu sjedio gavran: oba su mu krila bila slomljena. Nišgazda se sažalio nad pticom i oprezno ju je podigao u naručje te je umotao u kožu. Tamni su se oblaci skupljali na nebu, vjetar je sve jače puhao i tek što je umotao gavrana, sručio se pljusak. Nišgazda se nije imao gdje drugdje skloniti, pa je pokucao na vrata mlina. Otvorila mu je mlinarova žena, koja je bila sama kod kuće. “Što trebate?” “Oprostite što smetam, gospođo, ali bih li se mogao skloniti ovdje?” “Oh, pa da, reklo bi se da pada... U redu, uđite. Možete se ispružiti tamo na slami.” Pokazala mu je velik kup slame u kutu, a kad se Nišgazda udobno smjestio, donijela mu je kruha i sira. “Baš lijepo od vas, gospođo!” “Pa, čini se da noćas ne namjerava prestati”, rekla je ona. Nišgazda je pojeo kruh i sir, a potom je legao i sklopio oči, s kožom kraj sebe. Žena, koja ga je držala na oku, pomisli da je sigurno umoran, a kako se Nišgazda nije ni pomaknuo, bila je uvjerena da je zaspao. Uskoro se začulo tiho kucanje na vratima, koja je žena otvorila s prstom na ustima. Nišgazda je otvorio oči dovoljno da vidi kako ulazi svećenik. “Nema mi muža,” čuo je ženu kako govori, “pa možemo prionuti na gozbu!” Nišgazda pomisli: “Gozbu, ha? Pa zašto je onda meni utrapila kruh i sir?” Ispod poluspuštenih kapaka promatrao je kako je mlinarova žena posjela svećenika za stol, kako trepće očima i kako je slatkorječiva, da bi zatim iznijela pred njega pečen svinjski but, veliku zdjelu salate, voćni kolač tek izvađen iz peći i bocu vina. No svećenik nije ni dokraja zataknuo ubrus za ovratnik, kad je izvana doprla buka. “Oh, jao meni!” zavapi žena. “To je moj muž! U ormar, brzo!” Svećenik se zavukao u ormar hitro kao da je žohar, a žena je turnula meso u pećnicu, vino pod jastuk, salatu pod pokrivač, a kolač na pod ispod kreveta. Zatim je otrčala do vrata.

“Oh, hvala Bogu da si se vratio!” rekla je. “Već sam se pobojala. Kakvo nevrijeme! Kao da je smak svijeta!” Mlinar je ušao otresajući vodu s odjeće i odmah je spazio Nišgazdu kako leži na slami. “Što će on tu?” upita. “Ah, jadnik,” reče žena, “pokucao je baš kad je kiša počela. Zamolio je da se skloni kod nas, pa sam mu dala malo kruha i sira i pustila ga da se tamo ispruži.” “Dobro, meni ne smeta”, reče mlinar. “Ali, znaš što, umirem od gladi. Daj mi da pojedem nešto, hoćeš li?” “Ima samo kruha i sira, mileni.” “Što god imaš u smočnici, meni odgovara”, reče mlinar pa pogleda prema Nišgazdi i zazva: “Hej, druškane, ustani da prigrizeš još malo sa mnom.” Nišgazdi nije trebalo dvaput reći. Skočio je na noge, predstavio se, sjeo za stol s mlinarom i navalio. Ubrzo je mlinar ugledao kožu s gavranom u njoj kako još leži na slami. “Što ti je to tamo?” upita. “Eh, to je uistinu nešto posebno, bome jest”, reče Nišgazda. “Unutra je gatalac.” “Stvarno?” reče mlinar. “Može li mi proreći budućnost?” “Nego što”, reče Nišgazda. “Ali prorekne samo četiri stvari, a petu zadrži za sebe.” “Hajde onda, nek nešto prorekne.” Nišgazda je krajnje oprezno podigao kožu i stavio je u krilo. Zatim je nježno stisnuo gavranovu glavu, sve dok ptica nije zagraktala: “Grra, grra.” “Što to znači?” “Pa,” reče Nišgazda, “veli da je pod jastukom boca vina.” “Ma baš!” reče mlinar, ali svejedno usta da pogleda te pronađe vino. “Čudesno! Što još može proreći?” Nišgazda još jednom gavranu stisnu glavu: “Grra, grra.” “Što sad kaže?” “Kao drugo,” reče Nišgazda, “veli da je u pećnici pečeni svinjski but.” “Svinjski but? Ne vjerujem... E pa, nek sam proklet! Stvarno je tu! Lijep komad mesa, vidi ti to! Što još kaže?” Nišgazda opet gavrana natjera na pretkazanje. “Ovaj put”, reče, “predviđa da ćeš ispod pokrivača naći salatu.” Mlinar je i salatu pronašao. “Ovo je nevjerojatno”, reče. “Nikad u životu nisam ništa slično vidio.” “Grra, grra”, oglasi se gavran i četvrti put, a Nišgazda protumači: “Ispod kreveta je kolač.” Mlinar ga izvuče odande. “Bome sam se zabezeknuo!” reče. “A trebali smo

jesti samo kruha i sira. Ženo, što radiš tamo? Dođi i sjedni s nama.” “Ne,” reče ona, “malo me boli glava. Mislim da ću u krevet.” Naravno, zapravo je bila prestravljena. Uvukla se u krevet, pokrila se preko glave i provjerila jesu li kod nje ključevi ormara. Mlinar je narezao svinjski but te sebi i Nišgazdi natočio vina, pa su se prihvatili jela. “Znači, taj tvoj gatalac,” reče mlinar, “on petu stvar zadrži za sebe, je l’?” “Tako je, aha”, reče Nišgazda. “I što to obično bude?” “Zapravo, može biti bilo što. Ali najedimo se najprije, jer slutim da peta stvar nije ništa dobro.” Tako su se dosita najeli, a onda mlinar reče: “To peto pretkazanje... Koliko bi loše moglo biti?” “S tim petim pretkazanjem stvar je u tome”, reče Nišgazda, “što je dragocjeno. Nikad ga ne odaje besplatno.” “Ah. A koliko traži?” “Četiristo talira.” “Blagi Bože!” “Pa rekao sam ti, dragocjeno je. Ali budući da si bio tako gostoljubiv domaćin, mislim da ga mogu nagovoriti da ti ga oda za tristo.” “Tristo, ha?” “Tako je.” “Ispod toga ne bi išao?” “Pa uvjerio si se kako je dosad točan bio. Ne možeš naći prigovora tome što ti je rekao.” “Istina. To ne mogu poreći. Tristo talira, je l’?” “Tristo.” Mlinar ode po novčanik i izbroji novac. Tad ponovno sjede i reče: “Daj onda, da čujemo što mi ima reći.” Nišgazda gavranu stisnu glavu. “Grra, grra”, oglasi se gavran. “I?” upita mlinar. “Jao”, reče Nišgazda. “Veli da ti se vrag uvukao u ormar.” “Molim?” reče mlinar. “To neću trpjeti.” Pa pohita otključati ulazna vrata i zaglavi ih da ostanu otvorena, a zatim upita: “Gdje je ključ ormara? Kamo je nestao?” “Kod mene je”, reče njegova žena, umotana ispod pokrivača. “Hajde, brzo mi ga daj!” Zgrabio je ključ, otključao ormar, a svećenik je sunuo iz njega najbrže što je mogao i iščezao kroz vrata kuće. Mlinar je razjapio usta u čudu, a kosa mu se nakostriješila. Tad je pohitao

ponovno zakračunati vrata. “Imao je prokleto pravo, taj tvoj gatalac!” rekao je. “To je bome bio vrag, nema greške! Na svoje sam oči vidio gada!” Pa je morao popiti ostatak vina da smiri živce. Nišgazda je legao na počinak na slamu i rano ujutro šmugnuo sa svojih tristo talira. Po povratku u svoje selo, Nišgazda je počeo trošiti novac. Kupio je nešto zemlje i podigao sebi lijepu kuću i uskoro se po selu počelo govoriti: “Valjda je bio tamo gdje pada zlatni snijeg. Odande možeš donijeti novca na lopate.” Zapravo su htjeli reći da ne vjeruju kako je novac pošteno stekao. Nišgazda je morao pred načelnika s objašnjenjem. “Krajnje je jednostavno”, rekao je. “Uštavio sam kožu svoje krave i prodao je u gradu. Tamo je sad velika potražnja za kožom. Cijene su dobrano skočile.” Čim su to čuli, ljudi su u cijelome selu počeli klati svoje krave i štaviti kože, pripremati se za odlazak u grad, da ih prodaju po nevjerojatnoj cijeni. “Ja ću prvi”, rekao je načelnik. Poslao je svoju sluškinju s prvom kožom. Dobila je za nju tri talira, a ostalim seljanima nije ponuđeno ni toliko. “Što mislite, što ću ja sa svim tim kožama?” rekao im je kožar. “U posljednje je vrijeme potražnja nikakva.” Naravno, seljani su bili bijesni na Nišgazdu. Prijavili su ga načelniku kao varalicu i seoskome vijeću nije dugo trebalo da odluči o njegovoj sudbini. “Bit ćeš pogubljen,” reče načelnik, “tako što će te zatvoriti u bačvu koja propušta i otkotrljati te u jezero.” Pozvan je svećenik da održi misu zadušnicu, a seljani su prije toga ostavili njih dvojicu same, da se Nišgazda ispovijedi. Srećom, Nišgazda je prepoznao svećenika. “Izvukao sam vas iz ormara,” rekao je, “sad vi mene izvucite iz te bačve.” “Ah, da bar mogu...” “Samo mi držite stranu i ne proturječite mi, to je sve”, reče Nišgazda. Vidio je pastira kako dolazi cestom sa svojim stadom ovaca. Slučajno je znao da taj pastir više od svega na svijetu želi postati načelnik. Zato je Nišgazda viknuo koliko ga grlo nosi: “Ne, neću! Da cijeli svijet to traži od mene, ne bih to učinio! Odbijam!” Pastir je stao i upitao: “Što se zbiva? Što to nećeš?” “Žele da budem načelnik”, reče Nišgazda, “i kažu da samo moram ući u bačvu, a ja neću. Jednostavno neću.” “Ozbiljno?” upita pastir. “Moraš samo ući u bačvu da bi bio načelnik?” Nišgazda laktom gurnu svećenika i ovaj reče: “Da, tako je.” “Eh, pa ako je to sve što treba”, reče pastir i zavuče se u bačvu. Nišgazda je poklopi te uze pastirov štap i odvede stado ovaca dalje. Svećenik je otišao reći

seoskome vijeću da je ispovjedio osuđenika i da je bačva spremna. Načelnik ih je poveo i svi su pohitali za njim te su zakotrljali bačvu prema jezeru. Dok je poskakivala putem, pastir je vikao: “Rado ću biti načelnik!” Mislili su da to Nišgazda viče, dakako, pa su odvratili: “Naravno da hoćeš! Ali najprije možeš dolje u obilazak!” Zatim su otkotrljali bačvu u vodu i pošli kući. Svećenik je ostao, i dok je on zadignute halje pokušavao izvući bačvu da se pastir ne utopi, seljani su se iznenadili kao nikad u životu, jer kad su došli na trg, tamo ih je čekao Nišgazda sa stadom ovaca. “Nišgazdo! Kojega vraga ti ovdje radiš? Kako si utekao iz bačve?” “Ma nije to ništa”, rekao je. “Bačva je tonula sve dublje i dublje dok nije došla do dna, a ja sam onda nogom razvalio poklopac i izvukao se. Ali takve krasne livade kakve imaju tamo dolje nikad niste vidjeli! Gusta zelena trava, toplo sunce i toliko janjadi da ih se ne da prebrojiti. Pa sam ih stjerao koliko sam mogao i poveo ih sa sobom.” “Ima ih još tamo?” “O, da. Više nego dovoljno za sve.” Pa su se svi okrenuli i pohitali natrag do jezera, odlučni u namjeri da se svaki vrati s vlastitim stadom. Upravo je tada nebo bilo prekriveno onim paperjastim bijelim oblačcima koji se zovu ovčicama i seljani su bili tako uzbuđeni što vide odraz oblaka na površini jezera da nisu primijetili posve mokrog pastira kako na drugoj strani mlati svećenika. Samo su veselo uzvikivali pri pogledu na oblake i naguravali se da zauzmu što bolje mjesto na obali. “Ja prvi”, reče načelnik te zaroni uz pljusak. Dok se spuštao prema dnu, iz vode je zaklokotalo i, uvjereni da ih zove da mu se pridruže, ostali su poskakali u jezero za njim. U selu nije bilo više nikoga i zato je Nišgazda bio odgovoran za sve. Vratio je pastiru njegove ovce, proglasio se načelnikom i postao bogat čovjek. *** Vrsta priče: AT 1535, Bogati seljak i siromašni seljak, uključujući epizodu tipa 1737, Zamjena mjesta s varalicom u vreći Izvor: priče su braći Grimm ispričali obitelj Hassenpflug i Dorothea Viehmann Slične priče: A.N. Afanasjev, Skupocjena koža (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Jack i divovi, Besplatne ovce (Folk Tales of Britain) Nišgazda je klasični prevarant. Za tu su vam ulogu potrebne dosjetljivost i

drskost, ali nužno je i obilje lakovjernika. U njegovu selu očito nije vladala oskudica. No koliko strogo lakovjernici trebaju biti kažnjeni zato što su tupavi? Čini se poštenim da se seljani, koji su htjeli pogubiti Nišgazdu, i sami utope, jer to je izravna posljedica njihove pohlepe, ali je preoštro prema pastiru, koji Nišgazdi nikad nije htio nauditi. U izvorniku se pastir utopi, i ne samo to, nego svećenik prođe nekažnjeno, što također nije u redu. U ovoj verziji svećenik spasi pastira, a onda za svoj trud dobije po glavi, što sve zajedno djeluje pravednije. Svećenici se kod Grimma ne pojavljuju baš često, ali kad se pojave, uloga im je obično mutiti s tuđom ženom. U priči Stari Hildebrand, na primjer, svećenik prevari seljaka i pošalje ga u Italiju kako bi se on mogao dobro zabaviti sa seljakovom ženom. Ulove ga na djelu i na kraju nalemaju, i to svojski.

30.

SVEKRZNA Bio jednom kralj čija je zlatokosa žena bila tako lijepa da joj nigdje na svijetu nije bilo ravne. No dogodilo se da se razboljela i, kad je osjetila da će umrijeti, rekla je kralju: “Ako se nakon moje smrti budeš opet ženio, ne smiješ se oženiti manje lijepom ili manje zlatokosom od mene. Moraš mi to obećati.” Kralj je obećao, a ona je ubrzo nakon toga sklopila oči i umrla. Dugo je kralj bio neutješan i nije mogao ni zamisliti da bi uzeo drugu ženu. No njegovi su savjetnici naposljetku rekli: “Vaše veličanstvo, od toga ne možete pobjeći, zemlja treba kraljicu. Morate se ponovno oženiti.” Zato su poslani glasnici da nadaleko i naširoko traže nevjestu lijepu kao što je kraljica bila. No bez uspjeha, koliko god daleko tražili. K tome, čak i kad bi našli jednako lijepu, nije bila zlatokosa. Glasnici su se vratili kući praznih ruku. Kralj je pak imao kćer zlatokosu poput svoje majke, a sve je slutilo da će biti jednako lijepa. Dok je još bila dijete, kralj to nije zamjećivao, no jednoga dana, nedugo nakon što je postala punoljetnom, ugledao ju je kad je sunce kroz prozor obasjalo njezinu zlatnu kosu. Odjednom je shvatio da je lijepa kao što joj je majka bila i istog se trena strastveno zaljubio u nju. Sazvao je svoje vijeće i objavio: “Konačno sam našao nevjestu. U cijeloj zemlji nema ljepotice poput moje kćeri i zato sam odlučio oženiti se njome.” Savjetnici su bili zgroženi. “Vaše veličanstvo, to je nemoguće! Gospodin Bog je zabranio takvo što! To je jedan od najgorih grijeha. To nikako ne može izaći na dobro, zemlja će propasti!” Djevojka je bila užasnuta. U nadi da će dobiti na vremenu, rekla je: “Dragi oče, prije nego što se udam za tebe, trebam tri haljine: zlatnu kao sunce, srebrnu

kao mjesečina i blistavu kao zvijezde. A povrh toga moram imati ogrtač od svih vrsta krzna, koliko je različitih vrsta životinja u kraljevstvu.” Mislila je da će to biti neizvedivo i spriječiti ga da provede svoj izopačeni naum. No kralj je bio tako lud od ljubavi da ga ništa nije moglo zaustaviti. Zaposlio je najvještije tkalje u zemlji da istkaju tri vrste tkanine i najbolje krojače da skroje i sašiju tri veličanstvene haljine. Za to je vrijeme poslao lovce u šumu, a oni su se dan za danom vraćali kući s trofejima, krznima i kožama. Najbolji kožari i krznari skrojili su tisuću različitih dijelova i sašili ih sve zajedno, te je uskoro djevojci postalo jasno da će njezin otac uspjeti pribaviti sve što je tražila. Tad je došao dan kad je rekao: “Draga moja, gotovo je sve spremno. Sutra ćemo se vjenčati!” Shvatila je da nema nade i da joj je jedini izlaz u bijegu. Kad su svi u palači zaspali, od svojega je blaga uzela samo tri stvari: zlatni prsten, sićušan zlatni kolovrat i malen kalem, također od zlata. Presavinula je i skupila tri haljine tako da stanu u orahovu ljusku, ogrnula se svojim svekrznenim ogrtačem i zacrnila lice i ruke čađom. Zatim se preporučila Bogu, napustila palaču i zaputila se glavnom cestom. Hodala je i hodala, dok nije došla do goleme šume. Tad se već i noć bližila kraju i prve su ptice zapjevale, a kraljevna je bila tako umorna da je našla šuplje deblo, skutrila se unutra i za tren zaspala. Sunce je izašlo, a ona je još spavala. Danje je svjetlo zablistalo, a ona je i dalje spavala. Slučaj je htio da kralj, čija je to šuma bila, baš tog jutra izađe u lov. Njegovi su psi nanjušili nešto čudno i pojurili su prema deblu, opkolili su ga i nisu prestajali lajati. “Neka se životinja skriva unutra”, reče kralj svojim lovcima. “Hajde, provjerite što je.” Poslušali su ga, a kad su se vratili, rekli su: “Čudna zvijer, vaše veličanstvo, takvo što nikad nismo vidjeli u ovoj šumi. Kao da je obrasla svim vrstama krzna i samo leži i spava.” “Pokušajte je uloviti živu”, reče kralj. “Vezat ćemo je za kola i odvesti je u dvorac.” Oprezno, za slučaj da je opasna, lovci su posegnuli u šuplje deblo i zgrabili kraljevnu. Probudila se i shvatila da je izvlače iz skrovišta, pa je u strahu viknula: “Nemojte me ozlijediti! Ja sam samo sirotica, to je sve! Majka i otac su me napustili i izgubila sam se!” “Sad više nisi izgubljena, Svekrzna”, rekli su. “Sad si trofej, bome jesi. Sad nama pripadaš. Odvest ćemo te u kuhinju pa peri posuđe.” Kad je shvatio da nije rijetka zvjerka, kralj je izgubio zanimanje za nju. Lovci su je smjestili na kola,

koja su se drndala po kolotečinama cijelim putem do dvorca, gdje su sluškinje preuzele djevojku i pokazale joj mračnu i prašnjavu rupu ispod stuba. “Tu možeš živjeti, krzneno stvorenje”, rekle su joj. Zaposlili su je u kuhinji. Nosila je drva i održavala vatru, vadila vodu iz bunara, čerupala kokoši, prala i gulila povrće, prala masno posuđe - sav prljav posao davali su Svekrzni. Dugo je tamo živjela kao sluškinja. Ah, ljupka moja kraljevno, na što si spala! Jednoga je dana objavljeno da kralj u dvorcu priređuje raskošan bal. Svekrzna je bila znatiželjna, rado bi to vidjela, pa je zamolila kuhara: “Smijem li gore, da vidim? Samo s vrata, neću ulaziti.” “Hajde onda”, reče kuhar. “Ali da si se vratila za pola sata. Taj se pepeo neće sam počistiti.” Svekrzna uze svjetiljku i zdjelu vode te ode u svoju rupu pod stubama. Tamo je skinula ogrtač te oprala ruke i lice, tako da je njezina ljepota zablistala. Zatim je otvorila orahovu ljusku i izvadila haljinu zlatnu kao sunce, obukla ju je i popela se na kat u plesnu dvoranu. Svi su joj se sluge klanjali, a uzvanici ljubazno smješkali, jer bili su uvjereni da je kraljevna. Kad ju je kralj ugledao, kao da mu je grom ošinuo srce. Nikad u životu nije vidio takvu ljepoticu. Plesao je s njom, napola omamljen, a kad je ples završio, ona se naklonila i nestala tako brzo da nije vidio kamo je otišla. Ispitao je sve čuvare i sve stražare: je li napustila dvorac? Je li itko vidio kamo je otišla? Ali nitko nije, jer hitro se iskrala i vratila u svoju rupu pod stubama. Složila je i pospremila haljinu, navukla krzneni ogrtač, zaprljala lice i ruke te opet postala sudopera Svekrzna. Počela je čistiti pepeo, ali kuhar je rekao: “Ostavi to za sutra. Imam drugi posao za tebe: skuhaj juhu za kralja dok mene nema, idem i ja malo pogledati gore. Ali pazi da ne upadne koja vlas, inače za tebe jela ovdje više neće biti.” Kuhar je otišao na kat, a Svekrzna se prihvatila kuhanja juhe, najbolje što je znala i umjela. Kad je jelo bilo gotovo, uzela je svoj zlatni prsten i stavila ga u zdjelu za kralja. Nakon bala, kralj je zatražio svoju juhu, a ona je bila tako ukusna da je pomislio kako nikad bolju nije kušao. A kad je došao do dna zdjele... “Što je to? Zlatan prsten? Kako je pobogu dospio ovamo? Pozovite mi kuhara!” Kuhar je bio prestravljen. Dok je užurbano izlazio iz kuhinje, rekao je Svekrzni: “Sigurno ti je vlas upala u juhu. Zar te nisam upozorio? Samo čekaj da se vratim. Bit ćeš sva u modricama, djevojko.” Kuhar je izašao pred kralja, sav se tresao i u rukama je gužvao pregaču. “Jesi li ti skuhao ovu juhu?” upita kralj. “Prestani se meškoljiti. Stani uspravno.”

“Jesam, vaše veličanstvo”, jedva čujno će kuhar. “Nije istina. Drukčija je od one kakvu mi inače kuhaš i mnogo je bolja. Tko ju je skuhao, ha?” “Oprostite, vaše veličanstvo, da, u pravu ste, visosti, nisam ja, nego ona sluškinjica u krznu.” “Pošalji mi je gore.” Kad je Svekrzna došla, kralj upita: “Tko si ti?” “Ja sam sirotica bez majke i oca.” “Kako si završila u mom dvorcu?” “Našli su me u deblu, visosti.” “Hmm. A odakle ti ovaj prsten?” “Ne znam ja ništa ni o kakvom prstenu, vaše veličanstvo.” Kralj pomisli da vjerojatno nije naročito bistra te joj reče da može ići. Nakon nekog vremena ponovno se održavao bal i, kao i prošli put, Svekrzna je zamolila kuhara da je pusti gore, da nakratko pogleda. “U redu”, rekao je. “Pola sata, ne više. A onda se vrati ovamo i skuhaj onu juhu koju kralj toliko voli.” Svekrzna otrča u svoju rupu pod stubama, na brzinu se opra i obuče haljinu srebrnu kao mjesečina. Popela se u plesnu dvoranu, a kralj ju je smjesta zapazio u mnoštvu plesača, jer bila je još ljepša nego prvi put. Otplesali su zajedno jedan ples, a kralju se činilo da je trajao samo tren, jer ona je odmah potom nestala. Otrčala je dolje u svoju rupu pod stubama, pospremila haljinu i ponovno postala Svekrzna prije nego što je požurila u kuhinju skuhati juhu. Dok je kuhar gore promatrao plesače, ona je u zdjelu stavila sićušni zlatni kolovrat i ulila juhu preko njega. I kao i prvi put, kralj ga je našao i poslao po kuhara, a kuhar je priznao da je juhu opet skuhala Svekrzna, tako da je kralj poslao po nju. “Moram priznati da me ti zbunjuješ”, rekao joj je. “Kaži mi još jednom odakle si došla.” “Iz šupljega debla, vaše veličanstvo.” Ne, pomisli, sirotica nije pri zdravoj pameti. Kakva šteta: ispod sve te prljavštine mogla bi biti ljupka. No očito nije ništa znala o malom zlatnom kolovratu, pa ju je pustio da ode. Kad je kralj priredio treći bal, sve je opet bilo isto. No u kuharu su se rodile sumnje i zato je rekao: “Mislim da si ti vještica, ti krzneno stvorenje. Svaki put staviš u juhu nešto zbog čega je kralju draža od moje.” Bio je, međutim, dobroćudan i pustio ju je da ode na kat i promatra dame i plemiće, kao i prije. Obukla je haljinu blistavu kao zvijezde i pohitala u plesnu dvoranu. Kralj nikad nije vidio takvu krasoticu i naložio je orkestru da odsvira vrlo dug ples, da dobije priliku razgovarati s njom. Bila mu je u naručju lagana kao svjetlo

zvijezda, ali vrlo je malo govorila; svejedno joj je uspio nataknuti prsten na prst a da ona ne primijeti. Kad je ples završio, isteklo je njezinih pola sata i zato je pokušala umaknuti. Došlo je do kratke razmirice jer ju je on htio zadržati, no ona je bila brža i otrčala je prije nego što ju je uspio zaustaviti. Kad se vratila u svoju rupu pod stubama, nije stigla skinuti haljinu, nego je samo prebacila krzneni ogrtač preko nje i zaprljala se, no u žurbi je zaboravila jedan prst, koji je ostao čist. Pohitala je skuhati juhu i dok je kuhar bio na katu, stavila je svoj zlatni kalem u zdjelu, kao i prije. Kralj je pronašao kalem, ali nije gubio vrijeme na kuhara, nego je odmah poslao po Svekrznu. Čim je ušla, zamijetio je onaj jedan bijeli prst, kao i prsten koji je nataknuo na njega dok su plesali. Uhvatio ju je za ruku i čvrsto je držao, a dok se pokušavala osloboditi, ogrtač joj se rastvorio i zvjezdana je haljina zablistala. Kralj je povukao kapuljaču ogrtača i zlatna joj se kosa spustila niz ramena; a zatim joj je posve svukao ogrtač i otkrio prelijepu kraljevnu s kojom je plesao prije nepunih pola sata. Kad su joj oprali lice i ruke, nitko nije mogao poreći da je ljepša od ijedne koja je ikada živjela na svijetu. “Bit ćeš moja najdraža bračna družica”, reče kralj. “I nikad se nećemo rastajati.” Nedugo potom proslavljeno je njihovo vjenčanje i sretno su živjeli do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 510B, Magareća koža Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dortchen Wild Slične priče: Giambattista Basile, Medvjedica (Il Pentamerone); Italo Calvino, Drvena Marija (Fiabe italiane); Charles Perrault, Magareća koža; Giovanni Francesco Straparola, Tebaldo (Le piacevoli notti) Ova priča izvrsno počinje: kralj obeća ženi da se nakon njezine smrti neće oženiti nijednom manje lijepom od nje, a onda se zaljubi u vlastitu kćer... Ali negdje na pola puta, kad kraljevna pobjegne, opsjednutom se ocu izgubi svaki trag; priča se posve promijeni i postane varijanta Pepeljuge (str. 102). A što je s temom rodoskvrnuća? Meni se čini da bijeg nije pravi način da se priča obračuna s nečim tako dramatičnim. To zaslužuje bolje razrješenje. U Straparolinoj verziji to se shvatilo, pa kralj Tebaldo nesmiljeno progoni kćer. Nadahnut time, priču koju su nam prenijela braća Grimm nastavio bih tako što bih dobroga kralja i njegovu novu bračnu družicu pustio da žive sretno i

dobiju dvoje djece. Jednoga bi dana u palaču došao trgovac s kutijom punom lijepih igračaka. Dao bi jednu igračku dječaku, drugu djevojčici, i rekao: “Podsjetite svoju majku na mene.” Djeca bi otrčala pokazati joj zlatni kolovrat, zlatni kalem. Uznemirena, naredila bi da joj dovedu tog trgovca, ali on bi iščezao. Sutradan bi bila nedjelja i ona bi ga spazila u gomili kad se kraljevska obitelj zaputi u katedralu. On bi je gledao i smješkao se i ne bi bilo nikakve sumnje: njezin otac. Prvi put bi priznala mužu kakav ju je užas nagnao da pobjegne od kuće i postane Svekrzna. On bi bio zgrožen i naredio bi potragu za tim trgovcem, da ga uhite. Navečer bi kraljica otišla na ispovijed, u strahu da na neki način snosi krivnju za očevu gnusnu požudu. Svećenik bi je uvjerio da je nedužna, ali da pogrešno sudi o ocu, čija je ljubav prema njoj čista i sveta. Osim toga, za ljubav između očeva i kćeri nalazi se potvrda u Svetom pismu, kao u slučaju... Ona bi mu tada prepoznala glas i potrčala dozivajući upomoć, ali shvatila bi da je zaključana, sama u crkvi sa svojim ocem. Njezini bi krici digli na noge stražu i oni bi razvalili vrata te zatekli lažnoga svećenika kako je pokušava napastovati. Na kraljevu bi zapovijed zlikovca objesili. Nakon pogubljenja odsjekli bi mu ruke i noge te ih zakopali odvojeno, u neposvećenu zemlju. Te bi se noći kraljica probudila iz nemirnih snova i shvatila da joj od zemlje prljavi prsti pipaju usne: očeva desna ruka. Sluđena od užasa, kriknula bi da probudi muža, ali tad bi otkrila da leži u krevetu kraj nje na rubu smrti gušenjem: očeva lijeva ruka. Nitko joj ne može pomoći, mora sama. Strgnula bi ruku sa svoga lica i bacila je u vatru, a zatim i drugu, s muževa vrata, pa bi dodala drva da se rasplamsaju i konačno raspadnu u pepeo. Mislim da bi to sasvim dobro ispalo.

31.

JORINDA I JORINGEL Nekoć davno bio drevan dvorac usred guste šume, a u njemu sama samcata živjela stara žena. Bila je moćna vještica. Svakog bi se dana preobrazila u mačku ili sovu i svake bi večeri ponovno poprimila ljudsko obličje. Znala je loviti ptice i druge životinje, koje bi zaklala i zatim ispekla te pojela. Kad bi se muškarac približio na stotinu koraka od dvorca, bacila bi čini na njega i nije se mogao pomaknuti sve dok ga ona ne oslobodi. No kad bi tako blizu prišla nevina djevojka, starica bi je pretvorila u pticu te je ugurala u krletku od vrbova pruća. Potom bi krletku odnijela u posebnu odaju u dvorcu, gdje je držala više od sedam tisuća drugih takvih ptica. Živjela je tada djevojka po imenu Jorinda, za koju su ljudi govorili da je najljepša u cijelome kraljevstvu. Bila je zaručena za pristala mladića po imenu Joringel. Uskoro su se trebali vjenčati i ništa im nije bilo draže nego biti zajedno. Jednoga su poslijepodneva htjeli biti nasamo i zato su otišli prošetati po šumi. “Moramo paziti da ne priđemo preblizu dvorcu”, rekao je Joringel. Večer je bila lijepa, sunce je toplo sjalo po deblima stabala na tamno-zelenoj pozadini guste šume, a grlice su sjetno gukale u krošnjama starih bukvi. Svako toliko Jorinda bi zaplakala, premda nije znala zašto. Sjela bi na sunce i uzdisala, a uzdisao je i Joringel. Bili su tužni kao da im se bliži smrt. Od te siline osjećaja nisu više znali gdje su i nisu mogli naći put kući. Kad sunce još nije sasvim zašlo, kad je bilo napola ispod a napola iznad planinskoga grebena, Joringel je u potrazi za pravim putom razgrnuo lišće grma i ugledao zid dvorca na samo nekoliko metara. Toliko se prepao da se zamalo onesvijestio. U istom je trenutku čuo da je Jorinda zapjevala: “S crven prstenom mi ptica tugu, tugu, tugu srica;

ptičice, crven je prsten, slatka grlice.. No nije dospjela završiti stih. Umjesto toga, Joringel je čuo slavuja kako pjeva svoju pjesmu i na svoj je užas vidio da slavuj doista sjedi na grani točno tamo gdje je maloprije stajala Jorinda. Ne samo to, nego je oko nje letjela sova zažarenih očiju. Triput ju je obletjela, uz povik: “Hu-huu! Hu-huu! Hu-huu!” A Joringel se tog trena skamenio. Nije se mogao micati, nije mogao ispustiti glasa, nije mogao čak ni zatreptati očima. Dotad se već gotovo posve smračilo. Sova je uletjela u žbunje i više je nije mogao vidjeti, no zatim je zašuštalo lišće i iz grmlja je izašla pogurena starica, oronula i žuta, krvavih crvenih očiju i kukasta nosa čiji je vrh gotovo dodirivao bradu. Promrmljala je nešto i ščepala slavuja s grane te ga odnijela. A Joringel nije mogao ni viknuti, ni jedan jedini mišić na tijelu pomaknuti. Slavuja više nije bilo. Nije dugo prošlo, a starica se vratila praznih ruku. Napuklim je staračkim glasom rekla: “Kad mjesečina padne u košaru, Zakijele, oslobodi ga.” I tog je trena Joringel osjetio kako mu se udovi opuštaju i ponovno se mogao micati. Bacio se pred staricom na koljena i zavapio: “Oh, molim vas, vratite mi moju Jorindu!” “Nikada!” reče vještica. “Nikada je nećeš dobiti.” Preklinjao je, glasno jecao, plakao, no ništa je nije moglo natjerati da se predomisli. Slušala je ona njega, ali ostavila ga je u suzama: “Oh, što će biti sa mnom?” Udaljio se od dvorca i put ga je nanio u selo gdje ga nitko nije poznavao. Našao je posao kao pastir i zato se ondje dugo zadržao. Često se vraćao do dvorca, gledao, ali nikad se nije približio. Jedne je noći usnio čudan san: sanjao je da je pronašao prekrasan crveni cvijet s biserom utaknutim usred latica. U snu je ubrao cvijet i odnio ga do dvorca, gdje je uspio otvoriti sva vrata i sve pletene krletke tako što bi ih samo taknuo cvijetom te je oslobodio i svoju Jorindu. Kad se ujutro probudio, smjesta je krenuo u potragu za cvijetom iz svoga sna. Osam je dana tražio i devetoga je pronašao cvijet crven kao krv, a među laticama je bila kap rose velika poput najljepšega bisera. S najvećom je pomnjom ubrao cvijet i zaputio se prema dvorcu. Kad je ušao u čarobni krug, ništa ga nije sputavalo, bez ikakve je smetnje došao sve do ulaza u dvorac. Ohrabren time, Joringel je cvijetom dodirnuo vrata i ona su se istog trena širom otvorila. Ušao je i zastao u turobnom dvorištu da oslušne odakle dopire ptičji pjev. Nije ga bilo teško čuti. Pratio je pjesmu ptica i ubrzo se zatekao u golemoj odaji,

gdje su se sve nalazile, u svojih sedam tisuća krletki. Vještica ih je upravo hranila i, kad je Joringel ušao, prestala je i okrenula se prema njemu, a od srdžbe je pljuvala i vrištala. Kletve su joj bile jezive, rigala je žuč i otrov preko smežuranih usana, ali ništa mu nije mogla, nije mu se mogla ni približiti dovoljno da ga ogrebe svojim pandžolikim noktima. Nije se obazirao, nego je otišao osloboditi ptice, jednu po jednu, i pitao se kako će samo naći svoju Jorindu među svima njima. No tad je primijetio da je starica uzela jednu krletku i da ide prema vratima. Skočio je na drugi kraj prostorije i krletku dotaknuo cvijetom, a ona se otvorila; zatim je i vješticu dotaknuo cvijetom, a ona je izgubila svu moć. Tamo je bila njegova Jorinda, lijepa kao i prije, bacila mu se oko vrata i čvrsto ga zagrlila. On je pustio i ostale ptice te su otišli kući, Joringel i njegova Jorinda, ubrzo su se vjenčali i dugi su niz godina sretno živjeli zajedno. *** Vrsta priče: ATU 405, Jorinda i Joringel Izvor: Mladost Heinricha Stillinga Johanna Heinricha Jung-Stillinga (Heinrich Stillings Jugend, 1777) Ovo je čudna iznimka, jer uopće nije poput narodne priče. Kao prvo, to je jedina Grimmova priča u kojoj opis prirode (“Večer je bila lijepa, sunce je toplo sjalo...”) nema druge svrhe osim opisivanja prirode; nadalje, ponašanje ljubavnika obilježeno je takvom pretjeranom osjećajnošću da može potjecati samo iz romantizma. Jednostavno ne ostavlja dojam narodne priče. Grimmov izvor za ovu priču dio je iz autobiografije Johanna Heinrichajunga (1740-1817), liječnika i Goetheova prijatelja, poznatijega pod pseudonimom Heinrich Stilling. Motiv potrage za cvijetom iz sna podsjeća na jedno od temeljnih djela njemačkoga romantizma, Novalisova Heinricha von Ofterdingena (1802). U to je vrijeme vladalo pravo ozračje za takvo što. Jorindu i Joringela moglo bi se preraditi i uvelike proširiti, no to bi pripovijest još više izmjestilo iz sfera narodne priče i postojano je premjestilo među fantastične romane. Što god učinili s njom, nikad je ne biste oslobodili tog mirisa literarnosti s kojim je rođena. Crven prsten u stihovima odnosi se na grličino oko, čija šarenica doista izgleda kao crven prsten.

32.

ŠESTORICA OBIŠLA SVIJET Bio jednom čovjek koji je bio vješt u svemu čega bi se prihvatio. Borio se u ratu i pokazao hrabrost, no kad je rat završio, otpravili su ga s tri novčiča i ništa više. “Čekaj malo”, rekao je. “Kakva je ovo plaća? Naći ću prave momke da mi pomognu, natjerat ću kralja da isprazni riznicu, samo čekaj pa da vidiš.” Gnjevan, otišao je u šumu. Nije daleko odmakao kad je vidio muškarca kako podiže šest stabala kao da su stabljike kukuruza. Vojnik mu se obrati: “Hoćeš li mi služiti i poći sa mnom?” “Naravno,” reče muškarac, “samo da odnesem mami ovaj snop granja.” Pa uze jedno deblo i omota ga oko ostalih, a zatim sve to prebaci preko ramena i odnese. Vratio se nedugo potom i krenuo sa svojim gospodarom, koji je rekao: “Nas ćemo dvojica sigurno obići svijet.” Nisu prešli velik komad puta kad su spazili lovca kako kleči na jednom koljenu i nišani, ali nisu uspjeli vidjeti u što. Vojnik upita: “Lovče, što to gađaš?” “Dvije milje odavde”, odgovori lovac, “muha sjedi na grani hrasta. Izbit ću joj lijevo oko.” “O, pođi sa mnom”, reče vojnik. “Ako se nas trojica udružimo, sigurno ćemo obići svijet.” Lovac je pristao i tako su krenuli dalje. Uskoro su došli do sedam vjetrenjača, čija su se krila neumorno okretala, premda nije bilo ni daška vjetra i ni list nije treperio u krošnjama. “Ma pazi ti to!” reče vojnik. “Nikad ništa slično nisam vidio. Što bi to moglo okretati krila vjetrenjača?” Produžio je s dvojicom slugu i dvije milje dalje naišli su na muškarca koji je sjedio u krošnji i začepio jednu nosnicu, a kroz drugu puhao.

“Što to radiš tamo gore?” upita vojnik. “Dvije milje niže uz cestu nalazi se sedam vjetrenjača. Okrećem im krila. Čudim se da ih niste vidjeli.” “O, pođi sa mnom”, reče vojnik. “Itekako smo ih vidjeli. S darom poput tvojeg, nas četvorica sigurno ćemo obići svijet.” Puhač prista. Hodali su dalje i nakon nekog vremena došli do muškarca koji je stajao na jednoj nozi, a druga mu je otkvačena ležala na zemlji kraj njega. “Čini se da si se udobno namjestio”, reče vojnik. “Malo se odmaraš, je li?” “Pa, vidiš, ja sam trkač. Brz sam, ne mogu si pomoći. S obje noge trčim brže nego što ptica leti.” “O, pođi sa mnom”, reče vojnik. “To je rijedak dar. Udruži snage s nama i sigurno ćemo obići svijet.” Trkač im se pridružio i naposljetku su došli do muškarca koji je nosio kapu okrenutu postrance, sa štitnikom iznad jednog uha. “Zašto tako nosiš kapu?” upita vojnik. “Izgledaš blesavo.” “Ah, postoji razlog za to”, reče muškarac. “Ako je naravnam, past će takav gust mraz, iznebuha, da će se ptice srušiti mrtve iz zraka.” “E pa, ne možemo pustiti da takav talent propadne”, reče vojnik. “Pridruži nam se i obići ćemo svijet, nego što nego da hoćemo.” Tako je krenuo s ostalima i uskoro su došli u grad u kojemu je kralj upravo svečano objavio: tko god se bude utrkivao s njegovom kćeri i pobijedio, oženit će se njome i naslijediti kraljevstvo. No izgubi li utrku, izgubit će i glavu. Vojnik pomisli da bi vrijedilo pokušati, pa ode kralju i reče: “Ja ulazim u utrku, vaše veličanstvo, pod uvjetom da jedan moj sluga trči umjesto mene.” “Kako hoćeš,” reče kralj, “ali pod jednim uvjetom. Ako izgubi, obojica ćete na stratište.” Dogovorili su pojedinosti utrke: svaki će trkač dobiti vrč, u kojemu će donijeti vode s udaljenog izvora, a pobjeđuje tko se prvi vrati. Kad je sve bilo spremno, vojnik je slugi prikopčao nogu i rekao mu: “Nigdje se ne zadržavaj. Sjeti se, i tvoja je glava u pitanju.” Trkač i kraljeva kći uzeli su svatko svoj vrč i krenuli. Nakon manje od minute, dok je kraljeva kći prešla tek kratku dionicu, trkača više nije bilo nigdje na vidiku. Začas je došao do izvora, napunio vrč i okrenuo se. Ali u povratku, na pola puta, pridrijemalo mu se, pa se ispružio i sklopio oči, a kao jastuk mu je poslužila konjska lubanja što je ležala na zemlji, da mu ne bude preudobno; nije htio predugo spavati i izgubiti utrku. U međuvremenu je kraljeva kći, koja je trčala mnogo bolje od običnih ljudi, došla do izvora. Napunila je vrč i smjesta krenula natrag te je ubrzo naišla na svog suparnika, koji je ležao i čvrsto spavao. “Protivnik mi se sam predao!” pomislila je i ispraznila njegov vrč prije nego

što je otrčala dalje. I sve bi bilo izgubljeno, da lovac nije slučajno stajao na zidinama dvorca i sve motrio svojim oštrim okom. “Kraljeva kći nas neće pobijediti!” viknuo je i napunio pušku, naciljao i izbio konjsku lubanju trkaču ispod glave, a ovaj se stresao i probudio. Trkač je sjeo, zažmirkao, i odmah je opazio da mu je vrč prazan i da ga je kialjeva kći prestigla. Ni trunke zabrinut, odjurio je natrag do izvora, ponovno napunio vrč i pohitao natrag u grad te je uspio poraziti kraljevu kćer s prednošću od deset minuta. “Taman sam malo protegnuo noge”, rekao je. “Prva polovica moje utrke teško bi se mogla nazvati trčanjem.” Kralju uopće nije bilo po volji da mu kći završi s običnim vojnikom, a kćeri se to sviđalo još manje; zato su se posavjetovali kako da se riješe i njega i njegovih drugova. Kralj naposljetku reče: “Ah! Sjetio sam se. Ne brini se, oni svoj dom sigurno više neće vidjeti.” Otišao je k šestorki i rekao: “Htio bih po svaku cijenu da se vi, momci, dobro zabavite. Jedite, pijte i veselite se!” Odveo ih je u sobu željeznog poda, a i vrata su bila od željeza i na prozorima su bile teške željezne rešetke. Nasred sobe stajao je stol, a na njemu poslužena veličanstvena gozba. Kralj reče: “Hajde, uđite i uživajte!” Čim su svi ušli, dao je navući zasun i zaključati vrata. Tad je poslao po kuhara i rekao mu da u sobi ispod naloži vatru, tako da se dobro rasplamsa, i da je održava sve dok željezo ne bude usijano. Kuhar ga je poslušao i nije dugo trebalo da šestorki za stolom postane vruće. Isprva su pomislili da je to od hrane, no kad je postalo još vrelije, a oni pokušali izaći iz sobe, otkrili su da su vrata zaključana i da su na prozorima rešetke. Tad su shvatili što je kralj naumio: htio ih je žive spaliti. “Samo nek proba”, reče čovjek s kapom postrance. “Prizvat ću takav mraz da će se ova vatra posramljena povući.” Pa je poravnao kapu i spustio se takav mraz da je vrućina odmah popustila, a hrana se na stolu zamrzavala. Nakon nekoliko sati, kralj pomisli da su sigurno već svi izgorjeli i mrtvi te dade otvoriti vrata, da provjeri; no našao ih je žive i zdrave. Zapravo, rekli su da bi rado izašli da se malo ugriju, jer unutra je tako hladno da se jelo zamrznulo i zalijepilo za tanjure. Kralj je bio gnjevan i sišao je naružiti kuhara. “Mislio sam da sam ti rekao da naložiš veliku vatru!” “I jesam, vaše veličanstvo, evo je, gledajte, bukti!” Kad je vidio kako vatra bjesni, shvatio je da još nije uspio nadmudriti šestorku i da sljedeći put mora pokušati s nečim domišljatijim. Stoga je razbijao glavu i konačno pomislio da je našao način da ih se riješi.

Rekao je vojniku: “Gle, ti si svjetski čovjek i zato budimo otvoreni. Ako ti dam dio svojega zlata, hoćeš li odustati od kraljevne i nestati?” “Pošteno”, reče vojnik. “Može ovako, da uzmem koliko god jedan od mojih slugu može ponijeti? Tada ću mahnuti kraljevni pa odosmo.” “Samo jedan sluga?” “Samo jedan. Dajte nam nekoliko tjedana, pa ćemo doći po zlato.” Kralj prista. Vojnik je okupio sve krojače u kraljevstvu i naložio im da sašiju divovsku vreću. Dva su im tjedna trebala, a kad je bila gotova, snagator, onaj koji je nosio stabla, prebacio ju je preko ramena i sa svojim gospodarom otišao kralju. Kralj je vidio da dolaze i rekao: “Tko je ta nevjerojatna momčina koja nosi golemu balu platna na ramenu? Blagi Bože, velika je kao zgra...” Odjednom je shvatio tko je taj čovjek. “O, ne!” pomisli. “To je sluga koji će nositi zlato, a ono je vreća u kojoj će ga odnijeti! Ne mogu vjerovati!” Kralj je naredio svojim rizničarima da donesu tonu zlata, uvjeren da to mora biti dovoljno. Bilo je potrebno šesnaest snažnih topnika da sve iznesu, ali snagator je jednom rukom ubacio zlato u vreću i rekao: “Ovo jedva da je dno pokrilo. Hajde, mrdnite se i donesite još htjeli bismo krenuti za dana.” Malo-pomalo, iznijeli su čitavu kraljevu riznicu, a snagator je sve pobacao u vreću. “Nije još ni napola puna!” rekao je. “Zasad ste donijeli samo mrvice. Hajde, nastavite!” I tako su morali poslati po sedam tisuća teretnih kola punih zlata iz čitavoga kraljevstva, a snagator ih je sve pobacao u vreću zajedno s volovima koji su ih dovukli. “Pa, nije sasvim puna, ali i to će biti dovoljno”, rekao je. “Nema smisla biti tako pohlepan.” Tad je u jednom zamahu prebacio vreću preko ramena i otišao sa svojim drugovima. Kralj je sve to promatrao i, kad je vidio kako sve bogatstvo njegova kraljevstva nestaje na leđima jednoga čovjeka, bila je to kap koja je prelila čašu. “Pošaljite konjicu za njima!” zapovjedio je. “Neću to trpjeti. Vratite zlato!” Dvije najelitnije pukovnije sustigle su vojnika i njegove sluge, a zapovjednik je viknuo: “Ruke uvis! Spustite tu vreću zlata i odstupite, ili ćemo vas sasjeći na dronjke!” “Što on to govori?” reče puhač. “Ruke uvis? Sasjeći na dronjke? Da vidimo kako im se sviđa plesati po zraku.” Začepio je jednu nosnicu i puhnuo kroz drugu i začas su se svi konji i svi jahači zakovitlali u zraku kao da ih uragan bacaka amo i tamo i svakamo. Neki su poletjeli uvis, druge je razbacalo po grmlju, a jedan je narednik zavapio: “Milost! Milost!”

Bio je hrabar momak, devet puta ranjen u kraljevoj službi, i zato ga puhač i drugovi nisu htjeli ponižavati te su ga nježno spustili. “A sad se vrati i poruči kralju da može poslati koliko god pukovnija hoće,” rekao je puhač, “a ja ću ih sve natjerati da plešu među oblacima, kao što sam i ove tvoje.” Kad je primio poruku, kralj je rekao: “Ah, pustite ih. Meni je bilo dosta.” Tako se šestorka zaputila kući, podijelili su bogatstvo i sretno živjeli do kraja života. *** Vrsta priče: ATU 513A, Šestorica prešla cijeli svijet Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: A.N. Afanasjev, Sedam Semjona (Narodnye russkie skazki); Italo Calvino, Pet obješenjaka (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Šest slugu Priča o nadarenim suputnicima dobro podnosi brojne varijacije. Calvino je zabilježio posebno živopisnu verziju. Priča također vrlo dobro funkcionira na filmskom platnu, gdje su zapleti koji uključuju vrbovanje skupine stručnjaka za nemoguć zadatak često znali steći popularnost. Oceanovih jedanaest (red. Steven Soderbergh, 2001) samo je jedna uspješna verzija. Tako su to, na posve drukčiji način, i Dvanaestorica žigosanih (red. Robert Aldrich, 1967). Od oba je domišljatiji i šarmantniji francuski film Pakleni plan družine čudaka (red. Jean-Pierre Jeunet, 2009).

33.

KOCKAR IVO Bio jednom čovjek po imenu Ivo koji je bio lud za kockanjem, toliko da su ga svi koji su ga poznavali zvali Kockar Ivo. Jednostavno nije mogao prestati kartati i kockati te je na kraju izgubio sve što je posjedovao, sve lonce i tave i stolove i stolce, krevet i sav ostali namještaj, a naposljetku i kuću. Večer prije nego što su vjerovnici trebali preuzeti vlasništvo nad kućom, Gospod Bog i sveti Petar banuli su mu na vrata i zamolili da ih primi na jednu noć. “Dobro mi došli,” reče Kockar Ivo, “ali morat ćete spavati na podu. Ni krevet mi nije ostao.” Gospod Bog reče da im to ne smeta, a za hranu će se, štoviše, sami pobrinuti. Sveti Petar dade Ivi tri groša i zamoli ga da ode u pekarnicu i kupi kruh. Drage je volje pošao, no putem je morao proći pored kuće gdje je inače kockao s družinom nitkova, kod kojih je završio najveći dio njegova imetka, a kad su ga vidjeli da prolazi, pozvali su ga: “Hej, Ivo! Započinjemo partiju! Hoćeš li se pridružiti?” “Ne mogu”, reče. “Ništa mi nije ostalo. A ova tri groša nisu moja.” “Nema veze. Čiji god bili, dobri su. Hajde!” Naravno da nije mogao odoljeti. Sve su to vrijeme Gospod Bog i sveti Petar čekali, a kako se Ivo nije vraćao, otišli su potražiti ga. Novac je dotad već nestao, a kad ih je spazio da dolaze, pravio se da traži novčiće u lokvi, nagnuo se nad nju i štapom premetao po vodi. No uzalud mu to: Gospod Bog je znao da je sve izgubio za kockarskim stolom. Sveti Petar dao mu je još tri groša, a budući da je znao da ga gledaju, ovaj put ih nije prokockao, nego je kupio kruh, kako su mu i rekli. Tad su se vratili u njegovu kuću, gdje su sjeli na pod da pojedu svoju večeru od samoga kruha. “Ivo, imaš li slučajno vina u kući?” upita Gospod Bog.

“Ne, Gospode, žao mi je što to moram reći. To je prvo što sam prokockao. Bačve su u podrumu prazne i suhe.” “Hajde, pogledaj”, reče Gospod Bog. “Mislim da ćeš dolje ipak naći vina.” “Ne, časna riječ, više sam nego jednom izvrnuo te bačve i, vjeruj mi, ni kap nije ostala.” “Ja mislim da bi vrijedilo pogledati”, reče Gospod Bog. Ivo je iz pristojnosti sišao i pogledao, kako mu je Gospod Bog rekao, i ostao je zabezeknut kad je otkrio da ne samo da još ima vina, nego je i vrhunsko. Osvrnuo se oko sebe da nađe nešto u čemu će ga odnijeti gore, isprao je paučinu iz stara emajliranog vrča i napunio ga do vrha. Tako su njih trojica sjedila dodajući vrč jedan drugome u krug; razgovarali su dok im se nije prispavalo, a onda su legli na počinak na gol drveni pod. Ujutro će Gospod Bog: “Čuj, Ivo, htio bih te nagraditi za tvoju gostoljubivost, pa ću ti dati tri dara. Što bi htio?” Gospod Bog je mislio da će Ivo tražiti zajamčeno mjesto u raju, ali ubrzo je shvatio da se prevario. “Gospode, baš velikodušno od Tebe. Htio bih špil karata koje uvijek dobivaju, par kocaka koje uvijek dobivaju i htio bih... mm... mm... da razmislim: htio bih stablo na kojem rastu sve vrste voća, tako je; i još nešto: tko god se popne na to stablo, da ne može sići ako mu ja to ne dopustim.” “Ah, dobro, vrlo dobro”, reče Gospod Bog, pucnu prstima te stvori karte i kocke. “A stablo?” upita Ivo. “Vani je, u tegli.” Pa Gospod Bog i sveti Petar pođoše svojim putem. Nakon toga, Ivo je kockao kao nikad prije. Dobivao je sve oklade i nije dugo prošlo, a on je posjedovao pola svijeta. Sveti Petar držao ga je na oku i rekao je Gospodu Bogu: “Gospode, ne možemo to dopustiti. Za koji dan bi cijeli svijet mogao biti njegov. Moramo poslati Smrt po njega.” To su i učinili. Kad je došla Smrt, Ivo je kao i obično bio za kockarskim stolom. “Ivo,” reče Smrt, “vrijeme je da prestaneš kockati. Zapravo, tvoje je vrijeme isteklo. Pođi sa mnom.” Ivo je u rukama upravo imao fleš karata i kad je osjetio kako su ga koščati prsti uhvatili za rame, podigao je pogled i ugledao Smrt te rekao: “O, to si ti. Evo me odmah, samo tren. Hoćeš li nam učiniti uslugu, molim te? Vani je stablo, ima krasnoga voća na njemu. Popni se i naberi malo da pojedemo putem.” I Smrt se popela na stablo i, naravno, nije mogla dolje. Ivo ju je ostavio tamo sedam godina i za to vrijeme nitko nije umro. Naposljetku sveti Petar reče Gospodu Bogu: “Gospode, ovo sad već predugo

traje. Moramo nešto poduzeti.” Gospod Bog se složio i rekao je Ivi da pusti Smrt sa stabla. Ivo je to, naravno, morao učiniti i Smrt mu je istog trena prišla i zadavila ga. I tako su krenuli na drugi svijet. Kad su došli, Ivo je otišao ravno na vrata raja i pokucao. “Tko je?” upita sveti Petar. “To sam ja, Kockar Ivo.” “Hajde, briši odavde. Ne misliš valjda da ćeš ući.” Zatim je otišao na vrata čistilišta i pokucao. “Tko je?” “Kockar Ivo.” “Odlazi. Imamo dovoljno svojih jada, ne treba nam kockanje da samo još više pogorša stvari.” Tako Ivo nije imao kamo nego u pakao, a kad je tamo pokucao na vrata, smjesta su ga pustili unutra. Kod kuće nije bilo nikoga osim Vraga glavom i svih ružnih vragova, jer zgodni su vrazi otišli poslom na zemlju. Čim je došao, Ivo je sjeo kartati. Vrag nije imao drugi ulog osim svojih ružnih vragova i oni su začas svi bili Ivini, jer je igrao kartama koje ne mogu izgubiti. Kad je na kartama dobio ružne vragove, odveo ih je sve u Hohenfurt, gdje se uzgaja hmelj. Povadili su sve motke za hmelj i popeli se do raja te ih podmetnuli pod zidine kao poluge i navalili. Zidine su počele popuštati, pa sveti Petar reče: “Gospode, morat ćemo ga pustiti unutra. Nemamo izbora.” I tako su ga pustili da uđe. No čim se našao unutra, Ivo je opet počeo kockati i uskoro se dizala takva graja povika i svađa među žiteljima raja da anđeli nisu mogli čuti vlastite misli. Sveti Petar opet je otišao Gospodu Bogu. “Gospode, meni je toga dosta”, rekao je. “Moramo ga izbaciti. Sve nas je izludio.” Pa su ga ščepali i zavitlali kroz vrata raja sve do zemlje. Duša mu se smrskala i sićušne su se krhotine razletjele na sve strane; zapravo, po jedna je u duši svakog danas živog kockara. *** Vrsta priče: ATU 330A, Kovačeve tri želje Izvor: priču je napisao i braći Grimm poslao Simon Sechter Simon Sechter, koji je prvobitno zabilježio ovu priču, bio je skladatelj i učitelj glazbe iz Weitre u Donjoj Austriji, a braća Grimm prenijela su je u dijalektalnoj

verziji u kojoj su je od njega i dobila: Is is emohl e Mon gewön, der hot ninx us g’spielt, und do hobend’n d’Leut nur in “Spielhansl” g’hoaßen, und wal er gor nit afg’hört zen spielen, se hot e san Haus und ullss vespielt. Filološki interes za varijetete njemačkoga jezika bio je braći Grimm jedan od prvih poticaja za prikupljanje narodnih priča. Moglo bi se raspravljati o tome trebamo li i mi ovu priču, a možda i Ribara i njegovu ženu (str. 80) i Borovicu (str. 169), predstaviti u nekoj dijalektalnoj verziji, u pokušaju oponašanja njihova njemačkog oblika. Meni se čini, ako nekoga uistinu zanima taj aspekt jezika, vjerojatno će radije posegnuti za izvornikom nego za kakvim tegobnim pokušajem proizvodnje istog učinka, a većina čitatelja koji trebaju i žele prijevod radije će čitati verziju koja im postavlja što manje prepreka. O ovoj priči još treba reći da je odlikuju živost i žustrost i da je smiješna u svojoj apsurdnosti.

34.

RASPJEVANA, SKAKUTAVA VUGA Nekoć davno bio čovjek koji se spremao na dug put. Prije polaska pitao je svoje tri kćeri što žele da im donese s puta. Najstarija kći htjela je bisere, druga je tražila dijamante, a najmlađa je rekla: “Dragi oče, ja bih voljela raspjevanu, skakutavu vugu.” Otac reče: “Uspijem li je naći, tvoja je.” Tad je izljubio sve tri i otputovao. Na putu je kupio bisere i dijamante za dvije starije kćeri, ali posvuda je bezuspješno tragao za raspjevanom, skakutavom vugom. Nesretan je bio zbog toga, jer najmlađa je kći bila njegova miljenica. Slučaj je htio da ga put vodi kroz šumu nasred koje se uzdizao veleban dvorac. U blizini dvorca raslo je stablo, a navrh stabla bila je vuga, pjevala je i skakutala. “Ti si točno to što želim”, rekao je i naložio svome slugi da se popne na drvo i uhvati ptičicu. No čim je sluga prišao stablu, iz njegova je podnožja iskočio lav, stresao se i zarikao tako da je zadrhtao svaki list u krošnji. “Tko mi god pokuša oteti raspjevanu, skakutavu vugu,” zaurlao je lav, “pojest ću ga.” “Ispričavam se”, reče čovjek. “Nisam znao da je ptica vaša. Dajte da vam se odužim. Poštedite nam život i dat ću vam zlata.” “Meni od zlata nikakve koristi”, reče lav. “Hoću prvo što te dočeka kada dođeš kući. To mi obećaj i - tebi život, a tvojoj kćeri vuga.” Isprva je čovjek odbio. “Prva bi me mogla dočekati moja najmlađa kći”, reče. “Ona me najviše voli i svaki put istrči pozdraviti me kada dođem kući.” “Ali možda ne bude ona!” reče njegov sluga, koji se prepao. “Možda bude pas, ili mačka!”

Čovjek se dao nagovoriti. Uzeo je raspjevanu, skakutavu vugu i obećao lavu da će mu dati prvo što ga dočeka kada dođe kući. A kad je došao kući, tko ga je prvi došao pozdraviti nego njegova najmlađa, najdraža kći. Dotrčala je, poljubila ga i zagrlila, a kad je vidjela da joj je donio raspjevanu, skakutavu vugu, bila je izvan sebe od radosti. No njezin se otac nije mogao veseliti i zaplakao je. “Najdraže moje dijete,” rekao je, “tu sam pticu skupo platio. Da je dobijem, morao sam obećati da ću te dati divljem lavu, a kad te se domogne, rastrgat će te i pojesti.” Ispričao joj je što se dogodilo i zamolio je da ne ode k lavu, što god bilo. No ona ga je utješila i rekla: “Najdraži oče, moramo održati obećanje. Otići ću k njemu i umiriti ga, i vratit ću se živa i zdrava.” Ujutro joj je otac pokazao put i ona je puna povjerenja ušla u šumu. A lav je, zapravo, bio začarani kraljević. Danju su on i svi njegovi dvorjani poprimali lavlje obličje, ali noću su ponovno postajali ljudska bića. Kad je djevojka došla do dvorca, padala je noć i uljudno su je dočekali. Kraljević je bio naočit muškarac i njihovo je vjenčanje ubrzo proslavljeno uz veliku raskoš i veselje. Zbog čarolije kojom je bio zarobljen, dan bi prespavali, a noć sretno probdjeli. Jednog joj dana muž reče: “Sutra ti se udaje starija sestra i bit će gozba u kući tvojeg oca. Ako hoćeš, moji će te lavovi odvesti.” Odgovorila je da bi vrlo rado opet vidjela oca i tako se zaputila u pratnji lavova. Svi su se silno obradovali kad je došla, jer mislili su da je odavno rastrgana i mrtva, no ona im je ispričala sve o svojemu naočitom suprugu i zajedničkom životu. Ostala je do kraja svadbenoga slavlja, a potom se vratila u šumu. Kad se udavala i druga sestra, ponovno su je pozvali i ona je rekla lavu: “Ovaj put ne želim ići sama. Voljela bih da pođeš sa mnom.” Lav reče da bi to bilo krajnje opasno. Da na njega padne zraka svjetla, pa makar i svjetlo jedne jedine svijeće, pretvorio bi se u goluba i morao bi na sedam godina odletjeti s golubovima. “Oh, molim te, pođi sa mnom!” rekla je. “Ja ću te čuvati. Zaštitit ću te od svake zrake svjetla, obećavam.” Nagovorila ga je i krenuli su, a poveli su i svoje dijete. U očevoj je kući dala sagraditi posebnu prostoriju debelih zidova i bez prozora. Kad se upale svadbena svjetla, njezin je muž iz opreza trebao ostati u toj sobi; no graditelji su vrata napravili od neisušena drva i nakon što su postavljena, na jednome su mjestu napukla i otvorila se sićušna pukotina, koju nitko nije primijetio. Vjenčanje je održano u velikom veselju, a nakon toga povorka se iz crkve zaputila u kuću mladenkina oca. Baklje su plamtjele i svjetiljke su sjale, pa kad su prošli pored kraljevićeve sobe, jedna jedina zraka svjetla, tanahna kao vlas, probila se unutra i pala na njega. Zato kad je njegova žena došla po njega, nije ga

vidjela: zatekla je tamo samo bijela goluba. Golub reče: “Sedam godina moram letjeti svijetom. Ali svakih sedam koraka ispustit ću bijelo pero i kap krvi, da znaš kuda sam prošao. Budeš li slijedila trag, moći ćeš me spasiti.” Golub je izletio kroz vrata, a ona je smjesta krenula za njim. Kao što je i rekao, svakih sedam koraka pali bi bijelo pero i kap krvi da joj pokažu put. Slijedila ga je sve dalje i dalje, u bijeli svijet daleko od kuće. Nije mislila ni na što drugo, samo kako da ga prati, i zato nije skretala pogled i nije stala dok sedam godina nije gotovo isteklo. Cijelo se to vrijeme nadala da će ga uskoro spasiti, no bila je u krivu: jer jednoga dana, dok je i dalje uporno hodala, pero nije palo, a ni kap krvi. Podigla je pogled, ali golub je nestao. “Sad nema ljudskog bića koje bi mi moglo pomoći”, rekla je i popela se sve do sunca. “Sunce,” rekla je, “ti sjaš na sve planine i u sve provalije i pukotine. Jesi li vidjelo da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče sunce, “nisam vidjelo tvojega goluba, ali evo, dat ću ti ovu kutiju. Otvori je kad budeš u velikoj nevolji.” Zahvalila je suncu i produžila svojim putem, sve dok nije pala noć i zasjao mjesec. Rekla je mjesecu: “Mjeseče, ti cijelu noć sjaš na polja i na šume. Jesi li vidio da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče mjesec, “nisam vidio tvojega goluba, ali evo, dat ću ti ovo jaje. Razbij ga kad budeš u velikoj nevolji.” Zahvalila je mjesecu i produžila dalje. Podigao se noćni vjetar i zapuhao prema njoj, a ona mu je rekla: “Noćni vjetre, ti pušeš kroz krošnje svih stabala na svijetu. Jesi li vidio da je proletio moj mali bijeli golub?” “Ne,” reče noćni vjetar, “ja ga nisam vidio, ali pitat ću ostale vjetrove. Možda su ga oni vidjeli.” Obratio se istočnjaku i zapadnjaku, oni su dopuhali i rekli joj da nisu vidjeli nikakvoga goluba, ali onda je došao južni vjetar i rekao: “Da, vidio sam malog bijelog goluba. Letio je prema Crvenome moru. Ponovno je postao lav, jer sedam je godina isteklo, i sad se bori protiv zmije. Ali pazi, jer zmija je zapravo ukleta kraljevna.” Noćni joj je vjetar rekao: “Gle, dat ću ti savjet. Otiđi na Crveno more. Na desnoj ćeš obali vidjeti niz visokih trstika. Pozorno ih prebroji i odreži jedanaestu pa njome udari zmiju. Tad će je lav uspjeti pobijediti i oboje će ponovno postati ljudi. U blizini ćeš vidjeti grifona, koji živi kraj Crvenoga mora. Popni mu se na leđa sa svojim voljenim i on će vas preko mora odnijeti kući. I uzmi ovaj orah. Dok budete letjeli, kad se nađete nasred mora, ispusti ga i istog će trena niknuti visoko stablo oraha, da se grifon odmori na njemu. Ako se ne bude mogao odmoriti, neće biti u stanju odnijeti vas kući. Što god bilo, nemoj

izgubiti ovaj orah, inače ćete svi pasti u more i utopiti se.” I tako je otišla na Crveno more i zatekla sve točno kako joj je noćni vjetar opisao. Prebrojila je trstike, iščupala jedanaestu i njome udarila zmiju. Lav je odmah prisilio zmiju da ustukne, svladao ju je i, onog trena kad se zmija predala, oboje su opet postali ljudska bića. No prije nego što se lavova žena uspjela pomaknuti, kraljevna - bivša zmija zgrabila je kraljevića za ruku i povukla ga na grifonova leđa te su odletjeli. I tako je jadna putnica ponovno stajala tamo sama i napuštena. Morala je sjesti i zaplakati. No naposljetku je ipak smogla snage i rekla je: “Nastavit ću dalje tako dugo dok vjetar puše i pijetao kukuriče, sve dok ga opet ne nađem.” I krenula je na put. Dugo je, dugo putovala, sve dok nije konačno došla do dvorca gdje su lav-kraljević i zmija-kraljevna živjeli zajedno. Tamo je čula da bi se njihovo vjenčanje trebalo održati svaki čas. Rekla je: “Već će mi Bog pomoći”, pa je otvorila kutiju koju joj je dalo sunce. Unutra je bila zlatna haljina, koja je blistala sjajno kao i sunce samo. Obukla ju je i otišla u dvorac, a svi, pa i mladenka, bili su zadivljeni. Zapravo, mladenki se haljina toliko sviđala da ju je htjela nositi kao vjenčanicu te je upitala je li na prodaju. “Ni za zlato nit za hvalu,” reče djevojka, “već za krv i tijelo.” “A što to znači?” upita kraljevna. Djevojka je tražila da provede jednu noć u sobi u kojoj spava mladoženja. Mladenki se to uopće nije svidjelo, ali toliko je željela haljinu da je pristala. Ipak, rekla je kraljevićevu slugi da mu u napitak ulije sredstvo za spavanje. Te noći, nakon što je kraljević već zaspao, djevojku su odveli u njegovu sobu. Kad su zatvorili vrata, sjela je na krevet i šapnula mu: “Slijedila sam te sedam godina. Pitala sam za tebe sunce, mjesec i četiri vjetra, pomogla sam ti da pobijediš zmiju. Zar ćeš me posve zaboraviti?” No kraljević je tako čvrsto spavao da je pomislio kako je njezin šapat tek zavijanje vjetra među jelama. Kad je svanulo jutro, izveli su je iz njegove sobe i morala je predati zlatnu haljinu. Uvidjevši da joj naum nije uspio, rastužila se i izašla, sjela na livadu i zaplakala. No tad se sjetila jaja koje joj je dao mjesec. Sad je uistinu bila u velikoj nevolji i zato ga je razbila. Iz jaja je ispala kvočka s dvanaest pilića, svi do jednoga od zlata. Pilići su trčkarali uokolo i pijukali, a onda bi otrčali natrag k majci i sklonili joj se pod krila. Nije bilo dražesnijeg prizora na svijetu. Djevojka je ustala i povela ih ukrug po livadi, a oni su išli ispred nje, i šetali su tako sve dok se nije otvorio prozor na dvorcu i kroz njega se navirila mladenka. Toliko su joj se svidjeli da je, kao i prije, pitala jesu li na prodaju. “Ni za zlato nit za hvalu, već za krv i tijelo; pusti me da još jednu noć

prespavam u mladoženjinoj sobi.” Mladenka je pristala i namjeravala ju je nadmudriti kao i prethodne noći. Međutim, ovaj je put kraljević pitao svojega slugu kakvo je to mrmorenje i šuštanje čuo noću. Sluga je priznao da mu je mladenka naredila da kraljeviću stavi u čašu sredstvo za spavanje jer je ona sirotica htjela prespavati u njegovoj sobi. Kraljević reče: “E pa, noćas možeš napitak proliti kroz prozor.” Te su noći djevojku ponovno uveli, a ovaj put, kad je počela šaptati svoju priču, kraljević je odmah prepoznao glas svoje voljene žene i primio ju je u naručje. “Sad sam slobodan!” rekao je. “Kao da sam se probudio iz sna. Mislim da me kraljevna začarala kako bih te zaboravio. No Gospod je na vrijeme skinuo čini!” Oboje su se iskrali i krišom napustili dvorac, jer su se bojali mladenkina oca, koji je bio moćan čarobnjak. Pronašli su grifona i popeli mu se na leđa, a on je smjesta poletio da ih odnese kući. Na pola puta preko Crvenoga mora žena se sjetila ispustiti orah. Istog je trena izraslo visoko stablo oraha, a grifon se odmorio u njegovoj krošnji prije nego što je poletio dalje prema njihovoj kući. Tamo su zatekli svoje dijete, koje je u međuvremenu izraslo visoko i pristalo, i otad su živjeli sretno do smrti. *** Vrsta priče: ATU 425C, Ljepotica i zvijer Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dortchen Wild (Donekle) slične priče: Katharine M. Briggs, Tripera (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Belinda i čudovište (Fiabe italiane) Kao i kod mnogih drugih Grimmovih priča, i ovdje se postavlja pitanje: kakvo značenje ima raspjevana, skakutava vuga? Zašto iščezne iz priče čim je najmlađa kći dobije? Što je bilo s pticom? I postoji li veza između lava (Löwe) i dijalektalnog izraza kojim je likovi zovu (Löveneckerchen, a ne Lerche)? Kad bismo vugi dali više prostora u priči (što ne bi bilo naročito teško: mogla bi, primjerice, pratiti ženu na njezinu putovanju, odletjeti za nju do sunca i mjeseca, mogla bi potaknuti zmiju-kraljevnu da pogleda kroz prozor i vidi zlatnu kvočku i njezine piliće), trebali bismo imati jasnu predodžbu o odnosu između žene, lava i vuge. U priči kakva jest, nalazi se više nego jedan ključ.

35.

GUŠČARICA Živjela jednom stara kraljica kojoj je muž bio odavno mrtav. Imala je prelijepu kćer, a kad je kći odrasla, zarućena je za kraljevića koji je živio daleko. Uskoro je došlo vrijeme za vjenčanje i kći je morala u tuđinu, gdje je kraljeviću bio dom. Stara je kraljica pripremila za put svakojake skupocjenosti, zlatnine i srebrnine, krasnih pehara i rijetkoga dragog kamenja svih vrsta, svega što se priliči kraljevskome mirazu, jer iz sveg je srca voljela kćer. Dala joj je također sluškinju da jaše s njom i pobrine se da zdrava i čitava dođe do mladoženjine palače. Svaka je za put dobila svoga konja. Kraljevnin se konj zvao Falada i znao je govoriti. Kad je došlo vrijeme za polazak, stara je kraljica otišla u svoje odaje, uzela nož i zarezala si prst. Pustila je da tri kapi krvi padnu na bijel rupčić, dala ga je kćeri i rekla: “Drago moje dijete, dobro ovo čuvaj. Trebat će ti na putu.” Tad su se u tuzi oprostile. Kraljevna je rupčić pospremila u prsluk i zaputila se sa sluškinjom svome mladoženji. Nakon sata jahanja, kraljevna osjeti jaku žeđ te reče sluškinji: “Bi li mogla sjahati i u zlatnom peharu koji je kod tebe donijeti mi vode s potoka? Tako sam žedna da nešto moram popiti.” Sluškinja reče: “Uzmite si je sami. Ako ste žedni, možete se ispružiti nad potok i srkati. Ja vas neću dvoriti.” Kraljevna je bila tako žedna da je upravo to i učinila. Sluškinja joj nije dala ni da se posluži peharom. “Dragi Bože!” pomisli kraljevna, a tri kapi krvi odgovoriše: “Da ti majka za ovo zna, srce bi joj puklo.” No kraljevna je bila skromno stvorenje. Ništa nije rekla i ponovno je uzjahala svoga konja. Prejahale su još nekoliko milja, ali bio je vruć dan, sunce je pržilo i začas je opet ožednjela. Kad su došle do sljedećeg potoka, rekla je sluškinji: “Bi li

mi donijela vode u zlatnom peharu?” Zaboravila je kako joj se grubo sluškinja bila obratila. A sad je bila još bahatija: “Rekla sam vam, neću vas dvoriti. Ako ste žedni, sjašite i napijte se.” Kraljevna je opet sjahala i pila iz potoka. Pustila je koju suzu i pomislila: “Dragi Bože!” Ponovno tri kapi krvi nijemo odgovoriše: “Oh, da ti majka zna, srce bi joj prepuklo!” A dok se kraljevna naginjala nad potok i srkala vodu, rupčić joj je ispao iz prsluka i struja ga je odnijela. U svome jadu nije to ni primijetila, ali sluškinja je vidjela i zlurado se naslađivala. Znala je da je kraljevna sad slaba i nemoćna. Zato, kad je kraljevna htjela zajahati Faladu, sluškinja reče: “Što vam to pada na pamet? Nije to vaš konj. Sad je moj. I, zapravo, možete skinuti svu tu otmjenu odjeću i dati je meni. Vi možete obući ove moje otrcane prnje. Hajde, požurite.” Kraljevna ju je morala poslušati, da bi je sluškinja potom natjerala da prisegne svim svecima na nebu kako na kraljevskome dvoru o svemu tome neće ni pisnuti. Da je odbila na to se zakleti, sluškinja bi je na licu mjesta ubila. Ali Falada je sve vidio i dobro upamtio. I tako su, sluškinja na Faladi, a prava kraljevna na običnom kljusetu, nastavile dalje, sve dok nisu došle do kraljevske palače. Dočekali su ih s velikim veseljem, a kraljev im je sin izjurio ususret. Naravno, mislio je da je sluškinja njegova nevjesta te ju je spustio s konja i poveo u palaču, dok je prava kraljevna ostala vani. Stari je kralj pogledao kroz prozor i zamijetio ju je kako čeka u dvorištu; pomislio je kako je lijepa, kako su joj plemenite i nježne crte lica, pa je smjesta otišao u kraljevske odaje i pitao nevjestu za djevojku koja je došla s njom i koja stoji dolje u dvorištu. “Pokupila sam je putem, da imam društvo”, odgovori lažna nevjesta. “Dajte joj nekakvog posla, inače će samo ljenčariti.” Stari kralj, međutim, nije imao nikakvog posla za nju. “Možda bi mogla pomagati malom guščaru”, reče. Tako je prava nevjesta morala čuvati guske s malim guščarom, koji se zvao Konrad. Nedugo potom lažna nevjesta reče kraljevu sinu: “Najdraži mužu, voljela bih da učiniš nešto za mene.” “Naravno!” odvrati on. “Drage volje.” “Onda pozovi živodera da odrubi glavu konju na kojemu sam dojahala”, reče ona. “Ta mi je živina putem zadala gadnih muka.” Zapravo je, dakako, strepila da bi Falada mogao reći istinu o tome kako je postupila s kraljevnom. Što je on dulje bio na životu, to je veća opasnost prijetila da će istina izaći na vidjelo. Tako je sve dogovoreno i vjerni je Falada trebao umrijeti. Prava je kraljevna

to čula i potajice je živoderu obećala zlatnik, zauzvrat za malenu uslugu. Gradske su zidine imale više vrata, a ona je svakoga jutra tjerala guske kroz jedna velika i mračna. Zamolila je živodera da Faladinu glavu tamo objesi, da je može vidjeti kad bude prolazila onuda. Zivoder je pristao i postavio glavu na zidine uz vrata. Rano ujutro sljedećega dana, kad je s Konradom vodila jato gusaka kroz ta gradska vrata, u prolazu je rekla: “Oh, mrtav visiš, Falado moj jadni!” A glava odgovori: “Kraljevno, što pramenovi ti zlatni, da mati tvoja premila sve zna, srce bi joj puklo na dijela dva.” Kraljevna više ništa nije rekla i s Konradom je izvela guske iz grada, u polja. Kad su našli dobro mjesto, sjela je i raspustila kosu, koja je bila poput čistoga zlata. Konrad ju je volio promatrati kako to čini, posegnuo je i pokušao joj iščupati vlas ili dvije. Zato je rekla: “Konradu kapu uzmi, vjetre spretni, kad je ščepat boće, ti ga presretni, struje samo sve dalje nek je nose, dok ja tu ne razmrsim svoje kose.” Na to je zapuhao tako snažan vjetar da je Konradu odnio kapu i otpuhao je preko livade, bacao je gore-dolje, amo-tamo, sve dok je dječak konačno nije uspio uhvatiti. Dotad je kraljevna raščešljala kosu i uplela je u pletenicu pa je podigla i vezala u punđu, tako da nije bilo nijedne raspuštene vlasi koju bi Konrad mogao iščupati; zato se ozlovoljio i do kraja dana nije više prozborio ni riječi. Kad se spustila večer, potjerali su svoje jato natrag kući. Sutradan ujutro, dok su prolazili kroz vrata u gradskim zidinama, djevojka reče: “Oh, mrtav visiš, Falado moj jadni!” A glava odgovori:

“Kraljevno, što pramenovi ti zlatni, da mati tvoja premila sve zna, srce bi joj puklo na dijela dva.” Kad su došli na livadu, kraljevna je ponovno sjela raščešljati i uplesti kosu, a Konrad joj je ponovno pokušao iščupati vlas i ona je ponovno rekla: “Konradu kapu uzmi, vjetre spretni, kad je ščepat hoće, ti ga presretni, struje samo sve dalje nek je nose, dok ja tu ne razmrsim svoje kose.” Iznenada je zapuhao vjetar i ponovno je odnio kapu maloga Konrada te ga je natjerao na takvu jurnjavu gore-dolje po livadi da, kad je napokon uhvatio kapu, kraljevna je u međuvremenu uredila kosu i opet nije bilo vlasi koje bi joj mogao čupati. I tako su čuvali guske do večeri. Kad su se vratili u palaču, Konrad je otišao k starome kralju i rekao: “Ne želim više čuvati guske s tom djevojkom.” “Zašto ne?” upita stari kralj. “Ah, dodijava mi po cijele dane!” “Pa kako?” “Ujutro kad prolazimo kroz gradska vrata razgovara s glavom onog starog kljuseta koja visi ondje. Kaže: ‘Oh, mrtav visiš, Falado moj jadni!’A glava kaže: ‘Kraljevno, što pramenovi ti zlatni, da mati tvoja premila sve zna, srce bi joj puklo na dijela dva!” Konrad je zatim ispričao kralju što se događa na livadi i kako djevojka prizove vjetar da mu kapu vitla zrakom. “Sutra pođi s njom kao i inače”, reče stari kralj. “A ja ću motriti.” I tako se stari kralj ujutro ogrnuo plaštom te sjeo uz gradska vrata i čuo kraljevnu kako razgovara s Faladinom glavom. Potom ih je neprimjetno slijedio do livade i sakrio se u žbunje, da vidi što će biti. Baš kao što mu je Konrad rekao, guščarica je prizvala vjetar, koji je otpuhao Konradovu kapu preko livade, da bi ona tad raspustila svoju prekrasnu zlatnu kosu i nanovo je uplela. Kralj je sve vidio i otišao natrag u palaču. Kad se guščarica navečer vratila, pozvao ju je k sebi i upitao je zašto sve to čini. “Ne smijem vam reći”, odgovorila je. “To je tajna. Nikome ne smijem reći. Morala sam se zakleti svim svecima na nebu da neću reći ni riječi o tome. Da nisam prisegnula, bila bih mrtva.” Stari ju je kralj pokušao nagovoriti, ali nije se predomislila. Ni za što na

svijetu ne bi pogazila danu riječ. Naposljetku je on rekao: “Znaš što, nemoj svoje jade povjeriti meni, povjeri ih onoj željeznoj peći tamo u kutu. Tako ćeš održati riječ, a istodobno olakšati dušu.” I tako se zavukla u peć i zaplakala, a ubrzo je istresla sve što joj je na srcu. “Sjedim ovdje sama samcata, svi su me napustili, a ja sam kraljevska kći. Prijetvorna me sluškinja prisilila da zamijenim odjeću s njom i zauzela je moje mjesto nevjeste. A ja sad moram raditi i na livadi čuvati guske. Da mati moja premila sve zna, srce bi joj puklo na dijela dva.” Stari je kralj stajao vani kraj dimnjaka, tako da je čuo sve što je rekla. Vratio se u sobu i rekao joj da izađe iz peći. Dao je da je obuku u kraljevsko ruho i bila je prava divota vidjeti kako je lijepa. Tad stari kralj pozva k sebi sina i objasni da se njegova nevjesta na prijevaru udala za njega, jer nije nikakva kraljevna, nego obična sluškinja. Njegova je prava nevjesta sada tu, a bila je guščarica. Kad je kraljev sin vidio kako je ljupka prava nevjesta i kad je saznao kako se čestito ponijela, beskrajno se obradovao. Dali su da se priredi raskošna gozba, na koju su pozvali cijeli dvor i sve svoje dobre prijatelje. Na čelu stola sjedio je kraljević, s jedne mu je strane bila lažna nevjesta, a s druge prava. Sluškinja je nasjela i ništa nije slutila, jer nije prepoznala kraljevnu lijepo odjevenu. Nakon jela i pića, kad su svi bili dobro raspoloženi, stari je kralj lažnoj nevjesti postavio zagonetku: kakvu bi kaznu zaslužio netko tko bi se ovako ponio prema svojoj gospodarici? Tad je ispričao cijelu priču i, kad je završio, ponovno je upitao: “Kakvu presudu zaslužuje takva osoba?” Lažna nevjesta reče: “Ne zaslužuje ništa drugo nego da je svuku dogola i stave u bačvu okovanu iznutra oštrim čavlima. Trebalo bi zatim upregnuti dva bijela konja da je vuku ulicama dok ne umre.” “To si ti”, reče stari kralj. “Sama si sebi presudila. Sve što si rekla, tebi će se dogoditi.” A nakon što je presuda izvršena, kraljev se sin oženio svojom pravom nevjestom i vladali su svojim kraljevstvom u miru i sreći. *** Vrsta priče: ATU 533, Konjska glava koja govori Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: Giambattista Basile, Dvije pogače (Il Pentamerone); Katharine M. Briggs, Rosival i Lilian (Folk Tales of Britain)

Jadni Falada! Zaslužio je bolju sudbinu. Mogli bismo također pomisliti da je zaslužio važniju ulogu u priči. Da se prije oglasio, možda se njegova gospodarica ne bi tako loše provela. A koliko god kraljevna-guščarica dobra i lijepa nedvojbeno bila, mora na ime poduzetnosti i odlučnosti drugo mjesto prepustiti zloj sluškinji, koja zaslužuje dulju priču. Teško je pripovjedaču stvoriti zanimljiv lik od krotke i popustljive žrtve, koja se nijednom ne posvađa i ne usprotivi; no, s druge strane, ovo nije roman. Ime Falada, ali s dvostrukim L, upotrijebio je njemački romanopisac Rudolf Ditzen (1893-1947), koji je napisao Svatko umire sam (Jeder stirbt fur sich allein, 1947) pod umjetničkim imenom Hans Fallada.

36.

MEDVJEĐA KOŽA Bio jednom mladić koji je pristupio vojsci, hrabro se borio i uvijek bio u prvim redovima kad su pljuštali usijani metci. Tako dugo dok je bilo rata, dobro mu je išlo, no kad je potpisan mir, otpustili su ga. Satnik mu je rekao da može kamo god hoće. Roditelji su mu bili mrtvi, više nije imao dom i zato je otišao k braći i zamolio da živi s njima dok ne izbije novi rat. No njegova su braća bila tvrda srca: “Što se nas tiču tvoje nevolje? Ne trebamo te ovdje. Briši odavde i snađi se sam.” Jedino što je vojniku još ostalo bila je njegova mušketa, pa ju je stavio na rame i zaputio se u svijet. Uskoro je došao do velike pustopoljine, na kojoj se nije imalo što vidjeti, osim kruga stabala. Sjeo je pod njih, razmišljao o vlastitoj sudbini i žalio samoga sebe. “Nemam novca ni budućnosti”, pomislio je. “Znam jedino ratovati, ali ako svi žele samo mir, od mene nikakve koristi. Vjerojatno ću umrijeti od gladi.” Odjednom je začuo šuštanje, a kad se osvrnuo oko sebe da vidi što je to, ugledao je čudna muškarca. Nosio je otmjenu zelenu jaknu i djelovao je savršeno pristojno, ako se zanemari odvratno, veliko konjsko kopito kojim mu je završavala jedna noga. “Znam što želiš,” rekao je vojniku, “i možeš sve to dobiti, zlata i posjeda koliko te volja, ali najprije mi moraš pokazati koliko si hrabar. Neću dati svoj novac nekome tko pobjegne na prvi znak opasnosti.” “Pa vojnik sam, i posao mi je da se ničega ne bojim. Ali možeš me iskušati ako hoćeš.” “U redu,” reče muškarac, “pogledaj iza sebe.” Vojnik se okrenu i ugleda golema medvjeda kako juri prema njemu i bijesno reži. “Oho,” reče vojnik, “da te malo zagolicam po gubici, gadna beštijo. Pa da

vidimo hoće li ti biti do režanja nakon toga.” Uperio je mušketu u medvjeda i ispalio hitac. Pogodio ga je u njušku i medvjed se istog trena srušio. “Vidim da ti hrabrosti ne nedostaje,” reče stranac, “ali još nisam završio. Imam još jedan uvjet.” “Samo da mi ne pokvari izglede za raj”, reče vojnik, koji je itekako dobro znao tko je stranac. “Ako je to na kocki, ne želim imati ništa s tim.” “Pa, to ćemo još vidjeti”, reče stranac. “Evo što moraš: sljedećih se sedam godina ne smiješ oprati, počešljati, odrezati nokte niti pomoliti se Bogu. Dat ću ti jaknu i plašt koje ćeš nositi svih sedam godina. Ali ako u međuvremenu umreš, moj si, jasno? Ako preživiš, slobodan si, a k tome, ne zaboravi, i bogat, dok si živ.” Vojnik razmisli. Na ratištu je gledao smrti u oči toliko puta da je bio naviknut na opasnost, ali siromaštvo je bilo nešto drugo. Odlučio je prihvatiti đavolju ponudu. Vrag je skinuo svoju zelenu jaknu i pružio je vojniku s riječima: “Posegneš li rukom u džep dok nosiš ovu jaknu, uvijek ćeš izvući punu šaku novca.” Vrag je potom odrao medvjeda i rekao: “Moraš se ogrnuti ovom medvjeđom kožom kao plaštom, a moraš i spavati u njoj i ne smiješ leći u drugu postelju. I moraš nositi ime Medvjeđa Koža.” Izgovorivši to, Vrag je nestao. Vojnik je obukao jaknu, posegnuo u džep i otkrio da je Vrag govorio istinu. Ogrnuo se medvjeđom kožom kao plaštom i započeo sa svojim lutanjima. Išao je kamo god mu se prohtjelo, činio je što god mu je bilo po volji i trošio koliko god je našao u džepu. Prve je godine još nekako izgledao, ali tijekom druge več se počeo pretvarati u nakazu. Lice mu je bilo gotovo posve obraslo dugačkom i neurednom bradom, kosa mu je bila zamršena i zapletena, prsti su mu završavali pandžama i bio je tako prljav, da ste mu potočarku posijali na licu, proklijala bi i niknula. Tko god bi ga vidio, protrnuo bi ili pobjegao. Međutim, stalno je sirotinji davao novac da se mole da sedam godina ostane živ, a s obzirom na to da je za sve što je poželio plaćao punu cijenu i odmah, uvijek je uspijevao naći krov nad glavom. Tijekom četvrte godine lutanja došao je do nekog svratišta. Vlasnik ga nije htio primiti i odbio je čak pustiti ga u staju, da ne prestraši konje. No kad je Medvjeđa Koža posegnuo u džep i izvukao punu šaku novca, gostioničar je malo popustio i dopustio mu da prenoći u dograđenom dijelu u dvorištu, pod uvjetom da se ne pokazuje. Jedne je večeri sjedio ondje sam i žarko želio da je njegovih sedam godina već isteklo, kad je začuo kako netko jeca od muke u susjednoj sobi. Medvjeđa Koža bio je čovjek dobra srca i htio je pomoći, pa je otvorio vrata i ugledao starca kako gorko plače i udara šakom o šaku. Čim je spazio Medvjeđu Kožu,

starac je s naporom ustao i pokušao pobjeći, no zaustavio se na zvuk ljudskoga glasa i dopustio nakazi da mu se obrati. Medvjeđa Koža blago se obratio starcu i nagovorio ga da opet sjedne i kaže mu što ga muči. Kako se činilo, postupno je izgubio sav svoj novac i sad je sa svojim kćerima bio na rubu da umre od gladi. Nije mogao platiti račun vlasniku svratišta i bio je siguran da će u zatvor. “Ako je novac sva nevolja,” reče Medvjeđa Koža, “ja imam dovoljno da vam pomognem.” Pozvao je gostioničara i platio račun, a zatim je starcu džep napunio zlatom. Shvativši da je svim njegovim jadima došao kraj, starac nije znao kako da zahvali svom neobičnom dobročinitelju. “Pođi sa mnom kući”, rekao je. “Dođi i upoznaj moje kćeri. Sve su čudesno lijepe i jednu od njih izabrat ćeš za ženu. Kad čuju što si učinio za mene, neće te odbiti. Izgledaš pomalo, pa, ekscentrično, ali koju god da odabereš, začas će se pobrinuti da budeš čist i uredan.” Medvjeđoj Koži svidjelo se to što je čuo o kćerima te je otišao sa starcem njegovoj kući. No kad ga je najstarija kći ugledala, vrisnula je i pobjegla. Druga ga je kći odmjerila od glave do pete i rekla: “Očekuješ da se udam za ovako nešto? Uopće ne izgleda kao čovjek. Prije bih se udala za onog medvjeda kojeg su jednom doveli ovamo, sjećaš se, obrijali su mu krzno i navukli mu husarsku uniformu i bijele rukavice. Na njega bih se mogla naviknuti.” Najmlađa je kći, međutim, rekla: “Dragi oče, sigurno je dobar čovjek, kad ti je tako pomogao. A ako si mu obećao nevjestu, spremna sam održati riječ koju si dao.” Šteta što je Medvjeđoj Koži lice bilo prekriveno bradom i prljavštinom, jer inače bi otac i kći vidjeli kako mu je radosno srce poskočilo na te riječi. Skinuo je prsten s ruke, prepolovio ga i dao joj jednu polovicu, a drugu je zadržao za sebe. Na svoju je polovicu napisao njezino ime, a svoje ime na njezinu i zamolio ju je da je dobro čuva. “Sad moram krenuti”, rekao je. “Preostale su mi još tri godine lutanja. Ako se nakon toga ne vratim, slobodna si, jer to znači da sam mrtav. Ali nadam se da ćeš se moliti Bogu da me održi na životu.” Jadna se nevjesta zavila u crninu, a kad bi pomislila na svog budućeg mladoženju, suze bi joj navrle na oči. Sljedeće tri godine od sestara je dobila samo prijezir i podrugivanje. “Radije pripazi”, govorila je starija sestra. “Ako mu daš ruku, zdrobit će je u svojoj šapi.” “Samo oprezno,” govorila je druga sestra, “medvjedi vole slatko. Ako mu se svidiš, za tren oka će te progutati.” “I bolje ti je da ga slušaš. Ne bih ti htjela biti u koži kad zareži.” “Ali na svadbi će biti zabavno. Medvjedi su dobri plesači.”

Buduća mladenka nije ništa odgovarala i nije dopuštala da je uzrujaju. A Medvjeđa Koža lutao je diljem svijeta, posvuda je činio dobro, gdje god je mogao, i velikodušno je davao sirotinji, kako bi se molili za njega. Konačno, u zoru posljednjega dana sedam godina, vratio se na pustopoljinu i sjeo pod stabla u krugu. Ubrzo je počeo zavijati vjetar i Vrag se opet pojavio ondje i mrko ga je gledao. “Evo ti tvoja jakna”, rekao je i dobacio Medvjeđoj Koži njegovu staru jaknu. “A sad mi vrati moju zelenu.” “Polako”, reče Medvjeđa Koža. “Kao prvo, oprat ćeš me. Hoću četiri kade pune vode, od vrele do mlake, i četiri vrste sapuna, od onog žutog kojim ribaju podove do najfinijeg pariškog savon de luxe. A kad smo kod šampona, hoću više vrsta, od onog kojim peru konje do najblažih s mirisom lavande. I hoću demižonku kolonjske vode.” Htio-ne htio, Vrag je morao donijeti vode, sapuna i svakakvih kozmetičkih proizvoda te oprati Medvjeđu Kožu od glave do pete, ošišati ga, uredno počešljati, obrijati mu bradu i odrezati nokte. Nakon toga, Medvjeđa Koža opet je izgledao kao pristao vojnik; zapravo, bio je zgodniji nego ikad. Kad je Vrag nestao ogorčeno gunđajući, Medvjeđu Kožu preplavila je radost. Dugačkim je koracima pohitao u grad, kupio kaput od sjajnoga baršuna, unajmio kočiju koju su vukla četiri bijela konja i odvezao se do kuće svoje nevjeste. Naravno, nitko ga nije prepoznao. Otac je pretpostavio da je neki ugledni časnik, u najmanju ruku pukovnik, i odveo ga je u blagovaonicu, gdje su sjedile njegove kćeri. Vojnik je sjeo između dviju starijih. Salijetale su ga da je to bilo pravo čudo. Točile su mu vino, birale najslasnije zalogaje da mu ih stave na tanjur, očijukale su i hihotale se i mislile kako nikad nisu vidjele zgodnijeg muškarca. Ali najmlađa mu je kći sjedila nasuprot, nije podizala pogled i nije prozborila ni riječ. Medvjeđa Koža upitao je oca bi li mu dopustio da jednu od njegovih kćeri izabere za ženu. Dvije starije kćeri na to su skočile od stola i odjurile svaka u svoju sobu da odjenu najljepše haljine. Svaka je za sebe mislila da Medvjeđa Koža baš nju hoće. Čim je ostao sam sa svojom zaručnicom, gost je izvukao svoju polovicu prelomljenog prstena i ispustio je u čašu vina, koju je dodao djevojci preko stola. Ona je prihvatila i popila vino, a kad je na dnu čaše pronašla pola prstena, srce joj je brže zakucalo i izvukla je drugu polovicu, koju je nosila na vrpci oko vrata, te ih je spojila. Dvije su polovice savršeno pristajale. Stranac reče: “Ja sam tvoj mladoženja, kojega si upoznala kao Medvjeđu Kožu. Milošću Božjom ponovno sam zadobio svoje čisto ljudsko obličje.” Zagrlio ju je i strastveno poljubio. A u tom su trenutku ušle druge dvije

sestre, napirlitane od glave do pete, i kad su vidjele Medvjeđu Kožu i svoju sestru zajedno te shvatile tko je on i što se dogodilo, izbezumile su se od gnjeva. Istrčale su iz kuće, jedna se utopila u bunaru, a druga se objesila za granu stabla. Te se večeri s vrata začulo kucanje. Medvjeđa je Koža otvorio, a tamo je stajao Vrag u svojoj zelenoj jakni. “Što hoćeš?” upita Medvjeđa Koža. “Samo sam ti došao zahvaliti. Sad imam dvije duše da se poigram, umjesto tvoje jedne.” *** Vrsta priče: ATU 361, Medvjeđa Koža Izvor: priča koju je braći Grimm ispričala obitelj von Haxthausen i pripovijest O podrijetlu imena Medvjeđa Koža (Vom Ursprungdes Namens Barnhauter, 1670) Hansa Jakoba Christoffela von Grimmelshausena Slične priče: Katharine M. Briggs, Kaput (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Vražje gaće (Fiabe italiane) Za Vraga uistinu neobična pogodba. Sigurno mora biti jednostavnijih i jeftinijih načina da se dođe do vojničke duše. Međutim, vojnik je pobožan i milosrdan momak te ga vjerojatno ne bi bilo lako zavesti na uobičajen đavolski način. Prokletstvo koje snađe dvije sestre čini se nesmiljenim, no, na kraju krajeva, treba uračunati sve one duge godine izrugivanja. Calvinova je verzija bogata i maštovita. Od njega sam posudio zamisao da sama voda ne bi bila dovoljna da se spere sedam godina prljavštine.

37.

DVA SUPUTNIKA Planina i dolina nikad neće jedna k drugoj, ali ljudski potomci, i dobri i loši, stalno sreću jedni druge. Zbilo se tako da su se jednom na svojim putovanjima sreli postolar i krojač. Krojač je bio pristao momčić, uvijek vedar i veseo. Vidio je kako mu postolar dolazi ususret s druge strane ceste, a budući da je po naprtnjači prepoznao što mu je zanat, zapjevao je peckavu pjesmicu: “Šav do šava, čvrst je končić, ali zabij još i čavlić...” Postolar, međutim, nije znao prihvatiti šalu. Namrgodio se i priprijetio šakom. Krojač se nasmijao i dodao mu svoju bocu rakije. “Evo, gucni malo”, rekao je. “Nisam mislio ništa loše. Hajde, jednom ljutom speri ljutnju.” Postolar je strusio pola boce, pa se i njemu počelo u očima razvedravati. Vratio je bocu i rekao: “Dobra kapljica. O pijančevanju se zna naklapati, ali na opaku žeđ se baš i ne troše riječi. Hoćemo li zajedno dio puta?” “Meni odgovara,” reče krojač, “ako ti nemaš ništa protiv obilaska velikih gradova, gdje posla ima u izobilju.” “To je i meni bilo na umu. Nema čovjek što zaraditi u manjim mjestima, a na selu ljudi ionako radije hodaju bosi.” Tako su nastavili zajedno, nogu pred nogu, kao lasice po snijegu. Vremena su imali napretek, ali hrane malo. Kad god bi došli do nekoga grada, potražili bi posla, a buduči da je krojač bio srdačan momčić rumenih obraza, lako je pronalazio posao i, ako mu se posrećilo, dobio bi na odlasku i poljubac od gazdine kćeri, za sretan put. A kad bi se opet sastao s postolarom, uvijek je on, krojač, imao puniji džep.

Postolar, zlovoljni klipan, namrgodio bi se i rekao: “Što je veća bitanga, to je više sreće.” No krojač bi se samo nasmijao i još glasnije zapjevao te podijelio to što ima sa suputnikom. Kad god je imao novca u džepu, naručio bi kakvo ukusno jelo i lupnuo po stolu tako da čaše zaplešu. “Kako došlo, tako prošlo”, to je bilo načelo kojim se on vodio. Nakon što su već neko vrijeme putovali, došli su do velike šume. Dvije su staze kroz nju vodile do prijestolnice, no jednom je trebalo dva dana hoda, a drugom sedam, samo što oni nisu znali koja je koja. Sjeli su pod hrast i porazgovarali o tome. Trebaju li ponijeti namirnica za sedam dana, ili samo za dva? “Budi uvijek spreman na najgore”, reče postolar. “Ja ću ponijeti dovoljno kruha za cijeli tjedan.” “Molim?” reče krojač. “Vući sav taj kruh sa sobom kao tegleća marva, pa da ne mogu uživati u krajoliku? Ja sigurno neću. Ja ću se kao i uvijek uzdati u Boga. Novac mi jednako vrijedi i ljeti i zimi, ali ne i kruh: kad je vruće, samo se još brže sasuši i zapljesnivi. Zašto ne bismo pronašli pravi put? Jedan od dva, tu su izgledi prilično dobri, kad bolje razmisliš. Ne, ja ću ponijeti kruha za dva dana, to će biti sasvim dovoljno.” Tako su kupili svatko svoj kruh, koliko je tko htio ponijeti, te su krenuli u šumu. U podnožju drveća bilo je tiho kao u crkvi. Nije bilo ni povjetarca, ni žubora potoka, ni ptičjega pjeva, pa čak se ni jedna jedina zraka sunca nije uspjela probiti kroz guste krošnje. Postolar nije ni riječi prozborio. Samo se vukao naprijed s kruhom, koji mu je bio sve teži i teži na leđima, dok mu se znoj slijevao niz kiselo i smrknuto lice. Krojač, naprotiv, nije mogao biti veseliji. Smijao se, pjevao, išao naprijed poskakujući u hodu, pa je i zasvirao na vlati trave. Mislio je: “Bogu je gore na nebu sigurno drago vidjeti me ovako sretna.” Putovali su tako dva dana. Trećega dana, međutim, još su bili duboko u šumi, a krojač je pojeo sav svoj kruh. Nije više bio onako veseo, ali nije se obeshrabrio, uzdao se u Boga i u svoju sreću. Navečer trećega dana legao je gladan, da bi ujutro ustao još gladniji. Četvrti je dan prošao jednako i navečer je krojač morao sjediti i gledati postolara kako dobro večera zahvaljujući svojim zalihama. Krojač ga je zamolio krišku kruha, a postolar mu se samo nasmijao u lice i rekao: “Oduvijek ti je samo do pjesme i izigravaš budalu. Sad vidiš kamo to vodi. Ptice koje ujutro prerano zapjevaju jastreb ulovi prije nego padne noć.” Bio je uistinu nemilosrdan. Petoga je jutra jadni krojač jedva stajao na nogama, a glas mu se sveo na graktanje. Nestalo mu je rumenila iz obraza i sad su bili bijeli kao kreda, a oči su mu, naprotiv, bile crvene. Tad postolar reče: “Eto, sad si u nevolji, a sam si je navukao sebi na vrat.

Znaš što, dat ću ti komad kruha. Ali zauzvrat ću ti izbiti desno oko.” Jadni je krojač htio ostati živ i zato je morao pristati. Zaplakao je na oba oka dok ih je još imao, a onda je podigao glavu, da mu postolar ledena srca može nožem za kruh izbiti desno oko. Krojač se sjetio što mu je majka rekla kad ga je jednom zatekla u smočnici s ustima punim pite. “Pojedi koliko možeš i otrpi što moraš.” Pojeo je tanku krišku kruha koju mu je postolar dao i od toga mu je bilo malo bolje, pa je mogao ustati i nastavio je hodati te je pomislio kako, na kraju krajeva, sasvim dobro vidi i samo na lijevo oko. No šestoga dana opet ga je spopala glad, i to još žešće nego prije. Navečer se jednostavno srušio i ostao ležati gdje je pao, a sedmoga je jutra bio preslab da uopće ustane. Bio je nadomak smrti. Postolar reče: “Smilovat ću ti se. Vidim kako ti je i dat ću ti još krišku kruha. Ali nećeš je dobiti besplatno. Imaš još jedno oko, pa ćeš mi i njega dati, kao i ono prvo.” Jadnom se krojaču činilo da je protratio čitav život. Što je zgriješio, da je na ovo spao? Bit će da je nekako uvrijedio dragoga Boga i zato je molio za oprost, a postolaru je rekao: “Hajde onda. Izbij ga. Ali sjeti se, Bog vidi sve što činiš i kadtad kaznit će te za zlo koje mi nanosiš. Kad mi je dobro išlo, zar nisam dijelio s tobom što sam imao? Šije se šav po šav, a ja sam ih dobro i jasno vidio, ali bez očiju neću više moći šivati i morat ću prosjačiti. Barem me nemoj ostaviti ovdje samog kad oslijepim, inače ću umrijeti od gladi.” Postolar uopće nije mario za te priče o Bogu, on je odavno izbacio Boga iz svoga srca. Uzeo je nož i izbio krojaču i drugo oko, dao mu zatim komadić kruha i pružio mu svoj štap da se primi za njega te ga je poveo sa sobom. Kad je sunce bilo na zalasku, izašli su napokon iz šume. Krojač je osjećao toplinu sunca na licu, ali, naravno, ništa nije vidio i nije shvaćao da ga postolar vodi prema vješalima što su stajala na rubu polja. Postolar ga je ostavio tamo i otišao. Jadni krojač, shrvan umorom, bolovima i glađu, jednostavno se na mjestu srušio i zaspao. Probudio se u zoru, tresući se od hladnoće. S vješala iznad njega visjela su dva bijedna grešnika, a svakome je na glavi sjedila po vrana. Jedan se obješenik obrati drugome: “Brate? Jesi li budan?” “Da, budan sam”, reče drugi. “Da ti kažem nešto što je dobro znati. Rosa koja noću padne na nas i onda kapne na travu ispod ima posebna svojstva. Kad slijepac njome ispere oči, vrati mu se vid. A kad bi slijepci to znali, što misliš, koliko bi ih se svako jutro sjatilo oko vješala?” Krojaču je bilo teško povjerovati što čuje. Svejedno, izvadio je svoj rupčić, pritisnuo ga o travu tako da se što bolje smoči te je isprao vlastite očne duplje.

Istog se trena obistinilo što je obješenik rekao: izrasla su mu dva nova, zdrava oka. Sunce je bilo na izlasku i krojač se divio svjetlu što se pomalja iza planine i preplavljuje cijelu dolinu pred njim. A tamo je ležao veleban grad s golemim vratima i barem stotinu tornjeva, sunce se zadržavalo na zlatnim kuglama i križevima što su resili crkvene zvonike tako da su blještali u vedro jutro. Vidio je svaki list u krošnjama, svaku pticu u preletu, čak i svaku mušicu koja je plesala u zraku. No tek je slijedio najvažniji ispit: izvadio je iglu iz svojega šivaćeg pribora, otkinuo malo konca i udjenuo ga brzo i lako kao nekad. Srce mu je poskočilo od radosti. Bacio se na koljena i zahvalio Bogu što mu se smilovao. Zatim je izgovorio jutarnju molitvu i nije zaboravio pomoliti se za ona dva nesretna grešnika koja su se njihala na povjetarcu kao klatna. Krojač je prebacio svoj zavežljaj preko ramena i nastavio putovanje pjevajući i fućkajući kao da ga nikad nikakvi jadi nisu snašli. Prvi stvor na kojega je naišao bilo je krasno smeđe ždrijebe, koje je trčkaralo po livadi kako mu se prohtjelo. Krojač ga je uhvatio za grivu i pokušao ga je zajahati, kako bi ga odnijelo do grada. No ždrijebe ga je molilo da ga pusti: “Gle, još sam premalen i čak je i malen, suhonjav krojač poput tebe za mene previše. Slomit ćeš mi kralježnicu pokušaš li me zajahati. Pusti me da izrastem velik i jak, pa ću ti se možda jednoga dana moći odužiti.” “Ah, hajde onda, samo idi”, reče krojač. “Vidim da si nestašan vražićak poput mene.” Potapšao je ždrijebe po sapima i mlado je stvorenje od radosti zatoptalo kopitima te odgalopiralo preskačući živice i jarke, sve dok se nije izgubilo u daljini. Maleni krojač nije ništa jeo još od onog mršavog komadića kruha što mu ga je postolar dao dan prije. “Oči su mi pune sunčeva svjetla,” rekao je, “ali nemam čime napuniti trbuh. Sljedeće što ugledam, pa makar i samo napola jestivo... Ah! Što je to?” Bila je to roda, koja je dostojanstveno gacala preko livade prema njemu. Krojač se bacio na nju i uhvatio je za nogu. “Ne znam kakvog si okusa,” rekao je, “ali začas ću to otkriti. Sad samo budi mirna da ti odsiječem glavu, a onda ću te ispeći.” “Ne, molim te, nemoj”, reče roda. “To ti stvarno nije dobra zamisao. Znaš, ja sam sveta ptica. Svima sam prijateljica i nitko mi neće nauditi. Ako mi poštediš život, sigurno ću ti biti korisna na neki drugi način.” “Oh, hajde onda, dugonoga, samo idi”, reče krojač i pusti je. Velika se ptica skladno vinu uvis svojim dugačkim krilima, dok su joj noge visjele u zraku, te odletje. “Gdje je svemu ovome kraj?” reče krojač za sebe. “Moja je glad sve veća i veća, moj trbuh sve prazniji i prazniji. Što god da sad ugledam, nema mu spasa.”

Upravo je prolazio pored jezerca, kamo je nekoliko pačića došlo na jutarnje kupanje. Jedan je prišao preblizu krojaču i on ga je smjesta ščepao. “U pravi čas!” rekao je i već mu je htio zavrnuti vratom, kad je s druge strane jezerca doprlo strašno skvičanje i stara majka patka izlepršala je iz šaša i napola doplivala, napola doletjela do njega. “Poštedi mi dijete!” zavapila je. “Možeš li zamisliti kako bi tvojoj sirotoj majci bilo da tebe netko hoće pojesti?” “Ah, smiri se”, reče dobroćudni krojač. “Ostavit ću ti dijete.” Pa je pačića spustio natrag u vodu. Kad se okrenuo, spreman da krene dalje, zatekao se ispred stara šupljeg debla, a deseci su divljih pčela izlijetali i ulijetali. “Med!” istog se trena sjetio. “Hvala Bogu! To mi je nagrada zato što sam poštedio pačića.” No jedva je zakoračio prema deblu, kad je iz njega izletjela matica. “Dirneš li u moje podanike i uništiš li nam pčelinjak,” rekla je, “požalit ćeš. Osjetit ćeš kako ti deset tisuća užarenih igli bode kožu. No ako nas pustiš na miru i produžiš svojim putem, jednoga dana vratit ćemo ti uslugu.” Na to krojač nije imao odgovora. “Tri prazna tanjura, a u četvrtom ništa,” rekao je samome sebi, “sve skupa - bijedna večera.” Pa je sebe i svoj želudac koji zavija odvukao u grad, a budući da su svi satovi otkucavali podne, skuhan je obrok našao već u prvoj gostionici. Sjeo je i pohlepno progutao gomilu hrane. Kad se konačno zasitio, rekao je samome sebi: “E pa, vrijeme je da si nađem posla.” Krenuo je u obilazak grada u potrazi za krojačnicom i ubrzo su ga u jednoj i zaposlili. Bio je majstor u svom poslu, tako da nije dugo trebalo da dođe na glas i svi su pomodari bili nestrpljivi da im mali krojač sašije nov kaput ili sako. Iz dana u dan rastao mu je ugled. “Pametniji ne mogu postati,” rekao je, “pa mi preostaje jedino postati još uspješniji.” A vrhunac je uspjeha doživio kad ga je kralj imenovao dvorskim krojačem. No čudne se stvari događaju na ovome svijetu. Na isti dan kad je on imenovan u službu, njegov bivši suputnik postolar postao je dvorski obućar. Kad je postolar spazio krojača i shvatio da ovaj ima dva zdrava oka, ostao je osupnut i zabrinut, a i savjest ga je mučila. “Prije nego što mi se osveti,” pomisli, “ja ću pod njim jamu iskopati.” Ali tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada. Jedne večeri, kad se već spuštao mrak, postolar je otišao kralju i skrušeno rekao: “Vaše veličanstvo, ne volim ni o kome ružno govoriti, ali onaj mali krojač kaže da može naći zlatnu krunu koja je davno izgubljena.”

“Oh, ma nemoj, tako on kaže?” reče kralj. Ujutro je pozvao krojača na razgovor. “Čujem da se hvališ kako možeš pronaći moju zlatnu krunu”, rekao je. “E pa, bolje ti je da ti hvalisanje ne bude uzalud ili napusti grad i ne vraćaj se.” “Huh,” pomisli krojač, “jasno mi je odakle vjetar puše. Nema smisla da se zadržavam ovdje ako od mene traži nemoguće; jednostavno ću otići i to je to.” Uzeo je svoj zavežljaj i krenuo prema gradskim vratima. No kad je izašao, nije mogao prežaliti što mora napustiti grad u kojemu mu je tako dobro išlo. Hodao je i razmišljao o tome, kad je došao do jezerca gdje je sreo patke. Stara majka patka, čijeg je pačića poštedio, upravo je sjedila na travi i čistila si perje. Odmah ga je prepoznala. “Jutro”, rekla je. “Što te muči? Zašto si se tako snuždio?” “Ah, patko,” reče on, “nećeš se čuditi kad ti sve ispričam.” Tad je ispričao patki što mu se sve dogodilo. “Ako je to sva nevolja,” reče patka, “sad je možeš i zaboraviti. Kruna je dolje, na dnu jezerca. Mi ćemo ti je izroniti. Prostri svoj rupčić na travu i uživaj u suncu.” Dozvala je svoje dvanaestero djece, svi su zaronili i nestali. Za par minuta izronila je, a krilima je pridržavala krunu. “Sad samo oprezno”, rekla je pačićima. “Vi na ovu stranu, a vi na onu...” Svi su zaplivali oko nje i kljunovima su poduprli tešku krunu, i za manje od minute kruna je ležala na krojačevu rupčiću. Kakav je to veličanstven prizor bio! Zrake sunca padale su na zlato tako da je blistalo kao stotinu tisuća dragulja. Krojač je zahvalio patkama, vezao četiri ugla svoga rupčića u čvor i odnio krunu kralju. Kralj je bio toliko oduševljen da je krojaču oko vrata objesio zlatan lanac. Kad je postolar shvatio da mu se naum izjalovio, smislio je nešto novo. Otišao je kralju i rekao: “Vaše veličanstvo, žao mi je što moram reći da se krojač opet hvali uokolo. Sada tvrdi da može izraditi voštani model kraljevske palače, sa svim odajama i sa svim pojedinostima, namještajem i svim ostalim, izvana i iznutra.” Kralj je poslao po krojača i naložio mu da izradi takvu maketu, sa svim pojedinostima, namještajem i svim ostalim. “A promakne li ti jedan jedini čavlić na zidu, doživotno ću te baciti pod zemlju, u tamnicu”, reče kralj. Krojač pomisli: “Ovo je sve gore i gore. Pa tko bi se s tim mogao nositi?” Stavio je ranac na leđa i ponovno krenuo iz grada. Došao je do šupljega debla, a bio je tako utučen da se samo spustio na zemlju i pognuo glavu. Pčele koje su ulijetale i izlijetale očito su rekle matici da je on tamo, jer ubrzo je izašla i sjela na grančicu pored njega.

“Ukočio ti se vrat?” upitala je. “O, zdravo. Ne, glava mi se od očaja tako objesila.” Pa joj je rekao što je kralj tražio od njega. Matica je odletjela i zazujala u razgovoru s još nekoliko pčela, da bi zatim ponovno sletjela. “Samo se ti vrati u grad,” rekla je, “ali dođi ponovno ovamo sutra ujutro i ponesi velik komad platna. Ne brini se. Sve će na kraju dobro ispasti.” Tako se vratio u grad i pritajio se. U međuvremenu, pčele su kroz prozore uletjele u palaču i zujale su uokolo, da uoče svaku i najmanju pojedinost. Potom su izletjele i vratile se u svoj pčelinjak, gdje su počele oblikovati palaču od voska. Radile su tako užurbano da bi se svatko zakleo, da je to vidio, da maketa raste sama od sebe. Do večeri je sve bilo spremno. Kad se krojač sutradan ujutro vratio k pčelama, teško mu je bilo povjerovati što vidi. Cijelo je zdanje bilo tamo, od crepova na krovu do šljunka u dvorištu i ni najsitnija pojedinost nije nedostajala, pa ni jedan jedini čavlić na zidu. Štoviše, bilo je bijelo i krhko kao snježna pahulja, a mirisalo je na med. “O, pčele, ne znam kako bih vam zahvalio!” reče krojač. Položio je maketu na platno, umotao ju je s krajnjim oprezom te je odnio sve do prijestolne dvorane, pazeći kao nikad da mu ne ispadne ili da se ne spotakne. Sretno je došao na svoje odredište, razmotao je platno i pokazao maketu kralju, koji ju je cijelu obišao, zurio kroz prozore, navirivao se u stražarnice, divio se pojedinostima na balkonskim ogradama. Nije joj se mogao nadiviti. Dao je da je izlože u najvećoj dvorani, a krojača je nagradio lijepom kamenom kućom. Postolar je još jednom potučen, ali nije se predavao. Otišao je kralju i rekao: “Doista mi je žao što vam ovo govorim, vaše veličanstvo, ali onaj se krojač opet hvali uokolo. Čuo je da ispod dvorišta dvorca nema vode, no svejedno kaže da za čovjeka poput njega to nije ništa. Da hoće, mogao bi tamo stvoriti vrutak iz kojega bi u visini čovjeka prskala kristalno bistra voda.” Kralj posla po krojača. “Čuo sam da tvrdiš kako ćeš postići da u dvorištu izbije vrutak. Ne učiniš li to, ja ću ispasti budala, a to neću trpjeti. Dakle, stvori tamo vrutak kristalno bistre vode kao što si obećao, inače će poteći vrutak tvoje krvi kad ti dvorski krvnik odrubi glavu.” Jadni je krojač izjurio kroz gradska vrata što je brže mogao. Ovaj je put ulog bio njegov život i nije mogao zaustaviti suze što su mu tekle niz obraze. Odlutao je u polja i pojma nije imao kako bi uopće mogao ispuniti posljednji nalog. Dok je prolazio prostranom, zelenom livadom, dogalopiralo je ždrijebe kojemu je prije nekog vremena podario slobodu. U međuvremenu je ždrijebe postalo prekrasan riđan. “Došlo je vrijeme”, rekao je krojaču, “da ti se odužim za dobrotu. Ne moraš

mi reći što hoćeš, već znam, i mogu to obaviti. Samo mi se popni na leđa. Sad sam dovoljno jak da ponesem i više od jednog krojača.” Krojač se smjesta osokolio. Jednim je skokom zajahao konja i držao mu se za grivu dok je punom brzinom galopirao prema gradu. Pješaci su se raspršili kad su projurili kroz gradska vrata pa ravno u dvorac. Nisu se obazirali na straže i odgalopirali su uza stube te u dvorište, gdje je konj sve brže i brže jurio ukrug, a krojač se držao najčvršće što je mogao i onda - tres! Konj se srušio točno u sredini. Istoga trena odjeknuo je silovit prasak, gomila zemlje i šljunka poletjela je uvis i preko krova dvorca, a zatim je prošikljao mlaz vode visok poput jahača na konju. Voda je bila tako bistra da su zrake sunca svjetlucale na njoj i stvarale su se duge. Kralj je stajao na pragu i u čudu gledao. Kad se konj ponovno uspravio, a krojač se s mukom osovio na noge, sav se tresući, kralj je pohitao prema njemu i zagrlio ga naočigled čitavoga dvora. I tako je krojač ponovno kod kralja bio u milosti, no to nije dugo potrajalo. Ovaj put je zli postolar bacio svoj proračunati pogled na kraljevsku obitelj. Kralj je imao mnogo kćeri, sve jedna ljepša od druge, ali nijednoga sina, i bilo je dobro poznato da njegovo veličanstvo žarko želi kraljevića koji će ga naslijediti na prijestolju. Postolar je otišao k njemu i rekao: “Vaše veličanstvo, bojim se da vam se neće svidjeti ovo što ću vam sada reći, ali to se ne može prešutjeti. Onaj se drski krojač hvalio da, kad bi htio, mogao bi postići da vaše veličanstvo dobije sina zrakom.” To je kralju bilo previše. Ponovno je pozvao krojača k sebi. “Čujem da si svašta govorio o nastavku loze. Čujem da si tvrdio da mi možeš donijeti sina. Dobro, imaš devet dana. Donesi mi sina u tom roku i možeš se oženiti najstarijom kraljevnom.” Krojač pomisli: “Ona bi uistinu bila nagrada koju vrijedi osvojiti. Svašta bih učinio da se oženim njome, ali ovo je za mene prevelik zalogaj. Ako u to pokušam zagristi, polomit ću zube. Što ću sad?” Otišao je u svoju krojačnicu, sjeo prekriženih nogu na klupu i pitao se što bi uopće mogao pokušati. Naposljetku je odustao. “Nema svrhe!” zajaukao je. “To je neizvedivo, ovaj put moram otići zauvijek. Ovdje ne mogu živjeti u miru.” Vezao je svoj zavežljaj i ponovno krenuo na put. Kad je došao do livade, ugledao je svoju prijateljicu rodu kako polako korača gore-dolje; izgledala je baš kao filozof. Svako bi toliko zastala, izbliza pogledala žabu, uhvatila je i progutala. Čim je spazila krojača, roda je prišla da ga pozdravi. “Vidim da si sve svoje ponio sa sobom. Znači, napuštaš grad?” Krojač joj je objasnio u čemu je nevolja. “Stalno od mene traži takve nemoguće stvari i uz pomoć dragih prijatelja uspio sam izvršiti ostale zadatke, ali ovo je posve izvan

mojih moći”, rekao je. “Nemoj mi posijediti od brige”, reče roda. “Mi smo rode stručnjaci na tom području. Neće mi dugo trebati da izvučem malena kraljevića iz bunara u kojem rastu. Pođi kući, dragi moj krojaču, i opusti se. Devet dana, rekao si? Za devet dana dođi u palaču, tamo se nađemo.” Mali je krojač otišao kući mnogo vedriji, a dogovorenog se dana zaputio u palaču. Tek što je došao, začulo se kuckanje po prozoru: bila je to roda. Krojač je otvorio prozor i roda je ušla, a u kljunu je nosila zavežljaj. Oprezno je koračala po glatkome mramornom podu, da bi zatim položila zavežljaj u krilo kraljici, koja ga je otvorila i u njemu našla najljepšega dječačića kako pruža ruke prema njoj. Podigla ga je u naručje, milovala ga je, ljubila, posve zanesena od sreće. Prije nego što je odletjela, roda je skinula s leđa još jedan zavežljaj i predala ga kralju. Bio je pun češljeva, zrcala, vrpci i čega sve ne: za sve kraljevne osim za najstariju, jer njezin je dar bio muž krojač. “Meni se čini da sam najbolju nagradu ja dobio”, reče krojač. “Moja je stara majka ipak bila u pravu. Uvijek je govorila da tko vjeruje u Boga ne može propasti, tako dugo dok ga služi sreća, to jest.” Postolar je morao izraditi cipele u kojima je krojač plesao na svojoj svadbi. No nakon toga naređeno mu je da zauvijek napusti grad. Otišao je zlovoljan i vukao se cestom koja vodi u šumu i prolazi pored vješala. Dotad je već bio mrtav umoran; iscrpljen, znojan od žege, ljutit i ogorčen, bacio se na zemlju i samo što nije zaspao, kad su sletjele one dvije vrane koje su sjedile na glavama obješenika i iskljucale mu oči. Od toga je poludio i otrčao u šumu, gdje je vjerojatno umro od gladi, jer nitko ga više nikada nije vidio. *** Vrsta priče: ATU 613, Dva putnika, a u nastavku ATU 554, Zahvalne životinje Izvor: priču je braći Grimm ispričao student iz Kiela zvan Mein Slične priče: A.N. Afanasjev, Pravda i krivda (Narodnje russkie skazki); Katharine M. Briggs, Morski štakor (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Dva kuma mazgara (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Matica, Morski zekan, Bijela zmija Ove priče u Grimmovoj zbirci nije bilo sve do petog izdanja 1843. Jedna je od najživljih uopće, napreduje bez zastoja, nigdje ne zapinje, a dvije su vrste priče tako vješto spojene da se šav ni ne vidi. I mali bi krojač bio ponosan na takav majstorski odrađen posao. A trebao bi biti i student zvan Mein, koji je bio izvor braće Grimm za ovu priču.

Kao i mnogi drugi krojači iz narodnih priča, i ovaj je malen, veseo i prati ga sreća. Ima štošta zajedničkog s drugim Grimmovim junacima koji, kako ističe Jack Zipes, “uglavnom potječu iz seljačkog, obrtničkog ili trgovačkog staleža. Do kraja mnogih od tih priča, ovi junaci, bilo muški ili ženski, iskuse takvu blagonaklonost sudbine da zahvaljujući tome osvoje ženu ili muža, nagomilaju bogatstvo i steknu moć... Kad takvi likovi iz nižih staleža preuzmu moć, to je opravdano njihovim bitnim odlikama poput radišnosti, spretnosti, prilagodljivosti i iskrenosti” (The Brothers Grimm, str. 114-115). To nedvojbeno dobro opisuje maloga krojača, premda sreća također igra veliku ulogu u njegovu uspjehu. Što se postolara tiče, taj je hulja otpočetka. To gore po njega.

38.

IVO JEŽ Bio jednom seoski gazda koji je imao novca i zemlje koliko mu duša želi, ali bogatstvu unatoč, jedno mu je u životu nedostajalo. On i njegova žena nikad nisu imali djece. Kad bi sreo druge gazde u mjestu ili na sajmištu, često su ga ismijavali i ispitivali zašto njemu i ženi nikad nije uspjelo to što njihova stoka redovito čini. Zar ne znaju kako se to radi? Na kraju se ražestio i, kad se vratio kući, zakleo se: “Dobit ću dijete, pa makar bilo jež.” Nedugo potom žena mu je uistinu dobila dijete, dječaka, kao što se dalo vidjeti po njegovu donjem dijelu. Gornji dio, međutim, bio je jež. Kad ga je ugledala, zgrozila se. “Gle što si učinio!” vikala je. “Za sve si ovo ti kriv.” “Tu sad nema pomoći”, reče seljak. “Na njega smo osuđeni, nema nam druge. Morat će biti kršten kao običan dječak, ali ne znam koga bismo zamolili da bude kum.” “A jedino je ime koje mu možemo nadjenuti”, reče ona, “Ivo Jež.” Kad su ga krstili, svećenik je rekao: “Ne znam kako ćete s krevetom. Ne može spavati na običnome madracu, cijeloga bi ga izbušio.” Seljak i njegova žena shvatili su da je to točno, pa su stavili malo slame na pod iza peći i tamo su ga položili. Majka ga nije mogla dojiti; pokušala je, ali previše ju je boljelo. Maleno je stvorenje osam godina ležalo iza peći i nasmrt je dojadilo ocu. “Da bar otegne papke”, pomislio je, ali Ivo Jež nije umro; samo je i dalje ležao na istome mjestu. Jednoga se dana u gradu održavao sajam i seljak je htio ići. Pitao je ženu što bi voljela da joj donese. “Odrezak i pola tuceta zemički”, odgovorila je. Zatim je pitao sluškinju, a ona je zatražila par papuča i lijepih čarapa. Naposljetku je upitao i sina: “A što bi ti htio?” “Tata,” reče Ivo Jež, “ja bih gajde.”

Kad se vratio, seljak je ženi dao odrezak i zemičke, sluškinji je dao papuče i čarape, a na kraju je otišao iza peći i Ivi Ježu dao gajde. Ivo Jež na to reče: “Tata, otiđi kovaču da potkuje pjetlića. Kad to obaviš, odjahat ću i više se neću vratiti.” Seljaku je bilo drago što će ga se riješiti, pa je pjetlića odnio kovaču, koji ga je potkovao. Tad je Ivo Jež skočio pjetliću na leđa i odjahao, a poveo je i nekoliko svinja da ih čuva u šumi. Kad su ušli u šumu, podbo je pjetlića i poletio s njim visoko u krošnje. Sjeo je na granu, držao svinje na oku i učio svirati gajde. Godine su prolazile, a njegov otac pojma nije imao gdje mu je sin; no krdo je bilo sve veće i veće, a on je sve bolje svirao. Njegova je glazba zapravo bila prekrasna. Jednoga je dana onuda projahao kralj. Zalutao je u šumi, ali morao se diviti tako divnoj glazbi i zato je zastao da bolje čuje. Pojma nije imao odakle dolazi, pa je poslao slugu da pronađe glazbenika. Sluga je potražio uokolo i naposljetku se vratio kralju. “Tamo u onoj krošnji, vaše veličanstvo, sjedi čudna životinjica”, rekao je. “Izgleda kao pjetlić na kojemu sjedi jež. A jež svira gajde.” “Dobro, pitaj ga za put!” reče kralj. Sluga je otišao i zazvao prema krošnji, a Ivo Jež prestao je svirati i spustio se na tlo. Naklonio se kralju i rekao: “Kako vam mogu biti na usluzi, vaše veličanstvo?” “Možeš mi pokazati put do mojega kraljevstva, izgubio sam se.” “Bit će mi zadovoljstvo, vaše veličanstvo. Pokazat ću vam put ako mi napismeno obećate da ćete mi dati prvo biće koje vas dočeka kad se vratite kući.” Kralj ga pogleda i pomisli: “To će obećanje biti lako održati. Ova nakaza sigurno ne zna čitati, tako da mogu napisati bilo što.” Pa je uzeo pero i tintu i napisao nekoliko riječi na list papira. Ivo Jež ga je uzeo i pokazao put kralju, koji je odmah krenuo i ubrzo došao kući. A kralj je imao kćer, koja je bila presretna kad ga je vidjela da se vraća te se sjurila dolje da ga pozdravi i izljubi. Bila je prva koja ga je dočekala i naravno da se kralj sjetio Ive Ježa, pa je ispričao kćeri kako ju je zamalo morao obećati čudnoj životinji koja sjedi na pjetliću i svira gajde. “Ali ne brini se, draga”, rekao je. “Napisao sam nešto sasvim drugo. A ono ježoliko stvorenje sigurno ne zna čitati.” “To je dobro, jer ionako ne bih otišla s njim”, reče kraljevna. Za to je vrijeme Ivo Jež uživao u šumi, čuvao je svoje svinje i svirao gajde. Ta je šuma bila veoma velika i nedugo potom zatekao se u njoj još jedan kralj, sa svim svojim slugama i glasnicima, a i on je zalutao. Kao i prvi kralj, čuo je prekrasnu glazbu i poslao je glasnika da otkrije odakle dolazi.

Glasnik je vidio Ivu Ježa kako u krošnji svira gajde i dozvao ga je da ga pita što radi. “Držim na oku svoje svinje”, doviknuo mu je Ivo Jež. “Što trebaš?” Glasnik je objasnio i Ivo Jež je sišao i rekao kralju da će mu pokazati put u zamjenu za obećanje, a bilo je to isto obećanje kao i prošli put: kralj mu mora dati prvo stvorenje koje ga pozdravi kada dođe kući. Kralj je pristao i potpisao papir na kojemu to i piše. Kad je i to obavljeno, Ivo Jež izjahao je na svojemu pjetliću da im pokaže put do ruba šume, gdje se oprostio od kralja i vratio se svojim svinjama, a kralj je zdrav i čitav došao kući, na radost svih svojih dvorjana. I taj je kralj imao kćer jedinicu, koja je bila prava krasotica i prva je istrčala da zaželi dobrodošlicu voljenom ocu. Bacila mu se oko vrata i izljubila ga te ga upitala gdje je bio i zašto mu je tako dugo trebalo. “Zalutali smo, dušo”, rekao je. “Ali duboko u šumi naišli smo na najčudnovatije stvorenje: napola jež, napola dečko, koji sjedi na pjetliću i svira gajde. A svira ih, k tome, vraški dobro. Znaš, pokazao nam je put i... Ovaj, dušo, morao sam obećati da ću mu dati onoga tko me prvi dođe pozdraviti, tko god to bio. Oh, draga, tako mi je užasno žao.” Kraljevna je, međutim, voljela svog oca i rekla je da neće dopustiti da zbog nje pogazi obećanje; poći će s Ivom Ježom, kad god on došao po nju. Za to vrijeme, u šumi, Ivo Jež čuvao je svoje svinje. A te su svinje dobile još svinja, a onda su te svinje dobile još svinja, sve dok ih se nije namnožilo toliko da je šuma s kraja na kraj bila puna svinja. Tad je Ivo Jež odlučio da je u šumi proveo koliko je htio. Poslao je ocu poruku da isprazne sve svinjce u selu, zato što on dolazi s tako velikim krdom svinja da svatko tko se zaželio svinjetine ili slanine može doći i poslužiti se. Oca mu je to dobrano uznemirilo. Mislio je da je Ivo Jež odavno mrtav, kad eto ti njegova sina kako tjera ispred sebe sve te svinje, a u selu je bilo takvo kolinje da se čulo dvije milje dalje. Kad je sve to bilo gotovo, Ivo Jež reče: “Tata, mojemu pjetliću trebaju nove potkove. Ako ga odvedeš kovaču i daš ga nanovo potkovati, odjahat ću i neću se vratiti dok sam živ.” Pa je seljak to i učinio i laknulo mu je na pomisao da konačno posljednji put vidi Ivu Ježa. Kad je pjetlić bio spreman, Ivo Jež skočio mu je na leđa i odjahao. Jahao je i jahao, sve dok nije došao do kraljevstva prvoga kralja, koji je pogazio obećanje. U slučaju da se palači približi netko tko svira gajde i jaši na pjetliću, kralj je izdao strogu zapovijed da ga ustrijele, izbodu, bombardiraju, obore, raznesu, zadave, bilo što, samo da ga spriječe da uđe.

I zato kad se Ivo Jež pojavio, brigada stražara primila je zapovijed da juriša na njega bajunetima. No bio je prebrz. Podbo je pjetlića uvis i preletio vojnicima točno iznad glava, pa preko zidina palače, do kraljeva prozora. Sjeo je na podboj i viknuo da je došao po ono što mu je obećano, a ako se kralj pokuša izvući, platit će to životom, jednako kao i kraljevna. Kralj reče kćeri da je bolje da posluša Ivu Ježa. Stoga ona odjenu bijelu haljinu, a kralj zapovjedi da se hitno pripremi kočija i upregne šest ponajboljih konja te potrpa u nju zlata i srebra i darovnica za više krasnih imanja i šuma, da bi naposljetku s kočijom poslao i dva tuceta svojih najboljih slugu. Konji su upregnuti, sluge su se postrojile, kraljevna se popela u kočiju, a onda je Ivo Jež zauzeo svoje mjesto kraj nje, s pjetlićem na koljenu i gajdama u krilu. Oprostili su se i otišli. Kralj je mislio da više nikad neće vidjeti kćer. No prevario se. Čim su izašli iz grada, Ivo Jež naredio je kraljevni da izađe iz kočije, a slugama da odstupe nekoliko koraka i gledaju na drugu stranu. Zatim je kraljevninu bijelu haljinu razderao na dronjke i izbo ju je cijelu svojim bodljama, tako da je bila sva krvava. “Tako prođeš kad me pokušaš prevariti”, rekao je. “A sad briši. Idi kući. Nikakve mi koristi od tebe, a i ne želim te.” I tako se ona vratila kući, sa slugama i zlatom i kočijom i svime, osramoćena. Toliko o njoj. Ivo Jež, pak, uzeo je svoje gajde, skočio na pjetlića i odjahao u drugo kraljevstvo, čiji se kralj ponio posve drukčije od prvoga. Ako u kraljevstvo dođe itko tko izgleda kao jež i jaši na pjetliću, kralj je izdao zapovijed da mu salutiraju, dodijele konjaničku pratnju, da ga mnoštvo pozdravi klicanjem i zastavama te da ga uza sve počasti dovedu u kraljevsku palaču. Kralj je objasnio kćeri kako Ivo Jež izgleda, dakako, ali svejedno se zgrozila kad ga je ugledala. Međutim, ništa se tu nije moglo, otac je dao riječ i ona je dala riječ. Zaželjela mu je dobrodošlicu, od sveg srca, smjesta su se vjenčali i sjedili su jedno pored drugoga na gozbi. A onda je došlo vrijeme da se pođe u krevet. Bilo mu je jasno da se ona boji njegovih bodlji. “Ne boj se”, rekao je. “Sve, samo da ti ne naudim.” Rekao je staromu kralju da dade naložiti veliku vatru u kaminu na hodniku i da postavi četiri stražara pred vrata spavaonice. “Skinut ću ježevsku kožu čim uđem u spavaonicu”, objasnio je. “Stražari je moraju istoga trena zgrabiti i baciti u vatru te pričekati da cijela izgori do pepela.” Kad je otkucalo jedanaest sati, Ivo Jež ušao je u spavaonicu, skinuo svoju kožu i odložio je pored kreveta. Ona su četvorica istog trena utrčala, zgrabila bodljikavu kožu, zavitlala je u vatru, stajala uokolo i motrila sve dok nije cijela

izgorjela, a čim je i posljednju bodlju progutao posljednji plameni jezik, Ivo je bio slobodan. Konačno je legao u postelju kao ljudsko biće. Bio je, međutim, sav opečen i spržen, kao da je i sam bio u ognju. Kralj je smjesta poslao po kraljevskoga liječnika, koji je Ivinu kožu očistio i namazao posebnim melemima i mastima, tako da je začas izgledao kao običan mladić, premda naočitiji od većine. Kraljevna je bila presretna. Ujutro su oboje ustali iz kraljevske postelje ispunjeni radošću, a nakon što su doručkovali, ponovno su proslavili svoje vjenčanje. Pa je s vremenom Ivo Jež naslijedio staroga kralja na prijestolju i zavladao kraljevstvom. Nekoliko godina poslije odveo je ženu u posjet svom ocu. Naravno da stari gazda pojma nije imao tko je on. “Ja sam tvoj sin”, reče Ivo Jež. “O, ne, ne, nemoguće”, reče seljak. “Ja jesam imao sina, ali izgledao je kao jež, sav prekriven bodljama, i davno je otišao vidjeti svijeta.” No Ivo je tvrdio da je on taj i naveo je toliko pojedinosti o svome životu da je naposljetku uvjerio staroga gazdu, koji se rasplakao od sreće te je sa sinom otišao u njegovo kraljevstvo. *** Vrsta priče: ATU 441, Ivo Jež Izvor: priču je braći Grimm ispričala Dorothea Viehmann Slične priče: Italo Calvino, Kralj Crin (Fiabe italiane); Giovanni Francesco Straparola, Kralj prase (Le piacevoli notti) Ova je priča daleki potomak drevne pripovijesti o Kupidu i Psihi, kao što je očito iz dviju talijanskih varijanti. Ova je verzija, međutim, na putu do Grimmove zbirke stekla mnoštvo vrlo zanimljivih pojedinosti. Posjeduje hitrost i ekonomičnost u razvoju radnje karakteristične za Dorotheu Viehmann (vidi bilješku uza Zagonetku, str. 116) i čudesno apsurdnog junaka koji je zbog svoje srčanosti, strpljivosti i šarma, dar za glazbu da ne spominjemo, jedan od najdojmljivijih likova u cijeloj zbirci.

39.

MALI MRTVAČKI POKROV Bio jednom dječak, sedmogodišnjak, tako mio i lijep da nitko nije mogao spustiti pogled na njega a da ga ne zavoli, a njegova ga je majka voljela više nego išta na ovome svijetu. Jednoga dana, bez ikakva upozorenja, razbolio se i umro; ništa nije moglo utješiti njegovu majku i plakala je dan i noć. Ubrzo poslije toga, nedugo nakon što je pokopano, dijete se počelo ukazivati iz noći u noć na mjestima gdje je obično sjedilo i igralo se dok je još bilo živo. Ako mu je majka plakala, plakao je i dječak, a kad bi svanulo jutro, iščezao bi. No njegova majka nikako da prestane plakati i jedne noći dječak se ukaza u bijelomu mrtvačkom pokrovu u kojemu je sahranjen te s vjenčićem na glavi, istim onim koji je stavljen s njime u lijes. Sjeo je na njezinu postelju i rekao: “Oh, majko, molim te, prestani plakati, inače neću moći zaspati! Moj je mrtvački pokrov sav mokar od suza koje stalno liješ po njemu.” To je majku osupnulo i prestala je plakati. Sljedeće je noći dijete ponovno prišlo njezinoj postelji, s malenom svjetiljkom u ruci. Reklo je: “Vidiš, moj je mrtvački pokrov sad već gotovo suh. Moći ću počinuti u grobu.” Majka se u svojoj tuzi preporučila Bogu i podnosila ju je strpljivo i u tišini, a dijete se više nikad nije vratilo; spavalo je u svome krevetiću pod zemljom. *** Vrsta priče: neklasificirana Izvor: priča iz Bavarske koju je braći Grimm ispričao nepoznat kazivač. Vidi moju bilješku uz sljedeću priču.

40.

UKRADENI NOVČIĆI Jednom su otac, njegova žena i njihova djeca sjedili oko stola za ručkom, a sjedio je s njima i dobar obiteljski prijatelj, koji je svratio u posjet. Dok su oni tako sjedili, sat je otkucao dvanaest i upravo je u tom trenutku gost vidio kako se vrata otvaraju, a u prostoriju ulazi mrtvački blijed dječak u snježnobijelu ruhu. Nije se osvrtao uokolo, nije prozborio ni riječ, nego je otišao ravno u susjednu sobu. Za nekoliko je trenutaka izašao, i dalje bez riječi, te izašao na vrata. Sutradan, kao i dan poslije toga, dječak se vratio, na isti način. Naposljetku je gost upitao oca tko je to prekrasno dijete koje svakoga dana u podne dođe i ode u susjednu sobu. “Ja ga nisam vidio”, reče otac. “Nemam pojma tko bi to mogao biti.” Sljedećega dana, kad je dječak opet došao, gost je upro prstom u njega, ali ni otac ni majka, pa niti ostala djeca, ništa nisu vidjeli. Gost je ustao i otišao do vrata susjedne sobe te ih odškrinuo. Ugledao je dječaka kako sjedi na podu i prstima pretražuje procijepe između podnih daski, no čim je spazio posjetitelja, nestao je. Gost je ispričao obitelji što je vidio i potanko je opisao dječaka. Majka ga je odmah prepoznala i rekla je: “Oh, to je moje drago dijete, koje je umrlo prije četiri tjedna.” Podigli su podne daske i pronašli dva novčića što ih je majka dala dječaku, da ih dade siromahu. No on je pomislio: “Za to mogu sebi kupiti kolač”, pa je sakrio novčiće ispod poda. Zato nije imao mira u grobu i svaki ih je dan u podne dolazio tražiti. Roditelji su dali novac siromahu i dijete nakon toga nitko više nije vidio. ***

Vrsta priče: ATU 769, Dječji grob Izvor: priču je braći Grimm ispričala Gretchen Wild Objedinio sam bilješku uz Mali mrtvački pokrov (str. 290) i ovu priču zbog njihove očite sličnosti. Mali mrtvački pokrov nije klasificiran u indeksu AarneThompson-Uther, a jedina priča koja se tamo navodi kao primjer ove vrste upravo je ova priča ovdje, pod naslovom Dječji grob. Obje su ove priče vrlo izravne i pobožne. One su prave pravcate pripovijesti o duhovima, ali namjera im nije da nas prođu trnci, nego prvenstveno da prenesu jednostavnu pouku. Sustav vjerovanja iz kojega izviru gotovo je pretkršćanski: mrtvi zaslužuju počinak, a živi im u tome mogu pomoći; pretjerano je žalovanje sebeljubivo; za grijeh se treba iskupiti. Kad ljudi poduzmu nešto, nadnaravno se povuče. Uspjeh bi bio podariti im obilježja tradicionalne, “prave” priče o duhovima, poput onih sabranih u dobro poznatoj Knjizi o duhovima lorda Halifaxa (Lord IIalijax's Ghost Book, 1934) ili odnedavno u Engleskom duhu (The English Ghost, 2010) Petera Ackroyda. Sve što bi trebalo da postanu navlas iste kao i priče te vrste jesu imena likova i mjesta radnje. Kako bi iluzija bila potpuna, moglo bi se izmisliti izvor vješto skriven iza inicijala i tri točke, ovako: “Herr A..., ugledni časnik iz grada D.. „ putovao je vojvodstvom H... kad je čuo ovu priču...”

41.

MAGAREĆE ZELJE Bio jednom mlad lovac, koji se zaputio prema svojoj čeki u šumi. Bio je veseo i bezbrižan i putem je svirao na vlati trave. Odjednom je nabasao na siromašnu staricu. Rekla je: “Dobro jutro, lijepi moj mladi lovče. Vidim da si dobre volje, ali ja sam i gladna i žedna. Imaš li možda sitniša za mene?” Lovac se sažalio nad staricom te je zavukao ruku u džep i dao joj onih nekoliko novčića što ih je imao. Htio je produžiti svojim putem, kad ga je starica uhvatila za nadlakticu. “Čuj, dobri moj lovče”, rekla je. “Bio si ljubazan i zato ću te nagraditi. Samo produži ravno dalje i ubrzo ćeš doći do stabla u čijoj krošnji sjedi devet ptica. U pandžama će držati plašt i tući će se za njega. Uzmi pušku i pucaj u njih, u sredinu. Smjesta će ispustiti plašt, a jedna će ti ptica mrtva pasti pod noge. Ponesi plašt, jer to je čarobni plašt. Kad ga prebaciš preko ramena, dovoljno je da poželiš biti negdje i naći ćeš se tamo dok trepneš okom. A trebao bi također mrtvoj ptici izvaditi srce. Izvadi ga nožem i progutaj ga cijelo. Ako to učiniš, svako ćeš jutro, dok si živ, ispod jastuka naći zlatnik.” Lovac zahvali čarobnici i pomisli u sebi: “Nedvojbeno lijepa nagrada; nadam se samo da govori istinu.” Odmakao je jedva stotinjak metara kad je začuo kriještanje i lepet krila u krošnji iznad sebe. Podigao je pogled i ugledao jato ptica kako se pandžama i kljunovima natežu oko komada tkanine, kao da ga svaka hoće za sebe. “Eh,” reče lovac, “ovo je čudno. Sve je točno onako kako je ona stara cura rekla da će biti.” Uzeo je pušku i ispalio hitac posred ptičjega jata. Zakričale su i istog trena odletjele, osim jedne, koja je mrtva pala na tlo, a pao je i plašt. Lovac je učinio sve kako ga je starica savjetovala. Nožem je rasporio pticu, izvadio joj srce i

progutao ga pa pošao kući s plaštom. Kad se sutradan ujutro probudio, prvo na što je pomislio bilo je staričino obećanje. Opipao je ispod jastuka i, doista, bio je tamo sjajan zlatnik. Sljedećega je dana našao još jedan, onda još jedan, i tako svaki put kad bi se probudio. Začas je skupio lijepu hrpicu zlata pa je pomislio: “Sve je to krasno, kako se nakupilo toga, ali kakve mi koristi ovdje od toga zlata? Mislim da ću odavde, da vidim svijeta.” Oprostio se od roditelja, prebacio je pušku i naprtnjaču preko ramena i krenuo na put. Nakon nekoliko dana hoda, dok je izlazio iz guste šume, ugledao je predivan dvorac u ravnici iza stabala. Prišao je bliže i na jednome prozoru vidio dvije osobe, koje su gledale dolje prema njemu. Jedna je bila stara žena i bila je vještica. Rekla je drugoj, koja joj je bila kći: “Onaj muškarac koji upravo izlazi iz šume nosi u sebi veliko blago. Moramo ga se dokopati, mila, jer ga možemo iskoristiti mnogo bolje nego što on to čini. Znaš, progutao je srce sasvim posebne ptice i zato svako jutro ispod jastuka pronađe zlatnik.” Ispripovijedala je kćeri cijelu priču o lovcu i čarobnici te za kraj rekla: “A ako, draga moja, ne učiniš sve točno kako ti ja kažem, požalit ćeš.” Kad se primaknuo dvorcu, lovac ih je jasnije vidio i pomislio je: “Sad se već dugo potucam uokolo, a novca imam napretek. Možda ostanem dan ili dva u dvorcu i odmorim se.” Naravno, pravi je razlog bilo to što je djevojka ljepotica. Ušao je u dvorac, gdje su mu zaželjele dobrodošlicu i velikodušno se pobrinule za njega. Nije dugo trebalo da se zaljubi u vještičinu kćer, i to toliko da ni na što drugo nije mogao misliti; samo mu je ona bila pred očima i što god bi zatražila od njega, on bi to i učinio. Bio je zapravo posve zaluđen. Uvidjevši to, stara reče djevojci: “Sad treba djelovati. Moramo se dokopati tog ptičjeg srca. Neće ni primijetiti da ga više nema.” Pripremila je napitak i ulila ga u šalicu, da ga djevojka odnese mladiću. “Najdraži,” rekla mu je ona, “zar nećeš piti u moje zdravlje?” Popio je sve naiskap i gotovo mu je istog trena tako pozlilo da je povratio ptičje srce. Djevojka mu je pomogla da legne, uz mnogo brižnih i nježnih riječi, a onda se vratila, pronašla srce, isprala ga u čistoj vodi i progutala ga. Odonda lovac više nije pronalazio zlatnike pod jastukom. Pojma nije imao da se pojavljuju pod djevojčinim i da ih vještica svakoga jutra pokupi i sakrije. Bio je tako zaluđen da je htio samo biti s njezinom kćeri. Vještica reče: “Srca smo se domogle, ali to nije dovoljno. Moramo se dočepati i čarobnog plašta.” “Zar mu to ne možemo ostaviti?” upita kći. “Ipak je jadnik izgubio cijelo bogatstvo.” “Ne budi takav mekušac!” reče vještica. “Takav plašt vrijedi milijune. A nema

ih mnogo, da znaš. Mora biti moj i bit će moj.” Rekla je kćeri što mora učiniti, a ako ne posluša, požalit će. Zato je djevojka postupila kako joj je vještica naložila: stala je i zagledala se kroz prozor kao da je tužna. Lovac reče: “Zašto stojiš tamo i djeluješ tako tužno?” “Ah, zlato moje,” reče djevojka, “tamo je negdje planina Topaz, gdje rastu najskupocjeniji dragulji. Kad pomislim na to, toliko ih silno poželim da ne mogu a da ne budem tužna... Ali tko bi mogao otići tamo i skupiti ih? Samo ptice, koje mogu letjeti. Sigurna sam da ljudsko biće donde ne može.” “Ako je to jedino što te muči,” reče lovac, “prepusti to meni. Začas ću te oraspoložiti.” Uzeo je svoj plašt, prebacio ga sebi preko ramena, zatim i njoj, tako da su oboje bili ogrnuti. Tad je poželio biti na planini Topaz. Za tren su oka sjedili u samoj blizini vrha planine. Drago kamenje svih vrsta jarko je blistalo svud oko njih; nikad nisu vidjeli ništa tako lijepo. Vještica je, međutim, bacila čini kako bi se lovcu prispavalo i on je rekao djevojci: “Ispružimo se da se malo odmorimo. Tako sam umoran da se ne mogu držati na nogama.” Ispružili su se, on je stavio glavu njoj u krilo i već trenutak poslije oči su mu se sklapale. Čim je čvrsto zaspao, ona je skinula plašt s njegovih ramena i ogrnula se, a zatim je skupila topaza i drugoga kamenja koliko je mogla ponijeti te je poželjela biti kod kuće. Kad se lovac probudio i uvidio da je sam na pustoj planini, a i da mu je nestao plašt, shvatio je da ga je njegova voljena prevarila. “Oh,” uzdahnuo je, “nisam znao da je svijet tako pun podmuklosti!” Sjedio je tamo, prepotresen da se pomakne. Nije uspijevao smisliti što će. Planina je pripadala okrutnim divovima, golemim i pregolemim nemanima, i nije dugo trebalo da lovac začuje trojicu kako mu se približavaju. Brzo je legao i pravio se da čvrsto spava. Prvi ga je div podbo nožnim palcem i rekao: “Što ovaj ljigavac radi ovdje?” “Zgnječi ga”, reče drugi. “Ja bih.” Ali treći reče: “Prištedi si trud. Ovdje nema od čega živjeti, pa će ionako začas umrijeti. A osim toga, ako se popne na vrh, oblaci će ga odnijeti.” Pustili su ga na miru i nastavili svoj razgovor dok su se udaljavali. Lovac je čuo sve što su rekli i čim su nestali s vidika ustao je i uzverao se planinom do vrha, koji je bio okružen oblacima. Sjeo je na vrh posut draguljima, dok su oblaci nadirali i sudarali se s njim, da bi ga konačno jedan ponio i zavitlao tako da ga je bacio na sebe. A taj je oblak neko vrijeme lebdio nebom i lovcu je bilo vrlo udobno i vidio je toliko toga zanimljivog kad se navirio preko ruba; no oblak je naposljetku počeo ponirati

prema tlu i ubrzo je spustio putnika u nečiji povrtnjak, ograđen sa svih strana visokim zidom. Oblak je ponovno odlebdio uvis i ostavio ga između gredice zelja i gredice luka. “Šteta što nema vočaka”, reče lovac u sebi. “Ne bih imao ništa protiv fine jabuke ili kruške, a tako sam gladan. Ipak, mogu prizalogajiti i koji list zelja. Nije naročito ukusno, ali pomoći će mi da preživim.” U vrtu su rasle dvije vrste zelja, šiljastih listova i okruglih listova, a lovac je za početak otrgnuo nekoliko šiljastih listova i počeo ih žvakati. Okus nije bio loš, ali već nakon nekoliko zalogaja preplavio ga je krajnje čudan osjećaj: sve ga je škakljalo, dok su mu dugačke dlake nicale iz kože, kralježnica mu se svinula prema naprijed, ruke su mu se izdužile i pretvorile se u dlakave noge s kopitima na kraju, vrat mu se proširio i također izdužio, izdužilo mu se i lice, dva dugačka uha izbila su mu postrance iz glave i prije nego što je uspio shvatiti što se zbiva, već je bio magarac. Ne treba ni reći da je zelje od toga poprimilo mnogo bolji okus. Nastavio ga je jesti s tekom, da bi potom prešao na zelje okruglih listova. Nakon samo nekoliko zalogaja shvatio je da se sve ponavlja, ali obrnutim redoslijedom, i u manje vremena nego što je potrebno da se sve to ispriča, ponovno je bio ljudsko biće. “Ha,” pomisli, “tko bi rekao? Sad mogu vratiti što mi pripada.” Pa je ubrao glavicu šiljastog i glavicu okruglog zelja, spremio ih na sigurno u svoju naprtnjaču, uzverao se preko zida i krenuo. Ubrzo je otkrio gdje je te se zaputio natrag u dvorac u kojemu je živjela vještica. Pronašao ga je nakon nekoliko dana hoda, ali pazio je da ga ne vide, sve dok nije obojio lice tako tamno da ga rođena majka ne bi prepoznala. Tada je pokucao na vrata. Otvorila je vještica glavom. “Bih li mogao prenoćiti kod vas?” upita mladić. “Iscrpljen sam i ne mogu dalje.” “Tko si ti, dušo?” upita vještica. “Što te nanijelo ovim putem?” “Kraljevski sam izaslanik, a kralj me poslao u potragu za najslasnijim zeljem na svijetu. Posrećilo mi se da ga nađem i uistinu je ukusno, ali vani je tako vruće da je počelo venuti. Bojim se da se neću vratiti na vrijeme.” Kad je čula za to slasno zelje, vještica nije mogla dočekati da ga kuša. “Bismo li moja kći i ja mogle kušati malo?” upitala je. “Ponio sam dvije glavice. Ne znam zašto ne biste dobile jednu, kad ste već tako ljubazne da me primite pod svoj krov.” Otvorio je naprtnjaču i dao joj magareće zelje. Pohlepno ga je uzela i požurila u kuhinju, jer već su joj rasle zazubice. Pristavila je vodu da provrije i s pomnjom narezala zelje pa ga prokuhala samo nekoliko minuta s malo soli i par kapi ulja.

Tako je fino zamirisalo da nije mogla odoljeti i prije nego što ga je iznijela na stol gricnula je jedan list, pa još jedan i, naravno, čim je progutala, započela je preobrazba. Nije trebalo više od nekoliko sekundi da se pretvori u staro magare, pa je istrčala u dvorište da se izrita. Nakon toga ušla je sluškinja i kad joj je zamirisalo začinjeno zelje, to je bilo jače od nje: morala je kušati. Bila je to njezina stara navika, a dakako da se i njoj dogodilo isto što i vještici. Svojim novim kopitima nije mogla držati zdjelu, pa ju je ispustila tamo gdje se zatekla i izjurila van. Za to je vrijeme vještičina kći sjedila i razgovarala s kraljevskim izaslanikom. “Ne znam što ih je toliko zadržalo”, rekla je. “Doista fino miriše.” Lovac pomisli da se dotad čarolija već morala dogoditi. “Pusti, ja ću”, rekao je. “Idem ja po zelje.” Kad je došao u kuhinju, ugledao je dvije magarice kako trče po dvorištu i pomislio: “Izvrsno! Baš kao što sam i zamislio, i pravo im budi.” Skupio je zelje koje se rasuio po podu, stavio ga u zdjelu i odnio djevojci. Odmah je pojela par listova, pa se i ona pretvorila u magare i istrčala van. Lovac se umio kako bi ga prepoznale te je izašao na dvorište s užetom. “Da,” rekao je, “to sam ja. Dobro sam vas sredio, a sad ćete platiti jer ste me prevarile.” Sve je tri vezao užetom i potjerao ispred sebe, iz dvorca pa cestom do prvoga mlina. Pokucao je na vrata. “Što trebaš?” upita mlinar. “Imam tu tri gadne beštije opake ćudi, a kako mi nikakve koristi od njih, rado bih ih se riješio. Ako ih uzmeš i ako budeš postupao s njima kako ti ja kažem, platit ću koliko god tražiš.” Takvu ponudu mlinar nije čuo baš svaki dan i zato je smjesta pristao. “I onda, kako hoćeš da postupam s njima?” upita. “Staru tuci triput na dan, a nahrani jedanput” - to je bila vještica. “Srednja može dobiti tri obroka dnevno, a namlati je jedanput” - to je bila sluškinja. “A mlada nije tako loša. Nahrani je triput i nemoj je tući.” Nije se mogao natjerati da djevojku izloži batinama. Vratio se u dvorac i bezbrižno čekao. Mlinar ga je posjetio već nakon nekoliko dana. “Ona stara magarica,” rekao je, “ta nije bila ničemu. Mrtva je. Ali druge dvije djeluju doista potišteno. Ne znam što ću s njima.” “No, dobro”, reče lovac. “Valjda im je i ovo bilo dovoljna kazna.” Rekao je mlinaru da preostale dvije magarice dovede natrag u dvorac, gdje je pobacao po tlu okruglih listova zelja i pustio ih da ih pojedu, tako da su ponovno postale ljudska bića. Vještičina prelijepa kći pala je na koljena i rekla: “Oh, najdraži, oprosti zbog

svega zla koje sam ti nanijela! Majka me prisilila na to. Ja te nisam htjela prevariti, jer te iz sveg srca volim. Čarobni je plašt u ormaru u predvorju, a ptičje srce... popit ću nešto da ga povratim.” “Nema potrebe”, rekao je, jer shvatio je da je opet zaljubljen u nju. “Možeš ga zadržati. Ionako je svejedno kod koga je, jer želim se oženiti tobom.” Njihovo je vjenčanje proslavljeno nedugo potom i živjeli su zajedno u velikoj sreći sve do smrti. *** Vrsta priče: ATU 567, Čarobno pticje srce, a u nastavku ATU 566, Tri čarobna predmeta i čudesni plodovi Izvor: priča iz Češke koju je braći Grimm ispričao nepoznat kazivač Slične priče: A.N. Afanasjev, Rogovi (Narodnje russkie skazki); Katharine M. Briggs, Fortunatus (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Rakovica sa zlatnim jajašcima (Fiabe italiane) Kao što je to često kod Grimma, dvije različite vrste priča ovdje su spojene. Nakon što se domogne ptičjega srca i čarobnoga plašta, lovac bi se, teoretski, mogao upustiti u bilo kakvu pustolovinu. Priča o zelju (koje se katkad prevodi kao“loćika”), koje svakoga tko ga pojede pretvori u magare, nema nikakve logične veze s prvim dijelom priče, ali vrlo si dobro pristaju. U ruskoj inačici priče, kod Afanasjeva, od jestvine (dvije vrste jabuka, u tom slučaju) rogovi izrastu ili nestanu s glave onoga tko je pojede. Nije tako neugodno poput preobrazbe u magare, o tom nema dvojbe, ali svejedno nije lako objasniti. Ono što mi se posebno sviđa u ovoj priči jest vesela i dobrodušna ćud mladoga lovca. Nevjerojatno je kako nam je malo pojedinosti o nečijem ponašanju potrebno da si predočimo čitavu osobnost.

42.

JEDNOOKA, DVOOKA I TROOKA Bila jednom žena koja je imala tri kćeri. Najstariju je nazvala Jednooka, jer imala je jedno oko posred čela. Druga se zvala Dvooka, jer imala je dva oka kao i drugi ljudi, a najmlađa Trooka, jer imala je tri oka, treće posred čela, kao i njezina najstarija sestra. Zato što se ni po čemu nije razlikovala od svih drugih, Dvookoj su majka i sestre stalno prigovarale. “Nakazo dvooka,” govorile su, “što si ti umišljaš, tko si? Nisi ni po čemu posebna, curo. Nije ti mjesto među nama.” Davale su joj najodrpaniju odjeću, a sa stola samo ostatke i mrvice. Udružene, zagorčavale su joj život do besvijesti. Jednoga je dana Dvooka morala van da čuva kozu. Bila je gladna, kao i obično, jer dobila je samo prljav lonac u kojemu su skuhale zobenu kašu da ga poliže za doručak, a kaša je, povrh svega, bila i zagorjela. Djevojka je sjela na travnat obronak i zaplakala. Kad su utihli prvi jecaji, iznenadila se ugledavši ljubaznu staru vračaru kako stoji kraj nje. “Zašto plačeš, Dvooko?” upitala je. “Jer imam dva oka kao i svi”, odgovori Dvooka. “Kao i ti, evo. Majka i sestre me mrze, maltretiraju me, daju mi samo iznošenu staru odjeću, a za jelo mrvice koje ostave na stolu. Danas sam dobila samo lonac od zobene kaše da ga poližem, a kaša je i zagorjela.” “No, Dvooko, sad možeš prestati plakati”, reče vračara. “Odat ću ti tajnu i više nećeš biti gladna. Samo reci kozi: Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.

I prekrasno postavljen stol sa svakojakim poslasticama iskrsnut će ispred tebe i možeš jesti koliko god te volja. Kad se nasitiš, samo reci: Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći. I stol će nestati.” Tek što je to izgovorila, nestala je i vračara. Dvooka pomisli da bi trebala odmah pokušati, prije nego što zaboravi, a i bila je pregladna da još čeka. Pa je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.” Tek što je izgovorila te riječi, pred njom je već stajao stol prekriven snježnobijelim stolnjakom, a na njemu tanjur sa srebrnim nožem, vilicom i žlicom te jednako snježnobijeli laneni ubrus i, dakako, stolac na koji će sjesti; a kakva samo hrana! Topla jela i hladna jela, složenci i pečenke, raznorazno povrće i velika štrudla od jabuka, sve netom pripremljeno i još vrelo tako da se iz njega puši. Dvooka nije mogla čekati. Izgovorila je najkraću molitvu prije jela koju je znala: “Gospodine, hvala Ti na ovim darovima. Amen.” Tad je sjela i dosita se najela. Sve je bilo tako slasno da je kušala od svega pomalo, a kad se najela, rekla je: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao dok je okom trepnula. “E ovakvi su mi kućanski poslovi baš po volji”, pomislila je Dvooka, a bila je sretna kako godinama nije bila. Kad se te večeri s kozom vratila kući, našla je star glineni lonac s malo hladnog, masnog gulaša na dnu koji su joj sestre ostavile, ali nije ga ni takla. A ujutro je za nju bilo samo mrvica prepečenca koji su one sebi pripremile, no ni njih nije pojela. Prvih nekoliko puta njezine sestre nisu ništa primijetile, jer obično se uopće nisu obazirale na nju i na to što čini, ali kad se to ponovilo i sutradan, i dan nakon toga, nisu mogle da ništa ne opaze. “Što je Dvookoj? Ništa ne jede.” “Sigurno nešto muti.”

“Vjerojatno je našla nekog tko joj donosi užinu. Krava pohlepna!” “Tipično!” Zaključile su da bi trebale pokušati otkriti što se zbiva i zato, sljedeći put kad je Dvooka vodila kozu na pašu, Jednooka joj je rekla: “Mislim da ću s tobom. Nisam sigurna da se dobro brineš o toj kozi.” Dvooka je naslutila što Jednooka smjera. Odvela je kozu na uobičajenu livadu, gdje je za nju bilo hrane u izobilju, a onda je rekla: “Dođi, sjedni, Jednooko. Otpjevat ću ti pjesmu.” Jednooka je bila umorna, jer kad je otišla pješice do livade nahodala se više nego ijednom u proteklih nekoliko tjedana, a bila je pospana i od topline sunca. Zato se zavalila u hladovinu, a Dvooka je zapjevala: “Jednooko, da li bdijes? Jednooko, da li sniješ?” Jednookina jedina vjeđa klonula je i spuštala se sve niže i niže, da bi djevojka konačno i zahrkala. Kad se uvjerila da joj sestra čvrsto spava, Dvooka je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći.” I čarobni se stol istog trena pojavio, a na njemu varivo od poriluka, pečeno pile i jagode sa šlagom. Dvooka se dosita najela i tad je rekla: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao. Dvooka je probudila Jednooku i rekla: “Zar nisi rekla da mi hoćeš pomoći čuvati kozu? A cijeli dan spavaš! Mogla je pobjeći i pasti u rijeku. Sva sreća da sam ja bila ovdje. Hajde, idemo kući.” Kad su došle kući, Dvooka opet nije ni taknula ostatke hrane. Ovaj put bilo je to nekoliko skorenih zalogaja zagorjela tijesta. Trooka i majka jedva su čekale da čuju što je bilo na livadi, ali Jednooka im nije mogla reći ništa osim: “Nemam pojma. Zaspala sam. Pa, bilo je vruće.” “Niškoristi jedna!” reče majka. “Sutra ti ideš, Trooko. Nešto se tamo sigurno događa.” I tako je Trooka ujutro rekla Dvookoj: “Danas ja idem s tobom i budno ću motriti što izvodiš.”

Krenule su na pašu sa svojom malenom kozom. Dvooka je odmah shvatila da je Trooka spremna nasjesti kao i Jednooka i zato, čim su došle na livadu, a Trooka se zavalila u hlad kod živice, zapjevala je: “Trooko, da li bdiješ?” Ali onda, umjesto da otpjeva, kao što je namjeravala: “Trooko, da li sniješ?” otpjevala je: “Dvooko, da li sniješ I dalje je pjevala: “Trooko, da li bdiješ Dvooko, da li sniješ?” Postupno su se dva Trookina oka sklopila, jer im se prispavalo, ali treće nije, jer ga Dvooka nije uspavala pjesmom. Trooka je pustila da joj vjeđa klone i naizgled se sklopi, ali zapravo se pretvarala. Na to je oko savršeno vidjela. Kad je pomislila da je Trooka zaspala, Dvooka je otpjevala: “Kozo, kozice, zamekeći, pa mefinim jelom usreći.” Stol se pojavio istog trena. Ovaj put bilo je cikle, velika pita od mesa i slastan kolač. Dvooka je bezbrižno jela i pila dok se nije nasitila, a onda je otpjevala: “Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći.” I stol je nestao. Trooka je sve to promatrala, ali brzo je sklopila treće oko kad joj je Dvooka prišla da je probudi. “Hajde, Trooko!” reče Dvooka. “Cijeli dan spavaš. Dobro da sam ja bila ovdje da pazim na kozu. Dođi, idemo kući.” Kad su se vratile kući, Dvooka je opet odbila hranu koju su joj ostavile. Bila je

to voda u kojoj su skuhale zelje. Majka je povukla Trooku na stranu i upitala: “I? Što je bilo? Jesi li vidjela?” “O da, jesam. Pokušala me uspavati, ali je moje treće oko ostalo budno. Evo što čini. Ovako zapjeva kozi: Kozo, kozice, zamekeći, pa me finim jelom usreći. I stol prepun ukusnih jela stvori se niotkud, a ona se najede do mile volje. Onda otpjeva: Kozo, kozice, zamekeći, ja sam sita bar do ponoći. I stol nestane. Časna riječ! Živa istina! Vidjela sam. Dva mi je oka uspavala, ali treće je ostalo budno.” Majka je pobjesnjela kad je to čula. Zaderala se: “Dvooko! Da si smjesta došla ovamo! Zašto si ti umišljaš da si bolja od nas, ha? Izvodiš čarolije s kozom! Kako se usuđuješ! Pobrinut ću se da požališ, vidjet ćeš ti.” Pa je uzela najveći nož koji je imala u kuhinji i njime kozi probola srce, tako da je pala mrtva na pod. Dvooka je istog trena istrčala i trčala je sve do livade, a tamo je briznula u plač. Jecala je i jecala za jadnom malom kozom, koja nikad ništa nije skrivila, ali i nad samom sobom. Tad je shvatila da je tamo vračara. “Zašto plačeš, Dvooko?” upitala je. “Ja tu ništa ne mogu”, rekla je Dvooka. “Moja je majka jadnoj maloj kozi probola srce i ubila ju je i ona je sad mrtva i ja je više nikad neću moći zamoliti za stol pun hrane.” “Da ti dam koristan savjet”, reče vračara. “Traži od sestara da ti daju kozje iznutrice pa ih zakopaj u vrtu pored glavnih vrata. To će ti donijeti sreću.” Tad je nestala. Dvooka se s noge na nogu vratila kući i rekla sestrama: “Htjela bih uspomenu na kozu. Mogu li dobiti samo iznutrice?” “Dobro, ako je to sve što hoćeš”, rekla je Jednooka, a Trooka je dodala: “Ma, pustimo joj. Možda napokon prestane cmizdriti.” Dvooka je kozje iznutrice stavila u lavor i iznijela ih u vrt ispred kuće, gdje ih je zakopala na malenu travnjaku. Ujutro je tamo stajalo prekrasno stablo: lišće mu je bilo srebrno, a u krošnji tuceti plodova veličine jabuka, ali od čistoga zlata. Nitko nikad nije vidio

ljepšega stabla i naravno da nitko pojma nije imao kako je izraslo preko noći; samo je Dvooka znala, jer izraslo je na mjestu gdje je zakopala kozje iznutrice. Čim ga je ugledala, majka je rekla: “Hajde, popni se, Jednooko, i naberi tog zlatnog voća.” Jednooka se popela, namrgođena i zadihana, i pokušala je, ali svaki put kad bi posegnula za zlatnom jabukom, grana bi se povukla uvis, izvan njezina dosega. Posegnula bi za jednom, za drugom, no nije ih mogla ni dotaknuti, koliko god se trudila. “Obična niškoristi”, rekla je njezina majka. “Uopće ne zna što radi. Trooko, popni se ti. Vjerojatno vidiš bolje od nje.” Jednooka je sišla, a Trooka se uspentrala, no koliko god bolje vidjela, nije bila ništa uspješnija od svoje sestre. Svaki put kad bi posegnula za jabukom, grana bi se pomakla tek toliko da izmakne izvan dosega i naposljetku je morala odustati. “Smijem li ja pokušati?” upita Dvooka. “Možda ću imati više sreće.” “Ti, nakazo?” “Da, čudovište, zašto si umišljaš da bi mogla biti uspješnija od nas?” Dvooka se popela na stablo, a umjesto da se povlače izvan njezina dosega, jabuke su joj očito padale u ruke. Skupljala ih je sve više i više, dok joj pregača nije bila puna. Kad se spustila, majka joj je sve uzela i, umjesto da budu bolje prema njoj jer je jedina dosegnula voće, Jednooka i Trooka postale su zavidne i još pakosnije i postupale su prema njoj još gore nego prije. A jednoga dana kad su sve bile u vrtu, slučajno je onuda prolazio mlad vitez. Sestre su ga ugledale kako dolazi i rekle: “Brzo, Dvooko! Pod bačvu! Ako tebe vidi, mislit će da smo mi užasan prizor!” Pa su je gurnule pod bačvu što je stajala blizu voćke, sa zlatnim jabukama koje je ona već ubrala. Zatim su stale pod stablo, lickajući se i smijuljeći se. Kad je vitez prišao bliže, shvatile su koliko je zgodan i kako krasan oklop nosi. “Dobro jutro, moje dame”, rekao je i sjahao sa svojega konja. “Sjajna vam je ta voćka. Zlato i srebro! Da mi je samo grančica, zauzvrat biste dobile što god poželite.” “O, da, voćka je naša”, reče Jednooka. “Samo naša”, reče Trooka. “Ja ću vam otkinuti granu.” No kad je pokušala, ishod je opet bio isti, a uspjeha nije imala ni Jednooka. Koliko god hitro posegnule za granom, ona bi svaki put izmaknula izvan njihova domašaja. “Baš čudno”, reče vitez. “Kažete da je stablo vaše, a ne da vam da išta uberete s njega.” “O, nego što nego da je naše”, reče Jednooka. “Samo je sramežljivo”, reče Trooka. “Vjerojatno zato što vi gledate.” “Dajte da još jedanput pokušam”, reče Jednooka.

No dok su oni razgovarali, Dvooka je sasvim malo odigla bačvu i zakotrljala nekoliko zlatnih jabuka vitezu pod noge. On ih je ugledao i ustuknuo u čudu. “Ma pazi ti to! Odakle sad ovo?” rekao je. “Pa, imamo mi još jednu sestru, ali ona...” “Izgleda malo čudno, znate, jer ima dva oka i...” “Držimo je daleko od pogleda, ne želimo sramotiti obitelj.” “Rado bih je vidio”, reče vitez. “Dvooko, gdje god bila, izađi!” Dvooka je uspjela podignuti bačvu, izvući se i stati na noge. Vitez je ostao zadivljen njezinom ljepotom. “A možeš li otkinuti jednu granu za mene, Dvooko?” “Da, mogu,” reče Dvooka, “jer je to stablo moje.” Pa se s krajnjom lakoćom popela na voćku i otkinula granu s predivnim srebrnim lišćem i zlatnim plodom te je dala vitezu. “A što želiš zauzvrat, Dvooko?” upita on. “Ah,” reče Dvooka, “moj je život samo glad i žeđ, tuga i jad, od ranoga jutra do kasno u noć. Bila bih ti zahvalna kad bi me izbavio iz svega toga.” Vitez ju je podigao na svojega konja i odveo je u očev dvorac. Dao joj je lijepih haljina, da se najede i napije do mile volje, a budući da se zaljubio u nju, oženio se njome; njihovo je vjenčanje proslavljeno s veseljem u cijelomu kraljevstvu. Nakon što je Dvooku odveo zgodni vitez, sestre joj je izjedala zavist. No barem je ona divna voćka još uvijek naša, mislile su, i premda ne možemo brati zlatne jabuke, ljudi će im se svejedno diviti i tko zna što se dobro iz toga može izroditi? No sutradan ujutro zaprepastile su se kad su vidjele da je voćka nestala, a s njom i sve njihove nade. Istodobno, Dvooka je gledala kroz prozor svoje sobe i shvatila da voćka sretno raste u dvorištu dvorca, jer usred noći izvukla je korijenje iz tla i došuljala se sve dotamo kako bi je našla. Dvooka je dugo živjela sretno. Jednoga dana, nakon mnogo godina, dvije su sirote žene pokucale na vrata dvorca kako bi isprosjačile nešto za jelo, jer snašla ih je bijeda i morale su lutati svijetom i prositi kruh od vrata do vrata. Dvooka ih je srdačno primila i bila je tako ljubazna prema njima da su požalile zbog svega zla koje su joj nanijele; a čudno je bilo što je Dvooka, premda je prošlo toliko godina, odmah prepoznala Jednooku i Trooku. *** Vrsta priče: ATU 511 ,Jednooka, Dvooka, Trooka Izvor: priča Theodora Pescheka objavljena u časopisu Tjedne novosti za

ljubitelje povijesti, umjetnosti i poznavanja srednjovjekovlja (Wöchentliche Nachrichten für Freunde der Geschichte, Kunst und Gelahrtheit des Mittelalters, sv. 2,1816) Slične priče: A.N. Afanasjev, Burenuška, crvena kravica (Narodnye russkie skazki); Jacob i Wilhelm Grimm, Pepeljuga Ovo je, dakako, Pepeljuga (str. 102) s dodatkom apsurda. Vračara, koza, iznutrice i voćka potvrđuju to onkraj svake sumnje: sve su to utjelovljenja nužne ali odsutne dobre majke, koja se pojavljuju u svim varijantama Pepeljuge u ovom ili onom obliku. U Afanasjevljevoj ruskoj inačici, Dvooka pozove svoje radoznale sestre da joj spuste glavu u krilo, kako bi im istrijebila uši. Taj zgodni higijenski detalj pojavljuje se također u Vragu s tri zlatne vlasi (str. 137).

43.

ISPLESANE CIPELE Bio jednom kralj koji je imao dvanaest kćeri, sve jedna ljepša od druge. Spavale su zajedno u istoj sobi, u krevetima u nizu, i svake večeri, kad bi se sve zavukle pod pokrivače, kralj bi osobno navukao zasun i zaključao vrata. Svejedno, svakoga jutra kad bi otvorio sobu, otkrio bi da su im cipele isplesane u dronjke i nitko nije mogao dokučiti kako je to moguće. Kraljevne o tome nisu htjele govoriti. Kralj je obznanio da će onaj tko otkrije kamo njegove kćeri odlaze plesati noću moći izabrati jednu od njih za ženu te s vremenom i sam postati kralj. S druge strane, ne uspije li otkriti istinu nakon tri noći, izgubit će život. Uskoro je došao kraljević iz druge zemlje i ponudio se da će preuzeti zadatak. Srdačno su ga dočekali i odveli u sobu pored one u kojoj su spavale kraljevne, gdje je trebao stražariti i vidjeti kamo odlaze plesati. Pripremili su mu krevet, a kako bi mu zadatak bio još lakši, vrata spavaće sobe kraljevni ostala su otvorena. No nažalost, kraljevićevi su kapci bili sve teži i teži kako je noć odmicala i zaspao je. A kad se ujutro probudio, cipele kraljevni gotovo su se raspadale. Isto se ponovilo i druge noći, pa opet treće noći, i kraljević je ostao bez glave na ramenima. Još su mnogi drugi došli okušati sreću na tom opasnom zadatku, ali i oni bez uspjeha. Slučaj je htio da ubog vojnik, koji je bio ranjen i više nije mogao služiti u vojsci, krene baš prema tome gradu. Putem je sreo staru prosjakinju i sažalio se nad njom, pa je sjeo i podijelio s njom posljednji komad kruha i sira. “Kamo ideš, dušo?” upitala je. “Da budem iskren, nisam posve siguran”, odgovorio je, no zatim je dodao: “Ali, pravo da vam velim, volio bih otkriti kamo one kraljevne odlaze isplesati svoje cipele do raspadanja. Onda bih se mogao oženiti jednom od njih i postati

kralj.” “Nije to teško”, reče starica. “Kad odeš u krevet, donijet će ti čašu vina, ali što god bilo, nemoj ga popiti.” Tad je iz svojega zavežljaja izvadila i razmotala plašt te rekla: “A kad se ovime ogrneš, postat češ nevidljiv i moći ćeš za njima, pa ćeš otkriti kamo idu.” Vojnik joj je zahvalio i produžio svojim putem, a u sebi je mislio: “Ovo sad postaje ozbiljno.” U palači su ga širokogrudno dočekali, odveli ga u njegovu sobu i dali mu sjajno novo ruho da se obuče. A kad je došlo vrijeme za počinak, najstarija kraljevna donijela mu je pehar vina. Unaprijed se pripremio za to i vezao si je spužvu pod bradu. Pustio je da vino iscuri u nju i nije dao da mu jedna jedina kap prijeđe usne. Potom je legao, sklopio oči i malo zahrkao, kako bi pomislile da je zaspao. Dvanaest ga je kraljevni čulo i nasmijale su se: “Evo još jednoga koji će ostati bez glave na ramenima.” Ustale su, pootvarale svoje ormare i ladice, isprobavale su sad jednu haljinu sad drugu, češljale se i skupljale kosu, uljepšavale su se koliko su uopće mogle i cijelo su vrijeme uzbuđeno cupkale i skakutale pri pomisli na predstojeći ples. Jedino najmlađa nije bila sigurna. “Samo se vi smijte i šalite,” rekla je, “ali predosjećam da će se nešto loše dogoditi.” “Gusko blesava”, rekla je najstarija kraljevna. “Ti se svega bojiš! Sjeti se svih onih kraljevića koji su pokušali motriti na nas, a sve uzalud. Kladim se da vojniku nisam ni trebala dati sredstvo za spavanje. Taj bi i sam od sebe zaspao.” Kad su bile spremne, najstarija kraljevna otišla je još jednom provjeriti u vojnikovu sobu, no činilo se da on čvrsto spava i zaključile su da je sigurno. Tad je najstarija kraljevna prišla svom krevetu i kucnula po njemu. Istog je trena propao kroz pod i kraljevne su se jedna po jedna spustile kroz otvor. Vojnik je krišom promatrao i, čim su sve sišle, navukao je plašt i pošao za njima. Kako ih ne bi izgubio, pratio ih je tako u stopu da je nagazio najmlađoj na haljinu, a ona je to osjetila i viknula: “Tko je to? Tko me povlači za haljinu?” “Oh, ne budi blesava”, reče najstarija. “Valjda je samo zapela za čavao ili tako nešto.” Nastavile su niz stepenice, sve dok nisu došle do predivna drvoreda. Lišće na stablima sjalo je i blistalo poput mjesečine, jer bilo je od srebra, a vojnik je pomislio: “Bolje da ponesem nešto kao dokaz”, te je otkinuo granu. Tako se glasno prelomila da se najmlađa kraljevna opet prepala. “Zar niste čule? Nešto loše...” “Kukavice jedna”, reče najstarija. “Samo su ispalili plotun da nam zažele dobrodošlicu.” Srebrni drvored pretvorio se u niz stabala od zlata, a potom od dragulja.

Vojnik je u svakom drvoredu otkinuo po granu i one su taklo glasno pukle da se najmlađa kraljevna svaki put iznova prepala, a najstarija je svaki put rekla da je to prasak počasnog plotuna. Produžile su dalje, dok nisu došle do velike vodene površine, gdje je čekalo dvanaest čunova, a za veslima svakog po kraljević. Čim su se kraljevne pojavile, kraljevići su ustali i pomogli im da uđu u čunove, po jedna u svaki; no najmlađoj kraljevni i njezinu kraljeviću pridružio se, bez njihova znanja, i vojnik. Kraljević reče: “Ne znam zašto je čun danas tako težak. Jedva ga uspijevam pomaknuti.” “Valjda je to od vrućine”, reče kraljevna. “Ja se gušim.” Na drugoj se obali uzdizao prekrasan dvorac, jarko osvijetljen tisućama svjetiljki. Vesela svirka truba i timpana jasno je odzvanjala kroza zrak, a kraljevići su zaustavili svoje čunove na obali te pomogli kraljevnama da izađu, da bi odmah zaplesali. Vojnik je plesao zajedno s njima, a svaki put kad bi kraljevna podigla čašu vina do svojih usana, on bi popio vino prije nego što bi ona dospjela. Starije je to samo zbunilo, no najmlađu je prestrašilo, pa ju je najstarija opet morala umiriti. Ostale su tamo do tri sata, a dotad su im cipele već bile isplesane do raspadanja i morale su otići. Kraljevići su odveslali da ih prevezu preko vode, a taj je put vojnik sjeo u čun do najstarije kraljevne. Iskrcao se prvi i pohitao naprijed, tako da, kad su se umorne kraljevne domogle kreveta, on je već hrkao u svome. “Sigurne smo, ne moramo se bojati”, rekle su, skinule svoje ljupke haljine, stavile iznošene cipele pod krevete i legle spavati. Sutradan ujutro vojnik nije ništa rekao. Htio je ponovno vidjeti onaj prekrasni dvorac i drvorede sa skupocjenim stablima. Pošao je s kraljevnama i drugu noć i treću noć i vidio je da je sve opet isto kao i prije i one su svaki put isplesale svoje cipele do raspadanja; a treće je noći ponio pehar kao dodatni dokaz. Posljednjega jutra morao je ponuditi svoj odgovor i zato je uzeo tri grane i pehar te otišao kralju. Kraljevne su prisluškivale iza vrata. Kralj reče: “Dakle, dobio si svoje tri noći. Gdje moje kćeri isplešu svoje cipele?” A vojnik odgovori: “U dvorcu pod zemljom, vaše veličanstvo. Dočeka ih dvanaest kraljevića, koji odveslaju da ih odvezu preko jezera.” Sve je ispričao i pokazao kralju grane - sa srebrnoga stabla, sa zlatnoga stabla i s dijamantnoga stabla - kao i pehar koji je donio iz dvorca. Kralj je pozvao kćeri. “Pretpostavljam da ste čule što mi je ovaj čovjek ispričao”, rekao je. “E pa sad: je li govorio istinu?” Kraljevne nisu imale izbora: morale su sve priznati.

“Dakle, uspio si”, reče kralj vojniku. “E sad, koju bi od ovih mojih kćeri uzeo za ženu?” “Čujte, nisam ni ja mlad kao što sam nekad bio,” reče vojnik, “pa računam da bi mi najstarija najbolje odgovarala.” “Tvoja je”, reče kralj i vjenčanje se održi istoga dana. Kralj je obećao da će ga vojnik naslijediti na prijestolju, a na podzemne kraljeviće bačene su čini na toliko noći koliko su ih proveli u plesu s dvanaest kraljevni. *** Vrsta priče: ATU 306, Isplesane cipele Izvor: priču je braći Grimm ispričala Jenny von Droste-Hiilshoff Slične priče: A.N. Afanasjev, Tajni ples (Narodnye russkie skazki) Poznata katkad i kao Dvanaest rasplesanih kraljevni, ova priča posjeduje draž svojstvenu bilo kojem prikazu čudesa što leže pod zemljom, a posebno onih koja uključuju malene čunove, dražesna svjetla, stabla skupocjenih krošnji, glazbu i ples. Što je sve, dakako, vrlo pogodno za predivne ilustracije. Malo sam toga dirao u priči, osim što sam staričine darove (savjet i plašt) pretvorio u nagradu za vojnikovo dobročinstvo.

44.

ŽELJEZNI IVAN Bio jednom kralj koji je u blizini svoga dvorca imao veliku šumu, gdje su živjele sve vrste divljači. Jednoga je dana poslao svojega glavnog lovca da ustrijeli jelena, ali lovac se nije vratio. “Možda je doživio nezgodu”, reče kralj, pa dan poslije odasla još dva lovca za onim prvim, no nisu se vratili ni oni. Trećega je dana sazvao sve svoje lovce i rekao: “Pretražite cijelu šumu i ne odustajte dok ih ne nađete svu trojicu.” No nijedan se od tih lovaca nije vratio, kao niti jedan jedini pas iz čopora koji su poveli sa sobom. Od toga dana nitko se nije usudio ući u šumu te je u njoj vladala duboka tišina i osama, a jedini znak života bili su s vremena na vrijeme orao ili jastreb u preletu iznad krošanja. Još je mnogo godina to bilo tako, dok jednoga dana lovac kojega nitko nije poznavao, stranac, nije stupio pred kralja, rekao da traži posao i dobrovoljno se javio da ode u opasnu šumu. Kralj mu to svejedno nije dopustio. “Nešto je jezivo tamo”, rekao je. “To je mjesto vjerojatno začarano. Ne znam kako bi mogao biti išta uspješniji od ostalih; bojim se da ćeš nestati kao i oni.” No lovac reče: “Spreman sam izložiti se i toj opasnosti, vaše veličanstvo. Ja ne znam za strah.” Tako je lovac krenuo u šumu sa svojim psom. Nije dugo trebalo da pas nanjuši trag i krene ga pratiti, ali nije pretrčao više od nekoliko koraka kad je došao do ruba duboke vode i nije mogao dalje. Tad je gola ruka izronila iz vode, ščepala psa i povukla ga ispod površine. Kad je to vidio, lovac se vratio, da bi poveo sa sobom tri čovjeka s vjedrima, kako bi isušili baru. To su i učinili, a kad su je gotovo posve ispraznili, našli su divljeg čovjeka kako leži na dnu. Koža mu je bila tamna poput hrđava željeza, kosa mu je padala preko lica sve do koljena. Čvrsto su ga vezali užetom i odveli

ga u dvorac. Svi su u čudu promatrali divljega čovjeka. Kralj je naložio da ga zatvore u željezni kavez u dvorištu i zabranio je, pod prijetnjom smrću, da itko otključa vrata kaveza; a ključ je povjerio na čuvanje kraljici glavom. Otad je opet bilo sigurno ići u šumu. Kralj je imao sina, kojemu je tada bilo osam godina. Jednoga se dana igrao u dvorištu, kad mu se zlatna lopta otkotrljala između rešetki u kavez divljega čovjeka. Dječak je pritrčao i rekao: “Daj mi moju loptu.” “Neću, ako mi ne otvoriš vrata”, reče divlji čovjek. “Ne, ne smijem”, reče dječak. “Tata je to zabranio.” Pa je otrčao. Sutradan se vratio i zatražio svoju loptu, ali divlji je čovjek samo rekao: “Otvori vrata.” Dječak je opet odbio. Trećega dana, kad je kralj izašao u lov, dječak je prišao kavezu i rekao: “Sve i da hoću, ne mogu otvoriti kavez. Nemam ključ.” Divlji čovjek reče: “Ključ je pod jastukom tvoje majke. Lako ćeš do njega.” Dječak je očajnički htio natrag svoju loptu i zato je zaboravio na oprez te uzeo ključ. Brava je zapinjala i dječak je prikliještio prst; no kad su se vrata otvorila, divlji je čovjek izašao, dao dječaku njegovu loptu i požurio što dalje. Dječak se prestrašio. Zazvao je: “Oh, divlji čovječe, nemoj bježati, inače ću dobiti batine!” Divlji se čovjek okrenuo, podigao dječaka i posjeo ga na svoja ramena te hitrim koracima krenuo prema šumi. Kad se vratio kući, kralj je opazio prazan kavez i odmah upitao kraljicu što se dogodilo. Ona nije ništa znala i zato je potražila ključ te otkrila da je nestao. Tad su shvatili da nema dječaka, dozivali su ga, ali odgovora nije bilo. Kralj i kraljica poslali su poslugu da pretraži kraljevski perivoj oko dvorca, polja i livade iza njega, ali dječaka nisu našli; njegovi su roditelji tada pretpostavili što se dogodilo i cijeli je dvor bio u dubokoj žalosti. Nakon što se dokopao mračne šume, divlji je čovjek spustio dječaka i rekao: “Više nikad nećeš vidjeti oca i majku. Ali ja ću paziti na tebe, jer si me oslobodio i žao mi te. Samo me slušaj i sve će biti u redu. Imam blaga i zlata u izobilju, zapravo više od bilo koga na svijetu.” Nabrao je mahovine i od nje napravio ležaj za dječaka, koji je začas zaspao. Ujutro ga je divlji čovjek odveo na izvor i rekao: “Vidiš li ovo? To je moj zlatni izvor. Bistar je i čist i želim da takav i ostane. Sjedi ovdje i čuvaj ga, pazi da u njega ne padne ništa što ne bi smjelo, jer ne želim da ga išta zagadi, jasno? Svake ću se večeri vratiti da provjerim jesi li sve učinio kako sam ti rekao.” Dječak je sjeo kraj izvora i zagledao se u vodu. Katkad bi vidio zlatnu ribicu ili zlatnu zmiju duboko ispod površine i pazio je da ništa ne padne u vodu. No

dok je sjedio tamo, prst koji su mu prikliještila vrata kaveza tako ga je jako zabolio da nije mogao izdržati a da ga ne umoči u vodu. Odmah ga je izvukao, ali shvatio je da se pretvorio u zlato i, koliko god se trudio obrisati ga, bio je i dalje posve zlatan. Te večeri kad se Željezni Ivan vratio kući, pogledao je dječaka i upitao: “Što je bilo s izvorom?” “Ništa, ništa”, reče dječak, a prst je skrivao iza leđa, da ga Željezni Ivan ne vidi. Ali čovjek reče: “Umočio si prst u vodu. Dobro, nek ti bude ovaj put, ali dobro pazi da ništa više ne padne u nju.” Rano ujutro, dječak se pripremio i otišao na izvor držati stražu. Prst ga je opet zabolio, no ovaj put ga je protrljao o svoju glavu; međutim, pritom mu je jedna vlas, na nesreću, ispala u vodu. Dohvatio ju je što je brže mogao, ali već je bila sva zlatna. I prije nego što je došao kući, Zeljezni Ivan već je znao što se dogodilo. “Pustio si da ti vlas upadne u vodu”, rekao je. “To ti je već drugi put. Progledat ću ti kroz prste još samo ovaj put, ali ako se to ponovi, izvor će biti zagađen i nećeš moći ostati ovdje.” Trećega je dana dječak oprezno sjeo kraj izvora i nije ni pomaknuo prstom, koliko god ga bolio. No vrijeme je vrlo sporo prolazilo i morao je nešto raditi, pa se nagnuo i zagledao se u svoj odraz u vodi. Saginjao je glavu sve niže i niže kako bi si vidio oči, a tada je njegova dugačka kosa pala naprijed sa zatiljka i ravno u vodu. Istog je trena trznuo glavom unatrag, ali prekasno: sva mu se kosa pretvorila u zlato i sjajila se kao sunce. Možete zamisliti kako je prestrašen bio jadni dječak. Jedino što je uspio smisliti bilo je da rupčićem omota glavu, tako da mu Zeljezni Ivan ne vidi kosu. No, dakako, čim je došao kući, to je bilo prvo što je uočio. “Odmotaj taj rupčić”, rekao je. Dječak je morao poslušati. Sva mu je zlatna kosa pala na ramena i nije uspio čak ni smisliti neku ispriku. “Nisi prošao na ispitu”, reče Željezni Ivan. “Ne možeš ostati ovdje. Morat ćeš u svijet i ondje ćeš naučiti kako je to biti siromašan. Nisi ti loš dečko i želim ti dobro i zato ću te nagraditi uslugom: nađeš li se doista u nevolji, otiđi u šumu i pozovi me, vikni ‘Željezni Ivane’ i ja ću doći da ti pomognem. Posjedujem velike moći, mnogo veće nego što možeš zamisliti, i više nego dovoljno zlata i srebra.” Tako je kraljević napustio šumu i tumarao je divljim stazama i utabanim putevima, sve dok napokon nije došao do velika grada. Tamo je potražio posao, ali ništa nije uspio naći, jer nikad nije izučio nikakav zanat kojim bi zarađivao za život. Naposljetku je otišao u palaču i upitao bi li mu oni dali kakav posao. Dvorski dužnosnici nisu znali od kakve bi im koristi mogao biti, no bio je

drag dečko, pa su ga primili. Na kraju je kuhar rekao da bi mu on mogao naći posla te mu je dao da nosi drva i vodu i da izgrablja pepeo s ognjišta. Jednoga dana kad su drugi poslužitelji bili zauzeti, kuhar je rekao dječaku da odnese jelo za kraljevski stol. Dječak nije htio da itko vidi njegovu zlatnu kosu i zato nije skinuo kapu. Kralja je to, dakako, zaprepastilo, pa je rekao: “Mali, kad dolaziš za kraljevski stol, moraš skinuti kapu.” “Radije ne, vaše veličanstvo,” reče dječak, “jer mi je glava puna peruti.” Kralj je pozvao kuhara i prekorio ga jer je pustio dečka s takvim tegobama da poslužuje za kraljevskim stolom; mora ga smjesta otpustiti. No kuharu je bilo žao malog, pa mu je dopustio da zamijeni mjesto s vrtlarskim pomoćnikom. Posao mu je sad bio saditi i zalijevati, obrezivati i okopavati, podnositi vjetar i kišu. Jednoga ljetnog dana, kad je sam radio u vrtu, bilo je tako vruće da je skinuo šešir kako bi ga povjetarac rashladio. Čim je sunce obasjalo njegovu zlatnu kosu, ona je zablistala i zasvjetlucala tako jako da su odsjaji doprli do kraljevnine spavaonice. Skočila je da vidi što je to, ugledala je dječaka i doviknula mu: “Dečko! Donesi mi kiticu cvijeća.” On je brzo ponovno nataknuo svoju kapu, nabrao je poljskoga cvijeća i vezao ga u kiticu. Dok se uspinjao stubama koje vode iz vrta, spazio ga je glavni vrtlar i rekao: “Što ti je palo na pamet, da kraljevni odneseš takvo obično cvijeće? Baci to, brzo, i odnesi joj cvijeća rijetkih vrsta. Ona je ružičasta ruža upravo procvala, odnesi joj kiticu toga.” “O, ne,” reče dečko, “ta ruže ne miriše. Ali ovo poljsko cvijeće širi divan miomiris, siguran sam da će joj se više svidjeti.” Kad je ušao u kraljevninu sobu, djevojka je rekla: “Skini kapu. Nije pristojno imati kapu u mojoj prisutnosti.” “Ne mogu, vaša kraljevska visosti”, reče on. “Glava mi je puna prhuti.” Kraljevna je na to zgrabila njegovu kapu i skinula mu je. Istog mu se trena zlatna kosa prosula po ramenima, a to je bio uistinu divan prizor. Htio je pobjeći, ali kraljevna ga je držala za ruku, a onda mu je dala punu šaku dukata i tada ga je pustila. Uzeo je dukate, ali nije ih zapravo htio i zato ih je dao vrtlaru. “Evo, da ti se djeca imaju čime igrati”, rekao je. Sutradan ga je kraljevna opet pozvala i zatražila je još jednu kiticu poljskoga cvijeća. Kad joj je odnio cvijeće, ona je istog trena posegnula za njegovom kapom i pokušala ju je uzeti, ali on ju je čvrsto držao. Opet mu je dala nekoliko dukata, a on ih je opet dao vrtlaru, za djecu. Sve se još jednom ponovilo i trećega dana: ona mu nije uspjela uzeti kapu; on nije htio zlato. Nedugo nakon toga, zemlja je zahvaćena ratom. Kralj je sazvao svoje savjetnike, no oni nisu mogli odlučiti treba li se boriti ili predati se, zato što je neprijatelj imao veliku i moćnu vojsku.

Vrtlarski je pomoćnik govorio: “Sad sam već odrastao. Samo mi dajte konja i otići ću u rat i boriti se.” Ostali su mu se mladići smijali i govorili su: “Ne brini se, možeš dobiti konja nakon što mi odemo. Ostavit ćemo ti jednoga u staji.” Tako je on čekao da oni odu, a onda je u staji potražio svojega konja. Otkrio je da hrama i da može ići samo sakati-tap, sakati-tap. Svejedno ga je zajahao i krenuo prema gustoj šumi. Kada je došao na rub šume, do stabala, stao je i triput zazvao “Zeljezni Ivane!” - tako glasno da je odzvanjalo svud uokolo. Divlji se čovjek odmah pojavio i upitao: “Što trebaš?” “Idem u rat”, reče dečko, “i trebam dobra konja.” “Onda ćeš ga i dobiti, i još mnogo toga povrh konja.” Divlji se čovjek vratio u šumu i vrlo brzo nakon toga iz nje je izašao konjušar, a vodio je veličanstvenoga konja, koji je frktao i toptao i jedva se dao obuzdati. Štoviše, iza njega išla je cijela bojna vitezova u željeznim oklopima, s mačevima što su se ljeskali na suncu. Dečko je svojega kljastoga konja ostavio konjušaru, popeo se na novog i krenuo na čelu bojne. Kad su došli na bojno polje, shvatili su da su brojni kraljevi ljudi već pali u boju i da će ostali uskoro morati uzmaknuti. Zato je mladić krenuo u juriš sa svojom oklopljenom bojnom; obrušili su se na neprijatelja kao nepogoda, obarali su sve koji su im se našli na putu. Neprijatelj se počeo navratnanos povlačiti, ali mladić je bio nemilosrdan i nije stao dok svi neprijateljski vojnici nisu bili ili mrtvi ili u bijegu. Nakon bitke nije se vratio kralju. Umjesto toga, poveo je svoju oklopljenu vojsku zaobilaznim putem u šumu i dozvao Željeznog Ivana. “Što trebaš?” upita divlji čovjek. “Evo ti natrag tvoj konj i vitezovi, a ti meni vrati moje kljasto staro kljuse.” Željezni Ivan učinio je sve što se od njega traži i mladić je odjahao kući na konju sakati-tap. Kralja pak, kad se vratio u palaču, dočekala je kći, koja mu je istrčala ususret i čestitala mu na sjajnoj pobjedi. “Nisam ja imao ništa s tim”, rekao je. “Spasio nas je neobičan vitez koji nam je dojahao u pomoć sa svojom bojnom oklopljenih vitezova.” Kraljevna je silno htjela čuti tko je tajanstveni vitez, ali joj kralj to nije znao reći. “Znam samo to”, rekao je, “da je neprijatelja natjerao u bijeg i da je zatim odjahao.” Ona je otišla k vrtlaru i upitala ga gdje mu je pomoćnik, a vrtlar se nasmijao. “Upravo se vratio na svom tronogom konju”, rekao je. “Ostali mu se stalno rugaju. ‘Gle, eno ide stari sakati-tap! vele oni. Pa pitaju: ‘I, pod kojom si živicom

spavao?’A on veli: ‘Bio sam bolji od svih vas. Da nije mene, izgubili biste bitku’ tako veli. A oni onda pucaju od smijeha.” Kralj reče kćeri: “Najavit ću velik turnir. Trajat će tri dana, a ti možeš baciti zlatnu jabuku, koju vitezovi moraju uhvatiti. Možda se pojavi onaj nepoznati vitez. Nikad se ne zna.” Kad je čuo za turnir, mladić je otišao u šumu i dozvao Željeznog Ivana. “Što trebaš?” “Uhvatiti kraljevninu zlatnu jabuku.” “Kao da već jesi”, reče Željezni Ivan. “I, povrh toga, nosit ćeš crven oklop i jahati vatrena riđana.” Na početku turnira mladić je dogalopirao i zauzeo svoje mjesto među vitezovima i nitko ga nije prepoznao. Tad je došla kraljevna i bacila među vitezove zlatnu jabuku, a on je bio taj koji ju je uhvatio i, čim ju je pospremio na sigurno, odgalopirao je. Dan poslije, Željezni Ivan dao mu je bijel oklop i snježnobijela konja. Opet je uhvatio jabuku i opet je smjesta odjahao. No kralj se sad naljutio. “Ako taj vitez opet odjaše a da ne kaže tko je,” objavio je, “svi ostali moraju u potjeru za njim, a ne bude li se htio vratiti svojom voljom, smiju upotrijebiti koplja i mačeve. Neću trpjeti takvo ponašanje.” Trećega dana, Željezni Ivan dao mu je crn oklop i konja crnog kao noć, i opet je on uhvatio jabuku. No taj put ostali su vitezovi krenuli u potjeru za njim i jedan mu je prišao dovoljno blizu da ga rani u nogu. Očito je ubo i konja, jer ovaj je skočio tako visoko u zrak da je mladiću, u pokušaju da ga obuzda, spala kaciga. Pala je na tlo i svi su vidjeli da mu je kosa poput zlata. No to je bilo sve što su vidjeli, jer uspio je umaknuti, a oni su odjahali natrag i o svemu izvijestili kralja. Sutradan je kraljevna pitala vrtlara za njegova pomoćnika. “Eno ga obrezuje ruže, vaša kraljevska visosti. Čudan je on svat. Bio je na turniru, i to ozbiljno. Došao je jučer navečer kući i pokazao je mojoj djeci tri zlatne jabuke. Veli da ih je osvojio, ali ne znam ja baš.” Kralj je dao pozvati vrtlarskog pomoćnika, koji je izašao pred dvorjane s kapom na glavi. Kraljevna mu je prišla i skinula mu je, a zlatna mu se kosa prosula po ramenima i bio je tako naočit da su svi bili zapanjeni. “Mladiću, jesi li ti vitez koji je došao na turnir svaki dan u oklopu druge boje i koji je uhvatio sve tri zlatne jabuke?” “Da,” reče mladić, “evo ih.” Izvadio je tri jabuke iz džepa i vratio ih kralju. “Ako trebate još dokaza,” dodao je, “možete pogledati ranu koju su mi zadali vitezovi kad su me jučer lovili. Ali ja sam također vitez koji je pomogao vašoj vojsci da pobijedi neprijatelja.” “Ako si sve to u stanju, nisi ti nikakav vrtlarski pomoćnik”, na to će kralj.

“Reci mi, tko ti je otac?” “Moćan kralj, a zlata imam koliko god trebam.” “Hmm, shvaćam. Pa, očito ti dugujem nekakvu zahvalu”, reče kralj. “Mogu li išta učiniti za tebe?” “Itekako”, odvrati mladić. “Možete mi svoju kćer dati za ženu.” Kraljevna se nasmija i reče: “On bome ne okoliša! Ali čim sam ga vidjela, znala sam da nije vrtlarski pomoćnik.” Pa mu je prišla i poljubila ga. Njegovi su roditelji došli na vjenčanje i preplavila ih je radost. Bili su već izgubili svaku nadu da će ikad više vidjeti svojega voljenog sina. Kad je svadbena gozba bila na vrhuncu, glazba je odjednom utihnula. Vrata su se širom otvorila i ušao je dostojanstven kralj s velikom svitom. Krupnim je koracima prišao mladiću, zagrlio ga i rekao: “Ja sam Željezni Ivan, koji je čarolijom pretvoren u divljeg čovjeka, ali ti si me oslobodio. Sva blaga koja posjedujem bit će tvoja.” *** Vrsta priče: ATU 502, Divlji čovjek Izvor: priča koju je braći Grimm ispričala obitelj Hassenpflug i Željezni Hans (Eiserne Hans), priča u Stotinu novih bajki skupljenih u planinama (Hundert neue Mdhrchen im Gebirge gesammelt, 1844) Friedmunda von Arnima Slične priče: A.N. Afanasjev, Kraljević Ivan i kraljevna Marta (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Tri za lonac (Folk Tales of Britain); Andrew Lang, Kosmati čovjek (Crimson Fairy Book) Ova je priča popriličnu slavu stekla početkom 1990-ih, zahvaljujući knjizi Roberta Blya Željezni John: knjiga o muškarcima (Iron John: A Book About Men, 1990), ključnom tekstu s police muškog pokreta na odjelu koji je u knjižarama posvećen brizi o umu, tijelu i duhu. Bly je tvrdio da su moderni muškarci feminizirani i da su zbog suvremenog načina života ostali bez autentičnih obrazaca duševnog razvoja te stoga trebaju model muževnosti koji uključuje inicijaciju u istinsku muškost uz pomoć onih koji jesu istinski muškarci. Očito je ova priča, s divljim čovjekom kao središnjom figurom, takav model. Možda i ima nečega u tome, ali pretpostavljam da, ako takve stvari uopće pale, onda mnogo bolje uspijevaju ako ne znate da čine to što čine. Ništa neće odbiti slušatelje kao nategnuta interpretacija nečega čemu su se upravo divili. Ovo je izvrsna priča, što god značila. Što se tiče zvuka kopita jadnog starog i kljastog konja, u engleskim

prijevodima možemo birati između higgledy-hop (D.L. Ashliman, A Guide to Folktales in the English Language), clippety clop (Ralph Mannheim, The Penguin Complete Grimms’Tales for Youngand Old), hobbletyjig (Margaret Hunt, The Complete Grimm’s Fairy Tales), hippety-hop (Jack Zipes, Brothers Grimm: The Complete Fairy Tales) i hobbledy-clop (David Luke, Brothers Grimm: Selected Tales). Lukeov prijevod bio je nedvojbeni pobjednik i zato sam njega ukrao. Mislim da vrijedi zabilježiti da je na njemačkom to hunkepuus.

45.

SIMELI GORA Bila jednom dva brata, jedan bogat, drugi siromašan. Prvi brat, koliko god bogat, siromašnome uopće nije pomagao, iako je ovaj s teškom mukom životario od trgovine žitom. Loše mu je išlo i vrlo često imao je jedva koricu kruha da njome nahrani ženu i djecu. Jednoga je dana siromašni brat gurao svoja teretna kolica kroz šumu, kad je s jedne strane staze opazio visoku, stjenovitu planinu. S obzirom na to da je nikad prije nije vidio, stao je i donekle je iznenađeno promatrao, a dok je stajao ondje, primijetio je da mu prilazi tucet muškaraca surova izgleda. Oni njega nisu vidjeli, a kako je pomislio da bi mogli biti razbojnici, gurnuo je svoja kolica u grmlje i popeo se na stablo, da im se skloni s puta. Grubijani su otišli do podnožja planine, koja nije bila daleko, i viknuli: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Istoga trena, uz tutnjavu stijene, posred planine otvorila se špilja. Dvanaestorica su ušla u nju, a čim su se svi našli unutra, ona se zatvorila. Trgovac žitom sjedio je u krošnji i pitao se što će. No nije dugo trebalo da se opet začuje tutnjava i špilja se nanovo otvorila, a muškarci su izašli s teškim vrećama na leđima. Kad su svi izašli na svjetlo dana, viknuli su: “Semsi goro, Semsi goro, zatvori se!” Ulaz u špilju tako se čvrsto zatvorio da ga se uopće nije vidjelo, a dvanaest razbojnika vratilo se istim putem kojim su i došli. Kad su svi posve nestali iz njegova vidokruga, siromah je sišao sa stabla. Htio je vidjeti što se nalazi u špilji i zato je otišao do podnožja planine i viknuo: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Planina se smjesta otvorila i on je ušao. Čitava je unutrašnjost planine bila puna srebrnjaka i zlatnika, velikih gomila bisera, rubina, smaragda i dijamanata,

viših od bilo kojeg kupa žita što ga je siroti trgovac žitom ikad vidio. Stajao je tamo i pitao se što bi trebao učiniti, smije li išta od tih blaga uzeti za sebe. Naposljetku nije mogao odoljeti i džepove je do vrha natrpao zlatnicima. No drago kamenje nije dirao. Tad se oprezno osvrnuo oko sebe, iskrao se van i viknuo: “Semsi goro, Semsi goro, zatvori se!” Planina se pokorno zatvorila, a trgovac žitom otišao je kući gurajući svoja prazna kolica. Još neko vrijeme nakon toga bio je sretan jer je imao dovoljno zlatnika da kupi kruha za obitelj, ali i mesa i vina. Štoviše, mogao je udijeliti i sirotinji, pa je to i činio; živio je sretno i čestito i učinio mnogo dobra. Kad mu je ponestalo novca, posudio je od brata mjericu i vratio se do Semsi gore, gdje je mjericu napunio zlatnicima. Kao i prošli put, drago kamenje nije ni taknuo. Kad je htio otići po treću porciju zlatnika, ponovno je zamolio brata da mu posudi mjericu. Brat mu je dotad već postao vrlo radoznao; nije mu bilo jasno odakle trgovcu žitom novac da tako bogato opremi kuću i da tako dobro živi, te mu je postavio zamku. Dno mjerice premazao je smolom. A kad ju je dobio natrag, za dno je bio zalijepljen zlatnik. Smjesta je otišao k bratu. “Što si to htio odmjeriti mojom mjericom?” upitao je. “Pšenicu i ječam, kao i obično”, odgovori trgovac žitom. Brat mu na to pokaza zlatnik. “A što je onda ovo, pšenica ili ječam? Daj, da čujem istinu! A ako mi ne kažeš točno što to izvodiš, prijavit ću te!” Trgovac žitom morao je sve reći bratu. A čim je čuo za blago u unutrašnjosti Semsi gore, bogataš je upregnuo magarca u kola i odvezao se onamo s namjerom da uzme mnogo više zlata od svoga brata i da odnese kući i veliku količinu dragoga kamenja. Kad je došao do planine, viknuo je: “Semsi goro, Semsi goro, otvori se!” Planina se otvorila i on je ušao. Dugo je stajao zijevajući od čuda pred svim tim blagom; nije znao u što bi najprije zagrabio rukama. Naposljetku se odlučio za drago kamenje i natrpao je šake i šake pune dragulja u džepove, s namjerom da ih iznese van, na kola; no kako su mu srce i duša bili posve obuzeti blagom, zaboravio je najvažnije i kad je htio otvoriti planinu da izađe, viknuo je: “Simeli goro, Simeli goro, otvori se!” A to je, naravno, bilo pogrešno. Planina se nije pomakla ni za milimetar. Bogati se brat prestrašio i iskušavao je ime za imenom: “Sipki goro! Sepso goro! Slinišo goro! Sputnik goro! Suzosluzo goro!” Naravno, ništa od toga nije djelovalo. Što je više brkao imena, to ga je više obuzimao strah, a što ga je više obuzimao strah, to je više brkao imena.

Vrijeme je prolazilo, a on je polomio sve nokte stružući po stijenama u pokušaju da nađe mjesto gdje se planina otvara. I dalje je nastojao otkriti pravo ime: “Striziribi goro! Smutimišu goro! Sosusladi goro! Safaladamada goro! Sipapilidabra goro!” Nikakve mu koristi od sveg blaga u džepovima; njegova poslovnica, njegove nekretnine, bankovni računi, glavnice i dionice - ništa mu od toga nikako nije moglo pomoći. A onda je, na svoj užas, začuo glas izvana kako viče: “Semsi goro! Semsi goro! Otvori se!” Pa naravno! Tako se zove! Kako je to mogao zaboraviti? I planina se na to otvorila, a u njega je zurilo dvanaest okrutnih razbojnika. “Znači, tu si”, rekao je najkrupniji i najsuroviji. “Konačno si dolijao. Zar si mislio da nismo primijetili da si već dvaput bio ovdje?” “Nisam to bio ja! To je bio moj brat! Časna riječ! On je ukrao ove dragulje! Ja sam ih došao vratiti! Kunem se!” No što god on rekao, koliko god molio i preklinjao, nikakve mu koristi od toga. Ujutro je ušao u planinu u jednom komadu. Navečer je izašao iz nje u nekoliko. *** Vrsta priče: ATU 676, Četrdeset lopova Izvor: priču je braći Grimm ispričala Ludowine von Haxthausen Slične priče: Priča o Ali Babi i četrdeset razbojnika koje je smaknula robinja (Kitab alf layla wa layla); Italo Calvino, Trinaest razbojnika (Fiabe italiane) Ovo je, posve očito, prva polovica dobro poznate priče iz Tisuću i jedne noći. U svakom slučaju, potječe iz francuskoga prijevoda izvornih priča koji je sačinio Antoine Galland (1646-1715), što nije baš sasvim isto, jer, u pomanjkanju arapskih rukopisa koji bi sadržavali Ali Babu i Aladina i potjecali iz razdoblja koje prethodi Gallandovu prijevodu, stručnjaci sumnjaju da ih je Galland sam izmislio. Calvinova talijanska verzija slična je ovoj priči. Ali gdje je druga polovica? Nedostaje mi sašiveno tijelo sasječenog brata i razbojnici koji se skrivaju u ćupovima s uljem i vjerna robinja koja ih nasmrt prokuha. Ili Ludowine von Haxthausen nije poznavala taj dio (ali onda ga nije poznavao ni Calvinov izvor) ili je netko, možda braća Grimm, zaključio da je bolje bez toga. Nije, međutim. A ne bi bilo teško ponijemčiti egzotične elemente u Gallandovoj čudesnoj priči i sve fino uobličiti.

46.

LIJENI PERO Pero je bio lijen do kosti. Premda nije imao drugog posla nego svaki dan izvesti kozu na pašu, tužio se svake večeri kad bi došao kući. “Iskreno,” govorio je, “paklen je to posao, iz dana u dan voditi tu kozu na livadu i tako cijele godine. Nije to kao neki drugi poslovi, gdje tu i tamo možeš sklopiti oko da odrijemaš. Ne, ne. Velika je tu odgovornost. Moram svake sekunde motriti da ne gricne mladicu ili da se ne provuče kroz živicu u nečiji vrt ili čak da ne pobjegne zauvijek. Kako bih se pobogu uspio malo odmoriti, sve četiri u zrak, pa uživati u životu?” Sjeo je tako i sabrao misli. A bilo je krajnje lako sabrati ih, jer nije ih bilo mnogo i sve su se ticale jednog te istog: kako mu je tegoban život. Dugo je tako sjedio i piljio u prazno, a onda se odjednom uspravio na stolcu i pljesnuo rukama. “Znam što ću!” rekao je. “Oženit ću se debelom Bertom. I ona ima kozu, pa može sa svojom povesti i moju i prištedjeti mi trud. To sam sjajno smislio!” Zato se podigao sa stolca i odgegao se čak preko ceste do kuće u kojoj su živjeli roditelji debele Berte te je zaprosio ruku njihove kreposne i radišne kćeri. Nisu morali mnogo razmišljati, jer godinama su razbijali glavu kako da je se riješe. “Svaka ptica svome jatu leti”, pomislili su i dali svoj pristanak. Tako je debela Berta postala Perina žena i svakoga je dana vodila obje koze na pašu. Peri je ugodno prolazilo vrijeme, u posvemašnjoj besposlici. Otišao bi tu i tamo s njom, ali samo zato da sutradan može još više uživati u slobodnom danu. “Inače bih izgubio taj osjećaj”, govorio je. “Raznolikost je začin života.” Međutim, debela Berta bila je jednako lijena kao i on. “Pero, dragi,” rekla je jednoga dana, “razmišljala sam o nečemu.”

Razmišljanje joj je predstavljalo napor jednako kao i njemu, tako da je razumio čemu se izložila i pozorno ju je saslušao. “O čemu?” upitao je. “O našim kozama”, reče ona. “Stalno nas tako rano bude tim svojim meketanjem.” “Svaka ti je riječ na svom mjestu”, reče on. “Pa sam pomislila da bismo mogli zamoliti susjeda da ih mijenjamo za njegove pčele i košnicu. Mogli bismo je staviti u onaj sunčani kut u vrtu iza kuće i zaboraviti da je uopće ondje. Pčele ne treba voditi na pašu, je li tako? One izlete i same nađu put do cvijeća pa se isto tako same vrate kući. I cijelo vrijeme skupljaju med, a mi ne moramo ništa raditi.” “I sve si to sama smislila?” upita Pero. “Aha”, skromno će ona. “Ja mislim da ti je to vraški pametno. Stvarno. Odmah ćemo to i učiniti. No, dobro, možda da to ipak ostavimo za sutra. A još nešto da ti kažem,” rekao je, gotovo sa zanosom, “med je mnogo ukusniji od kozjega mlijeka.” “A i dulje traje”, doda ona. “O, Berto, draga! Ako dođeš ovamo, poljubit ću te.” “Možda malo poslije”, reče ona. “Dobro, u redu.” Ujutro su svoju zamisao iznijeli susjedu i on je odmah pristao. Uzeo je koze i odnio košnicu u vrt iza Perine i Bertine kuće pa je postavio u kut pun sunca; a pčele su od tog trenutka neumorno radile svoj posao, ulijetale i izlijetale od ranoga jutra do kasno navečer, skupljale cvjetni nektar i punile košnicu ukusnim, slatkim medom. I potkraj godine Pero je mogao izvaditi pun vrč meda. S Bertom je stavio vrč na policu iznad kreveta. Berta je bila zabrinuta da bi lopovi mogli ući i ukrasti ga, ili da bi se miševi mogli zavući u vrč i sve upropastiti, pa je pronašla veliku batinu od lijeske i držala ju je pod svojom stranom kreveta. Tako ju je mogla dohvatiti i otjerati miševe ili provalnike a da ne mora ustati. Pero je mislio da je i to izvrsna zamisao. Beskrajno se divio dalekovidnosti svoje žene; njega je zamaralo razmišljati o nečemu što se još nije dogodilo, a iz kreveta ionako nije ustajao prije podneva. “Šteta kreveta, kad rano ustaneš”, govorio je. Jednoga jutra, dok su njih dvoje doručkovali u krevetu, za promjenu je njemu nešto palo na pamet. “Znaš,” rekao je i odložio svoj prepečenac na pokrivač, “kao i većina žena, slaba si na slatko, bome jesi. Ako budeš i dalje grabila iz tog vrča s medom, ništa neće ostati. Ja mislim da bismo ga trebali mijenjati za gusku i gušče prije nego što sve pojedeš.”

“Za gusku i gušče?” reče Berta. “Ali, još nemamo dijete!” “Kakve to veze ima s tim?” “Pa da čuva gusku, naravno! Neću ja valjda! Gdje da ja nađem vremena da jurcam za guskama?” “Uh”, reče Pero. “Da. Nisam na to mislio. Ali zar misliš da bi ionako slušalo što mu se kaže? Djeca danas više ne slušaju. Uopće nemaju nikakvog poštovanja prema roditeljima. Stalno to vidiš.” “Da ti pokažem što će dobiti ne bude li slušalo”, reče Berta i dohvati batinu ispod kreveta. “Uzet ću ovu batinu pa ga nalemati. Dobro ću mu isprašiti leđa, samo da vidiš. Ovako!” I tako je žestoko udarala po krevetu da su prašina i perje i mrvice kruha poletjeli visoko u zrak. Nesrećom, kad je posljednji put zamahnula batinom, pogodila je vrč s medom na polici iznad kreveta. Razbio se, a med se prolio po zidu i podu. “Eto, ode guska”, reče Pero. “A i gušče. I pretpostavljam da ionako ne bi trebalo baš jako paziti na njih. Hej, sva sreća da mi vrč nije pao na glavu. Kamo je nestao onaj prepečenac?” Našao ga je na podu, pao je na stranu namazanu maslacem, a Pero je njime skupio nešto meda koji se cijedio po zidu. “Evo, draga, izvoli”, rekao je. “Uzmi ti još ovo malo što je ostalo.” “Hvala ti, dušice”, reče ona. “Baš sam samu sebe prestrašila.” “Moramo otpočinuti, eto što je. Nema veze ako ustanemo malo kasnije nego inače.” “Da,” reče ona, usta punih prepečenca, “vremena je napretek. Kao onaj puž kojega su pozvali na vjenčanje i on je krenuo mnogo prije, a došao na vrijeme za krštenje prvog djeteta. ‘Što više žuriš, to si sporiji’ rekao je i pao s ograde.” *** Vrsta priče: AT1430, Kule u zraku Izvor: priča u Izobilju poslovica (Proverbiorum Copia, 1601) Euchariusa Eyeringa Slične priče: Ezop, Mljekarica i vjedro\ A.N. Afanasjev, Sanjar (Narodnye russkie skazki); Katharine M. Briggs, Sirutka Jack (Folk Tales of Britain) Mnogo je varijacija na drevni lik sanjarke koja umuje što će s mlijekom koje nosi na tržnicu i zamišlja krasnu haljinu koju će kupiti pa zabaci glavu da pokaže kako će otmjeno izgledati i pritom prolije sve mlijeko iz vjedra koje nosi na glavi. Radnja bi mogla biti smještena bilo gdje i bilo kad i može se raspredati na

bezbroj načina; no ovdje mi se svidjela uzajamna privrženost do srži lijenog para i duboko zadovoljstvo koje crpe iz svoje nemarnosti.

47.

SNAŽNI IVAN Muškarac i njegova žena živjeli su u zabačenoj dolini sami samcati sa svojim sinčićem. Jednoga je dana žena otišla u šumu skupiti borovih grana za ogrjev i povela je maloga Ivana, kojemu su bile samo dvije godine. Bilo je proljeće, a budući da je dječak volio jarke boje cvijeća, tumarala je s njim i tako zašla duboko u šumu. Iznenada su iz grmlja iskočila dva razbojnika, ščepali su majku i dijete te ih odveli sa sobom daleko, u najmračniji dio šume, kamo u cijeloj godini ne bi zašlo ni jedno jedino dobronamjerno ljudsko biće. Jadna je žena preklinjala razbojnike da oslobode i nju i dijete, ali isto bi joj bilo i da je šutjela: ostali su gluhi na njezine jecaje i molbe i bez milosti su je dva sata gurali dalje kroz žbunje i trnje, dok nisu došli do goleme stijene u kojoj su bila probijena vrata. Razbojnici su pokucali i vrata su se otvorila. Produžili su mračnim prolazom, koji je vodio u prostranu špilju, gdje je na ognjištu gorjela vatra. Po stijenkama špilje visjeli su mačevi, sablje i drugo smrtonosno oružje, oštrice su im se svjetlucale pod svjetlom plamena, a nasred špilje stajao je crn stol, za kojim su kockala još četvorica razbojnika. Njihov je vođa sjedio na čelu stola, a kad je ugledao ženu i dijete, ustao je i obratio joj se. “Ne plači”, rekao je. “Nemaš se čega bojati tako dugo dok budeš obavljala kdćanske poslove za nas. Meti pod, održavaj sve čisto i uredno i dobro ćemo postupati s tobom.” Nakon što je to rekao, dao im je kruha i mesa te joj je pokazao krevet gdje može spavati s djetetom. Godinama su ostali s razbojnicima i Ivan je izrastao u krupna i snažna dečka. Majka mu je pričala priče i naučila ga je čitati uz pomoć stare knjige o vitezovima i viteštvu koju je pronašla u špilji. Kad mu je bilo devet godina, Ivan je sebi napravio tešku palicu od borove

grane koju je ukrao razbojnicima s njihove hrpe drva. Sakrio ju je iza svoga kreveta, a onda je prišao majci i rekao: “Mama, moram znati, a ti mi moraš reći tko mi je otac.” Žena nije ništa rekla. Nije mu htjela govoriti ništa o njihovu životu prije špilje kako se ne bi zaželio doma, jer znala je da ga razbojnici nikad ne bi pustili da ode, no srce joj se slamalo pri pomisli da Ivan nikad neće vidjeti oca. Te noći, kad su se razbojnici vratili iz jednoga od svojih zločinačkih pohoda, Ivan je izvukao svoju palicu, prišao vođi i rekao: “Želim znati tko mi je otac. Majka mi ne želi reći, pa pitam tebe, a ako mi ne kažeš, razbit ću te.” Razbojnički se vođa nasmija i opali Ivanu takvu pljusku da je pao i otkotrljao se pod stol. Nije se rasplakao, nije ni pisnuo; samo je pomislio: “Nek prođe još vremena, pa kad budem veći, bolje bi mu bilo da pripazi.” Kad je još jedna godina došla i prošla, Ivan je izvukao svoju palicu, otpuhnuo prašinu s nje, zamahnuo njome na jednu pa na drugu stranu i pomislio: “Da, dobra je to, čvrsta palica.” Kad su se razbojnici vratili rano sljedećega jutra, bili su raspoloženi za pijančevanje. Ispili su toliko krčaga vina da su im glave pomalo klonule. Ivan je to i čekao te je uzeo svoju palicu, stao pred vođu i ponovno ga upitao: “Tko mi je otac?” Baš kao i prošli put, vođa mu je opalio takvu zaušnicu da je Ivan opet pao. No sad je smjesta skočio nanovo na noge, čvrsto uhvatio svoju palicu i priuštio vođi i ostatku razbojničke družine takve batine da su ostali ošamućeni i smlavljeni tako da se nisu mogli pomaknuti. Majka je promatrala iz kuta špilje i čudila se njegovoj snazi i hrabrosti. Kad je završio, okrenuo se prema njoj i rekao: “Vidiš da mislim ozbiljno. Želim znati tko mi je otac.” “Dobro, hrabri moj Ivane,” reče njegova majka, “hajdemo ga potražiti.” Dok je ona pretraživala snop ključeva što je vođi bio obješen za pojas, Ivan je u veliku vreću za brašno natrpao zlata, srebra i nakita koliko je stalo u nju. Zatim ju je nabacio na leđa i pošao za majkom iz špilje. A kad je stupio iz tame na svjetlo dana i ugledao stabla, cvijeće, ptice, sunce na vedrome nebu, ostao je zadivljen i zijevao je u čudu na sve oko sebe kao da je sišao s pameti. Za to je vrijeme njegova majka tražila uokolo put kući i ubrzo su krenuli; nakon nekoliko sati hoda, vratili su se u svoj kućerak u dolini. Ivanov je otac sjedio na kućnom pragu, a kad je čuo da je ta žena njegova supruga, a taj kršni dečko njegov sin, potekle su mu suze radosnice, jer odavno se pomirio s time da su mrtvi. Usprkos svojoj mladosti, Ivan je bio za glavu viši od oca i daleko snažniji. Kad su ušli u kuću, Ivan je odložio vreću na klupu uz ognjište i istog su se trena začuli zvukovi pucanja i lomljenja, da bi se najprije srušila klupa, a onda je

propao i pod, i vreća je tresnula u podrum. “Jao meni, dečko moj, što si to učinio?” reče otac. “Nećeš valjda uništiti cijelu kuću?” “Ne brini se, oče”, reče Ivan. “U toj je vreći više nego dovoljno zlata i blaga da se sagradi čitava nova kuća.” I dakako, Ivan i njegov otac ubrzo su započeli graditi krasnu novu kuću. Štoviše, kupili su i nešto zemlje oko nje i nešto stoke, tako da je to postalo pravo imanje. Kad je Ivan orao za plugom, kad bi on zario ralo duboko u zemlju, volovi jedva da su i trebali vući. U proljeće je Ivan rekao: “Oče, htio bih vidjeti svijeta. Ti zadrži sav novac, a ineni neka kovač napravi štap za hodanje od pedeset kila. Kad to dobijem, idem.” Kad je štap bio gotov, Ivan je napustio svoj dom. Žustro je krenuo i začas je došao do duboke udoline, gdje je začuo neobičan zvuk te je zastao da oslušne: škripa i lomljava, a kad se osvrnuo oko sebe, ugledao je bor usukan kao uže od vrha do podnožja. Sukao ga je golem momak, koji je stablo držao s obje ruke i uvijao ga je s takvom lakoćom kao da je snop šaša. “Zdravo ti bilo!” doviknu Ivan. “Čega si se to prihvatio?” “Posjekao sam jučer nešto trupaca,” odvrati snagator, “pa mi treba uže da ih ponesem.” “Eh, to je momak meni po volji”, pomisli Ivan. “Taj nije slabić.” Pa viknu: “Pusti te trupce i pođi sa mnom, dobro ćemo se zabaviti!” Kad se snagator spustio, ispalo je da je za glavu viši od Ivana, a ni Ivan bome nije bio malen. “Zvat ću te Sučibor”, rekao mu je Ivan. “Drago mi je.” Krenuli su i uskoro su začuli lupu i bubnjanje od kojih im se treslo i tlo pod nogama. Kad su zašli iza ugla, vidjeli su što je uzrok tome: div je stajao pred liticom i šakama odvaljivao s nje gromade. “Dobar ti dan, druškane”, reče Ivan. “Što će ti to?” “Ah, ne mogu spavati”, reče div. “Legnem i sklopim oči, a već za pet minuta medvjedi i vukovi i lisice dođu njuškati i šunjaju se uokolo, pa nikako da počinem. Zato ću si sagraditi kuću, znate, da imam malo mira i tišine.” “Eh, da”, reče Ivan. “No, imam ja bolju ideju. Pusti kuću i pođi sa mnom i Sučiborom.” “Kamo ste krenuli?” “Ne znam. U potragu za pustolovinama.” “Dobra ideja”, reče div. “I prozvat ću te Hridolom”, doda Ivan. Div se složio i njih su trojica krenula kroz šumu, strašeći usput sve životinje. Navečer su došli do napuštena dvorca, gdje su legli na počinak. Ujutro je Ivan ustao i otišao pogledati vrt, koji je bio sav zapušten i zarastao

u trnje. Dok je on tako razgledavao, iz žbunja je nasrnuo ravno na njega divlji vepar, no Ivan ga je udario u glavu svojim štapom i zvijer je pala na mjestu mrtva. Ivan ju je podigao na ramena i odnio je u dvorac, gdje su je njegovi suputnici nataknuli na ražanj i ispekli na vatri te fino doručkovali. Dogovorili su se da će na smjenu loviti i kuhati, tako da dvojica svaki dan odu u lov, a treći ostane kod kuće i kuha. Zaključili su da će im biti dovoljno i četrdesetak kila mesa na dan za svakoga. Prvoga dana red je bio na Ivana i Hridoloma da love, a Sučibor je ostao u dvorcu kuhati. Upravo je bio zauzet pripremom umaka, kad je u kuhinju ušao sićušan, smežuran starac. “Daj nam malo mesa”, rekao je. “Briši, stara lopužo”, reče Sučibor. “Ne treba tebi mesa.” Na to je koštunjavi čovječuljak skočio na Sučibora i tako ga nalemao da se ovaj nije mogao obraniti i ošamućen je pao na pod. No čovječuljak ga nije prestao tući, nego ga je udarao šakama i nogama tako dugo dok nije iskalio sav svoj bijes. Sučibor nikad nije takvo što doživio. Do vremena kad su se druga dvojica vratila iz lova, Sučibor se donekle oporavio i odlučio je da neće ništa govoriti o sićušnom starcu; uostalom, on sam nije se baš iskazao u tom iskustvu. Da vidimo kako će oni izaći na kraj s tim malim čudovištem, pomislio je. Sutradan je bio Hridolomov red da kuha. I njemu se dogodilo navlas isto: odbio je čovječuljku dati mesa i zauzvrat je popio strašne batine. Kad su se druga dvojica vratila, Sučibor se pomno zagledao u Hridolomovo lice i uočio da je prošao isto iskustvo. No obojica su šutjela, jer htjeli su vidjeti kako će Ivan proći. Sljedećeg su dana njih dvojica otišla u lov, a Ivan je ostao kuhati. Stajao je kraj vatre i iz velika lonca obirao mast s juhe od koljenice, kad je čovječuljak ušao i zatražio komad mesa. “Ma gle jadnička”, pomisli Ivan. “Dat ću mu malo od svog dijela, pa onoj dvojici neće nedostajati.” Odrezao je pristojan komad mesa, a čovječuljak ga je proždro u hipu. Tek što je slistio taj komad, čovječuljak je zatražio još i Ivan, dobroćudan kakav je bio, odrezao je još komad i rekao: “To je dobra porcija. Trebalo bi ti biti dovoljno.” Čovječuljak je progutao i to i rekao: “Još! Još!” “Eh, to je sad već drsko”, reče Ivan. “Dosta si dobio.” Čovječuljak je skočio na njega, ali ovaj se put namjerio na pogrešnog. Ivan mu je bez imalo naprezanja odvalio takvu šamarčinu da ga je oborio na pod, da bi ga odmah potom zveknuo nogom u tur tako da je čovječuljak odletio niz stepenice sve do predvorja. Ivan je pojurio za njim, ali spotaknuo se i pao, a dok je ustao, čovječuljak je već daleko odmakao i pobjegao je u šumu. Ivan je potrčao za njim što je brže mogao i vidio ga je kako se uvukao u rupu na visokoj stijeni.

Ivan je zapamtio mjesto i vratio se obiranju masti s juhe. Kad su se druga dvojica vratila u dvorac, iznenadili su se što je Ivan tako dobre volje. Ispričao im je što se dogodilo, a oni su zauzvrat ispričali svaki svoju priču. Ivan se odsrca nasmijao. “Pravo vam budi, kad ste tako škrti”, rekao je. “I trebalo bi vas biti sram, takvi veliki momci, a dopustili ste da vas prebije taj majmunčić. Nema veze, pokazat ćemo mi njemu.” Pronašli su košaru i uže te otišli do stijene u šumi, kamo je čovječuljak šmugnuo. Ispalo je da je rupa veoma duboka. Zavezali su uže za košaru i najprije spustili Ivana i njegov štap od pedeset kila. Na dnu je Ivan našao vrata, a kad ih je otvorio, prvo što je ugledao bila je djevojka lijepa kao slika. Lancima je bila vezana za stijenu, a izraz lica odavao je gađenje i očaj, jer na stolcu tik do nje stajao je čovječuljak, zlobna pogleda, dok joj je kosu i obraze milovao svojim kvrgavim prstićima. Čim je uočio Ivana, vrisnuo je i odskakutao kao majmun. Ivan je zalupio vratima, tako da ne može pobjeći, a zatim ga je pokušao uloviti, no čovječuljak se odrazio o zid i skočio sad na jednu sad na drugu stranu, tuleči i nešto blebećući, i Ivan mu nije mogao ni blizu. Kao da pokušava mlatnuti muhu olovkom. Konačno ga je Ivan stjerao u kut, zavitlao mu je svojim štapom iznad glave i zadao tom malom vragu takav udarac da ga je smlavio na mjestu. Istog trena kad je čovječuljak pao mrtav, lanci su spali s djevojke i ona je bila slobodna. Ivan je jedva povjerovao svojim očima: nikad nije vidio ništa i nikoga tako lijepog. Bila je kraljeva kći, tako mu je rekla. “Ne čudi me”, reče Ivan. “Mogao sam pretpostaviti da si kraljevna. Ali kako si završila ovdje dolje u lancima?” “Okrutan plemić me htio za ženu i nije prihvaćao odbijanje”, rekla je. “Mislim da ga je to izludilo. Oteo me i zaključao me ovamo s ovim stvorom da me čuva. Ali čovječuljak je tražio sve više za sebe. Vidio si što mi je radio. Da ti nisi naišao...” “No, da, dobro, nije važno”, reče Ivan. “Tek te moramo izvući iz ove rupčage. Imam tu košaru, a na vrhu dvojicu da te potegnu gore. Hajde, ulazi.” Pomogao joj je da se popne u košaru i trznuo uže. Druga su je dvojica smjesta počela izvlačiti i košara se začas vratila dolje prazna. Ivan, međutim, nije bio siguran da može vjerovati svojim ortacima. “Nisu mi rekli da ih je čovječuljak namlatio”, pomisli. “Odakle da znam što sad možda smjeraju.” Zato, umjesto da sam uđe u košaru, stavio je u nju svoj željezni štap i ponovno trznuo uže. Košara se počela podizati, ali nije došla ni do pola puta kad su je ona dvojica pustila da uz tresak padne na dno. Da je Ivan sjedio unutra, bio bi na mjestu mrtav. “Imao sam pravo za onu dvojicu, u redu,” pomislio je, “ali što ću sad?” Hodao

je ukrug skučenim prostorom na dnu okna i padao sve dublje u očaj. Nikako nije mogao smisliti kako da se izvuče. “Jadan bi to bio kraj, umrijeti u ovoj bijednoj rupetini”, pomisli. “Nisam se rodio da bih ovako skončao.” Tad je primijetio da čovječuljak na jednome prstu ima prsten koji se cakli i svjetluca. “Pitam se je li možda čaroban”, pomisli. “Nikad se ne zna.” Pa je skinuo prsten s mrtvačeva prsta i nataknuo ga sebi. I istog je trena čuo kako nešto zuji i zvrnda i juri zrakom točno iznad njegove glave. Podigao je pogled i vidio tisuću ili čak i više sićušnih zračnih duhova kako se vrzmaju onuda. Kad su opazili da ih on promatra, svi su se naklonili, a najveći je rekao: “Gospodaru, ovdje smo vama na službu. Što želite?” Ivan je bio zapanjen, ali pribrao se i rekao: “Možete me odnijeti na vrh ove proklete rupetine, eto što.” “Odmah, gospodaru!” Svaki je zračni duh uhvatio po jednu vlas na Ivanovoj glavi, a onda su uzletjeli. Činilo mu se kao da sam od sebe lebdi uvis. Za samo desetak sekundi već je stajao je na šumskome tlu i osvrtao se oko sebe. Od Hridoloma i Sučibora ni traga ni glasa, kao ni od djevojke. “Kamo su te bitange nestale?” rekao je. Zračni su se duhovi svi vinuli u nebo i za otprilike minutu već su ponirali natrag, da bi zalebdjeli ispred njega poput oblaka uslužnih mušica. “Ukrcali su se na brod, gospodaru”, reče glavni duh. “Već? A je li djevojka s njima?” “Da, gospodaru, jest, i vezali su je, da ne skoči s palube.” “O jadna ta djevojka! Što je sve prošla! Dobro, začas ću se obračunati s tim huljama. Gdje je more, u kojem smjeru?” “Onuda, gospodaru.” Ivan je krenuo trkom, što je brže mogao, i nije mu dugo trebalo da dođe do obale. Stajao je na vrhovima prstiju na vrhu pješčane dine, zaklonio je oči od sunca na zalasku i uspio je razabrati tamne obrise brodice. “Jesu li to oni?” “Tako je, gospodaru “Grrr! Pokazat ću ja njima što se dogodi kad izdaš prijatelja!” Pa obuzet pravedničkim gnjevom jurnu u more, s namjerom da otpliva do broda i zarobi ga. Možda bi mu to i uspjelo, ali je potonuo pod težinom svoga štapa od pedeset kila. Štap ga je povukao sve do morskoga dna i izazvao silan metež među zvjezdačama i hobotnicama. “Grglugrglubuć!” viknuo je Ivan, ali ništa se nije dogodilo sve dok se nije sjetio prstena. Zavrtio ga je drugom rukom i istog je trena bio zapljusnut mjehuričima, kad su se zračni duhovi odazvali na njegov poziv. Podigli su ga na površinu i zatim su ga vukli kroz vodu tako brzo da su mu zdesna i slijeva

prskali uvis zastori morske pjene. Već za nekoliko sekundi stajao je na palubi broda, a Hridolom i Sučibor koprcali su se da umaknu. Sučibor se kao vjeverica uzverao po glavnom jarbolu, a Hridolom se pokušao sakriti među teret u potpalublju, ali Ivan ga je izvukao odande i do besvijesti ga nalemao svojim štapom, da bi potom zatresao glavni jarbol tako da je Sučibor pao s njega i sletio na oštar brid kormilarnice. Ivan ih je bacio preko ograde broda i tako su skončali. Tad je oslobodio prekrasnu djevojku. “Na koju je stranu kraljevstvo tvog oca?” upitao je. “Na jugozapad”, rekla mu je i Ivan je naložio zračnim duhovima da zapušu u jedra. Uz dobar i povoljan vjetar iz njihovih pluća, brod je začas uplovio u luku, gdje je Ivan vratio kraljevnu njezinu ocu i majci. A ona je objasnila kako je Ivan bio hrabar i, naravno, nije preostalo ništa drugo nego da se oženi njome. Kralj i kraljica bili su oduševljeni zetom i svi su otad sretno živjeli. *** Vrsta priče: ATU 301, Tri otete kraljevne Izvor: priču je braći Grimm ispričao Wilhelm Wackernagel Slične priče: Katharine M. Briggs, Riđokosi čovječuljak, Tom i div šeprtlja, Tom Hickathrift (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Grbavko s batinom (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Patuljak Ova je priča sastavljena od raznoraznih dijelova, koji nisu baš uredno spojeni. Razbojnici su u svojoj špilji samo zato da bi se od njih pobjeglo; Sučibor i Hridolom, nadareni ortaci, nikad ne dobiju priliku da iskoriste svaki svoj osobiti dar; a okrutni plemić koji otme kraljevnu u ovoj se priči pojavljuje samo kao onaj koji je kraljevnu zatvorio u okno i za njega se više ne čuje. Zar je zaboravio na nju? Je li ubijen na nekom drugom svom okrutnom pohodu? Zar se ne bi mogao opet pojaviti, zato da Ivan pobijedi u strašnoj borbi, pa da ispadne još veći junak? Ili, naprotiv, zašto priča ne pretvori zlog čovječuljka u kraljevnina otmičara, a ne samo čuvara? To bi bilo najjednostavnije rješenje. A tu je i prsten kojim se prizivaju zračni duhovi. Naći takvo što u rupi iz koje nema izlaza zvuči baš kao Aladin. I zašto se zli čovječuljak ne posluži njime kako bi pobijedio Ivana? I tako dalje. Kad počnete “popravljati” ovakvu priču, lako vam se može dogoditi da vam se raspadne u rukama.

48.

MJESEC Nekoć davno u jednoj je zemlji noć uvijek bila mračna. Nakon zalaska sunca, nebo bi prekrilo svijet kao crno sukno, jer mjesec nikad nije izlazio i ni jedna jedina zvijezda nije treptala u tami. Davno prije, kad je svijet stvoren, sve je lagano sjajilo i pružalo dovoljno svjetla da se vidi, no potom je izblijedjelo. Jednoga su dana četiri mladića iz te zemije krenula na put i dospjela do drugoga kraljevstva baš kad je sunce zalazilo za planine. Kad je sunca posve nestalo, oni su nepomično samo stajali u čudu, jer navrh hrasta pojavila se sjajna kugla, koja je svud uokolo bacala nježno svjetlo. Nije bilo jarko kao sunčevo, ali bilo je dovoljno da se vidi i da se raspoznaje što je što. Četiri putnika nikad nisu vidjela ništa slično, pa su zaustavili seljaka koji je slučajno prolazio onuda na svojim kolima i upitali su ga što je to. “Oh, pa to je mjesec, da”, rekao im je. “Naš ga je načelnik kupio. Platio ga je tri talira. Svaki dan ga mora napuniti uljem i mora ga održavati čistim, tako da stalno ovako lijepo i sjajno svijetli, a mi mu za trud plaćamo talir tjedno.” Kad se seljak odvezao dalje, jedan od mladića reče: “Znate što, taj mjesec bi nam dobro došao kod kuće. Moj tata ima otprilike ovoliki hrast u vrtu ispred kuće. Kladim se da bi nam dopustio da ga ondje objesimo. Zar ne bi bilo dobro da više ne moramo posrtati u mraku?” “Dobra ti je to zamisao”, reče drugi. “Nabavimo kola i konja pa odnesimo ovaj mjesec. Oni uvijek mogu kupiti drugi.” “Ja sam vješt penjač”, reče treći. “Idem ja gore po njega.” Četvrti se domogao kola i konja, a treći se popeo na stablo, izbušio rupu u mjesecu, provukao kroz nju uže i potegnuo ga dolje. Kad su sjajnu kuglu sigurno smjestili na kola, prekrili su je ceradom, da nitko ne vidi što su učinili, a onda su krenuli kući. U svojoj su zemlji objesili mjesec na visok hrast. Svi su bili oduševljeni kad je

ta nova svjetiljka obasjala sva polja i zasvijetlila kroz svaki prozor. Čak su i patuljci izašli iz svojih planinskih špilja da je vide, a maleni vilenjaci izašli su na livade u svojim crvenim kaputićima i zaplesali na mjesečini. Četiri su se prijatelja brinula o mjesecu; čistili su ga, podrezivali fitilj i pazili da uvijek bude pun ulja. Zahvaljujući javnim doprinosima, dobivali su talir tjedno. I tako je to bilo dok nisu ostarjeli. Jednoga je dana jedan od njih osjetio da mu se bliži smrt, pa je poslao po odvjetnika i izmijenio oporuku: budući da četvrtina mjeseca pripada njemu, trebala bi s njim u grob. U skladu s time, kad je umro, gradonačelnik se popeo na stablo i odrezao četvrtinu mjeseca svojim vrtlarskim škarama, pa su je stavili u lijes. Svjetlo ostatka mjeseca bilo je nešto bljeđe, ali ljudi su još vidjeli kuda hodaju. Kad je umro i drugi, još je četvrt mjeseca pokopano s njim i svjetlo je još više izblijedjelo. Isto se zbilo i s trećim, a nakon što je umro i četvrti te je pokopan, svjetla uopće više nije bilo i kad bi izašli bez fenjera, ljudi su se sudarali sa svime kao i nekad, u stara vremena. Kad su se četiri dijela mjeseca našla zajedno u podzemlju, gdje je oduvijek vladala tama, mrtvi su se uznemirili i probudili iz sna. Osupnuli su se shvativši da opet vide; mjesečina im je pružala dovoljno svjetla, jer oči su im bile tako dugo sklopljene da bi im sunce bilo prejarko. Obuzela ih je radost koja nije jenjavala, ustali su iz grobova i odali se ludoj zabavi. Kartali su, plesali, obilazili gostionice i opijali se, svađali su se i tukli i vitlali palicama i mlatili jedan drugoga i podizali sve veću buku, dok nije doprla do samoga raja. Sveti Petar, koji tamo gore pazi na vrata, pomislio je da je izbila revolucija pa je podigao čitavu rajsku vojsku da se othrva Đavlu i njegovim paklenim trupama. No kad se vrazi nisu pojavili, popeo se na svojega svetoga konja i odjahao u podzemlje da provjeri što se zbiva. “Lezite, beštije!” zarikao je. “Natrag u grobove, svi do jednoga! Vi ste mrtvi, i da to niste zaboravili!” Tad je uvidio u čemu je nevolja: mjesec se sastavio i nitko nije mogao spavati. Zato ga je odvezao, odnio ga u raj i objesio ga visoko, gdje ga nitko ne može dosegnuti. Odonda obasjava sve krajeve, gdje god bili, a sveti Petar stalno uzima po komadić, sve dok ga gotovo posve nije nestalo, i onda opet sve složi natrag do kraja mjeseca, kako bi podsjetio ljude tko je glavni. Ali odrezane dijelove ne nosi u podzemlje. Ima posebnu kredencu u koju ih sprema. Dolje među mrtvima jednako je mračno kao što je oduvijek bilo. *** Vrsta priče: neklasificirana

Izvor: priča iz Bajkiza mladež (Marchen fiir die Jugend, 1854) Heinricha Pröhlea Wilhelm Grimm uvrstio je ovu priču u sedmo i posljednje izdanje Dječjih i kućnih bajki (Die Kinder - und Hausmärchen) iz 1857. godine, a donekle je različite vrste od većine ostalih pripovijesti, s obzirom na to da je svojevrsni mit o stvaranju koji začas prijeđe u apsurd. Posjeduje neodoljivu veselost, premda se prilično naglo prekida, sa svetim Petrom koji jednostavno objesi mjesec na nebo. Pomislio sam da bi tu dobro došlo malo razrade.

49.

GUŠČARICA NA STUDENCU Bila jednom vrlo stara žena koja je živjela sa svojim jatom gusaka na samotnu mjestu među planinama, gdje joj je kućica stajala okružena gustom šumom. Svakoga jutra uzela bi svoju štaku i othramala u šumu, gdje je uvijek imala posla: skupljala je travu za svoje guske i brala divlje plodove koje je uspijevala dosegnuti. Stavila bi sve na leđa i odnijela kući. Kad bi putem srela nekoga, svaki bi put ljubazno pozdravila: “Dobar dan, susjede! Baš je lijepo vrijeme! Da, skupila sam trave, koliko god mogu ponijeti; sirotinja mora nositi svoje breme.” No iz nekog razloga, ljudima nije bilo drago sresti je. Kad bi vidjeli da ona nailazi, često bi skrenuli i pošli drugim putem, a kad bi na nju nabasao otac sa sinčićem, šapnuo bi dječaku: “Čuvaj se te stare. Ta je podmukla. Ne bi me iznenadilo da je vještica.” Jednoga je jutra šumom prolazio naočit mladić. Sunce je sjalo, ptice su pjevale, lišće je treperilo na svježem povjetarcu, a mladić je bio veseo i dobre volje. Cijelo jutro nije nikoga sreo, no odjednom je naišao na staru vješticu koja je klečala na tlu i kosila travu srpom. Pored je već stajao velik kup pokošene trave, a uz to i dvije košare pune divljih jabuka i krušaka. “Pobogu, dobra starice,” rekao je, “ne namjeravate valjda sve to ponijeti!” “O da, moram, gospodine”, reče ona. “Bogataši takvo što ne moraju, ali mi sirotinja imamo izreku: ‘Ne okreći se, vidjet ćeš samo koliko si pogrbljen.’ Biste li mi vi mogli pomoći, pitam se, gospodine? Vi imate zdrava, ravna leđa i par jakih nogu. Sigurna sam da bi vama to bilo lako. Nije daleko moja kućica, odmah iza zavoja, zato se ne vidi, tim putem.” Mladić se sažalio nad njom i rekao: “Pa, moram priznati da sam ja jedan od tih bogataša - otac mi je plemić - ali rado ću vam pokazati da seljaci nisu jedini koji mogu nešto ponijeti. Da, odnijet ću vam taj snop do kuće.” “Baš lijepo od vas, gospodine”, reče ona. “Ima možda sat hoda, ali sigurna

sam da vam to neće biti ništa. Mogli biste mi ponijeti i jabuke i kruške.” Mladić se zamalo predomislio kad je spomenula sat hoda, ali ona je tako hitro prihvatila njegovu ponudu da se više nije mogao povući. Umotala je travu u platno i vezala mu je na leđa, a zatim mu je u ruke dodala košare. “Vidite,” rekla je, “doista nije mnogo.” “Ali, zapravo je prilično teško”, reče mladić. “Ova trava - je li to trava? Kao da su cigle! A voće je možda kamenje. Jedva dišem.” Rado bi sve spustio, ali nije htio da mu se starica ruga. Već ga je nemilosrdno podbadala. “Ma vidi ti finog mladog plemića”, govorila je, “koliko samo zanovijeta zbog onoga što siromašna starica nosi svaki dan! Na riječima si jak, je li? ‘Nisu seljaci jedini koji mogu nešto ponijeti!’ Ali kad treba prijeći na djela, posustaneš pred prvom zaprekom. Hajde! Zašto si stao? Pokreni se! Neće nitko umjesto tebe.” Na ravnom je još nekako podnosio teret, no čim je staza krenula uzbrdo, kamenje mu se kotrljalo pod nogama i izmicalo kao da je živo, tako da je jedva napredovao. Lice mu se orosilo kapima znoja koje su mu se slijevale niz leđa uz osjećaj i vrućine i hladnoće. “Ne mogu dalje”, prodahtao je. “Moram stati i odmoriti se.” “O ne, nećeš”, reče stara. “Možeš stati i odmoriti se kad budemo tamo, ali dotad, samo ti hodaj. Nikad ne znaš, možda ti to donese sreću.” “Oh, ovo je previše”, reče grof. “Ovo je nečuveno!” Pokušao je zbaciti zavežljaj, ali jednostavno ga nije mogao pomaknuti. Držao mu se za leđa kao da raste iz njih. Mladi se plemić vrpoljio i izvijao sad na jednu sad na drugu stranu, a stara mu se smijala i skakutala gore-dolje oslanjajući se na svoju štaku. “Nema svrhe gubiti živce, mladi gospodine”, rekla je. “Crven si u licu kao puran. Samo strpljivo nosi svoj teret, pa kada dođemo kući, mogla bih te čak nagraditi napojnicom.” Što je mogao? Posrtao je za staricom što je brže mogao. Čudno je bilo što se činilo da je ona sve okretnija što je njegov teret teži i teži. A onda je iznenada poskočila i sletjela ravno navrh zavežljaja na njegovim leđima te ostala ondje. Bila je suha kao grančica, ali teža i od najkrupnije seoske cure. Mladiću su klecala koljena, svi su mu se mišići grčili od naprezanja i gorjeli od bola, a svaki put kad bi pokušao na tren stati, starica bi ga ošinula stručkom ljutih kopriva. Stenjao je, cvilio, vukao se naprijed, a kad je već bio uvjeren da će se srušiti, staza je skrenula i iza zavoja je bila staričina kuća. Kad su guske spazile staricu, ispružile su vratove, raširile krila i jurnule prema njoj uz gakanje. Za njima je išla još jedna starica, sa štapom. Nije bila tako stara kao ona prva, ali bila je krupna i jaka, a ružno joj je lice bilo mrka i tupa izraza.

“Pa gdje si ti, majko?” rekla je staroj. “Nema te tako dugo da sam mislila da ti se nešto dogodilo.” “O, ne, ljepotice moja”, odvrati stara. “Srela sam ovog ljubaznog gospodina, koji se ponudio da mi ponese zavežljaj. I gle, ponudio je čak da mu se popnem na leđa kad sam se umorila. A razgovor je bio tako ugodan da je putovanje proletjelo u trenu.” Stara je napokon spuznula mladom grofu s leđa te uzela zavežljaj i košare. “Eto, gospodine,” rekla je, “sjednite i odahnite. Zaslužili ste malu nagradu i dobit ćete je. A ti, lijepa moja dušice,” obratila se drugoj ženi, “ti radije uđi. Ne pristoji se da ostaneš sama s ovakvim mladim pohotnikom. Znam ja kakvi su mladići. Još bi se mogao i zaljubiti u tebe.” Grof nije znao bi li se smijao ili plakao; ni da je trideset godina mlađa, ta dušica ne bi u njegovu srcu ni najsitniju iskru mogla zapaliti. Stara se uzvrpoljila oko gusaka kao da su joj djeca, a onda je za kćeri ušla u kuću. Mladić se ispružio na klupi ispod stabla jabuke. Jutro je bilo prekrasno: sunce je sjalo i širilo toplinu, vrijeme je bilo blago, a svud uokolo pružala se zelena livada posuta jaglacima, majčinom dušicom i tisućama drugih cvjetova. Sredinom livade tekao je bistar potok, koji se ljeskao na suncu, a bijele su se guske gegale oko njega, neke su i zaplivale. “Kakvo divno mjesto”, pomisli mladić. “Ali tako sam umoran da mi se oči sklapaju. Mislim da ću nakratko odrijemati. Samo se nadam da mi vjetar neće noge odnijeti, slabašne su kao slamke.” Sljedeće čega je bio svjestan bila je starica koja ga trese za rame. “Buuuđenje!” rekla je. “Ne možeš ostati ovdje. Priznajem da sam te namučila, ali preživio si, a evo i nagrade. Rekla sam da ću ti nešto dati, zar ne? Novca ni zemlje ne trebaš i zato ćeš dobiti nešto drugo. Dobro pazi na to i donijet će ti sreću.” Dala mu je kutijicu izrezbarenu iz jednog jedinog komada smaragda. Grof je skočio na noge, osvježen snom, i zahvalio joj je. Tad je pošao svojim putem, ne osvrnuvši se ni jednom za lijepom dušicom. Još dugo dok je silazio stazom čuo je veselo gakanje gusaka. Lutao je šumom barem tri dana prije nego što je pronašao izlaz iz nje. Na koncu je došao do velika grada, gdje je običaj bio da svakog stranca izvedu pred kralja i kraljicu; i tako su ga odveli u palaču, do kraljevskoga prijestolja. Mladi je grof pristojno kleknuo, a budući da nije imao što drugo ponuditi, izvadio je iz džepa smaragdnu kutijicu, otvorio ju je i stavio pred kraljicu. Dala mu je znak da donese kutijicu bliže, kako bi vidjela što je unutra, no čim je pogledala u unutrašnjost, onesvijestila se kao mrtva. Tjelohranitelji su istog trena zgrabili mladića i već su ga htjeli odvući u tamnicu, kad je kraljica otvorila oči.

“Pustite ga!” viknula je. “Svi neka napuste prijestolnu dvoranu. Želim s ovim mladićem razgovarati nasamo.” Kad su ostali sami, kraljica je gorko zaplakala. “Kakve svrhe od sve raskoši u ovoj palači?” rekla je. “Svakoga jutra kad se probudim, tuga me preplavi kao plimni val. Imala sam nekoć tri kćeri, a najmlađa je bila tako lijepa da su svi mislili da je čudo na zemlji. Bila je bijela kao snijeg i ružičasta kao cvijet jabuke, a kosa joj je blistala poput sunčanih zraka. Kad je plakala, nisu joj se suze slijevale niz obraze, nego biseri i drago kamenje. “Na njezin petnaesti rođendan, kralj je pozvao sve tri kćeri k svome prijestolju. Ne možete ni zamisliti kako su svi zatreptali kad je ušla treća kći kao da je sunce granulo. “Kralj je rekao: ‘Kćeri moje, budući da ne znam koji će dan biti moj posljednji dan, odlučit ću danas što svaka od vas treba dobiti nakon moje smrti. Sve me volite, ali ona koja me najviše voli naslijedit će najveći dio kraljevstva.’ “Sve su djevojke rekle da ga vole najviše na svijetu, no on je htio i nešto više od toga. “‘Recite mi koliko me točno volite’ kazao je. ‘Tako ću znati što vam je na umu.’ “Najstarija je kći rekla: ‘Volim te kao najslađi šećer.’ Druga je kći rekla: ‘Volim te koliko i svoju najljepšu haljinu.’ “No treća kći nije ni riječ izustila. Zato je otac upita: ‘A ti, zlato, koliko me ti voliš?’ “A ona će: ‘Ne znam. Ne mogu svoju ljubav usporediti ni sa čim.’ “No on je uporno zahtijevao odgovor, sve dok se nije dosjetila nečega s čime bi mogla usporediti svoju Ijubav, pa je rekla: ‘Koliko god ukusna, hrana bi bila bljutava bez soli. Zato ja svog oca volim kao što volim sol.’ “Kad je kralj to čuo, razbjesnio se i rekao: ‘Ako me tako voliš, tako ćeš biti i nagrađena.’ “Pa je kraljevstvo podijelio između dvije svoje starije kćeri, a najmlađoj je zapovjedio da si dade vezati na leđa vreću soli, nakon čega su je dvojica slugu trebala odvesti duboko u šumu. Svi smo ga molili i preklinjali za milost, no nije se htio predomisliti. Oh, kako je plakala kad je morala otići! Staza kojom je kročila bila je posuta biserjem. Nedugo potom, kralj je požalio zbog svega što je učinio i dao je pretražiti šumu uzduž i poprijeko, ali kćer mu nikad nisu pronašli. “Kad pomislim da su je možda pojele divlje zvijeri, jedva uspijevam podnijeti bol. Katkad tješim samu sebe tako što zamišljam da se sklonila u špilju ili da se dobri ljudi brinu o njoj, ali... “I zato možete zamisliti kako me osupnulo kad sam otvorila smaragdnu kutijicu i ugledala biser poput onih koje bi moja kći isplakala. I možete zamisliti kako mi je srce poskočilo. A sad mi recite odakle vam to. Kako se to našlo kod

vas?” Mladi joj je grof ispričao kako mu je kutijicu u šumi dala starica, za koju vjeruje da je vještica, jer je svime izazvala u njemu duboku nelagodu. Međutim, kazao je, to mu je prvi glas o kraljičinoj kćeri. Stoga su kralj i kraljica odlučili odmah krenuti u potragu za staricom, u nadi da možda ima vijesti o njihovu djetetu. Te je večeri starica sjedila u svojoj kućici i za kolovratom prela vunu. Padala je noć i jedino je svjetlo dopiralo s ognjišta, gdje je gorjela cjepanica borovine. Iznenada je izvana doprlo glasno gakanje, kad su se guske vratile kući s ispaše, a trenutak potom u kuću je ušla kći, no starica je samo kimnula i nije prozborila ni riječ. Njezina je kći sjela uz nju te je i sama počela presti, a sukala je pređu okretno poput kakve djevojke. Njih su dvije sjedile jedna kraj druge puna dva sata a da ni jednu jedinu riječ nisu razmijenile. Naposljetku je s prozora doprlo šuštanje i, kad su podigle pogled, spazile su dva užareno crvena oka kako zure u njih. Bila je to stara sova, koja je zahukala “U-hu, u-hu”, i tako tri puta. Starica će tada: “E pa, kćeri moja, vrijeme je da izađeš i obaviš svoje.” Kći usta. A kamo je otišla? Van preko livade, pa nizbrdo u dolinu, sve dok nije došla do tri stara hrasta kraj studenca. Mjesec je bio pun i upravo je izašao te se uspeo nebom iznad planine; tako je jarko sjao da bi se moglo i iglu na tlu naći. Kći je otkvačila kožu na vratu te povukla vlastito lice preko glave, da bi potom kleknula kraj studenca i umila se. Nakon toga je u vodu uronila i kožu svoga lažnog lica, iscijedila ju je i prostrla da se osuši i izbijeli na travi. No kakvu je promjenu njoj to donijelo! Da ne povjerujete! Kad je skinula tupo, mrko lice i sijedu vlasulju, kosa joj se prosula po ramenima poput tekućega sunčanog svjetla. Pogled joj je blistao zvjezdanim sjajem, a obrazi bili svježe ružičasti poput cvijeta jabuke. Ali ta djevojka, tako lijepa, bila je tužna. Sjela je kraj studenca i gorko zaplakala. Suza za suzom slijevala joj se niz dugačke pramenove kose i padala u travu. Sjedila je tako i još bi dugo ostala tamo da nije začula šuštanje u krošnji obližnjega stabla. Poput jelena prestrašenog praskom iz lovčeve puške, smjesta je poskočila. Istodobno je taman oblak prošao ispred mjeseca i u nenadanome mraku djevojka je navukla staračku kožu i iščezla kao plamen svijeće kad ga utrne vjetar. Tresla se poput lista jasike dok je trčala natrag prema kućici, gdje je starica stajala na vratima. “Oh, majko, ja...” “Tiho, dušo,” nježno će starica, “znam, znam.” Uvela je djevojku u sobu i dodala cjepanicu na vatru. Ali nije ponovno sjela za

kolovrat; dohvatila je metlu i počela je mesti pod. “Sve mora biti čisto i uredno”, rekla je. “Ali, majko, zašto to sad radiš? Kasno je! Što se zbiva?” “Zar ne znaš koliko je sati?” “Ponoć još nije prošla,” reče djevojka, “ali vjerojatno je prošlo jedanaest “A ne sjećaš se da su danas tri godine otkako si došla k meni? Vrijeme je isteklo, dušo. Ne možemo više ostati zajedno.” Djevojka se bojala. “Oh, draga moja majko,” rekla je, “nećeš me valjda stvarno izbaciti iz kuće? Kamo ću? Nemam prijatelja, nemam dom da odem tamo. Učinila sam sve što si tražila od mene, uvijek si bila zadovoljna obavljenim... molim te, ne tjeraj me odavde!” No starica joj nije htjela odgovoriti. “I moje je vrijeme ovdje isteklo”, rekla je. “Ali prije nego što odem, kuća mora biti tip-top. Zato ne smetaj i nemoj se toliko brinuti. Naći ćeš nekakav krov nad glavom, a plaćom koju ću ti dati bit ćeš itekako zadovoljna.” “Ali, molim te, reci mi, što se događa?” “Jednom sam ti već rekla i sad ti kažem opet: ne prekidaj me u poslu. Idi u svoju sobu, skini kožu s lica i obuci svilenu haljinu koju si nosila kad si prvi put došla ovamo. A onda čekaj dok te ne pozovem.” Za to vrijeme, kralj i kraljica i dalje su tražili staricu koja je grofu dala smaragdnu kutijicu. I on je pošao s njima, ali razdvojili su se kad su zašli u gustu šumu i morao je nastaviti sam. Pomislio je da je na pravom putu, no kako je danje svjetlo blijedjelo, zaključio je da mu je bolje da ne ide dalje, jer mogao bi se uistinu izgubiti; pa se popeo na stablo, u namjeri da provede noć na sigurnom, u krošnji. No kad je izašao mjesec, spazio je kako se nešto spušta livadom, a pod sjajnom je mjesečinom shvatio da je to guščarica koju je vidio kod starice. Prilazila je stablima i on je pomislio: “A-ha! Ako ščepam jednu vješticu, uskoro ću se dočepati i druge!” Samo što se ona zaustavila kraj studenca i skinula kožu, a grof je zamalo pao sa stabla od iznenađenja; kad joj se zlatna kosa prosula po ramenima i kad ju je jasno ugledao pod svjetlom mjesečine, shvatio je da je najljepše stvorenje što ga je ikad vidio. Jedva se usuđivao disati. No nije mogao odoljeti a da se ne nagne kako bi se još više približio i pritom se previše oslonio na suhu granu; kad je grana napukla, taj je zvuk prestrašio djevojku. Smjesta je skočila i navukla drugu kožu, a zatim je oblak zaklonio mjesec i u iznenadnome mraku ona je umakla. Grof se istoga trena spustio sa stabla i potrčao za njom. Nije odmakao daleko livadom kad je ugledao dvije prilike kako hitaju prema kući. Bili su to kralj i kraljica, koji su kroz prozor vidjeli svjetlo s ognjišta, a kad ih je grof sustigao i rekao im kakvom je čudu svjedočio kod studenca, bili su sigurni da je

djevojka njihova kći. Ispunjeni radošću i nadom, pohitali su naprijed i ubrzo došli do kućice. Guske su sve do jedne spavale, glave su gurnule pod krilo i nisu se ni pomakle. Tri su se tragača navirila unutra kroz prozor: ugledali su staricu kako sjedi u tišini i prede kimajući glavom na svaki okret kolovrata. Sve je u prostoriji bilo tako čisto kao da tamo žive magleni čovječuljci, koji ne donose prašinu na nogama; kraljevni, međutim, ni traga. Minutu, možda dvije, kralj i kraljica samo su promatrali, no zatim su skupili hrabrost i pokucali na prozorsko okno. Starica kao da ih je očekivala. Ustala je i ljubazno ih pozvala: “Uđite. Znam tko ste.” Kad su ušli, starica reče: “Znate, mogli ste se poštedjeti tolike tuge i cijelog ovog putovanja, da prije tri godine niste onako nepravedno prognali kćer. Ali ništa joj se nije dogodilo. Tri je godine čuvala guske i dobro joj je to išlo. Nije naučila ništa loše i srce joj je ostalo čisto. A mislim da ste vi dovoljno kažnjeni nesrećom koja vas je morila.” Tad je prišla vratima i rekla: “Izađi, malena moja.” Vrata su se otvorila i kraljevna je ušla u sobu odjevena u svoju svilenu haljinu, a zlatna joj se kosa sjajila i blistao je pogled njezinih bistrih očiju. Kao da je anđeo sišao s neba. Kraljevna je odmah prišla majci i ocu te ih je oboje izgrlila i izljubila. A oni su oboje zaplakali od sreće; nisu se mogli suspregnuti. Mladi je grof stajao u blizini; kad ga je spazila, kraljevna se zarumenjela poput ruže stoliske a da ni sama nije znala zašto. Kralj reče: “Drago moje dijete, svoje sam kraljevstvo razdijelio. Što da ti dam?” “Ništa joj ne treba”, reče starica. “Dat ću joj suze što ih je zbog vas isplakala. Svaka je od njih biser, dragocjeniji od svih što se nalaze u moru, a vrijede više nego čitavo vaše kraljevstvo. A za nagradu što je čuvala guske darovat ću joj svoju kuću.” Tek što je to izgovorila, starica je nestala. Zidovi su se kuće zatresli i zatutnjali, a kad su se kralj, kraljica, kraljevna i grof osvrnuli oko sebe, shvatili su da je kuća pretvorena u prekrasnu palaču. Stol je bio prostrt, a na njemu gozba dostojna cara i svud uokolo užurbani sluge. Priči tu nije kraj. Nevolja je u tome što moja baka, koja mi ju je ispričala, gubi pamćenje i ostatak je zaboravila. Ali ja mislim da se lijepa kraljevna udala za grofa i da su ostali zajedno i sretno živjeli. Što se pak snježnobijelih gusaka tiče, neki kažu da su zapravo djevojke koje je starica uzela pod svoje i da su vjerojatno ponovno poprimile ljudsko obličje te ostale u službi mlade kraljice. Ne bi me čudilo.

A starica nije mogla biti vještica, kao što su ljudi mislili, nego dobronamjerna vračara. Zašto je bila onakva prema mladome grofu kad je prvi put nabasao na nju? Pa, tko će ga znati. Možda ga je pročitala i otkrila natruhu bahatosti. Ako je tako, znala je kako to riješiti. I konačno, gotovo je sigurno bila tamo kad se kraljevna rodila i dala joj na dar da plače bisere umjesto suza. To se više ne viđa baš često. Inače bi se sirotinja začas obogatila. *** Vrsta priče: ATU 923, Voljeti kao sol Izvor: D’Ganshiadarin, austrijska dijalektalna priča Andreasa Schumachera (1833) Slične priče: Katharine M. Briggs, Klobuk od rogoza, Šećer i sol (Folk Tales of Britain); Italo Calvino, Drag kao sol, Staričina koža (Fiabe italiane); William Shakespeare, Kralj Lear Ova je priča među najsloženijima. Jezgra joj je stara priča o kraljevni koja kaže ocu da ga voli kao sol te bude kažnjena za svoju iskrenost. Mnogo je varijacija na tu priču, uključujući Kralja Leara. Ali pogledajte što se ovdje postiže izrazito literarnim pripovijedanjem. Umjesto da se počne s nesretnom iskrenom kraljevnom, nju se skriva do poodmaklog trenutka u priči, a započinje se s posve drukčijim likom, vješticom ili vračarom; i to ne s jedinstvenim zbivanjem, nego s prikazom njezina uobičajenog ponašanja, onoga na što je njezin način života inače navodi i reakcijom koju to izaziva kod drugih. Međutim, je li ili nije vještica? Bajke to obično izravno kažu; ova, naprotiv, prikazuje što drugi misle o njoj i dopušta da pitanje ostane otvorenim i neriješenim. Duh priče ovdje već koketira s modernizmom, u kojemu više nema glasa koji bi imao apsolutni autoritet i jedini pogled koji nam se nudi prolazi kroz osobit par očiju (oca i njegova sinčića); no svaki je ljudski pogled pristran. Otac je možda u pravu, a možda i nije. Zatim upoznajemo grofa i time započinju zbivanja u priči. Starica se prema mladiću odnosi naizgled bahato i nepotrebno grubo; on potom upozna i drugu ženu, mlađu od prve, ali ružnu, tupa izraza; starica mu daruje kutijicu s nečim od čega se kraljica u sljedećem gradu koji grof posjeti, kad otvori kutijicu, onesvijesti. Pripovjedač nam je podario priču punu tajnovitosti i napetosti, a još nismo doprli do njezine srži. No sada, kroz kraljičine riječi (opet je to duh priče, koji se pobrinuo da doznamo samo nešto što je poznato nekome iz priče), evo jezgre pripovijesti,

priče o djevojci koja je rekla istinu, da voli oca kao sol. Umjesto suza plakala je bisere, kaže kraljica, a u kutijici je upravo jedna od tih suza. Sad možemo prepoznati veze koje je pripovjedač uspostavio između tih zagonetnih zbivanja i odavde se dalje hitro razvija prema vrhuncu. Guščarica skine svoju kožu na mjesečini (i opet, mi to vidimo samo zato što grof to promatra) i otkrije skrivenu ljepotu; starica, koja se odnosi prema njoj krajnje nježno, kaže joj da obuče svilenu haljinu; svi se sudionici skupe na jednome mjestu i istina izađe na vidjelo. A tu je onda još jedan podsjetnik na pristranost znanja: pripovjedač kaže da priči tu nije kraj, ali da starica koja ju je prva ispričala gubi pamćenje i da je ostatak zaboravila. Ipak, može biti da... i tako dalje. Ova čudesna priča pokazuje koliko se složena struktura može izgraditi na najjednostavnijim temeljima, a da svejedno ostane savršeno razumljivom.

50.

VILA IZ VODENIČNOG JAZA Bili jednom mlinar i mlinarica koji su sretno živjeli, s dovoljno novca i nešto zemlje, i svake su godine bili malo bogatiji, bez ikakva napora. No nevolja snađe čak i ljude poput njih, a njima su se zaredale nesreća za nesrećom, tako da im se bogatstvo topilo i topilo, sve dok im nije ostao samo mlin u kojemu su živjeli. Mlinar je bio na sto muka; nije mogao spavati, cijele se noći prevrtao u krevetu, dok su se njegove tjeskobe gomilale. Jednoga jutra, nakon noći ispunjene brigama, vrlo je rano ustao i izašao, u nadi da će se na svježem zraku bolje osjećati. Dok je prelazio ustavu, prve zrake sunca dodirnule su mu kapke i u istom je trenutku čuo kako je nešto uzburkalo vodu. Okrenuo se da vidi što je i ugledao prelijepu ženu kako ustaje iz vodeničnog jaza. Nježnim je rukama podigla kosu s ramena, ali bila joj je tako dugačka da joj je lelujala oko blijeda tijela kao svila. Odmah mu je bilo jasno da je vila iz vodeničnog jaza. Toliko se prestrašio da nije znao bi li pobjegao ili ostao, no ona je tada progovorila i tiho ga zazvala imenom te ga upitala zašto je tako tužan. Mlinar isprva nije bio u stanju izustiti ni riječ, ali kad je čuo kako mu se blago obraća, skupio je hrabrost i rekao joj kako je nekad bio imućan, no bogatstvo mu se malo-pomalo topilo, sve dok nije osiromašio toliko da ne zna što će. “Ne brini se”, reče vila. “Usrećit ću te i bit ćeš bogatiji nego ikad. Samo mi moraš obećati da ćeš mi dati to što ti se upravo rodilo u kući.” To može biti samo štene ili mačić, pomisli mlinar te obeća što je vila tražila. Vila je kliznula pod vodu, a mlinar, koji se sad mnogo bolje osjećao, požurio je natrag u mlin; no nije ni do vrata došao, kad je sluškinja izašla sa širokim osmijehom i rekla: “Čestitam! Žena vam je upravo rodila dječaka.” Mlinar je ostao ukopan u mjestu, kao gromom ošinut. Odmah mu je bilo jasno da ga je vila nasamarila. Pognute glave, potišten, prišao je ženinoj postelji.

Žena ga upita: “Zašto si tako tužan? Nije li naš dečkić divan?” Ispričao joj je što se dogodilo i kako ga je vila prevarila. “Trebao sam to naslutiti!” rekao je. “Ništa se dobra neće izroditi kad se vjeruje takvim stvorenjima. A uostalom, što će nam novac? Što će nam zlato i blago, ako moramo ostati bez djeteta? No, što možemo?” Ni rođaci koji su došli proslaviti rođenje djeteta nisu znali što bi mu savjetovali. Svejedno, upravo u to vrijeme mlinarova se sreća okrenula. Što god poduzeo, u svemu je bio uspješan; žetva je bila obilna, tako da je žita koje je trebalo samljeti bilo napretek, a i cijene su porasle; činilo se da mlinar ne može povući loš potez i škrinjica s novcem gotovo da se sama punila, a spremnica je bila tako puna hrane da samo što se nije rasprsnula. Nije dugo trebalo da se obogati kao nikad prije. Ali nije nalazio užitka u tome. Mučila ga je pogodba koju je sklopio s vilom; nerado je prolazio pored vodeničnoga jaza, jer se bojao da će ona izroniti na površinu i podsjetiti ga na dug. I, naravno, sinčića nikad nije puštao ni blizu vodi. “Zatekneš li se blizu ruba,” rekao mu je, “dobro pazi i smjesta se udalji. Unutra živi zao duh. Dovoljno je da samo takneš vodu i ona će te ščepati i povući te ispod površine.” No godine su prolazile, a od vile ni traga ni glasa, pa se mlinar pomalo opustio. Kad je dječak dovoljno porastao, dali su ga na naukovanje kod lovca. Brzo je učio i dobro mu je išlo, tako da ga je vlastelin, koji je vladao selom, uzeo u službu. A u selu je živjela lijepa, čestita i draga djevojka, koja je osvojila srce mladoga lovca, te je vlastelin, kad je doznao za to, dao mladom paru kućicu kao svadbeni dar. Tamo su živjeli sretno i u miru i svim su se srcem voljeli. Jednoga je dana mladi lovac bio u potjeri za jelenom, koji je iznenada skrenuo te izjurio iz šume na livadu. Čim je uspio nanišaniti, lovac je zapucao i jednim je hicem oborio životinju. Oduševljen tako dobrim ulovom, isprva nije ni shvatio gdje se nalazi i, nakon što je odrao jelena i očistio mu utrobu, otišao je oprati ruke u obližnje jezerce. No to je bio vodenični jaz njegova oca. Onog trena kad je umočio ruke, vila je izronila; smijala se kad ga je obujmila svojim mokrim rukama, a povukla ga je u dubinu tako brzo da su se valovi svi odjednom podigli i sklopili iznad njihovih glava. Kad se spustila večer, a lovac se nije vratio kući, žena mu se zabrinula. Izašla je tražiti ga i sjetila se koliko joj je često govorio da se mora čuvati vodeničnoga jaza, pa je pogodila što se dogodilo. Pohitala je onamo i čim je na travnatoj obali našla njegovu lovačku torbu, više nije bilo nikakve sumnje. Glasno je plakala,

lomila je ruke, jecala, zvala ga po imenu, ali uzalud. Otrčala je na drugu stranu vodeničnoga jaza i odande nastavila dozivati, proklinjala je vilu svom žestinom svoga srca, no odgovora nije bilo. Površina vode u suton bila je glatka poput zrcala i žena je vidjela samo odraz polumjeseca. Sirotica je ostala uz vodu. Koračala je ukrug po rubu, katkad brže, kad bi joj se učinilo da je vidjela nešto kako se mreška na drugoj strani, a katkad sporije, kako bi se pomno zagledala u dubinu vode pod svojim nogama, no nije zastala ni na tren. Neko je vrijeme glasno dozivala muža po imenu, da bi potom zaplakala, a kad je prošao veći dio noći, bila je na izmaku snaga, klonula je na travu i istog časa zaspala. I odmah je usnila kako se, prestravljena, uspinje stjenovitim obronkom planine. Stopala su joj bila razderana trnjem, kiša joj je šibala lice, a silovit vjetar nosio joj je kosu na sve strane. No čim se uspela na vrh, sve se promijenilo. Nebo je bilo plavo, zrak topao, a tlo se blago spuštalo prema zelenoj livadi posutoj cvijećem na kojoj je stajala ljupka koliba. Otišla je do kolibe i otvorila vrata te unutra zatekla sijedu staricu koja joj se ljubazno smiješila - i tad se jadna mlada žena probudila. Već je svanuo dan. Budući da nije imala zašto ostati kod kuće, odlučila je slijediti san. Znala je gdje je ta planina i zato je odmah krenula, a putem se vrijeme promijenilo i postalo poput onoga koje je doživjela u snu: zapuhao je silovit vjetar i kiša je šibala. Svejedno se probila do vrha i tamo je sve zatekla onako kako je vidjela u snu: plavo nebo, livadu u cvatu, ljupku malu kolibu i sijedu staricu. “Uđi, dušo,” rekla je starica, “i sjedni kraj mene. Vidim da ti nije bilo lako; sigurno si se naputovala dok nisi došla do moje kolibe na osami.” Na te je ljubazne riječi mlada žena zajecala, no začas se pribrala i ispričala cijelu priču. “No, no, ne brini se”, reče starica. “Mogu ti pomoći. Uzmi ovaj zlatni češalj. Pričekaj do idućeg punog mjeseca, a onda pođi do vodeničnog jaza, sjedni na obalu i tim češljem raščešljaj svoju dugačku crnu kosu. Zatim legni, na istom tome mjestu, i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Mlada se žena vratila kući i sljedećih joj je nekoliko dana vrlo sporo prošlo. Konačno se nad krošnje stabala popeo pun mjesec i ona je otišla do vodeničnog jaza, sjela na travnatu obalu te počela zlatnim češljem raščešljavati kosu. Kad je završila, odložila je češalj na rub vode i legla, a gotovo se istog trena voda zamreškala i podigao se val te pohitao prema obali. Čim se voda povukla, žena je shvatila da je sa sobom odnijela i češalj. A istoga se trena voda razmaknula i lovčeva se glava uzdigla iznad površine te se on prestrašeno zagledao u ženu, koja ga je uspjela vidjeti samo na tren, zato što je odmah došao drugi val i povukao ga natrag u dubinu. Kad se voda napokon smirila, nije se vidjelo ništa

osim odraza punoga mjeseca. Mlada je žena utučena otišla kući. No te je noći ponovno usnila san i stoga je još jednom krenula na put do kolibe na cvjetnoj livadi. Taj put joj starica dala zlatnu frulu. “Pričekaj do idućeg punog mjeseca,” rekla je, “a onda s frulom odi do vodeničnog jaza. Sjedni na obalu i odsviraj lijepu melodiju pa frulu spusti u travu i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Lovčeva je žena postupila točno kako joj je starica rekla. Odsvirala je melodiju i, čim je spustila frulu na travu, voda je nahrupila prema obali i povukla glazbalo u dubinu; a tren poslije, nasred jaza se uzburkala i razmaknula se kako bi se iznad površine pojavila lovčeva glava i gornji dio tijela. On je očajnički pružio ruke prema ženi, kao i ona prema njemu, no kad su im se ruke zamalo dodirnule, valovi su ga povukli ispod površine i žena je ponovno sama na obali. “Oh, ovo će mi slomiti srce!” pomislila je. “Da dvaput vidim ljubljenog, samo zato da bih ga ponovno izgubila - to je previše, ne mogu to podnijeti!” No kad je zaspala, opet je usnila san. Zato je i treći put pošla na planinu, a starica ju je utješila. “Ne žalosti se toliko, dušo. Nije još gotovo. Moraš pričekati još jedan pun mjesec i odnijeti do vodeničnoga jaza ovaj zlatni kolovrat. Sjedni na obalu i predi sve dok ne namotaš cijelo vreteno pređe, a onda pusti kolovrat i čekaj da vidiš što će se dogoditi.” Mlada je žena postupila točno kako joj je rečeno. Kad je mjesec bio pun, isprela je uz rub vode puno vreteno pređe, a zatim je pustila zlatni kolovrat i odmaknula se. Voda se vrtložila, pjenila, da bi nahrupila prema obali silovitije nego ikad prije, te je visok val povukao kolovrat u dubinu. Istoga se trena podigao još jedan val, a s njim najprije lovčeva glava i ruke, potom cijelo tijelo, i on je skočio prema obali, uhvatio se za ženinu ruku te su zajedno potrčali da se spase. No iza njih se voda uskomešala i izlila iz vodeničnog jaza. Strahovitom je snagom nahrupila uz obalu i preko livade za parom u bijegu, rušila je stabla i žbunje, tako da su bili u strahu za goli život. Prestravljena, žena je zazvala staricu i istog su se trena ona i muž pretvorili u žabu kreketušu i krastaču. Kad ih je voda sustigla i poklopila, nije ih mogla potopiti, ali ih je razdvojila i odnijela ih daleko jedno od drugoga. Nakon što se bujica povukla i dvije su se životinjice našle na suhom, poprimile su ponovno svoje ljudsko obličje, ali nijedno od njih nije znalo gdje je ono drugo i oboje se zateklo među strancima u tuđini. Između njih se ispriječilo mnogo visokih planina i dubokih dolina. Kako bi zaradili za život, oboje je čuvalo ovce; nekoliko su se godina brinuli svatko o svome stadu među njivama i šumama, a kamo god pošli, oboje je neprestance osjećalo tugu i čežnju.

Jednoga dana, kad se vratilo proljeće i zrak je bio svjež i topao, oboje je izvelo svoje ovce na pašu. Slučaj je htio da krenu prema istome mjestu. Lovac je ugledao stado ovaca na udaljenom obronku i poveo je svoje u tom smjeru, a u dolini između dva su se stada i dvoje pastira susreli. Nisu prepoznali jedno drugo, ali bilo im je drago imati društvo u toj osami te su otad zajedno gonili svoja stada, bez mnogo riječi, no oboje je pronalazilo utjehu u prisutnosti onog drugog. Jedne noći, kad je mjesec na nebu bio pun, a ovce su bile na sigurnom i zbile su se jedna uz drugu, lovac je iz džepa izvadio frulu i zasvirao tužnu, ali lijepu melodiju. Kad je odložio frulu, opazio je da pastirica plače. “Zašto plačeš?” upitao je. “Oh,” odgovori ona, “mjesec je bio pun kao i noćas kad sam na fruli zasvirala istu tu melodiju, a glava mog ljubljenog izronila je iz vode...” Pogledao ju je i kao da mu je koprena spala s očiju, jer prepoznao je svoju voljenu ženu. A kad mu se na mjesečini zagledala u lice, i ona je njega prepoznala. Pali su jedno drugome u naručje, ljubili su se, grlili i opet ljubili, i nitko ne bi uopće trebao postaviti pitanje jesu li bili sretni; da, u blaženstvu su proživjeli ostatak života. *** Vrsta priče: ATU 316, Vila iz vodeničnog jaza Izvor: priča Moritza Haupta objavljena u Časopisu o njemačkoj starini (Zeitschrift fiir Deutsches Alterthum, sv. 2,1842) Vodenvile, sirene, rusalke, najade: kako god da se zovu, donose nevolje. Ova nije iznimka od pravila, ali naposljetku doživi poraz: nadjača je ljubav odane supruge. Prikaz međusobnog prepoznavanja muža i žene na kraju vrlo je dirljiv, a prethodno postavljen niz lunarnih prizora iziskuje da do otkrića dođe za punoga mjeseca, što ima smisla i umjetnički, ali i zbog vidljivosti. Za neke druge noći ne bi mogli tako jasno vidjeti jedno drugo. Volio bih znati koju su melodiju svirali na fruli. Dvorakova Pjesma Mjesecu iz njegove opere Rusalka iz 1901. vrlo bi dobro pristajala.

51.

DVANAEST LOVACA Bio jednom kraljević zaručen za kraljevnu koju je veoma volio. Jednoga dana, dok su sretni sjedili jedno kraj drugoga, došla je poruka da je njegov otac teško bolestan i da ga želi vidjeti prije smrti. Kraljević reče svojoj ljubljenoj: “Draga, moram poći i na neko te vrijeme ostaviti. Čuvaj ovaj prsten kao uspomenu na mene, a kad postanem kralj, vratit ću se i povesti te sa sobom kući.” Zatim je odjahao, a kad je došao do očeve palače, zatekao je kralja nasmrt bolesnog: zapravo je već bio na umoru. Kralj mu reče: “Najdraži moj sine, htio sam te još jednom vidjeti prije nego što umrem. I želim da mi nešto obećaš.” “Što god hoćeš, oče!” “Obećaj mi da ćeš se oženiti kraljevnom koju ja odaberem.” Te izgovori ime kćeri nekog drugog kralja. Kraljević je bio tako shrvan boli da je bez razmišljanja rekao: “Naravno, oče, učinit ću što god ti hoćeš.” Zadovoljan, kralj je sklopio oči i umro. Njegova su sina ustoličili kao kralja i, kad je prošlo razdoblje žalovanja, svečano su ga okrunili; a on se tada sjetio obećanja što ga je dao ocu. Poslao je izaslanike na dvor drugoga kralja kako bi isprosili ruku njegove kćeri i nakon kratkih pregovora bili su zaručeni. Dakako, vijest o tome pronijela se nadaleko i naširoko te nije dugo trebalo da dopre i do prve zaručnice. Njegova ju je nevjera toliko potresla da je gotovo usahla od tuge. “Milo moje, što te muči?” upita je otac. “Mogu li te ja čime oraspoložiti? Samo reci i tvoje je.” Promislila je i zatim rekla: “Oče, više od svega želim jedanaest djevojaka što

sličnijih meni.” Kralj reče: “Odmah ću se za to pobrinuti.” I tako je poslao glasnike u svaki kutak svojega kraljevstva, u potragu za djevojkama koje su joj slične. Mnogo su ih našli i doveli u palaču, a kraljevna je izabrala one koje joj najviše nalikuju, premda ih je malo bilo posve sličnih. Nakon što ih je izabrala jedanaest, dala je da se za njih sašije jedanaest lovačkih odora i još jedna za nju. Kada je svih dvanaest djevojaka bilo spremno, kraljevna se oprostila od oca te su odjahale na dvor njezina nevjernog zaručnika, kojega je ona, unatoč tome, još uvijek voljela. Tamo se raspitala trebaju li lovce. “Moja družina i ja vrlo smo vješti u tome”, rekla je. “Najbolje bi vam bilo da uzmete svih dvanaest.” Kralj je gledao u kraljevnu a da je nije prepoznao. No njih je dvanaest toliko dobro izgledalo u lovačkim odorama da je rekao kako će ih sve primiti i tako su ušle u njegovu službu kao kraljevski lovci. Kralj je, međutim, imao čudesna lava, oštroumnijega od bilo kojega drugog lava na dvoru bilo kojega drugog kralja i, zapravo, pametnijega od mnogih ljudi, jer poznate su mu bile svakojake tajne koje su ostajale skrivene uobičajenoj spoznaji. Jednoga se dana lav obrati kralju i reče: “Onih tvojih dvanaest lovaca...” “Baš naočiti momci, zar ne?” reče kralj. “Naočiti možda i jesu. Ali nisu lovci. Zapravo, uopće nisu muškarci. To su djevojke.” “Ma daj! Ne vjerujem.” “Bojim se da je tako.” “Dokaži!” “Pa dobro”, reče lav. “Uzmi suhoga graška i prospi ga po podu u svom predsoblju. Ako su muškarci, čvrstim će korakom gaziti po njemu, ali ako su djevojke, ići će plaho na vršcima prstiju i micati zrna s puta. Samo gledaj, pa da vidiš griješim li.” “To ti je dobra zamisao”, reče kralj te učini točno kako mu je lav savjetovao. Međutim, jednom je kraljevom slugi dvanaest lovaca silno priraslo srcu i kad je čuo kako će ih staviti na kušnju, rekao im je to. “Hvala ti!” reče kraljevna, a zatim se obrati svojoj družini: “Upamtite, kad uđemo u predsoblje, moramo gaziti po zrnima graška kao da ih nema.” Sutradan ujutro, kad je kralj pozvao lovce k sebi, oni su gazili po grašku kao najmuževniji muškarci i ni jedno se jedino zrno graška nije otkotrljalo s puta. Nakon što ih je otpravio, kralj je pozvao lava. “Krasan si mi ti savjetnik!” rekao je. “Hodali su kao pravi pravcati muškarci, svi do jednoga.” “Vjerojatno su znali da će biti izvrgnuti kušnji”, reče lav. “No smislio sam

nešto još bolje. Ovaj put u predsoblje daj postaviti dvanaest kolovrata. Djevojke i žene mogu prikriti svoj korak, ali ne znaju sakriti osjećaje, a sve vole kolovrate. Kad ih ugledaju, prići će, diviti im se i iskušati ih. Pazi što ti kažem, neće moći odoljeti.” “Ah,” reče kralj, “to mi se sviđa. Da, baš domišljato. Vrlo dobro, lave.” Dao je postaviti kolovrata u predsoblje, a sluga kojemu su lovci bili dragi opet im je rekao što je lav savjetovao. “Čujete li vi to, lovci?” upita kraljevna svoje družbenice. “Kad ugledate kolovrate, ne obazirite se na njih. Letimičan pogled, ništa više od toga.” I sutradan ujutro lovci su prošli kroz predsoblje ni ne osvrnuvši se na kolovrate. Kralj je bio zbunjen, pa je poslao po lava. “Dosta mi je tih tvojih savjeta”, reče. “Gubitak je vremena slušati ih.” “Ali, sigurno su znale za kolovrate!” reče lav. “Netko im je odao plan.” “Ah, gluposti”, reče kralj. “Vrati se u kavez.” Odbacivši savjet lava, kralj je i dalje lovio sa svojih dvanaest lovaca, a što su više vremena provodili zajedno, to su mu draži bili. I tako jednoga dana, dok su bili u lovu, glasnik je na konju dojurio do kralja da mu kaže kako je njegova buduća nevjesta na putu. Prava je zaručnica to čula, srce joj se od boli stisnulo u grudima i srušila se na tlo, u nesvijesti. Uvjeren da je njegov omiljeni lovac doživio nezgodu, kralj je pritrčao i skinuo mu rukavicu, u namjeri da mu opipa bilo; a tamo je bio prsten koji je darovao svojoj ljubljenoj kako bi je podsjećao na njega. Zapanjeno se zagledao u lovčevo lice i smjesta ga prepoznao. Bespomoćno je ljubio kraljevnu, a kad je otvorila oči, rekao je: “Ti si moja i ja sam tvoj. Ništa i nitko to ne može promijeniti.” Poslao je glasnika natrag da kaže drugoj kraljevni da se vrati u svoje kraljevstvo jer, kako je rekao, on već ima nevjestu i, budući da je pronašao stari ključ, ne treba novi. Njihovo je vjenčanje proslavljeno u veselju, a lav je opet bio u milosti, jer ipak je imao pravo o lovcima, premda njegovi savjeti nisu uspjeli razotkriti njihovu tajnu. *** Vrsta priče: AT 884, Ostavljena zarucnica Izvor: priču je braći Grimm ispričala Jeanette Hassenpflug Slične priče: Italo Calvino, Sin portugalskoga kralja (Fiabe italiane); Jacob i Wilhelm Grimm, Prava nevjesta

Ovo nije kod Grimma jedini kraljević koji začudno lako zaboravi na ljepoticu kojom se obećao oženiti. Teško je reći je li to bio učestao problem među kraljevićima. Sreća njegova da mu je lav savjetnik, to jest bila bi sreća da lavu savjeti nisu tako blesavi. Ovo je jedna od onih priča u kojima su pojedini elementi (dvanaest zgodnih lovaca, lav koji govori) upečatljiviji od tijeka pripovijesti i koje završe sretno pukim slučajem. A da je lav uspio dati i pokoji dobar savjet, umjesto razmetljivih besmišlica starog prdonje iz kluba za gospodu, kraljević je mogao mnogo prije pronaći svoju pravu nevjestu.

52.

ČIZME OD BIVOLJE KOŽE Nema te opasnosti koja bi mogla obeshrabriti odvažna vojnika, ali neprijateljska paljba nije jedino s čime se vojnik mora nositi. Bila jednom dva brata, seljački sinovi. Stariji je pristupio vojsci, hrabro se borio i imao sreće da se za njegove vojne službe ostvari nekoliko pobjeda u bitkama. Ubrzo je postao general. Njegov mlađi brat, međutim, koji se pridružio vojsci godinu ili dvije poslije, nije bio ništa manje hrabar, ali nije imao toliko sreće. Ratovi su završili i pošten je vojnik mogao samo izvršavati svoju dužnost na straži i hodati gore-dolje, onako naočit u odori; no koliko god naočit bio, izgleda za promaknuće nije bilo. Jednoga je dana vojnik raspoređen na stražu ispred generalovih odaja, za vrijeme gozbe. Nekoga se od uzvanika pri ulasku toliko dojmio neutješan izraz vojnikova lica da je zastao i upitao: “Što te muči, mladiću?” “Moj brat”, reče vojnik. “On je general, a mene uopće ne primjećuje. Kao da je zaboravio čak i da postojim.” Uzvanik je ušao i kazao to generalu. “Ne vjeruj tom bijedniku!” odvratio je general. “Laže i zaslužio je da ga išibaju.” Vojnik je primio stotinu udaraca. No neki se stari narednik sažalio nad njim i, kad se oporavio od šibanja, rekao mu je: “Gle, pokazat ću ti trik. Stvarno je dobar, a nikom drugom ga nisam odao. Nikad ne znaš, možda ti jednoga dana zatreba.” I tako je mladić naučio trik, a ubrzo potom, kad je shvatio da je to jedino dobro koje će mu vojna služba donijeti, zatražio je otpust iz vojske i krenuo svojim putem. Nije imao ništa osim vunena kaputa i para čizama od bivolje kože, a budući da nikakav zanat nikad nije izučio, loše mu je išlo. Jednoga dana dok je tumarao šumom, sreo je muškarca u otmjenu zelenom

lovačkom odijelu i sjajnim čizmama. Lovac je sjedio na srušenom stablu i djelovao je smeteno. “Krasne čizme”, reče vojnik. “Bit će da ti je dobrano trebalo da ih toliko uglancaš. Ove moje stare čizme od bivolje kože nikad se ne bi dale ulaštiti, ali prošle su sa mnom sito i rešeto i potrajat će još godinama. Kamo si krenuo, druškane?” “Moram priznati da sam se izgubio”, reče lovac. “Znaš li kamo vodi ovaj put?” “Svaki te put na kraju odvede do nekoga grada”, reče vojnik. “To je sve što znam. Što kažeš, da udružimo snage i krenemo dalje zajedno?” “Nemam ništa protiv”, reče lovac pa se zajedno zaputiše dalje. Nisu daleko odmakli kad se počela spuštati noć. “Još smo u šumi,” reče vojnik, “ali, gle, tamo je nekakvo svjetlo. Hajde da vidimo hoće li nam dati da prigrizemo štogod.” Došli su do ruševne, stare kamene kuće te pokucali na vrata. Otvorila je žena u godinama i upitala: “Što hoćete?” “Mi smo vam dva poštenjaka,” reče vojnik, “a umorni smo i gladni. Možete li nam dati nešto za jelo i primiti nas preko noći pod krov?” “Oh, ne,” reče žena, “ne mogu, ne ovdje. Kuća pripada razbojničkoj družini i, ako vam je život mio, zbrisat ćete prije nego što se oni vrate kući. Ako vas zateknu ovdje, s vama je svršeno.” “Iskreno,” odvrati vojnik, “meni je savršeno svejedno hoću li umrijeti od gladi u šumi ili od razbojničkog bodeža kroz srce. Već dva dana nisam okusio hrane i moj želudac više ne može čekari ni trena. Djelujete kao ljubazna gospoda, smilujte se starom vojniku i njegovu drugu.” “No, dobro, mogla bih...” reče ona. Lovcu se baš i nije ulazilo, ali vojnik ga je povukao za rukav. “Hajde,” rekao je, “stići ćemo progutati koji zalogaj prije nego što nas dokrajče.” “Čujem ih da dolaze”, reče žena. “Brzo! Sakrijte se iza peći. Krišom ću vam gurnuti ostatke večere.” Vojnik i lovac zavukli su se iza peći tren prije nego što je ušlo dvanaest razbojnika. Bili su to krupni muškarci surova izgleda, naoružani do zuba; odmah su sjeli za stol i zatražili večeru lupajući šakama po njemu. Starica je unijela golem komad goveđe pečenke, koju je razbojnički vođa razrezao svojim mačem i razdijelio, pa su svi odmah prionuli jelu. Tako je fino mirisalo da vojnik nije mogao čekati. “Ne mogu izdržati”, šapnuo je lovcu. “Pridružit ću im se za stolom.” “Zbog tebe ćemo obojica poginuti!” “Nećemo, samo sve meni prepusti.” Pa se izvukao iz skrovišta iza peći i rekao: “Večer svima.” Razbojnici su bili

zaprepašteni. “Što ćeš ti ovdje?” zarikao je vođa. “Došao nas je uhoditi!” viknuo je drugi. “Objesimo ga i pomalo ga rezuckajmo”, predložio je treći. “Pripazite malo na to svoje ponašanje”, reče vojnik. “Zar ne znate da nikad ne smijete ubiti gladna čovjeka? Hajde, pomaknite se i dajte da sjednem.” Razbojnici nikad ništa slično nisu vidjeli. Vojnikova je hladnokrvnost, međutim, ostavila dubok dojam na vođu, pa je rekao: “U redu, dođi i sjedni. Možeš dobiti malo pečenja. Ali kad završiš s večerom, to je to. Poželjet ćeš da si se držao podalje od nas i ostao gladan.” “Sve u svoje vrijeme”, reče vojnik te uze velik komad mesa. “Hej, Uglancani!” zazvao je. “Dođi, pridruži nam se. Vjerojatno si gladan kao i ja, a odakle god ti bio, bolju pečenku od ove nećeš naći.” Lovac je izašao iz skrovišta iza peći, a razbojnici su zavikali: “Eno još jednog!” “Slobodno se i ti raskomoti, zašto ne?” reče razbojnički vođa. “Dođi, sjedni. Pridruži se svom kompanjonu. Samo ćemo se poslije još više zabaviti.” “Ne, hvala, ja nisam gladan”, reče lovac. Razbojnici su gledali kako vojnik jede s njima, a njihovo je čuđenje samo raslo dok je on mirno sjedio i dokrajčio svoj komad pečenja, da bi posegnuo za još jednim. “Fino je najesti se,” rekao je punih usta, “ali dobro bi mi došlo piće. Dodaj tu bocu. Oh, gle, prazna je. Baš šteta.” Razbojnički je vođa uživao u predstavi te je naložio starici: “Siđi u podrum i donesi bocu najboljeg vina.” Kad je vino došlo, vojnik je izvukao čep uz glasno plop i tiho rekao lovcu: “A sad gledaj. Kladim se da ovo još nikad nisi vidio.” Ustao je i visoko podigao bocu, dobro potegnuo iz nje, a onda zamahnuo njome iznad razbojničkih glava i rekao: “U vaše zdravlje! Podignite svi desnu ruku i zinite, svi u isti tren, sad!” Na lovčevo iznenađenje, svi su razbojnici poslušali. Podigli su desnu ruku i zinuli, a onda su tako i ostali. Nisu se mogli ni centimetra pomaknuti. Bili su poput kamenih kipova. “Blagi Bože!” reče lovac. “Kako se to dogodilo?” “Animalni magnetizam”, objasni vojnik. “Mali trik koji sam naučio u vojsci.” “Nevjerojatno”, reče lovac. “Ali, gle, ne bi li bilo bolje da sad bježimo?” “Ne dok još ima hrane na stolu. Ovakvu gozbu nisam mjesecima vidio. Hajde, sjedni i dosita se najedi. Ove ptičice neće ni mrdnuti dok im ja ne kažem.” Starica im je donijela još bocu najboljega vina i, povrh svega, još i ukusnu pitu od jabuka te vrč slatkoga vrhnja. Vojnik nije ustao od stola dok nije pojeo za

trojicu. Naposljetku je uzdahnuo i odmaknuo stolicu od stola te rekao: “Vrijeme je da se digne sidro. Do grada nema daleko, stara će nam pokazati put.” Kad su došli u grad, vojnik je odmah potražio vojarnu i dežurnom je časniku prijavio razbojnike. “Hajde, vrati se zajedno sa mnom”, rekao je lovcu. “Želim im vidjeti lica kad dođu k sebi.” Vojnici su okružili razbojnike, koji su još uvijek sjedili za stolom, u vlasti animalnog magnetizma. “Trebat će mi još jedna boca”, reče vojnik starici. “Najboljega.” Čim je izvukao čep i potegnuo gutljaj, zamahnuo je bocom iznad razbojničkih glava i viknuo: “Nek vam je uzdravlje!” Istog su trena razbojnici došli k svijesti i počeli se micati, no prije nego što su dospjeli isukati oružje, vojnici su ih svladali. Vezali su im ruke i noge te ih bacili na kola. “U zatvor s njima”, reče vojnik. Dok je on zatvarao bocu čepom i spremao je u svoju naprtnjaču, lovac je jednoga od gradskih vojnika povukao na stranu i tiho mu nešto rekao. Čovjek je galopom odjurio ispred ostalih u grad. “Pa, Uglancani,” reče vojnik, “to se zove uspješnim danom, ha? Svladali smo neprijatelja i dobro se najeli. Otpratimo sad ove ptičice, dok se drndaju prema vješalima.” Kad su došli do gradskih vrata, zatekli su tamo veliko mnoštvo kako kliče i maše zastavama, a zatim je dojahala kraljevska počasna straža i salutirala. “Što se ovo zbiva?” upita vojnik u čudu. “Kralj je izbivao”, reče lovac, “i sad se vraća u svoju palaču. Red je da ga dočekaju s ovakvom dobrodošlicom.” “A gdje je kralj?” upita vojnik osvrćući se oko sebe. “Ja ga ne vidim.” “Evo me”, reče lovac pa razgrnu lovački kaput kako bi pokazao kraljevski grb na prsluku. “Javio sam da dolazim.” Vojnik pade ničice. “Oh, zaboga, vaše veličanstvo, oprostite mi! Nisam vas smio zvati Uglancani. Zapravo, trebao sam biti mnogo pristojniji prema vama.” No kralj mu pruži ruku i reče: “Dobar si vojnik i spasio si mi život. Pobrinut ću se da odsad imaš samo najbolje.” A kad je čuo kako ga je brat dao išibati, naredio je da generalu oduzmu čin i vrate ga među obične pješake, te je vojniku ponudio bratov generalski položaj. “Vrlo ljubazno od vas, vaše veličanstvo,” odvrati vojnik, “ali ne bih rekao da sam vam ja za generala. Meni bi besposlica nekako najbolje odgovarala.” “Onda ćeš to i dobiti”, reče kralj. “A kad god poželiš nešto pojesti, samo dođi

na vrata kraljevske kuhinje, za tebe će uvijek biti pečenja. Ali ako želiš piti u nečije zdravlje, najprije moraš od mene zatražiti dopuštenje.” *** Vrsta priče: AT 952, Vojnik i kralj Izvor: priča iz Stotinu bajki skupljenih u planinama (Hundert Märchen im Gebirge gesammelt, 1844) Friedmunda von Arnima Slične priče: A.N. Afanasjev, Vojnik i kralj (Narodnye russkie skazki) Ovdje “čaroliju” dugujemo hipnotizmu ili, kako bi to u ono vrijeme vjerojatno nazvali, mesmerizmu, prema njemačkom liječniku Franzu Mesmeru (1734-1815). Braća Grimm (ili njihov izvor, Friedmund von Arnim) ne nude nikakvo objašnjenje o tome kako je vojnik stekao tu mesmeričku vještinu, pa sam ga ja ubacio. Nema sumnje da je hipnotizam, kao pomodna i intrigantna pojava, bio poznat Grimmovim čitateljima, baš kao što su to danas majstorije Derrena Browna televizijskoj publici; u svakom slučaju, zabavan je. Hipnotizam se pojavljuje u još jednoj Grimmovoj priči, u Pilećem balvanu, gdje mađioničar trikom uvjeri mnoštvo kako pile nosi težak balvan, a u kljunu mu je, međutim, obična slamka. Stripovski junak Mandrak, koji je svoju karijeru borca protiv zločina započeo 1934. godine, uvjeravao je kriminalce, lude znanstvenike i ostale nepoćudne da su okamenjeni “hipnotičkim kretnjama”. Iskušao sam to kao dječak: ne pali. Ideja o bratu generalu potekla je iz Afanasjevljeve priče, vješto građene i dobro oblikovane pripovijesti, ali bez hipnotizma. Umjesto toga, vojnik jednom po jednom razbojniku odrubi glavu i izlema kralja jer je zaspao na straži.

53.

ZLATNI KLJUČ Jednoga zimskog dana, kad je debeo sniježni pokrivač nalegao na tlo, sirota su dječaka poslali u šumu po ogrjev. Skupio je nešto otpalih grana i natovario ih na saonice, ali nakon toga bio je tako promrzao da je pomislio kako bi mogao odmah naložiti vatru i malo se ugrijati prije nego što pođe kući. Raščistio je komad tla da zapali vatru, a dok je razgrtao snijeg, našao je zlatan ključić. “Gdje je ključ,” rekao je sebi, “tu je negdje i brava.” Zato je počeo kopati i ubrzo je ispod površine naišao na željeznu škrinju. Iskopao je zemlju oko nje i teškom ju je mukom izvukao iz zaleđenog tla te pomislio: “Tu sigurno ima blaga. Nadam se da ključ odgovara!” Isprva nije uspijevao naći ključanicu brave, ali, na kraju krajeva, ipak je to bio sićušan ključ. Naposljetku je pronašao otvor tako malen da ga je jedva vidio. Sleđenim je prstima uzeo ključ i na jedvite ga je jade držao. Gurnuo je ključ u bravu i zakrenuo ga - a mi sad moramo pričekati da ga okrene dokraja i podigne poklopac. Tad ćemo doznati kakve divote skriva škrinja. *** Vrsta priče: AT 2260, Zlatni ključ Izvor: priču je braći Grimm ispričala Marie Hassenpflug Ovo je samo jedna u nizu priča prema istom receptu, koje nikad nisu posve dovršene. Mnoge od njih govore o pastiru koji svoje veliko stado ovaca mora prevesti preko uska mostića, jednu po jednu: “Pa je preveo preko jednu, zatim je preveo preko drugu, onda je preveo preko treću...” Može to biti također mrav koji hambar puni žitom: “Unio je prvo zrno, zatim..

Još jedan način da se postavi takva priča nadaleko je poznata uvodna rečenica: “Bila je mračna i olujna noć.” U toj varijanti, netko pripovijeda priču u kojoj netko pripovijeda priču u kojoj - i tako dalje. Zlatni ključ ne oslanja se na ponavljanje, nego, moglo bi se reći, na okončanje prije konca. Taj obrazac slijede nebrojeni dosadni romani, filmovi i kazališni komadi gdje ishod, primjerice, ovisi o pismu u kojemu stoji je li X primljen na fakultet ili nije, ili o rezultatu testa na trudnoću, ili o pravorijeku porote. Poštar zvoni na vrata; junakinja počinje rastvarati šaku kako bi otkrila boju u prozorčiću s rezultatom testa; porota se vraća u sudnicu - a onda: KRAJ. Što pobuđuje sumnju da autor jednostavno ne zna kako bi završio priču. To je varanje. U ovom slučaju, naprotiv, osnova je donekle zanimljivija. Od Grimmova drugog izdanja iz 1819. nadalje, ova je priča uvijek bila zadnja, što je možda trebalo natuknuti da ima još čudesnih priča koje tek treba otkriti. S obzirom na blaga koja su već iznijeli na vidjelo u svojoj velebnoj zbirci, voljan sam uzeti to zdravo za gotovo. Zlatni ključ također je naslov umjetničke bajke iz zbirke što ju je 1867. objavio George MacDonald (1824-1905) i koja je mnogo bolja od većine primjeraka istoga žanra. I ona završava bez pravoga svršetka. Mossy i Tangle traže zemlju iz koje padaju sjene: “A dosad su, mislim, već morali doći do nje.”

O HRVATSKOM PRIJEVODU Ovo je prijevod Grimmovih bajki za male i velike Philipa Pullmana, a ne Dječjih i kućnih bajki braće Grimm. Zato će čitatelji koji otprije poznaju Grimmove bajke iz nekog hrvatskog prijevoda uočiti odstupanja u odnosu na tekst koji su svojedobno čitali. Pullman u svom Uvodu objašnjava da bajke nisu tekst, ali prevodiocima izvornik mora biti punokrvan tekst, kojemu duguju poštovanje i vjernost, a u najboljem slučaju i ljubav. Moja zadaća, dakle, nije bila po svaku cijenu održavati na životu hrvatsku tradiciju prevođenja Grimmovih bajki, nego prevesti Pullmanov tekst. Pa kad je u Pullmanovoj verziji bajka naslovljena The Frog King, or Iron Heinrich, prevela sam to kao Kralj žabac ili željezni Henrik i zanemarila sam činjenicu da se kod Viktora Kralja i Josipa Tabaka žapcu u naslovu izgubio svaki trag i kraljević je postao “uklet” i “začaran”, dočim je Heinrich “čelik-Henrik” (Kralju je Ukletikraljevićičelik-Henrik, Tabaku Začarani kraljević i čelik-Henrik). Morala sam se držati, i htjela sam, najbolje što znam, svog izvornika, to više što Pullman u bilješci uz tu bajku upozorava na činjenicu da je u naslovu “kralj” isti onaj koji u priči to još nije postao i zato ga se svugdje, osim u naslovu, zove “kraljevićem”. Da stvar bude bolja, i Sanja Lovrenčić, koja je prevela nekoliko bajki prema Grimmovu njemačkom izvorniku, naslovila je tu priču Kralj zabac ili zeljezm Heinrich, pa dakle zanemarila čak i dotadašnji običaj prevođenja Heinricha u Henrika. Za razliku od nje, činilo mi se boljim držati se zaživjele tradicije prevođenja osobnih imena u Grimmovim bajkama, pa je Heinrich u ovoj knjizi ipak postao Henrik, Johannes je Ivan, Hans je Ivo ili Ivan i tako dalje. Naime, mnogi su Grimmovi likovi kod nas odavno poznati isključivo pod hrvatskim imenom. Ne bi imalo smisla zanemariti Ivicu i Maricu te se vraćati do njemačkih Hansela i Gretel, kako ih i Pullman zove u svojoj engleskoj inačici, kao što bi bilo besmisleno uvoditi vjernog Johannesa, kad postoji vjerni Ivan u prijevodu Viktora Kralja, ili smišljati nešto drugo (a bolje - nemoguće!) kad imamo Crvenkapicu i Matovilku. Prijevod tih i nekih drugih imena junaka braće Grimm toliko je zaživio kod nas da bi prijevodna strategija pijanog držanja za plot Pullmanova izvornika zaslužila mjesto negdje između bedastoće i

bezobraštine. I to je zapravo jedini slučaj gdje je hrvatska prijevodna . tradicija posve odnijela prevagu nad Pullmanovim tekstom. Ukratko, hrvatski prijevod Grimmove bajke uvijek sam uzela u obzir - ali nisam ga slijepo slijedila, jer slijedila sam ponajprije svoj izvornik, Pullmanov tekst. Uostalom, upravo je tako Philip Pullman postupio u odnosu na tradiciju engleskih prijevoda bajki braće Grimm. Primjerice, uvriježeni engleski prijevod naslova i nadimka glavnog junaka bajke 61, Das Bürle, glasi Farmer Little, no Pullman je za svoju verziju skovao Farmerkin i zato sam smatrala nužnim okušati se također u smišljanju novog hrvatskog nadimka za tog siromašnog seljaka. No ako je slijepo slijediti Pullmanov put značilo skovati riječ koja bi se u hrvatskom lako mogla, a i trebala zamijeniti boljom, pretegnulo je načelo koje je, u nedostatku boljeg izraza, poznato kao “u duhu jezika”. Primjer je za to Grimmova Allerleirauh pod brojem 65, koja je na engleskom češće All-Kinds-ofFur, ali je Pullmanu bilo draže drugo njezino englesko ime, Thousandfurs. Pokušala sam s hrvatskom Tisućkrznom, po uzoru na tisućljeće i tisućgodišnjicu, ali jezik je zapinjao; pokušala sam s izgovorljivijom Tisućokrznom, ali Svekrzna je na kraju pretegnula svojom jednostavnošću - a ne zato što je bliža njemačkom praizvorniku (kao što jest). Inače je, uvijek, Pullmanov tekst bio moj početak i kraj - što nipošto ne znači da se u međuprostoru nisam poslužila brojnim drugim tekstovima, prvenstveno raznim hrvatskim prijevodima Grimmovih bajki, no nisam smatrala da me obvezuju, za razliku od izvornika. Iako je priča ovdje naslovljena Lijeni Pero (prema Pullmanovu Lazy Heinz) poznata u Tabakovu prijevodu kao Našla vreća zakrpu, kad se u Pullmanovu tekstu pojavio ekvivalentni frazem (birds of a feather flock together), zatekla sam se pred izborom: odati priznanje i počast velikom Tabaku tako što ću na to mjesto ubaciti njegovo “našla vreća zakrpu” što je vrlo primamljiva mogućnost, jer taj izraz sasvim dobro prenosi smisao izvornika - ili ipak ostati što bliže Pullmanu tako što ću iz hrvatskog odabrati frazem koji je i u svojim sastavnicama, a ne samo smislom, najbliži engleskom izrazu. Izvornik je pretegnuo, Pullman mi je bio važniji od Tabaka, koliko god se divila prevodilačkom radu potonjega, i zato u ovom izdanju “svaka ptica svome jatu leti”. Tabaku svaka čast, ali ako su kod Pullmana ptice koje se jate - što je, povrh svega, mnogo poetičniji prizor od zakrpane vreće - onda nek pernata stvorenja polete i u hrvatskom prijevodu. S druge strane, tamo gdje mi se pružila prilika da odam priznanje Tabaku, a da pritom ničime ne iznevjerim Pullmana, tu sam priliku objeručke prihvatila. Zato je Guščarica na studencu, a ne na izvoru ili gdje već, i sova se u toj priči glasa u-hu kao i kod Tabaka. Uostalom, svim odstupanjima usprkos, te bajke i priče ostaju prepoznatljive i u ovoj verziji, najčešće već iz naslova; premda je Viktor Kralj pripovijest braće

Grimm naslovio Priča o čovjeku koji je htio da nauči strahovati, neće biti teško prepoznati u njoj ili po njoj Pullmanova Dečka kojije otišao od kuće u potragu za zmarcima, kako ovdje glasi naslov te bajke. U nekim mi se slučajevima drukčiji prijevod jednostavno činio primjerenijim Pullmanovu stilu i suvremenom izričaju, pa su Kraljevi Braco i seka, primjerice, postali Bratac i sestrica. No u nekoliko slučajeva odstupanja su mnogo veća. Kojiput mi je njemački praizvornik pomogao da se othrvam izrazu koji je ušao u hrvatsku tradiciju prevođenja Grimmovih bajki, kao u slučaju bajke izvorno naslovljene Der Krautesel. Imenica je složena od njemačke riječi za kupus ili jestivo bilje općenito, das Kraut, i za magarca, der Esel, što je kod Pullmana dalo donkey cabbage. Iako je Tabaku to “čarobna loćika”, ja sam se odlučila za doslovnije “magareće zelje”, jer je bliže i Pullmanu i njemačkom praizvorniku; i, da stvar bude bolja, kao što Pullman ističe u svojoj bilješci uz tu priču, i u engleskoj prijevodnoj tradiciji bilo je “loćike” (lettuce), ali on se odlučio za cabbage, a ja na tom tragu i na tragu njemačkoga praizvora za “zelje”. Nije bilo moguće zanemariti ni činjenicu da Philip Pullman neke svoje izvore navodi prema engleskim prijevodima, a nama ti izvori nisu dostupni u hrvatskoj inačici. Zato sam provjeravala izvornike, uspoređivala, i kojiput se pokazalo nužnim odstupiti od Pullmanova teksta (tj. od engleskog prijevoda kojim se poslužio) kako bi se hrvatskom čitatelju olakšao pristup izvorima, poželi li potražiti ih u originalnim izdanjima ili u rijetkim našim prijevodima. Primjerice, engleski prevodilac Calvinovih Talijanskib bajki, George Martin, odlučio je izvorni naslov Comare Volpe e Compare Lupo prenijeti kao Mrs Fox and Mr Wolf i za to je imao dobre razloge, ali u hrvatskom su, po mome mišljenju, mnogo bolji razlozi za Kumu Liju ikuma Vuka nego za Gospođu Liju i gospodina Vuka, jer kao i kod Talijana, ali ne i kod Engleza, uobičajeno je na taj način podsjećati se na kumstvo ili samo na bliskost, čak i kad si nismo uistinu kumovi. Neka djela na koja se poziva Pullman nisu kod nas uopće prevedena, poput zbirke narodnih priča iz Britanije koju potpisuje Katharine M. Briggs; ali neka su djelomice prevedena. Gdje postoji barem djelomičan hrvatski prijevod, gdje je slična priča koju navodi Philip Pullman ušla u hrvatski izbor, preuzela sam naslov pod kojim je hrvatski čitatelj može pronaći i naznačila sam to tako što se u zagradama nalazi hrvatski naslov zbirke. Pa tako, kad Pullman među pričama sličnima onoj o Dečku kojije otišao od kuće u potragu za zmarcima navodi više priča iz Calvinove zbirke, to izgleda ovako: Karmen Milačić prevela je jednu od njih i zato uz njezin naslov, Giovannin Neustrašivi, u zagradama piše Talijanske bajke; ali sve ostale ne postoje u hrvatskom prijevodu i zato uz njihove naslove, koje sam ja prevela, u zagradama stoji naslov izvornikaFiabe italiane. Tako je i s Afanasjevim, čiji je zapis ruskih narodnih priča dijelom dostupan i na

hrvatskom, doduše u vrlo skromnom izboru, ali većinom sam bila prisiljena pristupiti mu preko ruskog izvornika. Tamo gdje Pullman navodi slične priče iz zbirke braće Grimm i Charlesa Perraulta, u zagradama nije naveden naslov nijednoga hrvatskog izdanja, jer sam se služila raznima i preuzimala sam što sam smatrala najboljim. Za Grimmove je priče, pritom, moja verzija naslova kojiput drukčija od dosad objavljenih, jer ta priča sad postoji u Pullmanovoj verziji i bilo je logično navesti je pod istim naslovom pod kojim se nalazi u ovoj knjizi. Osim hrvatskih izdanja navedenih u fusnotama uz Pullmanovu Literaturu, konzultirala sam i neka druga, prvenstveno razne prijevode Grimmovih i Perraultovih priča, kojima naše knjižnice obiluju jer su dio školske lektire, pa bi previše prostora odnijelo sve ih navoditi. U neke druge hrvatske prijevode nisam samo zavirila ili ih čitala, nego sam iz njih preuzela pokoji izraz ili rečenicu; riječ je o sljedećim izdanjima: Geoffrey Chaucer, Canterburyjske priče, prev. Luko Paljetak, Znanje, Zagreb, 1986; Beatrix Potter, Priče, prev. Ivanka Borovac, Mozaik knjiga, Zagreb, 2002; William Shakespeare, Mnogo vike ni za što, prev. Milan Bogdanović, u Komedije, Globus media, Zagreb, 2004. Philip Pullman po struci je filolog; to jest, ljubav prema riječima pretvorio je u posao. Neizmjerno sam mu zahvalna što mi je pružio priliku da podijelim s njim tu filološku sudbinu i strast“kopanja” po jezicima, tradicijama i tekstovima. S. H.

O AUTORU Philip Pullman je engleski pisac najpoznatiji po trilogiji Njegove tamne tvari, koju čine romani Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Trilogija je prodana u preko petnaest milijuna primjeraka, a izašla je u više od četrdeset zemalja, među kojima i u Hrvatskoj. Prema prvome dijelu snimljen je film pod naslovom Zlatni kompas, s glumačkim zvijezdama Nicole Kidman i Danielom Craigom. Pullman je objavio brojne druge romane i novele za djecu, od kojih su na hrvatskom izašli Satni mehanizam i Grof Karlstein. Primio je više nagrada za svoj rad, a ističe se godišnja nagrada Whitbread koju je 2001. osvojio zaJantarni dalekozor, jer jedini je put u povijesti te nagrade dodijeljena piscu za djecu. Philip Pullman živi u Oxfordu u Engleskoj.

O PREVODITELJICI Snježana Husić prevodi s engleskog i talijanskog. Između ostalog, prevela je Pullmanovu trilogiju Njegove tamne tvan.

1 Što će “čitav Raj razjariti” (William Blake, Auguries of Innocence, 1803). 2 “Nije lijepa priča kojoj se ništa ne doda" toskanska je poslovica koju Italo Calvino citira u svom uvodu u Talijanske bajke (Italian Folktales), Penguin Books, London, 1982). [Nap. prev. Premda postoje Talijanske bajke u prijevodu Karmen Milačić (Mladost, Zagreb, 1990), riječ je o izboru koji obuhvaća samo 28 od 200 bajki iz Calvinove zbirke, a za to hrvatsko izdanje nije preveden ni autorov uvod.) - Ova i sve sljedeće napomene su prevoditeljičine. 3 Aleksandr Nikolajevič Afanasjev, Ruske narodne priče, prev. Tomislav Prpić, Otokar Keršovani, Rijeka, 1984. Hrvatsko izdanje donosi samo 33 priče od njih 600-tinjak, koliko je Afanasjev objavio između 1855. i 1863. u osam sv. 4 Tisuću i jedna noć, prev. Esad Duraković, V.B.Z., Zagreb, 2005. 5 Knjiga je kod nas dugo bila poznata pod naslovom Značenje bajki, u prijevodu Branka Vučićevića, (Prosveta Beograd, 1979), a u novijem, hrvatskom prijevodu Vladimira Jakića nosi naslov Smisao i značenje bajki (Poduzetništvo Jakić, Cres, 2000). 6 Italo Calvino, Talijanske bajke, prev. Karmen Milačić, Mladost, Zagreb, 1990. 7 Ezop, Zbornik Ezopovih basana, ur. i prev. Milivoj Sironić, Školska knjiga, Zagreb, 1999. 8 Jacob i Wilhelm Grimm, Sabrane priče i bajke, prev. Viktor Kralj i Bojana Zeljko Lipovšćak, Mozaik, Zagreb, 1994, 2 sv. Premda nepotpuno, važno je hrvatsko izdanje s 40 izabranih bajki, zbog njihova prevodioca: Bajke i priče, prev. Josip Tabak, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990 (3. popravljeno izdanje). Dakako, postoje još mnoga hrvatska izdanja i različiti prijevodi koji sadrže odabrane bajke. 9 Mnogo se hrvatskih prevodilaca okušalo i na Perraultovim bajkama, no najviše je izdanja doživio prijevod Dunje Robić: Charles Perrault, Bajke,prev. Dunja Robić, Mladost, Zagreb, 1964 (i kasnija izdanja). 10 Gardinerova je knjiga u međuvremenu izašla pod naslovom Bach. Glazba u rajskom dvorcu (Bach: Music in the Castle of Heaven, Penguin, London, 2013).