Peter Russell - Od Znanosti Do Boga

1

2

Pohvale knjizi "Od znanosti do Boga"

"Zapisi odvažnog putnika koji je stekao veliku mudrost." — Larry Dossey, dr. med.

"Sjajna sinteza empirijskih i duhovnih shvaćanja stvarnosti. " — Harville Hendrix, autor knjige Finding the Love You Want

"Jednostavno zadivljujuće." — Joseph Jaworski, autor knjige Synchronicity: The Inner Path of Leadership

"Prvi razborit pokušaj jasnog određivanja nove paradigme - povezivanje znanstvene paradigme koja danas vlada u svijetu i duhovnih tradicija predstavljenih paradigmama koje su svijetom vladale u prošlosti... Pretpostavljam da će se ova knjiga širiti poput bujice. Za mnoge od nas ona je ostvarenje sna kojega nismo ni bili svjesni." — Michael L. Ray, autor knjige Creativity in Business, profesor Sveučilišta Stanford

"Duboki uvidi s teoretskog i osobnog stajališta. Priča o

3

razvoju zapadnjačke misli i o nastojanju vrlo pronicljivog pojedinca da svoju ljubav i poštovanje prema znanosti pomiri s vlastitim, sve dubljim duhovnim spoznajama. Mnogo bolje od ostalih djela na tu temu, knjiga Od znanosti do Boga otkriva mogući temelj za istinsko pomirenje znanosti i duhovnosti." — Winston Franklin, predsjednik Instituta noetičkih znanosti "Najbolja knjiga Petera Russella." — Hazel Henderson, autorica knjige Beyond Globalization "Knjiga koja potpuno zaokuplja čitatelja, razumljiva i užitak za čitanje." — Roger Housden, autor knjige Ten Poems to Change Your Life i Chasing Rumi "Kao i uvijek, Peter Russell sjedinio je krajnje složeno s božanski jednostavnim i pomogao nam iz materijalističkog poimanja prirode zakoračiti u duhovnu spoznaju istinske prirode stvarnosti." — Barbara Mara Hubbard, autorica knjige Conscious Evolution "Peter Russell priča nam novu priču o značenju svijesti, otkriva nam novu kozmologiju i potiče nas da proniknemo u srž mističnog iskustva otkrivajući Boga u svijesti i svijest u Bogu. Knjiga Od znanosti do Boga sjajno je, čitljivo djelo preobražajne moći." — Thom Hartmann, autor knjige The Last Hours of Ancient Sunlight

4

Sadržaj POHVALE KNJIZI "OD ZNANOSTI DO BOGA" .......................3 SADRŽAJ ...............................................................................................5

ZAHVALE ..............................................................................................6 PREDGOVOR ........................................................................................7 UVOD ......................................................................................................8

1. OD ZNANOSTI DO SVIJESTI.....................................................10 2. ANOMALIJA SVIJESTI ................................................................23 3. SVJESNI UNIVERZUM ................................................................35 4. PRIVID STVARNOSTI..................................................................43 5. ZAGONETKA SVJETLOSTI ........................................................62 6. SVJETLOST SVIJESTI..................................................................74 7. SVIJEST KAO BOG .......................................................................91 8. SUSRET ZNANOSTI I DUHA ...................................................106 9. VELIKO BU ENJE ......................................................................121

BILJEŠKA O PISCU .......................................................................132

5

Zahvale

M

nogi su ljudi dali presudno važan doprinos nastanku ove knjige. Julie Donovan, moja urednica, neumorno me je poticala, a kada sam završio s pisanjem, pobrinula se za sve ostale faze nastanka knjige: od uređivanja rukopisa do dizajna, prijeloma i tiskanja. Zorica Gojković pružila mi je neprocjenjivo vrijednu pomoć. Zajedno sa mnom, pomno je iščitavala konačnu inačicu rukopisa, izglađivala njegovo tkanje, olakšavala tok i učinila knjigu mnogo čitljivijom. Tinker Lindsay čitala je rukopis u raznim fazama i dala mu svoj nemjerljivi doprinos utemeljen na vlastitom književnom iskustvu. Čitajući razne inačice ove knjige, Bocarra Legendre, Christian de Quincey, Cynthia Alves, Dewitt Jones, Karen Malik i pokojni Dave Emmer pružili su mi mudre i korisne savjete. Duboko sam zahvalan Fetzer institutu čija mi je velikodušna potpora omogućila da se potpuno posvetim pisanju pa sam knjigu dovršio mnogo prije. I na posljetku, svima u Institutu noetičkih znanosti zahvaljujem za dosljedno poticanje i potporu.

6

Predgovor

P

rva inačica ove knjige bila je predizdanje. Kod prethodnih knjiga od dovršenog sam rukopisa dao načiniti pretiske za nakladnike, izdavače, publiciste i ostale. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji, na raspolaganju nam je pogodna mogućnost tiskanja malih naklada. Svoje zamisli na taj način mogu posijati mnogo dalje te dobiti povratne informacije od mnogo više ljudi. Temeljem povratnih informacija brojnih čitatelja, u ovo izdanje unio sam određene promjene. Preradio sam dijelove teksta vezane za odnos svjetlosti i Boga te mističnu istovjetnost jastva i Boga kako bi čitateljima bilo jasnije što sam želio reći. Usto sam preradio i velik dio zadnjega poglavlja kako bi odražavalo moja promjenjiva stajališta. Na mojoj web-stranici www.peterussell.com pronaći ćete popis preporučene literature koji se neprestano obnavlja i nadopunjuje. Peter Russell Sausalito, California, 2003.

7

Uvod

B

ilo je proljeće 1996. godine; bio sam pozvan na mali seminar, koji se održavao duboko u šumama kalifornijske sekvoje, kako bih dao svoj doprinos raspravi o razvoju svijesti. Dok sam tako sjedio i slušao razmatranja prirode uma, najnovijih otkrića neurokemije i teorija o podrijetlu svijesti, osjećao sam sve veće nezadovoljstvo. Poželio sam reći: "Sve smo pogrešno shvatili", ili nešto slično. Ali, svoje sumnje nisam mogao izraziti na suvisao, razborit način - način koji je u takvim okružjima neizostavan ako želite da vas shvate ozbiljno. Zbog toga sam zagrizao usnu i odlučio podnositi svoje nezadovoljstvo. Nekoliko tjedana poslije, u zrakoplovu kojim sam iz Los Angelesa putovao u San Francisco, otvorio sam staru knjigu koja mi je nedavno došla pod ruku. Autor, Nizozemac koji je pisao dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, nije mi otkrio ništa novo, ali me je podsjetio na proces percepcije i način na koji oblikujemo svoj doživljaj stvarnosti. Misli su mi preplavila sjećanja na djela Immanuela Kanta, na moja fizikalna is-

8

raživanja prirode svjetlosti te na proučavanje istočijačke filozofije i meditacije. Odjednom sam jasno uvidio uzrok svojega nezadovoljstva. Potrebno nam je više od nove teorije svijesti. Potrebno je ponovno razmotriti neke od temeljnih postavki o prirodi stvarnosti. To je zamisao koju sam pokušavao artikulirati na seminaru. Počeo sam zapisivati, a do trenutka slijetanja predodžba je bila sasvim jasna. Naš cjelokupan svjetonazor potrebno je izvrnuti. Sljedećih mjeseci pisao sam esej nastojeći sastaviti dijelove modela stvarnosti u kojemu svijest ima najvažniju ulogu. Tako sam otkrio da je cijelo pitanje mnogo složenije no što sam pretpostavio. Novi svjetonazor nije promijenio samo znanstveno poimanje svijesti, već je doveo i do novoga pogleda na duhovnost i, što me je najviše iznenadilo, do novoga načina poimanja Boga. Sjemenke posijane prilikom tog putovanja zrakoplovom izrasle su u ovu knjigu. Kao i kod drugih razmatranja tako dubokih pitanja, zamisli nisu i nikada ne mogu biti zaokružene. One predstavljaju moja trenutna razmišljanja o najvažnijim elementima novoga svjetonazora i o tome kako bi svijest mogla biti dugo čekani most između znanosti i duha. Osim misaonog putovanja koje polazi od znanosti i završava u Bogu, ova je knjiga ujedno i moje osobno putovanje od fizičara slabo zainteresiranog za duhovna pitanja do istraživača svijesti koji počinje shvaćati ono što uzvišena duhovna učenja govore već tisućama godina.

9

1. Od znanosti do svijesti

Ljudi putuju da bi se divili planinskim vrhuncima, golemim morskim valovima, dugim tokovima rijeka, nepreglednim prostranstvima oceana, kružnom gibanju zvijezda; a sebe zaobilaze bez divljenja.

Sveti Augustin

U

srcu sam oduvijek bio znanstvenik. Kao tinejdžer, oduševljeno sam otkrivao kako funkcionira ovaj svijet: kako zvuk putuje zrakom, zašto se metali šire na toplini, zašto bjelila izbjeljuju, zašto kiseline izazivaju opekline, kako biljke znaju kada trebaju procvjetati, kako vidimo boje, zašto leća prelama svjetlost, kako zvrk održava ravnotežu, zašto su snježne pahulje šestokrake zvijezde i zašto je nebo plavo. Što sam više otkrivao, to je moje zanimanje bilo veće. U šesnaestoj sam gutao Einsteinova djela i divio se paradoksalnom svijetu kvantne fizike. Bio sam zao-

10

kupljen raznim teorijama o postanku univerzuma te nastojao proniknuti u tajne prostora i vremena. Prožimala me je strast za znanjem i nezasitna radoznalost vezana za zakone i načela koji upravljaju svijetom. Jednako me je zanimala i matematika koju katkad nazivaju "kraljicom i sluškinjom" znanosti. Zamah njihala, vibracije atoma, putanja strijele odapete u vjetar, svaki fizikalni proces temelji se na određenoj matematičkoj formuli. Matematičke su premise temeljne, logične i jednostavne, ali iz njih proizlaze pravila koja upravljaju najsloženijim pojavama. Sjećam se oduševljenja koje sam osjetio otkrivši kako ista osnovna jednadžba -jedna od najjednostavnijih i najelegantnijih matematičkih jednadžbi - upravlja širenjem svjetlosti, vibracijama violinske žice, svijanjem zavojnice i putanjama planeta.

Tvar je dosegla točku u kojoj započinje spoznavati samu sebe... Čovjek je posrednik pomoću kojega zvijezde spoznaju zvijezde. George Wald

Brojevi, koji su mnogima tako dosadni, za mene su bili čudesni. Iracionalni i imaginarni brojevi, beskonačni nizovi, neodređeni integrali - nisam ih se mogao zasititi. Uživao sam promatrajući kako skladno pristaju jedan uz drugi kao djelići kozmičke slagalice. Međutim, najzanimljivije je bilo promatrati kako

11

se cijeli matematički svijet razvija putem jednostavne primjene logike. Doimalo se kao daje posrijedi predodređena univerzalna istina koja nadilazi tvar, vrijeme i prostor. Matematika ne ovisi ni o čemu, ali o njoj ovisi sve. Da ste me tada upitali postoji li Bog, uputio bih vas da ga potražite u matematici.

Mladi ateist Konvencionalnu sam religiju odbacio u vrlo ranoj dobi. Odgojen sam kao pripadnik anglikanske crkve, ali u pomalo opuštenom stilu. Kao i mnoge obitelji iz našega sela, na nedjeljnu misu odlazili smo svakih nekoliko tjedana: dovoljno često da svoje grijehe držimo pod nadzorom i da se riješimo grizodušja. Više od toga religija nije utjecala na mene. Bila je prihvaćen, ali ne i važan dio života. Tako je bilo sve dok nisam ušao u tinejdžerske godine i prošao uobičajeni obred svete potvrde. Da je obred opravdao svoje ime, tada bih bio potvrđen za člana crkvene zajednice. No, ništa nije bilo dalje od istine. Ako je bilo što potvrđeno, tada je to bio moj skepticizam prema religiji. Mogao sam prihvatiti zamisli izbjegavanja grijeha, ljubavi prema bližnjemu, skrbi za bolesne i ostale obrasce kršćanskoga ponašanja, ali je moj um prezao pred nekim vjeroispovjednim člancima koje sam trebao prihvatiti. Nedjeljom je župa pokorno recitirala Nikejsko vjerovanje potvrđujući svoju vjeru u "Boga Oca, Stvoritelja neba i zemlje... čiji je sin jedinac... rođen od Marije djevice... uskrsnuo od mrtvih... i uzašao na nebesa, sjedi zdesna Ocu". Takvo je vje-

12

rovanje možda bilo uvjerljivo u vrijeme svojega nastanka, prije tisuću sedamsto godina, ali za mladoga znanstvenika koji je odrastao u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća bilo je daleko od vjerodostojnoga. Kopernik je dokazao da Zemlja nije središte univerzuma. Astronomi nisu našli dokaze za raj na nebu. Darwin je opovrgnuo zamisao da je Bog stvorio Zemlju i sva njezina živa bića u šest dana. A biolozi su dokazali da bezgrešno začeće nije bilo moguće. Čijoj bih priči trebao vjerovati? Tekstovima koji su sami sebi bili jedini autoritet i koji nisu bili gotovo ni u kakvoj vezi s mojoj svakidašnjom stvarnošću? Ili suvremenoj znanosti i njezinom empirijskom pristupu istini? Bilo mi je trinaest godina i nisam dvojio. Ostavio sam konvencionalnu religiju, a tijekom ostatka tinejdžerskih godina moja su se duhovna promišljanja svodila na beskrajno umovanje o tome jesam li ateist ili agnostik.

Psihološke sklonosti Međutim, nisam bio okorjeli materijalist; nisam vjerovao da je sve moguće objasniti pomoću prirodnih znanosti. Do šesnaeste godine razvio sam zanimanje za neiskorištene moći ljudskog uma. Moju su radoznalost budile priče o jogijima koji su danima bili zakopani ili su ležali na posteljama od čavala. Poigravao sam se takozvanim izvantjelesnim iskustvima i iskušavao izmijenjena stanja svijesti izazvana hiperventiliranjem ili gledanjem u treperavo svjetlo. Razvio sam i vlastite tehnike meditacije iako ih tada nisam tako shvaćao. Opčinjavala me je mogućnost postojanja izvanzemaljske inteligencije; uz milijarde zvi-

13

jezda u svemiru, činilo mi se iznimno nevjerojatnim da je u cijelom univerzumu jedino naš planet razvio svjestan život. Načinio sam i svoje prve korake u filozofiju. Nebrojene sate proveo sam raspravljajući s prijateljima o tome može li um postojati neovisno o mozgu. Ako može, kakav je odnos uma i mozga? Ili je um tvorevina mozga? Zasitivši se te teme, upustili bismo se u srodno pitanje slobodne volje nasuprot determinizmu. Ako je sve, uključujući i stanje našega mozga, predodređeno zakonima fizike, je li naš doživljaj slobodne volje istinski ili samo privid? No, bez obzira na to što su me zaokupljala pitanja ljudskog uma, na prvom mjestu su mi ipak bile prirodne znanosti, a ponajprije matematika. Stoga nisam morao mnogo razmišljati kada je došlo vrijeme da odlučim što ću studirati. Odluka je bila jasna i po pitanju izbora sveučilišta. Cambridge je bilo, a vjerojatno još uvijek jest, najbolje britansko sveučilište za studij matematike.

Slutnje raja Cambridge sam po prvi put posjetio onoga dana kad sam došao na razgovor, prvi dio prijamnog postupka. Izdaleka mi se učinilo da je grad izrastao iz ravnih, vlažnih zelenih polja kao kulturna oaza. Dok sam se približavao gradskom središtu, ulice obrubljene spojenim edvardijanskim kućama uzmicale su pred velebnim zgradama sveučilišta. Na sunčevoj svjetlosti sastajali su se arhitektonski stilovi nekoliko stoljeća: stare normanske crkve, visoke gotske crkve, bogato

14

ukrašene elizabetinske građevine, viktorijanski znanstveni laboratoriji i suvremene zgrade od stakla i čelika. Unutar zidova sveučilišta dvorišta i atrije prekrivali su pomno održavani travnjaci. Teška hrastova vrata skrivala su izlizano kameno stubište koje je vodilo u sobe "tko zna kojih" svjetski poznatih profesora. U središtu sveučilišta nalazila se tržnica. Za razliku od mnogih engleskih gradova čije su tradicionalne tržnice ustupile mjesto ukusno popločenim podsjetnicima na gradsko naslijeđe, tržnica u Cambridgeu bila je prepuna štandova s voćem, povrćem, cvijećem, odjećom, knjigama, gramofonskim pločama, željeznom robom, igračkama, namještajem i raznoraznim rabljenim predmetima. Bio je to grad čije je srce ostalo živo, čija duša nije pogažena u dvadesetostoljetnoj jurnjavi za djelotvornošću i funkcionalnošću. Kad sam blago zavojitim ulicama stigao do mjesta na kojemu se trebao održati razgovor, doživio sam onaj osjećaj koji se katkad pojavi kada upoznate nekoga i odmah znate da ćete se nastaviti viđati. Bio sam siguran da ću živjeti u tom čudesnom sjedištu znanja. Kada sam, otprilike šest tjedana kasnije, jednoga jutra odlazio u školu, prošao sam pokraj poštara koji je raznosio poštu. Odjednom sam bez ikakva povoda pomislio da ima pismo za mene i to ne bilo kakvo pismo: pismo u kojemu mi se nudi prijam na Cambridge. Nisam imao razloga očekivati takvo pismo. Iako je razgovor prošao prilično dobro, još nisam napisao prijamni ispit. Zato sam odbacio tu misao i nastavio svojim putem. Kad sam pola sata poslije stigao u školu, rekli su mi

15

da je moja majka nazvala kako bi me obavijestila da mi je poštar donio pismo u kojemu mi se nudi prijam na Cambridge.

Odlazak na studij Devet mjeseci poslije "otišao sam gore", kako kažu na Cambridgeu, započeti studij. Dan nakon dolaska upoznao sam svojega tutora, glasovitoga profesora engleske književnosti. Tutor na Cambridgeu ne daje akademske upute, o tome brine studentov mentor Tutori su in loci parentis, latinski izraz koji znači "na mjestu roditelja". Njihova je zadaća skrbiti za osobnu dobrobit studenta. "Nemoj biti previše ozbiljan student", savjetovao mi je moj tutor. "Svakako idi na predavanja; obavljaj svoje zadatke. Ali, iznad svega poštuj ljude koji su ovdje. Tvoji kolege studenti su najbolji od najboljih, a diplomirani studenti i predavači s kojima ćeš živjeti među najboljim su umovima ove zemlje. Razgovori koje ćete voditi za večerom ili tijekom poslijepodnevne šetnje obalom rijeke, jednako su važni kao i predavanja na koja ćeš ujutro odlaziti. Ti ovamo nisi došao samo steći diplomu, već i sazrijeti kao osoba, pronaći sebe." Za pronalaženje samoga sebe vrijeme nije moglo biti pogodnije. Bio je to Cambridge šezdesetih godina. Stoljetne su se tradicije ubrzano osipale. Sveučilište je upravo bilo ukinulo pravilo prema kojemu su studenti noću u grad smjeli izlaziti isključivo u akademskim odorama. Muškim studentima više nije prijetilo isključenje ako bi bili zatečeni sa ženom u sobi. Studenti

16

su organizirali prve mirne prosvjede zahtijevajući demokratsko pravo glasa po pitanju vlastitog obrazovanja. Između dva zvonika King's College crkve razapet je transparent kojim se zahtijevao "Mir u Vijetnamu" - što je bio odvažan, iako svetogrdan, pothvat penjanja. Osjećali smo nadu, naslućivali promjenu i iščekivali nešto novo. Ozračje je bilo prožeto mirom, ali i ljubavlju. Hipiji u ogrtačima od ovčje kože prijateljevali su sa studentima u odijelima. Pojavili su se bijeli bicikli bez vlasnika, svima na raspolaganju. Neovisno o nastavnom planu, čitala su se djela Karla Marxa, Alana Wattsa i Marshalla McLuhana. Sergeant Pepper odjekivao je dvorištima pozivajući sve da se opuste i uživaju u predstavi.

Prekretnica Bio sam upravo ondje gdje sam mislio da želim biti: na najboljem sveučilištu studirao sam s najboljim umovima. Na trećoj godini moj mentor postao je Stephen Hawking. Iako je već bio podlegao poremećaju motornog neurona poznatom kao Lou Gehrigova bolest, bolest još nije uzela maha. Još uvijek je mogao hodati uz pomoć štapa i govoriti dovoljno razgovijetno da bi ga se razumjelo. Dok sam s njim sjedio u njegovoj radnoj sobi, moja je pozornost bila podijeljena između onoga što je tumačio - primjerice, rješenje osobito složenog niza diferencijalnih jednadžbi - i stotina listova papira rasprostrtih po njegovu stolu. Na njima su vrlo krupnim rukopisom bile načrčkane jednadžbe koje moj um

17

jedva da je mogao pojmiti. Tek sam kasnije shvatio da su to vjerojatno bili dijelovi njegova pionirskog rada na crnim rupama. Mnogo se puta dogodilo da je nehotičnim grčevitim pokretom ruke na pod srušio gomilu papira. Htio sam se sagnuti i pokupiti ih, ali je on uvijek izričito zahtijevao da ih ostavim na podu. Obavljati takav pionirski rad na području kozmologije bilo je veliko postignuće. Obavljati ga usprkos takvim hendikepima bilo je zadivljujuće. Osjećao sam se iznimno počašćenim, ali sam bio i vrlo uplašen. Pa ipak, duboko u meni nešto je drugo izazivalo nemir. U matematici sam dosegnuo točku u kojoj sam bio sposoban riješiti Schrodingerovu jednadžbu za atom vodika. Schrödingerova jednadžba jedna je od temeljnih jednadžbi kvantne fizike. Prilično je jednostavno riješiti je za jednu česticu kao što je elektron, no mnogo je teže riješiti je za dvije čestice - elektron i proton koji čine atom vodika. Ali, kada dobijete rješenje, možete predviđati ponašanje atoma. Za mene je to bilo čudesno. Čista je matematika iznjedrila funkcije koje opisuju fiziku i, u određenoj mjeri, kemiju vodika. No, tada je moju pozornost privuklo drugo, mnogo zanimljivije pitanje. Kako se vodik, najjednostavniji element, razvio u bića kao što smo mi ljudi, sposobni promišljati beskrajnost svemira, shvatiti njegovo ustrojstvo i čak proučavati matematiku vodika? Kako se proziran plin bez mirisa pretvorio u sustav svjestan samoga sebe? Drugim riječima, kako je univerzum postao svjestan?

18

Po pitanju univerzuma, najteže je pojmiti upravo njegovu pojmljivost. Albert Einstein

Koliko god sam revno proučavao prirodne znanosti, u njima nisam pronalazio odgovore na dublja, temeljna pitanja. Sve me je više privlačilo istraživanje uma i svijesti pa sam bio sve manje usredotočen na svoje matematičke zadatke. Osjetivši moju rastrganost, tutor me je jednoga dana upitao kako sam. Otkrio sam mu svoje dvojbe o izabranom putu kako sam najbolje znao. Njegov me je odgovor iznenadio: "Ili dovrši studij matematike (bila je to moja završna godina), ili uzmi ostatak godine slobodno kako bi odlučio što doista želiš studirati." A tada je, znajući koliko će mi biti teško donijeti takvu odluku, dodao: "Želim da me o svojoj odluci obavijestiš do subote u podne." U subotu, pet minuta prije podneva, još uvijek sam bio rastrgan između dvije mogućnosti, suočen s osjećajem neuspješnosti, s činjenicom da sam potratio sve to vrijeme, ali i sa spoznajom da neću biti zadovoljan ako nastavim s matematikom. Na posljetku sam se predao intuiciji i odlučio uzeti ostatak godine slobodno. Do večeri sam spremio svoje stvari, na neko se vrijeme pozdravio s prijateljima i krenuo u neizvjesnost.

19

Najbolje od obaju svjetova Tijekom sljedećih šest mjeseci izvodio sam svjetlosne efekte, noću sam radio u tvornici marmelade te s vremena na vrijeme razmišljao o svojoj budućoj karijeri. Najprije sam razmišljao o studiju filozofije. Pojam filozofija pojavio se prije 2500 godina s Pitagorom koji je većini nas najpoznatiji po svojim istraživanjima matematike. Pitagora je živio iznimnim životom čak i prema današnjim mjerilima. Kao tinejdžer je iz Grčke otputovao u Egipat gdje se deset godina obučavao kao hramski inicijant. Njegovu su karijeru prekinuli Perzijanci koji su upali u Egipat, uhvatili Pitagoru i odveli ga u Babilon kao roba. Deset godina poslije Pitagora je svojom učenošću i mudrošću zaslužio slobodu, no umjesto da se vrati u rodnu Grčku, ostao je u Babilonu još deset godina te u tajnovitim školama proučavao matematiku. Kada se na posljetku vratio kući, na jugu Italije utemeljio je zajednicu u kojoj je svoje učenike poučavao onome što je naučio tijekom godina. Pitagora je za svoje suvremenike bio zagonetka: njegov život nije bio u skladu s ustaljenim društvenim mjerilima. Kada ga je posjetitelj njegove zajednice upitao čime se bavi, predaja kaže da je odgovorio: "Ja sam tek ljubitelj (philo) mudrosti (sophia)". Filozofija se na Cambridgeu znatno promijenila od početne ljubavi prema mudrosti. Među živućim filozofima u modi je logički pozitivizam, a ja sam do tada već bio sit logike. Logika gotovo da i nije imala dodirnih točaka s pitanjima vezanim za prirodu svijesti.

20

Naš cilj nije svesti um na razinu tvari, već svojstva tvari uzdignuti na viši stupanj kako bismo rastumačili um te ustanovili kako su prirodne sile od zemlje i vode stvorile mentalni sustav sposoban promišljati vlastito postojanje. Nigel Calder

Pitanje svijesti načinjala je još samo jedna akademska disciplina: eksperimentalna psihologija. Dok se klinička psihologija bavila liječenjem mentalnih bolesnika, eksperimentalna se psihologija bavila normalnim funkcioniranjem ljudskoga mozga. Proučavala je i učenje, pamćenje, procese percepcije te kako mozak stvara predodžbe svijeta. Zaključio sam da je to smjer kojim želim poći i vratio se na sveučilište studirati eksperimentalnu psihologiju. Struktura akademskih stupnjeva na Cambridgeu nije se mnogo razlikovala od strukture ostalih sveučilišta. Stupnjevi su se dodjeljivali unutar pojedine studijske grupe, a bilo je moguće kombinirati samo predmete jedne studijske grupe. Matematika je, primjerice, bila obuhvaćena studijskom grupom matematike pa je nije bilo moguće kombinirati s filozofijom, koja je spadala pod studijsku grupu moralnih znanosti. Eksperimentalna psihologija proučavala se u sklopu studijske grupe prirodnih znanosti jednako kao i teoretska fizika. Budući da su bile obuhvaćene is-

21

tom studijskom grupom, mogao sam ih kombinirati u jedan akademski stupanj. A osim toga, nastavni plan teoretske fizike u biti je bio jednak nastavnom planu primijenjene matematike: mnoga su predavanja bila potpuno ista, a često su ih držali i isti profesori; razlika je bila samo u tome što su se održavala u različitim zgradama i pod različitim nazivom. I tako sam uspio nastaviti proučavati matematiku i fiziku te istodobno krenuti u istraživanje unutarnjeg svijeta svijesti.

22

2. Anomalija svijesti

Nova znanstvena spoznaja ne odnosi pobjedu uvjeravajući neistomišljenike i otkrivajući im istinu, već najčešće zbog toga što njezini neistomišljenici na posljetku umru.

Max Planck

N

akon trideset godina proučavanja prirode svijesti shvatio sam koliko je svijest za suvremenu znanost zamršena zagonetka. Znanost je ostvarila iznimne uspjehe u tumačenju strukture i funkcioniranja materijalnog svijeta, ali po pitanju unu-tarnjeg svijeta uma - naših misli, osjećaja, osjeta, intuicije i snova - znanost ne može reći mnogo. Po pitanju same svijesti znanost, čudom, šuti. Ni fizika, ni kemija, ni biologija ni bilo koja druga znanost ne objašnjavaju naš unutarnji svijet. Na neki čudan način, znanstvenici bi bili mnogo sretniji kada svijest ne bi Postojala. David Chalmers, profesor filozofije na Sveučilištu Arizone, naziva to "teškim pitanjem" svijesti. Takoz-

23

vana "laka pitanja" su ona vezana za funkcije mozga i njegovu vezu s mentalnim pojavama: kako, primjerice, razlučujemo i kategoriziramo podražaje te kako odgovaramo na njih; kako se saznanja primljena putem osjetila uklapaju u prošla iskustva; kako se usredotočujemo i po čemu se stanje budnosti razlikuje od sna. Odrediti ta pitanja kao laka relativna je procjena. Pronalaženje odgovora vjerojatno će iziskivati godine predanih i složenih istraživanja. No, usprkos tome, očekujemo da će, uz dovoljno uloženog vremena i truda, odgovori na "laka pitanja" na posljetku biti pronađeni. Sama svijest uistinu je teško pitanje. Zašto složena obrada podataka u mozgu dovodi do unutarnjeg doživljaja? Zašto se sve to ne odvija u mraku, bez subjektivnog aspekta? Zašto uopće imamo unutarnji život? Vjerujem da danas to nije toliko teško koliko nerješivo pitanje - točnije, nerješivo sa stajališta današnje znanosti. Naša nesposobnost da objasnimo svijest otponac je koji će zapadnjačku znanost s vremenom prisiliti na ono što je američki filozof Thomas Kuhn nazvao "promjenom paradigme".

Paradigme Riječ paradigma (izvedena od grčke riječi parddeigma koja znači "primjer") odnosi se na općeprihvaćene teorije, vrijednosti i znanstvene postupke koji čine "normalnu znanost" unutar pojedine discipline. Paradigma je doktrina, niz pretpostavki na temelju kojih djeluje pojedina znanost. Kvantna teorija, Newtonova

24

mehanika, teorija kaosa, Danvinova teorija evolucije i psihoanalitičko tumačenje nesvjesnog uma primjeri su paradigme. Paradigme se s vremenom mijenjaju. Gotovo dvije tisuće godina Platonove su teorije bile temelj shvaćanja gibanja nebeskih tijela. U sedamnaestom su stoljeću Newtonovi zakoni gibanja postali paradigma. Danas se Einsteinove teorije relativnosti smatraju točnijim tumačenjima gibanja tvari u prostoru i vremenu. Slične promjene stajališta dogodile su se u biologiji, kemiji, geologiji, psihologiji, odnosno u svim znanostima.

Svi opisi stvarnosti samo su privremene pretpostavke. Buddha

U svojoj pionirskoj knjizi Ustrojstvo znanstvenih revolucija Thomas Kuhn otkrio je da se prijelaz iz jedne paradigme u drugu ne odvija glatko. Pritisak potrebe za promjenom jača s vremenom, ali se sam preokret događa naglo. Taj proces započinje kada postojeća paradigma naiđe na anomaliju - opažanje koje s trenutnog stajališta nije moguće objasniti. Budući da su naše pretpostavke o ustrojstvu svijeta tako duboko ukorijenjene, anomalija se u početku previđa ili se zanemaruje kao pogreška. Ako je ne možemo tako lako zanemariti, pokušamo je uklopiti u postojeću paradigmu. To se do-

25

godilo kada su srednjovjekovni astronomi pokušali objasniti gibanje planeta po nebeskom svodu.

Obrana paradigme Više od tisuću godina astronomi su svoja opažanja tumačili na temelju predloška kojega je oko 140. godine oblikovao grčki filozof Ptolomej: Sunce, Mjesec, planeti i zvijezde kružnim se putanjama kreću oko Zemlje. No, taj je predložak imao svojih nedostataka. Iako se doimalo da se zvijezde jednolično gibaju po kružnim putanjama, za planete1 se to nije moglo reći. Oni su lutali među zvijezdama, putanje su im bile nepravilne, brzine neujednačene i povremeno su krenuli u suprotnom smjeru, odnosno započeli retrogradno gibanje. Tadašnja geocentrična paradigma (odnosno paradigma prema kojoj je Zemlja bila središte svemira) nije mogla objasniti tu anomaliju. Astronomi su kao rješenje iznašli sustav epicikala: kružnih putanja čija se središta pomiču po periferiji većega kruga. Ako se planeti kreću u epiciklima, njihovo nepravilno gibanje moglo se objasniti bez odbacivanja zamisli kružnoga gibanja. Kada su prikupljeni točniji podaci, postalo je očito da jednostavni epicikli nisu bili dovoljni za objašnjavanje svih nepravilnosti. Stoga su srednjovjekovni astronomi razradili složeniji sustav epicikala - kružnica oko kružnica oko kružnica. Budući da ni na taj način nisu uspjeli objasniti sva opažanja, dodali su nove modifikacije i oscilacije pa je cijeli sustav postao još složeniji.

1

Riječ planet potječe od grčke riječi planeta koja znači "lutalica".

26

Kopernikanski obrat Kuhn je ustanovio da se paradigma počinje mijenjati kada neka hrabra duša opovrgne pretpostavke na kojima se temelji postojeće stajalište te ponudi novo tumačenje stvarnosti. Međutim, novo je tumačenje često toliko različito od uvriježenog stajališta da ga autoriteti u početku odbacuju ili čak ismijavaju. Početkom šesnaestoga stoljeća poljski astronom Nikola Kopernik iznio je upravo takvo, radikalno drugačije stajalište. Izjavio je da je razlog privida kretanja zvijezda oko Zemlje činjenica da se Zemlja i sama kreće, okreće oko vlastite osi. Očito gibanje nebeskog svoda bilo je privid prouzročen gibanjem promatrača. Kopernik nije samo izjavio da Zemlja nije nepomična; rekao je i da čak nije ni središte univerzuma. Ustanovio je kako je nepravilno gibanje planeta moguće objasniti ako se pretpostavi da se ne kreću oko Zemlje, već oko Sunca. Iz toga je proizašao njegov najbogohulniji zaključak: Zemlja je tek jedan od planeta koji kruže oko Sunca2. Nama rođenima u svijetu u kojemu je heliocentrični obrazac (prema kojemu je Sunce središte svemira) prihvaćena istina, lako je previdjeti radikalnost takve tvrdnje. Središnji položaj Zemlje nije bilo samo uvjerenje oko kojega su se svi slagali, već je bio potvrđen i osobnim iskustvom. Bilo je dovoljno podignuti glavu i vidjeti da se Sunce i zvijezde kreću po nebeskom svodu te da Zemlja očito ostaje potpuno nepomična.

2

Takva teorija nije bila posve nova. 270. godine pr. Kr. manje poznati grčki filozof Aristarh iznio je zamisao da se Zemlja i ostali planeti okreću oko Sunca. Da je njegovo stajalište prihvaćeno umjesto stajališta Platona i Ptolomeja, povijest bi možda bila potpuno drugačija.

27

Zamisao kretanja Zemlje smatrala se smiješno apsurdnom.

Svaka istina prolazi kroz tri faze prije no što postane priznata. Najprije je ismijavaju, potom je opovrgavaju i na posljetku je smatraju očitom. Arthur Schopenhauer

Kopernik je bio kanonik i znao je da se njegova teorija ne suprotstavlja samo općeprihvaćenom mišljenju već i da opovrgava svjetonazor crkve. I stoga je svoje zamisli trideset godina držao u tajnosti. Javno ih je odlučio obznaniti tek kada je osjetio da se njegov život bliži kraju i da tako važne spoznaje ne želi ponijeti u grob. Prvi primjerak njegove knjižice 0 kretanju nebeskih sfera stigao je u njegove ruke na dan njegove smrti. Ispostavilo se da su Kopernikovi strahovi od osude bili posve utemeljeni. Vatikan ga je osudio, a njegova se knjiga kasnije našla na papinom popisu zabranjenih knjiga te gotovo sedamdeset godina ostala zanemarena i zaboravljena.

Dovršenje promjene paradigme Primijenivši svoj netom izumljeni teleskop, talijanski znanstvenik Galileo Galilei 1609. godine iznašao je uvjerljiv dokaz u prilog Kopernikovoj teoriji. Opazio je

28

da Venera, kao i Mjesec, prolazi kroz mijene - katkad je bila osvijetljena samo polovica ili tek tanak srp - što je bio dokaz da Venera doista kruži oko Sunca. Galileo je otkrio i mjesece koji kruže oko Jupitera te na taj način dodatno opovrgnuo zamisao da sve kruži oko Zemlje. Kada je Galileo objavio svoja otkrića, obratio mu se papa zahtijevajući od njega da povuče svoje heretičke tvrdnje. Nekoliko godina prije filozof Giordano Bruno u Rimu je, zbog podupiranja Kopernikovog obrasca, spaljen na lomači pa se Galileo mudro pokorio papinim zahtjevima. No, Galileo se nije mogao pomiriti s činjenicom da će tako važna istina ostati skrivena. Stoga je 1632. godine objavio Dijalog, sjajno sastavljenu knjigu u kojoj je još jednom podupro Kopernikovu teoriju. Vatikan je još jednom zahtijevao opovrgnuće. Galileo je bio prisiljen "odbaciti, prokleti i obezvrijediti" pretpostavku da Zemlja kruži oko Sunca te je bio osuđen na kućni pritvor do kraja života.

Izjaviti da Zemlja kruži oko Sunca jednako je pogrešno kao i tvrditi da Isus nije rođen od djevice. Kardinal Bellarmine (prilikom suđenja Galileu)

U međuvremenu je njemački matematičar Johannes Kepler rješavao drugi dio planetarne zagonetke. Kepler je imao sreću da je njegov učitelj bio Tycho Brahe,

29

danski astronom koji je prikupio vrlo mnogo točnih astronomskih podataka. Iz njih je bilo očito da planeti, čak i ako se kreću oko Sunca, ne slijede kružne putanje. Nakon višegodišnjeg razmatranja podataka Kepler je otkrio da je sve nepravilnosti u kretanju planeta moguće objasniti ako se pretpostavi da su njihove putanje eliptične. Ali, nije znao zašto bi to trebalo biti tako. Odgovor je stigao sedamdeset godina poslije kada je engleski matematičar Isaac Newton otkrio da na nebeska tijela djeluju isti zakoni koji djeluju i na zemaljska tijela: sila koja izaziva pad jabuke ista je sila koja Mjesec drži na njegovoj putanji oko Zemlje. Razradivši jednadžbe gibanja koje su proizašle iz toga zaključka, dokazao je da se svako nebesko tijelo kreće eliptičnom putanjom, upravo kako je Kepler pretpostavio. Bio je to posljednji djelić slagalice koji je dovršio revoluciju. Kopernik je ponudio osnovnu zamisao, ali je bilo potrebno još nekoliko jednako važnih otkrića, uključujući ljude iz pet zemalja koji su živjeli u razdoblju od 150 godina, da se Sunce čvrsto postavi u središte i da se pogled na svijet neopozivo promijeni3.

Metaparadigma Slijed promjene geocentričnog svjetonazora u heliocentričan klasičan je primjer promjene paradigme na određenom području znanosti. No, Kuhnovo tumačenje nije ograničeno na pojedine znanstvene disci-

3

Međutim, Vatikan se tek 1992. godine službeno ispričao zbog postupka prema Galileu.

30

pline. Vjerujem da ga je moguće i potrebno primijeniti i na svjetonazor zapadnjačke znanosti kao cjeline. Sve naše znanstvene paradigme temelje se na pretpostavci da je materijalni svijet stvaran te da su prostor, vrijeme, tvar i energija osnovni elementi stvarnosti. Kada potpuno shvatimo kako funkcionira materijalni svijet, vjeruje se da ćemo biti sposobni objasniti sve u svemiru. Na tom se vjerovanju temelje sve naše znanstvene paradigme. Ono stoga nije samo još jedna paradigma, već metaparadigma - paradigma u pozadini svih paradigmi. Ta metaparadigma toliko uspješno objašnjava gotovo svaku pojavu na koju naiđemo u materijalnom svijetu da je rijetko, ako je i uopće, dovodimo u pitanje. Takav svjetonazor počinje iskazivati nedostatke tek kada se okrenemo nematerijalnom svijetu uma. Zapadnjačka znanost uopće ne govori o tome da bi svako živo biće trebalo biti svjesno. Lakše je objasniti kako se vodik razvio u druge elemente, kako su se nastali elementi sjedinili u molekule, a potom u jednostavne žive stanice te kako su se te stanice razvile u složeno biće kao što je čovjek. Ali, nije nimalo lako objasniti pojavu ijednog doživljaja.

Znanstvenici su u vrlo neobičnom položaju jer su svaki dan suočeni s neosporivom činjenicom postojanja vlastite svijesti, ali je nikako ne mogu objasniti. Christian de Quincey

31

Problem je zapravo pitanje tipa. Kada se elementarne čestice povežu u atome, a ti se atomi povežu u molekule, na taj način stvaraju entitet istoga tipa - sve je obuhvaćeno područjem materijalnoga. Isto vrijedi i za jednostavnu stanicu. DNA, bjelančevine i aminokiseline istoga su tipa kao i atomi. Čak i čovjekov mozak, koliko god nedokučivo složen, u osnovi pripada istom tipu. Svijest, međutim, pripada posve drugačijem tipu. Svijest se ne sastoji od tvari. A tvar, kako pretpostavljamo, ne posjeduje svijest. Iako nismo sposobni objasniti svijest, činjenica da smo svjesni jedino je u što smo potpuno sigurni. Prije otprilike tri stotine pedeset godina ta je spoznaja bila jedan od Descartesovih velikih doprinosa zapadnjačkoj filozofiji. Kao i mnogi filozofi prije i poslije njega, Rene Descartes tragao je za apsolutnom istinom. Zbog toga je osmislio svoju metodu sumnje. Tvrdio je da sve ono u što je moguće posumnjati ne može biti apsolutna istina. Descartes je ustanovio da se može posumnjati u svaku teoriju ili filozofiju. Mogao je posumnjati u bilo čije riječi. Mogao je posumnjati u ono što su mu njegove oči otkrivale o svijetu. Mogao je posumnjati u vlastite misli i osjećaje. Mogao je posumnjati čak i u to da posjeduje tijelo. Ali, jedino u što nije mogao posumnjati bila je sama sumnja. Tako je došao do jedne izvjesnosti: razmišljao je. Ako je razmišljao, morao je biti doživljajno biće kao što je to izrazio latinskim jezikom: Cogito, ergo sum - "Mislim, dakle postojim". I to je paradoks svijesti. Njezino je postojanje neosporivo, ali ipak ostaje potpuno neobjašnjivo. Za materijalističku paradigmu svijest je jedna velika anomalija.

32

Obrana metaparadigme Kuhn je dokazao kako je prva reakcija na anomaliju njezino zanemarivanje. Većina je znanstvenika, s na izgled dobrim razlozima, tako postupila s pitanjem svijesti. Kao prvo, svijest nije moguće promatrati onako kako se promatraju fizički predmeti: nije ju moguće izvagati, izmjeriti ili odrediti na neki drugi način. Kao drugo, znanstvenici su nastojali otkriti univerzalne objektivne istine neovisne o stajalištu ili raspoloženju promatrača. Zbog toga su namjerno izbjegavali subjektivna razmatranja. I treće, smatrali su da nema potrebe; ustrojstvo univerzuma moguće je objasniti i bez istraživanja tako teškog pitanja kao što je svijest. No, razvoj na nekoliko područja dokazao je da pitanje svijesti nije moguće tako lako zanemariti. Primjerice, kvantna fizika tvrdi da, na razini atoma, čin promatranja utječe na stvarnost promatranoga. Na području medicine stanje čovjekova uma može znatno utjecati na sposobnost tijela da iscijeli samo sebe. Dok neurofiziolozi produbljuju svoje shvaćanje funkcioniranja mozga i njegove povezanosti s mentalnim pojavama, ponovno se postavlja pitanje subjektivnog iskustva. Zbog tih i drugih napredaka, sve veći broj znanstvenika i filozofa nastoji objasniti postojanje svijesti. Neki vjeruju da će dublje shvaćanje kemije mozga donijeti odgovore: svijest možda proizlazi iz aktivnosti neuropeptida. Ostali se okreću kvantnoj fizici. Ma-

33

lene mikrocjevčice otkrivene u živčanim stanicama mogle bi stvarati kvantne učinke koji bi na neki način mogli pridonositi svijesti. Neki istražuju računalnu teoriju i vjeruju da svijest proizlazi iz složenosti procesa obrade podataka u mozgu. Ostali svoje nade polažu u teoriju kaosa. Pa ipak, koja god se zamisao izdvoji, jedno teško pitanje ostaje neodgovoreno: kako je moguće da je nešto tako nematerijalno kao svijest proizašlo iz nečega tako nesvjesnoga kao što je materija? Budući da takvi pristupi nisu donijeli značajnije pomake, mogli bismo zaključiti da su svi na pogrešnom putu. Svi se oni temelje na pretpostavci da svijest proizlazi iz materijalnog svijeta prostora, vremena i tvari ili da je o njemu ovisna. Kako bilo da bilo, sve su to pokušaji usklađivanja anomalije svijesti sa svjetonazorom koji je u svojoj biti materijalistički. Baš kao što su srednjovjekovni astronomi dodavali nove epicikle ne bi li objasnili nepravilno gibanje planeta, tako i mi rijetko, ako i uopće, propitujemo temeljne postavke svojega svjetonazora. Umjesto da svijest pokušavamo objasniti u kontekstu materijalnog svijeta, vjerujem da bismo trebali razviti nov svjetonazor u kojemu će svijest biti temeljna značajka stvarnosti. Osnovni elementi za tu novu metaparadigmu već su nam na raspolaganju. Nije potrebno čekati nova otkrića. Potrebno je samo sastaviti pojedine dijelove stečenoga znanja i razmotriti tako dobivenu predodžbu stvarnosti.

34

3. Svjesni univerzum

... priroda koja prebiva u svim živim bićima, ali nije ograničena na njih; izvan svih živih bića, ali nije odvojena od njih.

Oblak nespoznatljivog

to je svijest? Tu riječ nije lako definirati, dijelom zbog toga što je koristimo u nizu različitih značenja. Mogli bismo reći da je budan čovjek svjestan, a usnuo nije. Ili bi čovjek mogao biti budan, ali toliko zaokupljen svojim mislima da gotovo i nije svjestan svijeta oko sebe. Govorimo o političkoj, socijalnoj i ekološkoj svijesti. Mogli bismo reći i da ljudska bića posjeduju svijest, a da je ostala živa bića ne posjeduju, čime bismo zapravo željeli reći da ljudska bića razmišljaju i da su samosvjesna. Način na koji ću osobno koristiti riječ svijest nije vezan za određeno stanje svijesti ili za određeni način razmišljanja, već za svojstvo svjesnosti - sposobnost unutarnjeg doživljavanja bez obzira na prirodu ili intenzitet doživljaja.

Š

35

Svaki psihološki pojam engleskog jezika ima četiri istoznačnice u grčkom jeziku i četrdeset u sanskrtu. A. K. Coomaraswamy

Svojstvo svjesnosti mogli bismo usporediti sa svjetlošću filmskog projektora. Projektor isijava svjetlost na zaslon modificirajući je tako da stvori bilo koju od beskrajnog mnoštva predodžbi. Te su predodžbe nalik opažanjima, osjetima, snovima, sjećanjima, mislima i osjećajima koje doživljavamo - i koje osobno nazivam "oblicima svijesti". Sama svjetlost, bez koje ne bi bilo predodžbi, odgovara svojstvu svjesnosti. Svi znamo da se predodžbe na zaslonu sastoje od svjetlosti, ali većinom nismo svjesni same svjetlosti: naša je pozornost zaokupljena predodžbama i pričom koju ispredaju. Jednako tako znamo da smo svjesni, ali smo većinom usredotočeni na mnoštvo različitih opažaja, misli i osjećaja koji se pojavljuju u našem umu. Malokad smo svjesni same svijesti.

Svijest u svemu Svojstvo svjesnosti nije ograničeno na ljudska bića. Pas možda nije svjestan svega onoga čega je svjestan čovjek. Pas ne razmišlja i ne zaključuje kao čovjek i vjerojatno ne posjeduje isti stupanj samosvijesti, ali to ne znači da ne posjeduje unutarnji iskustveni svijet.

36

Promatrajući psa, zaključio sam da posjeduje vlastitu mentalnu predodžbu svijeta prepunu zvukova, boja, mirisa i osjeta. Čini se da ljude i mjesta prepoznaje jednako kao i čovjek. Pas katkad pokazuje strah, a katkad uzbuđenje. Dok spava, doima se da sanja jer mu se šape i prsti trzaju kao da je na tragu kakvom zamišljenom zecu. Kada pas zacvili, pretpostavimo da osjeća bol; kada ne bismo vjerovali da psi osjećaju bol, prije operacije im ne bismo davali anestetike. Ako psi posjeduju svijest, tada je posjeduju i mačke, konji, srne, dupini, kitovi i ostali sisavci. Te životinje možda nisu samosvjesne poput nas, ali nisu lišene unutarnjih doživljaja. Isto vrijedi i za ptice: neke se papige, primjerice, doimaju jednako svjesnima kao i psi. A ako su ptice svjesna bića, tada pretpostavljam da se isto može ustvrditi i za ostale kralježnjake - aligatore, zmije, žabe, losose i morske pse. Koliko god su njihovi doživljaji različiti, svima je zajednička značajka svijesti. Isto se može primijeniti i na bića koja se nalaze niže na evolucijskoj ljestvici. Živčani sustav kukaca nije ni približno tako složen kao naš pa kukci vjerojatno nemaju tako osebujan doživljaj svijeta kao mi, ali ne vidim razloga za sumnju da i kukci doživljavaju svojevrsno unutarnje iskustvo. Gdje povući granicu? Pretpostavljamo da je neka vrsta mozga ili živčanog sustava preduvjet za pojavu svijesti. Sa stajališta materijalističke paradigme, ta je pretpostavka utemeljena. Ako svijest proizlazi iz procesa u materijalnom svijetu, tada se ti procesi negdje moraju odvijati, a najlogičniji odgovor je živčani sus-

37

tav. Međutim, na ovom mjestu nailazimo na neizbježnu teškoću koja proizlazi iz materijalističke metaparadigme. Bez obzira na to razmatramo li ljudski mozak s desecima milijardi stanica ili crva oblića sa stotinjak neurona, problem je isti: kako je ijedan potpuno materijalan proces mogao iznjedriti svijest?

Panpsihizam Temeljna pretpostavka današnje metaparadigme jest da tvar ne posjeduje svijest. U suprotnom bismo trebali pretpostaviti da je svojstvo svijesti temeljna značajka prirode. Svijest ne proizlazi iz određenog rasporeda živčanih stanica, iz procesa koji se među njima odvijaju ili iz bilo kojega drugog materijalnog svojstva; ona je uvijek prisutna. Ako je svijest uvijek prisutna, tada je potrebno ponovno razmotriti odnos između svijesti i živčanog sustava. Umjesto da je stvara, živčani bi sustav mogao biti pojačivač svijesti koji djeluje na osebujnost i kakvoću doživljaja. U usporedbi s filmskim projektorom, živčani sustav nalik je leći projektora. Svjetlost će se i bez leće pojaviti na zaslonu, ali će predodžba biti mnogo mutnija. Zamisao svijesti u svemu u filozofiji se naziva panpsihizmom, od grčkih riječi pan ("sve") i psyche ("duša" ili "um"). Nažalost, riječi duša i um upućuju na zaključak da bi i jednostavni oblici života mogli posjedovati značajke kojima se odlikuje svijest ljudskoga bića. Da bi izbjegli takvo pogrešno tumačenje, neki suvremeni filozofi koriste izraz svedoživljajnost - sve pos-

38

jeduje sposobnost doživljavanja. Kako god nazvali takvo stajalište, njegova osnovna postavka jest da sposobnost unutarnjeg doživljavanja nije mogla proizaći ili se razviti iz potpuno nesvjesne, nedoživljajne tvari. Doživljaj može proizaći samo iz onoga što već posjeduje iskustvo doživljaja. Stoga svojstvo svjesnosti mora biti prisutno i na samom dnu evolucijske ljestvice1. Poznato je da su biljke osjetljive na mnoge značajke svojega okružja: trajanje dana, temperaturu, vlažnost, atmosfersku kemiju. Čak su i neki jednostanični organizmi osjetljivi na fizičku vibraciju, svjetlost i toplinu. Tko može reći da ne posjeduju odgovarajuću iskru svijesti? Time ne želim reći da opažaju jednako kao i mi ili da posjeduju misli i osjećaje, već samo da posjeduju značajku svjesnosti, slabašan trag iskustva. Ono je možda milijardu puta slabije od našeg iskustva, ali ipak postoji. U skladu s time, nemoguće je povući granicu između svjesnih i nesvjesnih entiteta; koliko god neznatan, trag iskustva opažen je u virusima, molekulama, atomima i čak elementarnim česticama. Neki tvrde kako to podrazumijeva da i stijene opažaju svijet oko sebe, da možda posjeduju misli i osjećaje te uživaju u unutarnjem mentalnom životu slično kao i ljudska bića. Posrijedi je očito besmislen zaključak koji nije bio namišljen. Ako je doživljaj bakterije milijardu puta slabiji od doživljaja ljudskoga bića, tada bi doživljaj u kristalima stijene trebao biti

1

Mnogo iscrpnije razmatranje argumenata za i protiv panpsihizma i svedoživljajnosti pronaći ćete u sjajnom članku Christiana de Quinceyja "Svijest na dnu evolucijske ljestvice?", Journal of Consciousness Studies 1, br. 2 (1994.), str. 217. - 229.

39

još milijardu puta slabiji. Stijene tako ne posjeduju značajke ljudske svijesti, već samo najslabije moguće tragove iskustva.

Evolucija svijesti Ako je svojstvo svjesnosti univerzalno, tada se svijest nije pojavila s ljudskim bićima, s kralježnjacima niti s bilo kojim razvojnim stupnjem biološke evolucije. Tijekom evolucije se nije pojavilo svojstvo svjesnosti, već različite značajke i dimenzije svjesnoga iskustva - oblici svijesti. Bakterije i alge, prvi živi organizmi, nisu posjedovale osjetila pa su bilježile samo najopćenitije značajke i promjene u okružju. Njihov bi se doživljaj mogao usporediti s neznatnom, gotovo neprimjetnom naznakom svjetlosti na mračnom zaslonu - doslovce ništa u usporedbi sa složenošću i osebujnošću ljudskog iskustva. S razvojem višestaničnih organizama pojavili su se određeni osjeti. Neke su se stanice specijalizirale za opažanje svjetlosti, a druge za opažanje vibracija, pritiska ili kemijskih promjena. Takve su se stanice združile u osjetila čime je pojačana kakvoća organizmu dostupnih informacija - kao i kakvoća svijesti. Da bi organizam obradio te dodatne informacije i proslijedio ih ostalim dijelovima, razvio se živčani sustav. Kako je protok informacija postao složeniji, razvio se središnji sustav za obradu koji je različita osjetilna opažanja povezao u jedinstvenu predodžbu svijeta. Kako se mozak razvijao i postajao sve složeniji, pre-

40

dodžba stvorena u svijesti počela je dobivati nove značajke. Sa sisavcima se pojavio limbički sustav, područje mozga povezano s osnovnim osjećajima kao što su strah, uzbuđenje i emocionalna vezanost. Mozak sisavca s vremenom je postao još složeniji, a oko njega se razvila nova struktura: kora velikog mozga. Taj je razvoj donio bolje pamćenje, usredotočenu pozornost, jasnije poimanje i maštu. Predodžba u svijesti do tada je već dosegla bogatstvo pojedinosti i raznovrsnosti značajki koje povezujemo s vlastitim iskustvom. No, to nije kraj priče. Kod ljudskih se bića pojavila još jedna nova sposobnost: govor. A s njim je evolucija svijesti načinila golem korak naprijed. Po prvi put smo drugima mogli riječima opisati svoje doživljaje. Naše poimanje svijeta više nije bilo ograničeno na ono što su nam govorila naša osjetila; mogli smo doznati o događajima koji su se dogodili na drugim mjestima i u nekom drugom vremenu. Mogli smo učiti iz tuđih iskustava i tako smo započeli prikupljati kolektivno znanje o svijetu. I što je najvažnije, jezik smo počeli koristiti u svojem unutarnjem svijetu. Budući da smo riječi mogli čuti u svojem umu iako ih nismo izgovorili, postali smo sposobni razgovarati sami sa sobom u svojem umu. Naša je svijest dobila posve novu dimenziju: verbalnu misao. Mogli smo oblikovati mišljenja, razmatrati zamisli, opažati obrasce događaja, primjenjivati razum i upustiti se u razumijevanje univerzuma u kojemu smo se zatekli. A tada se dogodio najvažniji pomak. Ne samo da smo mogli promišljati prirodu oko sebe, već smo mo-

41

gli promišljati i samo razmišljanje. Postali smo samosvjesni - svjesni vlastite svjesnosti. To je otvorilo vrata posve novoga područja razvoja. Postali smo vrsta sposobna istraživati unutarnji svijet uma i, na posljetku, početi ponirati u prirodu same svijesti.

42

4. Privid stvarnosti

Sve što vidimo ili zamišljamo nije ništa drugo doli san u snu.

Edgar Allen Poe

S

vijest nam je svima zajednička, ali se znatno razlikuje ono što se događa u našoj svijesti, oblici koje svijest poprima. To je naša osobna stvarnost, stvarnost koju svatko od nas spoznaje i doživljava. Osobnu stvarnost neizostavno poistovjećujemo s fizičkom stvarnošću vjerujući da smo u izravnom dodiru s "vanjskim svijetom". No, boje i zvukovi koje doživljavamo zapravo nisu u "vanjskom svijetu": sve su to predodžbe u umu, slike stvarnosti koje smo sami stvorili. Ta činjenica dovodi do radikalne promjene stajališta o odnosu svijesti i stvarnosti. Zamisao da materijalan svijet nikada ne doživljavamo izravno, zaokupila je mnoge filozofe. Najpoznatiji među njima je Immanuel Kant, njemački filozof iz osamnaestoga stoljeća, koji je povukao jasnu granicu između oblika koji se pojavljuju u umu - što je nazvao

43

fenomen (grčka riječ koja znači "ono što se čini da jest") - i svijeta koji uvjetuje takvo opažanje, a koji je nazvao noumenon ("ono što je promišljeno"). Kant je tvrdio da spoznajemo samo fenomen. Noumenon, "stvar o sebi", zauvijek ostaje izvan dosega našega spoznavanja. Stoljeće prije britanski filozof John Locke ustvrdio je da se sve znanje temelji na opažanju prouzročenom vanjskim predmetima koji djeluju na osjetila. Locke je smatrao da je opažanje pasivno (um jednostavno odražava predodžbe primljene putem osjetila), ali je Kant iznio zamisao da je um aktivan sudionik u tom procesu te da neprestano oblikuje naše doživljavanje svijeta. Smatrao je da svatko oblikuje svoju stvarnost.

O krajnjem ne možemo spoznati ništa, a ravnotežu ćemo ponovno uspostaviti tek kada to priznamo. Carl Jung

Za razliku od nekih svojih prethodnika, Kant nije tvrdio da je ta stvarnost jedina stvarnost. Irski teolog, biskup Berkeley smatrao je da spoznajemo samo svoja opažanja. Potom je zaključio da ništa ne postoji neovisno o našem opažanju čime se doveo u nezgodan položaj u kojemu je bio prisiljen objasniti što se svijetu događa kada ga nitko ne opaža. Kant je tvrdio da temeljna stvarnost postoji, ali je nikada izravno ne spoznajemo. Spoznati možemo samo njezin odraz u svojem umu.

44

Predodžba u umu Zanimljivo je da je Kant do tih zaključaka došao bez ijedne od današnjih spoznaja i bez poznavanja fiziologije opažanja. Danas znamo mnogo više o tome kako mozak stvara svoju predodžbu stvarnosti. Dok gledam stablo, svjetlost odražena od njega oblikuje predodžbu stabla na mrežnici mojega oka. Fotoosjetljive stanice mrežnice oslobađaju elektrone te tako izazivaju elektrokemijske impulse koji optičkim živcem putuju do vizualnoga korteksa u mozgu. Primljeni se podaci ondje podvrgavaju složenom procesu obrade koji otkriva oblike, obrasce, boje i pokrete. Mozak te informacije sjedinjuje u povezanu cjelinu stvarajući vlastitu rekonstrukciju vanjskoga svijeta. I na posljetku se predodžba stabla pojavljuje u mojoj svijesti. Prethodno spomenuto "teško pitanje" jest pitanje kako živčana aktivnost rađa sviješću. Iako ne znamo kako se predodžba pojavljuje u umu, to se događa. Ja svjesno vidim stablo. Slično se događa i sa ostalim osjetilima. Vibracije violinske žice stvaraju tlačne valove u zraku. Valovi pobuđuju sićušne dlačice u unutarnjem uhu koje mozgu šalju električne impulse. Kao i kod vida, neobrađeni se podaci analiziraju te povezuju u cjelinu, a rezultat je doživljaj slušanja glazbe. Kemijske molekule koje oslobađa kora jabuke pobuđuju receptore u nosu što dovodi do iskustva osjećanja mirisa jabuke. Stanice kože mozgu šalju poruke koje dovode do iskustva dodira, pritiska, teksture i topline. Ukratko, sve što opažam - sve što vidim, čujem,

45

okusim, dodirnem i pomirišem - rekonstruirano je iz podataka primljenih putem osjetila. Uvjeren sam da opažam svijet oko sebe, ali sam izravno svjestan samo boja, oblika, zvukova i mirisa koji se pojavljuju u umu.

Predodžba svijeta jest i uvijek će ostati tvorevina čovjekova uma te nije moguće dokazati da postoji na bilo koji drugi način. Erwin Schrödinger

Naše viđenje svijeta ostavlja uvjerljiv dojam da je svijet "izvan nas", oko nas, ali je "izvan nas" onoliko koliko i naši snovi. U snovima smo svjesni prizora, zvukova i svega što se događa oko nas. Svjesni smo svojih tijela. Mislimo i zaključujemo. Osjećamo strah, gnjev, zadovoljstvo i ljubav. Druge ljude doživljavamo kao zasebna bića s kojima razgovaramo i ulazimo u odnos. Doima se da se san događa "izvan nas", u svijetu koji nas okružuje. Tek kad se probudimo, uviđamo da je sve to bio samo san - tvorevina uma. Kada kažemo: "To je bio samo san", podrazumijevamo da to iskustvo nije bilo utemeljeno u fizičkoj stvarnosti. Stvoreno je od sjećanja, nada, strahova i ostalih čimbenika. U budnom je stanju naša predodžba svijeta utemeljena na informacijama koje osjetilima prikupljamo iz svojega fizičkog okružja. Zbog toga se naši doživljaji u stanju budnosti odlikuju konzistenci-

46

jom i osjećajem stvarnosti, značajkama koje ne nalazimo u snovima. No, istina je da je naša stvarnost u stanju budnosti tvorevina uma jednako kao i naši snovi1.

Dao sam sve što vidim... sve značenje koje opažam u tome. Tečaj o čudima

Doima se da je zamisao stvarnosti kao tvorevine uma suprotstavljena zdravom razumu. U ovom ste trenutku svjesni stranica pred sobom, raznih predmeta oko sebe, osjeta u vlastitom tijelu i zvukova u zraku. Čak i ako shvaćate da je sve to rekonstrukcija stvarnosti, čini vam se da izravno opažate materijalni svijet. Ne želim reći da biste trebali pokušati opažati na drugi način. Zasada je važno da shvatite kako je svako iskustvo zapravo predodžba stvarnosti stvorena u umu2.

Pukotine u stvarnosti Dojam da svijet opažamo izravno većinom je vrlo uvjerljiv. Katkad, međutim, nailazimo na pojave koje

1

Time ne želim reći da sami stvaramo fizičku stvarnost. Neki smatraju da naša razmišljanja ili stavovi mogu imati izravan učinak na stanje materijalnoga svijeta. Takva mogućnost ostaje otvoreno pitanje. Na ovom mjestu podrazumijevam isključivo oblikovanje osobnog doživljaja stvarnosti. 2 Riječ predodžba na ovom mjestu podrazumijeva mnogo više od vizualne predodžbe. Zvukovi koje čujemo čine auditivne predodžbe. Osjeti u našem tijelu stvaraju tjelesnu predodžbu. Okus i miris u umu stvaraju vlastite oblike predodžbi.

47

otkrivaju pukotine u našem poimanju stvarnosti. Dobar su primjer optičke iluzije. Najčešće se događaju zbog toga što mozak pogrešno protumači podatke primljene putem osjetila pa stvori pogrešnu ili nedosljednu predodžbu stvarnosti. Jednostavan primjer je sljedeća ilustracija. Crtež kocke svi smo vidjeli mnogo puta, ali, je li to kocka promatrana odozgo ili odozdo?

Većina ljudi najprije će odgovoriti da je kocka promatrana odozgo vjerojatno zbog toga što smo pravokutne oblike navikli opažati odozgo: stolove, kutije, televizore, računala. Takve predmete mnogo rjeđe promatramo odozdo. Ali, ako se usredotočite na gornju crtu i promotrite je u umu, promijenit ćete svoje opažanje i pretvoriti ga u kocku promatranu iz drugačije perspektive. Najzanimljivija značajka ove ilustracije nije činjenica da je možete vidjeti na dva različita načina, već činjenica da, kako god je promatrali, uvijek vidite trodimenzionalnu kocku. Vi zapravo vidite dvanaest crta na dvodimenzionalnom komadu papira, ali ipak opažate predmet koji posjeduje i dimenziju dubine. Ta se dubina može doimati vrlo stvarnom iako je zapravo tumačenje koje je dodao vaš mozak.

Maya Stoga postoje dvije stvarnosti: fizička stvarnost - ono što je doista "izvan nas" i pobuđuje naša osjetila - i osobna stvarnost koju sami doživljavamo, rekonstrukcija svijeta koja se pojavljuje u našim umovima. I obje 48

su vrlo stvarne.

49

Neki tvrde da je naša subjektivna stvarnost privid, no to je pogrešan zaključak. Iako je u potpunosti tvorevina uma, nije ništa manje stvarna: to je jedina stvarnost koju poznajemo. Privid se događa kada doživljenu stvarnost zamijenimo za fizičku, "stvar o sebi". Vedski filozofi prastare Indije tu su pogrešku nazivali maya. Iako se često prevodi kao "privid" (pogrešno opažanje svijeta), točnije značenje riječi maya bilo bi "obmana" (pogrešno vjerovanje o svijetu). Obmanjujemo se kada vjerujemo da predodžbe u našem umu jesu vanjski svijet. Zavaravamo se kada mislimo da je stablo koje vidimo samo stablo.

Stvari nisu onakve kakvima se čine, niti su drugačije. Lankavatara sutra

Naša pretpostavka da smo u izravnom odnosu s fizičkom stvarnošću može se usporediti s načinom na koji reagiramo na predodžbu na zaslonu računala. Čini nam se da pomicanjem miša pomičemo kursor po zaslonu. No, miš zapravo šalje niz podataka središnjem procesoru koji izračunava novi položaj kursora i potom prilagođuje sliku na zaslonu. Kod prvih računala bilo je lako uočiti vremenski razmak između izdavanja naredbe i opažanja učinaka na zaslonu. Današnja su računala tako brza da u djeliću sekunde stvaraju novu sliku na zaslonu pa nema vidljivog vremenskog razmaka između pokreta miša i kursora na

50

zaslonu. Uvjereni smo da pomičemo kursor po zaslonu. Slično je i s našim doživljajem svakidašnjega života. Kada poželim udariti kamen, moja namjera pomicanja stopala prenosi se mojem tijelu i moje se stopalo u fizičkom svijetu pomiče kako bi dodirnulo fizički kamen. Ali, taj proces ne doživljavam izravno. Mozak prima informacije koje su mu poslale moje oči i moje tijelo te u skladu s njima obnavlja predodžbu stvarnosti. Kao i kod računala, događaj u fizičkom svijetu i moj doživljaj toga događaja razdvojeni su malim vremenskim razmakom. Mozgu je potrebna otprilike petina sekunde da bi obradio podatke primljene putem osjetila i stvorio odgovarajuću predodžbu stvarnosti. Naše opažanje stvarnosti za fizičkom stvarnošću kasni otprilike petinu sekunde, ali tu razliku ne opažamo jer je mozak mudro nadoknađuje i stvara dojam da smo u izravnom odnosu s fizičkim svijetom.

Nespoznatljiva stvarnost Ako spoznajemo samo predodžbe koje je naš um stvorio zahvaljujući informacijama primljenim putem osjetila, kako možemo biti sigurni da u pozadini naših opažanja doista postoji fizička stvarnost? Nije li to samo pretpostavka? Moj odgovor je: "Da, to je pretpostavka, ali se ipak čini najuvjerljivijom." Kao prvo, doživljavamo sasvim jasna ograničenja. Primjerice, nismo sposobni prolaziti kroz zidove. Pokušamo li, pretrpjet ćemo predvidljive posljedice. Jednako tako, u budnom stanju, nismo sposobni lebdjeti zrakom ili hodati po vodi.

51

Kao drugo, naša iskustva u pravilu slijede jasno određene zakone i načela. Lopta bačena u zrak slijedi točno određenu putanju. Šalice kave hlade se sličnom brzinom. Sunce izlazi na vrijeme. Kao treće, ta je predvidljivost dosljedna. Svi mi doživljavamo slične obrasce. Daleko najjednostavniji način da se objasne ograničenja i njihova dosljednost jest pretpostaviti da doista postoji fizička stvarnost. Možda je ne spoznajemo izravno, ali vjerujemo da postoji. Otkrivanje prirode temeljne stvarnosti bilo je cilj mnogih znanstvenih nastojanja. Znanstvenici su tijekom godina rasvijetlili mnoge zakone i načela koja njome upravljaju. No, začudo, što su dublje ponirali u njezinu istinsku prirodu, to su jasnije uviđali da fizička stvarnost nije ni približno nalik onome što smo zamišljali. To ne bi trebalo previše iznenaditi. Ako smo sposobni zamisliti samo oblike i značajke koji se pojavljuju u svijesti, tada je malo vjerojatno da će to biti primjereni obrasci za tumačenje temeljne fizičke stvarnosti. Dvije tisuće godina vjerovalo se da su atomi sićušne čvrste kuglice - zaključak očito izveden iz svakidašnjeg iskustva. Kada su fizičari otkrili da se atomi sastoje od više elementarnih, subatomskih čestica (elektrona, protona i neutrona), stvoren je obrazac središnje jezgre oko koje kruže elektroni - što je također bio zaključak utemeljen na iskustvu. Atom je malen, u presjeku tek milijarditi dio inča, ali su subatomske čestice još stotinu tisuća puta manje. Zamislite jezgru atoma uvećanu do veličine zrna

52

riže. Cijeli bi atom tada bio veličine nogometnog igrališta, a elektroni bi bili druga zrna riže koja lete oko tribina. Kao što je to rekao sir Arthur Eddington, britanski fizičar s početka dvadesetoga stoljeća: "Tvar je u najvećoj mjeri sablasno prazan prostor". Točnije, ona je 99,9999999 % prazan prostor. Ako je fizička stvarnost u najvećoj mjeri prazan prostor, zašto se svijet doima tako čvrst i tvrd? Zašto 99,9... % praznoga prostora moje ruke jednostavno ne prođe kroz 99,9... % praznoga prostora stola na kojemu je oslonjena? To je najjednostavnije objasniti činjenicom da elektroni toliko brzo kruže oko jezgre da stvaraju neprobojnu ljusku kroz koju ostale čestice u pravilu ne mogu proći. Zamislite osobu koja oko sebe zamahuje teretom obješenim na uzicu; ne možete joj se približiti jer vas kruženje tereta drži na udaljenosti. Jednako tako, kada se susretnu dva atoma, njihove elektronske ljuske ne dopuštaju da prođu jedan kroz drugi pa se atomi ponašaju kao dvije čvrste kuglice.

Tvar se ne sastoji od tvari. Hans-Peter Dürr

S razvojem kvantne teorije fizičari su otkrili da čak ni subatomske čestice nisu čvrste. Štoviše, nisu nimalo nalik tvari kakvu poznajemo. Nije ih moguće odrediti i točno izmjeriti. U većini slučajeva doimaju se više nalik valovima nego česticama. Subatomske su čestice nalik pahuljastim oblacima potencijalnog posto-

53

janja, bez određenog smještaja u prostoru. Što god tvar jest, obuhvaća malo ili gotovo nimalo supstancije.

Opažanje nepostojećega Predodžba svijeta koja se pojavljuje u umu prilično se razlikuje od stvarnoga fizičkog svijeta i to na dva komplementarna načina. S jedne strane, naša je predodžba stvarnosti više od fizičke stvarnosti utoliko što obuhvaća mnoge značajke koje nisu prisutne u fizičkoj stvarnosti. Razmotrimo, primjerice, naš doživljaj zelene boje. U fizičkom svijetu postoji svjetlost različitih frekvencija, ali svjetlost sama po sebi nije zelena kao ni električni impulsi koje oko odašilje mozgu. Boja tu ne postoji. Značajka zelene boje stvorena je u svijesti. Ona postoji samo kao subjektivno iskustvo u umu. Isto vrijedi za zvuk. Kada je biskup Berkeley izjavio da ništa ne postoji neovisno o našem opažanju, uslijedila je žestoka rasprava o tome hoće li drvo koje se ruši proizvesti zvuk čak i ako nitko nije nazočan da bi ga čuo. U to doba nije bilo poznato kako zvuk putuje zrakom te kako funkcioniraju uho i mozak. Danas o tim procesima znamo mnogo više, a odgovor je neprijeporno "Ne". U fizičkoj stvarnosti ne postoji zvuk, već samo prodiranje valova kroz zrak. Zvuk postoji isključivo kao doživljaj u umu onoga koji ga opaža - bez obzira na to je li posrijedi ljudsko biće, srna, ptica ili mrav. S druge strane, naša je predodžba stvarnosti manje od fizičke stvarnosti utoliko što vanjski svijet posjeduje brojne značajke koje mi ne opažamo.

54

Naše su oči, primjerice, osjetljive samo za svjetlost u uskom frekvencijskom rasponu od 430 000 do 750 gigaherca (gigaherc iznosi milijardu herca u sekundi). Na nižoj je frekvenciji infracrveno (ispod crvenoga) zračenje, a još niže su mikrovalovi i radiovalovi. Na višim frekvencijama nalazimo ultraljubičaste (iznad ljubičaste) zrake, a iznad njih rengenske i gama zrake. Naše oči ne opažaju ostale frekvencije, a naša vizualna predodžba stvarnosti tek je njezin maleni dio. Isto vrijedi i za ostala osjetila. Ono što čujemo, omirišemo i okusimo tek je ograničeni uzorak fizičke stvarnosti. Nadalje, neke značajke fizičkoga svijeta, kao što su magnetska polja i električni naboj, imaju slab ili nikakav utjecaj na naše iskustvo. Ljudska bića možda nisu sposobna opaziti te druge značajke stvarnosti, no neka su bića za to sposobna. Psi, primjerice, primaju mnogo više frekvencije zvuka, a pretpostavlja se da je njihovo osjetilo njuha milijun puta osjetljivije od našega. Kada bismo se uživjeli u um psa, zatekli bismo se u potpuno drugačijem svijetu. Zamislite kako bi bilo kada biste bili sposobni osjetiti miris osobe koja je prije nekoliko sati prošla tim mjestom te kilometrima slijediti njezin miris razlučujući ga od stotina ostalih mirisa.

Znamo da ne postoji samo jedan prostor i jedno vrijeme, već onoliko prostora i vremena koliko je subjekata. Jakob von Uexküll

55

Prilično je lako zamisliti stvarnost koju poima pas budući da je njegova osjetilna percepcija produžetak naše. No, mnogo je teže zamisliti stvarnost koju poima dupin. Zahvaljujući svojoj visokorazvijenoj sposobnosti eholokacije, dupini opažaju značajke o kojima većina nas ne zna ništa3. Kada me dupin opazi svojim sonarom, ne opaža me kao čvrsto tijelo. Njegova je sonarna predodžba više nalik ultrazvučnom skeniranju pomoću kojega tijekom trudnoće pratimo stanje fetusa. Dupini mogu opaziti oblike i pokrete mojih unutarnjih organa. Dupinov um opaža kucanje mojega srca, stezanje mojega želuca i stanje mojih mišića. Moje unutarnje reakcije opaža jasno kao što ja opažam namrgođen izraz nečijega lica. Ostale vrste doživljavaju značajke o kojima ne znamo ništa. Većina zmija posjeduje organe osjetljive na infracrveni dio elektromagnetskog spektra pa stoga "vide" toplinu koju isijava njihov plijen. Pčele vide ultraljubičasti dio i osjetljive su na polarizaciju svjetlosti. Morski psi, jegulje i ostale ribe sposobne su opaziti neznatne promjene u električnim poljima. Njihova stvarnost obuhvaća značajke koje su ljudskom iskustvu potpuno nepoznate.

Ni jedno biće ne opaža sve što jest i sve što se događa. Judith i Herbert Kohl

3

Neki slijepi ljudi posjeduju sposobnost eholokacije koja može biti temelj iskustvima slične, iako manje razvijene prirode.

56

57

Sve u svemu, koliko je vrsta života u univerzumu, toliko je i načina poimanja svijeta. Ono što mi smatramo stvarnošću samo je osobit način na koji ljudski um opaža i shvaća materijalni svijet.

Novi "kopernikanski obrat" Immanuel Kant vjerovao je da će njegovi uvidi u prirodu opažanja te razliku između fizičke stvarnosti i stvarnosti koju opaža pojedinac biti temelj za "kopernikanski obrat u filozofiji". Danas, dvije stotine godina kasnije, doima se da je bio prilično blizu. Kod kopernikanskog obrata presudno važan uvid bila je spoznaja da se Zemlja kreće kroz svemir. Jednako tako, Kantovo razlučivanje dviju stvarnosti presudan je uvid koji otvara vrata novoj metaparadigmi. U oba je slučaja presudno važan uvid bio suprotan zdravom razumu. U Kopernikovo se vrijeme doimalo posve očitim da je Zemlja nepomična. Danas se doima jednako očitim da materijalan svijet opažamo izravno. Čak i ako intelektom prihvatimo Činjenicu da je naš iskustveni svijet u cijelosti tvorevina uma, što ćemo na posljetku biti prisiljeni prihvatiti, svijet i dalje opažamo "izvan sebe", oko sebe. Možda ćemo ga uvijek tako opažati. Čak i danas, pet stoljeća nakon Kopernika, još uvijek vidimo da Sunce zalazi iako znamo da Zemlja zapravo kruži oko njega. Međutim, to je moguće opaziti i na drugi način. Potrebno je samo poći na mjesto na kojemu ćete dobro vidjeti obzorje. A tada, umjesto da se smatrate nepomičnim, zamislite kako stojite na golemoj kame-

58

noj kugli koju nazivamo Zemljom i koja se polako kreće svemirom, od zapada prema istoku. Kako se Zemlja okreće, na istoku opažamo nove dijelove neba dok ostali na zapadu nestaju s vidika. Umjesto da vidite kako Sunce zalazi, tada možete vidjeti kako se obzorje podiže i skriva ga. Na sličan način pun se Mjesec "uzdiže" dok se suprotno obzorje spušta otvarajući nove vidike. Promijenite li svoje opažanje na taj način, kopernikanski će obrat za vas postati iskustvena stvarnost. Međutim, sličan je pokus mnogo teže izvesti s opažanjem svijeta koji nas okružuje. Koliko god sam pokušavao, nikako nisam uspio doživjeti da je sve to samo predodžba u mojem umu. No, to ne znači da svijet nije moguće promatrati na drugi način. Duhovni adepti, koji su se upustili u duboka osobna istraživanja prirode svijesti, tvrde da su dosegli taj nov način opažanja. Vjerojatno najjasniji i najjezgrovitiji opis toga alternativnog stanja svijesti iznio je suvremeni indijski učitelj Sri Nisargadatta Maharaj koji je, opisujući vlastito duhovno buđenje, rekao: Bez tračka sumnje uviđaš da nisi u svijetu, već da je svijet u tebi.

Swami Muktananda, drugi suvremeni mudrac, rekao je: Ti si cijeli univerzum. Ti si u svemu i sve je u tebi. Sunce, Mjesec i zvijezde kruže u tebi.

59

U Ashtavakra Giti, vrlo cijenjenom indijskom spisu, stoji: Univerzum koji je stvoren i koji se očituje u meni, prožet je mnome... Svijet je rođen iz mene, u meni postoji, u meni nestaje. Čini se da su se ti ljudi probudili iz sna maye - obmane koja nam govori da materijalni svijet opažamo izravno. Za njih to nije samo teoretska zamisao, već iz neposrednoga, osobnog iskustva znaju da je cijeli njihov svijet očitovanje u umu. Ti su ljudi, koje katkad nazivamo prosvijetljenima, osobno zakoračili u novu metaparadigmu.

Izokretanje stvarnosti Jednako kao što je Kopernikovo otkriće izokrenulo naše shvaćanje svemira, tako i razlika između materijalnog svijeta i našeg doživljaja izokreće odnos svijesti i materijalnog svijeta. U skladu s trenutnom metaparadigmom smatra se da svijest proizlazi iz svijeta prostora, vremena i tvari. U novoj metaparadigmi sve što spoznajemo proizlazi iz svijesti.

Um nije izveden iz tvari, već je tvar izvedena iz uma. Tibetanska knjiga velikog oslobođenja

60

Smatramo da se svijet koji opažamo oko sebe sastoji od tvari. Po pitanju fizičke stvarnosti, to vjerojatno jest tako - iako nismo posve sigurni u bitnu prirodu tvari. No, svijet koji opažamo oko sebe nije fizički svijet. Svijet koji spoznajemo jest svijet koji nastaje u našim umovima: taj se svijet ne sastoji od tvari, već od čistoga uma. Sve što spoznajemo, opažamo i zamišljamo, svaka boja, zvuk, osjet, misao i osjećaj oblici su koje je svijest preuzela. Po pitanju ovoga svijeta, sve je ustrojeno u svijesti. Kant je tvrdio da to vrijedi čak i za prostor i vrijeme. Nama se stvarnost prostora i vremena čini neporecivom. Doima se da su to osnovne dimenzije materijalnoga svijeta, potpuno neovisne o našoj svijesti. Kant je rekao kako je razlog tomu činjenica da svijet ne možemo opaziti na drugi način. Ljudski je um ustrojen tako da je svoje iskustvo prisiljen oblikovati unutar okvira prostora i vremena. No, prostor j vrijeme nisu osnovne dimenzije temeljne stvarnosti. To su osnovne dimenzije svijesti. Tada je to bila zapanjujuća tvrdnja - koja se vjerojatno i danas mnogima čini zapanjujućom - no, suvremena fizika pridaje određenu važnost toj neobičnoj zamisli.

61

5. Zagonetka svjetlosti

Ostatak svojega života želim posvetiti promišljanju svjetlosti.

Albert Einstein

M

oja odluka da studiram teoretsku fiziku i eksperimentalnu psihologiju bila je potpuno neočekivana. Teoretska me je fizika približila temeljnim istinama materijalnoga svijeta dok je proučavanje eksperimentalne psihologije bio prvi korak prema otkrivanju istine o unutarnjem svijetu svijesti. Štoviše, što sam ponirao dublje u ta područja, to sam bio bliže istinama o unutarnjem i vanjskom svijetu. Most koji ih je povezao bila je svjetlost. I teorija relativnosti i kvantna fizika, dvije velike promjene paradigme u suvremenoj fizici, začete su iz anomalija u ponašanju svjetlosti. Obje su dovele do novih, radikalnih spoznaja o prirodi svjetlosti. Doimalo se da svjetlost zauzima osobito mjesto u svemiru: ona je, na određene načine, bila temeljnija od

62

prostora, vremena ili tvari. Od te dvije promjene paradigme mnogo me je više zainteresirala teorija relativnosti. Kao srednjoškolac promišljao sam njezin odnos s prirodom vremena i prostora. Na sveučilištu je bila moj omiljeni dio nastavnog plana fizike. A nedavno sam shvatio da teorija relativnosti upućuje u potpuno istom smjeru kao i Kantove tvrdnje. Teorija relativnosti proizašla je iz neobičnog karaktera brzine svjetlosti. Prema mišljenju klasičnih fizičara, mjerenja brzine svjetlosti trebala bi varirati u skladu s kretanjem promatrača. Takve se promjene u svakidašnjem životu neprestano događaju. Ako, primjerice, vozite bicikl brzinom od 30 kilometara na sat, a pokraj vas prođe automobil koji vozi 40 kilometara na sat, tada se automobil, u odnosu na vas, kreće brzinom od 10 kilometara na sat. Ako biste vi malo brže okretali pedale i dosegli brzinu od 40 kilometara na sat, brzina automobila u odnosu na vas bila bi nula, a vi biste mogli razgovarati s vozačem. Svjetlost se kreće milijunima puta brže od bicikla pa ne biste očekivali da ćete primijetiti značajne razlike u njezinoj brzini u odnosu na vas. No, usprkos tome, očekivali biste da vrijedi isto načelo. Što se brže krećete, to je brzina svjetlosti manja u odnosu na vašu. Ali, kada su fizičari pokušali opaziti te promjene, dobili su zbunjujuće rezultate. Bez obzira na to jesu li se kretali prema svjetlosti ili od nje, njezina je relativna brzina bila ista. Dva američka znanstvenika, Albert Michelson i Edward Morley, zbunjena tim otkrićem osmislila su pokus kojim je varijacije brzine svjetlosti bilo moguće us-

63

tanoviti s točnošću od 3,2 kilometra u sekundi, što je bilo otprilike stotinu puta točnije od očekivane varijacije. Unatoč tome, dobili su potpuno isti rezultat. Promatrana brzina svjetlosti nije se mijenjala. Za današnju znanstvenu paradigmu to je bila velika anomalija. Zašto se svjetlost ne pokorava istim zakonima kao i sve ostalo? To jednostavno nije imalo smisla.

Einsteinova promjena paradigme Na sceni se pojavljuje mladi Albert Einstein. Nakon što je pao na prijamnom ispitu za studij elektrostrojarstva, i nakon što je njegova molba za radno mjesto učitelja matematike i fizike odbijena na nekoliko mjesta, napokon se zaposlio kao "pomoćnik trećega razreda" u švicarskom uredu za patente. U slobodno je vrijeme promišljao razne matematičke i fizikalne probleme uključujući i neobjašnjive rezultate pokusa koji su izveli Michelson i Morley. Godine 1905., u svojoj dvadeset i šestoj, doslovce nepoznat u znanstvenim krugovima objavio je dva pionirska rada: jedan o kvantnoj prirodi svjetlosti (na koji ću se uskoro osvrnuti) i rad pod naslovom "Elektrodinamika tijela u kretanju" u kojemu je predložio radikalno rješenje problema brzine svjetlosti postavivši temelje svojoj osobitoj teoriji relativnosti1. Osnovna postavka relativnosti nije bila nova. Dvjesto pedeset godina prije Galileo je ustanovio

1

Einstein ju je nazivao osobitom teorijom relativnosti kako bi se razlikovala od opće teorije relativnosti koja se bavi gravitacijom te zakrivljenošću prostora i vremena.

64

da u zatvorenoj prostoriji bez prozora ne bi bilo moguće ustanoviti je li prostorija nepomična ili se kreće ravnomjernom brzinom: svaki pokus izveden u prostoriji koja se kreće dao bi iste rezultate kao i pokus izveden u prostoriji koja se ne kreće. Zamislite, primjerice, da letite zrakoplovom i ispustite tenisku lopticu. Loptica će okomito (iz vaše perspektive) pasti na pod i odbiti se prema vašoj ruci. Neće odletjeti u stražnji dio zrakoplova brzinom od 800 kilometara na sat. U odnosu na vas loptica se ponaša jednako kao što bi se ponašala da stojite na tlu. Isključivo prema gibanju loptice nije moguće ustanoviti kreće li se zrakoplov ili miruje. Prema Galileovoj teoriji, danas poznatoj kao klasična teorija, fizikalni su zakoni isti u svim referentnim okvirima koji se jednolično gibaju. Izraz "koji se jednolično gibaju" osobito je važan. Jednolično gibanje je gibanje istom brzinom u istom smjeru. Da zrakoplov ubrzava ili zaokreće, mogli biste ustanoviti da se krećete. Loptica bi se otkotrljala po podu, a vi biste mogli osjetiti promjene u pritisku svojega tijela o sjedalo. Klasična teorija relativnosti odnosila se na gibanje fizikalnih tijela; svjetlost nije spominjala. Einstein ju je razmotrio i nadopunio. Ustvrdio je da bi načelo relativnosti trebalo vrijediti za sve fizikalne zakone uključujući i one koji se odnose na svjetlost. I oni bi trebali biti isti u svim okvirima koji se jednolično gibaju. James Clark Maxwell je 1864. godine zaključio da se svjetlost sastoji od elektromagnetskih valova za koje vrijede osobite jednadžbe gibanja. Iz tih se jednadžbi izvodila točna vrijednost za brzinu svjetlosti

65

koja je iznosila 299 727 kilometara u sekundi (otprilike 1 078 000 000 kilometara na sat). Ako su, kao što je Einstein tvrdio, te jednadžbe jednake u svim referentnim okvirima koji se jednolično gibaju, tada brzina svjetlosti mora biti ista u svim takvim okvirima. Drugim riječima, koliko god se brzo krećete, brzina svjetlosti uvijek će iznositi 299 727 kilometara u sekundi - upravo kako su ustanovili Michelson i Morley. Čak i kad biste se kretali brzinom od 299 727 kilometara u sekundi, svjetlost se ne bi kretala ni kilometar u sekundi brže, ali bi i tada projurila pokraj vas brzinom od 299 727 kilometara u sekundi. Ne biste je sustigli ni na trenutak2. To je potpuno suprotno zdravom razumu. No, u ovom je slučaju zdrav razum u krivu. Naši mentalni obrasci stvarnosti izvedeni su iz životnog iskustva svijeta u kojemu su brzine daleko manje od brzine svjetlosti. Stvarnost je prilično drugačija pri brzini bliskoj brzini svjetlosti.

Relativnost prostora i vremena Dovoljno je čudno to što je brzina svjetlosti jednaka za sve promatrače bez obzira na to koliko se brzo kreću, no naše poimanje prostora i vremena naići će na još Čudnije pojave. Einsteinove jednadžbe gibanja predviđaju da će sa-

2

Posrijedi je brzina svjetlosti u zrakopraznom prostoru. Svjetlost je usporena dok prolazi kroz medije kao što su staklo ili voda i upravo je to razlog zbog kojega se dno bazena doima bližim no što jest i zbog kojega prizma i leća prelamaju svjetlost. Imajte također na umu da je svjetlost za fizičara više od svjetla koje opažamo očima. Ona obuhvaća cijeli spektar elektromagnetskoga zračenja od kojega je vidljivi spektar tek maleni dio raspona frekvencija.

66

tovi u pokretu raditi sporije od satova koji miruju. Pri brzinama s kojima se obično susrećemo ta je razlika zanemariva. No, kako se približavamo brzini svjetlosti, ona postaje prilično uočljiva. Ako biste pokraj mene prošli brzinom koja čini 87 % brzine svjetlosti, opazio bih da vaš sat radi upola sporije od mojega. Usporavanje se ne odnosi samo na satove koje je čovjek izradio, već i na sve fizikalne, kemijske i biološke procese. Doimalo bi se da je cijeli vaš svijet mnogo sporiji od mojega. Samo vrijeme prolazi sporije. Koliko god se to doimalo neobično, pokusima je dokazano da se usporavanje vremena doista događa. Nakon što su zrakoplovi s vrlo osjetljivim atomskim satovima obletjeli zemaljsku kuglu, ustanovljeno je da kasne upravo onoliko koliko je bilo predviđeno. Razlika je vrlo mala (otprilike nekoliko bilijuntina), ali izvjesna. Ne mijenja se samo vrijeme, već i prostor. Kad se promatrač približava brzini svjetlosti, mjere duljine (odnosno mjere prostora u smjeru gibanja) se skraćuju i to proporcionalno usporavanju vremena. Ako biste pokraj mene prošli brzinom koja čini 87 % brzine svjetlosti, duljine u vašem univerzumu smanjile bi se napola u odnosu na duljine u mojem univerzumu. Čini se da i to prkosi zdravom razumu: prostor se, jednako kao i vrijeme, doima temeljnim i nepromjenjivim, a ne kao nešto što se mijenja s brzinom vašega gibanja. No, usprkos tome, pokusi sa subatomskim česticama koje su se kretale brzinom približnom brzini svjetlosti potvrdili su tu postavku. Što se brže krećete, to je prostor manji.

67

Dakle, prostor sam po sebi i vrijeme samo po sebi osuđeni su iščeznuti u tami, a samo će njihovo jedinstvo sačuvati neovisnu stvarnost.

Područje svjetlosti Jednadžbe osobite teorije relativnosti predviđaju da će, za promatrača koji se doista kreće brzinom svjetlosti, vrijeme potpuno stati, a duljina će se smanjiti do nepostojeće. Fizičari većinom izbjegavaju razmatrati to neuobičajeno stanje tvrdeći da ništa nikada ne može postići brzinu svjetlosti pa ne moramo brinuti o čudnim pojavama koje bi se mogle dogoditi na toj brzini. Kada fizičari kažu da ništa ne može postići brzinu svjetlosti, pod time podrazumijevaju tijela s određenom masom. Einstein je dokazao da se s povećanjem brzine ne mijenjaju samo prostor i vrijeme, već i masa. Međutim, promjena u slučaju mase nije smanjenje već povećanje: što se tijelo brže giba, to je njegova masa veća. Ako bi neko tijelo doseglo brzinu svjetlosti, njegova bi masa bila beskonačna. No, za pokretanje beskonačne mase bila bi potrebna beskonačna količina energije, više no što je u cijelom univerzumu. Zbog toga znanstvenici tvrde da ništa nikada ne može postići brzinu svjetlosti. Točnije, ništa osim svjetlosti. Svjetlost se kreće brzinom svjetlosti. A ona to može zbog toga što nije materijalno tijelo: njezina je masa uvijek točno nula. Budući da se svjetlost kreće brzinom svjetlosti, zamislimo bestjelesnog promatrača (čisti um bez mase) koji se kreće brzinom svjetlosti. Einsteinove bi jed-

68

nadžbe, sa stajališta svjetlosti, predvidjele da ne prevaljuje nikakvu udaljenost i da joj je za to potrebno nula vremena. To upućuje na doista čudan zaključak o svjetlosti. Što god svjetlost jest, čini se da postoji u području u kojemu nema ni prije ni poslije. Samo sada.

Kvant svjetlosti Više nagovještaja o tome što svjetlost jest - i što svjetlost nije - donijela je druga velika promjena paradigme u suvremenoj fizici: kvantna teorija. Kao i u slučaju teorije relativnosti, promjenu je potaknula anomalija vezana za svjetlost. Zagrijete li metalni štap, počet će isijavati tamnu crvenu boju. Boja daljnjim zagrijavanjem postaje svjetlija i mijenja se iz crvene u narančastu, potom u bijelu, i na posljetku poprima plavkastu nijansu. Zbog čega se to događa? U skladu s klasičnom fizikom sva usijana tijela trebala bi isijavati istu boju bez obzira na temperaturu. 1900. godine njemački fizičar Max Planck uvidio je kako je te promjene boje i energije moguće objasniti ako bi se pretpostavilo da energija ne isijava neprekidnim, ujednačenim tokom, kao što se do tada vjerovalo, već u pojedinačnim količinama ili kvantovima (od latinske riječi quantum koja znači "količina"). Zaključio je da se svaka razmjena energije, bez obzira na to je li posrijedi elektron atoma koji mijenja svoju putanju ili zagrijavanje vaše kože pod utjecajem Sunčeve svjetlosti, sastoji od cijelih kvantova. Razmjena energije mogla bi obuhvaćati 1, 2, 5 ili 117 kvantova, ali ne

69

i pola ili 3,6 kvanta. Kada je Planck taj zaključak primijenio na svjetlost koja isijava iz usijanoga predmeta, postigao je upravo one promjene boja koje su opažene. Pet godina poslije, iste godine kada je objavio svoju osobitu teoriju relativnosti, Einstein je došao do sličnoga zaključka. Proučavao je novootkriveni fotoelektričan efekt pri kojemu obasjavanje metala svjetlošću dovodi do oslobađanja elektrona. Jedini način da objasni brzinu pojavljivanja elektrona bila je pretpostavka da se svjetlost prenosi kao struja čestica ili fotona. Svaki foton svjetlosti bio je ekvivalent jednom Planckovom kvantu ili paketiću energije.

Svjetlost kao rad Kvant je možda najmanja količina energije koja može biti prenesena, ali količina energije u jednom kvantu može znatno varirati. Primjerice, foton gama-zračenja obuhvaća milijarde puta više energije od infracrvenog fotona. Zbog toga gama-zrake, rengenske zrake i, u određenoj mjeri, čak ultraljubičaste zrake mogu biti tako opasne. Kada ti fotoni dođu u dodir s vašim tijelom, oslobođena energija može raspršiti molekule stanice. S druge strane, kada tijelo apsorbira infracrveni foton, oslobođena je energija daleko slabija; ona tek zatrese molekule i malo vas zagrije. Iako se količina energije u fotonu može znatno razlikovati, jedna značajka kvanta ostaje nepromjenjiva. Svaki pojedini kvant posjeduje određenu količinu rada. Matematičari rad definiraju kao umnožak sile ti-

70

jela i prevaljene udaljenosti ili umnožak energije tijela i vremenskog trajanja puta - posrijedi su istoznačnice. Primjerice, količina rada lopte bačene preko nogometnog igrališta bila bi veća od količine rada iste lopte bačene preko pola igrališta. Udvostručite li masu lopte, udvostručili ste rad. Ili, zamislite da trčite i pritom jednolično trošite energiju. Budete li trčali dvostruko duže, rad će biti dvostruko veći - što intuitivno ima smisla. Količina rada u kvantu iznimno je mala, otprilike 0,00000000000000000000000000662618 erg/s (ili matematičkom stenografijom, 6,62618 x 10 -27 erg/s) ali je uvijek jednaka3. To se naziva Planckovom konstantom (prema znanstveniku koji ju je otkrio). Planckova konstanta druga je univerzalna konstanta koju je iznjedrila suvremena fizika, a kao i prva (brzina svjetlosti) i to je konstanta svjetlosti. Svjetlost uvijek dolazi u potpuno jednakim jedinicama rada.

Sva je tvar tek nakupina postojane svjetlosti. Sri Aurobindo

Kao i teorija relativnosti, kvantna teorija također podrazumijeva da svjetlost nadilazi prostor i vrijeme.

3

Erg je jedinica energije. Za podizanje pola kilograma tereta na visinu od trideset centimetara potrebno je otprilike 13,5 milijuna erga; stoga je posrijedi iznimno mala jedinica energije. Ako vam je za podizanje pola kilograma tereta bila potrebna jedna sekunda, ukupan rad iznosi 13,5 milijuna erga u sekundi. To je otprilike dvije milijarde bilijun bilijuna kvanta rada - što pokazuje koliko je kvant malen.

71

Smatramo da se foton emitira iz jedne točke u prostoru i da prelazi određeni put do druge točke u kojoj je apsorbiran. No, kvantna teorija govori da ne znamo Što se događa na tom putu. Ne može se čak ni reći da foton postoji između te dvije točke. Možemo samo reći da postoji točka emisije, odgovarajuća točka apsorpcije i prijenos jedinice rada između njih dvije.

Nespoznatljiva svjetlost Kant je tvrdio da noumenon - "stvar o sebi", fizička stvarnost koju poimaju osjetila i koju um tumači, ali je nikada izravno ne spoznaje - nadilazi prostor i vrijeme. Sto dvadeset godina poslije Einstein podupire Kantovu teoriju. Vrijeme i prostor nisu apsolutni. To su tek dva različita obličja dublje stvarnosti, kontinuuma prostor-vrijeme, koji nadilazi i prostor i vrijeme, ali se može očitovati i kao prostor, i kao vrijeme. No, sam kontinuum prostor-vrijeme, kao i Kantov noumenon, nikada izravno ne spoznajemo.

Uvjerenje da možemo zamisliti što se događa u području kvantnoga dokazuje da smo ga pogrešno shvatili. Werner Heisenberg

Svjetlost također posjeduje nespoznatljive značajke. Nikada ne opažamo samu svjetlost. Svjetlost koja stiže do oka spoznaje se isključivo putem energije koju oslobađa. Ta se energija pretvara u vizualnu predodž-

72

bu u umu. Iako se doima da je sastavljena od svjetlosti, opažena je svjetlost značajka koja se pojavljuje u svijesti. Istinsku prirodu svjetlosti nikada izravno ne spoznajemo. Čini se da je svjetlost izvan dosega razuma i zdravorazumskoga poimanja što također odgovara Kantovim zaključcima. Kant je rekao da razum nije intrinzična značajka noumenona, već je, kao i prostor i vrijeme, dio načina na koji um poima svijet oko sebe. U tom nas slučaju ne bi trebalo previše iznenaditi da je našim umovima toliko teško pojmiti prirodu svjetlosti. Možda je nikada nećemo moći shvatiti. Svjetlost možda predstavlja granicu spoznatljivoga.

73

6. Svjetlost svijesti

Kao jedno "ja jesam" u srcu svega stvorenoga, ti si svjetlost života.

Shvetashvatara Upanišada

P

roučavajući eksperimentalnu psihologiju, naučio sam mnogo o neurofiziologiji, pamćenju, ponašanju i percepciji. Pa ipak, usprkos svemu što sam naučio o funkcioniranju mozga, nisam se nimalo približio shvaćanju prirode same svijesti. No, činilo mi se da Istok o toj temi ima mnogo za reći kao i mnogi mistici širom svijeta. Takvi su tragatelji tisućama godina bili usredotočeni na unutarnje područje uma istražujući njegove prikrivene značajke putem osobnog iskustva. Vjerujući da bi takvi pristupi mogli ponuditi uvide koji zapadnjačkoj znanosti nisu dostupni, počeo sam proučavati prastare spise kao što su Upanišade, Tibetanska knjiga velikog oslobođenja, Oblak nespoznatljivog

i djela suvremenih pisaca kao što su Alan Watts,

74

Aldous Huxley, Carl Jung i Christopher Isherwood. Bio sam opčinjen kada sam otkrio da je svjetlost tema koja se neprestano ponavlja jednako kao i u suvremenoj fizici. Sama je svijest često određivana u kontekstu svjetlosti. Tibetanska knjiga velikog oslobođenja opisuje "samostvorenu Jasnu Svjetlost, vječno nerođenu... koja blista u čovjekovu umu". Sveti Ivan je spomenuo "svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka što dođe na ovaj svijet".

Uza svu svoju znanost, možeš li reći kakva jest i odakle potječe ta svjetlost što dolazi u dušu? Henry David Thoreau

Oni koji su proniknuli u istinu o stvarnosti, i koje nazivamo prosvijetljenima, svoja iskustva često opisuju u kontekstu svjetlosti. Sufi Abu'l-Hosian al-Nuri doživio je svjetlost "koja je blistala u Nevidljivomu... a ja sam bez prestanka gledao u nju, sve dok nisam potpuno postao ta svjetlost". Sveti Simeon, kršćanski mistik iz desetoga stoljeća, vidio je svjetlost beskonačnu i nepojmljivu... jednu jedinu svjetlost... jednostavnu, ne-složenu, bezvremenu, vječnu... izvor života. Što sam više proučavao tu unutarnju svjetlost, to sam jasnije opažao sličnosti sa svjetlošću iz područja fizike.

75

Fizikalna svjetlost nema masu i nije dio materijalnoga svijeta. Isto vrijedi i za svijest; svijest je nematerijalna. Čini se da je fizikalna svjetlost temeljna značajka univerzuma. Jednako je temeljna i svjetlost svijesti; bez nje ne bi bilo doživljaja. Počeo sam se pitati imaju li te sličnosti kakvo dublje značenje. Upućuju li na dublju povezanost svjetlosti fizičkog svijeta i svjetlosti svijesti? Dijele li fizička stvarnost i stvarnost uma isti temelj - temelj čija bit je svjetlost?

Meditacija Bilo je očito da odgovore na ta pitanja neću pronaći pukim umovanjem i mozganjem. Istočnjačka filozofija i mistični spisi jasno otkrivaju da dublje razine svijesti nije moguće spoznati čitanjem ili proučavanjem iskustava drugih, već putem vlastitog, izravnog iskustva. Stoga sam se okrenuo meditaciji i drugim duhovnim praksama. U to je vrijeme nekoliko budističkih učitelja i tibetanskih lama predavalo na Cambridgeu, a među njima i Trungpa Rinpoche, koji je nedugo prije pobjegao pred kineskom invazijom. U tom stadiju mojeg istraživanja budizam me je privlačio jer je, u usporedbi s ostalim istočnjačkim filozofijama, bio najmanje prožet religioznošću. U jednakoj je mjeri bio psihologija i filozofija kao i religija. 0 Bogu se nije raspravljalo, a okosnica je bila uklanjanje uzroka patnje. Stoga sam počeo pohađati tečaj budističke meditacije, slušati razne učitelje i čitati neke od glasovitih budističkih spisa.

76

Nekoliko mjeseci poslije moje je unutarnje istraživanje krenulo u neočekivanom smjeru. Prebirući po odjelu ezoterije mjesne knjižnice u potrazi za djelima o svijesti, naišao sam na knjigu Znanost o bitku i umijeće življenja kojoj je autor indijski učitelj Maharishi Mahesh Yogi. On je u to vrijeme stigao na novinske naslovnice nakon što su Beatlesi prekinuli sa uzimanjem droga kako bi se počeli baviti njegovom tehnikom transcendentalne meditacije1. Knjigu sam dodao ostalim izabranim djelima i donio je u svoju radnu sobu u kojoj je dva tjedna neotvorena ležala na stolu. Ne znajući koliko će se moj život promijeniti, na posljetku sam je prelistao. Za nekoliko minuta bio sam opčinjen. Maharishi je govorio upravo suprotno o gotovo svemu što sam čuo ili pročitao o meditaciji, ali mi se ipak činilo da sve to ima smisla. Većina ostalih djela o meditaciji opisivala su koliko je napora potrebno da se umiri nemiran um te dosegne stanje dubokog unutarnjeg mira i ispunjenja. Maharishi je taj proces promatrao drugačije. Prema njegovu mišljenju i najmanji napor, čak i želja za umirivanjem uma, ima suprotan učinak. Umjesto da je umiri, svaki napor zapravo potiče mentalnu aktivnost. Maharishi je tvrdio da je um nemiran zbog toga što traga za nečim, odnosno za dubljim zadovoljstvom i ispunjenjem. No, tražio je u pogrešnom smjeru, u svijetu misli i osjetilnih doživljaja. Prema Maharishi-

1

Publicitet koji su Beatlesi pridali transcendentalnoj meditaciji (TM) vjerojatno je jedan od najvažnijih elemenata njihove ostavštine. Putujući po svijetu, često se iznenadim koliko je mnogo ljudi čija je prva duhovna praksa bila transcendentalna meditacija šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća.

77

jevim uputama bilo je potrebno samo usmjeriti pozornost prema unutra i tada, primjenjujući njegovu tehniku, dopustiti umu da se tek malo smiri. Našavši se u nešto mirnijem stanju, um će tada okusiti ispunjenje za kojim je tragao. Ponavljajući taj postupak, spontano će biti privučen dubljim razinama mira i ispunjenja.

U konačnici, svaki čovjek zapravo teži duševnom miru. Dalaj-lama

Maharishijeve zamisli svidjele su se mojem znanstvenom umu. Bile su jednostavne i logične - gotovo poput matematičke derivacije. No, skeptik u meni ništa nije prihvaćao "na riječ". Da bih doznao koliko je ta tehnika djelotvorna, morao sam je iskušati. Najbliži učitelj bio je u Londonu pa sam tjedan dana iz Cambridgea svaki dan putovao na pouku. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da svladam tehniku, ali, kada mi je to pošlo za rukom, shvatio sam da je Maharishi bio u pravu. Što sam se manje trudio, to je moj um bio mirniji.

Put u Indiju Sljedećega ljeta otputovao sam na Lago di Braies, jezero smješteno visoko u talijanskim Alpama, radi meditacijskog druženja s Maharishijem. Oduševio me je na prvi pogled. Dubokih, toplih smeđih očiju, duge,

78

lepršave crne kose i brade, odjeven samo u komad bijeloga pamuka vješto omotanog oko njegova malenog tijela, s jednostavnim sandalama na nogama izgledao je kao klasičan indijski guru. Pršteći radošću, s nama početnicima neumorno je razgovarao o finijim razinama bivanja i o višim stanjima svijesti. To nije bilo knjiško znanje, već mudrost osobe koja je očito doživjela izravno iskustvo tih stanja. Tada sam shvatio da želim nastaviti učiti od njega. Čim sam završio studij, zaradio sam nešto novca vozeći kamion i otputio se u Indiju. Moje odredište bio je Rishikesh, indijski sveti grad u podnožju Himalaje, otprilike 250 kilometara sjeverno od Delhija. Ravnice sjeverne Indije ne uzdižu se postupno prema planinama kao što se uzdižu Alpe; krajolik je više nalik lancu Rocky Mountains u Coloradu. Ravnica u jednom koraku prelazi u planinu. Rishikesh se smjestio upravo na mjestu na kojemu se ravnica pretvorila u planinu, gdje se rijeka Ganges obrušava iz svojega dubokog himalajskog klanca. Na jednoj obali rijeke Rishikesh je bio živ trgovački gradić čije su ulice bile prepune štandova, bučnih automobila, rikša i mršavih krava. Na drugoj obali bio je Rishikesh - sveti gradić. Ondje je ozračje bilo potpuno drugačije. Automobila nije bilo; jedini most preko rijeke, visoko iznad klanca, namjerno je izgrađen preuzak za prolazak automobila. Na toj obali rijeke, raštrkani prašumom prekrivenim obroncima, bili su raznorazni ašrami. Neki su bili isposnički: pravokutne zidine oko jednostavnih ćelija za meditaciju. Ostali su bili ukrašeni bujnim vrtovima, vodoskocima i kipovima indijskih božanstava obojenim jarkim bo-

79

jama. Neki su bili središta za hatha jogu, a neki za meditaciju; drugi su bili posvećeni određenom duhovnom učitelju ili filozofiji. Tri kilometra nizvodno od mosta nalazio se Maharishijev ašram, a iza njega je zavojita staza nestajala u prašumi. Na litici trideset metara iznad rijeke Ganges nalazilo se šest kućica, dvorana za okupljanje, blagovaonica, tuševi i ostale prostorije koje su nudile osnovne udobnosti zapadnjačkoga načina života. Stotine ljudi raznih dobi i iz raznih zemalja okupilo se na učiteljskom tečaju. Mnogi su, poput mene, bili netom diplomirani studenti u potrazi za dubljim intelektualnim razumijevanjem Maharishijevih učenja, ali i za dubljim iskustvom meditacije. U našoj su skupini bili doktori filozofije, liječnici i dugogodišnji studenti teologije. Sljedećih mjeseci slušali smo Maharishija koji nam je tumačio svoju filozofiju. Postavljali smo mu pitanje za pitanjem, a katkad smo ga doslovce ispitivali. Željeli smo iz njega izvući sve: od finijih značajki viših stanja svijesti i suptilnih utjecaja meditacije do točnog značenja raznih ezoteričnih pojmova. U svojoj spremnosti da nam prenese svoje znanje, Maharishi je bio neumoran. Po završetku dnevnog programa nekolicina nas često bi se okupila u maloj dnevnoj sobi gdje smo do kasno u noć upijali još više njegove mudrosti.

Čista svijest Osim produbljivanja našeg razumijevanja meditacije, Maharishi je želio da i sami doživimo jasna iskustva stanja svijesti o kojima nam je govorio. To je bilo mo-

80

guće ostvariti samo nakon dužih razdoblja duboke meditacije. Isprva smo meditirali tri ili četiri sata dnevno, no s odmicanjem tečaja vrijeme meditacije se produljivalo. Nakon šest tjedana našega tromjesečnog boravka u meditaciji smo provodili najveći dio dana - i veliki dio noći.

Povratak korijenima naziva se Tišina; Tišina se naziva pokoravanjem Sudbini; ono što se pokorilo Sudbini, postalo je dijelom vječno-nepromjenjivog; spoznati vječno-nepromjenjivo znači biti prosvijetljen. Tao Te Ching

Tijekom tih dugih meditacija moje je uobičajeno mentalno brbljanje počelo jenjavati. Moja se pozornost sve manje bavila mislima o tome što se događa, koliko je sati, kako napreduje meditacija te što kasnije namjeravam reći ili učiniti. U mojem umu više nisu bljeskala nasumična sjećanja. Moji su se osjećaji staložili, a disanje se je toliko usporilo da je gotovo prestalo. Mentalna je aktivnost slabila sve dok se moj misleći um na posljetku nije potpuno smirio. Prema Maharishijevoj terminologiji transcendirao sam (doslovce "prekoračio") razmišljanje. To se stanje u indijskim učenjima naziva samadhi što znači "miran um". Određeno je kao stanje svijesti koje se bitno razlikuje od tri osnovna stanja koja uobičajeno doživljavamo: budnost, sanjanje i duboki

81

san. U stanju budnosti svjesni smo svijeta koji opažamo osjetilima. Dok sanjamo, svjesni smo svjetova koje stvara naša mašta. U dubokom snu nema svjesnosti ni o vanjskom ni o unutarnjem svijetu. U stanju samadhija postoji svjesnost, čovjek je potpuno budan, ali nema predmeta svjesnosti. Posrijedi je čista svijest, svijest prije preuzimanja raznih oblika i značajki određenog iskustva.

Joga je prestanak modificiranja čistoga uma. Patanjali U usporedbi s filmskim projektorom to četvrto stanje svijesti odgovara projektoru koji radi bez filma pa je na zaslonu samo bijela svjetlost. Jednako tako, samadhi ne obuhvaća ništa više od svjetlosti čiste svijesti. To je svojstvo svijesti bez ikakva sadržaja. Isha Upanišada, prastari indijski spis, o četvrtom stanju kaže: Ono nije vanjska svjesnost, ono nije unutarnja svjesnost niti je prekid svjesnosti. Ono nije spoznavanje, ono nije nespoznavanje niti je samo znanje. Nije ga moguće vidjeti niti shvatiti, nije ga moguće odrediti granicama. Ono je neopisivo i nezamislivo.

82

Ono je neodredivo. Upoznaje se samo putem njegova dosezanja. Slične opise moguće je pronaći u gotovo svakoj svjetskoj kulturi. Koristeći se zapanjujuće sličnim izrazima, Dionizije, kršćanski mistik iz petoga stoljeća, opisao ga je na sljedeći način: Ono nije duša, niti um... Ono nije red, veličina niti malenost... Ono nije nepomično, niti u pokretu, niti u mirovanju. .. Ne pripada kategoriji nepostojanja, niti kategoriji postojanja... Nije ga moguće odrediti nijednom potvrdnom i ni jednom niječnom tvrdnjom. Budistički učenjak D. T. Suzuki opisao ga je kao "stanje Apsolutne Praznine": Ne postoji vrijeme, ni prostor, ni postajanje, ni tvarnost. Čisto je iskustvo um koji sebe vidi odraženog u sebi... To je moguće samo ako je um sam sunyata (praznina); drugim riječima, kada u njemu nema drugih sadržaja osim njega samoga.

Bit jastva Kada je um potpuno prazan, ne nalazimo samo potpuni spokoj i mir, već i otkrivamo istinsku prirodu jastva.

83

Osjećaj vlastitoga jastva većinom izvodimo iz raznih značajki koje nas određuju kao pojedinca: iz naših tijela i njihova izgleda, naše povijesti, nacionalnosti, uloga koje igramo, posla, društvenog i financijskog statusa, onoga što posjedujemo i iz onoga što drugi misle o nama. Svoj identitet izvodimo i iz svojih misli i osjećaja, svojih vjerovanja i vrijednosti, svojih stvaralačkih i intelektualnih sposobnosti te iz svojega karaktera i osobnosti. Ti, i mnogi drugi vidovi našega života pridonose našem viđenju samoga sebe. Međutim, takav je identitet uvijek prepušten na milost i nemilost događajima, vječno ranjiv i vječno ima potrebu za zaštitom i potporom. Ako se promijeni bilo što od onoga na čemu se temelji naš identitet, ili tek postoji opasnost od promjene, naš osjećaj vlastitog jastva je ugrožen. Primjerice, ako nam netko uputi kritiku, mogli bismo se uzrujati mnogo više no što je primjereno takvoj kritici jer će naša reakcija biti više vezana za obranu ili utvrđivanje narušene predodžbe o sebi nego za samu kritiku. Osim što svoj identitet izvodimo iz doživljaja sebe u svijetu, osjećaj o sebi izvodimo i iz onoga što doživljavamo. Ako postoji doživljaj, tada pretpostavljamo da mora postojati i onaj tko doživljava: mora postojati "ja" koje doživljava doživljaj. Što god se događalo u mojem umu, osjećam da sam subjekt svega toga. Ali, što je zapravo taj osjećaj "ja-stva"? Riječ "ja" dnevno uporabim stotinu puta bez razmišljanja. Ja kažem da ja mislim ili vidim nešto, da ja imam osjećaj, da ja nešto želim, da ja znam nešto ili da sam se ja nečega sjetio. To je najpoznatiji, najbliskiji, najjasniji vid mojega jastva. Točno znam što podrazu-

84

mijevam pod riječju "ja" - sve dok to ne pokušam opisati ili odrediti. Tada se nađem u neprilici. Traženje jastva prilično je nalik sljedećoj situaciji: nalazite se u mračnoj prostoriji i ručnom svjetiljkom obasjavate prostor oko sebe kako biste pronašli izvor svjetlosti. Pronašli biste samo razne predmete na koje bi svjetlost pala. Jednako bi bilo i kada biste pokušali pronaći subjekt sveg iskustva. Nalazili biste samo razne zamisli, predodžbe i osjećaje koje bi rasvijetlila vaša pozornost. No, sve su to objekti iskustva pa stoga ne mogu biti i subjekti istoga iskustva.

Što je "ja"? ... Dubljim poniranjem otkrit ćete da pod pojmom "ja" podrazumijevate temelj na kojemu prikupljate (iskustva i sjećanja). Erwin Schrödinger

Iako jastvo možda nikada ne može biti spoznato kao objekt iskustva, moguće ga je spoznati na drugi, mnogo bliži način. Kada je um miran, slobodan od misli, osjećaja, opažanja i sjećanja s kojima se inače poistovjećujemo, preostaje bit jastva, čisti subjekt bez objekta. Tada ne nailazimo na "ja sam ovo" ili "ja sam ono", već samo "ja jesam" 2. U tom stanju spoznajete bit jastva i spoznajete da je ta bit čista svijest. Spoznajete da je to ono što uistinu jeste. Vi niste biće koje je svjesno. Vi ste svijest. I ništa

Čak i izraz "ja jesam" može navesti na pogrešan zaključak; sama riječ "ja" već obuhvaća mnogo značenja pojedinačnog jastva. Možda bi bilo točnije reći da postoji jesnost, ili čisti bitak. 2

85

više od toga.

Ja JESAM ti, onaj dio tebe koji jest i zna... onaj dio tebe koji kaže JA JESAM i koji jest JA JESAM... JA JESAM najdublji dio tebe koji prebiva u tebi i mirno čeka, promatra, ne poznajući ni vrijeme ni prostor... Ja sam te usmjeravao u svemu, ja sam nadahnuće svih tvojih misli i djela... Oduvijek sam u tebi, duboko u tvojem srcu. Neosoban život

Ta jezgra identiteta ne posjeduje ni jednu jedinstvenu značajku pojedinačnog jastva. Budući da nadilazi sve osobine i osobite značajke, vaše poimanje jastva ne razlikuje se od mojega. Svjetlost svijesti koja blista u vama, i koju vi nazivate "ja", ista je ona svjetlost koju ja nazivam "ja". U tome smo potpuno jednaki. Ja sam svjetlost. Kao i vi.

S onu stranu vremena i prostora Bitno jastvo je vječno; ono se nikada ne mijenja. Ono je čista svijest, a čista je svijest bezvremena. Naš doživljaj protjecanja vremena proizlazi iz promjene - ciklusa dana i noći, kucanja srca, tijeka misli.

86

U dubokoj meditaciji, kada se svjesnost isključi, a um je potpuno miran, ne postoji iskustvo promjene niti bilo što prema čemu bismo ustanovili protjecanje vremena. Ja znam da sam sjedio u potpunoj tišini, ali ne znam koliko sam vremena tako proveo. Možda je prošla minuta, a možda i cijeli sat. Vrijeme kakvo poznajemo potpuno nestaje. Postoji samo sada.

Vrijeme i prostor nisu ništa drugo doli psihološke boje koje stvara oko, ali je Duša svjetlost. Ralph Waldo Emerson

Bitno jastvo ne prekoračuje samo vrijeme, već i prostor. Ako ih zamolite da odrede sjedište svoje svijesti, većina ljudi osjeća da je svijest negdje u glavi. U ovom trenutku vjerojatno vam se čini da je ova knjiga udaljena od vas nekoliko desetaka centimetara. Vjerojatno ste svjesni zidova oko sebe i tla ispod sebe; vaše ruke, trup i noge vrlo su blizu točke s koje opažate sebe. Čini se da osjećaj kako je svijest smještena negdje u glavi ima smisla. Naši su mozgovi u našim glavama, a mozak je na neki način povezan sa svjesnim doživljavanjem. Bilo bi, primjerice, čudno kada bi mozak bio u glavi, a svijest u koljenima. Međutim, nije sve onako kako se čini. Prividni smještaj svijesti zapravo ne mora biti ni u kakvoj vezi sa smještajem mozga. Smještaj svijesti ovisi o smještaju osjetilnih organa.

87

Naša primarna osjetila, oči i uši, nalaze se na glavi. Stoga se središnja točka našeg opažanja, točka s koje na izgled opažamo svijet, nalazi negdje iza očiju i između ušiju, odnosno negdje u sredini glave. Činjenica da se i mozak nalazi u glavi slučajna je podudarnost o čemu svjedoči sljedeći jednostavan misaoni pokus. Zamislite da su vam oči i uši transplantirane na koljena i da svijet sada opažate s toga novog motrišta. Gdje biste osjećali svoje jastvo - u glavi ili u koljenima? Mozak je i dalje u vašoj glavi, ali glava više nije središnja točka vašeg opažanja. Svijet biste promatrali s drugačije točke gledišta i lako biste mogli zamisliti da je sjedište vaše svijesti u koljenima3.

Naše opažajno jastvo nije moguće pronaći u predodžbi svijeta jer je ono samo predodžba svijeta. Erwin Schrödinger

Ukratko, dojam da svijest prebiva na određenom mjestu u ovom svijetu zapravo je privid. Sve što doživljavamo tvorevine su u svijesti. Osjećaj jedinstvenog jastva jedna je od tvorevina uma. Prirodno je da tu predodžbu jastva postavljamo u središte opaženoga svijeta i to nam daje osjećaj da jesmo u svijetu. No, istina je upravo suprotna: sve je to u nama. Vi niste smješteni u prostoru. Prostor je u vama.

3

To baca novo svjetlo na takozvana "izvantjelesna" iskustva pri kojima svijet doživljavamo s novoga gledišta, primjerice, gledamo samoga sebe odozgo, sa stropa. Središnja točka opažanja više nije u blizini tijela. Tada pomislimo da smo napustili svoje tijelo, ali istina je da zapravo nikada nismo ni bili u njemu.

88

Univerzalna svjetlost Na ovom mjestu ponovno opažamo sličnosti svjetlosti svijesti i fizikalne svjetlosti. Kad smo fizikalnu svjetlost razmotrili u njezinu referentnom okviru, ustanovili smo da su udaljenost i vrijeme nestali. Čini se da područje svjetlosti nadilazi prostor i vrijeme. Jednako tako, dok razmatramo prirodu čiste svijesti, prostor i vrijeme nestaju. U oba slučaja postoji samo uvijek-sadašnji trenutak. Svjetlost je za fiziku apsolutna. Prostor, vrijeme, masa i energija nisu onako nepromjenjivi kako smo nekad mislili. Novi su apsoluti vezani za svjetlost: brzina svjetlosti u zrakopraznom prostoru i kvant rada fotona. Slično tome, u području uma apsolutno je svojstvo svijesti. Ona je zajednički temelj sveg iskustva - uključujući iskustvo prostora i vremena. Sama je svijest, poput svjetlosti projektora, nepromjenjiva, vječna. Svaki foton svjetlosti obuhvaća isti kvant rada. Isto vrijedi i za svijest. Svjetlost svijesti koja sja u meni ista je svjetlost koja sja u vama - i u svakom svjesnom biću.

Mudri koji uviđaju da je svijest u njima ista svijest koja prebiva u svim svjesnim bićima, postižu vječni mir. Katha Upanišada

Navedene sličnosti upućuju na mogućnost dublje povezanosti fizikalne svjetlosti i svjetlosti svijesti. Je li

89

moguće da dijele zajednički temelj - temelj koji se u fizičkom području očituje kao svjetlost, a u području uma kao svjetlost svijesti koja sja u svakom biću? U Knjizi postanka, prva Božja zapovijed bila je "Neka bude svjetlost", a iz te svjetlosti rođenje cijeli svijet. Međutim, možda bi bilo točnije reći "rađa se cijeli svijet" jer je svjetlost u pozadini svega što se događa. To vrijedi u fizičkom svijetu u kojemu svaka interakcija obuhvaća razmjenu fotona. Isto vrijedi i u području subjektivnoga gdje je svjetlost svijesti temelj svakog iskustva.

Bog je svjetlost neba i zemlje. Kuran

Ne želim reći da svjetlost jest Bog, već da bi svjetlost mogla biti prvo očitovanje temelja sveg postojanja, najsuptilnija razina svijeta, najbliže što se možemo približiti onome što je iznad svih oblika. U području svjesnog iskustva čisto je jastvo (unutarnja svjetlost u pozadini bezbrojnih oblika koji se pojavljuju u umu) ono u čemu dodirujemo božanske To objašnjava zašto su mnogi od onih koji su istraživali unutarnje dubine i otkrili svoje istinske prirode, iznijeli jednu od mističnih izjava koja izaziva najviše prijepora i zbunjenosti - tvrdnju "ja jesam Bog".

90

7.

Svijest kao Bog

Duša je, sama po sebi, najljepši, savršen odraz Boga.

Sveti Ivan od križa

I

zjava "ja jesam Bog" mnogima zvuči kao bogohuljenje. Prema konvencionalnoj religiji Bog je vrhovno božanstvo, svemogući, vječni, sveznajući stvaratelj. Kako ijedno nisko ljudsko biće može sebe proglasiti Bogom? Meister Eckhart, kršćanski svećenik i mistik iz četrnaestoga stoljeća, propovijedao je: "Bog i ja smo Jedno" te je zbog toga izveden pred papu Ivana XXII i prisiljen poreći takva učenja. Ostali su pretrpjeli goru sudbinu. Al-Hallaj, islamski mistik iz desetoga stoljeća, razapet je zbog svojih izjava kojima je isticao svoju jednakost s Bogom. Pa ipak, kada mistici kažu: "Ja jesam Bog", ili nešto slično, oni ne govore o pojedinačnoj osobi. Istražujući unutarnji svijet, oni su otkrili istinsku prirodu jastva i to je ono što poistovjećuju s Bogom. Mistici tvrde da je

91

Bog bit jastva, "ja jesam" bez ikakvih osobnih značajki. Suvremeni učenjak i mistik Thomas Merton izrazio je to vrlo jasno: Proniknem li u dubine vlastitoga postojanja i vlastite trenutne stvarnosti, neodredivoga jesam koje čini moje jastvo u njegovim najdubljim korijenima, kroz to duboko središte prelazim u beskonačno ja jesam, koje je Ime Svemogućega.

Izraz "ja jesam" jedno je od hebrejskih imena Boga, Jahve. Izvedeno iz hebrejskog YHWH, neizrecivog imena Boga, često se prevodi kao "JA JESAM KOJI JESAM".

Ja sam beskonačna dubina iz koje na izgled proizlaze svi svjetovi. Iznad svih oblika, uvijek nepromjenjiv. Takav jesam. Ashtavakra Gita

Slične se tvrdnje pojavljuju u istočnjačkim tradicijama. Veliki indijski mudrac Sri Ramana Maharishi rekao je: "Ja jesam" ime je Boga... Bog nije ništa drugo doli Jastvo.

Ibn-al-Arabi, jedan od najuglednijih sufističkih mis-

92

tika dvanaestoga stoljeća, zapisao je: Spoznaš li vlastito jastvo, spoznao si Boga. Shankara, indijski svetac iz osmoga stoljeća čiji su uvidi oživjeli hindu učenja, o vlastitom je prosvjetljenju rekao: Ja sam Brahman... u svim bićima prebivam kao duša, čista svijest, temelj svega pojavnoga... To sam u vrijeme svojega neznanja smatrao odvojenim od sebe. Sada znam da ja jesam Sve.

To baca novo svjetlo na biblijsko upozorenje: "Budite mirni i znajte da sam ja Bog". To ne znači: "Prestani brinuti i uvidi da ti se obraća svemogući Bog svega stvorenoga". Smisao tog upozorenja mnogo je dublji ako ga se shvati kao poticaj na umirenje uma i spoznaju, ne kao intelektualno shvaćanje, već kao izravan uvid da "ja jesam", vaše bitno jastvo, čista svijest u pozadini sveg iskustva jest vrhovno Biće, izvor svega. Time se Bog ne poima kao zasebno biće koje je iznad nas, u nekom drugom svijetu, i nadgleda ljudske živote te nas, u skladu s našim postupcima, ljubi ili nam sudi. Bog je u svakom od nas kao najdublji i neporecivi dio našega jastva, svijest koja sja u svakom umu.

93

Ja jesam Istina Kada sam otkrio da mnogi mudraci i mistici svoje iskustvo čiste svijesti opisuju kao osobno spoznavanje božanskoga, smisao nekoliko tradicionalnih opisa Boga postao mi je mnogo jasniji. Svojstvo svijesti je, kao što smo ustvrdili, jedina apsolutna, neupitna istina. Što god se događalo u mojem umu, što god mislio, vjerovao, osjećao ili opažao, svijest je jedino u što ne mogu posumnjati. Jednako tako, često se govori da je Bog jedina apsolutna istina. Bog je sveopći kao i svijest. To je temeljna značajka svemira, bitni vid svega postojanja. Svijest je, kao i Bog, sveprisutna. Poznata izreka kaže: "Kamo god pošao, ondje si". Što god doživjeli, kakvi god se oblici pojavili u umu, osjećaj "jesnosti" uvijek je prisutan. Oduvijek je bio prisutan; zauvijek će biti prisutan. Nikada se ne mijenja. Vječan je i neprolazan.

Kada kažem "ja jesam", time ne podrazumijevam zasebno biće s tijelom kao jezgrom. Podrazumijevam ukupnost bivanja, ocean svijesti, cjelokupan univerzum svega što jest i što spoznaje. Sri Nisargadatta Maharaj

Bog se često određuje kao stvaratelj i izvor svega stvorenoga. Jednako je i sa sviješću. Naš osobni svijetsve što vidimo, čujemo, okusimo, omirišemo i dodir-

94

nemo, svaka misao, osjećaj, mašta, slutnja, nada i strah - oblik je koji je ta svijest preuzela. Svijest je izvor i stvaratelj svega što poznajemo. Svjesnost o vlastitoj bitnoj prirodi također posjeduje značajke koje se u pravilu povezuju s božanskim. Kada se um umiri i oslobodi briga zbog prošlosti ili budućnosti, povezujemo se s čistim jastvom koje je iznad imena i oblika. U tom iskustvu čistoga Bitka nalazimo postojan, nenarušiv mir koji ne ovisi o tome što imamo ili činimo u životu. Nalazimo ispunjenje za kojim oduvijek tragamo - Božji spokoj koji nadilazi poimanje.

Taj čisti Um, izvor svega, oduvijek i zauvijek blista sjajem svojega savršenstva. Ali, ljudi ga nisu svjesni jer umom smatraju samo ono što vide, čuju, osjećaju i spoznaju. Zaslijepljeni vlastitim vidom, sluhom, osjećajem i poimanjem, oni ne opažaju nezemaljski sjaj izvora cjelokupne stvarnosti. Huang Po

Materijalistički misaoni sustav Ako se Bog poistovjeti sa sviješću u njezinoj biti, novi smisao ne dobivaju samo tradicionalni opisi Boga, već i mnoge duhovne prakse. U prethodnim smo poglavljima svoje poimanje

95

stvarnosti razmatrali u kontekstu osjetilnog opažanja: zvukova, boja i osjeta koje doživljavamo. Način sastavljanja te predodžbe o svijetu manje je ili više umrežen u mozak1. Međutim, naše tumačenje te predodžbe znatno se razlikuje. Vi i ja mogli bismo prilično različito ocijeniti postupke neke osobe. Istu vijest mogli bismo protumačiti na potpuno drugačiji način, a situaciju na radnom mjestu promatrati s posve drugačijega stajališta. Razlike u tumačenjima proizlaze iz vjerovanja, pretpostavki i očekivanja koja donosimo u tu situaciju: ono što psiholozi nazivaju misaonim sustavom. Kao što su razne znanstvene paradigme utemeljene na još dubljim vjerovanjima ili metaparadigmama, tako se i razne pretpostavke, koje određuju značenje našega iskustva, temelje na dubljem misaonom sustavu. Vjerujemo da unutarnji mir i ispunjenje proizlaze iz onoga što posjedujemo ili činimo u vanjskom svijetu. Takav nas način razmišljanja nažalost onemogućuje u dosezanju istinskog unutarnjeg mira. Mogli bismo postati toliko zaokupljeni brigom o tome hoćemo li u budućnosti biti mirni, ili toliko zaokupljeni gnjevom ili srdžbom zbog onoga što je u prošlosti narušavalo naš mir, da u sadašnjem trenutku uopće ne možemo biti mirni.

1

Postoje iznimke: neki lijekovi mogu izmijeniti kemiju mozga i tako promijeniti način obrade podataka primljenih putem osjetila što dovodi do iskrivljene predodžbe stvarnosti: boje bi se mogle promijeniti, predmeti bi se mogli doimati manje čvrstima, prostor i vrijeme mogli bi se promijeniti. Slično se može dogoditi i pri krajnjem umoru, bolesti, stresu ili zbog određenih duhovnih vježbi. Međutim, ako mozak normalno funkcionira, svi mi u pravilu stvaramo slične predodžbe stvarnosti.

96

Ne brini, budi sretan. Meher Baba

Materijalistički misaoni sustav stanje našeg uma podređuje vanjskom svijetu. Stoga je sličan materijalističkoj metaparadigmi suvremene znanosti. Svijest se u oba slučaja smatra ovisnom o materijalnom svijetu. Današnji znanstveni svjetonazor podrazumijeva da svijest proizlazi iz svijeta prostora, vremena i tvari. Takav materijalistički misaoni sustav govori da stanje našeg uma ovisi o događajima u svijetu prostora, vremena i tvari. Štoviše, kao i u slučaju metaparadigmi, misaoni sustav koji upravlja našim životom malokad se dovodi u pitanje.

Osnove duhovnosti Svijet ne moramo opažati putem takvoga misaonog sustava. Razmotrimo li život sa stajališta pretpostavke da spoznajemo samo tvorevine svoje svijesti, sve se mijenja. Uz takvu promjenu naš unutarnji mir više ne ovisi o onome što posjedujemo ili činimo u materijalnom svijetu. Stvorili smo svoje poimanje svijeta. Pridali smo mu sve značenje i svu vrijednost. I slobodni smo promotriti ga na drugi način. Da bismo bili mirni, ne moramo postići ništa. Moramo samo prestati djelovati - prestati željeti da bude

97

drugačije, prestati brinuti, prestati se uzrujavati ako se situacija ne odvija onako kako želimo ili ako se ljudi ne ponašaju onako kako mislimo da bi se trebali ponašati. Kada prestanemo sa svim onim što narušava mir u našoj dubini, otkrivamo ono što smo cijelo vrijeme tražili i što nas cijelo vrijeme strpljivo čeka.

Ljude ne uznemiruju okolnosti, već njihovo stajalište o njima. Epiktet

To su za mene osnove duhovnosti. To je univerzalno načelo, neovisno o vremenu, kulturi ili vjerskom uvjerenju. To je temeljno načelo iz kojega proizlaze mnoga duhovna učenja.

Opraštanje Razmotrimo, primjerice, pitanje opraštanja. Prema općem uvjerenju opraštanje je odrješenje od grijeha ili otpust: "Znam da si pogriješio, ali ću ovaj put prijeći preko toga". No, izvorno značenje opraštanja prilično je drugačije. Stara grčka riječ za opraštanje jest aphesis što znači "pustiti". Opraštajući drugima, napuštamo osude koje smo projicirali na njih. Oslobađamo ih svih svojih tumačenja i procjena, svih svojih misli o ispravnom i pogrešnom, prijateljskom ili neprijateljskom. Umjesto toga, uviđamo da su ljudska bića zaokupljena vlastitim prividima o sebi i svijetu koji ih

98

okružuje. Oni, jednako kao i mi, osjećaju potrebu za sigurnošću, nadzorom, priznavanjem, odobravanjem ili poticanjem. I oni se vjerojatno osjećaju ugroženima pred ljudima i situacijama koje im stoje na putu ispunjenja. Kao i mi, i oni katkad pogriješe. Pa ipak, u pozadini svih tih pogreški nalazi se svjesno biće koje samo traži unutarnji mir. Istom cilju teže čak i oni koje smatramo zlima. Razlika je u tome što oni, zbog nekog razloga - patnje koju su pretrpjeli u djetinjstvu ili uvjerenja koje su prihvatili - ispunjenje traže na neobazriv, a možda čak i okrutan način. Međutim, duboko u sebi svi su oni iskre božanske svjetlosti u ovom svijetu koja mukotrpno nastoji pronaći oslobođenje. Opraštanje nije nešto što činimo za drugu osobu koliko nešto što činimo za sebe. Kada prestanemo osuđivati druge, oslobađamo se izvora gnjeva i zamjerki.

Ništa nije bolnije od življenja s gorčinom u srcu. Hugh Prather

Negativni osjećaji u jednom su nam se trenutku možda činili opravdanima, ali nam ne donose ništa dobro štoviše, većinom više škode nama nego drugoj osobi. Sto smo slobodniji od osuđivanja, to smo iznutra mirniji. Takva promjena poimanja temelj je promjene svijesti. Kada sam prvi put čuo za viša stanja svijesti, pret-

99

postavio sam da donose svjesnost o suptilnijim dimenzijama, možda nove energije ili neki drugi vid stvarnosti koji izmiče mojem svakidašnjem poimanju. Tijekom godina sam postupno uviđao da je prosvjetljenje opažanje istoga svijeta, ali u drugačijem svjetlu. Posrijedi nije toliko opažanje drugačijih pojava, koliko opažanje istih pojava na drugačiji način.

Molitva U svakom trenutku imam mogućnost odlučiti kako ću vidjeti određenu situaciju. Mogao bih je vidjeti očima materijalističkog misaonog sustava koji brine o tome hoću li dobiti ono za što smatram da će me usrećiti. No, s druge strane, mogao bih je promotriti očima slobodnim od onoga što nalaže takav misaoni sustav. No, tu odluku nije uvijek lako donijeti. Kada zaglavim u opažanju utemeljenom na strahu, malokad sam svjestan da uopće postoji drugi način promatranja iste situacije. Uvjeren sam da je moja stvarnost jedina stvarnost. Katkad, međutim, uviđam da bih situaciju mogao promotriti na drugi način, ali ne znam kako. Sam ne mogu ostvariti tu promjenu; potrebna mi je pomoć. Ali, kome da se obratim za pomoć? Velika je vjerojatnost da su i ostali zaglavili u istom misaonom sustavu. Pomoć valja potražiti u sebi, na razini svijesti koja nadilazi materijalistički misaoni sustav - u Bogu kojega nosimo u sebi. Za pomoć se moram obratiti Bogu. Moram moliti. Kada molim na taj način, ne tražim božansko posredovanje vanjskoga Boga. Molim se božanskoj prisut-

100

nosti u sebi, svojemu istinskom jastvu. Osim toga, ne molim da svijet bude drugačiji. Molim za drugačije poimanje svijeta. Molim za božansko posredovanje tamo gdje je doista potrebno: u misaonim sustavima koji upravljaju mojim razmišljanjem.

Ni jedan problem nije moguće riješiti u istoj svijesti koja ga je stvorila. Albert Einstein

Rezultati me uvijek zadivljuju. Neizostavno doživljavam oslobađanje od strahova i osuđivanja. Na njihovu mjestu pojavljuje se osjećaj olakšanja. Onoga ili ono što me je mučilo počinjem opažati očima ljubavi i suosjećanja.

Bog je ljubav Ljubav je još jedna značajka koja se često pripisuje Bogu. Tu ljubav ne bismo smjeli poistovjetiti s onime što se u našem svijetu smatra ljubavlju i što najčešće proizlazi iz istog materijalističkog misaonog sustava koji upravlja mnogim drugim područjima našega života. Vjerujemo da bismo bili sretni kada bi drugi ljudi razmišljali ili postupali u skladu s našim željama. Kada se drugi ne ponašaju onako kako želimo, uzrujani smo, gnjevni, frustrirani ili osjećamo neku drugu emociju koja ne proizlazi iz ljubavi. Suprotno tome, kada susretnemo nekoga tko bi, po našem mišljenju,

101

mogao zadovoljiti naše dublje potrebe - odnosno nekoga tko odgovara našoj predodžbi savršene osobe srce nam se ispuni toplim osjećajima prema toj osobi. Tada kažemo da je volimo. Takva je ljubav uvjetna. Osobu volimo zbog njezina izgleda, ponašanja, intelekta, tijela, darovitosti, mirisa, načina odijevanja, navika, vjerovanja i vrijednosti. Volimo osobu koju smatramo osobitom: osobu koja ispunjava naša očekivanja, koja će zadovoljiti naše dublje potrebe i koja će upotpuniti naš život. Takva je ljubav također krhka. Ako se osoba udeblja, razvije kakvu neugodnu naviku ili nas ne voli onoliko koliko mislimo da bi trebala, naša pozitivna procjena lako može postati negativna, a ljubav nestaje jednako brzo kao što se i pojavila.

Kada izostanu i ljubav i mržnja, sve postaje jasno i neprikriveno. Seng-ts'an, treći patrijarh Zena

Ljubav o kojoj govore mistici potpuno je drugačiji oblik ljubavi. Posrijedi je bezuvjetna ljubav, ljubav koja ne ovisi o značajkama ili postupcima druge osobe. Takva se ljubav ne temelji na našim željama, potrebama, nadanjima, strahovima ili bilo kojem drugom vidu materijalističkog misaonog sustava. Bezuvjetna se ljubav rađa kada um utihne i kada se napokon oslobodimo straha, procjenjivanja i osuđivanja. Kao i mir kojemu težimo, bezuvjetna je ljubav uvijek u našem središtu. Ona nije nešto što bismo tre-

102

bali stvoriti; ona je dio naše unutarnje biti. Čista svijest, svijest neuvjetovana potrebama i pitanjima pojedinačnog jastva, jest čista ljubav. U svojoj istinskoj biti ja sam ljubav.

Zlatno pravilo Koliko god želimo osjetiti bezuvjetnu ljubav u sebi, toliko želimo i da je drugi osjete prema nama. Nitko ne želi biti kritiziran, odbačen, zanemaren ili iskorišten. Želimo osjećati da nas cijene, poštuju i vole. To se ne odnosi samo na naše bliske odnose s partnerima i članovima obitelji, već i u odnosima sa suradnicima, ljudima s kojima se družimo i čak s neznancima koje susrećemo na ulici ili u zrakoplovu. U svim odnosima želimo osjećati da nas poštuju. Ako je ljubav ono čemu svi težimo, tada je ljubav ono što bismo trebali pružati jedni drugima. No, to nije uvijek lako. Prečesto smo previše zaokupljeni nastojanjem da dobijemo ljubav ili zadržimo postojeću pa zaboravljamo da i drugi žele isto. Uskoro se zapletemo u začarani krug koji nam uskraćuje željenu ljubav. Ako smo povrijeđeni nečijom izjavom ili postupkom, bez obzira na to je li nas osoba namjerno željela povrijediti ili smo sve umislili, naša uobičajena reakcija je obrana napadom ili uzvraćanje istom mjerom. Iako to nije najmudriji niti najplemenitiji odgovor, tako smo se skloni ponašati ako vjerujemo da naša sreća ovisi o tome kako se drugi ponašaju. Ako je druga osoba zaglavila u istom misaonom sustavu, vjerojatno će odgovoriti na sličan način te zauzvrat reći ili učiniti nešto uvredljivo.

103

Tako se stvara začarani krug. Na površini se može doimati da je odnos skladan: obje se osobe doimaju dobronamjerno, nema otvorenoga neprijateljstva. No, ispod površine se odvija prikrivena igra. U pokušaju da od drugoga izmame više ljubavi, oboje se međusobno povrjeđuju umjesto da jedno drugome pruže više ljubavi. Ako ta tragična igra bez pobjednika potraje, u stanju je razoriti i najbolje odnose. Krug se vrlo lako uspostavlja, ali ga je jednako lako prekinuti. Rješenje je jednostavno: umjesto da uskraćujete ljubav, pružite je. U praksi to znači da će naše riječi i ton odražavati ljubav i brižnost, a ne želju za napadom ili povrjeđivani em.

Ako ste sposobni ponašati se tako da ne škodite drugima i ne ograničavate njihovu slobodu, ponašate se u skladu s dharmom. Sai Baba

Buddha je to nazvao "pravilnim govorom": ako nešto ne možete reći tako da se druga osoba zbog vaših riječi osjeća dobro, tada je bolje plemenito šutjeti. To ne biste trebali protumačiti kao izbjegavanje - "Ne znam kako bih rekao ono što želim reći tako da se ne uzrujaš, pa ću to jednostavno prešutjeti". Važno je izražavati misli i osjećaje, ali to moramo činiti tako da pritom ne stvaramo začarani krug. Plemenitu šutnju valja održavati onoliko dugo koliko je potrebno - sve dok ne pronađemo način da ono što želimo reći izra-

104

zimo obazrivo i s ljubavlju. Duhovna učenja to načelo često nazivaju zlatnim pravilom. "Dobitak svojega bližnjega promatraj kao vlastiti dobitak, a njegov gubitak kao vlastiti gubitak", kaže taoizam. Kuran tvrdi: "Nitko od vas nije vjernik sve dok svojem bratu ne poželi ono što želi sebi". A Krist je rekao: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!" Ključ je dobrota, želja da se ne naudi drugima. Dobrota proizlazi iz spoznaje da u svima nama blista božanska svjetlost svijesti. Štujući druge, štujemo Boga jer je svatko od nas svet.

Moja vjera je dobrota. Dalaj-lama

Za razliku od Boga kojega sam u mladosti odbacio, Bog kao svjetlost svijesti ne suprotstavlja se mojim znanstvenim sklonostima niti proturječi mojoj intuiciji i razumu. Štoviše, upućuje me na konačno stjecanje znanosti i religije.

105

8. Susret znanosti i duha

Bog je čisto ništavilo, skriveno u sadašnjem trenutku: što manje posežeš prema njemu, to će se jasnije pojavljivati.

Angelius Silesius

I

z Indije sam se vratio s novim poimanjem Boga, ali nisam namjeravao zagovarati povratak konvencionalnoj religiji. Otkrića svjetskih duhovnih tradicija o ljudskoj svijesti želio sam prevesti u izraze i tehnike primjenjive u dvadesetom stoljeću. Vrativši se na Cambridge, bavio sam se pitanjem uklapanja toga novog zanimanja u svoj akademski život. Posljednjim ispitima iz teoretske fizike i eksperimentalne psihologije stekao sam stupanj "prvog razreda" (što odgovara američkom summa cum laude). To mi je postignuće doslovce jamčilo prijam na doktorski studij. Stoga sam predložio istraživanje meditacije teme koja mi je prirasla srcu. Želio sam istražiti promjene koje je meditacija izazivala u mozgu i tijelu. No, nadležni profesor psihologije time nije bio zadivljen.

106

Rekao mi je da meditacija nije prihvatljiva tema za proučavanje. Ako sam želio proučavati granične pojave, mogao sam raditi na hipnozi, ali ne i na meditaciji. Pomalo obeshrabren zaključio sam da bih ipak mogao prihvatiti posao računalnog programiranja. Do tada sam već bio završio postdiplomski studij informatike, a IBM mi je ponudio posao u njihovim istraživačkim laboratorijima, na području računalne grafike koja je tada bila u povojima. Tko zna kako bi se moj život odvijao da sam krenuo tim putem - osobito ako se u obzir uzme presudno važna uloga računalne grafike u današnjem svijetu. Međutim, zahvaljujući nekim neočekivanim događajima, moja je karijera krenula drugim smjerom.

Laboratorij za istraživanje stresa Tjedan dana nakon što je moj prijedlog odbijen, moj je prijatelj svojem ocu rekao kako je moj profesor obezvrijedio meditaciju. Njegov je otac bio profesor odgoja na Sveučilištu Bristola, na zapadu Engleske. Nekoliko dana poslije očev je prijatelj moju priču slučajno spomenuo svojem kolegi Ivoru PleydelluPearceu, koji je na Sveučilištu vodio odsjek psihologije. Nedugo potom dobio sam poziv za razgovor s Ivorom. Ivor je u svojim istraživanjima bio usredotočen na stres pa ga je meditacija osobito zanimala kao lijek za stres. Osim toga, imao je laboratorij koji se nije koristio i koji mi je mogao ustupiti. Jesam li želio otići onamo i ondje obavljati istraživanje za doktorat? Nije

107

potrebno reći da sam tu ponudu prihvatio bez razmišljanja. Za kratko vrijeme odobrena su mi i sredstva pa sam krenuo.

Život je moguće živjeti na samo dva načina: kao da ništa nije čudo ili kao da je sve čudo. Albert Einstein

Na vratima mojega laboratorija pisalo je "Laboratorij za istraživanje stresa", što je bilo prilično smiješno jer sam istraživao upravo suprotno - opuštanje. No, laboratorij se pokazao iznimno korisnim. Bio je krcat opremom koja mi je bila potrebna za praćenje psiholoških procesa u mojim istraživanjima. Uza sve to savršenstvo, u sklopu laboratorija nalazila se i zvučno izolirana prostorija. Mirnije mjesto gotovo da i nije moguće zamisliti. Ako su vrata bila zatvorena, u njoj je vladala potpuna tišina, a kada sam ugasio svjetlo, zavladala je i potpuna tama - himalajska špilja u laboratoriju. Bilo je to savršeno okružje za ispitanike koji će meditirati uz minimalno uznemiravanje. A, na kraju dugog radnog dana i sâm sam imao savršeno mjesto za meditaciju.

Spuštanje duha na Zemlju Moja istraživanja, jednako kao i istraživanja nekoliko američkih istraživača, otkrila su kako su fiziološke promjene izazvane transcendentalnom meditacijom

108

potpuno suprotne reakciji na stres. Doslovce svi pokazatelji stresa, od rada srca i krvnog tlaka do tjelesne kemije i moždane aktivnosti, zbog meditacije su se dramatično mijenjali. Herbert Benson s medicinskog fakulteta Harvard nazvao je to "reakcijom na opuštanje" i gotovo preko noći postao ugledan. Liječnici su je počeli preporučivati svojim pacijentima, učitelji su je počeli preporučivati svojim studentima, a čak su i poslovni ljudi počeli potajno uzimati satove. Znanstvena potvrda meditacije imala je velik utjecaj i na moj život. Tijekom druge godine istraživanja ponovno sam dobio ponudu iz IBM-a, koja ovaj put nije bila vezana za računalnu grafiku. Čuli su za rezultate istraživanja i zamolili me da meditaciji podučim nekoliko njihovih direktora. I tako sam započeo svoju korporacijsku karijeru. Tijekom sljedećih dvadeset godina osmislio sam i primijenio programe za niz velikih i malih tvrtki. Moje se djelovanje s područja meditacije i kontrole stresa proširilo na područja kreativnosti, učenja i komunikacije. No, ostao sam usredotočen na neki oblik samorazvoja. Zamisli i vježbe koje su mi na mojem unutarnjem putovanju bile neprocjenjivo vrijedne, s užitkom sam oblikovao tako da budu prihvatljive ljudima čiji su prioriteti upravljanje osobljem, ostvarenje korporacijskih ciljeva, sklapanje ugovora, ali i plaćanje hipoteke te školovanje djece. U svojem se govoru nikada nisam koristio duhovnom terminologijom. Većina ljudi s kojima sam radio pobjegla bi već na prvi nagovještaj religije ili misticizma. Zaključio sam da bi duhovnu mudrost, ako je vječna i univerzalna, trebalo izražavati jezikom prim-

109

jerenim današnjem vremenu -jezikom znanosti i razuma. Da bi duhovni razvoj bio prihvatljiv, morao je biti razborit. Morao se uklapati u vladajući svjetonazor.

Znanost bez religije šepa; religija je bez znanosti slijepa. Albert Einstein

U Bristolu sam započeo i karijeru pisca. Tijekom posljednje godine koju sam ondje proveo, urednik akademskog časopisa zamolio me je da napišem članak o svijesti. Objasnio sam mu da nisam pisac, već znanstvenik. On me je uvjerio kako je njegov posao urediti moj tekst i pretvoriti ga u čitljivo štivo. Nakon što sam predao članak, iznenadio sam se kada mi je rekao da pišem vrlo razumljivim stilom. Razlog sam otkrio nekoliko godina poslije. Moje proučavanje matematike urodilo je neočekivanim plodom. Pisao sam kao matematičar; sastavljao sam logične nizove zamisli koje su um korak po korak vodile prema mojem zaključku. Prije odlaska iz Bristola započeo sam pisati svoju prvu knjigu pod naslovom Tehnika transcendentalne meditacije. Namjeravao sam se pozabaviti nekim zabludama o transcendentalnoj meditaciji te povezati duhovne vidove meditacije sa znanstvenim istraživanjima njezinih učinaka. Po objavljivanju knjige BBC me je pozvao da za njih snimim seriju emisija o meditaciji, a rezultat je bila moja druga knjiga pod naslo-

110

vom Meditacija. Dvije godine poslije s prijateljem sam načinio novi prijevod Upanišada, temeljnih spisa indijske filozofije. Širenje mojega posla u korporacijskom svijetu potaknulo me je da napišem Knjigu o mozgu i Kreativni menadžer. U sljedeće dvije knjige, Globalni mozak i Bijela rupa u vremenu, razmatrao sam važnost unutarnjeg razvoja za suvremena pitanja, a osobito za eksploziju informacija i sve brži tempo razvoja1. Nastavivši istraživati duhovna učenja o svijesti, osjećao sam sve veće zanimanje za pitanje evolucije ne samo biološke već i evolucije u širem kontekstu, od pojave prvotne tvari u ranom razdoblju univerzuma do razvoja ljudske kulture u suvremenom dobu. Uvidio sam da se usporedno s evolucijom fizičkog oblika odvijala i evolucija svijesti. Shvatio sam da budući razvoj ljudske vrste nije usmjeren dalje u svemir, već prema unutra, prema nepoznatim dubinama svijesti i, na posljetku, prema božanskome. Kao što sam spomenuo u uvodu, zanimanje za evoluciju svijesti dovelo me je do zaključka da je trenutna znanstvena metaparadigma nepotpuna i da bi svijest trebalo uključiti kao osnovni vid stvarnosti. Daljnjim razmatranjem promjene paradigme, uvidio sam da je religija, jednako kao i znanost, napredovala kroz niz promjena paradigmi. Štoviše, doimalo se da su ta dva niza promjena vodila u istom smjeru.

1

Prvo izdanje knjige Globalni mozak objavljeno je u Velikoj Britaniji pod naslovom Buđenje Zemlje, a kasnije kao dopunjeno izdanje pod naslovom Buđenje globalnog mozga. Izmijenjeno izdanje knjige Bijela rupa u vremenu nedavno je objavljeno pod naslovom Buđenje u vremenu.

111

Duhovne paradigme Prve religije vjerojatno su se pojavile u vremenu kada su ljudska bića postala svjesna da su svjesna i kada su spoznala da su i drugi ljudi svjesni. Tada ih je samo mali korak dijelio od pretpostavke da su i ostala živa bića svjesna. Gledajući u oči medvjeda ili vrane, nije bilo teško zamisliti da je "unutra" također svjesno biće. Vjerovalo se kako isto vrijedi za biljke, ali i za rijeke te planine. Sve je to imalo svoje vlastite duše ili duhove. Postojanje takvih duhova objašnjavalo je mnogo toga za što prvi ljudi nisu nalazili očigledne odgovore: zašto pada kiša, zašto se događaju erupcije vulkana, zašto ljudi obole, zašto se događaju nezgode. Ako se stijena srušila niz planinu i ozlijedila člana plemena, pretpostavili su da je duh planine gnjevan. Stoga su ga vjerojatno pokušali udobrovoljiti na neki način: možda su mu prinijeli žrtvu ili molili za oproštaj. Da smo mi odrasli u nekoj od tih tradicija, njihova bi vjerovanja za nas bila stvarnost. Ta bi vjerovanja činila paradigmu naše kulture - ne znanstvenu paradigmu, ali ipak paradigmu - svjetonazor koji bi oblikovao naše poimanje stvarnosti. Svakidašnja bismo iskustva shvaćali unutar toga konteksta. Na opažene anomalije (prinošenje žrtve planini nije uvijek sprječavalo rušenje kamenja na ljude) ne bismo obraćali pozornost ili bismo ih na neki način uklopili u vladajući svjetonazor.

112

Mnogoboštvo S razvojem kultura razvijala su se i stajališta o duhovima. Ne samo da je svaka životinja i svaka biljka imala svoj duh, već su svoje duhove imale i cijele vrste. Tako je postojao deva hrasta, medvjeđe božanstvo i bog vrana. Ostale prirodne pojave imale su vlastite vladajuće duhove: boga groma, duha vjetra, božicu zemlje. Ta bića nisu prebivala u fizičkom obliku određene biljke ili životinje, ali su često živjela na nebu, na planinskim vrhovima ili na nekom drugom udaljenom mjestu. Prelazak s duhova koji su prebivali u prirodnim oblicima do nadnaravnih bogova i božanstava označio je pojavu nove religijske paradigme: politeizma ili mnogoboštva. Kao i duhovi ranijih vjerovanja, novi su bogovi objašnjavali mnogo toga. U grčkoj mitologiji Apolon je upravljao kočijom u kojoj se nalazilo Sunce i koju su preko neba vukla četiri leteća konja. Heraklo je držao svijet u zraku. Kupidon je kod ljudi izazivao zaljubljenost. Ti su bogovi imali mnogo ljudskih značajki: mogli su biti dobronamjerni, ambiciozni, svadljivi, ljubomorni, gnjevni ili mudri. Neki su bili zli, a ostali su se borili za dobro. Osim toga, bogovi su aktivno sudjelovali u ljudskim životima, brinuli su se za potrebite te u određenoj mjeri provodili kozmički red i zakon. One koji su se ružno ponašali, bogovi su kažnjavali za života na Zemlji ili u zagrobnom životu (koji je do tada već imao vlastitu bogatu mitologiju), ali su opraštali onima koji bi se primjereno pokajali.

113

Jedan Bog Sljedeća promjena paradigme bila je svođenje mnogih bogova na jednoga svemogućeg Boga. Oko 600. godine pr. Kr. mladić po imenu Zaratustra (navodno rođen od djevice) počeo je u Perziji propovijedati da postoji samo jedan istinski Bog. I dalje su postojali razni anđeli, arkanđeli i vrag, ali je spasitelj bio samo jedan: Ahura Mazda ("Mudri Bog"). Zaratustrina su učenja iznjedrila religiju zoroastrizma (Zoroaster je grčki oblik imena Zaratustra). Iako je to danas jedna od manjih religija, otvorila je put velikim suvremenim monoteističkim tradicijama judaizma, kršćanstva i islama.

Misli dobro, čini dobro, govori istinu. Zaratustra

U monoteističkim religijama Bog je bio jedinstveno, savršeno, osobno biće - vrhovna inteligencija, svemoćan i sveznajući. On (Bog je većinom određivan muškim oblikom) nije samo stvorio svijet prirode, već je i nastavio bdjeti nad njime te skrbiti za ljude. Ljubav prema Bogu imala je sve veću važnost. Oni koji su ljubili Boga, zauzvrat su mogli očekivati Božju ljubav. Jednako je bila važna i ljubav prema bližnjima - iako je mnogima bilo teško voljeti one koji su štovali nekog drugog Boga.

114

Bez Boga Usporedno s prijelazom iz politeizma u monoteizam pojavio se i ateizam ili bezboštvo. Pojam religije bez boga mogao bi se činiti proturječnim, no iz njega je proizašlo nekoliko važnijih tradicija. U 6. st. pr. Kr. mladi indijski princ po imenu Mahavira razočarao se svojom tradicionalnom vedskom religijom koja je nalagala žrtvovanje nevinih životinja, izvođenje besmislenih obreda i vjerovanje u izmišljene bogove. Odrekavši se raskošnog života u svojoj palači, trinaest je godina kao siromah lutao u potrazi za boljim putem. A tada je jednoga dana u dubokoj meditaciji doživio jedinstvo s cijelim svijetom i oslobođenje od svjetovnih patnji. Potom se proglasio Jinom, "Pobjednikom" - pobjednikom nad umom - i svoje sljedbenike, džainiste, počeo poticati da putem ispravnoga življenja, nenasilja i miroljubivosti dosegnu slično oslobođenje. Nedugo potom Siddhartha Gautama, drugi indijski princ, također je napustio raskoš svoje palače i krenuo potražiti način za okončanje patnje. Šest godina poslije i on je u dubokoj meditaciji dosegnuo oslobođenje te su ga prozvali Buddha - "Probuđeni". Buddha je shvatio da je patnja stvorena u čovjekovu umu i nepotrebna pa je druge počeo poučavati kako da se probude i dosegnu istinsku slobodu. U istom su se razdoblju u Kini pojavile dvije ateističke religije. Kao i Jina te Buddha, Lao Tzu i Konfucije poučavali su da je i bez vjerovanja u božanstvo moguće otkriti istinu i dosegnuti unutarnji mir. Oni su također zagovarali jednostavan život, krijepost, čes-

115

titost i, iznad svega, dobrotu.

"Jesi li ti Bog?" upitali su Buddhu. "Nisam", odgovorio je. "Jesi li anđeo?" "Nisam." "Svetac?" "Ne." "Što si, dakle?" Buddha je odgovorio: "Ja sam budan". Huston Smith

Četvrtoj vjerskoj paradigmi nedostajale su neke dobrobiti koje je nudilo dobronamjerno božanstvo. Više nije bilo nadnaravnog bića koje će se uplesti u ljudske živote; čovjekova je sudbina sada bila u njegovim rukama. No, ostalo je većinom zadržano. Ljubav, dobrota i krijeposno življenje bili su važni; oslobođenje od svjetovnih patnji i dalje je bilo moguće. Na neki je način i dalje postojao vrag, no taj je vrag sada bio u čovjeku. Cilj je bilo oslobođenje uma od samonametnutih ograničenja - od žudnji, vezanosti, obmana i lažnih predodžbi o samome sebi.

Sve je Bog Uz razne politeističke, monoteističke i ateističke religije učestalo se pojavljivao i panteizam, odnosno, zamisao "Bog je sve". Panteističke su se zamisli s vremena na vrijeme po-

116

javljivale u većini kultura. Sufi Ibn-al-Arabi je zapisao: Bog je bit svega... Postojanje svega stvorenoga jest Njegovo postojanje. U ovom svijetu, kao ni u drugom, ne opažamo ništa osim Boga.

Meister Eckhart je propovijedao: Bog je posvuda i posvuda je cjelokupan. Samo Bog prožima sve, bit svega... Bog je najdublji dio svega.

Bog spava u stijeni, sniva u biljci, vrpolji se u životinji i budi u čovjeku. Sufističko učenje

U zapadnjačkoj je filozofiji panteizam do izražaja došao početkom devetnaestoga stoljeća, u djelima Georga Hegela koji je tvrdio da je Bog u svemu te da je cijela povijest dio Božjega samoostvarenja. Slične zamisli nalazimo u djelima filozofa dvadesetoga stoljeća: Alfreda Northa, Pierrea Teilharda de Chardina i Sri Aurobinda. Einstein je bio panteist. On možda nije vjerovao općeprihvaćeno poimanje Boga, ali je vjerovao da se duh očituje u zakonima Univerzuma - duh daleko uzvišeniji od duha čovjeka, duh pred kojim čovjek, sa svojim skromnim moćima, mora osjetiti poniznost. Čisti panteisti vjeruju da je Bog bit svega. Panenteisti (koji ne smatraju da "Bog jest sve", već da "Bog

117

jest u svemu") vjeruju da je Bog u svemu, ali i izvan svega. Neki panteisti vjeruju u stvarnost materijalnog svijeta; ostali ga smatraju prividom. Neki vjeruju u postojanje zasebnih duša; ostali u to ne vjeruju. No, svi oni odbacuju zamisao Boga kao odvojenog, vrhovnog, nadnaravnog bića, stvaratelja svijeta i suca ljudima. Mnogi su danas panteisti iako toga nisu svjesni. Budući da nema crkvu, svete spise ni gurue, panteizam nije istaknut kao ostale religije niti je organizacija kojoj biste se službeno mogli priključiti. Mnogi od onih koji su odbacili svoje tradicionalne monoteističke religije, ali dalje vjeruju u svojevrsno dublje božanstvo, mogli bi osjetiti sklonost prema panteističkim zamislima. S panteizmom je religija zamalo opisala puni krug. Prve su se religije temeljile na vjerovanju da sve posjeduje unutarnji duh, ali su tim duhovima pridane ljudske značajke. Panteisti također vide duh u svemu, ali ne duh s ljudskim značajkama i slabostima, već božanski duh. Očito je da se panteizam ne razlikuje mnogo od panpsihizma koji sam razmatrao u trećem poglavlju. Doista, ako Boga poistovjetimo sa svojstvom svijesti, tada zamisao svijesti u svemu postaje zamisao Boga u svemu.

Stjecanje paradigmi Svjetonazori znanosti i duha nisu uvijek bili tako daleko kao danas. Prije pet stotina godina razlika među njima bila je vrlo mala. Iako ograničena, znanost je

118

bila dio utvrđenog svjetonazora kršćanske crkve. Slijedeći Kopernika, Descartesa i Newtona, zapadnjačka se znanost odvojila od učenja monoteističke religije i utemeljila vlastiti ateistički svjetonazor koji se danas prilično razlikuje od svjetonazora tradicionalne religije. No, ta se dva svjetonazora mogu ponovno sjediniti, a vjerujem da će se to s vremenom i dogoditi. Točka njihova stjecanja jest svijest. Kada znanost prepozna svijest kao temeljnu značajku stvarnosti, a religija Boga shvati kao svjetlost svijesti koja sja u svima nama, dva će se svjetonazora početi preklapati. U tom stjecanju ništa neće biti izgubljeno. Matematika će ostati ista kao i fizika, biologija i kemija. Promjena bi mogla baciti novo svjetlo na neke paradokse teorije relativnosti i kvantne teorije, no teorije se, same po sebi, neće promijeniti. Takvo je obuhvaćanje zajednički obrazac svih promjena paradigme: novo poimanje stvarnosti obuhvaća staro kao osobit slučaj. Einsteinova promjena paradigme ne znači ništa promatračima koji se kreću uobičajenim brzinama; što se nas tiče, i dalje vrijede Newtonovi zakoni gibanja. Slično tome, prepoznavanje svijesti kao temeljne značajke stvarnosti ne mijenja naše poimanje fizičkog svijeta, ali nam donosi dublje razumijevanje samih sebe. Duhovna strana također ostaje netaknuta. Najveći dio stoljetne mudrosti ostaje nepromijenjen; opraštanje, dobrota i ljubav jednako su važni kao i uvijek. Zadržane su i mnoge značajke koje se tradicionalno pripisuju Bogu i koje su jednako primjenjive na svojstvo svijesti. Razlika je u tome što duhovna učenja i znanstvene spoznaje dijele zajednički temelj. To je još

119

jedna zajednička značajka promjena paradigmi. Newton je zemaljsku i nebesku mehaniku podredio istim zakonima. Maxwell je elektricitet, magnetizam i svjetlost povezao u jednom nizu jednadžbi. Prijelaz na metaparadigmu svijesti potiče daljnje sjedinjavanje. Dva načina potrage za istinom zajedno "pod istim krovom". Stjecanje znanosti i duha presudno je važno ne samo za dublje shvaćanje svemira već i za budućnost naše vrste. Danas nam je, više no ikada, potreban svjetonazor koji će potvrditi duhovnu potragu jer je upravo duhovna neosjetljivost današnjice uzrok mnogih kriza.

120

9.

Veliko buđenje

Hvala Bogu da živimo u vremenu u kojem se posvuda suočavamo sa zlom, koje nas ne ostavlja na miru sve dok ne načinimo najveći korak duše kakav čovjek još nije načinio. Život je sada po mjeri duše. Zadatak je spoznavanje Boga.

Christopher Fry

Što sam više proučavao prirodu svijesti, to sam jasnije uviđao važnost buđenja u suvremenom svijetu - u svijetu koji, usprkos svojoj tehnološkoj usavršenosti, grabi sve dublje i dublje u teškoće. Većina današnjih teškoća - od osobnih briga do društvenih, gospodarskih i ekoloških pitanja - proizlazi iz čovjekovih postupaka i odluka. Postupci i odluke proizlaze iz čovjekova razmišljanja, njegovih osjećaja i vrijednosti koje su uvjetovane vjerovanjem da sreća proizlazi iz onoga što imamo i činimo, ali i potrebom za jačanjem vječno ranjivog osjećaja jastva. Takva su psihološka pitanja uzrok naših teškoća. Sve veća

121

kriza koju opažamo u svijetu oko sebe simptom je dublje unutarnje krize - krize svijesti. Ta se kriza sprema već prilično dugo. Njezine su sjemenke posijane prije nekoliko tisuća godina kada je čovjekova evolucija dosegnula razinu samosvijesti, a svijest je postala svjesna same sebe. Prva pojava samosvijesti vjerojatno je obuhvaćala osjećaj jedinstva s plemenom i srodnicima, ali ne i izraženo osobno jastvo. Unutarnja se svijest postupno razvijala i izoštravala sve dok u današnje vrijeme nije dosegnula točku u kojoj sebe jasno osjećamo kao jedinstveno jastvo, odvojeno od drugih i od prirodnog okružja.

Ako su muškarci i žene potekli od zvijeri, tada će vjerojatno završiti s bogovima. Ken Wilber

Međutim, svjesnost o zasebnom jastvu nije završni stupanj naše unutarnje evolucije. Kroz povijest su se s vremena na vrijeme pojavljivali pojedinci koji su otkrili da je svijest mnogo više no što većina nas pretpostavlja. Tvrdili su da to jastvo ne čini istinski identitet. Štoviše, otkrili su mu ozbiljne nedostatke. Ako je naša svjesnost o jastvu ograničena na zasebno, ovisno, vječno ranjivo jastvo, naše je razmišljanje iskrivljeno, a naši postupci pogrešni čime sami sebi nanosimo mnogo nepotrebne patnje. Da bismo se oslobodili tog ograničenja, moramo načiniti sljedeći korak na na-

122

šem unutarnjem putovanju i otkriti istinsku prirodu svijesti.

Završni ispit U prošlosti se dublja svjesnost o istinskom jastvu smatrala važnom za osobno dobro. Danas su pravila igre drugačija: dublja svjesnost o istinskom jastvu presudno je važna za opstanak vrste. Naše znanje o vanjskom svijetu raslo je velikom brzinom te donijelo besprimjernu sposobnost promjene i utjecanja na okoliš. Tehnologija koja nam je danas na raspolaganju, povećala je tu sposobnost toliko da smo sposobni stvoriti gotovo sve što zamislimo. Međutim, naše znanje o unutarnjem svijetu razvijalo se mnogo sporije. Nedostacima ograničenog poimanja jastva vjerojatno smo skloni jednako kao i ljudi koji su živjeli prije dvije tisuće godina. To je izvor naših teškoća. Napredna je tehnologija možda povećala našu sposobnost upravljanja okružjem, ali je povećala i nedostatke naše djelomično razvijene svijesti. Vođeni shvaćanjima izvedenog identiteta i vjerovanjem da unutarnje zadovoljstvo ovisi o vanjskim okolnostima, zlorabili smo svoje novostečene moći te poharali i zatrovali Zemlju. Dosegnuli smo stupanj razvoja koji je Buckminster Fuller nazvao našim "završnim evolucijskim ispitom". Pred nama su jednostavna pitanja: "Možemo li prevladati ovaj ograničeni oblik funkcioniranja svijesti? Možemo li odbaciti svoje iluzije, otkriti tko uistinu jesmo i pronaći mudrost koja nam je tako očajnički potrebna?"

123

Naša je vrsta previše pametna da bi preživjela bez mudrosti. E. F. Schumacher

S tim se pitanjima suočavamo kamo god se okrenemo. Propadanje prirodnog okoliša prisiljava nas na preispitivanje prioriteta i vrijednosti. Političke i gospodarske krize otkrivaju nedostatke našeg samoživog razmišljanja. Razočaranje materijalizmom potiče nas da se upitamo što zapravo želimo. Sve brži tempo promjene zahtijeva da budemo manje usredotočeni na svoje viđenje o tome kako bi trebalo biti. Mnogi društveni problemi odražavaju besmislenost današnjega svjetonazora. Naši nas osobni odnosi neprestano potiču da prevladamo strah i osuđivanje te dosegnemo bezuvjetnu ljubav. Iz svih smjerova stiže nam poruka: "Probudite se!"

Duhovni preporod Potreba za duhovnim preporodom još nikada nije bila toliko jaka, ali ni mogućnosti za takav preporod još nikada nisu bile tako velike. Naš izbor duhovnoga puta više nije ograničen na tradiciju u kojoj smo rođeni. Na raspolaganju nam je cijeli spektar svjetske mudrosti. Mogli bismo učiti od dalekih kultura kao što su Tibet ili Peru, od potpuno drugačijih tradicija kao što su budizam, kršćanstvo i šamanizam, od učenja otkrivenih prije nekoliko tisuća godina te od suvremenih adepata.

124

Osim toga, kakvoću znanja moguće je sačuvati kao nikada do sada. U prošlosti su duhovna učenja prenošena od čovjeka do čovjeka, prevođena na razne jezike i usvajana u strane kulture pa je jedan dio neizbježno izgubljen ili pogrešno protumačen, a neki su dijelovi uljepšani. Tako nam je preostala blijeda inačica izvornoga nadahnuća. Danas se učenja šire mnogo točnije i lakše. Kad smo na putu, možemo gledati videozapise ili slušati zvučne zapise. Možemo gledati satelitski prijenos predavanja koje se odvija na drugom kraju zemaljske kugle - i snimiti ga kako bismo ga kasnije ponovno mogli pogledati. Možemo izravno razgovarati gotovo s bilo kim, bilo gdje na svijetu. Možemo pretraživati Internet te stjecati spoznaje i uvide bezbrojnih ljudi koje možda nikada nećemo sresti ili upoznati. Bit duhovne mudrosti po prvi je put globalno dostupna.

Najvažnija zadaća civilizacije jest neprestano produbljivanje duhovnoga razumijevanja. Arnold Toynbee

Dok su ljudi u prošlosti uglavnom učili iz vlastitog iskustva i od ljudi u svojoj neposrednoj blizini, mi možemo učiti od nebrojenih ljudi širom svijeta. Tako jedni u drugima potičemo buđenje.

125

Kolektivno buđenje Kada sam šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća počeo proučavati svijest, o toj temi bilo je tek nekoliko knjiga. Iako se u Cambridgeu nalazila jedna od najvećih knjižara u Velikoj Britaniji, knjige o "ezoteričnim istraživanjima" zauzimale su samo jednu malu policu u kutu odjela teologije. Tri desetljeća poslije situacija je sasvim drugačija. Na zapadu gotovo da i ne postoji grad koji nema knjižaru posvećenu isključivo djelima o osobnom razvoju i ljudskoj svijesti1. Tisuće knjiga s toga područja objavljene tijekom proteklih trideset godina odražavaju mnoštvo uvida i otkrića na koja ljudi nailaze u svojim osobnim istraživanjima. Čitanje takvih knjiga neke usmjerava ili nadahnjuje u njihovu vlastitom buđenju, a oni svoja otkrića prenose drugima - možda putem pisanja vlastitih knjiga, govora i zvučnih zapisa, web-stranica ili jednostavno putem razgovora s prijateljima i članovima obitelji. Što više duhovno sazrijevamo kao pojedinci, to možemo više ponuditi drugima; što drugi više sazrijevaju, to više pridonose kolektivnom buđenju. Posljedica razmjene saznanja nije samo veća dostupnost spoznaja i vodstvo pri unutarnjem razvoju, već i jasnije shvaćanje temeljne mudrosti. Kada naiđem na učenje koje odjekuje u mojoj nutrini, razjašnjava moje shvaćanje uma ili dodaje korisne značajke

1

Time ne želim reći da su sve te knjige istinski odrazi bezvremene duhovne mudrosti. Ako je na ijednom području preporučljiv oprezan skepticizam, tada je to takozvano "new age" područje. Kao i kod svakog pionirskog nastojanja, u potrazi za istinom često se slijede pogrešni putevi i stranputice. Potrebno je pomno razlučiti žito od kukolja.

126

mojoj duhovnoj praksi, s lakoćom ga uklapam u vlastito razmišljanje. To se očituje u zamislima i uvidima koje potom otkrivam drugima i koji će možda odjekivati u njihovu umu te razjasniti njihovo shvaćanje. Tako međusobno usavršavamo poimanje temeljne duhovne mudrosti i jedni druge približavamo zajedničkom razumijevanju unutarnjih svjetova.

Što više duša zajedno vibrira, to je njihova ljubav snažnija, a svaka duša poput zrcala odražava drugu dušu. Dante

Dok razmjenjujemo svoje spoznaje, njihovi različiti oblici postaju sve sličniji. Nakon što sam nedavno održao govor, jedan me je slušatelj upitao je li bilo što od onoga što sam rekao drugačije od onoga što govore ostali. Odgovorio sam: "Nadam se da nije". Govorim li nešto očito drugačije, vjerojatno sam na pogrešnom putu. Danas je lako podleći pretpostavci da je najbolje ono što je novo. Oduševljavaju nas najnovija otkrića fizike, biologije i astronomije, a medicinska otkrića i nove informatičke tehnologije prihvaćamo bez razmišljanja. No, kada je posrijedi duhovna tehnologija, najbolje je ono što je eonima iskušavano i potvrđivano. Naše su se vanjske okolnosti znatno promijenile tijekom čovjekove povijesti i vjerojatno razmišljamo potpuno drugačije no što su ljudi nekad razmišljali, ali

127

se način funkcioniranja uma nije promijenio. Zaglavljenost u vlastitom poimanju stvarnosti, poistovjećivanje s ograničenim vidovima osobnosti, uvjetovanost naših postupaka vezanostima i strahovima, samonametnuta patnja - ništa se od toga nije promijenilo. Nisu se promijenile ni osnovne metode koje nas mogu osloboditi tih ograničenja. U tom području nisu potrebne nove spoznaje, već prilagođavanje bezvremene mudrosti suvremenom kontekstu.

Most Buddha je svoje uvide izražavao jezikom primjerenim pradavnoj Indiji, Isus se koristio izrazima primjerenim judaizmu od prije dva tisućljeća, a Muhamed se izražavao primjereno svojem vremenu i kulturi. Danas otkrivamo istu temeljnu mudrost i izražavamo je jezikom dvadeset i prvog stoljeća. Živimo u vremenu u kojemu vladaju znanost i razum. Da bi nove zamisli bile prihvaćene, moraju zadovoljiti naš razum i biti podvrgnute iskušavanju. Nije dovoljno da ih intuitivno prihvatimo; nove zamisli moraju biti smislene u okvirima suvremenog svjetonazora. Nekoliko stotina godina vladajući se svjetonazor temeljio na pretpostavci da je svijet prostora, vremena i tvari stvaran svijet. To materijalističko poimanje uspješno je objasnilo većinu zemaljskih pojava i razotkrilo mnoge tajne - toliko dobro da se često doima da je isključilo postojanje Boga. Astronomi su se zagledali duboko u prostor, do rubova univerzuma. Kozmolozi su se osvrnuli duboko u

128

vrijeme, do postanka svijeta. Fizičari su razmotrili duboku strukturu tvari, do osnovnih sastavnih dijelova svemira. Nitko od njih nije pronašao dokaze o postojanju Boga niti bilo kakvu potrebu za Bogom. Čini se da univerzum i bez božanske pomoći funkcionira savršeno dobro. Prije trideset godina sam prihvatio takvu logiku. Danas znam da je shvaćanje Boga koje smo znanost i ja odbacili bilo naivno i zastarjelo. Proučimo li zapise velikih svetaca i mudraca, nećemo pronaći mnogo tvrdnji o tome da Bog prebiva u području prostora, vremena i tvari. Govoreći o Bogu - Duhu Svetom, Božanskoj Svjetlosti, Voljenome, Jahvi, Elohimu, Brahmanu, Buddha prirodi, Bitku u biti svega - svi oni većinom govore o vlastitom dubokom iskustvu. Želimo li spoznati Boga, moramo se zagledati u vlastitu nutrinu, u duboki um - područje koje zapadnjačka znanost još nije istražila. Kada u prirodu uma proniknemo duboko kao što smo proniknuli u prirodu prostora, vremena i tvari, vjerujem da ćemo otkriti kako je svijest dugo čekani most između znanosti i duha. To će vjerojatno biti najveća vrijednost nove metaparadigme. Kada proširimo svoj svjetonazor toliko da obuhvati svijest kao temelj svemira, novo poimanje stvarnosti neće objasniti samo anomaliju svijesti; ponovno će potvrditi stoljetnu duhovnu mudrost u suvremenom kontekstu i nadahnuti nas da se ponovno posvetimo samospoznavanju.

129

Slušaj, prijatelju! Moj voljeni učitelj živi u meni. Kabir

Ako taj novi svjetonazor postane osobno iskustvo - ne samo novo shvaćanje stvarnosti već i promjena u načinu poimanja stvarnosti - naš će se svijet promijeniti na načine koje ne možemo ni zamisliti. Kopernik prije pet stotina godina nije mogao predvidjeti dosege utjecaja svojega novog tumačenja univerzuma. Jednako tako, danas gotovo i ne možemo predvidjeti kakav bi svijet mogao biti nakon što mnogi naraštaji odrastu u spoznaji da je svijest temelj te da je svaki pojedinac svet. Jedno je izvjesno: taj će svijet biti mnogo bolji i mudriji, svijet u kojemu će suosjećajnost svetoga Franje, spoznaje Ramane Maharishija i mudrost Dalaj-lame biti uobičajene značajke. Slobodni od većine iluzija, straha i osuđivanja, jedni drugima više nećemo nanositi nepotrebnu bol i patnju. Unutarnje zadovoljstvo i sreća postat će istinskom mjerom društvenog napretka.

Doći će dan kada ćemo, zauzdavši vjetrove, plimu i oseku te gravitaciju, prema Bogu usmjeriti energije Ljubavi. Toga će dana, po drugi put u povijesti svijeta, čovjek otkriti vatru. Teilhard de Chardin

130

Prema današnjim mjerilima, to bi moglo zvučati kao raj na Zemlji, no nije li to ono što su duhovna učenja oduvijek pretkazivala? Kada razotkrijemo svoje zablude, oslobodimo se vezanosti, prekoračimo ograničeno poimanje samoga sebe i otkrijemo istinsku prirodu svojega bića, tama će ustupiti mjesto svjetlosti. Pronaći ćemo spasenje kojemu smo težili, a naša će srca pronaći mir.

131

Bilješka o piscu

P

eter Russell specijalizirao je fiziku i eksperimentalnu psihologiju na Sveučilištu Cambridge u Engleskoj, a za njim je i postdiplomski studij informatike. U Indiji je proučavao meditaciju i istočnjačku filozofiju, a po povratku je na Sveučilištu Bristola proveo istraživanje neurofiziologije meditacije. Kao pisac i predavač, bavio se pitanjima potencijala ljudske svijesti - povezujući istočnjačku mudrost sa zapadnjačkom znanošću - te čitateljima i slušateljima širom svijeta otkrio svoje spoznaje i uvide o prirodi svijesti, globalnoj promjeni i čovjekovoj evoluciji. Peter Russell među prvima je primijenio programe osobnog razvoja na poslovnom području. Tijekom proteklih dvadeset godina radio je kao savjetnik za IBM, Apple, American Express, Barclays Bank, Swedish Telecom, Nike, Shell, British Petroleum i ostale velike korporacije. Među njegovim knjigama su Tehnika transcendentalne meditacije, Knjiga o mozgu, Upanišade, Buđenje globalnog mozga i Buđenje u vremenu. Snimio je i nagrađene videozapise Globalni mozak i Bijela rupa u vremenu. Dodatne informacije o radu Petera Russella pronaći ćete na njegovoj web-stranici: www.peterussell.com .

132