Petar Vučić - Židovstvo i Hrvatstvo (2001)

Petar Vučić

ŽIDOVSTVO I HRVATSTVO Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa

CROATIAPROJEKT, ZAGREB 2001

2

RIJEČ NAKLADNIKA U našoj društvenoj, a posebno dnevnoj novinskoj, kritici uvriježila se praksa da se nakladnike identificira s autorima čija djela objavljuju, pa ih se u skladu stim razvrstava “lijevo” ili “desno”, na “podobne” ili “nepodobne” i sl., a u ne malom broju slučajeva priziva se vlast da ih, ako objave “nepodobnu” knjigu, i oštro kazni. Ukoliko se ne naiđe na odaziv, a vlasti su obično pametnije od takvih “kritičara”, onda se oformi neko udruženje nakladnika ili sl. koje, zbog “obrane ugleda Hrvatske u svijetu”, onemogući (zabrani) nepodobnom nakladniku da s ostalim nakladnicima sudjeluje npr. na sajmovima knjiga, kakav je recimo Međunarodni sajam knjiga u Frankfurtu. Na nakladnike se, dakle, gleda kao na dio propagandne mašine neke društvene skupine, ili u krajnjem, države. Kad bi to stvarno bilo tako, onda bi nakladnici, kao sluge politike, bili u zavjetrini, na platnom spisku političkih i sličnih partija ili državnih institucija. Neću reći da nema i takvih, ali su oni očito ili zalutali u nakladništvo, ili žive u vremenu koje je davno prošlo. U svakom slučaju nema ih na tržištu knjige, već su njihove knjige unaprijed plaćene od onih za koje rade. Obavljati pošteno nakladnički posao znači, s jedne strane, poticati i objavljivati sva ona nova djela koja proširuju ljudsku spoznaju na bilo kojem području, bez obzira jesu li ona u skladu s vladajućim društvenim vrijednostima i je li njihovo objavljivanje kažnjivo ili nije, poželjno ili nije. S druge strane, javnosti treba omogućiti da se upozna i s već objavljenim djelima, koja joj zbog različitih razloga (zabrana i sl.) nisu bila dostupna, ako su ona izdržala kritiku vremena bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, i još uvijek pobuđuju interes javnosti. Ako je neka ideja dovela čovječanstvo na stramputicu, treba ga podsjetiti (i podsjećati) na sve opasnosti na koje bi moglo naići, ako tim putem ponovno krene. Posebno generacije koje su imale sreću da su se rodile kasnije i nisu iskusile greške i stramputice svojih očeva. Knjiga Petra Vučića spada u one prvo spomenute knjige koje otvaraju nove obzore, upozoravaju, analiziraju, ponegdje i prorokuju, a po obuhvatu problema, daleko nadilazi naslovljeni okvir. Naravno da će se s mnogim autorovim tezama i zaključcima neki složiti, a drugi ih možda smatrati svetogrđem. U krajnjem, čitateljstvo će ipak najbolje procijeniti njene domete, bili oni vizije ili zablude. Vox populi, vox dei! dr. Franjo Letić

3

SADRŽAJ Riječ nakladnika Proslov 1. Uvod 2. Povijest Židova kao povijest njihove dijaspore 3. Bit političkog židovstva prema dr. Anti Ciligi 4. Židovski politički mentalitet 5. Mojsije, tvorac židovskog mentaliteta 6. Samoizabranost i samoizolacija Židova 7. Znanstvena utemeljenost židovske krivnje 8. Židovska odgovornost i krivnja 9. Židovi materijalisti a ne idealisti 10. Izabranost Židova 11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju 12. Židovi između nacionalizma i internacionalizma 13. Hrvati i internacionalizam 14. Weiningerova kritika židovstva 15. Respekt drugih naroda prema Židovima 16. Sukob židovskog s nežidovskim nacionalizmom 17. Krivnja za zločine počinjene na Židovima 18. Religiozno moralni rigorizam 19. Vladalačka volja Židova 20. Inferiornost antisemitizma 21. Židovi i njihova zemlja 22. Izrael - svjetski geto za Židove 23. Netrpeljivost među narodima 24. Židovi i ostali svijet 25. Židovi i kolektivizam 26. Hrvatska politika i Židovi 27. Odnosi Hrvata i Židova 28. Antisemitizam u Hrvatskoj 29. Židovski mentalitet 30. Židovska asimilacija 31. Emancipacija Židova 32. Židovi i SAD 33. Židovi kao metafora negativnoga 34. Židovska posebnost 35. Židovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba 36. Paralelizam židovstva i ostaloga svijeta 37. Židovski kolektivni simbol 38. Zašto ponovno o Židovima 39. Neke usporedbe između Hrvata i Židova 40. Biblijski geopolitički mit o Obećanoj zemlji 41. Židovi i nacionalizam 42. Židovska nedržavotvornost 43. Židovska moć u SAD

4

3 6 9 10 14 16 17 19 21 23 23 25 25 26 26 28 29 30 30 31 32 33 34 38 39 40 41 42 43 45 48 49 52 53 57 58 58 60 61 62 63 64 65 66 67

44. Država Izrael 45. Židovsko mitotvorstvo i revizionisti povijesti 46. Država Izrael kao rješenje židovskog pitanja 47. Hrvati i mit 48. Tuđman i mit 49. Snaga židovskoga mita 50. Neke mentalne razlike između Židova i Hrvata 51. Židovski mentalitet 52. Židovski mit kao negativno 53. Opći izvori odnosno uzroci antisemitizma 54. Cionizam 55. Odnos Židova i Hrvata 56. Odnos Dubrovačke Republike prema Židovima 57. Židovi i NDH 58. Židovi i mit 59. Židovski mentalitet 60. Hrvatski mentalitet 61. Židovska samomržnja 62. Zašto se Židovi drukčije ponašaju prema Hrvatima a drukčije prema Srbima? 63. Zašto ponovno o Židovima 64. Dr. Franjo Tuđman i Židovi 65. Židovi i ratovi. Židovski pacifizam 66. Židovi kao žrtveni jarac 67. Shakespearov Shylock kao europska paradigma židovstva 68. Pokušaj pomirenja: Nathan Mudri 69. Zapad i sudbina Židova 70. Judaizacija Zapada 71. Identiteti: židovski i hrvatski 72. Kraj 73. Literatura Imensko kazalo

67 68 72 73 74 74 75 77 77 78 85 88 96 99 103 106 112 122 123 128 131 136 138 141 142 145 147 148 156 158 162

5

Proslov Namjera mi je bila da, nadahnut tvrdnjom Hannah Arendt: “Nepristranost je došla na ovaj svijet kad je Homer odlučio o djelima Trojanaca pjevati kao i o onim Ahejaca i veličati Hektorovu slavu isto kao i Ahilovu”, dati pljusku onomu komu je to nemoguće: svijetu, čitavom svijetu, Židovima i nežidovima za sve što su skrivili i počinili jedni drugima, za sva zla, progone, patnje, uvrede i žrtve. Ako ih nije trebalo biti, ako je povijest mogla biti drukčija, ako to nije bio dio Božjeg spasenjskog plana, kako to smatra Pinchas. Ali, kad sam knjigu završio, osjetio sam se kao da sam udario šibom po vodi široke rijeke. Rijeka se ni sagela nije, nasmijala se mojoj prostodušnosti i preuzetošću i nastavila teći, ni sama ne znajući kamo... Pisati o odnosu Židova i nežidova, pa tako i o odnosu Židova i Hrvata, može se na dvjema argumentacijskim razinama: Na niskoj, rukovodeći se oportunizmom, kažemo sve najbolje i o jednoj i o drugoj strani te se ni jednoj ne zamjeramo. Ali, istinoljubiv čovjek ne može tako pisati. Značilo bi to prelaziti preko povijesnih činjenica da su postojali i da još postoje problemi u odnosima Židova i ostaloga svijeta, kao i između Židova i Hrvata. Može se pisati i na visokoj argumentacijskoj razini, kako smo pokušali u ovoj raspravi, podastirući i vlastite argumente i sudove sudu javnosti. Takav je pristup zaslužila i jedna i druga strana, ali samo onoliko koliko su u potrazi ne za svojom istinom o sebi, ne za svojom narcisoidnom istinom, nego za stvarnom i punom, objektivnom istinom i o sebi i o drugima. Jer, ta je istina prvi i osnovni uvjet, žele li ispraviti i što više uskladiti svoje međusobne odnose. Jasno, uvijek se mogu naći i drukčiji argumenti i na njihovu temelju donijeti drukčiji zaključci. No, to ostavljamo drugima, a o njima ćemo raspravljati kad budu objavljeni. Još me jedan motiv ponukao na pisanje ove knjige. Postoji, naime, kod Hrvata strah od pisanja o problemu odnosa Hrvata i Židova. 0 svojevrsnoj paranoičnoj situaciji prevladava mišljenje da je za to potrebna neka osobita hrabrost. Naime, većina se ljudi boji da je poslije holokausta mogućnost da ih se proglasi antisemitima, odnosno, antijudaistima, vrlo velika. 1 Njime je, naime, silno povećan prostor za nesporazume i preosjetljivosti. To je, vjerojatno, glavni razlog zašto se tako malo Hrvata “usudilo” pisati o tim odnosima - naročito poslije Tuđmanova iskustva i naročito za ljude s političkim ambicijama. Osim toga strah od pisanja o tim odnosima rezultat je i uništavajućeg pritiska kompleksa proizišlog iz optužaba Hrvata za antisemitizam. Taj čudovišni pritisak dolazi od nekih krugova iz inozemstva kao oblik specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata. Mi, pak, smatramo da je potrebna tek otvorenost, intelektualno i političko poštenje koje će prije ili poslije nedvojbeno naići na razumijevanje. Na razumijevanje koje zaslužuje svaki pošten i nepristran rad, pa tako i znanstveni. Svaka daljnja mistifikacija i ostrakizam može tim odnosima samo nauditi. Židove u Hrvatskoj otuđiti od domovine Hrvatske, a Hrvate i Hrvatsku otuđiti od demokratskog svijeta. Jedino će 1

Kad se radi o politici antižidovstva točnije bi bilo rabiti pojam antijudaizam jer se tako točno određuje subjekt, narod protiv kojega je ta politika upravljena. Pojam antisemit se odnosi na sve Semite što nije politički sadržaj toga pojma, budući da se radi o politici usmjerenoj samo protiv jednog semitskog naroda - Židova. No, budući da je i u literaturi i u političkom žargonu već uvriježeno pod antisemitizmom podrazumijevati antijudaizam i mi ga u ovom radu uglavnom rabimo u tom značenju.

6

krajnja iskrenost i objektivnost u traženju odgovora o našim odnosima, te odnose demistificirati i osloboditi tereta prošlosti, preuveličavanja nesporazuma i gubljenja perspektive. Hrvatsko-židovski odnosi bit će normalni odnosi dvaju naroda i dviju država tek kada za pisanje o njima ne bude potrebna nikakva posebna hrabrost. Nije nam bila namjera ni kronološki ni dijakronijski pobrojiti sve nesporazume i sve sporove, nesuglasice i svađe Židova i Hrvata, jer bi svako takvo ispitivanje vodilo bilanciranju kroz ispitivanje i istraživanje krivnje i odgovornosti jedne ili druge strane, s mogućim negativnim ishodom revanša i osvete. Ne samo nehumane u anticivilizacijsku, nego i politički neplodnu, pače i štetnu osvetu. Daleko smo od toga. Prije nam je bila namjera utvrditi i istražiti temelje i uzroke tih nesporazuma, sagledati ih u njihovoj uzročnoj, pa i naduzročnoj svezi. Osvijetliti i osvijestiti ih koliko je god to moguće te učiniti da razlike među nama u mentalitetu, nacionalnim ciljevima, političkom položaju i utjecaju u svijetu više nikada ne budu uzrokom međusobnih sukoba. Dapače, da te razlike povećaju sveopći kapacitet naše domovine Hrvatske, za naše zajedničko dobro. Stoga raspravu nismo ni zamislili antitetički na suprotnosti Hrvati-Židovi. Židovi se volens nolens upleću ne samo u svakodnevni život Hrvatske nego sudjeluju i u općoj političkoj sudbini Hrvatske pa je takorekuć nemoguć posvemašnji paralelizam što bi ga donosila kohabitacija, tj. prisilna koegzistencija tih dvaju naroda. Dakako, to znači da knjigu nismo zamislili ni kao monografiju, iscrpan prikaz odnosa tih dvaju naroda što bi zahtijevalo mnogo veći prostor, nego više kao usporedbu dvaju nacionalnih supstancijaliteta i dviju političkih sudbina. No, moramo i to priznati, knjiga je i mimo autorove volje donekle postajala sve više knjiga o odnosima Židova i Hrvata, a sve manje o odnosu židovstva i hrvatstva i tako, donekle, iznevjerila vlastiti naslov. Ali, nadajmo se, samo naslov i samo djelomično i ne na štetu naše namjere i ostvarenja te namjere. Osim toga, bilo je možda i opravdanih razloga da se naslov proširi pa bi glasio Svijet, Židovi i Hrvati ili Židovi, Svijet i Hrvati ili tomu slično, s obzirom na to da je istraživanje i razmatranje odnosa židovstva i hrvatstva daleko nadišlo samo istraživanje i razmatranje toga odnosa. Međutim, svijet je ovdje ipak samo u funkciji posrednika u tim odnosima i nije samostalan istraživački objekt. Iz razloga koji će čitatelju biti jasniji kad pročita knjigu, naime, odnose dvaju naroda nije se moglo promatrati izolirano, “čisto”, izdvojeno iz konteksta država i državnih zajednica u kojima su koegzistirali, pa i šireg svjetskog (globalnog) konteksta, jer je upravo taj “svijet” stvarao kontekstualne pretpostavke na kojima i unutar kojih su se međusobno odnosili. Dakle, samo iz tih, ne samo metodoloških razloga, morao je svijet biti prisutan, ali ipak bez prave samostalnosti i posve u ovisnosti o glavnoj temi tj. odnosu židovstva i hrvatstva. Iz tih je razloga, dakle, knjiga naslovljena Židovstvo i hrvatstvo. No ipak svi ti razlozi, a naročito širina i različitost tema, tražili su da se knjizi dade podnaslov koji bolje izražava sadržaj i nakanu knjige kao istraživanja. I naposljetku: Čitatelju se način izlaganja može učiniti čudnim: višekratna obrada i izlaganje jednog te istog pitanja. Nije riječ ni o slučajnosti ni o nemaru. Većinu pitanja autor je hotimice razmatrao višekratno, dodajući svaki put neki nov aspekt. Na taj je način, među ostalim, i čitatelju omogućio da vlastitom prosudbom na temelju tih aspekata donese vlastiti sud a da pri tome ne mora odbaciti autorov, ili se pak zadržati kod nekog od tih aspekata, a autorovo stajalište koristiti za vlastitu sliku. U svakom slučaju, taj način izlaganja ne znači da o bilo kojem pitanju iz rasprave postoji više istina, nego da postoji više aspekata svakog pitanja koji tvore jednu jedinstvenu istinu. Valja nam također napomenuti da su za nastanak ove knjige mnogo zaslužni i na rješenja pojedinih pitanja mnogo utjecali razgovori što sam ih vodio s književnikom koji se bavi filozofijom povijesti, gospodinom Ivanom Pandžićem. Najveći broj pitanja obrađenih u

7

ovoj knjizi raspravio sam s njim. Najljepše mu zahvaljujem na idejama, sugestijama i prijedlozima jer su utjecali na poboljšanje knjige. Zagreb, 18. lipnja 2000. Dr. Petar Vučić

8

1. Uvod Može se zaista s razlogom postaviti pitanje: zašto u jednoj hrvatskoj političkoj (politološkoj) knjizi uopće govoriti o židovstvu? Odgovor se nameće sam po sebi: potrebno je to iz nekih za Hrvatsku vrlo relevantnih, općih, europskih i svjetskih razloga te iz nekih specifično hrvatskih razloga. Između ostalih manje važnih i manje zastupljenih, dva su opća razloga najvažnija: kulturološki i politički. Prvi, kulturološki, proizlazi iz činjenice da je cijeli Zapad preko kršćanstva judaiziran, jer su zaista njegovi vjerski, duhovni korijeni nepobitno židovski. Nije li Novi zavjet tek reforma Staroga, kojega se Židovi i danas drže? No, u toj se reformi, u toj “novoj ekonomiji spasa”, ujedno nalazi i diskontinuitet između Novoga i Staroga zavjeta, ali i kontinuitet, jer Isus ostvaruje Zakon, kao i originarnost Isusa i evanđelja. Dakle, očiti su zajednički duhovni, religijski korijeni kršćana i Židova. Politički razlog proizlazi iz činjenice fizičke raspršenosti i prisutnosti Židova diljem Zapada te problema što ih je to donijelo. Oba ta razloga važna su i za nas Hrvate: prvo, pretežno smo kršćani i katolici s obitavalištem u Europi (i drugdje na Zapadu) i, drugo, Židovi žive i u Hrvatskoj. Hrvatski je narod naročito judaiziran preko pučke religioznosti te je prijemčiv na judaizam sa svim njegovim manama i vrlinama. To je kod Hrvata isključilo razvitak svakog narodnjačkog, masovnog i fundamentalnog antisemitizma. Bio je moguć jedino kod hrvatske političke i kulturne i uopće samo kod hrvatske elite, ali i to samo donekle i pod vanjskom prisilom, jer kod Hrvata nije autohton. U prilog tome govori i odnos Hrvata prema Židovima u NDH. Uostalom, kako reče Schiller, Židovi su “važan opće-svjetski narod”, pa ako je tako, ne mogu ni za Hrvate biti nevažni. Već bi sama ta činjenica bila dostatan odgovor na uvodno postavljeno pitanje. Svaki narod među kojim žive Židovi kao narod, kao kulturna i politička zajednica, pa tako i Hrvati, imaju s njima kohabitacijska i koegzistencijalna iskustva, koja su za nj politički relevantna. 2 A ta su iskustva i dobra i loša. Neka razdoblja hrvatske povijesti obilježena su u tom pogledu kao naročito loša, napose razdoblje 1941-1945. a velikim dijelom i poslije toga, pa i do danas, kao posljedica toga razdoblja i to prvenstveno revanšističkom politikom pojedinih Židova (kao što je Simon Wiesenhtal), ali i utjecajnih židovskih krugova u svijetu i pojedinaca iz Izraela (kao što je Epfrain Zuroff), pa i same države Izrael. A poučeni povijesnim pamćenjem i iskustvom, znamo da se sve što se dogodilo u prošlosti odnosa među narodima može dogoditi i u budućnosti. Eto, zato je potrebno da jedna hrvatska knjiga s tom 2

Neki autori upozoravaju na mogućnost vrlo ranih dodira između Hrvata i Židova, u doba dok su Židovi bili u babilonskom sužanjstvu i živjeli u Elamu, današnjoj iranskoj provinciji Khuzistanu, a proto Hrvati u pra-iranskoj Haruavatiji. No, najstarije povijesno svjedočanstvo potječe iz X. stoljeća, u sklopu hrvatsko-saracenskih veza dok su ovi vladali u Španjolskoj. O tome Josip Horvat piše: “Za vrijeme Abderahmana III., koji je vladao u doba kralja Tomislava, bilježi njegov učeni dvorjanin Židov Chisdai ben Šapruth, da su u Kordobu stigli poslanici kralja ‘Gebalima’ tj. Hrvata koji su kalifu donijeli darove iz Hrvatske; u pratnji s njima dođoše i dva Židova iz Hrvatske, Mar-Šaul i Mar-Josef. Ovi se izjaviše spremnima posredovati u jednoj diplomatskoj misiji, otpremiti kralju Kazarskome jedno političko pismo; oni rekoše: “Daj nam tvoj list, mi ćemo prenijeti taj list kralju ‘Gebalima’, za volju da tebi učini uslugu on će taj list dati dalje u zemlju ‘Hungarin’ odatle će biti odnesen ‘in Rus’ odanle ‘in Bulgar’ (na Volgi) a tako će prispjeti onamo, kamo ti želiš.” (Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, “Tipografija d.d.”, Zagreb, 1939., str. 83.)

9

tematikom i s takvim pretenzijama govori i o odnosu hrvatstva i židovstva. Uostalom, ako je židovstvo zlo svijeta, prema jednoj predrasudi, ne treba li ga upoznati kako bismo ga se klonili ili se protiv njega borili, a ako je židovstvo samo dobro, sol svijeta, prema drugoj, ne treba li ga upoznati kako bismo se njime okoristili? Odnos židovstva i hrvatstva nije toliko zamršeno koliko bolno pitanje, bolno zbog neugodnog političkog iskustva iz nedavne prošlosti. Odnos Hrvata i Židova bio je sve do 1941. godine sličan onome drugih europskih naroda i Židova. Dapače, i bolji, jer u Hrvatskoj nije bilo takvih progona Židova kakvih je bilo u ostalim europskim zemljama (Španjolskoj, Engleskoj, Rusiji, Poljskoj itd.). Zapravo, pitanje odnosa prema Židovima (in rebus judaicis) bilo je državno pitanje za koje su bile nadležne vlasti bilo u Budimpešti, bilo u Beču, bilo u Veneciji, Berlinu, Istanbulu ili pak Beogradu, a u Zagrebu, ali i to tek djelomično, kad su prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. poslovi bogoštovlja postali autonomni poslovi Hrvatske, a potpuno samostalno tek od 1990. godine. Pa ipak, za progone Židova u razdoblju 1941-1945. u Hrvatskoj neki zainteresirani krugovi u svijetu, prije svih oni u Beogradu, u nastojanju da se Hrvate drži pod kompleksom antisemitizma kako bi ih politički lakše kontrolirali, optužuju isključivo Hrvate. Da bi se Hrvati uspješno oduprli nametanju toga kompleksa u specijalnom psihološko-političkom ratu moraju se držati prvoga, svetog aksioma političke borbe koji glasi: Dobro upoznaj neprijatelja svoga. A Hrvati u biti nemaju nikakva razloga da budu antisemiti - antižidovi. Zašto?

2. Povijest Židova kao povijest njihove dijaspore. Kao i sve drugo, Židovi su skloni mitiziranju svoje povijesti. Werner Keller kaže: “To je povijest neobičnog naroda kojem nijedan drugi narod nije sličan. Obavijena dubokom božanskom tajnom, ona je jedna od velikih zagonetki svjetskopovijesnog zbivanja. Jer tom se narodu sam Bog očitovao.” 3 Mi se međutim, tom poviješću bavimo samo onoliko koliko je ona izvan mita, koliko je unutar stvarnog događanja svijeta, a poviješću mita, tek usputno, onoliko koliko on objašnjava tu stvarnu povijest. Ustvari, povijest Židova većinom je povijest židovske dijaspore. Još u Starom vijeku židovsku dijasporu nalazimo na tri kontinenta: u Aziji, Africi i Europi. Razasuti su među narode po svim državama, upravo onako kako je pisao Strabon: “Našli su vrata u sve države.” 4 Naseljavanje Židova po Europi vjerojatno je teklo polako i na mahove. Počelo je još i prije apostolskih vremena i to po sredozemnim zemljama, po središnjem i istočnom Sredozemlju, odakle su prodrli u unutrašnjost Europe te ih već 321. godine nalazimo u Kolnu. (Poimenično je, međutim, prvi put spomenut neki Židov u Europi 797.). Neki autori, primjerice Arthur Koestler, pretpostavljaju da neki europski Židovi potječu od već spomenutih Hazara. 5 Melita Švob pak, pišući o nastanku židovskih zajednica u istočnoj 3

Werner Keller, Povijest Židova od biblijskih vremena do stvaranja Izraela, Naprijed, Zagreb, 1992., Uvod, str. 8. 4 Ibid., str. 41. 5 Hazari su za povjesničare zagonetan narod. U većini leksikona, rječnika i enciklopedija nalazimo da su Hazari bili turanski narod koji je, u IX. ili X. st. nakratko (oko 100 godina) prihvatio židovsku vjeru a zatim nestao iz povijesti. Nama se čini da je najpouzdanije i najvjernije ono što je o njima napisao Mikola pl. Tomašić komentirajući XII. glavu Porfirogenetova De administrando imperio

10

Europi, kaže: “Na istoku su Židovi postojali od antičkih vremena (na Krimu i jugu Rusije Hazari od 8. do 10. stoljeća).” 6 No, čini se da je nežidovsko podrijetlo Hazara neprijeporno. 7 Nakon što su Rimljani 70. godine n.e. srušili Hram 8 i nakon velikog židovskog egzodusa, Židovi tijekom stoljeća postaju relevantan narodnosni čimbenik u Europi i to u svim slojevima društava, ali uglavnom u srednjim i višim, kao i u svim boljim zvanjima i zanimanjima. Gdje god su političke prilike prema njima bile iole tolerantne Židovi su prosperirali. A prosperirali su razmjerno lako iz dvaju razloga: prvo, nisu bili opterećeni društvenom tradicijom i predrasudama društava u kojima su živjeli (npr. crkvenom zabranom uzimanja kamata u kršćanskim zemljama), i drugo, bili su isključeni iz nekih zanimanja (u nekim državama nisu smjeli posjedovati zemlju, što ih je upućivalo na intelektualnija i sofisticiranija zanimanja kao što su znanost u najnovije vrijeme, filozofija, novčarstvo i dr.). Usto, pomogla im je sposobnost i solidarnost kao i, a to je vrlo značajno, samoizuzimanje iz političke sudbine naroda u kojem žive. Kohabitaciju s matičnim narodom nacionalna ili narodonosna manjina može organizirati na više načina - od hegemonističkog ili parazitskog modela do asimilacije. Židovi su neasimilatoran narod u vrlo visokom stupnju. Kao narodna zajednica, vrlo su zatvoreni. Odvojen od ostalih naroda Knjigom i Hramom, nacionalnom religijom i Savezom, Izabrani narod izgradio je specifični model suživota. Brojčano premaleni za hegemoniju oni, prema raširenoj predrasudi na Zapadu, uglavnom grade model parazitizma 9 , kako se uglavnom misli u Europi, pa i uopće na Zapadu, ili pak društvene elite, ali u svakom slučaju povlaštene i utjecajne manjine, uza sve posebnosti u pojedinim zemljama. Pišući o izrastanju moderne nacionalne države na Zapadu te o nastalom sukobu države i buržoazije oko financiranja države (a što je i uputilo državu da u Židovima nađe financijere državnih pothvata otkada Židovi svoju sudbinu uže vežu za državu), Hannah Arendt kaže da za te usluge državi Židovi od nje dobivaju velike povlastice. Židovi Zapadne Europe razmišljaju zato jedino “u kategorijama privilegija i posebnih sloboda” za se, toliko ekskluzivno, da iz tih privilegija isključuju i svoju siromašnu braću iz istočne Europe. 10 Usto, iako u biti strogi nacionalisti, Židovi su u pravilu najgorljiviji nositelji nadnacionalnih ideja jer tek ako ni drugi narodi nemaju domovine, oni postaji ravnopravni, dapače privilegirani, jer je tada njima kao homogenoj nacionalnoj skupini, s jasnim iako prikrivenim nacionalnim ciljem, domovina (August Cesarec, Zagreb 1994. str. 36-38.). Prema izvorima što ih navodi Tomašić, Hazari bi bili Ugri (za razliku od Mađara) koji su između opasnosti koja je dolazila iz kršćanskog Bizanta i islamskog kalifata, izabrali židovstvo da bi se otarasili objede da su pogani i barbari. Hazarija je bila moćno kraljevstvo s glavnim gradom na ušću Volge u more, a uništio ga je kijevski knez Svjatoslav oko 966. a Hazari zatim nestaju. Zanimljivo je, međutim, da ih Brzezinski nalazi zastupljene s 19% u suvremenom afganistanskom stanovništvu. Zbigniew Brzezinski, Velika šahovska ploča, Interland, Varaždin, 1999., str. 119, tablica. 6 Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Migracije i promjene u židovskoj populaciji, K.D. Miroslav Šalom Freiberger, Židovska općina, Zagreb, 1997., str. 242. 7 “Hazari nisu bili potomci izraelitskih plemena, već su, štoviše, bili poganskog podrijetla, u srodstvu s Turcima.” Keller, op. cit., str. 196. 8 Hram jeruzalemski sagradio je Salomon 960. godine. Razoren je 587., zatim ga je 539. Ezra obnovio, a Herod Veliki 20. pr. n. ere ponovno podigao. Godine 70. poslije Krista Hram je razoren. 9 “Ti ćeš sisati mlijeko naroda, sisat ćeš grudi kraljeva” Izaija, 60,16, Pisac Uvoda i napomena uz to mjesto kaže: “60,16: Grudi. To LXX tumači: bogatstvo”. Ovdje i dalje biblijski se stihovi navode prema: Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968., str. 756. 10 Hannah Arendt, “Židovi, nacionalna država i rađanje antisemitizma”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 24.

11

cijeli svijet, a to znači da tada jedino oni imaju pravu domovinu. A budući da drugi narodi od XVIII. i XIX. stoljeća nemaju povijesnog iskustva drukčijeg organiziranja osim u nacionalnim državama (višenacionalne države npr. Austro-Ugarska, kao kolonijalističke metropolske zemlje su hegemonističke, s jednom nacijom kao hegemonom) a Židovi ga imaju, oni postaju superiorni. Oni samo prividno hoće cijeli svijet kao zajedničku domovinu ravnopravnih naroda, bez državnih i nacionalnih granica. U biti, ta se intencija svodi na to da kao izdvojen i od Boga izabran narod i kao jedini nacionalno organiziran narod, može nametati svoje interese. Iako nacionalno organiziranje Židova datira tek od pojave cionizma, kao konfesionalna zajednica, s obzirom na stupanj unutarnje homogeniziranosti i izoliranosti od naroda s kojima su kohabitirali, percipirani su kao nacija. Iz takve predodžbe o njima, koja nije bez osnove, rađa se sumnjičavost prema njima kao narodu koji hoće uspostaviti svjetsku dominaciju. Stvaraju se razne urotničke teorije o židovsko-masonskoj opasnosti, o svjetskoj židovskoj uroti o judeo-masonskoj kliki, globalnoj judeokraciji, planetarnoj judeokraciji, svjetskoj nadvladi, globalnoj judeo-masonskoj kleptokraciji, judeo-masonskom univerzalizmu i imperijalizmu, židovskoj kriptokraciji, židovskoj globalnoj kriptokraciji... Tako je nastao i spis “Protokoli sionskih mudraca”, spis povijesno-politički vrlo politički relevantan, bez obzira na to napisali ga Židovi ili ne. Jer, da su ga Židovi zaista i napisali, bio bi tek dokaz nedostatka političkog umijeća, jer takvi se programi ostvaruju a ne pišu. Zato su Protokoli sigurno apokrifni spis. Jer teško da bi Židovi bili toliko neoprezni i svoj tobožnji ideal svjetske hegemonije iznijeli pred svjetsku javnost, pred svjetsku kritiku, a sebe izložili progonu. U biti, ovdje se radi o pitanju autorstva, ali druge vrste. Naime, ako se na autorstvo Protokola gleda samo tehnički, onda autorstvo uopće nije važno. U pitanju je, međutim, duhovno i političko autorstvo koje je stvarni pisac Protokola pretpostavio pišući ih, ne napisano nego u mentalitetu upisano, u genima sadržano autorstvo ideje o svjetskoj superiornosti i zato o potrebi židovske svjetske dominacije. No, to znači prihvatiti tezu o svjetskoj židovskoj uroti. Utoliko je autorstvo pisca-autora posve irelevantno. Jer, Židovi nisu narod političkog vladalačkog mentaliteta. Njihov je genij druge vrste: stvaralačke u teologiji, znanosti i umjetnosti i drugim područjima, ali ne i u području vladalaštva. Oni za ulogu stvaranja svjetskog carstva nemaju političke snage ni talenta, ili kako se to obično kaže u politološkoj karakterologiji, nemaju karakera za tu ulogu. Pa i same su ideje spasa i mesijanstva politički pasivne, da ne kažemo iluzionističke ili eskapističke, kako kaže Hannah Arendt. 11 Ideje su to kompenzacije, koje dolaze iz dubokih mentalnih slojeva kojima dominira ideja nemoći. Jer, narod političke inicijative, povijesno djelatan politički narod, ne čeka Mesiju, ne čeka nadnaravnu silu da ga oslobodi, da ga vrati u njegovu zemlju i da mu osnuje državu, da mu osigura svjetsko gospodstvo, nego to čini sam. Židovima je trebalo 20 stoljeća da to shvate, da se pokrenu i da sami, bez Mesije, ostvare svoju državu - Eretz (Izrael). Zato su te teorije, bez obzira na osnovanost njihovih povoda, nestvarne i iluzionističke, pa kao takve bezopasne za bilo koga osim za same Židove. To je svojevrstan politički paradoks. Jer oni upravo zbog tih neutemeljenih teorija povremeno doživljavaju masovne progone. Kako rekosmo, Židovi ne preuzimaju na se, ne sudjeluju u sudbini naroda u kojem žive (osim istaknutih pojedinaca, no to, više radi osobne afirmacije ili karijere - u najmanju ruku, bez toga nisu mogli graditi karijeru). Prema ustaljenom mišljenju, svoj prosperitet osiguravaju organizirajući se u tim za njih vječno stranim društvima na parazitskoj osnovi. 11

Za karakterizaciju tog pasivizma, Scheling navodi Jakovljevo zazivanje Boga: “Jahve, na tebe čekam da me izbaviš”. F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, prvi svezak, Uvod u filozofiju mitologije, Opus, Beograd, 1988., str. 177. Isto mjesto iz Biblije (Postanak 49, 18.), u izdanju Stvarnosti, prevedeno je kao: “U spas tvoj se, Jahve, uzdam!”

12

Dakle na parazitskoj a ne hegemonističkoj osnovi, što se često brka. No, oni razmjerno rano, već u babilonskoj dijaspori, usvajaju neka pravila kohabitacije (dakako da kohabitacija obuhvaća i koegzistenciju, ali kohabitacija ujedno sadrži i naglašava veći stupanj odijeljenosti Židova od naroda uz koji žive), kojih se drže sve do danas a među kojima je i zakon “Dina de - malchuta dina”, zakon države je zakon, što znači da priznaju zakon države u kojoj prebivaju, ali uz pridržavanje svojih vjerskih zakona. Tako organiziraju život po dvojnim zakonima i prilagođavaju se matičnom narodu, ali samo svojom vanjskom egzistencijom. Dapače, tako je i u SAD, gdje je asimilacija najdalje otišla i gdje je Židove zahvatio strah od potpunog gubljenja identiteta. 12 U suvremenom kapitalističkom svijetu i u suvremenim liberalnim demokracijama, u kojima se jamči građanska i poduzetnička jednakost svih građana bez obzira na nacionalnost, objektivno je smanjena mogućnost antisemitizma. Ta su se moderna društva svojevoljno samoograničila u mogućnosti diskriminacije Židova. Zato i nije čudno da se svagdje u svijetu bore za demokratizaciju i liberalizaciju društava. I Hrvatska, želi li biti liberalna i demokratska država i društvo, ne može istodobno biti antisemitska. Također, nije slučajno da su 1989. godine upravo Židovi bili istaknuti pokretači prve hrvatske oporbene stranke komunističkoj diktaturi, niti je slučajno da je ta prva stranka bila upravo liberalna. U toj povijesnoj točci političke sudbine Hrvatske idealno su se poklopili interesi Hrvata i hrvatskih Židova. No, sukob interesa nastaje malo poslije, čim su Hrvati počeli uspostavljati ne samo slobode nego i obveze što ih svaka moderna i demokratska, pa i liberalna, država uspostavlja upravo i zato da se demokracija ne bi pretvorila u anarhiju kao unutarnju državnu opasnost, odnosno da bi ojačala svoju represivnu snagu, vojsku, kako bi se branila od vanjske opasnosti. Tada Židovi postaju oporba po instinktu, jer svaka stega može dovesti do ograničenja njihovih ne tek građanskih nego i nacionalnih prava. I to upravo i prvenstveno njihovim neprimjerenim političkim reagiranjem i traženjem neograničenih sloboda bez obveza. U svakom narodu po naravi stvari postoji određeni postotak anarhista, ili da kažemo manje pejorativno, ekstremnih liberala, koji teško prihvaćaju bilo kakve društvene stege i obveze. Židovi se u pravilu solidariziraju s takvima i tako dolaze u sukob s većinom naroda te, što je još odlučnije, s vladajućim režimom. Naime, gotovo svaka država povremeno dolazi u krizno stanje, u kojem dolaze u pitanje njene osnovne institucije pa i sam opstanak državnog jedinstva. Tada država u samoobrani ograničava neka prava i slobode. Dio naroda to prihvaća, a u dijelu koji ne prihvaća u pravilu su i Židovi. Eto, u tome se očituje nedostatak njihova političkog talenta, s jedne strane, a nedostatak nacionalne solidarnosti s druge. Neprihvaćanje konstruktivna sudjelovanja u političkoj sudbini matičnog naroda izvor je političkog sukoba svih društava i svih nacija u kojima žive s njima. Hrvatsku specifičnost čini brojčana neznatnost Židova pa oni, bez obzira na koju su se stranu hrvatskoga naroda stavili i bez obzira na međunarodne destruktivne snage koje ih mogu pomagati, ne mogu bitno utjecati na političku sudbinu Hrvatske. Zbog toga hrvatska politika ne treba biti opterećena antisemitizmom i takve Židove eventualno može svrstati među ostale nedržavotvorne Hrvate te se prema njima politički jednako odnositi. Dakako, ne apriori, jer su Židovi, nego zato što se može očekivati da će se razmjerno značajan njihov dio svrstati na tu destruktivnu stranu. Značajan i u većem postotku nego Hrvati.

12

“Rođen sam u galutu (židovskoj dijaspori - op.a.) i prihvaćam - danas s radošću, premda nekada s bolom - dvostruki teret i dvostruko zadovoljstvo svoje samosvijesti: vanjski život Amerikanca i unutarnju tajnu Židova. Idem s tim znakom kao s povezom na čelu i on je vidljiv drugima sunositeljima tajne kao što je i meni njihov.” Daniel Bell, “Razmišljanja o židovskom identitetu”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983., str. 67.

13

No, takvo stajalište o razlozima židovskog opredjeljenja za “labavije”, za demokratskije i liberalnije odnose u društvu mnogi ne prihvaćaju. Dapače, smatraju ga nedemokratičnim, pače i totalitarističkim. Židovsko reagiranje na svako smanjivanje političkih i drugih sloboda u društvima u Europi trebalo bi zato možda objašnjavati u skladu sa stajalištem Maxa Horkheimera da su “...Židovi svojom sudbinom upućeni na pluralističku kulturu. Tamo gdje je ona bila ugrožena, u onim zemljama u Europi gdje se proširila nepravda, uvijek su oni bili među prvim žrtvama.” 13 Hegemonist hoće upravljati sudbinom hegemoniziranog naroda, parazit pak hoće samo korist od njegove (loše) sudbine. No, poznati su, i najčešći su miješani oblici: hegemonističko-parazitski i parazitsko-hegemonistički, već prema tome na kojem je od tih dvaju idioma težište. Tako su npr. Srbi u Hrvatskoj bili organizirani prema hegemonističkoparazitskom modelu. Židovi u Hrvatskoj su odveć malobrojni da bi prema bilo kojem od tih modela sami mogli nanijeti znatniju štetu. Prema nekim nacionalno osjetljivim Hrvatima, do osnivanja samostalne hrvatske države sklapali su savezništvo s Austrijom, Mađarskom, sa Srbima i hrvatskim unitaristima te ostvarivali sve društvene i političke prednosti u savezu s tim grupacijama. Sada to mogu jedino u savezu s Hrvatima nedovoljne nacionalne svijesti ili s odlučujućim protuhrvatskim političkim čimbenicima u svijetu pri čemu, dakako, opet nisu izuzeti ni Srbi.

3. Bit političkog židovstva prema dr. Anti Ciligi. Bit političkog židovstva u svijetu, napose u odnosu na hrvatstvo i hrvatsku državu iscrpno je elaborirao Hrvat Ante Ciliga u knjizi Sam kroz Europu u ratu 14 . Na uzorku političkog ponašanja Židova u logoru u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata izvanredno je lucidno proniknuo u političko biće Židova. No, njegov je prikaz židovskoga političkog bića i mentaliteta izazvao očekivanu negativnu reakciju židovske strane. Posve razumljivo, jer je slika o njima koju je dao na temelju njihova ponašanja u logoru jedna od najnegativnijih slika o Židovima u novijoj povijesti. Naime, vlasti NDH zatvarale su ljude u logoru Jasenovac uglavnom prema dva politička kriterija: 1. Politički neprijatelji hrvatske države tj. oni koji su se svojom političkom djelatnošću ili pripadnošću ideološko-političkom pokretu, kao što je bio komunizam, smatrali neprijateljima hrvatske države, koja je počivala na drukčijem svjetonazoru. 2. Prema rasnoj pripadnosti. O samom karakteru logora u Jasenovcu Ciliga se jasno izrazio: “Kao logori Staljinove Rusije i Hitlerove Njemačke, tako je i ovaj logor Pavelićeve NDH imao dvostruku funkciju: proizvođačku, pomoću prisilnog rada, i istrijebilačku tih zatočenika”; “I u Jasenovcu glavno je bilo, ne prisilni rad već istrebljenje...” 15

13

Max Horkheimer, “O njemačkim Židovima”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20., Zagreb, 1988., str. 51. 14 Ante Ciliga, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978. 15 Ante Ciliga, op.cit., str. 224-225.

14

Prema pripadnicima nekih naroda hrvatska se državna vlast odnosila neprijateljski prema oba kriterija; prema nekima samo po jednom a prema nekima prvenstveno prema jednom a podredno po drugom, a prema nekima samo prema drugom. Tako se prema Hrvatima odnosila neprijateljski jedino prema prvom kriteriju tj. jedino ako su djelovali protiv hrvatske države ili pripadali konkurentskom političkom pokretu-komunističkom, jer je on već prema političkom programu bio protiv samostalne hrvatske države. Prema Romima su se neprijateljski odnosili samo prema drugom kriteriju, jer oni, zaista, nisu ništa politički poduzimali protiv hrvatske države niti je njihova pripadnost komunističkom pokretu bila značajna. Prema Židovima se hrvatska država neprijateljski odnosila prvenstveno prema drugom kriteriju, kao nearijskom narodu, ali i prema prvom, zbog pripadnosti komunističkom pokretu i stvarnom organiziranju i radu protiv hrvatske države. 16 Prema Srbima, pak, neprijateljski se odnosila prema oba kriterija: oni su najprije bili u Hrvatskoj hegemoniparaziti, a zatim su digli ustanak protiv hrvatske države te kao ustanici počinili velike zločine protiv Hrvata. Usto, i masovno su pripadali četničkom i komunističkom pokretu. Hrvatska država bila je protiv njih i zato što su ih hegemoni Austrijanci i Turci doveli na hrvatsku zemlju, bili su privilegirani, svojatali je i velik dio Hrvatske htjeli odcijepiti i pripojiti Srbiji... Zajednički egzistencijalni nazivnik svih nesretnika u logoru, ono zajedničko i nepolitičko pa dakle ono što u sebi ne sadrži mogućnost suprotnosti interesa, jest njihova patnja i suočenje sa smrću. Ta ljudska patnja, strah i gotovo izvjesnost smrti jest nepolitička, moralna činjenica. U takvim je okolnostima normalno očekivati opću ljudsku solidarnost, posebno nadnacionalnu solidarnost jer su ih, prema njihovu mišljenju, sve progonili nacionalistička politika i režim. I, zaista, po Ciligi, svi se u logoru solidariziraju bez obzira na nacionalnu pripadnost - osim Židova. Samo su se Židovi u logoru organizirali po nacionalnoj osnovi i izborili povlašteni položaj kod logorskih vlasti 17 te u velikom dijelu planirali zlu sudbinu ostalih logoraša uz, dakako, privilegiranje pripadnika vlastita naroda. 18 Tako su se izuzeli iz zajedničke sudbine logoraša i slijedili zov vlastite sudbine, svoju posebnost između svih naroda svijeta, slijedili su svoje poslanje i svoju izabranost koju im je još Abraham objavio kao od Boga im određenu posebnu ulogu na svijetu, kao odabrana naroda koji ima posebnu, iznimnu sudbinu. U običnom, svakidašnjem tijeku života taj svoj zov, to slijeđenje posebnosti i iznimnosti jest njihova zakonspirirana, ezoterična, ideja koja se politički očituje kao ekskluzivni nacionalizam. I upravo taj njihov nacionalizam upućuje na zaključak o njihovoj djelomičnoj krivnji, odnosno na to da je mogao biti povod za vlastitu zlu kob i to ne samo u Drugome svjetskom ratu, nego tijekom cijele povijesti. U toj točci, u ekskluzivnom nacionalizmu, izjednačuju se žrtva i zločinac. To što je točka susreta ujedno točka židovskog poraza i pobjede druge strane, obična je slučajnost jer je moguć i obratan odnos. Židovi izuzimanjem iz zajedničke sudbine svjetske zajednice naroda daju tako velik doprinos vlastitoj tragediji. 16

“Rezervirajući pripadnicima srpske nacionalne manjine, kako na slobodi tako i u Jasenovcu, mjesto neprijatelja br. 1, za komuniste je ostajalo mjesto broj 2... U toj ustaškoj ljestvici neprijatelja Židovi su automatski, pravilom isključivanja, dospjeli na treće, tj. posljednje mjesto.” Ante Ciliga, op. cit, str. 231. 17 “U Jasenovcu logorsku ‘upravu’ držali su Židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru.” Ciliga, op. cit. str. 230. Osim toga, ta je uprava uglavnom stanovala u gradu, izvan logora. Za ocjenu odnosa NDH prema Židovima valja istaknuti i to da je jedina židovska općina koja je radila u pokorenoj Europi tijekom Drugoga svjetskog rata, bila upravo ona u Zagrebu. 18 “Činjenice su bile tu, neosporne. Zatočenici-Židovi čuvali su ljubomorno monopol vrhovne uprave smišljajući i pripremajući bespoštedno pojedinačna i masovna ubojstva zatočenika ne-Židova. Da utamane moguće konkurente i da se pokažu korisnim i dostojnim povjerenja ustaške vlasti.” Ciliga, op. cit., str. 275.

15

Naposljetku, Ciligino stajalište o židovskom pitanju, posebno o pitanju odnosa židovstva i hrvatstva, jest tek stajalište jednoga Hrvata, ne i hrvatsko stajalište. To je prvenstveno stajalište jednog lijevog internacionalista, a ne hrvatskoga nacionalista. Jer, on niti je dijelio sudbinu hrvatskoga nacionalista, niti je znatno utjecao na političku sudbinu Hrvatske. Naime, njegova je biografija, politička i intelektualna, biografija socijalista i komunista internacionalista. U spomenutoj knjizi kaže: “Ako k tome dodam, da je univerzalizam bio moja strast, da je traženje sinteze između nacionalnog i univerzalnog bila spontana čežnja i spontani napor cijelog moga života...” (str. 12) a u oporuci, pisanoj 14. ožujka 1991. u Zagrebu, dakle u jeku borbe Hrvata za državno osamostaljenje, uz izražavanje nade u nastanak “prave konfederacije ravnopravnih naroda Jugoslavije” kaže: “Perspektiva ujedinjene Europe i ujedinjenoga svijeta preko velike OUN otvara vrata prema balkansko podunavskoj konfederaciji kao dijelu ujedinjene Europe. Ako čovječanstvo ne pođe odlučno k ostvarenju nadnacionalnog ujedinjenja, onda kraj tradicionalne zavisti i konkurencije pojedinih naroda i država čeka grozna fatalnost atomskog rata.” U z ovakvo jasno i izričito internacionalističko stajalište i lijevu političku biografiju zaista je teško naći argumente za Ciligin antisemitizam osim ako ga se nekritički i nasilno strpa u tzv. lijevi antisemitizam. 19

4. Židovski politički mentalitet. Kao i svaki drugi narod Židovi imaju vlastit politički mentalitet, koji je u biti očitovanje njihova specifičnog političkog ponašanja tijekom povijesti. Nije to, dakle, pretpostavljeni nego povijesni empirijski mentalitet. Bit je toga mentaliteta ne tek osjećaj, nego dapače, spoznajna utemeljenost njihove tobožnje pozvanosti i iznimnosti, njihove povijesne ekskluzivnosti.

19

Ante Ciliga rodio se 20. veljače 1898. u Šegotićima kod Vodnjana, a umro je 21. listopada 1992. u Zagrebu. U školu je pošao u Mostaru, gdje je živio kod strica, a napušta je zbog consilium abeundi. Iz pazinske gimnazije izbačen je (1915.) zbog protuaustrijskog stajališta. Već 1918. postaje članom Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i tajnikom njezine mjesne organizacije. Godine 1919. sudjeluje u revoluciji u Mađarskoj Sovjetskoj Republici te u poticanju vojničke pobune u Varaždinu (23. Srpnja 1919.). Agitira za stvaranje komunističke stranke. Bježi u Prag, gdje upisuje filozofiju na Filozofskom fakultetu. U Pragu 1920. osniva Jugoslavenski marksistički klub i sudjeluje u osnivanju Međunarodne federacije marksističkih studenata. U Italiji biva zatvaran i proganjan. Godine 1922. u Zagrebu završava studij i nastavlja rad u komunističkom pokretu. Jedan je od urednika Borbe. Sredinom 1924. obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prvi doktorat iz marksističke filozofije pod naslovom O socijalno-filozofskom aktivizmu Rudolfa Goldsheida: Kritika i obrana marksizma na području filozofije. Godine 1924. Centralni odbor NRPJ imenuje ga sekretarom Oblasnog sekretarijata za Hrvatsku i Slavoniju, a 1925. postaje članom Politbiroa KPJ. U Beču je 1925/26. prestavnik KPJ. Od 1926. do 1936. Predaje u SSSR-u (na KUNMZ-u). Daje potporu Trockom i biva uhićen. Od 1930.-1933. je u logoru u Sibiru, odakle se vraća 1936. i odlazi u Pariz. U Zagreb dolazi 1941. Uhićen je i odveden u logor Jasenovac, iz kojega je pušten 1942. Po izlasku surađuje u listu Spremnost i diskretno pomaže prosavezničku struju u NDH. Iz Zagreba odlazi 1944. u Berlin, a zatim u Švicarsku. Ciliga je bio i vrlo plodan pisac i novinar. Na Zapadu je naročito bila zapažena njegova knjiga o Sovjetskom Savezu, Au pays du grand men-songe (U zemlji velike laži), objavljena u Parizu 1938.

16

Židovima vlada Bog - Jahve, a ne ljudi. Stoga su se njihovi proroci na Salomonovu težnju da prisvoji neke od Božjih prerogativa vladanja Izraelom pobunili. Židovi su narod kulta i kulture. Narod etike, a ne politike. Izraelsko pravo ne uređuje odnose između vladara, kralja i naroda nego između Jahve i naroda. 20 Njihov proročki pokret bio je protiv monarhije i viših staleža. 21 Narod koji je o sebi stvorio predodžbu žrtve, vječne i izabrane žrtve, koji je o sebi stvorio predodžbu da ga Bog kažnjava i da na to ima pravo jer nije dosljedno poštivao njegove zakone, takav narod zaista ne može biti vladalački narod. (Ne)politički bitak toga naroda jest žrtva koju on kao da hoće, to je njegovo biće, njegova volja koja je, iako nije posve očišćena od vladalačkog nagona, kod njih slabija, podredna, odnosno nepolitičke naravi. Sam Nietzsche, kojeg se inače smatra prijateljem židovstva i Židova, smatrao je da se kod Židova ustvari radi o prikrivenoj volji za moć: “Prikriveni oblici volje za moć... 3. Osjećaj dužnosti, savjest, imaginarna utjeha da čovjek pripada višem redu nego oni koji stvarno drže vlast; priznavanje hijerarhije koja dopušta izricanje suda i nad moćnijim; iznalaženje novih tablica vrijednosti (Židovi: klasični primjer.)” 22 To je zaista prvenstveno narod Knjige, kulta i kulture, žrtve, Ugovora i Zakona. 23 U biti, svaki narod ima, ili bi morao imati, metafizički odnos prema žrtvi. Žrtvi kao takvoj, pa i tuđoj žrtvi, ali i prema vlastitoj, već prema svome mentalitetu. Neki narodi, kao Židovi, svoj nazor i pojam žrtve crpe iz svoga mesijanskog, soteriološkog nagnuća - žrtve za spas svijeta. Drugi neki narodi, pak imaju prevarantski, glumljeni odnos prema žrtvi. Žrtvu kao političko lukavstvo rabe, prije svih, Srbi. Njihov odnos prema žrtvi nije toliko nekrofilski nagon, koliko lukava instrumentalizacija žrtve u političke svrhe. Njihovo Kosovo kao pojam martirija i žrtve toga “nebeskog naroda” psihološki je izokrenuta želja za martirijem muslimana, koji ovdje igraju ulogu Turaka, želja za osvetom Turcima koji su ih na Kosovu pobijedili. To je psihološko i političko opravdanje za suvremeni zločin koji su počinili u ratu 1992.-1995. protiv muslimana u BiH i koji čine nad Albancima (koji su, nota bene, također većinom muslimani).

5. Mojsije, tvorac židovskog mentaliteta. Freud je pokušao 24 odgonetnuti kako je nastao poseban židovski mentalitet, odnosno “kako je nastao poseban karakter židovskog naroda” i narod “posebne psihičke dispozicije” pretpostavkom da je Mojsije, Egipćanin i egipatski velikodostojanstvenik 25 , monoteizam koji 20

Talcott Parsons, Društva. Evolucijski i poredbeni pristup, “August Cesarec”, Zagreb, 1988., str. 207. “Premda uvelike reakcija protiv monarhije i viših staleža, proročki pokret...” Ibid., str. 210. 22 Friedrich Nietzsche, Volja za moć, Prosveta, Beograd, 1972., str. 408. 23 “U osnovi je ovaj put (put proroka, op. a.) značio odricanje od prava na političku samostalnost: osvajanje od strane Babilonaca prihvatili su kao ne samo neizbježno nego na neki način i opravdano naime, kao kaznu što ju je Bog namijenio svome narodu jer se nije pridržavao njegovih zapovijedi”. Talcott Parsons, op. cit., str. 210. 24 Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979. 25 Freud kaže: “Mojsije je - vjerojatno ugledni - Egipćanin od kojega legenda treba napraviti Židova.” (str. 15). U prilog tome išla bi i okolnost da je Mojsijevo ime vjerojatno egipatskog podrijetla i dolazi od Ptamosis ili Tutmozis (od korijena msi-roditi), od čega skraćeno Mozes, Mojsije. Međutim, židovska etnocentričnost to nije dopustila nego je napravila legendu o njegovoj ugroženosti, polaganju u košaru i košaru u rijeku, odakle je izvađen, hebr. maša-izvući, izvaditi (iz vode). Isto je tako 21

17

se prvi put u povijesti javio kod Egipćana za vladavine faraona Amenhotepa IV. (ustoličio se oko 1375. g. pr. Kr., kasnije promijenio ime u Ihnaton) prenio na Izraelce kao na svoj izabrani narod te da je ta monoteistička religija zatim stvorila i taj posebni narod odnosno narod posebnog karaktera. Freud kaže: “Htjeli smo objasniti podrijetlo osobitog karaktera židovskog naroda - karaktera koji je vjerojatno omogućio i održanje tog naroda do dana današnjega. Našli smo da im je čovjek Mojsije utisnuo karakter time što im je dao religiju koja je njihovo samoosjećanje toliko uzdigla, da su sebe smatrali nadmoćnim u odnosu na sve druge narode. Zatim, održali su se na taj način što su se držali daleko od ostalih. Pri tome je miješanje krvi malo smetalo jer je ono što ih je držalo na okupu bio idealan moment: posjedovanje određenih intelektualnih i emocionalnih dobara. Mojsijeva religija dovela je do tog rezultata: 1. jer je dopustila da narod sudjeluje u veličanstvenosti nove ideje Boga, 2. jer je tvrdila da je narod bio izabran od tog velikog Boga i određen da prima dokaze njegove naročite naklonosti, i 3. jer je narodu nametnula napredak u duhovnosti koji je, sam po sebi dovoljno značajan, osim toga otvorio put k visokom uvažavanju umnog rada i daljnjim odricanjima od nagona.” 26 Iako na njegov opis “posebnog karaktera židovskog naroda”, a posebno uz još onu: “Nema sumnje da oni o sebi imaju posebno visoko mišljenje, da sebe smatraju uzvišenijim, uglednijim, da su superiorni u odnosu na druge narode od kojih su također odvojeni silnim svojim običajima” 27 nemamo nikakvih primjedaba, ne slažemo se s njegovom tvrdnjom da je mojsijevska religija stvorila kod Židova “poseban karakter”. Opravo obratno: mi smatramo da je poseban židovski mentalitet stvorio i Mojsija i mojsijevsku vjeru, tu prvu monoteističku religiju preko koje je sebe obogotvorio i izdvojio iz ostalih naroda. Nagon za izdvajanjem taj narod pokazuje od samog početka svoje povijesti, još od Abrahama. Uostalom, to je sukladnije i s Freudovom analitičkom teorijom koju je u ovom slučaju primijenio. Schiller 28 se u bitnome slaže s Freudom tj. da monoteistička ideja nije izvorno židovska nego egipatskih svećenika, no Schiller, prvo, smatra da je Mojsije bio židovskog podrijetla, ali odgojen kao egipatski svećenik i upućen u svete tajne, misterije, i drugo, slaže se da je formativno djelovao na stvaranje novoga, reformiranoga židovskoga mentaliteta (karaktera). Schiller psihološki rekonstruira pretpostavljenog Mojsija, rađanja svijesti da je Židov i da je njegov narod više od 400 godina u egipatskom ropstvu iz kojega ga mora izbaviti, pojavu mržnje na tlačenje, do njegove tehnologije, takorekuć psihološkog inženjeringa kojim je od naroda divljačkog, ropskog duha, stvorio poletan i junačan narod. Inženjering se svodi na to da im je izmislio njihova nacionalnog boga (prema ondašnjem običaju da svaki narod ima vlastita boga), jer “Što bi Hebreji mogli učiniti s nekim filozofijskim Bogom?” (str. 14), koji je jedini i svemoćni Bog, jači od bogova svih njegovim nežidovskim, egipatskim podrijetlom objašnjiva i njegova tobožnja govorna inhibicija (mucavost), a ustvari neznanje hebrejskog jezika pa mu je Aron bio potreban kao prevoditelj. (Slično tome Srbi nisu mogli dopustiti da jedan od najvećih junaka srpskih narodnih pjesama - Miloš Obilić bude podrijetlom Albanac pa su u legendi izmišljali da ga je oždrijebila kobila odakle mu ponekad i prezime Kobilić, ili da je plod obljube anđela (iz oblaka) nad usnulom djevojkom itd.). 26 Sigmund Freud, op. cit., str. 129. Prema Kelleru, već je Grk Apion (živio za vrijeme rimskog cara Tiberija za čijeg vladanja počinju prvi vjerski progoni Židova), tvrdio da je “Mojsije ustvari egipatski svećenik-otpadnik pod imenom Osarsis.” Keller, op. cit., str 49. 27 Sigmund Freud, op. cit., str. 111. Kako na taj njihov umišljaj reagiraju drugi narodi lapidarno je izrazio Dostojevski: “Ta taština i oholost u židovskom karakteru za nas Ruse je jedna vrlo teška stvar”. F. M. Dostojevski, Politički napisi. Knjiga druga: Židovsko pitanje, Narodna prosveta, Beograd, 1934., str. 127. 28 Friedrich Schiller, Mojsijevo poslanje, Zagreb, 1992.

18

drugih naroda. Najjači, jer prema vjerovanju tadašnjih naroda sudbina svakoga naroda ovisi o snazi njegova boga. Da bi Židovi vjerovali u takvoga boga Mojsije je morao učiniti čudesa, za koja Schiller vjeruje da ih je učinio, i tako su Židovi prihvatili novoga Boga Jahve (ustvari boga Izidinih misterija Jao, ili Ja-ha-ho). Da bi Židove izveo iz Egipta i doveo ih u posjed zemlje u kojoj će osnovati i svoju državu, što je bilo skopčano s velikim teškoćama, morao ih je preporoditi i usaditi im “samopouzdanje, smionost, nadu i oduševljenje” te zakone i ustav, a sve to posvetiti novom religijom i staviti pod zaštitu njihova Boga, u kojega vjeruju do danas, i što čini najveći dio njihova mentaliteta ili, kako kaže Freud, njihova posebnog karaktera. Iako je i Freudova teza o Mojsiju logična, Schillerova nam se čini vjerojatnija. U svakom slučaju, prihvatljiva je pretpostavka o monoteističkoj vjeri kao egipatskoj ideji. No, to ništa ne oduzima na vrijednosti židovstvu i njegovu prvenstvu kao prvom narodu (a ne tek posebnoj skupini) koji je usvojio monoteizam. Osim toga, i spomenuta Mojsijeva govorna inhibicija, govornička slabost na koju se žalio Jahvi, koja se do sada tumačila uglavnom kao mucavost, mogla bi potjecati od njegova stranog, egipatskog podrijetla, odnosno od otuđenosti od svoga naroda odgojem za egipatskog svećenika. No, za razliku od Freuda i Schillera, prije bismo rekli da su Židovi stvorili Mojsija nego da je Mojsije stvorio Židove. Naime, židovska sklonost samoisticanju psihološki je zametak iz kojega se razvio židovski kompleks izabranosti. To pretjerano egocentrično samoisticanje (o čemu će poslije biti više govora), tjeralo ih je da izaberu svoga, posebnoga nacionalnoga Boga, koji im je zatim uzvratio ljubav pa izabrao njih. Židovi su dakle izabrali i stvorili sami sebe, i taj psihološki mehanizam samoizbora obnavlja se cijelu povijest. Prema mentalitetu toga naroda, prema psihološkim i karakterološkim zakonitostima koje njima vladaju, samoizbor se morao dogoditi prije ili poslije. Da nije bilo toga Mojsija bio bi drugi, ali svakako bi bio. Kao što se ni jednom drugom narodu nije dogodio Mojsije, tako se stalnim potvrđivanjem vjernosti Mojsiju, Mojsije Židovima događa cijelu povijest. Inače, Mojsijevo je podrijetlo bilo zagonetno još starim piscima. Još ga je Apion smatrao egipatskim svećenikom iz Heliopolisa, za Strabona je također bio egipatski svećenik, drugi ga izvori spominju u svezi sa strancima u Egiptu, u svezi s kugom ili gubavcima (Maneto, Hecateus iz Abdere, Lysimachos, Chacremon, Pompeius Trogus, Tacit i dr.).

6. Samoizabranost i samoizolacija Židova. Pri svakom osvjedočenju, riječju ili i samo pomisli “Ja sam Židov”, svaki Židov (koji to stvarno jest) židovstvo doživljava kao nešto posebno, nešto uzvišeno, izabrano, ali i nadmoćno. Upravo onako kako je to govorio Freud. A to na svoj način prihvaća i ostali svijet 29 . Taj psihološki raskid s drugim narodima proveo je još Abraham. On je prvi poveo 29

Ernest van den Haag to nastoji utemeljiti kao znanstvenu činjenicu: “U razdoblju od 1901. do 1965. šezdeset i sedam američkih znanstvenika dobilo je Nobelovu nagradu; osamnaest njih, tj. 27%, bili su Židovi. Istovremeno Židovi čine tek oko 3 posto ukupnog broja stanovništva. Prema tome, dali su devet puta više nobelovaca nego što bi se to prema statistikama moglo očekivati.” K tome dodaje: “Židovi, u odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovništva, sudjeluju za oko 260 posto više u ukupnom broju studentske populacije i za oko 365 posto više u elitnim institucijama... U odnosu na svoj udjel u ukupnom broju stanovništva, iznadprosječno su zastupljeni u pojedinim profesijama: u

19

svoj rod u lutanje izdvojivši ga kao tuđinca drugim narodima i zemljama; on je rodozačetnik toga samoizgnanstva i samoizolacije, duhovnog otuđenja drugim narodima, za što je odlučna bila činjenica izbora svoga posebnog Boga. Iako su i drugi narodi imali vlastitog boga, Abrahamov Bog nije bio iz prirode kao njihovi, njegov je Bog duh koji vlada svom prirodom i svim svijetom, on je jedini pravi Bog koji izabra Abrahamov rod kao svoj narod, s kojim sklopi Savez i koji će kao izabrani vladati svijetom. On i njegov Bog jedini su jedan drugome i zato se taj narod ne smije ni s kime miješati. Samoizolacija Židova od ostaloga svijeta ima, dakle, poglavito religiozne korijene ali sa sudbonosnim političkim posljedicama. Jahve nije kao ostali bogovi ostalih naroda bogovi pogana, koji imaju i prirodnu i moralnu narav, fizičke strasti i prohtjeve tako da se prorok Ilija rugao Baalovim prorocima da njihov bog možda spava, možda je na putu itd. 30 Dok su njihovi bogovi despotski i kolebljivi, on, Jahve, jest apsolutni suveren nad Izraelom i vlada apsolutno pravedno s nepokolebljivošću i pravednošću karaktera. Jahve je ljubomorni Bog i tamo gdje on vlada ne može biti priznat nijedan drugi bog. Židovima je naređeno da ne smiju poštivati drugog boga osim njega. Židovske bune obično počinju rušenjem i razbijanjem kipova drugih bogova, bogova starosjedilaca ili okupatora Izraela. No, to je imalo goleme političke posljedice za njihove odnose s drugim narodima. Jer, u to davno doba kad je religiozno i političko još bilo nerazdijeljeno, to se tumačilo kao političko neprijateljstvo i nemogućnost savezništva i kompromisa s narodom u čijoj zemlji, recimo, nisu bili priznati rimski bogovi. Stoga su Rimljani i shvatili Židove kao neprijatelje svih drugih naroda pa ih onako nemilosrdno uništavali i raspršili po cijelome Carstvu, ustvari po ondašnjem čitavom poznatom svijetu. I upravo zato, što je Židovima bila važnija dosljedna poslušnost i odgovornost Jahvi nego državi i naciji, njihove su bune i ustanci bili nadahnuti prvenstveno religiozno, a ne politički. Ali tu leži i klica njihova neuspjeha. Taj etos izdvajanja osta kod njih tijekom cijele povijesti. Rezultat je njihova posebnog karaktera koji, kako vidjesmo, posvjedoči već Abraham a kasnije ga učvrstiše Mojsije i drugi njihovi duhovni vođe, u čemu je posebna zasluga proroka i instituta rabinata, a i samog naroda slijeđenjem. No, na formiranje njihova suvremenog karaktera, osim naslijeđa i tradicije, djelovalo je i neprijateljsko nežidovsko okruženje, pa je dakle djelomično reakcijskog podrijetla. 31 Zbog teških kohabitacijskih i koegzistencijalnih iskušenja kroz koja je morao prolaziti taj narod (a na koja je reagirao opet židovski, a ne na neki drugi način), dolazilo je i do kvarenja karaktera, do razvoja nekih karakternih crta koje ostali narodi vide kao mane.

medicini za 231% više, od toga među specijalistima za 308%, od čega među psihijatrima za 478% i stomatolozima za 299% više... u pravnoj struci za 265% više, u matematici za 283% - ali samo za 70% više u arhitekturi (što se može objasniti njihovim tek prosječnim talentom za prostorno poimanje) i za 9% u tehničkim strukama... Usprkos činjenici da je tek mali broj Židova inženjerske struke, oni i na polju inovacija sudjeluju za oko 110% više u odnosu na svoj udjel u ukupnom stanovništvu.” Ernest van den Haag, Mistika Židova, Misl, Zagreb, 1996., str. 20-21. Njihovo četrdesetgodišnje godišnje lutanje u pustinji poslije izlaska iz Egipta neki dovode u svezu s tom slabom percepcijom prostora. 30 Vidi V. Roberthson - Smith, Teorije o društvu, Osnove suvremene sociološke teorije, Jahve i proroci, Vuk Karadžić, Beograd, 1969., str. 629-631. 31 “Mi Židovi moramo biti svjesni toga da naše biće i naš karakter nisu oblikovani samo naravlju naših otaca nego i njihovim udesom, njihovim bolima, jadima i poniženjima.” Martin Buber, “Židovstvo i Židovi”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, Zagreb, 1988., br. 20, str. 43.

20

Jedna od politološki (i politički) najrelevantnijih crta u mentalitetu toga naroda jest njegov kompleks krivnje, za koji Freud smatra da potječe od kompleksa krivnje zbog ubojstva Mojsija, a mi smatramo da mu prethodi i da se psihološki može objasniti samo nekim pritajenim lošim namjerama toga naroda prema svijetu, ili pak kao kompleks zbog toga što su Drugi, drukčiji. Međutim, teško je prihvatiti objašnjenje krivnje zato što si drukčiji, odnosno Drugi. Biti drukčiji znači biti samoodređen, biti sam po sebi i za sebe, biti izvoran, ne biti tek vrsta nego individua, ne biti tek brojčano umnažanje istoga drugoga, tek biološka mehanička neduhovna reprodukcija, nego biti posebno s posebnom biti i svrhom. Nitko, a naročito ne cio narod, ne može biti kriv u sferi socijalnog i političkog ako ne širi socijalnu patologiju i političku agresiju. Što se pak tiče izbora svoga Boga, povijest je pokazala da ne samo u politeističko vrijeme, nego i poslije, u sklopu dviju velikih monoteističkih religija, svaki narod bira ili barem s modifikacijom unutar iste vjere, bira svoga Boga. Tako su, osim političkih i teoloških, važni i mentalni razlozi crkvenog raskola 1054. g. na Zapadnu i Istočnu crkvu, zatim Reformaciju unutar Zapadne, Rimske crkve, kao i osnivanje nacionalnih pravoslavnih crkava. Isti su razlozi difuzije na sunite i šiite. Zacijelo se islam u Iranaca razlkuje od islama u drugim zemljama. Prema tome, ne radi se toliko o židovskom specifikumu izbora, nego služenja izborom. Dakle, prilagodba vjere nacionalnom mentalitetu zajednička je karakterna crta svih naroda. Njihov kompleks krivnje kao i identifikacija sa žrvom ima, ako ne drugu, a ono psihološku realnost. Tako se oni u SAD najviše, razmjerno daleko više nego ijedna druga narodnosna skupina, identificiraju s Crncima usprkos porastu tzv. crnog antisemitizma. Usto, nije jasan izvor - psihološki, socijalni itd. - toga crnačkog antisemitizma: Je li isti kao i kod drugih naroda ili su mu korijeni drugi! 1, posve neočekivano, u SAD-u ali i drugdje, Židovi se razmjerno često identificiraju i s Palestincima a protiv Izraela. To govori o njima kao o narodu nevladalačkog mentaliteta. Isto tako i nesklonost vojnim i političkim zanimanjima (područja sile) a iznadprosječno zanimanje za sindikalna pitanja (područje pravde, pravičnosti) kao i u svim područjima kulture.

7. “Znanstvena” utemeljenost židovske krivnje. No, jedno je osjećaj krivnje kao psihološki fenomen i kao dio židovskog mentaliteta a drugo krivnja za počinjeno ili za nepočinjeno djelo kao uzrok nesreće drugih naroda, a to im se često pripisuje. Ostavimo li po strani oblike židovske “krivnje” koji su bili obična predrasuda neprosvijetljena duha (npr. ona o židovskim obrednim ubojstvima, 32 žrtvovanjima kršćanske djece 33 , trovanju bunara i dr., ili ona providna kraljevska i prinčevska, stvarana da bi se 32

Legenda o židovskim obrednim ubojstvima vrlo je stara, a na Zapad je stigla preko već spomenutog Grka Apiona koji ju je, prema Kelleru, zabilježio u svojoj Povijesti Egipta, u biti prenio od Egipćanina Maneto-a iz prve polovice 3. stoljeća pr. n. ere: “Svake su se godine Židovi dočepali jednog Grka, utovili ga u svom hramu, kako bi ga jednoga dana odvukli u šumu, te ga ubili u tijeku svojih rituala, žestoko proklinjući Grke.” Keller, op. cit., str. 49. 33 Navodno obredno žrtvovanje kršćanske djece imalo je sljedeći smisao: budući da prema biblijskom učenju čovjekova duša stanuje u krvi, to duša čovjeka opterećena grijehom ne može biti odriješena grijeha bez pomoći druge, nevine duše - bez krvi nevina djeteta. Žrtvovanjem nevina kršćanskog

21

prikrila grabež židovskih dobara), ostaje da se vidi što je s onom krivnjom koja je poprimala oblike znanstvene istine ili pak kao ideologija vladala svijetom, poput one da su izmislili kapitalizam, dakle izrabljivanje čovjeka po čovjeku (Marx), pa da su dakle eksploatatorski narod (Dostojevski)? Sada kad je sasvim sigurno, jer je povijest to potvrdila, da je kapitalizam bio nužna, neotklonjiva sljedeća povijesna stepenica čovječanstva poslije feudalizma, ta znanstvena istina postaje običnom moralističkom objedom i predrasudom, kao i ostale - “neznanstvenom”. Ali misterij tih objeda jest upravo u tome što one u biti sadrže i istinu o svojoj promašenosti, nesposobnosti spoznaje zakonitosti povijesti i svoga vremena, te da su i istina svoga vremena postavljena naglavačke. Jer, istina je da su Židovi prvi počeli misliti precizno, racionalno kapitalistički te su tako njegovi prethodnici i krčitelji puta toj racionalnosti kapitalističkog računa koja je sebi priskrbila povlasticu povijesne epohe. Je li to zasluga ili krivnja? Istina je i to da je taj racionalitet sa svim svojim razornim, revolucionarnim djelovanjem u službi napretka ali s teškim posljedicama za mnoge egzistencije, izmišljen i primijenjen najprije u odnosima s poganima, a da se za svoju narodnosnu zajednicu nisu odrekli ideala pravde, kolektivizma i egalitarizma, ideala zajedničke sudbine i u praktičnom životu. Uostalom, nitko, ni Židovi ni itko drugi, nije odjednom “izmislio” kapitalizam. Ma tragove kapital odnosa nailazimo već kod starih naroda, Grka i drugih, kako je to utvrdio Max Weber. Kapital odnos kao društveni sustav nastao je istodobnim stjecajem mnogih okolnosti a među prvim utemeljiteljima bili su i Židovi. Ali, kapitalizam je bio cijena ljudskog napretka, a “Židovi su bili kolonizatori napretka”, ali i njegove žrtve: “Oni su u zemlju unosili kapitalističke forme egzistencije i budili mržnju onih koji su zbog njih patili. Upravo zbog privrednog napretka, zbog kojeg danas propadaju, Židovi su od samog početka bili trn u oku obrtnika i seljaka koje je kapitalizam deklasirao.” 34 No istina je je i to da je Židov od početka svoje povijesti istodobno i teolog i ekonomist, da ima dva boga; duhovnog (Jahve) i materijalnog (zlatno tele), te da je tijekom cijele svoje povijesti u borbi sa savješću kojeg boga više štovati, i da je to još jedna od onih židovskih specifičnosti i prokletstava. No, ako, izađemo iz kruga supstancijaliteta i ontologičnosti i stanemo pred sud povijesti političke prakse, onda se pitanje političke krivnje može i obrnuti: Koliko je Zapad (prije svega Europa) kriv Židovima za sve nesreće što su ih doživjeli od njega? I što su ih doživjeli jedni od drugih! Jer nisu Židovi razorili ni Rim ni London, ni Pariz ni Beč, ni Moskvu ni Varšavu, ni Budimpeštu ni Kijev, nego je Rim razorio Jeruzalem. Nisu Židovi Europejce učinili apatridima i doveli ih u Izrael nego je Europa Židove izgnala iz Izraela, raspršila ih po toj Europi i tako stvorila kohabitacijske i koegzistencijalne probleme sa Židovima. No, na taj smo način zašli onamo gdje ne možemo naći odgovor tko je kriv: U načelu, na svijetu je svatko kriv svakome, a najviše je kriv onaj tko nema silu za obranu. Ili onaj tko se brani, što se uvijek tumači kao drskost, a nema snage za obranu ili eventualni napad! To je okrutno lice povijesti.

djeteta grešnik se oslobađa grijeha. Važno je upozoriti: i prema židovskim izvorima pape su, kad god je to došlo do njih, poricali opstojnost obrednog ubojstva i tražili oslobađanje optuženog. 34 Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša - Svjetlost, Sarajevo, 1989., str. 180.

22

8. Židovska odgovornost i krivnja. Ali, budući da je pojam političke krivnje ključan za razumijevanje povijesti odnosa Židova s drugim narodima (kao i drugih naroda međusobno), treba reći da se taj pojam ovdje rabi za označavanje dviju razina problema u tim odnosima. U prvom slučaju ne radi se o krivnji kao subjektivnoj namjeri nego o objektivnoj odgovornosti koju svaki pojedinac, svaka skupina svjesna svoje posebnosti, kao i svaki narod, snose za svoje djelovanje a koja proizlazi poglavito iz etičkih načela kojih se pridržavaju pri ostvarenju svojih interesa. Naravno da to svaki narod čini sukladno svojem nacionalnom mentalitetu i da zato nitko ne može biti kriv jer mu je mentalitet ovakav ili onakav, jednako kao što nitko ne može biti kriv zato što je ružan ili lijep, visok ili nizak, hrom ili hitar. Ali “kriv” je ako treba pobjeći ili pak koga stići, a hromi to ne može. Ili ako je tko prelijep pa time izaziva zavist i ljubomoru, kao što je bila prelijepa Helena zbog čije su ljepote Grci zaratili s Trojancima. Dakle, često se događa da netko upravo zbog svojih specifičnih odlika postane izvorom nesporazuma pa i ratova. Radi se dakle, o “odgovornosti” za nesporazume koje izaziva bez ikakve krivnje. Na toj razini poželjno je nesporazume rješavati što većom međusobnom tolerancijom i razumijevanjem naroda. Svaki narod emanira svoj mentalitet kao svoj duh, kao svoju bit, i tu ne može biti govora ni o kakvoj krivnji. Različitost je jedan od uvjeta života. No, aboliranje naroda i pojedinaca od svake odgovornosti radi uvažavanja prava na različitost, pa i kad se radi o zloporabi toga prava, značilo bi političko-etičko anarhiziranje svijeta i njegovo još veće antagoniziranje. Postoji općeljudska etika, postoje sveti interesi naroda koji se ne smiju povrijediti ničim pa ni visokim svojstvima nacionalnih manjina koje kohabitiraju i koegzistiraju s nacionalnom većinom. Sloboda, pravo na vlastitu državu, pravo na vlastito predstavništvo i odlučivanje o nacionalnim interesima, temeljna su prava svakog naroda i nitko ih ne smije povrijediti. Zato je svaka hegemonija, bilo u obliku vanjske okupacije strane sile, bilo organizirana iznutra, javno ili tajno, kao kriptokracija, radi nametanja vlastite volje i interesa većini s kojom kohabitira, čime se većina onemogućuje u ostvarenju tih temeljnih prava i interesa, zločin prema većini, koji narodi međusobno naplaćuju. Jer, tu je na djelu subjektivna, zla, namjera. Mora se međutim priznati, iako je to nužno, da je vrlo često teško razlikovati kada se radi o prvom, a kada o drugom slučaju.

9. Židovi materijalisti a ne idealisti. U mentalitet Židova treba ubrojiti i to što ih se smatra, a ta je predodžba nastala na temelju njihova povijesno osvjedočenog ponašanja, dakle povijesnog iskustva, da su materijalisti a ne idealisti - da su, simbolički rečeno, narod zlata a ne Božji narod pa ni politički idealisti. A političkom idealizmu pripada i pitanje nacionalne države i političke slobode. Umjesto tih ideala oni imaju posve materijalistički ideal. Dapače, isprva nisu bili idealisti ni u religioznom i filozofskom smislu jer u svojoj religiji nisu imali kategorije neumrlosti duše. Duše kao posebnog oblika duha. Oni su posve ovozemaljski pa im je i

23

sudbina, nagrada i kazna, samo na ovome svijetu. To nepostojanje vjere u neumrlost duše imalo je vrlo velike, upravo sudbonosne posljedice za formiranje njihova mentaliteta. Jer, kakvoj su se nagradi Židovi mogli nadati za vjernost Bogu ako im vjera za sve patnje na ovome svijetu ne nudi kompenzaciju na drugome svijetu? Kompenzacija, očito, mora uslijediti već na ovome svijetu. I ona je obećana, obećana u obliku obećanja da će doći vrijeme njihove dominacije nad cijelim svijetom. U to samo treba nepokolebljivo vjerovati, vjerovati u obećanje Božje i jednoga dana doći će gospodstvo Izraela nad ostalim svijetom. Zato treba biti uporan u vjeri, kao Božji izabranik trajno ostati odijeljen od ostalih naroda i čekati. To, ta vjera je učvrstila, ako ne i stvorila poseban mentalitet Židova koji se razlikuju od ostalih naroda. Tu se međutim, u toj materijalističnosti, u nesposobnosti vjere da se vine izvan ovoga svijeta, teološki gledano, očituje ograničenost židovskoga duha. Dakako, izuzmemo li Isusa Krista, a njega svakako treba izuzeti u posebnom smislu jer je njegova narav ne samo ljudska nego i božanska. Osim toga, i oni su ga izuzeli iz židovstva jer ga nisu priznali kao od Boga poslanog Boga pa to dokazuje da je Isus Krist tek slučajni moment židovskog duha. 35 Tek talmudska eshatologija jasno poznaje pojam duše, ali je židovski posebni karakter već bio dovršen i, uglavnom, nepromijenjen došao do naših dana. No, sve je to ipak tek teološki aspekt cijelog problema, koji bi zahtijevao daljnju elaboraciju i diferencirano razmatranje. Politički (politološki) aspekt njihova povijesnog ponašanja pokazuje pak da su Židovi zbog diskriminirajućeg položaja među narodima s kojima kohabitiraju često veći idealisti nego, u prosjeku, drugi narodi. 36 O tome svjedoči njihova velika prisutnost u revolucionarnim pokretima i tvorbi revolucionarnih ideologija. Budući da su tijekom povijesti doživljavali veliku političku i socijalnu nepravdu, među njima su se često rađali ekstremni revolucionari i tvorci revolucionarnih teorija, tvrdih popravljača svijeta. 37 Kod njih često prevladava jak osjećaj prijezira prema nepravdi. Progoni i nepravde u kojima su živjeli uvjetovali su žeđ za pravdom, no s demokratizacijom i liberalizacijom društvenih odnosa uvrijeđenost zbog nanošene im povijesne nepravde zna uroditi i tvrdim osvetništvom. Postoji zato nešto što bi se Židovima moglo i trebalo pripisati u povijesnu zaslugu. To je podupiranje pa i ubrzanje osvajanja sloboda na Zapadu. Naime, židovska javna egzistencija bila je tako prokleto otuđena i proganjana u Europi, da su snagom nužde oslobođenja od toga prokletstva, stalno pritiskali europska društva na sve veću liberalizaciju i demokratizaciju. Utoliko je hod povijesti k demokraciji od XVIII. st. naovamo uvelike usporedan s tim njihovim pritiskom. I ne može se reći da za taj hod i oni nemaju značajne zasluge. Uostalom, Židovi su ili izravno ili kao slobodni zidari bili prisutni u Američkoj, Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji, kao i u demokratskim revolucijama drugih zemalja. Do nesporazuma između njih i matičnih nacija dolazilo je uglavnom onda kada su izbijale nacionalne krize i kada je trebalo sužavati slobode i prava građana. Tada su bili prvi na udaru. Nekada kao primjer za zastrašivanje, a nekada i zato jer su se opirali oduzimanju osvojenih prava i sloboda odnosno privilegija. 35

Otto Weininger, Spol i karakter, Književne novine, Beograd, 1986. Michels tu tvrdnju potkrepljuje navodom iz jednog govora W. Liebknechta: “Ali ropstvo ne demoralizira samo, ono oplemenjuje, uzdiže jake, stvara idealiste i pobunjenike. I tako nalazimo da je u snažnijih, plemenitijih priroda među Židovima, zbog njihova nedostojnoga položaja, njegovan i odgojen smisao za slobodu i pravdu i revolucionarni duh. Tako među Židovima ima, u odnosu na broj pučanstva, mnogo više idealizma nego među nežidovima.” Robert Michels, Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, Informator, Zagreb, 1990., str. 213., bilješka br. 43. 37 Michels podsjeća da su oba rodočelnika njemačkoga radničkog pokreta, Karl Marx i Ferdinand Lassalle, kao i njihov stariji suvremenik Moses Hess, bili Židovi. Ibid., str. 211. 36

24

10. Izabranost Židova. To uvjerenje o iznimnosti i posebnosti jest povijesna konstanta 38 što znači da je takvo ponašanje izvjesno i u budućnosti. Prema tome, prema njima se treba odnositi koristeći povijesna iskustva. I uzaludno bi bilo Židove uvjeravati da je njihova vjera u izabranost i mesijanstvo tek auto-sugestija i mit. Uzaludno upravo zato jer je to vjera, a vjera ne podnosi protuargumente.

11. Izuzimanje iz sudbine naroda s kojima kohabitiraju. Izdvajanje iz sudbinstva nije samo, kako bi oni to rado prikazali, religiozna nego eminentno politička činjenica, koja ima sve značajke ekskluzivnog nacionalizma. A bivstvovati i ponašati se prema nacionalističkom obrascu i biti ekskluzivna manjina u nekom narodu znači izazvati neminovan sukob s većinom, i biti, makar i nehotice, žrtvom većinskog nacionalizma kojega se izazvalo. U prvi mah izgleda paradoksalno ali Je istinito: što je neki narod vladalački jači, sukob sa Židovima manje je vjerojatan. Tako su najmanje sukoba Židovi imali s Turcima i Englezima. Zašto? Zato jer im ti narodi ne dopuštaju pristup vlasti, državnim položajima s kojih bi kontrolirali nacionalnu sudbinu tih naroda. A ako im dopuste, to je zato jer postaju veći nacionalisti i državotvorci i od pripadnika matičnoga naroda, sve za račun toga naroda. Zato se oni u tim narodima akomodiraju pozitivno, kooperativno, dapače državotvorno, jer im je to jedini način afirmacije. Obratno, u narodima nisko ili niže vladalačkim kao što su npr. Rusi 39 i Poljaci, sukob je uvijek latentan i vrlo vjerojatan, jer im Židovi konkuriraju za položaje s kojih se kontrolira nacionalna politička sudbina. Sukob je izbježiv jedino ako prime vjeru tj. pokrste se (Disraeli i dr.) i tako se barem djelomično asimiliraju, ili u najmanju ruku ponašaju prema načelu dvostruke lojalnosti - židovstvu i narodu/državi s kojom kohabitiraju. To je još jedan primjer da su vladalački mentalitet i nacionalna moć nekog naroda od poglavite važnosti za njegovu političku sudbinu.

38

“Bog se pak zato Izraelcima objavio, jer su oni počevši od praotaca pa kroz sva koljena sačuvali sposobnost i volju za božju nauku. Ljudsko je pleme tijelo, u ovom je tijelu Izrael srce, a kao što se krv prelijeva u tijelo, tako mora Izrael nauku objavljivati drugim narodima”. Juda Halevi (rod. 1086. u Kastilji) u svom djelu “Kuzari” dokazuje hazarskom kralju superiornost židovske vjere nad kršćanstvom i islamom. Prema dr. Gavro Schwarz, Povijest Židova, II. dio, Zagreb, 1910. str. 39. Malo dalje kaže: “Izrael je rastresen da može spoznaju Božju po svijetu raznositi”, str. 40. 39 “Ali Rusi su značajno slabo socijalno obdareni i među svim europskim narodima imaju najmanje razumijevanja za državu. S time se, prema ranijem, potpuno slaže što su listom antisemiti.” Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., 1986., str. 405.

25

12. Židovi između nacionalizma i internacionalizma. Židovi su nositelji nekih naoko proturječnih mentalnih značajki: s jedne strane tvrdog egoističnog nacionalizma, da ne kažemo rasizma, 40 a s druge strane ekstremnog internacionalizma. Naoko, to je psihološki i uopće mentalni paradoks. Židovski internacionalizam izvorno je proturječan te ujedno internacionalizam služenja i vladanja. Taj soteriološki, spasenjski internacionalizam mesijanskog je karaktera, otkupljenja preko žrtve za cijeli svijet. Ta se dva momenta njihova karaktera na paradoksalan način međusobno nadopunjuju, međusobno omogućuju. Da bi Židovi bili svijeća svijetu (internacionalistički moment), moraju biti očuvani a ne asimilirani (nacionalni moment). Njihov genij mora biti očuvan kao poseban, kao jezgra svijeta sa svim svojim potencijalnostima što će se ostvariti u internacionalističkoj misiji, u internacionalističkom služenju svijetu. Stvar je svakog naroda, svakog vladara, da to zna i da od toga naroda primi ono što drži korisnim za vlastiti narod, a da prema drugim idejama bude otporan - ali ne zločinom (kako je to, kako smo vidjeli, preporučivao Mojsije), iako je zločin u politici i ratu nešto drugo nego u osobnom životu i u miru. Naime, u ratu nije svako ubijanje zločin jer ubojstvo može biti počinjeno u obrani domovine i u osobnoj obrani. A to nije zločin nego dopušteno lišavanje života drugoga u samoobrani. Uostalom, ništa nije logičnije nego da narod kolektivne svijesti, raspršen takorekuć među sve narode svijeta, mrzi granice jer one dijele njegove raspršene dijelove. Tako je raspršenost realan, egzistencijalan izvor židovskog internacionalizma. Taj tip internacionalizma odgovora njima, ali ne mora odgovarati i drugima.

13. Hrvati i internacionalizam. Hrvatski narod mora poznavati židovski mentalitet i zato da se ne ponese i ne preuzme židovsku internacionalističku ideju i ideologiju kao što je to bio marksizam, da ne upadne u povijesnu zabludu koja se skupo plaća. Skupo, pače i gubitkom države, kakav je bio slučaj s NDH. Jer, internacionalizam nije njegov način egzistencije, nije način na koji hrvatski bitak opstoji u povijesti. Internacionalizam židovskoga tipa za Hrvate je propast, samogubitak i samozaborav, nestanak kao naroda i utapanje, asimiliranje u druge narode. Za hrvatski kao državotvorni narod primjeren je drugi tip internacionalizma: onaj koji pretpostavlja postojanje nacionalnih država i koji stvara međunarodne organizacije i tijela 40

“...ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima. Anđeo će moj ići pred tobom i dovesti te do Amorejaca, Hetita, Perižana, Kanaanaca, Hivijaca i Jebusejaca da ih uništim... Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ, i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom... Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene.” Izlazak, III. Savez na Sinaju, Jahvine upute Mojsiju za ulazak u zemlju kanaansku.

26

(UN, Međunarodni sud i dr.) radi usuglašavanja interesa među državama i narodima i radi dezantagoniziranja svijeta. 41 On se uklapa u međunarodnu zajednicu prvenstveno kao zajednicu država. Država je sredstvo, ali i način bivanja hrvatskoga bića u međunarodnoj zajednici i u povijesti. On preko države koordinira svoje interese s drugim narodima u svijetu i bez države, kao gotovo i svi drugi narodi u svijetu, propada. Zato je važno uočiti razliku između tih dvaju tipova internacionalizma: prvog, uvjetno rečeno, antietatističkog i drugog etatističkog, jer oni kod raznih naroda izazivaju različite posljedice. Ali, oni imaju i zajedničku značajku: otvoreni ili implicitni hegemonizam. Kod antietatističkog internacionalizma preteže otvoreni, a kod etatističkog, prikriveni hegemonizam. Treba biti oprezan i kod jednog i kod drugog i braniti se, pri čemu je lakše kada narod ima vlastitu državu nego kada je nema. Hrvatski narod treba biti dio kulturnog, gospodarskog i političkog internacionalizma i ujedno se boriti protiv lažnog, hegemonističkog internacionalizma, koji je manje-više način političkog ophođenja svih velikih naroda prema drugima, naročito prema manjim narodima. Marksistička internacionalistička zabluda jest čisti proizvod židovskoga duha kao proizvoda njihova objektivnog položaja parije u svijetu. Marxova žestoka antiteza židovstvu savršen je dokaz njegova židovstva, njegova nastojanja nadilaženja židovstva u sebi. Time se potvrđuje Weiningerova misao “da se najžešći antisemiti nalaze među Židovima”. 42 (A i sam je Weininger kao Židov u djelu koje navodimo to potvrdio). U Marxu je pobijedio židovski genij ambivalentnog internacionalizma, služenja/gospodovanja svijetom nad njihovim uskogrudnim nacionalizmom. U skladu sa svojom znanstvenom metodom, promatrajući ne teorijskog, ne Židova proroka i mudraca, nego povijesno-empirijskog Židova, Marx kaže: “Što je bila, sama po sebi, osnova židovske religije? Praktična potreba, egoizam... Bog praktične potrebe i sebičnost je novac. Novac je revnosni Bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi Bog... Zbiljski Bog Židova je mjenica. Njegov Bog samo je iluzorna mjenica.” 43 Hrvatska politika treba naći mjeru tolerancije prema narodu takva himeričnog nacionalizma kakav je židovski: “Himerična nacionalnost Židova je nacionalnost trgovca, financijera općenito”. 44 Za izgradnju takva uravnoteženog političkog odnosa hrvatski vladar i hrvatska državna politika moraju imati uvid, pače točnu spoznaju židovskoga političkog i uopće nacionalnog mentaliteta.

41

Pače i globalizam u neoliberalističkoj verziji ne isključuje ulogu nacije i države. Tako Anthony Giddens piše: “No kao branitelji tradicionalne nacije, neoliberali usvajaju realističku teoriju međunarodnih odnosa - globalno je društvo još društvo nacija-država...” Anthony Giddens, Treći put. Obnova socijaldemokracije, Politička kultura, Zagreb, 1999., str. 22. 42 Otto Weininger, Spol i karakter, op. cit., str. 402. 43 Karl Marx - Fridrich Engels, “Prilog židovskom pitanju”, u: Rani radovi, Naprijed-Zagreb, SlobodaBeograd, 1973., str. 86. Zanimljivo je da su Židovi i prije nego su kršćani zauzeli Jeruzalem (1099.) poznavali suftaju, mjenicu i sakb, ček. 44 Ibid.,, str. 87.

27

14. Weiningerova kritika židovstva. Weiningerovu kritiku židovstva treba također shvatiti kao volju za emancipacijom od loših značajki nacionalnog mentaliteta Židova. Njegova je kritika prikrivena volja za moći, za veličinom duhovnom a prije svega političkom, koja se ne može postići naslijeđenim nego samo novim, promijenjenim, drugim židovskim mentalitetom. 45 Njegova analiza židovskog mentaliteta daleko nadmašuje Marxovu iako se u jednoj točci susreću: naime, u želji za emancipacijom od židovstva kao povijesnog gubitništva i lutalaštva. Taj nagon, ta volja, ujedno je dokaz duhovne snage židovstva za usavršavanjem i samonadilaženjem onom duhovnom snagom koju je Hegel nazivao perfektibilnošću i koju je nalazio samo kod svjetsko-povijesnih naroda i naroda kojima pripada budućnost. Narodi koji nemaju tu energiju perfektibilnosti duhovno su mrtvi narodi, koji u kulturi samo ponavljaju prethodne povijesne obrasce. To je smisao i Marxova, u biti političkog, zahtjeva: “Društvena emancipacija Židova je emancipacija društva od židovstva”. 46 Ali ni Weiningerova kritika nije mogla mimoići onu specifičnu vrsnoću i kompleksnost židovstva kao kulturnog, a prije svega religioznog, medija koji sadrži najviše potencijalne mogućnosti: “Samo se tako, naime, može shvatiti dugovječnost Židova koji nadživljava sve druge narode i rase. Bez ikakve vjere Židovi ne bi mogli ni postojati i ne bi se mogli održati. I ta jedna vjera neodređeno je, nejasno, a ipak sigurno osjećanje da u židovstvu ipak nečega mora biti. To jedno jest upravo Mesija, Spasitelj. Spasitelj Židova jest spasitelj od židovstva... iz židovske sredine mora izići Bogočovjek. S tim je povezana životna snaga židovstva... Židovstvo metafizički nema nikakvu drugu misiju osim da osnivaču religije posluži kao postolje.” 47 Židovstvo, dakle, ne ostvaruje nikakvu posebnu ideju nego opću ideju povijesti, jer oni ne služe svome Bogu kao pobjednici i “jer je židovska nada istovjetna s permanentnom mogućnošću da iz svoga roda daju najvećeg pobjednika, osnivača vjere... Krist je smisao Židova.” 48 Pobjeda je to u vjeri, ne u politici. No, vjersko, religiozno i političko međusobno se odnose s napetošću, sa suprotnošću. Religija počiva na strogim moralnim načelima dopuštenja i zabrana, politika na načelima korisnosti i interesa. I ukoliko ne izdaju vlastite temelje i načela u kompromisima i zloporabama, kakav je bio slučaj s Muhamedom i islamom, 49 kolikogod religija bila od male koristi, dapače ona je slabost u 45

Golda Meir bila je i sama u potrazi, kao i svjedokom potrage drugih mladih, radikalnih Židova koji su se useljavali u Palestinu, za novim mentalitetom: “Bili su čvrsto uvjereni u to da će se samo vlastitim radom Židovi uistinu osloboditi getta i svoga mentaliteta. Samo tako omogućit će sebi da zahtijevaju zemlju i da, uz povijesno, steknu i moralno pravo na nju.” Golda Meir, Moj Izrael, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 32. 46 Marx-Engels, op. cit., str. 89. Inače, opća je ocjena da je ta Marxova rasprava napisana vrlo smušeno. Hannah Arendt pak primjećuje da se Marx više nikada nije vraćao židovskom pitanju. Za nj je bilo primamo klasno pitanje čije je rješenje, po njemu, trebalo riješiti i židovsko. 47 Otto VVeininger, op. cit., str. 434. 48 Ibid., str. 434. 49 “Takvog sukoba (religije i politike, op.a.) uopće nema tamo gdje neka religija postavlja kao obvezu nasilnu promidžbu istinskog proroštva, kao što je slučaj kod starog islama koji se svjesno odrekao univerzalnog obraćenja, i čiji cilj nije spasenje pokorenih, nego podjarmljivanje i podčinjavanje pripadnika drugih vjera vlasti jednog vladajućeg reda koji se posvetio vjerskoj borbi kao svojoj glavnoj obvezi. To očevidno nije nikakva univerzalistička religija spasenja. Bog je zadovoljan time što vjernici uz pomoć nasilja vladaju nevjernicima koji se kao takvi toleriraju; prema tome, nasilje kao takvo i nije nikakav problem.” Maks Weber, Privreda i društvo, tom I., Prosvjeta, Beograd, 1976., str. 497.

28

politici, toliko je i politika religiji. Dapače, više koristi može imati, bez kompromitacije, religija od politike nego obratno. Stoga je jasno zašto se Krist kao osnivač kršćanstva mogao pojaviti samo na razvalinama Jeruzalema, na temeljima propasti židovske države. Pobjeda u vjeri, gubitak u politici. To je posljedica odsutnosti, nedostatak političkog vladalaštva u kolektivnom mentalitetu toga naroda bez obzira na državničke vrline pojedinaca. Pokazalo se da one nisu dovoljne da bi nadoknadile taj kolektivni nedostatak. Istina, židovska je vjera sve do Hadrijanova razaranja Hrama očekivala Mesiju kao političko-nacionalnog osloboditelja, ali upravo zato jer je politički cilj premješten u religiozno kao zahtjev, jer je to bila religiozna ideja i ideja religije, on kao političar i nije mogao doći. Dakako, nema napetosti između religije i politike (politike kao svijeta, kao svjetskog poretka) ni tamo gdje je religija prekinula svaku vezu sa svijetom kao što je slučaj s budizmom i đainizmom. Weininger i sam ističe svu kompleksnost židovstva i daje karakterizaciju koju smatramo do sada najboljom u literaturi, jer je izrazila metafizičku i egzistencijalnu dvojnost židovskoga bića: “Ako se, dakle, u Židovu nalazi još uvijek najviše mogućnosti ipak se u njemu nalazi i najniža stvarnost; on je svakako najviše obdaren, a ipak, ujedno, u duši najslabiji čovjek.” 50 To je misao, to je karakterizacija koju zaista treba zapamtiti i držati je na umu jer je prevažna i za političku pragmatiku. Njome se, naime, može objasniti činjenica da se jedino državotvorno slabi narodi plaše židovstva, vjeruju u njihove mitove i urote i ostvarenja njihova svjetskog vladalaštva. Oni su u biti više nemoć snage nego snaga nemoći. U toj ideji Weininger kao da je prispodobio sliku Krista, Bogočovjeka koji iz hrama tjera kramarske trgovce, ljude najnižih strasti. Ta njihova istodobna potencijalna duhovna nadmoć i egzistencijalno nesnalaženje što rađa dubokom neurotičnošću (specifična je njihova sklonost psihoanalizi kao putu k autopsihoanalizi) i nemoći iz kojih proizlazi njihovo povijesno lutalaštvo kao izraz najdubljih mentalnih uvjetovanosti, to dvojstvo, to je njihovo prokletstvo. U tome što su duhovna matrica prepuna mogućnosti, to je ujedno njihova slabost. Ponosni, da ne kažemo oholi do ekskluzivizma, zbog svijesti o posebnosti i iznimnosti duhovne vrijednosti, tamnog, neprozirnog duha koji im karakter čini nejasnim i neizdiferenciranim, neupravljenim na vremenito prepoznatljivo i čvrsto pa zato nepodobnim za ostvarenje neke posebne ideje, njihova je slabost. Veličina i niskost, ali potencirana i veličina i niskost, temeljna je oznaka njihova mentaliteta. U isto su vrijeme plodna maternica genija i niskog karaktera makroa. Duhovna veličina i karakterna niskost najčešća je, ali i pogrešna, percepcija Židova - iako nije daleko od proturječne prirode toga naroda.

15. Respekt drugih naroda prema Židovima. Ambivalentni respekt drugih naroda, prvenstveno kršćana, prema Židovima potječe s jedne strane otuda što su oni navodno narod Objave, a s druge otuda jer da su bogoubojice. Objave židovske i kršćanske vjere kao teološki najsavršenije vjere od triju objavljenih, monoteističkih vjera. No, otuda ne bi trebao dolaziti toliki respekt, ni pozitivan ni negativan.

50

Otto Weininger, op. cit., str. 434.

29

Jer, takav bi pozitivni respekt trebalo onda gajiti i prema Arapima zbog islama i Muhameda, Irancima zbog Zaratustre, Indijcima zbog Budhe, ali i drugim nekim narodima. Što se pak kršćanstva tiče, u tome Židovi nemaju udjela jer je to, teološki gledano, dio Božjega nauma: Krist je Božje utjelovljenje, čija Objava njima nije ni bila dostupna pa su ga zato iz neznanja ubili. Subjektivno, nisu ubili Boga nego čovjeka, jer Boga nisu u Kristu ni spoznali pa ih se ne može smatrati bogoubojicama, a napose ne od toga praviti političku, antižidovsku predrasudu. No, respekt prema njihovu religioznom geniju, kako smo vidjeli, osporava i sam Freud. Usto, ako je taj njihov religiozni genij doista i postojao, je li se možda istrošio? Ili sada žive u razdoblju stvaralačke regresije, odnosno klijanja, inkubacije ili pak latencije, kako kaže Freud? Ili se uopće ne radi o religioznom geniju, nego o običnom sljedbeništvu (Mojsija Egipćanina)?

16. Sukob židovskog s nežidovskim nacionalizmom. To shvatiti ne znači ekskulpirati većinski nacionalizam. Dapače, znači - shvativši njegove uzroke i domašaje - učinkovitije ga suzbijati. Ali to ujedno znači shvatiti neminovnost sraza tih dvaju nacionalizama. Povijest sukoba Židova gotovo sa svim narodima s kojima su kohabitirali poučava nas, da je to dio zajedničke političke sudbine Židova i nežidova.

17. Krivnja za zločine počinjene na Židovima. Kad se rečeno doslovno shvati, relativizira se krivnja za zločine prema Židovima tijekom povijesti. Zločini nad Židovima što ga počiniše razni narodi teško su breme na njihovoj kolektivnoj svijesti i savjesti. To se ne da zatomiti ni tzv. židovskim bogoubojstvom (ubojstvom Isusa Krista) niti kojim drugim teološkim ili političkim opravdanjima. 51 Ali, može se govoriti o židovskoj sukrivnji za te traumatske pogrome kao i o sukrivnji tih naroda zbog najčešće pretjerane reakcije na židovski nacionalizam, pravno rečeno - zbog prekoračenja nužne obrane.

51

Teološko-političko opravdanje sastoji se u tome da se Jahve razgnjevio na Židove zato što se nisu pridržavali saveza sklopljenog s njim. Iznevjerili su ga pa im je Jahve izrekao kaznu da će biti odvedeni iz Izraela, raspršeni po cijelom svijetu i ugnjetavani i istrebljivani među svim narodima. Budući da im je Bog unaprijed izrekao kaznu, žrtve su ustvari oni narodi kojima se Bog poslužio da nad Židovima izvrši kaznu. Zato su Židovi krivi tim narodima za izvršeni zločin nad njima, a ne obrnuto.

30

18. Religiozno-moralni rigorizam. Religiozno-moralni rigorizam uvijek prati osjećaj posebnosti, izabranosti i odijeljenosti. Neki narodi održavaju taj duh kao širitelji vjere (Arapi islama), neki kao branitelji (Hrvati katolicizma od islama) a neki samo kao čuvari vjere (za se, Židovi), 52 kao i engleski puritanci i kvekeri, koji su to prenijeli u SAD sa značajnim političkim posljedicama, ne samo za SAD. Taj religiozni rigorizam na socijalnom planu zahtijeva radikalnu pravednost (uglavnom kolektivističkog tipa), a u politici je intolerantan i nespreman za kompromise. I upravo je ta intolerancija umnogome opredijelila Židove za hrvatsko pravaštvo, toliko da se prvotno pravaštvo drži za filosemitsko političko opredjeljenje u Hrvatskoj. Ona odsutnost mjere i ravnoteže karakteristična za religiozni ekskluzivizam i židovski fundamentalni nagon za pravdom, sve do i u teoriji i u praksi poznate zagrižljive sitničavosti, isto je tako karakterističan za hrvatsko stekliško pravaštvo. U pravilu taj jaki utopistički nagon za pravdom, ta točka velikog zbližavanja, iako s različitih strana, hrvatskoga i židovskoga duha, čini pravaštvo u njegovim izvornim načelima zajedničkim hrvatsko-židovskim političkim duhom, duhom koji ne shvaća, ili shvaća vrlo uvjetno, načelo sile kao načelo koje vlada svijetom pa je utoliko svjedokom mane u hrvatskom i židovskom političkom mentalitetu. I još više što na silu gleda kao na nepravdu, a ne kao na dio okolnosti i uvjeta u kojima se odvija svjetska povijest. Ta tvrdnja na prvi pogled proturječi našoj ranijoj tvrdnji da Židove u hrvatskoj politici treba očekivati poglavito u liberalnoj stranci. No, ta je politička ambivalencija u skladu s njihovom mentalnom ambivalentnošću: internacionalistički dio njihova duha vuče ih u liberalizam, a nacionalistički u pravaške stranke. I to što stekliški sektaškije, to jače. Općenito, u političkoj orijentaciji Židova postoji prividan paradoks: tj. oni se politički uvijek orijentiraju lijevo i liberalno. Međutim, zaista se radi o prividu. Naime, potlačeni i obespravljeni Židovi orijentiraju se lijevo i liberalno jer im te ideje obećavaju oslobođenje, emancipaciju i građansku jednakost. No, već i asimilirani, kad dobiju tek privid slobode i jednakosti, orijentiraju se i desno (Disraeli, prvak konzervatizma u Engleskoj, Staal, junkerski ideolog u Njemačkoj, Josip Frank u Hrvatskoj i dr.) a emancipirani, građanski i nacionalno slobodni, imaju, kao i svi drugi narodi svoju političku i ljevicu i desnicu i centar (čemu je dokaz i Država Izrael). Taj paradoks, nije bez osnove. Još i sada na Zapadu (SAD, Europa) politički se opredjeljuju poglavito lijevo i liberalno što znači da je ta orijentacija reakcijska i zaštitna, djelomično uvjetovana strahom od desnice, koja je po tradiciji antisemitska. Politička orijentacija Židova ima još jednu značajku - radikalizam, koji je zastupljen razmjerno mnogo više nego kod ostalih naroda.

52

Primjedba F. F. Armesta da se “Židovi ne upuštaju u prozelitizaciju” (Narodi Europe, str. 383.) nije sasvim točna. Tako Keller kaže da su u jednom od četiri židovska grada tijekom babilonskog sužanjstva, u onom na Tigrisu, Mahuzu (druga tri bila su na Eufratu), “...ugledne obitelji potjecale od nekada obraćenih pogana.” Keller, op. cit., str. 85. A Chouraqui kaže: “Poznato je da su do propasti Hrama Židovi imali misionare... Tako se broj židovskih prozelita unutar Rimskoga Carstva u I. stoljeću naše ere cijeni na oko osam milijuna.” Andre Chouraqui, Židovska misao, str. 51.

31

19. Vladalačka volja Židova. Vladalačka se volja Židova izražava poglavito kao volja za duhovnim vodstvom koju oni i ne taje, dapače otvoreno je i javno izražavaju i ističu kao svoju odliku i prednost pred ostalim narodima svijeta: “Deset kava mudrosti spustilo se na svijet, devet je uzela zemlja Izrael, a jedan ostali svijet.” 53 Ta njihova volja za mudrošću i duhovnim vodstvom pokadkad se shvaća i kao volja za duhovnom hegemonijom. Vladati duhom naroda znači vladati njihovim glavama; nametnuti im svoje ideje kao njihove vladajuće, kao ideje koje vladaju njima i tako, iako neizravno, a ono ipak upravljati narodima. Neizravno vladati znači kako nije nužno da budu i personalni nositelji najviših funkcija vlasti. Dovoljno je da budu intelektualni i ideološki nositelji. Ne radi se tu, dakle, o ostvarivanju prosvjetiteljskog ideala kako je to Julije Cezar (inače sklon Židovima) govorio Ciceronu: “Plus est ingenii Romani terminos in tantum promovisse, quam imperi”, 54 nego o načinu sudjelovanja u vlasti. Ta njihova duhovna superiornost najbolje dolazi na vidjelo kad su u opasnosti, u podređenu položaju: Danijel se svojom mudrošću - božanskim duhom kojim odgonetava snove i predviđa budućnost, dovinuo od Nabukodonosorova roba, do “upravitelja sve pokrajine babilonske i starješine svih mudraca babilonskih”, do jednog od trojice upravitelja velikog Darijevog kraljevstva, a i Josip prije njega postiže to duhovnim osobinama kod egipatskog faraona. Također i Josip Flavije kod Vespazijana, komu proriče da će postati rimski car: Vespazijan je mimo svakog očekivanja i racionalnog predviđanja nadživio 30 godina mlađeg Nerona i troje njegovih nasljednika te doista postao rimskim carem. 55 Kao mudraci i proroci oni upravljaju kraljevima a kraljevi narodom - dakle neizravno upravljaju svijetom. I ta se paradigma tijekom povijesti nebrojeno puta ponavlja, sve do Kissingera u SAD i Primakova u Rusiji. No da u pravilu nisu podobni za prve nositelje vlasti najbolje pokazuje primjer Lenjinova Izvršnog biroa CK, od čijih su 12 članova 10 bili Židovi, ali ih je sve, iako mahom od njega duhovno nadmoćnijih, Staljin uklonio i zavladao SSSR-om. 56 No, u moderno je doba židovska misao sve više napuštala teološku razinu i upuštala se u političke borbe kad je kod njih zapažen naročit dar da proročanskim duhom i organizacijskim sposobnostima povuku mase. Tako Michels zapaža njihovu nerazmjernu zastupljenost u vodstvu socijaldemokratskih i revolucionarnih stranaka: “Posebna svojstva židovstva, posebno među njegovim suplemenicima osobito česti, jednostrani fanatizam koji povlači za sobom i mase, nepokolebljiva, sugestivna vjera u sebe - proročanski duh u njoj - k tome jaka govornička i dijalektička sposobnost i još veća ambicija i nagon za isticanjem vlastitih učinaka, kao i, prvenstveno, naprosto neograničena prilagodljivost, čine Židova rođenim vođom masa, organizatorom i animatorom... Mnogi se pokreti mogu označiti njihovim djelom. Židovi su oni koji organiziraju revoluciju, ali i reakciju.” 57 No, tu njihovu revolucionarnu djelatnost, angažman u unutarnjim klasnim i političkim borbama i razmiricama, mnogi su skloni gledati kao svjesno raspirivanje unutarnacionalnih suprotnosti i 53

Talmud, “Otokar Keršovani”, Rijeka, 1982., str. 308. (Izbor i prijevod Eugen Werber). “Više vrijedi toliko proširiti granice rimskog duha nego vlasti”. M. Tullius Cicero, Libri politici, Demetra, Zagreb, 1996., str. 211. 55 Vidi Elias Canetti, Masa i moć, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 194-200. 56 Slika se donekle mijenja ako prihvatimo stajalište nekih povjesničara da je i sam Lenjin, čini se, bio Židov. Naime, majka mu je bila Blank-njemačka Židovka. (Po ocu je potjecao iz rusificirane obitelji muslimanskih Kalmika, sibirsko-mongolskog naroda.) 57 Robert Michels, op. cit, str. 210. 54

32

slabljenja nacionalne homogenosti i otpornosti na njihov razorni, destruktivni rad i penetraciju vlastita interesa i ambicija. Međutim, ništa Židovi ne mogu izazvati u jednom narodu što u njemu već ne postoji. Tako ni žar klasnih i političkih borbi. I ako te borbe ugroze nacionalno jedinstvo, pa i sam opstanak države, nije to do Židova nego do slabosti toga naroda. Istina, oni te nacionalne razdore mogu svojim sposobnostima i sklonostima potencirati, ali opet samo ako je taj narod po sebi slab i ako je već stupio na put samodestrukcije i propadanja. A onaj tko hoće vladati, imati državu, ili kod svoga naroda odgajati vladalački mentalitet, trebao bi ga odgajati na suprotnostima svim razornim idejama i akcijama pa bi ta, navodna židovska sklonost destrukciji dobro došla u školi povijesti državotvorstva. Narod koji (to se odnosi i na Hrvate) podlegne razornom utjecaju male skupine destruktivaca, ma kakva njihova snaga i prestiž bili, usprkos opomenama povijesti, nije ni zaslužio državu.

20. Inferiornost antisemitizma. Psihološka podloga antisemitizma jest osjećaj inferiornosti bilo zbog slabije kreativnosti u kulturi, naravno prvenstveno u religiji, bilo zbog slabijeg uspjeha u ekonomskim, prvenstveno financijskim poslovima. Postoji, naime, svjetski kompleks inferiornosti prema Židovima. Druga strana toga kompleksa često je prikriveni antisemitizam, prikriven kao ljigavi, prijetvorni filosemitizam. Za taj kompleks Židovi nisu krivi. Oni su zaista vrijedan, kvalitetan narod. Vrhunskih umova imaju razmjerno više nego drugi narodi. Ali, kao i svaki drugi narod, imaju masu prosječnih i ispodprosječnih, koji ne sudjeluju u toj duhovnoj veličini ali zato sudjeluju u uobrazilji, u umišljaju fenomenom poistovjećivanja i slijeđenja najboljih. Kombinacijom talenata iznimno nadarenih pojedinaca i njihovim izuzimanjem od političke sudbine naroda u kojem žive (ili samo fiktivnim, mimikrijskim prihvaćanjem) stvaraju se izvanredno povoljne okolnosti za svaki uspjeh. Izdvajanje i uspjeh (koji je pretežno modernog datuma) rađa zavišću ne samo među vjernicima kako se nekoć mislilo, nego i u laičkim, svjetovnim državama, u modernim demokracijama u kojima stvara kolektivnu socijalnu zavist i ljubomoru. U hrvatskoj politici, kulturi, znanosti i umjetnosti kao ni na drugim područjima stvaralaštva Židovi nisu pokazali superiornost nad Hrvatima. Tek nekolicina, Lisinski i Frank primjerice, sudjeluju u najvišim dometima hrvatskoga društvenog života. Hrvati zato i ne trebaju imati kompleks inferiornosti, a niti su oni ikakva opasnost za Hrvate i za Hrvatsku. Ne samo zbog malobrojnosti nego i zbog visokih duhovnih odlika Hrvata. Sjetimo se: od svih Slavena na jugu jedino Hrvati imaju nobelovce, i to trojicu - Ružičku, Preloga i Andrića. Zato nema nikakvih ni kulturoloških ni psiholoških a ni socijalnih razloga za nastanak antisemitizma u Hrvatskoj.

33

21. Židovi i njihova zemlja. Da su Židovi narod vremena (Zeitvolk) pa da se u povijesti mogu realizirati i bez vlastite zemlje, države, za razliku od naroda zemlje (Raumvolker) koji se bez vlastite zemlje ne mogu realizirati (Nijemci, Rusi), zgodna je sintagma, ali, nažalost, nema toliku objasnidbenu snagu koliku su mislili da ima zapadni geopolitičari i etnolozi koji su je skovali. Sintagma objašnjava samo to da Židovi mogu opstati i preživjeti i u idealnoj, (platonskoj), intelektualnoj, duhovnoj domovini i bez određene zemlje kao tobože jedine realne domovine, dok bi manje kvalitetan narod nestao, asimilirao bi se u moru drugih naroda s kojima kohabitira. Ipak, njihova molitva koja završava vapajem: “Lešana haba a b' jerušalajim” (Sljedeće godine u Jeruzalemu), što ga Židovi već tisućama godina svakodnevno, tri puta na dan izgovaraju, neobuzdana je i neodoljiva čežnja za vlastitom zemljom, za domovinom. Njihova doseoba u Palestinu vjerojatno je uzrokovana istim egzistencijalnim razlozima kao i Seoba naroda, kako je nazvana doseoba većine europskih naroda u njihovu sadašnju domovinu. Mezopotamija, međurječje, bila je kao plodna ravnica iznimno povoljna za život i doseobu okolnih nomadsko-stočarskih naroda pa je kao privlačno područje u jednom trenutku postala prenapučena. Tada počinje proces amalgamizacije pojedinih rodova i plemena u veća plemena odnosno narode, koji potom teže ekspanziji i asimilaciji ostalih rodova i plemena. Iz toga nastaju ratovi. Pleme koje se nije htjelo asimilirati s ostalima, izraelsko, kao malobrojnije i slabije bilo je potisnuto pa je moralo tražiti novo stanište, novu domovinu. Samo se Seoba naroda odvijala takorekuć šutke, bez Knjige, ostalo je takorekuć apovijesno, izvan povijesti u velikom dijelu. Iako se sele ranije i iz istih pragmatičnih razloga, Židovi svoju doseobu teologiziraju i bilježe pa njihova povijest počinje sa stvaranjem svijeta - s Knjigom postanka. Oni su prvi narod u povijesti koji odabire svoga Boga. Dakako, psihološki posve očekivano, prikazuju to obratno - da je Bog njih odabrao, a ne oni njega. Sa svojim Bogom sklapaju Savez, a on im, jasno, obećaje ono što od njega traže - zemlju, domovinu. To, taj izbor vlastitog boga, koji je samo bog Izraela i to sklapanje Saveza s njime kao i sve to teologiziranje jedne pragmatične egzistencijalne potrebe, to je njihov specifičan nacionalni mentalitet... Židovsko kraljevstvo nastaje povratkom i organiziranjem u zemlji Kanaanu, kasnije nazvanoj Palestinom (Arapi, Palestinci nazivaju je Felestinom) potkraj V. st. pr. naše ere, poslije 50-godišnjeg babilonskog sužanjstva. Ono je rezultat geopolitičkog interesa i plana Perzijanaca pa je osnovano ne samo uz perzijsko dopuštenje povratka u Kanaan nego i uz njihovu aktivnu političku potporu osnutku jake izraelske države kao tampona između Perzijskoga carstva i Egipta. Dakle, uz volju Židova za slobodom i domovinom, ali koja nije bila dovoljna bez poticajne uloge Perzije. Perzijski kralj dopustio je da se iz perzijske satrapije Elama (sada Khuzistan u Iranu) vrate u Kanaan gdje osnovaše svoju malu, teokratsku državu Izrael, koja prema svemu sudeći i nije bila baš prava država nego više savez izraelskih plemena koji je živio slobodno i neovisno u svojoj domovini. U biti, radilo se o konfederaciji plemena, amphictyonu (svetoj ligi). Tu su državu definitivno uništili Rimljani 70. godine, kada razrušiše Hram. Prijašnjem egzodusu pridružio se novi (hebrejski galut). Već pri rimskom zauzimanju Jeruzalema među Židovima djeluju vjerskopolitičke stranke - farizeji i saduceji. Dioba nije bila samo vjerska nego i politička. Farizeji su bili pučka stranka odbojna na asimilaciju, pače i na samu suradnju sa stranim okupatorima, a saduceji stranka visokog svećenstva i drugih viših društvenih slojeva koja je tražila rješenje u suradnji s okupatorom i koja je zato bila podložna

34

helenizaciji i romanizaciji. Od tada pa sve doskora u židovskom političkom mentalitetu prisutne su te dvije struje: mentalitet saduceja “nacionalista”, tj. onih koji su neasimilirani prihvatili interese i ciljeve naroda u kojima žive, integrirali se u društva (takav je bio npr. Disraeli u Engleskoj, kao i mnogi drugi) i mentalitet farizeja tj. “teritorijalista” koji čeznu za nacionalnim domom za Židove kako to kaže Rezolucija UN-a iz 1947. o podjeli Palestine na židovski i arapski dio. Tu ideju “teritorijalista” preuzeli su i ostvarili cionisti. Cionizam nije ništa drugo do suvremena potraga za zemljom, čežnja za izgubljenom domovinom, a zatim i državom. Država Izrael za njih je ispunjenje zakletve još iz babilonskog izgnanstva: “Neka mi se osuši desnica, Jeruzaleme, ako te zaboravim”. Budući da se tijekom povijesti pokazalo kako slobodno ispovijedanje vjere zbog vjerskog šovinizma nije moguće bez vlastite države, cionizam je postavio pred svijet i Židove državotvorni zahtjev za osnivanjem države Izrael - i to je ostvario. Ali osnivanje Izraela došlo je na red tek poslije ispunjenja vremena velikih imperija koji su dvije tisuće godina vladali Eretz Izraelom: Rima, Arapa, Turaka i Velike Britanije. Posljednji je pripremio političku podlogu s poznatom Balfourovom deklaracijom od 2. studenoga 1917. godine, u kojoj neki međunarodni čimbenik prvi put priznaje pravo na “nacionalni dom u Palestini za židovski narod”. 58 Tu je ideju konačno prihvatila međunarodna zajednica Rezolucijom UN-a od 29. XI. 1947., kojom je prihvaćena podjela Palestine na židovski i arapski dio, a Židovi su 14. svibnja 1948. proglasili osnivanje države Izrael. No, kao i uvijek, da bi se ostvarila tako krupna geopolitička činjenica kao što je osnivanje države, u ovom slučaju države Izrael, 59 trebali su se steći neki uvjeti. U ovom je slučaju taj uvjet bio pristanak, pače sklonost Velike Britanije koja je upravljala Palestinom preotetom od Turske u Prvome svjetskom ratu, po režimu poznatom kao Upravljanje okupiranim neprijateljskim teritorijem. Interesnu pozadinu te sklonosti i čudne činjenice “...da su pobornici stvaranja židovske domovine u Palestini bili engleski cionisti nežidovi, među kojima je bio i Lloyd George”, objašnjava F. William Engdahl. 60 Prema Engdahlu, “Engleska je velikodušno ponudila zemlju koja je bila daleko od njezinih obala, dok u istom tom razdoblju progonjene židovske izbjeglice nije dočekivala nimalo raširenih ruku na svojim obalama.” 61 Država Izrael je, prema geopolitičkim pretpostavkama, rezultat britanskih geopolitičkih i geostrateških interesa i kalkulacija. Ta 58

Milovan Baletić, Ispunjenje zavjeta ili povratak Židova u zemlju Izraelom, Globus, Zagreb, 1988., str. 202. Balfourovu deklaraciju donosimo u pismu što ga je Artur Balfour, britanski ministar vanjskih poslova poslao Walteru lordu Rothschildu, predstavniku Engleske federacije cionista koje glasi: “Dragi Lorde Rothschilde, veliko mi je zadovoljstvo prenijeti Vam, u ime Vlade Njegova Veličanstva, slijedeću izjavu potpore židovskim cionističkim težnjama, koja je podnesena Kabinetu i odobrena od Kabineta: “Vlada Njegova Veličanstva povoljno gleda na uspostavu nacionalne domovine židovskog naroda u Palestini i nastojat će poduzeti sve što je u njezinoj moći da postigne taj cilj, uz jasno podrazumijevanje da se ne smije učiniti ništa što bi oskvrnulo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status koji Židovi uživaju u bilo kojoj drugoj zemlji. Bit ću Vam zahvalan ako s ovom izjavom upoznate Cionističku federaciju. Iskreno Vas pozdravljam, Arthur James Balfour.” F. William Engdahl, Stoljeće rata. Anglo-američka politika i novi svjetski poredak, AGM, Zagreb, 2000., str.77-78. 59 Poznati geopolitičar Mackinder je pače smatrao: “Židovska nacionalna država u Palestini bit će jednim od najznačajnijih ishoda rata.” Egdahl, op. cit, str. 82. 60 William F. Engdahl, Stoljeće rata. Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak, op. cit., str. 77. (Lloyd George, britanski ministar predsjednik 1916.-1922.) 61 F. W. Engdahl, op. cit., str. 79.

35

država imala je osigurati britanske strateške interese na Bliskom istoku. Jer, kao što je nekoć Jeruzalem imao strateški važan položaj između Egipta i Babilona, tako je imao i sada u hrvanju za nadzor te tako važne regije zbog prirodnih izvora energije, prije svega nafte, kojima je bio i prebogat. U kompaktnom arapskom etnikumu židovska je država trebala biti sporna točka radi koje će uvijek trebati arbitrirati, slabiti snagu i otpor Arapa u penetraciji zapadnih, prije svega britanskih, interesa i utjecaja. A lukavi Albion ne bi bio ono što jest da i tu nije osigurao “objektivnost” i “nepristranost”. Zato je 1919. i tražio od Lige naroda da potvrdi mandat Velike Britanije nad Palestinom kako bi se što manje zamjerio Arapima. Ta “objektivnost” i “nepristranost” izražena je već i u navedenoj Balfourovoj deklaraciji. Tako se ostvarila tisućugodišnja žudnja židovskog naroda za vlastitom domovinom. Time je uglavnom riješeno i tzv. židovsko pitanje koje je postalo aktualno i s izgledom na rješenje tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. U biti, ideja o osnivanju te države proistekla je iz kohabitacijskih i koegzistencijalnih problema prije svega europskih naroda i Židova. Poslije svih progona i pogroma 62 shvatili su, i Židovi i nežidovi, da je jedino rješenje židovskoga problema osnivanje židovske države. Naročito je to aktualizirano pogromom Židova potkraj 19. stoljeća u Rusiji, iako ima pravo Golda Meir kad kaže: “Žudnja Židova za njihovom vlastitom zemljom nije bila neposredna posljedica pogroma. Zamisao o ponovnom naseljenju Palestine Židovi, a i poneki nežidovi, zastupali su davno prije nego li je riječ ‘pogrom’ ušla u rječnik europskog židovstva. No ruski pogromi za moga djetinjstva dali su toj ideji neposrednost.” 63 Zapravo, prema Stefanu Zweigu, prva zamisao o židovskoj državi rodila se u srcu Theodora Herzla, novinara, bečkog dopisnika iz Pariza, tijekom afere Dreyfus u Parizu 1895. godine, toga sramnog dokaza francuskog antisemitizma: “U svojstvu dopisnika prisustvovao je javnom poniženju Alfreda Dreyfusa, gledao je kako su strgnuli epolete s uniforme toga blijedoga čovjeka, koji je vikao: “Ja sam nevin.” I u tom je času, po svojoj najdubljoj savjesti bio siguran da je Dreyfus nevin te da ga tom užasnom sumnjom terete samo stoga što je Židov”. 64 Zamisao je, dakle, rođena iz reakcije, iz boli, grča. Ipak, bila je to prije svega žudnja za zemljom kao za staništem za naciju, za slobodu ispovijedanja vjere, za slobodu života u kibucu, jednom riječju za zemljom za slobodan život židovskog društva, a tek se potom rodila svijest o potrebi za državom. Ideja o posebnoj židovskoj državi došla je razmjerno kasno - prema nekima 1897. na cionističkom kongresu u Baselu, prema drugima tek 1942. godine (Golda Meir). To kao da potvrđuje Hegelovu misao: “Država je pak ono židovskom principu neprimjereno i tuđe Mojsijevu zakonodavstvu”. 65 No, povijesna je istina da je Theodor Herzl (uz Maxa Nordaua osnivač cionističkog pokreta) 66 u svojoj knjizi Der Judenstaat (1896.) zastupao stajalište da je osnivanje židovske države nužno i to upravo u Palestini. Prema njegovu mišljenju, to bi Židovima osiguralo status naroda ravnopravnog s drugim narodima i ujedno smanjilo antisemitizam.

62

Pogrom je ruska riječ i znači uništenje, razaranje, razbijanje, pokolj. Riječ pogrom kao termin ušla je u uporabu 1881. u svezi s ubijanjem, progonom i hajkom na Židove poslije ubojstva ruskog cara Aleksandra II. u atentatu za sudjelovanje u kojem je optužena i jedna Židovka. Pogromi na Židove uslijedili su i u razdoblju 1903.-1906. Naročito su bili okrutni pogromi poslije sloma carizma, tijekom građanskog rata, kada je samo u Ukrajini ubijeno oko 100.000 Židova. Slični pogromi poslije su zabilježeni u Poljskoj i Njemačkoj, ali i drugdje u Europi. 63 Golda Meir, Moj Izrael, op. cit., str. 16. 64 Alain Finkielkraut, Imaginarni Židov, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993., str. 126. 65 G. W. F. Hegel, Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966., str. 205. 66 Cionizam, njemački Zionismus, prema brdu Sion, hebrejski siyon, jedan od brežuljaka u Jeruzalemu na kojemu je prema predaji grob kralja Davida.

36

Židovski se problem 67 i prije pokušavalo riješiti dodjeljivanjem posebnog teritorija. Postojala je zamisao da se nasele na Madagaskaru, 68 u Ugandi (“plan Uganda”), u Al Arishu na Sinaju itd. ali cionisti su odbacili sve prijedloge osim Ciona (Siona), tj. zemlje predaka Palestine, Eretz Izraela. Bilo je i drugih planova, poput njemačkog nauma o stvaranju Lublinskoga židovskog autonomnog područja. Zanimljiv je i vjerojatno najstariji (1825.), plan Mordehaja Manuela Noae, tzv. projekt Ararat, naseljavanje Židova na otoku Grandu usred rijeke Nijagare u SAD-u. Vrijedno je napomenuti da su Englezi, uz arapske zemlje, bili najveći protivnici osnivanja države Izrael u Palestini. (Nota bene, Židovima je bio zabranjen pristup u Englesku od XIII.- XVII. stoljeća.) Zanimljivo je da nisu ni svi Židovi bili oduševljeni teritorijalizacijom, osnivanjem države Izrael. Protiv je bio i Albert Einstein, a zanimljivi su njegovi argumenti: “Bilo bi, po mojem mišljenju, razumnije doći do nekog sporazuma s Arapima temeljenog na zajedničkom miroljubivom životu nego stvarati židovsku državu... Bojim se unutarnjih šteta koje će judaizam pretrpjeti zbog razvoja, u našim redovima, uskog nacionalizma... Ponovno postati nacija, u političkom smislu riječi, bilo bi jednako kao okrenuti leđa od produhovljenosti naše zajednice koju dugujemo mudrosti naših proroka.” 69 S druge strane, Max Hokheimer je, iako nekako preko volje, podupirao i cionizam i osnivanje države Izrael. Držao je da je cionizam nastao iz razočaranja u Europu i njezinu spremnost da ostvari pluralizam, tj. kulturu autonomnog pojedinca u europskim okvirima. A Židovima je bio potreban vlastiti teritorij na kojem bi konstituirali svoj patriotizam. Komentirajući razvoj događaja glede židovskog pitanja poslije afere Dreyfus, Horkheimer kaže: “Najžalosniji aspekt povijesti koja se od tada dogodila - najtužniji i za židovstvo i za Europu - jest činjenica da su cionisti imali pravo.” 70 Neki opet, kao Istvan Bibo, smatraju da se židovska samosvijest, cionizam i židovska država, ne mogu poistovjetiti jer da je židovska manjinska zajednica zamisliva i bez židovske države, kao što ni postojanje židovske države nije imperativ da se svi Židovi oblikuju u nacionalnu manjinu. Ipak, i on smatra osnivanje države Izrael nužnim uvjetom za oblikovanje židovske zajednice kao nacionalne zajednice. 71 No, raspršenjem Židova židovski je problem postao svjetskim političkim problemom, koji se može riješiti jedino na svjetskoj razini. Zato i nije riješen osnivanjem države - ako je uopće rješiv. Jer, ne zaboravimo: i danas, iako se u svako doba mogu nastaniti u Izraelu, Židovi uglavnom ostaju na Zapadu, sveudilj pjevajući obrednu pjesmu “Sljedeće godine u Izraelu”. U njihovu mentalitetu - progonstvom stečeno ili od iskona postojeće, ima nečega samoizgnaničnoga.

67

Premda mnogi Židovi drže da se ustvari radi o problemu nežidova. Tako Louis Golding kaže: “Židovski je naime problem u samoj stvari zapravo nežidovski problem... Ja mislim da je židovski problem odvajkada bio nežidovski problem, od prvog časa otkada je podigao svoju prokletu glavu i da će takav ostati, dok ga ne riješe sami nežidovi”. Louis Golding, Židovski problem, Binoza, Zagreb, 1939., str. 5. 68 Ideju o Madagaskaru kao židovskoj domovini Lanzmann smatra antisemitskom idejom čiji su začetnici Poljaci, a prihvatili su je Francuzi i Nijemci. Claude Lanzmann, “Od holokausta do ‘holokausta’”, Vidici br. 6-7/83. Beograd, 1983., str. 74. 69 Roger Garaudy, Mitovi utemeljitelji izraelske politike, str. 74. 70 Max Horkheimer, “O njemačkim Židovima”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20/1980., str. 53. 71 Istvan Bibo, “Židovsko pitanje i antisemitizam”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 56.

37

22. Izrael - svjetski geto za Židove? Proces stvaranja države Izrael bio je tako mračan i težak da Finkielkraut s pravom sumnja nije li to Europa poslije Auschwitza osnovala Izrael kao svjetski geto za Židove! O sramnoj izolaciji Izraela od strane Europe tijekom ratova protiv Arapa, o uskrati oružja za obranu i o diplomatskoj izolaciji, autentično svjedoči Golda Meir u navedenoj knjizi. Zato, i poslije svega, ima dovoljno razloga zapitati se: Kakvi su izgledi za opstanak države Izrael? Prema našem mišljenju, ne naročiti. Država Izrael ima protiv sebe nekoliko vrlo moćnih neprijatelja. Prvo, arapsku nerazmjerno veću biološku masu, koju podupiru ostale islamske zemlje, koje su zajedno dovoljno bogati i fanatični antižidovi da tu državu žele, a jednog će je dana možda i moći uništiti. Drugo, Zapad (izuzimajući SAD), koji je stvorio tu državu-geto (prema nekim zlonamjernicima, bogati su Židovi tu državu stvorili samo za židovsku sirotinju) i koji će je se lako odreći i prepustiti uništenju za ljubav bogatih dobavljača nafte i kupaca oružja. Treće, ima protiv sebe i vlastitu političku pogrešku koja, što je paradoksalno ali psihološki istinito, podupire pritajeni psihološki antisemitizam Europe koji se temelji na stanovitom osjećaju krivnje i moralne inferiornosti zbog zločina počinjenog nad Židovima. Naime, Izrael nije poštivao zlatno pravilo europske “zdrave” nacionalne politike prema kojemu bez spremnosti na zločin nema dobre nacionalne politike. Nije istrijebio Palestince (nije “udario herem” na njih) i namnožio se u toj zemlji pa je tako doveo u pitanje i vlastiti opstanak. Ostajući pravedan narod, osudio je sebe na propast. Legitimiranje zločinom, što izgleda paradoksalno ali tek bi ga to vratilo u realnost povijesne zbilje, u realnost općeljudskog prokletstva i zajedničkog općeljudskog grijeha i na morbidan ali “civilizacijski” jedino priznati način integriralo bi ga u neprijateljsko mu čovječanstvo. Zajedništvo u zločinu oslobodilo bi ih grijeha posebnosti, drugosti. Konačno bi tim zločinom, za koji mu se kaže da će ga morati počiniti ako misli opstati, izgubio onu nedodirljivu i zavidnu nevinost stečenu tijekom povijesti kao progonjeni narod, a naročito poslije paroksizma Auschwitza, izgubio bi tako argument protiv ostaloga čovječanstva što ga ima žrtva protiv zločinca, argument suca svijetu. Za uzvrat dobili bi priznanje da su jednaki, da su kao i drugi narodi. Od njih se traži iskupljenje zločinom. Jer, povijest ne trpi nevinost. Prvi se put nisu pokorili, odnosno nisu poslušali zapovijed svoga Boga (povijesnog nad-ja) da istrijebe sve Kanaance, a sada taj grijeh ponoviše prema istome Bogu, ne istrijebivši Palestince. Iznimka Sabre i Chatile, izgleda, nije dovoljna. Doduše, imaju jakog zagovornika i zaštnika - SAD, najveću silu svijeta. Ali ni jedan narod ne može živjeti od budućnosti drugoga naroda. Mora naći dovoljno vlastitih razloga za svoju budućnost. Ovako, Izrael opstoji, raste i pada sa SAD-om. Istina, postoji nešto ljepša povijest koegzistencije židovsta i islama, ali samo takva u kojoj je židovstvo bilo podređeno. Jer, islamski je svijet na židovstvo uvijek gledao kao na slabost. Koegzistencija i kohabitacija između njih za islam je prihvatljiva jedino ako su im Židovi podstanari.

38

23. Netrpeljivost među narodima. “Ja te ne trpim - nemoj to tako lako zaboravljati”, riječi su idiosinkrazije kojima Horkheimer i Adorno 72 karakteriziraju mržnju među narodima, a što je česti odgovor i antisemita. Kohabitacijske i koegzistencijalne probleme imaju i drugi narodi jedni s drugima, gdje god žive izmiješani. Narodi, u načelu, ne vole druge narode, a nacionalne manjine mrze. Tu sudbinu nacionalnih manjina dijele Židovi sa svim drugim narodima. Trebali bi je prihvatiti kao negativnu realnost, kao prokletstvo života, i bez velike patetike kompleksa progona kao izabrane žrtve svijeta, koja je zbog toga pozvana biti sucem cijelome svijetu. Osim pozitivnog nacionalizma - samoodređenja, ta međusobna netrpeljivost naroda, nepodnošenje međusobnih razlika, bila je i ostala važnim psihološkim čimbenikom da su se narodi ograničili tim svojim razlikama i konstituirali države. To odjeljivanje i ograničavanje, utvrđivanje granica, jest dizanje razlika do stupnja mržnje koja povremeno prerasta i u rat među narodima. Židovi raspršeni svijetom postali su žrtve toga opće-ljudskog ressentimenta, 73 poznatijeg kao rasizam, antisemitizam. On je uglavnom vjerskog, gospodarskog, rasnonacionalnog i političkog karaktera. Vjerski je ili istinska vjerska netolerancija ili tek izlika za neprijateljstvo i hegemonizam. Povijesno je najstariji, možda i predkršćanski. Sjetimo se protužidovskoga raspoloženja i reagiranja pri traženju i nastanjivanju Obećane zemlje kao i kasnijeg antisemitizmu vrlo sličnog neprijateljstva Grka i Rimljana, za koje bismo ipak rekli da je prije “obično” neprijateljstvo, ratno i političko, nego antisemitizam u užem smislu. Dakako, on se, općenito, već po samoj logici sotonizacije neprijatelja, brzo pretvara i u rasnonacionalni i u politički antisemitizam. Poslije liberalizacije i demokratizacije Zapada, poslije uspostavljanja vjerske tolerancije, jasno se pokazalo da je taj antisemitizam tek jedan od pojavnih oblika antisemitizma ali da se u njemu ne iscrpljuje, jer je nastavio postojati kao gospodarski (osobito financijski), a naročito kao politički antisemitizam. Antisemitizmi mogu postojati pojedinačno i samostalno, ali i kumulativno, svi istodobno. Po svojoj je naravi antisemitizam “plastičan”, poprima oblik prema društvenim okolnostima, prema području najvećeg društvenog prestiža. Bit mu je netrpeljivost, neprijateljstvo. Kako rekosmo, uspostavom demokracije i vjerske tolerancije na mjesto vjerskoga stupa politički antisemitizam, jer se Židovi tada mogu ravnopravno natjecati u tom području. I jednog i drugog prati gospodarski antisemitizam, jer im demokracija i tu formalno omogućuje natjecanje. Stvara mogućnost za uspjeh, ali i za zavist i mržnju. U svim područjima života razvija se konkurentski antisemitizam. Židove je svaki pojedini narod s kojim su kohabitirali osjećao kao svoju razliku religijsku, kulturnu, političku. Schelling to hoće i ontološki utemeljiti: to da su Židovi svagdje stranci dolazi otuda što oni ostali svijet osjećaju kao stran, i otuda što su zbog stalne promjene mjesta boravka stalno novi, drugi, dakle drugima strani, odakle i njihovo plemensko ime - Abram odnosno Ivri: “Abram prozvan Ivri, dakle, znači: Abram koji je od onih pokretnih, nevezanih ni za jedno stalno stanište, od onih što žive nomadski, kao što se i

72 73

Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, op. cit., str. 184. “Zato ću vas raspršiti ko pljevu koju raznosi pustinjski vjetar”. Jeremija, 13, 24.

39

praotac u Kanaanu stalno naziva strancem, jer onaj koji nigdje ne prebiva svagdje je samo stranac, skitnica.” 74 Dakle, nije samo do svijeta, nego i do njih da su svagdje stranci. I u pravilu, što je neki narod manje sposoban trpjeti razliku na nepolitičkoj razini, što je manje vladalački, to ih je manje podnosio. S obzirom na židovsku visoku samosvijest i težnju k izdvajanju, izoliranosti i zatvaranju u vlastitu sudbinu stvarajući vlastite kulturne i druge interesne udruge, narodi su ih osjećali, naročito Europljani, kao svoju radikalnu razliku, pače kao suprotnost, kao državu u državi, status in statu, kako kaže Dostojevski, što je za države i narode u načelu nepodnošljivo.

24. Židovi i ostali svijet. Odnos raznih naroda prema Židovima tijekom povijesti uvjetovali su razni politički, vjerski i gospodarsko prestižni razlozi. No, ti odnosi imaju jednu, ali zato presudnu, značajku, koju ističe i Braudel: “Sa Židovima su sve civilizacije u sukobu...” 75 Potanko razmatranje povijesti toga pitanja daleko premašuje svrhu ove knjige pa ćemo se ograničiti na tvrdnju da je u suvremenu svijetu taj odnos najviše uvjetovan stanjem demokracije i poštivanjem ljudskih prava. A teško da ima boljeg kriterija za stupanj demokracije i poštivanja ljudskih prava od poštivanja prava nacionalnih manjina. Zato se u suvremenu svijetu odnos prema Židovima uglavnom svodi na odnos prema nacionalnoj manjini, ali ipak, kao specifičnoj nacionalnoj manjini. Također, nije nimalo čudno da su SAD, zemlja liberalne demokracije, zemlja čije je pučanstvo sastavljeno isključivo od nacionalnih i vjerskih manjina i kojoj je borba za poštivanje ljudskih prava strateško političko prestižno pitanje, prva zemlja Zapada emancipacije Židova (a tek zatim Francuska 1791. i ostale zemlje Europe, a zadnje balkanske zemlje i Rusija), postale Židovima najprivlačnijom useljeničkom zemljom, zatim pokroviteljem, braniteljem i na posljetku jamcem ne samo Židova u svijetu, nego i države Izrael. Jer, braneći Židove i Izrael SAD brane politička načela na kojima počivaju. Kao država koja počiva na međusobnom poštivanju i ravnoteži posvemašnjih odnosa među pripadnicima raznih matičnih naroda (nacionalnim manjinama) a svojim građanima, i koja se apstrakcijom tih manjina od njihove nacionalne pripadnosti fiktivno konstituira kao jedinstven američki narod, takva je politika za SAD doslovce conditio sine qua non. Ona je pretvorena u njezino osnovno državotvorno načelo od kojega SAD žive. To je načelo omogućilo Židovima iz Europe i ostaloga svijeta najprije useljavanje u SAD, zatim maksimalni razvitak i prema sposobnostima kulturnu, gospodarsku (naročito financijsku) i na posljetku političku penetraciju na ključne državne položaje, ukratko postizanje svjetske globalne moći i utjecaja preko globalne moći SAD-a. Pri tome im je pomoglo povijesno iskustvo kripto djelovanja, pa su 74

F. W. J. Schelling, Filozofija mitologije, Beograd, 1988., str. 158-159. Schelling toj etimologiji dodaje da možda treba dati prednost Walhlovu tumačenju prema kojemu ime Hebreji znači pustinja, te da su Ivrim (Hebreji), Arabim (Arapi) i Aramin (Aramejci) “puke, po analogiji veoma pojmljive, razlike istoga imena”. Prema dr. Teodoru Gruneru “Abrahamovo ime je Abrm u klinastom načinu pisanja, a u ugaritskim pločama spominje se A - BI - RA - MI, otac Semita... Hebreji su vjerojatno dobili ime po praocu Eberu, koji je bio praotac Noaha.” Dr. Teodor Gruner, “Sumerska civilizacija i usporedba zakonika Sumera s Mojsijevim Petoknjižjem”, Novi Omanut, br. 20. Zagreb, siječanj-veljača 1997/5757. 75 Fernand Braudel, Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II., II. svezak, Zagreb, 1998., str. 156.

40

razvili zavidnu vještinu lobiranja za Izrael. U biti, to je lobiranje još jedan specifikum SAD-a, izrastao upravo na fenomenu priznanja međusobnih razlika kao različitih interesa. Opasno bi bilo ako bi Židovi tu svoju globalnu moć pretvorili u osvetničku moć. Toga hrvatska država i hrvatska vlast moraju biti svjesni i to moraju respektirati. Ipak, moramo se zapitati: Nije li Jahve poslije 40 stoljeća ispunio obećanje dano Židovima - vratio ih u Izrael i zadobivanjem svjetske moći preko SAD-a pokorio im sve narode svijeta? Mora se priznati da čovjek pred tom tvrdnjom ostaje zapanjen, začuđen i zaplašen. Ili pak obećanje u cijelosti nije ispunjeno jer još nije došao Mesija koji će uništiti inorodce u Izraelu? Ili je možda njihov Mesija njihov nacionalni interes, što bi bilo židovskije, pa je dakle ipak došao?

25. Židovi i kolektivizam. Vrlo važna značajka židovskoga duha jest njihov nagon za kolektivizmom i egalitarizmom. Daniel Bell smatra da je to “u skladu s tradicionalno judaističkom težnjom minimalizacije značenja pojedinca uzetog za sebe” te da “fatalizam, proistekao iz religijske tradicije, razara pojedinčevu koncepciju osobne autonomije”. 76 Iz toga nagona kolektivizma i egalitarizma proizašao je i kršćanski solidarizam (prakršćanski komunizam) i svjetovni, marksistički komunizam. Da se radi o imanenciji židovskoga duha a ne samo o prikrivenom hegemonizmu ideje židovstva, dokaz je i to da je i danas, u državi Izrael, taj kolektivizam prisutan makar i u rudimentarnom obliku, u obliku kibuca. Da, jer se ideja pravde, prema njima, može ostvariti jedino u posvemašnjoj egzistencijalnoj jednakosti. Ta je njihova ideja komunizma u novijoj povijesti postala političkom konkurentskom idejom socijaldemokraciji na svjetskoj, globalnoj razini, koja ju je na kraju i porazila. Socijaldemokracija je pak izvorno ideja Zapada, Germana, prije svega Nijemaca, naroda koji toliko cijeni rad pa je i razumljivo i posve očekivano da potječe od toga naroda. Jer, socijaldemokracija je borba za dostojanstvo rada i kao takva antieksploatatorska. Pače i najreakcionarnija ideja koja je ikada bila relevantna na Zapadu - nacionalsocijalizam, ideološku (i kadrovsku) bazu tražila je u radu. I za razliku od komunizma, koji ideološko utemeljenje ima u pravdi kao svojoj legitimaciji, socijaldemokracija se utemeljuje u pravičnosti i pravu i to poglavito u pozitivnom pravu, gdje je čovjekova akcija (nenasilni štrajkovi s gospodarskim zahtjevima, pregovaranje i dr.) legitimno i poželjno angažiranje. Nasuprot tome, pravda je u (religioznom) komunizmu apstraktna i apriorna ideja, dobiva se i udjeljuje izvan dohvata ljudskog djelovanja - od samoga Boga. Takvo pasivističko iščekivanje pravde od Boga znači izbjegavanje donošenja odluka o ovozemaljskim stvarima bez udjela Boga i, in ultima linea, skidanje sa sebe odgovornosti za vlastitu sudbinu. To također svjedoči o ne-državotvornosti židovskog mentaliteta, a ujedno objašnjava zašto su Židovi imali kudikamo manje problema u suživotu s narodima fatalističkog Istoka. 77 76

Daneil Bell, op. cit., str. 61. Keller, međutim, smatra da židovski pasivizam nije urođen nego stečen. Naime, prema njemu, poslije sloma ustanka Makabejaca, zelota i arapskih Židova, Židovi su se našli bespomoćni pred nadmoćnim Muhamedovim ratnicima i njihovim najezdama (Jeruzalem pada 636. u ruke Omara ibn al Kataba). “To je bio posljednji pokušaj Izraela da oružjem obrani svoju religiju. Jer od tog trenutka židovstvo se prepušta svojoj sudbini, ono postaje pasivno.” Keller, op. cit., str. 155.

77

41

Njihov internacionalizam nije ništa drugo do kolektivizam proširen izvan granica njihove narodne zajednice, prošireni kolektivizam. Kolektivizam uz pristanak, bez prisile, ne traži državu kao organizaciju sile - dovoljno je društvo koje se etikom obveze i savjesti samoregulira. Zato Židovi tijekom cijele svoje povijesti lutaju, ali ne besciljno, nego po iskonskom nagonu traže zemlju za se, traže svoju zemlju na kojoj bi mogli samostalno i neovisno živjeti prvenstveno kao društvo, a tek onda kao država. To je slaba točka njihova mentaliteta, ta nedržavotvornost. I proturječje njihovu nagonu da gospoduju svijetom.

26. Hrvatska politika i Židovi. Kad bi čovjek Hrvatima trebao preporučiti kakvu politiku voditi prema Židovima, preporučio bi sljedeće: Hrvatska državna politika prema Židovima u Hrvatskoj treba biti politika prema ravnopravnim građanima, prema svjetskom židovstvu kao prema duboko traumatiziranoj nacionalnoj zajednici s visokim prestižom u zajednici naroda, a prema državi Izrael kao ravnopravnoj državi u međunarodnoj zajednici koju podupire naprijed izložena svjetska globalna moć. Dakle, koliko god je to moguće, ali, dakako, ne pod cijenu nacionalnog dostojanstva i državne neovisnosti, izbjegavanja sukoba s njima. Njihova je narodna zajednica tako malena da, kako smo rekli, ne može ugroziti hrvatsku državu. Ali u dobro vladanje ubraja se i oprez prema toj zajednici. Oprez se sastoji u tome da ih se tretira kao ravnopravne građane Hrvatske. Ravnopravne, ali ne s kompleksom inferiornosti ni s kompleksom krivnje jer oni su majstori, kao i svi nevladalački narodi, u izazivanju javne samilosti i kompleksa krivnje u narodu s kojim žive. Biti bez kompleksa krivnje ne znači revidirati činjenice, povijest. Dapače, to znači biti ih svjestan i ne dopustiti da se ponove, ali uza sve to biti bez kompleksa krivnje jer je to korisno za oba naroda. Vladati s kompleksom krivnje prema njima znači pripremiti uvjete za budući sukob. Kompleks krivnje navodi na to da im se neosnovano povlađuje bilo u stjecanju materijalnih dobara bilo u zauzimanju ključnih državnih položaja, a to ih dovodi u položaj da određuju političku sudbinu Hrvatske. Sraz je tada neminovan, zločin je neminovan i neminovna je međunarodna solidarnost sa Židovima - a to znači i neminovnu međunarodnu osudu Hrvatske, koja može imati teške političke posljedice za Hrvatsku sve do dovođenja u pitanje opstanka države kao u slučaju s NDH. Opomene u vezi s kompleksom krivnje odnose se na politiku NDH prema Židovima, a otuda i posve iskrivljen pojam odgovornosti Hrvata za njihovu sudbinu u toj državi. A ta je odgovornost vrlo slična odgovornosti Židova za sudbinu nežidova u logoru Jasenovac, kojim su, kako smo vidjeli oni upravljali. I jedna i druga vlast, i ustaška u državi i židovska u logoru, počinila je nedjela pod pritiskom izvana, pod pritiskom okupacijskih vlasti, prije svega njemačkih. I jedni i drugi trebali su se, pa i uz rizik vlastitog opstanka, oduprijeti činjenju nedjela koje se ima učiniti drugom. No, je li to politički razborito tražiti i očekivati od ijednog naroda koji je u stanju vlastite propasti? To, među ostalim činjenicama, govori da Hrvati imaju manje razloga za kompleks krivnje nego bilo koji drugi narod Europe. Oprez i razumna, umjerena i odmjerena politika koristi, dakle, i jednima i drugima.

42

27. Odnosi Hrvata i Židova. No, kako smo vidjeli, političko iskustvo Hrvata sa Židovima datira mnogo prije NDH, još iz X. stoljeća, i daleko je povoljnije i bezbolnije od iskustva odnosa drugih europskih naroda i Židova. A položaj Židova u Europi (od X. stoljeća većina Židova živi u Europi) nije bio nimalo zavidan. Dapače, bili su izloženi stalnim progonima i tlačenju. U cijeloj Kellerovoj knjizi (objavljenoj 1970.), knjizi židovske patnje, progona, spaljivanja, autodafea, pokrštavanja i drugih nečovječnih postupanja, nema ni spomena o progonu Židova u Hrvatskoj ili od Hrvata. No da bi se taj odnos Europe prema Židovima shvatio, mora se imati na umu stanje duha u Europi sve do odvajanja crkve od države, mora se shvatiti da je to doba vjerskih ratova u Europi i vjersko-političkog načela cuius regio, illius religio, doba vjerske netrpeljivosti i progona ne samo Židova. U takvu su vremenu nastali i pojmovi antisemitizam i pogrom (pojam antisemitizam je oko 1850. izmislio i prvi upotrijebio hamburški novinar, pokršteni Židov, Wilhelm Marr, 1873. a pogrom, ruska riječ nastala u tijeku ruskih progona Židova u drugoj polovici XIX. stoljeća a u uporabi je od 1881. Od tada je ušla u uporabu i riječ “pogromčik”, policajac ubojica Židova. Holokaust je novijeg datuma i odnosi se na uništavanje Židova tijekom Drugog svjetskog rata.). To je vrijeme u kojemu je općeeuropski problem univerzalizacije slobode - religijske, gospodarske i političke. Jer, dok je religija bila jedini izvor i objašnjavatelj apsolutne ne samo onostrane nego i svjetovne istine, svaka je religija pretendirala na apsolutnu istinu, a ćudoredne norme nastojalo se utemeljeti u religiji pa su politička i vjerska zajednica bile istovjetne a “zdravi” državotvorni zahtjev je bio za državnom religijom i ostalim kao njoj neprijateljskim. Radi se, dakle, o globalnoj političkoj zabludi i tek odvajanjem crkve i države po njihovim svrhama bilo je moguće uspostaviti načelo tolerancije. Kako je poznato, najprije je to zatražio Erazmo Roterdamski u području etičkoga, a John Locke 1688. u poznatom Pismu o toleranciji području političkog. No, time je tek počeo onaj misaoni i politički proces koji je dovršen u liberalnoj demokraciji. Nažalost, i prije i poslije toga bilo je još u pojedinim zemljama mnogo antisemitizma, progona i holokausta... Odnos Hrvata i Židova donekle se razlikovao u južnoj i sjevernoj Hrvatskoj. U južnoj Hrvatskoj bio je liberalniji, onakav kakav je naslijeđen još iz rimskih vremena, kada su Židovi došli u taj dio Hrvatske. Tako se Židovi spominju 960. godine u svezi sa zabranom trgovanja ljudima (venditio hominum), u čemu da su oni posredovali (predmetom trgovine bili su robovi iz Dalmacije i Istre). 78 Prisutnost Židova u hrvatskom kraljevstvu već smo spomenuli, gdje se Hrvatska spominje pod imenom Gebalim (od hebrejskog gebal, gora, hora) što Rački prihvaća s oprezom i kaže “ako se pod “Gebalim” ...razumijeva hrvatska zemlja”. Gavro Schwarz to ne dovodi u sumnju kao ni Vladimir Mažuranić. 79 No općenito se smatra da je u Hrvatskoj uvijek bilo malo Židova. Bez namjere da umanjimo hrvatsku eventualnu antisemitsku prošlost i da tuđi veći antisemitizam uzmemo za opravdanje vlastitog manjeg, valja ipak usporediti odnos drugih naroda prema Židovima i odnos Hrvata prema njima. Evo tek nekih podataka. Progoni u Španjolsko počinju 1391., kada nestaju svi Židovi osim onih koji su se pokrstili (anusim - prisiljeni, marani - prokleti, svinje), a godine 1492. istjerani su i marani, 78 79

Dr. Franjo Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Zagreb, 1894., str. 9. Vladimir Mažuranić, Gebalim, posebni otisak iz “Kola Matice hrvatske”, knjiga VIII., 1927.

43

njih 300.000, iz Portugala 1498. Iz Francuske kralj Filip IV. 1306. protjerao je sve Židove, njih oko 100.000, a one koji su kasnije došli protjerao je 1394. “U Njemačkoj nije prošla godina a da nije bilo progona Židova” (Schwarz, str. 59). Naročito su poznati progoni iz 1336., 1337. i 1349. U Češkoj su progoni 1389. i 1745., u Austriji 1424. i 1670., iz Beča su istjerani 1670. Marija Terezija uvela je ponižavajuću tzv. “tolerancijsku taksu”, koja se naplaćivala sve do 1846. Iz Mađarske su Židovi istjerani 1526. Iz Engleske su protjerani 1290., dakle 200 godina prije nego marani iz Španjolske, a povratak im je dopustio tek Cromwell 365 godina poslije - 1655. Iz Portugala su ponovno protjerani 1509. U Poljskoj su progoni bili vrlo česti - primjerice 1648., kao i u Rusiji i Ukrajini (1648-1664.), te 1658. kada ih je istjerano oko 100.000. U Italiji je, nasuprot drukčijim mišljenjima, upravo zahvaljujući papama Židovima život bio podnošljiviji nego u drugim europskim državama. Tijekom cijelog tog razdoblja (sve do NDH), zabilježen je (kod G. Shwarza) samo jedan slučaj progona Židova u Hrvatskoj. Dogodio se navodno 1729. godine, kada su tobože svi Židovi protjerani iz Hrvatske 80 . Uznemireni tim podatkom, a sam Schwarz ne objašnjava ni razloge izgona ni broj izgnanih, pokušali smo ispitati uzroke i opseg tih događaja. U zaključcima Hrvatskoga državnog sabora iz 1728. i 1729. nema spomena ni o kakvim progonima Židova, a to bi sigurno bilo zabilježeno da je progona bilo. Drugo, prema podacima Židovske općine u Zagrebu, te 1729. židovske zajednice u Hrvatskoj uopće nema. Nema zajednice, ali to još ne znači da nema Židova. Naime, židovske se zajednice osnivaju tek ako na određenom području ima najmanje 10 odraslih muškaraca starijih od 13 godina (minyan). U Hrvatskoj ih, dakle, nije bilo 10 pa zajednica nije ni mogla biti osnovana. Prva židovska općina osnovana je u Zagrebu 1806. godine. Stoga ostavljamo čitatelju da sam prosudi o vjerodostojnosti Schwarzova podatka kao i zamašnosti njegovih eventualnih posljedica. Melita Švob piše: “Židovi su nakon izbora Habsburgovaca (Ferdinand I., 1527.) morali otići iz Hrvatske te su se jedino zadržali u području Mletačke Dalmacije i Dubrovnika.” (str. 14.), a za 1729. kaže: “Hrvatski je Sabor 1729. donio odluku o zabrani stalnog boravka Židova u Hrvatskoj.” 81 Autorica također ne navodi izvor te je i njezin podatak sumnjiv ali ne govori o izgonu nego o zabrani stalnog boravka. Maren Frajdenberg pak kaže: “Godine 1729. Hrvatski sabor zabranio je Židovima stalno naseljavanje u zemljama “Hrvatskog kraljevstva”. Naglašavam, stalno, jer nije bio zabranjen privremeni boravak.” U bilješci (148) kaže: “Taj se podatak često spominje u literaturi” i navodi G. Schwarza, Goldsteina i Eventova. 82 Ali ako bi podatak što ga iznose Schwarz i M. Švob bio točan, jedino bi mogao biti u svezi s naredbama cara Karla VI. iz 1726. i 1727., a ne u svezi s autonomnom hrvatskom politikom. Kako već rekosmo, toliko židovskih stradanja: progona, pogroma, izgona, ubijanja i drugih zločina što su ih počinili narodi Europe i koje opisuje Keller, toliko jezivih prizora koji svakog normalnog odvraća od čitanja a o Hrvatima u svim tim nedjelima ni spomena. Ipak, otkako su Hrvati posegnuli za stvaranjem vlastite države, u svjetskom (ne samo europskom) javnom mnijenju stvorena je predrasuda da prednjače kao židomrsci i 80

“U Hrvatskoj je uvijek malo Židova obitavalo, a i ti bijahu 1729. izagnani.” D. Gavro Shwarz, Povijest Židova, op. cit., str. 109. 81 Melita Švob, op. cit.;, str. 22. 82 Maren Frajdenberg, Židovi na Balkanu na isteku Srednjega vijeka, Dora Krupićeva, Zagreb, 2000.

44

židoprogonitelji! Otkuda to? Pokušaj odgonetanja i objašnjenja te pojave, bio je jedan od razloga koji su nas ponukali na pisanje ove knjige.

28. Antisemitizam u Hrvatskoj. Antisemitizam u Hrvatskoj je povijesno sporadična pojava. I nikada ne bi zadobio lažno dostojanstvo teorijskog razmatranja da nam nije naša i njihova tragična sudbina postavila tragičnu zamku prema kojoj je rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja, dobivanja hrvatske samostalne države, bilo moguće jedino putem provedbe antisemitskih zakona. Da hrvatski politički duh nije antisemitski, najbolje dokazuje činjenica da u Hrvatskoj nikada nije postojala ni politička stranka ni politički pokret s antisemitskim programom 83 . Sav se antisemitizam svodio na uobičajene neprijaznosti i ispade mrzovolje prema uspješnijima i bogatijima kakvi su uobičajeni i između istorodaca, pa svako preuveličavanje i pretjerivanje stvara nerealnu sliku. 1 ne samo da nije bilo svjetovnih antisemitskih pokreta i stranaka, nego je i Katolička crkva u Hrvata bila izrazito protiv svakog antisemitizma. I sam papa Siksto V., kao papa hrvatskoga podrijetla, bio je veliki zagovornik i branitelj Židova, a prva židovska općina osnovana je (1806.) pod biskupskom jurisdikcijom. Pa i sam ustaški pokret, kako tvrdi Slavko Goldstein, sve do 1937. ili 1938. nije imao antisemitski karakter.84 Tragična je sudbina da se taj pokret, ako je htio državu, morao osloniti na Njemačku pa stoga provoditi rasne, antisemitske zakone. 85 I provodio ih je, ali s mnogo zadrške i blaže nego se to od njega zahtijevalo. Dapače, taj je pokret bio naglašeno filosemitski, ne samo zato jer je predsjednik Čiste stranke prava Josip Frank bio Židov nego i jer su pripadnici, barem elita, toga pokreta bili Židovi ili polužidovi. No, s druge strane, velika je zloporaba NDH i njezina što stvarnog što izmišljenog antisemitizma protiv Hrvata i njihova prava na slobodu i na vlastitu državu. Tu je zloporabu rabio hrvatski komunistički pokret ne samo u borbi protiv NDH, nego i 50 godina nakon toga. Zloporaba je tijekom Domovinskoga rata dobila svjetske, globalne razmjere tako da je Finkielkraut morao zaključiti: “Svođenje današnjeg hrvatskog patriotizma na ponovno buđenje fašizma odraz je esencijalističkog prosuđivanja, kojim se hrvatska borba protiv okupatora za vrijeme rata potiskuje u drugi plan. U skladu s takvim pristupom, Njemačku i Rusiju trebali bismo izbrisati sa zemljopisnih karata.” 86 Toj zapadnjačkoj politici “Umrite, Hrvati! Europa vas pozdravlja” 87 priključio se međutim i Izrael, koji dugo nije pristajao 83

Govoreći o antisemitizmu u Hrvatskoj do uspostave NDH, Ivo Goldstein kaže: “Koliko god su ovi antisemitski ispadi bili izraz zla duha, iza njih nije stajao masovan organizirani pokret, niti je u Hrvatskoj postojala stranka koja bi imala jasan antisemitski program”, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina Zagreb, 1996., str. 40. Dodajmo tome da je i nacionalsocijalistička stranka Stjepana Buća, osnovana za vrijeme NDH-a, od iste vlasti zabranjena. 84 Ibid., str. 226. 85 “To znači da se ustaška NDH, poput ‘neokupirane’ Francuske, čak i da je htjela, nije mogla suprotstavljati nijednom zahtjevu okupacionih sila... Ovakav položaj jasan je iz antisemitskih zakona, koje NDH nije mogla ignorirati”, Ivo Banac, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, str. 305. 86 Alain Finkielkraut, Kako se to može biti Hrvat, Ceres, Zagreb, 1992., str. 87. 87 Ibid., str. 97.

45

uspostaviti ni redovite diplomatske odnose s Hrvatskom, kamoli što više. Izrael se, dakle, odbio identificirati sa žrtvom i kad je cijelom svijetu postalo jasno da je to Hrvatska. Zbog toga se postavlja pitanje: Je li se možda dogodila promjena mentaliteta Židova pa se sada identificiraju s jačim, s onim tko ima više izgleda za pobjedu? Sudeći prema ponašanju Židova u SAD-u i njihovoj identifikaciji sa Crncima nije, jer Crnci u SAD-u niti su jači niti imaju izgleda da to postanu. Radi se jednostavno o pamćenju i osveti tako lošim saveznicima budućnosti. Finkielkraut, taj Židov Pravednik, dostojan potomak svojih biblijskih otaca, to nije prihvatio. Prozreo je tu ciničnu Europu koja malim europskim narodima naplaćuje kaznu za zločine što su ih počinila velika kontinentalna carstva. 88 Ali to da se država Izrael, izraelski Židovi, ti dežurni povijesni krivci, da su se oni solidarizirali sa svojim zločincem - s Europom a ne sa žrtvom - Hrvatskom, to nije bilo za očekivati. Pogotovo zato što su se Hrvati i Židovi međusobno odnosili s daleko manje predrasuda i neprijateljstava nego Židovi i ostali europski narodi. To se može razumjeti samo kao osveta. No, da nije bilo međusobnih predrasuda i nesporazuma uopće, ne može se reći. Ali uzroci tome bili su, uglavnom, na objema stranama i, mogli bismo reći, bez krivnje ijedne strane. Radilo se naime, o objektivno danom egzistencijalnom okviru koji je nužno proizvodio takve ispade. Jer, kao što su Hrvati često neosnovano optuživali Židove za pogibeljan socijalni i politički položaj kao rezultat židovske eksploatacije i suradnje s hrvatskim neprijateljima i hegemonima (Beč, Budimpešta, Beograd itd.), tako su i Židovi u svakoj hrvatskoj državotvornoj ideji, naročito od 1918. do danas, neopravdano vidjeli antisemitizam i opasnost za se. Zato povijest Židova u Hrvatskoj koju pišu ili Židovi ili Hrvati a koja ne vidi oba pola, oba izvora predrasuda i neprijateljstava, nije objektivna i istinita povijest. Iako je pamćenje kao oprez korisno jer smanjuje mogućnost da se zlo ponovi, dapače u slučaju holokausta nužno je za cijelu buduću povijest, pretvoreno u rigidan, neprijateljski odnos spram ostaloga svijeta upravo ga ono, može ponovno omogućiti. Ne može se pridonijeti razjašnjenju povijesnog događaja i učiniti ga neponovljivim, pa makar se radilo o zločinu kakav je holokaust, ako ne istražimo uzroke i povode tom događaju i makar on proizlazio iz predrasuda, zablude i drugih negativnih strasti. Jer, strasti pokreću povijest. Iluzija o apsolutno prosvijećenom i racionalnom, predrasuda apsolutno oslobođena Čovjeka, trebala je već odavna napustiti najmudrije. Još smo uvijek predaleko od uspostave diktature uma nad nagonom, kako bi rekao Freud. Trebalo je već odavna shvatiti da nema bezgrešne povijesti. Donkihotski je očekivati da će ljudi ikada postati apsolutno pravedni, a naročito da će to postati ideal nacionalnih kolektiviteta. Istina, to će najdublji, najnadahnutiji pravdom i etički najbudniji u njima uvijek iznova probuđivati i poticati. No, to je tek neko jamstvo da čovječanstvo moralno sasvim ne propadne, a ne da bude moralno savršeno. Zato je iluzorno etički legitimirati samo onu prošlost koja je bila tako pravedna, a pisanje takve povijesti samo je gomilanje iluzija i preopterećivanje naše savjesti. Jer takve prošlosti nije bilo, pa ne može biti ni takve povijesti. Kako bi se istražila i utvrdila unutarnja, materijalna povijesna istinitost nekog događaja ili ideje, njihovi uzroci i povodi, treba osim kulturalnih utvrditi i socijalne i gospodarske sklopove okolnosti i uvjete pod kojima nastaju. To nikako ne znači ni opravdati ni prihvatiti zločin uz obrazloženje. Ali, pomaže nam da stanovite predrasude i zablude kao matrice zločina ne bismo ponovili. Tako npr. ne možemo shvatiti Radićev makar blagi i

88

Ibid., str 88.

46

sporedni, pa i osobno osporeni antisemitizam 89 (za što je ipak optužen u spomenutom Zborniku), ako ne shvatimo antikapitalističku ideologiju njegova pokreta. A upravo su Židovi bili eminentni nositelji kapitalizma u Hrvatskoj. Da su to bili Kinezi ili Rusi, Radić bi bio protiv Kineza ili Rusa, ali, samo kao nositelja kapitalizma kao prakse, a ne protiv kineskog ili ruskog naroda, kao što nije bio ni protiv židovskog. Nije, dakle, Radić bio antisemit i mrzitelj Židova nego je on zahtijevao seljačku pravicu (i kad je to bila utopija), bio je protiv eksploatacije seljaka koja je došla s kapitalizmom. Ako se to ne objasni, ako ne uvažimo te socijalne i gospodarske razloge, ostaje da su Židovi metafizička žrtva, žrtva bez ikakva razloga ili povoda. Vrijedno je zabilježiti da, dok je na Zapadu jedan od osnovnih oblika antisemitizma bio tzv. narodnjački antisemitizam, za koji su Horkheimer i Adorno rekli kako “ne želi uzimati u obzir religiju. Tvrdi da se radi o čistoći rase i nacije” 90 , u Hrvatskoj takav narodnjački, pučki antisemitizam nikada nije postojao. Pišući o antisemitizmu u hrvatskom tisku 40-tih godina XX. stoljeća (u kojem ga nalazi), Ivo Goldstein kaže: “Do širokih slojeva, neusporedivo najbrojnijih, intelektualističke diskusije o antisemitizmu nisu očigledno ni dopirale.” 91 Tako je i HSS kao narodnjačka stranka tijekom cijelog svog javnog djelovanja bio protiv antisemitizma. 92 Drugo, kad se istražuje koliko je bilo napisa, članaka i druge literature antisemitističkog usmjerenja u Hrvatskoj, 93 zaboravlja se usporediti je s istom takvom literaturom napisanom u Hrvatskoj protiv Mađara, Austrijanaca, Nijemaca, Talijana, Turaka itd. Tada bi se vidjelo da je antisemitska literatura zanemarivo mala spram one druge, ali Hrvate nitko ne proziva i ne smatra ugrofobima, germanofobima, talijanofobima ili turkofobima. Tako se i Strossmayeru predbacuje antisemitizam a da se uopće ne kaže o kakvoj je vrsti antisemitizma riječ niti čime je uvjetovan (što ne znači i opravdan): otpor mađarskoj hegemoniji čiji su nositelji i s kojom su se i Židovi poistovjetili, kao i Khuenovom vladom, i otpor protestanizmu koji je također dolazio iz Mađarske. 94 Židovi su pak stvorili svjetsku predrasudu o Hrvatima kao židomrscima, čega su Hrvati postali svjetska žrtva. U

89

“Što dakle valja nama Slavenima učiniti sa Židovima, ili točnije, kako nam se valja prema njima vladati? Kao pravi kršćani ne možemo nikako biti antisemiti po njemačkom uzoru; ali kao narod, kojemu i zapadna Europa priznaje najveću snagu i dubinu u moralu, ne možemo i ne smijemo nikako dozvoliti, da ikoji član židovstva bilo semitskoga, bilo arijskoga, bude našim narodnim predstavnikom i vođom. Mjesto antisemitizma imali bismo najstrože provesti asemitizam: mjesto nedostojne borbe protiv Židova najustrajniji rad bez Židova.” (Hrvatsko kolo, knj. II., Zagreb, Matica Hrvatska, 1906., str. 463.) Kako vidimo, suprotno objedama, ovdje kod Radića nema nikakva antisemitizma. On se jednostavno zalagao za samoodređenje hrvatskoga naroda, bio je protiv da bilo tko, bio semitske ili arijske provenijencije, prigrabi vlast u Hrvatskoj i određuje političku sudbinu hrvatskoga naroda. Nema tu nikakva isključivanja nijednog naroda, nema tu nikakva antisemitizma. 90 Max Horkheimer - Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Sarajevo, 1989., str. 180. 91 Ibid., str. 48. 92 Ivo Goldstein, op. cit., str. 227. 93 Vidi navedeni zbornik Antisemitizam, holokaust, antifašizam. 94 “Jer, zaista je vrijedno za analizu pitanje, zašto su Židovi, lojalni podanici Habsburgovaca s njemačkim jezičnim znanjem izabrali identifikaciju s Mađarima... Mađar jednako gospodar. Tome, u doba reformi, pridružila se ideja o slobodi i vjera u liberalizam.” Mirjana Gross, “Tipovi židovske asimilacije u Habsburškoj monarhiji” u Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999., str. 214. O Strossmayerovu odnosu prema Židovima vidi i Korespodencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli, Zagreb, 1999.

47

tome je odgovornost Židova prema Hrvatima. Osveta za krivnju velikih, koju je Finkielkraut prvi prozreo i osudio. Stoga bi se s jednakim pravom moglo postaviti pitanje: Bi li predmetom razmatranja trebao biti hrvatski navodni antisemitizam ili pak semitsko (židovsko) antihrvatstvo? U biti, odnos između Hrvata i Židova obilježen je, kao i kod većine drugih naroda, konkurencijom za moć i ugled. To je jedan od najvažnijih uzroka i izvora antisemitizma u svijetu. Židovi kao sposoban narod (uz to još izuzeti iz sudbine matičnog naroda) u svakom narodu, pa tako i među Hrvatima, lako izbijaju na čelne položaje u društvu što izaziva gnjev, ljubomoru i zavist, koji se (naročito u politički i gospodarski kriznim situacijama) mogu pretvoriti i u mržnju. Ali tako se općenito osjeća svaki narod pred hegemonom pa bio on politički, gospodarski, kulturni ili pak samo duhovni. Dio je to masovne psihologije svih naroda. Prema tome, antisemitizam je i jedan od oblika antihegemonizama. Jer, kako rekosmo, narodi se međusobno ne vole a nacionalne manjine mrze. Usput, mora se priznati, Židovi svojim prednjačenjem u raznim područjima života i stvaralaštva potiču natjecateljski duh i imaju progresivnu ulogu. Ali, prizivaju zao duh kad od svake sitnice, od svakog neodgovornog ispada čine načelo. Je li to zbog straha uvjetovanog lošim povijesnim iskustvom ili zlokobna anticipacija takva iskustva? Da se ne dogodi ono što prorekoše Horkheimer i Adorno: “Ono čega se netko boji dogodit će mu se.” 95

29. Židovski mentalitet. Narod koji je dugo egzistencijalno ugrožen proživljava katarzu, i uglavnom, bar privremeno i djelomično, kao da mijenja karakter, to jest dolaze do izražaja njegove specifične karakterne crte. S jedne strane, moguće je da se taj narod heroizira u otporu tlačenju i progonu pa se rađaju veličanstvene individualnosti organizatora buna i pokreta za nacionalno oslobođenje, a s druge strane, zbog prevelikih nevolja, moguć je i moralni pad naroda koji iz oportunističkih razloga preživljavanja i golog opstanka povija šiju, asimilira se, ili tek hini asimilaciju, gubi dostojanstvo i postaje kramarska manjina s ruba društvenog života. Takvi su, po prilici bili Židovi kad im je Mojsije pristupio, odnosno kad je među njima počeo javno djelovati. Židovi su na takve egzistencijalne izazove odgovarali, uglavnom, na oba načina: herojski, kako svjedoči legenda o Davidu protiv Golijata, Makabejci, zeloti, Samson, pa sve do herojstva izraženog u borbi za suvremeni Izrael. Ima i stanovita heroizma žrtve u njihovoj vjernosti svome Bogu i vjeri pa i pod cijenu života, kao kada su 18. svibnja 1096., kada je na prijetnje križara i ponuđeni spas ako se pokrste, oko 800 Židova iz Rajne radije počinilo kolektivno samoubojstvo nego da se odrekne svoje vjere. Ili, u Francuskoj (Blois), kada je 26. svibnja 1171. trideset i četiri muškarca i sedamnaest žena spaljeno jer se također nisu htjeli pokrstiti; ili veliki pokolj Židova u Njemačkoj u kojem je “Šezdeset velikih i sto pedeset manjih židovskih zajednica bilo opustošeno i istrijebljeno... Usprkos najužasnijem pokolju nije se zbilo nijedno masovno odricanje od židovstva; žrtve su ostale odane vjeri svojih otaca; radije su umrli nego da se daju pokrstiti.” 96 Pa i kad tobože pristanu na pokrštavanje, 95 96

M. Horkheimer - T. Adorno, op. cit, str. 188. Keller, op. cit., str. 260.

48

uglavnom se vraćaju na svoju vjeru kao što je to bio slučaj i s maranima i drugim conversorsima, ili pak i kao pokršteni ostaju Židovi. 97 Pasivni izraz židovskog heroizma jest mesijanstvo: u njihovoj povijesti i poslije Krista stalno su se pojavljivali novi i novi Mesije, tobožnji spasitelji i izbavitelji (Sabataj Cevi, Nehemija Hakohen i dr.). Hasidizam je značio nestanak svakog herojstva. S druge strane, život obespravljenog i progonjenog stranca bitno je utjecao na židovski karakter, pače na njihov vanjski izgled. Kvario je i jedno i drugo. Mnogi autori ističu te promjene na Židovima. Tako Keller kaže da svijet tek od kasnog srednjeg vijeka poznaje lik ojađena i pognuta Židova. Utvrđujući da se i njihovo biće promijenilo, navodi Chopena koji da je pisao: “Uslijed dugotrajnog razdoblja to se stanje ponosne samovolje i plemenite samosvijesti u židovskom narodnom karakteru moralo slomiti, iako su ga pod normalnim uvjetima obilježavali. On je dobio lukavo-pokorno, nestvarno pobožno, gotovo prezrivo licemjerno lice...” 98 Blijedo lice, bojažljiv izgled, plah pogled, oskudna odjeća i pognuto držanje njihov je prevladavajući fenotip po kojem su raspoznatljivi već na prvi pogled među ostalim narodima. Budući da je Židov osjećao nadmoć u odnosu na okolinu, a nije je mogao realizirati, sklon je pretjeranom isticanju, sklon je isticati “onaj prazni osjećaj razlike” (Hannah Arendt), koji je najviše sličio nadutoj bahatosti. Emancipacija, uza sve njezine mane, dovela je do velikih statusnih promjena u Židova, a to se odrazilo i na njihov karakter i izgled. Keller kaže da je s emancipacijom nestalo pogrbljena držanja, a iscrpljen lik i blijedo lice postali su rijetka pojava. Židov je pače i narastao nekoliko centimetara (str. 443).

30. Židovi i asimilacija. Jedna od najčešćih pogrešaka odnosa prema Židovima jest asimilacijska politika. Naime, Židovi su, kao i sve druge zatvorene nacionalne zajednice, istodobno i nisko asimilatorna i nisko asimilantna zajednica tj. niti lako prelaze u druge nacije niti lako dopuštaju ulazak u svoju naciju. Kulturna asimilacija ne dolazi u obzir jer oni svoju nadmoć grade upravo na kulturnoj nadmoći pa bi za njih odricanje od nacionalne kulture bilo ravno odricanju od nacije. Biološka asimilacija također je dvojbena, ali nju treba tretirati kao i svih drugih nacionalnih manjina: onaj tko se dobrovoljno i nenasilno želi pohrvatiti treba mu dopustiti jer je, kako ćemo u nastavku vidjeti, i osporavanje asimilacije oblik antisemitizma. Jer, rasa se ne može birati, ali nacija može. No, tu treba paziti na sva lukavstva i mimikrije. Politička je mimikrija dio borbe za opstanak pa ako bi Židovi u Hrvatskoj bili izloženi nedemokratskim pritiscima oni bi mimikrično postali Hrvati, no, bilo bi to dakako prijetvorno, himbeno i neiskreno. 99 Bilo bi to štetno i za jedan i za drugi narod. Zato hrvatska 97

“Mi međutim znamo da je u Njemačkoj bilo prilično mnogo obitelji pokrštenih već generacijama, a ipak su ostajale u potpunosti židovske.” Hannah Arendt, “Između parije i parvenija”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20./1988., str. 63. bilješka 22. 98 Keller, op. cit., str. 263. 99 Slučaj Marana koji su se i poslije nekoliko stoljeća vraćali na židovstvo dovoljna je ilustracija. Zanimljiva je, a možda pokazuje i stupanj kršćanske predrasude, primjedba Augusta Franzena u vezi sa zloglasnim papom Aleksandrom VI. Borgijom (rodom Španjolcem): “Aleksandar VI. (1492 1503) predstavlja najnižu točku papinstva. Izabran je s pomoću bestidnih simonijskih makinacija od

49

politika prema njima treba biti iskreno demokratska kako ne bi imali potrebe za mimikrijom. Jedino tako, kao ravnopravni i jednakovrijedni, mogu biti i domoljubni građani Hrvatske, onako kako je govorio Mosković, Židov, pripadnik Čiste stranke prava. 100 Međutim, ta ravnopravnost pretpostavlja i jedan oblik političke asimilacije, koja je poželjna i potrebna samo kao djelomična. A treba biti samo djelomična tj. takva koja će im osim pune nacionalne samobitnosti osiguravati i dvije domovine - Hrvatsku i Izrael (ambarum patriarum), a objema će dugovati patriotizam i solidarnost. Dakle, takva ravnopravnost i jednakovrijednost koja pretpostavlja dvostruku, pače višestruku lojalnost koja uključuje i potporu državi Izrael, nikada nije na štetu Hrvatske. Židovima u Hrvatskoj treba osigurati razinu slobode kakvu imaju i u Europi, tj. položaj “dobrovoljnih Židova” (voluntary Jews), slobodu u definiranju svoga židovstva i svoga identiteta, tako da, ako žele, mogu prestati biti Židovi, asimilirati se i promijeniti identitet, iseliti se ili svoj identitet i svoje židovstvo definirati na bilo koji drugi način. Položaj ravnopravnosti, naime, pretpostavlja aktivno preuzimanje odgovornosti za političku sudbinu naroda, ali i države u kojoj žive. Dakako, treba misliti i na to da svatko, pa i oni, može pokušati zlorabiti demokraciju, ali se opet prema njima treba odnositi kao i prema svakom drugom tko zlorabi demokratske slobode. Posebna osjetljivost Židova na asimilacijske zahtjeve povijesno je uvjetovana, jer je ona za njih urodila gorkim plodovima. No, postoje u vezi s tim na Zapadu dva posve različita iskustva: europsko i američko. Iako s različitim ishodom zajedničko im je to da je u oba slučaja asimilacija bila cijena za emancipaciju, samozataja za priznanje, za integraciju. Kada je pisao svoju povijest Židova, Gavro Schwarz je mislio da je s njihovom građanskom emancipacijom, koju je u Njemačkoj pokrenuo Mojsije Mendelsohn (1729.-1786.) a u Francuskoj Mirabeau, nastupio “spasonosni pokret” koji će spasiti nepriznato, zakržljalo i zapušteno židovstvo. U tom se pokretu radilo prije svega o kulturnoj asimilaciji u zamjenu za građanska prava, a imala se odvijati prema pravilu što ga je postavio sam Mendelsohn: “Držite se mojih nazora, budite vjerni Židovi i prilagodite se suvremenoj kulturi”. 101 Nije bio svjestan da im je postavio proturječne zahtjeve, koji se mogu ostvariti samo jedan na račun drugoga. Alain Finkielkraut pak kaže da je Mendelsohn postavio asimilacijsko pravilo: “Budi Židov iznutra, čovjek izvana”. 102 Dakle, ne možeš u isto vrijeme biti i čovjek i Židov. Za asmilaciju Židova u Europi bitna je činjenica da su joj se protivili i Židovi i matične države. Osim toga, budući da je zahvaćala samo inteligenciju a ne i židovske mase, nije prijetila opstanku Židova. Po naravi ujedno pojedinačan, individualan i kolektivan, društveni proces, asimilacija je zamršen i dugotrajan proces, kod mnogih “asimiliranih” kardinalskog zbora koji je bio potpuno odan svjetovnim probicima. Svoju papinsku službu zloupotrijebio je sasvim bez stida i srama, tako da su njegovi suvremenici došli na misao da uopće nije kršćanin, nego prikriveni marano (prividni kršćanin u Španjolskoj).” August Franzen, Pregled povijesti crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 204. 100 “Nam Izraelćanom nieču hrvatstvo i patriotizam, pače nam i brane da budemo hrvatski patrioti, ali mogu ovdje svečano i odlučno izjaviti, niekali oni nama koliko im drago hrvatstvo i patriotizam, zabranit nam se ne može, da ljubimo našu hrvatsku domovinu. Onu svetu vatru hrvatskog rodoljublja, koja gori i u srdcih Izraelćana jednako, kao i u sredcih katolikah, grčko-istočnjakah i muhamedanacah, ne može vika i hajka nikakvih patentiranih rodoljubah ugasnuti, niti zapriječiti, da iz našeg pepela kao i iz vašeg postane gruda hrvatske zemlje. 1 da nas tjerate iz Hrvatske, mi ne idemo, jer smo Hrvati; mi ju ne ostavljamo, jer smo ovdje ugledali svjetlo Božje, ovo nam je domovina, pa imamo i pravo i dužnost boriti se za sreću i slobodu naše otadžbine. 1 mi, Izraelćani, Starćevićanci, radit ćemo do zadnjeg našeg daha za slobodu i sreću Hrvatske, pod barjakom Čiste stranke prava, a pod geslom: Hrvatska - Hrvatima!” Hrvatsko Pravo, br. 993, 25. veljače 1899. 101 Gavro Schwarz, Povijest Židova, str. 101. 102 Alain Finkielkraut, Imaginarni Židov, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1993., str. 54.

50

Židova, nikad do kraja dovršen. O tome koliko Židovi bolno i s grižnjom savjesti doživljavaju asimilaciju i kako je teško odrediti kada je ona konačno dovršena, možda najbolje govori izjava Leona Bluma: “Ja koji sam Francuz, jer ja sam Francuz protiv moje rase.” Taj se proces odvija na više razina, ne uvijek u jednakoj mjeri i dubini i to na psihološkoj, kulturnoj i političkoj razini, tako da ima mnogo nijansi poluasimilacije i disimilacije. Istvan Bibo opisuje proces disimilacije kao “prijelazno lebdeće stanje između pripadnosti prvobitnoj zajednici i asimilacije”. 103 Ipak, poslije velikih nacionalnih potresa kakav je bio onaj izazvan holokaustom disimilacija ide i šire i dublje i dovršava se obnovljenom židovskom sviješću i obnovljenim židovskim identitetom. 104 Procese židovske asimilacije, disimilacije pa i prozelitizma koji se odnose na Hrvatsku treba promatrati najprije u sklopu tih procesa kako su se odvijali u Habsburškoj Monarhiji a zatim u Jugoslaviji, naravno s ponekom mogućom hrvatskom specifičnošću. Jedna od hrvatskih specifičnosti jest i ta da su Židovi u Hrvatsku doselili razmjerno kasno značajnije doseljavanje započinje tek prije dvjestotinjak godina. To se posebno odnosi na sjevernu Hrvatsku. 105 Tako u Hrvatskoj nije bilo sveg onog užasa srednjovjekovnog odnosa (progona, pokolja i dr.) Europe prema Židovima. Posljedica je toga (pretežno) kasnog doseljavanja Židova i druga hrvatska specifičnost: ti su se procesi odvijali uglavnom u razdoblju kad je već počela židovska emancipacija u Europi... Zato u Hrvatskoj nalazimo uglavnom iste ili slične tipove asimilacije i disimilacije kao i u ostalim dijelovima Austro-Ugarske Monarhije, ali i uz značajne specifičnosti u nekim razdobljima posebno u odnosu na te procese u Mađarskoj, gdje je akulturacija Židova - kako ističe Peter Hanak 106 - bila možda najdublja i najsveobuhvanija u Europi. I u Hrvatskoj su neki Židovi zagovarali asimilaciju a drugi cionizam. Tako su neki smatrali da Židovi “mogu biti Hrvati odani svojoj zemlji, dok istovremeno mogu ostati Židovi po vjeri, plemenu i nacionalnosti.” 107 S druge strane, bilo je i asimilacije nežidova u Židove (prozelitizam?) tako da prema anketi provedenoj 1971. u bivšoj Jugoslaviji 9,9% izjašnjenih za židovsku nacionalnost nije imalo ni jednog roditelja Židova, a u Hrvatskoj je bilo 107 osoba Židova kojima nijedan roditelj nije bio Židov. 108 Puki je naime privid, stvoren pod dojmom židovske rasne isključivosti 109 , da Židovi nisu asimilatoran narod. Dapače, samo se radi o specifičnoj asimilaciji. Oni, naime, ne asimiliraju prema načelu moći, prema političkim kriterijima kao 103

Istvan Bibo, “Židovsko pitanje i antisemitizam”, Vidici, br. 6-7/83., Beograd, 1983. str. 54. “Međutim, holokaust u Drugome svjetskom ratu, pa herojska borba Židova u Palestini protiv britanskog imperijalizma i arapskog iredentizma, pretvorili su izraelsku državu...u magnet za židovski osjećaj. Kao rezultat uslijedila je obnova osjećaja identiteta inače asimiliranih europskih Židova.” F. F. Armesto, op. cit., str. 387. 105 Vidi Melita Švob, Židovi u Hrvatskoj, Zagreb, 1997. 106 Peter Hanak, “Tipovi židovske asimilacije u Habsburškoj monarhiji”, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb, 1999. 107 Andrea Feldman, “Gospođica Ashkenazy žali., Intelektualni život Židova u međuratnoj Hrvatskoj”, Zbornik Mirjane Gross, str. 354. 108 Melita Švob, op. cit, str. 110-111. 109 Koliko Židovi drže do rasne čistoće najbolje pokazuje tzv. obred oplakivanja. Provodi se u znak žalosti zbog narušavanja židovske rasne čistoće kada Židov oženi nežidovku ili se Židovka uda za nežidova. Otuda i zamršen, neupućenima nepoznat način određivanja Židova ortodoksa tko zapravo pripada Židovstvu. Čini se da postoje najmanje dvije vrste Židova: “pravi”, “čisti”, tj. oni koji su to po krvi i ostali. Postoje li u Židovstvu kakve posljedice te dinstinkcije - pravno-statusne, političke, religijsko-obredne i dr. nije nam poznato. 104

51

većina drugih naroda, ostavljajući ostalo u biću asimiliranoga netaknuto kao nevažno (kako su to činili Rimljani i donekle Turci), nego asimiliraju prema vjeri. I, zaista, asimilacija prema vjeri jest najpotpunija, najobuhvatnija po biće. To kako se koji narod odnosi prema asimilaciji govori zapravo o njegovu mentalitetu.

31. Emancipacija Židova. Proces emancipacije, iako nužan i poželjan, u uvjetima kada su emancipatori u biti tražili asimilaciju, mogao je uroditi samo negativnim rezultatima. Emancipacija u Europi tražila je odricanje od pokazivanja posebnog židovskog karaktera i kulture koji su otjerani u privatium, u obitelj, tako da Židov prema van u Francuskoj bude Francuz, u Njemačkoj Nijemac itd. Matične su nacije stalno povećavale asimilacijske zahtjeve za odricanjem od židovstva te je na posljetku nastao rascjep u židovskom europskom biću: asimiliraniemancipirani traže da ih se ne naziva Židovima nego izraelićanima. Da bi asimilacija i odreknuće od sebe samih bili što uvjerljiviji za matičnu naciju, oni se od židovstva ograđuju, pače osuđuju ga i tako postaju judeofobi, židovski antisemiti. 110 Taj se rascjep događa oko 1840., kada je nekoliko izraelitskih pisaca zatražilo da se “pridjev židovski izbaci iz rječnika” 111 No taj “ep o asimilaciji”, kako ga naziva Finkielkraut, završio je obostranom prijevarom: niti su se Židovi-izraelićani potpuno asimilirali, niti su Gojimi to dopuštali. I tragično, u Auschwitzu, koji nije razlikovao asimilirane-izraelićane i neasimilirane-Židove, svi su jednako bili osuđeni na plinsku komoru. To je to povijesno iskustvo, psihološki šok koji im je pokazao da se asimilacija ne isplati i ponovno su svi postali Židovi. Od tada svaki poziv na asimilaciju doživljavaju kao antisemitizam i kao pripremu za Auschwitz. Emancipacija Židova u Europi započinje ediktom o emancipaciji što su ga donijele vlasti Velike Revolucije 1792. u Francuskoj, a koji su slijedili slični edikti u drugim europskim državama. Emancipacija je ipak bila dvoznačna. S jedne strane, ukidanjem feudalizma ukidaju se i sve one posebne povlastice što su ih Židovi izborili i što im je priskrbilo status “nacije u naciji”, a s druge strane postavljalo se pitanje što emancipacija zapravo znači. Emancipacija od čega i u što? Što je emancipacija? Je li to emancipacija od svjetovnog ili od metafizičkog židovstva? Od empirijskog židovstva, što znači od progona, pogroma i istrebljenja, ali i od vjere, običaja, jezika, povijesti, sjećanja! Od metafizičkog bića židovstva

110

“Suprotnost između Židova i Izraelićana seže u srednji vijek. Svećenici su uobičajili kršćane nazivati novim izraelićanima. Prisvajanjem imena svojih prethodnika implicitno daju do znanja da je Bog kršćanskom svijetu podario ulogu izabranog naroda. Dva imena, jedno svijetlo, a drugo sramotno, omogućavala su da se pomiri štovanje izvorne religije s mržnjom prema njezinim živućim poklonicima...Europa XIX. stoljeća nije više kršćanska, već humanistička...Izraelićanin je i dalje plemenita riječ, a Židov pogrdna. No tom je podjelom Mojsijev narod rascijepljen na dva dijela: regenerirani, izraelićani zaslužuju lijep naziv “čovjek”; članovi sinagoge pak koji žele ostati zasebnom nacijom sami se isključuju iz čovječnoga - na te se neizlječive danas primjenjuje naziv Židov”. Alain Finkiekraut, op. cit., str. 58-59, bilješka 4. 111 Ibid., str. 60. Vjerojatno odatle potječe izraelićanska objeda i opravdanje Dostojevskog: “Ne okrivljuju li me možda za ‘mržnju’ stoga što ponekad Jevreja zovem jednostavno imenom ‘Židov’”, Dostojevski, op. cit, str. 102.

52

i od posebne židovske sudbine i izabranosti i posebnog mentaliteta, konačno od židovskog identiteta! Političko shvaćanje židovske emancipacije, barem normativno, svodilo se na priznanje potpune građanske i političke jednakopravnosti. U svakom slučaju, emancipacija je proces suprotan asimilaciji, a rodočelnik mu je bio, kako je već istaknuto, Moses Mendelsohn i težio je integraciji Židova u građansko društvo. Emancipacija kao proces integracije Židova u građansko društvo nije tekla ni glatko ni brzo, ako je u Europi uopće završena. Predrasude su vrlo otporne i teško ih je iskorijeniti iz glava i srdaca. No, bilo bi pogrešno promatrati status i emancipaciju Židova u Europi izdvojeno od strukture europskih društava u Srednjem, pa i u Novom vijeku. Istina, ono jest specifično i posebno ali ipak je jednostrano potencirati ga kao isključivo pitanje rasizma, tretiranje Židova kao stranaca i tuđinaca u Europi, i s tim u svezi ograničavanje u pravima. Jer, nisu samo Židovi tako ograničavani i isključivani od jednakopravnosti. U cijeloj su Europi građani izvan matične države tretirani kao stranci, tuđinci, pa i istorodnici druge vjere bili diskriminirani. Diskriminatorski odnos prema strancu kao tuđincu traje i danas. Tako su katolici u Engleskoj čekali na političku emancipaciju stoljećima i tek su Aktom o emancipaciji iz 1829. dobili puna politička prava, a već 1830. donijet je zakon o pravima Židova što je dovršeno 1886., kada su dobili puna prava. Sve do tada katolici u Engleskoj bili su ograničeni u pravima Ediktom o toleranciji iz 1689. Prema tome, režim tolerancije i proces emancipacije u Europi bili su višesmjerni i višeznačni. Sjetimo se samo vjerske mržnje između katolika i protestanata, vjerskih ratova, progona i drugoga. Nisu, dakle, zbog vjere i nacije bili progonjeni jedino Židovi. No, istina, oni su bili progonjeni najdosljednije i takorekuć u svim državama i od svih naroda, ni u jednoj državi nisu našli dom dok su ostali imali sklonište barem u nekoj od država.

32. Židovi i SAD. Drugo je iskustvo američko. Sjedinjene Američke Države na Židove su doista djelovale kao melting pot. Kako rekosmo, u Americi su najprije doživjeli emancipaciju, ali bez one psihološke zadrške i odbojnosti karakteristične za Europu. Kako je njihova vjera tek jedna od vjera a nacija tek jedna od nacionalnih manjina, ravnopravni su i kao vjera i kao nacija. Zato su se predali toj ravnopravnosti - i uspjeli, ali kao i ostali narodi - asimiliravši se u velikom omjeru. Tolikom da im prema Ernestu van den Haagu prijeti nestanak u SAD-u kao nacije. 112 Uostalom, neki Židovi pripadaju američkim očevima utemeljiteljima (Abraham Lincoln). Amerika je u doba useljavanja Židova bila zemlja neograničene demokracije koja je katkad graničila s anarhijom, kako to izvanredno prikazuje Tocqueville. Zemlja posvemašnje ravnopravnosti s neograničenim pravom udruživanja i izražavanja, zemlja slobodna dokazivanja i međusobna natjecanja. U takvom sociološkom i psihološkom miljeu došlo je do spontanog prožimanja židovske i nežidovske kulture u kojem je židovska kao jača bolje prošla, ali je i sama mnogo izgubila od samosvojnosti i podvojenosti. Tako je došlo do judaizacije SAD-a pa “je američki 112

Ernest van den Haag, Mistika Židova, Misl, Zagreb, 1996.

53

senzibilitet i sam postao dijelom židovski, možda isto toliko židovski kao i sve drugo... Obrazovani američki um počeo je u određenoj mjeri misliti na židovski način, reagirati na židovski način.” 113 Površnom i pristranom promatraču zbog toga se može lako pričiniti da Židovi judaizacijom hegemoniziraju svijet. No, ta judaizacija ne provodi se niti bi se mogla provoditi konspirativno, s unaprijed određenim planom, a još najmanje urotnički. To je dio predrasude, namjerna izmošljotina i laž. Do judaizacije je došlo čistom emanacijom njihova mentaliteta (karaktera, intelekta i temperamenta), neproračunata očitovanja vlastitog bića koje, kad je superiorno, teži prilagodbi svijeta sebi (ista je težnja svojstvena i inferiornom, ali s drugim posljedicama), svom načinu percipiranja svijeta, njegova postanka, njegovih vrijednosti i sudbine. Sam Ernest van den Haag smatra da je do toga došlo jer je u Americi stvorena aureola židovske superiornosti pa prema logici Anglosaksonaca, bijelaca protestanata (vladajuće skupine u SAD-u), da se onome koga ne možeš pobijediti valja priključiti: “Amerikanci su svoj strah od židovske (stvarne ili zamišljene) superiornosti i svoju želju za njom rješavali tako da su Židove prihvaćali i činili ih dijelom vlastite slike o samima sebi” 114 Bilo kako bilo, SAD su judaizirane a Židovi su amerikanizirani. Nesporna je prevlast židovskog kulturnog establishmenta u književnim i političkim časopisima, prevlast u svim javnim medijima, u kojima plasiraju kao najvrednije i poželjne kao vladajuće, liberalne i internacionalističke ideje. Ukratko, SAD misle židovski. Pa ipak, židovski duh amerikanizma treba razlikovati od židovstva kao takvog. Jer, lako nam se može dogoditi da ta dva fenomena zamijenimo, to jest poistovjetimo, a što bi za Židove moglo imati i neugodne konzekvencije, naročito političke. Do stanovita poistovjećivanja stvarno je i došlo, ali na zaobilazan i složen način koji traži šire objašnjenje. Naime, postoji poistovjećenje ne samo na simbolskoj razini: Izrael obećana zemlja, Amerika (ovdje SAD) obećana zemlja, Židovi izabrani narod, Amerikanci izabrani narod. Bit poistovjećivanja, dakle, nije moguće objasniti bez objašnjenja biti fenomena izabranosti. Sam pojam izabranosti zaista je eminentno i prvenstveno židovski i pripada židovstvu. Kao dio židovstva ima prvenstvo, ali samo vremensko, povijesno, ali ne i psihološko, odakle ustvari potječe. Sama izabranost može biti pozitivna, afirmativna, simbolizirana kao pobjeda, i negativna, simbolizirana uglavnom kao žrtva. Kako znamo, židovska je izabranost i pozitivna kao izabranost krajnjeg pobjednika, i negativna jer će do krajnje pobjede doći uz prethodna mnoga i teška iskušenja, kazne i žrtve. Smisao izabranosti nekog naroda jest u tome da je izabran za posebnu svrhu i da mu je određena posebna i drukčija sudbina od sudbine drugih naroda: “...vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode.” (Iz, 19,5). Da bi to bilo očigledno i njima i svima drugima, da bi se stalno održavala razlika između izabranog i ostalih naroda, Jahve očituje svoju volju stalnosti izbora Židova: “Neka ti braća tvoja robuju” (Postanak 9,25; 27,29; 27,40). Ali, kako rekosmo, židovska je izabranost i negativna, vezana uz iskušenja, žrtve i kazne, pa zato Jahve kaže Židovima: “Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše.” (Am 3,2). No, budući da je izabranost psihološkog i, kad se radi o narodima, mitskog podrijetla, svatko, pa i svaki narod može sebe smatrati izabranim, narodom posebne sudbine i posebne svrhe. To, dakle, ne može biti ničiji privilegij. Stvar je samo u tome koliko će neki narod u to vjerovati i toga se držati ne samo u mitu nego se mita kao zbilje držati. Max Weber je smatrao da se iza svih etničkih suprotnosti krije na neki način ideja o izabranom narodu koja je samo pandan staleškoj diferencijaciji i da joj popularnost potječe otuda što je svatko može

113 114

54

Ernest van den Haag, Ibid., str. 92. Ibid., str. 92.

za sebe svojatati. 115 Nietzsche je pak židovsku ideju izabranosti smatrao neprirodnom i imaginarnom, svetom laži kojom se taj narod borio za vlastitu afirmaciju. 116 Od europskih naroda najpoznatiji mit o vlastitoj izabranosti jest onaj što su ga o sebi izmaštali Englezi i Nijemci (i Srbi kao “nebeskom narodu”). Dok je onaj njemački općepoznat, engleski je manje poznat jer je skrupuloznije korišten. Kod Engleza je najvećim dijelom došao preko judaizacije a njegovi najgorljiviji nositelji su bili puritanci, koji su ga prenijeli i u Ameriku. Pišući o vladavini puritanskih “svetaca” u Engleskoj, Andre Maurois kaže da je to bio jedan od najčudnovatijih fenomena u povijesti čovječanstva: “U to je vrijeme jedan zapadnoeuropski narod stvorio iz istočnjačkih kronika, opisa i pjesama, starih nekoliko tisuća godina, svoju jedinu lektiru, svoj ustav i svoje vjerovanje... Na osnovi toga što je Biblija proglasila Izraelce izabranim narodom, i uzdigla ih iznad svih ostalih naroda, engleski je narod povjerovao, da je njegova domovina novi Izrael... Čak i veliki Milton bijaše uvjeren, da bi se Gospodin Bog obratio samo na Engleze, kad bi mu zatrebao netko, da na ovom svijetu izvrši kakvu vrlo tešku zadaću.” 117 Pod poznatim povijesnim okolnostima puritanci, kao i još neke sljedbe i sekte, što tražeći veću slobodu i povoljnije prilike za ispovijedanje svoje vjere, a što prisiljeni iseljavati se, uglavnom su taj etos prenijeli u Ameriku. Protestantske sekte, među kojima u prvom redu metodistička, episkopalna i anabaptistička, sekte “puritanskog protestantizma”, kako ih naziva Tomislav Sunić, te kalvinizam koji francuski filozof Louis Rougier naziva “engleskim hebreizmom”, učinili su Ameriku polužidovskom zemljom a “amerikanizam zgusnutim židovstvom.” 118 Prema Suniću Amerikanci su, izuzmu li se Izrael i Židovi, najbiblijskiji narod na svijetu, 119 a politika i religija u Americi su isto. S druge strane, kako piše Keller, prvi Europejac koji se iskrcao i stao na američko tlo bio je Židov (Lius de Torres, pokršteni Židov-maran). (Keller je pače u dilemi je li i sam Colombo bio Židov!). Weber nalazi i vrlo slično ponašanje i odnos Židova i puritanaca i prema gospodarskim pitanjima. Tako kaže da, dok su sve ostale prave religije “spasenja” imale antikapitalističko stajalište, te se dvije religije ponašaju sasvim drukčije (iako i međusobno različito). Zajedničko im je i to što dok se katolikom može biti i ne poznavajući Sveto pismo nego samo na osnovi pokoravanja Crkvi, za Židova i puritanca Sveto pismo je zakon kojega mora točno poznavati i točno ga tumačiti. 120 Napokon, Keller smatra da ni jedna nacija koja sačinjava američki narod nije tako snažno utjecala na oblikovanja modernog amerikanizma kao židovski narod. Stoga je i sam američki predsjednik Theodore Roosevelt rado isticao veliku sličnost između Židova i Amerikanaca. Američku politiku, naročito onu suvremenu, globalističku, ne može se shvatiti a da se ne shvati umišljaj izabranosti Amerikanaca kao novog Božjeg naroda i Amerike kao novog Izraela. 121 Amerika kao multirasna, multietnička i multikulturalna zemlja prema tom je 115

Max Weber, Privreda i društvo, I. dio, op. cit., str. 330 “Ovaj narod s nesalomljivom voljom za afirmacijom, i koji se, pošto je izgubio svako pravo na život, ipak znao probiti, pri čemu mu je bilo neophodno potpuno se osloniti na hipoteze koje su koliko neprirodne, toliko i čisto imaginarne (kao izabrani narod, kao zajednica svetaca, kao obećani narod, kao ‘crkva’): ovaj se narod tako savršeno služio svetom laži... Kad se Židovi pojavljuju kao oličenje nevinosti, opasnost mora biti velika.” Nietzsche, op. cit, str. 143. 117 Andre Maurois, op. cit., str. 374. 118 Tomislav Sunić, Američka ideologija, Zagreb, 1993., str. 74. 119 Ibid., str. 72. 120 Max Weber, Privreda i društvo, II. dio, op. cit., str. 284. i 287.-289. 121 “Od svoga početka Amerika se nudi vanjskom svijetu kao novi Izrael, kao nova Izabrana zemlja, kao Kanaan..”, Sunić, op. cit., str. 82. 116

55

umišljaju u biti cijelo čovječanstvo; u njoj svatko siromašan i progonjen može naći svoj zaklon i spas, i zato je pozvana, po Božjem zakonu i jer su Amerikanci nov narod Božji, jer je Božji blagoslov Amerike kao najbogatije i najjače države očit, a ona je, kao izabrana i najpravednija država na svijetu, pozvana i da pazi na mir i ljudska prava u cijelom čovječanstvu. Odatle njezin internacionalizam, njezin hegemonizam i legitimacija za političku i vojnu intervenciju diljem svijeta. Amerikanizam je, dakle, spoj anglosaksonskog političkog hegemonizma i židovskog (biblijskog) mesijanizma. U tom se spoju američki politički ciljevi opravdavaju etikom Biblije i puritanizma, a hegemonistička ekspanzivnost te politike mesijanskom pozvanošću Amerikanaca kao novog izabranog naroda da vladaju svijetom. Puritanska vjerska gorljivost nadahnuta biblijskim mitovima o pozvanosti i isključivošću, te anglosaksonski vladalački naboj, njegova hegemonistička politička ambicija vladanja, glavno su mentalno pogonsko gorivo američkog političkog globalizama kao nove varijante neokolonijalizma. Iz iznijetih razloga uvodno smo rekli, da je do poistovjećivanja amerikanizma i židovstva došlo zaobilazno i složeno (djelomično, a djelomično i izravno) te također da bi potpuno poistovjećivanje išlo na štetu Židova, jer bi sve ono što svijet prigovara Americi, išlo i na židovski račun. Uostalom, odnos Židova i ostalih Amerikanaca u SAD-u, čini se, i nije tako idiličan i stalno je na rubu divljenja i mržnje. Prema mnogim autorima, antisemitizam u SAD jest potajan i tek dobro prikriven. Psihološki, to bi mogla biti nužna posljedica sve veće mesijanizacije Amerikanaca što dovodi do konkurentskog odnosa sa Židovima. Jer ne mogu postojati dva izabrana naroda ni na svijetu, kamoli u istoj državi. To je već viđeno u odnosima Židova s drugim narodima, naročito Nijemcima. No, mi ne dijelimo s Haagom njegovo blago priklanjanje procjeni da bi zbog amerikanizacije možda moglo doći i do potpunog nestanka Židova u SAD-u, niti dijelimo njegov prikriveni optimizam da će se taj proces amalgamizacije neograničeno i bezbolno nastaviti. Oprezu nas je poučila povijest, koja je puna nepredviđenih obrata u odnosima između Židova i drugih naroda, s jedne strane, a s druge, zbog specifčnih društvenih uvjeta u SAD-u u kojima je došlo do simbioze te posebnog židovskog mentaliteta. Naime, takva je simbioza nastala u uvjetima gospodarskog procvata u SAD-u, uvjetima kad su one najrazvijenija zemlja svijeta, koja prednjači u gotovo svim područjima društvenog života, što je stvorilo društvenu psihologiju optimizma, neograničenih mogućnosti i napretka. U tim uvjetima ima mjesta za svakoga, narodi su više potrebni jedni drugima nego što jedni drugima smetaju, pa se stvara zanos solidarizma i pravičnosti. No, kad jednoga dana, a to ni u kom slučaju ne treba isključiti, nastane zastoj pa i regres u razvitku, kad se svatko od pojedinca do naroda okreće sebi, traži spas za se, hoće li se održati taj demokratski duh, taj zanos solidarizma i tražiti zajedničko rješenje ili će se interesi fragmentirati po nacionalnim skupinama - a to bi se, s obzirom na njihovu tradiciju, moglo prvo dogoditi upravo kod Židova. Kod nekih židovskih skupina već se pojavljuju antiasimilacijski strahovi da bi Amerika mogla progutati Židove, a pojavljuju se i disimilacijske tendencije poput one u navodu Daniela Bella o židovskom identitetu u američkom galutu. Ne treba, naime, zaboraviti da su se Židovi najprije sami odijelili od Gojima, da su se najprije sami izolirali u geto (geto, po jednoj četvrti u Veneciji u kojem su Židovi živjeli odvojeno), te da je “antagonizam Židova prema nežidovima prethodio i bio isto tako stvaran kao i antisemitizam nežidova. Ali nežidovi su u materijalnom pogledu bili jači”. 122 Ali, ako bi i nestalo židovstva u SAD-u, ne bi ga nestalo u svijetu. Od asimilacije ih čuvaju ponori razlike, kako napominje Dominique Bourel: “Razlika, to je preslaba riječ za sve ono što Zapadnjaka kršćanina odvaja, 122

56

Ernest van den Haag, op. cit., str. 76.-77.

svjesno ili nesvjesno, od Židova... ponor koji hebrejski jezik razdvaja od indoeuropskih jezika.” 123 Pri tome je malo važno razdvajaju li ti ponori Zapadnjaka od Židova ili Židova od Zapadnjaka.

33. Židovstvo kao metafora negativnoga. Uza sve eventualne mane židovskog mentaliteta (a Židovi imaju pravo na svoje mane kao i svi drugi narodi), ima pravo Weininger, taj Židov a tako strastveni mrzitelj židovstva. Ali ne židovstva kao nacije nego kao duhovnog stanja: “Židovstvo smijemo smatrati samo nekim duhovnim pravcem, nekom psihičkom konstitucijom koja za sve ljude predstavlja mogućnost i koja je u povijesnom židovstvu samo našla najgrandioznije ostvarenje.” 124 To dijeljenje i mana i vrlina s ostalim narodima čini ih dijelom čovječanstva, inače bi bili nadljudi ili neljudi. Pravo je imao kad je smatrao da su svi ljudi dijelom Židovi tj. da je židovstvo dio svakog čovjeka i naroda, kao što je i svaki čovjek dio židovstva. To je i smisao Marxova i Weiningerova zahtjeva za emancipacijom nas od samih nas, od naših slabosti, mana i zabluda, od židovstva, ustvari zahtjev za emancipacijom svijeta od općeljudskih predrasuda i ograničenosti. U potkrepu te teze, tipična židovska reakcija europskih nežidova bilo je uvođenje tzv. tolerancijalne takse što su je Židovi morali plaćati radi samog prebivanja u nekoj europskoj državi. Ta se taksa plaćala i poslije zakonskog izjednačenja Židova s drugim građanima. Dakle, nisi niži, nisi amoralan i subverzivan antidržavni parazit ako mi platiš. 125 Prvi porez što su ga Židovi počeli plaćati stranim vlastima bio je fiscus iudaicus, koji su plaćali rimskim vlastima poslije židovskoga rata. Od tada ih stalno prati zla sudbina: moraju plaćati zato što su Židovi i zato što ih se u nekoj državi tolerira. Da bi averzija prema Židovima dobila sigurnost javnosti bili su od 1215. uvedeni vanjski tzv. Kainovi znakovi kao što su žute vrpce, posebni šešir i dr., po čemu ih je svatko prepoznavao. No, neki smatraju da u Srednjem vijeku to i nije bilo ništa neobično jer da je to bilo vrijeme kada se svaki stalež drukčije odijevao. Osim toga da to i nije neka posebnost kršćanskoga prava jer se time služio još Ptolomej Filopater. Time se služio i Almanzor u VIII. stoljeća, a u Perziji su Židovi morali nositi poseban znak sve do kraja XIX. stoljeća. Iako u Europi sve od svoga doseljenja (ne računajući zlatno razdoblje tijekom maurskoga kraljevstva u Španjolskoj), manje-više imaju ulogu negativaca, preobrazba u negativce dostigla je svoj paroksizam od nacionalsocijalista, u čemu je, dakako, prednjačio Hitler: “Dva svijeta stoje jedan protiv drugoga. Čovjek Boga i čovjek đavla. Židov je protučovjek, antičovjek. Židov je stvar drugoga Boga... Židov je tuđinac u prirodnom svijetu - biće izvan prirode.” 126 Takve ideje zaista nisu mogle voditi nikamo drugamo nego u holokaust. Oni su zaista izabrani narod, negativno izabrani, ali sada ne od Boga nego od čovjeka. Nacizam ih zaista, kako kažu Horkheimer i Adorno, označuje kao apsolutno zlo: “Apsolutno zlo žigoše ih kao apsolutno zlo.” 123

Dominique Bourel, “Židovi i Zapad - nemoguća metafora”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20/1988., str. 67. 124 Otto Weininger, op. cit., str. 402. 125 U Hrvatskoj su Židovi prestali plaćati tolerancijsku taksu 1846., kada su je otkupili u Pešti za 1.200.000 forinti. 126 Hermann Rauschning, Moji povjerljivi razgovori s Hitlerom, Zagreb, 1945., str. 94.

57

34. Židovska posebnost. Također, uza sve iznijeto, mora se uzeti u obzir da se taj narod tijekom cijele povijesti hrvao s cijelim svijetom. Kao njegova alternativa, pače kao njegova antiteza. I to nije misterij, ni tajna. Misterij i tajna jest to što on uvijek iznova ima potrebu izmišljati misterij i tajnu, tajnu vjere, tajnu života i uvijek je iznova odgonetavati. Na tom povijesnom putu mnogo su, nerazmjerno mnogo, pridoinijeli čovječanstvu na svim poljima duhovnog stvaralaštva. Ipak, na koncu, kako kaže Weininger “u židovstvu, u judaizmu ipak nečeg mora biti.” 127 Na to je valjda mislio i Parsons kad je Izrael kao društvo, uz Grčku, ubrojio u društva “rasadnike”, koja su imala razmjerno malo značenje za društvene sustave onoga vremena i prostora, “ali su bila nositelji kulturnih inovacija koje su se pokazale iznimno značajnima za niz društava koja se nisu razvila neposredno iz njih.” 128 To se, međutim, nije izmijenilo ni u suvremenosti. Ako je vjerovati Kelleru, Židovi čine 1% čovječanstva i 10% nobelovaca! Da, nedvojbeno je, Židovi imaju iznadprosječnu sklonost za intelektualna zvanja i u njima iznadprosječne rezultate. Majmonides je smatrao da židovska posebnost dolazi od Boga, da ih je on posebno istaknuo, ali i da je to razlog što ih drugi narodi mrze. A i Theodor Herzl je govorio: “Ljudi nas mrze zbog toga jer smo mi u svemu sposobniji nego većina drugih naroda.” Posebnost nije još i izabranost, ali može biti njezin prvi stupanj.

35. Židovsko mesijanstvo kao mandat dobiven od Neba. Antisemitizam je sramota svijeta, ali isto onoliko koliko i židovska oholost i podcjenjivanje toga svijeta. Preuzetna oholost, taj “fantazam” kako kaže Freud, da su predodređeni za dominaciju nad svijetom i da su za to dobili mandat od Neba. I upravo onoliko koliko je istina da su napustili taj “fantazam”, 129 toliko je istina i da je ostali svijet postao manje antisemitski. A to je rezultat liberalne demokracije a ne nikakva Mesije. Uostalom, antisemitizam nije ništa drugo do li jedan od oblika negativnog nacionalizma, odnosno šovinizma koji pogađa mnoge narode (među njima i Hrvate, koji su tijekom duge povijesti bili izloženi mnogim, ne samo srpskom nacionalizmu i šovinizmu), a koje niječe liberalna demokracija. No, stvar je židovskog mentaliteta, oholosti, da svemu što je vezano uz njih daju značaj posebnosti, pa tako i antisemitizmu. Mentaliteta koji ih tjera da bez obzira na 127

Otto Weininger, op. cit., str. 434. Talcott Parsons, op. cit., str. 200. 129 “Ako zasad dopustimo da faraonovo svjetsko carstvo važi kao povod za pojavljivanje monoteističke ideje, onda ćemo vidjeti da se ta ideja odvaja od svoga tla i prenosi na drugi narod, a taj je narod - poslije dugog razdoblja latencije - prisvaja i kao dragocjeno imanje čuva , dok ga ona sa svoje strane održava u životu time što mu poklanja ponos izabranog naroda. To je religija praotaca za koju se vezuje nada u nagradu, odličje i najzad dominacija nad svijetom. Taj posljednji fantazam želje koji je židovski narod odavno napustio, još i danas jednako živi kod narodnih neprijatelja u vjerovanju u zavjeru “sionskih mudraca”. Sigmund Freud, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979., str. 91.92. 128

58

stanje naroda i države u kojoj jesu, stalno uspoređuju svoje aktualno stanje s onim obećanim im i, dakako, našavši da ono nije zadovoljavajuće, tjera ih na ponašanje za koje je Dostojevski rekao: “Na cijelom svijetu sigurno nema drugog naroda koji bi se toliko žalio na svoju sudbinu, svaki čas, na svakom koraku, i svakom svojom riječju - žalio se na svoje poniženje, svoje stradanje, svoje mučeništvo.” 130 A to je, nota bene, pisao prije holokausta! Židovsko duhovno biće bitno je prožeto i određeno mesijanstvom. No, upravo onoliko koliko je židovstvo više od ostaloga čovječanstva mesijanstvom uzdignuto do Boga, toliko je više udaljeno od ostaloga čovječanstva. Tako je mandat dobiven od Neba za njih urodio gorkim plodovima na zemlji. To je bio i povod polemici o integraciji Židova u hrvatsko društvo, koja se vodila u Hrvatskoj u povodu Zakona o ravnopravnosti Židova (Izraelićana) od 21. listopada 1873. Tada im se upravo mesijanstvo predbacivalo kao “pravi izvor separatizma Izraelova”, njihova vjera u Jahvino obećanje sve zemlje, pa da su se počeli ponašati kao “gospodari svijeta”. 131 Ta potvora na Židove o njihovu snu kao gospodarima svijeta dobiva smisao tek ako i ostali svijet doslovce tumači i počne vjerovati u njihove starozavjetne mitove. Nije, dakle, dovoljno da oni vjeruju u taj mit (ako još uvijek vjeruju). Vjera ostaloga svijeta u nj vodi izravno u obrambeni odnos, koji se vrlo brzo preobraća u agresivni odnos prema Židovima, jer se taj ostali svijet počinje smatrati ugroženim od židovskog svjetskog gospodstva i njihove svjetske vlade. Ta psihotična ideja židovskoga svjetskog gospodstva i njihova mesijanstva jedna je od središnjih ideja mitova Staroga zavjeta, koje kao iluziju Židovi uporno gaje i drže se je tijekom svoje četiri tisuće godina duge povijesti. Ideja o svjetskom gospodstvu nastala je kao neurotska kompenzacija potlačenog naroda koji ima osjećaj manje vrijednosti zbog nedovoljne sposobnosti za vladalaštvo, osjećaj koji, poprimi li razmjere hiperkompenzacije, može zadobiti i oblik osjećaja nadmoći i težnje za moći. Mesijanstvo, pak, kao vapaj nemoćnog za izbavljenjem iz nevolje kojoj sam nije dorastao, koju sam ne može svladati, kao što je položaj u asirskom zarobljeništvu, babilonskom sužanjstvu i egipatskom ropstvu, rad je pasivne ideje metafizičke duhovne matrice židovstva. No, u moderna vremena u Europi ta slika svjetskog gospodstva kao da je izašla iz mita i faktično se ostvarila. Potvrda je došla u svezi s institucijom dvorskih Židova u Europi i s usponom bankarske kuće Rotschild, koji će kao dvorski Židovi postati i prvi državni bankari. Nezadovoljni davanjem usluga samo jednom dvoru odlučili su te usluge internacionalizirati i opsluživati istodobno vlade u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Italiji i Austriji. Prema Hanni Arendt, bila je to reakcija na negativne posljedice židovske emancipacije, kada je prijetila opasnost od nacionalizacije njihove imovine u pojedinim europskim državama. Zbog toga je osnivač kuće Meier Amschel Rotschild petoricu svojih sinova odaslao i ustoličio u pet financijskih središta Europe - Frankfurtu, Parizu, Londonu, Napulju i Beču. Tako su Rotschildov kapital i njegova funkcija inernacionalizirani i ujedno su postali osnovom unutareuropske povezanosti međueuropskog židovstva - onog zapadnoeuropskog i srednjoeuropskog. Ta židovska obitelj postala je simbolom židovskoga internacionalizma u svijetu nacionalnih država i nacionalno organiziranih naroda: “Što bi, doista, moglo predstavljati bolji dokaz istinitosti fantastične ideje o postojanju židovske svjetske vlade od te jedine obitelji, čiji su pripadnici bili državljani pet različitih zemalja, svagdje utjecajni, bliski suradnici bar tri različite vlade (francuske, austrijske i britanske), čiji česti sukobi, ipak, ni za tren nisu ugrozili solidarnost njihovih državnih bankara? Nema te promidžbe koja bi mogla stvoriti simbol uporabljiviji za političke svrhe nego što je stvarnost u stanju.” 132 130

F. M. Dostojevski, op. cit, str. 107. Mario Strecha, “To je na svaki način pravi škandal”, Zbornik Mirjane Gros, str. 234. 132 Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit., str. 31.-32. 131

59

Na primjeru obitelji Rotschild stvorena je europska, svjetska paradigma o Židovima internacionalno povezanim, obiteljski, po krvi, kao da su jedna jedina obitelj s jedinstvenim interesom u svijetu, a s obzirom na njihovu financijsku snagu i utjecaj na vlade, kao da su sve vlade u njihovim rukama i oni ih pomiču iza scene poput lutaka (židovska kriptokracija).

36. Paralelizam Židova i ostaloga svijeta. Riješiti židovsko pitanje nije moguće bez nestanka antisemitizma, a to nije moguće bez ukidanja duhovne distance između Židova i ostaloga svijeta. Distance koje su gradile obje strane. Židovska svojom samosviješću da su izabrani narod koji je predodređen da dominira svijetom. Oni koji su se postavljali kao duhovni princip svijeta, kao i ostali svijet koji je zbog tobožnjeg deicida i amoralnosti Židova (koje vjera obvezuje na strogu moralnost samo između njih ali ne i prema ostalima - Goimima), također gradio tu distancu. Što su se Židovi više izolirali u samosvjesnoj superiornosti u ideji, i druga je strana gradila svoju superiornost u zbiljskom životu, koji im je Židove izručio na raspolaganje za tlačenje i progone. Da, taj preuzetni, gospodujući narod u ideji, morao je to platiti prijezirom, progonima i svakovrsnom ovisnošću i podređenošću u zbilji. Tu distancu je, kako rekosmo, djelomično smanjila demokracija. To je ustupak Zapada Židovstvu, koje je to prihvatilo i njime se koristi pa je i samo priznajući načelo zbilje donekle popustilo u svojoj osionosti i umišljenosti (sve većim mješovitim brakovima, sve većim prihvaćanjem sudbine drugih naroda među kojima žive kao svoje sudbine i dr.). No, razlika nije nestala. I ne treba očekivati da će potpuno nestati. To ni duhovni princip na kojem se židovstvo konstituira kao ni princip zbilje, princip drugog svijeta, neće nikada potpuno dopustiti. Sva umješnost sastoji se u tome da se ta dva načela stalno usklađuju, da se drže što bliže jedan drugome, da se ne antagoniziraju, barbariziraju. Jer, ako bismo prihvatili i Freudove razloge za antisemitizam tj. da osim bogoubojstva postoje i drugi, i to dvije vrste razloga za antisemitizam tj. oni koji dolaze iz stvarnosti i oni koji dolaze iz “tajanstvenih izvora” 133 vidimo da neki od tih razloga ne mogu otpasti dokle god postoje ta dva svijeta. Prema Freudu, od onih koji dolaze iz stvarnosti, prvi je i najslabiji onaj da ne pripadaju nijednoj zemlji (tom argumentu suprotstavlja slučaj Kolna, u koji da su Židovi došli s Rimljanima prije nego su ga zaposjeli Germani, pa bi ondje trebali biti domaće pučanstvo), drugi, da su svagdje manjina u narodima s kojima žive, treći, da se zaista u izvjesnim pogledima razlikuju od svojih nacija - ‘domaćina’, i konačno, četvrti, njihov prkos, sposobnost preživljavanja i uspješnost. Kako vidimo, neki su razlozi religioznog karaktera i tu su tolerancija i ekumenizam Katoličke crkve mnogo pridonijeli da se bitno smanji vjerski šovinizam i antisemitizam. Ostali razlozi, socijalne, gospodarske i političke naravi, skloni smo vjerovati zajedno s Hegelom, demokracija će ako ne potpuno ugasiti a ono sigurno bitno ublažiti. Što se tiče razloga koji dolaze iz dubljih motiva, oni prema Freudu potječu “iz nesvjesnog u narodima”. Te je motive takorekuć nemoguće kontrolirati i oni će zasigurno trajno ostati. To su “zavist prema narodu koji sebe smatra prvo-rođenim, omiljenim djetetom

133

60

Sigmund Freud, op. cit., str. 96-98.

Boga Oca”, i obrezivanje kao trajni znak njihove svetosti i izabranosti Božje, te konačno “barbarstvo” svih kršćanskih naroda u odnosu na Židove. Kako vidimo, i u interpretaciji toga genijalnog i liberalnog Židova židovstvo se postavlja kao antiteza ostalome svijetu. Antiteza bez koje svijet može (iako će bez nje sigurno manje vrijediti) i koju će uvijek nijekati, kao što će i oni uvijek nijekati tezu - ostali svijet. Zato je antisemitizam vječan isto kao što je vječna i oholost, osjećaj židovske izabranosti i superiornosti. Da zaključimo: antisemitizam koji proistječe iz religioznih, gospodarskih, socijalnih, kulturnih i političkih razloga liberalna demokracija može smanjiti pa i privremeno ukinuti. Ali, antisemitizam koji proistječe iz tih drugih razloga, iz mentalnih razlika tih dvaju svjetova, nažalost, ne može ni smanjiti ni ukinuti. Tim više što će ti razlozi stalno proizvoditi one prve. Zato je sinteza neizvjesna.

37. Židovski kolektivni simbol. Govoreći o masovnim simbolima nacija i njihovoj funkciji u održavanju nacionalnog kontinuiteta Elias Canetti kaže da se nacionalni osjećaj sastoji upravo u tome što se svaki pripadnik nacije uvijek vraća tom simbolu i poistovjećuje se s njim. Tako simbol postaje dijelom nacionalnog identiteta. Tako za Španjolca kaže da se poistovjećuje s matadorom, Englez s kapetanom broda, Francuz s Velikom revolucijom i osvajanjem i padom Bastilje, Nijemac s vojskom, a za Židove kaže da su narod u kojem ima više međusobnih razlika u karakterima i tipovima negoli u ijednom drugom narodu. George Montandon pače tvrdi da je židovski rasni tip nastao na osnovi mnogostrukog miješanja, te da Židovi Ashkenazy i Židovi Sefardi somatski spadaju u dvije različite podrase: Ashkenazy u armenoidnu i anatolijsku, obje nastale na osnovi alpinske rase, a Sefardi u araboidnu,134 nastalu na osnovi mediteranske rase. Pa što je onda i kako je moguće da imaju zajednički simbol kao zajedničku identifikaciju? Za razliku od tih i nekih drugih autora koji tvrde da Židovi nisu jedinstvenog etničkog podrijetla nego da su zbog jakog židovskog prozelitizma prije dolaska Rimljana (navodno ih je tada bilo oko 8 milijuna) oblikovani od mnogih mediteranskih naroda, Ernest van de Haag na temelju empirijskog istraživanja zaključuje suprotno: “Testovi provedeni u Izraelu nedvojbeno pokazuju da, ako promatramo učestalost krvne grupe ili učestalost specifičnih linija kod otisaka prstiju, Židovi iz Jemena, iako tisućama godina odvojeni od njih, imaju više zajedničkog s njemačkim Židovima nego što to njemački Židovi imaju s Nijemcima nežidovima, ili jemenski Židovi s Jemencima nežidovima. Ukratko, židovske su nasljedne karakteristike - genotip - čini se prilično dobro sačuvane, barem u ovim specifičnim primjerima.” 135 Sada nam je jasno kako Židovi mogu imati zajednički nacionalni simbol. Oni od Izlaska, u moru drugih naroda, nevažnih kao pijesak u pustinji, kroz povijest putuju od jedne do druge avanture očekujući Obećanu zemlju. To je njihova kolektivna sudbina s kojom se svaki Židov poistovjećuje. Taj je simbol ostalim narodima toliko apstraktan i nerazumljiv da im se Židovi čine kao narod bez pravog povijesnog cilja.

134 135

George Montandon, Židovski etnos i židovski rasni tip, Hrvatska smotra, Zagreb, 1940., str. 160. Ernest van den Haag, op. cit., str. 32.

61

Pa što je njihov zajednički simbol? To je slika lutanja u pustinji. Od Izlaska iz Egipta cijeli jedan narod 40 godina luta pustinjom, kroz pijesak: “Slika tog mnoštva koje godinama putuje kroz pustinju postala je masovni simbol Židova.” 136 Oni ni u Europi nisu nikada stekli domovinu pa ih mnogi smatraju nestalnim narodom plitkih korijena. 137

38. Zašto ponovno o Židovima. Udovoljavajući zahtjevima iz Uvoda da obrazložimo zašto pišemo o Židovima, i pri tome zaboravljajući na opće razloge, dodajemo da je specifičan hrvatski razlog i to što neki židovski autori iz Hrvatske smatraju odnose Židova i Hrvata koliko osjetljivim toliko i neistraženim. Osim onih koji se tiču holokausta. 138 Istog su mišljenja i neki drugi židovski autori. Tu potrebu kao da izazivaju i tvrdnje slične onoj Mirjane Gross: “Ne treba nikoga uvjeravati niti u to da još uvijek postoji i pitanje odnosa nežidovske sredine prema Židovima.” 139 Osim toga, tu je i prigovor Židova da i kada su ravnopravni, nisu jednakovrijedni. To je, koliko znamo, u teoriji međunacionalnih odnosa nov moment koji bi, prema njima, mogao biti nov, prikriven oblik antisemitizma. Dakle, i radi uspostavljanja jednakovrijednih odnosa u Hrvatskoj, valja se međusobno što bolje upoznati, a to se najbolje postiže ako se upozna i povijest i aktualno stanje odnosa Židova i Hrvata. Jer, ne može se poznavati aktualnog Židova bez poznavanja povijesnog Židova. Ne može se poznavati empirijskog Židova bez poznavanja “teorijskog” Židova. Eto, to je odgovor na pitanje zašto je za hrvatsku državnu politiku nužno poznavati to pitanje u njegovu integralnom, povijesnom i empirijskom jedinstvu, da bi se u državnoj političkoj pragmatici mogao najkorisnije, najpravednije i najbolje postaviti odnos između židovstva i hrvatstva. Jer, “Od svih naroda najteže je shvatiti Židove”. 140 Mirjana Gross u svojoj raspravi Ravnopravnost bez jednakovrijednosti u više navrata ističe razliku između ravnopravnosti i jednakovrijednosti te kaže: “Nisu se ispunile nade nakon Francuske revolucije u napredak čovječanstva, u kojem će Židovi imati svoj punovrijedni položaj, jer je kršćanska sredina doduše prihvatila ili podnosila formalnu pravno-političku ravnopravnost Židova ali ih većim dijelom nije doživljavala kao jednakovrijedna ljudska bića.” 141 Analizirajući stanje židovstva u Hrvatskoj s početka XX. 136

Elias Canetti, op. cit., str. 148. Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 380. 138 “Pitanje odnosa između Židova i Hrvata je osjetljivo i do sada nedovoljno rasvijetljeno... Obrađena je (makar ne uvijek u zadovoljavajućoj mjeri) povijest holokausta...” Andrea Feldman, Gospođica Ashkenazy žali. Intelektualni život Židova u međuratnoj Hrvatskoj, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb, 1999, str. 353-354. 139 Mirjana Gross, “Židovi u Habsburškoj Monarhiji. (O židovskom identitetu u doba modernizacije: od osnivanja zagrebačke židovske općine 1806. do zakona o ravnopravnosti Židova u Hrvatskoj 1873.)”, Gordogan, br. 23-24, 1987., str. 38. 140 Elias Canetti, Masa i moć, op. cit., str. 147. 141 Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti. Prilog pitanju mentaliteta i ideologije hrvatskih cionista na početku XX. stoljeća.”, Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998., str. 106. Tezu o nejednakovrijednosti Židova u Hrvatskoj zastupa i dr. Ivo Goldstein. (Vidi Večernji list, Zagreb, 21. IX. 1999.) 137

62

stoljeća zaključuje da se ni u Hrvatskoj na Židove uglavnom nije gledalo kao na jednakovrijedna ljudska bića, iako je formalno-pravna ravnopravnost bila ostvarena. Nigdje se inače ne kaže kako bi to bilo moguće ostvariti, kakve mjere treba poduzimati, a ničime se ne dokazuje da se na njih gleda kao na manje vrijedna bića kad su već ravnopravni. I uopće, kako je to dokazivo? Traže li Židovi time nešto nemoguće? Kao kad bismo od svake djevoke tražili da prihvati svakog momka jer inače vrijeđa njihovu jednakovrijednost! Simpatije i antipatije pripadaju u osobne odnose i u individualnu psihologiju, ne u međunacionalne odnose. A onoliko koliko su dio tih odnosa kao masovno-psihološki fenomen, treba reći da ravnopravnost radi za jednakovrijednost ne po sili, ne po diktatu, nego iz običajnosti, iz navike u odnosima među narodima ako i kad ih podržava ravnopravnost. Drugo, među narodima postoje međusobne sklonosti i odbojnosti prema njihovim naravima, prema njihovim etnopsihološkim značajkama. Tako sklonosti prema naravi postoje npr. između Hrvata i Nijemaca, Srba i Rusa itd. Dakako, tu često pridođu i interesi, ali oni nisu ono konstitutivno za te sklonosti koje proizlaze iz dubokih slojeva narodne psihe i slažu se prema načelima sličnosti i razlika. Osim toga, židovski duh izabranosti jest duh izdvajanja i nejednakovrijednosti, duh zasebnosti i više vrijednosti, koji tijekom cijele povijesti djelatno radi protiv jednakovrijednosti naroda pa je pitanje jednakovrijednosti Židova s drugim narodima poglavito problem židovskoga nacionalnog duha. Traži li se onda jednakovrijednost kao prisilna simpatija koja bi se iznuđivala ili se traži da Židovi budu malo “ravnopravniji”? Je li moguće da odjednom nestanu “ponori” razlike! Je li to realno očekivati? I nema li nacionalnih predrasuda i među drugim narodima? Traži li se ustvari, u prikrivenom obliku, nejednakopravnost, viša vrijednost za Židove?

39. Neke usporedbe između Hrvata i Židova. Već i sam naslov ove rasprave sugerira da se u njoj željelo najprije ispitati (u ograničenu opsegu) osnovne oznake mentaliteta tih dvaju naroda - Židova i Hrvata, a zatim povući paralele među njima ističući razlike i eventualne sličnosti. Naime, mnogi pisci koji raspravljaju o odnosima tih naroda, bilo povijesnim bilo recentnim, kako Hrvati tako i nehrvati (naročito to rado ističu pohrvaćeni Židovi, djelomično asimilirani, ili pak Židovi koji simpatiziraju Hrvate i hrvatstvo, prihvaćajući hrvatsku sudbinu kao svoju), dakle mnogi od tih rado ističu paralelnu ili pače istovjetnu odnosno sličnu sudbinu Hrvata i Židova. Time najčešće žele ili Hrvatima učiniti čast što ih se uspoređuje s tako značajnim, “glasovitim” narodom, ili pak u naivnoj, ali vrlo dobrohotnoj želji, ukloniti neprijateljstvo među tim dvama narodima. Kao da se radi o nerazumijevanju među njima, a ne o globalnom, svjetskom nesporazumu, da ne kažemo sukobu između Židova i ne-Židova. Ipak, moramo priznati da to nerazumijevanje ima svojih osobitosti u odnosima Židova sa svakim narodom posebno, pa i u nerazumijevanju Židova i Hrvata... Prva paralela koja se nameće jest politička, a proizlazi iz okolnosti da su Hrvati gotovo jedno, a Židovi oko dva tisućljeća bili bez samostalne države. Ta činjenica, međutim, ne govori ništa o sličnosti u političkoj sudbini tih dvaju naroda. Prije svega, to nije značajka samo njihova: nisu li bez vlastite države još uvijek i Kurdi, Baski, Čečeni i dr., a zar nisu i neki “veliki” narodi kao što su Nijemci, Talijani i drugi imali problema s oslobođenjem odnosno ujedinjenjem-stvaranjem jedinstvene države? Stoga bi se ta vanjska, nebitna sličnost jednako (neuspješno) mogla praviti između Židova i tih 63

naroda - Kurda, Baska, Čečena i drugih. No, odnos Hrvata i Židova prema zemlji općenito, kao izvoru života, prema zemlji iz i od koje bi se živjelo, na kojoj narod gradi svoje stanište, pretvara je u domovinu i gradi državu, posvema je različit: Hrvati zemlju rado obrađuju i žive od nje; nikada, bez obzira na sve invazije, okupacije, progone itd., nikada nisu napustili svoju zemlju, od nje su napravili svoju domovinu i na njoj organizirali svoju državu. Utoliko se o Hrvatima može govoriti kao o narodu vjernom zemlji, domovini i državi. Hrvat je Hrvatu posredovan zemljom, domovinom i državom. Uostalom, sve od 1102. do danas (uz iznimku možda od 1918.-1939.) Hrvati su uvijek imali kakav-takav državno-politički individualitet. Tijekom cijelog tog razdoblja nastojali su, borili su se, za jačanje toga individualiteta, odnosno za samostalnu hrvatsku državu, ali to, iz drugih, raznoraznih a ne nedržavotvornih razloga, nisu uspijevali sve do 1941. S druge strane, Židovi se nikada ne srođuju sa zemljom, lako se sele i napuštaju stanište, zemlja im nije domovina, jedan su drugome domovina, 142 a državu osjećaju samo kao silu, ne i kao moralni čimbenik. Međusobno su posredovani zajedničkom kulturom i poviješću, koje su prije svega zajednica mita i religije na čemu je izrasla zajednička sudbina koja je opet, prije svega, misijska i duhovna. Tako se pokazuje da tijekom toga bezdržavnog razdoblja, onoliko koliko Hrvati nisu mogli, toliko Židovi prividno nisu htjeli svoju državu. No taj je mentalitetni privid poviješću stvoren. Međutim, budući da politička sudbina naroda proizlazi prvenstveno iz njegova karaktera, iz njegove psihologije, iz njegova mentaliteta, a jer su ta dva naroda vrlo različitih mentaliteta (Hrvati su, među ostalim, Raumvolk, a Židovi Zeitvolk), to je i ta sličnost u političkoj sudbini samo slučajna, izvanjska i nebitna. Ako su ipak ta dva naroda po čemu slična, slična su po tome što su ta dva nesretna naroda bila bez države, i u svakoj državi upitne egzistencije. Taj kompleks nesigurnosti nikako nije mogao biti onaj, ni moralni ni politički, čimbenik na kojem bi se mogli uravnotežiti njihovi međusobni odnosi. Opravo suprotno, on to nije dopuštao.

40. Biblijski geopolitički mit o Obećanoj zemlji. Drugo, povijest Židova ima i jednu do sada ne-isticanu crtu: geopolitičku. Naime, već od najranije njihove, biblijske, povijesti ta je geopolitička crta vrlo bitno zastupljena i to kao mit o Obećanoj zemlji. Mit o Obećanoj zemlji jedan je od stožernih mitova ne samo biblijskih nego svevremenskih, pa i današnjih Židova. Već u Knjizi postanka Bog im preko Abrahama, sklapajući Savez, obećava: “Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata” (15,18).

142

“Jer Židovi će bez svoje domovine i vlastite države, raspršeni među sve narode, kao što je to objavilo proročanstvo, nastaviti svoj put kroz povijest, objedinjeni jedino Svetim pismom i u njemu utemeljenim Zakonom, kao svojom prenosrvom domovinom.” Keller, op. cit., str. 70.

64

A u Ponovljenom zakonu ističe se da je podjela zemlje na svijetu Božja, a ne ljudska odluka: “Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove čovječje, odredi im međe po broju Božjih sinova.” (32,8). Tako židovska geopolitička povijest počinje mitom, za razliku od hrvatske geopolitike, koja također počinje savezom ali savezom s čovjekom, s bizantskim carem Heraklijem. Pa kad bi i taj savez bio izmišljen da se opravda naknadno bizantsko pravo na hrvatske zemlje, izmišljen je, prvo, kao savez među ljudima a ne ljudi s Bogom, i drugo, izmislili su ga bizantinci - Konstantin Porfirogenet, u svom poznatom djelu De administrando imperio, a ne Hrvati. Dakle, i kad bi savez Hrvata s Heraklijem bio povijesna krivotvorina, on, za razliku od mita o Obećanoj zemlji, nema oblik mita. Riječ je dakle, o razlici mentaliteta već od početka povijesti Hrvata i Židova. Takoreći na početku svoje geopolitičke povijesti, Hrvati 679. sklapaju i ugovor s papom Agatonom (a u to su doba pape ne samo simboli nego jedini priznati stvarni nositelji i političkog suvereniteta na Zemlji) da će zauvijek priznavati međunarodni politički poredak, posebno da ga neće ratom narušavati. Židovi se pak pokoravaju jedino Bogu (prema Savezu), za njih ne vrijede ljudski zakoni, oni ih ne obvezuju pa ih ne obvezuje ni međunarodni poredak jer i on potječe od ljudi a ne od Boga, njihova Boga. Ta njihova izvanzemaljska, izvanljudska pozicija, izvor je za, i dovodi ih u sukob, sa svim narodima svijeta među kojima žive. Mit o Obećanoj zemlji samo dokazuje da je na početku povijesti Bog svakog naroda, pa i židovskoga, geopolitičar. To je gotovo kod svih naroda tijekom cijele povijesti i ostao pa je zemlja postala dijelom nacionalne supstancije, dok kod Židova poslije razorenja Hrama i velike dijaspore prevladava duhovna nad zemaljskom domovinom.

41. Židovi i nacionalizam. Židovi su narod poslanja, misije, oni imaju mandat od Neba, Hrvati to nisu. Bar se takvima do sada nisu očitovali. Nisu pokazivali ni sličnu aspiraciju za tako visoku ulogu u povijesti. (Iako su i kod nas vođene rasprave, pa i polemike, o hrvatskome Bogu, naročito gledom na ugovor Hrvata s papom Agatonom.) Iz te značajke židovskoga mentaliteta proizlazi nužno i druga, naime, da oni ne ostvaruju nikakvu svoju posebnu svrhu, nego općeljudsku, teološku, soteriološku svrhu, dok Hrvati ostvaruju svoju nacionalnu individualnu svrhu. Iz te proizlazi i sljedeća razlika: Hrvati su kao i svi drugi politički zdravi narodi nacionalisti, pozitivni nacionalisti (voli i unapređuje svoje, ne mrzi tuđe, kooperativan je u međunarodnoj zajednici itd.). Kod Židova je naprotiv, povijesno gledano, nacionalizam eksces. 143 Posebnost prije nego nacionalizam, sve do cionizma. Oni se oduvijek smatraju 143

Garaudy navodi prosvjede mnogih uglednih Židova, židovskih organizacija i druge izvore, protiv najnovije pojave da se Židovi konstituiraju kao nacija. Tako navodi Rabina Hircha: “Cionizam želi židovski narod odrediti kao nacionalni pokret... To je krivovjerstvo.” “Od 1896. cionizam se odnosi

65

svjetskom duhovnom predvodničkom elitom, konstituiranom kao duhovna i vjerska zajednica, pa je njihov ekskluzivizam te vrste a ne nacionalne. Taj duhovni i vjerski elitizam nastoje pretvoriti u opće, ne samo duhovno, nego i političko vodstvo svijeta, u biti judaizirati svijet, što ostali svijet vidi kao židovsku agresivnu hegemonističku penetraciju i hegemonizaciju.

42. Židovska nedržavotvornost. Židovi su duhovan narod: teže duhovnoj a protive se fizičkoj moći. Tu je mentalni izvor njihova antidržavotvorstva. Ali nije jednoznačno, bez ostatka. Naime, od Bečkog (bazelskog) stvaranja političkog cionizma 1896. nasuprot religijskom i stvaranja države Izraela zaslugom političkog cionizma, židovsko je narodno biće podijeljeno, raspolućeno. Dok su politički cionisti oduševljeni stvaranjem židovske države i konstituiraju se u naciju, religijski cionisti to smatraju propašću židovskog duhovnog vodstva, judaizma. Budući da ne teže za fizičkom moći, koja se osim na ljudskoj snazi temelji i na zemlji, protive se i fizičkoj domovini - državi: “Svijest koju imam o izvornoj prirodi judaizma sukobljuje se s idejom o židovskoj državi opskrbljenoj granicama, vojskom i projektom privremene moći, koliko god bila skromna. Bojim se unutarnjih šteta koje će judaizam pretrpjeti zbog razvoja, u našim redovima, jednog uskog nacionalizma... Mi nismo više Židovi iz razdoblja Makabejaca. Ponovno postati nacija, u političkom smislu riječi, bilo bi jednako kao okrenuti leđa od produhovljenosti naše zajednice koju dugujemo mudrosti naših proroka.”144 Ta Einsteinova izjava sadrži sve bitne elemente Židova “internacionalista”, duhovnog Židova, religijskog cionista, nasuprot Židovu nacionalistu, političkom cionistu. Ali to samo objašnjava raspolućenost, nehomogenost židovskog bića, njegov nevojnički karakter. Jer, vladalaštvo se temelji poglavito na karakteru, više nego na intelektu. Narodi vladalačkog (Turci, Englezi) ili vojničkog karaktera (Nijemci) uz ostalo, pružaju sliku međusobne velike sličnosti u osnovnim karakternim crtama. Židovi upravo obrnuto: “Budale mogu pričati što god hoće o njihovoj jednakosti; onaj tko ih poznaje prije će reći da među njima ima više različitih tipova nego u bilo kojeg naroda. Široki spektar karaktera i pojava kod Židova nešto je najneobičnije što čovjek može sresti... Oni su drukčiji od ostalih. No, u stvarnosti se oni, ako tako možemo reći, najviše razlikuju jedan od drugog.” 145 Od tako nehomogenog materijala nije moguće stvoriti modernu naciju usprkos svim nastojanjima - osim privremeno, kako je to uviđao i Einstein. S druge strane, Hrvati su državotvoran narod. Najveći dio svoje intelektualne energije tijekom jednog tisućljeća posvetio je upravo pitanju državnosti i neovisne države. Hrvati su i (za razliku od Židova, o čemu piše Van Den Haag) vojnički, junački narod što su svjedočili tijekom cijele svoje povijesti, sve do Domovinskog rata. Einsteinovo spominjanje Makabejaca može svjedočiti samo o tome da Židovi ponekad postaju dobri, no samo ogorčeni na politički pokret koji je osnovao Theodor Herzl.” (Encyclopedia of Zionism and Israel), “To je nacionalistička doktrina koja nije rođena iz judaizma već iz europskog nacionalizma XIX. stoljeća” (Th. Herzl: Diaries.), “...Tvrdimo da cilj judaizma nije ni politički ni nacionalni, već duhovni..”, RogerGaraudy, Mitovi utemeljitelji izraelske politike, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998 144 Albert Einstein o židovskoj državi u Ibid., str. 74. 145 Elias Canetti, Masa i moć, op. cit., str. 147.

66

borci, ali ne i dobri vojnici. Karakter im je previše kompliciran, složen i raznolik da bi postigli onu mentalitetnu homogenost neophodnu za dobru vojsku. Opravo ta hrvatska značajka vojničkog i junačkog naroda oduševljava određeni tip Židova. Hrvati, za razliku od Židova, upravo obožavaju svoju domovinu i kao određeni prostor, zemlju. Židovi se i inače loše snalaze u prostoru što simbolično izražava i Mojsijevo mitsko ali čudno, teško objašnjivo i shvatljivo četrdesetogodišnje lutanje pustinjom.

43. Židovska moć u SAD-u. Prema uvriježenom mišljenju na Zapadu, Židovi postižu socijalnu, “fizičku” moć u svijetu (izvan Izraela) neizravno, penetracijski, kripto; infiltriraju se i osmotski penju po socijalnim i državnim strukturama, skriveno ostvarujući svoju sudbinu takoreći iza leđa naroda među kojima žive i bez prihvaćanja sudbine tih naroda. Svoju sudbinu odjeljuju od država i naroda među kojima žive, naročito ako ih ta država ne štiti. Politički cionizam, i to je novo, ne traži niti dvostruku odanost - zemlji u kojoj žive i Izraelu, nego isključivo Izraelu. 146 I tako, dok religijski cionizam izgrađuje kod Židova svijest svjetske elite, pozvanosti da živeći među narodima svijeta taj svijet vode i duhovno, poglavito religijski, jer su za to dobili mandat s Neba, dotle politički cionizam inzistira na odanosti prvenstveno Izraelu kao državi. Prema tome, na kraju je, i jednom i drugom ekskluzivistički egoizam zajednički duhovni i politički temelj. Politički mentalitet Hrvata u tom je pogledu posve različit: oni inzistiraju upravo na nacionalnosti i izravnom ostvarivanju svoje političke sudbine. Židovi su na Zapadu došli do stanovite sudbinske identifikacije samo u SAD-u i Austro-Ugarskoj, ali tome su poglavito dva razloga: 1. SAD nisu nacionalna država pa nema potrebe za intenzivnom duhovnom nego samo simbolskom identifikacijom Židova s tamošnjim narodima, i 2. Ostali su se Amerikanci judaizirali, a nisu se Židovi amerikanizirali. To je uslijedilo po duhovnoj, prije svega magičnoj nadmoći židovskih religijskih mitova. Taj spoj judaizma i WASP-a urodio je lošim posljedicama za cijeli svijet: SAD su postale sklone mitomaniji, soteriološkom misijstvu i poslanju, i to ne samo religijskom nego i političkom, iz čega se rodila američka politička arogancija, težnja za svjetskom političkom hegemonijom i američki državni terorizam.

44. Država Izrael. Promatramo li genezu političke ideje kao puta k slobodi na kojem se ona ostvaruje u društvu (narodu), zajednici (naciji) i konačno državi, vidjet ćemo da su Židovi ostali negdje 146

“Kolektivna obveza svake cionističke organizacije iz različitih nacija da pomogne Židovsku državu u svakoj prigodi, je bezuvjetna, čak ako takav stav dođe u proturječje s vlastima njihovih dotičnih nacija.” Garaudy, op. cit., str. 272.

67

na razini između društva i zajednice. Imaju elemente i jednog i drugog, ali njihov duh nije spreman za državu. Državu Izrael stvorili su ne kao autonomnu ideju političke kulture, potrebu objektivnog nacionalnog duha, nego pod prisilom progona, nacionalne homogenizacije europskih naroda u XIX. i XX. stoljeću i s tim u svezi neprijateljstva prema onima koji ne pripadaju matičnoj naciji, a naročito progona i zločina koje su doživjeli u Drugome svjetskom ratu. Dakle, više iz bijesa i očaja proisteklog iz žrtve zločina. Ali protiv države Izraela nije samo njezin vrlo težak i nepovoljan geopolitički položaj i arapsko neprijateljstvo, nego i nedržavotvorni duh Židova. To je njezin najveći neprijatelj. Garaudy daje široku lepezu protivljenja židovskih intelektualaca i drugih uglednika židovskoj državi, pri čemu su najvažnija obrazloženja toga protivljenja uglavnom kulturalistička i karakteristična za Židove. Navodimo jedno karakteristično: “Ja sam Židov koji živi u Izraelu. Smatram se građaninom koji poštuje zakone. Odlazim na redovne vojne vježbe svake godine, iako imam više od četrdeset godina. Ali nisam ‘odanik’ državi Izrael, niti bilo kojoj drugoj državi ili organizaciji! Ja sam privržen svojim idealima. Mislim da treba govoriti istinu i činiti sve što treba da bi se spasila pravda i jednakost za sve. Privržen sam hebrejskom jeziku i pjesništvu, i volim vjerovati da skromno poštujem neke od vrijednosti naših starih proroka. Ali posvetiti štovanje Državi? Mogu si zamisliti Amosa ili Izaiju da ih se tražilo da ‘odaju’ štovanje kraljevstvu Izraela ili Judeje!” Židovi misle i kažu tri puta na dan da Židov mora biti odan Bogu i samo Bogu: “Voljet ću Jahvu, tvog Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom. Jedna mala manjina još vjeruje u to. Ali, čini mi se da je većina njegovog naroda izgubila svoga Boga i nadomjestila ga idolom, baš kao kad su toliko obožavali zlatno tele u pustinji da su dali svoje zlato da bi mu podigli spomenik. Ime njihovog modernog idola jest Država Izrael.” 147 Tipičan židovski antidržavotvorni anarhizam. Može li biti dubljeg i intenzivnijeg prijezira i mržnje prema državi? To daje vjerodostojnost izreci: “Perditio tua ex te, Israele”.

45. Židovsko mitotvorstvo i revizionisti povijesti.148 Ali, ono što u temelju razlikuje Židove od Hrvata (i od većine drugih naroda) jest duhovna sklonost Židova pravljenju mitova, mitologičnost (mitotvornost) židovskog duha, dok tu duhovnu značajku Hrvati nemaju. Barem ne kao relevantnu kulturnu činjenicu sa značenjem u javnom, posebno političkom životu naroda. Kod Židova se, naime, ne radi samo o mitotvorstvu kao djelatnosti duha u naivnosti, o naivnosti mašte predznanstvenoga mišljenja, nego, prema revizionistima, o trajnom, pravom i izvornom svojstvu duha da stvara mit i njime zamjenjuje stvarnost. Dakako, mitiziranje i mitologiziranje svojstveni su svakom predznanstvenom mišljenju i tu fazu mišljenja prošli su svi narodi, ali su svi drugi manje-više rano iz te faze i izišli. Židovi iz te formatizirajuće duhovne faze nisu izišli ni do danas. I dok se to mitotvorstvo moglo prihvatiti za Stari zavjet kao emanaciju predznanstvenog duha, iako 147

Garaudy, op. cit., str. 253-254. Povjesničari revizionisti (bez obzira je li im bavljenje poviješću profesija), nastoje revidirati uzroke i posljedice Drugoga svjetskog rata, te posebno uzroke i posljedice holokausta. U takve reviozioniste ubraja se i Garaudy, kao i mnogi drugi.

148

68

se i tada radilo o nekritičkom, opravdavajućem prihvaćanju odnosa Židova prema drugim narodima, naročito kad se opravdavao genocid kod osvajanja Obećane zemlje, dotle se prema revizionistima čovječanstvu ne može oprostiti lakovjernost i oportunizam u prihvaćanju mitomanije holokausta odnosno shoaha. Kako Garaudy tvrdi, Židovi su etničko čišćenje i genocid napravljen pri osvajanju Obećane zemlje, naknadno opravdavali izmišljajući mitove o Božjoj zapovijedi da to učine. Tako o zauzimanju zemlje Kanaanaca: “...Jahve usliša glas Izraela, i predade mu Kanaance. A Izrael njih i njihove gradove ‘heremom’ uništi.” 149 , a govoreći o Amorejcima, o bašanskom kralju Ogu, Jahve reče Mojsiju: “Ne boj ga se! Predao sam u tvoje ruke njega, sav njegov narod i njegovu zemlju. Postupi s njim kako si postupio s amorejskim kraljem Sihonom koji je boravio u Hešbonu. I potukoše ga, i sinove njegove, i sav njegov narod, tako da nitko ne uteče. Potom zaposjedoše njegovu zemlju.” 150 Možemo samo zamisliti kakav bi to bio Bog koji traži počinjenje takvih zločina! Revizionisti sa svojom kritikom idu i dalje, pa u bitnome, ističu: Tu tehnologiju mitova mogli smo pratiti in vivo u XX. stoljeću: nastalo je toliko filmova, romana i drugih tvorevina kulture, tobožnjih znanstvenih rasprava itd., u kojima je sve o shoahu višestruko uvećano i izmišljeno da je pravo čudo kako to čovječanstvo uopće može još podnositi. Mažalost, na štetu cijelog čovječanstva (uključujući Židove), to moralno i politički pokriva i podržava judaizirana Amerika. Tragičnu činjenicu da je Hitlerov režim usmrtio između 900.00 i 1.200.000 Židova u Auschwitzu iskoristiti i od toga učiniti 4 milijuna da bi se dobilo ukupno 6 milijuna Hitlerovih žrtava i time terorizirati cijelo ostalo čovječanstvo - kao svi su drugi narodi zločinački, samo je Izabrani narod narod pravednik i žrtva, to je svjesno pravljenje mita. Mitizirana je brojka, mitizirana su sredstva usmrćivanja, metode i sve drugo s tim u svezi. No, to su stajališta revizionista. Dvije činjenice valja naročito istaknuti u svezi s pravljenjem mita: tehnologija pravljenja mita i sposobnost naroda koji ga pravi da i u XX. st. napravi uvjerljiv mit i nametne ga kao istinu i racionalnom Zapadu, i to prvenstveno njemu. Da zbog svoje uvjerljivosti postane općeprihvaćen, da postane dio javnog uvjerenja. Naime, sada kad imamo pred očima pravljenje mita o židovskoj žrtvi takorekuć in vivo151 ,bolje razumijemo tu psihologiju mitomanije; ali, sada također možemo lakše demitizirati sve to od Staroga

149

Brojevi 21,3. Sasvim je razumljivo da te zločine izražene riječju “herem” biblijski komentator ne komentira niti ovdje objašnjava što ta riječ znači, kao što ni Teološki rječnik (Rahner - Vorgrimler, Đakovo, 1972.) ni Rječnik biblijske teologije (Xavier Leon - Dufour, Zagreb, 1993.) ne sadrže natuknicu “herem”. To je ipak prije, ali tek stidljivo učinjeno u komentaru Izlazak, 22,19, gdje biblijski komentator kaže: “Izručen prokletstvu, potpuno uništen. Tim je riječima preveden (i opisan) korijen hrm. Znači: Bogu posvetiti, učiniti (nešto) Božjom svojinom. Nakon rata, koji bi Izraelci, prema biblijskim knjigama, vodili uime Boga i s njegovom pomoću, sve je pobijeđene i sav plijen trebalo “posvetiti” Jahvi, tj. potpuno uništiti.” Iako je očit pokušaj prikrivanja strašnih zločina koje su Izraelci počinili “u ime Boga”, ipak se ne može prikriti da je “sve pobijeđene” trebalo potpuno uništiti. Biblijski komentator naime, prikriva da je korijen hrm korijen riječi herem, te da se starohebrejsko pismo pisalo samo sa suglasnicima bez samoglasnika. Prikrivanje je i u tome što se riječ herem u Bibliji najčešće ne prevodi, pa se ne vidi kakav se zločin skriva ispod izvršenja herema. 150 Brojevi 21,35. 151 Garaudy napominje da je mit o 6 milijuna židovskih žrtava sasvim zasjenio činjenicu da je u Drugome svjetskom ratu bilo oko 50 milijuna žrtava od čega 9 milijuna Nijemaca i 17 milijuna Slavena. Garaudy, op. cit., str. 62., 215. i 328.

69

zavjeta 152 do danas, a to nas ujedno može osposobiti za veću otpornost prema mitu ubuduće, općenito pa prema i židovskim mitovima. Jer, moramo biti svjesni da će se židovski mit o kojemu govorimo i dalje razvijati i rasti jer ga podupire, hrani ga ista ona psihologija koja ga je stvorila. No, demitizacija nikada nije bez velikih poteškoća. Naime, po svojoj strukturi mit je nekada zamjena za željeno a nedogođeno, a nekada se radi o naknadnoj mitizaciji dogođenoga. Vrlo je teško u mitu iskopati zrnce dogođajne istine pa se često moramo zadovoljiti rekonstrukcijom povijesnih, civilizacijskih i psiholoških struktura u kojima je nastao i spoznati kakva je politička, religijska, psihološka i uopće duhovna potreba izazvala taj mit, odnosno kakvu je on duhovnu ili praktičnu životnu potrebu trebao zadovoljiti. Otuda i onaj rankeovski zahtjev, revizionistički, da se revizijom ustanovi kako se zaista nešto dogodilo, kako je doista bilo (Wie es eigentlich gewesen), i da se suprotstavi političkim interesom nametnutoj tobožnjoj istini (Wie es gewesen), koja se oslanja na privid činjenica kako se priča i govori. Jer “istina” mita jača je od arheologije i od paleontologije i od čitanja i interpretacije starih rukopisa, ukratko - mit je jači od istine. Postoji naime, stanovita predispozija ljudske psihe za prihvaćanje mita i njegove lažne jasnoće. 153 Radi se o duhovnoj komociji, o lijenosti ljudskog duha, ali i o estetičnoj potrebi za doživljajem mita bez obzira na istinitost sadržaja. Mit se veže na iracionalno naše psihe pa je zbog toga neuništiv. No, racionalnošću mu možemo bitno umanjiti učinak. Neki su narodi skloniji a neki manje skloni mitotvorstvu. Židovi su ekstremno skloni pravljenju mita (slični su im i Srbi, no oni to čine s kudikamo manje intelektualne snage i s daleko manje sjaja mašte; no, možda je i ta sličnost bar djelomično objašnjenje zašto Srbima opraštaju genocid nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata! Srbe inače spominjemo jer su u XX. st. značajno utjecali na političku sudbinu Hrvatske i Hrvata.). Mitotvorstvo je imanentno židovskom duhu, nagonskog je podrijetla ili, freudovski rečeno, pod kontrolom je nagonskoga. Oni “ne mogu” ne praviti mitove, to je jače od njih. Jače je utoliko više što je isplativo za uspostavljanje ne samo duhovne nego i političke dominacije. No, ako bi se ta njihova sklonost mitomanstvu uzela kao ekskulpirajuća mentalna viša sila koju oni ne mogu kontrolirati, tada bi ih se učinilo politički neodgovornim - a to znači slobodnim i za svaku vrstu zločina. To se ne može dopustiti ni jednom narodu. Dapače, savjest međunarodnoga javnog mnijenja i međunarodnog poretka, međunarodni super Ego, mora ga aktivno suzbijati. I kad bi se radilo o mitovima koji ne bi imali nikakvih političkih reperkusija, ni po zla. Ali kako vidimo, opasnost od mitomanije i za vlastiti narod i za čovječanstvo u cjelini već su shvatili neki najlucidniji pojedinci iz židovskoga naroda, koji nastoje suzbiti tu klimu mitomanije. 154 Oni nastoje probuditi racionalnu crtu u tom tamnom kolektivnom židovskom Ja, u tu crnu dubinu židovske duše unijeti svjetlo racionalnosti, izvući na svjetlo racionalnoga onaj psihički supstrat i njemu imanentan mehanizam nagonskoga, nesvjesnoga koje zapovijeda svjesnim, okreće ga i potiče ga da bude tako stravično mitotvorački plodan. Opasnost koju proizvodi mitomanija proizlazi iz činjenice što će na tu mitologiju koja je u funkciji političkog interesa, sve više reagirati nežidovi i sigurno je da će se ponovno stvoriti 152

“Bivalo je da se smatra bezbožnim tretirati sve priče, naročito Genezu, kao mitove, ali one su bar naočigled mitske. Istina, one nisu mitovi u smislu u kojem se ta riječ obično shvaća, tj. fabule, ali ono o čemu se priča jesu stvarni, iako mitološki fakti, tj. fakti koji stoje pod uvjetima mitologije.” F. W. J. Scheling, op. cit., str. 170. 153 “Lažna jasnoća samo je drugi izraz za mit. Mit je oduvijek bio ujedno i taman i očevidan. Oduvijek je izražavao prisnost i oslobađanje od rada pojma.” M. Horkheimer - T. Adorno, op. cit., str. 10. 154 Osim Garaudya u Francuskoj su još poznati revizionisti Paul Rassinier i Robert Faurisson, u SADu Arthur R. Butz i Richard Harwood, u Njemačkoj Thies Christophersen i Udo Walendy, Ernst Nolte, Helmuth Diwald i Armin Mohler, a u Velikoj Britaniji David Irwing. Za Hrvatsku je naročito važan dobro poznati Nikolay grof Tolstoy.

70

antižidovska osvetnička psihologija kod naroda koji su sada zaslugom židovskoga mita pribijeni na stup srama, gdje ih se želi trajno i zadržati. Posljedice te mitomanije naročito osjećaju Hrvati, jer potraga za Hrvatima koji su stvarno ili navodno počinili zločine nad Židovima tijekom Drugoga svjetskog rata na pragu je da od Hrvata učini mitske progonitelje i zatiratelje Židova, iako cijela povijest odnosa Židova i Hrvata govori suprotno. Uzmemo li u obzir snagu i moć judaiziranih SAD i njihovih neizbježnih atlantskih saveznika - Velike Britanije, koje s judeo-anglo-saksonskim nacionalizmom i hegemonizmom teroriziraju cijeli svijet, s jedne strane, a s druge ostali svijet koji se protivi judaizaciji i toj judeoanglosaksonskoj hegemoniji (pribrojivši im i protivnike judaizacije u samim SAD), možemo pretpostaviti kakvu svjetsku kataklizmu može izazvati sukobljavanje tih dviju strana. Dakako, ne mora taj čimbenik biti jedini uzročnik konflagracije, ali uz ostale, kulturne, vojne, gospodarske i političke suprotnosti on će ih pokrenuti i prouzročiti kataklizmu Zapada. To može poželjeti iskoristiti Istok i tada je svjetski rat, ovaj put zaista totalan, globalan, neizbježan. Taj je scenarij ne samo moguć nego i vrlo vjerojatan. Nije stoga čudno da mnogi lucidni Židovi uviđaju tu manu štetne plodnosti židovskoga duha koji čini njihovu kolektivnu sudbinu pa žele pobjeći od te sudbine i postaju pribjegari u druge narode (Marx, Freud, Weininger i mnogi drugi), pokrštavaju se kao Gotthold i Theodor Lessing, Moses Mendelsohn, Heinrich Heine, Karl Mordechaj Marx, David Ricardo, Benjamin Disraeli, Saverio Mercadante, Felix Mendelsohn-Bartholdy, Robert Schumann, Ludwig Borne, Hugo v. Hofmannstahl, Fridrich Julius Stahl (Joel Joelsohn), Walter Rathenau, Marcel Proust, Henri Bergson, Moses Hess, Berthold Auerbach, Albert i Jochanan Bloch, Wilim Raabe, Maurice Sachs, Georg Brandes, Morris Cohen, Artur Trebitsch, Otto Weininger, Karl Kraus, Max Steiner 155 i dr. Oni bježe, “emancipiraju” se i to ne kako je to pogrešno mislio Marx od svoje svjetovne, nego upravo od svoje duhovne egzistencije sve do samomržnje i semitskog antisemitizma. Tako se čini, iako neosnovano, da racionalni, nemitomanski Židov ne može ostati Židov. Stoga je upitna Marxova teza da se čovječanstvo mora emancipirati od vlastitog židovstva, odnosno ona može biti samo djelomično i u nebitnome točna. Židovi se zaista moraju emancipirati od te svoje mane pravljenja mitova, koja je stvorila mit o izabranom narodu i narodu žrtvi nasuprot svim ostalim narodima kao nižim narodima - Gojimi narodima i narodima zločina (na Židovima), jer tako stvaraju dva paralelna čovječanstva: Židove i nežidove. Ahasver, naime, nije samo legendaran nego i empirijski Židov kao paralelno čovječanstvo. Paralelno i neprijateljsko. Tako vidimo da je mit o Židovima ustvari židovski mit, od kojeg bi se, kad bi to bilo moguće, Židovi morali emancipirati da bi prestali biti paralelno, neprijateljsko čovječanstvo i to, kako smo već rekli, prvenstveno od svoje duhovne egzistencije. Zanimljiva je i interpretacija odnosa mita i holokausta francuskog pisca Clauda Lanzmanna, koji u pokušaju filmskih i dr. obrada holokausta ne kao dogođenog užasa nego zaista kao mita kaže: “Holokaust je danas legendaran na nekoliko načina i poprimio je razmjere mitske priče: nejasne, neodređene i stereotipne spoznaje o nepoznatom. Kao što se to događa sa svim mitovima, sve veći broj razumnih ljudi koji nisu nužno zlonamjerni pita se jesu li se, konačno, sve te stvari zaista dogodile. Ako je danas moguće napisati knjigu o ‘šestmilijunskom mitu’, ili o ‘laži Auschwitza’, to je zbog toga što se čitava stvarnost holokausta razvodnjava...” 156 155

Hans Mayer, Autsajderi, Zagreb, 1981., str. 305-332. Lanzmann, op. cit., str. 108. U njegovu slučaju zapažamo paradoks: mit se okreće protiv mita. Stvara se mit o mitu i - razara ga.

156

71

46. Država Izrael kao rješenje židovskog pitanja. Sve to nije atak na Židove i njihovu državu, ne odriče njihovo pravo na svoju zemlju i svoju državu, pogotovo ako je oni smatraju ostvarenjem Ezekijelova proročanstva. 157 Dapače, udržavljenje je jedan od načina demitizacije židovstva. Nažalost, ne i dovoljan. Jer, od oko 15 milijuna Židova u svijetu, u Izraelu ih živi tek oko trećine pa čovječanstvo sada ima ne više jedan nego dva židovska problema: uz već tradicionalan još i državu Izrael kao geopolitički problem. Ipak, država Izrael je, nasuprot Garaudyjevoj i drugoj humanističkoj i dobronamjernoj kritici načina nastanka i održanja države Izraela, racionalan, trezven pokušaj rješenja židovskog problema. A i za ostalo je čovječanstvo to prihvatljivo rješenje. Jer, radi se o izjednačavanju u načinu borbe s ostalima narodima, o borbi na otvorenom političkom polju na kojem su ostali narodi mnogo vještiji, pa tu državu mogu kontrolirati. Bez toga izjednačenja vodila bi se neravnopravna borba ratia s mitom. Na tom su polju Židovi slabiji nego na polju mitomanskog, tobožnjeg internacionalizma. Tome se stajalištu, međutim, može prigovoriti egoizam ostalih naroda i bešćutnost prema Palestincima. Ali zar i Palestinci nisu bili bešćutni prema Židovima? Nisu li odbijali primiti ma i jednog Židova u Palestinu? Radi se samo o sili, o odnosu moći i sile, o tome tko ima dovoljno sile da provede svoju volju i svoje interese. Uostalom, nije li cijela politička povijest čovječanstva povijest zločina! Čovjek je pjesnik, filozof, svetac, ali - i zločinac. I od toga, nažalost, ne može pobjeći. No, predviđamo: državu Izrael neće uništiti Arapi, nego mitomanski i nedržavotvorni duh židovstva. Kod Židova je, naime, jedna vrsta političkog anarhizma duhovna konstanta, normalno duhovno stanje. To je za njih kreativno stanje kao naroda kulture. Ta konstanta čini razliku između religioznog i političkog cionizma. Religiozni cionizam oslanja se na duhovno naslijeđe proroka i ostalo duhovno, povijesno naslijeđe toga naroda, koje prezire državu što je simbolično izraženo još Jotamovom basnom u kojoj se s prijezirom govori o političkom vođi. 158 U njoj su oni privrženi smokvi, maslini i lozi, simbolima mira, izobilja i uživanja, a ne glogu, simbolu divlje, otuđene zapovijedi i stege, te glogu, štapu simbolu vlasti i prisile. I to je konstanta do dana današnjega, koja će na kraju, kao i uvijek do sada, nadvladati državotvornost političkog cionizma. Otuda, kako rekosmo, suvremena vjerodostojnost izreke: “Perditio tua ex te, Israele”.

157

Keller kao motto poglavlju “U staroj domovini. Izrael, nova država”, navodi (str. 489.) proročanstvo Ezekielovo: “Ovako govori Jahve Gospod: Evo, skupit ću sinove Izraelove iz naroda u koje dođoše, skupit ću ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u zemlji, u gorama Izraelovim.” Ezekiel. 27,21,22. 158 “Čujte me, uglednici šekemki, / tako vas čuo Bog! / Jednom se zaputila stabla da pomažu kralja koji će vladati nad njima. / Pa rekoše maslini: Budi nam kraljem! / Odgovori im maslina: Zar da se svog ulja odreknem što je na čast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drvećem? / Tad rekoše stabla smokvi: Dođi, budi nam kraljem! / Odgovori im smokva: Zar da se odreknem slatkoće / i krasna ploda svog / da bih vladala nad drugim drvećem? / Tad rekoše stabla lozi: Dođi, budi nam kraljem! / Odgovori im loza: Zar da se odreknem vina što veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drvećem? / Sva stabla rekoše tad glogu: Dođi, budi budi nam kraljem! / A glog odgovori stablima: Ako me doista hoćete pomazat za kralja, u sjenu se moju sklonite. / Ako nećete, iz gloga će oganj planuti i sažeći cedrove libanonske!” Suci 9,7-15.

72

47. Hrvati i mit. S druge strane, Hrvati nemaju, ili imaju ali s malom snagom, talent za pravljenje mita. I ne radi se o tome je li narod malobrojan ili mnogobrojan: kada su stvarali svoje najveće mitove, Židova je bilo kudikamo manje nego sada Hrvata. Radi se o mentalitetu, kolektivnoj svijesti, o narodnoj duši koja to ima ili nema. A kolikogod mi osuđivali mitomanstvo, ono je u određenoj mjeri u političkoj borbi nažalost korisno pa zato i potrebno. Hrvati od najvećeg mirnodopskog pokolja nakon Drugoga svjetskog rata koji su doživjeli na Bleiburgu nisu uspjeli napraviti ni nacionalni (koji također može imati određenu političku funkciju), a kamoli svjetski ili barem europski politički mit. Bilo je Hrvata koji su to pokušali, no kolektivna svijest to nije prihvatila. Teško je reći tko je korisniji za političke interese Hrvata: oni koji su to pokušavali nastojeći time kompromitirati tobožnju pravednost pobjednika ili oni koji su to spriječili. Pa i u Domovinskom su ratu Hrvati upravo patološki pedantno vodili knjigovodstvo o svakom poginulom, ranjenom i nestalom Hrvatu (i nehrvatu, ako se borio na hrvatskoj strani), nastojeći prije umanjiti negoli prikazati stvarno stanje gubitaka, a da ne govorimo da je bilo nedopustivo gubitke uvećavati. Moglo bi se pomisliti kako je to rezultat vojnostrateškog prestiža: dičiti se time kako se sa što manje gubitaka postižu što bolji rezultati. Ali nije. Rezultat je to patološke senzibiliranosti, kompleksa nastalog djelovanjem srpsko-židovskog mita o Hrvatima kao genocidnom narodu čemu je kao dokaz služio logor u Jasenovcu, čije su žrtve mitološki uvećavane. Radi se, dakle, o pomanjkanju smisla ne samo za stvaranje mita nego i za najosnovniju vlastitu promidžbu, a posebno sposobnosti senzibiliziranja svijeta svojom žrtvom, u čemu su Srbi i Židovi svjetski majstori. Tako je poznat Malaparteov 159 blef o punoj košari očiju, koje da mu je pokazao poglavnik dr. Ante Pavelić prigodom prijama kod njega, a te oči, dakako, trebale su biti srpskih i židovskih žrtava hrvatskoga zločina. Taj blef, jer radilo se o ribizlu, uzdizan do mita, obišao je cijeli svijet i počinio neviđenu moralnu i političku štetu Hrvatima. Simon Wiesenthal, iako mu je to krivotvorstvo poznato, bezobzirno manipulira tim primjerom prema potrebi, pa se u njegovoj varijanti te oči sele u čašu na stolu Maksa Luburića: “Ma radnom stolu Maksa Luburića bila je velika čaša, ispunjena špiritom. U čaši su plivale ljudske oči, na tucete” 160 da bi se u knjizi Daniela J. Gouldinga pretvorile u “vreće pune očiju”, naravno, kao trofejima “ustaških ovršitelja.” 161 Kao filozof, kao ljubitelj istine, svaki bi Hrvat trebao biti ponosan na to da hrvatska tragedija nije mitizirana. Ali kao političar, svaki bi Hrvat trebao biti nezadovoljan time. Zašto? Zato jer se narodi među sobom bore i mitovima (kao i ostalim lažima, reklamnim i promidžbenim) i glupo je od hrvatskih vođa da su taj poriv gušili umjesto da su ga razvijali i poticali. Mit je jako političko sredstvo borbe koje, naravno, mora ostati pod racionalnom kontrolom. To je velik nedostatak u hrvatskom političkom mentalitetu, to neshvaćanje prave uloge istine i laži u politici te, kada koju treba upotrijebiti. Glupo je i utoliko što to moramo ovdje iznositi jer to je dio politike koja se vodi, ali se nikome ne priznaje. Iznoseći to, navlačimo na se odbojnost tih ograničenih pravdoljubaca. Nekorisnih, pače štetnih pravdoljubaca i istinoljubaca. Ta vrsta istinitosti i pravdoljubivosti nikada nikome nije 159

Curzio Malaparte, talijanski književnik i publicist, pravim imenom Kurt Erich Suckert, nejasnog narodnosnog podrijetla, kojeg mnogi smatraju poljskim Židovom. 160 Anto Knežević, Mitovi i zbilja, Zagreb, 1992., str. 66. 161 Ibid, str. 67.

73

honorirana, jer ne potječe iz najviše moralnosti pobjednika i gospodara nego iz moralnosti roba.

48. Tuđman i mit. Iako pobjednici u ratu, Hrvati su poraženi i poniženi u miru. Svoju pobjedu nisu uspjeli moralno-politički afirmirati kao pobjedu pravde, kao pobjedu napadnutoga nad agresorom, kao pobjedu dobra nad zlom. Haaški sud, pred kojim su Hrvati glavni optuženici, nije samo simboličan nego i stvaran poraz Hrvata. Razlog nije teško odgonetnuti. Uz već spomenutu nesposobnost, pogrešnu promidžbenu strategiju hrvatskoga političkog čelništva, za taj su poraz zaslužna još dva čimbenika. Jedan potječe iz samog spora, Domovinskog rata, a drugi je već povijesni. Naime, na agresorskoj strani, srpskoj, sudjelovali su izravno i neizravno i SAD, Velika Britanija, Rusija i Francuska. Pobjeda Hrvatske u tome ratu jest i njihov poraz, što oni, barem post festum, ne mogu dopustiti. Drugo, rušenjem Jugoslavije Hrvati su poništili političke rezultate Prvoga i Drugoga svjetskog rata na Balkanu, dakle postignuća pobjednika u tim ratovima. 162 Treće, time se te iste svjetske sile legitimiraju, lažno ali uvjerljivo, pred svojom i međunarodnom javnošću, kao zastupnici pravde i istine u međunarodnim odnosima, a to pridonosi i zaboravu njihovih zločina izazvanih bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, zločina počinjena nad civilnim stanovništvom u Dresdenu, zločina Katynske šume itd. Tako oni na tuđi, hrvatski račun peru zločinačku savjest. Iznijetim povijesnim političkim razlozima, dakako, treba pridodati i uvijek naglašavan i potenciran hrvatski dug Židovima u krvi iz Drugoga svjetskog rata.

49. Snaga židovskoga mita. Uza sva dosadašnja objašnjenja, ipak ostaje neshvatljivo da židovski mit ima tako jak globalni, svjetski utjecaj. I da i dalje uspijeva svoju istinu nametati svijetu. Svjetski židovski lobiji koji djeluju u pojedinim državama samo su tehnološki aspekt snage mita. Oni su, naime, tako jaki jer im snagu daje neiscrpno jak mit koji je cijeli svijet pretvorio u svoga dužnika. 163 Materijalna sredstva, moć i utjecaji u javnim medijima kojima se stvara javno mnijenje, sve bi se to slomilo, iscrpilo i s vremenom nestalo da ga ne nadahnjuje neiscrpni mit. On održava snažni neutaživi duh onih koji su njime nadahnuti i malodušje onih na koje se njegov osvetnički i hegemonistički demon okomljuje. Pa ipak, za ahistoričnu snagu toga mita moramo potražiti uzroke i izvan izravnog židovstva, naime u podršci koju judaizirani 162

Iz toga revanšističkog poriva potječe i najnovija Chiracova inicijativa o summitu u Zagrebu država bivše Jugoslavije bez Slovenije a uz sudjelovanje Albanije. Namjera je jasna: oživljavanje Versaillesa. 163 “Svjetsko javno mnijenje, doduše, za sada još uvijek osjeća svoj moralni dug prema židovstvu... I što se Židova tiče, također je mnogo toga što može otežati stvaranje države: ...do onog stanja duha koje, poslije stravičnih stradanja Židova, ima osjećaj da je cijeli svijet njegov dužnik, da svijet prema Židovima može imati samo dugove a ne zahtjeve.” Istvan Bibo, op. cit., str. 57.

74

svijet daje tome mitu. A neizravna podrška, kako je već rečeno, dolazi poglavito od kršćanskih crkava. One i ne htijući, sakralizirajući simbolični i povijesni Izrael, zbog židovskog podrijetla Isusa i općenito kršćanstva, sakraliziraju dijelom i židovstvo i državu Izrael. 164 No, u bliskoj predvidivoj budućnosti doći će do novog vala pokušaja demitizacije. Potrebno je, naime, a to će se i dogoditi, da ne samo najhrabriji i najpošteniji Židovi dignu glas za demitizaciju židovske povijesti i povijesti političkih i drugih odnosa Židova i nežidova, nego tu ulogu na se trebaju preuzeti i najumniji i najpošteniji nežidovi, koji će objasniti psihološke, političke i druge korijene mitova i upozoriti na mogućnost njihove racionalne zloporabe. Tu istinu treba širiti među sve narode svijeta kako se značajke židovskoga kolektivnog mentaliteta i njihova kolektivna krivnja ne bi ponovno izjednačavali. Jer, čovječanstvo povremeno izlazi iz kruga mitskoga, suprostavlja mu se i želi se oteti njegovoj iracionalnoj vlasti. Osim duhovnih racionalnih, znanstvenih i filozofijskih potreba nastaju i čiste praktične i pragmatične potrebe političkog i drugog života, naročito racionalnog Zapada, da se otme mračnoj snazi mita koji ga duhovno podjarmljuje a politički proskribira. Nagovještaj jake moralne pobune osjeća se naročito kod naroda kod kojih je židovski mit o izabranom, Božjem narodu, narodu žrtvi itd., koji su uništavali Gojimi i narodi zločinaca, proizveo kompleks manje moralne vrijednosti. Ti narodi, čovječanstvo ukupno, a prije svega kršćanski narodi, jer je kod njih taj mit iz objašnjenih razloga najdjelotvorniji, neće ga moći izdržati. Slučaj Clinton pokazuje da će se to nužno dogoditi i u SAD-u. Pri tome treba uzeti u obzir različitu oborivost religijskog i političkog mita. Dok je suvremeni politički mit kontroliran i razmjerno lako oboriv, onaj religijski, budući da je podrijetlom iracionalan, nije kontroliran i njega će se čovječanstvo tijekom cijele povijesti oslobađati. To se osobito odnosi na kršćanski dio čovječanstva. Kršćanstvo će stoga morati reformirati svoje učenje i svoj odnos prema Starom zavjetu i njegovim mitovima, jer on je izvor mogućih zloporaba u službi pragmatičnih političkih interesa. Zato je Hitlerova pobuna protiv kršćanstva, iako neprihvatljiva - lako shvatljiva.

50. Neke mentalne razlike između Židova i Hrvata. Na kraju moramo zaključiti: Nema nikakve mentalitetne sličnosti između Hrvata i Židova, osim one općeljudske po kojoj smo svi ljudi pa kao takvi i slični i obvezni na solidarnost i suživot. 165 Židovski i hrvatski duh skroz su nesrodni i neslični a naše sudbine, napose političke, mogu imati samo slučajne i prividne sličnosti. Bitne sličnosti nema.

164

Je li to vraćanje duga kršćanstva za kršćanski antisemitizam? Prema američkom biologu Richardu Dawkinsu ljudi, bez obzira na rasu, imaju 90% istovjetnih gena: “Dva pripadnika iste vrste, pripadali oni istoj porodici ili ne, imaju više od 90 posto zajedničkih gena.” Međutim, da bi objasnio razlike među srodnicima, odnosno srodničkim skupinama i kolektivitetima kakvi su i narodi, Dawkins nastavlja: “O čemu, onda, govorimo kad kažemo da se srodništvo braće izražava omjerom 1:2 a između rođaka u prvom koljenu taj je omjer 1:8? To znači da braća imaju 1:2 zajedničkih gena iznad onih 90 posto (ili koliko je već točan postotak) koji su, ionako, zajednički svim jedinkama iste vrste.” Richard Dawkins, Sebični gen, op. cit., str. 309.

165

75

Kako smo pokazali, najdublja duhovna nesličnost proizlazi iz našeg različitog odnosa prema mitu: stvaranju mita, njegovu tumačenju i njegovoj uporabi. Pokazali smo da, kao što je malo Židova protiv mitotvorstva, malo je Hrvata koji su za mitotvorstvo. U tome je sadržana najvažnija sličnost i razlika između tih dvaju naroda. Dakako, ustanovljenje te razlike ne bi trebalo ići na štetu, i bilo bi nehumano, ni jednog ni drugog naroda, jer oni imaju svoje autonomne vrline i nedostatke. Također možemo reći da bi sa specifičnim rezutatom ustanovljenja razlika završila usporedba i bilo koja druga dva naroda, kao što je ova između Hrvata i Židova. Naime, kako se lako može ustanoviti razlika između Hrvata i drugih slavenskih naroda (i drugih mogućih neslavenskih hrvatskih srodnika) tako je lako ustanovljiva razlika i između Židova i drugih semitskih naroda. Pri tome jezična sličnost tu tvrdnju jako osporava, ali, ustvari, još jače potvrđuje. Mora se, naime, znati da sličnosti i razlike među narodima ne nastaju samo na razlici nasljednog genskog fonda nego i na različitim kulturama, različitim kulturnim obrascima, samo što su razlike temeljene na genima autentičnije i stalnije. Jer, sličnost po jeziku može nastati i jezičnom asimilacijom, dakle može se dogoditi, i događalo se tijekom povijesti, da se prihvati i jezik posve nesličnog i genski posve udaljena naroda. Tako postoje primjeri da su asimilanti primili jezik asimilata, kao što je slučaj Bugara koji su primili slavenski jezik (kao što je vjerojatno slučaj i s Hrvatima), ali još češće da su asimilati primili jezik asimilanata, kao u primjeru Iraca i drugih naroda. Židovi, njih golema većina, bili su gotovo zaboravili svoj jezik. 166 Uostalom, već je i Isus propovijedao na aramejskom, jednom od semitskih jezika, a ne na hebrejskom. Na Zapadu su prihvaćali jezike naroda među kojima su živjeli a izumili su i dva jezika u kojima je hebrejski bio tek djelomično zastupljen: aškenazi jidiš, mješavina hebrejskog, njemačkog i slavenskih jezika, te sefardi ladino s podlogom španjolskog jezika. Prema tome, židovski identitet nije se održao na jeziku. Samo je djelomično vjerodostojno da je jedan od najvećih dokaza sličnosti među narodima isti ili sličan jezik. Engleski je najprije bio germanski, zatim romanski, da bi konačno bio germanski jezik. To je moguće zato jer, kako kaže Dawkins: “Izgleda da jezik ‘evoluira’ negenetskim putem i tempom koji je brži od genetske evolucije” pa zato “Geoffrey Chaucer ne bi mogao danas razgovarati sa suvremenim Englezom, iako su međusobno povezani neprekinutim lancem od dvadesetak generacija Engleza...” 167 Promjena jezika nije ujedno i promjena narodnog/nacionalnog identiteta. Mozak, biologijski rečeno, svijest, rečeno psihologijski, odnosno um, rečeno filozofijski, stvara jezik. Jedino je prvo stvaranje jezika razmjerno izvorno autorstvo nekoga naroda. Ali, narod može iz raznih razloga promijeniti svoj izvorni jezik: oponašanjem drugog jezika zbog njegove civilizacijske i komunikacijske nadmoći može ga usvojiti dobrovoljno. Drugo, zbog dugotrajne okupacije okupirani često primi jezik okupatora, ali i obratno, kako smo pokazali u slučaju Bugara i dr. Osobito je eksplikativan primjer naroda koji su poslije stotina ili tisuće godina pod tuđim jezikom održali svoj identitet, primjerice Irci, Židovi i drugi, te poslije tisuće godina ponovno stvorili vlastiti jezik od svoga autentičnog duha. Što to znači? To znači da je taj stvaralački duh, um jednog naroda, ono što mu daje identitet, a da je jezik samo najbolje vanjsko očitovanje i potvrda toga identiteta. Uostalom, postoji jedna mentalna crta koja Židove tako jako suprotstavlja ostalim semitskim narodima. Ipak, činjenica da Istok

166

Keller bilježi da su Židovi vrlo rano, već u Aleksandriji gdje je postojala velika židovska kolonija poslije razorenja Hrama, zaboravili svoj jezik, pače i u bogoslužju. Keller, op. cit., str. 44. 167 Richard Dawkins, op. cit., str. 217.

76

stvara religije, a Židovi su od četiri objavljene stvorili, odnosno bili formativno prisutni pri stvaranju tri, a Zapad ideologije, potvrda je da su i Židovi narod Istoka. Istina, duh naroda koji se služi tuđim jezikom nesretan je duh sve dok je taj duh nepromijenjeni identitet toga naroda, i u potrazi je za svojim identitetom, potvrdom tj. za svojim jezikom. To su npr. potvrdili Irci i Židovi u potrazi za svojim jezikom. I kad je duh hrvatski tražio potvrdu svom identitetu, tražio je to u slavenskom jeziku, a židovski u hebrejskom. Dakle, jedan u indoeuropskom, a drugi u semitskom. U dvije tako različne i nesrodne jezične skupine.

51. Židovski mentalitet. Židovska je duša plodna, umjetnički, znanstveno i uopće duhovno aktivna, ali za tu joj je plodnost potrebno posebno stanje: stanje anarhičnosti, bezvlađa, kaotičnosti, neprijateljstva spram vanjskog reda, spram svjetskog poretka. Ima u njoj posebna proturječja: žudi za svjetskom moći, ali nema karakter za tu moć. Zato su mnogi istaknuti Židovi zadivljeni ljudima jednostranim ali punim energije i volje za moć kao što je bio Hitler i dr. Njihov položaj u kohabitaciji s državotvornim narodima također je proturječan: najsposobniji pojedinci-penjači izvanredno uspijevaju, dok su ostali potisnuti s društvene scene (u Turskoj, Engleskoj i dr.). U manje državotvornim narodima njihova volja za moć, djeluje destruktivno jer se svojom kulturnom stvaralačkom moći kao moći koja bi trebala vladati, nameću uopće, što je suprotno njezinoj naravi i što slabi narod i državu u kojoj kohabitiraju (Poljska, Njemačka, Ukrajina, Rusija i dr.). Ipak u nečemu ima pravo Weininger: židovstvo se zaista očitovalo kao matrica povijesti, religijska, umjetnička i znanstvena. A svaka je metafizička matrica pasivna. Ali tvoračka. No, na povijesno djelatnoj razini, prije svega političkoj, nije tvoračka.

52. Židovski mit kao negativno. Židovski problem ili židovsko pitanje nastaje već onda kad oni izgrađuju mit o sebi kao izabranom narodu koji je od Boga dobio mandat, i kada u taj mit o mandatu počinju vjerovati. Iz toga uvjerenja kojeg se drže kao dogme proizlazi njihov zahtjev ostalom svijetu da to uvažava, da ih cijeni i poštuje kao narod nad narodima. Svatko tko je religiozan, pače sve religije, mora priznati njihovo prvenstvo, njihovu posvećenost, pa i prvenstvo njihove vjere. Ta nacionalistička narcisoidnost tijekom cijele povijesti stvorila je jaz između njih i ostaloga svijeta. Tim više što i pojedinci iz drugih naroda Židovima tu nadmoć i tu prednost priznaju i time u svome narodu izazivaju suprotna uvjerenja, otpore i odbojnost prema Židovima. Jer, svaki narod cijeni sebe, što je normalno i dobro, jer narod bez dostojanstva nije vrijedan opstanka. Takav narod na koncu i nestaje kao poseban etnicitet, pretapa se u drugi narod, a dok postoji ne pridonosi napretku čovječanstva. Izabranost Židova zato vrijeđa svaki narod i što je narod samosvjesniji i samosvojniji, to ga više vrijeđa. Jedan dio

77

nacifašističke antižidovske histerije potječe i odatle. No, nevjerojatno je da Židovi i poslije tolikog nerazumijevanja i sukoba s ostalim narodima, i poslije tolikih žrtava od ostalog svijeta, ne odustaju od mita o svojoj iznimnosti i odabranosti. Taj mit, budu li ga i dalje podržavali i dokle god ga budu podržavali, bit će uzrokom smutnji između njih i ostaloga svijeta. Jer, ne treba ni pomisliti da je gotovo s neprijateljstvom između njih i ostaloga svijeta. To je neprijateljstvo oduvijek i zauvijek, s mogućom različitom perspektivom: dok jedna strana ne podlegne ili pak u perpetuiranju toga neprijateljstva u civiliziranu distancu koegzistencije. Nije to nešto što bismo mi željeli, nego nešto što sa strahom i zebnjom predviđamo, što sa strahom i zebnjom proričemo tom proročkom narodu.

53. Opći izvori, odnosno uzroci antisemitizma. Je li antisemitizam vječna pojava, oduvijek i zauvijek? Hannah Arendt teoriju o vječnom antisemitizmu smatra pogrešnom i opasnom teorijom, koja antisemitima pruža izliku za njihov antisemitizam, jer je antisemitizam tobože normalna, prirodna i očekivana pojava. Drži da je to eskapistička ideja koju prihvaćaju i neki nepristrani povjesničari, ali i mnogi Židovi koji se izbjegavaju suočiti s činjenicama antisemitizma i svojom odgovornošću u svezi s tim. 168 Neki pak autori, kao Ivo Goldstein, razlikuju tradicionalni antisemitizam, koji se može pratiti “još od antičkih vremena” do modernoga, koji se “razvija stvaranjem suvremenih nacija i nacionalnog osjećaja od XVIII. a posebice u XIX. stoljeću” 169 , što govori o njegovoj starosti, upornosti i trajnosti, koja upućuje i na njegovu vječnost što kritizira Hanna Arendt. No, još više nego da je oduvijek, zastrašuje zaključak da je antisemitizam zauvijek, vječan. Uzroci i izvori antisemitizma u raznim povijesnim razdobljima i prema raznim autorima razlikuju se, iako svi imaju svoju zajedničku praosnovu iz koje, stjecajem okolnosti, proizlaze i očituju se različiti uzroci i izvori. Dok im Max Weber traži socijalne uzroke i izvore i sociološka objašnjenja, Hannah Arendt prvenstveno razmatra politički aspekt, odnos prema državi, Keller ih nalazi u religijskim predrasudama, Fernandez-Armesto kaže da je srednjovjekovni antisemitizam bio dio antipatije vertikalno uređenih društava prema skupinama koje se nisu mogle asimilirati, usporedivši ga s odnosom prema gubavcima, Maurima i, kasnije, Romima, 170 a drugi ih autori traže na drugim stranama. Suglasnost glede vrsta antisemitizma već je veća. Tako Mirjana Gross, sažimljući najčešće spominjane vrste kaže: “Cionistički autori mnogo pišu o antisemitizmu i dijele ga na religijski, rasni, politički, ekonomski, socijalni, pučki.” 171 Time su, vjerojatno, nabrojene sve vrste. Međutim, sve one upućuju na uzroke i izvore koji isključivo dolaze od drugih, a ne spominje se ni mogućnost da bi Židovi bili makar i povod, ako ne i uzrok antisemitizmu, što ne odgovara stvarnosti. Zato ćemo spomeniti i neke od tih.

168

Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit., str. 15-16. Ivo Goldstein, “Antisemitizam u Hrvatskoj. Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj”, op. cit, str. 13. 170 Felipe Femandez-Armesto, op. cit., str. 384. 171 Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, u Dva stoljeća..., str. 116. 169

78

Govorimo o općim izvorima kao “objektivnim”, bez obzira odakle dolazili, za razliku od pojedinačnih, nekarakterističnih, uvjetovanih specifičnim psihološkim, političkim ili kakvim drugim samo za pojedine narode odnosno države karakterističnim uzrocima za antisemitizam. (Izvori i uzroci najčešće su iste činjenice odnosno pojave). Od tih općih, uzroka, koji tradicionalno generiraju anstisemitizam kao opću pojavu, izdvajamo sljedeće: 1. Mit o izabranom narodu. Taj mit izazivu zavist i mržnju svih drugih naroda, naročito kršćanskih, koji se svaki pojedinačno, jer nije dio mita, osjeća neizabranim, dakle manje vrijednim. Taj kompleks stvara odbojnost, a zatim agresivnost prema izvoru podcjenjivanja. Iako Isus kao Židov izjednačava sve narode koji prime njegov nauk, recepcija židovstva vrši se i na političkoj i na psihološkoj, ne tek na religioznoj razini. Na tim razinama izabranost stvara kompleks manje vrijednosti, tim više što je taj nauk o izabranom narodu kao dio Staroga zavjeta obvezan dio kršćanskog nauka. Za taj je mit manje važno to što Židovi drže do njega, a više to što i drugi narodi nisu izabrani. Sama ideja izabranosti jest elitistička ideja koja ne dopušta nikakav kompromis, nikakvu relativizaciju. Svojim je apriorizmom isključiva i nedemokratska pa zato i nije čudo da su Židovi obično nepovjerljivi prema masi, prema narodu i prema demokraciji. No, upravo zato na razini političkoga, ideja izabranosti pokazuje svu slabost kompenzacijske ideje. Naime, to je ideja kulture, najčešće u eskapističkoj funkciji, a ne politička ideja. Otuda djelomično i njihovo često tragično nesnalaženje u politici. Klasičan i tragičan primjer nesnalaženja jest njihovo kasno prepoznavanje nacizma kao rasističke ideje, koja je u krajnjem dovela do holokausta. 172 2. Kršćanstvo. Kršćanstvo je dvostruk izvor antisemitizma. Prvo, pošto su Židovi razapeli Isusa, dakle ubili Boga u kojega vjeruju kršćani i time postali bogoubojice, kako ih kršćani nazivaju od IV. stoljeća, postali su predmetom prijezira i mržnje. Napad na sam izvor vjere za kršćanina vjernika jest napad na njegovo religiozno biće, i drugo, s kršćanstvom u svete knjige ulazi i Stari zavjet, sveta knjiga koja sadrži i podupire mit o Židovima kao izabranom narodu. Ustvari, uz mit o izabranom narodu, kršćanstvo je vrlo stabilan izvor antisemitizma. Jer, činjenica da su Židovi ubili Krista čvrsta je konstanta u kršćanstvu, dio vjerskog nauka. No, taj je izvor u modernim liberalno demokratskim državama dosegom vrlo ograničen i djeluje poglavito na društvo, a vrlo malo ili nimalo na državu. 173 Tako se pokazuje da koliko god Židovi bili razočarani što ih država nije uvijek učinkovito štitila, ipak su za zaštitnika instinktivno dobro izabrali državu a ne društvo. Valja također napomenuti da se antisemitizam pojavio prije nacija i nacionalizma i prije rasizma. No prijeporno je može li se govoriti o antisemitizmu starih naroda kao što su Rimljani ili se tu radi o odnosu prema političkom i vjerskom neprijatelju. Smatramo da se prije radi o posljednjem. Ne samo da se ne može govoriti o antisemitizmu Rimljana kao osvajača nego se, uzimajući u obzir ulogu vjere, mora uzeti da je najprije vjera a ne ni nacija ni rasa bila u srži antisemitizma. U biti, kršćanska vjera nije bila izravno nego neizravno antisemitistički usmjerena, kritizirajući židovstvo kao krivovjerje odnosno braneći se od objede židovstva da nije krivovjerje. Što se rase kao izvora antisemitizma tiče, antisemitizam je isto toliko rasistički koliko i negativan odnos prema žutoj rasi - Kinezima, Japancima ili komu drugom itd. Rasizam je opća a ne specifično antisemitska predrasuda, pa ga zato i ne 172

“Židovi su mnogobrojnim stručnjačkim argumentima poricali mogućnost Hitlerova uspona.” Horkheimer-Adorno, op. cit., str. 215. 173 Pitanje je koliko međusobnom razumijevanju kršćana i Židova i smanjenju antisemitskih predrasuda, posebno onih koje dolaze iz kršćanstva, pridonose tvrdnje poput one Horkheimer-Adorna: “Krist, duh koji je postao meso, jest mag pretvoren u boga. Ljudska samorefleksija u apsolutnom, očovječenje boga Kristovim posredstvom, jest proton pseudos.” Horkheimer-Adorno, op. cit., str. 182.

79

spominjemo kao poseban izvor antisemitizma iako se u nacionalsocijalističkoj ideologiji upravo rasizam potencirao kao glavni izvor antisemitizma. No, tu bi ipak bilo ispravnije govoriti o politici i političkom interesu kao temeljnom izvoru antisemitizma. Ideologije su samo opravdavale te interese. Za kršćanstvo, posebno za zapadno kršćanstvo kao izvor antisemitizma, karakteristično je i to (barem što se tiče Crkve) da nikada nije tražilo biološko uništavanje Židova kao neke ideologije: Crkva je samo smatrala da je židovska vjera krivovjerje pa je Židove nastojala pokrstiti, a kad to nisu htjeli, prema njima se negativno odnosila. Dapače, mnogi su pape upravo štitili Židove od uništenja. 174 Dakle, ne iskorijeniti nego pokrstiti. Prema tome, ovdje se i ne radi o klasičnom antisemitizmu jer se neprijateljstvo nije prvenstveno odnosilo na Židove kao narod, nego na židovsku vjeru. A kad se odnosilo na Židove, to je bio zahtjev da im se kao strancima i krivovjercima onemogući utjecaj u kršćanskoj državi. Dakle, samo da se smanji utjecaj, jer Crkva je uvijek bila protiv progona, naročito protiv fizičkog uništavanja. Uostalom, međusobna je vjerska netrpeljivost i započela sa židovske strane. Naime, već 100. godine sinagoga je proklela kršćane, a za vrijeme Bar Kohbina ustanka protiv Rimljana palestinski su Židovi organizirali krvave progone kršćana. Također, prigodom progona kršćana u Rimskome Carstvu Židovi su često imali sudbonosnu ulogu poticatelja masa protiv kršćana. 175 No, zato su im se kršćani, tijekom povijesti žalosno revanširali. U biti, kako rekosmo, Katolička crkva uvijek se protivila progonima, a još više fizičkoj likvidaciji Židova. Ona se samo uporno zauzimala za onemogućavanje njihova utjecaja na kršćane, na kršćanske vlasti, na državu, na javni život u tim državama. Jer, prema intenzitetu neprijateljstva odnosno netrpeljivosti antisemitizam se penje od obične nelagode i žute vrpce do holokausta. Neki su autori pače smatrali da se antisemitizam treba i definirati samo kao onemogućavanje utjecaja židovstva u kršćanskim zemljama. Međutim, holokaust je to učinio besmislenim. Valja ipak reći da je unutar zapadnog kršćanstva protestantizam bio mnogo rigidniji prema židovstvu nego katolicizam, u čemu je predvodio upravo njegov osnivač Martin Luther, koji u knjizi O Židovima i njihovim lažima kaže: “Što sada da učinimo mi kršćani s ovim odbačenim, prokletim narodom Židova?... Dat ću vam moj vjeran savjet. Najprije, da se njihove sinagoge ili škole spale... Zatim, kao drugo, da se njihove kuće isto tako razruše i unište... Kao treće, da im se oduzmu svi molitvenici i talmudski svici... Kao četvrto, da se rabinima uz prijetnju tjelesnom i smrtnom kaznom zabrani bilo kakvo naučavanje ... da im se zabrani lihvarenje ... jer sve što posjeduju, ukrali su od nas i opljačkali ... svojim lihvarenjem”. 176 Lutherov radikalni antisemitizam postao je neugodno naslijeđe protestantizma. Njegov radikalizam potjecao je poglavito iz borbe za čistoću kršćanstva, za vraćanje na kršćanske izvore (sola scriptura, sola fides, sola gratia), čemu da stoje na putu rimski pape i židovstvo, koje se nije odazvalo da mu se priključi... Radi objašnjenja te trajnosti, sveprisutnosti kršćanstva kao izvora antisemitizma, 177 neka nam bude dopušteno ponovno se poslužiti objašnjenjem biologa Richarda Dawkinsa. 174

Govoreći o različitom postupanju bizantske i zapadne crkve prema Židovima, Keller kaže: “Pape također nikada nisu poticale gospodare zemlje na protužidovske mjere, niti pak stanovništvo protiv pripadnika židovske vjere.” Keller, op. cit., str. 136. 175 August Franzen, Pregled povijesti crkve, Zagreb, 1993, str. 19. 176 Keller, op. cit., str. 313. 177 Mi ovdje razmatramo odnos kršćanskih država Zapada prema Židovima. Međutim, vjerujemo da bismo dobili rezultate posve drukčijeg kauzaliteta kad bismo razmatrali odnos država čiji stanovnici pripadaju drugim konfesijama.

80

Dawkins, naime, promatra evoluciju čovjeka, njegovu borbu za opstanak i produženje, preko dviju evolucija: biološke, koja se odvija putem “sebičnog” gena i kulturne, preko mema. Za nas je ovdje zanimljiv mem, koji bi nam mogao objasniti povijesnu stabilnost mema kršćanstva suprotstavljenog memu izabranog naroda. Dawkins polazi od pretpostavke da je prijenos kulture, njezinih ideja, jednak prijenosu gena i da može dovesti do jednog oblika evolucije. Dakle, gen nije jedini nositelj evolucije nego je to i mem. Za pojam mema kaže da ima funkciju “opisivati ideju o jedinici prenošenja kulture, ili o jedinici oponašanja.” 178 Mem je inače kratica od mimema, riječi grčkog korijena a u svezi je s riječju memorija ili s francuskom riječi mem. Kao primjere mema Dawkins navodi melodije, ideje, slogane, modu u odijevanju, načine izrade lončarije ili zidanje lukova. Memi se šire prijelazom iz mozga u mozak kao što se geni šire prijelazom putem spermija i jajašaca. Dakle, memi se šire oponašanjem. Tako prema Dawkinsu oduvijek postoji mem o Bogu, a uspješnost njegova održanja temelji se na općoj značajki uspješnosti mema - na njihovoj psihološkoj privlačnosti. Ideja Boga je jedan mem, a “mem ideje može se definirati kao cjelina koja se može prenijeti od jednoga mozga do drugoga.” 179 Neki su memi uspješniji od drugih a uspješnost se sastoji u tome da osiguraju, radi li se o memu ideja, dugovječnost, plodnost i oponašanje. A sada možemo navesti dio koji je za našu raspravu najvažniji, naime Dawkinsovu tvrdnju da se “neki memi, kao i neki geni, brzo (se) šire i postižu sjajne kratkoročne uspjehe, no u zalihi mema ne traju dugo. Primjeri za to su popularne pjesme i tanke potpetice. Drugi se memi, poput židovskih vjerskih zakona, mogu nastaviti širiti tisućama godina, obično zbog velike, potencijalno trajne vrijednosti pisanih dokumenata.180 (kurziv naš). Eto, taj nam navod odgonetava onu židovsku tvrdokornost ostajanja pri ideji mema izabranog naroda i uopće kod ideja Staroga zavjeta. Ta je ideja psihološki izvanredno privlačna pa sve ostalo, sva bijeda i siromaštvo, svi progoni i pogromi, sve blijedi pred njom. Možeš me progoniti, možeš mi nametnuti kakvu god bijedu - ja sam nešto drugo i više od tebe: izabran sam od samoga Boga a ti si goim, polučovjek, poluživotinja. Tako su Židovi iz nužde i po potrebi, kad bi došli u stanje socijalne i političke frustracije (uskrate), živjeli od kompenzacije. No, paradoksalno ali istinito, u ovom je slučaju tragedija židovskoga genija bila u njegovoj kulturnoj plodnosti. On je naime stvorio i drugi mem, u biti antimem, mem kršćanstva koji niječe mem izabranog naroda. Prema Kristovu nauku, prema kršćanstvu, svi su narodi, svi su staleži i slojevi društva, svi ljudi, svaki čovjek bez obzira na nacionalnu, rasnu, klasnu ili drugu pripadnost, izabrani, ako prime Kristov nauk. Židovi takvu detronizaciju nisu mogli ni prihvatiti ni podnijeti i razapeli su Isusa (dakako, bio je to, iako vrlo važan, tek jedan od razloga). Time su, međutim, kod Isusovih sljedbenika stvorili mem naroda bogoubojica, koji je vrlo uspješan jer se održava već dvije tisuće godina i ima lijepu budućnost na trajni život dokle god bude kršćana. Njegova snaga, njegova psihološka privlačnost iz raznoraznih razloga takva je da mu ne može bitno naštetiti ni ublažavanje židovske krivnje od strane vrha Katoličke crkve i papa. Naime, taj je izvor antisemitizma aktivan i poslije oslobađanja Židova za Isusovu smrt prema zaključcima Drugog vatikanskog koncila 1960. Ipak, za nerazumijevanje između židovstva i kršćanstva zaslužna je ne samo kršćanska predrasuda o Židovima kao bogoubojicama, nego i židovska predrasuda o Isusu kao magu, varalici. Te su se dvije predrasude međusobno potkrepljivale, u ideji međusobno progonile, a u stvarnom je životu ona jača, ona koja je iza sebe imala veću silu, progonila onu drugu.

178

Richard Dawkins, Sebični gen, Zagreb, 1997, str. 220. Ibid, str. 224. 180 Ibid., str. 223. 179

81

No, učinkovitost mema antisemitizma, kako već znamo, bitno je oslabljena na Zapadu - naročito u liberalno demokratskim državama - i procesom sekularizacije društava Zapada. Ipak, iskorijeniti ga ne može nitko (uostalom kao ni mem izabranog naroda), jer neprijateljstvo, religijski šovinizam dolazi s obje strane. Mem antisemitizma crpi snagu iz još jednog izvora: to je nacionalna narcisoidnost svakog naroda. Naime, svaki se narod manje ili više smatra posebnim, izabranim, pa je ideja židovstva kao izabranog stalan poziv na odmjeravanje snaga, na dvoboj taštine i veličine, na dokazivanje tko je veći, čiji je genij veći i jači. Ideja Ubermenscha i Ubervolka nije njemačka specifičnost. Nijemci su samo imali najviše snage i hrabrosti javno izreći ono što svaki narod potajice misli o sebi. 3. Rimsko osvajanje Palestine i s tim u svezi židovski egzodus. Već i prije a naročito dolaskom Rimljana u Palestinu Zapad upoznaje Židove, njihovu kulturu i mitove. Razarajući njihov Hram i državu te raseljavajući ih po Rimskome Carstvu, Židovi su stran, istočnjački narod, čudan narodima Carstva, nerazumljiv, i stran narod. I obratno: taj novi svijet u kojem su se našli Židovima je stran, čudan i nerazumljiv. Buduć da nisu skloni asimilaciji - ni kao asimilanti ni kao asimilati - drže se odvojeno od naroda u kojima su se našli, trajno ostaju stranci, tuđini. A mržnja na stranca je arhetipska pa je i ovdje bila plodna i funkcionira kao stalan i samostalan izvor antisemitizma. 4. Socijalno-klasni izvor. U Europi su se Židovi držali izdvojeno i miješali se s narodom samo onoliko koliko je bilo nužno, odvojeni od društva i ne poistovjećujući se ni s jednom klasom ili slojem osim aristokracije. Težili su za nobilitacijom, plemićkim titulama i aristokratizirali se. Njihov je aristokratski položaj izazivao zavist i ljubomoru nižih, ugnjetenih klasa i to je bio jedan od jakih drštvenih izvora antisemitizma. Iako Hannah Arendt smatra da to nije bio uzrok antisemitizma, mi smatramo da bez njihova bogatstva i aristokratizma antisemitizam ne bi imao onu društvenu snagu koju je imao. To da nisu imali moć za obranu svojih privilegija i bogatstva posve je drugo i ne pripada ovamo. Privilegirana izoliranost, pojačana egalitarističkim nagonom masa za izjednačavanjem i židovsko opiranje tome (uostalom kao i ostale aristokracije), bio je jak izvor mržnje na njih. Mase ne podnose različitost, pogotovo ne onu koja ih podsjeća na njihov barbarizam ili nizak socijalni položaj. A to ne čini nitko tako uvredljivo kao onaj tko je bogat, obrazovan i uz to tuđin, tko se tako radikalno izdvaja i tako je različit. Jasno je da to postaje simbolom otuđenosti naroda od vlastita bogatstva i vlasti i postaje predmetom mržnje. I ništa ne pomaže činjenica da je bilo i židovske sirotinje i da je prema nekim mišljenjima, bilo tek nekoliko stotina prebogatih židovskih obitelji. Mase su pritiskale na javni život, na društvenu i političku elitu, koja to također mora respektirati radi svoga održanja. Tada Židovi ostaju bez zaštite i države i postaju predmetom pljačke, progona i pogroma. 5. Amerikanizam. Amerikanizam kao svjetski, globalni hegemonizam jest najnoviji izvor antisemitizma. To je nova varijanta u Europi povijesno nadiđenog izvora koji dolazi od židovskog sljubljivanja, poistovjećivanja s vlasti, s državom u kojoj žive. Ono što je poslije strahota Drugoga svjetskog rata bilo izbaviteljsko i spasiteljsko pretvara se u svoju suprotnost - u izvor nove opasnosti. Taj izvor ima sve izglede postati, globalnim antisemitizmom. I što Židovi budu uspješniji u američkom javnom životu, naročito političkom, to je veća opasnost da se poistovjete s američkim globalnim hegemonizmom. Bez obzira na to što Amerikanci nastoje taj svoj hegemonizam prikazati kao suradnički, kao suradništvo u izgradnji novoga svjetskog poretka, kao hegemoniju nove vrste koja suradnički oblikuje svijet kao “kooperativnu globalnu zajednicu” (Brzezinski) i ta hegemonija ima sve elemente ograničavanja slobodne volje ljudi i naroda i nikome nije po volji. Svijet je trpi jer je ne može izbjeći. Čim je se bude mogao osloboditi, jurišat će na nju i srušiti je kao i svaku drugu hegemoniju. Više se, dakle, ne radi o zapadnjačkom ili srednjoistočnom, ili još šire, islamskom antisemitizmu, nego o svjetskom, globalnom, onom što nastaje usporedno s 82

globalnom američkom hegemonijom i globalnim antiamerikanizmom. Dakako, njegovo središte i dalje će biti na Zapadu. No, prihvatimo li tezu Zbigniewa Brzezinskoga da će iz toga američkog globalnog hegemonizma, shvaćenog kao postnacionalna politika, s vremenom izrasti “djelatna struktura globalne suradnje” 181 koja će preuzeti veći dio ingerencija sadašnjeg hegemona, taj, globalni oblik antisemitizma mogao bi biti i posljednji. To znači da bi se ispunilo Marxovo proročanstvo da se svijet emancipirao od židovstva pa onda i od antižidovstva! To nam se međutim još uvijek čini previše i utopijski i ukronijski. Amerikanizam kao globalizam u biti je velikodržavni hegemonizam, velikoamerikanizam. Židovi su u SAD-u našli svoju domovinu u kojoj mogu korisno upotrebljavati svoj nadnacionalni, državni patriotizam. Međutim, amerikanizam se sve više pretvara u velikodržavni nacionalizam. No, globalnom antisemitizmu kao globalnom antiamerikanizmu oduzima snagu sve ono što oduzima snagu antiamerikanizmu. Naime, amerikanizam je i kao hegemonizam zbog multietničnosti, multikulturalnosti i multirasnosti američkoga društva, više državni nego nacionalni hegemonizam. Zbog toga se i hegemonijska politika SAD-a, koliko god bila židovska, ne može potpuno poistovjetiti sa Židovstvom kao nacijom niti s Izraelom kao državom. Svi grijesi i svi uspjesi te politike, iako nejednako, ipak pripadaju svim Amerikancima. Nejednako zato što svijet američki hegemonizam sve više stavlja na teret pripadnika onih nacija iz kojih potječu državne i društvene elite, a time, neizravno, i na njihove matične nacije. U ovom slučaju to su WASP-ovci i Židovi. To, i antisemitzmu na određeni način osigurava trajnost, povijesnu perspektivu, da ne kažemo vječnost. Mnogi Židovi i nemaju ništa protiv toga. Na tome, naime, između ostaloga, grade i svoju iznimnost, svoju izabranost. Osim toga, kako smo već rekli, ne treba smetnuti s uma da Amerikanci sebe smatraju izabranim narodom i to i bez i umjesto Židova. Smatraju se novim Izraelom. Svoju izabranost referiraju izravno na Bibliju i bez obzira na Židove. Stoga nije pravedno teretiti Židove za američku svjetsku hegemoniju, koja potječe iz te američke mitomanije izabranog naroda i zemlje. 6. Konkurencija. Mnogo židovskih a i drugih autora smatra da je trgovačka konkurencija bila jedan od čestih i vrlo važnih uzročnika antisemitizma. Da, to je istina, ako svako izraženo nezadovoljstvo prema suparniku ocijenimo kao neprijateljstvo, a svako neprijateljstvo prema Židovima kao antisemitizam. Naime, nije pitanje tek metodologije, nego se tiče same biti stvari može li se pitanje odnosa Židova i svijeta (naročito Židova i Europejaca, i uopće Zapadnjaka) promatrati i izvan okvira antisemitizma i filosemitizma. U kojem se dijelu taj odnos može i treba utemeljiti kao odnos konkurencije općenito, a ne samo kao trgovačke konkurencije: za istu zemlju, za isti novac, za isti rad, za istu moć, za istu vlast i za istu slavu, dakle za sve iste uvjete egzistencije te moći i slave! Može li se antisemitizam promatrati kao šovinizam razvijenih europskih naroda prema stranim radnicima (“gastarbajterima”): Slavenima, Turcima, Grcima, Arapima itd.? Nije li predvidiv progon i pogrom tih naroda jednako kao i Židova? Uostalom, nije li Hitler i Slavene smatrao nižom rasom, nije li i njih namjeravao istrijebiti sa zemlje koja treba njemu i njegovu “izabranom” narodu pa ipak nije stvorena teorija o njemačkom antislavenstvu? Ali, nikakve se usporedbe ne mogu povući, ako taj narod još uvijek svoj odnos ravna prema maksimi Abbu Areke izrečene još u III. st. u Babiloniji: “A naš je zadatak da budemo odani gospodaru svemira, te da odamo čast onome

181

Zbigniew Brzezinski, Velika šahovska ploča, Varaždin, 199. str. 203.

83

koji je stvorio svijet, jer nas nije stvorio kao narode svih zemalja, te nam nije predodredio sudbinu jednaku svim drugim narodima.” 182 Uostalom, ne inzistiraju li upravo Židovi, a što je donekle i u skladu s liberalnom demokracijom, na individualnoj konkurentskoj vrijednosti pojedinaca a ne na kolektivnim vrijednostima, čime podilaze zapadnjačkom individualizmu? No, na Zapadu postoji svijest da taj njihov individualizam nikada nije čist kao zapadnjački, i da je uvijek oslonjen na njihovu kolektivnu svijest. Dakle, konkurenciju kao izvor antisemitizma treba promatrati kao uspostavljeni egzistencijalni i duhovni paralelizam između Židova i naroda među kojima žive. To je dio nagona za moć, za život, kojih je antisemitizam posljedica a ne uzrok. Naime, budući da Židovi imaju iste potrebe za osiguranjem i unapređenjem života, za kolektivnom i individualnom afirmacijom kao i drugi narodi, to je posve naravno da među njima nastaju konkurentski odnosi kako na području svakodnevnog, empirijskog života - u trgovini, zemljoradnji, karijeri znanstvenoj, umjetničkoj a naročito političkoj pa sve do psihološkog prestižnog metafizički utemeljenog o poslanosti i izabranosti, o mandatu Neba svakog naroda posebno. Otuda strah europskih naroda za zemlju, za trgovinu, za karijeru itd., strah da im ih Židov kao stranac ne otme. Nisu li se za iste te vrijednosti vodili ratovi i među europskim narodima? Otuda, dakle, i mržnja na svakoga tko dođe u moju zemlju pa mi je otima i još me podcjenjuje da je on izabrani narod a ja da sam nitko i ništa, da je njegova vjera prava vjera i njegov Bog pravi Bog, a moja vjera krivovjerje, moj Bog (Isus) tek mag uzdignut do Boga, što je narodima također dovoljno za mržnju. Dakle, posve je naravno da su Židovi težili moći - materijalnoj, političkoj, duhovnoj. Međutim, isto je tako naravno, ljudski očekivano da su narodi s kojima su kohabitirali to osjećali kao krađu, kao otimanje, kao umanjenje vlastite moći i prestiža. I to sve klase, a siromašni naročito, što je socijalno i politički uvjetovano. Uostalom, nije li i inkvizicija potaknuta zavišću i ljubomorom na židovska dobra i nije li njezin cilj katkada bio stjecanje židovskih dobara? Otuda i svi oni strahotni progoni od mračnih, primitivnih masa što ih iznosi Keller i od čega su ih pape i neki vladari i kneževi nastojali zaštititi. I kad kažemo da su ta ponašanja očekivana, nismo ih opravdavali nego samo upozorili na ograničenu čovjekovu narav. Poslije holokausta pitanje antisemitizma postalo je Židovima ne pitanje mržnje, prezira pa i progona, nego pitanje opstanka. Budući da je antisemitizam u njegovu najradikalnijem obliku tj. holokaustu europsko iskustvo, najviše je teorijskih obrada antisemitizma vezano upravo za europski antisemitizam (premda ga ima svagdje gdje i Židova, osim, prema nekima, u Turskoj). Prema Claudeu Lanzmannu sve su europske nacije bile zaražene antisemitizmom. Uostalom, smatra Lanzmann, holokaust se i ne bi mogao dogoditi da mu nije prethodilo 2000 godina antižidovstva. 183 No, nisu svi europski narodi jednako zaraženi antisemitizmom, niti s jednakim posljedicama za Židove. Dapače. Prema Mirjani Gross, također, u Europi nije bilo ni jedne države bez antisemitizma (možda uz iznimku Turske). Međutim, prema istoj autorici, “Sve do početka XX. stoljeća teško je utvrditi značaj antisemitizma u Hrvatskoj. U svakom slučaju, nema hrvatske stranke sa sustavnim antihrvatskim programom kao u Austriji i Mađarskoj.” 184 Autorica spominje samo antisemitske izgrede tijekom pučkih nemira 1848., 1883., 1903. i 1918. Dakle, Hrvati moraju priznati da bar u nečemu nisu bili Europejci! Nisu bili barbari, antisemiti. Posebno je važna autoričina napomena da u Hrvatskoj, za razliku od Austrije i Mađarske, nisu postojale 182

Keller, op. cit, str. 89. Claude Lanzmann, op. cit, str. 69. i 70. 184 Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, u Dva stoljeća... str. 116. 183

84

političke stranke sa sustavnim antisemitskim programom. Također, vlasti u Hrvatskoj nisu izazivale antisemitizam a nema ni podataka da bi u Hrvatskoj bilo pokrštavanja (da ga je bilo, sigurno bi bilo i podataka o tome). I dok je u ostaloj Europi pokrštavanje bilo promidžbeni uvjet, asimilacijski pritisak, “entree billet” za kulturu, kako je govorio Heinrich Heine, u Hrvatskoj takva asimilacijskog pritiska nije bilo. To zaista govori u prilog našoj tvrdnji da Hrvati nisu nikada bili autohtoni, izvorni neprijatelji židovstva, da nikada nisu po svojoj slobodnoj volji bili antisemiti, pa ni 1941-1945. A i u ono malo antisemitskih izgreda sudjelovali su sitni trgovci i zanatlije, koji su propadali, te seljaci koji su uzimali zajmove od Židova lihvara. Prema Ivi Goldsteinu, pitanje antisemitizma u Hrvatskoj na prijelomu XIX. i XX. stoljeća jest pitanje marginalnih skupina i demagoga. Hrvatska je politička konstanta da među širokim narodnim slojevima nije bilo antisemitizma (za razliku od europskog narodnjačkog ili pučkog antisemitizma). Također, u prilog tomu da antisemitizam kod Hrvata nije autohton govori i Goldsteinova tvrdnja da je na prijelazu stoljeća dio antisemitske atmosfere uvezen iz Češke, iz Praga, gdje se Židovima kao nositeljima njemačke kulture prigovaralo da “rastaču češki, odnosno slavenski duh njihove zemlje. Slično je bilo i u Hrvatskoj, gdje se također smatralo kako su Židovi dio germanskog ili mađarskog pritiska na hrvatstvo.” 185 Jedini sustavni antisemitizam u Hrvatskoj bio je onaj srpski. Širio ga je naročito Srbin Milan Obradović, koji je izdavao i antisemitski list i držao “antisemitičku knjižnicu”. Prema Mirjani Gross srpski antisemitizam bio je naročito agresivan. 186

54. Cionizam. Cionizam je ono najbolje što je politički i državotvorno izažeo, iznjedrio židovski narod. 187 Po cionizmu je postao jednak ostalim narodima. Slaba mu je strana to što nije nastao kao spontana, organska potreba židovskoga duha za višim ćudorednim redom i poretkom, nego je ta potreba nastala takorekuć fizički: židovski narod bio je na to natjeran svjetskim, prije svega europskim antisemitizmom, kao obrana od pogroma i uništenja. To njegovo podrijetlo stavlja u pitanje prvenstveno budućnost države Izraela, prije nego li budućnost toga naroda. Cionizam je najbolje definirao njegov rodočelnik Theodor Herzl kada je rekao da je “cionizam povratak u židovstvo prije povratka u židovsku zemlju”. Iz takva određenja proizlazi da se cionizam ne ograničava na političke ciljeve nego obuhvaća ukupnu kulturu, običaje, jezik itd. Dakle, bio je to cijeli program židovskog narodnog preporoda. Biti cionist znači dosegnuti krajnju točku emancipacije, postati svjestan svoga židovskog identiteta. To je negacija asimilacije i asimilacijske emancipacije. Prema Mirjani Gross cionist posvjedočuje

185

Ivo Goldstein, “Antisemitizam, holokaust, antifašizam”, op. cit., str. 17. Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, op. cit., str. 117. 187 Prema Židovskom leksikonu riječ cionizam (Zionismus) “skovao” je Nathan Bimbaum (1893.) kao oznaku židovskog pokreta za ponovno uspostavljanje autonomnog židovskog narodnog bića na palestinskoj zemlji. Cionizam gleda na židovsku zajednicu (gemeinschaft) kao nacionalnu odnosno narodnu zajednicu židovskog naroda nasuprot židovskog usmjerenja koje židovstvo prije svega gleda kao religiju. Judische lexikon jud. Verl. B. 1927. str. 1578. 186

85

svoj židovski identitet kad kaže Ivri onochi - Ja sam Židov, a asimilaciju odbacuje riječima: Lo ze hadereh - Ne, to nije put. 188 No, na razini političke prakse treba razlikovati cionistički Izrael kao državu i njegovu politiku od Židova internacionalaca diljem svijeta koji druge narode posramljuju svojim internacionalizmom kao nacionaliste. U biti prema političkom mentalitetu postoje tri vrste Židova: 1. Židovi cionisti, zdravi nacionalisti, koji žive uglavnom u Izraelu, ali i posvuda u svijetu. 2. Židovi internacionalisti, koji žive uglavnom izvan Izraela i skloni su, dapače propovijedajući internacionalizam teže ostvariti gdje god to mogu svoju hegemoniju i zato dolaze u sukob sa svim narodima među kojima žive, i 3. Židovi skloni adaptaciji, miješanju i asimilaciji, kao i većina drugih naroda svijeta. Zato je ne samo netočno, nego i nepravedno sve Židove politički ocijeniti kao hegemoniste. Dakako, u pravnoj je kvalifikaciji to još nepravednije i pogubnije jer se krivnja i krivac uvijek mora individualizirati a nijedan narod nije dopušteno podvoditi pod kvalifikaciju kolektivne krivnje. Hrvati, naročito od uspostave države Izraela, imaju loše iskustvo sa Židovima internacionalistima. Ta kategorija Židova propovijeda i provodi antihrvatsku šovinističku politiku prema Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta. Imaju pravo Garaudy i drugi Židovi internacionalisti kad cionizam izjednačuju s europskim nacionalizmom. On je zaista političko iskustvo Europe i to poglavito Srednje Europe, koja se u XIX. i XX. st. nacionalizirala. Kad narodi Srednje Europe izrastaju u nacije, Židovi to odbijaju (iako su već postojali kao kvazi nacija, kao nacija-konfesija). U biti, oni to faktično ne mogu jer nemaju svoju zemlju. Židov je bez doma, kako kaže Daniel Bell. Međutim, oni odbijaju i tražiti tu zemlju, svoju državu, odbijaju se teritorijalizirati. Na nacionalnu ideju cionizma izraženu naročito u Herzlovoj knjizi Židovska država loše reagiraju pojedini Židovi. Primjerice, bečki nadrabin Moritz Gudeman smatrao je da cionistički program ide izvan duha židovske religije, a poslanje je židovstva da ukida nacije a ne da ih stvara. Tu njihovu političku poziciju u Srednjoj Europi, koja je što se tiče odnosa prema nacionalnome ista i drugdje u svijetu, izvanredno dobro određuje Milan Kundera kad kaže: “Svuda stranci i svuda kod kuće, iznad nacionalnih kavgi, Židovi su u 20. stoljeću bili glavni kozmopolitski, integrativni element u Srednjoj Europi...” 189 Taj tragični nesporazum Židova s nacijom, sa smislom i svrhom nacije u povijesti, morao je završiti kako je završio. Suprostavljajući se nacionalizaciji naroda, suprotstavljali su se ne samo njihovim interesima nego i njihovim političkim sudbinama i tako se usred tih nacija našli kao njihovi neprijatelji. Zato su SAD za Židove idealan politički milieu-moć, svjetski relevantna moć bez nacije, ali ovaj put moć koju osigurava država! Iz istih motiva proizlazila je i židovska privrženost Austro-Ugarskoj Monarhiji, “državi naroda”, nasuprot nacionalnim državama Zapadne Europe. U Austro-Ugarskoj Monarhiji nijedan narod nije bio apsolutna većina pa ta država nije ni mogla biti nacionalna država, a Židovi su mogli sebe smatrati, a smatrali su ih i drugi, “svjetskim narodom” (Welt-volk) i uživati taj povlašteni položaj. No, on nije osiguravao trajnu sigurnost, jer nacionalno buđenje, konstituiranje naroda Srednje Europe u nacije nije trpjelo takav nadnacionalni položaj Židova pa je njihov položaj s vremenom sve ugroženiji. 190 Hannah Arendt zato s pravom kaže “da su upravo Židovi ona skupina koja je, nestankom Habsburške Monarhije, pretrpjela najveći gubitak utjecaja i prestiža.” 191 188

Ibid., str. 109. Milan Kundera, “Tragedija Srednje Europe”, u Jacques Le Rider, Mitteleuropa, str. 200., Zagreb, 1998. 190 Za starije Židova u Srednjoj Europi u tom razdoblju karakteristično je njihovo stanje u Češkoj, koje Franz Kafka ovako prikazuje: “Svakog popodneva, sada, šećem ulicama; natopljene su antisemitskom mržnjom. Upravo sam čuo da Židove nazivaju Prasivee plemeno (šugavom, svinjskom 189

86

Zato nije slučajno ni da aktualni globalizam dolazi iz SAD-a. Onamo se, naime, doselio velik broj Židova iz Europe, a bit europskoga židovstva jest internacionalizam. Upravo je njihov internacionalizam bitno pridonio slabljenju, u određenim razdobljima pače i slomu, američkog izolacionizma. Židovski kulturni i politički internacionalizam funkcionalno se i interesno izvanredno poklopio s intencijama moderne liberalne države za univerzalnom ekspanzijom liberalističkih vrijednosti, prije svega slobodnog tržišta i nesmetanog kretanja kapitala, što je osnovna pretpostavka za globalnu eksploataciju i hegemoniju manje razvijenih zemalja. Tako je taj židovski internacionalizam, koji je prije svega bio u funkciji osiguranja slobode židovstvu pa prema tome izvan osnovne njegove funkcije i izvan njihove namjere, postao jakom polugom internacionalnog eksploatizma. Politički internacionalizam, koji se inače voli predstavljati i kao humanizam jer mu je načelo da se jednako odnosi prema svim ljudima bez obzira na nacionalnu pripadnost, nije privilegij Židova: ima ga kod svih naroda. I nitko subjektivno nije kriv zbog svoga internacionalizma. Radi se samo o tome je li on glumljen, u biti prikriveni nacionalizam i hegemonizam, ili je pak iskreni internacionalizam. Iskreni intemacionalisti jednostavno tako razumiju svijet. Svijet gleda različito na cionizam: neki sa simpatijom, neki s antipatijom. Međutim, nisu svi koji na nj gledaju blagonaklono iskreni i dobronamjerni. Među simpatizerima ima i lukavaca: podupiru cionizam samo zato jer žele da se svi isele u Izrael. Vodi ih pretpostavka kako je bolje da se Židovi isele u Izrael nego da ih se fizički uništava. No, osnutak države Izrael nije značio i rješenje židovskog pitanja. Jer, niti se svi Židovi žele iseliti u Izrael, niti Izrael ima prostorni i gospodarski kapacitet da može primiti sve Židove. Zato svijetu, a naročito Zapadu, kao i Židovima na Zapadu, ostaje židovsko pitanje povijesnim političkim i kulturnim pitanjem, pitanjem za suočavanje sa samim sobom i s drugom stranom kao s mjerom svog humanizma i svoje kulture. Povijest se ne da prevariti lukavstvom. One zadaće što ih je povijest postavila pred čovječanstvo, među kojima je sigurno i židovsko pitanje, ono mora zbiljski riješiti i tu lukavstvo ne pomaže. Jedan od najvažnijih pokazatelja odnosa drugih naroda (ili možda državnih politika?) prema židovstvu jest odnos prema cionizmu. Većina državnih politika Zapada razlikuje poželjan dio cionističkog političkog programa - emancipaciju, poštivanje židovskog nacionalnog identiteta i stvaranje države Izrael 192 , koji podržavaju, od nepoželjnog dijela toga programa, koji nazivaju i judeonacizmom a podrazumijeva poglavito nekadašnji cionistički terorizam, zločine prema nežidovskim stanovnicima (Sabra i Chatila) i protjerivanje Palestinaca sa zemlje u Izraelu, odnosno Palestini. 193 Od svih južnih Slavena Hrvati su se najblagonaklonije odnosili prema cionizmu. Cionizam kao pokret počinje u Hrvatskoj djelovati 1902. Potaknuli su ga Židov studenti iz rasom).” No, internacinalizam u njemu i dalje brani tu poziciju, pa nastavlja: “Nema potrebe zbog toga za cionizmom ili rasizmom.” Jacques Le Rider, Mitteleuropa, Zagreb, 1998, str. 73. 191 Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit, str. 13. 192 Tako i Tito pa i Tuđman: “Odluka svjetske organizacije (OCIN) potkraj 1947. o podjeli Palestine na dvije autonomne države: arapsku i židovsku, bila je zapravo ispunjenje pozitivnog dijela cionističkog programa o potrebi stvaranja nacionalno-zavičajne židovske države.” Tuđman, op. cit, str. 158. 193 Radikalno negativno stajalište prema cionizmu, pače i njegovu osudu na međunarodnoj razini, cionizam je doživio u Rezoluciji UN 3379/XXX od 10. studenoga 1975, prema kojoj je “cionizam jedan oblik rasizma i rasne diskriminacije” (Zionism is a form of racism and racial discrimination). Ovu je Rezoluciju opozvala Generalna skupština OCIN 16. prosinca 1991.

87

Zagreba i Osijeka koji su studirali u Beču, a već 1904. cionisti održavaju svoj kongres. Od 1906. izlazi cionistički list Židovska smotra, a od 1917. list Židov, koji izlazi u Zagrebu sve do 1941. U Zagrebu je stvorena i cionistička “zagrebačka škola koja zastupa beskompromisan, radikalan cionizam.” 194 Središte cionizma u Jugoslaviji bio je upravo Zagreb. Svoj židovski identitet izgradili su djelovanjem cionističkog pokreta u Hrvatskoj, gdje su neometano radili. Taj duh tolerancije, taj duhovni i politički komoditet što su ga uživali u Hrvatskoj, rezultat je tradicionalne odsutnosti antisemitizma i mržnje na Židove u Hrvatskoj, hrvatskog duhovnog habitusa i kulture, jer je, kako je pisala Židovska smotra, “hrvatski narod slobodoumniji i tolerantniji nego bilo koji drugi narod u Habzburškoj Monarhiji.” 195 No, kada su se Židovi u Jugoslaviji trebali etablirati, statusno odrediti pa i zaštititi dostignutu razinu nacionalnih i političkih prava, oni se politički relevantno određuju prema srpstvu, a ne prema hrvatstvu, pa sjedište svojih udruga prenose u Beograd, iako u Srba cionistički pokret nikada nije bio jak. Vrlo indikativan pokazatelj odnosa židovstva prema hrvatstvu jest trajno zadržavanje naziva židovske općine u Zagrebu: tijekom monarhističke i socijalističke Jugoslavije nazivala se Jevrejska a ne Židovska općina, kako je preimenovana tek po stvaranju Republike Hrvatske.

55. Odnos Židova i Hrvata. Za nesporazume između Židova i Hrvata nisu bile toliko odlučne mentalne razlike koliko zlokobni sklop političkih okolnosti koji je interese tih dvaju naroda objektivno i postavljao na suprotne strane i tako stvarao scenarij za konflikt. Hannah Arendt kaže za europske Židove da “nikad nisu bili vezani za neku određenu vladu, već prije za vlade, za vlast kao takvu” 196 te da su “Židovi bili jedina društvena skupina bezuvjetno lojalna državi”. 197 U slučaju Hrvata to znači da su bili lojalni onoj vlasti, onoj državi koja je Hrvate ekploatirala i ugnjetavala. Bili su lojalni Austro-Ugarskoj, pa zatim Jugoslaviji monarhističkoj i komunističkoj, a u jednoj i u drugoj Hrvati su bili eksploatirani i proganjani. Dapače, Hannah Arendt neizravno ističe i vjerojatno važnu ulogu Židova u stvaranju monarhističke Jugoslavije: “Posljednji mirovni ugovori u čijem sklapanju su Židovi imali važnu ulogu savjetnika bili su oni zaključeni u Versaillesu.” 198 To pitanje kod nas još nije istraženo, ali bi bilo zenimljivo vidjeti kako su Židovi tom prigodom utjecali na politička rješenja koja punih sedam desetljeća bila politička sudbina Hrvata! Židovi su svoj položaj lojalnosti i političke neutralnosti, kako drži Hannah Arendt, shvaćali kao conditio sine qua non svoje egzistencije, često i privilegirane u statusu “dvorskih Židova” na europskim dvorovima. Subjektivno vjerojatno nisu imali ništa protiv Hrvata, barem mi ne vidimo za to razloga, ali objektivno su bili na strani hrvatskih protivnika. Bili su na strani hegemona pa su i mimo svoje volje bivali protiv interesa Hrvata. 194

Ivo Goldstein-Slavko Goldstein, “Farma jugoslavenskih židovskih naseljenika u Palestini 19261928.”, Zbornik Mirjane Gross, str. 372. 195 Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, op. cit., str. 118. 196 Hannah Arendt, “Židovi, nacionalna država i rađanje antisemitzma”, op. cit, str. 30. 197 Ibid, str. 37. 198 Ibid, str. 26.

88

Pri razmatranju odnosa Hrvata i Židova treba uvijek imati u vidu da se tu radi poglavito o odnosu Europe i Židova, posebno Srednje Europe i Židova, te još specifičnije Austro-Ugarske Monarhije i Židova, zatim Jugoslavije, monarhističke i socijalističke i Židova, a tek onda o odnosu Hrvata i Židova. Budući da su bili “nacija u naciji”, zapravo društvo za sebe pa nisu ni dijelili sudbinu ostaloga društva s kojim su živjeli, u biti su kohabitirali odnosno koegzistirali, osim onoliko koliko je to proizlazilo iz odnosa države i društva, a svoju su egzistenciju i uopće svoj položaj povjeravali i činili ovisnim o državi, to im sudbinu nije mogla određivati hrvatska država kad je nije ni bilo. S druge strane, hrvatsko društvo to nije moglo jer nije imalo ni te snage ni kompetencije. Budući da, dakle, nije moglo ni egzistencijalno ni statusno uređivati položaj Židova u Hrvatskoj, hrvatsko društvo moglo je utjecati samo na razini vjerskih odnosa i Židovima eventualno stvarati osjećaj nelagode 199 pa i vjerske ugroženosti. Međutim, opet, treba uzeti u obzir da Katolička crkva u Hrvata nije nacionalna crkva, crkva s neovisnom jurisdikcijom u Hrvatskoj, nego je dio Katoličke crkve uopće sa sjedištem u Rimu. Stoga je i vjerska politika u Hrvatskoj u odnosu na Židovstvo bila tek dio, obvezan na poslušnost, svjetske vjerske politike Katoličke crkve. To pokazuje i slučaj biskupa Strossmayera, kojega se tako često spominje radi antisemitizma. Njegove izjave nije moguće ispravno shvatiti ako se ne uzmu u obzir vladajuće političke ideje i pokreti njegova doba. S jedne strane, to je vrijeme radikalnog sekularizma koji se očitovao naročito u laiciziranju bračnog prava i školskog sustava, tradicionalnih institucija pod pokroviteljstvom crkve. U tom procesu, koji je dakle ugrožavao interese crkve, čelnu su ulogu često imali upravo Židovi. S druge strane, na konzervativnog biskupa djelovala je kršćanska predrasuda, koja je nažalost postala tradicija, o Židovima bogoubojicama. Strossmayer je također branio Katoličku crkvu od prodiranja protestantizma iz Mađarske, a Židovi su se s Mađarima srodili više nego i s jednim narodom Europe pa je tako otpor Mađarima bio dijelom razlogom Strossmayerova negativnog odnosa prema Židovima. Prema tome, svi razlozi takva njegova odnosa prema Židovima vezani su za obranu interesa Katoličke crkve kao takve, a tek podredno za hrvatske interese. 200 Zato puna i prava odgovornost Hrvata za politiku prema Židovstvu postoji tek od uspostave samostalne i neovisne hrvatske države 1990., od uspostave Republike Hrvatske. Uz časnu iznimku Dubrovačke Republike kao predstavnika hrvatske državnosti, o čemu će međutim biti posebno govora. No, za karakterizaciju odnosa Hrvata i Židova općenito možda je najprimjereniji “slučaj Matoš”. Naime, židovski autori iz Hrvatske Matoša vrlo često dovode u svezu s pojavama antisemitizma u Hrvatskoj. Tako Ivo Goldstein za potvrdu da u Hrvatskoj ima pojava antisemitizma kaže kako uz Matoševa priznanja židovskoj sposobnosti i korisnosti “tu i tamo ima Matoševih protužidovskih invektiva” 201 , a Mirjana Gross: “Cionisti ponajprije reagiraju na ‘politički’ antisemitizam u tisku i Saboru, na ‘estetički’ antisemitizam u 199

Ipak nije jasna primjedba Mirjane Gross koja pišući o “političkom antisemitizmu” u Hrvatskoj i reagiranju cionista na nj te spominjući u tom kontekstu Supila, Matoša i Grgu Tuškana, kad kaže: “Na udar kritike dolazi i prvak Koalicije Frano Supilo. Cionisti nisu očekivali da će on kao izraziti liberal davati izjave koje bi ih mogle pozlijediti ali se to ipak dogodilo. U želji da potakne ekonomske energije hrvatskoga naroda, Supilo uz ostalo izjavljuje da za ekonomsko zaostajanje nisu krivi samo Khuen i Mađari nego i slaba ekonomska poduzetnost hrvatskoga naroda. Kao dokaz navodi da su židovski trgovci došli u Hrvatsku bez imetka a danas su, unatoč nepogodnim ekonomskim prilikama, imućni.” Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, op. cit., str. 121. Nije jasno u čemu se sastojao Supilov antisemitizam. 200 “Od nekog vremena k nama iz Ugarske, i to osobito iz Pešte, doseljavaju Židi, najgora pljeva, s namjerom da izdaju javne listove uglavnom na njemačkom jeziku... A sve to biva s tom namjerom da bismo se mi, iz dana u dan sve više, pretvorili u Mađare...”. Korespodencija Strossmayer-Vannutelli, str. 93. 201 Ivo Goldstein, “Antisemitizam, holokaust, antifašizam”, op. cit, str.15.

89

kulturnim rubrikama, kao što su pojedini feljtoni A. G. Matoša, koji jednom prilikom napada Dreyfusa i Zolu ili recenzije djela čiji su autori Židovi.” 202 Matoš je međutim (uostalom kao i Supilo, Gjević, Radić, Pilar i dr.) došao do uvida da su Hrvati slabi gospodarstvenici, slabi poduzetnici, i da za sve svoje nevolje uvijek okrivljuju drugoga. Zato je isticao primjer Židova, koji u istim prilikama gospodarski napreduju dok Hrvati propadaju. Zabrinut za stanje nacije i za njezinu budućnost a uviđajući tu slabu stranu nacionalnog karaktera, tom usporedbom sa Židovima potiče Hrvate na veće zalaganje, razbuđuje nacionalni inters, energiju i samopouzdanje. Zato Matoš kaže: “U politici uvijek okrivljujemo Mađare, zaboravlja (Hrvat) da su Hrvati, da su mađarolci dovukli Mađare ovamo. Tako je i u našoj ekonomskoj politici. U nas trguje i pravi cijene Židov, jer se Hrvat uopće ne da u trgovanje... Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti...” 203 A Židovi to proglašavaju antisemitizmom. Ne samo da za sebe expressis verbis kaže da nije antisemit, nego i načelno osuđuje svaku vrstu antisemitizma: “Politički je antisemitizam glupost, jer Židovi nemaju države. Ekonomski je glupost, jer nisu samo Židovi kapitalisti. Mnogo nihilista i vođa socijalizma bijahu Židovi, a u Francuskoj se i svećenstvo, u kojemu nema proletarijata, bavi industrijskim zasnovama. Moralni je antisemitizam glupost, jer i lopova i poštenjaka ima među svim plemenima.” 204 Pri tako jasnim anti-antisemitskim stajalištima valja se zaista zapitati: odakle takav odnos ne samo prema Matošu, taj zagrižljivi, sitničavi, gotovo urotnički odnos općenito prema Hrvatima? Radi li se možda o kakvoj milenijskoj osveti? A za čiji zločin? Pitanje osvete jednoga naroda za nanesenu mu nepravdu načeo je Daniel Bell na primjeru crnaca kojima je bijeli čovjek oduzeo identitet, naturajući im kompleks manje vrijednosti. Učinio je to u obzorju rasprave o židovskoj povijesnoj zloj sudbini progona, pogroma, holokausta itd., asocirajući na mit o Orestovoj osveti za ubijenoga oca. Bell, doduše, taj psihološki problem osvete, kao izvod, nije sasvim dovršio, nije jasno ni potpuno eksplicirao na primjeru židovskog prava na osvetu, ali je jasno pokazao trag koji tome vodi. Očito je, naime, da Židovi ojađeni svojom nezasluženom povijesnom, višemilenijskom zlom sudbinom, gaje stanoviti ressentiment prema svijetu koji im je nanio toliko zla i da smatraju kako imaju neko moralno pravo na osvetu. Budući da to ne mogu ostvariti prema velikim, moćnim narodima, čine to na slabijima, na onima na kojima mogu. Među tim su narodima očito i Hrvati. Dakako, na Hrvatima je da to ne dopuste, da se brane od objede za antisemitizam i židovskog prava na osvetu jer na to nemaju pravo, ni oni ni ijedan drugi narod. Očito, neki židovski pisci vide samo zlo i nepravde koje je proživio njihov narod i nije im stalo do drugih naroda. I gdje je onda njihov osjećaj i pojam pravde? Istina, Matoš o židovskim manama govori vrlo oštro i s neugodnim epitetima. Optužuje ih za lihvarenje i bludništvo, nazivajući ih Judeomađarima jer ih smatra dijelom mađarskog hegemonizma. Ali, govoreći o hrvatskim manama, govori još ružnije o Hrvatima. Radi se, dakle, o Matoševom polemičkom stilu, njegovoj velikoj osjetljivosti na ljudske mane i nedostatke i neslobodu koju hrvatski narod trpi od Mađara i svih onih koji su dio njihove hegemonije, ali nikada o mržnji, a još manje o antisemitizmu. Govori o manama Hrvata iako je, kao i Starčević, bio veliki zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate. Smatrao je to, s pravom, i svojom dužnošću, a uz objektivno stanje stvari tu je i hrvatski nagon za perfekcionizmom, koji je kod Matoša bio jako izražen.

202

Mirjana Gross, Dva stoljeća.., op. cit, str. 121. A. G. Matoš, Misli i pogledi, Zagreb, 1988., str. 123. 204 Ibid., str. 15 203

90

Kao zaljubljenik u Hrvatsku i Hrvate, nije mogao previdjeti objektivno stanje u kojem su se nalazili: potpunu političku i gospodarsku hegemoniju nad Hrvatskom. I kakav bi on bio zaljubljenik kad se protiv te hegemonije ne bi pobunio. Bez obzira na to od koga dolazila - od Austrijanaca, Mađara, Talijana, Srba ili Židova. I bez obzira na to radilo se o nedostatku gospodarskog talenta u Hrvata ili o superiornom talentu drugih. (Židovski je talent dobrim dijelom dolazio i otuda što su gospodarstvo, posebno trgovina i novčarstvo, bili među rijetkim dopuštenim zanimanjima, iako ne uvijek bez ograničenja, u koja su usredotočili svu svoju energiju i sposobnosti.). A kakva je gospodarska hegemonija uspostavljena nad Hrvatskom i Hrvatima na prijelazu XIX. i XX. st. i u prvim desetljećima XX. st. argumentirano je iznio Srbin Ljubomir St. Kosier. Prema Kosieru, Židovi su u Hrvatskoj imali dominantan utjecaj i moć u svim područjima gospodarskog života a Hrvati su bili sasvim otuđeni od gospodarske moći svoje zemlje. 205 Dakle, u glavnim crtama treba odnos Hrvata i Židova promatrati prvenstveno u sklopu odnosa kršćanskog Zapada i kršćanske države Zapada prema Židovima i židovstvu, a tek onda kao specifičan odnos židovstva i hrvatstva. Stoga, ne pretpostavljajući nevinost ni jedne ni druge strane, ne vidimo nikakva posebnog razloga da Židovi posebno vole ili posebno mrze Hrvate, kao ni obratno, a što ne bi bilo već viđeno i u odnosima s drugim narodima. A ono što je specifičnost odnosa Hrvata i Židova, dapače ono što je konstituira, proizlazi iz povijesnih okolnosti, prije svega zakašnjelog hrvatskog konstituiranju u naciju u odnosu na nacije Zapadne Europe (a što dijeli s narodima Srednje Europe) i još više kasnog stvaranja samostalne države. To je kašnjenje prouzrokovalo da Hrvatska ponavlja, potpuno ili djelomično, obrasce odnosa kakvi su bili karakteristični za europske zemlje XIX. ili pače XVIII. stoljeća. Hrvatska specifičnost odnosa jest npr. to što Hrvatska nikada nije imala takvu snagu, poput Francuza, Rusa, Engleza Nijemaca i dr., da vodi imperijalističku politiku, koja je urodila specifičnim antisemitizmom. Drugo što bi moglo biti specifično, kako smo već rekli, jest to što Hrvati poslije srednjovjekovne hrvatske države niti su imali svoju državu niti su bili vladajući, hegemon narod u nekoj zajednici naroda pa da bi se interesi tih dvaju naroda poklapali. Ipak, sve je to donijelo takvo stanje i povijest odnosa tih dvaju naroda da ih metodološki treba promatrati i na nacionalnoj i na internacionalnoj, ili u najmanju ruku europskoj, razini. Ali, pritom i nacionalni hrvatski odnos prema Židovima teorijski treba promatrati kao dio internacionalnog odnosa, a samo činjenično, empirijski aspekt na nacionalnoj, ali opet samo kao poseban slučaj općeg, internacionalnog odnosa prema Židovima. Jedan od spomenutih obrazaca koje Hrvatska ponavlja jest i uporaba tzv. “dvorskih Židova” u hrvatskoj suvremenoj politici, ali dakako, na specifičan način i iz specifičnih državnih potreba i opet bez obzira i bez utjecaja hrvatskoga društva. Naime, prema Hannah Arendt, u Europi se “tijekom XVII. i XVIII. stoljeća odvijao spori razvitak nacionalnih država u okrilju apsolutnih monarhija. U svakoj od njih se poneki Židov uzdizao iz duboke anonimnosti do, ponekad sjajne ali uvijek utjecajne, uloge dvorskog Židova - financijera državnih poslova i upravitelja financijskih transakcija vladara”. 206 No, dok su tamo Židovi bili potrebni vladarima radi namicanja financijskog kapitala, kao državni bankari, Hrvatskoj su bili potrebni radi namicanja “političkog kapitala”. Naime, Židovi su s vremenom postali internacionalni element, pa kao takvi vrlo poželjni kao nepristrani i neutralni intereuropski posrednici u europskim međudržavnim sporovima. 207 I upravo kao takvi zatrebali su 205

Ljubomir St. Kosier, Židovi u Jugoslaviji, Zagreb - Beograd -Ljubljana, 1930. Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit., str. 22. 207 “Bez vlastita teritorija i vlade Židovi su vazda bili intereuropski element...”, te “Židovi su bili ratni opskrbljivači i sluge kraljeva ali niti su bili, niti se od njih očekivalo da budu sudionici u samim sukobima. Kad su ovi sukobi prerasli u nacionalne ratove, Židovi su i dalje ostali međunarodni 206

91

Republici Hrvatskoj jer se ona pri ostvarivanju svoje samostalnosti našla u svojevrsnom sporu s Europom, ali i sa SAD-om, tj. gotovo s cijelim Zapadom. Naime, uz postojanje bivše Jugoslavije Zapad je vezao pojam europske ravnoteže, sigurnosti i mira na europskom jugoistoku, iz tih razloga ju je i stvorio u Versaillesu i nije se je želio odreći. Hrvatska i druge zemlje bivše Jugoslavije svojom su težnjom za samostalnošću ugrožavale te europske tekovine. Bio je to geopolitički razlog najprije odbijanja priznanja samostalnosti Hrvatske, zatim ometanja oslobađanja hrvatskih krajeva koje su zaposjeli Srbi, te na kraju odbijanja pomoći Hrvatskoj u njezinoj političkoj i gospodarskoj konsolidaciji. Drugi razlog za neprijateljstvo Zapada prema Hrvatskoj bila je tobožnja antisemitska prošlost Hrvata. Iako su, kako smo to već pokazali, Hrvati jedan od naroda Zapada s najbenignijom antisemitskom prošloću, stjecajem nesretnih političkih okolnosti upravo su oni od Zapada izabrani za antisemitskoga žrtvenoga jarca. No, prije daljnjega izlaganja moramo reći da uloga žrtvenoga jarca ne znači apsolutno isključenje svake krivnje. Tom su teorijom i neki židovski pisci htjeli objasniti neprijateljstvo Zapada prema Židovima, posve arbitraran izbor Židova za tu ulogu, što je Hannah Arendt odlučno i argumentirano odbacila. Dakako, prvi i najteži argument koji je legitimirao hrvatsku antisemitsku prošlost bila je činjenica da su Hrvati tijekom Drugoga svjetskog rata sudjelovali u progonu Židova. Svjetsko Židovstvo tražilo je od Hrvata da to namire kao svoj neizmireni dug Židovstvu. Iako se tom dugu i nekritički pristupalo, ne uzimajući u obzir povijesne okolnosti pod kojima se to događalo niti što su sve Hrvati za njih učinili da se te strahote umanje, Židovi su na tom dugu inzistirali. S obzirom na već izloženi položaj, u biti snagu Židova u SAD-u kao jedinoj svjetskoj velesili, te dvomilenijsku antisemitsku prošlosti naroda Europe, prije svega onih najvećih, prošlosti koje su se poslije holokausta počeli stidjeti i skrivati je, psihološki je lako objašnjivo i shvatljivo zašto su vrlo brzo i rado prihvatili Hrvatsku i Hrvate kao antisemitskog žrtvenog jarca. Konačno su našli nekoga tko će odgovarati za njihove grijehe, okajati ih, a oni će tako umiriti nečistu i od antisemitizma nemirnu savjest. Masovnopsihološki to je na Zapadu primljeno kao čin kolektivnog iskupljenja grijeha, pa su vlade u tome dobile masovnu potporu od svojih građana. No, pojedini (ali samo pojedini) najinteligentniji Židovi kao što su Finkielkraut, Mc Adams i Filip Cohen shvatili su tu igru Zapada pa su relativizirali hrvatsku krivnju ali i nevinost Zapada, spočitnuvši mu antisemitsku dugu prošlost. 208 “Dvorski Židovi” trebali su dakle Hrvatskoj da bi neutralizirali to neprijateljstvo Zapada, jer ako Židovi u Hrvatskoj kažu da Republika Hrvatska nije antisemitska, to bi trebalo biti vjerodostojno posvjedočenje. Oni bi i sada Hrvatskoj trebali poslužiti kao svjedoci da je Hrvatska čuvarica i hraniteljica ljudskih i nacionalnih manjinskih prava. I konačno, treći razlog zašto su Republici Hrvatskoj trebali “dvorski Židovi” jest taj što je njezin prvi predsjednik bio optužen za antisemitsko pisanje. Iako se radilo o personalnoj zamjerci, jer se radilo o predsjedniku države, to je stvaralo ozbiljne probleme državi. I opet su “dvorski Židovi” trebali poslužiti kao most Hrvatske prema svijetu, naročito prema SAD- u gdje su Židovi tako jaki. No, kako ćemo poslije vidjeti, taj je argumenti ustvari trebao prikriti činjenicu da je dr. Franjo Tuđman u svojim tekstovima učinio evidentnom

element čija je važnost i korisnost upravo proizlazila iz odsutnosti njihove vezanosti za bilo koju od nacija u sporu.” Ibid., str. 25. i 26. 208 “I zaista, holokaust se nije mogao dogoditi a da mu nije prethodilo dvije tisuće godina progonstva i antižidovskog osjećanja koje mu je svagdje krčilo put.” Claude Lanzmann, “Od holokausta do ‘holokausta’” op cit., str. 70.

92

suodgovornost pobjednika iz Drugoga svjetskog rata, a naročito Velike Britanije i SAD-a, za tragičnu sudbinu Židova. 209 Inače, uporaba “dvorskih Židova” u Europi ima dugu povijest, iako je zapravo teško odrediti kada nastaje institut “dvorskih Židova”. Karlo Veliki prvi je kršćanski vladar koji je Židove stavio pod svoju zaštitu. Friedrich I. Barbarossa za Židove pod njegovom zaštitom kaže da pripadaju “našoj dvorskoj komori”. Hannah Arendt kaže: “Prvi dvorski Židov monarhističkih aspiracija unutar vlastite ‘nacije’ bio je praški Židov i dobavljač kneza Mauricea Saksonskog u šesnaestom stoljeću” 210 , što znači da je i prije bilo dvorskih Židova, ali ti nisu pokazivali monarhističke aspiracije. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. židovska kuća “dvorskih Židova” Fugger financijski je pomogla uspon Habsburgovaca u jednu od najpoznatijih i najjačih europskih dinastija. Beč je inače imao i gajio dugu tradiciju “dvorskih Židova”, naročito zbog njihove financijske moći. Te uspješne Židove (Hofjuden) poslije zamjenjuju bankari. Međutim, hrvatski dvorski Židovi nisu za Hrvatsku odigrali tu za njih tradicionalno predviđenu posredničku ulogu. Nisu je odigrali iz više razloga. Prvo, u međuvremenu su postali samosvjesniji i emancipirani pa im ta uloga više nije trebala. Ulogu dvorskih Židova izborili su u razdoblju prije emancipacije ili u postupku emancipacije i to samo neki Židovi (ali ta njihova uloga posredno je koristila i ostalim Židovima kao jedan od argumenata za emancipaciju) i kad je za takvom njihovom ulogom u Europi postojala potreba. No, kada je njihova posrednička uloga zatrebala Hrvatskoj, ona Židovima više nije bila potrebna jer je u međuvremenu dovršen postupak njihove emancipacije kao naroda. Takva uloga mogla je koristiti samo Židovima pojedincima, a Židovi kao narod za nju više nisu bili zainteresirani. S druge strane, Hrvatskoj je trebao utjecaj upravo cijele židovske zajednice u svijetu a ne židovskih pojedinaca, jer je samo utjecaj cijele njihove zajednice mogao svojom težinom koristiti Hrvatskoj. Osim toga, poslije holokausta Hrvate su držali za svoje dužnike i povlađivanje njima mogli su doživljavati samo kao nužno vraćanje duga, ispriku i pokajanje. Drugo, Europa nije željela nikakvo mirenje s Hrvatskom. Židovsko posredovanje trebalo im je za međusobno mirenje a ne za mirenje s nekom “balkanskom državicom”. Ona joj želi diktirati uvjete pristupa Europi i općenito svjetskoj političkoj i gospodarskoj zajednici. No, i kad bi joj to trebalo, činila bi to preko u međuvremenu izgrađenih struktura UN-a ili Europske unije pa joj Židovi nisu potrebni. To, međutim, Tuđman povjesničar ili nije shvatio ili je kasno shvatio, pa je zato njihova posrednička uloga i uloga dvorskih Židova bila promašen politički manevar. Europa i SAD tražile su nešto drugo, tražile su kolonijalni položaj Hrvatske, koji su poslije Tuđmana i dobile... Nasuprot, ili izvan, tih “dvorskih Židova” stoje ostali Židovi u Hrvatskoj. To su prije svega oni koji imaju sve značajke židovske mase, neprivilegirani Židovi, i židovska elita. Prema kriteriju židovske samosvijesti, odnosno sljubljenosti s hrvatstvom, radi se uglavnom o poluasimiliranim i disimiliranim Židovima sa svim karakterističnim reakcijama takvih Židova u ostaloj Europi. Naime, Židovi sa cionističkom sviješću uglavnom su se iselili u državu Izrael, odnosno u SAD. Disimilirani Židovi su oni koji su se bili asimilirali, ali su se vratili židovstvu poslije iskustva s biološkim rasizmom tijekom Drugoga svjetskog rata, koji pače nije priznavao ni asimilaciju. Poluasimilirani Židovi su prema Istvanu Bibou ustvari židovska masa koja “gaji privrženost zemlji u kojoj je živjela a da nije potpuno saživljena s

209

Odskora se u arhivima Saveznika otkriva da su znali kako će Židovi iz Italije 1943. biti internirani, ali ih o tome nisu obavijestili. 210 Hannah Arendt, “Između parije i parvenija”, op. cit., str. 63. bilješka 17.

93

njezinom kolektivnom sviješću, problemima, životom i ciljevima.” 211 Ta se karakterizacija dijelom odnosi i na židovsku elitu u Hrvatskoj. Zanimljivo je da Židovi u Republici Hrvatskoj glede poduzetništva pokazuju isto tako malo interesa kao što su ga malo pokazivali i prije u ostaloj Europi i da svoj interes vežu poglavito uz trgovinske i financijske usluge i tek neznatno uz izdavaštvo. U zlouporabama pretvorbe i privatizacije nisu sudjelovali, među ozloglašenim tajkunima nema nijednog Židova, tako da se nisu kompromitirali i sačuvali su moralni kredibilitet. Na disimilaciju su utjecale poglavito dvije okolnosti. Prva je bila negativno iskustvo iz Drugoga svjetskog rata, a druga jaka afirmacija Židova u SAD-u. Naime, nacističkofašistički antisemitski rasizam i holokaust kao provedbena akcija tih ideja nije respektirao asimilaciju i provodio je progon i uništenje i asimiliranih Židova jer se radilo o biološkom rasizmu, rasizmu utemeljenom na podrijetlu, krvi. Tako su Židovi uvidjeli da je poslije sustavnog odbijanja, u biti više ometanja Zapada asimilacije Židova, Zapadna i Istočna Europa napokon pristupila i njihovu sustavnom uništenju te da i one Židove koji su formalno bili primljeni u narode kao zajednice, sada uništavaju, pa se njima ne isplati asimilacija jer ih ona ne zaštićuje od progona. Dapače. S druge strane, prestižni položaj Židova u SAD-u utjecao je anticipativno na svijest Židova u ostalome svijetu. Antirasistička, proizraelska i prožidovska politika SAD-a kao dominantne svjetske velesile povoljno je djelovala na položaj Židova u ostalome svijetu. Nitko se ne usudi usprotiviti takvoj američkoj politici i provoditi antisemitizam jer je siguran da ga čekaju međunarodne sankcije, blokade i izolacija isključenjem iz svih relevantnih međunarodnih asocijacija, takorekuć iz međunarodne zajednice naroda. Tako je nastao prividan paradoks: zbog iste politike SAD-a Židovi se u SAD-u asimiliraju, a u ostalim zemljama Zapada asimilirani i poluasimilirani se disimiliraju. Ovaj je izvod o disimilaciji ključan. On nam najbolje objašnjava njihovu preosjetljivost, jer se iz toga procesa, iz nesigurne i kolebljive psihologije i stanja svijesti disimilanata o vlastitom nacionalnom identitetu, treba tumačiti i shvaćati negativnu reakciju nekih Židova na politiku, a ponekad prikriveno, tako se barem čini, i na samu egzistenciju Republike Hrvatske. Za političko ponašanje Židova u Hrvatskoj karakteristično je i to da su se mahom opredijelili, bilo i formalno stranački bilo faktično bez stranačkog svrstavanja, za liberalnu opciju. To se moglo i očekivati. Mnogi od njih po svom su se internacionalističkom instinktu opredijelili za liberalizam, dakle za onu političku filozofiju i političku orijentaciju koja relativizira značenje i nacije i države. Naime, za razliku od stanja u XIX. stoljeću, kad su se Židovi stavljali pod zaštitu države, društvo se na Zapadu emancipiralo od države, demokratiziralo se i sekularizirao se društveni i politički život općenito. Prag političke tolerancije znantno je povišen i nema potrebe za sklanjanjem pod državne skute. U najmanju ruku liberalna je država, kakve su SAD, a i mnoge druge države Zapada, čuvarica te tolerancije pa se Židovi ustvari ne protive državi nego traže da ona bude liberalna i sekularna tj. odvojena od crkve. Već je davno nestalo onih političkih okolnosti koje su bile uzrokom sukoba liberala sa Židovima, kad su se liberali sukobili s ostacima vlasti i privilegija aristokracije, klase s kojom su se Židovi bili poistovjetili i izgradili svoje specifične privilegije. Tada je nastao i taj lijevi, liberalni i socijalistički antisemitizam. To je već odavno prošlost. Naime, iz političke povijesti znamo da se ideologije mijenjaju a antisemitizam ostaje, prati svaku idologiju, pa tako i liberalizam i socijalizam i komunizam.

211

94

Istvan Bibo, “Židovska asimilacija, i židovska samosvijest”, op. cit., str. 51.

Liberalna ideja ima povjerenja samo u minimalnu državu. Poznata je liberalistička maksima o državi kao “noćnom čuvaru”, o minimaliziranju uloge države - što manje države to više slobode. Zato je, iako s njihove strane ne potpuno osviještena, bila očekivana negativna reakcija nekih Židova na hrvatsku državu, koja u svojim počecima i uz najbolju volju njezinih kreatora nije mogla biti liberalistička. Stanovit zazor moglo je izazvati i to što se činilo da se u postupku homogenizacije hrvatsko društvo desekularizira i klerikalizira. No, rat je tražio homogenizaciju. Ratna psihoza ugroženosti od velikosrpske agresije brisala je sve unutarnje razlike što se činilo kao uvjet postizanja jedinstvenog cilja -obrane. Tražiti dehomogenizaciju značilo je u takvim političkim okolnostima raditi protiv obrambenih napora. Kao što je nacionalizacija Europe (prerastanje naroda u nacije) nekoć uznemiravala Židove, dok se nisu uspjeli prilagoditi novonastaloj situaciji, tako ih je uznemirila i ova hrvatska zakašnjela homogenizacija stvaranja nacionalne države. Međutim, već je pojava “dvorskih Židova” dobar znak (iako ta pojava ima i stanovitih masovnopsiholoških negativnih popratnih pojava kao što su buđenje zavisti ali i straha kod Hrvata da im se otuđuje država) da Židovi prolaze onaj za njih i Europu tipičan put uređenja odnosa s državom te da slijede svojevrsno “priznanje” i uređenje odnosa između njih i hrvatske države i Hrvata. Dakako, na to međusobno “priznanje” i uređivanje odnosa mogu snažno i povoljno djelovati dobri odnosi između Hrvatske i Izraela. Inače, povijest odnosa Židovstva i Hrvatstva nije tako duga, ali ni tako dramatična kao povijest odnosa Židovstva i većine drugih naroda Europe. Zapravo, ta je povijest relevantna tek dvjestotinjak godina, iako su Židovi u Hrvatskoj, naročito u Dalmaciji (Solin, Benkovac, Dubrovnik, Split) prisutni već prilično rano. U sjevernoj Hrvatskoj bilo ih je u Srednjem vijeku neznatan (i prilično nepoznat) broj. Doseljavali su se uglavnom tijekom posljednja sva stoljeća, i to u užu Hrvatsku iz Mađarske i Moravske. Mnogi su doselili i iz Burgenlanda (Gradišća), gdje su živjeli s Hrvatima. Vjerojatno su iz Gradišća ponijeli dobro iskustvo suživota s Hrvatima, inače ne bi za novu domovinu izabrali upravo Hrvatsku, a dolazili su i iz Kranjske i Štajerske. (Zbog slobodnog i neugrožavanog života Židova u Gradišću, bilo je ono - kao i Moravska - poput staklenika za Židove, odakle su se sljedeće generacije Židova (Ashkenaza) selile na imanja hrvatskog plemstva i postajale “banskim”.) U sjevernu Hrvatsku uglavnom su se doseljavali Ashkenazy, a u južnu Sefardi, iako je i jednih i drugih bilo i u južnoj i u sjevernoj Hrvatskoj. Za novija doseljavanja karakteristično je ono pred Drugi svjetski rat: “Krajem tridesetih godina kad im je bio zatvoren pristup u, na primjer, Veliku Britaniju, mnoge su židovske izbjeglice iz Njemačke i Austrije našle utočište u Hrvatskoj, u Zagrebu.” 212 To povjerenje u Hrvatsku i Hrvate zacijelo se temeljilo na višestoljetnom dobrom iskustvu zajedničkog suživota. No, zato je integracija u hrvatsko društvo tekla sporo i mučno. Pritom je značajnu ulogu imala, bez obzira na to čime je to bilo uvjetovano, židovska izdvojenost, samoizolacija, pa oni i poslije zakona o ravnopravnosti Izraelićana od 21. listopada 1873. uglavnom žive odijeljeno, izdvojeno, u specifičnoj splendid isolation. Ipak, ta je samoizolacija više duhovne naravi i uvjetovana je njihovim mentalitetom, jer Židovi u Zagrebu ne žive u getu. Integracija se odvijala pod mučnim teretom dilema: pokrstiti se ili ne, asimilirati se ili ne, biti cionist ili ne itd. Iz tih su dilema nastale i dvije kategorije Židova u Hrvatskoj: “židovski Hrvati” i “hrvatski Židovi”. Čest je bio i prigovor da Židovi služe tuđinskim i “protunarodnim” vladama, koji potiče iz doba Khuena-Hedervaryja, kada su zajedno s ovisnim činovnicima i “slobodnim” Srbima glasovali za režimsku stranku. Također, predbacivalo im se da se ne trude naučiti hrvatski jezik nego da preferiraju uporabu njemačkoga i mađarskoga. Sve u svemu, Židovi u Hrvatskoj donekle su dijelili sudbinu s Hrvatima i drugim narodima, no 212

Andrea Feldman, “Gospođica Ashkenazy žali”, op. cit., str. 357.

95

uglavnom su živjeli svoju posebnu sudbinu. Za tadašnji odnos Hrvata prema Židovima, pak, najreprezentativnija je izjava dr. Marijana Derenčina prigodom prihvaćanja zakonske osnove o ravnopravnosti Izraelićana 1873.: “Da Izraelićanin, ostajući vjeran vjeri otacah svojih, može biti vjeran sin svoje domovine, to se kod nas obćenito misli.” 213 No uza sve poteškoće Židovi su se mnogo više i lakše integrirali u hrvatsko negoli u srpsko društvo. Pače, preferirali su i hrvatski jezik pred srpskim. Tome je vjerojatno uzrok činjenica da je Hrvat liberalniji i tolerantniji, da poštiva i osobnu i nacionalnu individualnost. Nije nasilan kao Srbin pa Židov može komotno biti “iznutra Židov izvana Hrvat”. Na popisima stanovništva Židovi su u doba Jugoslavija također radije birali hrvatsku pred srpskom nacionalnosti. 214 Za najnovije odnose židovstva i Židova te hrvatstva i Hrvata karakteristična su ne neprijateljstva među tim narodima, nego prije neprijateljski ekscesi s obiju strana: antihrvatski i antižidovski. Tako Ljubica Štefan navodi antihrvatske izjave pojedinih Židova kao što je ona dr. Menachema Shelacha (alias Raula Špicera, bivšeg Zagrepčanina) da “smrtno mrzi Hrvate - ne hrvatske fašiste, nego Hrvate kao takve, sve Hrvate, cijeli narod.” 215 Ili onu Tedyja Kolleka iz 1993.: “Hrvati su gori od nacista” 216 , za koje autorica s pravom smatra da su rasističke.

56. Odnos Dubrovačke Republike prema Židovima. Poslije propasti srednjovjekovne hrvatske države narodnih vladara jedino je u Dubrovačkoj Republici došao do izražaja autonoman, sasvim samostalan i uglavnom neposredovan tuđom vlašću, (osim povremeno intervencijama turskih vlasti) odnos Hrvata prema Židovima. Naime, Dubrovačka Republika kao ostatak ostataka, jest i predstavnik hrvatske državnosti, hrvatske politike i političkog mentaliteta Hrvata, čega je dio i odnos prema nacionalnim manjinama a posebno odnos prema Židovima. Povijesna svjedočanstva o Židovima u Dubrovniku sežu u XIV. stoljeće. Naime, u Dubrovniku su, prema židovskim izvorima, Židovi organizirani u općinu od 1360. 217 Opća značajka njihova položaja u Dubrovačkoj Republici bila je takva da se za njih nisu donosili nikakvi posebni propisi ili uredbe. “Bili su u svemu izjednačeni s ostalim strancima” 218 Ta tvrdnja da su Židovi bili izjednačeni s ostalim strancima ima dalekosežne posljedice za osvjetljavanje položaja Židova općenito na Zapadu. Naime, nisu samo novodoseljeni Židovi 213

Mirjana Gross, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti”, op. cit., str. 108. “U popisu stanovništva 1953. godine na teritoriju bivše Jugoslavije ukupno je registrirano 2.307 Židova po narodnosti, a 2.565 po vjeroispovijesti... Hrvata je bilo 693 ili 27%, a Srba 220 ili 8,5% iako su obje zajednice, i u Hrvatskoj i u Srbiji, bile slične veličine. Prema tome, Židovi u Hrvatskoj su se više izjasnili za nacionalnost zemlje u kojoj žive.” Melita Švob, op. cit., str. 105-106. 215 Ljubica Štefan, Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998., str. 100. 216 Ibid., str. 137. 217 “...Naša općina od svoga postanka, dakle od godine 1360...” Dopis Židovske općine u Dubrovniku br. 13 od 16. I. 1938. upućen Židovskoj vjeroispovjednoj općini sefardskog obreda u Sarajevu. Dr. Bernard Stulli, Židovi u Dubrovniku, Židovska općina Zagreb i dr., Zagreb, 1989., str. 77. Iz pisma se vidi da su dubrovački Židovi bili sefardskog obreda i da se protive pripajanju aškenaskom nadrabinatu u Sarajevu. Naime, Sefardi su u odnosu na Ashkenaze podupirali mentalitet samosvojne aristokracije. 218 Ibid., str. 17. 214

96

imali status stranca, s kojim su položajem bila vezana neka ograničenja u pravima, kako bi se moglo zaključiti iz žalopojki nekih Židova, nego je takav status imao i svaki drugi strani državljanin. Ali, za razliku od drugih zemalja Europe, u Dubrovniku ih nisu bili dodatno ograničavali kao Židove. Nadalje, specifično i povoljno za Židove u Dubrovniku bilo je to da na njih u Dubrovačkoj Republici, iako je bila katolička država, nisu utjecale negativne mjere Rimske kurije, pače ni odredbe Lateranskog koncila iz 1215. Crkva je, naime, tražila stroži režim prema Židovima, izolaciju i druge mjere. Međutim, vlast Dubrovačke Republike nije dopuštala uplitanje Crkve u svjetovne poslove. Taj liberalan i tolerantan odnos vlasti prema Židovima ogleda se naročito iz okolnosti što je 1782. donesena uredba da se strogo zabranjuje nasilno ili prijevarno pokrštavanje Židova, uz prijetnju kazne do godinu dana. Neraspoloženje prema Židovima, onoliko koliko ga je bilo, nije bilo ni vjersko ni rasno odnosno nacionalno, nego isključivo trgovinsko konkurentsko kao i prema svakom konkurentu strancu. To je i razumljivo ima li se na umu da je Dubrovačka Republika bila trgovačka država. Pa i onda kad su se donosile mjere zabrane stalnog naseljavanja Židova, te se mjere nisu dosljedno provodile. A kada bi bili i istjerani, u pravilu zbog veće krize, kao ono 1515., uz dpuštenje gradskih vlasti ubrzo su se vraćali. (U drugim državama Židove su znali istjerivati i ponovno primati i po deset puta pa istjerivanje treba shvatiti u tom, relativnom, smislu). Dapače, Židovi su u odnosu na druge strance, u odnosu na pripadnike drugih vjeroispovijesti, npr. pravoslavce, bili privilegirani: “Međutim, u cjelini uzevši, Židovi su imali mnogo povoljniji položaj i status od pridošlica pravoslavaca, kako po tome što su stanovali u gradu Dubrovniku, i k tome u njegovu središtu, tako i po tome što su imali svoju organizaciju - Bratovštinu Židova - a pogotovu time što su nesmetano imali svoju bogomolju. Židovska sinagoga je trajno i bez zapreka djelovala u režimu jedne katoličke države koja nije dozvoljavala drugih bogomolja osim rimokatoličkih na svom području...” 219 Istina, nisu imali ista građanska prava kao katolici, ali su imali veća prava od bilo kojih drugih ne-katolika. No, valja istaknuti i ponašanje Židova prema vlasti i hrvatskome narodu u Dubrovačkoj Republici. Naime, kad im zatreba, utječu se zaštiti turske vlasti u Sarajevu, naročito u Carigradu, gdje su kao financijeri bili vrlo utjecajni, i tako bi ishodili povlastice pritiskom Turske na Dubrovačku Republiku. U doba francuske okupacije Dubrovačke Republike (1806 -1814.) pak, Židovi su se priklonili francuskoj vlasti. Jasno, učinili su to iz vlastitih interesa. Tražili su građansku ravnopravnost, što im je francuska vlast i odobrila, no to je poslije odlaska Francuza bio element nerazumijevanja i prijekora s hrvatske strane. Prigovarali su im da su prešli na stranu okupatora, te, a to je bio također klasičan prigovor i drugih naroda, da su se bavili novčarskim spekulacijama i tako oštetili Republiku. Dubrovčani su se na njih žalili i tražili su da se zaštiti “ovaj siromašni grad od jarma jednog pohlepnog naroda koji misli samo na svoje probitke.” 220 I u usporedbi s položajem Židova u drugim gradovima na hrvatskoj obali koji su, i kad su bili pod tuđinskom okupacijom (Splitu pod vlašću Mlečana), položaj Židova u Dubrovačkoj Republici bio je povoljniji. Drugdje nisu mogli posjedovati nekretnine, dok su u Dubrovniku, iako pomorskoj državi, mogli imati u vlasništvu i brodove. U Dubrovačkoj Republici, jedinom dijelu Hrvatske koji je imao vlastiti suverenitet, bio je položaj Židova, dakle, mnogo povoljniji nego u drugim djelovima Hrvatske pod tuđinskim suverenitetom, gdje su strane vlasti uređivale odnos prema Židovima, ali i ondje je bio uglavnom povoljniji nego u većini drugih europskih država. 219 220

Ibid., str. 44-45. Ibid., str. 60.

97

Naime, i u ostatku Dalmacije, pod vlašću Mletačke Republike, položaj Židova je bio mnogo povoljniji nego i u samoj Veneciji. I tu je hrvatska tolerancija ublažavala mletačke državne mjere. Pišući o tome, Frajdenberg za položaj Židova u Zadru kaže: “S pravnog stajališta, Židovi su bili ravnopravni s građanima Zadra: bili su pod jurisdikcijom gradskog suda, ali ne i crkvene vlasti... U slučaju da Židova uhite izvan granica Zadra, komuna je bila dužna boriti se za njegovo oslobođenje, baš kao i za svoga građanina”; “Židovi koji su se odlučili nastaniti u Zadru bili su oslobođeni prijetnje od prisilnog krštenja.” 221 Za položaj Židova u Šibeniku, kaže da je bio sličan onome u Zadru (str. 84.). No, posebno je zanimljiv slučaj Splita. U njemu se u svoj svojoj isprepletenosti prelamala sudbina Hrvata i Židova, sudbina tih dvaju naroda bez nacionalnog suvereniteta izvrgnuta manipulaciji gospodujućeg naroda. Ipak, prema Frajdebergu, Židovima je u Splitu bilo suđeno da dožive jedan od najburnijih uzleta u svojoj balkanskoj povijesti (str. 78.). Uspon Židova u Splitu bio je vezan za otvaranje splitske luke (1592.), za koje je bio najzaslužniji Židov Daniel Rodrigez. No, luka ne bi bila otvorena da nije bilo političkih i gospodarskih interesa Venecije. Naime, Venecija je bila ljubomorna na neovisnost Dubrovačke Republike, koja joj je smetala među ostalim i zato jer je preko njezine luke iz Carigrada preko Sarajeva tekla sva jadranska trgovina, naročito balkanskih Slavena. Da bi onemogućila, ili bar učinkovitije ometala dubrovačke trgovce i mornare, “radeći u tom pravcu, ona je rado iskorištavala Židove, pa se tako može objasniti i njezino usvajanje prijedloga splitskog Židova Daniela Rodrigeza za osnivanje trgovačke luke u Splitu.” 222 No, onoliko koliko je luka značila za napredak Splita, toliko je omogućila i ulazak Židova u splitski društveni i privredni život, sljubljivanje s tim životom kao malo gdje. Toliko, da su Židovi izgubili i svoje tipične karakteristike, što je pak smetalo venecijansku vlast. Takvo sljubljivanje i takav liberalan odnos splitskih Hrvata prema Židovima isključivali su potrebu i eventualne zahtjeve za gradnjom geta. O tome Frajdenberg kaže: “U Splitu nailazimo na neobičnu situaciju: u njemu geto nije nastao ni u XVI. ni u XVII. stoljeću, premda je već postojao i u Veneciji i u drugim talijanskim gradovima. Povrh svega, sam Daniel Rodrigez tražio je koncem XVI. stoljeća da se u Splitu sagradi geto...” (str. 90.) Dakle, dok je mletačka vlast inzistirala na izgradnji geta, hrvatski je liberalni duh to odbijao. Geto je izgrađen tek u drugoj polovici XVIII. st., poslije papina edikta “O Židovima” (1775.) i izričitog naloga Mletačke Republike (1777.) da se geto izgradi. A i tada je, dakle, izgrađen voljom i mentalitetom Mlečana a ne Hrvata. No, s dolaskom Židova u Split povezan je i jači prodor robno-novčane privrede i napredak toga grada. Naime, iste 1592. kad je otvorena gradska luka, otvorena je u Splitu i banka. To je bila prva banka kod južnih Slavena. Druga je otvorena tek 1820. u Ljubljani, a zatim 1846. u Zagrebu. Naposljetku, ako je i bilo povremenih antagonizama između Židova i domaćeg stanovništva, bilo je to poglavito zbog poslovne zavisti prema uspješnijim Židovima, ili pak zato jer je sva vanjska trgovina bila u rukama stranih Židova, a oni su u poslovnim odnosima privilegirali domaće, splitske Židove ispred ostalih građana. No, dakako, bilo je i pojedinačnih pojava neraspoloženja i napetosti prema Židovima, od Židova prezaduženih građana i trgovaca.

221 222

98

Maren Frajdenberg, Židovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Zagreb, 2000, str. 83. Kosier, op. cit, str. 133

57. Židovi i NDH. Nedostatak političkog talenta kod Židova, koji Hannah Arendt smatra jednim od razloga njihova stradanja tijekom povijesti, izašao je na vidjelo jasno i u punoj snazi i u odnosu Židova prema NDH. Dakako, kako tijekom trajanja te države tako i poslije njezina utrnuća. Taj se nedostatak u slučaju NDH djelotvorno očitovao i možemo ga promatrati bez obzira na razlog njegova nastanka. Hannah Arendt vidi njegov razlog u činjenici da Židovi tijekom povijesti nisu imali svoju vladu, državu i jezik, dakle u nedostatku države, ali i u mentalnim nedostacima: “Međutim, također, treba imati na umu da je nedostatak političkih sposobnosti i procjena prouzrokovan samom prirodom židovske povijesti, povijesti naroda bez vlade, zemlje i jezika. Židovska povijest pruža izniman prikaz jedog naroda, u tom pogledu jedinstvenog, koji je otpočeo svoju povijest s određenim projektom povijesti i gotovo sa svjesnom odlučnošću da na zemlji ostvari taj projekt, a zatim je, ne odustajući od toga projekta, dvije tisuće godina izbjegavao svaku političku akciju.” 223 Da, istina je, država je svojevrsna politička škola, trening, kondicioniranje za razvijanje političkih sposobnosti naroda za donošenje procjena o svojoj perspektivi, za stalnu političku orijentaciju i reorijentaciju u prostoru i vremenu. Ali, državu treba najprije htjeti i za nju se boriti! Židovsko inzistiranje da je NDH bila bezuvjetno i prije svega fašistička država, a tek onda, i eventualno, i hrvatska nacionalna država, dokaz je nekritičkog, zlonamjernog i, u krajnjoj crti, nepolitičkog tretiranja toga pitanja koje zaista posvjedočuje nedostatak političkog talenta. Ne videći ili ne želeći vidjeti, svejedno, uzroke i uvjete nastanka ustaškog pokreta kao opreke velikosrpskoj diktaturi koja je sustavno zatirala i ometala ostvarenje povijesnih interesa hrvatskoga naroda - jer, “ustaše nisu pale s neba”, nego su povijesno i politički bili uvjetovani - i ne videći da su Hrvati iskoristili povoljnu okolnost sloma Jugoslavije i s tim u svezi promjenu odnosa Njemačke prema Hrvatima, ne videći prvotnu nevoljkost Njemačke da se razbije Jugoslavija i stvori hrvatska država s jedne strane te hrvatsko nastojanje da izigra rasne zakone koliko je god to bilo moguće, s druge strane, pravi je dokaz tome nedostatku. 224 Isto tako, nitko pametan i istinoljubiv ne može nijekati da je režim te države, iako pod pritiskom a možda i protiv svoje volje, ipak donio rasne zakone i postupao prema njima. Sve to treba uzeti u obzir, ali treba uzeti u obzir i to da hrvatskom narodu nije bio cilj stvoriti ni fašističku državu ni fašistički režim. Sve nas to ponovo vraća na temeljno pitanje: Tko je onda kriv, a tko nevin? Sa stajališta povijesne predestinacije, nitko ne bi bio kriv. Ali takvu povlasticu čovjek ne može imati, ona bi bila neetična i ponižavala bi ga. Za povijest nije nitko kriv, ali za pojedinačne svoje čine svaki je čovjek kriv i odgovoran. Na kojoj god se strani političkih događanja i odnosa nalazio. Mržnju na druge narode i doprinos općem zločinu u Drugom svjetskom ratu Ciliga je pripisao i Židovima, njihovu “štakorskom” ponašanju u logoru Jasenovac. Povlašten položaj u logorskoj vlasti oni su, prema Ciligi, koristili za žrtvovanje pripadnika drugih naroda kako bi zaštitili sebe i pripadnike vlastita naroda. No time su, kako se na kraju pokazalo, samo odgodili vlastiti nestanak. Zbog takvog prikaza njihova ponašanja u logoru Jasenovac Ciligu su napali kao hrvatskog nacionalista i antisemita. Možda u tome i ima djelomične istine, ali iz 223

Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit, str. 16. “Upadi Nijemaca iz Stenjevca počeli su, vidi se, tek ljeta 1943. godine. To je doista bilo vrijeme dolaska u Zagreb samog Himmlera koji je, nezadovoljan ‘rješavanjem’ židovskoga pitanja u NDH, naredio njihovo odvođenje u njemačke logore.” Ljubica Stefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 41.

224

99

drugih razloga, ne iz onih koji mu se predbacuju. Naime, Ciliga je kao očevidac događaja vjerodostojan svjedok, pogotovo uzme li se u obzir da je bio protivnik ustaškog režima, zbog čega je i bio u logoru, ali je bio i protivnik antisemitizma pa je kao takav dakle vjerodostojniji svjedok nego oni koji ga napadaju. Možda je kriv utoliko što je “štakorsko” ponašanje Židova u Jasenovcu pripisao njihovu posebnom reagiranju u okolnosti straha za vlastiti život. No, koliko god tobože bila specifično židovska, koliko god je smatrali patološkom devijacijom, ta je reakcija zbog svoje psihološke konstante kod pripadnika svakog naroda i manje-više svakog pojedinca toliko normalna i očekivana da normalnija ne može biti. I tu humanističke deklamacije i idealizacije ne pomažu. Položaj i ponašanje Židova u Jasenovcu logičan su odraz njihovog holokaustom stvorenog položaja uhvaćenosti u zamku kao i njihova općeg položaja u svim državama. Živeći kao “nacija u naciji”, kao “gosti” u tuđoj kući, smatrali su da nisu bili ni uzrok ni povod tom građanskom ratu, da se njih to ne tiče pa da posljedice za to trebaju snositi drugi. S etičkog stajališta, pak, pitanje krivnje i nevinosti u takvim okolnostima gotovo nema nikakva smisla. Tko je ostao nevin u Drugome svjetskom ratu? Zar Amerikanci, Englezi, Rusi, Francuzi, Talijani? Da, ako pobjeda osigurava nevinost. Ali, to je već pitanje političke krivnje za koju je presudan kriterij moći a ne etičke norme. Odnos Židova prema NDH u glavnim je crtama jednak onome Saveznika, pobjednika u Drugome svjetskom ratu: odnos ne samo pobjednika prema pobijeđenima, odnos onih koji su “imali pravo” prema onima koji “nisu imali pravo”, nego i odnos razvijenih nacija i društava prema nerazvijenima, odnos “ranih” i u modernizaciji dovršenih nacija prema “zakašnjelima”, kojima taj proces tek predstoji, odnos kolonizatora prema koloniziranim, hegemona spram hegemoniziranih, tlačitelja spram tlačenih, eksploatatora prema eksploatiranim - ukratko odnos “povijesnih” spram “nepovijesnih” nacija i odnos kompaktnih nacionalnih cjelina spram krpica, podrtina, barbarskih ostataka itd., kako su već nazivali balkanske narode. Kako vidimo, taj se odnos temelji na legitimiranom pobjedničkom pravu koje proizlazi iz položaja vae victis poraženoga. U njemu nema ni traga sjećanju, ni traga reminiscenciji da su neki od tih naroda prešli po istim, u Europi standardiziranim postupcima, procesima i obrascima dolaženja do vlastite države koje su rabili ili željeli rabiti i Hrvati. Spašeni iz potopa (povijesti), ne daju ni slamčicu spasa kasnijem utopljeniku! Hrvatske specifičnosti konstituiranja vlastite države u biti su tek uvjetno specifičnosti: to su one specifičnosti koje se zapažaju kod svakog naroda. Program i cilj su isti a okolnosti, a najčešće i sredstva, znaju biti različiti. O tim specifičnostima Ivan Prpić piše: “Valja se, drugo, kritički suočiti s posljedicama činjenice da smo mi, Hrvati, ‘zakašnjela nacija’ koja je stjecajem povijesnih prilika na specifičan način ozbiljila modernizacijski proces. Posebnosti našeg povijesnog iskustva mogu se spoznati tek komparativnim istraživanjima. Ona nisu posebnosti samo zato što smo svoju nacionalnu emancipaciju doživljavali unutar višenacionalnih državnih tvorbi, nego i zato što smo, upravo zbog zakašnjelosti, bili osuđeni na preuzimanje ideja formuliranih na drugim prostorima. Nužno je pritom kritički ispitati pretpostavke i mogućnosti preuzimanja ideja.” 225 Dakle, hrvatske su emancipacijske i modernizacijske teškoće proizlazile iz okolnosti što su Hrvati u te procese ušli kao “zakašnjela nacija”, što su se ti procesi odvijali u višenacionalnim državama i što su zbog toga bili osuđeni preuzeti ideje koje su formulirali drugi narodi na drugim prostorima. Jesu li to pobjednici uvažavali bilo znanstveno ili politički? Nimalo. Ni poslije Drugoga svjetskog rata a ni u Domovinskom ratu. Osim toga, NDH je tijekom rata od fašističkih i nacional-socijalističkih režima i država bila, kao poluokupirana zemlja, posvema ovisna: 225

Ivan Prpić, “Smisao antifašizma”, Antisemitizam holokaust antifašizam, Zagreb, 1996., str. 358.

100

vojno (i o isporuci oružja), gospodarski, geopolitički - bila je podijeljena u dvije okupacijske zone, njemačku i talijansku (Talijani su prijetili ne samo cjelovitosti nego i samom opstanku države) i dr. Ne uvažavati nijedan od tih razloga i momenata i ne dati “popust” na sve te okolnosti, ne samo ondašnjoj državi nego i svim kasnijim naraštajima Hrvata, u najmanju je ruku bešćutno i bezobzirno. Naravno, pod pretpostavkom da se Hrvatima prizna pravo na samostalnu državu i da se uzme u obzir činjenica da su im to antifašizam i Tito nijekali. A taj popust za eventualno počinjeni zločin, ima li na nj itko pravo? 1 čijom je krivnjom počinjen, čija je to krivnja? Jedini mogući odgovor jest da je to “krivnja povijesti”. Povijest je kriva što Hrvatima nije omogućila da uspostave državu mimo ili nasuprot i komunizmu i fašizmu, kako je to omogućila drugim narodima. Da, povijest je kriva i na nju treba prebaciti taj dio odgovornosti (uostalom, kao i u slučaju Židova). Naravno, svjesni smo da povijest nije ništa radila bez suradnje, dapače bez djelatnog sudjelovanja tih povijesnih, prije svih europskih, naroda sa svim njihovim nabrojenim atributima koje su imali tijekom povijesti a neke i sada imaju. Zbog neuviđanja te krivnje povijesti i nedavanja Hrvatima nikakva “popusta” s te osnove, i Židovi su bezobzirni prema Hrvatima. Dakako, na specifično različit način od Saveznika, jer su im Hrvati na specifičan način i “krivi”. Dakle, ne uvažavajući povijesne okolnosti pod kojima su Hrvati 1941-1945. osnovali pa zatim pokušali obraniti svoju državu, nego zajedno s njezinim režimom kriminalizirajući i samu ideju hrvatske države, javio se i židovski antihrvatski radikalizam. Iako su ga javno zastupali tek pojedinci, u pravilu ugledni intelektualci, stvara se slika o općem i ukupnom odnosu židovstva spram hrvatstva. Na primjer, bez obzira na značajan doprinos hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca u spašavanju Židova od progona tijekom Drugoga svjetskog rata (u NDH), židovski radikal Slobodan Šnajder kaže da je “Alojzije Stepinac tek jedan kolaboracionist s problemima savjesti”. Kolaboracionist s kim? S režimom koji je, posvjedočeno, i sam kritizirao i koji mu je i brata ubio? Ili je on trebao hrvatskom narodu odricati i samo pravo na državu? Otići u partizansku vojsku predvođenu ateističkim komunistima i kao kardinal pucati i ubijati? To su implicitni zahtjevi navedene tvrdnje koji bi kardinala eventualno oslobodili krivnje za sudbinu Židova u NDH! Normalno je da takav židovski radikalizam izazove radikalizam druge strane. I čudno je da ga ipak nije izazvao. Takvo nepravedno i neljudsko stajalište dovodi u pitanje opravdanost i smisao humanizma i žrtve za drugoga, što je na kraju krajeva najgora posljedica takvog antihrvatskog stajališta. Osim toga, iz njega se jasno zrcali kompleks izabranosti, kompleks više rase i imperativ da drugi trebaju ginuti kako bi dokazali da nisu antisemiti. Dapače, nije dovoljno ne biti antisemit nego se mora djelatno pokazati da si filosemit i da više voliš Židove nego sama sebe i svoj narod. Krajnja konzekvencija toga nakaradnog radikalnog stajališta bila bi ta, da je dobar samo onaj Hrvat koji je izgubio ili stavio na kocku svoj život za život nekog Židova, a ne onaj tko je spašavao i svoj i život Židova. Kardinal Stepinac, bez obzira na to što je prema svjedočenju Louisa Breiera, predsjednika Udruženja američkih Židova (1946.) “uz Pija XII. mon. nadbiskup Stepinac bio (je) najveći branitelj progonjenih Židova u Europi”, 226 nije proglašen Pravednikom među narodima jer je ostao živ. No, kako vidjesmo, okriviti povijest znači okriviti “svijet”, a optužiti pobjednički svijet značilo bi biti ponovno optužen, osuđen i proganjan kao što se Hrvatima i dogodilo u haaškim procesima. Jer taj svijet prema “malim” narodima ostaje i dalje nedemokratski bahat, neprijateljski i balkanski šovinistički. I bez obzira na to koliko za se bio liberalan i demokratski.

226

Ljubica Štefan, Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998., str. 30.

101

(Naime, sud u Haagu podsjetio je svijet na hrvatsku “genocidnost”. Pa iako je Hrvatsku ovaj put bezočno napala Jugoslavija, koju osuđuje i Zapad, ipak su Hrvati glavni optuženici i krivci u Haagu. Pri tome je taj liberalno-demokratski Zapad pribjegao silogističkoj lukavosti da bi postigao masovno-psihološke i političke učinke. U potpunosti se ravnao prema teoriji koju inače načelno osuđuje - organskoj ili plebiscitarnoj teoriji, koja tvrdi da su nacije individualnosti s nacionalnom dušom i nacionalnom kao kolektivnom političkom voljom, pa prema tome i nacija kao kolektivitet može biti kriva. A da bi prikrili primjenu te “reakcionarne” teorije pribjegli su silogističkoj lukavosti. Trebalo je naći način da se od induvidualne dođe do kolektivne, plebiscitarne, od pravne do političke krivnje, svih Hrvata. Za to su se poslužili nevaljalim silogizmom da krivnja svjedoči pars pro toto, jedan za sve: primjerice Blaškić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 45 godina, znači Blaškić je zločinac. Blaškić je Hrvat, znači da su svi Hrvati zločinci. Dugotrajnim suđenjem, suđenjem mnogim Hrvatima, prenošenjem i pronošenjem preko medija po cijelom svijetu, dobiva se globalni masovnopsihološki učinak predodžbe o Hrvatima kao genocidnom narodu. Dobiva se plebiscitarna politička krivnja prema kojoj su svi Hrvati krivi, a samo su pojedinci nevini. Dakle, upravo obratno od onoga što se tobože htjelo. NDH je uskrsla u Republici Hrvatskoj, jednako su genocidne tvorevine, isti su zločini i zločinci, zato obje moraju biti i kažnjene. Nije dovoljan ni Bleiburg i 350.000 pobijenih Hrvata. Nikada dosta hrvatske krvi.) Naposljetku, kad razmatramo odnose Židova i Hrvata ne treba nikada smetnuti s uma da je upravo iz židovskoga naroda poteklo i nekoliko pojedinaca koji su hrabro svjedočili za Hrvate. I to ne bilo kada, nego upravo kada je bilo najteže i najpotrebnije. Tako su Mc Adams i Finkielkraut snažno poduprli Hrvate u njihovu pravu na vlastitu državu. Ne smije se zaboraviti ni to da je Einstein, zajedno s Tomasom Mannom, poslije ubojstva dr. Milana Sufflaya 1931. javno prosvjedovao kod Međunarodne lige za ljudska prava, stavivši sav svoj ugled u obranu Hvata. U prosvjednom se memorandumu “diže optužba protiv apsolutističke vladavine kralja Srbije kao i protiv užasa i strahota što ih ta vladavina nad hrvatskim narodima počinja”, a sam se hrvatski narod se opisuje kao “mali miroljubivi prosvijećeni narod.” Zato, zaista, ako ta institucija uopće ima smisla, ima među Židovima ljudi koji za svoje zasluge za hrvatski narod zavrijedili da ih se proglasi pravednicima među narodima. Jer su tako rijetki. Teškoće u postizanju suglasnosti između Hrvata i Židova o karakteru NDH proizlaze prije svega iz jednog metodičkog nesporazuma, tj. otuda što se ne vidi ili ne želi vidjeti razlika između ustaškog pokreta i ustaškog režima, s jedne strane, te NDH kao vlastite države koju su Hrvati dugo očekivali i priželjkivali. Nije svatko tko zagovara NDH ipso facto nužno antisemit. NDH je za Hrvate bila njihova dugo osporavana država, a za Židove režim od kojega su doživjeli progone i pogrome. Dakle, razlozi su poglavito izvanznanstveni i metaznanstveni, čisto politički. Nijednom Hrvatu nije ni na kraju pameti zanijekati, a još manje opravdavati zločine počinjene prema Židovima u NDH. (Uostalom, tko ih, koji ih narod prema njima nije počinio?). Ali Hrvate duboko vrijeđa: 1. Preuveličavanje tih zločina, što se posebno odnosi na broj žrtava u Jasenovcu i mitizacija Jasenovca. 227 2. Nerazlikovanje počinjenja zločina zbog provođenja rasističke politike od pogubljenja u obrani države, što se provodilo gotovo neovisno o nacionalnosti napadača na državu. 3. Neuvažavanje okolnosti 227

Govoreći o “sumanutom umnažanju jasenovačkog mita” (str. 309.) prema kojemu je u Jasenovcu “pobijeno od sedamsto tisuća do milijun i pol ljudi i to uglavnom Srba..” (str. 310), Tuđman kaže da je MOP u Hrvatskoj imao dobro organiziranu obavještajnu službu i u vojsci i redarstvu NDH, a u samom jasenovačkom logoru da je djelovala partijska organizacija, i unatoč tome što je sam Tito 1942. potpisao naredbu u kojoj se govori oko 10.000 zatvorenika u Jasenovcu, da je u Jugoslaviji održavani taj sumanuti mit. Dr. Franjo Tuđman, op. cit., str. 310-311.

102

(rat, država podijeljena u dvije okupacijske zone) pod kojima su zločini počinjeni, naročito okolnost da su nacisti u svojoj okupacijskoj zoni dirigirali politiku prema Židovima. 4. Nedovoljna periodizacija vremena zločina zbog koje neobaviješten promatrač može zaključiti, suprotno svim povijesnim činjenicama, da je antisemitizam kod Hrvata povijesna konstanta. 5. Već istaknuto nerazlikovanje režima koji je zločine počinio od ideje hrvatske države kao takve u kojoj bi se, da je opstala, režimi mijenjali a država ostala. Dakle, pri razmatranju NDH i zločina nije izvršeno nemiješanje, neidentificiranje i nedovođenje ideje države u krug zločina. Dapače, kriminilizirana je i sama hrvatska država. 6. Neuvažavanje notorne činjenice da su Hrvati spašavali Židove, po čemu su među prvima u Europi. 228 7. Tako nekritički prikazan odnos Hrvata prema Židovima služi za ocrnjivanje Hrvata i hrvatske države u svijetu kao najcrnjih nacista. Iako posve netočno, to uvelike šteti ugledu i interesima Hrvatske u svijetu, a kod hrvatskih domoljuba izaziva zebnju i zazor. Stvara zabunu i ometa normalan demokratski razvoj jer besmislena optužba za fašizam neutemeljeno podvaja Hrvate na fašiste i antifašiste, pri čemu ispada da su fašisti svi oni koje hoće hrvatsku državu. Hrvate na smeta kritičko znanstveno i političko istraživanje toga fenomena, nego ta apsolutizacija zločina holokausta kao imanentnog hrvatskom nacionalnom biću što se opravdavalo sintagmom o Hrvatima kao genocidnom narodu, djeci samog Sotone. Ta metoda diskvalificiranja poznata je u međunarodnim i međunacionalnim političkim odnosima, a prema Hrvatima se primjenjivala osobito tijekom Tridesetogodišnjega rata što je nažalost urodilo višestoljetnim posljedicama jer je neki još uvijek koriste, a naročito Srbi to ne zaboravljaju (Vladimir Dedijer i dr.) No, Hrvati te neistine i te laži ne mogu niti hoće ikada prihvatiti ni kao političku ni kao znanstvenu istinu.

58. Židovi i mit. Ne samo Stari zavjet, nego i sva povijest posvjedočuje da su Židovi mitotvorački narod. Toliko mitotvorački da mitiziraju i posve racionalne činjenice, koje je povijesno lako objasniti, te činjenice istraživanjem provjerljive kao što je broj židovskih žrtava u Drugome svjetskom ratu i dr. Skloni su živjeti mit i po mitu pa se s određenom ogradom može reći da su i mitomanski narod. Stvarajući mit, živeći mit i od mita i sami su postali mit za ostali svijet, koji se prema njima često odnosi kao prema mitu i postupa s njima kao s mitom: rušeći mit proganja ih, slaveći mit slavi ih. Živjeti mit ujedno znači tražiti od drugih da uvažavaju tu njihovu iracionalnost kao njihovo pravo življenja u mitu i po mitu koji ne smije nitko povrijediti - dapače, svakoga tko dira u mit o njima i njih kao mit treba kazniti. Ta sklonost mitskome možda je upravo ono što Židove najviše odvaja od ostaloga svijeta, naročito od racionalnog Zapada. Po tome je njihovo nacionalno biće, njihovo masovnopsihološko, ili bolje reći metapsihološko odnosno metafizičko biće, ipak više istočnjačko nego zapadnjačko. Dakako, i drugi narodi stvaraju mitove. Razlika je međutim u stupnju i području mitotvorstva tj. pretvara li se ono u mitomanstvo ili ne, te u kojem se području života mit stvara. 228

“Po spašavanju Židova Hrvati su u samom vrhu u Europi”, tvrdi Ljubica Stefan poslije savjesnog i iscrpnog istraživanja odnosa Hrvata i Židova za vrijeme II. sv. rata. Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, str. 178. Frano Glavina u istoj knjizi tvrdi da su postojale i vrlo utjecajne ustaške skupine, na čelu s Milom Budakom, koje su se protivile rasizmu i antisemitzmu: Ljubica Štefan, Stepinac i Židovi, op. cit., str. 15-16.

103

Naime, koliko god je tijekom ljudske povijesti mit u kulturi bio plodotvoran i utoliko poželjan (sjetimo se samo početaka grčke filozofije), toliko je u politici, kad se od političke pragmatike zahtijeva da se po njemu ravna, opasan. Ni druga strana nije imuna na mitomanstva. Tako je naime, za potrebe dokazivanja i očitovanja vlastite rasne nadmoći, stvoren mit o Indoeuropljanima kao izabranicima arijcima (od sanskrtskog arya, plemenit, uzvišen). No, taj je mit bio od ovoga svijeta pa ga se u ovome svijetu moglo i relativizirati pa i dezavuirati. Nekog arijca, ili cijeli narod arijski, mogao je nearijac pobijediti, podvrći i time dokazati da je arijska nadmoć pusta tlapnja. Ali, židovski se mit kao nad-povijesni i od Boga potekao ne može povijesno nadvladati: on je tu da gospodari poviješću i zato ostaje trajan izazov sujeti neizabranoga. “Mit je, dakle, tvrdoglaviji od činjenica.” 229 A i taj arijski mit doveden do svojih apsurdnih konzekvencija iznjedrio je rasizam i rasne zakone, upravljene protiv Semita, ustvari Židova (jer pojam Semit ima poglavito lingvističko značenje, lingvističku vrijednost), dakle nositelja konkurentskog mita. Borba mita protiv mita, što je rezultiralo sa 6 milijuna pobijenih Židova, 9 milijuna što poginulih što pobijenih Nijemaca, te još više Slavena (ukupno 50 do 60 milijuna žrtava Drugoga svjetskog rata), dakle borbe započete idejom mita o odabranosti i nadmoći. Taj je arijski mit, dakle, dezavuiran u povijesti. (To ne znači da neće oživjeti i ponovno poprimiti patološke oblike.) Te štetne dimenzije mita neki su Židovi svjesni, kao što nam to svjedoči Garaudy u knjizi Mitovi utemeljitelji izraelske politike, ili pak Freud, koji demitizira nastanak monoteizma kod Židova pokazujući da to nije autentični proizvod židovskog duha nego vjerovanje prihvaćeno od Egipćana. No, Židovi koji se suprotstavljaju svome mitomanstvu još su uvijek malobrojni, pogotovo među intelektualnom i političkom elitom. Na to je možda utjecala činjenica strahota što ih je taj narod doživio u Drugome svjetskom ratu. Svejedno, da bi se bar razjasnio, ako ne i izgladio nesporazum između njih i svijeta, Židovi moraju proći psihološku, intelektualnu anti-mitomansku katarzu. Posebnu mentalnu terapiju radi liječenja od duboke mentalne sklonosti očitovane tijekom povijesti stvaranja mita i življenju po njegovoj logici. Prema istom onom pravu i prema zahtjevima iste one etike po kojima oni zahtijevaju od naroda koji su bili zaraženi idejama fašizma i uopće idejama antisemitizma može se tražiti od njih (i od drugih naroda sklonih mitomanstvu, npr. Srba) podvrgavanje “liječenju”, mentalnoj terapiji antimitomanije. Prema svom političkom cilju i svrsi to je borba za Židove, ne protiv njih. Uostalom, Židovi su tome vični i njihov nerazmjerno velik doprinos razvitku psihoanalize i psihoterapije nije nimalo slučajan. Mislimo da je tu na djelu bio prije svega pokušaj objašnjenja vlastita nacionalnog bića, a tek odatle čovjeka uopće, čega su Židovi samo poseban “slučaj”. Naime, nagon za mitiziranjem jedan je oblik neuroze, a kad je u pitanju cio narod, u pitanju je oblik kolektivne neuroze, bijega od stvarnosti. (Naravno, on nikada ne zahvaća sve članove skupine, nego njezin pretežan dio, koji se sastoji od kreatora mita kao manjine i sljedbenika, “vjernika”, kao većine). Općenito i genetički gledano mitsko mišljenje i mirotvorstvo zakonito se javljaju na početku kulture, na teškim počecima čovjekove uljudbe, prije znanstvenog mišljenja. Zato o njemu neki govore kao o prvom čovjekovu učitelju. Tu je, uvjetno rečeno, normalna genetička i vremenska topika njegove iracionalnosti. Borba protiv mita iznutra, protiv njegovih ideja i fantazma teška je i neizgledna jer se radi o čvrsto organiziranom kolektivnom psihičkom sustavu nacionalgenetskog (dakako, djelomično i filogenetskog) podrijetla. Borba izvana je štetna, neplodna i, dakako, nehumana pa i zločinač229

Claude Lanzmann, op. cit, str. 78.

104

ka jer se svodi na biološku likvidaciju nositelja mita. Povijest, događanje svijeta u svojoj ukupnosti, trebala bi biti terapeutska matrica (psihoanalitičarev kauč) narodima u oslobađanju od mitomanije i nadvladavanju iracionalnog racionalnim. Drugi svjetski rat, u kojem su nacionalsocijalizam i fašizam (doduše, fašizam nešto manje) bili usmjereni na razaranje židovske zajednice kao takve, kao biološke zajednice, najbolji je primjer ne samo nehumanosti nego i neuspješnosti borbe izvana s mitotvorstvom. Naime, posljedica toga razaranja bila je psihologija samosažaljenja i mogućnost regresa k samozaljubljivanju, gajenju i očuvanju mita kod Židova te zgražanja nad zločinom i sažaljenja drugih naroda prema Židovima, što je opet omogućavalo, dapače pomagalo, da se mit o povijesnoj žrtvi Židova i krivnji svijeta za to, svijetu kao zločincu, produži i podržava. To omogućuje i zahtjev za psihološkom i političkom naknadom i osvetom i tako nastaje nov iracionalni circulus vitiosus. Iz tih je razloga politički cionizam racionalan i antimitski izlaz iz toga iracionalnog kruga, iz te povijesne iracionalne klopke, bez obzira na to što se čini da je upravo on plod mitomanije i da je u njezinoj službi. Naime, cionizam je u ostvarivanju židovske državnosti bio uvjetovan geopolitičkim razlozima i ograničenjima - svijet, politički svijet, dopuštao je jedino rješenje (osnivanje države u Palestini) i kako-tako ga podržavao. Cionizam je s pravom teritorijalizirao židovsko pitanje dodajući vremenskoj dimenziji egzistencije židovstva prostornu dimenziju, suprotstavljajući se time neplodnom, iluzionističkom internacionalizmu o cijelom svijetu kao židovskom domu: “Problem je spiritualan, a ne teritorijalan. Izrael nije rješenje. Otuđeni Židov je odrastao u galutu i svijet je njegov dom.” 230 Neki židovski autori ni poslije tragične opomene iz Drugoga svjetskog rata nisu postali svjesni da ostali, teritorijalizirani svijet u percepciji cijelog svijeta kao židovskog doma vidi, prvo, otimanje tuđeg doma, i drugo, židovsku hegemonističku ideju kojom se potvrđuje židovski hegemonistički internacionalizam iz Protokola sionskih mudraca. Ne shvaćajući, oni i dalje odbijanje ovakvog internacionalizma drže parohijalnom predrasudom ostaloga svijeta. 231 A, s druge strane, kako smo već istaknuli, i neki zagovaratelji globalizma zagovaraju nacionalne države. Dakako, ovdje smo govorili o “iskrenom” pravljenju mita, o mitu kao rezultatu kolektivnog nesvjesnog, kao nacionalgenetskom iskustvu naroda, o tzv. pokretačkom mitu koji formira i usmjerava nacionalni identitet, a ne o modernim, prije svega političkim, izmišljenim i racionalno konstruiranim mitovima. Tu je na djelu racionalan, proračunat pristup svjesne zloporabe mita kod kojega se iracionalno podmeće kao racionalno u svrhu manipuliranja. Takvom zloporabom mita naročito se koriste Anglosaksonci kao novi, samozvani gospodari svijeta. Moderan, racionalno iskonstruiran politički mit stvorila je pače i demokracija, što je prijetnja i samoj ideji demokracije. A najnoviji, suvremeni politički mit jest mit o globalizaciji kao rješenju koje donosi sveopći boljitak i neko svjetsko bratstvo, iako postoje ozbiljni razlozi da se posumnja kako se radi o novom hegemonizmu. Ali ne samo taj racionalno iskonstruiran mit, nego i oni iracionalni mitovi, imaju svoje racionalno opravdanje: praktičnu korisnost za njegova tvorca. Otuda židovski mitovi imaju smisao ako ih se shvaća i kao svojevrsnu laičku soteriologiju, kao ideju spasa ne samo iz teološke, nego i iz socijalne i političke bijede, iz egipatskoga ropstva, babilonskoga sužanjstva, perzijskoga izgnanstva. Ako se i ono iracionalno tih mitova tumači kao rad kolektivnog nesvjesnog iz temelja kolektivnog socijalnog i političkog iskustva, koje je in ultima linea tražilo rješenje za Židove na ovome svijetu. Po svemu sudeći Mojsije je bio toga svjestan. On je i svoju svećeničku ulogu podredio ulozi zakonodavca i državotvorca, stvarao 230

Daniel Bell, “Razmišljanja o židovskom identitetu”, op. cit., str. 65. Bell nastavlja: “Je li njegova (Židova, op. a.) krivnja što je svijet negostoljubiv, što odbacuju one koji odbijaju potvrditi karakterističnu parohijalnu vezu?” 231

105

je mit, ali je i taj mit i one već postojeće stavio u funkciju izbavljanja Židova iz egipatskoga ropstva i stvaranja židovske države. Ne vidi li se ta racionalna uloga mita, nego se ostaje kod njegova iracionalnog oblika nastanka i tumačenja, onda je taj mit štetan i za Židove i za ostali svijet.

59. Židovski mentalitet Židovi su introvertiran narod. Narod kulture, Knjige. Prema Knjizi njihov respekt seže do strahopoštovanja. Iz toga respekta razvio se i običaj ritualnog pokapanja starih, pohabanih knjiga sličan ritualu pokapanja čovjeka. Za pokop knjiga gradi se i poseban grob, geniza. Frajdenberg piše o takvom pokopu u našim krajevima: “U Sarajevu je, zajedno s grobljem, u Kovačićima sagrađena i geniza. Nažalost, ne zna se godina gradnje, ali se običaj pokapanja u genizu održavao i u prvoj polovici XX. stoljeća. Opisan je i pobuđuje zanimanje etnografa. Ovako ga je opisao očevidac iz 1927.: “15 škrinja sa starim knjigama, svicima, pohabanim tefilinima, donijeli su na mjesto ukopa u gradu, u pratnji velikog broja ljudi. Glavni rabin i stariji kantor izvršili su prigodne obrede i sve je završilo teferičem.” 232 Nijedan narod na svijetu nije napisao toliko knjiga o sebi koliko Židovi. Stalno su zaokupljeni sobom, uvijek su sebi središnji problem. Sebe shvaćaju kao problem. Sebe shvaćaju ne samo kao vlastiti problem, nego i kao problem svijeta pa zato i započinje njihova povijest kao povijest stvaranja i sudbine svijeta - Starim zavjetom. Taj introvertiran, sebeproblematizirajući narod “izmislio” je kao način samoodgonetavanja psihoanalizu, veliku kulturnu tekovinu, “židovsku izmišljotinu”. Preosjetljivi su na kritičko mišljenje drugih o njima, a sami o sebi spremni su reći mnogo kritičnijih sudova nego možda ijedan drugi narod o sebi - skloni su samoironiziranju, pravljenju viceva na vlastiti račun itd., ali to teško podnose od drugih. No, od te svoje sklonosti znaju praviti i samoreklamu. Iz istog psihološkog razloga teško zaboravljaju uvrede i nanijeto zlo, za razliku od Hrvata koji - prema mišljenju samih Hrvata to i prelako zaboravljaju. Židovska neodređenost, ono žensko neodređeno bez vidljive svrhe, nedovršenost, projicirani su već u Mojsijeva boga. Jer Jahve je onaj koji će biti, on je bog obećanja i čekanja, neizvjesnosti. A o narodima ništa tako jasno i potpuno ne govori kao način kako spoznaju Boga i koja mu svojstva, pridaju. Da, imao je pravo Goethe, za Židove na početku bijaše Riječ a za Zapadnjaka na početku bijaše Čin, Djelo. Slova, pismo, knjiga izmišljeni su zbog kulta Riječi, povjerenja u Riječ jer u njih Riječ zamjenjuje Djelo. Narodi tvorci vjere jesu narodi Riječi. To su misaoni, ali pasivni narodi skloni fatalizmu. Oni ne čine, ne djeluju, za njih djeluju bogovi, odnosno Bog. Ti su pasivni narodi stvaratelji, izmaštavatelji religija, koje im zamjenjuje ideologiju. Taj pasivizam djelomično je prešao i u kršćanstvo, u kojem je Riječ postala Tijelo. Kad narodi djela stvaraju teoriju, pak, stvaraju je kao ideologiju, kao aktivniji oblik teorije. Zapadnjak jest čovjek djela, ali u različitom omjeru od naroda do naroda. Klasična opreka Zapadnjaka međusobno opreka je između Grka kao pretežito čovjeka Riječi, kulture, i Rimljanina kao čovjeka Čina, Djela. Kao tipičan Zapadnjak čovjek djela je Englez, sin zemlje 232

Maren Frajdenberg, Židovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupićeva, str. 141

106

za koju Andre Maurois kaže da, iako je Engleska u XIX. st. dala vrhunskih umova čovječanstvu: “Tu treba napomenuti, da je Engleska, zemlja u kojoj se znanostima i školama posvećivala najmanja pažnja...” 233 Iako je Jahve svemogući bog, on je i bog čekanja, bog koji će tek biti: “Ja sam onaj koji će biti.” Nije slučajno da su ti religijski plodni narodi Riječi ujedno i narodi lijeni na Djelo - Indijci, Arapi, Židovi, te da su neki od njih postali djelatni tek pošto je to od njih tražio njihov Bog, kao što je Alah tražio od Arapa. Židovi se pokoravaju Jahvi tijekom cijele svoje povijesti i čine samo ono što on od njih traži. On je njihov gospodar. Sva njihova nesreća tijekom povijesti nastala je zato što nisu slušali Jahvu, a ne što nisu na vrijeme djelovali, na vrijeme poduzimali mjere protiv nesreće. S druge strane, tipičan su primjer suvremenog naroda Djela Zapadnjaka, djelatnog naroda, Englezi. Kao narod Djela, prakse i pragme, prava su suprotnost Židovima, narodu Knjige. Zato Weininger i nije imao pravo kad je donekle poistovjećivao biće Engleza i biće Židova. Ipak treba reći da su Židovi bili daleko manje mitotvorni nego Egipćani i Mezopotamci te da su mitotvorstvo sveli na mnogo manju mjeru. Dok je kod prvih bog u prirodi imanentan, a čovjek je tek njegov sluga, dotle je židovski Bog, Jahve, izvan prirode, čista misao, čisti duh, samobitak (“Ja sam koji jesam” ili hebrejski: “Jahweh asher Jihweh”), a čovjek je sluga koji s Bogom surađuje i dovršava njegovo djelo. Tu je čovjek zadobio novu slobodu i novo dostojanstvo i u tome židovska misao predstavlja velik napredak. No, mitotvorstva se ipak nije sasvim oslobodila (što će učiniti tek Grci otkrivši spekulativnu misao iz koje je mit potuno isključen). 234 Kao narod Knjige Židovi tijekom povijesti nemaju političare, državnike koji bi posredovali u ostvarivanju njihove ovosvjetske povijesti, sudbine, nego ih vode proroci (nabi). Umjesto državnika kao ljudi Djela imali su proroke, ljude Riječi i Knjige, koji su njihova veza s Bogom. Pa kada treba izvršiti djelo poštiva se mišljenje, riječ proroka koji najbolje poznaju volju Božju. Umjesto razboritih vođa, državnika praktičnih mislitelja, imali su za vođe proroke, najčešće neuravnotežene fanatike. Mnogi su židovski proroci na granici normalnosti: Ezekiel jede izmet, i guta rukopise, Ozea se ženi bludnicom, lzaija gol golcat luta ulicama Jeruzalema, Mojsije posti četrdeset dana i četrdeset noći, a i sam je Abraham obuzet sumanutom idejom da je to volja Božja pa se sprema zaklati sina Izaka. Golema razlika u političkom mentalitetu onodobnih Židova i Rimljana bila je gotovo nepremostiva. Jer, dok je Rimljanima, tom energičnom narodu, car bog, Židovima je bog car (kralj). Zato je i bilo sasvim predvidivo kako će završiti ratovi između tih dvaju naroda. Posebnost židovskog naroda koju su oni poimali i koju poimaju kao svoju izabranost, od Boga poslani kao “svjetlo narodima svijeta”, pri čemu su narodi shvaćeni kao pogani, tj. niževrijedni (goim), kao narod posebne sudbine “Jer, ili nismo ništa, ili smo pak Božji narod, izabran...” 235 , tako samosvjestan narod s kompleksom superiornosti morao je imati nevolja s okolinom. Pinchas (inače rabin i profesor na Sveučilištu Bar-Ilan Američkog koledža u 233

Andre Maurois, op. cit., str. 588. “Ovaj pojam o Bogu predstavlja tako visok stupanj apstrakcije da su, dospjevši do njega, Židovi izgleda napustili oblast mitotvorne misli. Dojam da su tako postupili pojačan je zapažanjem da je Stari zavjet veoma štur u mitologiji tipa na koji smo nailazili u Egiptu i Mezopotamiji. Ali ta tvrdnja zahtijeva stanoviti ispravak. Procesi mitotvorne misli odlučno su prisutni u mnogim djelovima Staroga zavjeta... Pače i veliki pojam o jednom i apsolutnom Bogu nije potpuno lišen mita, jer to nije bio plod smirene spekulacije, nego strasno i dinamično doživljavanje. Židovska misao nije sasvim nadišla mitotvomu misao. Ostvari, ona je novi mit - mit o Božjoj volji.” H. i H. A. Frankfort, John A. Wilson, Thorkild Jacobsen, Od mita do filozofije, Minerva, Subotica-Beograd, 1967., str. 264. 235 Pinchas Lapide, Židovi i kršćani. Naputak o dijalogu, op.cit, str.17. 234

107

Jeruzalemu) o tome kaže: “Ta od Mojsijeva je vremena odnos Izraela prema njegovoj okolini jedan od sržnih problema židovstva, kojemu proroci, rabini i religijski filozofi posvećuju punu pozornost.” 236 No, okolina je taj umišljaj, tu uznositost, taj mit, kako smo vidjeli, u stvarnom životu relativizirala pa i poništavala. Taj kompleks pasivne superiornosti tjerao ih je u duhovno samoizdvajanje, duhovnu samoizolaciju, duhovni geto, koji je prethodio fizičkom. To samogetoiziranje, duhovno i fizičko, razni autori različito objašnjavaju. Pinchas mu vidi uzrok u nužnosti samoočuvanja poslije drugog razorenja Hrama (godine 70.): “Nakon pada drugog hrama pobožno se židovstvo ogradilo od svoje (većinom neprijateljske) okoline... Bez ovoga jačanja svih spona nacionalne i religiozne supripadnosti, bez ovog izdvajanja od svega nežidovskoga ne bi jedna manjina mogla preživjeti kao narod dvije tisuće godina dijaspore.” 237 Kolikogod se to činilo logičnim i dostatnim objašnjenjem, toliko mu se može prigovoriti da su i drugi narodi koji su bili u sličnom povijesnom položaju, bez vlastite države, preživjeli isto toliko ili malo manje vremena bez tog izdvajanja i izolacije, bez reduciranja odnosa s drugim narodima na najnužniji minimum. Max Weber pak tu židovsku izdvojenost i izabranost objašnjava njihovim socijalnim položajem “parije” i negativno privilegiranim staleškim položajem te posebnim osjećajem dostojanstva (različitim od pozitivno privilegiranih), nekoj vrsti kompenzacije odbačenih od svijeta. 238 Hegel, međutim, na to gleda posve drukčije. Nije svijet odbacio Židove nego su oni na neki način odbacili svijet i izolirali se od njega. I ne datira to tek od drugog razorenja Hrama nego je izdvajanje konstitutivna osnova židovstva kao takvog i potječe od njihova praoca, Abrahama: “Abraham je, rođen u Kaldeji, već u mladosti sa svojim ocem napustio jednu domovinu; sada se on u ravnicama Mezopotamije potpuno odvojio i od svoje obitelji... Prvi akt kojim Abraham postaje praotac nacije je rastanak što kida veze zajedničkog života i ljubavi... Abrahama je upravo onaj duh koji ga je odveo od njegove rodbine vodio kroz strane nacije s kojima se susretao (on) u tijeku svoga života - duh, da se održi čvrst u strogom suprotstavljanju svemu, zamišljeno uzdignut u vladajuće jedinstvo nad beskrajno neprijateljskim narodom, jer neprijateljstvo može doći samo u svezi s gospodstvom.” 239 Hegel inače Židove smatra nejunačkim narodom, ali njihovu misaonost i uopće njihovu duhovnost visoko cijeni. 240 Psihološki odnos između židovstva i zapadnjaštva doista je složen, još uvijek neuravnotežen i prilično neizbalansiran. Židovi imaju kompleks više vrijednosti kao “teološki autonomni” (Pinchas), kao izabranici Božji, kao tvorci velikih objavljenih religija, a kompleks manje vrijednosti zbog ovozemaljske nesnalažljivosti, kao negospodujući, dapače kao robujući narod. Židov je tijekom povijesti bio prvi na nebu a zadnji na zemlji. Zapadnjak kršćanin prema Židovu ima kompleks manje vrijednosti jer vjeruje u židovskog Boga, odnosno u Bogočovjeka (Isusa) Židova, a kompleks više vrijednosti jer gospoduje svijetom iako to gospodstvo nije tražio od Boga niti ga je dobio po molitvi, nego zato jer je autonoman u svome djelu. Zapadnjak je zadnji na nebu ali prvi na zemlji. Duh židovstva jest duh vjere, 236

Ibid., str. 27. Ibid., str. 28. 238 “Osjećanje dostojanstva negativno privilegiranih slojeva može se, naravno, odnositi na budućnost s one strane sadašnjosti, bilo na ovozemaljsku ili onozemaljsku; drugim riječima, ono se mora pothranjivati vjerom u neku “misiju” proviđenja, u specifični ugled koji narod uživa pred bogom kao “izabrani narod”, tj. vjerom bilo u to da će u onostranosti “posljednji biti prvi”, ili u to da će se u ovome svijetu pojaviti spasitelj i objelodaniti pred svijetom skriveni ugled toga naroda ili staleža parija (Židovi) koji je odbačen od svijeta.” Max Weber, op. cit, II. dio, str. 38. 239 G. W. F. Hegel, Rani spisi, Sarajevo, 1982, str. 210. 240 “To određenje daje židovskom narodu njegovo svjetsko-historijsko značenje i važnost, jer je iz njega proizašlo ono više da je duh došao do apsolutne samosvijesti, jer se on reflektira u sebe samoga iz drugotnosti koja je njegova razdvojenost i bol.” Hegel, Filozofija povijesti, str. 336. 237

108

duh zapadnjaštva duh spekulacije. Židov je superioran teolog, Zapadnjak superioran filozof. 241 Od početka koegzistencije sa Zapadnjacima, odmah poslije drugog razorenja Hrama i raspršenja po Zapadu, Židovi izazivaju veliko zanimanje Zapadnjaka, globalno zanimanje svih naroda među kojima žive i koji su nastojali odgonetnuti njihovu posebnost. Od Rima do danas imali su i protivnika (Tacit i dr.) ali i pristaša pače i među rimskim carevima. Tako je Dioklecijan štitio Židove a progonio kršćane. U tom dvomilenijskom ispitivanju bilo je svakakvih karekterizacija Židova, točnih, egzaktnih i istinitih, ali najviše predrasudnih. Predrasude su bile dvojake: ili prema njihovim stvarnim značajkama ili prema negativnim značajkama koje nisu imali. Tako je stvorena predrasuda i prema njihovom izgledu različitom od europskih naroda, njihovim obredima i običajima, plemenskom nomadskom životu njihovih predaka (palestinski Cigani npr.). Uostalom, nijedan drugi narod nije ostavio tako jasne dokaze o lošim stranama svoga karaktera kao Židovi. Oni su u Starom zavjetu, bez ikakve lukavosti (što govori i o nepolitičkom nadahnuću Staroga zavjeta), valjda smatrajući da im je kao izabranom narodu sve dopušteno, smatrajući to za Božju zapovijed i brigu Jahvinu za svoj narod koji ima izvršiti njegov naum pa i žrtvujući druge narode za to, kao i kao kušnju kroz koju mora proći izabrani narod, ostavili mnoštvo dokaza protiv sebe. Od krađe susjeda pri spremanju na odlazak iz sužanjstva u Egiptu, 242 do najsurovijih metoda vladanja i etničkog čišćenja u Obećanoj zemlji, što im drugi narodi tijekom povijesti stalno predbacuju. Stari zavjet kao mit jest drama s mnogim pa i tragičnim zapletima u odnosima Židova s drugim narodima. Na te mnoge prigovore kršćana (i nekršćana) o suprotnostima između židovstva i kršćanstva, o židovskom “Bogu osvete” i kršćanskom “Bogu ljubavi”, Pinchas odgovara da je to nebiblijski prakontrast koji je urodio nizom pseudoteoloških antitetskih pojmovnih parova, pa navodi nekoliko “neljubaznih” perikopa iz Novoga zavjeta: “...Svežite mu noge i ruke te ga bacite van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba” (Mt 22,13): “te će zločince pogubiti za zločin...” (Mt 24,41): “...Idite od mene prokleti, u oganj vječni” (Mt 25,41): “A moje neprijatelje... dovedite ovamo i pogubite ih preda mnom” (Lk 19,27): “...Nisam došao da donesem mir nego mač!” (Mt 10,34). 243 Iako bi se s navedenim protuargumentima moglo polemizirati, oni upućuju na zaključak da se narodi ne smiju crno-bijelo prosuđivati. Svejedno, i sami su Židovi kompleksirani značajkama koje im nežidovi predbacuju. Tako Daniel Bell spominje karikiranje židovskih osobina, “najčešće verbalne spretnosti, pretjerane ambicioznosti, polaganja prava na superiornost već iz same činjenice da si Židov...” 244 Daljnja je značajka židovskog mentaliteta rasna isključivost što se najbolje vidi po tome što se židovstvo prenosi “u krvi” tj preko ženske linije. Naime, pripadnost židovstvu računa se prema halahi (hebr. halakkah - zakon, tradicija) pa se Židovom priznaje samo onaj kome je majka Židovka. Povratnici u Izrael imaju zato teškoća ako su iz mješovitog braka. Jedna od karakteristika europskih Židova jest i to da pri izboru prebivališta biraju grad a ne selo te da imaju i gradski mentalitet. Zanimljiv primjer odstupanja od pravila da Židovi žive gotovo isključivo u gradovima spominje Fernandez-Armesto, koji kaže da je stjecajem 241

Bourel kaže da je sa židovske strane prigovarano Maimonidesu i Mendelsohnu zbog njihova bavljenja filozofijom i dodaje: Uostalom, kongres održan 1973. u Izraelu u tom pogledu je kategoričan: ‘Ne postoji židovska filozofija’. Dominique Bourel, op. cit., str. 68. 242 “I učiniše Izraelci kako im je Mojsije bio rekao, zatražiše od Egipćana srebmine i zlatnine, i odjeće. Jahve je učinio te Egipćani bijahu naklonjeni narodu, pa davahu. Tako su Egipćane oplijenili.” Iz 12, 35-36. 243 Pinchas Lapide, op. cit., str. 45. 244 Daniel Bell, op. cit, str. 29.

109

posebnih povijesnih okolnosti u XVIII. st. u Poljskoj 20% stanovništva bilo židovsko i da ih je trećina živjela na selu, pa je to bilo jedino židovsko seljaštvo u Europi 245 . To da su Židovi radije živjeli u gradu nego u selu ima neke veze s njihovom psihologijom, naime da su radije živjeli kao nomadi i izlagali se i pustinji nego na zemlji. Zemlja, sa svim onim obvezama koje je tražila na niskoj tehnološkoj razini obrađivanja, podsjećala je na robovski položaj seljaka. Pustinja je barem pružala mogućnost metafizičkog doživljaja slobode. Grad je već vrlo rano postao mjesto veće slobode duha i neovisnosti i to je Židove privlačilo. Ekskurs jednog antisemita. No, antisemiti (antijudaisti) židovski mentalitet rišu mnogo crnjim tonovima. Tako Heekelingen, poznati pisac s reputacijom izrazitog i zagriženog antijudaista, kao osnovne oznake židovskog mentaliteta ističe židovski rasizam, oholost, mržnju, okrutnost, nemoral, pokvarenost, izopačenost, žudnju za bogatstvom i žudnju za moći. U nastavku ćemo navesti samo najnužnije da bismo prikazali Heekelingenovu karakterizaciju koja je, u biti, koncentrat protužidovske teorije Zapada, koja je progovorila u holokaustu. Rasizam. Autor drži da je židovski rasizam prvi i stariji od rasizma drugih naroda prema Židovima. Očituje se već u prvim poglavljima Biblije, gdje se proriče različita sudbina potomaka Sema, Hama i Jafeta, kao pripadnika triju različitih rasa, kojima su ovi začetnici. (Nota bene, da je prorečena politička prevlast za Jafetovce, koji su inače nastanjeni na Zapadu, prokletstvo Hamita i religijsko prvenstvo Semita kojima da će biti povjerena mesijska misija). Oni su prvi odredili najstrože mjere protiv miješanja “nečiste krvi” sa židovskom, što da su učinili već Ezdra i Nehemija. Već u Nehemijevo doba da nisu mogli biti židovski svećenici oni koji nisu mogli dokazati čistoću židovskog podrijetla. Navodi i Židova Chanana Lehrmanna, koji je pisao da je i sam “obrednik židovske vjere određen za to da oživi uspomenu rase i da učini svjesnim ono, što spava u nesvijesti krvi”. 246 Oholost. Za karakterizaciju židovske oholosti navodi nekoliko židovskih autora, među ostalima i Theodora Herzla koji da je rekao: “Ljudi nas mrze zbog toga, jer smo mi u svemu sposobniji nego većina drugih naroda”. 247 Židovi da otvoreno govore o svojoj intelektualnoj i moralnoj superiornosti pred drugim narodima, pače da su i židovske kuharice imale ponekad osjećaj superiornosti, te da rabini uče kako se i sam Bog pokazuje u licu Židova, da je Jahve, Bog i Židov isto. Mržnja. Iz kompleksa izabranog naroda rodila se oholost, a iz oholosti mržnja. Mržnja na nežidove ne proizlazi iz Mojsijeva zakona nego iz Talmuda, koji je u biti knjiga mržnje. Mržnju je propovijedao i Maimonides, koji je govorio da kad Židovi dobiju svoju sigurnu vlast, neće trpjeti nežidove među sobom. Ta mržnja naročito je uperena na Katoličku crkvu, pa Heekelingen navodi Samuela Rotha: “Katolička crkva je naš najgori bič.” Sam Isus bio je mag i prakticirao je idolatriju, a već je Tertulijan utvrdio da su prva progonstva potekla iz sinagoge. Okrutnost. I židovska je okrutnost, smatra, posvjedočena već u Bibliji, prema kojoj je lijepa Židovka Estera ishodila od perzijskog kralja Asvera ne samo da bude ubijen antisemit Aman, nego i 75 tisuća nevinih Perzijanaca. Tome dodaje komentar drugog antisemita, Mons. Meurina: “Ta krvoločnost lijepe Židovke otkriva okrutni karakter njezine rase, kad dobije vlast u svoje ruke. Jao narodima kojima Židovi postanu gospodari.” Zatim navodi razne primjere židovske okrutnosti prema narodima: Grcima, Rimljanima i drugima. Bar Kohba 245

Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 385-386. H. de Vries de Heekelingen, Židovi i katolici, Istina i život, Zagreb, 1941., str. 7. 247 Ibid., str. 13. 246

110

pobio je tijekom rata protiv Julija Severa više od sto tisuća kršćana, a Židovi su od perzijskoga kralja Hozroa kupili devedeset tisuća kršćana i odmah zatim odrubili im glave... Nemoral. Židovski nemoral također da je ukorijenjen u židovskom duhu od najranije povijesti toga naroda, drži Heekelingen. Kao primjer navodi općenje Lota sa svojim kćerima poslije Sodome i Gomore, što se pravdalo tobožnjom opasnošću da izumre svijet. Talmud pače tumači i Adamovo “upoznanje” Eve prethodnom sodomijom sa životinjama, čime nije bio zadovoljan pa je “poznao” Evu. Pokvarenost. Zabluda je, smatra Heekelingen, držati da su Židovi pokvareni jer su bili potlačeni. Dapače, bili su potlačeni upravo zato jer su bili pokvareni. Kaže kako Židov ne pita je li što istinito ili lijepo nego je li korisno ili sveto, sveto prema židovskom shvaćanju. Zatim navodi karakterizaciju njemačkih Židova kao podmuklih, lakomih, taštih i oholih, zavidnih, osvetoljubivih i grabežljivih. Oni se mole Bogu samo da isprose materijalno blagostanje. Za poljske Židove navodi židovskog povjesničara Henrija Graetza: “Neiskreno i podmuklo ponašanje, advokatske varke i smicalice, brbljarije slaboga ukusa, prerano osuđivanje svega onoga što prelazi njihov horizont...” U maniri rasnog antisemita svojim mišljenjem i citatima prikazuje Židove kao kvaritelje svijeta, njegove rušitelje i krvnike, neprijatelje svih naroda. Izopačenost. Izvor židovske izopačenosti nalazi Heekelingen u Talmudu, a budući da su Talmud napisali Židovi, to je pravi izvor u njima. Ali i opet se vraća na biblijska vremena te otkriva da su se Židovi već od Salomonova doba opredijelili za trgovinu a kudili zemljoradnju, pri čemu trgovinu tretira kao moralno nižu djelatnost kojom da su se oni najčešće služili kao sredstvom za eksploataciju. Za potkrepu navodi Židova Williama Zukermanna, koji kaže kako “ima mnogo Židova koji su pripravni uvijek trgovati žitom, ali nikada obrađivati ga”. Kaže kako nije istina da su Židovi u Srednjem vijeku bili prisiljeni baviti se lihvom jer im nije bilo dopušteno obnašati druga zvanja i zanimanja. Dapače, da su se oduvijek bavili lihvom. Naročito kompromitantnim drži prakticiranje instituta tzv. poništavanja grijeha (Kol Nidre), prema kojem je dovoljno da netko tko je dao obećanja ili se za što ili koga zakleo i jamčio, pred trojicom izjavi kako se za to kaje i obećanja opoziva, pa da ta trojica proglase kako je sve to ništavno i tako mu olakšaju savjest i oslobode ga odgovornosti. Isto tako da su za sebe prisvojili pravo na reservatio mentalis prema nežidovima, pa prema njima mogu davati krive prisege itd. Zato da je u kršćanskim zemljama bila izmišljena posebna formula prisege za Židove (more iudaico), kojom bi se poništio učinak reservatio mentalis. Iz svih tih razloga Heekelingen Židove drži pljačkašima ljudskoga roda. Žudnja za bogatstvom. Takve karakterne osobine, smatra, Židovima omogućuju bogaćenje na račun drugih naroda, pa su zato od početka njihove povijesti bili među najbogatijima. Narodi koji su osiromašeni zato su im se bezobzirno osvećivali. Kapitalizam je dijete židovskoga duha. Oni ne siju, i ne žanju, samo grabe: “Ako Židovi ne bi smjeli jesti nego samo ono što su Židovi posijali i poželi, židovski bi se problem vrlo brzo riješio izumiranjem Židova.” Naročito su vješti u zloporabi demokracije, za koju se iz sebičnih interesa uvijek i svagdje zalažu. Žudnja za moći. Od Francuske revolucije, tj. od priznate im ravnopravnosti, njihova moć se stalno povećava. Naročito im pogoduje liberalizam i internacionalizam. Židov nema vojničkoga duha, on je na bojnom polju ne da se bori nego da se hrani strvinom. Sve dezorganiziraju, ali su zato “od naravi spretni, dosjetljivi obuzeti instinktom dominacije”. Je li onda čudno da se uz takvih protužidovskih ideja koje su, nota bene, tvorile političko ozračje u Europi pred Drugi svjetski rat, dogodio holokaust! Ne, dapače, bilo bi čudno da se nije dogodio. 111

60. Hrvatski mentalitet. Hrvati pak, još nisu skupili dovoljno snage, ali i hrabrosti, da stanu pred etnopsihološko zrcalo, da sačine vlastitu etnopsihološku analizu. Još se uvijek više promatraju izvana, površno objektivistički, i još ih uvijek drugi bolje poznaju nego oni sami sebe (naročito razne strane obavještajne službe). Ono što eventualno izlazi iz tog okvira potječe iz sfere umjetnosti, poglavito književnosti. Sve je to rečeno ili u zanosu ljubavi ili mržnje, u zanosu žrtve ili razočaranja. (Sjetimo se Starčevićeva razočaranja i čaše vode koju ne bi popio za Hrvate). Krleža je pak, kod kojega inače nalazimo tragova etnoanalize, iako dane poglavito preko reprezentativnih pojedinaca, pravio tek impresionističke etnopsihološke skice. Hrvatima pak, ali tek ako i kada za to budu spremni, predstoji izrada znanstvene etnopsihološke slike i što je za shvaćanje vlastite političke sudbine naročito važno, masovnopsihološke slike, stanja i dijagnoze. Dakako, to je neodvojivo od filozofije hrvatske povijesti koja još čeka svoga autora. Stoga je na nama da dademo samo skicu stvari. Budući da Hrvati nisu “općesvjetski važan narod”, o njemu su drugi narodi pisali ili u sklopu opće “vanjske” povijesti svijeta ili kao o dijelu velikih državnih imperija kao što su Austro-Ugarska, Tursko carstvo, Napoleonova Ilirija itd. ili pak pri opisu ratovanja i osvajanja Hrvatske. Pri tome je mentalitet Hrvata uglavnom utopljen u mentalitet Slavena i to kao naroda miroljubiva, naroda tamburice, naroda ni crna ni potpuno plava. Sve to ne uvažavajući mogućnost da Slaveni i nisu jedinstven antropološki tip. Tako Ivan Mužić piše: “Prvobitni su Slaveni živjeli na prostorima koji su bili veći od onih u koje se smješta moderna historiografija, a razlikovali su se između sebe u kulturnom, a donekle i u antropološkom smislu... Historijska antropologija antropološke ostatke Slavena sa sigurnošću može datirati tek od VII. stoljeća pa dalje, a iz onoga što je do sada utvrđeno očito je da nema jedinstvenog antropološkog tipa u Slavena.” 248 O duhovnim nastrojenostima ti stari izvori govore malo ili ništa. Tek je Vladimir Dvorniković u svojoj knjizi 249 sustavnije, iako i on nedovoljno (jer su Hrvati kod njega premalo individualizirani i opet previše utopljeni u jugoslavenstvo, odnosno u južnoslavenstvo i slavenstvo) istražio i opisao mentalitet Hrvata. No, budući da mi ne istražujemo povijesni nego suvremeni hrvatski mentalitet (i to samo u skici), služit ćemo se samo suvremenim spoznajama toga mentaliteta. Inače, pitanje mentaliteta naroda jest pitanje za znanost (etnologiju, karakterologiju, etnopsihologiju, psihologiju politike i dr.) i filozofiju (filozofiju povijesti, filozofsku antropologiju i dr.), koje bi trebale znanstvenim metodama i interdisciplinarno autorefleksijom istražiti ne samo njegov pojam, nego i kako se taj pojam razvijao iz sebe i ostvarivao u povijesti, kako je reagirao na okolinu tj. na tlo, te političke, vojne, kulturne i gospodarske činjenice i tako se potpuno očitovao i posvjedočio o sebi u povijesnoj dinamici djelovanja. Dok to nije učinjeno moramo se služiti slikom hrvatskoga mentaliteta onih koji se tim pitanjem bave samo usputno, i zato nedovoljno, slikom koja je nepotpuna. Pri tome moramo imati u vidu da njihovo osnovno zanimanje gradi tu sliku za se a ne za objektivnu, znanstvenu svrhu. Tako će u pjesničkoj slici mentaliteta uvijek biti i nešto estetičnoga i nešto afekta, što njoj inače ne pripada, osim ako se govori o estetskom aspektu toga mentaliteta ili pak ako ima posvjedočiti o mentalitetu samoga autora, a u slici, pojmu državnika i političara, 248

Ivan Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati, Dominović, Zagreb, 1997., str. 71. Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, Geca Kon, Beograd, 1939. - Prosveta, BeogradNiš, 1990.

249

112

pragmatičnog, nečeg demagoškog: nagovornog, promidžbenog, pretjerano hvaljenoga ili kuđenog, sve za svrhe političkih ciljeva. U svezi s tim, a i glede metodoloških razlika u pristupu, ima pravo Matoš kad kaže: “Pjesnici naime narod ljube i onda kad ga kude, a demagozi ga preziru - najviše onda kad mu javno laskaju.” 250 Također, pri ocjeni vjerodostojnosti slike mentaliteta što je daje određeni autor treba uzeti u obzir njegovu nacionalnu i državnu pripadnost, jer se narodi međusobno procjenjuju upravo procjenjujući jedan drugome mentalitet (karakter, temperament, psihologiju, običaje i dr.). O Židovima su pisali uglavnom drugi, i uglavnom ne prijateljski. O Hrvatima također. A i inače, iz povijesti su nam poznate međusobne negativne karakterizacije, posebno europskih naroda. Dakle, ako ocjena dolazi od stranca, treba uzeti u obzir stvarnu dubinu i širinu njegova poznavanja činjenica mentaliteta, je li prijatelj ili neprijatelj naroda o kojem govori ili piše, kako dakle može biti objektivan i nepristran, kao i druga moguća ograničenja. Ako pak dolazi od domaćega sina, treba uzeti u obzir vrstu i kvalitetu, dubinu i snagu, kontinuitet i prekide (padove) njegova nacionalnog osjećaja, te vrijeme (poglavito političko) u kojem je ocjena dana. Je li je autor dao kao domoljub i rodoljub ili kao autošovinist i renegat. Suvremeni Hrvati vole o sebi graditi etnopsihološku sliku na temelju Krležinih etnoportretnih skica, kako pojedinih istaknutih Hrvata tako i Hrvata kao nacije, a pri tome zaboravljaju one bolje, također iz pera hrvatskih pjesnika, kao što su S. S. Kranjčević, A. G. Matoš, Tin Ujević i dr. Lijeva je Hrvatska tu sliku prihvatila potpuno (među ostalim i zato jer je autor bio ljevičar) a desna nešto kritičnije, ali ipak s respektom. O hrvatstvu su najviše pisali pjesnici, i tomu je više razloga. Prije svega, oni su najosjetljiviji na ugrožavanje, podcjenjivanje i otuđivanje vlastitog, ali i kolektivnog, kojega je i njihova osobnost dio, nacionalnog identiteta. A hrvatski je identitet tijekom cijele povijesti ugrožavan. Drugo, umjetnička intuicija kao oblik spoznaje, iako nesavršena, jer najčešće izražava tek pojam svojstava duha koji čini mentalitet naroda, ipak posjeduje veliku dubinu i moć izražavanja i prikazivanja nacionalnog mentaliteta kao nacionalnog supstancijaliteta. Treće, Hrvat je po najvažnijoj duhovnoj nastrojenosti umjetnik, pjesnik (više nego prozaik, iako bi u svijetu trebao biti poznat i po prozaiku, nobelovcu Ivi Andriću), a po karakteru vojnik. Uz spomenute ograde i razloge, u razmatranjima o mentalitetu Hrvata poslužit ćemo se ipak predodžbama o tom mentalitetu trojice eminentnih pjesnika - Matoša, Ujevića i Krleže. No, uz vrlo važnu napomenu: uza svu kritiku tom mentalitetu što je upućuju Matoš i Ujević, njihova je kritička pozicija nacionalno afirmativna, pozicija ljubavi, povjerenja, nade i straha, ali i vjere u snagu i ne samo kulturne nego i gospodarske i političke izglede Hrvatske i hrvatskoga naroda. Naprotiv, Krležina je pozicija pozicija čovjeka pasivne nacionalne svijesti, nacionalno mu je prije svega socijalno, koje je u Hrvatskoj vrijedno prijezira, pa je tako i bijedno nacionalno hrvatstvo. Hrvatstvo brani samo kada je tko preko hrvatstva i njega uvrijedio, podcijenio, ali hrvatstvo kao takvo nikada. Njegovo je stajalište dakle, nacionalno negatorsko. Hrvat je prije svega umjetnik i vojnik, a zapravo postoji psihološki nešto zajedničko u umjetnosti, naročito pjesništvu i vojništvu: iskrena jednostavnost i izravnost izražavanja biti i bitka u misli i djelu, za razliku od političke sofisterije. Kao što pjesnik doživljava i misli Riječ u njezinoj istinonosnoj jednostavnosti dajući joj značenje rješavajućeg sudbinstva, tako i vojnik vjeruje u jednostavnost svoga djela, opet za razliku od političke sofisterije, iskreno vjerujući da njegovo djelo najizravnije i najprimjerenije ostvaruje istinu pravde, snage, ponosa i dostojanstva pojedinca i sudbinu naroda. Tako pjesnik Matoš daje tome smisao vežući hrvatsku riječ i hrvatsko djelo pa kaže: “U početku bijaše hrvatska riječ, i riječ 250

A. G. Matoš, Misli i pogledi, op. cit., str. 300.

113

Hrvatska će biti djelo”. 251 I pjesnik i vojnik su idealisti idealnoga i gaje stanovit prezir prema sofisteriji politike i političkoga kao prljavoga, banalnoga i nemoralnoga. I jedan i drugi su romantici u poetskom smislu, pa ih lukavstvo politike nadmudruje. Poslije njihove istine, poslije istine Riječi i Djela, dolazi političko lukavstvo Interesa da im otme prvenstvo, da Riječi ukrade smisao a Djelu rezultat. Tako politika vlada svijetom, a ne ni pjesništvo ni vojništvo - osim ako toj politici služe. Ta sposobnost krađe, to prisvajanje politike jest njezina bit kao vladalačke sposobnosti i vladalačkog umijeća. Možda je upravo ta suprotnost između politike s jedne, te pjesništva i općenito umjetnosti i vojništva s druge strane, jedan od razloga zašto su mnogi Hrvati nadareni političari bili u nesporazumu s hrvatstvom... Ako nam identitet nekog naroda govori tko je on, onda nam njegov mentalitet govori kakav je. Pa kakav je napokon, mentalitet Hrvata, kakav su po mentalitetu narod Hrvati? 1. Hrvati su, kako rekosmo, karakterom narod vojničkog mentaliteta. Dokaz je tomu već način njihova dolaska u sadašnju domovinu. Doseljavanje Hrvata bilo je u biti vojni pohod u kojem su pobjedili Avare, neke pobili a neke protjerali, a domaće slavensko stanovništvo pokorili i asimilirali. Vojna snaga u doba kralja Tomislava, koju je opisao Porfirogenet, kao i vojnički uspjesi i pohvale domaćih i stranih vojskovođa i vladara za koje su se Hrvati borili (Napoleon, Marija Terezija i dr.) dodatan su dokaz. Tu svoju vojničku sposobnost konačno su posvjedočili na veličanstven način u Domovinskom ratu, kad su usuprot gotovo cijelom svijetu pobijedili kudikamo brojniju i vojno opremljeniju srpskocrnogorsku (pa i muslimansku) vojsku. I po drugoj političko-genetičkoj vijesti (legendi), onoj Tome Arhiđakona i Popa Dukljanina, Hrvati su doselili kao 7 ili 8 ratničkih plemena, odnosno plemenskih rodova, s oko 5-20 tisuća ljudi. I u tim se izvorima naglašava da su Hrvati ratnici. Prema Bogi Grafenaueru “...u latinskom se od sredine XIV. st. upotrebljava ime Croati i kao oznaka za plemstvo” (Mužić, str. 172.). Prema Zdenku Vinskome, Hrvati su doselili kao ratnici i bili su “izraziti konjanici” (str. 177.). Prema franačkim izvorima Hrvati su se sastojali od “ratničkih družina”. Mužić zaključuje: “Nositelji hrvatskoga imena bili su izvrsno organizirana ratnička skupina koja je svoje hrvatsko ime postupno nametala svim podređenima nad kojima bi zavladala.” S punom vjerodostojnošću može se reći da su Hrvati uz Nijemce najbolji vojnici u Europi, a razlika je u tome što se Hrvati bore s više strasti a Nijemci s više stege. Utoliko su Nijemci možda nešto više vojnici, a Hrvati nešto više borci. Ta stegovna poslušnost Nijemaca čini ih boljim, ambicioznijim osvajačima tuđeg teritorija, a veća boračka strast Hrvate boljim braniteljima vlastite domovine. To je genijalnom intuicijom shvatio i pisac ugovora pape Agatona i Hrvata (679.) u kojem se Hrvati obvezuju da neće napadati druge narode, što jasno govori o njihovoj nenapadačkoj naravi, a da će im za uzvrat pomoći sv. Petar obraniti se ako ih tko napadne, što nije ništa drugo do li obrambena nepobjedivost Hrvata projicirana u sv. Petra. (Iako je indikativno da je, čini se, i njihov vođa pri pokrštenju bio čovjek boračkog prezimena, Porga - Borko). S druge strane, kako vidjesmo, Židovima se predbacuje da imaju ženski, nejunački mentalitet. Matoš kaže da je “...viteštvo našem plemenu takorekuć u krvi.”, 252 te “junaštvo naše sačuvalo nas je od utjecaja tuđih rasa i elemenata, mi bijasmo vazda svoji na svome...” 253

251

A. G. Matoš, Misli i pogledi, op. cit., str. 133. Ibid., str. 124. 253 Ibid., str. 125. 252

114

Krleža, iako u svojoj fatalističnoj i depresivnoj maniri, ipak to potvrđuje kad kaže da su Hrvati “do besmisla hrabri i požrtvovani, kada se biju za tuđe interese”. 254 2. Hrvati su narod zemlje, prostora (Raumvolk), slično kao Nijemci, Rusi i drugi slični narodi. To je međutim mentalitetna oznaka suvremenih Hrvata, nakon što su se izmiješali sa Slavenima, Gotima, Ilirima i dr. Neki povjesničari (Kerubin Šegvić) naprotiv tvrde da su Hrvati došli osvojiti ne zemlju nego ljude koji će za njih raditi. To se očitovalo i u hrvatskoj himni, u kojoj se divinizira nacionalni prostor, ljepota domovine. Porfirogenet pače kaže da i ime Hrvat dolazi odatle što imaju mnogo zemlje. Matoš pjeva ode ne samo hrvatstvu, nego i Hrvatskoj kao zemlji, kao tlu i vodi: “Tko da odgonetne pouku što nam je pružaju čari lijepe naše domovine.” 255 S tugom je upozoravao da Hrvati gube narodni teren, te da Hrvat ne smije nikome prodavati svoju zemlju nego Hrvatu. Ujević pak kao da je razočaran što je ideal Velike Hrvatske postao samo utopija i što Hrvatska danomice postaje sve manja: “Naša domovina, robinja i boginja Hrvatska, postade deminutivska Kroacija, zaslugom naše politike...” 256 Krleža je bio vrlo zaokupljen pitanjem Hrvatske kao prostora, upravo kao geopolitičkog prostora kojemu njegov geopolitički položaj uvjetuje političku sudbinu: “Hrvatstvo je trajno perforirano jačim geopolitičkim snagama.” 257 3. Hrvati su malodušan narod i narod s manjkom energije. Otuda i nagodbenjaštvo kao stalna mentalna crta, kao sklonost i slabiji dio političkog mentaliteta. Od ugovora s papom Agatonom do Daytona, sve su to hrvatske nagodbe, ne samo ona iz 1102. Tim mentalnim nedostatkom, upravo manom, mogu se objasniti mnogi događaji iz hrvatske povijesti sve do onoga od 3. siječnja i 7. veljače 2000. To je moment nedostatka energije, pada ideala, klonulosti. Nedostatka samopouzdanja. Ta hrvatska malodušnost razočarala je Starčevića toliko da je izgovorio ono o čaši vode. Nevjerojatno je da se i ta tri pjesnika Hrvata u potpunosti međusobno slažu glede te hrvatske mane. Tako Matoš o Hrvatima i Srbima i njihovu međusobnom odnosu kaže da Hrvati Srbe obično precjenjuju, a Srbi Hrvate obično podcjenjuju, a Krleža smatra da Hrvati stalno i ponovno traže nove gospodare (altro trovarsi Signore) koji bi njima vladali i gospodarili, jer nemaju samopouzdanja, 258 te da pate od kompleksa manje vrijednosti. Dakako, kako smo već rekli, važno je uzeti u obzir vrijeme kada su te ocjene dane. Bilo je to, naime, u doba teške političke depresije u Hrvatskoj. No, i bez obzira na to, povijesni događaji nagodbenjaštva koje je potjecalo od hrvatske “male snage” potvrđuju tu hrvatsku mentalnu značajku kao povijesnu konstantu. Ona je dokaz diskontinuiteta u hrvatskoj snazi, energiji, što su također sva tri autora jasno zapažala i bolno osjećala. Prema Matošu, Hrvati nemaju samopouzdanja i energije, Ujević kaže da je “bezenergičnost smrtni grijeh Hrvatske”, dočim Krleža stalno lamentira o hrvatskoj letargiji, o pasivnosti itd. Moment pada energije i pada nacionalne politike mogli bismo smatrati momentima prevladavanja slavenskog pasivizma u inače ambicioznoj i ratničkoj psihi Hrvata. Kao da se smjenjuju razdoblja organizatornog i energičnog državotvornog konjanika Iranaca i anarhoidnog individualista, pasivnog poljodjelca Slavena. Sudeći po dužini razdoblja, izgleda da ipak u Hrvata prevladava slavenski duh. Za ovu slabu stranu hrvatskoga mentaliteta i njegove nositelje našao je Starčević pogodnu metaforu - Slavosrbi, slavosrpstvo. Slavosrbi, to je hrvatski talog, ološ izdajnička koja nema povjerenja u snagu hrvatskoga naroda i ne vjeruje u mogućnost samostalne i suverene hrvatske države, oni koji su Hrvatsku i hrvatske ideale prodavali Mađarima, 254

Miroslav Krleža, Deset krvavih godina, Zora, Zagreb, 1971., str. 112-113. A. G. Matoš, op. cit., str. 127. 256 Tin Gjević, Opojnost uma, Misli i pogledi, str. 123. 257 Krleža, op. cit, str. 99. Vidi također str. 109 i dr. 258 “Dođite i vladajte nad nama, jer smo nesposobni da sami sobom upravljamo”, Ibid., str. 106. 255

115

Talijanima, Turcima, Austrijancima i Srbima, a sada to čine prema SAD-u i Europi. Da, nažalost, postoji i ta sastavnica u hrvatskome mentalitetu, kmetska, pače ropska. 4. Vrlo istaknuta mentalna crta Hrvata jest da su narod čvrste vjere, religiozne i političke, da se dakle pridržavaju dogovora i ugovora. Religijska vjera, njezina čvrstoća i postojanost, posvjedočuje vjernost Katoličkoj crkvi. I oni koji su postali muslimani postali su najčvršći vjernici 259 pa su u Turskom carstvu bili najtvrđi muslimani. Hrvatska povijest bila bi posve drukčija da su Hrvati moć i interes stavljali ispred vjernosti konfesiji, ispred vjernosti Katoličkoj crkvi. Da su osnovali nacionalnu crkvu, hrvatsku katoličku crkvu lakše bi ugušili bogumilski pokret, spriječili djelomičnu islamizaciju, te kao i pravoslavne zemlje, priznali osmanlijsku vlast i sačuvali izgubljenu polovicu zemlje i polovicu naroda. Također, da su svojedobno prešli na protestantizam imali bi mnogo više prijatelja na Zapadu. Vjernost Vatikanu od Hrvata je napravila antemurales christianitatis, branitelje kršćanstva, a to znači žrtvu za interese Zapada. Vjernost Vatikanu i štetne posljedice te vjernosti ne posvjedočuje samo Zvonimir sa svojom zlom sudbinom, i s tim vezana propast hrvatskoga kraljevstva, nego i Tuđmanovi štetni ugovori s istim Vatikanom. Jer, kako reče Ujević, Hrvati su papskiji od pape (papstlicher als der papst) i nije Vatikan samo Hrvate nego i svakog drugoga tako nazivao kad mu je to bilo u interesu. “Da smo antemurales christianitatis”, piše Krleža, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži europskih interesa. 260 Pa ipak, jesu li Hrvati baš oduvijek i bezostatno narod vjere? Jesu u prevladavajućoj slavenskoj komponenti. Naime, sami Hrvati prije nego su se stopili sa Slavenima bili su više narod moći nego vjere. Još u doba narodne dinastije kolebali su se između Rima i Bizanta, koji im je osiguravao više samostalnosti. Neki autori pače smatraju da su Hrvati prije priklanjanja Rimu bili arijanci, te i ubojstvo kralja Zvonimira tumače kao pobunu hrvatskog plemstva koje je bilo arijansko, protiv Zvonimirovog potčinjavanja Rimu. U hrvatskoj povijesti ima primjera protivljenja politici takvog podaničkog mentaliteta Rimu. I politika Hrvoja Vukčića Hrvatinića u svoje vrijeme, kao i Ante Pavelića Poglavnika, koji je u mladosti Hrvate katolike htio prevesti na pravoslavlje, dokaz su ostatka oslanjanja više na moć nego na vjeru. Međutim, može se pretpostaviti, što je ponekad i bilo, da je i oslanjanje na katoličku vjeru i Vatikan, na neki način osiguravalo neke interese i umnažalo moć. 5. Hrvati su po mentalitetu više okrenuti kulturi i pravdi (tuđe nećemo svoje ne damo) nego gospodarstvu (za razliku od Židova) i politici. Po političkom mentalitetu više su aspektirani na državotvorstvo nego na politiku. 261 Razlog je tomu to što su Hrvati narod individualne a ne kolektivne svijesti (opet za razliku od Židova, koji su narod kolektivne svijesti). Kolektivna svijest stvara mit, pa i politički, od osjećaja za kolektiv, za naciju, i njihove praktične ali i pragmatične ciljeve i interese. Kao narod individualne svijesti Hrvati su u politici nemitotvorački narod, s tek nešto naglašenijim sklonostima kod Hrvata Dinaraca, koji ga rado epski izražavaju.

259

“Od bogumila, suverena Bosne, Hrvata Hrvoja Hrvatinića postaje vazal Stambula, a njegovi nasljednici primaju islam... jer je njima fes važniji od progresa, feredža važnija od narodnosti, a Kuran časni jedini politički kompas.” Miroslav Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, str. 661. 260 Ibid., str. 120. 261 Krleža očito nije razumio razliku između državotvorstva i politike kad poticajne uspomene na hrvatske kraljeve i hrvatsko viteštvo naziva malograđanskom tiradom koje su se 1941. “povampirile (su se) u državotvornim tezama čitavih političkih grupacija, koje su strovalile zemlju u rasulo godine 1941.” Ibid., str. 531- 532. te kad kaže: “U osam stotina godina trideset dana hrvatskog suvereniteta, to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu suvereniteta.” Miroslav Krleža, Deset krvavih godina, str. 105.

116

6. Po temperamentu su pretežito sangvinici, uz porast flegmatika od juga prema unutrašnjosti i prema sjeveru. Krleža o hrvatskom temperamentu često pogrešno govori kao o teškoj, crnoj, emocionalnoj melankoliji. Istina, kod hrvatskog sangvinika ima primjesa uzbuđenog i neuravnoteženog kolerika, a kod flegmatika primjesa slabosti melankolika, odakle i taj hrvatski pasivizam i mirotvorstvo. Te jako izražene suprotnosti slika su hrvatskog naoko paradoksalnog, ustvari dualnog mentaliteta: s jedne strane najviteškije junaštvo, a s druge slavenski pasivizam. Hrvati su narod široke slavenske duševnosti i mediteranske lake duševne pokretljivosti. Lirska duševnost graniči s naivnošću, što se osvećuje u politici ali Hrvate afirmira u umjetnosti (naivnoj). Otvoreni su i komunikativni ali i povodljivi za strancima, naročito nekritički povodljivi za Zapadom. Nisu egoistični i lako zaboravljaju počinjene im nepravde. To je izvrsno uočio Starčević kada je govorio: “Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: svakome vjerujemo bez da promišljamo, i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.” 262 7. S obzirom na to da nisu narod kolektivne svijesti, čudno je da imaju vrlo razvijen osjećaj socijalne solidarnosti. To se naročito široko odrazilo u Radićevu seljačkom pokretu. Čini se da je tomu razlog pomanjkanje gospodarskog individualizma, odsutnost gospodarske inicijative i poduzetništva. Utoliko nisu narod koji bi “izmislio” kapitalizam. Za povijesne je Hrvate karakteristično da su vrlo nerado držali robove, a kad su ih i imali, prema njima su bili vrlo dobrohotni. Nisu ugnjetački, eksploatatorski narod. Nedostatak talenta i volje za uspješno poduzetništvo posebna je mentalna crta Hrvata. To da u Hrvata, naroda prije svega ratnika i umjetnika, postoji stanovit aristokratski prezir prema nekim zanimanjima, posebno prema trgovini, primijetili su i drugi. Kosier to dovodi u vezu s utjecajem Židova u privrednom životu zemlje: “I kod nas je balkanskih Slavena utjecaj Židova najslabiji među Slovencima, a najjači među Hrvatima. Slovenci su pokazali puno razumijevanje za trgovinu, a pored toga je njihova vjerska kompaktnost i solidarnost onemogućavala veći utjecaj Židova. Hrvati su međutim, naročito hrvatski intelektualci, još u početku ovoga stoljeća izbjegavali privredna zanimanja i sa stanovitim omalovažavanjem promatrali ljude zaposlene u gradskoj privredi. Umjesto toga oni su bili odlični činovnici i vojnici a seljak mahom poljoprivrednik, pa je već iz tih okolnosti jasno da je trgovina i općenito privreda ostala zanemarena od Hrvata i prepuštena ostalim narodima, među kojima su opet Židovi imali najviše spreme i najviše razumijevanja za trgovačke poslove.” 263 Pa i danas se ta mentalna crta i taj odnos Hrvata prema privrednim zanimanjima nije promijenio. Ne predbacuju li Hrvati i danas uspješnim Slovencima da nisu intelektualci, da su “šrafcigeraši”. A i odnos prema društvenom vlasništvu u postupku pretvorbe i privatizacije više je sličio odnosu vojnika pljačkaša prema imovini u osvojenoj zemlji, negoli odnosu brižnog gospodara. Hrvati zaista imaju mentalitet aristokratskog, gospodujućeg naroda, ali nažalost ne i dovoljno energije, upornosti, izdržljivosti i povjerenja u vlastitu snagu i poslanje. Sva proturječnost hrvatskoga političkog mentaliteta došla je do izražaja u proteklih desetak godina: visok nacionalni individualizam srušio je 1990. jugoslavenski komunistički solidarizam, a 2000. je socijalni solidarizam srušio hrvatski pljačkaški individualistički kapitalizam. Kako rekosmo, hrvatski narod više teži pravdi nego moći i zato je s njim pravedno lako vladati, ali nepravedno - vrlo teško. To Tuđman nije shvatio. 8. Nacionalna svijest Hrvata temelji se više na individualizmu nego na kolektivizmu. To je i razumljivo za narod sa specifičnim vigorom. Vigor croaticus više je plemićki nego narodni, masovni vitalitet prošlih naraštaja. Prošli naraštaji Hrvata mnogo su držali do svoga plemićstva, smatrali su se plemenitim (Duodecim generationes Croatorum, Nobiles duo-decim 262 263

Ante Starčević, Izabrani spisi, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1943., str. 415. Kosier, op. cit., str. 342.

117

generationum regni Croatia): “Ipak je socijalni korijen i karakter hrvatskog imena nešto drukčiji nego u Srba, naročito po tome što se skup ‘plemenitih Hrvata’ držao više odvojen od ostalog slavenskog elementa..” 264 Taj sada već povijesni osjećaj plemenitosti nije bio osjećaj izabranosti nego vrsnoće, elitnosti. Krleža nekritički, gotovo anarhistički, s marksističkih klasno-socijalnih pozicija odriče svaku političku i svaku drugu povijesnu pozitivnu ulogu hrvatskoga plemstva: “...jer je hrvatsko plemstvo bilo pijana banda, glupa i nepismena...” 265 9. Hrvat je nadaren pjesnik i to u narodnom, zabavnom i umjetničkom pjesništvu kao i nadaren slikar, kipar, glazbenik i pjevač, dakle općenito umjetnik. (Hrvatski uspjeh u zabavnoj glazbi na europskoj i svjetskoj glazbeno-svjetskoj sceni nije nimalo slučajan). Dobar je osjećajni i misaoni pjesnik. Po pjesništvu i vojništvu kao svojim bitnim određenjima Hrvati se i samoodređuju pa zato najviše hvale te svoje značajke i imaju najviše povjerenja u ono što o njima kažu pjesnici i poznati vojne vođe. On je i filozof i znanstvenik, ali to na masovnopsihološku sliku Hrvata manje utječe. S obzirom na takvo povjerenje u mišljenje pjesnika i nije čudno da jedna od najpotpunijih mentalnih slika Hrvata potječe upravo od pjesnika, Tina Ujevića. Zbog takva povjerenja Hrvata u pjesnike valjda je smatrao svojom dužnoću izraditi taj mentalni portret. Portret potječe iz 1915. i iako je poduži, smatramo da ga zbog pregnantnosti i konciznosti, te zbog velikoga Tinova ugleda treba u cijelosti prenijeti. Prema Ujeviću, kod Hrvata “vidljiva je sklonost miru, dobroti, ljubavi i opraštanju kakva je rijetka na svijetu. Hrvati nisu nikada nikome pravili nasilja, nisu tlačili ni željeli tuđe. Oni nisu osvajači, i njih ne začarava mašta o širokim granicama. U tom smislu Hrvati su čisti Slaveni, pravi altruisti, puni samoprijegora i uvjereni u unutrašnju snagu dobra. Oni nisu radili da gospoduju i da budu jaki na račun bližnjega svoga. U njima je malo sebičnih nagona. Taj duh Hrvata odgovara pravom duhu slavenstva, kakav se u naše vrijeme pojavio u djelu Tolstoja i Dostojevskog, i kakav već u vrijeme seobe naroda opažaju neki bizantski ljetopisci. Taj duh hrvatstva jednak je u isto vrijeme duhu kršćanstva, jer je smisao Isusova nauka u odricanju, požrtvovnosti i ljubavi prema iskrnjemu. Hrvati su kao narodonosna skupina idealisti i altruisti. Oni misle da je kraljevstvo nebesko, to jest duhovno načelo, više od zemaljskih vlada i gospodovanja. I što je vrlo zanimljivo, hrvatski se narod i hrvatska misao sa svim tim održavaju kroz stoljeća, u najnepovoljnijim vanjskim prilikama, bez materijalne sile, snagom čistoga duha, snagom uvjerenja. Hrvatstvo nije uspjelo stvoriti veliku državu, ni izraditi stroge granice, ali tuđinci nisu uspjeli uništiti hrvatski narod. On je prošao kroz sve kušnje i održao se do danas, i uza sve opasnosti koje još prijete čini se da će se vječno održati. Bez sjajnih državnih tvorevina, bez veličine akcija, hrvatstvo uvijek ima neku ustrajnost u patnji, izdržljivost u otporu, zamjernu pasivnu energiju. Ta je činjenica podavala vjere hrvatskim rodoljubima i poticaja njihovoj borbi. Ona ih je često dovodila do mističkoga pojma Providnosti. I kada naši protivnici propovijedaju na našu štetu ‘svetu nacionalnu sebičnost’, koja se sastoji od otimanja tuđega i u gaženju zadane riječi, mi se ne bojimo. Znamo da je nas održao naš altruizam, i nadamo se da će njih upropastiti njihova sebičnost.” 266 Ujevićeva slika hrvatskog mentaliteta, iako više otkriva hrvatske mane negoli ističe vrline, naročito one političkog mentaliteta, ipak je afirmativna. Usporedi li se s našom, vidjet će se da je njegova slika nepotpuna, ali je u dijelu u kojem je obuhvatna, točna. Prihvatimo li Tinovu karakterizaciju hrvatskoga duha, jasno nam je odakle vjernost Hrvata ne samo kršćanstvu, Katoličkoj crkvi, nego odakle hrvatska vjernost uopće, teistička i ateistička, vjernost vojnička i politička, odakle vjernost zadanoj riječi i ugovorima. Tin kaže 264

Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, op. cit., str. 287. Krleža, Deset krvavih godina, str. 105. 266 Tin Ujević, op. cit, str. 118-119. 265

118

da su Hrvati narod “bez veličine akcije”, no ta tvrdnja ipak nije posve točna. Hrvatska ima ne samo pasivnu nego i aktivnu energiju: pokazao je to Domovinski rat, a i mi smo to pokazali u našoj knjizi Hrvatski duh Alke. No, budući da je u svojim ciljevima, a još više dometima, ostao ograničen, Tin djelomično i tu ima pravo. Ta velika akcija ipak je ostala ograničena, nije imala toliko energije da ustraje na reintegraciji hrvatskih krajeva u BiH, nego je zastala kod Daytona, a 3. siječnja, odnosno 7 veljače 2000. doživjela je potpuni slom i negaciju svojih ciljeva. Hrvati imaju i aktivne energije, ali njezin intenzitet veoma oscilira, diskontinuiran je. Govoreći da Hrvati nisu uspjeli izgraditi stroge granice, Tin je također vjerojatno mislio na neuspješnost u reintegriranju nacionalnog korpusa u BiH u hrvatsku državu. Na kraju, hvaleći hrvatski altruizam i vjerujući u njegovo spasonosno djelovanje, a kudeći nacionalni egoizam drugih naroda i vjerujući da će ih on upropastiti, Tin je ipak ostao samo pjesnik, zarobljenik onoga istoga mentaliteta koji ga je odveo do “mističnoga pojma Providnosti”. No, to ni najmanje ne umanjuje dubinu njegove spoznaje hrvatskoga mentaliteta. Međutim, samo je prividan paradoks a zapravo izraz dubljih političkih logičnosti i zakonitosti kretanja svijeta prema logici sile i jačega, da takav miran i dobar narod, bez obzira na svu njegovu etičnost, sav altruizam i opravdane ciljeve u Domovinskom ratu, i bez obzira na to što se samo branio, anatemiziraju i stigmatiziraju kao narod koji provodi etničko čisšćenje i genocid upravo te egoistične, jače nacije i da mu sude u Haagu. Dakle, i usprkos tome što je, kako je govorio Matoš, Hrvatska “misao etična”. Poduži navod iz djela Tina Ujevića, rekosmo, prenijeli smo zbog njegova velikog autoriteta u hrvatskom narodu. Da, jer taj autoritet vrijednosti kojega su nositelji velike, karizmatične osobe formativno utječe na mentalitet naroda iz kojega potječu, a poneki i na narode cijeloga kontinenta, odnosno na sve narode svijeta. Uostalom, i to je jedan od načina, kako se širi međunarodni utjecaj i stječe međunarodni ugled. Ekskurs o Krleži. Jedan od takvih autoriteta koji su formativno utjecali i još uvijek utječu na hrvatski mentalitet jest i Miroslav Krleža. No, Krležin je utjecaj na hrvatski mentalitet štetan, ne zato jer je bio lijeve političke orijentacije, nego zato što je njegov pristup problemu hrvatskog nacionalnog mentaliteta nihilističan i destruktivan. Veliki politički i duhovne vođe formativno utječu na stvaranje nacionalnog mentaliteta naroda. Pa, kao što se Židovi utječu i u teškim povijesnim trenucima opiru na autoritet Mosija, ili kraljeva Davida ili Salomona, tako se i Hrvati pozivaju, utječu i opiru o djelo kralja Tomislava, na njegovu moć i vladalačku mudrost, na junaštvo Nikole Zrinskoga Sigetskoga i na ustrajnost vizije Ante Starčevića o čistom hrvatstvu i o sposobnosti Hrvata da samostalno žive u svojoj državi. U posljednjih sedamdesetak godina, pak, Hrvati se sve više ugledaju i sebe prosuđuju prema slici koju je o njima stvorio Krleža. U Krleži su se stekle dvije atribucije koje su vrlo pogodovale da tobože bude uzor Hrvatima: bio je ugledan pjesnik i uz to politički, barem kao pisac, vrlo angažiran. No, mi smatramo da Krleža kao uzor nije podoban. Krleža je, naime, bio umnogome zarobljenik upravo onoga sloja hrvatskoga mentaliteta koji je kritizirao - pasivizma. Prema političkom mentalitetu bio je pasivni internacionalist. Aktivni su internacionalisti svjetski hegemoni, oni stvaraju internacionalističke političke mitove, kakav je globalizam kao poseban oblik suvremenog postnacionalnog internacionalističkog mita. Putem tih mitova “proždiru” druge, naročito malobrojne narode. Pasivni internacionalisti, pak, zbog osjećaja nemoći, nedostatka samopouzdanja i vjere u snagu i perspektivu vlastitoga naroda traže i promiču šire, internacionalne integracije u kojima će drugi upravljati njihovom sudbinom. Krleža je bio pristalica, promicatelj i pripadnik takvog internacionalističkog mita - komunističkog internacionalizma na čelu s hegemonom SSSR-om, a zatim jugoslavenskog nadnacionalnog i anacionalnog mita, u biti velikosrpskog mita. Svako njegovo osporavanje hrvatstva nalazilo je utočište u jednom od tih internacionalizama. A to njegovo osporavanje zaista je bilo 119

specifično i za njegove protivnike teško razorivo, jer često nisu mogli razlučiti gdje prestaje afirmiranje a gdje nijekanje hrvatstva, jer se jedno s drugim miješalo i zamjenjivalo. A Krleža, to je bolna, sentimentalna pobuna protiv povijesti. Pobuna lucidna ali dezorijentirana, fatalistična, besperspektivna. Pobuna bez spoznaje povijesti i njezinih nužnosti i prostora za čovjekovo djelo unutar tih nužnosti. U njegovu su djelu sve pojave, sve osobe iz hrvatske političke povijesti minorizirane pred općom nemoći i uzaludnosti. Povijest je tek ludnica bez smisla, za nju se ne može naći racionalno objašnjenje. Opće povijesne nemogućnosti, nedostatak objektivnih pretpostavki za ostvarenje hrvatskoga političkog programa, Krleža poglavito vidi u nesposobnosti i u gluposti, u nesnalaženju političkih i drugih hrvatskih aktera, kao da su isključivo ti akteri stvorili ograničavajuću konstelaciju odnosa, a ne uglavnom obratno. I onda kada su čimbenici hrvatske politike doista bili ograničenje, on to ograničenje neprimjereno apsolutizira i tako upada u revolucionarni voluntarizam. Od svojih emocija stvara povijest: Krleža jednostavno nije mudar, on je samo umjetnik. On, da parafraziramo Hegela, ne gleda na svijet umno pa ni svijet na nj ne gleda umno. Ni za najsmjelije i najinteligentnije pothvate, ako nisu uspjeli, Krleža nema opravdanja. Ni za Jurja Križanića ni za Eugena Kvaternika, ni za mnoge druge korisne a neuspjele projekte i pothvate. Ne shvaća da su upravo ona mračna, neodrživa stanja u kojima se nalazio hrvatski narod i o kojima on piše, tražili pokušaje. On ništa vrijedno ne vidi u pokušajima koji nose iskustva borbe, osposobljavanje za borbu, stvaranje legenda i mitova tako potrebnih za kolektivni zanos i zamah kolektivne akcije. Krleža svjesno ili nesvjesno čeka otkupitelja, mesiju; njegova je politička misao u krajnjemu religiozna (iako ateistična), on čeka heroja koji će energičnim udarcem to stanje i sve te okolnosti smrviti, jednostavno i učinkovito kao deus ex machina. In ultima linea, dakle, bio je voluntarist pa nije ni čudno da je tako zdušno prihvatio komunističku ideju, ideju gole i učinkovite akcije, kao što nije bio ni dovoljno mudar, zapravo bio je loš prorok, kao kada je npr. izrugujući hrvatske državotvorne ideje i nastojanja rekao da će Hrvati vjerojatno dobiti svoju državu, ali 3018. Krležino viđenje povijesti, najčešće je cirkusantsko i neurotično izrugivanje povijesti. O ljudima i povijesnim događajima i prečesto izriče lake fraze, lamentira nad ljudima, njihovim razočaranjima i propalim karijerama lucidno i sentimentalno. Ali to nije povijest za koju misli da je piše i ispravlja, to nije povijesna sinteza nego obično sentimentalno jaukanje. A povijest je sa svojim nužnostima logična za logičnoga, bez ikakve sentimentalnosti, nažalost. I tu je izvor nesporazuma između Povijesti i Krleže. Krleža je izvanredno lucidno shvatio i opisao moralna, psihološka, socijalna i politička očitovanja hrvatske bijede, toga zaboravljenog i zapuštenoga, ili kako bi on rekao “periferičnoga” naroda, naroda stradanja i vječnog neuspjeha koji samo emocionalno prosvjeduje. Međutim, nikada nije dovoljno duboko i dosljedno shvatio svu dubinu i međusobnu povezanost unutarnjih i vanjskih uzroka tih neuspjeha. Čini se da je to premašivalo njegove mogućnosti. Krleža vidi i osjeća tragičnu prošlost i suvremenost hrvatskoga naroda i duboko suosjeća s njim. Ali samo kao sa žrtvom, kao humanist koji sažaljeva žrtvu i ne vidi da ona ima neku političku perspektivu, a kad i cijeni njegove političke vođe, zapravo ih omalovažava. Za nj je Starčević obična mlatislama, Supilo malograđanin s malograđanskom nacionalnom sviješću. Dakako, nimalo ne mari za proturječja pa ih drugom zgodom hvali, onda opet potcjenjuje i tako u nedogled. Solidarizira se s hrvatskim narodom jer je slab, ne zato jer bi trebao biti jak. Postoji u Krleže iskra nacionalnog ponosa, ali samo kad je izazove podcjenjivanje Nijemaca, Mađara, Talijana i Srba. Za nj je nacionalni osjećaj uspomena,

120

prošlost bez budućnosti. Napose, za nj taj osjećaj nema uljudbeni značaj. Načelni je protivnik nacija; ima nacionalnu svijest, ali pasivnu. Polazeći s marksističko-lenjinističkog stajališta u sociološkoj analizi stanja i kakvoće hrvatske nacionalne svijesti nalazi da ne postoji jedno hrvatstvo nego njih više, no sva su ona međusobno nepomirljivo suprotstavljena i međusobno dokidajuća. Ipak kad ga svodi na dvije osnovne vrste, na malograđansko i revolucionarno, puntarsko hrvatstvo, ne vidi da bi ikada i ikako hrvatska nacionalna sinteza bila moguća. Kao da sva društva i sve nacije svijeta ne čine klasa i socijalni slojevi, pa ipak nacije imaju zajednički nacionalni projekt, zajedničku političku sudbinu, a političke i klasne suprotnosti razrješavaju političkim, najčešće demokratskim mehanizmima. Krleža, dakle, nije vjerovao u hrvatsku naciju, a još manje u hrvatsku državu i zato ne može ni kao pjesnik biti uzorom duhovnog vođe koji bi formativno pozitivno djelovao na stvaranje hrvatskoga političkog mentaliteta. Za razliku od njega, a i mnogih drugih, Matoš Hrvatsku doživljava duboko, zaljubljenički iskreno. Uz mnogo realizma u opisu hrvatskih ljudi, zemlje i događaja, zna se vinuti u eterične visine, u zaljubljeničku idealizaciju voljene domovine. 267 Kao inkarnacija samog geniusa patriae, njezine ljepote i veličine, ali i njezine patnje i sužanjskoga pada, on je simbol nepokorenog i viteškog duha hrvatskoga. On je kao i mnogi drugi, od Rittera Vitezovića, Filipa Grabovca, Eugena Kvaternika, Ante Starčevića, Frane Supila, Tina Ujevića i drugih, mjera duhovnog vodstva. Oni su ti koji imaju moralni i intelektualni kapacitet duhovnih vođa hrvatskoga naroda, po kojima on ima intelektualni i moralni identitet, i čije ideje, djela, misli i životopisi trebaju formativno djelovati na hrvatski mentalitet. Jer se njega može mijenjati, popravljati. Inače, koliko god bio važan stvarni mentalitet nekog naroda, za masovnopsihološku sliku toga naroda još je važnije što drugi misle o njemu i o njegovu mentalitetu jer se upravo po toj slici drugi narodi odnose prema njemu. Tako bez obzira na to što židovski i hrvatski duh sudjeluju u svim mogućim atribucijama ljudskog duha i mentalnih značajki (dakako s različitim intenzitetom u pojedinim značajkama), ono po čemu je stvorena masovnopsihološka slika o njima za Židove je njihov religiozni i ekonomski mentalitet, a za Hrvate viteški ratnički i umjetnički mentalitet. Jer, i Židovi sami sebe gledaju teocentrično, a tako ih percipiraju i drugi. Konačno, nisu li oni baštinici soteriološkog i političkog mandata s Neba? S druge strane, s obzirom na sva ograničenja koja je Zapad nametnuo Židovima, ali i zbog vlastite autohtone sklonosti, njihova se javna egzistencija prvenstveno i poglavito izražavala u ekonomskim (gospodarskim), i to naročito financijskim aktivnostima. I bez obzira na to što su Židovi izvrsni znanstvenici, književnici itd., afirmirani osobito u posljednja dva stoljeća, još je uvijek na snazi takva predodžba. I tek se u posljednja dva stoljeća mijenja i sve ih se više smatra ne samo religiozno duhovnim, nego općenito intelektualnim narodom, narodom knjige. Mijenja se i predodžba o Hrvatima, kao nedržavotvornom narodu, no stalna crta ostaje njihov razmjerno slab ekonomski i gospodarski mentalitet.

267

“Domovino, lijepa naša domovino, dogmo skepse, čežnjo našeg ropstva, simbole naše duše, vezo naša s Bogom i čovječanstvom, jedina dužnosti i najviši naš zakone, zipko i grobe, kruše naš svagdašnji, slatko mlijeko jezika majčinoga, drevna kraljevino o koju se na skrletnoj krpi kockaju vjerolomci kao za roba afrikanskoga, draga, sveta, gažena, mučenička zemljo naša Hrvatska.” Matoš, op. cit., str. 127.

121

61. Židovska samomržnja.

U literaturi o Židovima poznat je naizgled poseban i za Židove specifičan fenomen: fenomen židovske samomržnje (njem. Selbsthass, samomržnja, mržnja prema samome sebi). Tuđman ga ilustrira navodima Hansa Mayera iz knjige Theodora Lessinga Mržnja Židova prema sebi268 kao knjige o židovskoj samomržnji, ali pisane s cionističkog stajališta. Premda nas to stajalište kao radikalno nacionalno može dovesti u sumnju pripadaju li svi koje to stajalište opredjeljuje kao židovske samomrsce, ono ipak ne može nijekati činjenicu postojanja židovske samomržnje. Lessing se u toj knjizi pita: “Kako to da svi ljudi vole sami sebe, a samo Židov sebe ne voli”? 269 Lessing kao židovske samomrsce navodi filozofa Paula Reea, pjesnika Waltera Calea, znanstvenika Otta Weiningera, pisca Maximiliana Hardena, filozofa Maxa Steinera, pisce Arthura Trebitscha i Karla Krausa, a mogao bi im se pribrojiti i Karl Marx, te mađarski političar Matyas Rakosi i dr. (Mayer međutim, smatra da su od židovske samomržnje uz Lessinga patili samo još Trebitsch i Weininger). 270 No, psihološki problem autošovinizma nije poznat samo kod Židova. Renegata ima, iako u različitu omjeru, manje-više u svakoj naciji, a u narodima bez države naročito mnogo jer su posebno izloženi zapriječenosti i manipulaciji. Tako ih je i kod Hrvata razmjerno mnogo. Da spomenemo tek one što su se “afirmirali” u najnovije vrijeme, one kao što su Viktor Movak i Miloš Žanko. Fenomen nacionalne samomržnje (ili autošovinizma) ima značajke zajedničke svima narodima, a i neke posebnosti. Korijeni su mu poglavito politički, socijalni i gospodarski, a zatim i psihološki. Najvažniji objektivan čimbenik, suuzročnik nastanka psihologije židovske samomržnje, zacijelo je činjenica da su ih u Europi svagdje smatrali tuđincima, strancima, sa svim političkim, psihološkim i drugim posljedicama nezaštićenosti i zapriječenosti koje prate taj status i predrasudu koja iz njega proizlazi. Zapriječenosti i u individualnoj i kolektivnoj nacionalnoj afirmaciji. U svakoj je državi njihovu afirmaciju posredovala prije svega afirmacija naroda u kojem su živjeli. Izravne afirmacije, ni političke ni kulturne, nije moglo biti, a i gospodarska je bila posredovana. Govoreći o traumi židovstva u XIX. st. u svezi s pokrštavanjem, ovisnosti o središnjoj državnoj vlasti, trgovini koja Židovu da nije bila poziv nego usud, Horkheimer i Adorno kažu da Židov: “Iz židovskog žargona čuje ono zbog čega se potajno prezire: njegov je antisemitizam samomržnja, nečista savjest parazita.” 271 Samomržnja je, čini se, psihološki rezultat neuspjele integracije Židova u europske matične narode. Ponekad neuspjele zbog otpora i odbijanja tih matičnih nacija, a ponekad je to prezir vlastite prezrene posebnosti i izdvojenosti koji izazivaju te otpore, kao i nemogućnost održanja u toj odvojenosti u posebnosti.

268

Theodor Lessing, Mržnja Židova prema sebi, Berlin, 1930. Tuđman, Bespuća, str. 282. 270 Zanimljivo je da i veliki mrzitelj i u povijesti možda najveći progonitelj Židova, Adolf Hitler, u svojoj promidžbi koristi fenomen židovske samomržnje. Hitler o tome kaže: “Ali, ono što je moralo ostati neshvatljivim, bila je bezgranična mržnja kojom su se obarali na svoju vlastitu narodnost, prezirali njezinu veličinu, prljali njezinu povijest, velike ljude puštali u kanalizaciju. Ta borba protiv vlastite vrste, vlastitog gnijezda, vlastitog zavičaja, bila je isto tako besmislena koliko i neshvatljiva. To je bilo neprirodno.” Adolf Hitler, Mein Kampf, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999. Ako su toliko mrzili sebe, kako ih se moglo optužiti za nacionalni, antinjemački nacionalizam? 271 Max Horkheimer, Theodor Adorno, op. cit., str. 180. 269

122

S druge strane, njihov subjektivno izabran ekskluzivni položaj izabranog naroda, položaj koji ne dopušta asimilaciju, pače kao takav ni ravnopravnost, nasuprot zahtjevima života koji to traži, izvor je individualnog psihološkog konflikta i kolektivne frustracije što je psihološka podloga za izrastanje patološkog stanja autošovinizma. Pripadnost izabranom narodu, osobno se osjećati kao izabran, poseban, što znači izdvojen i elitan, oslobađa mnogih obveza i skrupula, posebno nacionalnih, onoga naroda u kojem se živi. Ali to ujedno znači izaći iz zajednice sudbine većinskog naroda. A takve izdvojene uvijek se smatra otpadnicima, izdajnicima pa i neprijateljima. Izdvojenost sprječava i asimilaciju, pogotovu kad te i narod domaćin prezire i nije voljan prihvatiti tvoju asimilaciju. Kako je poznato, europski su narodi bili neskloni židovskoj asimilaciji, nikada im nisu zaboravljali njihovo židovsko podrijetlo pa ni kad su se pokrstili i kad su dali značajne doprinose nacionalnoj politici ili kulturi (Disraeli, Lessing, Marx i dr., kod nas Josip Frank). Židovska samomržnja, samoodbacivanje, u biti je kriza identiteta. Središnje pitanje židovstva u dijaspori, jest pitanje identiteta: kako ga uspostaviti, održati i očuvati od asimilacije, ali uz integraciju u većinsko društvo i državu! Ta je samomržnja, nemoć da se živi židovski bitak, da se ustraje u vlastitoj sudbini, to je neskrivljena i od drugih prouzročena slabost: mrzim se jer me drugi preziru. I jedini pravi izlaz iz toga stanja bio je cionizam. Koliko je to povezano pokazao je i sam Lessing odbijajući, kao cionist, asimilaciju: “Postaješ jedan od ostalih”. Uostalom, što je svijet tijekom cijele povijesti od Židova drugo tražio, nego da to prestanu biti? A zašto bi Židov prestao biti to što jest a Francuz, Englez, Rus itd. ne bi?

62. Zašto se Židovi drukčije odnose prema Hrvatima a drukčije prema Srbima? Hrvate naročito zbunjuje činjenica da se Židovi s više respekta, a ponekad, čini se, i s više straha (što Hrvati nikada od njih ne trebaju tražiti) odnose prema Srbima i Srbiji nego prema Hrvatima i Hrvatskoj. Odakle to kad su Hrvati prema Židovima uvijek bili blagonakloniji nego Srbi i Srbija? Židovski utjecaj na život u Hrvatskoj, naročito u Zagrebu, bio je toliko značajan da je poznati karakterolog (i filosrbin, iako Hrvat) Vladimir Dvorniković zapisao: “Dok se društvena osnovica starog Beograda može nazvati cincarskom, levantinskom, Zagreb, najveći grad zapadnog dijela Jugoslavije, odaje i danas vidljive tragove njemačke i židovske građanske i privredne osnovice.” 272 Takav jaki utjecaj sigurno ne bi mogao ostvariti progonjeni narod, narod bez slobodna i komotna građanskog života. Ta židovska komocija, taj njihov bezbrižan i slobodan život, djelomično se može pripisati tome što je Hrvatska bila u sklopu Austro-Ugarske, države u kojoj su Židovi bili “dvorski Židovi” i u kojoj su postigli i dostigli možda najviši stupanj urastanja u državne strukture i utjecaj na državni život u Europi. Izborili su status Weltnation. Ali ipak, nijedna država ne može kontrolirati sve one situacije u društvu koje izazivaju nelagodu, odvajanje i sl. ako narod u svakidašnjem životu te situacije stvara. Hrvati ih očito nisu stvarali. Barem ne u mjeri koja bi Židovima činila život teškim, nepodnošljivim. Za taj različit odnos treba prije svega zahvaliti činjenici što su Srbi već u 19. stoljeću prošli kroz proces potpune nacionalne homogenizacije, tijekom ratova s Turcima i osnivanjem samostalne države Srbije. Njihova nacionalna samosvijest još je bila u 272

Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslavena, op. cit, str. 730.

123

iskušenjima, ali kroz to je i ojačala, tijekom balkanskih ratova i tijekom Prvoga svjetskog rata. U obje prethodne Jugoslavije bili su dominantan narod. Kroz sve te ratove i iskušenja Srbi su stekli osjećaj nacionalne sigurnosti, samoizvjesnosti i masovnu psihologiju dominantnog naroda. Naroda, kako se činilo, koji prije svega zna što je to vlast i što je to država. Državotvornog naroda s izrazitim smislom za vladanje. Ta objektivna okolnost, kao i okolnost da su Srbi narod otvorenog, pristupačnog i jednostavnog ali zato izrazito grubog i bešćutnog karaktera grube vojničine, 273 izazivao je oprezni respekt kod tankoćutnih Židova, 274 sofisticiranog i senzibilnog introvertiranog naroda koji je svoj status i održanje temeljio upravo na respektu sile, na lojalnosti sili, vlasti i državi. Hegel smatra da je Mojsije znao da se Židovi boje fizičke sile pa im je njome i prijetio. 275 Vlast i država takvog naroda ostavljala je dojam da se uvijek može predvidjeti što se od nje može očekivati. Uz to, poznato je, Srbi imaju jaku asimilatornu snagu, “neodoljivu snagu asimilacije” kako je govorio dr. Ivo Pilar, koja je dolazila od “čarobne moći Bizanta”, s kojom su hipnozom asimilirali razbijene, dehomogenizirane ostatke balkanskih naroda kao što su Vlasi, Cincari, Romi i drugi. 276 Sve je to navodilo Židove na oportunizam u odnosima sa Srbima. Pokazale su to i posljedice Drugoga svjetskog rata kada se Židovi, bez obzira na to što su od Srba pretrpjeli gore posljedice negoli i u NDH, priklanjaju pobjednicima - Srbima. Židovi su hrvatski dužnici za istinu o odnosu Hrvata prema njima u doba NDH, naročito glede uloge kardinala Alojzija

273

“Pored svih simpatija za Pašića i Srbiju C. Sforza, pravi romanski nervni tip političara, ne može se dovoljno načuditi nervnoj grubosti i ‘tipičnoj srpskoj moralnoj neosjetljivosti’ tj. ‘tipičnoj za srpskog profesionalnog političara’. Nevjerojatna je ravnodušnost srpskih vladajućih krugova prema stranom javnom mišljenju... Odgađati, ne primati na znanje, ne reagirati i ništa ne shvaćati previše tragično, balkanska je i orijentalna crta.” Ibid., str. 884. 274 O Židovskoj tankoćutnosti govori sljedeći primjer. Naime, poznato je da su Židovi oduvijek rado birali medicinu kao zanimanje. No. i tu su pokazivali svoju tankoćutnost. Tako su u Osmanskom Carstvu Židovi medicinari najčešće bili terapeuti (hećim ili hakim), a Turci bili kirurzi (džarahi). 275 Hegel, Rani spisi, op. cit., str. 218. 276 Istina, zapazili su to i mnogi domaći i strani autori, Srbi imaju prostodušni, pučki šarm kojemu podliježu uglavnom ljudi iz mase ali ne, ili vrlo rijetko, pripadnici nesrpskih elita. (Dakako, tu ne treba ubrojiti samo privremeno priklanjanje srpskim mitskim političkim nacrtima jer se tu ipak radi prvenstveno o karijerizmu nesrba). Taj šarm imaju isključivo Srbi Srbijanci, ne i ostali Srbi, i njime asimiliraju nesrbe. Srpsko je biće u biti ambivalentno: jedan je njegov dio taj zarazni prostodušni šarm koji Srbe čini jednostavnim, duševnim, susretljivim, tobože suosjećajnim, sklonim pomaganju itd, a drugi je dio njihova bića zavidan, uživa u propasti susjeda, podao je, sklon podvalama, prijetvoran i lažljiv, sklon svim vrstama prijevara i lukavstava, narcisoidan i mitomanski, podcjenjivački bahat te agresivan, sa svim značajkama zoološkog nacionalizma. Velika mana, i jedan od najvažnijih razloga srpskih neuspjeha u ostvarivanju velikih, prije svega političkih nacrta, kao što je uloga Pijemonta južnih Slavena i dr, jest taj što njihovo nacionalno biće nema nagona za perfektibilitetom. Srbin - Srbijanac uživa u sebi kao takvom, kao čovjeku od komada, nereflektiran, svoju prostodušnost drži savršenstvom, najvišim čovjekovim dostignućem, pa ostaje takav kakav jest: poluprimitivan i sirov, podmukao i agresivan. Kao narod kolektivne svijesti u kojemu pojedinac nije do kraja individualiziran i teško dosiže kvalitetu osobe, prema zakonima psiholoških nužnosti potrebuje Jednoga koji će s njima kao s Jednima istima zapovijedati i upravljati. Zato Srbi lako biraju vođu jer to čine po nagonu, po osjećaju opasnosti i ugroženosti. Opisani tip je prevladavajući tip Srbina pa iako imaju i svoju intelektualnu elitu, u općenacionalnim stvarima Srbi su prisiljeni respektirati upravo taj psiho-biološki tip, koji naposljetku i odlučuje o tim pitanjima. Kolikogod im takav mentalitet osigurava nacionalnu postojanost, uvijek prisutnu izvjesnost s kojom se može računati i na koju se može osloniti, čuva ih od nacionalnog rasapa, u jedinstvu, toliko ih je prikovao uz mentalitetnu zaostalost, nepokretnost i nerazvojnost, uz ono crno i primitivno u mentalitetu tako da najveći dio naroda ostaje bivstvovati u balkanskom talogu.

124

Stepinca u spašavanju Židova o čemu se počinje govoriti istinito tek po završetku Domovinskoga rata. 277 Ispitujući korijene, pojave i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj Ivo Goldstein navodi Srbina Milana Obradovića, koji Hrvatima prigovara da nisu antisemitski nastrojeni i koji kaže: “Hrvati su premekani za Čivute i dadu se vući za nos od Izraela, ali sa Srbima im je već teže izići na kraj. Hrvati nemaju toliko otporne snage protiv tuđina kao Srbi. Osim toga katolički popovi svi su u džepovima čivutskim, a do popova danas mnogo stoji.” 278 Obradovićevo stajalište karakteristično je za srpski mitomanski patos, koji je židovstvo kao svjetski fenomen doživljavao kao izravnu konkurenciju srpskom megalomanskom ekspanzionističkom hegemonizmu. To je stajalište osionog srpskog “državotvorstva”, koje od Vuka Karadžića, Garašanina pa sve do četničkog pokreta i Miloševića ugrožava i napada sve susjedne narode, a svojstveno je osobito Srbima iz Hrvatske. U Obradovićevu se stajalištu također zrcali razlika odnosa Hrvata i Srba prema Židovima. Za nj pače ni Katolička crkva u Hrvata nije dovoljno otporna na židovstvo, dakako, za razliku od Srpske pravoslavne. Za odnos Srba prema Židovima najkarakterističnije je razdoblje Drugoga svjetskog rata, kada je prema A. Shaferu “Beograd - jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je Judenfrei”, a “Srbija zemlja u kojoj (je) pitanje Židova i Cigana riješeno” 279 To se moglo dogoditi samo u zemlji u kojoj je bio “autohtoni antisemitski pokret”, u kojoj je antisemitizam samonikla srpska stvar. 280 Zato Goldstein ima samo djelomično pravo kada za srpski antisemitizam u Hrvatskoj kaže kako se “čini da dobrim dijelom potječe iz suprotnosti između srpskih i židovskih trgovaca i poduzetnika”, čime im daje značajan popust. Ivo Goldstein nastoji zaista svestrano osvijetliti odnos Židovstva i Hrvatstva te otkriti pojave antisemitizma i njegove uzroke. 281 Glavne izvore antisemitzma vidi u programu kršćanskih socijalista, dakle u kršćanstvu, i drugo, u strahu Hrvata od konkurencije židovskih trgovaca, pa unatoč istraženim pojavama antisemitskih ispada zaključuje: “Kako protužidovskih ispada takvih razmjera nakon toga u seoskim sredinama više nije bilo (donekle je iznimka 1918. godina), može se uistinu smatrati da je valjan argument koji pokazuje da većina hrvatskog stanovništva nije bila obuzeta protužidovskim raspoloženjima.” 282 (Misli se na ispade pokrenute narodnim pokretom u Hrvatskoj iz 1883. protiv Mađara, kada je bilo i antisemitskih ispada.) I nadalje “Tako antisemitizam postaje oružje demagoga i marginalaca koji žele na sebe skrenuti pažnju i privući potencijalne birače.” 283 No, nabrajajući najčešće razloge što ih Hrvati ističu protiv Židova, a to su ti antisemitski ispadi, Goldstein se ne izjašnjava jesu li ti prigovori zaista mogli biti povod Hrvatima za ispade, ili su možda plod genocidnosti hrvatskoga naroda, a što bi bilo za očekivati za jednog nepristranog znanstvenika kakav je Ivo Goldstein. Tu je prije svega prigovor Hrvata “kako su Židovi dio germanskog ili mađarskog pritiska na hrvatstvo”. Goldstein ništa ne kaže o tome jesu li Židovi zaista bili dio germanskog ili mađarskog 277

Vidi o tome knjigu Ljubice Štefan, Stepinac i Židovi, op. cit. Ivo Goldstein, “Antisemitizam u Hrvatskoj, Korijeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj”, Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1996., str. 28-29. 279 Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, op. cit, str. 82. 280 Lucija Benyovsky, u Antisemitizam, holokaust, antifašizam, str. 238. 281 Ivo Goldstein zaista pokazuje zavidnu svestranost neumornog istražitelja. On kod Hrvata nalazi antisemitizam već kod ubojstva hrvatskoga kralja Zvonimira, zabilježenog u Ljetopisu popa Dukljanina, gdje se kaže da Hrvati “počeše na Zvonimira upiti kakono Židove upiše na Isukrsta”. Ivo Goldstein, op. cit, str. 13. To bezazleno, opće mjesto iz kršćanske tradicije, njemu je također dokaz za hrvatski antisemitizam. 282 Ibid., str. 15. 283 Ibid., str. 27. 278

125

pritiska na hrvatstvo ili nisu! Ali zato i samo to predbacivanje Židovima smatra antisemitizmom jer u nastavku kaže: “Taj je argument bio jedan od najvažnijih i najuočljivijih u antisemitskoj kampanji krajem 19. i početkom 20. stoljeća.” Isto tako navodi i napise iz Hrvatskog radničkog glasa iz 1897., izvješće iz Popovače, u kojem da se kaže: “U Popovači je načelnik Židov, mjestni sudac Židov, zamjenik njegov Židov, obćinski zastupnici Židovi, trgovci Židovi, krčmari Židovi i narodni zastupnik - Židov. Zar ne, sretne li Popovače? Moslavci, zar ne vidite, da će Vas ubrzo Vaš Frank i Vaš Stipac i Kolar dovesti u Palestinu!”. Goldstein uopće ne problematizira takvu “kadrovsku” politiku koja je mogla biti dio “germanskog ili mađarskog pritiska na hrvatstvo”, ali zato u nastavku kaže da “agresivnost prema Židovima nije sporna”. A kada komentira Radićev tobožnji antisemitizam, nedopustivo je manjkav. Goldstein navodi Radića: “Mi do sada nismo imali antisemitizma, ali što sada Židovi rade, koji ne rade kao ljudi poslovni, nego kao štićenici vlasti, koja samo njima prepušta poslove... to mora dovesti do najoštrijeg antisemitizma... Dakle uz naše nesreće imat ćemo još i jedan pokret, koji može dovesti do pogroma... Mi nismo antisemiti, ali vidimo činjenicu da Židovi ovu... nesreću pod zaštitom Stjepanove krune upotrebljavaju za obogaćenje...” Goldstein uopće ne osporava Radićevu argumentaciju da se Židovi nepošteno bogate na račun Hrvata pod egidom Mađara, nego lakonski prelazi preko toga i kaže: “Ako se nešto može Radiću ovdje prigovoriti, to su prebrze generalizacije.” On tek iznimno i sporadično, i nekako uvijeno i stidljivo, kao da dopušta da bi neki od razloga za te antisemitske ispade mogli biti i na židovskoj strani, i kaže: “...Osim toga, i jednim dijelom i sami se Židovi zbog raznih vjerskih, kulturnih, političkih i drugih razloga izdvajaju i getoiziraju, čime su mogli samo još više poticati animozitet. U Hrvatskoj je postojao još dodatan zazor od Židova koji, barem u prvoj generaciji doseljenika, govore ponajviše mađarskim ili njemačkim, što pogađa osjetljivost sudionika u hrvatskom nacionalnom pokretu...” Ne pada nam ni na pamet napadati Židove za takvo ponašanje. Da se nisu vladali prema načelu sacro egoismo, samosvjesno i egoistično, prema tim okrutnim pravilima povijesti sile i zločina, kao paralelno čovječanstvo bili bi ili biološki istrijebljeni ili bi nestali kao poseban narod, bili bi asimilirani. S druge strane, hrvatski također sofisticiran mentalitet, mentalitet naroda kulture, plemićkog naroda bez države i bez vlasti, naroda politički “zaboravljenog” a psihološki “potištenog naroda” (Seton Watson), bez samopouzdanja, nesigurna u se i u svoje mogućnosti ali uz osjećaj kulturne i rasne nadmoći i nacionalne veličine, bio je općenito nesiguran u građenju odnosa prema strancima, naročito njihove hegemonije, pa je stjecajem okolnosti uvijek bio i protiv one vlasti i protiv one države kojoj su Židovi iskazivali lojalnost -najprije Austro-Ugarske Monarhije a zatim protiv obiju Jugoslavija, jer su im te države upravo uskraćivale sve što su oni mislili da jesu i na što imaju pravo. Takav nasuprotan, ali ne i izravno suodnoseći položaj tih dvaju naroda, nije dopuštao uzajamno suodređivanje i utvrđivanje konačnog suodnosa koji bi imao neku konstantu i zakonitost. Hrvati sa svojom emocionalnom tankoćutnošću i nesigurnošću u sebe i svoje mogućnosti, bez vlasti i države, nisu mogli ničim izazvati respekt Židova. Za njih se nije moglo znati kakav će odnos imati prema Židovima kad postanu dominantan, vladajući narod. Sve je to u Židovima izazvalo nepovjerenje i sumnjičavost. Navedene razlike u objektivnom političkom stanju, kao i razlike u mentalitetu između Hrvata i Srba, dovele su i do različita odnosa Židova prema njima. Odrazilo se to i u odnosu prema mogućoj asimilaciji Židova u jedan od tih naroda, pri čemu je dolazilo do češće i lakše (političke, ne nacionalne) asimilacije, naročito djelomične (kamuflažne) u Srbe nego u Hrvate. Poznato je, naime, a to potvrđuju i židovski autori, da se Židovi lakše, naročito politički, asimiliraju u sređene nacionalne sredine: “Od onih čimbenika koji otežavaju i 126

olakšavaju asimilaciju željeli bismo, međutim, izdvojiti jedan, rijetko spominjan u razmatranjima usredotočenim na kolektivne i psihološke procese u asimiliranom. Unutarnji red i ravnoteža zajednice koja asimilira upravo je najodlučniji, najvažniji, najpovoljniji i obratno najnepovoljniji čimbenik asimilacije, jer se, naime, cijeli proces asimilacije zbiva unutar ove sredine, pod njezinim determinirajućim uvjetima.” 284 Budući da država, vlast, uspostavlja taj unutarnji red i ravnotežu, jasno je da su Srbi kao narod koji je te izvore moći imao, imao više šansi da bude asimilator nego Hrvati. Pri tome asimilaciju ne smatramo ni dobrim ni lošim činom, nego samo govorimo o njezinim razlićitim izgledima kod pojedinih naroda. (Ima međutim mišljenja da do stvarne, pune asimilacije prije dolazi u Hrvate nego u Srbe. No, iz navedenih razloga, zbog straha od grubog srpskog mentaliteta, straha od primjene sile, a i iz oportunističkih razloga, Židovi se glasnije, manifestnije solidariziraju sa Srbima nego s Hrvatima.) Što se asimilacijskih procesa u Hrvatskoj tiče, valja primijetiti da prema samosvijesti u Hrvatskoj pretežu upravo poluasimilirani Židovi s probuđenom nacionalnom sviješću, s kojima je najteže uspostaviti stabilne i prepoznatljive odnose zbog njihova zamršena psihološkog stanja i stanja nacionalne svijesti. No, većina njih već je stupila na put aktivne izgradnje manjinske svijesti. Dakako, moguće je da u Hrvatskoj ima i cionista; no to je manje vjerojatno jer je cionistička ideja energična i zahtjevna i traži iseljavanje u Izrael, iako ima i blažih oblika te svijesti. U Hrvatskoj bi politika prema Židovima trebala jasno i otvoreno dopustiti izgradnju židovske manjinske samosvijesti, što uključuje i simpatiju za cionizam, pa i aktivni, a asimilaciju bi trebalo dopusti tamo gdje se traži, gdje postoji prirodna sklonost prema njoj, primjerice zbog mješovitih brakova, ali i iz drugih razloga. Dakako, radi se o mogućoj asimilaciji u oba pravca. Konačno, možda je najvažnija činjenica za odnos Židova i Srba to, da su Židovi uvjereni kako su se Srbi držali odredaba Berlinskog kongresa. Naime, Srbija je 1878. na tom kongresu priznata pod uvjetom da Židovima osigura ravnopravnost, puna građanska prava. Keller u spomenutoj knjizi kaže: “Srbija i Bugarska držale su se propisa Berlinskog kongresa” 285 , što i nije bilo teško jer Židova u Srbiji zapravo više i nije bilo, ili ih je bilo u zanemarivom broju, jer kako piše Ljubica Štefan: “...kada su Srbi pod Karađorđem ušli u Beograd 1807. godine protjerali su sve Židove i Cincare..” 286 . Naime, prema Tomislavu Vukoviću i Edi Bojoviću Židovi su ne samo 1807. nego i 1806. kao i tijekom cijelog XIX. stoljeća, sve do Berlinskog kongresa, bili proganjani u Srbiji. Stoga je Svjetsko židovsko udruženje sudionicima kongresa (održan od 13. lipnja do 13. srpnja 1878.) podnijelo memorandum o položaju židovskoga naroda u “podunavskim knjaževinama” u kojem se iznose patnje i stradanja Židova u Srbiji. Pod pritiskom argumentacije toga memoranduma kongres je na svom posljednjem vijećanju (13. srpnja 1878.) objelodanio ugovor u čijem je čl. 35. Židovima u Srbiji priznata puna ravnopravnost. No, legislativno je to provedeno u srpskom zakonodavstvu tek 10 godina kasnije - 1888., ali faktično ni time nije nestalo antisemitizma u Srbiji, jer kako pišu autori: “Još puno godina nakon Berlinskog kongresa

284

Bibo Istvan, “Židovsko pitanje i antisemitizam”, u op. cit., str. 47-48. Autor daje i vlastitu definiciju asimilacije: “Asimilacija je društveni proces tijekom kojega pojedinci ili skupine postaju članovi jedne nove zajednice kojoj do sada nisu pripadali, u nju se utapaju, prema njoj se ravnaju, njoj se prilagođavaju.” Ibid, str. 44. 285 Werner Keller, Povijest Židova, op. cit., str. 442. 286 Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, op. cit., str. 28.

127

Srbija se osjećala uvrijeđenom zbog točke 35. ugovora, što dovoljno jasno govori o stalno prisutnom antisemitizmu.” 287 A i priča o njihovu zajedničkom stradanju u Drugome svjetskom ratu, što je navodno stvorilo židovsko-srpsku solidarnost, obična je konstrukcija kad znamo da je Srbija upravo u to vrijeme bila očišćena od Židova.

63. Zašto ponovno o Židovima.

Hrvatsko energično zahtijevanje vlastite države 1990. (uostalom, kao i drugih naroda koji su raspadom komunističkog sustava tražili svoju državu) bilo je zbog rata i homogenizacije povezano i praćeno jakim dodatkom nacionalne identifikacije. Ta hrvatska homogenizacija izazvala je i kod Židova, naroda visoke samosvijesti i osjetljivosti, prvo, reakciju na te procese, i drugo, potrebu ponovnog i trajnijeg određivanja spram hrvatstva, Hrvata i posebno hrvatske države. No, ne više prema Hrvatima kao potlačenom i podređenom narodu s potisnutom nacionalnom i državotvornom svijesti, nego kao prema suverenom i vladajućem narodu koji će slobodno vladati i upravljati u svojoj i svojom državom, pa dakle i javnom egzistencijom Židova, svojih državljana. Osim toga, Židovi su Hrvate držali dužnicima iz Drugoga svjetskog rata (NDH), pa je i to zahtijevalo novo uređenje međusobna odnosa. To novo suodređivanje bilo je delikatno, a za Hrvate je moglo biti, iz posebnih razloga koji će se kasnije objasniti, i sudbonosno. Usto, tom odmjeravanju snaga obje su strane pristupale s novom i većom snagom nego što su je imale u nekim ranijim odmjeravanjima: iza Židova je sada stajala država Izrael i jak židovski lobi u SAD-u te prožidovska politika te velesile kao općenito njihova nova, mnogo jača pozicija u svijetu, a iza Hrvata vlastita država. Dakle, te su činjenice i okolnosti pokrenule proces novog odmjeravanja snaga, uspostavu novog suodnosa i, eventualno, nove ravnoteže jer je dotadašnja nestala nestankom socijalističke Jugoslavije. Zbog velikog moralnog prestiža Židova u svijetu kao žrtava Drugoga svjetskog rata i sklonosti Zapada održanju Jugoslavije dvije strane nisu bile ravnopravne, a snaga i utjecaj Židova na politiku SAD-a kao i snaga svjetskog Židovstva mogli su sudbonosno djelovati na budućnost, pa i na samu egzistenciju Hrvatske. Tako je, dakle, to preispitivanje i ponovno određivanje suodnosa Židova i Hrvata bilo pokrenuto ne akademski nego činjenicama života, za Hrvate sudbonosno važnim. Naročito zanimljivo, ali i važno, bilo je kakav će odnos zauzeti Židovi prema hrvatskoj državi, hoće li se s njom pomiriti i sljubiti, hoće li svoju sudbinu u Hrvatskoj vezati s hrvatskom državom. Osim toga, Hrvatska mora riješiti svoj geopolitički problem, naći svoje mjesto u međunarodnoj zajednici u kojoj, bar na Zapadu, pod američkim utjecajem prevladava tendencija postnacionalne državne politike u kojoj se Židovi (internacionalci) snalaze kao riba u vodi. Američki Židovi, listom internacionalci, i od same države Izraela traže postnacionalnu politiku, posebno u odnosu na Palestince. Traženje i nalaženje političkog rješenja za Palestince u nekoj vrsti političke i državne koegzistencije Židova i Palestinaca na istom ozemlju pitanje je vjerodostojnosti američke postnacionalne globalizacijske politike, a 287

Tomislav Vuković - Edo Bojović, Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb 1992. str. 15. (Edo Bojović je pseudonim Ljubice Štefan).

128

time i vjerodostojnosti Židova internacionalista. Za Ameriku to je pitanje njezine legitimacije kao svjetskog vođe - globalizatora, vođe “pravde” i mira, peace makinga, uspostave Pax Americana kao najobuhvatnijeg geopolitičkog koncepta poslije Pax Romana. 288 Zato je pitanje kako odgovoriti na zahtjeve toga globalnog koncepta, kako voditi nacionalnu politiku i ne doći u sukob, ili ga barem svesti na podnošljivu mjeru, s konceptom globalne postanacionalne politike, za Hrvate sudbinsko pitanje. A upravo su Židovi vatreni i vrlo prestižni zagovornici i nositelji te postnacionalne politike u SAD-u. Zato je posve jasno da je i to bio jedan od razloga zbog kojih se moralo tražiti pomirenje hrvatske države sa Židovima u Hrvatskoj kao s dijelom svjetskog Židovstva, pri čemu je američko Židovstvo najprestižniji i najutjecajniji njegov dio. Izgradnju odnosa prema globalizmu i postnacionalnoj politici, inače vrlo osjetljivo pitanje, naročito za brojčano male narode, mora pratiti jasna svijest prioriteta nacionalnog nad postnacionalnim: demokratsko i postnacionalno će vrijeme i politika proći, a nacije će ostati. A sve kad bi nacije jednom i nestale, opet bi, povijesnom nuždom, nuždom posebnog duha svakog naroda, bile oblikovane. Osim toga, demokracija je nemoguća u svjetskoj globalnoj, centraliziranoj državi. Demokratski pritisak “odozdo” ponovno bi donio fragmentaciju u državi i naciji. Zato ni svi zagovornici Trećega puta na Zapadu, globalnog društva i kozmopolitske nacije ne zagovaraju odumiranje država i nacija, nego njihovo reformiranje. Što se tiče demokracije, nju ne niječemo da bismo afirmirali diktaturu, tiraniju ili koji drugi oblik društvenog i državnog uređenja koji bi smanjio čovjekovu slobodu. Dapače, demokraciju treba nadići kao povijesni oblik još uvijek nepravednog društvenog i državnog uređenja i zamijeniti je postdemokratskim racionalizmom kao pravednijim i savršenijim uređenjem. 289 U bližoj perspektivi, na položaj Židova u Hrvatskoj mogao bi djelovati, a donekle već djeluje, poslijeratni defetizam hrvatskoga naroda (“širokih narodnih masa”) zbog porasta socijalne bijede i razočaranja državotvornih skupina minimalnim državnim geopolitičkim postignućima. Što se toga posljednjeg tiče, najveće je razočaranje potpisivanje Daytonskog sporazuma, koji se s pravom smatra najgorim državnim sporazumom što su ga Hrvati potpisali od Pacta convente, kao i potpunim odustajanjem od dovršenja hrvatskoga nacionalnog projekta politikom 3. siječnja i još radikalnije 7. veljače 2000. Iz objektivne potrebe da se definira i uravnoteži odnos hrvatske države i Židova i na crti već iznijete sklonosti njihova tradicionalnog povjerenja u državu, Židovi svoju sudbinu povjeravaju u ruke hrvatske države. Države u koju je većina Hrvata razočarana, protiv koje su dijelom počeli surađivati sa stranim hegemonističkim silama i koju sve više Hrvata opet shvaća kao domovinu bez narodnog suvereniteta i bez pravde, poglavito socijalne, države u kojoj ponovo raste napetost, sve do neprijateljstva između društva i države. Tu se ponovno krije objektivna opasnost novog izvora antisemitizma u smislu: tko je za državu, taj je protiv Hrvata. I tako postoji opasnost da se povijest ponovi u svoj svojoj tragičnosti, zbog nesposobnosti da i jedna i druga strana išta nauče... Obnavljaju se one okolnosti koje su i Stjepana Radića, prema Krležinu mišljenju, ali tada u Austro-Ugarskoj, pretvorile u navodnog povremenog antisemita kao antidržavnog elementa. 290 Tako će odnosi Hrvata i 288

Prema američkom geopolitičaru Brzezinskom SAD je “... prva, jedina i posljednja globalna sila”. Zbigniew Brzezinski, Velika šahovska ploča, op. cit., str. 203. Prema njemu to prije SAD-a nije bilo ni Rimsko, ni Kinesko ni Mongolsko carstvo, a ni Europa kao takva. 289 O tome autor priprema knjigu: Mase, elite i vođe. 290 Osim već iznijetih okolnosti i karaktera tobožnjeg Radićeva antisemitizma, navedimo što o tome piše takorekuć suvremenik tih događaja Kosier: Poslije sloma Austrije “zeleni kadar” je po selima Hrvatske pustošio i pljačkao i Židove i Nijemce i Mađare, a kad je njih opljačkao, okomio se na

129

Židova i dalje ovisiti o odnosu Hrvata prema hrvatskoj državi, ali i o odnosu Židova prema toj državi. Još je jedan naizgled prozaičan razlog zbog kojeg bi Hrvati morali pisati o odnosima između hrvatstva i židovstva. Naime, autori literature koja je o tome do sada objavljena uglavnom su Židovi. To upućuje na pretpostavku da Hrvatima ti odnosi nisu prijeporni i da ih njihovo proučavanje ne zanima, da za njih ti odnosi nisu važni, ili pak da nešto skrivaju, da se stide tih odnosa, da imaju kompleks krivnje. Tek odnedavno o tim odnosima sustavno i kvalificirano piše Ljubica Štefan. No, za Hrvate ti odnosi niti su nevažni niti se, gledajući sveukupnu povijest, Hrvati trebaju plašiti pisati o tim odnosima. Ne treba ih se ni stidjeti, osim nekih povijesnih epizoda za koje još nitko nije siguran da su ih Hrvati zaista takvima htjeli, da su ih autonomno takvima zamislili i proveli. S druge strane, židovski su ih autori istraživali poglavito kroz prizmu holokausta, rezultati čega se projiciraju na ukupne povijesne odnose Židova i Hrvata i stvaraju pogrešnu predodžbu o ukupnim hrvatsko-židovskim odnosima. Koliko je to živo u svijesti svjetskog židovstva jasno govori navod iz članka objavljenog u Jerusalem Postu 26. srpnja 1995. što ga navodi Ljubica Štefan, a u kojem se kaže: “Hrvatska prošlost koči odnose sa Židovima”. 291 Dakle, koči odnose sa svjetskim Židovstvom, ne samo s Izraelom. Iz toga bi se moglo zaključtiti kako izoliranu Hrvatsku, koju su svjetski moćnici, pod dirigentskom palicom SAD-a autizirali ugrožava svjetski moćno Židovstvo. Još je stravičnija izjava švedskog Židova Richarda Swartza, koji kaže da “Europa nikada neće dopustiti Hrvatskoj da živi bez vlastite povijesti”. Protežući optužbe protiv Hrvata i na budućnost, taj Židov apsolutizira hrvatsku krivnju za sva vremena i progon Hrvata kroz sva vremena, uplećući se tako u političku sudbinu Hrvatske. Moglo bi se, dakako, reći da se radi samo o Židovima pojedincima. Nevolja je, međutim, u tome što se u državnoj politici Izraela kao i u odnosu svjetskog Židovstva, pogotovu američkog, prema Hrvatskoj može prepoznati intencija tih navoda, a izjave tih pojedinaca razumjeti kao stajališta glasnogovornika te politike. Kako drukčije objasniti sporo i nevoljko priznanje Hrvatske od Izraela i nedopuštanje dr. Franji Tuđmanu da kao predsjednik Republike Hrvatske posjeti Izrael? Sve je to odraz Drugoga svjetskog rata, pogotovo Jasenovca. Židovi su, kako smo vidjeli, involvirani u jasenovački mit. A taj mit, dio “crne legende” o Hrvatima kao genocidnom narodu, ocrnjuje ne samo hrvatsku prošlost nego zamračuje i hrvatsku budućnost. Ono Swartzovo podsjećanje na prošlost, instrumentaliziranje je hrvatske budućnosti u skladu s onom Georgea Orwella: “Tko kontrolira povijest, kontrolira i budućnost.” Zato je delegitimiranje toga mita, što je pokušao i Tuđman, trajna zadaća hrvatskoga nacionalnog programa. A budući da su Židovi dio toga mita, to je odnos Hrvata i Židova nezaobilazna hrvatska tema. Međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske hajka na Hrvate i Hrvatsku nije prestala. Dapače, samo je promijenjena antihrvatska strategija. Kad se uvidjelo da se međunarodno priznanje ne može spriječiti jer bi to išlo protiv cjelokupne međunarodne javnosti, antihrvatska kampanja promijenila je cilj. Sada je to postala međunarodna izolacija Hrvatske. Izjave Teddya Preussa u Jerusalem Postu da su Hrvati antisemiti i nacionalisti i da Hrvatska zato ne može biti priznata kao neovisna država, da je Tuđman rasist, da u Zagrebu domaće trgovce i bogate seljake pljačkajući i odnoseći sve do čega su došli. Taj pokret hrvatskih seljaka 1910.-1919., kaže Kosier, prvi je pokušaj boljševizacije hrvatskoga sela i nema ništa s hrvatskim selom. Ocjenjujući te događaje Kosier kaže: “Ova je konstatacija potrebna zato, što mnogi naši Židovi nisu na čisto s ciljevima tadašnjeg pokreta tako, da je po toj pogrešnoj predstavi i svjetska židovska literatura htjela u tome vidjeti antisemitizam Hrvata.” (Kosier, op. cit., str. 66.) 291 Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Slovo M., Zagreb, 1999., str. 63.

130

vlada nacistički duh Josefa Goebbelsa te da su svi Hrvati fašisti 292 stvarale su tada svjetsko javno i političko mnijenje koje je Hrvatsku izoliralo kao tobože rasističku i antisemitsku državu. Ali ta antihrvatska promidžba ni tu nije stala. Ako Hrvatsku nije bilo moguće optužiti za agresiju i za razbijanje Jugoslavije, još se uvijek može pribjeći starom promidžbenom triku o Hrvatima kao genocidnom narodu, to jest narodu koji etnički čisti druge narode. Zato je između ostaloga i ustanovljen Haaški sud. Na njegovim su procesima pripadnici drugih naroda tek izgovor za jednako postupanje prema svim narodima, a glavni su zločinci dakako Hrvati. Haag treba dodatno opteretiti savjest Hrvata (za cijelu budućnost) kao genocidnog naroda, s jedne strane, a s druge, učiniti da ih takvima smatraju drugi narodi kako nikome ne bi palo na pamet držati ih za prijatelje ili saveznike, pogotovo ne Nijemcima. Hrvatska može biti samo pod prikrivenim međunarodnim tutorstvom kao kolonija. No, ne čini se to isključivo iz ljubavi prema Židovima ili Srbima. U pitanju su i geopolitički interesi Velike Britanije i SAD-a, a dio toga antihrvatskog scenarija bilo je i utjecanje na organiziranje izbora u Hrvatskoj 2000.

64. Dr. Franjo Tuđman i Židovi.

O odnosima Židova i Hrvata relevantno je znanstveno i politički pisao i dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Republike Hrvatske. Te odnose izveo je djelomično iz općih odnosa svijeta, poglavito Zapada i Židova, a djelomično iz izravnih odnosa Židova i Hrvata. Dakako, ni on nije prikazivao povijest odnosa Židova i Hrvata (uz iznimku povijesnih reminiscencija), nego se usredotočio na odnos tih dvaju naroda tijekom Drugoga svjetskog rata i to kroz dvije najvažnije fokusne točke: odnos NDH prema Židovima općenito, i sudbina Židova u logoru Jasenovac te tzv. jasenovački mit. 293 Pritom hrvatsko-židovske odnose, kao poseban aspekt, promatra u sklopu općeg, povijesnog svjetskog odnosa. Taj je opći okvir u biti tema cijele njegove knjige Bespuća: tj zločin i “zlosilje” u političkoj povijesti svijeta i njegova osuda te spoznaja da je svaki narod, u većoj ili manjoj mjeri, sklon zločinu te da ga je tijekom povijesti činio. Židovski narod u tome nije iznimka. Da bi to potkrijepio istražuje zločine što su ih počinili razni narodi, pa tako i židovski, kako je to opisano u Starom zavjetu odnosno židovskoj svetoj knjizi Tori (hebrejski Thorah - zakon, učenje, nauka, pet knjiga Mojsijevih). Osnovna Tuđmanova znanstvena i etička pozicija jest prosvjetiteljski antimitomanski racionalizam. S obzirom na takav znastveni metodološki i etički pristup postavlja se pitanje zašto je njegov prikaz sudbine židovstva općenito i posebno odnosa Židova i Hrvata doživio tako jaku i radikalnu kritiku zemlje i svijeta, ne samo Židova? Tome je više razloga: S holokaustom je antisemitizam doživio paroksizam, svoj najintenzivniji oblik i vrhunac, svoje bestijalno ostvarenje. Holokaust je u tolikoj mjeri posramio Zapad, da je civilizacijska legitimacija svakog naroda koji je u njemu sudjelovao postala upitna. Dakako, pri raspodjeli krivnje za holokaust opet je prevladavao kriterij tko je u Drugome svjetskom ratu bio na strani Saveznika, dakle pobjednika, a tko na strani sila Osovine, poraženog. Onaj 292

“Die Kroaten, die in der BRD leben, sind fast alle Faschisten”, izjavio je marksistički filozof Ernst Bloch o Hrvatima radnicima u bivšoj Zapadnoj Njemačkoj. Tuđman, Bespuća, str. 121. 293 Naš prikaz Tuđmanova pisanja o odnosu Židova i Hrvata temelji se na analizi elaboriranja toga odnosa u njegovoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, Zagreb, 1990.

131

tko je bio tek djelomično ili tek suputnik sila Osovine, kao što je to bila NDH, bio je pretpostavljeni krivac. Shvativši, međutim, da se stvarna i po pobjednicima raspodjeljena krivnja ne poklapaju, da je ta raspodjela silom nametnuta, dakle da je to istina pobjedničke sile a ne stvarna istina (Wie es eigentlich gewesen), Tuđman se upustio i u dokazivanje činjenične istine. Dedukcijom iz povijesti odnosa Zapada i Židova dokazao je da je povijest Zapada djelomično povijest antisemitizma, 294 ali i uz židovski udjel u toj i općenito u međusobnoj mržnji, a time se Tuđman zamjerio i jednoj i drugoj strani. Da bi pokazao kako je sukrivnja Zapada za razmjere holokausta neupitna, navodi primjer bojkotiranja Zapada “transakcije” “Roba za krv - krv za robu”, koju su predložili Nijemci. Oni su, naime, u travnju 1944. ponudili razmjenu milijun Židova i zatvaranje Auschwitza za 10.000 kamiona koje bi im dao Zapad, a Nijemci bi se obvezali da te kamione neće uporabiti na zapadnoj već isključivo na istočnoj fronti. No, kada je židovski pregovarač (Joel Brand pregovarao je sa židovske a Eichmann s njemačke strane) tu ponudu prenio lordu Moyneu, zamjeniku britanskog ministra za Srednji istok, ovaj mu je odgovorio: “Što da učinim s tih milijun Židova? Kamo da ih smjestim.” 295 U nastavku Tuđman ovaj događaj komentira: “Naravno, nije to bila osobna odluka Lorda Moynea, već britanske vlade, koju mu je prenio A. Eden, a u njenom razmatranju sudjelovao je i Washington. Tako je odbijena jedna nevjerojatna ponuda Njemačke, koja bi odvela milijun Židova u slobodni svijet! A značila bi još i više, jer bi Auschwitz bio raspušten punu godinu prije rata... Englezi u ovom slučaju jamačno nisu pokazali nimalo dobre volje za teritorijalno rješavanje... Sa židovskog gledišta, englesko odbijanje spasonosne ponude bilo je čista sabotaža, pri čemu su također i vlade SAD i SSSR pokazale začuđujuću ravnodušnost.” 296 Taj je primjer, kao i drugi primjeri neprijateljskih odnosa iz povijesti odnosa Židova i Zapada, jasno pokazao antisemitsku prošlost Zapada. Međutim, prihvatiti to, bilo bi za Zapad i Rusiju, to jest ondašnji SSSR, isto što i prihvatiti vlastitu moralnu osudu te uz to moralnu diskvalifikaciju za moralno, i još više, za političko vodstvo svijeta. Ta je diskvalifikacija bila glavni razlog zbog kojega Zapad nije htio na se prihvatiti krivnju za sudbinu Židova i zbog čega je tražio “žrtvenog jarca” da, uz svoj, okaje i njihov grijeh. Zanimljivo bi bilo znati, kakav je oportunizam prema jakima vodio Kellera, da opisujući taj događaj, uopće ne spominje odbijanje Engleza.) Zapad, odnosno saveznici u antihitlerovskoj koaliciji, mogli su se također uvrijediti i na sva ona Tuđmanova nabrajanja i podsjećanja na njihove zločine u tijeku i nakon završetka bombardiranja i uništavanja desetaka njemačkih gradova te nenaoružana civilnog stanovništva, američko bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, ruski zločin u Katynskoj šumi, dogovor Velike trojice (predsjednici SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije) o podjeli i hegemonizaciji svijeta, protjerivanja Nijemaca iz Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i Jugoslavije u Njemačku i time uvođenja prava na osvetu, a mi bismo dodali, i na etničko čišćenje i drugo. Isto tako, pisao je Tuđman, nije samo Njemačka bila zaražena fašizmom. Radilo se o općem stanju duha na Zapadu, posebno u Europi, koje je prethodilo i omogućilo uspon fašizma. 297 Dakle, neraspoloženje pa i mržnja prema Židovima bila je pojava raširena u 294

“Holokaust smatram nedvosmislenim povijesnim događajem, monstruoznim, ali zakonitim proizvodom Zapadnoga svijeta.” Claude Lanzmann, op. cit, str. 71. 295 Tuđman, op. cit str. 155. Tuđman o tom događaju navodi Raula Hilberga prema knjizi The Destruction of the European Jews i Noru Levin, The Holocaust. The Destruction of European Jewry 19331945. 296 Tuđman, op. cit., str. 155. 297 Tuđman navodi Thomasa Manna koji govori o težnjama u Europi nakon Prvoga svjetskog rata, koje navode na “psihološku spremnost Europe za fašističko prožimanje političkih, moralnih, intelektualnih shvaćanja”, pa zaključuje: “Prema tome, pojava i pobjeda hitlerizma u Njemačkoj bila

132

javnome mnijenju u gotovo svim europsklim zemljama, ne samo u Njemačkoj i nekim drugima. - Zanimljivo je ovdje spomenuti i Horkheimerovo psihološko, odnosno mentalitetno objašnjenje njemačkoga antisemitizma. Horkheimer se, naime, poziva na Freuda i njegovu misao da je sličnost sama po sebi čest povod za iracionalnu mržnju. (Ako je ta tvrdnja točna, njome bi se mogle objasniti i mržnje mnogih drugih međusobno sličnih naroda). Pri tome Horkheimer tvrdi: “da između Nijemaca i Židova postoji sličnost, opazili su odavno i uviđali i progonitelji” 298 , te u prilog tome navodi i Goetheovu tvrdnju da je politički mentalitet Nijemaca jednak onome Židova - dopuštaju da ih se podjarmi, ali zadržavaju solidarnost i ne daju se istrijebiti. Tu srodnost da je uviđao i Hitler, koji da je govorio kako, koliko god Nijemci i Židovi bili suprotni jedni drugima, istovemeno su slični kao braća. Horkheimer nalazi sličnost naročito u dvjema mentalnim osobinama Nijemaca, koji da pokazuju “genijalnu trgovačku vještinu i briljantan znanstveni potencijal, svojstva kakva se osim njima pripisuju samo još Židovima”. Sličnost vidi i u stanovitom osjećaju misije kod Nijemaca, kod kojih se taj osjećaj rodio pošto su postali carevina, u čemu da su se svjesno ili nesvjesno ugledali u Stari zavjet. Taj osjećaj misije, da bi njemačko biće trebalo ozdraviti svijet, osjećaj izabranosti Hitler je osjećao kao suparnički jer su ga o sebi gajili i Židovi, pa je rekao: “Ne mogu postojati dva izabrana naroda. Mi smo Božji narod. Zar time nije sve rečeno?” Tu preraspodjelu krivnje i odgovornosti za sudbinu Židovstva tijekom povijesti, naročito tijekom Drugoga svjetskog rata, ni Zapad ni europski Istok nisu htjeli prihvatiti pa su svakog tko im je to nametao, proglašavali krivcem. To je, dakle, bio glavni razlog negativnog odnosa svijeta prema Tuđmanovom stajalištu o odnosu svijeta i židovstva. Osim toga, i za posttuđmanovsku Hrvatsku, važno je ustanoviti je li njegov odnos prema Židovima tek odnos jednog Hrvata prema Židovima ili je to hrvatsko stajalište prema Židovima! Formalno gledajući, dok nije postao predsjednikom države, bilo je to samo njegovo stajalište, a poslije je prividno postalo stajalištem hrvatske državne politike. Ipak, treba uzeti u obzir onaj nužni praktični zijev koji nastaje između filozofsko-povijesne elaboracije tih odnosa i njihove izvedbe u političkoj pragmi. Dogodilo se to i ovaj put, pa je Tuđman u praktičnoj politici imao najdemokratskiji i najliberalniji mogući odnos prema Židovima, gotovo filosemitsko stajalište. No, s obzirom na veliku dozu autokratizma u njegovu vladanju ne možemo reći ni da je njegova pisana elaboracija židovskog pitanja, koja je uvijek najdublje autorska, dakle posve individualna, da je i njegovo praktično postavljanje prema Židovima hrvatsko stajalište, ako se uzima u obzir hrvatsko društvo, no mnogo više je hrvatsko ako se uzima u obzir samo država. No, unatoč tome. Drugi razlog napada bilo je navodno neprimjereno tretiranje uzroka i razmjera posljedica holokausta i uopće stradanja Židova tijekom povijesti, te odnosa NDH prema Židovima. Tvrdnja da neprijateljstvo između Židova i ostaloga svijeta traje tijekom cijele povijesti 299 ne može ne biti optužujuća i za Židove. A što je još važnije, kada traži uzroke toga vječnog međusobnog neprijateljstva, nalazi ih i na strani Židova. Primjerice, “Židovi su je prvenstveno posljedak njemačkog duhovnog nasljeđa i sveopće krize u kojoj se Njemačka našla nakon prvoga svjetskog rata. Ali, neosporno također, i one duhovne klime u Europi u kojoj su se nametale spomenute sklonosti da se izlazi iz nemoći demokracije i zastrašujućeg obličja boljševičke revolucije traže u autoritarnim vladavinama.” Ibid., str. 257. 298 Max Horkheimer, “O njemačkim Židovima”, op. cit, str. 53. 299 “I biblijska i suvremena povijest svjedoči: od iskona do danas odnosi Izraela i drugih naroda svejedno bili oni srodni ili ne - mogu se uspostaviti ako ne jedino, a ono pretežito i prije svega, na razini neprijateljstva.”, Tuđman, op. cit, str. 132.

133

izazvali mržnju prema sebi i time što su zadržavali svoju etničko-vjersku zasebnost u sredinama tuđih naroda, pa makar inače bili gorljivim zagovornicima kozmopolitskointernacionalističkih ideja”, a to se doživljavalo i kao “anacionalno, a ponekad i protunacionalno” (str. 140); židovstvo je “...usred drugih naroda predugo ostajalo stranim tijelom, stavljajući se prečesto u službu tuđina..” (str. 290) itd. Kako vidimo, neki od tih razloga su klasični argumenti antisemita, ali i objektivnih proučavatelja i istraživača tih odnosa, pa je sasvim arbitrarno što će se kojem autoru pripisati. Mnoštvom primjera iz Staroga zavjeta pa sve do zločina u Sabri i Chatili, o “konačnom rješenju” palestinskog pitanja i s tim u svezi predbacivanog im “judeo-nacizma” pokazao je da su i Židovi skloni zločinu kao i svaki drugi narod. No, to je bio povod zlonamjernoj interpretaciji, prema kojoj je Tuđman relativizirao zločin prema Židovima, posebno onaj iz holokausta, iako se iz konteksta jasno vidi da mu to nije bila namjera. Tuđman nigdje ne brani NDH, a kako i bi kad se protiv nje borio; dapače, o ustašama uvijek govori kao o kvislinzima, zločincima itd. ali traži razumijevanje ne za režim nego za ideju hrvatske države i državu kao takvu. Nastojao je objasniti povijesne razloge i “krivnju” drugih, prije svega velikosrpskog režima i politike za nastanak te države, te da ustaše “nisu pale s neba” nego su posljedica velkosrpske politike spram Hrvata. No, čim se spomene NDH, odmah se potegne i pitanje žrtava te države i, dakako, prije svih, židovskih i srpskih žrtava. A upravo na tom zajedništvu žrtava stvoren je zajednički, srpsko-židovski antihrvatski mit o 600.000 ili 700.000 žrtava u logoru Jasenovac, te “crna legenda” o genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako se Tuđman našao pred povijesnom i povjesničarskom zadaćom rušenja nehumanog antihrvatskoga mita. U tu je bitku ušao s prosvjetiteljskim poletom. Smatrao je da sve (ponajprije broj žrtava i politiku koja stvara žrtve) treba dovesti do evidencijske točnosti i jasnoće, sve elemente mita iznijeti na vidjelo, pa će istina pobijediti a mit biti razoren. No, pokazalo se da je Tuđman pogrešno ocijenio da će razotkrivajući jezgru zla povijesti prisutnu kod svih naroda, uspostavom svojevrsne ravnoteže zla, otkloniti i uništiti mit o tome da su samo neki narodi zli i tako pobijediti zlo, spriječiti njegovo ponavljanje. No, to je iluzija. Jer svaki zločin, pa i kad ga počini jedan narod, hoće imati pravo. Stvarno, Tuđmanova antimitomanska i demistifikatorska metoda kao pisca 300 nigdje tako pregnantno ne dolazi do izražaja kao u pitanju logora u Jasenovcu. Postavši predmetom prijepora, javnosti je vrlo rano poslije rata postalo jasno da postoje dva Jasenovca: stvarni i mitski Jasenovac. A kako je nastao onaj mitski? E, tu je bila na djelu psihologija cijeloga jednoga naroda - srpskoga. Tuđman je u Bespućima dao povijesno-političku genezu postanka toga mita. Mi pak polazimo s drugog, masovno-psihološkog stajališta i objašnjenja mita o Jasenovcu. Treba, kako rekosmo, razlikovati Jasenovac kao realno postojeći simbol uništenja ljudi od onoga stvorenog djelomično iz političke kalkulacije za potrebe stigmatiziranja Hrvata, a dijelom iz straha, umišljajem, mitomanskom tvoračkom snagom i slabošću. Taj drugi Jasenovac postao 300

Ovdje razmatramo Tuđmanovo djelovanje kao pisca pa iznijeto mišljenje i ocjene ne uključuju ocjenu njegova djelovanja kao vođe, državnika i političara. Uostalom, kao vođa u Domovinskom ratu i u stvaranju hrvatske države bio je vrlo uspješan, ali kao državnik bio je vrlo prijepornih sposobnosti, a kao političar još slabijih - i u komponenti vladanja i u komponenti upravljanja državom. Kada to kažemo imamo u vidu razliku između talenta i uloge vođe, državnika i političara. Budući da ovdje nije mjesto za širu elaboraciju tih pojmova, recimo samo toliko da se političar brine o interesima a vođa o sudbini naroda, dok je državnik negdje po sredini i njegova briga uključuje i interes i sudbinu naroda. Pokazao je iznimnu lucidnost u predviđanju događaja i hrabrost u ratu, u svojevrsnoj hrvatskoj revoluciji. No, poslije Bljeska i Oluje te su njegove kvalitete postale nepotrebne, a neke i smetnja za demokratski napredak države.

134

je s vremenom simbolom opsesivna straha Srba od kolektivnog nacionalnog uništenja. Nastao je tako da su realnome dodavani izmišljeni pa zatim umišljeni atributi: glede prihvatnog kapaciteta logoraša, stvarnog broja logoraša, namjene logora - stvarno je bio i radni a umišljajem je postao samo koncentracijski, uništavanja ljudi, logorskog režima, života u njemu i zapovijedanja, broja logoraša prema nacionalnosti i konačno, što je najspornije, broja žrtava. Logor koji su političari i povjesničari svjesno i racionalno preuveličavali (ili je možda već i tu u pozadini djelovao strah?), u srpskim je masama, koje su neposredno poslije rata još bile u stanju traume i kolektivne histerije (kao i ostali narodi bivše Jugoslavije), stvarni logor lako je postao simbolom totalnog zla i kolektivnog uništenja. I zato je Srbe bilo teško uvjeriti u drukčiji Jasenovac, uostalom kao i drukčiju Kosovsku bitku, jer oni u mitsko iskreno i bez zadrške vjeruju. Jasenovac u svojim mitskim dimenzijama i s mitskom simbolikom mogao je nastati samo u narodu čija je jedna od najvažnijih masovnopsiholoških oznaka strah od komunikacija, od doticaja i suživota s drugim narodima. Hegel, za kojega je more simbol komunikacije, simbol spajanja naroda a ne razdvajanja, smatra da su narodi koji su bježali od mora bježali od komunikacija. A poznato je da su Srbi, prema Porfirogenetu, pri doseobi došli do mora, do Soluna, a zatim pobjegli u unutrašnjost Balkana. Otuda njihova iskrena i uporna tvrdnja u doba raspada bivše Jugoslavije, da ne mogu živjeti ni s jednim drugim narodom i da svi moraju živjeti u jednoj, isključivo srpskoj državi. Njihov strah od Hrvata psihološki je realan i velik, a otuda i njihova panična agresivnost prema drugim narodima. Strahom od Hrvata posvjedočuju psihološku ovisnost o Hrvatima, i u krajnjem, kompleks inferiornosti. Ali, narodi mitomani istodobno su žrtve mita. Koliko je mit o genocidnosti Hrvata opasan i za same Srbe, najbolji je dokaz njihov samoizgon iz Hrvatske 1995. tijekom Oluje, oslobodilačke akcije hrvatske vojske. Što glumeći (vođe), što uvjereni (mase) da će ih Hrvati poklati, sami su napustili Hrvatsku. Sami su sebe ustrašili, prepali se vlastita mita. Ne mali doprinos stvaranju toga negativnoga mita o Hrvatima dao je Vladimir Dedijer, tipičan srpski mitotvorac i mitoman, svojim “znanstvenim” istraživanjima o Jasenovcu. Njegov “istinoljubivi” mitomanski suvremeni nastavljač je Krsto Bulajić. No, nije bilo ni za pretpostaviti da će mit kod Srba izgubiti svoje simpatizere i nastavljače. Tuđman je dakle opisivao stvarni, a Srbi, i drugi, mitološki Jasenovac. Otuda dva Jasenovca. A istina mita leži u psihologiji naroda koji ga stvara. Jasenovački je mit upravo laboratorijski primjer, (jer mu možemo pratiti i činjeničnu i psihološku genezu) kako od činjenične laži nastaje psihološka istina, koja se zatim pretvara u mit. Ali laž je to objektivno, za ostali svijet, ali nije i za mitotvorni narod jer je kao psihološka istina već postojala u njegovom duhu, u njegovoj svijesti. A kako je bilo moguće da se od činjenične laži stvori mit? To stoji do naravi mita. Naime, mit kao takav nastaje od objektivne, činjenične neistine, a psihološke istine. U slučaju Jasenovca laž je podmetnuta kao istina i time se mogla lako pretvoriti u mit i djelovati kao mit. Iznoseći ravnopravno argumente i revizionista i “dogmatičara”, “mitomana”, Tuđman je doveo u pitanje i “mit” o šest milijuna židovskih žrtava u Drugome svjetskom ratu. Na crti te antimitomanske metode, razotkrivajući sklonost svakog naroda da preuveličava svoje žrtve, napao je i tzv. “bleiburški mit”, smatrajući da su i Hrvati preuveličali broj svojih žrtava. No, tu bitku protiv mita Tuđman nije mogao dobiti jer je pogrešno pretpostavio da istina ima istu političku snagu kao i mit. Podcijenio je snagu iracionalnog u mitu. Jednom stvoren mit o krivnji i genocidnosti hrvatskoga naroda, koji je počivao na dijelomično preuveličanim a ponajviše izmišljenim zločinima počinjenim u NDH, 301 počeo je djelovati 301

Najslikovitiji je primjer izmišljanja zločina u NDH i krvoločnosti njezina režima poznata, već spomenuta “košara srpskih očiju”, izmišljena od Curzia Malapartea. Taj talijanski novinar i književnik, najprije fašist a zatim komunist, bio je primljen u audijenciju kod Pavelića i pri tome je

135

upravo onako kako je to Zapadu i ostalim zainteresiranima bilo korisno: Zapad je našao žrtvenog jarca, našao je nekoga na koga će baciti vlastitu ljagu, vlastiti grijeh. Da Tuđman nije postao predsjednikom hrvatske države, kao pisca ga nikada ne bi napali kao antisemita. Jer, zaista, on piše antiantisemitski, a to što o Židovima piše kao i o svim drugim narodima, sa svim njihovim vrlinama i nedostacima, dokaz je više da im priznaje ravnopravnost (valjda i jednakovrijednost). No, tko god da je postao predsjednikom Republike Hrvatske, bio bi napadnut za grijehe NDH, jer to Židovima iz već iznijetih razloga treba za njihove interese, a Zapadu treba za njegove geopolitičke interese, za moralno čisto lice radi legitimacije za političko vodstvo svijeta. Iako je Hrvatska 1990-1999. Tuđmanov autorski državnički projekt, Hrvati nemaju razloga bježati od hrvatske državne politike prema Židovima, nemaju razloga bježati od te politike u tom razdoblju i ne prihvatiti je kao hrvatsku.

65. Židovi i ratovi. Židovski pacifizam.

Na Zapadu vlada predrasuda o Židovima kao kalkulantima, kamatarima, nejunačkom, pacifičkom narodu. No, raspršeni po svijetu, bez države, bez domovine, pače i doslovce, bez zemlje, Židovi nisu mogli željeti rat jer je uništavao i obezvređivao sve što bi stekli u miru, a što je bilo dio njihove ne samo egzistencije nego i prestiža: bogatstvo i obrazovanje. Rat je uništavao njihova materijalna bogatstva, a društveni prestiž koji je bio vezan za visoku naobrazbu bacao je u drugi plan. U ratu kao stanju opće i kolektivne histerije njihovi statusni simboli, bogatstvo i visoka naobrazba, lako postaju simbolima parazitizma, eksploatacije i neprijateljske moći stranaca pa tako lako i u pravilu postaju kolektivnim žrtvenim jarcem. Ratna psihoza, naročito poslije poraza, idealna je masovno-psihološka situacija za traženje krivca za svu bijedu i nedaće naroda. Zato se kod Židova po instinktu razvila mržnja protiv europskih nacionalnih ratova, a pacifizam postao dio kolektivnog nacionalnog mentaliteta ali, u svezi s tim i predrasuda o njima kao nejunačkom narodu. Pristajali su samo uz one revolucije i pokrete koji su im obećavali emancipaciju i ravnopravnost kao što je bila Francuska revolucija i kasnije socijalističke/komunističke revolucije. To je i logično jer, u načelu, nisu mogli simpatizirati jačanje nacionalne elite i nacionalne strukture koja je slavila nacionalne simbole, a njih u pravilu ugnjetavala i činila strancima. U nacionalnim ratovima nisu imali što braniti jer ono najvrednije, predmet obrane ili volje za povećanjem, domovinu, oni nemaju a narodi s kojima žive ne žele je s njima dijeliti. Jer, se “zdrav” nacionalni osjećaj u pravilu služi retorikom: “Nitko meni neće zapovijedati u mojoj kući”, što znači da Židov kao stranac ne bi smio biti na položaju na kojem se donose važne nacionalne odluke niti imati znatnije bogatstvo jer tako također kao stranac odlučuje o materijalnoj sudbini domaćeg stanovništva. Uostalom, za donje društvene slojeve domovina je jedino veliko što imaju, što mogu slaviti i u čemu mogu postati veliki i jednaki s najvećima, najmoćnijima i najbogatijima.

pred njim na stolu vidio košaricu ribizla. Pretvorio ju je u košaricu srpskih očiju jer se “Ne može (se) raniti maštu ribizlom”. Ta izmišljena košarica očiju u trenu je obišla Europu kompromitirajući ne samo NDH nego i sve Hrvate.

136

Na tom je stvarnom antisemitizmu i takvo masovno psihološko stanje vrlo pogodno za razvijanje karijerističkog antisemitizma. Njegov tipičan primjer bio je antisemitizam Karla Luegera, gradonačelnika Beča (1897-1910.), koji je govorio da antisemitizam može poslužiti kao dobro “sredstvo političke agitacije kojim se krči put, ali kad čovjek dođe do vrha, on je nepotreban. To je sport za nižu vrstu”. Taj se, dakle, antisemitizam socijalnog podrijetla oslanja na antisemitizam “običnog”, malog čovjeka. Za objasniti političke posljedice koje nastaju u susretu, ili bolje reći u sudaru, židovskog pacifizma i nacionalnog belicizma neka nam kao kontrapunkt posluži njemački belicistički mentalitet. Nijemci su još od ratova s Rimljanima, kako je zabilježio Tacit, poznati kao ratnički narod, narod u sporu oko prostora ne samo s okolnim europskim narodima, narod koji možda najgorljivije, do romantizma, gaji kult ratništva. Takav narod ne može nego prezirati neratnički pacificističan narod. Dakle, bilo je neminovno da se njemački belicizam i židovski pacifizam međusobno sudare i potiru. Dakako, nije to bio ni jedini ni najvažniji razlog Hitlerova antisemitskog rasizma, ali i taj je razlog bio prisutan. Keller međutim, navodi mnogo primjera židovskog junaštva iz povijesti - od Masade i zelotizma do sudjelovanja u maursko-muslimanskim osvajanjima Španjolske - dobrovoljnog sudjelovanja u svim vojskama i ratovima koji im stavljaju u izgled ili obećavaju slobodu, sve do Oktobarske revolucije u Rusiji. Židovsko pacifističko biće, dakle, uvjetovano je njihovom zlom sudbinom bezdomovinstva. Pacifistički je ideal i dio mesijanizma, jer u mesijansko vrijeme “janje i lav moći će boraviti skupa u miru, a narodi se više neće učiti ratnoj vještini”. No, da se u drugim okolnostima pretvaraju u ogorčene borce dokaz je i njihova besprimjerna hrabrost u stvaranju i obrani vlastite države Izraela. Dakako, oni kojima to nije dovoljan dokaz morat će pričekati i vidjeti hoće li se ta država održati i kakvu će hrabrost i junaštvo pokazati Židovi u obrani opstanka domovine. Prividno, okolnost da je tako mnogo Židova ostalo izvan Izraela, dakle unatoč postojanju matične države mnogi su od njih i dalje raspršeni svijetom, može biti dokaz protiv njih i njihova patriotizma i nacionalnog idealizma. Ali, koji europski narod nije raspršen po svijetu? Pa i hrvatski! Općenito, velik je nesrazmjer između kulturne i političke vrijednosti pacifizma. Dok mu je kulturna vrijednost nesporna i posvemašnja, politička je vrlo sporna. I politički je pacifizam pozitivan, ali samo kada je moguć i dopustiv. A, takav je kada ne vrijeđa dostojanstvo i interese naroda, kada ga nije nametnuo hegemon, strani ili domaći. U protivnom je suprotan dostojanstvu i interesima naroda pa je od pokorenog naroda nemoralno pokoravati se. Dapače, moralni je imperativ ustati i protiv pacifističkih ideja i mira koji se njima opravdava. Taktički pacifizam, kada se buna ili ustanak u nevrijeme ne podižu, dakako, može biti koristan. U međudržavnim i međunacionalnim odnosima mir i pacifizam je u pravilu moguč i koristan samo kada se međudržavne i međunacionalne suprotnosti, političke, gospodarske i druge mogu rješavati na miran način, a to je tijekom povijesti bilo samo iznimno. 302 I treba razlikovati pacifizam nemoći, nemuževni pacifizam pojedinca i naroda od pacifizma gospodara koji nameće i opravdava hegemonistički, nepravedni mir i pokornost. Štetnost pacifističkih ideja koje opravdavaju održavanje lažnog, nepravednog mira potvrđuje povijest. Tako se mnogi povjesničari slažu da je pacifizam u Njemačkoj poslije Prvoga svjetskog rata odigrao negativnu, a za hitlerizam afirmativnu ulogu. Ranjena i ponižena u tom ratu, s golemim nametnutim kontribucijama i oduzetim teritorijima (u korist Francuske), socijalno upropaštena, Njemačka nije imala sluha za pacifizam. On je samo 302

Pa i Isus je govorio: “Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor.” (Luka 12, 51)

137

povećavao prodornost i priljepčivost revizionizma, jer se činilo da pacifizam sve te nepravde opravdava. I sam Hitler u Mein Kampfu grmi protiv pacifizma, i njemačkog i židovskog, koji dolazi iz ondašnjeg tiska i upravlja javnim mnijenjem, smatrajući ga uzročnikom slabljenja ratničke volje i morala njemačkog vojnika, pa zbog toga jednim od krivaca njemačkoga poraza u ratu.

66. Židovi kao žrtveni jarac.

Fenomen je psihološke naravi, pače psihološke lakomislenosti, površnosti i plitkoće, ali zato ne manje opasan jer ima sva potrebna svojstva da takorekuć u svakoj društvenoj kriznoj situaciji postane masovnopsihološki fenomen, kad pojedinac, skupina ili pače i cijela populacija za svoje promašaje, za sve svoje frustracije nalaze krivca u nekom događaju, osobi ili pak cijelom narodu i bez ikakve stvarne uzročne veze između događaja i potvorenog, dakle lažnog uzroka tj okrivljenog naroda. Naime, većina naroda, među kojima i Hrvati, sklona je za sve svoje nevolje tražiti krivca u drugome i kad za to nema nikakve osnove. Traženje krivca u drugome najčešće prikriva vlastitu slabost, nedovoljno nacionalno jedinstvo ili odlučnost da se preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu. A od upiranja prstom u krivca do njegova žrtvovanja samo je jedan korak. Židovi su tijekom povijesti često bili takvi nađeni krivci, ustvari sve doskora (a zapravo još uvijek, iako u manjoj mjeri), dežurni krivci za sve izvanredne nevolje naroda. Krivnja postaje psihološka realnost bez obzira na to je li uzrok bio točno ili netočno označen. Što se te sklonosti kod Hrvata tiče, mogli bismo samo parafrazirati: Perditia tua in te Croatia. Taj psihološki postupak traženja lažnog krivca završava nalaženjem tzv. žrtvenog jarca. Jer nešto ili netko izvan frustriranog tražitelja mora biti kriv, on se mora osloboditi napetosti izazvane promašajem, neuspjehom i frustracijom. Nalaženjem krivca nastaje psihološko rasterećenje pojedinca i mase. Pitanje je instrumentalizacije da se od krivca stvori žrtveni jarac, a političke tehnike da se žrtveni jarac djelomično ili posvema uništi, spali. Ako se žrtveni jarac spaljuje potpuno, dogodi se holokaust, 303 a kada su na djelu progoni, djelomično uništavanje. Ipak, je li simbol žrtvenoga jarca, uloga kakvu su prema prevladavajućim i židovskim i nežidovskim stajalištima upravo Židovi tijekom povijesti često imali i koja je kulminirala u holokaustu, sretno izabran? Najprije, simbol jarca kao mogućeg nositelja krivnje jer nema ni duše ni savjesti, ipak simbolski kao mogući nositelj krivnje nije neutralan. Uza nj se vežu najpogrdniji i najporazniji moralno negativno obilježeni epiteti: pohotljivac, bestidnik, gnusoba, pokvarenjak, grešnik, prokletnik itd. No, ni to nije unisono i jednoznačno: jednima je jarac božanski, a drugima sotonski simbol. On je i tragičan, po njemu je čak jedna književna vrsta, tragedija, dobila naziv. 304 Simbol jarca nalazimo svagdje, u svim kulturama svijeta.

303

Holokaust, od grčkog holokauston što znači sav, potpuno spaljen, prijevod je hebrejske riječi olah žrtva paljenica bogovima ili ljudima, žrtva koja potpuno izgara u žrtvenom ognju. Nakon Drugoga svjetskog rata taj se izraz ustalio za označavanje masovnog uništenja Židova. No, budući da izraz holokaust i dalje zadržava nešto od svog prvotnog značenja svetosti, žrtvenosti, Židovi radije rabe naziv shoah što znači katastrofa, opustošenje, koji ne izaziva nikakvu asocijaciju na svetost i žrtvenost. 304 Grčki tragedija od tragos, jarac i oda, pjesma, pjevanje.

138

U Starome zavjetu, točnije u Levitskom zakoniku, čitamo o dva obredna jarca za dvije svrhe. Jahve izdaje naređenja Mojsiju za njegova brata Arona: “Od zajednice izraelske neka primi dva jarca za žrtvu okajnicu i jednog ovna za žrtvu paljenicu. Pošto Aron prinese junca za žrtvu okajnicu za svoj grijeh i izvrši obred pomirenja za se i z a svoj dom, neka uzme oba jarca i postavi ih pred Jahvu na ulaz u Šator sastanka. Neka Aron baci kocke za oba jarca te jednoga odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu. Jarca na kojega je kocka pala da bude Jahvi, neka Aron prinese za žrtvu okajnicu. A jarac na koga je kocka pala da bude Azazelu, neka se smjesti živ pred Jahvu, da se nad njim obavi obred pomirenja i otpremi Azazelu u pustinju.... Neka potom zakolje jarca za žrtvu okajnicu za grijeh naroda;... Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoće Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha.” 305 Tu se dakle govori o žrtvenom jarcu kojega se kolje i paljenjem žrtvuje. U središtu značenja simbola žrvenoga jarca jest njegova nevinost kao čimbenika svijeta: jarac nema nikakve veze s događanjima svijeta, s grijesima Izraelaca. On je žrvovan nevin, on je čisti simbol nevine žrtve. On kao biće nije upleten u događaje naroda pa kao takav nije kriv. Ali tu su njegova prirodna svojstva koja smo nabrojili i koja ga čine prezrenim pa dakle krivim. On nije Izraelcima kriv zato što bi nešto učinio nego zato što ima svojstva prezrene životinje. Dakle, bez krivnje je kriv. Tu se traži usporedba sa Židovima: I oni su bez krivnje krivi. Nisu ničim izazvali progone, pogrome i holokaust - spaljivanje u Auschwitzu i drugim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao što je jarac žrtvovan samo zbog svojih specifičnih životinjskih svojstava tako su i Židovi žrtvovani zbog svojih specifičnih ljudskih svojstava. Kao što se jarca žrtvuje za vlastite grijehe, jer jarac nema nikakve veze s grijesima Židova, tako i Židovi bivaju žrtvovani za tuđe grijehe. Dok je prvom jarcu namijenjena uloga žrtve okajnice, drugom je namijenjena uloga iskupitelja. Jarac iskupitelj upućuje se, predaje se demonu Azazelu u pustinji. Na nj se stavljaju grijesi naroda da ih nosi u pustinju i preda Azazelu umjesto kazne: “Kad se svrši obred pomirenja... neka primakne jarca živoga. Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” 306 Dakle, umjesto ispaštanja kazne za svoje grijehe jarac iskupitelj odnosi krivnju Izraela u pustinju. U biti, i ovdje se izbjegava snositi kaznu za vlastite grijehe. Taj jarac nije prinijet kao žrtva. U modernom političkom žargonu, u političkoj funkciji pojam žrtvenog jarca nema ni taj obredni iskupiteljski ni sveto-nosni karakter. Žrtvuje se nekoga ne apelirajući na Boga, ne obraćajući se Bogu niti se njemu prinosi žrtva. Uloga žrtve kao dara tu je isključena. Zapravo, funkcija političkog žrvenog jarca i nije funkcija žrtve, nego funkcija neprijatelja kojega se ubija, što nema nikakve teološke veze sa žrtvom kao darom Bogu. Tu niti se grijeh okajava niti se iskupljuje krivnja. Tek se ubojstvom, spaljivanjem žrtve kao neprijatelja, čini grijeh. Utoliko Židovi i imaju pravo kad izbjegavaju svoje uništenje nazivati holokaustom nego shoahom. Uostalom, tamo žrtveni jarac nije nikakav neprijatelj čovjeku, pa se stoga može i govoriti o njegovoj nevinosti. Dok ga se tamo žrtvuje za vlastite grijehe, političkog žrtvenog jarca žrtvuje se zbog njegovih navodnih grijeha. Zato je paralela između religijskog žrtvenog jarca i političkog žrtvenog jarca lažna, neistinita. 305 306

Levitski zakonik, 16, 5-16. Ibid., 16, 20-23

139

Drugo je stvar pitanje židovske nevinosti kao žrtve ne u teološkom, nego u političkom i pravnom, viktimološkom smislu. Jesu li Židovi baš uvijek i sasvim nevini? Isto pitanje može se postaviti i za svaki drugi narod. No, budući da razmatramo specifično židovski problem, ne ulazeći u analizu stupnja eventualne krivnje u pojedinim slučajevima konflikata u kojima su Židovi bili žrtve, možemo reći da nitko tko djeluje u svijetu, prema ljudskim kriterijima, ne može pretendirati na apsolutnu nevinost. Jer djelovati u svijetu znači djelovati u pravnom i političkom prostoru sukoba prava i interesa naroda, skupina i pojedinaca. Tu dakle, prema ljudskim kriterijima nije moguće ostati sasvim nevin. Dakako, moguće je biti više ili manje kriv ili nekriv ali svakako nitko, nijedan narod, ne može biti toliko kriv da ga se kazni holokaustom. No, ne istražujući dalje ovu stvar, mogli bismo se složiti sa stajalištem Hannah Arendt koja kaže: “Teorija da su Židovi uvijek žrtveni jarci implicira da je to mogao biti i bilo tko drugi. Njome se inzistira na potpunoj nevinosti žrtve, nevinosti koja posredno nagovještava ne samo da nije počinjeno nikakvo zlo, nego da nije uopće ništa počinjeno što bi bilo u ikakvoj mogućoj vezi sa stvari koja je u pitanju. Činjenica je da teorija žrtvenoga jarca nikada nije javno iznijeta u svojoj čistoj arbitrarnoj formi, ali se pokazuje da njezine pristalice svaki put kad prilježno pokušaju objasniti zbog čega je određeni žrtveni jarac bio pogodan za tu ulogu, ostavljaju teoriju i upuštaju se u uobičajeno povijesno istraživanje kojim se nikad ne otkriva ništa osim da povijest stvaraju mnoge skupine i da se, iz nekih razloga, jedna od njih izdvaja. Time tzv. žrtveni jarac nužno gubi svoj status nevine žrtve, koju svijet krivi za sve svoje grijehe i kroz koju nastoji izbjeći kaznu, postajući jedna među mnogim ljudskim skupinama-sudionicima u poslovima ovoga svijeta: samim tim što je postala žrtvom svjetske nepravde i okrutnosti, ona nije prestala biti suodgovornom.” 307 Taj antiekskluzivistički i realističan uvid čini Židove “normalnom” ljudskom skupinom, “normalnom” nacionalnom zajednicom članicom međunarodne zajednice naroda, krivom i nedužnom manje-više kao i sve druge nacije i narodi. Ipak, mora se priznati da su se kod Židova mnogo češće nego kod drugih naroda stjecali razlozi koji su ih s negativnim pa i stravičnim posljedicama izdvajali u sudioničkim poslovima ovoga svijeta. No, to se ne može objasniti pragmatičnom naravi poslova svijeta. Razlozi su dublji i vjerojatno im je korijen u iluziji, u mitu o izabranom narodu, sa židovske strane, i u psihološkoj uvjetovanosti svijeta, s upornošću prisilne ideje da u drugome, u različitome, vidi neprijatelja i kad za to nema nikakva objektivnog razloga, da od drugoga čini tzv. žrtvenoga jarca. Radi se, dakle, ipak o agresivnoj, kriminalnoj strani čovjekove naravi i njegove povijesti. Hrvati, povijesna politička žrtva na svoj način, također su o sebi gajili kult žrtve i iluzionističke nevinosti. Krleža je pisao o negativnim reliktima kao parolama: “...iluzija o hrvatskoj vlastitoj nevinosti, eksteritorijalnosti, zapadnjačkoj uzvišenosti itd.” 308 Međutim, duhovna je, mentalna konstanta svakog naroda žrtve da prema zakonima psihološke nužnosti traži i dolazi do teorije o vlastitoj nevinosti, bez obzira na objektivno stanje stvari. Postoji u psihološkoj arheologiji sklonost naroda prema iluzijama i mitovima. Priznati i najmanju vlastitu krivnju, budući da to priznanje ionako nimalo ne pomaže, za depresivnu i defetističnu žrtvu znači pasti još niže i dublje u depresiju i defetizam.

307 308

Hannah Arendt, “Antisemitizam kao povreda zdravog razuma”, op. cit, str. 14. Miroslav Krleža, Deset krvavih godina, op. cit, str. 585.

140

67. Shakespeareov Shylock kao europska paradigma židovstva.

Na početku, na čelu europskoga intelektualnog, prosvjetiteljskog antisemitizma stoji jedan Englez: Shakesapeare sa svojim Shylockom. U Mletačkom trgovcu stvorio je od Shylocka prauzor, pralik, intelektualnu paradigmu Židova lihvara, bezdušnog Židova, upravo onakvog kakav je najpogodniji da trajno izaziva mržnju nežidova. S obzirom na Shakespeareov ugled i na moć Engleza kao naroda i te Engleske/Velike Britanije kao države, Shakespeare je možda više nego itko drugi pridonio negativnoj percepciji Židova u kršćanskoj Europi. Jer, Shylock je nositelj svih onih negativnih značajki koje su postale odbojni i prezreni uzor-lik Židova u Europi: 1. Odvojenost, svjesna paralelna egzistencija Židova: “...S vama ću kupovati, s vama ću prodavati, s vama ću razgovarati, s vama ću šetati i tako dalje; ali neću s vama jesti, ni s vama piti, niti se s vama moliti.” 309 2. Mržnja na kršćane: Shylock o Antoniju: “Mrzim ga jer je kršćanin;” 3. Shylock je lihvar, mrzi sve koji to nisu pa zato nastavlja o Antoniju: “...ali još više zbog toga što u glupoj krotkosti on daje u zajam novac besplatno i tako ovdje u Mlecima snižava kamatnu nam stopu ...on se ruga sa mnom i s mojim poslom i s poštenim mojim dobitkom koji zove lihvom.” 4. Židovi su svet, izabran narod pa ga zato Antonio, kršćanin, mrzi: “On mrzi sveti narod naš.” 5. Neprijateljstvo i osvetoljubivost prema kršćanima: “Ako mi jednom padne u šake, na njemu iskalit ću svu staru kivnost što je ćutim... Neka bude prokleto moje pleme, ako mu to prostim.” 310 Stoga nije ni čudno da ga njegov sluga (Lancillotto Gobbo) drži samim đavlom: “Ako se pokorim savjesti, ostat ću sa svojim gospodarom Židovom koji je, Bože mi oprosti, neka vrsta đavla”,311 a Židove prokletim narodom. Tako je Shakespeare stvorio kontrapunkt, predrasudu o dva paralelna, potpuno različita i zato nepomirljiva svijeta. Dva svijeta koja plamte mržnjom jedan na drugoga. No, zbog njegove genijalnosti uobičajilo ga se braniti od antisemitizma, jer ipak je nezgodno da jedan od stupova zapadne kulture bude antisemit. Nezgodno za Zapad, ali nezgodno i za Židove jer, navodno, ako je i jedan genij antisemit, valjda onda postoje opravdani razlozi za to. Zato se navode Shylockove riječi: “Ja sam Židov. Zar Židov nema očiju? Zar Židov nema ruku, organa, kostura, osjetila, osjećaja strasti? Zar ga ne hrani ista hrana, ne ranjava isto oružje, ne napadaju iste bolesti, ne liječe isti lijekovi, ne grije i ne hladi ista zima i isto ljeto kao i kršćanina? Ako nas ubodete, zar nam ne teče krv? Ako nas poškakljete, zar se ne smijemo? Ako nas otrujete, zar ne umremo? Pa ako nam nanesete nepravdu, zar da se ne osvetimo?” 312 No, svejedno, ako bi navedeni stihovi o jednakosti Židova i kršćana i izražavali Shakespearovo stajalište pa dakle ne bi bio antisemit, on je u Mletačkom trgovcu glasnogovornik engleskog društva koje je antisemitsko, te je u ovom djelu prosječan engleski i upće zapadni antisemit došao na svoje. Shakespeare je ne samo izrazio opće mjesto europskoga antisemitizma, nego je stvorio i učvrstio dva antagonistička prototipa - Židova i kršćanina koji su postali dio kulture Zapada. U najmanju ruku učvrstio je i legitimirao sliku o dva paralelna nepomirljiva svijeta, sliku koja se od tada uporno održava, s jačom ili slabijom recepcijom diljem Zapada. Shakespearov Mletečki trgovac, kako primjećuje Josip Torbarina, tek je jedna od takvih antisemitskih drama napisanih u Engleskoj u Shakespearovo doba, u doba u kojemu Židovi nisu imali pristupa u Englesku a crkva je to podupirala. Zato je ne samo dojmljiva, 309

William Shakespeare, Mletački trgovac, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1981., str. 29. Ibid., str. 29. 311 Ibid., str. 38. 312 Ibid., str. 67. 310

141

nego i povijesno točno odražava stajalište Engleza i Hrvata njegova usporedba: “Ako usporedimo ovaj postupak i općeniti stav prema Židovima u Elizabetinoj Engleskoj sa srdačnim prijemom, na koji su u Dubrovniku otprilike u isto vrijeme naišli židovske izbjeglice iz Portugala, humanist Didak Pir i liječnik Amantus Lusitanus, ne možemo se dovoljno nadiviti vjerskoj snošljivosti malog Dubrovnika.” 313

68. Pokušaj pomirenja: Nathan Mudri.

Kao što je Shylock simbol trajne odvojenosti i neprijateljstva, tako je Nathan Mudri simbol vjerskog i narodnog pomirenja te poželjne socijalne simbioze. Pokušaj je to židovske strane, slabijeg antagonista. Pokušaj koji je predosjećao i htio izbjeći tragično, na tragu Goetheove misli: “Ukoliko je izmirenje moguće, nestaje tragično.” No već je Karl Jaspers zapazio da se tragično ne prevladava samo procesom transcendencije nego djelatnom komunikacijom i povezivanjem. 314 Lessing također polazi od već stvorenog neprijateljstva naroda temeljenog na neprijateljstvu i međusobnoj isključivosti religija: kršćanstva, židovstva i islama. Ali ne kao od nužnih premisa prema prijateljstvu, bratstvu, toleranciji koje imaju svoj kraj i svrhu u općem pomirenju i toleranciji, nego od zajedničkog teološkog pratemelja tih triju vjera kojima premise nisu ni potrebne. Dapače. Bez obzira na sav humanizam i požrtvovnost kršćanina (Templara) u spašavanju Židovke (Reche) iz požara, on ne pristaje ni sastati se ni upoznati njezinog oca (Nathana), te na nagovor kršćanke (Daje) odgovara: “Učinite mi uslugu, ne poznajite me više. Molim vas. I skinite mi s vrata oca. Židov je Židov.” 315 Na kršćaninovo isticanje razlike među ljudima Židov ih priznaje, ali kao nebitne, a kao bitno ističe ono što je svim ljudima zajedničko. Čovjek je najprije čovjek pa tek onda pripadnik svoga naroda. Isti odgovor daje i na kršćaninovo predbacivanje da su se Židovi proglasili izabranim narodom: “Da, samo njegov (Židova) Bog je pravi.” Dosljedan svom političkom internacionalizmu i jednakosti triju vjera u njihovu temelju, Lessing proširuje problem i na odnos prema islamu (zbog čega, iz čisto tehničkih razloga, radnju smješta u Jeruzalem, gdje su te tri konfesije u najtješnjem dodiru): “Nathan: Sultane, ja sam Židov. Saladin: A ja musliman. Između nas je kršćanin. Od te tri religije tek jedna može biti istinita.” Na pitanje koja je vjera istinita Lessing kao odgonetku nudi bajku o prstenu - prstenu koji je “...imao tajnu moć da ugodnim Bogu i ljudima učini onog tko ga s tom vjerom nosi.” 313

U Shakespeare, op. cit., Predgovor, str. 9. “Ako je izmirenje mišljeno kao proces svijeta i transcendencije, u kojoj sve samo od sebe dolazi do harmonije, onda je to iluzija kojom se tragično gubi a ne prevladava. Ako je izmirenje komunikacija ljudi koja se vrši iz dubine Ijubeće borbe i odatle nastalog povezivanja, onda to nije iluzija, već egzistencijalna zadaća ljudskosti u prevladavanju tragičnoga. Samo na tom temelju pojmljiva su metafizička prevladavanja tragičnog bez samoobmanjivanja.” Karl Jaspers, “Lessingov Nathan kao filozofska tragedija”, iz O istini, u Gotthold Ephraim Lessing, Nathan Mudri, Grech, Zagreb, 1996., str. 178. 315 Lessing, Nathan Mudri, str. 49. 314

142

Prsten, s kojim je išlo i kneštvo u kući, otac je (Bog!) uvijek ostavljao u nasljedstvo najmilijem sinu. Tako od koljena do koljena, dok jednom otac koji je imao tri sina nije dao napraviti još dva istovjetna prstena (tri religije) i svakom sinu dao po jedan. U sporu koji od njih ima pravi prsten (istinu) dobivaju od suca pravorijek da ga posjeduje onaj tko prsten nosi s namjerom da ima svojstva koja se pripisuju pravom prstenu. 316 Tri vjere - kršćanska, židovska i islam, tri su prstena jednakovrijedna. Kao što se ne može raspoznati koji je prsten pravi, tako se ne može ni raspoznati koja je religija istinitija od druge. U osnovi su iste, a samo ih sljedbenici pogrešno slijede i kvare njihov smisao. Prsten, simbol kneštva kao izvanjske moći, jest bezvrijedan: najveća vrijednost leži u tome da onaj tko prsten nosi ima ta plemenita svojstva da bude ugodan Bogu i ljudima. Rješenje antagonizma među ljudima i narodima jest, dakle, tolerancija. U dramskoj pjesmi, Nathan Mudri rasplet se događa u općem pomirenju i ljubavi. Ipak, ovdje se u osnovi radi o teološkom pomirenju, čija je osnovna ideja i temelj pretpostavka da je vjera glavni, ako ne i jedini izvor antisemitizma. No, ako je vjera povijesno i bila prvotnim izvorom antisemitizma, u međuvremenu je to postala manipulacija vjerom a ne vjera sama. Zajedničko Shakespearu i Lessingu jest parabola o pravoj vrijednosti i sugerirani uvid da se rješenje pomirenja pogrešno traži u vanjskom, u moći - kod Shakespeara u zlatnom, odnosno srebrnom a ne u olovnom kovčegu, a kod Lessinga u prstenu kao izvanjskom simbolu moći, umjesto u usmjerenosti k ljudskosti i međusobnom razumijevanju ljudi, vjera i naroda. No, otvara pitanje toposa pomirenja kao utopijskog. Jer, upravo to izvanjsko i nadalje vlada nad unutarnjim, nad moralnim, etičkim, nad čovjekovom ljudskosti i utoliko utopija izmirenja i dalje istrajava kao utopija. Tragično se nastavlja. Ispunjenje uvjeta dokinuća tragičnoga, izmirenje, kako ga je vidio Goethe, ipak je moguće preko izvanjskog a ne preko unutarnjeg, kolikogod ga mi vidjeli kao uvjetno, po moći, po sili, a ne samo, pače ni prvenstveno, po unutarnjem, po moralitetu. To je shvatilo i židovstvo i ostvarilo se u cionizmu, u židovskoj državi - Izraelu. Izmirenje, ili ono što ga na razini egzistencije zamjenjuje, ostvaruje se na razini egzistencije a ne njegove supstancije. Na razini metafizičke nepomirljivosti, koja i dalje opstoji, ali u blažom obliku. Taj blaži oblik više počiva na međusobnu udaljavanju i namjernom zaboravu, čime izmiče i sama osnovica zajedničkog metafizičkoga polja, što je donekle i tragično, ali vodi izbjegavanju mogućih sukobljavanja. Pokazalo se, ipak, da je sila gospodarica svijeta. Pomirenje na razini metafizičkoga, kako je to postulirao Jaspers, ostaje za sada ipak na razini metafizičkog kao posve nepomireno. Kao što je nastao kao odgovor na potrebe određenog, ne samo političkog, doba, nego općenito određenog stanja duha na Zapadu-prosvjetiteljstva, tako je sve od tada Nathan Mudri dobivao političku rezonancu u točno određenim razdobljima vladanja određenih političkih ideja, u točno određenom stanju duha Zapada. Naime, uvijek kada je mogao poslužiti kao isprika Zapada Židovima, kada je trebalo uspostavljati novi most tolerancije i suživota, riječju kada je postojala potreba za njegovim simbolom. Tako je u Europi naročito ušao u “modu” poslije Drugoga svjetskog rata, poslije holokausta, a nije slučajno ni da je u Hrvatskoj poslije 1912. ponovno postavljen na pozornicu u Hrvatskoj, na pozornicu Komornog teatra klasike u Zagrebu 1993. - dakle, kada je Hrvatsku trebalo legitimirati kao neantisemitsku državu i Hrvate kao ne-antisemitski narod. No, treba također zabilježiti da, iako je Lessing bio Židov

316

“Svaki od vas ima / Svoj prsten od oca: svaki nek / Vjeruje čvrsto da je njegov prsten / Pravi. Moguće je: otac više / U svojoj kući nije htio trpjet / Tiraniju jedog prstena! - Sigurno je: Svu trojicu je volio, volio jednako: Te nije htio potlačit dvojicu, /Da bi povlastio jednoga....Nek se svaki od vas natječe u trudu / Objelodanit moć kamena / U svom prstenu!” Ibid, str. 96.

143

(doduše pokršteni), njegova se Minna von Barnhelm izvodila u Zagrebu tijekom 1943. i imala pet repriza. U novije je vrijeme ideja pomirenja dobila poticaje s više strana, i od Židova i od kršćana. Holokaust kao da je zastrašio svijet, međusobno neprijateljstvo učinio apsurdnim pa se svijet zgraža i na sam spomen razmjera zločina proizašlog iz toga neprijateljstva. Osim vrha Katoličke crkve, naročito pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla VI., pomirenje dobiva poticaje i od mnogih kršćanskih teologa. Sa židovske strane vrijedno je podsjetiti na već spomenutog jeruzalemskog rabina Lapidea Pinchasa i njegovu knjigu. Pinchas je svjestan da između kršćana i Židova stoji zid od 2000 godina nerazumijevanja, te kaže da je tek u 20. stoljeću postalo jasno “da Crkva i Sinagoga zajedno mogu opstojati isto tako teško kao i jedna bez druge”. 317 Dakle, svijet je ovaj nemoguć bez pomirenja, pomirenje dolazi međusobnim upoznavanjem, sredstvo i put upoznavanja jest dijalog. Dijalog otvoren i iskren. S istih pozicija polazi i kršćanski teolog Hans Kung kada se u predgovoru Pinchasovoj knjizi, ustvrdivši da “kršćani poznaju židovstvo većinom po čuvenju”, pita: “Tko li još konkretno zna što nas sjedinjuje i razdvaja?” Na to pitanje pokušava odgovoriti Pinchas te zaključuje da kršćane i Židove ne razdvaja toliko teologija koliko “naš svjetonazor i bogoslika”, a spaja ih dvanaestostruko bratsko srodstvo (Pinchas nabraja tih 12 srodstava). Ispada, naposljetku, da je najspornije pitanje Isusova kristovstva, koje Židovi ne mogu prihvatiti, te traže demitologizaciju Isusa i prigovaraju katoličkoj isusolatriji, a onih je dvanaest duhovnih srodstava ipak poglavito teološkog karaktera. Ipak, Pinchas smatra da Isus, među ostalim i jer je bio Židov, treba biti most a ne jaz, a za upoznavanje i uklanjanje međusobnih jazova predlaže dijalog u “radovanju u dvojnosti”. A bit će takav bude li se vodio uz svijest o smislu triju poruka iz Staroga zavjeta: “srce koje sluša”, “mudro srce” i “Kada kaniš obuzdati svoje besjede? Opameti se sada da razgovaramo!” S obzirom na tu i sve druge ponude i prijedloge o dijalogu kao načinu i sredstvu uklanjanja međusobnih nesporazuma, držimo mudrim zapitati se dokle seže moć dijaloga kao moć pomirenja! Najprije moramo reći da se preporučuje teološko pomirenje o kojem je, istina, moguć dijalog, ali budući da se radi o dogmama i “vječnim istinama”, pomirenje zastaje kod kulturnog zastajanja, kod razlike kao civilizirane distancije, kod priznanja jedne strane drugoj da ima pravo na svoju istinu, ali se nijedna strana ne odriče svoje. Kompromis nije moguć, inače se ne bi radilo o vječnim istinama. No, pretpostavimo li da se dvije strane teološki “pomire”, kakav bi učinak imalo takvo pomirenje na njihove odnose? Teološki nesporazumi prestali bi biti izvorom antisemitizma. Ali upravo Pinchas kaže da su teološki nesporazumi manje važni od onih drugih, pa je time doseg tih nesporazuma kao i njihova nestanka bitno smanjen. Uostalom, što ako nesporazum među dvjema stranama potječe upravo od toga što se teološki dobro poznaju i da upravo spoznaja tih razlika stvara netoleranciju? Nespremnost podnošenja drugoga kao razlike ili pak one Freudove sličnosti? Osim toga, što uopće znači teološko pomirenje u ateiziranom svijetu, u svijetu vjerske tolerancije i vjerskog liberalizma, odijeljenosti crkve od države? Jer, vjera danas manje formativno djeluje na narode nego nekoć, mnogo manje djeluje na svjetovne odnose među narodima nego nekoć... Danas su u civiliziranom svijetu, primjerice, vjerski ratovi nezamislivi. Sve to govori da teološko pomirenje ne može bitno umanjiti neprijateljstvo između kršćana i Židova, a osim toga to je, kako smo prije vidjeli, tek jedan od izvora antisemitizma. Usto, načelno, dijalog se može voditi a da neprijateljstva i dalje traju. Dapače, on pretpostavlja neprijateljstvo među stranama i vodi se zato da ga se odstrani. No, iako se 317

Pinchas Lapide, Židovi i kršćani. Naputak o dijalogu, Zagreb, 1982., str. 19.

144

pretpostavlja da se tijekom dijaloga prekidaju aktivna neprijateljstva, dijalog po sebi nije nikakvo jamstvo da se zauvijek gase prigušena potencijalna neprijateljstva ili da se neće pojaviti nova. Jer, kako rekosmo, vjerske istine kao vječne istine trpe dijalog ali ne i kompromis, a ono što ne trpi kompromis ostaje vječan potencijalni izvor neprijateljstva. No, mi moramo vjerovati i u ograničeni domet dijaloga, i nastojati odnose između Židova i kršćana pretvoriti u suživot, u “radovanje u dvojstvu” i prekinuti prokletstvo prisilne koegzistencije, odnosno kohabitacije. Ali, ipak, i uz navedeno Pinchasovo upozorenje o teškom supostojanju crkve i sinagoge jer, između ostaloga, između Židova i kršćana stoji Stari zavjet kao poveznica koja ih spaja, ali i Novi zavjet i Talmud koji ih nespojivo razdvajaju.

69. Zapad i sudbina Židova.

Židovska egzistencija, koja se često i s pravom poistovjećivala s torbarenjem, kramarenjem, pokućarenjem i lihvom, zaista je i prečesto bila vrijedna prijezira. Ali, nije to egzistencija koju su oni slobodno izabrali. Zapad, i ne samo on, odredio je uvjete takve njihove egzistencije: raspršeni po svijetu među neprijateljskim narodima, uz zabranu vlasništva na nekretninama, dakle prije svega na zemlji i kući, temeljnim uvjetima egzistencije, u srednjem vijeku, najčešće uz zabranu pristupa u državnu službu, Židovi su gurnuti na marginu života. Kad je uz te negativne pridošao i “pozitivan” uvjet njihove egzistencije tj. pošto je Katolička crkva već u VIII. st. zabranila kršćanima uzimanje kamata na novac (zelenašenje) kao nemoralno, kao suprotno kršćanskom moralu, objektivno je stvoreno suženo i kompromitantno polje njihove egzistencije, područja i djelatnosti kojima se jedino mogu baviti: Ili kramarenje i lihvarenje ili nestanak. Tek će njihov uspjeh i na tim područjima, naročito uspješnost u financijskim i trgovačkim poslovima, stvoriti pretpostavke za zloglasnu i zloćudnu političku alternativu: Auschwitz ili Izrael! I, zaista, tek kada su se zapadna društva emancipirala od stvaranja uvjeta za takvu židovsku egzistenciju, i Židovi su se emancipirali od nje. Utoliko je Marx imao pravo... I zašto bi netko tko je bezobzirno gurnut, i ne samo iz javnog života društva, preuzimao sudbinu toga društva i toga naroda koji ga je tako besramno odgurnuo iz domovine a, nota bene, zadržao ga u državi, u svojoj vlasti da bi mu proizvoljno i ne pitajući ga određivao sudbinu? Zašto, kad i onda kad za nju i najviše učini, domovina mu to ili ne priznaje ili priznaje samo njemu, i to uvjetno, a ne i njegovu narodu? I onda kad radi prilagodbe mijenja i vjerski i nacionalni identitet - pokrštavanjem, dakle odreknućem od vlastita identiteta, to nije dostatno da bi stekao domovinu! Slučaj Disraelija kao i sudbina mnogih drugih zaslužnih Židova u Europi o tome dovoljno svjedoče. Najviše što Židov u Europi stječe jest država, vlast nad njim koja ga progoni i ne priznaje, koja ga priznaje samo kao autsajdera, izopćenika. On nikada ne stječe domovinu, on stječe samo privremeno boravište, “prokleto gostoprimstvo” (Mayer) u dotičnoj zemlji. Narod koji je tisućljećima živio pod takvim uvjetima, kao zajednica patnje, u uvjetima progona, omalovažavanja, sotonizacije i marginalizacije, silom i logikom tih uvjeta morao je poprimiti neke nesimpatične oblike javne egzistencije. Od nestanka ih je spasila velika moć prilagodbe i mit o izabranosti, koji im je davao ustrajnost i izdržljivost. Izdvajanje iz negostoljubivog matičnog naroda i organiziranje usporedne egzistencije s njim bili su uvjet

145

opstanka. No, sve je to stvorilo takve društvene uvjete javne egzistencije židovstva koji su tu egzistenciju učinili najpogodnijom za javni prezir i mržnju. I mržnja ih je pratila tijekom gotovo cijele njihove povijesti na Zapadu. Zapad je dakle, židovstvu najprije stvorio egzistenciju ahasverskom, a zatim je, da bi to opravdao i legitimirao židovskom ahasverskom naravi, stvorio mit, i njegov književni lik, Ahasvera, od Boga prokleta Vječnoga Žida, koji vječno luta među tuđim i neprijateljskim mu narodima i od njih bude proganjan. 318 Tako su stvorena i etablirana dva židovska usporedna prokletstva: egzistencijalno “prokleto gostoprimstvo među tuđim narodima” i metafizičko, teološko zbog neuspješne židovske parusije. 319 No, uvjetujući i oblikujući Židove predmetom prezira i mržnje Zapad ih je uvjetovao kao svoje neprijatelje a sebe sama predmetom njihove mržnje i želje za osvetom. Tako je mržnja bila (je li još uvijek?) obostrana. Pretvoren u narod parija još i prije nego je stigao na Zapad - od Babilonaca, Perzijanaca, Egipćana i dr. Zapad taj njihov položaj održava kategzoheno pa se održava i židovska mržnja i želja za osvetom: “Ni u jednoj drugoj religiji na svijetu nema jednog univerzalnog boga koji ima takvu nečuvenu žeđ za osvetom kakvu ima Jahve... Nada u osvetu je kod pobožnih Židova neizbježno povezana s moralizmom zakona, jer se povlači gotovo kroz sve svete spise iz razdoblja Egzodusa i poslije njega; iz te nade je u tijeku dvije i po tisuće godina u gotovo svakoj službi božjoj svjesno ili nesvjesno crpio novu snagu židovski narod...” 320 Weber u nastavku kaže da, koliko god bi bilo pogrešno tu mržnju (ressentiment) smatrati presudnim elementom te religije, isto bi toliko bilo pogrešno podcijeniti njezinu ulogu jer je ona jedno od specifičnih svojstava te religije. Pa ipak, moramo se zapitati je li i to progonstvo i ta mržnja i težnja za osvetom kao dio njihova mentaliteta ujedno i dio njihove sudbine, ili su te značajke rezultat vanjskih, o njima neovisnih okolnosti! Najpoznatiji autori koji su se bavili temom židovstva, a to su bili redom Židovi: Marx, Weininger, Freud, Max Weber, Canetti i drugi, smatrali su taj narod posebnim, narodom posebne sudbine. Tako uz već navedene govori i Max Weber: “Uostalom, poseban značaj ovog čudnog naroda, jedinstvenog po svojoj sudbini, mogao bi se objasniti pretežno njegovom povijesnom sudbinom i njegovom posebnom situacijom, budući da ‘rasna’

318

Zanimljivo je da Ahasver dolazi i u Hrvatsku i to kroz Šenoinu pripovijest Vječni Žid u Zagrebu ili tri dana tuge i nevolje. No, Šenoa u njoj ne tematizira židovsko nego hrvatsko pitanje. Ahasver-Židov lutalica dolazi u Zagreb i tu zatječe Hrvate u međusobnim političkim i stranačkim svađama i zadjevicama, u kojima mijenjaju strane ovisno o političkim prilikama i osobnim ambicijama. Te su hrvatske političke prilike Židovu kao strancu čudne, nerazumljive. Preko Židova lutalice kao nezainteresiranog dakle kao objektivnog prosuditelja, Šenoa je htio pokazati svu apsurdnost pa i tragikomičnost hrvatskih političkih prilika sredinom XIX. stoljeća. No, važno je pripomenuti da u pripovijesti nema niti natruha bilo kakva antisemitizma, bilo kakva prijezira i progona. 319 Prema Mayeru Ahasver je prvotno bio nežidovski lik, vjerojatno lik perzijskog kralja Artakserksa, odnosno povijesnog Kserksa. Oblik imena transkripcijom je judaiziran, a Hans Joachim priopćuje da je ime ‘po rabinskom tumačenju čovjek zla i jada.’ Dalje Mayer navodi: “Protu-židovski elementi pojavljuju se prvi put u njemačkim obradbama, kao u traktatu Kratki opis i objašnjenje o Židovu s imenom Ahasver iz 1602. godine. U svim pučkim knjigama o vječnom putniku kletva se pripisuje Isusu koga je jeruzalemski postolar na križnom putu odbio od sebe (ne davši mu vode - op. a.)... Ahasver lik i mit kršćanskog je podrijetla: on podrazumijeva potajice podrugljivo, neuspjelu židovsku parusiju. Židovski Mesija se pojavio, ali ga izabrani narod nije prepoznao. Naravno da utjelovljuje svoj narod, dijasporu, lutanje bez početka i prokleto gostoprimstvo među tuđim narodima.” Hans Mayer, Autsajderi, op. cit., str. 248. 320 Max Weber, Privreda i društvo, I. dio, op. cit., str. 418-419.

146

suuvjetovanost sigurno, u nekom smislu, postoji, premda se ni ovdje to postojanje nigdje ne može opipljivo pokazati.” 321 Kako vidimo, Max Weber dovodi u svezu rasne oznake naroda kao ahistoričan čimbenik, kao njegovu ahistoričnu konstantu (premda donekle problematične vjerodostojnosti) s povijesnom sudbinom i njegovom posebnom 322 situacijom. Ništa ovdje, međutim, ne govori koliko upravo ta posebna situacija a koliko rasa konstituira posebnu povijesnu sudbinu. No, što je za povijesnu sudbinu naroda formativno primarno: njegov poseban mentalitet koji je uvjetovan i rasom, ili povijesne okolnosti, ta Weberova posebna situacija? Sigurno je da oba čimbenika utječu na sudbinu naroda, ali držimo da je mentalitet upravo ona nepovijesna konstanta koja, specifično reagirajući na situacije, tvori posebnost povijesne sudbine toga naroda. Jer, nemila povijest, kao okolnosti, kao situacija stvarana međusobnim djelovanjem i utjecajima naroda, ovdje poglavito mislimo na neprijateljsko djelovanje i izloženost tome, za sve je narode manje-više ista, pa ipak je njihova sudbina različita: jedni su gospodari drugi robovi, potlačeni, jedni su poglavito ratnici drugi trgovci ili literati i mudraci...

70. Judaizacija Zapada. Da bismo shvatili koliko je judaizacija Zapada duboka i trajna, navedimo ponovno, ali sada u širem izvodu, isto mjesto kod Andre Mauroisa iz njegove Povijesti engleske politike, kako bi se na primjeru Engleza, za koje se obično smatra da im je više stalo do moći i vlasti nego do vjere, vidjelo koliko je neizravna judaizacija, preko Svetoga pisma, bila snažna onda (u XVII. st.) kao što je ostavila i trajan pečat na Zapad (naročito SAD). Maurois kaže: “Duševni život Engleske u vrijeme vladavine puritanskih ‘svetaca’ predstavlja sigurno jedan od najčudnovatijih fenomena povijesti čovječanstva. U to je vrijeme jedan zapadnoeuropski narod stvorio iz istočnjačkih kronika, opisa i pjesama, starih nekoliko tisuća godina, svoju jedinu lektiru, svoj ustav i svoje vjerovanje. U očima toga naroda, koji je na sve gledao kroz naočale zakonitosti i zakona, moralo se slovo uvijek poštivati, a budući da Biblija predstavlja Božji Zakon, trebalo je doslovno poštivati i izvršavati slovo Biblije i živjeti prema njemu. Pošto su Izraelci pobili i na muke udarili nevjerne Amalečane, Cromwell nije oklijevao da pobije i udari na muke nevjerne Irce. Pošto su Izraelci kamenovali stanovite krivce, u engleskom parlamentu jedan je od zastupnika povikao: ‘Irce kamenovati!’ Pošto su psalmi ratničke pjesme, puritanci bijahu uvijek spremni da se s oružjem u ruci bore protiv neprijatelja Jahve. Na temelju toga što je Biblija proglasila Izraelce izabranim narodom i uzdigla ih iznad svih ostalih naroda, engleski je narod povjerovao, da je njegova domovina novi Izrael i u njemu su sve više rasli ponos i samosvijest, koje je isprva probudio stogodišnji rat. Pače i veliki Milton bijaše uvjeren, da bi se Gospodin Bog obratio samo Englezima, kad bi mu zatrebao netko, da na ovom svijetu izvrši kakvu vrlo tešku zadaću. Taj će se isti osjećaj 321

Max Weber, II. dio, op. cit, str. 288. Weber pitanje rase razmatra u okviru glave IV. I. knjige, Odnosi u etničkim zajednicama, “Rasna” pripadnost, gdje kaže da je rasna pripadnost vrlo problematična kao izvor zajedničkog djelovanja (razmatrano kao pitanje ekonomskih odnosa raznih oblika zajednica) a za rasnu antipatiju smatra da je samo djelomično zasnivana na različitom izgledu, vanjštini kao rezultatu različitog izgleda: “Dakle, ta odvratnost je socijalno uvjetovana, ranije ukratko opisanim, težnjama za monopoliziranjem društvene moći i ugleda, koje se u ovom slučaju veže za rasu.” op. cit., str. 324. 322

147

izabranosti i svijesti o vlastitoj važnosti ponovno pojaviti u devetnaestom stoljeću kod Kurzona i Cecila Rhodesa.” 323 Kako vidimo, izabranost je postala prestižnim pitanjem. Pri tome su gorljivi vjernici lako mogli zaključiti da se Bog, budući da nisu prepoznali Mesiju - Isusa, odrekao Židova i da će za provedbu svojih nauma izabrati drugi narod. Tako se moglo dogoditi i da svi zločini koje je izabrani narod - Židovi - imao pravo počiniti prema drugim narodima, ima pravo počiniti i novi izabrani narod. Sada, prema toj logici, Židovi su ne samo krivi jer su ubili Isusa, nego su i nepotrebni jer je Bog izabrao novi narod. To je tek jedan moment, jedan primjer kako je judaizacija imala ne samo pozitivan nego i negativan učinak na zapadne narode. Ali, svejedno, zaprepašćuje kako je judaizacija u pojedinim slučajevima prodrla do u sam bitak nekih naroda pa je došao u pitanje i sam njihov identitet. Dakako da to s veseljem zapažaju i Židovi u kojem je ponekad lako prepoznati i sjeme duhovne nadmoći Božjega, izabranoga naroda. Pinchas to međutim ističe bez te uznositosti, bez duhovne oholosti: “Vjeran Židov koji danas putuje Europom ne može a da s duševnim zadovoljstvom ne ustanovi kako se u tisućama kršćanskih bogomolja slavi jedan Bog naše Biblije kao stvoritelj i gospodar svijeta, da se na hebrejskom veliča uzvikom “Hallellujah”, da većina crkvenih molitava završava hebrejskim osnaženjem ‘amen’, da hebrejski vokabular i hebrejski način mišljenja poput crvene niti prozirnije većinu kršćanskih liturgija...” 324 A i sam papa Pio XI., svjestan judaizacije Zapada, koja je, nota bene, došla poglavito preko kršćanstva, otvoreno je priznao: “Da, u duhovnom smislu mi smo Semiti.” Zato je politička dejudaizacija svijeta moguća samo u demokraciji, u poštivanju ljudskih i manjinskih prava, dok kulturna nije više uopće moguća, a pitanje je, je li i potrebna! Tako je Marxov zahtjev za emancipacijom od židovstva ostvariv tek djelomično.

71. Identiteti: židovski i hrvatski. Na kraju, pošto smo knjigu zamislili kao usporedbu dva nacionalna supstancijaliteta židovskoga i hrvatskoga, i pošto smo rekli da je supstancijalitet ustvari identitet a identitet kaže kakav je narod dotičnog identiteta, zapitajmo se kakvi, odnosno tko su ta dva naroda prema svom identitetu. Odgovor na to pitanje trebao bi nam dati odgovor koji će proizaći iz usporedbe o njihovim razlikama i eventualnim sličnostima, odgovor koji bi nam ujedno trebao reći zašto su, između ostaloga, odnosi između ta dva naroda bili takvi kakvi su bili, te dati mogućnost predviđanja kakvi će biti u budućnosti. Pojam identitet (od lat. identitas, istovjetnost i idem, isto) rabi se danas u mnogim znanostima - logici, matematici, psihologiji, sociologiji i filozofiji. U etnologiji pak “...u odnosu prema etniji i etničkoj skupini govori se o ‘etničkom identitetu’ u smislu pripadnosti ili svijesti o pripadnosti pojedinca (skupine pojedinaca) etniji, odnosno samosvijesti skupine u svojoj osobitoj etničnosti; to se tumači i kao najopćenitiji (navlastiti) osjećaj osobe, odnosno okrenutost pojedinca prema svojoj etničkoj pripadnosti (etničnosti).” 325 323

Andre Maurois, Povijest engleske politike, Zagreb, 1940., str. 374. Pinchas, op. cit., str. 53. 325 Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja, Institut za migracije i narodnosti i Školska knjiga, Zagreb, 1998, str. 79-80. 324

148

Dakle, nesporno je da uz osoban, individualni, postoji i nadosobni, kolektivni tj. narodonosni ili nacionalni identitet kao istost pojedinca s drugim pojedincem odnosno pojedincima u kolektivu, tj. naciji. U svojoj naciji više s drugim pojedincima pripadnicima svoje nego drugih nacija. Osim psihologijski, filozofijski itd. činjenica da postoji nacionalni identitet važna je iznad svega pravno i politički, pogotovo zato jer se uz pojam identiteta veže i mogućnost pravne, političke i moralne odgovornosti pojedinca za djela drugoga u tom kolektivitetu, odnosno kolektiviteta kao takvog. Nacionalni identitet, naime, pretpostavlja vremensku ili vertikalnu i prostornu ili horizontalnu obuhvatnost. Dakle, postoje povijesni i aktualni nacionalni identitet. Nacija je sa sobom identična oduvijek (vertikalni identitet), najmanje od početka svoje pisane povijesti, i u svim svojim pojedincima (horizontalni identitet), pa joj se u vremenskom i prostornom kontinuitetu priznaju sve kvalitete, sve zasluge za čovječanstvo u području znanosti, umjetnosti, filozofije itd., sva veličina koju je imao bilo koji njezin naraštaj ili pojedinac, ali joj se mogu pripisati i sve mane, zločini, genocid, etničko čišćenje itd. što su ih imali ili počinili bilo koji naraštaj ili pojedinac u prošlosti ili sadašnjosti. To znači, primjerice, da Hrvati ne mogu priznavati i dičiti se kraljem Tomislavom, a ne priznavati djela Josipa Broza Tita, Pavelića ili Tuđmana. Ako postoji nacionalni identitet, ako je nacija kolektivna osoba, jedna te ista kroz cijelu povijest, neumrla, znači da svaki naraštaj nekoga naroda možemo hvaliti ili kuditi za dobra ili loša djela svakog prošlog naraštaja. Sam identitet nastaje u procesu identifikacije a ustanovljen je najprije u psihoanalizi kao proces izgradnje vlastite osobnosti u kojem se pojedinac poistovjećuje s obilježjima drugih pojedinaca i preuzima ih, dakako uz prisutnost aktivne svijesti, osvješćivanjem te na kraju postiže potpunu samosvijest. Proces identifikacije je dvosmjeran: subjektivan proces individualne svijesti, i objektivan, povijesni, koji subjektivni zatiče i na nj se naslanja i koji na nj djeluje. Povijesni se koristi u politici identiteta kao tehnici poticanja procesa skupnog ili masovnog identificiranja. Ali, identitet možemo gledati i prema njegovim konstitutivnim sastavnicama, odnosno njegovim emanacijama, pa tako govorimo o psihološkom, moralnom, kulturnom i drugim oblicima “unutarnjeg”, subjektivnog identiteta, te o objektivnom, biološkom, fizičkom identitetu naroda, čime se on, naročito prema fenotipu, razlikuje od drugoga, ili jednostavnije, o mentalnom i fizičkom identitetu. Kad smo spomenuli odgovornost, osnova kojoj je identitet, mislili smo na moguću moralnu, političku i kaznenu odgovornost. Suvremena znanost, ali i pravna i politička praksa, došle su do spoznaje da se ne mogu jednako primjenjivati na vertikalni i horizontalni identitet. Međunarodna zajednica utvrdila je stanovite standarde glede te primjene, koji nisu uvijek čvrsti i sigurni i često su samo orijentacijski. Dopušta se moralno opterećivati narod za neki međunarodni prijestup po cijelom vertikalnom i horizontalnom identitetu, dakle dopušta se predbacivati suvremenom naraštaju za grijehe svih dotadašnjih naraštaja. Tako se Židovima predbacuju zločini i etničko čišćenje iz doba osvajanja Obećane zemlje, kako se to iščitava iz Staroga zavjeta. Politička je odgovornost vertikalno “plića” i uglavnom se proteže na nekoliko naraštaja a zatim se pretvara u moralnu, a politička horizontalna - ne samo ako je horizontalno sveobuhvatna, nego ako je i dovoljno reprezentativna-dopustiva je i faktično se rabi. Tipičan primjer zloporabe političke odgovornosti po osnovi vertikalnog identiteta jest predbacivanje svim naraštajima Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata za predbacivane zločine režima NDH. Prema međunarodnom pravnom standardu kaznena je odgovornost isključivo individualna, pa je dakle nedopustiva uporaba odgovornosti po identitetskoj bilo vertikali bilo horizontali. No, postoje mehanizmi koje su razradili svjetski hegemoni za potrebe političke hegemonije da se osobna kaznena odgovornost pretvori u kolektivnu vertikalnu i horizontalnu političku i moralnu odgovornost. 149

Židovski identitet. Čovjek od kojega bi svatko dobronamjeran, prije nego od bilo koga drugoga, zatražio odgovor na pitanje što čini židovski identitet, Sigmund Freud, i neupitan je odgovorio (u predgovoru hebrejskom izdanju njegova djela Totem i Tabu): “Ni jedan čitatelj neće se moći lako staviti u kožu autora koji ne razumije sveti jezik, kojemu je strana religija otaca - kao i sve druge - koji ne može dijeliti nacionalističke ideje, a koji ipak nikada nije porekao pripadnost svom narodu, koji svoju posebnost osjeća kao židovsku i ne želi je drukčijom. Da ga pitate: ‘Što je u tebi židovsko kad odbacuješ sve te zajedničke crte sa svojom braćom?’, on bi odgovorio: ‘Mnogo toga, svakako ono glavno.’ A to glavno on danas ne bi mogao jasno izraziti.” 326 Dakle, iako ne zna hebrejski, iako mu je židovska vjera strana, nije politički cionist-nacionalist, on neporecivo svjedoči svoje židovstvo i svoju židovsku posebnost, smatrajući da baštini ono glavno židovstva, ali što je to glavno, to ne zna objasniti. Očito, iako neizrečeno expressis verbis, to glavno jest židovski identitet, kod Freuda skriven u sintagmi “sve te zajedničke crte sa svojom braćom”, kojemu on svoje pripadanje djelomično poriče jezik, religija, cionistički nacionalizam, a djelomično potvrđuje - židovsku posebnost, što u židovstvu drži kao “ono glavno”. Nije li takvim odgovorom taj veliki, genijalni demistifikator i demitologizator, hvalitelj racionalnog a (i) pručavatelj (neprijatelj) mitskog mišljenja, svojim velikim znanstvenim i moralnim autoritetom i nehotice začeo novi židovski mit, mit o neodgonetivosti židovskoga identiteta, tih “zajedničkih crta” sve židovske braće? Sama Dominique Bourel, nastavljajući se pitati i tražiti odgovor na kršćansko pitanje “Tko je Židov”, kaže da odgovor možda i ne postoji, te zaključuje: “Pitanje židovskog identiteta ostat će uvijek pitanje, jer u sebi sadrži traku koja ga zauvijek transcendira... Taj pogled što ga Bog spušta na mene čini židovski identitet nedokučivim.” 327 I, zaista se postavlja pitanje: ako glasoviti osnivač psihoanalize, taj najpoznatiji poznavatelj psihe čovjeka pojedinca, ali i naroda, ne može dati odgovor na pitanje što je to židovski identitet, postoji li uopće odgovor i ako postoji, tko ga može dati i čijem odgovoru povjerovati? Odgovor da je židovski identitet neodgonetiv, neodgonetivi mit, ne bi bio odgovor nego mitska i mistifikatorska tautologija! Pitanjem židovskoga identiteta bavili su se i drugi autori, a neka od mišljenja ukratko ćemo iznijeti. Iz metodoloških razloga čini nam se najprimjerenije početi sa stajalištem Maxa Horkheimera. Ono bi moglo poslužiti kao uvodno i propedeutičko, jer upućuje da spoznaja o identitetu nekog naroda mora poći od prethodne spoznaje činjenice postojanja razlike među narodima općenito: “Spoznaja o identitetu neodvojiva je od spoznaje o različitosti, ne samo pojedinaca među sobom nego pojedinaca i cjelina u kojima ti pojedinci egzistiraju.”328 Smatrajući da ne postoji definicija kojom bi se moglo odgovoriti što je specifično židovsko, tek naznačuje da je ono što bi moglo činiti židovski identitet, ono što ih “donekle međusobno povezuje - zajednička povijest, vjera i sudbina.” 329

326

Dominique Bourel, op. cit, str. 69. Ibid, str. 71. 328 Max Horkheimer, “O njemačkim Židovima”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, str. 51. 329 Ibid, str. 50. 327

150

20/1988.,

Govoreći o Židovima kao o “najtragičnijem i nejnerazumljivijem narodu od svih naroda,” 330 i pitajući se što za Židove znači židovstvo, Martin Buber naznačuje: vjeru, nacionalnost, zemlju, jezik i običaje, kao ono na čemu se temelji židovski identitet, problematizirajući ujedno svako od njih. Fernand Braudel rabi za židovski identitet inačicu “bazična osobnost”, koja se očituje u tome što “oni ostaju u srcu vjerni svojim vjerovanjima, u središtu svijeta iz kojega ih nitko ne može istjerati”, 331 te iako nisu posebna rasa, jer su njemački Židovi ili Ashkenazi, španjolski Židovi ili Sefardi, biološki polu-nijemci, odnosno polu-španjolci, nastali krvnim miješanjem i obraćanjem na židovstvo, pa “nije krv održala židovske zajednice već neprijateljstvo ljudi u njihovoj okolini i njihova vlastita odbojnost prema okolini”, zaključuje da “...Izrael svoju sudbinu, svoju snagu, svoju vječnost zahvaljuje tome što je ostao čvrsta jezgra koja uporno odbija da se rastvori, tj. civilizacija vjerna sama sebi.” 332 Kao židovski identitet, kao njihovu vječnost, Braudel dakle afirmira njihovu vjeru, asimilatornu snagu, nagon izdvajanja i neprijateljstva prema okolini i, dosljedno tome, neasimilantnost. Fernandez-Armesto, pak, temeljem židovskog identiteta smatra vjeru koja se sastoji od tradicije židovskih svetih knjiga koju Židovi obdržavaju. No, paradoks da se i Židovi koji su izgubili vjeru smatraju Židovima nameće mu zaključak da se židovstvo ipak prenosi “u krvi” preko ženske linije prema rabinskoj tradiciji. 333 Chouraqui židovski identitet vidi “u tajni jedne misli” koja gospodari tim narodom, čuva ga i formira i koja “ima začudnu izvornost, paradoksalnu i trajnu istovjetnost u svojim različitim izrazima, tijekom četiriju tisućljeća kroz koja se proteže”, 334 a koja se izražava u četiri aspekta: biblijskoj misli, talmudskoj misli, teološkoj i mističkoj misli i, napokon, modernoj misli, a sve se četiri susreću u misli Jedinstva. Prema tome, misaona duhovnost jest židovski identitet. Naslućuje se da bi za Pinchasa židovski identitet bio ono što on naziva židovskim trinitetom - one tri veličine koje “ispunjuju Židovljevu dušu od najstarijih biblijskih vremena: njegov Bog, njegov narod, njegova zemlja”. 335 Dakle, vjera, nacionalnost i zemlja, za koje kaže da se svaka od tih veličina zove Izrael. Od domaćih autora vrijedno je spomenuti više usputno nego sustavno bavljenje pitanjem židovskog identiteta. Tuđman to pitanje razmatra u kontekstu tragičnog reagiranja Europe na sva pitanja židovskog identiteta (prema H. Mayeru) alternativom: Auschwitz ili Izrael. 336 Tu je i razmatranje Mirjane Gross u kontekstu borbe cionista u Hrvatskoj za židovski identitet, koji su odbijali prigovore da nisu narod jer nemaju ni svoje zemlje ni jezika, i koji su smatrali da je pripadnost narodu prirođena i da se ne može izbrisati.337 Moglo bi se reći da se tu naglašavao prije svega biološki temelj identiteta. Melita Švob smatra da je židovski identitet utemeljen u židovskoj vjeri i Talmudu, čija su “stroga pravila trebala osigurati razlikovanje Židova od ostalih, tada politeističkih poganskih naroda; samo strogo pridržavanje religije moglo je osigurati identitet Židova”.338 Također spominje slučaj poljskih 330

Martin Buber, op. cit, str. 44. Fernand Braudel, op. cit., str. 157. 332 Ibid., str. 175. 333 Felipe Fernandez-Armesto, op. cit., str. 381-382. 334 Andre Chouraqui, op. cit., str. 6. 335 Pinchas Lapide, op. cit, str. 12. 336 Tuđman, op. cit, str. 294. 337 Mirjana Gross, Ravnopravnost bez jednakovrijednosti, op.cit, str. 111. 338 Nota bene, Talmud je uglavnom degeneracija židovskoga duha, pun trivijalnih običajnosnih tričarija i sitnih zagrižljivosti ortodoksije i ortopraksije, te čudne (ponekad i čudačke) interpretacije. 331

151

Židova i njihova tri tipa identiteta te problem fragmentacije židovskog identiteta u svezi s emancipacijom. 339 Postoji dakle pretpostavka, da je utvrđivanje identiteta Židova, toga “čudnoga” naroda, kako ga doživljavaju mnogi drugi narodi, a i sami Židovi, vrlo teško. Prema nekim od tih mišljenja narodi koji u cjelini ili pretežitim dijelom žive na jednom mjestu s vremenom poprime i imaju, što zbog zajedničkog života što međusobnim miješanjem i nasljedstvom, zajedničke i fizičke i mentalne osobine. Zato se, usprkos svemu iznijetom, i dalje postavlja pitanje: Što čini i kako se održava identitet toga “lutalačkog” naroda, naroda raspršenog po cijelome svijetu, naroda čiji se dijelovi ponekad nisu međusobno ni razumjeli? Što ih je održalo u njihovoj posebnosti i Što je ta posebnost kao njihov identitet? Jezik, vjera, teritorij, kultura, moć, zajednička sudbina, zajednička povijest, samosvijest ili što drugo? Ako je to povijest, je li to onaj dio njihove povijesti koji ih je afirmirao ili onaj koji ih je negirao? Kao povijest progona i istrebljenja, povijest stradanja i povijest uspona. Povijest državnosti i povijest bezdržavlja. Koja povijest, jer poslije gubitka države i drugog razorenja Hrama te gubitka i domovine raspršeni među druge narode, pojedini djelovi toga naroda doživljavali su različitu povijest. Zato im ta povijest ne može biti primarni nego tek sekundarni određujući čimbenik. Naime, narodi i države prema njima su se ipak poglavito odnosili kao vrlo različitom, drugom narodu. Zato im je ta povijest više negativno nego pozitivno određenje, iako se iz tog konstituiranja ne može isključiti ni njihovo aktivno odnošenje prema drugim narodima kao stranim i neprijateljskim. Dakle, povijest je za Židove čimbenik identiteta, ali u posljednjih 2000 godina poglavito kao negativan čimbenik, određenje po drugome a ne po samome sebi. Jezik. Iako kad kažemo jezik kažemo duh, ono najdublje i najvlastitije, ipak ne kažemo u cjelini duh, kako smo to već obrazložili. Židovi nisu održali svoj identitet po jeziku. Oni su stvarali i komunicirali na svim jezicima naroda s kojima su kohabitirali, a kako smo vidjeli, stvorili su i dva nova jezika: ladino i jidiš. Također, osim u liturgiji, Židovi su uglavnom zaboravili svoj iskonski jezik, hebrejski jezik. Tek stvaranjem države Izrael hebrejski postaje dio njihova identiteta. Teritorij, zemlja. Iako Pinchas, kao i mnogi drugi, inzistira na židovskoj zemlji kao članu konstituirajućeg triniteta njihova identiteta, smatramo da je prije upravo odsutnost zemlje više konstituira taj identitet nego njegova prisutnost. Pa i stvaranje države Izrael samo je djelomično utjecalo na to da zemlja postane dijelom njihova identiteta, samo za dio naroda, samo za Židove Izraelce, budući da više njih živi izvan Izraela nego u njemu. Židovi su, poglavito, narod vremena a ne prostora, narod slabog “uzemljenja”, plitkih korijena. Nabrojimo, konačno, utemeljujuće sastavnice židovskoga identiteta. Od mnogih ponuđenih izdvajamo mentalne i fizičke sastavnice bez kojih, smatramo, ne bi bilo židovstva i koje čine židovski identitet: 1. Elan izabranosti, pozvanosti i vječnosti 340 2. Duh izdvajanja 3. Nacionalna religija 4. Nacionalni osjećaj, osjećaj pripadnosti židovstvu kao kolektivna svijest 5. Pripadnost skupini semitskih naroda 6. Lutalaštvo 7. Odsutnost moći za svjetsku vladajuću ulogu. 339 340

Melita Švob, op. cit, str. 237, 245, 265, 279. “Jedan se narod uzdiže, drugi nestaje, no Izrael ostaje vječno.” Keller, op. cit, str. 125.

152

Sve te sastavnice već smo raspravili i obrazložili i sve su one prisutne u židovstvu od početka židovske povijesti, sve do u suvremenost. Već se Abraham kao praotac židovstva izdvojio s osjećajem izabranosti, uputio se u lutalaštvo, te izabravši posebnoga boga za se i za svoje udario temelje židovskome monoteizmu, a Mojsije je to dovršio. Pri tome napominjemo da je židovsko lutalaštvo prije svega duhovno, više nego socijalno ili gospodarsko određenje. Obećana zemlja i potraga za njom prije je metafizički nemir i njegovo odgonetavanje, više simbol nego potraga za stvarnim trajnim prostorom. Utoliko to lutalaštvo nema ničega zajedničkog s lutalaštvom koje potiču drugi razlozi (poput npr. romskoga). Nacionalna religija je koliko formativnog značaja, sudionik-tvorac nacionalnog identiteta, toliko i sam identitet. Samo je narod takva identiteta, takvih duhovnih dispozicija mogao stvoriti takvu religiju, i što je formativno još važnije, ostati joj vjeran tijekom svoje cijele poznate povijesti. Židovski je nacionalni osjećaj specifičan i njegov stvarni, poglaviti sadržaj jest sudjelovanje u židovskoj misaonoj duhovnosti. Židovi su neprijeporno “rasno” semitski narod i to je čisto fizička, biološka, objektivna sastavnica njihova identiteta. Pomanjkanje moći za svjetsku vladalačku ulogu (kao negativna sastavnica), nadomješteno je mitom o očekivanom svjetskom gospodstvu. On je naličje, negativna strana, mita o izabranosti, no, ujedno nam pomaže shvatiti i odnos Židova prema Isusu kao dijelu njihova identiteta. Tako Ivančić navodi Pinchasa, koji kaže: “Isus je bio najviše Židov od svih Židova”, 341 te sam dodaje da Židovi, upoznavajući Isusa kao svog sunarodnjaka i brata, učvršćuju svoj identitet. Naime, Isus je sa svojim pasivističkim idejama o društvenim odnosima i držanju u njima - o opraštanju, ljubavi, trpljenju itd. i o političkom životu - caru carevo Bogu Božje - bio izravna negacija nagona za svjetskom moći, za svjetskim gospodstvom. I zaista, takav se Isus pokazuje kao najniža točka toga nagona, te neangažiranosti i neenergičnosti. Boreći se protiv Isusa i odričući ga se, Židovi su se ustvari borili protiv svoje slabosti. To je neteološko, politološko objašnjenje odnosa Židova prema Isusu, kao dio svekolikog objašnjenja. Isus je ujedno primjer kako se duh jednoga naroda koji je ekstremno usmjeren u jednom pravcu, obrće u svoju suprotnost. Taj je psihološki paradoks konstanta u židovskom duhu i samo se njime može objasniti da se njihov pretjerani egoizam i samoljublje obrću u sebedarivanje i altruizam, ali i samomržnju. Tako se i u psihologiji naroda posvjedočuje dijalektički zakon da kvantiteta nekog kompleksa prerasta u kvalitetu svoje suprotnosti. Na židovski identitet malo je ili nimalo djelovalo vrijeme. Tijekom cijele povijesti ostao je isti. Pa ni takvi fundamentalni procesi kakav je bio proces židovske emancipacije, koji je Židova podijelio na ortodoksne i liberalne, religiozne i sekularne, cioniste i anticioniste, nisu donijeli promjenu identiteta. Ni podjela na Sefarde i Aškenaze i njihovo dugotrajno međusobno neprijateljstvo, kao ono kad su 1761. Sefardi dali istjerati Ashkenaze iz Bordeau-a jer da su skitnice, kao ni vjerska podjela, (poglavito obredna) na ortodokse, reformirane i neologiste nije djelovalo na njihov identitet. Doista, kako je primjetio Canetti, židovski se identitet tijekom povijesti potvrđivao i potvrđuje u raznovrsnosti koja je uvijek u skladu sa svojim pratemeljem. Uostalom, ni mnogi drugi narodi (Hrvati su, nažalost, među rijetkim iznimkama) ne mijenjaju identitet poslije vjerskih ili građanskih raskola i neprijateljstava, pače ni poslije građanskog rata.

341

Tomislav Ivančić, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Zagreb, 2000., str. 110.

153

Hrvatski identitet.

Dok su se Židovi više pitali o svom identitetu, Hrvati su se više pitali o svom mentalitetu i tek preko mentaliteta dolazili do mutne slike svoga identiteta. 342 Pitanje je identiteta ontološko, a pitanje mentaliteta karakterološko. Identitet se pokazuje kao ono unutarnje sudbine nekog naroda. Dok je mentalitet povijesno relativno dinamičan, identitet je relativno statičan. No, nije ni identitet apsolutno statičan. I u njemu postoji dinamičan moment, a statičan moment u cijelom procesu formiranja identiteta prevladava, “zapovijeda” razvojem identiteta ne dopuštajući mu da se pretvori u svoju suprotnost. Supstancijalno, identitet je statičan. Ta statičnost daje identitetu stalnost, svevremenu samoizvjesnost, za razliku od mentaliteta koji se stvara i pod utjecajem zemljopisnih, socijalnih, političkih, kulturnih, gospodarskih, pravnih i drugih okolnosti. Koje su određujuće sastavnice hrvatskoga mentalnog i fizičkog identiteta? 1. Hrvatska nacionalna svijest o sebi kao narodu po sebi i za sebe. Hrvatska povijesna nacionalna svijest je plemićka, a suvremena, moderna, jest narodska. Dio je te svijesti i njihova povijest, koje su aktivno svjesni. Kod Hrvata postoji kolektivno pamćenje posebnog podrijetla i posebne političke sudbine. Hrvatska (narodska) nacionalna svijest ne uključuje naročito intenzivan osjećaj slavenstva, posebno ne sveslavenstva. 2. Pripadnost zapadnom, katoličkom kršćanstvu. Izbor, a zatim ustrajno pripadanje katolicizmu formativno je djelovalo na hrvatski identitet. Naime, budući da vjera i inače formativno djeluje na identitet naroda, tako bi i izbor neke druge vjeroispovijesti formativno djelovao na hrvatski identitet. Izbor katolicizma identitetski je udaljio Hrvate od nekatoličkih Slavena. 3. Ratničko-pjesnička, viteško-umjetnička nastrojenost hrvatskoga duha. Ta se ratnička nastrojenost ogleda ne samo u dispoziciji za ratovanje nego i u sportu, naročito u sportovima koji se duhom i tehnikom izvedbe najviše približavaju duhu i tehnici rata (boks i druge borilačke vještine), u kojima Hrvati, postižu razmjerno mnogostruko veće uspjehe. To da su ratničko viteškog karaktera ni u kom slučaju ne mora upućivati na to da su rasno neslavenskog podrijetla. Prvo, zato jer su svi ti stari, poglavito bizantski, izvori koji govore o Pra-slavenima vrlo oskudni, i drugo, govore o njima prije njihova pokreta, prije priključivanja seobi naroda kad već dolazi do izražaja i njihova aktivna, ratnička energija. Da taj narod sam sebe percipira kao junački narod govori i pučka etimologija etnonima Hrvat, prema kojoj ime Hrvat dolazi od glagola hrvati se, jačati se, odnosno imenice hrvač, hrvat, jak, snažan u hrvanju, jačanju. 4. Hrvati su ujedno mirotvoran, neagresivan narod i time obilato sudjeluju u općim, zajedničkim “rasnim” slavenskim značajkama.

342

Tek u najnovije vrijeme Hrvati su se počeli i izravno pitati za svoj identitet. Jedan od takvih pokušaja poduzeo je Eduard Kale u knjizi Hrvatski kulturni i politički identitet, Pan liber, Osijek-ZagrebSplit, 1999. Predrag Matvejević, pak, smatra kako nacionalni identitet “ima izgleda da postane pejorativan”, Predrag Matvejević, “Bolesti identiteta”, u Čisti rat, Beogradski krug/Belgrade Circle, Journal of the governmental and nonpolitical organization The Belgrade Circle, br. 1-2/1995.

154

Taj hrvatski mentalni paradoks smo već objasnili. Kvantitativno, on je izraz nedostatka energije, a fenomenski kao diskontinuitet, malodušnost, minimalizam, napuštanje ideala i nagodbenjaštvo. Iz te sastavnice također proizlazi da nisu osvajački nego očuvalački, obrambeni narod. 5. Hrvati su narod prostora, ambijetalan i sesilan narod. To samo znači da nisu lutalački narod, nego da su pokretni i skloni iseljavanju u prosjeku kao i drugi europski narodi. 6. “Rasno” pripadaju skupini slavenskih naroda, premda je moguće da su protohrvati bili miješani i s drugim, neslavenskim narodnosnim skupinama (kao što je, uostalom, i većina drugih naroda miješana). 343 Međutim, to miješanje krvi dalo je nov, sadašnji identitet s prevladavajućim slavenskim mentalitetom. 344 Naročito je vidljiv prevladavajući slavenski fenotipski identitet: boja kože, boja očiju, kose i dr. kompleksije karakterističnih slavenskih oznaka. Prvi zapisi o izgledu Hrvata kao “ni sasvim crnih ni sasvim plavih” uglavnom vrijede do danas. 7. Nedostatak energije za veće političke uloge u svijetu. Energija im dotiče tek za samoodržanje. 8. Srž hrvatskoga duhovnog identiteta čine vjera i kultura. Naročito je poznato hrvatsko inzistiranje na čistoći i zasebnosti jezika kao njihove differentia specifica na kojoj grade svoje samoodređenje. A narodi koji svoj identitet grade na vjeri i kulturi a ne na moći, male su vladalačke moći. Hrvati su primili slavenski jezik i inzistiranje na jeziku kao identiteskoj sastavnici utemeljiteljici, odraz je slavenskog a ne izvornog mogućeg iranskog tj. hrvatskog mentaliteta. Da prekomjerna aspiracija na kulturu šteti nacionalnoj moći, naročito ako je potiču hegemoni, toga je čini se, bio svjestan i Matoš kada je 1900. pisao: “Ogoljelom se Hrvatu pruža knjiga - i to ne slobodna knjiga - knjiga koja se ne da jesti: tako i bijedni Indijanac pada od gladne smrti na debelu englesku Bibliju.”345 No, ako su Hrvati izmislili svoje posebno pismo - glagoljicu, kako tvrde neki autori (naročito je o tome respektabilno pisao Marko Japundžić), ne bi se moglo bezostatno reći da nisu bar donekle i narod knjige. Ne onako i onoliko kao Židovi, ali ipak bi pripadali među rijetke narode s nacionalnim pismom. Kao narod kulture Hrvati imaju jak nagon perfektibiliteta, nagon za stalnim usavršavanjem. A ono što se samo smatra nesavršenim, a tome teži, po naravi stvari je samokritički kolebljivo i sofisticirano, u stalnoj mijeni koja znači upravo to kretanje k savršenosti u budućnosti. To je prednost hrvatskog (kao i drugih naroda čiji je razvoj pod znakom toga nagona) pred gotovim, dovršenim narodima, ali i nedostatak zbog, čini se, nesigurnosti u sebe i svijet oko sebe, što površnom oku izgleda kao slabost zbog privida 343

O podrijetlu Hrvata kao i imena Hrvat u znanosti (i izvan nje) postoje mnoge teorije kao što je iranska, gotska, germanska, ilirska, alanska, karpatsko-alordijska itd. Medu zanimljivijim je i ona Ivana Mužića, tzv. autohtonistička, prema kojoj su Hrvati nastali od oko 85% starosjeditelja (Ilira) i oko 10 do 12% slavenske krvi, a ostalo od ostalih naroda. Vidi Ivan Mužić, Slaveni, Goti i Hrvati, op. cit., 12. Međutim, iz svega dosadašnjeg domišljanja premnogih autora, a na osnovi oskudnih izvora, o podrijetlu naroda Hrvata i imena Hrvat, po našem mišljenju najvjerojatnije je da su Hrvati kao nacija komponirani od više različitih narodonosnih slojeva i to: Hrvata, Slavena, Avara, Ilira i Gota. Hrvati (kao Iranci) kao državotvorna komponenta organizirali su taj amalgam u državu, preuzeli slavenski jezik i dali državi i svim državljanima svoje hrvatsko ime. Prema Sakaču se u dalmatinskoj Hrvatskoj još i poslije VII. st. “slavenski govorilo, ali iranski mislilo i postupalo”, Stjepan Sakač, Hrvati do stoljeća VII., Zagreb, 2000., str. 80. 344 “Jasno je, da su današnji Hrvati Slaveni i da pripadaju slavenskoj jezičnoj skupini.” Sakač, op. cit., str. 63 345 A. G. Matoš, op. cit., str. 129.

155

nedostatka samoizvjesnosti kod takvih naroda. Otuda i nekritičko i pogrešno prosuđivanje pa i podcjenjivanje tih naroda od strane dovršenih naroda, naroda koji djeluju tako kompaktno, samouvjereno. 9. Geopolitički identitet Hrvata je europski. Ta sastavnica, koliko god bila izvanjska, objektivna i neontološka, ipak je važna jer Hrvate sudbinski upućuje na ostvarivanje nekih vrijednosti zajedničkih europskim narodima, što je postalo dijelom identiteta Hrvata kao europskoga naroda. Kako vidimo Židovi i Hrvati imaju tek jednu zajedničku sastavnicu: nedovoljnu moć, nedostatnu svakom od tih naroda za njegove nacionalne projekte. Zbog toga svjetovnoga nedostatka i naglašene važnosti religije za židovski identitet a kulture za hrvatski, stvorena je globalna slika da je židovski identitet utemeljen gotovo isključivo na religiji a hrvatski na kulturi. Ipak, taj nedostatak čini da Židovi nemaju dovoljno moći za svjetsku vodeću ulogu a Hrvati za postizanje nekih nacionalnih i nekih nadnacionalnih ciljeva. Razlika pak u nacionalnim projektima i ukupnom nacionalnom identitetu, donosi različite i geopolitičke nacrte i ideologeme tih dvaju naroda. No, taj negativni konstituens ne dijele samo Židovi i Hrvati: dijele ga s mnogim drugim narodima pa on ne može biti ništa specifično što bi tobože govorilo o većoj sličnosti Židova i Hrvata. Dapače, možemo sa sigurnošću zaključiti da Židovi i Hrvati nemaju ništa samo njima specifično zajedničko. Ništa zajedničkog osim Neba u koje različito vjeruju i Zemlje na kojoj različito žive. Na kraju, u svezi s pitanjem identiteta valja spomenuti i tzv. identitetski paradoks prisutan ne samo kod Židova i Hrvata, nego kod svih naroda. Paradoks je u tome što kad kod nekog pojedinca izostanu i sve identifikacijske sastavnice nekoga naroda, pa mu prema tome taj pojedinac ne bi pripadao, dovoljna je i gola volja pa da ipak pripada tom narodu. Da bude Nijemac a ne Hrvat iako je iz njega potekao, da bude Hrvat a ne Židov iako je potekao iz židovskoga naroda itd. Dobar primjer za to jest spomenutih 9,9% Židova u Jugoslaviji koji nisu imali ni jednog roditelja Židova i 107 Židova u Hrvatskoj kojima ni jedan roditelj nije bio Židov. Kako je to moguće? I je li to identificiranje ontološko ili ontičko budući da nacija ima oznake i jedne i druge kategorije? Ako uzmemo u obzir da je identificiranje psihološki proces preuzimanja svojstava drugoga, ovdje druge nacije, od one u kojoj je rođen, o preuzimanju nekih ili svih identitetskih sastavnica druge nacije, dakle o svjesnom preuzimanju duha drugoga naroda, onda treba zaključiti da se radi o sudbinskoj i ontološkoj identifikaciji.

72. Kraj. Uza sve do sada izloženo, sve ono što povijest traži od jednog naroda, sve ono kako se neki narod ponaša tijekom povijesti, čini nam se da povijest odnosa Židova i svijeta i nije mogla biti drukčija. Iz te perspektive, iz toga horizonta čini nam se da je predvidiva i budućnost njihovih odnosa: mutatis mutandis, bit će kao i prošlost. To i nije tako loša perspektiva kako bi se u prvi čas pomislilo. Židovi, naime, trebaju ostati trajni izazov svijetu. Izazov za natjecanje u vrsnoći, u “izabranosti”, u elitnosti jer je jedino elitističko natjecanje kulturološki i civilizacijski plodonosno. Naročito plodno može biti u postnacionalnom vremenu, koje se priziva i djelomično već ostvaruje, vremenu koje smjera, koje želi biti vrijeme bez rata i međusobna uništavanja naroda. 156

Tek će povijest (kraj povijesti?) pokazati koliko je sudbina Židova sudbina čovječanstva, koliko je Obećana zemlja metafora za spas, za raj na zemlji, koliko su patnje i proganjanje Židova neotklonjivi, katarzični put u slobodu cijelog čovječanstva, koliko je metafizički Židov metafizički Čovjek. Napokon, koliko je neantisemitističko društvo tek ljudsko društvo! No, može li, i smije li nas nada u kraj povijesti toliko utješiti da trpimo dva paralelna, neprijateljska čovječanstva? I što je zapreka stvaranju ekumenskog, stvarnog čovječanstva? Čini nam se, naposljetku, da je takvo čovječanstvo utopija. S jedne strane židovska utopija o njima kao izabranom narodu, a s druge strane mišljenje nežidova da ta utopija ne pripada cjelini čovječanstva te da se utopija može obesnažiti i izvan utopijskog i metafičkog, u pragmatici života. No, tako dolazimo do pitanja smisla čovjekove egzistencije, a prije svega njegova djelovanja, pitanja koje ostavljamo filozofijskoj antropologiji. Ponekad se čini da pomirenje tih dvaju čovječanstava možda i nije u čovjekovoj moći! Jer, postojala su i druga neprijateljstva i unutar istih naroda i između različitih naroda, neprijateljstva što su se rješavala ratovima, građanskim i međudržavnim, no uvijek su to bila privremena neprijateljstva, koja su kad-tad završavala. Samo neprijateljstvo između Židova i Svijeta izgleda vječno. Zato se ponekad čini da pomirenje nije u čovjekovoj moći, da to može učiniti samo novi Mesija koji će biti zajednički obama čovječanstvima. Ili je to ipak samo u Božjim rukama? *** Ovaj rad, kako smo i podnaslovom naznačili, ima značaj istraživanja. Iznijeti sudovi nisu konačni i neopozivi, više su radni prijedlozi među mnogima mogućim. Uostalom, tko da shvati i istraži svu dubinu narodne duše, sve motive i razloge postupanja naroda? Sva njihova djela: I ona nastala u vremenima hrabrosti i poleta i ona iz vremena zebnje i straha! I u doba mržnje i u doba ljubavi. Tko da shvati djela što ih narodi čine na vlastitu štetu, ona koja svjedoče protiv njih! Koliko veliki pojedinci, zaslužni za cijelo čovječanstvo, karakteriziraju narod iz kojega su potekli a koliko su iznimka, iznimka u čovječanstvu, poseban “slučaj”, događaj u svijetu. A koliko je još teže shvatiti narod iznimku i njegovu potrebu da bude samo svoj i drukčiji, tajna svijeta. Tko god prati narod kroz njegovu povijest, doživjet će čudo. Iznenadit će se kad se taj narod odjednom počne ponašati kao drugi: on koji je do jučer palio i ubijao, odjednom postaje miroljubiv, skrušen i samilostan. Pun samopokajanja i milosti. Ili obratno. Ipak, najviše čudi, ali i veseli, jedna činjenica: kolikogod da su narodi među sobom različiti, još su više međusobno slični. Zato kad govorimo o narodu, govorimo o čovječanstvu, a kad govorimo o čovječanstvu, govorimo o bilo kome od nas. Zato je i ova nedovršena priča o dvama narodima samo jedna od nedovršenih priča o narodima. Priča koje i ne traže da budu dovršene, niti ih je moguće do kraja dovršiti. Uostalom, ostavimo ih drugima i drugim naraštajima da nam ih ispričaju...

157

LITERATURA Antisemitizam, holokaust, antifašizam. Zbornik (Redakcija Ivo Glodstein i dr.), Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1996. Arendt, Hannah, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996. Baletić, Milovan, Ispunjavanje zavjeta ili povratak Židova u zemlju Izraelovu, Globus, Zagreb, 1988. Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1968. Bourel, Dominique, “Židovi i Zapad - Nemoguća metafora”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988. Breyer, Mirko, “Glas srca i savjesti: Jedna ispovijest”, Nova Evropa, V, 9-10, 1922., str 281. Buber, Martin, “Židovstvo i Židovi”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988. Buber, Martin, “Židovstvo i civilizacija”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988. Cassirer, Ernst, Mit o državi, Nolit, Beograd, 1972. Chouraqui, Andre, Židovska misao, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. Ciliga, Ante, Sam kroz Europu u ratu (1939. - 1945.), Rim, 1978. Coster, Charles, Legenda o Ulenšpiglu i Lamu Guzdaku, MH, Zagreb, 1945. Dojč, Vera, “U sjeni Hrama”, u J. Domaš Naltabanić, (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. str. 89-90. Domaš Naltabanić, J., (ur.), Obitelj, Zagreb, 1996. Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb, 1996. Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, 1998. Dostojevski, F. M. M. Politički napisi, Izabrana djela, knjiga druga (Židovsko pitanje), Narodna prosvjeta, Beograd, 1934. Feldman, Andrea, “Gospođica Ashkenazy žali. Intelektualni život Židova u međuratnoj Hrvatskoj”, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999. Finkielkraut, Alain, Imaginarni Židov, Nakladni zavod Matice hrvatske i Radio 101, Zagreb, 1993. Finkielkraut, Alain, Kako se to može biti Hrvat, Ceres; Zagreb, 1992. Frajdenberg, Maren, Židovi na Balkanu na isteku Srednjeg vijeka, Dora Krupićeva, Zagreb, 2000. Frankfort, H. i H. A., Wilson, John A., Jacobsen, Thorkild, Od mita do filozofije, Minerva, Subotica-Beograd, 1967. Franzen, August, Pregled povijesti crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. Freud, Sigmund, Mojsije i monoteizam, Grafos, Beograd, 1979. Gardet, Louis, Mistika, Kršćanska sadašnjost Zagreb, 1983. Golding, Louis, Židovski problem, Binoza, Nakladni zavod Z. S.O.J. Zagreb, 1939. Goldstein Ivo, - Goldstein, Slavko, Farma jugoslavenskih židovskih naseljenika u Palestini 1926. 1928.;Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet, Zagreb, 1999.

158

Goldstein, Slavko, “200 godina zagrebačke židovske zajednice”, u: 200 godina Židova u Zagrebu, Zagreb, 1988. Graves Roberto, - Raphael Patai, Hebrejski mitovi, Naprijed, Zagreb, 1969. Gray, John, Mitologija Bliskog istoka, Otokar Keršovani, Opatija, 1987. Gross Mirjana, “Židovi u Habsburškoj Monarhiji”, Gordogan, 23-24, 1987. Gross Mirjana, “Ravnopravnost bez jednakovrijednosti” u: Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Židovska općina, Zagreb, 1998. Gross, Mirjana “Položaj i uloga Židova na početku modernizacije”, u Počeci moderne Hrvatske, Globus, Zagreb, 1985. Haag, Ernest van den, Mistika Židova, Misl, Zagreb, 1996. Hanak, Peter, “Tipovi židovske asimilacije u Habsburškoj monarhiji”, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb, 1999. Hegel, G. W. E, Rani spisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. Hegel, G. W., Filozofija povijesti, Naprijed, Zagreb, 1966. Hitler, Adolf, Mein Kampf, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999. Horkheimer, Max, - Adorno, Theodor, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin Masleša-Svjetlost, Sarajevo, 1989. Horkheimer, Max, “0 njemačkim Židovima”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988. Horvat, Josip, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Tipografija, Zagreb, 1939. Ivančić, Tomislav, Isus iz Nazareta povijesna osoba, Teovizija, Zagreb, 2000. Kafka, Franz, Jastreb, GHZ, Zagreb, 1982. Kale, Eduard, Hrvatski kulturni i politički identitet, Pan Liber, Osijek, 1999. Katalog izložbe “Židovi u Jugoslaviji”, Zagreb, 1988. Kečkemet, Duško Židovi u povijesti Splita, Split, 1971. Keller, Werner, Povijest Židova od biblijskih vremena, Naprijed, Zagreb, 1992. Knežević, Anto, Mitovi i zbilja, Domovina, TT Zagreb, Zagreb, 1992. Korespondencija Josip Juraj Strossmayer - Serafin Vannutelli 1881. - 1887., priredili Josip Balabanić i Josip Kolanović, Dom i svijet, Zagreb, 1999. Kosier, Ljubomir St., Židovi u Jugoslaviji i Bugarskoj, Ekonomska biblioteka, Zagreb-BeogradLjubljana, 1930. Kovačec, August, “Otkriće Novoga svijeta i eksod Židova iz Španjolske”, Treći program Hrvatskoga radija, 39/1983., Zagreb, 1983. Krleža, Miroslav, Deset krvavih godina i drugi politički eseji, Zora, Zagreb, 1971. Krleža, Miroslav, Panorama pogleda, pojava i pojmova, knjiga 2., NIŠRO “Oslobođenje”, Sarajevo, 1982. Lav XIII - J. J. Strossmayer, O sekti masona, priredio Ivan Mužić, Matica hrvatska, Split, 1994. Lessing, Gotthold Ephraim, Nathan Mudri, Grech, Zagreb, 1996.

159

Lorković, Hrvoje, Ogledi o narodima, Sveučilišna naklada, Zagreb, 1995. Mažuranić, Vladimir, Gebalim, posebni otisak iz Kola Matice hrvatske, knj. VIII. iz godine 1927. Makanec, Julije, “Razvoj državne misli od Platona do Hegela”, u Nerkez Smailagić, Historija političkih doktrina, Naprijed, Zagreb Marko Višić, Zakonici drevne Mezopotamije, Duhovni i vjerski život naroda drevne Mezopotamije, Neovisna izdanja 38, Beograd, 1985. Marx - Engels, Rani radovi. Karl Marx, Prilog židovskom pitanju, Naprijed-Zagreb, SlobodaBeograd, 1973. Matoš, A. G., Misli i pogledi, Globus, Zagreb, 1988. Maurois, Andre, Povijest engleske politike, A. Velzek Zagreb, 1940. Matvejević, Predrag, “Bolesti mentaliteta”, u Čisti rat, Beogradski krug, br. 1-2/1995. Mayer, Hans, Autsajderi, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981. Meir, Golda, Moj Izrael, Naprijed, Zagreb, 1987. Michels, Robert, Sociologija partija u suvremenoj demokraciji, Informator-Fakultet političkih nauka, Zagreb, 1990. Mikulić, Tihomir, Otvoreni pečati, Kapital trade MTG, Zagreb, 1999. Mužić, Ivan, Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije, Dominović, Zagreb, 1997. Mussolini, Benito, Doktrina fašizma, Beograd, 1937. Obrknežević, Miloš, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, p.o. HR. XXIX, 1979., 2(114), 229-67, 229, 248-9, 250-62. Pinchas, Lapide, Židovi i kršćani. Naputak o dijalogu, Družba katoličkog apostolata (palotinci), Zagreb, 1982. Puhovski, Žarko, “Mjesto Židova u produktivnoj nosologiji Zapada”, Zbornik Trećega programa Radio Zagreba, br. 20, Zagreb, 1988. “Radić o Židovima”, Hrvatsko kolo, knjiga II., Matica hrvatska, Zagreb, 1906. Roberthson-Smith, V, Teorije o društvu, Osnove suvremene sociološke teorije, Jahve i proroci, Vuk Karadžić, Beograd, 1969. Rozenberg, Z., “Židovsko pitanje poslije rata”, Nova Evropa, Knjiga XXVII. Broj 1. Zagreb, siječanj 1934. Schelling, Friedrich Wilhem Joseph, Filozofija mitologije, Opus, Beograd, 1988. Schiller, Friedrich, “Mojsijevo poslanje”, Treći program Hrvatskog radija, br. 37. Zagreb, 1992. Schwarz, dr. Gavro, “Prilozi k povijesti Židova u Hrvatskoj” Vjestnik kr. hrv.-slav,-dalm,-arkiva, Zagreb, 1903. Schwarz, dr. Gavro, Povijest Židova, Zagreb, 1910. Shakespeare, William, Mletački trgovac, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1981. Stanovčić, Vojislav, Političke ideje i religija, Gdruženje za političke znanosti Jugoslavije, Beograd, 1999. Strecha, Mario, “To je na svaki način pravi skandal”. Prilog pitanju ravnopravnosti Židova u banskoj Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb, 1999.

160

Stulli, Bernard, Židovi u Dubrovniku, Jevrejska općina Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb i Kulturno društvo “Dr. Miroslav Šalom Freiberger”, Zagreb, Zagreb, 1989. Stulli, Bernard, Židovi u Dubrovniku, MH, Zagreb, 1992. Sunić, Tomislav, Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. Šegedin, Petar, Svi smo odgovorni, MH, Zagreb, 1971. Šenoa, August, Vječni Žid u Zagrebu, MH, Zagreb, 1962. Šik, L., “Židovi u slavenskim zemljama, nekad i sad”, Nova Evropa, V, 9-10, 1922. str. 279-280. Štefan, Ljubica, Mitovi i zatajena povijest, K. Krešimir i M. Slovo, Zagreb, 1999. Štefan, Ljubica, Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998. Švob, Melita, Židovi u Hrvatskoj. Migracije i promjene u židovskoj populaciji, K.D. Miroslav Šalom, Freiberger i Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1997. Talmud (E. Werber), Otokar Keršovani, Rijeka, 1982. Werber, Eugen, Kršćanstvo prije Krista?, Liber, Zagreb, 1972. Židov, 21, 1918., str. 1. Židovi na Balkanu na isteku srednjeg vijeka, “Židovska masonerija”, Moderna socijalna kronika, br. 1/935.

161

IMENSKO KAZALO (koristite search funkciju PDF readera da bi našli gdje se donja imena spomiju u tekstu)

Adams Adorno, Theodor Andrić, Ivo Arendt, Hannah Auwerbach, Berthold

Dedijer, Vladimir Derenčin, Marijan Disraeli, Benjamin Diwald, Helmuth Dostojevski, Fjodor Dreyfus, Alfred Dvorniković, Vladimir

B

E

Baletić, Milovan Balfour, James Bell, Daniel Benyovsky, Lucija Bergson, Henry Bibo, Istvan Birnbaum, Nathan Blaškić, Tihomir Bloch, Albert i Jochanan Blum, Leon Borne, Ludwig Bourel, Dominique Brand, Joel Brandes, Georg Braudel, Fernand Breier, Louis Brzezinsky, Zbigniew Buber, Martin Budak, Mile Bulajić, Krsto

Eden, Anthony Eichmann, Adolf Einstein, Albert Engdahl, W. Engels, Friedrich

C

Garaudy, Roger Garašanin, Ilija Giddens, Anthony Glavina, Frano Goebbels, Josef Goethe, J. W. Golding, Louis Goldstein, Ivo Goldstein, Slavko Goulding, J. Daniel Grabovac, Filip Grafenauer, Bogo Gross, Mirjana Gruner, Teodor

A

Canetti, Elias Christophersen, Thies Chouraqui, Andre Cicero, Tullius Ciliga, Ante Clinton, Bill Cohen, Morris Cohen, Filip Cromwell, Oliver D Dawkins, Richard 162

F Faurisson, Robert Feldman, Andrea Fernandez-Armesto, Felipe Finkielkraut, Alain Frajdenberg, Maren Frank, Josip Frankfort, H.A. Franzen, August Freud, Sigmund Friedrich I., Barbarossa G

H Haag, Ernest Hanak, Peter Harwood, Richard Heekelingen, H. de Vries Hegel, G.W.F. Heine, Heinrich Herzl, Theodor Hess, Moses Hilberg, Raul Hirch, Rabin Hitler, Adolf Hofmannstahl, v. Hugo Horkheimer, Max

Lessing, Theodor Levin, Nora Lincoln, Abraham Lisinski, Vatroslav Locke, John Lueger, Karl Lusitanus, Amantus M

Jacobsen, Thorkild Jaspers, Karl

Maar, Wilhelm Malaparte, Curtius (Kurt Erich Suckert) Marx, Karl Matoš, Antun Gustav Matvejević, Predrag Maurois, Andre Mayer, Hans Mažuranić, Vladimir Mercadante, Saverio Meir, Golda Mendelsohn Bartoldi, Felix Mendelsohn, Moses Michels, Robert Mohler, Armin Montandon, George Mordechaj, Karl Mužić, Ivan

K

N

Kafka, Franz Kale, Eduard Karadžić-Stefanović,Vuk Keller, Werner Khuen-Hedervary Knežević, Anto Koestler, Arthur Kollek, Teddy Kosier, St., Ljubomir Kraus, Karl Krleža, Miroslav Kundera, Milan Kung, Hans Kvaternik, Eugen

Nietzsche, Friedrich Nolte, Ernst Nordau, Max Novak, Viktor

I Irwing, David Ivan XXIII., papa Ivan, Pavao VI., papa Ivančić, Tomislav J

L Lanzmann, Claude Lenjin. V. I. Lessing, Gothold

O Obradović, Milan Orwell, George P Pandžić, Ivan Parsons, Talcott Pavelić, Ante Pilar,. Ivo Pinchas, Lapide Pir, Didak Porfirogenet, Konstantin Prelog, Vladimir

163

Prpić, Ivan Preuss, Teddy Proust, Marcel R Raabe, Wilim Radić, Ante Rassinier, Paul Rathenau, Walter Rauschning, Hermann Rhodes, Cecil Ricardo, David Rider, Jacques Robertsohn, V. Rodrigez, Daniel Roterdamski, Erazmo Rotschild. Amschel Ružička, Lavoslav

Š Šenoa, August Štefan, Ljubica (Edo Bojović) Švob, Melita T Terezija, Marija, austroug. carica Tito, (Josip Broz) Tolstoy, Nikolay Trebitsch, Artur Tuđman, Franjo U Ujević, Augustin V

S Sachs, Maurice Sakač, Stjepan Schelling F.W.J. Schiller, Friedrich Schumann, Robert Schwarz, Gavro Sforza, C. Shafer, A. Shakespeare, William Shelach, Menachem (Raul Špicer) Siksto V, papa Stahl, Julius, Friedrich (Joelsohn, Joel) Starčević, Ante Steiner, Max Stepinac, Alojzije, kard. Strecha, Mario Strossmayer, Josip, Juraj Sunić, Tomislav Supilo, Frano Swartz, Richard

164

Vinski, Zdenko Vukčević Hrvatinić, Hrvoje Vuković, Tomislav W Walendy, Udo Watson, Seton Weber, Max Weininger, Otto Wilson, John Z Zola, Emil Zuroff, Epfraim Zweig, Stefan Ž Žanko, Miloš

ČITAJTE NAŠA IZDANJA

PROTOKOLI, ŽIDOVI I ADOLF HITLER - Mladen Schwartz

MITOVI IZRAELSKE POLITIKE - Roger Garaudy

NA IZVORIMA SRPSKIH NEISTINA - Vatroslav Murvar STEPINAC I ŽIDOVI - Ljubica Štefan

165

PROTOKOLI SIONSKIH MUDRACA

RAZGOVORI S HITLEROM - Hermann Rauschning

VOĐA I POKRET - Ivan Oršanić

166

CROATIAPROJEKT, ZAGREB CROATIAKNJIGA

Urednik Dr. Franjo Letić

Likovna i grafička priprema Mladen Letić

Naklada 1000 primjeraka

Tisak CROATIAPROJEKT ZAGREB

167

PETAR VUČIĆ, diplomirani pravnik i doktor političkih znanosti. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih rasprava i članaka iz područja politologije, ekonomije, te ustavnog, financijskog i autorskog prava. Napisao je više zapaženih knjiga, među kojima: • Jugoslavija izmišljena država • Politička sudbina Hrvatske • Hrvatski duh Alke. Koautor je knjige Sustav plaćanja, tržišta, novca i kapitala i vrijednosni papiri. U knjizi Židovstvo i hrvatstvo istražuje odnose židovstva i hrvatstva u povijesnom i aktualnom kontekstu.

Mojim sinovima Domagoju i Hrvoju I na kraju, sine moj, znaj da je neizmjerno mnogo truda potrebno da se napiše knjiga. Propovjednik 12, 12

168

Svaka čast autoru na uloženom trudu, knjiga Židovstvo i Hrvatstvo je vrlo dobar uvod u problematiku odnosa Židova i svijeta. U daljnjem istraživanju pogledajte sljedeće knjige... (link za skidanje PDF-a je ispod svake slike)

Četvrti Reich Bogatih (1976) - Des Griffin

Zašto će propasti Amerika (2000) - Oleg Platonov

The Controversy of Zion (1956) - Douglas Reed

My Awakening (1998) - David Duke

169

The Conquest of the World by the Jews (1878) - Major Osman Bey

Architects of deception (2004) - Juri Lina

170

The Nature of Zionism (1993) - Vladimir Stepin

Udarac Ruskih Bogova (2000) - Vladimir Istarhov

Antikrist (1888, hrvatski) - Friedrich Nietzsche

Bijelci & Crnci - 100 činjenica i jedna laž

March of the Titans (1999) - Arthur Kemp

Pentagon Aliens (1993) - William Lyne

171

Vječna Religija Prirode (1973) - Ben Klassen

White Man's Bible (1981) - Ben Klassen

Might is Right (1896) - Ragnar Redbeard

Cosmotheism (1977) - William Pierce

172