Petar Milos - 2 o Rodijaku Cipi

Knjižnica Naših Ognjišta

Kniga 105

Urednik Gabrijel Mioč

Lektor Zdenka Zrno

Za izdavača: Gabriel Mioč

Korica: Ante Čulo

Grafičko oblikovanje i tisak "Franjo Kluz" d.d. - Omiš

Petar Miloš

LEGENDE O RODIJAKU ĆIPI DRUGO IZDANJE

Tomislavgrad, 1996.

Knjigu posvećujem svojoj obitelji Petar Miloš

TAJNA ROĐENJA Nitko nikada nije uspio pouzdano utvrditi kada je i kako rođen junak ove priče Stipan Radoš pokojnoga Grge koji je u životu imao desetak nadimaka - Loćko, Krčalo, Muto, Plisko... ali ćemo ga ovdje pisati po posljednjem, Rodijak Ćipa. Rodijak zato što je tako oslovljavao svakoga čovjeka, znana i neznana, a Ćipa je zbog toga što su u selu veoma često Stipane nazivali nadimkom Ćipa. Tim su ga nadimkom zvali čak i Nijemci za vrijeme njegova dugog boravka u zemlji Njemačkoj. Zna se samo da je Rodijak ugledao svijet u Runjavoj Glavici, koju bi malo romantičniji pisci opisali kao pitomo selo, a ja držim da je najbolji opis toga sela sadržan u njegovu imenu. Iskazi o datumu rođenja Rodijaka Ćipe razlikuje se čak za nekoliko godina. Njegova baba Manda znade da se Ćipa rodio istoga dana kada se otelila Galušina krava Milova, djed Kleco je siguran kako se njegov najstariji unuk rodio između dva rata (kao i svi Glavičani otkada je Boga i svijeta), a ostali Glavičani samo sliježu ramenima na to pitanje jerbo im se čini da Ćipa nije nikada rođen, da je on tu oduvijek, od početka svijeta. Sam Rodijak je na pitanje o datumu rođenja odgovorio vojnoj komisiji ovako: Bogarca ti poljubim, druže, ja i Cvitan smo vrsnici, a Manje stariji godinu dana, pa ti računaj! Pošto su drugovi priznali kako ne mogu riješiti tu jednadžbu, Rodijak je veselo uzvratio. Kad ne znate vi, koji ste pismeni, kako ću znat ja, koji sam nepismen? Valja kazati da Rodijak Ćipa nije bio jedini Glavičanin kojemu se ne zna datum rođenja. Želeći odgoditi djeci služenje vojske, Glavičani su u to vrijeme krili djecu, čekali i po nekoliko godina prije nego ih upišu u matične knjige. Tako je Rodijak u glavičkoj crkvi kršten na Gospojinu 1940. godine, ali se on sjeća veoma dobro i događaja koji su se zbili godinama ranije. S druge, pak, strane baba Manda tvrdi da je malome Ćipi spala tjemenjača tek potkraj rata, što bi moglo navesti na zaključak kako je ispravno zapisan datum rođenja u fratarskim knjigama. No, djed Kleco opet tvrdi kako je Ćipa tada bio veliki momak jer je već mogao natovariti magare, a tjemenjača je tek tada spala s njegove glave zato što se prvi put okupao. Sve u svemu, moglo bi se kazati da je Rodijak Ćipa rođen nekoliko godina prije nego mu piše u fratarskim knjigama. Sam Ćipa danas tvrdi da to uopće nije ni važno. I Bogarca ti poljubim, rodijače, veli Ćipa, važno je da je jadni čovik ikako rođen! Jerbo, koliko ima ljudi koji nisu nikako rođeni!? Kako je njima? Meni čudno i bit će mi čudno dok ne umrem to što je mene zapalo da se rodim kod toliko nerođeni ljudi. A more bit da su bili vele pametniji i bolji od mene. Nekad me bude sram što mene ima, a nji nema. A jopet, kad bolje promislim, sve je to u Božjim rukama. Valjda Bog znade što sam se ja rodio, a oni nisu. More bit da će se oni rodit kašnje, kad bude veća potriba za pametnim ljudima. Što ti misliš, rodijače? Ako već ne znaju datum Ćipina rođenja, stariji se Glavičani dobro sjećaju njegova

izgleda u prvim danima života. Kad se ištom rodio, a ja sam mu pupak vezala, bio je vas iskrivljen, sivast... kazuje njegova baba Manda. A tako runjav da si ga moga obrijat. Bože mi oprosti, nisi zna s koje bi mu strane nazva "Valjen Isus". A niko nije moga od ruga kazat da je ćust, da sliči ćaći, kako je običaj, već bi se žene pripale kad bi zadigle pokrivač i ugledale ga u bešiki. Samo bi kazale da će mali nadoć s godinama, pa su onda pričale o ovom i onom momku i čoviku koji su isto tako bili ružni u ditinjstvu. A Ćipa je bio grdan zato što se prvi rodio u matere, a bio velik. Tako se mali napatio u porodu, pa ga je iskrivilo i naružilo. Ali je proprtio put braći i sestram koji su došli na svit poslin njega, lipi ka anđeli. Posljedice rađanja vidjele su se na Rodijaku čitavo djetinjstvo. Govori se da je njegova pokojna strina Luca na času smrti izrazila posljednju želju da joj dovedu Ćipu. I doveli su dječaka do kreveta, a strina je, kaže priča, dugo i šutke promatrala Ćipu, da bi napokon zakolutala očima, izustivši svoje posljednje riječi: Isuse moj, ružan li je naš Ćipica, kazala je Luca i s čuđenjem napustila ovaj svijet.

GLADNO DJETINJSTVO Rodijak će Ćipa i danas kazati da se u djetinjstvu nikada nije najeo. Neki to pokušavaju obrazložiti siromaštvom i oskudicom Ćipine obitelji, što je djed Kleco uvijek pokušavao opovrgnuti i unukovu vječnu glad protumačiti njegovom nezasitnošću. Bolešćurina je to velika, kaže djed Kleco. Mali nije ima berićeta ni blagoslova, nije se zna okanit jila. Da smo ga pušćali, on bi puka od čorbe ili pure, jerbo mu Bog nije ugradio ništa već glad, viru mu ćaćinu. Rodijak se slaže više s djedom, premda mu se čini da se tada nije imalo što pojest u kući. Zato je neumorno kopao po njivama tražeći oriške i ljaljke, u jesen nisu od njega mogle ostati trnjine, gloginje, šepurine i ostalo šumsko voće, u proljeće je kao čobanče stalno žvakao ljutiku, ali bi i druge trave na Ćipinu jelovniku pronašle mjesto. Kao i prve šljive i jabuke u seoskim voćnjacima, a najviše se veselio jeseni i kukuruzima, krumpirima, repi i tikvama što ih je krao sa seoskih njiva. No, Rodijak nikada nije zatajio svoje nestašluke, nikada sakrio krađu. Uvijek bi otvoreno priznao. I, naravno, dobio batine. Uostalom, on je bio uvjeren kako djeca služe samo zato da ih stariji tuku. Po nepisanu pravilu svako je čeljade, ne samo kućno već i seosko, imalo pravo u svako doba istući svako seosko dijete, bez obzira na njegovu nedokazanu krivnju. Sama je sumnja bila dokaz. Ako neki Glavičanin ugleda srušen zid na svojem vrtu, on istuče prvog dječaka kojega sustigne i to uz psovku i prijetnju da će ga prijavio ocu ili djedu. Zbog toga su dječaci uvijek oprezno pokušavali izbjeći svaki susret s odraslom osobom. Jer, nerijetko se događalo da netko iz skupine ljudi skoči prema djeci, uhvati rukama prvog od njih, te ga namlati do mile volje uz vesele povike ostalih: “Udri ga, ruka ti se pozlatila”. Pritom se nikada nije spominjao razlog za kaznu. I Bogarca ti poljubim, kaže Rodijak, bio je to dobar običaj! Jerbo, dug je dan za učinit kakvu šćetu, za obrat tuđe jabuke, popišat tuđi luk, otkinut klip kukuruza... Koliko sam puta izmaka kazni? E, ja sam, kad sve zbrojim, dobro proša. Sićam se da sam pojio sve opanke iz naše kuće koji su bili od svinjske kože. Lipo ji ispržim na vatri i pojidem. A nikad se nije znalo da sam to ja uradio. Sve je to ipak bilo nedostatno da bi utažilo veliku glad Rodijaka Ćipe. A recepturu za dodatne izvore hrane otkrio je sasvim slučajno jednog ljetnog dana. Naime, svi su glavički dječaci krali tuđe voće, a pošto ga je u selu bilo veoma malo, svi su na neobičan način zadovoljavali svoj, valjda, iskonski sadizam. Čim bi se domogli zelene jabuke ili šljive, odmah bi usjekli štap i vikali kroz selo: “Šipka šljiva!” To je bio svojevrsni trgovački oglas sa značenjem da će onaj tko želi dobiti šljivu, morati pružiti ruku i po njoj dobiti udarac štapom. Gale je bio najčešći prodavač šljiva, pa je i toga dana, o kojemu govorimo, on okupio glavičke dječake oko sebe držeći u jednoj ruci štap, a u drugoj tek porumenjele šljive. Između želje za šljivom i batine stajao je strah od bola, jer se znalo da Gale nemilice udara štapom po ruci. I dok su nazočni dječaci razmišljali o ponudi, odjednom se umiješao Rodijak Ćipa nečuvenim riječima. Daj mi sve šljive, kazao je Rodijak primaknuvši se Gali s ispruženom rukom po kojoj je trebalo udariti štapom.

Sve, u čudu se zagledaše ostali. Gale je u ruci držao desetak šljiva, a još barem toliko se naziralo u njegovu džepu. A primiti dvadeset udaraca po rukama, još od Gale, stvarno je bilo nečuveno. Zbivanja su, međutim, krenula svojim tijekom brže nego je itko mogao pomisliti. Gale je odvojio dvadeset šljiva, pa počeo tući po Rodijakovim rukama, čas po jednoj, čas po drugoj, a on ih je po pravilnom ritmu pružao. I primao udarce bez treptaja, na čuđenje, pa i divljenje vršnjaka. Gale se spočetka smijao, ali je i njega zbunila Rodijakova izdržljivost i junaštvo, te je završio posao sasvim ozbiljna lica. Predao je šljive Rodijaku gotovo razočaran njegovom izdržljivošću. No, kad je Rodijak zagrizao prvu šljivu, Gale se već dosjetio da ga ponizi. Ja sam šljive popiša! - slavodobitno i uz smijeh reče Gale. Rodijak instinktivno baci tu šljivu i još dvije-tri koje su mu se zatekle u lijevoj ruci. Pošto ih je pokupio, Gale opet poče licitariti: “Šipka-šljiva”, uvjeravajući dječake da šljive nisu popišane, već se on samo šalio s Ćipom. Naravno, kupaca više nije bilo. Barem u Runjavoj Glavici. No, Rodijak Ćipa odjednom izjavi kako je njemu svejedno jesu li ili nisu šljive popišane i poče u slast jesti preostalo voće. Ovo se junaštvo Rodijaka Ćipe pročulo i izvan granica Runjave Glavice, kamo su pohrlili i dječaci iz Doca, Jaruge i ostalih sela prodajući Rodijaku ne samo voće, već također kukuruze, krumpire, oriške, ljaljke i ostalu hranu. Naravno, svi su uz hranu nosili sa sobom debele štapove. A odnosili su priče o čudnom dječaku koji ne osjeća bol.

ODLAZAK U PARTIZANE Bilo je to jednog ratnog nedjeljnog dana. Pošto su sva čeljad otišla na svetu misu, doma je ostao samo Ćipa. Kakva divna prigoda spoznati sve kućne tajne, razmišljao je pa se dao na posao. Prvo se uspeo na tavan i nakon nekoliko trenutaka razgledanja nožem je odrezao komad pečenice, što je na brzinu smazao. Prije toga je tražio i našao znak na pečenici, mali zarez nožem, koji je djed sačinio kako bi mogao kontrolirati potkrada li mu tko od kućne čeljadi meso. Ćipa je napravio isti rez na pečenici, nadajući se da će prevariti djeda. Potom se provukao kroz mali prozor u smočnicu, izvukavši sa sobom komad sira. Napokon je potražio i našao ključ od materine škrinje koja mu je uvijek budila jaku znatiželju, ne samo stoga što se iz nje, uvijek kad je mater otvori širio neodoljiv miris jabuke, već i stoga što se tu vjerojatno nalazilo još puno tajni. No, razočarao se sadržajem. Bilo je tu nekoliko suknenih čakšira, ječermi, te čarapa i terluka, jedna korpica s krpama i iglama, ženska oprava za glavu, što je majka vjerojatno čuvala za udaju kćerke, te na samom dnu komplet ženske odjeće, od kape i pletenog šudara za glavu do terluka za noge, u čemu je Rodijak prepoznao materinu ukopnu odjeću. Znao je da su sve glavičke mlade žene istodobno prikupljale, šile i plele dječju opravu - pelene, povoje, kapice... i vlastitu ukopnu odoru. U prvi mah mu bijaše žao matere, ali mu onda pade na pamet da se prave uštipci kad u kući netko umre, te s nejasnim osjećajem između žalosti i radosti prijeđe preko tih stvari u škrinji i napokon nađe ono što je tražio, ono što mu je odavno golicalo osjetila mirisa i okusa, rumenu jabuku u kutu škrinje. Znao je da jabuku ne smije pojesti, da bi time počinio očit i neoprostiv grijeh, ali je osjećaj gladi bio jači. Doduše, prije nego je smazao jabuku, Rodijak je pokušao krunicom svetog Ante nagovoriti Svevišnjega da mu zatvori apetit, da ga očuva od te pogibelji. Taj grijeh toga dana nije bio i posljednji koji je počinio Ćipa. Dok je smišljao opravdanje za svoje grijehe, ugledao je na zidu dnevne sobe malu vitrinu, dulap, kako su ga zvali, u kojemu se, u dvije pregrade, nalazio šećer, divka i lonac. Ne bi bilo loše nakon svega zasladiti se šećerom, pomislio je Rodijak i već se našao ispod dulapa. Nije mogao dohvatiti posudu, pa je dovukao djedov tronožac koji je još djedov djed donio sa sobom u Runjavu Glavicu kada je doselio iz Hercegovine. Tako se barem pričalo, a priču je potvrđivao i izgled tronošca. Godine su ga potamnile i otvrdnule, čakšire uglancale. Na sredini je imao udubljenje s tisuću rezova. Naime, na njemu su Ćipini preci rezali duhan. Valjda nije potrebno kazati da je tronožac bio od hrastovine čim je tolike godine izdržao. Mnogo se nogu pod gornjom plohom polomilo, ali je tronožac, pričao je djed Kleco, izdržao sve ratove i selidbe. Dakle, privukao je Rodijak tronožac do zida, a onda se propeo prema vitrinici, pokušavajući šakom zagrabiti šećer iz metalne posude. I upravo kad je prstima dohvatio slatke i sitne kristale, dulap se najednom otkačio sa zida i naprosto obletio oko Rodijaka. Pritom se prevrnuo i lonac s kiselim mlijekom te se zaustavio Ćipi na glavi, dok se niz njega cijedilo mlijeko. A vani se istodobno začuše glasovi ljudi, što je moglo značiti da misari već dolaze. Za razmišljanje, dakle, nije bilo vremena, a za

čišćenje lica i odjeće od kiseline još manje. Nije se Rodijak bojao batina, ali je znao da ovakvi grijesi po djedovim aršinima znače smrtnu kaznu. Mora se bježati. Bilo kuda. I počeo je Rodijak bježati prije nego je i pokušao skinuti sa sebe kiselinu. A bježao je putom kojim se jedino moglo pobjeći kad vode nadođu, kao što je to tada bio slučaj, dakle preko ćuprije prema Biloj jaruzi. Usput je razmišljao o tome da će se baciti s Bile jaruge u Ričinu, jer je on ionako višak. Još jednom Rodijak zažali što se umjesto njega nije rodio netko pametniji i bolji. Držao je da će skokom s Bile jaruge spasiti mater od još jednog truda - zavjeta da će bosa otići Gospi Sinjskoj kako bi se on, Ćipa, popravio. Sudbina je ipak drukčije htjela. Iza ćuprije je naletio na povorku partizana koja je marširala u selo. A s njima je u selo umarširao i Rodijak Ćipa, onako umazan kiselinom. Ako Glavičani njima oproste, oprostit će i meni, razmišljao je Rodijak dok je hvatao korak s vojnicima.

ŽIVINA U ZRAKU Znate li vi da u zraku, mliku i vodi ima puno živine, ali se okom nemere vidit? veselo i glasno upita Rodijak Ćipa seoske žene koje su sjedile na skalinama, plele, prele i čavrljale. Pitanje je ponajviše bilo upućeno strini Krezi koja je mela mlijeko u stapu i djedu Kleci koji se zabavljao djeljanjem drveta na pristojnoj udaljenosti od žena kako mu netko ne bi spočitnuo da se s njima druži. Di ima živine? - u čudu upitaše žene prekidajući s poslom. Ponovljenu Rodijakovu tvrdnju da živine ima svuda, da je to kazao učitelj i da se radi o tako sitnim bićima koje se može vidjeti tek ako se povećaju tisuću puta, čuo je i djed Kleco, ali se na to nije obazirao. Znao je da njegov najstariji unuk naprosto bulazni otkako je krenuo na tečaj za opismenjavanje, o čemu je čitavo selo pričalo. Jedanput je, pričali su Ćipini vršnjaci, na učiteljevo pitanje koliko je dva više dva, nakon duže šutnje i propitivanja, odgovorio protupitanjem: Čega? Rodijaku se činilo besmislenim zbrajati i oduzimati ništa. On je imao svoju matematiku kojom se veoma dobro služio. Ovce je brojao tako što bi na svaku pokazivao prstom i glasno govorio kako su one prolazile: jedna, jedna, jedna, jedna..., da bi na kraju izbacio rezultat: manjka Zrna, Bika ili Čula, ovisno koja ovca nije bila u stadu. Sva je provjera pokazivala ispravnost Rodijakova brojanja. Svih je stotinu ovaca znao u glavu i uvijek znao koja manjka. Zato je od učitelja tražio da mu naznači što treba zbrajati, a ne samo upitati koliko je pet više šest. Matematika mu je najbolje išla u računu s ovcama i kravama. Do dvadeset je mogao pobrojati, ali bi odustajao kod većih brojki. Bogarca ti poljubim, kumpiri mi se sakriju jedan iza drugog, pa ji ne vidim - govori Rodijak. Zadaj mi zadatak na vriće krumpira, pa ćeš vidit što se računa! Daj me na veću matematiku! Pošto se na satu hrvatskoga jezika tada učio srpski, učitelj je počeo nastavu s učenjem ćirilice. Rodijak je već znao pokoje latinično slovo, pa kada je zagazio u ćirilicu, sve mu se zbrkalo u glavi. Zato je na učiteljevo pitanje znade li on uopće slova, Rodijak Ćipa iskreno odgovorio: Znadem svako iz viđenja, ali ne znam svima imena. Puno ji, Bogarca ti poljubim, pa jadni čovik nemere popamtit. Gromoglasni smijeh učitelja i učenika opet je vratio Rodijaka njegovoj vječnoj dvojbi: Zašto se umjesto njega nije rodio netko pametniji, netko poput Gale koji za sve ima odgovor, koji sve zna i sve može, koji je sam otišao u grad. To su, dakle, bili razlozi zbog kojih djed Kleco nije obraćao pozornost na riječi svoga najstarijeg unuka. A on je i dalje neumorno ženama objašnjavao svoje spoznaje koje je tog dana čuo od učitelja na školskom tečaju. A priča o tako sitnoj živini koja se ne vidi zaintrigirala je žene, koje su počele propitkivati Rodijaka. Veliš, tako su malešne da se ne vide? Pa, kako ondak znaju da postoje?-upita jedna od njih. Povećaju se durbinom, odgovori Rodijak samozadovoljno. Bože moj, pa kako išta more biti manje od miša?, upita druga žena.

More, bona, buva, dosjeti se treća. A ta živina je iljadu puta manja od buve, ustvrdi Rodijak. I zove se baterija. I, veliš, ima ji svagdi?, opet se javi prva žena. Učitelj kaže da ji ima svagdi - u zraku, vodi, zemlji, kupusu, puri, mliku... A ima li ji u mlaćenici?, priupita strina Kreza. Lude ženske glave, javi se tada djed Kleco. Koliko tučeš mećajom po mlaćenici, poginuli bi da su ka volovi, završi ovu znanstvenu raspravu stari Kleco. A onda zovnu svoga “zamuzenog unuka”, kako ga je često zvao. Veliš, ima živine?! Svagdi?! A?! I to ti učitelj kaže?! A ti ondak kaži učitelju nek se država okane moji ovaca i krava što mi odgone u otkup, kad znaju za toliku živinu u ariji, vodi i mlaćenici! Marš tamo, magarče budalasti!

LEGENDE U STAKLU Bocuni su u vrijeme djetinjstva Rodijaka Ćipe bili u Runjavoj Glavici prava rijetkost, pa otud veoma dragocjeni. I najveći gazde imali su najviše tri bocuna u kući - za čobanče, za rakiju i za petrulju. Glavički su bocuni imali odreda vlastita imena Dugonja, Amerikanac, Biraš, Zekan, Guzlo... koja su dobivali po svojoj najznamenitijoj osobini. A Ćipa je već na prvi pogled razaznavao čobanske bocune, pa makar ih ista tvornica proizvela. Jer, svaki je bio po nečemu različit, imao je neku ogrebotinu, udubinu, tamniju ili svjetliju boju,.., što oko nevjesta čovjeka nikada ne bi moglo zamijetiti. Kutlići su imali čudan bocun koji nije mogao uspravno stajati na stolu posto mu je dno bilo zaobljeno, a ne ravno kao kod ostalih bocuna. Uvijek je ležao potrbuške u ostavi, zbog čega je dobio nadimak Linčina. I nije ničemu služio. Zbog neobična dna i neviđene ljepote stari je Kutle zabranio bocun nositi u čobanluk ili u njega lijevati smrdljivu petrulju. Linčina je bio ponos Kutlića kuće pa je služio samo za gledanje i čuđenje. Kutlića su gosti uvijek imali u programu razgledanje Linčine. Divili su mu se zbog lijepe zelene boje koja se prelijevala poput duge i etikete koja nikada nije dešifrirana. Danas kada je, kako sam kaže, "obaša čitav svit, pa i više", Rodijak se kune da je malo čudnijih stvari vidio od Kutlina bocuna. Bogarca ti poljubim, što ga je pravilo, kad mu nemere uspravno stajat, pita se Rodijak. O Markanovu bocunu pričali su čobani prave legende. Neki su tvrdili da se voda u Surgi, a tako se zvao Markanov bocun, uopće ne može ugrijati ni na najjačem suncu. Markan je liječio želučane bolesti pijući vodu iz Surge. Ta se priča pročula, pa su i drugi Glavičani osjetljiva želuca dolazili po Surgu, nalijevali u njega običnu vodu i pili je kao ljekariju. Gale je Markanov bio toliko uvjeren u Surgine osobine, da je povjerovao kako se taj čudotvorni bocun uopće ne može razbiti. Jedna takva opklada koštala je Galu žestokih batina, pošto se bocun na udar kamena uistinu razbio. Guzlo Purgin je bio jedan od najtužnijih glavičkih bocuna, o čemu i njegovo ime svjedoči, ali je bio najstariji. Nitko se nije sjećao odakle je, kako i kada taj bocun dospio u Purginu kuću, a njegov se vlasnik hvalio da je i njegov pokojni djed častio svate iz tog bocuna. Klecin Amerikanac je bio zacijelo najzanimljiviji bocun u dotadašnjoj povijesti Runjave Glavice. Ni jedan prije njega nije imao vlastiti čep privezan za grlić, što mu je davalo iznimnu praktičnu vrijednost pošto se nije uvijek nanovo morala tražiti komušina ili stara krpa umjesto čepa. Bio je to nevjerojatno siguran čep, pa se nikada nije dogodilo da ispod gumenog dihtunga iscuri makar i kap tekućine. Rodijak ga Ćipa posebice hvalio porad debela udubljena dna na koje se moglo ogledati. Slika bi se čudno prelamala u tom svojevrsnom ogledalu, pa je to uveseljavalo djecu. Amerikanac je posjedovao još jednu osobinu koja je Klecinoj kući donosila malo bogatstvo. Naime, jedna je precizna provjera utvrdila da Amerikanac sadrži pet kvarata tekućine, a ne litru, kako se mislilo. Spoznavši to, Kleco je skovao pakleni plan i već sutradan ga počeo ostvarivati. Naprosto je zamijenio namjenu kućnih bocuna. Od danas će Amerikanac služiti za petrulju, a petruljaš Šargo za rakiju, zapovjedio

je Kleco nevjestama. Ukućani se nisu mogli načuditi takvoj odluci kojom će najljepši bocun u selu dobiti tako prljavu namjenu, dok će ružni petruljaš rakijom mirisati, ali se Klecinim zapovijedana nije smjelo prigovarati. Nisu oni znali za Klecin plan. Ako Amerikanac sadrži pet kvarata, računao je kućni starješina, to znači da bi gotovo svaki dan mogao donijeti kući kvarat neplaćene petrulje. Jer, u trgovinama se petrulja točila iz bačve u bocune koji su obično stavljeni u stare suknene čarape da se ne razbiju i da ne uprljaju ostale namirnice u torbi. Dakle, prodavači će vjerojatno Amerikanca svrstati u litraše, pa tako i naplaćivati petrulju, guštao je Kleco u svome izumu. A kvarat je petrulje bio u to vrijeme pravo bogatstvo. Tu tajnu nitko nije znao, niti pak smije znati, pomisli Kleco i sam se sebi zakleo da to nikome neće otkriti. Klecinu veselju nije bilo kraja kada je Rodijak Ćipa prvi put donio iz brišničke prodavaonice Amerikanca punog petrulje, od čega je plaćena samo litra. Narednih dana Rodijak nije imao drugog posla osim pješačenja do dućana i kupovine petrulje. Odjednom je u Klecinoj kući počelo najjače svijetliti. Djed je lućerdu zamijenio staklenom lampom i to ne tricom već peticom kakve su posjedovali samo najbogatiji Glavičani, da bi nakon izvjesna vremena nabavio i osmicu. Glavičani su se čudili toj nagloj i neobjašnjivoj promjeni, pošto se držalo da Kleco ne može uzdržavati ni najmanju petruljaču. Ugled Klecine kuće i obitelji naglo je porastao u očima seljana, pa se tu počelo organizirati seosko sijelo. Mali je Ćipa uspijevao i po dva puta dnevno do dućana i natrag, a Kleco se znao zaputiti prema Bosni s kantom petrulje na svome Malinu. Tamo je prodavao gorivo, a vraćao se s potrepštinama za kućanstvo. Tako, dakle, Amerikanci zarađuju na nafti, samozadovoljno je razgovarao sam sa sobom nakon uspješno obavljena trgovačkog puta. Prave takve bocune da plate litru, a dobiju pet kvarata, pa onda kvarat prodaju. Od vremena do vremena u selu bi se povele priče o neobjašnjivim promjenama u Klecinoj kući. Kada bi te sumnje došle do Klecinih ušiju, on bi rjeđe slao Ćipu po petrulju, ali mu jače zaprijetio da čuva bocun. Naravno, u sijelima bi počeo kukati nad neimaštinom, a i tinj bi jače uvijao da ne troši petrulju. Išlo je to tako godinu i koji mjesec. Sve do onog dana kada je Gale raspalio keračem po Rodijakovoj torbi u kojoj se nalazio Amerikanac. Ostali se tijek zbivanja može pretpostaviti. I Ćipin plač, i batine po njegovoj stražnjici, i djedova kuknjava nad nesrećom koja ih je snašla. Smućena čeljad nisu ni večernju molitvu izmolili, Što se nikad prije nije dogodilo, čak ni za vrijeme boravka partizana u njihovoj kući. Djed je Kleco pokupio posmrtne ostatke svoga omiljenog bocuna i stavio ih u slijepi prozor na zidu. Krhotine je kasnije koristio za glancanje držalica ili drugih drvenih predmeta, a grlić je zabranio dirati, premda je mogao poslužiti za nadjevanje krvavica. Stajao je razbijeni grlić tu godinama, a djed je Kleco svaki put, ugledavši grlić svoga Amerikanca, smrknuto pogledao prema Ćipi, na što bi Rodijak samo šmrcnuo oborivši glavu u njedra, svjestan svoga neiskupivoga grijeha. Kako ga razbi, viro jebena, a vola mi je vridio, uvijek je govorio djed.

ČEDO, MIĆO, DERVIŠ ... Rodijak se Ćipa odnosio prema psima kao i ostali Glavičani, a taj bi se odnos mogao sažeti u maksimu: Ćukino je pravo da ugrize svakog čovjeka, a čovjekovo da svakog ćuku prokine u rebra. Zbog toga su i psi i ljudi u Runjavoj Glavici uvijek bili oprezni i lukavi. Psi su ujedali, ali i dobivali batine. Gale je među vršnjacima bio najbolji za pogoditi psa kamenom i na većim udaljenostima, čemu se Rodijak divio. Znao je Gale u mrkloj noći po lavežu odrediti gdje se pas nalazi, a onda hitnuti kamenom u tome smjeru. Tada bi se po pravilu začulo muklo stenjanje, a onda, nakon nekoliko sekundi, mučno zavijanje pogođenog psa. Naravno, to se može podvesti pod kategoriju mučenja životinja, ali je za seljane to bila naprosto normalna stvar. Jer, ako je mučenje pasa kad ih se udari kamenom, isto je tako mučenje ljudi kada ih pas ugrize. Bilo kako bilo, takav je odnos od davnina i nikada se ni jedan glavički pas ni čovjek nisu potužili da ga treba mijenjati, i danas će kazati Rodijak Ćipa. Treba kazati da svi seoski psi nisu imali isti tretman. Koliko će neki pas biti progonjen ovisilo je o njegovoj naravi, o naravi je ovisilo ime psa. Najoštriji su dobivali imena po općinskim vlastodršcima, pa se Rodijak i danas sjeća Čede, Miće, Derviša... Bilo je tu čak i fizičke sličnosti između ljudi i pasa. Imena su, naravno, bila tajna za sve ljude iz općinske vlasti, koji su, međutim, doznali za tu podvalu "pojedinih neprijateljskih elemenata", ali to nikada nisu mogli dokazati. Djed je Kleco ponajviše mrzio Čedu, Jurišina pohlepnog tornjaka. Ne toliko zbog njegova imenjaka koji mu je kao predsjednik otkupne komisije otjerao vola iz kuće, koliko zbog toga što mu je pas odnio pršut iz smočnice. Godinama je Kleco vrebao Čedu kako bi mu se osvetio i vratio milo za drago, ali bi lukavi pas uvijek izmicao. Kleco se čak počeo diviti psu, koji bi s velike udaljenosti poznavao neprijatelja, te izmicao uvijek kada je djed tim putem prolazio. Znao je Kleco kazati da je Čedo pametniji od pola Glavičana, ali mu ipak nije mogao oprostiti pršut. Da mi ga je prokinut kamenom u rebra, ka da bi se rodio, govorio je djed Kleco, naglasivši uvijek da će nagraditi onoga čija ruka pogodi psa. Rodijaku bi se tada povećavala želja da sam to učini. Ne stoga što je mrzio psa, jer Rodijak nikada i nikoga nije mrzio, već porad toga da zadovolji djeda, da opravda grijehe za bocun ili čak, što je bilo teško očekivati, iskamči djedu koju lijepu riječ i pohvalu. Obilazio je Ćipa selo, hodao Čedinim putovima, mamio ga kruhom i slaninom, ali uzalud. Kao da je znao, a vjerojatno je znao, da je Ćipa Klecin i da ima iste namjere kao njegov djed, te bi se pas uvijek držao na sigurnoj udaljenosti. Čak i u planini kod ovaca. No, Rodijak nije popuštao niti gubio nadu da će mu Čedo jednom izaći na nišan. Kada je jedne mjesecom obasjane noći ugledao ispred pojate kako se miče neka šarena spodoba, Rodijak je povjerovao da mu se upornost isplatila. Još kad je začuo

mljackanje, bio je uvjeren da je to Jurišin pas Čedo. A kamen je imao u ruci, pa je snažno zamahnuo i uputio ga prema šarenoj spodobi. Začuvši ciku i stenjanje, Rodijak potrča prema kući i već s vrata obznani ukućanima veselu vijest. - Pogodio sam ga! U rebra! Pogodio sam Jurišina Čedu, vikao je Rodijak veselo. Neće mu više past napamet pojist naš pršut. Di je did? Triba didu kazat! U tom trenutku pojavi se na kućnim vratima djed Kleco s bolnom grimasom na licu i s hlačama u rukama. Ko me pogodi kamenom u rebra, babe mu se ja najaša, zavapi djed. Kakva su vrimena došla, pa budale ne daju čoviku nuždu obavit na vlastitom đubreluku! ?

ČVARAK Po kazivanju Rodijaka Ćipe najmučniji trenuci njegova djetinjstva bili su objedi. Nikada djeca u to vrijeme nisu oko podneva pitala: Što je ručku?, već: Je li pura varena? A suhoparna pura, ako bi uz to bila s mlaćenicom, samo bi razdražila Ćipin apetit, stvarajući još jači osjećaj gladi. Ćipa se nije veselio ni puri s čvarcima kao ostala glavička djeca. A razlog leži u neobičnoj vještini njegova djeda. Tada su sva kućna čeljad jela iz jedne posude, iz drvenoga čanka koji bi se stavio na siniju. Većina obitelji nije imala dovoljno žlica, pa bi se čeljad kladala, što znači da bi jedno čeljade kusnulo žlicom, a onda je poput štafete dodavalo onom do sebe i tako redom. Ako bi nekome ispala žlica iz ruke, što se rijetko događalo, onda bi gubio red za zalogaj. Priča se da se jedne prilike za ručkom u polju kladalo petnaest Rožana s jednom žlicom. Kada je putem naišla jedna žena i po običaju nazvala "Valjen Isus", nitko joj nije mogao odazvati. Žlica je, dakle, putovala tolikom brzinom da su sva usta bila puna, pa je odgovor na ženin pozdrav glasio: Va... va... va... U tim su objedovanjima postojala jasna pravila kojih se svako čeljade moralo pridržavati. Svatko je morao kusati ispred sebe, glasilo je prvo i najvažnije pravilo, koje nije slučajno izmišljeno. Inače bi nastala prava jagma za npr. čvarcima kada se čanak s jelom stavi na siniju. Ovako, svatko je imao pravo pojesti one čvarke koji bi se našli ispred njega. Drugo važno pravilo glasilo je da puru s čvarcima treba dobro izmiješati, što je radio kućni starješina. I to je pravilo bilo u službi pravde. Jer, inače bi se moglo dogoditi da domaćica unaprijed začini puru i rasporedi čvarke tako da dospiju pred njezinu djecu, dok bi djeca njezine jetrve i ostala čeljad morala jesti suhoparnu puru. Ćipin je djed Kleco bio najveći majstor za miješanje pure s čvarcima ne samo u Runjavoj Glavici već i na mnogo širem području. Kleco bi se prvo prekrstio i počeo moliti Boga za blagoslov, uzimajući onda čanak s purom i čvarcima u vješte ruke. Drvenom bi žlicom miješao puru s čvarcima, okretao čanak neviđenom brzinom, bacao pogled lijevo i desno pušući u puru dok bi čeljad odgovarala na molitvu, da bi na kraju zavrtio posudu poput zvrka. Tu djedovu igru Rodijak je Ćipa promatrao s uvijek novim uzbuđenjem i s nadom da će ispred sebe ugledati pokoji čvarak kada se zaustavi Klecin rulet. No, to se gotovo nikada nije dogodilo. Uvijek bi se čanak zaustavio tako da su svi čvarci bili pred djedom, koji bi onda kazao: Bože ti fala, kako je vako potrevilo? Ponekad bi djed Kleco skrio čvarke u puru, tako da se nijedan nije mogao vidjeti, ali se uvijek znalo da su ispred djeda. A ponekad bi, primijetivši mrzovolju ostale čeljadi, znao ponoviti postupak miješanja pure. Ako mislite da je to moja volja, a ne Božja, evo jopet ćemo promišat sve, a ja neću ni gledat u čanjak, govorio je tada. Pošto je rezultat uvijek bio isti, Ćipa se nemalo iznenadio kada je jedne prilike, nakon što se djedov rulet zaustavio, ugledao jedan veliki i lijepi čvarak na svom

teritoriju u čanku. Žuti se čvarak naprosto smijao, činilo se Ćipi, koji se žlicom maši prema njemu. No, tada ugleda drugi čvarak, nešto manji, ali ipak dovoljno zavodljiv, koji se nalazio na zamišljenoj granici njegova i Galina teritorija. U takvim je situacijama Rodijak brzo mislio i isto tako hitro pokušavao ostvariti zamišljeno. Odlučio je prvo se dokopati maloga graničnog čvarka, a potom na miru, kao desert, smazati onog ljepotana ispred sebe koji mu se činio na sasvim sigurnu mjestu. Tako je i bilo. Plan se sastojao u tome da će Rodijak potkopati sa svog područja rupu u puri ispod graničnoga čvarka, koji bi se onda trebao oboriti pred njega. Tek tada bi mogao pojesti taj čvarak po svim pravilima igre. Zato je Rodijak gutao i gutao suhu puru povećavajući majdan ispod graničnoga čvarka sve dok se pura nije urušila, a skupa s njom i spomenuti čvarak. Naravno, Rodijak ga je u hipu i vješto pokupio žlicom i ponio prema ustima. No, kada se žlica našla na pola puta, odjednom se zaustavila, kao i ruka koja ju je držala, a Ćipa je ostao ukočen i zaprepašten. Kako i ne bi kad je ugledao stravičnu scenu: njegov veliki, žuti i lijepi čvarak kotrljao se u majdan koji je pred sobom iskopao djed Kleco. Kad se napokon čvarak zaustavio pred djedom, nesretni se Ćipa instinktivno maši žlicom prema njemu, ali je dobio udarac djedove žlice po ruci i glasni prijekor: Kusaj isprid sebe, magarče jedan!

RAT NA MATINOJ GRUDI Ni rat nije mogao izbrisati stare nesuglasice, svađe i kavge između Dočana i Glavičana. Sveta je obveza i dužnost bila za svaku glavičku mušku glavu istući, udariti kamenom ili keračem svakog Dočanina kada ga sretne na glavičkom teritoriju - u planini, na livadi ili njivi. To nepisano pravilo vrijedilo je i za Dočane, za djecu i odrasle, makar se na suprotnoj strani našao protivnik za kojega te veže srodstvo ili prijateljstvo. Rodijak je Ćipa bio svega toga svjestan kada se našao jedne prilike sam naspram dva Dočanina njegovih godina. Bilo je to na Zgonima kamo je Rodijak ponio ručak kopačima na njivi. Ćipa je bezbrižno išao na Zgone sve do Matine grude gdje je ugledao Dočane kako putem, koji se križao s njegovim, tjeraju stoku na ispašu. Što sada učiniti, pitao se u sebi. Ćipa nije bio ni hrabar, ni kukavica, ali je duboko poštovao seoske običaje. Stoga se okamenio čekajući Dočane, jer se Matina gruda, dakle teren na kojemu je stajao, nalazila na dolačkom području. A to je značilo da će ga Dočani istući, kao što bi on njih istukao kad bi ih zatekao na glavičkim njivama. Svjestan neumoljive sudbine, pokušao je spasiti barem ručak za kopače, te je bronzinić s purom i torbu u kojoj se nalazila bukara s kiselinom sakrio u obližnji trn, čekajući da Dočani stignu i istuku ga. Sjetio se u tom trenutku rodijaka Gale koji se nije bojao Dočana ni na njihovu terenu, ali tko će sad tu Galu stvoriti. Zato se prekrižio, preporučujući za svaki slučaj dušu Svevišnjemu i nadajući se da će se poslije njega roditi netko bolji i pametniji. Dogodilo se međutim da su Dočani prošli kraj njega kao kraj turskog groblja, što Rodijaka začudi i zbuni. Možda Matina gruda i ne pripada Dočanima, već Glavičanima, pomisli Rodijak i tu poče tražiti objašnjenje. Jer, zašto bi prošli, a da me ne istuku? Bit će da je ovo naše, glavičko!, zaključi Rodijak, te se, umjesto za bronzinić i torbu, maši za kamen pa ga hitnu prema Dočanima. Dreka i vriska jednog od njih govorila je da je Rodijak pogodio cilj. No, oni se okrenuše i galameći potrčaše prema Rodijaku, koji je očekivao da će trčati u suprotnom smjeru, te ga uhvate i namlate do mile volje. Nije se Ćipa uopće branio, već je stalno kroz stenjanje pitao: Ako je ovo vaš teren, zašto me odmah niste istukli? Dočani nisu čuli niti hajali za njegove upite i čuđenje, već su udarali po nesretnom Rodijaku kao po vreći. Sve dok nije naišao Ćipin susjed Ćoro, koji je u pokušaju da spasi Ćipu, tako jako vukao Dočane za uši da su čuli svi kopači na obližnjim njivama. I svi su pojurili prema Matinoj grudi s motikama u ruci i prijetnjom na usnama. Zahvaljujući nekolicini razboritih ljudi s obje strane, jer tu su se na njivama nalazili i Dočani i Glavičani, izgledalo je u jednom trenutku, da će sve svršiti pomirljivo, bez većeg boja. I Ćipa i njegovi protivnici iskreno su posvjedočili točnu lokaciju odakle je Ćipa hitnuo prvi kamen i mjesto gdje su se u tom trenu Dočani nalazili. Pokazalo se da je Ćipa u trenutku bacanja kamena bio u dolačkom ataru, a pogođeni Dočani u glavičkom što je zakompliciralo stvar. Takvo se što nikad nije dogodilo u prijašnjim tučama. Svi su se složili da je mali Ćipa imao puno pravo baciti kamen na Dočane, ali iz svoga seoskog atara. No, pošto je on to učinio s dolačke njive, prekršio je pravilo. S

druge pak strane, Dočani su krivi što su bili na glavičkom ataru, a kamen je stigao s njihove njive. U tako složenoj situaciji netko je pametno predložio kako bi najbolje bilo da se ovaj zamršeni slučaj završi tako da svatko nosi što je dobio. Ovaj bi prijedlog zacijelo prošao da djed Kleco nije neoprezno kazao: Kad sam ja vamo doša... Tu je rečenica bila prekinuta glasnom psovkom jednog Dočanina. Popišam se na vaše "a"! - glasila je psovka koja je upalila vatru i veliku kavgu. Treba pojasniti značenje te psovke i jačinu uvrede koju je nesmotreni Dočanin nanio Glavičanima. Naime, premda su Runjava Glavica i Dolac susjedna sela, premda su rodbinski vezani i imaju zajedničku crkvu, oduvijek se njihov jezik razlikovao po jednom glasu u slovu, po tome što se particip perfekta kod Glavičana završavao na "a", dakle glasio je "iša", "doša", "naša"... a kod Dočana na "o": "išo", "došo", "našo"... I jedni i drugi su bili ponosni na svoj jezik, na svoje "a", odnosno "o", pa se smatralo krajnjom uvredom da netko Glavičanima opsuje "a" ili Dočanima "o". Zato se može pretpostaviti kako su Glavičani vatreno uzvratili na dolačku psovku. A mi se svi popišamo na vaše "o", uzvratio je jedan Glavičanin. Ostali su planuli kao talaš. S obje strane su upućivane nove, jače i uvredljivije psovke. A onda je nastao metež i žestoka bitka praćena uzvicima: Komu će on psovat "o", jebem mu ja njegovo "a"; "Moreš mi ćaću opsovat, ali mi "a" ne diraj", Evo ti "o" po glavi... Bitka između Dočana i Glavičana, inače prozvana Ćipinim bojem, poprimila je neviđene razmjere. Dočani oženjeni Glavičankama zabranili su svojim ženama da govore po glavički i obratno, a sljedeće je nedjelje podijeljen crkveni prostor tako što su jedni koristili mala, a drugi velika vrata, što su jedni bili na lijevoj, a drugi na desnoj strani za vrijeme mise.

ANĐA GRBEŠINA Kada je Rodijak Ćipa ugledao kako je Gale polako i bešumno skinuo čobansku torbu i stavio je pod bus, pa se onda isto tako mekanim koracima približio štapu, pa, uzevši ga u ruku, šutke mahnu da polako dođe, pomisli da je Gale našao zeca na spavanju, te će ga pokušati živa uhvatiti. Rodijak je znatiželjno krenuo prema Gali, koji ga, još jednom stavljajući prst na usta, upozori da ne stvara buku. A onda mu Gale pokaza prstom prema drugoj strani grma, gdje Rodijak ugleda Anđu Grbešinu, čobanicu i njihovu vršnjakinju, kako poleđice spava. Gale kleče, te se na koljenima tiho privuče na dva koraka do usnule ljepotice. A onda pruži svoj dugački čobanski štap, pa poput vješta mađioničara vrškom zakači tanku Anđinu haljinicu. Pošto djevojčica nije ni mrdnula, Gale poče podizati štap, a s njim i haljinicu ispod koje su sve više i više izranjale Anđine butine, bijele kao snijeg. Na Rodijakov šapat: Ima li gaće?, Gale ga samo udari laktom u rebra, a onda još više zadiže haljetak. Vidio je Rodijak dotad pokoje žensko bedro, sisu, pa i nešto više, ali ovo što je sad gledao bilo je dotad neviđeno. Dovijao se on i ranije sa svojim vršnjacima da prošire "vidike". Znao je često zauzeti busiju iza Matišina trapa znajući da će tu, na skaline, stignuti besposlene žene sa svojim rukodjelom. Koliko god oprezne bile, znao je da će se nakon duže priče neka od njih opustiti, da će druga zagrnuti haljinu tražeči buhu ili se češući, da će možda i vjetar nekoj podignut haljinu. Uostalom, koliko ih je Gale vidio takvih? U takvim prilikama Rodijak se služio lukavstvom. Pravio se naime da nešto djelja, pravi igračku i slično, a preko oka bi gledao prema ženama. Bila je to "slaba ispaša", priznavao je kasnije Rodijak. Znalo se da je u tom smislu najveći pothvat bio vidjeti peračice janjaca. Taj su posao obavljale mlade žene ili djevojke jedanput godišnje na Velikom viru u Ričini. Zato su glavički dječaci s nestrpljenjem i uzbuđenjem čekali Ilindan, vrijeme kad su se janjci kupali. Tu kraj vira pravile su se male loge u dračama iza zida, maskirao položaj i pravili nevidljivi otvori kroz koje se moglo gledati kupačice. Naravno, tek najjači su mogli sebi uhvatiti mjesto i položaj, kojeg bi zauzeli rano izjutra, prije nego stignu kupačice, kako ne bi bili otkriveni. Jedanput je, zahvaljujući Galinoj intervenciji, zapalo i Rodijaka kibicirati. Poslije se hvalio da mu je bilo krasno osim što su mu noge otrnule jer se nije smio micati. A vidio je mnogo toga. Žene koje bi ušle u vodu s bijelim podsuknjama koje bi se onako mokre slijepile uz tijelo naglašavajući sve što se ispod nalazilo. I noge i sise i stražnjicu. Kad bi se malo izoštrio pogled, mogla bi se na onom mjestu zamijetiti tamnija bjelina podsuknje, a ponajviše bi izazivale dojke kada žene zgrabe pregršt vode i sliju to među njih. Sve je to ipak bilo beznačajno u usporedbi s onim što je gledao ispod busa, skupa sa svojim rodijakom Galom. Sve su vidjeli. A dugo su, vrlo dugo, gledali dahćući i gutajući pljuvačku. Gledali bi do danas, kako kaže Rodijak, da se Anđa u jednom trenu nije pomakla, na što su oni pobjegli. No, Anđa je nastavila spavati. A Rodijaku je ostalo sjećanje da se "one ljepote nije moglo vidit ni kod švapske kurve".

NEVIDLJIV ČOVJEK Prije nego što je pokucao na kućna vrata, Rodijakovom je glavom i tijelom prošla drhtavica. Kako i ne bi kad već dvije godine nije vidio rodnu kuću, majku, strine, braću, sestre, djeda i selo. Tajnu svoga dvogodišnjeg izbivanja nikada i nikome nije otkrio, ali se znade da se toga dana vratio i gotovo čitavi dan proveo u Gradu. Tu je kupio novo odijelo i košulju, zatim češalj, špange za hlače koje su tada nosili momci, premda u selu nije bilo ni jednog biciklista, te ogledalo s Dinamovom slikom i aparat za brijanje. Nije mu se žurilo krenuti kući jer je želio doći ukućanima navečer kada ga ostali seljani neće vidjeti, a kućna će čeljad biti na okupu. Veselio se Rodijak tom susretu s ukućanima. Kako i ne bi kad je dvije godine bio odsutan, a stiže s darovima: lula za djeda, sito za babu, šnala za majku, bukara za strinu i bombone za braću i sestre. Uz to je dobro znao razloge svoga odlaska, a vjerovao je da su to znali i ukućani, posebice djed Kleco koji mu je uoči bijega od kuće uskratio sva prava. Zapravo, imao je samo jedan zadatak kojeg je revnosno obavljao, a to je briga o drvima. I nikada se nije dogodilo da sva drva nisu bila na svome mjestu. Ona što su trebala biti na drvarnici ispred pojate, bila su tu složena Ćipinom rukom, ona što su trebala biti usitnjena i bila su takva, a u šporetu i ispod njega uvijek je bila prava mjera drva. Ipak je Rodijaka pogađalo to što ga nitko nije ružio i psovao, što mu nitko nije zapovijedao i prigovarao, savjetovao i učio, hvalio ili kudio, što mu nije povjeravan kakav složeniji i odgovorniji posao, što su obavljala njegova mlađa braća. Rodijak se opet molio Bogu da ga uzme sebi u naručje, a umjesto njega pošalje u djedovu kuću nekog pametnijeg i boljeg, ali je to bilo uzalud. Morao je živjeti i mimo svoje volje. I ne samo to, već je rastao kao iz vode, a jeo po mjeri svoga stasa. Ne samo ukućani, već također čitavo selo su postali ravnodušni spram Rodijaka Ćipe i svakog njegova poteza. Živio je kao nevidljiv čovjek. Otuda mu je ruka zadrhtala kada je nakon dvije godine stigao na kućna vrata. Kako smo već kazali, Rodijak je svoj povratak želio dramatizirati, želio je vidjeti vesela i iznenađena lica ukućana. Sestre će mi se uhvatiti oko vrata, pokušavao je Rodijak dočarati svoj susret s ukućanima, mater će kroz smijeh pokušati me pomilovati po glavi i kazati kako sam pravi momak, braća će stidljivo, ali veselo očekivati da im nešto pružim, i strine će biti vesele, a o djedu ne bi trebalo trošiti riječi. U šali će mi zaprijetiti štapom i uz svoju psovku "viro jebena" kazat će da mi oprašta sve moje pogreške i propuste, pa čak i bocun. S takvim raspoloženjem i razmišljanjem pokuca napokon Rodijak na kućna vrata. A onda nape uši da čuje odgovor. Pošto se nitko nije javio, već naprotiv zašutješe glasovi koji su se dotle čuli, Rodijak još jednom, otresito i snažno pokuca na vratima. Ko je? - začu se osoran glas iznutra. Vaš Ćipa! - veselo odgovori Rodijak. Ponesider drva u kuću i prepozna Ćipa uobičajeno ravnodušni djedov glas.

OMLADINAC BEZ MANE Tog je proljeća Titova štafeta trebala po programu doći u Grad ponedjeljkom u deset sati. Komunističkim vlastima u Gradu to je dalo ideju koja se sastojala u sljedećem: ako će štafeta doći ponedjeljkom, to znači da će doći pazarnim danom, ako će doći pazarnim danom, to znači da će u Gradu biti puno svijeta, ako se svečana pozornica postavi pokraj pazarišta, to znači da će sve oči biti uprte u štafetu i govornike. Naravno, ako se za vrijeme dočeka štafete zabrani trgovina, a to je barem lako. Ako se pak tome dodaju pioniri, radnici i školarci koji će organizirano doći, to opet znači da bi doček štafete mogao zadovoljiti i želje drugova iz Centralnog komiteta. A sve je značilo da treba pozvati i drugove iz CK koji će gradske glavešine pohvaliti da su politički preodgoj ili stanovnike Grada i doveli ih na liniju socijalizma i komunizma. Stoke i naroda bit će na pazarištu dovoljno čak i za drugove iz Centralnog komiteta, zadovoljno je protrljao ruke općinski čelnik. Dva sata prije dolaska štafete djeca s pionirskim maramama mahala su zastavicama, radnici i općinski službenici stajali su poredani uz njih, a seljaci su se vrtjeli čas znatiželjno virkajući prema pozornici, čas pokušavajući prije "štafetnog embarga" prodati kravu, kokoš ili jaje. Većinu nazočnih iznenadio je, mnoge i preplašio, početak svečanosti, kada je iz zvučnika, koji su porad štafete prvi put stigli u Grad iz Sarajeva, a koje su mnogi seljaci prvi put čuli i vidjeli, jeknuo, beknuo, zamukao i zajaukao glas najavljivača. Zvjerkajući su seljaci pokušali odgonetnuti odakle takvi glasovi dopiru. Među njima se našlo i nekoliko Glavičana, koji su uz prepirku pokazivali rukom u pravcu pozornice na kojoj su bili poredani drugovi po protokolu i važnosti. Jedan od drugova sličio je Rodijaku Ćipi, ali pošto su sličnosti česte, Glavičani prijeđoše preko toga i svrnuše poglede na pristigle štafetonosce, mladića u crvenoj košulji i kratkim hlačama te dvije djevojke oko njega koji su u laganom trku predvodili povorku uz pljesak nazočnih. Potom su uslijedili govornici, što je Glavičanima bio znak da odu nekamo u gostionicu dok parada završi, ali ih je zaustavio glas voditelja. Drugovi i drugarice, borci, radnici, pioniri i omladinci, sada će vas pozdraviti Stipan Radoš zvani Ćipa, omladinac bez mane, istinski ratni i poratni heroj, što je dosada malo tko znao zbog skromnosti koja ga krasi. A sada je došao trenutak da svi saznamo i dobro upamtimo da je naš Ćipa svjesno i dobrovoljno otišao u redove Narodnooslobodilačke vojske i to kao dvanaestogodišnji dječak. Već je tada bio svjestan svih vrijednosti socijalizma i komunizma, a ne mogavši otrpjeti fašistički teror, kojeg je, moramo priznati, bilo i u našem kraju, stupio je u slavne partizanske jedinice i s njima umarširao u Runjavu Glavicu prilikom njezina oslobođenja. Sada dajem riječ drugu Stipanu da nam to objasni iz prve ruke. Nakon gromkog pljeska i povika mnoštva, iz kojeg je na Rodijaka bačeno i nekoliko cvjetova i buketa, Ćipa se primače mikrofonu, bolje kazano, bio je doguran do mikrofona na sredini pozornice. Valjen Isus - glasno pozdravi Rodijak, uz gromoglasni pljesak svjetine, ali i

zaprepaštenje drugova na pozornici. Druže Stipane, ne pozdravlja se tako - prišapta jedan drug koji se najbolje snašao i došao do Rodijaka pokušavajući spasiti priredbu. Valjen Isus i Marija - ispravi se Rodijak, što pojača pljesak nazočnih. Kaži "dobar dan" pa nastavi kako smo se dogovorili opet šapnu drug, ali se šapat čuo preko zvučnika sasvim razgovijetno. Dobar dan - kaza Rodijak s istom ravnodušnošću i njegovim poznatim osmijehom koji mu nikada nije silazio s lica. Ja sam tute doša - poče govor Rodijak Ćipa - da vam kažem ono što smo se dogovorili. A i bez dogovora moram kazat da je moj did Kleco bio pravi vašist. On nije da dici mrdnut i uvik bi sebi namiša čvarke u puri ka da niko na svitu ne postoji, što je kazala strina Kreza. I bila je u pravu. I sam ne znam di će mu duša kad umre. Za moga dida Klecu bi bilo najbolje da bude vako ka šta drugovi govore, da nema Boga i svetaca, raja i pakla. Jerbo ga samo tako more paka mašit. Ja sam porad dida otiša u partizane. On bi mene živa prebio one nedilje kad sam privrnuo lonac i prolio kiselinu po sebi. Zato sam pobiga da se udušim u vodi kad skočim s Bile jaruge, ali sam tamo nabasa na partizane pa sam se s njima vratio u selo. Hvala drugu Stipanu - pokuša onaj drug prekinuti Ćipin govor, koji je bio praćen sve jačim odobravanjem. No, Rodijak se nije dao odgurati od mikrofona, već je nastavio govoriti. Eto, kakav je moj did. Ubit dite za mliko. A partizani ti ne bi ništa da proliješ sve mliko ovog svita. Eto, odma su me primili iza naše ćuprije, onakog zalivenog kiselinom. Naš Pere ni dandanas ne da kazat da je to bila kiselina. On kaže da je u dižvi bila mlaćenica. Ko da bi did diga toliku galamu pored mlaćenice, đava ti mlaćenicu odnija. Jadni čovik more od nje samo još više ogladnit, što kaže moja strina Kreza. Drugovi iz Centralnog komiteta su zbunjeno gledali prema svojim domaćinima, dok su ovi oduzeto stajali ne znajući što poduzeti, a svjetina gotovo urlala od veselja, što je Rodijaku dalo novi govornički poticaj. Znaju to drugovi partizani što su bili u našoj kući, pa im did da mlaćenice, a oni svi prolitali i još više ogladnili. Ondak su našli meso što ga je did sakrija u trap, jerbo se je pričalo da bi mogli doć partizani. Zato je did kaza da poštuje partizane ka narodnu vojsku, ali mu čudno što ne ratuju o svojoj hrani. Pa su mu ondak zaklali Zekonju. Juriša je kaza da su ga i tribali zaklat jer je vol osta rnkovit kad su ga tukli, pa tija ubost čeljad. Tako nas je narodna vojska oslobodila od Zekonje, đava ga rnkovita odnija. A kad su ga partizani klali Zekonja je rikno, pa je naš narod steka slobodu. Tu je Rodijak zastao, okrenuvši se prema pozornici. Druže Obrene, šta još tribam kazat, upita Ćipa općinskog glavešinu, a onda, ne čekajući odgovor, dosjeti se: Ono što je drug Tito kaza da tribamo čuvat bratstvo, jedinstvo i Zenicu, e tute je u pravu ka oni na nebesim. Moj rodijak Antiša znade najbolje kako se čuva Zenica. Tamo je šest godina i bit će još šest. Tija pobić, pa ga uvatili. Tamo se Zenica čuva, šta bi kaza drug Đuro Pucar koji je kod moje babe Mande puca vunu. On će se obračunat s elementima, a element je i moj rodijak Iko. Duša mu odorat tuđu među. Zato ga

nitko nije gonijo u zatvor, ali ga je đava odnija kad je na sastanku zapiva pismu: Pala magla oko đoke moga, ne vidi se jaja ni jednoga! I još je kaza kako mu sva setuvacija kod nas sliči na tu pismu, posebice što drugovi gone otkup i narod tiraju u zadruge. Jamilo ga, jašta. Prezobrazna pisma. Znaju drugovi ko je Đoko milicajac. Tu je napokon Obren prekinuo Rodijakov govor, a policajci su ga odveli u stanicu. Na putu do stanice Rodijak im je stalno nešto pričao, ali se nikada nije mogao sjetiti tog dijela govora. On je ipak tip čovjeka i govornika od trenutka inspiracije.

SV. ANTE - NARODNI EROJ Rodijak se Ćipa nemalo začudio kada je pred zgradom jugovojarne u Štipu, gdje je stigao služiti vojsku, ugledao kip svetog Ante. Protrljao je oči, koje su ga žuljale i boljele od trodnevnog putovanja, od nesanice, smrada i dima iz "Ćire" na tom putu, ali oči ga nisu varale. Bio je to kip svetog Ante. Doduše, nije držao janje u naručju kao u glavičkoj crkvi, ali njegova ćelava glava i oblik lica su toliko prepoznatljivi da nije moglo biti dvojbe. Rodijaka su bunile mutne spoznaje o komunizmu koji ne priznaje Boga i Crvku, ali je opet promislio kako ni komunisti ne mogu ne štovati tako dobra čovjeka i sveca kakav je sveti Ante. Nisu tolika marva, ponovi u sebi djedove riječi, te učini ono što je tisuću puta uradio u sličnim situacijama, uvijek kada se našao pred kipom zaštitnika Runjave Glavice. Kleknuo je prekrstivši se, pa nastavio poluglasno moliti: Rećemo trinaest Očenaša, trinaest Zdravo marija i trinaest puta Slava Ocu za zdravlje našega ajvana, da nas sveti Ante sačuva od šćete i zijana. Oče naš koji jesi na nebesima..., molio je Rodijak molitvu koju je tako često slušao i molio u svojoj kući. Za to vrijeme sve se više vojnika i novaka, koji su s njim doputovali, okupljalo oko Rodijaka. Neki su se smijali, drugi čudili, a treći kriomice davali mig Rodijaku da ustane pošto bi sve to mogao vidjeti neki časnik. No, Rodijak nije obraćao pozornost na njih, već se sav predao molitvi. Na kraju se prekriži, ustade otresajući koljena i nazočnima podari svoj poznati blaženi osmijeh. Osmijeh s kojim će se pozabaviti i "bezbednjak" Miladin koji je prispio pred kraj molitve, pa pozvao Rodijaka na prvi od brojnih raporta koji će uslijediti. Kako se zoveš, barabo, upita kapetan Miladin gledajući Rodijaka preko oka i nastojeći odgonetnuti njegov osmijeh koji mu nikada, kako smo već čuli, nije silazio s lica. Stipan Radoš, pokojnoga Grge, ako triba kazat i ćaćino ime, a ja mislim da triba pošto svak ima ćaću pa i oni čovik što ga nema ka što sam ja čiji je ćaća strada u Modruši kad su sikli drva u šumi i krenuli kući, a prsta se nije u mećavi vidilo, pa su svi ljudi navrnuli... Prekini, budalo! dreknu kapetan na ovu bujicu riječi iz Rodijaka. Kratko odgovaraj na ono što te pitam! Dakle, gde si rođen? I kada? Ja se, druže, ne sićam najbolje, ali mi je baba Manda pričala da sam rođen onog dana kad se otelila Galušina Zekulja, tri nedilje prija neg je rođen Manje koji je skroz smišan čovik, jerbo se pravi da more kod prve cure na silo, a neće mu ni Luca Bukarina. On je moj dalji rodijak, ali ga voli zeleno ubrat i pravit se važan, a niko iz njegove kuće nikad nije ubrazdio sa svojim volovim niti mu je zna oplest krošnju. Did Kleco kaže da mu je baba ostojeć pišala, ali ko će to znat, jerbo ima ljudi koji vole iznit na čovika, a to je smrtni grij koliko ja u to... Dosta, bre, s tim tvojim blesavim rođacima, viknu "bezbednjak" već crven u licu od bijesa. I moj did Kleco kaže da su svi naši rodijaci udareni i da nema ni jedan Bože pomozi, nastavi Rodijak istim ravnodušnim tonom. Eno ti rodijak Prdo. Taj ti more prdnut kad

god oćeš, druže si ga moj. Nit se stidi, nit se srami! I jopet se oženio, a strina Kreza kaže da mu je žena bolja nego Joke Zaprdica, još se Joko konta prvi momak, ali je njega pomelo to što je ima kopile s Lucom Bukarinom, onom što sam ti je malo prija spominja i što je naša rodica, ali je to izašlo i, što kaže did, mogli bi se uzimat. Rodijak Surgo kaže da ni Luca nije bila svetica, a taka joj i mater bila. U Luce guzice, druže moj, ka ružićke naćve, pa joj i iz drugi sela dolaze na silo, ali ona... Koga ti zajebavaš, majmune blesavi?! - unese se Miladin u Rodijakovo nasmiješeno lice. I komu se smeješ? Zašto si, bre, pred celu vojsku klečao pred spomenikom narodnog heroja i molio Boga na javno mesto? Je l’ zato da ismejavaš narodnog heroja čije slavno ime nosi ova kasarna, da ismejavaš našu borbu, pozitivne vrednosti marksizma-lenjinizma, da ismejavaš sve naše svetinje? Ima i takvih ljudi koji ismijavaju svetinje, neću kazat da nema, a to su komunisti, ali ja to ne smim, pa sam odma čim sam vidija svetog Antu kleka prid njega i pomolio se. I drago mi da ga ti, druže, zoveš narodnim erojom. Ta ti je pametna. Nema čovika, a more bit ni sveca, da se vliko dobro bori za narod ka sveti Ante. To kaže moj did Kleco. I baš mi drago da ste ga i vi uzeli za zaštitnika svoje župe ka i mi. Zamisli kako je dobro ispalo, sveti Ante u Runjavoj Glavici, sveti Ante tute u Štipu. Još kod nas kažu da oficiri ne viruju u Boga. A moj did Kleco kaže da mu je od svih svetaca najdraži sveti Ante pošto se jadni čovik more s njim nagodit. Samo kažeš: Zavjetujem, sveti Ante, da ću ti dat trinaesto janje ako mi ovce pristanu crkavat od bolesti. Ako ti učini, ti mu dadneš janje, ako ne učini, niko nikom. Nisi mu ni dužan. I nikad ti se neće osvetit. Skroz razuman čovik. A nije tako kod drugi svetaca. S njima se nemereš pogađat. A uz to su priviše ozbiljni i nakostrušeni. Eno, uzmi svetog Petra! Ko bi se s njim smio pogađat kad je nako ljutit i nakostrušen, što je kaza Miće Mali. On je jednoč kreno sa svojom kobilicom... Momče, dosta, ako Boga znadeš! Uh, predahni malo, ili ću puknut, zavapi "bezbednjak". U dugoj vojnoj karijeri nije se sreo s "komplikovanijim slučajem i čudnijom zverkom" kako je poslije izjavio. Potom je pozvao desetara naredivši mu da "obradi" Rodijaka. A Ćipa je na odlasku s vrata mahnuo veselo "bezbednjaku". Momče, kasnije ćemo mi još popričati, zaprijeti kapetan Miladin. Jašta ćemo, druže, osmijehnu se Rodijak s vrata. I fala ti na igleni i lipom razgovoru. Meni je drago nać vako Iipog čovika koji oće s čovikom razgovarat. A ne valja bit drknut i osoran ka Juriša. Njemu ne smiš do podne nazvat Valjen Isus. Ni Gale ne da sa sobom govorit, did mi ne da zuba probilit, a Grgo izađe čim ja jednu progovorim. A ti kad god se zaželiš sa mnom pričat, samo me zovni. "Bezbednjak" se mašio za pištolj, ali je desetar, u strahu za vlastiti život, izgurao u hodnik razdraganog Rodijaka. Na putu do skladišta, gdje je trebalo obući vojnu odoru, Rodijak je pokušao propitati desetara o njegovu imenu, činu, mjestu rođenja i drugim podacima, no kada je shvatio da desetar nema namjeru razgovarati, nastavio je svoj monolog. Baš vam lipo tute u vojski, druže! Baš lipo. I neka vam je lipo. Moj rodijak Zvirota

priča je kako se napatio u vojski. A to je zato što je služio staru Jugoslaviju. Velika je razlika između stare i nove Jugoslavije, je li, druže?! Jerbo, koliko je samo nova Jugoslavija novija od stare. A sve što je staro triba odbacit. Ja sam nosa stare gaće, pa ji uvik krpili, ali ji nemereš okrpit da traju dva dana. Onda je did Kleco kaza vako: Đava ti staro odnija! Bolje je kupit nove gaće kad bi nesritni čovik ima novca. Ne valja ti ni stara kuća, ni stara cura, ni staro živinče ni star samar. Moj did ima staru kobilu koja nije mogla ponit ni pedeset kila. Jeba ti taku kobilu! Je l' da, druže? - Mir-no! - prodera se na te riječi uvrijeđeni desetar, što je Rodijaka toliko preplašilo da je poskočio od zemlje. Ti si, druže, tisne naravi baš ko Galin ćuko koji je gazdu ugriza iz čista mira, reče Rodijak pošto se pribrao. Mirno, konju! - prodera se opet desetar. - To ti mene zezaš?! E, vidjet ćemo tko će koga zezati i tko će se posljednji smijati. Ima da mi krv propišaš! Naša je kobila Riđuša propisala jednoč krv, pa je did smaka. A to je uradio zato što je bila stara ka i stara Jugoslavija. I imala na sebi veliko sadno. Znadeš li ti šta je sadno? To je velika rana na povoru što joj napravi samar. Pa kad tute na ranu dolete muve, ona se samo zdrće, a one pobignu. Pa opet tako. Uvik sam proba da se i ja tako zdrćem kad mi muva sleti na golu kožu. ali nisam uspio. A kad si spomenuo pišanje, moram ti kazat da sam ja najviše volio pišat u zid od naše stare kuće, u oni šuplji kamen što je bio uzidan u visini dičinje kite. A kamen bio šupalj s obje strane. Ondak pišaš u jednu rupu, a ono izlazi na drugu. I sve se zapinji. I brbljuče. Lipota! Sva su dica tu dolazila pišat, dok se moj brat Antiša nije dositio, pa počeo dici naplaćivat pišanje u našu rupu. Naplaćiva je u brokvam, šljivam, orišcim... šta je ko ima. Evo, baš bi mi triba kakav šupalj kamen, ako ga vi tute imate. Ako još jednu pisneš, isprebijat ću te kao vola - pobjesni desetar. Ja se ne volim tuć, druže. I danas mi krivo što sam ubio Dočane kad su prošli kroz naše njive. Koga si ubio? - uzmaknu desetar. Ubio sam dvojicu Dočana, a ljudi kažu da su samo srićom ostali na životu. A ne bi ji tuka da nisu prošli priko naši njiva. Znači, ti si pravi razbojnik. E, takvi nama i trebaju! Idemo, ranac i opremu na sebe, pa na vrh onog brda - zapovjedi desetar. Čim sam ugleda brdo, odma me spopala želja da se na njega popnem - poče Rodijak novu priču prteći stvari. - Baš ti fala što me gori šalješ. Ima ljudi što ne vole ić na brdo, ka rodijak Gale, ali meni je to drago. Zbunjeni je desetar ostao čudeći se Rodijaku i poluglasno se kleo da će srediti tog "nasmiješenog kretena". Uto ga pozva kapetan Miladin. Nakon dužeg razgovora zaključiše da se radi o zaista čudnom momku koji bi mogao biti čak špijun zapadnih sila. Zbog toga je kapetan donio karton na ime Stipana Radoša i na vratima se sudario s Rodijakom koji se upravo vratio s brda. I Bogarca ti poljubim, dobre ispaše gori na brdu. Baš ko kod nas na Livadinam, samo što tute nema vrtlića ni njiva, pa ti poljar nemere ništa. A Grgo je gadan poljar. Čim ovca u šćetu, on iza zida. Srića pa su ga proglasili elementom, pa više nemere bit

poljar. Ne da komitet. Kako se taj zove i zašto je proglašen antidržavnim elementom? - poče se "bezbednjak" zanimati za poljara Grgu. Ime mu je Grgo, a mi ga zovemo Element. A nije uvik bio element. On se poslin rata upisa u one bez vire, pa je svake nedilje dolazio prid crkvu i piva za vrime mise: "Druže Tito i Staljine, evo vaše omladine". A milicajci ga sokolili. Sve do jednoč kad su ga milicajci porad te pisme odveli, pa se za Grgu nije znalo dvi godine. Pa kad se vratio opet doša na isto misto i sa svojim društvom piva drugu pismu: "Oj Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako". Još ga nisu otrali, a u zadnje se vrime okanio pivanja. Ima li kod vas puno elemenata? - priupita Miladin. Ima druže, koliko ti volja. U našem je selu sramota ako nisi element. Nemereš se oženit ako nisi element ili ako nisi pokuša pobignut priko granice. Znaš što, druže?! U to tvoje selo treba staviti dinamit i sve podići u vazduh! Tako je govorio i Galin did Ćoro, dok mu Gale nije podmistio dinamit u čatrnju. Ćoro kopa čatrnju, pa triba minirat. A Gale kriomice zapalio kordu, ali je nije utaka u dinamit, pa podiga listve i viknuo didu da biži, jerbo će sve puknut i raznit ga. Jadni je Ćoro počeo čeprljat, oće izać, ali nema Ustava, pa počeo vikat, zvat u pomoć dok se na kraju nije zagleda u kordu i čeka da ga raznese. Tako je pa u nesvist. Đavla će puknut, kad korda nije bila u dinamitu. A did to nije zna. Zato ga niko nije moga nagovorit da je živ kad se osvistio. Eno ga i danas oda kroz selo i priča da je isto na nebu i na zemlji. Je li on uistinu kreten ili se samo pravi? - upita "bezbednjak" desetara, a odgovor je dobio od Rodijaka. Bogarca ti poljubim, ništa mi ne bi bilo draže ka bit kreten. Ali, nemere mene to zapast. Triba za to velika škola. Ali da je se umisto mene rodio neko pametniji, more bit da bi moga bit kreten i da ne bi ništa zaosta za vama dvojicom. More bit da bi i danas nosa Titinu štafetu, a mene to zapalo samo jednoč. Kakvu štafetu? Kakva štafeta ima osim Titine. Ja sam u Gradu drža govor. A malo je falilo da nikako ne stigne. Gale bio s njom pobiga, pa ga jedva stigli priko njiva. Ali ga nisu kaznili jerbo je kaza da je biža sa štafetom od dragosti. Za to vrijeme "bezbednjak" je čitao Rodijakov karton, pa je odjednom značajno zadigao obrve. Vidi, vidi! Znači, ti si bio u partizanima? - s čuđenjem upita kapetan Miladin. Jesam, druže, od pučke mise pa skroz do ćindije. Mora sam pobignut da me did ne ubije porad mlika što sam ga prolio. A ne znate Vi... Čekaj, čekaj! Ovdje piše da imaš kleronacional ističke i revizionističke ideje. E, to nemam, a ako ne viruješ, ti mi primetni džepove! Vodi ga! - viknu kapetan desetaru ljutito ustajući. - I zapamti da tražim kompletan pregled, uključujući i psihijatrijski!

PRED KOMISIJOM Ozbiljna trojka vojnih liječnika sjedila je u ordinaciji kada su se otvorila vrata i osmijeh Rodijaka Ćipe nahrupio unutra s hladnim i svježim zrakom, što je liječnike još više uozbiljilo. U kutu je nešto pisala medicinska sestra rumenih obraza. Sjedi, delijo - reče jedan liječnik pokazujući na stolicu. Neka mene vako, mogu ja i stajat. Ja sam mlad, pa je rugo sidit ako tute ima stariji ljudi ka što ste vas trojica, poteče bujica iz Rodijaka. A žensko bi se moglo i ustat kad muško uniđe, a ne nako sidit ka ova cura, pokaza Ćipa na medicinsku sestru. Teško ćeš se tako udat, curo moja. Tako se Kata Perukina nije tila ustajat kad momci uniđu, pa se nije ni udala. Samo moj did kaže da se ni nako ne bi udala pošto je pušila ka Turčin, a sama ga savijala bolje nego... Stani, momče - zapovijedi drugi liječnik. - Kazano je da sjedneš na stolicu! Čini se da si ti zdrav kao dren - reče treći liječnik koji je prišao Rodijaku sa slušalicama. Jesam, Bogu fala - veselo će Rodijak. - Kad sam bio dite svašta me tralo i bolilo, a ondak odjednom prestalo. Ima sam naboje, kraste, proliv, micinu... Evo i sad se znade di mi je bila micina, pa mi je izličila Manda Kaurka. Napisala mi tintavom olovkom Salamunovo slovo na micinu, pa ona pukla. A Manda nije znala ni jedno slovo osim Salamunova. Imaš li nalaze? - upita liječnik Rodijaka. Nemam, drugovi, niti sam ikada ima. Je li urin uredan? Je, druže, skroz uredan. Znaš li ti uopće što je urin? - upita drugi liječnik. Ne znam, druže - priznade Rodijak. Pa, kako onda znaš da je uredan? Ako i nije skroz uredan, ne valja čovika cvikat, što bi kaza moj did Kleco. To je najgora stvar koja se čoviku more desit, a porad toga... Čekaj, momče! Urin je mokraća! Pišaka! Čuj, pišaka?! Baš ću to kazat didu. Dakle, pišaš li redovito? Jesam, druže, kad me god natra. Nema ništa lipše ka popišat kad jadnog čovika vele natra, kaže moj did. A nekad jadni čovik nema di, pa ga mora sustegnut. Još je lako za muškadiju. Muško ga zavrne svagdi, jerbo nema ruga, ali što će jadno žensko kad se nađe na srid našeg polja. A nigdi drače, drveta, ni jaruge. Moj did kaže da se ženske opet snađu, jerbo one od đavla zaimaju, pa se skupe na polju ka da razgovaraju, a ono što će, da prostite, ćućne u sridinu i popiša. Razađu se ka da se ništa nije dogodilo. Galina je baba ostojeć pišala, kaže did Kleco. Mogla je bacit dalje neg ikakvo muško kad je bila mlada, ali je sada popustila. Čija je to baka ostojeć? - priupita jedan liječnik smijući se. Galina baba. Moga rodijaka. On je skroz smišan čovik. Gale je privarijo onu Mandu Kaurku što je izličila moju micinu. A Manda je svašta ličila, pa i nerotkinje. Vidi to

Gale, pa se priobuka u žensko, obuka aljinu i na glavu stavio šudar, pa se prijavio kod Mande ka nerotkinja. A Manda naložila vatru na ognjišću, pa zapovidila Gali da se raskorači iznad žeravice. Pa kad se sve rasparilo, Manda zasukala rukave i zavukla ruku pod aljinu. Ali kad je uvatila za onu trojicu, trznula se rukom i vrisnula ka da je zmiju jamila. Odma se sitila da je to Gale, koji je ondak pobiga, a Manda zavitovala postiti deveticu i dat janje svetom Anti da ga đavli odnesu. Još ga nisu odnili. Dobro, delijo, idemo na posao - reče jedan od liječnika. - Duhovito, nema šta. Kaži ti nama sada imaš li glista u stolici? Nemam u stolici, drugovi, ali imam u govnetu. Ka i svak u našem selu. Osim Ikana, pa mu se rugali. Kako se izražavaš, magarče jedan! - ljutnu se liječnik. Ti si prvi počeo. Evo, odsada, ko o tomu promuča, govno ruča! Važi li? Dosta, dosta, obrecnu se najstariji liječnik. Zar ne vidite da se radi o apsolutnom kretenu. Jasan slučaj! Piši mu otpusnicu - zapovjedi sestri. Što, otpusnicu - začudi se Rodijak. - E, baš mi se ne da. Ja se mislio tute najist džabaluka, a vi meni otpusnicu iz vojske. Baš ko rodijaku Ilki koji se pravio lud, a veliki je mudrac. Mogu li i ja govorit u selu da sam vas privarijo i pravio se lud? Prekini, idiote! - upozori ga liječnik. U redu, druže, kako vi kažete. Ja se ničim neću protivit, a vami fala ka onoj trojici, naročito onom sridnjem! Kojoj trojici? - skočiše sa stolice i uglas upitaše sva tri liječnika. Onoj trojici na zidu - odgovori Rodijak pokazujući prstom na slike Marksa, Lenjina i Tita, što zbuni, ali i primiri članove vojno-liječničke komisije.

KOD DRUGA OBRENA Odluka Rodijaka Ćipe da preda molbu za putovnicu i ako mu je dadnu da ode u Njemačku iz temelja je promijenila njegov život. Nadao se tada da će se barem otarasiti Crne Gore gdje je radio nekoliko godina sa svojim Glavičanima u Vojnoj pošti Plužine, ali je o tomu rijetko i tek fragmentarno pričao. Kako je sam govorio, iz tog crnogorskog perioda sjeća se konopca na kojem je visio probijajući brdo iznad Pive, visokih planina čiji vrh "nisi moga vidit odozdol a da ti kapa ne spane" i konja Cvitka koji je dojašio iz Aptovca do Runjave Glavice. Djed se Kleco više obradovao imenu nego konju, jer se Cvitko zvao njegov susjed i odavno smrtni neprijatelj. Oprostio je porad toga prvom unuku za razbijeni bocun, sve dok susjed Cvitko nije nabavio magarca i nazvao ga Kleco. To je, dakle, sve čega se Rodijak sjeća iz crnogorskih vremena. Stigao je Rodijak u Unutrašnji, kako je zvao tu policijsku ustanovu, te napokon našao sobu broj 7 gdje se trebalo javiti drugu Obrenu. Koga vidim, koga vidim? - slavodobitno dočeka Obren Rodijaka. - Dakle, naš prvoborac traži pasoš? E, baš mi je drago da te vidim. Meni nije, druže Obrene, ali šta ću kad se mora kod vas doć. Dakle, ti bi u Njemačku. Znam ja da bi ti rado među fašiste, ali neće ići. Bi, druže, ja bi u Njemačku. Otiša Gale, otiša Joskan, otiša Juriša, pa šta ću ja tute. Samo što ti fali pasoš, a ja ti ga neću dati! Barem dok sam živ. Pa, što ću ja onda, već čekat - pomirljivo će Rodijak i krenu prema vratima. Stani malo, pozva ga Obren i pruži mu kuvertu. Pročitaj šta tu piše. To je službeno rješenje. Slab sam ti ja za čitanje, pa bi najbolje bilo da ti pročitaš kako ga ne bi nosio pratru. Dobro kažeš! Rješenje broj taj i taj, izdano od... Evo ovo je najvažnije. U porodici Stipana Radoša niko se u vrijeme rata nije borio na neprijateljskoj strani, jerbo nije imao ko. Zbog toga mu se uskraćuje posjedovanje pasoša i putovanje u strane zemlje - završi čitanje drug Obren. -Lipo od vas, druže Obrene - veselo će Rodijak uzimajući rješenje. - Lipo, nema šta. Ko kad sve znate. Odma se vidi da sve znate. I da nemam ujca i da su strici bili malodobni i da mi je ćaća strada prije rata, ali i to da je moj ćaća bio skroz zavozit čovik. Imaš ti pravo. Da je osta živ, on bi sigurno bio na drugoj strani. Kažu ljudi da mu je duša bilo zastranjat. Svi na jednu stranu, a moj ćaća na drugu. Tako je i strada. Kad su gonili drva iz Modruše, ondak su zalutali u mećavi. Pa su svi krenuli na jednu stranu, a moj ćaća sam na drugu, pa ga treći dan našli smrznuta, pokoj mu njegovoj lipoj duši. Zato ja vami ne mogu ništa prigovorit. Ako ćemo pravo, ne bi ni tebi pratar da buletin za ispovid, jerbo si na drugoj strani. On viruje u Boga, a ti ne viruješ. A pošteno rečeno, ko će svakom dat pasoš, pa da onda po Njemačkoj priča da država ne valja. Znam i ja da ne valja, ali triba svoje rugo sakrit, a ne s tim na velika zvona. Čekaj malo! Znači, tebi ne valja vlast? - upita Obren prilazeći napuhano Rodijaku. Nisam ja tako kaza. Meni ne valja ćaća. Jerbo, da se za nj ne zna i da ga nemam, dobio bi pasoš. A vako, šta ću? Jadnom je čoviku najbolje da je kopile. Ondak ti se ne

zna ko je ćaća, pa ti odma dadnu pasoš. Baš ko našem Rosku. On tri godine u Njemačkoj i skroz napridan čovik. Srića pa kopilan. Baš su kopilani sritni ljudi. Ako budem ima dice, nikad im neću zapisat ćaćino ime, već im zapisat da su kopilad. Tako ji niko neće korit ćaćom, pa će odma dobit pasoš. Baš ko Rosko. Samo srića njegova da vlast ne zna ko mu je ćaća, a selo znade. Sigurno ga ni njemu ne bi dalo. Ko je Roskov otac? - naglo poskoči Obren, nadajući se da će izvući neku važnu informaciju. Neću ti kazat dok mi ne dadneš pasoš. A kad bolje promislim, šta će mi pasoš. Ako ga dobijem, morat ću u Njemačku. Ka da je to zgodno. Šta će bit ako promašim Njemačku, pa trevim negdi di ne znam di sam. A za sve su ćaće krivi. Mora svit bit naopak kad smo svi postali od Kaina koji je ubio svoga brata Abela. Pošto Abel nije ima dice, to znači da smo svi mi od Kaina ubojice. A zna se, kakav otac, takav kotac. Zato je meni čudno da ikako ima svita, dobro se svi nismo pobili. Bit će da se neko bacio na strica. Na Abela. Nemere drukčije svit opstat. Meni uvik ža što Eva upropasti ljude, đava je odnio. Vidiš, druže, da ona nije pojila onu jabuku, što je Bog zabranio, sad bi svi bili u raju. Ništa mi nije krivo nego što Bog nije umisto Eve stvorio moju strinu Krezu. Ona ti ne voli jabuke. Odma je drob zaboli. Njoj duša zerdelije, a zbog nji Bog ne bi ljude protra iz raja. Tako bi svit bio spašen, a u raju bi se našlo misto i za mene, tako da ne bi mora ić u Njemačku. A Gale nek ide kud god oće.

PUT U SVIJET Premda je autobus za Split polazio tek iza podne, svi su ukućani ranim jutrom ustali kako bi opremili Rodijaka Ćipu na dalek put. Jer, Glavičani su se više nego ičega bojali da ne zakasne na autobus, koji je stajao u Docu, pola sata hoda od Runjave Glavice. Zato su svi putnici polazili iz sela u isto vrijeme - s prvim suncem - bilo da idu na sarajevski u podne, splitski u dva ili mostarski u pet sati popodne. U strahu da im autobus ipak ne pobjegne, ubrzali bi korak preko njiva čim bi ugledali da neko vozilo diže prašinu na cesti, misleći da je to njihov autobus. Tada bi netko od pratitelja potrčao kako bi prvi stigao do ceste i zaustavio autobus. Ostali bi onda pristizali u rastrganoj povorci, ćuškajući magare s kuferima. Prikupljali bi se tako pod Nikolinim orahom gdje je bila stanica, sretni da ipak nisu zakasnili. Naravno, pred njima je ostajalo dugo vrijeme čekanja koje se koristilo na razne načine. Majke bi s očenašima u rukama molile krunicu, očevi upućivali uvijek iste savjete sinovima da se drže pravog puta i društva, da pošteno rade i štede, žene su šutke gledale preda se stideći se dvosmislenih riječi dolačkih mangupa, a putnik bi virkao i zvjerkao niz cestu kojom je autobus trebao stignuti. Premda su znali da još dugo moraju čekati, jer autobus nikada nije došao prije vremena, Glavičani bi se svaki put, kada bi ugledali iz daleka prašinu na cesti, mašali kufera i vukli ih prema podzidi gdje se autobus zaustavljao. Nije im smetalo što to obično ne bi bio autobus, već bi iz prašine izronio kakav stari kamion i prošao pored njih bez zaustavljanja. Tada bi se Glavičani vraćali pod Nikolin orah. S novom prašinom na cesti ponavlja se radnja mašanje za kufer, nervoza, pozdravljanje, pa vraćanje pod orah. Tek su najhrabriji, tj. oni što su češće putovali, ili satove imali, znali otići u Nikolinu gostionicu i naoko mirno piti. No, i oni su nervozno ustajali i mašali se za kufere na povik dolačkih mangupa: "Evo ga, splitski." Znajući to, nije teško razumjeti zašto se tako rano ugledalo svjetlo u Klecinoj kući onog jutra kada je Rodijak krenuo na put. Nervoza je pojačana kad je strina Kreza viknula da su Zorići pošli na autobus. Brže-bolje su zbacane u kufer Rodijakove stvari gargaša slanine, peka kruha, opanci, pletene čarape i neko odijelo za koje se nije moglo utvrditi je li misno ih radno. Ćipina mater nije stigla ni krštenu sol staviti u kufer, već je škropila sina moleći Boga da Rodijak ne promaši Njemačku. Djed je Kleco dijelio posljednje savjete, bojeći se da Ćipa neće vratiti kući ni onoliko novca koliko je ponio za put. Sretan što je napokon sjeo u autobus, Rodijak se Ćipa naslonio u udobno sjedište na zadnjem mjestu, te je jedno vrijeme mirujući drijemao, pa napokon, uljuljan drmusanjem vozila po makadamskoj cesti, tvrdo zaspao. Probudio ga je u jednom trenutku, negdje kod Sinja, prestanak drmusanja. Osjetio je nešto čudno, da autobus, naime, vozi, ali kao da leti zrakom, lebdi, što li. Okrenuo je naglo glavu prema zadnjem staklu i promatrao onako začuđen kako asfalt promiče, a vozilo naprosto klizi, bez trešnje i udara. Prvi se put vozio asfaltnom cestom. Držao je tako glavu gledajući kroz zadnje staklo sve dok ga vrat nije zabolio. Onda se okrenuo i upitno kazao svome susjedu na sjedalu:

Bogarca ti poljubim, kad je ovliko petuniralo?! Odgovor nije dobio na tom putovanju, gdje su mu nove i sve šire asfaltne ceste nametale nova pitanja i čuđenja. Kupivši kartu za zagrebački na splitskom kolodvoru, Rodijak još jednom sačini inventuru u svom džepu, a onda pođe u potragu za suputnikom. Premda je od službenice na šalteru dobio sve informacije o vremenu polaska vlaka, peronu i vagonu, Rodijak je, uostalom kao i svaki Glavičanin, želio pronaći nekog putnika koji ide u istom smjeru, te se za svaki slučaj njega držati. Bio je sretan kad je gospodin iza njega upitao kartu za Zagreb. To je značilo, razmišljao je Rodijak, da samo njega trebam držati na oku. Držao je Rodijak na oku tog gospodina tako revnosno da je za njim išao do kioska, zahoda, rive kamo je krenuo u šetnju, te napokon restorana, gdje je gospodin ušao, čini se, ponajviše radi toga da se otarasi toga čudnog čovjeka. No, Rodijak je ne samo ušao u restoran, već također sjeo za isti stol, pokušavši odobrovoljiti gospodina. Veliš da mogu bit miran, jerbo je ostalo još dva sata do polaska? - poče Rodijak. Miran, jašta! Ne triba se sikirat. Velika su dva sata. A kad vlak dođe, samo uniđeš unutra i sidneš. On te sam doveze do Zagreba. I ne moraš nigdi prisist. Baš mi je drago što ćeš i ti u Zagreb. Moj rodijak Verdo kaže da nema lipšeg grada. A Verdo zna sam doć u Zagreb da nikog ne upita. Mi mu ne virujemo, ali ko zna. More bit da čovik ne laže. Ja mislim da je bolje raspitat se. Matiša se nije dobro raspita, pa promašio Njemačku i stiga u Švicarsku. Srića, pa naša posa. Gospodin se pokušao otarasiti Rodijaka, ali mu to nije uspijevalo. Na svaku njegovu riječ Rodijak je uzvraćao rečenicom, sve dok kolodvorom nije prošao nosač sa svojim kolicima koja Rodijak nikad nije vidio i koja su mu se učinila neobično zanimljiva, da je ustao i otrčao za njim. No, kad se vratio, njegova suputnika nije bilo za stolom. Rodijak zakuka i, s kuferom koji nije nikada ispuštao iz ruku, poče pretraživati kolodvor. Izgubivši nadu da će ga naći, pojuri prema šalteru. Čvrsto se zakleo da novog suputnika, kojeg je tu pronašao, neće pustiti s oka, pa makar kolodvorom prošla kolica svetog Ilije. Nije mu prilazio, već je izdaleka pratio kako novi gospodin kupuje novine, pa odlazi u restoran i počinje čitati. Čitao je taj čovjek veoma dugo, Rodijaku se učinilo više sati, a da ni na sat nije pogledao. U jednom trenu Rodijaka spopadoše crne misli. Ovaj neće ni putovati, pomisli u sebi, već je samo mene htio prevariti. Rodijak zgrabi kufere, pa pojuri vani, prema peronu. Zamislite, ljudi, nije ostalo ni sat vrimena do polaska vlaka, a čovik čita novine pričao je Rodijak suputnicima u vlaku. - Ondak sam se dositijo da me oće privarit. Jerbo, kako će čitati novine kad nikako nije miga gubicom, već je samo gleda u novine. Onda sam se skočio na noge i, evo, stiga vlak. Izlazeći iz vlaka u Zagrebu, Rodijak se nemalo začudio ugledavši prvo jednog, pa drugog gospodina. Bogarca mu poljubim, kad su uspili stignut i sist!!

MUKE S ČAVLIMA Dugo je Rodijak mjerkao čavao koji je držao među prstima s vrhom naslonjenim na dasku prije nego što je napokon udario čekićem u glavu. Pritom je zazivao sve svece da mu pomognu zabiti prvi i sve ostale Čavle kojima je trebao sastaviti uzdužne i poprečne letve i tako napraviti ljestve, što je bio probni rad, od kojeg će ovisiti Rodijakova sudbina, otkaz ili ostanak na poslu tesara. Doduše, nije on tražio taj posao, koji nikada nije ni radio, već ga na to nagovorio rodijak Gale. Sveti Jozipe, koji si bio stolar i zabija brokve u drvo molio je Rodijak - pomozi ti svome Ćipi, jerbo znaš kako je teško kad čovik nešto radi prvi put. Upravljaj mojom rukom, sveti Jozipe! Napokon je udario čekićem, ali umjesto u drvo, čavao je iskočio i odzujao nekoliko metara daleko, zagubivši se u gomili triješća i letava. Počeo je Rodijak prevrtati letve i daske na mjestu gdje mu se učinilo da je čavao nestao, a onda klečeći prebirati. Tko zna dokle bi Rodijak tu prebirao da ga Gale, koji je sve to promatrao, nije upozorio. Beno benavi, prosiktao je Gale, u Njemačkoj se ne traži brokva koja odvrci, jerbo se na to izgubi više vrimena nego što brokva vridi. Zabijaj drugu dok pulir nije doša. Premda mu nije bila jasna tolika njemačka rasipnost, Rodijak je poslušao Galu, a prije novog udarca u novi čavao, pokušao se prisjetiti načina kojim je najbolji glavički majstor Bože Mićev zabijao čavle. I sjetio se da je Bože stavljao u usta vrh čavla, kako bi ga popljuvačio i ovlažio. U tom je tajna, osmjehnu se Rodijak pošto je popljuvao čavao i pogodio ga prvim udarcem tako da je uistinu čitav centimetar ušao u dasku. No, sljedeći je udarac iskrivio čavao, tako da ga je Rodijak morao izvaditi. I kad ga je pokušao ispraviti, opet se tu našao Gale. U Njemačkoj se krive brokve ne ispravljaju, đava te benasta odnija, jerbo je jeftinije zabit novu brokvu nego trošit vrime za ispravljanje, kratko mu objasni Gale. Rodijaku to bijaše čudno jer je znao koliko je njegov djed Kleco žudio za krivim čavlima, pa bi ih potom ispravljao. Uostalom, rijetko je tko imao novca za kupiti nove čavle. Ipak posluša Galu, a iskrivljeni čavao spremi u džep, te se maši za novi. Uto stiže kapo Franz i zastade kod Rodijaka govoreći njemu nešto nerazumljivo, ali se ipak Ćipa uključi u razgovor. U pravu si, rodijače Vrane, a i da nisi, ko bi ti smio kazat. Ja znam da sam kriv samo zato što me Gale nagovorio da se primim tesarskog posla. Ja ti to nikad nisam radio, čovik moj lipi. A kad bi me bacio na posa zbijanja slame u pojati, e tute mi nema ravna. Samo se rukom uvatim za pantre i grede, a nogam zbijam pod živoke. Moga bi dobro sidit na brani, oplest plot oko đubreluka, nasić Iišnjak, držat kančilo, sukat oputu... Ali, kako ću radit ka tesar, kad sam samo dvaput radio sa čekićem i samo jednoć uspio pravo zabit čava. I to kad sam potkiva našu kobilu, jerbo did nije bio kod kuće. Evo, vidiš tute na prsima di mi je osta trag kad me kobila deknula nogom. Odma me bacila priko zida, u naš vrtlić. A did je navečer kaza: Jebena viro, ukova si kobilu! Tko zna koliko bi Rodijak pričao zbunjenom kapi Franzu da se opet nije oglasio Gale

prijekorom Rodijaku da se okane čovjeka i nastavi raditi. Rodijak je opet počeo mozgati kako zabiti čavao i položiti probni rad. Napokon veselo povika: Gale! Rodijače! Ima li tute igdi slanine? Šta će ti slanina, đava te benasta odnio?! Neće mi brokva u dasku, pa da je namastim slaninom ka i Bože Mićev. Naravno, slanine nije bilo, pa je Rodijak morao nastaviti posao bez tog pomagala. Požalio je što nije otišao kod Zele na malteraški posao. Jer, tamo se radi po grupama, a Zele bi mu pomogao, računao je Rodijak, promatrajući kako kapo Franz ljutito maše glavom pri pregledu Rodijakova probnog rada. Đava te benasta odnio s tvojim rukodilom, uputi Gale bujicu kletvi i prijekora na Rodijakove ljestve. Što ti je ovo? To ti zoveš listve. Vidi ovo. Ka da si na sastavak metno šaku gujina. Ni jedna ti brokva nije skroz prošla kroz obe letve! Svašta sam vidio, ali ovo nisam. Porad mene, ti se moreš smatrat Dočaninom. Glavičanin više nisi. Znaš li, rodijače, čega sam se sitio?, blaženo uzvrati Ćipa na ove kletve. Kaži ti puliru Vrancu da me još sutra isproba, jerbo, more bit da sam livoruk, a ja čitavi dan radio desnom rukom!

SAMO COCA-COLA Spašavaj, pratre, ako Boga znadeš, povika Rodijak s vrata Katoličke misije u Munchenu, bacivši hrpu pisama pred fra Lucijana koji je držao mise za Hrvate, ali također obavljao sve druge poslove za pristigle gastarbajtere - prevodio dopise, davao pravne i druge savjete, pisao molbe i žalbe, tražio stanove za beskućnike, pronalazio posao nezaposlenima... Među ovlikim pismim, mora jedno bit otkaz, Bogarca mu poljubim. Vidiš koliko ji ima - za pet dana koliko sam tute dobio sam više pisama neg sva Runjava Glavica za godinu dana, dodao je Rodijak razvrstavajući pisma po stolu. A bilo ih je različitih veličina i oblika, velikih i malih, bijelih, žutih i crvenih..., s različitim sadržajem, od jednog ispisanog lista papira, do pravih knjiga sa slikama. Svakodnevno su stizala na Ćipinu adresu, a on je, eto, dočekao nedjelju i obratio se fratru da mu napokon riješi tajnu tko to njemu piše i zašto, odakle toliki ljudi znaju za njega i što žele od njega. Sjetio se riječi djeda Klece da nije zdravo dobivati pisma od države, a ova su, činilo mu se, baš od države. Ali, što bi mu to država mogla pisati? Da je u Runjavoj Glavici, onda bi mogao biti porez ili poziv za sud. Takve je dopise djed zapinjao za gredu na tavanu, pa se u to nije smjelo dirati. Onaj dio što bi virio ispod grede uvijek bi muhe uneredile, pa kad bi djed krenuo platiti porez, uvijek je govorio kako je sramota pružiti drugovima kvitu od poreza tako posranu od muha, ali se opet tješio da to drugovima ne smeta kad se novci daju. Te kvite od poreza bile su gotovo jedini papir u kući, razmišljao je Rodijak, a vidi ovog, ovolikog broja pisama koje sam dobio za samo pet dana. Ako je otkaz, odma mi kaži, velečasni, rezignirano reče Rodijak. Smiri se, čovječe Božji, pokuša fratar smiriti Rodijaka. Prvo ti kaži kako se zoveš i odakle si, kad si došao i gdje radiš? Ja sam ti Stipan Radoš pokojnog Grge iz Runjave Glavice, doša sam prije pet dana i radim na virmi Pilip Olcman, dabogda se Pilip propunta i skupa s njime i kapo Vrane i svaki oni što mi posla ovo pismo. Ništa se ne boj, Stipane, pokuša fratar ohrabriti Rodijaka. Evo ovako, ovo ti je pismo od lutrije i to ti ne treba. A ko je ta lutrija? To ti je igra na sreću. Ispunjavaš brojeve na ovom listu, pa ako pogodiš, dobiješ novce. A ako ne pogodim, dobijem klepac, prekide Rodijak fratra. To ti je ka igrat šijavice u klepce. A šta je u ovom duguljastom, Bogarca mu poljubim? To ti je od firme. Šalju ti Lohnsteuerkartu i to tribaš čuvati porad evidencije poreza i vraćanja jednog dijela. Pismo je od osiguranja, a ovo bijelo od bolnice, odnosno od Krankasse. Dobro, dobro, velečasni, zadovoljno će Rodijak. Dosad je dobro. Ali, šta je u ovom? Ovo ti šalje jedna tvornica konzervi. Oni tako samo reklamiraju svoje proizvode. Znači, to se mene ne tiče? Ništa, ovo možeš i baciti.

Dobro do Boga. E, još ostaje ovo zadnje. Ako u njemu ne bude otkaz, ondak ću te častit velečasni. Ovo veliko ti je također reklama, i to od Coca-cole. Tu ti samo pišu da piješ coca.colu, piće koje oni proizvode. Znači, nije otkaz?! E, moj velečasni, pit ću ja i petrulju ako triba, samo da me ne vrate. Baš ti fala di čuo di ne čuo. Zna sam ja da će meni pratar pomoć. Baš je dobro što i pratri idu u Njemačku s nama. Di bi sad nesritni čovik s vlikim pismima da nije pratra. Veliš, da se ne triban sikirat! I da mi pišu da pijem ovog đavla... Coca-colu. Ja, koka-kolu! Rodijak je svoja pisma strpao u kufer, a na vrhu je ostavio pismo od Coca-cole da ga uvijek podsjeti da slučajno ne bi okusio koje drugo piće. Jer, nevolja je bila u tome da je Rodijak razumio fratra da mora piti coca-colu, da je to zapovijed. Zato je Rodijak stalno pio isključivo to piće, zavideći ponekad ostalima što su pili pivo, vino, rakiju i druga pića. Zavidio je njima, ali se pridržavao reklamne "naredbe". Doduše, ponekad je kriomice znao potegnuti koji gutljaj rakije, ali o tome nije nikom govorio. Sve dok ga Gale jedne prilike nije upitao zašto se okanio rakije. Tada je Rodijak, na opće veselje ostalih, ispričao sve po redu. A kada je shvatio zabunu i zabludu, zakleo se da više nikada neće okusiti "smrdljivu petrulju" kako je zvao coca-colu. I nikada nije mogao dokučiti razlog zašto su mu napisali što će piti. Ka da sam toliko lud, pa da ne znam sam izabrat šta mi paše, bogarca mu poljubim, kazao bi Rodijak.

"ORANJE" OLOVKOM Pucala je koža na Rodijakovim rukama bezbroj puta, pucala i zarastala, a da nitko nikada, pa ni sam Rodijak, tome nije poklanjao neku pozornost. Ovoga puta, međutim, stvar je bila toliko delikatna da su se s njom morah pozabaviti svi u baraci. Rodijak je Ćipa čekićem udario po kažiprstu tako da mu je prst ne samo natekao već se također koža na njemu raspukla, što je pred Rodijaka postavilo gotovo nerješivo pitanje: kako podignut plaću. Rodijak je poznavao gotovo sva slova, ali se nije znao potpisati, pa je plaću podizao na otisak kažiprsta. Premda je ta vrsta potpisa u Njemačkoj već davno zaboravljena, ipak je Rodijaku dopušteno pritisnuti prstom na odrezak za placu. A, evo, sada su iskrsli novi problemi, što je u baraci potaklo veliku raspravu. Vaki mu prst neće priznat, kazao je Joskan. Jerbo mu je raspuknut i vas je nateka, pa se na njemu neće vidit bore. A te bore su važna stvar za vlast, pošto na njima sve piše. Samo što se nemere vidit dok se ne metne na aparat. Ondak bi se moga potpisat livim kažiprstom koji mu je zdrav, dosjeti se Markan. Livi mu neće priznat, jerbo se uvik pritiskalo desnim prstom, ustvrdio je Joskan i nastavio: -A Ćipa će morat priskočit ovu plaću, pa je dignut kad mu desni kažiprst ozdravi. Da sam ja na Ćipinu mistu, ja bi otiša u biro i pokaza desni kažiprst, uporan je Markan. Ako bi počeli prigovarat, onda bi kaza da sam pokvarijo rukopis. Gospe moja, ako more pismen čovik pokvarit rukopis, što ne bi moga nepismen. Ako bi oni jopet prigovarali, ondak bi ja kaza da je još bolji raspuknuti prst za potpis nego zdravi. Jerbo, Ćipa more kazat da mu je jedna strana od prsta ime, a druga prezime. Tako bi im sigurno moga doskočit. Đava vas lipi sve odnio kad ništa ne znate, prekide raspravu Gale. Znate li vi zašto čovik uopće pritiska prstom umisto potpisa? Ne znate, jakako! A Gale znade. Čovik pritiska prstom umisto potpisa zato da na papiru ostanu bore, tako da svakog čovika, koji nešto ukrade, milicija more uvatit po tim borama. Jerbo su svačije bore različite. E, zato Rodijak Ćipa more pritisnut na papir i guzicom, samo što će Švabe napisat čime je pritisno, tako da znaju koje će bore tražit na čoviku. Zato ja kažem da more pritisnit livim prstom. Meni se čini da su na livom prstu istrošene bore, zabrinuto će Rodijak gledajući u prste. More bit da bi najbolje bilo otić pratru. Fra Lucijan je dobro upoznao Rodijaka Ćipu, pa je odmah znao da se radi o problemu koji "ni Gale, koji sve znade, ne može riješit”. Upoznavši se Rodijakovom nevoljom, fratar uzme komadić papira i, što je moguće jednostavnije, napisa na njega Ćipine inicijale koji bi mogli služiti kao potpis. Evo ti ovaj papirić s tvojim potpisom, pa ga vježbaj napisati. A evo ti teka gdje ćeš vježbati. Idemo odmah. Rodijak je “zaorao” olovkom po papiru, da bi malo kasnije, uz fra Lucijanovu kontrolu, počeo vući sve laganije crte koje su nekada podsjećale na potpis, a nekada na neki crtež. Zato je Rodijak ponio sa sobom bilježnicu u baraku vježbajući svaku

večer uz neugodne primjedbe ostalih da bi mogao na sveučilište, pa čak i škole završiti. Unatoč vježbi, Rodijak se prepao stigavši na šalter. Izgubile su mu se u glavi sve one linije iz potpisa, mozak mu je prestao raditi, činilo mu se, pa je krajnjim naporom shvatio samo jedno: da treba izvaditi fratrov papirić iz džepa i kriomice, gledajući u njega, potpisati se na odrezak za primljenu plaću. Lijevom je šakom sakrio papirić, a onda, gledajući čas u službenicu iza šaltera, čas u papirić s potpisom, čas na obrazac za plaću, počeo orati po papiru, dok su mu se kapi znoja slijevale niz lice. Drhtavom je rukom gurao potpisani obrazac prema službenici, koja je rutinski spretno otkinula donji dio papira i bez pogleda na potpis isplatila Rodijaku plaću. Navečer se do kasno slavilo u baraci, a Rodijak je fratrov papirić s potpisom stavio u novčanik kao dragocjenost, skupa sa slikom Anđe Grbešine.

"KUPOVINA" ANĐE GRBEŠINE Ponuda je bila primamljiva, a obrazloženje se činilo logičnim. Tako su smatrali svi iz Galine kolone kada su jedne nedjelje pred baraku stigla dvojica Imoćana nudeći uredne papire za žene i djecu. Radilo se, zapravo, o sljedećem: njemački su zakoni novčano privilegirali oženjene muškarce, posebice ako su uz to imali djecu, dok su ledicima uzimali velike poreze od plaće. Shvatili su Glavičani veoma brzo nakon dolaska da za isti rad i satnicu na istoj firmi oženjeni dobiju mnogo veću plaću od neoženjenih, pa je Luka Zorušin primao veći doplatak na svoje sedmero djece nego što je mogao zaraditi u firmi. Budući da su sva četvorica iz Galine kolone bili mladići, ambiciozni, lakomi i lakomisleni, nije ih bilo teško nagovoriti na kupovinu ilegalnih papira, vjenčanih i rodnih listova. To prije što su Imoćani bili veoma uvjerljivi. Dobit vinčani list za sto maraka, to je poklon, govorio je jedan od njih. A dokument je pravi, evo vidite, tute je na njemu štambilj, potpis - sve original. Samo što vam mi zapišemo ime žene i gotova stvar. Ondak sutra samo to pridate u biro i eto maraka ka kupusa. Samo za jedan misec dobit ćete više od sto maraka, koliko nami dadnete, uvjeravao je drugi. Pošto su dica?, upita Gale. Pošto i žene, objasni prvi Imoćanin. Sto maraka. Ako ćeš kupiti ženu i dvoje dice, oću kazati vinčani i dva rodna lista za dicu, što većina radi, to ti izađe tri orla. Većina kupuje troje, četvero, pa i petero dice, ispravi ga njegov ortak, a momci kupuju u prosjeku dvoje. Ako ima oženjenih među vami, mogu i oni povećat vamiliju i zaradu. A šta će bit ako nas uvate?, priupita Joskan. Ne more vas uvatit kad je sve original. I žig i potpis Samo se meni čini, Mate, da se njima ne kupuje, reče jedan. Ajmo onda, reče drugi, počevši spremati papire i time završiti neuspjelu trgovinu. Oni ne vide marke ni kad im za opanke zapinju. Čekajte malo, uglas zavikaše Glavičani. Kupit, jašta ćemo, reče Gale u ime svih. Daj meni ispiši dvoje dice. Evo orlovi. Odužilo se upisivanje imena i drugih podataka u dokumente, jer su se Glavičani našli zatečeni zbog nedoumice oko imena. Red bi bio djeci dati ime djeda ili bake, kakav je običaj u selu vladao, a s druge strane, pošto se nije radilo o pravoj, već izmišljenoj djeci koja će postojati samo na papiru, nekima se činilo da je bolje dati neka druga imena. Na kraju je ispalo devetero djece što domaćih, što njemačkih imena. Rodijak Ćipa je jedini ostao bez djece samo zbog toga što nije mogao riješiti dvojbu oko imena. Nije znao što bi mu djed Kleco na to kazao, jer je njegov djed bio majstor u davanju nadimaka. Računao je da će imena donijeti pri prvom odlasku u zavičaj, a dotle će, valjda, Imoćani ostati živi i neće im uzmanjkati rodnih listova. Bilo je također dvojbi oko upisivanja imena Rodijakove žene na vjenčani list. Rodijak je predložio neko njemačko ime “da me teže otkriju”, kako je kazao, ali se nije mnogo protivio ni

Galinu prijedlogu. A Gale je predložio Anđu Grbešinu za Ćipinu ženu. Ako ti neće svojom voljom, oće na papiru, namignu Gale Rodijaku i podsjeti ga na davnašnji događaj kada su njih dvojica vidjela “ono što ni ona nije mogla vidit", pod busom u čobanluku. Zelčina je kaparisa Anđu, primijeti Boškan, ali joj ni ja ne bi oprostio. Njoj se javlja i učitelj. Ona bi otišla za nj da je naše vire. Budu li naše cure gledale našeg čovika koji je tamo zaposlen, onda se mogu udat samo za pratra, našali se Gale. Jerbo, u našem selu zaposlena su samo četiri čovika i sva četiri uvozna Srbina, i to učitelj Mile, poštar Rade, milicajac Radovan i šumar Niko. Samo pratar Rvat i zaposlen. Ja računam da one neće tražit školovana i tamo zaposlena kad mi dođemo s "orlovima", reče Markan. Ko kad nema bolje živine od "orla", pokaza Gale novčanicu od sto maraka na kojoj se nalazio orao. I za jednog "orla" čovik more dobit najlipšu curu u selu. - Napišite mi Anđu, zapovjedi Rodijak Imoćanima, vadeći iz džepa stotinu maraka.

NEČASTIVI U GLAVICI Kako se primicao Božić, tako su pojačano proradile sve Rodijakove žlijezde. Sprema se kući punih džepova i kufera, što je značilo da će se djedu i ostalim ukućanima moći pohvaliti svojim podvizima u tuđini, zarađenim novcem i darovima. Nešto je kupio; crne marame za strinu, majku i baku, odjeću za djeda od glave do pete, ponešto za svakog od braće i sestara, a nešto je pokupio s gradskog smetlišta. Rodijak se hvalio da je prvi otkrio otpad i na njemu svega i svačega. U kufer je spremio plavu i crvenu žarulju koje su doduše bile pregorjele, ali to nije bilo važno jer je Runjava Glavica ionako bez struje, zatim tri bocuna različitih boja i oblika, pet najlon vrećica, nekoliko kila čavala, jednu tacnu, pokvareni radio-aparat, više zahrđalih vijaka, te nekoliko metalnih predmeta kojima Rodijak nije znao namjenu, ali su mu se učinili prelijepim. Napokon je, dan uoči polaska kući, krenuo nabaviti krunice za žensku čeljad i kip svetog Ante kojeg je vidio u izlogu prodavaonice. No, već s vrata je u mnoštvu kipova anđela i svetaca, ugledao golemu statuu đavla. Pravi đava, Bogarca ti poljubim, prozbori prestrašeni Rodijak, uzmičući prema izlazu. Vesela prodavačica priskoči Rodijaku i ljubazno ga uvuče u prodavaonicu, a onda shvativši da se Rodijak plaši vražje maske, priđe "nečastivom" i skide kožetinu. Ja, Teufel, aber nicht gefahrlich, govorila je prodavačica motajući oko ruku strašnu masku i runo, što je Rodijaka oslobodilo da je i sam dirnuo vraga, a onda ga uzeo u ruke, pa počeo pipati dlaku i rogove, da bi na kraju ustanovio kako se ne radi o živom đavlu, već običnoj kožetini. U Runjavoj Glavici đavao se ukazivao svake godine barem jedanput. Mnogi su ga vidjeli, neki čuli kako ih nagovara na zlo, a jedan je broj Glavičana čak razgovarao s nečastivim. Đavao je u to vrijeme bio kao domaće stvorenje, najčešće opako, ali u pričama ponekad i smiješno. Napastovao je mlinare, čobane, stare cure, bogataše, gostioničare... Sve su te priče oživjele u Rodijakovoj glavi kad je u prodavaonici prebirao po vražjoj maski. Bilo mu je malo čudno što se u istoj sobi nalaze i vragovi i anđeli, ali kulturni svijet valjda znade što čini. Kod njih su se vjerojatno pomirili đavli i anđeli, Bog i Lucifer, razmišljao je Rodijak Ćipa, pa odjednom zgrabi kupljene stvari, te ih, uz povik "kaufen", strpa u torbu. U prvi mah nije znao što bi s đavlom, ali se poslije dosjetio. ******* Izašavši iz autobusa u Docu, Rodijak odnese kufere u Nikolinu gostionicu da ih ne bi sobom vukao do Runjave Glavice, a sa sobom ponese torbu s nekoliko sitnica i, naravno, vražjom maskom. Nekoliko kilometara puta do sela prešao je veoma brzo, na krilima želje za susretom s ukućanima. No, na ulazu u selo, kod Grbešine kuće, Rodijak ugleda Anđu koja je za ular vodila konja, i to njihova konja, čuvenog Klecina Zekana

koji je nekada bio nenadmašni svatovski trkač. Pokušao je odgonetnuti zašto Anđa Grbešina vodi na pojilo Klecina konja te na kraju zaključio da se vjerojatno radi o svatovima u Grbešinoj kući. U tom slučaju, konja hrani i poji dan uoči svatova onaj tko će ga jašiti. Pošto je Anđa išla u buru, uvukla je glavu u ramena, kako joj vjetar ne bi ubacivao snijeg u njedra, pa tako ni Rodijaka nije opazila. Na brzinu Rodijak napravi plan da se našali s Anđom, te izvadi masku iz torbe i prebaci je preko glave. Potom je prišao konju i skinuo mu ular s glave prebacivši ga na svoj vrat, pa polako krenu za djevojkom. Kad je došao nadomak Grbešine pojate, Rodijak zategnu ular. Anđa deknu konja ne okrećući se, ali kad je Rodijak skroz zategao ular ukopavši se nogama u snijeg i vukući uže prema sebi, Anđa se morala okrenuti. Prizor koji je ugledala prenerazio je i toliko preplašio djevojku da je zanijemila, a onda otrčala do kuće. Zekan se pritvorio u đavla! - viknula je s kućnih vrata i onesvijestila se. Bio je to dovoljan razlog da sva čeljad izađe iz kuće i vikom da se ukazao nečastivi, pozovu sve susjede. Ubrzo se tu našlo pola Runjave Glavice. Nosili su kose, sjekire i štapove, i žene su izašle s križevima, krunicama i moćima, zazivajući sve svece. Prestrašen tijekom stvari, koje su uzele daleko dramatičnije dimenzije od očekivanih, naš je Rodijak potrčao u pravcu Jakišine kuće, ali su ga neki spazili iza zida. Eno ga na Jakišinu guvnu, viknu netko. Pravi đava! Okružite ga ozgar. Nek neko ide iza Lukina đubreluka!, viknu drugi glas. Tolika graja, vika, dreka i cika naprosto je paralizirala nesretnog Rodijaka. Krug se sužavao, a vile, kose i sjekire su se prijeteći približavale. Vidjevši u kakvoj se strašnoj situaciji nalazi, Rodijaku pade na um spasonosna misao te viknu koliko mu je grlo dopuštalo. Jesam đava i zato će đava svakog odnit ko mi se približi. Otresita prijetnja zbuni i najhrabrije. Svi zastadoše i u čudu zašutješe, što Rodijaku dade vremena da se pribere. Jesam đava, snizi Rodijak glas, ali nisam doša da vam zlo pravim, već da vam muštuluk donesem i vesele visti ozgar javim. Ne virujte đavlu, javi se glas iz pozadine. Prvo me saslušajte, otresito reče Rodijak. Biži, đavle, od kršćene duše, začu se ženski glas. Smeti ga, Svevišnji, doda drugi. Đavle u paka di ti je i misto! Zavežite, đava vam ženske moždane odnio, obrecnu se Zelčina. Ko zna ko će se odsad više pitat, ili sveti Ante ili ova garovina. Prvo da čujemo čovika.., oću kazat đavla, pa ćemo onda vidit šta ćemo s njime. Nemere pobignut! Zelčina pametno govori, javi se spodoba u vražjem runu, što opet zbuni njegove neprijatelje. Oklen ti znadeš kako je Zelčini ime? - upita netko. Kakav bi ja bio vrag kad ne bi zna ime svakom od vas? - reče Rodijak te stade brojati imena nazočnih pokazujući na njih, čime je dobio golemo poštovanje od svih. Vaša nečastivosti, progovori sad snishodljivo Zelčina, Vi ste nešto govorili o

muštuluku, pa bi nas zanimalo... Kaza sam da sam doša javit vam visti od Svevišnjega, da on ukida paka. A vi ne virujete. Mnoštvom prođe huka, stenjanje i molitva. Kako to more bit? - upita Surgo. Kako će Bog ukinut paka? Bog ga stvorio, Bog ga more i ukinut, mudro kaza Rodijak. Bog je uvidio da strogošću nemere izać na kraj s đavlima i ljudima, pa će pokušat na lipo. Jerbo, puno ljudi odlazi u paka, pa je raj poluprazan. Zato u zadnje vrime Bog pušća sve u raj, a za šest miseci pribacit će tamo i nas iz pakla. Čim nam repovi i rogovi otpadnu. Evo, meni je rep otpa, a još malo pa ću ostat i prez rogova. Vaša Pritamnosti, kaži ti nami koga si gori viđa? Znaš li ikoga iz našeg sela, upita Surgo? Moj Surgo, kad me pitaš, moram ti kazat. Sa mnom su bili tvoj ćaća, did i tetka ti Mara. Tvoji su, Surgo, svi bili s njime, zajedljivo dobaci Zelčina. Šta si drugo očekiva? Zelčina, doviknu Rodijak, i tvoj je did bio sa mnom. U istoj sobi. Mi smo ga vele činili... Dobro, nećemo sad o tome, reče Zelčina. Iz svačije kuće poneko je bio sa mnom. Osim iz Klecine, dosjeti se Rodijak da polaska djedu. Čudni su ondak i Božji aršini, začudi se Plisko, kad Klecini nema u paklu. A Dočani? Di su oni? Oni su i Luciferu dodijali, odgovori Rodijak, što razveseli Glavičane. Pošto vidimo da si saša ozgar, kaži ti pošteno di ćemo mi, vaki kakvi jesmo, upita strina Kreza. Ja sam kaza da pakla više nema, a to znači da ćete svi u raj. Svi odreda! Ta neće i Podrepina u raj? - zagalami Zelčina. Šta se ti Zelčina javljaš, kad bi moga položit za Lucipera, uzjoguni se Surgo. Ti si meni zagradio prolaz na Zgonim, a sad bi u raj? Šiška, kume! Ako je po ljudstvu, tebi, Surgo, nije misto u raju, već na dnu pakla, viknu Čutura. Ti si ubio moga magarca! Šuti, Čutura, đava te čuturasta odnijo. Samo ti rogovi vale pa da budeš ka i ovi prid nami, drug đavla, ciknu ženski glas. Ti si svašta iznio na moju ćer! Sve u svemu, nastala je takva gungula, vika i prijetnja, takav kaos i bijes u kojemu se moglo razaznati samo to da su svi Glavičani protiv ukidanja pakla i da su svi imali svoje kandidate za nj. Inače, situacija je dobro došla Rodijaku koji se iskrao i preko Matina plota dospio u svoju pojatu, gdje je odbacio vražju odoru, pa mirno ušao u kuću.

SVETI ANTE I DID KLECO Toga su se dana u Runjavoj Glavici, u Klecinoj kući napose, dramatični događaji smjenjivali jedan za drugim. Ukućani su se prvi put obradovali svome Ćipi, a opće veselje zbog njegova dolaska i poklona malo je pokvarila činjenica što su Rodijakovi kuferi ostali u Docu. Opasno je bilo poslati dječake po stvari. Osim toga, većina poklona nalazila se u kuferima, a znatiželja je porasla dotle da su iste večeri po njih otišli Ćipa i braća mu Antiša i Pere. Djed se Kleco najviše obradovao karamelama, što je Rodijaka začudilo, ali nije bilo druge već djeci uskratiti slatkiše. Uostalom, djed je sam presudio kao da se radi o čvarcima, a Rodijaku je prigovorio što nije donio više bombona. Ćipa je podijelio krunice, te na kraju izvadio kip svetoga Ante koji je bljesnuo u svoj svojoj ljepoti i svetosti. Od sada imamo kućnog čuvara - kaza Rodijak predajući kip djedu. - Odsad đavli tute neće imat šta tražit! Nikad nam nije bio potribniji ka danas, Ćipica moj polaska djed prvom unuku, dok su se ukućani krstili, klanjali i ljubili kip. Jesi li vidio šta đava more uradit? I di će doć, pa u naše selo? Misusovo mi bilo - zavapi strina Kreza. Je đava, ali ne laže - nadoveza Kleco. - Taman mi je drago da je nako pošteno svima kaza. Iz svake kuće ima barem jedan u paklu, osim iz Klecine. Tako je kaza. Svaka mu čast. Ja sam uvik govorio da je Zelčinov did u paklu, ali ko je smio kazat. Eto im sada. A još nam danas dođe sveti Ante u kuću. Pere, odnesider ga gori u moju sobu i metni na prozor - zapovjedi djed Kleco. Veselje i radost zavladaše Klecinom kućom, a osmijesi nisu silazili s lica ukućana. Napokon, isti je dan stigla i duhovna i materijalna okrepa. Tako je bilo sve do noći kada su čeljad krenula na počinak i kada su mnogi događaji uzbunili ne samo Klecinu kuću, već čitavo selo. Prvo se iz djedove sobe začula vika, kuknjava, nabrajanje i molitva. Razaznavši djedov glas, Rodijak je Ćipa poletio u njegovu sobu, ali je već na vratima stao, šokiran onim što je vidio. S prozora je svijetlio oreol kakav je viđao u crkvi, a koji je blijedo obasjavao lice svetoga Ante. Dakle, njegov je kip koji je netom donio iz Njemačke očito imao što nagovijestiti, pomislio je Rodijak. Ukazanje je to u tami koje bi trebalo protumačiti. Svi su klekli i molili krunicu. Nitko se nije usuđivao prići bliže. U tren je oka vijest pukla selom, pa se tu skupljalo mnoštvo ljudi. Tek oni što su prvi došli mogli su se ugurati u sobu i na hodnik. Ostali su molili i hodali oko kuće, ne usudivši se

komentirati događaj, premda su mnogi povezivali ta dva današnja čuda - ukazivanje nečastivog i svijetleće signale koji su dolazili s kipa svetog Ante. Neki su bili već čuli da je nešto kazao, nešto u smislu da se Glavičani trebaju popraviti. Pojavio se tu i fra Julijan, mladi svećenik kojemu je, očito, netko dojavio o čudnim zbivanjima. Fratar se ljutito i otresito probio do Klecine sobe, a onda je šibicom upalio svijeću koju je netko donio na fratrovo traženje. Svjetlo rastjera ne samo tamu, već i svijetleće točkice oko glave svetog Ante, a kip ostade miran i nepomičan, isti onakav kakva su vidjeli po danjem svjetlu. Nema, dakle, nikakvih čudesa, zagrmi fra Julijan na Glavičane. Što se vama ima ukazati, ljudi moji! Evo, sad ćemo utrnuti svijeću, pa će kip opet zasvijetliti. Fratar puhnu u plamen, pa nasta tama i opet se, kako je kazao, ukaza svjetlo oko glave kipa. A sad će opet svega nestati kad upalim svijeću, reče fratar i kresnu šibicom. Bilo je kako je kazao. Dakle, nastavi župnik, ovaj kip ima na sebi tzv. fluorescentne čestice koje svijetle u mraku. Danju ne svijetle, već samo noću. To se znade u kulturnom svijetu. To znači da tu nema ništa nadnaravno, da je sve logično i prirodno, te da se ne radi o nekom ukazanju. Ćipa, magarče - viknu djed Kleco. - To si ti sve zna, pa si samo tija mene poplašit. Naša si još uz to vlastita dida plašit svetim Antom, mojim najdražim svecom. E, vake mi svece više ne donosi iz Njemačke. A šta je s ukazanjem đavla, velečasni? - upita netko. Mi smo se danas dobro s njim ispričali, dobaci drugi glas. Kakav đavao, kakav đavao - uzjoguni se fratar. - Vi ste đavli! Mi smo ga vidjeli svojim očima! - dobaci Zelčina. Vi ne smijete vjerovati u ono što vidite. Je li netko mogao navući masku od vraga?! A?! A i to se donosi iz Njemačke. Mnogo toga ćete vi još vidjeti, a jadni li ste ako budete svemu viđenom vjerovali - kaza fratar i ljutito napusti Klecinu kuću, ostavivši zbunjene Glavičane. Slab je ovo pratar, šapnu Zelčina Surgi dok su se razilazili kućama. Čuj, ne smimo virovat u ono što vidimo?! Da je on pravi pratar, otiša bi istrat đavla iz Klecina Zekana - dobaci Surgo.

SMRTNA KAZNA Runjava je Glavica osvanula blještava od sunca i snijega, koji je prekrio slamnate krovove pa se iz daleka selo jedva moglo zamijetiti i da nije bilo simetričnih prozorčića i vrata, nevješto bi oko vidjelo samo litice. Izgoneći stoku na prtinu i pojilo, seljani su se dovikivali, razmjenjivali pozdrave, raspitivali o pridošlicama iz Njemačke, a onda tišim glasom prelazili na temu ukazanja nečastivoga. Maruša je dojavila da se Anđa razboljela, Kosara je doznala da se Zekan muči s đavlom, a ćorava je Šima pokazivala rukom na krtičnjacima okrastane livade na kojima se snijeg otopio, kunući se da je upravo preko njih “protrča bisni Luciper i za sobom okrabio snig”. Zabrinuti jučerašnjim događajem, u Klecinu su kuću stizali seoski domaćini, smrknuta i ozbiljna lica. Ti znaš, Kleco - poče Zelčina zboriti uljudno ispred seoskog izaslanstva - šta je jučer bilo? Znadem, ljudi moji! Doša đava i kaza istinu - da iz svačije kuće ima neko u paklu osim iz moje. Je, i to je kaza - nastavi Zelčina - ali ti znadeš i da je đava uniša u tvoga Zekana. Šta Zekana? Moj je Zekan bio uvik Zekan, najbolji konj u selu i Strila Božija. Eno, i sad je tako. Otiđite u pojatu, pa ćete vidit da mirno zoblje. Ja ti moram kazat, Kleco, ono što mi znamo. A mi znamo da je đava prvo doša do Zekana. A to znači da je se u njemu i nastanija. Pa, šta sad oćete? Oćemo istrat đavla! A pošto pratar neće da ga izgoni, evo mi ćemo to učinit. A kako ćete vi to učinit? Ubit ćemo Zekana! Posljednje je riječi Zelčina izgovorio s takvom ozbiljnošću, da nije moglo biti dvojbe o namjerama mještana. Stoga Kleco brižnu u plač i nabrajanje tužnije od ičeg dotad čuvena i viđena u Runjavoj Glavici. Kako i ne bi kada je Kleco bio vezan sa svojim konjem nečuvenom ljubavlju. Klecin žal zbog smrtne presude njegovu Zekanu bolje će se razumjeti ako ispričamo ukratko životopis Zekanov. Oždrijebio se u Klecinoj kući od majke Riđe i bezimena oca, koji je bio vlasništvo nekog Ramca što je prenoćio kod Klece uoči petrovdanskog derneka. Već kao jednogodišnjak Zekan je pokazivao svoju plemenitost i izuzetnost, snagu, okretnost i brzinu, što je ponajviše veselilo Rodijaka Ćipu, jer se, eto, i on imao čime pohvaliti

pred seoskom djecom. Zekan je bio razlogom Klecina ponosa, ali i siromaštva u njegovoj kući. Djed je odrana hranio Zekana bolje od ostale živine, krao je sijeno ispred volova i krava, a stavljao ga pred svog ljubimca. Mogao je podnijeti da čeljad nema kruha, ali Zekanu nije smjelo manjkati sijena, zobi i ječma. Posebice kad je Zekan kao trogodišnjak odnio prvu svatovsku utrku. Poslije su slijedile bezbrojne utrke u kojima je Zekan bio okićen vezenom torbicom i pletenim čarapama, kakav je već običaj bio. Slava je Zekanova rasla od zime do zime, od sela do sela, od svatova do svatova, a na radost njegova vlasnika. Kleco je svome ljubimcu izmišljao nova imena - Vila nagorkinja, Strila Božija, Munja nebeska, Eroplan... Zekanove su pobjedničke utrke osiguravale poštovanje prema Klecinoj kući usprkos obiteljskom siromaštvu. Ako ćemo pošteno kazati, Zekan je služio na ponos svim Glavičanima, naravno ako odnese pobjedu u tuđem selu, što također nije bila rijetkost. Pošto vrijeme čini svoje, Zekan je s godinama počeo popuštati u brzini, s čime se Kleco nije mirio. Dolazili su mlađi i brži konji, pa se djed sve manje veselio pobjedama, a sve više sekirao, ali njegova ljubav nije popuštala. I dalje ga je hranio bolje od ostale stoke, pričao s njim kao s najboljim prijateljem, sokolio ga uoči svatova, a Zekan je kao i ranije slutio utrke i uoči svatova nervozno rzao, kopao nogama, otimao se i odbijao hranu. Usprkos svemu, pobjede su bile sve rjeđe, tako rijetke da na kraju uopće nije bila neka novost da je Zekan izgubio. Smakni kljuse ili mu nabavi samar umisto sedla, savjetovali su Kleci seoski zlobnici. I ukućani su nagovarali djeda da proda Zekana ili mu barem namijeni drugi posao tovarni. No, Kleco nije htio čuti za te prijedloge, da bi na kraju zabranio razgovor o Zekanu. Marvo jedna, kazao je jednom ukućanima, vi niste dostojni ni spomenut Zekanovo ime. Da ja ponizim takog konja samarom?! Svjestan da je Zekanova trkaća karijera završena, ali da Zekana ne može smaknuti niti pak poniziti, Kleco mu je počeo smišljati novi, njega dostojan posao. I napokon je smislio. Odsad će Zekan nosit udavače u svatovima, obznanio je na jednom sijelu djed Kleco, koji je znao da Zekan nije ništa izgubio od svoje ljepote i da brzina nije važna za nositelja udavača. Naprotiv, tom je poslu služio bijeli konj, po mogućnosti miran i lijep. A Zekan je bio upravo takav, što su potvrdili naredni dani i opća jagma za Zekanom kao djevojačkim konjem. Najlipšem konju paše najlipše čeljade - govorio je Kleco dok bi pristizali svatovi s mladom nevjestom na njegovu ljepotanu, koji je ponosno kaskao. Pogledajte konja i ponosa, grive i dignuta repa, pogledajte nako vas Gospa pomogla - govorio bi Kleco. S njega nemere ni baba past, jerbo se znade podmistit pod čeljade. Evo moja glava da je pametniji od pola Glavičana. Klecino hvalisanje imalo je uistinu pokriće u novoj Zekanovoj karijeri, opet svatovskoj, dakle gospodskoj, tako da ni najveći seoski zavidljivci nisu mogli naći prigovor. Sve dok se nije dogodio incident kojega nitko, ama baš nitko, nije mogao sakriti ni predvidjeti.

Noseći mladu i lijepu udavaču Jelu Jurišinu, Zekan je ponosito dignute glave i krasno okićen kaskao uz ulicu, na temelju čega se moglo zaključiti da će sve završiti lijepo kao i u mnogo slučajeva prije toga. No, kad se Zekan primakao bliže okupljenoj svjetini, jasno se čulo da je svaki njegov korak bio popraćen zvučnim signalima iz pozadine. Tu Zekanovu nepodopštinu nije mogla sakriti ni zveka đerdana na nevjesti, ni topot konjskih kopita ni galama znatiželjnika. Po ritmu Zekanovih koraka čuli su se pozadinski zvuci, Što je uveseljavalo nazočne seljane i izazivalo njihove zlobne komentare. To je dar svekru! - čuo se glas iz mnoštva. Podmaži čoviku brkove - viknu drugi. More bit da se mlada šverca priko Zekanove prdljavine - doviknu treći uz grohotan smijeh ostalih. Jedino se Zekan nije obazirao na te povike, već je i dalje pognute glave i oborenih ušiju, sasvim ozbiljno koračao i puštao signale. Sve do Jurišine kuće, što je pojačalo stid na obrazima mlade nevjeste. Dotle su momci koji se nisu sjećali Zekanovih mladih i slavnih dana, na svoj način komentirali situaciju: I kad mi netko kaže da je ova raga nosile utrke?! Ovi stari ljudi lažu i petljaju ka da nikad neće umrit! S ovim su incidentom najviše izgubili Kleco i Zekan, jer se više nije moglo ni jednu udavaču nagovoriti da jaše Zekana. Lipše je da ti ćer jaši na magaretu - izjavio je Juriša, što je Klecu ozlojedilo. Ipak nije popuštao u svojoj tvrdoglavosti niti je želio prihvatiti nagovor ukućana da upregnu Zekana u kola ili mu nađu samar. A kad je Rodijak Ćipa predložio da se Zekan proda Talijanima, koji su tada otkupljivali konje za mesnice, Kleco je pobjesnio. E, tebe ću ja prodat Talijanim, magarče - zagalamio je. - Čuj ti njega! Prodat u meso Strilu Božiju, Munju nebesku i Vilu nagorkinju?! I da Zekan završi skupa s Batinim Doratom ili kakvom kobiletinom?! Znaš li ti da Zekan ne smi bit ubijen, magarče jedan! I da ne smi ništa radit, već se samo paradit? Pa makar svi gladni ostali. I opet se Kleco dosjetio, opet našao posao svome Zekanu i to svatovski, kakvu je i pristajao. Jer običaj je bio da se uoči svatova na konja natovari djevojačko ruho, pa otjera u momačku kuću, a uz nazočnost seoskih žena koje bi procjenjivale vrijednost ruha i udavače. U tom su ruhu obvezatno bile dvije škrinje, čija se ljepota određivala po šarama, a okolo bi se izvjesile kićene torbice, mutapi i arari, metle i lavori, biljci i lancuni... Djed je Kleco dobro proračunao da Zekanova mana tu neće biti upadljiva. Naprotiv, to što prdi radi starosti i pokvarena stomaka, samo će stvarati dojam kod nazočnih o težini tereta i djevojačkog ruha. Posebice ako bi ruho išlo u tuđe selo, gdje se nije znalo da Zekan "odapinje" i bez tereta. Uistinu, počela je opet jagma za Zekanom kao nosačem djevojačkog ruha, a na radost Klecinu. I eto, upravo na pragu nove karijere Zekanove, stigla je ta strašna kazna, smrtna presuda Zekanu koju je Kleci priopćio Zelčina, s obrazloženjem da je đavao u njemu. Dakle, tek sada možemo shvatiti žalost Klecinu i njegova naricanja za živinom. Otuda i djedova molitva upućena kroz suze da se okanu Zekana, uvjeravnje da Zekan miruje "ka da su u njemu anđeli a ne đavli". Seoska je presuda bila konačna i bez prava na žalbu. Skupina je seljana naprosto

ušla u pojatu i izvela Zekana, dok je Podrepina uz cinične komentare uvezivao dinamit i kordu. Prema Biloj jaruzi, gdje se trebala izvršiti presuda, krenu dvadesetak odraslih Glavičana i dvostruko više djece. Bižite, dico, đava vas potra - viknu Podrepina dok je uvezivao dinamit s kordom na Zekanovo čelo. More bit da si ga triba svezat da ne bi potrča za nami primijeti Zelčina. Šta ćeš vezat vaku ragu, kad nemere napravit dva koraka - uzvrati Podrepina. A za to vrime pet puta prdne - prokomentira zlobno Juriša. Zekan je svoje otprdio, - pokuša se našaliti Podrepina, koji napokon pripali cigaretu, a onda žar prisloni na kordu koja zaiskri, što je bio znak da je prihvatila. Podrepina pokuša ubrzanim korakom odmaknut se od konja kako ga ne bi zahvatila eksplozija, očito ne očekujući ono što će se dogoditi. A dogodilo se sljedeće. Zekan najednom tržnu dotle obješenu glavu, naćuli dotle pognute uši i rastvori dotle poluzatvorene i krmeljive oči, te ih usmjeri prema Podrepini. Koji trenutak stajao je raskrečenih nogu, a onda je potrčao. Trčao je za Podrepinom koji se već pridružio Zelčini, a ostali su se razbježali u krug. Vidjevši to, Zelčina i Podrepina počeše žestoko šprintati očekujući eksploziju. No, konj nije odustajao, te ih je na potoku dostigao. Tu je s konjske glave spao dinamit, a koji tren kasnije eksplodirao, ali to nisu čuli Podrepina i Zelčina te su nastavili svoju trku uz seosku ulicu. Uzalud su ostali vikali za njima da je dinamit eksplodirao. U svome strahu oni to nisu čuli, već su nastavili trku. Zekan, Podrepina i Zelčina su naprosto letjeli ulicom, naslonjenih glava, poravnani. Sve do Klecine pojate. Bila je to jedna od najboljih Zekanovih utrka, a zacijelo i najbolja trka Podrepine i Zelčine.

KAD PAPIRI TRAŽE ANĐU ... Kao nikada dotad ukazanje nečastivoga je izazvalo mnoštvo nepredviđenih događaja u Runjavoj Glavici. Njegove izjave o glavičkim pokojnicima širile su se i bujale, a sotonine riječi na različit su način tumačene što je izazvalo svađe, ljutnje, stvaranje novih seoskih klanova i zavjera. Vrhunac svega bila je smrtna kazna za Klecina konja Zekana, koja stjecajem okolnosti, što smo već kazali, nije izvršena. Priče nekih Glavičana kako je sumnjiv svaki čovjek kojega vrazi hvale, Kleco je tumačio čistom seoskom zlobom. Zadovoljan zbog maraka koje je njegov Ćipa donio iz Njemačke, djed je u veselju kovao planove o gradnji nove kuće, koja bi, kako je govorio, “tribala bit veća od Jurišine, šira od Ćorine, a duža od Zeline”. Stoga je djed Kleco zdušno podržao Ćipinu odluku da se ženi, premda mu se nije sviđao izbor djevojke. Naime, Kata je Matkova bila lijepa i ponizna, ali siromašna. Viro pogana, objašnjavao je Kleco ukućanima večer uoči zaruka, dobro je što se mali ženi, pa makar i sirotinju. Jerbo, kad se oženi bolje će novce čuvat, više će didu slat, a did zna s njima upravit. Neće did davat marke u budalešćine. Nevolja je stigla iste večeri i baš tog trenutka kad je djed pokušao ukućane uvjeriti u svoju nepogrešivost i pametne odluke koje je donosio čitava života i nakon čega bi sva čeljad morala kazati: Šta bi mi, jadni, da nam nije dida. Dakle, tu večer uoči zaruka i usred djedove priče ušao je u kuću Ćipa tužan i ojađen, s pismom u ruci. Pošto su se seljani plašili pisma više nego ičega, odmah je u Klecinoj kući prestala svaka priča, a znatiželjni ukućani su okamenjeno čekah vijest. Svi su u zatvoru, dide! - raportirao je Ćipa. Šta govoriš, viro pogana? - upita Kleco. Sve poapsilo i otralo u zatvor. I Galu i Stipana i Markana... Sve što su kupili žene i dicu.

Jopet ne razumim - pripomenu djed. - I mene će u zatvor ako se vratim u Njemačku. Na te su riječi djeca ciknula, a žene vrisnule, pa Kleci nije bilo druge već ih istjerati iz kuće i na miru od unuka Ćipe saznati o čemu se zapravo radi. A radilo se o pismu koje je Ćipa dobio od Gale iz Njemačke i gdje mu je Gale dojavio da su njemačke vlasti uhitile sve ljude koji su svojedobno kupili lažne vjenčane i rodne listove za djecu, a s ciljem dobivanja doplatka. Pošto su Glavičani, kako smo ranije napisali, također nabavili lažne dokumente, sad su uhićeni i nalaze se u zatvoru. Markana i Stipana bilo je lako naći u laži pošto se nisu mogli sjetiti imena vlastite djece. Galu je spasila njegova djevojka Silvija, inače Njemica, koja je platila kauciju i odmah se s njime vjenčala, a Gale je u tom pismu preporučivao Rodijaku da se pod hitno oženi i to s nekom Anđom, jer je Anđa zapisana u lažnom vjenčanom listu, te da napiše kao datum vjenčanja 23. srpnja 1961. godine. Bez toga čeka ga samo zatvor u Ettstrasse 2 u Munchenu. - Znači li to da bi problem bio riješen ako bi ti oženio bilo koju Anđu? - priupita djed posto je razumio sadržaj Galine poruke. - Tako Gale kaže - slegnu ramenima Ćipa Ondak tute nema problema. Kako nema, dide, kad ja ženim Katu Matkovu. Viro pogana, nisi je vinča. Sad ćeš isprosit Anđu Grbešinu. Ti znaš, dide, da je Anđu kaparisa Zelčina i da meni neće. Mi smo siromašni. Ko je siromašan, viru ti ćaćinu?! I ko kaže da ti neće Anđa?! To svak znade. E, vidiš, svak se vara. Znaš li ti da je se Anđi ukaza đava kad je našeg Zekana vodila na vodu? Znam, dide. Kaži ti sada svom didu ko će oženit curu kojoj se đava ukaza?! Ko?! Niko, dide. Eto, kako ti ništa ne znaš. I šta bi bilo od vas da mene nije? Ti ćeš takvu curu oženit, viro pogana. Ti ćeš oženit Anđu! Oću, dide, pomirljivo reče Ćipa. Ali, kako ćemo izvadit rodni list za nju i vinčani list na kojem će pisat isti datum vinčanja ka na onom tamo... Vidiš li ti orlova, maši se djed za džep. A samo jednog triba dat matičaru, onom Racu, da ti ispiše sve datume koji ti tribaju. Je li did u pravu? Dide moj, šta bi mi bez tebe - zavapi Rodijak Ćipa i time nagovijesti buduće događaje koji su se odvijali upravo po Klecinu planu. A to znači da Ćipa nije išao na dogovorene zaruke kod Kate Matkove, već je koji dan kasnije isprosio Anđu Grbešinu. Jer, papiri su tako tražili. Djed je Kleco te večeri još održao svoj glasoviti govor o ženama, koji je Rodijaku do danas ostao u glavi. Sada kada se ženiš, siti se, viro pogana, našeg praoca Adama i pramajke Eve otpočeo je djed Kleco. - Siti se kako je Eva privarila Adama, kako je nesritnog muža nagovorila da prikrši Božju zapovid. Adamu bi bilo bolje da je zagriza govno neg zabranjenu jabuku, ali nije moga odolit Evinu nagovaranju. Tako ti je svakom muškarcu, čovik si moj, tako je i tvome didu

Kleci. Vidiš li kako ja uvik galamim na babu Mandu, kako joj pritim, kako podignem plesku, ali džabe. I uvik joj kažem da neće bit po njezinoj, pa makar mene đavli odnili. I uvik se na kraju dogodi da uradimo nako kako je ona zapikirala. Zato ja razumim nesritnog Adama. Ti znadeš da ja nisam bio za to da tvoj mali brat ide na škole. A otiša je. Otiša je zato što je tvoja baba Manda to tila i što je mene nagovorila. Kad i kako, ne znam. Ja sam jednom davno njojzi kaza nek uzme kuću na se, a ja ću slušat njezine zapovidi. Ali, jok! Neće ona bit glavna. Ona oće da ja budem glavni, pa mi radit suprotiv. Kupovat mi đavla. I kad nešto ispadne dobro urađeno, onda ona kaže: Srića tvoja, pa si mene posluša. Ako ispadne loše, ondak ima drugu: Da si, srićom, mene posluša. Ja mislim da je Eva, kad su bili protrani iz raja, opet optužila Adama. I kazala mu da nije nikakvo muško jerbo ne misli svojom glavom i da je triba njoj zabranit krećanje u zabranjene jabuke. A da je Adam baš to učinio, osta bi u Evinim očima uvik kukavica i neznalica jer je moga živit u raju samo da je nju posluša i mašio se za zabranjenu jabuku koja ti daje Božje znanje, ka šta mu je i kazala. Znaju žene često pametno kazat nesritnom čoviku, samo što čovik ne zna kad je pametno, kad nije. Po svojoj babi Mandi moreš vidit i to kako žensko lipo vara. Vidiš li ti kako ona ponosno paradira s kruvom ispod peke kad joj se lipo uredi. Onda ona ide zaobilaznim putom iz kužine da joj ga čitavo selo vidi. Pa ga udara pleskom, puše po njemu, čisti lug... sve dok neko ne vidi da je lip. A di su oni prisni i izgorili kakvi je najviše ispekla? E, te joj niko nije vidio osim kućne čeljadi. Nekad bi je da za dva groša, ali bi jopet založio četiri da je otkupim. More bit da žene nisu dobre za život u raju, ali bi teško bilo bez nji u ovom jebenom zemaljskom životu.

SREĆA PRATI GALU Gale se bez većih posljedica izvukao iz afere "Kinderzuschuss" o kojoj su pisale sve njemačke novine i u kojoj je izgon dobilo na tisuće gastarbajtera koji su kupovali lažne dokumente, a porad veće zarade. Opet je imao sreću, govorili su Glavičani, ili je, pak, opet pobijedila njegova pamet, kako su držali oni što su ga bolje poznavali. Prvi su navodili kako je slučaj što je poznavao Njemicu Silviju, koja ga je izvukla iz zatvora, dok su drugi bili uvjereni kako to nije slučaj, jer Gale je prijatelj upravo sa onima koji mu mogu pomoći, a neprijatelj potencijalnim gubitnicima.

Rodijak je Ćipa u Gali vidio samo moć, pamet, snalažljivost i neviđenu lakoću kojom je ulazio u nevolje i iz njih se izvlačio. Drugi su, pak, vidjeli samo Galin cinizam, pokvarenost, kurvaluk, sklonost ponižavanju ljudi, lijenost, parazitizam... Navođenjem autentičnih događaja iz njegova života ne bismo daleko otišli. Zapravo bi se potvrdilo da je Gale i jedno i drugo, a po nečemu i treće. Zna se, na primjer, da je sa 17 godina otišao u Grad s obećanjem da će istući Ciganina Kobru koji je bio strah i trepet za seljake koji su ponedjeljkom dolazili na glavni sajam. Vratio se s velikim ožiljkom na licu, koji ga je učinio šarmantnijim kad je zadovoljan i veseo, a opasnijim kad se nađe u kritičnim situacijama. Glavičani su slavili to Galino junaštvo veoma kratko. Jer kako su mnogi govorili, sebe je proslavio, a selu donio nevolje. Naime, otada su gradski uličari češće nego dotad napadali Glavičane, prijetili im i izazivali glavičku djecu koja su pošla "na veće škole". Ništa dobro nije donijelo ni sljedeće Galino junaštvo kada je pretukao policajca Miladina! Bilo je to pred Nikolinom gostionicom gdje je Miladin doveo svezanog švercera duhanom, pa ga počeo tući pred ustrašenim ljudima. Gale je u iznenadnom skoku izvukao Miladinov pištolj, zatim mu oteo palicu, pa ga namlatio. Više je policajaca uskoro opkolilo Galinu kuću, ali njega nije bilo. Toga se dana navečer Gale došuljao pod prozor prizemnice, gdje je stanovao Miladin, te je nekoliko minuta slušao obiteljski razgovor kojemu je bio nazočan i Miladinov komandir Rajko. Tema razgovora bio je upravo Gale, kojemu su policajci spremali gadnu sudbinu. Prijava je već bila načinjena ali je Miladinu i Rajku to bilo premalo, pa su kazali kako Gali treba pripremiti stupicu i jednostavno ga likvidirati. Nakon tih je riječi Gale poput vihora uletio u Miladinov stan, zatim stao nasred sobe s pištoljem u ruci i s osmijehom promatrao okamenjene policajce. Stajao je tako nekoliko minuta. Potom je ispalio metak u strop iz svoga pištolja, pa se bez riječi povukao, pomilovavši po kosi maloga Miladinova sina. I nikada nije dobio poziv na saslušanje, nikada mu vlast nije spočitnula napad na službenu osobu. Miladin se uskoro razbolio pa je umirovljen i netragom nestao. Čudan je bio odnos između Gale i predstavnika vlasti koji su tada bili strah i trepet. Za svakoga osim za Galu. Naprotiv, ljudi iz vlasti bojali su se Gale. Kada se sve sabere i oduzme, ispada da su se bojali dobiti batina od Gale. Oni koji su batinali druge, bojali su se, eto, Gale koji im nikada nije ružno kazao, nije prijetio, nije se razbacivao snagom, nije imao pod glavom nikakva strica ili ujaka. Glavičani su bili uvjereni da i fratar daje Gali na ispovijedi manju pokoru nego ostalima, a za iste grijehe. Zna se da ga je fra Julijan vratio s ispovijedi uz obrazloženje da ga ne može odriješiti od tolikih grijeha koje mu je Gale pošteno ispovjedio. Podigao se Gale bez riječi, pa krenuo iz crkve. Prepoznavši tada Galu, fratar je potrčao za njim kazavši mu da se vrati i da će ga ipak ispovjediti i pričestiti. Ne bi se sada vratio da ti je hostija od kila, kazao je Gale i mirno otišao. Takav je bio Gale glavički. Svi ga pri prvom susretu požele za prijatelja, a svi kasnije zažale zbog toga. I kad požele da ga se otarase, on se prikaže kao utvara, kao onaj koji čita misli, pa se jadni čovjek osjeti nemoćnim i počne se kleti Gali da će, ako zatreba, život dati za njega. A on se samo smijucka i velikodušno oprašta. Ljudi ne znaju ni što oprašta ni zašto, jer, napokon, oni bi trebali Gali opraštati, ali svejedno ih muči

nelagodan osjećaj krivnje. Možda su nekada i nekome kazali nešto protiv Gale. A Gale uvijek i pouzdano sve sazna. Doduše, on nikada nije bio sklon traču, nikada nikoga nije optužio da je protiv njega tračao, ali su se, svejedno, ljudi njemu ispričavali, možda porad svojih misli ili šaputanja u intimnome društvu. On jednostavno uleti u društvo, svakoga grli i ljubi, časti pićem i pita treba li kome novaca, posao, nova tvrtka..., a onda najednom zašuti kad iz ljudi poteče priča, kad počnu njega hvaliti, ili pak ode, uz ispriku da ima važan posao. Ako, pak, poželi netko otići iz društva prije njega, onda će Gale naći stotinu razloga da ga zadrži, pa makar mu kuća gorjela. Sve žene koje je ljubio, pa ostavljao, nerijetko maltretirao, kazat će kako ga ne optužuju. Ne, one njega i dalje vole, a optužuju sebe što nisu imale samo malo više takta da ga zadrže do groba. I sretne su što im se dogodio Gale. A on nije bio ni sretan ni nesretan. Ili barem to nije pokazivao. Igrao se života i ljudi, a najviše bi se veselio kad bi ispravno predvidio kako će se ljudi ponašati u određenoj situaciji. Ljudi su mu, dakle, služili kao igračke. Svi osim Rodijaka Ćipe, koji je bio, kako je sam priznao, njegova velika slabost.

STRUČNJAK ZA JEZIKE Rodijak Ćipa nije imao gotovo nikakvih problema u sporazumijevanju s Nijemcima i strancima uopće, za razliku od ostalih Glavičana koji su nepoznavanje njemačkog jezika doživjeli kao veliku nedaću. Ne, nije Rodijak poznavao njemački, osim nekoliko riječi, već je jednostavno govorio hrvatskim jezikom u svakoj prilici i sa svakim čovjekom. I uvijek se uspio sporazumjeti - naručiti piće, kupiti hranu, podignuti novac, raspitati se za neku adresu. Da mi je lako za sve ka za jezik, Bogarca ti poljubim, moga bi položit za pulira, znao je kazati Rodijak, koji je kupovao hranu za čitavu Žutu baraku, u kojoj su stanovali Glavičani. Bez skanjivanja, stida ili nelagode umarširao bi u trgovinu i veselo počeo

naručivati uz svoje poznate komentare. Dajder mi, bite šen, onu konzervu štono junac na njoj uslikan. Meni ta najbolje paše. Surgo ne voli tu konzervu jerbo junac sliči mome kletom volu Maconji koji je bio najjači u selu, jači i od njegova Bilana, govorio je Rodijak, a pošto bi prodavačica ostala nepokretna, on bi prošao za pult pa sam uzeo konzervu. Nakon samo nekoliko dana toliko bi se sprijateljio s prodavačicama, da su ga s osmijehom dočekivale, zdušno mu pomagale, a često i nagrađivale bočicom nekoga pića ili, pak, cigaretama. A on bi im bez prestanka pričao. Di vam je Ula? Ona što je jučer radila? E, ona mi je skroz lipa. Baš ko Kata Markova, nako plavkasta i plemkasta. Kakono je tebi ime? Inga, ja Inga. Ti mi sličiš na Ivu Manjinu, samo što si odivenija. A ova tamo, baš ka da nije iz našega sela. Ona bi mogla biti Roškulja. Naku sam jednu vidio na derneku kod svetog Ive. Pričao je tako Rodijak, a prodavačice su se od srca smijale i komentirale na svome jeziku tu čudnu situaciju. Puštale su one Rodijaka da obiđe cijelu prodavaonicu. On bi jednostavno otvarao sva vrata, znatiželjno i bezazleno zavirivao, pa se vraćao sa svojim komentarom. Jednom je obišao kuću izvana, pa zavirio u stan vlasnika, koji se nalazio iza prodavaonice. I tu se uspio sporazumjeti, čak sprijateljiti s vlasnikom i njegovom djecom, pošto je zasjeo na klackalicu i čitav se sat vremena igrao s Markusom i Gerdom, kako su se dječaci zvali. Potom je gotovo svakodnevno svojim malim prijateljima donosio novu igračku koju je sam pravio. A bio je pravi majstor za nožem izdjeljati zvrk, štrcaljku od zove, puškaricu, sviralicu, pucaljku na žigice, zamku za lovljenje ptica... Zauzvrat je vlasnik prodavaonice darivao Rodijaka tvorničkim igračkama. Bite šen, pola kila broda, poručio je Rodijak jedne prilike kruh u prodavaonici. Was? - priupitala je prodavačica. Jok vas, Bogarca ti poljubim. Šta će mi vas, kad sam osta sam u baraci. Dosta mi je pola kile kruva. Neću ni to pojist, jerbo ti ja nisam kruvar, već mi drag kumpir. Po tome sam baš ko vi Njemci. Duša kumpir. Puliru Franzu nije dao predahnuti. Čim bi ga ugledao, prišao bi sa svojim pitanjima i odgovorima, s čitavim pričama, tako da je nesretni Franz znao zovnuti Galu za prevoditelja. Sve dok se jedne prilike Ćipa nije naljutio na Galu. Dobar si čovik i moj najbolji pajdo, kazao je Rodijak, ali što se ti uvik mišaš kad ja oću dvi progovorit sa Vrancom? Budalo, vidiš li da me pulir zove da mu prevedem to što mu govoriš? Šta ti imaš privodit?! Ka da ja ne znam šta ga pitam. Ne zna on, čovječe Božji, pokušao je objasniti Gale. Jerbo, svatko ima svoj jezik. Ima i Ciganin svoj jezik. I lebrca. Ali razumi ako ga čovik lipo pita. Triba samo lipo govorit i svak te razumi, bio je Rodijak uporan. Eto, dosad mi nisi privodio, a ja sve znam o Vrancu. Oklen znam? On mi kaza. Kaza mi je da ima ženu i da je naopaka, ima kuću i njivu od pola dana oranja, ima dvoje dice i ćuku, ima je i mater, ali mu umrla. Ima i veliku školu, zamal je inženjer. I znade njemački bolje neg ijedan naš čovik. Bolje i od tebe, Gale. Jedva sam mu moga sve razumit. Ko Švabo. Triba pošteno reć, svi Njemci dobro govore po njemački.

PRVI MILJUN MARAKA U Runjavoj su Glavici počele nicati nove kuće. Prve zarađene devize bivale su ulagane za nabavu cementa, blokova i željeza. Stoga je bilo veoma važno poslati iz svake obitelji barem jednu glavu preko granice. Čim bi momci dorasli do putovnice, odmah su išli u Unutrašnji, kako su seljaci zvali policijski ured za izdavanje putovnica. Nakon pada Rankovića lakše se dolazilo do putnih isprava, ali su problem bile ulazne vize iz Njemačke, zapravo radni papiri od firme na temelju kojih su njemačke vlasti izdavale boravišne dozvole. Fratri, koji su tada jedini poznavali njemački jezik, bili su zatrpani papirima iz Njemačke, koje su morali popuniti u vidu zahtjeva za posao, pa potom čekati pismo. Premda se znalo da njemačke firme traže golemi broj radnika, papiri su rijetkima stizali. Seljaci su otkrili jednu čudnu podudarnost da, naime, papire iz Njemačke dobivaju samo oni što su u dobrim odnosima s poštarom Ristom. Otuda je i nastala

uvjerljiva priča da Risto dijeli pisma “po ćeifu”, da u svojoj kući čuva brojne dopise iz Njemačke, ulazne vize i boravišne dozvole. A dijeli ih samo onima koji ga časte, slave i mite. Teško je sada kazati je li Gale išta o tome znao. No, da je u takvoj situaciji našao dobar izvor zarade, to je sasvim pouzdano. Stigao je jedne prilike u selo i obznanio da može svakome čovjeku srediti papire i posao u Njemačkoj. Naravno, uz odgovarajuću cijenu. Svjesni mogućnosti zarade u Njemačkoj, seljaci nisu ni jednu cijenu smatrali previsokom, čak ni u vrijednosti krave. Jer, onaj tko je imao papire, zaradi za godinu dana nekoliko krava. S druge pak strane bilo je nepovjerenja prema Gali. Jer, što ako mu se plati, a papiri izostanu? Za Galu nema suda, a svojevoljno ugonjenje duga od takva čovjeka bio bi preveliki rizik. Stoga se prvi put nije javilo mnogo ljudi na Galinu ponudu. No, kada se pokazalo da Gale ne vara, pred njegovom se kućom prilikom drugog dolaska stvorio cijeli red onih što su htjeli platiti tisuću maraka za papire. Gale je tada zaradio prvi milijun maraka. A receptura je bila jednostavna. Popisao je imena ljudi koji žele papire, naravno uz njihove generalije, te je sve to, uz pomoć svoje Silvije, unosio u obrasce. Potom je s tim išao na firme koje traže radnike, pa bi posao bio završen. Naravno, njemu je ostalo odnijeti te ovjerene papire ljudima koji su bili njegovi klijenti. I posao je cvjetao na zadovoljstvo svih. I Gale koji je zarađivao bez motike, i njegovih klijenata koji su dobivali ono što su tražili, i poštara Riste koji otada nije donio ni jednu ulaznu vizu redovitim putem, dakle preko pošte. To što su Galu viđali s Ristom nitko nije posebno spominjao. On se mogao vidjeti i s ostalim najuglednijim političkim vođama u Gradu.

SILVIJA U HLAČAMA Za Glavičane je Gale značio golem dobitak. Nikada nisu imali čovjeka koji bi nešto značio izvan seoskog okvira, nikada nisu imali učitelja, doktora, fratra, općinskog službenika, pa ni poznatog emigranta ili pak vojnog časnika, premda je 55 Glavičana poginulo u drugom svjetskom ratu. A za Galu se već znalo u čitavoj općini, pa i dalje. Znalo se i u Imotskom, odakle su dolazili ljudi po njemačke papire. Još kad je Gale prilikom trećeg dolaska doveo svoju Njemicu Silviju! Taj je događaj imao dalekosežne posljedice porad više razloga. Prvo, Silvija je dovezla automobil, pa su tako prvi put gumeni kotači dodirnuli glavičko tlo. Srećom, bilo je ljeto, pa se preko Ričine moglo prijeći, a u znak zahvalnosti spram Gale, seljani su razmakli zidove na svojim njivama i vrtovima kako bi auto moglo doći do Galina guvna i kuće. Drukčije se nije moglo doći u selo. Drugo, Gale je sagradio prvi klozet u Runjavoj Glavici. Od dasaka je sklepao WC iznad guvna i na vratima ispisao dvije nule ili slova “O”, dakle OO. Taj su klozet seljani prozvali Okcem, po nadimku najokatijeg Glavičanina, jer su dvije nule neodoljivo podsjećale na Okčeve oči.

Sa Silvijom su u Runjavu Glavicu prvi put došle i ženske hlače. Žućkaste, utegnute u struku i na butinama, a dolje široke. Svi su nekoliko minuta gledali u njih kad je Silvija izašla iz automobila, a onda je mali Tome pogledao svoje vršnjake, pa viknuo: Gaćara! Tada je desetak momčića povikalo isto. Gaćara, gaćara, gaćara..., vikali su momčići igrajući oko Silvije kao Indijanci i pokazujući prstom na nju. I žene su prasnule u smijeh, dok su muškarci pokušavali smiriti situaciju pričom da je to kulturno, da su oni to već vidjeli u Njemačkoj i da to nije za smijeh. Na svoje je došao i Amerikanac Perica koji je pokušao u općoj galami podsjetiti na svoje davne priče kako u Americi ženske nose hlače, ali mu nitko nije vjerovao. Đava vas manite odnija, jesam li davno kaza! A niko mi nije virova. Eto vam, sad vidite. Imam šta i vidit- dodao je Guto. - Uvik sam bio siguran da žensko ima guzicu, a sad sam još sigurniji. Ni godinu dana poslije Silvijina prvog dolaska u Runjavu Glavicu sve su žene, čiji muževi rade u Njemačkoj, nosile hlače, iste kakve je nosila Silvija, dakle žućkaste, u struku i na bokovima uske, a dolje široke. Okupljene u crkvi doimale su se kao kakva specijalna vojna postrojba. Silvija je u selo donijela i prve “bile ćale”, prve naočale s dioptrijom, koje su neki Glavičani, što su hodali po svijetu često viđali, ali ih nitko nije nosio. Te je naočale Silvija darovala svojoj svekrvi, a Galinoj materi Ivuši, jer se pokazalo da s njima daleko bolje vidi. Poslije su sve seoske žene pitale naočale od Ivuše kada su obavljale preciznije poslove. I kratkovidne i dalekovidne su hvalile Ivušine “ćale”, premda je bilo i onih što bi udijevale preko njih konac u iglu. Luca Jozarina je jednom izjavila kako bolje vidi bez naočala, pa taman joj se svi rugali. I rugali su se, a nju su pogrdno prozvali Luca Slipica. Jer, Bože moj, ne bi ljudi “izumili ćale, kad se na njih ne bi bolje vidilo”, izjavila je ponosna Ivuša. Galin je dolazak u Runjavu Glavicu s ulaznim vizama u torbi ipak najviše koristio Boškanu koji je izgubio papire u aferi “kinderzuschuss”. Gale je ustupio svome prijatelju pravo, da ga zastupa u poslu, što znači da je on slao ulazne vize, a Boškan tražio mušterije i popunjavao obrasce, dok je zarada dijeljena popola.

KUĆA NA DVA BOJA Otkada mu je djed Kleco dojavio da je zatemeljio novu kuću, Rodijak je sve svoje slobodno vrijeme, a to su bile nedjelje i državni blagdani, provodio u obilasku grada i brojenju katova na munchenskim zgradama. Djed je javio da će graditi kuću s dva kata, što je značilo da će biti jedna od najvećih u selu. Uz to, njegova obitelj nikada nije mogla ni pomisliti na takvu kuću, a sada je eto gradi, i to njegovim novcima. Ponosu Rodijaka Ćipe nije bilo kraja. Stoga je još marljivije radio, štedljivije živio i stalno gradom tražio kuće na dva kata pokušavajući dočarati izgled svoje buduće kuće. Uz to je imao priliku nagledati se golemih višekatnica, a Gale se u šali kladio da je Ćipa svakoj prebrojio katove. Tražio je Rodijak najveću zgradu u Munchenu. I tako je grad upoznao. Nikada nikoga nije upitao za neku ulicu, a nikada se nije izgubio. On je poznavao grad bolje od crtača gradskog prospekta. Često su mu se u baraci rugali porad njegova hobija, savjetovali mu da u prospektu pronađe velike zgrade, da se raspita kod pulira, koji je grad veoma dobro znao, ali Rodijak nije na to pristajao. Želio se sam uvjeriti, sam pronaći najveći neboder, sam mu izbrojio katove. I kad je napokon bio uvjeren da je pronašao najveću zgradu u Munchenu, svečano je tu spoznaju obznanio čitavoj

baraci. Najveća je zgrada pivare tamo iza Isara - 37 bojeva kazao je Rodijak te nedjeljne večeri koja mu je donijela još jednu neugodnu spoznaju i golemo razočaranje. Kladio bi se da je Ćipa brojio i prva dva prozora na tom neboderu, veselo udari šakom o stol Gale. Jesam, Gale, i ne stidim se. A rašta ja ne bi broja u bojeve i ta prva dva prozora? čudom se začudi Ćipa. E, pa, zato što se u kulturnom svitu prva dva prozora, prva dva cakla odozdo ne računaju u katove. To nisu bojevi već se računaju ka podrum i prizemlje. Čekaj, kume! Kako neću brojit prve prozore?! Ta nije kuća u zraku, u ariji?! - To ti ja ne znam. Znam samo da se prva dva cakla ne računaju. Kad su ostali potvrdili da su isto to negdje čuli, Rodijak je briznuo u plač, prvi put otkada znade za sebe. Nemojte tako, ako Boga znate, cvilio je Ćipa. Po tome računanju ja nemam kuće. A did kaže da je napravio kuću na dva boja. Jadni čovik napravi kuću na dva boja, a onda ti kažu da se u kulturnom svitu baš ta dva ne računaju. Eto im nek ne računaju druga dva boja, popišam se na kulturni svit i njegovo računanje, što bi kaza moj did Kleco, kojemu ja ovo ne smim kazat.

ANĐA I SEKS Anđa se Ćipina sva stresla kad je prvi put čula riječ “seks”. Neki je trgovac tkaninom, ugledavši Anđu, poluglasno kazao prijatelju da je seksi ženska, da je dobra za seks ili slično. Premda je prvi put čula tu riječ, Anđa je u njoj prepoznala nešto veliko i zabranjeno, pa se, kako smo čuli, stresla od uzbuđenja. U prvi je mah pomislila da će se raspitati kod svojih prijateljica o značenju te riječi, ali joj se i to učinilo neprikladnim. Što ako riječ bude prevelika i toliko jaka da joj donese ruglo i sramotu? Ne, bit će bolje sačekati Ćipu kad dođe iz Njemačke pa njega pitati. A on, valjda, znade što znači ta riječ koja je očito stigla izdaleka u Runjavu Glavicu. Doduše, Anđa je pretpostavljala da se ta riječ odnosi “na ono”, pa je u trenucima samoće i čežnje poluglasno izgovarala tu magičnu riječ. Sve do Ćipina dolaska na odmor. Nešto bi te pitala, Ćipa moj, ako se nećeš ljutiti - počela je Anđa šaputati mužu kad su legli u krevet. Di ću se ljutiti na te, Anđe moja. Pitaj šta god oćeš, a ja ću ti kazat sve što znadem. Šta je to seks! Ovo je pitanje pogodilo Ćipu kao veliki malj, a on se trznuo kao poliven vrućom

vodom. Jer, izgovaranje velikih riječi bilo je isto kao i sami čin, držao je Rodijak. Oklen ti to i ko ti za tu rič kaza, Bogarca ti poljubim? Kaza si da se nećeš ljutiti - podsjeti Anđa Ćipu. -I da znaš, nisam ja tu rič sama smislila. Eno, i dica je izgovaraju. Samo ja ne znam šta znači. A nisam nikoga tila pitat, da se ne bi osramotila, već sam tebe čekala. Ne vidim koji je grij u tome što svoga muža pitan o svačemu pa i o tomu. Ove su riječi, uz vatreni Anđin zagrljaj, otopile Rodijakovu srdžbu, te on procijedi kroz usta. To ti je... ono, znaš. Ko bi reka, ja ti jadna, zagrli Anđa još jače svoga Ćipu. Čuj, pa seks?! Vidiš ti kako kulturni svit znade grdnim stvarima dar lipa imena. Baš lipo! Kažeš, ono?! Još bi Anđa pričala u svome oduševljenju da je nije prekinuo Rodijak Ćipa. Je, Anđe moja. U nji je seks skroz razvijen. Ideš ulicom, a na svakom koraku piše “seks”. Unda tamo ima svašta. Muško, žensko, golo,boso... Da i ti nisi tamo navraća, ja ti jadna? - uozbilji se Anđa. Nisam, na moju dušu. Ruka mi svenula ako je ikog krenula od ženski osim tebe, poče se pravdati Rodijak. Samo, ja o tome znam zato što su mi neki pričali. Ko ti je priča? Priča mi Gale, slaga Rodijak znajući da Galu nitko neće provjeravati. To objašnjenje također primiri Anđu, te ona nastavi propitivati Ćipu kako bi proširila svoje oskudne spoznaje iz područja seksualnosti. A šta mu ga onda dođe grupni seks? Je li to, Ćipa, kad se rodi dvoje dice? Ovo pitanje potpuno je razbilo Rodijakove početne sumnje u vlastitu ženu, sumnje da je, ne daj Bože, dok je bio odsutan načinila preljub. E, baš si naivna ka dite, zagrli Ćipa svoju Anđu prigušeno se smijući, da iz drugih soba čeljad ne bi čula. A ja sam ponekad i posumnja... Čuj, dvoje dice?! E, baš o onim stvarima ništa ne znaš! Pa, onda mi ti kaži, lipi moj, poče Anđa koketirati. Grupni seks, veliš? E, to bi ti išlo vako. Ko kad bi, recimo, sad u našu kuću došli Gale i njegova Silvija, Murgo i njegova Ljuba, Boškan i Janja... ja i ti i jesmo tute, pa onda, da prostiš, svak svakog... odadire! A dođe li Zelčina, đava ga nešesna odnija, priupita Anđa.

GARANCIJA ZA LAŽNE DIPLOME Kao što se sudbina igrala s Rodijakom Ćipom, a Gale s ljudima, tako se Boškan igrao sudbinom. Tu je osobinu mogao naslijediti od više svojih predaka, ali je svoj jedinstveni stil igre doradio u jednom slavonskom gradu, gdje mu je obitelj odselila za vrijeme rata, pa se vratila nakon nekoliko godina. Tu je Boškan stekao stanovitu školsku naobrazbu tako da je bio najškolovaniji Glavičanin, ali je isto tako stekao lijepe manire i gospodsko ponašanje. Bio je darežljiv i druželjubiv, fin i uvijek veseo, uljudan i pažljiv prema svakom sugovorniku. Nikamo nije išao bez odijela, kravate i šešira. Pravi gospodin. Jedini njegov problem bio je novac, bolje kazati, sklonost prema trošenju. Nismo kazali da je Boškan uvijek častio ljude, siromašne zato što su siromašni, a bogate zato što su bogati. Osim toga, volio se viđati u višem društvu i, naravno, mnogo putovati, što je iziskivalo mnogo novca. Već kao svršeni srednjoškolac mogao se zaposliti, ali kad je sračunao koliko može zaraditi za radni vijek, vidio je kako bi njegovi rashodi morali biti puno veći od prihoda. Osim toga, ubijala ga je izvjesnost, sigurna spoznaja da će za mjesec dana rada dobiti sasvim izvjesnu svotu novca. I to mizernu. A toliko puno novaca ima na ovom svijetu. I toliko kuća, a nijedna nije njegova, gotovo se čudio Boškan. I već s devetnaest godina domogao se prvih novaca i prve kuće. Predstavio se općinskim čelnicima kao student agronomije, te je dobio stipendiju, a dopisivanjem nula na dogovoreni iznos, podigao je za ono vrijeme golemi novac.

Nakon presude dobio je svoj dom, kako je zvao Kazneno-popravni dom u Zenici. Tu je usavršio svoj talent za falsificiranje dokumenata položivši diplomski rad na lažnom dokumentu o pomilovanju dvojice političkih zatvorenika. Zna se da su, ubrzo nakon što je Boškan napustio zenički zatvor, iz njega izašla i spomenuta dvojica političkih zatvorenika, premda su tu trebali ostati još godinama. Poslije se rekonstrukcijom događaja došlo do sljedećeg objašnjenja: Boškan se u zatvoru domogao neke odluke o pomilovanju iz Beograda, one kojom je Tito smanjivao kazne zatvorenicima. Na temelju tog dokumenta Boškan je napravio potvrde o pomilovanju i poslao ih zatvorskim vlastima u Zenicu iz Beograda. Kad su Boškanovi prijatelji bili več iza granice, vlasti su se dosjetile prevare, pa su sigurnosne službe dugo pozivale na saslušanja našeg Boškana, ali on zbog toga nije imao trajnijih posljedica. Naprotiv, Boškan je dobio posao vozača u opčini. Tu je mogao dugo ostati da nije bilo njegovih lijepih manira, elokventnosti i darežljivosti. Svi su ga toliko voljeli da je jednoglasno izabran za sekretara partijske organizacije. I taj posao je dobro obavljao, no greška je bila u nepoznavanju pravila o plaćanju članarine. Pa kad se nakupilo više neplaćenih mjeseci, bio je prozvan na jednoj sjednici. Pošto je Boškan bio istinoljubiv čovjek, priznao je iskreno da ne plaća članarinu zato što nije član partije, te da nije znao da onaj tko nije član, ne može biti sekretar partije. Tada je Boškan dobio otkaz s posla i prvi put dospio u novine uz komentar novinara kako svima takvima ubuduće ne bi trebalo biti mjesta u Savezu komunista. A Boškan je krenuo u svijet, “na ispašu”, kako je on prekrstio uzrečicu o odlasku u svijet “trbuhom za kruhom”. Prva mu je “ispaša” bila na firmi WEIS - FREITAG kada je upisao čak devetoro lažne djece i više mjeseci dobivao dječji doplatak. Kada su ga na saslušanju pitali zašto je to učinio, iskreno je priznao kako se nadao da ga neće otkriti. Kao i sve ostalo, tako je i izgon Boškan doživio samo kao jednu zanimljivu epizodu koja mu je dala nove poticaje, za nove poslove. A prvi je stigao s ulaznim vizama, što je radio skupa s Galom. Otvorio je Boškan ured gdje su se mogli dobiti njemački radni papiri. Vlasti su dvojile što s tim Boškanovim papirima uraditi, da bi na kraju pustili čovjeka da na miru radi svoj posao. Jer, u propisima jednostavno nije to područje tretirano. S jednim poslom dolazi i drugi, govorio je Boškan kad je prošlo vrijeme ulaznih viza. On je kao vrsni životni strateg shvatio jednu stvar: treba biti tamo gdje ima novca. U konkretnom slučaju, kada je na tisuće ljudi otišlo po novac u Njemačku, to je značilo da treba ostati u zavičaju gdje je stizalo više milijuna maraka godišnje. Samo lud čovjek ne bi mogao odvojiti za sebe koliko treba, mozgao je Boškan, kad je otvarao ured za prodaju zanatskih diploma. Gastarbajteri su ubrzo shvatili da je i u Njemačkoj važna diploma. I zbog više klase na radnom mjestu i porad veće zarade. A pošto se radilo uglavnom o neškolovanim ljudima koji su razmjerno brzo učili poslove, uskoro se pojavilo mnogo kandidata za zidarsku, tesarsku, bravarsku... diplomu. Škole su organizirale ispite, ali pošto je to trajalo predugo, morala se polagati godina za godinu i budući da mnogi nisu imali ni osnovnu školu, u pomoć je priskočio Boškan. Za samo sat vremena, koliko je trebalo za ispisivanje diploma, mogla se dobiti svjedodžba i osmogodišnje škole. Ako imaš

srednju, govorio je Boškan, osnovna se podrazumijeva. Posao je cvjetao na Boškanovo zadovoljstvo. On je davao dvogodišnju garanciju za svoje svjedodžbe i diplome. Ako nekoga njemačke vlasti uhite zbog njegove diplome, Boškan je bio spreman po toj garanciji čovjeku vratiti novac. A pošto se to nije dogadalo, Boškanove su diplome smatrane boljim od “državnih” i ravne njemačkim. No, budući da se taj posao ne može raditi tajno, dospio je glas o tome i do ušiju vlasti. Što mogu pomoći, druže Obrene? - uljudno i veselo je upitao Obrena koji se jedne večeri pojavio na vratima Boškanova ureda. Boškan se nije prepao Obrenova upada u njegov ured. Diplome su skrivene, a nadao se da ga nisu odali oni što su ih kupovali. Osim toga, znakovito je bilo to što je Obren stigao sam. Dakle, došao je porad svog posla, uostalom zato ga je Boškan pozdravio pitanjem: Što mogu pomoći!? Znao je Boškan za Obrenove ambicije da ode na viši položaj, ali i za njegovu nedarovitost za školu. Imao je samo četiri razreda tečaja. Odavno je Boškan tu vidio mogućnost da se sprijatelji sa Srbima i to ne bilo kakvim, već jednim od čelnih ljudi u Gradu. Da bi čitatelji bolje razumjeli Boškanovu potragu za prijateljem Srbinom, ovdje ću podsjetiti da je svaki Glavičanin imao prijatelja Ciganina i prijatelja Srbina u gradu. Prijatelj Ciganin zvao se pokovac, pošto se radilo o kovačima. A isključivo Cigani su radili taj posao, seljacima prijeko potreban. Jer svakom je domaćinu trebalo skovati motiku, kramp, nož, vile, lopatu, lemiš, ralo, crtalo... Kovalo se tu prijateljstvo sa Salkom, Ferizom, Mujom, Feridom, Abidom, Šabanom..., dobrim majstorima i po pravilu čestitim ljudima koji su svojim poštenjem željeli izbrisati sve priče o ciganskim " nestašlucima". I dok su s odlaskom u Njemačku kopnila ta prijateljstva s Ciganima, jer se njihova roba mogla za male novce nabaviti u Njemačkoj, dotle je porasla potreba za prijateljima Srbima. Glavičani, odreda Hrvati, dobro su znali da u gradskoj vlasti radi i mnogo Hrvata, čak su, zbog većine stanovništva bili i na nekim čelnim pozicijama, ali su također znali da im oni malo mogu pomoći. Valja ti više jedan prijatelj Srbin, nego stotinu prijatelja Hrvata, govorili su Glavičani. A to je posebice dolazilo do izražaja na početku “pasoškog doba”. Naravno, rijetki su Hrvati, možda oni gradski, imali priliku "sprijateljiti" se sa Srbinom na visokom položaju, ali su i obični službenici, pa čak i srpski seljaci jako puno mogli pomoći preko svojih veza na sudu, u školi, bolnici, općini.... Više nego hrvatski profesori ili inspektori. Doduše, ta prijateljstva nisu bila bez interesa, ali, Bože moj. Bez toga ne ide. Do "pasoša" se prijateljstvo održavalo na naturalnim proizvodima pršutima, jajima, siru..., a kad su marke počele stizati, onda je to postao način njegovanja bratstva i jedinstva. Ta su interesna prijateljstva ponekad prerastala u prava, ljudska, pa su se neki hvalili kako im Mile i Ostoja bez ikakve protuusluge sređuju ono što u Gradu ne bi mogli sami srediti Kada to znamo, onda nam nije teško razumjeti zašto se Boškan odavno želio sprijateljiti s Obrenom i zašto mu se čak obradovao. Uzdao se Boškan u svoje pretpostavke o nerazmjeru Obrenovih ambicija i sposobnosti, a on je tu, Boškan, koji bi sve to mogao dovesti u ravnotežu. Diplomom! A kako ti meni možeš pomoći? - osmjehnu se Obren, što je Boškan protumačio

dobrim znakom. Čovik more uvik pomoć čoviku - reče Boškan. Jerbo, more bit da ti nemaš ono što ja imam i da ja nemam ono što ti imaš. A šta to ti imaš što ja nemam? Diplome i svjedožbe? Imam i to, druže Obrene. Evo pogledajte, reče Boškan i pruži mu svoju vlastitu diplomu srednje škole. Nisam mislio na ovu, već na lažne diplome koje prodaješ - reče Obren vraćajući Boškanu svjedožbu. Nisu lažne, druže Obrene. Prave su. Znači, ti priznaješ šverc diplomama? Nije to šverc, druže Obrene, već poštena trgovina. Ja čoviku diplomu, a čovik meni novac. Naravno, ako je dobar čovik, onda može i bez novca. Mogu li ja to pogledat? Kako to izgleda? Na žalost, nemam više kod sebe. Evo primetni. Znaš, strah me policije. Ima svakakvih ljudi. Da, to je kažnjivo. A ne bi tribalo bit. Jerbo, koliko naša socijalistička država, druže Obrene, dadne novca za školovanje ljudi? Puno i puno. A po meni nepotribno. Kako nepotrebno? Mi svi znamo, druže Obrene, i to piše u bukvaru da naša socijalistička i komunistička zajednica ima i najpametnije ljude na svitu. Pitam se šta će pametnu čoviku škola? Šta će, na primjer, vama druže, Obrene, škola i školovanje kad ste pametan čovik? Vama triba samo diploma koju vi već imate - polaska Boškan Obrenu. Lepo zboriš, lepo zboriš, momče. Možda si baš u pravu. Imam ja nekog sinovca, pametna, bre, da popizdiš. Naprosto rastura, ali neće u školu da mu jebeš sele. Da imam diploma, ja bi mu sada napisa - poče tvrditi pazar Boškan. - A kako vam se zove sinovac? Obren kao i ja - reče šef policije nakon kratke zbunjenosti. Možda je i rođen istog datuma kao i vi? - priupita Boškan uvjeren da svjedodžba zapravo treba njemu, šefu policije. Kako, bre, znaš?! E, baš je tako, isti dan rođeni, isto i se zovemo, ista imena očeva... Baš smešno. Ako je tako, druže Obrene, onda ćemo naći jednu diplomu. Čuj, ni reči nikome o tomu! - upozori šapatom Obren. Bez brige, druže Obrene. To sve spada u poslovnu tajnu. Barem s moje strane. A s vaše, možete kazati nekim ljudima za mene. Takvima koji su poput vašeg sinovca reče Boškan mašajući se za obrazac jedne diplome. Može li srednja trgovačka ili upraviteljska? - upita Obren. Može, naravno. Može sve što želite. Ali, kad malo bolje promislim, možda ne bi bilo loše ni diploma više škole? Možda viša ekonomska? Šta velite, druže Obrene? Čuj, da to ne bi bilo malo previše, ta viša?! Za pametna čovika ništa nije previše, druže Obrene. Uostalom, najbolje bi bilo dvi diplome. I za srednju i za višu, pa što sinovcu zatreba, što o tome mislite? Ti si, bre, stvarno pametan čovek. Oćeš da te predložim za Partiju?

Ma, ni govora, druže Obrene. Možda kad malo sazrijem. Već ću ja vama javiti kad me želja povuče. Početak prijateljstva s Obrenom, toliko željenim od strane Boškana, učvršćen je pršutom i vinom što je častio Boškan. No, ta će se investicija pokazati veoma isplativom, a Obren i Boškan tako postaše osuđenici na prijateljstvo.

ŠUŠKAVAC Te se zime zbio još jedan događaj kojega Glavičani i danas prepričavaju. Sada je to vesela zgoda, ali Rodijaku, koji je glavni junak ove priče, u to vrijeme nije bilo do smijeha. Naprotiv, neobično se iznenadio kada je nakon obavljene nužde u Gajčiću više sela ustao, pa ustanovio da iza njega nema ništa osim gole ledine. A bio je potpuno siguran da je izvalio veliku gutu. Protrljao je oči u čudu i opet je vidio golu ledinu ispod hrastića. Pipajući je ustanovio da je ledina mokra, što je i očekivao. Dakle, tu su tragovi mokraće, ali gdje je glavna stvar, pitao se Rodijak. S tom dvojbom i krajnje potišten stigao je u kuću, pa čeljadi obznanio svoju nevolju. Reakcije na tu vijest bile su različite. Brat je Pere prasnuo u smijeh kazavši kako se nikada i nikome nije dogodilo da izgubi vlastito govno, Antiša je upitao Ćipu što bi s njim i da ga nađe, strina Kreza se krstila i vikala kako se opet đavo umiješao, dok je baba Manda tješila Rodijaka pričom kako se to davno dogodilo jednom Glavičaninu i da mu se poslije toga nije zbilo ništa loše. Djed je Kleco podigao štap i nakrivio kapu, što je bio znak da on nastupa i da ostali trebaju zašutjeti, što se i dogodilo. Kaži der ti svom didu jesi li siguran da si ga ikako...?, obrati se Kleco Ćipi. Jesam, dide, izvalio veliku gutu! A more bit da si samo prdno? Jerbo, i to se dade dogodit. Jesam, dide, i prdno, ali sam i gutu izvalio!, bio je uporan Rodijak. I nema ga, veliš? Ni zerice!

A pošto je to bilo u Gajčiću, to znači da je to bilo ispod tebe malko nizbrdice. Da se nije otkotrljalo u šušanj? Nije, dide, sve sam pribra na tri metra oko sebe. Vidiš, ni to nije dobar znak, dušice nečista. Dide, evo ja ću mu dat svoje, javi se brat Antiša. Ti šuti, magarče jedan, i čuvaj svoje za sebe, obrecnu se djed na ovu Antišinu šalu. A ti, Ćipa, otiđi na lice mista i još jednom potraži što si izgubio. Ako ne nađeš, onda je mrka kapa i zlo navišćenje. Nitko ne zna tko je selu obznanio vijest o ovom slučaju, ali su već sutradan svi o tome pričali, smijali se, čudili se, propitivali potajno kod Ćipinih ukućana o tome, širili glas i izvan sela. Bilo je pritom mnogo pristaša teorije da se sam nečastivi umiješao, jer su bila još svježa sjećanja na nedavna dramatična zbivanja čiji je glavni akter bio upravo vrag. Rodijak je pokušao odgonetnuti tajnu prisjećajući se tko zna koji put čitavog tijeka stvari u inkriminiranom činu. Sve više je bio sklon djedovu mišljenju da je samo prdnuo, i da je znao da će stvari krenuti tako neželjenim tijekom, svakako bi slučaj tako predstavio. Ali, sad je bilo kasno. Jedva je čekao kraj godišnjeg odmora, nadajući se da bi selo do narednog Božića moglo sve zaboraviti. No, morao je ostati još desetak dana. Pošto su rješenja i najtežih problema prilično jednostavna, tako se pokazalo i ovaj put. Naime, već sljedeće nedelje, kad je Rodijak pokušao odjenuti svoj novi i dugački šuškavac, jedan od prvih u Runjavoj Glavici, osjetio je da mu desna strana preteže i vuče prema dolje. Opipao je džep, ali u njemu nije ništa našao. A onda mu pogled privuče rogalj šuškavca, gdje se vidjelo da u pod vratku ima nešto teško. Kad je pritom pipanjem ustanovio da je i meko, Rodijaku se lice ozari. Dakle, tu bi moglo biti, pomisli i polako razvrati podvratak u roglju šuškavca iz kojeg krenuše put nosa neugodni mirisi. Evo ga, naša sam ga! Naša sam ga, vikao je Rodijak dok su ostala čeljad jurila iz ostalih soba prema njemu. Kad se uvjeriše u rješenje tajne, svi veselo odahnuše, a Rodijak im samouvjereno i slavodobitno viknu: Jesam li vam uvik govorio da sam ga posra! Rekonstrukcijom se došlo do sljedećeg objašnjenja. Rodijak je, kao i ostali Glavičani, uvijek nosio kratki koparan ili kaput, a nikad neki duži odjevni predmet. Otuda se prilikom vršenja nužde nitko nije morao brinuti je li zadignuta sva odjeća. Naprosto bi se ćućnulo itd. Usvajanjem nove njemačke mode, kao što je šuškavac, moralo se nekome dogoditi to što se dogodilo. Da zaboravi podignuti šuškavac, koji je uz to imao samo podvratak, ali ne i postavu. A taj podvratak je u roglju tvorio pravi fišek kamo je glavna stvar upala. Za djeda Klecu je to bio samo dokaz više da šuškavac nije nikakav kaput, a za ostale upozorenje da im se slično ne dogodilo. Tada je stvorena i nova glavička poslovica koja se i danas spominje, a glasi: Posra se u modu ka Rodijak Ćipa.

OSVETA ZELČINE JURIŠINA Sudbinu Zelčine Jurišina odredila je jedna naoko beznačajna i u afektu kazana rečenica u Nikolinoj gostionici, a koja doslovce glasi: “Nek Njemačku krči sirotinja, a moja noga tamo neće kročiti!” Bilo je to na početku ‘pasoških vremena” kada su prvi put Glavičani tražili putovnice. Ta bi izjava vjerojatno ubrzo bila zaboravljena da ju nije izrekao upravo Zelčina Jurišin, prvi seoski momak, iz najbogatije kuće, a njegove su se riječi uvijek uzimale veoma ozbiljno. Događaji su se, međutim, odvijali mimo Zelčinovih želja i predviđanja. Nevjerojatno brzo, za sezonu ili dvije ljudi su iz Njemačke donosili za ono vrijeme pravo bogatstvo. Radilo se mahom o siromasima kojima je Njemačka bila gotovo jedini izlaz. Jer, oni su prvi išli na Zapad. Dok su seoske gazde i dalje ponosno oštrili rogove svojih volova vilaša, siromasi počeše donositi izvana pune kufere i lisnice, počeše zidati nove kuće, nabavljati namještaje, odjenuše čeljad. U svome preziru prema njihovim šarenim odijelima i šeširima Zelčina ih je zvao gusjenicama kojima su urasla leptirova krila, ali ih je pritom podsjećao kako će im krila ubrzo otpasti. Valja kazati da su mnogi, u prvom redu Gale i Boškan, nudili Zelčini pomoć, nudili su mu radne dozvole i ulazne vize, ali je on bio preponosan da primi pomoć. Njemu, koji je uvijek nudio pomoć, bilo je ispod časti da mu drugi pomažu. S vremenom, kada je shvatio novo vrijeme u kojemu njemački papiri daleko više znače od svih seoskih njiva i ovaca, često je dolazio u iskušenje da prijeđe preko svega, da uzme putovnicu u

ruke i ode u Njemačku, ali bi ga uvijek u takvim situacijama neki skorojević podsjetio na njegovu davnu izjavu, kako samo sirotinja tamo ide i da njegova noga neće kročiti na Zapad. Ponosni bi Zelčina tada udario šakom o stol i ponovio obećanje. Što oćete, gusine - počeo bi tada vrijeđati ostale, čak i one s kojima je bio u razmjerno dobrim odnosima. - Zaboravili ste kad su vas moj did i ćaća hranili i odivali. Zaboravio si, Joskane, koliko si somuna odnio iz naše kuće. Sićaš li se, Matiša, kad si s materom doša u našu kuću plačuć od gladi. A ti Jerko, što bi posija, da ti moj ćaća nije dava sime? Zaboravili ste, je li? E, nemojte zaboraviti da Zelčina ima i danas, jeble vas vaše marke. Znam ja sirotinju. Sića se samo onog kad mu nije dano! Poslije jednoga takvog govora sutradan je pred Zelčinovom kućom osvanulo nekoliko vreća sa žitom, više starih opanaka, srp, kosa, kramp i stari sukneni koparan, te list papira na kojemu je pisalo: VRAĆAMO DUGOVANJE. Ta je poruka mogla samo značiti navještaj rata, a Zelčina se tako i ponašao. Kao glavni životni zadatak sebi je postavio da uvijek i kako najbolje umije osramoti svoje ljute protivnike. Za nadolazeći Božić, kada su svi dolazili kući, već je smislio plan. Zelčina je bio neobično pitom i pribran te nedjelje u Nikolinoj gostionici gdje su došli gotovo svi Glavičani. Uljudno se upitao s ljudima, raspitivao se o njihovim problemima, pa čak nagovijestio mogućnost da krene i sam u Njemačku, što su gotovo svi intimno priželjkivali. Jer, Zelčina je ipak bio ugledan momak, pa su ga čak počeli žaliti zbog tolikog njegova jala, kako su govorili u svojim kućama. Moguće da je tu postojao još jedan razlog. Zelčina je, naime, gotovo čitavu godinu bio sam od momaka u selu, sam među tolikim ženama. Godina je duga, Zelčina još nije izgubio na ljepoti i bećarskom šarmu, a žene su žene. Iznenađeni pitomim tonom u Zelčinovu glasu, Guto, Joskan i Matiša prihvatiše razgovor, baš kako je Zelčina i predvidio. Potom je skrenuo razgovor na marke i zarade, na što su Guto, Joskan i Matiša gotovo uglas hvalili Njemačku i njezine zakone, te firme koje dobro plaćaju. Posebno su naglasili kako za Nijemca ništa nije sramota raditi, ali je važno platiti, odnosno zaraditi. Guto se pritom zaleti kazavši da i sam radi najprljaviji posao, dok je Joskan ponavljao da je važno imati novac, pa makar zahode čistio. Kad tako misliš, Guto, ja ti nudim lakši posa, a za dobre novce - reče Zelčina u tom trenutku. Koji posa? - upita Guto. Da odneseš prid moju kuću osamdeset kila tereta. Koliko plaćaš? Pet “orlova” - reče Zelčina zbunjenim susjedima. Petsto maraka za to?! - začudiše se uglas ostali. Za te bi novce odnio osamdeset kila do Grada - ubaci se Joskan More odma - skoči Guto na noge, bojeći se da mu drugi ne otmu okdadu. Di su marke? Evo ruka, skoči Zelčina. - Ajde, ljudi, nek neko prisiče. Zelčina stavi marke na stol, pa priđe Guti iza leđa. Sagni se, Guto, da ti uzjašim na gutu- reče Zelčina, pokušavajući zagrljajem Gutu

podsjetiti na teret. Šta ti je? - zbunjeno će Guto. Ja sam teret i mene ćeš odnit do kuće. Ljudi, je li vaki dogovor bio? Osamdeset kila, a nemam ni toliko. Nemere tako, pobuni se Guto. Zelčina je pošteno kaza, viknu neko željan drame. Isplati se za tolike marke, šapnu Joskan Guti podbovši ga u znak nagovaranja. Guti je upravo toliko trebalo da u svojoj zbunjenosti ponudi leđa Zelčini, na koja se ovaj zabacio. Vesela je povorka pratila Gutu i Zelčinu, povećavajući se kod svake kuće, dok je jahač dekao onog ispod sebe. Brže, Alate, stara rago! - viknu Zelčina. Kad su bili upravo kod Gutine kuće, žena mu virila na prozoru. E, nećeš ti meni tako, spusti Guto Zelčinu u znak prosvjeda. Niko mene nemere zvat konjem. Čekaj malo, Guto - pokuša mu Zelčina cinično objašnjavati. U vakoj situvaciji ti si za mene konj, jerbo sam te platio. Donesi me do kuće i odma si za mene čovik ka i ostali. A niko mi nemere zabranit dat svome konju ime koje oću. Je li vako, ljudi?! Neki su podržavali Zelčinu, drugi su zašutjeli vidjevši dokle su stvari došle. A nesretni je Guto stajao kao okamenjen. Ako odustane, izgubio je novac, ako nastavi nositi Zelčinu, bit će prevelika sramota. Ugledavši ženu na prozoru, Guto se naglo vrnu u kuću, bacivši pritom Zelćini sav novac, a ovaj mu je kroz smijeh zlobno dobacivao da treba uzeti pola novca za pola puta. Bio je to čin osvete, tek prvi u nizu koji će Zelčina kasnije prirediti svojim susjedima “pasošarima”.

ĆIPA POGINUO, STOP Čim je poštar Risto stupio na Ilijino guvno, svi su se okamenili od straha pretpostavljajući da nosi žalosnu vijest. Jer, poštar nije običavao dolaziti u selo popodne, osim ako se radilo o brzojavu. A pošto brzojavom nikada u selo nisu slane vesele vijesti kao što su čestitke, to je moglo značiti samo to da je opet netko stradao. Još kad je Risto, držeći brzojav u ruci promrsio uobičajnu rečenicu “Šta ti je čovik, danas jesi, sutra nisi”, nazočni se šutke pogledaše, strahujući svatko za svoju čeljad koja su bila u svijetu. Za Klecu, promrsi poštar i nestade. Nazočni se zgledaše, pa pošto utvrdiše da tu nema nikoga iz Klecine kuće, proslijediše papir do Zelčine, jedinoga pismenog čovjeka među tim starcima. Ćipa je poginuo stop, dotrat ćemo ga kad odobri policija, stop, firma vajs-frajtag i gale, proslovka Zelčina. Pošto svi poluglasno predaše pokoj duši Ćipinoj, nasta kratka stanka koju prekide Zelčina svojim prijedlogom. More bit da bi najbolje bilo sakrit brzojav od Klece i njegove čeljadi. Jerbo, svi znamo da mrtvaci dugo putuju iz Njemačke, jebem ti ja Njemačku i naše manite glave. Sve će ji dotrat u sanduku, ne izdrža Zelčina, a da uz sav pijetet prema mrtvacu, ne

iskaže likovanje što nije otišao tamo odakle stižu mladi mrtvaci. U pravu je Zelčina, složi se stari Juriša. Eno, pokojni je Martin putova nedilju dana. A Vrano iz Doca svi deset. Lako je u Njemačkoj umrit, ali je teško to potvrdit, pa dotrat čovika i ukopat, složi se Grgo. I jopet im se potkrade greška, podsjeti Jakiša, Jesu li pokojnoga Šimuna zaminili s jednim Turčinom, pa ajde vrati mrtvaca, Šimun je, duša mu se raja napojila, više proputova mrtav nego živ, Zelčinov prijedlog o skrivanju bi usvojen, te Ilija stavi brzojav u džep. Imat će se jadna čeljad kad isplakat. A vako, nek barem dvi-tri noći još mirno prispavaju, zaključi Ilija na odlasku. I dok su Glavičani u žalosti razgovarali o brzojavu, naš je Ćipa. živ i zdrav, kunjao u vlaku Munchen-Split, razmišljajući o učincima brzojava. Ovdje valja podsjetiti da je Rodijaka Ćipu naprosto ojadilo Anđino pitanje: “Dođe li Zelčina?”, prilikom posljednjeg šaputanja na jastuku s vlastitom ženom. Pokosilo ga do te mjere da je odmah po povratku u Munchen odlučio otići u javnu kuću i tu utopiti tugu. No, kao kurvar početnik, a uz to opterećen ljubavnim jadima, plaćeno ili ograničeno vrijeme za radnju u javnoj kući Rodijak je proveo u razgovoru, pričajući svoju tužbalicu i objašnjavajući gologuzoj curi što ga je snašlo, tko je Zelčina i što je Anđa pitala, kako mu je Kata izmakla, a djed mu našao drugu, kako bi volio da i Zelčina dođe u Njemačku, jerbo tko zna što on tamo radi itd. Ravnodušno je djevojka promatrala Rodijaka sve dok nije iscurilo plaćeno vrijeme. A onda je zvonce podsjetilo izbacivače da u sobi 24 nešto nije u redu. Izbacili su Rodijaka na ulicu dok je on pokušavao objasniti stvar. Čekajte, rodijaci, ako Boga znate. Nisam je pipnuo, nako Boga vidio. Ruka mi savenula ako sam curu kreno. Samo sam joj pokuša objasnit. Polako, rodijaci. Evo, idem sam. A prikinuli ste me u po priče. Bogarca mu poljubim, ko ste nedokazani, kukao je Rodijak dok su ga izbacivači vukli niz stubište. Sve je to Rodijak ispričao svome velikom prijatelju Gali koji mu je potom besplatno ponudio jednu od svojih brojnih prijateljica, što je bilo kratkoročno rješenje, a onda nabavio lutku Lusi, najnoviji proizvod neke američke tvrtke što je reklamiran kao prava koža ili echtes Leder, kako bi kazah Nijemci. Rodijak se pokušao “sprijateljiti” s Lusi jedne nedjelje kad su svi iz njegove barake izašli u gostionicu. Napuhao je lutku, pa se prepao. Bolje kazati, posramio pred njom kad se ukazala u svoj svojoj ljepoti. Izvukao je čep, a lutka je slasnula pretvorivši se u običnu kožetinu koju je Rodijak stavio u novi kufer, pa se opet vratio svojim turobnim razmišljanjima o Anđi i njezinu pitanju. Trajalo je to sve do predbožičnih dana kad se Rodijak spremao ići doma. Tada mu još jače proradiše sve žlijezde, a u glavu navališe dvojbe da ga Anđa ne voli, jer kako bi joj inače na pamet palo ono pitanje, da ga ni djed ne voli, već samo traži novac, da ga zapravo nitko ne želi. Zato opet požali što se umjesto njega nije rodio netko bolji, pametniji i korisniji. Tada mu pade na pamet ideja o brzojavu. Računao je kako će na taj način provjeriti voli li ga Anđa, voli li ga djed, žele li ga i žale li ga ukućani. Uzdao se kako će naći Anđu uplakanu, kako će mu se baciti u zagrljaj kad ga ugleda živoga, pa

još žešće zaplakati, ali ovaj put od radosti što je živ. Uostalom, zbog toga je i poslao brzojav o vlastitoj smrti. Previše je ona lijepa za tebe, govorio mu je neki vrag. Stoga se plašio da će se Anđa poveseliti njegovoj smrti, pa se naljutiti kad se pojavi živ. Možda će iza njegovih leđa namigivati Zelčini. U nekim je trenucima Rodijak razmišljao da se ubije, da skoči sa skele, samo zato da provjeri neke stvari, da se uvjeri u ljubav žene, djeda i ostalih ukućana. Ali nije bio siguran da će s neba sve dobro vidjeti. To je bio jedini razlog što se odlučio za brzojav o smrti, a ne samu smrt. I opet požali što se rodio. Jer, da se nije rodio, svih tih nevolja ne bi bilo. U takvom je raspoloženju stigao u selo i već od Ilijine pojate ugledao Anđu kako rublje stere po dračama ispred kuće. Presiječe ga njezina odjeća. Nije bila u crnini, već u finoj bluzi i džemperu, te plisirki koju joj je prošle godine donio. Ipak, hrabro krenu dalje. Ako ništa, sve će joj skresati u lice. Ugledavši Ćipu, Anđa krenu prema njemu veselo se smijući. Rodijak zastade. Tako, znači! Ja pogino, a ti se smiješ, viknu Ćipa i brzomice se vrati niz ulicu. Ko je pogino, ja ti jadna, vikala je Anđa za njim. Ja sam pogino! Ja sam mrtav! A ti se i dalje smij, crkla od smija. Kako ćeš poginut kad te ja vidim živa?! Zato i jesi đava. Ja mrtav, a ti me vidiš živa. Ali me više nećeš vidit, viknu Rodijak i ubrza korak prema autobusnom kolodvoru u Docu.

ŽENSKO SELO Tri su žene, Anđa, Iva Gutina i Jela Joskova upravo pokušavale natovariti vreće na magare, veselo se kikoćući, kada je iza kuće banuo Zelčina. Oćete li da vam ji ja pritegnem?, viknu Zelčina veselo, pa prekide priču. - Imaš ti bližega od nas pa priteži, odvmu mu Iva Gutina. - Mislim, vriće, pokuša Zelčina objasniti svoju dvosmislicu. Mislim i ja na vriće, opet će Iva. - Anđe, kad ste vi smakli magarca?, upita Zelčina pošto se podviri pod magare. Nosi te đava, Zelčina, šta tebe briga za tuđom živinom. Da si sritan bio bi di i ostali ljudi, u Njemačkoj. Ne bi ja moga tamo izdržat bez vas. Volim vas svako jutro vidit i eto ti. Okani se nas, Zelčina, reče mu Jela. Okanit ću se, jašta ću, kad nemate volje za razgovor. Ali mi stvarno čudno da je Ćipa smaka nakog magarca i kupio ovu ragu od živine. Čekaj malo, je li no i Guto ima muško magare pa ga zaminio za žensko. I Murgo, i Ikota,.. Imaš li pametnijeg posla od brojenja seoske magaradi, opet će Anđa. A nije to baš nevažno brojit seosku magarad. Po tomu znadem kakvi su vaši ljudi, opet ubode Zelčina. Što naši ljudi imaju veze s tvojim brojenjem? Evo vako. Vi znate da je u selu uvik bio podjednak broj muške i ženske magaradi.

Sve dok vaši mužovi nisu otišli u Njemačku. Jerbo, sad nema ni jednog muškog magareta, a ima trijest ženski. Što ti onda ne polažeš?, kroz smijeh će Iva. Bit će da će polagat za magarce vaši mužovi. Vidiš ti mudraca! Smakli mušku magarad da im žene ne vide magareći seks. E, to je to! Baš vas dobro čuvaju od zle napasti šestog smrtnog grija. Ali uvik misle da ji vi s nekim varate. Važno je da ne varamo s tobom, reče Anđa i potjera magare. Mogle ste ondak ić u časne sestre, kad mužove vidite samo misec dana godišnje. I još vam mušku magarad smakli. Pa sad ženska magarad skaču jedno na drugo. I revu ka i vi, đava vas manite odnija. Ali, osvetit će se Zelčina njima. Osvetit, onoga mi što vedri i oblači Sad ću kupit magarca i to najboljeg. E, kupit ću čuvenog Sivalja iz Bukovice. Vidit ćete kad dođe u Runjavu Glavicu, pa se zamiša među glavičke magarice. A tutnja velika, svetoga ti Prde. Sutra iđem po Sivalja, viknu Zelčina za ženama koje su bile već odmakle niz Okrajak, ali su šutke slušale i ćule sve ono što je Zelčina govorio. I Zelčina se sam začudio i veoma obradovao svome otkriću, pa je idući kroz selo i dalje u mislima tražio dokaze za svoju tezu da je Runjava Glavica postala žensko selo. Ne samo da nema muškaraca i magaraca, već su u selu, otkada je proradila Njemačka, smaknuti volovi i konji, tako da su, uz pokoje stado ovaca, na pašnjacima pasle samo krave i pokoja kobila.

MANDIN SVITNJAK Gotovo svi Glavičani tražili su i nalazili posao na njemačkim građevinskim firmama, ponajviše kao zidari, ali nisu bježali od tesarskih, malteraških i betonerskih poslova. Pokazalo se da im ta zanimanja veoma dobro leže, pa su se na božičnim sijelima često hvalili napredovanjem u znanju i zaradi, zahvaljujući Bogu što im je dao toliko dara za tako plaćene poslove. Ne osporavajući Božju zaslugu, djed je Kleco svaki put znao upozoriti da bi Glavičani trebali zahvaliti i njegovoj babi Mandi, a možda i imotskim prosjacima. A onda bi počeo pričati, po tko zna koji put, ali uvijek u riječ istu priču o tomu kako je Runjava Glavica nekada bila grad s velikim kućama, dvorovima i crkvama, čiji su ostaci još vidljivi, kako su tu stolovali hrvatski knezovi i kraljevi, a onda "Turčin sve poklopio", crkve razrušio, a plemiće stjerao u raju. Stoljećima su Hrvati radili za Turke i uspjeli preživjeti. Sve dok "Turčin nije udario u Beč, a pratri s Gospom Ramskom i narodom pobigli u Sinj". Tada je, po Klecinoj priči, Runjava Glavica ostala bez katolika, a time i bez onih što su radili za Turke, bez čobana, orača i kopača. Nije tada bilo tvornice i Njemačke, nastavio bi Kleco kazivati. Država je na ovci i čobanu ležala. I na dobroj njivi, na velikoj livadi i planinskom pašnjaku. A di ćeš nać lipšeg terena od našega. I voda tutekar, giru ti zadajem! Studeno vrilo. Vidi Turčin da je vele pogrišio, ter ti najavi i objavi da zulum popušća i da daje imetak onome ko oće doć u Runjavu Glavicu, pa čuvat ovce, sijat i orat za sebe i za Turčina, a više za se neg za Turčina. Stra naroda doć u ovo lipo misto, ali se nemere ni doli ostat u Jercegovini i Dalmaciji. Nabilo se doli vele naroda, a polja malešna, pa se nije imalo od čega živit. I

najteže je bilo prvom otić. Baš ko danas u Njemačku. A prvi je izaša ozdal moj pokojni did Mate. Pokoj mu njegovoj duši, bio malo zamuzen. A zamuzeni su bili svi koje su ozdale slali. Vamo se naseljava najmanitiji muškarac iz vamilije. S njime je tribalo iskušat viru u Turčina. A ako ga Turčin privari, nije bilo velike šćete, računali su u vamiliji. Ako bude dobro, onda more još neko izać. Moj pokojni did Mate ispriča mi je sto puta da se tija vratit doli, ali mu braća nisu dala. I šta će, nesritnjak, osta tutekar. Ka i ostali. Čobanuj, kopaj, ori! I daji begu ono što je najbolje. A kuće su im bile ko sadašnji krmčaci. Nit je ko zna ziđat ni malterat. Sve bi bura snig unosila u sobe kroz zidove, a konji bi pojili slamnati krov pošto su kuće bile niske. Ali bi se opet priko lita našlo žita i sina, kumpira i kupusa da se more priživit, pa i rodijake pripomoć u Jercegovini i Dalmaciji. Išlo je to tako, jadno i čemerno, sve do Ivanjdana dvajestdevete, sve do ivanjski svitnjaka. Sićam se, planu navečer stotinu svitnjaka, a ja iša iz Doca pa sta na mrginj i gledam. Kad najednom planu jedan veliki svitnjak, učini mi se blizu moje kuće, planu tako žestoko da plamen s nebom sveza. A ja gledam i lipo mi, uvatila me neka milina što nako gori u čast svetog Ivana, pa poletim kući da i ja u vatru bacim koju ručicu slame. Kad tamo, imaš šta vidit! Moja kuća u plamenu. I da ne duljini, moja Manda zapalila našu kuću. Zapalila bila svitnjak kraj kuće, a vitar nanio na krov od slame, pa ajde ti to ugasi! Od moje kuće prišlo na Zaprdičine, od njih na ostale, pa izgorilo čitavo selo. Bože moj, jada, plača, kuknjave. A da jad bude veći, sutradan krupa obila žito, satrala kumpir i kukuruz. Ovdje bi djed Kleco svaki put zastao i svojim zgužvanim rupcem brisao suze s očiju, a nakon nekoliko trenutaka tišine nastavio bi pojačanim tonom pričati. Šta sad?! šta sad?! To smo se svi pitali. Pa na kraju dogovorili da nema druge već ić prosit. Ić u Jercegovinu i Dalmaciju. Računamo, ako niko neće dat, dat će rodijaci. I krenemo. I dođemo doli! Ali, nema rodijaka. Niko se ne sića da ima rodijaka u Runjavoj Glavici. Moj rodijak Jerkica koji je svake godine od nas gonio kumpir, ječam i sino, nikako se nije moga sitit mene i moga ćaće. Odali smo mi tako i odali, tri puna dana, pa nešto i naprašili. Nije vele, ali nije ni za bacit. Tako ti mi metnemo na ramena torbe i vriće, pa krenemo kući. I blizu smo bili došli - do Studenog vrila di smo skinuli torbe, pa se okripili vodom, kad se iz vrtlića, a iza zidića začu kuknjava, plač i galama. Mi odma priskočimo zidić. Kad tamo - prosjaci. I to Kikaševi. Pokojni je Dane odma zavika: “Bižimo, ljudi, oni će nas privarit”. Ali jadni čovik nije moga otić kad je vidio oni jad i čemer. Pet muškaraca bije pet žena. One krvave dreče i viču da ji što brže dokrajče, a muškarci stenju i udaraju po njima nekakvim keračim. Na nas niko i ne gleda. Ni Kikaš koji je sidio na kamenu i samo gleda isprid sebe. A Dane je stalno vika svoju: “Bižimo, ljudi, oni će nas nasamarit”. A onda nesritni Kikaš, koji ni oko na nas nije bacio, reče nam ispod glasa: “Bižite, ljudi, da ovo ne gledate, da ne vidite čemer i sramotu, našu kaznu koju nam je Svevišnji naminio, da nam sve uzme, a nas ostavi žive. Bižite, dobri ljudi, pa brinite o sebi i svojoj dici, mi svojoj nemamo šta donit ako pojidemo ovo što smo naprosili. Zato smo odlučili pobit žene, da dici nešto ostane. Vi idite s mirom Božjim, a nas pustite u našoj patnji”. Znam ja toga, to je Kikaš, vikao je Dane i pozivao ostale da se ne upuštaju s njime u

razgovor. Ako s njim počmete razgovarat, gotovi smo, ljudi. Ništa od nas ni od ovog što smo uprosili. Uzaludna su bila Danina upozorenja. Jer, već je netko ponudio kruha i slanine Kikaševim prosjacima, a počela su uvjeravanja kako ipak ne bi trebalo pobiti žene, kako bi trebalo pronaći načina da se preživi. Pa su Glavičani počeli pričati svoju tužnu sudbinu i nuditi nesretnicima slomljenih nogu, krmeljavih očiju, sakatih ruku... ono što su imali. I da ne duljim, nastavio je djed Kleco, Kikaš nam sve izmami. Kući smo stigli praznih torba i džepova. Računali smo u početku da smo barem uvatili misto na onom svitu, ali što smo bili bliže kući, sve više smo se ljutili na sebe. A kad smo sutradan čuli da je Kikaš sa svojom kolonom bio u Docu i da ni na jednom njegovu čeljadetu nije bilo krastice, znali smo da smo nasamareni. Ali smo znali i to da nas Bog nije stvorio za prosjake. I već toga lita niče nekoliko temelja u Runjavoj Glavici, a Glavičani se počeše dovikivati: Vidi moga zidića! Svaki je dan išla priča o novom majstoru koji zna klesat stine, gonit ćošu, razmirit vinklo... E, to mi vinklo nikad nije bilo jasno. I ja sam tada počeo zidat kuću, pa sam uzeo vas posa na Jurišinoj kući. Poslin mu došli nekakvi pravi majstori, pa kazali da kuća nije u vinklo. A kako će kuća bit u vinklo kad mu ni vrtlić nije u vinklo? Ali, nema vajde budali govorit. Eto, zato ja kažem da triba dignut spomenik mojoj babi Mandi i Kikašu. Jerbo, kad bi se selo vako izgradilo da ga baba nije zapalila? Ona je zapalila selo i izgradila selo. Ona je natrala Glavičane da se uzmu posla i sami sebi oziđu kuću. Nisu oni odma znali da znaju. Pa su krenuli prosit. More bit da bi i danas prosili da nije bilo Kikaša. Kad nam izmami ono što smo naprosili, bilo nam je teško, ali nas je natra da ne prosimo i da sami sebi kuće napravimo. Vidi sad, Glavičani zidaju Švabi?! E, zato bi u Runjavoj Glavici tribalo dignut spomenik kralju Tomislavu, jerbo se tute krunisa, babi Mandi, jerbo je spalila ono što bi od sebe propalo i didu Kikašu, jerbo je natra ljude da rade, završavao je svoju priču djed Kleco. Tek najhrabriji Glavičani usuđivali su se priupitati djeda je li istinita priča da su, u trenutku dok je selo gorilo, našli njega i njegovu Mandu kako se ljube u krumpirištu niže sela. I da je on, Kleco, na pitanje što tu rade, odgovorio stidljivo kako Mandi razgoni tugu oko srca.

PISMO Pisma iz zavičaja bila su gotovo jedina radost za glavičku kolonu u kojoj su radili Rodijak Ćipa, Jerko, Guto i Joskan. Svi su se veselili svačijem pismu, jer su to bila dosta precizna izvješća o stanju i zbivanjima u cijelom selu. Naravno, kakvo će pismo biti, ovisilo je o onome tko piše. Nemaštoviti seoski pisari pisama, poput poljara Ilije, potrošili bi čitavu dvolisnicu na puke fraze i tek pokoju nejasnu informaciju. Evo jednog takvog pisma koje sam pronašao u arhivu Rodijaka Ćipe. U prvom redu moga pisma Valjen Isus i Marija to je Rič najstarija Dragi naš Ćipa mi smo Vala Bogu dobro i zdravo što i vama želimo od boga i Srca svoga. Nikoga ne boli oslim što je strina Kreza oćorila na jedno oko Krava se otelila i triba nam para pa ako neko od naši pođe vamo ti pošalji a umrla je Anđuša pokoj joj njezinoj lipoj duši i duša joj se raja napojila nek je se kotarisala ovog svita Godina dobro nosi a kumpire smo posadili u Bili Dolac Toliko u ovome Pismu mi ti želimo sve najbolje Pozdrav od Boga i srca našega svima vami koji ste tute u istoj baraki Pozdravi Peru ako ga vidiš pozdravi Jerku Joskana i Gutu koji su tute s tobom i kaži da su i njijovi dobro i zdravo vala dragom bogu Piši nam dragi Ćipa uvik kad moreš i uvatiš vrimena jerbo mi volimo znat kako zarađujete molim brzi Odgovor. Bilo je i drukčijih pisama, kao što je ovo o kojem ćemo nešto više kazati i koje je javilo jednu uznemirujuću vijest. Bilo je to pismo koje je svojeručno pisala Ćipina žena Anđa. Pošto Rodijak nije mogao pročitati pismo ni za nekoliko sati, dao ga je na javno

čitanje svome radnom kolegi Guti. Dragi naš Ćipa u prvom redu našeg pisma Valjen Isus i Marija to je rič najstarija. Ovo ti zajedno pišu tvoja žena Anđa i did Kleco. Nismo se tili drugog molit, pa ja pišem jerbo nisam slipa kod svoji očiju. Mi smo svi Bogu vala dobro i zdravo Kuću smo završili, a stoku pritrali u novu pojatu. Did kaže da mu je draža pojata nego kuća jerbo je sad svakome široko. Moga bi do Božića doć i put u naše selo. Mi smo svoju dionicu završili, ali ima i oni što nisu. Svaki dan neko radi na putu i dovozi stine. Put ide priko naše njive Rebrine. Did kaže da je to velika šćeta, ali su drugi dali i više. Juriša smeta i ne da priko svoje njive a njemu je put najpotribniji kaže did Kleco Po selu odaju neki ljudi i traže pare za struju. Kažu da će i kod nas prosvitlit ako dadnemo po dvi iljade maraka. Neko kaže da je to dobro, a neko kaže da je to nesrića i da struja more ubit živo čeljade Bože sačuvaj. U selo je doša Lovre i zaposlio se u Bukovici za učitelja. Neko se veseli a neko nije, a Lovre kaže da je dobra i struja i put i da triba dat marke svako i on kaže da bi tribalo pravit školu i u našem selu a to opet triba pitat vas koji tamo zarađujete. Ja mislim da je to dobro da dica idu u školu u svoje selo. Sorila se naša ćuprija i to kad su vode nadošle a tu su svratali dočanski konji što su prigonili kukuruz iz Slavonije. Pet konja odnila voda. Konji su isplivali kod Gudeljeve prizide a kukuruz voda odnila. Ko zna oće li ikad doć do njega. Sada se nemere prić priko Ričine pa ljudi govore da bi tribalo pravit ćupriju pošto vlast nema para a vlasti i ne triba nego nami. Dragi naš Ćipa did kaže da mu triba poslat maraka za kuću, more bit da bi i dicu tribalo prisvuć, udaje se moja sestra a ti bi moga bit kum, tribalo bi i meni kupit štogod lipo za obuć ali nemam para a sve žene imaju triba još dat za struju i put i ako se bude pravila škola pa did kaže da bi bilo dobro ako ti pošalješ maraka po nekom od naši ljudi koji idu otamo i on kaže da ne šalješ po nepoznatim. Gospe moja, ovo nije ljubavno pismo već tribovanje, zavapi Rodijak Ćipa. Dalje dragi naš Ćipa, nastavi Guto s čitanjem, vuk je zakla našu ovcu Ćoru a did kaže da mu je drago i da Ćoru nikad nije volio a da nije ćorava ne bi je vuk ni zakla kaže did. Markan je kupio svitli namišćaj, oni zeleni kredenac što smo ga gledali u gradu imaš šta i vidit a Markan je kupio sviću što troši petrulju a svitli ka letrka i ko zna koliko petrulje potroši kaže did. U selu više nema ništa nova samo što ti je umrla tetka Luca pokoj joj duši a iza nje ostalo petero dice pa bi se i ti triba spomenut svoji tetkića svoji mačića. Sve je u Njemačkoj u ovo vrime osim žena dice i didova. Samo je Zeličina tute, đava ga lina odnija i on priti nama ženam da će kupit magarca Sivalja iz Bukovice a mi kažemo kojeg će mu đavla magarac. Toliko za ovi put Pročitavši posljednju rečenicu Guto zastade u čudu, a ostala trojica, ustajući sa stolica, u glas zavikaše: Zelčina će kupit magarca?!

MAX LIBIG Max je Libig bio sredovječni viši knjigovođa u Arbeitsamtu za grad Perlach. Nitko mu po izgledu nije mogao zaključiti da je Nijemac. Onako crnomanjast i glavat više je sličio nekom dinarskom tipu. Upravo je taj Maxov izgled bio presudan za njegovo poznanstvo s Galom, koji se hvalio da će na prvi pogled na munchenskim ulicama raspoznati odakle je neki čovjek. I testirao je veoma uspješno svoju teoriju o tipologiji. No, ovaj se put prevario. Odmah je, spazivši Maxa iza šaltera, namignuo čovjeku i upitao ga: Kako ide posa, pajdo? Bitte schone?!, odgovorio je začuđeni Max. Ajde, šta se praviš Švabo, kad si iz Tijarice. Ich verstehe nichts, uzvratio je Max. Ebtschuldigen Sie, bitte, aber... Čuvši čisti njemački izgovor i vidjevši tipično njemačko ponašanje svoga nepoznatog sugovornika, Gale je odmah shvatio da se zapravo prevario, da je “trefio” na iznimku, pa je dalji razgovor nastavio na njemačkom. Ehtschuldigen Sie, bitte, ich dachte mein Bekanter... Max se nasmijao, a Gale je potom, pošto nije bilo mušterija, počeo objašnjavati

kako je mislio da se radi o jednom njegovu poznaniku kojeg odavno nije vidio, a kojemu sliči kao jaje jajetu itd. Iz svega toga razvila se ne samo lijepa priča već također poznanstvo koje je prešlo s vremenom u prijateljstvo, što je, kako ćemo vidjeti, imalo značenja za obojicu. Za Galu je to bilo značajno zbog radnog mjesta Maxova, jer je baš u to vrijeme pokušavao naći svoga čovjeka u Arbeitsamtu. Nek se nađe, ako zatreba, glede nenadanih problema u zapošljavanju na firmi koju je bio tek otvorio. Poslije se ispostavilo da je Max bio na pragu ženidbe, pa je svome novopečenom prijatelju s puno nade pričao da mu je zaručnica Gerda, za razliku od Monike i Ulle, od kojih se rastavio, skromna i uljudna. Potom je ispričao da su ga prve dvije žene potpuno raskućile, da su mu u brakorazvodnoj parnici odnijele najveći dio golemog imetka. Pravdao se pritom Gali da je on njima bio vjeran i odan, a da su one njega varale u svakom pogledu, ali je sud ipak presudio u njihovu korist. Što ću sada, zakon je zakon, uzdahnuo je Max. A misliš da će Gerda biti bolja?, upita ga Gale. Ah, ona je potpuno različita od njih, zacrveni se Max. Mnogo me voli i kune se da će vječno živjeti sa mnom. A imaš li ti, Max, još nešto od svoga bogatstva? Pa, imam obiteljsku kuću koju mi je otac ostavio. Nedavno je sud službeno uručio rješenje na testament. Ne bih se želio miješati u tvoje intimne stvari, ali bih ja njezinu ljubav ipak provjerio, kazao je Gale, na što se Max gotovo uvrijedio. Možeš se ljutiti, prijatelju, ali ti moram kazati da ste vi Nijemci naivni ljudi. Vi ste prvo usvojili zakone koji apsolutno štite ženu u braku i prilikom rastave. Ako se rastavite, onda žena nosi gotovo sav imetak. Posebice ako ima dijete. I zašto bi one živjele s mužem kad im je ljepše bez muža, a s novcima? Zato nije čudno što su tebe napustile prve dvije žene. Tako sada one žive od tvojih novaca, a ti imaš samo za džeparac. Je li tako? E, vidiš, isto tako misli tvoja nova cura. Max je pokušao prosvjedovati protiv takvih ocjena, ali je Gale nastavio: Uostalom, pokušaj testirati svoju Gerdu! Ponudi joj sudski ugovor da u slučaju rastave braka tebi ostaje imetak što si ga unio u brak, kao što je kuća. Max se ljutito podigao i napustio Galu tražeći ispriku za sve što je rekao. Gali nije padalo ni na pamet ispričati se, već je s vrata doviknuo Maxu da upamti što mu je kazao i da pokuša provjeriti Gerdu. Nakon nekoliko dana Max se javio Gali telefonom, te mu stidljivo i sasvim iskreno priznao da Gerda nije pristala ni na kakav ugovor o imovini, pa će, eto, morati potražiti novu prijateljicu.

GIPSERI Ljetna olimpijada u Munchenu 1972. godine bila je svojevrsna prekretnica u životu svih Glavičana pa i njihova sela. Nijemci su u pripremanju te manifestacije izdvojili goleme novce za izgradnju športskih objekata, popravku ulica, podizanje novih kuća pa i čitavih gradova kao što je Neu Perlach. A to znači da se stvorilo mnogo radnih mjesta posebice u građevinarstvu, što su Glavičani uglavnom radili. Uoči Olimpijade, a s ciljem efikasnije i brže gradnje, uvedena je nova tehnologija žbukanja zidova, tzv. gips, odnosno smjesa u kojoj se uz pijesak, vapno i ostale sastojke dodavao gips kao vezivno tkivo. Radilo se strojno, tako da su vreće gipsa ubacivane u stroj, a ovaj ga je miješao s vodom i kroz crijevo izbacivao na zid. Potom bi letvaš svojom dugačkom letvom ugrubo ravnao tu žbuku po zidu, iza njega je radnik s filcom, svojevrsnom četkastom hoblom uz pomoć vode navlažio gornji sloj već uravnate žbuke, pa je onda sve to finalizirao "gletkelaš" metalnom hoblom i to tako da je zid ostajao ravan i gladak kao staklo. Prema tome, taj se posao gipsanja sastojao od četiri različite operacije, što znači da su ga morala raditi četiri čovjeka. Zato su Glavičani radili u kolonama od po četiri čovjeka. Ponekad i petorica ako je trebalo čistiti otpad ili ako je vođa kolone imao nekog svog rođaka kojemu je želio pomoći tako da ga uključi u posao. Kasnije su mnogi uvještili posao do te mjere da su kompletan posao mogla raditi trojica ljudi, a iznimno i dvojica ako su bili vješti i dovoljno snažni "stizati gips".

Rodijak je Ćipa jedno vrijeme sam radio i "stizao gips", što je pravi podvig, no o tome ćemo kasnije. Uoči Olimpijade sazidano je na tisuće četvornih metara zidova koje je trebalo ožbukati, a pošto se radilo o novoj tehnologiji, bilo je veoma malo onih što su se uzimali takva posla. Osim toga, radilo se o veoma napornu poslu na propuhu i u vlazi, pa su svi ubrzo odustajali od tog dobro plaćena posla. Ali su upravo Glavičani, kao i njihovi susjedi Dočani, te Bukovičani, Brišničani, Borčanci, Kongorani... vidjeli svoju priliku za dobru zaradu. Tim više što se moglo raditi na akord radi stizanja rokova. Problem je bio samo jedan - nitko nije znao raditi. S početka su glavičke kolone više vremena trošile na otklanjanje kvarova nego radeći posao. Najčešće nisu znali podesiti na stroju količinu vode, pa bi iz crijeva počela izlaziti rijetka smjesa koja bi se samo slila niz zidove, umjesto žitke smjese koja bi se lijepila na zid. Posebice je nezgodno bilo ako bi stroj zgužvao komad papira od vreće pa zaštopao. Glavički se majstorluk iz tih prvih gipserskih dana vidio po njima i njihovim bijelim kombinezonima koji su bili potpuno zamazani gipsom pa bi se pretvarali za dan-dva u prave skafandere teške i po nekoliko kilograma. Na kraju je ispadalo veoma malo novaca za takav rad. Naprosto je bio manjak urađenih kvadrata, a i ono što je urađeno, bilo je najčešće grbavo i ispod dopuštenog standarda, pa bi nadzorni inženjer odbijao primiti posao. Rodijaka bi Ćipu ljutilo njemačko cjepidlačenje, pa je nakon arhitektova odbijanja da primi posao jer je plafon grbav, kazao inženjeru: Bogarca mu poljubim, šta fali što plafon nije ravan? Ta nećeš odat po njemu, nisi misečar. Važno je da je doli ravno. Najčešće se ipak događalo da su arhitekti primali te grbave zidove jer naprosto nije bilo boljih majstora od Glavičana, što je naše junake i održalo u poslu. Još jedna stvar je tu pomogla, a to je ljudska narav. Svi su se, naime, hvalili majstorlukom, u pričama izmišljali da su zaradili mnogo više nego su ustvari dobili, pa se posao na gipsu nastavljao, a Glavičani su sve više napredovali. Poslije se vidjelo da je za dobru kolonu dovoljno imati dva dobra meštra, ponekad i samo jednog. Ostali su mogli raditi pomoćne poslove i učiti. Tako je i bilo. A jedan od onih kojima je gipsanje krenulo bio je i Rodijak Ćipa. Imao je izuzetan osjećaj za prostor, a letva mu je ležala kao ni jedna alatka dotad. Uz to je bio visok i snažan što je neobično važno. Često nije morao stavljati skelu, ako su plafoni bili na normalnoj visini. A kad je u pitanju snaga, zna se da gips ne može raditi ni najbolji majstor ako nije snažan. Jer, trebalo je 12, pa i 15 sati izdržati na tom napornom poslu. No, velika zarada ubrzo bi umirila umorne gipsere i razgonila dvojbe da se promijeni posao. Osim toga, Rodijak je volio taj akordaški posao i zbog toga što se nije morao bojati šefa, što je mogao biti sam svoj gazda kada je u pitanju odmor. Znao je on da je lakše "običnim bauštelcima", ljudima koji su radili na režiju svojih osam ili devet sati. Je da se tu lakše radi, ali čovjek nikada nije smio dok radi popušiti cigaretu. Sjećao se on posla na Holzmannu. Tada je sobon donosio škiju, pa bi smotavao sam cigarete. Ali je u nekoliko navrata dobio kritike da mora navečer savijati taj svoj duhan, a ne krasti radno vrijeme firmi. Vlasnici gipserskih firmi bili su spočetka Nijemci, obično mladi i ambiciozni ljudi koji su se na brzinu željeli obogatiti. Bile su to male firme s dvije-tri, a najviše pet kolona ili

dvadesetak radnika. Zarađivali su Glavičani tada dobre novce, i po nekoliko tisuća maraka mjesečno, ali su također radili i po šesnaest sati dnevno. Jedna glavička anegdota kaže da je i Bog čuo za glavičke gipsere pa ih je došao vidjeti. Vidio je da su u ponedjeljak ustali u pet sati, s poslom počeli u šest i crnčili tako do deset sati navečer. Slično se ponavljalo i ostalih dana sve do subote kada su se Glavičani izjutra dogovorili da će taj dan raditi samo dopodne. Jer, valja malo i odmoriti, okupati se i svratiti u birtiju, kako su sami govorili. No, gips je gips, kvadrati nose novac, pa su naši Glavičani produžili posao do navečer. Negdje oko deset sati navečer Bog se obrati Glavičanima riječima: Nek vas vrag nosi, ali ja odoh spavati i odmoriti se!

NOVINAR FILIP Kad je Zelčinov brat Filip završio studij filozofije, slavilo se u Markanovoj kući nekoliko dana. Kako i ne bi kad je Filip bio prvi Glavičanin s fakultetskom diplomom. Doduše, prije njega to nitko nije ni pokušao uraditi. Ne stoga što nisu imali prilike ili novaca. Napokon, zna se da su više puta fratri preporučivali roditeljima nekih bistrih dječaka da ih školuju, ali su oprezni Glavičani radije obučavali djecu za čobane, orače i kopače, nego da šalju djecu na školsku izobrazbu. Postojalo je uvjerenje Glavičana kako škola nije za njih i njihovu djecu, nego je to posao pametnijih ljudi, što bi moderni psiholozi kazali, bolovali su od kompleksa manje vrijednosti. Tim je dojmljiviji bio uspjeh Filipa Jurišina. Nisu svi Glavičani bili oduševljeni Filipovom diplomom. Naprotiv, nemali broj njih pokušao je iz zavisti omalovažiti Filipovu školu. Neću kazat da škola nije važna, govorio je stari Markan, ali danas kad se ukazala Njemačka, volio bi da svi moji srede papire, nego da dobiju to školsko ćage. Oteo si mi rič iz usta, nadovezao se Guto. Juriša sad zna da je izgubio sina. Jerbo, neće sad Pilip ostati tute s njim, već mora živit u velikom gradu. Doduše, i mi idemo od kuće radit, ali živimo u selu, javi se Joskan. A vidio sam ja što znači veliki grad. Lipo je tamo otić, ali se lipše vratit. Đavlu ti njega podaj je li on samo oko škole obletio, veli Janja. Ja sam čula da škola more čoviku raznit pamet, javi se Kreza svojom prostodušnom primjedbom bez trunke zavisti. Koliko nji poludi, Bože mi prosti.

I šta će on radit ako se ne upiše u komuniste?, upita se glasno Markan. To ne daj Bože ni mome ćuki, spremno odgovori Guto. Šta je vajda čoviku da čitavi svit dobije, a dušu izgubi, prekrsti se Kreza. Na drugim mjestima i u drugim prilikama isti su se ljudi drukčije odnosili prema Filipu i njegovoj diplomi. I zavidljivci su mu odreda čestitali veselo šireći ruke i s osmijehom od uha do uha laskali kako su uvijek od Filipa očekivali takav podvig, citirali same sebe i svoja proročanstva da će "mali daleko dogurat, ako ga nako veleznana Bog ne uzme sebi", te kako je sreća što ga Bog tako pametna ostavi u Runjavoj Glavici. Bilo je prilika kad su svi Glavičani složno i iskreno hvalili Filipa i ponosili se njime. Kad bi se npr. prepirali s Dočanima o tome čije je selo bolje i što tko ima, onda su i Filipovi protivnici uz Klecina Zekana, Studeno vrilo, Boškana i Galu, isticali kao glavički adut i Filipovu diplomu. Glavičani su, dakle, poput svake države imali vanjsku i unutarnju politiku, pa su tako isti događaji uvijek imali dva tretmana, dva vrednovanja. I najlošije seoske cure iz seoskih razgovora postale bi prave svetice, vezilje i radilje, pametne i čestite kao što su joj svi bili "do pradida i zadida", kada bi se za te cure počeli zanimati neki momci iz drugih sela. Na sličan su se način Glavičani odnosili i prema Filipovoj diplomi. A da su je istinski cijenili, pokazuje podatak što su odreda slali djecu na školovanje. Kada se, kratko vrijeme po završetku studija, Filipov glas začuo na valovima radija i televizije, pošto se Filip zaposlio na mjestu novinara, glavičkom ponosu nije bilo kraja. Otuda i onakav doček kad je Filip s magnetofonom stigao u Runjavu Glavicu namjeravajući napraviti reportažu o životu svojih suseljana. Koliko sam se puta posvađa porad tebe, sto ti poklada, govorio je Mate. Oni meni neće mali završit, a ja - oće! Oni - neće, a ja - oće, oni neće, a ja - oće! I bi po mojoj. Je, Mate, ali ko se je nada da će se popet do novinara, da ga vas svit čuje kad govori, povlađivao je Guto. E, moj Filipe, kako bi ja i tvoj ćaća znali podignut gangu?! Koliko sam ga samo puta plesnula po guzici, smijala se Kreza zadignute glave, dok joj je jedan jedini prednji zub titrao s gornje vilice na svaki izdisaj, zub jedinac već godinama, a koji je služio samo za razmrsivanje vune na kudjelji pri prelu. I lipo govoriš, nema šta, obrati mu se Mate. Goniš vrcom ka da čitaš. Kako neće lipo govorit, moj Mate, kad je tolike godine pegla klupu, opet polaska Guto. Niku večer veli na radijonu: sad će van nešto kazat i Pilip. A ja skoči na noge, zapritim čeljadi da niko ne smi pisnut, pa slušam. I onda sam kaza, što je je - Gospu vam poljubim, pustite njega nek vam čitavu večer priča kad zna. Rodijače, toliko lipo, pametno i učeno govoriš, da ti ja ne mogu ni jedne uvatit, javi će Ćipa. Toliko lipo i pametno da sam zaplaka od dragosti. I kažem: vidi ti šta je naše selo dočekalo da ima svoga čovika kojeg nemereš razumit kad govori, a znaš da je pametno. Sve je to lipo, moj Pilipe, velike si škole završio, kažu da si sad novinar, samo ti tvoja tetka Šima mora jednu priporuku kazat. Nemoj, brate, manitat ko oni novinar u gradu što stalno viče: Vjesnik, Večernji, Vjesnik, Večernji...! Poslije svih ovih pohvala došao je red na glavni posao, snimanje reportaže. Raspremio je Filip magnetofon i zamolio za tišinu, nakon čega je nastala prava galama od povika: “Tišina”. Svi su nekoliko puta ponovili tu riječ i napokon se stvorio tajac

potreban za snimanje reportaže u kojoj je prvi sugovornik trebao biti Rodijak Ćipa. Stigli smo u selo Runjava Glavica, selo gdje svaka kuća ima barem jednu mušku glavu u Njemačkoj, počeo je s patetičnim uvodom mladi novinar. Oni svake godine stižu na odmor u zavičaj u vrijeme božičnih i novogodišnjih blagdana. Jedan od onih koji su došli je i Stipan Radoš zvani Ćipa. Hoćete li nam kazati kada ste stigli?, okrenuo je Filip mikrofon prema Rodijaku. Bogarca mu poljubim, Pilipe, ka da ti ne znaš?! Jesi me ti dotra iz grada? Filip je prekinuo snimanje, jer bi Ćipin odgovor možda bio dobar za kakvu humorističku emisiju, ali nikako za informativnu. Ne može ovako, kazao je Filip dok su ostali zbunjeno gledali ne znajući zašto ne može tako kako je počelo. Kad snimamo, onda se ti moraš pravit kao da me ne znaš, trebaš odgovarati na moja pitanja kao što bi odgovarao nekom nepoznatu čovjeku. Kažeš, kao da me ne znaš, da si došao jučer, da svake godine u ovo doba dolaziš i tako već godinama, objasnio je Filip, na što su svi graknuli na Rodijaka: Pravi se da ga ne znaš! U redu, u redu, kazao je Rodijak ne shvaćajući zašto se mora praviti da ne zna Filipa. I počeo je razgovor i novo snimanje gdje je Rodijak sasvim razgovijetno i tečno odgovarao na novinarova pitanja. Sve dok pri samom kraju Filip nije upitao koliko djece ima, a Rodijak, začuđen tolikim Filipovim neznanjem, iskreno kazao: Bogarca mu poljubim, ti sve zaboravio. More bit da si zaboravio da si kršćeni kum onom najmlađem? Pravi se da ga ne znaš, vikali su Glavičani sa strane. Što ću se pravit, kad ga znam, odgovorio je Rodijak. Ljudi moji, ka da ga vi ne znate. Ovo je Pilip Jurišin. On mene zna-ne zna, ja njega znam. Ako ga škola nije raznila, onda se pravi važan. Pa se sad ne znamo?! A ti si Pilip!, kazao je Rodijak sve manje vjerujući da je u to siguran.

RADOCK-PUTZ Vlasnik gipserske firme Radock-Putz zvao se Martin Radock. Bio je to mladić ni trideset godina star. Glavičanima je bio drag porad toga što je znao nekoliko hrvatskih psovki kojima se uvijek obraćao svojim gipserima, s njima se pozdravljao i rastajao, na oduševljenje Glavičana. Rodijak bi se naprosto topio od dragosti kad bi ga Martin pozdravio psovkom "P ti materina", ili bi se rastao od njih riječima: "Nabijem vas na k....\ Ponosni su bili Glavičani što se, eto, pravi Nijemac udostojio naučiti koju hrvatsku riječ, pa makar i psovku. Još ako bi šef donio plaću, a u tome je bio pošten, onda bi još žešće zapeli za posao. Naravno, i Glavičani su uzvraćali psovkama Martinu, a on bi se smijao i još žešće psovao. To je toliko osokolilo Gutu da je redovito psovkom komunicirao s Nijemcima, pa je čak kovao i nove vulgarne fraze. Tako je jedne prilike zapazio krasnu plavušu, pa joj se obratio pitanjem: Entschulidgen Sie, bitte, wo ist Naguzimise Strasse? Gehen Sie links, dann rechts, dann pravo u p... materinu, uslijedio je odgovor koji je značio da je plavuša bila naše čeljade. Otada su Glavičani ulicu s javnim kućama zvali Naguzimise Strasse. Tako se zaletio i Rodijak Ćipa jedne prilike kad je na gradilište došao šefov otac

Jakob Radock. Rodijak ga pozdravio psovkom kao što je obično pozdravljao njegova sina, ali mu stari Radock uzvrati razgovijetnim hrvatskim jezikom: Ružno je tako govoriti, momče! Rodijak protrlja oči ne vjerujući da Nijemac može tako čisto govoriti hrvatski, pa onda začu nove riječi. Vi ste tutekar mladi ljudi, u tuđem svitu, pa tako tutekar samo sramotite svoj narod i zavičaj. I ostali su čuli te riječi, pa su se sve više primicali starom Radocku, iznenađeni njegovim hrvatskim govorom. Ja sam Nijemac, ali sam živio u Slavoniji, poče objašnjavati Jakob. Onda su me jugoslavenske komunističke vlasti tjerale kao Nijemca. Ja sam tutekar Volksdeutscher, kako se to kaže. Vidim, vi dobro radite. A odakle ste? Od Splita, odgovori Guto. Split, more. Aha, reče Jakob. Split. Baš iz Splita. Blizu Splita. Iz Runjave Glavice. Ja, ja! Tako je protekao prvi susret s Jakobom Radockom, a potom su uslijedili mnogi susreti. Dolazio je Jakob na firmu, ali je znao i pozvati Glavičane u restoran i počastiti. Manje je sam pričao, a više pustio njih da pričaju. Glavičani su se u svojim pismima ženama i očevima hvalili srećom da su upoznali jednog Nijemca koji govori hrvatski, da je otac vlasnika firme i veoma ugodan čovjek koji ne samo često s njima razgovara, već im također pomaže. Pronađe im čovjeka koji ispunjava razne papire, sređuje staž i osiguranje, prevodi poštu... Išlo je sve to do jednog susreta kada se među Glavičanima našao Gale. On je te večeri dugo razgovarao s Jakobom. Otada se starom zametnuo svaki trag, otada nije posjećivao Glavičane. Ali se mjesec dana poslije tog susreta na firmi pojavio Gale i obznanio gipserima da je odsada on suvlasnik firme, izravno zadužen za posao i isplatu. Glavičani su zinuli od čuda, ali su pokorno prihvatili tu nenadanu promjenu, kao što su prihvaćali sve čudesne promjene koje su im se u Njemačkoj događale.

MOSTOVI Glavički sastanak koji je podijelio dotad složno selo zbio se desetak dana uoči Gospojine, točnije 6. kolovoza kako je ostalo zapisano u arhivu učitelja Lovre koji je organizirao i vodio sastanak, a jedina tema dogovora bila je izgradnja seoskog mosta. U zabilješci stoji da je na sastanku bilo nazočno šezdeset i osam kućnih starješina, mahom gastarbajtera. Dakle, dogodilo se da su za Gospojinu stigli gotovo svi Glavičani koji su radili vani. Možda prvi put. Jer, dotad su oni dolazili na odmor u zavičaj samo jedanput godišnje, o Božiću, o čemu najbolje svjedoče datumi rođenja glavičke djece. Matične knjige kažu da je u razdoblju od 1963. do 1973. godine većina glavičke djece rođena između 15. rujna i 15. listopada, pa po tome nije teško pretpostaviti što su njihovi roditelji radili devet mjeseci ranije. Stvari su se počele mijenjati 1973. godine. Mnogi će to obrazložiti činjenicom da su se dotle ljudi već snašli, zaposlili na stabilnim firmama i naučili koristiti svoje pravo na ljetni odmor. No, Zelčina i danas tvrdi da je razlog tomu njegova kupovina Sivalja i sve što je iz toga slijedilo. A istina je da su Glavičani, nakon Zelčinova proglasa da će kupiti magarca, masovno nagrnuli kući usred ljeta. Doduše, oni su se pravdali svim i svačim, ali je Zelčina ostao pri svome i slavodobitno uživao u toj činjenici. Poslije toga su Glavičani bili redoviti gosti zavičaja i o Gospojini, glavnom seoskom blagdanu. Tako je bilo i te godine kada se održao znameniti sastanak o izgradnji mosta. Valja pripomenuti da je dotad selo već trasiralo put do glavne ceste, sagradilo

školu i dobilo struju. Bilo je to vrijeme velikog zanosa i velikih akcija, na čelu kojih je stajao učitelj Lovre. Slavili su seljani tog momka koji je uspio uspostaviti dobre veze s općinskom vlašću. Doduše, seljani su sve plaćali - dvije tisuće maraka po putovnici za struju, a dvije za školu, ali je podvig bio dobiti odobrenje i općinsku suglasnost. Osim toga, gradnja i materijal su padali na teret sela. Ali, novaca je bilo u gastarbajterskim lisnicama, a još više volje da se dobije u svom selu sve ono što su Nijemci odavno imali. Vidjeli su Glavičani također da više ne treba seliti iz svoga mjesta. Mnogi su otišli u Slavoniju, Zagreb, Sarajevo, Makarsku, ali je, eto, došlo vrijeme da i Runjava Glavica može imati isto što i ta mjesta. Osim toga, bili su sretni što ih nije zakačila sudbina sela oko Buškog blata koje je tih godina potopljeno, da bi se dobilo akumulacijsko jezero. Bužani su doduše tražili od općinske vlasti da kupe placeve u Duvnu, ali im nije udovoljeno zbog pomanjkanja urbanističkog plana. Na širokom Duvanjskom polju za njih jednostavno nije bilo mjesta, pa su ljudi počeli pričati da se jezero potapa upravo zbog toga da se njih raseli. I pričalo se sve dok Jure nije zatvoren, a i oduzeta mu putovnica. Otada je priča utihnula, a Bužani su krenuli sa svojim obiteljima u svijet. Učitelj je Lovre predložio svojim Glavičanima plan izgradnje mosta, jer se stari most obrušio, ponudio kompletan projekt i cjenik te općinsku suglasnost da Glavičani mogu "sami svojim novcem graditi most do svoga sela". Bio je tu i aneks koji je govorio o tome da će Općina sudjelovati s deset posto u cijeni mosta. Sve je to oduševilo Glavičane, pa se na početku sastanka nije moglo ni pretpostaviti da će ovaj skup ostati zapamćen kao skup koji je podijelio selo. I to ne u dva, već u šest dijelova. Jer, problem je nastao kada je trebalo dogovoriti lokaciju novog mosta. Čuture, kao najveći zaselak, nisu željeli ni čuti ideju Zabrdića da most ostane gdje je i bio, dakle ispod zaseoka Zabrđe. Ne, oni su to odbili s obrazloženjem da je bolje ići s mostom što dalje u selo. Jerbo, ako ikada prođe pravi put, onda bi išao dublje u selo, preko mosta, pa bi autobusna stanica mogla biti u Čuturama, ali bi autobus također mogao na svome putu pokupiti i Zabrđane. Po istoj su logici Latičani tražili da se most locira ispod njihova zaseoka kao posljednjeg iz pravca grada. No, u tom se slučaju postavljalo pitanje izgradnje ceste do tih zaselaka s onu stranu Ričine. Ostali nisu htjeli pristati. Posebice Bakulići koji su bili u dnu sela, dakle najbliži gradu. Kada su oni izjavili da će sami graditi most za sebe, bio je to signal ponosnim Glavičanima da svaki zaselak složno izjasni kako će sebi graditi most. Možda bi se strasti za koji dan ohladile, možda bi učitelj uspio sazvati još koji sastanak, pa ipak, kao i dotada, dogovoriti gradnju jednog mosta, da Bakulići u svom revoltu i hiru nisu prekinuli sastanak i još isti dan zasukali rukave i počeli kopati temelje. Toga su se ljeta svi Glavičani kupali u znoju lica svoga, svi su danonoćno radili na svojim mostovima sa željom da ga završe prije drugih i da uz to bude najbolji. Nikada dotad nije bilo većih bauštela u Runjavoj Glavici. Miniralo se špale, dovlačilo daske i šalovalo, ugrađivalo željezo uz pomoć inženjera koji su to nadgledali, a onda betoniralo ručno miješajući goleme količine pijeska i cementa. Ne, nisu se Glavičani posvađali da ne razgovaraju jedan s drugim. Naprotiv, raspitivali su se o napredovanju ostalih mostova, šalili se na tuđi račun, pravili razne podvale, ali su uvijek razgovarali. Pošto su rodbinski vezani ili su pak radili na istoj firmi, nije bilo opasnosti da će doći

do kavge. No, nitko nije htio odustati od svoga mosta, proglašavajući ga unaprijed glavnim. Naravno, zbog toga su seljani i njihove delegacije išli u Općinu te zbunjenim općinskim čelnicima pokušavali obrazložiti kako je jedino njihov most pravi i na pravom mjestu, te da vlast to treba ozvaničiti tako što će ga glavnim proglasiti, a to je značilo dovesti put do njega s onu stranu Ričine. U tim zbivanjima pozicija Rodijaka Ćipe bila je dosta neodređena i nezavidna. Njegova se kuća, naime, nalazila između Zabrdića i čutura, dakle dvije glavne struje. Osim toga, i njegovi su prijatelji i radne kolege Guto, Joskan i Jerko pripadali različitim zaseocima, pa su ga neumorno nagovarah da se priključi jednima, odnosno drugima, da se odluči za Zabrđe ili Čuture. Rodijak je danima dvojio razmišljajući poput Buridanova magarca kojemu se carstvu privoljeti. Za Gutu ga je vezao posao na gipsu. Njih su se dvojica upravo tih dana dogovorili da sami osnuju kolonu, pošto su sračunali da mogu "stizati gips", a to je značilo više zarađivati. Činilo im se da Joskan i Jerko malo zaostaju u poslu, a plaća se u koloni dijelila na ravnopravne svote. S druge pak strane, Joskan mu je bio rod s materine strane, pa bi po toj logici trebao sudjelovati u gradnji mosta ispod Čutura. Naravno, još uvijek se pitao u tim odlukama i djed Kleco koji je podjednako mrzio i Čuture i Zabrdiće, pa je uzrujano vrteći glavom često ponavljao kako bi najbolje bilo, kad bi se moglo, sagraditi vlastiti most. Dušice nečista, petun je petun, govorio je Kleco. Petun more nadživit i mene i tebe i dite i pradite. E, kad bi jadni čovik ima maraka?! A naki lipi plac za most. Iza Ričine naša njiva. Odma bi je dali za cestu, a u tom usiku Ričina najuža. Takva djedova razmišljanja natjeraše Rodijaka da premetne džepove, jer je sav novac, kao i ostali Glavičani, držao u džepu. Znalo se u Rodijakovim džepovima nakupiti i po stotinu tisuća maraka. Bankama nije vjerovao, a s druge strane novac se morao naći u džepu ako nekom padne na pamet "ćulanje". Bila je to svojevrsna igra oholosti. Nerijetko se dogadalo da netko od novopečenih bogataša zapodjene priču o zaradama i novcima, o tome koliko tko ima maraka. A onda bi se "ćulali", svatko bi ispraznio sadržaj tvoga džepa, pa čija hrpa, odnosno “ćula” novca bude najveća, taj je pobjednik. Rodijak se nije usuđivao sudjelovati u takvim igrama, ali je ovaj put izvadio sve novce i stavio ih pred djeda. Bila je tu poprilična svota, točnije 35 tisuća maraka i nešto sitnoga. Dide, ako bi brat Pere pomoga, mogli bi ga i napravit, kazao je Rodijak. Tako je pala odluka o izgradnji još jednog, petog mosta koji će toga ljeta biti sagrađen. Doduše, Pere se Ijutio na takvu ideju, ali je djed bio neumoljiv, posebice otkako mu je netko predložio da se taj most nazove Klecina ćuprija i da se u beton usijeće njegovo ime. Nije to, međutim, bio posljednji glavički most podignut toga ljeta. Dan uoči Gospojine stigao je u Runjavu Glavicu Gale Markanov, a dan poslije derneka počeo je bager kopati tik do Klecina mosta. Bila je to Galina ćuprija. Doduše, Gale je predlagao da on i Rodijak skupa građe jedan most koji bi se zvao Klecina i Markanova ćuprija, ali Kleco nije htio ni čuti za taj prijedlog. Tako su se na kraju dogovorili da Kleco proda Gali izlaz s mosta na njegovu njivu gdje je trebalo graditi cestu, a što se mosta tiče, neka gradi svatko sebi. Osim toga, Kleco je uvjetovao gradnju Galina mosta najmanjom udaljenošću od pedeset metara.

Bio je tu još jedan Glavičanin čije ime treba zabilježiti u izgradnji glavičkih mostova, a to je Boškan. On se nije želio izjasniti ni za jedan most, već za sve. I to ne samo na riječima. Za svaki je most dao po tisuću maraka i uz to svakodnevno obilazio gradilišta i častio ljude pićem, sokolio ih i obećavao da će i on sagraditi jedan most i to na sred Podvornice, tj. izvan korita rijeke. Vidite kako je naša Ričina hodala kroz stoljeća sa svojim koritom, obrazlagao je Boškan, a sigurno je da će se korito i ubuduće mijenjati. Dakle, vaši su mostovi zasada u redu, ali što će biti kada Ričina zaobiđe mostove i krene iza njih, ovamo na Podvornicu? Ostat ćemo bez prilaza. E, zato sam ja tu, zato uvijek mora biti u selu čovjek koji dugoročnije gleda. Zato ću ja most graditi na sred Podvomice, pa ako Ričina krene ovamo prema selu, opet ćemo imati most i dolaz. Rodijaku bi krivo što se sam nije dosjetio tako genijalne ideje, ali je bio svjestan da nije loše ni imati vlastiti most koji će služiti barem za njegova života.

BOŠKANOV RASPUST ŠKOLE Prve godine sedmog desetljeća upamtio je Boškan kao najlošije za njegov posao. Ulazne vize za Njemačku više nisu bile kurentna roba, jer su ljudi već bili uvještili kako do njih doći, a osim toga papire su bili sredili gotovo svi koji su to željeli. S druge pak strane, u zavičaju je školstvo radilo razmjerno dobro, nije bilo nekih većih narudžbi diploma ni drugih dokumenata. U to vrijeme je uhićen jedan Boškanov "učenik" u Sarajevu, jer se posumnjalo na vjerodostojnost njegove diplome građevinskog tehničara. Sreća je bila da je Boškan na vrijeme čuo za taj slučaj i da je vodio urednu dokumentaciju o svim diplomama i učenicima. Odmah je otišao u Tehničku školu u Sarajevu te je tajnika zamolio da mu proslijedi pismo koje dobije od javnog tužitelja iz Sarajeva. A u tom pismu, koje je stiglo i koje je tajnik uz nadoknadu proslijedio Boškanu, tražila se potvrda od škole o vjerodostojnosti diplome izdane tada i tada, iz te i te škole i na to i to ime. Naravno, Boškan je uzeo pisaći stroj te je po svojim podacima ispisao kako je ta diploma originalna i da je učenik upisan u matične knjige pod brojem tim i tim. Tako je "učenik" pušten na slobodu i na posao, a Boškan je mozgao o novim poslovima kojih nije bilo ni na vidiku. 1 taman kad je pomislio da promijeni posao, jedna odluka njemačke Vlade osigurala mu je goleme narudžbe, a time i novce. Naime, njemačka se država već zasitila stranaca, pa je zakonski ograničila broj ljudi koji ubuduće mogu dobiti boravak i radnu dozvolu. Na udaru se nisu našla neka deficitarna zanimanja kao što su kuhari, konobari, medicinsko

osoblje... Ta je vijest mobilizirala svu Boškanovu radnu energiju. Danonoćno je ispunjavao podatke u diplome, ocjene i predmete, pečatio svjedodžbe, pisao datume izdavanja i potpisivao razrednika i ravnatelja, tako da je buduće mušterije čekalo sve spremno. Trebalo je samo ispisati ime, prezime, ime oca i datum i mjesto rođenja budućih učenika koji su uskoro počeli pristizati u povorkama, iz svih krajeva ondašnje države. Njegov sin Robert, koji je redovito završio srednju upravnu školu, mnogo mu je pomagao. On je ispisivao diplome i naplaćivao, a Boškan se potom u širokom predvorju rukovao s diplomcima, čestitao im položenu maturu i dijelio prigodne savjete: Čestitam, čestitam, momče. Sada si zreo čovjek i naše društvo leži na tebi. Budi pošten prema državi, ali nemoj ni sebe zaboraviti. Radije zaboravi mene pa se ponašaj kao da me nikad nisi vidio. Sretno, momče. Priča se da je jedan njegov "diplomac", nezadovoljan prevelikom cijenom diplome, upitao Boškana može li išta jeftinije. Može, naravno, kazao je Boškan, ali ću te u tom slučaju malko propitati matematiku. Naravno, kandidat je povukao riječ i platio već znanu svotu. Kako jedna sreća ne stiže sama, tako je Boškanu kao naručena došla zakonska odluka vlasti ondašnje Jugoslavije da svaki privatnik mora položiti tzv. državni ispit. To se odnosilo na vlasnike kamiona, taxija, gostionica... Malo čudna odluka jer se nije znalo što bi kamionisti trebao državni ispit, ako ga nisu polagale daleko važnije struke kao što su medicinski djelatnici. No, Boškana nije zanimao smisao tih ispita i diploma, njemu je bilo važno da ih ljudi moraju imati. A to znači da će ih većina nabaviti kod njega pošto su državne škole bile daleko sporije u organiziranju tih ispita. Dok su škole dobile tumačenja o državnim ispitima, Boškan je već prodavao diplome, čestitao mušterijama na položenom ispitu i preporučivao im da ga zaborave. Ovdje treba spomenuti jednu slučajnu podudarnost. Naime, zakon o državnim ispitima predložio je Obren koji je tada već bio dogurao do zastupnika u parlamentu. U svome je mjestu više od bilo koga Boškan cijenio loše đake. Iskreno ih je tapšao po ramenu, častio u prodavaonicama i podsticao na samostalnost. Istodobno je "oštre" nastavnike uvijek branio kao prave ljude, kao poštene i nepodmitljive profesionalce koje treba podržati. Kamo sreće da su svi tako strogi i nepodmitljivi, govorio je Boškan. Generacije koje se sjećaju jugokomunističke diktature mogu pomisliti na temelju Boškanova posla kako tu nije ni bilo diktature kada se jedan Boškan iz neke hrvatske selendre može tako slobodno baviti švercom i falsificiranjem. Ili je u tom slučaju Boškan morao biti suradnik Udbe. Uistinu, sve je to teško obrazložiti. Teško je naime spojiti teoriju da Boškan nije bio doušnik s činjenicom da je tako javno prodavao diplome. A upravo je tako bilo. Možda i nije, ali su Glavičani s punim povjerenjem i bez zavisti gledali na Boškana i njegov posao. Naprosto se nisu bojali da je udbaš niti su pomišljali na to. Oni su Boškana doživljavah kao ravnopravna partnera vlasti, kao moćna čovjeka koji će ih prije zaštititi nego ocvikati. A njegov posao je njegova stvar i stvar osobne hrabrosti. Naravno, nisu svi tako mislili. Ti su bili razuvjereni jednog

dana kada je policija upala u Boškanovu kuću pa ga privela u pritvor, a potom ga sud osudio na pet godina robije. Prije odlaska u Zenicu Boškan je dobio dopuštenje da na vrata svoje kuće izvjesi jednu cedulju. Na njoj je pisalo: RASPUST ŠKOLE TRAJE PET GODINA.

SLAVARA Kada je Anđa rodila kćerku, u Klecinoj se kući slavilo kao da je rođeno prvo muško dijete. Jer, bila je to prva djevojčica nakon osmero muške djece, koliko su imala tri Klecina unuka. Rodijak je Ćipa imao trojicu, koliko i brat mu Pere, a Antiša dvojicu. Po običaju, djed je Kleco sam sebi pridavao najveće zasluge za tu činjenicu, On je toliki broj muških potomaka pripisivao " jakoj krvi naše vamilije". Problem je, međutim, bilo ime koje bi trebalo nadjenuti djevojčici. Rodijakov prijedlog da se kćerki dadne ime Slava, po njegovoj materi, Anđa je s pika odbila. Slava, kažeš?!, prosvjedovala je Anđa. Pa da joj dica odma dadnu nadimak Slavara ka i tvojoj materi. E, to nemere dok sam ja živa. I da stotinu dice rodim, više ga ni jednom neću nadit ova naša budalasta imena. Eno, dali smo starijem ime u didovo Grgo, drugom u pradidovo Joko, trećem u ujčevo Paško, pa se pokajali. To mi neka imena. Di ćeš u Njemačkoj nać ime Grgo, Bože mi ga prosti. Ili Joko. E, dok je mene, neće ga maloj bit ni Slava, ni Manda već neko lipo stranjsko ime kojeg se neće stidit ni nakraj svita. Ovakvu slobodu i oštrinu Anđina istupa može se obrazložiti izmijenjenim muškoženskim odnosima. Dok su u djedovo vrijeme žene bile obična radna snaga bez ikakvih prava, novo je vrijeme isturilo žene u prvi plan. Odjednom su one dobile novce i novčanike, u odsutnosti očeva postale su jedine odgojiteljice, na njihovo su ime počela stizati pisma, one su morale dočekivati goste i ići na roditeljske sastanke. Djed je Kleco s negodovanjem gledao na te promjene, ali se protiv toga mogao boriti

samo poslovicom kako sretnom čovjeku umiru žene, a nesretnom krepavaju kobile. Ni baba Manda nije s odobravanjem primila te novine, a najviše joj je smetalo to što su se njezini unuci počeli javno ljubiti sa ženama pri dolasku ili odlasku. Ja sam sa svojim Klecom desetero dice izrodila, a nikad ga nisam poljubila. Did mi je svidok. Ajde, reci, dide, je li vako ili nije, šta sad šutiš, žestoko je galamila baba Manda i kao i obično, mahala rukama ispred Klecnih očiju i lica. Nosi te motore isprid mene, stara sotono, obrecnuo bi se Kleco. Ko bi te taku smio poljubit, viro pasja, pa da me zapuneš ko zmija! Novo su vrijeme proklinjale i stare cure. One su za svoju sudbinu optuživale Njemačku i liječnike. Njemačku stoga što je odvela muškarce koji su vani ginuli ili prerano umirali od teškog rada, a liječnike zato što su pri porodu uspješno spašavali žene. U staro vrijeme je uvijek postojala mogućnost i nada djevojačka da će se udati za prvu ljubav, naravno, kad umre prva žena. Sada su te nade postale ništavne. Ovdje valja kazati da je Anđa znatno proširila svoje vidike, promijenila svjetonazor i sustav vrijednosti za vrijeme šestomjesečnog boravka u Njemačkoj. Tu je vidjela očaravajući sjaj velikoga grada, što joj se trajno usjeklo u pamćenje. Tu je čula njemačka imena, čula kako se prelijepe djevojke oslovljavaju imenima: Ilse, Inge, Trudi, Megi... Već tada je zapikirala dati svojoj kćerki, ako je ikada rodi, jedno takvo ime, premda je željela sva ta imena donijeti sobom, nadjenuti ih svim ženama i djevojkama glavičkim. Zato se Anđa tako žestoko borila protiv prijedloga da joj kćerka nosi naše ime. Vidi ti kako je kod nas. Po čitavi se dan pudara i viče: Mande, Kate, Joke, Anđe... A koliko bi bilo lipše zvat: Moni, Keti, Endži... Ja, mene su tamo zvali Endži. Baš lipo! Ondak, vi ne znate još nešto. U nji ima slova koja imaju iznad sebe dvi točke. Slovo "o", a ponad njega dvi točke, pa se čita ka "e". Ili slovo "u", pa se čita ka "i" ako su nad njim dvi točke. A di je kod nas tako slovo? Nigdi. Metne na nj jednu točku ili kvaketinu. A da ima to slovo sa dvi točke, ondak bi se pisalo Duvno, a čitalo Divno. Kud ćeš lipše?! I šta sam još vidila, oni imaju skvrdženo "i”* Skvrdženo baš ko ćirilično "u". A čita se ka "i". Pa ondak piše Glorya, a čita se Glorija. Eto, baš lipo ime. Evo imena za malu. Zvat će se Glorija, sa skvrdženim "i". U tom je trenutku na kućna vrata ušao učitelj Lovre, pa kad je od Endži saznao da se kćerka zove Glorija, pohvalio je ime i one što su ga nadjenuli. Baš fino, kazao je učitelj. Bakino ime, samo moderna verzija. Kako bakino?, začudi se Endži. Nije Slava ni Slavara, nego Glorija i to sa skvrdženim "i". E, pa upravo sam to mislio. Jer, Glorija je latinsko ime koje znači Slava kada se prevede na hrvatski. Znate ono: Gloria tibi Domine! Hoće kazati: Slava tebi, Gospodine. Đava tebi, druže, dreknu Endži na učitelja. Ako ćeš tako govorit, više mi u kuću ne zalazi. Moja ćer nije Slava, već Glorija i to svi upamtite. Istodobno se ispod prozora začu skandiranje djece: Sla... va... ra, Slavara, Slavara..., na što je djedu zaigrao brk od dragosti. Velika je stvar škola i školovan čovik, reče Kleco potiho dok se zavaljivao u fotelju i

obuzdavao unutarnji nagon za smijehom.

ETTSTRASSE Toga je ponedjeljka Rodijak Ćipa imao golemu sreću. Taman što je izašao iz zgrade koju su gipsale tri Galine kolone, ako se i Rodijak uzme za kolonu jer je sam radio, stigli su policajci, opkolili zgradu te zatulili svojim automobilima. Bilo je jasno da se radi o raciji kojom su njemačke vlasti pokušavale spriječiti rad na crno i uhititi "švarcarbajtere" u građevinarstvu, posebice gipsere. Taj su put i uspjeli. Svi Glavičani s Galine firme, računajući i samog Galu, dospjeli su do večeri u Ettstrasse 2, malu ulicu u Munchenu koja je dugačka isto toliko koliko i zatvorska zgrada. Zatekli su tu još oko 200 svojih gipsera, od kojih je bilo barem dvadeset vlasnika gipserskih firmi. Svi su oni bili pod sumnjom da su radom na crno i neplaćanjem poreza oštetili državu za goleme novce. Našao se među njima i učitelj Lovre koji je preko raspusta želio na crno zaradio koju marku i popuniti kućni budžet. Bilo je još takvih koji su zatečeni na baušteli bez radnih i boravišnih dozvola. Ti su prošli ponajbolje, jer im je policija oduzela novac, a pošto su oni očekivali takvu raciju, kod sebe nisu ni imali veće svote, pa su potom protjerani iz Njemačke. Njima je to bila i najveća kazna, dugoročno gledajući, jer dobiti izgon iz Njemačke značilo je pozdraviti se s dodatnom zaradom. Bio je tu i Mijo Mali, čovjek koji je već peti put dobivao izgon, ali pod raznim imenima. Naime, on se dosjetio da nakon svakog izgona promijeni ime i prezime u zavičaju, te se ponovo vrati u Njemačku. Već sutradan, nakon ispitivanja, pušteni su i ostali Glavičani koji su posjedovali radne i boravišne papire. Njih su čekale samo novčane kazne zbog rada na crno. Ali su vlasnici firmi dospjeli u gadnu kašu, bez izgleda da uskoro napuste zatvor.

Ova policijska racija našla se koji dan i na stranicama uglednog njemačkog časopisa Der Spiegel. Prije nego što je gipser Joseph Friske navečer legao u krevet, ugasio je svjetlo, piše Der Spiegel. Teren oko kuće na Amerskom jezeru kraj Munchena tada su obasjali farovi automobila. Već nekoliko mjeseci pošteni obrtnik Friske plaši se za život. Anonimni čovjek telefonom prijeti njemu i njegovoj obitelji. Gale je pokušao opovrgnuti priče kako je baš on prijetio Josephu Friskeu, ali se nije mogao obraniti od napisa Suddeutsche Zeitunga u kojem, između ostalog, stoji da je "firma Gale-Putz sa svojih 14 ilegalnih kolona inkasirala na crno čistih 2,5 milijuna maraka za godinu dana. Vlasnik firme je prošle jeseni zatočen, ali je začuđujuće brzo pušten uz kauciju od milijun maraka, pa je nastavio započete radove na zgradi banke usred Munchena. Uistinu je tako bilo. Gale je zatvoren, pa pušten. Ne zna se što je bilo s kaucijom. Vjerojatno je ostala državi, kao što su sve kaucije završile. Onaj tko nije imao milijun maraka, a bilo je i takvih, odležao je od dvije do četiri godine zatvora, što je dobro došlo i Gali i ostalim Glavičanima koji nisu protjerani. Naime, potražnja za poslom gipserima je osigurala veću cijenu i bolju zaradu. A Rodijak je Ćipa tada bio u naponu snage, volje i vještine. Uostalom, o tome dovoljno govori podatak da je sam radio taj posao koji po propisu rade četiri čovjeka. On je prvi i jedini takav slučaj otkada je gipsa. Pokušao je nakon raspada njihove kolone i Guto, ali je brzo odustao. Pričalo se da je jedna firma nudila Rodijaku deset tisuća maraka mjesečno i to na režiju. Ali, on je odustao. Ne zbog toga što nije volio izvjesnost, nego zato što nije volio unaprijed znati koliko će na kraju mjeseca dobiti maraka. Bogarca ti poljubim, govorio je Rodijak, ništa slađe ni lipše nema kad ko navečer, nakon posla, jadni čovik legne u krevet, pa počne računat urađene kvadrate gipsa, ondak to množit sa cinom kvadrata, pa na kraju dobit zaradu. I uvik me san privari prije neg sam sve sračuna. Nikad nisam mislio da ću zaspat i probudit se s matematikom, ali mi je postala slađa i draža neg ijedna cura u momačko vrime. A toliko sam se izvištio da ću ti svakoj kući na prvi pogled sračunat koliko ima kvadrata gipsa na zidovim. U to vrijeme Rodijak nije ništa drugo ni zapažao osim novih kuća u Munchenu, milovao ih pogledom, računao poput kompjutora kvadraturu zidova, odbijao otvore i procjenjivao kvalitetu zidova i isplativost posla. I nove je temelje volio, jer je znao da će tu uskoro niknuti kuća, a on je procjenjivao koliko će katova imati i koliko kvadrata zidova. Sada mu nije smetalo što se prva dva prozora ne računaju za katove. Važno je da se i za njih plaća nabacivanje gipsom. No, baš u to vrijeme svi su zamijetili, osim Rodijaka, da se počeo savijati u leđima.

DIOBA Djed se Kleco nije oporavio ni od prvog udara na njegovo starješinstvo u kući, a već je stigao drugi, još teži. Njegovi su unuci jedne večeri kazali djedu da će se podijeliti. Doduše, tada su nestale gotovo sve obiteljske zadruge, gotovo sva su braća bila podijeljena i svatko je stanovao u svojoj kući. Osim Klecinih. Djed je beskrajno uživao u toj činjenici uzdajući se da će tako vječno ostati, da će njegovi ukućani živjeti u slozi poštujući stariji mlađe, žensko čeljade muško, svi djeda kao starješinu. I kud će sada s diobom, razmišljao je djed, kada je sve ovako dobro krenulo, kada su sagrađene kuće i pojata, a novci stizali u potocima. Kako dijeliti to carstvo na čijem je čelu upravo on, djed Kleco. Doduše, ukućani su ga već duže vrijeme pripremali na tu neugodnost, ali djed nije znao čitati znakove. Naprotiv, i dalje je držao unucima i nevjestama svoje glasovite govore. Duše nečiste, lako je vami. Vi samo radite što did naredi. A kako je meni povazdan i po svu noć razmišljat šta ćete vi radit. Ja moram mislit koga ću poslat u Njemačku, koga za ovcama, a koga za govedim, koga kosit, a koga vodu nosit. Lako je otić u Njemačku i zaradit marke. Ali, kako to potrošit pametno? E, to did mora odlučit! I srićom mi je u svemu doteklo pameti. I Bogu fala, svega ima. Lipo, ko kad je lipo. Umjesto da ukućani uglas kažu kao što su uvijek govorili: Šta bi mi jadni, dide, bez tebe, odjednom nitko nije obraćao pozornost na njegove riječi, nitko ih nije opovrgao

niti izražavao suglasnost. Samo bi nevjeste kriomice namignule jedna drugoj i u prolazu potiho promrsile kako "did opet snuje". Prvi znak propasti njegova carstva bilo je Anđino oštro suprotstavljanje njegovu prijedlogu da se novorođenčetu dadne ime Slava. Otada su ga počele moriti crne misli, pa je, vraćajući misao unatrag, pronašao još mnogo sličnih neugodnosti. Vidio je da izvana stižu pisma ne samo njemu, već također nevjestama, koje nisu krile ni svoje novčanike. Svejedno ga je kao rijetko što u životu pogodila najava diobe u kući. Nije u toj namjeri ukućane mogla pokolebati ni tugaljiva djedova pokuda muških glava koje dopuštaju da im žene zapovijedaju i čak njemu, djedu Kleci, izgovaraju protivne riječi i riječi pune otrova. Naprotiv, Anđa je na to odgovorila da su prošla stara vremena i gluposti, a Ana Perina je otvoreno uzvratila djedu da ne treba stavljati ukućanima granu na put sada kad je jednom nogom zakoračio u grob. I podijeliše se Klecini na veliku žalost djedovu, kojega je još više ojadio način diobe. Njive su podijeljene na kuru, kuće su gradili tako da je svaki od Klecinih unuka, Pere, Ćipa i Antiša, financirao gradnju jedne kuće, pa ni tu nije bilo problema, a novac koji su dotad davali djedu Kleci podijeljen je na tri jednaka dijela. Lovre nije sudjelovao u diobi, jer je školovan iz zajedničke kase. Tu se ustanovilo da u djedovu džepu i nije bilo nekakvih velikih novaca, što je samo značilo da su braća potkradala zajedničku kasu, odnosno da nisu davali svu ušteđevinu kako su se hvalili. Problem je iskrsnuo kada je trebalo "podijeliti" kućnu čeljad, tj. djeda Klecu, babu Mandu, majku Slavu i sestru Ivku, usidjelicu kojoj su davani mali izgledi za udaju. Rodijak Ćipa je predložio da jedan od braće prevede u svoju kuću djeda i babu, drugi majku, a treći sestru. Djedu je srce zaigralo i pojavila se nada da ga ipak unuci vole kad je vidio da svaki želi njega i babu Mandu. Toliko se više razočarao kad je spoznao razloge za takve želje svojih unuka. Jasno je zašto se svi jagmimo za dida i babu, kazao je Pere, jer su stari i nisu dugoviti. A ko će brinut za mater, ili sestru? One nas mogu nadživit. Zato bi bilo pošteno još nešto bacit na materinu, a posebice na sestrinu stranu. Prijedlog jednog od braće da se na sestrinu stranu stavi konj Zekan, ne onaj stari, jer je taj već davno uginuo, već novi Zekan, morao je biti odbačen na djedovu intervenciju. Gotovo plačući je molio da mu ostave Zekana, jer mu je to utjeha, zabava i jedini posao. Ako je preživio smaknuće konja, a već su svi u selu bili prodani osim njegova Zekana, onda ih je molio da Zekan ide s njim u toj diobi. Unuci nisu bili toliko bezdušni da ne bi uvažili djedovu molbu, pa su onda na sestrinu stranu bacili dvije krave, na majčinu jednu, što se smatralo dovoljnim da anulira prednost onoga brata kojega zapadne djed i baba. A ishod će se znati nakon povlačenja kure. Pere je izašao u hodnik i tu u šaku stavio tri slamčice različite dužine, a potom je objasnio pravila igre. Najduža slamka vuče majku, srednja sestru, a najkraća djeda i babu. Prvi je povukao Ćipa, a onda Antiša. Potom je Pere otvorio šaku pa usporediše slamke. Antišina je bila najduža, Perina najkraća.

GALEPUTZ Ne zna se je li Gale povukao kauciju, ali se znade da nije zaglavio u zatvoru, te da je poslije velike policijske racije na gipsere proširio poslove, zaposlio nove ljude i kupio novog mercedesa. Njemu je, zapravo, racija došla kao naručena jer je reducirala broj gipsera. Mnogi su dobili izgon, a “crnjaši" bez radnih dozvola nisu se usuđivali ni doći u Njemačku ako nemaju siguran posao. Gale je dobro znao da policija neće praviti jednu raciju iza druge, te je još jače prionuo na posao. S druge pak strane, mnogim su velikim firmama došli u pitanje rokovi izgradnje i veliki penali koje su morali plaćati, pa je Gale u tolikoj potražnji za gipserima znatno podigao cijenu po ugrađenom četvornom metru. Vidjevši sve to, neki su Glavičani počeli sumnjati da je racija u neku ruku i Galino djelo, ali se to nikad nije moglo dokazati. Počele su također kružiti priče da je njegov poslovni partner Jakob Radock zapravo Jakov Radoš, njegov stric koji je nestao u ratu. Glavičani su to pričali ne samo porad sličnosti imena i prezimena koje je nametalo asocijaciju, već i radi njegova poznavanja hrvatskoga jezika. Govorio je glavičkim dijalektom, štokavskom ikavicom. Doduše, štokavsku ikavicu govore i Slavonci, ali su Glavičani zapazili da Jakob nikada nije želio spomenuti ime mjesta u Slavoniji odakle potječe. Osim toga, Slavonci ne govore "tutekar". Znalo se da je to glavička i samo glavička riječ. U gradu se govorilo "tu". Jaružani su govorili "tute", Dočani "tutekarce", a Glavičani "tutekar". I veoma su se često prepirali oko toga tko

ispravnije govori. A Jakob je u nekoliko navrata kazao "tutekar". Jednom je kazao: "Mi smo radili tutekar", drugi put je rekao: "Morate tutekar dobro promislit", a treći put je pitao: "Šta se tutekar smijete?" Zamjetno je bilo da se s pojavom takvih sumnja i poluglasnih nagađanja Jakob više nije pojavljivao među svojim radnicima. Sve je obavljao njegov partner Gale kojeg se ipak nije smjelo svašta pitati. Posebice nakon racije otkada su mu poslovi krenuli, a on tražio gipsere da mu rade na crno. I dobro je plaćao jedno vrijeme. Proširio je Gale glas da mu treba još stotinjak radnika, a glas se čuo do Duvna odakle nagrnuše najhrabriji "cmjaši". Galini su radnici prvi put osjetili da bi mogli ostati bez zarade kad je Gale jednoga dana krenuo od bauštela do bauštela i, umjesto da dijeli zaradu, počeo na sve vikati da su loše uradili posao, da arhitekti ne žele primiti ni jedan posao bez popravke i da je on već platio radnike za reparaturu. Drugog je tjedna obilazio veliko gradilište gdje je radila većina njegovih gipsera, te je odjednom viknuo: “Policija”! Taj je povik bio praćen zvukovima sirene policijskog automobila, što je svim Galinim gipserima bio dovoljan znak i razlog za bježanje. Ne zna se je li uistinu policija pokušala s novom racijom ih je to bila Galina montaža, još jedan od njegovih trikova, što je smatrala većina gipsera. Jer nitko nije uhićen, a poslije se ustanovilo da nitko nije vidio policiju. A na policijsku je sirenu mogao i Gale zasvirati. Uglavnom, on više nije želio zaposliti svoje gipsere, tobože iz straha da ga ne uhiti policija, niti je pak želio platiti urađeni posao s obrazloženjem da ni njemu nije platio naručitelj poslova jer sve nije završeno, a i ono što je urađeno traži reparaturu i popravku. Gale je tvrdio kako je u tome mnogo izgubio, dok su Glavičani bili uvjereni da je u toj akciji Gale zaradio čitavu kauciju koju je uplatio u policijskoj raciji prije toga. Bilo je i onih što su htjeli Galu tužiti, ali su odmah odustajali svjesni toga da optuživanjem Gale tuže i sami sebe pošto su radili ilegalno. Neki su bili spremni žrtvovati i svoj interes da bi se osvetili Gali, ali su se bojali da će, kao i uvijek, oni dobiti kaznu, a Gale se izvući. Znalo se da su njegove kolone gipsale kuću šefa policije za grad Munchen. A Gale zacijelo nije propustio priliku sprijateljiti se s tako uglednim i moćnim čovjekom. Rodijak se Ćipa nije osjećao prevarenim. Njega je Gale isplatio, svjestan Ćipinih kvaliteta i činjenice da mu je uvijek pri ruci, pouzdan i sposoban uraditi za trojicu kada to treba.

DJED KLECO - MANEKEN Pere i Ana nisu krili radost zbog rezultata diobe u kojoj su kockom dobili djeda i babu. U početku su čak sažalijevali Ćipu kojemu je sudbina namijenila sestru Ivku, staru curu nervoznih reakcija, ljutitu na sve i svašta i nepredvidivu u ponašanju, osobito prema nevjesti Anđi s kojom je trajno ratovala. Ni Antiša se nije osjećao gubitnikom, a Ćipa je stvari primio onakve kakve jesu, bez većih razmišljanja o posljedicama. U svome je oduševljenju diobom i njezinim ishodom Pere grlio djeda Klecu, tepao mu i obećavao ispunjenje svih njegovih želja, pa je i ženi znao zaprijetiti: Nemoj da mi didu nešto manjka kad ja odem. I babi isto. Oću da su uvik odiveni i prisvučeni. Šta lipše ima vidit ka čista dida i isprljano i brndžavo dite?! I maraka nek uvik ima u džepu i nek svakome prkosi. Jerbo, Pere ima čime platit. Kakav did, takva

kuća. A naši did i baba moraju bit najuredniji i najsritniji. Tako djed Kleco i baba Manda dobiše zadatak da budu najčistiji, najodjeveniji i najsretniji starci u Runjavoj Glavici. Postaše manekeni unuka Pere. Bila je to naoko ugodna, a u suštini zahtjevna zadaća. Jer, Pere je odmah naložio da djed odjene odijelo, u kojemu se nije baš najbolje osjećao, da napuni novčanik markama, te da ga u svakoj pogodnoj prilici pokaže svojim vršnjacima, pa i mlađim ljudima. Morao je koristiti svaku priliku, u prodavaonici ili gostionici, kamo je nerado zalazio, da povuče novčanik i pokaže novac u njemu na zavist ostalih, posebice njegova bivšeg prijatelja, a sada neprijatelje Juriše. Posebice je teško djedu i babi pala Perina zapovijed da ništa ne smiju raditi, već "odmarat ništa ne radeć i odajuć po selu", te da izbjegavaju posjete Ćipinoj i Antišinoj kući ili, ne daj Bože, objedovanje s njihovom čeljadi. Nek se znade čija kuća mrsi i ko more bolje, govorio je Pere. Perine zapovijedi djedu i babi još jednom su naglašene i nabrojane u njegovu prvom pismu nakon diobe i odlaska. Draga Ane, pisalo je između ostalog u pismu kojeg je Ana čitala pred pokunjenim starcima, čujem da se did zapustio, da nosi na sebi raspalu guću i plisnavu kapu i da kosi travu naki star i sakat. Reci mu da to ne smi radit i mene sramorit. Ja imam dovoljno novaca da sve kupim. Triba prodat Zekana i gotovo. Da mu nije konja, did se ne bi toliko trudio ni nas sramotio. I ne smi ić u Ćipinu i Antišinu kuću. Nije nji zapa na diobi, već mene. A ako je mene zapa, ondak mora biti moj i ne smi kod nji ručavat, ne smi zvat njijovu dicu. Jerbo ispada, a tako ljudi i kažu, da ga mi ne štujemo. Da ji ne štujem, ne bi ji primijo u svoju kuću. Ne smiju me zato sramotit. Pored mene radite šta oćete, ali čuli ste šta vam Pere kaže. A priko njega ne smim ni ja ništa, lukavo opomenu Ana starce. Samo mi Zekana ostavite i ja ću sve ostalo štovat, promrmlja djed. Dobro, dobro, pokuša ga odobrovoljiti Ana. Ali, pripazite ostalo. Svit je pokvaren i more kazat da mi ne vodimo računa o vama. E, zato morate i nas razumit. Značilo je to da se Kleco mora odreći svakodnevnih odlazaka do Antišine kuće na kojoj su radili majstori. Naime, od diobe su Klecini unuci, posebice Antiša i Pere, žestoko zaratili pokušavajući gradnjom i luksuznim uređenjem kuća pokazati tko je pametniji i sposobniji, tko se u svijetu bolje snašao i više donio. Antiša je odmah podigao kat kuće, a Pere ga slijedio. Potom su obojica promijenili podove, probijanjem zidova proširili dnevni boravak, uveli vodu i centralno grijanje. Njihove kuće nisu imale krovova, jer se nikada nije znalo kad će jedan od braće početi dizati još jedan kat. A bio bi prevelik trošak raskrivati kuću. Namještaj su dogonili iz Njemačke kao i materijal za ugradnju. Čak i gips kojim su žbukali kuće. Srebrni je escajg, na zadovoljstvo žena, krasio kuhinje, a na vratima soba bili zu zalijepljeni pozlaćeni natpisi: SCHLAFZIMER, KUCHE, BAD, TOILETTE... Na podovima su ležali perzijski tepisi, na zidovima veliki satovi s kukavicom, u vitrinama najskuplji televizori, dok su spavaće sobe krasili stilizirani namještaji s mnogo ogledala. Naravno, ništa se od toga nije koristilo ili se koristilo vrlo rijetko. Sve je to služilo za pokazivanje gostima, a život se odvijao u ljetnim kuhinjama, malim i skučenim prostorima gdje se moglo u čizmama ulaziti, komotno ponašati, muhe tjerati i jesti iz starih tanjura.

HIGIJENA LIJEVE NOGE Kad je baba Manda nadolila vruće vode u lavor, djed se Kleco dugo skanjivao da zamoči lijevu nogu, koju je spremio za pranje tako što je zavrnuo nogavicu. Pridržavao je nogu s obje ruke dok je migajući prstima kružio iznad vode pokušavajući nesigurnim dodirom s vodom ustanoviti je li dovoljno topla. Katkad bi dodirnuo vrhom palca površinu, pa brzo povukao kao da će u žeravicu zagaziti. Nakon nekoliko takvih pokušaja, usudio se napokon zamočiti čitavi palac u vodu na čijoj su se površini širili koncentrični valići, pa je nakon dvije-tri sekunde trznuo nogu natrag. Ladna, viknu Kleco i ne gledajući prema babi. Manda odmah priskoči sa šerpom iz koje se dimilo, te doli malo vode u lavor, a onda donese i stavi na stolicu pored lavora sapun i ručnik. Ajde, dide, što se toliko bojiš, reče Manda Kleci Odjednom gurneš nogu u vodu i gotovo. Ajde, gurni! Vidi nje, obrecnuo se djed. Gurni, gurni... Ko će namirno gurat nogu u vodu pa se kvasit?! I vako mi je liva noga bolesna. Uvik siče u njoj, a sad s njom u vodu!

Šta se mora, mora, poče ga hrabriti Manda. Ti znaš da sutra dolazi Pere i da ćeš morat dokturu. Dobro, ali šta vali vakoj nozi, osim što su u njoj sikovi, priupita djed, a onda, vidjevši valjda da nije baš najčistija, gumu je naglim trzajem u vodu, malo zasta, stisnu zube pa poče trljati nogu u vodi. Nakon nekoliko sekundi navikao se na temperaturu vode, pa je dosta dugo sapunao i masirao atrofirane mišiće, otkidao staru kožu ispod prstiju, pa je napokon izvadio nogu. I dok ju je brisao, opet se javi baba Manda. Kad si se već skvasio, moga bi oprat i drugu nogu. Kakvu drugu, dušo nečista? Znaš da me ne boli desna, već samo liva noga. I neće mi doktur prigledat desnu, već livu nogu. Pored mene ne bi triba prigledat ni jednu, ali ko će se Peri otet. Nisam se kupa ima trijest godina, a ima Ii ga biljeg, zagrnu Kleco košulju ispod koje se ukaza starački bijeli ten trbuha. Pere ti samo dobro želi. Oće da te doktur izliči, doda baba. Šta će mene doktur ličit kad ja volim vako. Malo me bolucka i ja uživam u tome. Malko se tužim i znam da sam živ. To on mene vodi dokturu porad sebe. Nemoj ižinjavat, poče ga smirivati Manda. Ako nevista i Pere vole da si čist i zdrav, šta je loše u tomu? I kad si se skvasio, moga bi otić u kupatilo, pa se vas okupat. Šta vas, svu te đavli jamili?, skoči djed. Onda me moreš i ubit. Vas pod vodu?! A ljudi se čuvaju da ne pokisnu. Od vode me i boli liva noga. Kad nas u vojski natralo priko ričine. Eno ti kupatilo, eto ti, pa se uduši u vodi ako ti je volja, a meni dodaj ručnik. Dok je djed brisao lijevu nogu, već ga je prošla ljutnja, a vidjevši da mu noga sasvim dobro izgleda, opet se, ovaj put sasvim pitomo, obrati babi Mandi. Šta misliš, stara, oću li se sutra osramotit za nju?, pokaza djed na nogu koju je upravo namazao kremom, a ona se sjajila. Pa, vako mi se čini lipa i ćusta. Ne znam. Ima malo modrica, malo lišajeva, ali Bože moj. Nisi momak. Ni meni se ne čini gadna, ali taman ka da joj nešto manjka. Ka da joj nismo sve uradili što je tribalo?’.

IVKINA UDAJA Ivka je nakon diobe uspjela nagovoriti brata Ćipu i nevjestu Anđu ono što nikada nije uspjela nagovoriti djeda Klecu, da, naime, ode u Njemačku. Anđa se tome veoma veselila premda je javno pričala kako joj je žao zaovu slati na kraj svijeta. U Boškanovoj se arhivi našla diploma kuhara, koju je Robert ispunio na Ivkino ime, putovnica više nije bila problem, a Ivku je, zahvaljujući Galinim vezama, čekao posao u jednom restoranu. Tu je Ivka spočetka čistila, a kasnije se ispostavilo da je brzo naučila kuhati, još brže posluživati goste. Pošto se radilo o gostionici jednog emigranta gdje su svraćali sve domaći ljudi, nije ni trebala neko veliko umjeće u poslu, neko veliko znanje u pripremanju jela. Dovoljno je bilo naučiti praviti šnicle i pomfrit. A već je znala variti krumpire i kuhati juhu s govedinom, što su gosti najviše tražili. Za samo nekoliko mjeseci Ivka se promijenila toliko da je ni vlastita mater ne bi mogla prepoznati. Skinula je maramu s glave, skratila pletenice i rasplela bujnu kosu, odjenula fine haljine i naučila se šminkati tako da je izazivala žudne poglede i onih Glavičana koji su joj koji mjesec ranije sa sprdnjom proricali teške usidjeličke dane. Usporedo s fizičkom preobrazbom, postala je samosvjesna i otresita, tako da je jedne

prilike veoma vješto osramotila Murgu, starog momka koji se svojedobno zabavljao s Ivkom, ali ju je napustio na nagovor ukućana i nekih prijatelja da ona nije njemu dorasla. Polupijani Murgo je pokušao u šali potapšati Ivku dok je prolazila između stolova, ali ga je ona oštro pogledala. Ruke sebi, odbrusila je Ivka. Da si bila takva cura, mogla si se udat i u svoje selo, pokuša se novom šalom izvući Murgo. Da sam takva tražila, mogla sam, ali mi budale ne tribaju. Tako ne govori cura momku, podbode netko sa strane. Mogu vam svima kazat što me volja. Neću se udavat, pa da se stidim. A vi svi zaslužujete i gore neg ja kažem. Što smo to mi krivi, upita netko. Nemoj da vam ja brojim grije kad ji sami znate. Poslije ovog događaja, Ivka je mnogo dobila na poštovanju, nikad se više nije dogodilo da joj netko dobaci neuljudnu besjedu ili dvosmislicu. Posebice kad su Ivku vidjeli s jednim Nijemcem u finom restoranu, a potom saznali da se Ivka udaje za Maxa Libiga. Svatovi su upriličeni u istoj gostionici gdje je Ivka bila zaposlena, uz nazočnost veoma malog broja sudionika. Tek bliža rodbina koja se nalazila u Munchenu. Tu je bio i Gale koji je i upoznao Ivku i Maxa, te sve organizirao. U svadbi je Gale sokolio novog zeta, te je svima očitao svoje spoznaje o braku. Ovome braku ja pripisujem dug vik, jerbo Njemac ženi Rvaticu, počeo je Gale svoju zdravicu. Koliko sam ja vidio, to su najsritniji brakovi, brakovi između Njemca i Rvatice, još ako je ta Rvatica iz našeg kraja. Jerbo, njemačke žene znaju da po zakonu muškarci nemaju nikakva prava, pa ji mogu varat do mile volje, mogu na nji galamit, mogu tražit ljubavnika, mogu se okašat na njegovu rodbinu... Zato su svi Njemci manji od makova zrna prid svojim ženama. Jeste li vidili šta im žene rade na Oktoberfestu?! Igraju, pivaju, ali isto tako puštaju tuđim ljudima da ji ljube i tapšu po stražnjicama. E, naša žena ne da da je prid cilim svitom neko kreće po guzici, pa makar to bio i njezin čovik. A taka će bit i moja rodica Ivka. Rodice moja, pamet u glavu, pa slušaj što ti Gale govori. Daklem, čuvaj svoje tilo, a čoviku mudro ugodi. Ispeglaj mu košulju, uglancaj cipele, poštuj mu rodbinu, ne okašaj se na čovika kad je u društvu i ne spominji mu rastavu. I glavu će za tebe dat. Svatovi su se smijali Galinim uputama, a ponajviše se smijao zet Max koji ama baš ništa nije razumio iz Galina izlaganja. Lipo je sve ovo i drago mi je da smo se vako sastali. Ne daj Bože bit u svatovim di naš čovik ženi Švabicu. To je najgori brak na svitu. Jerbo, naš čovik nasida na lipe riči i Njemičino obećanje da će ga uvik volit Ali čim vidi da naš čovik noću kasni, da ne polaže račune o trošenju novca, da se ljuti što ona ne štuje njegovu rodbinu, da joj spočita zbog namigivanja tuđem čoviku, ona se oće rastat. Osim mene ni jedan naš čovik koje ja poznajem nije izdrža sa Švabicom dulje od tri godine. Naš čovik mora znat ono što ja nisam zna, a to je da ženu moraš dovest ne samo sebi već i selu, moraš gledat kako odgovara tetki Luci i stricu Mati, zna li se ponašat spram babe Mande i dida Joke, oće li ostat u selu dvajest dana odmora ili će

ić na more. Zato kažem da naši ne smiju ženit Švabice, a da se naše cure tribaju udavat za Njemce. Jerbo, naša najgora postane u Njemačkoj najbolja žena koju svi štuju. Znate svi Matiju Brndžinu? Kod nas se nije tila udat, a vamo je svi fale kako na tako čeljade nisu trevili. Zato je moja rodica Ivka sritna žena i ja joj proričem dobar brak i puno dice. U to ime živili! Nakon pljeska Galinu govoru, više njih upita ga što prognozira svome braku s Njemicom. Moja Silvija i ja smo iznimke, kazao je Gale. Ona je po svojoj prirodi naša, a ja sam Njemac! Prvi Ivkin dolazak u selo s mužem Maxom izazvao je golemu pozornost u cijeloj Runjavoj Glavici. Tim više što se znalo da će doći i Max. Od ranih jutarnjih sati dežurala su glavička djeca kako bi dojavila taj dolazak. Bilo je nekoliko lažnih dojava, jer su neki lakomisleni dječaci, čim bi ugledali da prema selu ide automobil, povikali: “Evo Švabe”!, ali bi se poslije ispostavilo da je stigao za Božić neki obični Glavičanin. Napokon je jedna dojava bila istinita. Pred Klecine su kuće stigla čak četiri automobila. U jednom je bio Pere, u drugom Rodijak Ćipa, u trećem brat mu Antiša, a u četvrtom zet Max s Ivkom. Mala je zbrka nastala kad su tri prva automobila stigla Klecinom ćuprijom, a četvrti je krenuo Zabrdića mostom. Poslije se ustanovilo da je upravo Max stigao preko Zabrdića mosta, što mu djed Kleco nikada nije oprostio, ali su ga Zabrdići neobično zavoljeli upravo zbog te činjenice. Oni su, naime, to protumačili kao novi dokaz da je njihova ćuprija najbolja, jer, zaboga, zašto bi kulturni Nijemac išao preko nje kad ne bi bila najbolja. Kao i put koji je vodio do nje. Istina, cesta do Zabrdića bila je najbolja, zapravo glavna glavička cesta, ali su svi Klecini bili nezadovoljni i veoma pogođeni tom Ivkinom i zetovom neopreznošću da idu preko tuđeg mosta kad su imali vlastitu ćupriju. Velike su kritike upućene Ivki koja je mogla savjetovati muža kojim putem i mostom krenuti a ona mu prepustila da izabere bolji umjesto pravog puta. Ivka se pravdala kako Max nije želio isprljati auto na cesti prema Klecinu mostu, ali to nije bilo dostano. Ipak, Klecini su dočekali veselu povorku iz Njemačke vani na ulici, točnije ispred guvna gdje su se automobili trebali parkirati, pa su se postrojili kao vojnici i pozdravljali s pridošlicama. U tom ozbiljnom stroju gdje su stajali kao okamenjeni baba Manda i djed Kleco, za njima strina Kreza, majka Ćipina Slava, te sva djeca trojice Klecinih unuka i njihove majke. Djed je Kleco bio na čelu, te je salutirao zetu Maxu na isti način kao što je salutirao prilikom služenja vojske. Isti su način pozdrava pokušali imitirati ostali ukućani, što je ostale nazočne tjeralo na smijeh, a mladi su Glavičani pljeskom pozdravljali dolazak Nijemca u Runjavu Glavicu i njegov svečani doček. Naravno, Ivka je bila u prvom planu, mjerkali su njezin izgled i ponašanje, pa napokon jednodušno zaključili da je ljepša nego ijedna cura u selu, što je Ivki strašno laskalo. Kad se svijet razišao, a pridošlice ušle u Ćipinu kuću, jer je po rezultatima diobe bila Ivkino sjedište, tu su pristigli svi Klecini potomci. Anđa je likovala zbog te činjenice upravo toliko koliko su njezine jetrve i djeverovi tugovali. Znala je ona koliko su se oni naslađivali rezultatima diobe, koliko su seljani sažalijevali Ćipu i Anđu računajući da su Pere i Antiša bolje prošli. Jer, računali su svi, starci će brzo umrijeti, a mlada zaova će vječno teretiti Ćipinu obitelj. A dogodilo se, eto, da je Ivka našla "svoju sriću", našla

muža na kraj svijeta i napustila Ćipinu obitelj. K tome još Nijemca koji bi mogao i pomoći! Tako je mislila i Anđa, smišljajući načine kako podbosti jetrve koje su se njoj naslađivale rezultatom diobe. Dok su one računale kako će se brzo otarasiti svekrve, prasvekrve i prasvekra, dogodilo se da se Anđa otarasila zaove. I to tako da zet Max pripada njezinoj kući, a to je pružalo nadu da će pomoći. Svjesni toga, braća Pere i Antiša te njihove žene te su večeri bili veoma nervozni i ljutiti, tim više što je novi zet donio u Ćipinu kuću punu torbu poklona, dok je njihovoj djeci samo podijelio čokolade. Ti su pokloni seoskim pričama još više uveličani, počelo se pričati o golemom bogatstvu zeta Maxa, pa su Pere i Antiša doživjeli već iste večeri žestoke kritike svojih žena, a oni su pokušali svoju ljutnju iskaliti na starcima. Dokle, ti, dide, misliš živit?, s ovim je pitanjem sutradan dočekao Pere djeda Klecu. Kako se rumeniš, za Gospu blaženu? Misliš li ti ikako mrit? Baba ti je Manda još rumenija, pokuša Ana potpaliti muža, dok su starci stidljivo gledali preda se, a djed u svojoj zbunjenosti nijemo udarao štapom ispred sebe. Nemeremo mi protiv Boga, usudi se prosloviti baba Manda. A je li protiv Boga to što je Pere svakim danom slabiji i mršaviji, nastavi Ana. Did sve rumeniji, a ti, Pere, sve bliđi! Neka, neka, neće li did doživit sto godina, pokuša Pere savladat svoju ljutnju i nepravednu optužbu. Bit će ovo prvi bračni par iznad sto godina. I neka! A ti, ženo, nemoj da im nešto fali, potapša Pere djeda po ramenima. Ima Pere maraka i za nji. I nemojte da bi nešto radili! I da bi se zapustili u odivanju? Pa da mi neko kaže kako Pere ne drži do dida i babe?! Jesi li se spremio, dide, za doktura?

UŽE Ni mjesec dana nakon preseljenja iz barake u stan koji se nalazio na trećem katu jedne stare zgrade u Schwanthalerstrasse 24, ulici gdje su stanovali mahom stranci, Hrvati, Arapi i Turci, Rodijak je Ćipa nabavio dugačko pleteno uže čiji je jedan kraj svezao za krevet u spavaćoj sobi, a ostatak smotao i gurnuo pod krevet. Uže spasa, kako ga je Rodijak prozvao, uskoro je postalo predmet sprdnje i zadjevica Glavičana na račun Ćipe, a on je imao svoje obrazloženje. Bogarca ti poljubim, objašnjavao je Rodijak, šta će bit ako me neko napadne, ako udari na vrata u ponoć, ako se kuća zapali, a lift zaglavi? Tutekar na trećem boju nema ti spasa već skakat kroz prozor. A pogledaj koja je visina. E, zato je tutekar uže koje spremno čeka, jerbo je svezano za krevet. Samo ga razmotam, pa niz njega ko niz listve. Sve do ulice. I vama bi bilo pametnije nabavit uže, nego se mome rugat. Dublji razlog za nabavku užeta krio se u Rodijakovu strahu od vanjskog svijeta u tako velikom gradu. Bojao se visine i dubine, golemog broja istih ili pak sličnih ulica, semafora i automobila koji bi odjednom jurnuli na zeleno, pa je uvijek bio sretan

nakon prijelaza neke prometne ulice, bojao se i neljubaznih poslovođa, bojao se uličnih demonstracija, pa bi uvijek kad bi ih vidio sumnjičavo vrtio glavom i ponavljao da će zaratiti, bojao se također prljavih klošara i ćelavih menđušara, bojao se živjeti u Njemačkoj. Jedino čega se nije bojao to je rad, pa je često ponavljao kako se plaši da će umrijeti, a neće se naraditi. Zato je Rodijaku teško padalo slobodno vrijeme. Izazivalo je strahove u njemu i stvaralo tugaljiv osjećaj da će u Njemačkoj poginuti, umrijeti, nestati... Nije se Rodijak bojao smrti, već smrti u Njemačkoj, pod kotačima automobila, pri padu sa skele, ili pak da ga netko ne zamijeni s nekim pa upuca. Bojao se Rodijak da mu se ne zagubi stan, pa ga neće moći pronaći. Uostalom, koji dan nakon useljenja zagubila mu se čitava zgrada u kojoj je stanovao, a time i stan. Bio je upamtio golemu reklamu Pepsi-cole na fasadi te zgrade, ali kad je jednog dana stigao s posla, na tom se mjestu kočoperio kauboj s lasom i reklamni pano Maribora. Dugo je Rodijak obilazio oko zgrade, zalazio i u druge ulice, ali onog znaka Pepsi-cole nije našao. A nije se usuđivao ući u zgradu koja mu se činila najsličnijom njegovoj. Snašao se na taj način što je otišao u gostionicu i pozvao na domaću rakiju, “pravu rebušu”, kako je kazao, Gutu i Jerku, koji su mu pomogli useliti. Onda je iz gostionice krenuo za njima, pa napokon stigao u stan, ali više nije pamtio stan po reklami, koja već sutra može biti sklonjena, već po neobičnu izgledu krovišta. Dugo je vremena trebalo da Rodijak nauči doći do stana iz svih pravaca i ulica. Spočetka je, naime, uvijek dolazio iz istog smjera, sa željezničkog kolodvora. Bilo da je išao tramvajom ili pješice, uvijek bi dolazio na kolodvor, a odatle, već znanim ulicama, do stana. Događalo se da bi Rodijak na putu do stana prošao susjednom ulicom, ni stotinu metara daleko, ali bi on produžio na kolodvor, a onda se vraćao. Posebno je strahovao da mu vlasti kada se vrati u Runjavu Glavicu, ne oduzmu putovnicu, pa je sve više izbjegavao nepoznate ljude, posebice one što govore hrvatskim jezikom. U svakom je vidio špijune. Kad je čuo neke priče o tome da špijuni znaju montirati svoje mikrofone, magnetofone i druge naprave čak u zidove stana, Rodijak se počeo bojati i zidova. Nije dao u stanu govoriti o politici, a kad bi sam ostao u stanu, nerijetko bi držao prave govore kojima se nastojao dodvoriti komunističkim vlastima, uvjeren da su upravo u njegovu stanu montirali svoje naprave i da slušaju sve što on kaže. Ulizujući se zidovima, Rodijak je govorio kako njemu vlast ne smeta, kako on poštuje svaku vlast, a posebno onu što mu je dala putovnicu i zaradu, kako se on ne bavi politikom, ne druži s emigrantima, ne laje na državu... Pritom je Rodijak pomalo uživao u pomisli da obmanjuje i vara zidove i u njima skrivene naprave, pa je svoje riječi pratio čestim odmahivanjem od šake do lakta. Ako ga čuju, ne mogu ga vidjeti, mozgao je Rodijak. Od djetinjstva se Rodijak bojao i zatvorenog prostora. Dobro se sjeća da bi kao dijete uvijek molio da mu ostave otvorena sobna vrata ili barem prozor. Bez toga nije mogao zaspati. Zato je stan uvijek držao otključanim. A bojao se još nečega što nije znao objasniti što bi to moglo biti, neke katastrofe i svoga predosjećaja, kao što se miševi uznemire uoči brodoloma. I to je bio jedan od razloga, možda najjači, što je Rodijak nabavio uže.

KLECO U BOLNICI Kleco je klecao po bolničkoj čekaonici razmišljajući o svom prvom susretu s liječnikom nakon vojne vizite. Kopkalo ga je pitanje hoće li biti u redu s higijenom lijeve noge, hoće li udovoljiti želji unuka Pere da ga liječnik pregleda i da taj pregled završi bez posljedica po njega. Znao je da je Pere doveo njega u bolnicu poradi sela, radi toga da dokaže svima kako brine o svojim starcima, kako ih vodi i na liječnički pregled da bi duže živjeli. Znao je također kako bi Pere i Ana voljeli živjeti bez njega i njegove Mande, ali to nisu smjeli javno pokazati. A njemu nije bilo do pregleda i liječnika bez kojih je čitav vijek proživio. To što ga boli lijeva noga, smatrao je normalnim. Boli ga već godinama. Radije bi proživio mnogo veće bolove u nozi, nego se toliko brinuti za pregled. Jer, mučila ga je babina dvojba kako joj se čini da lijevoj nozi nešto fali, ali ne zna što. Upravo u tom trenutku prozove sestra Klecino ime i prezime. I taman što je djed otškrinuo vrata i tamo prepoznao unuka Peru koji je sjedio s liječnikom, netko ga zgrabi za ruku i snažno povuče natrag. Znaš li šta joj fali?!, zasikta baba Manda koja je povukla djeda, pa mu kriomice pokaza škare. Prošlo je nekoliko trenutaka, možda i minuta, dok je Kleco došao sebi, pa povezao sve stvari.

Nokte odrizat, udari se Kleco dlanom u čelo. Manda i Kleco su brže-bolje napustili čekaonicu, te su kriomice iza bolničke zgrade odrezali nokte na Klecinoj lijevoj nozi. Pritom je starica slavodobitno objasnila kako se u zadnjem trenutku sjetila nokata, te je s Ćipom stigla u grad ne kazujući o čemu se radi. Djed je pohvalio Mandinu snalažljivost, radujući se da je tako u posljednji tren izbjegao sramotu, da, naime, pokaže unuku i liječniku nogu s tolikim noktima. Znao je da bi dobio od ukućana velike zamjerke, ali sad nije bio manji problem opravdati se za tako naglo i neočekivano bježanje s vrata liječničke ordinacije. Kleco i Manda se dogovoriše da će bijeg opravdati djedovom potrebom za mokrenjem, što su složno izjavili pri susretu s Perom u čekaonici. Sikovi u nozi, gospon dokture, veliki sikovi, govorio je djed Kleco skidajući cipelu i čarapu s lijeve noge. Otkada osjećate simptome, ravnodušno upita liječnik i ne gledajući Klecu jer je bio zaposlen pisanjem recepta. Odavno, gospon dokture, govorio je Kleco milujući lijevu nogu na kojoj je zavrnuo nogavicu. A vako gledajuć, čovik bi moga kazat da je zdrava, vidiš kako se bili. A ja volim držat do noge, volim uvik oprat nogu. Baba kaže da to more doć od kvašenja noge, ali šta baba znade, je li, dokture. Daj ti meni oni maveni kolačića ka što si dava pokojnom Mateši i to će proć. Tako je i njega... Skini i drugu nogu, pa zavrni nogavicu, reče liječnik nakon što gumu olovku i papir, pa pogleda djeda i njegovu lijevu nogu. Ova naredba pokosi djeda Klecu, pa pošto dobi ponovljenu naredbu, nervozno priupita: Drugu nogu? Da, kazao sam da oslobodiš drugu nogu! Ali, gospon dokture, druga me ne boli. Liva me boli! Livu triba ličit. Djede, moram pogledati i desnu, da usporedim. Izdaja, izdaja!, viknu Kleco nakon nekoliko trenutaka tišine i zbunjenosti, te istrča iz ordinacije noseći u ruci štap, čarapu i cipelu. Izdaja, ponovi Kleco babi Mandi koja ga je čekala ispred vrata. Neko je izda da nisam opra drugu nogu. A ti si jedina znala za to!

ZELČINA NA KONOPU Istina je da su Glavičani prvi put stigli iz Njemačke na ljetni odmor nakon Zelčinove objave da će kupiti Sivalja. Glavičani su se pravdali da njihov ljetni odmor nema veze sa Zelčinom, jer su napokon shvatili da je bolje koristiti ljeto nego zimu za odmor, a još bolje oba termina, ali Zelčini to nije bilo dovoljno objašnjenje. Naprotiv, vodao je svoga Sivalja tijekom čitave godine po selu i uživao u njegovu revanju i odzivu seoskih magarica. No, taj je njegov hir kratko trajao pošto su Glavičani smakli i magarice, tako da je selo u to vrijeme ostalo bez gotovo ijedne živine od koje se dotad živjelo. U šali

se govorilo da bi glavičku djecu trebalo voditi u grad da vide domaće životinje kao što su ovce, konji, magarad... Jer, u selu je tih predstavnika životinjskog svijeta nestalo. A time je nestalo i Zelčinove prilike da izazivlje Glavičane. Ne valja dušu gubiti, njega su i dalje pozivali Glavičani sebi u Njemačku obećavajući da će mu naći posao. No, njegovu ponosu nije bilo kraja, premda je u njemu ostalo još životnih sokova i nade da će se izvući iz škripca. Valjda je porad toga otišao u Švicarsku, sam na svoju ruku i bez pomoći Glavičana. I vratio se već nakon mjesec dana, ali pun priča i doživljaja. Tu je Zelčina napojio svoju bujnu maštu i vratio se s bezbroj priča i bez novca. Tu je shvatio što je Zapad, vidio gipserske pozicije i način života, uhvatio ritam njihovih priča. Nemoj mi pričat, kad sam već sve vidio i iskusio, govorio je Zelčina svaki put kada bi neki gastarbajter pokušao ispričati svoj doživljaj. Uistinu, Zelčina je za mjesec dana donio u selo više priča nego svi koji su prije njega godinama radili vani. Kao majstoru priče i zapažanja bilo mu je dosta mjesec dana da svakome začepi usta, da se "argumentima" suprotstavi, jer je, po vlastitim pričama svuda bio, svuda radio i sve doživio. Valja kazati da je Zelčina, koliko god bio svima protivan, pokušavao naći svoje mjesto pod suncem i opravdati ga. Mudro je shvatio da se može potvrditi samo u protivljenju državi i njezinu komunističkom sustavu. Znao je da vlastima nije zanimljiv kao boem koji ne traži putovnicu niti pak posao u zavičaju, kao čovjek koji nema cilja i kojemu ništa nije na putu, jer puta nema. Bio je čovjek kojega se nije moglo ucijeniti klasičnim načinima ucjenjivanja kao što su putovnica, posao, školovanje djece, krediti... A i Zelčina je toga bio svjestan. Zato je, prije svih ostalih, počeo igrati na kartu verbalnog delikta. Znajući da su svi Glavičani u gabuli porad putovnica, često je znao upasti u gostionicu pjevajući: Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana. Tada bi se sve pošutjelo, a ljudi bi počeli napuštati društvo, uz Zelčinovo cerekanje i glasna dovikivanja da nisu Hrvati, da su potkupljene kukavice koje se boje za "obični papir", kako je zvao putovnicu. S vremenom, međutim, Glavičani su našli novi ključ protiv Zelčine. Prozvali su ga doušnikom. Jer, gdje može postojati takav čovjek, govorili su, koji može pjevati i vikati: “Živila Hrvatska”, a da ne ode na saslušanje, pa potom u zatvor. Nakon tog recepta Glavičani se nisu bojali Zelčine i njegove pjesme. Naprotiv, počeli su ga pozdravljati pozdravom: Bog i Hrvati, što je njega počelo nervirati. Valjda zbog toga je počeo pjevati partizanske pjesme, pozdravljati komunističkim pozdravima. Otada je Zelčina ulazio u gostionicu s pjesmom: Ide Tito preko Romanije. Jedne je prilike navrnuo na Rodijaka Ćipu pijano mu ponavljajući tu pjesmu. - Nek ide, brate, kud god ko oće, kazao je Rodijak sa svojim poznatim osmijehom. Valjda je to natjeralo Zelčinu da potraži putovnicu, nadajući se da je neće dobiti. A kad je primio crveni pasoš, morao je otići vani, u Švicarsku, kako smo već kazali. I kad se, nakon mjesec dana, vratio, imao je obrazloženje. Ne znate vi di sam ja radio?! Naravno, ne znate! Radio sam na probijanju ceste iznad jednog jezera. Na trista metara visine. Gori brdo, a ispod jezero? Trista metara pijumba, a ja visim na konopu i radim! Di ćeš tu, jadna ja!, preplašeno je kazala baba Manda.

I nije to sve! Na konopu me drži Srbin!, slavodobitno je kazao Zelčina dok su žene odobravale što se vratio još se bojeći da ga Srbin nije pustio s konopca kao da su same na njemu visile. Iskusniji su znali da ima ljudi koji vezani rade na velikim visinama, ali su sumnjali da se to dogodilo baš Zelčini.

SEOBA Koliko god se Rodijak Ćipa, a posebice njegova Anđa, veselili porad Ivkine udaje, toliko su Pere, Antiša i njihove žene bili ožalošćeni i osjećali se prevarenima. Zato su još jače zamrzili starce, još žešće koristili svaku priliku da ih naruže, da im prigovore i u situacijama gdje prigovoru nije bilo mjesta. Niti jedan potez djeda Klece nije nailazio na odobravanje a svaka njegova inicijativa doživjela je takav kraj kojeg se djed morao sjećati do kraja života. Isti je prijekor doživio njegov prijedlog da ne prodaju kravu već da kupe još jednu, pa su Klecine primjedbe postajale sve rjeđe, a on i baba Manda su napokon zašutjeli u svojoj nemoći. Ništa bolji nije bio ni položaj majke Slave. Posebice teško su im padale Perine i Antišine primjedbe koje su njihove žene zdušno prihvatile,

da bi staru čeljad trebalo predati u starački dom. A djedu Kleci je najteže bilo dočekati unuka Peru. Još bi prvu večer bio uljudan i fin, ali se sutradan Pere ustajao mrzovoljan, što je bio prvi znak ženine poduke, pa bi potom osuo niz neugodnih primjedbi na starce. Dide i baba, ja vas volim i vi ste moj ponos prid svitom, obično bi Pere počinjao svoje govore. Ali, vi ne znate kako je meni. Ja radim i po šesnaest sati u danu. I stalno sam u vlagi i na promaji. Pa me svagdi vriđa čim se odmorim. A vidi vas! I još zanovijetate ženi, taman ka da moremo nešto više za vas učinit neg činimo. Dide Kleco pogledaj mene, a pogledaj sebe! Ja stalno stariji i gori, a ti sve bolji. I ne znam. Kamo sriće da sam ja bila kad ste se dilili, ubaci se Ana. Ko kad si uvik bio nesritan, pa izvuka starce. Polako, Ane, usprotivio bi se tada Pere. Polako! Ja nemam ništa protiv dida i babe. Zapali me i ja to poštujem. Samo, tribali bi i oni poštovat. Ja šnjima u bolnicu, oni pobignu. Još sam toliko platio doktura. Kad tamo, did nije opra desnu nogu. I ondak dođu u našu spavaću sobu, pa sve izbrljaju opancim, teško im se izut, pa smrde na pojatu. Dide, nemereš više držat Zekana, a ti baba, ne idi u Ćipinu kuću jist, taman ka da tutekar kod nas ništa nema... - I jesi se falio kako si sritan što su te zapali, ubaci se Ana. Neka su me zapali, nastavi Pere, ali moraju poštovat ono što se njima čini. Imaju popit, imaju pojist, a oni opet... Čujem, dide, da te Markan naša bez iljadu maraka u džepu? I da nosaš na sebi guću umisto đileta? Toplije mi... Vidi ti njega?! Toplije mu! Šta bi ti od ti godina? Da živiš još sto? A vidi mene! Ti crveniji, a ja žući! Još me svi zajebavaju da ćeš me nadživit. I da ću sve što imam tebi pripisat! Misliš li ti mrit, za Gospu blaženu. Djed se Kleco u tim trenucima stidio što je živ, pa je s pogledom preda se tuckao štapom i nadao se da će sve brzo završiti. Znali su starci za sve što se događalo u obitelji, ali nisu se usuđivali o tomu govoriti. Znali su za neviđeno bratsko natjecanje nakon diobe, zavist spram Ćipe i Anđe što se Ivka udala, pokušaje svakog od njih da bude moćniji, bogatiji i glasovitiji od drugoga. Slava se tom prilikom sjetila davnašnje priče o jednom momku jedincu koji je majku volio više od ikoga, ali je prvu večer nakon ženidbe došao u svoje društvo i kazao da mu ne valja mater. Kako ne valja kad si se uvijek hvalio s njome, kazali su njegovi pajdaši. Nije mater nikad valjala, samo što mi to nije imao tko kazati, rekao je jedinac. Nakon ove u šali ispričane priče položaj je staraca postao još teži, kritike na njih još žešće. Antiša je pokušavao biti korektan prema majci, ali bi nakon svake ženine priče o njoj zavikao kako se tome nikad nije nadao kako je uvijek vjerovao da je njegova mater uljudna, tiha i fina. A, eto, sada je dobio još jedan dokaz da nije ono što je tolike godine vjerovao. Znajući sve to, Anđa je na svakom koraku širila priče o dobroti, ljepoti i mudrosti njihove zaove Ivke.

JOKINO PISMO Dragi ćaća, ti znadeš da sam ja prekinuo školovanje i tebi ljetos kazao da više ne želim u školu, jer škola ne znači kod nas baš ništa. Sjećaš se da smo se ljetos složili kako je već bio veliki gubitak i dosada se školovati. A ja sam već u petom razredu htio prekinuti školovanje, ali nisam uspio. Tada su me nastavnici izvukli, jer su mi tri jedinice pretvorili u dvojke. Slično je bilo u šestom razredu, pošto si ti tamo petljao s nastavnicima, pa je na kraju ispalo da moram ić i u sedmi razred. Sjećaš se da sam ti tada kazao da se ne miješaš u moje stvari. Pa sam nakupio dovoljan broj jedinica i neopravdanih sati. Ali, nastavnicima je manjkala prolaznost radi plaće, pa su nas sve pustili, tako da sam dospio u osmi razred. Tada si me nagovorio da nastavim

školovanje, pa sam neredovitim dolaskom u školu zaradio malu maturu. Još si me nagovorio da nastavim školovanje u srednjoj usmjerenoj školi. Na moju nesreću, poslušao sam te pa se upisao. Sad znam da teško može propasti onaj tko se upiše u našu školu. Uđeš u evidenciju i gotov si. Moraš napredovati. Tako sam i ja, usprkos tome što sam tjedan dana prije kraja školske godine imao sve jedinice, ipak dospio na popravni, a na kraju i u drugi razred. U drugom sam razredu bio odlučniji i pametniji u svojoj namjeri da propadnem i napokon počnem nešto raditi. Nakupio sam dovoljan broj neopravdanih sati, a onda odlazio u školu samo zato da me mama ne gnjavi nekim blesavim poslovima kod kuće. Ona bi da joj ja krečim kuću. Taman kao da nema nitko gluplji od mene za mahanje četkom po zidu. E, onda sam išao sa svojim društvom u grad, pa svraćao u kafić. Nisam mnogo trošio, jer sam redovito dobivao na biljaru. I kad sam mislio da sam se otarasio škole, stigao si ti, dragi ćaća, pa sve pokvario. Otišao sam u školu, pa su mi javili da me vode u trećem be razredu usmjerenog školovanja, ne znam kojeg smjera. I, šta ću, morao sam u treći razred. Ali s čvrstom odlukom da napokon propadnem. Čudno da se ljudi toliko natežu da ne propadnu, i ti si među njima, a meni, evo, nikako ne uspijeva propasti u školi. No, za treći i završni razred skrojio sam čvrst i pametan plan. Kazao sam da uopće neću dolaziti u školu. Tako je i bilo. Čitavu godinu nisam povirio u školu. Ali mi se opet dogodilo nešto neobično. Neki dan stiže u kafić moj bivši razrednik, znaš onog sijedog, pa sav zajapuren i zapuhan veli kako me traži po cijelom gradu i da me jedva našao, jer trebam polagati maturu. Kakva matura?!, kažem ja profesoru. Dobar je čova, pa mu nisam htio pred svima liznuti šamar. Ako nećeš milom, hoćeš silom, kaže profesor i na silu me hoće odvući na maturu. Bijaše mi žao čovjeka, te ja krenem, ali s čvrstom odlukom da ni jednu ne progovorim na ispitu. Kad tamo, uozbiljila se komisija, a u njoj ona jezičarka, brko i razrednik. Pa ti predsjednik komisije na mene osuo paljbu. Te ovakav si, te onakav si, te mogli bi te potjerati s ispita, te mogao bi ostati bez škole... Sprdnja! Došlo mi je da se smijem. Onda mi počeše prijetiti pitanjima. I postaviše pitanja, ali ja nisam želio odgovarati. Zašto bih, dragi ćaća, odgovarao na glupa pitanja i čemu će mi trebati glupa diploma koja se zove: čuvar stada na planinskom dobru u nizinskom području. Zato sam uporno šutio, sve dok me nije nasmijao jedan profesor primjedbom kako će me srušiti ako budem i dalje šutio. Naravno, nisam ni dalje htio progovoriti ni riječ. Kad su shvatili moje namjere, profesori su me počeli moliti da nešto kažem. Kaži barem nešto, kazao mi je razrednik. Joj, što ste vi mladi neki čudni, dodao je predsjednik komisije kad je shvatio da nemam namjeru pričati. Hajde, reci "a" i dobit ćeš dva, kazala je jezičarka. A ostali su to prihvatili kao u trud. Kaži "a", pa smo gotovi, prihvatio je šef komisije. Hajde, kaži "a". Pošto sam i dalje šutio, šef me komisije počeo moliti. Hajde, kaži "a", pa da smo gotovi. Joj, što ste vi mladi neki. Što ti ima reći "a". Žao mi bijaše profesora, te ja nekako promrsih "a", na što oni veselo zapljeskaše i potpisale moju diplomu. I možda će me, ne daj Bože, dogurati do profesora. A ja mislio kod tebe, na gips.

Znam, dragi ćaća, da ti ništa nisi razumio osim ovoga da sam dobio diplomu. Ali, nije važno, jer ti ionako voliš ljude koje ne razumiješ kad pričaju. Učene ljude. Ako ja tomu pripadam po tvome aršinu, onda sam zadovoljan, a još bih zadovoljniji bio ako mi pošalješ dvije tisuće maraka kako bih kupio konobarsku diplomu od Boškana. U prošli utorak je stigao iz Zenice, pa je počela i njegova škola. Tvoj Joko

STRAŠILO Nikada Guto nije mogao zaboraviti uvredu i poniženje koje mu je pričinio Zelčina kada ga je za mizerne novce nosio kroz selo. Zbog toga je godinama smišljao osvetu za tu sramotu. I napokon je smislio. Opet su se našli isti ljudi na istom mjestu - u Matkovoj gostionici - kad je Guto iza susjednog stola doviknuo Zelčini: Kume Zelčina, imam jedan veliki problem da mi nemere niko pomoć osim tebe, kazao je Guto takvim tonom iza kojeg se, očito, nisu krile dobre namjere. Ne znam šta to ja imam, a što niko nema, osim Sivalja, uzvratio je Zelčina. Sigurno bi ga želio kupit, pa smaknut. Nije to, kume. Jerbo, šta će mi magarac, kad ima stotinu konja u merđanu. Nešto drugo mi fali. Samo kaži, kume, znaš da ću pomoć ako mogu.

Moreš, Zelčina, jerbo da nemereš ne bi te ni molio. A ti znadeš da ja ritko molim ikoga za pomoć. Kaži jednom šta to ja imam što drugi nemaju, a što opet tebi triba! Imam ti ja, kume, vrtlić u Bilom docu, reče Guto. Znam, eno ga odma kraj moga. Znaš, imam ti ja u tom vrtliću kupus posađen. Ka i ja, kume Guto! Pa mi zecovi navalili na kupus, kume Zelčina. Nećeš, valjda, da ti ja gonjam zecove. Pojidoše i moj, pa sam postavio strašilo. E, baš je u tomu problem. Stavio bi i ja strašilo, ali nemam stara odila za njega. Ja jučer poviri u ormar, kad tamo sva nova odila. Pa pošto ti imaš stare i rutave odiće, računam da bi mi moga pomoć, dat mi kakvo poderano odilo. A ja ču ti to platit ka novo, kazao je Guto a njegove su riječi izazvale buru smijeha nazočnih. Skini to sa sebe, pa metni na strašilo, svakako ti je sve šareno, od čorapa do šešira, zagrmio je Zelčina. Bio je time dan znak za start jednog žestokog nadmetanja koje će tog ljeta zaokupiti pozornost svih glavičana, a koje bi moglo imati radni naslov: Čije će strašilo biti ljepše? Već sutradan su dva strašila u Bilom docu imala kamgarna odijela, košulje od perlona i cipele. Drugi dan je Zelčinovo strašilo, koje su prozvali imenom Iko, imalo kravatu, a Gutin Hans šešir, da bi nakon tjedan dana Zelčina i Guto dobili iz Njemačke gipsane manekene s izloga, pa su ih počeli odijevati. Kume Guto, vidim da ništa nisi u Njemačkoj naučio o slaganju boja, viknuo je Zelčina iz svoga vrtlića dok je odijevao svoga Iku. Ne slaže se ovo zelenilo s plavim odilom! Šta ti znaš o kulturi kad nikad nisi bio u Njemačkoj. Ovo je čisti kamgarn. Trevira. Ali ti boja ne valja. A uz to si još nešto zaboravio. Šta sam zaboravio kad moj momak ima sve: košulju, kravatu, cipele, odilo, šešir... Zaboravio si donji veš, jerbo ga nikad nisi ni koristio. Šta će mu donji veš, ta neće pišat u gaće ka što su svi tvoji radili. More bit da se ti zato i ne ženiš. Nije to, Guto, već mi žena ne triba kod naki i onoliki žena u selu bez mužova. Ne vriđaj, Zelčina! Ti nikad nisi dirao moju Ivu! Rećemo da nisam, Guto, ali koja vajda kad ti misliš da jesam. To je tvoje brime, kume! Nije sad rič o tomu, već o strašilim. Moj Hans ne bi tvome Iki nazva Valjen Isus. Eto, kakav ti je. Neka, neka, doći će komisija, pa kazat svoje, kume Guto. Ka da se ja bojim komisije. Na mome momku ima iljadu maraka vridnosti. I jopet ti grdan! Sigurno mu nisi ni češalj nabavio da se malo zakovilja. Ni ogledalo. E, tu si se privario, Zelčina. Onda ti je na ogledalu slika igrača Partizana. Lipo Guto, nema šta. Ulizuješ se državi porad papira. Valja kazati da su još neki Glavičani kriomice odijevali svoja strašila, računajući da će ih iznijeti na vidjelo onog dana kad komisija bude utvrđivala čije je strašilo

najljepše. Među njima su bili i tri Klecina unuka, Pere Antiša i Ćipa, te Boškan koji je prije vremena pušten iz zatvora. ******* Komisija sastavljena od najuglednijih Glavičana prvo je utvrdila da su prilikom postavljanja strašila potpuno pogažena krumpirišta i kupusišta, pa prema tome zvijeri nisu imale više razloga ni dolaziti na dočiće. Svi su se složili da to nije ni važno, te su članovi tročlane komisije počeli obilaziti strašila. Pošto su Zelčinovo i Gutino strašilo bili u centru pozornosti, tu se komisija najviše zadržala, da bi napokon donijeli svoj sud kako su oba strašila, Iko i Hans, veoma Lijepi, čak prelijepi, te da bi bilo nepravedno proglasiti jednoga ljepšim od drugoga. Nato su Zelčina i Guto žestoko prosvjedovali. Prvi je smatrao da je njegov Iko u prednosti ako ništa porad toga što na sebi ima hrvatsku trobojnicu. Guto je opet smatrao da bi jugoslavenska trobojnica oko njegova Hansa trebala biti jezičac na vagi za Hansovu pobjedu. Za Boga miloga, mi živimo u Jugoslaviji, govorio je Guto. Ali smo Hrvati, odvraćao je Zelčina. Članovi su komisije ostali pri svome, ne usuđujući se proglasiti ijednog “momka” pobjednikom. I upravo u tom trenutku oglasio se Boškan. Volio bih da malko pogledate moga momka i da mu zavirite u džep, kazao je. Komisija se složila da je i Boškanov momak krasan, a kad je u džepu pronašla diplomu doktora znanosti, bili su, uz odobravanje nazočnih, spremni proglasiti Boškanovo strašilo pobjednikom. Ali su se tada oglasili braća Pere i Antiša. Ni ja nisam doša, da bi pravio sprdnju od sebe, kazao je Pere. Morat će te ocinit i moga momka, dodao je Antiša. Članovi komisije su u džepovima Perina i Antišina strašila našli po tisuću maraka. To im je džeparac, uglas su kazala braća, uvjereni da im pobjeda ne može izmać. Sve dok se nije javio Rodijak Ćipa s istom željom, da, naime, uvrste u konkurenciju njegovo strašilo, koje na prvi pogled nije izgledalo pobjednički. No, kad su mu pregledali džepove, našli su ključne argumente za pobjedničku titulu. U džepu Rodijakova Štefana, kako se zvalo njegovo strašilo, pronašli su putovnicu i rješenje za dvojno državljanstvo, od kojih je jedno bilo njemačko. Kad je Štefan nakon dugog vijećanja proglašen pobjednikom, Rodijak je Ćipa široko pogledao djeda Klecu kojem je lijevi brk zaigrao, što je bio znak njegove neizmjerne radosti. EPILOG Nitko nije mogao ni pretpostaviti da će se glavički igrokaz oko strašila pretvoriti u pravu političku i ljudsku dramu o kojoj su pisale sve novine ondašnje Jugoslavije i koja je imala teške posljedice za sve Glavičane i njihovo selo. Već sutradan su ranim jutrom uhićeni i privedeni u zatvor svi vlasnici strašila, koji su doduše pušteni nakon prvog saslušanja, ali su svima oduzete putovnice. Vlasti su dobro znale da su Glavičani bez putovnica nemoćni ljudi, osuđenici na kućni pritvor, pa prema tome, moraju svi biti obiteljski ljudi s kapitalom u selu. Znači, uvijek se moglo doći po njih, pa ih saslušati, ako treba privesti na sud i poslati u zatvor.

Dan kasnije i Grad je počeo pričati o glavičkim zbivanjima o kojima su novine opširno pisale, a onda je u Runjavu Glavicu stigla i televizijska ekipa koja je trebala pratiti sastanak mjesne zajednice gdje su bili nazočni i neki komunistički rukovodioci iz Centralnog komiteta, te neki ljudi iz Udbe. Pošto se na sastanak nitko od mještana nije odazvao, izuzevši sudionike igre oko strašila koji su bili privedeni, tu se odnekuda stvorila policija pa je na silu dovela nekoliko mještana. Učitelju su uz to naredili da djecu prebaci iz učionice u dvoranu za sastanke, pa se s novinarima nakupilo dovoljno ljudi i za TV reportažu, prvu otkada je sela. Zujale su kamere, škljocali aparati, propitivali se novinari prije početka sastanka, ali su Glavičani taj dan šutjeli svi odreda. Čak i djeca. Zavjera šutnje nastavila se i kasnije na sastanku gdje su mještani, po najavi Glavnog druga iz Ceka, trebali osuditi "nacionalističko divljanje pojedinaca koji su na javnom mjestu isticali fašistička obilježja i izvrgavali ruglu znamenje jugoslavenskog komunizma te bratstva i jedinstva". Drugovi i drugarice, počeo je Glavni drug, danas smo se ovdje sastali povodom nemilog događaja u našoj sredini u vašem selu Runjavoj Glavici. Vi znate da smo mi svima koji su to željeli dali pasoše, premda mnogi nisu zaslužili. Ali, hajde, računali smo, moramo im izaći u susret da vide kako naš politički sistem nije zlopamtilo, nadajući se da će se naše dobro djelo vratiti dobrim. Kad ovamo, neki vaši ljudi su prije dva dana priredili prave orgije kojima su pokušali narugati se Jugoslaviji i našem samoupravnom sustavu u temelju kojeg je bratstvo, jedinstvo i zajedništvo. Da ne okolišim, čovjek čije ime neću spomenuti jer još nije osuđen, dakle, I. R., zvani Guto postavio je strašilo nadomak Titova spomen-parka kojeg su sadile nejake dječje ruke, pa je na strašilo stavio, zamislite, jugoslavensku trobojnicu. Zar to nije očita namjera da se ismije naš sustav i sve njegove svetinje?! S druge pak strane, isti se dan dogodilo još jedan nacionalistički ispad. Čovjek koji ima iste inicijale, dakle I. R., ali s nadimkom Zelčina, usudio se na javnom mjestu istaknuti kleronacionalistička obilježja. Vi dobro znate o čemu se radi, radi se o hrvatskoj trobojnici, pa o tome ne bih želio više pričati. Drugovi i drugarice, i ja sam Hrvat, ali mi ne može doći u pamet da bi neko želio rušiti ovaj politički sustav, najbolji kojeg je civilizacija upamtila. Mi smo ovdje zato da osudimo, da politički osudimo ove ispade pojedinaca kako ne bi pala ljaga na čitav kraj. Molim vas, dignite ruke koji ste za osudu ovog ispada. Ni jedna se ruka nije podigla. Vidjevši to, Glavni drug pokuša polušaljivo na drugi način: U tom slučaju neka podignu ruke oni koji ne osuđuju spomenuti čin! Opet su uzalud zujale kamere i škljocali aparati. Ruke su ostale spuštene, kao i glave Glavičana. Moram još kazati, nastavio je Glavni drug kao da se ništa nije dogodilo, mi ovdje imamo i drugih ispada. Da ne bi ispalo kako nešto izmišljam, molim miliciju da dovede jednog vašeg mještanina, mladog čovjeka koji je zaražen kleronacionalizmom. Kad su između dva policijca na vratima ugledali Grgu Malog, Glavičani su samo malo jače otvorili oči, a Rodijak je Ćipa s čuđenjem promrsio: Moj Grgo, za Gospu blaženu! Dakle, G. R., star osamnaest i po godina, maturant, ima iza sebe niz krivičnih djela,

premda meni, kao i vama, izgleda potpuno nevin. Nevin, jašta je, dušice nečista, viknuo je djed Kleco. Takvog dičaka nema ovlen do Mikena. I natrag. I njega ste mi našli sramotit. Ne zna se je li bolji đak il’ je lipši momak ili pametniji stvor. Pisme nema da je ne zna, a svaku je didovu zapisa, viro jebena. I njega si mi naša sramotit prid svitom. E to nemere bez... Izvedite djeda koji ometa sastanak, naredi Glavni drug. Moreš, druže, moreš, vikao je Kleco dok su ga dvojica policajaca nosili više nego vodili. Bog je kaza: Radi đavle, što oćeš, ali nećeš dokle oćeš. Bilo je i veći prikokuraca, pa najpotlje nosom u govno, ja vam kažem. Eto kažite svakom da vam je to kaza did Kleco, duše nečiste. Ostali dio govora djeda Klece nije se mogao čuti pošto su ga policajci već iznijeli vani. A Glavni je drug nastavio. Spomenuti je mladić G.R. u suradnji s još trojicom svojih vršnjaka iz iste škole kovao urotu protiv najuglednijih ljudi našeg društva. Uostalom, dovoljno je pročitati pjesme koje je tajno zapisivao u svoju teku i vidjeti na njima fašistička obilježja. Glavni je drug pritom pokazao prvu stranicu bilježnice na kojoj je bio ucrtan hrvatski grb, a što su novinari snimili. Ili želite da vam pročitam samo neke od monstruoznih pjesama iz ove avetinjske sveske. Evo npr. jedne od tih pjesama: Duvno moje, neka ti je slava, U tebi je kruna Tomislava. I šta kazati poslije svega?! Molim vas, vi sami kažite. Nije li ovo atak na naše društvo? Ako još kažem da nisam sve kazao, onda vam mora biti sve jasno. A nisam kazao da je G. R. s još svoja tri pajdaša iz iste škole kovao plan za diverzije. Htjeli su, ali su na sreću osujećeni, srušiti više partizanskih spomenika iz NOB-a, o čemu svjedoči eksploziv pronađen upravo kod spomenutog G. R., na tavanu njegove stare kuće. Čekajte, ljudi, viknuo je tada Rodijak Ćipa, nije to njegov, nego moj eksploziv. To sam ja nabavio. Prije dvajest godina kad sam radio u Crnoj Gori. Mislio sam pravit kuću od kamena, ali sam otiša u Njemačku. Poslin mi nije triba, jerbo sam pravio od bloka. Eto, vidite, mi razumijemo roditeljsku ljubav, ali ćete to, nažalost, morati dokazati na sudu, druže Ćipa, kazao je Glavni drug. A sada predlažem da završimo ovaj skup. Ko je za to da završimo sastanak, neka digne ruku. Tu se prevariše Glavičani i digoše ruke željni odmora od tolike torture, a novinari skočiše na noge i latiše se svojih aparata. Već u večernjem dnevniku, zajedničkom za čitavu ondašnju državu, mogli su Glavičani vidjeti sebe i svoje podignute ruke, dok je novinar govorio kako su Glavičani jednodušno osudili " nacionalističke ispade pojedinaca iz svoje sredine, osudio je brat brata, otac sina", kako je kazao izvjestitelj.

PROPOVIJED Ni mjesec dana nakon uhićenja Glavičana, bijahu uhićena i dvojica fratara: gvardijan samostana fra Filip, koji je svojedobno bio župnik u Runjavoj Glavici, te mladi glavički župnik fra Tadija. Stari je fra Filip već imao iza sebe 16 godina zatvorskog staža, od dolaska komunističkih vlasti, pa njegovo uhićenje nije nikoga posebno iznenadilo. Tim prije što je svojim člancima u crkvenim novinama redovito komentirao aktualna zbivanja na području Hercegovačke provincije, a u kojima su se

pronalazili i prepoznavali neki ljudi iz vlasti pa je Udba često privodila fra Filip na tzv. informativne razgovore. Vičan takvim saslušanjima i pretresima samostana, sam se odazivao na pozive i primao iznenadne upade udbaša u samostan bez uzbuđenja i mržnje, odgovarajući iskreno na sva pitanja osim u slučajevima gdje bi njegov odgovor mogao naškoditi nekom drugom. Tu bi zašutio i nikakva ga sila ne bi natjerala na odgovor. Umjesto toga pokušao bi mudrim i blagim savjetima podsjetiti te moćnike da se ne razmeću svojom moći, jer će lakše podnijeti dane kada ostanu bez nje. S druge pak strane, fra Tadija kao da se žurio dostići karizmu svoga starijeg brata i gvardijana, pa se kao mladi fratar latio različitih poslova, od skupljanja starina za etnografski muzej i izgradnje zvonika za glavičku crkvu do pisanja pjesama i novinskih članaka, a posebice su bile zapažene fra Tadijine propovijedi. Nije on, poput fra Filipa, govorio u prispodobama i metaforama, već je neuvijeno i vatreno, nerijetko s velikom dozom cinizma, čemu su skloni mladi, učeni i pametni ljudi, puštao misli da slobodno teku kroz riječi i rečenice. Koliko ga god fra Filip volio, toliko je strahovao da će završiti u zatvoru. Vi mladi fratri ste baš ko mladi udbaši, znao je u šali kazati fra Filip. Planete kao talaš. I mislite da s vama svijet počinje. Polako, polako, fra Tadija! Ti si neki dan na pretresu uživao u ponižavanju udbaša svojim otrovnim jezikom. Ja se borim za svoj narod i tu se ne žalim, kazao bi fra Tadija. I imam podršku od svoga naroda. Naš Gospodin Isus je spasio svojom žrtvom cijeli svijet, a ja bih bio spreman, Bože mi oprosti na grijehu, pogoditi se za manje, da budem razapet na križ samo da spasim ovaj nesretni hrvatski narod, u šali je dodao fra Tadija. Eto vidiš, eto vidiš. Imaš podršku od naroda? I svi te sokole kad im blagoslivaš kuće? Znam, znam. O Božiću - sto kosaca. Pa se na ljeto začudiš što nema ni jednog od njih na livadi. E, treba ljude naučiti da budu kosci, da i sami nose svoj križ i da daju svoju žrtvu. Ništa od naroda ako ti budeš toliko velik, a oni ostanu patuljci. Što poslije tebe? Ova vlast nije toliko nejaka da je sruše tvoje žestoke propovijedi, ali neće ni dovijeka. Ovakvi su razgovori još više sokolili fra Tadiju, podsticali ga da još više radi i još žešće napada vlast koja je ucijenila njegove župljane do poniženja. Još kada je uslijedilo hapšenje u njegovoj župi, fra Tadija je odlučio s oltara otvoreno progovoriti. Dragi katolički i hrvatski puče, počeo je propovijed fra Tadija na misi za Veliku Gospu kojoj je bilo nazočno više tisuća ljudi. Danas, za blagdan Velike Gospe, zaštitnice naše župe, kada su ovamo stigli svi župljani, kako oni što su odselili u Zagreb, Sarajevo, Đakovo, Split, Makarsku..., tako i oni što su zaposleni u Njemačkoj, Austriji, pa i dalekoj Australiji, ne vidim neke svoje župljane koji su za ovaj dan uvijek bili ovdje. Ne vidim ni malog Grgu Ćipina koji je ovdje proveo svih svojih osamnaest godina, osim tri dana koliko je proveo na državnom natjecanju iz matematike i gdje je bio jedan od najboljih. Premda nisu iz ove župe, znam da bi s Grgom, da nisu tamo gdje im nije mjesto, bili i njegovi prijatelji koji sada broje dane u zatvoru. Zašto oni nisu s nama? Zato što su u zatvoru! A zašto su u zatvoru?, E, to nitko ne zna. Čak ni oni što su ih optužili i odveli. Kažu da su ti naši mladići imali namjeru rušiti spomenike narodnih heroja.

Braćo i sestre, tko, osim Boga, znade ičije namjere? Tko znade vaše namjere? Zar sada ne bismo mogli na isti način optužiti one što su uhitili Grgicu i njegove prijatelje? Zar ne bismo mogli kazati da su imali namjere srušiti politički sustav? A kad smo kod namjera, zar svi naši ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom nisu imali namjeru ostati ovdje, rađati i odgajati svoju djecu? Po nekima, trebalo bi ih osuditi za takve namjere. Jer, oni su predodređeni odseliti. Kao i naša braća oko Buškog jezera koji su potopljeni, potopljeno im je polje od kojeg su živjeli, pa sada moraju seliti. Oni žele u gradu graditi kuće. Ali im se kaže da nema placeva. Zamislite, ovoliko polje, a nema placeva!? I otišli su vani. I zaradili novce. I poslali ih ovamo. Po mojoj računici u našu su općinu poslali 15 milijardi maraka. Novac kojim bi država bila zadovoljna. A gdje je taj novac. Eno ga u Beogradu i Sarajevu. U našoj općini živi 15 tisuća njemačkih osiguranika, naši liječnici, dakle, liječe njemačke osiguranike, ali nema toga novca kojeg Njemačka šalje. Tim se novcima netko drugi liječi. Zašto ni jedna hrvatska općina nema zaobilaznu cestu oko grada? Zašto se mi još uvijek služimo austrijskom cestom? Netko u šali kaže da bi cestarinu trebali plaćati u Beču Zato što netko drugi uzima naš novac. Tražili su neki ljudi iz naše općine da se ovdje podigne radio postaja. Ali nisu mogli dobiti odobrenje. A onda se nešto mislim, što će našem mjestu radio postaja, kada se naš šapat čuje s kraja na kraj svijeta. Naš čovjek šapne u Njemačkoj, a ovamo odzvoni, tako da se zabilježi svaka njegova riječ. Je li to razlog što Hrvati ne mogu dobiti radio? Jesmo li mi narod koji šapće, narod koji ne smije glasno kazati što misli, narod kojemu se svaki šapat čuje, a onda provodi, tako da šapat odjekuje. Upravo sam zbog toga danas odlučio tako glasno govoriti. Da me se može čuti iz zadnjih redova. Oni će ionako sve znati, imati sve snimljeno. Zato i njih pozdravljam, i njima želim dobro, želim im da budu slobodni i da se ne bave poslom koji nije dostojan čovjeka. Vidim i njih, tu su, križaju se i mole kao i svi ostali, ali nisu ovdje došli zbog Boga. Oni sebe smatraju bogovima i to je njihov grijeh, njihova nesreća. Oni uz to imaju vrhovnog boga kojemu služe, a taj bog je ipak čovjek, smrtan i nemoćan. Ovo je samo dio fra Tadijine propovijedi na temelju koje je podignuta optužnica. Fra Julijan nije želio prepustiti svoga mlađeg brata, te se sam javio kao koautor spomenutih propovijedi. Naravno, bilo je tu još dokaza za optužnicu na temelju čega su fratri dobili po 3 godine zatvora. I dok se fra Julijan mirno, gotovo ravnodušno, držao prilikom čitanja presude, fra Tadija je veselo likovao s podignutim rukama.

SEOBA I ZATVOR Sve su novine ondašnje Jugoslavije obavijestile javnost o epilogu glavičkog slučaja. Ukratko, Grga Mali, kao i njegovi vršnjaci i "suradnici" dobili su po četiri godine robije. Guto je prošao samo naoko bolje - samo su mu oduzeli putovnicu kao i Zelčini kojeg ta činjenica nije pogodila, već naprotiv iskupila od sumnji da je mogući doušnik Udbe. Zapravo, svi su, Glavičani bolovali od iste bolesti koja bi se mogla nazvati njihovim istočnim grijehom, a to je strah da ih netko ne prozove suradnicima Udbe ili

doušnicima. I već bi s punoljetnošću počeli dokazivati da to nisu. Zbog toga možemo razumjeti Zelčinovu radost zbog kazne. No, Gutina je pozicija bila drukčija. Navikao na veliku zaradu u Njemačkoj, njemu je oduzimanje putovnice bila najstrašnija moguća kazna. On je smatrao čak i Rodijaka Ćipu manjim gubitnikom u toj aferi. Jer, ako mu je sina otjeralo u zatvor, računao je Guto, barem su mu ostali papiri i putovnica. Mogao je hraniti ostalu obitelj. Što se ostalih Glavičana tiče, moglo bi se kazati da su Pere i Antiša dobro prošli, jer su im vraćene putovnice, a Boškan ionako nije imao namjeru putovati. No, glavički je slučaj ubrzao realizaciju jedne Perine i Antišine ideje. Bolje bi bilo kazati da je to bila ideja njihovih žena, jer su one, nakon što se Ivka udala, skrojile plan da krenu s djecom u Njemačku. Njih je Ivkina udaja toliko pogodila, da su bile spremne i na veće teškoće od odlaska u Njemačku. Pokazalo se da je Ivkinom udajom Rodijak Ćipa postao znatno napredniji, da su mu se otvorila vrata uspjeha. Anđa je neobično mnogo isticala tu činjenicu, naslađivala se jetrvama što su uživale u rezultatima diobe, a, eto, ispalo da se Ivka udala i da zet Max stalno pomaže. Anine i Katine planove remetila je upravo činjenica da su djed Kleco i baba Manda bili u izvrsnoj kondiciji, zdravi i rumeni kao i svekrva im Slava. Godine su za njih stale, a djed je uvijek uspijevao iskamčiti iz tih seoskih burnih zbivanja jednu zalihu života za sebe i svoju babu i nevjestu Slavu. Njegovo ponašanje i govor na sastanku npr. osigurali su im ugled za nekoliko mjeseci, što je Anu veoma nerviralo. Zato su starcima najteže padale Perine i Antišine prodike kako ne smiju raditi da ostanu zdravi, a odmah potom prijekori što su tako rumeni dok su na njima bili vidljivi tragovi teška rada. Starci bi tada pognuli glave stideći se što su živi, ali bi ubrzo nakon Perina i Antišina odlaska živnuli i veselili se životu kao djeca. Nakon glavičkog slučaja Ana i Kata su imale još jedan razlog da nagovore muževe na kompletnu selidbu. Istina, imali su ponajbolje kuće u selu, ali, neće nitko kuće pojesti, govorile su muževima. Još kad su upravo tih dana saznale da Nijemci ne dopuštaju useljenje i boravak djeci iznad šesnaest godina, a obje su imale sinove koji su bili blizu šesnaeste, prosto su atakirale na muževe da svi krenu prijeko. Šta ako okasnimo godinu dana, pa Mati ne mognemo srediti papire u Njemačkoj, siktala je Ana na Peru. I šta će dite bez papira? Od čega će tutekar živit? Oćeš li ga pustit da ostane nesritno čitava života? Pa sebe proklinjat?! A?! Nakon ovako žestokih riječi i jasnih argumenata, Peri, a slično je bilo i s Antišom, nije ostalo ništa drugo već pristati na ženin prijedlog. Dakle, seliti se u Njemačku. Problem su bili starci. Antiša je bio svjestan da je njemu pripala briga o materi, kao što je Peri pripala skrb o djedu Kleci i babi Mandi. Kamo s njima, pitali su se Pere, Antiša, Ana i Kata. Anđa je Ćipina znala odgovor na to pitanje. Znala je, kao što su i njezine jetrve znale, da ona ne može u Njemačku zbog svoga Grge koji je bio u Zenici. Osim toga, i srednji je već bio prešao šesnaestu, pa prema tome nije mogao srediti boravak u Njemačkoj. Bili su osuđeni ostati u rodnom mjestu. Ali su također njezine jetrve bile osuđene nju moliti da primi starce. Naravno, ona je bila spremna primiti ih, ali uz odgovarajuću cijenu, koja nije morala biti izražena u novcima. Primit ću se staraca-kazala je Anđa kad je napokon došlo do razgovora o toj

škakljivoj temi, pod uvjetom da ćuprija bude moja i da mi pripišete vrtlić di je bilo strašilo. Dogovor je odmah sklopljen, a devetero čeljadi Pere i Antiše Radoš napustili su Runjavu Glavicu drugi dan Gospojine.

BOŠKANOVI NOVI POSLOVI Boškan je po izlasku iz zatvora upriličio veliki banket u svojoj novoj kući koju je za njegove odsutnosti završio sin Robert. Bila je to prava vila s golemim salonom i terasom, bar-dvoranom i bijesnim vitrinama. Stigli su na gozbu njegovi prijatelji i poznanici, među kojima su bili policajci koji su ga sprovodili, suci koji su ga sudili, zatvorski čuvari koji su ga čuvali, političari koji su ga trebali i Glavičani koji su ga cijenili i voljeli. Bilo je tu i ljudi iz Zagreba, a među njima jedan trener. Boškan je cvao kao i obično, za svakoga nalazio vremena i pokoju lijepu riječ.

Sjećaš se kad si me sudio, druže Bakire, smijući se preko kažiprsta spočitnuo je sucu, bio si strašno preplašen. Mislio si, je li, da ću se ja naljutiti. Pa, zbunio si me, zacrvenio se sudac Bakir. Ja sam mislio izreći tri godine, a ti pokazuješ pet prstiju. Onda meni izleti pet godina. Sam si kriv. E, vidiš, dobro si uradio. Jerbo, ljudima je važno koliko si godina dobio, a ne koliko si odslužio u zatvoru. A meni obrnuto. Moram priznati, i mene si zbunio, javi se odvjetnik Ante koji je branio Boškana. Sjećaš se kad je tužitelj Simo, eto tu je da ne bi kazali da lažem, kazao kako ima pouzdane dokaze da si falsificirao 16 diploma. Ja sam kazao da to nije istina, a ti si... - I ja sam kazao da to nije istina, jer sam falsificirao 5.453 diplome. - I kad si to kazao, javi se javni tužitelj, meni je srce stalo. Druže Simo, meni je istina iznad svega. Ja sam veoma pedantan čovjek i vodim o svemu evidenciju. Dakle, bilo je tako kao što sam kazao. Znam, znam, kazao je Simo, ali... Nema kod mene ali, druže Simo. No, bilo je sve krasno. Ja sam ponosan na vas. Vi znate da ja sve radim za dobrobit ove zajednice. Jer, školovanje je, molim vas lijepo, strašno skupo i iziskuje mnogo novaca. A naše škole školuju ljude za neka zanimanja za koja uopće ne postoji interes društva. Zar vi mislite da bih ja uopće otvorio svoju školu da nije toga?! Ne, nikako. Meni je bio cilj pomoći ljudima koji su zalutali u svojoj izobrazbi. Molim vas lijepo, ljudi se školuju za neko zanimanje koje im ne treba. To je greška svih školskih sustava. Osim moga, naravno. Zar nije bolje pustiti ljude da vide šta je s njihovim sklonostima i što društvo u praksi treba. A onda dobije diplomu. Ja sam nedavno sreo svoga učenika koji je nakon moje diplome srednje škole završio fakultet, pa doktorat. Zar to nije krasno? Ne znate vi koliko smo mi iz prosvjete vezani za svoje učenike. Znamo, druže Boškane, kako ne, javi se Obren. Zar nismo pomogli da iziđete što se brže moglo? Znaš, ja znam da je tvoj recept za školu najbolji, ali, zakon je zakon, da ga jebeš u pičić. Mlogo mi je krivo na te što te oteraše... Nema problema, druže Obrene. Evo, nek ti kažu tvoji milicioneri. Molim, nemoj da im se nešto dogodi zbog ovoga što ću kazati, ali su stvarno krasni momci. Sjećate se, momci, kako smo se proveli na putu do Zenice. Već kod Bože su mi skinuli lisice. Mora, bre, kad sam tako naredio!, uskoči Obren. A onda smo popili i pojeli u Bugojnu, pa smo malko svratili u Donji Vakuf, samo da ne ogladnimo i ne ožednimo do “Bosne” u Travniku. E, tu su momci zavezali u zadnju. I spavali su do Zenice. Mogao sam ih prijaviti, ali mi to nije ni na pamet palo. Doveo sam ih fino do zatvora, pa smo se tu rastali. Lažem li, momci! Svaka vam je istinita, druže Boškane, uglas zavikaše dvojica policajaca. Ne volim koristiti položaj da nekome nanesem štetu, samozadovoljno reče Boškan, pokazujući prstom na zatvorskog čuvara Feriza koji je već počeo kunjati. A ni Feriz neće više biti tamo gdje je bio, nastavi Boškan pa probudi Feriza. Neću, druže Boškane, iza sna će Feriz. Kud Vi, tu i ja. Nećemo baš tako, Ferize, zasmija se Boškan. Malo ćemo se rastati. Malko bi se posvetio sportu. Što misliš, Treneru?! Vaš je netjak, druže Boškane, sasvim solidan. I da nije bilo one zlokobne ozljede već

bi bio u prvom sastavu, raportirao je Trener. Drago mi je da tako fino misliš o mom netjaku. Druže Obrene, malo mi se nanosi rod i ovaj mali što su ga radi gluposti otjerali u zatvor. Druže Boškane, sve mi možete tražiti, ali se u to ne smem da mešam, da ga jebeš. Politika je to, znaš, a nacionalizam je to, da ga..., znaš, ne sme se tu prste... Zašto nije krao, jebem ga blesava?! Ili tukao, bio...?! A ne pevati. On nije zdrav!

IZGRADNJA ZATVORA Mjesecima su novine pisale o glavičkom slučaju, a često su ga spominjali u svojim istupima i državni čelnici. Trpjeli su porad toga svi Glavičani, i vojnici koje su saslušavali, i đaci koje su poprijeko gledali, i gastarbajteri koje su pretresali na granici i carini. U Runjavoj su Glavici utihnule pjesme, a seoski su mangupi u šali govorili da ni pijetli ne smiju pjevati, jer odmah završe karijeru u loncu. Glavički slučaj je podstakao i jednu veću investiciju u Gradu. Izgradnju zatvora i policijske zgrade. Premda su u to vrijeme ekonomske krize (a kada nije bila kriza u komunističkoj Jugoslaviji) vlasti zabranile neprivredna ulaganja nakon glavičkog slučaja našlo se dovoljno razloga i novaca a taj posao. Za samo godinu dana zasjala je

usred Grada nova policijska i zatvorska zgrada vesele fasade i otvora, pitome i skladne arhitekture, tako da nitko po njezinu izgledu nije mogao ni pretpostaviti njezinu namjenu. Pjesma ju je sagradila, govorili su Glavičani i u šali predlagali da se taj slogan ispiše na pročelju zgrade. A Rodijak je Ćipa govorio kako bi "od dragosti leža u toj lipoj zgradi*. Novac za izgradnju policijske i zatvorske zgrade osigurale su vlasti iz Fonda za obeštećenje potopljenog Buškog blata, koji je, doduše, trebao financirati izgradnju tvorničkih pogona, ali se, eto, našlo nešto važnije za vlast. Puk se potajno ljutio i negodovao zbog takve investicije, znalo se u povjerljivim društvima osporavati državu zbog toga, ali se javno nitko nije usudio prosvjedovati. Naprotiv, Rodijak je Ćipa pohvalio taj potez vlasti na jednom od godišnjih sastanaka gastarbajtera koje su organizirale općinske vlasti. Drago mi je, drugovi, što ste ozidali i nako lipo uredili novi zatvor, počeo je Ćipa svoj govor. U onlikoj se zgradi more napravit i primaća i spavaća, i kujina i ostava. A ne ko dosad. U onoj maloj zgradi viš pazarišća, di sam dva puta leža, nemere stat pet ljudi. Jedno vrime jadni čovik nije moga dobit misto u našem zatvoru da mu je stotinu muka i potriba. Pa bi nas gonilo na tuđa mista, u Sarajevo, u Zenicu i Foču, moje je oči ne vidile, pa od mene što god bude. A je li lipše robijat u svom mistu? Je, jašta je! Zgodnije ti čeljad dođu u posjet i s manjim troškovima. A šta bi jopet kad bi napravili tvornicu od novaca za jezero? Samo bi sebi utovarili đavla na vrat. Eno, imamo tvornicu plastike, pa uvik u gubitku. A i radnici se bune da su im male plaće. To je, ono što drugovi kažu, promašena investicija. Srićom mi toga nemamo puno, pa odma zgodnije. A zatvor nemere bit promašena investicija, jerbo ovdi imamo puno sirovine. Promašeno je pravit zatvor u Zenici kad je kod nas sirovina. I pravit ludnicu u Jercegovini, a sirovina u Sarajevu. Veliki grad - puno maniti ljudi. Tako je i u Minkenu. Usrid grada zatvor i ludnica. Ja sam gipsa zidove novog zatvora što su ga pravili odma uz oni stari. Gleda prozor u prozor. Sa mnom na crno radila sva tri Matanova sina. Pa kad ji je uvatilo, nije bilo nikakvi problema. Odma ji tutekar ostavilo. Tako sad more bit i kod nas. Čim momak zapiva, odma ga tutekar spratiš, a ne vozat ga do Zenice ka moga Grgu. Zato bi molio drugove da moga malog Grgu primiste u naš novi zatvor. Jerbo, nije meni lako ić do Zenice. Šta ako i mene tamo ostave ka Iketinu iz Doca kad je iša vidit brata. On kaže da ništa nije vriđo državu, ali znam ja njega. Lajiv je on. Meni bi puno vridilo da ga vamo primistite, a vami je svejedno, drugovi Tu Rodijak zastade, izvadi iz džepa rubac i pošto obrisa suzne oči, nastavi. Piva je, znam da je piva, ali mi ga ža. Čuo sam kad je piva pismu: Bište cure, eto Marijana, kita mu je triput švajsovana. Prezobrazno, jašta, ali on je još mlađarče i to će ga proć. Kad dođe u moje godine, bit će mu lakše zaplakat nego zapivat, drugovi. I zato vas molim da ga primistite u naš zatvor, pa makar mene to koštalo deset iljada. Živio novi zatvor i fala vam, drugovi, ka onoj trojici, naročito onom sridnjem, završi Rodijak svoj govor pokazujući rukom na zid gdje su visile slike Marksa, Tita i Lenjina.

SILVIJA U SELU Kakvo krasno selo, kazala je Silvija prilikom prvog dolaska u Runjavu Glavicu. I tu je rečenicu ponavljala pri svakom od dosta brojnih dolazaka u selo. U početku se Gale ponosio svojom Silvijom i njezinom privrženošću Runjavoj Glavici, njezinim izljevima ljubavi prema ocu Markanu i ostalim ukućanima, pa i seljanima. S vremenom, kada je Gale spoznao da se ne radi o pukoj uljudnosti, već istinskoj Silvijinoj ljubavi prema Runjavoj Glavici i njezinim stanovnicima, počele su ga nervirati ženine riječi, a napose njezino ponašanje. Posebice kad je sasvim ozbiljno predložila da se svi pokupe i vrate u Runjavu Glavicu gdje je Gale već podigao krasnu kuću. Imamo tutekar kuću, govorila je Silvija po glavički, a oko kuće fini rastići, i ljubičice

za Uskrs, i fini običaji, i fine žene... Joj, što su žene krasne. Svaki ponedjeljak u grad. I lipo pričamo, i lipo sidimo, i lipo pijemo kavu, i sve lipo. Nema problema. Sve se stigne u Runjavoj Glavici, a tamo se ništa ne stigne. Lipo vamo, Gale. Ja oću vamo! Sve češće je Silvija izražavala želju da se svi vrate u Runjavu Glavicu, da Gale, koji je raspolagao povećim imetkom, pokuša naći neki posao u zavičaju. Ako i ne nađe, govorila je Silvija, imaju od čega živjeti. Njoj se neobično dopao život u Runjavoj Glavici, priroda i klima, običaji i nošnja, derneci i svatovi, čobanovanje i mužnju krava... Veselila se kao dijete kad je sama naučila musti kravu. -Triba podavit palac, a onda šakom natrat mliko na sisu, s oduševljenjem je objašnjavala ženama koje su je tom zanatu učile. Ljeti bi na redu išla kravama, tjerala ih u planinu, čuvala da ne prave štetu na žitu i jurila za kravama koje su se obadale. I neobično se veselila kad bi joj žene kazale da je junak kad je uspjela “svrnut Šarušinu Zekulju” koja se obadala svaki put kad bi ugledala djetelinu ili žito. Ali bi tu zastala i počela pasti kao da obada nikada Bog nije stvorio. Godinama se Gale protivio Silvijinu prijedlogu da se vrate u Runjavu Glavicu, da bi napokon pristao kad je spoznao da ju ne može odvratiti. Računao je da će Silviju proći želja kad uvidi sve nevolje glavičkog života. Osim toga, nakon što mu je majka umrla, otac je ostao sam. Njegova su braća odselila, a Markan nije želio ići iz Runjave Glavice. Gale je računao da će udovoljiti ocu, ali i selu. Upravo u to vrijeme ostao je bez radnika pošto su domaći gipseri shvatili kako je nesigurno raditi kod Gale. Ili će policija rastjerati “crnjaše” ili Gale neće platiti. Silvija bi mogla popraviti njegov narušeni ugled, smatrao je Gale kad je napokon dopustio ženi da se spakira i preseli u Runjavu Glavicu, dok je on nastavio s unosnim biznisom gipserskog poduzetnika. Silvija je uistinu pokupila simpatije sela. Kao da je kupila čitavu Runjavu Glavicu, govorile su seoske žene koje su se s njom družile. A sve su se družile i sve su tražile način da zadobiju njezinu naklonost. Nije Silvija bila svetica kojoj bi se selo klanjalo, već naprotiv žena sa svim manama i vrlinama koje obično čeljade posjeduje. Samo što je znala s mjerom reagirati. Ako bi u svom vrtu našla tuđe kokoši, ona bi našla svjedoke, a onda išla za kokošima dok ne bi stigle pred kokošinjac. Tek tada bi zovnula vlasnicu kokošiju, te joj otvoreno i jasno kazala da su pasle u njezinu vrtu, iščeprkale joj luk i napravile štetu. Ako bi gazdarica uzvratila kako to nije moguće, ona bi pokazala na svjedoke i ozbiljno upozorila da se to više ne događa. S druge pak strane, ako bi njoj netko prigovorio za kokoši, krave ili nešto drugo, ona bi taj prigovor shvatila sasvim ozbiljno, te bi uz uljudnu ispriku obećala kako se to nikada više neće dogoditi, što bi glavičke žene, nevične na priznanje greške, toliko dotuklo da bi se počele ispričavati što su uopće spomenule taj problem. U Runjavoj se Glavici nikada prije Silvije nije dogodilo da se netko ispričao porad svoje greške ili propusta i zabune. Svi su i uvijek bili u pravu. Umjesto da se vlasnik krave koja je pričinila štetu u tuđem kupusištu ispriča vlasniku kupusišta, on bi opravdanje tražio u tome kako mu je krava “obadljiva” kako je i njegovo kupusište stradalo, kako je tu bilo još krava, a ne samo njegova. Nepopustljivost je zapravo bila

glavna karakteristika Glavičana. I Silvija je bila svjedok njihovih žučnih zavada na sijelu oko gotovo banalnih pitanja. Znali su se Glavičani žestoko zakrviti oko toga tko je sadio najveći plast sijena. Netko je tvrdio da je to Lukin plast iz pedeset osme kad je Manduša dobro rodila, a Luka odlučio sve saditi u jedan plast, a drugi su pak dokazivali kako je najveći plast kojeg je vidjela Runjava Glavica bio plast Matiše Antina iz šezdesete. Pošto se to nije moglo provjeriti, ostale su prazne riječi i cjelovečernja prepirka. Tu se Silvija nije miješala. No, kada su jedne prilike Glavičani zapodjenuli priču oko toga čije je guvno veće, Lukino ili Klecino, pa se ni nakon višesatne prepirke nisu mogli složiti, umiješala se Silvija prijedlogom da prvom prilikom izmjere guvna. Svi su zašutjeli, ali se snašao Rodijak Ćipa. -A o čemu bi pričali, Silvija, kad bi izmirili guvna. Moram priznati da je jedan Glavičanin ipak bio spreman priznati pogrešku. I to djed Kleco. Ne zbog toga što je bio uvjeren da griješi, jer u to nikada nije vjerovao, već je grešku priznavao iz praktične nevolje. Poslije diobe njegova se nevjesta Ana toliko osokolila da mu se svaki put suprotstavljala, bez obzira na argumente. Shvatio je to Kleco, te bi svaki put nakon svoje priče i obveznog nevjestina suprostavljanja u stilu: "Ćaće, koliko ja znam to nije bilo tako", uzvraćao riječima: "Nevista, meni govno", čime je želio ne samo priznati svoju grešku unaprijed, već više dati selu do znanja da se njega ništa ne pita, da mu je nevjesta zavezala usta i da on, glasoviti Kleco, nema prava ni progovoriti. Djed je mislio kako će tim riječima u takvim situacijama potaknuti čitavo selo na prave demonstracije protiv nevjeste, ali su riječi doživljavane kao šala, što je Klecu posebno mučilo. Silvijino iskreno ponašanje, u čemu se podrazumijeva borbenost za svoja prava i isprika za greške i propuste, potpuno je zbunilo Glavičane, privuklo Silviji sve simpatije, ali ih nije naučilo da se i sami tako ponašaju.

RASPELO Kao i mnogi važni događaji sve se zbilo u tren oka. Na izlazu iz Kaufhofa Rodijak je previdio jednu stepenicu, te je počeo teturati tako da je naprosto kosio i razgrtao brojne kupce koji su ulazili ili izlazili iz robne kuće, da bi napokon izletio kroz vrata i nastavio teturati na pločniku. A velike plastične vreće s kupljenom robom mlatarale su oko njega, pogađale nesretne prolaznike, vijale se tamo i amo, gore i dolje, ali nisu ispale iz ruku. Kad se Rodijak napokon zaustavio na sred ceste, gdje ga je umalo pokupio jedan automobil, brzo se povukao na pločnik, te izgubio u mnoštvu pred vozačevim pogledima i psovkama, šmugnuo je posramljeno iza jednog ugla. Što se nije rodio neko pametniji od mene, bogarca mu poljubim, poče Rodijak

proklinjati. Zna sam da Kaufhof ima trinest skalina pri dnu, a Hertia dvanest, ali sam bio zaboravio di sam. I eto ti, Ćipa! Zamalo nisi tresno, zamalo nisi sve sorio na donjem boju, pa ondak plati, ako moreš. Daj sve što si zaradio. Srićom sam trefio na vrata, Bogarca mu poljubim! Pritom je Rodijak ovlaš izvršio inventuru svojih vrećica, pa pošto je ustanovio da su sve tu i sa svim kupljenim stvarima, odahnu uz glasnu samoutjehu: More bit da niko neće ni znat oklen sam. Srića da me nije vidio neko od naši. Došavši u stan, međutim, i detaljno pregledavši kupljenu robu, Rodijak se Ćipa nemalo iznenadio, čak šokirao, kad je ugledao tek kupljeno raspelo. Križ je bio u redu, ali je lijeva noga Isusova od koljena naniže visila na čavlu. Bila je slomljena. A tako fino raspelo, pomislio je Rodijak, upravo onakvo kakvo je kupio Jerko i kakvo je žena naručila. Rodijak Ćipa je bez pogovora izvršavao Anđine želje izražene u pismima. A u posljednjem je tražila da za novu kuću donese novo raspelo, ono veliko, gipsano, ono “di se sve sjaji i cakli". Svi donose lijepa raspela, pisala je Anđa, a njoj se najviše sviđa Jerkin Isus. Bio je to Rodijaku dovoljan razlog da potraži i nađe upravo takvo raspelo. Ali što sada kad je Isus slomio nogu? To se pitanje nametnulo Rodijaku u još težem obliku kada mu je sutradan prodavač u Kaufhofu zatražio račun za kupljenu robu. Rodijak nije mogao pronaći račun, što je značilo da nije mogao zamijeniti svoje razbijeno raspelo za novo. Naknadne reklamacije ne uvažavamo, kazao je prodavač. Vi ste trebali odmah kazati o čemu se radi. A kad biste imali račun, možda bismo mogli nešto uraditi. Nije važno, kazao je Rodijak. Dajte mi novo raspelo. Nije dvista maraka novac koji se nemere zaboravit. Možda bi Rodijak time riješio svoj problem, da nije krenuo iz robne kuće bez starog raspela, onog na kojemu je bila slomljena Isusova noga. Prodavač je uljudno zamolio Rodijaka da ponese sa sobom i staro raspelo, čemu se Ćipa protivio. To nek ostane tebi, rodijače, govorio je Ćipa. Da ga mogu donit kući, ne bi novog kupova. To tebi ostavljam. Ti ćeš lakše s njime upravit. A šta ću ja tomu uradit? Ne mogu ga takog nosit u Runjavu Glavicu, jerbo što bi mi ljudi kazah, a nemam di s njime. Metni ga tutekar među ostale, zalipi ga, radi mu nešto...Ti bolje znaš od mene šta mu triba. Prodavač je, međutim, bio neumoljiv. To je vaša roba, gospodine, ponavljao je, i ja s time nemam ništa. Predložio je Rodijaku da ga baci u otpad, ako mu takav ne treba, što se Ćipi učini prihvatljivim rješenjem sve dok nije došao do prve kante. Tada je naglo trznuo ruku koja je držala raspelo iznad kante, na brzinu se prekrstio i počeo moliti Boga da mu oprosti takvu zlu namjeru. Podvio je raspelo pod ruku i užurbao korak zvjerajući očima da ga netko nije vidio od poznatih ljudi. Kad se malo pribrao, Rodijak opet poče u mislima tražiti rješenje svoga problema. Tako oštećeno raspelo donijeti kući, značilo bi navući bijes žene Anđe koja bi ga vjerojatno izružila porad toga, dok bi djed Kleco vjerojatno to protumačio lošim znakom za obitelj, možda čak najavom strašnog suda. A baciti raspelo u otpad uistinu nije mogao zbog osobne bogobojaznosti. Tada mu pade na pamet misao da umotano raspelo naprosto stavi uza zid neke kuće na ulici, pa nek se onda o tomu misli onaj što ga pronađe. Što

smislio, to je Ćipa odmah i učinio, te se brzo udaljio s tog mjesta. No, čim je stigao u stan, opet mu crne misli navrnuše u glavu, opet poče sebe proklinjati zbog bogohulnog čina, pa se odmah vrnu natrag, do mjesta gdje je ostavio raspelo, moleći Boga da ga tamo i nađe i proklinjući svoju lakomislenost i grešnost. Ja sam Pilat, Bogarca mu poljubim, pričao je Rodijak glasno sa sobom. Jerbo, tako je i Pilat opra ruke od Isukrsta našeg Spasitelja. Ostavio ga na milost i nemilost žudija baš ko što sam ja ostavio našeg Isusa iza zida, pa što mu bude. Bože moj, učini da ga nađem tamo di sam ga ostavio, pa ću ja s njime upravit. Ako ništa, ponit ću ga kući. Ja sam gipser, a noga je Isusova od gipsa, pa ću je zalipit. Ako ostane malo krivo, oprostit ćeš mi, Isuse. Vidjevši da njegov zavežljaj s raspelom nitko nije ni taknuo, Rodijak ga brzo zgrabi pod ruku, pa se opet vrnu u stan, znatno veseliji, ali i dalje potišten zbog svega što mu se taj dan dogodilo. Žudije su ti učinile sedam rana, Gospodine, a ja osmu, nastavio je Ćipa razgovor u stanu ispred raspela. Ako ikako mognem, Isukrste moj, ja ću zaličit tvoju ranu gipsom, a ti mi oprosti sve uvride što ti danas učini tvoj sluga, gipser nesritni koji bi volio slomit svoju nogu nego tvoju, ali sam se pribroja za jedan skalin. Računa sam da ga nema, a on je bio. Bolje bi bilo da je obrnuto i meni je draže kad računam da ga ima, a njega nema, jerbo se tada manje tetura.

POŽAR U TURSKOJ RADNJI Panika je uhvatila Glavičane čim je Joskan otvorio vrata Ćipina stana, a s kućnog hodnika nagrnuo dim. Gori kuća, viknuo je Joskan dok je pritvarao vrata. Gori kuća?!, zbunjeno povikaše Gale i Ćipa koji su baš tada u hodniku oblačili kapute, ali nisu vidjeli dim. Stubište je puno dima, za Gospu blaženu, panično povika Joskan otvarajući nakratko vrata da i ostali vide. Na uže, bogarca ti poljubim, zapovjedi Rodijak i otrča u spavaću sobu, a ostali jurnuše za njim. Paniku Glavičana lakše ćemo razumjeti ako ispričamo što se događalo prije nego što je Joskan otvorio vrata i ugledao dim na stubištu. Bilo je to oko ponoći. A Joskan i

Gale stigli su kod Rodijaka Ćipe četiri sata ranije. Bila je subota pa su navečer imali vremena za sastanak, a imali su i razlog u dobru vinu i pršutu što je Rodijak donio prošle nedjelje iz Runjave Glavice. Osim toga je Gale na njemačkoj televiziji vidio više puta ponovljeni spot kojim se sugeriralo strancima da kupe ljestvastu užad za spašavanje u slučaju požara u zgradama s turskim radnjama u prizemlju. Već se u velikim gradovima dogodilo da su razne terorističke skupine nesklone strancima potpaljivale požare u kojima je osim golemih šteta stradalo više ljudi. Zbog toga su javni mediji, posebice televizija, upućivah strance koji su stanovali na višim katovima da nabave užad, a rasprodaja se obavljala ispred svake veće zgrade u četvrtima stranaca. Galu je fascinirala činjenica da je Rodijak Ćipa takvo uže nabavio prije nekoliko godina i da ga je svezao za krevet, dakle upravo onako kako je preporučivano u televizijskom spotu. Zbog toga je želio Ćipi čestitati što je prije svih državnih ustanova i znanstvenika nagovijestio što će se dogoditi. Toliko mudrosti u tako ludoj glavi živ Čovik još nije vidio, govorio je Gale grleći Rodijaka Ćipu. Oklen tebi ta mudrost, đava mi te luda odnija? A mi mu se rugali, veselo doda Joskan. Bogarca ti poljubim, ja sam uvik zna da se ovliko ljudi koliko ji ima u Mikenu, nemere razmitit bez velike govnarije i tutnja, poskakivao je od veselja Rodijak. Eno ti u našem selu nema petsto duša, pa uvik zavade i kavge. Još nemamo ni jednog stranca osim Luke iz Doca koji se uda u naše selo. I nikad nema mira. Moreš ga napast kad god oćeš. A vidi tutekar koji su stranci. Svake vire i nacije, od zla oca i gore matere. Ko će ovo svrnit u šipilo? I koga će Švabo prvo napast već stranca. Njemci napadaju samo Turke, Turke oni ne vole, doda Joskan. A Rvati su njima na prvom mistu. Mi smo uvik s njima gubili ratove, a nismo ji napušćali. Bogarca ti poljubim, ispod moga stana je turska radnja, a u čitavoj zgradi nema Njemca, reče Rodijak. On zapali radnju, taj neonacist, ode i moja glava. Kasno je kad glava ode što on kaže da nije tija zapalit Rvata. U pravu je Rodijak, Joskane, reče Gale. Samo je zaštićen Rvat koji stanuje s Njemcima. Jebe se ćelavcima oće li izgorit Turac ili Rvat. A još ako pale Kurdi, onda ti je još gore. A što oni pale nas, što će mene zapaliti kad svaki misec nabacim dulum gipsa na njemačke zidove?, poče Joskan moralizirati. Ovo je njegova zemlja i more radit šta oće, ravnodušno odgovori Rodijak. Ja sam to uvik zna. A moje je da se spasim ako mogu. Meni je skroz čudno da sam osta živ dosada. Svaki dan javlja kako se svagdi gine. I dosad je mene uvik mašilo. Zamisli, naleti auto deset cenata od čovika, a kad bi naletilo deset cenata bliže, ode čovik. Svaki dan rižeš kruv ili meso, a nož leta tri centa od srca. A kad voziš auto ne triba ti već pola metra skrenut, pa u provaliju. Ovlen do Runjave Glavice. I ljudi stignu kući?! Svašta. Mora se jadni čovik borit. Zato sam ja i izumio uže. Rodijače, da ništa nisi izumio već uže za spašavanje ja bi ti podiga spomenik. Jerbo, čim je prvi put objavilo na televiziji tvoj izum, reklamu za uže, ja sam pokupova svu užad u Munchenu. Zato sam ti doša čestitat i malko te počastit, reče Gale vadeći pet tisuća maraka i pružajući ih zbunjenom Rodijaku. Šta će meni tolike marke, rodijače?, upita Ćipa.

Samo uzmi, Rodijače, to je tvoja zarada za ideju, a ideja je najvažnija u poslu. Te su marke već zarađene, a ovo što vidiš po gradu di se prodaju užad, to su moja užad, reče Gale ustajući sa stolice spreman za polazak. Nakon ovog razgovora dogodilo se ono što smo spomenuli, uslijedilo je pozdravljanje u znak rastanka, odijevanje kaputa, pa potom otvaranje vrata, Joskanov povik “Kuća gori!" i napokon panika Glavičana. Rodijak je Ćipa vješto razmotao uže ispod kreveta, otvorio prozor pa kroz njega probacio konopac koji se odmotavao prema tlu, a onda prvi zagazio i počeo se spuštati. Za njim su krenuh Gale i Joskan gazeći u žurbi i neurozi prste onog ispod sebe. Brže, brže, zapovijedao je Gale Rodijaku, a Joskan Gali, sve dok Rodijak nije viknuo: Nema više užeta, Bogarca ti poljubim! Šta nema, ja ti jadan, zavapi Joskan. Skači onda! Kako ću skakat kad doli ima još deset metara, uzvrati mu uspaničeni Rodijak. Izgorit ćemo ka talašika. Ne galamite i ne paničite, đava vas obojicu odnio, vikne Gale. Stojte na mistu di jeste. Ne vidim vatru, pa nam se nemere dogodit da tako brzo izgorimo. Moramo izgorit kad nemeremo sać, uzvrati plačno Joskan. A niki dim u ganjku! Polako, kaza sam, opet dreknu Gale. Ne vidim vatru ispod nas. Ćipa, koliko ti je uže dugačko? Deset metara, rodijače Gale. Računa sam tri metra za svaki boj, a pošto sam na trećem boju, tribalo je bit i viška užeta. A jopet nisi računa podrum i prizemlje, đava mi te odnio zavapi Gale. A toliko sam te tome učio. - E, zna sam to, ali sam falio, jebem ti švapsko računanje bojeva!, dosjeti se Rodijak. Kupio sam uže prije neg sam naučio brojit brojeve. - I sad te more glave koštat to što si falio, reče Gale, pa se onda obrati mnoštvu koje se već skupilo na ulici niže njih. Hilfe, hilfe, bitte! Rufen sie Polizei! Wir sind in Gefahr! Zovite policiju ako ima iko od naši. Feuer! Vatra! Neko je zapalio zgradu. Stubište je u plamenu! Hilfe, Hilfe, bogarca ti poljubim. Neko nas zapalio. U stubištu sve gori, a uže nam kratko! Ko to doli dreči?!, začu se u tom trenutku glas iznad njih koji je dolazio je iz Ćipina stana. Ja sam, Mate!, prepozna Ćipa glas svoga susjeda Mate iz Doca koji je stanovao ispod njega. Spašavaj, kume, kako znaš. Kuća gori! Đava ti gori, budalo. Penjite se gori! Kako ćemo se penjat kad kuća gori. Stubište je puno dima, zavapi Rodijak. Mora bit puno dima kad su mi šnicle izgorile, pa sam mora prozračit stan. Vi ste Glavičani uvik bili blesavi, pa i u Njemačkoj, reče Mate dok su se Glavičani vraćali užetom natrag, a iz susjedne se ulice čulo žestoko zavijanje policijskih i vatrogasnih sirena.

BUDALA NA ODREĐENO VRIJEME Piši, Pičota, šta ti Guto zapovidi, kazao je Guto gradskom liječniku pljunuvši na novčanicu od stotinu maraka i zalijepivši je na čelo preplašenog doktora, koji je od straha izletio iz ordinacije. Uslijedio je potom poziv policiji, pa uputnica za Sarajevo, na psihijatrijsku kliniku, baš onako kako su Guto i njegova žena Iva isplanirali. Nakon izlaska iz zatvora Guto je dugo mozgao o tome što uraditi. Njegove planove nije toliko poremetio tromjesečni zatvor koliko činjenica da mu je oduzeta putovnica na kojoj je temeljio čitavu životnu perspektivu. S putovnicom je hranio i odijevao čeljad, sagradio kuću i pojatu u selu, zapasao temelje kuće u Zagrebu, nabavio traktor s priključcima, platio desetak tisuća maraka za struju, vodu, asfalt i telefon... Ostalo mu je nešto ušteđevine, ali je znao da će se to s navikama čeljadi za trošenje brzo

istopiti. A u Njemačku se nije moglo, čemu se Zelčina neobično radovao. Iz ovih se Gutinih nedaća rodila ideja da pokuša dobiti invalidsku mirovinu iz Njemačke. I počeo je Guto obilaziti liječnike, mititi ih i tražiti veze u Sarajevu, gdje je mješovita komisija određivala stupanj invalidnosti. Neki su Glavičani već dobili invalidske rente, pa živjeli sasvim pristojno. No, Guto je dobio odbijenicu s obrazloženjem da su sačuvane radne sposobnosti za više poslova na koje bi se mogao prekvalificirati. Naravno, on je znao da može raditi i teške poslove, ali gdje je putovnica. A sad je komentirao odbijenicu riječima da su mu slabi nalazi, jer mu je sve zdravo, za razliku od Juriše koji je "ima dobre nalaze, pošto su mu pronašli sto bolešćurina". A još se Guto uoči komisije solidno spremao za "dobre nalaze". Prestao je jesti, a pojačao dozu cigareta i alkohola, sjedio na propuhu da se nahladi, udarao bocom po koljenu preko ručnika kako bi mu ionako nateknuto koljeno još više buknulo, a mnogo se uzdao u jedan ukočeni i jedan skraćeni prst na ruci, kojeg mu je još u djetinjstvu otkinula krmača. Znao je da Nijemci najbolje plaćaju otkinuti palac, ali je vjerovao da ni dva "obična prsta" neće proći na komisiji nezapaženo. Iz iskustva drugih znao je da na komisiji gledaju ruke, bolje kazati dlanove, pa je to protumačio da žele na temelju žuljeva procijeniti radnu sposobnost. Ako imaš žuljeve na ruci, ne treba ti ići pred komisiju, govorili su glavički kandidati za invalidsku rentu. Žuljevi znače da si sposoban raditi. Zato su uoči komisije provodili operaciju skidanja žuljeva, dok bi im Zelčina u šali predlagao da njega podmjeste komisiji, pošto on nije znao što je žulj na ruci. Guto se prekasno sjetio spremiti ruke i skinuti žuljeve, pa ga je iznenadio poziv iz Sarajeva za komisiju. Valjda je pismo dugo putovalo, pa je Guto imao na raspolaganju tek tri dana. Sva tri je iskoristio u trljanju ruke o dvije cigle koje su bile provjereno učinkovite u skidanju žuljeva. Trljao je Guto i trljao, ali su se stalno novi komadi žuljeva otkidali i ispod njih se ukazivali novi žuljevi, tako da je Guto povjerovao da je njegova ruka sva od tih žuljevitih naslaga, da u njoj nema ni mesa, ni krvi, ni krvnih žila. Kad je kasnije namazao ruke kremom, zarumenile su se i nestalo bi s njih laptića žuljeva, ali bi se oni opet ukazivali kad se ruke osuše. Zato je ponio sa sobom kremu pri odlasku u Sarajevo. Problem mu je bio i prsten. Svi su savjetovali da je pametno skinuti prsten, jer je to znak bogatstva za članove komisije. No, kad je skinuo prsten, na prstu se ukazala bjelina kože koju je prsten pokrivao, što je značilo da je imao prsten i da će komisija razumjeti. Stoga je primakao prst vatri i to mjesto spržio. Uz sve to Guto je uvježbao stari seljački recept, a to je praviti se bjedniji nego jesi i gluplji nego jesi pred učenim ljudima, a posebice pred predstavnicima vlasti. Ali, kako znamo, ništa nije pomoglo. Zato je Iva zdušno prihvatila Gutin prijedlog da još jednom pokuša tražiti njemačku rentu, s tim da ovaj put pokuša pred komisijom glumiti luđaka. Ko kad si pametan, moj Guto. U moždane se ni dokturi ne razumiju. Lud, jašta. To se tebi nemere otet. Na to će ti odma dat penziju, govorila je Iva mužu dok se on spremao posjetiti gradskog doktora.

KLECINI KRIŽEVI Djed je Kleco odmah primijetio novost u svojoj sobi - veliki križ je visio na zidu, na onom mjestu gdje je dan prije Ćipina dolaska bilo malo raspelo, kojemu se starost nije mogla odreditit jer je bilo starije od Klecina sjećanja. Djed i baba već duže ne sudjeluju u svečanosti otvaranja kufera zacijelo najdražem događaju u glavičkim obiteljima. Bio je to dan dolaska očeva, muževa i sinova iz Njemačke, dan susreta svih obitelji, dan kada su pridošlice iz daleka poput Djeda Božićnjaka dijelili iz svojih kufera darove svim ukućanima. Toga su dana djeca jurcala selom pokazujući svima čokolade, bombone, razne igračke, te novu odjeću i obuću, koja je redovito bila za broj pa i dva manja jer su djeca rasla brže od očekivanja, a razdragane su žene sramežljivo saginjale glave na dvosmislene aluzije nekih Glavičana u stilu: Jedva čekam da se

smrkne, ili Lip danas dan, ali dugačak. I djed se Kleco veselio dolasku iz Njemačke svojih unuka sve dok mu, još dok je živio s Perom, nisu donijeli hlače, farmerice na čijoj je stražnjici bilo uslikano srce s natpisom I LOVE YOU i perlon košulju. Premda ih je nosio samo jedan dan, farmerice sa srcem učinile su ga smiješnim pred seoskom mladeži, a u košulji od perlona se nahladio, pa se poslije toga uvijek čudio da je u toj košulji "jadnom čoviku ladnije nego da je gol". Otada se djed Kleco bojao poklona iz Njemačke. Strahovao je da mu iz tog čudnoga stranog svijeta ne donesu još neku podvalu, još nešto što njemu ne paše. Slično je bilo s babom Mandom, koju su unuci nagovarali da se ošiša nakratko i skine svoju crnu maramu i jačermu, s čime se uistinu doimala kao neka velika muha. Osim toga, djed i baba su se sve više osjećali viškom u kući, stidjeli su se i dalje što su živi, posebice od smrti unuka Pere koji je umro od srčane kapi. Baba je još mogla razgovarati sa starom čeljadi, ali je djed Kleco potpuno izgubio sluh, čega nije bio svjestan. Pričao je sam sa sobom, veoma glasno, ali nikada nije čekao odgovor, koji mu je bio sve manje potreban. Tako je jedne prilike, kažu svjedoci tog događaja, Kleco dugo promatrao kokoši na đubreluku i pijetla koji je bez prestanka pjevao, da bi napokon ustao i glasno komentirao: Sto mu gira, dosad su pivci pivali, a sada samo zivaju! I gluhoća je, dakle, bila razlog što je Kleco izbjegavao ljude, a zbog straha od darova iz Njemačke nije se usuđivao pribivati svečanosti otvaranja kufera. A dar, i to raspelo, ipak ga je iznenadio. Šta je ovo, ko je ovo?!, zagalamio je Kleco uperivši pogled na novo raspelo. Uzalud je baba galamila i mahala rukama da je to novo raspelo, " naš Isukrst koji nas štiti od sotone i svi njegovi saveznika". Djed nije čuo, ali je imao fratarsku sposobnost govora. Nosi te motore, prvo se obrecnu na babu. I ko mi to tutekar stavi? A? Di je moj mali Isus?! Di je oni moj mali i čađavi Isus, oni što je uvik bio u našoj kući? Di je ona grančica jelke što je uvik zapeta iza njega? Di je oni Isus što sam svake večeri razgovara s njim? Na njemu su se vidile sve rane. I bio je još živ, jerbo sam uvik vidio da kroz sve muke gleda spram mene i govori: Dobro, Kleco, učinit ću za te sve što mogu! Ovlike godine s njim razgovaram, a sad ga nema. Sakrili ga, jašta. Šta će meni novi Isus u ovim godinama. Ja sam ima svoga Spasitelja. Sićaš se koliko nam je dobra uradio. Nije me uvik posluša, znam ja to. Ali me nije posluša samo onda kad sam ja želio ono što mi škodi, ono što za me nije dobro. More se čoviku učinit nešto dobrim, a na kraju ispadne da nije dobro. Zato ljudi kažu: E, da sam zna, ne bi vako uradio. A ja to nisam nikad kaza, jerbo znam da mi nikad ozgar s križa nije ispunio želju koja će me kašnje koštat. I vidi sad, ovlike godine proveo s njim u razgovoru, a sada mi ga uzeše. A šta ću ja sad s ovim razgovarat kad čovika nikako ne znam. More bit da nije loš, ali koliko meni triba vrimena da se upoznamo? I nekako mi je deblji, gojniji od onoga našega. Iz Njemačke, pa mu bolje, šta li? I rane mu nisu prave, i svejedno mu je, odma se vidi. Pogledaj kakva mu je noga. Šta je ovo, baško ka da je slomio nogu?! Još jedna rana. E moj Isuse, da su ti biližili sve rane otkad si uskrsnuo, ne bi moga prstom pritisnut, a da ranu ne povridiš. Vidiš ti ti, baba, da su

ovliki križ obisili na isti čava di je bio mali Isus. Kako ji nije stra da će se mali čavlić iščupat iz zida? Pa se sve razbit. Jok, nije nji ništa stra. Ovo je sigurno nevista uradila. Baš nje briga. Ona bi odma, Herr Isuse iz Njemačke, kazala da će kupit drugog ako se ti razbiješ. U tom je trenutku Kleco ugledao malo raspelo koje je baba pronašla u staroj škrinji kraj kreveta, vičući da je "našla pravog Isusa" i galameći na djeda zbog njegovih bogohulnih riječi. Oprosti nam, ali je najbolje vas dvojicu zaminit, reče Kleco skidajući veliko raspelo i stavljajući na njegovo mjesto malo. Jerbo, ovo je malešan čava za tebe tolikog. Ovo je čava naminjen malom. A, znaš, mi smo na malog navikli. Tebi će bit bolje u sanduku, nećeš ni ti ni mi stravinjat da ne padneš. A nevista nek se ljuti. Znam ja da će ona kazat da joj se mali ne uklapa u namišćaj. Bože moj, dokle smo došli. Veća zarada, veći Isus u kući. Što ti, stara, ništa ne progovoriš?!, viknu na kraju Kleco prema Mandi koja se već zadavila galameći na djeda što je razbio luster.

ŽIVJELA HRVATSKA Ni nakon uhićenja sina mu Grge, Rodijak se Ćipa nije usudio podignuti glas protiv vlasti, čak ni među provjerenim prijateljima i u pregrijanoj svatovskoj ili blagdanskoj atmosferi kada bi piće izvlačilo iz ljudi posljednje zalihe hrabrosti, kidalo sve misaone blokade, davalo im snage da "na Rusiju udare", a svu energiju kanaliziralo u žestoke antidržavne izjave ili pak gangu. U gangi bi pjevačima od siline pjevanja iskakale žile na vratu, krv udarala u lice, a oči pri privraćanju igrale kao elastici dok su oni krivili usta i rukom usmjeravali glas kako bi uskladili tonalitet, da bi na kraju, a ganga se mora u dahu pjevati, žestoko udarili po stolu bocom, čašom ih pak šakom očekujući pohvale ostalih. I bili su Glavičani u tom trenu spremni uraditi sve što su obećali, znao je to Rodijak, ali je također znao da će sutradan svi mrzovoljno šutjeti, prebirući sjećanje na sinoćnji događaj i bojeći se da će sve dospjeti do ušiju vlasti. Naravno, nije

Ćipa izbjegavao takva druženja, čak ni pjesmu, ali je u tome vidio malu korist, a veliku opasnost. Zato je u mislima tražio neki učinkovitiji način u borbi za vlastito dostojanstvo i "rvacku stvar". Nije mu bilo jasno zašto vlasti kažnjavaju ljude radi hrvatske pjesme i himne, radi pukog predstavljanja čovjeka Hrvatom, ali je tim teža bila Rodijakova pozicija. Da sam ja država, Bogarca mu poljubim, ja bi da nek piva šta ko oće. Dabogda se zakoceno ako ne zna stat. Ja bi kaznio lopova i ubojicu ka i vas svit. A jopet, more bit da su vlast i lopovi rodijaci. A rodijaka je nezgodno kaznit. I ne razumim što se ljudi ne podile. Uvik govore s vlasti da smo braća. U našem se selu braća dile. I dok se podile, lipo žive. Tako je Rodijak razmišljao i kovao planove da i sam nešto uradi, nešto veliko što bi valjalo "čitavom rvackom puku", a ne samo njemu, ali nije mogao otići dalje od gange. Sve dok u Njemačku nije stigao Filip Markanov koji je namjeravao napraviti nekoliko novinskih reportaža. smjestio se baš kod Rodijaka Ćipe koji je u stanu imao prazan krevet, kojeg su dan uoči Filipova dolaska napustila dvojica glavičkih "cmjaša". Odmah se Rodijaku upalila lampica u glavi glede njegova projekta o pomoći hrvatskome narodu, ali je kao oprezan čovjek nije želio priopćiti dok bolje ne razmisli. Projekt nije mogao izvesti bez Filipa, kojeg je smatrao čestitim momkom, ali ga je bunila činjenica što radi u komunističkim novinama, na komunističkom radiju, a odnedavno i televiziji. A onda se sjetio da čitav njegov projekt počiva upravo na činjenici što Filip radi na televiziji. Izdaleka je Rodijak počeo razgovor s Filipom, prvo je iz njega iznudio priznanje da je Hrvat, i to pravi, glavički, a onda je pokušao objasniti svoj projekt. Znam ja da si ti Rvat. More bit da si u onim govnim, da prostiš, ali nemere čovik, još pametan čovik, zaboravit oklen je, čiji je, šta je i ko je. More bit da je i bolje što imamo čovika na mistu, na televiziji. Po meni je to dobro, jerbo baš ti moreš uradit veliku stvar za naš narod. Ja sam o tomu dugo mislio i evo šta sam smislio. Čujem ja tebe kako govoriš na televiziji. Fališ socijalizam i Jugoslaviju, nemere se drukčije. Znam ja da ti ne daju ništa drugo kazat, da ti prigledavaju sve. E, tu ti triba napisat ono što se smi i što oni traže. Napišeš da je socijalizam najbolji na svitu, da ima neki ljudi što se bore protiv njega i Jugoslavije, ali da će oni popišat na svoje riči i sve tako što ti ja znam. Pa kad počnu prinosit priko televizije da te vidi i čuje vas svit, ti lipo staneš i napraviš se da ćeš kazat ono što je napisano i prigledano. A onda odjednom skreneš, pa kažeš: Narode ovo je sve laž, a istina je da je rvacki narod ugrožen, da ga svak muze, da su pratri u pravu, da našim ljudima oduzima u zadnje vrime kavu iz kuća ako ne nađu potvrdu od carine, da su Gutu i Zelčinu zatvorili nizašta, a da ne govorim o malom Grgi Ćipinu... Onda kaži... Čekaj, nemere vako. Nisu komunisti ludi, pa da te pušću lajat na nji. Je li da bi te prikinuli?! Je, tu bi tribalo nešto skratit, kazat kratko dok te nisu prikinuli. Ali mi nemoj Grgu ispušćat. Ajde, poslin onoga kad fališ komunizam i državu odma priskoči na moga Grgicu. Odma kažeš, dok se oni ne snađu, da ni komunizam ni država ne vride dva dinara jerbo su zatvorili malog Grgu Ćipina, Gutu i Zelčinu, pa su još... Tu Rodijak zastade sav zajapuren, mašući glavom i brišući svojim dugačkim i snažnim prstima znoj iza vrata, dok je Filip mirno slušao i promatrao Ćipu.

Bogarca mu poljubim, rodijače, što mi malko ne pomogneš, reče Ćipa, pa nastavi. Vidiš, tu triba kazat kratko da te ne prikinu i da cili svit vidi i čuje, ali kazat nešto što će odjeknut, što će sve kazat svitu. More bit da bi moga kazat svitu: Grgica je na pravdi Boga u zatvoru. Ali kad se pošteno smislim nije sam Grgica i ne bi bilo pošteno od mene samo njega spašavat. Što misliš na ovo? E, ovo sam sad smislio! Rodijače, poslušaj ovo. Dođeš do onoga di si nafalio komunizam i državu Jugoslaviju. To moreš uradit tako ležerno da oni ne zapaze da ćeš nešto protiv kazat, pa te isključe. I kad si to kaza, naglo skočiš i drekneš: ŽIVILA RVACKA!, pa biž! Bižalova majka ne kukala. To bi, rodijače, puno valjalo, za naš narod, završi Rodijak češljajući dugačkim prstima od znoja mokru kosu i brišući rogljem od raskopčane košulje znoj iza vrata. A onda pokuša ustati, ali se zaustavi na pola puta, uhvati se za slabine stojeći u neprirodnu položaju slova S i s bolnom grimasom na licu.

NOVI ŽIVOT Izašavši iz mostarskog autobusa, Zelčina je odlučio prepješačiti ona tri kilometra od Nikoline gostionice do Runjave Glavice. Bila su za to dva razloga. S jedne strane nije želio ići cestom kako bi izbjegao slučajne Glavičane, bilo pješake, bilo one s automobilima koji bi ga povezli, jer mu se nije dalo pričati o zatvoru i onom što je tamo doživio, o čemu bi se oni zacijelo raspitivali, a s druge strane se poželio proći Tankim putem, zapravo stazom preko livada i oranica koja je bila, prije izgradnje ceste, jedina veza Glavičana sa svijetom. Tanki put je išao ravno od Runjave Glavice prema Nikolinoj gostionici, a pravljen je svakog proljeća nanovo. Kad bi seljaci orali svoje njive, onda su naravno, razoravali i tu stazu, pa bi onaj koji prvi naiđe trasirao put poslije proljetnog ili jesenskog oranja. Ako bi staza bila prekinuta na više susjednih njiva, pa se nastavak puta ne bi vidio, znalo se dogoditi da bi prvi prolaznik skrenuo u lijevo ili desno, pa bi se vratio na stazu kad bi joj ugledao nastavak na livadi ili mekoti, novi bi pješaci kretali istim stopama, što je na tim dijelovima stvaralo

nepotrebno zakrivljeni put, koji bi se posebice isticao kad bi žito niklo. Ponekad bi, dok je još bio svjež, netko želio ispraviti krivinu, ali je najčešće stvorio još jednu stazu, na što su se Dočani, jer je staza prolazila preko njihovih njiva i ispod njihova sela, strašno ljutili. To je bio razlog za česte svađe i napade Dočana na Glavičane. Sjećao se toga Zelčina dok je, grickajući kalac, tražio Tanki put i čudio se što je staza nestala već iza lokve. A onda je krenuo ravno preko njiva i ledina, sjetivši se da tom stazom nitko već godinama i ne pješači. Ni on nije prošao Tankim putem već odavno. I bi mu drago što je njime krenuo, otkidao je zrele glave konjogriza i šutao ih dok mu je ravnomjerno šuškanje šuškavca iz trave davalo ritam koraku, a pjev zrikavaca odmor duši. Povremeno bi se okrenuo gledajući kako u travi ostaju tragovi njegovih stopa, a onda mu se vratiše sjećanja na ona vremena kada su Dočani napadali Glavičane kad bi išli tom stazom. I bijaše mu žao tih vremena, tog uzbuđenja kada bi pješačio u selo očekujući napad. Sjetio se da su ga jednom dobro kamenovali, ali mu osmijeh prijeđe preko lica kad se sjeti kako ih je jedne prilike mudro nasamario. Bilo je to davno, kada se kao mlad momak vraćao s rada iz Crne Gore noseći u rukama dva kufera. I čim je stupio na dolačke njive, ugledao je kako desetak osoba, među njima čak djeca i jedna opaka starija žena, izlijeću iz kuće, okupljaju se, pa trče prema njemu, mašajući se pritom za kamence koje je svake godine trijebljeno s njive i bacano na mrginje. Svi su šutke jurili prema Zelčini koji je u strahu već čuo njihovo dahtanje i strahovao od kamenica kad stignu na puškomet. Prvo što je Zelčini palo na pamet bilo je da bježi, ali su dva teška kufera u korijenu odbacila taj način spašavanja. A ostaviti kufere bilo bi i štetno i sramotno. Zelčinov je mozak radio strašno brzo, pokazalo se čak brže od trka Dočana. Muka i nevolja izvlače iz čovjeka sve fizičke i mentalne mogućnosti. A muka je Zelčini šapnula u tom bezizlaznom trenutku prijedlog za rješenje problema koji je on upotrijebio samo sekundu prije prvog bačenog kamena. U trenu mu je sve došlo na pamet, da je mlad, da se za deset mjeseci rada u Crnoj Gori pretvorio iz neugledna dječaka u kršna momka, uz to preodjevena u odijelo i kravatu, sjetio se također da nosi tvorničke kufere fina izgleda i veoma različite od onih vojničkih sanduka koje su ostali Glavičani imali, a molio je Boga da se među Dočanima ne nađe njegov tetkić Mate koji bi ga i takvog prepoznao. I naravno, prvi udario. Ipak je, ne bez rizika, ali s mogućnošću golemog profita, pokušao podvaliti Dočanima obmanu koju je stvorio u sekundu-dvije. Hineći hladnokrvnost i ravnodušnost Zelčina je spustio svoja dva kufera u žito, jer je staza bila široka koliko zauzimaju dvije stope u hodu, te je skidajući šešir (i šešir je imao) i brišući znoj s čela mirno i prostodušno upitao kad je jedan Dočanin već zamahnuo kamenom. Dece vam, ljudi, gde je put za Runjavu Glavicu?, izleti iz Zelčine pitanje koje je iznenadilo i njega i njegove protivnike. A nisi ti iz Runjave Glavice?, zbunjeno se pogledaše Dočani. Ma ne, već sam došao videt kolegu iz vojske, reče Zelčina, na što poče ispadati kamenje iz ruku Dočana, a oni postiđeno počeše objašnjavati kako je Runjava Glavica tamo "iza onog briga što se vidi, pa na drugom brigu”, takmičeći se u ljubaznosti i lijepim riječima. Čak su pitali Zelčinu je li gladan i pokušavali ga svratiti u Dolac i počastiti, ali se Zelčina izvukao pričom o žurbi i važnim poslovima. Na Studeno vrilo niže sela Zelčina je stigao gotovo istodobno kad i Silvija koja je u

jednoj ruci nosila pletenku od pet litara, a u drugoj aluminijsku zdjelu tek nešto dublju od tanjura kojom je, očito, trebala lijevati vodu iz plitkog vrela u pletenku. Nekoliko koraka prije vrela Silvija se spetlja u kupine, pa pošto je bezuspješno pokušavala suhu granu kupine, koja se zapela na lijevu sandalu, skinuti tako što će ju pritisnuti desnom nogom, Zelčina joj u šali reče: Dođi vamo, da ti ja pomognem! Vala lipo, uzvrati mu žena koju nikad prije nije vidio i koja mu se učini jako lijepom, posebice kad joj se smijeh razlio pjegavim licem, a bijeli i zdravi zubi zasjaše kao biseri. štrecnu ga pritom njezin otvoreni modri pogled kojega nikad prije nije vidio. Oklen u Runjavoj Glavici vako čeljade, uzvrati Zelčina namjestivši svoj nadmoćan pogled koji je nekada, kako se njemu činilo, opčinjavao sve cure, dok mu je srce zaigralo kao dvadesettrogodišnjaku. Zelčina je čuo odavno za Silviju, možda je vidio i njezinu sliku, ali nikada nije očima vidio tu ženu koja ga je na prvi pogled opčinila. Možda i zbog toga što je takvu ženu vidio u Runjavoj Glavici. I nije se dosjetio o komu bi se moglo raditi dok mu se Silvija nije predstavila. Ja sam Silvia, a ti si Zelčina. Ja tebe znati. Ja vidit tvoju fotografiju kod Gale. Uf, ti fakin, kaže Gale. Svi kaže ti fakin i frajer. Ove riječi zbuniše Zelčinu koji prvi put u životu zažali što izgleda tako kako izgleda obrijane glave i s odjećom koja je bila tek malo bolja od zatvoreničke. Kad postade svjestan toga, još više se začudi. Jer, njemu je već četrdeset šesta i više nije razmišljao ozbiljno o ženama. A vidi sada. Promatrao je kako Silvija zahvaća zdjelom iz vrela hitro, ali nepravilno, te mu to na trenutak odvrati pogled od njezina tijela i glave. Silvia, ti ne znaš naliti vodu iz vrila, reče Zelčina uzimajući joj iz ruku zdjelu, ali tako da je svojom velikom rukom uhvatio njezinu malenu i fino oblikovanu ruku i zdjelu kojom je trebalo vodu zahvatiti. I zadrhtao je pritom. Ne smiš naglo zavatit vodu iz vrila, jerbo se zamuti reče Zelčina, pokušavajući demonstrirati vještinu zahvatanja vode iz vrela koje je izbacivalo vrutke, a s njim podizalo sitno bijelo zrnje pijeska koje se podizalo i padalo pa sve tako u krug. Na rubovima vrela, gdje se taložila prljavština od zemlje, voda je još bila mutna, ali su se oblačci mulja već slijegali.

KAKO JE DJED KLECO NEIZLJEČIVO OBOLIO Liječnik je veoma brzo i jednostavno izliječio Klecinu gluhoću - očistio mu je uši u kojima se kroz tolike godine nataložilo neobično mnogo prljavštine, znoja i drugih izlučina. No, detaljni su pretrage pokazali da je djed neizlječivo bolestan. Liječnici su otvoreno priopćili dijagnozu Rodijaku Ćipi i vlastitu prognozu da djed Kleco može živ-

jeti najdulje šest mjeseci. Koliko god bio star i kao takav u neku ruku višak u kući, koliko god su ukućani željeli, kao i on sam, da umre, dijagnoza o njegovoj bolesti ipak je ražalostila svu Klecinu rodbinu, podstakla svakoga posebice da ispita svoje grijehe spram starca, učinila ih boljim nego jesu. Počeše otada stizati u Klecinu kuću brojni Glavičani i rodbina, neki čak iz Australije, donosili su poklone i pokušali olakšati djedu posljednje dane. Nevjesta je Anđa tih dana neumorno služila goste i brinula o prasvekru. Odjenula je nešto tamniju odjeću, a prema svima se ponašala s mjerom, dostojanstveno i ozbiljno što i priliči tom starcu koji je othranio njezina muža, njegovu braću i sestre. Selo je znalo koliko je Kleco u posljednje vrijeme bio kamen na putu svojini unucima, znalo je i za diobu i za česte prigovore starcu, pa se Anđino ponašanje pratilo koliko i Klecina bolest. I svaki čas iznova počinjale bi iste ili slične priče o Kleci i njegovom životu, slične pričama o mrtvacu kada ljudi sjede navečer kod njegova odra, priče u kojima je Kleco bio glavni junak. Spominjalo se više puta kako je Kleco prevario partizane kojima je u vrijeme rata vršio mesarske usluge. Klao im je stoku uz pogodbu da njemu ide glava živine, pa je Kleco rezao glavušu tako da bi pri njoj ostajao vrat i dio povora i plećki. Tada se dobro i živilo, tim sam čeljad spašava, govorio je Kleco iz kreveta guleći i gutajući banane kao najzdraviji. Spominjao se također Klecin biznis s bocunom Petokvarcem i petruljom, njegov poseban timar Zekana trkača, o čemu je djed najviše volio slušati, a spominjali su se i brojni drugi podvizi. Netko je podsjetio i na Klecino junaštvo iz davnih dana kada je pretukao Turke iz grada rastjeravši im konje. Doduše, to junaštvo je pripisivano svakom starijem Glavičanu kada bi umro. A priča je išla otprilike ovako: neki je mladi Turčin pokušao udvarati na pazaru jednoj glavičkoj ljepotici (Surgo je tvrdio na sijelu kod Klece da je to bila Klecina Manda), pa pošto je cura odbijala udvaranje, a Turčin postajao sve napasniji) umiješao se Kleco koji je imao konja naopaka i dresirana da na zapovijed bije nogama sve oko sebe. Tako je Kleco hrabro zapovjedio svome konju da bije, sam uzevši vagir u ruke i rastjeravši Turke, Na ovu se priču djed samo smijuckao, vjerojatno svjestan da on tu nije ni bio, što su znali i ostali, ali red je, eto, na samrtničkoj postelji ispričati ta priču. Tko je bio istinski junak tog događaja uistinu se ne zna. Pošto je Kleco najstariji u selu i jedini koji je u to vrijeme bio barem živ i mlad, red je njemu pripisati junaštvo, smatrali su Glavičani. Tako se dogodilo, kao i mnogo puta prije, da je glavni junak onaj tko najduže živi pa umre. I dok su pridošlice ulazile u kuću i pitale se s djedom upadno i namješteno ožalošćeni, Kleco je veselo uzvraćao, obradovan činjenicom da mu se vratio sluh i mogućnost razgovora. Još je hvalio liječnike zbog te vještine. Ali im nije dao za pravo u njegovoj dijagnozi. Šta je vami, ljudi moji?, govorio je ukućanima i svima koji su dolazili. Taman ko da dolazite kod mrtvaca. Nemere čovik umrit prije nego Bog kaže. A to što je za mene kaza da mi nema života, nek doktur ostavi sebi. Jerbo, nikom nema života. Svak će umrit. Ali, kada? E, to čovik ne zna. A meni baš ža vas koji to virujete. I kad god odete kod doktura mislite da će vam kazat kako vam nema života, kako ste na smrt bolesni. Dosad su ljudi živili dok ne umru, a sad, otkad dokturi kazuju kad će ko umrit, samo

stravinjaju kad će ciknut. I dok ga prožme bola u drobu, glavi ili zakašlje, misli da je gotov. Pa, šta vali ako je i gotov?! Niko neće ostat za simena. Eno, moja stara misli isto tako. Vidi je što cmizdri. A ona ne žali mene nego sebe. Stalno mi govori da pijem kolačiće. I ona sve zna, koji kojemu paše. Crljeni su za proliv, zeleni za naladu, maveni za glavu... I kud to snuje, Bože moj, ona ide uvik kod doktura, a još više kod bolesnika. I uvik se raspituje što ji boli i di. Ona ondak meni dođe pričat kako su na njoj sve bole svi glavički pokojnika. Što je najgore, di ko umre, ona sutradan tamo ide i pita je li iza pokojnika ostalo kolačića. Pa sve te likove prikuplja i vamo donosi. Eno, ima čitavu apoteku, kad bi ja tija pit. A meni bi baš bilo drago umrit. Da vidim kako je na onom svitu, viru mu poganu. I da više ne smetam čeljadi. Ne smetaš ti, dide, nikome, javila bi se nakon tih riječi Anđa. Da si ti nami živ i zdrav, pa od ostalog šta god bude. Treba li još kazati da je na Anđin nagovor Rodijak Ćipa kupio djedu svu ukopnu odoru, kakav je običaj bio, a to znači da je nabavio novo crno odijelo, cipele, bijelu košulju, kravatu i kapu.

ODBIJENICA Gutine su se crne prognoze ispunile. Dobio je odbijenicu za invalidsku mirovinu iz Njemačke. Tako mu je barem napisao prevoditelj Mićuka. Pravu knjigu s tridesetak listova preveo je u dvije rečenice: Odbija se zahtjev za invalidsku mirovinu jer postoji mogućnost ozdravljenja. Ostaje mogućnost žalbe Socijalnom sudu u Munchenu. Bit će da si na komisiji pametkova, umisto da manitaš, odmah je Iva optužila Gutu. Nisam, Ive, nako ja Gospu vidio, pravdao se nervozni Guto. Manita sam koliko sam

zna. Pravio sam se skroz lud. Tu i leži problem, jerbo se nisi triba pravit lud. Triba si se ponašat ka kad sa mnom pričaš. Kako to misliš? Eto, mislim tako da ti je svaka luda, osim tamo na komisiji di si triba bit lud. Znam ja tebe. Ako si lud, ondak ne smiš kroz selo odat pametan. Šta sam ja kroz selo...? Ko zna ko je tebe iz sela oda i kaza komisiji da se praviš lud. A ja sam ti uvik govorila: Guto, ne idi na silo, ne pametkuj i ne pričaj svašta! A ti, jok! Šta će meni selo? Selo ne zna šta ja smiran? Selo ne zna da se pravim lud za komisiju! Pa, manita sam i u selu! Bojim se da ti je neko virova? I do mene su dolazili glasovi kako si pametniji otkad si izgubio papire. Moram bit pametniji kad sam izgubio zaradu. Ali, šta bi mi selo moglo naškodit? Neko te prijavio, eto šta! Prijavio me da nisam lud? Kako bi drukčije osta bez penzije? Kako kad su na sve strane mene lipo dočekivali i slušali šta im govorim. Još sam im ludo govorio, da luđe nemere bit. A oni su se sašapljavali i govorili, što sam i ja čuo: Jadni Guto, skinulo ga s pameti. Lagali te, moj Guto. Znali su da oćeš penziju na manitašćinu, pa te podržavali. A vamo... Varali me? I pratili sve šta govoriš. Pa mi ondak Luca kaže kako si jedne večeri tako pametno govorio da su svi šutili. Znaš kako je, Ive?! Nemere jadni čovik uvik bit lud. Ja danima manitam, a onda mi dođe potriba, dođe mi... Đava ti dođe, kad si počeo manitat, onda to radiš do kraja. Znam, ali nekad nemere čoviku past na pamet nešto ludo, nemere se dositit manite beside, pa udari pametnu. Lako je bit pametan, jerbo jadnom čoviku, ako oće bit lud, nemere uvik past na pamet luda besida. I ti veliš da me neko ocvika?! Vidiš ti pokvarena svita? Guto i Iva nisu znali što dalje raditi. Bez rente se nije moglo živjeti, a tražiti novo vještačenje bilo bi dosta rizično, pošto su djeca već stasala. Njihova Branka se zacurila, a naći momka kod luda oca, uz to bez novca, bilo je gotovo nemoguće. Glavičke su djevojke bile u to vrijeme u nezavidnu položaju. Momci su bili daleko pokretljiviji, češće su odlazili na studije ili pak u inozemstvo, a one su ostajale čekati. Pokazalo se da su manje čekale one što su imale bogate očeve. A očevo se bogatstvo nije više cijenilo po njivama i broju stoke u pojati, već po zaradi u Njemačkoj Dok je imao papire i akordašku plaću, Gutina je Branka imala i mnogo momaka. Gubitkom putovnice, izgubili su se i momci čekajući ishod njegovog zahtjeva za invalidsku mirovinu. Znao je to Guto, ali nije znao što uraditi - nastaviti tražiti rentu s dijagnozom luđaka, što je značilo sramotiti obitelj, ili pak obznaniti selu svoju igru, pa time skinuti anatemu s obitelji a uz to ostati bez izvora prihoda. Na kraju se odlučio za drugu

mogućnost. I baš kad je selo prihvatilo Gutino tumačenje vlastite ludosti, stiže na njegovo ime nova kuverta iz Njemačke. I u njoj rješenje za rentu i to ne bilo kakvu već poveliku mjesečnu naknadu od 2.300 maraka uz plaćenu njegu ženi mu Ivi u iznosu od 560 maraka. Pritom se ustanovilo da je prvo rješenje zabunom dospjelo u Gutine ruke, jer je to bilo pismo za njegova susjeda Purgu koji je nosio isto ime i prezime kao Guto. Guto je još veselije pokušao objasniti seljanima kako on ustvari nikada nije bio lud, već se samo ludim pravio, ali su reakcije sela bile drukčije. Pogoršalo mu se, jadan, došaptavali su se Glavičani poslije Gutina pravdanja.

OŽBUKANO POLJE Došavši svijesti, Rodijak je razgledao bolničku sobu, promotrio svakog bolesnika pojedinačno, a onda mu u oči padoše rendgenske snimke koje su ležale na ormariću pored postelje. Uzeo je jednu snimku pa je uperio prema svjetlu žarulje, čudeći se pritom ljudskom umu koji je izumio aparat što kroz tijelo uslika kosti, a onda se preplaši spoznaje da možda gleda vlastiti kostur. U tom se trenutku oko Rodijakove

postelje odnekud stvori više čeljadi u bijelim mantilima. Znaš li gdje si, upita ga jedna sestra na čistom hrvatskom jeziku. Znam, odgovori Rodijak. Reci nam onda gdje si, priupita sestra. Ovdje, odgovori Rodijak. To zbuni sestru koja popriča nešto s liječnikom na njemačkom jeziku, a onda se opet obrati Rodijaku na hrvatskom. A gdje je ovdje? Ovdje je ovdje, osmjehnu se Rodijak nesuvislu pitanju, a bijeli mantili na to slegnuše ramenima i odoše. Rodijak odbaci snimku na ormarić, stavi obje ručerde pod glavu i njima poče stezati jastuk i mijenjati boju lica što je bio znak da počinje duboko razmišljati o važnom pitanju. Za Rodijaka je razmišljanje bio i fizički napor i posao. Nije mu bilo jasno da je povukao posljednji potez letvom po zidu i žbuci, kako su liječnici govorili dok je kunjao na krevetu i što je jasno razumio. Je, žestoko je trznuo letvu i osjetio takav bol u leđima da se ukočio, pa srušio i glavom udario u nešto tvrdo. Sjećao se toga, ali je smatrao da se radi o išijasu koji ga je dugo mučio. No, očito se radi o nečemu težem i gorem. Čuo je kroz nesvjesticu i glas one sestre koja je kazala kako će biti sretan ako mu se stanje ne pogorša i spomenula pršljenove. Mala mu je utjeha bila to što će dobiti invalidsku rentu. Ne moći raditi bila je za čovjeka koji strahuje da će umrijeti a neće se naraditi golema kazna. A još je gore biti živ, a ne moći raditi, razmišljao je Rodijak, koji se poče sjećati svoje gipserske karijere, na svih tih silnih njemačkih zidova koje je ožbukao. Zbrajao je i množio kvadrate, odbijao otvore, računao dnevni, pa mjesečni i godišnji učinak, da bi na kraju pokušao izračunati ukupan broj kvadrata maltera što ih je bacio i poravnao na njemačkim zidovima u dvadeset i pet godina rada. Bila je to teška matematika za usmeno računanje, pa je Rodijak poluglasno zbrajao i oduzimao, množio i dijelio . Bilo je mjeseci kada je Rodijak žbukao i dvije tisuće kvadrata, pa i više. No, uzeo je mjesečni prosjek od 1.500 metara četvornih, jer se vrijeme trošilo za godišnje odmore državne blagdane, a ponekad nije bauštela bila spremna za žbukanje. Evo, neka bude dulum i pol mjesečno preračunao je Rodijak kvadrate u dulume radi lakšeg računanja. A dvanaest mjeseci godišnje pomnoženo s dulum i pol iznosi osamnaest duluma godišnje. Točno kolika je Zelčinova Velika njiva. A osamnaest duluma je četiri i pol dana oranja, preračunao je Rodijak dulume u dane oranja. Potom je 25 godina, koliko je žbukao, pomnožio s 18 duluma da bi dobio konačni rezultat. Tu se malo spetljao zbog nezaokruženih brojki, pa je prvo pomnožio 25 s deset i dobio 250 duluma, a onda je tome pridodao umnožak brojeva 25 i 8, pa je na kraju Rodijak viknuo s bolničkog kreveta: "Četristo pedeset duluma!, što je prepalo ostale bolesnike koji su naglo pogledali prema Rodijaku, a on je postiđeno obrisao znoj s čela. A 450 duluma je više od stotinu dana oranja, nastavio je Rodijak računati. Onda mu se odjednom pojavi osmijeh na licu. Dosjetio se da je nažbukao taman toliko koliko Runjava Glavica ima njiva, te pokuša pretpostaviti kako bi selo izgledalo da je umjesto njemačkih zidova nažbukao sve glavičke njive. Ta mu se ideja učini zanimljivom zbog djeda Klece koji je doduše ponekad priznavao Rodijaku da je dobro zaradio, ali bi uvijek ponavljao da od svega toga ne bi bilo ništa kad on ne bi orao i sijao kod kuće. Uzalud mu je Rodijak pokušao dokazati da djed više potroši na svoje poljodjelstvo

nego što dobije s njiva, da se samo traktor s priključcima kojeg je Rodijak kupio, ne može isplatiti s pedeset rodnih godina. Ne, to Kleco nije priznavao, nije htio o tomu razgovarati uvjeren da kuća živi od njegova ječma i pšenice, od Zekulje i krumpira. Zato se Rodijak nasmijao vlastitoj ideji o tome da je Glavičko polje nažbukano. Ili još bolje - betonirano. A tko hoće orati, neka štema, opet glasnije viknu Rodijak iz kreveta, zamišljajući djeda kako skuplja seljane za štemanje Podvornice vičući na vlastitu čeljad što su lijeni, a on ne zna na koga su se umetnuli. Doduše, dok nevjeste nisu uzele vlast u ruke, znao je on na koga se umetnulo svako čeljade, djeca napose, ali je u posljednje vrijeme samo postavljao to pitanje. A onda se Rodijak smrknu. Sjetio se da bi posao štemanja njiva ipak zapao njega. Imao je Rodijak i praktičnih razloga za zabrinutost. Renta će biti višestruko manja od akordaške zarade, računao je on. A Anđa i djeca već su naviknuti na veliko trošenje. Osim toga nitko iz kuće nije radio, a svi su trošili osokoljeni Anđinim sloganom: Nećemo ni mi bit seoske jade! Strahovao je Rodijak i od novih potvrda, hodanja od vrata do vrata, od ureda do ureda, od službenika do službenika koji su uvijek nalazili nedostatak njegovu dokumentu, pa ga vraćali uz neka mutna objašnjenja i upute koje on nije razumio, pa sve tako unedogled. A kako će iznijet sve to na svojim savijenim leđima?! A onda opet začu glas iznad sebe. Stjepane, znaš li gdje si? Još sam ovdi, sestro, i ti si ovdi i svi smo ovdi, a bolje bi bilo da nismo, veselo kaza Rodijak. I da nisam ovdi, bio bi na drugom mistu. Nesritan čovik uvik oće bit na drugom mistu, a more bit da mu je bolje ostat tutekar di i je. Nije se dobro primišćat. Napose među bogate ljude, sestro. Kad sam kreno u Njemačku računa sam da ću se vratit kad zaradim pet iljada maraka. Toliko mi je tada bilo dosta. Još sam od toga računa pola podilit sirotinji. Ajde mi sad sračunaj nešto, sestro. Sračunaj mi na olovku koliko iznaša 450 iljada kvadrata kad se pomnoži sedam maraka po kvadratu. Ne treba tu olovka, poče usmeno računati sestra. Sedam puta pet je trideset pet, sedam puta četiri je dvadeset osam plus tri to je... tri milijuna sto pedeset tisuća maraka. Eto, toliko sam ja zaradio, sestro. I malo mi, a naročito je malo Anđi i dici. A ti me pitaš di sam. U govnim, sestro!

KAKO JE I S KIME SILVIJA TRUDNA Kada je Silvija javno obznanila da nosi Zelčinovo dijete, Glavičani su samo o tome pričali. I djeca u školi i babe za zidovima i djedovi koji su se sunčali na kućnim somićima i žene u crkvi. Mnoge su se švercale u litanijama, pa su umjesto uobičajenog otužnog rastezanja, na fratrovu molitvu: "Sveti Kuzma i Damjane", kratko i na brzinu otpjevale: "Moli za nas!", kako bi ostatak vremena, do novog svećeničkog oglašavanja, iskoristile da ispod glasa jedna drugoj priopće neku novu spoznaju o Zelčini i Silviji. Molili su "po Klecinu načinu", kazali bi Glavičani. A zna se da Kleco nije

volio rastezanje i otezanje u molitvi, posebice žensko plačljivo i tugaljivo prenemaganje. Čim bi fratar izgovorio: "Sveti Ambrozije", Kleco bi kao iz puške odapeo: "Molzanas!", a onda bi nervozno poskakujući s kraće na dužu nogu, zvjerkao po ženama i babama koje su otezale molitvu pjevajući: Moooooooli zaaaaaa naaaaaaas! Ponajviše su mu smetala ona posljednja dva- tri glasa koji bi se na kraju čuli kad bi ostali zašutjeli. Njima je upućivao svoje ljutite prijekore, nekada poluglasno, a nekada toliko glasno da su ga morali čuti svi misari. Kako neće, govorio je Kleco, nema sveti Ambrozije drugog posla već molit za glavičke rospije?! Vidi ji kakve su, vidi slika! Svecim se ulizuju, a Isusa bi prodale za po kile smokava! Ljutio se Kleco i na fratre koji su, moleći litanije, čekali te posljednje glasove da bi nastavili molitvu, što je znalo oduljiti misu. A djed Kleco kao molitveni akordaš nije volio duge mise, ni fratre koji su u tome uživali. Poslije jedne takve mise koju je predvodio župnik fra Nikola i koja je trajala dva puna sata, Kleco je izjavio da mu je draže bilo kad je završila, nego kad su ga pustili iz vojske. Pravi pratar mora držat kratku misu, objašnjavao je Kleco. A to znači da ne smi čekat dok zadnje čeljade izmoli i ispiva: Moli za nas!, već prikinut na pola. Pa nek se onda žene čupaju za rič, nek ubrzaju ako oće da svaki svetac moli za nji. Taki je bio pra Julijan, pra Klemo i pra Stipan. A Bože te sačuvaj pratra koji čeka one zadnje ka što su bili pra Nikola i pra Ignac. A u meni sve kipi od ljutine. Imao je Kleco i objašnjenje za svoju čestu uzrečicu da nema ništa duže ni mučnije od ženskog "Moooooli zaaaaa naaaaas!" Šta misliš na ovo?, govorio je on. Dođe ti Galuša, pa kaže: Kleeeecoooo daaaaj miiiiii dviiiii vriiiiiićeeee zaaaaa kuuuuumpiiiiiiireeeeee, moooooliim teeeee! Đavlu bi je da, a vriće ne bi dobila. Ne bi joj da ni sveti Ambrozije. More bit da bi joj da prvi put, jerbo je bolji čovik od mene, jerbo sam ja paščetne naravi, ali drugi put ne bi. Taman ka da sveti Ambrozije i drugi sveci nemaju drugog posla već slušat vapaje glavički žena. Još slušat Galušu koja će ti uvik vratit prljave vriće, đava je sebi jamio. A da mu kratko, jasno, ljudski kažeš: Daj mi vriće, on će dat. Ili neće dat ako nemere. I gotova stvar. Djed je Kleco u svome komuniciranju s Bogom toliko pojednostavio molitve da je čitavi Očenaš reducirao na jednu rečenicu, bolje kazati na jednu riječ koja je otprilike glasila: Očenaškosinebesvetseimetvodođikraljevstvojeaknaetaki na zemlji!!! Kad su ga mladi i školovani momci počeli zezati da on zapravo i ne zna šta moli, Kleco bi odmahnuo rukom i kazao da on i ne treba znati, jer Bog znade. Bog je tutekar da sve rastomači, kazao bi Kleco. Eto tako je izgledala Klecina bogomolja koju su mnogi Glavičani usvojili prvih dana nakon vijesti da Silvija nosi Zelčinovo dijete. Jer, trebalo je tu prvo izraziti čuđenje, pa potom preispitati svoje odnose sa Silvijom i Zelčinom A onda saznati gdje su uradili to što su uradili kad su se uopće zaljubili, zašto je Silvija napustila bogatog Galu, da bi se vezala za nesretnog Zelčinu, kako će teći rastava, hoće li se Zelčina obogatiti Galinim imetkom, što će kazati Juriša i ostali iz Zelčinove kuće, hoće li se praviti svatovi, gdje

će Zelčina naći kumove, gdje će dalje živjeti, pa sve do pitanja gdje će im duša kad umru. Trebalo je pritom odrediti i svoj odnos spram novog para i Galine rodbine, čuti što selo kaže, pa prema tomu se ravnati, jer opasno je bilo iskakati sa svojim stavom. Zato su svi Glavičani oprezno pokušavah saznati mišljenje drugih da bi sami znali što misle o toj novini. Zato su ispočetka razgovori bili napeti, ali bez nekog verbalnog delikta, bez jasna suda o svemu. Svi su željeli čuti sud ostalih da bi iskazali svoj, pa su na početku komentari bili svedeni na samo dvije ih tri riječi: Čudo jedno! Svašta će! Tko se tomu nadao! Osramotiše Galu! Đava je Zelčina, Švabica je to, Đava nit ore nit kopa... Poslije svih moraliziranja iskristaliziralo se samo jedno pitanje: Koliko će rastavom od Gale i vjenčanjem sa Zelčinom jedan izgubiti a drugi dobiti? Maraka, naravno. Znalo se da Gale raspolaže golemim imetkom u Njemačkoj, ali su Glavičani tada osvježili svoje spoznaje o njemačkim zakonima glede prava muža i žene u rastavi braka. Našlo se nekih Glavičana koji su se o tome raspitali, čak prevodili s njemačkog jezika njemački zakon, pa bi se onda taj zakon tumačio u čitavu svijetu gdje su prebivali Glavičani. O tome se pitanju razgovaralo čak u Australiji, Americi i Kanadi, a telefonski razgovori iz Runjave Glavice bili su učestaliji i duži nego obično. Svi su odseljenici znali Galu i Zelčinu, pa im je bilo veoma stalo saznati sudbinu njihovih sudbina. Kao i u svakom sporu ili utakmici postojali su navijači. Neki su navijali za Zelčinu, drugi za Galu, a ponajviše Glavičana navijalo je za njihov sukob, bez obzira na konačni rezultat. Napokon, i sukob je rezultat, i to rezultat rezultata koji u sebi sadrži nove rezultate.

RUKE Ako se i po čemu moglo prepoznati Glavičane, onda su to ruke. Doduše, razlikovale su se od čovjeka do čovjeka po nekim detaljima kao što su raspored zglobova, debljina prsta, oblik nokata..., ali su sve bile široke kao lopari i snažne kao strojna kliješta. Takve su bile i kod visokih ljudi kao što su Ćipa i Joskan, kao i kod niskih kakav je bio Guto. Bila je to samo dijelom posljedica nasljeđa. Jer, Glavičani su od ranog djetinjstva radili teške poslove kao što su oranje, kopanje, kosidba... što je jačalo ruke i povećavalo ih, kao i kasniji poslovi na njemačkim gradilištima. Vjerojatno je to bio

razlog što su u svih Glavičana prsti bili pognuti naprijed prema dlanu, pa su se onako žuljeviti, ukočeni i ohrdani doimali poput velikih kandži spremnih uvijek uhvatiti kakve alatke. Rijetki su bili bez nekog prsta, kao što su bili rijetki oni kojima su svi prsti bili zdravi. Na istoj ruci se moglo naći iskrivljenih, pomaknutih u ležištu na prvom ih drugom zglobu, nakrivo sraslih rana... Rodijak Ćipa će priznati da je prvi put vidio svoje ruke tek kad je dospio u bolnicu a potom ih je često gledao jer su ga užasno svrbjele, a kasnije kao umirovljenik nije ni imao nekog posla već kidati žuljeve s ruku, s kojih su mjesecima otpadali lapti kože. Promatrajući svoje ruke, Rodijak je s njih iščitavao svoj život. Nije gatao i iz ruku proricao budućnost, već se po zaraslim ranama prisjećao onoga što mu se dogodilo. Krenuo je od malog prsta lijeve ruke koji je bio usukan tako da je nokat bio okrenut prema dlanu. Nije se sjećao zašto je takav, a da takav nije rođen pokazivao je njegov parnjak na desnoj ruci koji je bio prav i normalan. Domali i srednji prst na lijevoj ruci bili su iskrivljeni tako da su se na vrhovima spajali kad ruku položiš na stol, dok bi između njih na sredini mogao stati još jedan prst. Osim toga, srednjak je bio ukočen pa je ispod njega zjapila šupljina kad je ruka ležala na stolu. Vjerojatno je to bio razlog što je srednji bio kraći od domalog prsta. Sjetio se da je to posljedica rada u Crnoj Gori. On je držao štamp, a Zelčina udarao po štampu i tako su vrtjeli rupe za mine u kamenu. Sve dok Zelčina nije promašio, i eto, prsti zarasli nakrivo. Kažiprst je bio zdrav, ako zanemarimo duboki rez iznad prvog zgloba gdje se još kao dječak razrezao bradvom, a onda su mu ukućani ranu posuli prljavštinom iz pušačkog džepa gdje je bilo i duhana, što se smatralo pravim lijekom za posjekotine. Doduše, rana se bila dala na zlo da se i kost ugledala, ali je poslije zarasla. Palac lijeve ruke posebna je priča. Ručna električna pila kojom je rukovao neki Nijemac bila je odložena na stol, ali uključena. No, pošto Rodijak tada nije znao razlikovati uključenu i isključenu pilu, počeo ju je znatiželjno pipkati i zagledati, dok ga nije ugrizla, kako je poslije kazao. Palac lijeve ruke bio je razrezan posred nokta. Kad je rana zarasla, palac se pokazao veoma praktičnim prstom. Naime, nokat se srastao tako da je na sredini ostala poveća rožnata izraslina kojom je Rodijak kasnije otvarao pivske boce. Samo bi snažnim rukama zgrabio bocu po grlu, podmjestio palčinu ispod čepa koji bi frcnuo uz pucanj. Radio je to Rodijak brže nego ikakav profesionalni konobar s najboljim otvaračem. Desna mu je ruka bila bolje očuvana izuzevši kažiprst kojeg je pritisnuo veliki kamen kada su vadili kamenje za gradnju stare kuće, pa otkinuo vršak, skupa s noktom. Poslije je iz vrha prsta niklo malo noktića koji je podsjećao na kandžu kakve ptice. Promatrao je Rodijak svoje ruke, pa otkrivao sitne rezove na koži pokušavajući dešifrirati od čega i otkada potiču. Pa se sjetio bezbrojnih rana i ranjavanja i čudio se da su tako zarasle da se posljedice jedva vide. A onolike rane! Odjednom mu dođe u pamet da ni na jednom noktu nema onog crnog podljeva od krvi što je bilo posljedica kakva udarca. A otkada znade za sebe, imao je barem jedan crni nokat, kao što je to imao svaki Glavičanin. I kad sam kazao da se Glavičani mogu poznati po rukama, onda sam i na to mislio. Na njihov crni nokat. I nisu kukali nakon udarca. Samo bi otresli rukom uz mali grč na licu, potom bi pogledali udareno mjesto, još malo protresli ruku

i nastavili raditi. Rodijak je nakon udarca, naravno, uvijek zatresao ruku, ali ako se nije radilo o prejakom udarcu, ne bi ni pogledao stučeni prst već bi nastavio raditi. Često mu zbog toga nije bilo jasno otkud crni nokat, pa je jedno vrijeme mislio da crni nokti niču iz glavičkih prsta.

BLOKADA GALINE FIRME To je jutro Gale, kao i obično, želio podignuti novac s banke za akontaciju svojim radnicima. Veselo se pitao sa službenicama koje je dobro poznavao, često darivao i šarmirao, a one njega naprosto obožavale. No, one su bile smrtno ozbiljne, a kada su mu sa žaljenjem priopćile kako on više ne može s banke podizati novac, Gale se zbunio i prepao. Znao je on sebe, znao je svoje makinacije, kojima je izbjegavao poreze i držao više radnika na crno, pa je odmah posumnjao na neku tajnu raciju koja je ušla u trag njegova kriminala. No, kada su službenice objasnile da je račun blokirala njegova supruga Silvia kao zakoniti vlasnik firme, Gali je laknulo, ali je zbunjenost

ostala. No, djevojke nisu imale što kazati osim onoga što su već kazale, da je Silvia kao zakoniti vlasnik firme povukla punomoć da Gale može u njezino ime voditi firmu, raspolagati nekretninama i kapitalom firme. Gale je znao da je Silvia u Runjavoj Glavici, pa mu je bilo to čudnije. Još čudnije se osjetio kad su mu djevojke objasnile da je gospođa Silvia jučer bila kod njih i osobno razgovarala sa šefom, da bi šef odmah izdao nalog za obustavu isplate. Alles in Ordnung, mein Schatz, kazao je zabrinuti Gale i napustio banku. Na putu do ureda mozgao je o svemu nastojeći proniknuti u bit zbivanja. Kako će Silvia blokirati račun i povući punomoć, i odakle ona u Njemačkoj, a da se nije javila, pitao se Gale. Vratio je film natrag i ustanovio kako i nije bio predobar prema Silviji. Često je zanemarivao svoje bračne obveze, premalo boravio s njom, premalo je izvodio u društvo. Doduše, znao je ponekad napraviti neku feštu i Silviju promovirati u prvu i pravu damu, ali je to bilo rijetko, i što je zamijetio, Silviji mrsko. Ona je voljela tihi obiteljski život, željela dijete, zapravo mnogo djece. "Ka da je iz Runjave Glavice, Gospu joj ćaćinu", prošapta Gale. A šta ću joj ja kad nemere rodit. Možda je saznala za moje vanbračno dijete, pomisli Gale. I za alimentaciju! S takvim mislima stiže Gale u svoj ured i tu zateče smrknute službenike. Was ist los? !, zagrmi Gale nakon kratkog razgledanja i premišljanja. Frau Silvia hat alles blokiert, und..., reče jedna službenica. Šta će ona spiša blokirat, Gospu joj ćaćinu? Ko more Galu i Gale-putz blokirat? Ko meni more i smi ovo radit? I to kad sam u najvećem poslu, kad mi vise milijuni?! Ja smim blokirat, Gale, reče glas iz druge sobe na čijim se vratima koji tren kasnije pojavi Silvia. - Schatz!, viknu Gale glumeći začuđenost i razdraganost pa pođe prema Silviji da je zagrli. Nemere baš tako, Gale, ustuknu Silvia odgurnuvši Galu. Dovoljno da vidi katastrofu. - Šta je za Boga miloga? Ne voliš svoga Galu, svoje cviće iz Gornjeg okrajka?, pokuša se Gale našaliti i Silviju podsjetiti na njihove negdašnje ljubavne igre kada je Gale Silviju učio hrvatski jezik, pa joj pripomenuo da ona njega treba zvati cvićem iz Gornjeg okrajka. Bezbroj mu je puta to kazala dok nije shvatila da je Gale zapravo hohštapler koji nju drži za ženu samo zato što tako može ostvariti neke svoje druge ciljeve, što se preko njezina imena i pozicije može dokopati novca i trošiti ga tamo gdje njemu paše. Boraveći u Runjavoj Glavici, naučila je mnogo toga, spoznala Galine osobine više nego svih godina življenja s njim, shvatila da je Galina slatkorječivost bila krajnje neiskrena, ponekad do te mjere da je bila ismijana kad je vjerovala da je poštovana. Nisi ti cviće, već kopriva iz Gornjeg okrajka, kazala je Silvija. Znam ja tebe, sve sam čula, sve su mi žene kazale. Koje žene?!, uspali se Gale na te riječi. Glavičanke! Gospe moja, jadan ti sam, počeo se Gale prenemagati. Nu ti vidi, ona viruje više glavičkim rospijama, nego svome Gali. Schatz, nemoj tako govorit, nemoj moje rane

povrjeđivati, patetično krenu Gale prema Silviji, ali opet bi odbijen. Ti loš čovik, reče Silvija otresito. Čuj, Schatz, nećemo prid ljudima iznositi svoje privatne svađe. Idemo kući, pa se sve dogovorit. - Ti nemaš kuću, uzvrati Silvija. Kuća je moja i moga ćaće. Nemaš više ni firmu, ni račune, ni mene... Ti ništa nemaš nego ono što sam imaš! Ove riječi kao i Silvijin otresit stav zaprepastiše Galu. Zapravo se uvijek bojao Silvije, njezine ćudljive njemačke naravi. I drugi su mu pričali kako su švabice čudne. Žive s mužem, vole ga, iskreno se ponašaju, mirno kažu primjedbe, pa odjednom kažu da će napustiti i kuću i muža i djecu. Sve su te priče došle Gali na pamet. Znao je da tu više ne mogu pomoći ni lijepe riječi ni obećanja ni pokajanja. Silviju će izgubiti, to je neminovno, ali ne bi to bilo toliko tragično da neće izgubiti firmu, kuću, golemi kapital. A on je novac volio više nego išta. Njegov je stan bio izlijepljen uvećanim i uokvirenim novčanicama od stotinu, pet stotina i tisuću maraka, na leđima njegove trenirke bio je uslikan "luter", ključ za otvaranje piva imao je oblik i izgled uvećane metalne novčanice od jedne marke... Ne daj Bože, da mu netko ponudi zgužvanu novčanicu. Psovao bi tog čovjeka zbog aljkava odnosa prema novcu, upozoravao ga da bi po njemačkim zakonima mogao sudski odgovarati, nazivao ga nekulturnim... Ipak bi uzimao novčanicu, pa je nježno peglao, ispravljao savijene kutove i milovao kao da se radi o svetoj slici. Znao je Gale i počastiti, ali samo onda ako procijeni da će mu se to barem dvostruko vratiti. A sad mu se događa nešto što je mogao očekivati i spriječiti. Proklinjao je sebe što nije na vrijeme uzeo njemačko državljanstvo, pa otvorio firmu na svoje ime. Sad je pitanje što uopće može izvući od svega kapitala koji se nalazio na ženinu imenu. Nećeš sad kazat, Schatz, da si našla novo cviće iz Gornjeg okrajka?, pokuša Gale izvući iz Silvije još neka objašnjenja. Jašta nego našla! A ko ti je tako zemeruša, meine Liebe? Zelčina, s ponosom izgovori ime svoga novog izabranika, kao što to čine svi zaljubljeni.

SOTONA Čim je ugledao adresu pošiljaoca prvog pisma koje mu je nakon umirovljenja stiglo iz Njemačke, Rodijak se Ćipa neobično preplašio i začudio. Nije se bojao sadržaja pisma, koliko dužine adrese, silnih slova poredanih u jednu riječ, pa zatim još jednu strašno dugačku, pa još jednu. Uostalom, adresa je glasila: LANDESVERSICHERUNGSANSTALT NIEDERBAYERN - OBERPFALZ AM ALTEN VIEHMARKT 2. 8300 LANDSHUT DEUTCHLAND WEST

Len... des... ver..., poče Rodijak čitati, ali tu zastade, protrlja oči, pa opet krenu od početka. No, nije dotjerao ni do polovine prve riječi. Onda se dosjeti pa poče brojati slova pomičući prst od jednog prema drugomu. Anđe, dođi vidi na kakva sam se đavla namirio, viknu Rodijak nakon što je pobrojio sva slova u adresi. Šta ću ti, koga đavla, odbrusi Anđa ljutito, kao što je ljutito razgovarala s mužem otkada je došao. Razlog njezina nezadovoljstva možda se mogao naći u često naglašavanoj rečenici glavičkih žena kako su im Švabe poslali ljude natrag "kad su ji oni izmuzli, pa više ničemu i nikomu ne vride". Pogledaj kolika je jedna rič na adresi! I kolika je čitava adresa! Dvajestipet slova u jednoj riči. Moreš na našem jeziku kazat s toliko slova šta ti Gospa oće. Moreš kazat: SVARI MI PURU S MLIKOM, reče Rodijak pa poče slovkati i brojati. Moreš kazat: SVARI MI PURU S MLIJEKOM, i još ti ostanu dva slova. Onda kaži: SVARI MI PURU S MLIJEKOM, zainteresira se Anđa za slučaj. Pametno, pametno. Točno se more kazat književno: Svari mi puru s mlijekom, nastavi Rodijak. A u Njemaca to je sve jedna rič. A di su ostale. U adresi ima osamdeset i pet slova i 5 brojeva. Gospe moja, bolji bi pratar sutim moga zaokružit svu propovid. A šta tute piše? Ne znam, moja Anđe! Pa, kog si đavla bio tolike godine u Njemačkoj, a ne znaš njemačkog jezika? Ko ne zna, skoči Rodijak na noge. Evo slušaj: Ieh bin Ćipa, du bist Andja, ich fahre nach Hause, bitte schon ein Brot... Pa, kako onda to ne znaš? Ne znam, pa šta ću. Svakakvi sam riči čuo i vidio, ali vakog đavla, nikad! Ko ovo more pročitat?! Ja dođem do pola riči, pa mi se slova počnu dvostručit prid očima, naročito "ve". I sad se ja moram s ovim borit dok sam živ. Ovo će mi stalno slat pisma. Moreš li se primistit na drugu adresu? Ne znam, kako se promeću ostali. Kako Guto s ovim izlazi na kraj? Ništa ti ja ne znam. Zovni ga i pitaj. Koji trenutak nakon telefonskog poziva Guto je stigao u Rodijakovu kuću, pa je ugledavši već znanu kuvertu, s vrata uzviknuo: Šta je, stigla knjiga od Sotone?! Kakve Sotone, zbuni se Ćipa. Od toga što ima dvajestipet slova u jednoj riči, a osamdeset i pet brojeva u čitavoj adresi. Mi nismo mogli pročitat i rastumačit ko je i kako je, pa ga prozvali Sotonom. Ih, koliko sam ja pisama dobio od Sotone, pa mu vrnuo knjigu šarovitu?! Morete li prić na drugu adresu?, upita Anđa zabrinuto. Pita sam ja i sve se raspita. Nemere! Jerbo, ta Sotona šalje penziju svim Rvatim. Moreš radit bilo di u Bavarskoj, jopet ćeš doć do Sotone, pa ti Sotona sve obračuna i šalje penziju. U našoj općini dosad ima dvi iljade glava na Sotoninu spisku, a tutekar će dospit svi koji rade u Njemačkoj. Pa, kako ti izlaziš na kraj s ovim...? Odeš u socijalno? E, odem uvik u socijalno, pa mi oni kažu da njihova služba za suradnju s njemačkim

osiguranjem nema ni jednog čovika koji zna njemački. A po naški ji nemereš nadgovorit. Kako ondak pišeš adresu? Prije sam iša kod pratra, ali je nedavno doša jedan profesur. Mali Ikica. Sin onog Mede iz Doca. Bolje mu je što zna njemački nego da ima bager. Jerbo, u našu općinu dođe više pisama na njemačkom nego na rvackom jeziku. A niko ne zna njemački. Ni u Općini ni u Opštini, ni u banki, ni u socijalnom, ni u bolnici... I nije skup čovik. Deset maraka što ti napiše adresu. A triba ovliku adresu napisat, kume moj! Ja sam kaza da nema ništa jeptinije od Ikice i pošte. Zamisli, odnese ti pošta pismo priko bila svita za marku ili dvi. A koliko bi jednog čovika koštalo da ga sam nosi, rečemo u Njemačku?! Je, je, pošta je skroz jeptina, zabrinuto potvrdi Rodijak razmišljajući kako ga opet zadesila gorka sudbina borbe s papirima, pismima, potvrdama... Posebice kad mu Guto, koji je već naučio po boji i izgledu obrasca odgonetnuti što Sotona traži, kazao da u pismu traže od Rodijaka potvrdu da je živ. Šutim ćeš otić kod matičara i on će ti taj papir potvrdit. Ne tribaš ić kod Ikice, pošto tutekar piše i na našem jeziku, pa će matičar znat o čemu se radi. Ja to ništa ne razumim, reče zbunjeni Rodijak. Šta će Švabama potvrda da sam živ? Budalo, kako će ti davat penziju ako si mrtav? Nu, daj mu potvrdu da si rođen, da si vinčan, da imaš dicu i ženu, da radiš i da si radio, da nemaš firmu..., pa još moraš slat potvrdu da si živ? Još ako ti je dadnu, kume moj, slavodobitno reče Guto. Jerbo, koliko se sićam, ti nisi da sve tri iljade maraka za asfalt do sela. A takvim ne daju potvrdu da su živi. Nisu mi ni dotrali asfalt do kuće, poče se pravdati Rodijak. Jesu blizu sela, Rodijače. Ja navijam za te, ali vlast je vlast, da prostiš. Znači, Sotona iz Njemačke traži potvrdu od naše Sotone da bi ja moga.. I još kažu da se u zadnje vrime đava nikome nije ukaza?!

PIVSKA BOCA Svi su zašutjeli kad je na Gutino guvno banuo Zelčina. A bilo ih je mnogo. Jer, svako kopanje temelja za novu kuću bilo je u Runjavoj Glavici radno svečani čin kojemu su bile nazočne gotovo sve muške glave. Rođaci i susjedi dođu u ispomoć, djedovi da utuku vrijeme, dječaci iz znatiželje, a odrasli Glavičani da izraze podršku u gradnji kućnom starješini i da možda dadnu kakav savjet, u čemu su posebice revni bili gastarbajterski umirovljenici kojih je u selu bio već popriličan broj. Guto je nabavio i dosta skupo platio stručni plan kuće, jer mu bez toga vlast ne bi priključila struju, ali mu nije bilo ni na kraj pameti graditi kuću po tom planu. Nemere nikoji inžinjer isplanirat moju kuću na mome guvnu ka što mogu ja, kazao

je Guto na odobravanje ostalih. Gotovo svi su gradili kuće tako što bi koji dan ranije u glavi "promozgali" dimenzije, raspored prostorija, oblik krova... I sutradan bi se počeli kopati temelji. I nitko ih nije mogao nagovoriti da rade po planu arhitekta. Čak ni vlastito iskustvo koje je govorilo da su svi Glavičani, ni godinu dana nakon useljenja u novu kuću, probijali zidove soba, pomjerali ih i pravili novi raspored, pomjerali odvode vode, postavljali nove utičnice za struju, prekrivali, dizali podove da bi poboljšali izolaciju i mnogo toga još. Zato je Boškan izjavio da bi svaki Glavičanin s početkom gradnje nove kuće trebao nabaviti hilti stroj za štemanje. Joskan je u tome bio rekorder. Najmanje deset godišnjih odmora proveo je u štemanju i dograđivanju kuće, utrošivši tu po umjerenom seoskom računu između pet i šest stotina tisuća maraka. Na kraju je kuću poravnao bagerom i podigao novu. Opet joj je najpotrebniji hilti i dobar štemač, šale se Glavičani. Svaki bi se put pri kopanju novih temelja u Runjavoj Glavici spomenula dva čovjeka, pokojni Jakiša i pokojni Ivanko, i ispričale dvije priče. Tako je bilo i ovaj put. Dok je Guto razmjerao špagom mjesto za temelje, netko je dobacio kako mu guvno nije u vinklo, na što su se ostali zasmijali. A onda je uslijedila priča o pokojnom Jakiši koji se usudio sam skrojiti plan za kuću. I kad je iskopao temelje i već ozidao do prozora, netko ga upozori da mu kuća nije u vinklo, da mu nema oblik kvadrata već nekakva romba. Pa, nije mi ni guvno u vinklo, kako će onda bit kuća, kazao je Jakiša prije sedamdeset godina, a Glavičani to upamtili do danas. Ni Ivankova priča nije ništa izgubila na poruci, premda je možda starija od Jakišine. I na Gutino su gradilište dolazili ljudi, spočetka mirno obilazili temelje, promatrali i sumnjičavo vrtjeli glavom, a onda bi oprezno izjavljivali kako oni ne bi tako gradili, kako bi pomakli kuću bliže putu ili bi je zasukali tako da ima više sunca na otvorima, ili bi je smanjili ili povećali. Vjerojatno su takvi dodijavali i Ivanku koji je kazao glasovitu rečenicu što se i danas spominje: Najbolje bi bilo da je kuća na čekrk, pa ko ti god dođe i kaže: ja ne bi tako već ovako, ti mu okreneš čekrkom nako kako on oće. Dolazak Zelčine prekinuo je upravo ovu priču i smijeh koji ju je pratio. Svi su se iznenadili, jer Zelčina nije posjećivao glavička okupljališta, i pobojali da će izazvati kakav nered, da će možda nekog prozvati radi priče o njegovoj ženidbi, a svi su ponešto tračali i toga su bili svjesni. Zelčina je u toj tišini i zbunjenosti polako napravio krug oko temelja i udaljio se istim ravnomjernim korakom. No, dok je koračao oko temelja, svi su zapazili nešto neobično, nešto što se moralo zapaziti. Zelčina je imao na sebi samo kratke hlačice koje su bile pripijene uz tijelo. Ništa neobično, jer je bilo veoma vruće, da se hlačice niže pupka nisu tako šokantno nadigle i nabrekle. Zelčina je bio vitak i mršav, što je još više naglašavalo to što su Glavičani vidjeli. Čak ni djedovi nisu skidali oči sa Zelčinovih hlačica dok je hodao oko temelja. Popišaj se na naše marke, rezignirano Guto prokomentira viđeno dok je stajao oslonjen na lopatu. Nije ga Njemačka satrala, doda Stipica. I još se pitaju zašto Švabica iđe za nj?!, dobaci Ćipa čime se završi priča, pa se

besposličari razađoše, a kopači nastaviše šutke raditi. Samo su djedovi nastavili komentirati slučaj pošto su neki tvrdili da većina mlađih ljudi ima takav alat, da su i oni tako imali kad su bili mladi, a drugi su, među kojima je Kleco bio najglasniji, bili uvjereni da živ čovjek nije nosio među nogama ono što Zelčina nosa.

POTVRDA O ŽIVOTU (LEBENSBESCHEINIGUNG) Rodijak je Ćipa zastao pred vratima jednog gradskog kafića, zatim se izmaknuo na kraj pločnika kako bi mogao podignuti pogled do svijetlećeg natpisa iznad vrata. Treba napomenuti da se Rodijak pogrbio u leđima zbog oboljenja kralježnice. Osim toga, glava mu se uvukla u ramena, a ionako duge ruke su se izdužile i dosezale do koljena. Dok je lijevom rukom podvijao žutu kuvertu pod pazuho da mu ne pokisne, desnom je popravio kapu na glavi, pa je krenuo prema vratima, ali se opet vrnuo natrag. Skanjivao se, očito, ući u kafić. Nakon nekoliko trenutaka Rodijak opet nesigurnim korakom krenu prema vratima i baš kad je htio uhvatiti kvaku, vrata se naglo otvoriše, što Rodijaka prepadne pa ustuknu, a onda ga tri momka koji su krenuli unutra, naprosto unesoše u kafić. Bučna glazba, pomračinost i igra svjetla zbuniše Rodijaka koji je ostao stajati na sred kafića trepćući očima kako bi ih naviknuo na to čudno

blještavilo, dok su mladići i djevojke preko oka i žvake promatrali čudnog i zbunjenog gosta. Rodijak obrisa rukavom kišne kapi s kuverte, a onda krenu prema prvom stolu. Tu je otvorenih očiju prelazio preko jednog na drugo lice gunđajući nešto nerazumljivo. Potom je prešao za drugi, treći, četvrti... stol pa za šank, neumorno promatrajući lica gostiju. Očito, tražio je nekoga u tom kafićkom polumraku. I ne našavši ga, opet se odmače, zastade na sred kafića i još jednom razgleda prostoriju. Onda spazi još jedan stol u samom kutu koji je bio nekakvom ogradom odvojen od ostalih. Žurno krenu Rodijak prema njemu i opet poče mjerkati goste. No, pošto je tu tama bila prevelika da bi nekoga prepoznao, Rodijak se maši za upaljač, zatim kresnu i polako prinese plamen do prve glave. Primijetivši da je ženska, prenese plamičak koji se povijao do susjedne glave, koju je malo duže promatrao, zatim do treće, pa četvrte. Tu pojača plin na upaljaču a plamen se izvi naviše, pa se sasvim dobro moglo vidjeti lice. Tu li si, Bogarca ti poljubim, viknu Rodijak primaknuvši još bliže plamen licu kako bi bio do kraja siguran. Rodijak je imao uistinu težak dan, a još težu noć. Svaki put kad je morao ići u neki državni ured izvaditi bilo kakvu potvrdu, Rodijak bi se uznemirio do te mjere da ne bi mogao spavati. A i ono vrijeme što bi se moglo snom nazvati proteklo bi u buncanju, prevrtanju i okretanju po krevetu i znojnom buđenju. Ovoga je puta trebao izvaditi potvrdu da je živ što je tražila Sotona. Naoko to izgleda jednostavna stvar i jednostavna potvrda. Naprosto se pokaže pred službenikom i zatraži potvrdu. Jer, da nije živ ne bi mogao doći, a kamoli tražiti potvrdu, razmišljao je Rodijak, pokušavajući se prisjetiti ikakve priče koja je spominjala da mrtvaci traže potvrdu. Ako me upita jesam li živ, ja samo kažem da jesam, a on mi potvrdi, poluglasno se hrabrio Rodijak. Bunilo ga je, međutim, Gutino govorkanje i gotovo naslađivanje da neće dobiti tu potvrdu zato što je Općina uvela neke nove propise vezane za uplate novaca za asfaltiranje ceste. Uredba je govorila da svaki čovjek ili žena s putovnicom i stranom radnom dozvolom mora platiti tri tisuće maraka za asfalt, a umirovljenik jednomjesečni iznos mirovine. Rodijak je u mirovini, pa je uplatio mirovinu. No, neki su glasovi, među kojima je Gutin bio najglasniji kazivali da Rodijak mora platiti iznos za "pasošare", dakle tri tisuće, a ne iznos svoje mjesečne rente, koji je bio znatno manji. S tim se dvojbama Rodijak ustao iz kreveta već u pet sati, kako je ustajao svako jutro još od vojske. Ugledavši sina u dnevnoj sobi kako objeduje, poveselio se što se i Joko tako rano ustao. Jer, Joko je sinoć obećao da će ga mercedesom odvesti u grad. Nisi na ćaću dok tako rano moraš doručkovat, veselo je Rodijak kazao sinu. Ja ne doručkujem, već večeram, ćaća, obrecnu se Joko preko zalogaja. Kako ćeš večerat kad pivci pivaju? Ništa lipše ko večerat uz pivanje pivaca. Rodijaka zbuniše sinove riječi, ali nastavi čekati nadajući se da će nakon objeda krenuti u grad. No, Joko ode u kupatilo, a potom u svoju spavaću sobu. Čekao je Rodijak i čekao sve dok se Anđa nije ustala. Ode se Joko prisvuć da idemo u grad, pa ga nemereš dočekat, prozbori Rodijak ženi.

Kakvo spremanje?, začudi se Anđa. Joko je otiša spavat. Uvik ide u krevet oko pet sati. Pa, kad ću stignut potvrdit potvrdu?, začudi se Ćipa ženinim riječima. Nemoj galamit, upozori ga Anđa. Moreš dite probudit. Koje dite?, još začuđenije će Ćipa. Joku našega! Ne znaš ti kako je ljut iza sna. I kad nema novca. Priti da će pobignut od kuće. Pa, kakvo je on dite kad je primaka tridesetoj?, još jače se začudi i zbuni Rodijak. Da je sritan davno bi pobiga. Svi ste vi isti koji dođete iz Njemačke, planu Anđa. Nit vi volite žene ni dicu. Nit šta znate već pričat kako je vami teško. I šparat novce. Tamo vam izmuzlo i pamet i... I sve ostalo. A Zelčina ka momak. Kažu da su mu vidili... Ma, šta je vajda tebi govorit. Đavlu ti i tvoje potvrde. Da sam ja na mistu onog službenika u općini, ne bi ni tebi ni Guti ni ijednom koji je doša iz Njemačke dala potvrdu da je živ. Svjestan svoje beživotnosti Rodijak ustuknu i zašuti nadajući se da će službenik ipak biti milostiviji. No, Anđa to iskoristi za nastavak uobičajene prodike. Pa se dovežete nas žena i dice, pa vaki ste, pa naki ste, pa vas dica moraju vozat autim, pa polagat račune za svaku marku... Najbolji ste bili kad ste tamo radili i slali novce. A ne ko sada, kad prigovarate za svašta. A ako išta znam pametno radit to je kupovat. Još uvik nađem po jeptinoj cini. A vidi sebe. Kupio si slomljena Isusa, a platio ga ka ispravna! Šutio je Rodijak svjestan svojih slabosti. Poželio je da se Joko probudi i da ga napokon odbaci u grad. No, nije smio o tome započinjati razgovor. Stoga je nastavio strpljivo čekati, stalno pogledajući na sat. Odlazio je potom do pojate, promatrao krmke kako jedu, pa se vraćao kući, ali je Joko i dalje spavao. Sat vremena potrošio je u prodavaonici razgovarajući s Gutom, pola sata u pregledavanju dokumenata koje je trebalo ponijeti u grad, ali se Joko još nije pojavljivao na vratima. Opet se vratio svome kuferu u kojem je držao sve papire, dokumente i potvrde koje je smatrao važnim. I uvijek je taj kufer nosio sa sobom, pa ga je spremio i ovaj put. Naoko izgleda jednostavna stvar izvaditi potvrdu da si živ, ali ga je iskustvo naučilo da nema jednostavnih stvari i potvrda. Nikada se nije znalo kad će službenik upitati za neku potvrdu koju nemaš, a ona najvažnija i presudna za novu potvrdu. Zato je Rodijak u svom kuferu nakupio kroz duge godine bezbroj papira i potvrda, od civikata i kvitunga za porez, do Ionštojerkarti, policijskih bešajnigunga, sindikalnih knjižica, boravišnih dozvola, bolesničkog kartona.. Sjeća se on dobro da je za mirovinu morao dostaviti devetnaest potvrda ne računajući liječničke nalaze. Rodijak je tada službeniku otvorio svoj kufer i kazao: Tutekar su sve potvrde koje ja imam, a računam da ćeš ti pronać što ti tribuje. U redu, kazao je službenik, ali prije nego ja odaberem, morat ćete sve to fotokopirati. Na kraju toga dana pokazalo se da Rodijak opet nije imao sve potvrde. Službenik je ispunio Rodijakov Lebensbescheinigung, tj. potvrdu da je živ, ali je u trenutku kad je uzeo pečat u ruku, zapazio rješenje za rentu, tzv. Rentenbescheinigung, pa naglo ustuknuo. Rodijaka je taj potez naprosto pokosio. Znao je da će opet trebati neka

nova potvrda. Ovdje mi nešto ne štima, kazao je službenik buljeći u Rentenbescheinigung. Vi ste dobili rentu poslije Općinske odluke o izmjeni općinske odluke o općinskoj odluci o izdvajanju samodoprinosa za izgradnju komunalne infrastrukture?! Jadan ti sam ja!, zavapi Rodijak. Ne, niste jadni, već morate donijeti potvrdu o datumu umirovljenja. Pa, piše tutekar datum!, uzvrati Rodijak. Da, ali na ovom rješenju nema pečata. Da se ne bi mučio s novim potvrdama, ja ću nadoplatiti novce za asfalt, samo mi daj potvrdu da sam živ. E, ne može tako, uzvrati službenik. Mene ne zanimaju novci već zakon i potvrde. Ne možete vi davati više nego vas pripada ako možete nabaviti potvrdu o datumu umirovljenja. A to vam nije teško. Uostalom, zašto biste davali tisuću i petsto maraka više nego što je zakonom propisano? Evo dvi, poče licitirati Rodijak. Ne, nas ne zanimaju novci već zakon i potvrde, bio je uporan službenik, što je Rodijaka veoma ojadilo. Nova je nevolja čekala potom Rodijaka na autobusnom kolodvoru. Tu su ga podsjetili da autobus ne vozi za Runjavu Glavicu nakon završetka nastave u srednjoj školi. A to je značilo da nema čim kući, ako ne nađe sina Joku koji ga je dovezao mercedesom. Zato se Joko začudio ugledavši oca u kafiću i čuvši njegov ljutit prijekor. Šta autobus, Bogarca ti poljubim?, bunio se Rodijak. Šta autobus, šta cesta, šta asfalt, žena, sin, država, općina, potvrda, Sotona, Guto, Zelčina, Švabica, Gale, šta ti i braća tvoja, šta Anđa i cili svit? Kupio sam državi autobus, a tebi mercedes i jopet nemam sučim kući, bogarca vam...

BOCA U GAĆAMA Događaj na Gutinim temeljima uzbudio je i zaintrigirao gotovo sve Glavičane. Javno to nitko nije spominjao osim možda seoskih momčića koji su se divili Zelčini i djedova koji su se svakodnevno prepirali oko pitanja jesu li oni imali što i Zelčina kad su bili mladi. Mlađi umirovljenici poput Rodijaka Ćipe šutjeli su o tome nadajući se kako će se sve brzo zaboraviti. Ali im vlastite žene nisu dopuštale zaborav. Ne u smislu da su slučaj spominjale, da su o događaju na Gutinim temeljima nešto pričale, već na način što su neizravno podsjećale muževe na njihove vlastite slabosti. Tako je Guti primjerice bilo dovoljno da mu njegova Iva, ako bi se on požalio na kakvu bolest, uzvrati kako je Zelčina pametan što nikada nije išao u Njemačku, jer je sačuvao

zdravlje, pa da plane kao talaš, da počne psovati Zelčinu i Njemačku, bolest i zdravlje, potvrde i sotonu... Takve ženine primjedbe držao je prijekorom i izazovom. Vidi nje! Do jučer Zelčina bio budala, a sada najpametniji?! A?! I komu sam ja ovliko teglio, komu marke zarađiva? Sad sam kriv što sam obolio i što ne mogu... Taman ka da sam namirno oslabio. I nemoj mi više Zelčinu spominjat! Bože moj, teška moga kruva s vakim čovikom, ljutnula bi se Iva u takvim trenucima. On ništa ne da sebi kazat. A šta sam ja loše kazala? Velim, bolje bi bilo da je zdrav ka i Zelčina, a njemu to uz kosu. Ti mu oćeš dobro, a on ne da! Znam ja tebe, oćeš ti sebi dobro, a mene ko šljivi. I jopet si ga spomenula, đava te s njim sebi uzeo! I Rodijak je imao sličnih situacija, ali on nikada nije naprasno odgovarao i ljutio se, što je opet ljutilo Anđu. On nikada, pa ni ovaj put, nije krio svoju slabost. Otvoreno je pričao kako mu je jedne večeri, kad se okupao, prišla Anđa, sjela umiljato na kauč pored njega i kazala da se i ona okupala. Anđe moja, kazao je Rodijak, sad bi ja najvolio da ima neko pa da nas oboje odadre! Ni Gale, koji je stigao iz Njemačke porad rastave braka i razgovora sa Zelčinom, ništa manje nije bio šokiran događajem na Gutinim temeljima nego Silvijinom izjavom da će se rastati od njega. Bio je zatečen i ponižen onim što je čuo. Zbog toga je požurio vidjeti Zelčinu, pokušati ga nagovoriti da on nagovori Silviju da mu ostavi barem firmu, pa hitno napustiti Runjavu Glavicu s namjerom da više nikada tu ne dođe. I upravo kad je banuo iza Gutine pojate ugledao je na njegovoj novogradnji i na guvnu više čeljadi. Morao se pozdraviti s njima, pa je za čas zastao rukujući se. I baš u tom času stigao je na guvno Zelčina, odjeven kao i tjedan dana ranije, dakle na njemu su bile iste hlačice s istim ispupčenjem na istom mjestu. Sve su oči za tren bile uperene u Zelčinu, a on nije gledao nikoga, već je obišao oko nove kuće, a onda zastao, pa se nakon kraće stanke i tišine mašio u gaće, na što je Gutina Iva koja je bila donijela kavu, okrenula glavu, a Zelčina izvadio iz gaća bocu pive i otpio gutljaj, pa se mirno i bez riječi udaljio. Tajac je trajao dok Zelčina nije zamakao iza ugla, a onda se prolomio slatki smijeh pomiješan s olakšanjem Zelčinovih vršnjaka. Možda bi za njih ovo bio najslađi smijeh u životu da nije tragično završio. Gutin otac Matiša tako se naglo zasmijao da nije mogao uzeti zrak u pluća, zakocenio se, kazali bi Glavičani, ali to nitko nije primijetio dok se Matiša nije prevrnuo na leđa iz sjedećeg stava. Ali mu osmijeh nije silazio s lica, niti je iz njega izlazio kakav glas. Tek kad mu se lice počelo rumenjeti, nazočni skrenuše pozornost na njega, počeše ga zvati imenom, ali se on nije javljao. Umro! Svi pokušaji da mu se prije ukopa zatvore usta i skine osmijeh s lica nisu uspjeli. I dok je ležao na odru morali su mu, mimo običaja, prekriti glavu plahtom, jer su bili rijetki koji su uspijevali izmoliti pet Očenaša klečeći pred mrtvacem, a da se ne zasmiju, glasno i žestoko, a smijeh bi se u valovima poput zaraze prenosio s jednog na drugo čeljade. I svi su se sjetili čestih Matišinih riječi kako smrt, po njemu, zasigurno ne izgleda strašno izbliza kao izdaleka.

ORLOVI U PEĆ LETE Svi su se osim Zelčine, začudili Galinu dolasku u Runjavu Glavicu nakon godina izbivanja i poslije svega što mu se dogodilo. Gale je bio prvi Glavičanin kojeg je žena napustila, što se držalo golemom sramotom. Nakon početnog likovanja zbog Galine sramote, on je za nekoliko dana postao čovjek kojeg su žalili. Svaki je razgovor o njemu počinjao riječima "nesritni Gale", "tužni Gale" ili "jadni Gale". Pa se govorilo: "Tužni Gale zaradio nike marke, pa mu ona njurva sve uze" ili pak: "Da je jadni Gale oženio našu žensku, ne bi ga ovo snašlo." A Gale se najviše bojao da ne postane predmet podsmijeha i sažaljenja. Zelčina je to znao, kao što je znao da je Gali neobično stalo do mišljenja Glavičana o njemu, premda je svaku priliku koristio da pogrdno govori o Runjavoj Glavici i njezinim stanovnicima. "Glavičani su obična

nepismena marva", znao je Gale govoriti kad bi priča odmakla u kasne sate. A onda bi to pokušao potkrijepiti nekim svojim zapažanjima, da npr. muškarci krče u Njemačkoj, a žene i djeca troše novac, da su napravili velike kuće, a ne znaju u njima stanovati, jer te kuće i namještaj služe samo za pokazivanje dok se stanuje u ljetnim kuhinjama, da su kupili skupe automobile i položili vozački, ali ne znaju voziti, jer voze sto na sat kroz selo, da imaju najskuplje grobnice i najružnija groblja, zarasla u korov... A ipak nije mogao bez Runjave Glavice i Glavičana. Dokaz su bili i njegovi dolasci nakon višegodišnjih izbivanja. Dolazio je svake četvrte godine, što je bio pouzdan znak njegove komunikacije s Runjavom Glavicom, smatrao je Zelčina. Parader kakav je bio, on je tražio načine da skrije svoju privrženost selu. I koliko god se u Njemačkoj kretao u visokom društvu, što je bilo dokazano, uvijek je tražio načine da se vidi s Glavičanima. I uvijek je to ispadalo kao slučajno. Ide Gale ulicom i sretne nekog od Glavičana. Ili kupuje nešto u robnoj kući, ili pak dođe na kolodvor. A sve to nije bilo slučajno, držao je Zelčina, napose otkad mu je Rodijak Ćipa iznio svoju dvojbu. Kad god vidim Galu, ima mi običaj ispričat svoj san, ispričao je Rodijak. I uvik je u snu u Runjavoj Glavici, a nikad u Munchenu. Ili siče drva u Modruši, ili bere krmadim travu, pa ga poljar gonja, ili kosi u Manduši... Zašto je Gale došao, pitao se Zelčina. Zacijelo nije došao zbog dobrih namjera, posebice spram njega, čovjeka koji mu je oteo ženu. Znajući Galu bio je uvjeren da zbog Silvije ne bi došao. On naprosto nije imao glavički odnos prema braku i vjernosti. U tom pogledu ne bi dao dvije marke da Silvija bude njegova žena ili da ga napusti, niti je razmišljao o mogućim seoskim pričama. No, sažaljenje je bilo u pitanju. I novac također. Jer, Gale je novac volio više od ičega i to nije krio. A s novcem se može sve nabaviti, čak i žena, pa i ljubav, smatrao je Gale. Nakon svega što mu se dogodilo sa Silvijom, nakon blokade firme, sasvim je moguće da je Gale došao s namjerom da preko Zelčine pokuša barem firmu ostaviti za sebe. Ako je to u pitanju, onda će Gale biti veoma srdačan, računao je Zelčina, koji je znao da Gale njega veoma dobro poznaje, znao je njegovu plahu narav, njegovu sklonost izljevima velikodušnosti i samokažnjavanju. Bojao se Zelčina da će mu Gale doći u kuću, kleknuti pred njega i moliti da mu se ostavi firma u Njemačkoj, da nagovori Silviju na takav dogovor koji će njega spasiti, da on ne može bez firme živjeti... A Gale je bio na to spreman, kao što Zelčina nikada ne bi mogao odbiti takav zahtjev zbog poniženja onog tko ga moli. Znao je da Galino poniženje ne bi bilo istinsko i da bi ga sam Gale poslije prozvao budalom, ali se bojao sam sebe i svoje popustljivosti. Stoga se Zelčina veoma obradovao kad je Gale ušao u seosku gostionicu, dostojanstveno i ozbiljno, mangupski podigavši ruku u znak pozdrava. Da se ne bi rukovao, Bog svima, kazao je Gale prilazeći šanku. Neće, dakle, kleknuti preda mnom na koljena, obradovao se Zelčina i odmah shvati da će igrati drugu igru, za koju se Zelčina također pripremio. A ja mislio da će se barem "jednorupići" rukovat, zacereka se Rodijak Ćipa, na što se ostali zasmijaše. I Gale i Zelčina se načas zbuniše, a onda Gale povrati svoj ponosni stav i priđe Zelčini otvorene ruke. Ako baš to oćete, evo, reče Gale. Zelčina je moj veliki pajdo, nekad bio, a do danas

osta. Daj svima piće! Više bi razloga za čašćenje moga imat Zelčina, javi se Joskan koji je posluživao umjesto sina, ali nakon mrkog pogleda Zelčine smijeh svima zastade u grlu. Ja bi kaza da imamo oba razlog za čašćenje, s osmijehom odgovori Gale na ovu provokaciju. A kod nas se priča da ti nemaš ništa, da ti je Silvija jamila i marke i virmu, iskreno reče Rodijak sjedajući za stol. Rodijače, ti uvik govoriš što drugi misle. Ali, niste u pravu. Moj pajdo Zelčina dobio je jare, a ja pare. Zelčina shvati u tom trenutku da Gale igra drugu igru, onu drsku i bezobraznu, za koju je također bio spreman. Zato mu veselo uzvrati. Dobro ste kazali da ja imam razloga za čašćenje, pa podaj Joskane svima piće. Ciloj gostionici! Joskane, prvo bi triba malo vatrice naložit u ovu peć, prešuti Gale Zelčinov izazov. Šta će vatra u ovo doba kad je toplo vrime, začudi se Joskan. Znaš, ja sam zimogrozan, ustade Gale i krenu prema peći mašivši se za džep. Potom izvadi smotak novčanica od stotinu maraka, pa odvoji jednu, malko je zgužva, upali upaljač i podnese pod novčanicu. Ona planu, a Gale je ubaci u peć, pa izvadi drugu novčanicu te učini isto, potom treću, četvrtu... Premda su svi znali ili barem čuli za Galino spaljivanje novčanica, ipak je uzbuđenje poraslo, a u zraku se osjećao veliki dvoboj. Stariji su se prisjetili slične situacije prije dvadeset i pet godina, kada su Gale i Zelčina, nakon dobre zarade u Crnoj Gori, zapalili sve što su imali u džepu, a Zelčina je bio pobjednik. Kasnije, kad je Galu krenulo u Njemačkoj, često se vraćao toj igri, spaljivanju novca. Naprosto bi znao u gostionici upaljačem zapaliti novčanicu od stotinu maraka, a onda plamenom od novčanice pripaliti cigaretu. Ostatak bi bacio u peć ili pak pod noge. Znao je Gale tako spaliti na desetke "orlova", kako se u Runjavoj Glavici zvalo npvčanice od stotinu maraka. Zelčina nije mogao pratiti Galu u toj igri iz prostog razloga što nije imao novaca. Nije imao maraka koje su se zarađivale u Njemačkoj, a on, kao što znamo, nikada nije htio tamo otići. Uostalom, nisu ga mogli pratiti ni oni što su tamo radili. I kad se sada u gostionici kod Joskana, nakon što je Gale spalio tisuću maraka, podigao iza stola Zelčina, pa potom mašio u džep i krenuo prema peći, nastao je tajac. Zelčina nikada uzalud ne ustaje, što se pokazalo koji tren kasnije kad je planuo "luter", novčanica od tisuću maraka. Mećem sto maraka na Zelčinu, šapnu Joskan Guti, ali toliko glasno da je Gale čuo. Joskane, nije ti baš pametno kladit se na Zelčinu, reče Gale potpaljujući nove novčanice. Jerbo, ako ćemo pošteno kazat, Zelčina je dobio firmu GALEPUTZ. A Galu je teško kupit, jerbo kad ga kupiš, on je propa. Zelčina, šćedi marke, jer je Galeputz, koji pripada tvojoj ženi, propa. Gale se nemere kupit, ali more potrošit, uzvrati Zelčina potpaljujući nove novčanice. Evo, ja sada trošim Galu, đava ti Galu odnija. Koliko si zapalio? Dva lutera! Evo moja tri, pa nek gore, Zelčina. Pazi Gale da ne ostaneš bez putnog troška za Njemačku, uzvrati Zelčina potpaljujući novog "lutera". Znam ja tebe, kume moj. Palio si bez mene, prid ovim našim ljudima koji nisu imali ili nisu mogli palit.

Palio sam ja i prid Švabam, Zelčina! I oni su palili, ali me nitko nije pobijedio, upamti to! Osim mene, šesete! Priznam, osim tebe šesete. Ali, koja je sada? Ti se uzdaš u to da Silvija ima maraka. A ja ti kažem, ona nema ništa! Namistijo sam da firma propadne, a ja diga marke. Osim toga, nisam ja, moj Zelčina, nikad Švabici virova. Ma, đava ti marke odnio, veselo uzvrati Zelčina. Važno je da čovik zapali sve što ima. Rodijak Ćipa koji je sve to promatrao žaleći i novce i one što ih pale, jer su mu obojica bili prijatelji, odjednom priđe peći i u plamen baci nekoliko novčanica. Nije pošteno, ljudi, svi se grijemo na tuđoj muci. Ajmo bacite svak barem po orla! I tako unić ljudima u šćetu. Nazočnima se ne dopade Rodijakova ideja, napokon do šporeta dođe Boškan koji je dotad šutio. On rastvori svoju aktovku punu maraka, pa sav sadržaj isprazni u peć. Igra je završena, viknu Boškan dok je peć pucketala.

KONAC IGRE Nakon događaja u Joskanovoj gostionici Gale je shvatio da više nikada neće moći igrati svoju omiljenu igru s Glavičanima, ali i Nijemcima, a mogla bi se nazvati prodaja magle. Toliko je uživao u toj igri, koja mu je u zavičaju osiguravala moć i podgrijavala priče o njemu, što je laskalo njegovoj sujeti, a u Njemačkoj je spaljivanjem novčanica u društvu poslovnih partnera Gale uspješno fascinirao ljude stvarajući privid o svojoj novčanoj moći, sposobnosti i uspjehu. Škrti su Nijemci u takvim situacijama u prvi mah bili zgranuti, ali bi se poslije divili tom šarmantnom mangupu i egzotičnom strancu koji spali novčanicu od tisuću maraka samo zato što je npr. previše zgužvana i pohabana. Sada je znao da je raskrinkan i da tu igru više nikad neće moći igrati. Još je gore bilo to što će nakon događaja u Joskanovoj gostionici svi saznati da je i tada i ranije varao u igri, a to znači da mu više nikada neće vjerovati ni najvjerniji, čak ni u

istinitim pričama i zbivanjima. Znao je i tko ga je odao, ali kakva korist od toga. Tek je tada postao svjestan da je njegova moć ležala u ženi, čega se prepao. Jer, Silvija je znala sve njegove ukove, sve mane a i vrline kojih je bilo malo, ali ih je on precjenjivao. A pošto ga je Silvija napustila, to znači da se čitav mehanizam njegovih spletki, podvala i prijevara može okrenuti protiv njega. Uostalom, ona je zacijelo odala Zelčini tajnu igru spaljivanja orlova ili "prodaje magle" kako su kasnije govorili Glavičani. A toliko je mnogo dobivao u toj igri koju je sam smislio. Prisjetio se Gale nekih situacija u kojima je spaljivanje novčanica prelazilo u pravo orgijanje. On bi obično donio novčanice od sto maraka, pa kad bi se igra pojačala, mijenjao je ostalim igračima krupne novčanice od pet stotina ili tisuću maraka dajući im "orlove". To je obrazlagao činjenicom da novčanica od tisuću maraka ne može stvoriti toliko vatre i plamena kao deset novčanica od stotinu maraka. Osim toga, govorio je, bolje gori "orao" od "lutera". Sumnjao je Gale i na Boškana kao izdajnika ili barem sudionika izdaje. U rekonstrukciji događaja Gale je najprije pretpostavio da je Silvija kazala Zelčini da se on, Gale, služi lažnim novčanicama i da falsifikate nabavlja kod Boškana. Sve je to bila istina. Gale je davno skovao svoj plan povjerivši ga Boškanu, a ovaj je pristao surađivati uz uvjet da nikad ne pokuša iskoristiti lažne novčanice u druge svrhe i da nikada ne zaigra tu igru u Runjavoj Glavici. Kad je iskreno promislio, Gale je tu pronašao svoju krivicu. Igrao je igru na zabranjenom mjestu. Vjerojatno je zbog toga Boškan istresao u vatru onoliko novčanica prekinuvši tako igru. Time je otpalo i Galino zadovoljstvo da Zelčina spaljuje prave novčanice. Ne, bio je sada svjestan, Zelčina je spalio lažne novčanice koje je nabavio od Boškana. I sad će to razglasiti po selu. Takav gubitak, zapravo seriju gubitaka, nije ni u snu mogao pretpostaviti. Silviju nije mogao optuživati, jer je normalno da je solidarna s mužem, sada Zelčinom. Prije bi trebao prokleti sebe i svoju naivnost, ali je Gale sebe veoma volio i cijenio, da bi i pred sobom priznao krivicu i sebi izrekao optužbu. Zato je na putu do Boškanove kuće sve više rastao bijes na Boškana. Zašto je taj nalickani majmun dao Zelčini novčanice, pitao se Gale, koji je te novčanice nabavljao po dosta visokoj cijeni. Boškan mu je objasnio kako sam ne želi uvaljivati nekom lažne novčanice, pošto ima manje rizičnih poslova i da to nabavlja isključivo za Galu i isključivo za spaljivanje. Odakle mu sad ideja da te novčanice dade Zelčini? Možda mudri Boškan vidi moju propast i Zelčinov uspjeh? Takve ga misli pometoše, a pošto je znao da bijesan čovjek mora smiriti svoj bijes prije nego se sastane s protivnikom, Gale odluči prvo svratiti kod nesretnog Rodijaka. I kad je stupio u hodnik, začu žestoku galamu iz dnevne sobe. Oni pale običnu kartušinu, a ti prave marke, đava mi te luda odnija?, začu Gale iza vrata piskav i histeričan Anđin glas upućen Rodijaku Ćipi. Ti uvik budala, uvik manit! I sukim si se sveza, sa pokvarenim Boškanom i još pokvarenijim Zelčinom i najpokvarenijim Galom! Očiju nemaš, maraka nemaš, ništa nemaš... Polako, Anđe, Bogarca ti poljubim, progunda Rodijak. Bolje bi bilo da te nema, nego da te svak jaša, nastavi Anđa mahati rukama. I ti mi se naša palit marke?! Ko zna koliko si ji zapalio, đava te manita... A ja i dica tute patimo bez novog auta i novog namišćaja. Bože moj, ko me zapade od niki moji momaka?!

Domaćine, ima li ikoga, viknu Gale s hodnika i prekide Anđin žestoki govor. Gruss Gott, pozdravi Gale veselo. Dobro si doša, Bogarca ti poljubim, razveseli se Rodijak. Da nisi doša, bi me Anđa iskasapila. Šta ti je Gale, oćeš li zapalit koju marku?!, ljutito mu se obrati Anđa. Kani mi se čovika, ako Boga znadeš. Ako oćeš, spali sve svoje, ali se okani moje vamilije. Anđe, popusti malo, smireno će Gale. Nisam doša svađat se, već samo na čas svratit da vratim tvome Ćipi neke novce što sam mu dužan. Nisi ti meni dužan, začuđeno ga pogleda Ćipa. Ti si zaboravio, Ćipa, namignu mu Gale i pruži svežanj novčanica. Anđu razgalile marke koje je zgrabila iz Galinih ruku, ali se onda opet smrknu. Mora da su i ove lažne! Odnesi ji na banku, pa nek ti oni kažu. Ako reknu da su lažne, ti kaži da si ji od mene dobila, reče Gale pa napusti Rodijakovu kuću. I već iz hodnika začu žestoku Anđinu galamu. Vidi maraka, vidi duga! Tri iljade maraka, đava mi te odnio. A nikada mi nisi kaza da ti je Gale dužan, rđo jedna. I ko zna koliko ti je još dužan, koliko si punio njegovu kesu, a ti kriješ. I pališ orlove?! Uzalud je Rodijak objašnjavao da mu Gale nije dužan ni te tri tisuće maraka, da je Gale prema njemu uredan čovjek, da ga uvijek štiti i da mu je na firmi plaćao više nego ikome i više nego je zaradio. Anđa je i dalje kukala, a kako je rasla njezina ljutnja, tako je rastao i "dug" svih prema Ćipi i njezinoj "vamiliji".

SRCE OD BETONA Kada je Zelčina, nakon što je priveo ženu i dobio sina, udario temelje novoj kući, Glavičani su došli do dva zaključka: prvo, Silvija je u miraz donijela goleme novce, a drugo, Zelčina je postao novi čovjek, sličan svim ostalim Glavičanima. I koliko god da su mu bili zavidni porad novca, toliko su se radovali što ga troši na isti način kao i ostali, za gradnju i namještenje kuće. Osjećali su Glavičani slast pobjede nad prkosnim Zelčinom, pošto su ga naprosto pripitomili i dresirali, pošto su ga uvjerili u ispraznost njegovih prkosnih zastranjivanja i suprotstavljanja svemu što "normalni svit radi". Da bismo bolje pojasnili ovakve reakcije Glavičana, podsjetit ćemo na još neke čudne poteze Zelčinove o kojima nismo govorili. Glavičani su, kao što smo pisali, gradili goleme kuće i podizali skupocjene spomenike na grobljima. Zelčina to nije radio ili je pak činio drukčije. On je, primjerice

naručio i postavio na obiteljsku grobnicu lijep spomenik ali ga nije podigao vertikalno kao ostali ljudi, već je križ položio vodoravno na grobnicu. I napisao na njemu: SPOMENIK POLOŽI ZELČINA... Sve stvari i bića teže da leže, objašnjavao je Zelčina. I zašto ćulat spomenik, pa stravinjat da će past? Zato ga odma položiš da dulje traje. I da ga ljudi koji će doć poslin nas nađu što manje oštećena. A da će svi ostali past ničice, to je sigurno. Zar nisu pali svi koje su ljudi prije nas postavili? Glavičani su, prisjetimo se, s radošću rušili svoje stare kućerine od kamena i gradili nove od betona, namještajući ih skupocjenim namještajem i uživajući u napretku. Iznimka je opet bio Zelčina. On je nakon diobe s braćom dobio staru kamenu kuću koju je gradio njegov djed Amerikanac. Tu je sam stanovao popravljajući na njoj ono što se moralo popraviti, dakle krov koji je prokišnjavao, dotrajali pod i izgnjile otvore. Bila je to nekada najbolja kuća u selu, koja se sada doimala kao patuljak među divovima. Nove su je kuće progutale po veličini i raskoši, ali bi ljubitelji kamene arhitekture zacijelo zastali pred kućom zbog fino isklesana kamena, golemih pragova nad otvorima i sitno oklesanih kamenih okapnica s olucima. Uostalom, Amerikanac je pri izgradnji unajmio najbolje dalmatinske zidare i plaćao ovcu po uklesanu i ugrađenu kamenom bloku. U Runjavoj Glavici nije bilo ni jednog oka kojemu se sviđala ta kuća u usporedbi s okolnim betonskim zdanjima. Možda bi i Zelčina, poput ostalih, srušio tu kuću i gradio novu da je imao novca, tješili su se Glavičani nakon što bi im Zelčina održao podrugljivo slovo: - Za vas nisu ovlike kuće od duluma prostora, već staje di ste i stanovati, rugao se Zelčina ostalim Glavičanima. Deset praznih soba, a iz jedanaeste iskoči mačak. Eto takve su vam kuće. Ne smite unić u nji od stra da ne isprljate tepihe, ne smite pogledat luster od stra da ne pukne sijalica, ne smite popišat u WC od stra da ne popišate šolju. Pošto se nitko nije obazirao na Zelčinove izljeve bijesa, već su mu se rugali iza leđa, Zelčina je promijenio taktiku. Radio je isto što i ostali, samo malo drukčije. Nabavio je, primjerice, skupocjene zastore na prozore, ali ih je stavio izvana, a kada su Glavičani počeli masovno mijenjati podove i stavljati parket, učinio je to i Zelčina. Samo što je on parket postavio na plafon. Važno je da čovik ima parket u kući, obrazlagao je Zelčina. A bolje ga stavit na plafon zato što se manje prlja i oštećuje i jerbo onda moreš i u cipelama ulazit u kuću. Naravno, nabavio je Zelčina i tepih, ali ga je prikucao na plafon. Tepih mora ić na parket, pa sam tako i učinio, govorio je Zelčina koji je prodao njivu da bi sagradio i opremio kupaonicu s klozetom. On je zapravo proširio stari poljski WC i veoma ga luksuzno uredio instaliravši unutra umivaonik, školjku, tuš, vodokotlić... Dio tog namještaja mogao se vidjeti sa seoskog puta jer Zelčina nije ni podigao zid koji gleda na put, već je samo daskama zatvorio gornju polovicu južne strane kupaonice. A to je značilo da su Glavičani mogli vidjeti ne samo dio namještaja, već donji dio tijela onoga tko se nalazio u kupaonici ili na WC-u. Kad su Glavičani počeli prosvjedovati porad toga, on se tobože začudio. Zar vi morete pripoznat čovika po stražnjici?, pitao je nezadovoljne. Ali im je ipak udovoljio, te je daske premjestio na donji dio kupaonice, tako da se s puta mogla

vidjeti glava nesretnika na školjki. Pa kad je opet dobio prijekor, Zelčina je tobože uvrijeđeno izjavio kako se ljudima uistinu ne može ugoditi jer se s istim prijezirom odnose prema licu i stražnjici. Za vas je najbolji čovik skriven čovik, ružio je Zelčina svoje susjede. Nakon svega ovoga može se bolje shvatiti zašto su se Glavičani, kojima se Zelčina rugao zbog raskošnih kuća, a oni njemu zbog kamenog kućerka, toliko obradovali kad je on zakopao temelje nove kuće. Njima je to bio pouzdan znak da su slomili Zelčinu kojemu je tek sitnica manjkala da ga proglase seoskom budalom, ili pak najuglednijim i najmoćnijim Glavičaninom. Eno Zelčina radi ono čemu se ruga, slavodobitno je komentirao Guto. Uvik se ruga našim kućama, a njegova bi mogla bit najveća! Tako ti je to: silo rugo na srid puta, pa se svakom ruga, pokuša se Joskan narugati Zelčini. Radost Glavičana nije dugo trajala; Tek nekoliko dana koliko je Zelčini trebalo da podigne prvu etažu, kada su Glavičani shvatili da Zelčina "opet manita", da je ipak različit od svih. Jer, umjesto zidova na kući, Zelčina je betonom popunio čitav prostor. Gradio je kuću bez soba. Danima su mikseri s betonom i kamioni s kamenom stizali na gradilište i istresali sadržaj u šalung veličine 12x10x3 metra. Na isti je način građen i sljedeći kat, pa potkrovlje. Bila je to kuća-stećak, bez unutarnjeg prostora koji je bio popunjen betonom, bez namjene i vidljiva smisla. Izvana se doimala krasnom kućom koja je imala prozore i vrata, crijep i oluke, uređeno dvorište i modernu kapiju. Ulazna su vrata bila u funkciji, a znatiželjnik bi se nakon otvaranja sudario s betonom i velikim natpisom u betonu: GOVNO MU ČIJA JE NETVRĐA.

AKCELERATOR Čim je milicionar Janko uljudno uručio Grgi plavu kuvertu i žurno napustio Ćipinu kuću, djed je Kleco veselo udario štapom po stolu. Nije dugovita, pasja viro!, viknuo je. Ko nije dugovit, je li ja?!, javi se baba Manda. Ko o tebi misli, pasja viro, nastavi Kleco. Država nije dugovita! A ako se još jednom umišaš u muški razgovor, nećeš ni ti bit dugovita. Kako to misliš, dide?, upita Grgo koji je čitao tek pristigli dopis. Vidiš li, diko didova, našeg milicionara Janka? E, jesi li vidio kako je lipo uniša i uljudno se ponaša. Samo što nije kaza "Valjen Isus". Niti traži jist ni pit, niti priti niti se okaša na čeljad. A sićate li se kakav je prije bio? Bože sačuvaj! Ćuketija narav. E, po miliciji uvik moreš poznat kad će država past. Umile se, uljude, razvesele, lipo se pitaju s narodom... Tako je bilo i uoči onog rata, diko didova. Oni su baško mišovi na

brodu koji osite brodolom, pa se uznemire. Tako se uznemire i milicajci, samo što oni znaju to sakrit. Ti, dide, uvik đavla zazivaš, poče mahati baba Manda ispred njegova lica. Uvik ti budalaste u glavi. Oklen ti znaš da će država propast, da će zaratit, da će ovo i ono?! - Nosi te motore...! Djed je u pravu, javi se Grgo. Evo, Janko je trebao mene privesti na sud, ali nije htio. Zašto opet na sud, ja ti jadna?, javi se Anđa. Ka da nisi, sine moj, svoje odrobija? Evo, opet sam optužen da sam uvrijedio državu. Lako je vaku bolesnu državu uvridit, diko moja. Puna je ogrebotina, ranica i krastica, oteklina i reume, đava je lipi odnio. Ajde uvridi Njemačku ako si junak! A ovo - bolka se na svakom mistu, baško baba Manda. A di si uvridio državu, diko didova. U oko, dide! Evo šta ti ovdje piše. Postoji opravdana sumnja da je Grgo Radoš iz Runjave Glavice skupa s još četvoricom mladića oštetio spomenik druga Tita na Debelom brdu i to u predjelu lijevog oka u površini od 34 metra kvadratna, što daje ružnu sliku u očima prolaznika radnih ljudi i građana, i iritira iste. Nu, trijest četiri kvadrata oka?, začudi se Rodijak Ćipa. A ja sam uvik mislio da je puno manji, da nema toliko kvadrata u oku i podočnjaku, Bogarca mu poljubim. Vidiš kako oko vara. S tolikim okom more dobacit do Njemačke. I čudim se kako su komunisti sve vidili. Ja ti jadna, ta nećeš opet u zatvor, zavapi Anđa. Ne brini, majko. Nema više zatvora. Janko mi je javio nešto drugo. Treba organizirati za Božić miting protiv vlasti. Zato što hoće graditi akcelerator. Je li to ono što će nas sve potrovat?, upita Ćipa. Vidiš kakvo mu je ime pogano, javi se Kleco. Nemereš ostat živ da se u trap sakriješ. A što bi nas trovalo kad im zarađujemo marke? Od čega će ondak država živit, ako nas potruju?, zbunjeno će Ćipa. Truje te zato što te nemere vidit, viro pasja, objasni Kleco. Nemere te vidit i eto ti! A šta bije iz tog celeratora, Bogarca mu?, javi se opet Ćipa. - Bije to što nas nisu pitali kad su ga htjeli graditi, ćaća. I što nitko ne vjeruje da će, kako komunisti kažu, proizvodit novac. U tom bi ga slučaju zacijelo gradili u drugom mjestu. Zato je kucnuo čas da dignemo glas protiv i da skinemo komunističku vlast i da se izborimo za Hrvatsku. Neće više biti Jugoslavije i komunizma, Udbe i udbaša koji su prisluškivali svaku riječ svakog našeg čovjeka, svakog Hrvata odavde do Australije. I to zapisivali u svoje arhive. Zapisivali, veliš?!, usprednu Rodijak Ćipa. Naravno, ćaća! Zar misliš da nisu znali svaku tvoju riječ koju si izgovorio u Njemačkoj? To me i brine, Bogarca mu poljubim. Ja sam ti puno falio komunizam i Jugoslaviju, vele lipi riči kaza o državi i vlasti. Šta će bit ako mi to nove vlasti otkriju? Rodijak je tada pred ukućanima ispričao svoju tajnu, svoje lažne ispovijedi pred zidovima svoga stana u Munchenu kada je, uvjeren da ga vlasti prisluškuju i da zidovi imaju uši, svaku večer onako sam samcat glasno hvalio državu i njezinu politiku. Objasnio je Ćipa začuđenim ukućanima da je to činio upravo zbog njih, zbog straha da

mu ne oduzmu putovnicu, a time i mogućnost da prehrani obitelj. Ipak se nije uspio opravdati u očima ukućana koji su njegovo iskreno priznanje uzeli kao samooptužbu zgražajući se nad Ćipinim riječima. Znači, ti si vodio dvostruki politički život?, Grgo postavi pitanje u kojemu je bio sadržan i odgovor. Tko bi se mogao nadati da si tako kukavički postupao?! Ja sam, sine, samo ričima falio komunizam i Jugoslaviju, opet se pokuša opravdati Rodijak. Samo za udbaše ako me slušaju iz zida. Ali sam uvik, kad bi tako govorio prid zidom, odmahiva rukom od šake do lakta. Da se zna da to što govorim nije istina. Ako si im odrkno od šake do lakta, ondak ti ne triba to uzet u grije, presudi djed Kleco. A šta će bit ako pronađu govor, a nema slike, zamahnu rukom baba Manda. Đava me odnija ako tako neće bit! Pa se ti Ćipa pravdaj! Svoj ti posa, dide, ali to nije tako kako ti govoriš. Utrni motore, đava ti priču odnio! Polako, čeljadi, pokuša Grgo smiriti situaciju. Meni je žao što je ćaća pokleknuo, ali čisto sumnjam da su njemu postavili mikrofone u stan. Sitan je on! - Ja sitan, a ima sam na viziti metar devedeset, Bogarca mu poljubim. Ima bi i sad da me je usporavit! Ćaća, sitan si po političkom utjecaju, moći i pameti. To je, to je istina. Ali, meni čudno što nisam pametniji. Vako računam da u velikoj glavi ima i veliki mozak, pa ako je i lošije marke, jopet bi moga imat više pameti nego, recimo, Gale ili Mićuka što su im malešne glave. Ali nije Bog tako tijo. On da veliku pamet u malu glavu. Uvik me stra čovika s malešnom glavom. Privarit će te, nemere falit. Ali, da umisto mene Bog stvori nekog drugog, more bit da bi bio pametniji i od Gale i od Mićuke. Jopet ga jamilo, progunda djed Kleco. Uvik priča kako se umisto njega triba rodit neko pametniji. Evo, ja sam pametniji, pa jopet ne mogu sve razabrat. Taman ka da je zgodno bit vele pametan? Deder ti, Grgo, diko didova, ispričaj svome didu još koju! Znaš kako sam se uzvrtio?! Triba državu minjat, viro pasja. Stvoriti Rvacku. Samo triba pazit da je napravimo po miri. Jerbo, država je ka i opanak. Ako je malešna, stiska, ako je velika, posrćeš dok odaš. U Rvackoj će bit i naše selo, jašta će?!

KAPA Godina akceleratora protekla je u Runjavoj Glavici u znaku verbalnog delikta, klevetanja države, njezinih oznaka i najviših političara i političkih tijela. Sve su to po ondašnjim zakonima bila krivično kažnjiva djela, ali će to vrijeme ostati upamćeno po tome što se prvi put dogodilo da nitko nije bio u zatvoru, niti je optužen, ne samo u Runjavoj Glavici već i općini. Općoj veseloj atmosferi priključili su se svi uzrasti i sva zanimanja. Skinut je Titov spomenik s Debelog brda, a na tom je mjestu velikim slovima od kamena ispisano: OVO JE HRVATSKA, posječeni su i neki planinski drvoredi posvećeni nekada Titovu imenu, hrvatske su se zastave vihorile na mnogim hrvatskim kućama, dok su vlasnici automobila okitili svoje ljubimce hrvatskim grbovima i drugim

oznakama. Hrvatske su pjesme propjevali čak i bivši komunisti, koji postaše i najredovitiji posjetitelji misa i ostalih crkvenih obreda. Vidjevši ih jedne prilike u gradskoj crkvi, Rodijak je Ćipa u svome neznanju povikao Pratre, piši i meni! Šuti, jadan bio, u što će te pratar pisat, podbola je Anđa svoga Ćipu. Nek me zapiše za kredit, kazao je glasno Rodijak. Di su god ovi, tu se nešto dili. Tako je bilo dosad. Bilo je i sitnih incidenata, kao što su povremeni upadi mladića u općinsku zgradu i razbijanje šalica za kavu ispred službenika ili pak spaljivanje dokumentacije u komitetu. Koliko se god veselio promjenama, one su ipak Rodijaka zbunjivale. Bojao se tih promjena jer mu je ušao strah u kosti. A s ekrana se i dalje prijetilo nepodobnima, kakvim je Rodijak smatrao i sebe i ostale Glavičane. Netko se od njih dosjetio pa je oživio pomalo zaboravljena strašila u Bilom docu i to tako što je na njih nalijepio fotografije Lenjina, Marksa i Tita koje su dotad visjele u zgradi općinskog komiteta. Bilo je ovo vrijeme vike i galame, ali i šaputanja. Svakodnevno je iskrsavala nova priča o novom udbašu i prenosila se šapatom od uha do uha, od društva do društva, uz obvezno čuđenje i nevjericu jednih koji su govorili kako je nemoguće tog i tog čovjeka zamisliti kao doušnika vlasti, jer se radi o mirnu, čestitu i časnom čovjeku. Drugima su takve karakteristike dotičnog bile razlog da povjeruju priči. Jer, kako su govorili, Udba je birala upravo one u koje se najmanje sumnja. Takve su priče pomalo zastrašivale sve ljude, pa čak i emigrante ili pak bivše zatvorenike. Možda je to bio jedan od razloga što su svi nakon tih priča još jače počeli isticati hrvatstvo, bilo zastavama i grbovima, bilo parolama ili pak političkim govorima. Rodijaka su Ćipu te priče do kraja zbunile. Počeo je, onako, sam za sebe razmišljati o svakom svom susjedu i poznaniku kao mogućem doušniku. Takva bi ga razmišljanja uvijek izmučila do znoja. One na koje je sumnjao, morao je po gore navedenom aršinu odbaciti, tako da su mu ostali samo oni na koje nije sumnjao, a to znači da bi oni mogli biti doušnici. A nije se mogao pomiriri s tim da su doušnici njegovi sinovi, djed Kleco, žena Anđa, fra Tadija, Guto, Zelčina... A onda se sjeti svojih govora zidovima u Njemačkoj. Bogarca ti poljubim, more to i bit. Evo, najmanje sumnjam u sebe, a istina je da sam falio komunizam i Jugoslaviju. A ko kome svitli? More bit da su svi tako grišili. Potom Rodijak poče vršiti u mislima inventuru sumnjivih, na koje, upravo zato što su sumnjivi, ne bi trebalo sumnjati. Pa se sjeti Obrena, šefa partije Mićuke, milicionera Janka... Bogarca mu poljubim, moram na nji sumnjat da su radili za Udbu kad su i sami priznali, kad im je to služba, zaključi Rodijak i odluči da ipak treba više sumnjati na sumnjive nego na nesumnjive. Rodijak je, ugledavši golemi plato gradskog igrališta ispunjena tisućama ljudi i zastava koji su se okupili na predizbornom skupu, zaboravio svoje crne misli i, fasciniran atmosferom, stopio se s tim mnoštvom, njihovom galamom i pljeskom svakom od brojnih govornika. I dok je tako stajao na kraju igrališta pokušavajući što više ispraviti kičmu kako bi bolje vidio pozornicu, prođe pored njega milicioner Janko. Na njemu je bila ista odora kao i obično, ali se na kapi kočoperio hrvatski grb, a na rukavu hrvatska

trobojnica. Valja ti ove godine kapa koliko lani i ti i kapa, veselo mu namignu Rodijak. U tom se trenutku prolomio žestoki pljesak jednom vatrenom govorniku, a onda poče skandiranje: Živila Hrvatska, Doli komunizam, Doli Jugoslavija, Doli Mićuka... I Rodijak se priključio povicima sve dok nije Guto, valjda iz šale, viknuo: Doli Ćipa! Mnoštvo je prihvatilo parolu a nesretni se Rodijak okretao, zbunjeno slušajući kako mu pogrdno skandiraju njegovi najdraži, dakle ljudi na koje nikada ne bi posumnjao. Bio je uvjeren kako bi ga gomila naprosto pregazila samo da je netko upro prstom na njega i kazao da je on taj Ćipa. Nova parola donese olakšanje Rodijaku koji se tada prisjeti Isusova križa. To bi, valjda, trebala biti pouka ljudima da ne sude na ulici, jer se može dogoditi kao što se dogodilo da razapnu Boga. Nakon toga Ćipa ponizno usmjeri pozornost na govornike. I kad je čuo da nekoliko njih naglašava kako je cilj hrvatskoga naroda put u Zapad, Rodijak se pokupi i krenu prema kolodvoru. Kakav Zapad, Bogarca mu poljubim. Bio sam ja na Zapadu i uvik mi cilj bio ić kući.

NESANICA Rodijak se Ćipa začudio i zabrinuo kad je ustanovio da u krevetima nema ni jednog od njegova tri sina. Doduše, kasnili su tih dana s dolaskom na spavanje, ali su ipak stizali do zore. On je to dobro znao pošto se s nesanicom, koja ga je nakon umirovljenja i dolaska kući, još jače mučila, borio tako što je noću obilazio spavaće sobe svoje djece. Nisu to bila djeca, jer se i najmlađa Glorija već zacurila, ali ih je Rodijak zvao djecom pa se tako i odnosio prema njima. Možda zbog toga što ih nije mogao promatrati dok su rasla. Znao je da se sinovi ljute zbog tih noćnih inspekcija, ali Ćipa nije mogao odoljeti toj neobičnoj navici. Nakon učestalih kritika, smislio je takav plan da ne pali svjetlo u sobama, već u hodniku s kojeg bi prigušeno svjetlo kroz stakla obasjavalo sobu toliko da se nakon privikavanja od minutu-dvije moglo sasvim lijepo promatrati lica svoje djece, ali ih ne bi uznemirilo ni probudilo. Tako bi Rodijak

poput noćne uhode kriomice obišao sve tri sobe na katu uživajući u promatranju njihovih blaženo mirnih lica i osluškivanju njihova ravnomjernog disanja. Zamijetio je da Grgo spava uvijek na desnom boku tako da zgužva pokrivač oko sebe, pa mu pritom noge uvijek vire ispod pokrivača, dok mu lijeva ruka visi do tepiha. Kod Grge se najmanje zadržavao plašeći se njegova ozbiljna i najčešće neobrijana lica. Joko se svakih nekoliko minuta prevrtao u krevetu mljackajući pritom ustima što je Ćipu uveseljavalo. Najviše bi se vremena zadržao u sobi najmlađeg sina Paške promatrajući njegovo crnomanjasto lice i male tek pronikle brčiće. Nu, dite, a brkato, govorio bi u sebi Rodijak promatrajući svoga Pašku. Njegova Glorija, kćerka jedinica, bila mu je najprisnija, pa se u njezinoj sobi nije bojao upaliti svjetlo, čak je probuditi uživajući u njezinu pospanom gunđanju. Ali se plašio kad bi Glorija zaprijetila da će ga kazati materi. Ne, Bogarca ti poljubim, ko će na kraj izać s onim zmajom, govorio bi Rodijak povlačeći se iz sobe sretan i presretan što ima takvu djecu. Njihove mane niti je vidio niti želio vidjeti, pa je i na Anđinu kuknjavu da su neredni, tvrdoglavi, ponekad neposlušni i lijeni, uzvraćao uvijek istom rečenicom: Šta će mlađarija? A mlađarije nije bilo, premda su prvi pijetli zapjevali. Otuda začuđenost i zabrinutost Rodijakova tog jutra. Samo je Glorija blaženo spavala u svom ležaju, no nju nije htio buditi. Ipak je to bila veoma ozbiljna informacija, toliko ozbiljna da se plašio priopćiti je Anđi. Još više se zbunio kad je ugledao automobil pred kućom. S kim su i porad čega otišli i ostali do ovih doba, upita se Rodijak dok je silazio stepenicama s namjerom da ipak ženi priopći svoje sumnje. I upravo kad je tiho izustio ženino ime, prolomi se u tiho proljetno jutro silan prasak s tutnjanjem, što je Anđu izbacilo iz kreveta. Ja zaboravio da će zaratit, Bogarca mu poljubim, udari rukom po čelu Rodijak nakon treće eksplozije i usred Anđine kuknjave pomiješane s molitvom. Potom je ustanovio da u kući nema ni jednog od tri kalašnjikova koje je po švercu nabavio dan ranije. ******* Svih osam kuća koje su se nalazile na istočnoj strani sela bilo je pogođeno taj dan do podne. Neke su se i zapalile. Oni što su ostali u Runjavoj Glavici mogli su vidjeti kako granate s Tanke kose veoma precizno pogađaju kuće, točno po redu. Sve do Zelčinove nove kuće. Naravno, i nju je pogodila granata, ali je ostala čitava, ako ne računamo razbijeni crijep. Pala je zatim druga, treća, četvrta... Većina njih pogodila je cilj, ali je cilj izdržao na veliko veselje Zelčinovo koji je sve promatrao iz stare kamene kuće. Za ubojice s Tanke kose i naredni su dani počinjali s ispaljivanjem granata na Zelčinovu kuću i vjerojatno čuđenjem što se napokon ne sruši.

PRIPOMENE UZ KNJIGU HUMORISTIČNIH PRIČA “LEGENDE O RODIJAKU ĆIPI” PETRA MILOŠA Godinama pomno pratim duhovito pisane humoristične i satirične, počesto nepretenciozne sastavke Petra Miloša, koji su u različitim listovima i revijama objelodanjivani, katkad veoma britko satirično poantirani, katkad prostodušno šaljivi, ali uvijek duhoviti i rado čitani. Ni danas ne razumijem otkuda izvire tolika vehemencija. Valjda iz činjenice što je izvorište tih priča sam život u kojem se amalgamiraju tragika i komika u onome omjeru koji ga čini zanimljivijim. Petar je Miloš uronjen u njegovu kolotečinu bez ostatka, nema nikakve sumnje, te obilno koristeći raskošan dar, taj život stavlja u neobičan fokus, ponešto “otkvačen”, i tako

ga osvjetljuje tek s vedrije strane. Ali ta komika zapravo je privid. Ovaj novinar i književnik govori o stvarima, ljudima i događajima iz zbiljskoga okruženja; Oni nisu ni literarna fikcija ni isprazno uveseljavanje, već govor o onome što oslikava ljudske naravi osoba s kojima dnevno komuniciramo, s kojima dijelimo žalosne i radosne trenutke. Ukratko, iz svake crtice, humoreske, kozerije, priče zrcali se autentičan život koji nam ovaj rođeni kozer i satirik znade približiti. U tematskome pogledu on se bavi nadasve važnom i u biti tragičnom temom tegobna gastarbajterskog života. Njegovi likovi nisu drugo do dionici bolnoga hrvatskog egzodusa, bio on potaknut političkim ili socijalnim razlozima, svejedno. Ta označnica samo je eufemizam za tragičnu poziciju hrvatskoga naroda, koji je ovdje utjelovljen u Rodijaku Ćipi i svim nesretnicima što prihvaćaju sudbinu da provode život otrgnuti od doma, obitelji, domovine. Oni žive u sofisticiranu svijetu i provode dane u stalnoj žudnji da se vrate. Pri povratku spoznaju da su se potrgale emotivne niti i da su sa svojim civilizacijskim navikama u vlastitome domu postali stranci. To otuđenje koje se manifestira u razaranju obitelji, etičkim devijacijama, odavanju porocima, raznim nesrećama, supstrat je na kojemu Petar Miloš gradi svoje nadahnute priče. Ali tragičan supstrat. Možda će se kome učiniti čudno, dapače i paradoksalno, ako ustvrdim da su likovi u pričama Petra Miloša tragični likovi, jer su im sudbine i pozicije tragične. Slijedom te tvrdnje moglo bi se zaključiti da su i ove priče, ako ne tragične, snažno osjenčene tragikom. Stvar je u tome da je ovaj vrsni poznavatelj životnih okolnosti tu tragiku zaklonio smijehom i, ako hoćete, porugom samome životu, svojoj poziciji u njemu. Naoko ležerne i komunikativne, priče Petra Miloša zapravo su i kompozicijski i psihološki složeni prozni sastavci, jer je u njima sažeta dramatika pojedinih sudbina koje se lako mogu projicirati na skupne sudbine hrvatskih ljudi. Ali treba ostaviti mogućnost i ležernijega pristupa ovome štivu: ono se može čitati i kao pravi humor. Za one koji rone ispod površine, one su mnogo više od toga. Ali ovdje nije mjesto za dublje prosudbe, već želim iznijeti tek nekoliko pripomena uz izlazak knjige koju, bez ograda, preporučam. A zapravo joj preporuke i nisu potrebne, jer ova proza ima brojne poklonike. Ipak, važno je da se tekstovi Petra Miloša pojave kao knjiga kako bi se izbjegla moguća efemernost, koja je sudbina novinskih štiva. Ovo su, dakle, priče u svojoj biti tragične, kao što su tragične sudbine onih u takozvanoj dijaspori, onih ostavljenih u domovini ili onih koji su proživjeli i nadživjeli komunističko licemjerje i surovost ovoga rata. A komika je samo način na koji se život čini podnošljivijim. Da se to dokaže, ne treba se odmicati od Rodijaka Ćipe, koji je postao “zaštitni znak” Miloševih proza. Njegova “uvrnutost” zapravo je vrhunska lucidnost i poruga nesmiljenu životu. On je čovjek čvrstih moralnih načela, koji se ne da slomiti. U njemu su utjelovljene sudbine različitih ljudi koji su bačeni u tragičnu životnu kolotečinu. Svi oni suptilno su psihološki iznijansirani, ponajprije dijalogom pitome ikavice, bez koje ove proze ne bi bile tako autentične j uvjerljive. Miloševi likovi, odnjihani u tome jezičnome idiomu zbog kojega su nas mrzili, zapravo su visoko etična bića koja ne plaču nad skupnom sudbinom svoga naroda, ali su ponosni ljudi kojima ne priliči plač, pa se utječu smijehu. Ćipa i njegova družba antipodi su svijetu i njegovim nepodopštinama. Oni ga doslovno ironiziraju. U ovoj knjizi dobili smo

punokrvne proze koje će se s užitkom čitati, a u Petru Milošu rasnoga humorista i satiričara. Vladimir PAVLOVIĆ

KAZALO Tajna rođenja Gladno djetinjstvo Odlazak u partizane Živina u zraku Legende u staklu Čedo, Mićo, Derviš Čvarak Rat na Matinoj grudi Anđa Grbešina Nevidljiv čovjek Omladinac bez mane

Sv. Ante - narodni eroj Pred komisijom Kod druga Obrena Put u svijet Muke s čavlima Samo Coca-Cola ”Oranje olovkom” "Kupovina” Anđe Grbešine Nečastivi u Glavici Sveti Ante i did Kleco Smrtna kazna Kad papiri traže Anđu Sreća prati Galu Stručnjak za jezike Prvi miljun maraka Silvija u hlačama Kuća na dva boja Anđa i seks Garancija za lažne diplome Šuškavac Osveta Zelčine Jurišina Ćipa poginuo. Stop Žensko selo Mandin svitnjak Pismo Max Libig Gipseri Novinar Filip Radock-Putz Slavara Ettstrasse Dioba Galeputz Djed Kleco - maneken Higijena lijeve noge Ivkina udaja Uže Kleco u bolnici Zelčina na konopu Seoba Jokino pismo Strašilo Propovijed Seoba i zatvor

Boškanovi novi poslovi Izgradnja zatvora Silvija u selu Raspelo Požar u turskoj radnji Budala na određeno vrijeme Klecini križevi Živjela Hrvatska Novi život Kako je djed Kleco neizlječivo obolio Odbijenica Ožbukano polje Kako je i s kime Silvija trudna Ruke Blokada Galine firme Sotona Pivska boca Potvrda o životu (Lebensbescheinigung) Boca u gaćama Orlovi u peć lete Konac igre Srce od betona Akcelerator Kapa Nesanica Recenzija Vladimira Pavlovića

PETAR MILOŠ

Ako je Petar moga o meni napisat vliku knjigu, mogu i ja kazat o njemu deset rečenica. Rodio se četrestosme prid Ilindan, na dva dana u našem selu. Tute je završio pet razreda, jerbo više nije ni bilo. Ondak je mali,

sićam se, navro ić dalje u školu. A ćaća Milan se suprostavio. Ka da se nisi izdobrovoljio škole za pet godina, kaza mu je ćaća. Ali ga je svejedno posla u Rakitno di je bio otvoren šesti razred. Poslin toga stričević Slavo mu seli u Đakovo, a mali s njim. I tu je posvršava sve škole koje su imali. I taman tada tetkić mu Ante Andrešušin seli u Sarajevo, pa mali tute završava vakultet. A dok je studira, svako lito dolazio kod nas u Njemačku. Radio je na mojoj virmi, ali mu se gips nije da, pa onda čistio. Zavolio ga pulir Hans koji nije ima dice. I njega tija uzet za sina, ali mali nije tija. Šćeta, jerbo je pulir bio bogat čovik. Kad je završio sve škole, ondak ga ćaća upita zna li on sada sve. Mali je počeo mudrijašit kako niko ne zna sve i da škola služi samo zato da čovik uvidi svoje neznanje. Ondak mu je ćaća kaza da nije porad toga ni triba ić u školu, jerbo ni on ne zna sve, a još nepismen. Tu je ga ćaća nadokaza. Kad je završio škole onda se mota gori po Bosni, pridava je njamački u Jajcu, pa se odjednom pokaza tute kod nas. Tada je položio za novinara. I čuli su ga ljudi prvo po radijonu, ondak se njegovo ime moglo nać u novinam, a najposlin su ga vidjeli po televiziji. A meni drago. Još draže mi je bilo kad su glumci iz Zagreba, Splita i Mostara počeli glumit njegove komendije, prvo u Lekvidaciji, pa u Rodijacim i najpotlje u Budali na određeno vrime. Znam ja na koga je mislio, ali neću kazat. Na koncu stiže i ova knjiga o meni. Isprva mi nije bilo drago da vas svit znade sve o meni, da znade di je bio, što je radio i kako se kroz svit sramotio Rodijak Ćipa, ali mi sada nije ni mrsko. Čudno mi je skroz što on živi u našem selu kad svi iz njega odlaze. On kaže da je tute zato što voli ovi kraj i ljude, a ja mislim da nije moga odselit zato što nije ima maraka. Nije radio u Njemačkoj da bi moga kupit kuću u Zagrebu. A kad promislim, dobro on ikako izlazi na kraj s vamilijom od šestero čeljadi na ovoj skupotinji. Rodijak Ćipa