Pejo Ćošković, Franjevačka djelatnost u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i duštvu (serija priloga)

August 31, 2017 | Author: Hajcho | Category: N/A

Short Description

fdsfsd...

Description

Bosansko srednjovjekovlje

Povijest umire od zaborava Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

Lj

udi su oduvijek imali potrebu da prekapaju po pro{losti kao po nepreglednom odlagali{tu svega {to je minulo u nadi da }e nakon toliko vremena ondje ipak prona}i ba{ ono {to im je za njihove nakane potrebno. Naj~e{}e je to neki podatak koji svjedo~i o ljudima, prostoru i vremenu s kojima pojedinac ili {ira zajednica èli uspostaviti vezu i zapo~eti svoj razgovor s povije{}u. Obi~no je za takav razgovor izazovnije uspostaviti vezu sa {to je mogu}e vremenski udaljenijim sugovornikom, jer ve}a distanca obi~no prerasta u ja~i argument koji se naj~e{}e poteè kao dokaz za ispravnost tvrdnji i zaklju~aka do kojih je traga~ u svojim nastojanjima do{ao ili mu je, mo`da, do njih toliko stalo da ih kao povijesnu istinu nudi drugima. Toj su praksi ~e{}e skloni autori skromnih znanja o pro{losti, jer je njihov istraìva~ki pristup nagla{eno odre|en èljom za dokazivanjem onoga {to ve} odnekud znaju, pa ih potreba da to kaù i drugima nagoni da strasno pi{u. I oni to ~ine bez ustru~avanja i nelagode, iako poruke koje {alju nerijetko nisu u skladu sa znanstvenoistraìva~kim rezultatima. Ni na{a bosanskohercegova~ka povijest nije u tom smislu nikakvo za{ti}eno i zatvoreno podru~je. Naprotiv, i u nas svakodnevno ni~u novi naslovi s neupitnom povijesnom tematikom ali, sa stajali{ta historiografskih saznanja, vrlo problemati~nih poruka. Takvih se radova u posljednje vrijeme pojavljuje puno te ih je, zbog njihove brojnosti i slabe pristupa~nosti, jer se objavljuju u malim nakladama i po manjim mjestima, objektivno nemogu}e pratiti. âk kad bi u tom situacija bila mnogo povoljnija, postavlja se pitanje {to biste sa svim tim napisima, njihovim porukama i istinama. Umjesto da se na njih pojedina~no osvr}e i upozorava na njihove lo{e strane, na ovom mjestu ~ini se puno korisnijim upoznati znatièljnog ~itatelja na stanje pisane rije~i o na{oj 64 svjetlo rije~i sije~anj 2006.

Na prou~avanje davno nestalih franjeva~kih samostana nagoni nas èlja da se taj potamnjeli dio bosanskohercegova~ke povijesti otrgne zaboravu pro{losti, kako bi se on u svemu tome lak{e sna{ao. Za razumijevanje te situacije nije neva`no imati na umu da se ve}i dio tih naslova pojavljuje izvan znanstvenih ustanova, ~esto bez primijenjene metodologije u radu, provedenog istraìva~kog procesa u kojemu bi prikupljena izvorna gra|a bila podvrgnuta kriti~koj ocjeni, a izvedeni zaklju~ci ne po~ivaju na izvornim svjedo~anstvima nego na sumnjivoj interpretaciji i nisu bili podvrgnuti stru~noj ocjeni. Zbog svega toga, s puno se razloga moè re}i da su mnogi od radova o na{oj srednjovjekovnoj povijesti razli~ite upotrebne vrijednosti, od pozornosti vrijednih do potpuno bezvrijednih diletantskih priloga.

Bez obra~unavanja s diletantima Na{ prilog suradnji u mjese~niku Svjetlo rije~i ne namjeravamo iz vi{e razloga pretvoriti u tekst kojim bismo se obra~unavali sa svim napisima koji su na neku historiografsku temu napisani ili bi se uskoro mogli pojaviti na stranicama nekog glasila, ~asopisa ili novina. Takva ambicija ne bi bila u skladu s karakterom navedene revije i prakti~nom potrebom da se na njezinim stranicama pojavljuje tekst povijesnog sadràja motiviran pozitivnim odnosom prema vlastitoj pro{losti. Stoga bez op-

tere}enja èlimo u nastavcima koji budu slijedili pratiti franjeva~ku djelatnost u srednjovjekovnoj bosanskoj dràvi i dru{tvu, pristupaju}i joj kao jednoj od velikih tema bosanskohercegova~ke povijesti. Na izbor te velike teme kao okvira unutar kojega bi se poku{alo, kroz mo`da manje poznate pojedinosti, pratiti u cjelini franjeva~ka nazo~nost i snalaènje u radu od dolaska na podru~je srednjovjekovne bosanske dràve do kraja srednjeg vijeka kad je taj prostor u potpunosti bio uklju~en u osmansku dràvu, utjecala su barem dva sna`na razloga. Prvi je sadràn u ~injenici da se tekst objavljuje na stranicama Svjetla rije~i, mjese~niku Franjeva~ke provincije Bosne Srebrene, drugi je samo logi~na posljedica, jer ni{ta nije prirodnije nego da se o franjeva~koj pro{losti pi{e na stranicama vlastite revije, ba{ kao {to npr. povjesni~ari ili kemi~ari objavljuju tekstove u svojim stru~nim ~asopisima. âk i da nema te uzajamnosti, franjevci su svojim radom utisnuli snaàn biljeg bosanskom srednjovjekovlju, kao {to su to primjerice u~inili i krstjani Crkve bosanske, s tom razlikom {to su ovi u me|uvremenu nestali s povijesne pozornice.

Franjeva~ka prisutnost u Bosni Od dolaska u Bosnu franjevci su se znali postaviti prema svim promjenama

kroz koje je bosansko dru{tvo prolazilo i osigurati sebi makar i minimalne uvjete za rad. To im je osiguralo djelovanje i nazo~nost do na{ih dana, pa je njihova organizacija danas najstarija institucija u bosanskom dru{tvu koja svoj rad nikad nije ugasila i jedina koja ima korijene u za nas tako dalekom dobu Stjepana II. Kotromani}a. Zbog svega toga bosanski franjevci danas imaju puno razloga da se zanimaju za svoju najstariju pro{lost, a ona jednim dijelom proìma bosansko srednjovjekovlje, koje je od po~etka devedesetih godina XIII. st. obiljeèno njihovom prisutno{}u. Istina, materijalnih tragova toga velikog doba danas nema mnogo, pa o njemu s puno vi{e pojedinosti svjedo~e pisani dokumenti razli~itog podrijetla, koji istraìva~ima stoje na raspolaganju. U tom pogledu povjesni~ari koji se zanimaju za njihovu djelatnost nisu u nepovoljnom poloàju prema onima koji se op}enito bave bosanskim srednjim vijekom. U namjeri da poklonimo pozornost franjevcima i njihovoj ulozi u bosanskom dru{tvu, radi cjelovitosti na{eg pregleda i razumijevanja njegove tematike, neophodno je temu sveobuhvatno pratiti, zadràvaju}i se vi{e na pojedinostima koje ozna~avaju va`ne trenutke u njihovoj bosanskoj djelatnosti. Tako va`no mjesto u toj pri~i ima razja{njenje okolnosti pod kojim su do{li u Bosnu kao i prve godine malo poznatog rada, koji je bio puno sna`niji nego se obi~no misli. Pedesetak godina anonimnosti

rila dualisti~ka Crkva bosanska, davanje bosanskog imena novoj franjeva~koj pokrajini, koja je svojim opsegom znatno nadilazila okvire teritorijalno pro{irene bosanske dràve Kotromani}a, bilo je osobito va`no. Ono {to je u doba dolaska franjevaca u Bosnu i na {ire podru~je Bosanske vikarije bilo izraz zanimanja Katoli~ke crkve za te prostore, danas neodoljivo podsje}a na dalekovidno priznanje iskazano prije svega onima koje nazivamo bosanskim franjevcima za sve njihove napore koje su tijekom minulih stolje}a najprije ulagali da bi pro{irili, a potom da bi odràli katoli~ku vjeru u misijskim zemljama.

Nije sve bilo idili~no Danas mnogima moè biti vrlo pou~no golemo iskustvo koje su stekli svojim radom kao i razvijena sposobnost da se dobro postave u konkretnim okolnostima, a one ni u srednjem vijeku nisu bile istovjetne u svim vremenima i u svim krajevima prostrane Bosanske vikarije. Za nas je ovom prilikom puno zanimljivije pratiti njihovo pojavljivanje kroz one primjere koji se izravno ti~u dana{njeg bosanskohercegova~kog prostora na kojemu se njihova redovni~ka organizacija sa~uvala. Zato svoje posebno mjesto u nastavcima koji }e slijediti imaju vijesti o njihovim bliskim vezama s bosanskim vladarom, poput onih koje je s banom Stjepanom II. Kotromani}em odràvao vikar fra Peregrin Saksonac, ali i one koje svjedo~e kako

Neophodno bi bilo prikazati franjeva~ku teritorijalnu organizaciju kroz kustodije i pojedine samostane koji su tijekom srednjeg vijeka bili podignuti. Svi oni nemaju jednaku va`nost, niti su imali podjednako vrijeme djelovanja, pa su i na{a dana{nja znanja o njima vrlo neujedna~ena prekinuto je uspostavom redovni~ke pokrajinske organizacije poznate pod nazivom Bosanska vikarija. S obzirom na tada{nje politi~ke i crkvene prilike na tom {irem rubnom podru~ju, gdje su se dodirivale jurisdikcije crkava, Zapadne i Isto~ne te prostor za djelovanje izbo-

na toj relaciji sve nije uvijek bilo idili~no, odnosno kako su bosanske prilike posebne i zahtijevaju puno obzira kome se ponekad daje prednost pred strogo}om propisa, kako to pokazuje za{tita koju je kralj Tvrtko II. pruìo jaja~kim franjevcima kad su se na{li na udaru

reformatorskih mjera vikara fra Jakova Markijskog. Ponekad su u àru svoga djelovanja znali pokazati nestrpljivost koja im je donosila neugodnosti, poput onih koje su imali s kraljem Toma{em od kojega su u po~etku vladavine o~ekivali odlu~niji nastup prema pripadnicima Crkve bosanske. Ipak, takve situacije su rijetkost, a dobri njihovi odnosi pravilo, {to je za posljedicu imalo pruànje materijalne potpore njihovu radu. Izvori potvr|uju da je kralj pruào materijalnu pomo} franjevcima, da im je darivao zemlje i kmetove, pa je u njihovim samostanima bilo nebrojeno konja kojima su se fratri sluìli kad je trebalo dijeliti stanovni{tvu sakramente. O njihovoj prihva}enosti u bosanskom dru{tvu svjedo~e dubrova~ki podaci koji su uglavnom financijske naravi i govore o materijalnoj strani njihova poloàja. Veze s poslovnim Dubrov~anima kojih je bilo puno u Bosni u skladu su s franjeva~kom orijentacijom na gradove u kojima se odvija intenzivniji ìvot. Oni su na vrijeme osjetili va`nost grada, {to je istaknuto u polemi~kom spisu kroz razgovor katolika i krstjanina, kad je katolik slavodobitno zaklju~io da je vjera u gradovima, gdje su biskupi i u~eni ljudi, a da sljedbenici Crkve bosanske borave u brdima i {umama me|u grmljem. U ozra~ju tih za Bosnu novih ideja koje su franjevci donosili iz razvijenijih zapadnoevropskih sredina u kojima su bili ro|eni ili su se {kolovali, njihova nazo~nost bila je vrlo va`na. Oni su brzo stekli povjerenje poslovnih ljudi, koji su im se obra}ali u razli~itim prilikama, navra}ali u njihova svrati{ta, obdarivali ih materijalnim dobrima u svojim oporukama. Neophodno bi bilo prikazati franjeva~ku teritorijalnu organizaciju kroz kustodije i pojedine samostane koji su tijekom srednjeg vijeka bili podignuti. Svi oni nemaju jednaku va`nost, niti su imali podjednako vrijeme djelovanja, pa su i na{a dana{nja znanja o njima vrlo neujedna~ena. O poznatijima od njih zna se vi{e, a o ostalima neusporedivo manje. Iz dana{nje retrospektive zanimanje za prve je po sebi razumljivo, a na prou~avanje davno nestalih samostana nagoni nas èlja da se taj potamnjeli dio bosanskohercegova~ke povijesti otrgne zaboravu. Zaborav je bolest od koje umire povijest i sve ono {to je u njoj pohranjeno. Mi svakim danom zakora~ujemo kroz otvorena ulazna vrata pro{losti. sije~anj 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

Korijeni kr{}anstva na podru~ju dana{nje Bosne Stefan Dragutin

Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

J

o{ u doba kasne antike crkvena organizacija pokrivala je podru~je dana{nje Bosne i Hercegovine na kojemu je bilo uspostavljeno vi{e biskupija. Vi{estoljetno pusto{enje tih podru~ja u doba velike seobe naroda zavr{ilo je potpunim slomom rimske vlasti i zamiranjem crkvenog ìvota, {to se osje}alo u rastrojstvu crkvene organizacije. Ostaci stare dru{tvene strukture, zate~eno romanizirano i kristijanizirano stanovni{tvo, nisu imali snage za obnovu ni politi~ke vlasti ni crkvenog ìvota. U oba slu~aja trebalo je pri~ekati da to bude u stanju u~initi novonaseljeno stanovni{tvo koje je najprije stvorilo svoje dràve, a potom je bilo spremno prihvatiti kr{}anstvo.

Smjena neukog bosanskog biskupa Iako nema sumnje da je na podru~ju dana{nje Bosne i Hercegovine djelovalo vi{e biskupija podlo`nih jurisdikciji Rimske crkve, do pojave crkvene organizacije s bosanskim imenom trebalo je pri~ekati. Tek od polovice XII. stolje}a spominju se u vrelima bosanski biskupi koji, osim biskupa Danijela s kraja XII. i u prvoj polovici XIII. st., odreda nose narodna imena (Vladislav oko 1141, Milovan oko 1151, Radogost, suvremenik pape Celestina III, Dragonja, posve}en 1209, Vladimir, suvremenik dubrova~kog nadbiskupa Leonarda od oko 1203-20. i Bratoslav, posve}en prije 1252). Kasno spominjanje katoli~ke Bosanske biskupije u izravnoj je vezi s kasnim javljanjem bosanskog imena za zemlju i nestalnim politi~kim prilikama kroz koje je njezina ranosrednjovjekovna povijest prolazila. Kratka razdoblja poli64 svjetlo rije~i velja~a 2006.

Na podru~ju dana{nje Bosne i Hercegovine kr{}anstvo je bilo uhvatilo ~vrste korijene puno prije dolaska franjevaca u te krajeve potkraj XIII. stolje}a ti~ke samostalnosti prekidana duljim rasponima strane vlasti nisu mogla pruìti priliku uspostavi trajnije crkvene organizacije u tom grani~nom podru~ju na kojemu su se proìmali utjecaji Isto-

ka i Zapada. Jurisdikciju Zapadne crkve nitko nije dovodio u pitanje, ali slavenski jezik u liturgiji, te isto~ni obred i mona{tvo udaljavali su je od Rima. Uostalom, zamjerka upu}ena bosanskom biskupu nepoznata imena koji je svrgnut 1232. odnosila se na njegovo neznanje latinskog jezika i zanemarivanje vjerskih obreda (sluènje sv. mise, dijeljenje sakramenata, nepoznavanje forme u kojoj se vr{i kr{tenje i dr.), a bosanski redovnici okupljeni na Bilinu Polju 1203. izjavljuju da su na zao glas do{li zbog shizme. Smjena neukog bosanskog biskupa i dovo|enje na njegovo mjesto u~enih dominikanaca u osobama realnijeg Ivana Nijemca (Iohannes Teutonicus iz Wildeshausena), koji se ubrzo odrekao biskupske ~asti i ambicioznijeg Ponse, koji je, istina po~eo graditi katedralu i kaptol, ali napustiv{i Bosnu, zadrào je biskupski naslov koriste}i se njima i nakon {to se skrasio u \akovu (u Slavoniji se nalazio ve} 1247). Slijed doga|aja brzo je pokazao neuspjelim rje{enje bosanskih crkvenih prilika koje su ozbiljno izmicale Rimskoj kuriji i ugarskom dvoru. Zadràvanje biskupskog naslova onemogu}ilo je prorimskoj slavenskoj struji me|u bosanskim sve}enstvom da vrati izgubljeni poloàj i obnovi crkvenu vlast koja je odlaskom biskupa i njegova kaptola ostala ispra`njena. Takva je ideja u Bosni o~ito postojala, na {to upu}uje dubrova~ki podatak po kome je takav biskup nepoznata imena spominjan kao ìv 1252. godine.

Stvaranje Bosanske crkve Skori su doga|aji pokazali da je katoli~ka inicijativa u Bosni potrajala koliko i nazo~nost ugarske vojske, a nastalo stanje u zemlji nakon njezina povla~enja iskoristila je druga struja me|u bosanskim sve}enstvom koja je bila pod

utjecajem dualisti~kih shva}anja. Ona je zadràla ime katoli~ke ecclesiae bosnensis, u obliku Crkva bosanska, i sporni naziv krstjani za pravovjerne redovnike Bilinopoljske izjave iz 1203. Tako je spajanjem organizacijskog okvira prethodne katoli~ke Bosanske biskupije s dualisti~kim u~enjem i novim ustrojem zapo~elo djelovanje nove crkvene organizacije u Bosni, dualisti~ke Crkve bosanske, koja je prekinula veze s Rimskom crkvom. Ja~anje njezina poloàja i uloge u bosanskoj dràvi rezultiralo je u susjednim krajevima èljom da se njezin utjecaj suzbije. Istina, takve ideje nisu prvotno potekle iz Bosne u uèm smislu, od bosanskog vladara, ugarskog vazala bana Prijezde ili njegova sina i nasljednika bana Stjepana I. Kotromana, nego se pripisuju biv{em srpskom kralju Stefanu Dragutinu. On je nakon gubitka srpskog prijestolja 1282, najranije u drugoj polovici 1284. kao zet ugarske vladarske ku}e (oènjen je bio Katarinom, k}eri kralja Stjepana V) dobio na upravu sjeveroisto~nu Bosnu te dana{nju Ma~vu (onostrani Srijem) i Beograd, a na po~etku devedesetih godina XIII. st. svojoj vlasti pripojio je i Brani~evo. Osim toga, te godine je udao k}er Elizabetu za Stjepana, sina i nasljednika bosanskog bana Prijezde I. Za na{u temu va`no je istaknuti da je na ~itavom tom podru~ju vodio vlastitu crkvenu politiku i odràvao dobre odnose s papom Nikolom IV. (1288-92), koji se kao poglavar Rimske crkve puno zauzimao za uspostavu crkvenog jedin-

obratio papi Nikoli IV. putem svoga izaslanika barskog arhi|akona Marina @areti}a (Zareti}a), mole}i ga da mu uputi sposobne misionare, jer u njemu podlo`nim bosanskim krajevima ima puno svijeta koji je zapao u krivovjerje. Za obra}anje tih heretika bili su potrebni sve}enici koji bi, uz druge vrline, poznavali i jezik tamo{njeg puka. Papa je pozitivno odgovorio na Dragutinove molbe te je 23. oùjka 1291. uputio pisma Stjepanu Dragutinu, kraljici majci Jeleni, provincijalu Franjeva~ke provincije Slavonije (obuhva}ala je hrvatski prostor te se u literaturi naziva Franjeva~ka provincija Hrvatske) i franjevcima koje }e on odrediti da kao istraìtelji krivovjerja po|u u Bosansko kne{tvo (in Principatu Bosnae). Naravno, to Bosansko kne{tvo nije istovjetno s bosanskom srednjovjekovnom dràvom, kojom je nastavio vladati ~lan doma}e dinastije u osobi malo poznatoga bana Stjepana I. Kotromana, nego onom njezinu dijelu za koji se izrijekom kaè da je tada bio podloàn Stefanu Dragutinu (in partibus Bosnae tuae ditionis subiectis).

Prvi franjevci u Bosni Papa je udovoljio tim Dragutinovim molbama tako {to je naredio provincijalu franjeva~ke provincije u susjednim hrvatskim krajevima (provintia Sclavoniae) da kao istraìtelje krivovjerja po{alje srijemskome kralju dvojicu franjevaca koji su uzorna ìvota i vrlo u~ena u teolo{kim pitanjima te vi~na jeziku

Dragutinova briga za vjerska pitanja na podru~jima koja je dobio na upravu na{la je mjesto u njegovu ìvotopisu (@itiju) arhiepiskopa Danila II, koji hvali njegove napore {to je na kr{}anstvo obratio mnoge od heretika stva te je po izaslanicima fra Marinu i Ciprijanu uputio kralju Dragutinu, kralju Milutinu i njihovoj majci Jeleni, k}eri latinskog cara Balduina II., pisma kojima ih je pozivao da svoju zemlju i puk privedu jedinstvu i priznaju papinsku vlast. Kraljici majci je dopustio da za svoga ispovjednika moè uzeti fra Nikolu de Vosica ili nekog drugog franjevca. Prvi kontakti u tom pogledu nisu puno obe}avali. Ali se uskoro pokazalo da je Stefan Dragutin, koji se suo~avao s jakim dualisti~kim pokretom u dijelu Bosne pod svojom vla{}u, odlu~io uz pomo} katoli~kih redovnika zaprije~iti dalje {irenje bosanskog krivovjerja. Stoga se

tamo{njeg puka. Ipak, sam Nikola IV. kao da nije vjerovao da }e se oni tamo uspjeti odràti te je predvidio da se u slu~aju njihova povratka u mati~nu provinciju zbog bolesti ili iz nekih drugih razloga Dragutinu po{alju druga dvojica franjevaca. Strahovanja su se pokazala neutemeljenim. Franjevci su se otpo~etka dobro postavili, pa je njihov rad stao davati trajnije plodove. Dragutinova briga za vjerska pitanja na podru~jima koja je dobio na upravu na{la je mjesto u njegovu ìvotopisu (@itiju) arhiepiskopa Danila II, koji hvali njegove napore {to je na kr{}anstvo obratio mnoge od heretika. U historiogra-

fiji se pod pravom vjerom uglavnom podrazumijevalo pravoslavlje, uostalom od pravoslavnog dostojanstvenika je i potekla pohvala. Ako te podatke stavimo u {iri okvir poznatih crkvenih prilika, tada navedeno uvjerenje dijela povjesni~ara ne izgleda tako sigurno. Naime, sam ìvotopisac obra}ene heretike naziva bosanskim imenom, dakle misli na pripadnike Crkve bosanske, obra}enje kojih je bilo povjereno franjevcima, pa ni vjera na koju su trebali biti vra}eni nije mogla biti pravoslavna nego katoli~ka.

Misionarsko djelovanje franjevaca Te pojedinosti vrlo su va`ne za razumijevanje crkvenih prilika na {irem bosanskohercegova~kom podru~ju, koje je potkraj XIII. i u prva dva desetlje}a XIV. st. bilo druk~ije politi~ki organizirano. Vlast Prijezdina nasljednika bila je sku~ena gubitkom Usore, a poslije su ve}im dijelom Bosne zavladali mo}ni ~lanovi iz obitelji knezova Bribirskih, ban Pavao, njegov brat Mladin I. sin Mladin II. Ban Pavao se od 1305. nazivao gospodarom cijele Bosne (dominus tocius Bosne), a brat i sin nosili su naziv bosanskog bana. Ban Pavao je poznat kao za{titnik franjevaca i osniva~ vi{e njihovih samostana (npr. u Bribiru i Skradinu). Nije stoga isklju~eno da su pod njegovom za{titom franjevci pro{irili djelovanje i na podru~je Bosne koje su Bribirski kontrolirali. Takva mogu}nost ~ini se potpuno izvjesnom nakon pogibije brata mu Mladina 1304, za ~iju su smrt, prema Bribirskom nekrologiju, izravno bili optuèni patareni. To bi ukratko bila politi~ka pozadina u koju bi valjalo smjestiti pojavu franjevaca, mada izvorna gra|a ne govori puno o crkvenim prilikama toga doba. Za razumijevanje pitanja dolaska franjevaca u Bosnu, i vezivanje tog doga|aja uz kralja Dragutina, jasno upu}uje na zaklju~ak kako banska Bosna, tako bismo nazvali onaj njezin dio koji je ostao pod upravom bana Stjepana I., nije mogla s pozivom Stefana Dragutina imati neposredne veze. Ipak, vezivanje dolaska franjevaca u Bosnu uz njegovo ime, podrazumijeva njihovo misionarsko djelovanje na suzbijanju daljeg {irenja dualisti~kog krivovjerja koje je bilo oja~alo u bosanskoj dràvi kojom je vladao ban Stjepan I. Kotroman. U tom smislu njihov nastup pokrivao bi Usoru i Soli, odnosno podru~je sjeveroisto~ne Bosne. velja~a 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje Ostaci Bribirskog samostana

Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

I

zvorna gra|a ne nudi potpuno nedvosmislen odgovor na pitanje kojim se smjerom kretao razvoj crkvenih prilika u onom dijelu Bosne koji je ostao pod vla{}u doma}eg vladara, bana Stjepana I. Kotromana. Ipak, o~ima suvremenika na to se pitanje uglavnom gleda kroz prizmu ja~anja dualisti~kog pokreta na ~elu s nedavno ustanovljenom Crkvom bosanskom i uzmakom pravovjernog kr{}anstva. Takvo mi{ljenje odraàva vi{e dokumenata iz prva dva desetlje}a XIV. st. U godinama u~vr{}ivanja vlasti napuljskog Anùvinca Karla I. Roberta, bosanske politi~ke i crkvene prilike nisu na sebe svra}ale osobitu pozornost, iako ima nagovje{taja da su prolazile kroz dramati~ne preokrete.

Po~etak borbe protiv heretika Uznemiruju}e podatke o crkvenim prilikama u Bosni i njezinu susjedstvu prvi je iznio papa Bonifacije VIII, koji je suvremenicima bio poznat kao prista{a politike napuljskog dvora te se trudio da Karlu osigura ugarsko prijestolje. Papa je 30. svibnja 1303. pisao kalo~kom nadbiskupu Stjepanu i svim drugim crkvenim dostojanstvenicima u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu kako je saznao da hereti~ka opa~ina raste u Bosanskoj Banovini i drugim, napose primorskim krajevima kalo~ke nadbiskupije te im je stoga naloìo da po kanonskim propisima postupe protiv heretika i patarena, a ako bude potrebno da u pomo} pozovu i svjetovnu vlast. U vezi s ovim navodom valja upozoriti da je papa ispravno postupio kad je rje{avanje crkvenih pitanja na podru~ju tada{nje bosanske dràve povjerio kalo~kom nadbiskupu, jer je njegovoj jurisdikciji papa Inocent IV. jo{ 1247. podloìo Bosansku biskupiju. Papin je postupak, me|utim, imao i politi~ku teìnu. Ve} smo spomenuli kako je Bonifacije VIII. slovio kao podupiratelj politike napuljskih Anùvinaca te je u tom pogledu pripadao taboru onih koji su pomogli Karlu I. Robertu da do|e na ugarsko prijestolje, a me|u njima su bili i mo}ni hrvatski knezovi Bribirski, koji su u pozadini prijestolnih sukoba {irili podru~je svoje vlasti. Osvajanjem dijelova bosanskog dràvnog teritorija prekora~ili su granice hr64 svjetlo rije~i oùjak 2006.

Sve je u znaku (i{)~eznu}a O djelovanju franjevaca u Bosni u XIV. stolje}u nema podataka niti se mogu nazrijeti pozitivni tragovi njihove pastoralne nazo~nosti vatsko-ugarskog kraljevstva, gdje im, unato~ rodbinskim vezama s pojedinim velika{kim rodovima poput Stipani}a, poslije glasovitih Hrvatini}a, uspostava vlasti nije tekla bez ozbiljnog otpora. Ima li se sve to u vidu, ~ini se razlo`nim pretpostaviti kako je papa svojim pismom crkvenim vlastima u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu èlio pomo}i knezovima Bribirskim da u~vrste svoju vlast u primorju i Bosni.

Vezano uz Bosnu, treba spomenuti poku{aj pape Bonifacija VIII. da Bosansku banovinu uklju~i u hrvatsko-ugarski politi~ki prostor tako {to je posebnim pismom naredio kaptolu Bosanske biskupije da sve~ano proglasi nasljedno pravo kralja Karla I. Roberta na ugarsko prijestolje. Bosanski kaptol je doista 6. kolovoza 1303. objavio ispravu kojom se Karlo progla{ava pravnim nasljednikom Ugarskog kraljevstva, a potpisali su je bosanski biskup Nikola te kanonici, prepo{t Ivan, kustod Mihovil i kantor Grgur. Da ne bi bilo zabune, jasno je da se u pismu ne govori o kaptolu koji bi imao sjedi{te u Bosni, onom koji je svojedobno gradio ban Ninoslav, nego o kaptolu Bosanske biskupije koji se ve} pola stolje}a nalazio u \akovu.

Politi~ka pozadina ~uvanja vjere Papine politi~ke zamisli nisu bili spremni pratiti predstavnici crkvene vlasti kojima se obra}ao, pa su Bribirski i dalje imali ozbiljnih problema s odrànjem svoje vlasti u Bosni. Potvrdu tome pruàju vijesti o drànju kneza Hrvatina

Stipani}a kao i podatak ljetopisca Mihe Madijeva iz lipnja 1304. kojim je zabiljeèna vijest o nasilnoj smrti bosanskog bana Mladina I. za koju se izrijekom optuùju patareni. Nema sumnje da vijest o Mladinovoj pogibiji ima izrazito politi~ku pozadinu i motivaciju, jer lako se moè zamisliti, a navedena primjedba to potvr|uje, da je bribirska vlast u Bosni imala èstokih protivnika, a oni nisu nu`no morali biti, niti su, doista, bili raslojeni po vjerskoj pripadnosti. U osnovi tih doga|aja nije rje{avano pitanje crkvene pripadnosti i ispravnosti vjerskog nauka nego prihva}anja vlasti koja je podanicima bosanske dràve bila strana. To je izrazito politi~ko pitanje pa izbor istomi{ljenika i saveznika, odnosno mogu}ih protivnika valja mjeriti tim kriterijima. Modeli isklju~ivosti u to doba bili su dobro razra|eni, a po~ivali su na terminologiji posu|enoj iz duhovnog ìvota i postupaka kojima se izraàva politi~ka volja predstavnika sredi{nje ili lokalne vlasti. Stoga postupci nositelja vlasti ~esto nisu bili u skladu s duhovnim potrebama, nego su te potrebe na svoj na~in shva}ali i svojim nastupima ostvarivali. To je otvaralo tako velik prostor za djelovanje da su se u njemu mogli sretati i kri` i ma~ i spasenje du{e i nemilosrdna osuda na zemaljsku propast. Sve je bilo podre|eno da suvremenike podsjeti kako ih na kraju puta ~eka obe}ana nagrada ili zasluèna kazna, {to se izraàvalo slikom raja i slikom pakla. Raj je ostajao nedohvatljivo tajanstven, a pakao realno prisutan. [to je bosanski ban Stjepan I. poduzimao na polju crkvene politike u zemlji, danas se ne moè pouzdano utvrditi. îni se razlo`nim pretpostaviti da je suvi{e bio zaokupljen nastojanjima da sa~uva prijestolje da bi se, uz te brige, mogao baviti vjerskim prilikama. U starijoj historiografskoj literaturi za potvrdu te{kog stanja Katoli~ke crkve u Bosni u drugom desetlje}u XIV. st. navodi se izvje{taj papinskog nuncija Rufina de Civinio koji je pisao o kupljenju crkvene desetine na podru~ju Hrvatsko-ugarskog kraljevstva za 1317-1320. Istina, crkvenoj vlasti u Ugarskoj, vidjeli smo, bila je podvrgnuta i Bosanska biskupija, u samom po~etku sa sjedi{tem u Bosni, a kasnije u \akovu. Svakako je zanimljiva ta izjava po kojoj se Bosanska biskupija i njezino stolno mjesto nalaze blizu shizmatika i gotovo su razru{eni te, po njemu, u tome treba traìti obja{njenje {to se visina sakup-

ljenog novca penjala tek na ne{to vi{e od {est maraka. Prema stilizaciji i mjestu na kojemu je u izvje{}u zabiljeèn navedeni podatak slijedilo bi da je izvjestitelj imao na umu isto~nu Slavoniju i \akovo kao aktualno sjedi{te Bosanske biskupije, a ne staro biskupsko sjedi{te u samoj Bosni. U tom smislu navedeni podatak ne bi odraàvao crkvene prilike na podru~ju srednjovjekovne bosanske dràve.

Religioznost u raspadu Puno dramati~nije, a da se obavijesti sigurno odnose na Bosnu, pisao je 18. srpnja 1319. banu Mladinu II. o tim pitanjima papa Ivan XXII. Tom prilikom papa navodi kako je iz pouzdanih izvora saznao da je Bosna zbog nemara upraviteljâ zapala u takvu nevjeru da su u njoj crkve zapu{tene, sve}enstvo iskorijenjeno, da se izruguju Kristove svetinje, ne po{tuje kri`, ne dijeli pri~est, a

zemalja kojima je on vladao. Tako se rezultati borbe protiv rastu}e bosanske hereze mogu vezati samo uz podru~je sjeveroisto~ne Bosne, odnosno Usore i Soli, koje je dobio na upravu. Je li tim putom krenuo i ban Mladin II. nakon papina pisma iz 1319. te{ko je re}i, jer izvori o tome ne govore. Takvu mogu}nost dopu{tala bi poznata ~injenica da su Bribirski odràvali srda~ne odnose s franjevcima na podru~ju svojih zemalja, ban Pavao im je sagradio samostane u Bribiru i Skradinu, njegova sestra Stanislava uz pomo} bra}e podigla je samostan klarisa u Bribiru, ban je dao sagraditi i crkvu sv. Ivana Krstitelja uz samostan sv. Elizabete nasuprot gradu Skradinu, koju je njegova supruga darovala franjevcima, a sin Mladin II. je uz nju 1319. dao sazidati samostan. Na temelju tih podataka moglo bi se o~ekivati da su ih uklju~ili u rad na suzbijanju krivovjerja u bosanskim podru~jima kojima su ovladali, ali

Uznemiruju}e podatke o crkvenim prilikama u Bosni i njezinu susjedstvu prvi je iznio papa Bonifacije VIII, koji je suvremenicima bio poznat kao prista{a politike napuljskog dvora te se trudio da Karlu osigura ugarsko prijestolje u nekim krajevima ne zna se ni za kr{tenje. Da bi se to àlosno stanje popravilo, papa je naloìo banu Mladinu II. da iz Bosne istrijebi to zlo i uspostavi pravu vjeru jer - zanimljivo je papino obja{njenje - tek tada }e ban mo}i savladati svoje neprijatelje kad u zemlji uni{ti protivnike Kristova krià. Analizirani podaci dali bi solidnu podlogu za zaklju~ak kako se poloàj ostataka Katoli~ke crkve u Bosni i dalje pogor{avao te da do dvadesetih godina XIV. st. u zemlji nije bilo snaga koje bi bile kadre zaustaviti posvema{nje propadanje. O franjevcima u Bosni za bana Stjepana I. i u po~etku vladavine njegova nasljednika bana Stjepana II. Kotromani}a nema podataka niti se mogu nazrijeti pozitivni tragovi njihove pastoralne nazo~nosti. U takvim okolnostima zasluge za obra}anje bosanskih heretika stekao je, kako smo vidjeli, srijemski kralj Stefan Dragutin, ali ni franjevci koji su stigli na njegov poziv nisu svojim djelovanjem prelazili granice

ni oni im nisu mogli osigurati nesmetano djelovanje u krajevima koji su ostali pod kontrolom bana Stjepana II. Va`no je napomenuti da kroz to tridesetogodi{nje krizno razdoblje u povijesti Katoli~ke crkve u Bosni, ~lanovi vladarske ku}e nisu mijenjali svoju vjersku i crkvenu pripadnost. Na po~etku vladavine Prijezdinih sinova, banova Stjepana I. i Prijezde II, papa Nikola IV. je ra~unao na njihovu potporu preporu~iv{i im 23. srpnja 1290. svoga legata, gubijskoga biskupa Benevenuta de Urbeveteri. Tridesetak godina poslije, kad je mladi ban stasao za ènidbu papa ga je trebao osloboditi zapreke srodstva s ku}om koru{kih grofova Ortenbur{kih. Pritom bosanskom banu nisu postavljani nikakvi zahtjevi za valjano sklapanje crkvenog braka s jednom katolkinjom. Umjesto toga, isticana su pozitivna o~ekivanja u radu na suzbijanju dualisti~ke hereze u Bosni, kojoj Stjepan II., o~ito, nije pripadao. oùjak 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje Gustave DORE, Papa Ivan XXII.

Preuzimanjem pune odgovornosti za promicanje katoli~ke vjere u dràvi Kotromani}a te organiziranjem misionarskog rada u tim krajevima franjevci su stvorili uvjete za uspostavu Bosanske vikarije

Bosna ulazi u sferu franjeva~ke djelatnosti Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

P

romjena politi~kih prilika izazvanih slomom bribirske svemo}i u Hrvatskoj i Bosni te uklanjanje bana Mladina II. s politi~ke scene, odrazili su se na poloàj bana Stjepana II. Kotromani}a i ja~anje njegove dràve. Te promjene na unutarnjem planu pratilo je prestrojavanje dijela bosanskih podanika, napose me|u Stipani}ima – poslije poznatim Hrvatini}ima – najmo}nijim velika{ima u Donjim Krajima, grani~nom podru~ju prema Hrvatskoj. Rodbinske veze s knezovima Bribirskim i poloàj njihovih zemalja stavili su ih pred veliku ku{nju da biraju izme|u hrvatskih velika{a ~ija se vlast slama i ambicioznog bana, koji je u

80 svjetlo rije~i travanj 2006.

svemu tome sudjelovao. Da izbor nije bio nimalo lak, govore suvremena svjedo~anstva po kojima su se jedni priklonili banu, a drugi su ostali vjerni hrvatskoj gospodi. Ti doga|aji osobito su va`ni za razumijevanje crkvenih prilika u dràvi Kotromani}a od dvadesetih godina XIV. stolje}a, kad se u izvornoj gra|i u ulozi jamca javlja Crkva bosanska sa svojom hijerarhijom i vrhovnim poglavarom – djedom. S obzirom na to da je u sredi{tu na{eg zanimanja franjeva~ka nazo~nost i djelatnost u Bosni, vrijedno je istaknuti da ona u to doba ulazi u sferu zanimanja franjevaca. Prvi pouzdani podaci o tome vezani su uz ime fra Fabijana Motovunjanina, koji je polovicom dvadesetih godina XIV. st. bio istraìtelj krivovjerja u Franjeva~koj provinciji Slavoniji, koju povjesni-

~ari obi~no nazivaju hrvatskim imenom. Njegove istraìteljske ovlasti protezale su se i na podru~ja pod vla{}u Stjepana II. Kotromani}a, {to se moè zaklju~iti iz pisma kojim je 5. lipnja 1325. papa Ivan XXII. preporu~io fra Fabijana i njegove pomo}nike hrvatsko-ugarskom kralju Karlu I. Robertu te bosanskom banu i njegovoj majci banici Elizabeti. Organizacijski gledano, ta ~injenica je va`na zato {to potvr|uje da je i bosanski dràvni teritorij bio obuhva}en spomenutom franjeva~kom provincijom. Takva redovni~ka organizacija bila je u skladu s poimanjima o politi~koj podre|enosti tog prostora. U toj teritorijalnoj proètosti i podudarnosti nadle`nosti i interesa, postaje puno jasnije {to se papa najprije obra}a Karlu I. Robertu, javljaju}i mu da se, kako je saznao,

veliko mno{tvo heretika iz razli~itih krajeva skupilo u bosanskom principatu na granici prema Dalmaciji te da ondje siju besramne zablude i ve} su zaveli mnoge du{e. Obra}anje hrvatsko-ugarskom kralju obja{njava sam papa saznanjem da je Bosanska Banovina podlo`na njegovoj vlasti. To je razlog {to mu papa nalaè da pomogne fra Fabijanu o~istiti Bosnu od hereze kako ona ne bi okuìla zdrave ovce i ra{irila se u okolne pokrajine. Isto tako, organizacijski okvir Franjeva~ke provincije Slavonije, omogu}io je istraìtelju da svoje poslanje moè ispuniti. Vijesti o sloènim crkvenim prilikama u srednjovjekovnoj bosanskoj dràvi iz dvadesetih godina XIV. st. utjecale su na izno{enje razli~itih mi{ljenja o vjerskoj i crkvenoj pripadnosti bana Stjepana II. Kotromani}a. Tako je, primjerice, V. Klai} u svojoj Poviesti Bosne iz 1882. tvrdio da je ban bio ili izto~ne vjere ili prijatelj patarena, pobune kojih se pla{io. Klai}evu nesigurnost u banovu vjersku pripadnost ne dijeli papa Ivan XXII. koji je u spomenutom pismu izri~ito naveo kako je iz pouzdana izvora doznao da je bosanski vladar vjeran papi i Katoli~koj crkvi te da u granicama svojih mogu}nosti progoni heretike. îni se da je papa ipak bio sumnji~av kad je u pitanju banova revnost u tim pitanjima zbog ~ega bi mogla izostati o~ekivana pomo} fra Fabijanu, a to bi se moglo protuma~iti, veli papa dalje, kao da ih ban {titi i trpi. Banu nije ostalo puno prostora za traènje izlaza, jer mu je jasno stavljeno do znanja da }e u slu~aju njegova nemara i neupu}ivanja pomo}i ovla{tenom istraìtelju krivovjerja biti prisiljen ustati protiv njega. Tog dana pismo sli~na sadràja uputio je papa i banici majci Elizabeti. Suvremena svjedo~anstva ne pruàju nikakve podatke o tome je li ban Stjepan II. ispunio papina o~ekivanja i s kraljem Karlom I. Robertom pomogao fra Fabijanu u njegovu nastupu protiv heretika u dràvi Kotromani}a. Tom ozra~ju pripadaju sljede}e suvremene vijesti koje oslikavaju poja~ano zanimanje franjevaca i dominikanaca za crkvene prilike u teritorijalno pro{irenoj bosanskoj dràvi iz prvih desetak godina samostalne vladavine bana Stjepana II. Njihovo zanimanje za stanje u tom dijelu franjeva~ke slavonske provincije zarana je poprimilo obilje`ja nadmetanja u kojemu je èlja za djelovanjem zasjenila ono {to bismo mogli nazvati njihovim zajedni~kim intere-

som, a mogao bi se nazvati {irenjem katoli~ke vjere u tim problemati~nim krajevima koji su bili zahva}eni dualisti~kim krivovjerjem. Papina odluka da povjeri istraìteljsku slu`bu franjevcima slavonske provincije izazvala je nezadovoljstvo ~lanova dominikanskog reda te je zagreba~ki dominikanac fra Marijan prikupio papinska pisma iz prve polovice XIII. st. dokazuju}i njima pravo svoga Reda na misionarski rad u Bosni. Njegov se napor pokazao plodonosnim te je papa 1. velja~e 1327. presudio da dominikancima Ugarske provincije pripada slu`ba inkvizitora u Ugarskoj te napose u Bosni, Erdelju i Slavoniji. Sad franjevci nisu bili zadovoljni ishodom te je fra Fabijan Motovunjanin prikupio franjeva~ke povlastice i pisma papâ Nikole IV., Bonifacija VIII. i Ivana XXII., a odnosile su se na franjevce slavonske provincije. Ponovno je uslijedio obrat. Papa je poni{tio svoju odluku nedavno donesenu u korist dominikanaca i pismom od 1. srpnja 1327. ostrogonskom i kalo~kom nadbiskupu ponovno povjerio franjevcima istraìteljsku slu`bu u Bosni i drugim zemljama. Toga dana papa je posebnim pismom upoznao s tom svojom odlukom hrvatsko-ugarskog kralja koje-

Papina odluka da povjeri istraìteljsku slu`bu franjevcima slavonske provincije izazvala je nezadovoljstvo ~lanova dominikanskog reda te je zagreba~ki dominikanac fra Marijan prikupio papinska pisma iz prve polovice XIII. st. dokazuju}i njima pravo svoga Reda na misionarski rad u Bosni mu je povjerio brigu o njezinu provo|enju, preporu~iv{i mu ujedno fra Fabijana i njegovu subra}u franjevce. Nema suvremenih podataka kakvo je drànje u tim prijeporima zauzeo ban Stjepan II, a ni papa o tome ne pi{e ili nam njegovo pismo nije sa~uvano pa se za njega ne zna. Tu neizvjesnost otklanja papa Ivan XXII. pismima od 22. studenog 1329. u kojima je zahvalio hrvatsko-ugarskom kralju i bosanskom banu na pomo}i koju su pruìli fra Fabi-

janu i njegovim drugovima. Taj podatak je vrlo vaàn jer iz njega slijedi da je istraìtelj krivovjerja s drugim franjevcima odlazio u krajeve pod vla{}u bosanskog bana radi obra}anja tamo{njih heretika. Ipak, pomo} svjetovne vlasti kao da nije bila dovoljna ili su o~ekivanja bila prevelika, kako bi se dalo zaklju~iti iz u~estalih papinih preporuka i traènja da se franjevcima pruì potpora. S tim u vezi ne bi se smjelo zanemariti ~injenicu da se upravo tih godina javlja na bosanskoj javnoj i politi~koj sceni organizirana Crkva bosanska sa svojom hijerarhijom u ulozi jamca posjedovnih prava Kotromani}ima odanih Hrvatini}a. Usporedo s tim nastojanjima jo{ jednom su dominikanci poku{ali promijeniti u svoju korist papinsku odluku o pravu na misionarski rad na podru~ju srednjovjekovne bosanske dràve, pa je papa 1330. ponovno rje{avao spor izme|u njih i franjevaca. Ovaj put papa se nije zadovoljio samo jednostranim podno{enjem povlastica i pisama koje su dvije strane dobile od crkvenih vlasti nego je pisao nadbiskupima Zadra i Splita da po{alju franjeva~ke i dominikanske poglavare te da sa sobom ponesu sve isprave kojima dokazuju svoja prava na djelovanje u Bosni da bi na temelju njih mogao donijeti presudu. Kako su dvije strane u sporu na taj zahtjev reagirale, danas se vi{e ne moè pouzdano odgovoriti, a nije poznato ni kakvu je odluku papa u tom slu~aju donio. Franjeva~ki povjesni~ari navode da je fra Fabijan Motovunjanin uspio u pape ishoditi odluku kojom je njihovu Redu bilo priznato potpuno pravo preuzimanja slu`be istraìtelja krivovjerja u Bosni. Tom mi{ljenju i{la bi u prilog ~injenica da se od tada dominikanci u vezi s misionarskim radom protiv bosanskih heretika vi{e ne spominju. To ne zna~i da su se odmah svi do jednoga povukli iz Bosne nego da njihov Red vi{e nije bio nositelj misionarskog rada u tim krajevima. Tim doga|ajima zavr{ilo bi se gotovo polustoljetno razdoblje franjeva~kih dodira s Bosnom i upoznavanja s njezinim crkvenim prilikama. Preuzimanjem pune odgovornosti za promicanje katoli~ke vjere u dràvi Kotromani}a te organiziranjem misionarskog rada u tim krajevima franjevci su stvorili uvjete za uspostavu Bosanske vikarije. Otada se Bosna s pravom moè nazivati franjeva~kom – Bosna franciscana. U njoj su pustili korijen i ostavili dubok trag po kome se oni i zemlja i danas poistovje}uju. travanj 2006. svjetlo rije~i 81

Bosansko srednjovjekovlje

Osnutak Bosanske vi kao historiografski p Neobi~no je da u povijesti franjeva~ke Bosanske vikarije, odnosno Provincije Bosne Srebrene nema izvornom gra|om egzaktno zasvjedo~eno vrijeme njezina utemeljenja Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

U

po~ecima franjeva~kog misionarskog rada na podru~ju srednjovjekovne bosanske dràve uslijedio je vaàn doga|aj koji je njihovim naporima dao organizacijsku formu, udariv{i time temelje slavnoj i najdugovje~nijoj instituciji u Bosni i Hercegovini koja od po~etka ~etrdesetih godina XIV. stolje}a nije prestajala djelovati. Rije~ je o osnutku Bosanske vikarije, kojoj su pripali dijelovi franjeva~kih provincija Slavonije i Ugarske. Iako je rije~ o vrlo va`nom doga|aju u franjeva~koj povijesti u ovim na{im krajevima, u dostupnoj izvornoj gra|i ipak nema podataka koji bi uspostavu Bosanske vikarije nepobitno potvr|ivali, {to se odrazilo na obja{njenja koja su o tome poslije u svojim radovima pruàli brojni, ponajprije franjeva~ki povjesni~ari.

Prijeporna datiranja Tim pitanjima posebice se pozabavio Julijan Jeleni} koji je pomno analizirao razli~ita mi{ljenja starijih franjeva~kih ljetopisaca, uo~iv{i u njihovim 64 svjetlo rije~i svibanj 2006.

Bosanska vikarija 1375. godine

opisima i obja{njenjima tri ponu|ena, ali me|usobno razli~ita odgovora. Prema prvom od tih mi{ljenja, franjevci su u Bosnu stigli za generala fra Geralda Ota (Geraldus Odonis, Eudes) potkraj tridesetih i u po~etku ~etrdesetih godina XIV. st. Prista{e drugog mi{ljenja iznosili su tvrdnju da su franjevci u dràvu Kotromani}a stigli puno ranije te da su ve} 1260. ondje imali svoju organizaciju, u rangu vikarije podijeljene na sedam ili osam kustodija. Predstavnici tre}eg mi{ljenja poku{ali su pomiriti prve dvije teze, dodaju}i svom obja{njenju neke nove podatke. Oni su, naime, po~etke franjeva~kog djelovanja u Bosni protezali do vremena osnutka Franjeva~koga reda tvrde}i da su tu ve} 1235. imali svoju posebnu kustodiju, koja je 1260. bila progla{ena vikarijom, uz napomenu da je to progla{enje realizirano tek 1340. Prvom mi{ljenju priklonio se i Jeleni}, ustvrdiv{i da fra-

njevci u Bosni trajno djeluju od 1291, a da su svoju organizaciju, poznatu pod nazivom Bosanska vikarija dobili 1340. te da joj je za vikara postavljen fra Peregrin Saksonac. Podsje}anje na ranija mi{ljenja trebalo bi ~itatelju pokazati kako odgovor na tako va`no pitanje nije bilo nimalo lako ponuditi. To potvr|uje ~injenica da su se u svakoj skupini istomi{ljenika nalazila poznata imena franjeva~ke povjesnice, poput Marka Lisabonskog, Franje Gonzage, Emerika Pavi}a i Nikole La{vanina, u prvoj, Luke Waddinga, Fortunata Hübnera, Filipa Lastri}a, Bone Beni}a, u drugoj, te Grge êvapovi}a i Mije V. Batini}a, u tre}oj. Iako prvo od iznesenih mi{ljenja danas ima najvi{e prista{a, ono nije Jeleni}evim trudom bilo potpuno uobli~eno. Dalje dorade te teze prihvatio se Dominik Mandi}, koji je analizirao raspoloìve vijesti starijih franjeva~kih vrela,

karije roblem poput Kronike 24 generala Franjeva~koga reda iz 1374. u kojoj se spominje odràvanje generalnog kapitula u Asizu 1340. i putovanje generala Reda fra Geralda u Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu. Mandi} je upozorio na podatke u Imeniku generalnih ministara Franjeva~koga reda, koji pripisuje Dujmu Trogiraninu, a sadrì podatak o izboru generala fra Geralda iz Akvitanije na generalnom kapitulu u Parizu 1328. Ovdje se u kratkoj bilje{ci navodi kako je ovaj poslao subra}u u mnoge krajeve svijeta, a poimence se spominju Bosna i Korzika, te da su ondje bile osnovane vikarije me|u nevjernicima. S tim u vezi valja primijetiti da taj navod ne sadrì nikakav novi podatak koji bi bacao vi{e svjetla na te doga|aje, nego i on tek okvirno ponavlja poznatu ~injenicu o fra Geraldu kao osniva~u vikarije u Bosni. U nastojanju da ponudi {to to~niji odgovor na to pitanje, Mandi} je osobito pozorno analizirao vijesti \en|e{koga ljetopisa, koji je prema C. Othmeru, 1535. napisao franjevac Nikola Buzijakovi}. Iako su tog ljetopisca dijelila gotovo puna dva stolje}a od vremena uspostave Bosanske vikarije, pozornosti vrijedno je upozorenje prire|iva~a Euzebija Fermendìna, da je on za najstariju povijest koristio podatke danas izgubljenih djela starijih autora, poput Gesta Vicariorum Bosnae bosanskog vikara fra Blaà de Zalka, koji je tu du`nost obna{ao od 1420. do 1429. te uspomena njegova ne{to mla|eg subrata fra Grgura Ilo~anina. Prema tekstu \en|e{koga ljetopisa, general Franjeva~koga reda fra Gerald je nakon generalnog kapitula odrànog navodno 1339. u Asizu i{ao u Ugarsku te je odande po{ao u Bosnu, gdje je ustanovio prvu franjeva~ku vikariju na podru~ju srednjovjekovne bosanske dràve. Na ~elo te novouspostavljene franjeva~ke

pokrajine postavio je fra Peregrina Saksonca za njezina prvog vikara. To obja{njenje prihvatio je potom i fra Bazilije Pandì}, iako izvorna svjedo~anstva kojima je raspolagao nisu u potpunom skladu.

Pe~at bosanskog bana Stjepana II. Kotromani}a

Naime, provjereni podaci o odràvanju generalnog kapitula u Asizu iz 1340. pokazuju da je sastavlja~ \en|e{koga ljetopisa pogrije{io kad je naveo da je to bilo godinu dana ranije. Datiranju osnutka Bosanske vikariju 1339. protivilo bi se i pravilo da je samo generalni kapitul mogao osnivati nove pokrajine, jer boravak generala Franjeva~kog reda u Bosni pada prije odràvanja spomenutog kapitula. To nepobitno slijedi iz pisama pape Benedikta XII. koje je 28. velja~e 1340. uputio hrvatsko-ugarskom kralju Karlu I. Robertu, generalnom ministru Franjeva~koga reda fra Geraldu Otu i bosanskom banu Stjepanu II. Kotromani}u.

Nije zasvjedo~eno vrijeme utemeljenja Povjesni~ari gra|anske orijentacije koji su se u svojim radovima doticali te problematike pokazali su veliku uzdrànost prema rje{enjima franjeva~kih autora. Me|u njima tim se temeljitije pozabavio Jaroslav [idak, koji se osvrnuo na ranija mi{ljenja, ispravljaju}i u pojedinostima njihove previde i o~ite pogre{ke. U tom smislu vrlo je va`na njegova primjedba da spomenuta papina pisma od 28. velja~e 1340. uop}e ne spominju Bosansku vikariju, nego govore o fra Geraldovim uspjesima kod

bosanskog bana Stjepana II. Kotromani}a. Svi se istraìva~i slaù da je fra Peregrin Saksonac prvi u nizu bosanskih franjeva~kih vikara. On se u vezi s Bosnom prvi put poimence spominje tek u pismu pape Klementa VI. od 13. lipnja 1344. Ni tada se taj ljubljeni sin izri~ito ne oslovljava kao vikar nedavno uspostavljene franjeva~ke Bosanske vikarije, nego se za njega kaè da ga je kao svoga vikara (vicarium suum) postavio u Bosni fra Gerald dok je jo{ bio general Franjeva~kog reda. Ipak, vijesti o njemu iz ~etrdesetih godina XIV. st. neprijeporno potvr|uju da je imao starje{inski poloàj me|u franjevcima u Bosni. Neobi~no je da tako vaàn doga|aj u povijesti tako poznate i slavne ustanove kakva je franjeva~ka Bosanska vikarija, odnosno Provincija Bosna Srebrena nema izvornom gra|om egzaktno zasvjedo~eno vrijeme svoga utemeljenja. U tom pogledu nije sa~uvana nikakva odredba ili odluka generalnog kapitula na kojemu je razmatrano pitanje organizacije novih franjeva~kih pokrajina, me|u kojima bi bila i ona bosanskog imena, a nama najzanimljivija. Iako se u dva popisa franjeva~kih pokrajina, onom poznatom kao Bonaventurski popis (Series Bonaventuriana) iz 1272, odnosno Pseudo-Bonaventurski popis objavljen kod Waddinga pod 1260. Popis iz kataloga svetih Reda Male bra}e (Series ex catalogo Sanctorum FF. Minorum) iz 1335, spominje Bosanska vikarija, ali ne i u Popisu provincija Franjeva~kog reda iz 1340. (Series ex Provinciale Ord. FF. Min.), nema osnove za njezino postojanje prije 1340. Kako organizacijske pojedinosti za utvr|ivanje vremena uspostave Bosanske vikarije vi{e nisu poznate, [idak je najpouzdanijim izvorom vijesti koje o tome svjedo~e drào one koje donosi Kronika 24 generala Franjeva~koga reda, a najvjerojatnijim mu se ~inilo datiranje tog doga|aja vremenom izme|u 1340. i 27. studenog 1342, kad je fra Geraldu prestala slu`ba generala Reda. Na temelju analiziranih izvornih svjedo~anstava i dalje se okvirna datacija osnutka Bosanske vikarije u posljednjim godinama Geraldova generalstva ~ini znanstveno korektnijom, odnosno manje pogre{nom od svih ponu|enih konkretnih rje{enja.

NAPOMENA - U pro{lom nastavku pri saìmanju teksta potkrala se pogre{ka u navo|enju imena zagreba~kog dominikanca koji je poku{ao od pape ishoditi potvrdu prava dominikanskog reda na djelovanje u Bosni. Njegovo ime je fra Matija, a ne fra Martin, kako je u tekstu navedeno. Molimo na{e ~itatelje da tu ispravku prime. - prim. P. ]. svibanj 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

General i ban – – franjevac i vladar U proces franjeva~kog misionarskog rada doma}e bosansko stanovni{tvo bilo je uklju~ivano postupno Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

P

utovanje generala Franjeva~koga reda fra Geralda u Ugarsku, Hrvatsku i Bosnu pada potkraj 1339. i u po~etku sljede}e godine. Pouzdano se, me|utim, moè re}i da je Geraldova misija u Bosni bila zavr{ena prije 28. velja~e 1340, kad je papa Benedikt XII. uputio posebna pisma banu Stjepanu II. Kotromani}u, hrvatsko-ugarskom kralju Karlu I. Robertu i franjeva~kom poglavaru fra Geraldu kao odgovor

Listina bana Stjepana Kotromani}a 64 svjetlo rije~i lipanj 2006.

na izvje{}a koja je u vezi s tim pohodom primio. Posebni motivi za to naporno putovanje u zimskim mjesecima nisu dovoljno poznati. Moglo bi se pretpostaviti da je ono bilo dio redovitih obveza na upoznavanju prilika u kojima Red djeluje u pojedinim pokrajinama pred odràvanje generalnog kapitula za koji se pripremalo. Obi~no se u historiografskoj literaturi isti~e kako je fra Geralda na putovanje u Bosnu nagovorio hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert za njegova boravka u Ugarskoj. S odre|enim razlogom moglo bi se pretpostaviti da je ono bilo pripremano uz suglasnost bosanskog bana. Nedvojbeno je da je otvaranje bosanskog prostora franjevcima uslijedilo posredovanjem hrvatskougarskog kralja Karla I. Roberta, koji je u to doba bio u dobrim odnosima s bosanskim banom Stjepanom II, svojim lojalnim vazalom. Poznaju}i vjersko stanje u Bosni, on je doista mogao upozoriti franjeva~kog poglavara na specifi~ne crkvene prilike u bosanskoj dràvi u kojoj je ve} sa zavidnim autoritetom djelovala Crkva bosanska, koja je u o~ima

katoli~kih suvremenika bila hereti~na te stoga za crkvene vlasti nepoèljna. To {to je u Ugarskoj mogao ~uti i odranije o bosanskim crkvenim i vjerskim prilikama iz drugih izvora saznati, bilo je fra Gerardu dovoljno da se zainteresira i odlu~i po}i u zemlju Kotromani}a kako bi se sam uvjerio u stvarno stanje i istinitost glasina koje su se o bosanskim podanicima kao hereticima povremeno {irile u crkvenim krugovima na Zapadu. Je li inicijativa za pribliàvanje bosanskog bana i njegovih podanika Rimskoj crkvi potekla iz Bosne, to~nije s bosanskog dvora, danas se vi{e ne moè sa sigurno{}u potvrditi, ali se s razlogom dâ pretpostaviti kako su na bosanskoj strani taj dolazak o~ekivali i za njega se sve~ano pripremali. Takav zaklju~ak slijedi na temelju podatka iz odgovara pape Benedikta XII. na izvje{}e koje mu je o svojoj misiji poslao sam fra Gerald. Ovdje se jasno navodi kako je ban iza{ao u susret franjeva~kom poglavaru i sve~ano ga do~ekao, ali se mjesto njihova susreta ne navodi. S tim u vezi izneseno je u historiografskoj literaturi mi{ljenje po kome bi se

njihov susret imao zbiti negdje na bosansko-ugarskoj granici. Povremeno aktualizirane vijesti o {irenju dualisti~kog krivovjerja u Bosni nepovoljno su utjecale na predod`bu njezina vladara u o~ima crkvenih vlasti na Zapadu, pa je s takvim mi{ljenjem krenuo u Bosnu i general Franjeva~kog reda. Na temelju spomenutih papinskih pisama dalo bi se zaklju~iti kako susret franjeva~kog generala i bosanskog bana nije bio zaodjenut diplomatskom suzdr`ljivo{}u i protokolarnom ljubazno{}u, nego otvoreno{}u i odlu~no{}u za {to je inicijativa bila na Geraldovoj strani. Pri takvom njegovu nastupu ban je morao otrpjeti niz o{trih zamjerki, koje je u ime velikih ideala bilo lak{e izdiktirati, nego {to ih je ban u bosanskim prilikama mogao ispuniti, pa je uspjeh misije spasila pripravnost Stjepana II. Kotromani}a da pristane uz Katoli~ku crkvu. Gerald je banu zamjerao popustljivost i obzir prema hereticima, zanemaruju}i pritom da je on vladar svih svojih podanika bez obzira na njihovu vjersku i crkvenu pripadnost, a u teritorijalno znatno uve}anoj dràvi bana Stjepana II. na{li su se sljedbenici triju crkava, Katoli~ke, Pravoslavne i Crkve bosanske. Razgovori koji su tom prigodom me|u njima povedeni, ipak su prvotno nepovjerenje i oprez ubrzo pretvorili u puno razumijevanje, jer se ban pokazao pripravnim da ispunjava svoje vjerske obveze kao pravi katolik uvjetuju}i, istina, uspjeh svoje vjerske politike papinskom i ugarskom potporom. Upadljivo je ban svoj vladarski oprez izrazio priznanjem nemo}i da sam sredi crkvene prilike u zemlji, obja{njavaju}i to susjedstvom s vjernicima Pravoslavne crkve koje bi njegovi podanici optuìvani za dualisti~ku herezu pozvali u pomo}, kad bi saznali da }e ih se istrijebiti iz Bosne. Banova je izjava u tom dijelu zanimljiva stoga {to otkriva njegovu bojazan da se obra~un s hereticima u vlastitoj sredini ne pro{iri preko bosanskih dràvnih granica, {to bi ugrozilo njegov opstanak na vlasti. Treba upozoriti da mogu}e savezni{tvo izme|u progonjenih heretika kao dijela banovih podanika i sljedbenika Pravoslavne crkve s podru~ja susjedne srpske dràve ne bi bilo motivirano vjerskim, nego izrazito politi~kim razlozima, iako je banova interpretacija odnosa u zemlji i njezinu susjedstvu stavljena u vjerski kontekst. Izvje{}e koje je fra Gerald poslao u Avignon bilo je dovoljno da papa Bene-

Papa Benedikt XII.

dikt XII. ve} 28. velja~e 1340. s neskrivenom rado{}u pi{e ljubljenom sinu i plemenitomu muù bosanskom banu Stjepanu II. Kotromani}u kako ga je general Franjeva~kog reda na{ao pripravna da u svojoj dràvi obnovi slu`bu Bo`ju. Po istom izvje{}u stanje Katoli~ke crkve u bosanskoj dràvi bilo je vrlo te{ko, jer su zbog mno{tva krivovjeraca crkve bile razorene i trebalo ih je obnoviti kako bi se u njima ponovno mogla vr{iti slu`ba Bo`ja po crkvenom obredu i obi~aju. Papa ne propu{ta upozoriti bana na opasnost koja prijeti njemu i njegovim nasljednicima na bosanskom prijestolju, ako bi heretici u zemlji slobodno ostali. Predvi|anjem budu}ih opasnosti Benedikt XII. poku{ao je potaknuti na odlu~nost da muèvno nastupi protiv heretika u svojoj zemlji, a kad se na taj korak odlu~i, neka mu javi kako bi papa mogao pozvati hrvatskougarskoga kralja i ostale vjernike da pomognu banu. Da se papa doista zanosio idejom o iskorjenjivanja krivovjerja u dràvi Kotromani}a, pokazuje i pismo koje je toga dana uputio Karlu I. Robertu traè}i od njega, ne ~ekaju}i banov odgovor, da ovome rije~ju i djelom pomogne uni{titi herezu i obnoviti slu`bu Bo`ju te podignuti razorene crkve. Jesu li banovi zahtjevi za ugarskom i papinskom pomo}i svjesno bili previ-

soko postavljeni kako bi pomo} izostala, a ban ostao ~ist jer se sam nije mogao upu{tati u sukobe sa svojim inovjernim podanicima, nije jednostavno odgovoriti. îni se da je prvotni zanos splasnuo te da izre~ene èlje i ponu|ena obe}anja nisu pratile poduzete akcije pa su i brzi rezultati izostali. [to se u tom pogledu u Bosni po~etkom ~etrdesetih godina XIV. st. poduzimalo, ostaje nepoznato. Nema vijesti koje bi svjedo~ile o banovu otvorenom nastupu protiv pripadnika Crkve bosanske, {to mu je u obvezu stavio franjeva~ki poglavar, a ne spominje se ni ugarska pomo}, odnosno upletanje u bosanske prilike. Najva`niji rezultat Geraldova putovanja u Bosnu i susreta s banom Stjepanom II. Kotromani}em je u ~injenici da su franjevci ostali u dràvi Kotromani}a te da su dobili svoju pokrajinsku upravnu organizaciju u rangu vikarije, neposredno podlo`nu generalu Reda, koji se za nju brine i {alje franjevce da ondje djeluju. U vezi s na~inom popune franjevaca novoorganizirane Bosanske vikarije iznio je D. Mandi} hrabru pretpostavku s politi~kom pozadinom. Po njemu u èlji za {to ve}om politi~kom samostalno{}u predloìo je generalu Reda da se u Bosnu ne {alju franjevci iz provincija Hrvatske i Ugarske. U svakom slu~aju fra Gerald je na odlasku ostavio nekoliko franjevaca iz svoje pratnje koji su zapo~eli djelovanje na organizacijskom i pastoralnom polju, a njima su se poslije pridruìvali mnogi iz razli~itih krajeva. Me|u njima je bio i fra Peregrin Saksonac, kojega je general Reda imenovao svojim namjesnikom, odnosno vikarom. Peregrinov izbor odaje veliku ozbiljnost i promi{ljanje uprave Franjeva~kog reda o novoj upravnoj jedinici za uspostavu koje su se stekli povoljni uvjeti privolom politi~ke vlasti u dràvi Kotromani}a, koja je doìvljavana kao zemlja heretika i potpuno razorenog pravovjernog kr{}anstva. Stje~e se dojam da franjeva~ki poglavar u po~ecima organiziranog djelovanja ra~una na potporu katolika u Bosni stranog podrijetla, ponajprije rudara Sasa. U prilog toj ideji govore i prvi rezultati franjeva~ke djelatnosti koji svoje prve samostane uglavnom podiù uz rudarska sredi{ta, a pogodovala je tome i ~injenica da su se u tim sredinama u ve}em broju stjecali i poslovni ljudi iz katoli~kog Dubrovnika. Doma}e bosansko stanovni{tvo bit }e u proces franjeva~kog misionarskog rada uklju~ivano postupno. lipanj 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

Peregrin Saksonac – – bosanski vikar U stru~noj literaturi prevladava mi{ljenje da je prvi vikar novouspostavljene Bosanske vikarije bio fra Peregrin iz Saksonije, odnosno danas uobi~ajeno Peregrin Saksonac

M. KARAULA

Arheolo{ko nalazi{te u Milima kraj Visokog (dana{nje selo Arnautovi}i) u kojima je pokopan kralj Stjepan II. Kotromani}

Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

O

njegovu ìvotu do imenovanja bosanskim franjeva~kim vikarom danas se malo zna. Brojne nejasno}e u tom pogledu pove}avale su razli~ite, pa i opre~ne vijesti koje su o njemu donosili franjeva~ki ljetopisci, a potom ih preuzimali i {irili povjesni~ari. S obzirom na karakter i namjenu ovoga priloga puno je zanimljiviji onaj poznatiji dio njegova ìvota koji je djelovanjem vezan uz podru~je srednjovjekovne bosanske dràve, pa }emo, rukovo|eni tim razlozima, poku{ati slijediti poznate podatke iz njegove biografije. Ve} smo ranije spominjali kako je njegov dolazak u Bosnu bio tijesno povezan sa susretom generala Franjeva~kog reda fra Geralda s banom Stjepanom II. Kotromani}em zimi 1339-40. Istina, njegovo ime u papinskim pismima koja se odnose na taj doga|aj nije izrijekom spomenuto, ba{ kao {to nije spominjano nijedno drugo ime iz Geraldove pratnje. To {to nam ne posvjedo~uju suvremena izvorna svjedo~anstva, po-

64 svjetlo rije~i srpanj/kolovoz 2006.

tvr|uje tek nekoliko godina mla|i dokument, to~nije odgovor pape Klementa VI. od 13. lipnja 1344. na tu`be bosanskog biskupa Lovre Lőkösa (Lorand) sa sjedi{tem u \akovu. Tragom tih vijesti doznaje se da je Peregrinovo djelovanje u Bosni (to~nije na podru~ju novoustanovljene Bosanske vikarije) zapo~elo u znaku nesporazuma s bosanskim biskupom oko prava na ubiranje crkvene desetine od vjernika me|u podanicima bosanskoga bana. Zahtjeve za dijelom desetine imali su i predstavnici crkvene vlasti u susjednim krajevima, poput splitskog i dubrova~kog nadbiskupa. Ipak, prema biskupovu pisanju pomutnju su izazvali franjevci, to~nije njihov vikar neto~nim izvje{}em, a optuùje ga se da je prisvojio sve biskupske ovlasti. Upadljivo je da biskup u svom pismu pokazuje zabrinutost za stanje Katoli~ke crkve u Bosni, nagla{avaju}i da sporovi oko desetine sprje~avaju obra}enje bosanskih podanika, ali ne kaè tko je na tome radio. Taj uskra}eni novac upotrijebio bi se, po nje-

mu, za ponovnu izgradnju i popravak poru{enih crkava te nabavku kaleà i podmirenje drugih crkvenih potrep{tina. S obzirom na te{ko crkveno stanje u Bosni, zamolio je biskup papu da bosansku katedralu i mnoge druge crkve u Bosanskoj biskupiji, koje su ostale bez potrebnog ure|aja, opskrbi te da se za njega i njegovu crkvu pobrine. Biskup je tako neo~ekivano pokazao veliko zanimanje i brigu za Katoli~ku crkvu u dràvi Kotromani}a, koju su njegovi prethodnici napustili prije ne{to vi{e od devedeset godina zadràv{i se kroz to vrijeme u \akovu, a o tamo{njim vjernicima toliko su brinuli da su oni do 1340. bili gotovo potpuno nestali.

Peregrin kao papin vikar Na {to se sve svodilo njegovo zanimanje kad je u pitanju podru~je srednjovjekovne bosanske dràve podudarno s njegovom Bosanskom biskupijom, izvori ne ostavljaju dovoljno svjedo~anstava. S razlogom bi se ipak dalo za-

klju~iti da se njegovo probu|eno zanimanje za bosanske prilike ne bi moglo svesti samo na èlju da za{titi stara biskupska prava na ubiranje crkvene desetine od podanika bosanskoga bana oko koje se sukobio s franjevcima. Odgovaraju}i na biskupovo javljanje, papa je u svom pismu od 13. lipnja 1344. istaknuo velike zasluge biv{eg generala Franjeva~kog reda fra Geralda na obra}anju bosanskih podanika za njegova boravka u Bosni te kako je onamo poslao fra Peregrina kao vicarium suum, kojega je podvrgnuo vlasti bosanskog biskupa. [to se ti~e sporne crkvene desetine, Klement VI. je odredio da biskupu Lovri ima i nadalje pripadati ona desetina koju su biskup i njegovi prethodnici uìvali. Banovo prihva}anje franjevaca nije naru{ilo odnose me|u njegovim podanicima, iako je Katoli~ka crkva u njima dobila iznimno va`no upori{te za sna`no i nesmetano djelovanje kako na duhovnom tako i na politi~kom, pa i gospodarskom polju. Prvi franjeva~ki vikar u Bosni na{ao je ubrzo na~in kako se pribliìti njezinu vladaru, koji je bio pripravan primiti katoli~ke redovnike u svoju zemlju. U prilog vikarovu moralnom ugledu i dobrom poznavanju prilika na dvoru govorili bi podatci iz prve polovice 1346, kad su se u njegov savjet pouzdavali Mle~ani. Oni su u polovici velja~e te godine otpremili u Bosnu dvojicu franjevaca, jedan od njih bio je provincijal Catarino, kako bi mu zahvalili na dobroj volji te ga sklonili na prijateljstvo i ljubav. Nekoliko dana kasnije, pripremaju}i novog izaslanika banu Stjepanu II, naloìli su mu da se prethodno mora susresti s franjeva~kim vikarom ma gdje se on nalazio, u [ibeniku, Trogiru ili Splitu. Izaslanik je trebao upoznati fra Peregrina s mleta~kim nakanama te u skladu s njegovom procjenom nastaviti put u Bosnu banu Stjepanu II. Kotromani}u ili se vratiti u Veneciju.

Mle~ani se bore za svoje interese Rije~ je o pregovorima koje su Mle~ani poveli sa zapovjednicima kraljevske vojske pod Zadrom potkraj 1345. i u po~etku 1346, s banovima, bosanskim i slavonskim, kako bi za{titili svoje interese na isto~noj obali Jadrana. Slje^ de}e vijesti pokazuju da je i sam bosanski vikar bio uklju~en u diplomatska nastojanja te se uskoro tim poslovima na{ao u gradu na lagunama kamo je stigao i izaslanik bosanskoga bana.

Ugarski kralj Ludovik I.

Mleta~ka strana je o~ito imala razloga za zadovoljstvo postignutim, jer je njihovo Vije}e odlu~ilo 8. travnja da se preko istog poslanika po{alje banu Stjepanu II. Kotromani}u dar u vrijednosti od 1.000 dukata. S tim u vezi upadljivo je da se ~ak i o tome mleta~ki pouzdanik trebao posavjetovati s fra Peregrinom. Deset dana kasnije mleta~ka su o~ekivanja bila ispunjena, jer je franjeva~ki vikar s banovim poslanikom pristao nagovoriti bana da posreduju pri izmirenju izme|u Venecije i Ugarske te su mu Mle~ani za njegovo dobro i hvale vrijedno drànje u njihovoj slu`bi odlu~ili 18. travnja dati 100 dukata. Ta vikarova misija u kona~nici nije dala rezultata, jer je kralj Ludovik I. i nakon toga ustrajao u neprijateljstvu prema Serenissimi. Nepovoljan ishod misije ipak nije poljuljao mleta~ko pouzdanje u njega te su 26. kolovoza 1346. odlu~ili uputiti novo izaslanstvo koje je imalo zahvaliti banu na njegovu zagovoru te njemu i fra Peregrinu ponovo preporu~iti za{titu svojih interesa na isto~noj strani Jadrana. Mleta~ko oslanjanje na franjeva~kog vikara u Bosni i njegov nedvojbeno veliki moralni ugled i utjecaj na banskom dvoru, naveli su neke povjesni~are da u njemu vide dostojanstvenika koji bi odgovarao poloàju majordoma kakav je neko} bio poznat na dvorovima nekih zapadnoeuropskih vladara. Takva usporedba vi{e je plod privla~ne analogije nego odraz realne stvarnosti.

Fra Peregrinovo djelovanje na vjerskom polju Vi{e od njegova snalaènja u politi~kim pitanjima, ovom prigodom znatièlju bismo usmjerili na njegovo djelo-

vanje na vjerskom polju. O tome dragocjene podatke sadrì poruka koju je ban Stjepan II. uputio preko mleta~kog izaslanika Amadea u rano prolje}e 1347. papi Klementu VI. Ovdje se ban naziva poniznim i pokornim sinom, a predmet njegova javljanja je vikarovo djelovanja na ja~anju poloàja Katoli~ke crkve u srednjovjekovnoj bosanskoj dràvi. Ban je pun hvale za ono {to je franjeva~ki vikar svojim radom ve} postignuo u Bosni. Iz tog njegova obra}anja papi doznaje se da on ovdje djeluje kao vikar te da radi revno, vjerno i ustrajno na dobrobit katoli~ke vjere i spas du{a, ali potrebe znatno nadma{uju njegove mogu}nosti jer nema dovoljno suradnika koji bi mu u tome pomagali, pa zbog toga vjerske stvari mnogo trpe. Da bi se crkvene prilike u Bosni popravile potrebno je bilo poduzeti vi{e mjera. Me|u banovim molbama va`no mjesto zauzima traènje dopu{tenja da vikar moè pozvati iz drugih krajeva redovnike svoga ili drugih odobrenih katoli~kih redova koji bi morali znati slavenski jezik ili bi ga mogli nau~iti, kako bi se ubrzalo obra}anje heretika me|u bosanskim podanicima. Dalekose`nost Peregrinovih planova dolazi do izraàja u zahtjevu da bosanski vikar moè u pojedine samostane razli~itih redova, koji su se nalazili u okolnim krajevima, postaviti po nekoliko novaka da bi ondje u~ili latinski jezik i nauk Rimske crkve. Budu}i da je oskudica u sve}enstvu bila velika, traìo je dozvolu da vikar moè pozvati u Bosnu i svjetovno sve}enstvo koje bi s njegovim dopu{tenjem dijelilo crkvene sakramente. Da bi se katoli~ko sve}enstvo zainteresiralo za dolazak i djelovanje u Bosni, molio je ban papu da se franjevcima i drugim sve}enicima koji bi do{li podijele one povlastice i ovlasti koje su davane redovnicima koji propovijedaju katoli~ku vjeru me|u Tatarima, nevjernicima i shizmaticima. Zatim se moli dopu{tenje da vikar moè po hrvatskim i ugarskim gradovima i mjestima u kojima katoli~ki redovnici nemaju svojih ku}a osnivati franjeva~ke samostane koji bi pripadali Bosanskoj vikariji. Na kraju se ban zauzeo i za svojega kapelana i izaslanika Jurja de Berito ili de Cipro da mu papa udijeli jedan ili dva beneficija u Splitu ili na podru~ju Splitske nadbiskupije. srpanj/kolovoz 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

Peregrin Saksonac – bosanski biskup U historiografskoj literaturi izneseno je mi{ljenje kako je Peregrinov prijelaz na stolicu splitskih nadbiskupa omeo ban Stjepan II. Kotromani} Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

B

64 svjetlo rije~i rujan 2006.

\akova~ka katedralna crkva

liske veze s bosanskim banom povoljno su se odrazile na Peregrinovu crkvenu karijeru. Doda li tome i splet povoljnih okolnosti, tada su u malo vremena razumljive i velike promjene, za koje ve}ini nije dovoljan ni ~itav ìvotni vijek. Smr}u Dominika Lukareva 1348. godine ostalo je upra`njeno mjesto splitskog nadbiskupa, pa je Splitski kaptol te godine za njegova nasljednika izabrao franjevca Peregrina, tada na mjestu vikara Bosanske vikarije. Taj izbor papa Klement VI. nije potvrdio, te je splitskim nadbiskupom postao benediktinac Hugolin de Branca iz umbrijskoga grada Augubija. U historiografskoj literaturi izneseno je mi{ljenje kako je Peregrinov prijelaz na stolicu splitskih nadbiskupa omeo ban Stjepan II. Kotromani}, koji je bio zadovoljan vikarovim radom na {irenju katoli~ke vjere me|u bosanskim podanicima te ga je stoga i dalje èlio zadràti u svojoj sredini. Prou~avaju}i fra Peregrinovo djelovanje vezano uz Bosnu, M. Pervan je upozorio da sa~uvana izvorna gra|a ne potvr|uje tvrdnje o njegovu izboru za splitskog nadbiskupa, kako se u historiografskoj literaturi navodi. Njegovi napori na organizaciji franjeva~kog misionarskog djelovanja u

dràvi Kotromani}a, prema istraìvanju D. Mandi}a, zabiljeèni su u Kronici samostana klarisa u Ribnitzu u Meklenburgu, gdje je zabiljeèno da je Bosanska vikarija tada bila organizirana u dvije kustodije te da je imala dvanaest samostana. Pouzdano se zna da je fra Peregrin 21. oùjka 1347. dobio dozvolu da sagradi samostane u Stonu i \akovu, ali njihov poloàj pokazuje da su prva franjeva~ka upori{ta ipak nicala u

izrazito katoli~kom okruènju. Istina, za ostalih deset spomenutih tek brojem te{ko je pouzdano re}i gdje su bili podignuti, ali je razlo`no pretpostaviti da su neki da njih ipak bili na podru~ju tada{nje bosanske dràve. [to se ti~e samog poglavara franjevaca Bosanske vikarije, njegova ometena karijera uskoro je dobila zadovolj{tinu u ne tako slavnoj, ali problemima itekako obdarenoj Bosanskoj biskupiji.

Prilika za to pruìla se uskoro. Doga|aji koji su s tim u vezi uslijedili pokazuju da su prijateljski odnosi izme|u franjeva~kog vikara i bosanskoga bana ostali nepomu}eni te da se Stjepan II. Kotromani} zdu{no zauzimao na razli~itim stranama kako bi svom pouzdaniku, fra Peregrinu, osigurao stolicu bosanskih biskupa u \akovu. Povoljna prilika za to nastala je smr}u bosanskog biskupa Lovre Lokösa potkraj 1347. ili po~etkom ´´ 1348. Da bi pove}ao izglede svojih nastojanja oko popunjavanja stolice bosanskih biskupa, poznato je da se ban pismom obra}ao Mle~anima mole}i ih da upotrijebe svoj utjecaj te za njegova kandidata posreduju kod pape Klementa VI. u Avignonu, {to su oni prihvatili. U me|uvremenu je vakantna Bosanska biskupija dobila svoga poglavara u osobi biskupa Ivana (Boniohannes). Papa se ipak pokazao sklonim udovoljiti banovim èljama te je potkraj sije~nja 1349. to pitanje rije{io tako {to je biskupa Ivana premjestio za biskupa u Fermo, a Peregrina Saksonca umjesto njega imenovao bosanskim biskupom sa sjedi{tem u \akovu (prema jednom dokumentu od 10. prosinca te godine, mjesto bosanskog biskupa jo{ nije bilo popunjeno). Skori su doga|aji pokazali da je ta ~injenica bila vrlo va`na za dalji razvoj odnosa izme|u biskupa i bosanskog vladara. Na ~este kontakte bliskih suradnika iz vremena kad je Peregrin bio vikar Bosanske vikarije, geografska udaljenost po~ela je ostavljati traga. Umjesto da se pojavljuje u javnom i politi~kom ìvotu srednjovjekovne bosanske dràve, novi bosanski biskup se uklju~uje u hrvatsko-ugarske prilike te

ma, da ga preporu~e svome izaslaniku na papinskom dvoru i nekim kardinalima, {to su oni prihvatili ovlastiv{i Malo vije}e 4. listopada da mu preda odgovaraju}u preporuku. Te{ko je objasniti kako je mleta~ko zauzimanje za bosanskoga biskupa u dijelu historiografske literature bilo pripisivano u zasluge bosanskom banu, koji se u navedenom mleta~kom dokumentu nijednom rije~ju ne spominje. Drugih diplomati~kih podataka o biskupovim vezama sa Stjepanom II. Kotromani}em nema. Tek za njegova nasljednika bana Tvrtka zna se da je polovicom velja~e 1355. boravio u \akovu te bio u vezi s biskupom. Na taj banov boravak vi{e svjetla bacaju podaci iz njegove isprave kojom je 13. velja~e potvrdio da su Dubrov~ani Klement Drì} i Biste Buni} za bana Stjepana II. dràli trgove u Neretvi i Ostru`nici te da su sve svoje obveze izmirili. Isprava je pisana pokraj |akova~ke katedralne crkve, a me|u svjedocima navedeni su bosanski velika{i iz banove pratnje te neke crkvene osobe. Tako se doznaje da su tada izdavanju isprave nazo~ili franjeva~ki vikar fra Franjo iz Firence, ~lanovi Bosanskoga kaptola, prepo{t Nikola i lektor Petar, te sâm biskup Peregrin, kojega je u toj prigodi ban nazvao svojim duhovnim ocem. Ti navodi pouzdan su dokaz da je Tvrtko odmalena pripadao Katoli~koj crkvi. Peregrinov nasljednik kao bosanski biskup vjen~ao ga je u jesen 1374. po katoli~kom obredu s bugarskom princezom Dorotejom, a nakon {to je postao kraljem, uzeo je za protovestijara katoli~kog sve}enika Ratka, kasnijega trebinjskog biskupa. U njegovim vladar-

U Kronici samostana klarisa u Ribnitzu u Meklenburgu, zabiljeèno je da je Bosanska vikarija tada bila organizirana u dvije kustodije te da je imala dvanaest samostana se ~esto navodi me|u svjedocima vladarskih isprava bez obzira na njihov sadràj i namjenu. Iz vremena njegova biskupovanja skrenuli bismo pozornost tek na jednu, ina~e poznatu epizodu. Naime, u jesen 1351. spremao se po}i u Rim radi obavljanja nekih crkvenih poslova na Rimskoj kuriji. Zbog nedovoljno poznatih razloga obra}ao se pred polazak Mle~anima, s kojima je bio u dobrim odnosi-

skim postupcima kao i u osobnom ìvotu katoli~ka crkvena hijerarhija zauzimala je istaknuto mjesto i nije imala konkurencije u velikodostojnicima drugih dviju crkava. Uz Peregrinovo djelovanje veù se prvi uspjesi franjeva~koga misionarskog rada u Bosni. Njemu se u zaslugu stavlja izgradnja prvih franjeva~kih samostana i crkava na podru~ju dràve Kotromani}a, iako izvorna svjedo~anst-

va u tom pogledu ne nude dovoljno nepobitnih dokaza. Najvi{e zanimanja u stru~noj literaturi pobu|ivao je prvi samostan koji je dao sagraditi ban Stjepan II. Kotromani}, o kojemu je nejasno}e temeljito ra{~istio M. An~i}. Ono {to nam uskra}uje diplomati~ka gra|a nadokna|uju vijesti narativnih vrela. Tako je primjerice arhi|akon Ja´ nos Küküllei, kao ljetopisac kralja Ludovika, zabiljeìo kako Peregrinova briga oko bosanskih crkvenih prilika nije prestajala ni nakon {to je postao biskupom nego je patarene koji su se u Bosni bili previ{e namnoìli na kraljev poticaj obra}ao na katoli~ku vjeru i kr{tavao. Unato~ tom nedvosmislenom priznanju za njegovo revnovanje oko {irenja katoli~ke vjere me|u bosanskim hereticima, ~ini se da je njegovim postavljenjem za bosanskog biskupa i prelaskom u \akovo, ipak bio usporen zapo~eti proces snaènja katoli~anstva u srednjovjekovnoj bosanskoj dràvi. Posljednje dana ìvota, slaù se povjesni~ari, proveo je u svom biskupskom sjedi{tu, gdje ga je 28. sije~nja 1356. zatekla smrt te je potom, najvjerojatnije, bio pokopan na franjeva~kom groblju uz samostan. Fra Peregrin je kod bosanskih franjevaca ostao u dobroj uspomeni. Franjeva~ki red slavi uspomenu na njega kao blaènika 28. sije~nja svake godine, isti~u}i njegovu razboritost i gorljivost u propovijedanju vjere. Njegovi pak neposredni nasljednici na ~elu Bosanske vikarije, fra Martin (1349-1350) i fra Franjo iz Firence (1351-1357) nisu ostavili gotovo nikakva traga u povijesnim vrelima. Bez obzira koliko su po~etni rezultati misionarskog rada franjevaca na obra}enju krstjana obe}avali, poloàj Katoli~ke crkve u Bosni u polovici XIV. st. jo{ uvijek je bio nepovoljan, pa se na svakom koraku osje}alo da se na po~etku velikog posla koji je usporavala oskudica sve}enstva, nedostatak njihovih boravi{ta i crkava te ~injenica da se u bosanskoj dràvi i dru{tvu osje}ao snaàn utjecaj i moralni ugled krstjanske hijerarhije. Na takvo stanje upu}ivali bi i navodi u izjavi koju je Jakov Bech dao u istra`nom postupku pred inkvizicijskim sudom u Chieriju kraj Torina 1388, pred dominikancem Antonijem de Septo de Savilliano, da je potkraj ~etrdesetih godina XIV. st. u Bosni radi izobrazbe boravio lombardijski herezijarh, Moretus Rebellator de Balbis iz Cherija. rujan 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

FRANJEVCI U SJENI

Tvrtkovo u~vr{}ivanje na vlasti Tvrtkova vladavina zapo~ela je u znaku rje{avanja niza problema s kojima su se novi vladar i namjesni{tvo suo~avali kako na unutarnjem tako i na vanjskopoliti~kom planu

zahtjevima da joj se potvrde povlastice i dobra koja su stekli za Tvrtkovih prethodnika. Ta pitanja rje{avana su na spomenutom stanku, kako svjedo~i isprava koju su knezu Vlatku Vukoslavi}u Hrvatini}u izdali knez Vladislav i kneginja Jelena, roditelji te ban Tvrtko i brat mu knez Vuk. Tom prigodom mladi ban je zadavao vlasteli vjeru gospodsku s jamstvima osobne i imovinske sigurnosti. Uskoro se pokazalo da je potpora mladom bosanskom banu za ostanak na bosanskom prijestolju imala svoju cijenu koja je stajala bosansku dràvu dijela njezina teritorija. Kralj je na {irem podru~ju svoje vlasti vodio politiku potiskivanja i pod~injavanja feudalne gospode te je u tu svrhu ispitivao sva prava i posjede koje su velika{i uìvali. Te kraljeve mjere zahvatile su i Bosnu u prvim godinama Tvrtkove vladavine, {to je za posljedicu imalo gubitak podru~ja u zapadnoj Bosni, poznatog kao Zapadne strane, jer je utvr|eno da pripada kralju. Potom je kralj Ludovik pro{irio svoje zahtjeve prema bosanskom banu traè}i Humsku zemlju. Pretpostavlja se da je taj zahtjev mogao biti temeljen na nekada{njoj vlasti Bribirskih knezova nad tim podru~jem, od-

U

krugu novog vladara se znalo da je oko popunjavanja upra`njenog bosanskog prijestolja bilo va`no drànje ugarskog dvora i kralja Ludovika koji se ènidbom nedavno povezao s doma}om dinastijom Kotromani}a. Stoga je Tvrtkova majka Jelena u toku 1354. boravila s mla|im sinom Vukom u Ugarskoj, a po povratku u zemlju odràla je u Milima stanak kojemu su nazo~ila vlastela sve Bosne, Donjih Kraja, Zagorja i Humske zemlje. Na unutarnjopoliti~koj sceni najmo}nija je vlastela ve} istupala sa 64 svjetlo rije~i listopad 2006.

Papa Urban V.

Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

nosno na povremenom vazalstvu humskih knezova. Bosanski ban je ponovno morao popustiti, predao je ugarskom kralju dio Huma koji se prostirao zapadno od Neretve zajedno s Drijevskim trgom na ime miraza uz Elizabetu, k}er pokojnog bana Stjepana II. Kotromani}a. Okrnjiv{i tako bosanski dràvni teritorij, Ludovik je u srpnju 1357. ponovno potvrdio banu Tvrtku i njegovu bratu Vuku banstvo u Bosni i Usori. Osim {to je priznao ugarsku vrhovnu vlast, bosanski vladar se obvezao da }e iz svojih zemalja prognati patarene i heretike. U me|uvremenu je kralj nastojao na svoju stranu pridobiti neku donjokrajsku vlastelu obe}avaju}i joj zamjenu njihovih posjeda za imanja u Slavoniji. Tako su na kraljevu stranu pre{li sinovi kneza Pavla Hrvatini}a, Grgur i Vladislav te Grgur Stjepani}, koji su dràli gradove Greben i Glamo~. U to doba nakratko je u visokim crkvenim krugovima bilo aktualizirano pitanje vjerskih prilika u Bosni, a zanimanje za njih osobito je stao pokazivati novi bosanski biskup Petar Siklósi, kojega je 29. velja~e 1356. imenovao papa Inocent VI. Mjesec dana kasnije papa je nalagao provincijalu ugarskih dominikanaca da propovijeda kriàrsku vojnu protiv svih heretika u Transilvaniji, Bosni i Slavoniji. îni se da u po~etku izbor novog bosanskog biskupa nije nai{ao na lo{ prijem u Bosni, jer ga ban u ispravi kojom je 1. studenoga 1356. potvrdio crkvi sv. Petra u Usori posjed Dubicu (Dubimcham) nazvao duhovnim ocem u Kristu. Dobri odnosi me|u njima nisu dugo trajali, a razloge tim nesporazumima te{ko je nazrijeti. Iako se izbor novog bosanskog biskupa sa sjedi{tem u \akovu ne moè dovesti u izravnu vezu s papinim pozivom na iskorjenjivanje krivovjerja u Bosni, niti ga se moè ozna~iti glavnim poticateljem i podupirateljem kraljeve politike prema dràvi Kotromani}a, sa-

~uvani podaci potvr|uju da je ban Tvrtko radio protiv bosanskog biskupa, a sve je zavr{ilo aferom u kojoj su kod Ivana, lektora Bosanskog kaptola, otkrivena Tvrtkova pisma, nakon ~ega je bila pokrenuta istraga pred Be~kim kaptolom. Bosanski ban je u lektorovoj izjavi od 21. rujna 1358. ozna~en kao kraljev protivnik i neskriveni podupiratelj heretika te potajni biskupov protivnik. Teretilo ga se da je govorio razne stvari protiv kr{}ana, kraljeve ~asti i na pogibelj samoga biskupa. Kad je suvremenicima izgledalo da su se bosansko-ugarski odnosi stabilizirali, a u o~ima Dubrov~ana ban Tvrtko tretiran na isti na~in kao i hrvatski i slavonski ban Nikola Szécsi, po~inju se uo~avati promjene u Tvrtkovim odnosima s Ugarskom. To novonastalo stanje odraàva sukob izme|u vlastelina Sanka Miltenovi}a i bana Nikole do kojega je do{lo prije svibnja 1362, a u njihovu izmirenju posredovali su Dubrov~ani.

bi iskorijenio nebrojeno mno{tvo heretika i patarena, koji su se ugnijezdili u njegovoj dràvi Bosni. Ugarski ljetopisac i kraljev ìvotopisac János Küküllei kraljevu namjeru obja{njava èljom da kazni drskost nekih buntovnika. Obraniv{i zemlju 1363. od napada ugarskih vojski, Tvrtkov vladarski poloàj se popravio. To se moè i{~itati iz mleta~ke isprave od 7. rujna 1364, kojom je on s majkom i mla|im bratom Vukom dobio mleta~ko gra|anstvo, gdje su ga Mle~ani nazvali Bo`jom milo{}u banom ~itave Bosne. Dobri odnosi s Venecijom potrajali su do potkraj 1365, kad se Mle~ani po~inju àliti banu na postupke neke njegove vlastele prema njihovim trgovcima. Uskoro su se banu stali àliti i Dubrov~ani, pa se zaklju~uje da ban nije bio u stanju osigurati strancima sigurnost u svojoj dràvi, jer je, o~ito, izgubio kontrolu nad podru~jima svoje vlastele. Tada se u gradu pod Sr|om ve} vodilo ra~una o mi{ljenju i snazi zagovora Sanka Miltenovi}a, bra}e Dragi{i}a i nekih drugih

zahvaljuju}i Bogu i milosti kralja Lajo{a vra}en u svoju dràvu, ali ne ~itavu. Njegov brat Vuk odrào se u isto~nim krajevima bosanske dràve, gdje su posjede imali Dabi{i}i, a pod svojom vla{}u drào je i tvrdi grad Bobovac. Slamanje pobune i nastojanja da se vlast obnovi na ~itavom dràvnom teritoriju nastavljeni su tijekom sljede}ih godina. Prvotnu lako}u kojom je Tvrtko nastupao, ometalo je poslije prevrtljivo drànje vlastele koja su mijenjala strane. Tako je potkraj 1366. postupio i Tvrtku vjerni kaznac Sanko Miltenovi} iz Huma, koji se iznevjerio banu. Neprijateljstva me|u njima trajala su do kralja ljeta 1367, a njihovim izmirenjem Tvrtkova vlast bila je uspostavljena u ~itavoj zemlji. U neprijateljstvu s banom ustrajao je jedino jo{ njegov brat Vuk, koji se obra}ao za pomo} papi Urbanu V, napominju}i, ne bez odre|ene namjere, kako su dotada{nji bosanski vladari uglavnom bili shizmatici i heretici te da je on sâm gorljiv privrènik katoli~ke vjere i protivnik heretika,

Prva vojska koju je vodio sâm kralj, prodrla je u prvoj polovici srpnja u Bosnu, napreduju}i dolinom Vrbasa, opusto{ila je zapadne dijelove zemlje, druga, koju je vodio palatin Nikola Kont, upala je u rujnu u Usoru i opsjela grad Srebrenik

Doga|aji koji su potom uslijedili pokazali su da Tvrtkov vladarski poloàj na bosanskom prijestolju nije bio ~vrst, ba{ kao {to ni njegova zemlja na unutarnjem i vanjskom politi~kom planu nije bila posve sigurna. Kralj Ludovik je u travnju 1363. skupljao vojsku, a u svibnju se u Dubrovniku znalo da od nje Bosni prijeti golema opasnost. Prva vojska koju je vodio sâm kralj, prodrla je u prvoj polovici srpnja u Bosnu, napreduju}i dolinom Vrbasa, opusto{ila je zapadne dijelove zemlje, druga, koju je vodio palatin Nikola Kont, upala je u rujnu u Usoru i opsjela grad Srebrenik. Ali, ni prva ni druga nisu ispunile o~ekivanja; u Donjim Krajima je vojvoda Vukac Hrvatini} obranio grad Sokol na Plivi, a druga se morala povu}i u neredu, pa je tom prilikom bio izgubljen veliki dràvni pe~at. Motivi za taj upad ugarske vojske nisu jasni, iako je kralj tvrdio da se za rat odlu~io kako

velika{a, koji su postali utjecajni ne samo u svojim zemljama nego i u banovoj sredini. Oja~ala vlastela svoje nezadovoljstvo prema banu Tvrtku pokazala je u velja~i 1366. te je on bio prisiljen s majkom Jelenom pobje}i u Ugarsku. Pojedinosti u vezi s tim doga|ajima nisu pobliè poznate, uz napomenu da je Tvrtko poslije tvrdio da se vlastela pokazala nevjernom prvo Bogu, a potom i njemu. Bez obzira {to je mo}nu vlastelu navelo na nevjeru prema banu, Tvrtko je tom pobunom izgubio vlast, a na prijestolje se popeo njegov brat Vuk. Da bi povratio izgubljeni vladarski poloàj, po{ao je Tvrtko s majkom u Ugarsku da ondje traì pomo}. Ugarska pomo} zba~enom banu bila je u~inkovita te je on do kraja oùjka obnovio svoju vlast u dijelu Bosne, tako da su se u njegovim rukama nalazili Donji Kraji, Rama, Hum i Usora. Povratak u svoju dràvu Tvrtko je dugovao ugarskom kralju te je to javno priznao u pismu Mle~anima od 29. oùjka 1366, gdje je naveo kako je

koje }e progoniti svim silama. Navo|enje vjerskih motiva trebalo je kod pape ostaviti dojam da u Bosni ima snaga privrènih katoli~koj vjeri, ~ak i me|u ~lanovima doma}e dinastije te da je ba{ Vuk ta osoba, za razliku od brata koji slijedi odurne stope svojih prethodnika. Papa je pismom od 14. prosinca 1369. preporu~io kralju Ludoviku pobunjenog pretendenta na bosansko prijestolje, a njemu je savjetovao da bude strpljiv i postojan u katoli~koj vjeri. Razmirice me|u bra}om zavr{ene su prije 1374. Normalizacija unutarnjih odnosa pogodovala je sna`nijem djelovanju franjevaca Bosanske vikarije u krajevima pod vla{}u Kotromani}a. U tom smislu pozornosti vrijedni su podaci iz pisma pape Urbana V, koje je 21. srpnja 1368. uputio bosanskom biskupu Petru traè}i od njega da pomaè franjevce koji u njegovoj biskupiji rade na obra}anju i iskorjenjivanju krivovjeraca. Tako franjevci ponovno stupaju na javnu scenu, izlaze}i iz sjene kojom su ih bili zagrnuli burni politi~ki doga|aji. listopad 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

Bosanska vikarija [irenje podru~ja misionarskog djelovanja franjevaca Bosanske vikarije u drugoj polovici {ezdesetih godina XIV. st. slijedilo je smjer {irenja politi~kog utjecaja kralja Ludovika koji je pozvao franjevce da ga prate na njegovu ratnom pohodu u Bugarsku Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

U

prvoj politi~ki nestabilnoj polovici Tvrtkove vladavine na ~elu Bosanske vikarije izmijenilo se vi{e njezinih poglavara, ali o njihovu djelovanju u Bosni i utjecaju na tamo{nje prilike nema puno podataka. Oskudne vijesti o tome kao da sugeriraju pomisao kako su oni radije zaobilazili to podru~je svoje vlasti nego {to su na njemu bili djelatni. Vikarom je tada najprije bio fra Franjo iz Firence kome je 1354. zapo~elo drugo trogodi{te vikarske slu`be koju mu je potvrdila Op}a skup{tina Franjeva~koga reda odràna u Asizu. Polovicom velja~e 1355. nalazio se u \akovu, gdje je u to doba bio i ban Tvrtko, koji je tom prigodom izdao razrje{nicu Klementu Drì}u i Bisti Buni}u. Oni su za bana Stjepana II. bili zakupci trgova u Drijevima i Ostru`nici, a navedenom ispravom ban Tvrtko izjavljuje da su oni podmirili sve svoje ra~une. Bosanski vikar fra Franjo i njegov prethodnik na tom polo-

64 svjetlo rije~i studeni 2006.

àju, bosanski biskup fra Peregrin Saksonac, bili su ne samo svjedoci nego i osobe koje su s banom potpisale navedeni dokument. Ponovni izbor fra Franje za vikara, prema D. Mandi}u, pada u 1360. godinu i podudara se s vremenom kad se i u Rimskoj kuriji razmi{ljalo o nepovoljnim crkvenim prilikama u Bosni. Stoga je papa Inocent VI. bulom od 23. travnja 1360. dopustio bosanskom biskupu Petru da u vr{enju inkvizitorske slu`be protiv heretika u svojoj biskupiji moè pozvati u pomo} dràvnu vlast te da ih moè kazniti crkvenim kaznama. Iako o njegovoj djelatnosti u Bosni gotovo da uop}e nema suvremenih svjedo~anstava, na temelju upute koju su 4. velja~e 1366. Dubrov~ani dali svom poslaniku u Bosni, proistje~e da je fra Franjo tada uìvao ne samo njihovo puno povjerenje nego i ugled kojim je mogao utjecati na bosanskog bana te tako i}i na ruku njihovim interesima u zemlji Kotromani}a. Stoga su Dubrov~ani traìli da se njihov izaslanik Prip~e Utol~i} najprije raspita i posavjetuje s franjeva~kim vikarom, pa tek onda neka pristupi sre|ivanju poslova s banom i njegovom vlastelom. Na temelju tog podatka moglo bi se zaklju~iti da je vikar

tada boravio negdje u Bosni te da je dobro poznavao prilike u zemlji i raspoloènje bana i vlastele prema Dubrovniku. Zapleti koji su tada zahvatili Bosnu onemogu}ili su taj susret, a skori prestanak slu`be i izbor novog vikara potpuno su onemogu}ili njegovo angaìranje u interesu o{te}enih dubrova~kih trgovaca. Ne{to druk~iju sliku o njemu daje suvremena bilje{ka u rukopisnom djelu Sermones festivi et dominicales et de communi sanctorum franjevca Jeana de la Rochellea, kojega se primjerak nalazi u Knji`nici Male Bra}e u Dubrovniku. Tu se navodi kako je vikar fra Franjo me|u franjevcima Bosanske vikarije podupirao izobrazbu subra}e dijele}i mnogima knjige. Moglo bi se pretpostaviti da je i navedeno djelo jedno od onih koje je fra Franjo donio iz Italije i darovao ga nekom od franjevaca, koji su u to doba djelovali na ovim prostorima. Da je on bio ~ovjek duboke franjeva~ke duhovnosti svjedo~i i njegov ne{to mla|i suvremenik fra Marijan iz Firence koji u svom djelu Compendium chronicarum Ordinis FF. Minorum navodi kako se fra Franjo isticao sveto{}u i redovni~kim krepostima.

nije samo u Bosni Tom vremenu pripada jo{ jedan doga|aj koji su suvremenici zapisali, a na odre|eni na~in odnosio se na crkvene prilike u Bosni. Rije~ je o bilje{ci splitskog ljetopisca A. Cutheisa koji je zabiljeìo kako se uo~i sv. Katarine 1366. prema istoku pokazala nebeska vatra na nebu s jakim svjetlom, {to je izazvalo strah i trepet u ljudi. Tada su u Bosni izgorjele najve}e planine s kamenjem, ìvotinjama i pticama. Prema ljetopiscu tamo su sada mnoga sela u kojima obitavaju patareni koji se hvale da je Bog spalio navedene gore njima na korist, jer voli njihovu vjeru. Iz tog opisa se ne vidi uloga franjevaca u potiskivanju pripadnika Crkve bosanske, ali opisana situacija neodoljivo podsje}a na mjesto iz polemi~kih spisa u kome katoli~ki (franjeva~ki) polemi~ar zamjera svom zami{ljenom sugovorniku – krstjaninu da su se povukli u nepristupa~na brda, a vjera je u gradovima gdje su biskupi i u~eni ljudi, a ne u brdima i {umama me|u grmljem.

Avignon

Politi~ke nesuglasice u Bosni iz druge polovice {ezdesetih godina XIV. st. ostavile su traga na djelovanje franjevaca, koji su svoju pozornost tih kriznih godina vi{e usmjeravali na krajeve pod vla{}u kralja Ludovika. Prema kronotaksi franjeva~kih vikara koju je utvrdio D. Mandi}, uprava Bosanske vikarije povjerena je u polovici 1366. fra Bartolomeju Alvernskom. To je vrijeme izbijanja pobune dijela bosanske vlastele protiv bana Tvrtka i prvih koraka u njezinu slamanju. U takvim okolnostima novi

vikar mogao je potporu o~ekivati jedino od hrvatsko-ugarskoga kralja te je s njim u srpnju 1366. pisao generalu Franjeva~koga reda fra Marku iz Viterba izvje{}uju}i ga o uspje{nom radu franjevaca na podru~ju Bosanske vikarije, ali ga je istodobno molio da bi dopustio poslati ve}i broj novih redovnika u te krajeve. Za razumijevanje takva njegova postupka va`no je imati na umu da je Bosanska vikarija obuhva}ala puno ve}e podru~je od tada{njeg teritorija srednjovjekovne bosanske dràve. [to se ti~e bosanskoga bana, on je, kako smo spomenuli, ba{ u to vrijeme bio zauzet obnavljanjem vlasti u zemlji. Dvije godine poslije suvremena svjedo~anstva o crkvenim prilikama u dràvi Kotromani}a su ne{to brojnija i raznovrsnija. Ponovno podlogu tih vijesti ~ini izvje{}e u uspjesima franjeva~koga misionarskog rada na {irokom podru~ju Bosanske vikarije, a naglasak bi bio na izvan bosanskim prostorima. Naime, fra Bartolomej iz Alverne otpravio je

Fra Bartolomej iz Alverne otpravio je Urbanu V. u lipnju ili u po~etku srpnja 1368. u Avignon dvojicu izaslanika, fra Ivana iz Rhena i fra Andriju iz Perugie, da izvijeste papu o rezultatima franjeva~ke misionarske djelatnosti u njegovoj pokrajini Urbanu V. u lipnju ili u po~etku srpnja 1368. u Avignon dvojicu izaslanika, fra Ivana iz Rhena i fra Andriju iz Perugie, da izvijeste papu o rezultatima franjeva~ke misionarske djelatnosti u njegovoj pokrajini. Na temelju molbi koje su tom prigodom podastrli papi, vidljivo je da su u pitanju bili krajevi pod vla{}u kralja Ludovika kome je papa trebao preporu~iti spomenute redovnike. U istom smislu govorila bi i naredba kalo~kom nadbiskupu Stjepanu i ~anadskom biskupu Dominiku da se pobrinu za ùp-

nike koji bi opsluìvali obra}enike. Papa je iza{ao u susret èljama franjeva~kog vikara te je o tome 13. srpnja 1368. pisao hrvatsko-ugarskom kralju, a 21. srpnja te godine, kako smo ve} spominjali, preporu~io ih je bosanskom biskupu Petru. Kako bosanski biskup sa sjedi{tem u \akovu u to doba nije imao utjecaja na crkvene prilike u krajevima pod vla{}u bosanskoga bana, navedeni podatci nas ponovno upu}uju na pomisao da se mislilo na djelovanje franjevaca me|u podanicima hrvatsko-ugarskoga kralja. Do kraja te godine fra Bartolomej se jo{ jednom obra}ao papi da iza|e u susret njegovim molbama u namjeri da pobolj{a franjeva~ko misionarsko djelovanje na podru~ju Bosanske vikarije. Podaci u vezi s tim otkrivaju kako je rad franjevaca ve} bio uhvatio korijene i me|u bosanskim pukom, {to je vikaru omogu}avalo da poradi na redovni~koj stezi i zahvali na suradnji onima koji su postali nesposobni za dalji misionarski rad ili su svojim ìvotom davali lo{ primjer drugima, razaraju}i ono {to su rije~ju i dobrim obi~ajima propovijedali. Njih su, o~ito, trebali zamijeniti franjevci rodom iz Bosne (fratres ex nacione Bosnensi) koje je za tu slu`bu namjeravao osposobiti izvan Vikarije te je stoga traìo od pape potporu da svaka provincija mora primiti i u svoje samostane smjestiti one Bosance koje bi im on u odre|enim prigodama poslao. Papa je ponovno imao razumijevanja za ta njegova traènja te ih je odobrio 13. prosinca 1369. posebnom ispravom. Uz druge razloge za istiskivanje stranaca i njihovu zamjenu doma}im sinovima, moglo bi se navesti da su ovi bolje poznavali jezik puka kome su propovijedali rije~ Bo`ju. Razgranavanje franjeva~ke djelatnosti iziskivalo je ve}a materijalna sredstva kojima bi se pokrili izdaci, pa je papa Urban V. 13. prosinca 1369. posebnom ispravom dopustio franjevcima Bosanske vikarije da mogu izvan svoje vikarije ubirati milostinju po Ugarskoj, Dalmaciji i Hrvatskoj. [irenje podru~ja misionarskog djelovanja franjevaca Bosanske vikarije u drugoj polovici {ezdesetih godina XIV. st. slijedilo je smjer {irenja politi~kog utjecaja kralja Ludovika koji je pozvao franjevce da ga prate na njegovu ratnom pohodu u Bugarsku. studeni 2006. svjetlo rije~i 65

Bosansko srednjovjekovlje

Vrijeme franjeva~kog i vladarskih ambicija Pi{e: Pejo ]O[KOVI]

N

astoje}i pro{iriti podru~je svoga utjecaja, odlu~io se kralj Ludovik umije{ati u bugarske prilike, pa je svoj vojni pohod usmjerio u sjeverne krajeve zemlje kojima je iz Vidina u ime cara Ivana Aleksandra upravljao njegov najstariji sin Ivan Stracimir. Svoje politi~kim razlozima motivirano upletanje u tamo{nje odnose kralj je èlio opravdati vjerskim razlozima, a sebe prikazati revnim privrènikom Katoli~ke crkve te je zatraìo franjeva~ke misionare kako bi poradili na obra}anju heretika u tim podru~jima. Bosanski vikar je, kako se saznaje, doista onamo poslao osmoricu subra}e, koji su dolazili iz razli~itih zemalja i naroda. Optimisti~ne vijesti o toj franjeva~koj misiji {irile su se katoli~kim Zapadom. General njihova Reda poùrio je o tome izvijestiti provincijala u Asizu, a brojke o pokr{tenom mno{tvu u svega

80 svjetlo rije~i prosinac 2006.

pedesetak dana, dosezale su gotovo tre}inu stanovni{tva sjeverne Bugarske s Vidinom. Vijesti o franjeva~kim uspjesima na Rimskoj kuriji nisu ostavile tako snaàn dojam, a papa Urban V, pi{u}i 14. srpnja 1368. kralju Ludoviku, spominje da se na prostorima Bugarske, Ra{ke i Bosne svjetlu prave vjere i jedinstvu i poslu{nosti presvete Rimske crkve vratilo mnogo tisu}a osoba obaju spolova. Ti podaci su u historiografskoj literaturi dugo vremena razli~ito tuma~eni, a danas vi{e nije sporno da se uspjeh od 200.000 pokr{tenih ocjenjuje kao pretjeran i nevjerojatan. Brzina kojom su franjeva~ki misionari {irili kr{}anstvo me|u stanovni{tvom Vidina i njegove okolice naglo je zaustavljena povla~enjem ugarske vojske 1369, a obra}eno se stanovni{tvo vratilo staroj vjeri. Tada su neki franjevci bili pohvatani i pobijeni, a me|u njima su imenom spomenuti fra Juraj iz Trogira, Antun iz Saske, Nikola iz Ugarske i laik Ivan Fulgineo. Osvr}u}i

Izvje{}a o djelovanju franjevaca na {irem ju`noslavenskom prostoru stizala su na Zapad, pa i u Rimsku kuriju, gdje su nai{la na veliko zanimanje i budila nadu da bi nastavak njihova rada mogao polu~iti lak i brz uspjeh se na te doga|aje, Dominik Mandi} je istaknuo da je fra Juraj iz Trogira, kojega on pogre{no naziva Grgurom, prevodio bugarskom puku propovijedi svoje subra}e koja nisu znala bugarski, a za franjeva~koga ljetopisca L. Waddinga on je bio najdublji tuma~ Sv. pisma. Izvje{}a o djelovanju franjevaca na {irem ju`noslavenskom prostoru stizala su na Zapad, pa i u Rimsku kuriju, gdje su nai{la na veliko zanimanje i budila nadu da bi nastavak njihova rada mogao polu~iti lak i brz uspjeh. Na temelju ve} spominjanog optimisti~nog pisanja dvojice franjeva~kih misionara, fra Ivana iz Rhenoa i fra Andrije iz Perugie, papa Urban V. je u tom duhu pisao 14. srpnja 1368. kralju Ludoviku traè}i od njega da pomogne kalo~kom nadbiskupu Stjepanu Frankóiau i ~anadskom biskupu Dominiku Bebeku, kojima je bilo povjereno slanje misionara u Bugarsku, Srbiju (Ra{ka) i Bosnu. Tjedan dana kasnije pisao je papa i bosanskom biskupu Petru Siklósiju nalaù}i mu da podupire franjevce kojima pripadaju zasluge za goleme uspjehe u radu protiv heretika kad se u krajevima Bugarske, Srbije i

zanosa Stranica Hrvojeva misala, oko 1404.

Bosne mnogo tisu}a osoba obaju spolova vratilo svjetlu prave vjere napustiv{i kletu shizmu i druge bludnje. S obzirom na to da se crkvena vlast bosanskog biskupa protezala na podru~je njegove Bosanske biskupije, o~ekivalo bi se da je on trebao podupirati franjevce u obra}anju heretika koji su nerijetko nazivani bosanskim imenom. Ipak, u izvornoj gra|i nema suvremenih svjedo~anstava koji bi potvrdili da je i na podru~ju dràve Kotromani}a njihov rad protjecao u takvom zanosu. Uop}ene vijesti o hereticima i njihovu brzom pokr{tavanju ne pruàju puno sigurnosti ni u nastojanju da se odredi o kakvoj se herezi radilo. âk se stje~e dojam da franjeva~ki general i papa Urban V. nemaju na umu istu vjersku pripadnost tada{njih obra}enika, jer dok prvi izrijekom spominje krivovjerje, drugi isti~e njihovu pripadnost pravoslavlju. Kasnija djela iz franjeva~ke povijesti kao da su taj nesklad nastojala izbje}i tako {to su isticala kako su franjeva~ki misionari u balkanskim krajevima {irili katoli~ku vjeru me|u shizmaticima i hereticima i da su kr{tavali me|u njima one koji su se obratili. Papa je nastavio podupirati misionarsku djelatnost franjevaca na prostranom podru~ju Bosanske vikarije. Kako su se unutar njezinih granica nalazili dijelovi zemalja koje su pripadale jurisdikciji Isto~ne crkve, katolici su ondje ìvjeli kao manjina, izmije{ani s pravo-

slavnim stanovni{tvom, i krajevi u kojima se kroz dulje vrijeme spominje prisutnost heretika ~ije je djelovanje trebalo suzbijati. Na podru~ju sjeverne Bugarske s gradom Vidinom i njegovom okolicom, uz pravoslavne, spominju se pavli}ani, prista{e dualisti~ke sljedbe iz VII. st. koje je bizantski car Ivan I. Cimisces u drugoj polovici X. st. preselio na Balkan u Traciju, a na podru~ju dràve Kotromani}a djelovali su sljedbenici dualisti~ke Crkve bosanske. Bulom Odor vestrae famae od 28. sije~nja 1369. papa Urban V. je podijelio franjevcima povlastice kakve je 1321. papa Ivan XXII. dao dominikancima za rad me|u Saracenima te su tako mogli propovijedati auctoritate apostolica, ispovijedati bez dozvole biskupa, sluìti misu i obavljati druge obrede, ali nisu mogli davati oproste vi{e od godinu dana, a nisu im podijeljene ni one povlastice koje pripadaju biskupskoj vlasti. Papa je svoj postupak i naklonost prema njima obja{njavao zaslugama koje su stekli propovijedanjem i primjerom hvale vrijednog ìvota za boravka me|u hereticima i shizmaticima u Bugarskoj, Vla{koj, Ra{koj i Bosni. Potkraj {ezdesetih godina XIV. st. vjerske se prilike u Bosni aktualiziraju iz politi~kih pobuda, a spominjanje heretika samo je poku{aj da se na toj osnovi diskreditira protivnika na jednoj i podloga za osobno politi~ko uzdizanje na drugoj strani. Tako se tada pona{ao mla|i brat bana Tvrtka optuùju}i ga krajem 1368. papi Urbanu V. O postupku kneza Vuka doznaje se iz papinih pisama koja je s tim u vezi pisao hrvatsko-ugarskom kralju i samom Vuku. Tako se iz papina pisma kralju Ludoviku doznaje kako su bosanski vladari ve}inom bili raskolnici i krivovjerci te da je ban Tvrtko od Bosne napravio stjeci{te heretika. Sebe je pak knez papi predstavljao kao privrèna i gorljiva katolika i odlu~na protivnika heretika koje je suzbijao koliko je mogao. Na tom polju jo{ bi energi~nije nastupao ako do|e na bosansko prijestolje i preuzme vlast u zemlji. Nema sumnje da su Vukovi motivi izrazito politi~ki, a njegove izjave o privrènosti katoli~anstvu samo su licitacija kojom poku{ava zadobiti potporu koja bi mu otvorila neometan hod do trona na kome se nalazio njegov stariji brat. Prava pozadina Vukova nezadovoljstva nije u tome {to mu brat slijedi odurne stope svojih prethodnika na prijestolju Kotromani}a nego u ~injenici da mu pobuna u kojoj je sudjelovao s

nekom vlastelom nije osigurala vlast u zemlji, a njezino slamanje nije mu donijelo izmirenje s bratom. Nesloga koja je me|u bra}om potrajala prije~ila je da ban Tvrtko vrati bratu ba{tinu koja mu pripada te on do nje poku{ava do}i uz pomo} zagovora rimskoga pape i hrvatsko-ugarskoga kralja. Ulog je velik, o~ekivanja mogu}a, pa ni podilaènje nije moglo i}i ispod toga. Knez Vuk uspio je uvjeriti papu da je mnogo pretrpio zbog katoli~ke vjere te je 14. prosinca 1369. pisao kralju Ludoviku da ga za{titi od bratova progona i pomogne mu da do|e do svoje uskra}ene ba{tine te da ga podupire dok bude katolik. Istodobno je papa pisao i samom knezu Vuku javljaju}i mu o koracima koje je poduzeo u smislu ostvarenja za{tite njegovih prava. Doznaje se tako|er da je knez bio spreman do}i u Rim papi u pohode te da papa izjavljuje kako }e mu biti drago ako Vuk do|e u Sveti grad. Iako je iz Vukova obra}anja papi jasna politi~ka pozadina, iznena|uje lako}a kojom je papa prihvatio njegove navode. Ipak, na ugarskom dvoru, gdje su bosanske prilike bile puno bolje poznate, papino pismo nije imalo nikakva u~inka. Zanimanje Rimske kurije za crkvene prilike u Bosni potvr|uju i neki drugi podaci iz pisama koja je papa pisao razli~itim osobama. S tim u vezi doznaje se da je papa mjesec dana ranije, 13. studenoga, pisao dubrova~kom nadbiskupu Hugu de Scuria i splitskom nadbiskupu Hugolinu de Branca kako je doznao da u dijelovima Bosne nadomak njihovih gradova i nadbiskupija ìve mnogi heretici koji slobodno dolaze na podru~je njihove crkvene vlasti radi trgovine i da ondje {ire krivovjerje, zavode du{e priprostih ljudi. ûo je isto tako da me|u katolicima spomenutih nadbiskupija ima onih koji takve primaju u svoje ku}e i {tite ih i stoga papa nare|uje nadbiskupima da takve heretike vi{e ne primaju u svoju sredinu niti pak s njima trguju. Papa Urban V. nadalje nalaè nadbiskupima da svojim katoli~kim podanicima zabrane i}i istim poslom u Bosnu, a onima koji ipak budu primali bosanske krivovjerce neka zaprijete izop}enjem. U borbi protiv bosanskih heretika papa je dopustio nadbiskupima Dubrovnika i Splita da se posluè ~ak i svjetovnom vla{}u i silom. Ipak, raspoloìva povijesna vrela ne daju potvrdu da su se oni tim ovla{tenjima i tako radikalnim sredstvima ikada posluìli. prosinac 2006. svjetlo rije~i 81

Bosansko srednjovjekovlje

Vrijeme franjevačkog zanosa Vikar fra Bartolomej je u uočavanju praktičnih problema i formuliranju pitanja, odnosno pružanju stručnih odgovora, imao na umu čitavo područje Bosanske vikarije u granicama koje su živjeli vjernici Katoličke i Pravoslavne crkve te Crkve bosanske Piše: Pejo ĆOŠKOVIĆ

P

ojačano zanimanje Rimske kurije za vjerske prilike na širem prostoru Bosanske vikarije nastavljeno je zauzimanjem pape Urbana V. da se olakša položaj i poboljšaju materijalni uvjeti u kojima su djelovali tamošnji franjevci. U tom je smislu papa bulom Excolentes vineam od 13. prosinca 1369. dopustio franjevcima navedene pokrajine da smiju za svoje potrebe skupljati i primati milostinju u krajevima Ugarske, Hrvatske i Dalmacije koji su bili izvan njihove vikarije. Tu im povlasticu daje bez obzira na bilo kakve statute, odredbe i druge propise koji bi se tome protivili, a motiv je bio u činjenici da su bili siromašni. Širenje franjevačkog djelovanja na području Bosanske vikarije nailazilo je na probleme koje je valjalo rješavati. Unatoč tome, ipak nisu izostali pozitivni rezultati. Suvremena izvorna svjedočanstva bi govorila u prilog zaključku kako je tada poraslo zanimanje za svećenički poziv na čitavom prostoru Vikarije, jer se vikar fra Bartolomej iz Alverne mogao lišiti usluga one subraće koja na bilo koji način više nisu bila pogodna propovijedati katoličku vjeru krivovjercima i shizmaticima kojih je bilo mnogo u granicama njegove vikarije. Podaci o tome nude 64

siječanj 2007.

dvije zanimljivosti: prvu, što se kao neprikladne franjevačke misionare apostrofira one koji su u Bosansku vikariju stigli iz različitih franjevačkih pokrajina, a drugu da se franjevački kadar počinje popunjavati domaćim ljudima – fratres ex natione Bosnensi. Njihova prednost nad strancima je nesumnjivo bila velika: dobro su poznavali sredinu, mentalitet i navike puka među kojim su djelovali,

poznavali su njegov jezik i lako su se mogli sporazumijevati i propovijedati im bez posrednika. Okretanje franjevaca užem bosanskom području, gdje je njihovo djelovanje bilo usmjereno na obraćenje sljedbenika dualističke Crkve bosanske nije narušilo unutrašnje odnose, iako je u polovici šezdesetih godina XIV. st. mir u zemlji ugrozila pobuna dijela vlastele uz koju

i vladarskih ambicija je pristao mlađi banov brat, knez Vuk. Iako je on u obraćanju papi pokušao u politički sukob unijeti vjerske elemente, ni po čemu se ne može zaključiti da je taj sukob imao vjersku pozadinu i obilježje vjerskog rata. Ni u događajima koji su slijedili nema bilo kakvih naznaka da bi vjerska pripadnost bila osnovom za pristajanje uz jednu od dviju suprotstavljenih strana. To potvrđuje isprava koju je ban Tvrtko između 1370. i 1374. izdao velikašu Stjepanu Rajkoviću zbog suzbijanja ugarske vojske koja je, pružajući pomoć knezu Vuku, napredovala prema Bobovcu, ali stolnoga grada nije zauzela. Ban je stoga darovao spomenutom velikašu tri sela, Čukle u Lašvi, Klopče u Brodu i Brložnik u Usori. Jamac njegove sigurnosti i darovanih posjeda bila je Crkva bosanska i njezin vrhovni poglavar djed, što je potpuno u skladu s tadašnjom praksom pružanja zaštite, odnosno predavanja u ruke crkvene. U tome je bilo sasvim određenog pravila, pa se kao jamac stečenih prava, povlastica i posjeda pojavljuju najviši predstavnici Crkve bosanske ili Katoličke crkve ovisno o tome kojoj je od njih pripadao velikaš kojega je trebalo zaštititi. Kako se navodi u ispravi, ban je predao svog vjernog velikaša sa svim darovanim selima u vjeru djedovu i sve Crkve bosanske i svih krstjana. Ovdje pojam vjera djedova nije istovjetan pojmu la fede bosignana, odnosno pojmu religija, nego ima značenje obećanja zaštite i jamstva koju Stjepanu Rajkoviću daje Crkva bosanska, njezin vrhovni poglavar i svi krstjani. Tvrtko je predvidio kako bi se imali urediti odnosi između njega i njegova vjernog velikaša ako bi se on ogriješio o vjernu službu pod kojom su se podrazumijevale u cjelini sve obveze koje je vlastelin dugovao vladaru ili svom feudalnom gospodaru kojemu je neposredno bio podčinjen. Moguću njegovu krivicu imali su utvrditi djed i dva strojnika u ime Crkve bosanske te trojica predstavnika bosanskog plemstva. Ban je vrlo obazriv prema mogućoj nevjeri svoga podanika te navodi da ga nikakvo zlo ne može zadesiti niti mu se zadana jamstva mogu povući niti on može postati sužnjem. Smirivanjem unutrašnjih prilika u zemlji prestale su stizati optužbe za kri-

vovjerje na račun bana i njegovih podanika, pa do kraja Tvrtkove vladavine više nije prijetila opasnost od pokretanja križarskog rata i upletanja u bosanske prilike sa strane, iako je sljedbenika Crkve bosanske još uvijek bilo na području države Kotromanića. Bosanski ban je ponovno postao osoba papina povjerenja te mu se Urban V. obraćao pismom od 8. travnja 1370. tražeći od njega da onemogući udaju kćeri kneza Grgura Bribirskog za jednog od sinova kralja Vukašina Mrnjavčevića i pomogne da se ona vrati roditeljima. Kao smetnju tom braku papa je isticao vjerske razloge. Papa je za samo nekoliko mjeseci iz temelja izmijenio svoje držanje prema bosanskom vladaru kojega u pismu kralju Ludoviku naziva njegovim podanikom, a u pismu kraljici Elizabeti kaže za njega da je njezin brat, iako je on u oba slučaja u stvari plemeniti muž Tvrtko, ban bosanski, a u pismu kojim se njemu izravno obraća on je ljubljeni sin, plemeniti muž Tvrtko, ban bosanski. Od sedamdesetih godina XIV. st. nema suvremenih svjedočanstava o djelovanju Crkve bosanske i njezinih sljedbenika, ali je u porastu broj dokumenata u kojima se spominje napredovanje franjevačkog misionarskog rada, osobito u rubnim krajevima prema područjima pod vlašću Kotromanića. Upadljivo je da se u izvorima za velike franjevačke uspjehe ne napominje kako su oni postignuti nadmoćnim nastupom prema perfidnim hereticima, kako je to spominjano u početku pedesetih godina XV. st. Nakon kratkotrajne i neuspjele misije u sjevernoj Bugarskoj, franjevačko se djelovanje počinje usmjeravati na područje južne Ugarske, Bosne i njoj susjednih krajeva Dalmacije i Hrvatske. Tako se u godinama koje su slijedile nailazi na vijesti o misionarskom radu franjevaca u granicama teritorijalno znatno uvećane države Kotromanića, gdje su na katoličku vjeru obraćali sljedbenike dualističke Crkve bosanske, ali i pripadnike Pravoslavne crkve kojih je bilo u pograničnim krajevima, osobito u Humu i Podrinju, krajevima koji su predstavljali nove stečevine bosanske države XIV. stoljeća. Kako u promijenjenim prilikama okolnosti u kojima su franjevci djelovali u Bosanskoj vikariji nisu zadovoljavale,

bosanski vikar fra Bartolomej iz Alverne je, u dogovoru s kraljem Ludovikom, poslao papi Grguru XI. u Avignon kao svoga izaslanika rođaka aragonskoga kralja Petra IV, fra Berengara koji je izvijestio papu kako u tadašnjoj državi Kotromanića nema župnih crkava ni župnika kojima je pripadalo obavljanje duhovne službe tamošnjem puku. Da bi se takvo, po Katoličku crkvu, vrlo teško stanje popravilo, papa je na primljeno izvješće 22. lipnja 1372. odgovorio bulom Salvatores Domini. Berengarovo se izaslanstvo može ocijeniti uspješnim, jer je uskoro slijedilo podizanje franjevačkih samostana u različitim krajevima Vikarije. Vijesti koje o tome svjedoče ipak ne govore o bosanskom državnom teritoriju, nego o krajevima pod upravom drugih vlasti. Tako je na primjer papa Grgur XI. dozvolio 16. lipnja 1372. franjevcima Bosanske vikarije da mogu podignuti dva samostana u području Rudnika, tada u posjedu župana Nikole Altomanovića, te jedan u gradu Glaž na granici Usore, ali pod vlašću kralja Ludovika. U istom se pismu spominje i podizanje još devet franjevačkih samostana u neimenovanim mjestima, za koje se uopćeno kaže da bi trebali biti sagrađeni u gradovima i krajevima u Bosni, Raškoj i Vlaškoj. Sve nedoumice i problemi u samom radu time nisu nestali. Franjevački vikar uputio je papi više pitanja koja su proistjecala iz stanja u njegovoj Vikariji, a sam nije bio siguran kako bi se u tim problematičnim situacijama trebalo držati. Tim pitanjima se pozabavila posebna komisija, a odgovor pape Grgura XI. poznat je u historiografskoj literaturi kao Dubia ecclesiastica fratris Bartholomaei de Alvernia. Navedeni dokument tiče se pastoralnih pitanja i problema s kojima su se franjevci u svom svakodnevnom misionarskom radu suočavali. S tim u vezi valja upozoriti da je vikar fra Bartolomej iz Alverne, baš kao i papinsko povjerenstvo, u uočavanju praktičnih problema i formuliranju pitanja, odnosno pružanju stručnih odgovora, imao na umu čitavo područje Bosanske vikarije u granicama koje su živjeli vjernici Katoličke i Pravoslavne crkve te Crkve bosanske. O tome se mora voditi računa, jer je spomenuta Vikarija prostorom natkriljivala granice čak i teritorijalno znatno proširene srednjovjekovne bosanske države XIV. st. Na crkvene prilike u Bosni odnose se oni dijelovi papinih odgovora u kojima se izrijekom spominju Bosnenses ili politički teritorij bosanske banovine. siječanj 2007.

65

Pejo Ćošković, Franjevačka djelatnost u srednjovjekovnoj bosanskoj državi i duštvu (serija priloga)

Short Description

Description

Comments

We need your help!