Paula Hawkins Djevojka u Vlaku

Paula Hawkins

Djevojka u vlaku S engleskoga prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Mozaik knjiga

Za Kate

Pokopana je ispod srebrne breze, na putu prema staroj pruzi, grob joj je označen mogilom od kamenja. Zapravo, tek hrpicom kamenja. Nisam željela privlačiti pozornost na njezino počivalište, ali nisam je mogla ostaviti bez spomena. Ondje će mirno spavati, bez ikoga tko bi je uznemirio, bez ijednog zvuka osim ptičjeg pjeva i štropota vlakova u prolazu.

Jedna za žalost, druga za radost, tri za djevojčicu. Tri za djevojčicu. Zapela sam na tri i jednostavno ne mogu dalje. U glavi mi je mutno od zvukova, u ustima mučno od krvi. Tri za djevojčicu. Čujem svrake, smiju se, izruguju mi se, bučno kriješte. Jato svraka. Loš znamen. Sad ih i vidim, crne na suncu. Ali nisu ptice, nešto je drugo. Netko dolazi. Netko mi se obraća. Vidi. Vidi što si me natjerala da učinim.



One for Sorrow poznata je dječja brojalica koja datira iz 18. stoljeća. Stihovi su povezani sa svrakama koje po praznovjerju donose dobru ili lošu sreću; broj svraka, predskazanje je onoga što će ti se dogoditi.

RACHEL

Petak, 5. srpnja 2013. Jutro

U

z prugu je bačena hrpa odjeće. Svijetloplava tkanina — možda košulja — nabacana na nešto prljavo bijelo. Vjerojatno je smeće, dio tereta bačenog u šikarastu šumicu uz nasip. Možda su je ostavili radnici na ovome dijelu pruge, često su ovdje. Ili bi moglo biti nešto drugo. Majka mi je običavala govoriti da imam pretjerano bujnu maštu; i Tom je to rekao. Ne mogu si pomoći, čim opazim ovakve odbačene prnje, prljavu majicu ili samotnu cipelu, jedino o čemu razmišljam druga je cipela i stopala koja tim cipelama pristaju. Vlak se trza, struže i škripajući kreće dalje, hrpica odjeće nestaje iz vidokruga i mi se nastavljamo kotrljati prema Londonu brzinom žustrog džogera. Netko na sjedalu iza mojega uzdahne od bespomoćne razdraženosti; spori vlak koji u osam sati i četiri minute kreće iz Ashburyja za London može staviti na kušnju strpljenje čak i najiskusnijeg „vlakaša“. Vožnja bi trebala trajati pedeset i četiri minute, ali rijetko je tako: ovaj dio pruge prastar je, dotrajao, opterećen problemima sa signalizacijom i beskonačnim radovima. Vlak gmiže tračnicama; trese se uz skladišta i vodotornjeve, mostove i spremišta, uz skromne viktorijanske kuće leđima okrenute pruzi. Oslonivši glavu o prozor vagona, promatram kako se te kuće kotrljaju pred mojim očima kao snimljene kamerom na tračnicama. Vidim ih onako kako ih drugi ne vide; ni njihovi vlasnici vjerojatno ih ne vide iz ove perspektive. Dvaput dnevno, načas mi se nudi pogled na tuđe živote. Postoji nešto utješno u pogledu na neznance u sigurnosti njihovih domova. Nekome zvoni mobitel, neprimjereno vesela i živahna melodija. Vlasnik mobitela ne žuri odgovoriti na poziv i pjesma uporno odjekuje oko mojih ušiju. Osjećam kako se moji suputnici meškolje na sjedalima, šuškaju novinama, lupkaju

po računalima. Vlak se zaljulja i zavije za okuku, pa uspori približavajući se crvenom svjetlu. Pokušavam ne podignuti pogled, pokušavam čitati besplatne novine koje sam dobila na putu do željezničkog kolodvora, ali riječi se zamagljuju pred mojim očima, ništa ne uspijeva zadržati moje zanimanje. U mislima još uvijek vidim onu hrpicu odbačene odjeće uz rub tračnica. Večer Džin-tonik pjeni se preko ruba limenke dok ga prinosim usnama i otpijam. Pikantan i hladan, okus mog prvog odmora s Tomom, u jednom ribarskom seocetu na baskijskoj obali godine 2005. Ujutro bismo otplivali pola milje do otočića u zaljevu i vodili ljubav na tajnim, skrovitim plažama; poslijepodne bismo sjedili u baru, pijuckali jake, gorke džin-tonike i promatrali kaotične nogometne utakmice na pijesku koji bi oseka ostavila za sobom. Otpijam novi gutljaj, pa još jedan; limenka je već poluprazna, ali nema veze, još tri me čekaju u plastičnoj vrećici uz noge. Petak je pa ne moram osjećati krivnju jer pijem u vlaku. Hvala Bogu što je petak. Sad počinje zabava. Vikend će biti lijep, kažu. Krasno sunčano vrijeme, nebo bez ijednog oblačka. U starim danima možda bismo se odvezli do šume Corly s košarom za piknik i novinama, proveli cijelo poslijepodne ležeći na deki na pjegavu sunčevu svjetlu i pijuckajući vino. Možda bismo s prijateljima roštiljali iza kuće, ili otišli u Rose i sjeli na terasu, sve zajapureniji od sunca i alkohola kako poslijepodne odmiče, pa dokrivudali kući, rukom pod ruku, i zaspali na sofi. Krasno sunčano vrijeme, nebo bez oblačka, nikoga s kime bih se zabavljala, ničega čime bih se zaokupila. Ovakav život, život kakvim trenutačno živim, teži je ljeti kad je dan tako dug, a utočište mraka kratko, kad su svi vani i u pokretu, besramno, agresivno sretni. Čovjeka to iscrpljuje i nagna da se osjeća loše ako i sam nije jedan od njih. Vikend se proteže ispred mene, četrdeset i osam praznih sati koje nečime treba ispuniti. Ponovno prinosim limenku usnama, ali u njoj više nije ostalo ni kapi.

Ponedjeljak, 8. srpnja 2013. Jutro Pravo je olakšanje ponovno biti u vlaku u osam nula četiri. Ne zato što jedva čekam da stignem u London i započnem radni tjedan — uopće ne izgaram od želje za Londonom. Samo se želim zavaliti u meko, uleknuto velurno sjedalo, osjetiti toplinu sunčeva svjetla koje struji kroz prozor, osjetiti kako se vagon ljuljuška u utješnom ritmu kotača na tračnicama. Radije bih bila ovdje i promatrala kuće uz prugu, nego gotovo igdje drugdje. Negdje na pola puta, semafor na pruzi neispravan je. Odnosno, barem pretpostavljam da je neispravan jer svjetlo je gotovo uvijek crveno; ondje se zaustavljamo praktički svakodnevno, ponekad samo na nekoliko sekundi, ponekad minutama. Ako sjedim u vagonu D, a obično sjedim u njemu, i vlak se zaustavi na tom semaforu, što gotovo uvijek učini, pruža mi se savršen pogled na moju omiljenu kuću uz prugu: kuću na broju petnaest. Kuća na broju petnaest uvelike je kao i ostale kuće uzduž ovog dijela pruge: viktorijanski dvojni objekt, dvokatnica s pogledom na uski, brižno njegovan vrt koji se proteže nekih šest metara prema plotu iza kojega leže metri ničije zemlje prije no što stigneš do pruge. Tu kuću znam napamet. Znam svaku opeku, znam boju zavjesa u spavaćoj sobi na katu (bež s tamnoplavim uzorkom), znam da se boja ljušti s okvira kupaonskog prozora i da na dijelu krova s desne strane nedostaju četiri crijepa. Znam da za toplih ljetnih večeri stanovnici te kuće, Jason i Jess, ponekad ispužu kroz veliko klizno prozorsko krilo i sjednu na improviziranu terasu na krovu nadograđene kuhinje. Njih dvoje su savršen, divan par. On je tamnokos i skladno građen, snažan, zaštitnički nastrojen, ljubazan. Prekrasno se smije. Ona je jedna od onih sitnih ženica-ptičica, ljepotica blijede kože i kratke plave kose. Sitnih kostiju, naglašenih jagodica prošaranih pokojom pjegicom, nježne čeljusti. Dok stojimo na crvenom svjetlu, tražim ih pogledom. Jess je ujutro često vani, naročito ljeti, pijucka kavu. Ponekad kad je vidim ondje, imam osjećaj da i ona mene vidi, kao da mi uzvraća pogled, i poželim joj mahnuti. Previše sam bojažljiva. Jasona ne vidim toliko često, često izbiva zbog posla. Ali čak i kad nisu ondje, razmišljam što bi mogli raditi. Možda danas oboje imaju slobodan dan i ona leži u krevetu dok on priprema doručak, ili su možda zajedno otišli na trčanje, jer to je jedna od stvari kojima se bave. (Tom i ja smo nedjeljom običavali trčati zajedno, ja mrvicu brže no inače, on upola sporije, samo kako bismo trčali rame uz rame.) Možda je Jess u

gostinjskoj sobi na katu i slika, a možda su zajedno pod tušem, ona s dlanovima priljubljenim o pločice, on s rukama na njezinim bokovima. Večer Licem lagano okrenuta prema prozoru, a leđima ostatku vagona, otvaram jednu od bočica Chenin Blanca koje sam kupila u Whistlestopu u Eustonu. Vino nije hladno, ali poslužit će. Natočit ću ga malo u plastičnu šalicu, ponovno zatvoriti i gurnuti bočicu u torbicu. Ponedjeljkom je piti u vlaku manje prihvatljivo ukoliko ne piješ u društvu, a ja ne pijem. U ovim vlakovima srećem poznata lica, ljude koje viđam iz tjedna u tjedan, na odlasku i povratku. Prepoznajem ih i oni vjerojatno prepoznaju mene. Međutim, ne znam vide li me doista onakvu kakva jesam. Večer je predivna, topla ali ne previše sparna, sunce je započelo svoj lijeni zalazak, sjene postaju sve duže, a svjetlo tek počinje laštiti stabla zlaćanim sjajem. Vlak štropoće tračnicama, jurimo pokraj Jessine i Jasonove kuće, njih dvoje samo su nejasna mrlja večernjeg sunčevog svjetla. Ponekad, ne često, vidim ih i s ove strane pruge. Ako ne nailazi nijedan vlak iz suprotnoga smjera, i ako putujemo dovoljno sporo, ponekad ih opazim na terasi. Kad ih ne opazim — kao danas — mogu ih zamisliti. Jess sigurno sjedi podigavši noge na stol na terasi, s čašom vina u ruci, a Jason stoji iza nje, s dlanovima na njezinim ramenima. Mogu zamisliti dodir njegovih ruku, njihovu umirujuću, zaštitničku težinu. Ponekad se uhvatim kako se pokušavam sjetiti kad sam zadnji put imala smisleni fizički kontakt s drugom osobom, običan zagrljaj ili srdačan stisak ruke, i srce mi se stegne.

Utorak, 9. srpnja 2013. Jutro Hrpica odjeće od prošlog tjedna još uvijek je uz tračnice i izgleda prašnjavije i jadnije nego prije nekoliko dana. Negdje sam pročitala da vlak pri naletu može strgnuti odjeću s ljudskog tijela. Smrt od vlaka nije baš neuobičajena. Dvjesto do tristo godišnje, kažu, što znači barem jedna svaka dva dana. Nisam sigurna koliko je tih smrti nesretan slučaj. Dok se vlak polako kotrlja, pozorno tražim krv na odjeći, ali ne vidim je.

Vlak se zaustavlja na semaforu kao i obično. Vidim Jess na trijemu ispred francuskih vrata. Odjevena je u haljinu s uzorkom jarkih boja, a noge su joj bose. Gleda preko ramena, u kuću; vjerojatno razgovara s Jasonom koji zacijelo priprema doručak. Kad vlak polako krene, ne skidam pogled s Jess, s njezina doma. Ne želim vidjeti ostale kuće; naročito ne onu četiri vrata dalje, onu koja je nekoć bila moja. Pet godina živjela sam u kući na broju dvadeset i tri u Blenheim Roadu, blaženo sretna i neopisivo nesretna. Sad je ne mogu ni pogledati. Bila je moj prvi dom. Ne kuća mojih roditelja, ni stan koji sam dijelila s kolegama na fakultetu, nego moj prvi dom. Ne mogu podnijeti pogled na nju. Zapravo, mogu, želim, ne želim, nastojim ne pogledati. Svaki dan samoj sebi kažem da ne smijem pogledati, i svaki dan pogledam. Ne mogu si pomoći, iako tamo nema ničega što želim vidjeti, iako će me povrijediti sve što vidim. Iako se posve jasno sjećam kako sam se osjećala kad sam podigla pogled i primijetila da je bež, platnena zavjesa u spavaćoj sobi na katu nestala i da ju je zamijenilo nešto nježne, djetinje ružičaste boje; iako se još uvijek sjećam boli koju sam osjetila kad sam, vidjevši kako Anne u majici priljubljenoj uz napeti trbuh zalijeva ružine grmove uz ogradu, zagrizla usnicu tako divljački da je prokrvarila. Čvrsto zatvaram oči i brojim do deset, petnaest, dvadeset. Eto, prošlo je, nema se što vidjeti. Dokotrljali smo se u postaju Witney i iskotrljali iz nje; vlak ubrzava dok se predgrađa stapaju s čađavim sjevernim Londonom u kojem su kuće u nizu zamijenjene grafitima išaranim mostovima i praznim zgradama razbijenih prozora. Što se više približavamo Euxtonu, to sam ja tjeskobnija; pritisak raste, kakav će biti današnji dan? Nadesno od tračnica, petstotinjak metara prije Euxtona, nalazi se prljava, niska betonska zgrada. Na njezinom zidu netko je napisao: ŽIVOT NIJE PARAGRAF. Razmišljam o hrpici odjeće uz tračnice i osjećam kako mi se grlo steže. Život nije paragraf, a smrt nije zagrada. Večer Vlak kojim se uvečer vraćam, onaj u pet i pedeset i šest, nešto je sporiji od jutarnjeg — treba mu sat i jedna minuta, punih sedam minuta više od jutarnjeg vlaka, iako ne staje ni na jednoj dodatnoj stanici. Meni to ne smeta jer jednako kao što mi se ujutro ne žuri da što prije stignem u London, tako mi se ni navečer ne žuri da se vratim u Ashbury. Ne samo zato što se vraćam u Ashbury, iako je i sam taj gradić već dovoljno loš, jedan od onih novih gradova izgrađenih šezdesetih godina koji su se kao tumor proširili središtem Buckinghamshirea. Ni bolji ni gori od tuceta sličnih gradića, čije je središte nakrcano kafićima, trgovinama mobitelima i podružnicama

JD Sportsa, i okruženo mnoštvom prigradskih obiteljskih kuća i kraljevstvom multipleks kina i Tesco restorana. Ja stanujem u tobože otmjenoj, tobože novoj četvrti smještenoj upravo ondje gdje komercijalno srce grada počinje krvariti u rezidencijalna predgrađa, ali ta četvrt nije moj dom. Moj dom je ona viktorijanska kuća uz prugu, ona kojoj sam bila suvlasnica. U Ashburyju nisam kućevlasnica, nisam čak ni stanarka — samo sam podstanarka, ona koja živi u maloj, drugoj spavaćoj sobi u Cathynu dosadnom, sterilnom stanu, podložna njezinoj milosti i naklonosti. Cathy i ja bile smo prijateljice na fakultetu. Zapravo, poluprijateljice, jer nikad nismo bilo naročito bliske. Na mojoj prvoj godini studija živjela je preko puta i zajedno smo slušale predavanja pa smo u onih prvih nekoliko zastrašujućih tjedana bile prirodne saveznice, prije no što smo upoznale ljude s kojima smo imale više toga zajedničkog. Nakon te prve godine, rijetko smo se viđale, a nakon fakulteta jedva ikad, osim tu i tamo na nekom vjenčanju. Ali kad mi je trebala pomoć, slučajno je imala sobu viška i takav aranžman činio se je razumnim. Bila sam uvjerena da neće trajati duže od nekoliko mjeseci, šest uvrh glave, a usto nisam znala što bih drugo učinila. Nikad nisam živjela sama, iz roditeljske kuće preselila sam najprije cimerima pa Tomu, pomisao da živim sama prestravila me je pa sam pristala. A to je bilo prije gotovo dvije godine. Nije grozno. Cathy je ljubazna osoba, na neki nametljiv način. Natjera te da, htio ne htio, primijetiš njezinu ljubaznost. Ljubaznost je Cathyno drugo ime, njezina glavna osobina i potrebno joj je da joj drugi zahvale na njoj, često, gotovo svakodnevno, što zna biti naporno. Ali nije tako strašno; mogla bih se sjetiti i gorih osobina kod cimerice. Ne, nije riječ o Cathy; čak ni Ashbury nije ono što mene u mojoj novoj situaciji (još uvijek o njoj razmišljam kao o novoj, iako su prošle već dvije godine) najviše ždere. Mene ždere gubitak kontrole. U Cathynu se stanu stalno osjećam kao gošća koja tek što nije prekoračila granicu dobrodošlice. Osjećam to u kuhinji, u kojoj se naguravamo dok pripremamo večeru. Osjećam to kad sjednem pokraj nje na sofu, a ona ne pušta daljinski iz ruke. Jedini prostor koji mi se čini mojim moja je sobica, s bračnim krevetom i radnim stolom između kojih se jedva može proći. Dovoljno je udobna, ali nije mjesto na kojem bi čovjek želio provoditi vrijeme, pa se zato, u nelagodi i bespomoćna, zadržavam u dnevnom boravku ili za kuhinjskim stolom. Izgubila sam kontrolu nad svime, čak i nad mjestima u mojoj glavi.

Srijeda, 10. srpnja 2013. Jutro Sve je toplije. Jedva je osam i pol, a već je sparno, u zraku se osjeća vlaga. Mogla bih poželjeti oluju, ali nebo je uvredljivo bezizražajne, blijede, vodenastoplave boje. Otirem znoj s gornje usnice. Da sam se barem sjetila kupiti bočicu vode. Jutros ne vidim Jasona i Jess i gorko sam razočarana. Smiješno, znam. Pomno promatram kuću, ali nema se što vidjeti. Zavjese u prizemlju razgrnute su, ali francuska vrata su zatvorena, sunčevo svjetlo zrcali se o staklo. I prozor na katu je zatvoren. Jason je možda odsutan zbog posla. On je liječnik, mislim, vjerojatno radi za jednu od onih prekomorskih organizacija. Stalno je na dužnosti, sa spakiranom torbom na ormaru; potres u Iranu ili tsunami u Aziji, a on odmah sve ostavi, dograbi svoju torbu i za nekoliko sati već je u zračnoj luci Heathrow, spreman odletjeti i spasiti živote. Jess sa svojim odvažnim dezenima, Converse tenisicama i svojom ljepotom i držanjem sigurno radi u modnoj industriji. Ili se možda bavi glazbom ili reklamom — možda je stilistica ili fotografkinja. Ujedno je i dobra slikarica, nadarena za umjetnost. Vidim je u gostinjskoj sobi na katu, glazba trešti, prozor je otvoren, a ona s kistom u ruci stoji ispred golemog platna naslonjenog na zid. Ostat će ondje do ponoći; Jason zna da je ne smije uznemiravati dok radi. Naravno, ne vidim je uistinu. Ne znam slika li, ili ima li Jason prekrasan smijeh, a Jess profinjene jagodične kosti. Odavde ne vidim njezine kosti i nikad nisam čula Jasonov glas. Nikad ih nisam vidjela izbliza, nisu stanovali u toj kući dok sam ja živjela malo dalje u istoj ulici. Doselili su se nakon što sam ja prije dvije godine odselila, ne znam točno kad. Mislim da sam ih počela primjećivati prije otprilike godinu dana, i kako su mjeseci prolazili, malo pomalo postali su mi važni. Ne znam ni njihova imena pa sam im ih morala sama nadjenuti. Jason, jer je zgodan kao neka britanska filmska zvijezda, ne kao Depp ili Pitt, nego kao Firth ili Jason Isaacs. A Jess jednostavno pristaje uz Jason, a pristaje i uz nju. Odgovara joj, onako zgodnoj i bezbrižnoj kakva jest. Njih dvoje dobar su par, stvoreni su jedno za drugo. Sretni su, to vidim. Ono su što sam ja nekoć bila, oni su Tom i ja prije pet godina. Oni su ono što sam izgubila, oni su sve što želim biti.

Večer Košulja mi je neudobno tijesna, dugmad nategnuta na prsima, vlažne mrlje od znoja hlade mi pazuha. I oči i grlo me svrbe. Večeras ne želim da se vožnja odulji; čeznem da što prije stignem kući, razodjenem se i otuširam, da budem negdje gdje me nitko ne može vidjeti. Muškarac na sjedalu sučelice otprilike je mojih godina, u ranim do srednjim tridesetima, tamnokos i prosijed na sljepoočicama. Blijedožute kože. Odjeven je u odijelo, ali sako je skinuo i prebacio preko susjednog sjedala. Ispred njega je poput papira tanak, otvoreni MacBook. Sporo tipka. Na desnom zapešću ima srebrni sat s velikim brojčanikom —izgleda skup, možda je Breitlingov. Gricka unutrašnjost obraza. Možda je nervozan. Ili samo zadubljen u razmišljanje. Možda piše važan email kolegama u New Yorku ili pažljivo sastavlja poruku kojom će prekinuti s djevojkom. Najednom podigne glavu i uhvati me kako ga promatram; preleti očima preko mene, preko bočice vina na stolu ispred mene. Skrene pogled. Nešto u izrazu njegovih ukočenih usnica navodi me na pomisao da mu se gadim. Misli da sam odvratna. Nisam djevojka kakva sam nekoć bila. Više nisam poželjna, dapače, na određeni način sam i odbojna. Ne samo zato što sam se udebljala i lice mi je podbuhlo od pića i manjka sna; ljudi kao da vide do koje sam mjere roba s greškom, vide to na mom licu, u mom držanju, u mojim kretnjama. Jedne noći prošli tjedan, kad sam izašla iz sobe po čašu vode, slučajno sam čula Cathy koja je u dnevnom boravku razgovarala sa svojim dečkom, Damienom. Stajala sam u hodniku i prisluškivala. „Usamljena je“, rekla je Cathy, „stvarno sam zabrinuta za nju. A to što je stalno sama nimalo ne pomaže“. Zatim je dodala: „Zar nemaš nekog na poslu ili u tvom ragbijaškom klubu?“ A Damien je rekao: „Za Rachel? Cath, znam da nije duhovito, ali nisam siguran da poznajem ikoga tako očajnog.“

Četvrtak, 11. srpnja 2013 Jutro Čupkam flaster na kažiprstu. Vlažan je, smočio se dok sam jutros ispirala šalicu od kave; hladan je, ljepljiv i prljav, iako je jutros bio čist. Ne želim ga skinuti jer je posjekotina duboka. Cathy nije bila u stanu kad sam došla kući pa sam otišla u

trgovinu i kupila dvije boce vina. Strusila sam prvu bocu i pomislila kako ću iskoristiti priliku dok Cathy nema i pripremiti si dobar, zdrav obrok, odrezak s umakom od luka i zelenom salatom. Režući luk, uspjela sam prerezati jagodicu prsta. Mora da sam otišla u kupaonicu isprati ranu i nakon toga malo prilegla i jednostavno zaboravila na kuhinju, jer oko deset sati, kad sam se probudila, čula sam kako Cathy i Damien razgovaraju i kako on govori koliko je odvratno što sam kuhinju ostavila u takvom neredu. Cathy je došla na kat provjeriti kako sam, tiho je pokucala na moja vrata i odškrinula ih. Nakosila je glavu i upitala jesam li dobro. Ispričala sam se, iako nisam bila sigurna zbog čega se ispričavam. Rekla je da nema veze, ali bih li malo počistila? Daska za rezanje bila je zamrljana krvlju, kuhinja je vonjala na sirovo meso, odrezak još uvijek ležao na kuhinjskom pultu i polako sivio. Damien me nije ni pozdravio, samo je odmahnuo glavom kad me je ugledao i otišao u Cathynu sobu. Kad su oboje otišli u krevet, sjetila sam se da nisam popila drugu bocu vina pa sam je otvorila. Sjela sam na sofu i gledala telku isključivši zvuk da je oni gore ne bi čuli. Ne sjećam se što sam gledala, ali u određenom času mora da sam se osjećala usamljeno, ili sretno, ili nešto, jer poželjela sam s nekim razgovarati. Potreba za kontaktom s drugim živim bićem zacijelo je bila neodoljiva, a nisam mogla nazvati nikog osim Toma. Ne želim razgovarati ni sa kime osim s Tomom. Prema popisu poziva na mobitelu nazvala sam ga četiri puta: u jedanaest sati i dvije minute, u jedanaest sati i dvanaest minuta, u jedanaest sati i pedeset četiri minute, i u dvanaest sati i devet minuta. Sudeći po dužini poziva, ostavila sam dvije poruke. Možda je on i odgovorio na poziv, ali ne sjećam se da sam razgovarala s njim. Sjećam se da sam ostavila prvu poruku; mislim da sam ga samo zamolila da me nazove. Možda sam samo to rekla u obje poruke, što nije previše loše. Vlak se s drhtajem zaustavio na semaforu. Podižem pogled. Jess sjedi na svom trijemu i pijucka kavu. Stopala je podigla na stol, a glavu zabacila, sunča se. Čini mi se da iza nje vidim sjenu, netko se kreće: Jason. Čeznem da ga vidim, da makar načas ugledam njegovo zgodno lice. Želim da izađe i stane iza nje, onako kao i uvijek, da joj poljubi tjeme. Jason ne izlazi, a njezina glava pada na grudi. Nešto u načinu na koji danas sjedi djeluje drugačije; teža je, kao da je nešto pritišće. Želim da on izađe i pritekne joj, ali vlak se već trza i klipšući nastavlja dalje, a njemu još uvijek nema traga; ona je sama. I već u sljedećem času, bez razmišljanja, hvatam se kako gledam ravno u svoju kuću i ne mogu skrenuti pogled. Francuska vrata širom su otvorena, svjetlo struji u

kuhinju. Ne znam, doista ne znam, vidim li to stvarno ili samo umišljam — je li ona ondje, za sudoperom, i pere posuđe? Sjedi li mala djevojčica u jednoj od onih elastičnih dječjih sjedalica na kuhinjskom stolu? Zatvaram oči i puštam da se tama produbi i proširi dok se osjećaj tuge ne pretvori u nešto gore: sjećanje, flešbek. Nisam ga samo zamolila da me nazove. Sad se sjećam, plakala sam. Rekla sam mu da ga još uvijek volim, da ću ga zauvijek voljeti. Molim te, Tome, molim te, moram razgovarati s tobom. Nedostaješ mi. Ne ne ne ne ne ne ne. Moram to prihvatiti, nema smisla pokušavati pobjeći. Cijeli ću se dan osjećati grozno; ono trzanje u dubini želuca, tjeskoba postiđenosti, vrela rumen u obrazima, silovito stiskanje očiju kao da će time sve nestati, nadolazit će u valovima — jače pa slabije pa ponovno jače i samoj ću sebi cijeli dan govoriti da to nije najgore, zar ne? To nije ono najgore što sam učinila, nisam pala na javnom mjestu ni urlikala na neznance na ulici. Nisam osramotila supruga na ljetnom roštilju glasno psujući ženu njegovog prijatelja. Nismo se potukli jedne noći kod kuće, kad sam nasrnula na njega palicom za golf i odvalila komad žbuke u hodniku ispred spavaće sobe. Nije kao onda kad sam se nakon trosatne stanke za ručak vratila na posao i pred svima teturala kroz ured, a Martin Miles me odvukao na stranu, Rachel, mislim da bi trebala otići kući. Pročitala sam knjigu koju je napisala jedna bivša alkoholičarka, a u kojoj je opisala kako je pušila dvojici tipova koje je netom upoznala u nekom restoranu u jednoj prometnoj londonskoj ulici. Pročitala sam tu knjigu i pomislila kako nisam tako grozna. Tu sam postavila granicu. Večer Cijeli dan razmišljam o Jess i ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na ono što sam jutros vidjela. Zašto sam pomislila da nešto nije u redu? S one udaljenosti nisam mogla vidjeti izraz njezina lica, ali dok sam je promatrala, osjećala sam da je usamljena. I više nego usamljena — samotna. Možda jest takva — možda je on na službenom putu, možda je otišao u jednu od onih zemalja u koje leti spašavati živote. A njoj nedostaje, i zabrinuta je, iako zna da on mora ići. Naravno da joj nedostaje, jednako kao i meni. Ljubazan je i snažan, sve što bi jedan suprug trebao biti. A njih dvoje su partneri. To vidim, znam da jesu. Njegova snaga, to zaštitničko držanje kojim odiše, to ne znači da je ona slaba. Ona je snažna na druge načine: ona je sposobna za intelektualne skokove zbog kojih on zine od divljenja. Ona zna doprijeti do srži problema, secirati ga i analizirati u onoliko

vremena koliko je drugima potrebno da kažu dobro jutro. Na tulumima, on je često drži za ruku, iako su zajedno već godinama. Poštuju se, ne ponižavaju jedno drugo. Večeras se osjećam iscrpljeno. Trijezna sam, trijezna od glave do pete. Ima dana kad se osjećam tako grozno da moram piti; drugih se dana osjećam tako grozno da ne mogu piti. Danas mi se želudac okreće od pomisli na alkohol. Ali trezvenost u večernjem vlaku veliki je izazov, posebice sad, po ovoj vrućini. Svaki milimetar moje kože prekriven je znojem, unutrašnjost usta me svrbi, a maskara u kutovima očiju pecka. Zujanje mobitela u torbici najednom me trgne. Dvije djevojke na drugoj strani vagona pogledaju najprije mene pa jedna drugu i razmijene prepredene osmijehe. Ne znam što misle o meni, ali znam da nije dobro. Srce mi bubnja u grudima dok posežem za mobitelom. Znam ni da poziv ne sluti na dobro: možda me zove Cathy, da me veoma ljubazno zamoli da večeras preskočim cugu? Ili me zove majka, da mi kaže da će sljedeći tjedan biti u Londonu, svratit će do ureda, možemo na ručak. Pogledam zaslon. Tom je. Oklijevam samo načas pa odgovaram na poziv. — Rachel? Prvih pet godina nakon što smo se upoznali nikad nisam bila Rachel, uvijek Rach. Ponekad Shelley, jer je znao da to ime mrzim, a njega je nasmijavalo gledati kako se najprije razdraženo trzam, a zatim i sama hihoćem jer nisam mogla ne nasmijati se kad se on smijao. — Rachel, ja sam. — Glas mu je bezizražajan, zvuči izmoždeno. — Slušaj, moraš prestati, dobro? — Ne odgovaram. Vlak usporava i već smo gotovo nasuprot kuće, moje stare kuće. Želim mu reći, Izađi u vrt. Daj da te vidim. — Rachel, molim te, ne možeš me stalno zivkati. Moraš se srediti. — Knedla u mom grlu tvrda je kao oblutak, glatka i nepokolebljiva. Ne mogu progutati. Ne mogu progovoriti. — Rachel? Jesi li tu? Znam da ti nije dobro i žao mi je zbog tebe, stvarno jest, ali... Ja ti ne mogu pomoći, a tvoja stalna zivkanja stvarno uznemiruju Annu. Okej? Više ti ne mogu pomoći. Obrati se Anonimnim alkoholičarima ili nekom sličnom. Rachel, molim te. Danas nakon posla odi na sastanak Anonimnih alkoholičara. Skidam prljavi flaster s jagodice prsta i promatram blijedu, smežuranu kožu ispod flastera, sasušenu krv skorenu na rubu nokta. Palcem desne ruke pritišćem posjekotinu i osjećam kako se rana otvara uz nalet oštra, vrelog bola. Načas ne dišem. Iz rane poteče krv. Djevojke na drugoj strani vagona promatraju me zaprepaštenih lica.

MEGAN

Godinu dana ranije

Srijeda, 16. svibnja 2012. Jutro ujem kako se vlak približava; napamet znam njegov ritam. Ubrza kad izjuri iz postaje Northcote, a onda, nakon što proklopoće oko okuke, počinje usporavati, klopot se pretvori u tihi štropot i ponekad škripu kočnica dok se vlak zaustavlja na semaforu par stotina metara od kuće. Kava se ohladila na stolu, ali previše mi je ugodno dok ljenčarim na ovoj toplini da bih se potrudila ustati i skuhati novu.

Č

Ponekad ni ne gledam vlakove dok prolaze, samo slušam. Dok ujutro ovdje sjedim sklopljenih očiju, s vrućim narančastim suncem na kapcima, mogla bih biti bilo gdje. Mogla bih biti na jugu Španjolske, na plaži; mogla bih biti u Italiji, u Cinque Terre, među onim zgodno obojanim kućama i vlakovima koji dovoze turiste. Mogla bih biti u Holkhamu s kliktajima galebova u ušima i soli na jeziku i fantomskim vlakom na zahrđalim tračnicama kilometar dalje. Vlak se danas ne zaustavlja, polako se nastavlja kotrljati. Čujem kako kotači klopoću preko pragova, gotovo osjećam kako se vagoni ljuljaju. Lica putnika ne mogu vidjeti i znam da su obični putnici koji svakodnevno putuju u Euston za svoje radne stolove, ali mogu sanjati: o egzotičnijim putovanjima, o pustolovinama na kraju linije i dalje. U glavi stalno putujem natrag u Holkham; čudno je da u jutra kao što je današnje još uvijek razmišljam o njemu s toliko ljubavi i toliko čežnje, ali razmišljam. Vjetar u travi, golemo nebo boje škriljevca iznad pješčanih dina, kuća vrvi miševima i urušava se, puna svijeća, prljavštine i glazbe. Sad mi je to kao san. Osjećam kako mi srce kuca mrvicu prebrzo.

Čujem njegove korake na stubama, doziva me. — Megs, jesi li za još jednu kavu? Čarolija je prekinuta, budna sam. Večer Svježe mi je od povjetarca i vruće od dva prsta votke u Martiniju. Na terasi sam i čekam da Scott dođe kući. Nagovorit ću ga da me izvede na večeru u onaj talijanski restoran u Kingly Roadu. Nismo izišli već cijelu vječnost. Danas nisam obavila baš mnogo posla. Trebala sam poslati prijavu za tečaj šivanja u St Martinsu; počela sam je pisati, radila sam dolje u kuhinji, kad sam čula kako neka žena vrišti, diže takvu paklensku galamu da sam pomislila da nekoga ubijaju. Istrčala sam u vrt, ali ništa nisam vidjela. Međutim, još uvijek sam čula njezin kreštav, očajan glas. Očito se događalo nešto gadno, potreslo me. — Što radiš? Što radiš s njom? Daj je meni, daj je meni. — Činilo mi se da traje vječno, iako je vjerojatno trajalo samo nekoliko sekundi. Otrčala sam na kat i izašla na terasu s koje sam kroz stabla opazila dvije žene uz ogradu, nekoliko vrtova dalje. Jedna od njih plakala je — možda su plakale obje — a s njima je bilo i dijete koje se deralo iz petnih žila. Pomislila sam da nazovem policiju, ali tad kao da je sve utihnulo. Žena koja je dotad urlikala otrčala je u kuću noseći dijete. Druga je ostala vani. Potrčala je prema kući, spotaknula se i ustala pa samo rastreseno kružila vrtom. Stvarno čudno. Bog te pita što se događalo. Ali to je bio najuzbudljiviji događaj tjednima. Sad kad više ne idem u galeriju, dani su mi prazni. Strašno mi nedostaje. Nedostaje mi razgovor s umjetnicima. Nedostaje mi i trpljenje onih napornih mladih, zgodnih, imućnih mama koje su znale svratiti sa šalicama kave iz Starbucksa u ruci i blenuti u slike govoreći da je mala Jessie još u vrtiću slikala bolje od toga. Ponekad mi dođe da provjerim mogu li pronaći ikoga iz starih dana, ali tad pomislim, o čemu bih sad razgovarala s njima? Ne bi ni prepoznali Megan, sretno udatu stanovnicu predgrađa. U svakom slučaju, ne smijem riskirati pogled u prošlost jer to je uvijek loša zamisao. Pričekat ću da ljeto završi pa tad potražiti posao. Čini se pravom štetom potratiti ove duge ljetne dane. Nešto ću pronaći, ovdje ili negdje drugdje, znam da hoću.

Utorak, 14. kolovoza 2012. Jutro Stojim ispred ormara i po stoti put zurim u vješalicu s lijepom odjećom, savršenom garderobom za voditeljicu jedne male ali moderne umjetničke galerije. Ništa u njoj nije za „dadilju“. Gospode, povraća mi se već na samu tu riječ. Navlačim traperice i majicu, začešljam kosu s lica. Našminkati se ni ne trudim. Nema smisla uljepšavati se kako bih cijeli dan provela s jednom bebom, zar ne? Ljutito silazim u prizemlje, napola tražeći svađu. Scott kuha kavu u kuhinji. Okreće se prema meni s osmijehom i moje se raspoloženje smjesta popravlja. Zlovoljno naškubljena usta rastežem u osmijeh. On mi doda kavu i poljubi me. Nema smisla kriviti njega, jer ovo je bila moja zamisao. Dragovoljno sam se prijavila čuvati dijete susjeda malo dalje u ulici. Tad mi se činilo da bi to moglo biti zabavno. A zapravo je posve suludo, mora da sam šenula. Bila sam luda, znatiželjna, nasmrt se dosađivala. Željela sam vidjeti. Mislim da mi je ta zamisao pala na pamet nakon što sam čula onu dernjavu u vrtu i poželjela saznati što se događa. Naravno, nisam pitala. Mislim, tako nešto se ne pita, zar ne? Scott me ohrabrio — bio je presretan kad sam to predložila. Misli da ću i sama poželjeti dijete budem li provodila vrijeme s bebama. A zapravo, upravo je suprotno; kad odem iz njihove kuće, dojurim doma i jedva čekam da skinem sve sa sebe, stanem pod tuš i isperem miris male bebe sa svoje kože. Čeznem za danima u galeriji, kad sam sva dotjerana i nafrizirana razgovarala s odraslim ljudima o umjetnosti ili filmovima ili ni o čemu. Razgovor ni o čemu bio bi stepenica više od mojih razgovora s Annom. Gospode, kako je ta žena dosadna! Čovjek ima osjećaj da je nekoć vjerojatno imala što reći, ali sad se sve vrti samo oko djeteta: Je li joj dovoljno toplo? Je li joj pretoplo? Koliko je mlijeka popila? Usto je stalno u kući pa se većinu vremena osjećam kao rezervni dio. Moj posao je paziti na dijete dok Anna odmara, omogućiti joj predah. Predah od čega točno? K tome je i čudno nervozna. Stalno sam svjesna njezina trzanja i krzmanja. Prene se svaki put kad prođe vlak, skoči kad zazvoni telefon. Djeca su jednostavno strašno krhka, nisu li? pita, a ja ne mogu ne suglasiti se. Izlazim iz kuće i olovnoteških nogu pješačim Blenheim Roadom onih pedeset metara do njihove kuće. U mom koraku nema poleta. Danas vrata ne otvara ona, nego on, njezin suprug. Tom, sav skockan, spreman za posao. Izgleda zgodno u odijelu — ne tako zgodno kao Scott, jer Tom je niži i bljeđi, a i oči su mu malo

previše blizu postavljene kad ga čovjek pogleda izbliza — ali nije loš. Uputi mi svoj široki, tomcruiseovski osmijeh i odlazi, nakon čega ostajemo same, ona, ja i beba.

Četvrtak, 16. kolovoza 2012. Poslijepodne Dala sam otkaz! Osjećam se neopisivo bolje, kao da je sve moguće. Slobodna sam! Sjedim na terasi i čekam kišu. Nebo iznad mene crno je, lastavice izvode lupinge i obrušavaju se, zrak je prožet vlagom. Scott će doći kući za nekih sat vremena i morat ću mu reći. Bit će ljut samo minutu ili dvije, iskupit ću mu se. I neću samo sjediti cijeli dan po kući: planirala sam. Mogla bih pohađati tečaj fotografiranja ili otvoriti štand, prodavati nakit. Mogla bih naučiti kuhati. U školi sam imala učitelja koji mi je jednom rekao da sam majstorica redefiniranja vlastitih ciljeva. Tad nisam znala o čemu govori, mislila sam da me provocira, ali otad sam zavoljela tu pomisao. Bjegunka, ljubavnica, supruga, konobarica, voditeljica galerije, dadilja i još neke uloge između. Dakle, tko želim biti sutra? Nisam stvarno kanila dati otkaz, riječi su same izletjele. Sjedile smo za kuhinjskim stolom, Anna s bebom u krilu, a Tom je svratio po nešto što je zaboravio pa je i on bio prisutan, pijuckao je kavu, i jednostavno se činilo smiješnim, moja prisutnost ondje nije imala apsolutno nikakvog smisla. I gore od toga, osjećala sam se nelagodno, kao uljez. Pronašla sam drugi posao — rekla sam, zapravo ne promislivši o tome. — Zato više neću moći raditi za vas. — Anna me pogledala — mislim da mi nije povjerovala. Rekla je samo: — Oh, kakva šteta — a ja sam znala da to ne misli ozbiljno. Izgledala je kao da joj je laknulo. Nije me ni upitala kakav sam to posao našla, što je bilo olakšanje jer nisam smislila uvjerljivu laž. Tom je izgledao blago iznenađen. Rekao je: — Nedostajat ćeš nam — ali i to je laž. Jedini koji će doista biti razočaran je Scott, i zato moram smisliti što ću mu reći. Možda ću mu reći da mi se Tom upucavao. Rasprava će time biti završena.

Četvrtak, 20. rujna 2012. Jutro Malo je iza sedam, vani je hladno, ali prekrasno je ovako, sa svim ovim zelenim i hladnim vrtovima jedan uz drugi, u očekivanju da se prsti sunčeva svjetla došuljaju s pruge i ožive ih. Već sam satima budna; ne mogu spavati. Danima ne spavam. Nesanicu mrzim više od svega, mrzim to bespomoćno ležanje dok mi se mozak neumorno vrti. Sve me svrbi. Želim obrijati glavu. Želim pobjeći. Želim otići na putovanje kabrioletom sa spuštenim krovom. Želim se odvesti na obalu — bilo koju obalu. Želim šetati plažom. Ja i moj stariji brat trebali smo putovati svijetom. Imali smo sjajne planove, Ben i ja. Zapravo, ti su planovi uglavnom bili Benovi — bio je nepopravljivi sanjar. Namjeravali smo se voziti motorima od Pariza do Azurne obale, ili cijelom pacifičkom obalom Sjedinjenih Američkih Država, od Seattlea do Los Angelesa; planirali smo slijediti Che Guevarine stope od Buenos Airesa do Caracasa. Da sam sve to učinila, možda ne bih završila ovdje, ne znajući što dalje. Ili bih možda, da sam sve to učinila, završila točno ovdje gdje jesam i bila savršeno zadovoljna. Ali naravno, nisam sve to učinila jer Ben nikad nije dospio do Pariza, nikad nije dospio čak ni do Cambridgea. Poginuo je na autocesti A10, lubanje smrvljene pod kotačima kamiona s poluprikolicom. Svaki dan mi nedostaje. Mislim da mi nedostaje više od ikoga. On je ona velika rupa u mom životu, nasred moje duše. Ili je možda samo bio početak te rupe. Ne znam. Ne znam nije li Ben doista razlog svemu ovome, ili je razlog sve ono što se dogodilo nakon toga i u međuvremenu. Znam samo da u jednom trenutku savršeno funkcioniram i život je sladak i ništa mi ne nedostaje, a već u sljedećem ne mogu dočekati da pobjegnem, sva sam rasuta, spotičem se i ponovno klizim. Dakle, otići ću psihoterapeutu! To bi moglo biti čudno, ali ujedno i zabavno. Oduvijek sam mislila da bi moglo biti zabavno biti katolik, moći se ispovjediti i rasteretiti dušu i imati nekoga tko će ti reći da ti oprašta, tko će izbrisati sve tvoje grijehe da možeš početi ispočetka. Naravno, posjet psihoterapeutu nije posve ista stvar. Pomalo sam nervozna, ali u posljednje vrijeme nikako ne uspijevam zaspati, a i Scott mi stalno kvoca da odem. Rekla sam mu, o tim stvarima već mi je dovoljno teško razgovarati i sa ljudima koje poznajem — i s tobom jedva mogu razgovarati o tome. Odvratio je da upravo u tome i jest bit, da neznancima možeš sve reći. Ali to baš nije istina. Ne možeš reći sve.

Siroti Scott. Ne zna ni pola cijele priče. Voli me toliko da me boli. Ne znam kako mu to uspijeva. Mene bi izludjelo. Ali nešto moram učiniti, a ovako barem imam dojam da nešto poduzimam. Svi oni planovi — tečajevi fotografiranja i satovi kuhanja — kad se svi zbroje i oduzmu, djeluju nekako besmisleno, kao da se igram stvarnog života umjesto da ga živim. Moram pronaći nešto što moram raditi, nešto neporecivo. Ne mogu ovako, ne mogu biti samo kućanica. Ne shvaćam kako itko to može — doslovce nemaš drugog posla osim čekati. Čekati da se muškarac vrati kući i da te voli. Ili to, ili potražiti nešto za razonodu. Večer Pustili su me da čekam. Zakazani termin bio je prije pola sata, a ja još uvijek sjedim u čekaonici, prelistavam Vogue, i razmišljam o tome da ustanem i odem. Znam da liječnici znaju odužiti preglede, ali psihoterapeuti? Sudeći po filmovima, izbace te čim istekne tvojih pedeset minuta. Izgleda da Hollywood zapravo ne govori o psihoterapeutima kakvima te uputi Nacionalna zdravstvena služba. Tek što nisam otišla do recepcionarke i rekla joj da sam dovoljno čekala, da odlazim, kad su se vrata ordinacije naglo otvorila i iz nje izašao veoma visok, štrkljast muškarac ispružene ruke, kao da se ispričava. — Gospođo Hipwell, strašno mi je žao što ste čekali — kaže on, a ja mu se samo nasmiješim i odgovorim da nema problema. U tom trenutku osjećam da će sve biti dobro jer u njegovom sam društvu tek jednu minutu, a već mi je lakše. Mislim da je to zbog njegova glasa. Tihog i dubokog. S blagim naglaskom, što sam i očekivala, jer ime mu je doktor Kamal Abdic. Pretpostavljam da je srednjih tridesetih godina, iako izgleda veoma mlado s onom svojom nevjerojatnom kožom boje tamnog meda. Ima ruke koje lako mogu zamisliti na sebi, duge i finih prstiju, gotovo ih mogu osjetiti na svom tijelu. Ne razgovaramo ni o čemu konkretnom, ovo je tek uvodna seansa, upoznavanje; pita me u čemu je problem, a ja mu govorim o napadajima panike, nesanici, činjenici da noću ležim budna, previše uplašena da bih zaspala. Želi da kažem nešto više o tome, ali nisam još spremna. Pita me uzimam li narkotike, pijem li. Kažem mu da ovih dana imam druge poroke pa ga pogledam i čini mi se da zna o čemu govorim. Zatim pomislim kako bih naš razgovor trebala shvatiti malo ozbiljnije pa mu kažem za zatvaranje galerije i da se stalno osjećam izgubljeno, kako ne znam kud ću i što ću, kako provodim previše vremena u glavi. On ne govori

mnogo, samo me povremeno nešto priupita, ali ja ga želim čuti kako govori pa ga na odlasku pitam odakle je. — Iz Maidstonea — odgovori on u Kentu. U Corly sam došao prije nekoliko godina. — Zna da to nije ono što sam pitala; vučji mi se nasmiješi. Scott me čeka kod kuće, gura mi piće u ruku, želi čuti kako je bilo. Kažem da je bilo okej. Pita me za terapeuta: je li mi se svidio, je li djelovao ljubazno? Okej, ponavljam, jer ne želim zvučati previše oduševljeno. Pita me jesmo li govorili o Benu. Scott misli da je sve zbog Bena. Možda je u pravu. Možda me poznaje bolje no što mislim.

Utorak, 25. rujna 2012. Jutro Jutros sam se rano probudila, ali spavala sam nekoliko sati, što je poboljšanje u odnosu na prošli tjedan. Kad sam ustala, osjećala sam se gotovo odmorno pa sam, umjesto da sjednem na terasu, odlučila malo prošetati. Već se neko vrijeme zatvaram, a da toga gotovo nisam bila svjesna. Jedina mjesta na koja ovih dana odlazim naizgled su trgovine, satovi pilatesa i terapije. I povremeno do Tare. Ostatak vremena provodim kod kuće. Nikakvo čudo da me uhvati nespokoj. Izašla sam iz kuće, skrenula nadesno pa nalijevo na Kingly Road. Pokraj Rose, puba u koji smo nekoć stalno odlazili; ne sjećam se zašto smo prestali. Meni se nikad nije naročito sviđao, bilo je previše parova nešto mlađih od četrdeset godina koji su previše pili i tražili nešto bolje, pitajući se bi li imali hrabrosti. Možda smo zato prestali odlaziti onamo, jer se meni nije sviđalo. Prolazim pokraj puba, pokraj trgovina. Ne želim otići previše daleko, želim samo napraviti mali krug, protegnuti noge. Lijepo je biti vani ovako rano, prije početka nastave, prije nego putnici krenu na posao; ulice su prazne i čiste, dan obiluje mogućnostima. Ponovno skrećem ulijevo, hodam do malog igrališta, jedine, prilično jadne zelene površine koju imamo. Sad je prazno, ali za nekoliko sati vrvjet će malom djecom, majkama i bejbisitericama iz inozemstva. Pola cura s pilatesa bit će ovdje, odjevene od glave do pete u sportsku odjeću Sweaty Betty, napadno se rastezati, s manikiranim prstima ovijenim oko kava iz Starbucksa.

Nastavljam uz park prema Aveniji Roseberry. Skrenem li ovdje udesno, prošla bih pokraj svoje galerije — odnosno onoga što je nekoć bila moja galerija, a sad je prazan izlog — ali to ne želim jer me još uvijek malo boli. Silno sam se trudila da uspije. Pogrešno mjesto, pogrešno vrijeme — u predgrađu se ne traži umjetnost, ne kad je gospodarstvo ovakvo kakvo jest. Zato skrećem ulijevo, uz Tesco Express, uz drugi pub, onaj u koji odlaze ljudi iz naselja, pa natrag kući. Sad već osjećam kako mi želudac treperi, počinje me hvatati nervoza. Bojim se da ću naletjeti na Watsonove jer uvijek je nelagodno kad ih vidim; jasno je kao dan da nemam novi posao, da sam lagala jer nisam željela nastaviti raditi za njih. Ili točnije, nelagodno je kad nju vidim. Tom me jednostavno ignorira. Ali Anna kao da sve shvaća osobno. Očito misli da je moja kratka karijera dadilje završila zbog nje ili njezina djeteta. Zapravo, razlog nisu ni ona ni njezino dijete, iako je malenu bilo teško voljeti jer je neprestano cendrala. Razlog je mnogo zamršeniji, ali to joj, naravno, ne mogu objasniti. Svejedno. I zbog toga se valjda zatvaram, jer ne želim vidjeti Watsonove. Dio mene nada se da će jednostavno odseliti. Znam da ona ne voli biti ovdje: mrzi onu kuću, mrzi živjeti među stvarima njegove bivše, mrzi vlakove. Zastajem na uglu i virim u pothodnik. Od mirisa hladnoće i vlage uvijek me podiđu srsi, kao kad okreneš kamen da vidiš što je ispod njega: mahovina, gliste i zemlja. Podsjeća me na igranje u vrtu dok sam bila mala i s Benom tražila žabe uz ribnjak. Hodam dalje. Ulica je prazna — nigdje traga ni Tomu ni Anni — i dio mene koji ne može odoljeti drami zapravo je prilično razočaran. Večer Scott je upravo nazvao kako bi me obavijestio da mora raditi do kasna, što nije vijest koju sam željela čuti. Osjećam se napeto, cijeli dan sam takva. Ne mogu se smiriti. Treba mi da dođe kući i ublaži moj nespokoj, a sad ga neće biti još satima i moj će mozak bezglavo glavinjati i znam da me čeka besana noć. Ne mogu samo sjediti ovdje i gledati vlakove, previše sam nervozna, srce mi drhti u grudima kao ptičica koja se pokušava osloboditi iz krletke. Nazuvam japanke i silazim u prizemlje pa izlazim na Blenheim Road. Sedam i pol je — nekoliko ljudi vuče se kući s posla. Nitko drugi nije u blizini, iako se čuju povici klinaca koji se igraju u vrtovima iza kuća, uživajući u zadnjem ljetnom sunčevu svjetlu prije no što ih pozovu na večeru. Pješačim ulicom prema kolodvoru. Kratko zastajem ispred broja dvadeset tri i pomišljam da pozvonim. Što bih rekla? Da mi je ponestalo šećera? Da sam samo

poželjela malo porazgovarati? Zavjese su napola razgrnute, ali unutra ne vidim nikoga. Krećem dalje, prema uglu, i zapravo bez razmišljanja nastavljam do pothodnika. Već sam na pola pothodnika kad iznad moje glave protutnji vlak i osjećaj je veličanstven: kao potres, osjećaš ga u samom središtu svog tijela, ustalasa ti krv. Na podu zamjećujem rajf za kosu, ljubičast, rastegnut, izlizan. Vjerojatno je ispao nekoj trkačici, ali zbog nečega na njemu hvata me jeza i želim čim prije otići odande i vratiti se na sunčevo svjetlo. Dok hodam ulicom prema kući, on se proveze pokraj mene automobilom, pogledi nam se načas sretnu i on mi se osmjehne.

RACHEL

Petak, 12. srpnja 2013. Jutro

M

rtva sam umorna, glava mi je teška od pospanosti. Kad pijem, jedva da uopće spavam. Onesvijestim se na sat ili dva pa se probudim, bolesna od straha i gađenja prema samoj sebi. Kad mi se dogodi dan da ne pijem, navečer utonem u najdublji san, potpunu nesvijest, a ujutro se ne mogu probuditi, ne mogu se otresti pospanosti, satima se zalijepi za mene, a ponekad i cijeli dan. Danas je u mom vagonu samo šačica ljudi, nitko u mojoj neposrednoj blizini. Nitko me ne promatra pa naslanjam glavu na prozor i zatvaram oči. Budi me škripa kočnica. Pred semaforom smo. U ovo doba jutra, u ovo doba godine, sunce tuče ravno u leđa kuća uz prugu i preplavljuje ih svjetlom. Gotovo mogu osjetiti toplinu tog jutarnjeg svjetla na svom licu i rukama dok očiju uprtih u novine sjedim s Tomom za doručkom, a moja bosa stopala položena su na njegova jer njegova su uvijek mnogo toplija od mojih. Osjećam kako mi se on osmjehuje, a rumen se razlijeva mojim prsima sve do vrata, kao i uvijek kad bi me gledao na određeni način. Žestoko trepnem i Toma više nema. Još uvijek stojimo na semaforu. Vidim Jess u njezinu vrtu, i iza nje muškarca koji izlazi iz kuće. Nešto nosi — možda šalicu kave — i ja ga pozornije promotrim i shvatim da to nije Jason. Ovaj je muškarac viši, vitkiji, tamnoputiji. Obiteljski je prijatelj; njezin ili Jasonov brat. Saginje se, odlaže šalice na metalni stolić na trijemu. Rođak je iz Australije i ostat će nekoliko tjedana; Jasonov je najbolji prijatelj, kum na njihovu vjenčanju. Jess mu prilazi, obgrli ga oko struka i poljubi, dugo i strasno. Vlak kreće dalje. Ne mogu vjerovati. Zadašćem hvatajući zrak, shvaćam da nisam disala. Zašto bi ona to učinila? Jason je voli, to vidim, sretni su. Ne mogu vjerovati da bi mu ona to učinila, on to ne zaslužuje. Osjećam duboko razočaranje, osjećam kao da sam ja ta

koja je prevarena. Poznata bol preplavi mi grudi. Već sam se osjećala ovako. U širim razmjerima i jačoj mjeri, naravno, ali sjećam se kakvoće te boli. Tako nešto ne zaboravlja se. Saznala sam na način na koji ovih dana naizgled svi saznaju: elektroničkom omaškom. Ponekad je to SMS ili glasovna poruka; u mom slučaju bio je e-mail, ruž na ovratniku našeg doba. Dogodilo se zapravo pukim slučajem, nisam njuškala. Nisam se smjela približavati Tomovu računalu jer se bojao da ću slučajno izbrisati nešto važno ili otvoriti nešto što ne smijem i pustiti neki virus ili Trojanca ili nešto. — Tehnologija ti baš nije jaka strana, zar ne, Rach? — upitao je nakon što sam slučajno izbrisala sve kontakte iz njegova adresara elektroničke pošte. Zato nisam smjela dirati njegovo računalo. Ali zapravo sam činila dobru stvar, pokušavala sam se iskupiti jer sam bila jadna i sa mnom je bilo teško, planirala sam poseban bijeg za našu četvrtu godišnjicu braka, putovanje koje će nas podsjetiti kakvi smo nekoć bili. Željela sam da to bude iznenađenje pa sam morala kradom provjeriti njegov poslovni raspored, morala sam pogledati. Nisam njuškala, nisam ga nastojala uhvatiti u laži ili išta slično, nisam bila toliko glupa. Nisam željela biti jedna od onih groznih, sumnjičavih žena koje pregledavaju džepove svojih muževa. Jednom sam se javila na njegov mobitel dok se on tuširao i prilično se uzrujao optužujući me da nemam povjerenja u njega. Osjećala sam se grozno jer je izgledao strašno povrijeđen. Morala sam provjeriti njegov poslovni raspored, a on je ostavio laptop uključen jer je kasnio na sastanak. Prilika je bila savršena pa sam pogledala njegov kalendar, zabilježila neke datume. Kad sam zatvorila prozorčić s kalendarom, preda mnom se našao njegov račun elektroničke pošte, otvoren, razotkriven. Na vrbu je bila poruka od [email protected]. Otvorila sam je. XXXXX. Samo to, niz ikseva. Isprva sam pomislila da je spam, dok nisam shvatila da su to poljupci. Bio je to odgovor na poruku koju je on poslao nekoliko sati ranije, netom nakon sedam, dok sam ja još uvijek spavala u našem krevetu. Sinoć sam zaspao razmišljajući o tebi, sanjao sam kako ljubim tvoja usta, tvoje dojke, unutarnju stranu tvojih bedara. Jutros sam se probudio još uvijek misleći o tebi, očajnički žudeći da te dodirnem. Ne očekuj od mene da budem razuman, ne mogu, ne s tobom. Pročitala sam njegove poruke, na desetke njih, skrivenih u fol deru naslovljenom „Admin“. Otkrila sam da je njezino ime Anna Boyd i da je moj suprug zaljubljen u nju. Sam joj je to napisao, često ponavljajući. Rekao joj je da se nikad

27

dotad nije tako osjećao, da ne može dočekati čas kad će biti s njom, da neće proći dugo prije no što budu mogli biti zajedno. Nemam riječi kojima bih opisala što sam osjećala tog dana, ali sad, dok sjedim u vlaku, bijesna sam kao ris, zabijam nokte u dlanove, a oči me peckaju od suza. Osjećam provalu žestoka bijesa. Osjećam kao da je meni nešto oduzeto. Kako je mogla? Kako je Jess mogla to učiniti? Što joj je? Vidi kakav život imaju, vidi kako je lijep! Nikad nisam razumjela kako ljudi mogu bezbrižno zanemariti štetu koju nanesu slijedeći svoja srca. Tko je rekao da je slijediti srce dobra stvar? To je puki egoizam, sebičnost kakve nema. Preplavljuje me mržnja. Da sad vidim tu ženu, da vidim Jess, pljunula bih joj u lice. Noktima bih joj iskopala oči. Večer Na liniji je iskrsnuo problem. Brzi vlak do Stokea u 17:56 otkazan je pa su njegovi putnici zaposjeli moj vlak i u vagonu ima samo stajaćih mjesta. Srećom, imam sjedalo, ali uz prolaz, ne uz prozor, a drugi se putnici naguruju uz moje rame, moje koljeno, zadiru u moj prostor. Osjećam poriv da ih odgurnem, ustanem i jednostavno gurnem. Vrućina je iz sata u sat sve nepodnošljivija, opkoljuje me, kao da dišem kroz masku. Svi prozori su otvoreni, ali svejedno, čak i u vožnji, u vagonu nema zraka, kao da sam u zaključanoj metalnoj kutiji. Ne uspijevam udahnuti dovoljno kisika u pluća. Mučno mi je. U glavi neprestano vrtim jutrošnji prizor u kafiću, imam osjećaj da sam još uvijek ondje, ne mogu izbrisati izraze njihovih lica pred svojim očima. Za to krivim Jess. Jutros sam bila opsjednuta Jess i Jasonom, njezinom izdajom i osjećajima koje će to u njemu izazvati, suočenjem do kojega će neminovno doći kad on sazna i kad se njegov svijet raskomada kao što se moj raskomadao. Hodala sam naokolo posve ošamućena i nisam pazila kamo idem. Ne razmišljajući, ušla sam u kafić u koji zalaze svi iz Huntigdon Whiteleya. Ušla sam i prije no što sam ih opazila, a kad sam ih ugledala već je bilo prekasno da se okrenem i izađem; zurili su u mene načas razrogačivši oči od zaprepaštenja, prije nego su se sjetili nasaditi osmijehe na lica. Martin Miles sa Sashom i Harriet, trijumvirat nelagode, mašu mi, zovu me da im se pridružim. — Rachel! — rekao je Martin ispruživši ruke, privlačeći me u zagrljaj. Nisam to očekivala, ruke su mi zapele između njegovih, prtljale o njegovo tijelo. Sasha i Harriet su se smješkale, nesigurno cmoknule zrak oko mojih obraza, nastojale ne približiti se previše. — Što ti radiš ovdje?

28

Dugo sam, veoma dugo bila zablenuta. Zurila sam u pod, osjetila da crvenim i shvativši da je time samo još gore, usiljeno sam se nasmijala i odgovorila: — Razgovor. Imam razgovor. — Oh. — Martin nije uspio prikriti iznenađenost, a Sasha i Harriet su kimnule i nasmiješile se. — S kime? Nisam se mogla sjetiti imena nijedne tvrtke za odnose s javnošću. Niti jedne. Nisam se mogla sjetiti nijedne tvrtke za upravljanje nekretninama, a kamoli takve koja bi mogla doista upošljavati. Samo sam stajala i trljala kažiprstom donju usnu, odmahivala glavom, dok na kraju Martin nije rekao: — Vojna tajna, je li? Neke su tvrtke čudne, nisu li? Ne žele da išta kažeš dok ugovor nije potpisan i sve službeno, crno na bijelo. — Lupetao je i znao je da lupeta, učinio je to da me spasi i nitko nije nasjeo, ali svi su se pretvarali da jesu kimajući. Harriet i Sasha gledale su preko mog ramena u vrata, bilo im je neugodno zbog mene, željele su pobjeći. — Bolje da naručim kavu — rekla sam. — Ne bih željela zakasniti. Martin je položio dlan na moju podlakticu i rekao: — Baš mi je drago da sam te vidio, Rachel. — Njegovo sažaljenje bilo je gotovo opipljivo. Do zadnjih godinu ili dvije nikad nisam shvaćala koliko je posramljujuće kad te drugi sažalijevaju. Planirala sam otići do knjižnice Holborn u Theobalds Roadu, ali sad to nisam mogla podnijeti pa sam otišla u park Regent‘s. Prošetala sam do samoga kraja parka, uz zoološki vrt. Sjela sam u sjenu platane i razmišljala o praznim satima koji me čekaju, u glavi vrtjela razgovor u kafiću i prisjećala se izraza Martinova lica kad se opraštao sa mnom. Nisam bila ondje ni pola sata, kad mi je zazvonio mobitel. Ponovno Tom, zove s kućnog telefona. Pokušala sam ga zamisliti kako radi na laptopu u našoj sunčanoj kuhinji, ali tu sliku pokvarili su uljezi iz njegova novog života. I ona je sigurno negdje u blizini, u pozadini, kuha čaj ili hrani curicu, njezina sjena pada preko njega. Pustila sam da poziv preuzme govorna pošta. Spremila sam mobitel natrag u torbicu i pokušavala ne obazirati se na njega. Nisam željela čuti ništa više, ne danas; današnji dan već je dovoljno grozan, a još nije ni deset i pol ujutro. Izdržala sam otprilike tri minute prije no što sam ponovno izvukla mobitel i nazvala govornu poštu. Pripremila sam se za agoniju kad čujem njegov glas — taj glas koji mi se nekoć obraćao sa smijehom i svjetlom, a sad samo opominje, tješi ili sažalijeva — ali nije bio on. — Rachel, Anna je. — Prekinula sam poziv. Nisam mogla disati i nisam mogla spriječiti mozak da ne jurca ili kožu da me ne svrbi, pa sam ustala i otišla do trgovine ne uglu Ulice Titchfield, kupila četiri 29

limenke džin-tonika i vratila se na svoje mjesto u parku. Otvorila sam prvu limenku i popila je najbrže što sam mogla. Zatim sam otvorila i drugu. Okrenula sam se leđima prema stazi da ne vidim trkače, majke s dječjim kolicima i turiste, a ako ja nisam vidjela njih, mogla sam se pretvarati kao dijete da ni oni ne vide mene. Ponovno sam nazvala govornu poštu. — Rachel, Anna je. — Duga stanka. — Moram razgovarati s tobom o telefonskim pozivima. — Ponovno duga stanka — govori mi i još nešto čini, obavlja više poslova odjednom, kao prava zaposlena supruga i majka, posprema, stavlja rublje u perilicu. — Slušaj, znam da ti je teško — kaže, kao da ona nema nikakve veze s mojom boli — ali ne možeš nas stalno zivkati noću. — Ton njezina glasa odrješit je, razdražen. — Već je dovoljno loše što nas probudiš kad nazoveš, ali probudiš i Evie, a to jednostavno nije prihvatljivo. Trenutačno se mučimo da prespava noć bez buđenja. — Mučimo se da prespava noć bez buđenja. Mi. Naša mala obitelj. S našim problemima i našom kolotečinom. Jebena gadura. Ona je kukavica, odlaže svoje jaje u moje gnijezdo. Sve mi je otela. Sve je otela i sad me zove da mi kaže kako joj moj jad uzrokuje probleme? Ispijam drugu limenku i otvaram treću. Blažena alkoholna euforija u mom krvotoku traje samo nekoliko sekundi, nakon čega me hvata mučnina. Prebrzo pijem, čak i za mene, moram usporiti; ne usporim li, dogodit će se nešto loše. Učinit ću nešto zbog čega ću se kasnije kajati. Nazvat ću je, reći ću joj da me nije briga ni za nju ni za njezinu obitelj i da mi je svejedno hoće li se njezino dijete ikad dobro naspavati do kraja života. Reći ću joj da je ulet koji je upotrijebio na njoj — nemoj očekivati od mene da budem razuman— isti onaj koji je i meni servirao, kad smo tek prohodali; napisao mi je to u pismu, izjavljujući svoju neprolaznu strast. A taj fol čak i nije njegov: ukrao ga je od Henryja Millera. Sve što ona ima rabljena je roba. Želim znati kako se zbog toga osjeća. Želim je nazvati i upitati, kakav je osjećaj, Anna, živjeti u mojoj kući, okružena pokućstvom koje sam ja kupila, spavati u krevetu koji sam ja godinama dijelila s njim, hraniti dijete za kuhinjskim stolom na kojem me je on pojebao? Još uvijek mi je nepojmljivo da su odlučili ostati ondje, u toj kući, u mojoj kući. Nisam mogla vjerovati kad mi je to rekao. Voljela sam tu kuću. Ja sam bila ta koja je inzistirala da je kupimo, usprkos lokaciji. Voljela sam biti blizu tračnica, voljela sam promatrati vlakove koji prolaze, uživala u njihovu zvuku, ne u oštrom zvižduku međugradskog brzog vlaka, nego u staromodnom kotrljanju starih željezničkih vagona. Tom mi je rekao da neće zauvijek biti tako, da će prije ili kasnije modernizirati prugu pa će pokraj naše kuće tutnjati brzi vlakovi, ali ja nisam mogla

30

vjerovati da će se to ikad doista dogoditi. Bila bih ostala ondje, isplatila bih ga da sam imala novca. Međutim, nisam, a kad smo se razvodili nismo uspjeli pronaći kupca koji bi platio pristojnu cijenu pa je Tom rekao da će on mene isplatiti i ostati u kući dok za nju ne dobije koliko vrijedi. Ali nikad nije pronašao pravog kupca; umjesto toga u kuću je uselio nju, a njoj se kuća svidjela kao i meni pa su odlučili ostati u njoj. Mora da je veoma sigurna u sebe, u njih, kad joj ne smeta što hoda onuda gdje je prije nje hodala druga žena. Očito me ne doživljava kao prijetnju. Razmišljam kako je Ted Hughes doselio Assiju Wevill u dom koji je dijelio s Plathovom, kako je Assia nosila Sylvijinu odjeću, češljala kosu istom četkom. Želim nazvati Annu i podsjetiti je da je Assia završila s glavom u pećnici, jednako kao i Sylvia. Mora da sam zaspala, džin i vrelo sunce uljuljkali su me u san. Naglo sam se probudila i očajnički pipkala oko sebe tražeći torbicu. Još uvijek je bila ondje. Koža me svrbjela, mravi su me preplavili, bilo ih je u mojoj kosi i na vratu i grudima pa sam skočila na noge i otresla ih noktima. Dva tinejdžera koja su nabijala loptu dvadesetak metara dalje zastala su privučena prizorom previjajući se od smijeha. Vlak se zaustavlja. Gotovo smo tik nasuprot Jessine i Jasonove kuće, ali ja ne vidim drugu stranu vagona i preko tračnica, previše mi ljudi priječi pogled. Pitam se jesu li ondje, zna li on, je li otišao ili još uvijek živi životom za koji tek mora otkriti da je laž.

Subota, 13. srpnja 2013. Jutro I ne pogledavši na sat znam da je negdje između petnaest do osam i osam i petnaest. Znam po kakvoći svjetla, po zvukovima s ulice ispod mog prozora, po zvuku usisivača koji Cathy poteže hodnikom ispred sobe. Cathy ustaje rano svake subote kako bi očistila kuću, bez obzira na sve. Može biti njezin rođendan, može biti jutro ekstaze — Cathy će svejedno u subotu rano ustati kako bi čistila. Ona kaže da je to katarzično, da je pripremi za dobar vikend, a budući da kuću čisti aerobično, to znači da ne mora ići u teretanu. Meni to ranojutarnje sauganje zapravo ne smeta jer ionako ne bih spavala. Ujutro ne mogu spavati; ne mogu mirno kunjati do podneva. Budim se naglo, zadahtana i podivljala srca, s odvratnim okusom u ustima, i odmah znam da je to —

31

to. Budna sam. Štoviše želim biti nesvjesna svega oko sebe, to mi manje polazi za rukom. Život i svjetlo ne puštaju me na miru. Ležim i osluškujem Cathynu hitnu, vedru zaposlenost, i razmišljam o odjeći uz prugu i Jessinu ljubljenju s ljubavnikom na jutarnjem suncu. Dan se proteže ispred mene i nijedna njegova minuta ničim nije ispunjena. Mogla bih otići do tržnice na Broadu; mogla bih kupiti divljač i pancetu i provesti dan kuhajući. Mogla bih sjesti na sofu sa šalicom čaja i Saturday Kitchen na telki. Mogla bih otići u teretanu. Mogla bih prepraviti svoj životopis. Mogla bih pričekati da Cathy ode iz kuće, skoknuti do trgovine i kupiti dvije boce Sauvignon Blanca. U nekom drugom životu, i ja sam se rano budila, dok je tračnicama klopotao vlak u 8:04; otvarala sam oči i osluškivala kuckanje kiše o prozor. Osjećala sam ga pokraj sebe, usnulog, toplog, napaljenog. Kasnije bi on otišao po novine, a ja bih napravila kajganu, sjedili bismo u kuhinji i pili čaj, otišli u pub na kasni ručak, zaspali isprepleteni ispred telke. Pretpostavljam da mu je sad drugačije, više nema lijenog subotnjeg seksa ni kajgane, sad su subotnje radosti drugačije vrste, sad je to djevojčica ušuškana između njega i supruge, i njezino neprestano tepanje. Tek uči govoriti, samo ponavlja tata i mama i blebeće onim svojim tajnim jezikom koji je nerazumljiv svima osim roditelju. Bol je teška i kruta, smjestila mi se tik posred grudi. Jedva čekam da Cathy izađe iz kuće. Večer Otići ću vidjeti Jasona. Cijeli sam dan provela u sobi čekajući da Cathy ode kako bih popila piće. Nije otišla. Nepokolebljivo je sjedila u dnevnom boravku, „samo rješavajući administrativne zaostatke“. Predveče više nisam mogla podnijeti zatočeništvo i dosadu pa sam joj rekla da idem prošetati. Otišla sam do Wheatsheafa, velikog, anonimnog puba blizu High Streeta i popila sam tri velike čaše vina. Strusila sam i dva Jack Daniel’sa. Nakon toga sam otišla do postaje, kupila nekoliko limenki džintonika i ukrcala se u vlak. Otići ću vidjeti Jasona.

32

Neću ga posjetiti, neću se pojaviti na njegovim vratima i pokucati. Ništa takvo. Ništa ludo. Samo želim proći pokraj njegove kuće, prokotrljati se u vlaku. Nemam drugog posla, a kući mi se ne ide. Samo ga želim vidjeti. Želim vidjeti njih. To nije dobra zamisao. Znam da nije dobra zamisao. Ali što je lošeg u tome? Otići ću do Eustona, okrenuti se i vratiti. (Volim vlakove i što je u tome loše? Vlakovi su divni.) Ranije, dok sam još uvijek bila svoja, znala sam sanjati o romantičnim putovanjima vlakom s Tomom. (Linija Bergen za našu petu godišnjicu, Plavi vlak za njegov četrdeseti rođendan.) Čekaj malo, sad ćemo proći pokraj njihove kuće. Svjetlo je jako, ali ne vidim baš dobro. (Vidim dvostruko. Zatvaram jedno oko. Sad je već bolje.) Eno ih! Je li to on? Stoje na terasi! Zar ne? Je li ono Jason? Je li ono Jess? Želim biti bliže, ne vidim dobro. Želim im biti bliže. Neću otići do Eustona. Iskrcat ću se u Witneyu. (Ne bih se smjela iskrcati u Witneyu, previše je opasno, što ako me vide Tom ili Anna?) Iskrcat ću se u Witneyu. Ovo nije dobra zamisao. Ovo je strašno loša zamisao. Na suprotnoj strani vagona je muškarac pješčano plave boje kose na granici sa crvenom. Smješka mi se. Želim mu nešto reći, ali riječi stalno ishlapljuju, nestaju s mog jezika prije no što imam prilike izgovoriti ih. Osjećam njihov okus, ali ne znam jesu li slatke ili kisele. Smješka li mi se, ili se podrugljivo ceri? Ne znam.

Nedjelja, 14. srpnja 2013. Jutro Srce mi lupa kao da mi je zapelo u dnu grla, glasno i neugodno. Usta su mi suha, boli me dok gutam. Prevrćem se na bok, licem ka prozoru. Zavjese su navučene, ali ono malo svjetla što probija kroz njih bode mi oči. Prinosim dlan licu; pritišćem prstima kapke, pokušavam trljanjem odagnati bol. Nokti su mi prljavi. 33

Nešto nije kako treba. Načas imam osjećaj da padam, kao da je krevet nestao ispod mog tijela. Sinoć. Nešto se dogodilo. Zrak naglo pristiže u moja pluća i ja se uspravljam, prebrzo, srce mi divljački lupa, glava bolno pulsira. Čekam kako bih se sjetila. Ponekad treba vremena. Ponekad se već za nekoliko sekundi pojavi pred mojim očima. Ponekad uopće ne dođe. Nešto se dogodilo, nešto loše. Sjećam se svađe. Povišenih glasova. Šaka? Ne znam, ne sjećam se. Otišla sam u pub, sjela u vlak, bila sam na postaji, bila sam na ulici. Blenheim Road. Otišla sam u Blenheim Road. Zloguka strepnja preplavljuje me kao bujica. Nešto se dogodilo, znam da jest. Ne mogu zamisliti što, ali osjećam da nešto jest. U ustima me boli kao da sam se ugrizla za obraz, na jeziku osjećam metalni okus krvi. Mučno mi je, u glavi mi se vrti. Provlačim ruke kroz kosu, preko glave. Trzam se. Na desnoj strani imam bolnu, osjetljivu kvrgu. Kosa mi je slijepljena od krvi. Spotaknula sam se, to je to. Na stubama, na postaji Witney. Jesam li udarila glavom? Sjećam se da sam bila u vlaku, ali nakon toga sve je samo bezdan crnila, praznina. Duboko dišem, pokušavam usporiti otkucaje srca, smiriti paniku koja mi nadire u grudi. Misli. Što sam učinila? Otišla sam u pub, ukrcala se u vlak. U vagonu je bio jedan muškarac — sad se sjećam, imao je crvenkastu kosu. Smješkao mi se. Mislim da mi je nešto rekao, ali ne sjećam se što. Još je nešto bilo, u sjećanju na njega ima još nečega, ali ne mogu to dosegnuti, ne mogu ga pronaći u crnilu. Preplašena sam, ali nisam sigurna čega se bojim, što samo izaziva još veći strah. Ne znam ni postoji li išta čega bih se trebala bojati. Osvrćem se oko sebe. Moj mobitel nije na noćnom ormariću. Moja torbica nije na podu, ne visi preko naslona stolca gdje je obično odlažem. Međutim, morala sam je imati, jer sad sam u kući, što znači da imam ključeve. Ustajem iz kreveta. Naga sam. Hvatam svoj odraz u zrcalu na ormaru. Ruke mi drhte. Maskara mi se razmrljala po jagodicama, a donja usna rasječena je. Noge su mi pune modrica. Mučno mi je. Sjedam natrag na krevet i spuštam glavu među koljena, čekajući da val mučnine prođe. Ustajem, dograbim kućnu haljinu i odškrinem vrata sobe. U stanu je mirno. Iz nekog razloga, sigurna sam da Cathy nije kod kuće. Je li mi rekla da će prespavati kod Damiena? Imam osjećaj da jest, iako se ne sjećam kad. Prije nego što sam izašla? Ili sam razgovarala s njom kasnije? Najtiše što mogu, iskradam se u hodnik. Vidim da su vrata Cathyne sobe otvorena. Zavirim unutra. Krevet je pospremljen. Moguće je da je već ustala i pospremila ga, ali mislim da noćas nije spavala ovdje i zbog toga mi malo lakne. Ako nije ovdje, nije me vidjela ni čula kad sam se sinoć vratila kući, što znači da ne zna koliko sam bila treštena 34

pijana. To ne bi trebalo biti važno, ali važno je: stid koji osjećam zbog izgreda proporcionalan je ne samo ozbiljnosti situacije nego i broju ljudi koji su joj svjedočili. Navrh stuba ponovno me obuzima vrtoglavica pa se čvrsto hvatam za ogradu. Strah da ću pasti niz stube i slomiti vrat jedan je od mojih velikih strahova (uz onaj da ću dobiti unutarnje krvarenje kad mi jetra napokon otkaže). Od razmišljanja o tome hvata me nova mučnina. Želim leći, ali moram pronaći torbicu, provjeriti mobitel. Moram barem znati da nisam izgubila kreditne kartice, moram znati koga sam nazvala i kad. Torbicu sam pronašla bačenu u hodnik, tik iza ulaznih vrata. Uz nju su moje traperice i donje rublje u neurednoj hrpi; iz podnožja stuba osjećam vonj mokraće. Hvatam torbicu da potražim mobitel — unutra je, Bogu hvala, zajedno s hrpom zgužvanih novčanica od dvadeset funti i papirnatim maramicama zamrljanim krvlju. Mučnina me ponovno hvata, ovaj put jača nego prije; osjećam žuč u dnu grla i trčim, ali ne stižem do kupaonice na vrijeme, povraćam po sagu na pola puta do kata. Moram leći. Ako ne legnem, onesvijestit ću se, past ću. Počistit ću kasnije. Stižem do svoje sobe, uključujem mobitel i liježem na krevet. Podižem udove, nježno, oprezno, kako bih ih promotrila. Iznad koljena imam modrice, uobičajena posljedica pića, modrice kakve dobiješ kad se u nešto zabiješ. Na nadlakticama su tragovi koji me više zabrinjavaju, tamni, ovalni otisci koji izgledaju kao otisci prstiju. To ne mora nužno značiti ništa loše, znala sam ih imati i prije, obično kad bih pala i netko mi pomogao da ustanem. Posjekotina na glavi ne sluti na dobro, ali mogla sam je zaraditi i nečim posve bezazlenim kao što je ulazak u automobil. Možda sam se kući vratila taksijem. Uzimam mobitel u ruku. Dobila sam dvije poruke. Prva je od Cathy, primljena netom iza pet sati, pita što je sa mnom. Prespavat će kod Damiena, vidimo se sutra. Nada se da ne pijem sama. Druga je od Toma, primljena u deset i petnaest. Kad začujem njegov glas, gotovo ispuštam mobitel od straha; urla. — Isuse Kriste, Rachel, koji ti je vrag? Dosta mi je ovoga, shvaćaš? Upravo sam proveo gotovo sat vremena vozikajući se naokolo u potrazi za tobom. Annu si nasmrt preplašila, znaš li to? Mislila je da ćeš... mislila je... Jedva sam je nagovorio da ne zove policiju. Ostavi nas na miru. Prestani me zivkati, prestani se muvati oko nas, samo nas ostavi na miru. Ne želim razgovarati s tobom. Shvaćaš li? Ne želim razgovarati s tobom, ne želim te vidjeti, ne želim te nigdje u blizini svoje obitelji. Slobodno upropasti vlastiti život, ako želiš, ali moj nećeš. S time je gotovo. Više te neću štititi, je li ti jasno? Samo nas se kloni.

35

Ne znam što sam učinila. Što sam učinila? Između pet i deset i petnaest, što sam radila? Zašto me je Tom tražio? Što sam učinila Anni? Navlačim pokrivač preko glave i čvrsto zatvaram oči. Zamišljam kako idem do kuće, hodam stazicom između njihovog i susjednog vrta, penjem se preko ograde. Razmišljam kako otvaram staklena vrata, kradom se uvlačim u kuhinju. Anna sjedi za stolom. Hvatam je s leđa, provlačim ruku kroz njenu dugu plavu kosu, naglo je potežem, rušim je na pod i udaram njezinom glavom o hladne plave pločice. Večer Netko viče. Po kutu svjetla koje struji kroz prozor moje sobe znam da sam dugo spavala; mora da je kasno poslijepodne, rana večer. Glava me boli. Jastuk je krvav. Čujem kako netko urla u prizemlju. — Nevjerojatno! Za Boga miloga! Rachel! RACHEL! Zaspala sam. Isuse, nisam očistila rigotinu na stubama. A moja odjeća još uvijek je u hodniku. Gospode, Gospode. Navlačim donji dio trenirke i majicu. Otvaram vrata pred kojima stoji Cathy. Užasne se kad me ugleda. — Što ti se, zaboga, dogodilo? upita pa podigne ruku. Zapravo, Rachel, žao mi je, ali jednostavno ne želim znati. Ne mogu to trpjeti u svojoj kući. Ne mogu... — utihne, ali pogledava niz hodnik, prema stubama. — Oprosti — kažem. — Strašno mi je žao, ali gadno mi je pozlilo i namjeravala sam očistiti kad... — Nije ti pozlilo, zar ne? Bila si pijana. Mamurna. Žao mi je, Rachel. Jednostavno ne mogu više ovako. Ne mogu ovako živjeti. Moraš otići, okej? Dat ću ti četiri tjedna da nađeš drugi stan, ali onda moraš otići. — Okrene se i zaputi prema svojoj sobi. — I, za ljubav Božju, očisti onaj nered. — Zalupi vratima iza svojih leđa. Kad sam očistila, vratila sam se u svoju sobu. Cathyna vrata još uvijek su zatvorena, ali osjećam kako kroz njih zrači njezin tihi bijes. Ne mogu je kriviti. Ja bih bila bijesna kao ris da me na povratku kući dočekaju zapišane gaće i lokva rigotine na stubama. Sjedam na krevet i otvaram laptop, otvaram svoju elektroničku poštu i počinjem pisati poruku majci. Mislim da je napokon kucnuo taj čas. Moram je zamoliti za pomoć. Ako odem kući, neću više moći ovako, morat ću se promijeniti, morat ću postati bolja. Međutim, ne mogu smisliti riječi, ne mogu smisliti način da joj objasnim. Zamišljam njezino lice dok čita moju molbu za pomoć, njezino gorko razočaranje, ogorčenost. Gotovo čujem kako uzdiše. 36

Mobitel zuji. Na njemu je poruka, primljena prije nekoliko sati. Ponovno Tom. Ne želim čuti što mi ima reći, ali moram, ne mogu ga ignorirati. Srce mi jače zalupa dok biram govornu poštu i pripremam se na najgore. — Rachel, nazovi me, molim te. — Više ne zvuči onako srdito i moje srce malo usporava. — Želim se uvjeriti da si sigurno stigla kući. Sinoć si bila u gadnom stanju. — Dug, iskren uzdah. — Slušaj. Žao mi je što sam sinoć urlao, što su se stvari malo... malo otele kontroli. Žao mi te je, Rachel, stvarno jest, ali ovo jednostavno mora prestati. Puštam poruku i drugi put, slušam njegov ljubazan glas i suze naviru. Dugo ne mogu prestati plakati, dugo nisam u stanju sastaviti poruku da mu kažem da mi je strašno žao, da sam kod kuće. Ne mogu reći ništa drugo jer ne znam zbog čega mi je točno žao. Ne znam što sam to učinila Anni, čime sam je preplašila. Iskreno rečeno, nije me naročito briga za to, ali grizem se jer sam rastužila Toma. Nakon svega što je prošao, zaslužuje biti sretan. Nikad mu neću zamjeriti sreću, samo bih voljela da može biti sretan sa mnom. Liježem na krevet i zavlačim se ispod pokrivača. Želim znati što se dogodilo; voljela bih da znam zbog čega mi treba biti žao. Očajnički pokušavam pronaći neki smisao u onom neuhvatljivom komadiću sjećanja. Sigurna sam da sam se s nekim posvadila, ili sam svjedočila svađi. Jesam li se svađala s Annom? Moji prsti sami od sebe dodiruju ranu na glavi, posjekotinu na usnici. Gotovo vidim što se dogodilo, gotovo čujem riječi, ali ponovno mi izmiču. Jednostavno se ne mogu sjetiti. Svaki put kad pomislim da tek što nisam uhvatila taj trenutak, on ponovno nestane u tami, tik izvan mog dosega.

37

MEGAN

Utorak, 2. listopada 2012. Jutro

U

skoro će pasti kiša, osjećam kako se približava. Zubi mi cvokoću, jagodice prstiju bijele su s primjesom modre. Neću ući u kuću. Sviđa mi se ovdje vani, katarzično je, pročišćujuće, kao ledena kupka. Scott će ionako brzo doći i odvući me unutra, zamotat će me u deke, kao dijete. Sinoć sam na povratku kući imala napadaj panike. Motocikl je uporno turirao, jedan crveni automobil polako prolazio, kao da traži prostitutke, a dvije su mi žene s dječjim kolicima zapriječile put. Nisam ih mogla zaobići na pločniku pa sam se spustila na kolnik i umalo me je udario automobil iz suprotnog smjera, kojeg nisam ni primijetila. Vozač je nasjeo na trubu i nešto mi doviknuo. Nisam mogla do daha, srce mi je divljački lupalo, u želucu sam osjetila onaj trzaj kao kad popiješ tabletu i misliš da ćeš povratiti, navalu adrenalina od koje te uhvati mučnina, uzbuđenje i strah istodobno. Otrčala sam kući i kroz kuću do pruge pa sam sjela i čekala da dođe vlak, da proštropoće kroz mene i odnese druge zvukove. Čekala sam da dođe Scott i da me smiri, ali nije bio kod kuće. Pokušala sam se popeti preko ograde, željela sam neko vrijeme sjediti s druge strane, gdje nitko drugi ne ide. Posjekla sam ruku pa sam ušla u kuću, a onda se Scott vratio i upitao što se dogodilo. Rekla sam da sam prala posuđe i slučajno ispustila čašu. Nije mi povjerovao, strašno se uzrujao. Tijekom noći sam ustala, ostavila Scotta da spava i iskrala se na terasu. Nazvala sam njegov broj i slušala njegov glas kad se najednom javio, isprva tiho, još snen, a zatim glasnije, oprezno, zabrinuto, ogorčeno. Prekinula sam poziv i čekala da vidim hoće li nazvati. Nisam sakrila svoj broj pa sam pomislila da bi mogao nazvati. Nije nazvao, pa sam ja nazvala njega, i tako nekoliko puta. Dobila sam govornu poštu, bezizražajnu i poslovnu, i obećanje da će me nazvati prvom prilikom. 38

Pomislila sam da nazovem ordinaciju, zatražim raniji termin, ali mislim da ni njihov automatizirani sustav ne radi usred noći pa sam se vratila u krevet. Nisam ni oka sklopila. Jutros možda odem u šumu Corly i malo fotografiram; ondje će biti maglovito i mračno i sugestivno, trebala bih moći snimiti par dobrih fotki. Razmišljala sam da možda izradim razglednice, da vidim mogu li ih prodati u suvenirnici u Kingly Roadu. Scott stalno govori da ne moram brinuti zbog posla, da se samo odmaram. Kao da sam invalid! Odmor je zadnje što mi treba. Moram pronaći nešto čime ću ispuniti dane. Znam što će se dogoditi ako to ne učinim. Večer Doktor Abdic — odnosno Kamal, kako me je zamolio da ga oslovljavam — na današnjoj mi je seansi predložio da počnem voditi dnevnik. Umalo sam odgovorila da ne mogu, da ne mogu vjerovati suprugu da ga neće pročitati. Nisam to rekla jer bi to bilo strašno nelojalno prema Scottu. Ali istina je. Nikad ne bih mogla zapisati ono što doista osjećam, mislim ili činim. Tipičan primjer: kad sam večeras došla kući, moj laptop je bio topao. Scott zna kako će izbrisati povijest pretraživanja i sve ostalo, savršeno dobro zna prikriti svoje tragove, ali ja znam da sam prije odlaska isključila računalo. Ponovno je čitao moju poštu. To mi zapravo i ne smeta, u mojim e-mailovima nema što pročitati. Gomila spamova iz tvrtki za zapošljavanje i Jenny s pilatesa koja me pita želim li se pridružiti njezinu klubu četvrtkom navečer, kad se s prijateljicama izmjenjuje u kuhanju večere. Radije bih umrla.) Ne smeta mi, jer njega umiri kad vidi da se ništa ne događa, da ništa ne mutim. A to je dobro za mene — dobro za nas iako nije istina. Usto se ne mogu doista naljutiti na njega jer ima opravdanog razloga za sumnju. U prošlosti sam mu dala povoda i vjerojatno ću to ponovno učiniti. Nisam uzorna supruga. Ne mogu biti. Ma koliko ga volim, neće biti dovoljno.

Subota, 13. listopada 2012. Jutro Noćas sam spavala pet sati, što je duže nego već mjesecima, a čudno je to da sam, kad sam jučer navečer došla kući, bila tako napeta da sam mislila kako ću se satima samo prevrtati po krevetu. Samoj sam sebi rekla da to neću ponoviti, ne nakon 39

zadnjeg puta, ali onda sam ga vidjela i poželjela i pomislila, zašto ne? Ne vidim zašto bih se trebala ograničavati, mnogi to ne čine. Muškarci to ne čine. Ne želim nikoga povrijediti, ali čovjek mora biti vjeran sebi, zar ne? Samo to i činim, vjerna sam pravoj sebi, onoj koju nitko ne poznaje — ni Scott, ni Kamal, nitko. Sinoć sam nakon pilatesa upitala Taru bi li jednu večer sljedeći tjedan išla sa mnom u kino, a zatim bi li mi dala alibi. — Ako on nazove, možeš li reći da sam s tobom, da sam na WC-u i da ću ga nazvati? A onda nazovi mene pa ću ga stvarno nazvati i sve će biti okej. Nasmiješila se, slegnula ramenima i rekla: — U redu. — Nije ni pitala kamo idem ni s kime. Stvarno želi biti moja prijateljica. S njim sam se našla u Swanu u Corlyju, uzeo nam je sobu. Moramo biti oprezni, ne smiju nas uhvatiti. Za njega bi to bilo loše, upropastilo bi mu život. I za mene bi bila katastrofa. Ne želim ni pomisliti što bi Scott učinio. Kasnije je želio da razgovaramo o onome što se dogodilo kad sam bila mlada i živjela u Norwichu. Već sam ranije natuknula nešto o tome, ali sinoć je želio pojedinosti. Rekla sam mu neke stvari, ali ne istinu. Lagala sam, izmišljala, rekla mu sve prljavštine koje je želio čuti. Bilo je zabavno. Ne osjećam se loše jer sam lagala, ionako mislim da većinu toga nije povjerovao. Prilično sam sigurna da i on laže. Ležao je na krevetu i promatrao me dok sam se odijevala. Rekao je: — Megan, ovo se ne smije ponoviti. Znaš da ne smije. Ne možemo ovako dalje. — I bio je u pravu, znam da ne možemo. Ne bismo smjeli, ne smijemo, ali hoćemo. Znam da ovo neće biti posljednji put. On me neće odbiti. Razmišljala sam o tome dok sam se vraćala kući, i shvatila sam da mi se u cijeloj toj situaciji najviše sviđa činjenica da nad nekim imam moć. To je ono opojno. Večer U kuhinji sam, otvaram bocu vina, kad mi Scott prilazi s leđa, stavlja ruke na moja ramena, stisne ih i kaže: — Kako je bilo kod psihoterapeuta? — Kažem mu da je bilo dobro, da napredujemo. Dosad je već navikao da od mene neće izvući pojedinosti. Zatim: — Jesi li se sinoć zabavila s Tarom? Okrenuta sam mu leđima pa ne znam pita li to doista ili nešto sumnja. U njegovu glasu ništa ne naslućujem. — Stvarno je simpa — kažem. — Vas dvoje biste se lijepo slagali. Zapravo, sljedeći tjedan idemo u kino. Da je nakon filma dovedem ovamo da pojedemo nešto zajedno? 40

— Zar ja nisam pozvan u kino? — pita on. — Dobrodošao si — kažem pa se okrenem prema njemu i poljubim ga u usta — ali ona želi gledati onaj film sa Sandrom Bullock pa... — Ni riječi više! Dovedi je nakon kina na večeru — kaže, nježno mi pritišćući križa. Nalijevam nam vino i izlazimo van. Sjedimo jedno uz drugo na rubu trijema, s nožnim prstima u travi. — Je li udata? — pita me. — Tara? Ne. Neudata je. — Nema dečka? — Mislim da ne. — Curu? — pita on izvijenih obrva, a ja se nasmijem. — Pa koliko joj je godina? — Ne znam. Četrdesetak. — Oh. I posve je sama. To je nekako tužno. — Hmm. Mislim da zna biti usamljena. — Ti usamljeni uvijek se zakače za tebe, zar ne? Čim te vide, krenu ravno prema tebi. — Stvarno? — Znači, nema djece? — pita on, a ja ne znam umišljam li, ali čim se spomenu djeca, u njegovu glasu čujem oštrinu i osjećam da se sprema svađa, a to jednostavno ne želim, ne mogu se nositi s time, pa ustajem i kažem mu da ponese čaše s vinom jer idemo u spavaću sobu. Slijedi me i ja se razodijevam uspinjući se stubama, a kad stignemo do sobe, kad me on gurne na krevet, ni ne razmišljam o njemu, ali to nije važno jer on to ne zna. Dovoljno sam dobra da povjeruje kako je to zbog njega.

41

RACHEL

Ponedjeljak, 15. srpnja 2013. Jutro

B

aš kad sam izlazila iz kuće, Cathy me je pozvala da se vratim i ukočeno me zagrlila. Mislila sam da će mi reći da me ipak ne izbacuje, ali umjesto toga gurnula mi je u ruku natipkanu službenu obavijest o deložaciji, s datumom odlaska. Nije me mogla pogledati u oči. Sažalijevala sam je, stvarno jesam, ali ne toliko koliko sam sažalijevala samu sebe. Tužno mi se nasmiješila i rekla: — Mrzim što ti ovo činim, Rachel, stvarno mrzim. — Cijela ta situacija bila je strašno neugodna. Stajale smo u hodniku koji je, usprkos mom trudu s izbjeljivačem, još uvijek malo vonjao na rigotinu. Došlo mi je da se rasplačem, ali nisam željela da se ona osjeća gore no što se je već osjećala, pa sam se samo vedro nasmiješila i odgovorila: — Ne brini, stvarno nije problem — kao da me je upravo zamolila da joj učinim sitnu uslugu. U vlaku su suze nagrnule i nije me bilo briga promatraju li me ostali putnici; koliko je njima poznato, možda mi je netko pregazio psa. Možda mi je dijagnosticirana neizlječiva bolest. Možda sam jalova, razvedena alkoholičarka i uskoro beskućnica. Kad razmislim o tome, smiješno je. Kako sam se našla ovdje? Pitam se gdje je započela moja propast; pitam se u kojem sam je trenutku mogla zaustaviti. Gdje je pošlo po zlu? Ne kad sam upoznala Toma, koji me je spasio tuge nakon tatine smrti. Ni kad smo se vjenčali, bezbrižno preplavljeni blaženstvom, jednog neobično vjetrovitog svibanjskog dana prije sedam godina. Bila sam sretna, solventna, uspješna. Ni kad smo uselili u kuću na broju dvadeset i tri, prostraniju i ljepšu od ijedne u kojoj sam zamišljala da ću živjeti u nježnoj dobi od dvadeset i šest godina. Posve se jasno sjećam tih prvih dana, hodanja po kući bez cipela, osjećaja topline drvenih dasaka pod nogama, uživanja u prostoru, u praznini svih onih prostorija 42

koje su čekale da budu napunjene. I Tomovih i mojih planova: što ćemo posaditi u vrtu, što ćemo objesiti na zidove, u koju ćemo boju obojati zidove u gostinjskoj sobi — već tad u mojoj glavi dječjoj sobi. Možda je to bilo tad. Možda je to bio trenutak u kojem je krenulo po zlu, trenutak kad nas više nisam zamišljala kao par, nego kao obitelj; a nakon toga, jednom kad sam stvorila sliku u glavi, samo nas dvoje više nikad nismo mogli biti dovoljni. Je li me tad Tom počeo gledati drugačije, s razočaranjem u kojem se zrcalilo moje vlastito razočaranje? Nakon svega čega se odrekao zbog mene, kako bismo nas dvoje bili zajedno, pustila sam ga da pomisli da nije dovoljan. Pustila sam suze da teku do Northcotea, a onda sam se pribrala, obrisala oči i na poleđini Cathyne obavijesti o deložaciji počela pisati popis stvari koje danas moram obaviti: Knjižnica Holborn Poslati e-mail mami Poslati e-mail Martinu, preporuka??? Raspitati se za sastanke AA središnji London/Ashbury Reći Cathy za posao? Kad se vlak zaustavio na semaforu, podigla sam pogled i opazila Jasona na terasi, zagledanog u prugu. Imala sam osjećaj da gleda ravno u mene i obuzeo me je krajnje neobičan dojam kao da me je tako gledao već prije; imala sam osjećaj da me je stvarno vidio. Zamislila sam kako mi se osmjehuje i iz nekog razloga osjetila strah. Okrenuo se, a vlak je nastavio dalje. Večer Sjedim u hitnoj pomoći Kliničke bolnice. Srušio me taksi dok sam prelazila Gray’s Inn Road. Voljela bih naglasiti da sam bila trijezna kao sudac, iako sam bila uzrujana, rastresena, gotovo uspaničena. Iznad desnog oka imam dva i pol centimetra dugu posjekotinu koju mi sad šiva nevjerojatno zgodan mlađi liječnik, razočaravajuće otresit i poslovan. Zašivši posjekotinu, zamijeti kvrgu na mojoj glavi. — Nije nova — kažem mu. — Izgleda prilično nova. — Danas je nisam zaradila. 43

— Kao da ste bili u ratu. — Bubnula sam glavom dok sam ulazila u automobil. Pregledava moju glavu dobrih nekoliko sekundi pa kaže: — Ma nemojte? — Odmakne se i pogleda me u oči. — Ne izgleda tako. Više izgleda kao da vas je netko nečime odalamio — kaže, a ja se zaledim. Sjećam se kako sam se pognula da izbjegnem udarac, kako sam podigla ruke. Je li to pravo sjećanje? Liječnik mi ponovno prilazi i pomnije promatra ozljedu. — Nečim oštrim, možda nazubljenim... — Ne — prekidam ga. — Bubnula sam glavom dok sam ulazila u automobil. — Sebe pokušavam uvjeriti koliko i njega. — Okej. — Nasmiješi mi se pa se ponovno udalji i malo čučne da nam oči budu na istoj razini. — Jeste li dobro... — provjerava u bilješkama — Rachel? — Jesam. Dugo me promatra; ne vjeruje mi. Zabrinut je. Možda misli da sam zlostavljana supruga. — U redu. Očistit ću vam ranu jer izgleda gadno. Želite li da vam nekoga nazovem? Supruga? — Razvedena sam. — Onda nekog drugog? — Nije ga briga što sam razvedena. — Prijateljicu, molim vas, bit će zabrinuta za mene. — Dajem mu Cathyno ime i broj. Cathy neće biti ni najmanje zabrinuta — još ni ne kasnim kući — ali nadam se da bi se, kad čuje da me je udario taksi, mogla smilovati i oprostiti mi za ono jučer. Vjerojatno će misliti da me je taksi srušio jer sam bila pijana. Pitam se mogu li zatražiti od liječnika da mi napravi krvne pretrage ili nešto slično, tako da joj mogu podastrijeti dokaz svoje trezvenosti. Smješkam se doktoru, ali on me ne gleda, nešto zapisuje. Ionako je to smiješna zamisao. Ja sam kriva, taksistu se nema što predbaciti. Iskoračila sam ravno na kolnik — zapravo, istrčala — pred taksi. Ne znam što sam mislila kamo trčim. Valjda uopće nisam razmišljala, barem ne o sebi. Razmišljala sam o Jess. Koja nije Jess, nego Megan Hipwell, i nestala je. Saznala sam to u knjižnici na Theobalds Roadu. Upravo sam preko svog Yahoo računa poslala e-mail majci (nisam joj rekla ništa važno, samo sam htjela ispipati situaciju, procijeniti koliko se majčinski u ovome trenutku osjeća prema meni). Na naslovnici Yahooa uvijek su nove vijesti, podešene prema tvom poštanskom broju ili čemu već — samo Bog zna kako oni znaju moj poštanski broj, ali znaju ga. I na njoj je bila njezina fotografija, Jessina, moje Jess, savršene plavuše, uz naslov koji je glasio ZABRINUTOST ZBOG NESTALE ŽENE IZ WITNEYA. 44

Isprva nisam bila sigurna. Žena je izgledala kao ona, izgledala je točno onako kako izgleda Jess u mojoj glavi, ali sumnjala sam u sebe. Zatim sam pročitala članak, vidjela ime ulice i znala sam. Policija u Buckinghamshireu sve je zabrinutija zbog nestanka dvadesetdevetogodišnje žene, Megan Hipwell iz Blenheim Roada u Witneyu. Gospođu Hipwell zadnju je vidio njezin suprug, Scott Hipwell, u subotu navečer kad je oko sedam sati otišla iz njihova doma u posjet prijateljici. „Tako nestati nije joj nimalo svojstveno“, rekao je gospodin Hipwell. Gospođa Hipwell bila je odjevena u traperice i crvenu majicu. Visoka je metar šezdeset i dva centimetra, vitka, plave kose i očiju. Molimo sve koji imaju neku informaciju o gospođi Hipwell da se jave policiji Buckinghamshirea.

Nestala je. Jess je nestala. Megan je nestala. Od subote. Proguglala sam je članak je objavljen u Witney Argusu, ali bez daljnjih pojedinosti. Sjetila sam se kako sam vidjela Jasona — odnosno Scotta — jutros na terasi, i kako me je gledao, smiješio mi se. Dograbila sam torbicu, skočila na noge i istrčala iz knjižnice, na cestu, ravno pred crni taksi. — Rachel? Rachel? — Zgodan liječnik pokušava privući moju pozornost. — Prijateljica je došla po vas.

45

MEGAN

Četvrtak, 10. siječnja 2013. Jutro

P

onekad ne želim nikamo ići, mislim da ću biti sretna ne budem li više nikad morala izaći iz kuće. Ni posao mi ne nedostaje. Samo želim ostati sa Scottom u toplini i sigurnosti svog utočišta, ničim ometana. Pomaže što je mračno i hladno i vrijeme je odvratno. Pomaže što tjednima nije prestala kiša — hladna, neumoljiva kiša popraćena zviždukom vjetra kroz stabla, tako snažnim da nadglasava i bubnjanje kišnih kapi. Ne čujem ga na tračnicama, ne čujem kako me mami i nagovara da otputujem. Danas ne želim nikamo otići, ne želim pobjeći, ne želim ni prošetati ulicom. Želim ostati ovdje, skrivena sa svojim suprugom, gledati telku i jesti sladoled nakon što ga nazovem da dođe ranije s posla kako bismo se poseksali usred poslijepodneva. Kasnije ću, naravno, morati izaći jer je danas moj dan za Kamala. U posljednje vrijeme govorila sam mu o Scottu, o svemu što sam učinila pogrešno, o svom neuspjehu kao supruge. Kamal kaže da moram pronaći način da budem sretna, da moram prestati tražiti sreću drugdje. Istina, tražim je drugdje, znam da to radim, a onda sam u trenutku i samo pomislim, jebeš sve, život je previše kratak. Razmišljam o onim uskršnjim blagdanima kad smo otišli na obiteljski odmor u Santa Margheritu. Tek sam napunila petnaest i na plaži sam upoznala jednog tipa mnogo starijeg od sebe — u tridesetima, vjerojatno, a možda čak i u ranim četrdesetima — koji me je sutradan pozvao na jedrenje. Ben je bio sa mnom i on je bio također pozvan, ali — uvijek zaštitnički nastrojen stariji brat — rekao je da ne bismo trebali ići jer on nema povjerenja u tog tipa, misli da je ljigavi perverznjak. Što je, naravno, i bio. Ali ja sam bila bijesna, jer kad će nam se ponovno ponuditi prilika da jedrimo Ligurskim morem na privatnoj jahti nekog tipa? Ben mi je rekao da ćemo 46

imati mnogo takvih prilika, da će naši životi biti prepuni pustolovina. Na kraju nismo otišli, Ben je tog ljeta izgubio nadzor nad svojim motociklom na autocesti A10 i on i ja nikad nismo otišli na jedrenje. Nedostaje mi kakvi smo bili Ben i ja zajedno. Bili smo neustrašivi. Ispričala sam Kamalu o Benu, ali sad se približavamo i drugim stvarima, istini, cijeloj istini — onome s Macom, onome prije i kasnije. S Kamalom je sigurno, ne smije nikome nikad reći jer ga veže obveza čuvanja privatnosti pacijenata. Ali čak i da može nekome reći, mislim da to ne bi učinio. Vjerujem mu, stvarno mu vjerujem. Smiješno, ali nije strah od onoga što bi Kamal mogao učiniti ono što me priječi da mu sve istresem; ne priječi me strah od osude, nego Scott. Imam osjećaj da ću izdati Scotta kažem li Kamalu nešto što Scottu ne mogu reći. Kad pomislim na sve drugo što sam učinila, na druge izdaje, ova bi trebala biti mačji kašalj, ali nije. Ova je iz nekog razloga gora, jer riječ je o stvarnom životu, o samoj mojoj srži, a nju sa njim ne dijelim. Još uvijek se susprežem jer očito ne mogu reći sve što osjećam. Znam da je to smisao terapije, ali jednostavno ne mogu. Događaji i nadalje moraju ostati neodređeni, muškarci u mom životu, ljubavnici i bivši, svi pomiješani, ali samoj sebi kažem da je to okej jer nije bitno tko su. Bitno je samo kako se zbog njih osjećam. Zatomljeno, nespokojno, gladno. Zašto ne mogu jednostavno dobiti što želim? Zašto mi oni to ne mogu dati? Istina, ponekad mi daju. Ponekad je Scott jedino što trebam. Uspijem li naučiti zadržati taj osjećaj, ovo što upravo sad osjećam — uspijem li otkriti kako da se usredotočim na sreću, kako da uživam u trenutku, umjesto da se pitam odakle će doći sljedeća euforija — tad će sve biti u redu. Večer Moram se usredotočiti kad sam s Kamalom. Teško je ne dopustiti mislima da odlutaju kad me on promatra onim svojim lavljim očima, kad sklopi ruke na krilu i prebaci duge noge jednu preko druge. Teško je ne razmišljati o svemu što bismo mogli raditi zajedno. Moram se usredotočiti. Razgovaramo o događajima nakon Benova pogreba, nakon mog bijega. Neko sam vrijeme bila u Ipswichu; ne dugo. Ondje sam upoznala Maca. Radio je u pubu ili tako nešto. Pokupio me na povratku kući. Sažalio se.

47

— Nije ni želio... znaš. — Nasmijala sam se. — Vratili smo se u njegov stan i ja sam od njega zatražila novac, a on me pogledao kao da sam luda. Rekla sam mu da sam dovoljno stara, ali nije mi povjerovao. I čekao je, stvarno jest, do mog šesnaestog rođendana. Dotad je već preselio u svoju staru kuću blizu Holkhama. Staru kamenu kućicu na kraju uličice koja nije vodila nikamo, s komadićem okućnice, otprilike kilometar od plaže. Jednim dijelom imanja prolazila je željeznička pruga. Noću bih ležala budna — stalno sam bila napušena, puno smo duvali — i činilo bi mi se da čujem vlakove, toliko sam bila sigurna u to da bih ustala, izašla iz kuće i tražila pogledom svjetla. Kamal se promeškolji na stolcu i polako kimne. Ništa ne kaže. To znači da trebam nastaviti, da govorim dalje. — Zapravo sam bila stvarno sretna ondje, s Macom. Živjela sam s njim... Gospode, otprilike tri godine, tako nekako. Kad sam otišla, imala sam... devetnaest godina. Da. Devetnaest. — Zašto si otišla ako si bila sretna? — pita me. Eto nas, stigli smo brže no što sam mislila. Nisam imala vremena sve pročešljati, izgraditi priču do te točke. Ne mogu. Prebrzo je. — Mac me je napustio. Slomio mi je srce — kažem, i to je istina, ali ujedno i laž. Još nisam spremna ispričati cijelu istinu. Kad sam se vratila, Scott nije bio kod kuće pa sam izvadila laptop i proguglala ga, prvi put ikad. Prvi put u deset godina potražila sam Maca. Međutim, nisam ga uspjela pronaći. Na svijetu postoje stotine muškaraca po imenu Craig McKenzie, ali nijedan od njih ne čini se onaj moj.

Petak, 8. veljače 2013. Jutro Šećem kroz šumu. Izašla sam prije no što se razdanilo, i sad je jedva zora, svuda je grobna tišina osim povremenog graktaja svraka u stablima iznad moje glave. Osjećam da me promatraju, oči im se cakle od znatiželje, proračunate su. Jato svraka. Jedna za tugu, dvije za radost, tri za djevojčicu, četiri za dječaka, pet za srebro, šest za zlato, sedam za tajnu koja se nikad ne smije odati. Takvih imam nekoliko.

48

Scotta nema, otišao je na neki tečaj negdje u Sussexu. Otišao je jučer ujutro i vratit će se tek večeras. Mogu što god želim. Prije nego je otišao, rekla sam mu da nakon terapije idem s Tarom u kino. Rekla sam mu da će mi mobitel biti isključen, a i s njom sam razgovarala. Upozorila sam je da bi on mogao nazvati, da bi me mogao provjeravati. Ovaj put upitala me što izvodim. Samo sam namignula i nasmiješila se, a ona se nasmijala. Mislim da je možda usamljena, da bi njezinu životu dobro došlo malo intrige. Na seansi s Kamalom razgovarali smo o Scottu, o svađi zbog laptopa. Izbila je prije tjedan dana. Tražila sam Maca na internetu — samo sam željela saznati gdje je, čime se bavi. Na internetu se ovih dana mogu pronaći gotovo svačije fotke i željela sam vidjeti njegovo lice. Nisam ga našla. Te večeri rano sam otišla spavati. Scott je ostao budan ispred telke, a ja sam zaboravila izbrisati povijest pretraživanja. Glupa pogreška — to je obično zadnje što učinim prije no što isključim računalo, bez obzira što sam gledala i pretraživala. Znam da Scott kao informatičar ionako ima načina da sazna što sam radila, ali to traje mnogo duže pa se time uglavnom ne zamara. U svakom slučaju, zaboravila sam. I sutradan smo se posvadili. Posvadili tako da je boljelo. On je želio znati tko je Craig, koliko se dugo viđam s njim, gdje smo se upoznali, što on to čini za mene, a Scott ne. Glupo, ali rekla sam Scottu da je Craig prijatelj iz prošlosti, što je samo pogoršalo cijelu stvar. Kamal me pitao bojim li se Scotta i to me je strašno razljutilo. — On je moj muž — obrecnula sam se. — Naravno da ga se ne bojim. Kamal je izgledao prilično šokirano. I sama sam se šokirala. Nisam očekivala takvu silinu bijesa, takvu dubinu zaštitničkog odnosa prema Scottu. I sama sam se iznenadila. — Bojim se, Megan, da se mnoge žene boje svojih muževa. — Pokušala sam nešto reći, ali on je podigao ruku da me ušutka. Ponašanje koje ti opisuješ — čitanje tvojih e-mailova, provjeravanje tvoje povijesti pretraživanja — ti sve to opisuješ kao da je to nešto uobičajeno, kao da je normalno. Ali nije, Megan. Nije normalno zadirati u nečiju privatnost u tolikoj mjeri. To se često drži oblikom emocionalnog zlostavljanja. Tad sam se nasmijala jer je zvučalo strašno melodramatično. — Nije zlostavljanje — rekla sam. — Ne ako drugoj strani ne smeta. A meni ne smeta. Ne smeta mi. Nasmiješio se, ali njegov osmijeh bio je prilično tužan. — Zar ne misliš da bi ti trebalo smetati?

49

Slegnula sam ramenima. — Možda bi, ali činjenica je da mi ne smeta. Ljubomoran je, posesivan. Takav je. Ja ga zbog toga nisam prestala voljeti, a neke bitke jednostavno nisu vrijedne borbe. Uglavnom sam oprezna. Prikrijem tragove pa to obično nije problem. Lagano je odmahnuo glavom, gotovo nezamjetno. — Nisam mislila da si ovdje da me osuđuješ — rekla sam. Kad je seansa završila, upitala sam ga bi li popio piće sa mnom. Odbio je, rekao da ne može, da bi to bilo neprimjereno. Zato sam ga pratila do kuće. Živi u stanu malo niže u ulici u kojoj je i ordinacija. Pokucala sam na njegova vrata, a kad ih je otvorio, upitala sam: — Je li ovo primjereno? — Zagrlila sam ga oko vrata, propela se na prste i poljubila ga u usta. — Megan — rekao je, glas mu je bio kao baršun. — Nemoj. Ne mogu. Nemoj. Bilo je prekrasno, to cimanje, ta želja i obuzdavanje. Nisam željela pustiti taj osjećaj, očajnički sam željela sačuvati ga. Ustala sam u ranim jutarnjim satima, u glavi mi se vrtjelo od svega što mi je opsjedalo misli. Nisam mogla samo ležati, budna i sama, i u mislima nabrajati sve one prilike koje sam mogla ugrabiti ili propustiti pa sam ustala, odjenula se i krenula u šetnju. Zatekla sam se ovdje. Hodam naokolo i vrtim stvari po glavi — on je rekao, ona je rekla, iskušenje, olakšanje; kad bih se barem mogla za nešto odlučiti, odlučiti ustrajati, ne vrdati. Što ako se ono što ja tražim ne može pronaći? Što ako to jednostavno nije moguće? Zrak je hladan u mojim plućima, jagodice mojih prstiju postaju modre. Dio mene jednostavno želi leći među lišće i pustiti hladnoći da me uzme. Ne mogu. Vrijeme je za odlazak. Kad sam se vratila u Blenheim Road, već je bilo gotovo devet sati i, skrenuvši za ugao, ugledala sam je, prilazila mi je gurajući kolica. Dijete je za promjenu šutjelo. Pogledala me, kimnula i uputila mi jedan od onih svojih blijedih osmijeha na koji nisam uzvratila. Obično glumim ljubaznost, ali jutros sam se osjećala stvarnom, kao prava ja. Osjećala sam se euforično, gotovo kao da sam na tripu, i nisam mogla glumiti ljubaznost ni da sam pokušala. Poslijepodne Poslijepodne sam zaspala. Probudila sam se grozničava, uspaničarena. Kriva. Osjećam se krivom. Samo ne dovoljno krivom.

50

Sjetila sam se kako je otišao usred noći, ponovno mi rekavši da je ovo zadnji put, doista zadnji put, da to više nikad ne smijemo ponoviti. Odijevao se, navlačio traperice. Ležala sam na krevetu i prasnula u smijeh, jer to je rekao i prošli put, i pretprošli, i pret pretprošli. Pogledao me je. Ne znam kako bih opisala taj njegov pogled; nije to bio pravi bijes, ni prezir — bilo je upozorenje. Osjećam se nelagodno. Hodam po kući; nigdje se ne mogu smiriti, imam osjećaj kao da je još netko bio ovdje dok sam ja spavala. Sve je na svome mjestu, ali kuća djeluje drugačije, kao da je netko dirao predmete u njoj, jedva ih primjetno pomaknuo, i dok hodam, imam osjećaj da je još netko ovdje, uvijek tik izvan mog vidokruga. Tri puta provjeravam francuska vrata u vrt, ali zaključana su. Jedva čekam da se Scott vrati kući. Trebam ga.

51

RACHEL

Utorak, 16. srpnja 2013. Jutro

U

vlaku sam u 8:04, ali ne idem u London. Idem u Witney. Nadam se da će mi boravak ondje potaknuti sjećanje, da ću doći do postaje i sve jasno vidjeti, da ću znati. Nemam baš mnogo nade, ali ništa mi drugo ne preostaje. Toma ne mogu nazvati. Previše se stidim, a uostalom, bio je posve jasan. Ne želi imati više nikakvog posla sa mnom. Megan se još uvijek nije vratila; nestala je prije više od šezdeset sati i vijest o tome pretvara se u nacionalnu. Obavijest o nestanku jutros je objavljena na webstranici BBC-ja i MailOnline-a; kratko se spominje i na drugim stranicama. Isprintala sam oba članka, i onaj s BBC-jeve stranice i onaj iz Mail-a; imam ih sa sobom. Iz njih sam saznala sljedeće: Megan i Scott posvadili su se u subotu navečer. Jedan je susjed izjavio da je čuo povišene glasove. Scott je priznao da su se svađali i rekao kako vjeruje da je njegova supruga otišla prenoćiti kod prijateljice, Tare Epstein, koja živi u Corlyju. Megan nikad nije stigla do Tarine kuće. Tara kaže da ju je zadnji put vidjela na pilatesu u petak poslijepodne. (Znala sam da Megan sigurno ide na pilates.) Prema riječima gospođe Epstein, „Izgledala je dobro, normalno. Bila je dobro raspoložena i govorila kako će za svoj trideseti rođendan sljedeći mjesec učiniti nešto posebno.“ Jedan je svjedok vidio Megan oko sedam i petnaest u subotu navečer na putu prema željezničkoj postaji u Witneyu. Megan nema rodbine u kraju. I majka i otac su pokojni. Megan je nezaposlena. Vodila je malu umjetničku galeriju u Witneyu, ali galerija je zatvorena prošle godine u travnju. (Znala sam da Megan mora biti umjetnički tip.) 52

Scott je samostalni informatički savjetnik. (Ne mogu vjerovati da je Scott informatički savjetnik.) Megan i Scott u braku su tri godine; u kući u Blenheim Roadu žive od siječnja 2012. Prema Daily Mailu, njihova kuća vrijedi četiristo tisuća funti. To čitajući, znam da se Scottu ne piše dobro. I to ne samo zato što su se Megan i on posvadili; jednostavno je tako: kad se nekoj ženi dogodi nešto loše, policija najprije sumnjiči muža ili dečka. Međutim, policija u ovom slučaju nema sve činjenice. Provjeravaju samo muža jer za dečka ne znaju. Možda sam ja jedina osoba koja zna da dečko postoji. Petljam po torbici u potrazi za komadićem papira. Na poleđini računa za dvije boce vina zapisujem popis najvjerojatnijih objašnjenja nestanka Megan Hipwell: 1. Pobjegla je s dečkom, odsad nadalje D. 2. D. joj je naudio. 3. Scott joj je naudio. 4. Jednostavno je napustila muža i otišla živjeti negdje drugdje. 5. Naudio joj je netko tko nije ni Scott ni D. Mislim da je prva mogućnost najvjerojatnija, a i četvrta je ozbiljan takmac jer Megan je neovisna, svojeglava žena, u to sam sigurna. A ako je imala ljubavnu vezu, možda je morala pobjeći da malo razbistri glavu, zar ne? Petica mi se ne čini naročito vjerojatnom, budući da smrt od ruke neznanca nije naročito uobičajena. Kvrga na mojoj glavi bolno pulsira i ja ne mogu prestati razmišljati o subotnjoj svađi koju sam vidjela, ili zamislila, ili sanjala o njoj. Dok prolazim pokraj Meganine i Scottove kuće, podižem pogled. Čujem kako krv bubnja u mojoj glavi. Osjećam uzbuđenje. Osjećam strah. Prozori na broju petnaest, s kojih se odražava jutarnje sunčevo svjetlo, izgledaju kao slijepe oči. Večer Baš sam sjedala na svoje sjedalo, kad mi je zazvonio mobitel. Cathy. Pustila sam da poziv preuzme govorna pošta.

53

Ostavila je poruku: „Bog, Rachel, zovem samo da provjerim jesi li okej.“ Zabrinuta je za mene zbog onoga s taksijem. „Znaš, htjela sam ti reći da mi je žao zbog onog neki dan, kad sam rekla da moraš otići. Nisam to smjela reći. Pretjerala sam. Možeš ostati koliko god želiš.“ Duga stanka pa: „Nazovi me, okej? I dođi ravno kući, Rach, nemoj ići u pub.“ Nisam ni namjeravala. U vrijeme ručka poželjela sam piće; očajnički mi je trebalo nakon onoga jutros u Witneyu. Međutim, nisam ga popila jer sam morala sačuvati bistru glavu. Već dugo nisam imala ništa zbog čega bi vrijedilo sačuvati bistru glavu. Moj jutarnji odlazak u Witney bio je veoma neobičan. Imala sam osjećaj da stoljećima nisam bila ondje, iako je od mog zadnjeg posjeta prošlo samo nekoliko dana. Međutim, kao da sam došla u jedno posve drugačije mjesto, na drugu postaju i u drugi grad. I ja sam bila drugačija osoba od one koja je u subotu navečer otišla u Witney. Danas sam bila odlučna i trijezna, hipersvjesna buke i svjetla i straha od otkrića. Ometala sam tuđi posjed. Takav sam jutros imala osjećaj jer sad je to njihovo područje, Tomovo i Annino, Scottovo i Meganino. Ja sam uljez, ne pripadam onamo, a ipak sve mi je tako poznato. Niz betonske stube postaje, pokraj novinskog kioska do Avenije Roseberry, pola uličnog bloka do kraja raskršća, nadesno je prolaz koji vodi do vlažnog i hladnog pješačkog pothodnika ispod pruge, a nalijevo Blenheim Road, uska, stablima oivičena ulica sa zgodnim viktorijanskim kućama u nizu. Kao da dolazim kući: ne bilo kojoj kući, nego domu iz djetinjstva, mjestu koje sam napustila prije cijelog jednog života; prisnost uspinjanja stubama na kojima točno znaš koja će zaškripati. Ta prisnost nije samo u mojoj glavi, u mojim je kostima; mišići pamte. Dok sam jutros prolazila kroz pocrnjeli otvor tunela, ulaz u pothodnik, moj korak sam je od sebe ubrzao. Nisam morala razmišljati o tome jer onuda uvijek hodam malo brže. Svake večeri kad bih se vraćala kući, a posebno zimi, običavala sam ubrzati brzo pogledavši nadesno, samo da budem sigurna. Ondje nikad nikoga nije bilo — nijedne od tih večeri, a ni danas — ali jutros sam svejedno zastala kao ukopana kad sam pogledala u tamu, jer najednom sam vidjela sebe. Vidjela sam se nekoliko metara dalje u pothodniku, klonulu uz zid, s glavom među dlanovima, i glave i ruku zamrljanih krvlju. Srce mi je divljački lupalo dok sam stajala ondje, a jutarnji me putnici zaobilazili nastavljajući prema postaji; jedan ili dvoje okrenuli se i pogledali me u prolazu dok sam stajala kao ukopana. Nisam znala — ne znam — jesam li u subotu 54

doista bila u tom pothodniku. Zašto bih ušla u njega? Kojeg bi razloga imala otići u taj mračan i vlažan tunel koji vonja na pišalinu? Okrenula sam se i zaputila natrag prema postaji. Nisam željela ostati ondje ni časka duže; nisam željela otići do Scottovih i Meganinih ulaznih vrata. Željela sam samo pobjeći. U tom pothodniku dogodilo se nešto loše, znam da jest. Kupila sam kartu i brzo se uspela stubama na drugu stranu perona, i dok sam se penjala, pred očima mi je ponovno zabljesnulo sjećanje: ovaj put ne pothodnik, nego stube; posrtanje po stubama i neki muškarac koji me je uhvatio za ruku, pomogao mi da ustanem. Muškarac iz vlaka, onaj crvenkaste kose. Vidjela sam ga, nejasna slika bez tona. Sjetila sam se da sam se smijala — samoj sebi ili nečemu što je on rekao. Bio je ljubazan prema meni, u to sam sigurna. Gotovo sigurna. Dogodilo se nešto loše, ali mislim da s njim nije imalo nikakve veze. Ukrcala sam se u vlak i odvezla do Londona. Otišla sam u knjižnicu i sjela za računalo, tražeći članke o Megan. Na web stranici Telegrapha pronašla sam kratku vijest da „muškarac tridesetih godina pomaže policiji u istrazi“. Vjerojatno Scott. Ne mogu vjerovati da bi je on ozlijedio. Znam da ne bi. Vidjela sam ih zajedno; znam kakvi su zajedno. U članku je bio naveden i broj na koji možeš nazvati ako imaš neku informaciju. Nazvat ću ga na povratku kući, iz telefonske govornice. Reći ću im za D., za ono što sam vidjela. Vlak ulazi u Ashbury, a moj mobitel zvoni. Ponovno Cathy. Sirotica, stvarno je zabrinuta za mene. — Rach? Jesi li u vlaku? Vraćaš li se kući? — Zvuči uznemireno. — Da, vraćam se. Doma sam za petnaest minuta. — Rachel, došla je policija — kaže ona, a moje se cijelo tijelo zaledi. — Žele razgovarati s tobom.

Srijeda, 17. srpnja 2013. Jutro Megan se još uvijek nije vratila, a ja sam lagala policiji — više puta. Kad sam se sinoć vratila u stan, bila sam u gadnoj panici. Pokušala sam se uvjeriti da su policajci došli zbog moje nezgode s taksijem, ali to nije imalo smisla. Razgovarala sam s policijom na licu mjesta — nezgoda je očito bila isključivo moja

55

krivnja. Sigurno su došli zbog nečega u subotu navečer. Mora da sam nešto učinila. Mora da sam učinila nešto strašno i to izbrisala iz sjećanja. Znam da baš ne zvuči vjerojatno. Što sam to mogla učiniti? Otići u Blenheim Road, napasti Megan Hipwell, riješiti se negdje njezina tijela pa sve to zaboraviti? Zvuči smiješno. Zapravo, jest smiješno. Ali znam da se u subotu nešto dogodilo. Znala sam to kad sam zavirila u mračni tunel ispod pruge; krv mi se pretvorila u ledenu vodu u žilama. Rupe u sjećanju znaju se dogoditi, i znaju biti mnogo ozbiljnije od toga da nisi posve siguran kako si se vratio kući iz nekog kluba ili si zaboravio što je bilo onako silno smiješno dok ste razgovarali u pubu. Zna se dogoditi totalno pomračenje; izgubljeni sati koje nikad nećeš vratiti. Tom mi je kupio knjigu o tome. Ta njegova gesta nije bila naročito romantična, ali dojadilo mu je slušati ujutro koliko mi je žao, a ni ne znam zbog čega mi je žao. Mislim da je želio da vidim koliku štetu nanosim, za što sam sve možda sposobna. Knjigu je napisao neki liječnik, ali nemam pojma jesu li informacije u njoj bile točne: autor je tvrdio da rupe u sjećanju nisu samo zaboravljanje onoga što se dogodilo, nego neimanje sjećanja koja ćeš zaboraviti. Njegova je teorija da čovjek dođe u stanje u kojem njegov mozak više ne formira sjećanja. I dok si u tom stanju, u najdubljem pomračenju, ne ponašaš se kao inače jer jednostavno reagiraš na ono zadnje što misliš da se dogodilo, jer budući da ne stvaraš sjećanja možda zapravo i ne znaš što se zapravo zadnje dogodilo. Naveo je i anegdote, kao upozorenja pijancima s black out-om: u New Jerseyu se jedan tip napio na proslavi Četvrtog srpnja. Nakon toga je sjeo u automobil, odvezao se autocestom nekoliko kilometara u pogrešnom smjeru i zabio u kombi sa sedam putnika. Kombi se zapalio i šest ljudi je poginulo. Pijancu nije bilo ništa. Pijancima nikad nije ništa. Uopće se nije sjećao da je sjeo u automobil. Drugi je, pak, muškarac, ovaj put u New Yorku, otišao iz bara, odvezao se do kuće u kojoj je odrastao, nasmrt izbo njezine stanare, skinuo se do gola, vratio u auto, odvezao kući i otišao spavati. Sutradan kad se probudio, osjećao se grozno, pitao se gdje mu je odjeća i kako je stigao kući, ali tek kad je policija došla po njega otkrio je da je okrutno ubio dvije osobe bez ikakvog očitog razloga. Dakle, zvuči smiješno, ali nije nemoguće, i sinoć kad sam došla kući, već sam bila uvjerena da sam na neki način umiješana u Meganin nestanak. Policajci su sjedili na sofi u dnevnom boravku, muškarac od četrdeset i nešto godina u civilki i jedan mlađi u odori, s aknama na vratu. Cathy je stajala uz prozor i kršila ruke. Izgledala je prestravljeno. Policajci su ustali. Onaj u civilki, veoma visok i lagano pogrbljen, rukovao se sa mnom i predstavio kao viši inspektor Gaskill. Rekao 56

mi je i ime onog pozornika, ali ne sjećam ga se. Nisam bila koncentrirana. Jedva sam disala. — O čemu je riječ? — otresla sam se. — Zar se nešto dogodilo? Je li riječ o mojoj majci? Ili Tomu? — Svi su dobro, gospođo Watson, samo moramo porazgovarati o vašim kretanjima u subotu navečer — odgovorio je Gaskill. Replika kao iz filma; nije se činila stvarnom. Žele znati što sam radila u subotu navečer. Koji sam kurac napravila u subotu navečer? — Moram sjesti — rekla sam, a detektiv mi je pokazao da zauzmem njegovo mjesto na sofi, pokraj prištavca. Cathy se meškoljila s noge na nogu i grickala donju usnicu. Izgledala je izbezumljeno. — Gospođo Watson, jeste li dobro? — upitao me je Gaskill. Kimnuo je prema posjekotini iznad mog oka. — Srušio me taksi — odgovorila sam. — Jučer poslijepodne, u Londonu. Bila sam u bolnici. Možete provjeriti. — Okej — rekao je lagano odmahnuvši glavom. — Dakle. Subota navečer. — Otišla sam u Witney — objasnila sam, trudeći se da mi glas ne zadrhti. — Zašto? Prištavac je izvadio notes, podigavši olovku. — Željela sam vidjeti supruga. — Oh, Rachel — uzdahnula je Cathy. Detektiv se nije obazirao na nju. — Supruga? — upitao je. — Mislite, bivšeg supruga? Toma Watsona? — Da, još uvijek imam njegovo prezime. Tako je jednostavno bilo zgodnije. Nisam morala mijenjati kreditne kartice, e-mail adresu, putovnicu... — Tako je. Željela sam ga vidjeti, ali tad sam zaključila da to nije dobra zamisao pa sam se vratila kući. — U koliko sati je to bilo? — Gaskillov glas bio je miran, lice posve bezizražajno. Usne su mu se jedva micale dok je govorio. Čula sam struganje prištavčeve olovke po papiru, čula kako mi krv bubnja u ušima. — To je bilo... hm... mislim negdje oko šest i pol. Hoću reći, mislim da sam uhvatila vlak oko šest. — I došli ste kući...?

57

— Možda sedam i pol? — Podigla sam glavu i uhvatila Cathyn pogled. Po izrazu njezina lica znala sam da zna kako lažem. — Možda malo kasnije. Možda negdje oko osam. Da, zapravo, sad sam se sjetila — mislim da sam stigla kući netom iza osam. — Osjetila sam kako crvenim; ako ovaj muškarac ne vidi da lažem, tad ne zaslužuje raditi u policiji. Detektiv se okrenuo, dograbio jedan od stolaca zaguranih ispod stola u kutu i privukao ga brzim, gotovo silovitim pokretom. Odložio ga je sučelice meni, na samo nekoliko stopa udaljenosti. Sjeo je, spustio dlanove na koljena i nakosio glavu. — Okej — rekao je. — Dakle, otišli ste oko šest, što znači da ste u Witneyu bili oko šest i pol. A vratili ste se oko osam, što znači da ste iz Witneya otišli oko sedam i pol. Zvuči li to otprilike točno? — Da, tako nekako — potvrdila sam, a kolebanje u glasu izdalo me je. Za sekundu ili dvije, upitat će me što sam radila tih sat vremena, a ja nemam odgovor na to pitanje. — I niste posjetili bivšeg supruga. Što ste onda radili tih sat vremena u Witneyu? — Malo sam prošetala. Čekao je da vidi hoću li ponuditi dodatne pojedinosti. Pomislila sam da mu kažem da sam otišla u pub, ali to bi bilo glupo — to se dade provjeriti. Upitao bi me u koji sam pub otišla, jesam li s ikime razgovarala. Dok sam razmišljala o tome što bih mu trebala reći, shvatila sam da se nisam sjetila upitati ga da mi objasni zašto želi znati gdje sam bila u subotu navečer, i da se to već samo po sebi sigurno čini čudnim. Zbog toga sam mu zacijelo izgledala kriva ili sumnjiva. — Jeste li s ikime razgovarali? — upitao je čitajući mi misli. — Ušli u neku trgovinu, bar...? — Razgovarala sam s jednim muškarcem na postaji! — To sam bubnula glasno, gotovo pobjedonosno, kao da nešto znači. — Zašto me sve to pitate? Što se događa? Viši inspektor Gaskill zavalio se u stolac. — Možda ste čuli da je nestala jedna žena iz Witneya, žena koja stanuje u Blenheim Roadu, samo nekoliko vrata dalje od vašeg bivšeg supruga. Obilazimo susjede i raspitujemo se sjećaju li se da su je vidjeli te večeri, ili vidjeli ili čuli išta neobično. Tijekom istrage, spomenuto je vaše ime. — Kratko je ušutio, dao mi vremena da probavim tu informaciju. — Te večeri bili ste u Blenheim Roadu, otprilike u vrijeme kad je gospođa Hipwell, nestala žena, napustila kuću. Gospođa Anna Watson rekla nam je da vas je vidjela na ulici, u blizini kuće gospođe Hipwell, nedaleko od njezine vlastite. Rekla je da ste se čudno ponašali i da se zabrinula. Zapravo, toliko zabrinula da je pomišljala da nazove policiju. 58

Srce mi se usplahirilo kao ptičica ulovljena u zamku. Nisam mogla govoriti, jer jedino što sam u tom času vidjela bila sam ja sama, klonula u pothodniku, s krvlju na rukama. Krvlju na rukama? Sigurno je bila moja, nije li? Morala je biti moja. Pogledala sam Gaskilla, vidjela da me pozorno promatra i znala sam da moram brzo nešto reći kako bi mi prestao čitati misli. — Ništa nisam učinila — rekla sam. — Nisam. Samo sam... Samo sam željela vidjeti supruga. — Bivšeg supruga — ponovno me je ispravio Gaskill. Izvukao je fotografiju iz džepa sakoa i pokazao mi je. Na fotografiji je bila Megan. — Jeste li u subotu navečer vidjeli ovu ženu? — upitao je. Dugo sam zurila u fotku. Učinilo mi se nadrealnim vidjeti tu savršenu plavušu koju sam promatrala, čiji sam život sastavljala i rastavljala u glavi, tako predstavljenu. Fotka je bila portret, snimljen izbliza, rad profesionalca. Crte njezina lica bile su malo grublje nego što sam zamišljala, ne toliko profinjene kao one Jess u mojoj glavi. — Gospođo Watson? Jeste li je vidjeli? Nisam znala jesam li je vidjela. Doista nisam znala. Još uvijek ne znam. — Mislim da nisam — odgovorila sam. — Mislite? Znači, možda ste je ipak vidjeli? — Ja... Nisam sigurna. — Jeste li pili u subotu navečer? — upitao je. — Prije no što ste otišli u Witney, jeste li pili? Obrazi su mi se ponovno zažarili od stida. — Jesam — odgovorila sam. — Gospođa Watson — Anna Watson — rekla je da joj se učinilo da ste pijani kad vas je vidjela ispred kuće. Jeste li bili pijani? — Ne — odvratila sam ne skrećući pogled s detektiva kako ne bih morala susresti Cathyn pogled. — Poslijepodne sam popila nekoliko pića, ali nisam bila pijana. Gaskill je uzdahnuo. Djelovao je razočaran mnome. Pogledao je prištavca pa mene. Polako je ustao i gurnuo stolac natrag na njegovo mjesto ispod stola. — Ako se sjetite ičega o suboti navečer, ičega što bi nam moglo pomoći, hoćete li me, molim vas, nazvati? — rekao je pružajući mi svoju posjetnicu. Dok je Gaskill ozbiljno kimao Cathy spremajući se da ode, potonula sam natrag u sofu. Osjetila sam kako mi srce polako usporava, a onda se naglo ponovno razdivljalo kad sam čula kako Gaskill pita: — Radite u odnosima s javnošću, zar ne? U Huntingdon Whitelyju? — Tako je. Huntingdon Whitely.

59

Provjerit će i znat će da sam lagala. Ne smijem mu dopustiti da sam to sazna, moram mu reći. Eto, to je ono što ću danas učiniti. Otići ću do policijske postaje i sve priznati. Sve ću mu reći: da sam još prije nekoliko mjeseci izgubila posao, da sam u subotu navečer bila strašno pijana i da nemam pojma kad sam se vratila kući. Reći ću ono što sam trebala sinoć reći: da traži na pogrešnom mjestu. Reći ću mu da mislim da je Megan Hipwell imala ljubavnika. Večer Policija misli da sam bolesno zabadalo. Lešinar. Misle da uhodim Toma, da sam luda, mentalno nestabilna. Nisam smjela otići u policijsku postaju. Pogoršala sam vlastitu situaciju i ne mislim da sam pomogla Scottu, što je bio razlog iz kojeg sam uopće otišla onamo. Potrebna mu je moja pomoć jer očito je da će policija posumnjati da joj je on nešto učinio, a ja znam da to nije istina jer ga poznajem. Stvarno to osjećam, ma koliko ludo zvuči. Vidjela sam kakav je s njom. Ne bi je mogao ozlijediti. Okej, pomoći Scottu nije bio moj jedini razlog za odlazak na policiju. Otišla sam i zbog one svoje laži koju je trebalo raščistiti. Laži da radim za Huntingdon Whitely. Trebala mi je cijela vječnost da prikupim hrabrost i uđem u postaju. Desetak puta bila sam na rubu da se okrenem i vratim kući, ali na kraju sam ipak ušla. Upitala sam policajca na recepciji bih li mogla razgovarati s višim inspektorom Gaskillom, a on me je uputio u zagušljivu čekaonicu u kojoj sam sjedila duže od sat vremena prije no što je netko došao po mene. Dotad sam se već znojila i tresla kao žena na putu na stratište. Uveli su me u drugu prostoriju, još manju i zagušljiviju, bez prozora i bez zraka. Ostavili su me u njoj samu još deset minuta prije no što su se pojavili Gaskill i neka žena, također u civilki. Gaskill me je pristojno pozdravio; nije se činio iznenađen što me vidi. Svoju je kolegicu predstavio kao narednicu Riley. Mlađa je od mene, visoka, vitka, tamnokosa, zgodna na neki ušiljen, lisičji način. Nije mi uzvratila osmijeh. Svi smo sjeli i nitko nije ništa rekao; samo su me promatrali s očekivanjem. — Sjetila sam se onog muškarca — započela sam. — Rekla sam vam da je na postaji bio jedan muškarac. Mogu ga opisati. — Rileyeva je jedva zamjetno izvila obrve i promeškoljila se na stolcu.

60

— Bio je srednje visine, srednje građe, crvenkaste kose. Poskliznula sam se na stubama i on me je uhvatio za ruku. — Gaskill se nagnuo prema meni, nalaktio i sklopio ruke pred ustima. — Bio je odjeven u... mislim da je imao plavu košulju. To zapravo nije istina. Sjećam se nekog muškarca i prilično sam sigurna da je imao crvenkastu kosu, i mislim da mi se osmjehnuo, ili podrugljivo nacerio dok sam bila u vlaku. Mislim da je sišao u Witneyu i mislim da mi se možda obratio. Moguće je da sam se poskliznula na stubama. Sjećam se toga, ali ne znam pripada li to sjećanje subotnjoj večeri ili nekom drugom vremenu. Mnogo sam se puta poskliznula, na mnogim stubama. Nemam pojma kako je bio odjeven. Detektivi nisu bili impresionirani mojom bajkom. Rileyeva je jedva zamjetno odmahnula glavom. Gaskill je odvojio ruke jednu od druge i raširio ih ispred tijela, okrenuvši dlanove uvis. — Okej. Gospođo Watson, jeste li doista došli ovamo da mi to kažete? — upitao je. U njegovu glasu nije bilo ljutnje, zvučao je gotovo ohrabrujući. Poželjela sam da Rileyeva ode. S njim sam mogla razgovarati; mogla sam mu vjerovati. — Više ne radim za Huntingdon Whitely — rekla sam. — Oh. — Naslonio se na naslon svog stolca, sad je djelovao za interesiranije. — Otišla sam prije tri mjeseca. Moja cimerica... zapravo, ona je moja gazdarica... nisam joj rekla. Pokušavam pronaći drugi posao. Nisam željela da zna jer sam mislila da bi brinula hoću li moći platiti stanarinu. Imam nešto novca. Mogu platiti stanarinu, ali... U svakom slučaju, jučer sam vam lagala o poslu i zbog toga se ispričavam. Rileyeva se nagnula prema meni i neiskreno se nasmiješila. — Shvaćam. Više ne radite za Huntingdon Whitely. Ne radite ni za koga, zar ne? Nezaposleni ste? — Kimnula sam. — Okej. Dakle... niste se prijavili na burzu, ne primate socijalnu pomoć? — Ne. — A vaša cimerica nije primijetila da svaki dan ne odlazite na posao? — Odlazim. Hoću reći, ne odlazim u ured, ali idem u London, kao prije, u isto vrijeme i sve, tako da ona... Tako da ona ne sazna. — Rileyeva je pogledala Gaskilla; on nije skidao pogled s mog lica, jedva primjetno namršten. — Znam da zvuči čudno... — započela sam i utihnula, jer ne zvuči samo čudno, zvuči suludo kad to izgovoriš. — U redu. Znači, pravite se da svaki dan odlazite na posao? — upitala me Rileyeva, i ona namrštena čela, kao da je zabrinuta za mene. Kao da misli da sam 61

posve poremećena. Nisam odgovorila, ni kimnula ni išta drugo, samo sam šutjela. — Smijem li pitati zašto ste napustili posao, gospođo Watson? Laganje nije imalo smisla. Ako prije ovog razgovora nisu namjeravali provjeriti moju radnu knjižicu, sad bogami hoće. — Dobila sam otkaz — rekla sam. — Otpušteni ste — rekla je Rileyeva, a u glasu joj se začula natruha zadovoljstva. Očito je očekivala taj odgovor. — Zašto ste otpušteni? Tiho sam uzdahnula i obratila se Gaskillu. — Je li to doista važno? Je li važno zašto sam ostala bez posla? Gaskill nije odgovorio, pregledavao je neke bilješke koje mu je Rileyeva gurnula pod nos, ali jedva primjetno odmahnuo je glavom. Rileyeva je promijenila taktiku. — Gospođo Watson, željela sam vas pitati za subotu navečer. — Pogledala sam Gaskilla — o tome smo već razgovarali — ali on me nije gledao. — U redu — odgovorila sam. Uporno sam prinosila ruku glavi, stalno dodirivala bolnu kvrgu. Nisam se mogla obuzdati. — Recite mi zašto ste u subotu navečer otišli u Blenheim Road. Zašto ste željeli razgovarati s bivšim suprugom? — Mislim da se to vas ni najmanje ne tiče — odvratila sam i zatim brzo dodala, prije no što ona uspije išta reći: — Bih li mogla dobiti čašu vode? Gaskill je ustao i izašao iz prostorije, što nije bio ishod kojem sam se nadala. Rileyeva nije rekla ni riječ; samo me je promatrala, s tračkom osmijeha još uvijek na usnama. Nisam mogla izdržati njezin pogled; svrnula sam pogled na stol, dopustila očima da lutaju po prostoriji. Znala sam da je to taktika: ona šuti kako bi meni postalo nelagodno do te mjere da nešto moram reći, čak i ako to ne želim. — Morala sam raspraviti neke stvari s njim — rekla sam. — Privatne stvari. — Zvučala sam nadmeno i smiješno. Rileyeva je uzdahnula. Zagrizla sam usnu, odlučna da više ne kažem ni riječ dok se Gaskill ne vrati. Čim se vratio i odložio pred mene čašu mutne vode, Rileyeva je progovorila. — Privatne stvari? — nukala me je. — Tako je. Rileyeva i Gaskill razmijenili su pogled, nisam bila sigurna da li razdražen ili zabavljen. Osjetila sam okus znoja na gornjoj usni. Otpila sam gutljaj vode; bila je bljutava. Gaskill je premetao papire ispred sebe pa ih gurnuo ustranu, kao da je gotov s njima, ili kao da ga njihov sadržaj ne zanima naročito. 62

— Gospođo Watson, vaša... ovaj, trenutačna supruga vašeg bivšeg supruga, gospođa Watson, zabrinuta je zbog vašeg ponašanja. Rekla nam je da joj dodijavate, da dodijavate njezinu suprugu, da ste došli nepozvani u kuću, da ste jednom prilikom... — Gaskill je pogledao svoje bilješke, ali Rileyeva ga je prekinula. — Jednom ste prilikom provalili u dom Watsonovih i oteli njihovo dijete, novorođenče. — Crna rupa otvorila se nasred prostorije i progutala me. — To nije istina! — rekla sam. — Nisam otela... Nije bilo tako, to je laž. Nisam... Nisam je otela. Tad sam se strašno uzrujala, zatresla i zaplakala, rekla da želim otići. Rileyeva je odgurnula svoj stolac i ustala, slegnula ramenima Gaskillu i izišla iz prostorije. Gaskill mi je pružio papirnatu maramicu. — Možete otići kad god želite, gospođo Watson. Vi ste došli ovamo razgovarati s nama. — Nasmiješio mi se, nekako kao da se ispričava. Svidio mi se u tom trenutku, poželjela sam ga uhvatiti za ruku i stisnuti je, ali nisam to učinila jer bi to bilo čudno. — Mislim da ima još toga što mi želite reći — dodao je, a meni se još više svidio jer je rekao meni, a ne nama. — Možda biste se željeli malo odmoriti — rekao je ustajući i vodeći me prema vratima — protegnuti noge, nešto pojesti. A onda, kad budete spremni, vratite se i sve mi recite. Planirala sam jednostavno zaboraviti cijelu tu stvar i otići kući. Pješačila sam prema željezničkoj postaji, spremna okrenuti leđa svemu. Tad sam se sjetila putovanja vlakom, odlazaka i dolazaka tom linijom, svakodnevne vožnje pokraj kuće — Meganine i Scottove kuće. Što ako Megan nikad ne pronađu? Zauvijek ću se pitati — shvaćam da za to ne postoji velika vjerojatnost, ali svejedno — bi li joj moj iskaz možda pomogao. Što ako Scotta optuže da joj je naudio samo zato što nikad ne saznaju za D.? Što ako je ona sad u D-ovoj kući, zavezana u podrumu, krvari u ranama, ili je zakopana u vrtu? Učinila sam kako mi je Gaskell rekao; kupila sam sendvič sa šunkom i sirom i bočicu vode, i odnijela ih u jedini park u Witleyu, otužan komadić zemlje okružen kućama iz 1930-ih i gotovo u cijelosti pretvoren u asfaltirano igralište. Sjela sam na klupu na rubu tog prostora i promatrala majke i dadilje kako kore svoje štićenike jer jedu pijesak iz pješčanika. Prije nekoliko godina sanjala sam o tome. Sanjala sam o dolasku ovamo — naravno, ne kako bih između dva policijska razgovora pojela sendvič sa šunkom i sirom — sanjala sam o dolasku ovamo s vlastitim djetetom. Razmišljala sam o kolicima koja ću kupiti, o vremenu koje ću provoditi u dječjim

63

trgovinama procjenjujući medena odijelca i didaktičke igračke. Razmišljala sam kako ću sjediti ovdje i ljuljuškati vlastito djetešce u krilu. To se nije dogodilo. Nijedan liječnik nije mi mogao objasniti zašto ne mogu ostati trudna. Dovoljno sam mlada, dovoljno zdrava, dok smo pokušavali nisam se oblokavala. Spermiji mog supruga bili su pokretljivi i brojni. Jednostavno se nije dogodilo. Nisam pretrpjela agoniju spontanog pobačaja, jednostavno nisam ostala trudna. Obavili smo jednu rundu medicinski potpomognute oplodnje, jedinu koju smo si mogli priuštiti. Bilo je bolno i bezuspješno, kako su nas svi i upozorili. Nitko me nije upozorio da će nas slomiti. Ali jest. Odnosno, slomilo je mene, a nakon toga sam ja slomila nas. Problem u jalovosti je činjenica da ti nije dopušteno pobjeći od nje. Ne kad si u tridesetima. Moje prijateljice su rađale, prijateljice prijateljica su rađale, trudnoća i rođenje i proslave prvog rođendana bili su posvuda. A mene su stalno zapitkivali. Moja majka, naši prijatelji, kolege na poslu. Kad će biti red na mene? U određenom trenutku, činjenica da nemamo djece postala je prihvatljiva tema razgovora uz nedjeljni ručak, ne samo između Toma i mene, nego šire. Što pokušavamo, što bismo trebali činiti, zar stvarno misliš da bi trebala popiti i drugu čašu vina? Još uvijek sam bila mlada, još uvijek je bilo dosta vremena, ali neuspjeh me je obavio kao ogrtač, poklopio me, povukao ka dnu i prestala sam se nadati. Tad sam zamjerala činjenicu da se krivnja uvijek pripisuje meni, da sam ja ta koja je razočarala. Ali kako dokazuje brzina kojom je uspio oploditi Annu, Tom s plodnošću očito nikad nije imao problema. Pogriješila sam kad sam predložila da podijelimo krivnju; isključivi krivac bila sam ja. Lara, moja najbolja prijateljica od fakulteta, rodila je dvoje djece u dvije godine: najprije dječaka, pa djevojčicu. Nisu mi se sviđali. Nisam željela čuti ništa o njima. Nisam željela biti u njihovoj blizini. Lara je nakon nekog vremena prestala razgovarati sa mnom. Jedna djevojka na poslu rekla mi je — nehajno, kao da govori o operaciji slijepog crijeva ili vađenju umnjaka — da je nedavno imala lijekovima induciran abortus, i da je bio mnogo manje traumatičan od kirurškog, kojeg je imala na faksu. Nakon toga više nisam mogla razgovarati s njom, jedva sam je mogla pogledati. Atmosfera u uredu postala je čudna; kolege su primijetili. Tom nije dijelio moje osjećaje. Za početak, to nije bio njegov neuspjeh, a uostalom, njemu dijete nije trebalo kao meni. Želio je biti tata, doista je to želio — sigurna sam da je maštao o nabijanju lopte po vrtu sa sinom ili nošenju kćerke na ramenima u parku. Ali mislio je i da bi naš život mogao biti super i bez djece. Sretni smo, običavao mi je reći, zašto ne možemo jednostavno nastaviti biti sretni? Postao je 64

razočaran mnome. Nikad nije shvatio da je moguće da čovjeku nedostaje nešto što nikad nije imao, da je moguće žalovati za tim. Osjećala sam se izoliranom u svom jadu. Postala sam usamljena pa sam počela piti, isprva malo, pa sve više, a to me je još više osamilo jer nitko ne voli biti u blizini pijanca. Gubila sam i pila i pila i gubila. Voljela sam svoj posao, ali nisam imala blistavu karijeru, a čak i da sam je imala, budimo iskreni: žene još uvijek cijene samo zbog dvije stvari — izgleda i majčinske uloge. Ja nisam lijepa i ne mogu imati djece. Što sam dakle? Bezvrijedna. Za svoje opijanje ne mogu okriviti roditelje ili djetinjstvo, ujaka zlostavljača ili neku groznu tragediju. Sama sam kriva. Ionako sam bila pijandura — oduvijek sam voljela piti. Ali postala sam tužnija, a tuga nakon nekog vremena dosadi, i onome tko je tužan i svima oko njega. A tad sam se iz pijandure pretvorila u alkoholičarku, a od toga ne postoji ništa dosadnije. Problem s djecom sad lakše podnosim; bolje sam otkako sam sama. Morala sam promijeniti stav. Pročitala sam knjige i članke, shvatila da se moram s time pomiriti. Postoje načini, postoji nada. Ako se sredim i otrijeznim, postoji mogućnost da bih mogla usvojiti dijete. A još nemam ni trideset i četiri godine — nije gotovo. Bolje sam nego prije par godina, kad sam običavala ostaviti kolica i izjuriti iz samoposluživanja ako je bilo krcato mamama s djecom; prije par godina ne bih mogla doći ovako u park, sjesti blizu igrališta i gledati kako se bucmasta dječica kotrljaju niz tobogan. Kad sam bila u najgoroj depresiji, kad sam osjećala najveću žudnju, znala sam pomisliti da ću poludjeti. Možda i jesam, na neko vrijeme. Onoga dana kad su me ispitivali u policijskoj stanici, možda sam bila luda. Preko ruba me je gurnulo nešto što je Tom rekao. Odnosno, nešto što je napisao: pročitala sam to na Facebooku tog jutra. Nije to bio šok — znala sam da je ona trudna, on mi je rekao, i vidjela sam je, vidjela sam onu ružičastu zavjesu na prozoru dječje sobe. Dakle, znala sam da će se to dogoditi. Ali o djetetu sam razmišljala kao o njezinom djetetu. Do onoga dana kad sam vidjela njegovu fotku s novorođenom djevojčicom u naručju; gledao ju je i smješkao se, a ispod fotke je napisao: „Dakle, zbog ovoga se diže tolika galama! Nikad dosad nisam upoznao ovakvu ljubav! Najsretniji dan u mom životu!“ Razmišljala sam o njemu dok je to pisao — znao je da ću vidjeti i pročitati te riječi i da će me one ubiti, ali svejedno ih je napisao. Nije ga bilo briga. Roditelje nije briga ni za što osim njihove djece. Ona su središte svemira; ona su sve što je doista važno. Nitko drugi nije važan, ničija patnja ili radost, ništa od toga nije stvarno.

65

Bila sam ljuta. Bila sam izvan sebe. Možda sam se željela osvetiti. Možda sam mislila da ću im pokazati da je moj jad stvaran. Ne znam. Učinila sam glupost. Nakon par sati vratila sam se u policijsku postaju. Upitala sam Gaskilla bismo li mogli porazgovarati nasamo, ali on je odgovorio da želi da Rileyeva bude prisutna. Nakon tih riječi sviđao mi se malo manje. — Nisam provalila u njihovu kuću — rekla sam. — Otišla sam onamo, željela sam razgovarati s Tomom. Pozvonila sam, ali nitko nije otvarao... — Kako ste onda ušli? upitala me je Rileyeva. — Vrata su bila otvorena. — Ulazna vrata bila su otvorena? Uzdahnula sam. — Ne, naravno da nisu. Stražnja klizna vrata, ona u vrt. — A kako ste ušli u vrt iza kuće? — Preko ograde, znala sam put... — Znači, popeli ste se preko ograde kako biste se približili kući svog bivšeg supruga? — Da. Nekoć smo... Iza kuće je uvijek bio rezervni ključ. Skrivali smo ga na određenom mjestu, u slučaju da jedno od nas izgubi ključeve ili ih zaboravi. Ali nisam provalila — nisam. Samo sam željela razgovarati s Tomom. Mislila sam da možda... zvono ne radi ili nešto slično. — To je bilo usred dana, tijekom radnog tjedna, nije li? Zašto ste mislili da će vaš bivši suprug biti kod kuće? Jeste li ga prethodno nazvali da provjerite? — upitala je Rileyeva. — Isuse! Zašto mi jednostavno ne dopustite da govorim? — dreknula sam, a ona je odmahnula glavom i ponovno mi uputila onaj svoj osmijeh, kao da me poznaje, kao da me može pročitati. — Popela sam se preko ograde — nastavila sam, nastojeći kontrolirati jačinu glasa — i pokucala sam na staklena vrata, koja su bila odškrinuta. Nije bilo odgovora. Provirila sam unutra i zazvala Toma. Ponovno nije bilo odgovora, ali čula sam kako dijete plače. Ušla sam i vidjela da Anna... — Gospođa Watson? — Da. Gospođa Watson je ležala na sofi i spavala. Dijete je bilo u nosiljci i plakalo — zapravo vrištalo, crveno u licu — očito je već neko vrijeme plakala. — Kad sam to izgovorila, palo mi je na pamet da sam im trebala reći kako sam s ulice čula dječji plač i zato otišla iza kuće. Tako bi moji postupci zvučali malo manje manijakalni. — Znači, dijete vrišti i majka je ondje, ali se ne budi? — upitala me je Rileyeva. 66

— Da. — Nalaktila se na stol s dlanovima ispred usta tako da nisam mogla posve pročitati izraz njezina lica, ali znala sam da misli kako lažem. — Uzela sam je kako bih je utješila. Samo zato. Podigla sam je kako bih je umirila. — Ali to nije sve, zar ne, jer kad se Anna probudila, vi niste bili ondje, zar ne? Bili ste uz ogradu, uz željezničku prugu. — Nije odmah prestala plakati — odgovorila sam. — Ljuljuškala sam je u naručju, a ona je i nadalje cendrala pa sam izašla van. — Do željezničke pruge? — U vrt. — Jeste li namjeravali ozlijediti dijete Watsonovih? Skočila sam na noge. Melodramatično, znam, ali željela sam da shvate — da Gaskill shvati — koliko je besramna ta sugestija. — Ne moram ovo slušati! Došla sam ovamo da vam kažem za muškarca! Došla sam da vam pomognem! A sad... za što me točno optužujete? Za što me optužujete? Gaskill je ostao ravnodušan, spokojan. Mahnuo mi je da ponovno sjednem. — Gospođa Watson, ona druga... odnosno, gospođa Watson — Anna — spomenula vas je tijekom istrage o Megan Hipwell. Rekla je da ste se u prošlosti ponašali nepredvidljivo, nestabilno. Spomenula je taj incident s djetetom. Rekla je da dodijavate i njoj i njezinu suprugu, da ih uporno zivkate. — Načas je spustio pogled na svoje zabilješke. — Zapravo, gotovo svake noći. Da odbijate prihvatiti da je vaš brak gotov... — To jednostavno nije istina! — nisam popuštala jer to doista nije bila istina — Da, povremeno sam znala nazvati Toma, ali reći da sam zvala svake noći grozno je pretjerivanje. — Hvatao me osjećaj da Gaskill na kraju krajeva ipak nije na mojoj strani i ponovno mi je došlo da zaplačem. — Zašto niste promijenili prezime? — upitala me je Rileyeva. — Molim? — Još uvijek koristite prezime bivšeg supruga. Zašto? Da mene muškarac ostavi zbog druge žene, mislim da bih se željela riješiti njegovog prezimena. Sigurno ga ne bih željela dijeliti sa svojom zamjenom... — Možda ja nisam tako uskogrudna. —Jesam. Mrzim što je ona Anna Watson. — U redu. A ovaj prsten — ovaj na lančiću oko vašeg vrata. Je li to vaš vjenčani prsten? — Nije — lagala sam. — To je... pripadao je mojoj baki.

67

— Ma nemojte? Okej. Moram priznati da me vaše ponašanje navodi na zaključak da niste voljni krenuti dalje, da odbijate prihvatiti da vaš bivši ima novu obitelj, kako je i gospođa Watson natuknula. — Ne shvaćam kakve to... — Kakve to ima veze s Megan Hipwell? — Rileyeva je dovršila moju rečenicu. — Dakle ovako. Dobili smo informaciju da ste vi nestabilna žena koja neumjereno pije — viđeni one večeri kad je Megan nestala u ulici u kojoj Megan stanuje. Imajući na umu da postoje neke fizičke sličnosti između Megan i gospođe Watson... — Uopće nisu slične! — zaprepastila sam se. Jess ni najmanje ne nalikuje Anni. Megan nije ni izdaleka slična Anni. — Obje su plavokose, vitke, sitne građe, blijede kože... — Pa sam napala Megan Hipwell misleći da je Anna? To je nešto najgluplje što sam ikad čula — rekla sam. Ali ona kvrga na mojoj glavi ponovno je bolno pulsirala i svi događaji u subotu navečer još su bili obavijeni najcrnjom tamom. — Jeste li znali da Anna Watson poznaje Megan Hipwell? — upitao me je Gaskill, a ja sam zinula. — Ja... molim? Ne. Ne, njih dvije se ne poznaju. Rileyeva se kratko nasmiješila pa uozbiljila. — Poznaju se. Megan je neko vrijeme čuvala kćerku Watsonovih... — pogledala je svoje bilješke — u kolovozu i rujnu prošle godine. — Nisam znala što bih rekla. Nisam to mogla zamisliti: Megan u mom domu, s njom, s njezinim djetetom. — Ovu posjekotinu na usni, jeste li je zaradili kad vas je neki dan srušio onaj taksi? — upitao je Gaskill. — Da. Mislim da sam se ugrizla kad sam pala. — Gdje vam se to dogodilo? — U Londonu, u Theobalds Roadu. Blizu Holborna. — Što ste radili ondje? — Molim? — Zašto ste bili u središnjem Londonu? Slegnula sam ramenima. — Već sam vam rekla — hladno sam odgovorila. — Moja cimerica ne zna da sam ostala bez posla. Zato odlazim u London kao i inače i posjećujem knjižnice, tražim posao, radim na svom životopisu. Rileyeva je odmahnula, možda u nevjerici, ili od čuđenja. Kako se itko dovede do toga? 68

Odgurnula sam se na stolcu, spremna otići. Dozlogrdila mi je njihova snishodljivost, dozlogrdilo da ispadam budala, luđakinja. Vrijeme je da odigram aduta. — Stvarno ne znam zašto razgovaramo o tome — rekla sam. — Mislila sam da ćete imati pametnijeg posla, kao što je na primjer istraga nestanka Megan Hipwell. Pretpostavljam da ste razgovarali s njezinim ljubavnikom? — Ni on ni ona nisu ništa odgovorili, samo su zurili u mene. To nisu očekivali. Nisu znali za njega. — Možda niste znali. Megan Hipwell imala je ljubavnika — rekla sam i krenula prema vratima. Gaskill me je zaustavio; bio je tih i iznenađujuće brz, i prije no što sam stigla spustiti dlan na kvaku, već je stajao ispred mene. — Mislio sam da ne poznajete Megan Hipwell — rekao je. — Ne poznajem je — odvratila sam, nastojeći proći pokraj njega. — Sjednite — naredio je, prepriječivši mi put. Tad sam im rekla što sam vidjela iz vlaka, da sam često viđala Megan na terasi, dok se navečer sunčala ili ujutro pila kavu. Rekla sam im da sam je prošli tjedan vidjela s nekim tko očito nije bio njezin suprug, da sam ih vidjela kako se ljube u vrtu. — Kad je to bilo? — bijesno je upitao Gaskill. Činilo se da je ljut na mene, možda zato što sam im to trebala odmah reći, umjesto da im potratim cijeli dan laprdajući o sebi. — U petak. Petak ujutro. — Znači, dan prije nego što je nestala, vidjeli ste je s drugim muškarcem? — upitala me je Rileyeva razdraženo uzdahnuvši. Zatvorila je fascikl ispred sebe. Gaskill se zavalio na naslon stolca i proučavao moje lice. Ona je očito mislila da izmišljam; on nije bio tako siguran. — Možete li ga opisati? — upitao je Gaskill. — Visok, tamnokos... — Zgodan? — prekinula me je Rileyeva. Razdraženo sam uzdahnula. — Viši od Scotta Hipwella. Znam jer sam ih vidjela zajedno... Jess i... oprostite, Megan i Scotta Hipwella... a onaj je muškarac bio drugačiji. Vitkiji, mršaviji, tamnoputiji. Možda je Azijat. Uspjeli ste iz vlaka utvrditi njegovu etničku pripadnost? — upitala je Rileyeva. — Impresivno. Usput, tko je Jess? — Molim? — Maloprije ste spomenuli neku Jess. Osjetila sam kako ponovno crvenim. Odmahnula sam glavom. 69

— Ne, nisam. Gaskill je ustao i ispružio ruku da se rukujemo. — Mislim da je to dovoljno. — Prihvatila sam njegovu ruku, ignorirala Rileyevu i okrenula se prema vratima. — Ne približavajte se Blenheim Roadu, gospođo Watson — rekao je Gaskill. — Ne kontaktirajte bivšeg supruga ukoliko nije nešto važno i ne približavajte se Anni Watson i njezinu djetetu. U vlaku na povratku kući, dok seciram sve što je danas pošlo ukrivo, čudi me da se ne osjećam onoliko grozno koliko bih se mogla osjećati. Razmišljajući o tome, znam što je razlog: sinoć nisam pila, a ni sad ne želim piće. Prvi put nakon mnogo vremena zanima me i nešto drugo osim vlastite bijede. Imam svrhu. Ili barem imam razbibrigu.

Četvrtak, 18. srpnja 2013. Jutro Jutros sam prije no što sam se ukrcala u vlak kupila troje novine: Megan je nestala prije četiri dana i pet noći, i ta vijest odjeknula je u medijima. Predvidljivo, Daily Mail uspio je iskopati Meganine fotke u bikiniju, ali ujedno je objavio i dosad najpodrobnije informacije o njoj. Rođena 1983. u Rochesteru kao Megan Mills, s deset je godina s roditeljima preselila u King’s Lynn u Norfolku. Bila je pametno dijete, veoma druželjubivo, nadareno za slikanje i pjevanje. Prijateljica iz škole kaže da je bila „duhovita, jako zgodna i prilično neobuzdana“. Njezinu divlju narav naizgled je dodatno razbuktala smrt brata Bena, s kojim je bila jako bliska. Ben je poginuo u motociklističkoj nesreći kad je imao devetnaest godina, a ona petnaest. Tri dana nakon njegova pogreba, pobjegla je od kuće. Dvaput je bila uhapšena — jednom zbog krađe i jednom zbog prostitucije. S roditeljima je, kaže Mail, prekinula sve veze. I otac i majka umrli su prije nekoliko godina, nikad se ne pomirivši s kćerkom. (To čitajući, osjetila sam strašnu tugu zbog Megan. Shvatila sam da, na kraju krajeva, možda i nije toliko drugačija od mene. I ona je odvojena od svijeta i usamljena.) Sa šesnaest godina, počela je živjeti s dečkom koji je imao kuću u blizini sela Holkham na sjeveru Norfolka. Školska prijateljica kaže: „Bio je stariji tip. Muzičar ili tako nešto. Drogirao se. Nakon što su prohodali, nismo često viđali Megan.“

70

Dečkovo ime se ne navodi, vjerojatno ga nisu pronašli. Možda i ne postoji. Školska prijateljica možda izmišlja samo kako bi joj se ime našlo u novinama. Nakon toga preskaču nekoliko godina, i Megan najednom ima dvadeset i četiri godine, živi u Londonu, radi kao konobarica u jednom restoranu u sjevernom Londonu. Ondje upoznaje Scotta Hipwella, samostalnog informatičkog savjetnika koji je prijatelj poslovođe restorana, i između njih se odmah rađa ljubav. Nakon „intenzivnog udvaranja“, Megan i Scott stupaju u brak, kad je njoj dvadeset i šest, a njemu trideset godina. Još je nekoliko izjava, među kojima i ona Tare Epstein, prijateljice kod koje je Megan trebala biti one noći kad je nestala. Kaže da je Megan „ljupka, bezbrižna djevojka“ i da se činila „veoma sretnom“. „Scott je nikad ne bi povrijedio“, kaže Tara. „Jako je voli.“ Sve što je Tara rekla sami su klišeji. Navod koji mene zanima onaj je jednog od slikara koji su izlagali svoja djela u Meganinoj galeriji, nekog Rajesha Gujrala, koji kaže da je Megan „divna žena, pametna, zabavna i lijepa, krajnje povučena osoba toploga srca.“ Zvuči kao da je taj Rajesh zaljubljen u nju. Spominje se i izjava muškarca po imenu David Clark, „bivšeg Scottovog kolege“, koji kaže da su „Megan i Scott sjajan par. Jako su sretni zajedno, jako zaljubljeni.“ I o istrazi ima nekoliko članaka, ali policijske izjave svode se na manje od ničega: razgovarali su s „mnoštvom svjedoka“, „prate nekoliko linija istrage“. Jedini zanimljiv komentar onaj je višeg inspektora Gaskilla, koji potvrđuje da dvojica muškaraca pomažu policiji u istrazi. Prilično sam sigurna da su obojica sumnjivci. Jedan od njih sigurno je Scott. Bi li drugi mogao biti D.? Da možda Rajesh nije D.? Toliko sam se zadubila u novine da nisam obraćala uobičajenu pozornost putovanju; činilo mi se da sam tek sjela, kad se vlak škripajući zaustavio pred crvenim semaforom, kao i obično. U Scottovom su vrtu neki ljudi — dva policajca u odorama stoje ispred stražnjih vrata. Vrti mi se u glavi. Jesu li nešto pronašli? Jesu li nju pronašli? Je li u vrtu zakopano tijelo, ili je zagurano ispod podnih dasaka? Ne mogu izbiti iz glave onu odjeću uz prugu, što je glupo, jer tu sam odjeću vidjela prije no što je Megan nestala. Uostalom, ako joj je itko naudio, to sigurno nije bio Scott, nemoguće. On je ludo zaljubljen u nju, svi to kažu. Svjetlo je danas loše, vrijeme se promijenilo, nebo je olovnosivo, prijeteće. Ne vidim u unutrašnjost kuće, ne vidim što se zbiva. Osjećam se očajno. Ne mogu podnijeti biti izvana bilo to dobro ili loše, sad sam dio ove priče. Moram znati što se događa. Barem imam plan. Najprije moram saznati postoji li ikakav način da se sjetim događaja u subotu navečer. Kad stignem u knjižnicu, malo ću istražiti i saznati bi li 71

me hipnoterapija potaknula da se sjetim, je li uopće moguće vratiti izgubljeno vrijeme. Kao drugo — a mislim da je to važno, jer ne bih rekla da mi je policija povjerovala kad sam im rekla za Meganina ljubavnika — moram kontaktirati Scotta Hipwella. Moram mu reći. Zaslužuje znati. Večer Vlak je pun pokislih ljudi, para se diže s njihove odjeće i kondenzira na prozorima. Zrak zagušljiv od tjelesnih mirisa, parfema i deterdženta za rublje opresivno visi nad pognutim, vlažnim glavama. Oblaci koji su jutros prijetili nisu se raščistili, samo su postajali sve teži i crnji dok se navečer nisu rasprsnuli, poput monsuna, baš kad je uredskim radnicima završilo radno vrijeme i kad je počela prava prometna gužva od koje je promet na cestama zastao, a ljudi zakrčili ulaze u podzemnu željeznicu otvarajući i zatvarajući kišobrane. Nemam kišobran i mokra sam do gole kože; kao da je netko izlio kantu vode na mene. Pamučne hlače prilijepile su mi se za bedra, a izblijedjela modra košulja postala neugodno prozirna. Trčala sam cijelim putem od knjižnice do podzemne, priljubivši torbicu uz prsa kako bih sakrila koliko mogu. Iz nekog razloga, uhvatio me je smijeh — postoji nešto apsurdno kad te uhvati kiša — i kad sam stigla do vrha Gray’s Inn Roada smijala sam se toliko da sam jedva disala. Ne sjećam se kad sam se zadnji put tako smijala. Sad se ne smijem. Čim sam pronašla sjedalo, provjerila sam na mobitelu novosti o Meganinu nestanku i pronašla upravo onu koje sam se užasavala. „Tridesetpetogodišnji muškarac priveden je na ispitivanje u policijsku postaju u Witneyu u vezi nestanka Megan Hipwell, koja se od subote navečer nije vratila kući.“ Scott, sigurna sam. Mogu se samo nadati da je pročitao moj email prije no što su došli po njega, jer biti priveden na ispitivanje ozbiljna je stvar — znači da misle da joj je on nešto učinio. Iako, naravno, to se tek treba utvrditi. Možda joj nitko nije ništa učinio. Možda je Megan dobro. Ponekad pomislim da je živa i zdrava i da sjedi na balkonu nekog hotela s pogledom na more, sa stopalima podignutim na ogradu i hladnim pićem pri ruci. Pomisao na nju na takvom balkonu uzbuđujuća je i razočaravajuća istodobno, pa samu sebe kudim jer sam razočarana. Ne želim joj nikakvo zlo, ma koliko sam bila ljuta na nju jer vara Scotta, jer je razbila moje iluzije o mom savršenom paru. Ne, razočarana sam jer osjećam kao da sam i sama dio te tajne, povezana sam. Više nisam samo djevojka u vlaku, koja putuje amo-tamo bez smisla i svrhe. Želim da se Megan pojavi živa i zdrava. Doista to želim. Samo ne još. 72

Jutros sam poslala e-mail Scottu. Lako je bilo pronaći njegovu adresu — proguglala sam ga i pronašla [email protected], web-stranicu na kojoj oglašava „niz savjetničkih usluga, cloud i web usluge za tvrtke i neprofitne organizacije“. Znala sam da je to on jer mu je poslovna adresa ujedno i kućna. Poslala sam kratku poruku na adresu navedenu na stranici: Dragi Scotte, Moje je ime Rachel Watson. Ne poznajemo se. Voljela bih razgovarati tvojoj supruzi. Nemam informacije o tome gdje se nalazi, ne znam dogodilo. Ali vjerujem da imam informaciju koja bi ti mogla pomoći. želiš razgovarati sa mnom, i ako je tako, razumjet ću, ali ako želiš, poruku na ovu adresu.

s tobom o što joj se Možda ne pošalji mi

S poštovanjem, Rachel Ne znam bi li mi se uopće javio — sumnjam da ja bih, da sam u njegovoj koži. Kao i oni policajci, i on bi vjerojatno mislio da sam neka luđakinja, čudakinja koja je u novinama pročitala o nestanku njegove žene. Sad nikad neću znati — ako je uhapšen, možda nikad ne dobije priliku vidjeti moju poruku. Ako su ga uhapsili, jedini koji će vidjeti moju poruku možda će biti oni istražitelji, što za mene neće biti dobra vijest. Ali morala sam pokušati. A sad se osjećam očajno, osujećeno. Mnoštvo u kupeu priječi mi pogled na njihovu stranu pruge — moju stranu — a čak i da je mogu vidjeti, s kišom koja se još uvijek slijeva ne bih vidjela dalje od ograde. Pitam se ispire li ova kiša dokaze, nestaju li bitni tragovi zauvijek upravo u ovome času: mrlje krvi, otisci stopala, opušci s kojih se može uzeti DNK. Žudim za pićem toliko da gotovo osjećam okus vina na jeziku. Točno mogu zamisliti kakav bi me osjećaj preplavio kad bi mi alkohol dospio u krvotok i omamio me. Želim piće i ne želim ga, jer ako danas ništa ne popijem, to će mi biti već treći dan bez ijedne kapi, a ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put tri dana zaredom bila bez cuge. U ustima osjećam još jedan okus, okus stare tvrdoglavosti. Nekoć sam imala snagu volje, mogla sam istrčati deset kilometara prije doručka i tjednima živjeti na tisuću tristo kalorija dnevno. Ta moja tvrdoglavost, moja snaga bila je jedna od stvari koje je Tom volio na meni, sam mi je rekao. Sjećam se jedne svađe, na

73

samome kraju, kad nije moglo biti gore no što je bilo; razljutio se na mene. „Rachel, što ti se dogodilo?“ upitao me je. „Kad si postala tako slaba?“ Ne znam. Ne znam kamo je otišla ta snaga, ne sjećam se da sam je izgubila. Mislim da se otkrhavala malo-pomalo, od života, od življenja. Vlak se naglo zaustavlja pred semaforom na povratku u Witney, kočnice zabrinjavajuće škripe. Kupeom se šire tihe isprike dok putnici koji stoje posrću, zabijaju se jedni o druge, gaze si po nogama. Podižem pogled i preda mnom su najednom oči onog muškarca od subote navečer — onog riđokosog, koji mi je pomogao da ustanem. Netremice zuri u mene, njegove zapanjujući modre oči prikovane su uz moje, a ja se prestravim i ispustim mobitel iz ruke. Podižem ga s poda pa ponovno pogledam, ovaj put oprezno, ne ravno prema njemu. Promatram kupe, brišem laktom zamagljen prozor i zurim kroz njega, a onda nakon nekog vremena ponovno pogledam onog muškarca i vidim kako mi se osmjehuje lagano nakošene glave. Osjećam kako mi lice preplavljuje vrela rumen. Ne znam kako bih reagirala na njegov osmijeh jer ne znam što on znači. Znači li Bog, sjećam te se od otprije nekoliko dana, ili znači Ah, to je ona pijana cura koja je neku večer pala niz stube i nešto mi srala, ili nešto treće? Ne znam, ali sad kad razmišljam o tome, vjerujem da imam komadić zvučnog zapisa uz sliku: dok gubim ravnotežu na stubama, on pita „Jesi li dobro, dušo?“ Okrećem glavu i ponovno gledam kroz prozor. Osjećam njegov pogled na sebi; želim se sakriti, nestati. Vlak se zatrese i za nekoliko sekundi ulazimo u postaju Witney i ljudi se naguravaju, sklapaju novine i spremaju Kindlese i iPadse pripremajući se da izađu. Ponovno podižem pogled i preplavljuje me olakšanje — okrenuo mi je leđa, silazi. Tad shvaćam da sam idiotkinja. Trebala bih ustati, poći za njim i razgovarati s njim. On mi može reći što se dogodilo, ili što se nije dogodilo; mogao bi popuniti barem neke praznine. Ustajem. Oklijevam — znam da je već prekasno, vrata tek što se nisu zatvorila, nalazim se nasred kupea, neću se uspjeti na vrijeme progurati kroz gužvu. Vrata se oglase i zatvore. Još uvijek stojeći, okrećem se i gledam kroz prozor dok vlak kreće dalje. Onaj muškarac od subote navečer stoji na rubu perona na kiši i promatra me dok prolazim pokraj njega. Što sam bliže kući, to sam bjesnija na sebe. Gotovo sam u iskušenju da se iskrcam u Northcoteu, vratim u Witney i potražim ga. Smiješna zamisao, naravno, i usto glupo riskantna, s obzirom da me je Gaskill jučer upozorio da se ne približavam Witneyu. Ali malodušna sam, mislim da se nikad neću sjetiti što se dogodilo u subotu. Nekoliko sati (priznajem, ne baš opsežnog) pretraživanja po internetu danas 74

poslijepodne potvrdilo je moje sumnje: hipnoza najčešće nije korisna u popunjavanju rupa u sjećanju jer, kako je dalo naslutiti ono što sam ranije pročitala, u alkoholnom pomračenju ne stvaramo sjećanja. Nemamo se čega sjetiti. Subota navečer jest, i uvijek će biti, crna rupa u mom životu.

75

MEGAN

Četvrtak, 7. ožujka 2013. Poslijepodne

S

oba je mračna, zrak zagušljiv, slatkast od našeg mirisa. Ponovno smo u Swanu, u sobi pod strehama. Međutim, drugačije je, jer on je još uvijek ovdje i promatra me. — Kamo želiš ići? — pita. — U kuću na španjolskoj obali, na Costa de la Luz — odgovaram. Smiješi se. — Što ćemo raditi? Smijem se. — Misliš, osim ovoga? Prstima lagano prelazi preko mog trbuha. — Osim ovoga. — Otvorit ćemo kafić, izlagati slike, naučiti surfati. Ljubi me u vrh bedrene kosti. — Što kažeš na Tajland? — pita. Nabirem nos. — Previše je klinaca koji putuju svijetom prije studija. Sicilija. Egadski otoci. Otvorit ćemo bar na plaži, loviti ribu... Ponovno se smije pa klizne tijelom uz moje i ljubi me. — Neodoljivo — promrmlja. — Neodoljiva si. Želim se nasmijati, želim reći: Vidiš? Pobijedila sam! Rekla sam ti da nije zadnji put, nikad nije zadnji put. Zagrizem usnicu i zatvaram oči. Bila sam u pravu, znala sam da jesam, ali neće mi biti ni od kakve koristi ako to kažem. Nijemo uživam u svojoj pobjedi; godi mi gotovo koliko i njegov dodir. Kasnije, govori mi kao nikad prije. Obično sam ja jedina koja govori, ali ovaj put on se otvara. Govori o praznini koju osjeća, o obitelji koju je ostavio iza sebe, o ženi prije mene i onoj prije nje, onoj koja mu je uništila glavu i ostavila ga praznim. Ne vjerujem u srodne duše, ali nas dvoje razumijemo se kako se nikad prije, ili

76

barem već dugo, ni sa kime nisam razumjela. To razumijevanje posljedica je istog iskustva, spoznaje kakav je osjećaj biti slomljen. Praznina: to shvaćam. Počinjem misliti da ne postoji ništa što možeš učiniti da se riješiš te praznine. To sam shvatila na seansama: rupe u tvom životu trajne su. Moraš narasti oko njih, kao korijenje stabla oko betona; oblikuješ se oko praznina. Sve to znam, ali ne izgovaram, ne sad. — Kad ćemo otići? — pitam ga, ali on mi ne odgovara i ja zaspem, a kad se probudim, njega nema.

Petak, 8. ožujka 2013. Jutro Scott mi donosi kavu na terasu. — Noćas si spavala — kaže saginjući se kako bi mi poljubio tjeme. Stoji iza mene, s toplim, čvrstim dlanovima na mojim ramenima. Naslanjam glavu na njegovo tijelo, zatvaram oči i slušam kako vlak klopoće tračnicama i zaustavlja se tik ispred kuće. Kad smo se tek doselili ovamo, Scott je običavao mahati putnicima, što bi mene uvijek nasmijalo. Malo mi čvršće steže ramena; naginje se i ljubi me u vrat. — Spavala si — ponovi. — Sigurno se osjećaš bolje. — Da — kažem. — Misliš li da je upalila? — pita. — Terapija? — Hoćeš reći, mislim li da sam popravljena? — Ne popravljena — kaže on, a ja u njegovu glasu čujem da je povrijeđen. — Nisam mislio... — Znam. — Podižem ruku do njegove i stisnem je. — Samo sam se šalila. Mislim da je to proces. Nije jednostavno, znaš. Ne znam hoću li ikad moći reći da je upalilo. Da sam bolje. Bez riječi, njegovi prsti malo čvršće stisnu moja ramena. — Znači, želiš nastaviti? — pita, a ja odgovaram da želim. Nekoć sam mislila da on može biti sve, da može biti dovoljan. Godinama sam to mislila. Voljela sam ga sto posto. Još uvijek ga volim. Ali ovo više ne želim. Osjećam se svoja samo u onim ukradenim, grozničavim poslijepodnevima kao što je bilo jučerašnje, kad oživim u strasti i polusvjetlu. Tko može reći da, jednom kad 77

pobjegnem, neću shvatiti da to nije dovoljno? Tko može reći da se na kraju neću osjećati točno ovako kako se sad osjećam — ne sigurno, nego zatomljeno? Možda ću poželjeti ponovno pobjeći, pa ponovno, i na kraju ću opet završiti uz one stare tračnice jer više neću imati kamo otići. Možda. Možda ne. Ali čovjek mora riskirati, zar ne? Silazim u prizemlje da se pozdravim s njim dok odlazi na posao. Grli me rukom oko struka i ljubi u tjeme. — Volim te, Megs — promrmlja, a ja se osjećam grozno, kao najgora osoba na svijetu. Jedva čekam da zatvori vrata jer znam da ću se rasplakati.

78

RACHEL

Petak, 19. srpnja 2013. Jutro

V

lak u 8:04 gotovo je prazan. Prozori su otvoreni i zrak je hladan nakon jučerašnje oluje. Megan nema ni traga ni glasa otprilike sto trideset i tri sata, a ja se osjećam bolje nego mjesecima. Kad sam se jutros pogledala u zrcalo, opazila sam razliku na svom licu: koža mi je čišća, oči sjajnije. Osjećam se lakše. Sigurna sam da zapravo nisam izgubila ni grama, ali ne osjećam se natovareno. Osjećam se kao ja — onakva kakva sam nekoć bila. Scott se nije javio. Pročešljala sam internet, ali nisam pronašla ni vijest o uhićenju, pa pretpostavljam da je jednostavno ignorirao moju poruku. Razočarana sam, ali to se valjda moglo i očekivati. Jutros je nazvao Gaskill, baš kad sam bila na izlasku. Upitao me bih li danas mogla svratiti u postaju. Načas sam bila prestravljena, ali onda sam čula kako svojim tihim, blagim glasom govori kako samo želi da pogledam nekoliko fotografija. Upitala sam ga je li Scott Hipwell uhićen. — Nitko nije uhićen, gospođo Watson — rekao je. — Ali onaj muškarac, onaj koji je priveden na ispitivanje...? — O tome ne smijem govoriti. Govori tako mirno i ohrabrujuće, ponovno mi se sviđa. Jučerašnju večer provela sam sjedeći na sofi u hlačama trenirke i majici, sastavljajući popis stvari koje trebam učiniti, smišljajući moguće strategije. Na primjer, mogla bih se vrzmati oko postaje Witney u vrijeme kad se ljudi vraćaju s posla i čekati dok ne naiđe onaj crvenokosi muškarac. Mogla bih ga pozvati na piće i vidjeti kamo to vodi, je li išta vidio, što zna o toj večeri. Opasnost je u tome da bih mogla naletjeti na Annu ili Toma, oni bi me prijavili policiji i našla bih se u nevolji (većoj nevolji) s policijom. Druga opasnost je da bih se mogla izložiti napadu.

79

Mislima mi se još uvijek vrzmaju sjećanja na subotnju svađu — možda njezine fizičke tragove nosim na glavi i usni. Što ako me je ozlijedio onaj crvenokosi muškarac? Činjenica da mi se nasmiješio i mahnuo ništa ne znači, mogao bi biti neki psihopat, koliko je meni poznato. Ali ne mogu ga zamisliti kao psihopata. Ne mogu objasniti zašto, ali nekako mi je drag. Mogla bih ponovno kontaktirati Scotta. Ali moram mu dati razlog da razgovara sa mnom, a bojim se da ću ispasti luđakinja što god da kažem. Možda pomisli i da sam imala neke veze s Meganinim nestankom, mogao bi me prijaviti policiji. Mogla bih završiti u pravoj gabuli. Mogla bih pokušati hipnozu. Prilično sam sigurna da mi neće pomoći da se ičega sjetim, ali svejedno sam znatiželjna. Neće odmoći, zar ne? Još uvijek sam sjedila i zapisivala bilješke i čitala članke koje sam isprintala, kad je Cathy došla kući. Bila je u kinu s Damienom. Očito se ugodno iznenadila zatekavši me trijeznu, ali bila je i oprezna, jer otkad je u utorak došla policija, nismo zapravo razgovarale. Rekla sam joj da tri dana nisam popila ni kap alkohola, a ona me je zagrlila. — Presretna sam što se vraćaš u normalu! — zacvrkutala je, kao da zna koji je moj temeljni plan. — Ono s policijom bio je običan nesporazum — rekla sam. — Između Toma i mene nema nikakvih problema i ništa ne znam o onoj curi koja je nestala. Ne moraš brinuti zbog toga. — Ponovno me je zagrlila i objema nam skuhala čaj. Pomislila sam da iskoristim njezinu dobrohotnost i kažem joj za situaciju s poslom, ali nisam joj željela pokvariti večer. Jutros je još uvijek bila dobro raspoložena prema meni. Ponovno me zagrlila dok smo se spremale izaći iz kuće. — Tako mi je drago zbog tebe, Rach — rekla je. — Drago mi je da si se odlučila srediti. Strašno si me zabrinula. — Tad mi je rekla da će vikend provesti kod Damiena, i prvo što sam pomislila bilo je kako ću večeras doći kući i popiti piće bez ikoga tko će me osuđivati. Večer Gorki okus kinina, to je ono što volim kod hladnog džin-tonika. Tonik bi trebao biti Schweppesov i iz staklene boce, ne plastične. Ova unaprijed smiksana pića nisu uopće dobra, ali u nuždi se ne pita. Znam da ne bih smjela piti, ali cijeli se dan

80

spremam na to. Međutim, nije to samo očekivanje samoće, nego i uzbuđenje, adrenalin. Euforična sam, koža me pecka. Imala sam dobar dan. Jutros sam provela sat vremena sama s višim inspektorom Gaskillom. Kad sam stigla u postaju, odmah su me odveli k njemu. Sjeli smo u njegov ured, ne u onu sobu za razgovore. Ponudio me je kavom, a kad sam prihvatila, iznenadila sam se vidjevši ga kako ustaje i sam mi je kuha. Imao je kuhalo za vodu i Nescafé na hladnjaku u kutu ureda. Ispričao se što nema šećera. Svidjelo mi se njegovo društvo. Svidjelo mi se gledati kako gestikulira — nije izražajan, ali često pomiče stvari oko sebe. To prije nisam zamijetila, jer u onoj sobi za razgovore nije bilo mnogo toga što bi mogao pomaknuti. Ovdje u svom uredu stalno je mijenjao položaj šalice za kavu, spajalice, posude s olovkama, preslagivao papire u uredne hrpe. Ima krupne dlanove i duge prste uredno podrezanih noktiju. Nema prsten. Jutros sam se osjećala drugačije. Nisam se osjećala kao sumnjivica koju netko pokušava uhvatiti u laži. Osjećala sam se korisnom. Najkorisnijom sam se osjećala kad je on izvukao jedan od svojih fascikala i odložio ga pred mene, pokazujući mi niz fotografija. Scott Hipwell, trojica muškaraca koje nikad ranije nisam vidjela i na kraju D. Isprva nisam bila sigurna. Zagledala sam se u fotografiju i pokušavala prizvati sliku muškarca kojeg sam vidjela s Megan onog dana, pognute glave dok se saginjao da je zagrli. — To je on — rekla sam. — Mislim da je on. — Niste sigurni? — Mislim da je on. Uzeo je fotografiju i sam je načas promotrio. — Vidjeli ste ih kako se ljube, to ste rekli? Prošli petak, je li? Prije tjedan dana? — Da, tako je. U petak ujutro. Bili su vani, u vrtu. — I nema šanse da ste pogrešno protumačili to što ste vidjeli? Nisu se samo zagrlili ili, recimo, platonski poljubili? — Ne, nije. Bio je to pravi poljubac. Ljubavni. Učinilo mi se da su mu se usne trznule, kao da će se nasmiješiti. — Tko je on? — upitala sam Gaskilla. — Je li... Mislite li da je ona s njim? — Nije odgovorio, samo je malo odmahnuo glavom. — Je li ovo... Jesam li vam pomogla? Jesam li vam bila i od kakve koristi? — Jeste, gospođo Watson. Bili ste od pomoći. Hvala vam što ste došli. 81

Rukovali smo se i on je načas lagano položio lijevi dlan na moje desno rame, a ja sam se željela okrenuti i poljubiti ga. Već me dugo nitko nije dodirnuo s ičime nalik na nježnost. Dobro, osim Cathy. Gaskill me je otpratio iz ureda u glavni, otvoreni dio prostorije. U njoj je bilo desetak policajaca. Jedan ili dvojica letimice su me pogledala, u njihovim očima možda je bilo iskrice zanimanja ili prezira, nisam bila sigurna. Izašli smo u hodnik i tad sam opazila Scotta Hipwella: hodao je prema meni s Rileyevom. Prolazio je kroz glavni ulaz. Glava mu je bila pognuta, ali odmah sam znala da je to on. Podigao je glavu i kimnuo u pozdrav Gaskillu, pa načas pogledao mene. Pogledi su nam se sreli samo na sekundu i mogla bih se zakleti da me je prepoznao. Sjetila sam se onog jutra kad sam ga vidjela na terasi, kad je promatrao prugu, kad sam osjetila da me gleda. Prošli smo jedno pokraj drugoga u hodniku. Bio je tako blizu da sam ga mogla dodirnuti — bio je lijep tako izbliza, sav kao izdubljen i napet kao opruga, iz njega je zračila neka nervozna energija. Kad sam stigla do glavnog hodnika, okrenula sam se i pogledala ga, sigurna da osjećam njegov pogled na sebi, ali kad sam se osvrnula, shvatila sam da me promatra Rileyeva. Odvezla sam se vlakom do Londona i otišla u knjižnicu. Pročitala sam sve članke o Meganinu nestanku koje sam uspjela pronaći, ali nisam saznala ništa novo. Potražila sam hipnoterapeuta u Ashburyju, ali na tome sam stala — hipnoza je skupa i nije jasno pomaže li doista u prisjećanju. No čitajući izjave onih koji su tvrdili da su hipnoterapijom vratili sjećanja, shvatila sam da se uspjeha bojim više nego neuspjeha. Ne bojim se samo onoga što bih mogla saznati o subotnjoj večeri, nego još mnogo toga. Nisam sigurna bih li mogla podnijeti ponovno preživljavanje svih onih glupih, groznih stvari koje sam učinila, čuti riječi koje sam izrekla iz pakosti, sjetiti se izraza Tomova lica dok sam ih govorila. Previše se bojim odvažiti u tu tamu. Pomislila sam da pošaljem još jednu poruku Scottu, ali zapravo nema potrebe. Jutarnji sastanak s višim inspektorom Gaskillom dokazao mi je da me policija shvaća ozbiljno. Moja je uloga time završila, to sad moram prihvatiti. I barem mogu reći da sam pomogla, jer ne mogu vjerovati da je Megan slučajno nestala dan nakon što sam je vidjela s onim muškarcem. Uz radosni škljocaj i šum, otvaram drugu limenku džin-tonika i najednom shvaćam da cijeli dan nisam pomislila na Toma. Barem ne dosad. Razmišljala sam o Scottu, o Gaskillu, o D., o onom muškarcu u vlaku. Tom je degradiran na peto mjesto. Pijuckam svoje piće i osjećam da napokon imam razloga za slavlje. Znam da ću biti bolje, da ću biti sretna. Još malo.

82

Subota, 20. srpnja 2013. Jutro Nikad se neću opametiti. Probudila sam se s poraznim osjećajem pogreške, stida, i odmah sam znala da sam učinila neku glupost. Prošla sam kroz grozan, bolno poznat obred pokušavanja da se sjetim što sam točno učinila. Poslala sam e-mail, eto što sam učinila. Sinoć u neko doba, Tom se ponovno našao na samom vrhu popisa muškaraca o kojima razmišljam i poslala sam mu poruku. Moj laptop je na podu uz krevet; leži ondje, čuči i optužuje me. Prekoračila sam ga na putu do kupaonice. Popila sam malo vode ravno iz slavine i kratko se pogledala u zrcalu. Ne izgledam dobro. Svejedno, tri dana bez cuge nije loše i danas ću početi ispočetka. Stojim pod tušem cijelu vječnost i postupno smanjujem temperaturu vode, dok se posve ne ohladi. Ne možeš stati ravno pod mlaz hladne vode, preveliki je to šok, previše je okrutno, ali ako to činiš malo-pomalo, jedva da i primijetiš; kao obrnuti sindrom kuhane žabe. Hladna voda smiruje mi kožu; otupljuje peckavi bol posjekotina na glavi i iznad oka. Silazim s laptopom u prizemlje i kuham čaj. Postoji mogućnost, iako mršava, da sam napisala e-mail Tomu, ali da ga nisam poslala. Duboko udahnem i otvorim svoj G-mail račun. Lakne mi kad vidim da nemam novih poruka. Ali kad kliknem na poslane stavke, evo je: poslala sam mu poruku, samo on nije odgovorio. Još. Poruka je poslana sinoć iza jedanaest sati, nakon nekoliko sati cuganja. Euforija od adrenalina i alkohola koju sam osjećala kad sam tek počela piti dotad je već davno isparila. Otvaram poruku. Bi li, molim te, rekao svojoj ženi da prestane lagati policiji o meni? Baš je podlo od nje što me pokušava uvaliti u nevolju. Reći policiji da sam opsjednuta njome i njezinim ružnim derištem? Mora se sabrati. Reci joj da mi se skine s kurca. Sklapam oči i naglo zatvaram laptop. Doslovce sam se šćućurila, cijelo moje tijelo zatvorilo se u sebe. Želim biti manja; želim nestati. Ujedno se i bojim, jer ako Tom odluči pokazati moju poruku policiji, mogla bih biti u gadnoj frci. Ako Anna sakuplja dokaze da sam osvetoljubiva i opsjednuta, ovo bi mogao biti ključni primjerak u njezinoj kolekciji. Zašto sam uopće spominjala curicu? Kakva bi osoba to učinila? Kakva osoba razmišlja na taj način? Maloj ne želim nikakvo zlo — o djetetu, bilo kojem djetetu, ne bih mogla misliti loše, a pogotovo ne o Tomovom. Ne razumijem samu sebe; ne razumijem osobu u koju sam se pretvorila. Gospode, on me sigurno mrzi. Sama se mrzim — barem tu svoju inačicu, inačicu koja je sinoć 83

napisala ovu poruku. Nemam osjećaj da sam to ja, jer ja nisam takva. Nisam ispunjena mržnjom. Jesam li? Pokušavam ne misliti o najgorim danima, ali u situacijama kao što je ova sjećanja sama nagrnu. Još jedna svađa, negdje pri kraju: probudila sam se, nakon tuluma, nakon pomračenja, a Tom mi je rekao kako sam se ponašala prethodne noći, kako sam ga ponovno osramotila, uvrijedila suprugu jednog njegovog kolege, urlala na nju da očijuka s mojim mužem. „Više nikamo ne želim ići s tobom“, rekao mi je. „Pitaš me zašto nikad ne pozovem prijatelje ovamo, zašto više ne volim otići s tobom u pub. Želiš li doista znati zašto? Zbog tebe. Zato što te se stidim.“ Uzimam u ruku torbicu i ključeve. Otići ću do Londisa malo niže u ulici. Nije me briga što još nije ni devet sati ujutro, bojim se i ne želim razmišljati. Ako popijem nekoliko tableta protiv bolova strusim jedno piće, omamit ću se dovoljno da prespavam cijeli dan. Sa svojim sinoćnjim postupcima suočit ću se kasnije. Stižem do ulaznih vrata, moja ruka već je iznad kvake, ali zastanem. Mogla bih se ispričati. Ako se odmah ispričam, možda nešto spasim. Možda ga nagovorim da ne pokaže poruku Anni ili policiji. Neće biti prvi put da me štiti od nje. Onoga dana prošlog ljeta, kad sam otišla do Tomove i Annine kuće, nije bilo baš onako kako sam rekla policiji. Za početak, nisam pozvonila na ulazna vrata. Nisam bila sigurna što želim — još uvijek nisam sigurna što sam namjeravala. Znam da sam se približila stazom i popela preko ograde. Bilo je tiho, ništa se nije čulo. Prišla sam kliznim vratima i provirila u kuću. Istina je da je Anna spavala na sofi. Ali nikoga nisam zazvala, ni nju ni Toma. Nisam je željela probuditi. Dijete nije plakalo, spavalo je kao top u svojoj nosiljci, uz majku. Podigla sam je i odnijela van, najbrže što sam mogla. Sjećam se kako sam trčala s njom prema ogradi, počela se buditi i cendrati. Ne znam što sam mislila da radim. Nisam je namjeravala ozlijediti. Stigla sam do ograde, čvrsto je povijajući na grudi. Sad je već ozbiljno plakala i vrištala. Ljuljuškala sam je i smirivala, a onda sam čula buku vlaka koji se približavao pa sam se okrenula leđima prema ogradi i ugledala nju — Annu — kako juri prema meni, usta razjapljenih kao otvorena rana; usnice su joj se micale, ali nisam čula što govori. Uzela je dijete od mene i ja sam pokušala pobjeći, ali sam se spotaknula i pala. Stajala je iznad mene, urlala na mene, rekla mi da ostanem gdje jesam ili će pozvati policiju. Nazvala je Toma i on je došao kući i sjedio s njom u dnevnom boravku. Histerično je plakala, još uvijek je željela pozvati policiju, željela je da me uhapse zbog otmice. Tom ju je smirio, preklinjao je da odustane, da me pusti da odem. Spasio me od nje. Kasnije me je odvezao kući, a kad je zaustavio automobil ispred moje kuće, uhvatio me za ruku. 84

Pomislila sam da to čini iz ljubaznosti, da me ohrabri, ali stezao me je sve jače dok nisam kriknula, i posve crven u licu rekao mi je da će me ubiti ako ikad na bilo koji način naudim njegovoj kćerki. Ne znam što sam namjeravala učiniti tog dana. Još uvijek ne znam. Oklijevam pred vratima, s prstima ovijenim oko kvake. Žestoko grizem usnu. Znam da ću se, počnem li sad piti, osjećati bolje sat ili dva, i gore sljedećih šest ili sedam sati. Puštam kvaku i vraćam se u dnevni boravak pa ponovno otvaram laptop. Moram se ispričati, moram zamoliti za oprost. Otvaram svoj e-mail račun i vidim jednu novu poruku. Nije od Toma. Poslao ju je Scott Hipwell. Draga Rachel, Hvala ti što si mi se javila. Ne sjećam se da te je Megan spomenula, ali mnogi su redovno posjećivali galeriju, a ja imena ne pamtim baš najbolje. Volio bih porazgovarati s tobom o onome što znaš. Molim te, nazovi me na 07583 123657 čim prije. Pozdrav, Scott Hipvvell

Načas sam pomislila da je poslao poruku na pogrešnu adresu. Da je poruka namijenjena nekom drugom. No već u sljedećem trenutku sjetila sam se. Sjetila sam se. Dok sam sjedila na sofi i već bila na pola druge boce, shvatila sam da ne želim da moja uloga bude gotova. Željela sam biti u središtu zbivanja. Zato sam mu pisala. Čitam svoju poruku ispod njegove. Dragi Scotte, Oprosti što ti se ponovno javljam, ali mislim da je važno da porazgovaramo. Nisam sigurna je li me Megan ikad spomenula prijateljica sam iz galerije nekoć sam živjela u Witneyu. Mislim da imam informaciju koja će te zanimati. Molim te odgovori mi na ovu adresu. Rachel Watson

85

Osjećam kako toplina nadire u moje lice, a želudac mi se rastapa od kiseline. Jučer — prisebna, bistre glave, razumna — zaključila sam da moram prihvatiti da je moja uloga u ovoj priči završena. Ali moji anđeli ponovno su izgubili bitku poraženi alkoholom, osobom u koju se pretvorim kad pijem. Pijana Rachel ne vidi posljedice; ili je neumjereno razgaljena i optimistična, ili posve obuzeta mržnjom. Nema prošlost ni budućnost. Postoji isključivo u trenutku. Pijana Rachel — želeći biti dio priče, trebajući način da nagovori Scotta da razgovara s njom — lagala je. Ja sam lagala. Željela sam rasparati kožu nožem, samo da osjetim nešto drugo osim stida, ali nisam dovoljno hrabra ni da to učinim. Počela sam pisati poruku Tomu, pisati i brisati, pisati i brisati, pokušavajući pronaći način da ga zamolim za oprost zbog svojih sinoćnjih riječi. Da moram zapisati svaki prijestup zbog kojeg bih se morala ispričati Tomu, mogla bih ispisati cijelu knjigu. Večer Prije tjedan dana, prije gotovo točno tjedan dana, Megan Hipwell izašla je iz kuće na broju petnaest u Blenheim Roadu i nestala. Otad je nitko nije vidio. Od subote nisu korištene ni njezine kreditne kartice ni mobitel. Kad sam to danas pročitala u novinama, rasplakala sam se. Sad se stidim svojih tajnih misli. Megan nije zagonetka koju treba riješiti, ona nije lik koji zaluta u kadar na početku filma, lijepa, eterična, bestjelesna. Ona nije šifra. Ona je stvarna. U vlaku sam i idem u njezin dom. Idem upoznati njezinog supruga. Morala sam ga nazvati. Šteta je već bila počinjena. Nisam mogla ignorirati njegovu poruku — rekao bi policiji. Ne bi li? Ja bih, na njegovu mjestu, da me kontaktira neka neznanka tvrdeći da ima informaciju koja bi mi mogla pomoći, a onda nestane. Možda je već i nazvao policiju; možda već čekaju da se pojavim. Sjedeći na svom uobičajenom sjedalu, iako ne u svoj uobičajeni dan, imam osjećaj da se strmoglavljujem s litice. Jednako sam se osjećala i jutros kad sam nazvala njegov broj, kao da propadam kroz tamu, ne znajući kad ću tresnuti o tlo. Obraćao mi se tihim glasom, kao da je još netko u prostoriji, netko za koga on ne želi da čuje naš razgovor. — Možemo li razgovarati licem u lice? — upitao je. — Ja... ne. Ne bih rekla... — Molim te? Oklijevala sam samo jedan trenutak prije nego sam pristala. 86

— Bi li mogla doći do mene? Ne sad, moja... nisam sam. Večeras? Dao mi je adresu, a ja sam se pravila da je zapisujem. —Hvala ti što si me nazvala — rekao je i spustio slušalicu. Još dok sam pristajala na njegov prijedlog, znala sam da to nije dobra zamisao. Ono što sam saznala o Scottu, iz novina, gotovo je ništa. A ono što znam iz vlastitih zapažanja, zapravo ne znam. O Scottu ništa ne znam. Znam neke stvari o Jasonu — koji, na to se moram stalno podsjećati, ne postoji. Jedino što sa sigurnošću znam — jedino u što sam apsolutno sigurna — jest da Scottove supruge već tjedan dana nema. Znam da je on vjerojatno sumnjiv. I znam, jer sam vidjela onaj poljubac, da ima razloga ubiti svoju ženu. Naravno, možda on ne zna da ima razloga, ali... Oh, sva sam se zapetljala razmišljajući o tome, ali kako sam mogla propustiti priliku da se približim toj kući, kući koju sam sto puta promatrala s tračnica, s ulice? Da priđem njegovim ulaznim vratima, uđem, sjedim u njegovoj kuhinji, na njegovoj terasi, ondje gdje su oni sjedili, ondje gdje sam ih promatrala? Nisam odoljela iskušenju. Sad sjedim u vlaku, s rukama ovijenim oko tijela i dlanovima zabijenim o rebra kako ne bih drhtala, kao uzbuđeno dijete uhvaćeno u pustolovini. Bila sam toliko sretna što imam neku svrhu da sam prestala razmišljati o stvarnosti. Prestala sam razmišljati o Megan. Sad razmišljam o njoj. Moram uvjeriti Scotta da sam je poznavala — ne da smo bile bliske prijateljice, nego znanice. Tako će mi vjerovati kad mu kažem da sam je vidjela s drugim muškarcem. Ako odmah priznam da sam lagala, nikad mi neće povjerovati. Zato pokušavam smisliti kako je moglo biti svratiti do galerije, porazgovarati s njom uz kavu. Pije li kavu? Razgovarale bismo o umjetnosti, ili o jogi, o našim muževima. O umjetnosti ne znam ništa, jogom se nikad nisam bavila. Muža nemam. A ona je svog prevarila. Razmišljam o stvarima koje su o njoj rekli njezini pravi prijatelji: divna, zabavna, lijepa, srdačna. Voljena. Pogriješila je. Događa se. Nitko od nas nije savršen.

87

ANNA

Subota, 20. srpnja 2013. Jutro

E

vie se probudila prije šest. Ustala sam, otišla u dječju sobu i brzo je uzela u naručje. Nahranila sam je i odnijela u svoj krevet.

Kad sam se ponovno probudila, Tom nije bio uz mene, ali čula sam njegove korake na stubama. Pjevao je, tiho i nemelodično, Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti... Nisam se ni sjetila, posve sam zaboravila; nisam razmišljala ni o čemu osim da odem po svoje dijete i vratim se u krevet. A sad se hihoćem i prije no što sam se probudila kako treba. Otvaram oči, Evie se također smiješi, a kad podignem pogled, Tom stoji uz uznožje kreveta s pladnjem u ruci. Na sebi ima samo moju Orla Kiely pregaču i ništa drugo. — Doručak u krevetu, slavljenice — kaže. Odlaže pladanj na rub kreveta i brzo mi prilazi kako bi me poljubio. Otvaram darove. Od Evie sam dobila zgodnu srebrnu narukvicu s oniksom, a od Toma crni svileni bodi i odgovarajuće gaćice. Ne prestajem se smješkati. On se zavlači natrag u krevet i ležimo s Evie između nas. Čvrsto je ovila prste oko njegova kažiprsta, a ja je držim za savršeno ružičasto stopalo. Osjećam vatromet u grudima. Ovoliko mnogo ljubavi nemoguće je. Malo kasnije, kad je Evie dojadilo ležanje, podižem je i odnosim u prizemlje, ostavljajući Toma da drijema. Zaslužio je. Prčkam naokolo, malo pospremam. Kavu pijem na trijemu promatrajući poluprazne vlakove koji štropoću prugom i razmišljam o ručku. Vruće je — previše vruće za pečenku, ali svejedno ću je ispeći jer Tom voli pečenu govedinu, a nakon nje možemo pojesti sladoled da se malo rashladimo. Moram samo skočiti po onaj Merlot koji on voli pa spremam Evie, vežem je u kolica i nas dvije šetamo do trgovina.

88

Svi su mi rekli da sam luda kad sam pristala useliti u Tomovu kuću. Ali svi su mislili i da je ludost spetljati se s oženjenim muškarcem, naročito kad je zakonita tog muškarca jedna izrazito psihički nestabilna žena, no ja sam im dokazala da su u krivu. Ma koliko problema ona izaziva, Tom i Evie toga su vrijedni. Ali za kuću su bili u pravu. U dane kao što je današnji, kad je sunčano, kad hodaš našom uličicom — urednom i obrubljenom stablima, ne pravom slijepom ulicom, ali takvom koja odiše jednakim osjećajem zajednice — mogla bi biti savršena. Pločnici vrve majkama poput mene, s psima na povodcima i dječicom na romobilima. Moglo bi biti idealno. Moglo bi, da ne čuješ škripu kočnica vlakova. Moglo bi, dok se ne okreneš i ne pogledaš prema kući na broju petnaest. Kad sam se vratila, Tom je sjedio za blagovaoničkim stolom i nešto gledao na računalu. Bio je odjeven u kratke hlače, bez majice; kad se pomakne, vidim kako se napinju mišići ispod njegove kože. Još uvijek osjećam leptiriće kad ga gledam. Pozdravljam ga, ali on je u svom svijetu, a kad kliznem jagodicama prstiju preko njegova ramena, trzne se. Naglo zatvori laptop. — Hej — kaže on ustajući. Smješka se, ali izgleda umorno, zabrinuto. Uzima Evie od mene ne gledajući me u oči. — Što je? — pitam. — Što je bilo? — Ništa — kaže on i okrene se prema prozoru, ljuljuškajući Evie na boku. — Tome, što je? — Ništa nije. — Okreće se prema meni i pogleda me, a ja znam što će reći i prije no što to kaže. Rachel. Novi e-mail. — Odmahne glavom i izgleda tako ranjeno, tako uzrujano da ja to mrzim, ne mogu podnijeti. Ponekad poželim ubiti tu ženu. – Što je rekla? On samo ponovno odmahne glavom. — Nije važno. Gluposti. Kao i inače. — Žao mi je — kažem i ne pitam kakve točno gluposti jer znam da mi neće željeti reći. Mrzi me uzrujavati time. — Sve je okej. Ništa važno. Samo uobičajene pijane baljezgarije. — Gospode, hoće li ona ikad otići? Hoće li nas ikad jednostavno pustiti da budemo sretni? Prilazi mi i poljubi me, s našom kćerkom između nas. — Mi jesmo sretni — kaže. — Sretni smo.

89

Večer Sretni smo. Ručali smo i ispružili se na travu, a kad je postalo previše vruće, vratili smo se u kuću i jeli sladoled dok je Tom gledao Grand Prix. Evie i ja zabavljale smo se izradom jestivog plastelina, kojega je ona poprilično pojela. Razmišljam o onome što se događa malo niže u ulici i razmišljam koliko sam sretna, kako sam dobila sve što sam željela. Kad pogledam Toma, zahvaljujem Bogu što me je pronašao, što sam bila ondje da ga spasim od one ženetine. Na kraju bi ga bila izludjela, stvarno to mislim — slomila bi ga, pretvorila u nešto što on nije. Tom je odnio Evie kako bi je okupao. Čujem njezine oduševljene vriskove i ponovno se smješkam — cijeli se dan osmjehujem. Perem posuđe, pospremam dnevni boravak, razmišljam o večeri. Nešto lagano. Smiješno, jer prije nekoliko godina mrzila bih pomisao da na svoj rođendan ostanem u kući i kuham, ali sad je savršeno, baš onako kako treba biti. Samo nas troje. Skupljam Evieine igračke razbacane po podu u dnevnom boravku i vraćam ih u njihovu škrinju. Jedva čekam da je večeras rano stavim na spavanje i uvučem se u onaj bodi koji mi je Tom kupio. Mrak neće pasti još nekoliko sati, ali palim svijeće na kaminu i otvaram drugu bocu Merlota da se prozrači. Naginjem se preko sofe kako bih navukla zavjese, kad ugledam neku ženu nisko pognute glave kako brza pločnikom na suprotnoj strani ulice. Ne podiže pogled, ali ona je, sigurna sam u to. Još se više naginjem prema prozoru, srce mi bubnja u grudima, nastojim bolje vidjeti, ali već je odmaknula i više je ne vidim. Okrećem se, spremna pojuriti kroz vrata i potrčati za njom ulicom, ali Tom stoji na vratima držeći Evie umotanu u ručnik u naručju. — Jesi li dobro? — pita. — Što ne valja? — Sve je u redu — odgovaram zabijajući ruke u džepove kako on ne bi vidio da se tresu. — Sve je u redu. Sve je u najboljem redu.

90

RACHEL

Nedjelja, 21. srpnja 2013. Jutro

K

ad sam se probudila, samo mi je on bio u glavi. Ne čini se stvarnim, ništa od toga ne čini se stvarnim. Koža me svrbi. Silno bih voljela popiti piće, ali ne smijem. Moram sačuvati bistru glavu. Zbog Megan. Zbog Scotta. Jučer sam se potrudila. Oprala sam kosu i malo se našminkala. Odjenula sam jedine traperice u koje još uvijek stanem, pamučnu bluzu s uzorkom i sandale s niskim potpeticama. Izgledala sam dobro. Samoj sam sebi ponavljala da je smiješno mariti kako izgledam jer to će Scottu biti zadnje na pameti, ali nisam si mogla pomoći. Prvi put ću biti u njegovoj blizini i izgled mi je bio važan. Mnogo važniji no što je trebao. Ukrcala sam se u vlak iz Ashburyja oko šest i pol i u Witney stigla koju minutu iza sedam. Otpješačila sam Avenijom Roseberry, pokraj onog pothodnika. Nisam ga pogledala, nisam mogla. Projurila sam pokraj kuće na broju dvadeset i tri, Tomove i Annine kuće, s bradom na prsima i sunčanim naočalama na očima, moleći se da me ne vide. Bilo je mirno, nikoga naokolo, nekoliko automobila polako se vozilo sredinom ceste između parkiranih vozila. Ulica je snena i mala, uredna i imućna, s mnogo mladih obitelji; svi večeraju oko sedam sati, ili sjede na sofi, mama i tata s mališanima koji su se ugurali između njih, i gledaju XFactor. Od kuće na broju dvadeset tri do one na broju petnaest ne može biti više od pedeset ili šezdeset koraka, ali put se odužio, činilo se da traje cijelu vječnost; noge su mi bile teške kao olovo, bila sam nesigurna na njima, kao da sam pijana, kao da bih mogla skliznuti s pločnika. Scott je otvorio vrata gotovo i prije no što sam prestala kucati, a moja drhtava ruka još uvijek je bila podignuta kad se on najednom našao ispred mene ispunivši prostor. 91

— Rachel? upitao je promatrajući me, bez tračka osmijeha. Kimnula sam. Ispružio je ruku i ja sam je prihvatila. Pokazao mi je da uđem u kuću, ali načas sam ostala kao ukopana. Bojala sam ga se. Izbliza je fizički zastrašujući, visok i širokih ramena, mišićavih ruku i prsa. Ruke su mu ogromne. Pomislila sam da bi me mogao zgnječiti — moj vrat, moja rebra — bez velikog truda. Prošla sam pokraj njega i ušla u hodnik, rukom okrznuvši njegovu; osjetila sam kako mi rumen nadire u obraze. Vonjao je na ustajali znoj, a tamna kosa bila mu je zalijepljena uz glavu kao da se već neko vrijeme nije tuširao. U dnevnoj sobi preplavio me osjećaj već viđenog, toliko snažan da sam se umalo preplašila. Prepoznala sam kamin u dnu prostorije, s nišama na obje strane, način na koji je svjetlo strujalo s ulice kroz nakošene žaluzine; znala sam da ću, kad se okrenem nalijevo, kroz staklo ugledati zelenilo i iza njega prugu. Okrenula sam se i vidjela kuhinjski stol, francuska vrata iza njega i komad bujnog travnjaka. Znala sam tu kuću. Osjećala sam vrtoglavicu, željela sam sjesti; sjetila sam se one crne rupe prošle subote navečer, svih izgubljenih sati. To, naravno, nije ništa značilo. Znam tu kuću, ali ne zato što sam bila u njoj. Znam je jer je na dlaku ista kao ona na broju dvadeset i tri: hodnik vodi do stuba, s desne strane nalazi se dnevni boravak spojen s kuhinjom. Trijem i vrt poznati su mi jer sam ih vidjela iz vlaka. Nisam otišla na kat, ali znam da bih, da jesam, zatekla odmorište s velikim pomičnim prozorom i da bih se, da sam se provukla kroz taj prozor, našla na krovu improvizirane terase. Znam da će gore biti dvije spavaće sobe, ona glavna s dva velika prozora s pogledom na ulicu, i manja u stražnjem dijelu, s pogledom na vrt. Činjenica da poznajem tu kuću kao vlastiti džep ne znači da sam već bila u njoj. Međutim, drhtala sam kad me je Scott uveo u kuhinju. Ponudio me čajem. Sjedila sam za kuhinjskim stolom dok je on čekao da voda proključa u kuhalu, ubacivao vrećicu čaja u šalicu i prolijevao kipuću vodu po kuhinjskom pultu, mrmljajući sebi u bradu. U prostoriji se osjećao oštar miris antiseptika, ali Scott je bio u strašnom stanju, na leđima majice imao je veliku mrlju od znoja, traperice su mu visjele na bokovima kao da su mu prevelike. Pitala sam se kad je zadnji put jeo. Odložio je šalicu čaja ispred mene i sjeo na drugu stranu kuhinjskog stola, s rukama sklopljenim ispred tijela. Tišina se otegnula, ispunila prostor između nas, cijelu prostoriju; odzvanjala mi je u ušima i osjećala sam se nelagodno, bilo mi je vruće i mozak mi je najednom otkazao. Nisam znala što radim ondje. Zašto sam, zaboga, došla? Iz daljine se začuo tihi štropot — približavao se vlak. Taj stari zvuk bio je utješan. 92

Ti si Meganina prijateljica? — najzad je upitao. — Kad sam čula njezino ime iz njegovih usta, u grlu mi je zapela knedla. Zagledala sam se u stol, čvrsto ovivši dlanove oko šalice. — Da — odgovorila sam. — Poznajem je... površno. Iz galerije. Promatrao me je i čekao, pun nade. Vidjela sam kako mu se čeljusni mišić napinje kad je stisnuo zube. Tražila sam riječi koje nikako nisu željele doći. Trebala sam se bolje pripremiti. — Ima li kakvih novosti? — upitala sam. Netremice me je promatrao i načas me obuzeo strah. Rekla sam pogrešnu stvar; mene se ni najmanje ne tiče ima li kakvih novosti. Sigurno je ljut, zamolit će me da odem. — Nema — odgovorio je. — Što si mi željela reći? Vlak se polako prokotrljao pokraj kuće i ja sam pogledala prema tračnicama. Osjećala sam vrtoglavicu, kao da prolazim kroz neko izvantjelesno iskustvo, kao da promatram samu sebe. — U poruci si napisala da mi želiš reći nešto o Megan. — Glas mu je bio mrvicu viši. Duboko sam udahnula. Osjećala sam se grozno. Bila sam bolno svjesna da će ono što ću mu reći samo sve pogoršati, povrijediti ga. — Vidjela sam je s nekim — rekla sam. Jednostavno sam to blebnula, glasno i bez okolišanja, bez ikakvog uvoda, ikakvog konteksta. Zurio je u mene. — Kad? Vidjela si je u subotu navečer? Jesi li rekla policiji? — Ne, vidjela sam je u petak ujutro — odvratila sam, a njegova ramena objesila su se. — Ali... u petak je ona bila dobro. Zašto je to važno? — Onaj mišić u njegovoj čeljusti ponovno se trznuo, hvatala ga je ljutnja. — Vidjela si je s... s kim si je vidjela? S nekim muškarcem? — Da, bila sam... — Kako je izgledao? — Ustao je, tijelom zapriječio svjetlo. — Jesi li rekla policiji? — ponovno je upitao. — Jesam, ali nisam sigurna jesu li me baš ozbiljno shvatili odgovorila sam. — Zašto? — Samo sam... ne znam... mislila sam da bi trebao znati. Nagnuo se prema meni, s rukama na stolu stisnutim u šake. — Što to govoriš? Gdje si je vidjela? Što je radila? 93

Ponovno sam duboko udahnula. — Bila je... vani u vašem vrtu. Ondje. — Pokazala sam prema vrtu. — Ona je... vidjela sam je iz vlaka. — Izraz nevjerice na njegovu licu bio je nedvojben. — Svaki dan vozim se vlakom iz Ashburyja u London. Prolazim ravno pokraj vaše kuće. Vidjela sam je, bila je s nekim. A taj netko... nisi bio ti. — Kako znaš?... Petak ujutro? Petak — dan prije no što je nestala? — Da. — Nisam bio ovdje. Bio sam na putu. Na konferenciji u Birminghamu. Vratio sam se u petak navečer. — Obrazi su mu se zarumenjeli, sumnjičavost ustupila mjesto nečem drugom. — Znači, vidjela si je ovdje, u vrtu, s nekim? I... — Poljubila ga je — rekla sam. Prije ili kasnije, morala sam to izbaciti. Morala sam mu reći. — Ljubili su se. Uspravio se, a ruke, još uvijek stisnutih šaka, visjele su mu uz tijelo. Crvene mrlje na njegovim obrazima potamnile su, postale bjesnije. — Žao mi je — rekla sam. — Strašno mi je žao. Znam da je to grozno čuti... Podigao je ruku, odmahnuo da zašutim. Prezirno. Nije ga zanimalo moje suosjećanje. Znam kakav je to osjećaj. Sjedeći ondje, posve jasno sam se sjetila kako sam se osjećala sjedeći u svojoj kuhinji, pet vrata niže, dok je Lara, moja bivša najbolja prijateljica, sjedila sučelice meni s debelim djetetom koje joj se vrpoljilo u krilu. Sjećam se kako mi je rekla koliko joj je žao što se moj brak raspao, sjećam se kako sam se razbjesnila na njezine floskule. Nije imala pojma o mojoj boli. Rekla sam joj da odjebe, a ona mi je odvratila da ne govorim tako pred djetetom. Otad je nisam vidjela. — Kako je izgledao taj muškarac s kojim si je vidjela? — upitao je Scott. Stajao je okrenut mi leđima i promatrao travnjak. — Bio je visok... možda viši od tebe. Tamnoput. Mislim da bi mogao biti iz Azije. Indijac... tako nešto. — I ljubili su se, u vrtu? — Da. Dugo je uzdahnuo. — Isuse, treba mi piće. — Okrenuo se prema meni. — Jesi li za pivo? Bila sam za pivo, očajnički sam željela piće, ali odbila sam. Gledala sam kako on vadi bocu iz hladnjaka, otvara je i otpija dug gutljaj. Promatrajući ga, gotovo sam

94

osjetila kako tekućina klizi niz moje grlo; ruka me boljela od želje za čašom piva. Scott se naslonio na kuhinjski pult, glava mu je potonula gotovo na prsa. Osjećala sam se bijedno. Nisam pomagala; zbog mene se sad samo osjeća gore, samo sam povećala njegov jad. Zadirem u njegovu tugu, a to nisam smjela. Nisam ga smjela posjetiti. Nisam smjela lagati. Jasno, nisam smjela lagati. Već sam počela ustajati, kad je on progovorio. — Moglo bi... Ne znam. To bi moglo biti dobro, zar ne? To bi moglo značiti da joj se nije ništa dogodilo. Samo je... — Muklo se nasmijao. — Samo je s nekim pobjegla. — Otro je nadlanicom suzu s obraza, a moje se srce stisnulo u čvrstu lopticu. — Ali, ne mogu vjerovati da ne bi nazvala. — Pogledao me je kao da ja imam odgovore, kao da ću ja znati. — Sigurno bi me nazvala, zar ne? Znala bi koliko bih se uspaničario... koliko bih očajan bio. Nije valjda tako osvetoljubiva, zar ne? Govorio mi je kao nekome kome može vjerovati — kao Meganinoj prijateljici — i ja sam znala da je to pogrešno, ali osjećaj je bio dobar. Otpio je još jedan gutljaj piva i okrenuo se prema vrtu. Pratila sam njegov pogled do hrpice kamenja uz ogradu, davno započetog i nikad dovršenog kamenog vrta. Podigao je bocu na pola puta do usana pa zastao. Okrenuo se prema meni. — Vidjela si Megan iz vlaka? — upitao je. — Znači, ti si... samo si gledala kroz prozor i slučajno je ugledala, ženu koju poznaješ? — Atmosfera u prostoriji promijenila se. Više nije bio siguran jesam li saveznica, može li mi vjerovati. Sumnja je preletjela njegovim licem kao sjena. — Da... znam gdje stanuje — rekla sam i požalila zbog tih riječi istog časa kad su mi izletjele iz usta. — Hoću reći, gdje vas dvoje stanujete. Već sam bila ovdje. Davno. Zato je ponekad potražim pogledom kad prolazim ovuda. — Zurio je u mene; osjetila sam kako mi obraze oblijeva vrela rumen. — Često je bila u vrtu. Odložio je praznu bocu na pult, prišao mi u nekoliko koraka i sjeo za stol na stolac najbliži mojemu. — Znači, dobro si poznavala Megan? Hoću reći, dovoljno dobro da je posjetiš kod kuće. Osjetila sam pulsiranje krvi u vratu, graške znoja u dnu kralježnice, mučan nalet adrenalina. Nisam to smjela reći, nisam smjela dodatno zakomplicirati laž. — Posjetila sam je samo jednom, ali... Znam gdje je kuća jer sam nekoć živjela u blizini. — Podigao je obrve. — Malo niže u ulici. Na broju dvadeset i tri. Polako je kimnuo. — Watson — rekao je. — Znači, ti si, što, Tomova bivša žena? 95

— Da. Odselila sam prije par godina. — Ali si i nadalje posjećivala Meganinu galeriju? —Ponekad. — A kad bi je vidjela, što ste vas dvije... Je li govorila o privatnim stvarima, o meni? — Glas mu je bio promukao. — O nekom drugom? Odmahnula sam glavom. — Ne, ne. Obično smo samo... tek tako, da nam prođe vrijeme. — Uslijedila je duga šutnja. U prostoriji kao da je najednom postalo toplije, miris antiseptika širio se sa svih površina. Osjećala sam slabost. S moje desne strane nalazio se stolić ukrašen uokvirenim fotografijama. Megan mi se smiješila, vedro i optužujući. — Trebala bih poći rekla sam. Već sam te dovoljno zadržala. Počela sam ustajati, ali on je ispružio ruku i položio je na moje zapešće, pogledom ni načas ne napuštajući moje lice. — Ne idi još — tiho je rekao. Nisam ustala, ali izvukla sam ruku ispod njegove; osjećala sam se nelagodno, kao da me sputava. — Taj muškarac — rekao je. — Taj s kojim si je vidjela... misliš li da bi ga mogla prepoznati? Da ga vidiš? Nisam mogla reći da sam već identificirala tog muškarca policiji. Scottu sam pristupila samo zato što policija nije ozbiljno shvatila moju priču. Priznam li istinu, izgubit ću njegovo povjerenje. Zato sam ponovno lagala. — Nisam sigurna — rekla sam. Ali mislim da možda bih. — Kratko sam pričekala pa nastavila. — U novinama su naveli riječi nekog Meganina prijatelja. Ime mu je Rajesh. Pitala sam se je li... Scott je već odmahivao glavom. — Rajesh Gujral? Ne bih rekao. On je jedan od slikara koji su izlagali u galeriji. Simpa je tip, ali... Oženjen je, ima djecu. — Kao da to nešto znači. — Čekaj malo — rekao je ustajući. — Mislim da negdje imam njegovu fotografiju. Nestao je na katu. Osjetila sam kako su mi se ramena ovjesila i shvatila da sam, otkad sam došla, sjedila sva ukočena od napetosti. Ponovno sam pogledala fotografije: Megan u ljetnoj haljini na nekoj plaži; krupni kadar njezina lica sa zapanjujući modrim očima. Samo Megan. Nijedna fotka na kojoj su njih dvoje zajedno. Scott se ponovno pojavio i pružio mi neku brošuru. Bio je to letak, najava za izložbu u galeriji. Okrenuo ga je na drugu stranu. — Evo, ovo je Rajesh — rekao je.

96

Muškarac je stajao uz šarenu apstraktnu sliku: bio je stariji, bradat, nizak, zdepast. Nije bio onaj muškarac kojeg sam vidjela, muškarac kojeg sam identificirala policiji. — Nije on — rekla sam. Scott je stajao pokraj mene i zurio u brošuru pa se naglo okrenuo, odmarširao iz prostorije i ponovno zaputio stubama na kat. Nekoliko trenutaka kasnije, vratio se s laptopom i sjeo za kuhinjski stol. — Mislim... — rekao je otvarajući računalo i uključujući ga. — Mislim da bih mogao... — Utihnuo je, a ja sam ga promatrala; lice mu je bilo utjelovljenje usredotočenosti, čeljusni mišić čvrsto stisnut. — Megan je posjećivala psihoterapeuta — rekao mi je. Ime mu je... Abdic. Kamal Abdic. Nije Azijac, iz Srbije je, ili Bosne, nešto tako. Međutim, tamnoput je. Iz daljine bi mogao proći za Indijca. — Lupkao je po računalu. — Mislim da ima web-stranicu. Siguran sam da je ima. I mislim da je na njoj njegova fotka... Okrenuo je laptop tako da vidim ekran. Nagnula sam se da bolje pogledam. — To je on — rekla sam. — To je definitivno on. Scott je naglo zatvorio laptop. Dugo nije rekao ni riječ. Sjedio je nalakćen na stol, čela oslonjena na jagodice prstiju, drhtavih ruku. — Imala je napadaje tjeskobe — najzad je rekao. — Nije mogla spavati i slično. Počelo je u neko doba prošle godine. Ne sjećam se kad točno. — Govorio je ne gledajući me, kao da govori samome sebi, kao da je zaboravio da sam uopće ondje. — Ja sam bio taj koji je predložio da potraži pomoć stručnjaka. Ja sam je potaknuo da ode jer se činilo da joj sam ne mogu pomoći. — Glas ga je tad malo izdao. — Nisam joj mogao pomoći. A ona mi je rekla da je sličnih problema imala i ranije, i da će i ovi prije ili kasnije nestati, ali ja sam je natjerao... Nagovorio sam je da ode tom liječniku. Netko joj ga je preporučio. — Nakašljao se da pročisti grlo. — Činilo se da terapija djeluje. Bila je sretnija. — Kratko se, tužno nasmijao. — Sad znam zašto. Ispružila sam ruku da ga potapšam, utješim. On se naglo odmaknuo i ustao. — Trebala bi poći — odrješito je rekao. — Moja će majka uskoro doći... ne ostavlja me samoga na više od sat ili dva. Na vratima, baš kad sam izlazila, uhvatio me za ruku. — Jesmo li se nas dvoje već negdje vidjeli? Načas sam pomislila da odgovorim, Možda. Možda si me vidio u policijskoj postaji, ili ovdje na ulici. Bila sam ovdje u subotu navečer. Odmahnula sam glavom. — Ne, ne bih rekla. Udaljila sam se prema željezničkoj postaji najbrže što sam mogla. Negdje na pola ulice, okrenula sam se i pogledala. Još uvijek je stajao na vratima i promatrao me. 97

Večer Opsesivno provjeravam poruke, ali Tom se nije oglasio. Ljubomornim pijancima život je zacijelo bio neusporedivo bolji prije e-mailova, SMSova i mobitela, prije sve ove elektronike i tragova koje ostavlja. Danas u novinama nije bilo gotovo ništa o Megan. Već kreću dalje, naslovnice su posvećene političkoj krizi u Turskoj, četverogodišnjoj djevojčici koju su izmrcvarili psi u Wiganu, poražavajućem porazu engleske nogometne momčadi u utakmici protiv Crnogoraca. Megan je zaboravljena, a nema je samo tjedan dana. Cathy me je pozvala van na ručak. Nije znala što bi sa sobom jer je Damien otišao u posjet majci u Birminghamu. Cathy nije bila pozvana. Viđaju se već gotovo dvije godine, a ona još uvijek nije upoznala njegovu majku. Otišle smo u Giraffe u High Streetu, mjesto koje prezirem. U prostoriji kojaje odjekivala vrištavim klincima mlađim od pet godina, Cathy me ispitivala o mojim kretanjima. Zanimalo ju je gdje sam sinoć bila. — Jesi li nekog upoznala? — upitala me, očiju blistavih od nade. Zapravo je bilo prilično dirljivo. Umalo sam odgovorila potvrdno, jer to je bila istina, ali lagati je bilo lakše. Rekla sam joj da sam bila na sastanku Anonimnih alkoholičara u Witneyu. — Oh. — Bilo joj je neugodno, spustila je pogled na sparušenu grčku salatu. — Mislila sam da si možda malo zgriješila. U petak. — Da. Neće biti lako, Cathy — rekla sam i osjećala sam se grozno, jer mislim da ona doista mari jesam li trijezna ili ne. — Ali dajem sve od sebe. — Ako želiš da... znaš... da idem s tobom... — Ne u ovoj fazi. Ali, hvala ti. — Onda možda možemo raditi nešto drugo zajedno, na primjer ići u teretanu? — predložila je. Nasmijala sam se, ali kad sam shvatila da misli ozbiljno, rekla sam da ću razmisliti. — Upravo je otišla — Damien je nazvao kako bi javio da se vratio od majke pa je otišla k njemu. Pomislila sam da joj nešto kažem — zašto trčiš k njemu svaki put kad nazove? Ali ja sam stvarno zadnja osoba koja bi trebala davati savjete o vezama — ili ikakve savjete, kad smo već kod toga — a osim toga, žudim za pićem. (Razmišljam o piću otkad smo sjele u Giraffe i pjegavi konobar upitao jesmo li za čašu vina, a Cathy veoma odlučno odgovorila „Ne, hvala“.) Zato sam je otpravila, 98

osjetila lagane žmarce od iščekivanja i odgurnula dobre misli (Nemoj piti, stvarno ti dobro ide) Baš sam nazuvala cipele da odem u trgovinu, kad mi je zazvonio mobitel. Tom. Sigurno je Tom. Dograbila sam mobitel iz torbice, pogledala zaslon i srce mi je zalupalo kao bubanj. — Bog. — Moj sugovornik samo je šutio. — Je li sve okej? Nakon kratke stanke, Scott je odgovorio: — Je, u redu je. Okej sam. Samo sam nazvao da ti zahvalim za jučer. Što si odvojila vremena da dođeš i kažeš mi. — Oh, u redu je. Nisi trebao... — Ometam li te? — Ne. U redu je. — On ponovno šuti, pa ja ponavljam: — U redu je. Jesi li... nešto se dogodilo? Jesi li razgovarao s policijom? — Danas poslijepodne posjetila me policajka zadužena za vezu s obitelji. — Srce mi je jače zalupalo. Inspektorica Riley. Spomenuo sam joj Kamala Abdica. Rekao joj da bi možda vrijedilo porazgovarati s njim. — Jesi li... jesi li joj rekao da si razgovarao sa mnom? — Usta su mi se posve osušila. — Ne, nisam. Mislio sam da bi možda... ne znam. Mislio sam da bi bilo bolje da ispadne da sam ga se sam sjetio. Rekao sam... to je laž, znam, ali rekao sam da sam pročešljao mozak ne bih li se sjetio ičeg važnog, i da sam pomislio da bi možda vrijedilo porazgovarati s njezinim psihoterapeutom. Rekao sam da sam u prošlosti gajio određene sumnje zbog njihovog odnosa. Ponovno mogu disati. — Što je ona rekla? — Rekla je da su već razgovarali s njim, ali da će to učiniti ponovno. Izrešetala me pitanjima o tome zašto ga nisam spomenuo ranije. Ona je... ne znam. Ne vjerujem joj. Trebala bi biti na mojoj strani, ali stalno imam osjećaj kao da njuška, kao da me pokušava uhvatiti u laži. Glupo sam zadovoljna što se ni njemu ne sviđa; to je još jedna stvar koja nam je zajednička, još jedna nit koja nas povezuje. — U svakom slučaju, samo sam ti želio zahvaliti. Jer si mi sama pristupila. Zapravo je bilo... zvuči čudno, ali bilo je dobro razgovarati s nekim... s nekim s kime nisam blizak. Imao sam osjećaj da mogu misliti razumnije. Kad si otišla, stalno sam razmišljao o Meganinu prvom odlasku k njemu — Abdicu — i o tome kakva je bila kad se vratila. Bila je nekako drugačija, vedrija. — Glasno je izdahnuo. — Ne znam. Možda samo umišljam.

99

Kao i i jučer, i sad imam osjećaj da više zapravo ne govori meni, nego samo govori. Postala sam uho za slušanje i drago mi je zbog toga. Drago mi je što sam mu od koristi. Cijeli sam dan ponovno prekapao po Meganinim stvarima — kaže. — Već sam pet-šest puta pretražio i našu sobu i cijelu kuću, ne bih li pronašao nešto, bilo što, što bi mi dalo naslutiti gdje bi mogla biti. Nešto od njega, možda. Ali ništa nisam pronašao. Nijedan e-mail, nijedno pismo, ništa. Pomislio sam da mu se javim, ali ordinacija danas ne radi, a ne mogu pronaći broj njegova mobitela. — Misliš li da je to dobra zamisao? — pitam. — Hoću reći, zar ne misliš da bi to trebao prepustiti policiji? — Ne želim to glasno izgovoriti, ali sigurna sam da oboje to mislimo: opasan je. Ili bi barem mogao biti opasan. — Ne znam. Jednostavno ne znam. — U njegovu glasu čuje se prizvuk očaja koji je bolno slušati, ali nemam utjehu koju bih mu ponudila. Čujem kako diše na drugoj strani linije; kratko, ubrzano, kao da se boji. Želim ga pitati je li netko s njim, ali ne mogu: pogrešno bi me shvatio, ispala bih nametljiva. — Danas sam vidio tvog bivšeg — kaže on, a dlačice na mojim rukama nakostriješe se. —Oh? — Da, izašao sam po novine i vidio ga na ulici. Pitao me je jesam li dobro, ima li kakvih novosti. — Oh — ponovim, jer to je jedino što uspijevam reći, riječi jednostavno ne dolaze. Ne želim da on razgovara s Tomom. Tom zna da ja ne poznajem Megan Hipwell. Tom zna da sam bila u Blenheim Roadu one večeri kad je Megan nestala. — Nisam te spomenuo. Nisam... znaš. Nisam bio siguran trebam li spomenuti da smo se upoznali. — Ne, mislim da nisi trebao. Ne znam. Možda bi bilo čudno. — Shvaćam. Nakon toga dugo šutimo. Čekam da mi srce malo uspori. Mislim da će on završiti razgovor, ali tad kaže: — Zar stvarno nikad nije govorila o meni? — Naravno... naravno da je. Hoću reći, nismo razgovarale baš često, ali... — Ali si bila u našoj kući. Megan gotovo nikad nikoga ne zove u posjet. Strašno je povučena, ljubomorno čuva svoju privatnost. Tražim razlog. Da mu barem nikad nisam rekla da sam već prije bila u njihovoj kući. — Samo sam svratila posuditi knjigu. 100

— Stvarno? — Ne vjeruje mi. Megan ne čita knjige. Razmišljam o kući — na policama nije bilo knjiga. — Što je rekla? O meni? — Pa, bila je jako sretna. Hoću reći, s tobom. S vašim odnosom. — To govoreći, shvaćam koliko čudno zvuči, ali ne mogu biti određena pa se pokušavam spasiti. — Da budem iskrena, ja sam tad prolazila kroz gadnu fazu u braku pa mislim da sam uspoređivala svoju i njezinu situaciju. Sva bi zablistala kad bi govorila o tebi. — Koji odvratan klišej. — Stvarno? — Izgleda da nije primijetio, u glasu mu se čuje sjeta. — To je tako dobro čuti. — Utihne i čujem njegovo disanje, brzo i plitko, na drugoj strani linije. Imali smo... Strašno smo se posvadili — kaže. — One večeri kad je otišla. Mrzim pomisao da je bila ljuta na mene kad je... — Nije dovršio rečenicu. — Sigurna sam da nije bila dugo ljuta na tebe — kažem. — Parovi se svađaju. Parovi se stalno svađaju. — Ali ova je svađa bila gadna, grozna, i ne mogu... Imam osjećaj da nikome ne mogu reći, jer ako kažem, gledat će me kao da sam kriv. Glas mu sad zvuči drugačije: progonjeno, prožeto krivnjom. — Ne sjećam se kako je započelo — kaže, a ja mu isprva ne vjerujem, ali kad se sjetim svih svađa koje sam sama zaboravila, ugrizem se za jezik. — Ali postalo je jako gadno. Bio sam... bio sam grub prema njoj. Bio sam gad. Pravi gad. Uzrujala se. Otišla je u sobu i ubacila neke stvari u torbu. Ne znam što točno, ali kasnije sam primijetio da njezine četkice za zube nema pa sam znao da se nije namjeravala vratiti kući. Pretpostavio sam... pomislio sam kako je zacijelo otišla prespavati kod Tare. Kao već jednom ranije. Samo jednom. Nije to bila redovita pojava. — Nisam ni pošao za njom — rekao je, a meni se ponovno učinilo da zapravo ne govori meni, da se ispovijeda. On je s jedne strane ispovjedaonice, a ja s druge, bezlična, nevidljiva. — Jednostavno sam je pustio da ode. — To je bilo u subotu navečer? — Da. Tad sam je zadnji put vidio. Postoji svjedok koji ju je oko sedam i petnaest vidio — ili vidio „ženu koja odgovara njezinu opisu“ — na putu prema željezničkoj postaji u Witneyu. To znam iz novinskih članaka. Tad je posljednji put viđena. Nitko se ne sjeća da ju je vidio na peronu ili u vlaku. Na postaji u Witneyu nema sigurnosnih kamera, a u Corlyju nije snimljena, iako članci tvrde da to ne dokazuje da nije bila ondje, jer na toj postaji ima „mnogo mrtvih kutova“. — U koliko sati si je pokušao kontaktirati? — pitam ga. Ponovno dugo šuti. 101

— Ja... Otišao sam u pub. U Rose, znaš, odmah iza ugla, u Kingly Roadu? Morao sam se smiriti, raščistiti stvari u glavi. Popio sam nekoliko piva pa se vratio kući. To je bilo nešto prije deset. Mislim da sam se nadao kako je imala dovoljno vremena da se smiri i da ću je zateći kod kuće kad se vratim. Ali nije je bilo. — Znači, bilo je oko deset sati kad si je pokušao nazvati? — Ne. — Glas mu je bio tek jedva čujniji od šapta. — Nisam je nazvao. Popio sam još nekoliko piva kod kuće, malo gledao televiziju i otišao spavati. Razmišljam o svim svojim svađama s Tomom, svim groznim stvarima koje sam rekla kad bih previše popila, svakom svom izjurivanju na ulicu, urlikanju na njega, izjavama kako ga više nikad ne želim vidjeti. Uvijek me je nazvao, uvijek umirio riječima, nagovorio da se vratim kući. — Jednostavno sam mislio da sjedi u Tarinoj kuhinji i govori kakav sam seronja. Pa sam odustao. Odustao je. To zvuči bešćutno i okrutno pa me ne čudi što nikome drugome nije ispričao tu priču. Čudi me što ju je uopće ikome povjerio. Ovo nije Scott kakvog sam zamišljala, Scott kojeg sam poznavala, onaj koji je stajao iza Megan na terasi, s krupnim dlanovima na njezinim koščatim ramenima, spreman od svega je zaštititi. Spremna sam završiti razgovor, ali Scott ne prestaje. — Rano sam se probudio. Na mobitelu nisam imao nijednu poruku. Nisam se uspaničario — pretpostavio sam da je s Tarom i da je još uvijek ljuta na mene. Tad sam je nazvao i dobio govornu poštu, ali još uvijek se nisam uspaničario. Pomislio sam da vjerojatno još spava ili me samo ignorira. Nisam mogao naći Tarin broj, ali imao sam adresu — bila je na posjetnici na Meganinu stolu. Ustao sam i odvezao se onamo. Ako nije bio zabrinut, čudi me da je osjećao potrebu odvesti se do Tarine kuće, ali ne prekidam ga. Puštam ga da govori. — Do Tare sam stigao malo iza devet. Dugo joj je trebalo da otvori vrata, ali kad ih je otvorila, izgledala je stvarno iznenađeno što me vidi. Bilo je očito da sam zadnja osoba na svijetu koju je očekivala zateći na svom pragu u to doba jutra i tad sam znao... Znao sam da Megan nije ondje. I pomislio sam... Pomislio sam... — Riječi mu zapinju i ja se osjećam bijedno jer sam sumnjala u njega. — Rekla mi je da je Megan zadnji put vidjela na pilatesu u petak navečer. Tad sam se uspaničario. Kad smo završili razgovor, razmišljala sam kako mnogo od onoga što je rekao ne bi zvučalo posve istinito da ga čovjek ne poznaje, da ga nije vidio s njom, kao što sam ga ja vidjela. 102

Ponedjeljak, 22. srpnja 2013. Jutro Osjećam se smušeno. Spavala sam čvrstim snom, ali sanjala sam i jutros se nikako ne mogu posve probuditi. Ponovno je toplo i u vagonu je zagušljivo, iako je tek polupun. Jutros sam kasno ustala i nisam imala vremena uzeti novine ili provjeriti vijesti na internetu prije odlaska iz kuće pa sad pokušavam otvoriti BBC-jevu stranicu na mobitelu, ali joj iz nekog razloga treba cijela vječnost da se učita. U Northcoteu je u vlak ušao neki muškarac s iPadom i sjeo na sjedalo pokraj mojega. On nema nikakvih poteškoća s učitavanjem vijesti, odmah otvara stranicu Daily Telegrapha i evo je, krupnim, masnim slovima, treća vijest: U ISTRAZI NESTANKA MEGAN HIPWELL UHAPŠEN MUŠKARAC. Toliko sam se preplašila da sam se zaboravila i nagnula prema svom susjedu kako bih bolje vidjela. Pogledao me uvrijeđeno, gotovo preplašeno. — Oprostite — rekla sam. — Znam je. Tu ženu koja je nestala. Poznajem je. — Oh, kako strašno. — Srednje je dobi, rječit i lijepo odjeven. — Biste li željeli pročitati članak? — Molim vas. Na mobitelu mi se ništa ne želi učitati. Ljubazno mi se nasmiješio i pružio mi svoj tablet. Dodirnula sam naslov i članak se otvorio. U istrazi nestanka Megan Hipwell, dvadesetdevetogodišnje žene iz Witneya kojoj od subote 13. srpnja nema traga, uhapšen je muškarac tridesetih godina. Policija nije željela potvrditi je li uhapšeni muškarac suprug Megan Hipwell, koji je u petak priveden na ispitivanje. Glasnogovornik policije u svojoj je jutrošnjoj izjavi rekao: „Možemo potvrditi da smo uhapsili jednog muškarca zbog sumnje da je umiješan u Meganin nestanak. Protiv njega još nije podignuta optužnica. Potraga za Megan se nastavlja i pretražujemo mjesto za koje vjerujemo da bi moglo biti poprište zločina.“ Prolazimo pokraj kuće; vlak se za promjenu nije zaustavio na semaforu. Naglo okrećem glavu, ali prekasno. Kuća se više ne vidi. Ruke mi drhte dok vraćam iPad njegovu vlasniku. On tužno odmahne glavom. — Jako mi je žao — kaže. — Nije mrtva — kažem. Glas mi je kreštav i čak ni ja ne vjerujem u svoje riječi. U očima me peckaju suze. Bila sam u njegovoj kući. Bila sam ondje. Sjedila sam za stolom sučelice njemu, gledala ga u oči, nešto sam osjetila. Razmišljam o njegovim

103

krupnim rukama i kako bi, ako mene može zgnječiti bez imalo truda, nju — sitnu, krhku Megan — mogao doslovce ubiti. Kočnice škripe dok se približavamo postaji u Witneyu i ja skačem na noge. — Moram ići — kažem muškarcu pokraj sebe koji djeluje pomalo iznenađeno, ali mudro kima. — Sretno — kaže. Trčim peronom i niz stube. Probijam se kroz bujicu ljudi u suprotnom smjeru i već sam gotovo u podnožju stuba kad se spotaknem i neki muškarac mi dovikne „Pazi!“ Ne gledam ga jer zurim u rub betonske stube, one predzadnje. Zamrljana je krvlju. Pitam se otkad je ta mrlja ondje. Bi li mogla biti tjedan dana stara? Bi li to mogla biti moja krv? Njezina? Pitam se je li njezina krv u kući, jesu li ga zato uhapsili? Pokušavam zamisliti kuhinju, dnevni boravak. Miris: veoma čist, miris antiseptika. Je li to bio miris izbjeljivača? Ne znam, sad se ne mogu sjetiti; jedino čega se jasno sjećam znoj je na njegovim leđima i pivo u njegovu dahu. Trčim pokraj pothodnika, posrćem na uglu Blenheim Roada. Susprežem dah dok jurim pločnikom pognute glave jer se previše bojim podići pogled, ali kad to najzad učinim, nemam što vidjeti. Ispred Scottove kuće nema parkiranih kombija, policijskih vozila. Zar su već pretražili kuću? Da su nešto pronašli, sigurno bi još uvijek bili ovdje; sigurno su potrebni sati da sve pretraže, prikupe dokaze i obrade ih. Ubrzavam korak. Stigavši do njegove kuće, zaustavljam se i duboko udahnem. Zavjese su navučene, i u prizemlju i na katu. Zavjese na prozoru susjedne kuće trzaju se. Netko me promatra. Zakoračim prema vratima, podignute ruke. Ne bih smjela biti ovdje. Ne znam što radim ovdje. Samo sam željela vidjeti. Željela sam znati. Načas se kolebam: hoću li postupiti protivno svim svojim nagonima i pokucati na ta vrata, ili ću se okrenuti i otići. Na koncu se okrećem kako bih otišla, ali baš u tom času vrata se otvore. Prije no što se uspijem pokrenuti, njegova ruka poseže prema meni, hvata me za podlakticu i vuče k sebi. Usta su mu turobno stisnuta, oči mahnite. Očajanje. Preplavljena stravom i adrenalinom, vidim kako nadire tama. Otvaram usta da vrisnem, ali zakasnila sam, već me je silovito povukao u kuću i zalupio vratima iza mojih leđa.

104

MEGAN

Četvrtak, 21. ožujka 2013. Jutro ne gubim. To bi o meni trebao znati. Ne gubim ovakve igre. Zaslon mog mobitela Japrazan je. Tvrdoglavo, uvredljivo prazan. Nema SMS-ova, propuštenih poziva. Svaki put kad ga pogledam, imam osjećaj kao da sam dobila šamar i postajem sve bjesnija. Što me spopalo u onoj hotelskoj sobi? Što sam mislila? Da smo se povezali, da između nas postoji nešto stvarno? On sa mnom ne namjerava nikamo otići. Ali načas — i više nego načas — povjerovala sam mu i to je ono što me stvarno ljuti. Bila sam naivna, lakovjerna. Cijelo vrijeme samo mi se izrugivao. Ako misli da ću sjediti i plakati za njim, grdno se vara. Mogu živjeti bez njega, mogu se snaći bez njega bez ikakvih problema — ali ne volim gubiti. To mi nije svojstveno. Ništa od ovoga nije mi svojstveno. Mene ne odbijaju. Ja sam ta koja odlazi. Izluđujem se, ne mogu si pomoći. Ne mogu prestati razmišljati o onom poslijepodnevu u hotelu i svemu što je rekao, osjećajima koje je u meni pobudio. Gad. Ako misli da ću samo nestati, mirno otići, vara se. Ako uskoro ne podigne slušalicu, prestat ću ga zvati na mobitel i nazvat ću ga kod kuće. Neću dopustiti da me ignorira. Za doručkom, Scott traži od mene da otkažem terapiju. Ne odgovaram. Pravim se da ga nisam čula. — Dave nas je pozvao na večeru — kaže. — Nismo bili kod njega već cijelu vječnost. Možeš li promijeniti termin?

105

Ton njegova glasa nehajan je, kao da je ovo usputna molba, ali osjećam da me promatra, osjećam njegove oči na svom licu. Na rubu smo svađe i moram biti oprezna. — Ne mogu, Scotte, prekasno je — kažem. — Zašto ne pozoveš Davea i Karen k nama u subotu? — Sama pomisao da zabavljam Dave i Karen za vikend zamorna je, ali morat ću pristati na kompromis. — Nije prekasno — odvrati on, odlažući svoju šalicu s kavom na stol ispred mene. Na sekundu položi dlan na moje rame i kaže: Otkaži ga, okej? — pa izađe iz sobe. Čim se ulazna vrata zatvore, hvatam njegovu šalicu u ruku i zavitlam je o zid. Večer Mogla sam si reći da to nije pravo odbijanje. Mogla sam pokušati uvjeriti se da on samo nastoji učiniti ono što je ispravno, moralno i profesionalno. Ali znam da to nije istina. Ili barem ne cijela istina, jer kad nešto dovoljno jako želiš, moral (a pogotovo profesionalnost) u tome te ne može omesti. Učinit ćeš sve da dobiješ to što želiš. On me jednostavno ne želi dovoljno. Cijelo poslijepodne ignorirala sam Scottove pozive, na terapiji sam se pojavila sa zakašnjenjem i ušetala ravno u ordinaciju ni ne obrativši se recepcionarki. Sjedio je za stolom i nešto pisao. Pogledao me je kad sam ušla, nije se nasmiješio, pa vratio pogled na svoje papire. Stajala sam ispred njegova stola i čekala da me pogleda. Činilo mi se da je prošla cijela vječnost prije no što je to najzad učinio. — Jesi li dobro? — na kraju je upitao. Tad mi se nasmiješio. — Kasniš. Dah mi je zapinjao u grlu, nisam mogla progovoriti. Obišla sam stol i naslonila se, nogom okrznuvši njegovo bedro. Malo se odmaknuo. — Megan, jesi li dobro? — upitao je. Odmahnula sam glavom. Ispružila sam ruku prema njemu, a on ju je prihvatio. — Megan — ponovio je odmahujući glavom. Nisam ništa rekla. — Ne možeš... Trebala bi sjesti. Porazgovarajmo. Odmahnula sam glavom. — Megan. Svaki put kad je izgovorio moje ime, samo je bilo sve gore. Ustao je i obišao stol, udaljavajući se od mene. Stao je nasred prostorije. 106

— Dođi — rekao je, poslovno, čak odrješito. — Sjedni. Slijedila sam ga do sredine prostorije, položila jedan dlan na njegov struk, a drugi na njegove grudi. Uhvatio me za zapešća i odmaknuo se. — Megan, nemoj. Ne smiješ... ne smijemo... — Okrenuo se od mene. — Kamal. — Glas mi je zapinjao. Mrzila sam njegov zvuk. — Molim te. — Ovo... ovdje. Nije dolično. Normalno je, vjeruj mi, ali... Tad sam mu rekla da želim biti s njim. — Megan, to je prijenos osjećaja — rekao je. — Ponekad se događa. I meni se događa. Trebao sam spomenuti tu temu prošli put. Oprosti. Tad sam poželjela vrisnuti. Iz njegovih usta zvučalo je tako banalno, beživotno, obično. — Zar mi želiš reći da ništa ne osjećaš? — upitala sam. — Kažeš da sve ovo samo umišljam? Odmahnuo je glavom. — Moraš shvatiti, Megan, nisam smio dopustiti da ode ovako daleko. Prišla sam mu bliže, spustila ruke na njegove bokove i okrenula ga prema sebi. Ponovno me uhvatio za zapešća, čvrsto ih stisnuo svojim dugim prstima. — Mogao bih izgubiti posao — rekao je i tad sam se stvarno razljutila. Silovito sam se odmaknula, kipteći od bijesa. Pokušao me je zadržati, ali nije mogao. Urlala sam na njega, rekla mu da mi se jebe za njegov posao. Pokušao me je utišati pretpostavljam da je bio zabrinut što bi recepcionarka mogla pomisliti, što misle drugi pacijenti. Zgrabio me za ramena, zario palčeve u moju kožu i rekao mi da se smirim, da se prestanem ponašati kao dijete. Drmusao me je; načas sam pomislila kako će me ošamariti. Poljubila sam ga u usta, zarila zube u njegovu donju usnicu najjače što sam mogla; osjetila sam okus krvi u ustima. Odgurnuo me je. Na povratku kući smišljala sam osvetu. Razmišljala sam o svemu što bih mu mogla učiniti. Mogla bih se potruditi da dobije otkaz, ili gore. Međutim, neću to učiniti jer mi se previše sviđa. Ne želim ga povrijediti. Više nisam ni naročito uzrujana zbog odbijanja. Najviše me muči to što nisam stigla do kraja svoje priče, a ne mogu početi iznova s nekim drugim, previše je teško. Sad ne želim otići kući jer ne znam kako ću objasniti modrice na rukama.

107

RACHEL

Ponedjeljak, 22. srpnja 2013. Večer

Č

ekam. Prava je agonija ovo neznanje, ova sporost kojom se sve mora odvijati. Ali ništa mi drugo ne preostaje.

Jutros sam imala pravo kad sam osjetila bojazan. Samo nisam znala čega se moram bojati. Ne Scotta. Kad me onako uvukao u kuću, zacijelo je opazio stravu u mojim očima jer me je gotovo odmah pustio. Raščupan i izbezumljena pogleda, kao da se lecnuo od svjetla, odmah je zatvorio vrata iza nas. — Što radiš ovdje? Fotografi i novinari su posvuda. Nitko mi ne smije dolaziti na vrata. Vrzmati se naokolo. Pričat će se... Pokušat će... sve će pokušati da dobiju fotke, da dobiju... — Vani nema nikoga — rekla sam, iako, da budem iskrena, nisam doista gledala. Možda je netko sjedio u automobilu i čekao da se nešto dogodi. — Što radiš ovdje? — ponovno je upitao. — Čula sam... bilo je na vijestima. Samo sam željela... je li to on? Jesu li ga uhapsili? Kimnuo je. — Da, rano jutros. Posjetila me ona inspektorica. Došla mi je reći. Ali nije mogla... ne žele mi reći zašto. Mora da su nešto pronašli, ali ne žele mi reći što. Međutim, to nije ona. Znam da nju nisu pronašli. Sjeo je na stube i obgrlio se rukama. Cijelo mu se tijelo treslo. — Ne mogu to podnijeti. Ne mogu podnijeti čekanje da telefon zazvoni. Kad zazvoni, što će mi javiti? Hoće li mi javiti najgoru vijest? Hoće li... — Utihnuo je pa podigao pogled kao da me vidi prvi put. — Zašto si došla? — Željela sam... Mislila sam da nećeš željeti biti sam.

108

Pogledao me je kao da sam luda. — Nisam sam — rekao je. Ustao je i progurao se pokraj mene u dnevni boravak. Načas sam samo stajala. Nisam znala bih li pošla za njim ili otišla, ali tad je on doviknuo: — Jesi li za kavu? U vrtu sam opazila jednu ženu, pušila je. Bila je visoka, prosijede kose, odjevena u otmjene crne hlače i bijelu bluzu zakopčanu do grla. Koračala je trijemom, ali čim me ugledala, zastala je, bacila cigaretu na kamene ploče i zgnječila je vrhom cipele. — Policija? — sumnjičavo me upitala ušavši u kuhinju. — Ne, ja sam... — Mama, ovo je Rachel Watson — rekao je Scott. — Žena koja me je kontaktirala zbog Abdica. Polako je kimnula, kao da joj Scottovo objašnjenje nije doista pomoglo; odmjerila me je, brzo preletjevši pogledom preko mene od glave do pete i natrag. — Oh. — Samo sam, ovaj... — Moj dolazak nije imao opravdani razlog. Nisam mogla reći, Samo sam željela znati. Željela sam vidjeti. — Scott vam je veoma zahvalan što ste mu se javili. Čekamo da saznamo što se točno događa. — Zakoračila je prema meni, uhvatila me za lakat i nježno okrenula prema ulaznim vratima. Pogledala sam Scotta, ali nije me gledao; pogled mu je bio prikovan za nešto s druge strane prozora, preko pruge. — Hvala vam što ste svratili, gospođo Watson. Doista smo vam od srca zahvalni. Zatekla sam se na pragu, sa zatvorenim vratima iza svojih leđa, a kad sam podigla pogled, ugledala sam ih: Tom je gurao kolica, a Anna koračala pokraj njega. Zastali su kao ukopani kad su me opazili. Anna je prinijela dlan ustima i naglo se sagnula da uzme dijete. Lavica koja štiti svoje mladunče. Poželjela sam narugati joj se, reći joj, nisam ovdje zbog tebe, za tvoju kćer ne bih mogla mariti manje no što marim. Izgnanica sam. Scottova majka jasno mi je to dala do znanja. Izgnana sam i razočarana sam, ali to ne bi trebalo biti važno jer imaju Kamala Abdica. Imaju ga, a ja sam pomogla. Učinila sam nešto dobro. Imaju ga i sad im neće trebati dugo da pronađu Megan i dovedu je kući.

109

ANNA

Ponedjeljak, 22. srpnja 2013. Jutro

T

om me je rano probudio poljupcem i drskim osmijehom. Jutros ima kasni sastanak pa je predložio da odvedemo Evie na doručak u kafić iza ugla. Ondje smo se nalazili kad smo se tek počeli viđati. Sjedili bismo uz prozor — ona je bila na poslu u Londonu pa nije bilo opasnosti da će naletjeti i primijetiti nas. No svejedno smo bili uzbuđeni — možda će iz nekog razloga ranije doći kući: možda se neće osjećati dobro, ili je zaboravila neke važne dokumente. Sanjala sam o tome. Željela sam da jedan dan slučajno naiđe, vidi ga sa mnom, da istoga časa shvati da više nije njezin. Sad je teško vjerovati da sam nekoć željela da se pojavi. Otkad je Megan nestala, izbjegavam ovu ulicu kad god je to moguće — sva se naježim kad prolazim pokraj njihove kuće — ali do kafića nema drugog puta. Tom je hodao malo ispred mene i gurao kolica; nešto je pjevušio Evie, nasmijavao je. Volim kad nas troje ovako izađemo. Vidim kako nas ljudi gledaju; vidim kako razmišljaju, Kako krasna obitelj. Ponosna sam zbog toga — ponosnija no ikad na išta u životu. Lebdjela sam u tom svom mjehuriću sreće, i već smo gotovo bili pred brojem petnaest, kad su se vrata otvorila. Načas sam pomislila da haluciniram, jer iz kuće je izašla ona. Rachel. Kratko je zastala na vratima, vidjela nas i ukopala se na mjestu. Bilo je strašno. Uputila nam je neki čudan osmijeh, gotovo grimasu, a ja si nisam mogla pomoći, naglo sam dograbila Evie i izvukla je iz kolica. Evie se rasplakala, preplašila sam je. Rachel se brzo udaljila, krenula prema postaji. Tom ju je zazvao: — Rachel! Što radiš ovdje? Rachel! — Ali ona je samo nastavila dalje, sve brže i brže, praktički trčeći, a nas dvoje samo smo stajali nasred ulice, dok se Tom nije okrenuo prema meni i opazivši izraz na mom licu, rekao: — Dođi. Idemo kući. 110

Večer Kad smo se vratili kući, saznali smo da su nekoga uhapsili zbog sumnje da je umiješan u nestanak Megan Hipwell. Nekog tipa za kojeg ja nikad dotad nisam čula, psihoterapeuta kojeg je Megan posjećivala. Pretpostavljam da mi je laknulo, jer dotad sam zamišljala svakojake grozote. Rekao sam ti da krivac neće biti neki neznanac — rekao je Tom. — Nikad nije, zar ne? U svakom slučaju, ne znamo što se dogodilo. Ona je vjerojatno dobro. Vjerojatno je s nekim pobjegla. —Zašto su onda uhapsili tog muškarca? Slegnuo je ramenima. Bio je rastresen, navlačio sako, namještao kravatu, spremao se za sastanak s posljednjim klijentom tog dana. — Što ćemo učiniti? — upitala sam. — Učiniti? — Tupo me pogledao. — S njom. Rachel. Zašto je bila ovdje? Zašto je bila kod Hipwellovih? Misliš li... misliš li da se pokušavala ušuljati u naš vrt... znaš, kroz susjedne vrtove? Tom se turobno nasmijao. — Sumnjam. Daj, pa govorimo o Rachel. Ne bi mogla prebaciti onu svoju debelu guzičetinu preko svih tih ograda. Nemam pojma što je radila ondje. Možda je bila pijana pa pokucala na pogrešna vrata. — Drugim riječima, kanila je doći ovamo? Odmahnuo je glavom. — Ne znam. Slušaj, ne brini zbog toga, okej? Zaključaj vrata. Nazvat ću je i saznati što izvodi. — Mislim da bismo trebali obavijestiti policiju. — I reći što? Pa ništa nije učinila... — Ništa nije učinila u posljednje vrijeme — izuzmemo li činjenicu da je bila ovdje one večeri kad je Megan Hipwell nestala — prekinula sam ga. — Davno smo trebali reći policiji za nju. — Anna, molim te. — Kliznuo je rukom oko mog struka. — Ne mislim da Rachel ima ikakve veze s nestankom Megan Hipwell. Ali razgovarat ću s njom, okej? — Ali nakon onoga prošli put rekao si... — Znam — tiho je odvratio. — Znam što sam rekao. — Poljubio me, gurnuo ruku u pojas mojih traperica. — Nemojmo upetljavati policiju dok to doista ne moramo.

111

Mislim da moramo. Ne mogu prestati razmišljati o onom osmijehu koji nam je uputila, onom podrugljivom cereku. Gotovo pobjedonosnom. Moramo otići odavde. Moramo pobjeći od nje.

112

RACHEL

Utorak, 23. srpnja 2013. Jutro

K

ad sam se probudila, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što osjećam. Nalet ushita, ublažen nečim drugim: bezimenom strepnjom. Znam da smo nadomak istine. Samo se ne mogu riješiti osjećaja da će ta istina biti strašna. Uspravila sam se u krevetu, dograbila laptop, uključila ga i nestrpljivo čekala da se pokrene, pa sam se spojila na internet. Cijeli mi se taj proces činio beskonačnim. Čula sam kako se Cathy kreće kućom, pere posuđe od doručka, trči u kupaonicu oprati zube. Nekoliko trenutaka oklijevala je ispred mojih vrata. Zamislila sam njezinu podignutu šaku, spremnu da pokuca. Predomislila se i otrčala natrag u prizemlje. BBC-jeve vijesti učitale su se na ekran. Glavna je vijest ona o smanjenju olakšica, druga najvažnija o još jednoj televizijskoj zvijezdi iz sedamdesetih optuženoj za seksualnu indiskreciju. O Megan, ni riječi; ništa o Kamalu. Razočarana sam. Znam da policija ima dvadeset i četiri sata za podizanje optužnice, a to je vrijeme sad isteklo. Iako, u određenim okolnostima, sumnjivca smiju držati i dodatnih dvanaest sati. Znam sve to jer sam cijeli jučerašnji dan istraživala. Nakon što sam izbačena iz Scottove kuće, vratila sam se ovamo, upalila telku i većinu dana provela gledajući vijesti i čitajući članke online. Čekajući. Do podneva je policija već objavila ime svog sumnjivca. Na vijestima se govorilo o dokazima otkrivenim u domu doktora Abdica i njegovu automobilu, ali nisu rekli što su otkrili. Možda krv? Ili njezin mobitel, koji dosad nije pronađen? Odjeću, torbu, njezinu četkicu za zube? Svuda su bile Kamalove fotografije, krupni kadrovi njegova tamnoputog, zgodnog lica. Fotografija koju su prikazivali nije policijska, snimljena je neslužbeno: negdje je na odmoru i ne može se reći da se baš 113

osmjehuje, ali umalo. Izgleda previše nježno, previše lijepo da bi bio ubojica, ali izgled znade zavarati — kažu da je Ted Bundy izgledao kao Cary Grant. Cijeli sam dan čekala nove vijesti, objavu o podizanju optužnice: zbog otmice, napada, ili nečeg goreg od toga. Čekala sam da čujem gdje je ona, gdje ju je držao. Pokazali su fotke Blenheim Roada, željezničke postaje, Scottovih ulaznih vrata. Komentatori su mozgali o mogućim implikacijama činjenice da ni Meganin mobitel ni kreditne kartice nisu korišteni već duže od tjedan dana. Tom je nazvao nekoliko puta. Nisam mu se javila. Znam što želi. Želi me pitati zašto sam jučer ujutro bila kod Scotta Hipwella. Neka se pita. To s njim nema nikakve veze. Ne vrti se sve oko njega. Ionako mislim da zove na njezin zahtjev. A njoj ne dugujem nikakvo objašnjenje. Čekala sam i čekala, ali optužnica još nije podignuta: umjesto nje, čuli smo još toga o Kamalu, pouzdanom psihijatru koji je slušao Meganine tajne i probleme, koji je zadobio njezino povjerenje i zatim ga zloupotrijebio, koji ju je zaveo i potom, tko zna što? Saznala sam da je musliman, Bošnjak, da je preživio rat na Balkanu i došao u Britaniju kao petnaestogodišnji izbjeglica. Nasilje mu nije bilo nepoznato, oca i dvojicu starije braće izgubio je u Srebrenici. Osuđen je zbog obiteljskog nasilja. Što sam više slušala o Kamalu, to sam bila sigurnija da sam u pravu: dobro sam postupila rekavši policiji za njega, dobro sam postupila kontaktiravši Scotta. Ustala sam i navukla kućnu haljinu, odjurila u prizemlje i uključila telku. Danas ne namjeravam nikamo ići. Ako se Cathy neočekivano vrati kući, mogu joj reći da sam bolesna. Skuhala sam čaj, sjela pred telku i čekala. Večer Oko tri poslijepodne, dojadilo mi je. Dojadilo mi je slušati o olakšicama i televizijskim pedofilima iz sedamdesetih, bila sam razočarana što ne čujem ništa o Megan, ništa o Kamalu, pa sam otišla u trgovinu i kupila dvije boce bijelog vina. Već sam gotovo strusila prvu bocu kad se na vijestima najednom našlo nešto drugo, drhtava snimka neke napola sagrađene (ili napola srušene) zgrade, eksplozije u daljini. Sirija ili Egipat, možda Sudan? Utišala sam ton, nisam doista obraćala pozornost. Tad sam opazila: teletekst na dnu ekrana prenio je da se vlada suočava s kritikama zbog najavljenjog smanjenja olakšica, da će Fernadno Torres biti izvan pogona četiri tjedna zbog istegnuća tetive koljena, i da protiv muškarca osumnjičenog zbog nestanka Megan Hipwell nije podignuta optužnica. 114

Odložila sam čašu, dograbila daljinski, pojačala ton. To ne može biti točno. Ratna reportaža se nastavlja, traje i traje, a zajedno sa njom raste i moj tlak, ali na kraju ipak završi i spikerica u studiju kaže: — Protiv Kamala Abdica, muškarca koji je jučer uhapšen u vezi nestanka Megan Hipwell, nije podignuta optužnica. Abdic, koji je bio psihoterapeut gospođe Hipwell, jučer je zadržan u pritvoru, ali jutros je pušten jer policija protiv njega nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice. Nisam ni čula što je rekla nakon toga. Samo sam sjedila, oči su mi se zamaglile od suza, uši preplavila buka. Mislila sam, Imali su ga. Imali su ga, ali su ga pustili. Previše sam popila, ne vidim zaslon računala kako treba, sve mi je dvostruko pred očima, trostruko. Čitati mogu ako jedno oko prekrijem dlanom. Ali od čitanja me hvata glavobolja. Cathy je kod kuće, zazvala me je, a ja sam joj odvratila da sam u krevetu, da mi nije dobro. Zna da pijem. Želudac mi je preplavljen alkoholom. Slabo mi je. Ne mogu misliti kako treba. Nisam smjela početi piti tako rano. Nisam smjela uopće početi piti. Prije sat vremena nazvala sam Scotta, i ponovno prije nekoliko minuta. Ni to nisam smjela učiniti. Samo želim znati kakve im je laži ispričao Kamal. U kakve su laži bili dovoljno glupi povjerovati. Policija je sve zabrljala. Idioti. Ona Rileyeva, ona je kriva. Sigurna sam u to. Novine nisu pomogle. Sad kažu da Kamal nikad nije bio osuđen zbog nasilja u obitelji. Ta informacija bila je netočna. Sad njega prikazuju kao žrtvu. Više ne želim piti. Znam da bih trebala izliti ostatak vina u sudoper, jer inače će mi ujutro biti pri ruci i ja ću ustati i odmah ga iskapiti, a jednom kad počnem, željet ću nastaviti. Trebala bih ga izliti u sudoper, ali znam da to neću učiniti. Ovako se ujutro imam čemu radovati. Mračno je i čujem kako netko zaziva njezino ime. Glas, isprva tih pa sve prodorniji. Bijesan, očajan, zaziva Meganino ime. Scott je — nesretan je njome. Uporno je doziva. Mislim da sanjam. Uporno pokušavam ščepati taj san, zadržati ga, ali što se više trudim, to je on nejasniji i dalji.

115

Srijeda, 24. srpnja 2013. Jutro Probudilo me lagano kucanje na vratima. Kiša lupa o prozore; prošlo je osam sati, ali vani se još čini mračno. Cathy nježno otvara vrata i proviruje glavom u sobu. — Rachel? Jesi li dobro? — Ugleda bocu pokraj mog kreveta i njezina ramena klonu. — Oh, Rachel. — Prilazi mom krevetu i uzima bocu. Previše se stidim da bih išta rekla. — Zar ne ideš na posao? — pita. — Jesi li jučer otišla? Ne čeka moj odgovor, samo se okrene i zaputi prema vratima, dobacujući mi preko ramena: — Na kraju ćeš dobiti otkaz ako ovako nastaviš. Trebala bih joj sad jednostavno reći, već je ionako ljuta na mene. Trebala bih poći za njom i reći joj: dobila sam otkaz prije nekoliko mjeseci jer sam se pojavila u uredu pijana kao letva nakon trosatnog ručka s klijentom, tijekom kojega sam uspjela biti toliko nepristojna i neprofesionalna da je odlučio ne poslovati s nama. Kad zatvorim oči, još uvijek se sjećam kraja tog ručka, izraza konobaričina lica dok mi je dodavala sako, teturanja u ured, zgroženih pogleda kolega. Martina Milesa, koji me odveo ustranu. Mislim da će biti najbolje da odeš kući, Rachel. Prasak groma, bljesak munje. Skačem poput opruge. O čemu sam ono sinoć razmišljala? Provjeravam svoju malu crnu knjižicu, ali jučer od podneva ništa nisam zapisala: bilješke o Kamalu — dob, nacionalnost, osuda zbog nasilja u obitelji. Uzimam kemijsku i precrtavam tu zadnju stavku. U prizemlju kuham kavu i palim televiziju. Policija je sinoć održala tiskovnu konferenciju, na Sky Newsu pokazuju isječke. Inspektor Gaskill izgleda blijedo, ispijeno i kažnjeno. Pokunjeno. Ne spominje Kamalovo ime, samo kaže da je jedan sumnjivac bio zadržan u pritvoru i ispitan, ali je pušten bez podizanja optužnice i istraga je još uvijek u tijeku. Kamere skreću s njega na Scotta, koji sjedi pogrbljen i u nelagodi trepće na svjetlu kamera, lica izobličena od tjeskobe. Srce me zaboli kad ga vidim. Govori tiho, poniknuta pogleda. Kaže da nije izgubio nadu, da bez obzira što kaže policija, on još uvijek misli da će Megan doći kući. Te njegove riječi zvuče šuplje, neiskreno, ali ne gledajući u njegove oči, ne mogu reći zašto. Ne znam da li ne vjeruje da će se ona vratiti kući zato što su mu događaji proteklih nekoliko dana uništili svaku vjeru koju je nekoć imao, ili to ne vjeruje zato što zapravo zna da se ona nikad neće vratiti. U tom času mi sine: sjetim se da sam jučer nazvala njegov broj. Jednom, dvaput? Odjurim na kat po mobitel i pronalazim ga zapetljanog u posteljini. Imam 116

tri propuštena poziva: jedan od Toma, dva od Scotta. Poruka nema. I Tom i Scott nazvali su sinoć, ali Scottov prvi poziv bio je kasnije, netom prije ponoći. Drugi put nazvao je jutros, prije nekoliko minuta. Srce mi se malo razgali. To je dobra vijest. Usprkos majčinim postupcima, usprkos njihovoj jasnoj implikaciji (Velika vam hvala na pomoći, a sad se gubite), Scott još uvijek želi razgovarati sa mnom. Potrebna sam mu. Načas me preplavi ljubav prema Cathy i zahvalnost jer je izlila ostatak vina. Moram sačuvati bistru glavu, zbog Scotta. Potrebno mu je da jasno razmišljam. Tuširam se, odijevam i kuham još jednu kavu, pa sjedam u dnevni boravak s malom crnom knjižicom uz sebe i zovem Scotta. — Trebala si mi reći što si — kaže čim se javi. Glas mu je bezizražajan, hladan. Moj želudac je mala, tvrda lopta. On zna. — Narednica Riley mi je objasnila kad su ga pustili. Porekao je ljubavnu vezu s njom. A svjedokinja koja je sugerirala da se nešto događa nepouzdana je, rekla je. Alkoholičarka. Možda mentalno nestabilna. Nije mi rekla ime te svjedokinje, ali pretpostavljam da je mislila na tebe. — Ali... ne. Ne. Ja nisam... Nisam bila pijana kad sam ih vidjela. Bilo je osam i pol ujutro. — Kao da to išta znači. — Osim toga, pronašli su dokaze. Bilo je na vijestima. Pronašli su... — Nedovoljne dokaze. Linija se prekinula.

Petak, 26. srpnja 2013. Jutro Više ne putujem u svoj zamišljeni ured. Odustala sam od pretvaranja. Ni iz kreveta mi se ne da ustati. Mislim da sam zube zadnji put oprala u srijedu. Još uvijek glumim bolest, iako sam sigurna da nikoga ne uspijevam zavarati. Ne mogu podnijeti pomisao da ustanem, odjenem se, ukrcam u vlak, odem u London, lutam ulicama. Već je dovoljno teško i kad je sunčano, a po ovoj kišurini nemoguće je. Danas je treći dan hladnog, neumornog, neumoljivog pljuska. Slabo spavam, ne samo zbog pića, nego zbog noćnih mora. Negdje sam zarobljena i znam da netko dolazi i da postoji izlaz, znam da postoji, znam da sam ga već vidjela, samo što ne mogu pronaći put natrag do njega, a kad me taj netko ščepa,

117

ne mogu vrisnuti. Pokušavam — udahnem zrak u pluća i silom ga istjeram — ali zvuk ne izlazi, samo neko struganje, kao da netko na umoru hvata zrak. Ponekad se u noćnim morama nalazim u onom pothodniku uz Blenheim Road, put kojim sam došla zapriječen je, a naprijed ne mogu jer znam da je nešto ondje, netko me čeka, pa se probudim užasnuta. Nikad je neće pronaći. Sa svakim danom, svakim satom koji prođe u to sam sve sigurnija. Bit će jedno od onih imena, njezina priča bit će jedna od onih priča o izgubljenim, nestalim osobama čija tijela nikad nisu pronađena. A Scott neće dobiti pravdu, ni spokoj. Nikad neće imati tijelo nad kojim će oplakivati; nikad neće saznati što joj se dogodilo. Neće biti svršetka, razrješenja. Ležim budna razmišljajući o tome, i boli me. Ne može biti veće agonije od toga, ništa ne može biti bolnije od neznanja koje nikad neće okončati. Pisala sam mu. Priznala sam mu svoj problem, pa ponovno lagala rekavši da ga imam pod kontrolom, da tražim pomoć. Rekla sam mu da nisam mentalno nestabilna. Više ne znam je li to istina. Rekla sam mu da sam posve sigurna u ono što sam vidjela i da nisam bila pijana kad sam to vidjela. To je barem istina. Nije odgovorio. Nisam ni očekivala da hoće. Odsječena sam od njega, isključena. Nikad mu neću moći reći sve što mu želim reći. Ne mogu to napisati, ne zvuči dobro. Želim da zna koliko mi je žao što nije bilo dovoljno uputiti policiju u Kamalovu smjeru, reći, gledajte, eno ga. Trebala sam nešto vidjeti. One subotnje večeri, trebala sam imati otvorene oči. Večer Posve sam mokra, smrzavam se, jagodice prstiju bijele su mi i smežurane, glava me boli od mamurluka koji je započeo oko pet i pol. Što je i u redu, s obzirom da sam počela piti prije podneva. Izašla sam po novu bocu, ali osujetio me bankomat sa svojim itekako očekivanim protuutdarcem: nedostatnim sredstvima na računu. Nakon toga sam besciljno pješačila više od sat vremena po neumoljivoj kiši. Pješačka zona u središtu Ashburyja bila je samo moja. Negdje putem, zaključila sam da moram nešto učiniti. Moram se iskupiti zbog svoje nedostatnosti. Sad, mokra kao miš i gotovo trijezna, nazvat ću Toma. Ne želim znati što sam učinila, što sam rekla one subotnje večeri, ali moram to saznati. Možda me podsjeti. Iz nekog razloga, sigurna sam da mi nešto izmiče, nešto važno. Možda je ovo još jedna moja samoobmana, još jedan pokušaj da samoj sebi dokažem da nisam bezvrijedna. Ali možda je i stvarno.

118

— Od ponedjeljka te pokušavam dobiti — kaže Tom čim odgovori na poziv. — Zvao sam te u ured — doda i pušta da mi ta informacija sjedne. Već sam u nepovoljnijem položaju, zbunjena sam, postiđena. — Moram razgovarati s tobom o suboti navečer — kažem. — Onoj suboti navečer. — Što to trabunjaš? Ja moram razgovarati s tobom o ponedjeljku, Rachel. Kog si vraga radila kod Scotta Hipwella? — To nije važno, Tome... — Prokleto je važno. Što si radila ondje? Shvaćaš, zar ne, da bi on mogao biti... Hoću reći, ne znamo, zar ne? Možda joj je nešto učinio. Svojoj supruzi. — Nije on ništa učinio svojoj supruzi — samouvjereno odvraćam. — Nije on krivac. — Otkud bi ti to mogla znati? Rachel, što se događa? — Jednostavno... Moraš mi vjerovati. Nisam te zato nazvala. Morala sam razgovarati s tobom o onoj suboti. O poruci koju si mi ostavio. Bio si strašno ljut. Rekao si da sam preplašila Annu. — Pa jesi. Vidjela te kako teturaš ulicom, vrijeđala si je. Stvarno se je izbezumila nakon onoga prije. Onoga s Evie. — Je li ona... je li nešto učinila? — Učinila? — Meni? — Molim? — Tome, imala sam posjekotinu. Na glavi. Krvarila sam. — Zar optužuješ Annu da te ozlijedila? — Sad viče, bijesan je kao ris. — Ozbiljno, Rachel. Sad je dosta! Uvjerio sam Annu — više no jednom prilikom — da ne ide zbog tebe na policiju, ali ako nastaviš ovako — ako nam nastaviš dodijavati, izmišljati... — Ni za što je ne optužujem, Tome. Samo pokušavam shvatiti. Ne sje... — Ne sjećaš se! Naravno da ne. Rachel se ne sjeća. — Umorno uzdahne. — Slušaj. Anna te je vidjela — bila si mrtva pijana i vrijeđala je. Došla je kući da mi to kaže, sva uzrujana, pa sam te izašao potražiti. Bila si na ulici. Mislim da si možda pala. Bila si strašno uzrujana. Posjekla si ruku. — Nisam... — U redu, onda si imala krvi na ruci. Ne znam kako je dospjela onamo. Rekao sam ti da ću te odvesti kući, ali nisi me željela slušati. Ništa te nije moglo urazumiti, 119

govorila si nesuvislo. Otišla si, a ja sam otišao po auto, ali kad sam se vratio, nije te bilo. Provezao sam se pokraj postaje, ali nisam te vidio. Još sam se malo vozikao naokolo — Anna se strašno brinula da negdje vrebaš, da ćeš se vratiti, da ćeš pokušati ući u kuću. Mene je bilo strah da ćeš pasti ili se uvaliti u neko sranje... Odvezao sam se sve do Ashburyja. Pozvonio sam na tvoja vrata, ali nisi bila kod kuće. Zvao sam te nekoliko puta. Ostavio poruku. I da, bio sam bijesan. Tad sam već kiptio od bijesa. — Žao mi je, Tome. Stvarno mi je žao. — Znam. Uvijek ti je žao. — Rekao si da sam vikala na Annu — rekla sam, žacajući se od te pomisli. — Što sam joj rekla? — Ne znam — obrecnuo se. — Da odem po nju? Možda bi željela pročavrljati s njom o tome? — Tome... — Iskreno... zašto je to sad važno? — Jesi li vidio Megan Hipwell te večeri? — Nisam. — Zvučao je zabrinuto. — Zašto? Jesi li ti? Nisi valjda nešto učinila? — Ne, naravno da nisam. Kratko je šutio. — Zašto onda pitaš? Rachel, ako nešto znaš... — Ništa ne znam. Ništa nisam vidjela. — Zašto si u ponedjeljak bila kod Hipwella? Molim te reci mi, da mogu umiriti Annu. Zabrinuta je. — Morala sam mu nešto reći. Nešto za što sam mislila da bi moglo biti korisno. — Nisi je vidjela, ali si njemu imala reći nešto korisno? Kratko sam oklijevala. Nisam bila sigurna koliko bih mu trebala reći, bih li to trebala čuvati samo za Scotta. — Riječ je o Megan — rekla sam. — Imala je ljubavnika. — Čekaj... Zar si je poznavala? — Površno. — Odakle? — Iz njezine galerije. — Oh. Onda, tko je tip? — Njezin psihijatar. Kamal Abdic. Vidjela sam ih zajedno.

120

— Stvarno? Onaj tip kojeg su uhapsili? Mislio sam da su ga pustili. — I jesu. A za to sam ja kriva, jer sam nepouzdana svjedokinja. — Tom se nasmije. Tiho, prijateljski, ne ruga mi se. — Rachel, daj se saberi. Ispravno si postupila rekavši im što si vidjela. Siguran sam da ga nisu pustili samo zbog tebe. — U pozadini začujem dječje tepanje; Tom se odmakne od telefona i kaže nešto što ne uspijevam razabrati. — Moram ići — kaže. Mogu ga zamisliti kako odlaže mobitel, podiže svoju kćerkicu, ljubi je, grli suprugu. Bodež u mom srcu okreće se, i ne prestaje se okretati.

Ponedjeljak, 29. srpnja 2013. Jutro Osam je sati i sedam minuta i ja sam u vlaku. Ponovno na odlasku u zamišljeni ured. Cathy je provela cijeli vikend s Damienom i kad sam je sinoć vidjela, nisam joj dala priliku da me izgrdi. Odmah sam se počela ispričavati zbog svog ponašanja, rekla sam da sam se osjećala stvarno depresivno, ali da se sad sabirem, okrećem novu stranicu. Prihvatila je moje isprike, ili se barem pravila da ih prihvaća. Zagrlila me. Oličenje ljubaznosti. Megan je gotovo posve ispala iz vijesti. U Sunday Timesu objavljen je komentar o policijskoj nesposobnosti u kojem je kratko spomenut i njezin slučaj, neki ga je neimenovani izvor u Državnom tužiteljstvu naveo kao „jedan od brojnih slučajeva u kojima je policija nepromišljeno nekog uhapsila na temelju traljavih ili manjkavih dokaza“. Približavamo se semaforu. Osjećam poznati štropot i trzaj, vlak usporava i ja podižem pogled, jer moram, jer ne mogu izdržati da ne pogledam, ali više nikad nemam što vidjeti. Vrata su zatvorena, a zavjese navučene. Nema se što vidjeti osim guste kiše i blatnjave vode koja se u lokvama skuplja u dnu vrta. Bez razmišljanja silazim u Witneyu. Tom mi ne može pomoći, ali onaj drugi muškarac onaj crvenokosi — možda može. Čekam da putnici koji su se iskrcali nestanu niz stube pa sjedam na jedinu natkrivenu klupu na peronu. Možda mi se posreći. Možda ga ugledam dok ulazi u vlak. Mogla bih ga slijediti, mogla bih razgovarati s njim. To je jedino što mi je preostalo, moj zadnji potez. Ako ne upali, moram odustati. Jednostavno moram odustati.

121

Prošlo je pola sata. Svaki put kad bih čula korake na stubama, srce bi mi poskočilo. Svaki put kad bih čula lupkanje potpetica, obuzela bi me strepnja. Ako me Anna vidi ovdje, mogla bih se naći u nevolji. Tom me je upozorio. Nagovorio ju je da se ne obrati policiji, ali ako nastavim ovako... Devet i petnaest. Ukoliko ne počinje raditi veoma kasno, mimoišli smo se. Kiša sad pada još jače, a ja se ne mogu nositi s još jednim besciljnim danom u Londonu. Jedini novac u mom džepu desetača je koju sam posudila od Cathy, a koja mi mora potrajati dok ne prikupim hrabrost da zamolim majku za pozajmicu. Silazim stubama kako bih pothodnikom otišla na suprotni peron i vratila se u Ashbury, kad najednom opazim Scotta koji brzo izlazi iz novinskog kioska na ulazu u postaju, s kaputom navučenim oko lica. Trčim za njim i sustižem ga na uglu, sučelice pothodniku. Hvatam ga za ruku i on se naglo okreće, preplašen. — Molim te — kažem. — Možemo li razgovarati? — Isuse Kriste — zareži na mene. — Koji kurac hoćeš? Odmičem se od njega podigavši ruke. — Oprosti — kažem. — Oprosti. Samo sam se željela ispričati, objasniti... Pljusak se pretvorio u potop. Nas dvoje jedini smo ljudi na ulici, oboje mokri do kože. Scott prasne u smijeh. Podigne ruke u zrak i grohotom se smije. — Dođi u kuću — kaže. — Ovdje ćemo se utopiti. Scott odlazi na kat po ručnik za mene dok voda ključa. Kuća je neurednija nego prije tjedan dana, miris sredstva za dezinfekciju zamijenio je neki teži, tjelesniji miris. Hrpa novina leži u kutu dnevnog boravka; na stoliću za kavu i polici kamina naslagane su prljave šalice. Scott je najednom uz mene, pruža mi ručnik. — Ćumez, znam. Majka me izluđivala stalno pospremajući i čisteći za mnom. Malo smo se pokefali. Nije dolazila već nekoliko dana. — Njegov mobitel zazvoni, on ga pogleda pa vrati u džep. — Mi o vuku... Ta ne odustaje. Slijedim ga u kuhinju. — Strašno mi je žao zbog onoga što se dogodilo — kažem. On slegne ramenima. — Znam. Uostalom, nisi ti kriva. Hoću reći, možda bi pomoglo da nisi... — Da nisam alkosica? Okrenut mi je leđima, toči kavu.

122

— Zapravo, da. Ali ionako nisu imali dovoljno da ga za išta optuže. — Pruža mi šalicu i sjedamo za stol. Primjećujem da je jedna uokvirena fotografija na stoliću okrenuta licem nadolje. Scott još uvijek govori. — Pronašli su neke stvari u njegovoj kući — vlasi, stanice kože — ali on ne poriče da je ona bila kod njega. Zapravo, najprije je zanijekao, a onda priznao da je bila kod njega. — Zašto je lagao? — To se i ja pitam. Priznao je da je dvaput bila u njegovoj kući, samo na razgovoru. Ne želi reći o čemu su razgovarali — poziva se na povjerljivost odnosa liječnik-pacijent. Vlasi i stanice kože nađene su u prizemlju. U spavaćoj sobi ništa. On se kune da nisu bili u vezi. Ali lažljivac je pa... — Prelazi dlanom preko očiju. Lice mu izgleda kao da se urušava, ramena su mu ovješena. Izgleda kao da se smanjio. — Na automobilu su pronašli trag krvi. — Gospode. — Da. Njezina krvna grupa. Ne znaju hoće li moći izvući DNK iz tako malog uzorka. Možda nije ništa, stalno mi to ponavljaju. Kako bi moglo biti ništa, ako je njezina krv na njegovom autu? — Odmahuje glavom. — Imala si pravo. Što više slušam o tom tipu, to sam sigurniji. — Pogleda me, ravno u mene, prvi put otkad smo došli. —Jebao ju je, a ona je to htjela prekinuti pa ju je... nešto joj je učinio. To je to. Siguran sam u to. Izgubio je svaku nadu i ja ga ne krivim zbog toga. Prošlo je više od četrnaest dana, a ona nije uključila mobitel, nije koristila nijednu kreditnu karticu, nije podigla novac s bankomata. Nitko je nije vidio. Nestala je. — Rekao je policiji da je možda pobjegla — kaže Scott. — Doktor Abdic im je to rekao? Scott kimne. — Rekao je policiji da je bila nesretna sa mnom i da je možda pobjegla. — Pokušava prebaciti sumnju na tebe, navesti ih na pomisao da si joj ti možda naudio. — Znam. Ali čini se da oni gutaju sve što taj gad kaže. Ona Rileyeva, vidim kad govori o njemu. Sviđa joj se. Jadan, potlačeni izbjeglica. — Glava mu bijedno klone. — Možda je u pravu. Gadno smo se posvađali. Ali ne mogu vjerovati... Nije bila nesretna sa mnom. Nije. Nije. — Kad to ponovi i treći put, pitam se pokušava li samog sebe uvjeriti. — Ali ako je imala ljubavnika, morala je biti nesretna, nije li? — Ne nužno. Možda je to bio... kako to zovu?... prijenos osjećaja. To je izraz koji koriste, zar ne? Kad pacijent razvije osjećaje — ili misli da je razvio osjećaje — 123

prema terapeutu. Samo što bi terapeut trebao odoljeti tim osjećajima, upozoriti pacijenta da ti osjećaji nisu stvarni. Njegov je pogled na mom licu, ali imam osjećaj kao da zapravo ne sluša što govorim. — U čemu je bio problem? — pita. — U tvom braku. Ostavila si muža. Je li u pitanju bio netko drugi? Odmahujem glavom. — Obratno. Dogodila se Anna. — Žao mi je. — Zastane. Znam što će pitati pa zato sama kažem prije no što upita. — Počelo je prije. Dok smo još uvijek bili u braku. Opijanje. To si želio znati, zar ne? Ponovno kimne. — Pokušavali smo napraviti dijete — kažem i glas mi zapne. Još uvijek, nakon sveg ovog vremena, svaki put kad govorim o tome na oči mi nagrnu suze. — Oprosti. — U redu je. — Ustane, priđe sudoperu i natoči mi čašu vode. Odloži čašu na stol ispred mene. Nakašljem se, pokušavam biti što činjeničnija. — Pokušavali smo napraviti dijete, ali nije nam uspjelo. Uhvatila me strašna depresija i počela sam piti. Sa mnom je bilo jako teško živjeti i Tom je potražio utjehu drugdje. A Anna mu je tu utjehu i više no rado pružila. — Stvarno mi je žao, to je grozno. Znam... I ja sam htio dijete. Megan je stalno ponavljala da još nije spremna. — Sad je red na njega da obriše suze. — To je jedna od stvari... ponekad smo se prepirali zbog toga. — Jeste li se zbog toga svađali i onoga dana kad je otišla? Uzdahne, odgurne stolac i ustane. — Ne — kaže, okrećući se od mene. — Svađali smo se zbog nečeg drugog. Večer Kad sam se vratila kući, Cathy me je čekala. Stajala je u kuhinji i agresivno pila čašu vode. — Dobar dan u uredu? — upita napućivši usne. Zna. — Cathy...

124

— Damien je danas imao sastanak blizu Eustona. Dok je izlazio, naletio je na Martina Milesa. Njih dvojica se poznaju, sjećaš se, iz vremena kad je Damien radio za Laing Fund Management. Martin im je radio PR. — Cathy... Ispružila je ruku, otpila još jedan gutljaj vode. — Već mjesecima ne radiš ondje! Mjesecima! Znaš li koliko se glupo osjećam? Kako se Damien idiotski osjećao? Molim te, molim te reci mi da imaš drugi posao za koji mi jednostavno nisi rekla. Molim te reci mi da ne glumiš da odlaziš na posao. Da mi cijelo ovo vrijeme ne lažeš — iz dana u dan. — Nisam znala kako bih ti rekla... — Nisi znala kako bi mi rekla? Što kažeš na: Cathy, dobila sam otkaz jer sam bila pijana na poslu? Kako ti se to čini? — Lecnula sam se, a izraz njezina lica malo se smekšao. — Žao mi je, Rachel, iskreno mi je žao. — Stvarno je previše ljubazna. — Što si radila cijelo to vrijeme? Kamo ideš? Što radiš po cijeli dan? — Hodam. Idem u knjižnicu. Ponekad... — Ideš u pub? — Ponekad. Ali... — Zašto mi nisi rekla? — Prišla mi je i položila ruke na moja ramena. — Trebala si mi reći. — Sramila sam se — rekla sam i rasplakala se. To je bilo grozno, grozno da se čovjeku zgadi, ali zajecala sam. Plakala sam kao kišna godina, a sirota Cathy me je grlila, milovala po kosi i govorila mi kako ću biti dobro, da će sve biti dobro. Osjećala sam se bijedno. Mrzila sam se gotovo više no ikad. Kasnije, dok smo Cathy i ja sjedile na sofi i pile čaj, rekla mi je kako će biti. Prestat ću piti. Uredit ću životopis, kontaktirati Martina Milesa i zamoliti ga za preporuku. Prestat ću tratiti novac na besmislena putovanja vlakom u London i natrag. — Iskreno, Rachel, ne razumijem kako si mi to mogla tako dugo tajiti. Slegnula sam ramenima. — Ujutro sjednem na vlak u osam nula četiri, a navečer se vratim onim u pet i pedeset šest. To je moj vlak. Njime se vozim. Tako je.

125

Četvrtak, 1. kolovoza 2013. Ujutro Nešto mi je na licu, ne mogu disati, gušim se. Izronivši u stanje budnosti, hvatam zrak i boli me u prsima. Uspravljam se razrogačenih očiju i vidim nešto što se kreće u kutu sobe, nešto gusto i crno što uporno raste pa gotovo vrisnem — a tad se posve probudim i ondje nema ničega, ali ja sjedim u krevetu i obrazi su mi mokri od suza. Skoro će zora, vani se tek počinje razdanjivati, a kiša još uvijek lupa o prozor kao i proteklih nekoliko dana. Neću ponovno zaspati, ne kad mi srce lupa tako jako da boli. Mislim da dolje ima malo vina, iako nisam sigurna. Ne sjećam se da sam dokrajčila drugu bocu. Bit će toplo, jer ga ne smijem ostaviti u hladnjaku; da to učinim, Cathy bi ga izlila. Toliko silno želi da prestanem piti, ali stvari zasad ne idu po planu. U hodniku je ormarić s plinomjerom. Ako je ostalo išta vina, sigurno sam ga sakrila ondje. Išuljavam se na odmorište i na vrhovima prstiju u polumraku spuštam niz stube. Otvaram onaj ormarić i izvlačim bocu: razočaravajuće je lagana, u njoj nema više od jedne čaše tekućine. Ali i to je bolje nego ništa. Izlijevam vino u šalicu (u slučaju da Cathy dođe dolje — mogu se praviti da je čaj) i stavljam bocu u kantu za smeće (pazeći da je sakrijem ispod tetrapaka od mlijeka i prazne vrećice čipsa). Odlazim u dnevni boravak, uključujem telku, odmah isključujem ton i sjedam na sofu. Prebacujem s jednog programa na drugi — samo emisije za djecu i emisije pod pokroviteljstvom, dok najednom ne shvatim da gledam Corly Wood, šumu malo dalje odavde: vidi se iz vlaka. Corly Wood na kiši koja lijeva, potopljena polja između stabala i tračnica. Ne znam zašto mi treba toliko dugo da shvatim što se događa. Deset sekundi, petnaest, dvadeset, promatram automobile i plavo bijelu vrpcu i bijeli šator u pozadini, i sve više ostajem bez daha dok ga na kraju posve ne zadržim i uopće ne dišem. Ona je. Cijelo je vrijeme bila u šumi, malo dalje niz prugu. Svaki sam se dan provezla pokraj tih polja, i ujutro i navečer, posve nesvjesna. U šumi. Zamišljam grob iskopan ispod šikarastog grmlja, žurno zatrpan zemljom. Zamišljam i gore stvari, nemoguće stvari — njezino tijelo obješeno na uže negdje duboko u šumi gdje nitko ne zalazi. 126

Možda to uopće nije ona. Možda je nešto drugo. Znam da nije ništa drugo. Sad je na ekranu izvjestitelj, tamna mu je kosa zalizana uz glavu. Pojačavam ton i slušam kako govori ono što već znam, što osjećam — da nisam ja bila ta koja nije mogla disati, da je to bila Megan. — Tako je — govori on, obraćajući se nekome u studiju, s dlanom priljubljenim uz uho. — Policija je sad potvrdila da je tijelo mlade žene pronađeno u kišnoj lokvi u polju na rubu šume Corly, manje od deset kilometara od doma Megan Hipwell. Kao što znate, gospođa Hipwell nestala je početkom srpnja — točnije trinaestog srpnja — i otad je nitko nije vidio. Policija kaže da tijelo, koje su rano jutros otkrili šetači pasa, tek treba biti službeno identificirano; međutim, vjeruju da su pronašli Megan. Suprug gospođe Hipwell već je obaviješten. Izvjestitelj neko vrijeme šuti. Novinarka u studiju postavlja mu neko pitanje, ali ja ga ne čujem od krvi koja huči u mojim ušima. Prinosim šalicu usnama i ispijam sve do posljednje kapi. Izvjestitelj ponovno govori. — Da, Kay, tako je. Izgleda da je tijelo već neko vrijeme zakopano ovdje u šumi i da je otkriveno zahvaljujući nedavnim obilnim kišama. Gore je, mnogo gore nego što sam zamišljala. Sad je vidim, njezino uništeno lice u blatu, izložene blijede ruke podignute uvis, uzdignute kao da se noktima željela izvući iz groba. Osjećam okus tople tekućine, žuči i gorkog vina u ustima i trčim u kupaonicu povratiti. Večer Većinu dana ostala sam u krevetu. Pokušala sam srediti misli u glavi. Pokušala sam sastaviti, od sjećanja i bljeskova sjećanja i snova, događaje u subotu navečer. U pokušaju da pronađem neki smisao u svemu tome, da jasno vidim, sve sam zapisala. Struganje moje olovke po papiru zvučalo mi je kao šapat; uzrujalo me, imala sam osjećaj kao da je u stanu još netko, s druge strane mojih vrata, i nisam je mogla prestati zamišljati. Gotovo sam se previše bojala otvoriti vrata sobe, ali kad sam to napokon učinila, s druge strane nije bilo nikoga, naravno. Sišla sam u prizemlje i ponovno upalila televizor. Još uvijek iste slike: šuma na kiši, policijski automobili voze se blatnjavom stazom, onaj odvratni bijeli šator pretvoren u sivu mrlju, a onda najednom Megan, smiješi se u kameru, još uvijek lijepa, nedirnuta. Zatim Scott,

127

pognute glave, odguruje fotografe dok se pokušava probiti kroz vlastita ulazna vrata, s Rileyevom uz rame. Zatim Kamalova ordinacija. Ali njemu ni traga. Nisam željela čuti što govore, ali morala sam pojačati ton, bilo što samo da prekine tišinu koja mi je odzvanjala u ušima. Policija kaže da je ta žena, koja još uvijek nije službeno identificirana, već neko vrijeme mrtva, možda nekoliko tjedana. Kažu da se uzrok smrti tek treba utvrditi. Kažu da nema dokaza da je razlog ubojstva bio seksualne prirode. To mi zvuči glupo. Znam što žele reći — misle da nije bila silovana, što je, naravno, blagoslov, ali to ne znači da razlog nije bio seksualne prirode. Mislim da ju je Kamal želio, ali nije je mogao imati, da je zacijelo pokušala okončati njihovu vezu, a on to nije mogao prihvatiti. To je seksualni motiv, nije li? Više ne mogu podnijeti vijesti pa se vraćam u sobu i zavlačim pod pokrivač. Praznim torbicu, pregledavam zabilješke koje sam načrčkala na komadićima papira, mrvice informacija koje sam prikupila, sjećanja koja se mijenjaju kao sjene, i pitam se zašto radim sve ovo. Čemu to služi?

128

MEGAN

Četvrtak, 13. lipnja 2013. Jutro

N

e mogu spavati po ovoj vrućini. Nevidljive bube gmižu mi po koži, na grudima mi je izbio osip, nikako ne uspijevam pronaći udoban položaj. A iz Scotta kao da isijava toplina; ležati pokraj njega je kao ležati pokraj vatre. Ne mogu se odmaknuti dovoljno daleko i zateknem se na samome rubu kreveta, s razgrnutim plahtama. Nepodnošljivo je. Palo mi je na pamet da odem leći na futon u gostinjskoj sobi, ali on mrzi kad se probudi, a mene nema, i na kraju se uvijek posvadimo zbog nečega. Obično zbog alternativne uporabe gostinjske sobe ili o kome sam razmišljala dok sam ondje ležala sama. Ponekad mu poželim zaurlati, Samo me pusti na miru. Pusti me. Pusti me da dišem. Zato ne mogu spavati ljuta sam. Imam osjećaj kao da se već svađamo, iako je ta svađa samo u mojoj mašti. A u mojoj glavi, misli se vrte i vrte. Imam osjećaj da se gušim. Kad je ova kuća postala tako prokleto tijesna? Kad je moj život postao tako dosadan? Je li ovo doista ono što sam željela? Ne sjećam se. Znam samo da sam se prije nekoliko mjeseci osjećala bolje, a sad ne mogu razmišljati i ne mogu spavati i ne mogu crtati i poriv da pobjegnem postaje nesavladiv. Noću, dok ležim budna, čujem ga, tih ali neumoljiv, neporeciv: šapat u glavi, pobjegni. Kad zatvorim oči, glavu mi ispune slike iz prošlog i budućeg života, ono što sam sanjala da želim, ono što sam imala pa odbacila. Nikako ne mogu pronaći udoban položaj, jer kamo god da se okrenem, naletim na slijepu ulicu: zatvorenu galeriju, kuće u ovoj ulici, nametljivu pozornost žena na pilatesu, prugu na kraju vrta s vlakovima koji uvijek odvoze nekog drugog nekamo drugamo i uvijek me iznova podsjećaju, desetak puta dnevno, da sama ostajem na mjestu. Osjećam se kao da gubim razum. 129

A ipak, prije samo nekoliko mjeseci, osjećala sam se bolje, oporavljala sam se. Bila sam dobro. Spavala sam. Nisam živjela u strahu od noćnih mora. Mogla sam disati. Da, i tad sam željela pobjeći. Ponekad. Ali ne svaki dan. Razgovor s Kamalom pomogao mi je, to ne mogu poreći. Svidio mi se. On mi se svidio. Učinio me sretnijom. A sad se sve to čini tako nedovršenim — nikad nisam stigla do onog najvažnijeg. To je, naravno, moja krivnja, jer ponijela sam se glupo, kao dijete, zato što mi se nije svidio osjećaj odbačenosti. Moram naučiti malo bolje gubiti. Sad mi je neugodno, stid me je. Lice mi se zažari kad se toga sjetim. Ne želim da to bude njegov zadnji dojam o meni. Želim da me ponovno vidi, da me vidi bolje. I osjećam da bi mi pomogao, ako odem k njemu. Jednostavno je takav. Moram doći do kraja priče. Moram nekome reći, samo jednom. Izgovoriti te riječi. Ako ne izađu iz mene, izjest će me. Rupa koju su ostavile u meni samo će se sve više povećavati dok me cijelu ne proguta. Morat ću progutati svoj ponos i svoj stid i otići k njemu. Morat će me saslušati. Natjerat ću ga. Večer Scott misli da sam s Tarom u kinu. Već sam petnaest minuta ispred Kamalova stana i skupljam hrabrost da pokucam na vrata. Strašno se bojim kako će me pogledati, nakon onoga prošli put. Moram mu pokazati da mi je žao, pa sam se odjenula u skladu s ulogom: diskretno i jednostavno, traperice i majica, gotovo nimalo šminke. Nisam došla kako bih ga zavela, mora to shvatiti. Osjećam kako mi srce počinje brže lupati dok prilazim njegovim ulaznim vratima i pritišćem zvonce. Nitko ne otvara. Svjetla su upaljena, ali nitko ne otvara. Možda me vidio kako vrebam ispred zgrade; možda je na katu i jednostavno se nada da ću otići ako se ne bude obazirao na mene. Neću otići. Ne zna on koliko znam biti odlučna. Jednom kad nešto odlučim, nema toga što će me spriječiti. Zvonim i drugi, i treći put, i napokon čujem korake na stubama i vrata se otvaraju. Odjeven je u donji dio trenirke i bijelu majicu. Bos je, kosa mu je mokra, lice zajapureno. — Megan. Iznenađen je, ali nije ljut, što je dobar početak. — Jesi li dobro? Je li sve u redu? — Oprosti — kažem, a on se odmiče i pušta me unutra. Osjećam nalet tolike zahvalnosti da mi se učini umalo ljubavlju.

130

Uvodi me u kuhinju. Kuhinja je u neredu: prljavo posuđe naslagano je u hrpu na pultu i u sudoperu, prazne kutije hrane za van razlijevaju se iz kante za smeće. Pitam se je li potišten. Stojim na vratima; on se naslanja na pult sučelice meni, s rukama prekriženim na prsima. — Što mogu učiniti za tebe? — pita. Lice mu je namješteno u savršeno neutralan izraz, njegov liječnički izraz. Najradije bih ga uštipnula, samo da se nasmiješi. — Moram ti reći... — zaustim pa utihnem jer ne mogu jednostavno zaroniti u srž, treba mi neki uvod. Zato mijenjam taktiku. — Htjela sam se ispričati za ono prošli put. — U redu je — kaže on. — Ne brini zbog toga. Ako moraš s nekim razgovarati, mogu te uputiti nekom drugom, ali ja ne mogu... — Kamal, molim te. — Megan, ne mogu te više savjetovati. — Znam. Svjesna sam toga. Ali ne mogu početi ispočetka s nekim drugim. Ne mogu. Tako smo daleko dogurali. Bili smo tako blizu. Jednostavno ti moram reći. Samo jednom. A onda ću otići, obećajem. Više ti nikad neću dodijavati. On nakosi glavu. Vidim da mi ne vjeruje. Misli da me se nikad neće riješiti, ako me sad pusti natrag. — Saslušaj me, molim te. Neće trajati zauvijek, samo mi treba netko tko će me saslušati. — Tvoj suprug? — upita, a ja odmahnem glavom. — Ne mogu... njemu ne mogu reći. Ne nakon sveg ovog vremena. On ne bi... Ne bi me više vidio kao mene. Bila bih mu netko drugi. Ne bi znao kako da mi oprosti. Molim te, Kamal. Ako ne ispljunem otrov, imam osjećaj da više nikad neću spavati. Saslušaj me, molim te, kao prijatelj, ne kao liječnik. Ramena mu se lagano ovjese dok se okreće od mene i ja pomislim da je gotovo. Srce mi potone. Tad on otvori ormar i izvuče dvije čaše. — U redu, kao prijatelj. Jesi li za malo vina? Uvodi me u dnevni boravak. Slabo osvijetljen, djeluje jednako zapušten kao i kuhinja. Sjedamo svatko na svoju stranu staklenog stola natrpanog papirima, časopisima i jelovnicima hrane za van. Ruke su mi čvrsto stisnute oko čaše. Otpijam gutljaj. Vino je crno, ali hladno, taninski. Progutam, pa otpijem još jedan gutljaj. On čeka da počnem, ali teško je, teže no što sam mislila da će biti. Toliko dugo čuvam ovu tajnu — cijelo jedno desetljeće, više od trećine svog života. Nije je baš lako 131

pustiti. Ali jednostavno znam da moram početi govoriti. Ako to sad ne učinim, možda više nikad neću imati hrabrosti izgovoriti te riječi, možda ću ih zauvijek izgubiti, možda mi zapnu u grlu i uguše me u snu. — Kad sam otišla iz Ipswicha, počela sam živjeti s Macom, u njegovoj kućici na kraju uličice, blizu Holkhama. To sam ti rekla, zar ne? Kuća je bila na osami, udaljena nekoliko kilometara od najbližeg susjeda, i još nekoliko od najbližih trgovina. Na početku smo često tulumarili i netko bi uvijek prenoćio u dnevnom boravku ili ljeti spavao vani u mreži. Ali to nam je dojadilo i Mac se s vremenom sa svima razišao pa su ljudi prestali dolaziti i nas dvoje ostali smo sami. Danima nikoga ne bismo vidjeli. Namirnice smo kupovali na benzinskoj postaji. Sad kad razmišljam o tome, čudno, ali tad mi je baš to trebalo, nakon svega — nakon Ipswicha i svih onih muškaraca, svega što sam učinila. Sviđalo mi se, samo Mac i ja i stare tračnice i trava i dine i nemirno sivo more. Kamal je nagnuo glavu ustranu i uputio mi poluosmijeh. Osjetila sam kako mi se utroba trza. — Zvuči lijepo. Ali ne misliš li da malo uljepšavaš? „Nemirno sivo more“? — Pusti sad to — odmahujem rukom. — Uostalom, ništa ne uljepšavam. Jesi li ikad bio u sjevernom Norfolku? Nije to Sredozemno more. Nemirno je i neumoljivo sivo. On podiže ruke s osmijehom. — Okej. Odmah se osjećam bolje, napetost se cijedi iz mojih ramena i vrata. Otpijam još jedan gutljaj vina; sad je malo manje gorko. — Bila sam sretna s Macom. Znam da to ne zvuči kao mjesto koje bi mi se svidjelo, kao život kakav bi mi se svidio, ali nakon Benove smrti i svega što je uslijedilo, bilo je. Mac me spasio. Primio me je, volio me, čuvao me. I nije bio dosadan. I da budem savršeno iskrena, često smo se drogirali, a nije lako dosađivati se kad si stalno urokan. Bila sam sretna. Bila sam stvarno sretna. Kamal kimne. — Shvaćam, iako nisam siguran da mi to zvuči kao stvarna sreća. Ne kao ona sreća koja može potrajati, hraniti te. Smijem se. — Imala sam sedamnaest godina. Bila sam s muškarcem koji me je uzbuđivao, obožavao. Pobjegla sam od roditelja, od kuće u kojoj me sve, baš sve podsjećalo na mrtvog brata. Nije mi bilo potrebno da traje, da se održi. Trebalo mi je za tad. — I što se dogodilo?

132

U tom času, u sobi kao da je postalo tamnije. Evo nas, kod onoga što nikad ne govorim. — Ostala sam trudna. On kimne čekajući da nastavim. Dio mene želi da me on zaustavi, da postavi još pitanja, ali on to ne čini, samo čeka. U sobi se još više smrači. — Kad sam shvatila, bilo je prekasno da... da se riješim djeteta. Da se nje riješim. To bih bila učinila, da nisam bila tako glupa, tako nesvjesna. Istina je da je nismo željeli, ni on ni ja. Kamal ustane, ode do kuhinje i vrati se s papirnatim ručnikom da obrišem oči. Pruži mi ga i sjedne. Neko vrijeme ne mogu nastaviti priču. Kamal sjedi, jednako kao što je sjedio na našim seansama, pogleda uperena u moje oči, s rukama sklopljenim u krilu, strpljiv, nepomičan. Mora da takva nepomičnost, takva pasivnost, zahtijeva krajnje nevjerojatnu samokontrolu; mora da iscrpljuje. Noge mi se tresu, koljeno trza kao na lutkarskoj niti. Ustajem kako bih to zaustavila. Prilazim kuhinjskim vratima i vraćam se, češkajući dlanove. — Oboje smo bili strašno glupi — kažem. — Nismo ni priznali što se zbiva, samo smo nastavili po starom. Nisam otišla liječniku, nisam jela što sam trebala ni pila dodatke prehrani, nisam učinila ništa od onoga što bi jedna trudnica trebala. Jednostavno smo nastavili sa svojim životima. Nismo priznali da se išta promijenilo. Ja sam bila sve deblja, sporija i umornija, oboje smo postali razdražljivi i stalno se svađali, ali ništa se nije doista promijenilo dok se ona nije rodila. Pušta me da plačem. I dok ja plačem, on se prebacuje na stolac najbliži mojemu i sjeda uz mene, koljenima gotovo okrzavajući moje bedro. Naginje se prema meni. Ne dodiruje me, ali tijela su nam blizu, osjećam njegov miris, čist u ovoj prljavoj prostoriji, oštar i prodoran. Glas mi je šapat, ne čini mi se ispravnim glasno izgovoriti te riječi. — Rodila sam je kod kuće — kažem. — To je bilo glupo, ali tad sam zazirala od bolnica jer sam zadnji put u bolnici bila kad je Ben poginuo. Osim toga, nisam bila ni na jednom ultrazvuku. Pušila sam, ponekad pila, nisam se mogla suočiti s prodikama. Nisam se mogla suočiti ni sa čime od toga. Mislim... sve do samoga kraja, jednostavno mi se nije činilo stvarnim, nisam mislila da će se to stvarno dogoditi. Mac je imao prijateljicu bolničarku, ili je barem završila neki tečaj za bolničarke ili nešto slično. Došla je i bilo je okej. Nije bilo strašno. Hoću reći, bilo je grozno, naravno, bolno i zastrašujuće, ali... tad se rodila. Bila je jako malena. Ne sjećam se točno koliko je bila teška. Grozno, zar ne? — Kamal ništa ne govori, ne miče se. — Bila je preslatka. Imala je tamne oči i plavu kosu. Nije često plakala, dobro je spavala, od samog 133

početka. Bila je dobra. Bila je dobra djevojčica. — Tu moram načas zastati. — Očekivala sam da će sve biti strašno teško, ali nije bilo. Još je mračnije, sigurna sam u to, ali kad podignem glavu, Kamal je ondje, gleda me s nježnošću na licu. Sluša. Želi da mu kažem. Usta su mi suha pa otpijam još jedan gutljaj vina. Boli me dok gutam. — Nazvali smo je Elizabeth. Libby. — Čudan je osjećaj izgovoriti njezino ime nakon tolikih godina. — Libby — ponavljam i uživam u osjećaju koji to ime budi u mojim ustima. Želim ga ponoviti nebrojeno puta. Kamal na kraju ispruži ruku i hvata moju, njegov je palac na mom zapešću, na kucavici. — Jednog dana smo se posvađali, Mac i ja. Ne sjećam se zbog čega. Znali smo se ponekad posvađati — sitne svađe koje bi se napuhale u velike, nikad u fizički obračun, ništa tako gadno, ali urlikali bismo jedno na drugo i ja bih zaprijetila odlaskom, ili bi on samo otišao pa ga ne bih vidjela nekoliko dana. Tad smo se posvadili prvi put otkad se ona rodila — tad je prvi put jednostavno otišao i ostavio me. Bilo joj je samo nekoliko mjeseci. Krov je curio. Sjećam se zvuka vode koja je kapala u kante u kuhinji. Bilo je hladno da se smrzneš, vjetar je udarao s mora; danima je kišilo. Zapalila sam vatru u dnevnom boravku, ali stalno se gasila. Bila sam strašno umorna. Popila sam nekoliko čašica da se malo ugrijem, ali nije djelovalo, pa sam odlučila okupati se. Uzela sam Libby sa sobom, položila je na prsa, s glavom tik ispod moje brade. Prostorija postaje sve mračnija, dok ponovno nisam ondje, ležim u vodi, njezino tijelo priljubljeno je uz moje, svijeća treperi tik iza moje glave. Čujem kako kapa, osjećam miris voska, osjećam hladan zrak oko vrata i ramena. Teška sam, tijelo mi tone u toplinu. Umorna sam. A onda se najednom svijeća ugasi i meni je hladno. Stvarno hladno, zubi mi cvokoću, cijelo mi se tijelo trese. Čini se kao da se i kuća trese, vjetar fijuče, čupa crjepove s krova. — Zaspala sam — kažem, a nakon toga više ništa ne mogu reći jer ponovno je osjećam, više ne na grudima, nego prikliještenu između moje ruke i ruba kade, s licem u vodi. Objema nam je bilo strašno hladno. Načas, i on i ja smo kao okamenjeni. Jedva se uspijevam prisiliti da ga pogledam, ali kad to učinim, ne preza od mene. Ne kaže ni riječ. Zagrli me oko ramena i privija k sebi, licem na njegova prsa. Udišem njegov miris i čekam da se počnem osjećati drugačije, lakše, bolje ili gore sad kad postoji još jedna živa duša koja zna. Osjećam olakšanje, mislim, jer po njegovoj reakciji znam da sam postupila ispravno. Nije ljut na mene, ne misli da sam čudovište. Ovdje sam sigurna, s njim sam posve sigurna. 134

Ne znam koliko dugo ostajem u njegovu zagrljaju, ali kad ponovno postanem svjesna prostora oko sebe, čujem da moj mobitel zvoni. Ne odgovaram na poziv, ali trenutak kasnije on zazuji upozoravajući me na primljeni SMS. Od Scotta je. Gdje si? Nekoliko sekundi nakon toga, mobitel ponovno zazvoni. Ovaj put zove Tara. Izvlačim se iz Kamalova zagrljaja i odgovaram. — Megan, ne znam što izvodiš, ali moraš nazvati Scotta. Zvao me je već četiri puta. Rekla sam mu da si skočila do trgovine po vino, ali mislim da nije nasjeo. Kaže da se ne javljaš na mobitel. Zvuči ljuto i znam da bih je trebala umiriti, ali nemam snage. Okej — kažem. — Hvala. Odmah ću ga nazvati. — Megan... zausti ona, ali ja prekidam razgovor prije no što čujem još ijednu riječ. Već je prošlo deset sati. Ovdje sam duže od dva sata. Isključujem mobitel i okrećem se prema Kamalu. — Ne želim ići kući — kažem. On kimne, ali ne poziva me da ostanem. Umjesto toga kaže: — Možeš se vratiti, ako želiš. Drugi put. Koraknem prema njemu, stajem tik uz njega, propnem se na prste i poljubim njegove usne. Ne uzmiče.

135

RACHEL

Subota, 3. kolovoza 2013. Jutro

N

oćas sam sanjala da šećem sama šumom. Bio je sumrak, ili zora, nisam posve sigurna, ali još je netko bio ondje. Nisam vidjela tu osobu, ali znala sam da mi je za petama, da me sustiže. Nisam željela da me vidi, željela sam pobjeći, ali nisam mogla, moji su udovi bili preteški, a kad sam pokušala kriknuti, iz mojih usta nije izašao nikakav zvuk. Kad sam se probudila, bijelo je svjetlo strujalo kroz proreze roleta. Kiša je napokon prestala, obavila je svoj posao. U sobi je toplo; grozno smrdi, ustajalo i kiselo — od četvrtka jedva da sam uopće izašla iz nje. Iz hodnika se čuje kako usisivač prede i cvili. Cathy čisti. Kasnije će izaći; kad ona ode, i ja se smijem odvažiti iz sobe. Nisam sigurna što ću učiniti, nikako da se sredim. Možda još jedan dan opijanja pa ću se sutra dovesti u red. Mobitel zazuji, obavještava me da je baterija pri kraju. Uzimam ga kako bih ga stavila na punjenje i primjećujem dva propuštena poziva. Biram govornu poštu. Dobila sam jednu poruku. — Bog, Rachel. Mama je. Slušaj, sutra, u subotu, dolazim u London. Moram kupiti neke stvarčice. Da se nađemo na kavi ili ručku? Draga, sad nije dobar čas da dođeš i ostaneš. Imam... imam novog prijatelja, a znaš kako je na početku veze. — Zahihoće se. — U svakom slučaju, rado ću ti dati pozajmicu da izguraš nekoliko tjedana. Sutra ćemo razgovarati o tome. Okej, dušo. Bog. Morat ću biti iskrena prema njoj i reći joj točno koliko je loše. Takav razgovor ne želim voditi posve trijezna. Izvlačim se iz kreveta: mogu odmah skoknuti do trgovine i popiti nekoliko čaša prije izlaska. Da malo ublažim napetost. Ponovno gledam mobitel, provjeravam propuštene pozive. Samo je jedan majčin — drugi je od Scotta. U petnaest do jedan ujutro. Sjedim s mobitelom u ruci i dvoumim se bih li 136

ga nazvala. Ne sad, prerano je. Možda kasnije? Iako, nakon jedne čaše, nikako nakon dvije. Stavljam mobitel na punjenje, podižem roletu i otvaram prozor, pa odlazim u kupaonicu i tuširam se hladnom vodom. Ribam kožu i perem kosu i pokušavam utišati glas u glavi koji mi govori da je to čudno, da je čudno nazvati drugu ženu usred noći, ni četrdeset i osam sati nakon što je pronađen leš tvoje supruge. Večer Zemlja se još uvijek suši, ali sunce se već gotovo probija kroz guste bijele oblake. Kupila sam jednu bočicu vina — samo jednu. Ne bih smjela, ali ručak s mojom majkom stavio bi na kušnju i snagu volje trezvenjaka od rođenja. Međutim, obećala je da će prebaciti tristo funti na moj bankovni račun pa to nije bio kompletan gubitak vremena. Nisam joj priznala koliko je loše. Nisam joj rekla da već mjesecima ne radim, ni da sam dobila otkaz (misli da će mi njezin novac pomoći da izguram dok ne dobijem otpremninu). Nisam joj rekla koliko sam duboko zabrazdila u alkohol, a ona nije primijetila. Cathy jest. Kad sam je vidjela dok sam jutros izlazila iz kuće, pogledala me i rekla: — Zaboga, zar već? — Nemam pojma kako joj to polazi za rukom, ali uvijek zna. Čak i kad popijem samo pola čaše, dovoljno joj je da me samo pogleda i već zna. — Vidim ti po očima — kaže, ali kad se pogledam u zrcalo, izgledam isto kao uvijek. Strpljenje je polako napušta, zajedno sa suosjećanjem. Moram prestati. Samo ne danas. Danas ne mogu. Danas je previše teško. Trebala sam biti spremna na to, trebala sam to očekivati, ali nekako nisam. Ušla sam u vlak, a ona je bila ondje, njezino se lice smiješilo sa svih novina: lijepa, plavokosa, sretna Megan gledala je ravno u kameru, ravno u mene. Netko je ostavio svoj primjerak The Timesa pa sam pročitala njihov članak. Sinoć je i službeno identificirana, danas je obdukcija. Glasnogovornik policije izjavio je da bi „moglo biti teško utvrditi uzrok smrti gospođe Hipwell jer je njezino tijelo neko vrijeme bilo izloženo vremenskim uvjetima i najmanje nekoliko dana pod vodom“. Grozno je pomisliti na to, s njezinom fotografijom pred očima. Kako je izgledala tad, kako izgleda sad. Kamal se također kratko spominje, njegovo hapšenje i puštanje, i izjava inspektora Gaskilla koji kaže da „prate mnoštvo tragova“, što pretpostavljam da

137

znači da nemaju pojma. Sklapam novine i odlažem ih na pod uz noge. Više je ne mogu gledati. Ne želim čitati te beznadne, prazne riječi. Naslanjam glavu na prozor. Uskoro ćemo proći pokraj broja dvadeset i tri. Bacam pogled, s ove strane pruge predaleko smo da bih išta doista vidjela. Stalno razmišljam o onom danu kad sam vidjela Kamala, o tome kako ju je poljubio, o tome koliko sam se razljutila i željela je prozvati zbog toga. Što bi se dogodilo da sam to učinila? Što bi se dogodilo da sam tad otišla k njoj, zalupala na njezina vrata i upitala je kog vraga misli da radi? Bi li još uvijek bila tamo vani, na svojoj terasi? Zatvaram oči. U Northcoteu netko ulazi i sjeda na sjedalo pokraj mene. Ne otvaram oči da provjerim tko je to, ali čini mi se čudnim da je sjeo baš pokraj mene jer vlak je poluprazan. Dlačice na vratu nakostriješe mi se. Osjećam miris cigaretnog dima i losiona poslije brijanja i znam da sam taj miris osjetila već prije. — Zdravo. Okrenem se i prepoznam onog crvenokosog muškarca, onog s postaje, od one subote. Smješka mi se, nudi mi ruku da se rukujemo. Toliko sam iznenađena da je prihvaćam. Dlan mu je tvrd i žuljevit. — Sjećaš me se? — Da — potvrđujem i odmahujem glavom. — Da, prije nekoliko tjedana, na stanici. On kima sa smiješkom. — Bio sam malo pod gasom — kaže pa se nasmije. — Mislim da si bila i ti, zar ne, dušo? Mlađi je no što sam mislila, možda u kasnim dvadesetima. Ima simpatično lice, ne zgodno, samo simpatično. Iskren, širok osmijeh. Naglasak mu je koknijevski, ili s juga Engleske, tako nešto. Gleda me kao da zna nešto o meni, kao da me zadirkuje, kao da imamo neku samo svoju, privatnu šalu. Nemamo. Okrećem glavu na drugu stranu. Trebala bih nešto reći, upitati ga Što si vidio? — Jesi li dobro? — pita on. — Da, dobro sam. — Ponovno gledam kroz prozor, ali osjećam njegov pogled na sebi i hvata me neobičan poriv da se okrenem prema njemu, omirišem dim na njegovoj odjeći i u njegovu dahu. Volim miris cigaretnog dima. Tom je pušio kad smo se upoznali. I ja sam ponekad znala zapaliti s njim, kad smo bili vani i pili, ili nakon seksa. Meni je taj miris erotičan; podsjeća me na sretne trenutke. Stružem zubima po donjoj usni, načas se pitajući što bi on učinio da se okrenem i poljubim ga u usta. Osjećam kako se pomiče. Naginje se, saginje, podiže novine uz moja stopala.

138

— Grozno, je l’da? Sirota cura. Čudno je, jer i mi smo te večeri bili ondje. To je bilo te večeri, zar ne? Tad je nestala. Kao da mi je pročitao misli i to me zapanji. Naglo se okrenem i pogledam ga. Želim vidjeti izraz u njegovim očima. — Molim? — Ona večer kad sam te vidio u vlaku. Tu večer je nestala ova cura, ova koju su upravo pronašli. A kažu da je zadnji put viđena ispred postaje. Stalno mislim da sam je možda vidio, znaš? Međutim, ne sjećam se. Bio sam drven od cuge. — Slegne ramenima. — Ni ti se ničega ne sjećaš, zar ne? Osjećaj koji u meni izazivaju te njegove riječi neobičan je. Ne sjećam se da sam se ikad prije tako osjećala. Ne mogu odgovoriti jer moj je mozak otišao na jedno posve drugo mjesto, ne zbog njegovih riječi, nego zbog njegova losiona poslije brijanja. Ispod dima, taj miris — svjež, limunast, aromatičan — budi sjećanje na to kako sjedim u vlaku pokraj njega, baš kao sad, samo što se vozimo u suprotnom smjeru i netko se napadno glasno smije. Njegova ruka je na mojoj, pita me jesam li za piće, ali najednom nešto nije kako treba. Osjećam se preplašeno, zbunjeno. Netko me pokušava udariti. Vidim šaku koja se obrušava na mene i naglo se saginjem, podižem ruke da zaštitim glavu. Više nisam u vlaku, na ulici sam. Ponovno čujem smijeh, ili viku. Na stubama sam, na pločniku, sve je strašno zbunjujuće, srce mi lupa kao ludo. Ne želim biti u blizini ovog muškarca. Želim pobjeći od njega. Nespretno ustajem i glasno kažem „Ispričavam se“ kako bi me i drugi putnici u vagonu čuli, ali nema gotovo nikoga i nitko se ne osvrće. Muškarac me iznenađeno pogleda pa pomakne noge u stranu kako bih prošla. — Oprosti, dušo — kaže. — Nisam te htio uzrujati. Udaljavam se od njega najbrže što mogu, ali vlak se trzne i zaljulja i gotovo gubim ravnotežu. Hvatam se za naslon sjedala kako ne bih pala. Ljudi zure u mene. Hitam kroz sljedeći vagon i onaj iza njega; ne prestajem hodati dok ne stignem do kraja vlaka. Zadihana sam i bojim se. Ne mogu to objasniti, ne sjećam se što se dogodilo, ali osjećam, osjećam strah i zbunjenost. Spuštam se na sjedalo okrenuta u smjeru iz kojeg sam upravo došla, kako bih ga vidjela ako dođe za mnom. Dlanovima pritišćem jabučice očiju i pokušavam se usredotočiti. Pokušavam vratiti sjećanje, vidjeti što sam upravo vidjela. Proklinjem se zbog opijanja. Da sam barem bistre glave... ali, evo ga. Mračno je, i neki se muškarac udaljava od mene. Ili žena? Žena, u plavoj haljini. Anna.

139

Krv mi bubnja u glavi, srce mi lupa. Ne znam je li ono što vidim i osjećam stvarno ili nije, je li mašta ili sjećanje. Čvrsto zatvaram oči i pokušavam ponovno osjetiti, ponovno vidjeti, ali uzalud. Nestalo je.

140

ANNA

Subota, 3. kolovoza 2013. Večer

T

om je na piću sa svojim dečkima iz vojske, a Evie drijema. Sjedim u kuhinji, vrata i prozori zatvoreni su, iako je vruće. Kiša koja je padala prošli tjedan napokon je prestala; sad je zagušljivo sparno. Dosadno mi je. Ne mogu smisliti ništa čime bih se zabavila. Rado bih otišla u kupovinu, potrošila malo novca na sebe, ali s Evie je to beznadežno. Postane razdražljiva, a ja nervozna. Zato se samo muvam po kući. Ne mogu gledati televiziju ni prelistavati novine. Ne želim čitati o tome, ne želim vidjeti Meganino lice, ne želim razmišljati o tome. Kako da ne mislim o tome kad smo ovdje, samo nekoliko vrata dalje? Nazvala sam naokolo da vidim je li itko za igranje, ali svi imaju planove. Nazvala sam čak i sestru, ali naravno, nju treba rezervirati najmanje tjedan dana unaprijed. U svakom slučaju, rekla je da je previše mamurna kako bi se družila s Evie. Tad sam osjetila strašnu zavist, čežnju za subotama provedenim na sofi s novinama u ruci i nejasnim sjećanjem na sinoćnji odlazak iz kluba. Zapravo, glupo, jer ovo što sad imam milijun je puta bolje i žrtvovala sam se da to dobijem. Sad to samo moram sačuvati. I zato sjedim u svojoj zagušljivoj kući i pokušavam ne razmišljati o Megan. Pokušavam ne misliti o njoj i skačem na svaki zvuk, trzam se na svaku sjenu koja prođe pokraj prozora. Nepodnošljivo je. Ne mogu prestati misliti o tome kako je Rachel bila ovdje one večeri kad je Megan nestala, kako je teturala mrtva pijana, a onda jednostavno isparila. Tom ju je tražio cijelu vječnost, ali nije je uspio pronaći. Ne prestajem se pitati što je radila. Ne postoji nikakva veza između Rachel i Megan Hipwell. Razgovarala sam o tome s onom policajkom, narednicom Riley, nakon što smo vidjeli Rachel na vratima

141

Hipwellovih, a ona je rekla da nemam razloga za brigu. — Samo je znatiželjna — rekla je. — Usamljena, pomalo očajna. Samo želi biti u nešto uključena. Vjerojatno je u pravu. Ali onda se sjetim kako je došla u moju kuću i uzela moje dijete, sjetim se prestravljenosti koju sam osjetila kad sam je vidjela s Evie uz ogradu. Razmišljam o onom groznom, ledenom osmijehu koji mi je uputila kad sam je vidjela pred kućom Hipwellovih. Narednica Riley ne zna koliko Rachel može biti opasna.

142

RACHEL

Nedjelja, 4. kolovoza 2013. Jutro

N

oćna mora iz koje sam se jutros probudila drugačija je. U njoj sam učinila nešto pogrešno, ali ne znam što, znam samo da se to ne može ispraviti. Znam samo da me Tom sad mrzi, da više ne želi razgovarati sa mnom i da je svima koje poznajem rekao o grozoti koju sam učinila, i svi su se okrenuli protiv mene: stari kolege, moji prijatelji, čak i moja majka. Gledaju me s gađenjem, prezirom, i nitko me ne želi saslušati, nitko mi ne želi dopustiti da mu kažem koliko mi je žao. Osjećam se grozno, očajno krivom, jednostavno se ne mogu sjetiti što sam to učinila. Budim se i znam da je taj san sigurno potaknut nekim davnim sjećanjem, davnim prijestupom — sad više nije bitno kojim. Kad sam se jučer iskrcala iz vlaka, punih petnaest ili dvadeset minuta vrzmala sam se ispred postaje Ashbury. Gledala sam je li i on — onaj crvenokosi muškarac — sišao za mnom, ali nije mu bilo traga. Stalno sam mislila da mi je možda promaknuo, da je negdje ondje i samo čeka da krenem kući kako bi me slijedio. Pomislila sam koliko bih očajnički voljela da mogu otrčati kući i da me Tom čeka. Da imam nekoga tko me čeka. Na povratku kući svratila sam u trgovinu po piće. Kad sam se vratila, stan je bio prazan, djelovao je netom napušten, kao da sam se upravo mimoišla s Cathy, ali poruka na pultu obavijestila me je da ona ide na ručak s Damienom u Henley i da se neće vratiti do nedjelje navečer. Osjećala sam se nespokojno, preplašeno. Hodala sam iz jedne prostorije u drugu, uzimala stvari u ruku, odlagala ih. Nešto je bilo čudno, ali nakon nekog vremena shvatila sam da sam čudna samo ja. Svejedno, tišina koja mi je odjekivala u ušima zvučala je kao glasovi pa sam natočila najprije jednu čašu vina, pa još jednu, a onda sam nazvala Scotta. Poziv je 143

bio preusmjeren na govornu poštu: njegova poruka iz jednog drugog života, glas zaposlenog, samouvjerenog muškarca s lijepom suprugom i domom. Nakon nekoliko minuta ponovno sam nazvala. Netko je odgovorio na poziv, ali nitko nije progovorio. — Halo? — Tko je to? — Rachel je. Rachel Watson. — Oh. — U pozadini se čula buka, glasovi, neka žena. Možda njegova majka. — Zvao si... Propustila sam tvoj poziv. — Ne... ne. Zar sam te zvao? Oh. Slučajno. — Zvučao je smeteno. — Ne, tamo je odloži — rekao je, a meni je trebao jedan trenutak da shvatim da se ne obraća meni. — Strašno mi je žao — rekla sam. — Da. — Ton njegova glasa bio je bezizražajan i jednoličan. — Strašno žao. — Hvala ti. — Jesi li... jesi li htio razgovarati sa mnom? — Ne, mora da sam te nazvao slučajno — rekao je, ovaj put uvjerljivije. — Oh. — Shvatila sam kako jedva čeka da završi razgovor. Znala sam da bih ga trebala ostaviti njegovoj obitelji, njegovoj tuzi. Znala sam da bih trebala, ali nisam. — Poznaješ li Annu? — upitala sam ga. — Annu Watson? — Koga? Misliš, gospođu tvog bivšeg? — Da. — Ne. Hoću reći, ne baš. Megan... Megan joj je prošle godine kratko čuvala dijete. Zašto pitaš? Ne znam zašto pitam. Ne znam. — Možemo li se vidjeti? Htjela sam o nečemu porazgovarati s tobom. — O čemu? — Zvučao je srdito. — Stvarno nije najbolje vrijeme. Žacnuta njegovim sarkazmom, bila sam spremna spustiti slušalicu kad je on rekao: Imam punu kuću ljudi. Sutra? Svrati sutra do mene.

144

Večer Porezao se dok se brijao: na obrazu i okovratniku ima krvi. Kosa mu je vlažna i miriše na sapun i losion poslije brijanja. Kima mi i odmiče se ustranu, pokazujući mi da uđem u kuću, ali ništa ne govori. U kući je mračno i zagušljivo, rolete u dnevnom boravku spuštene su, zavjese navučene preko francuskih vrata u vrt. Na kuhinjskom pultu naslagane su Tupperwareove posude. — Svi donose hranu — kaže Scott. Pokaže mi da sjednem za stol, ali on ostaje na nogama, ruke mu vise uz tijelo. — Nešto si mi željela reći? — On je muškarac na autopilotu, ne gleda me u oči. Izgleda poraženo. — Željela sam te upitati za Annu Watson, je li... Ne znam. Kakav je bio njezin odnos s Megan? Jesu li se voljele? On se namršti, položi dlanove na naslon stolca ispred sebe. — Ne. Hoću reći... nisu se mrzile. Zapravo se nisu dobro poznavale. Nisu imale nikakav odnos. — Ramena kao da su mu se još malo ovjesila; umoran je. — Zašto me to pitaš? Moram sve priznati. — Vidjela sam je. Mislim da sam je vidjela, ispred pothodnika kod postaje. One večeri... onda kad je Megan nestala. On lagano odmahne glavom, pokušavajući shvatiti što mu govorim. — Molim? Vidjela si je. Bila si... gdje si bila? — Bila sam ovdje. Krenula sam posjetiti... posjetiti Toma, svog bivšeg muža, ali sam... Čvrsto zatvori oči, protrlja čelo. — Čekaj malo. Bila si ovdje i vidjela si Annu Watson? I? Znam da je Anna bila ovdje. Živi nekoliko vrata dalje. Rekla je policiji da je oko sedam otišla na postaju, ali se ne sjeća da je vidjela Megan. — Njegove ruke čvrsto hvataju stolac, vidim da gubi strpljenje. — Što točno govoriš? — Pila sam — kažem, a lice mi oblije rumen poznatog stida. — Ne sjećam se točno, ali imam osjećaj da... Scott podigne ruku. — Dosta. Ne želim to slušati. Očito je da imaš neki problem sa svojim bivšim i njegovom novom ženom. Ali to nema nikakve veze sa mnom, nikakve veze s Megan, zar ne? Isuse, zar te nije stid? Imaš li ikakvu predodžbu kroz što ja ovdje prolazim? Znaš li da me je policija jutros privela na ispitivanje? — Pritišće stolac tako silovito da se bojim kako će ga slomiti, pripremam se na prasak. — A ti dolaziš ovamo s tim sranjima. Žao mi je što je tvoj život totalna jebena katastrofa, ali vjeruj mi, u usporedbi s mojim pravi je piknik. Zato, ako nemaš ništa protiv... — Trzne glavom prema ulaznim vratima.

145

Ustajem. Osjećam se budalasto, smiješno. I stidim se. — Željela sam pomoći. Željela sam... — Ne možeš, shvati! Ne možeš mi pomoći. Nitko mi ne može pomoći. Moja žena je mrtva, a policija misli da sam je ja ubio. — Govori sve glasnije, obraze mu oblijevaju rumene mrlje. — Misle da sam je ja ubio. — Ali... Kamal Abdic... Stolac je tresnuo o kuhinjski zid s takvom silinom da se jedna noga odvojila. Preplašeno sam odskočila, ali Scott se jedva pomaknuo. Ruke su mu ponovno bile uz tijelo, stisnute u šake. Opazila sam žile ispod njegove kože. — Kamal Abdic — zaškripa on zubima — više nije sumnjiv. — Glas mu je jednoličan, ali teškom se mukom obuzdava. Osjećam kako zrači bijesom. Želim stići do ulaznih vrata, ali on mi stoji na putu, priječi mi prolaz, priječi ono malo svjetla u prostoriji. — Znaš li što govori? — pita okrećući se od mene kako bi podigao stolac. Naravno da ne znam, pomislim, ali ponovno shvatim da se on zapravo ne obraća meni. — Kamal ima raznorazne priče. Kamal kaže da je Megan bila nesretna, da sam ja bio ljubomoran muž koji ju je stalno kontrolirao, da sam — kako se to ono kaže? — emotivni zlostavljač. — S gađenjem pljuje te riječi. Kamal kaže da me se Megan bojala. — Ali on je... — Nije jedini. I ona njezina prijateljica, Tara, i ona kaže da ju je Megan znala zamoliti da je ponekad pokriva, da je Megan željela da mi laže gdje je, što radi. Vraća stolac za stol i stolac se prevrne. Zakoračim prema hodniku, a on me tad pogleda. — Kriv sam — kaže, lica izobličena od tjeskobe. — Kao da sam već osuđen. Šutne nogom slomljeni stolac i sjedne na jedan od preostala tri. Oklijevam, nesigurna sam. Ostati ili pobjeći? On ponovno progovori, glas mu je tako tih da ga jedva čujem. — Mobitel joj je bio u džepu — kaže. Prilazim mu korak bliže. — I u njemu moja poruka. Zadnje što sam joj ikad rekao, zadnje riječi koje je u životu pročitala bile su Idi dovraga lažljiva gaduro. Brada mu je na prsima, ramena mu se tresu. Dovoljno sam blizu da ga dodirnem. Podižem ruku i, drhteći, lagano spuštam prste na njegov vrat. Ne otresa moju ruku. — Žao mi je — kažem i iskreno to mislim, jer iako sam šokirana tim riječima, pomišlju da bi joj se on mogao tako obraćati, znam kako je nekoga voljeti i reći mu

146

najstrašnije stvari, u bijesu ili strahu. — Jedan SMS — kažem. — To nije dovoljno. Ako je to sve što imaju... — Ali nije, zar ne? — On se uspravi, otresavši moju ruku sa svog vrata. Obilazim stol i sjedam sučelice njemu. Ne gleda me. — Imam motiv. Nisam se ponašao... Nisam ispravno reagirao kad je otišla. Nisam se dovoljno brzo uspaničario. Nisam je dovoljno brzo nazvao. — Gorko se nasmije. — A prema mišljenju Kamala Abdica, i ranije sam je zlostavljao. — Tad me pogleda, tad me vidi, i svjetlo se upali. Nada. — Ti... ti bi mogla razgovarati s policijom. Možeš im reći da je to obična laž, da on laže. Barem im možeš dati drugu stranu priče, reći im da sam je volio, da smo bili sretni. Osjećam kako mi panika nadire u prsa. On misli da mu ja mogu pomoći. Polaže na mene svoje nade, a ja za njega imam samo laž, prokletu laž. — Neće mi vjerovati — slabašno odgovaram. — Ne vjeruju mi. Nepouzdana sam svjedokinja. Tišina između nas buja i ispunjava prostoriju; jedna muha bijesno zuji uz francuska vrata. Scott čupka skorenu krv na obrazu, čujem kako njegovi nokti grebu po koži. Odgurujem svoj stolac, noge stružu po pločicama, a on me pogleda. — Bila si ovdje — kaže kao da je tek sad shvatio što sam mu rekla prije petnaest minuta. — Bila si u Witneyu onu večer kad je Megan nestala? Jedva ga čujem od hučanja krvi u ušima. Kimam. — Zašto to nisi rekla policiji? — pita. Vidim kako mu se čeljusni mišić trza. — Jesam. Rekla sam im. Ali nisam imala... Ništa nisam vidjela. Ničega se ne sjećam. On ustane, priđe vratima u vrt i razgrne zavjese. Sunčevo svjetlo načas me zaslijepi. Scott stoji okrenut mi leđima, prekriženih ruku. — Bila si pijana — kaže bez ikakvog uvijanja. — Ali nečega se moraš sjećati. Moraš — zato se stalno vraćaš ovamo, zar ne? — Okrene se prema meni. — To je razlog, nije li? Zato mi se stalno javljaš. Nešto znaš. — To govori kao da je činjenica: ne pitanje, ne optužba, ne teorija. Jesi li vidjela njegov automobil? — pita. — Razmisli. Plavu Corsu Vauxhall. Jesi li ga vidjela? — Odmahujem glavom, a on frustrirano podigne ruke. — Nemoj samo tako odbaciti tu pomisao. Razmisli. Što si vidjela? Vidjela si Annu Watson, ali to ništa ne znači. Vidjela si — hajde! Koga si vidjela? Trepćući na sunčevu svjetlu, očajnički pokušavam prizvati u pamet ono što sam vidjela, ali ništa ne dolazi. Ništa stvarno, ništa korisno. Ništa što bih mogla 147

glasno izgovoriti. S nekim sam se svađala. Ili sam možda svjedočila svađi. Posrnula sam na stubama postaje, jedan mi je crvenokosi muškarac pomogao da ustanem — mislim da je bio ljubazan prema meni, iako ga se sad bojim. Znam da sam imala posjekotinu na glavi, i drugu na usnici, modrice na rukama. Mislim da se sjećam da sam bila u pothodniku. Bilo je mračno. Bila sam preplašena, zbunjena. Čula sam glasove. Čula sam kako netko doziva Megan. Ne, to sam sanjala. To nije bilo stvarno. Sjećam se krvi. Krvi na svojoj glavi, svojim rukama. Sjećam se Anne. Toma se ne sjećam. Ne sjećam se Kamala, ni Scotta ni Megan. On me promatra, čeka da nešto kažem, da mu ponudim mrvicu utjehe, ali nemam je. — Ta večer — kaže on — ona je ključna. — Sjeda natrag za stol, sad bliže meni, leđima okrenut prozoru. Čelo i gornja usnica orošeni su mu znojem i trese se kao da ima groznicu. — Tad se to dogodilo. Misle da se tad dogodilo. Ne mogu biti sigurni... — Utihne. — Ne mogu biti sigurni. Zbog stanja... tijela. — Duboko udahne. — Ali misle da je to bilo tad. Ili nedugo zatim. — Ponovno je na autopilotu, obraća se prostoriji, ne meni. Nijemo slušam dok on govori prostoriji da je Megan umrla od povrede glave, lubanja joj je bila smrskana na nekoliko mjesta. Nije bila silovana, ili barem nisu utvrdili da jest, zbog stanja u kojem se nalazila. Kad se vratio sebi, meni, njegov pogled odisao je strahom, očajem. — Ako se ičega sjećaš, moraš mi pomoći. Molim te, Rachel, pokušaj se sjetiti. — Na zvuk mog imena s njegovih usana želudac mi se stegne i osjećam se bijedno. U vlaku na povratku kući razmišljam o njegovim riječima i pitam se ima li u njima istine. Je li razlog iz kojeg ovo ne mogu pustiti zarobljen negdje u mojoj glavi? Znam li nešto što očajnički pokušavam priopćiti? Znam da prema njemu nešto osjećam, nešto što ne mogu imenovati i ne bih smjela osjećati. Ali, postoji li i više od toga? Ako se nešto skriva u mojoj glavi, možda bi mi netko mogao pomoći da to nešto izvučem odande. Netko kao psihijatar. Psihoterapeut. Netko kao Kamal Abdic.

Utorak, 6. kolovoza 2013. Jutro Cijelu noć nisam ni oka sklopila. Cijelu noć ležala sam budna i razmišljala o tome, prevrtala to po glavi. Je li moje ponašanje glupo, nesmotreno, besmisleno? Je li opasno? Ne znam što činim. Jučer ujutro dogovorila sam termin kod doktora Kamala 148

Abdica. Nazvala sam njegovu ordinaciju i razgovarala s recepcionarkom. Zatražila sam ga poimence. Možda sam umislila, ali učinilo mi se da se recepcionarka iznenadila. Rekla je da me može primiti danas u četiri i pol. Tako brzo? Srce mi je lupalo o rebra, usta se osušila, ali odvratila sam da mi to odgovara. Seansa košta sedamdeset i pet funti. Onih tristo koje sam dobila od majke neće dugo potrajati. Otkad sam dogovorila termin, ne razmišljam ni o čemu drugome. Bojim se, ali sam i uzbuđena. Ne mogu poreći da dio mene drži pomisao da upoznam Kamala uzbudljivom. Jer sve je ovo počelo s njim: letimice sam ga opazila i moj je život promijenio smjer, skrenuo s tračnica. Čim sam ga vidjela kako ljubi Megan, sve se promijenilo. Usto ga moram vidjeti. Moram nešto učiniti, jer policiju sad zanima samo Scott. Jučer su ga ponovno priveli na ispitivanje. Naravno, ne žele to potvrditi, ali na internetu je objavljena snimka: Scott s majkom ulazi u policijsku postaju. Kravata mu je bila previše čvrsto stegnuta, izgledao je kao da se guši. Svi nagađaju. Novine kažu da je policija opreznija, da si ne smiju dopustiti još jedno nepromišljeno uhićenje. Spominju se pogreške u istrazi, predlažu možda potrebne promjene osoblja. Na internetu se o Scottu grozno govori, teorije su sumanute, odvratne, popraćene njegovim fotografijama kad se prvi put sa suzama obratio javnosti apelirajući da mu pomognu pronaći Megan, i uz njih fotografije ubojica koji su se također pojavili na televiziji, u suzama i naizgled izbezumljeni zbog sudbine svojih voljenih. Strašno, nečovječno. Mogu se samo moliti da to nikad ne vidi. Slomilo bi mu srce. Dakle, možda jesam glupa i nesmotrena, ali otići ću Kamalu Abdicu jer sam, za razliku od svih nagađala, ja vidjela Scotta. Bila sam mu dovoljno blizu da ga dodirnem, znam što je, a ubojica nije. Večer Noge mi još uvijek drhte dok se uspinjem stubama do postaje Corly. Tresem se već satima, sigurno od adrenalina, srce mi jednostavno odbija usporiti. Vlak je krcat, ne kao kad se ukrcaš u Eustonu — nema šanse da ću pronaći slobodno sjedalo, pa moram stajati, negdje na pola vagona. Kao da sam u sauni. Pokušavam polako disati, pogleda uperena u stopala. Samo pokušavam shvatiti što osjećam. Ushit, strah, zbunjenost i krivnju. Uglavnom krivnju. Nisam to očekivala.

149

Kad sam stigla u ordinaciju, već sam bila nasmrt prestravljena: bila sam uvjerena da će me on pogledati i nekako shvatiti da znam, da će me doživjeti kao prijetnju. Bojala sam se da ću reći nešto pogrešno, da se neću uspjeti obuzdati da ne spomenem Meganino ime. Tad sam ušla u čekaonicu, dosadnu i bezbojnu, i obratila se sredovječnoj recepcionarki koja je uzela moje podatke ne pogledavši me doista. Sjela sam i uzela u ruku Vogue pa ga prelistala drhtavim prstima, nastojeći usredotočiti misli na ono što me čeka i istodobno pokušavajući izgledati kao da se dosađujem, kao svaki drugi pacijent. Sa mnom je u čekaonici bilo još dvoje ljudi: jedan dvadeset i nešto godišnji muškarac koji je čitao nešto na mobitelu, i jedna starija žena koja je turobno zurila u svoja stopala, nijednom ne podigavši pogled, čak ni kad ju je recepcionarka prozvala. Samo je ustala i odvukla se, znala je kamo ide. Čekala sam pet, deset minuta. Osjetila sam kako dišem sve pliće. U čekaonici je bilo toplo i zagušljivo i imala sam osjećaj da ne mogu udahnuti dovoljno kisika u pluća. Pobojala sam se da ću se onesvijestiti. Tad su se jedna vrata naglo otvorila i na njima se pojavio muškarac, a ja sam znala da je to on i prije no što sam ga imala vremena promotriti kako treba. Znala sam jednako kao što sam znala da nije Scott prvi put kad sam ga vidjela, kad je bio tek sjena koja se kretala prema njoj — samo dojam visine, ležernog, tromog kretanja. Ispružio je ruku prema meni. — Gospođo Watson? Podigla sam pogled ka njegovim očima i kao da me stresla struja. Rukovali smo se. Njegov dlan, topao i suh i golem, progutao je moj. — Izvolite — rekao je pokazujući mi da pođem za njim u njegov ured. Slijedila sam ga i cijelo sam vrijeme osjećala vrtoglavicu i mučninu. Hodala sam njezinim stopama. I ona je učinila sve ovo. Sjedila je sučelice njemu u stolcu na koji je i meni rekao da sjednem, vjerojatno je sklopio ruke ispod brade kao i danas poslijepodne, vjerojatno joj je kimao na isti način i govorio „Okej, o čemu bi danas željela razgovarati sa mnom?“ Sve na njemu bilo je toplo: njegov dlan, kad smo se rukovali; njegove oči; ton njegova glasa. Promatrala sam njegovo lice ne bih li na njemu pronašla neki trag, neki znak okrutne zvijeri koja je razmrskala Meganinu glavu, neki tračak traumatiziranog izbjeglice koji je izgubio obitelj. Nisam pronašla nijedan. I neko sam se vrijeme zaboravila. Zaboravila sam bojati ga se. Sjedila sam ondje i više nisam paničarila. S mukom sam gutala slinu i pokušavala se sjetiti što moram reći. Rekla sam mu da već četiri godine imam problema s alkoholom, da sam zbog opijanja 150

ostala bez braka i posla, da me ono košta zdravlja, naravno, i da se bojim da bi me moglo koštati i zdravog razuma. — Ne sjećam se događaja — rekla sam. — Toliko se napijem da se ne mogu sjetiti gdje sam bila i što sam učinila. Ponekad se pitam jesam li rekla ili učinila nešto grozno, a ne mogu se sjetiti. I ako... ako mi netko prepriča što sam učinila, čini mi se da to nisam bila ja. Čini mi se da ja nisam bila ta koja je to učinila. A strašno je teško osjećati odgovornost za nešto čega se ne sjećaš. Zato se nikad ne osjećam dovoljno loše. Osjećam se loše, ali to što sam učinila... odvojeno je od mene. Kao da mi ne pripada. Sve to, ta istina, jednostavno je izletjela, jednostavno sam je istresla pred njega u prvih nekoliko minuta u njegovu društvu. Bila sam je i više no spremna priznati, čekala da je nekome kažem. Ali taj netko nije smio biti on. Slušao je, njegove bistre jantarnožute oči nisu napuštale moje, ruke su mu bile sklopljene, nepomične. Nije se ogledavao po uredu ni zapisivao bilješke. Slušao je. I na kraju je polako kimnuo i rekao: — Želite preuzeti odgovornost za svoje postupke, a to vam je teško, teško vam je osjećati se posve odgovornom kad se ne možete sjetiti što ste točno učinili? — Da, upravo tako. — Dakle, kako čovjek preuzima odgovornost? Možete se ispričati — čak i ako se ne možete sjetiti što ste zgriješili, to ne znači da vaša isprika, i osjećaj iza te isprike, nisu iskreni. — Ali ja to želim osjećati. Želim se osjećati... gore. Znam da je ta izjava neobična, ali stojim iza nje cijelim svojim bićem. Ne osjećam se dovoljno loše. Znam za što sam odgovorna, znam sve strašne stvari koje sam učinila, mada se ne sjećam pojedinosti — ali osjećam se daleko od tih djela. Kao da nisu moja. — Mislite da biste se trebali osjećati gore no što se osjećate? Da se ne osjećate dovoljno loše zbog svojih pogrešaka? — Da. Kamal je odmahnuo glavom. — Rachel, rekli ste da ste izgubili brak, izgubili posao — ne mislite li da je to dovoljna kazna? Odmahnula sam glavom. Smjestio se malo dublje u stolac. — Mislim da ste možda malo previše strogi prema sebi. — Nisam. 151

— U redu. Okej. Možemo li se vratiti malo unatrag? U vrijeme kad je problem počeo. Rekli ste da je to bilo... prije četiri godine? Možete li mi opisati to vrijeme? Odolijevala sam. Nije me posve uljuljkala toplina njegova glasa, nježnost njegovih očiju. Nisam bila posve beznadna. Nisam mu kanila reći cijelu istinu. Nisam mu kanila reći koliko sam čeznula za djetetom. Rekla sam mu da je moj brak propao, da sam bila potištena, i da sam oduvijek pila, samo što mi je tad izmaknulo kontroli. — Brak vam se raspao... ostavili ste supruga, ili je on ostavio vas, ili... ostavili ste jedno drugo? — Imao je ljubavnicu. Upoznao je drugu ženu i zaljubio se u nju. — Kimnuo je, čekajući da nastavim. — Međutim, nije bio on kriv. Ja sam bila kriva. — Zašto to kažete? — Pa, piti sam počela već prije... — Znači, ljubavna afera vašeg supruga nije bila okidač? — Ne, već sam bila počela, moje opijanje ga je otjeralo, zato me je prestao... Kamal je čekao, nije me nukao da nastavim, samo me pustio da sjedim i čekao da glasno izgovorim te riječi. — Zato me je prestao voljeti. Mrzim se jer sam se rasplakala pred njim. Ne razumijem zašto nisam mogla sačuvati distancu. Nisam trebala govoriti o stvarnim stvarima, trebala sam otići onamo s nekim izmišljenim problemima, nekom zamišljenom personom. Trebala sam se bolje pripremiti. Mrzim se jer, gledajući ga, načas sam povjerovala da suosjeća sa mnom. Promatrao me kao da suosjeća, ne kao da me sažalijeva, nego kao da me razumije, kao da sam netko kome želi pomoći. — Znači, opijati ste se počeli prije raspada vašeg braka. Mislite da možete odrediti glavni razlog? Hoću reći, ne može svatko. Neki ljudi tek tako kliznu u depresiju ili ovisnost. Je li kod vas bila riječ o nečem određenom? Gubitku voljene osobe ili nekom drugom gubitku? Odmahnula sam glavom, slegnula ramenima. Neću mu to reći. Neću mu to reći. Čekao je nekoliko trenutaka pa brzo pogledao na sat na svom stolu. — Da nastavimo sljedeći put? — upitao je pa se nasmiješio, a ja sam se zaledila.

152

Sve na njemu je toplo — njegove ruke, njegove oči, njegov glas — sve osim osmijeha. Kad pokaže zube, u njemu se vidi ubojica. Želudac mi je tvrda kvrga, srce ponovno lupa kao sumanuto; iz njegova sam ureda izletjela ne prihvativši ruku koju mi je ponudio. Nisam mogla podnijeti da ga dodirnem. Shvaćam, da. Znam što je Megan vidjela u njemu, i to ne samo zato što je neodoljivo zgodan. Ujedno je smiren i ohrabrujući, zrači strpljivom ljubaznošću. Netko neiskusan ili lakovjeran, ili jednostavno tjeskoban, možda ga ne bi prozreo, možda ispod sve te smirenosti ne bi vidio vuka. Shvaćam zašto. Gotovo sat vremena bila sam kao opčinjena. Otvorila sam mu se. Zaboravila sam tko je. Izdala sam Scotta, i izdala sam Megan, i osjećam krivnju zbog toga. Ali najviše od svega, osjećam krivnju jer se želim vratiti.

Srijeda, 7. kolovoza 2013. Jutro Ponovno sam sanjala da sam učinila nešto pogrešno, da su se svi okrenuli protiv mene, stali na Tomovu stranu. Ponovno onaj san u kojem ne mogu objasniti, ne mogu se čak ni ispričati, jer ne znam što sam učinila. U prostoru između sna i budnosti, razmišljam o jednoj davnoj, stvarnoj svađi — prije četiri godine — nakon što je naša prva i jedina runda umjetne oplodnje urodila neuspjehom, kad sam željela pokušati ponovno. Tom mi je rekao da nemamo novca i ja nisam sumnjala u to. Znala sam da nemamo — uzeli smo veliku hipoteku, on je imao preostalih dugova zbog lošeg poslovnog poteza na koji ga je nagovorio otac — jednostavno sam to morala prihvatiti. Samo sam se mogla nadati da ćemo jednog dana imati potreban novac i da u međuvremenu moram obuzdati suze koje bi navrle, vrele i brze, svaki put kad bih vidjela neznanku s trbuhom, svaki put kad bih čula tuđu sretnu vijest. Nekoliko mjeseci nakon što smo saznali da umjetna oplodnja nije uspjela, rekao mi je za putovanje. Vegas, četiri noći, da vidi važan boksački meč i malo se ispuše. Samo on i nekoliko njegovih kompića iz starih dana, ljudi koje nikad nisam upoznala. Putovanje je koštalo pravo bogatstvo, znam jer sam među njegovim e-mail porukama vidjela potvrdu rezervacije leta i hotelske sobe. Nemam pojma koliko su koštale ulaznice za meč, ali ne bih rekla da su bile jeftine. Taj novac ne bi bio dovoljan za novu rundu medicinski potpomognute oplodnje, ali i to bi bio neki početak. Strašno smo se posvađali zbog toga. Ne sjećam se pojedinosti jer sam pila

153

cijelo to poslijepodne, pripremala se za napad, i na kraju se obrušila na njega na najgori mogući način. Sjećam se koliko je hladan sutradan bio, kako je odbio govoriti o tome. Sjećam se da mi je rekao, jednoličnim, razočaranim tonom, kako sam razbila našu uokvirenu fotografiju s vjenčanja, kako sam urlala na njega da je grozno sebičan, kako sam ga nazvala beskorisnim mužem, promašenim čovjekom. Sjećam se koliko sam se mrzila taj dan. Pogriješila sam, naravno da sam pogriješila kad sam mu rekla to što sam mu rekla, ali sad shvaćam da nisam bila nerazumna jer sam se naljutila. Imala sam svako pravo biti ljuta, nisam li? Pokušavali smo dobiti dijete — zar nismo trebali biti spremni na žrtve? Ja bih odrezala ud kad bih time ostala trudna. Zar se on nije mogao odreći vikenda u Vegasu? Neko vrijeme ležim u krevetu i razmišljam o tome, a onda ustanem i odlučim malo prošetati, jer ako nešto ne učinim, poželjet ću otići u trgovinu na uglu po piće. Od nedjelje nisam popila ni kapi i osjećam borbu u sebi, čežnju za malom alkoholnom omamom, poriv da izađem iz vlastite glave, koji se sudara s neodređenim osjećajem da sam ipak nešto postigla i da bi bila prava šteta sad to odbaciti. Ashbury nije baš dobro mjesto za šetnju, ima samo trgovine i predgrađa, bez ijednog pristojnog parka. Hodam središtem grada, što nije tako loše kad nema nikoga naokolo. Dovoljno je da se uvjeriš da si se negdje zaputio: samo odabereš neko mjesto i kreneš prema njemu. Odabrala sam crkvu na vrhu Pleasance Roada, udaljenu oko tri kilometra od Cathyna stana. Ondje sam bila na jednom sastanku Anonimnih alkoholičara. Nisam išla na sastanak u susjedstvu jer nisam željela naletjeti ni na koga koga bih mogla vidjeti na ulici, u samoposluživanju, u vlaku. Kad sam stigla do crkve, okrenula sam se i zaputila natrag, odlučno koračajući prema kući, kao žena koja ima posla, koja ima kamo otići. Normalna. Promatram ljude pokraj kojih prolazim — dvojica muškaraca trče s naprtnjačama na leđima, treniraju za maraton, jedna mlada žena u crnoj suknji i bijelim tenisicama, s cipelama visokih potpetica u torbi, ide na posao — i pitam se što skrivaju. Kreću li se kako bi prestali piti, trče li da se umire? Razmišljaju li o ubojici kojeg su jučer upoznali, onome kojeg namjeravaju ponovno vidjeti? Nisam normalna. Već sam stigla gotovo do kuće kad sam to vidjela. Bila sam zamišljena, razmišljala sam što bi točno trebale postići te seanse s Kamalom: planiram li doista pročešljati ladice njegova stola ako on kojim slučajem izađe iz ureda? Planiram li pokušati ga namamiti da kaže nešto indikativno, dovabiti ga na opasno područje? 154

Vjerojatno je mnogo pametniji od mene; vjerojatno će me pročitati. Na kraju krajeva, zna da mu je ime bilo u novinama — sigurno je svjestan mogućnosti da bi netko mogao pokušati saznati nešto o njemu, ili od njega. To je ono o čemu sam razmišljala pognute glave, očiju uperenih u pločnik, dok sam prolazila pokraj Londisa, trgovine s desne strane, i nastojala ne gledati je da se ne nađem u iskušenju, ali krajičkom oka opazila sam njezino ime. Podigla sam pogled i otisnut golemim slovima s naslovnice jednog tabloida u mene je zurio naslov: JE LI MEGAN UBOJICA DJETETA?

155

ANNA

Srijeda, 7. kolovoza 2013. Jutro

B

ila sam u Starbucksu s curama iz Udruge roditelja kad sam saznala za to. Sjedile smo na svom uobičajenom mjestu uz prozor, klinci su razbacivali legiće po podu, Beth me je (ponovno) pokušavala nagovoriti da se priključim njezinu književnom klubu, a onda se pojavila Diane. Na licu je imala onaj samodopadni izraz nekoga tko dolazi s masnim tračem. Jedva se susprezala dok je s mukom gurala dupla kolica kroz vrata. — Anna — ozbiljno mi se obratila — jesi li vidjela ovo? — Podigla je novine s naslovom JE LI MEGAN UBOJICA DJETETA? Ostala sam bez teksta. Samo sam zurila u te riječi i, smiješno, briznula sam u plač. Evie se užasnula. Počela se i sama derati. Bilo je strašno. Otišla sam u WC da dovedem sebe (i Evie) u red, a kad sam se vratila, sve su razgovarale prigušenim glasovima. Diane me pakosno pogledala i upitala: — Jesi li dobro, dušice? Uživala je, vidjela sam da se naslađuje. Tad sam morala otići, nisam mogla ostati. Sve su bile strašno zabrinute, govorile kako se zacijelo strašno osjećam, ali na njihovim sam licima vidjela traljavo prikriveno neodobravanje. Kako si mogla povjeriti svoje dijete tom čudovištu? Sigurno si najgora majka na svijetu. Na povratku kući pokušala sam nazvati Toma, ali poziv je odmah bio preusmjeren na govornu poštu. Ostavila sam mu poruku da me nazove čim prije — nastojala sam zvučati vedro i spokojno, ali drhtala sam, a noge su mi bile klimave, nestabilne. Nisam kupila novine, ali nisam mogla ne pročitati članak na internetu. Zvučao je prilično neodređeno. „Izvori bliski istrazi smrti Hipwellove“ tvrde da postoje navodi da je Megan „možda bila umiješana u ubojstvo vlastitog djeteta prije deset 156

godina“. Isti „izvori“ ujedno nagađaju da bi to mogao biti razlog zašto je ubijena. Detektiv zadužen za istragu — Gaskill, onaj koji je došao razgovarati s nama nakon Meganina nestanka — nije imao komentara. Tom me nazvao — bio je između dva sastanka, nije mogao doći kući. Pokušao me umiriti, suosjećajno je mrmljao, rekao mi da je to ionako vjerojatno samo gomila gluposti. „Znaš da ne možeš vjerovati u pola onoga što objave u novinama.“ Nisam dizala veliku prašinu jer on je bio taj koji je predložio da nam Megan malo pomogne oko Evie. Sigurno se sad osjeća grozno. Osim toga, u pravu je. To možda uopće nije istina. Ali tko bi izmislio takvu priču? Zašto bi itko izmislio nešto takvo? Ne mogu si pomoći, stalno razmišljam kako sam znala. Oduvijek sam znala da nešto s tom ženom nije u redu. Isprva sam mislila da je samo malo nezrela, ali bilo je više od toga, bila je nekako odsutna. Zaokupljena samom sobom. Neću lagati. Drago mi je što je nema. Bogu hvala. Večer U sobi sam na katu. Tom gleda telku s Evie. Ne razgovaramo. Ja sam kriva. Napala sam ga čim je kročio u kuću. Cijeli sam se dan spremala na to. Nisam si mogla pomoći, nisam se mogla sakriti od toga, Megan je bila svuda gdje bih svrnula pogled. Ovdje, u mojoj kući, s mojim djetetom u naručju, hranila je, mijenjala joj pelene, igrala se s njom dok sam ja drijemala. Uporno sam razmišljala o svakoj prigodi kad sam ostavila Evie samu s njom i smučilo mi se. Tad me obuzela paranoja, onaj osjećaj koji imam gotovo cijelo vrijeme otkad živim u ovoj kući, osjećaj da me netko promatra. Isprva sam to pripisivala vlakovima. Svim onim bezličnim tijelima koja zure kroz prozore, zure ravno u nas, jeza me hvatala od njih. To je bio jedan od brojnih razloga moje nevoljkosti da uopće doselim ovamo, ali Tom nije želio odseliti. Rekao je da ćemo prodajom izgubiti novac. Isprva vlakovi, a onda Rachel. Rachel koja nas promatra, neočekivano se pojavljuje na ulici, naziva nas u svako doba. A onda čak i Megan, kad je bila ovdje s Evie: uvijek sam imala osjećaj da me jednim okom promatra, kao da me procjenjuje, procjenjuje kakva sam majka, osuđuje me jer se s roditeljstvom ne mogu nositi sama. Smiješno, znam. Tad sam se sjetila onog dana kad je Rachel došla u kuću i uzela Evie, a moje se cijelo tijelo zaledilo od jeze, i pomislila sam, uopće nisam smiješna. Zato sam, kad je Tom došao kući, samo tražila svađu. Dala sam mu ultimatum: moramo otići, nema šanse da ću ostati u ovoj kući, u ovoj ulici, znajući sve što se 157

ovdje dogodilo. Svuda gdje sad pogledam, više ne moram vidjeti samo Rachel, nego i Megan. Moram misliti o svemu što je dodirnula. To je previše. Rekla sam da me nije briga hoćemo li za kuću dobiti dobru cijenu. — Bit će te briga kad budemo morali živjeti na mnogo gorem mjestu, kad ne budemo mogli otplaćivati hipoteku — rekao je, savršeno razumno. Upitala sam bi li mogao zamoliti roditelje da nam pomognu — novca imaju i više nego dovoljno — ali je odgovorio da od njih neće tražiti novac, da od njih više nikad neće ništa tražiti, i tad se naljutio, rekavši da više ne želi razgovarati o tome. To je zbog ponašanja njegovih roditelja prema njemu kad je zbog mene ostavio Rachel. Nisam ih smjela spomenuti, to ga uvijek razljuti. Ali ne mogu si pomoći. Osjećam se očajno jer sad svaki put kad zatvorim oči, vidim nju, vidim je kako sjedi za kuhinjskim stolom s Evie na krilu. Igrala se s njom i smješkala i tepala joj, ali nikad nije izgledala iskreno, nikad se nije činilo da doista želi biti ovdje. Kad bi isteklo njezino radno vrijeme, uvijek je djelovala presretno što mi vraća Evie. Kao da nije voljela osjetiti dijete u naručju.

158

RACHEL

Srijeda, 7. kolovoza 2013. Večer

V

rućina je nepodnošljiva i samo raste. S otvorenim prozorima u stanu, osjeća se ugljični monoksid koji se diže s ulice. Grlo me svrbi. Već se drugi put tuširam, kad zazvoni mobitel. Ne javljam se, a on zvoni i zvoni. Kad iziđem iz kade, još uvijek zvoni i ja odgovaram na poziv. Zvuči uspaničeno, zadihano. Njegov glas dopire do mene na mahove. — Ne mogu otići kući — kaže. — Kamere su posvuda. — Scotte? — Znam da je ovo... ovo je stvarno čudno, ali jednostavno moram otići negdje gdje me neće čekati. Ne mogu otići majci, prijateljima. Samo se... vozikam naokolo. Vozim se otkad sam otišao iz policijske postaje... — Glas mu zapinje. — Treba mi samo sat ili dva. Da malo sjednem, razmislim. Bez njih, bez policije, bez ljudi koji mi postavljaju jebena pitanja. Oprosti, ali smijem li doći k tebi? Pristajem, naravno. Ne samo zato što on zvuči uspaničeno, očajno, nego i zato što ga želim vidjeti. Želim mu pomoći. Dajem mu adresu, a on kaže da stiže za petnaest minuta. Deset minuta kasnije oglasi se zvono na ulaznim vratima: kratki, oštri, hitni rafali. — Žao mi je što ti dodijavam — kaže kad sam otvorila vrata. — Nisam znao kamo bih otišao. — Izgleda progonjeno: potresen je, blijed, koža mu je skliska od znoja. — U redu je — odgovaram i odmičem se ustranu kako bi on ušao. Vodim ga u dnevni boravak, kažem mu da sjedne. Donosim mu čašu vode iz kuhinje. Ispija je,

159

gotovo u jednom gutljaju, pa sjedne, previje se s nadlanicama na koljenima, poniknute glave. Oklijevam, nesigurna bih li nešto rekla ili držala jezik za zubima. Uzimam njegovu čašu i ponovno je punim, bez riječi. Nakon nekog vremena, on počne govoriti. — Misliš da se ono najgore već dogodilo — tiho kaže. — Hoću reći, čovjek bi to pomislio, zar ne? — Pogleda me. — Moja supruga je mrtva, a policija misli da sam je ja ubio. Što bi moglo biti gore od toga? Govori o onoj vijesti u tabloidu, o onome što pišu o njoj. O onoj priči o Meganinoj umiješanosti u smrt djeteta, koja je navodno procurila od nekoga iz policije. Nepotvrđena nagađanja, blaćenje mrtve žene. Odvratno. — Ali to nije istina — kažem mu. — Ne može biti. Izraz njegova lica je tup, ne shvaća me. — Narednica mi je jutros rekla — kaže. Nakašlje se, pročisti grlo. — Vijest koju sam oduvijek želio čuti. Ne možeš zamisliti — nastavlja on, glasom jedva čujnijim od šapta — koliko sam čeznuo za time. Maštao sam o tome, zamišljao kako će izgledati, kako će mi se smješkati, stidljiva i upućena, kako će uhvatiti moju ruku i priljubiti je na svoje usne... Izgubljen je, bulazni, nemam pojma o čemu govori. — Danas — kaže — danas sam saznao da je Megan bila trudna. Rasplače se, a i mene guše suze, plačem za djetetom koje se nikad nije rodilo, za djetetom žene koju nisam poznavala. Groza Scottove situacije čini mi se gotovo nepodnošljivom. Ne mogu shvatiti kako on još uvijek diše. To ga je trebalo ubiti, trebalo je isisati život iz njega. Međutim, nekako je još uvijek ovdje. Ne mogu progovoriti, ne mogu se pomaknuti. U dnevnom boravku je vruće i zagušljivo, iako su prozori otvoreni. Čujem zvukove s ulice: policijsku sirenu, curice koje viču i smiju se, bas koji bubnja iz automobila u prolazu. Normalan život. Ali ovdje unutra, svijet se primiče svom kraju. Za Scotta, svijet se primiče kraju, a ja ne mogu prozboriti. Samo stojim, nijema, bespomoćna, beskorisna. Dok ne čujem korake na stubama ispred kuće, poznato zveckanje dok Cathy prekapa po svojoj torbi tražeći ključeve. To me prene u život. Moram nešto poduzeti. Hvatam Scotta za ruku, a on me preplašeno pogleda. — Dođi sa mnom — kažem potežući ga da ustane. Pušta da ga odvučem u hodnik i stubama na kat, prije no što Cathy otključa vrata. Zatvaram vrata svoje sobe iza naših leđa.

160

— Moja cimerica — kažem u objašnjenje. — Ona bi... možda bi postavljala pitanja. Znam da to u ovom času ne želiš. On kimne. Osvrne se po mojoj majušnoj sobi, zamijetine pospremljen krevet, odjeću, i čistu i prljavu, nabacanu na stolac radnog stola, prazne zidove, jeftino pokućstvo. Neugodno mi je. Ovo je moj život: neuredan, otrcan, malen. Nezavidan. Dok tako razmišljam, pomislim koliko sam smiješna kad mislim da bi Scott u ovom trenutku uopće mogao mariti za rasulo u mom životu. Pokažem mu da sjedne na krevet. On me posluša, brišući oči nadlanicom. Teško uzdahne. — Bi li želio nešto popiti? — pitam ga. — Pivo? — Ne držim alkohol u kući — kažem i osjetim kako crvenim. Međutim, Scott to ne primjećuje, čak ni ne podiže pogled. — Mogu ti skuhati čaj. — On ponovno kimne. — Lezi. Odmori. — Čini kako sam mu rekla, izuva cipele i liježe na krevet, poslušan kao bolesno dijete. Dok kuham vodu za čaj, ćaskam s Cathy i slušam kako blebeće o novom restorančiću koji je otkrila u Northcoteu („super salate“) i koliko je iritantna nova kolegica na poslu. Smješkam se i kimam, ali samo je napola čujem. Tijelo mi je napregnuto: osluškujem hoću li ga čuti, osluškujem hoću li čuti škripu ili korake. Čini se nestvarnim da je ovdje, gore, u mom krevetu. Od pomisli na to hvata me vrtoglavica, kao da sanjam. Cathy nakon nekog vremena prestane brbljati i pogleda me, namrštena čela. — Jesi li dobro? — pita. — Izgledaš... nekako odsutno. — Samo sam malo umorna — kažem joj. — Ne osjećam se najbolje. Mislim da ću u krevet. Ona me sumnjičavo pogleda. Zna da nisam pila (uvijek zna kad pijem), ali vjerojatno pretpostavlja da se spremam početi. Nije me briga, ne mogu sad razmišljati o tome; uzimam šalicu čaja za Scotta i kažem joj da se vidimo ujutro. Zastajem ispred vrata i osluškujem. Sve je tiho. Oprezno okrećem kvaku i otvaram vrata. On leži u posve istom položaju u kojem sam ga i ostavila, s rukama uz tijelo, zatvorenih očiju. Čujem njegovo disanje, tiho i nepravilno. Svojim krupnim tijelom zauzima pola kreveta, ali u iskušenju sam da legnem pokraj njega, prebacim ruku preko njegovih prsa, utješim ga. Umjesto toga, malo se nakašljem i pružim mu šalicu čaja. On se uspravi. — Hvala ti — zlovoljno kaže prihvaćajući šalicu. 161

— Hvala ti što si... što si mi pružila utočište. Bilo je... ne mogu opisati kako je bilo otkad je objavljena ona priča. — Ona o onome prije mnogo godina? — Da, ta. Kako su se tabloidi domogli te priče predmet je žestokog prijepora. Nagađanja su uzela maha, krivci se tražili u policiji, Kamalu Abdicu, Scottu. — To je laž — kažem mu. — Nije li? — Naravno da je, ali nekome daje motiv. Megan je ubila svoje dijete, to govore, a to bi nekome — vjerojatno ocu tog djeteta — dalo motiv da je ubije. Mnogo godina kasnije. — To je smiješno. — Ali znaš što svi govore. Da sam ja izmislio tu priču, ne samo kako bi ona ispala loša, nego kako bih skrenuo sumnju sa sebe na neku nepoznatu osobu. Nekog tipa iz njezine prošlosti za kojeg nitko ni ne zna. Sjedam na krevet pokraj njega. Bedra nam se gotovo dodiruju. — Što kaže policija? On slegne ramenima. — Zapravo ništa. Pitali su me što znam o tome. Jesam li znao da je imala dijete? Jesam li znao što se dogodilo? Jesam li znao tko je otac? Rekao sam ne, to su sve gluposti, Megan nikad nije bila trudna... — Glas mu ponovno zapne. Utihne, otpije gutljaj čaja. — Pitao sam ih odakle im ta priča, kako je dospjela u novine. Rekli su da mi to ne mogu reći. Pretpostavljam da je od njega. Abdica. — Dugo, drhtavo uzdahne. — Ne shvaćam zašto. Ne shvaćam zašto bi rekao tako nešto o njoj. Ne znam što pokušava postići. Očito je jebeno poremećen. Razmišljam o muškarcu kojeg sam neki dan srela: mirno ponašanje, tihi glas, topao pogled. Taj ne bi mogao biti dalje od poremećenog no što jest. Međutim, onaj osmijeh. — Nečuveno je da se to našlo u novinama. Trebala bi postojati pravila... — Mrtvi ne mogu tužiti za klevetu — kaže on. Kratko šuti pa nastavi: — Uvjerili su me da neće objaviti informaciju o... o njezinoj trudnoći. Ne još. Možda uopće. Ali sigurno dok ne budu znah sa sigurnošću. — Dok ne budu znali? — Dijete nije Abdicevo. — Zar su napravili DNK pretragu? Odmahne glavom. — Ne, jednostavno znam. Ne mogu reći kako, ali znam. Dijete je... bilo je... moje. 162

— Ako je mislio da je dijete njegovo, to mu daje motiv, zar ne? — Ne bi bio prvi muškarac koji se riješio neželjenog djeteta riješivši se njegove majke — iako to ne kažem naglas. I — ni to ne kažem naglas — i Scottu to daje motiv. Ako je mislio da je njegova žena trudna s drugim muškarcem... samo što on to nije mogao učiniti. Njegov šok, njegov jad — sigurno su stvarni. Nitko nije tako dobar glumac. Čini se da Scott više ne sluša. Njegove oči, prikovane za vrata sobe, zacakljene su, i tone u krevet kao u živi pijesak. — Trebao bi ostati ovdje neko vrijeme — kažem mu. — Pokušaj malo odspavati. Tad me pogleda i gotovo se nasmiješi. — Nemaš ništa protiv? — pita. — To bi bilo... bio bih ti zahvalan. Kod kuće mi je teško zaspati. Ne samo zbog svih onih ljudi koji vrebaju vani, osjećaja da pokušavaju doći do mene. Ne samo zbog toga. Zbog nje. Posvuda je, stalno je vidim. Silazim u prizemlje i ne gledam, prisilim se da ne pogledam, ali kad prođem pokraj prozora, moram se vratiti i provjeriti da nije vani, na terasi. — Osjećam peckanje suza u očima dok mi to govori. — Znaš, voljela je sjediti na toj našoj terasici. Voljela je sjediti ondje i gledati vlakove. — Znam — odgovorim i položim dlan na njegovu ruku. — Ponekad sam je znala vidjeti ondje. — Stalno čujem njezin glas. Čujem kako me doziva. Ležim u krevetu i čujem je kako me doziva izvana. Stalno mislim da je vani. Drhti. Lezi — kažem uzimajući šalicu iz njegove ruke. — Odmori se. Uvjerivši se da je zaspao, ispružim se uz njegova leđa, lice mi je samo nekoliko centimetara od njegove lopatice. Zatvaram oči i osluškujem kucanje vlastita srca, brujanje krvi u vratu. Udišem njegov tužni, ustajali miris. Satima kasnije, kad sam se probudila, nije ga bilo.

Četvrtak, 8. kolovoza 2013. Jutro Osjećam se izdajnički. Otišao je od mene prije samo nekoliko sati, a ja već idem Kamalu, idem se još jednom naći s muškarcem za kojeg on vjeruje da je ubio njegovu ženu. Njegovo dijete. Mučno mi je. Pitam se jesam li mu trebala povjeriti svoj plan, objasniti da sve ovo činim zbog njega. Ali, nisam sigurna da to činim samo zbog njega i nemam pravi plan. 163

Dat ću nešto svoje. To je moj današnji plan. Govorit ću o nečem stvarnom. Govorit ću o želji za djetetom. Vidjet ću hoću li time izazvati neki neprirodan odgovor, bilo kakvu reakciju. Vidjet ću kamo će me to dovesti. Nikamo me ne dovodi. On započinje pitanjem kako se osjećam, kad sam zadnji put pila. — U nedjelju. — Odlično. To je odlično. — Sklapa ruke u krilu. — Izgledate dobro. — Nasmiješi se i ja ne vidim ubojicu. Sad se pitam što sam vidjela neki dan. Jesam li to samo umislila? — Prošli ste me put pitali zašto sam počela piti. — On kimne. — Pala sam u depresiju. Pokušavali smo... pokušavala sam zatrudnjeti. Nisam uspjela i pala sam u depresiju. Tad sam počela piti. I već u sljedećem času, ponovno plačem. Nemoguće je odoljeti ljubaznosti neznanaca. Nekome tko te gleda, tko te ne poznaje, tko ti kaže da je u redu, što god da si učinio: patio si, boljelo te, zaslužuješ oprost. Povjeravam mu se i ponovno zaboravljam što radim ovdje. Ne gledam njegovo lice tražeći reakciju, ne proučavam njegove oči tražeći u njima neki znak krivnje ili sumnje. Dopuštam mu da me utješi. Ljubazan je, razuman. Govori o strategijama suočavanja s problemom, podsjeća me da je mladost na mojoj strani. Dakle, možda me je na kraju ipak negdje dovelo jer iz ureda Kamala Abdica odlazim lakša, s više nade. Pomogao mi je. Sjedim u vlaku i pokušavam prizvati ubojicu kojeg sam vidjela, ali više ga jednostavno ne vidim. Trudim se vidjeti ga kao muškarca koji je sposoban premlatiti ženu, smrskati joj lubanju. Pred očima mi se pojavi strašna, sramotna slika: Kamal sa svojim finim rukama, ohrabrujućim ponašanjem, naglašenim sibilantima, u usporedbi sa Scottom, krupnim i snažnim, mahnitim, očajnim. Moram se podsjetiti da je to Scott kakav je sad, ne onakav kakav je bio. Moram se uporno podsjećati što je bio prije svega ovoga. A tad moram priznati da ne znam što je Scott bio prije svega ovoga.

Petak, 9. kolovoza 2013. Večer Vlak se zaustavlja na semaforu. Otpijam gutljaj hladnog džin-tonika iz limenke i pogledam njegovu kuću, njezinu terasu. Krenulo mi je tako dobro, ali sad ne mogu 164

bez pića. Alkohol će me ohrabriti. Idem Scottu, i prije no što stignem do njega morat ću se izložiti svim rizicima Blenheim Roada: Tomu, Anni, policiji, novinarima. Onom pothodniku, polusjećanjima na prestravljenost i krv. Ali zamolio me da dođem i nisam ga mogla odbiti. Sinoć su pronašli djevojčicu. Ono što je od nje ostalo. Zakopanu na imanju blizu obale Istočne Anglije, baš ondje gdje im je netko rekao da potraže. Bilo je jutros u novinama: Pronašavši ostatke mrtvog djeteta zakopane u vrtu kuće u blizini Holkhama u sjevernom Norfolku, policija je otvorila istragu. Ostaci su pronađeni zahvaljujući dojavi o mogućem ubojstvu tijekom istrage smrti Megan Hipwell iz Witneya, čije je tijelo pronađeno prošli tjedan u šumi Corly. Kad sam vidjela tu vijest, nazvala sam Scotta. Nije se javio pa sam ostavila poruku da mi je žao. Nazvao je danas poslijepodne. — Jesi li dobro? — upitala sam ga. — Ne baš. — Glas mu je bio promukao od pića. — Strašno mi je žao... Treba li ti išta? — Treba mi netko tko neće reći rekao sam ti. — Molim? — Majka je ovdje cijelo poslijepodne. Navodno je cijelo vrijeme znala — nešto s tom curom nije kako treba, nešto je čudno, nema obitelji, nema prijatelja, došla je niotkuda. Pitam se zašto mi to nikad dosad nije rekla. — Zvuk razbijena stakla, psovke. — Jesi li dobro? — ponovno ga pitam. — Možeš li doći? — U kuću? — Da. — Ja... policija, novinari... nisam sigurna... — Molim te. Samo želim društvo. Nekoga tko je poznavao Megs, kome se sviđala. Nekoga tko ne vjeruje sve ovo... Bio je pijan i ja sam to znala, ali svejedno sam pristala. Sad, sjedeći u vlaku, i ja pijem i razmišljam o onome što je rekao. Nekoga tko je poznavao Megs, kome se sviđala. Nisam je poznavala, a više nisam sigurna da mi se sviđa. Ispijam piće najbrže što mogu i otvaram drugu limenku. Silazim u Witneyu. Dio sam mnoštva putnika u petak navečer: samo još netko u znojnoj, umornoj masi tko crnči za plaću, tko jedva čeka da stigne kući i sjedne u 165

vrt s hladnim pivom, večera s klincima i rano legne. Možda je to samo zbog džina, ali nevjerojatno je dobar osjećaj biti nošen mnoštvom u kojem svi provjeravaju mobitele, traže pokaze po džepovima. To me vraća u prošlost, sve do onog prvog ljeta koje smo proveli u Blenheim Roadu, kad sam svake večeri hitala kući s posla, jedva čekajući da se sjurim stubama i izađem iz postaje, napola trčeći ulicom. Tom sigurno radi kod kuće i tek što zakoračim preko praga, već će me početi skidati. I sad se smješkam kad se toga sjetim, kad se sjetim iščekivanja: vrelina mi oblijeva obraze dok poskakujem ulicom, grizući usnicu kako se ne bih cerila, dišem sve brže razmišljajući o njemu i znajući da i on broji minute dok ne dođem kući. Toliko sam obuzeta razmišljanjem o tim danima da zaboravljam brinuti o Tomu i Anni, policiji i fotografima, i već u sljedećem trenutku, pred Scottovim sam vratima, pritišćem zvonce, vrata se otvaraju i ja sam uzbuđena, iako ne bih smjela biti, ali ne osjećam se krivom jer Megan ionako nije ono što sam mislila da jest. Nije bila ona lijepa, bezbrižna djevojka na terasi. Nije bila nježna supruga. Nije bila čak ni dobra osoba. Bila je lažljivica, varalica. Bila je ubojica.

166

MEGAN

Četvrtak, 20. lipnja 2013. Večer

S

jedim na sofi u njegovu dnevnom boravku, s čašom vina u ruci. Kuća je još uvijek u strašnom neredu. Pitam se živi li uvijek ovako, kao tinejdžer? I razmišljam kako je izgubio obitelj kad je bio tinejdžer, pa možda ipak živi. Tužna sam zbog njega. On dolazi iz kuhinje i sjeda pokraj mene, udobno blizu. Da mogu, dolazila bih ovamo svaki dan, samo na sat ili dva. Samo bih sjedila ovdje i pijuckala vino, osjećala kako njegova ruka ovlaš dodiruje moju. Ali ne mogu. Došla sam s određenim ciljem i on želi da ga dosegnem. — Okej, Megan — kaže on. — Osjećaš li se sad spremnom? Da dovršiš ono što si mi ranije govorila? Naslanjam se malo na njega, na njegovo toplo tijelo. Dopušta mi da to učinim. Zatvaram oči, i ne treba mi dugo da se vratim u onu kupaonicu. Čudno, jer toliko sam dugo pokušavala ne misliti o tome, o tim danima, tim noćima, a sad samo zatvorim oči i pojave se gotovo odmah, kao kad toneš u san, ravno usred sna. Bilo je mračno i strašno hladno. Više nisam bila u kadi. — Ne znam što se točno dogodilo. Sjećam se da sam se probudila, sjećam se da sam znala da nešto nije u redu, a već u sljedećem času shvatila sam da je Mac kod kuće. Dozivao me je. Čula sam kako u prizemlju izvikuje moje ime, ali nisam se mogla pomaknuti. Sjedila sam na podu kupaonice, s njom u naručju. Kiša je bubnjala, grede na krovu škripale. Bilo mi je strašno hladno. Mac se uspeo stubama, još uvijek me je dozivao. Došao je na vrata i upalio svjetlo. — Osjećam ga, osjećam kako mi svjetlo prži mrežnice očiju, sve je neugodno blještavo i bijelo, užasavajuće. Sjećam se kako sam mu vrisnula da ugasi svjetlo. Nisam željela vidjeti, nisam je željela pogledati takvu. Ne znam — ne znam što se tad dogodilo. Vikao je na mene, urlao mi u lice. Dala sam mu je i pobjegla. Istrčala sam iz kuće na kišu, otrčala sam 167

na plažu. Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga. Prošlo je mnogo vremena prije no što je došao po mene. Još uvijek je padala kiša. Bila sam u pijesku, mislim. Razmišljala sam da uđem u vodu, ali previše sam se bojala. Na kraju je došao po mene. Odveo me kući. Ujutro smo je zakopali. Omotala sam je u plahtu, a Mac je iskopao grob. Sahranili smo je uz rub imanja, blizu željezničke pruge koja se više nije upotrebljavala. Na vrh smo stavili kamenje kako bismo označili grob. Nismo razgovarali o tome, nismo ni o čemu razgovarali, nismo gledali jedno drugo. Te noći, Mac je izašao. Rekao je da se mora s nekim naći. Pomislila sam da će možda otići na policiju. Nisam znala što bih učinila. Samo sam ga čekala, čekala da netko dođe. Nije se vratio. Nikad se nije vratio. Sjedim u Kamalovu toplom dnevnom boravku, njegovo toplo tijelo je pokraj mene, a ja se tresem. — Još uvijek to osjećam — kažem. — Noću, još uvijek mogu osjetiti. Taj osjećaj ono je što me užasava, to je ono što me drži budnom: osjećaj da sam sama u onoj kući. Bila sam strašno preplašena — previše preplašena da bih zaspala. Samo sam hodala kroz one mračne prostorije i čula bih njezin plač, osjetila miris njezine kože. Pričinjavalo mi se. Probudila bih se usred noći i bila bih sigurna da je još netko — još nešto u kući sa mnom. Pomislila sam da ludim. Pomislila sam da ću umrijeti. Pomislila sam da ću možda jednostavno ostati ondje i netko će me jednog dana pronaći. Tako je barem ne bih napustila. Šmrcam i naginjem se prema kutiji papirnatih maramica na stolu. Kamalov dlan klizi niz moju kralježnicu do križa i zaustavi se ondje. — Ali na kraju nisam imala hrabrosti ostati. Mislim da sam čekala desetak dana, a onda u kući više nije ostalo ništa za jelo — ni limenka graha, ništa. Spakirala sam svoje stvari i otišla. — Jesi li ikad ponovno vidjela Maca? — Ne, nikad. Zadnji sam ga put vidjela one noći. Nije me poljubio, nije se čak ni oprostio kako treba. Samo je rekao da mora nakratko izaći. — Slegnem ramenima. — To je bilo to. — Jesi li ga probala kontaktirati? Odmahujem glavom. — Nisam. Isprva sam se previše bojala. Nisam znala što će učiniti ako mu se javim. A nisam ni znala gdje je — nije imao mobitel. Izgubila sam kontakt s ljudima koji su ga poznavali. Njegovi prijatelji svi su bili nomadi. Hipiji, putnici. Prije nekoliko mjeseci, nakon što smo razgovarali o njemu, potražila sam ga na internetu. Nisam ga uspjela pronaći. Čudno... — Što je čudno?

168

— Prvih dana, stalno mi se pričinjalo da ga vidim. Na primjer, na ulici, ili bih vidjela nekog muškarca u baru i bila bih toliko sigurna da je to on da bi mi srce počelo divljački lupati. Znala sam čuti njegov glas u mnoštvu. Ali to je davno prestalo. Sad... sad mislim da je možda mrtav. — Zašto to misliš? — Ne znam. On jednostavno... čini mi se mrtvim. Kamal se malo uspravio i nježno odmaknuo tijelo od mojega. Okrenuo se licem prema meni. — Mislim da je to vjerojatno samo tvoja mašta, Megan. Kad prekineš s ljudima koji su bili velik dio tvog života, normalno je misliti da ih vidiš. Prvih dana, i ja sam znao stalno opažati svoju braću. A to da ti se on „čini mrtvim“, to je vjerojatno samo posljedica činjenice da ga već toliko dugo nema u tvom životu. Ne određeni način, više ti se ne čini stvarnim. Vratio se u ulogu terapeuta, više nismo dvoje prijatelja koji sjede na sofi. Želim ispružiti ruku i privući ga natrag k sebi, ali ne želim prekoračiti nijednu granicu. Razmišljam kako sam ga prošli put poljubila prije odlaska — razmišljam o izrazu njegova lica, čežnji, frustraciji i bijesu. — Pitam se bi li ti, sad kad smo razgovarali o tome, sad kad si mi ispričala svoju priču, možda pomoglo da pokušaš pronaći Maca. Da ti dade potreban završetak, da zapečatiš to poglavlje u svojoj prošlosti. Mislila sam da bi to mogao predložiti. — Ne mogu — kažem. — Ne mogu. — Razmisli malo o tome. — Ne mogu. Što ako me on još uvijek mrzi? Što ako se time sve samo vrati, ili on ode na policiju? — Što ako — to ne mogu glasno izgovoriti, ne mogu čak ni šapnuti — što ako kaže Scottu što sam zapravo? Kamal odmahuje glavom. — Možda te on uopće ne mrzi, Megan. Možda te nikad nije mrzio. Možda se i on bojao. Možda se osjeća krivim. Prema onome što si mi rekla, nije se ponio odgovorno. Prihvatio je u kuću jednu veoma mladu, veoma ranjivu djevojku i ostavio je samu kad joj je trebala podrška. Možda zna da je ono što se dogodilo zajednička odgovornost. Možda je od toga pobjegao. Ne znam vjeruje li doista u te svoje riječi, ili samo pokušava da se ja osjećam bolje. Znam samo da to nije istina. Ne mogu prebaciti krivnju na njega. Ta krivnja samo je moja. — Ne želim te prisiljavati da učiniš nešto što ne želiš — kaže Kamal. — Samo želim da razmisliš o mogućnosti da bi ti moglo pomoći javiš li se Macu. I to ne zato 169

što mislim da mu išta duguješ. Shvaćaš? Mislim da on tebi duguje. Shvaćam tvoju krivnju, stvarno je shvaćam. Ali on te je napustio. Bila si sama, u strahu, uspaničena, ucviljena. Ostavio te je samu u toj kući. Nije nikakvo čudo da ne možeš spavati. Naravno da te pomisao na spavanje plaši: zaspala si i dogodilo ti se nešto grozno. A jedina osoba koja ti je trebala pomoći ostavila te je posve samu. U trenucima dok Kamal to govori, ne zvuči tako loše. Dok riječi zavodnički klize s njegova jezika, tople i medene, gotovo im vjerujem. Gotovo vjerujem da postoji način da sve ovo ostavim iza sebe, sahranim, da odem kući Scottu i živim svoj život kao što to čine normalni ljudi, ne osvrćući se preko ramena niti očajnički želeći da naiđe nešto bolje. Je li to ono što čine normalni ljudi? — Hoćeš li razmisliti? — pita on i pritom mi dodiruje ruku. Vedro mu se osmjehnem i kažem da hoću. Možda to čak i mislim, ne znam. Prati me do vrata, s rukom oko mojih ramena. Želim se okrenuti i ponovno ga poljubiti, ali to ne činim. Umjesto toga pitam: — Je li ovo zadnji put da te vidim? — On kimne. — Zar ne bismo mogli...? — Ne, Megan. Ne smijemo. Moramo postupiti ispravno. Smiješim mu se. — To mi baš ne ide od ruke — kažem. — Nikad mi nije išlo. — Ali moglo bi ti ići. Ići će ti. Idi sad kući. Idi kući svom mužu. Kad on zatvori vrata, dugo stojim na pločniku ispred njegove kuće. Osjećam se lakše, slobodnije — ali i tužnije, i najednom samo želim što prije stići kući Scottu. Baš se okrećem kako bih se zaputila prema postaji, kad pločnikom dotrči neki muškarac sa slušalicama na ušima, pognute glave. Trči ravno na mene i dok se odmičem, nastojeći maknuti mu se s puta, skliznem s ruba pločnika i padnem. Muškarac se nije ispričao, nije se čak ni osvrnuo prema meni, a ja sam previše šokirana kako bih vrisnula. Ustajem i stojim naslonjena na automobil, pokušavam disati. Sav spokoj koji sam osjećala u Kamalovoj kući najednom je smrskan. Tek kad sam stigla kući, shvatila sam da sam pri padu posjekla ruku i da sam u određenom trenutku zacijelo prešla rukom preko usta. Usne su mi zamrljane krvlju.

170

RACHEL

Subota, 10. kolovoza 2013. Jutro

B

udim se rano. Čujem kako se smetlarski kamion kotrlja ulicom, čujem tiho škrapanje kiše o prozor. Rolete su napola podignute — zaboravili smo ih sinoć spustiti. Nasmiješim se u sebi. Osjećam ga pokraj sebe, toplog i snenog, uzbuđenog. Promigoljim bokovima, priljubim se malo čvršće uz njega. Neće mu trebati dugo da se promeškolji, zgrabi me, prevrne me na leđa. — Rachel — čujem njegov glas — nemoj. — Zaledim se. Nisam kod kuće, ovo nije dom. Ovo je posve pogrešno. Okrenem se na leđa. Scott sad sjedi. Prebacuje noge preko ruba kreveta, okrenut mi leđima. Čvrsto zatvaram oči i pokušavam se sjetiti, ali sve je previše nejasno. Kad otvorim oči, mogu jasno razmišljati, jer ovo je soba u kojoj sam se probudila tisuću puta ili više: ovdje je krevet, na pravome mjestu — ako se sad uspravim, vidjet ću vrhove hrastova na suprotnoj strani ulice; nalijevo je kupaonica, a nadesno su ugradbeni ormari. Soba je na dlaku ista kao ona koju sam dijelila s Tomom. — Rachel — ponovi on, a ja ispružim ruku da dodirnem njegova leđa, ali on brzo ustane i okrene se prema meni. Izgleda izdubljeno, kao onaj prvi put kad sam ga vidjela izbliza, u policijskoj postaji — kao da mu je netko istrugao utrobu i ostavio samo ljušturu. Ova soba ista je kao ona koju sam dijelila s Tomom, ali on ju je dijelio s Megan. Ovu sobu, ovaj krevet. — Znam — kažem. — Žao mi je. Strašno mi je žao. Pogriješili smo. — Da, jesmo — kaže on izbjegavajući moj pogled. Odlazi u kupaonicu i zatvori vrata.

171

Ponovno liježem i zatvaram oči i osjećam kako tonem u stravu, osjećam ono poznato nagrizanje u utrobi. Što sam učinila? Sjećam se da me je zasuo bujicom riječi kad sam došla. Bio je ljut — ljut na majku koja nikad nije voljela Megan; ljut na novine zbog onoga što pišu o njoj, zbog implikacije da je dobila što je zaslužila; ljut na policiju jer su sve uprskali, iznevjerili je, iznevjerili njega. Sjedili smo u kuhinji i pili pivo, a ja sam ga slušala; a kad smo popili, sjedili smo vani na trijemu i on više nije bio ljut. Pili smo, gledali vlakove kako prolaze i razgovarali ni o čemu: o televiziji i poslu, gdje je on išao u školu, baš kao normalni ljudi. Zaboravila sam osjećati ono što sam trebala osjećati, oboje smo to zaboravili, jer sad se sjećam. Sjećam se kako mi se smiješio, milovao mi kosu. Sjećanje me pogađa kao val, osjećam kako krv navire u moje lice. Sjećam se da sam si priznala. Pomislila sam, ali nisam odbacila tu misao, prigrlila sam je. Željela sam je. Željela sam biti s Jasonom. Željela sam osjetiti ono što je Jess osjećala kad je sjedila u vrtu s njim i navečer pijuckala vino. Zaboravila sam što sam trebala osjećati. Zanemarila sam činjenicu da je Jess u najboljem slučaju samo plod moje mašte, a u najgorem ipak nešto je, Megan je — mrtva, izubijana i ostavljena da istrune. I gore od toga: nisam zaboravila. Nisam marila. Nisam marila jer sam počela vjerovati ono što su govorili o njoj. Jesam li, na djelić sekunde, i ja pomislila da je dobila što je zaslužila? Scott se vraća iz kupaonice. Otuširao se, izribao me sa svoje kože. Izgleda bolje, ali ne gleda me u oči dok me pita jesam li za kavu. Ovo nije ono što sam željela: ništa od ovoga nije kako treba. Ovo ne želim. Ne želim ponovno izgubiti kontrolu. Brzo se odijevam, odlazim u kupaonicu i umivam se hladnom vodom. Maskara mi se razmazala, razmrljala se u kutovima očiju, a usne su mi tamne. Izgrižene. Lice i vrat crveni su na mjestima gdje je kratkom bradom strugao po mojoj koži. Pred očima mi bljesne prethodna noć, njegove ruke na meni, i želudac mi se stegne. Hvata me vrtoglavica i sjedam na rub kade. Kupaonica je prljavija od ostatka kuće: naslage prljavštine oko umivaonika, pasta za zube razmrljana po zrcalu. Šalica, sa samo jednom četkicom. Nema parfema, losiona, šminke. Pitam se je li ona sve odnijela kad je odlazila, ili je on sve bacio. Vrativši se u spavaću sobu, tražim neki dokaz njezine prisutnosti — kućni ogrtač obješen na vrata, četku za kosu na komodi, balzam za usne, naušnice — ali nema ničega. Prilazim ormaru i tek što ga nisam otvorila, dlan mi je na kvaki, kad čujem kako dovikuje „Kava je gotova!“ i poskočim. Pruža mi šalicu ne gledajući me, pa mi okrene leđa, pogleda prikovanog uz tračnice ili nešto iza njih. Pogledam nadesno i primjećujem da fotografija nema, sve 172

su nestale. Osjećam kako me svrbi zatiljak, dlačice na podlaktici ježe se. Otpijam gutljaj kave i teškom ga mukom uspijevam progutati. Ništa od ovoga nije kako treba. Možda je to učinila njegova majka: sve je ispraznila, odnijela fotografije. Njegova majka nije voljela Megan, ponovio mi je to nebrojeno puta. Ipak, kakav čovjek bi učinio ono što je on sinoć učinio? Tko jebe neznanku u svom bračnom krevetu kad mu je žena mrtva manje od mjesec dana? On se tad okrene i pogleda me, a ja pomislim da je pročitao moje misli, jer izraz na njegovu licu čudan je — preziran, ili zgađen — a i on se meni gadi. Odlažem šalicu. — Trebala bih krenuti — kažem, a on se ne usprotivi. Kiša je prestala. Vani je vedro i ja škiljim na magličastom jutarnjem svjetlu. Prilazi mi neki muškarac — čim sam kročila na pločnik, već mi se unio u lice. Podižem ruke, okrećem se i odgurnem ga laktom. Nešto govori, ali ja ne čujem što. Ruke su mi podignute, glava pognuta, pa sam jedva metar i pol udaljena od Anne koja stoji uz svoj automobil s rukama na bokovima i promatra me. Uhvativši moj pogled, odmahne glavom, okrene se i brzo zaputi prema svojim ulaznim vratima, gotovo potrčavši. Na sekundu stojim kao ukopana i gledam njezin vitki lik u crnim tajicama i crvenoj majici. Obuzima me snažan osjećaj već viđenog. Već sam je vidjela kako ovako trči. To se dogodilo netom nakon što sam odselila. Došla sam posjetiti Toma, pokupiti nešto što sam ostavila. Ne sjećam se što je to bilo, nije bilo važno, samo sam željela doći u svoju staru kuću, vidjeti ga. Mislim da je bila nedjelja, a ja sam iselila u petak, nekih četrdeset i osam sati ranije. Stajala sam na ulici i gledala kako ona prenosi stvari iz automobila u kuću. Useljavala se, dva dana nakon mog odlaska, moj krevet još se nije ni ohladio. Kad smo već kod nedolične žurbe. Opazila me i ja sam krenula prema njoj. Nemam pojma što sam joj namjeravala reći — ništa razumno, u to sam sigurna, plakala sam, toga se sjećam. A ona je otrčala, baš kao sad, pobjegla je. Tad još nisam znala ono najgore — nije se još vidjelo. Srećom. Mislim da bih je bila ubila. Stojim na peronu i čekam vlak, a u glavi mi se vrti. Sjedam na klupu i samoj sebi kažem da je to samo mamurluk pet dana nisam popila ni kapi, a onda pijanka. Ali znam da nije samo to. Zbog Anne je — zbog pogleda na nju i osjećaja koji me obuzeo kad se onako udaljila. Zbog straha.

173

ANNA

Subota, 10. kolovoza 2013. Jutro

O

dvezla sam se u teretanu u Northocoteu na vježbe na sobnom biciklu pa na povratku svratila u Matches i počastila se jako zgodnom Max Marinom mini haljinom (Tom će mi oprostiti kad me vidi u njoj). Jutro mi je bilo sjajno, ali dok sam parkirala automobil, zamijetila sam neku strku ispred kuće Hipwellovih — fotografi su sad stalno ondje — i ugledala nju. Ponovno! Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Rachel, jurila je pokraj fotografa, izgledala štemerski. Prilično sam sigurna da je upravo izašla iz Scottove kuće. Nisam se ni uzrujala. Samo sam se zapanjila. A kad sam to spomenula Tomu — mirno, činjenično — i on je bio jednako zbunjen kao i ja. — Javit ću joj se — rekao je. — Saznat ću što se događa. — To si već pokušao — odvratila sam najnježnije što sam mogla. — Ne pomaže. — Predložila sam da je možda vrijeme da potražimo pravni savjet, da se raspitamo možemo li ishoditi zabranu približavanja ili nešto slično. — Ali, zapravo nam više ne dodijava, zar ne? Prestala je zvati, nije nam prišla ni došla u kuću. Ne brini, draga. Ja ću to riješiti. U pravu je, naravno, kad kaže da nas više ne uznemiruje. Ali nije me briga. Nešto se kuha, a ja nisam spremna jednostavno zažmiriti. Dojadilo mi je da mi on govori da ne brinem. Dojadilo mi je da mi govori da će on sve srediti, da će razgovarati s njom, da će ona prije ili kasnije otići. Mislim da je kucnuo čas da uzmem stvari u svoje ruke. Sljedeći put kad je vidim, pozvat ću policiju — onu ženu, narednicu Riley. Činila se simpatičnom, suosjećajnom. Znam da Tom sažalijeva Rachel, ali iskreno mislim da je vrijeme da se jednom zauvijek pozabavim tom gadurom.

174

RACHEL

Ponedjeljak, 12. kolovoza 2013. Jutro

N

a parkiralištu smo u Wilton Lakeu. Znali smo ponekad doći ovamo plivati za vrućih dana. Danas samo sjedimo jedno pokraj drugoga u Tomovu automobilu, spuštenih prozora kroz koje struji topli povjetarac. Želim nasloniti glavu na naslon sjedala i zatvoriti oči, osjetiti miris borova i slušati ptice. Želim ga uhvatiti za ruku i ostati ovdje cijeli dan. Nazvao me je sinoć i zamolio da se nađemo. Upitala sam je li razlog to što me Anna vidjela u Blenheim Roadu. Rekla sam da to nije imalo nikakve veze s njima — nisam bila ondje kako bih njih uznemiravala. Povjerovao mi je, ili je barem rekao da jest, ali svejedno je zvučao oprezno, pomalo zabrinuto. Rekao je da mora razgovarati sa mnom. — Molim te, Rach — rekao je i to je bilo to — način na koji je to rekao, baš kao u stara vremena, pomislila sam da će mi se srce raspuknuti. — Doći ću po tebe, okej? Probudila sam se prije zore i već u pet ujutro bila u kuhinji i kuhala kavu. Oprala sam kosu i obrijala noge, našminkala se i četiri puta preodjenula. I osjećala sam se krivom. Glupo, znam, ali razmišljala sam o Scottu — o onome što smo učinili i mojim osjećajima zbog toga — i poželjela sam da to nisam učinila, jer djelovalo mi je kao prevara. Kao da sam prevarila Toma. Muškarca koji me je prije dvije godine ostavio zbog druge žene. Ne mogu si pomoći, jednostavno se tako osjećam. Tom je stigao netom prije devet. Spustila sam se u prizemlje i već je bio ispred zgrade, naslonjen na automobil, u trapericama i staroj sivoj majici — dovoljno staroj da se točno sjećam dodira tkanine na obrazu kad bih ležala na njegovim prsima. — Imam slobodno jutro — rekao je kad me je ugledao. — Mislio sam da bismo se mogli malo provozati.

175

U vožnji do jezera nismo mnogo govorili. Upitao me je kako sam i rekao da dobro izgledam. Annu nije spomenuo dok nismo stigli na parkiralište, kad sam već pomišljala da ga uhvatim za ruku. — Da, hm, Anna je rekla da te je vidjela... i učinilo joj se da izlaziš iz kuće Scotta Hipwella? Je li to točno? — Okrenuo se prema meni, ali zapravo me nije gledao. Izgledao je kao da mu je neugodno što me to pita. — Ne moraš brinuti zbog toga — kažem. — Viđam se sa Scottom... hoću reći, ne viđamo se, ne kao par. Prijatelji smo. Samo to. Teško je to objasniti. Samo mu malo pomažem. Znaš — sigurno znaš da prolazi kroz grozno razdoblje. Tom kima, ali još uvijek me ne gleda. Gricka nokat na lijevom kažiprstu, što je siguran znak da je zabrinut. — Ali, Rach... Voljela bih da me prestane tako oslovljavati jer me zbunjuje, tjera me da se osmjehnem. Već dugo ga nisam čula kako izgovara moje ime na taj način, i to u meni budi nadu. Možda s Annom ne ide baš najbolje, možda se sjeća nekih dobrih stvari u našoj vezi, možda mu nedostajem. — Samo sam... stvarno sam zabrinut zbog toga. Napokon me pogleda, njegove krupne smeđe oči zaustavljaju se na mojima i malo pomakne ruku, kao da će uhvatiti moju, ali tad se predomisli i zastane. — Znam... no dobro, ne znam baš mnogo o tome, ali Scott... Znam da izgleda kao savršeno pristojan tip, ali ne možeš biti sigurna, zar ne? — Misliš da je on to učinio? On odmahne glavom, s mukom proguta slinu. — Ne, ne. Ne kažem da jest. Znam... Anna kaže da su se često svađali. Da je Megan ponekad djelovala kao da ga se pobojava. — Anna kaže? — Nagon mi govori da odbacim sve što ta kučka kaže, ali ne mogu se otresti osjećaja koji me obuzeo kad sam u subotu bila u Scottovoj kući, osjećaja da je nešto čudno, pogrešno. On kimne. — Megan nam je neko vrijeme pomagala oko Evie kad je Evie bila tek beba. Isuse, sad o tome ne želim ni misliti, nakon svega što je u zadnje vrijeme objavljeno u novinama. Ali to samo potvrđuje da misliš da nekoga poznaješ, a onda... — Teško uzdahne. — Ne želim da se dogodi išta loše. Tebi. — Tad mi se nasmiješi i lagano slegne ramenima. — Još uvijek mi je stalo do tebe, Rach — kaže, a ja moram odvratiti pogled jer ne želim da on vidi suze u mojim očima. Zna, naravno, pa spušta dlan na moje rame i kaže: — Žao mi je. 176

Neko vrijeme sjedimo u ugodnoj tišini. Silovito grizem usnicu da se ne bih rasplakala. Ne želim mu dodatno otežavati, stvarno ne želim. — Dobro sam, Tome. Sve bolje. Časna riječ. — Stvarno mi je drago što to čujem. Više ne... — Ne pijem? Manje. Ide nabolje. — To je dobro. Izgledaš dobro. Izgledaš... lijepo. — Smiješi mi se i ja osjećam kako crvenim. On brzo odvrati pogled. — Jesi li... hm... jesi li dobro, znaš, financijski? — Dobro sam. — Stvarno? Jesi li stvarno dobro, Rachel? Jer ne želim da ti išta... — Okej sam. — Bi li uzela nešto love? Jebemu, ne želim zvučati kao idiot, ali bi li uzela samo malo? Da pregrmiš? — Časna riječ, okej sam. Tad se on nagne i ja jedva mogu disati, silno ga želim dodirnuti. Želim omirisati njegov vrat, zakopati lice u široku, mišićavu udubinu između njegovih lopatica. Otvori pretinac za rukavice. — Napisat ću ti ček, za svaki slučaj, znaš? Ne moraš ga unovčiti. Nasmijem se. — Zar još uvijek držiš čekovnu knjižicu u pretincu za rukavice? I on se nasmije. — Nikad se ne zna — kaže. — Nikad ne znaš kad ćeš morati platiti jamčevinu za svoju ludu bivšu ženu? Protrlja palcem moju jagodičnu kost. Podignem ruku, uhvatim njegovu pa mu poljubim dlan. — Obećaj mi — osorno kaže — da ćeš se kloniti Scotta Hipwella. Obećaj mi, Rach. — Obećajem. — Ozbiljno to mislim i jedva išta vidim od radosti, jer shvaćam da nije samo zabrinut za mene; ljubomoran je.

177

Utorak, 13. kolovoza 2013. Rano jutro U vlaku sam, gledam hrpu odjeće uz tračnice. Tamnoplava tkanina. Mislim da je haljina, s crnim pojasom. Ne mogu zamisliti kako je završila ovdje. Nju sigurno nisu ostavili radnici. Krećemo se, ali veoma sporo, pa imam dovoljno vremena da pogledam, i čini mi se da sam već negdje vidjela tu haljinu, da sam vidjela nekoga u njoj. Ne sjećam se kad. Veoma je hladno. Previše hladno za takvu haljinu. Mislim da bi uskoro mogao pasti snijeg. Radujem se što ću vidjeti Tomovu kuću — moju kuću. Znam da će on biti ondje, sjedit će u vrtu. Znam da će biti sam i čekati me. Ustat će dok budemo prolazili, mahnut će i osmjehnuti se. Znam sve to. Međutim, najprije stajemo ispred broja petnaest. Jason i Jess su ondje, piju vino na terasi, stoje čudno, jer još nije ni osam i pol ujutro. Jess je odjevena u haljinu s crvenim cvjetovima, na ušima ima male srebrne naušnice s ptičicama — vidim ih kako se njišu dok ona govori. Jason stoji iza nje, s dlanovima na njezinim ramenima. Smiješim im se. Želim im mahnuti, ali ne želim da ljudi pomisle da sam neka čudakinja. Samo promatram i sama želim čašu vina. Cijelu smo vječnost ovdje, a vlak nikako da krene dalje. Voljela bih da se pokrenemo jer ako se ne pokrenemo, Tom će otići iz vrta i propustit ću ga. Sad vidim Jessino lice, jasnije no inače — to ima neke veze sa svjetlom, koje je veoma jako, obasjava je kao reflektor. Jason je još uvijek iza nje, ali njegove ruke više nisu na njezinim ramenima, sad su na njezinu vratu, a ona izgleda kao da joj je neudobno, kao da je boli. On je guši. Vidim kako joj lice crveni. Plače. Ustajem, lupam po prozoru i vrištim mu da prestane, ali on me ne čuje. Netko me hvata za ruku — onaj crvenokosi tip. Kaže mi da sjednem, kaže da nismo daleko od sljedeće stanice. Dotad će već biti prekasno — kažem mu, a on odgovori: — Već je prekasno, Rachel. — Kad pogledam ponovno prema terasi, Jess je na nogama, a Jason je uhvatio šaku njezine plave kose i smrskat će joj lubanju o zid. Jutro Satima sam već budna, ali još se uvijek tresem, noge mi drhte dok sjedam na svoje sjedalo. Iz sna sam se prenula s osjećajem groze, osjećajem da je sve što sam mislila da znam pogrešno, da sam sve što sam vidjela — o Scottu, o Megan — izmislila u vlastitoj glavi, da ništa od toga nije stvarno. Ali ako se um igra sa mnom, nije li veća 178

vjerojatnost da je san varka? Sve ono što mi je Tom rekao u automobilu, pomiješano s krivnjom zbog onoga sa Scottom neku noć: taj san samo je prebiranje mog uma po svemu tome. Svejedno, poznati osjećaj groze povećava se kad se vlak zaustavi na semaforu i gotovo se previše bojim podići pogled. Prozor je zatvoren, ondje nema ničega. Sve je mirno, tiho. Ili napušteno. Meganin stolac još uvijek je na terasi, prazan. Danas je toplo, ali ja ne prestajem drhtati. Ne smijem zaboraviti da je ono što je Tom rekao o Scottu i Megan došlo od Anne, a nitko ne zna bolje od mene da se njoj ne može vjerovati. Jutrošnja dobrodošlica doktora Abdica djeluje pomalo malodušno. Gotovo je pogrbljen, kao da ga nešto boli, a dok se rukujemo, stisak mu je slabiji no prije. Znam da je Scott rekao da neće objaviti da je Megan bila trudna, ali pitam se što su njemu rekli. Pitam se razmišlja li o Meganinu djetetu. Želim mu ispričati onaj san, ali ne mogu smisliti način kako da ga opišem ne otkrivajući svoje karte, pa ga zato pitam za hipnozu kao način vraćanja sjećanja. — Postoje terapeuti — kaže on raširivši prste na stolu ispred sebe — koji vjeruju da se hipnozom mogu vratiti potisnuta sjećanja, ali to je veoma prijeporno. Ja se hipnozom ne bavim, niti je preporučujem svojim pacijentima. Nisam uvjeren da pomaže, a u nekim slučajevima mislim i da može biti štetna. — Uputi mi slabašan osmijeh. — Žao mi je. Znam da to niste željeli čuti. Ali mislim da brzih rješenja nema kad je riječ o umu. — Znate li terapeute koji se bave hipnozom? On odmahne glavom. — Žao mi je, ali nikoga vam ne mogu preporučiti. Morate imati na umu da su subjekti pod hipnozom veoma sugestibilni. Sjećanja koja se „vrate“ — prstima stavi tu riječ u navodnike — nisu uvijek pouzdana. Zapravo nisu prava sjećanja. Ne mogu riskirati. Ne bih mogla podnijeti još slika u glavi, još nepouzdanih sjećanja, sjećanja koja se stapaju, preobražavaju i mijenjaju, zavaravaju me da pomislim da ono što jest nije, govore mi da pogledam na jednu stranu kad bih zapravo trebala gledati na drugu. — Što onda predlažete? — pitam. — Postoji li išta što mogu učiniti kako bih pokušala vratiti izgubljena sjećanja? On trlja usne svojim dugim prstima. — Moguće je, da. Već razgovor o nekom određenom sjećanju može vam pomoći da razjasnite stvari, prelaženje preko pojedinosti u okruženju u kojem se osjećate sigurno i opušteno... 179

— Na primjer, ovdje? On se nasmiješi. — Ovdje, ako se ovdje doista osjećate sigurno i opušteno... — Govori glasnije, pita pitanje na koje ja ne odgovaram. Osmijeh iščezava s njegova lica. — Često pomaže usredotočavanje na druge osjete osim vida. Na zvukove, na dodir... miris je naročito važan kad je riječ o prisjećanju. I glazba može biti moćna. Ako razmišljate o nekoj određenoj okolnosti, određenom danu, možda bi bilo dobro da se vratite istim putem, da se vratite na mjesto zločina, da tako kažem. — Taj izraz prilično je uobičajen, ali dlačice na mom vratu naježile su se, glava mi gori. — Želite li razgovarati o nekom određenom događaju, Rachel? Želim, naravno da želim, ali to mu ne mogu reći, pa mu ispričam za napad na Toma s palicom za golf nakon jedne svađe. Sjećam se da sam se tog jutra probudila sva tjeskobna i da sam smjesta znala da se dogodilo nešto strašno. Tom nije bio u krevetu sa mnom i osjetila sam olakšanje. Ležala sam na leđima i vraćala film u glavi. Sjetila sam se da sam plakala i plakala i govorila mu kako ga volim. Bio je ljut, tjerao me u krevet; više to nije želio slušati. Pokušala sam se sjetiti što se dogodilo ranije te večeri, zašto je započela svađa. Sjajno smo se zabavljali. Ispekla sam kozice s mnogo čilija i korijandera, i pili smo fenomenalni Chenin Blanc koji je on dobio na dar od zahvalnog klijenta. Sjedili smo na trijemu, slušali The Killers i Kings of Leon, albume koje smo puštali kad smo tek prohodali. Sjećam se da smo se smijali i ljubili. Sjećam se da sam mu ispričala neku priču — nije mu bila smiješna kao meni. Sjećam se da sam se uzrujala. Zatim se sjećam da smo urlali jedno na drugo, da sam se spotaknula ulazeći kroz klizna vrata u kuću i da sam bila bijesna što mi nije dotrčao u pomoć. Ali evo što me muči: — Kad sam ujutro ustala, sišla sam u prizemlje. Nije htio razgovarati sa mnom, jedva me je pogledao. Morala sam ga preklinjati da mi kaže što sam to učinila. Uporno sam mu ponavljala koliko mi je žao. Uhvatila me očajnička panika. Ne mogu objasniti zašto, znam da to nema nikakvog smisla, ali ako se ne sjećaš što si učinio, tvoj um jednostavno popuni praznine i pomisliš ono najgore... Kamal kimne. — Mogu zamisliti. Nastavite. — Na kraju mi je rekao, samo da me ušutka. Oh, uvrijedila sam se zbog nečega što je on rekao, a onda sam zapela za to, zanovijetala i podbadala, i nisam željela prestati, a on me pokušao zaustaviti, pokušao se pomiriti, ali ja nisam odustajala. Tad je odlučio da me jednostavno pusti, da ode spavati, a ja sam pojurila za njim s

180

palicom za golfu u ruci i pokušala mu skinuti glavu. Srećom, promašila sam. Samo sam otkrhnula komad žbuke u hodniku. Izraz Kamalova lica nije se promijenio. Nije šokiran. Samo kima. — Znači, znate što se dogodilo, ali to ne osjećate, je li tako? Želite se toga sami sjetiti, vidjeti i iskusiti u vlastitom sjećanju, tako da — kako ste ono rekli? — tako da pripada vama? I tako ćete se osjećati posve odgovornom? — Da. — Slegnem ramenima. — Hoću reći, i to je jedan od razloga. Ali postoji još nešto. Dogodilo se kasnije, mnogo kasnije — tjednima, možda mjesecima kasnije. Stalno sam razmišljala o toj noći. Svaki put kad bih prošla pokraj one rupe u hodniku, pomislila bih na nju. Tom je rekao da će pokrpati rupu, ali nije to učinio, a ja mu nisam željela kvocati zbog toga. Jednog dana stajala sam ondje — bila je večer i izlazila sam iz spavaće sobe i jednostavno zastala jer sam se sjetila. Bila sam na podu, leđima uza zid i plakala sam, a Tom je stajao iznad mene i preklinjao me da se smirim, palica za golf ležala je na sagu uz moja stopala i osjetila sam, osjetila. Bila sam prestravljena. To sjećanje ne odgovara stvarnosti, jer ne sjećam se ljutnje i mahnitog bijesa. Sjećam se straha. Večer Razmišljala sam o onome što je Kamal rekao, kako bih se možda trebala vratiti na mjesto zločina, pa sam umjesto da odem kući, došla u Witney, i umjesto da projurim pokraj pothodnika, polako i odlučno prilazim njegovu otvoru. Polažem ruke na hladnu, grubu ciglu na ulazu i zatvaram oči, prstima prelazeći preko nje. Ništa ne dolazi. Otvaram oči i osvrćem se. Ulica je veoma mirna: samo jedna žena hoda prema meni nekoliko stotina metara dalje, nitko drugi. Nema automobila koji prolaze, nema djece koja viču, samo jedva čujna sirena u daljini. Sunce klizne iza oblaka i menije hladno, ukočila sam se na pragu tunela, nesposobna načiniti korak dalje. Okrećem se kako bih otišla. Žena koja mi se maločas približavala upravo skreće za ugao; omotala se tamnoplavim kišnim ogrtačem. Pogleda me prolazeći i tad mi sine. Neka žena... plava boja... kvaliteta svjetla. Sjećam se: Anna. Bila je odjevena u plavu haljinu s crnim pojasom i udaljavala se od mene, brzo je hodala, gotovo kao neki dan, samo što se ovaj put osvrnula, pogledala preko ramena i zastala. Neki se automobil zaustavio pokraj nje na kolniku — crveni automobil. Tomov automobil. Nagnula se kako bi razgovarala s njim kroz prozor pa otvorila vrata i ušla u vozilo, a automobil se odvezao.

181

Sjećam se. Te subotnje večeri stajala sam ovdje, na ulazu u pothodnik, i gledala kako Anna ulazi u Tomov automobil. Samo nije moguće da se točno sjećam, kad to nema smisla. Tom je sjeo u automobil i tražio me. Anna nije bila u autu s njim — bila je kod kuće. Tako mi je rekla policija. Nema smisla i mogla bih zavrištati od frustracije zbog beskorisnosti mog mozga. Prelazim cestu i hodam lijevom stranom Blenheim Roada. Neko vrijeme stojim ispod stabala, sučelice broju dvadeset i tri. Prebojali su ulazna vrata. Kad sam ja živjela ondje, bila su tamnozelena; sad su crna. Ne sjećam se da sam to ranije zamijetila. Zelena mi je bila draža. Pitam se što je još drugačije unutra? Dječja soba, naravno, ali pitam se spavaju li još uvijek u našem krevetu, stavlja li ona ruž na usne pred zrcalom koje sam ja objesila na zid. Pitam se jesu li prebojali kuhinju, ili pokrpali onu rupu u žbuki u hodniku na katu. Želim otići onamo i lupiti zvekirom o ulazna vrata. Želim razgovarati s Tomom, pitati ga za onu večer kad je Megan nestala. Želim ga pitati za jučer, kad smo sjedili u njegovu automobilu i ja mu poljubila ruku, želim ga upitati što je tad osjećao. No umjesto toga samo još neko vrijeme stojim ondje i promatram prozor svoje nekadašnje spavaće sobe dok me suze ne zapeku u dubini očiju, kad znam da je vrijeme da odem.

182

ANNA

Utorak, 13. kolovoza 2013. Jutro

G

ledala sam kako se Tom sprema na posao, odijeva košulju i stavlja kravatu. Djelovao je pomalo rastreseno, vjerojatno je u glavi prolazio kroz svoj raspored za dan sastanke, dogovore, tko, što, gdje. Bila sam ljubomorna. Prvi put ikad, doista sam mu zavidjela na luksuzu sređivanja i odlaska iz kuće i jurcanja cijeli dan, sa svrhom, a sve kako bi dobio plaću. Nije posao to što meni nedostaje — nisam bila neurokirurginja, nego agentica za prodaju nekretnina, a to nije posao o kojem sanjaš kao dijete — ali voljela sam lunjati po doista skupim kućama kad njihovi vlasnici nisu bili prisutni, prelaziti prstima po mramornim radnim pločama, zavirivati u garderobe. Znala sam zamišljati kakav bi bio moj život da tako živim, kakva bih bila osoba. Posve sam svjesna da nema posla koji je važniji od odgoja djeteta, ali problem je da se taj posao ne cijeni. Ne na način koji je meni u ovom trenutku važan, a to je financijski. Želim da imamo više novca kako bismo mogli odseliti iz ove kuće, iz ove ulice. To je cijela priča. Možda i nije baš cijela. Kad je Tom otišao na posao, sjela sam za kuhinjski stol u borbu s Evie da pojede doručak. Prije dva mjeseca, kunem se da je sve jela. Sad neće ništa osim jogurta od jagode. Znam da je to normalno. Stalno si to ponavljam dok pokušavam izvući žutanjak iz kose, dok pužem po podu podižući žličice i prevrnute zdjelice. Stalno si ponavljam da je to normalno. Svejedno, kad smo napokon završile i ona se sretno igrala sama, dopustila sam si da se načas rasplačem. Te si suze dopuštam štedljivo, samo kad Tom nije u blizini, samo na nekoliko trenutaka da sve izađe. Tek kasnije, dok sam se umivala, kad sam vidjela koliko umorno izgledam, koliko zamrljano i neuredno i grozno, ponovno sam osjetila onu potrebu da odjenem haljinu i cipele s visokim potpeticama, da 183

napravim fen frizuru i našminkam se i da se muškarci okreću za mnom dok hodam ulicom. Nedostaje mi posao, ali nedostaje mi i ono što mi je posao značio, u zadnjim godinama kad sam imala plaćeno namještenje, kad sam upoznala Toma. Nedostaje mi biti ljubavnica. Uživala sam u tome. Zapravo, obožavala. Nikad se nisam osjećala krivom. Glumila sam da se tako osjećam. Morala sam, pred svojim udatim prijateljicama, onima koje žive u strahu od prpošne bejbisiterice ili zgodne, duhovite cure u uredu koja zna razgovarati o nogometu i provodi pola svog života u teretani. Morala sam im reći da se, naravno, osjećam grozno zbog svega toga, da se, naravno, osjećam loše zbog njegove žene, da nikad nisam željela da se išta od toga dogodi, da smo se zaljubili, što smo mogli? Istina je da se zbog Rachel nikad nisam osjećala loše, čak ni prije no što sam saznala da se oblokava i koliko je teško s njom, koliko mu zagorčava život. Ona mi jednostavno nije bila stvarna, a uostalom, previše sam uživala. Strašno napaljuje biti ljubavnica, to nema smisla poricati: ti si ta zbog koje on ne može ne prevariti suprugu, iako je voli. Toliko si neodoljiva. Prodavala sam kuću. Na broju trideset i četiri u Ulici Cranham. Ispostavilo se da će je biti teško prodati jer zadnji zainteresirani kupac nije uspio dobiti hipoteku. Bilo je nekih problema s geodetskim mjerenjima. Zato smo angažirali neovisnog geodeta, samo kako bismo se uvjerili da je sve okej. Prodavatelji su već odselili u novi dom, kuća je bila prazna pa sam morala biti ondje kako bih ga pustila unutra. Od trenutka kad sam mu otvorila vrata, bilo je jasno da će se to dogoditi. Nikad prije nisam učinila ništa slično, nikad nisam ni maštala o tome, ali nešto u načinu na koji me je pogledao, u osmijehu koji mi je uputio... Nismo mogli odoljeti — učinili smo to u kuhinji, uz kuhinjski pult. Bilo je ludo, ali bili smo takvi. To mi je stalno ponavljao. Ne očekuj od mene da budem razuman, Anna. Ne s tobom. Uzimam Evie u naručje i izlazim s njom u vrt. Gura svoja mala kolica amotamo, smijulji se sebi u bradu, jutarnji ispad već je posve zaboravljen. Svaki put kad mi se nasmiješi, pomislim da će mi se srce rasprsnuti. Ma koliko mi nedostaje posao, ovo bi mi nedostajalo više. Uostalom, to se nikad neće dogoditi. Nema šanse da je ikad ponovno ostavim s dadiljom, ma koliko ta dadilja bila kvalificirana i ma tko jamčio za nju. Više je nikad neću ostaviti ni sa kim drugim, ne nakon Megan.

184

Večer Tom mi je poslao SMS kako bi me obavijestio da će večeras malo kasniti, mora odvesti klijenta na piće. Evie i ja smo se spremale za večernju šetnju. Bile smo u spavaćoj sobi, mojoj i Tomovoj, i ja sam je presvlačila. Svjetlo je bilo jednostavno božanstveno, kuća je blještala raskošnim narančastim sjajem koji se najednom pretvorio u plavkastosiv, kad se sunce sakrilo iza oblaka. Zavjese su bile napola navučene kako u sobi ne bi bilo prevruće pa sam ih razgrnula i tad opazila Rachel, koja je stajala na drugoj strani ulice i zurila u naše prozore. Zatim je samo otišla, zaputila se natrag prema postaji. Sjedim na krevetu i tresem se od bijesa, zarivam nokte u dlanove. Evie lamata nogama, a ja sam tako prokleto ljuta da je ne želim ni uzeti u naručje od straha da bih je mogla zgnječiti. Rekao mi je da je sve sredio. Rekao mi je da ju je nazvao u nedjelju, da su razgovarali, da je priznala da se između nje i Scotta Hipwella rodio neki oblik prijateljstva, ali da ga ne namjerava više viđati, da se neće više muvati oko naše kuće. Tom je rekao da mu je obećala i da joj on vjeruje. Tom je rekao da je bila razumna, da nije djelovala pijano, da nije bila histerična, da nije prijetila ni preklinjala ga da joj se vrati. Rekao mi je kako misli da joj je bolje. Nekoliko puta duboko udahnem i posjednem Evie na krilo, naslanjam je o svoje noge i uhvatim za ruke. Mislim da je toga bilo dosta i previše, zar ne, slatkice? Jednostavno je strašno zamorno: svaki put kad pomislim da je krenulo nabolje, da smo napokon riješili problem s Rachel, ona se ponovno pojavi. Ponekad imam osjećaj da nikad, baš nikad neće otići. Duboko u meni, posađeno je trulo sjeme. Kad mi Tom kaže da je okej, da je sve u redu, da nam ona više neće dodijavati, a ona to ponovno učini, ne mogu se ne upitati trudi li se on doista najviše što može da je se riješi, ili se nekom dijelu njegova bića, duboko u njegovoj nutrini, ipak sviđa činjenica da ona ne može pustiti. Silazim u prizemlje i čeprkam po kuhinjskoj ladici u potrazi za posjetnicom narednice Riley. Brzo biram njezin broj, prije no što imam vremena predomisliti se.

185

Srijeda, 14. kolovoza 2013. Jutro U krevetu, s rukama na mojim bokovima, vrelim dahom o moj vrat, kože skliske od znoja uz moju, on kaže: — Ovo više ne činimo dovoljno. — Znam. — Moramo osloboditi više vremena za nas. — Moramo. — Nedostaješ mi. Nedostaje mi ovo. Želim više ovoga. Prevrnem se na bok i poljubim ga u usta, čvrsto zatvorenih očiju, nastojeći potisnuti krivnju koju osjećam jer sam se obratila policiji iza njegovih leđa. — Mislim da bismo trebali nekamo otići — mrmlja — samo nas dvoje. Malo zbrisati. I ostaviti Evie s kime, poželim upitati. S tvojim roditeljima, s kojima ne razgovaraš? Ili mojom majkom, koja je tako slaba da se jedva može brinuti o sebi? To ne kažem, ništa ne kažem, samo ga ponovno poljubim, strastvenije. Njegova ruka klizne niz moje bedro i čvrsto ga stisne. — Što kažeš? Kamo bi željela otići? Na Mauricijus? Bali? Smijem se. — Ozbiljno to mislim — kaže, odmičući se od mene, gledajući me u oči. — Mi to zaslužujemo, Anna. Ti to zaslužuješ. Godina je bila teška, nije li? — Ali... — Ali što? — Uputi mi svoj savršeni osmijeh. — Smislit ćemo nešto za Evie, ne brini. — Tom, novac. — Bit ćemo okej. — Ali... — Ne želim to reći, ali moram. — Nemamo dovoljno novca ni da razmislimo o selidbi, ali imamo dovoljno novca za odmor na Mauricijusu ili Baliju? On napuhne obraze pa polako izdahne, otkotrlja se od mene. Nisam to smjela reći. Monitor za bebe oglasi se pucketanjem: Evie se budi. — Idem ja po nju — kaže on pa ustane i izađe iz sobe.

186

Za doručkom, Evie izvodi svoju točku. Sad joj je to igra; odbija hranu, odmahuje glavom, podiže bradu, čvrsto stišće usnice, šačicama odguruje zdjelicu ispred sebe. Tom brzo gubi strpljenje. — Nemam vremena za ovo — kaže mi. — Ti ćeš je morati nahraniti. Ustaje i pruža mi žličicu, s povrijeđenim izrazom na licu. Duboko udahnem. U redu je, umoran je, ima puno posla, ljut je jer mu se jutros nisam priključila u maštarijama o odmoru. Ali nije u redu, jer i ja sam umorna, i voljela bih da razgovaramo o novcu i našoj situaciji, a da taj razgovor ne završi njegovim revoltiranim izlaskom iz prostorije. Naravno, to ne kažem. Umjesto toga, kršim obećanje koje sam samoj sebi dala i spominjem Rachel. — Ponovno se muvala oko kuće — kažem — tako da ono što si joj neki dan rekao očito nije upalilo. Oštro me pogleda. — Kako to misliš, muvala se? — Sinoć je bila ovdje, stajala je na drugoj strani ulice. — Je li bila s nekim? — Ne. Bila je sama. Zašto pitaš? — Jebemu — kaže on, a lice mu se smrači kao kad je stvarno ljut. — Rekao sam joj da se ne približava. Zašto sinoć nisi ništa spomenula? — Nisam te željela uzrujavati — tiho odgovorim, već se kajući što sam to uopće spomenula. — Nisam te željela zabrinjavati. — Isuse! — kaže on i glasno baci šalicu od kave u sudoper. Buka preplaši Evie i ona se rasplače. To ne pomaže. — Ne znam što bih ti rekao, stvarno ne znam. Kad sam razgovarao s njom, bila je dobro. Saslušala je što sam govorio i obećala da više neće dolaziti ovamo. Izgledala je dobro. Zapravo, izgledala je zdravo... kao da se ponovno unormalila... — Izgledala je dobro? — pitam ga, i prije no što mi okrene leđa, na njegovu licu vidim da zna kako je uhvaćen u laži. — Mislila sam da si rekao kako si razgovarao s njom telefonom? On duboko udahne, teško izdahne, pa se okrene prema meni, posve bezizražajna lica. — Da, dobro, to sam ti rekao, draga, jer znao sam da ćeš se uzrujati ako se nađem s njom. Zato se predajem — lagao sam. Sve za život bez problema. — Šališ se? 187

On mi se smješka, odmahuje glavom dok korača prema meni, još uvijek molećivo podignutih ruku. — Oprosti, oprosti. Željela je porazgovarati licem u lice, a ja sam pomislio da bi to moglo biti najbolje. Žao mi je, okej? Samo smo razgovarali. Našli smo se u nekom šugavom kafiću u Ashburyju i razgovarali dvadeset minuta — najviše pola sata. Okej? Zagrli me i privuče na svoje grudi. Pokušavam mu se oduprijeti, ali jači je od mene, a usto sjajno miriši i ja ne želim svađu. Želim da budemo na istoj strani. — Žao mi je — ponovno promrmlja, u moju kosu. — U redu je — kažem. Puštam ga da se izvuče s time jer sad se ja bavim tim problemom. Jučer navečer razgovarala sam s narednicom Riley i čim smo počele razgovarati, znala sam da sam dobro postupila kad sam je nazvala, jer kad sam joj rekla da sam nekoliko puta (blago pretjerivanje) vidjela Rachel na izlasku iz kuće Scotta Hipwella, djelovala je veoma zainteresirano. Željela je znati datume i vremena (dva sam joj mogla dati; o ostalim takvim prigodama bila sam neodređena), jesu li bili u vezi prije nestanka Megan Hipwell, mislim li da su sad u seksualnoj vezi. Moram reći da mi ta pomisao nije doista pala na pamet — ne mogu zamisliti da bi on s Megan pao na Rachel. U svakom slučaju, žena mu se još nije ni ohladila u grobu. Spomenula sam i ono s Evie — pokušaj otmice — u slučaju da je zaboravila. — Strašno je nestabilna — kažem. — Možda mislite da pretjerujem, ali ne mogu se izlagati nikakvoj opasnosti kad je riječ o mojoj obitelji. — Naravno da ne — rekla je. — Hvala vam što ste me kontaktirali. Ako primijetite išta drugo što vam se učini sumnjivim, javite mi. Nemam pojma što će oni učiniti s njom — možda će je samo upozoriti? U svakom slučaju, pomoći će počnemo li razmatrati mogućnosti kao što je zabrana prilaska. Zbog Toma se nadam da neće doći do toga. Kad je Tom otišao na posao, odvela sam Evie u park, igrale smo se na ljuljačkama i malim drvenim konjićima za ljuljanje, a kad sam je smjestila natrag u kolica, gotovo odmah je zaspala, što je moj znak za odlazak u kupovinu. Stražnjim uličicama približavamo se velikom Sainsbury’su. Put je malo okolišan, ali miran, s malo prometa, a usto prolazimo i pokraj broja trideset i četiri u Ulici Cranham. I dan-danas me hvata lagano uzbuđenje kad prođem pokraj te kuće — leptirići mi se najednom nagomilaju u trbuhu, osmijeh mi razvuče usne, a rumen preplavi obraze. Sjećam se kako sam hitala stubama prema ulaznim vratima i nadala se da me nitko od susjeda neće vidjeti kako otključavam, spremam se u kupaonici, stavljam parfem i odijevam onakvo donje rublje kakvo odijevaš samo kako bi bilo skinuto. 188

Tad bih primila SMS i on bi bio na vratima, nakon čega bismo sat ili dva proveli u sobi na katu. Rachel bi rekao da je bio s klijentom, ili da se našao s prijateljima na piću. Zar se ne bojiš da će provjeriti? — upitala bih ga, a on bi odmahnuo glavom, odbacujući tu pomisao. — Dobro lažem — rekao mi je jednom s osmijehom. Jednom je rekao: Čak i da provjeri, Rachel se ionako sutra neće sjećati. — Tad sam počela shvaćati koliko mu je grozno. Međutim, osmijeh mi nestaje s lica kad se sjetim tih razgovora. Kad se sjetim Tomova zavjereničkog smijeha dok je prstima prelazio niz donji dio mog trbuha i smješkao mi se govoreći: — Dobro lažem. — Dobar je lažljivac, prirodni. Vidjela sam ga kako laže: uvjerava recepcionare da smo na medenom mjesecu, na primjer, ili se izvlači od dodatnih satova na poslu pozivajući se na obiteljski hitni slučaj. Svi to rade, naravno da rade, samo što Tomu vjeruješ. Razmišljam o jutrošnjem doručku — uhvatila sam ga u laži, ali odmah je priznao. Nemam razloga za brigu. Ne viđa se s Rachel iza mojih leđa! Sama ta pomisao smiješna je. Možda je ona nekoć i bila privlačna kad ju je upoznao, bila je upečatljiva, vidjela sam fotke: sva u golemim tamnim očima i raskošnim oblinama — ali sad je samo debela. Uostalom, on joj se nikad ne bi vratio, ne nakon svega što je učinila njemu, nama — nakon sveg onog dodijavanja, svih onih kasnonoćnih telefonskih poziva, spuštanja slušalice, SMS-ova. Stojim između polica s konzerviranom hranom, Evie još uvijek milosrdno spava u svojim kolicima, a ja razmišljam o tim telefonskim pozivima, i o onoj prigodi — ili su to bile prigode — kad sam se probudila, a svjetlo u kupaonici je gorjelo. Čula sam njegov glas, tih i nježan, iza zatvorenih vrata. Smirivao ju je, znam da jest. Rekao je da ponekad zna biti tako ljuta da prijeti da će doći u kuću, otići u njegov ured, baciti se pod vlak. Možda on jest veoma dobar lažljivac, ali znam kad govori istinu. Mene ne može prevariti. Večer Samo što sad, kad razmislim o tome, moram priznati da me je prevario, nije li? Kad mi je rekao da je razgovarao telefonom s Rachel, da je zvučala bolje, gotovo sretno, ni načas nisam posumnjala u njega. A kad je u ponedjeljak navečer došao kući i kad sam ga upitala kako je proveo dan, a on mi ispričao o krajnje zamornom sastanku tog jutra, slušala sam ga sa suosjećanjem, nijednom ne posumnjavši da nije bilo nikakvog sastanka, da je cijelo to vrijeme bio u kafiću u Ashburyju sa svojom bivšom ženom. 189

To je ono o čemu razmišljam dok praznim perilicu posuđa, krajnje pomno i oprezno, jer Evie drijema i zveckanje jedaćeg pribora o posuđe moglo bi je probuditi. Uspijeva me prevariti. Znam da nije uvijek sto posto iskren o svemu. Razmišljam o onoj priči o njegovim roditeljima — kako ih je pozvao na vjenčanje, ali su oni odbili doći jer su bili bijesni na njega zato što je ostavio Rachel. To mi se oduvijek činilo čudnim, jer u dvije prilike kad sam razgovarala s njegovom mamom, zvučala je veoma sretno što razgovara sa mnom. Bila je ljubazna, zainteresirana za mene, za Evie. — Stvarno se nadam da ćemo je uskoro vidjeti — rekla je, ali kad sam to spomenula Tomu, samo je odmahnuo rukom. — Pokušava me dobiti da ih pozovem kako bi nas posjetili — rekao je — samo kako bi mogli odbiti. Igre moći. — Meni ona nije zvučala kao žena koja se igra igrica moći, ali nisam inzistirala. Uvijek je teško dokučiti kako funkcioniraju tuđe obitelji. On sigurno ima svoje razloge zašto ih ne pušta blizu. Znam da ih ima, i znam da im je svrha da zaštite mene i Evie. Zašto se onda sad pitam je li to istina? Ova kuća, ova situacija, sve što se događa ovdje, tjera me da posumnjam u samu sebe, u nas. Ne budem li oprezna, izludjet će me i na kraju ću završiti kao ona. Kao Rachel. Samo sjedim i čekam da izvučem plahte iz sušilice. Razmišljam da upalim telku i provjerim je li na programu epizoda Prijatelja koju nisam pogledala tristo puta, razmišljam kako bih mogla napraviti koju od svojih joga vježbi za istezanje, i razmišljam o romanu na noćnom ormariću, od kojega sam u protekla dva tjedna pročitala dvanaest stranica. Razmišljam o Tomovu laptopu koji je na stoliću u dnevnom boravku. I tad učinim nešto što nikad nisam mislila da ću učiniti. Grabim bocu crnog vina koju smo sinoć otvorili za večerom i natočim si čašu. Zatim hvatam njegov laptop, uključujem ga i tipkam pogađajući zaporku. Činim isto ono što je i ona činila: pijem sama i špijuniram ga. Ono što je ona činila, a on mrzio. Ali odnedavna — od ovoga jutra — stvari su se promijenile. Ako će on lagati, ja ću ga provjeravati. To je pošteno, nije li? Osjećam da mi duguje malo iskrenosti. Zato pokušavam otkriti zaporku. Iskušavam imena u raznim kombinacijama: moje i njegovo, njegovo i Evieno, moje i Evie no, nas troje zajedno, unaprijed i unatraške. Naše rođendane, u raznim kombinacijama. Godišnjice: prvi put kad smo se vidjeli, prvi put kad smo spavali. Broj trideset četiri, za onu kuću u Ulici Cranham; broj dvadeset i tri za ovu kuću. Pokušavam razmišljati izvan okvira — većina muškaraca koristi imena nogometnih momčadi za svoje zaporke, 190

pomislim, ali Toma nogomet ne zanima; sviđa mu se kriket, pa pokušavam s Boycottom i Bothamom i Ashesima. Ne znam imena nijednog novijeg kluba. Iskapim čašu i natočim još pola. Zapravo, prilično uživam nastojeći riješiti zagonetku. Razmišljam o bendovima koje voli, filmovima u kojima uživa, glumicama koje mu se sviđaju. Upisujem „zaporka“; upisujem „1234“. Izvana se začuje grozna škripa dok se vlak iz Londona zaustavlja na semaforu, kao nokti koji stružu po školskoj ploči. Stisnem zube i otpijam još jedan dugi gutljaj vina, i dok ga otpijam, primjećujem koliko je sati — Isuse, skoro je sedam, Evie još uvijek spava, a on će za minutu biti kod kuće, i doslovce mislim kako će za minutu biti kod kuće, kad čujem zveckanje ključeva u vratima i srce mi stane. Naglo zatvaram laptop i skačem na noge, s treskom srušivši stolac. Evie se probudi i zaplače. Vraćam računalo na stolić prije no što on uđe u prostoriju, ali on zna da se nešto događa i samo zuri u mene i pita: — Što se događa? — Kažem mu: — Ništa, ništa, slučajno sam prevrnula stolac. — Podiže Evie iz kolica kako bi je pomazio, a ja hvatam svoj odraz u zrcalu, svoje blijedo lice i usne tamnocrvene od vina.

191

RACHEL

Četvrtak, 15. kolovoza 2013. Jutro

C

athy mi je sredila razgovor za posao. Jedna njezina prijateljica pokrenula je vlastitu PR tvrtku i treba joj pomoćnica. Posao je u osnovi tajnički i plaća je mizerna, ali nije me briga. Ta žena spremna je razgovarati sa mnom bez preporuka — Cathy joj je ispričala neku priču o tome kako sam imala nervni slom, ali sam se posve oporavila. Razgovor je sutra poslijepodne u kući te žene — posao vodi iz jedne od onih uredskih brvnara u vrtu iza kuće — koja je igrom slučaja u Witneyu. Dakle, dan sam trebala provesti lickajući svoj životopis i bruseći razgovorne vještine. Samo što me je nazvao Scott. — Nadao sam se da ćemo moći razgovarati — rekao je. — Nema potrebe... Hoću reći, ne moraš ništa reći. Ono je bilo... oboje znamo da je bila pogreška. — Znam — suglasio se je, i zvučao je tako tužno, ne kao onaj bijesni Scott iz mojih noćnih mora, nego kao onaj shrvani muškarac koji je sjedio na mom krevetu i govorio mi o svom mrtvom djetetu. — Ali stvarno želim razgovarati s tobom. — Naravno — rekla sam. — Naravno da možemo razgovarati. — Oči u oči? — Oh. — Zadnje što sam željela bilo je vratiti se u onu kuću. — Žao mi je, danas ne mogu. — Rachel, molim te. Važno je. — Zvučao je očajno i mada to nisam željela, sažalio mi se. Pokušavala sam smisliti neku izliku, kad je on ponovio: — Molim te. — Zato sam pristala i požalila čim je riječ „da“ izašla iz mojih usta. U novinama je članak o Meganinu djetetu — njezinu prvom mrtvom djetetu. Zapravo, članak je o ocu tog djeteta. Uspjeli su ga pronaći. Ime mu je Craig 192

McKenzie i umro je od predoziranja heroinom u Španjolskoj prije četiri godine. Dakle, on nije krivac. Ionako mi se to nije činilo naročito vjerojatnim motivom — da ju je netko želio kazniti za ono što je tad učinila, davno bi to učinio. Tko dakle ostaje? Ostaju uobičajeni sumnjivci: suprug, ljubavnik. Scott, Kamal. Ili neki slučajni muškarac koji ju je ugrabio s ceste — serijski ubojica koji je tek započeo svoju karijeru? Hoće li ona biti prva u nizu, kao Wilma McCann ili Pauline Reade? I na kraju krajeva, tko je rekao da ubojica mora biti muškarac? Megan Hipwell je bila sitna žena. Malena, nalik na ptičicu. Nije trebalo mnogo snage da se nju svlada. Poslijepodne Prvo što primjećujem kad on otvori vrata je miris. Znoj i pivo, težak i kiseo, i ispod toga nešto drugo, nešto gore. Nešto trulo. Odjeven je u donji dio trenirke i prljavu sivu majicu, kosa mu je masna, koža znojna, kao da ima vrućicu. — Jesi li dobro? — pitam ga, a on mi se naceri. Pio je. — Dobro sam, uđi, uđi. — Ne želim, ali ulazim. Zavjese prema ulici su navučene, a dnevni boravak obasjan nekom crvenkastom nijansom koja je naizgled u skladu s vrućinom i smradom. Scott ode u kuhinju, otvori hladnjak i izvadi pivo. — Dođi i sjedni — kaže. — Popij piće. — Osmijeh na njegovu licu nepomičan je, bez radosti, turoban. Lice mu djeluje nekako neljubazno. Onaj prezir koji sam vidjela u subotu ujutro, nakon što smo spavali zajedno, još uvijek je ondje. — Ne mogu dugo ostati — kažem mu. — Sutra imam razgovor za posao, moram se pripremiti. — Stvarno? — Podigne obrve. Sjedne i gurne nogom stolac prema meni. — Sjedni i popij piće — kaže; naredba, ne poziv. Sjedam sučelice njemu, a on gurne bocu piva prema meni. Uzimam je i otpijam jedan gutljaj. Izvana se čuje cika — djeca se igraju u nekom vrtu — a još dalje, jedva čujan, poznat klopot vlaka. — Jučer su dobili nalaze DNK pretrage — kaže mi Scott. — Sinoć me posjetila narednica Riley. — Čeka da nešto kažem, ali bojim se da ću reći pogrešnu stvar pa šutim. — Nije moje. Nije bilo moje. Smiješno je to da nije bilo ni Kamalovo. — Nasmije se. — Znači imala je nekog drugog u điru. Možeš li to vjerovati? — Smješka se onim strašnim osmijehom. — O tome nisi ništa znala, zar ne? O tom drugom tipu? Nije ti se povjerila da ima drugog muškarca, zar ne? — Osmijeh nestaje s njegova lica

193

i mene obuzima loš predosjećaj, jako loš. Ustajem i napravim par koraka prema vratima, ali on je ispred mene, čvrsto me hvata za ruke i gura natrag na stolac. — Sjedni i ne zajebavaj. — Strgne mi torbicu s ramena i baci je u kut sobe. — Scotte, ne znam što se događa... — Prestani! — drekne, naginjući se nad mene. — Ti i Megan ste bile super frendice! Sigurno si znala za sve njezine ljubavnike! On zna. Mora da je tu moju misao vidio na mom licu jer unio mi se u lice, zapahnuo me svojim kiselim, užeglim dahom i rekao: — Hajde, Rachel. Reci mi. Odmahujem glavom, a on zamahne rukom i sruši bocu piva ispred mene. Boca se otkotrlja sa stola i razbije na podnim pločicama. — Nikad je nisi ni upoznala! — drekne. — Sve što si mi rekla... sve je bila laž. Pognuvši glavu, ustajem i promrmljam: — Oprosti, oprosti. — Pokušavam obići stol, podignuti torbicu, mobitel, ali on me ponovno ščepa za ruku. — Zašto si to učinila? — pita. — Što te je nagnalo da to učiniš? Što nije u redu s tobom? Gleda me, netremice zuri u moje oči i ja sam prestravljena, ali istodobno znam da njegovo pitanje nije nerazumno. Dugujem mu objašnjenje. Zato ne odmičem ruku, dopuštam mu da zarije prste u moju kožu, pokušavajući govoriti jasno i smireno. Pokušavam ne rasplakati se. Pokušavam ne paničariti. — Željela sam da znaš za Kamala. Vidjela sam ih zajedno, kao što sam ti rekla, ali ne bi me shvatio ozbiljno da sam bila samo neka cura u vlaku. Morala sam... — Morala si! — Pušta me i okreće se od mene. — Govoriš mi što si morala... — Glas mu je tiši, smiruje se. Duboko udišem, nastojim smiriti otkucaje srca. — Željela sam ti pomoći. Znala sam da policija uvijek sumnja na muža i željela sam da znaš... da znaš da je postojao netko drugi... — Pa si zato izmislila da poznaješ moju ženu? Imaš li uopće predodžbu koliko sumanuto zvučiš? — Imam. Prilazim kuhinjskom pultu po krpu, pa se spustim na sve četiri i obrišem razliveno pivo. Scott sjedne, spusti laktove na koljena, pogne glavu. — Nije bila ono što sam mislio da jest — kaže. — Nemam pojma tko je bila. Žmičem krpu iznad sudopera i perem ruke hladnom vodom. Moja torbica je nekoliko stopa dalje, u kutu prostorije. Krenem prema njoj, ali Scott me pogleda pa

194

se zaustavim. Stojim leđima okrenuta pultu i čvrsto se držim za njegov rub zbog stabilnosti. Za utjehu. — Rekla mi je narednica Riley. Raspitivala se o tebi. Jesam li u vezi s tobom. — Nasmije se. — Vezi s tobom! Isuse. Pitao sam je, jeste li vidjeli kako je izgledala moja supruga? Kriteriji se nisu tako brzo srozali. — Lice mi je zajapureno, pazuha i križa oblivena hladnim znojem. — Navodno se Anna žali na tebe. Vidjela te je ispred kuće. Tako se sve saznalo. Rekao sam da nismo u vezi, da si ti samo stara Meganina prijateljica, da mi pomažeš... Ponovno se nasmije, tiho i neveselo. — A ona kaže, ona ne poznaje Megan. Ona je samo patetična lažljivica bez vlastitog života. — Osmijeh iščezava s njegova lica. — Sve ste vi lažljivice. Od prve do zadnje. Moj mobitel zazuji. Zakoraknem prema torbici, ali Scott me preduhitri. — Čekaj malo — kaže podižući torbicu. — Nismo još završili. — Istrese sadržaj moje torbice na stol: mobitel, novčanik, ključevi, ruž, tampon, slipovi kreditne kartice. — Želim znati koliko je od svega što si mi rekla totalno sranje. — Lijeno, podiže mobitel i pogleda zaslon. Tad se njegove oči nađu na mojima i najednom su hladne. Glasno pročita: — Potvrđujemo vaš termin kod doktora Abdica u ponedjeljak 19. kolovoza u 16:30. Ako ste spriječeni u tom terminu, ne zaboravite da nam to morate javiti 24 sata unaprijed. — Scotte... — Koji se vrag događa? — pita, glasom jedva čujnijim od promuklog šapta. — Što to radiš? Što mu govoriš? — Ništa mu ne govorim... — Bacio je mobitel na stol i približava mi se, stisnutih šaka. Odmičem u kut prostorije, zavlačim se između zida i staklenih vrata. — Pokušavala sam saznati... Pokušavala sam pomoći. — On podigne ruku, a ja se šćućurim, pognem glavu, čekam bol, i u tom času znam da sam to već doživjela, osjetila, ali ne mogu se sjetiti kad, a sad nemam vremena razmišljati o tome jer, iako me nije udario, spustio je ruke na moja ramena i čvrsto ih steže, zabija palčeve u moje ključne kosti i to boli tako strašno da kriknem. — Cijelo ovo vrijeme — protisne kroz stisnute zube — cijelo ovo vrijeme mislio sam da si na mojoj strani, a ti si radila protiv mene. Davala si mu informacije, zar ne? Govorila mu o meni, o Megs. To si bila ti, ti si nahuškala policiju na mene. To si bila ti... — Ne. Molim te, nemoj. Nije bilo tako. Željela sam ti pomoći. — Njegova desna ruka klizne uvis, hvata me za kosu na šiji i čupa. — Scotte, molim te, prestani. Molim

195

te. Boli me. Molim te. — Sad me vuče prema ulaznim vratima. Preplavljuje me olakšanje. Izbacit će me na ulicu. Hvala Bogu. Samo što me ne izbacuje, nego me i dalje vuče, pljujući i psujući. Vuče me stubama na kat i ja se pokušavam oduprijeti, ali previše je snažan, ne uspijevam. Plačem. — Molim te, nemoj. Molim te — i znam da će se dogoditi nešto strašno. Pokušavam vrisnuti, ali ne mogu, zvuk jednostavno ne izlazi iz mojih usta. Slijepa sam od suza i straha. On me gura u neku prostoriju i zalupi vratima. Ključ se okreće u bravi. Vrela žuč nadire mi u grlo i ja povraćam na sag. Čekam, osluškujem. Ništa se ne događa i nitko ne dolazi. U gostinjskoj sam sobi. U mojoj kući, ta prostorija bila je Tomova radna soba. Sad je soba njihova djeteta, soba s blijedoruži častim zavjesama. Ovdje je spremište, nakrcano papirima i fasciklima, sklopivom vrpcom za trčanje i prastarim Apple Macom. Jedna je kutija puna papira s brojkama — računi, možda Scottovi s posla — a druga starih razglednica — praznih, s komadićima ljepljivog plastelina na poleđini, kao da su nekoć bile zalijepljene na zid: krovovi Pariza, djeca na skejtovima u nekoj uličici, stara željeznička spavaća kola prekrivena mahovinom, pogled na more iz unutrašnjosti neke špilje. Rujem po tim razglednicama — ne znam zašto ili što tražim, samo nastojim odvratiti paniku. Nastojim ne razmišljati o onom članku u kojem se spominje Meganino iz blata izvučeno tijelo. Nastojim ne razmišljati o njezinim ozljedama, o tome koliko je morala biti preplašena kad je vidjela što joj slijedi. Čeprkam po kutiji s razglednicama, a onda me nešto ubode i ja se zaljuljam na petama uz bolni uzvik. Jagodica mog kažiprsta rasječena je i krv kapa na moje traperice. Zaustavljam krvarenje rubom majice i opreznije prebirem po razglednicama. Odmah uočavam krivca: uokvirena fotografija, razbijena, na vrhu nedostaje komad stakla, a rub je zamrljan mojom krvlju. To nije ona fotografija koju sam vidjela prije. Na njoj su Megan i Scott zajedno, lica su im blizu kamere. Ona se smije, a on je gleda s obožavanjem. Ljubomorom? Staklo je zvjezdasto razmrskano i raspuklina se širi iz kutka Scottova oka pa je teško dokučiti izraz njegova lica. Sjedim na podu s tom fotografijom ispred sebe i razmišljam kako se stvari često slučajno razbiju i kako ih čovjek ponekad jednostavno ne stigne popraviti. Razmišljam o svim tanjurima koji su se razbili u mojim svađama s Tomom, o onoj rupi u žbuki na hodniku na katu. Negdje s druge strane zaključanih vrata, čujem Scottov smijeh i cijelo moje tijelo promrzne. Brzo ustajem i prilazim prozoru, otvaram ga, propinjem se na prste i nagnem kroz prozor pa zavičem upomoć. Dozivam Toma. Beznadežno je. Patetično. 196

Čak i da je Tom kojim slučajem u vrtu nekoliko vrata niže, ne bi me čuo, predaleko je. Pogledam prema cesti i osjetim kako gubim ravnotežu pa se brzo odmičem od prozora, prestravljena, jecaji mi zapinju u grlu. — Scotte, molim te! — preklinjem. — Molim te... — Mrzim zvuk svog glasa, ulagivački ton, očaj. Pogledam krvlju zamrljanu majicu i sjetim se da nisam bez opcija. Podižem okvir fotografije i prevrnem ga na sag. Odabirem najdužu staklenu krhotinu i oprezno je guram u stražnji džep. Čujem korake koji se približavaju stubama. Priljubljujem se uza zid sučelice vratima. Ključ se okreće u bravi. Scott u ruci drži moju torbicu i baca je pred moje noge. U drugoj ruci drži komad papira. — Vidi ti to, prava Nancy Drew! — kaže s osmijehom. Namjesti ženski glas pa pročita: — Megan je pobjegla s dečkom, odsad nadalje D. — Podrugljivo se naceri. — D. joj je naudio... Scott joj je naudio... — Zgužva papir i baci mi ga pod noge. — Isuse Kriste. Stvarno si patetična. — Osvrne se, zamijeti rigotinu na podu, krv na mojoj majici. — Jebemu, što si to učinila? Pokušala se ubiti? Obavit ćeš posao umjesto mene? — Ponovno se nasmije. — Trebao bih ti slomiti jebeni vrat, ali znaš što, jednostavno nisi vrijedna gnjavaže. — Stane ustranu. — Gubi se iz moje kuće. Dograbim torbicu i brzo krenem prema vratima, ali on baš u tom času skoči pred mene u boksačkom gardu i ja načas pomislim da će me zaustaviti, ponovno dignuti ruku na mene. Mora da izgledam prestravljeno jer on prasne u smijeh, grohotom se smije. Još uvijek ga čujem dok s treskom zatvaram ulazna vrata iza svojih leđa.

Petak, 16. kolovoza 2013. Jutro Probdjela sam gotovo cijelu noć. Popila sam bocu i pol vina ne bih zaspala, ne bi li mi se ruke prestale tresti, ne bih li umirila nekontrolirane trzaje, ali nije stvarno upalilo. Svaki put kad bih počela tonuti u san, naglo bih se probudila. Bila sam sigurna da ga osjećam u sobi pokraj sebe. Upalila sam svjetlo i sjedila, osluškivala zvukove s ulice, kretanja stanara u zgradi. Tek kad se počelo razdanjivati, opustila sam se dovoljno da zaspem. Ponovno sam sanjala da sam u šumi. Tom je bio sa mnom, ali svejedno sam se bojala.

197

Sinoć sam ostavila poruku Tomu. Kad sam otišla od Scotta, otrčala sam do broja dvadeset i tri i zalupala po vratima. Bila sam toliko uspaničena da nisam marila je li Anna ondje, hoće li se naljutiti što sam se pojavila. Nitko nije otvorio pa sam načrčkala poruku na komadiću papira i gurnula je kroz prorez za poštu. Svejedno mi je hoće li je ona vidjeti — mislim da dio mene zapravo želi da je vidi. Trudila sam se da poruka bude neodređena — rekla sam mu da moramo razgovarati o onome neki dan. Nisam poimence spomenula Scotta, jer nisam željela da Tom ode k njemu i izazove ga — Bog zna što bi se moglo dogoditi. Policiju sam nazvala gotovo odmah čim sam došla kući. Najprije sam popila nekoliko čaša vina, da se smirim. Zatražila sam inspektora Gaskilla, ali rekli su da nije dostupan pa sam na kraju završila razgovarajući s Rileyevom. To nije bilo ono što sam željela — znala sam da bi Gaskill bio ljubazniji. — Zarobio me u svom domu — rekla sam joj. — Prijetio mi je. Pitala me je koliko sam dugo bila „zarobljena“. Čula sam znakove navodnika u njezinu glasu. — Ne znam. Možda pola sata. Dugo je šutjela. — I prijetio vam je. Možete li mi reći čime vam je točno zaprijetio? — Rekao je da će mi slomiti vrat. Rekao je... rekao je da bi mi trebao slomiti vrat... — Da bi vam trebao slomiti vrat? — Rekao je da bi to učinio, ali mu se ne da gnjaviti. Tišina. Zatim: — Je li vas udario? Je li vas na bilo koji način ozlijedio? — Masnice. Imam samo masnice. —Udario vas je? — Ne, ščepao me je. Ponovno tišina. Zatim: — Gospođo Watson, zašto ste bili u kući Scotta Hipwella? — Zamolio me da ga posjetim. Rekao je da mora razgovarati sa mnom. Dugo je uzdahnula. — Upozoreni ste da se ne miješate. Lagali ste mu, govorili da ste bili prijateljica njegove supruge, napričali ste mu sve i svašta, a on je... dopustite da završim... a on je osoba koja je u najboljem slučaju pod velikim pritiskom i krajnje utučen. U najboljem slučaju. U najgorem bi mogao biti opasan. — Opasan je, zaboga, upravo to vam i govorim. 198

— Vaš odlazak k njemu, vaše laganje, izazivanje... nimalo ne pomaže. Istražujemo ubojstvo. Morate to shvatiti. Mogli biste ugroziti naš napredak, mogli biste... — Kakav napredak? — obrecnula sam se. — Niste nimalo napredovali. On je ubio svoju suprugu, kažem vam. Postoji fotografija na kojoj su njih dvoje zajedno — razmrskana je. On je bijesan, nepredvidljiv je... — Da, vidjeli smo tu fotografiju. Pretražili smo kuću. Teško da bi se mogla nazvati dokazom ubojstva. — Znači, nećete ga uhapsiti? Dugo je uzdahnula. — Dođite sutra do postaje. Dajte službenu izjavu pa ćemo krenuti od toga. I gospođo Watson? Klonite se Scotta Hipwella. Cathy je došla kući i ulovila me kako pijem. Nije bila sretna. Što sam joj mogla reći? Nisam joj mogla objasniti. Samo sam rekla da mi je žao i pokupila se u svoju sobu, kao namrgođena tinejdžerica. A onda sam ležala budna, pokušavala zaspati, čekala da Tom nazove. Nije nazvao. Rano sam se probudila, provjerila mobitel (nije bilo poziva), oprala kosu i odjenula se za razgovor, drhtavih ruku, stisnuta želuca. Rano izlazim jer najprije moram svratiti do policijske postaje, kako bi im dala izjavu. Iako ne očekujem da će to ičime uroditi. Nikad me nisu uzimali ozbiljno, a sad sigurno neće početi. Pitam se što bi bilo potrebno da me dožive kao išta drugo osim fantazista. Na putu do željezničke postaje, ne prestajem se osvrtati preko ramena; od nenadanog zvižduka policijske sirene doslovce skočim od straha. Na peronu hodam što je moguće bliže ogradi, klizim prstima po željeznim prečkama, u slučaju da se moram čvrsto uhvatiti. Shvaćam da je to smiješno, ali osjećam se tako strašno ranjivo sad kad sam vidjela kakav je; sad kad između nas nema tajni. Poslijepodne Ta bi stvar sad za mene trebala biti završena. Cijelo ovo vrijeme mislila sam da postoji nešto čega se moram sjetiti, nešto što mi izmiče. Ali ne postoji. Nisam vidjela ništa važno niti učinila išta strašno. Samo sam slučajno bila u istoj ulici. Sad to znam, zahvaljujući onom crvenokosom muškarcu. A ipak, nešto me još uvijek kopka negdje u primozgu, ali jednostavno ne mogu dokučiti što. Ni Gaskill ni Rileyeva nisu bili u postaji; izjavu sam dala policajcu u odori koji je izgledao kao da se dosađuje. Urudžbirat će je i zaboraviti, pretpostavljam, ukoliko ne iskrsnem mrtva u nekom jarku. Razgovor za posao imala sam na drugom kraju 199

grada od ulice u kojoj Scott živi, ali svejedno sam uzela taksi od policijske postaje. Nisam željela riskirati. Razgovor je prošao onoliko dobro koliko je mogao: sam posao posve je ispod moje časti, ali s druge strane, izgleda da sam u protekle dvije godine i sama ispod svoje časti. Moram resetirati vagu. Veliki nedostatak (osim šugave plaće i priprostog posla) bit će svakodnevni dolasci u Witney, hodanje ovim ulicama i opasnost da naletim na Scotta ili Annu i njezino dijete. Jer čini se da u ovoj vukojebini samo nalijećem na ljude. Nekoć je to bio jedan od razloga zašto mi se ovaj gradić sviđao: djelovao mi je kao selo na rubu Londona. Možda ne poznaješ baš sve stanovnike, ali lica su ti poznata. Već sam gotovo stigla do postaje, upravo sam prolazila pokraj Crowna, kad sam osjetila ruku na ramenu, a kad sam se naglo okrenula, skliznula sam s pločnika na kolnik. — Hej, hej, oprosti. Oprosti. — To je ponovno on, onaj crvenokosi muškarac, s kriglom u jednoj ruci, i drugom molećivo podignutom. — Baš si nervozna, zar ne? — naceri se. Mora da izgledam prestravljeno, jer osmijeh nestaje s njegova lica. — Jesi li dobro? Nisam te htio preplašiti. Završio je s poslom ranije, kaže, pa me poziva na piće. Najprije odbijem, ali se onda predomislim. — Dugujem ti ispriku — kažem, kad mi on — Andy, tako kaže da mu je ime — donese džin-tonik. — Zbog svog ponašanja u vlaku. Mislim na prošli put. Imala sam loš dan. — Nema frke — kaže Andy. Osmijeh mu je spor i lijen, ne bih rekla da mu je ovo prva krigla. Sjedimo jedno sučelice drugome na stražnjoj terasi puba; ovdje se osjećam sigurnije nego na uličnoj strani. Možda me je baš taj osjećaj sigurnosti osmjelio. Koristim svoju priliku. — Željela sam te upitati što se dogodilo. One večeri kad smo se prvi put vidjeli. One večeri kad je Meg... Kad je ona žena nestala. — Oh. Dobro. Zašto? Kako to misliš? Duboko udahnem. Osjetim kako se crvenim. Bez obzira koliko puta to morao priznati, uvijek je neugodno, uvijek se žacneš. — Bila sam jako pijana i ne sjećam se. Moram srediti neke stvari. Samo želim znati jesi li išta vidio, jesi li me vidio kako s nekim razgovaram, bilo što takvo... — Zurim u stol, ne mogu ga pogledati u oči. On trkne stopalom moje. — U redu je, nisi učinila ništa loše. Pogledam ga, smiješi se. — I ja sam bio pod gasom. Malo smo porazgovarali u vlaku, ne sjećam se o čemu. Onda smo se oboje iskrcali ovdje, u Witneyu, a ti si bila 200

malo nesigurna na nogama. Poskliznula si se na stubama. Sjećaš se? Pomogao sam ti da ustaneš, a ti si umirala od nelagode i crvenila se kao sad. — Nasmije se. — Zajedno smo izašli iz postaje i ja sam te pozvao u pub, ali si odgovorila da se moraš naći s mužem. — To je to? — Ne. Zar se stvarno ne sjećaš? Malo kasnije... ne znam, možda pola sata kasnije... bio sam u Crownu, ali nazvao me jedan kompić i rekao da pije u nekom baru s druge strane pruge pa sam krenuo prema pothodniku. Srušila si se. Bila si u gadnom stanju. Porezala si se. Malo sam se zabrinuo, rekao da ću te otpratiti kući ako želiš, ali nisi htjela ni čuti. Bila si... znaš, bila si strašno uzrujana. Mislim da si se pograbila s tim tvojim tipom. On se udaljavao ulicom pa sam rekao da ću poći za njim, ako želiš, ali si mi rekla da ne idem. On se zatim nekamo odvezao. Bio je... hm... bio je s nekim. — S nekom ženom? On kimne i malo pogne glavu. — Da, zajedno su ušli u auto. Pretpostavio sam da ste se zbog toga i posvađali. — I onda? — Onda si ti otišla. Djelovala si pomalo... zbunjena ili nešto, i otišla si. Uporno si ponavljala da ti ne treba pomoć. Kao što sam rekao, i sam sam bio nacvrcan pa sam jednostavno odustao. Prošao sam kroz pothodnik i našao se s frendom u pubu. To je bilo to. Uspinjući se stubama prema stanu, sigurna sam da iznad sebe vidim sjene, čujem korake. Da me netko čeka ispred stana. Naravno, nikoga nema, a i stan je prazan: djeluje nedirnuto, miriše prazno, ali to me ne sprečava da ne provjerim sve prostorije — ispod mog kreveta i ispod Cathynog, u ormarima i kuhinjskom ormariću u koji se ni dijete ne bi moglo sakriti. Na kraju, nakon valjda tri obilaska stana, napokon prestajem. Odlazim u svoju sobu, sjedam na krevet i razmišljam o razgovoru s Andyjem, o činjenici da se podudara s onime čega se sjećam. Nema velikih otkrića: Tom i ja posvadili smo se na ulici, poskliznula sam se i ozlijedila, on je odjurio i sjeo u auto s Annom. Kasnije se vratio i tražio me, ali ja sam već bila otišla. Pretpostavljam da sam sjela na taksi, ili u vlak. Sjedim na krevetu, gledam kroz prozor i pitam se zašto se ne osjećam bolje. Možda jednostavno zato što još nemam nijedan odgovor. Možda zato što, iako se ono čega se sjećam poklapa s onime čega se drugi ljudi sjećaju, nešto mi još uvijek nije kako treba. Tad mi sine: Anna. Ne samo zato što Tom nikad nije spomenuo da se 201

bilo kamo odvezao s njom, nego i zato što, kad sam je vidjela kako se udaljava i ulazi u auto, u naručju nije nosila dijete. Gdje je bila Evie dok se sve to događalo?

Subota, 17. kolovoza 2013. Večer Moram razgovarati s Tomom, raščistiti stvari u glavi, jer što više razmišljam o tome, to manje ima smisla, a ne mogu prestati razmišljati o tome. U svakom slučaju, zabrinuta sam, jer prošla su već dva dana otkako sam mu ostavila onu poruku, a još se nije javio. Sinoć se nije javio na telefon, danas se cijeli dan ne javlja. Nešto nije kako treba i ne mogu se otresti osjećaja da to ima veze s Annom. Znam da će on sigurno željeti razgovarati sa mnom, kad čuje što se dogodilo sa Scottom. Znam da će željeti pomoći. Ne mogu prestati razmišljati o tome kakav je bio onog dana u automobilu, o osjećajima između nas. Zato uzimam mobitel i zovem njegov broj, s leptirićima u želucu, upravo onako kako je oduvijek bilo; i sad, kao i prije mnogo godina, jednako nestrpljivo iščekujem kad ću čuti njegov glas. — Da? — Tome, ja sam. — Da. Sigurno je Anna s njim, ne želi reći moje ime. Kratko čekam da mu dam vremena kako bi otišao u drugu prostoriju, kako bi pobjegao od nje. Čujem kako uzdiše. — Što je pak sad? — Hm, željela sam razgovarati s tobom... Kako sam ti napisala u poruci, bila sam... — Molim? — Zvuči razdraženo. — Ostavila sam ti poruku prije dva dana. Mislila sam da trebamo razgovarati... — Nisam dobio nikakvu poruku. — Novi, još teži uzdah. — Jebemu. Zato je ljuta na mene. — Anna je zacijelo uzela poruku, nije mu je dala. — Što trebaš? Želim prekinuti vezu, nazvati ponovno, početi iznova. Reći mu koliko ga je lijepo bilo vidjeti u ponedjeljak, kad smo otišli na jezero. — Samo sam te željela nešto pitati. — Što? — obrecne se. Zvuči stvarno zlovoljno. — Je li sve okej? 202

— Rachel, što hoćeš? — Sva ona nježnost otprije tjedan dana nestala je. Proklinjem samu sebe jer sam ostavila onu poruku, očito sam ga uvalila u probleme kod kuće. — Željela sam te pitati o onoj večeri... kad je Megan Hipwell nestala. — Oh, Isuse. Razgovarali smo o tome — nisi valjda već zaboravila? — Samo sam... — Bila si pijana. — Glasan je, grub. — Rekao sam ti da odeš kući. Nisi me željela poslušati. Nekamo si otišla. Vozio sam se naokolo tražeći te, ali te nisam našao. — Gdje je bila Anna? — Bila je kod kuće. — S djetetom? — S Evie, da. — Nije bila u autu s tobom? — Ne. — Ali... — Za Boga miloga. Trebala je izići s prijateljicama, ja sam trebao čuvati malu. A onda si se ti pojavila pa se ona vratila kući i otkazala dogovor. A ja sam protratio još nekoliko sati svog života trčeći naokolo za tobom. Da barem nisam nazvala. Ponovno se ponadati i ponovno vidjeti svoje nade razmrskanima je kao zavrtanje hladnog čelika u želucu. — Okej — kažem. — Samo što se ja toga drugačije sjećam... Tome, kad si me vidio, jesam li bila ozlijeđena? Jesam li... Jesam li imala posjekotinu na glavi? Novi teški uzdah. — Čudi me da se uopće ičega sjećaš, Rachel. Bila si mrtva pijana. Odvratno, gnusno pijana. Jedva si se držala na nogama. — Grlo mi se steže dok slušam te riječi. I prije mi je znao reći nešto slično, u starim lošim danima, najgorim danima, kad bih mu dojadila, smučila mu se, gadila mu se. Umorno je nastavio. — Pala si na ulici, plakala, bila si u groznom stanju. Zašto je to važno? — Ne mogu odmah pronaći riječi, predugo mi treba da odgovorim. On nastavlja: — Slušaj, moram ići. Molim te, nemoj više zvati. Sve ovo prošli smo već sto puta. Koliko te puta moram zamoliti? Nemoj zvati, ne ostavljaj poruke, ne dolazi ovamo. Annu to uzrujava. U redu? To rekavši, prekinuo je poziv.

203

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Rano jutro Cijelu sam noć provela u dnevnom boravku u prizemlju, s televizijom kao društvom, dok je strah rastao i jenjao. Imala sam osjećaj kao da sam se vratila u prošlost, kao da su se rane koje mi je on nanio prije mnogo godina iznova otvorile. Smiješno, znam. Bila sam idiotkinja kad sam mislila da kod njega imam ponovno šansu, na temelju samo jednog razgovora, nekoliko trenutaka koje sam ja doživjela kao nježnost, a koji vjerojatno nisu bili ništa više od sentimentalnosti i krivnje. Svejedno, boli. A ja si jednostavno moram dopustiti da osjetim tu bol, jer ako to ne učinim, ako je nastavim umrtvljavati, nikad neće doista prestati. I bila sam idiotkinja kad sam pomislila da između mene i Scotta postoji povezanost, da mu mogu pomoći. Dakle, idiotkinja sam. Na to sam naviknuta. Ali ne moram i nadalje biti idiotkinja, zar ne? Više ne. Ležala sam ovdje cijelu noć i samoj sebi obećala da ću preuzeti nadzor nad situacijom. Odselit ću daleko odavde. Naći ću novi posao. Vratit ću svoje djevojačko prezime, prekinuti sve veze s Tomom, svima otežati da me nađu. Ako me itko bude tražio. Nisam se baš naspavala. Ležeći ovdje na sofi i planirajući, svaki put kad bih zadrijemala, čula bih Tomov glas u glavi, jasan kao da je tik pokraj mene, s usnama uz moje uho — Bila si mrtva pijana. Odvratno, gnusno pijana — i naglo bih se probudila, preplavljena stidom. Stidom, ali i najjačim osjećajem već doživljenog jer te riječi, baš te riječi, čula sam već i prije. A onda nisam mogla prestati vrtjeti prizore po glavi: buđenje s krvi na jastuku, bol u ustima, kao da sam se ugrizla za obraz, prljavi nokti, strašna glavobolja, Tom izlazi iz kupaonice, onaj izraz na njegovu licu — napola povrijeđen, napola ljut groza koja buja u meni kao plima. — Što se dogodilo? Tom, koji mi pokazuje modrice na ruci, na prsima, gdje sam ga udarila. — Ne vjerujem, Tome. Nikad te ne bih udarila. U životu nikad nikoga nisam udarila. — Bila si mrtva pijana, Rachel. Sjećaš li se ičega što si sinoć učinila? Ičega što si rekla? — Tad bi mi rekao, a ja još uvijek nisam mogla vjerovati, jer ništa što je rekao nije zvučalo kao ja, baš ništa. A ono s golf palicom, ona rupa u žbuci, siva i bezizražajna kao slijepo oko, ciljala me svaki put kad bih prošla pokraj nje, a ja nisam mogla pomiriti nasilje o kojem je on govorio sa strahom koji sam pamtila. 204

Ili mislila da pamtim. Nakon nekog vremena, naučila sam ne pitati što sam učinila i ne svađati se kad bi mi on dragovoljno ponudio tu informaciju, jer nisam željela znati pojedinosti, nisam željela čuti ono najgore, ono što sam rekla i učinila kad sam bila takva, odvratno, gnusno pijana. Ponekad je znao zaprijetiti da će me snimiti, reći da će mi pustiti snimku. Nikad to nije učinio. Sitne milosti. Nakon nekog vremena, shvatila sam da, kad se probudiš takav, ne pitaš što je bilo, samo kažeš da ti je žao: žao ti je zbog onoga što si učinila i onoga što jesi i više nikad, baš nikad to nećeš ponoviti. I sad to ne ponavljam, stvarno ne. Za to mogu biti zahvalna Scottu: sad se previše bojim izaći usred noći po cugu. Previše se bojim dopustiti si kiks jer tad postajem ranjiva. Morat ću biti jaka, nema mi druge. Kapci su mi ponovno otežali, a glava klonula na prsa. Utišavam televizor dok se gotovo uopće ne čuje, okrećem se prema naslonu sofe, udobno se smještam i navlačim pokrivač preko tijela, tonem u san, osjećam to, zaspat ću, a onda — bum, tlo nadire prema meni i ja se uspravljam s trzajem, sa srcem u grlu. Vidjela sam. Vidjela sam. Bila sam u pothodniku, a on mi se približavao, udarac dlanom po usnama pa njegova podignuta šaka, ključevi u njegovoj ruci, vrela bol kad se nazubljena kovina zabila u moju glavu.

205

ANNA

Subota, 17. kolovoza 2013. Večer

M

rzim se jer plačem, a to je strašno patetično. Ali osjećam se iscrpljeno, protekli tjedni bili su jako teški. Tom i ja ponovno smo se posvadili zbog — neizbježno — Rachel. Svađa je valjda bila na pomolu. Mučila sam samu sebe zbog one poruke, zbog činjenice da mi je lagao i prešutio da su se vidjeli. Stalno si ponavljam da je to strašno glupo, ali ne mogu se otresti osjećaja da se nešto između njih dvoje događa. Prevrćem po glavi: nakon svega što je učinila njemu — nama — kako može? Kako može uopće razmišljati o tome da bude ponovno s njom? Hoću reći, ako pogledaš nas dvije, jednu uz drugu, na svijetu nema muškarca koji bi pokraj mene žive odabrao nju. Da i ne spominjem sve njezine probleme. Ali tad pomislim, i to se ponekad dogodi, zar ne? Ljudi s kojima si nekoć bio u vezi ne žele te pustiti, i ma koliko se ti trudio, ne možeš se otpetljati, ne možeš se osloboditi. Možda nakon nekog vremena jednostavno prestaneš pokušavati. Svratila je u četvrtak, lupala po vratima i dozivala Toma. Bila sam bijesna kao ris, ali nisam se usudila otvoriti. Kad je s tobom dijete, postaneš ranjiv, slab. Da sam bila sama, suočila bih se s njom, ne bi mi bilo teško srediti je. Ali s Evie jednostavno nisam smjela riskirati. Nemam pojma što bi ona bila kadra učiniti. Znam zašto je došla. Ljuta je jer sam se obratila policiji zbog nje. Kladim se da je došla plakati Tomu kako bi mi rekla da je ostavim na miru. Ostavila je poruku — „Moramo razgovarati, molim te nazovi me čim prije, važno je“ (riječ „važno“ trostruko je podcrtala) — koju sam ja bacila ravno u kantu za smeće. Kasnije sam je iščeprkala i stavila u ladicu noćnog ormarića, zajedno s ispisom onog pakosnog emaila koji je poslala i dnevnikom svih njezinih poziva i posjeta. Dnevnikom

206

dodijavanja. Moji dokazi, zatrebaju li mi. Nazvala sam narednicu Riley i ostavila poruku da je Rachel ponovno svratila. Nije mi još odgovorila na poziv. Trebala sam Tomu spomenuti tu poruku, znam da jesam, ali nisam željela da se naljuti na mene zbog obraćanja policiji pa sam je samo gurnula u ladicu i nadala se da će ona zaboraviti na nju. Naravno, nije. Večeras ga je nazvala. Pjenio se je kad je završio razgovor s njom. — Kakvu to kurčevu poruku spominje? — prasnuo je. Rekla sam mu da sam je bacila. — Nisam mislila da ćeš je željeti pročitati. Mislila sam da i ti želiš da ona nestane iz naših života. Zakolutao je očima. — Ne radi se o tome i ti to znaš. Naravno da želim da Rachel nestane. Ali ne želim da ti počneš prisluškivati moje telefonske razgovore i bacati moju poštu. Ti si... — uzdahnuo je. — Što sam? — Ništa. Samo... takve je stvari ona činila. Bio je to udarac u trbuh, niski udarac. Smiješno, briznula sam u plač i otrčala u kupaonicu na katu. Čekala sam da me on dođe umiriti, poljubiti i pomiriti se kao i obično, ali nakon nekih pola sata, doviknuo mi je: — Idem u teretanu na par sati — i prije no što sam uspjela išta odgovoriti, čula sam kako se ulazna vrata s treskom zatvaraju. I sad se hvatam kako se ponašam baš kao nekoć ona: strusila sam pola boce crnog vina preostalog od sinoćnje večere i njuškam po njegovu računalu. Lakše je shvatiti njezino ponašanje kad se osjećaš ovako kao što se ja sad osjećam. Ništa ne boli, ništa ne izjeda kao sumnja. Nakon nekog vremena, otkrila sam njegovu zaporku: Blenheim. Bezazlena i dosadna: ime ulice u kojoj živimo. Nisam pronašla nijedan inkriminirajući e-mail, nijednu škakljivu fotku, nijedno strastveno pismo. Pola sam sata čitala njegove poslovne poruke, toliko zatupljujuće da su umrtvile čak i bol ljubomore, pa isključila laptop i odložila ga. Zapravo se osjećam prilično veselo, zahvaljujući vinu i zamornom sadržaju Tomova računala. Uvjerila sam se da sam jednostavno bila budalasta. Otišla sam na kat oprati zube — ne želim da zna da sam ponovno pila a tad sam odlučila da ću promijeniti posteljinu, poprskati jastuke s malo Acqua di Parma i odjenuti onaj crni svileni bodi koji mi je darovao za rođendan, a kad se vrati, iskupit ću mu se. Dok sam skidala plahte, gotovo sam se spotaknula o crnu torbu zaguranu ispod kreveta: njegovu torbu za teretanu. Zaboravio je torbu. Nema ga već sat 207

vremena, a nije se vratio po nju. Želudac me zaboli. Možda je jednostavno pomislio fućkaj ga, i odlučio otići u pub. Možda u ormariću u teretani ima rezervnu odjeću. Možda je u ovom času u krevetu s njom. Osjetila sam mučninu. Kleknula sam i prekopala torbu. Sve njegove stvari su ovdje, oprane i spremne, njegov iPod Shuffle, jedine tenisice u kojima trči. I još nešto: mobitel. Mobitel koji nikad dosad nisam vidjela. Sjela sam na krevet s mobitelom u ruci. Srce mi je divljački lupalo. Uključit ću ga, nema šanse da ću moći odoljeti, a ipak, sigurna sam da ću se pokajati kad ga uključim, jer ovaj mobitel ne može biti drugo nego loš znak. Ne držiš rezervni mobitel zaguran u torbu za teretanu, osim ako nešto ne skrivaš. Glas u mojoj glavi govori vrati ga, jednostavno zaboravi da uopće postoji, ali ne mogu to učiniti. Pritišćem tipku za uključivanje i čekam da zaslon zasvijetli. I čekam. I čekam. Prazan je. Olakšanje mi preplavi krvotok kao morfij. Laknulo mi je jer sad ne mogu saznati, ali laknulo mi je i zato što prazan mobitel sugerira nekorišten mobitel, neželjeni mobitel, a ne mobitel muškarca u strastvenoj ljubavnoj vezi. Takav muškarac želio bi svoj mobitel stalno uz sebe. Možda je to neki njegov stari mobitel, možda je već mjesecima u toj torbi, a on ga jednostavno nije stigao baciti. Možda uopće nije njegov: možda ga je pronašao u teretani i kanio predati na recepciji pa zaboravio? Ostavila sam krevet napola raspremljen i spustila se u dnevni boravak. Ladice stolića za kavu pune su smeća koje se nakupi s vremenom: kolutova selotejpa, adaptera za putovanja u inozemstvo, metara, šivaćeg pribora, starih punjača za mobitele. Uzimam sva tri punjača; drugi kojeg iskušam odgovara. Stavljam mobitel na punjenje na svoju stranu kreveta, sakrivam i mobitel i punjač iza noćnog ormarića. Nakon toga čekam. Vremena i datumi, uglavnom. Ne datumi. Dani. Ponedjeljak u 3? Petak, 4:30. Pokoje odbijanje. Sutra ne mogu. Srijeda, ne. Ništa drugo: nijedna ljubavna izjava, nijedan eksplicitan prijedlog. Samo SMS-ovi, njih desetak, svi s nekog skrivenog broja. U adresaru nema kontakata, a popis poziva je izbrisan. Datumi mi ne trebaju, jer ih je mobitel zabilježio. Susreti su otprije nekoliko mjeseci. Otprije gotovo godinu dana. Kad sam to shvatila, kad sam vidjela da je prva poruka iz rujna prošle godine, osjetila sam knedlu u grlu. Rujan! Evie je imala šest mjeseci. Ja sam još bila debela, umorna, nažuljana, nezainteresirana za seks. No tad sam se nasmijala jer ovo je jednostavno smiješno, ne može biti istina. U rujnu smo bili blaženo sretni, zaljubljeni jedno u drugo i u naše dijete. Nema šanse da se

208

potajno sastajao s njom, nikakve jebene šanse da je cijelo ovo vrijeme viđa. Znala bih. To ne može biti istina. Mobitel nije njegov. Svejedno. Izvadila sam dnevnik uznemiravanja iz ladice noćnog ormarića i provjerila pozive, uspoređujući ih sa sastancima dogovorenim mobitelom. Neki su se poklapali. Neki su pozivi bili dan ili dva ranije, neki dan ili dva kasnije. Neki se uopće ne podudaraju. Zar je stvarno moguće da se sve ovo vrijeme viđa s njom, a meni govori da ga ona gnjavi, dodijava mu, a zapravo su se dogovarali da se nađu, da se potajno sastanu iza mojih leđa? Ali zašto bi ga zvala na kućnu liniju ako je mogla nazvati ovaj mobitel? To nema smisla. Osim ako nije željela da znam. Ako nije pokušavala izazvati problem između nas? Toma nema sad već dva sata, uskoro će se vratiti kamo god da je otišao. Spremam krevet, vraćam dnevnik i mobitel natrag u ladicu noćnog ormarića, silazim u prizemlje, točim si zadnju čašu vina i brzo je ispijam. Mogla bih je nazvati. Mogla bih se suočiti s njom. Ali što bih rekla? Nemam nikakvu moralnu prednost. I nisam sigurna da bih to mogla podnijeti, da bih mogla podnijeti njezino naslađivanje dok mi govori da sam cijelo ovo vrijeme ja bila budala. Ako to čini s tobom, učinit će i tebi. Čujem korake na pločniku ispred kuće i znam da je to on, poznajem njegov hod. Guram vinsku čašu u sudoper i stojim naslonjena na kuhinjski pult dok mi krv huči u ušima. — Bog — kaže on kad me ugleda. Izgleda tupavo, lagano tetura. — Sad u teretani poslužuju i pivo, je li? On se naceri. — Zaboravio sam stvari. Otišao sam u pub. Baš kao što sam mislila. Ili kao što je on mislio da ću pomisliti? Malo mi se približi. — Što si ti radila? — pita me s osmijehom na usnama. — Izgledaš kao da si nešto skrivila. — Klizne rukom oko mog struka i privuče me k sebi. Osjećam vonj piva u njegovu dahu. Jesi li bila zločesta? — Tome... — Psst — kaže on i poljubi me u usta, počne mi otkopčavati traperice. Okrene me. Ne želim, ali ne znam kako odbiti, pa zatvaram oči i nastojim ne razmišljati o njemu s njom, nastojim razmišljati o našim prvim danima, o trčanju u onu praznu kuću u Ulici Cranham, bez daha, s očajničkom žudnjom.

209

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Rano jutro Budim se prestravljena; još se nije razdanilo. Mislim da čujem Eviein plač, ali kad je odem provjeriti, spava kao top, s dekicom u stisnutim šačicama. Vraćam se u krevet, ali ne mogu ponovno zaspati. Jedino o čemu razmišljam onaj je mobitel u ladici noćnog ormarića. Pogledam Toma; leži zabačene glave i ispružene lijeve ruke. Po ritmu njegova disanja znam da je daleko od budnosti. Iskradam se iz kreveta, otvaram ladicu i uzimam mobitel. U kuhinji, vrtim taj mobitel po rukama i pripremam se. Želim znati, ali ne želim. Želim biti sigurna, ali očajnički želim da sam u krivu. Uključujem mobitel. Pritisnem tipku „1“ i držim je pritisnutu, čujem poruku govorne pošte. Čujem da nemam novih poruka i sačuvanih poruka. Bih li željela promijeniti pozdravnu poruku? Završavam poziv, ali najednom me hvata posve iracionalan strah da bi mobitel mogao zazvoniti, da će ga Tom čuti iz spavaće sobe, pa otvaram francuska vrata i izlazim u vrt. Trava je vlažna pod mojim stopalima, zrak hladan, prožet mirisom kiše i ruža. U daljini čujem vlak, sporo režanje, daleko je. Udaljavam se gotovo do ograde i tek tad ponovno nazovem govornu poštu: bih li željela promijeniti pozdravnu poruku? Da, željela bih. Zvučni signal pa tišina pa njezin glas. Njezin, ne njegov. Bog, ja sam, ostavite poruku. Srce mi je prestalo kucati. Mobitel nije njegov, njezin je. Ponovno puštam poruku. Bog, ja sam, ostavite poruku. To je njezin glas. Ne mogu se pomaknuti, ne mogu disati. Ne mogu prestati puštati tu poruku. Grlo mi se stisnulo, čini mi se da ću se onesvijestiti, a onda se u sobi na katu upali svjetlo.

210

RACHEL

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Rano jutro komadić sjećanja vodio je do drugoga. Kao da sam se danima, tjednima, Jedan mjesecima spoticala u mraku, a onda napokon nešto uhvatila. Kao da sam klizila dlanom po zidu kako bih pronašla put iz jedne prostorije u drugu. Nestalne sjene najzad su se počele stapati i nakon nekog vremena moje oči naviknule su se na polumrak i vidjela sam. Ne isprva. Isprva sam, iako se činilo kao sjećanje, pomislila da zacijelo sanjam. Sjedila sam na sofi gotovo paralizirana od šoka i samoj sebi govorila da to ne bi bio prvi put da se nečega ne sjećam točno, da ne bi bio prvi put da mislim kako su se stvari dogodile na jedan način, a zapravo su se dogodile posve drugačije. Kao onda kad smo otišli na tulum kod jednog Tomovog kolege i ja sam se strašno naroljala, ali lijepo smo se proveli. Sjećam se da sam na odlasku poljubila Claru; Clara je bila žena tog kolege, krasna žena, srdačna i ljubazna. Sjećam se kako je rekla da se moramo ponovno naći; sjećam se da me je držala za ruku. Sjećam se toga posve jasno, ali nije bilo istina. Znala sam da nije istina sutradan ujutro kad mi je Tom okrenuo leđa kad sam pokušala razgovarati s njim. Znam da nije istina jer mi je rekao kako je strašno razočaran i da mu je strašno neugodno jer sam optužila Claru da očijuka s njim, jer sam histerizirala i prostačila. Kad sam zatvorila oči, mogla sam osjetiti njezinu ruku, toplu na svojoj koži, ali to se nije doista dogodilo. Ono što se doista dogodilo jest da me je Tom morao napola iznijeti iz kuće, da sam plakala i vikala cijelim putem, dok se sirota Clara šćućurila u kuhinji. Zato sam, kad sam zatvorila oči, kad sam utonula u polusan i zatekla se u onom pothodniku, možda osjetila hladnoću i miris ustajala, teškog zraka, možda sam vidjela kako mi se netko približava bijesno urlajući, podignute šake, ali to nije 211

bila istina. Strah koji sam osjetila nije bio stvaran. A kad je ta sjena zamahnula i ostavila me na tlu u suzama i krvi, ni to nije bilo stvarno. Samo što jest, i vidjela sam. Toliko je šokantno da jedva mogu vjerovati, ali dok gledam sunce kako izlazi, kao da se diže magla. Lagao je. Nisam umislila da me je udario. Sjećam se da je to učinio. Jednako kao što se sjećam kako sam se oprostila s Clarom nakon onog tuluma i kako me je držala za ruku. Jednako kao što se sjećam straha kad sam se našla na podu uz onu palicu za golf — i sad znam, sad sigurno znam da nisam ja bila ta koja je mahala njome. Ne znam što da učinim. Trčim u svoju sobu, navlačim traperice i tenisice, trčim natrag u prizemlje. Biram broj, kućni, i puštam da telefon nekoliko puta zazvoni prije no što spustim slušalicu. Ne znam što da učinim. Kuham kavu, puštam da se ohladi, zovem narednicu Riley pa odmah prekidam poziv. Neće mi vjerovati. Znam da neće. Krećem na željezničku postaju. Nedjeljni vozni red, prvi vlak stiže tek za pola sata pa mi ne preostaje ništa drugo osim da sjedim na klupi i koprcam se u krug između nevjerice i očaja. Sve je laž. Nisam umislila da me je udario. Nisam umislila da se brzo udaljio od mene, stisnutih šaka. Vidjela sam kako se okreće, viče. Vidjela sam kako odlazi ulicom s nekom ženom, ulazi s njom u automobil. Nisam to umislila. Sad shvaćam da je sve to veoma jednostavno, jako jednostavno. Sjećam se, samo što sam pobrkala dva sjećanja. Ubacila sam Anninu sliku, njezino brzo udaljavanje od mene u plavoj haljini, u drugi scenarij: onaj u kojem Tom i neka žena ulaze u automobil. Jer naravno, ta žena nije bila odjevena u plavu haljinu. Bila je odjevena u traperice i crvenu majicu. Ta žena bila je Megan.

212

ANNA

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Rano jutro

Z

avitlam mobitel preko ograde, najdalje što mogu; prizemlji se negdje na rubu sipine navrh nasipa. Mislim da ga čujem dok se kotrlja prema tračnicama. Mislim da još uvijek čujem njezin glas. Bog, ja sam. Ostavite poruku. Mislim da ću još dugo čuti njezin glas. Kad sam se vratila u kuću, stajao je u podnožju stuba. Promatrao me je trepćući, krmeljivih očiju, još uvijek napola snen. — Što se događa? — Ništa — kažem, ali čujem da mi glas drhti. — Što si radila vani? — Mislila sam da sam nekoga čula. Nešto me probudilo. Nisam mogla ponovno zaspati. — Zvonio je telefon — kaže trljajući oči. Sklopim ruke, kako bi prestale drhtati. — Molim? Koji telefon? — Telefon. — Gleda me kao da sam luda. — Zvonio je telefon. Netko je nazvao i spustio slušalicu. — Oh. Ne znam. Ne znam tko je to bio. Nasmije se. — Naravno da ne znaš. Jesi li dobro? — Prilazi mi i obgrli me oko struka. — Nekako si čudna. — Neko me vrijeme drži, položivši glavu na moje grudi. — Trebala si me probuditi ako si nešto čula — kaže. — Ne bi smjela izlaziti van sama. To je moj posao. — Dobro sam — kažem, ali moram stisnuti čeljust da mi zubi ne bi cvokotali. Poljubi moje usne, gurne jezik u moja usta.

213

— Hajdemo natrag u krevet — kaže. — Mislim da ću popiti kavu — odgovorim pokušavajući se odmaknuti od njega. Ne pušta me. Čvrsto je ovio ruke oko mog tijela, uhvatio me za vrat. — Dođi — kaže. — Dođi sa mnom. Ne prihvaćam ne kao odgovor.

214

RACHEL

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Jutro

N

isam doista sigurna što da učinim pa jednostavno pozvonim na vrata. Pitam se jesam li trebala najprije nazvati. Nije pristojno pojaviti se čovjeku na vratima u nedjelju rano ujutro, a da prije toga ne nazoveš, zar ne? Zahihoćem se. Osjećam se pomalo histerično. Zapravo ne znam što radim. Nitko ne otvara. Histerija u meni raste dok obilazim kuću i hodam stazom. Imam snažan osjećaj već viđenog. Onog jutra kad sam došla u kuću, kad sam uzela djevojčicu. Nikad je nisam namjeravala ozlijediti. U to sam sad sigurna. Čujem je kako brblja dok hodam stazom u hladnoj sjeni kuće i pitam se umišljam li. Ali ne, ondje je, i Anna je s njom, sjedi na trijemu. Zazovem je i prebacim se preko ograde. Ona me pogleda. Očekujem šok, ili bijes, ali ona jedva da izgleda iznenađeno. — Bog, Rachel — kaže. Ustaje, uhvati dijete za ruku, privuče ga k sebi. Pogleda me, bez osmijeha, mirno. Oči su joj crvene, lice blijedo, izribano, bez šminke. — Što želiš? — upita. — Zvonila sam — kažem joj. — Nisam čula — odgovori ona i podigne dijete na bok. Napola se okrene od mene, kao da će ući u kuću, ali onda zastane. Ne razumijem zašto ne urla na mene. — Anna, gdje je Tom? — Izašao je. Našao se s dečkima iz vojske. — Anna, moramo ići — kažem, a ona prasne u smijeh.

215

ANNA

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Jutro

I

z nekog razloga, najednom se cijela ta stvar čini strašno smiješnom. Sirota debela Rachel stoji u mom vrtu, sva zajapurena i znojna, i govori mi da moramo ići. Mi moramo ići. — Kamo idemo? — upitam kad se prestanem smijati, a ona me samo tupo gleda, ne znajući što bi odgovorila. — Ja s tobom nikamo ne idem. — Evie se meškolji i prosvjeduje i ja je spuštam sa svog boka. Koža mi je još uvijek osjetljiva i vruća na mjestima koja sam jutros izribala pod tušem: unutrašnjost usta, obrazi, jezik, kao da su izgriženi. — Kad će se vratiti? — pita me ona. — Još neko vrijeme neće, ne bih rekla. Zapravo, nemam pojma kad će se vratiti. Ponekad zna provesti cijeli dan na zidu za penjanje. Ili sam barem mislila da dane provodi penjući se. Sad više ne znam. Znam da je uzeo svoju torbu za teretanu; uskoro će sigurno otkriti da onaj mobitel nije u njoj. Razmišljala sam da uzmem Evie i odem k sestri na neko vrijeme, ali muči me onaj mobitel. Što ako ga netko pronađe? Na ovome dijelu pruge stalno ima radnika: jedan od njih mogao bi ga pronaći i predati policiji. Na njemu su moji otisci prstiju. Tad sam pomislila da ga možda neće biti naročito teško vratiti, ali morat ću pričekati do večeri kako me nitko ne bi vidio. Svjesna sam da Rachel još uvijek govori, postavlja pitanja. Nisam je slušala. Strašno sam umorna. — Anna — kaže ona približavajući mi se, prodornim tamnim očima proučavajući moje. — Jesi li ikad upoznala ikoga od njih? 216

— Od koga? — Njegovih prijatelja iz vojske? Je li te ikad upoznao s nekime od njih? — Odmahujem glavom. — Ne misliš li da je to čudno? — Tad mi sine da je stvarno čudno što se ona pojavila u mom vrtu u nedjelju rano ujutro. — Ne baš — kažem. — Oni pripadaju jednom drugom životu. Jednom drugom od njegovih života. Kao i ti. Ili kao što si barem trebala, ali izgleda da se tebe ne možemo riješiti. — Ona se trzne, povrijeđena. — Rachel, što radiš ovdje? — Znaš zašto sam došla. Znaš da se nešto... nešto se događa. — Izraz na njezinu licu iskren je, kao da je zabrinuta za mene. U drugim okolnostima, možda bi bilo dirljivo. — Jesi li za kavu? — pitam, a ona kimne. Skuhala sam kavu i sjele smo rame uz rame na trijem, u tišini koja je djelovala gotovo druželjubivo. — Što si željela reći? — pitam je. — Da Tomovi prijatelji iz vojske zapravo ne postoje? Da ih je izmislio? Da je zapravo negdje s nekom drugom ženom? — Ne znam. — Rachel? — Tad me pogleda i ja u njezinim očima vidim da se boji. — Želiš li mi nešto reći? — Jesi li upoznala Tomovu obitelj? — pita. — Njegove roditelje. — Ne. Ne razgovaraju. Prestali su razgovarati s njim kad je pobjegao sa mnom. Ona odmahuje glavom. — To nije istina — kaže. — Ni ja ih nisam upoznala. Ni ne znaju me, zašto bi mu onda zamjerili jer me je ostavio? U glavi mi je mračno, negdje u dubini lubanje. Otkad sam čula njezin glas na mobitelu pokušavam se obraniti od te tame, ali sad počinje bujati, cvate. — Ne vjerujem ti — kažem. — Zašto bi lagao o tome? — Zato što laže o svemu. Ustajem i odmičem se od nje. Ljuta sam na nju jer mi to govori. Ljuta sam na sebe jer mislim da joj vjerujem. Mislim da sam oduvijek znala da Tom laže. Samo što su mi u prošlosti njegove laži odgovarale. — Dobar je lažljivac — kažem joj. — Ti cijelu vječnost nisi imala pojma, zar ne? Mjesecima smo se sastajali i jebali kao ludi u onoj kući u Ulici Cranbam, a ti nikad nisi ništa posumnjala. Ona proguta slinu, silovito zagrize usnicu. — Megan — kaže. — A Megan?

217

— Znam. Bili su ljubavnici. — Te riječi čudno mi zvuče ovo je prvi put da sam ih glasno izgovorila. Varao me je. Varao je mene. — Sigurna sam da te to zabavlja — kažem joj — ali ona je sad mrtva pa nije važno, zar ne? — Anna... Ona tama se povećava; nadire na rubove moje lubanje, zamagljuje mi vid. Hvatam Evie za ruku i potežem je u kuću. Ona glasno prosvjeduje. — Anna... — Bili su ljubavnici. To je to. Ništa drugo. To ne znači nužno da... — Da ju je ubio? — Ne govori to! — Shvaćam da urlam na nju. — Ne govori to pred mojim djetetom. Dajem Evie užinu, a ona je prvi put nakon mnogo tjedana pojede bez prigovora. Gotovo kao da zna da imam drugih briga i ja je obožavam zbog toga. U kući se osjećam neizmjerno mirnije, iako je Rachel još uvijek ovdje, stoji u dnu vrta uz ogradu, promatra vlak koji prolazi. Nakon nekog vremena, kad shvati da sam ponovno izišla, prilazi mi. — Voliš ih, zar ne? — pitam. — Vlakove. Ja ih mrzim. Apsolutno ih prezirem. Uputi mi neki poluosmijeh. Primjećujem da na lijevom obrazu ima duboku jamicu. Nikad je prije nisam primijetila. Valjda je nisam često vidjela da se smiješi. Nikad je nisam vidjela da se smiješi. — To je još jedna od stvari o kojima je lagao — kaže ona. — Rekao mi je da voliš ovu kuću, da voliš sve na njoj i oko nje, čak i vlakove. Rekao mi je da ti nikad ne bi palo na pamet potražiti drugu kuću, da si željela useliti se ovamo k njemu, iako sam ja ovdje bila prva. Odmahujem glavom. — Zašto bi to rekao? — pitam je. — To su obična sranja. Već ga dvije godine nagovaram da prodamo ovu kuću. Ona slegne ramenima. — Zato što on laže, Anna. Stalno laže. Tama se rascvjeta. Privlačim Evie na krilo i ona se zadovoljno namjesti, prispavalo joj se od sunčeva svjetla. — Znači, svi oni telefonski pozivi... — Tek sad počinje imati smisla. — Nisu bili od tebe? Hoću reći, znam da neki jesu, ali neki... — Neki su bili od Megan? Da, mislim da jesu. Čudno, sad znam da sam cijelo vrijeme mrzila pogrešnu ženu, ali zbog toga mi Rachel nije nimalo manje mrska. Ako išta, kad je vidim ovako smirenu, zabrinutu, trijeznu, počinjem shvaćati kakva je nekoć bila i još joj više zamjeram jer počinjem uviđati što je vidio na njoj. Što je volio. 218

Spuštam pogled na sat na mom zapešću. Prošlo je jedanaest. On je otišao oko osam, mislim. Možda čak i ranije. Dosad je već sigurno saznao za mobitel. Sigurno zna već neko vrijeme. Možda misli da mu je ispao iz torbe. Možda pretpostavlja da je ispod kreveta na katu. — Koliko dugo znaš? — pitam je. — Za vezu. — Nisam znala. Do jutros. Odnosno, ne znam što se događalo. Znam samo... — Srećom, ona utihne jer nisam sigurna da je mogu slušati dok govori o nevjeri mog supruga. Pomisao da smo ona i ja — debela, tužna Rachel i ja sad u istoj situaciji, nepodnošljiva je. — Misliš li da je bilo njegovo? — pita me. — Misliš li da je dijete bilo njegovo? Gledam je, ali zapravo je ne vidim, ne vidim ništa osim tame, ne čujem ništa osim hučanja u ušima, kao more, ili zrakoplov tik iznad glave. — Što si rekla? — Ja... Oprosti. — Lice joj je crveno, zajapureno. — Nisam trebala... Bila je trudna kad je umrla. Megan je bila trudna. Strašno mi je žao. Ali nije joj ni najmanje žao, sigurna sam u to, i ne želim se raspasti pred njom. No tad spustim pogled, spustim pogled na Evie i osjetim kako me kao val zapljuskuje tuga kakvu dotad nikad nisam osjetila, izbija mi dah. Eviein brat, Evieina sestra. Mrtvi. Rachel sjeda pokraj mene i zagrli me oko ramena. — Žao mi je — ponovi, a ja je poželim udariti. Ježim se od dodira njezine kože. Želim je odgurnuti, želim zaurlati na nju, ali ne mogu. Pušta me da neko vrijeme plačem pa kaže jasnim, odlučnim glasom: — Anna, mislim da moramo otići. Mislim da bi trebala spakirati neke stvari za sebe i Evie, a nakon toga moramo otići. Možeš doći k meni. Dok... dok sve ovo ne razriješimo. Brišem oči i odmičem se od nje. — Neću ga napustiti, Rachel. Imao je ljubavnicu... Nije mu prvi put, zar ne? — Nasmijem se, a Evie mi se pridruži. Rachel uzdahne i ustane. — Znaš da nije riječ samo o ljubavnici, Anna. Znam da znaš. — Ništa ne znamo — kažem, ali te riječi tek su šapat. — Ušla je u auto s njim. One večeri. Vidjela sam je. Nisam se sjećala... isprva sam mislila da si to bila ti. Ali sad se sjećam. Sjećam se. — Ne. — Evieina ljepljiva ručica pritišće mi usta. — Anna, moramo se obratiti policiji. — Zakorakne prema meni. — Molim te. Ne možeš ostati ovdje s njim.

219

Tresem se iako je sunčano. Pokušavam se sjetiti zadnjeg puta kad je Megan došla u kuću, izraza na njegovu licu kad je izjavila da više ne može raditi za nas. Pokušavam se sjetiti je li izgledao zadovoljno ili razočarano. Nepozvana, u misli mi dolazi jedna druga slika: jedna od prvih prigoda kad je došla čuvati Evie. Trebala sam se naći sa svojim curama, ali bila sam toliko umorna da sam otišla u sobu spavati. Mora da je Tom došao dok sam spavala, jer kad sam se spustila u prizemlje, bili su zajedno. Ona je bila naslonjena na pult, a on joj je stajao malo previše blizu. Evie je bila u stolcu za hranjenje, plakala je, a ni ona ni on nisu se obazirali na nju. Strašno mi je hladno. Jesam li tad znala da je on želi? Megan je bila plava i lijepa — bila je kao ja. Dakle, da, vjerojatno sam znala da je želi, kao što znam da kad prođem ulicom, ima oženjenih muškaraca sa ženama pod rukom i djecom u naručju koji me gledaju i razmišljaju o tome. Zato sam možda znala. Želio ju je, uzeo ju je. Ali ovo ne. Ovo nije mogao učiniti. Ne Tom. Ljubavnik, dvostruki suprug. Otac. Dobar otac, skrbnik koji se nikad ne žali. — Voljela si ga — podsjećam je. — Još uvijek ga voliš, zar ne? Odmahuje glavom, ali nije uvjerljiva. — Voliš ga. I znaš... znaš da to nije moguće. Ustajem i povlačim Evie za sobom, pa joj priđem bliže. — On to nije mogao učiniti, Rachel. Znaš da to nije mogao učiniti. Ne bi mogla voljeti muškarca koji bi to učinio, zar ne? — Ali sam ga voljela — kaže ona. — Obje smo ga voljele. — Suze joj klize niz obraze. Obriše ih i dok to čini, nešto u izrazu njezina lica naglo se promijeni i sva krv napusti joj obraze. Ne gleda mene, nego nešto preko mog ramena. Okrenem se prateći njezin pogled i vidim ga na kuhinjskom prozoru, promatra nas.

220

MEGAN

Petak, 12. srpnja 2013. Jutro

O

na me je prisilila na to. Ili možda on. Instinkt mi govori da je ona. Ili mi to govori srce, ne znam. Osjećam je, kao i prije, sklupčanu, sjemenku u mahuni, samo što se ova sjemenka smješka. Čeka svoj čas. Ne mogu je mrziti. I ne mogu je se riješiti. Ne mogu. Mislila sam da ću moći, mislila sam da ću je očajnički željeti istrugati iz sebe, ali kad pomislim na nju, jedino što vidim Libbyno je lice, njezine tamne oči. Osjećam miris njezine kože. Osjećam koliko joj je na kraju bilo hladno. Ne mogu je se riješiti. Ne želim. Želim je voljeti. Ne mogu je mrziti, ali plaši me. Bojim se što će mi učiniti, ili što ću ja njoj učiniti. Taj me je strah probudio jutros netom iza pet, mokru od znoja iako su prozori bili otvoreni, a ja sama. Scott je na nekoj konferenciji, negdje u Hertfordshireu ili Essexu ili negdje. Vraća se večeras. Što je to sa mnom da žudim biti sama kad je ovdje, a kad ga nema, ne mogu podnijeti što ga nema? Ne mogu podnijeti tišinu. Moram glasno govoriti samo kako bih je rastjerala. Ujutro u krevetu, stalno sam razmišljala, što ako se to ponovno dogodi? Što će se dogoditi kad budem sama s njom? Što će se dogoditi ako me on ne bude želio, ako ne bude želio nas? Što će se dogoditi ako pogodi da ona nije njegova? Naravno, mogla bi biti. Ne znam, ali jednostavno osjećam da nije. Jednako kao što osjećam i da je ona. Ali čak i ako nije, otkud bi on to znao? Neće znati. Ne može. Baš sam glupa. On će biti presretan. Poludjet će od sreće kad mu kažem. Neće ni pomisliti da ona možda nije njegova. Bilo bi okrutno reći mu, to bi mu slomilo srce, a ne želim ga povrijediti. Nikad ga nisam željela povrijediti. Jednostavno si ne mogu pomoći, takva sam kakva sam. — Ali možeš izabrati kako ćeš postupiti. — To kaže Kamal.

221

Nazvala sam ga malo iza šest. Tišina me je pritiskala i počela sam paničariti. Pomislila sam da nazovem Taru — znala sam da bi odmah dotrčala — ali mislila sam da ne bih mogla podnijeti njezin pretjerano zaštitnički stav i nametljivost. Kamal je bio jedina osoba koja mi je pala na pamet. Nazvala sam ga kući. Rekla sam mu da sam u nevolji, da ne znam što da učinim, šizila sam. Odmah je došao. Ne baš bez pitanja, ali gotovo. Možda sam zvučala gore no što sam doista bila. Možda se bojao da ću učiniti neku glupost. U kuhinji smo. Još je rano, tek je prošlo sedam i pol. On uskoro mora otići kako bi stigao na prvi dogovoreni termin s pacijentom. Gledam kako sjedi sučelice meni za našim kuhinjskim stolom, uredno sklopivši ruke ispred tijela, promatrajući me svojim dubokim srnećim očima. Osjećam ljubav. Osjećam je. Bio je tako dobar prema meni, iako sam se ponašala usrano. Sve što je bilo prije, oprostio je, kako sam se i nadala. Sve je izbrisao, sve moje grijehe. Rekao mi je da će ovo zauvijek trajati ako sama sebi ne oprostim, i da nikad neću moći prestati bježati. A više ne mogu bježati, zar ne? Sad kad je ona ovdje. — Bojim se — kažem mu. — Što ako ponovno pogriješim? Što ako nešto sa mnom ne valja? Što ako krene po zlu sa Scottom? Što ako ponovno završim sama? Ne znam hoću li to moći, strašno se bojim ponovno biti sama... hoću reći, sama s djetetom... On se nagne prema meni i položi ruku na moju. — Nećeš nigdje pogriješiti. Nećeš. Više nisi ucviljeno, izgubljeno dijete. Sad si posve drugačija osoba. Jača si. Sad si odrasla. Ne moraš se bojati samoće. Nije to najgora stvar na svijetu, zar ne? Ništa ne kažem, ali ne mogu se ne zapitati nije li samoća ipak najgora stvar na svijetu, jer ako sklopim oči, mogu prizvati onaj osjećaj koji me obuzme kad sam na rubu sna i trgne me natrag u budnost. To je osjećaj samoće u mračnoj kući, osluškivanja njezina plača, čekanja da začujem Macove korake na drvenim podovima u prizemlju i spoznaje da on nikad neće doći. — Ne mogu ti reći što da učiniš sa Scottom. Tvoj odnos s njim... Ja sam izrazio svoje brige, ali ti moraš sama odlučiti što ćeš učiniti. Odluči vjeruješ li mu, želiš li da brine o tebi i tvom djetetu. To mora biti tvoja odluka. Ali mislim da si možeš vjerovati, Megan. Možeš si vjerovati da ćeš postupiti ispravno. Donosi mi šalicu kave u vrt. Odlažem šalicu i zagrlim ga, privučeni ga k sebi. Iza nas, vlak sa štropotom usporava pred semaforom. Ta buka je kao barijera, zid koji nas okružuje, i imam osjećaj da smo doista sami. On me zagrli i poljubi. — Hvala ti — kažem. — Hvala što si došao, što si ovdje.

222

On se nasmiješi, odmakne se od mene i protrlja palcem moju jagodicu. — Bit ćeš dobro, Megan. — Zar ne bih mogla jednostavno pobjeći s tobom? Ti i ja... zar ne bismo mogli pobjeći zajedno? On se nasmije. — Ne trebam ti. I ne moraš više bježati. Bit ćeš dobro. Ti i tvoje dijete bit ćete dobro.

Subota, 13. srpnja 2013. Jutro Znam što moram učiniti. Jučer sam cijeli dan i cijelu noć razmišljala o tome. Jedva da sam uopće spavala. Scott je došao kući umoran i usrano raspoložen; htio je samo jesti, pojebati se i spavati, ni za što drugo nije imao vremena. To ni u kom slučaju nije bio čas za jedan ovakav razgovor. Većinu noći preležala sam budna, pokraj njega kojem je bilo vruće i koji se stalno vrpoljio, i donijela sam odluku. Učinit ću ono što je ispravno. Sve ću učiniti kako treba. Ako sve učinim kako treba, ništa neće moći poći po zlu. Ili ako pođe, to neće biti moja krivnja. Voljet ću ovo dijete i odgajati ga znajući da sam od samoga početka postupila ispravno. U redu, možda ne od samoga početka, ali od časa kad sam saznala za nju. Dugujem to ovom djetetu u sebi, i dugujem to Libby. Dugujem joj da ovaj put sve učinim drugačije. Ležala sam i razmišljala o onome što mi je rekao onaj učitelj i o svemu što sam bila: dijete, buntovna tinejdžerica, bjegunka, kurva, ljubavnica, loša majka, loša supruga. Nisam sigurna mogu li se preobraziti u dobru suprugu, ali u dobru majku — to moram pokušati. Bit će teško. Možda najteže što sam ikad morala učiniti, ali reći ću istinu. Dosta je s lažima, dosta je sa skrivanjem, dosta s bježa njem, s glupostima. Sve ću istresti pa ćemo vidjeti. Ako me nakon toga ne bude mogao voljeti, neka bude kako mora biti. Večer Dlan mi je na njegovim prsima i odgurujem ga najjače što mogu, ali ne mogu disati, a on je mnogo jači od mene. Podlakticom mi je pritisnuo dušnik, osjećam kako mi krv bubnja u sljepoočicama, vid se magli. Pokušavam vrisnuti, leđima sam priklještena o

223

zid. Hvatam ga za majicu i on me pušta. Okreće se od mene, a ja klizim niz zid na kuhinjski pod. Kašljem i pljujem, suze mi se slijevaju niz lice. On stoji nekoliko stopa dalje, a kad se okrene prema meni, ruka mi nagonski poleti prema vratu da ga zaštiti. Vidim stid na njegovu licu i želim mu reći da je u redu. Dobro sam. Otvorim usta, ali riječi ne izlaze, samo novi kašalj. Bol je nevjerojatan. On mi nešto govori, ali ne čujem ga, kao da smo ispod vode, zvuk je prigušen i dopire do mene u nejasnim valovima. Ništa ne uspijevam razabrati. Mislim da govori kako mu je žao. S mukom se uspravljam, proguravam mimo njega i trčim stubama pa zalupim vratima spavaće sobe i zaključam ih. Sjedam na krevet i čekam, osluškujem hoću li ga čuti, ali on ne dolazi. Ustajem i izvlačim torbu ispod kreveta, prilazim komodi po neku odjeću i opazim se u zrcalu. Prinosim ruku licu: izgleda zastrašujuće bijelo u usporedbi sa zacrvenjenom kožom, ljubičastim usnama, krvavim očima. Dio mene šokiran je jer nikad ranije nije ovako dignuo ruku na mene. Ali drugi dio to je i očekivao. Negdje u nutrini, oduvijek sam znala da postoji ova mogućnost, da idemo ka njoj. Da ga vodim do nje. Polako izvlačim stvari iz ladice — donje rublje, nekoliko majica; guram ih u torbu. Još mu nisam ništa rekla. Tek sam počela. Željela sam mu najprije reći ono ružno, prije no što mu prenesem dobru vijest. Nisam mu mogla najprije reći za dijete i nakon toga kako postoji mogućnost da nije njegovo. To bi bilo previše okrutno. Bili smo na trijemu. Govorio je o poslu i uhvatio me da ga ne slušam baš najpozornije. — Dosađujem ti? — upitao je. — Ne. No dobro, možda malo. — Nije se nasmijao. — Ne, samo sam rastresena. Jer moram ti nešto reći. Zapravo, moram ti reći nekoliko stvari, od kojih ti se neke neće svidjeti, ali neke će... — Što mi se neće svidjeti? Tad sam trebala znati da nije pravi čas, da je neraspoložen. Odmah je postao sumnjičav i pozorno je promatrao moje lice tražeći na njemu znakove. Trebala sam tad znati da je ovo grozna zamisao. Valjda sam i znala, ali bilo je prekasno da se povučem. Uostalom, donijela sam odluku. Da postupim kako treba. Sjela sam pokraj njega na rub pločica i gurnula dlan u njegov. — Što mi se neće svidjeti? — ponovno je upitao, ali nije pustio moju ruku.

224

Rekla sam mu da ga volim i osjetila kako se svaki mišić u njegovu tijelu napeo, kao da zna što slijedi i priprema se za to. Znaš, zar ne, kad ti netko tako kaže da te voli. Volim te, stvarno te volim, ali... Ali. Rekla sam mu da sam načinila neke pogreške i on je pustio moju ruku. Ustao je i udaljio se nekoliko metara u smjeru tračnica, a tad se okrenuo i pogledao me. — Kakve pogreške? — upitao je. Glas mu je bio miran, ali osjetila sam kakvog ga napora to košta. — Dođi i sjedni sa mnom. Molim te. Odmahnuo je glavom. — Kakve pogreške, Megan? — Ovaj je put to upitao glasnije. — Postojao je... sad je to gotovo, ali postojao je... netko drugi. — Nisam podizala pogled, nisam ga mogla pogledati. Bijesno je nešto protisnuo sebi u bradu, ali nisam čula što. Tad sam podigla glavu, ali on se okrenuo na drugu stranu, ponovo prema tračnicama, s dlanovima na sljepoočicama. Ustala sam i prišla mu, stala iza njega i položila ruke na njegove bokove, ali on je odskočio od mene. Okrenuo se kako bi otišao u kuću i ne pogledavši me bijesno rekao: — Ne diraj me, kurvo. Trebala sam ga pustiti da ode, dati mu vremena da prihvati tu pomisao, ali nisam mogla. Željela sam završiti s lošim stvarima kako bih mogla prijeći na onu dobru pa sam pošla za njim u kuću. — Scotte, molim te, samo me saslušaj, nije tako grozno kao što misliš. Gotovo je. Posve je gotovo, molim te, saslušaj me, molim te... Dograbio je onu našu zajedničku fotografiju koju voli — onu koju sam dala uokviriti za dar povodom naše druge godišnjice braka — i zavitlao je prema mojoj glavi najjače što je mogao. Kad se smrskala o zid iza mojih leđa, nasrnuo je na mene, dograbio me za nadlaktice i odgurao me na drugu stranu prostorije, tresnuo o suprotni zid. Glava mi se zaljuljala, udarila o žbuku. Tad mi se unio u lice, s nadlanicom na mom vratu, pa pritisnuo, pritiskao je sve jače i jače, bez ijedne riječi. Zatvorio je oči kako me ne bi morao gledati dok se gušim. Čim sam spakirala torbu, raspakirala sam je i zagurala sve natrag u ladice. Pokušam li otići odavde s torbom, neće me pustiti. Moram otići praznih ruku, samo s torbicom i mobitelom. Tad sam se ponovno predomislila i iznova natrpala sve u torbu. Ne znam kamo idem, ali znam da ovdje ne mogu ostati. Zatvaram oči i osjećam njegove ruke oko vrata.

225

Znam što sam odlučila — nema više bježanja, nema više skrivanja — ali noćas ne mogu ostati ovdje. Čujem korake na stubama, spore, teške. Treba mu cijela vječnost da se popne — obično skakuće, ali danas je muškarac koji se penje na stratište. Samo ne znam je li osuđenik ili krvnik. — Megan? — Ne pokušava otvoriti vrata. — Megan, žao mi je što sam te ozlijedio. Strašno mi je žao što sam te ozlijedio. — Čujem suze u njegovu glasu. To me razljuti, poželim izletjeti na hodnik i izgrebati mu lice. Da se nisi usudio plakati nakon ovoga što si učinio. Bijesna sam na njega, želim urlati na njega, reći mu da se gubi s vrata, što dalje od mene, ali ugrizem se za jezik jer nisam glupa. Ima razloga biti ljut. A ja moram biti razumna, moram razmisliti hladne glave. Sad razmišljam za dvoje. Ovo suočavanje dalo mi je snage, učinilo me odlučnijom. Čujem ga ispred vrata, preklinje da mu oprostim, ali sad ne mogu razmišljati o tome. U ovome času, imam drugog posla. U samome dnu ormara, u zadnjem od tri reda brižno označenih kutija za cipele, nalazi se tamnosiva kutija s oznakom „crvene platformke“, a u toj kutiji stari mobitel na bonove koji sam kupila prije mnogo godina i sačuvala za svaki slučaj. Već ga dugo nisam koristila, ali danas je dan za to. Bit ću iskrena. Sve ću iznijeti na vidjelo. Nema više laži, nema više skrivanja. Vrijeme je da se tatica suoči sa svojim odgovornostima. Sjedim na krevetu i uključujem mobitel, moleći se da baterija nije prazna. Zaslon zasvijetli i ja osjetim nalet adrenalina, u glavi mi se zavrti i uhvati me lagana mučnina; osjećam se opijeno, kao da sam drogirana. Počinjem uživati u sebi, uživati u iščekivanju da sve karte stavim na stol, da njega — sve njih — suočim s tim što smo i kamo idemo. Do kraja dana, svi će znati na čemu su. Zovem njegov broj. Predvidljivo, odmah se javlja govorna pošta. Prekidam poziv i šaljem SMS: Moram razgovarati s tobom. HITNO. Nazovi me. Zatim samo sjedim i čekam. Pogledam popis poziva. Ovaj sam mobitel zadnji put koristila u travnju. Mnogo poziva, svi neodgovoreni, početkom travnja i krajem ožujka. Zvala sam i zvala i zvala, a on me je ignorirao, nije reagirao ni na moje prijetnje — da ću doći u njegovu kuću, da ću sve reći njegovoj ženi. Međutim, mislim da će me sad saslušati. Natjerat ću ga da me sasluša. Kad smo započeli sve ovo, bila je samo igra. Razonoda. Viđala sam ga povremeno. Svratio bi do galerije, smješkao se i očijukao, i bilo je bezopasno — mnogi muškarci svraćali su u galeriju, smješkali se i očijukali. Ali onda se galerija zatvorila i ja sam bila cijelo vrijeme kod kuće, bilo mi je dosadno, bila sam 226

nespokojna. Jednostavno mi je trebalo nešto drugo, nešto drugačije. Onda sam jednog dana, dok je Scott bio na putu, naletjela na njega na ulici, počeli smo razgovarati i pozvala sam ga k sebi na kavu. Kako me je promatrao, u njegovu sam pogledu točno vidjela što mu prolazi kroz glavu i jednostavno se dogodilo. A onda se dogodilo ponovno, ali ja nikad nisam željela da se to razvije u išta ozbiljnije, jednostavno sam uživala u osjećaju željenosti; voljela sam osjećaj kontrole. Jednostavno i glupo. Nisam željela da napusti suprugu; samo sam željela da je poželi napustiti. Da me toliko želi. Ne sjećam se kad sam počela vjerovati da bi to moglo postati nešto više, da bismo trebali biti više, da smo stvoreni jedno za drugo. Ali čim sam ja to povjerovala, osjetila sam kako se on povlači. Prestao je slati SMS-ove, prestao odgovarati na moje pozive. Nikad dotad nisam doživjela takvo odbijanje. Mrzila sam to. Tad se pretvorilo u nešto drugo: u opsesiju. Sad to shvaćam. Na kraju sam stvarno mislila da mogu jednostavno išetati, s nekoliko modrica, ali bez prave štete. Ali više nije tako jednostavno. Scott je još uvijek ispred vrata. Ne čujem ga, ali ga osjećam. Odlazim u kupaonicu i ponovno biram njegov broj. Ponovno mi se javlja govorna pošta pa prekidam poziv i zovem ponovno, i ponovno. Šapućem poruku. „Javi se, ili dolazim. Ovaj put to mislim ozbiljno. Moram razgovarati s tobom. Ne možeš me samo ignorirati.“ Neko vrijeme stojim u kupaonici, mobitel je na rubu umivaonika. Želim da zazvoni. Zaslon ostaje tvrdoglavo siv i prazan. Počešljam se i operem zube, malo se našminkam. Boja mog lica vraća se u normalu. Oči su mi još uvijek crvene, grlo me još boli, ali izgledam dobro. Počinjem brojati. Ako mobitel ne zazvoni dok ne nabrojim do pedeset, jednostavno ću otići onamo i pokucati na njegova vrata. Mobitel ostaje nijem. Guram mobitel u džep traperica, brzo prolazim kroz sobu i otvaram vrata. Scott sjedi na odmorištu, pognute glave, s rukama sklopljenim oko koljena. Ne podiže pogled pa prolazim pokraj njega i potrčim niz stube, dah mi zapinje u grlu. Bojim se da će me ščepati s leđa i gurnuti. Čujem kako ustaje i doziva me: — Megan! Kamo ideš? Ideš li k njemu? U podnožju stuba se okrenem. — On ne postoji, okej? To je gotovo. — Megan, čekaj, molim te. Molim te, nemoj ići. Ne želim čuti njegovo preklinjanje, ne želim slušati cmizdrenje u njegovu glasu, samosažaljenje. Ne kad u grlu još uvijek imam osjećaj kao da mi je netko ulio kiselinu. 227

— Nemoj me slijediti — zagrakćem. — Pođeš li za mnom, nikad se neću vratiti. Shvaćaš li? Ako se okrenem i vidim te iza sebe, to će biti zadnji put da me vidiš. Čujem kako me zaziva dok lupam vratima iza svojih leđa. Nekoliko trenutaka čekam na pločniku ispred kuće kako bih bila sigurna da me on ne slijedi, pa krenem, isprva brzo, zatim sve sporije niz Blenheim Road. Stižem do broja dvadeset i tri i tad gubim hrabrost. Još nisam spremna za tu scenu. Treba mi malo vremena da se priberem. Nekoliko minuta. Prolazim pokraj kuće, pokraj pothodnika, pokraj postaje. Zaustavljam se tek u parku i tad još jednom nazovem njegov broj. Kažem mu da sam u parku, da ću ga čekati ondje, ali ako ne dođe, to je to, dolazim u njegovu kuću. Ovo je njegova posljednja prilika. Večer je krasna, sedam sati je prošlo, ali još je toplo i svijetlo. Hrpa klinaca još uvijek se igra na ljuljačkama i toboganu, a njihovi roditelji stoje sa strane i živahno razgovaraju. Izgleda lijepo, normalno, i dok ih promatram, hvata me mučan osjećaj da Scott i ja svoju kćerku nećemo dovoditi ovamo na igranje. Jednostavno nas ne vidim tako sretne i opuštene. Ne sad. Ne nakon ovog što sam upravo učinila. Jutros sam bila posve uvjerena da će biti najbolje sve priznati — ne samo najbolje, nego da je to jedini način. Dosta je laži, dosta je skrivanja. A onda kad me je ozlijedio, samo sam postala još sigurnija. Ali sad, dok ovdje sjedim sama, a Scott nije samo bijesan nego i slomljena srca, uopće ne mislim da je to bio ispravan potez. Nisam bila jaka, bila sam nesmotrena, i tko zna koliku sam štetu nanijela. Možda hrabrost koja je meni potrebna nema nikakve veze s kazivanjem istine, a svake veze s odlaskom. Nije riječ samo o nespokoju — u igri je nešto više od nemira. Zbog nje i zbog mene, sad je vrijeme da odem, da ih napustim obojicu. Možda je pobjeći i sakriti se upravo ono što moram učiniti. Ustajem i obiđem park. Napola želim da mobitel zazvoni, a napola se užasavam njegove zvonjave, ali na kraju sam zadovoljna kad ostane nijem. Shvatit ću to kao znak. Vraćam se putem kojim sam došla, prema kući. Primjećujem ga prošavši pokraj postaje. Brzo hoda, izlazi iz pothodnika, pogrbljenih ramena i stisnutih šaka, i ja ga zazovem ne uspjevši se obuzdati. Okrene se prema meni. — Megan! Kog đavla... — Izraz na njegovu licu utjelovljenje je bijesa, ali domahuje mi da mu priđem. — Dođi — kaže kad mu se približim. — Ne možemo razgovarati ovdje. Tamo mi je auto. — Moram samo... 228

— Ne možemo razgovarati ovdje! — plane. — Dođi. — Potegne me za ruku. Tad, nježnije: — Odvest ćemo se na neko mirno mjesto, okej? Negdje gdje možemo razgovarati. Ulazeći u automobil, osvrnem se preko ramena, prema pothodniku iz kojeg je on izašao. Pothodnik je mračan, ali čini mi se da je netko u tom mraku — i promatra nas dok odlazimo.

229

RACHEL

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Poslijepodne

A

nna se okrenula na peti i otrčala u kuću čim ga je ugledala. Srce mi je lupalo o rebra dok sam oprezno koračala za njom, zastavši tik ispred kliznih vrata. U kući, njih dvoje zagrlili su se, njegove ruke ovile su se oko nje koja je u naručju nosila dijete. Anna je pognula glavu, ramena su joj se tresla. On je priljubio usne uz njezino tjeme, ali pogled je prikovao za mene. — Onda, što se to događa? — pita on s tračkom osmijeha na usnama. — Moram priznati da nisam očekivao da ću, kad dođem kući, zateći vas dvije dame u ugodnom razgovoru u vrtu. Ton njegova glasa nehajan je, ali mene ne može zavarati. Više me ne može prevariti. Zaustim kako bih odgovorila, ali shvaćam da nemam riječi. Nemam odakle započeti. — Rachel? Hoćeš li mi reći što se zbiva? — Pušta Annu iz zagrljaja i zakorači prema meni. Uzmičem, a on se nasmije. — Koji je tebi vrag? Jesi li pijana? — pita, ali u njegovu pogledu vidim kako zna da sam trijezna i kladim se da jednom za promjenu želi da nije tako. Gurnem ruku u stražnji džep traperica — mobitel mi je u njemu, tvrd, kompaktan i utješan, samo što bih voljela da sam bila dovoljno razborita i već prije nazvala. Bez obzira bi li mi povjerovali ili ne, da sam im rekla kako sam s Annom i njezinim djetetom, policija bi došla. Tom je sad nekoliko stopa od mene — stoji na pragu, a ja sam tik ispred vrata. — Vidjela sam te — najzad izustim i osjetim prolaznu, ali nedvojbenu euforiju napokon glasno izgovorivši te riječi. — Misliš da se ničega ne sjećam, ali sjećam se. Vidjela sam te. Nakon što si me udario, ostavio si me u onom pothodniku...

230

On se nasmije, ali sad u njegovu pogledu vidim paniku i čudim se kako ga nikad ranije nisam tako lako pročitala. Pogleda Annu, ali ona mu ne uzvrati. — O čemu to govoriš? — U pothodniku. Onoga dana kad je Megan Hipwell nestala... — Oh, gluposti — kaže on mahnuvši rukom prema meni. — Nisam te udario. Pala si. — Posegne za Anninom rukom i privuče je bliže k sebi. — Draga, jesi li zbog ovoga tako uzrujana? Ne slušaj je, govori pizdarije. Nisam je udario. Nikad u životu nisam digao ruku na nju. — Zagrli Annu oko ramena i privuče je još bliže. — Smiri se. Rekao sam ti kakva je. Kad se napije, ne zna što se događa, izmišlja posve nevjero... — Ušao si u auto s njom. Gledala sam vas kako odlazite. — On se još uvijek smješka, ali u njegovu osmijehu više nema samopouzdanja i ja ne znam da li mi se to samo pričinja, ali sad mi izgleda malo bljeđi. Ponovno pušta Annu iz zagrljaja. Ona sjedne za stol, leđima okrenuta suprugu, s kćerkom koja joj se vrpolji na krilu. Tom prijeđe dlanom preko usta i nasloni se na kuhinjski pult pa prekriži ruke na prsima. — Vidjela si me kako ulazim u auto s kime? — S Megan. — Da, baš! — Glasno se nasmije, usiljenim grohotom. — Zadnji put kad smo razgovarali o tome, rekla si da si me vidjela kako ulazim u auto s Annom. A sad je Megan? Tko će biti sljedeći tjedan? Princeza Diana? Anna me pogleda. Licem joj prelijeće sumnja, nada. — Nisi sigurna? — upita. Tom klekne uz nju. — Naravno da nije sigurna. Izmišlja... stalno to radi. Mila, molim te. Zašto načas ne odeš gore, može? Ja ću ovo raspraviti s Rachel. I ovaj put — pogleda me — obećajem da ću se potruditi da nam više nikad ne dodijava. Anna se koleba, vidim to — po načinu na koji ga gleda, tražeći na njegovu licu istinu, dok je on netremice promatra. — Anna! — viknem, nastojeći je vratiti k sebi. — Ti znaš. Znaš da laže. Znaš da je spavao s njom. Načas, ni ona ni on ništa ne odgovore. Anna skrene pogled s Toma na mene, pa ponovno na njega. Zausti da nešto kaže, ali iz njezinih usta ne izlazi nijedna riječ. — Anna! Kakve su to gluposti? Između mene i Megan Hipwell nema... nije bilo ničega. — Tome, našla sam mobitel. — Glas joj je tako tih da je gotovo nečujan. — Zato molim te, nemoj. Nemoj lagati. Samo mi nemoj lagati.

231

Djevojčica zacendra. Tom je veoma nježno uzme iz Annina naručja. Priđe prozoru, ljuljuškajući svoju kćerku i cijelo joj vrijeme nešto mrmlja. Ne čujem što govori. Annina glava je pognuta, suze kapaju s njezine brade na kuhinjski stol. — Gdje je? — upita Tom, okrećući se prema nama; osmijeh je iščezao s njegova lica. — Mobitel, Anna. Jesi li ga dala njoj? — Trzne glavom u mom smjeru. — Je li kod tebe? — Ne znam ništa ni o kakvom mobitelu — kažem, želeći da mi ga je Anna ranije spomenula. Tom se ne obazire na mene. — Anna? Jesi li joj ga dala? Anna odmahne glavom. — Gdje je? — Bacila sam ga — kaže. — Preko ograde. Uz prugu. — Pametna cura. Pametna cura — odgovori on rastreseno. Pokušava shvatiti, smisliti kako će dalje. Pogleda me pa skrene pogled. Na djelić sekunde, izgleda poraženo. Obraća se Anni. — Stalno si bila strašno umorna — kaže. — Jednostavno nisi bila zainteresirana. Sve se vrtjelo oko djeteta. Nije li bilo tako? Sve se vrtjelo oko tebe, nije li? Samo oko tebe! — I samo tako, konci su ponovno u njegovim rukama, živnuo je, nasmijava kćerku grimasama, škaklja je po trbuhu. — A Megan je bila tako... bila je dostupna. Isprva smo se nalazili kod nje — nastavi. — Ali bila je paranoična da bi Scott mogao saznati. Zato smo se počeli sastajati u Swanu. Bilo je... Sjećaš se kako je bilo, zar ne, Anna? Na početku, kad smo odlazili u onu kuću u Ulici Cranham. Shvaćaš. Osvrne se preko ramena prema meni i namigne. — Tamo smo se Anna i ja sastajali, u starim dobrim danima. Prebaci kćerku iz jedne ruke u drugu i dopusti joj da se nasloni na njegovo rame. — Misliš da sam okrutan, ali nisam. Govorim istinu. To je ono što želiš, zar ne, Anna? Zamolila si me da ne lažem. Anna ne podiže pogled. Čvrsto se uhvatila za rub stola, cijelo joj se tijelo ukočilo. Tom glasno uzdahne. — Iskreno, laknulo mi je. — Obraća se meni, gleda ravno u mene. — Nemate pojma kako je trpjeti ljude kao što ste vi. A, jebemu, pokušao sam. Trudio sam se iz petnih žila da vam pomognem. Objema. Obje ste... Hoću reći, obje sam vas volio, stvarno jesam, ali znate biti nevjerojatno slabe.

232

— Jebi se, Tome — kaže Anna ustajući od stola. — Nemoj me trpati u isti koš s njom. Pogledam je i shvaćam koliko su stvoreni jedno za drugo, ona i Tom. Ona je za njega mnogo bolja od mene jer evo što nju muči: ne to što je njezin muž lažljivac i ubojica, nego to što ju je upravo usporedio sa mnom. Tom joj prilazi i umirujuće kaže: — Oprosti, draga. To nije bilo pošteno od mene. — Ona ga odgurne, a on pogleda mene. — Dao sam sve od sebe, znaš. Bio sam ti dobar muž, Rach. Svašta sam trpio — tvoje oblokavanje i tvoju depresiju. Sve sam to dugo trpio prije nego što sam odustao. — Lagao si mi — kažem, a on se iznenađeno okrene. — Rekao si mi da sam za sve ja kriva. Uvjerio si me da sam bezvrijedna. Gledao si kako patim... On slegne ramenima. — Imaš li uopće predodžbu koliko si postala dosadna, Rachel? Koliko ružna? Previše tužna da ujutro ustaneš iz kreveta, previše umorna da se otuširaš ili opereš jebenu kosu? Isuse. Nije nikakvo čudo da sam izgubio strpljenje, zar ne? Nije nikakvo čudo da sam tražio način da se zabavim. Ne možeš kriviti nikoga osim sebe. Dok se obraća supruzi, prezir na njegovu licu mijenja se u zabrinutost. — Anna, s tobom je bilo drugačije, kunem se. Ono s Megan, to je bilo samo... samo malo zabave. Tako je trebalo biti. Priznajem da mi ne ide baš na čast, ali trebalo mi je olakšanje. Samo to. Ne bi trajalo. Ne bi se ispriječilo između nas, naše obitelji. Moraš to shvatiti. — Ti... — Anna pokušava nešto reći, ali riječi ne izlaze. Tom spusti ruku na njezino rame i stisne ga. — Što, ljubavi? — Doveo si je da čuva Evie — bijesno protisne. — Jesi li je ševio dok je radila ovdje? Dok je pazila na naše dijete? On podigne ruku s njezina ramena, utjelovljenje skrušenosti, dubokog stida. — To je bilo strašno. Mislio sam... mislio sam da će biti... Iskreno, ne znam što sam mislio. Nisam siguran da sam uopće razmišljao. Pogriješio sam. Strašno sam pogriješio. — Maska se ponovno mijenja — sad je oličenje bezazlene nevinosti, sad je preklinje: — Anna, tad nisam znao. Moraš vjerovati da nisam znao što je ona. Nisam znao za dijete koje je ubila. Nikad joj ne bih bio dopustio da čuva Evie da sam to znao. Moraš mi vjerovati. Bez upozorenja, Anna skoči na noge odgurnuvši svoj stolac — stolac se bučno prevrne na pod i probudi njihovu kćerku. — Daj mi je — kaže Anna ispruživši ruke. Tom malo ustukne. — Sad, Tome, daj mi je. Daj mi je. 233

Ali on to ne učini, udalji se od nje ljuljuškajući djevojčicu, ponovno joj šapćući, uspavljujući je, a Anna zaurla. Isprva ponavlja daj mi je, daj mi je, ali tad samo nerazgovjetno urliče od bijesa i tjeskobe. I dijete vrišti. Tom pokušava umiriti djevojčicu, ne obazire se na Annu, pa je na meni da je ščepam. Izvlačim je van iz kuće i obraćam joj se ubrzano, tihim glasom. — Anna, moraš se smiriti. Shvaćaš me? Potrebna si mi smirena. Trebaš mi da razgovaraš s njim, skreneš mu pozornost dok ja zovem policiju. Okej? Ona odmahuje glavom — sva se trese. Hvata me za ruke, zabija nokte u moju kožu. — Kako je to mogao učiniti? — Anna! Slušaj me. Moraš ga načas nečime zabaviti. Na kraju me pogleda, stvarno me pogleda, i kimne. — U redu. — Samo... ne znam. Odvuci ga od vrata, pokušaj mu načas zaokupiti pozornost. Anna se vraća u kuću. Duboko udahnem pa se okrenem i udaljim nekoliko koraka od vrata. Ne predaleko, samo do travnjaka. Okrenem se i pogledam. Još uvijek su u kuhinji. Još se malo udaljim. Vjetar jače puše: vrućina tek što nije nestala. Čiope lete u niskim lupinzima i osjećam miris nadolazeće kiše. Volim taj miris. Zavlačim ruku u stražnji džep i vadim mobitel. Ruke mi se toliko tresu da tek iz trećeg pokušaja uspijevam otključati tipkovnicu. Pomislim da nazovem narednicu Riley, nekoga tko me poznaje. Tražim njezin broj među biranim brojevima, ali ne mogu ga pronaći pa odustajem — jednostavno ću nazvati 999. Drugi put pritišćem devetku kad osjetim udarac nogom u križa koji mi izbija dah i rušim se na travu. Mobitel mi izleti iz ruke — i prije no što se uspijem podići na koljena, prije no što uspijem udahnuti, već je u njegovoj ruci. — Polako, Rach — kaže on hvatajući me za ruku i podižući me bez imalo napora. — Nemojmo učiniti ništa glupo. Vodi me natrag u kuću, a ja mu dopuštam jer znam da sad nema smisla opirati se, ovdje mu neću pobjeći. Gura me preko praga pa zatvara i zaključava klizna vrata. Ključ baca na kuhinjski stol. Anna samo stoji. Malo mi se nasmiješi i ja se tad upitam je li mu rekla da ću nazvati policiju. Anna počinje pripremati ručak za kćerku i pristavlja vodu kako bi nam skuhala čaj. U ovom krajnje bizarnom faksimilu stvarnosti, imam osjećaj da bih im oboma mogla ljubazno reći doviđenja, prići vratima i išetati u sigurnost ulice. Ta pomisao toliko je primamljiva da doista zakoračim prema vratima, ali Tom mi zapriječi put. Spušta ruku na moje rame pa položi prste na moj vrat, lagano ga pritisne. 234

— Što ću ja s tobom, Rach?

235

MEGAN

Subota, 13. srpnja 2013. Večer

T

ek kad smo sjeli u automobil, zamijetila sam krv na njegovoj ruci. — Porezao si se — kažem. On ne odgovara; zglobovi su mu bijeli oko volana.

— Tome, morala sam razgovarati s tobom. — Pokušavam biti pomirljiva, pokušavam ponašati se kao odrasla osoba, ali pretpostavljam da je sad za to malo prekasno. — Oprosti što te gnjavim, ali zaboga! Jednostavno si me odrezao. Samo si... — U redu je — kaže on, glas mu je nježan. — Nisam... Ljut sam zbog nečeg drugog. Ne zbog tebe. — Okrene glavu i pokuša mi se osmjehnuti, ali mu to ne polazi za rukom. — Problemi s bivšom — kaže. — Znaš kako je. — Što ti se dogodilo ruci? — pitam ga. — Problemi s bivšom — ponovi on, s nekom pakošću u glasu. Ostatak puta do šume Corly vozimo se u tišini. Stižemo na parkiralište, na sam njegov kraj. Već smo prije bili ovdje. Navečer tu nikad nema mnogo ljudi ponekad nekoliko tinejdžera s limenkama piva, ali to je otprilike to. Večeras smo sami. Tom ugasi motor i okrene se prema meni. — Da čujem. O čemu si željela razgovarati? — Još uvijek je ljut, ali njegov bijes sad samo krčka, više ne ključa. Svejedno, nakon onoga što se dogodilo, ne želim biti u zatvorenom prostoru sa srditim muškarcem pa mu predložim da malo prošećemo. On zakoluta očima i teško uzdahne, ali pristane.

236

Još uvijek je toplo; oblaci mušica roje se ispod stabala, a sunčevo svjetlo struji kroz lišće, kupa stazu nekim neobično podzemnim svjetlom. Iznad naših glava, svrake ljutito kriješte. Hodamo malo u tišini, ja naprijed, Tom nekoliko koraka iza mene. Pokušavam smisliti što bih rekla, kako bih to sročila. Ne želim pogoršati situaciju. Stalno se moram podsjećati da pokušavam postupiti ispravno. Zaustavim se i okrenem prema njemu — veoma mi je blizu. Položi ruke na moje bokove. — Ovdje? — upita. — To želiš? — Izgleda kao da se dosađuje. — Ne — odgovorim odmičući se. — Ne to. Staza se ovdje lagano spušta. Usporavam, ali on je ukorak sa mnom. — Što onda želiš? Duboko udahnem. Grlo me još uvijek boli. — Trudna sam. Nema nikakve reakcije — njegovo lice posve je bezizražajno. Kao da mu govorim da na povratku kući moram svratiti u Sainsbury’s ili da imam termin kod zubara. — Čestitam — kaže nakon nekog vremena. Ponovno duboko udahnem. — Tome, govorim ti to zato što... zato što postoji mogućnost da je dijete tvoje. Zuri u mene nekoliko trenutaka pa prasne u smijeh. — Je li? Kakav sam ja sretnik. Što sad — hoćemo li pobjeći, nas troje? Ti, ja i dijete? Što si rekla, kamo ćemo ono otići? U Španjolsku? — Mislila sam da trebaš znati jer... — Pobaci — kaže on. — Hoću reći, ako je dijete od tvog muža, učini što želiš. Ali ako je moje, riješi ga se. Ozbiljno, nemojmo biti glupi. Ne želim još jedno dijete. — Klizi prstima niz moj obraz. — I žao mi je, ali ne mislim da si ti baš materijal za majku, jesi li, Megs? — Možeš biti uključen koliko želiš... — Jesi li čula što sam ti rekao? — obrecne se, okrene mi leđa i zaputi se stazom natrag prema automobilu. — Bit ćeš grozna majka, Megan. Riješi ga se. Krećem za njim, najprije brzo hodam pa trčim, a kad mu se dovoljno približim, gurnem ga s leđa. Urlam na njega, vrištim, pokušavam mu izgrebati jebenu samodopadnu facu, a on se smije, bez napora me odbija. Govorim najgore stvari koje

237

mi padaju na pamet. Vrijeđam njegovu muškost, njegovu dosadnu ženu, njegovo ružno dijete. Ne znam zašto sam toliko ljuta, jer što sam očekivala? Bijes, možda, zabrinutost, uzrujanost. Ali ovo ne. Ovo nije čak ni odbijanje, ovo je otpust. On samo želi da nestanem — ja i moje dijete i zato mu kažem, zaurlam: — Neću otići. Natjerat ću te da platiš za ovo. Plaćaš ćeš do kraja svog jebenog života. Više se ne smije. Prilazi mi. Nešto drži u ruci. Pala sam. Mora da sam se poskliznula. Udarila o nešto glavom. Mislim da ću povratiti. Sve je crveno. Ne mogu ustati. Jedna za žalost, druga za radost, tri za djevojčicu. Tri za djevojčicu. Zapela sam na tri i jednostavno ne mogu dalje. U glavi mi je mutno od zvukova, u ustima mučno od krvi. Tri za djevojčicu. Čujem svrake, smiju se, izruguju mi se, bučno kriješte. Jato svraka. Loš znamen. Sad ih i vidim, crne na suncu. Ali nisu ptice, nešto je drugo. Netko dolazi. Netko mi se obraća. Vidi. Vidi što si me natjerala da učinim.

238

RACHEL

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Poslijepodne

S

jedimo u malom trokutu u dnevnoj sobi: Tom na sofi, nježan otac i dobar suprug, sa kćerkom na krilu i suprugom uz njega.

A bivša žena sučelice, pijucka čaj. Veoma uljuđeno. Sjedim u kožnom naslonjaču koji smo kupili u Heabsu netom nakon vjenčanja to je bio prvi komad pokućstva koji smo kupili kao bračni par: od meke, glatke, žućkastosmeđe kože, skup, raskošan. Sjećam se koliko sam bila uzbuđena kad su nam ga dostavili. Sjećam se kako sam se sklupčala u njemu, sigurna i sretna, misleći ovo je brak — siguran, topao, udoban. Tom me promatra skupljenih obrva. Smišlja što da učini, kako da popravi situaciju. Nije zabrinut zbog Anne, to vidim. Ja sam problem. — Bila ti je pomalo slična — najednom kaže. Nasloni se na sofu i prebaci kćerku u udobniji položaj na krilu. — Zapravo, i jest i nije. Imala je nešto... sjebano, znaš. Tome ne mogu odoljeti. Naceri mi se. Vitez u sjajnom oklopu, to sam ti ja. — Ti nisi ničiji vitez — tiho odgovorim. — Ah, Rach, ne budi takva. Zar se ne sjećaš? Bila si sva tužna jer je tata umro, i samo si željela nekoga kome ćeš doći kući, nekoga tko će te voljeti? Ja sam ti sve to dao. Uz mene si se osjećala sigurnom. Onda si odlučila sve to zajebati, ali mene zbog toga ne možeš kriviti. — Mogu te kriviti za mnogo toga, Tome. — Ne, ne. — Priprijeti mi prstom. — Nemojmo sad početi mijenjati prošlost. Bio sam dobar prema tebi. Ponekad... pa, ponekad si me znala natjerati na neke poteze. Ali bio sam dobar prema tebi. Brinuo sam o tebi — kaže, i ja tek tad shvatim:

239

i sebi laže kao što laže meni. On to doista vjeruje. Stvarno vjeruje da je bio dobar prema meni. Dijete najednom glasno zaplače i Anna naglo ustane. Moram joj promijeniti pelenu — kaže. — Ne sad. — Tome, mokra je. Treba joj promijeniti pelenu. Ne budi okrutan. On oštro pogleda Annu, ali preda joj uplakano dijete. Pokušavam uhvatiti Annin pogled, ali izbjegava me pogledati. Srce mi skoči u grlo kad se ona okrene kako bi krenula stubama, ali jednako brzo potone kad Tom ustane i zaustavi je uhvativši je za ruku. Ovdje je presvuci — kaže. — Možeš je presvući ovdje. Anna odlazi u kuhinju i promijeni djetetu pelenu na stolu. Vonj izmeta ispuni prostoriju, podigne mi želudac. — Hoćeš li nam reći zašto? — pitam ga. Anna zastane i pogleda nas. U prostoriji je mirno, tiho, ne računamo li tepanje djeteta. Tom odmahne glavom, gotovo i sam u nevjerici. — Znala ti je biti jako slična, Rach. Jednostavno nije željela odustati. Nije znala kad je previše. Jednostavno... nije željela poslušati. Sjećaš se kako si se uvijek svađala sa mnom, kako si uvijek željela da tvoja bude zadnja? Megan je bila takva. Nije htjela slušati. Promeškolji se na sjedalu i nagne se prema meni, s laktovima na koljenima, kao da mi priča priču. — Kad smo počeli, sve je bila samo zabava, jebačina. Navela me je da povjerujem kako je samo to i zanima. Ali onda se predomislila. Ne znam zašto. Ta cura je bila posve neuračunljiva. Porječkala bi se sa Scottom, ili bi se samo malo dosađivala, i počela bi govoriti kako ćemo nas dvoje zajedno pobjeći, početi iznova, kako ću ja ostaviti Annu i Evie. Kao da bih to ikad učinio! A kad ne bih dotrčao na njezin zahtjev, razbjesnila bi se, zivkala ovamo, prijetila mi, govorila da će doći i reći Anni za nas. Ali onda je to prestalo. Neopisivo mi je laknulo. Mislio sam da je napokon uspjela shvatiti da više nisam zainteresiran. No onda je one subote nazvala i rekla da mora razgovarati sa mnom, da mi mora reći nešto važno. Nisam se obazirao na nju pa je počela ponovno prijetiti — doći će u kuću, takve stvari. Isprva nisam bio naročito zabrinut jer je Anna trebala izaći s prijateljicama. Sjećaš se, draga? Trebala si s curama na večeru, a ja sam trebao čuvati Evie. Mislio sam da to možda ne bi bilo tako loše — Megan će doći i sve ćemo raščistiti. Natjerat ću je da shvati. Ali onda si se pojavila ti, Rachel, i sve sjebala.

240

Nasloni se na sofu, raširenih nogu, važan muškarac, zauzeo je cijeli prostor. — Ti si za to kriva. Zapravo si za sve ti kriva, Rachel. Anna na kraju nije otišla na večeru s prijateljicama — vratila se nakon pet minuta, uzrujana i ljuta jer si ti bila vani, naroljana kao uvijek, teturala ispred postaje s nekim tipom. Pobojala se da ćeš doći ovamo. Zabrinula se za Evie. I zato sam, umjesto da riješim stvari s Megan, morao izaći i pozabaviti se tobom. — Prezirno izvije usnu. — Gospode, u kakvom si stanju bila. Izgledala si usrano, bazdila na vino... pokušala si me poljubiti, sjećaš se? — Glumi da mu se povraća, pa se nasmije. I Anna se nasmije, a ja ne znam je li joj to smiješno ili ga samo pokušava udobrovoljiti. — Morao sam te natjerati da shvatiš kako te ne želim u svojoj blizini — u našoj blizini. Zato sam te odveo u pothodnik da ne napraviš scenu na ulici. I rekao sam ti da nam se ne približavaš. A ti si plakala i cvilila pa sam te pljusnuo kako bih te ušutkao, nakon čega si još malo plakala i cvilila. — Govori kroz stisnute zube; vidim kako mu se napinje onaj čeljusni mišić. — Bio sam bijesan kao ris, samo sam želio da odete i ostavite nas na miru, ti i Megan. Imam svoju obitelj. Imam dobar život. — Pogleda Annu koja pokušava smjestiti dijete u visoki stolac za hranjenje. Lice joj je posve bezizražajno. — Stvorio sam si dobar život, usprkos tebi, usprkos Megan — usprkos svemu. Nakon što sam se pozabavio tobom, naišla je Megan. Bila je na putu u Blenheim Road. Nisam joj mogao dopustiti da ode do kuće. Nisam joj mogao dopustiti da razgovara s Annom. Rekao sam joj da možemo nekamo otići i razgovarati, i mislio sam to — to je bilo sve što sam namjeravao. Zato smo sjeli u auto i odvezli se u Corly, u šumu. Ponekad smo znali otići onamo, kad nismo imali sobu. Prasnuli bismo se u autu. Iz naslonjača u kojem sjedim, osjećam kako se Anna lecnula. — Anna, moraš mi vjerovati, nisam želio da se to dogodi. — Tom je pogleda, pa se pogrbi zureći u svoje dlanove. — Počela je trabunjati o djetetu nije znala je li moje ili njegovo. Željela je da se sve otkrije, i ako je dijete moje, ne bi imala ništa protiv da ga viđam... Rekao sam joj da nisam zainteresiran za njezino derište, da ono sa mnom nema nikakve veze. — Odmahne glavom. Sva se uzrujala, a kad se Megan uzruja... nije kao Rachel. Ta ne plače i ne cmizdri. Urlala je na mene, psovala mi, govorila svakakva sranja, prijetila da će otići ravno k Anni, da neće dopustiti da je ignoriram, da njezino dijete neće biti zanemareno... Kriste, jednostavno nije željela začepiti. Zato sam... Ne znam, morao sam je ušutkati. Zato sam podigao kamen... — Zagleda se u desnu ruku, kao da sad to vidi — i samo sam... — Zatvori oči i duboko udahne. — Samo sam je jednom udario, ali... — Napuhne obraze pa polako izdahne. — Nisam to želio. Samo sam 241

želio da umukne. Strašno je krvarila. Plakala je, proizvodila groznu buku. Pokušala je otpuzati od mene. Nisam imao drugog izbora. Morao sam je dokrajčiti. Sunce je zašlo, prostorija je mračna. Mirno je, čuje se samo Tomovo plitko, isprekidano disanje. S ulice ne dopire nikakav zvuk. Ne sjećam se kad sam zadnji put čula vlak. — Ubacio sam je u prtljažnik — kaže. — Odvezao sam se malo dublje u šumu. Nikoga nije bilo u blizini. Morao sam kopati... — Sad diše još pliće, sve brže. — Morao sam kopati golim rukama. Bojao sam se. — Pogleda me, zjenice su mu ogromne. — Bojao sam se da će netko naići. I boljelo me je, izderao sam nokte. Dugo mi je trebalo. Morao sam zastati kako bih nazvao Annu, rekao joj da tražim tebe. Nakašlje se. — Zemlja je zapravo bila prilično mekana, ali svejedno je nisam mogao zakopati onoliko duboko koliko sam htio. Strašno sam se bojao da će netko naići. Mislio sam da će biti prilike da se vratim, kasnije, kad se sve slegne. Mislio sam da ću je moći prebaciti na neko drugo mjesto... bolje. Ali tad je pala kiša i nisam dospio. Pogleda me mršteći se. — Bio sam gotovo siguran da će se policija okomiti na Scotta. Rekla mi je koliko je bio paranoičan da ona šara naokolo, kako joj je čitao poruke, provjeravao je. Mislio sam... planirao sam mu podmetnuti njezin mobitel u zgodnom času. Ne znam. Mislio sam da bih mogao otići k njemu na pivo ili nešto, onako, susjedski, prijateljski. Nisam to učinio s predumišljajem. Bila je to strašna nesreća. Tad se njegovo ponašanje ponovno promijenilo. Kao da oblaci jure nebom, čas je mračno, čas svijetlo. Ustao je i polako prišao Anni koja je sjedila za kuhinjskim stolom i hranila Evie. Poljubio ju je u tjeme pa izvukao kćerku iz stolca. — Tome... — zaustila je Anna u prosvjed. — U redu je. — Nasmiješio se supruzi. — Samo se želim malo pomaziti. Zar ne, sunašce? Prišao je hladnjaku s kćerkom u naručju i izvadio pivo. Pogledao me. — Jesi za pivo? Odmahnula sam glavom. — Ne, i bolje da ne. Jedva ga čujem. Razmišljam bih li mogla stići do ulaznih vrata prije no što me on zgrabi. Ako su samo zatvorena, računam da bih stigla. Ako ih je zaključao, tad sam u nevolji. Jurim prema vratima. Stižem u hodnik — dlan mi je već umalo na kvaki, kad osjetim udarac bocom u glavu. Preplavljuje me bol, pred očima mi se zabijeli i rušim se na koljena. Njegovi prsti zavlače se u moju kosu dok me čupa i 242

poteže, vuče natrag u dnevni boravak. Stoji iznad mene, opkoračio me je. Kćerku još uvijek drži na rukama, ali Anna je uz njega, pokušava mu je oteti iz naručja. — Tome, daj mi je, molim te. Ozlijedit ćeš je. Molim te, daj mi je. On pruža uplakanu Evie Anni. Čujem kako Tom govori, ali kao da je negdje daleko, ili kao da ga čujem kroz vodu. Uspijevam razabrati riječi, ali kao da se ne odnose na mene, na ono što se meni događa. Sve se događa kao kroz maglu. — Idi gore — kaže. — Idi u sobu i zatvori vrata. Nikoga ne smiješ zvati, okej? Ozbiljno to mislim, Anna. Bit će ti bolje da nikoga ne zoveš. Ne kad je Evie ovdje. Ne želimo da postane gadno. — Anna me ne gleda. Čvrsto privije dijete na grudi, prekorači me i brzo ode. Tom se nagne, gurne ruke za pojas mojih traperica, čvrsto ga uhvati i odvuče me u kuhinju. Batrgam se, pokušavam se za nešto uhvatiti, ali ne uspijevam. Ne vidim dobro — oči me peku od suza, sve je nejasno. Glava me nepodnošljivo boli dok bubam njome o pod i osjećam valove mučnine. Nešto me tresne o sljepoočicu i pred očima mi zabljesne od bola. Zatim se sve zacrni.

243

ANNA

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Večer

O

na je na podu u kuhinji. Krvari, ali mislim da nije ozbiljno. Nije gotov. Nisam posve sigurna što čeka. Valjda mu nije lako. Ipak ju je nekoć volio.

Bila sam na katu, stavljala sam Evie na spavanje i razmišljala kako je ovo ono što sam željela, nisam li? Rachel će jednom zauvijek nestati iz naših života da se nikad ne vrati. Sanjala sam o tome. Dobro, naravno, ne baš o ovome. Ali željela sam da nestane. Sanjala sam o životu bez Rachel i sad bih ga mogla dobiti. Ostat ćemo samo nas troje, Tom, Evie i ja, baš kako bi trebalo biti. Načas, dopustila sam si uživanje u toj maštariji, ali tad sam pogledala svoju usnulu kćerku i znala sam da je to samo to — maštarija. Poljubila sam prst i dodirnula njime njezine savršene usne znajući da nikad nećemo biti sigurne. Ja nikad neću biti sigurna jer znam, a on mi neće moći vjerovati. Osim toga, tko može znati da neće naići neka nova Megan? Ili — što je još gore — nova Anna, nova ja? Vratila sam se u prizemlje, a on je sjedio za kuhinjskim stolom i pio pivo. Nju isprva nisam vidjela, ali tad sam zamijetila njezina stopala i pomislila kako je sve gotovo, no on je rekao da je ona dobro. — Samo sam je malo onesvijestio — rekao je. Ovo neće moći nazvati nesretnim slučajem. Čekali smo. I ja sam uzela pivo i pili smo zajedno. Rekao mi je da mu je stvarno žao zbog Megan, zbog nevjere. Poljubio me je, rekao da će mi se iskupiti, da ćemo biti u redu, da će sve biti dobro. Otići ćemo odavde, baš kako si oduvijek željela. Otići ćemo kamo god hoćeš. Kamo god. — Upitao me mogu li mu oprostiti, a ja sam odgovorila da mogu, s vremenom, i on mi je povjerovao. Mislim da mi je povjerovao.

244

Oluja je počela, kako su i najavili. Grmljavina je budi, vraća k svijesti. Počinje mrmljati, migoljiti se po podu. — Trebala bi otići — kaže mi on. — Vrati se u sobu. Ljubim ga u usta i ostavljam ga, ali ne vraćam se u sobu. Uzimam telefon u hodniku, sjedam na donju stubu i osluškujem sa slušalicom u ruci, čekam pravi trenutak. Čujem kako joj se obraća tihim, nježnim glasom, a onda čujem nju. Mislim da plače.

245

RACHEL

Nedjelja, 18. kolovoza 2013. Večer ujem neko pištanje. Svjetlo zabljesne i shvaćam da je to kiša, pljusak. Vani je mračno, oluja. Munja. Ne sjećam se kad se smračilo. Bol u glavi vraća me k svijesti, srce mi uspuže u grlo. Na podu sam. U kuhinji. Teškom mukom, podižem glavu s poda naslanjam se na lakat. On sjedi za kuhinjskim stolom i promatra oluju s bocom piva u rukama.

Č

— Što ću sad, Rach? — pita kad opazi da sam podigla glavu. — Sjedim ovdje već gotovo pola sata i samo si postavljam to pitanje. Što bih trebao učiniti s tobom? Kakav mi izbor ostavljaš? — Otpije dug gutljaj piva i zamišljeno me promotri. Pridižem se u sjedeći položaj, leđima naslonjena na kuhinjske ormariće. Vrti mi se u glavi, usta su mi prepuna sline. Imam osjećaj da ću povratiti. Ugrizem se za usnicu i zarijem nokte u dlanove. Moram se probuditi iz ovog stupora, ne mogu si dopustiti slabost. Ne mogu se osloniti ni na koga drugog. To znam. Anna neće pozvati policiju. Neće riskirati sigurnost svoje kćerke zbog mene. — Moraš priznati da si to sama skrivila — kaže. — Razmisli: da si nas samo ostavila na miru, ne bi se našla u ovoj situaciji. Ja ne bih bio u ovoj situaciji. Nitko od nas ne bi. Da nisi bila ondje one večeri, da Anna nije dotrčala kući nakon što te vidjela na postaji, tad bih ja vjerojatno uspio sve srediti s Megan. Ne bih bio toliko... zlovoljan. Ne bih izgubio strpljenje. Ne bih je ozlijedio. Ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Osjećam jecaj u dnu grla, ali uspijevam ga potisnuti. Ovo je tipičan on — ovo je ono što stalno čini. Majstorski mu polazi za rukom uvjeriti me da sam za sve ja kriva, učiniti da se osjećam bezvrijednom. Ispije pivo i zakotrlja praznu bocu po stolu. Tužno odmahne glavom, ustane, priđe mi i ispruži ruke. — Dođi — kaže. — Uhvati se. Hajde, Rach, diži se. 246

Dopuštam mu da me uspravi. Leđa su mi priljubljena uz kuhinjski pult, a on stoji ispred mene, uz mene, pritišće me bokovima. Podigne ruku do mog lica, obriše palcem suze s mojih jagodica. — Što da učinim s tobom, Rach? Što misliš da bih trebao učiniti? — Ne moraš ništa učiniti — odgovorim i pokušam se osmjehnu ti. — Znaš da te volim. Još uvijek te volim. Znaš da nikome ne bih rekla... Ne bih ti to mogla učiniti. On se nasmiješi onim svojim širokim, prekrasnim osmijehom od kojeg bih se nekoć rastopila, a ja zaplačem. Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da smo dovedeni do ovoga, da je najveća sreća koju sam u životu upoznala — moj život s njim — bio samo iluzija. Neko me vrijeme pušta da plačem, ali mora da mu idem na živce jer onaj očaravajući osmijeh nestaje s njegova lica i usnica mu je sad podrugljivo iskrivljena. — Dosta je bilo, Rach — kaže. — Prestani cmizdriti. — Odmakne se, iščupa šaku papirnatih maramica iz kutije na kuhinjskom stolu. — Ispuši nos — kaže, a ja učinim kako mi je naredio. Promatra me, njegovo lice utjelovljenje je prezira. — Onoga dana kad smo se odvezli na jezero — kaže. — Mislila si da imaš šanse, zar ne? — Nasmije se. — Jesi, zar ne? Kako si me gledala, kao srna, molećivo... Mogao sam te imati, nisam li? Bila si tako laka. — Čvrsto zagrizem usnu. On mi ponovno priđe. — Ti si kao jedan od onih neželjenih pasa koje cijeli život zlostavljaju. Možeš ih šutati i šutati, ali svejedno će ti se vratiti, puzati pred tobom i mahati repom. Preklinjati. Nadati se da će ovaj put biti drugačije, da će ovaj put učiniti nešto kako treba i da ćeš ih voljeti. Ti si baš takva, nisi li, Rach? Ti si pas. — Obgrli me oko struka i spusti usne na moje. Dopuštam mu da klizne jezikom između mojih usana i priljubi me uz svoje bokove. Osjećam da se uzbuđuje. Ne znam je li sve na istome mjestu kao kad sam ja ovdje živjela. Ne znam je li Anna promijenila raspored u ormarićima, premjestila špagete u drugu staklenku, prebacila vagu iz donje lijeve u donju desnu ladicu. Ne znam. Samo se nadam da nije, dok klizim rukom u ladicu iza svojih leđa. — Možda si u pravu — kažem kad odvoji usne od mojih. Podižem lice ka njegovom. — Možda bi Megan još uvijek bila živa da onu večer nisam došla u Blenheim Road. On kimne, a prsti moje desne ruke oviju se oko nečeg poznatog. Nasmiješim se i priljubim uz njega, tik uz njegovo tijelo, klizeći lijevom rukom oko njegova struka.

247

Šapnem mu u uho: — Ali zar doista misliš, s obzirom da si joj ti razmrskao lubanju, da sam ja odgovorna? On trzne glavom odmičući se, i ja tad navalim na njega, nasrnem svom svojom težinom dok ne izgubi ravnotežu pa zatetura o kuhinjski stol. Nagazim mu na stopalo najjače što mogu i dok se on previja od bola, hvatam ga za kosu na vratu pa ga privučem k sebi, zabijajući mu koljeno u lice. Osjećam prasak hrskavice i čujem njegov krik. Guram ga na pod, grabim ključeve s kuhinjskog stola i nestajem kroz vrata prije nego on uspije ustati. Trčim ka ogradi, ali poskliznem se u blatu i gubim ravnotežu, a on je već na meni, vuče me natrag, poteže za kosu, grebe mi lice, pljuje psovke kroz krv — glupa, glupa kravetino, zašto nas ne možeš ostaviti na miru? Zašto me ne možeš ostaviti na miru? Uspijevam mu se otrgnuti, ali nemam kamo pobjeći. Neću uspjeti pobjeći kroz kuću, a neću uspjeti ni preko ograde. Kriknem, ali nitko me neće čuti, ne kroz ovu kišu i grmljavinu i štropot vlaka koji nailazi. Trčim u dubinu vrta, prema tračnicama. Slijepa ulica. Stojim na mjestu gdje sam prije godinu ili malo više stajala s njegovim djetetom u rukama. Okrećem se leđima prema ogradi i gledam kako mi se on odlučno približava. Obriše usta nadlanicom, ispljune krv. Osjećam vibriranje tračnica u ogradi iza svojih leđa — vlak je već gotovo ovdje, zvuči kao vrisak. Tomove usnice se pomiču, nešto mi govori, ali ne čujem ga. Gledam kako dolazi, gledam i ne mičem se dok već nije gotovo na meni, a tad zamahnem. I zarijem vadičep u njegov vrat. Razrogači oči nijemo padajući. Prinese dlanove vratu, ne skrećući pogled s moga lica. Izgleda kao da plače. Promatram ga dok ga više ne mogu gledati, pa mu okrećem leđa. Dok vlak prolazi, vidim lica na jarko osvijetljenim prozorima, glave pognute nad mobitele i knjige, putnike tople i sigurne na putu kući.

Utorak, 10. rujna 2013. Jutro Promjena u atmosferi dok se vlak zaustavlja na semaforu osjeća se kao zujanje električnih svjetiljki. Više nisam jedina koja gleda. Mislim da nikad i nisam bila. Mislim da svi to čine — gledaju kuće pokraj kojih prolaze — samo što ih svi vidimo drugačije. Svi smo ih vidjeli drugačije. Sad i svi ostali vide što i ja. Ponekad čujem kako govore o tome.

248

— Eno je, ona tamo. Ne, ne, ona nalijevo — ondje. S ružama uz ogradu. Tamo se to dogodilo. Same kuće su prazne, i ona na broju petnaest, i ona na broju dvadeset i tri. Ne izgledaju prazne — rolete su podignute, a vrata otvorena, ali znam da je to zato jer ih pokazuju potencijalnim kupcima. Obje su sad na prodaju, iako bi moglo proći neko vrijeme prije no što ijedna dobije ozbiljnog kupca. Pretpostavljam da agenti za prodaju nekretnina kroz te prostorije uglavnom vode lešinare, bolesne znatiželjnike koji žude vidjeti izbliza mjesto na kojem je on pao i njegova krv natopila zemlju. Boli me kad pomislim kako hodaju kućom — mojom kućom, kućom u kojoj sam nekoć imala nadu. Pokušavam ne razmišljati o onome što je uslijedilo. Pokušavam ne misliti o onoj noći. Pokušavam, ali ne uspijevam. Jedna uz drugu, natopljene njegovom krvlju, sjedile smo na sofi, Anna i ja. Supruge, čekale smo vozilo hitne pomoći. Anna ih je nazvala — nazvala je policiju, sve je obavila. Za sve se pobrinula. Stigli su bolničari, prekasno za Toma, a za njima najprije policajci u odori pa detektivi, Gaskill i Rileyeva. Doslovce su zinuli kad su nas vidjeli. Postavljali su pitanja, ali ja nisam uspjela razabrati što govore. Jedva sam se mogla pomaknuti, jedva disati. Anna je odgovarala, smireno i samouvjereno. — Bila je samoobrana — rekla im je. — Sve sam vidjela. S prozora. Krenuo je na nju s vadičepom. Bio bi je ubio. Nije imala izbora. Pokušala sam... — Samo je tad zamucala, samo sam je tad vidjela da plače. — Pokušala sam zaustaviti krvarenje, ali nisam uspjela. Nisam mogla. Jedan od policajaca u odori otišao je po Evie, koja je nekim čudom sve mirno prespavala, i sve su nas odvezli u policijsku postaju. Annu i mene posjeli su u odvojene prostorije i postavili još pitanja kojih se ne sjećam. Teškom sam mukom odgovarala, pokušavajući se usredotočiti. Jedva sam uopće uspijevala uobličiti riječi. Rekla sam im da me je napao, udario bocom. Rekla sam da je navalio na mene vadičepom. Rekla sam da sam mu uspjela istrgnuti oružje iz ruke, da sam ga upotrijebila kako bih se obranila. Pregledali su me: pregledali su ranu na mojoj glavi, moje ruke, moje nokte. — Nema baš mnogo obrambenih rana — sumnjičavo je rekla Rileyeva. Tad su otišli i ostavili me s jednim policajcem u odori — onim s aknama na vratu koji je prije cijelog jednog života došao u Cathyn stan u Ashbury. Stajao je na vratima i izbjegavao moj pogled. Kasnije se vratila Rileyeva. — Gospođa Watson potvrđuje vašu priču, Rachel. Možete ići. — Ni ona me nije mogla pogledati u oči. Policajac u odori odvezao me u bolnicu gdje su zašili ranu na mojoj glavi.

249

O Tomu se u novinama mnogo pisalo. Saznala sam da nikad nije bio u vojsci. Pokušao se ubaciti, ali dvaput su ga odbili. I ona priča o ocu bila je laž — sve je izokrenuo. Uzeo je ušteđevinu svojih roditelja i izgubio je. Oprostili su mu, ali on je prekinuo sve veze s njima kad je otac odbio podignuti novu hipoteku na kuću kako bi mu posudio još novca. Cijelo je vrijeme lagao, o svemu. Čak i kad nije morao, čak i kad to nije imalo nikakvog smisla. Jasno se sjećam kako je Scott govoreći o Megan rekao „Nemam pojma što je bila“, i osjećam se identično. Cijeli Tomov život bio je izgrađen na lažima — neistinama i poluistinama rečenim kako bi izgledao bolji, jači, zanimljiviji no što je bio. A ja sam im povjerovala, pala na njih. I Anna. Voljele smo ga. Pitam se bismo li voljele onu slabiju, manjkavu, neuljepšanu inačicu. Mislim da ja bih. Oprostila bih mu njegove pogreške i neuspjehe. I sama ih imam dovoljno. Večer U hotelu sam u jednom gradiću na obali Norfolka. Sutra idem dalje na sjever. Možda do Edinburgha, ili dalje. Još nisam odlučila. Samo želim biti sigurna da sam dovoljno daleko. Imam nešto novca. Mama je bila prilično velikodušna kad je saznala što sam sve prošla pa ne moram brinuti. Barem neko vrijeme. Unajmila sam automobil i danas poslijepodne odvezla sam se u Holkham. Do groblja tik izvan sela, na kojem je uz kosti njezine kćerke Libby pokopan Meganin pepeo. Čitala sam o tome u novinama. Bilo je nekih prijepora oko pogreba zbog Meganine navodne uloge u djetetovoj smrti. Ali na kraju su dopustili pogreb i meni se čini da su donijeli ispravnu odluku. Štogod da je učinila, dovoljno je kažnjena. Taman je počelo kišiti kad sam stigla onamo, nigdje nije bilo ni žive duše, ali svejedno sam parkirala automobil i prošetala grobljem. Njezin sam grob pronašla u najdaljem kutu, gotovo sakriven ispod niza jela. Ne bi ni znao da je pokopana ondje, da ne znaš da moraš potražiti. Na nadgrobnoj ploči samo je njezino ime — godina rođenja i smrti — bez riječi spomena, bez voljene supruge, kćerke ili majke. Na nadgrobnom spomeniku njezina djeteta piše samo „Libby“. Sad je njezin grob barem označen kako treba; nije posve sama uz tračnice. Kiša je počela jače padati, a kad sam se vraćala kroz groblje, opazila sam muškarca na vratima kapele i načas mi se učinilo da je Scott. Srce mi je skočilo u usta, obrisala sam kišu iz očiju i pogledala ponovno shvativši da je svećenik. Pozdravio me je podigavši ruku. Napola sam otrčala do automobila, nepotrebno preplašena. Sjetila sam se koliko je Scott bio nasilan kad sam ga zadnji put vidjela, kakav je bio na kraju — 250

mahnit i paranoičan, na rubu ludila. Za njega sad neće biti spokoja. Kako bi ga i moglo biti? Razmišljam o tome i kakav je nekoć bio — kakvi su oni nekoć bili, kakvima sam ih zamišljala — i osjećam se ucviljeno. I ja osjećam njihov gubitak. Poslala sam e-mail Scottu, ispričala se za sve laži koje sam mu rekla. Željela sam se ispričati i za Toma, jer trebala sam znati. Da sam bila trijezna sve one godine, bih li znala? Možda ni za mene neće biti spokoja. Nije odgovorio na moju poruku. Nisam ni očekivala da će odgovoriti. Vraćam automobil, odlazim u hotel i uzimam sobu, i kako ne bih više razmišljala koliko bi bilo lijepo sjesti u kožni naslonjač u udobnom, diskretno osvijetljenom hotelskom baru s čašom vina u ruci, odlazim prošetati lukom. Mogu točno zamisliti koliko bih se dobro osjećala do polovice prvog pića. Ne bih li otresla taj osjećaj, brojim dane otkad nisam popila ni kap alkohola: dvadeset. Dvadeset i jedan, računam li i današnji. Točno tri tjedna: moje najduže razdoblje trezvenosti već godinama. Čudno, ali zadnje piće poslužila mi je Cathy. Kad me je policija dovela kući, blijedu kao smrt i krvavu, i rekla joj što se dogodilo, donijela je bocu Jack Daniel’sa iz svoje sobe i objema nam velikodušno natočila. Nije prestajala plakati, stalno je ponavljala koliko joj je žao, kao da je to na neki način bila njezina krivnja. Popila sam whisky i odmah ga povratila; otad nisam popila ni kapi. Što ne znači da to ne želim. Stigavši do luke, skrenula sam nalijevo i prošetala do plaže kojom sam se mogla vratiti do Holkhama, da sam željela. Već je gotovo pao mrak i uz vodu je hladno, ali nastavljam hodati. Želim hodati dok ne budem mrtva umorna, toliko umorna da ne mogu razmišljati, i možda ću tad uspjeti zaspati. Plaža je prazna i toliko je hladno da moram stisnuti čeljust kako mi zubi ne bi cvokotali. Brzo hodam po oblucima, prolazeći pokraj koliba koje su na dnevnom svjetlu tako lijepe, ali sad izgledaju zloslutno, svaka od njih skrovište je. Kad vjetar jače zapuše, one ožive, njihove drvene daske škripe jedna o drugu, a ispod zvukova mora čuje se tiho kretanje: netko ili nešto se približava. Okrećem se, potrčim. Znam da tamo vani nema ničega, da se nemam čega bojati, ali strah svejedno nadire iz mog želuca u grudi i grlo. Trčim najbrže što mogu. Ne zaustavljam se dok se ne vratim u luku, na jarku uličnu rasvjetu. U hotelskoj sobi sjedam na krevet, sjedim na rukama dok se ne prestanu tresti. Otvaram minibar i vadim bočicu vode i vrećicu makadamskih oraščića. Vino i bočice džina ne diram, iako bi mi oni pomogli da zaspem, iako bi mi dopustili da kliznem u 251

zaborav. Iako bi mi dopustili da na neko vrijeme zaboravim izraz na njegovu licu kad sam se okrenula i gledala ga kako umire. Vlak je prošao. Čula sam zvuk iza svojih leđa i opazila Annu koja je izlazila iz kuće. Brzo nam je prišla, spustila se na koljena uz njega i stavila dlanove na njegov vrat. Na licu je imao izraz zaprepaštenosti, uvrijeđenosti. Željela sam joj reći, Nema koristi, sad mu nećeš moći pomoći, ali tad sam shvatila da ona ne pokušava zaustaviti krvarenje. Željela je biti sigurna. Sve dublje je zarivala vadičep u njegov vrat, kroz grlo, i cijelo to vrijeme nešto mu je tiho, nježno govorila. Nisam čula što govori. Zadnji put sam je vidjela u policijskoj postaji, kad su nas odveli kako bismo dale izjave. Nju su odveli u jednu prostoriju, a mene u drugu, ali netom prije no što je otišla, dodirnula je moju ruku. — Čuvaj se, Rachel — rekla je i nešto u načinu na koji je to rekla zazvučalo mi je kao upozorenje. Zauvijek smo povezane pričama koje smo ispričale: da ja nisam imala drugog izbora osim ubosti ga u vrat; da je Anna dala sve od sebe da ga spasi. Zavlačim se u krevet i gasim svjetla. Neću moći zaspati, ali moram pokušati. Prije ili kasnije, noćne će more nestati i ja ću prestati uvijek iznova sve to vrtjeti po glavi, ali u ovome času znam da je preda mnom duga noć. I da sutra ujutro moram rano ustati, kako bih uhvatila vlak.

SVRŠETAK

Enola

252

ZAHVALE

M

nogi su ljudi pomogli u pisanju ove knjige, ali nitko više od moje agentice, Lizzy Kremer, koja je divna i mudra. Velika hvala i Harriet Moore, Alice Howe, Emmi Jamison, Chiari Natalucci i svima u Davidu Highamu, kao i Tine Neilsen i Stelli Giatrakou. Veoma sam zahvalna svojim sjajnim urednicama s obje strane Atlantika: Sarah Adams, Sarah McGrath i Niti Pronovost. Za hvaljujem i Alison Barrow, Katy Loftus, Billu ScottKerru, Helen Edwards, Kate Samano i fantastičnoj ekipi u Transworldu previše vas je da vas poimence nabrojim. Hvala Kate Neil, Jamieju Wildingu, mami, tati i Richu na podršci i ohrabrenju. I na kraju, hvala londonskim putnicima koji su mi bili ona iskrica nadahnuća.

253