Paul Auster - Mjesečeva palaća.pdf

Paul Auster Mjesečeva palača naslov izvornika: Paul Auster MOON PALACE Copyright © Paul Auster, 1989. s engleskoga prevela: Hana Veček

U uspomenu na Normana Schiffta

Ništa ne može zaprepastiti Amerikanca. Jules Verne

01. BILO JE TO ONOG LJETA kad se prvi čovjek spustio na Mjesec. Bio sam vrlo mlad, ali nisam vjerovao da za mene ima budućnosti. Htio sam živjeti opasno, ići do krajnjih granica i onda vidjeti što će biti sa mnom kad tamo stignem. Kao što se ispostavilo, umalo nisam preživio. Malo po malo nestao je sav moj novac, izgubio sam stan i završio na ulici. Da nije bilo djevojke Kitty Wu, vjerojatno bih umro od gladi. Upoznao sam je slučajno, ali s vremenom sam shvatio da je ta slučajnost zapravo bila oblik moje spremnosti za spašavanje samog sebe kroz druge. To je bio početak. Od tada nadalje događale su mi se čudne stvari. Zaposlio sam se kod starca u invalidskim kolicima. Saznao sam tko mi je bio otac. Prehodao sam pustinju od Utaha do Kalifornije. Sve je to bilo davno, ali pamtim dobro te dane, pamtim ih kao početak vlastitog života. Stigao sam u New York u jesen 1965. Imao sam tada osamnaest godina i prvih devet mjeseci živio sam u studentskom domu. Bilo je poželjno da svi brucoši na Kolumbiji koji nisu iz grada žive u studentskom naselju, ali čim je završio semestar preselio sam se u stan na 112. ulici. Tamo sam živio sljedeće tri godine, sve do trenutka kad sam konačno stigao do dna. S obzirom na okolnosti, pravo je čudo da sam toliko izdržao. Živio sam u stanu s više od tisuću knjiga. One su prethodno pripadale mojem ujaku Victoru, koji ih je polako skupljao više od trideset godina. Neposredno prije nego što sam krenuo na studij on mi ih je ponudio kao oproštajni poklon. Učinio sam sve da ga odbijem, ali ujak Victor je bio sentimentalan i darežljiv čovjek i nije mi to dozvolio. Nemam novaca da ti dam, rekao je, kao ni savjeta. Uzmi knjige da me usrećiš. Uzeo sam knjige, ali sljedeću godinu i pol nisam otvorio niti jednu kutiju u kojima su bile spremljene. Odlučio sam uvjeriti ujaka da ih uzme natrag i nisam želio da im se u međuvremenu nešto desi. Uspostavit će se da su mi te kutije jako dobro došle. Stan na 112. ulici nije bio namješten i umjesto da trošim novac na stvari koje ionako nisam želio niti si ih mogao priuštiti, pretvorio sam kutije u imaginaran namještaj. To je nalikovalo sastavljanju slagalice, grupiranje kutija u različite figuracije, slaganje u redove, stavljanje jedne na drugu, aranžiranje i rearanžiranje dok konačno nisu počele nalikovati namještaju. Jedan set od šesnaest služio je kao podloga madracu, drugi od dvanaest postao je stol, sedam stolice i tako dalje... Sveukupni efekt je bio prilično jednobojan, s tom svijetlo smeđom gdje god se okreneš, ali sam ipak bio ponosan na vlastitu dovitljivost. Mojim je prijateljima sve to bilo pomalo čudno, ali već su se navikli da od mene očekuju čudne stvari. Pomislite na zadovoljstvo, objašnjavao bih im, kad liježete u krevet znajući da će se vaši snovi odvijati povrh američke književnosti devetnaestog stoljeća. Zamislite ručak dok vas cjelokupna renesansa vreba ispod hrane. Zapravo nisam imao pojma koje se knjige nalaze u kojim kutijama, ali tada sam volio pričati priče i sviđao mi se zvuk tih rečenica, makar bile lažne. Moj je imaginarni namještaj ostao nedirnut gotovo cijelu godinu. A tada je, u proljeće 1967, umro ujak Victor. Ta je smrt bila strašan udarac za mene, zapravo najgora stvar koja mi se ikad desila. Ne samo što je ujak Victor bio osoba koju sam volio najviše na svijetu, on je bio i moja cjelokupna obitelj, jedina veza sa nečim što je veće od mene samoga. Bez njega sam se osjećao potpuno napušteno, uništen sudbinom. Da sam se nekako pripremio na njegovu smrt bilo bi mi lakše boriti se s tim. Ali kako se pripremiti na smrt pedesetdvogodišnjeg čovjeka čije je zdravlje uvijek bilo dobro? Moj je ujak jednostavno pao mrtav jednog popodneva sredinom travnja, i u tom se trenutku moj život stao mijenjati, počeo sam tonuti u neki drugi svijet.

O mojoj se obitelji ne može puno reći. Malo je likova, a i nisu se dugo zadržali na ovom svijetu. Živio sam s majkom do svoje jedanaeste, kad je poginula u prometnoj nesreći. Pregazio ju je autobus, izgubivši kontrolu na bostonskom snijegu. Otac nikad nije postojao, tako da nas je bilo samo dvoje, moja majka i ja. Činjenica da je koristila svoje djevojačko prezime dokazivala je da nije bila udana, ali shvatio sam da sam nezakonito dijete tek nakon njezine smrti. Kao malome nikad mi nije padalo na pamet da postavljam pitanja o takvim stvarima. Ja sam bio Marco Fogg, moja majka je bila Emily Fogg i moj ujak u Chicagu je bio Victor Fogg. Svi smo se preživali Fogg, kao što je i normalno za ljude koji pripadaju istoj obitelji. Ujak Victor mi je kasnije ispričao da je pravo prezime njegova oca bilo Fogelman, ali ga je netko u imigracijskom uredu na Ellis Islandu skratio u Fog, s jednim g, i to je bilo naše prezime do 1907., kad smo dodali još jedno g. Fogel znači ptica, informirao me moj ujak, i svidjela mi se ideja da je to značenje utkano u ono što sam ja. Zamišljao sam kako je neki moj herojski predak stvarno znao letjeti. Ptica koja leti kroz maglu, mislio sam, velika ptica koja leti preko oceana, ne zaustavljajući se dok ne stigne do Amerike. Nemam nijednu sliku svoje majke i teško mi je sjetiti se kako je izgledala. Kad mi se njezina slika pojavi u mislima, vidim nisku, tamnokosu ženu s tankim dječjim zglobovima i nježnim, bijelim prstima, te se svako toliko odjednom prisjetim kako je dobar osjećaj bio kad te ti prsti dotiču. Ona je ostala zauvijek mlada i lijepa u mom sjećanju i to vjerojatno odgovara istini, jer je imala svega dvadeset i devet godina kad je umrla. Živjeli smo u nekoliko malih stanova u Bostonu i Cambridgeu i mislim da je bila zaposlena u nekoj izdavačkoj kući, iako sam bio premlad da shvatim što je zapravo tamo radila. Ono što mi je ostalo najjasnije u sjećanju naši su odlasci u kina (vesterni Randolpha Scotta, Rat svjetova, Pinokio) i kako smo sjedili u mraku, jedući kokice i držeći se za ruke. Znala je ispričati vic tako da bi me uhvatio napad smijeha, ali to se dešavalo rijetko, kad bi se posložili planeti. Uglavnom je bila snena i mrzovoljna i bilo je dana kad bih osjećao kako zrači istinskom tugom, kao da se bori protiv nekog nepreglednog unutrašnjeg nemira. Kako sam bivao stariji sve me češće ostavljala s bejbisitericama, ali tek sam puno godina nakon njene smrti shvatio što su značili ti njeni misteriozni nestanci. Što se mog oca tiče, postojala je samo praznina. To je bila jedina tema o kojoj bi moja majka odbijala razgovarati sa mnom i kad god bih postavio to pitanje bila bi neumoljiva. Davno je umro, rekla bi, prije nego što si se ti rodio. Nije postojao nikakav trag njegova postojanja u našoj kući. Nijedna fotografija, čak ni njegovo ime. Da bih se imao za što uhvatiti, zamišljao sam ga kao tamnokosu verziju Bucka Rogersa, svemirskog putnika koji je prošao u četvrtu dimenziju i više se nije znao vratiti. Moja majka je pokopana pokraj svojih roditelja na groblju Westlawn i nakon toga sam otišao u Chicago živjeti s ujakom Victorom. Ne sjećam se većeg dijela tog prvog perioda, ali očigledno sam se uglavnom pokunjeno vukao po kući i uspavljivao se jecajima, poput jadnog siročeta iz nekog romana devetnaestog stoljeća. Jednom je neka šašava Victorova poznanica naletjela na nas u gradu te počela plakati kad me je Victor predstavio, brišući oči maramicom i blebećući o tome kako mora da sam ja Emilino dijete ljubavi. Još nisam bio čuo za taj izraz, ali bilo mi je jasno da uključuje neke strašne i nesretne stvari. Kad sam zamolio ujaka Victora da mi objasni, on je smislio odgovor koji ću uvijek pamtiti: Sva djeca su djeca ljubavi, ali samo najbolju tako i zovu. Brat moje majke bio je mršav četrdesetogodišnji neženja orlovskog nosa koji je zarađivao za život kao klarinetist. Kao i svi Foggovi imao je sklonost k besciljnom sanjarenju, iznenadnim bljeskovima i dugotrajnim tromostima. Nakon obećavajućeg početka u Clevelend orkestru te su njegove osobine pomalo uzimale ono najbolje od njega. Prespavao bi probe, pojavljivao se na koncertima bez kravate i jednom je bio dovoljno drzak da ispriča neumjesnu šalu u blizini bugarskog koncertmajstora. Nakon što je dobio

otkaz, Victor je svirao sa brojnim manjim orkestrima, jednim gorim od drugog. Kad se vratio u Chicago 1953., već je bio prihvatio osrednjost vlastite karijere. Kad sam se uselio k njemu, u veljači 1958., davao je instrukcije iz klarineta i svirao za Mjesečinu, mali sastav Howieja Duna, koji je svirao po vjenčanjima i maturalnim zabavama. Victor je znao da mu nedostaje ambicije, ali je također znao da na ovom svijetu postoje i druge stvari osim muzike. Toliko stvari, zapravo, da je povremeno bio posve opčinjen njima. Kako je bio tip osobe koji uvijek mašta da radi nešto drugo od onog čime je trenutačno uposlen, ne bi uspijevao vježbati skladbu a da ne zastane da razmisli o nekom šahovskom problemu koji mu se vrtio u glavi, ne bi mogao igrati šah a da istovremeno ne misli o greškama Chicago Cubsa, niti bi odlazio na utakmicu a da na njoj ne razmišlja o nekom minornom liku iz Shakespearea, a onda kad bi konačno došao kući, ne bi bio u stanju ostati uz knjigu dulje od dvadeset minuta a da ne osjeti intenzivnu potrebu da zasvira na klarinetu. Gdje god da je bio i kamo god bi išao, ostavljao bi za sobom svjetlucav trag loših šahovskih poteza, nedovršenih statističkih tabela i napola pročitanih knjiga. Ipak, nije ga bilo teško voljeti. Hrana je bila lošija nego kod moje majke i stan u kojem smo živjeli otrcaniji i prenatrpan, ali su to zapravo bile nevažne stvari. Victor se nikad nije pretvarao da je nešto što nije. Znao je da nije sposoban biti mi otac i zato me tretirao više kao prijatelja nego kao dijete, kao omanjeg i obožavanog sudruga. Taj nam je aranžman obojici odgovarao. Mjesec dana nakon mog dolaska smislili smo igru u kojoj smo izmišljali zemlje, imaginarne svjetove koji su prkosili zakonima prirode. Usavršavanje onih najboljih bi nam uzelo tjedne, a njihove geografske karte koje bih ja nacrtao objesili bismo na počasno mjesto iznad kuhinjskog stola. Zemlje Povremene Svjetlosti, na primjer, i Kraljevstva Jednookog. S obzirom na muke koje nam je stvaran svijet zadavao, nije bilo čudno što smo ga željeli napustiti kad god se moglo. Nedugo nakon što sam stigao u Chicago, ujak Victor me odveo u kino na Put oko svijeta za 80 dana. Junak te priče zvao se Fogg, naravno, i od tog dana ujak me iz milja zvao Phileas — tajni podsjetnik na taj neobičan trenutak, što bi on rekao »kad smo se suočili sa samima sobom na velikom platnu«. Ujak Victor je volio izmišljati elaborirane nonsens teorije o stvarima, i nikad se ne bi umorio raspredajući o značajima skrivenim u mom imenu. Marco Stanley Fogg. Po njemu, to je dokazivalo da mi je putovanje u krvi, da će me život odnijeti na mjesta gdje još ljudska noga nije kročila. Marco, naravno, kao Marco Polo, prvi Europljanin koji je posjetio Kinu, Stanley kao američki novinar koji je pronašao Dr. Livingstonea »u srcu najcrnje Afrike«, a Fogg kao Phileas, koji je proletio oko svijeta za manje od tri mjeseca. Nije bilo važno što je moja majka odabrala ime Marco samo zato što joj se sviđalo, niti što je Stanley bilo ime mojeg djeda, niti što Fogg nije bilo naše pravo prezime, već hir polupismenog američkog birokrata. Ujak Victor je nalazio značenja gdje nitko drugi nije i tada bi ih, vrlo vješto, pretvarao u neku vrst skrovitog znamenja. Ja sam zapravo uživao u svoj toj pažnji kojom me obasipao, i iako sam znao da su njegove priče uglavnom napuhani baloni od sapunice, postojao je dio mene koji je vjerovao u svaku njegovu riječ. U svakom slučaju upravo mi je Victorov nominalizam pomogao da preživim prve teške tjedne u novoj školi. Najlakše je napasti nečije ime te je i Fogg postalo predmet raznih osakaćivanja i unakazivanja: Smog i Glog, na primjer, pa onda Fuga i na kraju Fuk. Kad je konačno moje prezime iscrpljeno, okrenuli su se na moje ime. O na kraju Marco naprosto je zazivalo epitete poput Dumbo, Mambo Džambo, ali što su još uspjeli u drugim pravcima premašivalo je sva očekivanja. Marco je postao Marco Polo, od Polo je nastao Polovnjak, pa iz toga ne znam kako Punoglavac, da bi završilo sa Dupeglavac, što je bila okrutnost koja me stvarno zapanjila kad sam to prvi put čuo. S vremenom sam preživio tu školsku inicijaciju, ali sam zauvijek zapamtio koliko je moje ime beskrajno krhko.To je ime bilo toliko vezano uz moj doživljaj samog sebe, da sam ga želio zaštititi od budućih ozljeda. Kad mi je bilo

petnaest, počeo sam potpisivati svoje školske radove sa M.S. Fogg, kopirajući pretenciozno velikane moderne literature te u isto vrijeme uživajući u činjenici da su moji inicijali označavali riječ manuskript. Ujak Victor je srčano podržao taj čin. »Svaki čovjek je autor svog vlastitog života«, govorio je. »Knjiga koju pišeš još nije završena, dakle još uvijek je rukopis, manuskript. Koje ime bi tome više priličilo?« Malo po malo, Marco je izblijedjelo iz javnog obraćanja. Za svog ujaka bio sam Phileas, a za sve ostale M.S. Par pametnjakovića je napominjalo da se ti inicijali odnose i na multiplu sklerozu, ali tada su mi već bile dobrodošle sve ironije i asocijacije koje sam si mogao pridodati. Kad sam upoznao Kitty Wu, ona me nazivala nekolicinom drugih imena, ali ona su sva njeno osobno vlasništvo i ja sam ih sva volio: Foggy, na primjer, korišteno samo u specijalnim prilikama, i Cyrano, koje je nastalo zbog razloga koji će kasnije biti objašnjeni. Da je ujak Victor doživio da ju upozna, siguran sam da bi cijenio činjenicu da je Marco, na svoj skromni način, osvojio Kinu. Satovi klarineta nisu išli najbolje (moj dah suviše kratak, moje usne suviše nestrpljive) i uskoro sam se izvukao. Bejzbol se pokazao zanimljivijim i do svoje jedanaeste postao sam jedan od onih mršavih američkih dječaka koji nikamo ne idu bez svoje rukavice, udarajući u nju tisuću puta dnevno. Bejzbol mi je bez sumnje pomogao oko raznih poteškoća u školi i kad sam upao u lokalnu malu ligu, tog prvog proljeća, ujak Victor je dolazio na gotovo sve utakmice da navija za mene. U lipnju 1958. iznenada smo se preselili u Saint Paul u Minnesoti (rijetka prilika, rekao je ujak Victor, govoreći o tome što su mu ponudili da bude učitelj glazbe), ali već smo sljedeće godine bili ponovno u Chicagu. U listopadu, Victor je kupio televizor i dozvolio mi da izostanem iz škole kako bih gledao White Sockse kako gube prvenstvo u šest utakmica. Bila je to godina Earlyja Wynna i go-go Soxa, godina Wallyja Moona. Navijali smo za Chicago Cubse, naravno, ali nam je obojici bilo potajno drago kad ih je taj čovjek s velikim obrvama izbacio u zadnjoj utakmici. S početkom sljedeće sezone nastavili smo navijati za Cubse, te jadne i trapave Cubse, taj klub kojem su pripadale naše duše. Victor je bio nepokolebljiv zagovornik dnevnog bejzbola, i doživljavao je kao moralno dobro to što kralj žvakaćih guma nije popustio perverziji umjetnog svjetla. »Kad idem na utakmicu« govorio bi, »jedine zvijezde koje želim vidjeti su one na terenu. Za taj su sport potrebni sunce i znoj. Apolonova kočija u zenitu! Velika vatrena lopta koja gori na američkom nebu!« Vodili smo duge razgovore tijekom tih godina o ljudima kao što su Earni Banks, George Altman i Glen Hobbie. Hobbie mu je bio posebno drag, ali držeći se svog pogleda na svijet, ujak je tvrdio da Hobbie nikad neće uspjeti kao bacač jer je njegovo prezime impliciralo amaterizam. Neobične primjedbe poput ove bile su esencijalne za Victorov smisao za humor. Do tad sam već razvio iskrenu sklonost za njegove šale i bilo mi je posve jasno zašto je bitno da budu izrečene ozbiljnog lica. Nedugo nakon što sam navršio četrnaestu, naše se kućanstvo proširilo za još jednu osobu. Dora Shamsky, rođena Katz, bila je krupna, četrdesetogodišnja udovica, ekstravagantno izblajhane kose. Od smrti gospodina Shamskya prije šest godina radila je kao sekretarica u kompaniji Mid-American Life. Njen susret s mojim ujakom odigrao se u plesnoj dvorani hotela Featherstone, gdje je Mjesečina svirala na novogodišnjoj zabavi dotične kompanije. Nakon kratkog perioda udvaranja, par je ozakonio vezu u ožujku. U tome svemu nisam vidio ništa loše i ponosno sam zauzeo svoju poziciju kuma na vjenčanju. Ali čim se slegla prašina, s tugom sam primijetio da se moja nova ujna ne smije odveć spremno na ujakove šale i pitao sam se nije li to znak njezine ograničenosti, svojevrsnog nedostatka mentalne vitalnosti koja nije slutila na sretan ishod te veze. Uskoro sam otkrio da postoje dvije Dore. Prva je bila uvijek spremna za pokret, grubog, muškaračkog karaktera i jurcala bi kućom poput kakva narednika, bedem dobrog raspoloženja, šef. Druga je Dora bila pripita koketa, suzna, samosažaljiva emotivka koja se vukla po kući u ružičastom kućnom ogrtaču i povraćala svoja

pijanstva po podu dnevne sobe. Od te dvije draža mi je bila druga, makar samo zbog nježnosti koju bi tad prema meni iskazivala. Ali ti njezini skokovi činili su mog ujaka mrzovoljnim i nesretnim, a ja sam više od ičega na svijetu mrzio gledati kako moj ujak pati. Victor se znao nositi s trijeznom, zajedljivom Dorom, ali bi njezina pijanstva u njemu budila strogost i nestrpljivost i pretvarala ga u neku vlastitu iskrivljenu verziju. Dobro i zlo su tako bili u stalnom ratu. Kad je Dora bila dobra, Victor je bio zao; a kad je Dora bila zla, Victor je bio dobar. Dobra je Dora stvarala zlog Victora, a dobri se Victor vraćao samo kad je Dora bila zla. Ostao sam zatvorenik te paklene mašine duže od godine dana. Srećom, autobusna kompanija iz Bostona isplatila nam je velikodušnu odštetu. Po Victorovom računu, bilo je dovoljno novaca da pokrije četiri godine koledža, skromnije životne troškove i još nešto povrh, da mi nakon toga pomogne u takozvanom stvarnom životu. Prvih je par godina Victor držao taj novac nedirnut. Hranio me iz vlastitog džepa, ponosan na vlastitu odgovornost i ne pokazujući nikakvu namjeru da dira tu sumu ili bilo koji njezin dio. Ali s pojavom Dore, Victor je izmijenio plan. Podigao je kamate koje su se nakupile, zajedno s još nečim povrh i upisao me u privatni internat u New Hampshireu, misleći da će tako preokrenuti efekte svoje krive procjene. Jer ako već Dora nije bila majka koju mi je on pokušao osigurati, nije vidio razloga da ne pokuša s drugim rješenjem. Šteta za to još nešto povrh, ali nije bilo drugog. Kad bi morao birati između sada i kasnije, Victor se uvijek odlučivao za sada, a kako se po tom impulsu vodio čitav život, bilo je posve logično da tako odabere i ovaj put. Proveo sam tri godine na Anselmovoj akademiji za dječake. Kad sam došao kući nakon druge godine, Victor i Dora su se već razišli, ali kako nije imalo smisla ponovno mijenjati školu, vratio sam se u New Hampshire po završetku praznika. Victorov prikaz razvoda je bio prilično maglovit, tako da nisam bio siguran što se zapravo dogodilo. Spominjali su se nestali bankovni računi i razbijeno posuđe, a kad je spomenut stanoviti George, pretpostavio sam da je on također umiješan. Nisam ispitivao ujaka o detaljima, jer je nakon svega djelovao kao da je odahnuo što je ponovno sam. Victor je preživio bračne ratove, ali su rane zadobivene u njima ostavile vidljive ožiljke. Izgled mu je bio zabrinjavajuće narušen (prljavi okovratnici, gumbi koji nedostaju, iskrzani rubovi hlača), a čak su i njegove šale dobile neku zajedljivu oštrinu. Ti su znaci bili dovoljno loši, ali ono što me više brinulo bilo je fizičko propadanje. Bilo je trenutaka kada bi se hodajući popiknuo (misteriozno klecanje koljena), sudarao sa stvarima po kući i izgledao kao da zaboravlja gdje se nalazi. Znao sam da je život s Dorom uzeo svoj danak, ali bilo je tu još nešto. Ne želeći dizati paniku, uspio sam uvjeriti sam sebe da su njegovi problemi više vezani uz njegovo psihičko nego fizičko stanje. Možda sam i bio u pravu, ali gledajući danas na to, teško mi je zamisliti da simptomi koje sam prvi put zamijetio tog ljeta nisu bili povezani s infarktom koji ga je ubio tri godine kasnije. Victor mi sam nije ništa rekao, ali njegovo tijelo mi se obraćalo, a ja nisam imao sredstava ili smisla da to odgonetnem. Kad sam se vratio u Chicago za Božić, činilo se da je kriza prošla. Victor je povratio snagu i izgledalo je da ga očekuju velike stvari. Howie Dunn i on su u rujnu raspustili Mjesečinu i osnovali novi bend s tri mlada muzičara na bubnjevima, klaviru i saksofonu. Nazvali su se Mjesečari i stvari koje su svirale bile su njihove vlastite. Victor je pisao riječi, Howie muziku i sva petorica su pjevala. Gotovo je s dobrim starim hitovima, objavio mi je Victor kad sam stigao. Gotovo je s muzikom za ples. Gotovo je s pijanim svadbama. Ostavljamo taj počasni krug i spremamo se za utrku života. Kad sam sljedeće večeri otišao poslušati kako sviraju, njihove su mi pjesme bile pravo otkriće, pune duha i humora, bučne i divlje, izrugivale su se sa svime od politike do ljubavi. Victorovi su tekstovi imali neku veselu dražest ali i gotovo swiftovski efekt u pozadini. Spike Jones u kombinaciji sa Schopenhauerom, ako je nešto takvo moguće. Howie je ugovorio Mjesečarima gažu u

jednom od klubova u donjem gradu i svirali su tamo svaki vikend od Dana zahvalnosti do Valentinova. Kad sam se vratio u Chicago nakon mature, počeli su s pripremama za turneju, a bilo je i govora o snimanju ploče u Los Angelesu. Tako je tema ujakovih knjiga došla na tapetu. Kretao je na put u rujnu i nije znao kad će se vratiti. Dogodilo se to kasno noću, jedva tjedan dana prije mog odlaska u New York. Victor je sjedio na svojoj stolici uz prozor, dovršavajući kutiju cigareta i pijući rakiju. Ja sam se ispružio na kauču, lebdeći u stuporu sreće od dima i burbona. Pričali smo o nekim nevažnim stvarima zadnja tri ili četiri sata, ali sad je razgovor utihnuo i prepustili smo se tišini vlastitih misli. Ujak Victor je povukao zadnji dim iz cigarete i ugasio je u svojoj najdražoj pepeljari, suveniru sa Svjetske izložbe iz 1939. Proučavao me zamagljenim očima ispunjenim dragošću, uzeo još jedan gutljaj i duboko uzdahnuo. »A sad smo stigli do teškog dijela«, rekao je. »Svršeci, rastanci, slavne posljednje riječi. Veliko finale. Phileas, ako se i ne budemo često čuli, ne zaboravi da mislim na tebe. Novi svjetovi čekaju na nas obojicu i bojim se da u njima neće biti puno vremena za dopisivanje.« Ujak Victor je zastao da zapali još jednu cigaretu i vidio sam kako mu je zadrhtala ruka dok je držao šibicu. »Nitko ne zna koliko ćemo biti na turneji, ali Howie je vrlo optimističan. Colorado, Arizona, Nevada, Kalifornija. U smjeru zapada, sve dublje u divljinu. Kako god bilo, bit će zanimljivo. Grupica gradskih momaka u zemlji kauboja i Indijanaca. Ali raduje me pomisao na te otvorene prostore, na sviranje pod pustinjskim nebom. Tko zna, možda mi se otvore neki novi vidici?« Ujak Victor se nasmijao, da poništi ozbiljnost svojih misli. »U svakom slučaju,« zaključio je, »da bih prelazio tako velike razdaljine, moram putovati s malo prtljage. Morat ću baciti ili pokloniti većinu svojih stvari. Kako me boli misao da će biti izgubljene zauvijek, odlučio sam ih predati tebi. Uostalom, u koga drugog i imam povjerenja? Tko je drugi tu da nastavi tradiciju? Počet ću s knjigama. Da, da, sa svim knjigama. Kad bolje razmislim, ovo se nije moglo dogoditi u boljem trenutku. Kad sam ih jutros prebrojao, bilo ih je tisuću četiristo devedeset i dvije. Znakovit broj, rekao bih, jer evocira Kolumbovo otkriće Amerike, a koledž na koji ideš je nazvan po njemu. Neke od tih knjiga su velike, neke male, neke su tanke, a neke debele, ali sve sadrže riječi. Budeš li čitao te riječi, možda ti pomognu u tvom školovanju. Ne, ne želim čuti! Ni riječ protesta. Kad se jednom smjestiš u New Yorku, poslat ću ti ih. Zadržat ću duplu kopiju Dantea, ali osim toga sve ostale su tvoje. Tu je još i drveni šah. Uzet ću mali magnetski, ali drveni je tvoj. I kutija za cigare s autogramima igrača bejzbola. Imamo skoro svakog igrača Chicago Cubsa u zadnjih dvadeset godina, par velikih zvijezda i nebrojeno manjih iz ostatka lige. Mattt Batts, Memo Luna, Rip Repulski, Putsy Cabalero, Dick Drott. Već sama opskurnost tih imena bi ih trebala učiniti besmrtnima. Još su tu i neke sitnice i tričarije. Moje pepeljare, suveniri iz Alamoa i New Yorka, ploče Haydna i Mozarta koje sam snimio s Clevelend orkestrom, obiteljski foto album, plaketa koju sam dobio kao dječak kad sam pobijedio na državnom muzičkom natjecanju. Bilo je to, zamisli, 1924., tako davno. I na kraju, htio bih da uzmeš moje odijelo od tvida koje sam kupio prije par zima. Napravljeno je od najfinije škotske vune i neće mi trebati tamo kamo idem. Nosio sam ga svega dvaput i ako ga dam Vojsci spasa, samo će završiti na nekom jadnom beskućniku. Puno je bolje da ga ti uzmeš. Dat će ti neko dostojanstvo, a nema zla u tome da čovjek izgleda najbolje što može, zar ne? Otiđi odmah sutra do krojača i neka ti ga prepravi. To bi bilo to, mislim. Knjige, šah, autogrami, svaštarije, odijelo. Sad kad je moje kraljevstvo podijeljeno, zadovoljan sam. Nema razloga da me tako gledaš. Znam što radim i drago mi je što sam ovo napravio. Dobar si ti dječak, Phileas, i uvijek ćeš biti sa mnom, ma gdje ja bio. Trenutačno idemo u suprotnim pravcima, ali prije ili kasnije srest ćemo se opet, siguran sam u to. Na kraju sve dođe na svoje, sve sjedne na mjesto, sve se poveže. Devet krugova, devet planeta, naših devet života.

Znaš, podudarnosti su beskonačne. Ali dosta brbljanja. Kasno je i valja nam spavati. Dođi, daj mi ruku. Da, da se rukujemo. Tako, za zbogom. I neka nam potraje do kraja svijeta.« Svaki tjedan ili dva Victor bi mi poslao razglednicu. Uglavnom su bile kičaste, prave turističke: zalazak sunca na Stjenjaku, rodeo, kaktusi, napušteni gradovi duhova na Divljem zapadu, pustinjske panorame. Na njima su također bili upisani pozdravi, obično unutar docrtanog lasa, a jednom je čak i mazga progovorila kroz stripovski oblačič iznad glave: Pozdravi iz Silver Gulcha. Ujakove poruke na poleđini bile su kratke, ali nisam toliko čeznuo za vijestima o njemu, koliko za tim povremenim znacima života. Te su mi razglednice predstavljale užitak i što su bile gluplje i banalnije, to bi mi užitak bio veći. Imao sam osjećaj da dijelimo neku internu šalu svaki put kad bih pronašao koju u sandučiću, a najbolje (sliku praznog restorana u Renou, debelu ženu na konju iz Cheyenne) sam čak zalijepio na zid pored kreveta. Moj cimer je još mogao shvatiti prazan restoran, ali jahačica mu nije išla u glavu. Objasnio sam mu da je imala neku nepriličnu sličnost s bivšom ženom mog ujaka, Dorom. A kako se već stvari dešavaju u ovom svijetu, rekao sam, ne bi me uopće začudilo da je ta žena zapravo sama Dora. Kako Victor nije nigdje dugo ostajao, bilo mi je prilično teško odgovoriti mu. Krajem listopada napisao sam mu pismo na devet stranica o nestanku struje u cijelom New Yorku (ostao sam zarobljen u liftu s dva prijatelja), ali nisam ga poslao sve do siječnja, kad su Mjesečari počinjali svoju trotjednu gažu u Tahou. Iako nisam često pisao, uspijevao sam ostati u duhovnoj vezi s ujakom noseći njegovo odijelo. Odijela tada baš i nisu bila moderna među studentima, ali ja sam se u njemu osjećao kao doma, a kako drugog doma nisam ni imao, nastavljao sam ga nositi svaki dan, od početka do kraja godine. U trenucima tuge i stresa bila mi je posebna utjeha osjetiti se zaštićenim u toplini ujakove odjeće. Ponekad bih zamišljao da me zapravo samo odijelo drži na okupu, da bi se moje tijelo razletjelo kad ga ne bi nosilo. Služilo je kao druga koža, zaštitna membrana koja me štitila od životnih udaraca. Gledajući danas na to, vidim kako mora da sam čudno izgledao drugima: ispijen, raščupan, nervozan, neusklađen s ostatkom svijeta. Činjenica je da se nisam ni želio uklopiti. Ako su me drugi studenti doživljavali kao čudaka, to je bio njihov problem. Bio sam ponosni intelektualac, čangrizav i tvrdoglav budući genij, koji stoji podalje od svog stada. Dođe mi da se zacrvenim kad se sjetim tih poza. Bio sam groteskan amalgam skromnosti i arogancije, varirajući između dugih, neugodnih šutnji i blaziranih napada razularenosti. Kad bi me uhvatilo, provodio sam noći po barovima, pušeći i pijući kao da se namjeravam ubiti, citirajući stihove manje poznatih pjesnika šesnaestog stoljeća, kontemplirajući na latinskom o srednjovjekovnim filozofima, čineći sve da impresioniram prijatelje. Imati osamnaest je grozno, i dok sam hodao okolo uvjeren da sam zreliji od svojih kolega, zapravo sam samo bio pronašao drugačiji način da budem mlad. Više nego bilo što drugo, odijelo je bilo oznaka mog identiteta, točna predodžba onoga kako sam želio da me drugi vide. Objektivno gledano s odijelom je bilo sve u redu. Tamnozeleni tvid, sitno kariran, uski reveri — kvalitetno napravljen komad odjeće. Ali nakon nekoliko mjeseci neprekidnog nošenja počelo je visjeti na meni poput vunene krpe. Ono što moji prijatelji nisu znali, bilo je da sam ga nosio isključivo iz sentimentalnih razloga. Ispod svog nekonformističkog stava ja sam držao svog ujaka blizu sebe i izgled odijela nije s tim imao gotovo nikakve veze. Da mi je Victor poklonio ljubičasto odijelo od najlona, bez sumnje bih ga nosio s istim uvjerenjem kao i tvid. Kad su u proljeće završila predavanja, odbio sam ponudu svog cimera da dijelimo stan i sljedeće godine. Nisam imao ništa protiv Zimmera (dapače, bio mi je najbolji prijatelj), ali poželio sam konačno živjeti sam. Našao sam stan u 112. ulici i uselio petnaestog lipnja, par minuta prije nego što su dva krupna dostavljača donijela sedamdeset i šest kutija ujakovih knjiga. Stan se nalazio na

petom katu velike zgrade s liftom. Bila je to zapravo garsonijera; soba s kuhinjicom, kupaonica, dva prozora s pogledom na slijepu ulicu. Zrak je bio siv i zagušljiv, a i po najvedrijem danu svjetlost se teško probijala unutra. Na početku sam doživio par napadaja straha zbog toga što živim sam, ali onda sam otkrio nešto što mi je pomoglo da zavolim to mjesto i konačno se skrasim u njemu. Bilo je to moje druge ili treće noći tamo, stajao sam između dva prozora, gledajući kroz lijevi iz nekog neobičnog ugla. Podigao sam pogled i odjednom se otvorio uzan prostor između dvije zgrade u pozadini. Gledao sam u Broadway, u najmanji dio Broadwaya i nevjerojatno, ali preko cijelog tog prostora koji sam mogao vidjeti bio je rasprostrt neonski znak, živa baklja ružičastih i plavih slova koja su ispisivala riječi MJESEČEVA PALAČA. Znao sam da se tako zove kineski restoran u blizini, ali snaga kojom su me ta slova pogodila izbrisala je svaku praktičnu usporedbu i asocijaciju. To su bila magična slova i visjela su tamo u mraku kao poruka od samog neba. MJESEČEVA PALAČA. Odmah sam pomislio na ujaka Victora i njegov bend, i u tom prvom, iracionalnom trenutku, moji strahovi su me napustili. Nikad nisam iskusio nešto tako iznenadno i potpuno. Gola i prljava soba pretvorila se u utočište, u stjecište čudnih znakova i tajanstvenih, proizvoljnih događaja. Nastavio sam gledati u taj neonski znak i malo pomalo shvatio sam da sam došao na pravo mjesto, da je ovaj mali stan stvarno tamo gdje bih trebao biti. Ljeto sam proveo radeći u knjižari, idući u kino i zaljubljujući se i odljubljujući u djevojku koja se zvala Cynthia, čije je lice već odavno izbrisano iz mog sjećanja. Stan sam sve više osjećao kao vlastiti dom, a kad su te jeseni predavanja ponovno počela, bacio sam se sa Zimmerom i drugim prijateljima u grozničav krug od noćnih pijanki i ljubavnih pokušaja do dugih, potpuno tihih perioda učenja i čitanja. Mnogo kasnije, kad sam gledao na taj period s distance godina koje su prošle, shvatio sam koliko je zapravo bio plodan. A onda sam navršio dvadesetu i par tjedana kasnije primio dugo i gotovo nerazumljivo pismo svog ujaka, pisano olovkom na poleđinama žutih narudžbenica Humboldtove enciklopedije. Iz onog što sam uspio shvatiti, Mjesečare su zapala teška vremena i nakon podužeg niza nesretnih događaja (raskinuti angažmani, puknute gume, pijanac koji je razbio nos saksofonistu) konačno su se raspali. Ujak Victor je od studenog živio u Boiseu, Idaho, gdje je našao privremen posao kao akviziter enciklopedija. Ali stvari nisu tekle kao što se nadao i po prvi put za sve ove godine što sam ga poznavao, osjetio sam notu poraza u njegovim riječima. Moj je klarinet u zalagaonici, pisalo je u pismu, na računu više nemam ni centa, a stanovnici Boisea nemaju nikakvu potrebu za enciklopedijama. Poslao sam mu novac i popratio ga telegramom u kojem ga nagovaram da dođe u New York. Victor je odgovorio par dana kasnije i zahvalio mi. Završit će s poslovima do kraja tjedna, rekao je, i uhvatiti prvi autobus. Računao sam da će stići u utorak, najkasnije srijedu. Ali srijeda je došla i prošla, a Victor se nije pojavio. Poslao sam još jedan telegram, ali odgovora nije bilo. Mogućnosti nesreća činile su mi se beskrajnima. Zamišljao sam što mu se sve moglo dogoditi između Boisea i New Yorka i odjednom se američki kontinent pretvorio u pustu opasnu zonu, zlokobnu noćnu moru prepunu zamki i labirinata. Pokušao sam pronaći vlasnika stana u kojem je živio, ali nisam uspio i tada sam kao posljednji izlaz nazvao policijsku stanicu u Boiseu. Pažljivo sam objasnio svoj problem naredniku po imenu Neil Armstrong. Sljedećeg dana narednik Armstrong me nazvao s novostima. Ujak Victor je pronađen mrtav u svom iznajmljenom stanu u Sjevernoj dvanaestoj ulici, utonuo u fotelji u svom baloneru, s napola sklopljenim klarinetom u desnoj ruci. Dva spakirana kofera stajala su kraj vrata. Soba je pretražena, ali ništa nije ukazivalo na zločin. Prema prvom mrtvozorničkom izvještaju, najvjerojatniji uzrok smrti bio je infarkt. Sutra ujutro sam odletio na zapad. Identificirao sam ujakovo tijelo u mrtvačnici, platio dugove,

potpisao papire i formulare, dogovorio da tijelo bude prebačeno u Chicago. Mrtvozornik je bio očajan zbog stanja u kojem se leš nalazio. Da sam na vašem mjestu, rekao mi je, ne bih očekivao čuda. Telefonom sam ugovorio sprovod, obavijestio nekoliko ujakovih prijatelja (Howiea Dunna, saksofonista sa slomljenim nosom i nekolicinu bivših učenika), pokušao pronaći Doru (nisam uspio) i otpratio lijes u Chicago. Viktor je pokopan pored moje majke i dok smo gledali kako naš prijatelj nestaje u zemlji, nebo nas je zasulo kišom. Poslije smo se odvezli do Howiea, gdje je njegova žena pripremila skromni domjenak s hladnim narescima i vrućom juhom. Plakao sam neprekidno zadnja četiri sata i tamo sam brzinski popio pet ili šest duplih burbona uz hranu. To mi je popravilo raspoloženje i nakon nekog vremena počeo sam glasno pjevati. Howie me pratio na klaviru i uskoro je skup postao prilično razuzdan. A onda sam povratio po podu i čarolije je nestalo. U šest sam se pozdravio sa domaćinima i izbauljao na kišu. Tumarao sam sljedeća dva, tri sata, ponovno povratio na nečijem pragu i tad naletio na mršavu prostitutku sivih očiju, Agnes, koja je stajala pod kišobranom u uličici obasjanoj neonskim svjetlima. Otišao sam s njom do njene sobe u hotelu Eldorado, održao joj kratko predavanje o pjesmama sir Waltera Raleigha, a onda joj pjevao uspavanke dok se skidala i širila noge na krevetu. Nazvala me luđakom, ali sam joj onda dao sto dolara, pa je pristala provesti sa mnom noć. Loše sam spavao, i u četiri ujutro izvukao sam se iz kreveta, odjenuo svoju mokru odjeću i uzeo taksi do aerodroma. U deset sam bio u New Yorku. Zapravo nije bio problem u tuzi. Tuga je možda bila uzročnik, ali uskoro je ustupila mjesto nečem opipljivijem, proračunatom u djelovanju, i nasilnijem u šteti koju je prouzročilo. Cijeli lanac raznih sila je bio pokrenut i ja sam počeo letjeti u sve većim i većim krugovima oko samog sebe, dok na kraju nisam izletio iz orbite. Moja se novčana situacija pogoršala. Već sam neko vrijeme bio svjestan toga, ali do sad je prijetnja vrebala iz velike daljine i nisam o tome previše brinuo. Ali nakon ujakove smrti i tisuća dolara koje sam potrošio u tim groznim danima, budžet koji mi je trebao potrajati kroz studij gotovo se posve istopio. Izračunao sam da ako nastavim trošiti kao do sad, novac će biti potrošen do studenog sljedeće godine. Moj prvi impuls je bio da napustim studij, ali nakon što sam se dan, dva zabavljao tom mišlju, odustao sam od nje. Obećao sam ujaku da ću diplomirati, a kako ga više nije bilo ovdje da odobri promjenu plana, nisam bio spreman pogaziti riječ. A tu je još bilo i pitanje vojnog roka. Kad bih sad napustio studij, izgubio bih studentska prava i vjerojatno završio marširajući u azijskoj džungli prema preuranjenoj smrti. Dakle, ostajem u New Yorku i nastavljam studij. To je bila mudra odluka. Ljudima u mojoj situaciji nudile su se različite opcije — školarine, krediti, studij uz rad — ali čim sam počeo razmišljati o njima osjetio bih gađenje. Bila je to instinktivna reakcija, nezadrživ napad mučnine. Odbacio sam sve te opcije, tvrdoglavo, znajući dobro da sam upravo pokopao svoju jedinu nadu za izlazak iz krize. Od tada nadalje nisam učinio ništa da si pomognem, odbijajući da pomaknem i malim prstom. Bog zna zašto sam se tako ponašao. Izmislio sam tad nebrojene razloge, ali vjerojatno se naprosto radilo o očaju. Bio sam očajan i suočen s tolikim nedaćama osjećao sam da su potrebne neke drastične mjere. Htio sam pljunuti na svijet, učiniti nešto potpuno nezemaljsko. Sa svim žarom i idealizmom mladog čovjeka koji je previše razmišljao i pročitao previše knjiga, odlučio sam da je ono što trebam učiniti — ništa. Moje djelovanje sastojat će se od militantnog odbijanja da uopće djelujem. Bio je to nihilizam uzdignut na razinu estetskog suda. Pretvorit ću svoj život u umjetničko djelo, žrtvujući sebe toliko da će svaki moj dah imati okus prokletstva. Znaci su pokazivali na totalnu pomrčinu i dok sam oklijevao da ih drugačije protumačim, slika tog mraka me

pomalo uvukla, zavevši me svojom jednostavnošću. Neću učiniti ništa da onemogućim neizbježno, ali mu neću ni trčati u susret. Ako će se život nastaviti kao i uvijek do sad, tim bolje. Bit ću strpljiv i držati se čvrsto. Jednostavno sam znao što me čeka i bez obzira dogodilo se danas ili sutra, dogodit će se sigurno. Totalna pomrčina. Zvijer je zaklana, njena utroba protumačena. Mjesec će zakriti sunce i ja ću nestati. Bez novca, naplavina mesa i kostiju koja nije ostavila nikakvog traga za sobom. Tad sam počeo čitati ujakove knjige. Dva tjedna nakon sprovoda uzeo sam nasumce jednu kutiju, nožem pažljivo prerezao selotejp i pročitao sve što se u njoj nalazilo. Bila je to čudna mješavina, upakirana bez ikakva vidljiva reda ili namjere. Romani i drame, povijesne knjige i putopisi, knjige o šahu i detektivske priče, znanstvena fantastika i filozofska djela — potpuni kaos tiska. Pročitao sam svaku knjigu do kraja i nisam o njima donosio nikakav sud. Što se mene ticalo, svaka je knjiga bila jednaka drugima, svaka rečenica se sastojala od točnog broja riječi i svaka je riječ stajala točno tamo gdje je i trebala biti. Odlučio sam tako ožalovati svog ujaka Victora. Otvorit ću sve kutije i jednu po jednu pročitati sve knjige. To je bila zadaća koju sam si zadao i držao sam je se sve do gorkog kraja. Svaka je kutija sadržavala zbrku nalik prvoj, mišmaš svetog i profanog, nakupine minornog između klasika, iskrzani svesci kraj tvrdo ukoričenih edicija, krimići nadohvat Donna i Tolstoja. Ujak Victor nije nikad sistematizirao svoju biblioteku. Svaki put kad bi kupio knjigu, stavio bi ju na policu do one koju je kupio netom prije nje. To je također bio i redoslijed kojim su se knjige našle u kutijama. Ako ništa drugo, kronologija je bila netaknuta. Smatrao sam to idealnim slijedom. Svaki put kad bih otvorio kutiju ušao bih u drugi segment ujakova života, određen period dana, tjedana ili mjeseci i tješio me osjećaj da zauzimam isti mentalni prostor koji je Victor jednom zauzimao čitajući iste riječi, živeći u istim pričama, možda i misleći iste misli. Bilo je to gotovo kao slijediti rutu nekog istraživača, ponavljati njegove korake kad je stupio na neotkriveni teritorij, idući zapadno za suncem, slijedeći svjetlost dok ne nestane. Kako kutije nisu bile označene, nije bilo načina da unaprijed znam u koji period ujakovog života ulazim. Putovanje je tako bilo sačinjeno od diskretnih, neprestanih skokova. Od Bostona do Lenoxa, na primjer, Minneapolisa do Sioux Fallsa, Kenoshe do Salt Lake Citya. Nije me smetalo što sam bio prinuđen skakati po karti. Na kraju će sve praznine biti ispunjene i sve razdaljine pokrivene. Mnoge sam knjige već ranije pročitao, a neke mi je i sam ujak Victor čitao naglas: Robinsona Crusoea, Doktora Jekylla i mistera Hydea, Nevidljivog čovjeka. Nisam dozvolio da me to ometa. Probio sam se kroz sve s istom strašću, uživajući u starima jednako kao i u novima. Hrpe pročitanih knjiga rasle su u kutovima moje sobe i čim bi se koji toranj zanjihao prijeteći da padne, napunio bih dvije vrećice knjigama i ponio ih sa sobom na faks. U neposrednoj blizini na Broadwayu nalazila se naime Chandlerova knjižara, natrpana i prašnjava rupa koja je trgovala starim knjigama. Bio sam tamo čest gost od ljeta 1967. do ljeta 1969, i malo po malo riješio sam se svog nasljedstva. To je bio jedini vid djelovanja koji sam sebi dozvolio - upotrijebiti ono što već posjedujem. Nije mi bilo lako rastajati se od nečeg što je nekad pripadalo mom ujaku, ali istovremeno sam znao da mi on to ne bi zamjerio. Vratio sam svoj dug čitajući knjige, i sad kad sam bio tako kratak s novcem, činilo se posve logično da pretvorim knjige u gotovinu. Jedini je problem bio što nisam na njima mogao dovoljno zaraditi. Chandler se znao cjenkati, a i način na koji je on doživljavao knjige posve se razlikovao od mog. Meni knjige nisu bile spremnik za riječi, već riječi same, i njihovu vrijednost bi više određivala njihova duhovna kvaliteta nego fizičko stanje. Istrošeni Homer vrijedio je više od potpuno novog Vergilija, a tri Decartesova toma manje od jednog Pascalovog. To su za mene bile esencijalne distinkcije, dok za Chandlera one uopće nisu postojale. Knjiga je za njega bila objekt, nešto što je pripadalo svijetu stvari, i kao takva nije se znatno razlikovala od kutije za cipele, držača za toaletni papir ili šalice za kavu. Svaki put kad bih mu

donio dio ujakovih knjiga, starac bi započinjao sa svojom igrokazom. Nezadovoljno bi okretao knjigu, proučavao korice i hrbat, tražio mrlje i nedostatke s vječnim izrazom lica kao da upravo prekapa po hrpi govana. U trideset godina prakse usavršio je repertoar mumljanja, coktanja jezikom, uzdisanja i tužnog odmahivanja glavom. Točka je smišljena tako da shvatite bezvrijednost svoje prosudbe i posramite se zbog vlastite drskosti da mu uopće donesete te knjige. I još želite novac za njih? Očekujete i od smetlara da on vama plati kad vam odnosi smeće? Znao sam da sam prevaren, ali bih se rijetko zbog toga bunio. Naposljetku, što sam i mogao učiniti? Chandler je poslovao s pozicije jačeg i to ništa nije moglo promijeniti. Ja sam ih očajnički htio prodati, a on ih je posve ravnodušno kupovao. Nije imalo nikakvog smisla glumiti da ste i vi ravnodušni, jer tada do prodaje naprosto ne bi došlo, a to je ipak bilo gore nego biti prevaren. Otkrio sam da bih bolje prošao kad bih mu donosio manje knjiga, ne više od deset, dvanaest od jednom. Prosječna cijena po primjerku bi tada malo porasla. Ali što bih manje knjiga donio, to bih češće morao dolaziti, a učestalost mojih posjeta bi mi također slabila poziciju. Chandler je pobjeđivao u svakom slučaju. Prolazili su mjeseci, a starac mi se nikada nije obratio. Nikada me ne bi pozdravio, nikad se nije nasmiješio ili rukovao sa mnom. Gotovo da bih se pitao sjeća li me se uopće. Kako sam prodavao knjige, izgled mog stana se mijenjao. To je bilo neizbježno, jer svaki put kad bih otvorio jednu od kutija, uništio bih komad namještaja. Krevet se nalazio na podu, stolice su se smanjivale i nestajale, stol se pretvorio u prazan prostor. Moj se život pretvarao u ništa i taj se proces mogao vidjeti golim okom, opipljiva, rastuća praznina. Svaki odlazak u ujakovu prošlost ostavljao je trag u stvarnom svijetu i posljedice su bile vidljive. Trebalo je samo da se okrenem po sobi pa da znam što se događa. Soba je bila naprava koja je mjerila moje stanje: koliko je mene još preostalo, koliko me više nema. Bio sam istovremeno i počinitelj i svjedok, i glumac i publika u kazalištu za jednu osobu. Pratio sam proces vlastitog raspadanja. Gledao sam kako malo po malo nestajem. Ta su vremena, naravno, bila teška za sve. Sjećam ih se kao uskomešanosti masa i politike, izgreda, megafona i nasilja. U proljeće 1968. svaki je dan donosio novu kataklizmu. Ako nije bio Prag, onda je bio Berlin, ako nije bio Pariz, onda je bio New York. Pola milijuna vojnika je bilo u Vijetnamu. Predsjednik je objavio da se neće ponovno kandidirati. Ljudi su pogibali u atentatima. Nakon godina borbe, rat je postao toliko velik da su i najmanje misli bile njime zaražene, i znao sam da sam, što god učinio, i ja njegov dio kao i svi drugi. Jedne večeri dok sam sjedio na klupi u Riverside parku promatrajući vodu, vidio sam kako je na drugoj obali eksplodirao tanker. Plamen je prekrio nebo i dok sam gledao kako gorući komadi olupine lete preko rijeke prema meni, shvatio sam da se ono unutrašnje i ono vanjsko ne mogu razdijeliti, a da se ne naškodi istini. Istog mjeseca moj se fakultet, Kolumbija, pretvorio u bojno polje i stotine studenata su uhapšene, uključujući i sanjare poput Zimmera i mene. Ne namjeravam o tome ovdje razglabati. Svi su upoznati s pričom o tom vremenu i nema je potrebe ponavljati. To svakako ne znači da želim da bude zaboravljena. Moja vlastita priča odvija se na ruševinama tog vremena i ako to ne bude jasno, ona neće imati smisla. Kad su počela predavanja na trećoj godini (rujan 1967.), mog odijela više nije bilo. Uništeno od kiše koja ga natopila u Chicagu, izlizano na mnogim mjestima, rasparanih džepova, konačno je odslužilo svoje. Objesio sam ga u ormar kao suvenir, podsjetnik na sretnije dane i kupio si najjeftiniju i najizdržljiviju odjeću koju sam mogao pronaći: traperice, čizme, flanel košulje i nošenu kožnu jaknu iz vojničkog dućana. Prijatelji su bili zapanjeni ovom transformacijom, ali ja nisam ništa objašnjavao, jer mi do njihovog mišljenja ionako nije bilo stalo. Ista stvar se dogodila s telefonom. Nisam ga isključio zato što sam se želio izolirati od svijeta, već naprosto zato što si taj trošak više

nisam mogao priuštiti. Kad me Zimmer jedan dan u knjižnici zagnjavio s tim, gunđajući kako je postalo teško doći do mene, izbjegao sam pitanje svoje novčane situacije tako što sam razvezao priču o žicama, glasovima i smrti ljudske komunikacije i kontakta. »Glas prenesen elektronskim putem nije pravi glas,« rekao sam. »Navikli smo se na te prividne slike nas samih, ali kad zastaneš i razmisliš o tome, shvatiš da je telefon sprava distorzije i fantazije. To je komunikacija među duhovima, verbalno izlučivanje umova bez tijela. Želim vidjeti osobu s kojom razgovaram. Ako ne mogu, onda radije neću s njom uopće razgovarati.« Takvi nastupi su postajali sve tipičniji za mene, izgovori, podteksti, čudne teorije koje bih nudio kao odgovore na najjednostavnija pitanja. Nisam vidio drugog izlaza osim laganja, jer nisam želio da itko sazna koliko mi je teško. A što mi je bilo gore, to su moje izmišljotine postajale zamršenije i bizarnije. Zašto sam prestao pušiti, zašto sam prestao piti, zašto sam prestao jesti po restoranima — nikad mi nije bio problem iznaći neko nevjerojatno racionalno objašnjenje. Počeo sam zvučati kao nekakav anarhistični pustinjak, prorok sudnjeg dana, ludit. Ali uspijevao sam time zabaviti prijatelje i samim tim sačuvati tajnu. Ponos je bez sumnje imao odlučujuću ulogu u tim šaradama, ali i to što nisam želio da mi netko stane na put koji sam si zacrtao. Pričanje o tome samo bi dovelo do sažaljenja ili potrebe da mi se pomogne, a to bi sve pokvarilo. Umjesto toga, prepustio sam se deliriju svog projekta, ismijao sam svaku moguću priliku i čekao da mi istekne vrijeme. Zadnja je godina bila najteža. U studenom sam prestao plaćati struju i u siječnju su mi je isključili. Nakon toga sam nekoliko tjedana eksperimentirao sa svijećama, proučavajući razne vrste, njihovu dugotrajnost, cijenu i količinu svjetla koju isijavaju. Židovske memorijalne svijeće su se, na moje iznenađenje, pokazale najboljima. To titravo svjetlo i sjene su mi bili izrazito lijepi, i sad kad je i frižider utihnuo, činilo mi se da je zapravo bolje da nema struje. U svakom nedostatku bih tražio prednosti i kad bih naučio živjeti bez nečeg, zauvijek bih prestao misliti o tome. Znao sam da to neće trajati vječno, da će s vremenom biti stvari bez kojih neću moći, ali trenutno sam bio zadivljen time koliko malo žalim za stvarima kojih više nema. Polako ali sigurno otkrio sam da u tome mogu daleko dogurati, mnogo dalje nego što sam mislio. Nakon što sam platio svoj zadnji semestar, ostalo mi je manje od šesto dolara. I deset kutija s knjigama, autogrami i klarinet. Ponekad bih, da umanjim samoću, sklopio klarinet i puhao u njega, proizvodeći neobične zvukove, mješavinu jauka i vriske, režanja i smijeha. U ožujku sam prodao kolekciju autograma kolekcionaru Milu Flaxu, neobičnom čovječuljku s oblakom kovrčave plave kose, čiji sam oglas pronašao na zadnjoj stranici Sportskih novosti. Flax je bio zadivljen kad je ugledao autograme. Predano ih je proučio, a onda me pogledao očima punim suza i hrabro predvidio da će 1969. biti godina Cubsa. Zamalo je i pogodio, i da nije bilo onog munjevitog uzleta već otpisanih Metsa, to bi se i dogodilo. Autogrami su mi donijeli sto pedeset dolara, što je bilo više od mjesečne najamnine. Knjige su me opskrbljivale hranom i uspio sam se provući kroz travanj i svibanj, završavajući svoje seminare pod svjetlom svijeća. A onda sam prodao i pisaću mašinu za dvadeset šest dolara, kojima sam iznajmio uniformu za antipromociju, koju su organizirali studenti kao protest protiv uobičajenih fakultetskih ceremonija. Učinio sam što sam namjeravao, ali nisam mogao uživati u trijumfu. Ostao sam na posljednjih sto dolara, a knjige su spale na tri kutije. Plaćanje stanarine više nije dolazilo u obzir, i nakon što istekne depozit koji sam dao pri iznajmljivanju, sigurno će me izbaciti. Ako s opomenom krenu u srpnju, rješenje će stići u kolovozu i u rujnu ću biti na ulici. Ali iz perspektive prvog lipnja, kraj ljeta se činio udaljen svjetlosnim godinama. I problem nije bio što nakon toga, nego kako uopće i stići do tamo. Knjige će donijeti otprilike pedeset dolara. Zajedno s devedeset šest koliko mi je ostalo, tih stotinu četrdeset šest dolara mi je trebalo potrajati tri mjeseca. Činilo se nedovoljno, ali ako jedem samo jednom dnevno, zaboravim na novine, autobuse i svaku vrst dodatnih troškova, izračunao sam

da je moguće uspjeti. Tako je počelo ljeto 1969. Izgledalo je gotovo izvjesno da će to biti moje zadnje ljeto na ovome svijetu. Tijekom zime i ranog proljeća, držao sam hranu s vanjske strane prozora. Mnoge su se stvari smrznule u najhladnijim mjesecima (maslac, meki sirevi), ali ništa ne bi postalo nejestivo nakon što bi se odledilo. Glavni problem su predstavljali Čada i golublji izmet, ali brzo sam se naučio da stvari držim u najlonskoj vrećici. Kad je jedna zajedno sa stvarima u njoj odletjela s prozora, počeo sam ih sa špagom vezivati za radijator u sobi. Sasvim sam se naviknuo na taj sistem, a kako je plin srećom bio uključen u cijenu rente te nisam trebao brinuti za svoj štednjak, činilo se da je situacija s hranom pod kontrolom. Ali to je bilo za hladna vremena. Otkako je zatoplilo, držanje na prozoru je hrani više štetilo nego koristilo. Mlijeko se zgrušavalo, sok kiselio, a maslac topio u sijajuće, žute lokvice. Pretrpio sam nekoliko takvih katastrofa dok nisam iz svoje prehrane izbacio svu lako kvarljivu hranu. Moj se novi režim prehrane sastojao od mlijeka u prahu, instant kave i malih porcija kruha — to su mi bile zalihe, a svaki dan sam jeo jaja, to najjeftinije, a najhranjivije jelo na svijetu. Tu i tamo pala bi i koja jabuka ili naranča, a odlučio sam da se, ako baš jako poželim, povremeno počastim hamburgerom ili konzervom gulaša. Tako hrana neće propadati, a ja neću, bar teoretski, gladovati. Dva jaja dnevno, savršeno meko kuhana u dvije i po minute, dvije kriške kruha, tri šalice kave i vode koliko mogu popiti. Iako ne odveć inspirativan, plan je svakako imao neku geometrijsku eleganciju. Nisam gladovao, ali gotovo da nije postojao trenutak u danu kad nisam osjećao glad. Često sam sanjao hranu i moje su noći tog ljeta bile ispunjene vizijama gozbi i bakanalija: pladnjevi janjetine i odrezaka, odojci s jabukom u ustima, torte u obliku dvoraca, velike zdjele voća. Tijekom dana moj se želudac stalno oglašavao, podsjećajući me na svoju prazninu i samo sam ga uz veliki napor uspijevao ignorirati. I prije sam bio mršav, a kako je ljeto prolazilo sve sam više gubio na težini. Svako toliko ubacio bih peni u vagu u ljekarni da saznam svoje stanje. Sa sedamdeset kila u lipnju pao sam na šezdeset dvije u srpnju, a zatim na pedeset šest u kolovozu. Za nekoga tko je visok sto osamdeset i dva centimetra, to je bilo opasno malo. Pokušavao sam odvojiti samog sebe od svog tijela, praveći se da moj problem ne postoji. I drugi su prolazili kroz ovo prije mene i svi su otkrili ono što sam i sam otkrio naposljetku: um ne može pobijediti materiju, jer kad od uma tražite previše uspostavi se da je i on sam zapravo materija. Da bih se uzdigao iznad svojih okolnosti, morao sam se uvjeriti da više nisam stvaran, a kao rezultat toga, stvarnost oko mene mi je počela izmicati. Stvari kojih nije bilo pojavljivale bi mi se pred očima, pa nestajale. Čaša limunade, na primjer. Novine s mojim imenom na naslovnici. Moje staro odijelo kako leži na krevetu, posve očuvano. Jednom sam čak vidio prijašnju verziju sebe kako hoda po sobi, tražeći nešto što ne može naći. Te su halucinacije trajale samo tren, ali bi nastavile odjekivati u meni satima. A bilo je i perioda kad bih se jednostavno izgubio. Pala bi mi na pamet neka misao i dok bih je domislio otkrio bih da je u međuvremenu pao mrak. Nisam mogao pronaći objašnjenje za sate koji su nestali. Ponekad bih uhvatio sebe kako žvačem nepostojeću hranu ili pušim nepostojeću cigaretu ispuhujući nepostojeće krugove dima. To su možda bili i najgori trenuci jer bih tada shvatio da više nemam povjerenja u sebe. Moj um je odlutao, a ja sam bio nemoćan da ga zaustavim. Većina tih simptoma se nije pojavila prije sredine srpnja. Prije toga sam dužno pročitao sve ujakove knjige i prodao ih Chandleru. Kako sam se bližio kraju, knjige su mi stvarale sve više problema. Pratio bih očima slova na papiru, ali nikakvo značenje do mene nije dopiralo. Ti su mi crni znakovi izgledali potpuno zbunjujuće, proizvoljna zbirka linija i krivulja koje nisu izražavale

ništa osim vlastite mutavosti. Na koncu se više nisam ni pravio da razumijem što čitam. Izvadio bih knjigu iz kutije, otvorio prvu stranu i prolazio prstom redak po redak na stranici. Tako sam dovršio posao, kao slijep čovjek koji čita na Braillevom pismu. Kad već nisam vidio riječi, želio sam ih barem dotaknuti. Bio sam toliko loše, da mi se stvarno činilo da to ima nekog smisla. Dodirnuo sam sve riječi u tim knjigama i time stekao pravo da ih prodam. Slučaj je htio da sam odnio Chandleru zadnje knjige na dan kad su se astronauti spustili na Mjesec. Dobio sam nešto više od devet dolara od prodaje i dok sam se vraćao prema Broadwayu, odlučio sam stati u Quinns baru, malom lokalnom restoranu na jugoistočnom uglu Desete ulice. Bilo je izrazito toplo i nisam vidio ništa loše u tome da popijem par piva po deset centa. Sjeo sam na barsku stolicu uz šank, pokraj nekolicine lokalaca i uživao u prigušenom svjetlu i rashladnom uređaju. Televizor je bio upaljen, bacajući sablasno svjetlo po bocama gina i whiskija i tako sam svjedočio tom događaju. Vidio sam kako dvije jastučaste prilike rade prve korake u tom svijetu bez zraka, odskakujući kao igračke po pustinjskom pejzažu, voze golfmobil po prašini i zabijaju zastavu u srce onog što je nekad bila božica ljubavi i ludosti. Blistava Diana, mislio sam, slika svega mračnog u nama. Onda je progovorio predsjednik. Ozbiljnim, bezličnim glasom proglasio je ovo najvećim događajem od postanka čovjeka. Oldtajmeri u baru su se nasmijali kad su to čuli, a mislim da sam i ja uspio razvući smiješak ili dva. Ali bez obzira na apsurdnost te tvrdnje, nitko ne bi mogao osporiti da otkad je napustio raj, Adam još nikad nije bio tako daleko od kuće. Neko vrijeme nakon toga živio sam u stanju potpune mirnoće. Stan mi je bio potpuno prazan, ali umjesto da me obeshrabri, ta me praznina tješila. Ne znam kako bih to objasnio, ali odjednom su mi živci postali mirniji i iduća tri, četiri dana sam se uspijevao prepoznati. I koliko god zvučalo čudno u ovom kontekstu, ja sam se tih par dana nakon što sam prodao posljednje ujakove knjige, osjećao sretan. Kao epileptičar na rubu napada, ušao sam u taj čudan međusvijet u kojem sve sjaji zapanjujućom jasnoćom. Nisam radio ništa posebno tih dana. Švrljao sam po sobi, izležavao se na madracu, zapisivao misli u bilježnicu. Čak mi se i to što ne radim ništa činilo bitnim i nije me smetalo što mi prolaze sati u dokolici. Svako toliko stao bih između prozora i gledao u neonski znak Mjesečeva palača. To je bilo ugodno i uvijek bi pokrenulo seriju zanimljivih misli. Te su mi misli ostale u magli, divlji sljedovi asocijacija i isprekidani ciklusi sanjarenja, ali tada sam ih doživljavao kao jako značajne. Možda se riječ mjesec za mene promijenila nakon što sam vidio kako ljudi tumaraju po njegovoj površini. Možda me fascinirala koincidencija da sam upoznao čovjeka po imenu Neil Armstrong u Boiseu, Idaho, a zatim gledao čovjeka s istim tim imenom kako leti svemirom. Možda sam naprosto bio u deliriju od gladi, pa bi me gledanje u neonski znak hipnotiziralo. Nisam siguran ni u što od toga, ali je činjenica da su me riječi Mjesečeva palača opsjedale svojom proročanskom tajanstvenošću i ljepotom. U njima je sve bilo sadržano — ujak Victor i Kina, rakete i muzika, Marco Polo i američki zapad. Gledao bih u znak i pomislio na struju. To bi me dovelo do zamračenja na mojoj prvoj godini studija, što bi me zatim odvelo do bejzbol utakmice na stadionu Wrigley, pa do ujaka Victora i svijeća koje su gorjele na mom prozoru. Jedna bi misao zvala drugu, spajajući se u sve veće nizove asocijacija. Ideja putovanja u nepoznato, na primjer, i paralela između Kolumba i astronauta. Otkriće Amerike kao promašaj da se dođe do Kine. Kineska hrana i moj prazan želudac; misao, kao hrana za mišljenje i moja glava kao palača snova. Mislio bih: Projekt Apollo; Apolon, bog muzike; ujak Victor i Mjesečari putuju na Zapad. Mislio bih: Zapad, rat protiv Indijanaca, rat u Vijetnamu koji se nekad zvao Indokina. Mislio bih: oružje, bombe, eksplozije; nuklearni oblaci u pustinjama Jute i Nevade; i onda bih se zapitao kako to da američki zapad ima mjesečev pejzaž? To bi išlo sve dalje i dalje, i što bih se više otvarao prema tim tajnim vezama, to bih osjećao da sam bliže shvaćanju neke temeljne istine o svijetu. Vjerojatno sam ludio,

ali osjećao sam strašnu snagu koja izbija iz mene, radost spoznaje koja je prodirala do same biti stvari. A zatim sam, jednako nenadano kao što sam ju i stekao, tu snagu izgubio. Živio sam u svojim mislima, tri ili četiri dana, a onda sam se jednog jutra probudio i otkrio da sam negdje drugdje: ponovno u svijetu fragmenata, ponovno u svijetu gladi i praznih, bijelih zidova. Trudio sam se uhvatiti ravnotežu prethodnih dana, ali mi to nije uspijevalo. Svijet se ponovno obrušio na mene i jedva sam dolazio do zraka. Ušao sam u novi period usamljenosti. Do tada me držala moja tvrdoglavost, ali malo po malo osjetio sam kako moja odlučnost slabi i oko prvog osmog bio sam spreman predati se. Pokušao sam kontaktirati razne prijatelje, potpuno spreman zatražiti da mi posude nešto novaca, ali od toga nije bilo prevelike vajde. Nekoliko iscrpljujućih šetnji po vrućini i nešto uludo potrošenih kovanica. Bilo je ljeto i izgledalo je da su svi napustili grad. Čak je i Zimmer, jedina osoba za koju sam znao da se mogu osloniti, potpuno nestao iz vidokruga. Otišao sam nekoliko puta do njegovog stana na Amsterdam aveniji, ali nitko nije odgovarao na zvonjavu. Ostavljao sam mu poruke u sandučiću i ispod ulaznih vrata, ali odgovora nije bilo. Kasnije sam saznao da se Zimmer preselio u drugi stan. Kad sam ga pitao zašto mi nije bio dao svoju novu adresu, rekao mi je da sam tvrdio da ću cijelo ljeto provesti u Chicagu. Posve sam zaboravio na tu laž, ali do tad sam ih već toliko bio izmislio, da ih ni sam nisam mogao pohvatati. Ne znajući da Zimmera tamo više nema, nastavio sam odlaziti do njegovog stana i ostavljati poruke. Jednog nedjeljnog jutra, na početku kolovoza, konačno se dogodilo neizbježno. Pozvonio sam, očekujući da nikog neće biti, već se okrećući dok sam pritiskao zvono, kad sam začuo neke zvukove iz stana: škripanje stolice, korake, nakašljavanje. Preplavilo me olakšanje, koje je netragom nestalo trenutak kasnije kad su se otvorila vrata. Osoba koja je trebala biti Zimmer, nije to bila. Bio je to netko potpuno drugi: mladić crne, kovrčave brade i duge kose. Pretpostavio sam da se upravo probudio, jer na sebi nije imao ništa osim gaća. Što mogu učiniti za tebe? Upitao me, promatrajući me s prijateljskim i zbunjenim izrazom lica. I onda sam začuo smijeh koji je dolazio iz kuhinje (mješavinu ženskih i muških glasova), i shvatio sam da sam se zatekao na nekom tulumu. »Mislim da sam na krivom mjestu.« rekao sam. »Ja zapravo trebam Davida Zimmera.« »Oh« rekao je stranac »pa ti onda mora da si Fogg. Baš sam se pitao kad ćeš se opet pojaviti.« Vani je bio okrutno vruć dan i sama šetnja do tamo me skoro dokrajčila. Dok sam stajao na vratima i dok mi se znoj cijedio u oči, osjećajući se spužvasto i glupo, pitao sam se jesam li ga dobro čuo. Prvi impuls mi je bio da se okrenem i odem, ali sam odjednom osjetio takvu slabost da sam se uplašio da ću se onesvijestiti. Pridržao sam se za dovratak i rekao: »Oprosti, možeš li ponoviti što si rekao?« »Rekao sam da ti mora da si Fogg«, stranac je ponovio. »Vrlo jednostavno. Ako tražiš Zimmera, onda mora da si Fogg. Fogg je onaj koji za njega ostavlja sve one poruke ispod vrata.« »Vrlo pronicljivo«, rekao sam, izdišući. »Pretpostavljam da ne znaš gdje je Zimmer.« »Žao mi je. Nemam blagog pojma.« Ponovno sam pokušao skupiti snagu da odem i baš kad sam se počeo okretati, vidio sam da stranac bulji u mene. Bio je to prodoran pogled, usmjeren direktno u moje lice. »Nešto nije u redu?« pitao sam. »Samo me zanimalo jesi li možda prijatelj od Kitty.« »Kitty? Ne znam nikoga tko se zove Kitty. U cijelom svom životu nisam upoznao nijednu Kitty.« »Nosiš istu majicu kao i ona, pa mi se zbog toga učinilo da mora postojati neka veza.« Pogledao sam i ugledao na sebi majicu Metsa koju sam kupio na rasprodaji za deset centa prije nekoliko mjeseci. »Ja čak ni ne volim Metse. Navijam za Cubse.«

»Čudna podudarnost«, stranac je nastavio, ne obraćajući pažnju na ono što sam rekao. »To će se svidjeti Kitty. Ona voli takve stvari.« Prije nego što sam stigao išta reći odvukao me do kuhinje. Tamo je za stolom sjedilo pet ili šest ljudi doručkujući. Stol je bio pretrpan hranom: jaja sa šunkom, kava, pecivo i svježi sir, pladanj dimljene ribe. Mjesecima nisam vidio ništa slično i nisam znao kako da na to reagiram. Bilo je to kao da me netko spustio usred neke bajke. Ja sam bio gladno dijete izgubljeno u šumi koje je upravo pronašlo začaranu kuću, kolibu napravljenu od hrane. »Pogledajte«, najavio me nasmiješeni, polugoli domaćin. »Ovo je Kittyn brat blizanac.« Zatim mi je predstavio sve za stolom. Svi su mi se smiješili i pozdravljali me, a ja sam se trudio uzvratiti osmijeh. Uspostavilo se da su većina studenti sa Juilliarda - glazbenici, plesači, pjevači. Domačinovo ime bilo je Jim ili John i upravo se jučer uselio u Zimmerov bivši stan. Ostali su proveli noć na nekoj zabavi i umjesto da nakon nje odu kući, odlučili su iznenaditi Jima ili Johna sa doručkom. To je objašnjavalo njegov nedostatak odjeće (spavao je kad su pozvonili) i obilje hrane koju sam gledao. Pristojno sam kimao glavom dok su mi to pričali, ali samo sam se pretvarao da slušam. Sve mi je to bilo posve nebitno i prije nego što su završili sa pričom, zaboravio sam kako se tko zove. Jedino sam proučio moju sestru blizanku, malu Kineskinju od svojih devetnaest ili dvadeset godina sa srebrnim narukvicama na obje ruke i izvezenom Navaho maramom oko čela. Uzvratila mi je pogled i popratila ga osmijehom — izrazito toplim osmijehom, imao sam osjećaj, vedrim osmijehom suučesništva. A zatim se moja pozornost vratila na stol, nesposobna da se više odvoji od njega. Shvatio sam da sam na rubu da se strašno osramotim. Mirisi hrane su me počeli mučiti i stajao sam tamo čekajući da me pozovu da sjednem, trudeći se da ne zgrabim nešto sa stola i ne strpam to u usta. Kitty je bila ta koja je razbila led. Kad je moj brat već ovdje, rekla je, posve u skladu s duhom tog trenutka, najmanje što možemo učiniti je da ga pozovemo da nam se pridruži za doručkom. Htio sam je poljubiti zbog toga što mi je pročitala misli. Slijedio je neugodan trenutak, jer se uspostavilo da više nema slobodnih stolica, ali ponovno je Kitty riješila stvar, pokazujući mi da sjednem između nje i osobe s njezine desne strane. Ispred mene se stvorio tanjur, sa svim pripadajućim dodacima: vilicom i nožem, šalicom i čašom, žlicom i salvetom. Nakon toga ušao sam u omaglicu hrane i zaborava. Bila je to djetinjasta reakcija, ali čim sam počeo jesti, više se nisam mogao kontrolirati. Gutao sam jedno jelo za drugim, listeći sve što bi stavljali ispred mene, i bilo je kao da sam sišao s uma. Kako se njihova velikodušnost činila beskrajna, nastavio sam jesti dok nije sve nestalo sa stola. U svakom slučaju to tako pamtim. Prežderavao sam se petnaest ili dvadeset minuta, i kad sam završio, na stolu su se nalazile jedino riblje kosti. Ništa drugo. Niti jedan zalogaj. Ni mrvica kruha. Tek sam tad primijetio kako me ostali intenzivno promatraju. Je li bilo baš tako strašno, pitao sam se. Jesam li slinio i jeo kao svinja? Okrenuo sam se ka Kitty i bojažljivo joj se nasmiješio. Nije izgledala zgađeno, nego zatečeno. To me donekle smirilo, ali u svakom sam se slučaju želio iskupiti za svoje ponašanje. To je najmanje što mogu, mislio sam, učiniti da zaborave da sam upravo polizao tanjure. Dok sam čekao priliku da se uključim u razgovor, postao sam svjestan kako je ugodno sjediti pored svoje davno izgubljene sestre blizanke. Iz dijelova razgovora koji se odvijao oko mene, uspio sam pohvatati da se bavi plesom. Bilo je teško ne biti impresioniran njome i nastavio sam je krišom pogledavati dok je pričala i smijala se s ostalima. Nije imala ni šminku ni grudnjak, a kad se pomicala čulo se zveckanje narukvica i naušnica. Grudi su joj bile lijepo oblikovane i nosila ih je sa zadivljujućom ležernošću, niti ih je isticala, niti se pravila da ih nema. Bila mi je prelijepa, ali još više od toga sviđalo mi se njeno držanje, to što nije bila paralizirana svojom ljepotom, kao većina izrazito lijepih djevojaka. Njezini su pokreti bili slobodni, a glas otvoren i trezven. Nije bila

razmaženo dijete dobrostojećih roditelja, poput ostalih, već netko tko se naučio sam snalaziti u životu. Činjenica da je nije smetala blizina mog tijela, da ne bi ustuknula od dodira moje noge ili ramena, da je čak naslonila ruku na moju — sve me to činilo budalastim. Par trenutaka kasnije našao sam šlagvort u razgovoru koji se vodio. Netko je počeo pričati o spuštanju na Mjesec, pa je netko drugi utvrdio da se to zapravo nije dogodilo. Sve je to bila prevara, rekao je, televizijska obmana koju je izrežirala vlada da bismo zaboravili na rat. Ljudi će povjerovati u sve što im kažete da vjeruju, nastavio je, čak i u neko velebno sranje snimljeno u holivudskom studiju. To je bilo sve što mi je trebalo za ulaz. Uskačući s najnevjerojatnijom primjedbom koje sam se mogao sjetiti, mirno sam primijetio da ne samo da je slijetanje na Mjesec bilo stvarno, nego ni u kom slučaju nije bilo ni prvo koje se dogodilo. Ljudi slijeću na Mjesec već stotinama godina, rekao sam, možda i tisućama. Svi su se uskomešali kad sam to rekao, ali tad sam se ubacio u svoj najbolji komično-pedantni stil, i sljedećih deset minuta ih zasipao povijesnim naukama o Mjesecu, prepunim referenci na Luciana, Godwina i druge. Htio sam ih zadiviti svojim znanjem i nasmijati ih istovremeno. Drogiran hranom koju sam upravo pojeo, odlučan da pokažem Kitty da još nikad nije srela nikog sličnog meni, dosegao sam svoju top formu. Onda sam počeo opisivati Cyranovo putovanje na Mjesec i netko me prekinuo. Cyrano de Bergerac nije stvaran, rekao je taj netko, on je lik iz drame, izmišljena osoba. Nisam mogao dozvoliti da ta greška ostane neispravljena, pa sam napravio malu digresiju da im ispričam Cyranov život. Dotaknuo sam se njegovih ranih, vojničkih dana, razglabao o njegovoj karijeri filozofa i pjesnika, a zatim dvojio nad teškoćama kroz koje je prolazio: novčani problemi, sifilis, borbe s vlastima zbog njegovih radikalnih stavova. Ispričao sam im kako je konačno pronašao zaštitnika u vojvodi od Arpajona, a zatim svega tri godine nakon toga poginuo na ulici u Parizu kad mu je na glavu pao kamen s krova. Napravio sam dramsku pauzu da bih im omogućio da pojme grotesknost i komičnost te tragedije. »Imao je samo trideset šest godina,« rekao sam, »i do današnjeg dana nitko ne zna je li to bila nezgoda. Je li ga ubio netko od njegovih neprijatelja, ili je to naprosto bila slučajnost, slijepa sudba koja dijeli pravdu sa nebesa. Jadni Cyrano. On nije izmišljotina, dragi prijatelji. Bio je čovjek od krvi i mesa, stvarna osoba u stvarnom svijetu, i 1649. napisao je knjigu o svojem putovanju na Mjesec. Kako je to svjedočanstvo iz prve ruke, ne vidim zašto bi itko sumnjao u njegove riječi. Prema Cyranu, Mjesec je svijet poput ovog našeg. Gledano od tamo, Zemlja izgleda isto kao i Mjesec nama. Na Mjesecu je smješten Rajski vrt i nakon što su Adam i Eva jeli sa drva spoznaje, Bog ih je protjerao na Zemlju. Cyrano je prvo pokušao stići do Mjeseca tako što je na sebe zavezao boce ispunjene rosom lakšom od zraka, ali se na pola puta vratio na Zemlju i sletio među pleme golih Indijanaca u Novoj Francuskoj. Tamo gradi stroj koji ga konačno i odvodi na njegovu destinaciju, što svakako pokazuje da je Amerika oduvijek bila idealno mjesto za lansiranje na Mjesec. Ljudi koje susreće na Mjesecu su visoki pet i po metara i hodaju na sve četiri. Govore dva različita jezika, ali ni jedan od njih se ne sastoji od riječi. Prvi, kojim se služe obični ljudi, zamršen je sustav gesti i pokreta koji zahtijeva neprestano kretanje svih dijelova tijela. Drugim jezikom govori viša klasa i sastoji se od čistog zvuka, složenog ali neartikuliranog mrmljanja nalik glazbi. Ljudi s Mjeseca hranu ne jedu, već je mirišu. Umjesto novca koriste poeziju - pjesme na listovima papira čiju vrijednost određuje kvaliteta dotične pjesme. Nevinost je najgori zločin i od mladih se očekuje da ne poštuju svoje roditelje. Što je duži nečiji nos, to je čovjekov karakter plemenitiji. Ljudi s jako kratkim nosovima bivaju kastrirani, jer su ljudi s Mjeseca spremniji izumrijeti nego živjeti pored takve ružnoće. Postoje knjige koje govore i putujući gradovi. Kad umre veliki filozof, njegovi prijatelji popiju njegovu krv i pojedu meso. Za pojasom su im zadjenuti penisi od bronce, kao što su Francuzi u sedamnaestom stoljeću nosili mačeve. Kako su objasnili zbunjenom Cyranu: nije li bolje štovati oruđe života od oruđa smrti?

Veći dio knjige Cyrano provodi u kavezu. Toliko je malen, da su mislili da je papiga bez perja. Na kraju ga veliki crni čovjek baca natrag na zemlju zajedno sa Antikristom.« Još sam nekoliko minuta nastavio u tom tempu, ali me govor iscrpio i nestajalo mi je inspiracije. Na sredini mog zadnjeg govora (o Julesu Vernu i Baltimorskom revolveraškom klubu) potpuno me napustila. Glava mi se smanjila, pa naglo povećala; vidio sam čudna svjetla i komete kako mi prelijeću pred očima, želudac mi se počeo oglašavati i probadati me, i uhvatila me mučnina. Bez riječi upozorenja prekinuo sam svoje predavanje, ustao od stola i najavio svoj odlazak. Hvala vam na vašoj dobroti, rekao sam, ali hitan me posao zove. Vi ste dragi i dobri ljudi i obećajem da ću vas spomenuti u oporuci. Bilo je to ponašanje luđaka. Iskobeljao sam se iz kuhinje, srušio pritom šalicu za kavu i dohvatio se izlaznih vrata. Ali tamo se već nalazila Kitty. Do današnjeg dana nisam uspio shvatiti kako se uspjela naći tamo prije mene. »Vrlo si čudan, brate.« Rekla je. »Izgledaš kao čovjek, ali se onda odjednom pretvoriš u vuka. A zatim vuk postane mašina koja govori. Za tebe je sve u ustima, zar ne? Prvo hrana, pa riječi; u usta, pa iz njih. Ali zaboravio si na najbolju stvar koju usta mogu. Neću te pustiti, dragi brate, bez oproštajnog poljupca.« Krenuo sam se ispričavati, ali onda je, prije nego li sam išta stigao reći, Kitty stala na vrhove prstiju, stavila mi ruku oko vrata i poljubila me - vrlo nježno i suosjećajno. Nisam znao kud bih s tim. Je li to bio pravi poljubac ili samo dio igre? Prije nego što sam uspio odlučiti između to dvoje, slučajno sam se naslonio na vrata i ona su se pod mojom težinom otvorila. Shvatio sam to kao poruku, skriveni znak za kraj, i bez i jedne riječi okrenuo sam se i otišao. Nakon toga više nije bilo besplatnih obroka. Kad je stigla druga opomena pred iseljenje, trinaestog osmog, imao sam još trideset i sedam dolara. Bilo je to istog dana kad su astronauti stigli u New York na svoju velebnu paradu. Komunalne službe su poslije objavile da je tijekom slavlja na ulice bačeno tri stotine tona smeća. Bio je to rekord svih vremena, rekli su, najveća parada u povijesti. Držao sam se podalje od takvih stvari. Rijetko sam napuštao stan, trudeći se sačuvati to malo snage što mi je preostalo. Brzi odlazak do dućana na uglu po namirnice i natrag, ništa više od toga. Dupe mi je bilo u ranama od brisanja papirnatim vrećicama iz dućana, ali vrućina je bila najgora. Zrak je u stanu bio nepodnošljiv, danonoćna sauna, i koliko god otvarao prozore, ni dašak vjetra nije ulazio. Znojio sam se bez prestanka, i dok bih sjedio, a svako pomicanje bi izazivalo pravu poplavu. Pio sam vode koliko god sam mogao. Kupao sam se u hladnoj vodi, stavljao glavu pod pipu i držao mokre obloge na licu, zapešćima i vratu. To nije pretjerano pomagalo, ali sam barem bio čist. Sapun se do tad gotovo sasvim istopio i čuvao sam te ostatke za brijanje. Kada se i moja zaliha žileta istanjila, ograničio sam se na dva brijanja tjedno, raspoređujući ih na dane kad sam odlazio u dućan. Iako vjerojatno nije imalo nikakvog smisla, tješilo me što sam uspijevao voditi računa o svom izgledu. Najvažnija stvar je bila isplanirati svoj sljedeći korak. A to je bilo upravo ono što više nisam mogao. Izgubio sam sposobnost mišljenja unaprijed, i bez obzira koliko se trudio zamisliti budućnost, ne bih je uspijevao vidjeti, ne bih vidio apsolutno ništa. Jedina budućnost koja mi je pripadala bila je sadašnjost u kojoj sam upravo živio i borba da se u njoj održim je s vremenom potisnula sve ostalo. Nisam više imao nikakvih ideja. Budućnost je stajala ispred mene kao prazna, bijela stranica neizvjesnosti. Ako je život bio priča, kao što mi je ujak Victor često govorio, a svaki čovjek pisac vlastite priče, tad sam je ja izmišljao u hodu. Nisam imao zaplet i pisao sam rečenicu po rečenicu, odbijajući misliti o sljedećoj. Ali više nije bilo upitno jesam li sam u stanju napisati priču iz glave, već što da radim kad mi nestane tinte.

Klarinet je još uvijek bio tu, u svom kovčegu, pored kreveta. Sram me priznati, ali skoro sam pokleknuo i prodao ga. Još gore, čak sam otišao do dućana s muzičkim instrumentima provjeriti koliko bih mogao dobiti za njega. Odustao sam kad sam shvatio da iznos ne bi pokrio ni mjesečnu rentu. Ali to je bio jedini razlog da sam se poštedio tog nedostojnog čina. S vremenom sam shvatio koliko sam bio blizu da počinim neoprostiv grijeh. Klarinet je bio moja posljednja veza s ujakom Victorom, i zato što je bio posljednja, zato što više nije bilo nijednog drugog traga njegova postojanja, klarinet je nosio svu snagu njegove duše u sebi. Kad god bih ga pogledao, mogao sam osjetiti trag te snage u sebi. Mogao sam se uhvatiti za to, za taj komad olupine potopljenog broda koji me držao na površini. Nekoliko dana nakon mog posjeta dućanu s muzičkom opremom umalo me uništila jedna omanja nezgoda. Razbila su mi se dva jaja koja sam upravo stavljao u lonac vode da ih skuham za svoj svakodnevni obrok. Bila su to zadnja dva jaja u kući i doživio sam to kao najokrutniju, najstrašniju stvar koja mi se ikad dogodila. Pala su mi na pod, proizvodeći užasavajući zvuk, i sjećam se kako sam stajao u stuporu dok su se razlijevala po pločicama. Jedan je žumanjak čudom preživio pad, ali kad sam se sagnuo da ga pokupim, skliznuo je sa žlice i raspao se. To mi je bilo kao da je eksplodirala zvijezda, kao da je upravo umrlo sunce. Žuto se pomiješalo sa bijelim i pretvorilo u praznu maglicu, u međuzvjezdane plinove. Bilo je to naprosto previše, zadnja lagana kap. Sjeo sam na pod i počeo plakati. Pokušavajući se sabrati, otišao sam na večeru u Mjesečevu palaču. Nije pomoglo. Samosažaljenje se pretvorilo u rasipnost, i mrzio sam sam sebe što sam popustio impulsu. Da bi stvar bila gora, prvo sam naručio juhu sa dva sirova jaja, nemoćan da se oduprem perverznosti te ideje. Nastavio sam sa prženim valjušcima, pladnjem ljutih škampi i bocom kineskog piva. Sve dobro što mi je taj obrok mogao učiniti bilo je uništeno mojim otrovnim mislima. Skoro sam se ugušio rižom. Ovo nije večera, rekao sam si, ovo je posljednja večera, obrok koji služe osuđenima na smrt prije nego ih odvuku na vješala. Tjerajući se žvakati i gutati, sjetio sam se rečenice iz Raleighovog zadnjeg pisma njegovoj ženi, napisanog uoči pogubljenja: Moj um je slomljen. To je bilo točno to. Mislio sam na Raleighovu odsječenu glavu koju je njegova žena sačuvala u staklenoj kutiji. Mislio sam na Cyranovu glavu, smrskanu kamenom koji je na nju pao. Zatim sam zamislio vlastitu glavu kako se razbija poput jaja na mom podu. Osjetio sam kako mozak istječe iz mene. Vidio sam samog sebe u dijelovima. Ostavio sam konobaru veliku napojnicu i prošetao do svoje zgrade. Rutinski sam provjerio poštanski sandučić i otkrio da se nešto nalazi u njemu. Ako izuzmemo opomene, to je bila prva pošta koju sam primio taj mjesec. Na trenutak sam zamislio da mi to možda neki dobročinitelj šalje ček, ali sam onda pogledao pismo i otkrio da se radi o pozivu za vojsku. Trebao sam pristupiti pregledu šesnaestog rujna. S obzirom na svoje tadašnje stanje, prilično sam mirno prihvatio tu činjenicu. Bilo mi je svejedno gdje će kamen pasti na moju glavu. New York ili Indokina, rekao sam si, na kraju je ista stvar. Ako je Kolumbo mogao zamijeniti Ameriku s Indijom, tko sam ja da gnjavim oko geografije? Ušao sam u stan i stavio pismo u kovčeg od klarineta. U roku od par minuta uspio sam na to potpuno zaboraviti. Čuo sam kako netko kuca na vrata, ali nije mi se činilo vrijedno truda da provjerim tko je. Razmišljao sam i nisam htio da me nitko ometa pri tom. Nekoliko sati kasnije, kucanje se ponovno začulo. Bilo je drugačije od prvog i zaključio sam da se radi o dvije različite osobe. Ovo je bilo ljutito i agresivno lupanje, dok je prethodno bilo diskretno, neodlučno, jedan jedincati prst koji ukucava svoju intimnu, nježnu poruku u vrata. Satima sam okretao te razlike u glavi, snatreći o bogatstvu informacija pohranjenom u tim tako jednostavnim zvukovima. Kada bi ta dva kucanja

pripadala istoj osobi, mislio sam, onda bi to ukazivalo na strašnu frustraciju, a teško sam se mogao sjetiti nekog sa tolikom željom da me vidi. Što je značilo da je moj prvotni zaključak bio točan. Radilo se o dvoje ljudi. Prva je osoba došla s prijateljskim namjerama, za razliku od druge. Prva je vjerojatno bila žena, za razliku od druge. Nastavio sam misliti o tome dok nije pala noć. Tad sam zapalio svijeću i ponovno mislio o tome sve dok nisam zaspao. Ali u sve to vrijeme nije mi palo na pamet da se zapitam tko su zapravo bili ti ljudi. Dapače, čak se nisam ni zapitao zašto to zapravo ne želim znati. Lupanje je ponovno počelo već sljedećeg jutra. Dok sam se dovoljno razbudio da budem siguran da ne sanjam, čuo sam zveket ključeva - glasan štropot koji je eksplodirao u mojoj glavi. Otvorio sam oči i ključ je ušao u bravu. Vrata su se otvorila i u sobu je ušao Simon Fernandez, domar. Sa svojom uobičajenom dvodnevnom bradom, obučen u iste maslinaste hlače i bijelu majicu koje je nosio od početka ljeta, sad već posivjele od iznošenosti i s mrljama od nekoliko desetaka raznih ručkova. Pogledao me ravno u oči i pravio se da me ne vidi. Sve od Božića, kad sam mu propustio dati uobičajenu godišnju napojnicu, Fernandez se ponašao neprijateljski. Nije me pozdravljao, nije čavrljao o vremenu, nije više pričao o svojem rođaku iz Poncea koji je zamalo postao stoper u Clevelend Indiansima. Fernandez se osvećivao praveći se da ne postojim i nismo mjesecima izmijenili ni riječ. Ali tog jutra nad jutrima, on je neočekivano promijenio strategiju. Švrljao je po sobi neko vrijeme, kuckajući po zidovima kao da traži neko oštećenje, a onda je, prolazeći pored kreveta drugi ili treći put, zastao, okrenuo se i odglumio pretjerano iznenađenje kao da me napokon zapazio. »Isuse Kriste,« rekao je, »ti si još uvijek ovdje?« »Još uvijek,« odgovorio sam, »na neki način.« »Danas moraš van.« rekao je Fernandez. »Stan je iznajmljen od prvog i Willie dolazi s malerima sutra ujutro. Ne želiš da te policija mora odavde izvlačiti, jelda?« »Bez brige, izaći ću na vrijeme.« Fernandez se osvrnuo po sobi kao da je on vlasnik stana i zatim zgađeno zamahao glavom. »Dobro ti je ovo, prijatelju. Da prostiš, podsjeća me na lijes. Jedan od onih jelovih u kojima spaljuju beskućnike.« »Dekorater mi je na godišnjem.« rekao sam. »Planirali smo obojiti zidove u golublje plavo, ali nismo bili sigurni hoće li se slagati s pločicama u kuhinji, pa smo odlučili još malo razmisliti.« »Tako pametan dečko, s fakultetom. Imaš neki problem ili šta?« »Nikakav problem. Neki manji financijski zastoji, to je sve.« »Za novac se mora radit. Kako ja vidim, ti samo sjediš i kradeš bogu dane povazdan. Ko majmun u kavezu. Nemoš platit stanarinu ako nemaš poso.« »Ali ja imam posao. Ustajem ujutro kao i svi drugi i onda gledam da preživim još jedan dan. To je posao s punim radnim vremenom. Bez pauze za kavu, bez produženog vikenda, bez beneficiranog radnog staža i godišnjeg odmora. Ne žalim se, da se razumijemo, ali plaća baš nije neka.« »Ti meni zvučiš totalno sjebano. Pametan dečko s fakultetom, a totalno sjeban.« »Ja mislim da ti precjenjuješ fakultete. Nisu ti ni oni što su nekad bili.« »Ja bi na tvom mjestu išo doktoru.« Reče Fernandez, odjednom pokazujući malo suosjećanja. »Mislim, vidi se. Tužno, čovječe. Sama kost i koža.« »Bio sam na dijeti. Teško se može bolje izgledati od samo dva meko kuhana jaja na dan.« »Ne znam«, rekao je Fernandez, više za sebe. »Ponekad se čini da su svi poludili. Sve je to zbog onih stvari koje ispaljuju na svemir. Sve to smeće, ti sateliti i te rakete. Pošalješ ljude na Mjesec i mora se dogodit neko sranje. Znaš šta ja mislim? To tjera ljude da rade čudne stvari. Nemoš se zajebavat s nebom i očekivat da će to samo tako proć.«

Odmotao je kopiju Daily Newsa koju je nosio u lijevoj ruci i pokazao mi naslovnicu. Bio je to dokaz, konačni argument. Prvo nisam razumio u što gledam, a onda sam shvatio da se radi o fotografiji mase ljudi snimljenoj iz zraka. Na slici su bili deseci tisuća ljudi, gigantska hrpa tijela, više tijela nego što sam ih ikad vidio na jednom mjestu. Woodstock. To toliko nije imalo veze s onim što se meni upravo događalo, da nisam znao što bih mislio o tome. Ti su ljudi bili mojih godina, ali što se mene tiče, mogli su isto tako stajati na nekom sasvim drugom planetu. Fernandez je otišao. Ja sam još neko vrijeme ostao na istom mjestu, a zatim sam ustao i obukao se. Nije mi trebalo dugo da se spremim. Napunio sam ruksak nekim sitnicama, uzeo klarinet ispod ruke i izašao. Bio je kraj kolovoza 1969. Koliko se sjećam, sijalo je sunce i puhao je lagani povjetarac. Okrenuo sam se prema jugu i zakoračio. Onda sam napravio još jedan korak i tako se počeo kretati niz ulicu. Nijednom se nisam osvrnuo.

02. OD TOG TRENUTKA priča postaje puno kompliciranija. Mogu napisati stvari koje su mi se dogodile, ali bez obzira na to kako precizno ili potpuno to učinim, to če ipak ostati samo dio onoga što želim reći. Drugi ljudi su se uključili i na kraju su imali jednako veze s onim što mi se dogodilo kao i ja sam. Mislim na Kitty Wu, na Zimmera i neke ljude koji su mi u tom trenutku još bili nepoznati. Na primjer, tek sam puno kasnije saznao da je Kitty bila ta osoba koja mi je kucala na vrata. Moje lakrdijanje za onim nedjeljnim doručkom ju je zabrinulo i umjesto da se nastavi brinuti, odlučila je provjeriti kako sam. Nije bilo lako doći do moje adrese. Sutradan je pogledala u telefonski imenik, ali kako nisam imao telefon, nije me pronašla. To ju je samo još više zabrinulo. Sjetila se da se osoba koju sam tražio zvala Zimmer, odlučila ga je pronaći, znajući da je on vjerojatno jedina osoba u New Yorku koja bi joj mogla reći gdje stanujem. Nažalost, Zimmer se nije uselio u svoj novi stan do druge polovice kolovoza, dobrih deset, dvanaest dana kasnije. U otprilike istom trenutku u kojem je uspjela dobiti njegov broj telefona, meni su se razbila jaja. (Kasnije smo to izračunali gotovo u minutu, rekonstruirali smo cijelu kronologiju do najsitnijeg detalja.) Odmah je nazvala Zimmera, ali je linija bila zauzeta. Trebalo joj je par minuta da ga dobije, ali tad sam ja već sjedio u Mjesečevoj palači, raspadajući se u dijelove. Nakon toga otišla je podzemnom do West Sidea. Putovanje se odužilo na više od sata i dok je stigla do mog stana bilo je prekasno. Ja sam već bio izgubljen u mislima i nisam joj odgovorio kad je kucala. Rekla mi je da je stajala pred vratima pet ili deset minuta. Cula me kako unutra razgovaram sam sa sobom (nije razumjela o čemu), a onda sam iznenada počeo pjevati - bilo je to neko luđačko atonalno pjevanje - čega se uopće ne mogu sjetiti. Ponovno je pokucala, ali ja i dalje nisam odgovarao. Nije htjela dosađivati, pa je konačno odustala i otišla. Tako mi je Kitty to objasnila. Prvo mi je zvučalo prilično vjerojatno, ali što sam više mislio o tome, ta mi je priča postajala sve neuvjerljivija. »Još uvijek ne razumijem zašto si uopće došla,« rekao sam. »Vidjeli smo se samo jednom, i nisam ti tada mogao ništa značiti. Zašto bi sve to radila za nekog koga uopće ne poznaješ?« Kitty je skrenula pogled i gledala u pod. »Zato jer si bio moj brat.« rekla je, vrlo tiho. »To je bila samo šala. Ljudi se ne izlažu na takav način samo zbog obične šale.« »Ne, pretpostavljam da ne«, rekla je sliježući ramenima. Mislio sam da će nastaviti, ali nije više ništa rekla. »Dakle?« upitao sam, »Zašto si to napravila?« Pogledala me na trenutak, a onda se ponovno zapiljila u pod. »Zato što sam mislila da si u opasnosti. Mislila sam da si u opasnosti i nikad mi nikog u životu nije bilo toliko žao.« Vratila se do mog stana sljedećeg dana, ali ja sam već otišao. Vrata su bila otvorena i kad je ušla unutra ugledala je Fernandeza kako se vrti po sobi, ljutito bacajući moje stvari u vreće za smeće i psujući ispod glasa. Kitty ga je opisala kao nekog tko upravo pokušava očistiti sobu osobe koja je maloprije umrla od kuge: kretao se brzo i u panici, jedva dodirujući stvari u strahu od zaraze. Pitala ga je zna li kamo sam otišao, ali joj nije znao odgovoriti. Rekao je da sam ludi i sjebani kurvin sin i da ako išta zna, onda zna da sad negdje tražim rupu u koju bih se mogao zavući i crknuti. Kitty je tad izašla i nazvala Zimmera iz prve telefonske govornice. Stan mu se nalazio u ulici Bank u West Villageu, ali kad je čuo što se dogodilo, odmah je dojurio da se nađe s njom. Tako ću na kraju biti spašen: zbog dvoje ljudi koji su me krenuli tražiti. Toga nisam tad bio svjestan, naravno, ali znajući ono što znam danas, kad se sjetim tih dana osjetim val nostalgije za mojim prijateljima. U nekom smislu, to mijenja ono što sam doživio. Skočio sam s vrha litice, i tad, upravo kad sam trebao udariti

o dno, dogodilo se nešto nesvakidašnje: saznao sam da postoje ljudi koji me vole. Biti voljen, to sve čini drugačijim. Možda ne smanjuje užas samog pada, ali daje posve novo viđenje tom užasu. Skočio sam s ruba, i tada, u posljednjem trenutku, nešto je posegnulo za mnom i uhvatilo me u zraku. To nešto je ono što zovemo ljubav. To je jedina stvar koja te može spasiti od potpunog pada, jedina stvar dovoljno snažna da poništi silu gravitacije. Nisam imao jasnu ideju što ću sam sa sobom. Kad sam napustio svoj stan tog jutra, naprosto sam nastavio hodati, hodati kamo me noge nose. Ako sam imao koju misao, bila je to da pustim slučaju da odredi što će se dogoditi, da slijedim impulse i nasumične događaje. Moj je prvi korak bio prema jugu, tako da sam prema jugu i nastavio, zaključivši nakon dva bloka da je ionako bolje da napustim svoj stari kvart. Ponos je oslabio moju odluku da se distanciram od svoje nesreće. Ponos i osjećaj srama. Dio mene je bio zgađen time što sam si dozvolio da mi se dogodi i nisam želio riskirati da naletim na nekog koga poznajem. Sjever je značio Morningside Heights, a ulice bi tamo bile pune poznatih lica. Ako već ne prijatelja, onda barem ljudi koje sam znao iz viđenja: stara ekipa iz West End bara, studenti, bivši profesori. Nisam imao snage otrpjeti njihove poglede, buljenja, značajna osvrtanja. A od same ideje da bih s nekim od njih morao razgovarati bio sam prestravljen. Krenuo sam na jug, i više nisam stupio nogom na Broadway. U džepu sam imao osamnaestak dolara, nož i kemijsku, a u ruksaku vestu, kožnu jaknu, četkicu za zube, tri žileta, rezervne čarape, gaćice i malu zelenu bilježnicu sa kemijskom. Sjeverno od Kolumbija Circlea, svega pola sata nakon što sam započeo svoje hodočašće, dogodilo se nešto nevjerojatno. Stajao sam ispred radionice za popravak satova i proučavao mehanizam jednog starog primjerka u izlogu, kad sam iznenada ugledao novčanicu od deset dolara kako leži pored mojih nogu. Bio sam toliko potresen da nisam znao kako bih reagirao. Um mi je već bio rastrojen, i umjesto da to jednostavno doživim kao sretnu slučajnost, uvjerio sam sam sebe da se dogodilo nešto od dubinske važnosti; religijskih proporcija, istinsko čudo. Sagnuvši se da pokupim novčanicu, počeo sam se tresti od sreće. Sve će se srediti, rekao sam si, na kraju će sve izaći na dobro. A onda sam bez daljeg razmišljanja ušao u grčki restoran i počastio se pravim seljačkim doručkom: sok od grejpa, kukuruzne pahuljice, jaja sa šunkom, kava; sve po redu. Čak sam kupio i kutiju cigareta i ostao na još jednoj kavi. Bio sam preplavljen nekontroliranim osjećajem sreće i blagostanja i novopronađene ljubavi prema cijelom svijetu. Sve mi se u restoranu činilo predivnim: bokali sa vrućom kavom, barske stolice, tosteri, srebrni aparati za frape, svježe pecivo u staklenim zvonima. Osjećao sam se kao netko tko se upravo treba nanovo roditi, kao netko tko će upravo otkriti novi kontinent. Promatrao sam šankera kako radi, pušeći još jedan Camel, a zatim sam preusmjerio pozornost na konobaricu nepočešljane, umjetno crvene kose. Postojalo je nešto neizrecivo bolno u njima. Želio sam im reći koliko mi znače, ali mi riječi nisu izlazile iz usta. Sljedećih nekoliko minuta sam samo sjedio u euforiji, slušajući svoje misli. Bio sam ushićen, u rapsodiji vlastita uma. A onda mi je dogorjela cigareta i skupio sam snagu za odlazak. Iza podneva zrak je postao težak i zagušljiv. Ne znajući što drugo da radim sa sobom, otišao sam u kino na Četrdeset i drugoj ulici, kraj Times Squarea, odlučivši da pogledam sva tri filma koja su se prikazivala. Privukao me klima uređaj, tako da nisam ni pogledao što igra. Za devedeset i devet centa bio sam spreman odgledati bilo što. Sjeo sam gore, u dio za pušače, i polako popušio još deset cigareta tijekom prva dva filma, čijih se naslova više ne sjećam. Kino je bilo jedna od onih kičastih palača izgrađenih za vrijeme depresije: veliki kristalni lusteri u predvorju, mramorne stepenice, rokoko ukrasi po zidovima. Bio je to više hram nego kino, svetište izgrađeno u slavu iluzije. Zahvaljujući temperaturi izgleda da je veći dio populacije njujorških beskućnika odlučio prisustvovati programu. Bilo je tu pijanaca i narkomana, ljudi s krastama po licu, ljudi koji su

govorili sami sa sobom i obraćali se likovima na platnu, ljudi koji su prdili i hrkali, ljudi koji su sjedili i pišali u hlače. Cijela posada razvodnika je patrolirala s baterijama, provjeravajući spava li tko. Buka je bila dozvoljena, ali je izgleda bilo protuzakonito izgubiti svijest u tom kinu. Svaki put kad bi razvodnik pronašao spavača, uperio bi mu bateriju u lice i rekao mu da otvori oči. Ako spavač ne bi odgovarao, razvodnik bi došao do njegovog sjedišta i tresao ga dok se ne bi probudio. Oni koji bi se pobunili bivali bi izbačeni iz kina, često uz glasne i ogorčene prosvjede. To se dogodilo petšest puta tijekom popodneva. Tek mi je mnogo kasnije palo na pamet da su razvodnici vjerojatno tragali za umrlima. Nisam dozvolio da me išta od toga smeta. Bio sam rashlađen, bio sam miran, bio sam zadovoljan. S obzirom na neizvjesnost koja je me očekivala kad jednom izađem otamo, imao sam vrlo neobičan osjećaj da držim stvari pod kontrolom. Počeo je treći film i odjednom sam osjetio kako mi tlo izmiče pod nogama. Bio je to Put oko svijeta za osamdeset dana, isti onaj film koji sam gledao s ujakom Victorom u Chicagu prije jedanaest godina. Mislio sam da će mi biti drago pogledati ga ponovno i neko vrijeme sam se smatrao sretnim što sjedim u ovom kinu baš kad se prikazuje taj film — baš taj film od svih filmova na svijetu. Izgledalo mi je kao da sudbina pazi na mene, kao da je moj život pod zaštitom dobrih duhova. Ali nedugo zatim osjetio sam kako mi se u očima skupljaju čudne i potpuno bezrazložne suze. U trenutku kad su se Phileas Fogg i Passepartout popeli u balon (negdje u prvih pola sata filma) suzni kanali više nisu mogli izdržati i osjetio sam poplavu toplih, slanih suza kako mi se slijevaju niz lice. Tisuću tuga iz djetinjstva se sručilo na mene i nisam ih mogao odagnati. Kad bi me ujak Victor mogao vidjeti, mislio sam, bio bi shrvan, srce bi ga zaboljelo. Pretvorio sam se u ništa, u mrtva čovjeka koji bezglavo ide u pakao. David Niven i Cantinflas su iz balona gledali predivne francuske krajolike, a ja sam dolje u mraku među pijancima oplakivao svoj jadni život, sve dok više nisam mogao disati od jecaja. Ustao sam i krenuo prema izlazu. Vani me zabljesnula ranovečernja svjetlost i dočekala neočekivana toplina. Tako mi i treba, rekao sam si. Uspio sam izgraditi ništavilo, pa sad u njemu moram i živjeti. Tako je to išlo sljedećih nekoliko dana. Moja su se raspoloženja stalno mijenjala, bacajući me od sreće do očajanja tako često, da mi se mozak putem oštetio. Bilo što je moglo poslužiti kao prekidač: iznenadno sjećanje, slučajan smiješak prolaznika, način na koji pada svjetlo po pločniku. Borio sam se da postignem neku ravnotežu unutar sebe, ali nije pomagalo, postojala je samo nestabilnost, stalna previranja i neobuzdana hirovitost. U jednom trenutku bio sam predan filozofskoj potrazi, siguran da ću se uskoro pridružiti redu prosvijetljenih, a već bih sljedećeg trenutka bio u suzama, padajući pod težinom vlastite tjeskobe. Moja zaokupljenost samim sobom bila je toliko intenzivna da više nisam vidio stvari onakvima kao što jesu: predmeti bi postajali misli, a svaka je misao bila dio drame koja se u meni odigravala. Jedna stvar je bila sjediti u svojoj sobi i čekati da mi nebo padne na glavu, a biti vani bilo je nešto sasvim drugo. Deset minuta nakon što sam izašao iz kina konačno mi je postalo jasno što me čeka. Približavala se noć i trebalo je brzo pronaći mjesto gdje ću prespavati. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, ali do tada nisam o tom problemu ozbiljnije razmislio. Pretpostavljao sam da će se to već nekako riješiti, da će moja vjera u puku, slijepu sreću biti dovoljna. Ali kad sam se ogledao oko sebe i promotrio svoje izglede, vidio sam koliko su zapravo loši. Obećao sam sam sebi da neću spavati na ulici poput beskućnika, zamotan u stare novine. Bio bih na udaru svakog luđaka koji prođe, to bi bilo kao da izazivam da mi neko prereže vrat. A sve i kad ne bih bio napadnut, sigurno bi me uhitili zbog skitnje. Ali s druge strane, koje su mi još mogućnosti preostale? Pomisao da prenoćim u ubožnici bila mi je nepodnošljiva. Nisam se mogao zamisliti kako ležim u sobi sa stotinjak propalica, udišem njihova isparavanja i slušam stenjanje staraca dok se jebu. Sve da je i

besplatno. Tu je, naravno, bila i podzemna, ali unaprijed sam znao da tamo ne bih oka sklopio - uz svu tu buku, fosforescentna svjetla i stalno iščekivanje da neki policajac slomi svoj pendrek na mojim tabanima. Još sam nekoliko sati lutao okolo u panici, pokušavajući donijeti neku odluku. To što sam na kraju odabrao Central park bilo je samo stoga što sam bio previše iscrpljen da se ičeg drugog sjetim. Oko jedanaest sam se našao kako hodam niz Petu aveniju, odsutno prevlačeći rukom po zidu koji dijeli ulicu od parka. Pogledao sam preko zida, ugledao ogroman i nenastanjen park i shvatio da se ništa bolje neće pojaviti ovako kasno. Barem će tlo biti mekano i moći ću leći u travu, negdje gdje me nitko neće vidjeti. Ušao sam u park negdje kod muzeja Metropolitan, hodao nekoliko minuta prema unutrašnjosti i zavukao se pod neki grm. Čuo sam sve strašne priče o Central parku, ali je u tom trenutku moja iscrpljenost bila jača od straha. Ako me grm ne uspije sakriti, mislio sam, tu je uvijek moj nož da me obrani. Stavio sam jaknu pod glavu i još se neko vrijeme gnijezdio pokušavajući pronaći udoban položaj. Čim sam se prestao micati oglasio se zrikavac iz susjednog grma. Trenutak kasnije lahor je krenuo šuštati u grančicama ponad moje glave. Više nisam znao što da mislim. Te noći nije bilo mjeseca, niti ijedne zvijezde na nebu. Zaspao sam prije nego što sam se sjetio izvući nož. Probudio sam se s osjećajem da sam spavao u teretnom vagonu. Svitalo je i cijelo me tijelo boljelo, mišići su mi se pretvorili u čvorove. Brzo sam se izvukao iz grma, psujući i jaučući pri svakom pokretu, i onda sam pogledao gdje se zapravo nalazim. Proveo sam noć na rubu igrališta. Polje je bilo smješteno u maloj zavali i u taj rani sat maglica je zagrlila travu na njemu. Nije bilo nigdje nikoga. To je bio New York, ali nije imao ništa s New Yorkom koji sam poznavao. Potpuno rasterećeno od ikakvih asocijacija, to se mjesto moglo nalaziti bilo gdje na svijetu. Dok sam vrtio po glavi tu misao, palo mi je na pamet da sam preživio prvu noć. Ne mogu reći da sam baš uživao u tom postignuću - cijelo me tijelo suviše boljelo - ali znao sam da sam obavio važan dio posla. Preživio sam prvu noć, i nemam nikakvog razloga misliti da to ne mogu učiniti opet. Spavao sam u parku svake noći nakon toga. To je postalo moje utočište, unutarnji zaklon od napora koji su zahtijevale ulice. Bilo je to osamsto četrdeset jutara za lutanje i za razliku od one ogromne mreže zgrada, park je nudio mogućnost samoće, mogućnost odvajanja od ostatka svijeta. Ulica je sva u tijelima i u pokretu i sviđalo vam se to ili ne, ne možete biti na njoj bez pristajanja na određen način ponašanja. Hodati medu gomilom znači ne ići brže od drugih, ne zaostajati za onim ispred sebe, ne činiti ništa da se poremeti promet te ljudske rijeke. Ako se ponašaš prema pravilima te igre, ljudi te neće primjećivati. Ima neka mrena koja padne na oči Njujorčana dok hodaju ulicom, neka vrst prirodne i vjerojatno neophodne indiferentnosti prema drugim ljudima. Recimo, potpuno je nebitno kako izgledate. Najnevjerojatnija odjeća, sulude frizure, majice ispisane prostačkim sloganima — na to apsolutno nitko ne obraća pažnju. Ali s druge strane, način na koji se ponašate je od velike važnosti. Čudni pokreti bilo koje vrste bivaju odmah shvaćeni kao prijetnja. Razgovor naglas sa samim sobom, češanje po tijelu, gledanje drugih direktno u oči: sve te devijacije mogu potaknuti neprijateljske ili čak nasilne reakcije okoline. Ne smijete zateturati ili posrtati, ne smijete se pridržavati za zid, ne smijete pjevati, jer će svako spontano ili nekontrolirano ponašanje sigurno izazvati sarkastične primjedbe, odguravanje ili čak udaranje nogom. Ja još nisam došao dotle da sam budem predmetom toga, ali vidio sam da se to događa drugima i znao sam da će vjerojatno doći dan kad više sam sebe neću moći kontrolirati. Život u Central parku je naprotiv dopuštao mnogo veće varijacije. Nitko se ne obazire kad usred dana zaspete na travi. Nitko ni ne trepne kad sjednete ispod drva i ne radite ništa, svirate klarinet, vičete iz sveg glasa. Izuzev ljudi iz obližnjih ureda koji bi tu proveli svoju pauzu za ručak, većina ljudi u parku se ponašala kao da su na odmoru. Iste stvari koje bi ih na ulici preplašile, u parku su prolazile pod neobaveznu zabavu. Ljudi bi se smiješili jedni

drugima, držali za ruke, izvijali tijela, ljubili se. Živi i pusti druge da žive, i sve dok ne biste ometali druge u njihovoj djelatnosti bili ste slobodni da sami činite što god želite. Nema sumnje da mi je park učinio mnogo dobra. Dao mi je privatnost, ali što je još važnije, dozvolio mi je da se pretvaram da sam bolje nego što sam zapravo bio. Dok bih se izležavao na kasnoposlijepodnevnom suncu ili se penjao stijenama u ranu večer, tražeći mjesto za spavanje, osjećao bih kako se stapam s okolinom, te da bih čak i izvježbanom oku prošao pod jednog od izletnika ili šetača poput drugih oko mene. Ulica nije dopuštala takve zabune. Svaki put kad bih išetao van, među gomilu, postao bih svjestan sebe i bilo bi me sram. Osjetio bih se kao propalica, otpadnik, madež propasti na koži čovječanstva. Svakim sam danom bio sve prljaviji, sve jadniji i zbunjeniji, sve drugačiji od svih ostalih. U parku nisam morao nositi taj teret samosvijesti. Postojao je taj prag, ta granica, način da se razlikuje unutarnje od vanjskog. Ako me ulica prisiljavala da se gledam onako kako me drugi vide, park me vraćao mom unutarnjem životu, omogućavao mi da se sačuvam zahvaljujući isključivo onom što se dogada u meni. Otkrio sam da je moguće preživjeti bez krova na glavom, ali ne može se živjeti a da se ne uspostavi ravnoteža između unutrašnjeg i vanjskog. To je za mene učinio park. To možda nije bio dom u pravom smislu riječi, ali je bio blizu tome. Tamo su mi se stalno događale neočekivane stvari, stvari koje mi se danas čine potpuno nevjerojatnima. Jednom mi je, na primjer, prišla mlađa, crvenokosa žena i stavila mi u ruku novčanicu od pet dolara — samo tako, bez ikakva objašnjenja. Drugi put me grupa ljudi pozvala da im se pridružim na pikniku. A par dana nakon toga proveo sam cijelo poslijepodne igrajući soft-bol. Uzimajući u obzir moje tadašnje fizičko stanje, izvedba mi je bila na razini (dva ili tri samostalna pogotka, jedno hvatanje u letu), a pritom su me igrači mog tima častili hranom i pićem - perecima i sendvičima, pivom, cigarama i cigaretama. To su bili sretni trenuci i pomogli su mi prebroditi neke mračnije periode, kad bi izgledalo da me sreća napustila. Možda sam upravo to i htio dokazati — da kad jednom baciš svoj život u vjetar, otkriješ stvari koje nisi ranije znao i koje ne bi mogao naučiti ni pod kojim drugim okolnostima. Bio sam polumrtav od gladi, ali kad god bi mi se nešto dobro dogodilo ne bih to nikad pripisivao slučajnosti, već posebnom stanju uma. Osjećao sam da će, ako uspijem održavati ravnotežu između želja i ravnodušnosti, svemir reagirati. Kako bih si inače objasnio ta velikodušna djela koja sam doživio u Central parku? Nikad nikog nisam ništa molio, nisam se micao s mjesta, a ipak bi mi posve strani ljudi prilazili i pomagali mi. Mislio sam da se moralo raditi o nekoj sili koja je iz mene emanirala u svijet, nečem neobjašnjivom što je tjeralo ljude da mi požele pomoći. Kako je vrijeme prolazilo primijetio sam da mi se dobre stvari događaju tek kad ih prestanem željeti. Ako je to bilo točno, bilo je točno i obrnuto: previše željeti značilo bi onemogućiti ostvarenje želja. To je bio logičan slijed moje teorije, dokazavši sebi da mogu privući svijet, dokazao sam da ga mogu i odbiti od sebe. Drugim riječima, dobijete što želite jedino ne želeći to. Priznajem da nije imalo previše smisla, ali baš mi je neshvatljivost tog argumenta bila privlačna. Ako su moje želje i potrebe mogle biti ispunjene samo tako da ne mislim o njima, onda su sve moje misli o mojoj situaciji kontraproduktivne. U trenutku kad sam prihvatio tu teoriju, započelo je moje teško balansiranje na trapezu svijesti. Jer kako ne misliti o gladi ako ste uvijek gladni? Kako utišati želudac ako on neprestano zove, preklinjući da ga napunite? Gotovo je nemoguće ignorirati takve molbe. Svako toliko ja bih im popustio i automatski postao svjestan da sam time uništio šanse za pomoć. Rezultat je bio neizbježan, precizan poput matematičke formule. Dokle god bih brinuo o svojim problemima, svijet bi mi okretao leđa. Tada ne bih imao izbora osim da se sam snalazim kako znam i umijem. Vrijeme bi prolazilo. Dan, dva, možda čak tri ili četiri, i malo po malo ja bih očistio svoj um od svih misli o spasu i predao bih se porazu. Tek bi se tada događala čuda. Uvijek bi stizala kao grom iz vedra neba. Ne bih ih mogao predvidjeti i kad bi se

jedno dogodilo, nije se moglo računati s drugim. Svako je čudo ujedno bilo i posljednje. I zato što je bilo posljednje, bio sam uvijek bačen unazad, uvijek sam morao iznova u borbu sa samim sobom. Dio dana u parku provodio bih u potrazi za hranom. To je pomagalo u smanjenju troškova i odgađalo trenutak kad ću morati izaći na ulicu. Kako je vrijeme protjecalo, ulica je postala izvor najvećeg straha i bio sam spreman učiniti gotovo sve da je izbjegnem. Vikendi su bili posebno uspješni. Kada je bilo lijepo vrijeme, velik broj ljudi bi se sjatio u park i većina je sa sobom donosila hranu: različite užine i ručkove. To je nužno dovodilo do otpadaka, gargantuovske količine odbačene, ali jestive hrane. Trebalo mi je vremena da se prilagodim, ali jednom kad sam prihvatio ideju da stavim u usta nešto što je već bilo u nečijim ustima, nije bilo kraja pronalasku hrane. Okrajci pizze, komadi hot-doga, ostaci velikih sendviča, djelomice ispijene konzerve soka i piva — livade su bile prepune toga, a kante za smeće su upravo pucale od obilja. Da mi bude lakše, počeo sam nadijevati smiješna imena kantama za smeće. Nazivao sam ih cilindričnim restoranima, nagradnim ručkovima, općinskim lunch-paketima, samo da ih ne bih morao nazvati njihovim pravim imenom. Jednom, dok sam prekapao po kanti, prišao mi je policajac i pitao me što radim. To me pitanje zateklo i stajao sam zbunjen nekoliko trenutaka, a onda sam izlanuo da sam student koji radi na projektu urbanih studija, i da provodim ljeto radeći sociološko i statističko istraživanje sadržaja gradskih koševa za smeće. Da bih potkrijepio priču izvadio sam iz džepa svoju iskaznicu sa Kolumbije, nadajući se da neće primijetiti da je istekla u lipnju. Policajac je neko vrijeme proučavao sliku na iskaznici, pa mene, pa ponovno sliku radi usporedbe, a zatim je slegnuo ramenima. Samo budi oprezan i ne guraj glavu preduboko, rekao je, da ti se slučajno ne bi zaglavila. Nemam namjeru tvrditi da sam uživao u tome. Nije bilo ništa romantično u skupljanju mrvica, a i početna zanimljivost se brzo istrošila. Sjetio sam se scene iz knjige koju sam čitao, Lazarillo de Tormes, u kojoj izgladnjeli vitez hoda okolo sa čačkalicom u zubima, da bi odavao dojam kako je upravo jeo. Počeo sam i sam koristiti trik sa čačkalicom, pazeći da ih uvijek uzmem kad bih nekamo svratio na kavu. Imao bih nešto za žvakanje između obroka, a i mislio sam da mi daju neku bezbrižnost, privid mirnoće i samodostatnosti. Bilo je posebno teško prići košu za smeće kad bih imao osjećaj da me netko gleda i uvijek bih pokušavao biti što neprimjetniji. Ako bi se dogodilo da moja glad prevagne nad mojim inhibicijama, bilo je to zato što je glad bila naprosto prevelika. U nekoliko sam prilika čuo ljude kako mi se smiju i jednom ili dvaput vidio sam djecu kako pokazuju prstom u mene, govoreći majkama da pogledaju onog smiješnog čovjeka koji jede smeće. To su stvari koje nikad ne zaboravite, koliko god vremena prošlo. Trudio sam se zadržati svoj bijes pod kontrolom, ali sjećam se najmanje jednog slučaja kad sam se tako jezivo iskezio jednom malom dječaku da je briznuo u plač. Ali uglavnom sam uspijevao prihvatiti ta poniženja kao normalan dio života koji sam vodio. U svojim najboljim trenucima doživljavao sam ih kao duhovne inicijacije, prepreke koje su bačene na moj put da provjere moju vjeru u sebe samog. Ako ih uspijem prevladati, dostići ću viši stupanj svijesti. U malo manje dobrim trenucima gledao bih na svoju situaciju iz političke perspektive, tretirajući je kao izazov američkom načinu života. Ja sam naprosto bio instrument sabotaže, govorio bih si, olabavljeni dio u stroju nacije. Nitko me ne bi mogao gledati a da ne osjeća krivnju ili žaljenje. Bio sam živući dokaz da sistem ne funkcionira, da se sita i prežderana zemlja izobilja konačno raspada. Veći dio vremena koje sam provodio budan bio sam zaokupljen takvim mislima. Bio sam neprestano svjestan onog što mi se događa i glava mi je vrvjela knjiškim teorijama, žučnim raspravama i elaboriranim unutrašnjim solilokvijima. Jednom su me kasnije, kad sam već bio spašen, Zimmer i Kitty pitali kako sam uspio ništa ne raditi po cijele dane. Zar mi nije bilo dosadno? To je sasvim logično pitanje, ali činjenica je da meni apsolutno nikad nije bilo dosadno. Prolazio sam kroz

razna raspoloženja i razna stanja tijekom svog boravka u parku, ali dosada nije bila jedno od njih. Kad nisam bio zabavljen praktičnim stvarima (traženjem mjesta gdje ću provesti noć, brigom za vlastiti želudac), bavio sam se raznim drugim aktivnostima. Do podneva bih obično našao neke novine u smeću i nekoliko sljedećih sati pročešljavao bih stranicu po stranicu, nastojeći da budem u toku sa događajima u svijetu. Rat se nastavljao, ali bilo je tu i drugih stvari koje sam pratio s jednakim zanimanjem - Chapaquiddick, Chicago Eight, suđenje Crnim panterama, još jedno slijetanje na Mjesec, Metsi. Pratio sam spektakularan pad Cubsa s posebnim interesom, diveći se koliko je potpuna bila njihova propast. Bilo mi je teško ne povlačiti paralele s njihovim padom i mojom situacijom, ali ipak sam uspio ne doživjeti to osobno. Kad bih bolje razmislio, zapravo sam bio zahvalan na sreći koja je zadesila Metse, jer je njihova povijest bila još jadnija od povijesti Cubsa, i biti svjedokom njihovog iznenadnog i potpuno nevjerojatnog povratka među žive dokazivalo je da je na ovom svijetu sve moguće. Ta je misao donosila utjehu. Uzročnost više nije bila skriveni demijurg koji je vladao svemirom: dolje je postalo gore, posljednji su postali prvi, a kraj je bio početak. Heraklit je uskrsnuo i ono što nam je imao reći bila je najjednostavnija od svih istina: stvarnost je yo-yo, samo je mijena stalna. Kad bih završio s dnevnim novostima, obično bih šetao parkom istražujući predjele u kojima još nisam bio. Uživao sam u paradoksu života u prirodi koju je stvorio čovjek. To je bila, takoreći, unaprijeđena priroda, i posjedovala je više različitih terena i predjela nego što se inače u prirodi može naći na jednom mjestu. Bilo je tu brežuljaka i polja, kamenitih uzvisina i džungla biljaka, pitomih pašnjaka i gustih mreža pećina. Volio sam šetati od jednog do drugog krajolika, jer bi mi to stvaralo iluziju da prelazim velike udaljenosti iako sam sve vrijeme ostajao u granicama svog malog svijeta. Tu su još bili i zoološki vrt u donjem dijelu parka, jezerce na kojem su ljudi veslali u malim iznajmljenim brodićima, rezervoar i igrališta za djecu. Puno sam vremena provodio promatrajući ljude: proučavajući njihove geste i način hoda, izmišljajući njihove životne priče, uživljavajući se potpuno u ono što vidim, da bih zaboravio ono što jesam. Cesto bih, kad bi mi mozak bio posebno prazan, zapadao u opsesivne i zamorne igrarije. Brojanje ljudi koji bi prešli preko određenog mjesta, katalogiziranje lica prema životinjama na koje bi mi nalikovala — svinje ili konji, ptice, puževi, tobolčari, mačke. Povremeno bih zapisivao neka od tih zapažanja u svoju bilježnicu, ali većinu vremena nisam imao potrebu za pisanjem, ne želeći se odvojiti od onoga što me okružuje ni na koji način. Činilo mi se da sam već proveo prevelik dio svog života živeći kroz riječi i ako želim da ovo vrijeme za mene ima ikakvo značenje, moram ga živjeti u potpunosti, izbjegavajući sve osim ovdje i sada, opipljivog, osjetilnog, što ostavlja trag na koži. Bilo je i opasnih situacija, ali ništa od čega nisam uspio pobjeći. Jednog je jutra neki starac sjeo pokraj mene na klupu, ispružio ruku i predstavio se kao Frank. »Možeš me zvati Bob, ako želiš,« rekao je, »nisam cjepidlaka. Sve dok me ne počneš zvati Bili, u redu je.« A onda je, bez stanke, krenuo u kompliciranu priču o kockanju i okladi od tisuću dolara iz 1936. koja je uključivala konja po imenu Cigarillo, gangstera zvanog Duke i džokeja Texa. Izgubio sam nit nakon treće rečenice, ali bilo je nečeg ugodnog u slušanju te zamršene priče i kako je izgledao potpuno bezopasno, nisam imao potrebu pobjeći. Ali deset minuta kasnije, usred tog monologa, on je skočio i zgrabio kovčeg s klarinetom koji sam držao u krilu. Otrčao je niz makadamsku stazu kao neki invalidni džoger, sitnim ubogim koracima, mlatarajući svim udovima. Nije ga bilo teško uhvatiti. Zavrnuo sam mu rukom, okrenuo ga i istrgnuo mu kovčeg. Izgledao je iznenađen što sam se uopće potrudio dostići ga. »Nije lijepo ovako se ponašati prema starom čovjeku!«, rekao je, ne pokazujući nimalo žaljenja zbog svog pokušaja da me okrade. Osjetio sam snažan poriv da ga udarim u glavu, ali on se već toliko tresao od straha da sam se uspio suzdržati. Upravo kad sam se namjeravao okrenuti i otići pogledao me

prestravljenim pogledom i zatim ispljunuo poveću količinu sline u mom pravcu. Pola mu je završilo na bradi, ali je ostatak sletio na moju košulju. Odvratio sam pogled s njega kako bih provjerio štetu i on je odšepesao, osvrćući se da vidi pratim li ga. Mislio sam da smo završili s tim, ali čim je uhvatio dovoljnu razdaljinu zaustavio se i počeo mi prijetiti šakom. »Jebena komunjaro! Prokleti agitatoru! Vrati se u Rusiju kamo i spadaš!« Izazivao me da potrčim za njim, očigledno se nadajući da će produžiti našu malu avanturu, ali nisam se dao uhvatiti u zamku. Bez riječi sam se okrenuo i otišao. To je bila posve trivijalna epizoda, ali druge su bile opasnije. Jedne noći me ganjala dječja banda preko Ovčjeg pašnjaka i spasilo me samo to što je jedan od njih iščašio gležanj. Drugi put mi je jedan ratoboran pijanac prijetio razbijenom pivskom bocom. To je sve bilo blizu, ali najopasniji trenutak se dogodio jedne oblačne noći kad sam slučajno nabasao na grm u kojem je troje ljudi vodilo ljubav — dva muškarca i žena. Nije se dobro vidjelo, ali mislim da su svi troje bili goli, a prema tonu njihovih glasova nakon što su otkrili da sam tamo, pretpostavljam da su bili i pijani. Grana je kvrcnula pod mojom nogom i zatim se začuo ženski glas praćen šuštanjem lišća i grančica. »Jack,« rekla je, »tu je neki kreten.« Odgovorila su joj dva glasa, umjesto jednog, oba režeći od bijesa i puna agresije kakvu do tad nisam čuo. Zatim je jedna figura u sjeni ustala i uperila u mene nešto što je izgledalo kao pištolj. »Samo zini, kretenu, i dobit ćeš svih šest.« Pretpostavljam da se to odnosilo na metke. Ako strah nije iskrivio što se dalje događalo vjerujem da sam onda čuo klik, zvuk koji nastaje kad se zapne kokot. Pobjegao sam prije nego sam shvatio koliko sam se uplašio. Samo sam se okrenuo i dao petama vjetra. Da me nisu izdala pluća, vjerojatno bih trčao do zore. Nemoguće je znati koliko bih izdržao. Pod pretpostavkom da me nitko ne bi ubio, mislim da bih izdržao do zime. Osim tih nekoliko incidenata stvari su bile uglavnom pod kontrolom. Novac sam izrazito pažljivo trošio, nikad više od dolara, dolara i pol po danu; to bi sigurno za neko vrijeme odgodilo trenutak predaje. Čak i kad bi se moje zalihe opasno smanjile, uvijek bi nešto iskrsnulo u posljednji trenutak: pronašao bih novac na podu ili bi mi prišao netko nepoznat i izveo jedno od onih čuda o kojima sam već pričao. Nisam jeo dobro, ali mislim da nije prošao ni dan da bar nešto nisam pojeo. Istina, na kraju sam bio strašno mršav, svega pedeset i jedan kilogram, ali većinu sam izgubio zadnjih par dana. Uhvatila me neka gripa ili virus, bog zna, i nisam mogao ništa jesti. Bio sam preslab i svaki put kad bih uspio staviti nešto u usta, odmah bih to povratio nazad. Da me moji prijatelji nisu tada pronašli, bez sumnje bih umro. Potrošio sam sve svoje unutarnje rezerve i nisam se više imao čime boriti. Vrijeme mi je od početka bilo naklonjeno, i to toliko da sam o tome prestao misliti kao o nekom problemu. Svaki je dan bio preslika prijašnjeg: predivno nebo kasnog ljeta, toplinom sunca zagrijana zemlja i zrak kojeg osvježi noć uz zvuke zrikavaca. Tijekom prva dva tjedna gotovo uopće nije kišilo i počeo sam izazivati sreću spavajući stalno na otvorenom, do tad već posve uvjeren da sam svugdje siguran. Tako me je jedne noći, dok sam ležao sanjareći na travi, potpuno izložen nebesima, konačno uhvatio pljusak. Bila je to jedna od onih kataklizmičkih kiša, nebo se odjednom raspolovilo, počelo je lijevati kao iz kabla uz gromoglasnu grmljavinu. U trenu sam bio potpuno mokar, izbubetan kapima koje su se odbijale od mene kao zrna sačme. Počeo sam trčati kroz tamu, panično tražeći neki zaklon, ali trebalo mi je nekoliko minuta da se konačno sklonim ispod nekih stijena, a do tad je već bilo sasvim svejedno gdje sam. Bio sam mokar kao netko tko je upravo preplivao ocean. Kiša je nastavila padati sve do zore, gdjekad samo rominjajući, a zatim bi ponovno padale sjekire uz sve popratne efekte. Te bi eksplozije bile nepredvidive i nisam se micao u strahu da me ponovno jedna od njih ne dohvati. Držao sam se svog mjestašca, stojeći u potpuno promočenim čizmama, mokrom traperu i pokisloj kožnoj jakni. Ruksak je doživio istu sudbinu kao i sve drugo, tako da nisam imao ništa suho u što bih se mogao presvući. Nisam imao nikakvog izbora osim da

čekam da prođe, drhtureći u mraku kao zalutalo pseto. Prvih sat ili dva uspijevao sam odolijevati samosažaljenju, ali onda sam odustao i prepustio se izljevu vikanja i psovanja, fokusirajući svu svoju energiju na najstrašnije kletve kojih sam se mogao sjetiti, duge litanije ružnih, prostačkih i bombastičnih uvreda na račun Boga i države. Nakon nekog vremena bukvalno sam vriskao i štucao u isto vrijeme, i uz to uspijevao izmisliti tako dugačke i inspirativne psovke, da bi mi svaki kočijaš pozavidio. To je potrajalo nekih pola sata. Poslije toga sam bio toliko iscrpljen da sam zaspao stojeći u mjestu. Odrijemao sam par minuta, a onda me probudio novi biblijski potop. Htio sam ponoviti svoj napad, ali sam bio preumoran i previše promukao za vikanje. Ostatak noći sam prostajao u transu samosažaljenja, čekajući da dođe jutro. U šest ujutro otišao sam do restorana u Četrdeset osmoj ulici i naručio juhu. To me donekle zagrijalo, ali kako je moja odjeća i dalje bila mokra i zalijepljena za mene, vlaga je prodirala preduboko da bi juha imala neki dugotrajniji efekt. Sišao sam u muški WC i osušio kosu pod sušilom za ruke. Na moj užas, moja je kosa to doživjela kao lošu trajnu i završio sam izgledajući poput nekog grotesknog lika što strši sa zvonika gotičke katedrale. U očajničkoj želji da popravim štetu stavio sam svoju zadnju neupotrebljavanu britvicu u žilet i počeo rezati svoje divlje, raščupane kovrče. Kad sam završio s tom operacijom, kosa mi je bila toliko kratka da sam se jedva prepoznao u ogledalu. To je potenciralo moju mršavost do zastrašujućih razmjera. Uši su mi postale ogromne, adamova jabučica je iskočila, a glava se smanjila za pet brojeva. Usukao sam se, rekao sam si, i čuo svoj glas kako se obraća licu u ogledalu. Ne boj se, rekao je moj glas, nikom nije dano da umre više od jedanput. Ova će se farsa brzo završiti i više nikad nećeš morati kroz to prolaziti. Kasnije tog jutra proveo sam par sati čitajući u knjižnici, računajući na zagušljivost tog mjesta da mi pomogne da se osušim. Na nesreću, jednom kad se odjeća stvarno i počela sušiti, počela je istovremeno i zaudarati. Kao da je svaka falda i svaka poderotina odlučila ispričati svijetu svoju strašnu tajnu. To mi se nikad ranije nije dogodilo i šokiralo me da tako ubitačan smrad može potjecati od ljudskog bića. Mora da je mješavina starog znoja i kišnice proizvela neku bizarnu kemijsku reakciju i što se odjeća više sušila, to je smrad postojao intenzivniji i odvratniji. Na koncu sam mogao osjetiti i smrad svojih nogu - strašan zadah koji je prolazio kroz kožu čizama, napadajući mi nosnice poput oblaka otrovnog plina. Nije izgledalo moguće da se tako nešto dogada meni. Nastavio sam listati Enciklopediju Britanicu, nadajući se da nitko drugi neće primijetiti taj smrad, ali se uskoro pokazalo da su mi molitve ostale neuslišane. Neki starac koji je sjedio preko puta mene digao je pogled sa svojih novina i počeo njuškati po zraku, a zatim je s gađenjem pogledao prema meni. Na trenutak sam bio u napasti da skočim i napadnem ga zbog njegove nepristojnosti, ali nisam imao energije za to. Prije nego što je uspio išta reći, digao sam se i otišao. Vrijeme je vani bilo turobno: vlažan i tmuran dan, samo magla i beznadnost. Polako su mi ponestajale ideje. Čudna mi se slabost uvukla u kosti i svim sam se silama trudio da ne posrćem dok hodam. Kupio sam sendvič, ali nisam uspio zadržati interes za njega. Nakon nekoliko zalogaja zamotao sam ga i spremio u ruksak. Boljelo me grlo i znojio sam se. Vratio sam se u park i krenuo tražiti mjesto gdje bih mogao malo prileći. Nikad prije nisam spavao tijekom dana i sva su mi se moja noćna skrovišta sad činila neupotrebljiva, previše izložena bez zaštite noći. Nastavljao sam hodati prema sjeveru, nadajući se da ću pronaći nešto prije nego što kolabiram od umora. Groznica je jačala i užasan umor mi je nagrizao mozak. U parku nije bilo gotovo nikoga. Baš sam se htio upitati kako to, kad je ponovno počelo kišiti. Da me nije tako jako boljelo grlo, vjerojatno bih se nasmijao. A onda sam, posve iznenada, počeo strašno povraćati. Komadi povrća iz juhe i djelići sendviča su izletjeli iz mojih usta i pljusnuli na zemlju preda mnom. Uhvatio sam se za koljena i čekao da prođe taj grč. Ovo je usamljenost, rekao sam si. Ovo znači ne imati nikoga. Nisam više bio ljutit i

razmišljao sam o tome s nekom brutalnom iskrenošću i apsolutnom objektivnošću. Za par se minuta činilo kao da se ta epizoda dogodila prije nekoliko mjeseci. Nastavio sam hodati, ne želeći prekinuti svoju potragu. Da sam tada nekog susreo, vjerojatno bih ga zamolio da me odvede u bolnicu. Ali nije bilo nikoga i ja sam, nakon ne znam ni sam koliko vremena, pronašao zaklon u gomili kamenja koje je okruživalo bujno raslinje. Kamenje je tvorilo malu pećinu i bez većeg razmišljanja uvukao sam se u nju, povukao za sobom neko granje da zatvorim otvor i istog trenutka zaspao. Ne znam koliko sam vremena proveo tamo. Mislim dva ili tri dana, ali to više zaista nije bitno. Kad su me Zimmer i Kitty to pitali rekao sam im tri, ali samo zato što je tri broj dana koje je Jona proveo u utrobi kita. Većinu vremena sam jedva bio pri svijesti, a kad bih i naizgled bio budan, bio bih toliko zaokupljen svojim jadnim fizičkim stanjem da bih potpuno izgubio bilo kakvu svijest o tome gdje se nalazim. Sjećam se dugačkih naleta povraćanja, perioda u kojima mi se tijelo ne bi prestajalo tresti, perioda kada bi jedini zvuk koji sam čuo bilo cvokotanje mojih vlastitih zuba. Vrućica je sigurno bila jako visoka i donijela je sa sobom grozničave snove - beskrajne vizije koje su isparavale direktno iz moje goruće kože. Ništa u meni nije uspjelo zadržati svoj oblik. Sjećam se da sam jednom ugledao ispred sebe znak Mjesečeva palača, stvarniji nego što je ikad bio u pravom životu. Ružičasta i plava slova ispunila su cijelo nebo svojom veličinom i sjajem. Onda je odjednom znak iščeznuo, ostavljajući za sobom samo dva kruga i vidio sam sebe kako visim poput akrobata s jednog od njih. A zatim sam puzao po njemu kao crv i onda me odjednom više nije bilo tamo. Krugovi su se pretvorili u ljudske oči koje su me nestrpljivo i prijekorno gledale. Buljile su u mene netremice i nakon nekog vremena postao sam uvjeren da me to gleda Bog. Zadnjeg dana se pojavilo sunce. Ne sjećam se kako, ali u nekom trenutku sam ispuzao iz pećine i ispružio se na travi. Mozak mi je bio u takvoj kaši da mi se činilo da će sunce izvući bolest iz mene, doslovno je isisati iz mojih kostiju. Sjećam se da sam sam sebi ponavljao riječi bablje ljeto dok konačno nisu izgubile svako značenje. Nebo je iznad mene bilo ogromno, beskrajna jasnoća. Ako nastavim gledati u njega, mislio sam, pretvorit ću se u svjetlost. A zatim sam, bez ikakve svijesti o tome da spavam, počeo sanjati Indijance. Vidio sam sebe kako prije 350 godina pratim grupicu polugolih ljudi po šumama Manhattana. Bio je to neobično živ san, jasan i precizan, prepun tijela koja se brzo kreću kroz svjetlom okupano lišće i granje. Povjetarac je strujao kroz raslinje, prigušujući zvuk koraka i ja sam ih nastavljao pratiti u tišini, krećući se jednako okretno i nečujno poput njih, bivajući svakim korakom sve bliže tome da shvatim duh šume. Vjerojatno se tih slika tako dobro sjećam jer je upravo to bio trenutak u kojem su me Zimmer i Kitty pronašli kako ležim na travi u tom neobičnom i tako ugodnom snu što mi se odvijao u glavi. Kitty me prva ugledala i prišla mi, ali je nisam prepoznao, iako sam osjetio neku bliskost s njom. Nosila je svoju Navaho maramu vezanu oko čela i ja sam je isprva doživio kao snoviđenje, ženu-sjenku nastanjenu u mraku mog sna. Kasnije mi je ispričala da sam joj se nasmiješio i kad se sagnula da me bolje pogleda, nazvao sam je Pocahontas. Sjećam se da sam ju jedva vidio od sunca, ali pamtim da su joj oči bile pune suza dok se saginjala prema meni, iako to kasnije nikad nije htjela priznati. Trenutak kasnije se i Zimmer pojavio u kadru i začuo sam njegov glas kako govori: »Budalo glupa!« Zatim pauza i onda, ne želeći me zbuniti predugim govorom, ponovno: »Budalo glupa! Ti jadna, glupa budalo.«

03. OSTAO SAM U Zimmerovom stanu više od mjesec dana. Vrućica je splasnula već drugi ili treći dan, ali sam dugo poslije toga bio potpuno bez snage, jedva bih stajao a da ne izgubim ravnotežu. U početku me Kitty dolazila vidjeti dva puta tjedno, ali nikad ne bi puno govorila i obično bi otišla već nakon dvadesetak minuta. Da sam bio prisebniji, možda bih se zapitao o tome, pogotovo nakon što mi je Zimmer ispričao kako sam zapravo spašen. Bilo je nešto čudno u tome da osoba koja je provela zadnja tri tjedna prevrnuvši svijet da bi me pronašla, sad kad me konačno našla bude toliko suzdržana. Ali tako je bilo i nisam se pitao o tome. Bio sam preslab da bih se pitao o bilo čemu i prihvatio sam njene dolaske i odlaske kao normalne. Bile su to prirodne pojave koje su za mene imale istu snagu i neizbježnost poput promjene vremena, kretanja planeta ili načina na koji je svjetlo padalo u sobu oko tri i petnaest svakog popodneva. Zimmer je bio taj koji se brinuo o meni tijekom mog oporavka. Njegov se novi stan nalazio na drugom katu stare zgrade u West Villageu. Bilo je to prilično otrcano gnjezdašce, prepuno ploča i knjiga. Dvije male sobe bez vrata između njih, mala kuhinja i kupaonica bez prozora. Znao sam kakva je to žrtva s njegove strane, ali svaki put kad bih mu se na tome pokušao zahvaliti, Zimmer se pravio kao da to nije ništa. Hranio me iz svog džepa, spavao sam u njegovom krevetu i nije tražio ništa zauzvrat. Istovremeno je bio bijesan na mene i nije prezao od toga da mi stalno govori koliko je zgrožen. Ne samo da sam se ponašao kao kreten, nego sam umalo umro zbog toga. Bilo je to neoprostivo ponašanje za osobu moje inteligencije, govorio bi. Groteskno, tvrdoglavo, nesuvislo. Ako sam imao problema, zašto se nisam obratio njemu? Zar nisam znao da bi on sve učinio za mene? Nisam odgovarao na te napade. Znao sam da sam ga povrijedio i bilo me sram zbog toga. Kako je vrijeme prolazilo bilo mi je sve teže shvatiti smisao onog što mi se dogodilo. Mislio sam da je to što činim hrabro, ali bio je to samo najbjedniji oblik kukavičluka: uživanje u preziranju svijeta i odbijanje suočavanja s vlastitim problemima. Osjećao sam samo žaljenje zbog svojih postupaka, paraliziran vlastitom glupošću. Prolazili su dani i dok sam se polako sakupljao, shvatio sam da ću morati živjeti svoj život ispočetka. Želio sam nadoknaditi svoje greške i iskupiti se ljudima kojima je još uvijek bilo stalo do mene. Bio sam umoran od samog sebe, umoran od svojih misli, umoran od kukanja nad svojom sudbinom. Imao sam, više nego išta, potrebu da se pročistim i okajem sve svoje samožive ispade. Odlučio sam da ću od totalne sebičnosti prijeći u stanje posvemašnje nesebičnosti. Mislit ću na druge prije nego na sebe, svjesno nastojeći ispraviti štetu koju sam počinio i na taj način možda i uspjeti nešto postići na ovom svijetu. Bio je to nemoguć program, naravno, ali držao sam se neko vrijeme toga sa gotovo religioznom fanatičnošću. Želio sam se pretvoriti u sveca, bezbožnog sveca koji će hodati zemljom čineći dobra djela. Bez obzira koliko mi to sada zvučalo apsurdno, mislim da je točno to bila moja namjera. Očajnički mi je trebala sigurnost i bio sam spreman učiniti sve da je pronađem. Bila je tu još jedna prepreka na mom putu. Sreća me poslužila na kraju, ali za dlaku. Dan ili dva nakon što mi se temperatura vratila na normalu digao sam se iz kreveta i krenuo prema kupaonici. Bila je večer, mislim, i Zimmer je radio za stolom u drugoj sobi. Kad sam se vratio u krevet, primijetio sam kovčeg s ujakovim klarinetom kako leži na podu. Nisam pomislio na njega od trenutka svog spasenja i užasnulo me kad sam vidio u kakvom je stanju. Crna koža koja ga je prekrivala je gotovo iščeznula. Očito je oluja u Central parku bila potop koji je prelio čašu i pitao sam se je li instrument u kovčegu preživio tu katastrofu. Uzeo sam kovčeg sa sobom u krevet, pripravan na najgore. Otvorio sam ga, ali prije nego sam stigao pogledati klarinet, iz kovčega je izletjela bijela

koverta i znao sam da moji problemi tek počinju. Bio je to poziv za vojsku. Ne samo da sam zaboravio na datum pregleda, nego sam zaboravio da sam poziv uopće i primio. U tom se trenutku nebo ponovno sručilo na mene. Sad sam još i bjegunac pred zakonom, pomislio sam. Kad se propusti dolazak na pregled, vojska izda nalog za uhićenje, a koje su posljedice toga nisam mogao ni zamisliti. Poderao sam omotnicu i pročitao datum koji se nalazio na pozivu: 16. rujna. To mi ništa nije značilo, jer nisam znao koji je dan. Izgubio sam naviku gledanja na sat i potpuno sam izgubio svaki pojam o vremenu, nisam čak mogao ni nagađati. »Jedno pitanje,« rekao sam Zimmeru, koji je i dalje bio zabavljen poslom. »Znaš li možda koji je danas dan?« »Ponedjeljak«, odgovorio je, ne dižući pogled. »Mislim na datum. Koji mjesec i koji dan u mjesecu. Godinu ne moraš, mislim da sam prilično siguran koja je.« »Petnaesti rujna«, rekao je i dalje ne dižući pogled. »Petnaesti rujna! Jesi li siguran?« »Naravno da sam siguran. Bez ikakve sumnje.« Potonuo sam u jastuk i zatvorio oči. »To je nevjerojatno. To je potpuno nevjerojatno.« Zimmer je konačno prestao raditi i zbunjeno me pogledao. »Zašto bi to bilo tako nevjerojatno?« »Zato što to znači da nisam kriminalac.« »Molim?« »Zato što to znači da nisam kriminalac.« »Čuo sam te i prvi put. Ponavljanjem mi ne postaje ništa jasnije.« Podigao sam pismo i zamahao njime po zraku. »Kad pogledaš ovo postat će ti puno jasnije.« Trebao sam se sljedeće jutro javiti u ulicu Whitehall. Zimmer je već obavio svoj zdravstveni pregled u srpnju (dobio je odgodu zbog astme), i sljedeća dva, tri sata smo pričali o tome što me tamo očekuje. Bio je to točno onaj razgovor koji su vodili milijuni mladih Amerikanaca tih godina. Za razliku od većine njih, ja nisam ništa učinio da se pripremim na taj trenutak istine. Nisam imao nikakvu medicinsku dokumentaciju, nisam se učestalo drogirao da bih poremetio motoričke funkcije, nisam inscenirao nekoliko nervnih slomova da bih pribavio psihijatrijsku povijest bolesti. Oduvijek sam znao da neću ići u vojsku, ali nakon što sam donio taj zaključak, nisam više o tome razmišljao. Kao i u mnogim drugim stvarima, moja inercija je ponovno prevladala i ja sam taj problem potisnuo zajedno sa ostalima. Zimmer je bio zgrožen, ali i on je morao priznati da se sad tu više ništa ne može učiniti. Ili ću proći pregled ili ne, a u slučaju da ga prođem, postojale su samo dvije opcije: bijeg iz zemlje ili zatvor. Zimmer mi je ispričao brojne priče o ljudima koji su otišli u inozemstvo, u Kanadu, Francusku, Švedsku, ali nisu me pretjerano zaintrigirale. Nemam novaca, rekao sam mu, a i nisam baš raspoložen za putovanja. »Dakle ipak ćeš ispasti kriminalac«, rekao je. »Zatočenik«, ispravio sam ga, »zatočenik savjesti. Postoji razlika.« Još uvijek sam bio u prvoj fazi svog oporavka i kad sam ustao sljedećeg jutra kako bih se odjenuo — u Zimmerovu odjeću, koja mi je bila nekoliko brojeva premala — shvatio sam da nisam u stanju nikamo ići. Bio sam potpuno ošamućen i sam pokušaj da dođem do drugog kraja sobe zahtijevao je svu moju energiju i koncentraciju. Do tog trenutka nisam izlazio iz kreveta na duže od dvije, tri minute, teturajući do kupaonice i natrag. Da nije bilo Zimmera da me pridržava, ne vjerujem da bih stigao do izlaznih vrata. On me doslovce držao na nogama, pridržavajući me s obje ruke dok smo teturali do podzemne. Bojim se da je to bio otužan prizor. Doveo me do ulaznih vrata zgrade u ulici Whitehall i zatim pokazao na restoran preko puta, gdje će me čekati dok ne završim. Stisnuo mi

je ruku da me ohrabri. »Ne brini«, rekao je, »bit ćeš odličan vojnik, Fogg. Piše ti na čelu.« »Imaš pravo«, odgovorio sam. »Najbolji kurčevi vojnik u cijeloj jebenoj vojsci. To vidi svaka budala.« Salutirao sam i odbauljao u zgradu, pridržavajući se pritom za zidove. Većina onog što se dogodila kasnije tog dana mi je u izmaglici. Ostali su djelići, ali ni o čemu ne mogu govoriti sa stopostotnom sigurnošću. Ta nemogućnost da zapamtim što se događalo dokaz je moje potpune iscrpljenosti. Svu svoju snagu iskoristio sam da ostanem stajati i nisam obraćao pozornost na ono što se zapravo događalo. Mislim da su mi većinu vremena oči bile zatvorene, a kad bi ih i otvorio to ne bi trajalo dovoljno dugo da bih uspio registrirati svijet oko sebe. Bilo nas je pedesetak ili stotinjak koji smo prolazili kroz taj proces. Sjećam se da nam se obratio neki narednik, ali ne sjećam se što je rekao, ni jedne jedine riječi. Dobili smo neke formulare koje je trebalo ispuniti, a zatim i neki test, ili obrnuto. Sjećam se da mi je trebalo vremena da označim kojim sam sve organizacijama pripadao i kada: SDS u koledžu, SANE i SNCC u srednjoj školi, a da sam se zatim pomučio da objasnim okolnosti svojeg prošlogodišnjeg uhićenja. Završio sam posljednji i pred kraj je narednik stajao iznad mene mumljajući nešto o ujaku Hou i američkoj zastavi. Sljedećih pola sata mi je gotovo posve izbrisano. Vidim neke hodnike, neonska svjetla, gomile muškaraca u donjem rublju. Intenzivno se sjećam vlastite ranjivosti, ali ostali detalji su izgubljeni. Kao na primjer kad smo se skidali, što se pričalo dok smo čekali. Recimo ne mogu se sjetiti ničeg u vezi stopala. Bili smo goli do pasa, u gaćama, ali se ne sjećam što smo imali na nogama. Je li nam bilo dozvoljeno da ostanemo u cipelama i — ili čarapama, ili smo morali tim hodnicima hodati bosi? Ništa, ni tračka sjećanja. U jednom trenutku mi je rečeno da uđem u neku sobu. Tamo mi je doktor pokucao po prsima i leđima, zagledao mi se u oči, uhvatio me za jaja i rekao mi da zakašljem. To sve nije zahtijevalo prevelikog truda s moje strane, ali onda je došlo vrijeme za uzimanje krvi i odjednom je pregled naglo postao zanimljiviji. Bio sam toliko anemičan i pothranjen da mi doktor nikako nije mogao pogoditi venu. Pokušavao je par puta, ostavljajući mi ruku punu masnica, ali krv nije potekla. Mora da sam do tada već užasno izgledao, kao da ću se svakog časa onesvijestiti, pa je nakon nekog vremena odustao i rekao mi da sjednem na klupu. Bio je pritom prilično ljubazan, ili barem indiferentan. »Ako ti se opet zavrti«, rekao je, »samo sjedni na pod i pričekaj da prođe. Ne želimo da padneš i razbiješ glavu, zar ne?« Jasno se sjećam sjedenja na klupi, ali odmah iza toga vidim se kako ležim na stolu u nekoj drugoj sobi. Nemoguće je znati koliko je vremena prošlo u međuvremenu. Ne mislim da sam se onesvijestio, ali budući da su mi opet pokušavali izvaditi krv, vjerojatno nisu željeli riskirati. Gumena vrpca oko mišice bila je stegnuta koliko god se dalo, da bi mi vena konačno iskočila. Kad mi je doktor konačno uspio zabiti iglu, ne sjećam se je li to bio onaj isti doktor od maloprije ili neki drugi - rekao je nešto o tome kako sam mršav i pitao me jesam li jutros doručkovao. U svojem vjerojatno najlucidnijem trenutku tog dana dao sam mu najjednostavniji i najiskreniji odgovor kojeg sam se mogao sjetiti. »Doktore«, rekao sam, »zar vam izgledam kao netko tko bi preskočio doručak?« Bilo je još toga, moralo je biti, ali većinu ne pamtim. Dali su nam ručak (u zgradi?, u restoranu izvan zgrade?), ali jedina stvar koje se u vezi tog ručka sjećam jest ta da nitko nije htio sjediti pored mene. Pa opet hodnici, mjerenja i vaganja. Vaga je pokazivala smiješno mali broj, pedeset, možda pedeset i dva kilograma. Tad su me izdvojili od ostalih. Poslali su me psihijatru, debeljuškastom tipu kratkih i zdepastih prstiju. Sjećam se da sam pomislio da više nalikuje hrvaču nego doktoru. Laganje nije dolazilo u obzir. Već sam bio u svom potencijalno svetačkom periodu i zadnje što sam želio bilo je učiniti išta zbog čega bih se kasnije mogao kajati. Psihijatar je uzdahnuo dva-tri puta tijekom našeg razgovora, ali mimo toga nije izgledao kao da ga je uznemirilo bilo što od onog što sam rekao ili

kako sam izgledao. Pretpostavljao sam da je već iskusan u ovakvim razgovorima i da nema puno toga što ga može uznemiriti. Što se mene tiče, ja sam bio iznenađen općenitošću njegovih pitanja. Pitao me drogiram li se i kad sam odgovorio negativno, podigao je obrve i ponovio pitanje, ali sam ja dao isti odgovor i više nije na tome inzistirao. Iza toga su slijedila ostala standardna pitanja. Imam li noćne polucije i koliko često pomišljam na samoubojstvo. Odgovarao sam najjednostavnije što sam mogao, bez digresija i komentara. Dok sam govorio, on je popunjavao rubrike na listu papira. Bilo je nešto utješno u razgovoru o tako intimnim temama na taj način - kao da razgovaram s knjigovođom ili automehaničarom. Kad je ispunio papir, doktor je digao pogled i zadržao ga na meni dobrih pet, šest sekundi. »U prilično si jadnom stanju, sinko«, naposljetku je rekao. »Znam. Nisam baš bio dobro. Ali mislim da ide na bolje.« »Želiš li pričati o tome?« »Ako vi želite.« »Možeš početi s time kako si toliko smršavio.« »Imao sam gripu. Jednu od onih želučanih, prije par tjedana i nisam bio u stanju ništa jesti.« »Koliko si kila izgubio?« »Ne znam. Petnaest, možda dvadeset.« »U dva tjedna?« »Ne, trebalo mi je dvije godine. Ali većinu sam izgubio ovog ljeta.« »A zašto?« »Zbog novaca, uglavnom. Nisam imao dovoljno novaca za hranu.« »Nemaš posao?« »Ne.« »Ni ne tražiš ga?« »Ne.« »Morat ćeš mi to objasniti, sinko.« »To je prilično komplicirano. Nisam siguran da ćete razumjeti.« »Pusti mene da procijenim. Samo mi ispričaj što se dogodilo i ne opterećuj se time kako će zvučati. Nigdje nam se ne žuri.« Iz nekog razloga osjetio sam ogromnu potrebu da sve ispričam ovom nepoznatom čovjeku. Bilo je to posve neprilično, ali riječi su same potekle. Osjećao sam kako mi se pomiču usne, ali istovremeno mi je bilo kao da slušam neku sasvim drugu osobu kako govori. Čuo sam svoj glas kako raspreda o mojoj majci, ujaku Viktoru, Central parku i Kitty Wu. Doktor je pristojno kimao glavom, ali je bilo očigledno da nema pojma o čemu pričam. Dok sam nastavljao objašnjavati svoj život u protekle dvije godine, primijetio sam da mu postaje nelagodno. To me frustriralo, i što je njegovo neshvaćanje postajalo očitije, to sam se ja očajnije trudio razjasniti mu. Imao sam osjećaj kao da je moja ljudskost u pitanju. Nije mi bilo bitno što je on vojni doktor, bio je ljudsko biće i ništa mi se u tom trenu nije činilo važnije od toga da doprem do njega. »Naši su životi određeni brojnim slučajnostima«, rekao sam, pokušavajući biti što jezgrovitiji »i svaki dan se borimo s tim šokovima i događajima da bismo održali unutrašnju ravnotežu. Prije dvije godine ja sam, što iz filozofskih, a što iz osobnih razloga, odlučio odustati od te borbe. Nije to bilo zato što sam se želio ubiti - ne smijete to misliti - nego zato što sam mislio da će mi, ako se prepustim kaosu, svijet prije ili kasnije otkriti svoju skrivenu harmoniju, tajni uzorak koji će mi pomoći da proniknem tko sam zapravo. Radilo se o tome da prihvatim stvari kako dolaze, da pustim da me nosi rijeka svemira. Ne kažem da sam u tome uspio. Ustvari, bio je to potpuni promašaj. Ali neuspjeh ne umanjuje ozbiljnost pokušaja. I iako sam

zamalo umro, vjerujem da sam danas bolji čovjek.« Zapetljao sam se. Govor mi je postao apstraktan i nerazumljiv i vidio sam da me doktor prestao slušati. Gledao je u neku nevidljivu točku iznad moje glave, pogleda zamućena zbunjenošću i sažaljenjem. Ne znam koliko je moj monolog potrajao, ali očigledno dovoljno dugo da zaključi da sam izgubljen slučaj, a ne jedan od onih koji se samo prave ludi da bi izbjegli vojnu obvezu. »To bi bilo dovoljno, sinko moj«, rekao je na kraju, prekidajući me u pola rečenice. »Mislim da vidim u čemu je problem.« Sljedeću minutu, dvije, sjedio sam u tišini znojeći se i tresući, dok je on nešto pisao na komadu papira. Presavio ga je i predao mi ga. »Odnesi ovo do pretpostavljenog. I reci sljedećem da uđe kad izlaziš.« Sjećam se da sam hodao niz hodnik sa papirom u ruci, pokušavajući se oduprijeti napasti da pogledam što piše na njemu. Pratio me stalan osjećaj da me netko promatra i da u ovoj zgradi ima ljudi koji mi mogu pročitati misli. Pretpostavljeni je bio velik čovjek u punoj spremi sa cijelim buketom medalja na prsima. Digao je pogled s hrpe papira na svom stolu i mahnuo mi da uđem. Predao sam mu papir. Već mu je ovlašni pogled na njega izmamio sretan osmijeh. »Hvala Bogu« rekao je, »upravo si me poštedio posla u trajanju od nekoliko dana.« Bez ikakvog daljeg objašnjenja počeo je derati papire koji su se nalazili na stolu i bacati ih u koš za smeće. Izgledao je izrazito zadovoljno. »Drago mi je da nisi prošao, Fogg.« rekao je. »Trebali smo napraviti temeljitu istragu o tebi, ali sad se ne moramo gnjaviti s tim.« »Istragu?« pitao sam. »Sve te organizacije kojima si pripadao«, rekao je, gotovo veselo. »Ne možemo si u vojsci dozvoliti agitatore i sabotere, zar ne? To nije dobro za moral.« Ne sjećam se točnog slijeda događaja nakon toga, ali uskoro sam se našao kako sjedim u sobi sa ostalim otpadnicima. Moralo nas je biti dvanaestak i bila je to najjadnija grupa ljudi koja se ikad okupila na jednom mjestu. Jedan je dečko, sa strašnim aknama po licu i leđima, sjedio u kutu tresući se i pričao sam sa sobom. Drugi, težak najmanje sto pedeset kila, stajao je uza zid i proizvodio ustima neke zvukove, smijući se poput poremećenog sedmogodišnjaka. Bili su to idioti, groteskni likovi koji ne pripadaju nikamo. Bio sam gotovo bez svijesti od umora i nisam razgovarao ni sa jednim od njih. Smjestio sam se u stolicu kraj prozora i zatvorio oči. Kad sam ih sljedeći put otvorio, neki časnik me tresao i govorio mi da je vrijeme da se probudim. »Možeš ići,« rekao je, »gotovo je.« Prešao sam ulicu osvijetljenu kasno poslijepodnevnim suncem. Zimmer me čekao u restoranu, kao što je obećao. Težina mi se brzo vratila. U sljedećih desetak dana mislim da sam dobio osam, devet kila, a do kraja mjeseca počeo sam nalikovati čovjeku koji sam nekad bio. Zimmer me savjesno hranio, pretrpavajući frižider raznovrsnom hranom, a kad sam dovoljno ojačao počeo me svaku večer izvoditi u lokalnu birtiju. Bilo je to mračno i tiho mjesto, bez puno prometa, gdje smo ispijali pivo i gledali utakmice na televizoru na kojem je trava uvijek bila plave boje, bejzbol palice narančaste, a igrači izgledaju kao klaunovi. Sjedili smo tamo satima i raspredali o svemu što se nalazilo pred nama. Bio je to izrazito miran period u našim životima: kratak predah prije novih događaja. Tijekom tih razgovora sam konačno saznao nešto više o Kitty Wu. Zimmer ju je smatrao izuzetnom i bilo je teško prečuti divljenje u njegovom glasu kad bi govorio o njoj. Jednom je čak otišao tako daleko, da je rekao da bi se sigurno zaljubio u nju, da već nije zaljubljen u nekog drugog. Ona je bila bliže savršenstvu od bilo koje druge djevojke koju je ikad upoznao i jedina stvar koja ga je kod nje zbunjivala je bila ta što joj se sviđa jedna takva ništarija poput mene. »Ne mislim da joj se sviđam«, rekao sam. »Ona samo ima veliko srce, to je sve. Sažalila se nada mnom i poduzela nešto u vezi toga. Jednako kao što se ljudi sažale nad ranjenim psom.«

»Ja ju vidim svaki dan, M.S. Svaki dan u protekla tri tjedna. Ne prestaje pričati o tebi.« »Ma daj.« »Vjeruj mi, znam što pričam. Ta je cura ludo zaljubljena u tebe.« »Kako onda objašnjavaš da me ne dolazi vidjeti?« »Zauzeta je. Počela su joj predavanja na Julliardu, a pri tom još i radi.« »Nisam znao.« »Naravno da nisi. Ti ništa ne znaš. Ležiš cijeli dan u krevetu, posjećuješ frižider i čitaš moje knjige. Svako toliko opereš suđe. Kako bi mogao išta znati?« »Skupljam snagu. Za par dana bit ću posve normalan.« »Fizički. Ali pred tvojim mozgom je još dug put.« »Što ti to znači?« »Znači da ćeš morati početi gledati ispod površine, M.S. Moraš početi upotrebljavati maštu.« »Mislim da sam to radio i previše. Pokušavam biti prizemljeniji i realističniji.« »U vezi samog sebe da, ali ne možeš tako i sa drugim ljudima. Zašto misliš da se Kitty Wu povukla? Zašto te zapravo više ne posjećuje?« »Zato što je zauzeta, kao što si mi maloprije rekao.« »To je samo dio razloga.« »Vrtiš se u krug, Davide.« »Samo ti pokušavam objasniti da tu ima više nego što ti misliš.« »Čega, na primjer?« »Diskrecije, na primjer.« »Oprosti ali diskrecija je zadnja stvar koju bih povezao sa Kitty. Ona je najotvorenija i najspontanija osoba koju sam ikad upoznao.« »To je istina. Ali ispod toga se nalazi suzdržanost i jako suptilni osjećaji.« »Znaš li da me poljubila kad smo se prvi put vidjeli? Bio sam na izlasku kad mi je prepriječila put, bacila mi se oko vrata i poljubila me u usta. To se teško može nazvati suptilnim i suzdržanim.« »I, kako je bilo?« »Pa kad me već pitaš bilo je nevjerojatno. To je bio definitivno najbolji poljubac mog života.« »Eto vidiš. O tom ti pričam.« »Daj molim te, to je bila jedna od onih stvari koje se naprosto dogode u nekom trenutku.« »Ne. Kitty je dobro znala što radi. Da, ona je osoba koja slijedi svoje porive, ali su ti porivi na neki način jedan oblik znanja.« »Zvučiš previše samouvjereno.« »Stavi se u njezinu poziciju. Zaljubila se u tebe, poljubila te, ostavila je sve i krenula u potragu za tobom. A ti? Ništa. Ni makac. Ono što razlikuje Kitty od drugih ljudi je to što je ona spremna to prihvatiti. Samo zamisli, ona ti spasi život, a ti joj ništa ne duguješ. Ne očekuje zahvalnost od tebe. Ne očekuje čak ni prijateljstvo. Možda žudi za tim, ali to nikad neće tražiti. Previše poštuje ljude da bi ih ikad primoravala da učine nešto protiv svoje volje. Da, ona je otvorena i spontana, ali ona bi prije umrla nego da ti pomisliš da ti se nabacuje. Vidiš, tu je ta diskrecija. Ona je dovoljno učinila i sad joj ne preostaje drugo nego čekati.« »Što mi hoćeš s tim reći?« »Da je sve na tebi, Fogg. Ti si taj koji treba povući sljedeći potez.« Po onome što je Kitty rekla Zimmeru, njezin je otac bio general Kuomintanga prije revolucije u Kini. U tridesetima je bio na poziciji vojnog zapovjednika Pekinga. Iako je bio dio najbližeg Čang Kai Šekovog kruga, jednom je spasio Ču En Lajev život, omogućivši mu slobodan izlazak iz grada u

koji ga je Čang Kaj Šek na prevaru namamio, obećavajući mu pregovore između Kuomintanga i komunista. General je do kraja ipak ostao vjeran nacionalističkoj ideji i nakon revolucije prebacio se na Tajvan zajedno s ostalim Čang Kai Šekovim sljedbenicima. Kućanstvo Wuovih bilo je ogromno, sastojalo se službene supruge, dvije konkubine, šestero djece i brojnih slugu. Kitty je bila dijete druge konkubine. Rođena je u veljači 1950., a šesnaest mjeseci kasnije general Wu je postavljen za ambasadora u Japanu i cijela se obitelj preselila u Tokio. Bio je to mudar potez sa Cangove strane, dodijelivši generalu tako važan položaj odao mu je počast, a istovremeno je tog frakcionaškog generala bez dlake na jeziku maknuo iz centra moći u Tajpehu. General Wu je tad već bio u kasnim šezdesetima i dani njegovog većeg utjecaja su očigledno bili iza njega. Kitty je provela djetinjstvo u Tokiu. Pohađala je američke škole, što objašnjava njezin besprijekorni engleski i koristila je sve ostale prednosti svog privilegiranog položaja: satove baleta, automobile s vozačem, američki Božić. Pored svega toga, bilo je to usamljeno djetinjstvo. Bila je deset godina mlađa od najbliže polusestre, a jedan od njezine braće, bankar koji je živio u Švicarskoj, bio je punih trideset godina stariji od nje. Pozicija njezine majke, kao druge konkubine u obiteljskoj hijerarhiji, stavljala ju je na mjesto tek malo više od služinčadi. Šezdeset četverogodišnja supruga i pedeset dvogodišnja prva konkubina bile su ljubomorne na Kittynu lijepu i mladu majku i činile su sve da joj oslabe poziciju u obitelji. Kao što je Kitty objasnila Zimmeru, bilo je to pomalo nalik životu na carskom kineskom dvoru, sa svim spletkama i rivalstvima, tajnim makinacijama i lažnim osmjesima. General se rijetko mogao vidjeti. Kad nije bio zaokupljen svojim službenim dužnostima, većinu je vremena provodio u ugodnom društvu raznih mladih dama na nešto lošijem glasu. Tokio je bio grad pun iskušenja i bilo je bezbroj prigoda za takva druženja. Naposljetku je uzeo stalnu ljubavnicu, smjestio je u raskošan apartman i trošio ogromne novce da bi ju usrećio, plaćajući odjeću, nakit i sportski auto. Na dulje staze to ipak nije bilo dovoljno, a čak ni skupa i bolna kura za potenciju nije pomogla. Kad je jedne večeri general ušao u stan nenajavljen, zatekao je svoju ljubavnicu u naručju mlađeg muškarca. Ono što je uslijedilo nije bilo ugodno: vrištanje, oštri nokti, krvava košulja. Bio je to slom posljednje iluzije budalastog starca. General je otišao kući, objesio svoju poderanu košulju na sredinu sobe i za nju prikvačio papirić sa datumom tog dana: 14. listopada 1959. Držao je tu košulju tamo do kraja svog života, kao spomenik svojoj uništenoj taštini. Onda je umrla Kittyna majka, premda Zimmer nije bio siguran ni u razloge ni u okolnosti. General je tad već imao više od osamdeset i nije bio najboljeg zdravlja, ali se uspio pobrinuti za svoju najmlađu kćer i organizirao je njezin odlazak na školovanje u Ameriku. Kitty je imala četrnaest godina kad je stigla u Massachusetts i krenula u prvi razred na akademiji Filding. Nije joj bilo teško uklopiti se i pronaći svoje mjesto u školi. Plesala je i glumila, učila dovoljno za odlične ocjene, stjecala prijatelje. Kad su završile četiri godine njezina boravka tamo, bila je sigurna da se ne želi vraćati u Japan. Ni u Tajvan, ni ikamo drugdje. Amerika je postala njezina zemlja i sa nešto novaca koje je dobila nakon očeve smrti uspjela je pokriti troškove školarine u Juiliardu te se preselila u New York. Bila je tu već nešto više od godinu dana i upravo kretala na drugu godinu studija. »Zvuči poznato, zar ne?« upitao me Zimmer. »Poznato?« rekao sam. »Oprosti, ali ovo je jedna od najegzotičnijih priča koje sam čuo.« »Na površini, da. Ali makni to nešto lokalnog kolorita i dobit ćeš gotovo istu priču kao što je ona od jedne druge osobe koju poznajem. Par detalja više-manje.« »Hm da, vidim što misliš. Siročad u oluji, taj tip priče.« »Točno.« Razmišljao sam na trenutak o onome što je Zimmer rekao. »Pretpostavljam da ima nekih sličnosti«, konačno sam rekao, »ali jesi li siguran da je to što ti je ispričala istinito?«

»Ne mogu znati sa sigurnošću, ali zaključujući po onome što do sad znam o njoj, bio bih prilično šokiran da nije.« Popio sam još jedan gutljaj piva i kimnuo. Mnogo kasnije, kad ću ju bolje upoznati, shvatit ću da Kitty nikad ni o čemu ne laže. Što sam duže bio kod Zimmera, to mi je bilo neugodnije. On je u potpunosti snosio troškove mog oporavka i iako se nikad zbog toga nije požalio, znao sam da njegov budžet to neće još dugo moći podnositi. Zimmer je dobivao nešto novaca od svoje obitelji iz New Yerseyja, ali se u principu morao sam snalaziti. Oko dvadesetog tog mjeseca, počeo mu je postdiplomski na Kolumbiji iz komparativne književnosti. Fakultet mu je platio školarinu i dodijelio mu stipendiju od dvije tisuće dolara. To je bila lijepa suma tih godina, ali ipak nedovoljna da pokrije troškove za cijelu godinu. Zimmer je trošio svoju ušteđevinu brinući se o meni, bez sekunde premišljanja. Koliko god on bio velikodušna osoba, moralo je u tome biti nešto više od pukog altruizma. Dok smo živjeli zajedno uvijek mi se činilo da se Zimmer osjeća ugrožen od mene, da ga prestravljuje intenzitet mojih ludorija. Sad, kad su za mene nastupila teška vremena, možda je u njima vidio mogućnost da on malo bude glavni i uspostavi ravnotežu u našem prijateljstvu. Ne vjerujem da je toga bio svjestan, ali u njegov se glas uvukla stanovita superiornost kad bi mi se obraćao i nisam mogao ne primijetiti njegov užitak u tome da me provocira. Nije mi to teško padalo, jer je moje samopoštovanje toliko nisko palo da sam potajice odobravao njegovo prigovaranje kao zasluženu kaznu za svoje grijehe. Zimmer je bio nizak, žilav, crne kovrčave kose i dostojanstvenog držanja. Nosio je naočale s metalnim okvirima, koje su tad bile popularne među studentima i puštao bradu, što je utjecalo na to da izgleda kao mladi rabin. Od svih studenata koje sam poznavao na Kolumbiji, on je bio najnadareniji i najsavjesniji, te nije bilo sumnje da će, ako se toga prihvati, ostvariti zavidnu sveučilišnu karijeru. Dijelili smo zajedničku strast prema opskurnim i zaboravljenim knjigama (Likofronova Cassandra, filozofski dijalozi Giordana Bruna, bilježnice Josepha Jouberta, da spomenem samo neke koje smo istovremeno otkrili), ali dok bih ja bio ludo entuzijastičan i raspršen, Zimmer je bio temeljit i sistematičan, prodirući u dubinu teksta do te mjere da me to ponekad zapanjivalo. Bez obzira na to, nikad nije bio osobito ponosan na svoj kritičarski talent, doživljavajući ga kao sporednu stvar. Zimmerova glavna preokupacija u životu je bila poezija. Provodio je duge sate nad svojim pjesmama, sjedeći na svakoj riječi kao da sudbina svijeta ovisi o njoj — što je vjerojatno i jedini ispravan pristup. Njegove su pjesme nalikovale njegovom tijelu: kompaktne, napete, sustegnute. Ideje su u njima bile toliko isprepletene da ih je često bilo teško razumjeti. Divio sam se njihovoj neobičnosti i kamenoj čvrstini njihova jezika. Zimmer je imao povjerenja u moj sud i ja sam uvijek bio iskren kad bi ga od mene zatražio, potičući ga najviše što sam mogao ali ne prezajući od kritike. Nisam imao vlastitih literarnih ambicija i Zimmer je znao da moja kritika nikad ne izlazi iz nekog skrivenog nadmetanja. Bio je zaljubljen već dvije - tri godine u djevojku po imenu Anna Bloom ili Blume, nisam nikad bio siguran kako se to piše. Odrasla je u istoj ulici kao Zimmer u predgrađu New Yerseyja i išla je u razred sa Zimmerovom sestrom. Sreo sam je svega jedan ili dva puta. Malena, tamnokosa djevojka, lijepog lica i živog temperamenta, toliko živog da sam pomislio da je možda malo previše za Zimmerovu studioznu prirodu. Ranije tog ljeta ona se pridružila svom bratu Williamu koji je radio kao novinar u nekoj stranoj zemlji i otad Zimmer nije čuo ni glasa od nje. Ni pisma, ni razglednice. Kako su prolazili tjedni, Zimmer je postajao sve očajniji. Svaki bi mu dan počinjao s ritualom otvaranja poštanskog sandučića, a tu bi radnju ponavljao svaki put kad bi izlazio ili ulazio u zgradu, bez obzira na doba dana, čak i u tri ujutro kad nije bilo pod Bogom nikakve šanse da je nešto moglo stići. Zimmer si jednostavno nije mogao pomoći. Puno puta kad bismo se vraćali iz taverne Bijeli

konj koja se nalazila iza ugla, obojica prilično pripiti, gledao bih taj tužan prizor kako moj prijatelj traži ključić od sandučića i zatim naslijepo gura ruku u nj, pipajući za nečim što nije bilo tamo, za nečim što očito nikad neće biti tamo. Možda je i zato Zimmer tako dugo trpio moj boravak u svom stanu. Ako ništa drugo, barem je sa mnom mogao razgovarati i odvratiti misli sa svog problema. Ali ja sam i dalje trošio njegovu ušteđevinu i što dulje on nije o tome govorio, to sam se ja gore osjećao. Planirao sam potražiti posao, čim dovoljno ojačam (bilo kakav posao) i početi mu vraćati novce koje je potrošio na mene. Još uvijek nisam mogao otići živjeti negdje drugdje, ali sam barem uspio uvjeriti Zimmera da počne ponovno spavati u svom krevetu, a pusti mene da spavam na podu. Nekoliko dana nakon zamjene soba Zimmeru su počela predavanja na Kolumbiji. Jedne se večeri vratio kući sa hrpom papira i rekao mi da je njegova prijateljica s odsjeka francuskog trebala to prevesti, ali da je shvatila da nema vremena, pa se Zimmer ponudio da će to on preuzeti. Tako je rukopis došao k nama, jedan dosadan dokument od stotinjak stranica o strukturalnoj reorganizaciji francuskog konzulata u New Yorku. Čim je Zimmer počeo pričati o tome, shvatio sam da sam konačno pronašao način da budem koristan. Moj je francuski bio jednako dobar kao njegov, objasnio sam mu, a kako ja trenutačno nemam pametnijeg posla, nema razloga da to ne prepusti meni. Zimmer je protestirao, što sam i očekivao, ali sam malo po malo slomio njegov otpor. Htio sam da poravnamo račune, a ovo je bio najjednostavniji i najbrži način. On će uzeti tih dvjesto, tristo dolara i čist račun, duga ljubav. Zimmer je volio izigravati mučenika, ali kad je shvatio koliko mi je stalo do toga, popustio je. »Ajde dobro,« rekao je, »pretpostavljam da možemo podijeliti taj novac kad si već toliko zapeo.« »Ne,« rekao sam, »ne razumiješ. Sav novac je tvoj. Inače nema smisla.« Dobio sam što sam htio i po prvi put nakon dugo vremena mi se učinilo da imam neku svrhu u životu. Zimmer bi rano ustajao i odlazio na Kolumbiju, a ja bih ostatak dana bio prepušten sam sebi, slobodan raditi kad hoću i koliko hoću bez ometanja. Tekst je bio odvratan, prepun raznih birokratskih budalaština, ali što mi je više problema zadavao, to bih ja upornije prionuo uz posao, sve dok nešto nalik na značenje ne bi počelo probijati iz tih trapavih i zamršenih rečenica. Težina posla me ohrabrivala. Da je prijevod bio lakši, ne bih imao osjećaj da odrađujem odgovarajuću kaznu za svoje protekle grijehe. Na neki je način baš u besmislu tog projekta bila njegova vrijednost. Osjećao sam se kao netko tko je upravo osuđen na prisilni rad u kamenolomu. Moj je zadatak bio da maljem razbijam kamenje u sitnije kamenje, a zatim ovo sitnije u još sitnije. Rad bez svrhe. Ali mene nisu zanimali rezultati, rad je sam sebi bio svrha i ja sam se bacio na njega, predanošću uzornog zatvorenika. Kad bi bili lijepi dani izlazio bih u kratke šetnje da razbistrim glavu. Počeo je listopad, najljepši od svih mjeseci u New Yorku, i uživao sam gledajući svjetlost rane jeseni kako dobiva na jasnoći dok pada po ciglama obližnjih zgrada. Više nije bilo ljeto, ali se zima još činila dalekom i godila mi je ta ravnoteža između toplog i hladnog. Tih su dana na ulici svi pričali o Metsima. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka jedinstva kada svi misle na isto. Za vrijeme utakmica ljudi bi hodali sa tranzistorima prislonjenim na uho, skupljali se ispred dućana i gledali u upaljen televizor u izlogu i svako toliko bi se začuli povici oduševljenja iz otvorenih prozora i s nevidljivih krovova. Prvo Atlanta u play-offu, pa Baltimore u finalu. Od osam utakmica u listopadu, Metsi su izgubili samo jednu i kad je ta avantura uspješno završena, New York je organizirao još jednu paradu. I to veću i ekstravagantniju od one prethodne za povratak astronauta. Više od pet tona papira je bačeno na ulice grada tog dana, rekord koji još uvijek nije srušen. Obično bih uzeo ručak sa sobom i pojeo ga u malom parku pored trga Abingdon, dva bloka

istočno od Zimmerova stana. Tamo se nalazilo dječje igralište, a meni je dobro činio kontrast između mrtvog jezika prijevoda i furiozne dječje energije. To mi je pomagalo da se koncentriram i u nekoliko prigoda bih čak i prevodio na klupi usred sve te graje. Jedno od tih poslijepodneva sredinom listopada, konačno sam ponovno sreo Kitty Wu. Probijao sam se kroz posebno zakučasto poglavlje i nisam je primijetio sve dok nije sjela pokraj mene. To je bilo prvi put da je vidim nakon one Zimmerove prodike u baru, i nisam bio pripravan na taj iznenadni, slučajni susret. Zadnja dva tjedna sam proveo smišljajući što ću joj reći kad je ponovno vidim, ali sad kad je bila tu ispred mene, živa, sve te briljantne rečenice koje sam smislio naprosto su odbile izići iz mojih usta. »Dobar dan, gospodine Pisac«, rekla je. »Dobro vas je ponovno vidjeti.« Nosila je sunčane naočale i svijetlo crveni ruž. Kako joj nisam mogao vidjeti oči, nisam prestajao buljiti u njezina usta. »Ne pišem« rekao sam, »prevodim. Da zaradim nešto novaca.« »Znam. Naletjela sam jučer na Davida i rekao mi je.« Malo po malo počeo sam se opuštati u razgovoru. Kitty je imala prirodan dar da dopre do ljudi i bilo je lako prepustiti joj se i naprosto uživati u njenom prisustvu. Kao što mi je jednom davno rekao ujak Victor, razgovor je nalik bejzbolu. Dobar suigrač baca lopticu tako da ju je gotovo nemoguće ne uhvatiti, a kad hvata tvoje loptice, uhvati sve, čak i tvoj najnespretnija i najtraljavija bacanja. Takva je bila Kitty. Ciljala bi direktno u moje ruke, a kad bih ja bacao, uspijevala bi ih pohvatati bez obzira koliko ih ja visoko ili nisko bacao. I što je najvažnije, uspijevala je to činiti tako da bi izgledalo kao da sam ja namjerno loše bacao, samo da bih igru učinio zanimljivijom. Uz nju bih bio bolji nego što to stvarno jesam i to je jačalo moje samopouzdanje, a to bi zauzvrat činilo moja bacanja boljim i lakšim za hvatanje. Drugim riječima, počeo sam pričati s njom umjesto sa samim sobom i uživanje u tome bilo je veće od ičeg što sam iskusio u posljednje vrijeme. Dok smo nastavljali razgovarati okupani listopadskim suncem, počeo sam razmišljati kako da produžim taj razgovor. Bio sam previše uzbuđen i sretan da bih ga završio, ali Kitty je na ramenu nosila veliku torbu iz koje su izvirivali plesni rekviziti i ručnik, pa sam se zabrinuo da će ustati i reći da žuri na sat. Zahladilo je i nakon dvadesetak minuta provedenih na klupi primijetio sam da blago drhti. Skupivši svu hrabrost koju sam tog trena mogao pronaći, ovlaš sam primijetio kako postaje hladno i kako bi nam bilo pametnije da nastavimo razgovor u Zimmerovom stanu uz kavu. Nekim čudom, Kitty je također mislila da je to odlična ideja. Krenuo sam kuhati kavu. Dnevni boravak i kuhinja su bili odijeljeni spavaćom sobom i da ne bi prekinula naš razgovor, Kitty je sjela na krevet. Zatvoreni prostor promijenio je ton našeg razgovora i oboje smo postali tiši i nesigurniji, kao da isprobavamo netom napisane rečenice. U zraku se ćutila napetost i slatka jeza iščekivanja i bio sam sretan što mogu kuhanjem kave bar na neko vrijeme prikriti zbunjenost koja me obuzela. Nešto se trebalo dogoditi, a ja sam se bojao o tome misliti, znajući kako bi se, ako se ponadam, sve moglo raspasti i prije nego što se dogodi. A onda je Kitty zašutjela i ja sam u toj tišini nastavio prtljati po kuhinji, otvarati i zatvarati frižider i vaditi šalice i žličice. Na trenutak sam joj okrenuo leđa i prije no što sam shvatio što se događa, Kitty je ustala sa kreveta i došla u kuhinju. Bez riječi stala je iza mene, zagrlila me oko struka i naslonila glavu na moja leđa. »Tko je to?« pitao sam, praveći se da ne znam. »Žena zmaj«, rekla je Kitty. »Došla te ukrasti.« Uzeo sam joj ruke u svoje, pokušavajući da se ne tresem. »Mislim da me je već ukrala.« Nastupila je tišina, a onda me Kitty još čvršće zagrlila. »Ipak ti se malkice sviđam.« »Puno više od malkice. Znaš to. Puno, puno više.«

»Ne znam ništa. Tako sam dugo čekala da više ništa ne znam.« Ta je cijela scena bila pomalo nestvarna. Znao sam da je zapravo stvarna, ali je bila toliko bolja od stvarnosti, toliko blizu onome što sam oduvijek želio da stvarnost bude. Želio sam je jako, zapravo užasno jako, i Kitty je na tu želju, oh, kako samo točno, odgovorila. Tako bez oklijevanja i srama. Kitty se nije bojala i živjela je u svom tijelu bez nelagode i nedoumica. Možda je to imalo veze s tim što je bila plesačica, ali vjerojatno je bilo baš obrnuto. Zbog toga što je uživala u svom tijelu, zato je plesala. Vodili smo ljubav nekoliko sati na umirućem poslijepodnevnom suncu u Zimmerovom stanu. To je bez sumnje bila najveća stvar koja mi se ikad dogodila i vjerujem da me suštinski promijenila. Ne mislim samo na seks, već na rušenje nekih zidova u meni, na potres u srcu moje samoće. Bio sam tako navikao biti sam, da nisam mislio da će se ikad dogoditi ovako nešto. Osudio sam se na jedan način života i onda je, bez ikakvog vidljivog razloga, ova predivna Kineskinja stala preda me, poput anđela s nekog drugog svijeta. Bilo je nemoguće ne zaljubiti se u nju, nemoguće ne biti pometen činjenicom da je tu. Zatim su dani postali ispunjeniji. Ujutro i popodne bih prevodio, a navečer bih išao pred Kitty na Juilliard. Jedini nam je problem bio to što nismo imali puno prilika da budemo sami. Kitty je živjela u domu i dijelila sobu sa cimericom, a u Zimmerovom stanu nisu postojala vrata između soba. A i da jesu, bilo bi mi nezamislivo tamo spavati sa Kitty dok je Zimmer prisutan. S obzirom na njegovu trenutnu emotivnu situaciju, ne bih imao srca pustiti ga da sjedi u sobi do i sluša naša stenjanja i uzdahe. Jednom ili dvaput cimerica je navečer izašla van i omogućila nam da isprobamo Kittyn krevet. Ostatak vremena smo se snalazili po raznim stanovima. Kitty je sve to organizirala, kontaktirajući prijatelje i prijateljeve prijatelje da ih zamoli da nam prepuste stan na nekoliko sati. Bilo je nešto frustrirajuće u svemu tome, ali istovremeno i uzbuđujuće, jedan element opasnosti i nesigurnosti. Toliko smo riskirali da mi se to danas čini nevjerojatno, često smo se mogli dovesti u strašno neugodne situacije. Jednom smo, na primjer, zaustavili lift između katova, i dok su ljutiti stanari lupali i vikali po njemu, ja sam Kitty skinuo traperice i gaćice, i jezikom je natjerao da svrši. Drugi put smo se jebali na podu kupaonice na nekom tulumu, dok je sva sila ljudi čekala svoj red na WC. To je bio erotski misticizam, tajna religija rezervirana za samo nas dvoje. Kroz taj cijeli rani period naše veze bilo je dovoljno da se samo pogledamo da bismo se uzbudili. Čim bi mi se Kitty približila, počeo bih misliti o seksu. Nisam mogao skinuti ruke s nje i što mi je njezino tijelo postajalo poznatije, to sam ga više želio dodirivati. Jednom smo čak otišli tako daleko da smo vodili ljubav na njenoj probi, u garderobi kad su ostali otišli. Pripremala se za nastup sljedećeg mjeseca i ja sam se trudio dolaziti svaku večer na probe. Gledati Kitty kako pleše bila je druga najbolja stvar na svijetu i ja bih pratio njeno tijelo kako se kreće po sceni s potpunom koncentracijom. Volio sam to i istovremeno to nisam razumio. Ples mi je kao takav bio potpuno stran, nešto što je izmicalo riječima i nije mi preostajalo ništa drugo nego da sjedim tamo u potpunoj tišini i prepustim se tom spektaklu čistog pokreta. Završio sam s prijevodom krajem listopada. Zimmer je pokupio novce od prijateljice i tu večer smo mu se Kitty i ja pridružili na večeri u Mjesečevoj palači. Ja sam odabrao restoran, više zbog njegovog simboličkog značaja nego zbog kvalitete hrane, ali smo dobro jeli bez obzira na to, jer je Kitty pričala s konobarom na mandarinskom i naručivala hranu koje nije ni bilo na jelovniku. Zimmer je tu večer bio u dobroj formi i brbljao je o Trockom, Mau i teoriji permanentne revolucije, i sjećam se kako mi je u jednom trenutku Kitty naslonila glavu na rame, s predivnim i umornim osmijehom na licu i kako smo se nas dvoje zavalili na jastuke i pustili Davida da nastavi sa svojim monologom,

kimajući potvrdno dok je on rješavao dilemu ljudske egzistencije. Bio je to savršen trenutak, trenutak apsolutne sreće i potpune ravnoteže, bilo mi je kao da smo se tamo okupili da proslavimo moj povratak u svijet živih. Raspremili su stol i mi smo otvorili svoje kolačiće sreće. Još uvijek se sjećam što je pisalo u mojem. »Sunce je prošlost, Zemlja sadašnjost, a Mjesec budućnost.« Ponovno ću se jednom susresti s tom frazom i tad će mi se učiniti da je taj prvi susret s njom, u Mjesečevoj palači, bio objava čudne i upozoravajuće istine. Iz sebi nepoznatih razloga stavio sam papirić u novčanik i nosio ga sa sobom sljedećih devet mjeseci. Sljedeće jutro počeo sam tražiti posao. Ni tog ni idućeg dana nisam imao sreće. Shvativši da s oglasima u novinama neću nikamo stići, otišao sam do Kolumbije u ured za zapošljavanje studenata. Još sam uvijek imao pravo koristiti se njihovim uslugama, a kako nisu naplaćivali proviziju od pronađenog posla, to se činio kao logičan izbor. Deset minuta nakon što sam ušao u Dodge Hall, ugledao sam rješenje svog problema prikačeno na oglasnu ploču. »Stariji gospodin u invalidskim kolicima traži mladića koji će mu biti družbenik. Svakodnevne šetnje, lakši sekretarski poslovi. 50 dolara tjedno plus stan i hrana.« Ta je posljednja rečenica presudila. Ne samo što ću početi zarađivati, nego ću konačno moći napustiti Zimmerov stan. Da stvar bude bolja, preselit ću se na ugao West End avenije i Osamdeset četvrte ulice i bit ću puno bliže Kitty. Činilo se savršeno. Sam posao nije bio nešto s čime bi se čovjek mogao pohvaliti na obiteljskom ručku, ali ja obitelj ionako više nisam imao. Odmah sam nazvao, u strahu da bi mi netko mogao preoteti ovu jedinstvenu priliku. Za dva sata bio sam na razgovoru kod svojeg novog poslodavca, a u osam navečer nazvao me kod Zimmera da me obavijesti da sam dobio posao. Zvučao je kao da je to bila teška odluka i da je birao između mnogih odličnih kandidata. Ne vjerujem da bi to išta promijenilo, ali da sam tada znao da laže, možda bi mi bilo jasnije u što se upuštam. Naime, drugih kandidata nije bilo. Ja sam bio jedini koji se prijavio za taj posao.

04. KAD SAM PRVI PUT ugledao Thomasa Effinga pomislio sam da je to najkrhkije biće koje sam ikad vidio. Same kosti i koža što drhti na njima. Sjedio je u svojim invalidskim kolicima zamotan u dekicu, cijelog tijela nagnutog na stranu i doimao se poput slomljene sićušne ptice. Imao je osamdeset šest godina, ali izgledao je starije, kao da ima više od sto. Sve je u vezi njega bilo maglovito, daleko i nejasno. Djelovao je nedokučivo kao sfinga. Njegove ruke išarane staračkim pjegama grčevito su stiskale rukohvate na stolici i to je bio jedini znak života. Niste mu mogli uhvatiti pogled, jer je bio slijep ili se barem pretvarao da je slijep, i tog dana kad sam stigao na razgovor nosio je dva crna poveza preko očiju. Danas mi se čini sasvim logičnim što se naš prvi susret odigrao prvog jedanaestog. Svisvete, Dan mrtvih, dan kad se sjećamo svih neznanih svetaca i mučenika. Vrata mi je otvorila krupnija žena neodređenih srednjih godina, obučena u kućni ogrtač s ružičastim i zelenim cvjetovima. Kad se uvjerila da sam ja zaista gospodin Fogg koji ima dogovoreno u jedan, pružila mi je ruku i predstavila se kao Rita Hume, domaćica i bolničarka gospodina Effinga u proteklih devet godina. Zatim me pomno proučila, promatrajući me s otvorenom radoznalošću žene koja je upravo prvi put srela svog muža s kojim se dotad samo dopisivala. Bilo je nečeg tako dragog i iskrenog u tom promatranju, da mi nije nimalo zasmetalo. Teško bi vam pošlo za rukom ne voljeti gospođu Hume, sa tim njezinim širokim licem, snažnim ramenima i tim ogromnim grudima isklesanim iz dva mramorna bloka. Nosila je taj teret okolo gegajući se i mogao sam je čuti kako duboko i teško diše dok me pratila prema dnevnoj sobi. Bio je to jedan od onih enormno velikih stanova na West Sideu s dugačkim hodnicima, hrastovim reljefima i zidnim ornamentima. Sve je bilo viktorijanski prenatrpano i sa svih su me strana napadale knjige, slike, mali stolići, tepisi i razne drvene koještarije. Na polovici hodnika gospođa Hume me primila za ruku i šapnula mi u uho: »Nemojte se preplašiti ako se on bude malo čudno ponašao. Cesto ga ponese, ali ne misli on s tim ništa loše. Bilo mu je jako teško u zadnja dva tjedna. Čovjek koji se brinuo o njemu proteklih trideset godina je umro u rujnu i njemu se teško s tim pomiriti.« Osjetio sam da imam saveznika u toj ženi i to je služilo kao zaštita pred bilo čim čudnim što se upravo trebalo dogoditi. Dnevna je soba bila pretjerano velika s prozorima koji su gledali na rijeku Hudson i New Jersey. Effing je sjedio u invalidskim kolicima na sredini sobe, preko puta sofe i niskog stolića. Nije se ni pomaknuo kad smo ušli u sobu. Gospoda Hume me najavila: »Gospodin M.S. Fogg je stigao na razgovor«, ali Effing na to nije rekao ni riječ, niti mrdnuo malim prstom. Bila je to natprirodna nepomičnost i moja je prva reakcija bila da zaključim kako je mrtav. Ali gospoda Hume mi se nasmiješila i pokazala mi da sjednem na sofu. Zatim je izašla i ja sam ostao sam s Effingom, čekajući da prekine tišinu. Dugo je trebalo, ali kad se konačno oglasio taj je glas ispunio sobu s iznenađujućom snagom. Činilo se nemogućim da je njegovo tijelo sposobno proizvesti takav zvuk. Riječi su izlazile iz dušnika sa nekom promuklom, sirovom energijom i izgledalo je kao da je netko uključio radio na jednoj od onih stanica na koje naletite usred noći. Potpuno neočekivano. Elektronski impulsi su donosili taj glas sa udaljenosti od tisuću milja, a njegova je jasnoća zbunila moje uši. Na trenutak sam pomislio da se u sobi možda negdje skriva trbuhozborac. »Emmet Fogg«, rekao je starac, sa zgražanjem u glasu. »Kakvo je to jadno ime?« »M.S. Fogg,« odgovorio sam. »M je od Marco, a S od Stanley.«

»Još gore. I, što planiraš učiniti po tom pitanju?« »Ništa. Moje ime i ja smo prošli puno toga i postalo mi je drago tokom tih godina.« Effing se na to nasmijao, nekim grubim smijehom koji je tu temu zauvijek zatvorio. A zatim se uspravio u stolici i bilo je nevjerojatno koliko mu se izgled odjednom promijenio. Nije više bio komatozni polumrtvac u sumraku snatrenja, sav se pretvorio u pozornost i žilavost, u kipuću masu uskrsle snage. S vremenom sam shvatio da je to pravi Effing, ako je uopće moguće upotrijebiti riječ »pravi« kad se govori o njemu. Velik dio njegovog karaktera se sastojao od laži i varke i bilo je gotovo nemoguće pogoditi kada govori istinu. Volio je zavaravati svijet svojim neočekivanim eksperimentima, a jedna od njegovih najdražih podvala bila je praviti se mrtav. Nagnuo se naprijed u stolici, kao da mi želi reći da razgovor zapravo tek sad počinje. Znao sam da je njegov pogled uprt u mene, bez obzira na poveze preko očiju. »Odgovori mi, Fogg«, rekao je. »Jesi li ti vizualni tip? »Mislio sam da jesam, ali više nisam siguran.« »Kad vidiš nešto ispred sebe, jesi li sposoban to prepoznati?« »Uglavnom da. Ali ima slučajeva kad to nije baš jednostavno.« »Na primjer?« »Na primjer ponekad imam problema razlikovati muškarce od žena na ulici. Toliko ljudi danas ima dugu kosu da na prvi pogled nije lako odrediti tko je tko. Pogotovo ako se radi o feminiziranom muškarcu ili muškaračkoj ženi. Vanjština može biti zbunjujuća.« »A dok gledaš mene, koje ti riječi padaju na pamet?« »Rekao bih da gledam čovjeka u invalidskim kolicima.« »Starog čovjeka?« »Da, starog čovjeka.« »Jako starog čovjeka?« »Da, jako starog čovjeka.« »Jesi li primijetio išta posebno u vezi sa mnom?« »Poveze preko očiju, pretpostavljam. I činjenicu da su vam noge najvjerojatnije paralizirane.« »Da, da, moje slabosti. One odmah upadnu u oči, zar ne?« »Da, moglo bi se reći.« »Jesi li donio kakve zaključke u vezi poveza?« »Ne definitivne zaključke. Moja je prva pomisao bila da ste slijepi, ali to zapravo ne izlazi iz priloženog. Ako osoba ne može vidjeti, zašto bi imala potrebu osigurati se da ne može vidjeti? To nema smisla. Dakle, preostaju druge opcije. Možda su povezi tu da sakriju nešto gore od sljepoće, neku užasnu deformaciju, na primjer. Ili ste upravo imali neku operaciju, pa nosite poveze iz zdravstvenih razloga. A opet, moguće je da ste samo djelomično slijepi i da vam jaka svjetlost iritira oči. Ili naprosto volite nositi poveze tek tako, jer iz nekog razloga mislite da su dopadljivi. Postoji velik broj potencijalnih odgovora na vaše pitanje. U ovom trenutku ne raspolažem s dovoljno informacija da bih znao koji od njih je onaj pravi. Jedina stvar koju mogu sa sigurnošću utvrditi jest upravo to da nosite poveze preko očiju. Mogu utvrditi da su ovdje, ali ne i zašto.« »Drugim riječima ne uzimaš ništa zdravo za gotovo.« »To može biti opasno. Stvari često nisu onakve kakvima na prvi pogled izgledaju i ljudi se dovode u nezgodne situacije kad prebrzo donose zaključke.« »A moje noge?« »To je pitanje ipak nešto jednostavnije. Koliko mogu vidjeti ispod deke, izgledaju atrofirano i skvrčeno, što upućuje na to da godinama nisu bile u upotrebi. Ako je tome tako, bilo bi logično

zaključiti da ne možete hodati. Možda nikada niste ni mogli.« »Starac koji ne vidi i ne hoda. Što misliš o tome?« »Mislim da je takav čovjek ovisniji o drugima nego što bi to volio biti.« Effing je zamumljao, naslonio se na naslon stolice i okrenuo glavu prema stropu. Sljedećih petnaestak sekundi nismo govorili. »Kakav ti je glas, dečko?« »Ne znam. Zapravo ga ne čujem dok govorim. Par puta što sam ga čuo snimljenog na kazetofonu zvučao mi je grozno. Ali navodno to svatko misli.« »Može li prevaliti razdaljine?« »Razdaljine?« »Da, može li izdržati na duge staze. Možeš li govoriti dva ili tri sata neprestano a da ne promukneš. Jesi li u stanju čitati mi cijelo poslijepodne. Na to sam mislio pod razdaljine.« »Mislim da mogu, da.« »Kao što si primijetio, izgubio sam vid. Moj odnos s tobom bit će zasnovan na riječima i ako tvoj glas ne prevaljuje razdaljine nećeš mi vrijediti ni pišljiva boba.« »Shvaćam.« Effing se ponovno nagnuo naprijed i napravio kratku dramsku pauzu prije nego što je rekao: »Bojiš li me se, dečko?« »Ne bih rekao.« »Trebao bi. Ako te se odlučim uzeti naučit ćeš dobro što je strah, garantiram ti. Možda sam slijep i nepokretan, ali imam druge moći, moći koje malo ljudi ima.« »Kakve moći?« »Psihičke. Snaga volje koja može s ovim fizičkim svijetom činiti što me volja.« »Telekineza.« »Da, ako to želiš tako nazvati, telekineza. Sjećaš li se onog nestanka struje u cijelom gradu prije par godina?« »Jesen 1965.« »Točno. To sam bio ja. Tek sam bio izgubio vid i tako sam jedan dan sjedio sam u mraku proklinjući sudbinu. Bilo je otprilike pet popodne i rekao sam sam sebi: Htio bih da cijeli svijet mora živjeti u ovakvom istom mraku. Za manje od sat vremena ugasila su se sva svjetla u cijelom gradu.« »To je mogla biti slučajnost.« »Slučajnosti ne postoje. Tu riječ upotrebljavaju samo neuki. Sve na svijetu je sazdano od elektriciteta. I živa i neživa tvar. Čak i misli imaju električni naboj. Kad su dovoljno snažne, misli mogu mijenjati svijet oko nas. Nemoj to zaboraviti, dečko.« »Neću.« »A ti, Marco Stanley Fogg, kakve ti moći imaš?« »Ako ih i imam, nisam ih svjestan. Pretpostavljam da imam posve normalne ljudske moći, ništa više od toga. Mogu jesti i spavati. Mogu doći s jednog na drugo mjesto. Mogu osjetiti bol. Ponekad čak mogu i misliti.« »Demagog, to si ti, je li, dečko?« »Teško. Sumnjam da bih uspio ikog u išta uvjeriti.« »Onda žrtva. Jedno od to dvoje moraš biti.« »Svi smo mi žrtve nečega, gospodine Efifing. Ako ništa drugo, onda bar činjenice da smo živi.« »Jesi li siguran da si živ, dečko? Možda je to samo tlapnja.«

»Sve je moguće. Kao i to da vi i ja uopće ne postojimo, da smo utvare nečijeg uma. Da, spreman sam prihvatiti tu mogućnost.« »A jesi li spreman držati jezik za zubima?« »Ako treba, mislim da sam sposoban šutjeti kao i bilo tko drugi.« »A koji drugi bi to trebao biti, je li, dečko?« »Bilo tko, to je samo izraz. Mogu govoriti, a mogu i šutjeti, ovisi o situaciji.« »Ako te zaposlim, Fogg, vjerojatno ćeš me zamrziti. Samo zapamti da je sve to za tvoje dobro. Postoji skriveni smisao u svemu što ja radim i nije na tebi da o tome sudiš.« »Pokušat ću to držati na umu.« »Dobro. Sad pridi bliže i daj mi da opipam tvoje mišiće. Ne može me neki jado voziti okolo, jel da? Ako tvoji mišići nisu dovoljno snažni, ne vrijediš mi ni pišljiva boba.« Te sam se večeri pozdravio s Zimmerom i sljedećeg sam jutra stavio tih par stvari koje sam posjedovao u ruksak, te se uputio u Effingov stan. Sudbina je htjela da ne vidim Zimmera idućih trinaest godina. Okolnosti su nas razdvojile i kad sam konačno slučajno naletio na njega u proljeće 1982., na križanju ulice Varick i Zapadnog Broadwaya, gotovo ga nisam prepoznao koliko se promijenio. Hodao je sa ženom i svoja dva mala sina, deblji petnaestak kilograma, prorijeđene kose i s trbuščićem, s izrazom lica zadovoljnog obiteljskog čovjeka. Mimoišli smo se na ulici i onda me Zimmer zazvao. Nema ništa neobično u tome da tako naletite na nekog iz vlastite prošlosti, ali susret s Zimmerom je u meni probudio cijeli mali svijet zaboravljenih stvari. Gotovo da nije bilo važno što se dogodilo s njim, da predaje na fakultetu u Kaliforniji, da je objavio studiju od četiristo stranica o francuskom filmu i da nije napisao pjesmu već deset godina. Jedino što je bilo bitno jest to da sam ga vidio. Stajali smo tamo na uglu dvadesetak minuta pričajući o starim vremenima, a onda su on i njegova obitelj nastavili tamo kamo su već išli. Od tada ga više nisam vidio, ali mislim da mi je ideja da napišem ovu knjigu pala na pamet nakon tog susreta prije četiri godine, baš u tom trenutku kad je Zimmer zamakao za ugao i ponovno nestao iz mog vidokruga. Kad sam ujutro stigao u Effingov stan, gospođa Hume me pozvala u kuhinju na šalicu kave. Gospodin Effing se odmara, rekla je, i neće ustati prije deset. Zatim mi je ispričala što će sve biti moja zaduženja u kući, kad su obroci i koliko ću sati provoditi s Effingom svaki dan. Ona, kao što je rekla, »vodi brigu o njegovom tijelu«, perući ga i oblačeći, stavljajući ga u krevet, brijući ga i vodeći ga na zahod, dok je moj posao nešto kompleksniji i manje definiran. Nisam baš bio zaposlen da mu budem prijatelj, ali kao nešto nalik na to svakako: suosjećajni družbenik, netko tko će razbiti monotoniju njegove usamljenosti. »Bog zna da mu nije ostalo još puno«, rekla je gospođa Hume. »Najmanje što možemo učiniti je potruditi se da mu posljednji dani ne budu suviše tužni.« Rekao sam joj da razumijem. »Podignut će ga da ima mladu osobu pored sebe,« nastavila je. »O meni da i ne govorimo.« »Drago mi je da sam dobio posao.« Rekao sam. »Uživao je u vašem jučerašnjem razgovoru. Rekao je da ste mu dali dobre odgovore.« »Uglavnom nisam znao što da mu kažem, njega nije baš lako pratiti.« »Meni kažete. Uvijek se nešto kuha u toj glavi. Malo je na svoju ruku, ali definitivno nije senilan.« »A ne, bistar je to starac. Morat ću biti stalno na oprezu.« »Rekao mi je da imate ugodan glas. To je u svakom slučaju obećavajuće.« »Teško mi je zamisliti da je upotrijebio riječ ugodan.«

»Vjerojatno nije baš tako rekao, ali znam da je to mislio. Rekao je da ga vaš glas podsjeća na nekog koga je poznavao.« »Nadam se da mu je taj netko bio drag.« »To mi nije rekao. To je nešto što ćete brzo naučiti o gospodinu Effingu. Nikad vam ne kaže ono što ne želi.« Moja se soba nalazila na kraju dugog hodnika. Sobičak s pogledom na dvorište, ne veći od monaške ćelije. Za mene je to bila bliska situacija i nije potrajalo dugo da se počnem tamo osjećati kao kod kuće. Namještaj se sastojao od željeznog kreveta, komode s ladicama i police za knjige ispunjene knjigama na francuskom i ruskom. U sobi se nalazila jedna slika, velika gravura u crnom okviru koja je prikazivala neku mitološku scenu sa puno ljudskih figura i arhitektonskih detalja. Saznao sam kasnije da je to jedna iz velike serije slika Thomasa Colea, nazvane Povijest Carstva, vizionarske sage o usponu i padu Novog svijeta. Raspakirao sam se i shvatio da sve što posjedujem stane u gornju ladicu komode. Sa sobom sam imao samo jednu knjigu, Pascalove Misli koje mi je Zimmer poklonio za oproštaj. Za početak sam je stavio na jastuk i zatim se malo odmaknuo da promotrim svoju novu sobu. Nije bila bog zna što, ali je bila moja. Nakon toliko mjeseci neizvjesnosti bilo je utješno stajati unutar ta četiri zida i znati da postoji mjesto koje mogu nazvati svojim. Sljedeća dva dana je kišilo bez prestanka. Kako nije bilo moguće ići u poslijepodnevne šetnje, provodili smo sve vrijeme u dnevnoj sobi. Effing nije bio onako borben kao na prvom razgovoru i uglavnom je sjedio u tišini, slušajući me dok sam mu čitao. Nije mi bilo lako pogoditi prirodu njegove šutnje, je li ju koristio da me testira na način koji nisam razumio ili je to naprosto bila slika njegovog raspoloženja. Uglavnom sam u pogledu Effingovog ponašanja za vrijeme mog boravka tamo bio razapet između toga da pripisujem mračne namjere njegovim postupcima ili da ih naprosto doživljavam kao rezultat trenutačnog hira. Stvari koje mi je govorio, knjige koje je odabirao za čitanje, neobični poslovi koje bi me slao da obavim — nisam znao jesu li to bili dijelovi pažljivo promišljenog i skrovitog plana ili su se takvim činili naknadno. Ponekad bih imao osjećaj da mi pokušava prenijeti neko misteriozno, okultno znanje, ponašajući se poput samozvanog mentora mog unutrašnjeg napretka, bez mog znanja i prisiljavajući me da igram igru bez poznavanja pravila. To je bio Effing u ulozi ludog duhovnog vođe, ekscentričnog vrhovnog gospodara koji me nastoji inicirati u tajne svijeta. A ponekad, kad bi njegova sebičnost i arogancija nekontrolirano divljale, on bi za mene bio samo zli starac, potrošeni manijak koji živi na rubu između ludila i smrti. Sve u svemu prilično me izmaltretirao i nije trebalo dugo da mi dojadi, iako je moja fascinacija njime rasla. Nekoliko me puta, kad bih bio na rubu da odustanem, Kitty nagovorila da ostanem, ali mislim da sam zapravo i sam želio ostati, čak i kad se činilo nemogućim da izdržim još jednu minutu. Prolazili bi tjedni kad ne bih bio u stanju ni pogledati ga, kad mi je problem predstavljalo biti s njim u istoj sobi. Ali izdržao sam, ostao sam sve do kraja. I u svojim najbenignijim raspoloženjima, Effing je uživao priređivati mala iznenađenja. Tog se prvog jutra, na primjer, dovezao u sobu sa crnim naočalama na licu. One znamenite poveze s jučerašnjeg razgovora nije ni spomenuo. Pretpostavio sam da je to jedna od onih situacija u kojima se od mene očekuje da držim jezik za zubima, pa ih ni ja nisam spominjao. Sljedećeg jutra imao je normalne naočale s metalnim okvirima i izrazito debelim staklima. Stakla su mu povećavala oči do te mjere da su izgledala poput ptičjih jaja koja će mu svakog trenutka ispasti iz glave. Bilo je teško reći mogu li te oči vidjeti ili ne. Ponekad bih mislio da je sve to glumatanje i da on vidi jednako dobro kao i ja, ali uglavnom sam bio uvjeren da je potpuno slijep. Točno to je Effing i želio, naravno. Namjerno je slao dvosmislene signale i uživao u zabuni koju bi proizveli, odbijajući da otkrije istinu.

Povremeno bi ostavljao oči nepokrivene, a ponekad bi opet stavljao naočale ili vezao crnu maramu oko očiju, tako da bi izgledao kao da ga upravo vode na strijeljanje. Nisam znao što mu zapravo znače ta prerušavanja. Nikad nije govorio o tome, a ja nisam imao hrabrosti pitati. Bilo mi je glavno da ne dozvolim tim njegovim ludorijama da me diraju. Neka radi što god hoće, ali dokle god ne padam na te trikove, ne može mi ništa. Barem sam si tako govorio. Bez obzira na moju odlučnost, ponekad mu se bilo teško oduprijeti. Posebno onih dana kad bi ostavio oči nepokrivene. Uhvatio bih sam sebe kako gledam u njih, nesposoban prestati, bespomoćan pred njihovom namjerom da me progutaju. Kao da sam bio prinuđen da u njima otkrijem neku istinu, neki otvor koji će me odvesti direktno u mrak njegove lubanje. To me ipak nije nikud odvelo. Za sve te stotine sati koje sam proveo zureći u njih, Effingove oči mi nisu nikad ništa otkrile. Uvijek bi unaprijed odabirao knjige i znao bi točno što želi slušati. Ta čitanja nisu bila odmor i razbibriga, već neka potraga, istraživanje određenih uskih oblasti. To mi nije učinilo njegove motive jasnijima, ali je barem postojala neka skrivena logika u tom poduhvatu. U prvoj seriji knjiga radilo se o putovanjima, najčešće u nepoznato, i otkrićima novih svjetova. Počeli smo s putovanjima svetog Brendana i sir Johna de Mandevillea, a zatim smo prešli na Kolumba, Cabeza de Vacu i Thomasa Harriota. Čitali smo odlomke iz Doughtijevih Putovanja u arapsku pustinju, iščitali cijelu knjigu Johna Wesleyja Powella o njegovoj kartografskoj ekspediciji niz rijeku Colorado i završili smo čitajući brojne priče o bijelim doseljenicima koje su oteli Indijanci u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Sve su mi te knjige bile zanimljive i jednom kad se moj glas naviknuo na dugotrajni rad, mislim da sam razvio odgovarajući stil čitanja. Sve je ovisilo o jasnoći izgovora, koja je zauzvrat ovisila o modulaciji tona, suptilnosti pauza i nepokolebljivoj usredotočenosti na sadržaj. Effing bi rijetko bilo što komentirao dok bih čitao, ali bih znao da me sluša po zvukovima koje bi ispustio kad bismo stigli do posebno zanimljivih dijelova. Ta čitanja su vjerojatno bila trenuci kad bih osjećao najveću harmoniju, ali sam ubrzo naučio ne brkati njegovu koncentraciju s dobrim raspoloženjem. Nakon treće ili četvrte knjige o putovanjima ovlaš sam primijetio da bi mu se mogli svidjeti neki odlomci sa Cyranovog puta na Mjesec, ali to je kod njega izazvalo samo prezrivo frktanje. »Zadrži svoje ideje za sebe, dečko. Ako poželim tvoje mišljenje, zatražit ću ga.« U sobi se nalazila ogromna polica sa knjigama od poda do stropa. Ne znam koliko se točno knjiga nalazilo na njoj, ali sigurno više od petsto, možda čak i tisuću. Effing je izgleda znao za svaku knjigu gdje se točno nalazi na polici i kad bi došlo vrijeme da prijeđemo na novu, precizno bi me uputio do nje. »Druga polica«, rekao bi. »Dvanaesta ili trinaesta po redu. Lewis i Clark. Crvena knjiga uvezena u kožu.« Nikad ne bi pogriješio i kako su dokazi njegove moći prisjećanja rasli, ja sam bio sve više impresioniran. Jednom sam ga upitao je li upoznat sa Ciceronovim ili Lullovim mnemotehničkim sistemima, ali je on na to samo odmahnuo rukom. »Te se stvari ne mogu naučiti. To je nešto s čime se rodiš, prirodni talent.« Na trenutak je zastao, a onda nastavio podrugljivim glasom. »Jesi li, uostalom, siguran da ja znam gdje se te knjige nalaze? Možda ih ja po noći preslagujem dok ti spavaš. A možda ih i telepatski mičem tebi iza leđa. Zar ne, mladiću?« Shvatio sam to kao retoričko pitanje i nisam ništa rekao da mu se suprotstavim. »Zapamti, Fogg,« nastavio je, »ne uzimaj ništa zdravo za gotovo. Pogotovo kad imaš posla s nekim poput mene.« Proveli smo tih prvih par dana u dnevnoj sobi dok su teške jesenje kiše udarale u prozore. Bilo je izrazito mirno u njegovom stanu i kad bih napravio pauzu u čitanju jedino što se čulo osim kiše bilo je kucanje sata na kaminu i tamo negdje u daljini mutan zvuk automobilskih guma na mokrim ulicama. Bilo je podjednako čudno i ugodno sjediti unutra dok je svijet nastavljao o svom poslu, a taj je osjećaj odvojenosti bio još pojačan samim knjigama. Sve je u njima bilo daleko, sjenovito i ispunjeno čudima: irski svećenik koji je 500. godine nove ere preplovio Atlantik i pronašao otok za

koji je vjerovao da je Raj; mitsko kraljevstvo Johna Prestera; jednoruki američki znanstvenik koji puši lulu mira sa Zuni Indijancima u Novom Meksiku. Prolazili su sati i mi se ne bismo ni pomakli, Effing u svojim invalidskim kolicima, ja na sofi preko puta njega. Događalo bi se da se toliko uživim u ono što čitam, da više ne bih znao gdje se zapravo nalazim i da bih se osjećao kao da sam pobjegao iz vlastite kože. Ručali bismo i večerali u blagovaonici, u podne i u šest svakog dana. Effing se strogo držao tog rasporeda i kad god bi gospođa Hume provirila kroz vrata i obznanila da je jelo na stolu, on bi istog trenutka prekidao čitanje. Bez obzira na kojem smo se mjestu u knjizi nalazili. Čak i kad smo bili svega stranicu ili dvije do kraja knjige, Effing bi me prekinuo u pola rečenice. »Vrijeme je za objed,« rekao bi. »Nastavit ćemo kasnije.« Nije se radilo o tome da je bio gladan, (zapravo je vrlo malo jeo), nego je imao izrazit poriv da racionalno i strogo organizira svoje dane. Jednom ili dvaput je izgledao kao da mu je stvarno žao što moramo prekinuti s čitanjem, ali nedovoljno da bi poremetio raspored. »Šteta«, rekao bi. »Baš kad je postalo zanimljivo.« Kad se to prvi put dogodilo, predložio sam da nastavim čitati još neko vrijeme. »Nemoguće.« Odgovorio je. »Ne možemo poremetiti svijet zbog trenutnih užitaka. Bit će vremena i sutra.« Effing nije puno jeo, ali to malo što bi pojeo konzumirao je uz glasno mljackanje, pljuvanje i srkanje. Gadilo mi se gledati taj spektakl, ali nisam imao izbora. Kad god bi Effing osjetio da ga gledam, izvukao bi iz rukava još odvratnije trikove: puštao bi da mu hrana curi niz bradu, podrigivao bi, pretvarao se da mu je pozlilo i da upravo ima infarkt, vadio bi gebis i stavljao ga na stol. Posebno je volio juhe i tijekom zime počinjali smo svaki obrok s juhom. Gospođa Hume je radila predivne juhe od povrća, od potočarke, poriluka i krumpira, ali ubrzo sam se počeo užasavati trenutka kad ću morati sjesti za stol i gledati Effinga kako srče. Nije samo srkao, on bi doslovno usisao juhu, parajući zrak bukom kakvu proizvode pokvareni usisavači. Taj je zvuk bio toliko razdražujući i prodoran, da bi mi se zadržao u glavi i čuo bih ga i kad nismo bili za stolom. Čak i sad, ako se koncentriram, mogu dozvati njegove najsuptilnije karakteristike: šok kad Effingove usne dotaknu žlicu, potresajući tišinu dubokim i monumentalnim uzimanjem zraka; dugačak i visokofrekventni srktaj koji bi uslijedio, užasna buka koja je zvučala kao da mu se tekućina u grlu pretvorila u slomljeno staklo i šljunak; gutanje i zatim kratka pauza, zvuk žlice koja udara u tanjur i potom dugačak, šištav izdisaj. Tada bi cmoknuo usnama ili napravio neku grimasu i započeo cijeli proces ispočetka. Napunio bi žlicu i podigao je do usta (glave uvijek nagnute prema naprijed kako bi skratio put između tanjura i usta - ali kako bi mu se tresla ruka uvijek bi se nešto juhe putem prolilo) i onda bi uslijedila nova eksplozija, novo paranje ušiju kad bi se usisavanje ponovno uključilo. Srećom, rijetko kad bi pojeo cijeli tanjur. Tri ili četiri pune, kakofonične žlice bi ga obično iscrpile pa bi odložio tanjur sa strane i pitao gospođu Hume što je sljedeće pripremila. Ne znam koliko sam puta čuo taj zvuk, ali zasigurno dovoljno da znam da me neće nikad napustiti, da ću ga nositi sa sobom cijeli život. Gospođa Hume je pokazivala nevjerojatno strpljenje tijekom tih ekshibicija. Nikad nije bila zbunjena ili zgađena i doimala se kao da je za nju Effingovo ponašanje dio prirodnog poretka stvari. Poput nekog tko živi kraj željezničke pruge ili aerodroma, tako se i ona navikla na te zaglušujuće zvukove i kad bi Effing započeo sa svojim srkanjem, ona bi jednostavno prestala govoriti i čekala da prođe. Brzi vlak za Chicago projurio bi kroz noč, zatresao prozore i zanjihao temelje kuće, a onda bi, jednako brzo kao što je došao, nestao. Svako toliko, kad bi Effing bio u posebno odvratnom raspoloženju, gospoda Hume bi pogledala prema meni i namignula mi, kao da kaže: neka te to ne smeta, stari nije pri sebi i tu mi ništa ne možemo. Kad danas mislim o tome, vidim koliko je ona bila važna za stabilnost u toj kući. Osoba s manje strpljenja ne bi izdržala da ne odgovori na Effingove ispade i to bi situaciju samo pogoršalo, jer kad bi ga se izazivalo, starac bi potpuno podivljao.

Flegmatični karakter gospode Hume bio je idealan za smirivanje dramatičnih situacija i neugodnih scena. Njezino je veliko tijelo imalo veliku dušu koja je mogla primiti puno toga na sebe bez vidljivih posljedica. U početku me smetalo kad bih ju gledao kako stoički trpi njegove uvrede, ali sam brzo shvatio da je to najbolja strategija za njegovu ekscentričnost. Nasmiješi se, slegni ramenima, udovolji mu. Ona me naučila kako da se ophodim s Effingom i bez njezinog svijetlog primjera teško da bih tamo opstao. Uvijek bi dolazila za stol naoružana čistim ručnikom i salvetom koju bi mu vezala oko vrata. To je u potpunosti nalikovalo sjedenju za stolom s malim djetetom. Gospođa Hume je sa sigurnošću igrala ulogu brižne majke. Podigla je troje djece i ta joj je uloga bila urođena. Voditi računa o Effingovim fizičkim potrebama nije bilo jedino, morala je i razgovarati s njim na način da drži nad njim i verbalnu kontrolu. U tome je bila nenadmašna, vješta poput iskusne prostitutke koja manipulira problematičnim klijentom. Nijedan zahtjev nije bio previše apsurdan, nijedan prijedlog šokantan, nijedna primjedba toliko čudna da ne bude shvaćena ozbiljno. Jednom ili dvaput tjedno Effing bi ju optužio da kuje zavjeru protiv njega (truje mu hranu, na primjer, te bi ispljunuo komade mrkve i mesa na stol) ili se sprema da mu ukrade novac. Umjesto da se uvrijedi, ona bi mu mirno rekla da ćemo onda svi troje uskoro umrijeti, jer smo svi jeli istu hranu. Ili bi, ako bi nastavio inzistirati, promijenila taktiku i priznala. »Istina je«, rekla bi. »Stavila sam šest žlica arsena u pire od krumpira. Trebao bi početi djelovati za petnaest minuta i onda će konačno biti kraj svim mojim mukama. Bit ću bogata žena, gospodine Thomas,« — uvijek ga je zvala gospodin Thomas — »a vi ćete konačno trunuti u grobu.« Ovakvi razgovori bi ga uvijek zabavljali. »Ha!« uzviknuo bi. »Ha, ha! Ti bi moje milijune, je li, kučko pohlepna? Znam ja to sve vrijeme! Još malo pa bunde i dijamanti, je li? E pa neće ići, debela. Uvijek ćeš izgledati kao isprana pralja, što god da obučeš.« A onda bi, posve kontradiktorno vlastitim sumnjama, s velikim apetitom nastavio trpati otrovanu hranu u usta. Effing ju je maltretirao na sve moguće načine, ali mu je gospođa Hume bila odana. Za razliku od mnogih koji se brinu o starijim ljudima, ona ga nije tretirala kao komad drva ili retardirano dijete. Dozvoljavala mu je da tjera po svome, ali je, kad bi to situacija zahtijevala, bila sposobna čvrsto postupati. Nadjenula mu je razne nadimke i nije oklijevala upotrijebiti ih kad bi ju izazivao: starkelja, vucibatina, svraka, gnjavator... Ne znam gdje ih je nalazila, ali ta bi imena izlazila u rojevima i uvijek joj je polazilo za rukom da istovremeno zvuče i uvredljivo i prisno. Radila je kod Effinga već devet godina i kako nije bila netko tko uživa u tome da ga se maltretira, mora da je ipak negdje u tom poslu pronalazila neko zadovoljstvo. Meni je tih devet godina zvučalo potpuno nevjerojatno. Kad još imate na umu da je samo jedan dan u mjesecu imala slobodno, to postaje posve nezamislivo. Ja sam barem imao slobodne večeri i noći. Imao sam Kitty, i imao sam utjehu u tome što sam znao da ovaj posao nije svrha mog života i da ću uskoro krenuti dalje. Gospođa Hume nije imala takve utjehe. Bila je neprekidno na dužnosti i jedina prilika za izlazak iz kuće bio joj je svakodnevni odlazak do dućana. Teško da bi se to moglo nazvati životom. Imala je svoj Readers Digest i svoje krimiće, mali crno bijeli televizor koji bi gledala u svojoj sobi kad bi Effing zaspao, isključenog tona. Muž joj je umro od raka prije trinaest godina, a njezino troje odrasle djece je živjelo daleko: jedna kći u Kaliforniji, druga u Kansasu, a sin je s vojskom bio stacioniran u Njemačkoj. Svima je pisala pisma i najveća sreća bi joj bila kad bi dobila fotografije svojih unuka, koje bi onda stavljala u okvir ogledala svog toaletnog stolića. Svojim slobodnim danima išla bi u posjetu svom bratu Charlieju u bolnicu za veterane u Bronxu. On je bio pilot bombardera za vrijeme Drugog svjetskog rata i po onome što mi je ispričala o njemu, zaključio sam da mu nisu sve daske na broju. Vjerno mu je, svakog mjeseca, odlazila u posjetu i svaki put se sjetila ponijeti mu čokoladu i hrpu sportskih novina. I za sve vrijeme koje sam je poznavao, nikad se nije požalila. Gospođa Hume je bila stijena i iskreno govoreći, ni od

koga nisam više naučio nego od nje. Effing je bio težak slučaj, ali bilo bi ga pogrešno opisivati samo u negativnim terminima. Da se tu radilo samo o bezobrazluku i teškoj naravi, postojala bi predvidivost u njegovim raspoloženjima i s njim bi se lakše izlazilo na kraj. Čovjek bi znao što očekivati od njega i bilo bi moguće znati na čemu si. Ali starac je bio prilično neuhvatljiv. Ako je bio težak, to je bilo zato što nije bio težak sve vrijeme i iz tog vas je razloga uspijevao držati u stalnom stanju neravnoteže. Prolazili bi dani kad ništa osim sarkazma i gorčine ne bi izlazilo iz njega, ali taman kad bih se uvjerio da u njemu nema više ni traga dobrote i razumijevanja, on bi rekao nešto tako duboko i nježno, rečenicu koja bi otkrila poznavanje i razumijevanje drugih ljudi, da bih bio primoran priznati da sam ga krivo prosudio, da on uopće nije toliko loš kao što sam mislio. Malo po malo otkrivao sam i Effingovu drugu stranu. Ne bih ju baš nazvao sentimentalnom stranom, ali bilo je trenutaka kad je bila vrlo blizu tome. Prvo sam ju želio odbaciti kao još jedan od njegovih trikova, ali to bi podrazumijevalo da je Effing pripremio te reakcije unaprijed, a one su se uvijek događale spontano, potaknute nekim slučajnim detaljem u razgovoru. Ali ako je ta Effingova strana bila iskrena i prava, kako to da nije češće dopuštao da bude viđena? Je li to bilo naprosto neko zastranjenje ili je baš to bila srž njegove nutrine, ono što je zaista bio? Nisam došao do nijednog konačnog zaključka u vezi s tim, osim što sam se uvjerio da je nemoguće isključiti ijednu od te dvije mogućnosti. Effing je bio oboje istovremeno. Bio je monstrum, ali se unutar tog monstruma nalazio dobar čovjek, čovjek kojem sam se divio. To me sprečavalo u tome da ga mrzim koliko sam želio. Ti pomiješani osjećaji učinili su da o njemu razmišljam bez prestanka. Počeo sam ga doživljavati kao napaćenu dušu, čovjeka progonjenog vlastitom prošlošću koji se stalno bori da sakrije neku tajnu muku koja ga iznutra izjeda. Prvi tračak tog drugog Effinga primijetio sam već drugog dana za vrijeme večere. Gospođa Hume me ispitivala o mom djetinjstvu i ja sam ispričao kako mi je majku pregazio autobus u Bostonu. Effing, koji do tog trenutka nije obraćao pažnju na naš razgovor, naglo je okrenuo glavu prema meni. Glasom kakvog od njega još nisam čuo, punim topline i nježnosti, rekao je: »To je strašno. To je stvarno strašno, dečko moj.« Nije postojala ni najmanja šansa da to nije iskreno mislio. »Da«, rekao sam. »Sve me to strašno pogodilo. Imao sam samo jedanaest godina kad je umrla i još mi je dugo jako nedostajala. Da budem iskren, još mi uvijek nedostaje.« Gospođa Hume je sagnula glavu kad sam to rekao i vidio sam kako su joj oči zasvjetlucale suzama. Nakon kratke pauze, Effing je rekao: »Automobili su zlo. Ako ne pripazimo, sve će nas uništiti. To isto se dogodilo mom ruskom prijatelju prije dva mjeseca. Jednog je lijepog jutra izašao iz kuće da kupi novine, zakoračio je da prijeđe Broadway i pokupio ga je neki prokleti žuti Ford. Vozač je samo odjurio dalje, nije mu palo na pamet da se zaustavlja. Da nije bilo tog manijaka, Pavel bi sad sjedio na tvojoj stolici, Fogg, i jeo ovo što ti sad jedeš. A ovako sad leži dva metra pod zemljom na nekom jadnom groblju u Brooklynu.« »Pavel Schum,« dodala je gospoda Hume. »On je počeo raditi za gospodina Thomasa još u Parizu, tridesetih.« »Tad se preživao Schumanski, ali je skratio prezime kad smo došli u Ameriku trideset i devete.« »To objašnjava one knjige na ruskom u mojoj sobi«, rekao sam. »Na ruskom, na francuskom i na njemačkom«, dodao je Effing. »Pavel je tečno govorio šest ili sedam jezika. Bio je učen čovjek. Kad sam ga upoznao trideset i druge, prao je suđe u nekom restoranu i živio u sobi za služinčad bez vode i grijanja. Bio je jedan od bjelogardijaca koji su došli u Pariz tijekom građanskog rata. I izgubili sve što su imali. Ja sam ga primio k sebi i zauzvrat mi je pomagao. To je trajalo trideset i sedam godina. I jedina stvar za kojom žalim jest to što nisam umro prije njega. Taj čovjek je bio jedini pravi prijatelj kojeg sam ikad imao.« Effingove su se usne počele tresti kao da je na rubu da se rasplače. Bez obzira na sve što se

dogodilo prije toga, bilo mi ga je žao. Trećeg se dana konačno pojavilo sunce. Effing je odrijemao i kad ga je gospođa Hume dovezla u deset, bio je spreman za našu prvu šetnju, umotan u debelu vunenu odjeću i mašući štapom u desnoj ruci. O njemu se moglo svašta reći, ali ne i to da pristupa stvarima bez imalo strasti. Radovao se šetnji po kvartu entuzijazmom istraživača koji se upravo sprema na Arktik. Obavljale su se opsežne pripreme: provjeravala se temperatura zraka i brzina vjetra, unaprijed se određivala ruta i osiguravalo se da ima na sebi dovoljno odjeće. Za hladna vremena Effing je na sebi imao svu silu stvari da se zaštiti od zime: veste i šalove, ogroman kaput koji mu je sezao do članaka, deku, rukavice i šubaru sa štitnicima za uši. U posebno studenim danima (kad bi temperatura pala ispod nule) stavljao bi i skijašku masku. Sva ga je ta odjeća činila još sitnijim i smješnijim nego inače, ali Effing nije podnosio nikakvu fizičku nelagodu, a kako nije imao problema s privlačenjem pozornosti, trudio se biti što ekstravagantniji. Na dan naše prve šetnje bilo je prilično hladno i dok smo se pripremali za izlazak, Effing me upitao imam li kaput. Ne, odgovorio sam, samo kožnu jaknu. To neće biti dovoljno, rekao je, to nikako neće biti dovoljno. »Još mi samo fali da ti se dupe smrzne usred šetnje«, objasnio je. »Treba ti odjeća s kojom možeš prevaljivati razdaljine, Fogg.« Naredio je gospodi Hume da mi donese kaput koji je ranije pripadao Pavelu Schumu. To je bio prastari, smećkasti, iznošeni kaput od tvida koji mi je začudo odlično pristajao. Usprkos mojem protivljenju, Effing je inzistirao na tome da ga zadržim. Tako sam naslijedio kaput svog prethodnika. Bilo mi je neobično nositi ga, znajući da je pripadao čovjeku koji više nije među živima, ali sam ga nastavio nositi na svim našim šetnjama tijekom te zime. Da bih si olakšao, pokušao sam ga doživjeti kao uniformu koja ide uz ovaj posao, ali mi to uglavnom nije polazilo za rukom. Kad god bih ga obukao, osjećao bih se kao da ulazim u tijelo mrtvaca, kao da se pretvaram u duh Pavela Schuma. Nije dugo trebalo da svladam vožnju invalidskih kolica. Prvog dana sam još bio prilično nespretan, ali kad sam svladao penjanje na pločnik i silaženje s njega, sve je išlo prilično glatko. Effing je bio izrazito lagan, i nije bio nikakav napor gurati ga. U svakom drugom pogledu te su mi šetnje bile prilično naporne. Effing bi šarao štapom po zraku i ispitivao me glasno u što sad pokazuje. Kad bih mu odgovorio, inzistirao bi da mu to detaljno opišem. Kante za smeće, izlozi, vrata; sve je zahtijevalo precizan opis i ako ne bih bio dovoljno rječit, on bi eksplodirao od bijesa. »K vragu, dečko,« vikao bi, »ti si slijep kraj zdravih očiju! Ja ne vidim, a tebi je to ’obična lampa i ’najobičniji poklopac za šaht’. Ne postoje dvije jednake stvari, to zna svaka budala. Želim vidjeti ono u što gledamo, pobogu! Želim da mi opišeš stvari tako da ih vidim, glupane!« Bilo je ponižavajuće slušati te uvrede nasred ulice i gledati kako se ljudi okreću za nama. Nekoliko sam puta sam bio u iskušenju da naprosto odem i ostavim ga, ali zapravo Effing nije bio u potpunosti u krivu. Taj mi zadatak baš nije išao od ruke. Shvatio sam da nikad nisam pažljivo promatrao stvari i sad kad se to od mene tražilo, rezultati su bili nikakvi. Do tada sam imao naviku uopćavati i usmjeravati pozornost na sličnosti, a ne na razlike. Sada sam bio uvučen u svijet pojedinosti i napor da ih pretočim u riječi predstavljao je izazov kojem nisam bio dorastao. Effing je trebao zaposliti Flauberta da ga gura po svijetu, ali čak je i Flaubert bio prespor, ponekad bi mu trebali sati da sroči jednu jedinu rečenicu. Nisam samo trebao precizno opisati stvar, već je to trebalo biti učinjeno istog časa. A više od ičega, mrzio sam neizbježne usporedbe sa Pavelom Schumom. Jednom, kad mi stvarno nije išlo, Effing je nekoliko minuta pričao o svom pokojnom prijatelju, opisujući ga kao majstora poetskog izražavanja, nenadmašnog stvaratelja točnih i iznenađujućih opisa i stilista čije riječi čudesno otkrivaju opipljivu istinu u stvarima. »A kad samo pomisliš da mu engleski uopće nije bio prvi jezik!« Tad sam mu jedini put odgovorio na tu temu. Bio sam toliko povrijeđen da si nisam mogao pomoći. »Ako želite

neki drugi jezik, bit ću sretan da vam udovoljim. Što kažete na latinski? Mogu vam se od sad na dalje obraćati na latinskom. Ne biste trebali imati problema s razumijevanjem.« Bilo je to glupo i djetinjasto od mene, ali Effing me odmah stavio na mjesto. »Šuti i pričaj, dečko. Reci mi kako izgledaju oblaci. Opiši mi svaki oblak na nebu, zapadno od nas. Svaki, dokle god ih vidiš.« Da bih bio u stanju raditi ono što je Effing tražio od mene, morao sam naučiti napraviti odmak od njega. Najvažnije je bilo da ne doživljavam njegove naredbe kao opterećenje, nego da ih transformiram u nešto što i sam želim raditi. Uostalom, tu zapravo nije bilo ništa loše. Promatran na pravi način, napor da se precizno opišu stvari bio je točno ona vrst discipline koja me mogla naučiti onome što mi je bilo najviše potrebno: skromnosti, strpljenju, točnosti. Umjesto da posao odrađujem kao obavezu, počeo sam ga doživljavati kao duhovnu vježbu, treniranje gledanja svijeta kao da ga gledaš po prvi put. Što vidiš? I kako to što vidiš pretočiti u riječi? Riječi dolaze u nas kroz naše oči, ali nemaju smisao dok ne izađu kroz naša usta. Počeo sam cijeniti taj put i razumijevati koliko je dug. U stvarnosti se radi o centimetrima, ali kad pomislite kakve se sve nezgode i gubici mogu desiti na tom putu, to bi slobodno mogla biti razdaljina od Zemlje do Mjeseca. Moji su prvi pokušaji bili mutni i nejasni, sjenke na maglovitoj površini. Vidio sam sve te stvari i prije i nije ih trebalo biti teško opisati. Hidrant, taksi, oblak pare što izlazi iz šahta — bili su mi bliski i poznati i mislio sam da ih znam napamet. Ali ono što nisam uzeo u obzir bila je njihova moć transformacije, način na koji se mijenjaju zbog jačine ili promjene kuta svjetla, način na koji njihova okolina utiče na njih: osoba koja prolazi, iznenadni nalet vjetra, čudnovat odbljesak. Sve je stalno bilo u mijeni i koliko god dvije cigle u zidu nalikovale jedna drugoj, one nikad ne mogu biti identične. Ili točnije: ista cigla nije nikad ista. Troši ju vrijeme, hladnoća, oluje, i kad bismo ju mogli promatrati kroz stoljeća, ona jednom više neće biti ovdje. Sve neživo propada, sve živo umire. Kad god bih mislio o tome, u glavi bi mi tutnjalo od slika molekula koje nekontrolirano jure, neprekidne eksplozije materije, kaosa što ključa ispod površine svega. Kao što me Effing upozorio: ne uzimaj ništa zdravo za gotovo. Iz opuštene nezainteresiranosti prešao sam u stanje intenzivne alarmiranosti. Moji su opisi postali previše detaljni u očajničkom pokušaju da uhvatim svaku nijansu onoga što vidim, smušeno gomilanje pojedinosti iz straha da nešto ne izostavim. Riječi su izlazile iz mene kao meci iz automatske puške. Effing me neprekidno morao upozoravati da usporim, jer me ne može pratiti. Problem zapravo nije bio u mom nastupu, već u općem pristupu stvarima. Gomilao sam riječi jednu na drugu i umjesto da otkriju stvari pred nama, one su ih zaklanjale, gušile ih pod lavinom apstrakcija. Bilo je važno imati na umu da je Effing slijep. Moj posao nije bio da ga iscrpljujem sa dugim nabrajanjima, već da mu pomognem da vidi. Riječi zapravo nisu bile važne. Njihova je zadaća bila da mu omoguće da što prije doživi stvari i da bi se to dogodilo, trebale su nestati čim su izgovorene. Tjednima sam naporno vježbao pojednostavljivanje rečenica i učio odvajati sporedno od suštinskog. Otkrio sam da što više ostavljam prostora, to bolje rezultate postižem, puštajući Effingu da najvažniji dio učini sam: konstruira sliku na osnovi nekoliko točnih natuknica, da osjeti kako njegov um prilazi stvarima koje mu opisujem. Zgrožen svojim prvim pokušajima, vježbao bih nasamo ležeći noću u krevetu, prelazeći pogledom po stvarima u sobi. Što sam se više time bavio, to sam tome ozbiljnije pristupao. Nisam to više vidio kao estetsku, već kao moralnu aktivnost i sve me je manje smetala Effingova kritičnost, jer sam mislio da ona služi nekoj višoj svrsi. Bio sam redovnik u potrazi za prosvjetljenjem i Effing je bio moja košulja od kostrijeti, moj bič, moja tjelesna pokora. Postajao sam sve bolji u opisivanju, ali još uvijek nisam bio zadovoljan. Riječi su zahtjevne i pogreške se događaju dovoljno često da se nije moguće uljuljkati u povremene uspjehe. Kako je vrijeme prolazilo Effing je postajao sve tolerantniji prema mojim opisima, ali ne znam je li to značilo da su oni zaista bili sve bliži onome što je od njih očekivao. Možda je samo izgubio nadu ili je počeo gubiti interes. Bilo je teško reći. Na kraju

krajeva, možda se naprosto naviknuo na mene. Tijekom zime ograničili smo naše šetnje na najbliže susjedstvo. West End avenija, Broadway i poprečne ulice. Mnogi bi prolaznici prepoznavali Effinga i suprotno onome što bi čovjek mislio, bilo bi im drago da ga vide. Neki bi i stali da ga pozdrave. Effing bi ih prepoznavao po glasu i pričao s njima uljudno, ali s distancom u glasu: plemić koji se spustio iz svog dvorca da malo pročavrlja sa seljanima. Vidjelo se da ga poštuju, a prvih je tjedana bilo i puno priče o Pavelu Schumu, osobi koju su očigledno dobro poznavali i voljeli. Svi su znali priču o njegovoj smrti (neki su čak i prisustvovali nesretnom događaju) i Effing je morao pretrpjeti pusta rukovanja i izraze sućuti. Bilo je fascinantno koliko je mogao biti elegantan kad je želio i koliko je dobro poznavao konvencije ljudskog ophođenja. »Ovo je moj novi čovjek«, govorio bi, pokazujući u mom pravcu. »Gospodin M.S.Fogg, upravo diplomirao na sveučilištu Kolumbija.« Naglasio bi to na takav način kao da sam ja vrlo značajna osoba koja se morala odvojiti od brojnih drugih obaveza da bi ga počastila svojom prisutnošću. Sličan preokret događao se u slastičarnici na Sedamdeset Drugoj ulici, kamo smo znali otići na čaj prije povratka kući. Nikakvog srkanja, ni kap da bi prolio, nikakvih čudnih zvukova. Kad se nalazio među nepoznatim ljudima, Effing je bio apsolutni džentlmen, zadivljujući primjer etikete i lijepog ponašanja. Effing nije puno govorio na tim našim šetnjama. Obojica smo bili okrenuti u istom pravcu, a kako je sjedio u kolicima, njegove riječi bi teško dopirale do mene. Najčešće bih se morao sagnuti da čujem što govori, a kako nije volio da zastajemo, pričekao bi sa svojim komentarima dok ne bismo stigli do ugla i stali da prijeđemo ulicu. Kad nije tražio da mu nešto opišem, Effing bi se ograničavao na kratke tvrdnje ili pitanja. Koja je ovo ulica? Koliko je sati? Hladno mi je. Bilo je dana kad gotovo ne bi rekao ni riječi tijekom cijele šetnje, prepuštajući se kretanju kolica, lica okrenutog suncu, uzdišući u transu tjelesne ugode. Volio je osjetiti zrak na svojoj koži i biti okupan nevidljivim svjetlom koje se prosipalo po njemu. Kad bih uspio uhvatiti stalan ritam i uskladiti svoje korake s okretanjem kotača, mogao bih osjetiti kako se prepušta toj muzici vožnje, njišući se kao mali dječak u kolicima. Krajem ožujka produljili smo naše šetnje, ostavljali gornji Broadway iza sebe i švrljali po drugim kvartovima. Iako je bilo toplije, Effing se nastavio umotavati u debelu odjeću i čak bi i najsunčanijim danima odbijao izaći iz kuće bez kaputa i deke omotane oko nogu. Ta je osjetljivost na hladnoću bila toliko naglašena, da se činilo da se boji da će mu unutrašnji organi stradati ako ne poduzme preventivne mjere da ih zaštiti. Ali dokle god je bio propisno utopljen, radovao se svježem zraku i ništa ga ne bi moglo tako oraspoložiti kao malo oštriji povjetarac. Kad bi vjetar puhao u njega obavezno bi se smijao i psovao, pravio veliku buku oko toga i mahao štapom kao da se mačuje. Čak i zimi je njegovo najomiljenije šetalište bio Riverside park i provodio bi tamo sate u tišini, nikad ne drijemajući, kao što sam očekivao, već samo slušajući ptice, vjetar u granama i zvuk prometa u daljini. Počeo sam na te šetnje nositi priručnik iz botanike, da bih mu mogao reći pored kakvog grmlja ili cvijeća prolazimo. Naučio sam tako razlikovati desetke biljaka, proučavajući lišće i pupoljke s interesom i radoznalošću koje nikad ranije nisam imao za njih. Jednom, kad je Effing bio u posebno prijemljivom raspoloženju upitao sam ga zašto ne živi negdje u prirodi. Bilo je to negdje krajem studenog i još se nisam bojao postavljati mu pitanja. Park mu je toliko godio, rekao sam, i zaista je šteta što nije sve vrijeme okružen prirodom. Dugo sam čekao da mi odgovori, toliko dugo da sam pomislio da nije ni čuo pitanje. »Već sam to učinio«, naposljetku je rekao. »Već sam to jednom učinio i sada je sve to u mojoj glavi. Sam samcat, usred ničega, živio sam u divljini mjesecima, mjesecima i mjesecima... jedan cijeli život. Jednom kad si to prošao, dečko moj, nikad to ne zaboravljaš. Ne moram nikamo ići. Čim pomislim na to, ja sam ponovno tamo. Uglavnom tamo i

provodim ove dane — u Svetom Nigdarjevu.« Sredinom prosinca Effing je iznenada izgubio interes za putopise. Do tad smo ih već pročitali dvanaest i upravo smo se probijali kroz Putovanje kanjonom od Fredericka S. Dellenbaugha, (o Powellovoj drugoj ekspediciji niz Colorado), kad me odjednom prekinuo usred rečenice i objavio: »Mislim da bi to bilo dosta, gospodine Fogg. Nemamo više vremena za gubljenje. Imamo drugog posla, puno važnijeg.« Nisam imao pojma o kakvom poslu priča, ali sam vratio knjigu na policu i čekao daljnje instrukcije. One su bile prilično razočaravajuće. »Otiđi do ugla i kupi primjerak New York Timesa. Gospođa Hume će ti dati novac.« »To je sve?« »Da, to je sve. I požuri. Nemamo više vremena za dangubljenje.« Do tog trenutka Effing nije pokazivao ni najmanje zanimanje za vijesti. Gospođa Hume i ja bismo ponekad za ručkom pričali o takvim stvarima, ali se stari nikad nije uključivao u te razgovore, niti bi to na bilo koji način komentirao. Ali je sad to odjednom postala jedina stvar do koje mu je bilo stalo i ja sam proveo sljedeća dva tjedna strpljivo mu čitajući tekstove iz New York Timesa. Dominirali su izvještaji iz Vijetnama, ali njega su zanimale i druge stvari: debate u Kongresu, ubodne rane u Bronxu, burzovni izvještaji, književne kritike, košarkaški rezultati, potresi. Ništa od toga naizgled nije imalo veze sa onom užurbanošću kojom me tog prvog dana poslao po novine. Effing je očigledno imao nešto na umu, ali ja nisam mogao ni zamisliti što bi to moglo biti. Okolišao je oko svojih namjera u sebi svojstvenoj igri mačke i miša. Bez sumnje me pokušavao zbuniti, ali je to istovremeno radio toliko vidljivo, kao da mi pokušava reći da budem na stalnom oprezu. Uvijek smo svoje jutarnje čitanje novina završavali nekrolozima. To ga je zanimalo više od drugih članaka i iznenađivalo me s kojom je pažnjom slušao tu neinventivnu prozu. Industrijalci, političari, investitori, zvijezde nijemog filma: svi su oni intrigirali njegovu znatiželju u jednakoj mjeri. Kako su prolazili dani, nekrolozima smo posvećivali sve više vremena. Neke sam morao pročitati dva ili tri puta, a danima kad ih nije bilo dovoljno, čitao sam mu obavijesti o smrti napisane malim slovima na kraju stranice. George-Taj-i-Taj, šezdeset i četiri godine, voljeni muž i otac, bit će ispraćen na posljednji počinak u ponedjeljak u dvanaest na groblju Naše Gospe od Utjehe. Effingu nikad ne bi dosadile te dosadne recitacije. Konačno, nakon dva tjedna pretvaranja da ga zanimaju vijesti, odustao je od te igre i rekao mi da odmah prijeđem na stranu s nekrolozima. Nisam komentirao tu promjenu redoslijeda, ali kad nakon nekrologa nije tražio da mu čitam vijesti, shvatio sam da smo konačno došli do prijelomnog trenutka. »Sad znamo kako zvuče, jelda, dečko?« rekao je. »Pretpostavljam da znamo«, odgovorio sam. »Definitivno smo ih dovoljno pročitali da dobijemo generalnu sliku o njima.« »Priznajem da je depresivno, ali mislio sam da nam je potrebno malo istraživanje prije nego što otpočnemo s našim projektom.« »Našim projektom?« »Moje se vrijeme bliži. To vidi svaka budala.« »Ne mislim da ćete živjeti vječno, gospodine, ali već ste toliko ljudi nadživjeli i nema razloga da tako ne nastavite još neko duže vrijeme.« »Možda. Ali ako se varam, to će mi biti prvi put u životu da nisam u pravu.« »Želite reći da ste sigurni?« »Da, siguran sam. Stotinu malih znakova mi to govori. Moje vrijeme istječe i moramo početi

prije nego bude prekasno.« »I dalje ne razumijem.« »Moj nekrolog. Moramo ga početi osmišljavati.« »Nisam nikad čuo da netko sam sebi piše nekrolog. To bi vam trebali drugi ljudi napisati nakon što umrete.« »Ako raspolažu činjenicama. Ali što ako je moj dosje prazan?« »Shvaćam što mislite. Želite zapisati neke osnovne podatke o sebi.« »Upravo tako.« »Ali zašto mislite da će to htjeti objaviti?« »Već su objavili prije pedeset i dvije godine. Ne vidim zašto to ne bi učinili ponovno.« »Ne razumijem.« »Umro sam. Živima ne pišu nekrologe. Umro sam, ili su barem mislili da sam mrtav.« »I vi niste na to ništa rekli?« »Nisam htio. Sviđalo mi se biti mrtav, a nakon što je to objavljeno u novinama mogao sam to i ostati.« »Sigurno ste bili netko važan.« »Bio sam jako važan.« »Kako to da onda nisam nikad čuo za vas?« »Imao sam drugo ime. Otarasio sam ga se kad sam umro.« »Koje ime?« »Bezvezno ime. Julian Barber. Uvijek sam ga prezirao.« »Nisam nikad čuo ni za Juliana Barbera.« »To je bilo previše davno da bi se ti toga mogao sjećati. Pedeset godina, Fogg! Devetsto šesnaeste, devetsto sedamnaeste. Pao sam u zaborav i više se iz njega nisam vratio.« »I što ste bili dok ste bili Julian Barber?« »Slikar. Veliki američki slikar. Da sam se nastavio time baviti, vjerojatno bih glasio za najvećeg slikara svog vremena.« »Skromna pretpostavka.« »To su samo činjenice. Moja je karijera bila prekratka i nisam ostavio dovoljno radova iza sebe.« »A gdje se sad nalaze vaše slike?« »Nemam pojma. Nestale, isparile. To me više ne zanima.« »A zašto onda želite napisati nekrolog?« »Zato što ću uskoro umrijeti i onda neće biti važno hoće li se tajna otkriti. Prvi put su zajebali, možda ovaj put to naprave kako treba.« »Shvaćam«, rekao sam, ne shvaćajući ništa. »Moje noge, naravno, igraju veliku ulogu u svemu tome«, nastavio je. »Sigurno si se pitao o njima. Svi se pitaju, to je normalno. Moje noge. Moje jadne beskorisne noge. Nisam rođen kao kripl, da to odmah razjasnimo. Bio sam poletan mladić u svoje vrijeme, okretan i živahan. Bilo je to na Long Islandu, u velikoj kući gdje smo provodili ljeta. Sad su tamo neke zgrade i parkirališta, ali nekad je to bio raj. Same livade i obala, mali raj na zemlji. Kad sam se 1920. preselio u Pariz, nije bilo nikakvog razloga da ikome kažem što se zapravo dogodilo. Ionako mi nije bilo važno što drugi misle. Dokle god sam bio uvjerljiv, koga je bilo briga što se uistinu dogodilo? Izmislio sam par priča, svaka sljedeća bi bila još bolja od prethodne. Izvlačio sam ih zavisno od okolnosti i mog raspoloženja, uvijek ih dorađujući, dodajući neki događaj, dotjerujući

neke detalje, igrao sam se s njima tijekom godina dok ih nisam usavršio. Najbolje su vjerojatno bile ratne priče, one su mi posebno ležale. Mislim na veliki rat, Prvi svjetski, koji je potpuno promijenio stvari, koji je trebao završiti sve ratove jednom za svagda. Trebao si me slušati dok pričam o rovovima i blatu. Bio sam elokventan, inspiriran... Mogao sam opisati strah bolje od ikoga, topove u noći, priproste mladiće kako seru u gaće. Šrapnel, rekao bih, više od šest stotina sitnih krhotina u mojim nogama - tako se to dogodilo. Francuzi su to gutali, naprosto se nisu mogli naslušati. Imao sam i jednu priču o Eskadrili Lafayette. Živopisan i napet opis kako me Švabo nastrijelio. Ta je bila dobra, vjeruj mi, uvijek bi nakon nje tražili još. Jedini je problem bio zapamtiti kome sam koju priču ispričao. Godinama sam ih sortirao u glavi, pazeći da ne ispričam krivu priču krivoj osobi. To je svakako unosilo uzbuđenje, ta svijest da bih svakog trenutka mogao biti uhvaćen, da bi netko mogao ustati niotkuda i nazvati me lašcem. Ako kreneš lagati, to s vremenom postaje opasno.« »I svih tih godina niste nikome rekli što se zaista dogodilo?« »Nikom živom.« »Čak ni Pavelu Schumu?« »Pogotovo ne Pavelu Schumu. Taj čovjek je bio živa diskrecija. Nikad me nije pitao i ja mu nikad ništa nisam rekao.« »A sad ste spremni reći?« »Sve u svoje vrijeme, dečko moj, sve u svoje vrijeme. Strpljen-spašen.« »Ali zašto meni? Znamo se tek par mjeseci.« »Zato što nemam izbora. Moj ruski prijatelj je mrtav, a gospođa Hume nije podobna za takve stvari. Sviđalo ti se to ili ne, ti si jedini koga imam.« Očekivao sam da će nastaviti s tom pričom sljedećeg jutra. S obzirom na naš jučerašnji razgovor to bi jedino bilo logično, ali trebao sam znati da se od Effinga logika ne može očekivati. Umjesto da kaže nešto o našem prethodnom razgovoru, on je krenuo s nekom zbrkanom i zamršenom pričom o nekom čovjeku kojeg je jednom poznavao, skačući s jedne stvari na drugu, proizvodeći vrtlog sjećanja koja mi nisu imala nikakvog smisla. Pokušavao sam ga pratiti, ali izgledalo je kao da je počeo prije mog ulaska i sad je bilo prekasno da pohvatam konce. »Kepec«, rekao je. »Ta je jadna budala izgledala kao kepec. Boljim danima bi imao četrdeset kila. I taj izgubljeni pogled, te oči luđaka, istovremeno mahnit i očajan. Zadnji put sam ga vidio baš neposredno prije nego su ga zatvorili. U New Jerseyu. To je tad bilo bogu iza nogu. Orange, Istočni Orange, da ga jebeš. Edison je također živio u jednom od tih gradića. On naravno nije znao Ralpha, vjerojatno nije ni čuo za njega. Neobrazovana šupčina. Jebo Edisona. Jebo i njega i njegovu glupu žarulju. Ralph mi je rekao da je ostao bez novaca. Što je bilo i za očekivati sa osmero deriščadi i onakvom ženetinom. Učinio sam koliko sam mogao. Bio sam bogat u to vrijeme i novac nije bio problem. Evo, rekao sam, posežući u džep, uzmi, meni ne treba. Ne sjećam se koliko je bilo, sto, dvjesto dolara. Ralph mi je bio toliko zahvalan da je počeo plakati, tek tako, stoji ispred mene i cmizdri kao mala beba. Jadno. Kad se sjetim, dođe mi da povratim. Jedan od najvećih ljudi koje smo ikad imali, a evo ga stoji potpuno slomljen, na rubu ludila. Znao mi je pričati o svojim putovanjima na zapad, kako bi tjednima bio u divljini, a da ne bi vidio ni žive duše. Tri godine je bio tamo. Wyoming, Utah, Nevada, Kalifornija. Sve je to bila divljina. Nikakvih žarulja i pokretnih slika, nikakvih prokletih automobila da te pregaze. Volio je Indijance. Bili su dobri prema njemu i dopuštali mu da prenoći u njihovim selima. Kad je na kraju totalno pukao, navukao je na sebe indijansku odoru koju mu je poklonio neki poglavica prije dvadeset godina i krenuo u tome šetati New Jerseyem. Pera mu vire iz glave, ogrlice, duga kosa, nož oko pasa, cijela jebena oprema. Jadna

mala budala. I da stvar bude još gora, utuvio si je u glavu da će proizvoditi vlastiti novac. Rukom slikane novčanice od tisuću dolara sa njegovim autoportretom na njima. U sredini, kao jedan od otaca domovine. Jedan je dan ušao u banku, predao službeniku takvu novčanicu i zamolio ga da mu je razmijeni. Kad je počeo urlati, više nikom nije bilo smiješno. Ne možeš se zajebavati s dolarom i očekivati da će ti to proći. Pa su ga odvukli otamo, dok se on ritao i derao u tom svom masnom indijanskom kostimu. Nije dugo prošlo i odlučili su ga se otarasiti zauvijek i odveli ga na neko mjesto, mislim negdje u državi New York. Živio je tamo, u toj ludari, do smrti. Ali ne bi vjerovao, nastavio je slikati. Nije znao, kurvin sin, kako prestati. Slikao je na svemu što bi mu došlo pod ruku: papiri, kartoni, kutije cigareta, čak i rolete. I što je najluđe, njegovi su se stari radovi počeli prodavati. I to za velike novce. Nečuveno velike za nešto što nitko nije htio ni pogledati par godina ranije. Neki prokleti senator iz Montane iskeširao je četrnaest tisuća dolara za Mjesečinu — to je bila najveća cijena ikad plaćena za djelo živućeg američkog umjetnika. Naravno da ni Ralph ni njegova obitelj nisu vidjeli ništa od tih novaca. Žena mu je živjela od pedeset dolara godišnje u nekoj straćari kraj Catskilla — u onim istim predjelima koje je nekad slikao Thomas Cole - i nije si mogla priuštiti ni da kupi autobusnu kartu da posjeti muža u ludnici. Ralph je bio temperamentan mali stvor, vječno u pokretu, lupajući po klaviru dok bi slikao. Sjećam se kako sam ga jednom gledao kako trči od klavira do štafelaja i nazad, neću to nikad zaboraviti. Bože, kako mi se to sve vraća. Kistovi, špahtla, plovućac. Nanesi, razmaži, utrljaj. Ponovno i ponovno. Nanesi, razmaži, utrljaj. Nema ništa poput toga. Ništa. Ništa, ništa, ništa.« Effing je zastao da dođe do daha, a zatim je, kao da izlazi iz transa, prvi put okrenuo lice prema meni. »I, što misliš o svemu tome, dečko?« »Pomoglo bi mi kad bih znao tko je Ralph zapravo bio«, odgovorio sam. »Blakelock«, Effing je prošaptao. »Ralph Albert Blakelock.« »Mislim da nisam nikad čuo za njega.« »Zar ti baš ništa ne znaš o slikarstvu? Mislio sam da bi trebao biti obrazovan. Dobro, pa što oni vas tamo uče, na tom tvom finom fakultetu, je li, gospodine Pametnjakoviću?« »Ne baš puno toga. Ništa o Blakelocku u svakom slučaju.« »To neće ići. Ne mogu ti nastaviti pričati ako baš ništa ne znaš.« Izgledalo je besmisleno braniti se, pa sam stavio jezik za zube i čekao. Prošlo je puno vremena, dvije ili tri pune minute, što je vječnost kad čekate da netko progovori. Effing je pustio da mu glava padne na prsa, kao da više nije mogao izdržati i odlučio je malo odrijemati. Kad je konačno digao glavu, očekivao sam da će me smjesta otpustiti. Da nije mislio da sam mu samo ja preostao, siguran sam da bi to i učinio. »Odi u kuhinju«, konačno je rekao, »i reci gospođi Hume da ti da za podzemnu. Obuci kaput i rukavice i izađi van. Otiđi do najbliže stanice podzemne željeznice. Uđi i kupi dvije karte. Jednu stavi u džep. Drugu poništi i sjedni u vlak broj jedan koji vozi do Sedamdeset druge ulice. Tamo siđi i čekaj donjogradski ekspres. Uđi u njega i sjedni. Više nije gužva, tako da ne bi trebao imati problema sa pronalaženjem mjesta. Sjedni i ne obraćaj se nikome. Ovo je jako važno. Želim da od trenutka kad izađeš iz ove kuće, sve dok se ne vratiš, ne progovoriš ni riječ. Ni slova. Pretvaraj se da si mutav, ako ti se netko obrati. Kad budeš kupovao karte, samo pokaži dva prsta da znaju koliko ti karata treba. Jednom kad si sjeo u donjogradski ekspres, ostani u njemu do Grand Army Plaze u Brooklynu. Vožnja bi trebala trajati oko četrdeset minuta. Želim da cijelo to vrijeme imaš zatvorene oči. I da misliš što manje možeš. Ništa, ako je moguće, a ako nije, onda misli o svojim očima i o toj nevjerojatnoj moći koju imaš, da možeš gledati svijet. Zamišljaj kako bi ti bilo kad ga ne bi mogao vidjeti. Zamisli da gledaš u nešto pod najrazličitijim svjetlima koja nam čine svijet vidljivim: suncem, mjesečinom, električnim svjetlom, neonskim svjetlom, svjetlom svijeća. Uzmi nešto

jednostavno i obično. Kamen, na primjer, ili komad drva. Misli o tome kako se objekt mijenja pod različitim osvjetljenjem. Ništa više od toga. Kad stigneš na Grand Army Plazu, otvori oči. Siđi s vlaka i odi do muzeja Brooklyn. Nalazi se na istočnom Parkwayu, ne više od pet minuta od podzemne. Ne pitaj za smjer. Ako se i izgubiš, ne obraćaj se nikome. Naći ćeš ga već, ne bi trebalo biti toliko teško. Muzej je velika kamena zgrada koju su dizajnirali McKim, Mead i White, isti ljudi koji su radili i zgradu tvog fakulteta, pa bi ti stil trebao biti poznat. Stenforda Whitea je ubio čovjek po imenu Henry Thaw na krovu Madison Square Gardena. To je bilo devetsto i neke, a desilo se zato jer je White napravio nešto gospodinu Thawu što nije trebao napraviti. Bila je to velika vijest u ono vrijeme, ali nemoj se time zamarati. Samo se koncentriraj da pronađeš muzej. Kad ga pronađeš, popni se stepenicama, uđi u predvorje i kupi ulaznicu od osobe koja sjedi u uniformi za stolom. Ne znam koliko košta, ali ne može biti više od dolar, dva. Neka ti to da gospođa Hume zajedno s novcem za podzemnu. Nemoj zaboraviti da ne smiješ govoriti dok kupuješ kartu. Sve se to mora odvijati u tišini. Nađi na kojem katu imaju stalni postav američkog slikarstva i uđi u galeriju. Nemoj previše gledati okolo. Blakelockova se Mjesečina nalazi u drugoj ili trećoj sobi i kad je pronađeš, stani. Gledaj sliku. Gledaj je ne manje od sata, ignorirajući sve ostalo u prostoriji. Usredotoči se. Gledaj u nju s različitih udaljenosti — sa dva metra, s pola metra, sa deset centimetara razdaljine. Prouči i kompoziciju i sve detalje. Nemoj ništa zapisivati. Vidi možeš li zapamtiti sve elemente koji sačinjavaju sliku, točan raspored ljudskih figura, cjelinu krajolika, boja na svakom djeliću platna. Zatvori oči i preispitaj se. Otvori ih ponovo. Vidi možeš li ući u krajolik koji je pred tobom. Vidi možeš li ući u glavu umjetnika koji je naslikao taj krajolik. Zamisli si da si ti Blakelock i da slikaš tu sliku. Nakon sat vremena napravi pauzu. Prošetaj po galeriji ako želiš i pogledaj slike drugih autora. Onda se vrati Blakelocku. Provedi sljedećih petnaest minuta pred slikom, predajući joj se kao da osim nje ništa drugo ne postoji na ovom svijetu. Zatim otiđi. Vrati se istim putem kroz muzej, izađi, odi do podzemne. Uzmi ekspresni vlak do Manhattana, presjedni na lokalni do Sedamdeset i druge ulice i vrati se ovamo. Dok se budeš vozio vlakom, učini kao i prvi put, drži oči zatvorene i ne govori. Misli o slici. Pokušaj je vidjeti u oku duha svoga. Pokušaj je zapamtiti, drži je koliko god budeš mogao. Je li jasno?« »Mislim da jest,« rekao sam. »Ima li još nešto?« »Ništa više. Samo zapamti, ako ne napraviš sve točno onako kako sam ti rekao, neću više nikad s tobom progovoriti ni riječi.« Držao sam oči zatvorene u vlaku, ali bilo je teško ništa ne misliti. Pokušao sam se fokusirati na mali kamen, ali i to je bilo teže nego što sam mislio. Bilo je previše zvukova oko mene, previše ljudi koji su razgovarali i naslanjali se na mene. Tad još nije bilo zvučnika u vlaku preko kojih bi najavljivali stanice, tako da sam morao voditi računa koliko stanica prolazimo, služeći se prstima da ih označavam. Jedna, dakle još sedamnaest, dvije, dakle još šesnaest. Bilo je neizbježno čuti razgovor ljudi koji su bili u mojoj blizini. Njihovi su mi se glasovi nametali i nikako ih nisam mogao isključiti. Sa svakim novim glasom koji bih čuo, želio sam otvoriti oči i pogledati osobu kojoj glas pripada. Tom sam iskušenju jedva odolio. Kad čujete nekog kako govori, automatski u glavi stvarate njegovu sliku. U par sekundi primili ste nekolicinu važnih podataka: približna starost osobe, spol, socijalni status, porijeklo, čak i boja kože. Vaš je prvi impuls da otvorite oči i provjerite koliko se vaša mentalna slika poklapa sa stvarnim izgledom osobe. Najčešće su sličnosti velike, ali događaju se i krucijalne greške: profesori koji govore poput vozača kamiona, male djevojčice za koje se uspostavi da su zapravo starice, crnci koji su zapravo bijelci. Mislio sam o tome dok je vlak tutnjao kroz tamu. Trudeći se da držim oči zatvorene počeo sam čeznuti za bar jednim pogledom na svijet oko sebe i o tome kako je to biti slijep, što je bilo točno to što je Effing i želio. Mislio sam o tome još

neko vrijeme, a onda sam u panici shvatio da sam prestao brojati stanice i da ne znam gdje se nalazimo. Da nisam čuo neku ženu koja je pitala je li Grand Army Plaza sljedeća stanica, mogao sam se odvesti do kraja Brooklyna. Bilo je zimsko jutro sredinom tjedna i muzej je bio gotovo potpuno prazan. Nakon što sam platio ulaznicu pokazao sam liftboju pet prstiju i odvezao se u tišini na peti kat. Tamo se nalazilo američko slikarstvo i izuzev čuvara u prvoj sobi, mislim da sam bio jedina osoba u cijelom krilu. Ta me činjenica radovala, jer je još više naglašavala ozbiljnost cijele situacije. Prošao sam kroz nekoliko soba prije nego sam pronašao Blakelocka, trudeći se slijediti Effingove instrukcije i ignorirati ostale slike na zidovima. Vidio sam par žarkih boja i registrirao nekoliko imena — Church, Bierstadt, Ryder — ali sam se borio da ih ne gledam. Zatim sam stigao do Mjesečine, predmeta mog čudnog putovanja i u tom prvom trenutku osjetio sam razočaranje. Ne znam što sam zapravo očekivao - nešto grandiozno, valjda, neki jaki i žarki prikaz površne nadarenosti — ali sigurno ne ovu ozbiljnu malu sliku preda mnom. Dimenzije su joj bile šezdeset sedam sa sedamdeset centimetara i na prvi pogled djelovala je potpuno lišena boje: tamno smeđa, tamno zelena, trunčica crvene u jednom uglu. Bila je to već na prvi pogled dobra slika, bez sumnje, ali nije sadržala nikakvu očiglednu dramatičnost, za koju sam mislio da bi mogla privući Effinga. Bilo je to duboko kontemplativno djelo, krajolik mirnoće i zbunjivalo me što je ona išta značila mom ludom poslodavcu. Pokušao sam izbaciti Effinga iz glave i zatim sam se udaljio korak dva od slike da ju sam pogledam. Savršeno okrugao pun mjesec stajao je u sredini platna - u preciznom, matematičkom centru, činilo se - i taj je blijedi krug osvjetljavao sve pod sobom i iznad sebe: nebo, jezero, veliko drvo s razgranatom krošnjom i niske planine na horizontu. Na lijevoj obali jezera nalazio se indijanski šator i logorska vatra ispred njega. Nekolicina ljudi sjedila je oko vatre, ali bilo ih je teško razaznati, bile su to tek minimalne naznake ljudskih figura, možda pet ili šest njih, obasjani plamenom. Desno od velikog drva nalazila se samotna figura Indijanca na konju, zagledanog preko jezera, potpuno mirnog, kao da meditira. Drvo u pozadini bilo je petnaest ili dvadeset puta veće od njega i taj ga je kontrast činio sićušnim, nevažnim. On i njegov konj bili su tek siluete, crne linije bez individualnog karaktera. Na drugoj je obali sve bilo još mutnije, gotovo potpuno u sjeni. Bilo je manjeg drveća s istim razgranatim krošnjama i pri dnu neki tračak svjetla koji mi je izgledao kao da bi to mogao biti čovjek (koji leži na leđima, možda u snu, možda mrtav, a možda tek zagledan u nebo) ili ostatak još jedne vatre, nisam mogao dokučiti. Toliko sam se zadubio u te detalje u donjem dijelu slike, da me je, kad sam digao pogled da ponovno proučim nebo, šokiralo koliko ima svjetla u gornjem dijelu. Čak i kad uzmemo u obzir pun mjesec, nebo je bilo nekako previše vidljivo. Boja je kroz pukotine u glazuri isijavala neprirodnim intenzitetom i što mi se pogled više udaljavao prema horizontu, sjaj je postajao sve jači, kao da se tamo dani i planine su već obasjane suncem. Jednom kad sam to konačno primijetio, počeo sam zamjećivati i druge neobične stvari na slici. Nebo je, na primjer, imalo zelenkastu nijansu. Osjenčano žutim rubovima oblaka, vijorilo se oko velikog drva u gustim i naglim potezima kista, kao vrtlog božanske tvari u dubokom svemiru. Kako može nebo biti zeleno? Imalo je istu boju kao i jezero pod njim i to nije bilo moguće. Osim u crnini najcrnje noći, nebo i zemlja nisu nikad isti. Blakelock je bio dovoljno vješt slikar da bi to znao. Ali ako nije želio prikazati stvaran krajolik, što mu je onda bila namjera? Pokušavao sam to shvatiti, ali me zelenilo neba u tome sprečavalo. Nebo iste boje kao zemlja, noć koja izgleda kao dan i sve ljudske figure umanjene veličinom cjelokupne scene — tek nejasne sjenke, puki ideogrami života. Nisam želio donositi nikakve nagle, simboličke zaključke, ali izgleda da nisam imao izbora. Bez obzira na svoju sićušnost u odnosu na okolinu, Indijanci nisu zračili napetošću ili strahom. Sjedili su opušteno, u miru sa sobom i svijetom i što sam više mislio o tome, to mi se više činilo da ta smirenost dominira

slikom. Pitao sam se nije li Blakelock naslikao zeleno nebo da bi naglasio tu harmoniju i pokazao povezanost između neba i zemlje. Ako ljudi mogu živjeti u suglasju sa svojom okolinom, kao da je govorio, ako mogu naučiti da se osjećaju dijelom onoga što ih okružuje, tada će možda život na Zemlji postati prožet svetošću. Samo sam nagađao, naravno, ali učinilo mi se da je Blakelock slikao američku idilu, svijet koji su Indijanci nastanjivali prije nego su došli bijelci da ga unište. Pločica na zidu kazivala je da je slika nastala 1885. Ako sam se dobro sjećao, to je bilo točno usred perioda između Custerove posljednje obrane i masakra kod Ranjenog koljena. Drugim riječima na samom kraju, kad je već bilo prekasno nadati se da će išta od tog svijeta preživjeti. Možda, mislio sam, možda je ova slika predstavljala sve ono što smo izgubili. To nije bio krajolik, već spomenik, rekvijem za izgubljeni svijet. Stajao sam ispred slike više od sata. Udaljavao sam se i približavao joj se, dok je nisam naučio napamet. Nisam bio siguran jesam li otkrio ono što je Effing očekivao, ali sam izlazeći iz muzeja osjećao da sam otkrio nešto, iako nisam znao što je to. Bio sam iscrpljen, potpuno bez energije. Kad sam sjeo u vlak i ponovno zatvorio oči, jedva sam se suzdržavao da ne zaspem. Bilo je nešto poslije tri kad sam se vratio u stan. Prema gospođi Hume, Effing se odmarao. Kako se stari nikad nije odmarao u to doba dana, zaključio sam da to znači da trenutačno ne želi razgovarati sa mnom. I bolje. Ni ja nisam bio u stanju razgovarati s njim. Popio sam šalicu kave sa gospođom Hume u kuhinji i zatim ponovno napustio stan. Trebao sam se naći s Kitty u osam, pa sam odlučio provesti vrijeme do tada u knjižnici odsjeka za povijest umjetnosti na svom bivšem sveučilištu. Pokazalo se da su podaci o Blakelocku prilično jadni: par članaka i dva stara kataloga. Ali spajajući djeliće slagalice, shvatio sam da mi Effing nije lagao. A to je bilo ono po što sam došao. Pomiješao je neke detalje i datume, ali su svi bitni podaci bili točni. Blakelockov život je bio pusti očaj. Puno je patio, poludio je, bio je zanemaren kao slikar. Zaista je, prije nego što su ga zatvorili u ludnicu, slikao novčanice sa svojim likom na njima — ne od tisuću, kao što je Effing rekao, nego od milijun dolara. Proputovao je Divlji zapad kad je bio mlad i živio među Indijancima, bio je izrazito malen (manji od metar pedeset i lakši od četrdeset kila) i imao osmero djece — sve je to bilo istinito. Posebno me zaintrigirao podatak da su neka njegova ranija djela prikazivala Central Park. Slikao je uglavnom kolibe koje su tamo postojale dok je park još bio posve nov. Dok sam gledao reprodukcije tog ruralnog mjesta koje je nekad bilo New York, nisam mogao ne misliti o onom očajnom periodu koji sam tamo proboravio. Saznao sam i da je Blakelockov najplodniji period bio posvećen slikanju prizora na mjesečini. Postajali su deseci slika nalik onoj koju sam proučavao u Brooklynskom muzeju: ista šuma, isti mjesec, ista tišina. Mjesec je uvijek bio pun i uvijek jednak: mali, savršeno pravilan krug na sredini platna što sjaji blijedim svjetlom. Nakon što sam pogledao pet ili šest sličnih slika, ti su se krugovi počeli odvajati od svoje okoline i više ih nisam doživljavao kao Mjesec. Postali su rupa u platnu, prozori bjeline koji gledaju na drugi svijet. Blakelockovo oko, možda. Prazan krug obješen na nebu, koji promatra ono čega više nema. Sljedećeg je jutra Effing izgledao spreman za posao. Ne spominjući ni Brooklynski muzej ni Blakelocka, rekao mi je neka odem na Broadway i kupim bilježnicu i kvalitetnu olovku. »To je to«, rekao je, »trenutak istine. Danas počinjemo s pisanjem.« Kad sam se vratio, ponovno sam sjeo na svoje mjesto na kauču, otvorio bilježnicu i čekao da krene. Pretpostavljao sam da će za zagrijavanje početi s nekim činjenicama i datumima - datumom rođenja, na primjer, imenima roditelja, školama koje je pohađao — i da ćemo kasnije prijeći na bitne stvari. Ali to se nije dogodilo. On je naprosto počeo govoriti, bacajući nas odmah u samo središte priče.

»Ralph jer taj koji mi je dao ideju«, rekao je, »ali Moran je taj koji me nagovorio. Stari Thomas Moran sa svojom bijelom bradom i slamnatim šeširom. U to je vrijeme živio na Long Islandu i slikao akvarele. Dine i trava, valovi i svjetlo, takvo bukolsko sranje. Puno slikara danas odlazi tamo, ali on je bio prvi, on je počeo s tim. Zato sam si nadjenuo ime Thomas, njemu u čast. Effing, to je već druga priča. Trebalo mi je neko vrijeme da to smislim. Možda ćeš i sam pogoditi. To je igra riječima.« »Tad sam bio još mlad dečko. Dvadeset pet, šest, nisam još bio ni oženjen. Imao sam kuću na Dvanaestoj ulici u New Yorku, ali sam uglavnom boravio na Long Islandu. Sviđalo mi se tamo. Tamo sam slikao slike i sanjao snove. Kuće više nema, ali to je bilo i za očekivati. Puno je godina prošlo, a život ide dalje, kako kažu. Progres. Bungalovi i apartmani su prevladali, svaki imbecil vozi svoj auto. Aleluja.« »Grad se zvao Shoreham. Slučaj je htio da baš tamo Tesla sagradi svoj toranj Wardenclyffe. Pričam o devetsto prvoj, devetsto drugoj, o Svjetskom bežičnom radio centru. Vjerojatno nisi nikad čuo za to. J. P. Morgan je sve to financirao, a Stanford White je bio arhitekt. O njemu smo jučer pričali. Ubijen je na krovu Madison Square Gardena i projekt se raspao nakon toga. Ali ostaci tog tornja bili su tamo još sljedećih petnaest godina, šezdeset metara visoki, vidio si ga gdje god da si se nalazio. Gigantski. Poput neke robotske straže koja nadgleda zemlju. Ja sam o njemu uvijek mislio kao o Babilonskoj kuli: radijsko emitiranje na svim jezicima, cijeli jebeni svijet koji blebeće i to baš u mojem gradu. Konačno su ga srušili za vrijeme Prvog svjetskog rata. Rekli su da služi Nijemcima za špijuniranje, he, he, pa su ga sravnili sa zemljom. Mene tada više nije bilo tamo i nije me bilo briga. Ne bi me bilo ni da sam bio. Nek se sve sruši, što se mene tiče. Nek se sve sruši i nek sve nestane, jednom za svagda.« »Prvi put sam vidio Teslu 1893. Bio sam još dječak, ali se dobro sjećam. Bilo je to na Kolumbovoj izložbi u Chicagu. Otac me tamo odveo, vlakom, i bilo je to prvi put da odlazim od kuće. Cijela je stvar bila zamišljena kao proslava četiristote obljetnice Kolumbovog otkrića Amerike. Donesite sve sprave i izume, da im mi pokažemo kako su naši znanstvenici pametni. Došlo je dvadeset i pet milijuna ljudi da vidi taj cirkus. Pokazan je prvi rajsferšlus i sva čuda novog doba. Tesla je bio zadužen za Westinghouseov dio, nazvan Kolumbovo jaje. Sjećam se kako sam ušao u dvoranu i ugledao tog visokog čovjeka u bijelom smokingu kako stoji na pozornici i obraća se publici s nekim čudnim akcentom — srpskim, kao što se uspostavilo — i najžalobnijim glasom koji sam ikad čuo. Izvodio je magične trikove s elektricitetom, vrtio mala metalna jaja po stolu, vrcale su mu iskre iz prstiju i svi su zanijemili od čuda gledajući ga, ja također. Nismo nikad vidjeli išta slično. To su bili dani ratova strujama između Edisona i Westinghousea i Teslina je predstava imala značajnu propagandnu vrijednost. Tesla je deset godina ranije otkrio izmjeničnu struju - rotirajuće magnetsko polje - i to je bio velik napredak u odnosu na Edisonovu istosmjernu. Izmjenična je puno jača. Kad se koristi istosmjerna, potrebna je elektrana na svaka dva kilometra, a kod izmjenične je dovoljna jedna jedina za cijeli grad. Kad je Tesla tek stigao u Ameriku, pokušao je prodati svoj izum Edisonu, ali ga je taj šupak iz Menlo Parka odbio. Mislio je da će nova struja učiniti njegovu žarulju suvišnom. On i njegova prokleta žarulja. Pa je onda Tesla prodao izmjeničnu struju Westinghouseu i oni su započeli s izgradnjom elektrane na slapovima Niagare, najveće elektrane u zemlji. Edison je odmah krenuo u napad. Da je izmjenična struja preopasna i da te može ubiti ako joj se približiš. Da bi to dokazao, poslao je ljude da diljem zemlje rade demonstracije po sajmovima. Vidio sam jednu, dok sam još bio mali i upišao sam se u gaće od straha. Dovodili bi životinje i ubijali ih strujom. Pse, svinje, čak i krave. Naprosto bi ih ubili pred našim očima. Tako je izumljena električna stolica. To je Edison skuhao da pokaže opasnost izmjenične struje i onda to prodao Sing Singu, gdje to koriste do dana današnjeg. Krasno, zar ne? Da svijet nije tako prekrasno mjesto, ljudi bi postali cinici.

»Kolumbovo jaje je stalo na kraj svim proturječjima. Previše je ljudi vidjelo Teslu i više ih nije bilo strah. Tip je bio lud kao šlapa, ali barem nije sve to radio zbog novaca. Par godina kasnije, Westinghouse je zapao u novčane probleme i Tesla je poderao svoj ugovor s njim iz prijateljstva. Milijune i milijune dolara. Naprosto ga je poderao. Ne treba ni napominjati da je umro siromašan kao crkveni miš. Nakon što sam ga vidio, počeo sam pratiti po novinama sve što su pisali o njemu. A pisali su o njemu stalno, u to vrijeme, izvještavali su o njegovim pronalascima i citirali nevjerojatne stvari koje bi govorio svakom tko bi ga htio slušati. Dobar materijal za novine. Bezvremen duh koji je živio sam u Waldorfu, s morbidnim strahom od bakterija, paraliziran većinu vremena svakojakim fobijama i podložan napadima hiperosjetljivosti od kojih je zamalo poludio. Muha koja zuji u susjednoj sobi bi mu zvučala kao avionska eskadrila. Kad bi hodao ispod mosta mogao bi osjetiti kako mu pritišće lubanju, kao da će se srušiti na njega. Imao je svoj laboratorij na Manhattanu, mislim na uglu West Broadwaya i Granda. Bog zna što sve tamo nije izumio. Radijske cijevi, torpeda na daljinsko upravljanje, plan za bežični prijenos struje. Da, dobro si čuo, bez žica. Posadiš metalni štap u zemlju i usisavaš energiju direktno iz zraka. Jednom je tvrdio da je stvorio napravu na principu zvučnih valova koja je skupljala zemaljsko pulsiranje u jednu malu, koncentriranu točku. Prislonio je tu napravu na zid velike zgrade na Broadwayu i za pet minuta se cijela zgrada počela tresti. Srušila bi se da nije maknuo spravu. Obožavao sam čitati o tim stvarima dok sam bio dječak, bila mi ih je puna glava. Ljudi su svašta pričali o Tesli. On je bio kao neki prorok vremena koje dolazi i nitko mu nije mogao odoljeti. Potpuna pobjeda nad silama prirode! Svijet u kojem je svaki san ostvariv! Najveće budalaštine stizale su iz pera stanovitog Juliana Hawthornea, sina Nathaniela Hawthornea, velikog američkog pisca. Julian. Tako sam se i ja zvao, ako se sjećaš, i tako sam s posebnim interesom pratio njegovo piskaranje. Bio je popularan pisac, pravo piskaralo koje je pisalo točno onoliko loše koliko je njegov otac pisao dobro. Bijednik. Zamisli da si odrastao u kući u koju dolaze Melville i Emerson i da onda ispadneš takav niškoristi. Napisao je pedeset i nešto knjiga, stotine novinskih članaka i sve čisto smeće. U neka je doba čak i završio u zatvoru zbog neke prijevare s obveznicama, zaboravio sam detalje. U svakom slučaju, taj je dotični Julian Hawthorne bio Teslin prijatelj. 1899. ili 1900. Tesla je napravio laboratorij u planinama Colorado Springsa, za proučavanje efekata munja. Jedne je noći radio do kasna i zaboravio je isključiti prijemnik. Stroj je počeo primati čudne zvukove. Statika, radijski signali, tko bi znao. Kad je Tesla sutradan ispričao novinarima tu priču, tvrdio je da je upravo dokazao postojanje inteligentnog života u svemiru, da mu se javljaju jebeni Marsijanci. Vjerovao ili ne, nitko se tome nije smijao. I sam je lord Kelvin, uz čašicu na nekom banketu, izjavio da je to jedno od najvećih znanstvenih dostignuća svih vremena. Nedugo nakon toga, Julian Hawthorne je objavio članak o Tesli u jednom magazinu. Teslin je mozak toliko napredan, kaže on, da nije moguće da je čovjek. Rođen je na nekom drugom planetu, mislim da je u pitanju bila Venera, i poslan je na Zemlju u specijalnoj misiji da nam otkrije prirodne misterije i ljudima približi Božji naum. Čovjek bi mislio da će se ljudi tome smijati, ali to se nije dogodilo. Većina je to uzela smrtno ozbiljno i čak i danas, šezdeset, sedamdeset godina nakon toga, još uvijek ima tisuće njih koji u to vjeruju. U Kaliforniji postoji kult koji slavi Teslu kao vanzemaljca. Ne moraš mi vjerovati na riječ, imam njihove brošure pa možeš sam provjeriti. Pavel Schum bi mi to čitao za kišnih dana. Urnebesno. Dođe ti da pukneš od smijeha. Sve ti to govorim da stekneš predodžbu kako mi je bilo. Tesla nije bio bilo tko i kad je došao graditi svoj toranj u Shorehamu, ja nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Veliki čovjek glavom, svaki tjedan u mojem gradiću. Znao bih ga gledati kako silazi s vlaka misleći da ću nešto naučiti, da će me njegova blizina zaraziti njegovom genijalnošću. Nisam nikad skupio hrabrosti da mu se obratim, ali to

nije bilo važno. Inspirirala me sama činjenica da je tu, da znam da ga mogu vidjeti kad poželim. Jednom su nam se sreli pogledi, dobro se sjećam toga, bilo je to važno, sreli su nam se pogledi i osjetio sam kako gleda kroza me, kao da ne postojim. Bio je to nevjerojatan trenutak. Osjećao sam njegov pogled kako prolazi kroz moje oči i izlazi na potiljku, pržeći mi mozak i pretvarajući ga u hrpicu pepela. Prvi sam put u životu shvatio da sam ništavan, potpuno ništavan. Ne, to me nije uzrujalo, ako to misliš. Zapanjilo me, ali kad sam se oporavio od šoka, shvatio sam da se zapravo osjećam okrijepljenim time, kao da sam uspio preživjeti vlastitu smrt. Ne, zapravo ne baš tako. Imao sam tada sedamnaest godina i kad sam sreo Tesline oči, bio je to moj prvi susret sa smrću. To je već bliže. Osjetio sam okus smrtnosti u svojim ustima i shvatio da neću živjeti zauvijek. Treba dugo da se to shvati, ali kad se to jednom dogodi, sve se u tebi promijeni, više nikad nisi isti. Imao sam sedamnaest i posve sam iznenada, bez sumnje, shvatio da je moj život samo moj, da pripada samo meni i nikome drugome na ovom svijetu. Govorim ti o slobodi, Fogg. O očaju koji je tako velik, tako razarajući, tako katastrofičan, da nemaš izbora nego biti oslobođen njime. Ili se zavući u neku rupu i crknuti. Tesla mi je dao moju smrt i u tom sam trenutku znao da ću postati slikar. Želio sam to i ranije, ali nisam imao muda priznati. Za mog oca su postojale samo obveznice i dionice, bio je jebeni tajkun i ja sam bio slabić u njegovim očima. Ali napravio sam to, postao sam slikar i svega par godina poslije stari je pao mrtav u svom uredu na Wall Streetu. Imao sam dvadeset i dvije, tri godine i naslijedio sam sav njegov novac. Ha! Bio sam jebeno najbogatiji slikar na svijetu. Milijunaški umjetnik. Zamisli, Fogg, imao sam godina kao i ti sad i imao sam sve, baš sve što sam mogao i poželjeti. Vidio sam ponovno Teslu, ali puno, puno kasnije. Nakon svog nestanka i smrti, nakon što sam napustio Ameriku i vratio se natrag. Devetsto trideset devete, četrdesete. Napustio sam Francusku, zajedno s Pavelom Schumom, neposredno prije nego što su Nijemci umarširali. Spakirali smo se i otišli. Tamo više nije bilo mjesta za invalidnog Amerikanca i ruskog pjesnika, nije više imalo nikakvog smisla ostajati. Prvo smo razmišljali o Argentini, ali onda sam pomislio — jebeš sve, bilo bi dobro ponovno vidjeti New York. Uostalom, prošlo je dvadeset godina. Upravo je počinjao Svjetski sajam kad smo stigli. Još jedna oda napretku, ali ovaj me put tu ništa nije fasciniralo, pogotovo nakon što sam vidio što se događa u Europi. Sve je to bila varka. Progres će nam doći glave, to zna svaka budala. Trebao bi jednom upoznati brata gospođe Hume, Charlia Bacona. Bio je pilot u Drugom svjetskom ratu. Držali su ga u Utahu do samog kraja rata i trenirali ga da baci bombu na Japan. Izgubio je razum kad je shvatio o čemu se radi. Nije za zamjeriti, jadnoj budali. To ti je progres. Svakog mjeseca sve veća i bolja mišolovka. Uskoro ćemo moći ubiti sve miševe odjednom. Bio sam ponovno u New Yorku i Pavel i ja smo počeli s našim šetnjama gradom. Isto kao i sad, guranje kolica, pauziranje za razgledavanje, ali sve je to trajalo puno dulje, hodali bismo cijeli dan. Bio je to prvi put da je Pavel u New Yorku i ja sam mu pokazivao grad, od kvarta do kvarta, pokušavajući ga putem i sam ponovno upoznati. Jednog dana u ljeto trideset i devete posjetili smo Gradsku knjižnicu na Četrdeset drugoj ulici i nakon toga zastali da se nadišemo zraka u Bryant parku. I tamo sam ponovno vidio Teslu. Pavel je sjedio na klupi pokraj mene i dvadesetak koraka od nas bio je taj starac i hranio golubove. Stajao je i ptice su lepršale oko njega, slijetale mu na ruke i glavu, deseci golubova koji guguću, jedu mu iz ruke i seru po njemu. Starac im se bez prestanka obraćao i zvao ih svojim draganama, svojim ljubavima, svojim anđelima. Čim sam čuo taj glas znao sam da je to Tesla. A onda se i okrenuo prema meni i, evo ga, osamdesetogodišnji starac. Sijed, mršav, ružan kao što sam ja danas. Došlo mi je da se počnem smijati kad sam ga pogledao. Nekadašnji izvanzemaljski genij, heroj moje mladosti. A sad slomljeni starac, propalica. Vi ste Nikola Tesla, rekao sam mu. Tek tako, bez formalnosti. Vi ste Nikola Tesla, rekao sam, poznavao sam vas jednom.

Nasmiješio se i naklonio. Trenutačno sam zauzet, rekao je, možda bismo mogli razgovarati neki drugi put. Okrenuo sam se Pavelu i rekao mu: Daj nešto novaca gospodinu Tesli, Pavel, trebat će mu da kupi još sjemenja za ptice. Pavel je ustao, otišao do Tesle i pružio mu novčanicu od deset dolara. Bio je to trenutak za pamćenje, Fogg, za sva vremena, nenadmašan trenutak. Ha! Neću nikad zaboraviti zbunjenost u očima tog kurvinog sina. Gospodin Sutra, prorok novog doba! Pavel je držao novčanicu i mogao sam vidjeti kako ju ovaj jadnik pokušava ignorirati i maknuti pogled s novca, ali nije uspio. Samo je stajao i buljio u nju kao neki poludjeli prosjak. A onda je zgrabio novčanicu, skoro je istrgnuo iz Pavelove ruke i gurnuo je u džep. Jako lijepo od vas, rekao mi je, jako lijepo. Dragi mali trebaju svako zrno. A zatim nam je okrenuo leda i nastavio nešto mrmljati pticama. Pavel me odvezao dalje i to je bilo to. Više ga nikad nisam vidio.« Effing je sljedećih nekoliko trenutaka šutio, uživajući u sjećanju na svoju okrutnost. A zatim je nastavio, u prigušenijem tonu. »Nastavljamo, dečko, bez brige budi. Ti samo piši i sve će biti kako treba. Sve izgovoreno, sve zapisano. Pričao sam o Long Islandu, je li? O Thomasu Moranu. Vidiš, nisam zaboravio. Ti samo piši. Neće biti ništa od tog nekrologa ako ne budeš pisao.« »Moran je bio taj koji me na sve nagovorio. Bio je na Zapadu u sedamdesetima i vidio je sve, od početka do kraja. On, naravno, nije putovao sam kao Ralph, nije lutao po divljini poput nekog zaostalog hodočasnika, on nije bio, kako da kažem, naprosto nije bio u misiji te vrste. Moran je to radio sa stilom. Bio je službeni umjetnik na Haydenovoj ekspediciji sedamdeset prve i zatim se ponovno vratio sa Powellom sedamdeset i treće. Čitali smo Powellovu knjigu prije par mjeseci i ilustracije koje se vidio u njoj su bile Moranove. Sjećaš li se slike na kojoj Powell visi sa litice, držeći se jednom rukom? Dosta dobro, moraš priznati, stari je znao kako se crta. Moran je postao poznat zbog toga, on je bio taj koji je pokazao Amerikancima kako Zapad zapravo izgleda. Prva slika Grand Canyona je Moranova, eno ti je, visi u Capitolu u Washingtonu. Prva slika Yellowstonea, prva slika Slane pustinje, prve slike kanjona u Utahu — sve je to Moran. Manifest Sudbine! Ucrtali su sve u karte, naslikali slike i sve je progutala velika američka mašina za profit. To su bili zadnji neistraženi dijelovi kontinenta. I evo ih, izloženi svima na uvid, na lijepim platnima, u boji. Zlatni kolac kojim nam je probodeno srce!« »Da ne bi pomislio da sam ja bio slikar poput Morana. Ja sam bio dio nove generacije i nisam držao do tog romantičnog sranja. Bio sam u Parizu devetsto sedme na osmu i znao sam što se događa u svijetu. Fovizam, kubizam, sa svime sam bio upoznat, a kad jednom omirišeš budućnost, nema povratka na staro. Družio sam se s ljudima koji su se okupljali u Stieglitzovoj galeriji na Petoj Aveniji, pili smo i pričali o umjetnosti. Sviđali su im se moji radovi i govorili su o meni kao o jednom od novih velikana. Marin, Dove, Demuth, Man Ray, nema toga kog nisam poznavao. Tad sam bio pravi vražićak i prepun ideja. Danas svi pričaju o Armory Showu, prvoj izložbi ekspresionista, ali u vrijeme kad se to dešavalo meni je to već bilo passe. Bio sam pritom različit od ostalih velikih umjetnika tog vremena. Nisam bio fasciniran linijom. Mehanička apstrakcija, golo platno i intelektualna umjetnost me nisu zanimali. Znao sam da je to slijepa ulica. Zanimala me boja, prostor, čisti prostor i svjetlo u njemu. Snaga svjetla kad sretne oko. Još uvijek sam slikao prirodu i zato sam uživao razgovarajući s Moranom. On je bio stara škola, ali je bio pod utjecajem Turnera i to nam je bilo zajedničko, kao i strast prema krajoliku, prema stvarnom svijetu. Moran mi je puno pričao o Zapadu. Ako ne odeš tamo, rekao mi je, nikad nećeš stvarno razumjeti što je to prostor. Prestat ćeš se razvijati kao umjetnik. Moraš doživjeti to nebo, to će ti promijeniti život. I tako stalno, uvijek ista priča. Svaki put kad bih ga vidio on bi me ugnjavio s tim i nakon nekog vremena rekao sam si pa zašto ne, neće me ubiti da odem i vidim.« »Bila je 1916. Imao sam trideset i tri i već sam četiri godine bio oženjen. Od svega što sam ikad

napravio, taj je brak bio najveća pogreška. Zvala se Elizabeth Wheeler. Bila je iz bogate obitelji, tako da se nije udala za mene zbog novca, iako bi to čovjek mogao pomisliti s obzirom na to kako su stajale stvari među nama. Nije mi trebalo dugo da to otkrijem. Plakala je kao školarka u našoj prvoj bračnoj noći, a nakon toga su vrata njezine sobe bila za mene zatvorena. O, obijao bih ja tu tvrđavu svako toliko, ali više iz bijesa nego iz neke druge potrebe. Čisto da zna da joj to neće proći. Čak ni sad ne znam koji mi je bio vrag da se oženim za nju. Valjda joj je lice bilo toliko lijepo i tijelo tako okruglo, ne znam. Sve su one bile djevice do braka, nadao sam se da će to s vremenom zavoljeti, ali nikad nije postalo bolje. Uvijek suze, borba, vikanje, gađenje. Ja sam za nju bio zvijer, agent Zla. Prokleta frigidna kučka! Trebala je otići u samostan. Pokazao sam joj prljavštinu i tamu koje pokreću svijet i nikad mi to nije oprostila. Homo erectus, najveći mogući užas, misterija muške puti. Kad je vidjela o čemu se zapravo radi, raspala se. Neću više o tome, to je poznata stara priča, siguran sam da si ju već čuo, ali uvjeravam te da moj kurac nije nikad patio zbog zanemarivanja. Bio sam naočit mladić, novac nije bio u pitanju i uvijek mi se dizao. Ha! Volio bih da imamo vremena pričati o tim stvarima. Sve te pulsirajuće pičkice koje sam nastanjivao, sve avanture moje treće noge. Druge dvije možda nisu u funkciji, ali je njihov mali bratac vodio vlastiti život. Čak i sad, ako možeš vjerovati. Mališa nikad nije posustao.« »Dobro, dobro, dosta. Nije važno. Samo ti dajem pozadinu, kulise prave predstave. Ako ti je potrebno objašnjenje za sve što se dogodilo, moj brak s Elizabeth će ti sigurno pomoći. Ne kažem da je bio presudan, ali je sigurno bio važan faktor. Kad se pojavila mogućnost da nestanem, nije bilo ni trena žaljenja. Imao sam šansu da budem mrtav i zgrabio sam je.« »Nisam to planirao. Mislio sam da ću se vratiti za tri ili četiri mjeseca. Ekipa iz New Yorka mislila je da sam lud što uopće idem tamo. Nisu vidjeli nikakvog smisla u tome. Idi u Europu, govorili su mi, u Americi se nema što naučiti. Pokušavao sam im objasniti svoje razloge i sva ta priča me još više zapalila. Bacio sam se na pripreme, nisam mogao dočekati da krenem. Već sam ranije odlučio da ću povesti sa sobom jednog mladog dečka, zvao se Edward Byrne — Teddy, kako su ga zvali roditelji. Njegov otac je bio moj prijatelj i nagovorio me da povedem dečka sa sobom. Nisam imao ništa protiv. Znao sam da će mi društvo dobro doći, a Byrne je bio odvažan mladić. Jedrio sam s njim nekoliko puta i znao sam da ima tri čiste u glavi. Miran, jak, atletski građen dečko od osamnaest, devetnaest godina koji je brzo učio. San mu je bio da postane kartograf i provede život šećući po velikim prostranstvima. Bila su to takva vremena, Fogg. Teddy Roosevelt, brkovi i sva ta mužjačka priča. Otac je Byrneu kupio cijelu masu opreme - sekstant, kompas, teodolit, sve što je postojalo u ono vrijeme, a ja sam ponio dovoljno slikarskog materijala da mi potraje par godina. Olovke, ugljen, pastele, boje, kistove, platna, papire. Računao sam da ću puno raditi. Moranove priče su me potpuno obuzele i očekivao sam velike stvari od tog putovanja. Namjeravao sam tamo naslikati svoja najveća djela i nisam htio da mi ponestane materijala.« »Bez obzira na svoju ledenost u krevetu, Elizabeth nije bila sretna što idem. Kako se vrijeme mog odlaska primicalo, postajala je sve očajnija, imala je napadaje plača i kumila me da ostanem i otkažem cijelo putovanje. Još uvijek mi nije jasno zašto. Čovjek bi očekivao da će joj biti drago da me se riješi. Nepredvidljiva žena, uvijek se ponašala drugačije od onog što bi od nje očekivao. Večer prije nego što sam krenuo otišla je tako daleko da je podnijela najveću žrtvu. Mislim da je malo cugnula - čisto da skupi hrabrost - i onda mi se ponudila. Otvorenih ruku i zatvorenih očiju, kao neka prokleta mučenica. Neću to nikad zaboraviti. Oh, Julian, ponavljala je, oh, moj dragi mužu. Kao i većina luđaka, vjerojatno je mogla vidjeti budućnost ili barem naslutiti da će se tim putovanjem sve zauvijek izmijeniti. Dao sam joj što je tražila (naposljetku, bila je to moja dužnost), ali me to nije spriječilo da sljedećeg jutra otputujem. Uspostavilo se da je to bilo zadnji put što sam je vidio. I

bolje. Pričam ti samo činjenice, ti misli što hoćeš. Ta je noć imala posljedice, ali ja sam za njih saznao tek mnogo kasnije. Trideset godina kasnije, zapravo. Posljedice. Tako ti to ide, dečko moj. Sviđalo ti se to ili ne, uvijek ima posljedica.« »Byrne i ja smo otputovali vlakom. Chicago, Denver, sve do Salt Lake Citya. Bio je to beskonačno dug put u ono vrijeme i kad smo konačno stigli imao sam osjećaj da smo putovali godinu dana. Bio je travanj 1916. U Salt Lake Cityu smo našli vodiča, ali, vjerovao ili ne, tog je istog popodneva opekao nogu u kovačnici i morali smo uzeti nekog drugog. Bio je to loš znak, ali čovjek nikad ne misli o tim stvarima dok se događaju, nego samo ide naprijed, makar glavom kroz zid. Čovjek kojeg smo uzeli za vodiča zvao se Jack Scoresby. Bio je bivši vojnik u konjici, pedesetogodišnjak, prilično star za ono doba, ali se pričalo da dobro poznaje teren. Bolje od ikog drugog na kog smo naišli. Ili su mi barem tako ljudi rekli, a ja nisam imao izbora, morao sam im vjerovati. Mogli su mi reći što god su htjeli. Bio sam žutokljunac, bogati žutokljunac sa istoka i zašto bi ih uopće bilo briga za mene? Tako je to bilo, Fogg. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se bacim i nadam se najboljem.« »Od početka mi je Scoresby bio sumnjiv, ali bili smo previše željni da krenemo da bih na to trošio vrijeme. Bio je to odvratan tip, nizak i prljav, sav mastan od briljantina i uvijek se podrugljivo smijuljio. Ali je imao dobru priču, to mu priznajem. Obećao je da će nas odvesti na mjesta na kojima je malo ljudi ikad bilo, ili, kako je rekao, koja su vidjeli samo dragi Bog i Indijanci. Znao si da sere, ali si nisi mogao pomoći. Rasprostrli smo mapu na stolu u hotelskoj sobi i ucrtali rutu. Scoresby je izgledao kao da zna o čemu priča i svako malo je davao savjete o koliko konja i magaraca treba povesti, kako se ophoditi sa Mormonima i što učiniti kod nedostatka vode. Bilo je očigledno da misli da smo potpune budale. Sama ideja da idemo tamo da se divimo krajoliku bila mu je besmislena, a kad sam mu rekao da sam slikar, jedva se suzdržao da ne prasne u smijeh. Ipak sklopili smo pogodbu i rukovali se, sva trojica. Nadao sam se da će stvari sjesti na svoje mjesto kad se bolje upoznamo.« »Noć prije polaska smo Byrne i ja proveli u razgovoru. Pokazivao mi je svoju opremu i sjećam se da sam bio u jednom od onih raspoloženja kad ti se čini da je sve baš onako kako treba biti. Byrne mi je ispričao kako ne možeš ustanoviti gdje se točno nalaziš na Zemlji ako nemaš određenu referentnu točku na nebu. Nešto u vezi triangulacije, mjerenja, zaboravio sam detalje. U svakom slučaju, taj me problem zaokupio, nije me zapravo nikada ni pustio. Čovjek može znati gdje se točno nalazi na Zemlji samo u odnosu prema Mjesecu i zvijezdama. Prvo dolazi astronomija, pa tek onda zemljopisne karte. Posve suprotno od onog što bi čovjek očekivao. Ako duže o tome razmišljaš, zavrti ti se u glavi i imaš osjećaj da ti je netko izokrenuo mozak. Ovdje postoji samo u odnosu na tamo, a ne obrnuto. Ako ne pogledamo prema gore, nećemo nikada saznati što se nalazi dolje. Razmisli o tome, dečko. Pronalazimo sami sebe jedino gledajući u ono što nismo. Ne možeš stajati na zemlji dok nisi dodirnuo nebo.« »Odmah na početku sam napravio nekoliko dobrih slika. Krenuli smo od grada prema zapadu, kampirali uz jezero dan ili dva i onda krenuli prema Velikoj slanoj pustinji. Nikad nisam vidio ništa slično. Najravnija i najpustija točka na planetu, groblje zaborava. Putuješ dan za danom kroz nju i oko sebe ne vidiš ništa. Baš ništa. Ni drveta, ni grma, niti vlati trave. Ništa osim bjeline i napuknute, slane zemlje koja se prostire u nedogled. Na samom rubu horizonta naziru se planine, ogromni planinski lanac koji oscilira na svjetlosti. Stalno ti se čini da se približavaš nekoj velikoj vodi, ali to je samo iluzija, fatamorgana. To je mrtav svijet i jedino čemu se približavaš jest još malo tog istog ničega. Bog zna koliko je pionira ispustilo dušu u toj pustinji, viđali bismo njihove kosti kako vire iz zemlje. Donnerova je grupa tako stradala, to je općepoznata priča. Zaglavili su u svoj toj soli i dok su se približili Sierra Mountainsu u Kaliforniji, snijeg ih zaustavio, pa su morali jesti jedni druge da bi

preživjeli. Svi znaju tu priču, to je već dio američkog folklora, ali je istinita, to je neopoziva činjenica. Kotači vagona, lubanje, prazne čahure - sve sam to vidio tamo. Veliko groblje, prazna stranica smrti, eto što je to.« »Prvih sam par tjedana crtao kao lud. Nikad prije nisam nacrtao ništa slično, bili su to čudni crteži. Ali kao da je moja ruka imala vlastiti život. Samo crtaj, govorio sam si, samo crtaj i ne brini, mislit ćeš o tome poslije. Zaustavili smo se u Wendoveru na kratko, okupali se i zatim prešli u Nevadu i nastavili prema jugu duž planinskog lanca Confusion Rangea. Ponovno me sve zateklo, sva ta priroda. Planine, snijeg na vrhovima, oblaci što lebde nad snijegom. Uskoro se sve počelo miješati i nisam ih više mogao razlikovati. Bjelina, pa zatim još bjeline. Ne možeš nacrtati nešto ako ne vidiš da je tamo. Znaš o čemu govorim? Sve je postalo neljudsko. Vjetar bi puhao tako jako da ne bih čuo vlastite misli, a kad bi iznenada prestao, zrak bi bio tako miran da bi ti se u tom trenutku učinilo da si oglušio. Nezemaljska tišina, Fogg. Sve što si mogao čuti bili su otkucaji tvog vlastitog srca u grudima i krv koja ti kola kroz mozak.« »Scoresby nam baš nije olakšavao život. Radio je svoj posao, vodio nas, palio vatru, lovio, ali njegov prezir prema nama nije jenjavao i njegovo se loše raspoloženje stalno osjećalo u zraku. Mrgodio se i pljuvao, mrmljao u bradu i zajebavao nas sa svojom zlovoljom. Nakon nekog vremena Byrneu je toliko dopizdio da nije htio govoriti kad bi ovaj bio u blizini. Dok bismo mi radili, Scoresby bi išao u lov. Teddy je lunjao po stijenama i mjerio, a ja bih sjedio zabavljen bojama i ugljenom na nekom kamenu. Navečer bismo se okupili i pripremali večeru kraj logorske vatre. Jednom sam, u nadi da ću nešto poboljšati u našim odnosima, ponudio Scoresbyu da kartamo. Činilo se da mu se svidjela ideja, ali je, poput većine glupih ljudi, i on precijenio svoju inteligenciju. Bio je uvjeren da će me pobijediti i pritom zaraditi dobre novce. Ne samo pobijediti u kartama, nego i u svakom drugom pogledu, da će mi konačno pokazati tko je tu glavni. Igrali smo ajnc i ja sam imao sreće, dobio sam ga šest ili sedam dijeljenja za redom. To mu je poljuljalo samopouzdanje i počeo je sve lošije igrati, pokušavao me blefirati i uopće igrao potpuno pogrešno. Mora da sam mu uzeo pedeset ili šezdeset dolara te večeri, što je bilo cijelo bogatstvo za takvu budalu. Kad sam vidio koliko se živcira oko toga, pokušao sam popraviti stvar i oprostiti mu dug. Ionako me nije bilo briga za novac. Ne brini, rekao sam mu, to je početnička sreća, opraštam ti dug, nema problema, tako nešto. To je vjerojatno bilo najgore što sam mu mogao reći. Scoresby je to doživio kao da ga pokušavam poniziti, što je duboko povrijedilo njegov ponos. Tog je trenutka medu nama pala zla krv i više to nisam uspio ispraviti. Ja sam i sam bio tvrdoglav kao mazga, to si vjerojatno već uspio primijetiti. Nisam ga više pokušavao odobrovoljiti. Ako se baš misli ponašati kao kreten, neka se slobodno duri do sudnjeg dana. I tako smo se mi nalazili u tom ogromnom prostranstvu, ni sa čim osim praznog prostora miljama oko nas, a djelovalo je kao da smo u zatvoru i dijelimo ćeliju sa tipom koji te ne prestaje gledati, koji cijelo vrijeme sjedi i čeka da mu okreneš leđa kako bi ti u njih mogao zabiti nož.« »To je stvarno bio problem, to što je tamo prostor jednostavno golem, imaš osjećaj da će te progutati. U jednom trenu osjetio sam da to više ne mogu izdržati, svu tu prokletu prazninu i tišinu. Pokušavaš se nositi s tim, ali preveliko je, dimenzije su monstruozne i s vremenom, ne znam kako da ti to objasnim, prostor naprosto prestane postojati. Nema ni svijeta oko tebe, ni zemlje pod tobom, ničega. Na kraju nema ničega, Fogg. Jedino mjesto na kojem postojiš, na kojem te ima, nalazi se u tvojoj vlastitoj glavi.« »Kretali smo se prema sredini države, a onda smo skrenuli u predio kanjona na sjeveroistoku, u onaj dio koji zovu Četiri ugla, gdje se sastaju Utah, Arizona, Colorado i New Mexico. To je bilo najčudnije mjesto. Svijet iz snova, samo crvena zemlja i neobične stijene, ogromne skulpture koje

izrastaju iz zemlje i stoje tamo kao ruševine nekog izgubljenog grada kojeg su sagradili divovi. Obelisci, minareti, palače: sve je istovremeno izgledalo poznato i potpuno strano, stalno ti se činilo da prepoznaješ oblike, iako si znao da je to puka slučajnost, igra prirode, okamenjeni ispljuvak glečera i erozije, milijuni godina vjetra i vremena. Palčevi, kurčevi, gljive, ljudi, šeširi. Kao kad tražiš oblike u oblacima. Danas svi znaju kako izgledaju ta mjesta, i sam si ih vidio stotinu puta. Glen Canyon, Dolina Spomenika, Dolina Bogova. Tamo su snimili sve one filmove o kaubojima i Indijancima i tamo onaj prokleti Marlboro tip galopira na televiziji svaku večer. Ali slike ti ništa ne govore o tome, Fogg. To je sve previše masivno da bi se moglo nacrtati ili naslikati, čak ni fotografije ti ne mogu dati stvaran osjećaj tog prostora. To je kao da pokušavaš reproducirati udaljenosti u svemiru, što dalje vidiš, to manje tvoja olovka može s tim učiniti. Vidjeti znači učiniti da nestane.« »Tumarali smo tim kanjonima nekoliko tjedana. Ponekad bismo proveli noć u nekim starim indijanskim ruševinama, u kamenim boravištima plemena Anasazi. To su bila plemena koja su izumrla prije tisuću godina, nitko ne zna što se dogodilo s njima. Ostavili su za sobom svoje kamene gradove, crteže i grnčariju, ali sami ljudi kao da su isparili. Bio je početak kolovoza i Scoresbyjeva netrpeljivost je narasla, znao sam da je pitanje dana kad će puknuti, mogao si to osjetiti u zraku. Bile su velike vrućine i morali smo smanjiti naše dnevne porcije vode, što nas je sve ozlovoljilo. Jedan dan smo morali ubiti magarca, što je povećalo teret koji su nosila druga dva. I konji su počeli skapavati od žeđi. Bili smo udaljeni pet ili šest dana od grada Bluffa i smatrao sam da moramo što prije stići tamo i obnoviti zalihe. Scoresby je spomenuo neku prečicu koja bi nam mogla uštedjeti dan ili dva i tako smo krenuli tim pravcem, putujući preko teško prohodnih predjela, sa suncem koje nas je stalno tuklo u lice. Bio je to težak put, teži od bilo čega što smo prošli do sada i odjednom mi je palo na pamet da nas Scoresby vodi u klopku. Byrne i ja nismo bili tako dobri jahači poput njega i jedva smo se nosili s tim terenom. Scoresby je jahao naprijed, Byrne iza njega, a ja na začelju. Prošli smo nekoliko velikih strmina, a onda smo krenuli jahati po rubu litice, penjući se prema vrhu. Put je bio uzan i pun odlomljenog kamenja od kojeg se odbijalo sunce i zasljepljivalo nas. Više se nismo mogli vratiti natrag, ali činilo mi se da nećemo ni stići baš puno naprijed. Odjednom je Byrneov konj izgubio uporište. Nije bio udaljen više od par metara od mene i savršeno se sjećam štropota kamenja i njištanja konja koji se propinje u pokušaju da uspostavi ravnotežu. Ali tlo se nastavilo odronjavati i prije nego što sam stigao reagirati začuo sam Byrnea kako vrišti, a zatim se otkotrljao niz liticu, zajedno s konjem. Bio je to dug put do dna, šezdeset, sedamdeset metara prepunih oštrog kamenja. Skočio sam s konja, zgrabio kutiju za prvu pomoć i sjurio se niz strminu da vidim mogu li još išta učiniti. Prvo sam pomislio da je Byrne mrtav, ali sam mu onda uspio pronaći puls. Izuzev toga, ostalo nije baš budilo nadu. Lice mu je bilo obliveno krvlju, lijeva ruka i noga su mu bile evidentno slomljene, a kad sam ga okrenuo na leđa ugledao sam veliku, pulsirajuću ranu ispod rebara. Užasno, jadni je dečko bio u komadima. Taman sam krenuo otvarati kutiju za prvu pomoć, kad sam iza sebe začuo pucanj. Okrenuo sam se i ugledao Scoresbya kako stoji iznad Byrneova konja sa pištoljem iz kojega se još dimilo u desnoj ruci. Slomio je nogu, rekao je, ništa se drugo nije dalo učiniti. Rekao sam mu da je Byrne jako loše i da hitno treba pomoć, ali kad se Scoresby približio i pogledao ga, samo se podsmjehnuo i rekao: »Nema smisla da trošimo vrijeme na njega. Jedina pomoć koja njemu treba je ova koja sam malo prije pružio njegovom konju.« Zatim je podignuo pištolj i uperio ga u Byrneovu glavu, ali sam ga ja odgurnuo. Ne znam je li stvarno namjeravao pucati, ali nisam želio riskirati. Scoresby me ljutito pogledao i rekao mi da maknem ruke s njega. »Hoću, kad prestaneš upirati pištoljem u bespomoćne ljude«, rekao sam. A onda se Scoresby okrenuo i uperio pištolj u mene. »Upirat ću pištolj u koga hoću«, rekao je i nacerio se, uživajući u tome što me drži u šaci.

»Bespomoćan«, ponovio je. »To si ti, gospodine Mazalo, bespomoćna vreća kostiju.« Mislio sam da će me tad upucati. Dok sam čekao da povuče okidač, pitao sam se koliko će mi trebati da umrem nakon što me metak pogodi u srce. Mislio sam: ovo je zadnja misao koju ću ikad pomisliti. Činilo se kao vječnost, to stajanje i čekanje. A onda se Scoresby počeo smijati. Bio je jako zadovoljan sam sa sobom, kao da je upravo odnio veliku pobjedu. Vratio je pištolj u korice i pljunuo na zemlju. Kao da me već ubio, kao da sam mrtav.« »Otišao je natrag do konja i krenuo skidati sedlo i bisage. Još uvijek se tresući od svega spustio sam se kraj Byrnea i pokušao mu, koliko sam mogao, oprati i povezati rane. Nekoliko minuta kasnije Scoresby se vratio i najavio da je on spreman za polazak. »Polazak?« rekao sam, »o čemu ti pričaš? Ne možemo uzeti dečka sa sobom, nije u stanju da ga se može micati.« »Onda ga ostavi,« rekao je Scoresby. »S njim je ionako gotovo i ne pada mi na pamet da sjedim u ovom usranom kanjonu i čekam ko zna koliko dugo samo da bi on prestao disati. Nije vrijedno.« »Radi što hoćeš«, rekao sam mu, »ali ja neću ostaviti Byrnea dokle god je živ.« Scoresby je zagunđao. »Pričaš kao neki heroj iz neke kurčeve knjige,« rekao mi je. »Možeš zaglaviti ovdje cijeli tjedan dok ovaj konačno ne odapne i kakvog to ima smisla?« »Ja sam odgovoran za njega«, odgovorio sam. »Samo to. Ja sam za njega odgovoran i neću ga ostaviti.« »Prije Scoresbyjeva odlaska istrgnuo sam stranicu iz crtaćeg bloka i napisao pismo svojoj ženi. Ne sjećam se što sam joj točno poručio. Nešto prilično melodramatično, mislim. Ovo je vjerojatno posljednje što ćeš čuti od mene, mislim da je bilo nešto takvo. Scoresby je trebao poslati pismo kad dođe do grada. Barem je to bio dogovor, ali sam znao da mu ne pada na pamet održati ga. To bi ga povezalo s našim nestankom, a čemu riskirati ispitivanja? Puno mu je bolje da naprosto odjaše dalje i zaboravi na cijelu stvar. Kako se pokazalo, upravo je to i učinio. Ili barem pretpostavljam. Kad sam, mnogo kasnije, čitao članke i nekrologe, njegovo se ime baš nigdje nije spominjalo, iako sam posebno pazio da ga spomenem u pismu.« »Također je bilo govora i o tome da će organizirati potragu za mnom, ako se ne vratim za više od tjedan dana, ali sam znao da to isto neće učiniti. Rekao sam mu to u lice, ali mi je on umjesto odgovora ponudio samo još jedan od svojih podrugljivih cereka. Zadnji put, gospodine Mazalo, rekao je, idete li sa mnom ili ne? Odmahnuo sam glavom, previše ljut da bih mu odgovorio. Scoresby je dotaknuo prstom obod šešira u znak pozdrava i zatim se popeo uz liticu, sjeo na konja i odjahao. Samo tako, bez riječi. Trebalo mu je par minuta da se popne i ja sam ga sve vrijeme držao na oku. Nisam htio riskirati. Mislio sam da će me ubiti na odlasku, to mi se činilo neizbježnim. Eliminiraj sve dokaze, pobrini se da ne mogu nikome ispričati što si učinio — ostavio dečka da umre usred ničega. Ali Scoresby se nije okrenuo. To nije bilo iz dobrote, uvjeravam te. Jedino je moguće objašnjenje da to nije smatrao potrebnim. Nije me ubio jer je bio siguran da se ionako sam neću moći vratiti.« »Scoresby je odjahao. Nakon sat vremena činilo mi se da nikad nije ni postojao. Ne mogu ti ni opisati kakav je to čudan osjećaj bio. Nije da sam odlučio da ne mislim o njemu, čak i kad bih pokušavao jedva bih ga mogao prizvati u sjećanje. Kako je izgledao, zvuk njegova glasa, sve mi je to isparilo. Eto što ti tišina učini, sve prekrije zaboravom. Scoresby je bio izbrisan iz mojeg sjećanja i kad bih ga se pokušavao prisjetiti bilo je kao da pokušavaš dozvati nečiji lik iz snova, kao da tražiš nekog tko nikad nije bio tu.« »Byrneu je trebalo tri dana da umre. Za mene je vjerojatno bilo dobro što je to tako dugo trajalo. Bio sam nečim zaposlen i zbog toga se nisam imao vremena bojati. Strah je došao kasnije, tek kad sam ga pokopao i ostao potpuno sam. Prvog dana mora da sam se deset puta popeo uz onu liticu, donoseći hranu i opremu. Slomio sam štafelaj i od njega napravio udlage za Byrneovu ruku i nogu. Napravio sam malu tendu od plahte da mu zaštitim lice od sunca. Pobrinuo sam se za konja i magarca.

Mijenjao sam mu zavoje. Zapalio sam vatru i skuhao večeru. Napravio sam sve što je trebalo napraviti. Krivnja me tjerala naprijed, ja sam bio odgovoran za to što se dogodilo, ali čak je i krivnja bila utjeha. Bio je to ljudski osjećaj, znak da još uvijek pripadam čovječanstvu. Kad jednom Byrnea više ne bude, više neće biti ničega o čemu bih trebao misliti i nasmrt sam se užasavao praznine.« »Znao sam da je beznadno, znao sam to od prvog trenutka, ali sam se nastavio zavaravati mišlju kako će se Byrne izvući. Nije dolazio k svijesti, ali bi svako toliko počeo nešto bulazniti, kao u snu. Bila je to nerazgovijetna masa zvukova koji ne bi ni dospjeli do riječi, ali svaki put kad bi ga začuo ponadao bih se da se možda osvještava. Djelovao mi je kao zaštićen nekim tankim velom, nevidljivom membranom odvojen od mene i od ovog svijeta. Pokušavao sam ga ohrabriti i neprestano sam mu pričao i pjevao i molio se da nešto od toga dopire do njega i da će ga konačno i probuditi. Ali ništa nije pomagalo. Stanje mu se pogoršavalo. Nisam uspijevao ugurati nimalo hrane u njega i najviše što sam mogao bilo je da mu vlažim usnice mokrom krpom, ali to nije bilo dovoljno. Malo po malo vidio sam kako snaga istječe iz njega. Rana na trbuhu je prestala krvariti, ali nije zacjeljivala kako treba. Postala je zeleno žuta, gnojila se i mravi su mu stalno plazili po zavojima. Nije bilo šanse da preživi.« »Pokopao sam ga tamo, na dnu litice. Poštedjet ću te detalja. Kopanja rake, dovlačenja tijela, osjećaja kad sam ga gurnuo u grob. Mislim da sam tad već počeo ludjeti. Jedva sam se natjerao da ga zatrpam. Bilo je to previše za mene, bacanje zemlje po njegovom licu, zatvorio sam oči i bacao zemlju bez gledanja. Nisam mu napravio križ niti izgovorio molitve. Jebeš Boga, rekao sam si, jebeš Boga, ne dam mu gušta. Zabio sam štap u zemlju i za njega pričvrstio papirić na kojem sam napisao: Edvard Byrne, 1898 - 1916. Pokopao ga je njegov prijatelj, Julian Barber. A onda sam počeo urlati. Eto, točno se tako dogodilo, Fogg. Ti si prvi kojem ovo pričam. Počeo sam urlati i nakon toga sam si naprosto dozvolio da poludim.«

05. DOTLE SMO STIGLI prvog dana. Kad je izgovorio zadnju rečenicu, Effing je zastao kako bi došao do daha i tog je trenutka u sobu ušla gospođa Hume i objavila da je vrijeme za ručak. Mislio sam da će mu, nakon svih tih strašnih stvari kojih se prisjetio, biti teško sabrati se, ali nije bilo tako. »Dobro«, rekao je. »Vrijeme za ručak. Umirem od gladi.« Fasciniralo me kako se u stanju tako prebacivati iz jednog u drugo raspoloženje. Svega par trenutaka ranije njegov je glas drhtao od emocija i mislio sam da je na rubu kolapsa, a sad je, iznenada, sijao od entuzijazma i dobre volje. »Krenulo nam je, dečko moj«, rekao mi je dok sam ga vozio u blagovaonicu. »A to je tek početak, uvod, tako reći. Čekaj dok se zagrijem, nisi ti još ništa čuo.« Kad smo sjeli za stol više nije bilo nikakvog govora o nekrologu. Ručak je tekao normalno, s uobičajenom količinom srkanja, puhanja i slinjenja, ni više ni manje nego ostalih dana. Kao da je Effing već zaboravio da je protekla tri sata proveo otvarajući mi svoju dušu. Čavrljali smo kao obično i pretresali vremensku prognozu za našu poslijepodnevnu šetnju. Tako je to išlo sljedeća tri ili četiri tjedna. Ujutro bismo radili na nekrologu, a poslijepodne išli u šetnju. Ispunio sam više od deset bilježnica s Effingovim pričama, pišući obično dvadeset do trideset stranica dnevno. Morao sam jako brzo pisati da bih držao korak s njim i povremeno bi mi rukopis postajao gotovo nečitljiv. Pitao sam ga bi li bilo moguće da prijeđemo na kazetofon, ali je Effing odbio. Bez struje, rekao je, bez strojeva. »Mrzim zvuk tih paklenih sprava. Sve to zvrndanje i zavijanje, odmah mi je muka. Jedini zvuk koji želim čuti je kretanje tvoje olovke po papiru.« Probao sam mu objasniti da ja nisam profesionalni tajnik i da ne vladam stenografijom. »Nije mi lako kasnije pročitati što sam napisao«, rekao sam. »A ti onda to pretipkaj kad mene nema u blizini. Dat ću ti Pavelovu pisaću mašinu. Krasna stara stvarčica. Kupio sam mu je kad smo došli u Ameriku trideset i devete. Underwood. Više ne proizvode takve. Mora da je teška tri i po tone.« Te sam je iste večeri iskopao s dna ormara u mojoj sobi i postavio je na pisaći stol. Od tada sam svake večeri prepisivao stranice sa naših jutarnjih sastanaka. Bio je to naporan posao, ali su mi Effingove riječi bile još svježe u pamćenju i malo mi je toga promaklo. Nakon Byrneove smrti, rekao mi je, izgubio je svaku nadu. Pokušao se iskobeljati iz kanjona, ali se uskoro izgubio u labirintu prepreka: stijena, klisura i nesavladivo strmih litica. Konj mu je skapao već drugi dan, a kako nije mogao pronaći drva da zapali vatru, nije ga mogao ni pojesti. Da utaži glad izrezao je tanke trake mesa sa njega, pa bi ih oprljio šibicama. To je bilo taman dovoljno za jedan obrok, ali kad mu je ponestalo šibica, radije je ostavio cijelu životinju nepojedenu nego da jede sirovo meso. U tim je trenucima Effing već bio uvjeren da je njegov život pri kraju. Nastavio je lutati među stijenama, vodeći sa sobom magarca koji je nekim čudom još bio živ. Proganjala ga je misao da je sa svakim korakom sve udaljeniji od bilo kakve mogućnosti da bude spašen. Imao je još dovoljno vode i hrane za dva dana, ali više mu ništa nije bilo važno. Shvatio je da je, čak i ako preživi, s njim gotovo. Byrneova smrt se za to pobrinula i nije bilo načina da se prisili da se ikad više vrati kući. Nije bio u stanju podnijeti tu sramotu, ispitivanja i optužbe. Bilo bi puno bolje da svi misle da je i on poginuo, jer bi tako barem sačuvao obraz i nitko ne bi morao saznati koliko je slab i neodgovoran bio. Tog je trenutka Julian Barber prepušten zaboravu: tamo u pustinji, okružen stijenama i zasljepljujućim svjetlom, naprosto je sam sebe izbrisao. U tom mu se času to i nije činilo kao neka drastična odluka. Bilo je neupitno da će umrijeti, a čak i ako neće, bit će kao da je umro. Nitko neće saznati što se dogodilo s njim. Effing mi je rekao da je poludio, ali nisam bio siguran koliko to treba doslovno shvatiti. Nakon

Byrneove smrti, rekao mi je, tri je dana neprestano urlao, razmazujući po licu krv koja mu je kapala iz dlanova razrezanih od penjanja po stijenama, ali to mi nije bilo neobično s obzirom na dane okolnosti. I ja sam odradio svoj dio urlanja tijekom oluje u Central Parku, a moja je tadašnja situacija bila manje bezizlazna od njegove. Kad se čovjek nađe na kraju, sasvim je prirodno da poželi urlati. Zrak mu se nakuplja u plućima i čini mu se da ne može disati ako ga nekako ne izbaci van, ako ga ne izurla svom snagom koja mu je još preostala. Inače bi ga vlastiti dah mogao ugušiti i nebo bi mu palo na glavu. Četvrtog dana ujutro, kad više nije bilo hrane, a u čuturici je bilo još samo par gutljaja vode, Effing je ugledao nešto nalik na pećinu na obližnjoj litici. To bi moglo biti dobro mjesto da čovjek u njemu umre, pomislio je. Zaklonjeno od sunca i nedostupno lešinarima, toliko skriveno da ga nitko nikad neće pronaći. Skupljajući hrabrost krenuo je u naporan uspon prema pećini. Trebalo mu je više od dva sata da stigne do tamo i kad se konačno popeo bio je posve na rubu snaga, jedva sposoban ustati. Pećina je bila puno veća nego što je izgledala odozdo i Effing se iznenadio kad je shvatio da neće morati puzati da bi ušao u nju. Odmaknuo je granje koje je prekrivalo ulaz i ugledao veliku sobu sa stolom i četiri stolice, ormar i staru željeznu peć. Po svemu sudeći, bio je to nečiji dom. Stvari su djelovale uščuvano i sve je u sobi bilo uredno raspoređeno. Effing je upalio svijeću koju je pronašao na stolu i otišao do dna sobe, proučavajući kutove do kojih sunčeva svjetlost nije dopirala. Uz lijevi zid nalazio se krevet, a u krevetu je ležao čovjek. Effing je pretpostavio da spava, ali kad je pročistio grlo da ga probudi i sagnuo se sa svijećom bliže njegovom licu, shvatio je da je čovjek mrtav. Ne samo mrtav, već ubijen. Na mjestu gdje mu se trebalo nalaziti desno oko nalazila se rupa od metka. Lijevo je oko tupo zurilo u tamu, a jastuk pod glavom bio je natopljen krvlju. Okrećući se od mrtvaca, Effing se vratio do ormara i otkrio da je prepun hrane. Konzerve, usoljeno meso, brašno i ostale potrepštine - bilo je dovoljno svega da nekome potraje godinu dana. Odmah si je pripremio ručak od dvije konzerve graha i štruce kruha. Kad je namirio glad, odlučio se riješiti leša. Već je smislio cijeli plan, trebalo ga je samo provesti u djelo. Mrtvac mora da je bio pustinjak, zaključio je Effing, jer je živio tako sam u planinama i vjerojatno nije mnogo ljudi znalo gdje se nalazi. Po svim znakovima (nedostatak intenzivnog smrada, čvrstoća tijela i svježina kruha) ubojstvo se dogodilo nedavno, možda svega par sati ranije — što je značilo da jedini tko zna da je pustinjak mrtav jest čovjek koji ga je i ubio. Effinga ništa nije sprečavalo da zauzme pustinjakovo mjesto. Bili su otprilike istih godina, iste visine i iste boje kose. Neće biti teško pustiti bradu i početi nositi pustinjakovu odjeću. Preuzet će njegov život i bit će kao da je duša tog čovjeka prešla u njegov posjed. Ako itko i dođe ovamo u posjet, on će se jednostavno pretvarati da je netko tko nije i vidjeti hoće li to proći. Imao je pušku u slučaju da nešto pođe krivo, ali pretpostavljao je da su šanse na njegovoj strani, jer nije bilo vjerojatno da je pustinjak primao puno posjeta. Nakon što mu je skinuo odjeću, odvukao je tijelo izvan pećine i odvukao ga na suprotnu stranu litice. Tamo je otkrio nešto potpuno nevjerojatno: malenu oazu koja se nalazila na stotinjak metara ispod nivoa pećine, s dvije visoke topole, potokom i nebrojenim grmljem za koje nije znao kako se zove. Bio je to minijaturni vrt života usred svemoćne jalovosti i praznine. Nakon što je zakopao pustinjaka u meku zemlju kraj potoka, shvatio je da mu je na ovom mjestu sve omogućeno. Imao je i hrane i vode, kuću, novi identitet, potpuno nov i neočekivan život. Taj je preokret bio gotovo neshvatljiv. Prije svega sat vremena bio je spreman umrijeti. A sad se tresao od sreće, nesposoban da se prestane smijati dok je bacao lopatu za lopatom zemlje na mrtvačevo lice. Prolazili su mjeseci. U početku je Effing bio toliko šokiran svojom srećom da nije poklanjao previše pažnje stvarima oko sebe. Jeo je i spavao, a kad sunce ne bi bilo prejako, sjedio bi na stijenama ispred pećine i promatrao šarene guštere kako trče pored njegovih nogu. S litice se pružao

širok vidik, nebrojene milje puste zemlje, ali je on rijetko gledao u tom pravcu, zadržavajući se radije na svom malom svijetu, odlascima po vodu i drva kraj potoka i unutrašnjosti pećine. Nagledao se prostranstava i uživao je u tome da ih može ignorirati. Onda ga je, odjednom, taj spokoj napustio i zašao je u period nepodnošljive usamljenosti. Počeli su ga progoniti svi užasi posljednjih mjeseci i ponovno se našao blizu samoubojstva. Glava mu je pucala od raznih strahova i užasnih misli i nekoliko puta mu se učinilo da je već umro, i to onog trenutka kad je ušao u pećinu, te da je sad zarobljenik nekog demonskog života poslije smrti. Jednog je dana, u napadu ludila, uzeo pušku i upucao magarca, uvjeren da je ovaj zapravo pustinjak koji se vratio da ga progoni svojim podmuklim njakanjem. Magarac je znao istinu o njegovoj prijevari i nije imao izbora, morao se riješiti neželjenog svjedoka. Nakon toga je postao opsjednut pokušajima da otkrije identitet mrtvaca, pretražujući sistematski svaki pedalj pećine u potrazi za dnevnikom, pismima, dokumentima ili bilo kakvim znakom koji bi mu mogao otkriti pustinjakovo ime. Ali ništa se nije pojavilo, nikad nije pronašao ni najmanji djelić bilo kakve informacije. Nakon dva tjedna počeo je polako dolaziti k sebi, da bi se konačno vratio u stanje koje je prilično nalikovalo na duševni mir. Sve ovo neće moći trajati vječno, rekao si je, i to mu je bila utjeha, to mu je dalo snage da nastavi. U nekom trenutku ponestat će hrane i onda će biti primoran otići. Dao si je otprilike godinu, možda malo više ako bude pažljiviji. Do tad će se ljudi već prestati nadati da će se Byrne i on ikada vratiti. Nije vjerovao da je Scoresby poslao pismo njegovoj ženi, ali čak i ako jest, rezultat će biti isti. Organizirat će se potraga koja će lutati okolo nekoliko tjedana, revno tragajući za nestalima, (Elizabeth i Byrneov otac će sigurno ponuditi velikodušnu nagradu), ali neće pronaći ništa. U najboljem slučaju možda će naići na Byrneov grob, ali i to je bilo malo vjerojatno. A kad bi se to i dogodilo, on je i dalje bio potpuno na sigurnom. Julian Barber je nestao i više ga nitko neće pronaći. Trebalo se samo pritajiti dokle god postoji mogućnost da potraga još uvijek traje. Tiskat će se nekrolozi u novinama, održat će se posmrtne ceremonije i to će biti kraj. Kad se to jednom dogodi, on je slobodan ići kud hoće i postati tko god želi biti. Znao je da stvari ne treba požurivati i da što duže ostane sakriven, to će sigurniji biti kad konačno ode. Zato je počeo organizirati svoj život tako da uspije izdržati u pećini što dulje. Ograničio se na jedan obrok dnevno, stvorio je zalihu drva za zimu i trudio se održati u dobroj kondiciji. Svake večeri prije spavanja precizno je zapisivao količine zaliha koje bi tog dana potrošio, tjerajući samog sebe na najstrožu disciplinu. U početku mu je bilo teško ostvarivati ciljeve koje si je zadao i često bi podlijegao napasti da pojede još jednu krišku kruha ili još jedan tanjur gulaša, ali već mu se sam trud isplatio, čineći ga življim i usredotočenijim. Bio je to način na koji je testirao sam sebe i borio se protiv vlastitih slabosti. Kako se jaz između zamišljenog cilja i aktualnog djelovanja smanjivao, on je bio sve ponosniji na sebe i doživljavao je to kao osobni trijumf. Znao je da je to zapravo samo igra, ali je bila potrebna fanatičnost da bi se igrala i koncentracija na nju mu nije dozvolila da zapadne u malodušnost. Nakon dva ili tri tjedna tog novog, discipliniranog života osjetio je potrebu da ponovno počne slikati. Jedne je večeri, pišući izvještaj o svojim dnevnim aktivnostima, iznenada počeo skicirati mali crtež neke planine na suprotnoj stranici. Prije nego što je uopće osvijestio što radi, crtež je bio završen. Nije mu za njega trebalo više od pola minute, ali je u tim brzim i nesvjesnim potezima vidio više snage nego što je ikad bilo prisutno u bilo kojem njegovom djelu. Te je iste večeri raspakirao svoj slikarski pribor i nastavio je slikati svakog dana, sve dok mu nije ponestalo boja. To je trajalo dva i po mjeseca i za to je vrijeme uspio naslikati gotovo pedeset ulja na platnu. Bez imalo sumnje, rekao mi je, bilo je to najsretnije razdoblje njegovog života. Njegov je rad bio uvjetovan s dva ograničenja i oba su mu bila od pomoći. Prvo se sastojalo u

činjenici da nitko nikad neće vidjeti te slike. To Effinga nije ispunilo osjećajem uzaludnosti, već ga je, naprotiv, potpuno oslobodilo. Sad je konačno radio isključivo za sebe i zbog sebe, neopterećen mišljenjem drugih ljudi i ta je činjenica već bila dovoljna da temeljito promijeni njegov odnos prema umjetnosti. Po prvi je put prestao brinuti o rezultatu, pojmovi »uspjeha« ili »propasti« su izgubili svako značenje. Otkrio je da pravi smisao umjetnosti nije u stvaranju lijepih objekata, već u načinu razumijevanja svijeta i pronalaženja vlastitog mjesta u njemu. Estetske kvalitete pojedinačnog platna bile su samo nusprodukt napora da se uđe u samu bit stvari. Odučio se od svih pravila po kojima je prije radio i prepustio se krajoliku, zaboravio je na sve namjere i dozvolio si slučajnost i spontanost. Više se nije bojao praznine koja ga je okruživala. Prenoseći je na platno uspio ju je usvojiti i sad je mogao doživjeti njezinu indiferentnost kao nešto što je pripadalo njemu, kao što je on sam pripadao tihoj snazi tih gigantskih prostora. Rekao mi je da su slike koje je tada naslikao bile sirove, pune snažnih boja i neobičnih, nenamjernih izljeva energije, kovitlac forme i svjetla. Nije znao jesu li lijepe ili ružne, ali to više nije bilo važno. Bile su njegove i nisu nalikovale ničemu što je ikad vidio. I danas se, pedeset godina kasnije, može sjetiti svake od njih. Drugo je ograničenje bilo suptilnije, ali je bez sumnje imalo još jači utjecaj na njega: bilo je očigledno da će se njegove zalihe materijala s vremenom istrošiti. I boje i platna je bilo samo u određenoj količini i ako nastavi raditi, sve će ih iskoristiti. Tako se od prvog trenutka nazirao kraj. Već bi dok je slikao osjećao kako krajolik nestaje pred njegovim očima. To je dalo dodatnu težinu svemu što je naslikao tijekom tih mjeseci. Svaki put kad bi završio s nekim platnom, dimenzije njegove budućnosti bi se smanjile, vodeći ga neumitnom trenutku kad budućnost više neće postojati. Nakon mjesec i pol neprestanog rada konačno je stigao do zadnjeg platna. Bila mu je, međutim, ostala veća količina boja. Bez zaustavljanja Effing je naprosto počeo slikati na praznoj poleđini već gotovih slika. Rekao mi je da se sljedeća tri tjedna osjećao kao da je ponovno rođen. Radio je na svojoj drugoj seriji krajolika s još većom žestinom i kad su konačno sva platna bila oslikana s obje strane, počeo je oslikavati namještaj, mahnito nanoseći boju na ormar, stol i stolice. Kad je završio i s namještajem, istisnuo je zadnje ostatke boja iz zgužvanih tuba i počeo raditi na sjevernom zidu, skicirajući obrise panoramske pećinske slike. Bilo bi to njegovo remek-djelo, rekao je Effing, ali mu je ponestalo boja kad je bilo tek napola dovršeno. Zatim je uslijedila zima. Još uvijek je imao nekoliko bilježnica i kutiju olovaka, ali nije želio sa slikanja prijeći na crtanje nego je odlučio provesti hladne mjesece pišući, šćućuren u pećini. U jednu je bilježnicu zapisivao svoje misli i zapažanja, pokušavajući ostvariti riječima ono što je ranije činio slikama, a u drugu je nastavio zapisivati svoju svakodnevicu, zapisujući i dalje koliko je pojeo, koliko je još ostalo, koliko je svijeća potrošio, a koliko ih je još netaknuto. U siječnju je čitav jedan tjedan neprestano padao snijeg i uživao je gledajući bjelinu kako prekriva crvene stijene, potpuno mijenjajući krajolik koji mu je postao toliko poznat. Tijekom poslijepodneva sunce bi tu i tamo otopilo snijeg, stvarajući prekrasan pjegavi efekt, a kad bi zapuhao vjetar, podizao bi u zrak male, prašinaste čestice i vitlao ih u kratkim, olujnim plesovima. Effing bi stajao i promatrao ta događanja satima, nikad se ne dosađujući. Njegov je život usporio do te mjere, da mu je i najmanja promjena bila vidljiva. Nakon što mu je ponestalo boje prošao je kroz kratak tjeskoban period, dok nije ubrzo shvatio da mu pisanje može posve adekvatno zamijeniti slikanje. Ali do sredine veljače je ispunio sve svoje bilježnice i više nije imao na čemu pisati. Suprotno onom što je očekivao, to ga nije obeshrabrilo. Već je toliko bio potonuo u svoju samoću, da više nije imao potrebu za nečim što bi mu skretalo pažnju. Koliko god mu to bilo nezamislivo, malo po malo mu je svijet konačno postao dovoljan.

Krajem ožujka konačno je stigao prvi posjetilac. Sreća je htjela da je Effing sjedio na vrhu svoje pećine kad se stranac pojavio na podnožju litice, tako da je imao vremena pripremiti se na njegov dolazak gledajući ga kako se penje prema njemu gotovo cijeli sat. Kad je čovjek stigao do vrha, Effing ga je dočekao s puškom u rukama. Odigrao je u svojim mislima tu scenu već stotinama puta i začudio se koliko je, sad kad se stvarno događa, prestravljen. Neće biti potrebno više od tridesetak sekundi da se situacija razjasni: je li čovjek poznavao pustinjaka i ako jest, hoće li prozreti prerušavanje. Ako se uspostavi da je čovjek zapravo pustinjakov ubojica, onda je prerušavanje potpuno irelevantno. Također i ako je čovjek u potrazi za Effingom, posljednja zaostala duša koja još uvijek sanja o nagradi. Sve će biti riješeno u svega nekoliko trenutaka, ali do tad Effing nije imao izbora nego da očekuje najgore. Shvatio je da povrh svih njegovih ostalih grijeha postoji šansa da još postane i ubojica. Prva stvar koju je primijetio u vezi s tim čovjekom bila je koliko je velik, a odmah zatim i kako je čudno obučen. Odjeća mu je bila sastavljena od komadića raznih materijala - komad crvenog tekstila, komad na bijele i plave kockice, vunene zakrpe odmah kraj trapera — i cijeli taj kostim odavao je neobičan klaunovski dojam, kao da je ta osoba upravo odšetala iz nekog putujućeg cirkusa. Umjesto tipičnog kaubojskog šešira, kakav se već nosio u ovim krajevima, čovjek je na glavi imao olinjali cilindar za kojeg je bilo zataknuto bijelo pero. Ravna crna kosa padala mu je na ramena i kako se nastavio približavati, Effing je vidio da mu je lice deformirano, unakaženo velikim, ružnim ožiljkom preko obraza sve do donje usnice. Effing je pretpostavio da se radi o Indijancu, ali to nije ništa mijenjalo na stvari. To je bila utvara, luda iz neke noćne more koja se materijalizirala na stijenama. Čovjek je teško disao od iscrpljenosti kad se popeo na vrh, malo je predahnuo, a zatim ustao i nasmiješio se Effingu. Effing je uperio pušku u njega, ali je to čovjeka izgleda više zbunilo nego uplašilo. »Hej, Tom« rekao je, tihim i usporenim glasom. »Ne sjećaš me se? Pa to sam ja, tvoj stari prijatelj, George. Ne moraš zbog mene ovo izvoditi.« Effing je oklijevao na trenutak, a onda je spustio pušku i dalje držeći prst na obaraču. »George«, promrmljao je, jedva čujno, da ga glas ne bi odao. »Bio sam cijelu zimu u zatvoru«, rekao je George. »Zato ti nisam došao u posjet.« Nastavio je hodati prema Effingu i nije se zaustavio dok mu nije došao dovoljno blizu da se mogu rukovati. Effing je prebacio pušku u lijevu ruku i ispružio desnu. Indijanac se na trenutak ispitivački zagledao u njegove oči, ali onda je opasnost odjednom prošla. »Dobro mi izgledaš, Tom« rekao je. »Stvarno dobro.« »Hvala,« odgovorio je Effing. »I ti meni izgledaš dobro.« Veliki čovjek je prasnuo u smijeh, preplavljen nekim budalastim veseljem, i od tog je trenutka Effing znao da je na sigurnom terenu. Izgledalo je kao da je upravo ispričao najsmješniji vic stoljeća i ako je tako malo moglo proizvesti tako jak učinak, onda neće biti teško nastaviti s prevarom. Bilo je potpuno fascinantno kako je sve išlo glatko. Effingova sličnost s pustinjakom bila je zapravo samo općenita, ali se činilo da je moć sugestije bila dovoljno jaka da pretvori fizičke dokaze u nešto što nisu. Indijanac je došao do pećine očekujući da tamo zatekne pustinjaka Toma i kako je njemu bilo nepojmljivo da bi čovjek koji se odazvao na ime Tom mogao biti bilo tko drugi osim Toma kojeg je tražio, on je prilagodio činjenice tako da odgovaraju njegovim očekivanjima, opravdavajući različitosti između dva Toma svojom lošom memorijom. A pomoglo je i to što je čovjek bio idiot. Možda je i znao da Effing nije pravi Tom, ali popeo se do pećine zbog društva i kako je našao ono što je tražio nije htio preispitivati tko se zapravo nalazi pred njim. Na kraju krajeva, njemu je vjerojatno bilo potpuno svejedno je li to bio pravi Tom ili ne.

Proveli su poslijepodne zajedno, sjedeći u pećini i pušeći. George je sa sobom donio kesu duhana, svoj uobičajeni poklon za pustinjaka i Effing je u transu pušio jednu za drugom. Bilo mu je neobično biti u nečijem društvu nakon toliko mjeseci potpune izolacije i prvih par sati mu nije bilo jednostavno slagati rečenice. Izgubio je naviku govora i jezik mu je zahrđao. Činio mu se kao neka mlitava, umorna zmija koja više nije slušala njegove naredbe. Srećom, očigledno ni pravi Tom baš nije bio rječit i Indijanac nije od njega više ni očekivao. George je bio odlično raspoložen i smijao se nakon svake treće rečenice. Nakon svake provale smijeha zaboravio bi svoj dotadašnji tok misli i načinjao novu temu, tako da je Effing s mukom pratio o čemu govori. Priča o Navaho rezervatu bi se iznenada pretvorila u priču o pijancu u salunu, koja bi zatim postala uzbuđen prikaz pljačke vlaka. Iz onoga što je Effing uspio pohvatati, njegov je sugovornik bio poznat pod imenom George Ružna Usta. Indijanca ne samo da nije smetalo što ga ljudi tako zovu, nego je odavao dojam da je prilično ponosan što mu je nadjenuto ime koje pripada samo njemu i nikom drugom. Effing još nikad nije sreo nekog tko bi bio takva mješavina simpatičnosti i kretenizma i trudio se, koliko god je mogao, da ga pažljivo sluša i kima glavom na pravim mjestima. Par puta je došao u iskušenje da pita Georgea je li išta čuo o nekoj potrazi u ovim krajevima, ali se ipak uspio obuzdati. Kako je poslijepodne odmicalo, Effing je uspio saznati neke činjenice o pravom Tomu. George Ružna Usta je skakao s priče na priču, ali su se one ispresijecale i neki su se događaji ponavljali, početak obično ne bi bio vezan sa krajem i nedostajali su neki važniji dijelovi, ali je Effing nakon nekog vremena uspio zaključiti da je pustinjak bio upleten u neka mutna posla s bandom odmetnika znanih pod imenom braća Gresham. Nije bio siguran je li pustinjak baš bio dio bande ili im je samo dopuštao da se koriste njegovom pećinom kao skrovištem, ali je to u svakom slučaju objašnjavalo njegovo umorstvo, a i količinu hrane koju je ovdje zatekao. Bojeći se da ne otkrije svoje neznanje, Effing nije ispitivao Georgea o detaljima, ali iz onog što je Indijanac ispričao, zaključio je da će se Greshamovi uskoro vratiti, najvjerojatnije krajem proljeća. George je bio previše rastrojen da bi zapamtio gdje se banda trenutačno nalazila i pri tom je neprestano skakao sa stolice da bi bolje promotrio slike, zadivljeno vrteći glavom. Nije znao da Tom zna slikati, rekao je, ponavljajući tu primjedbu svakih nekoliko minuta tijekom poslijepodneva. To je nešto najljepše što je ikad vidio, nešto najljepše na svijetu. Ako bude dobar, rekao je, možda bi ga Tom jednog dana naučio kako se to radi. Effing ga je pogledao i rekao da će možda upravo to jednog dana i učiniti. Effingu je bilo žao što je itko vidio slike, ali je istovremeno bio sretan što su naišle na tako entuzijastičan odjek, kad je to već bio jedini odjek na koji će ikad naići. Nakon te posjete više ništa nije bilo isto. Proteklih je sedam mjeseci radio na svojoj samoći, postala mu je apsolutni oslonac i okvir njegova života, ali sad, nakon što je drugo ljudsko biće provelo neko vrijeme s njim u pećini, shvatio je koliko je umjetna bila njegova situacija. Ljudi su ga mogli pronaći i sad kad se to i dogodilo nije bilo razloga da misli da se to neće dogoditi opet. Morao je biti na oprezu, stalno spreman na dolazak drugih uljeza i zahtjevi te pozornosti su uskoro uništili harmoniju u kojoj je dotad živio. I nije bilo ničeg što je mogao učiniti. Morao je provoditi svoje dane čekajući, morao se pripremiti na ono što će se dogoditi. U početku je stalno očekivao Georgea, ali kako se on tjednima nije pojavljivao, prebacio je svoju pozornost na braću Gresham. Bilo bi logično da je tada odustao, skupio stvari i zauvijek napustio pećinu, ali je nešto u njemu odbijalo da tako lako odstupi pred prijetnjom. Znao je da je to što ne odlazi čista ludost, besmislena gesta koja će ga najvjerojatnije koštati života, ali pećina je bila jedina stvar za koju se još vrijedilo boriti i nije se mogao prisiliti da pobjegne iz nje. Osnovna stvar je bila ne dopustiti im da ga iznenade. Ako ga zateknu dok spava, neće imati nikakve šanse, ubit će ga u krevetu. To su uostalom već jednom i učinili i ne bi im trebao biti problem

da to ponove. S druge strane, ako napravi nekakav alarm koji bi ga upozorio na njihov dolazak, to bi mu dalo svega nekoliko trenutaka prednosti. Možda dovoljno da se probudi i zgrabi pušku, ali ako sva trojica braće uđu istovremeno, njegove šanse su i dalje male. Mogao bi dobiti na vremenu kad bi se zabarikadirao u pećini, blokirajući ulaz kamenjem i granama, ali bi tada poništio svoju jedinu prednost koju je imao pred napadačima: činjenicu da oni nisu znali da se on tamo nalazi. Effing je provodio cijele dane misleći o tom problemu i smišljajući razne strategije, pokušavajući smisliti plan koji se neće pretvoriti u čisto samoubojstvo. Na kraju je potpuno prestao spavati u pećini, već bi se smjestio na maloj izbočini s druge strane litice, na pola puta prema dnu. George Ružna Usta pričao je o tome koliko braća Gresham vole viski i Effing je zaključio da bi takvim ljudima bilo posve prirodno da, nakon što se smjeste u pećini, krenu piti. Kako će im sigurno biti dosadno usred pustinje, vjerojatno će se i napiti. U svakom slučaju, Effing je računao na alkohol kao na svog najjačeg saveznika. Učinio je najviše što je mogao da eliminira sve svoje tragove iz pećine, sakrio je sve svoje slike i bilježnice i prestao koristiti peć. Ništa se nije moglo učiniti sa slikama na namještaju i na zidu, ali barem ako peć ne bude topla kad Greshamovi uđu, mogu pretpostavljati da je osoba koja je to naslikala davno nestala. Nije ni u kom slučaju bilo sigurno da će to misliti, ali Effing se morao tome nadati. Ionako je želio da znaju da je netko drugi bio u pećini u međuvremenu, jer kad tome ne bi bilo tako, ne bi postojalo logično objašnjenje za nestanak pustinjakova leša. Greshamovi će se sigurno pitati o lešu, ali kad vide da je netko drugi živio u pećini, vjerojatno će prestati s time razbijati glavu. Barem se Effing tome nadao. Ali uz sve bezbrojne nepredvidljive mogućnosti razvoja događaja, nije si dopuštao da se nada previše. Još je cijeli jedan mjesec prolazio kroz taj pakao, a onda su konačno došli. Bila je sredina svibnja, malo više od godine dana otkad je s Byrneom krenuo iz New Yorka. Greshamovi su dojahali u sumrak, najavivši svoju prisutnost provalom buke koja je odjekivala među stijenama: glasovi, smijeh i promuklo pjevanje. Effing je imao više nego dovoljno vremena da se pripremi na njihov dolazak, ali to mu nije spriječilo srce da pokuša iskočiti iz njedara. Unatoč tome što je stalno upozoravao samog sebe da ostane miran, shvatio je da će morati završiti s tim još ove noći. Neće biti u stanju suzdržati se ni trenutka dulje. Sklupčao se na svojoj maloj izbočini s druge strane pećine i čekao svoj trenutak. Čuo je Greshamove kako se približavaju i pričaju o stvarima koje nije razumio, a zatim je začuo kako jedan od njih kaže: »Mislim da ćemo morati proluftati nakon što izbacimo starog Toma.« Druga dvojica su se nasmijala i odmah zatim su glasovi nestali. To je značilo da su ušli u pećinu. Pola sata kasnije počelo se dimiti iz dimnjaka na vrhu pećine, a malo kasnije je osjetio i miris pečenog mesa. Sljedeća dva sata se ništa nije događalo. Slušao je konje kako ržu i lupaju kopitima o tlo u podnožju pećine i malo je pomalo tamnoplava večer prešla u crno. Nije bilo mjeseca i nebo je bilo prepuno zvijezda. Svako toliko začuo bi prigušeni zvuk nečijeg smijeha i to je bilo sve. A zatim su, periodično, Greshamovi počeli izlaziti iz pećine, jedan za drugim, kako bi pišali. Effing se nadao da to znači da unutra kartaju i opijaju se, ali nije bilo moguće išta o tome znati sa sigurnošću. Odlučio je pričekati dok zadnji ne isprazni mjehur, pa još sat, sat i po nakon toga. Do tada će vjerojatno svi pozaspati i neće ga čuti dok bude ulazio u pećinu. U međuvremenu je razmišljao o tome kako će baratati puškom sa samo jednom rukom. Naime, ako u pećini budu ugašena svjetla, morati će nositi svijeću u jednoj ruci kako bi vidio kamo puca, a još nikad nije pucao koristeći samo jednu ruku. To je bila Winchesterka koja se morala repetirati nakon svakog pucnja, a on je to uvijek činio lijevom rukom. Mogao je staviti svijeću u usta, ali bilo je preopasno držati plamen tako blizu očima, da ne govorimo o tome što bi se dogodilo ako bi mu vatra slučajno zahvatila bradu. Morat će držati svijeću u ruci kao cigaru, odlučio je, između kažiprsta i srednjaka lijeve ruke i nadati se da će ostala tri prsta biti sposobna istovremeno pridržavati cijev puške. Ako

kundak osloni o trbuh, a ne na rame, možda će biti u stanju repetirati dovoljno brzo desnom rukom. Ponovno nije mogao ni u što biti siguran. Bili su to očajnički proračuni napravljeni u zadnji tren i dok je sjedio tamo u mraku čekajući, proklinjao je sam sebe zbog tolikog nemara, čudeći se dubini vlastite gluposti. Kao što se uspostavilo, svjetlost nije bila problem. Kad je ispuzao iz svog skrovišta i stigao do ulaza, otkrio je da jedna svijeća još uvijek gori unutar pećine. Sakrio se pored ulaza i zadržao dah, slušajući zvukove, spreman pobjeći natrag ako su Greshamovi još uvijek budni. Nakon par sekundi začuo je nešto nalik na hrkanje, ali to je uskoro bilo popraćeno drugim zvukovima koji su dolazili negdje iz blizine stola: uzdah, pa tišina, pa lagan udarac, kao da je netko spustio čašu na stol. Barem je jedan još uvijek bio budan, pomislio je, ali kako može biti siguran da se radi samo o jednom? Onda je čuo zvuk miješanja karata, pa sedam kratkih udaraca o stol. Pa pauza. Pa šest udaraca, pa pauza. Pa pet. Četiri. Tri. Dva. Jedan. Pasijans, pomislio je Effing, bez sumnje pasijans. Jedan je još sjedio, a druga dvojica su spavala. U suprotnom bi ovaj koji igra pasijans razgovarao s nekim. Ali on nije govorio, a to je jedino moglo značiti da nema s kim. Effing namjesti pušku i uđe. Nije mu bilo teško držati svijeću, otkrio je da je sva ona panika bila uzalud. Čovjek za stolom je naglo podigao glavu i zagledao se u njega s užasom na licu. »U pičku mile matere«, prošaptao je. »Šta ti nisi mrtav?« »Ne, ti si.« Effing je povukao obarač i sekundu kasnije čovjek je poletio zajedno sa stolicom, urlajući, pogođen u prsa, a zatim odjednom umuknu. Effing je repetirao pušku i uperio je u drugog brata, koji se užurbano pokušavao izvući iz kreveta. Ubio je i njega jednim hicem, pogodivši ga ravno u lice i raznijevši mu potiljak po cijeloj sobi. Sa trećim Greshamom ipak nije išlo tako lako. On je ležao na krevetu na kraju pećine i dok je Effing završio sa prvom dvojicom, treći je uspio dohvatiti svoj pištolj. Metak je prozujao kraj Effingove glave i odbio se od peći iza njega. Repetirao je pušku i bacio se u zaklon iza stola, slučajno pritom ugasivši obje svijeće. U pećini je zavladao mrkli mrak i zadnji je Gresham odjednom počeo histerično jecati, bulazneći nerazumljivo o mrtvom pustinjaku i pucajući na slijepo u Effingovom pravcu. Effing je znao pećinu napamet i čak je i u potpunom mraku mogao točno odrediti njegov položaj. Izbrojao je šest pucnjeva i znao je da pomahnitali treći brat neće moći napuniti pištolj u potpunom mraku. Povukao je obarač i čuo kako ovaj urla kad ga je pogodio metak, zatim je repetirao i ponovno pucao. Sve je utihnulo. Effing je udisao miris baruta i odjednom je osjetio kako mu se cijelo tijelo trese. Oteturao je van i pao na koljena, a zatim je krenuo povraćati. Spavao je tamo, kraj ulaza u pećinu. Čim se probudio sljedećeg jutra krenuo se rješavati leševa. Iznenadio se kad je otkrio da ne osjeća nikakvo žaljenje i da je sposoban gledati u ljude koje je ubio bez najmanjeg traga grizodušja. Jednog po jednog izvukao ih je iz pećine i pokopao ih podno topole, pokraj pustinjaka. Bilo je rano poslijepodne kad je završio. Iscrpljen od napora vratio se u pećinu da nešto pojede i tad je, kad je sjeo za stol i natočio čašu njihovog viskija, ugledao bisage kako leže pod krevetom. Effing mi je rekao da se točno u tom trenutku za njega ponovno sve promijenilo i da je njegov život usmjeren u posve novom pravcu. Tamo se nalazilo šest bisaga i kad je istresao sadržaj prvih na stol, shvatio je da se njegovo vrijeme u pećini završilo — tek tako, kao kad se zaklopi pročitana knjiga. Na stolu se nalazila hrpa novca i svaki put kad bi istresao sljedeće, hrpa se povećavala. Bilo je sve skupa dvadeset tisuća dolara u gotovini. Među novcem je pronašao i satove i nakit, a u posljednjim bisagama nalazila su se tri fascikla prepuna obveznica i dionica u vrijednosti od daljnjih deset tisuća dolara uloženih u rudnike srebra, kompaniju Westinghouse i tvornicu automobila Ford. Bila je to nevjerojatna suma za ono vrijeme, pravo bogatstvo. Effing je znao da bi mu, ako bude s njim pažljivo postupao, ta količina novca mogla potrajati do kraja života.

Rekao mi je da mu nije palo na pamet da taj novac vrati ili prijavi vlastima što se s njim dogodilo. Ne zbog toga što se bojao da će biti otkriven, već naprosto zato što ga je želio zadržati. Uzeo je novac zato što je bio tamo, zato što je na neki način imao osjećaj da mu pripada i to je bilo to. Nije se nikad ni zapitao je li ispravno postupio. Ubio je troje ljudi i više nije bilo smisla pitati se o ispravnosti. Znao je da nitko neće odviše žaliti za braćom Gresham. Nestali su, i svijetu neće trebati dugo da se navikne na činjenicu da ih više nema. Kao što se naviknuo na činjenicu da više nema Juliana Barbera. Cijeli se sljedeći dan pripremao na odlazak. Oprao je krv s podova i zidova i spremio svoje bilježnice u ormar. Bilo mu je teško rastati se od svojih slika, ali tu se ništa nije dalo učiniti. Uredno ih je posložio uza zid pored kreveta. Za to mu je trebalo svega par sati, ali je ostatak dana proveo skupljajući kamenje i granje kako bi zagradio ulaz u pećinu. Nije vjerovao da će se ikada vratiti, ali je svejedno želio da to mjesto ostane skriveno. Bio je to njegov osobni spomenik, grobnica u koju je pokopao svoju prošlost i želio je da kad god na nju pomisli zna da se još uvijek nalazi tamo, netaknuta. Na taj će mu način ona biti svojevrsno duhovno utočište, čak i ako više nikad ne kroči u nju. Tu je noč ponovno prespavao na otvorenom i sljedećeg se jutra pripremio za put. Uzeo je bisage i zalihu vode i hrane i pričvrstio sve to na tri konja koja su ostala od Greshamovih. Zatim je odjahao, smišljajući što će sa sobom. Trebalo nam je više od dva tjedna da dođemo do te točke. Božić je došao i prošao, a zatim je završilo i desetljeće. Effing nije na to obraćao pažnju. Njegove su misli bile fiksirane na jednom ranijem vremenu i on se probijao kroz svoju priču s neiscrpnom pažnjom, ne preskačući ništa, sjećajući se i najsitnijih detalja, pazeći na gotovo nevidljive nijanse u pokušaju oživljavanja vlastite prošlosti. Nakon nekog vremena prestao sam se pitati govori li mi istinu. Njegova je priča poprimila tako fantazmagorične razmjere, da mi se ponekad činilo da on zapravo ne opisuje stvarne činjenice svojeg života, već da zapravo izmišlja parabolu koja bi objasnila njegovo unutrašnje značenje. Pustinjakova pećina, bisage pune novca, puškaranje na Divljem zapadu - sve je to djelovalo prenategnuto, ali je s druge strane nevjerojatnost same priče činila priču uvjerljivom. Činilo se nemogućim da je netko u stanju tako nešto izmisliti, a Effing ju je pričao s tako opipljivom iskrenošću i tako vješto da sam se jednostavno prepustio, odbijajući razmišljati o tome jesu li se sve te stvari zaista i dogodile. Slušao sam ga, zapisivao ono što je govorio i nisam ga prekidao. Usprkos tome što mi se ponekad gadio, nisam mogao ne misliti o njemu kao o srodnoj duši. To je vjerojatno počelo kad smo došli do epizode s pećinom. Ja sam također imao svoje uspomene na život u pećini i dok je opisivao svoju usamljenost dok je živio tamo, pogodilo me što je opisivao isto ono što sam i ja osjećao. Moja je priča bila jednako tako nevjerojatna kao i Effingova, ali sam znao da će on povjerovati u svaku moju riječ, ako ju se ikad odlučim ispričati. Kako su dani prolazili, atmosfera u kući postajala je sve više klaustrofobična. Vrijeme je potpuno podivljalo — ledene kiše, ulice prekrivene ledom, vjetar koji prolazi do kostiju — i morali smo privremeno prekinuti s našim poslijepodnevnim šetnjama. Effing je udvostručio naše nekrološke sjednice, povlačeći se u svoju sobu na kratak drijemež nakon ručka, da bi već oko pola tri izletio iz nje, spreman govoriti sljedećih nekoliko sati. Ne znam odakle je izvlačio energiju da ustraje u takvom ritmu, ali osim što bi uzimao malo duže pauze između rečenica, glas ga nikad ne bi izdavao. Počeo sam živjeti unutar tog glasa kao da je soba, soba bez prozora koja je svakim danom postajala sve manja i manja. Effing je sad svakodnevno nosio crni povez preko očiju i nisam se mogao zavaravati da postoji ikakva povezanost između nas. Bio je sam s pričom u svojoj glavi, a ja sam bio sam s

riječima koje su navirale iz njegovih usta. Te su riječi ispunjavale svaki kubik zraka i na kraju ga nije ostalo dovoljno da bih mogao disati. Da nije bilo Kitty, vjerojatno bih se ugušio. Kad bih završio s Effingom, obično bih je uspio vidjeti na par sati. Više puta bih se vratio od nje tek sutradan rano ujutro. Gospođa Hume je znala za to, ali Effing, ako je i imao pojma o tome, nikad nije rekao ni riječ. Jedino je bilo bitno da se pojavim svakog jutra u osam sati za doručkom, što ja nikad nisam propustio. Kad je napustio pećinu, rekao je Effing, putovao je kroz pustinju nekoliko dana dok nije stigao do Bluffa. Dalje je bilo jednostavno. Išao je prema sjeveru, od grada do grada, i krajem lipnja došao u Salt Lake City, gdje je sjeo na vlak za San Francisco. Upravo je tamo, u Kaliforniji, izmislio svoje novo ime. Postao je Thomas Effing kad se prve večeri upisao u hotelsku knjigu gostiju. Thomas je bila uspomena na Morana, a tek kad je spustio olovku shvatio je da se i pustinjak zvao Tom i da mu je to ime pripadalo već godinu dana. Doživio je tu slučajnost kao dobar znak, iako je pretvorila njegov izbor u nešto što je ionako bilo neizbježno. Što se prezimena tiče, rekao je, nije bilo nužno dodatno objašnjenje. Već mi je ranije bio rekao da je Effing igra riječi, i ako ga nisam potpuno pogrešno pročitao, mislim da znam kako je do njega došao. Kad je napisao ime Thomas, vjerojatno mu je na pamet pala fraza nevjerni Toma. To je zatim, slijedom asocijacija, postalo jebeni Toma, »fucking Thomas«, koje je onda, konvencija radi, promijenio u f-ing, Effing. Tako je postao Thomas Effing, čovjek koji si je sjebao život. Znajući za njegovu sklonost prema crnom humoru, mogao sam zamisliti kako je bio izrazito zadovoljan sobom. Od samog početka iščekivao sam priču o njegovim nogama. Stijene u Utahu su mi se činile kao vrlo izgledno mjesto za takvu nesreću, ali priča je svaki dan napredovala, a još uvijek nismo stigli do trenutka njegovog osakaćenja. Putovanje s Byrneom i Scoresbyjem, susret s Georgeom Ružna Usta, pucnjava s Greshamima, kroz sve je to prošao neokrznut. A zatim se našao u San Franciscu i ja sam već počeo sumnjati da ćemo ikad doći do toga. Potrošio je cijeli tjedan opisujući što je sve učinio s novcem, nabrajajući investicije i novčane transakcije koje je poduzeo, luđačke rizike na burzi. Nakon devet mjeseci ponovno je bio jako bogat, gotovo onoliko kao prije. Stekao je kuću na Russian Hillu s cjelokupnom poslugom, imao je žena kad god bi ih poželio i kretao se u najotmjenijim društvenim krugovima. Možda bi zauvijek nastavio živjeti takvim životom (koji je u stvari bio isti onaj na koji je navikao od djetinjstva), da nije bilo incidenta koji se dogodio godinu dana nakon njegovog dolaska. Bio je pozvan na večeru, zajedno s još dvadesetak ljudi, i tamo se zatekao lik iz njegove prošlosti, čovjek koji je više od deset godina radio s njegovim ocem u New Yorku. Dotični Alonzo Riddle bio je tad već star čovjek, ali kad su ga predstavili Effingu, nije bilo nikakve sumnje da ga je prepoznao. Potpuno zaprepašten, Riddle je odmah izlanuo da je Effing slika i prilika čovjeka kojeg je nekoć poznavao. Effing je krenuo u priču o slučajnostima i o tome kako navodno svaki čovjek ima negdje na svijetu vlastitog dvojnika, ali je Riddle bio toliko zatečen njegovom pojavom da se nije mogao tek tako okaniti teme i počeo je Effingu i ostalim gostima pričati cijelu priču o nestanku Juliana Barbera. Bili su to užasni trenuci za Effinga i proveo je cijelu večer zgrčen od panike i nesposoban da se oslobodi Riddleovog ispitivačkog i sumnjičavog pogleda. Ta mu je situacija pokazala koliko je zapravo njegov položaj bio nesiguran. Prije ili kasnije naletjet će ponovno na nekog iz svoje prošlosti i nije bilo nikakvih garancija da će imati istu sreću kao s Riddleom. Iduća bi osoba mogla biti sigurnija u sebe i otvorenija u optužbama i cijela stvar bi mu se mogla obiti o glavu. Iz predostrožnosti je prestao priređivati večere i prihvaćati pozive, ali je znao da to neće biti od pomoći na dulje staze. S vremenom će ljudi primijetiti da se povukao i to će izazvati dodatnu znatiželju i ogovaranja. Bio je studeni 1918. Upravo je bio potpisan mir, a Effing je shvatio da su njegovi dani u Americi odbrojani. Unatoč toj izvjesnosti, bio je nesposoban išta

poduzeti po tom pitanju. Utonuo je u apatiju i nije bio u stanju razmišljati i planirati. Preplavljen iznenadnom krivnjom zbog tog užasa koji je učinio vlastitom životu, počeo je fantazirati o povratku na Long Island i o nekoj kolosalnoj laži koja bi objasnila što mu se dogodilo. To, naravno, nije dolazilo u obzir, ali se on toga držao kao nekog sna o iskupljenju, predano smišljajući lažne izgovore, i nije se mogao natjerati da djeluje ni u kojem pravcu. Nekoliko je mjeseci tako bio odvojen od svijeta, spavajući tijekom dana u zamračenoj sobi i šećući Kineskom četvrti noću. Nikad nije imao namjeru tamo ići, ali ne bi skupio hrabrosti da ne ode. Protiv svoje volje počeo je pohoditi bordele i pušionice opijuma skrivene u labirintima sporednih uličica. Tražio je zaborav, kako je rekao, pokušavajući se utopiti u poniženju koje bi bilo jednako gnušanju koje je osjećao prema sebi. Noći su mu se pretvorile u košmar ruleta i dima, Kineskinja rošavog lica i loših zuba, zagušljivih soba i mučnine. Izgubio je već toliko novca, da je do kolovoza potrošio trećinu svog cjelokupnog imetka. To bi tako išlo do kraja, kako je rekao, dok ne bi potrošio sav novac ili počinio samoubojstvo, da se nije umiješala sudbina i slomila ga. Ono što se dogodilo bilo je izrazito nasilno i neočekivano, ali uz sav jad koji je prouzročilo, bilo je očigledno da ga ništa manje od potpune katastrofe nije moglo spasiti. Te je noći kišilo. Effing je proveo nekoliko sati u Kineskoj četvrti i vraćao se pješice kući, teturajući od količine droge u organizmu, jedva svjestan gdje se nalazi. Bilo je tri ili četiri ujutro i počeo se uspinjati uz brijeg koji je vodio prema njegovom dijelu grada, zastajući uz skoro svaku uličnu svjetiljku da bi došao do daha. Već je negdje na početku izgubio kišobran i bio je potpuno mokar. Uz kišu koja je tukla o pločnik i njegovu glavu u stuporu opijuma, nije čuo korake neznanca koji mu se primakao iza leđa. Samo mu se u jednom trenutku učinilo da je na njega pala neka jako velika zgrada. Nije imao pojma što je to bilo - palica, cigla, drška revolvera - moglo je biti bilo što. Sve što je osjetio bila je silina udarca, strahovit udarac u donji dio lubanje, a zatim je pao. Sljedeće što je osjetio bila je voda na licu. Kotrljao se niz padinu, glavom prema naprijed, pokušavajući dohvatiti nešto za što bi se mogao uhvatiti. Koliko god se trudio nije se mogao zaustaviti, nije mogao ustati, nije mogao ništa osim nastaviti se kotrljati kao kakav ranjeni insekt. Shvatio je da će se skotrljati s pločnika na cestu i pripremio se na taj skok, kad se iznenada zaokrenuo za devedeset stupnjeva na skliskom pločniku i svom snagom udario kičmom u željezni stup ulične svjetiljke. Čuo je kako je nešto kvrcnulo i zatim osjetio bol koja nije nalikovala ničemu što je ikad prije osjetio, toliko grotesknu i snažnu bol, da je pomislio kako će mu cijelo tijelo jednostavno eksplodirati. Nikad mi nije detaljno ispričao pojedinosti o svojoj ozljedi. Rekao je samo kako su se liječnici vrlo brzo složili u prognozama. Noge su mu paralizirane i više nikad neće moći hodati. Čudno, rekao je, ali te su mu vijesti predstavljale olakšanje. Bio je kažnjen, a kako je kazna bila dovoljno strašna, više nije bio obavezan sam sebe kažnjavati. Platio je za svoj zločin i odjednom je bio potpuno čist. Bez krivnje, bez strahovanja da će biti uhvaćen, bez svog tog užasa. Da se ta nesreća dogodila drugačije, možda ne bi imala takav efekt, ali kako nije vidio svog napadača, kako nije shvatio zašto je uopće bio napadnut, protumačio je to kao neku vrst kozmičke osvete. Čista ruka pravde; snažan i anoniman udarac koji se spustio s neba i slomio ga bez milosti. Nije bilo vremena da se brani ili moli za milost. Prije nego što je postao svjestan da je počelo, suđenje je već bilo završeno, presuda donesena i sudac napustio sudnicu. Trebalo mu je devet mjeseci da se oporavi (koliko se uopće mogao oporaviti), a zatim se počeo pripremati da napusti zemlju. Prodao je kuću, prenio svoju ušteđevinu na račun u švicarskoj banci i kupio lažni pasoš na ime Thomas Effing, od čovjeka s anarhističko-sindikalnim vezama. Palmerove racije su tad bile u punom jeku, Sacco i Vanzetti su bili uhapšeni a većina članova radikalnih grupa se nalazila u ilegali. Krivotvoritelj njegovog pasoša bio je mađarski imigrant i Effing pamti da je skupo platio svoje dokumente. Čovjek je bio na rubu kolapsa i kako je sumnjao da je Effing tajni agent koji

će ga uhapsiti čim završi posao, odugovlačio je nekoliko tjedana, izmišljajući razne izlike svaki put kad bi prekoračio dogovoreni rok. Cijena je također rasla, ali kako je Effingu novac bio najmanja briga, na kraju je riješio stvar tako da je ponudio da će platiti dvostruko od tražene cijene ako pasoš bude gotov do sutra u devet ujutro. To je bilo preveliko iskušenje za Mađara - suma se popela preko osamsto dolara — i kad mu je Effing na primopredaji uručio novac a da ga nije pritom uhapsio, stari anarhist se slomio i zaplakao od olakšanja, histerično ljubeći Effingu ruku od zahvalnosti. To je bio njegov zadnji susret s nekim u Americi za sljedećih dvadeset godina i sjećanje na tog slomljenog čovjeka ga nikad nije napustilo. Cijela je zemlja otišla k vragu, pomislio je, i oprostio se od nje bez ikakva žaljenja. U rujnu 1920. ukrcao se na parobrod Decartes i preko Panamskog kanala otplovio u Francusku. Nije imao nikakav poseban razlog što se odlučio baš za tu zemlju, ali nije imao niti jedan razlog protiv. Neko vrijeme je razmišljao o tome da se preseli u neku kolonijalnu zabit u centralnoj Americi ili na neki otok u Pacifiku, ali ideja da provede ostatak života u nekoj džungli, pa makar kao kralj među domorocima, nije mu golicala maštu. Nije tražio raj na zemlji, već naprosto neku zemlju u kojoj se neće dosađivati. Engleska nije dolazila u obzir (prezirao je Engleze), a premda ni Francuska nije bila puno bolja, imao je lijepe uspomene na onu godinu koju je kao mladić proveo u Parizu. Privlačila ga je i Italija, ali je činjenica da je francuski bio jedini strani jezik koji je iole tečno govorio prevagnula. Znao je da će tamo, ako ništa drugo, odlično jesti i piti sjajna vina. Istina, u Parizu su bile najveće šanse da naleti na nekog prijatelja iz prošlosti, ali se toga više nije bojao. Nesreća je sve promijenila, Julian Barber je sad zaista bio mrtav. Više nije bio umjetnik, više nije bio nitko. Bio je Thomas Effing, bogalj u invalidskim kolicima i mogao je svakog tko bi se raspitivao o njegovom podrijetlu poslati k vragu. Više mu nije bilo bitno što ljudi misle, a ako povremeno i bude morao lagati, pa dobro. Nastavio je s pričom još sljedeća dva ili tri tjedna, ali ja više nisam bio toliko unutra kao prije. Sve važno već je bilo izrečeno; nije više bilo tajni koje je trebalo razotkriti, niti mračnih istina koje je iz njega trebalo izvući. Sve veliko u njegovom životu dogodilo se u Americi i kad je došao u Europu, to je postala priča kao i mnoge druge priče, kronologija činjenica i događaja, prikaz prolaska vremena. Effing je toga bio svjestan i premda to nije rekao, znao sam to po tome što se način njegovog pripovijedanja promijenio. Izgubio je preciznost i iskrenost koju je imao ranije. Sve bi češće ubacivao digresije i zaboravljao gdje je stao, pa čak i zapadao u kontradikcije. Jedan dan bi tvrdio da je proveo te godine u čistoj dokolici, čitajući knjige, igrajući šah i sjedeći po bistroima, dok bi već sutradan pričao o kompliciranim poslovnim pothvatima, slikama koje je naslikao pa zatim uništio, o knjižari koju je vodio, o tome kako je radio kao špijun i o skupljanju novca za španjolsku republikansku armiju. Nije bilo sumnje da laže, ali činilo mi se da to radi više iz navike nego iz neke želje da me prevari. A zatim mi je vrlo dirljivo pričao o svom prijateljstvu s Pavelom Shumom, pa do u sitne detalje o tome kako je nastavio sa seksualnim životom usprkos svom stanju, a zatim se upustio i u nekoliko dužih monologa na temu svojih razmišljanja o svemiru: o elektricitetu misli, povezanosti misli i seobi duše. Zadnjeg mi je dana ispričao kako su on i Pavel uspjeli pobjeći iz Pariza neposredno prije nego su umarširali Nijemci, još jedanput mi je ispričao cijelu priču s Teslom u Bryant parku i zatim se, bez ikakvog upozorenja, zaustavio. »Dosta je«, rekao je. »Tu ćemo stati.« »Ali imamo još sat vremena do ručka«, rekao sam, gledajući na sat. »Imamo dovoljno vremena da počnemo s novom epizodom.« »Nemoj mi proturječiti, dečko. Kad kažem da smo gotovi, to znači da smo gotovi.« »Ali stigli smo tek do 1939. Ostalo nam je još trideset godina.«

»One nisu bitne. To možeš riješiti jednom rečenicom. ‘Nakon povratka iz Europe početkom Drugog svjetskog rata, gospodin Effing je svojih zadnjih trideset godina života proveo u New Yorku.’ Tako nešto. Ne bi trebalo biti teško.« »Dakle ne mislite samo za danas, mislite da smo općenito došli do kraja.« »Mislio sam da je to jasno.« »Nema veze, jasno mi je. Ne vidim u tome nikakvog smisla, ali mi je jasno.« »Ponestaje nam vremena, dečko moj. Ako odmah ne krenemo pisati taj prokleti nekrolog, nećemo ga uspjeti završiti.« Sljedećih dvadeset dana provodio sam jutra u svojoj sobi, pišući na staroj Underwood mašini različite verzije Effingovog života. Postojala je kratka verzija za novine, koja se doticala samo osnovnih činjenica, te proširena, pod naslovom »Misteriozni život Juliana Barbera«, prilično senzacionalistički esej koji je Effing htio da se pošalje nekom umjetničkom magazinu nakon njegove smrti. I konačno postojao je i cjelokupni transkript; Effingova priča kako ju je sam ispričao. To je imalo više od stotinu stranica i na tome sam najviše radio, pažljivo uklanjajući ponavljanja, dotjerujući rečenice i pokušavajući prenijeti živu riječ na papir, a da ne izgubi svoju snagu. Bio je to zahtjevan proces i često sam bio primoran rekonstruirati cijele odlomke da bih ostao vjeran njihovom izvornom smislu. Nisam znao što Effing namjerava s tom svojom autobiografijom, ali očigledno mu je bilo stalo da ispadne kako treba, jer me tjerao da je iznova i iznova prepravljam, vičući i psujući kad god bih pročitao neku rečenicu s kojom nije bio zadovoljan. Svakog popodneva smo ratovali oko najsitnijih stilističkih detalja i bila je to iscrpljujuća bitka (dvije tako tvrdoglave duše u borbi na život i smrt), ali malo po malo složili smo se oko svega i početkom ožujka posao je bio završen. Sljedećeg dana našao sam na svom krevetu tri knjige. Sve tri od istog autora, stanovitog Solomona Barbera. Iako ih Effing nije ni spomenuo kad smo se vidjeli za doručkom, bio sam siguran da ih je on tamo stavio. Bila je to tipična Effingova gesta - tajnovita, i bez nekog očiglednog motiva ali već sam ga dovoljno dobro poznavao da bih znao da je to njegov način da mi kaže da pročitam te knjige. Sudeći po prezimenu autora, to nije bio neobavezan zahtjev. Nekoliko mjeseci ranije Effing je upotrijebio riječ »posljedice« i pitao sam se znači li ovo da je spreman pričati o njima. Knjige su bile o američkoj povijesti i svaku je izdao drugi univerzitetski izdavač: Biskup Berkley i Indijanci (1947.), Izgubljena kolonija Roanoke (1955.) i Američka divljina (1963.). Biografski podaci na poleđini su bili oskudni, ali spajajući nekoliko njih saznao sam da je Solomon Barber doktorirao povijest 1944., da je pisao u raznim znanstvenim časopisima i da je predavao na nekoliko fakulteta na Srednjem zapadu. Ključni je podatak bio onaj o 1944. Ako je Effingova žena ostala trudna one večeri pred njegov odlazak 1916., onda se njegov sin rodio sljedeće godine i 1944. je imao dvadeset i sedam, što su godine u kojima je prilično logično da netko doktorira. Sve se slagalo, ali nisam želio donositi nikakve preuranjene zaključke. Morao sam pričekati još tri dana prije nego što je Effing odlučio progovoriti o toj temi i tad sam saznao da su moje sumnje bile osnovane. »Pretpostavljam da nisi pogledao one knjige koje sam ti u utorak ostavio u sobi«, rekao je, potpuno mirno, kao da je upravo zatražio još jednu žličicu šećera za svoj čaj. »Pogledao sam ih«, rekao sam. »Čak sam otišao tako daleko da sam ih i pročitao.« »Pa ti me, dečko moj, iznenađuješ. S obzirom na tvoje godine, izgleda da još ima nade za tebe.« »Za svakog ima nade. U nadi je spas.« »Poštedi me aforizama, Fogg. I, što misliš o knjigama?« »Vrijedne divljenja. Dobro napisane, argumentirane i pune informacija koje su mi dosad bile

potpuno nepoznate.« »Na primjer?« »Na primjer nisam nikad znao za Berkleyjev plan o obrazovanju Indijanaca na Bermudama i nisam ništa znao o godinama koje je proveo na Rhode Islandu. To mi je sve bilo nepoznato, ali najbolji mi je dio knjige to kako Barber povezuje Berkleyjeva iskustva sa njegovim radom na temu percepcije. To smatram izrazito originalnim i dubokim.« »A ostale knjige?« »Ista stvar. Nisam toliko znao ni o koloniji Ranaoke. Barber je napravio značajan korak prema razrješenju te misterije, čini mi se, i potpuno se slažem s njim da su izgubljeni doseljenici preživjeli udruživši se sa Indijancima plemena Croatan. I sviđa mi se dopunska građa o Raleighu i Thomasu Harriotu. Jeste li znali da je Thomas Harriot bio prvi čovjek koji je gledao Mjesec kroz teleskop? Uvijek sam mislio da je to bio Galileo, ali evo, Harriot ga je pretekao za par mjeseci.« »Da, dečko moj, znao sam. Ne moraš mi držati predavanja.« »Samo odgovaram na vaša pitanja. Pitali ste me što sam naučio i ja sam vam rekao.« »Ne mudruj. Ja sam taj koji ovdje postavlja pitanja. Je li to jasno?« »Jasno. Možete me pitati što god hoćete, ali nema potrebe da okolišate kao mačak oko vruće kaše.« »Što ti to znači?« »Znači da ne moramo više trošiti vrijeme. Stavili ste te knjige u moju sobu zato što ste mi željeli nešto reći i ne vidim zašto mi to jednostavno ne kažete.« »Uuu, što smo pametni danas!« »Nije bilo teško zaključiti.« »Da, pretpostavljam da nije. Već sam ti manje-više sve i rekao, zar ne?« »Solomon Barber je vaš sin.« Effing je zašutio, kao da je još uvijek neodlučan priznati dokle nas je razgovor doveo. Skinuo je svoje tamne naočale i očistio stakla maramicom — nepotrebna i besmislena gesta kad se radi o slijepom čovjeku — a onda je duboko uzdahnuo. »Solomon«, rekao je. »Stvarno grozno ime. Ali ja, naravno, nisam imao ništa s tim. Ne možeš dati ime nekome za koga i ne znaš da postoji, zar ne?« »Jeste li ga ikad vidjeli?« »Nikad. Ni ja njega, ni on mene. Koliko on zna, njegov je otac umro u Utahu, 1916.« »A kad ste prvi put čuli za njega?« »1947. A ne bih ni tad da nije bilo Pavela Shuma. Jednog se dana pojavio s primjerkom one knjige o Berkleyju. Pavel je puno čitao, to mora da sam ti već rekao, i kad mi je krenuo govoriti o tom mladom povjesničaru Barberu, naravno da sam naćulio uši. Pavel nije ništa znao o mojem prošlom životu, tako da sam se morao pretvarati da me zanima knjiga da bih mogao saznati nešto više o autoru. Tad još nisam bio ni u što siguran. Barber nije baš tako rijetko prezime i uostalom nije ni bilo nekog razloga zbog kojeg bih mislio da bi Solomon trebao biti u ikakvoj vezi sa mnom. Ipak, imao sam neki predosjećaj, a ako sam išta naučio u svojoj dugoj i glupavoj karijeri ljudskog bića, to je da slušam svoje predosjećaje. Smislio sam priču za Pavela, iako je to po svoj prilici bilo nepotrebno. On bi bio sve učinio za mene. Da sam ga tražio da ide na Sjeverni pol, on bi odjurio. Sve što sam trebao bile su neke informacije, ali nisam htio ići direktno u glavu s pitanjima, nego sam izmislio da razmišljam o tome da osnujem fondaciju koja bi davala godišnju nagradu talentiranim mladim autorima. Taj mi se Barber čini obećavajućim, rekao sam, zašto ga ne bismo malo provjerili i vidjeli bi li mu štogod novca dobro došlo? Pavel je bio pravi entuzijast. Što se njega ticalo, nije na

svijetu bilo plemenitije stvari od promicanja pameti i talenta.« »A što je bilo s vašom ženom? Jeste li ikada saznali što se s njom dogodilo? Nije trebalo biti tako teško saznati ima li sina ili ne. Postojale su stotine načina da se dođe do te informacije.« »Sigurno. Ali ja sam si bio obećao da se neću raspitivati o Elizabeth. Bio sam radoznao - bilo je nemoguće ne biti radoznao - ali nisam htio otvarati tu Pandorinu kutiju. Prošlost je prošla i bila je za mene zatvorena i zapečaćena. Je li živa, je li se ponovno udala — čemu bi služili odgovori na ta pitanja? Odlučio sam ostati u mraku neznanja. Taj me mrak podsjećao tko sam, da sam sad netko drugi. Ne okreći se - to je bila važna uputa. Nema žaljenja, nema nikakvih sentimentalnosti. Odbijanje da saznam išta o Elizabeth me održalo jakim.« »Ali željeli ste saznati o sinu?« »To je drugo. Ako sam ja već bio odgovoran za donošenje neke osobe na svijet, imao sam barem pravo znati za to. Samo sam želio posložiti činjenice, ništa više.« »Je li Pavelu trebalo dugo da dođe do informacija?« »Ne. Odmah je saznao da Solomon predaje na nekom lijevom koledžu na Srednjem zapadu Iowa, Nebraska, ne sjećam se više. Pavel mu je napisao pismo o knjizi, pismo obožavatelja, da tako kažem. Nakon toga više nije bilo nikakvih problema. Barber je poslao zahvalan odgovor i zatim mu je Pavel napisao da će uskoro prolaziti kroz Iowu ili Nebrasku i da se nada da će se susresti. Posve slučajno, naravno. Ha! Kao da u životu postoji nešto što je posve slučajno. Barber je odgovorio da bi bio sretan da se upoznaju i tako je i bilo. Pavel je otputovao vlakom u tu Iowu ili Nebrasku i Pavel se vratio sa svim informacijama koje su mi trebale.« »A to su bile?« »A to su bile: da je Solomon Barber rođen u Shorehamu, na Long Islandu, 1917. Da je njegov otac bio slikar koji je umro u Utahu prije puno godina. Da je njegova majka umrla 1939.« »Iste godine kad ste se vi vratili u Ameriku.« »Da, izgleda.« »I onda?« »I onda što?« »Što se dalje dogodilo?« »Ništa. Rekao sam Pavelu da sam se predomislio oko fondacije i to je bilo to.« »I nikad ga niste poželjeli vidjeti! Teško mi je povjerovati da ste to samo tako pustili.« »Imao sam svoje razloge, dečko moj. Nemoj misliti da to nije bilo teško, ali sam ja ostao pri svom. U dobru i zlu.« »Plemenito od vas.« »Da, plemenito. Ja sam pravi pravcati jebeni princ.« »I sad?« »Usprkos svemu uspio sam pratiti kako je i gdje se nalazi. Pavel je nastavio svoju korespondenciju s njim i obavještavao me tu i tamo o njemu tijekom godina. Zato ti ovo i pričam. Ima nešto što želim da napraviš za mene kad umrem. Mogli bi to i odvjetnici, ali bi mi bilo draže da to budeš ti. Ti ćeš to bolje.« »Što imate na umu?« »Ostavit ću mu svoj novac. Bit će nešto i za gospodu Hume, naravno, ali sve ostalo će pripasti mom sinu. Ta jadna smotana duša baš i nije uspjela nešto napraviti od svog života, pa mu možda ovo pomogne. Debeo je, nema ni žene ni djece, jedna hodajuća nesreća. Sa svom tom pameću i talentom, a uspio je potpuno zajebati svoju karijeru. Otpušten je s prvog posla tamo još sredinom četrdesetih zbog nekog skandala — možda se jebao s muškim studentima, tko će ga znati — a onda kad se opet

osovio na noge, pogodila ga je nova afera, nešto u vezi politike i McCarthya, pa je ponovo potonuo. Proveo je život predajući po nekim zabitima, na nekim koledžima za koje nitko nikad nije čuo.« »Zvuči jadno.« »I je. Jadno. Sto posto jadno.« »Ali kako se ja uklapam u tu priču? Ostavite mu novac u oporuci i odvjetnici će mu ga predati. Prilično jednostavno.« »Hoću da mu ti pošalješ moj auto-portret. Zašto misliš da smo toliko radili na njemu? Ne zato da nam prođe vrijeme, dječače moj, to je sve imalo svoju svrhu. Uvijek postoji svrha u svemu što ja radim, zapamti to, dečko. Kad umrem, hoću da mu to pošalješ, zajedno sa pismom u kojem ćeš mu objasniti kako je to nastalo. Je li jasno?« »Ne baš. Nakon što ste se sve to vrijeme držali na distanci, zašto vam je sad tako stalo da stupite u posmrtni kontakt? To nema nikakvog smisla.« »Svatko ima pravo znati o svojoj prošlosti. Ne mogu učiniti puno za njega, ali to mogu.« »Čak i ako on radije ne bi znao?« »Tako je, čak ako on radije i ne bi znao.« »To nije pošteno.« »Tko priča o poštenju? To s tim nema nikakve veze. Ja sam se držao po strani dok sam bio živ, ali sad kad sam mrtav vrijeme je da priča izađe na vidjelo.« »Ne izgledate mi mrtvo.« »Još malo, obećavam. Još samo malo.« »To govorite već mjesecima, a još uvijek ste jednako zdravi.« »Koji je danas datum?« »Dvanaesti ožujka.« »To znači da imam još dva mjeseca. Umrijet ću dvanaestog svibnja, točno dva mjeseca od danas.« »Ne možete to znati. To nitko ne zna.« »Ali ja znam. Slušaj što ti kažem, Fogg. Dva mjeseca od danas, ja ću biti mrtav.« Nakon tog čudnog razgovora vratili smo se našoj staroj rutini. Ja bih mu ujutro čitao, a poslijepodne bismo išli u šetnje. Bio je to potpuno isti raspored, ali meni više ništa nije bilo isto. Effing je prije birao knjige po nekom programu, a sad mi se njegov odabir činio potpuno nasumičnim. Jedan dan bi me tražio da mu čitam priče iz Dekamerona i Tisuću i jedne noći, drugi dan Komediju zabuna, a treći bi potpuno odustao od knjiga i tražio da mu čitam izvještaje s proljetnih priprema u bejzbol kampovima na Floridi. A možda se baš odlučio za metodu slučajnog odabira i površno prelaženje preko raznih djela kako bi se oprostio s njima, opraštajući se tako s ovim svijetom. Tri ili četiri dana zaredom sam mu morao čitati pornografske romane (koji su bili sakriveni u komodi ispod police s knjigama), ali čak ga ni te knjige nisu uspjele previše zainteresirati. Zasmijuljio se jedan ili dva puta, ali je također uspio zaspati na jednom od najuzbudljivijih odlomaka. Nastavio sam čitati dok je drijemao i kad se probudio, pola sata kasnije, rekao mi je da je vježbao biti mrtav. »Htio bih umrijeti misleći na seks«, promrmljao je. »Nema boljeg načina da se ode.« Nikad prije nisam čitao pornografiju i knjige su mi bile istovremeno apsurdne i uzbudljive. Jedan dan sam naučio napamet nekoliko najboljih odlomaka i izdeklamirao ih Kitty, kad sam se tu večer našao s njom. Izgleda da su na nju imale isti efekt. Natjerale su je u smijeh, ali i na to da svuče odjeću i uskoči u krevet. Šetnje su također bile drugačije. Effing nije više pokazivao onoliko entuzijazma i umjesto da me neprestano gnjavi da mu opisujem stvari pored kojih prolazimo, sjedio bi u tišini, zamišljen i

povučen. Iz navike sam nastavio s opisima, ali me malokad slušao, a bez njegovih opaski i kritika i moje je raspoloženje padalo. Po prvi put otkad sam ga upoznao, Effing je djelovao odsutno, odvojeno od svijeta oko sebe, gotovo spokojno. Razgovarao sam s gospođom Hume o tim promjenama i priznala mi je da je i ona zabrinuta. Fizičkih promjena, međutim, nije bilo. Apetit mu je bio podjednak, probava mu se također nije promijenila i nije se žalio ni na kakve nove bolove ili nelagode. Taj je letargičan period trajao otprilike tri tjedna. Kad sam već pomislio da Effing definitivno kopni, stigao je jednog jutra na doručak ponovno sasvim svoj, pucajući od energije i veseliji nego što sam ga ikad vidio. »Odlučeno je!« objavio je, lupajući šakom po stolu. Udarac je bio tako jak da je sva srebrnina sa stola poskočila i zazvonila. »Dan za danom mislim o tome, okrećem to po glavi i pokušavam složiti savršen plan. Nakon toliko rada, mogu vas s veseljem obavijestiti da je riješeno. Riješeno! To je najbolja ideja koju sam ikad imao, tako mi Boga! Remek-djelo, potpuno remek-djelo. Jesi li spreman za malo zabave, dečko moj?« »Naravno«, odgovorio sam, misleći kako je najbolje da mu povlađujem. »Uvijek sam raspoložen za zabavu.« »Odlično, tako treba!« rekao je, trljajući ruke. »Obećavam vam, djeco moja, bit će to prekrasan labuđi pjev, posljednji naklon kakvog još svijet nije vidio. Kakvo je vrijeme vani?« »Vedro i svježe«, rekla je gospođa Hume. »Na radiju su rekli da bi se temperatura popodne mogla popeti i do dvadeset stupnjeva.« »Vedro i svježe«, ponovio je, »dvadeset stupnjeva. Bolje ne može. A datum, Fogg, koji je datum?« »Prvi travnja.« »Prvi travnja! Dan za šale i zajebanciju! U Francuskoj su ga zvali Dan riba. Odlično! Dat ćemo mi njima razloga ga smijeh, je li tako, Fogg?« »Tako je«, odgovorio sam. »Pokazat ćemo mi njima!« Effing je nastavio tako uzbuđeno brbljati tijekom doručka, jedva zastajući da bi ubacio koju žlicu pahuljica u usta. Gospođa Hume je izgledala zabrinuto, ali sam ja, usprkos svemu, bio prilično ohrabren tim maničnim ispadom energije. O čemu god se radilo, bilo je bolje od ovih otužnih tjedana iza nas. Effing nije bio stvoren za ulogu ozbiljnog starca i bilo bi mi draže da ga ubije vlastiti entuzijazam, nego da potišten živi u tišini. Nakon doručka naredio nam je da ga pripremimo za izlazak. Uobičajena oprema je nabačena na njega - deka, šal, kaput, šešir, rukavice - onda mi je rekao da izvadim iz ormara platnenu torbu koja je ležala ispod hrpe kožnatih i gumenih čizama. »Što misliš, Fogg?« pitao me. »Misliš li da je dovoljno velika?« »Zavisi za što.« »Za novac. Za dvadeset tisuća dolara u gotovini.« Prije nego što sam uspio odgovoriti, umiješala se gospođa Hume. »Ne dolazi u obzir, gospodine Thomas,« rekla je. »To neću dozvoliti. Da slijepi čovjek ide po ulicama s dvadeset tisuća dolara u gotovini. Tu si glupost odmah izbijte iz glave.« »Šuti, kurvo,« odbrusio je Effing. »Šuti ili ću te opaliti po toj glupoj labrnji. To je moj novac i mogu s njim raditi što me volja. Imam svog vjernog čuvara da me pazi i ništa mi se neće dogoditi. A i da hoće, to nije tvoja briga. Razumiješ što ti kažem, kravo glupa? Još samo zucni i odmah ću te otpustiti.« »Ona samo radi svoj posao«, rekao sam, pokušavajući obraniti gospođu Hume od tog luđačkog napada. »Ne morate se toliko nervirati oko toga.« »To važi i za tebe, dripac jedan«, zaurlao je na mene. »Radi što ti se kaže ili traži sebi drugi

posao. Dok nabrojiš do tri, s tobom je gotovo. Samo probaj ako mi ne vjeruješ.« »Kuga vas pojela«, rekla je gospođa Hume. »Stari prdonjo! Nadam se da ćete izgubiti svaki dolar od tog novca. Nadam se da će vam sam izletjeti iz torbe i da ga nikad više nećete vidjeti.« »Ha!« rekao je Effing. »Ha, ha, ha! A što ti misliš da ja namjeravam napraviti s njim, glupačo? Potrošiti ga? Misliš li ti da je Thomas Effing zabavljen takvim banalnostima? Imam plan s tim novcem, divan plan koji nitko ni sanjati ne može.« »Trle-drle«, rekla je gospođa Hume. »Što se mene tiče, možete potrošiti i milijun dolara, baš me briga. Ja perem ruke i od vas i od vaših budalaština.« »No, no«, rekao je Effing, s tonom starog šarmera. »Nemoj se duriti, patkice moja.« Posegnuo je za njenom rukom i preplavio ju poljupcima, gore-dolje, više puta, kao da to stvarno i misli. »Fogg će se brinuti za mene. On je snažan dečko i neće nam se ništa loše dogoditi. Vjeruj mi, ja sam sve isplanirao do najsitnijeg detalja.« »Ne možete vi mene prevariti«, rekla je, povlačeći ruku. »Opet ste naumili nešto budalasto, znam ja. Samo zapamtite što sam vam rekla. Nemojte mi poslije dolaziti plakati na ramenu. Bit će kasno za to. Budala ostaje budala. To mi je rekla moja mama i imala je pravo.« »Objasnio bih ti, ali nemamo vremena«, rekao je Effing. »I osim toga, ako me Fogg uskoro ne izvede van, skuhat ću se pod ovim dekama.« »Samo vi idite«, rekla je gospođa Hume. »Baš mene briga.« Effing se nasmiješio i okrenuo se prema meni. »Dečko, jesi spreman?« rekao je, poput pomorskog kapetana prije isplovljavanja. »Na vaš znak, gospodine.« »Odlično. Dakle, hajmo!« Naša je prva stanica bila banka Chase Manhattan na Broadwayu, gdje je Effing podigao dvadeset tisuća dolara. Kako je bila u pitanju velika svota, trebao mu je skoro sat da završi transakciju. Prvo je viši bankovni službenik morao odobriti cijelu stvar, a onda im je još trebalo vremena da sakupe traženu količinu novčanica od pedeset dolara, jer je Effing inzistirao da cijeli iznos bude isplaćen u tim apoenima. On je bio dugogodišnji klijent te banke, »važan klijent«, kako je više od jednom naglasio, pa mu je službenik, naslućujući mogućnost neugodne scene, nastojao ugoditi kako god je mogao. Effing se cijelo vrijeme ponašao konspirativno, nije mi dozvoljavao da mu pomognem, a kad je izvadio knjižicu iz kaputa naglašeno ju je skrivao od mene kao da se boji da bih mogao vidjeti koliko novaca ima na računu. Već me odavno prestalo vrijeđati takvo njegovo ponašanje, a osim toga me dotična brojka nije ni najmanje zanimala. Kad je novac konačno skupljen, blagajnik ga je dva puta prebrojao, a Effing me sigurnosti radi natjerao da i ja to učinim. Nisam nikad vidio toliku količinu novca na jednom mjestu, ali kad sam konačno završio s brojanjem, magija je potpuno nestala, a novac se pretvorio u ono što zapravo i jest: četiri stotine malih zelenih papira. Effing se zadovoljno nasmiješio kad sam mu rekao da je sve tamo i naložio mi da spakiram svežnjeve u torbu. Stavio sam mu torbu u krilo i izveo ga iz banke. Cijelim putem do izlaza je dizao buku i mahao štapom kao da najavljuje smak svijeta. Zatim me tražio da ga odvežem na jedan pješački otok usred Broadwaya. Sa obje strane prolazili su automobili i kamioni i stvarali veliku buku, ali Effingu to očito nije smetalo. Pitao me sjedi li tko na klupi i kad sam ga uvjerio da nema nikog, rekao mi je da sjednem. Taj je dan nosio svoje crne naočale i dok je privijao onu torbu na prsa s obje ruke još je manje nego obično nalikovao ljudskom biću. Kao neki gigantski kolibrić koji je upravo stigao iz svemira. »Htio bih ti izložiti svoj plan, prije nego počnemo«, rekao je. »Banka nije mjesto za razgovor, a nisam htio da nas ona nametljiva žena prisluškuje u stanu. Vjerojatno ti puno toga nije jasno, a kako

ćeš biti moj pomagač u svemu ovome, vrijeme je da ti stavim karte na stol.« »Pretpostavljao sam da ćete prije ili kasnije doći do toga.« »Dakle, ovako stoje stvari, mladiću. Moje vrijeme samo što nije isteklo i zato sam proveo ovih par mjeseci sređujući stvari. Napisao sam oporuku, napisao sam nekrolog i popunio neke praznine. Ostala je još samo jedna stvar koja me muči - jedan poseban dug, moglo bi se reći - i nakon što sam par tjedana o tome razmišljao, došao sam do rješenja. Prije pedeset i dvije godine, sjetit ćeš se, našao sam vreću s novcem. Uzeo sam te novce i s njima napravio još novaca, od kojih, evo, i dan danas živim. Sad kad sam došao do kraja, ta mi vreća novaca više ne treba. I, što bih trebao učiniti s njom? Jedina stvar koja ima nekog smisla jest da ju vratim.« »Vratite? A kome? Greshamovi su mrtvi, a to uostalom i nije bio njihov novac. Oni su ga ukrali od ljudi koje niste poznavali, od nekih anonimnih neznanaca. Čak i kad biste nekako uspjeli saznati tko su bili, vjerojatno su već svi umrli do sad.« »Točno tako. Vjerojatno su već svi mrtvi, a i ne bi bilo lako pronaći njihove nasljednike, zar ne?« »To sam upravo rekao.« »Također si rekao da su ti ljudi bili neki anonimni neznanci. Stani malo i razmisli o tome. Ako ovaj od Boga zaboravljeni grad ima ičeg u izobilju, onda su to anonimni neznanci. Ulice su ih pune. Gdje god se okreneš, neki anonimni neznanac. Ima ih na milijune oko nas.« »Šalite se.« »Naravno da se ne šalim. Ja se nikad ne šalim, to si već mogao naučiti.« »Hoćete reći da ćete ići okolo po ulicama i dijeliti novčanice od pedeset dolara neznancima? Pa to će izazvati nerede! Ljudi će potpuno poludjeti i rastrgat će nas.« »Neće, ako budemo pazili. Sve je stvar plana, a mi ga imamo. Vjeruj mi, Fogg. Bit će to najveća stvar koju sam ikad napravio, kruna svih dostignuća u mom životu!« Plan mu je bio vrlo jednostavan. Umjesto da usred dana dijelimo novac svakom prolazniku, mi ćemo izvesti nekoliko gerilskih napada na nekoliko pažljivo odabranih dijelova grada. Cijela operacija će se odvijati deset dana; po svakom izlasku novac će dobiti najviše četrdesetoro ljudi. Ja ću nositi novac u džepovima i ako nas netko i pokuša okrasti, najviše što nam može uzeti je dvije tisuće dolara. U međuvremenu će ostatak novca biti kod kuće, na sigurnom. Pročešljat ćemo grad uzduž i poprijeko, rekao je Effing, i nikad nećemo odlaziti dva dana zaredom u susjedne kvartove. Gornji dio građa jedan dan, donji drugi dan; istočni u ponedjeljak, zapadni u utorak. Nećemo se nigdje zadržati dovoljno dugo da ljudi shvate što zapravo radimo. Naš vlastiti kvart ćemo ostaviti za kraj. Tako će taj projekt izgledati kao nešto što se događa jednom u životu. Odmah sam shvatio da ne mogu ništa učiniti da ga odgovorim od toga. Bio je čvrsto odlučio i umjesto da ga bezuspješno odgovaram od toga, odlučio sam učiniti taj plan što sigurnijim. To je dobar plan, rekao sam, ali sve zavisi od doba dana koje ćemo odabrati za te izlaske. Popodneva, na primjer, nisu baš dobra solucija. U to doba ima previše ljudi na ulicama, a osnovna stvar je da se novac preda nekome a da to nitko drugi ne vidi. Samo će tako mogući problemi biti svedeni na minimum. »Hm«, rekao je Effing, prateći me vrlo koncentrirano. »Koje onda vrijeme predlažeš?« »Večer. Nakon što su se ljudi vratili s posla, ali prije nego što zaglavimo u nekoj napuštenoj ulici. Recimo između pola osam i deset.« »Drugim riječima, nakon večere. Takozvana povečernja ekskurzija.« »Tako je.« »Dogovoreno. Lunjat ćemo nakon sumraka, kao dva Robina Hooda što tragaju za sretnicima koje

im sudba nanese, da im razdijele bogatstvo.« »Morali biste razmisliti i o prijevozu. Ovo je velik grad i neka mjesta na koja imamo namjeru ići nalaze se kilometrima daleko. Ako ćemo pješačiti, jako ćemo se kasno vratiti kući. A ako ikad dođemo u situaciju da treba brzo pobjeći, naći ćemo se u neobranom grožđu.« »Govoriš kao neka pičkica. Ništa nam se neće desiti. Ako ti se umore noge, uzet ćemo taksi. Ako ne, pješačit ćemo.« »Nisam mislio na sebe. Samo želim biti siguran da znate što radite. Jeste li razmišljali o tome da iznajmite auto? Tad bi se uvijek mogli lako vratiti. Samo bismo sjeli u auto i vozač bi nas odveo kući.« »Vozač! Koja grozna ideja! Cijela bi stvar izgubila smisao.« »Ne vidim zašto. Poanta je da razdijelite novac, ali se ne morate pritom satima vucarati gradom po hladnoći. Bilo bi glupo da se razbolite zato što ste htjeli biti darežljivi.« »Ja želim švrljati naokolo, osjetiti atmosferu, doživjeti situacije. To se ne može ako sjediš u autu. Moraš biti tamo, na ulici, na istom zraku.« »To je samo bio prijedlog.« »Zadrži svoje prijedloge za sebe. Ja se ničeg ne bojim, Fogg, prestar sam za to. I što se manje budeš brinuo za mene, to bolje. Ako si sa mnom, odlično. Ali drži jezik za zubima. Napravit ćemo ovo po mome, makar padale sjekire.« Prvih je osam dana sve išlo glatko. Složili smo se da mora postojati hijerarhija u zaslužnosti i to mi je dalo slobodne ruke da radim onako kako sam mislio da treba. Ideja je bila da se ne dijeli novac svakome tko naiđe, nego da se traže ljudi kojima je najpotrebniji. Siromašni su automatski imali prednost nad bogatima, hendikepirani pred zdravima, ludi pred normalnima. Ta smo pravila uspostavili odmah u početku i s obzirom na situaciju na ulicama New Yorka, nije ih bilo teško slijediti. Neki bi se ljudi slomili i zaplakali kad bih im dao novac; drugi bi prasnuli u smijeh; neki ne bi ništa rekli. Bilo je nemoguće predvidjeti njihove reakcije i uskoro sam prestao očekivati od njih da učine ono što sam mislio da će učiniti. Bilo je sumnjičavih koji su mislili da ih nekako želimo prevariti — jedan je čovjek čak otišao tako daleko da je poderao novčanicu, a nekoliko drugih nas je optužilo da smo krivotvoritelji; bilo je pohlepnih koji su mislili da pedeset dolara nije dovoljno; bilo je usamljenih koji nas nisu htjeli pustiti; bilo je veselih koji su nas htjeli počastiti pićem; tužnih koji su nam htjeli ispričati svoju životnu priču; umjetnički nastrojenih koji bi nam u zahvalnost nešto otplesali ili otpjevali. Na moje iznenađenje, nitko nas nije pokušao okrasti. To je vjerojatno bila stvar čiste sreće, a i toga što smo se brzo kretali, ne zadržavajući se predugo na jednom mjestu. Uglavnom sam dijelio novac na ulici, ali bilo je i nekoliko upada u jeftine barove - Blarney Stones, Bickfords, Chock Full o’ Nuts - gdje sam pred svakog tko bi sjedio za šankom stavio novčanicu. »Ljubav je sve!« viknuo bih, dijeleći novac što sam brže mogao. Prije nego što bi zbunjene mušterije shvatile što ih je snašlo, već bih bio na ulici. Davao sam novac prosjakinjama i kurvama, beskućnicima i pijancima, hipijima i djeci koja su pobjegla od kuće, sakatima i slijepima - tom šarolikom svijetu koji je poslije sumraka tumarao ulicama. Trebalo je podijeliti četrdeset darova svake večeri i nikad nam nije trebalo više od sat i pol da obavimo posao. Devete večeri je padala kiša i gospođa Hume i ja smo uspjeli nagovoriti Effinga da preskočimo taj dan. Sljedeće je večeri kiša opet padala, ali ovaj put se nije dalo ništa učiniti da ga se zadrži kod kuće. Nije ga bilo briga ako zaradi upalu pluća, rekao je, posao ga je čekao i tako mu Boga, on će ga obaviti. A da idem ja bez njega? Pitao sam. Dao bih mu detaljan izvještaj na povratku i to bi gotovo

bilo kao da i je i on bio tamo. Ne, nemoguće, on mora osobno prisustvovati. I osim toga, kako on može biti siguran da ja neću naprosto strpati novac u džep i poslije izmisliti priču za njega o ljudima kojima sam ga dao. Nema načina da on zna lažem li mu. »Ako to stvarno mislite,« rekao sam, potpuno izvan sebe od bijesa, »onda se jebite i vi i vaš novac. Ja dajem otkaz.« Po prvi put u šest mjeseci koliko sam ga poznavao, Effing se slomio i ispričao. Bio je to dramatičan trenutak, i dok je sjedio tamo u provali žaljenja i kajanja, gotovo sam se sažalio nad njim. Cijelo mu se tijelo treslo, slina mu je visjela s usnice i izgledao je kao da će se raspasti. Znao je da sam mislio ono što sam rekao i moja prijetnja da ću ga napustiti, baš u ovom trenutku, bila je za njega previše. Molio me za oproštaj, rekao mi da sam dobar momak, da sam najbolji momak kojeg je ikad poznavao i da mi dok živi više nikad neće reći ni jednu ružnu riječ. »Iskupit ću se za sve, rekao je, »obećajem da ću se za sve iskupiti.« I zatim, očajnički posežući za torbom izvadio je pregršt novčanica i pružio ih prema meni. »Evo«, rekao je, »ovo je za tebe, Fogg. Hoću da uzmeš mali bonus. Bog zna da si ga zaslužio.« »Nema potrebe da me podmićujete, gospodine Effing. Ja sam dovoljno plaćen za svoj posao.« »Ne, molim te, stvarno bih htio da to uzmeš. Shvati to kao bonus, nagradu za odlično obavljen posao.« »Vratite novac u torbu. U redu je. Radije ga dajte nekome kome je potrebniji.« »Ali ostat ćeš?« »Da, ostat ću. Primam ispriku. Samo nemojte da se ponovi.« Iz očiglednih razloga tu večer nismo izašli. Sljedeća je večer bila vedra i u osam smo krenuli na Times Square, gdje smo završili s poslom u rekordnih dvadeset i pet minuta. Zato što je još bilo rano i što smo bili bliže domu nego obično, Effing je inzistirao da se vratimo pješice. To samo po sebi nije bilo neobično i ne bih to ni spominjao, da nije bilo jedne neobične stvari koja nam se dogodila na putu kući. Malo južnije od Columbus Circlea ugledao sam crnca svojih godina kako hoda paralelno s nama na suprotnoj strani ulice. Koliko sam mogao primijetiti, na njemu nije bilo ništa neobično. Bio je normalno obučen i nije činio ništa što bi upućivalo na to da je lud ili pijan. Ali hodao je, te vedre proljetne večeri, s otvorenim kišobranom u ruci. Već je i to bilo dovoljno čudno, a onda sam primijetio da je kišobran pritom još i slomljen: zaštitno platno je bilo strgnuto sa žičanog kostura i s tim golim žicama koje su stršale, izgledao je kao da nosi neki veliki i nevjerojatan čelični cvijet. Nisam se mogao suzdržati od smijeha. Kad sam to opisao Effingu i on se nasmijao. Njegov je smijeh bio glasniji od mojeg i privukao je pažnju čovjeka pod kišobranom. Uz veliki osmijeh na licu, pokazao nam je da mu se pridružimo pod kišobranom. »Zašto stojite tu na kiši?« rekao je veselo. »Dođite ovamo da se ne smočite.« Bilo je nešto tako dobroćudno i šašavo u njegovoj ponudi, da bi bilo gotovo nepristojno odbiti ga. Prešli smo na drugu stranu ulice i sljedećih smo trideset blokova hodali Broadwayem ispod slomljenog kišobrana. Bilo mi je drago vidjeti kako je Effing s veseljem prihvatio šalu. Nije postavljao nikakva pitanja, intuitivno dokučivši da nonsens ove vrste ima smisla sve dok se pretvaraš da vjeruješ u njega. Ime našem domaćinu bilo je Orlando i bio je darovit komičar, skakutao bi na prstima oko nepostojećih lokvica, naginjao kišobran da izbjegne kapljice i brbljao je cijelim putem u rafalnom monologu prepunom smiješnih asocijacija i igara riječi. Bila je to mašta u svom najčistijem obliku: čin kojim se u svijet donose stvari koje ne postoje i uspijeva uvjeriti ljude da prihvate svijet kojeg nema. I kako se to događalo baš dotične noći, izgledalo je da slijedi isti impuls koji je stajao iza onog što smo Effing i ja radili na Četrdeset i drugoj ulici. Luckasti je duh obuzeo grad. Novčanice od pedeset dolara završavale su u džepovima neznanaca, kišilo je, a nije, i iako smo po prolomu oblaka išli pod slomljenim kišobranom, nije nas pogodila ni kap.

Pozdravili smo se s Orlandom na uglu Broadwaya i Osamdeset i četvrte ulice, rukujući se svi međusobno i obećavajući da ćemo zauvijek ostati prijatelji. Za završni akord naše male promenade Orlando je ispružio ruku izvan kišobrana, zastao na trenutak i zatim izjavio da je kiša prestala. Bez odlaganja je zaklopio kišobran i poklonio mi ga kao suvenir. »Evo, prijatelju,« rekao je, »mislim da je bolje da ga vi uzmete. Nikad ne znaš kad može ponovno početi padati, a ja ne bih htio da mi pokisnete. Tako ti je to s vremenom, stalno se mijenja. Ako nisi spreman na sve, nisi spreman ni na što.« »To je kao s novcem u banci«, rekao je Effing. »Tako je, Tom«, rekao je Orlando. »Stavi ga ispod madraca i čuvaj za crne dane.« Stisnuo je šaku u pesnicu kao znak pozdrava i zatim se izgubio u gomili. Bila je to neobična epizoda, ali takve se stvari događaju u New Yorku češće nego što bi čovjek mislio, pogotovo ako ste otvoreni prema njima. Ono što je meni bilo čudno u tom susretu je misteriozni način na koji je taj susret imao utjecaj na događaje koji su uslijedili. Gotovo kao da je naš susret s Orlandom bio pretkazanje stvari koje će se desiti, proročanstvo Effingove sudbine. Nametnuo nam se neki novi set slika i mi smo se našli začarani njima. Mislim na prolom oblaka i kišobran, ali još više od toga mislim na mijenu — i kako se sve može svaki tren promijeniti, odjednom i zauvijek. Sljedeća nam je večer trebala biti zadnja. Effing je proveo dan još nemirniji nego obično, odbijajući odrijemati kao obično nakon ručka, odbijajući da mu čitam, odbijajući sve što sam pokušao smisliti da mu malo odvratim pažnju. Poslijepodne smo proveli malo vremena u parku, ali vrijeme je bilo maglovito i prijeteće, pa sam ga nagovorio da se vratimo kući prije nego što smo planirali. Do večeri se spustila gusta magla na grad. Svijet je posivio i svjetla zgrada sijala su kroz vlagu kao da su umotana u zavoje. To nisu bili baš obećavajući uvjeti, ali kako kiša zapravo nije padala, nije imalo nikakvog smisla ni pokušavati odgovoriti Effinga od naše finalne ekspedicije. Planirao sam što je moguće brže obaviti posao, a onda odgurati starca kući prije nego što se vrijeme pogorša ili mu naškodi. Gospođa Hume nije bila sretna s našim izlaskom, ali je popustila nakon što sam joj obećao da će Effing sa sobom ponijeti kišobran. Effing je na to spremno pristao i kad sam ga u osam izgurao kroz izlazna vrata činilo mi se da su stvari poprilično pod kontrolom. Ono što nisam znao jest da je Effing zamijenio svoj kišobran onim koji nam je Orlando dao večer prije. Saznao sam to kad smo se već udaljili nekih šest ili sedam blokova od kuće. Effing je infantilno hihoćući izvadio taj slomljeni kišobran i otvorio ga. Kako je ručka bila identična njegovom kišobranu pretpostavio sam da se zabunio, ali kad sam mu to spomenuo, rekao mi je da gledam svoja posla. »Ne budi budala«, rekao je. »Naravno da sam ga namjerno uzeo. To je magični kišobran, to se odmah vidi. Kad ga otvoriš, postaneš nevidljiv.« Htio sam mu nešto odgovoriti, ali sam odustao. Kiša nije padala, a nisam se htio uvući u hipotetsku raspravu. Htio sam što prije obaviti posao i sve dok kiša ne počne padati nije bilo razloga da ne drži taj besmisleni predmet nad glavom. Produžio sam još nekoliko blokova, dijeleći novčanice svim izglednim kandidatima i kad je pola zalihe bilo potrošeno prešli smo na drugu stranu ulice i počeli se kretati prema kući. I tada je počela padati — kao da je Effing snagom volje natjerao kapi na pad, kao da je to naprosto bilo neizbježno. Prvo su bile jedva primjetne, gotovo stopljene s vlagom u zraku, ali do sljedećeg se bloka lagana kišica pretvorila u nešto što se moralo uzeti u obzir. Odgurao sam Effinga u prvi ulaz, namjeravajući da tamo pričekamo da najgore prođe, ali čim sam stao, starac se počeo buniti.

»Što to radiš? Nema odmora dok traje obnova! Još nam je ostalo novčanica koje treba podijeliti. Hajmo, dečko! Veselo, veselo! Idemo, naređujem ti!« »U slučaju da niste primijetili«, rekao sam, »pada kiša. I to ne neki mali proljetni pljusak. Baš jako pada. Kapi su ogromne i odbijaju se po pola metra od pločnika.« »Kiša?« rekao je. »Kakva kiša? Ja ne osjećam nikakvu kišu.« I onda se, iznenada gurnuvši kotače svojih kolica, Effing oslobodio mog stiska i otklizao na pločnik. Dignuo je kišobran s obje ruke visoko iznad glave i počeo vikati u oluju. »Nema kiše!« grmio je, dok je dotična tekla po njemu i udarala ga u lice. »Možda pada na tebe, dečko moj, ali na mene ne! Ja sam suh kao barut! Imam svoj vjerni kišobran i sve je dobro! Ha, ha! Kad bi se cijelo nebo na mene srušilo, ja ništa ne bih osjetio!« Tada sam shvatio da Effing želi umrijeti. Isplanirao je ovu farsu kako bi se razbolio i zapanjilo me s kojim je veseljem tome pristupio. Mahao je kišobranom lijevo-desno, potičući pljusak svojim smijehom, i usprkos gađenju koje sam u tom trenutku osjećao prema njemu, divio sam se njegovoj hrabrosti. Izgledao je kao neki patuljasti Lear reinkarniran u Gloucesterovom tijelu. To je bila njegova zadnja noć i želio je otići ludujući, prizivajući svoju smrt u svom posljednjem, veličanstvenom činu. Moj je prvotni impuls bio da ga odvučem i sklonim s kiše, ali onda sam ga bolje pogledao i shvatio da je prekasno. Već je bio mokar do gole kože, a za nekog tako krhkog poput njega to je vjerojatno bilo dovoljno. Prehladit će se, zatim dobiti upalu pluća i ubrzo nakon toga umrijeti. To mi se sve činilo izvjesnim i odjednom sam se prestao boriti protiv toga. Gledao sam u leš, u već mrtvo tijelo, rekao sam si, i nije više bilo važno hoću li nešto poduzeti ili ne. Nije prošao ni jedan dan da nisam zažalio odluku koju sam donio te večeri, ali u tom se trenutku činilo da to jedino ima smisla, kao da bi u moralnom smislu bilo potpuno pogrešno da sam mu se suprotstavio. Ako je već bio mrtav, kakvo sam pravo imao kvariti mu veselje? Effing se bio odlučio uništiti, a kako me uvukao u vrtlog svog ludila, ja nisam pomaknuo ni malim prstom da ga zaustavim. Samo sam stajao i pustio da sve ide svojim tokom, kao svjesni sudionik u samoubojstvu. Izašao sam na pločnik i uhvatio Effingova kolica, žmirkajući zbog kiše koja mi se slijevala u oči. »Izgleda da imate pravo,« rekao sam. »Ni mene kiša ne dotiče.« U trenutku kad sam to izgovorio, nebom se prolomila munja, praćena strahovitom grmljavinom. Kiša je nemilice lijevala po nama, gađajući naša nezaštićena tijela otvorenom vatrom tekućih metaka. Sljedeći udar vjetra odnio je Effingu naočale s lica, ali on se samo još jače nasmijao, uživajući u divljanju oluje. »Nevjerojatno, zar ne?« dovikivao mi je kroz grmljavinu. »Miriši kao kiša, zvuči kao kiša, čak i ima okus po kiši. A mi smo potpuno suhi. To je pobjeda uma nad materijom, Fogg. Konačno smo uspjeli! Otkrili smo tajnu svemira!« Bilo mi je kao da sam prešao neku tajanstvenu granicu unutar sebe i otpuzao kroz vratašca koja su vodila do najskrovitije odaje Effingovog srca. Nije to bilo samo zbog toga što sam se prepustio njegovoj grotesknoj predstavi, nego zato što sam mu priznao pravo na slobodu odlučivanja i na taj način mu se konačno dokazao. Starac će umrijeti, ali voljet će me do kraja života. Probijali smo se još sedam ili osam blokova i Effing je cijelim putem vikao u potpunoj ekstazi. »Čudo! Jebeno čudo! Pare padaju s neba! Besplatan novac! Uzmite dok ima!« Nitko ga nije čuo, naravno, jer su ulice bile sasvim prazne. Mi smo bili jedini luđaci koji se nisu sklonili i da bih podijelio ostale novčanice napravio sam nekoliko kratkih posjeta barovima i krčmama na putu. Parkirao bih Effinga na ulazu i slušao njegov divlji smijeh dok bih dijelio novac. Uši su mi brujale od te luđačke glazbene pratnje našeg slepstik finala. Cijela je stvar već bila izmakla kontroli. Pretvorili smo se u prirodnu katastrofu, u tajfun koji je kupio nevine žrtve. »Novci!« vikao bih, smijući se i plačući istovremeno. »Pedeset dolara za svakoga!« Bio sam tako natopljen vodom, da su mi iz čizama curile lokvice,

tekao sam kao suza veličine čovjeka i močio sve oko sebe. Posljednje mjesto koje smo posjetili bio je kafić Childs, zadimljena rupa s neonskim svjetlima. Dvanaestak je ljudi stajalo za šankom i jedan je izgledao očajnije od drugog. Imao sam još pet, šest novčanica u džepu i odjednom nisam znao kako riješiti tu situaciju. Više nisam mogao ništa odlučivati i ni o čemu misliti. Ne znajući što da učinim, bacio sam novac u zrak. »Tko god ga želi, njegov je!« povikao sam. I otrčao, gurajući Effinga natrag u oluju. Nakon te noći više nikad nije izašao iz kuće. Sutradan ujutro je počeo kašljati, a do kraja tjedna to mu je s bronhija prešlo na pluća. Zvali smo doktora i on je potvrdio da se radi o upali pluća. Htio je smjesta poslati Effinga u bolnicu, ali je to starac odbio, tvrdeći da ima pravo umrijeti u vlastitom krevetu, a ako ga netko pokuša iz njega izvući, ubit će se. »Prerezat ću si grkljan britvom«, rekao je, »pa onda živite s tim na savjesti.« Doktor je već imao posla s Effingom i bio je dovoljno pametan da dođe s pripremljenom listom privatnih medicinskih sestara. Gospođa Hume i ja smo počeli obavljati sve neophodne pripreme i tijekom sljedećeg tjedna bili smo u poslu do grla: advokati, bankovni računi, punomoći i slično. Ono što je bilo bitno, to je da sam se konačno pomirio s gospođom Hume. Nakon što sam se vratio s Effingom u stan one olujne noći, bila je toliko ljuta na mene da mi se čitava dva dana nije uopće obratila. Smatrala me odgovornim za to što se razbolio, a budući da sam ja u principu bio istog mišljenja, nisam se ni pokušavao braniti. Bilo mi je jako žao što smo posvađani i taman kad sam pomislio da je taj raskol trajan, situacija se iznenada promijenila. Ne znam što se dogodilo, ali pretpostavljam da je nešto rekla Effingu i da ju je on uvjerio da mi ne smije ništa zamjerati. Zagrlila me i ispričala mi se, boreći se sa suzama. »Njegovo je vrijeme došlo,« tužno je zaključila. »On je spreman i tu se više ništa ne može učiniti.« Medicinske su sestre radile u tri osmosatne smjene i one su mu davale lijekove, mijenjale posteljinu i pazile na infuziju. Uz par iznimaka, doimale su se kao gruba i bezosjećajna stvorenja i vjerojatno se podrazumijeva da je Effing htio imati što manje posla s njima. Tako je i bilo sve do zadnjih dana, kad je bio preslab da bi ih uopće primjećivao. Inzistirao je da se drže podalje od njegove sobe ako nemaju neki konkretan zadatak koji moraju obaviti, tako da su vrijeme uglavnom provodile na kauču u dnevnoj sobi, gdje su namrštene i s prezrivim izrazom lica listale časopise i pušile. Jedna ili dvije su nas napustile, a dvije smo mi morali otpustiti. Izuzev tih poteškoća s medicinskim sestrama, Effingovo je ponašanje bilo neobično pristojno i od trenutka kad je zalegao u krevet kao da mu se u potpunosti promijenila osobnost i očistila od otrova blizinom smrti. Mislim da nije bio u velikim bolovima i iako su postojali bolji i lošiji dani (u jednom je trenutku čak izgledalo kao da se potpuno oporavio, ali je odmah zatim uslijedilo još jače pogoršanje), njegova je bolest bila postupno nestajanje, spor i neizbježan gubitak snage koji je trajao sve do trenutka kad mu je srce konačno prestalo kucati. Svaki sam dan provodio u njegovoj sobi, pored njegovog kreveta, jer je želio da budem kraj njega. Naš se odnos od one olujne noći promijenio do te mjere, da se on ponašao prema meni kao da sam mu najbliži rod. Držao me za ruku i govorio mi kako sam mu velika utjeha i kako mu je drago što sam pored njega. U početku sam sumnjao u te sentimentalne ispade, ali kako su dokazi njegove novopronađene naklonosti nastavljali gomilati, morao sam ih prihvatiti kao stvarne. U početku, dok je još imao dovoljno snage za razgovor, ispitivao me o mom životu i ja sam mu pričao o svojoj majci i ujaku Victoru, o fakultetu, o onom groznom periodu koji je doveo do mog potpunog kolapsa i o tome kako me Kitty Wu spasila. Effing mi je rekao da se brine što će se sa mnom dogoditi kad on otegne papke (kako se izrazio), ali ja sam ga pokušao uvjeriti da sam sasvim sposoban brinuti se za sebe. »Ti si sanjar, dečko moj,« rekao je. »Glava ti je u oblacima i kako stvari stoje, neće nikad ni

biti negdje drugdje. Nemaš ambicija, baš te briga za novce, previše si filozofski nastrojen da bi bio umjetnik. Što da radim s tobom? Tebi treba netko da se brine za tebe, da pazi na to da nešto pojedeš i imaš koji dolar u džepu. Kad mene više ne bude, ti ćeš opet biti na početku.« »Imam ja nekih planova«, slagao sam, nadajući se da ćemo promijeniti temu. »Poslao sam prijavu za bibliotekarski studij na Kolumbiji i primili su me. Mislio sam da sam vam to već spomenuo. Predavanja počinju na jesen.« »A kako ćeš platiti školarinu?« »Dali su mi stipendiju. Sjajna prilika. Program traje dvije godine i nakon toga ću uvijek imati kako zaraditi za život.« »Teško mi te zamisliti kao bibliotekara.« »Priznajem da je malo čudno, ali mislim da bih to mogao raditi. Biblioteke ionako nisu stvaran svijet. To su posljednja utočišta čiste misli. Na taj bih način mogao nastaviti živjeti u oblacima do kraja života.« Znao sam da mi Effing ne vjeruje, ali je harmonije radi odlučio ne inzistirati više na tome. Nikako nije želio narušiti taj mir koji je nastao među nama. To je bio tipičan primjer onog što se dogodilo s njim tijekom tih posljednjih par tjedana. Mislim da je bio ponosan na sebe što je mogao umrijeti na takav način, kao da je nježnost koju je počeo pokazivati prema meni dokazivala da je još uvijek sposoban ostvariti što god naumi. Bez obzira na opadanje snage nastavio je vjerovati da ima kontrolu nad svojom sudbinom i ta je iluzija ostala s njim do kraja: ideja da je isplanirao i organizirao vlastitu smrt, da sve teče po njegovom planu. Objavio je da će dvanaesti svibnja biti datum njegove smrti i činilo se da je još jedino o čemu misli bilo to da održi riječ. Bacio se smrti u naručje otvorenih ruku, ali se istovremeno i borio protiv nje svim snagama, tako da se zadnji trenutak može odigrati pod njegovim uvjetima. Čak i kad više gotovo nije mogao govoriti, kad je iziskivalo velik napor da proizvede bilo kakav zvuk, prva stvar koju je želio znati kad bih ušao u sobu bila je: koji je dan danas. Kako je izgubio pojam o vremenu, ponavljao bi to pitanje svakih nekoliko sati. Trećeg ili četvrtog u mjesecu mu se stanje naglo pogoršalo i činilo se nevjerojatnim da bi mogao izdržati do dvanaestoga. Da bih ga uvjerio da se drži rasporeda počeo sam lagati u vezi datuma, pomičući datum svaki put kad bi mi postavio pitanje. Jednog sam posebno teškog poslijepodneva preskočio tri dana u samo nekoliko sati. Sedmi je, rekao sam mu; osmi je; deveti je; a on je već bio tako daleko da nije primijetio. Kad mu se stanje idućih dana stabiliziralo, ja sam još uvijek bio ispred kalendara i sljedeća dva dana nisam imao izbora nego da mu nastavim govoriti da je deveti. Bilo je to najmanje što sam mu mogao pružiti — dati mu tu satisfakciju kako je pobijedio na tom ispitu volje. Kako bilo da bilo, odlučio sam se pobrinuti da za njega njegov život prestane dvanaestog. Zvuk mojeg glasa ga je smirivao, rekao je, i kad je postao preslab da bi govorio, htio je da ja nastavim pričati. Nije mu bilo važno o čemu, dokle god je čuo moj glas i znao da sam tu. Ja sam nastavljao brbljati najbolje što sam znao, skačući s teme na temu, kako bi mi došlo. Nije uvijek bilo lako držati taj monolog i kad god bih osjetio nedostatak inspiracije, upotrijebio bih jedan od trikova da nastavim: prepričavao bih zaplete filmova ili knjiga, recitirao pjesme - Effing je posebno volio Sir Thomasa Wyatta i Fulkea Grevillea — ili bih mu govorio o vijestima iz jutarnjih novina. Još se uvijek sjećam prilično dobro nekih od tih priča i kad god danas pomislim na njih (širenje rata u Kambodži, ubojstva u Kent Stateu), vidim se kako sjedim u onoj sobi kraj Effinga, gledajući ga kako leži na krevetu. Vidim njegova bezuba usta kako hvataju zrak; njegove slijepe, vodenaste oči kako zure u strop; ruke kao u pauka kako stežu pokrivač; nevjerojatno bljedilo njegove naborane kože. Asocijacija je neizbježna. Nekim tajnovitim refleksom ti su događaji za mene smješteni u konturama

Effingovog lica i ne mogu misliti o njima, a da ga ne vidim ponovo preda mnom. Ponekad bih mu naprosto opisivao sobu u kojoj smo se nalazili. Koristeći iste metode koje sam razvio tijekom naših šetnji, odabrao bih neki predmet i počeo govoriti o njemu. Šara na pokrivaču, pisaći stol u kutu, uramljena karta pariških ulica koja je visjela na zidu pored prozora. Dokle god je mogao pratiti o čemu govorim ti su mu opisi pričinjali posebno zadovoljstvo. Sad, kad mu je toliko toga izmicalo, trenutna fizička prisutnost stvari stajala je na rubu njegove svijesti kao vrsta raja, nedostižno carstvo običnih čuda: opipljivo, vidljivo, osjetilno polje koje prožima sav život. Pretačući za njega te stvari u riječi, dao sam Effingu priliku da ih još jednom iskusi, kao da je već samo bivanje u svijetu stvari nešto najvrednije na ovom svijetu. Na neki sam način u toj sobi radio za njega marljivije nego ikad prije, koncentrirajući se na najsitnije detalje i materijale — vunu i pamuk, srebro i kositar, drvenu građu i gipsane ukrase - istražujući mikroskopsku geometriju svega što bih vidio. Što je Effing postajao slabiji, to sam ja bio predaniji, udvostručujući napore kako bih premostio tu razdaljinu koja je rasla među nama. Pri kraju sam se tjerao na takvu preciznost da su mi trebali sati za opis sobe. Napredovao bih centimetar po centimetar, ne dopuštajući da mi išta promakne, čak ni čestice prašine što su lebdjele u zraku. Pomicao bih granice tog prostora dok ne bi postao neiscrpan, mnoštvo svjetova unutar drugih svjetova. U jednom sam trenutku shvatio da vjerojatno govorim u prazno, ali sam nastavio govoriti, hipnotiziran mišlju da je moj glas jedino što Effinga još drži na životu. To, naravno, više nije bilo važno. On je odlazio i ne vjerujem da je u zadnja dva dana koja sam proveo s njim čuo i jednu jedinu riječ koju sam rekao. Nisam bio tamo kad je umro. Nakon što sam jedanaestog svibnja sjedio kraj njega do osam navečer, došla je gospođa Hume i inzistirala da se ostatak večeri odmorim. »Više ništa ne možemo učiniti za njega«, rekla je. »Bili ste s njim od jutra i vrijeme je da izađete malo na zrak. Ako izdrži još ovu noč, barem ćete biti odmorni za sutra.« »Ne vjerujem da će biti sutra.« Rekao sam. »Možda i neće. Ali to smo rekli i jučer, a on je još uvijek ovdje.« Otišao sam s Kitty na večeru u Mjesečevu palaču i nakon toga smo otišli u kino u Thaliu (mislim da smo gledali Pepeo i dijamante, ali možda se varam). Inače bih nakon kina otpratio Kitty do njenog doma, ali imao sam loš predosjećaj u vezi Effinga, pa smo niz West End Aveniju odšetali do stana. Bilo je skoro jedan kad smo stigli. Rita je otvorila vrata sva u suzama i nije mi ništa morala reći, znao sam što se dogodilo. Effing je umro manje od sat vremena prije nego što smo stigli. Kad sam pitao sestru da mi kaže točno vrijeme smrti, rekla mi je da je bilo 12:02, dvije minute iza ponoći. Effing je ipak uspio doći do dvanaestog svibnja. Bilo je to toliko suludo, da nisam znao kako da reagiram. U glavi mi je bubnjalo i činilo mi se da mi je u mozgu nastao neki kratki spoj. Pretpostavio sam da ću zaplakati, pa sam stao u kut sobe i pokrio lice rukama. Stajao sam tamo čekajući suze da krenu, ali ništa se nije događalo. Prošlo je nekoliko trenutaka u toj tišini, a onda je grč čudnih zvukova prasnuo iz mog grla. Trebalo mi je još par trenutaka da shvatim da se radi o smijehu. Prema instrukcijama koje je ostavio, Effingovo je tijelo trebalo biti kremirano. Nikakva pogrebna svečanost nije trebala biti održana i posebno je inzistirao na tome da nijedan predstavnik bilo koje religije ne smije prisustvovati bacanju njegovih posmrtnih ostataka. Ceremonija je trebala biti jednostavna: gospođa Hume i ja trebali smo se ukrcati na trajekt za Staten Island i kad prijeđemo pola puta, a Kip slobode postane vidljiv s naše desne strane, trebamo prosuti njegov pepeo nad vodama njujorške luke. Pokušao sam telefonom doći do Solomona Barbera u Northfieldu, u Minnesoti, misleći kako bi mu trebalo pružiti priliku da prisustvuje, ali nakon što mi nitko nije odgovarao na pozive na kućni

broj, nazvao sam Odsjek za povijest na Magnus koledžu i saznao da je profesor Barber uzeo slobodan semestar. Tajnica nije imala namjeru davati nikakve dodatne informacije, ali nakon što sam joj objasnio svrhu svog poziva, dodala je da je profesor otišao na studijsko putovanje u Englesku. Kako bih mogao tamo stupiti s njim u kontakt, upitao sam. To će biti teško, odgovorila je, jer nije ostavio nikakvu adresu. Ali što je s poštom? Nastavio sam, sigurno je nekamo šalju. Ne, rekla je, ne šalju. Tražio je da je sačuvaju do njegovog povratka. A kad će to biti? Ne prije kolovoza, odgovorila je, ispričavajući se što nije u stanju pomoći i postojalo je nešto u njezinom glasu po čemu sam zaključio da to iskreno i misli. Kasnije tog istog dana napisao sam pismo Barberu, opisujući mu situaciju najbolje što sam mogao. Nije mi bilo lako sastaviti to pismo i pisao sam ga dva ili tri sata. Kad sam završio, pretipkao sam ga i poslao u paketu zajedno s transkriptom Effingove autobiografije. Po meni, time je završavala moja odgovornost u svemu tome. Napravio sam što je Effing tražio od mene i sve ostalo je sad u rukama odvjetnika. Dva dana kasnije, gospođa Hume i ja uzeli smo pepeo iz mrtvačnice. Bio je spremljen u sivu, metalnu urnu, ne veću od štruce kruha i bilo mi je teško zamisliti da se Effing stvarno tamo nalazi. Izgledalo je da se gospođa Hume, koja je bez sumnje imala bolji osjećaj za stvarnost od mene, boji urne i cijelim ju je putem držala ispruženim rukama što je mogla dalje od sebe, kao da sadrži neke otrovne ili radioaktivne tvari. Dogovorili smo se da ćemo, bez obzira na vrijeme, već sutra otići na trajekt. Kako je sutradan bio njezin dan za posjete bratu u bolnici, da ga ne bi propustila vidjeti, gospođa Hume ga je odlučila povesti s nama. Pritom joj je palo na pamet da bi možda i Kitty trebala također poći. To mi se nije činilo neophodnim, ali kad sam to prenio Kitty, ona je rekla da bi voljela ići. To je važan događaj, rekla je, a ona je jako voljela gospođu Hume i htjela joj je pružiti svoju moralnu podršku. Tako nas je bilo četvoro umjesto dvoje. Mislim da New York nije nikad vidio tako šaroliku grupu grobara. Rano sljedećeg jutra gospođa Hume je otišla po brata u bolnicu. Dok je nije bilo stigla je Kitty, u najmanjoj minici plave boje koja je činila njene prekrasne bakrene noge još ljepšima u kombinaciji s visokim petama koje je obukla za ovu priliku. Objasnio sam joj da brat gospođe Hume nema sve daske na broju, ali kako ga nisam nikad upoznao, nisam točno znao što to znači. Uspostavilo se da je Charlie Bacon velik čovjek, okrugla lica, u ranim pedesetima, tanke crvenkaste kose i prodornog pogleda. Pojavio se sa svojom sestrom u prilično usplahirenom stanju (bilo je to prvi put da je napustio bolnicu u zadnjih godinu dana) i nekoliko prvih minuta se samo smješkao i rukovao s nama. Imao je na sebi plavu vjetrovku zakopčanu do grla, svježe opeglane kaki hlače i ulaštene crne cipele na bijelim soknama. U džepu jakne nosio je mali radio-aparat sa slušalicom koja nije napuštala njegovo lijevo uho. Svaku minutu-dvije gurnuo bi ruku u džep i prtljao po radiju tražeći stanice, i pritom bi zatvorio oči i koncentrirao se kao da sluša poruke iz druge galaksije. Kad sam ga upitao koja mu je stanica najdraža, odgovorio mi je da su sve iste. »Ne slušam radio zabave radi«, rekao je. »To mi je posao. Ako radim kako treba, onda znam što se događa sa velikim trubnicima ispod grada.« »Velikim trubnicima?« »H-bombama. Imaju ih dvanaestak spremljenih u podzemnim tunelima i stalno ih miču da Rusi ne bi saznali gdje se točno nalaze. Imaju barem stotinu različitih pozicija - dolje duboko, dublje od podzemne.« »A kakve to ima veze s radijem?« »Šalju si kodirane informacije. Svaki put kad program ide uživo na nekoj od stanica, to znači da premještaju trubnike. Bejzbol utakmice su najbolji indikatori. Ako Metsi pobjeđuju pet prema dva, to znači da su stavili trubnike na poziciju pedeset dva. Ako gube šest prema jedan, to je pozicija

šesnaest. Zapravo je vrlo jednostavno kad jednom shvatite sistem.« »A što je s Yankeesima?« »Koji god da tim igra u New Yorku, to je rezultat na koji morate paziti. Nisu nikad u gradu na isti dan. Kad su Metsi u New Yorku, Yankeesi su na putu, i vice versa.« »Ali što imamo od toga da znamo gdje se bombe nalaze?« »Možemo se zaštititi. Ne znam kako vi, ali ja nisam oduševljen s idejom da me neko raznese u zrak. Netko mora voditi računa o tome što se događa i ako već nitko drugi neće, onda valjda moram ja.« Gospođa Hume se presvlačila dok sam vodio ovaj razgovor s njezinim bratom. Kad je bila gotova izašli smo iz stana i odvezli se taksijem do pristaništa. Bio je prekrasan dan, vedro nebo i svježi povjetarac. Sjećam se kako sam sjedio na zadnjem sjedalu držeći urnu u krilu i slušao Charlieja kako priča o Effingu, dok je taksi klizio niz West Side. Sreli su se nekoliko puta i nakon što je iscrpio jedinu temu koja ih je povezivala (Utah), Charlie je nastavio blebetati o danima koje je tamo proveo. Vježbao je za bombardera u Wendoveru tijekom rata, usred pustinje, i dizao je u zrak minijaturne gradove od soli. Letio je u četrdeset misija nad Njemačkom i onda, na kraju rata, poslali su ga natrag u Utah i ubacili ga u program atomske bombe. »Nismo trebali znati o čemu se radi«, rekao je, »ali ja sam saznao. Ako ima nešto što se treba saznati, budi siguran da će to Charlie Bacon i saznati. Prvo je išao Big Boy, ona bomba koju su bacili na Hiroshimu. Ja sam bio raspoređen u posadu koja je trebala krenuti tri dana kasnije, na Nagasaki. Ali nije bilo načina da me prisile da to napravim. Razaranje tih razmjera je Božji posao, ne ljudski. Prevario sam ih tako što sam se pretvarao da sam lud. Samo sam se jednog jutra zaputio u pustinju, po najvećoj vrućini. Bilo me baš briga hoće li me upucati. Njemačka je već bila dovoljno strašna, nisam htio da me pretvore u agenta uništenja. Bogami ne, radije ću biti lud nego da to imam na savjesti. Kako ja to vidim, oni to ne bi napravili da su Japanci bijeli. Jebe se njima za žute. Bez uvrede«, dodao je iznenada, okrećući se prema Kitty, »ali što se njih tiče, žuti kao da su psi. Što vi mislite zašto smo sada u jugoistočnoj Aziji? Ista stvar, ubijamo žute gdje god ih ima. To je sve opet nanovo kao s Indijancima. A sad imamo H-bombu umjesto A-bombe. Generali i dalje proizvode novo i novo oružje u Utahu, tamo gdje ih nitko ne vidi. Sjećate se onih ovaca koje su krepale prošle godine? Šest tisuća njih. Ispalili su u zrak neki novi plin i sve je miljama okolo pokrepalo. Bogami ne, ta krv neće biti na mojim rukama. Žuti, bijeli, kakve to ima veze? Svi smo mi jednaki, zar ne? Bogami ne, nema šanse da natjerate Charlieja Bacona da obavlja vaše prljave poslove. Ja ću radije biti lud, nego se zajebavati s trubnicima.« Dolazak je prekinuo taj monolog i ostatak dana Charlie se povukao u arkanu svog radija. Ipak, uživao je u putovanju brodom, a i ja sam, usprkos svemu, bio prilično dobro raspoložen. Čudnovatost naše misije je nekako onemogućavala prisutnost crnih misli, pa je čak i gospođa Hume uspjela tijekom cijelog puta ne ispustiti niti jednu suzu. Najjasnije od svega, međutim, sjećam se kako je predivno Kitty izgledala u svojoj minijaturnoj suknji, kako je vjetar nosio njenu divnu crnu kosu i kako se njena prekrasna mala ruka nalazila u mojoj. Na brodu u to doba dana nije bilo gužve i na palubi s nama vozilo se više galebova nego putnika. Kad smo ugledali Kip slobode, otvorio sam urnu i prosuo pepeo u vjetar. Ta mješavina sivog i bijelog nestala je u sekundi. Charlie je stajao s moje lijeve strane, a Kitty s desne, držeći oko ramena gospođu Hume. Svi smo ispratili taj kratak, grčevit let pepela, a onda se Charlie okrenuo prema svojoj sestri i rekao: »To hoću da i za mene napraviš, Rita. Kad umrem, hoću da me spale i da me se baci u zrak. Tako divan prizor, otplesati tako u svim pravcima odjednom, najdivniji prizor na svijetu.« Kad je trajekt pristao na Staten Islandu, mi smo izašli i ukrcali se na sljedeći koji je vozio natrag

u grad. Gospoda Hume je pripremila večeru za nas i svega sat vremena nakon povratka sjedili smo za stolom i jeli. Sve je bilo gotovo. Moja torba je bila spakirana i čim završimo s jelom, posljednji ću put izaći iz Effingove kuće. Gospođa Hume je planirala ostati dok se ne srede poslovi oko ostavštine i ako sve prođe dobro, rekla je (misleći na nasljedstvo koje je trebala dobiti), ona će otići u Floridu zajedno s Charlijem i tamo započeti novi život. Po petnaesti put mi je ponovila da sam dobrodošao koliko god još želim ostati u stanu i po petnaesti put sam joj odgovorio da imam gdje biti i da se selim Kittynim prijateljima. A koji su mi planovi? Željela je znati. Što ću sa sobom? Nije imalo smisla lagati joj. »Nisam siguran«, rekao sam. »Morat ću prvo razmisliti. Ali nešto će se ubrzo već pojaviti.« Na rastanku je bilo puno zagrljaja i suza. Obećali smo si da ćemo ostati u vezi, ali naravno nismo i to je bio zadnji put da sam ju vidio. »Vi ste fini mladi gospodin«, rekla mi je na vratima, »i neću nikad zaboraviti kako ste bili dobri gospodinu Thomasu. Veći dio vremena nije zasluživao takvu dobrotu.« »Svi zaslužuju dobrotu«, rekao sam. »Bez obzira tko su.« Kitty i ja smo već bili izašli kroz vrata i na pola puta niz hodnik, kad je gospođa Hume dogegala za nama. »Skoro sam zaboravila«, rekla je, »nešto sam vam trebala predati.« Vratili smo se u stan i gospođa Hume je otvorila ormar u hodniku i izvadila izgužvanu smeđu torbu sa gornje police. »Gospodin Thomas mi je dao ovo prije mjesec dana. Rekao je da vam je dam kad budete odlazili.« Htio sam staviti torbu ispod ruke i otići, ali me Kitty zaustavila. »Zar nisi znatiželjan?« »Mislio sam da je bolje da pričekamo dok ne izađemo, u slučaju da je bomba.« Gospođa Hume se na to nasmijala. »To me ne bi čudilo od tog starog škrca«, rekla je. »Točno. Još jedna šala iz groba.« »Dobro, ja ću otvoriti ako ti nećeš«, rekla je Kitty. »Možda je ipak nešto lijepo unutra.« »Vidite vi kakav je ona optimist«, rekao sam gospođi Hume. »Uvijek se nada najboljem.« »Neka je otvori«, iznenada se i Charlie priključio razgovoru. »Kladim se da je nekakav vrijedni poklon unutra.« »U redu«, rekao sam, dodajući Kitty torbu. »Imaš tu čast, kad ste me već nadglasali.« Kitty je neopisivo nježno rastvorila torbu i pogledala unutra. Kad je zatim dignula pogled prema nama, zastala je zbunjeno na trenutak, a zatim se cijelo njeno lice pretvorilo u širok i pobjednički osmijeh. Bez riječi preokrenula je torbu i prosula njen sadržaj po podu. Novac je poletio, beskrajna kiša starih, izgužvanih novčanica. U tišini smo ih gledali kako padaju pored naših nogu. Sve u svemu, tu se nalazilo više od sedam tisuća dolara.

06. NAKON TOGA USLIJEDIO je jedan izuzetan period. Sljedećih osam, devet mjeseci živio sam na način koji mi nikad ranije nije bio moguć i sve do kraja mislio sam da sam stigao bliže raju na zemlji nego u cijelom svom dosadašnjem životu na ovoj planeti. Nije se radilo samo o novcu (iako se novac ne smije podcijeniti), već o tome koliko se iznenada sve promijenilo. Effingova me smrt odriješila od okova kojima sam bio vezan za Effinga, a istovremeno me Effing oslobodio okova koji su me sputavali u vanjskom svijetu. A zato što sam bio mlad i zato što sam još uvijek tako malo znao o životu, mislio sam da će taj sretni period trajati vječno. Bio sam izgubljen u pustinji i onda sam, odjednom, pronašao svoj Kanaan, svoju obećanu zemlju. Jedino što sam mogao u tom trenutku bilo je radovati se, pasti na koljena iz zahvalnosti i ljubiti tlo na kojem sam stajao. Bilo je prerano da mislim o tome kako bi se išta od toga moglo urušiti, prerano da mislim o progonstvu koje mi slijedi. Tjedan dana nakon što sam dobio novac Kitty je završila školsku godinu i sredinom lipnja pronašli smo stan. Za manje od tristo dolara na mjesec iznajmili smo ogromno, prašnjavo potkrovlje na East Broadwayu, nedaleko od Chatham Squarea i Manhattan Bridgea. Bilo je to samo srce Kineske četvrti i naravno Kitty je bila ta koja je sve dogovorila, koristeći svoje kineske veze da nagovori vlasnika da nam iznajmi stan na pet godina i odbije od rente sva eventualna renoviranja. Bila je to 1970. i osim nekoliko slikara i kipara koji su pretvorili potkrovlja u studio, stanovanje u starim poslovnim zgradama još uvijek nije zaživjelo u New Yorku. Kitty je željela imati prostora za ples (imali smo više od šesto kvadratnih metara), a ja sam bio očaran idejom da ću živjeti u bivšem skladištu s vidljivim cijevima i zahrđalim limenim stropom. Kupili smo rabljeni štednjak i frižider i dali da nam ugrade tuš-kabinu i bojler u kupaonicu. Nakon što smo pročešljali ulice u potrazi za odbačenim namještajem - stol, polica, četiri stolice i klimavi pisaći stol - kupili smo madrac i neke kuhinjske elemente. Namještaj se jedva primjećivao u tom ogromnom prostoru, ali kako smo oboje bili alergični na prenatrpanost, bili smo zadovoljni s tim minimalizmom. Umjesto da trošim dodatne novce na potkrovlje — do tad sam potrošio oko tisuću dolara — Kitty i ja smo otišli u kupovinu odjeće. Ja sam našao sve što mi treba za manje od sata, a onda smo ostatak dana išli od dućana do dućana u potrazi za savršenom haljinom. Pronašli smo je tek kad smo se vratili u Kinesku četvrt: svileni chipao svjetlucave plave boje, ukrašen crvenim i plavim vezom. Bio je to idealan kostim Žene Zmaja, sa prorezom na jednoj strani i izrazito pripijen uz grudi i bokove. Sjećam da je bio toliko skup da sam jedva natjerao Kitty da mi dozvoli da joj ga kupim, ali bila je to odlična investicija i nikad mi nije dosadilo gledati je u njemu. Ako bi proveo previše vremena u ormaru, ja bih izmislio razlog za odlazak u neki bolji restoran, samo da bih joj dao priliku da ga obuče. Kitty je uvijek imala osjećaj za moju pokvarenu maštu i kad je jednom shvatila koliko me uzbuđuje ta haljina, nosila bi je nekim specijalnim večerima i po kući, kao uvod u zavođenje. Kineska je četvrt za mene bila poput strane zemlje i svaki put kad bih izašao na ulice bio bih izgubljen i zbunjen. To je bila Amerika, ali nisam razumio ni riječi i nisam mogao proniknuti u značenje stvari koje bih gledao. Čak i kad sam upoznao neke vlasnike dućana u susjedstvu, naš se jedini kontakt sastojao od ljubaznih smješkanja i mahanja rukama, jezika znakova lišenog pravog sadržaja. Nisam mogao ući ispod površine stvari i zbog te sam izopćenosti imao osjećaj da živim u nekom snu, u kojem se krećem kroz gomilu sablasnih ljudi pod maskama. Ali nije mi bilo teško biti autsajder. Bilo je to poticajno iskustvo i samo je pojačavalo osjećaj novog i nepoznatog u svemu što mi se događalo. Nisam imao osjećaj kao da sam se samo preselio u drugi dio građa. Proputovao sam pola svijeta da bih se našao ovdje i naravno da mi je sve bilo nepoznato, uključujući i mene samoga.

Kad smo se konačno smjestili u potkrovlju, Kitty je pronašla posao za ostatak ljeta. Pokušao sam je odgovoriti od toga i naprosto joj dati novac i poštedjeti je odlazaka na posao, ali je odbila. Htjela je da budemo ravnopravni i nije željela da je izdržavam. A i poanta je bila da nam novac potraje, da ga potrošimo što sporije možemo. Kitty je bez sumnje bila pametnija u tim stvarima od mene i popustio sam pred njenom nadmoćnijom logikom. Prijavila se u agenciju koja je tražila tajnice na određeno vrijeme i tri dana kasnije pronašli su joj posao u zgradi McGraw-Hill na Šestoj Aveniji u jednom od obrtničkih časopisa. Toliko smo se puta smijali na temu njegovog imena da sam ga zapamtio za sva vremena, a čak ga ni danas ne mogu izgovoriti a da se ne nasmijem: Moderna Plastika: Časopis potpuno plastičnog sadržaja. Kitty je radila od devet do pet svakog dana, putujući podzemnom tamo i natrag po najgorim ljetnim vrućinama s milijunima drugih trudbenika. Sigurno joj nije baš bilo lako, ali Kitty nije bila tip osobe koji bi se žalila. Navečer bi kod kuće plesala dva do tri sata i sutradan bi opet ranim jutrom, vedra i čila, odlazila na posao. Dok je nije bilo kod kuće ja bih se pobrinuo za nabavku i spremanje i uvijek bih je dočekao s večerom. Bilo je to moje prvo upoznavanje s takvim, kućanskim načinom života i prepustio sam mu se posve prirodno, bez ikakvih primisli. Nismo razgovarali o budućnosti, ali mislim da smo nakon dva ili tri mjeseca zajedničkog života oboje počeli pretpostavljati da ćemo se jednom oženiti. Poslao sam Effingov nekrolog Timesu, ali ga nikad nisu objavili, niti sam dobio ikakva odgovora. Možda se moje pismo izgubilo u pošti, a možda su mislili da ga je poslao neki luđak. Onaj duži članak, koji sam po Effingovoj želji poslao u Mjesečnik svijeta umjetnosti je bio odbijen i to ne bez osnova. Kao što je to urednik objasnio u pismu, nitko u redakciji nije nikad čuo za Juliana Barbera i ukoliko im ne predočim neki uvjerljiv dokaz o njegovim radovima, za njih će biti preriskantno objaviti taj članak. »Ne znam ni tko ste vi, gospodine Fogg«, stajalo je u pismu, »ali mi se čini da ste izmislili cijelu priču. To ju, dakako ne čini ništa manje interesantnom, ali mislim da ćete biti bolje sreće s njenim objavljivanjem ako prestanete s cijelom tom predstavom i pošaljete je u neki časopis koji objavljuje pripovijetke.« Dugovao sam Effingu da se još malo potrudim oko toga. Dan nakon što sam dobio pismo od Mjesečnika svijeta umjetnosti, otišao sam u knjižnicu i fotokopirao nekrolog Julianu Barberu iz 1917. i zatim ga poslao uredniku zajedno s kratkim popratnim pismom. »Barber je bio mlad i prilično nepoznat slikar u vrijeme svog nestanka«, napisao sam, »ali je postojao. Nadam se da će ovaj nekrolog iz New York Suna dokazati da je članak istinit i poslan u najboljoj namjeri.« Sljedeći tjedan poštom je stigla isprika, ali samo kao uvod u ponovno odbijanje da tiskaju članak. »Spreman sam priznati da je nekoć postojao američki slikar po imenu Julian Barber«, napisao je urednik, »ali to i dalje ne dokazuje da su Thomas Effing i Julian Barber ista osoba. A čak i da jesu, bez ijedne reprodukcije Barberovih djela nemoguće je suditi o tome kakav je on slikar bio. Sudeći prema tome što je bio prilično nepoznat u svoje vrijeme, možemo pretpostaviti da se ne radi o nekom velikom talentu. U svojem prethodnom pismu napisao sam vam da mislim da imate materijala za dobar roman. Povlačim to. Ono što vi imate je psihički poremećaj. To može biti zanimljivo samo po sebi, ali nema nikakve veze s umjetnošću.« Nakon toga sam odustao od daljnjeg uvjeravanja. Da sam baš želio, pretpostavljam da bih uspio negdje naći reprodukciju neke Barberove slike, ali zapravo mi je bilo draže da ne znam kako su njegove slike izgledale. Nakon što sam mjesecima slušao Effingove priče, počeo sam zamišljati njegove slike i nisam želio da ništa ometa te prelijepe fantome koje sam sam stvorio. Objavljivanje članka bi očigledno bilo pogubno za njih, a nije mi se činilo vrijedno toga. Bez obzira koliko je velik slikar bio, slike Juliana Barbera ne bi se mogle nositi s onima koje mi je dao Thomas Effing. Izmaštao sam ih kroz njegove priče i kao takve bile su savršene, beskrajne i vjernije stvarnosti od

stvarnosti same. Dokle god sam držao oči zatvorene, mogao sam ih zamišljati zauvijek. Provodio sam dane u blaženoj dokolici. Osim tih nekoliko osnovnih kućanskih poslova, nisam imao drugih obaveza. Sedam tisuća dolara je bila velika svota novca u ono vrijeme i nisam bio pod pritiskom da stvaram ikakve planove. Ponovno sam počeo pušiti, čitao sam knjige, šetao ulicama Manhattana, vodio dnevnik. Iz tih je črčkarija nastala nekolicina kratkih eseja, koje bih, čim bih ih završio, čitao Kitty. Od našeg prvog susreta, kad sam je impresionirao svojom tiradom o Cyranu, Kitty je bila uvjerena da ću postati pisac i sad kad sam svaki dan nešto piskarao, izgledalo je kao da se njezino proročanstvo ispunilo. Od svih pisaca koje sam čitao, Montaigne mi je bio najveća inspiracija. Ja sam također pokušavao koristiti vlastita iskustva kao podlogu onome o čemu pišem i čak i kad bih zabrazdio u apstraktne teritorije imao bih osjećaj da i dalje pišem neku skrivenu verziju moje životne priče. Kad se potrudim, mogu se prisjetiti par eseja: meditacija na temu novca, na primjer, i još jedna na temu odjeće; esej o siročadi, jedan duži o samoubojstvu (koji se zapravo uglavnom radio o Jacquesu Rigautu, francuskom dadaistu koji je s devetnaest godina izjavio da si daje još svega deset godina života, i onda je, kad je navršio dvadeset i devet, održao riječ i ubio se.) Također se sjećam da sam proučavao i Teslu, tijekom rađa na eseju o strojevima naspram prirode. Jednog sam dana u knjižari naletio na Teslinu autobiografiju Moji izumi, koja je prvi put objavljena 1919. u časopisu Elektro-inženjer. Počeo sam je čitati i nakon par stranica naišao sam na istu onu rečenicu koju sam našao u kineskom kolačiću prije gotovo godinu dana u Mjesečevoj palači: »Sunce je prošlost, Zemlja sadašnjost, a Mjesec budućnost.« Još uvijek sam nosio taj papirić u novčaniku i šokirala me spoznaja da je to napisao Tesla, onaj isti čovjek koji je bio toliko važan za Effinga. Sinkroniziranost tih događaja je očigledno nosila neko važno značenje, ali meni potpuno nedokučivo. Kao da sam čuo vlastitu sudbinu kako mi se obraća, ali na jeziku koji ne razumijem. Ili je naprosto neki radnik u tvornici kineskih kolačića čitao Teslu? To mi se nije činilo vjerojatnim, a čak i da je bilo tako, kako to da sam baš ja od svih ljudi odabrao taj kolačić? Sve me to prilično uznemirilo. Bio je to nerazmrsiv čvor i činilo se da su moguća rješenja prilično sumanuta: zavjera materije, predviđanja, predosjećaji, svijet nalik onome Charlieja Bacona. Prestao sam raditi na onom eseju o Tesli i započeo raditi na temi koincidencija, ali nisam s tim daleko dogurao. Ta mi je tema bila preteška i na kraju sam je stavio sa strane, govoreči si kako ću joj se kasnije vratiti. Ali nisam nikad. Sredinom rujna Kitty su počela predavanja na Julliardu i krajem tog prvog tjedna konačno mi se javio Solomon Barber. Prošla su već četiri mjeseca od Effingove smrti i više to nisam ni očekivao. To, u svakom slučaju, nije ni bilo neophodno, a uzimajući u obzir kako se sve mogao osjećati kad je primio te vijesti — nevjerica, šok, bijes, sreća, užas — nisam mu ni mogao zamjeriti što se ne javlja. Provesti cijeli svoj život, punih pedeset godina, misleći kako vam je otac mrtav, a zatim otkriti da je sve to vrijeme bio živ, samo da biste saznali da je sad zaista umro. Nisam mogao ni pretpostaviti kako bi netko reagirao na preokret takvih proporcija. Ali onda je stiglo Barberovo pismo: dobrostivo i opravdavajuće, puno zahvala za sve što sam učinio za njegovog oca tijekom posljednjih mjeseci njegova života. Bilo bi mu jako drago ako bi mogao razgovarati sa mnom i ako to ne bi bilo previše, bih li mogao doći u New York jedan vikend ove jeseni. Pismo je bilo toliko pristojno da mi nije palo na pamet odbiti ga. Čim sam ga pročitao, odgovorio sam mu da bi mi bilo drago naći se s njim kad god odluči doći. Nedugo nakon toga on je doletio, bio je petak, početkom listopada. Čim se prijavio u hotel (Warwick, u centru grada), nazvao me da mi javi da je stigao i dogovorili smo sastanak u predvorju hotela za sat vremena. Kad sam ga upitao kako ću ga prepoznati, blago se nasmijao. »Samo potražite najveću osobu u prostoriji«, rekao je, »ne možete pogriješiti. Ali u slučaju da tamo bude još netko te veličine, ja sam onaj ćelavi, bez ijedne vlasi na glavi.«

Kao što sam uskoro otkrio, riječ »veliki« je bila eufemizam kad je on bio u pitanju. Effingov je sin bio ogroman, monumentalnog obujma, pandemonij mesnih naslaga. Nisam nikada prije vidio nekog njegovih dimenzija i kad sam ga prvi put ugledao kako sjedi na kauču u hotelskom predvorju, oklijevao sam prići mu. On je bio jedan od onih monstruozno debelih ljudi koje ponekad opazite u gomili i bez obzira koliko se trudili ne gledati, zabuljite se u njih. Bio je to pravi Titanik pretilosti, osoba tako napadne debljine da ste se pored njega morali osjećati sićušnim. Kao da je njegova trodimenzionalnost bila naglašenija nego kod drugih ljudi. Ne samo da je zauzimao više mjesta nego ostali, nego je izgledalo i kao da se prelijeva u prostoru, kao da nastanjuje područja oko sebe u kojima se i ne nalazi. Dok je sjedio tako zavaljen, s tom ćelavom glavom neke ogromne nemani koja je izbijala iz nabora debelog vrata, shvatio sam da ima nešto mitsko u njemu, nešto istovremeno opsceno i tragično. Izgledalo je potpuno nemoguće da je Effing, onako krhak i sićušan, napravio ovakvog sina. Ovo je bila genetska pogreška, divlje meso, izdajničko sjeme koje je proklijalo i rascvjetalo se preko svake mjere. Na trenutak sam se čak uspio uvjeriti da se radi o halucinaciji, ali su nam se tad pogledi sreli i njegovo se lice ozarilo. Nosio je zeleno odijelo od tvida i Hush Puppy cipele. Dopola popušena cigara u njegovoj lijevoj ruci nije izgledala veća od igle. »Solomon Barber?« pitao sam. »Taj sam«, rekao je. »A vi mora da ste gospodin Fogg. Čast mi je upoznati vas, gospodine.« Imao je dubok i rezonantan glas, blago izgreben duhanskim dimom. Ispružio je svoju ogromnu ruku i rukovali smo se, pa sam sjeo kraj njega na kauč. Nekoliko trenutaka nismo govorili. Smiješak je polako nestao sa Barberova lica, a zamijenio ga je neki zamišljen i zabrinut izraz. Intenzivno me promatrao, ali je istovremeno izgledao izgubljen u vlastitim mislima, kao da mu je upravo pala na pamet neka važna ideja. A zatim je neočekivano zatvorio oči i duboko uzdahnuo. »Poznavao sam jednom nekog tko se također preživao Fogg«, na kraju je rekao. »Prije mnogo vremena.« »To baš nije uobičajeno prezime«, odgovorio sam. »Ali ima nas.« »Ta je osoba bila moj student kad sam tek počeo predavati. Devetsto četrdeset i neke.« »Sjećate li se kako mu je bilo ime?« »Da, sjećam se, bila je to mlada žena, zvala se Emily Fogg. Bila je na prvoj godini studija i ja sam joj predavao Američku povijest.« »Znate li odakle je bila porijeklom?« »Iz Chicaga. Da, mislim da je bio u pitanju Chicago.« »Moja se majka zvala Emily i bila je iz Chicaga. Mislite li da su možda mogle biti dvije Emily Fogg iz istog grada na istom fakultetu?« »Moguće je, ali ne i vjerojatno. Sličnost između vas je očigledna. Prepoznao sam je u trenutku kad ste ušli kroz vrata.« »Jedna slučajnost za drugom«, rekao sam. »Izgleda da ih je svemir prepun.« »Da, to zaista zna biti zbunjujuće ponekad,« rekao je Barber, ponovno se povlačeći u svoje misli. A onda se potrudio i sabrao, pa nastavio. »Nadam se da se nećete uvrijediti što ću biti tako slobodan, ali zanima me kako je došlo do toga da nosite majčino prezime?« »Otac mi je umro prije nego što sam se rodio i moja majka se nastavila prezivati Fogg.« »Oprostite, nisam htio biti indiskretan.« »U redu je. Nisam poznavao svog oca, a moja je majka već godinama mrtva.« »Da, čuo sam za to nedugo nakon što se dogodilo. Prometna nesreća, koliko znam. Strašna tragedija. Mora da vam je bilo užasno.« »Pregazio ju je autobus u Bostonu. Bio sam još dječak.«

»Strašna tragedija«, ponovio je Barber, ponovno sklapajući oči. »Bila je prelijepa i inteligentna djevojka, vaša majka. Odlično je se sjećam.« Deset mjeseci kasnije, dok je umirao u bolnici u Chicagu, slomljenog vrata, rekao mi je da je naslutio istinu već u tom našem prvom razgovoru u hotelskom predvorju. Jedini razlog zbog kojeg nije ništa rekao, bio je taj što je mislio da će me preplašiti. Nije me još poznavao i nije mogao predvidjeti kako ću reagirati na takvu iznenadnu i potresnu vijest. Čim bi zamislio tu scenu bilo mu je jasno da je najbolje držati jezik za zubima. Potpuni stranac od kojih sto šezdeset kila me pozove u hotel, rukuje se sa mnom i onda, umjesto da pričamo o onome zbog čega smo se našli, pogleda me duboko u oči i priopći mi da je zapravo on moj davno izgubljeni otac. Bilo mu je jasno da se tom porivu treba othrvati, koliko god on jak bio. Ja bih najvjerojatnije mislio da je potpuni luđak i odbio bih se ponovno vidjeti s njim. A kako je mislio da imamo dovoljno vremena da se na miru upoznamo, nije želio pokvariti vlastite izglede radeći scenu u pogrešnom trenutku. Kao i mnoge druge odluke u ovoj priči, i ova se pokazala potpuno pogrešnom. Vremena je naime, bilo puno manje nego što je Barber mislio. Prepustio je da vrijeme riješi taj problem, a vremena nije bilo. To naravno nije bila njegova greška, ali ga je puno koštala, a i mene zajedno s njim. Ipak, usprkos krajnjem rezultatu, ne vjerujem da je mogao postupiti drugačije. Nitko nije mogao znati što će se dogoditi; nitko nije mogao pretpostaviti kakve nas mračne i strašne stvari očekuju. Čak i danas čim pomislim na Barbera preplavi me osjećaj sažaljenja. Iako nisam znao tko mi je bio otac, barem sam znao da je postojao. Netko to dijete ipak mora napraviti i taj netko se, htjeli - ne htjeli, naziva ocem. Barber, s druge strane nije znao ništa. Spavao je s mojom majkom samo jednom (jedne vlažne, oblačne noći u proljeće 1946.) i sljedećeg je dana ona zauvijek nestala iz njegovog života. Nije znao da je ostala trudna, nije znao da je dobio sina, nije znao ništa ni o čemu. S obzirom na njegovu propast koja je uslijedila, bilo bi pravično da je barem dobio nešto za sve pretrpljene boli, bar spoznaju o tome što je učinio. Čistačica je ušla u sobu tog ranog jutra bez kucanja i kako nije mogla suspregnuti krik koji joj je poletio iz grla, cjelokupna populacija studentskog doma našla se u njihovoj sobi prije nego što su se uspjeli obući. Da se radilo samo o čistačici, još bi možda i uspjeli smisliti neku priču, ili je barem podmititi, ali ovako je previše svjedoka prisustvovalo nemilom događaju. Devetnaestogodišnja brucošica u krevetu sa svojim profesorom povijesti. Postojali su zakoni protiv takvih stvari i samo se zadnjoj budali moglo dogoditi da bude uhvaćen pri nečem takvom, posebno u mjestu kao što je Oldburn, Ohio. On je bio otpušten, Emily je pobjegla natrag u Chicago i to je bio kraj priče. Njegova se karijera nije nikad oporavila od tog događaja, ali još mu je puno teže palo to što je izgubio Emily. Taj ga je gubitak pratio do kraja njegovog života i ne bi prošlo mjesec dana (kako mi je rekao u bolnici) da ne bi ponovno proživljavao njeno okrutno odbijanje i pogled ispunjen užasom kad ju je pitao da se uda za njega. »Ti si me uništio«, rekla je, »i neka sam prokleta ako ti dozvolim da me ikad više vidiš.« Kao što se uspostavilo, nikad i nije. Kad joj je uspio ući u trag, trinaest godina kasnije, bila je već mrtva. Po svemu što znam, moja majka nije nikome ispričala što se dogodilo. Njezini roditelji više nisu bili na životu, a ujak Victor je putovao po zemlji sa Clevelend orkestrom, tako da nije nikome morala pričati o skandalu. Postala je još jedna od djevojaka koje su napustile studij, a za mladu djevojku to 1946. nije bilo neobično. Jedino nije jasno zašto je, kad je saznala da je trudna, odbila otkriti ime oca. Pitao sam ujaka Victora za to nekoliko puta tijekom godina, ali on nije znao ništa više od mene. »Bila je to njena tajna,« rekao mi je. »Ja sam je gnjavio u vezi s tim i više nego što sam trebao, ali mi nikad nije dala ništa ni naslutiti.« Roditi izvanbračno dijete u to vrijeme je bio znak velike hrabrosti i tvrdoglavosti, ali moja majka izgleda nije oklijevala ni trenutka. To je još jedna od stvari na kojoj

sam joj zahvalan. Neka manje odlučna žena bi me dala na usvajanje ili bi se, još gore, odlučila za abortus. To nije baš ugodna misao, ali da moja majka nije bila kakva jest, mene danas ne bi bilo. Da je napravila ono što je bilo najpametnije, ja bih bio mrtav prije nego što bih se i rodio, tromjesečni fetus na dnu kontejnera u nekoj sporednoj uličici. Bez obzira na bol koju mu je prouzrokovalo, majčino odbijanje Barbera nije nimalo začudilo i s vremenom joj to više nije ni uzimao za zlo. Bilo je čisto čudo što ju je uopće i privukao. U proljeće 1946. imao je već dvadeset devet godina, a Emily je bila prva žena s kojom je spavao a da joj za to nije morao platiti. A i te vrste transakcija je bilo svega nekoliko, u većim razmacima. Rizik je bio prevelik i kad je jednom shvatio da poniženje vrlo lako ubije užitak, rijetko se u to upuštao. Barber nije imao iluzija o sebi. Shvaćao je što ljudi vide kad ga gledaju i znao je da imaju pravo osjećati ono što su pritom osjećali. Emily je bila njegova jedina šansa, a on ju je prokockao. I koliko god mu to bilo teško prihvatiti, znao je da je zapravo to i zaslužio. Njegovo je tijelo bilo tamnica i bio je osuđen provesti ostatak svog života u njoj. Zaboravljeni zatvorenik bez mogućnosti ulaganja žalbe, bez nade u smanjenje kazne zbog dobrog ponašanja i bez šanse za brzom i bezbolnom egzekucijom. Do svoje petnaeste dostigao je punu visinu, koja je iznosila negdje oko metar i devedeset, ali je težina nezaustavljivo nastavila napredovati. Tijekom puberteta se silno trudio ostati ispod stotinu i deset kilograma, ali mu noćna prejedanja u tome baš i nisu bila od pomoći, niti su dijete imale ikakvog efekta. Sakrivao se od ogledala i provodio sam što je više vremena mogao. Svijet je bio utrka s preponama, prepuna zabuljenih pogleda i prstiju što pokazuju na njega a on je bio cirkuska nakaza, dječak-balon koji se gega kroz salve smijeha. Knjige su mu rano postale utočište, mjesto gdje se može sakriti, ne samo od drugih, već i od vlastitih misli. Jer je Barberu bilo savršeno jasno tko je kriv zbog njegovog izgleda. Ulazeći u svijet riječi mogao je zaboraviti na svoje tijelo i to mu je, više nego išta drugo, pomoglo da obuzda vlastiti osjećaj krivnje. Knjige su mu dale priliku da leti, da ograniči svoje postojanje na svoj um i dokle god im je bio u potpunosti posvećen, mogao se zavaravati mišlju da su lanci razvrgnuti i sve spone što ga vežu za to groteskno pristanište prekinute. Maturirao je kao najbolji u razredu, s ocjenama i rezultatima testova koje su zadivile sve stanovnike Shorehama na Long Islandu. Na dodjeli svjedodžbi održao je srčan, iako nešto preopširan govor u obranu pacifističkog pokreta i Španjolske republike te drugog Rooseveltovog mandata. Bila je to 1936. i publika mu je u zagušljivoj auli oduševljeno pljeskala, bez obzira što nisu dijelili ista politička uvjerenja. Zatim je, kao i njegov neznani sin dvadeset i devet godina kasnije, otišao u New York i proveo sljedeće četiri godine na sveučilištu Kolumbija. Do kraja studija težina mu se ustalila na sto i trideset kilograma. Diplomirao je na američkoj povijesti, čemu je odmah uslijedila prijava za vojsku i neuspjeh na regrutaciji. »Debeljke ne primamo«, rekao mu je narednik uz prezriv smiješak. Barber se zato priključio civilnoj zaštiti i ostao doma zajedno s paraplegičarima, mentalno retardiranima i onim premladima ili prestarima. Proveo je te ratne godine na Povijesnom odsjeku na Kolumbiji, okružen samim ženama. Deformirana hrpetina muškog mesa što se provlači između polica biblioteke. Ali nitko nije mogao poreći da dobro radi svoj posao. Njegove teze o biskupu Berkleyju i Indijancima osvojile su nagradu Američkih studija za 1944. godinu i nakon toga mu je ponuđeno mjesto predavača na nekolicini fakulteta na istočnoj obali. Iz razloga koji ni njemu samom nisu bili jasni, odlučio se za Ohio. Prva je godina prošla prilično dobro. Postao je popularan među studentima, priključio se fakultetskom zboru kao bariton i napisao prva tri poglavlja knjige o indijanskim uzničkim pjesmama. Rat u Europi je konačno završio tog proljeća, a kad su u kolovozu bačene bombe na Japan, tješio se mišlju da se to više nikad neće ponoviti. Sljedeća je godina počela odlično. Uspio je od rujna do

siječnja ponovno smanjiti svoju težinu na sto trideset kilograma i po prvi put je na svoju budućnost počeo gledati s optimizmom. Proljetni je semestar donio u njegov život Emily Fogg, brucošicu koja je pohađala njegova predavanja, šarmantnu i gorljivu djevojku koja je posve neočekivano bila očarana njime. Bilo je to potpuno nevjerojatno i koliko god se trudio ostati na oprezu, postupno mu je postalo jasno da je sve moguće, čak i ono što se nije ni usudio sanjati. A zatim je uslijedio onaj skandal sa čistačicom i potpuna propast. Brzina kojom se to sve dogodilo paralizirala ga je i nije bio u stanju reagirati. Kad je kasnije tog dana bio pozvan dekanu, nije mu ni palo napamet da se pokuša obraniti. Vratio se u svoju sobu, spakirao stvari i otišao bez pozdrava. Noćni ga je vlak doveo u Cleveland, gdje je uzeo sobu. Prvotni mu je plan bio da se baci kroz prozor, ali nakon trodnevnog čekanja odgovarajućeg trenutka, shvatio je da mu za to nedostaje hrabrosti. Odlučio se naprosto predati, jednom za svagda prestati s borbom. Ako već nije imao hrabrosti umrijeti, tada će barem živjeti kao slobodan čovjek. Neće više dozvoljavati da mu drugi određuju kako će živjeti, neće više bježati od sebe. Iduća se četiri mjeseca prejedao na mrtvo ime, trpajući se krafnama, krumpirom, pečenkama, palačinkama, i prženim pilićima. Kad je taj napad malo popustio, već je uspio nabaciti sedamnaest kilograma. Ali ti mu brojevi više nisu bili važni. Prestao je misliti o njima i samim tim oni su prestali postojati. Što je veće postajalo njegovo tijelo, to se on dublje unutar njega zakopavao. Barberov je cilj bio da se sakrije od svijeta, da postane nevidljiv, zaogrnut plaštem svoje debljine. Proveo je te mjesece u Clevelendu, vježbajući da ne primjećuje opaske o sebi, pokušavajući postati cijepljen na bol koju su u njemu izazivali tuđi pogledi. Svako je jutro testirao sam sebe šećući Euclid Avenijom kad su svi išli na posao, a subotom i nedjeljom bi se izlagao pogledima u Weye Parku, pretvarajući se da ne čuje komentare ljudi koji bi zurili u njega. Bio je sam, potpuno odvojen od drugih: debela, jajolika monada što se probija kroz krhotine vlastite svijesti. Ali trud se isplatio i Barber se više nije bojao vlastite samoće. Uranjajući u kaos koji je nosio u sebi, on je konačno postao Solomon Barber, osobnost, netko, svijet nastao iz sebe samog. Završni je detalj stigao par godina kasnije, kad je Barber počeo gubiti kosu. Počelo je to kao loša šala, ali kako mu nije padalo napamet nositi periku ili tupe, uskoro nije imao izbora nego da prihvati situaciju. Na tjemenu mu se, mjesto bujnih crvenih uvojaka, nalazio goli skalp, naga, glatka koža. Nije bio sretan tim razvojem događaja, a još ga je više mučilo to što nad tim nema baš nikakvu kontrolu. Ta ga je promjena stavljala u pasivan odnos prema sebi, a to je bilo baš ono što više nije mogao trpjeti. Jednog je dana, kad se proces nalazio otprilike na polovici (kose je još uvijek bilo sa obje strane glave, ali nimalo na vrhu) uzeo britvu i mirno obrijao ono što je preostalo. Rezultat tog eksperimenta je bio puno impresivniji nego što je to mogao i zamisliti. Otkrio je da posjeduje lijepo oblikovanu, veliku, mitološku glavu, kao isklesanu iz kamena. I dok se promatrao u ogledalu učinilo mu se posve ispravnim da ta ogromna okrugla planeta njegova tijela dobije i pripadajući Mjesec. Od tog se dana prema svojoj kugli odnosio s posebnom pažnjom, mažući je kremama i uljima svakog jutra da bi zadržala glatkoću i sjaj, masirajući je i štiteći od vremenskih nepogoda. Počeo je nositi šešire, razne vrste šešira, i malo po malo oni su postali zaštitnim znakom njegove ekscentričnosti, ultimativni simbol onoga što on zaista jest. Nije više bio samo obični, debeli Solomon Barber, postao je Čovjek Koji Nosi Šešire. Za to je bila potrebna određena hrabrost, ali do tada je već naučio uživati u uzgajanju vlastitih posebnosti. Nosio je polucilindre i fesove, bejzbol kape i šubare, beretke i kaubojske šešire, što god bi mu privuklo pažnju, bez obzira na stil i konvencije. Do 1957. njegova je kolekcija toliko narasla da je jednom dvadeset i tri dana zaredom svakog dana nosio drugi šešir. Nakon raspeća u Ohiu, (kako je to kasnije nazivao), Barber je radio na raznim malim,

neuglednim koledžima na Zapadu. Iako je na početku mislio da se radi o samo privremenom egzilu, on se protegao na sljedećih dvadeset godina. Kad je završio, karta njegovih rana bila je označena u svakom kutku: Indiana i Texas, Nebraska i Oklahoma, Južna Dakota i Kansas, Idaho i Minnesota. Nigdje nije ostajao duže od dvije ili tri godine i iako su sve škole nalikovale jedna drugoj, stalno kretanje je sprečavalo osjećaj dosade. Barber je imao sposobnost da može puno raditi, pa je u prašnjavom miru tih zabačenih mjesta to uglavnom i činio, neprestano pišući članke i knjige, posjećujući konferencije i držeći predavanja na njima, te provodeći toliko vremena sa svojim studentima da mu je uvijek polazilo za rukom da bude izabran za najomiljenijeg profesora. Iako njegove sposobnosti nikad nisu dovedene u pitanje, poznate škole su ga i dalje odbijale, čak i kad je sjećanje na onaj incident u Ohiu potpuno izblijedjelo. Effing je spominjao McCarthya, ali je zapravo jedini Barberov istup u politiku bio promatranje mirovnog pokreta na Kolumbiji u tridesetima. On se nije formalno nalazio ni na jednoj crnoj listi, ali su oko njega uvijek kružile neke glasine koje su ga povezivale s »crvenima«, a služile su jedino tome da se ne moraju navesti pravi razlozi zbog kojih je bio odbijan. Nitko to nije otvoreno rekao, ali vrijedilo je opće mišljenje da se Barber jednostavno ne bi uklopio. Bio je prevelik, previše nezgrapan, odudarao je od drugih više nego što je to bilo prihvatljivo. Sama slika tog titana kako se sa svojih sto pedeset kilograma i ogromnim šeširom gega hodnicima Yalea, bila je dovoljna da ga eliminira. Ne, to jednostavno ne bi išlo. Taj čovjek naprosto nije imao osjećaja za stid i za ono što je društveno prihvatljivo. Sama bi njegova nazočnost poremetila red stvari, a uostalom zašto prizivati probleme kad ima toliko drugih kandidata. Možda je bilo i bolje tako. Ostajući na periferiji, Barber je mogao biti ono što je htio. Malim je koledžima bilo drago što ga imaju, a kako je bio ne samo najdeblji profesor kojeg je itko ikad vidio, nego i Čovjek Koji Nosi Šešire, bio je milostivo izuzet iz svih spletki i sitnih intriga koje truju život u provinciji. Sve je s njime u vezi bilo toliko ekstravagantno i nedokučivo, toliko udaljeno od uobičajenih društvenih normi, da se nitko nije usudio suditi o njemu. Stizao bi u kasno ljeto, sav prašnjav od puta, vukući prikolicu iza svog rasklimanog i prašnjavog automobila. Ako bi u blizini bilo studenata, odmah bi ih upregnuo da mu pomognu iznijeti stvari, te ih zatim dobro platio i još odveo na ručak. To bi uvijek ostavljalo odličan dojam na njih. Studenti bi vidjeli njegovu ogromnu kolekciju knjiga, nebrojene šešire i pisaći stol koji je bio napravljen specijalno za njega u Topeki — stol Svetog Tome Akvinskoga, kako ga je zvao, sa čije je površine bio izrezan veliki polukrug da bi Barber mogao smjestiti svoju pozamašnu trbušinu. Bilo je teško ne biti fasciniran njime: gledajući ga kako se kreće, bešumno, prenoseći svoj vlastiti teret s jednog mjesta na drugo, neprestano pušeći svoje dugačke cigarete koje su ostavljale pepeo po odjeći. Studenti su mu se rugali iza leđa, ali su mu i jednako tako bili odani i za te je sinove i kćeri lokalnih farmera, vlasnika dućana i pastora on bio nešto najbliže briljantnom što će ikad upoznati. Posve neizbježno, bilo je tu i studentica koje bi pokazivale znakove zaljubljenosti (dokazujući da um zaista može biti jači od tijela), ali je Barber već svladao lekciju i nikad više nije pao u tu zamku. Potajno je volio kad bi ga salijetale mlade studentice, ali se pravio da ne razumije o čemu se radi, igrajući svoju ulogu školskog žovijalnog eunuha koji je nadišao tjelesne žudnje. Bio je to bolan i samotnički život, ali mu je garantirao sigurnost. U svim tim godinama njegova lutanja, nikad se nitko nije potužio na njega. Razoružao bi svakog svojom jedinstvenošću i prije nego što bi im uspio dosaditi, već bi selio na neko drugo mjesto, odlazeći u zalazak sunca. Prema onome što mi je Barber ispričao, ujak Victor i on su se susreli samo jednom, ali razmišljajući pomno o njihovim životima, vjerujem da je moguće da su se vidjeli čak tri puta. Prvi se susret mogao dogoditi 1939., na Svjetskoj izložbi u New Yorku. Sa sigurnošću znam da su je obojica posjetili i iako vjerojatnost nije velika, postoji šansa da je to bilo istog dana. Volim ih zamišljati

kako stoje jedan pored drugog ispred nekog izloška - Automobila Budućnosti ili Kuhinje Sutrašnjice — i kako se zatim odlazeći slučajno sudare i dotaknu rukom obod šešira u znak isprike, dva mladića u svojim najboljim godinama, jedan debeo, drugi mršav, fantomski komičarski duet koji za mene izvodi svoju malu točku u projekcijskoj dvorani moje glave. Effing, koji se upravo vratio iz Europe, naravno se također nalazio na Sajmu i ponekad bih i njega uključio u tu svoju imaginarnu predstavu, njega i Pavela Schuma koji gura njegova staromodna kolica. Možda su Barber i ujak Victor stajali jedan pored drugog baš dok je Effing prolazio. Možda je baš u tom trenutku Effing podviknuo na svog ruskog kompanjona, te su se Barber i ujak Victor, zgroženi grubošću tog čovjeka, nasmiješili jedan drugom i tužno zavrtjeli glavama. Ne znajući, naravno, da je taj čovjek otac jednome i budući djed nećaku drugoga. Mogućnosti te scene su bezgranične, ali se ja trudim zamišljati ju što jednostavnijom — kratke i bezglasne interakcije: osmijeh, dotaknut obod šešira, promrmljana isprika. Na taj je način vjerodostojnija, kao da ću time što se ne usuđujem ići predaleko, što se koncentriram na male, efemerne detalje, uspjeti prevariti sebe i povjerovati da se sve to zaista tako i dogodilo. Drugi se susret mogao dogoditi u Clevelendu, 1946. On je vjerojatno još proizvoljniji od prvog, ali ja se točno sjećam jedne šetnje Lincoln Parkom u Chicagu sa ujakom Victorom, na kojoj smo ugledali izuzetno debelog čovjeka kako sjedi na travi i jede sendvič. On je podsjetio Victora na jednog drugog debeljka kojeg je jednom vidio u Clevelandu (»onih dana kad sam još svirao u orkestru«) i iako za to nemam nikakav dokaz, uživam zamišljati kako je osoba koja je ostavila toliki dojam na mog ujaka upravo Barber. Ako ništa drugo, barem se datumi savršeno preklapaju, jer je Victor svirao u Clevelandu od 1945. do 1948., a Barber je predavao na njihovom sveučilištu od proljeća 1946. Kako mi je ujak Victor ispričao, jeo je jedne večeri kolač od sira u restoranu Lansky’s, velikom i bučnom mjestu udaljenom tri bloka od Severence Halla. Orkestar je upravo završio sa svojim Bethovenovim programom i Victor je došao tamo zajedno s još tri člana puhačke sekcije na kasnu večeru. Sa mjesta na kojem je sjedio na dnu restorana imao je odličan pogled na ogromnog čovjeka koji je sjedio sam za stolom do zida. Nesposoban maknuti pogled s njega, ujak je Victor s užasom promatrao tu gigantsku, usamljenu figuru kako trpa u sebe dvije zdjele juhe s okruglicama, pladanj sarme, palačinke, tri salate od kupusa, košaricu kruha i šest ili sedam velikih kiselih krastavaca. Victor je bio toliko osupnut tim prikazom proždrljivosti, da mu se urezao u sjećanje do kraja života, kao slika čistog i neiskvarenog ljudskog očaja. »Svatko tko tako jede zapravo se pokušava ubiti«, rekao mi je. »To je potpuno jednako kao da gledaš čovjeka koji se nasmrt izgladnjuje.« Posljednji put su se njihovi putovi ukrstili 1959. , tijekom perioda koji je moj ujak proveo u Saint Paulu, u Minnesoti. Barber je tad predavao na koledžu Macalester i jedne je večeri sjedeći u svom stanu prelistavao oglasnik u potrazi za rabljenim automobilima, kad mu je za oko zapeo oglas za satove klarineta koje je davao stanoviti Victor Fogg, »bivši član Cleveland Orkestra«. To je prezime zaparalo po njegovom sjećanju poput netom naoštrenog noža i Emilyna slika mu se pojavila pred očima, živa i mirisna kao nikad do tada. Odjednom je ponovno bila dio njega, oživljena pojavom svog prezimena i nije ju više mogao izbaciti iz glave, pitajući se što se dogodilo s njom, smišljajući različite živote koje je možda živjela, vidjevši ju jasnoćom koja ga je zbunjivala. Učitelj klarineta najvjerojatnije nije bio ni u kakvom rodu s njom, ali nije bilo razloga da to ne provjeri. Prvo je htio odmah nazvati Victora telefonom, ali nakon što je neko vrijeme uvježbavao što će mu reći, odustao je od te ideje. Nije želio zvučati kao idiot dok mu bude pokušavao prepričati svoju priču i nepovezano zamuckivati dok osoba sa druge strane žice umire od dosade. Zato se odlučio za pismo i napisao je sedam ili osam verzija dok nije bio zadovoljan, ali čim ga je poslao odmah je zbog toga zažalio. Odgovor je stigao za deset dana. »Poštovani gospodine«, pisalo je, »Emily Fogg je

zaista bila moja sestra, ali imam tu žalosnu dužnost da vas obavijestim da je Emily poginula u prometnoj nesreći prije osam mjeseci. S dubokim žaljenjem, Victor Fogg.« To pismo zapravo nije Barberu otkrilo ništa novo. Victor mu je pružio samo jednu činjenicu, a ona je bila nešto što je Barber znao već odavno: da više nikad u svom životu neće vidjeti Emily Fogg. Smrt to nije izmijenila. Samo je potvrdila ono što je već bilo sigurno, obnovila neumitnost gubitka s kojim je živio već godinama. To nije umanjilo bol koju mu je prouzročilo to pismo, ali kad se isplakao, poželio je čuti još informacija. Što se događalo s njom? Je li se udala? Je li imala djece? Je li bila voljena? Barber je htio činjenice kojima bi mogao ispuniti praznine i konstruirati njezin život, nešto opipljivo što bi mogao od nje ponijeti sa sobom, kao kakav imaginarni album s fotografijama koji bi po želji mogao prolistati. Već je sutradan otpisao Victoru. Nakon što mu je izrazio svoju najdublju sućut, oprezno je obznanio kako bi mu bilo od neprocjenjive važnosti da dobije odgovor na neka od tih pitanja. Strpljivo je čekao odgovor, ali kad su prošla dva tjedna bez slovca, Barber je počeo vjerovati da se njegovo pismo izgubilo u pošti i odlučio je nazvati Victora. Nakon trećeg ili četvrtog zvona operater ga je obavijestio da je broj isključen. To ga je zbunilo, ali na koncu konca možda je čovjek zaboravio platiti račun ili jednostavno nije taj mjesec imao dovoljno novaca. Barber je sjeo u svoj Dogde iz 51. i odvezao se do Victorovog stana na Linwood Aveniji. Kako nije mogao pronaći prezime Fogg na ulaznim vratima, pozvonio je kod domara. Nekoliko trenutaka kasnije pojavio se čovječuljak u žutozelenom džemperu i rekao mu da gospodin Fogg više ne stanuje ovdje. »I on i dječak,« rekao je čovječuljak, »samo su pokupili stvari i otišli, prije otprilike deset dana.« Bilo je to veliko razočaranje za Barbera, udarac koji nije očekivao. Ali se ni na trenutak nije zapitao tko je bio taj dječak. Čak i da jest, to ne bi ništa promijenilo. Bio bi uvjeren da se radi o sinu od klarinetista i na tome bi ostalo. Godinama kasnije, kad mi je Barber ispričao o pismu koje je poslao Victoru, konačno sam shvatio zašto smo ujak Victor i ja napustili Saint Paul tako iznenada te 1959. godine. Sad mi je konačno cijela scena dobila smisao: sva ta žurba, noćno pakiranje, vožnja do Chicaga bez zaustavljanja putem, dva tjedna koja smo proveli u hotelu i za vrijeme kojih nisam išao u školu. Victor nije mogao sa sigurnošću znati tko je zapravo Barber, ali nije ga ništa manje plašila mogućnost onoga tko bi on mogao biti. Otac je negdje postojao i zašto riskirati s tim čovjekom koji se pojavio niotkuda i počeo postavljati sva ta pitanja. U najgorem slučaju, kako je mogao znati da se dotični neće boriti za skrbništvo? Bilo je prilično jednostavno ne spomenuti me u prvom pismu, ali kad je stiglo drugo, s novim pitanjima, Victor je shvatio da se nalazi u zamci. Ignoriranje tog pisma bi samo odgodilo problem, jer ako je stranac zaista bio toliko radoznao kao što je djelovao, on će nas već doći potražiti. I što će se tad dogoditi? Victor nije vidio drugog izbora osim bijega i tako nas je usred noći spakirao, pokupio me i nestao u oblaku dima. Ta je priča bila jedna od posljednjih koje mi je Barber prepričao i srce mi se cijepalo dok sam ju slušao. Shvaćao sam zašto je to ujak Victor učinio i kad sam vidio koliko mi je bio predan preplavila me bol za njim i tuga zbog toga što je umro. Ali sam istovremeno osjećao frustraciju i gorčinu zbog godina koje su izgubljene u nepovrat. Jer da je ujak Victor odgovorio na drugo Barberovo pismo, a ne umjesto toga pobjegao glavom bez obzira, ja sam mogao već te 1959. otkriti tko mi je otac. Nije se moglo nikoga kriviti zbog svega što se dogodilo, ali to nažalost nije stvari učinilo ništa prihvatljivijima. Sve je to bila jedna gomila krivih spojeva, lošeg tempiranja i tapkanja u mraku. Svi smo uvijek bili na pravom mjestu u krivo vrijeme i na krivom mjestu u pravo, mimoilazeći se, uvijek tek koji centimetar udaljeni od istine. Mislim da se cijela priča zapravo svodi na to. Na dugu seriju propuštenih prilika. Svi su dijelovi te slagalice bili sve vrijeme tu, ali ih nitko nije znao složiti.

*** Naravno, ništa se od svega toga nije otkrilo na našem prvom sastanku. Kad je Barber odlučio prešutjeti svoje sumnje, jedina zajednička tema nam je bio njegov otac, i mi smo je tijekom njegovog boravka u New Yorku detaljno pretresli. Prvo me odveo na večeru kod Gallaghera, u Pedeset i drugoj ulici, drugu večer smo otišli zajedno s Kitty u jedan restoran u Kineskoj četvrti, a trećeg sam mu se dana pridružio na doručku u hotelu prije njegovog povratka u Minnesotu. Zbog Barberovog šarma i inteligencije čovjek bi brzo zaboravio na njegov izgled i što sam više vremena provodio s njim, ugodnije sam se osjećao. Od samog smo početka izrazito otvoreno i iskreno razgovarali, izmjenjujući šale i ideje dok bismo prepričavali priče, a kako je bio čovjek koji se ne boji istine, bio sam u stanju pričati mu o njegovom ocu bez potrebe da se cenzuriram i uljepšavam mjesece koje sam proveo s Effingom. Barber nije gotovo ništa znao o svom ocu. Rekli su mu da je umro negdje na Zapadu, nekoliko mjeseci prije Barberovog rođenja. Kako su mu uvijek govorili da je njegov otac bio slikar, a kuća je bila prepuna slika krajolika, činilo se posve logičnim da je puno putovao zbog umjetnosti. Njegovo je posljednje putovanje bilo u Utahu, kako su mu rekli, negdje Bogu iza nogu i tamo je i umro. Nikad mu međutim nije bilo jasno pod kakvim se to zapravo okolnostima dogodilo. Kad mu je bilo sedam godina, jedna mu je ujna rekla da mu je otac pao s litice. Tri godine kasnije mu je ujak rekao da su mu oca zarobili Indijanci, a zatim mu je, niti šest mjeseci nakon toga, Molly Sharp obznanila da je to bilo djelo Sotone. Molly je bila kuharica koja ga je hranila svim onim divnim pudinzima, jedra Irkinja, crvenog lica i s razmakom među prednjim zubima, i znao je da ona nikad ne laže. Koje god bile okolnosti, smrt njegova oca se uvijek uzimala kao razlog zbog kojeg se njegova majka povukla u svoje odaje. To je bio izraz kojim se obitelj koristila da opiše njezino stanje, iako je ona napuštala svoje odaje, pogotovo tijekom toplih ljetnih večeri, kad bi tumarala hodnicima ili čak izašla na plažu i sjedila pored mora, slušajući valove. Nije često viđao svoju majku, i ona je čak i na svoje dobre dane teško pamtila njegovo ime. Obraćala mu se s Teddy, ili Malcom, ili Rob — gledajući ga uvijek ravno u oči i govoreći s najvećim uvjerenjem — ili se koristeći čudnim nadimcima koji mu ništa nisu značili — Bally-Ball, Pooh-Bah i gospodin Jinx. Nije ju nikad pokušao ispraviti, jer su mu sati provedeni u njenom društvu bili dragocjeni, a znao je iz iskustva da je i najmanja sitnica mogla pokvariti njezino raspoloženje. Ostatak obitelji zvao ga je Solly. Nije ga smetao taj nadimak, posebno zato što je tako njegovo pravo ime ostajalo nedirnuto, kao nekakva tajna poznata samo njemu: Solomon, mudri hebrejski kralj, čovjek koji je bio tako savršen i precizan u svojim prosudbama, da je mogao zaprijetiti da će presjeći dijete napola. Kasnije se njegov nadimak skratio u Sol. Od elizabetinskih je pjesnika naučio da je to stara riječ za sunce, a nedugo zatim saznao je da je to također i francuska riječ za zemlju. Intrigiralo ga je da mogao istovremeno biti i zemlja i sunce, i nekoliko je godina živio u uvjerenju da to znači da je u stanju sam obuhvatiti sve suprotnosti univerzuma. Njegova je majka živjela na četvrtom katu kuće, okružena raznim pomočnicama i družbenicama i ponekad bi prolazili duži vremenski periodi da ne bi niti jednom napustila svoje odaje. Bio je to poseban svijet, tamo gore, s novosagrađenom kuhinjom na jednom kraju hodnika i velikom, deveterokutnom sobom na drugom. Tamo je nekad njegov otac običavao slikati, rekli su mu, i prozori su bili napravljeni tako da kad pogledate kroz njih ne vidite ništa osim vode. Ako biste stajali dovoljno dugo ispred tih prozora, otkrio je, pritišćući lice o staklo, počeli biste se osjećati kao da lebdite nebom. Nije mu često bilo dozvoljeno da odlazi gore, ali je iz svoje sobe na katu ispod ponekad čuo svoju majku kako noću hoda po sobi i svako toliko mogao bi čuti glasove, odjek razgovora, smijeh, djelić pjesme, jecanje. Njegove su posjete četvrtom katu diktirale medicinske

sestre i svaka je imala drugačija pravila. Gospođica Forest mu je odredila jedan sat svakog četvrtka; gospođica Caxton bi mu obavezno pregledala nokte prije nego što bi ga pripustila k majci; gospođica Flower je bila zagovornik brzih šetnji po plaži; gospođica Buxley bi mu uvijek servirala vruću čokoladu, a gospođica Gunderson je tako tiho govorila da nikad ne bi čuo ni riječ od onoga što bi rekla. Jednom je proveo čitavo poslijepodne s majkom prerušavajući se zajedno s njom u najrazličitiju odjeću, a jednom su puštali brodiće na ribnjaku sve dok nije pao mrak. Te su mu dvije uspomene ostale najjasnije u sjećanju i godinama kasnije shvatio je da su mu to bili najsretniji sati provedeni s njom. Otkad ju je pamtio izgledala mu je stara, sa sijedom kosom, nenašminkana, vodenasto plavih očiju, spuštenih usana i sa staračkim pjegama na rukama. Uvijek je lagano drhturila i to ju je vjerojatno činilo krhkijom nego što je zapravo bila - žena neprekidno na rubu živčanog sloma. Ipak, nije nikad mislio da je luda (nesretna je bila riječ koja bi mu najčešće padala na pamet) i čak i kad bi se svi ostali uznemirili zbog njezina ponašanja, njemu se činilo da se samo pretvara. Bilo je raznih kriza tijekom godina (napad urlanja kad je jedna medicinska sestra otpuštena, pokušaj samoubojstva, period u trajanju od nekoliko mjeseci kad je odbijala nositi bilo kakvu odjeću) i u jednom su je trenutku poslali u Švicarsku, na ono što se tada nazivalo duži odmor. Mnogo kasnije je saznao da je Švicarska samo eufemizam za ludnicu u Hartfordu, u državi Connecticut. Bilo je to prilično tužno djetinjstvo, ali ne bez malih zadovoljstava i mnogo manje samotno nego što je moglo biti. Roditelji njegove majke su živjeli zajedno s njima veći dio vremena i usprkos bakinim besmislenim opsesijama - fletcherizam, knjige Charlesa Forta i Symmesove rupe - prema Barberu je bila izrazito dobra, kao i njegov djed, koji bi mu pričao priče o Građanskom ratu i učio ga da prepoznaje vrste poljskog cvijeća. Kasnije su se doseli i njegov ujak Binkey i ujna Clara i nekoliko su godina svi zajedno živjeli u nekoj vrsti čangrizave harmonije. Slom burze u 1929. ih nije uništio, ali su ipak morali smanjiti troškove. Odrekli su se limuzine, zajedno s vozačem i iznajmljenog njujorškog stana, Barber nije poslan u privatan koledž, kao što se planiralo. 1931. su bili primorani prodati neke slike iz očeve kolekcije - Delacroix, Samuel Frank Morse i jedan mali Turner koji je visio u prizemlju. Ipak, mnogo je toga ostalo. Barber je posebno volio dva Blakelocka u blagovaonici (platno s mjesečinom na istočnom i pogled na indijanski logor na južnom zidu), a tu bile i očeve slike, kud god si bacio pogled: obale Long Islanda, obale Maina, studije rijeke Hudson i cijela soba prepuna krajolika nastalih nakon izleta na Catskills — ruševne farme, čudesni vrhovi i ogromna polja svjetlosti. Barber je provodio sate proučavajući te slike, a u trećem razredu srednje škole organizirao je izložbu očevih djela u gradskoj vijećnici, popraćenu esejom o njegovom radu kojeg je dijelio svim posjetiocima na otvaranju. Sljedeće je godine većinu noći proveo pišući roman zasnovan na nestanku njegovog oca. Barber je tad imao sedamnaest godina i zarobljen u najžešćem pubertetu počeo je doživljavati sebe kao umjetnika, budućeg genija koji će spasiti vlastitu dušu stavljajući svoje nemire na papir. Nakon što se vratio u Minnesotu, poslao mi je kopiju rukopisa - ne, kao što je ispričavajući se dopisao u popratnom pismu, da mi pokaže svoj mladenački talent (knjigu je odbio čak dvadeset i jedan izdavač), već da vidim do koje je mjere nestanak njegovog oca utjecao na njegovu maštu. Roman se zvao Keplerova krv i bio je napisan u senzacionalističkom stilu šund romana iz tridesetih. Dijelom vestern, a dijelom znanstvena fantastika, priča je vijugala od jedne nevjerojatne situacije do druge, zahuktavajući se neumoljivom snagom sna. Neki su dijelovi bili stvarno grozni, ali me usprkos tome uspio zaintrigirati i kad sam stigao do kraja shvatio sam da mi je taj roman omogućio da dobijem puno jasniju ideju o tome tko je zapravo Barber i što ga je formiralo takvim kakav jest. Vrijeme radnje pomaknuto je nekih četrdeset godina unaprijed, u 1870-te, ali je sve ostalo gotovo u potpunosti proisticalo iz onih nekoliko informacija koje je Barber tijekom života uspio

sakupiti o očevom nestanku. Tridesetpetogodišnji slikar imenom John Kepler oprašta se od svoje žene i sinčića i napušta svoj dom na Long Islandu, odlazeći na šestomjesečni put po Utahu i Arizoni, očekujući da, po riječima sedamnaestogodišnjeg autora, »otkrije zemlju čuda, svijet divlje ljepote i žestokih boja, područje tako monumentalnih proporcija, da u njemu i najmanji kamen nosi pečat vječnosti«. Prvih par mjeseci sve ide po planu, a zatim se Kepleru događa nesreća nalik onoj koja je navodno snašla Juliana Barbera: pad s litice, lomljenje kostiju, gubljenje svijesti. Kad sljedećeg jutra dolazi k sebi, otkriva da se nije u stanju pomicati, a kako su mu zalihe hrane nedostupne, miri se sa činjenicom da će umrijeti od gladi usred divljine. Ipak, trećeg dana, upravo kad zamalo nije ispustio dušu, spašava ga grupa Indijanaca - što je odjek jedne druge priče o njegovu ocu koju je Barber čuo u djetinjstvu. Indijanci ga odnose u svoj logor, smješten u kamenoj dolini i opasan liticama. Na tom mjestu, bogatom mirisom borovica, oni ga njeguju dok mu se ne povrati zdravlje. U toj je zajednici živjelo četrdesetak ljudi, otprilike podjednak broj žena, muškaraca i djece, koja su po toj ljetnoj vrućini okolo trčkarala uglavnom potpuno gola. Njegovali su ga u tišini, hraneći ga nečim što nije nikad ranije okusio i pridržavajući mu glavu dok bi pio vodu. Kad mu se glava razbistrila, Kepler je primijetio da ti Indijanci ne nalikuju niti jednom plemenu koje je obitavalo u tim prostorima, kao što su Ute, Navaho, Paiute i Shoshone. Djelovali su mu primitivnije, izoliranije i nježnije u ophođenju. Kad ih je bolje promotrio, zaključio je da mnogi od njih uopće nemaju indijanske crte lica. Neki su imali plave oči, neki crvenkastu kosu, a nekolicina je muškaraca imala dlakava prsa. Kepler je pomislio da se još uvijek nalazi na rubu smrti i da je u bunilu izmislio svoje spašavanje. Ali kako mu je postajalo bolje, morao je prihvatiti činjenicu da je sve oko njega zaista stvarno. »Sebe nazivaju Ljudima«, piše Barber, »Narodom, ili Onima Koji Su Došli Izdaleka. Nekad su davno, prema legendi koju su ispričali Kepleru, njihovi preci živjeli na Mjesecu. Ali je zbog velike suše nestalo vode i svi su Ljudi izumrli, osim Poga i Oome, prvobitnog Oca i Majke. Dvadeset devet dana i dvadeset osam noći Pog i Ooma su hodali pustinjom i kad su stigli do Planine Čudesa, popeli su se na vrh i privezali za oblak. Oblak-duh ih je nosio kroz svemir sedam godina, da bi na kraju sletjeli na Zemlju, gdje su otkrili Sumu Prvih Stvari i ponovno zasnovali svijet. Imali su više od dvjesto djece i mnoge su godine svi živjeli sretno, gradeći kuće među drvećem, sadeći kukuruz, loveći čarobne jelene i ribu iz rijeke. U Sumi Prvih Stvari su također živjeli i Oni Drugi, a kako su bili spremni dijeliti svoje znanje, Ljudi su od njih naučili Beskrajno Znanje o biljkama i životinjama, koje im je pomoglo da se na Zemlji osjećaju kao kod kuće. Ljudi su uzvratili Onim Drugima na njihovu ljubaznost nekim svojim znanjima i generacijama su ta dva svijeta živjela u harmoniji. Ali onda su došli Divljaci sa druge strane svijeta, doplovivši jednog jutra u svojim drvenim brodovima. Prvo su vrijeme Bradati djelovali prijazno, ali su onda otišli u Šumu Prvih Stvari i posjekli mnoga stabla. Kad su ih Ljudi i Oni Drugi zamolili da prestanu sa sječom, Divljaci su izvadili svoje gromovite štapove i ubili ih. Ljudi su shvatili da se ne mogu suprotstaviti takvom oružju, ali su Oni Drugi odlučili ostati i boriti se. To je bilo vrijeme Strašnog Rastanka. Neki su se Ljudi pridružili redovima Onih Drugih, a nekolicina Onih Drugih je pošla s Ljudima, koji su napustili svoje domove i otputili se u Tamu, putujući Šumom Prvih Stvari sve dok nisu mislili da se nalaze izvan dometa Divljaka. To se ponavljalo mnogo puta tijekom godina, jer tek što bi se negdje smjestili i počeli se tamo osjećati kod kuće, stigli bi Divljaci. Bradati bi uvijek isprva nastupali prijateljski, ali bi uskoro počeli sjeći stabla i ubijati Ljude, vičući pritom nešto o svom Bogu i svojoj Knjizi i svojoj nepobjedivosti. Tako su Ljudi nastavljali lutati, krećući se prema zapadu, nastojeći ostati izvan domašaja Divljaka. S vremenom su stigli do kraja Šume Prvih Stvari i otkrili su Ravan Svijet, u kojem su vladale beskrajne zime i kratka, pakleno vruća ljeta. Od tamo su došli do Zemlje Na Nebu, pa zatim i do Zemlje Žedne Vode, mjesta toliko pustog i isušenog, da su čak i Divljaci odbili živjeti

na njemu. Kad bi se Divljaci i pojavili, to bi bilo samo u prolazu, a oni koji bi se odlučili zaustaviti i nastaniti su bili tako rijetki, da su ih Ljudi s lakoćom mogli izbjegavati. Tamo su Ljudi živjeli od početka Novog Vremena i to je trajalo već toliko dugo, da se nitko više nije sjećao kako je bilo prije.« Na početku je njihov jezik Kepleru bio potpuno nerazumljiv, ali je za nekoliko tjedana uspio pohvatati osnovne riječi i snaći se u jednostavnom razgovoru. Prvo je savladao imenice, stvari u koje je mogao pokazati prstom i govorio je poput djeteta. Crenepos je žena. Mantoac su bogovi. Okeepenauk se odnosi na jestivo korijenje, a tapisco znači kamen. Kako je toliko toga odjednom morao usvojiti, nije uspijevao otkriti strukturalnu koherentnost jezika. Zamjenice kao da uopće nisu postojale, već su bile dio složenog sistema glagolskih završetaka, koji su se mijenjali zavisno o dobi i spolu govornika. Neke od najčešće korištenih riječi imale su dva potpuno suprotna značenja — vrh i dno, podne i ponoć, djetinjstvo i starost - a u mnogim se situacijama značenje riječi mijenjalo promjenom izraza lica. Nakon dva, tri mjeseca, Keplerov se jezik priviknuo na izgovor neobičnih glasova i uho mu je postalo izoštrenije na nijanse i intonacije u govoru. Počelo mu se činiti da čuje tragove engleskog jezika u Ljudskom, ne engleskog kao što ga je on poznavao, već neke njegove izdvojene i skraćene dijelove, ostatke engleskih riječi, neku vrst preobličenog engleskog koji je kroz neku pukotinu skliznuo u pore tog drugog jezika. Fraza poput Zemlje Žedne Vode, na primjer, na Ljudskom je glasila Ze-zhe-vo, Oni Drugi su postali Odrugi, a Ravan Svijet nešto što je ličilo na riječ rascjep. Kepler je prvo odlučio tretirati te paralele kao čistu slučajnost. Uostalom, u mnogim se jezicima neki glasovi preklapaju, a Kepler nije želio da ga mašta ponese na krive zaključke. Ali s druge strane, činilo se da svaka sedma ili osma riječ u ljudskom jeziku prati taj isti obrazac i kad je Kepler konačno odlučio provjeriti tu teoriju stvarajući sam riječi i ispitujući Ljude za njihovo značenje (riječi koje nije znao na njihovom jeziku, nego ih je sam složio po istom sistemu skraćivanja engleskih izraza), shvatio je da su mnoge od tih riječi Ljudi prepoznali kao svoje. Ohrabren tim uspjehom, Kepler počinje razvijati teoriju o podrijetlu tog čudnog plemena. Pretpostavlja da su Ljudi proizvod nekog davnašnjeg miješanja engleske i indijanske krvi. »Nasukani u ogromnim šumama Novog Svijeta«, piše Barber, prateći nit Keplerovih argumenata, »možda i pod prijetnjom izumiranja, grupa je ranih kolonizatora vjerojatno zatražila pristup u neko indijansko pleme, da bi osigurala svoje preživljavanje. Ti su Indijanci očigledno bili »Oni Drugi« koji se pojavljuju u legendama. Zatim se najvjerojatnije jedna grupa njih odvojila od većine i krenula na zapad, te nastanila u Utahu. Idući dalje za tom pretpostavkom, Kepler je zaključio da je priča o njihovom porijeklu nastala nakon njihovog dolaska u Utah, kao neka vrst duhovne utjehe zbog činjenice da žive na tako pustom mjestu. Jer nigdje na svijetu, mislio je Kepler, Zemlja ne izgleda više nalik na Mjesec nego ovdje.« Tek kad je sasvim dobro svladao njihov jezik, Kepler je shvatio zašto su ga spasili. Ljudi ima sve manje, objasnili su mu, i ako uskoro ne učine nešto da povećaju brojno stanje, cijeli će narod izumrijeti. Tiha Misao, njihov mudrac i vođa, koji je napustio pleme prošle zime i otišao živjeti sam u pustinji, kako bi molio za njihov spas, sanjao je kako će im pomoć stići u obliku mrtvog čovjeka. Pronaći će njegovo tijelo na liticama koje okružuju naselje, rekao je, i ako ga budu liječili pravim lijekovima, čovjek će se vratiti u život. Sve se odigralo upravo onako kako je Tiha Misao prorekao. Kepler je nađen, vratio se iz mrtvih i sad je na njemu da postane otac nove generacije Ljudi. On je Divlji Otac koji je pao s Mjeseca, Stvoritelj Ljudskih Duša, Duhovni Čovjek koji će spasiti Narod od propasti. U tom trenutku Barberovo pisanje počinje naglo gubiti na kvaliteti. Bez imalo razmišljanja Kepler postaje domorodac i odlučuje ostati s Ljudima, ne misleći više na povratak ženi i sinu. Napuštajući precizni i intelektualni ton koji je imao u prvih tridesetak stranica, Barber se upušta u

duge odlomke lascivnih seksualnih fantazija. Pravi primjer podivljale pubertetske masturbacijske požude. Žene više nalikuju polinezijskim seksi lutkicama nego sjevernoameričkim Indijankama: prelijepe djevojke golih grudi koje se odreda veselo podaju Kepleru. Cista izmišljotina: društvo rajske nevinosti nastanjeno plemenitim divljacima koji žive u apsolutnom skladu sa sobom i svijetom oko sebe. Kepler ubrzo shvaća da je njihov način života superiorniji njegovom i skida okove koje mu je nametnula civilizacija, te se prepušta kamenom dobu i postaje jedan od Ljudi. Prvo poglavlje završava rođenjem prvog Keplerovog djeteta medu Ljudima. Sljedeće počinje petnaest godina kasnije. Ponovno smo na Long Islandu, na pogrebu Keplerove američke žene, gledanom očima Johna Keplera juniora, koji sad ima osamnaest. Odlučan da riješi misteriju očevog nestanka, mladić već sljedećeg dana kreće na put, spreman ostatak života posvetiti toj svetoj misiji. Odlazi u Utah i sljedeću godinu i pol luta po divljini u potrazi za tragovima. Uz pomoć lude sreće, nabasa na naseobinu Ljudi. Nije mislio da postoji mogućnost da mu je otac još uvijek živ, kad, ne lezi vraže, upoznaje bradatog poglavicu i spasitelja tog malog plemena (koje sad broji gotovo stotinu duša), te odmah shvati da je to njegov otac. U potpunom šoku, odmah mu izleti da je on zapravo davno izgubljeni Keplerov američki sin, ali se Kepler, mrtav hladan, pravi da ga ne razumije. »Ja sam duh čovjeka koji je stigao ovamo s Mjeseca i ovi su ljudi jedina obitelj koju sam ikad imao«, odgovorio mu je na to Kepler. »Bit će nam drago ponuditi te hranom i možeš ovdje provesti ovu noč, ali nas sutra ujutro moraš napustiti i nastaviti svoj put.« Slomljen ovim odbijanjem, sin pomišlja na osvetu i usred noći napušta svoj krevet i prikrade se usnulom Kepleru, te mu zabije nož ravno u srce. Zatim bježi u noć. Samo je jedan svjedok zločina, dvanaestogodišnji Jocomin (Divlje Oko), koji je bio najdraži Keplerov sin među Ljudima. Jocomin juri za ubojicom tri dana i tri noći, ali ga ne nalazi. Ujutro četvrtog dana, Jocomin se penje na vrh obližnjeg brda i tamo susreće nikog drugog do Tihu Misao, ostarjelog vrača koji je napustio pleme prije mnogo godina. Tiha Misao posvaja Jocomina i postupno ga inicira u misterije, podučavajući ga tijekom godina magičnim moćima Dvanaest Transformacija. Jocomin je vrijedan i nadaren učenik. Ne samo da uspijeva naučiti kako izliječiti bolesti i komunicirati s bogovima, već nakon sedam godina predanog rada konačno uspijeva proniknuti u tajnu Prve Transformacije, ovladavajući silama svog tijela i duha do te mjere da se uspijeva pretvoriti u guštera. Ostale transformacije slijede velikom brzinom: pretvara se u lastavicu, sokola, lešinara; postaje kamen i drvo kaktusa, krtica, zec i zrikavac; leptir, zmija i naposljetku, ovladavajući najtežom transformacijom, pretvara se u kojota. Do tog je trenutka prošlo već devet godina kako je Jocomin došao do Tihe Misli. Kad je naučio svog posinka svemu što je znao, Tiha Misao obavještava Jocomina da mu je došlo vrijeme da umre. Zatim se bez dodatnih riječi zamata u ceremonijalno ruho i posti tri dana, nakon čega mu duša napušta tijelo i odlazi na Mjesec, gdje borave duše Ljudi nakon njihove smrti. Jocomin se vraća u naseobinu i živi tamo kao poglavica nekoliko godina. Ali teška vremena ponovno zadese Ljude i Jocomin usne san u kojem mu se kaže da se sreća neće vratiti u njegovo pleme, sve dok smrt njegovog oca ne bude osvećena. Nakon što se sljedećeg dana savjetuje s Vijećem staraca, Jocomin napušta Ljude i putuje na istok, u svijet Divljaka, da pronađe Johna Keplera juniora. Nadjenuvši si ime Jack Moon, putuje zemljom i konačno stiže u New York, gdje nalazi posao u građevinskoj firmi specijaliziranoj za izgradnju nebodera. Postaje član ekipe koja radi na neboderu Woolworth, arhitektonskom čudu koje će sljedećih dvadeset godina biti najviša zgrada na svijetu. Jack Moon je odličan radnik, čovjek kojeg ne plaše ni najveće visine i on uskoro zadobiva poštovanje svojih kolega. Izvan posla se drži po strani i nema prijatelja. Sve svoje slobodno vrijeme posvećuje potrazi za svojim polubratom i bit će mu potrebne pune dvije godine da ga pronađe. John

Kepler Junior je postao uspješni poslovni čovjek. Živi u vili u Pierrepont ulici na Brooklyn Heightsu sa svojom ženom i šestogodišnjim sinom i svako ga jutro crna limuzina odvozi na posao. Jack Moon nekoliko tjedana iz zaklona promatra kuću, i mijenja svoju odluku da ubije Keplera. Umjesto toga, odlučuje oteti Keplerovog sina i odvesti sa sobom natrag u zemlju Ljudi. Posve neopažen, usred bijela dana, otima dječaka i tako završava četvrto poglavlje Barberove knjige. Pri povratku u Utah s dječakom (koji mu je u međuvremenu postao duboko privržen), Jocomin otkriva da se sve promijenilo. Ljudi su nestali i u njihovim praznim kućama nema nikakvog znaka života. Narednih šest mjeseci on neprestano traga za njima, ali bez ikakvog uspjeha. Na koncu, shvaćajući da ga je njegov vlastiti san iznevjerio, prihvaća činjenicu da je njegov narod mrtav. S bolom u srcu odlučuje ostati tamo i podizati dječaka kao da je njegov, sve vrijeme se nadajući nekom čudu regeneracije. Daje dječaku ime Nocho (Novi Čovjek) i pokušava ne klonuti duhom. Prolazi sedam godina u kojima Jocomin prenosi tajne koje je naučio od Tihe Misli svojem posinku. Nakon još tri godine napornog rada, Jocomin uspijeva svladati Trinaestu transformaciju i pretvara se u ženu, mladu i plodnu ženu koja zavede sedamnaestogodišnjeg Nocha. Devet mjeseci kasnije rađaju se blizanci, dječak i djevojčica zahvaljujući kojima će Ljudi ponovno nastaniti zemlju. Radnja se zatim seli natrag u New York, gdje vidimo Johna Keplera Juniora kako još uvijek traga za svojim nestalim sinom. Nijedan trag ne vodi nikamo, ali onda odjednom, iz vedra neba (što se u Barberovom romanu stalno događa), on nailazi na trag Jacka Moona i uskoro počinje shvaćati da je njegov sin otet zbog onog što je on učinio svojem ocu. Nema mu druge nego krenuti u Utah. Kepler tad već ima četrdeset godina i naporno pješačenje po pustinji ga iscrpljuje, ali on nastavlja put, prestravljen mišlju da se mora vratiti na mjesto na kojem je, dvadeset godina ranije, ubio vlastitog oca. Ali zna da nema izbora i da je baš to mjesto ono na kojem će pronaći svog sina. Dramatično postavljen pun mjesec obasjava zadnju scenu romana. Kepler se nalazi u blizini naseobine Ljudi i drži pušku u ruci. Na obližnjoj litici iznenada ugleda siluetu kojota obasjanog mjesecom. Preplašen svime u ovom pustom i tajnovitom kraju, Kepler impulzivno uperi pušku u kojota i povlači obarač. Kojot pada mrtav i Kepler čestita sam sebi na preciznosti pogotka, nesvjestan činjenice da je upravo ubio vlastitog sina. Prije nego što uspijeva prići mrtvom kojotu, tri druga kojota iskaču iz mraka. Nesposoban da se obrani od njihovog napada, biva živ pojeden u nekoliko trenutaka. Tako završava Keplerova krv, Barberov prvi i jedini romaneskni pokušaj. S obzirom na njegove tadašnje godine, ne bi bilo fer prestrogo suditi o istom. Unatoč svim svojim manama i pretjerivanjima, meni je ta knjiga važna kao psihološki dokument. Više od bilo čega drugog ona pokazuje kako je Barber izlazio na kraj s unutrašnjom dramom svojih ranih godina. Nije želio prihvatiti činjenicu da mu je otac mrtav (zato Keplera spašavaju Ljudi); ali ako njegov otac zaista nije mrtav, tada nema opravdanja za to što se nije vratio svojoj obitelji (zato Kepler Junior probada svojeg oca nožem). Ali misao o ubojstvu je toliko strašna da izaziva gađenje i tko god samo pomisli na ocoubojstvo mora biti kažnjen, i zato John Kepler Junior ima goru sudbinu od bilo kojeg drugog lika u knjizi. Cijela je priča zapravo kompleksan ples između želja i krivice. Zelje se pretvaraju u krivnju, a kako je ta krivnja nepodnošljiva, ona potiče želju za krutom i neumoljivom pravdom, za okajanjem. Nije slučajnost, čini mi se, da se sav kasniji Barberov znanstveni rad vrtio oko istraživanja tema sličnih onima iz Keplerove krvi. Izgubljeni kolonisti Ronaoke, slučajevi bijelaca koji su živjeli među Indijancima, mitologija američkog Zapada — sve su to bile teme kojima se Barber bavio kao povjesničar i bez obzira koliko je skrupulozan i profesionalan bio obrađujući ih, iza njegovog je rada ipak uvijek stajao osobni motiv, tajno uvjerenje da na neki način istražuje misterije vlastitog života. U proljeće 1939. Barber je imao posljednju priliku da sazna nešto više o svom ocu, ali ona nije

dala rezultate. Bio je brucoš na Kolumbiji kad je sredinom svibnja, otprilike mjesec dana nakon njegovog hipotetskog susreta s ujakom Victorom na Svjetskom sajmu, nazvala teta Clara i obavijestila ga da mu je majka umrla u snu. Otputovao je prvim vlakom za Long Island i zatim obavljao sve formalnosti oko pokopa: organizaciju sprovoda, čitanje oporuke, mučne razgovore s odvjetnicima i knjigovođama. Platio je račune u domu u kojem je provela posljednjih šest mjeseci, potpisao je razne papire i formulare, jecajući pritom sve vrijeme protiv svoje volje. Nakon sprovoda vratio se u svoju obiteljsku kuću, shvativši da je ovo zadnja noć koju ikad više namjerava provesti u njoj. Teta Clara je još jedina bila tamo, ali nije bila sposobna za razgovor. Po ne znam koji put tog dana joj je strpljivo ponovio kako može slobodno ostati živjeti u kući koliko god bude željela. Ona ga je ponovno blagoslovila zbog njegove dobrote, istežući se na prste kako bi ga poljubila u obraz, pa se vratila svojoj boci sherija. Osoblje, koje je u vrijeme Barberovog djetinjstva brojalo sedmoro ljudi, spalo je na jednu jedinu osobu, šepavu crnkinju po imenu Hattie Newcombe, koja je kuhala za tetu Claru i povremeno pokušavala nešto i pospremiti. Kuća se uglavnom raspadala po šavovima. Vrt je bio zapušten još od djedove smrti, 1934., i ono što je nekad bio dostojanstven travnjak okružen rascvjetanim gredicama pretvorilo se u zaraslu livadu. U kući je posvuda visjela paučina; iz stolica se pri najmanjem dodiru dizao oblak prašine; miševi su kao ludi trčali sobama, a Clara, pripita i vječno nasmiješena Clara, nije ništa od toga primjećivala. Sve je to trajalo već tako dugo da Barberu više nije bilo stalo. Znao je da neće skupiti hrabrost da ponovno živi u toj kući i kad jednom Clara umre od iste alkoholičarske smrti kao i njezin muž Binkey, može se slobodno i srušiti što se njega tiče. Sljedećeg je jutra zatekao tetu Claru kako sjedi u prizemlju. Još uvijek nije bilo vrijeme za njenu prvu čašicu sherija (imala je pravilo da otvara bocu tek nakon ručka) i Barber je shvatio da ako ima namjeru razgovarati s njom, da je upravo ovo taj trenutak. Sjedila je za kartaškim stolićem u kutu sobe, njezina sitna, vrapčja glava nagnuta nad partijom pasijansa, pjevušeći neku melodiju u pola glasa. »Čovjek na letećem trapezu«, zaključio je Barber u sebi dok joj je prilazio. Stavio joj je ruku na rame i osjetio njene kosti ispod vunenog šala. »Crvena trojka na crnu četvorku«, rekao je, pokazujući na karte. Cvoknula je jezikom zbog vlastite gluposti, spojila dva reda i okrenula kartu koja se oslobodila. Bio je to crveni kralj. »Hvala ti, Sol«, rekla je. »Danas baš nisam koncentrirana. Propustim prave poteze i onda završim varajući, što uopće nije bilo nužno.« Kratko se nasmijala, pa nastavila s pjevušenjem. Barber je sjeo u stolicu nasuprot njoj, pokušavajući smisliti kako da započne razgovor. Nije bio uvjeren da mu ona zapravo ima što reći, ali više nije bilo nikoga s kim bi mogao razgovarati. Nekoliko je trenutaka samo sjedio i promatrao njezino lice, proučavajući tu zamršenu mrežu bora, bijeli puder na njezinim obrazima i besmislenost crvenog ruža na usnama. Djelovala mu je jadno i otužno. Sigurno joj nije bilo lako udati se u njegovu obitelj, pomislio je, živjeti s bratom njegove majke sve te godine, nemati djece. Binkey je bio tupavi i dobrodušni ženskar koji se oženio Clarom 1880-ih, samo tjedan dana nakon što ju je ugledao kako nastupa u Galileo Teatru u Providenceu kao asistentica u mađioničarskoj točki Maestra Rudolfa. Barber je oduvijek volio slušati njene budalaste priče o danima koje je provela nastupajući u vodvilju i odjednom mu se učinilo čudnim da su baš njih dvoje ostali jedini živi od cijele obitelji. Zadnji od Barbera i zadnja od Wheelerovih. Djevojka iz niže klase, kako je uvijek o njoj govorila Barberova baka, budalasta fufica koja je još prije trideset godina izgubila svoj naočit izgled i Gospodin Debljina Kao Takva, bujajuće čudo od djeteta, rođeno od lude majke i oca duha. Nije nikad osjećao više nježnosti prema teti Clari nego u tom trenutku. »Idem večeras natrag za New York«, rekao je.

»Ne moraš se brinuti za mene«, odgovorila je, ne dižući pogled sa karata. »Meni će biti dobro samoj. Uostalom, već sam se na to navikla.« »Idem večeras natrag«, ponovio je, »i više nikad neću kročiti nogom u ovu kuću.« Teta Clara je stavila crvenu šesticu na crnu sedmicu, potražila mjesto gdje bi mogla odložiti crnu damu, razočarano uzdahnula i zatim pogledala u Barbera. »Oh, Sol«, rekla je, »stvarno nema potrebe da budeš tako dramatičan.« »Nisam dramatičan. Samo je ovo vjerojatno zadnji put da se vidimo.« Teti Clari još uvijek nije bilo jasno. »Znam da je teško izgubiti majku«, rekla je. »Ali ne smiješ to toliko primati srcu. Za Elizabeth je bolje da je umrla. Njezin je život bio mučenje i sad je konačno u miru.« Zastala je na trenutak, tražeći prave riječi. »Nemoj mučiti svoju glavu nekim glupavim idejama.« »Ne radi se o mojoj glavi, nego o ovoj kući. Stvarno mislim da nisam u stanju više ikad doći ovamo.« »Ali to je sada tvoja kuća. Sve u njoj pripada tebi.« »To ne znači da je moram zadržati. Mogu je se riješiti kad god poželim.« »Ali, Solly.. .rekao si jučer da ju nećeš prodati. Obećao si mi.« »I neću je prodati. Ali me ništa ne može spriječiti da je poklonim, zar ne?« »Svejedno. Pripadat će nekom drugom i mene će poslati da umrem negdje u sobi punoj starih žena.« »Ne ako je poklonim tebi. Onda možeš ostati ovdje.« »Prestani pričati gluposti. Dobit ću infarkt ako nastaviš govoriti takve stvari.« »To nije nikakav problem, prijenos vlasništva. Mogu već danas pozvati odvjetnika i možemo početi s rješavanjem cijele stvari.« »Ali Solly...« »Vjerojatno ću uzeti neke slike, ali sve ostalo može ostati.« »To nije u redu. Ne znam točno zašto, ali nije u redu da tako govoriš.« »Samo jednu stvar moraš napraviti za mene«, rekao je, ignorirajući njene opaske. »Hoću da napraviš oporuku i da u njoj ostaviš kuću Hattie Newcombe.« »Našoj Hattie Newcombe?« »Da, našoj Hattie Newcombe.« »Ali, Sol, misliš da je to u redu? Mislim, pa Hattie... Hattie, pa znaš, Hattie je...« »Hattie je što?« »Crnkinja. Hattie je crnkinja.« »Ako to njoj ne smeta, ne vidim zašto bi tebi.« »Ali što će ljudi reći? Crnkinja da živi u Kući Cliff? Ti znaš isto kao i ja da su jedini crnci koji žive u ovom gradu služinčad.« »Što ništa ne mijenja na činjenici da je Hattie tvoja najbolja prijateljica. U stvari, tvoja jedina prijateljica. A i što nas briga što kažu ljudi? Nema ništa važnije u ovom životu nego biti dobar prema svojim prijateljima.« Kad je teta Clara shvatila da njen nećak misli ozbiljno, počela se smijuljiti. Jedan je cijeli sistem načina mišljenja bio srušen njegovim riječima i oduševila ju je pomisao da je nešto takvo uopće moguće. »Jedino mi je žao što moram prvo umrijeti, da bi Hattie preuzela kuću«, rekla je. »Stvarno bih to voljela vidjeti vlastitim očima.« »Ako je raj ono što kažu da jest, ja sam siguran i da hoćeš.« »Tako mi Boga, nikad neću shvatiti zašto ti sve ovo zapravo radiš.«

»Ni ne trebaš. Imam svoje razloge i ne moraš se uopće njima zamarati. Htio bih još samo popričati sa tobom o nekim stvarima i onda možemo smatrati stvar zaključenom.« »Kojim stvarima?« »Starim stvarima. Stvarima iz prošlosti.« »O Galileo Theatru?« »Ne, ne danas. Mislio sam na neke druge stvari.« »Oh.« Teta Clara je zastala, zbunjena. »Kad si ti uvijek volio da ti pričam o Rudolfu. O tome kako bi me stavio u kovčeg i prepilio na pola. Bio je to dobar trik, najbolji u cijeloj točki. Sjećaš se?« »Naravno da se sjećam. Ali nisam sad o tome htio pričati.« »Kako god hoćeš. Ima tih davnih dana, pogotovo kad dođeš u moje godine.« »Mislio sam na svog oca.« »A, tvog oca. Da, to je također bilo davno. Stvarno jest. Ne tako davno kao neke druge stvari, ali dovoljno davno.« »Znam da ste se ti i Binkey doselili u kuću tek nakon što je on nestao, ali me zanimalo sjećaš li se možda ičega u vezi potrage koja je bila organizirana za njim.« »To je sve organizirao tvoj djed, zajedno onim gospodinom, kako se zove?« »Gospodinom Byrneom?« »Tako je, gospodin Byrne, koji je imao sina. Tražili su šest mjeseci, ali nisu ništa pronašli. Binkey je isto jedno vrijeme bio s njima, znaš. Vratio se kući prepun nekih priča. On je bio taj koji je mislio da su ih ubili Indijanci.« »Ali to je on samo nagađao, zar ne?« »Binkey je uvijek volio izmišljati. Nije bilo ni zrnca istine u tim njegovim pričama.« »A moja majka, je li ih i ona išla tražiti?« »Tvoja majka? O ne, Elizabeth je bila ovdje sve vrijeme. Nije bila... kako da to kažem... nije bila u stanju putovati.« »Zato što je bila trudna?« »Pa, da, dijelom i zbog toga.« »A zbog čega još?« »Zbog svog duševnog zdravlja. Nije baš bilo najbolje.« »Već je tada bila luda?« »Vidi, Elizabeth je uvijek bila, da tako kažem, ćudljiva. U jednom trenutku duboko nesretna, a pet minuta iza toga se smije i pjeva. Čak i prije puno godina, kad sam je tek upoznala. Napeta kao puška, to je bio izraz koji smo koristili za nju.« »A kad joj se stanje pogoršalo?« »Kad je nestao tvoj otac.« »To je išlo polako ili se dogodilo odjednom?« »Odjednom. Uh, Sol, to je bilo strašno za gledati.« »Ti si to vidjela?« »Svojim očima. Sve. Neću to nikad zaboraviti.« »Kad se to dogodilo?« »One noći kad si... mislim, ovaj, one noći... ne znam točno kad. Jedne noći tijekom zime.« »Koje noći, teta Clara?« »Padao je snijeg. I bilo je jako hladno. I bila je oluja. To se sjećam, jer se doktor jedva uspio probiti do kuće.«

»To je bilo u siječnju, zar ne?« »Moglo je biti. U siječnju često pada snijeg. Ali ne sjećam se točno koji je mjesec bio.« »Bio je jedanaesti siječnja, zar ne? Noć kad sam se ja rodio.« »Joj, Sol, ne bi me trebao ispitivati o tim stvarima. To se dogodilo tako davno i nije više važno.« »Meni je važno, teta Clara. A ti si jedina koja mi o tome može išta reći. Shvaćaš li? Samo si još ti ostala.« »Dobro, ne moraš vikati. Ja odlično čujem. Nema potrebe za teškim riječima i vikanjem.« »Samo te pokušavam pitati nešto.« »Pa znaš odgovor. Izletjela sam se prije par sekundi i užasno mi je žao.« »Ne treba ti biti žao. Jedino je važno da mi kažeš istinu. Ništa drugo nije važno.« »Kad je bilo tako... tako.. .Ne bih htjela da pomisliš da ja to izmišljam. Bila sam s njom u sobi te noći, znaš. Molly Sharp i ja, čekale smo doktora, a Elizabeth je vrištala i urlala tako jako da smo mislile da će nam se strop srušiti na glavu.« »Što je vikala?« »Grozne stvari. Zlo mi je čim se sjetim.« »Reci mi.« »Hoće me ubiti! Ne smijemo mu dozvoliti da izađe! Ubit će me!« »Misleći pritom na mene?« »Da, na bebu. Ne pitaj me kako je znala da je dečko, ali eto, tako je bilo. Porod se približavao, a doktor nikako da stigne. Molly i ja smo ju pokušavale nagovoriti da legne, ali je u potpunosti odbijala surađivati. »Raširi noge«, govorile smo joj, »to će ti olakšati.« Ali Elizabeth naprosto nije htjela slušati. Bog sveti zna otkud joj tolika snaga. Uspijevala bi nam se otrgnuti i krenuti prema vratima, i dalje urlajući te grozote. »Hoće me ubiti! Ne možemo ga pustiti van!« Na koncu smo je uspjele svladati i poleći na krevet, odnosno Molly je uspjela, uz moju malu pomoć - ta je Molly Sharp bila jaka kao bik - ali ju i dalje nismo uspjele nagovoriti da raširi noge. »Neću mu dati da izađe van! Prije ću ga ugušiti! On je monstrum, dijete monstrum! Neću ga pustiti van dok ga ne ubijem.« Pokušavale smo joj razdvojiti noge, ali ona se nastavila izvijati i bacakati sve dok je Molly nije počela šamarati - pljas, pljas, pljas, najjače što je mogla - što je Elizabeth toliko razbjesnilo da je počela vrištati, kao da je ona novorođenče, tako crvena u licu i vrišteći da bi mogla i mrtve probuditi.« »Blagi Bože.« »Bilo je to nešto najstrašnije što sam vidjela u životu. Zato ti to nisam htjela ispričati.« »A ja sam ipak uspio izaći, zar ne?« »Ti si bio najveća i najjača beba koju je itko ikad vidio. Doktor je rekao da imaš više od pet kilograma. Pravi div. Da se nisi rodio tako velik, ti ne bi preživio, ja u to stvarno vjerujem, Sol. Moraš to zapamtiti. Tvoja te veličina donijela na ovaj svijet.« »A što je bilo s mojom majkom?« »Doktor je konačno stigao, doktor Bowles, onaj što je poginuo u prometnoj nesreći prije šest ili sedam godina, i on joj je dao neku injekciju koja ju je uspavala. Nije se probudila do sutradan, a do tad je sve zaboravila. Ne mislim samo na prošlu noč, nego sve, sav svoj život, sve što joj se dogodilo u prošlih dvadeset godina. Kad smo te joj Molly i ja donijele, da vidi svog sina, mislila je da si ti njezin mali brat. To je sve bilo tako čudno. Ona je jednostavno ponovno postala mala djevojčica i nije više znala tko je.« Barber je htio postaviti sljedeće pitanje, ali se u tom trenu iz predvorja oglasio zidni sat

njegovog djeda. Teta Clara se uspravila i počela brojati otkucaje. Izbrojala ih je dvanaest i to joj je izmamilo sretan osmijeh. Izgleda da je podne«, objavila je. »Ne bi bilo pristojno pustiti Hattie da nas čeka.« »Već je vrijeme ručku?« »Bojim se da jest,« odgovorila je, ustajući sa stolice. »Vrijeme je da se okrijepimo s malo hrane.« »Samo ti idi, ja ću doći za minutu.« Dok je gledao tetu Claru kako izlazi iz sobe, Barber je shvatio da je razgovor završio. I što je još gore, da više nikad neće ponovno započeti. Odigrao je svoje karte u jednom potezu i više nije bilo kuća kojima bi je podmitio, niti trikova kojima bi je mogao navesti na priču. Pokupio je karte sa stola, promiješao ih i počeo slagati pasijans. Pas i ja, sam kao pas, pomislio je. Odlučio je igrati dok se karte ne otvore, pa je ostao sjediti za tim stolom više od sata. Ručak je već završio, ali mu to nije bilo važno. Prvi put u svom životu nije bio gladan. Barber mi je to ispričao za vrijeme doručka u njegovom hotelu. Bila je nedjelja i vrijeme nam je izmicalo. Popili smo zajedno posljednju šalicu kave i zatim mi je, dok smo se vozili liftom na jedanaesti kat da uzmemo njegovu prtljagu, ispričao kraj priče. Teta Clara je umrla 1943. Hattie Newcombe je postala vlasnica Kuće Cliff i živjela je tamo sljedećih deset godina, kraljujući nad brojnom djecom i unucima koji su se doselili k njoj. Nakon njezine smrti, 1951., njezin je zet Fred Robinson prodao imanje građevinskoj firmi Cavalcante i kuća je ubrzo srušena. U sljedećih osamnaest mjeseci cijeli je posjed razdijeljen na dvadeset parcela i na svakoj je nikla dvojna kuća, sve potpuno identične. »Da ste znali da će se to dogoditi«, pitao sam, »biste li je ipak poklonili?« »Apsolutno«, odgovorio je, otpuhujući dim. »Nisam se nikad pokajao zbog toga. Nemamo često priliku učiniti nešto tako ekstravagantno i drago mi je da ja svoju nisam propustio. To što sam poklonio tu kuću Hattie Newcombe, bio je bez sumnje najpametniji potez u mom životu. Tada smo već stajali ispred hotela i čekali da vratar dozove taksi. Kad je došlo vrijeme da se oprostimo, Barber se, posve neobjašnjivo, našao na rubu suza. Pretpostavio sam da je to vjerojatno zakašnjela reakcija na cijelu situaciju i da je ovaj vikend bio previše za njega, ali, naravno, ja uopće nisam imao pojma što je on proživljavao, blagog pojma. On se opraštao od svog sina, dok sam se ja naprosto pozdravljao s novim prijateljem, čovjekom kojeg sam upoznao prije dva dana. Taksi je stajao ispred njega, udarajući svoj frenetični mali ritam na taksimetru, dok je vratar stavljao stvari u prtljažnik. Barber je krenuo prema meni kao da će me zagrliti, ali se onda predomislio u zadnji čas i umjesto toga me primio za ramena i čvrsto ih stisnuo. »Ti si prva osoba kojoj sam sve ovo ispričao«, rekao je. »Hvala ti što si me slušao. Osjećam kao da... kako da to kažem... kao da sad postoji neka veza među nama.« »Bio je to vikend za pamćenje«, rekao sam. »Da, to je stvarno bio. Vikend za pamćenje. Vikend svih vikenda.« Barber je zatim smjestio svoje ogromno tijelo u taksi, okrenuo se prema meni i pokazao mi uzdignute palčeve i zatim nestao u prometnoj gužvi. U tom trenutku nisam vjerovao da ću ga ikad više vidjeti. Obavili smo što smo trebali, ispitali sve što se dalo ispitati i to je bilo to. Čak i kad je sljedeći tjedan poštom stigao rukopis Keplerove krvi, to nisam doživio kao nastavak, već više kao zaključak, posljednji mali detalj našeg susreta. Barber je obećao da će mi to poslati i pretpostavio sam da je to učinio iz pristojnosti. Idućeg sam mu dana napisao pisamce u kojem mu zahvaljujem i ponovio koliko sam uživao u našem susretu i time je završilo. Mislio sam, zauvijek.

Moji su se blaženi dani u Kineskoj četvrti nastavili. Kitty je plesala i studirala a ja sam pisao i šetao. Prošao je Kolumbov dan, prošao je Dan zahvalnosti, prošli su Božić i Nova godina. A onda je jednog jutra, sredinom siječnja, zazvonio telefon. Bio je Barber. Pitao sam ga odakle zove i odgovorio mi je da je u New Yorku, sretnim i uzbuđenim glasom. »Ako imate vremena«, rekao sam, »bilo bi lijepo da se vidimo.« »Da, nadam se da ćemo se vidjeti. Ali ne morate ništa zbog mene pomicati u rasporedu, planiram se ovdje zadržati još neko vrijeme.« »Mora da vaš koledž ima jako dugačke praznike između semestara.« »Ustvari sam ponovno uzeo slobodno, do početka sljedeće školske godine. I odlučio sam u međuvremenu probati malo živjeti u New Yorku. Iznajmio sam stan u Desetoj ulici, u onom dijelu između Pete i Šeste avenije.« »Lijep kvart. Često sam tamo šetao.« »Šarmantno i ugodno, kao što kaže u oglasu. Stigao sam sinoć i jako sam zadovoljan. Morate me doći posjetiti, oboje.« »Bit će nam drago. Samo recite kad.« »Odlično. Nazvat ću vas ponovno krajem tjedna, čim se smjestim. Ima jedan projekt o kojem bih volio da porazgovaramo, zanima me tvoje mišljenje.« »Nisam siguran da ću vam biti od prevelike pomoći, ali vam stojim na raspolaganju.« Tri ili četiri dana kasnije, Kitty i ja smo otišli do Barbera na večeru i nakon toga smo se počeli često viđati s njim. To je druženje krenulo na Barberovu inicijativu, a ako je imao neki skriveni motiv, mi ga nismo uspjeli detektirati. Vodio nas je po restoranima, u kino i na koncerte, na izlete u prirodu nedjeljom i kako je bio tako dobrodušan i drag, nismo ga mogli odbiti. Njegovi nevjerojatni šeširi koje je uvijek nosio, odličan smisao za humor i vječna spremnost za šalu, te to što je bio potpuno ravnodušan prema komešanju koje bi izazivao na javnim mjestima, sve nas je to osvojilo. A on nas je uzeo pod svoje kao da nas misli usvojiti. Kako smo i Kitty i ja bili siročad, svima nam je odgovarao takav aranžman. Prve nam je večeri ispričao da je Effingova ostavština riješena. Dobio je priličnu sumu novaca, rekao je, i jednom u životu nije morao ovisiti o poslu. Ako stvari budu išle kao što je planirao, neće morati raditi dvije do tri godine. »To je moja šansa da malo proživim«, rekao je, »i imam ju namjeru maksimalno iskoristiti.« »Mislio sam da više nikad nećete morati raditi«, rekao sam, »uz sav taj Effingov novac.« »Nisam te sreće. Porezi na nasljedstvo, porez na imovinu, odvjetnički računi, troškovi za koje ne znam ni kako se zovu... To je sve odnijelo dobar dio. A nije ni za početak bilo tako puno kao što smo mislili.« »Hoćete reći da nije imao milijune?« »Teško. Više tisuće. Kad se sve zbrojilo i oduzelo, gospoda Hume i ja smo dobili svaki po četrdeset i šest tisuća dolara.« »Mogao sam misliti«, rekao sam. »A uvijek se ponašao kao da je najbogatiji čovjek u New Yorku.« »Da, mislim da je bio sklon pretjerivanju. Ali daleko od toga da mu išta zamjeram. Naslijedio sam četrdeset i šest tisuća dolara od čovjeka kojeg nisam poznavao. To je više novaca nego što sam ikad u životu imao. Pravi dar s neba.« Barber nam je ispričao da već tri godine radi na knjizi o Thomasu Harriotu. U normalnim okolnostima trebale bi mu još dvije godine da je završi, ali kako sad nije imao drugih obaveza, nadao

se da će je završiti do sredine ljeta, za svega šest ili sedam mjeseci. To ga je dovelo do projekta koji mi je spomenuo preko telefona. Već se neko vrijeme poigravao s jednom idejom i htio je čuti moje mišljenje o njoj, prije nego što joj se posveti. To je trebalo biti nešto čime bi se bavio nakon što završi knjigu o Harriotu, ali ako se upusti u to, bit će potrebno sve precizno isplanirati. »Pretpostavljam da se sve svodi na jedno pitanje,« rekao je, »i ne očekujem da mi daš konačan odgovor. Ali jedino se na tvoje mišljenje mogu osloniti.« Već smo bili završili s večerom i sjećam se kako smo sjedili oko stola, pili konjak i pušili kubanske cigare koje je Barber prošvercao s nedavnog puta u Kanadu. Bili smo blago pripiti i poneseni trenutkom, pa je čak i Kitty zapalila cigaru. Zabavljalo me promatrati ju kako ozbiljno otpuhuje dim, obučena u svoj prekrasni chipao, pored Barbera koji je za ovu prigodu obukao sako boje burgundca i na glavu stavio fes. »Ako je moje mišljenje jedino«, rekao sam, »onda mora da se radi o nečem u vezi vašeg oca.« »Da, tako je, upravo tako.« Da podcrta svoj odgovor, Barber je zabacio glavu i ispuhnuo savršen kolut dima u zrak. Kitty i ja smo gledali s divljenjem kako to predivno O prolazi pored nas i polako gubi formu. Nakon kratke pauze, Barber je snizio glas za cijelu oktavu i rekao: »Razmišljao sam o pećini.« »A, pećini«, ponovio sam. »Zagonetna pustinjska pećina.« »Ne mogu prestati misliti o njoj. Kao što se dogodi sa nekim starim pjesmama koje ti se stalno vrte u glavi i ne možeš ih se riješiti.« »Stara pjesma. Stara priča. Ne možeš je se riješiti. Ali kako znamo da je pećina postojala?« »To je upravo ono što sam te htio pitati. Ti si čuo priču. Što kažeš, M.S.? Je li govorio istinu?« Prije nego što sam se uspio pribrati da mu odgovorim, Kitty se nagnula naprijed, oslonila laktove na stol, pogledala na lijevo prema meni, na desno prema Barberu i zatim svela taj cijeli složeni problem na dvije rečenice. »Naravno da je govorio istinu«, rekla je. »Neke činjenice možda nisu bile točne, ali govorio je istinu.« »Dubok odgovor«, rekao je Barber. »Bez sumnje jedini koji ima smisla.« »Bojim se da je tako«, rekao sam. »Čak ako i nije postojala dotična pećina, postojalo je iskustvo pećine. Sve zavisi od toga koliko ga doslovno želite shvatiti.« »U tom slučaju«, nastavio je Barber, »preformulirat ću pitanje. Znajući da ne možemo biti sigurni, u kojoj mjeri misliš da bi se isplatilo riskirati?« »Riskirati što?« pitao sam. »Gubljenje vremena«, rekla je Kitty. »Još uvijek ne razumijem.« »Želi potražiti pećinu«, rekla mi je. »Zar ne, Sol? Želite otići tamo i pokušati ju pronaći.« »Stvarno imaš odličan dar zapažanja, draga moja«, rekao je Barber. »Točno o tome razmišljam i moram priznati da je iskušenje prilično jako. Ako ima šanse da ta pećina postoji, spreman sam sve učiniti da je pronađem.« »Ima šanse«, rekao sam. »Možda nije velika, ali ne vidim zašto bi vas to spriječilo.« »Ne može to učiniti sam«, rekla je Kitty. »To bi bilo preopasno.« »Istina«, rekao sam. »Nitko se ne bi trebao sam pentrati po onim planinama.« »Pogotovo ne netko tako debeo«, rekao je Barber. »Ali to su detalji koje ćemo kasnije riješiti. Ono što je bitno jest da ti misliš da bih to trebao učiniti. Je li tako?« »Možemo ići svi zajedno«, rekla je Kitty. »M.S. i ja vam možemo biti izviđači.« »Naravno«, rekao sam, zamišljajući se na konju, u odijelu od jelenje kože, kako promatram horizont. »Naći ćemo tu prokletu pećinu, makar nam to bilo posljednje što ćemo napraviti.«

Da budem iskren, ništa od toga nisam shvatio ozbiljno. Mislio sam da je to jedna od onih pijanih priča koje se zaborave sljedećeg jutra. I premda smo i dalje razgovarali o našoj »ekspediciji« svaki put kad bismo se našli, ja sam to doživljavao kao internu šalu. Bilo je zabavno proučavati karte i fotografije, raspravljati o vremenskim uvjetima i ucrtavati trase, ali igrati se i vjerovati su dvije različite stvari. Utah je bio tako daleko i šanse da stvarno organiziramo taj put toliko male, da nisam vjerovao da će se to ikad dogoditi. Postao sam još skeptičniji nakon što smo jedne nedjelje u veljači otišli na izlet u Berkshire. Barber se jedva vukao po šumi. Bio je toliko nesiguran na vlastitim nogama, toliko pretežak i kratkog daha, da nije mogao hodati duže od deset minuta a da ne stane i pokušava doći do zraka. Sav crven u licu od napora, sjeo bi na najbliži panj i sjedio na njemu barem onoliko koliko je prethodno hodao. Teško bi disao, a znoj bi mu se slijevao ispod vunene kape, kao da mu je glava santa leda koji se počeo topiti. Ako su brdašaca Massachusettsa bila toliki problem, pomislio sam, što će tek onda biti u kanjonima Utaha? Ne, ta je cijela ekspedicija bila samo farsa, mala vježba iz neostvarenih maštarija. Dokle god se zadržavala u domeni razgovora, nije bilo razloga za zabrinjavanje. Ali ako Barber ikad odluči zaista krenuti na taj put, Kitty i ja smo znali da nam dužnost nalaže da ga u tome spriječimo. Kad uzmemo u obzir koliko sam se u početku odupirao toj ideji, prilično je ironično što sam ja bio taj koji je na kraju krenuo u potragu za pećinom. I to svega osam mjeseci nakon što smo prvi put razgovarali o tome, ali se do tada toliko toga desilo, toliko je toga bilo razoreno i uništeno, da moj prvobitni stav više nije bio važan. Krenuo sam jer nisam imao drugog izbora. Nisam to želio, ali su okolnosti bile takve da nije bilo moguće da ne odem. Kitty je otkrila da je trudna krajem ožujka i do početka lipnja sam je izgubio. U samo par tjedana naš se cijeli svijet raspao u komadiće. Kad sam konačno shvatio da je šteta nepopravljiva, osjećao sam se kao da mi je netko iščupao srce. Do tad smo Kitty i ja živjeli u natprirodnoj harmoniji i nije se činilo da bi ikad išta moglo stati između nas. Da smo možda bili borbeniji u svojoj vezi, da smo se svađali i gađali posuđem, možda bismo bili pripremljeniji da se nosimo sa krizom. Ali ovako je trudnoća pala između nas kao topovsko tane u mirno jezero i prije nego što smo se oporavili od šoka, naša je mala barka bila potopljena, a mi smo plivali, pokušavajući spasiti živu glavu. Nikad se nije radilo o tome da smo se prestali voljeti. Čak i kad smo vodili najteže bitke, pune suza, nikad nismo negirali našu ljubav, nismo se nikad pretvarali da se promijenilo ono što osjećamo jedno za drugo. Radilo se samo o tome da više nismo govorili istim jezikom. Za Kitty smo ljubav bili nas dvoje, samo nas dvoje, i dijete s tim nije imalo nikakve veze. Odluka koju ćemo donijeti trebala je isključivo imati veze s onim što sebi želimo. Iako je Kitty bila ta koja je trudna, dijete je za nju bilo čista apstrakcija, hipotetička naznaka budućeg života, a ne život koji već postoji. Dok se nije rodilo, ono za nju nije ni postojalo. Za mene je, naprotiv, to dijete počelo postojati istog trenutka kad mi je Kitty rekla da ga nosi u trbuhu. Premda nije bilo veće od palca, bilo je osoba, neumitna realnost. Odlazak na abortus za mene je bio ubojstvo. Svi su argumenti bili na Kittynoj strani. Bio sam toga svjestan, ali to nije ništa mijenjalo. Zabarikadirao sam se u tvrdoglavoj iracionalnosti, sve više šokiran vlastitim bijesom, ali nemoćan išta učiniti. Premlada je da bude majka, rekla je Kitty i iako sam znao da je to posve legitimna tvrdnja, nisam smatrao da to može biti dovoljno dobar razlog. Ni tvoja ni moja majka nisu bile starije nego što si ti sada, odgovorio bih, tvrdoglavo dovodeći u vezu nešto što nije imalo veze jedno s drugim. I onda bismo se našli pred krunskim problemom. Našim je majkama bilo drukčije, a kako će ona nastaviti plesati i imati dijete? Na što bih ja

odgovarao, pretvarajući se da znam o čemu pričam, da ću se ja brinuti o bebi. Nemoguće, rekla bi ona, ne možeš novorođenče lišiti majke. Imati dijete je ogromna odgovornost i to se treba shvatiti ozbiljno. Jednoga će dana, rekla je, ona biti presretna da imamo djecu, ali taj dan još nije došao i ona naprosto nije za to spremna. Taj dan je došao, rekao sam. Htjela ti to ili ne, mi smo već napravili dijete i morat ćemo se nositi s time. U tom bi trenutku, potpuno izmučena mojim tvrdoglavim argumentima, Kitty obavezno zaplakala. Mrzio sam što plače, ali me ni njene suze nisu mogle nagnati da popustim. Gledao bih u nju i govorio si da prestanem već jednom, da je zagrlim i prihvatim njenu odluku, ali što bih jače pokušavao omekšati svoje emocije, to bih tvrđi i nepopustljiviji postajao. Želio sam postati otac i sad, kad mi se ta mogućnost ukazala, nisam mogao podnijeti pomisao da ću je izgubiti. To je dijete bilo moja šansa da poništim usamljenost mog djetinjstva, da budem dio obitelji, da pripadam nečem većem od mene samoga, a kako te potrebe ranije nisam bio svjestan, ona je sad iz mene izbijala luđačkom, neartikuliranom i očajničkom žestinom. Da je moja majka bila tako razumna, urlao sam na Kitty, ja se nikad ne bih rodio. I, ne dopuštajući joj da odgovori, dodao bih: Ako ubiješ našu bebu, ubit ćeš i mene zajedno s njom. Vrijeme nije bilo na našoj strani. Imali smo samo nekoliko tjedana u kojima smo morali donijeti odluku, a svakim je danom pritisak bio sve jači. Za nas nije postojala niti jedna druga tema i bez prestanka smo samo o tome razgovarali, svađajući se duboko u noć, gledajući kako se naša sreća rastapa u oceanu riječi, u iscrpljujućim optužbama za izdaju. I sve vrijeme smo se čvrsto držali svojih pozicija. Kitty je bila ta koja je trudna, tako da je na meni bilo da je uvjerim. Kad sam konačno uvidio da je beznadno, rekao sam joj neka učini što je namjeravala. Više je nisam želio kažnjavati. Odmah sam dodao i to da ću ja platiti tu operaciju. Zakoni su u to vrijeme bili drugačiji i jedini način na koji je žena mogla legalno napraviti abortus bio je da dobije liječničku potvrdu da dijete ugrožava majčin život. U državi New York je interpretacija tog zakona bila dovoljno široka da je uključivala i psihičko ugrožavanje (da bi se, na primjer, žena mogla pokušati ubiti ako rodi dijete), i zato je psihijatrijska potvrda također vrijedila. Kako je Kitty bila savršenog fizičkog zdravlja i kako nisam htio dozvoliti ilegalni abortus - toga sam se izrazito plašio - nije imala izbora nego potražiti psihijatra koji će joj izaći u susret. Konačno je jednog pronašla, ali njegove usluge nisu bile jeftine. Zajedno s računom iz bolnice za samu operaciju, ja sam potrošio nekoliko tisuća dolara da bih uništio vlastito dijete. Ponovno sam bio gotovo potpuno bez novaca i dok sam sjedio kraj Kittynog kreveta u bolnici i gledao taj izmučen i bolan izraz na njenom licu, osjetio sam da više ničeg nema, da mi je oduzet sav moj život. Vratili smo se zajedno u Kinesku četvrt već sljedećeg jutra, ali više ništa nije bilo isto. Uspjeli smo se uvjeriti da ćemo zaboraviti to što se dogodilo, ali kad smo se pokušali vratiti svom starom životu, otkrili smo da ga više nema. Nakon onih užasnih tjedana razgovora i svađa potonuli smo u šutnju, kao da smo se bojali suočiti se jedno s drugim. Kitty je podnijela abortus puno teže nego što sam to očekivao i usprkos njenom uvjerenju da je učinila ispravnu stvar, nije mogla ne misliti da je to bilo pogrešno. Depresivna i izmučena svime što se dogodilo, vukla se po kući kao da je u žalovanju. Znao sam da bih je trebao tješiti, ali nisam uspijevao smoći snage da prebrodim vlastitu bol. Samo sam sjedio i gledao je kako pati. U jednom sam trenutku shvatio da zapravo uživam u tome, da želim da plati za ono što je učinila. Mislim da je to bio najgori trenutak od svih. Užasnula me ružnoća i okrutnost koju sam vidio u sebi. Nisam više mogao podnijeti da budem takav kakav sam postao. Svaki put kad bih pogledao Kitty, ne bih vidio ništa doli vlastitu slabost, monstruoznu sliku samog sebe. Rekao sam joj da moram otići na neko vrijeme da se malo saberem, jer joj nisam imao hrabrosti

reći istinu. Kitty je ipak shvatila. Nisu joj bile potrebne riječi da razumije i kad me ugledala sljedećeg jutra kako pakiram stvari, preklinjala me da ostanem, doslovno je kleknula ispred mene i preklinjala me da ne odem. Cijelo joj je lice bilo mokro od suza, ali ja sam se tada već pretvorio u kamen i ništa me nije moglo zaustaviti. Stavio sam svojih posljednjih tisuću dolara na stol i rekao Kitty da ih potroši dok me nema. Zatim sam otvorio vrata i izašao. Kad sam se spustio na ulicu, već sam ridao.

07. BARBER ME PRIMIO k sebi i ostatak proljeća proveo sam živeći u njegovom stanu. Nije mi dopuštao da dijelimo troškove, ali ja sam odmah pronašao posao. Spavao sam na trosjedu u dnevnoj sobi, ustajao svaki dan u pola sedam i provodio cijeli dan noseći namještaj uz stepenice i niz stepenice, kod prijatelja koji je imao malu firmu za selidbe. Mrzio sam taj posao, ali bio je dovoljno iscrpljujući da mi otupi sva čula i umrtvi misli, barem u početku. Kad se moje tijelo priviklo na dnevnu rutinu, otkrio sam da nisam u stanju zaspati a da se ne napijem. Barber i ja bismo navečer sjedili i pričali do ponoči, a onda bih ostao sam, suočen s dvije mogućnosti: da buljim u strop do jutra, ili da se uspavam alkoholom. Obično bi mi trebala boca vina da zaspem. Barber nije mogao biti bolji prema meni, niti pažljiviji i suosjećajniji, ali ja sam bio u tako jadnom stanju da sam jedva primjećivao da je tu. Kitty je bila jedina osoba koja je za mene zapravo postojala i njezina je odsutnost bila tako opipljiva, tako svemoguće prisutna, da nisam mogao misliti ni o čemu drugom. Svaka bi noć počinjala s istom boli u tijelu, istom razarajućom potrebom da osjetim njezin dodir. Osjećao bih se kao da ću eksplodirati. Kittyno je tijelo bilo dio mojeg tijela i bez nje pored mene, bio sam osakaćen. Nakon boli slijedile su slike. Vidio bih Kitty kako pruža ruke prema meni, njena gola leđa i ramena, njenu božanstvenu guzu, njen gladak trbuh dok sjedi na rubu kreveta i skida gaćice. Nisam mogao odagnati te slike i svaka koja bi se pojavila odmah je za sobom povlačila sljedeću, oživljavajući najsitnije i najintimnije detalje našeg zajedničkog života. Nisam se mogao prisjetiti naše sreće, a da ne osjetim bol i nastavio sam je prizivati, ne mareći za štetu koju mi je nanosila. Svake bih noći poželio podići telefonsku slušalicu i nazvati je, i svake bih se noći borio protiv tog iskušenja, skupljajući sve djeliće mržnje prema samom sebi da to ne učinim. Nakon dva tjedna ovakvog mučenja počeo sam se osjećati kao da u meni bjesni požar. Barber je bio zbunjen. Znao je da se nešto strašno dogodilo, ali ni Kitty ni ja mu nismo htjeli reći što. Na početku se primio uloge posrednika, razgovarao s jednim od nas pa zatim to prenosio drugom, ali pored sveg tog njegovog trčkaranja od jednog do drugog, nije se makao s mjesta. Kad god bi pokušao izvući tu tajnu od nas, dobio bi isti odgovor: Ne mogu ti reći; idi pitaj njega, idi pitaj nju. Barber nije ni na tren posumnjao da se Kitty i ja još uvijek volimo i naše odbijanje da išta po tom pitanju učinimo ga je ljutilo i zbunjivalo. Kitty želi da joj se vratiš, rekao bi mi, ali ne vjeruje da će se to ikad dogoditi. Ne mogu se vratiti, odgovarao bih. Nema ništa što bih volio više od toga, ali to nije moguće. Kao posljednji, očajnički potez, Barber nas je jednom pozvao oboje van na večeru (ne spominjući, naravno, da će i druga osoba biti tamo prisutna), ali mu je plan propao kad me Kitty ugledala pri ulasku u restoran. Da je zašla za taj ugao samo dvije sekunde kasnije, možda bi se nešto i dogodilo, ovako je izbjegla zamku i umjesto da nam se pridruži u restoranu, samo se okrenula i vratila kući. Kad ju je Barber sljedećeg jutra ispitivao o tome, rekla mu je da ne vjeruje u trikove. »M.S. je taj koji mora napraviti prvi korak«, rekla je. »Ja sam učinila nešto što mu je slomilo srce i neću ga kriviti ako me više nikad ne poželi vidjeti. On zna da ja to nisam učinila namjerno, ali to ne znači da mi mora oprostiti.« Nakon toga se Barber povukao. Prestao je prenositi poruke i pustio neka stvari teku svojim tokom. Ta posljednja Kittyna izjava bila je puna hrabrosti i velikodušnosti, koje su je uvijek odlikovale. Mjesecima i godinama poslije svega nisam mogao pomisliti na te njezine riječi, a da se ne osjetim posramljeno. Ako je itko patio, onda je to bila Kitty, a ipak je na sebe preuzela svu odgovornost. Da sam imao u sebi i najmanji djelić njezine dobrote otrčao bih smjesta do nje, bacio

joj se pred noge i molio za oprost. Ali ja nisam učinio ništa. Prolazili su dani, a ja i dalje nisam nalazio u sebi snage da išta napravim. Sklupčao sam se unutar svoje boli kao ranjena životinja i odbijao se pomaknuti. Možda sam još uvijek bio tu, ali više nisam bio prisutan. Barber nije uspio u svojoj ulozi Kupida, ali je nastavio činiti sve što je bilo u njegovoj moći da me spasi. Pokušavao me ponovno zainteresirati za pisanje, pričao je sa mnom o knjigama, vodio me u kino, restorane i barove, na predavanja i na koncerte. Ništa od toga mi nije pomoglo, ali nisam tako duboko zaglibio da ne primijetim njegov trud. Radio je predano na tome i s vremenom sam se počeo pitati zašto sam mu ja toliko važan. Svakoga je dana šest ili sedam sati neprekidno radio na svojoj knjizi o Thomasu Harriotu, ali u trenutku kad bih ja ušao u kuću prekidao bi posao usred rečenice, kao da sam mu ja važniji od njegovog rada. Ja sam u to vrijeme bio stvarno loše društvo i nije mi bilo jasno kako bi ikome bilo drago provoditi vrijeme sa mnom. Kad sam iscrpio sve ideje, počeo sam vjerovati da je Barber zapravo pritajeni homoseksualac i da ga moja prisutnost toliko uzbuđuje, da se nije u stanju ni na što drugo usredotočiti. To je bilo logično, ali potpuno pogrešno nagađanje. Barber mi se nikad nije obratio na takav način, a i po načinu na koji bi gledao žene mogao sam zaključiti da ima sklonost isključivo ka suprotnom spolu. O čemu se onda radilo? Možda o usamljenosti, pomislio sam, najobičnijoj usamljenosti. Nije imao drugih prijatelja u New Yorku i sve dok je to tako bio me spreman prihvatiti ovakvog kakav jesam. Jedne smo večeri, krajem lipnja, izašli na pivo u tavernu Kod bijelog konja. Bila je vruća, ljepljiva noć i dok smo sjedili za stolom u stražnjoj prostoriji (istoj onoj u kojoj smo Zimmer i ja proveli velik dio jeseni 1969.), s Barberovog su lica tekli potoci znoja. Brišući se svojom ogromnom, kariranom maramicom, popio je drugo pivo u tri gutljaja i lupio rukom po stolu. »U ovom je gradu prevruće«, izjavio je. »Nema te dvadeset i pet godina i zaboraviš kako je ovdje ljeti.« »Pričekaj da vidiš sedmi i osmi mjesec«, rekao sam. »Ovo još nije ništa.« »I ovo je dovoljno. Ako se još malo ovdje zadržim, morat ću hodati uokolo zamotan u ručnik. Cijeli grad je kao jedna velika turska kupelj.« »Uvijek možeš otići nekamo na odmor. Mnogi ljudi odlaze kad počnu vrućine. U planine, na more, kud god želiš.« »Postoji samo jedno mjesto koje me zanima i mislim da znaš koje je to.« »A tvoja knjiga? Mislio sam da ju želiš prvo završiti.« »I htio sam, ali sam se predomislio.« »Očigledno ne samo zbog vremena.« »Ne, treba mi mali predah. A i tebi, kad smo već kod toga.« »Ja sam dobro, Sol, stvarno.« »Promjena okoliša će ti prijati. Ovdje te više ništa ne drži i što si dulje tu, to ti je gore. Nisam slijep, znaš.« »Proći će. Uskoro će se stvari promijeniti.« »Ne bih se kladio. Baš si zaglibio, M.S. Sam sebe izjedaš. Jedini je lijek maknuti se od svega.« »Ne mogu samo tako dati otkaz.« »A zašto ne?« »Jer mi, kao prvo, treba novac. A kao drugo, Stan ovisi o meni. Ne bi bilo fer da tek tako odem.« »Dobro, reci mu da ima dva tjedna da nekog nađe.« »Samo tako?« »Da, samo tako. Znam da si ti prilično jak mladić, ali nekako te ne vidim da se baviš nošenjem namještaja po stepenicama do kraja života.«

»Nisam ni planirao raditi karijeru na tome. To je samo trenutna situacija.« »Odlično, ja ti nudim drugu trenutnu situaciju. Možeš biti moj asistent, moja desna ruka. Plaćena hrana i smještaj plus džeparac koji si sam odrediš. Ako nisi zadovoljan s uvjetima, voljan sam pregovarati. I, što kažeš?« »Sad je ljeto. Ako ti se čini da je u New Yorku loše, u pustinji je puno gore. Spržit će nas sunce.« »Pa ne idemo baš u Saharu. Kupit ćemo auto s klimom i krenuti.« »Kuda ćemo krenuti? Zapravo uopće nemamo pojma otkud da počnemo.« »Naravno da imamo pojma. Ne kažem da ćemo sigurno naći ono što tražimo, ali znamo gdje da počnemo. Jugoistočni Utah, počevši od grada po imenu Bluff. Ne može škoditi da pokušamo.« Ta je rasprava trajala još par sati i na koncu je Barber uspio malo po malo slomiti moj otpor. Na svaki moj argument on je imao kontraargument i na svaki moj razlog protiv on bi naveo dva ili tri za. Ne znam kako mu je to uspjelo, ali na kraju mi je bilo drago što sam popustio. Možda me privukla beznadnost cijelog projekta. Da sam smatrao da postoji i najmanja mogućnost da pronađemo pećine, ne vjerujem da bih ikad pristao, ali ideja o uzaludnoj potrazi, o putu koji je osuđen na neuspjeh, sve se to savršeno uklapalo u moju tadašnju sliku svijeta. Tražit ćemo, ali nećemo naći. Ono što će biti važno, biti će put sam i na kraju nam neće ostati ništa do uzaludnosti vlastitih ambicija. Bila je to metafora s kojom se dalo živjeti, skok u bezdan koji sam oduvijek priželjkivao. Rukovao sam se s Barberom i rekao mu da može računati na mene. U sljedeća dva tjedna smo usavršili naš plan. Odlučili smo da ćemo prije Utaha napraviti mali, sentimentalni izlet i prvo otići u Chicago, a zatim na sjever do Minnesote. To će nam produžiti put za oko tisuću i šesto kilometara, ali niti za jednog od nas dvojice to nije predstavljalo neki problem. Nije nam se žurilo, tako da kad sam rekao Barberu da bih volio posjetiti groblje na kojem su pokopani moja majka i ujak Victor, on nije imao ništa protiv. A kad smo već u Chicagu, rekao je on, zašto ne bismo produžili još malo dalje i otišli do Northfielda na nekoliko dana? Imao je tamo još nekog posla, a mogao bi mi u međuvremenu pokazati kolekciju slika i crteža njegovog oca koje je čuvao na tavanu. Nisam mu htio reći da sam se trudio izbjeći Effingove slike. U duhu ekspedicije na koju smo se uputili, odlučio sam pristati na sve. Tri dana kasnije Barber je kupio auto s klimom od nekog čovjeka u Queensu. Bio je to crveni Pontiac Bonneville iz 1965., i prošao je samo sedamdeset i pet tisuća kilometara. Barber se zaljubio u njegovu blistavost i brzinu i nije se puno cjenkao. »Kako ti se čini?« stalno me pitao dok smo ga razgledali. »To ja zovem auto!« Morali smo promijeniti auspuh i gume, podesiti karburator, a i zadnji branik je bio ulubljen, ali Barber je već odlučio i nisam vidio nikakvog smisla u pokušaju da ga odgovorim od kupnje. Uz sve svoje mane, taj je auto bio fina mala mašina, kao što bi Barber rekao, i pretpostavljao sam da će nam poslužiti isto kao i bilo koji drugi. Uzeli smo ga na probnu vožnju i dok smo prolazili ulicama Flushinga, Barber je s velikim entuzijazmom pričao o Pontiacovoj pobuni protiv Lorda Amhersta. Napomenuo je kako ne smijemo zaboraviti da je ovaj automobil dobio ime po velikom indijanskom poglavici i kako će to dodati novu dimenziju našem putovanju. Vozeći ovaj automobil na Zapad, odat ćemo svoje poštovanje mrtvima, slaveći hrabre ratnike koji su se podigli u obranu zemlje koju smo im ukrali. Kupili smo knjige o planinarenju, sunčane naočale, ruksake, termosice, dalekozore, vreće za spavanje i šator. Kod Stana sam radio još deset dana i mogao sam otići mirne savjesti jer se pojavio neki njegov rođak koji je pristao preuzeti moje mjesto. Barber i ja smo otišli na našu posljednju večeru u New Yorku i vratili se u stan već oko devet, da bismo se uspjeli naspavati za sutrašnji put.

Bio je početak srpnja 1971. Imao sam dvadeset i četiri godine i osjećaj da mi je život skrenuo u slijepu ulicu. Dok sam ležao na kauču, u mraku, čuo sam kako se Barber odšuljao u kuhinju i kako naziva Kitty. Nisam uspio razaznati sve što je rekao, ali je uglavnom govorio o putu. »Nisam siguran«, prošaptao je, »ali čini mi se da bi mu moglo koristiti. Možda će biti spreman da te vidi kad se vratimo.« Nije bilo teško pogoditi na koga se to odnosi. Nakon što se Barber vratio u svoju sobu, upalio sam svjetlo i otvorio još jednu bocu vina, ali alkohol kao da je izgubio sposobnost djelovanja na mene. Mislim da sam zaspao svega dvadeset minuta prije nego što me Barber probudio u šest ujutro. U petnaest do sedam smo već bili na putu. Barber je vozio, a ja sam ispijao kavu iz termosice. Prva dva sata sam bio u bunilu, ali kad smo se domogli Pennsylvanije, polako sam se izvukao iz stupora. Do Chicaga smo pričali bez prestanka, smjenjujući se za volanom svakih par sati dok smo prolazili kroz zapadnu Pennsylvaniju, Ohio i Indianu. Ne sjećam se većine onoga o čemu smo pričali, jer smo skakali s teme na temu. Sjećam se da smo jedno vrijeme pričali o automobilima i o tome koliko su promijenili Ameriku; pričali smo o Effingu, o Teslinom tornju na Long Islandu. Još uvijek čujem Barbera kako se nakašljava dok ulazimo u Indianu, spremajući se održati poduži govor o duhu Tecumseha, ali koliko god se trudio, ne sjećam se ni jedne jedine rečenice iz tog govora. Kasnije, kad je sunce počelo zalaziti, proveli smo više od sata nabrajajući svoje favorite u svakoj kategoriji života koje smo se mogli sjetiti: najdraža hrana, najdraži roman, najdraži igrač bejzbola. Mislim da smo obradili oko stotinu kategorija, cijeli indeks osobnog ukusa. Ja bih rekao Roberto Clemente, Barber bi rekao Al Kaline. Ja Don Quixote, Barber Tom Jones. Obojica smo više voljeli Schuberta od Schumanna, ali je Barber za razliku od mene bio slab i na Brahmsa. S druge strane on je mislio da je Couperin dosadan, dok sam se ja uvijek vraćao na Les Barricades Mysterieuses. On je rekao Tolstoj, ja Dostojevski. Barber Sumorna kuća, ja Naš zajednički prijatelj. Složili smo se da od sveg voća na ovom svijetu limun najbolje miriše. Prespavali smo u jednom motelu u predgradu Chicaga. Nakon što smo sljedećeg jutra doručkovali, pronašli smo cvjećarnicu gdje sam kupio dva ista buketa za svoju majku i ujaka Victora. Barber je bio neobično tih u autu, ali pripisao sam to umoru od jučerašnjeg dana i nisam više o tome mislio. Imali smo problema s nalaženjem groblja Wesdawn (nekoliko pogrešnih skretanja i jedan odlazak u potpuno suprotnom smjeru) i dok smo se dovezli do tamo bilo je već skoro jedanaest. Trebalo nam je još dvadesetak minuta dok smo pronašli grobnicu i sjećam se da sve to vrijeme nismo izgovorili ni riječi. Četiri grobara su upravo iskopala raku par mjesta dalje od naše grobnice i nekoliko smo ih minuta u tišini promatrali kako utovaruju lopate u zeleni kamionet i odlaze. I Barber i ja smo osjetili da moramo pričekati da odu, da ne možemo učiniti ono zbog čega smo došli ako nismo sami. Zatim se sve odigralo velikom brzinom. Prešli smo puteljak i kad sam ugledao majčino i ujakovo ime uklesano na kamenim pločama počeo sam se boriti sa suzama. Nisam očekivao tako snažnu reakciju, ali kad mi je doprlo do svijesti da njih dvoje zaista leže tu, pod mojim nogama, počeo sam se tresti. Mislim da je tako prošlo nekoliko minuta, ali samo nagađam, jer mi je sve to u magli. Sjećam se da sam na svako ime stavio kamen i zatim vidim samog sebe kako klečim i mahnito čupam korov s trave koja pokriva grobove. Barbera nema nigdje u tim slikama. Tih sam minuta potpuno zaboravio da se i on tamo nalazi. Priča je, tako, počela bez mene i kad sam ušao u nju već je prilično odmakla i izmakla kontroli. Nekako sam se ponovno našao pokraj Barbera. Stajali smo svaki s jedne strane majčinog groba i kad sam pogledao prema njemu, vidio sam kako mu suze cure niz lice. Barber je jecao i kad sam začuo te očajničke zvukove koji su mu dopirali iz grla shvatio sam da to traje već neko vrijeme.

Mislim da sam nešto rekao u tom trenutku. Što se dogodilo, ili zašto plačeš, ne sjećam se točnih riječi. Ali me Barber nije čuo. Nastavio je zuriti u grob moje majke i plakati pod tim ogromnim plavim nebom, kao da je ostao sam u cijelom svemiru. »Emily...« rekao je napokon. »Draga moja mala Emily... Gdje si sad... Da samo nisi tad pobjegla... Da si mi samo dozvolila da te volim... Slatka, draga, mala Emily... Koja šteta, koja strašna šteta...« Te su riječi provaljivale iz njega bez daha, u grču, u nastupu boli koja se cijepala čim bi dodirnula zrak. Slušao sam ga kao da mi se obratila sama zemlja, kao da slušam mrtve što su progovorili iz svojih grobova. Barber je volio moju majku. Iz te jedne jedine, neosporne činjenice sve se drugo pokrenulo, uzdrmalo i počelo raspadati - cijeli se svijet počeo razobličavati pred mojim očima. Nije to izgovorio, ali sam odjednom znao. Znao sam tko je on, odjednom sam znao sve. Prvih par trenutaka nisam osjećao ništa osim bijesa, demonske navale mučnine i gađenja. »O čemu ti pričaš?« pitao sam ga i kad me nije pogledao gurnuo sam ga s obje ruke. »O čemu ti pričaš?« Ponovio sam. »Reci nešto, ti debela vrećo, reci nešto ili ću te razbiti!« Barber se okrenuo prema meni, ali je bio jedino u stanju odmahivati glavom, kao da mi pokušava pokazati koliko bi uzaludno bilo išta reći. »O Bože, Marco, zašto si me morao dovesti ovamo?« konačno je rekao. »Zar nisi znao da će ovo dogoditi?« »Znao!« vikao sam na njega. »Kako sam mogao znati? Nikada mi ništa nisi rekao, seratoru obični! Prevario si me i sad još hoćeš da te žalim! A što je sa mnom? Što je sa mnom, ti jebeni nilski konju?« Prosipao sam svoj gnjev poput luđaka, urlajući iz petnih žila u vruć ljetni zrak. Barber je počeo uzmicati pred mojim napadom. Još uvijek je plakao i skrivao je lice rukama dok je hodao. Slijep na sve oko sebe, povlačio se preko grobova poput ranjene zvijeri, zavijajući i jecajući dok sam ja i dalje urlao na njega. Sunce se već popelo nasred neba i cijelo je groblje isijavalo neku nestvarnu, prejaku svjetlost. Vidio sam kako je Barber napravio još nekoliko koraka i kako je zatim izgubio ravnotežu na rubu onog groba koji su jutros iskopali. Vjerojatno se spotaknuo na kamen ili grumen zemlje i odjednom su ga izdale noge. Sve se dogodilo strašno brzo. Očajnički je zamahao rukama, ali nije uspio povratiti ravnotežu. Već je sljedećeg trenutka padao u grob. Prije nego što sam uspio potrčati prema njemu, čuo sam kako njegovo tijelo udara o zemlju uz snažan udarac. Na kraju je trebala dizalica da bi se ga izvadilo od tamo. Kad sam prvi put pogledao u raku, nisam mogao pretpostaviti je li živ ili mrtav. Kako se nisam ni za što sa strane mogao uhvatiti, shvatio sam da bi bilo prerizično da pokušam sići. Ležao je na leđima, zatvorenih očiju, potpuno nepokretan. Mislio sam da bih mogao pasti na njega da mu pokušam više prići, pa sam otrčao do ulaza i zamolio čuvara da pozove pomoć. Hitna pomoć je stigla za nekoliko minuta, ali i oni su se našli u istoj dilemi. Nakon oklijevanja i dogovaranja, uspjeli smo, držeći se jedni za druge, na ruke spustiti jednog od bolničara u raku. On je ustanovio da je Barber živ, ali ostale vijesti nisu bile tako dobre. Siguran potres mozga, možda i napuknuće lubanje. A zatim je, nakon kratke pauze dodao: »Moguće je da mu je i kralješnica slomljena. Morat ćemo biti izrazito pažljivi kad ga budemo izvlačili odavde!« Bilo je šest kad je Barber konačno dovezen na hitni odjel bolnice Cook County. Još uvijek je bio u nesvijesti, kao i četiri sljedeća dana. Operirali su mu kralješnicu, imobilizirali ga i rekli mi da držim fige. Nisam napuštao bolnicu sljedećih četrdeset i osam sati, ali kad je postalo očigledno da će se čekanje znatno odužiti, uzeo sam Barberovu American Express karticu i iznajmio sam sobu u obližnjem motelu. Motel Rajska stijena je bio sumorno, jeftino mjesto s prljavim zelenim zidovima i

kvrgavim krevetom, ali ionako sam tamo samo spavao. Kad se Barber probudio iz kome, provodio sam osamnaest, devetnaest sati dnevno u bolnici i u sljedeća dva mjeseca to je bio sav moj svijet. Nisam ništa drugo radio nego sjedio pored njega sve dok nije umro. Tijekom prvog mjeseca nije se naslućivalo da će sve tako loše završiti. Oklopljen u gipsano korito i privezan za metalnu konstrukciju, Barber je lebdio u zraku kao da prkosi zakonima fizike. Bio je imobiliziran do te mjere da nije mogao okrenuti glavu, niti jesti bez sonde za hranjenje, ali stanje mu se poboljšavalo i djelovalo je kao da se oporavlja. Više od svega, rekao mi je, bilo mu je drago da je istina konačno izašla na vidjelo. Ako je cijena toga bila da mora sljedećih par mjeseci provesti u gipsu, bio ju je s radošću spreman platiti. »Moje su kosti slomljene«, rekao mi je jednog poslijepodneva, »ali je moje srce konačno zacijelilo.« Kako nije ni mogao ništa drugo raditi osim govoriti, ispričao mi je, potanko i detaljno, cijeli svoj život. Čuo sam svaki detalj o njegovoj vezi s mojom majkom, čuo sam depresivnu sagu o njegovom boravku u Clevelandu, saznao sve o njegovim čestim putovanjima po Americi. Vjerojatno ne treba ni napominjati da je moj gnjev prema njemu odavno ispario, ali iako pored svih činjenica nije bilo mjesta sumnji, nešto je u meni oklijevalo da ga prihvatim kao svog oca. Da, bilo je sigurno da je Barber spavao s mojom majkom jedne noći 1946., i da, bilo je također sigurno da sam se ja rodio točno devet mjeseci kasnije; ali kako sam mogao biti siguran da je Barber bio jedina osoba s kojom je ona spavala u to vrijeme? To nije bilo vjerojatno, ali je ipak bilo moguće. Ako je bilo tako, možda je ipak ta neka druga osoba moj otac. To je bila moja jedina obrana i nisam ju namjeravao samo tako napustiti. Dokle god je postojalo zrnce sumnje, nisam si morao priznati da se išta dogodilo. Iako je ovo bila neočekivana reakcija, danas mi se čini da znam kako je došlo do nje. Dvadeset i četiri godine živio sam s pitanjem bez odgovora i malo pomalo prihvatio sam tu enigmu kao osnovnu činjenicu o sebi. Moje je porijeklo bilo misterija i nikad neću saznati odakle potičem. To je bilo ono što me određivalo i bio sam naviknut na vlastitu tamu, ovisio sam o njoj kao izvoru znanja i samopoštovanja, vjerovao sam u nju kao u ontološku neminovnost. Bez obzira na to koliko sam maštao o tome da ću jednom pronaći svojeg oca, nisam nikada vjerovao da će se to stvarno i dogoditi. I sad kad sam ga pronašao, moj je unutrašnji rascjep bio toliki da je moj prvi poriv bilo negiranje. Nije Barber bio uzrok tog poricanja, već sama situacija. Barber je bio najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao i volio sam ga. Ako je ikad postojao ijedan čovjek na ovom svijetu za kojeg bi volio da mi bude otac, onda je to bio on. Ali ipak nije išlo. Prolazili su tjedni i naposljetku više nisam mogao zatvarati oči pred tom činjenicom. Zatvoren u taj gipsani oklop, Barber je uskoro počeo zamjetno gubiti na težini. Promjena načina prehrane i prestanak svakodnevnog unošenja tisuća kalorija u organizam izazvali su trenutne i vidljive posljedice. Barber se na početku žalio, čak je par puta i zaplakao od gladi, ali je uskoro počeo prihvaćati to prisilno gladovanje kao skriveni blagoslov. »Zapravo je ovo prilika da postignem nešto što mi nikad prije nije pošlo za rukom«, rekao mi je. »Samo pomisli, M.S., ako nastavim ovako, izgubit ću četrdeset kilograma dok ne izađem iz bolnice. Možda čak i pedeset. Bit ću novi čovjek. Neću više ličiti na sebe.« S obje strane glave mu je ponovno narasla kosa (mješavina sijede i crvenkasto smeđe) i kontrast između te boje i boje njegovih očiju (tamna, metalno plava) dao je njegovoj glavi neku jasniju definiranost, kao da je odjednom izronila iz prijašnjeg maglovitog okruženja. Nakon dvanaestak dana koža mu je poprimila mrtvački bijelu boju, ali su se s tim bljedilom pojavile i jagodice na licu i novi se Barber počeo ukazivati, njegovo tajno ja koje je bilo utamničeno u njemu već godinama. Bila je to zapanjujuća transformacija i proizvela je niz sporednih efekata. Dok sam jedno jutro sjedio pored njega u bolnici, nakon otprilike tri tjedna što je bio tamo, učinilo mi se da sam primijetio nešto

poznato dok sam ga promatrao. Bio je to samo trenutni bljesak i nestao je prije nego što sam uspio shvatiti o čemu se radi. Dva dana kasnije to se ponovilo, ali ovaj je put potrajalo dovoljno dugo da to uspijem locirati u predjelu Barberovih očiju. Pitao sam se jesam li možda uočio Barberovu sličnost s Effingom, je li me možda način na koji me Barber okrznuo pogledom podsjetio na njegovog oca. O čemu god da se radilo, taj je kratak trenutak za mene bio iz nekog razloga duboko uznemirujući i nisam se tog osjećaja mogao otresti cijelog dana. Proganjao me poput djelića nekog nezapamćenog sna, plamićka razuma koji je izronio iz dubina nesvjesnog. A zatim sam, već sljedećeg jutra, konačno shvatio što sam zapravo vidio. Ušao sam u Barberovu sobu i kad je on otvorio oči i nasmiješio mi se, omamljen sredstvima protiv bolova, uhvatio sam sebe kako promatram njegove kapke, koncentrirajući se na prostor između obrva i trepavica, i odjednom sam shvatio da promatram sebe. Barber je imao iste oči kao ja. Nalikovali smo jedan drugome i ta je sličnost bila neporeciva. Kad sam toga postao svjestan, kad mi je istina bila tako bačena u lice, nisam imao izbora, morao sam je prihvatiti. Ja sam bio Barberov sin i sad sam to znao bez trunka sumnje. Sljedeća dva tjedna se činilo da sve ide u najboljem redu. Doktori su bili optimistični i počeli smo se radovati danu kad će Barber konačno izaći iz gipsa. Ali je početkom kolovoza Barberu naglo postalo loše. Dobio je nekakvu infekciju i lijek koji su mu dali je izazvao alergijsku reakciju, koja mu je povisila tlak do zabrinjavajućih razmjera. Daljnje pretrage su otkrile dijabetes, koji mu nikad prije nije bio dijagnosticiran, a zatim su samo uslijedile daljnje pretrage i daljnje bolesti i problemi: angina, giht, loša cirkulacija i bog zna što još. Kao da to njegovo tijelo jednostavno više nije moglo izdržati. Obrambeni sistem mu je bio narušen velikim gubitkom težine i više se nije imao čime boriti, njegova su se krvna zrnca odbila prestrojiti za kontranapad. Oko dvadesetog kolovoza mi je rekao da zna da će umrijeti, ali ga ja nisam htio slušati. »Samo polako«, rekao sam. »Ozdravit ćeš ti prije nego što počne svjetsko prvenstvo.« Više nisam znao što da osjećam. Gledanje mojeg oca kako se raspada me učinilo posve odsutnim i krajem kolovoza sam hodao okolo kao u transu. Jedino što mi je bilo važno bilo je da zadržim smirenu vanjštinu. Bez suza, bez napada očaja, bez vidljive beznadnosti. Zračio sam sigurnošću i nadom, ali negdje unutra sam morao znati kakva je zapravo situacija. To nisam osvijestio do samog kraja i shvatio sam to na najzaobilazniji mogući način. Izašao sam na kasnu večeru u obližnji restoran. Jedan od specijaliteta kuće te je večeri bila pita s piletinom, jelo koje nisam okusio od djetinjstva, vjerojatno još od vremena kad sam živio s majkom. Čim sam pročitao te riječi na jelovniku znao sam da je to ono što ću večeras jesti i da ništa drugo uopće ne dolazi u obzir. Naručio sam i sljedećih par minuta sam sjedio i mislio na stan u Bostonu gdje smo živjeli moja majka i ja, prisjetivši se po prvi put nakon svih tih godina malenog stola u kuhinji za kojim smo objedovali. A onda se konobarica vratila i priopćila mi da pite od piletine više nema. To nije bilo ništa tako strašno bitno. U cjelokupnoj slici svega bilo je to tek zrnce prašine, beznačajna mrvica antimaterije, ali ja sam mislio da mi se krov srušio na glavu. Pite od piletine više nema. Da mi je netko rekao da je potres upravo ubio dvadeset tisuća ljudi u Kaliforniji ne bi me to više užasnulo u tom trenutku. Osjetio sam kako mi se oči pune suzama i tek sam tada shvatio, sjedeći u tom restoranu i boreći se sa tim razočaranjem, koliko je krhak postao moj svijet. Jaje mi je klizilo kroz prste i znao sam da će prije ili kasnije pasti na pod. Barber je umro četvrtog rujna, tri dana nakon tog događaja u restoranu. U trenutku svoje smrti težio je devedeset i jedan kilogram, izgledalo je kao da je jedna njegova polovica već nestala i kad je taj proces bio započet bilo je neminovno da i druga također nestane. Htio sam razgovarati s nekim i jedina osoba koje sam se mogao sjetiti bila je Kitty. Nazvao sam je u pet ujutro i prije nego što je digla slušalicu shvatio sam da je ne zovem samo zato da joj priopćim tu vijest. Morao sam saznati

želi li me primiti natrag. »Znam da spavaš«, rekao sam, »Ali nemoj poklopiti dok ne čuješ što ti imam za reći.« »M.S.?« Glas joj je zvučao sneno i konfuzno. »M.S., jesi li to ti?« »Ja sam u Chicagu. Sol je umro prije sat vremena i nema nikog drugog kog bih mogao nazvati.« Potrajalo je dok joj nisam ispričao cijelu priču. U početku mi nije vjerovala, a i sam sam shvaćao koliko cijela priča nevjerojatno zvuči. Da, rekao sam, pao je u otvoreni grob i slomio kičmu. Da, on je stvarno bio moj otac. Da, stvarno je umro večeras. Da, zovem iz javne govornice u njegovoj bolnici. Nastao je kratak prekid u kojem me operater zatražio da dodam još kovanica i kad se linija ponovno uspostavila, čuo sam je kako jeca s druge strane. »Jadni Sol«, rekla je. »Jadni Sol i jadni M.S. Jadni mi svi.« »Žao mi je što sam ti morao ovo sve ispričati. Ali ne bih se dobro osjećao da te nisam nazvao.« »Ne, drago mi je što si me nazvao. Samo je sve to tako teško. O, Bože, M.S., da samo znaš koliko sam dugo bila čekala da me nazoveš.« »Sve sam zabrljao, zar ne?« »Nisi ti kriv. Osjećao si ono što si osjećao i nisi si mogao pomoći, nitko ne može.« »Nisi očekivala da ću ti se javiti?« »Više nisam. Prvi par mjeseci ništa drugo nisam ni radila nego iščekivala tvoj poziv. Ali tako se ne može živjeti. Malo po malo sam se prestala nadati.« »Nastavio sam te voljeti svake minute. Znaš to, zar ne?« Ponovno se začula tišina s druge strane, a onda su se opet začuli jecaji - tužni, izlomljeni jecaji koji kao da su je ostavljali potpuno bez daha. »O Isuse Kriste, što mi to radiš? Ne javiš se od lipnja, a onda me nazoveš iz Chicaga u pet ujutro, uništiš me s ovim što se dogodilo Solu i onda počneš pričati o tome da me voliš? To nije pošteno. Nemaš na to prava. Ne više.« »Ne mogu više biti bez tebe. Probao sam, ali ne mogu.« »I ja sam probala. Ja mogu.« »Ne vjerujem ti.« »Bilo mi je toliko teško, tako teško, M.S. Preživjela sam samo zato jer sam uspjela okameniti to u sebi.« »Što mi hoćeš reći?« »Prekasno je. Više ti se ne mogu ponovno predati. Skoro si me ubio i ne mogu kroz to još jedanput proći.« »Imaš nekog drugog.« »Prošli su mjeseci. Što si htio da radim dok si ti na drugom kraju zemlje i pokušavaš vidjeti što ćeš sa sobom?« »I upravo si u krevetu s njim, je li tako?« »To te se ne tiče.« »Jesi, zar ne? Samo mi odgovori.« »Ne, nisam. Ali to ne znači da me to uopće imaš pravo pitati.« »Ne zanima me tko je. To ništa ne mijenja na stvari.« »Nemoj više. Ne želim više ništa čuti.« »Preklinjem te, Kitty, pusti me da se vratim.« »Zbogom, Marco. Budi dobar prema sebi. Molim te, budi dobar prema sebi.« I zatim je spustila slušalicu. Pokopao sam Barbera pokraj svoje majke. Morao sam se potruditi da ga pristanu pokopati na

groblju Westlawn, njega koji jedini nije bio Židov u moru ruskih i njemačkih Zidova, ali kako je u grobnici još postojalo jedno ukopno mjesto i kako sam ja sad bio glava obitelji i vlasnik te zemlje, uspio sam u tom naumu. Pokopao sam svog oca u grobu koji je bio namijenjen meni. Uzevši u obzir sve što se dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci, bilo je to najmanje što sam mogao učiniti za njega. Nakon razgovora s Kitty trebalo mi je bilo što da mi odvrati misli i poslovi oko ukopa pomogli su mi da se proguram kroz sljedeća četiri dana. Dva tjedna prije svoje smrti Barber je skupio svu preostalu snagu i prenio cjelokupnu svoju imovinu na mene, tako da sam imao dovoljno novaca. Oporuke su prekomplicirane, rekao je, a kako je želio da u svakom slučaju dobijem sve što je imao, zašto mi to jednostavno ne bi odmah dao? Pokušao sam ga od toga odgovoriti, znajući da je ta transakcija ultimativni dokaz poraza, ali nisam želio forsirati. Barber se već jedva držao i ne bi bilo u redu da mu stojim na putu. Platio sam bolničke račune, platio sam sahranu i nadgrobnu ploču. Pozvao sam rabina koji je bio na mojoj bar mitzvi prije jedanaest godina da vodi službu na sahrani. On je sada već bio starac, debelo preko sedamdeset i nije me se sjećao. U penziji sam, rekao mi je, zašto ne zovete nekog drugog? Ne, rekao sam, to morate biti vi, rabine Green, ne želim nikog drugog. Trebalo je vremena, ali sam ga uspio uvjeriti da to ipak učini za cijenu dvostruko veću od uobičajene. To je vrlo neuobičajeno, rekao je. Nema uobičajenih slučajeva, rekao sam. Svaka je smrt jedinstvena. Na sahrani smo bili samo rabin Green i ja. Razmišljao sam o tome da obavijestim Magnus koledž o Barberovoj smrti, misleći kako bi vjerojatno neki njegovi kolege željeli prisustvovati sahrani, ali sam se ipak predomislio. Nisam želio provesti taj dan među strancima i nisam htio ni sa kim razgovarati. Rabin se složio s mojim prijedlogom da služba ne počne s uvodom na engleskom, nego je samo recitirao tradicionalne hebrejske molitve. Moj je hebrejski do tada već gotovo potpuno ispario i bilo mi je drago što nisam razumio što je govorio. To mi je dozvolilo da ostanem sam sa svojim mislima, što je bilo jedino što sam želio. Rabin Green je mislio da nisam posve normalan i tijekom tih sati koje smo proveli zajedno trudio se držati podalje od mene koliko god je mogao. Bilo mi ga je žao, ali ne dovoljno da bih nešto poduzeo. Sve u svemu mislim da mu nisam uputio više od pet ili šest riječi. Kad smo se rastajali ispred njegove kuće pružio mi je ruku i drugom me počeo tapšati po nadlanici. Bila je to gesta tješenja koja mora da mu je bila prirodna poput potpisivanja i mislim da nije ni znao da to radi. »Vi ste vrlo rastrojen mladić«, rekao mi je. »Moj bi vam savjet bio da posjetite liječnika.« Rekao sam vozaču da me ostavi u motelu. Nisam imao namjeru provesti još jednu noć u tom ćumezu, tako da sam se odmah počeo pakirati. Trebalo mi je za to deset minuta. Zatvorio sam torbu, sjeo na krevet i pogledao zadnji put po sobi. Ako u paklu ima soba, pomislio sam, onda mora da ovako izgledaju. Bez ikakvog razloga — odnosno bez ikakvog kojeg sam bio svjestan u tom trenutku udario sam svom snagom šakom o zid. Tanka je šperploča popustila bez većeg otpora. Zainteresiralo me je li i ostatak namještaja jednako loš i podignuo sam stolicu da to provjerim. Tresnuo sam je o pisaći stol i zatim ushićen promatrao kako se raspala na dijelove. Da bih kompletirao eksperiment uzeo sam jednu od slomljenih nogu i krenuo po sobi udarajući jednu stvar za drugom: lampe, ogledala, televizor, sve što mi se našlo pod rukom. Trebalo mi je svega nekoliko minuta da uništim cijelu sobu, od poda do stropa, ali sam se osjećao znatno bolje, kao da sam konačno napravio nešto što ima nekog smisla, nešto zaista vrijedno ove prigode. Nisam se dugo divio svom djelu. Još uvijek zadihan od napora pokupio sam stvari, istrčao van i odvezao se u crvenom Pontiacu. Vozio sam bez prestanka sljedećih dvanaest sati. Noć je pala kad sam ušao u Iowu i malo po malo svijet se sveo na zvjezdano prostranstvo. Hipnotiziran vlastitom samoćom, odbijao sam stati

dokle god mogu držati oči otvorene, gledajući u bijelu crtu na cesti kao da je to ono posljednje što me veže za ovaj svijet. Već sam bio negdje usred Nebraske kad sam konačno stao i prespavao u nekom motelu. Sjećam se pjesme zrikavaca, udaraca noćnih leptira o staklo i laveža pasa iz daljine. Ujutro sam shvatio da me čisti slučaj odveo u pravom smjeru. Bez razmišljanja, išao sam prema zapadu i kad sam to shvatio odjednom sam postao puno mirniji. Odlučio sam učiniti ono što smo Barber i ja planirali. Spoznaja da imam cilj i da ne bježim ni od čega već naprotiv idem u susret nečemu, dalo mi je hrabrosti da si priznam da ne želim umrijeti. Nisam vjerovao da ću pronaći pećinu, ali osjećao sam da će već sam čin traženja biti dovoljan i da će poništiti sve drugo. Imao sam više od trinaest tisuća dolara u torbi i nije bilo ničega što bi me moglo spriječiti da tražim dok ne iscrpim sve mogućnosti. Sljedeću sam noć proveo u Denveru, a zatim sam nastavio sve do Mesa Verde, gdje sam proveo tri ili četiri dana, penjući se po ruševinama stare civilizacije. Nisam mogao zamisliti da išta u Americi može biti toliko staro. Kad sam konačno stigao u Utah, počeo sam shvaćati nešto od onoga o čemu mi je pričao Effing. Ne samo što sam bio toliko fasciniran krajolikom (svi su njime fascinirani), već je veličina i praznina tog prostora počela utjecati na moj osjećaj za vrijeme. Minute i sati su ovdje bili prekratki da bi se mjerili i kad biste se otvorili onome što se nalazilo oko vas, bili biste primorani razmišljati u terminima stoljeća i tisućljeća, koja su ovdje bila tek jedan otkucaj sata. Po prvi sam put u životu osjetio da je Zemlja planet koji se kreće nebesima. I to ne velik, kao što sam otkrio, već sićušan, gotovo mikroskopski. Od svih objekata u svemiru, ništa nije tako malo kao Zemlja. Uzeo sam sobu u motelu u gradu Bluffu i sljedeći sam mjesec proveo istražujući okolicu. Penjao sam se po stijenama, provlačio se kroz pukotine kanjona i prošao autom stotine kilometara. Pritom sam otkrio na stotine pećina, ali niti u jednoj nisam otkrio tragove ljudskog boravka. Bio sam sretan tijekom tih tjedana, gotovo ushićen u svojoj samoći. Da izbjegnem neugodnosti sa stanovnicima Bluffa ošišao sam kosu, a priča o tome da sam student geografije pred diplomom otklonila je sve njihove eventualne sumnje. Kako osim potrage drugih planova nisam imao, mogao sam tako nastaviti mjesecima, doručkujući u Sallynoj kuhinji i zatim odlazeći u divljinu sve do zalaska sunca. Jednog sam dana otišao dalje nego obično, prošao sam Dolinu Spomenika i stigao u mjesto Oljeto, u kojem trguju Navaho Indijanci. Oljeto znači »Mjesec u vodi«, što je bilo dovoljno da me samo po sebi privuče, a još mi je pritom netko u Bluffu rekao da ljudi koji vode trgovinu, gospodin i gospoda Smith, znaju više o povijesti ovog kraja od bilo kog drugog u okolici. Gospođa Smith bila je unuka ili praunuka Kita Carsona i kuća u kojoj je živjela sa svojim mužem bila je prepuna tepiha i grnčarije Navaho Indijanaca, prava muzejska kolekcija. Proveo sam s njima nekoliko sati, ispijajući čaj u hladu njihovog zamračenog dnevnog boravka, i kad sam konačno pronašao trenutak da ih pitam jesu li možda čuli za Indijanca po imenu George Ružna Usta, oboje su odmahnuli glavama i rekli da ne. A braća Gresham, pitao sam. Jeste li ikad čuli za njih? Naravno, odgovorio je gospodin Smith, oni su bili ona otpadnička banda koja je netragom nestala prije pedeset godina. Bert, Frank i Harlan, posljednji pljačkaši vlakova na Divljem zapadu. Nisu li oni imali neko skrovište ovdje negdje? Pitao sam, pokušavajući prikriti svoje uzbuđenje. Netko mi je jednom rekao da su živjeli u nekoj pećini negdje u planinama, mislim. Da, mislim da ste u pravu, rekao je gospodin Smith, i ja sam čuo priče o tome. Navodno se nalazila negdje u blizini Rainbow Bridgea. Mislite da bi je bilo moguće pronaći? Pitao sam. Mislim da je bilo moguće, odgovorio je gospodin Smith, ali kad bi je sad pokušali naći, ne biste nikamo stigli. Zašto? Zbog jezera Powell. Cijeli taj kraj je sada pod vodom. Poplavili su ga prije dvije godine. Jedino ako imate ronilačku opremu, inače teško da ćete išta naći. Nakon toga sam odustao. U trenutku kad je gospodin Smith izgovorio te riječi, znao sam da više nema smisla nastavljati s potragom. Oduvijek sam znao da ću prije ili kasnije morati prestati, ali

nisam nikad mislio da će se to dogoditi tako iznenada, niti da će to biti tako konačno. Tek sam počeo, tek sam se bio zagrijao za svoj zadatak, a sad odjednom više nije postojao. Odvezao sam se natrag u Bluff, prespavao zadnju noć u motelu i odjavio se sljedećeg jutra. Odvezao sam se do jezera Powell, želeći na svoje oči vidjeti vodu koja je uništila moje prekrasne planove, ali nije se bilo lako ljutiti na jezero. Iznajmio sam motorni čamac i proveo cijeli dan vozeći se, pokušavajući smisliti što ću sad sa sobom. To svakako nije bila nova situacija za mene, ali je osjećaj poraza bio toliki da nisam mogao misliti ni o čemu. Kad sam vratio čamac i krenuo do auta, shvatio sam da odluka više nije u mojim rukama. Pontiaca nije bilo nigdje. Sve sam pretražio, ali čim sam vidio da nije tamo gdje sam ga parkirao, shvatio sam da je ukraden. Imao sam sa sobom svoj ruksak i tisuću petsto dolara u putničkim čekovima, ali sav ostali novac je bio u prtljažniku - preko deset tisuća dolara u gotovini, moje cijelo nasljedstvo, sve što sam imao na svijetu. Otišao sam do ceste i nadao se da ću nekoga ustopirati, ali nitko nije stao. Proklinjao sam aute dok su prolazili, vičući prostote kako bi koji ubrzao kraj mene. Padala je noč i kako nisam imao više sreće ni na autoputu, nije bilo izbora nego da siđem s ceste i pronađem neko mjesto u grmlju u kojem ću provesti noć. Bio sam toliko zaprepašten nestankom auta, da se nisam ni sjetio prijaviti krađu policiji. Kad sam se probudio sljedećeg jutra, dršćući od hladnoće, sinulo mi je da ta krađa nije bila ljudskih ruku djelo. Bila je to šala bogova, čin božanske zlobe čiji je jedini cilj bio da me uništi. Tada sam počeo hodati. Bio sam toliko ljut, toliko uvrijeđen onim što se dogodilo, da sam prestao autostopirati. Hodao sam cijeli dan, od izlaska do zalaska sunca, kao da hodajući pokušavam kazniti zemlju pod svojim nogama. Sutradan sam učinio isto. I dan iza toga. I dan iza toga. Nastavio sam hodati sljedeća tri mjeseca, krećući se prema zapadu, zaustavljajući se na dan ili dva u manjim gradovima, pa krećući dalje. Spavao sam na poljima, u pećinama, u grabama pored puta. Prva dva tjedna bio sam kao netko gromom pogođen. Tresao sam se iznutra, plakao sam, zavijao kao luđak, ali je bijes malo pomalo sagorio i prepustio sam se ritmu svojih koraka. Krajem prvog mjeseca počeo sam ponovno razgovarati s ljudima. Nekoliko dana kasnije kupio sam kutiju cigara i svake bih večeri popušio jednu u čast mog oca. U Valentinu, u Arizoni, zavela me debeljuškasta konobarica imenom Peg, u praznom restoranu na kraju građa i ostao sam s njom desetak dana. U Needlesu, u Californiji, sam iščašio zglob i nisam mogao hodati sljedećih tjedan dana, ali osim toga sam hodao bez prestanka, idući prema Pacifiku, s rastućim osjećajem sreće. Imao sam osjećaj da ću, kad stignem na kraj kontinenta, dobiti odgovor na neko važno pitanje. Nisam znao koje je to pitanje, ali se odgovor formirao u mojim koracima i samo sam morao nastaviti koračati da bih znao da sam negdje usput ostavio sebe, da više nisam ona osoba koja sam bio. Kupio sam peti par čizama u mjestu Lake Elsinore 3. siječnja 1972. Tri dana kasnije, potpuno iscrpljen, popeo sam se preko brda i spustio u gradić Laguna Beach s 413 dolara u džepu. Nastavio sam hodati dok nisam došao do mora. Bilo je pet sati poslijepodne kad sam skinuo čizme i osjetio pijesak pod tabanima. Stigao sam do kraja svijeta i dalje više nije bilo ničeg osim zraka i valova, praznina koja se protezala do obala Kine. Ovdje počinjem, rekao sam si, ovdje ponovno počinje moj život. Dugo sam ostao na plaži, čekajući da nestanu i posljednje zrake sunca. Iza mojih leđa grad je živio svojim životom, uz poznatu buku Amerike s kraja stoljeća. Dok sam gledao niz obalu, vidio sam kako se jedno po jedno pale svjetla na kućama. A zatim je izašao Mjesec iza brda. Pun Mjesec, okrugao i žut kao užareni kamen. Gledao sam u njega dok se uspinjao po noćnom nebu, ne skrećući pogled dok nije pronašao svoje mjesto u tami.

Sadržaj 01. 02. 03. 04. 05. 06. 07.