Patricia Cornwell - 16. Scarpetta

Posvećujem Ruth (1920.2007.) i Kao i uvijek, sa zahvalnošću. Staci

Luđakovo mentalno stanje uistinu možemo opisati kao poremećeno mjesečarenje. MONTAGU LOMAX: Iskustva liječnika iz umobolnice, 1921.

1

Komadići MOŽDANOG TKIVA DRŽALI SU SE POPUT VLAŽNE SIVE VATE za rukave kirurškog ogrtača doktorice Kay Scarpette, čija je prednja Strana bila posve umrljana krvlju. Kirurške su bušilice i pile prodorno zujale, voda bubnjala, a fina prašina nastala bušenjem kosti letjela uokolo poput brašna. Tri su stola bila puna. Novi leševi već su bili na putu. Bio je utorak, prvi dan siječnja, Nova godina. Nije bilo potrebe da provede i toksikološko ispitivanje pa da shvati da je pacijent pio prije nego što je nožnim prstom povukao okidač sačmarice. Čim ga je otvorila, osjetila je prodoran smrad truleži, miris alkohola koji se raspada u prolasku kroz tijelo. U neko davno vrijeme, kao stažistica na patologiji, često se pitala bi li se uživatelji raznoraznih opojnih sredstava pri obilasku mrtvačnice šokirali toliko da bi se, zahvaljujući tome, oslobodili štetnih navika. Kad bi im pokazala glavu otvorenu poput ljuske jajeta, kad bi osjetili smrad pjenušca iz mrtve glave... možda bi prešli na mineralnu vodu. Kad bi to barem tako funkcioniralo. Gledala je kako njezin zamjenik, Jack Fielding, iz prsnog koša Studentice opljačkane i ubijene kod nekog bankomata vadi hrpu sjajnih i svjetlucavih organa. Čekala je njegov novi ispad. Na jutrošnjem kolegiju gnjevno je ustvrdio kako je žrtva vršnjakinja njegove kćeri. Obje su bile atletske zvijezde i spremale se za studij medicine. Nikada nije bilo dobro kad bi Fielding tako personalizirao neki slučaj. “Više ne oštrimo noževe?” poviče on sada. Začulo se prodorno zujanje oštrice pile. Jedan je pomoćnik, otvarajući lubanju, doviknuo: “Izgledam li kao da imam pune ruke posla?”

Fielding je odbacio skalpel na kolica, tako da je ondje sve zazvečalo. “Kako bih ja ovdje trebao biti u stanju odraditi bilo kakav jebeni posao?” “Bože presveti, pa dajte mu nešto za smirenje.” Pomoćnik je sada već dlijetom rastvorio lubanju. Scarpetta položi plućno krilo na vagu, pa digitalnom olovkom upiše težinu. Nigdje na vidiku nije bilo ni obične kemijske olovke, ni podloška, ni običnog papira. Kad se uspne u ured, trebat će samo u računalo prenijeti to što je zapisala ili skicirala, no tehnologija nije imala odgovora na bujice njezinih misli, pa ih je i dalje diktirala nakon što bi dovršila posao i skinula rukavice. Imala je modernu mrtvozorničku ordinaciju, opremljenu svime što je smatrala nezaobilaznim u svijetu koji više nije znala prepoznati, svijetu u kojem javnost vjeruje svemu “forenzičnome” što vidi na televiziji i svijetu u kojem nasilje više nije društveni problem, nego pravi rat. Počela je secirati plućno krilo, podsvjesno pamteći da izgleda uobičajeno, da se sastoji od glatke i sjajne poplućnice1 i atelektatičnog zagasitocrvenog parenhima. Minimalna količina ružičaste pjene. Nije bilo diskretno uočljive lezije, a pulmonarna vaskulatura nije se ni po čemu isticala. Zastala je kada je u prostoriju ušao njezin poslovni tajnik, Bryce, na čijem su se mladolikome licu odražavali prijezir i nelagoda. Nije bio gadljiv u vezi sa svime što se ondje odvijalo, već mu je sve to bilo odbojno, zbog svih razloga zbog kojih je odbojno i većini ljudi, te je iz automata uzeo nekoliko papirnatih ubrusa. Njima prekrivši ruku, uzeo je slušalicu crnog telefona postavljenog na zidu, uređaja na kojem je svijetlio signal za prvu liniju. “Bentone, još si tu?” upita. “Tu je kraj mene, a u ruci drži veliki nož. Uvjeren sam da ti je već otkrila što je u posebnoj ponudi na današnjem meniju... Najgora je studentica s Tuftsa, čiji je život vrijedio dvjesto zelembaća. Netko iz Bloodsa ili Cripsa, ili nekog sličnog smeća od bande, zasigurno ćeš ga vidjeti na snimkama s nadzornih kamera. U svim vijestima govori se samo o tome. Jack ne bi trebao raditi na tom slučaju. Pita li itko nešto mene? Samo što mu se nije rasprsnula aneurizma. Da, i samoubojstvo. Vratio se iz Iraka bez ogrebotine. Sve u redu, sve fino. Želim vam lijepe blagdane i sretan život.”

1 Visceralna pleura.

Scarpetta podigne štitnik za lice. Skinuvši rukavice, bacila ih je u jarkocrvenu kantu za biološki otpad. Zatim je temeljito oprala ruke u dubokom čeličnom umivaoniku. “Loše vrijeme i unutra i vani”, čavrljao je i dalje Bryce s Bentonom, koji nije bio ljubitelj takvih ispraznih razgovora. “Stolovi su puni, a Jack nam je u razdraženoj depresiji. To sam već spomenuo ili nisam? Možda bismo trebali organizirati intervenciju. Možda izlet za vikend u onu vašu bolnicu na Harvardu...? Vjerojatno bismo dobili obiteljski popust...” Scarpetta preuzme slušalicu, s nje skine papirnate ubruse i baci ih u koš za smeće. “Prestani tupiti Jacka”, reče, obraćajući se Bryceu. “Čini mi se da je opet na steroidima i da je zbog toga toliko razdražljiv.” Ona okrene leđa i njemu i svemu ostalome. “Što se dogodilo?” upita Bentona. Njih dvoje razgovarali su već i u cik zore. To što ju je ponovno nazvao samo nekoliko sati kasnije, dok je bila na obdukciji, nije moglo značiti ništa dobro. “Nažalost, pojavila se nepredviđena situacija”, reče on. Iste riječi izgovorio je sinoć, kada se tek bila vratila kući s mjesta ubojstva kod bankomata, te ga zatekla kako navlači kaput i odlazi na Logan2. Njujorška policija našla se pred neočekivanom situacijom zbog koje im je bio hitno potreban. “Jaime Berger pita možeš li doći ovamo”, reče još. To ime Scarpettu je uvijek nekako pogađalo, u prsima joj izazivalo pritisak koji nije imao osobne veze s tom njujorškom javnom tužiteljicom. Bergerica će zauvijek biti neraskidivo povezana s prošlošću koju bi Scarpetta najradije posve zaboravila. Benton sada reče: “Što prije, to bolje. Možda letom u jedan?” Na zidnom je satu već bilo gotovo deset. Morat će dovršiti slučaj, otuširati se i preodjenuti, a prije leta i svratiti kući. Hrana, pomisli. Domaća mozzarella, juha od slanutka, mesne okruglice, kruh. Što drugo? Ricotta sa svježim bosiljkom koji Benton toliko voli na

2 Bostonska međunarodna zračna luka.

domaćoj pizzi. Jučer je bila priredila sve to i još ponešto, jer nije znala da će Staru godinu provesti posve sama. U njihovu stanu u New Yorku nema ni trunke hrane. Kad je Benton sam, obično uzme nešto gotovo iz restorana. “Odmah dođi u Bellevue”, reče. “Prtljagu možeš ostaviti u mojem uredu. Slučaj je već posve pripremljen, sve samo čeka tebe.” Jedva ga je čula od neugodnog ritmičnog struganja noža koji je netko brusio dugim, agresivnim pokretima. U tom trenutku začulo se prodorno zujanje zvučnog signala s dostavnog ulaza, a na ekranu koji je prikazivao slike s nadzornih kamera ukazala se ruka u crnom rukavu koja je provirila kroz prozor s vozačeve strane bijelog kombija. “Može li ih netko, molim vas, pustiti?” poviče Scarpetta koliko ju je grlo nosilo. Na zatvorskome odjelu suvremenog bolničkog centra Bellevue tanka žičica slušalica s mikrofonom povezivala je Bentona sa suprugom udaljenom gotovo dvjesto pedeset kilometara. Objasnio joj je da je kasno sinoć neki muškarac primljen na odjel forenzične psihijatrije, te dodao: “Bergerica želi da pregledaš ozljede.” “Za što ga terete?” upita Scarpetta. U pozadini je čuo nerazumljive glasove, buku iz mrtvozorničke ordinacije - ili, kako ju je on nazivao, “dekonstrukcijske radionice”. “Još ni za što”, odgovori on. “Sinoć se dogodilo ubojstvo. Neobično ubojstvo.” Pritisnuo je strelicu na tipkovnici i tako spustio prikaz na ekranu. “Želiš reći da nema sudskog naloga za pregled?” Scarpettin glas prenosio se brzinom zvuka. “Još nema. Ali treba ga odmah pregledati.” “Već ga je trebalo pregledati. Čim su ga primili. Ako je i bilo traga nekakvim dokazima, to je sada već po svoj prilici ili kontaminirano ili izgubljeno.” Benton je i dalje spuštao tekst i iznova čitao prikaz na monitoru, pitajući se kako da joj to uopće najbolje predstavi. Po njezinu glasu bilo mu je jasno da još ne zna, a on se sada svim srcem nadao da i neće prvo doznati od nekoga drugoga. Njezinoj nećakinji, Lucy

Farinelli, bit će vraški najpametnije da se prikloni njegovoj želji i prepusti mu da on riješi cijelu stvar. Iako se zasada nije moglo reći da mu ide osobito dobro. Jaime Berger držala se strogo službeno kad ga je nazvala, nekoliko minuta ranije, a iz onoga što je uspio zaključiti, činilo se da ne zna za neukusne tračeve na internetu. Nije znao točno odrediti zašto joj nije nešto rekao dok je još mogao. Ali nije. A trebao je. Prema Bergerici je trebao otvoreno i iskreno nastupiti još davno. Sve joj je trebao podrobno objasniti još prije gotovo šest mjeseci. “Ozljede su površinske”, reče Benton Scarpetti. “U izolaciji je, ne želi govoriti, ne želi surađivati, osim ako se ti pojaviš. Bergerica ne želi da ga netko na nešto nagovara i tjera, te je zaključila da pregled može pričekati do tvog dolaska. Budući da on tako želi...” “Otkada se to slušaju zatvorenikove želje?” “Zbog slike u javnosti, iz političkih razloga. Osim toga, nije zatvorenik. Ovdje nakon prijema nikoga ne smatraju zatvorenikom. Svi su pacijenti.” I njemu samome bilo je jasno da ne zvuči uobičajeno dok tako petlja i naklapa. “Kao što sam rekao, ne pripisuju mu nikakav zločin. Nema sudskog naloga. Nema ničega. U biti je primljen kao građanin. Ne možemo ga prisilno držati sedamdeset dva sata jer nije potpisao obrazac kojim na to pristaje, a kao što sam rekao, nisu ga optužili, barem zasada... To bi se možda moglo promijeniti nakon što ga pregledaš. No trenutačno može otići kad god poželi.” “Očekuješ da ću pronaći nešto što će policiji poslužiti kao vjerojatan povod da ga optuži za ubojstvo? I kako to misliš... nije potpisao? Samo malo.. .Taj se pacijent prijavio na zatvorski odjel uz mogućnost da iziđe kad god želi?” “Više ću ti objasniti uživo. Ne očekujem da ćeš nešto pronaći. Nema nikakvih očekivanja, Kay. Samo te molim da dođeš jer je situacija vrlo složena. A Bergerica svim silama želi da dođeš ovamo.” “Iako ga možda više neće biti u bolnici kada dođem onamo.” Naslutio je pitanje koje mu neće postaviti. Ne ponaša se kao smireni, nedodirljivi forenzični psiholog kojeg ona poznaje već dvadeset godina, no to sada nije kanila spomenuti. Nalazi se u mrtvačnici i nije sama. Neće ga pitati koji mu je točno vrag. Benton reče: “Posve sigurno neće otići prije nego što dođeš.”

“Nije mi jasno zašto je ondje..." Nije bila spremna samo tako prijeći preko tog pitanju. “Nismo baš posve sigurni. Ali... ukratko... Kada je policija stigla na mjesto događaja, izričito je tražio da ga prebace u Bellevue...” “Kako se zove?” “Oscar Bane. Rekao je da psihološku procjenu može dopustiti jedino meni. Stoga su me pozvali i tako sam, kao što znaš, odmah otputovao u New York. Boji se liječnika. Ima napadaje panike.” “Kako je znao za tebe?” “Jer zna tebe.” “Zna mene?” “Njegova je odjeća kod murjaka, ali kaže da će fizičko skupljanje dokaza s njega - a za to nema sudskog naloga, kao što sam već nekoliko puta naglasio - morati prepustiti tebi. Nekako smo se nadali da će se smiriti, da će dopustiti da ga pregleda netko odavde. Ni slučajno. Odlučniji je nego ikada. Kaže da se užasava liječnika. Ima odinefobiju, dihabiliofobiju.” “Boji se boli i svlačenja odjeće?” “Ima i kaliginefobiju. Strah od lijepih žena.” “Tako, znači... Zato bi se uz mene osjećao sigurno.” “To je trebala biti šala. Smatra te lijepom i posve te se sigurno ne boji. Ja bih se trebao bojati.” I to je prava bit priče. Benton ne želi da ona dođe onamo. Trenutačno ne želi ni da dođe u New York. “Samo da se uvjerim da sam sve shvatila kako treba... Jaime Berger želi da dođem unatoč mećavi, da pregledam pacijenta na zatvorskome odjelu koji nije optužen ni za kakav zločin...” “Ako se uspiješ izvući iz Bostona, vrijeme je ovdje dobro. Samo je hladno. Benton pogleda kroz prozor. Posvuda je vladalo sivilo. “Samo da dovršim posao s narednikom iz rezervnog sastava koji je pao kao žrtva u Iraku, samo što to nije znao dok se nije vratio kući. Vidimo se popodne”, reče ona. “Ugodan let. Volim te.” Benton spusti slušalicu i ponovno stane čitati tekst na ekranu. Zatim je ponovno pritisnuo gornju strelicu, pa stao čitati ispočetka,

kao da će mu taj tračerski članak anonimnog autora biti manje odbojan, manje ružan, manje neugodan, samo ako ga pročita dovoljno puta. “Koještarije”, govorila je uvijek Scarpetta. To je možda vrijedilo U srednjoj školi, ali ne i u svijetu odraslih. Riječi mogu biti itekako bolne. I štetne. Kakvo je čudovište uopće moglo napisati takvo što? Kako je čudovište za to doznalo? Podignuo je slušalicu. Scarpetta gotovo i nije slušala Brycea dok ju je vozio u zračnu luku Logan. A on je bez prestanka blebetao o ovoj ili onoj temi, sve otkako ju je pokupio ispred njezine kuće. Uglavnom se žalio na dr. Jacka Fieldinga, ponovno je podsjećajući na to da je povratak u prošlost nalik situaciji u kojoj se pas vraća vlastitoj bljuvotini. Ili Lotovoj ženi koja se osvrnula i pretvorila u Stup soli. Bryce je uvijek pri ruci imao nebrojene biblijske citate i usporedbe koji su uvijek iritirali i nisu imali veze s njegovim vjerskim stavovima, ako ih je uopće imao, nego su bili plod seminarskog rada koji je kao student napisao na temu Biblije kao književnog djela. Njezin poslovni tajnik želio joj je zapravo reći da nije pametno angažirati ljude iz prošlih života. Fielding pripada Scarpettinoj prošlosti. Čovjek ima svoje probleme, ali tko ih nema? Kad je prihvatila ovu dužnost i kad je počela tražiti zamjenika, upitala se čime se Fielding bavi, te ga pronašla i utvrdila da se zapravo ne bavi ničim osobitim. Benton joj je tada dao neuobičajeno oskudno i neodređeno mišljenje, pritom se možda čak držao kao da je gleda pokroviteljski, što joj je sada izgledalo logičnije. Bio joj je rekao da traži stabilnost, a kad im se čini da se ne mogu nositi s promjenama, ljudi često kreću unatrag, a ne naprijed. Želja da angažiraš nekoga koga znaš još s početaka karijere posve je razumljiva, rekao je tada. No osvrtanje u prošlost opasno je jer tada vidimo samo ono što želimo vidjeti, dodao je još. Vidimo ono što nam ulijeva sigurnost. Benton je tada svjesno izbjegao pitanje zašto se ona uopće osjeća nesigurno. Nije htio ući u područje pitanja što ona zapravo misli o njihovu zajedničkom životu, koji je bio na uobičajenome vrhuncu kaosa i nesklada. Otkako su preljubom prije petnaest godina započeli vezu, nikada nisu živjeli na istome mjestu, nisu znali što je to svakodnevno zajedništvo, sve do prošlog ljeta. Bio je to vrlo jednostavan

obred u vrtu iza njezine preuređene seoske kuće u C'harlestonu, u Južnoj Karolini, gdje je upravo bila otvorila privatnu ordinaciju koju je potom morala zatvoriti. Kasnije su se preselili u Melmont, u Massachusettsu, kako bi bili bliže njegovoj psihijatrijskoj bolnici, McLean, te njezinu novom sjedištu u Watertownu, gdje je bila prihvatila dužnost glavnog mrtvo- zornika Sjeveroistočnog distrikta te savezne države. Zbog blizine New Yorka, on je smatrao da bi bilo dobro da prihvate poziv Fakulteta za kriminalistiku John Jay i ondje gostuju kao predavači, što je obuhvaćalo i ponudu za besplatno pružanje savjetničkih usluga njujorškoj policiji, njujorškom Uredu glavnog mrtvozornika, te forenzičnim psihijatrijskim odjelima poput odjela u Bellevueu. .. Znam da ne gledate na takve stvari i da ti to možda i nije nešto bitno, da nije krupna stvar, ali i uz mogućnost da te naljutim, skrenut ću ti pozornost na to.” Bryceov glas nekako joj je uspio prodrijeti do svijesti. Ona sada upita: “Kakva krupna stvar?” “Molim?!? Ma ne obaziri se na mene. Ja samo nešto blebećem sebi u bradu.” “Oprosti. Vrati vrpcu unatrag.” “Nisam ništa rekao nakon kolegija, jer ti nisam htio odvratiti pozornost sa svih sranja koja su se jutros događala. Učinilo mi se da bi bilo bolje pričekati da završiš, pa da se vidimo u četiri oka, u tvom uredu, iza zatvorenih vrata. A budući da mi nitko ništa nije rekao, čini mi se da nisu ni vidjeli. A to je dobro, zar ne? Kao da Jack danas nije dovoljno izbezumljen. Dakako, on uvijek pizdi, pa zato i ima ekcem i alopeciju. Usput, jesi li mu vidjela onu krastu na leziji iza desnog uha? Blagdani provedeni kod kuće. To čudesno liječi živce...” “Koliko si ti danas popio kave?” “Zašto je uvijek stvar u meni? Treba ubiti glasnika... Ti se totalno isključiš, uopće me ne slušaš dok to što ti želim reći ne dosegne kritičnu masu i onda - buuum! A ja sam tu negativac, treba raspaliti po meni. Kaniš li ostati u New Yorku više od jedne noći, javi mi što prije, da sve organiziram. Da ti dogovorim koji sat s onim trenerom koji ti je toliko prirastao srcu? Kako se ono zove?”

Bryce je vrškom kažiprsta zamišljeno dodirnuo usne. “Kit”, odgovori sam. “Možda jednom, kad me zatrebaš kao posilnog u New Yorku, može poraditi i sa mnom. Šlauhići samo rastu.” Uhvatio se za struk. “Iako sam čuo da nakon tridesete funkcionira jedino liposukcija”, reče. “Vrijeme za serum istine?” Pogledao ju je, gestikulirajući kao da su mu ruke zasebna živa bića, a ne dio njega. “Nisam ga potražio na internetu”, prizna. “Čudi me da mu Benton uopće dopušta da ti se približi. Podsjeća me na, na... na onog, kako se zove... iz serije Queer as Folk3? Na onu footballsku zvijezdu? Vozio je Hummer i bio pravi homofob, sve dok ga sudbina nije spojila s Emmettom, za kojeg svi kažu da je pljunuti ja, ili obrnuto, budući da je on slavan, a ne ja. No da, to vjerojatno ne gledaš.” Scarpetta: “Zbog čega bi trebalo ubiti glasnika? I molim te da barem jednu ruku držiš na upravljaču, budući da voziš po mećavi. Koliko si komada jutros uzeo iz Starbucksa? Na tvom stolu vidjela sam dva ventija4. Nadam se da oba nisu jutrošnja. Sjećaš se da smo razgovarali o kofeinu? Kofein je droga, a to znači da izaziva ovisnost.” “Baš si mustra”, nastavi Bryce. “A to dosada nisam primijetio. Zbilja čudno. Obično se ne radi samo o jednoj slavnoj osobi, znaš? Jer, tko god bio kolumnist, ili kolumnistica, taj netko tumara gradom kao neki prerušeni gad i istovremeno sere po mnogim zvijezdama. Prije par tjedana na tapeti je bio Bloomberg i... oh, kako se ono zove? Ona manekenka koju neprestano hapse jer baca stvari na ljude....? No, dobro, ovaj put bacili su nju - izbacili su je iz Elaine’sa jer je rekla nešto opsceno Charlieju Roseu. Ne, samo malo. Barbari Walters? Ne. Pomiješao sam s nečim što sam vidio u jutarnjem programu na ABC-ju. Možda ona manekenka, kako se zove, koja je bila bacila oko na onog pjevača iz Amerika traži zvijezdu. Ne, to je bilo u emisiji Ellen, ne u Elaine’su. Ne, ni Clay Aiken, ni Kelly Clarkson. Koja je ona treća? Taj me digitalni snimač jednostavno uništava. Imaš

3 Televizijska serija u kojoj su glavni likovi homoseksualci. 4 Mjera za količinu kave u lancu Starbucks; tal. venti “dvadeset” = 20 unca tekućine (fl. oz., i), fluid ounce) = približno više od 600 ml.

dojam da daljinski sam mijenja programe i dok ništa ne diraš. Se i tebi to kada dogodilo?" Snijeg je bio nalik zbijenom roju bijelih mušica koje su se sudarale s vjetrobranskim staklom, dok su brisači u tom hipnotičkom kretanju bili beskorisni. Rijeke vozila kretale su se usporeno, ali postojano, a od aerodroma Logan dijelilo ih je tek još nekoliko minuta. “Bryce..reče Scarpetta tonom kojim ga je upozoravala da začepi i odgovori joj na pitanje. “Kakva krupna stvar?” “Pa ona odvratna tračerska kolumna... Goli u Gothamu.” Reklame za tu kolumnu već je viđala na njujorškim autobusima i taksijima i znala je da je anonimni autor na zlu glasu kao krajnje nesmiljen. U nagađanjima o tome tko bi mogao pisati te kolumne vrtjela su se imena u rasponu od potpunih anonimusa do nekog novinara nagrađenog Pulitzerom koji se silno zabavlja skupljajući zlobna podmetanja i velik novac. “Zbilja gadno”, reče Bryce. “Znam da je to i cilj, ali ovo su doista udarci ispod pojasa. I inače ne čitam takvo smeće. Ali iz posve očitih razloga Google mi uvijek pošalje obavijest kad se pojavi nešto o tebi. Objavili su i fotografiju i upravo je to najgori dio. Nije baš najbajnija.”

2

BENTON

SE NASLONIO , ZAVALIO U NASLONJAČ U KOJEM JE

radnim stolom, te se zagledao kroz prozor, u ružan zid od crvenih opeka obasjan mutnom zimskom svjetlošću. “Po glasu bih rekao da si prehlađena”, reče u mikrofon slušalice. “Danas sam malo indisponirana. Zato ti se nisam ranije javila. Ne pitaj čime sam to sinoć zaslužila. Gerald se ne želi izvući iz kreveta. I to ne mislim u pozitivnome smislu”, reče doktorica Thomas. Bila mu je to kolegica u McLeanu. Usto i Bentonova psihijatrica. Što nije bilo ni najmanje neobično. Kao što je običavala reći doktorica Thomas, koja je potekla negdje iz rudarske zabiti na zapadu Virginije: “U bolnicama ima više incesta nego među gorštacima.” Liječnici liječe jedni druge, kao i članove obitelji i prijatelje. Jedni drugima propisuju lijekove, jednako kao i članovima obitelji i prijateljima. Ševe se međusobno, no to se, barem u idealnim okolnostima, ne prenosi i na članove obitelji i prijatelje. S vremena na vrijeme, netko se od njih i vjenča. Doktorica Thomas udala se tako za jednog radiologa iz McLeana koji je snimao Scarpettinu nećakinju, Lucy, u neurološkome laboratoriju u kojem je bila i Bentonova ordinacija. Doktorica Thomas znala je manje-više sve o Bentonu. Upravo mu je ona prva pala na pamet kada je, nekoliko mjeseci ranije, shvatio da s nekim mora razgovarati. “Jesi otvorila onaj link koji sam ti poslao?” upita je Benton. “Jesam. Pravo pitanje glasi: tko te više brine? Čini mi se da bi odgovor mogao biti: ti. Što kažeš?” SJEDIO ZA

“Čini mi se da bih u tom slučaju bio nevjerojatno sebičan”, odgovori Benton. “Bilo bi normalno osjećati se prevareno, poniženo, kao da ti je netko nabio rogove”, reče ona. “Zaboravio sam da si u prošlome životu bila šekspirijanska glumica”, reče on. “Ne sjećam se kada sam čuo da je netko spomenuo nabijanje rogova. Osim toga, to ovdje ne vrijedi. Kay nije izišla iz gnijezda i uletjela u naručje nekom drugom muškarcu. Kay je netko oteo. Trebao sam se osjećati prevareno kad se to dogodilo. Ali nije bilo tako. Odviše sam se brinuo za nju. Samo mi nemoj reći: ‘Gospa odveć uvjereno tvrdi’5.” “Reći ću samo da u vrijeme kada se to dogodilo nije bilo publike”, reče dr. Thomas. “Događaj možda postaje stvarnijim kad svi doznaju za njega...? Jesi li joj rekao što se pojavilo na internetu? Ili je već vidjela?” “Nisam joj rekao i uvjeren sam da nije vidjela. Inače bi me nazvala i upozorila. U tome je baš čudna.” “Da. Kay i njezini krhki junaci s manama. Zašto joj nisi rekao?” “Čekam pravi trenutak”, odgovori Benton. “Za sebe ili za nju?” “Bila je u mrtvačnici”, reče on. “Htio sam pričekati da joj to kažem uživo.” “Vratimo se malo unatrag, Bentone. Da pokušam pogoditi: s njom si razgovarao u cik zore. Nije li uvijek tako kad niste zajedno?” “Razgovarali smo danas rano ujutro.” “Dakle, kad ste razgovarali danas rano ujutro, ti si već znao što je objavljeno na internetu, jer te Lucy nazvala... kada ono?” upita dr. Thomas. “U jedan u noći, da ti kaže, jer je tvoja nećakinja, koju si stekao brakom i koja pati od hipomanije, programirala računalo tako da je budi zvučnim signalom, kao da je vatrogasac, kada neka od njezinih tražilica naiđe na nešto važno u cyberspaceu?” Doktorica Thomas nije se šalila. Lucy je uistinu imala programirane alarme koji su se oglašavali kada bi neka od njezinih tražilica pronašla nešto što joj je bilo važno.

5 Ironične riječi iz Shakespeareova Hamleta.

On reče: “Zapravo me nazvala u ponoć. Kada je taj prokleti članak objavljen.” “Ali nije nazvala Kay.” “Ne, to joj se mora priznati. I odmah se povukla kada sam rekao da ću ja to riješiti.” “Što nisi učinio”, reče dr. Thomas. “I tako se opet vraćamo na to. S Kay si razgovarao rano jutros, a tada si već nekoliko sati znao što je na internetu. Ipak, nisi joj ništa rekao. Ne bih rekla da je stvar U tome da si s njom htio razgovarati uživo. Nažalost, postoje dobri izgledi za to da dozna od nekog drugog, a ne od tebe... ako već i nije.” Benton nečujno uzdahne. Čvrsto stisnuvši usne, upitao se kada je to točno počeo gubiti vjeru u sebe i vlastitu sposobnost da iščita signale iz situacije koja ga okružuje, te reagira na primjeren način. Jer, koliko god je pamtio prošlost, uvijek je raspolagao gotovo nevjerojatnom sposobnošću da čovjeka procijeni već na prvi pogled ili nakon samo nekoliko riječi. Scarpetta je to nazivala njegovim zabavljačkim trikom. Samo bi nekoga upoznao ili usputno načuo dio nekog razgovora i to bi već bilo dovoljno. Gotovo nikada nije griješio. No ovaj put posve mu je promakla opasnost koja je vrebala pred njegovim vlastitim vratima, te i dalje nije mogao shvatiti kako je mogao biti tako katastrofalno tup. Svjedočio je tome kako su s godinama jačali gnjev i frustriranost Petea Marina. Vraški dobro znao je da je samo pitanje vremena kada će Marinovi samoprijezir i bijes eksplodirati. No Benton se toga nije pribojavao. Marino po njemu nije bio toliko opasan da bi se trebao bojati. Čak mu se činilo da nikada nije ni pomislio da Marino među nogama ima mušku spravu prije nego što ju je upotrijebio kao oružje. Gledano iz današnje perspektive, sve to uopće nije imalo smisla. Gotovo nitko nije bio u stanju nadići Marinov grubi mačizam i raspaljivost, a Benton je živio upravo od te kombinacije. Upravo spolno nasilje, bez obzira na to koji mu je točno katalizator, izvor je posla forenzičnim psiholozima. “U vezi s njim obuzima me želja za ubijanjem”, reče Benton doktorici Thomas. “Dakako da to ne bih učinio. To su samo misli. Obuzima me mnogo misli. Nekako sam smatrao da sam mu oprostio i time sam se ponosio, istinski ponosio zbog toga kako sam postupio u cijeloj priči. Gdje bi sad bio da nije bilo mene? I uza sve što sam za

njegu učinio, sad gu želim ubiti. Lucy ga želi ubiti. Ovo podsjećanje tome nije ni najmanje pomoglo, a sada svi znaju. Zahvaljujući tome, iznova se vrti isti onaj film.” “Ili se možda to sada događa prvi put. Sada imaš dojam da je stvarno.” “O, da, imam dojam da je stvarno. Oduvijek je stvarno”, reče Benton. “Ali drukčije je kad to pročitaš i na internetu i znaš da je iste riječi pročitalo i još milijun ljudi. To je drukčija razina stvarnosti. Napokon reagiraš na emocionalnoj razini. Ranije je to bila tek intelektualna razina. U znak samoobrane, to si procesirao samo u glavi. Ja bih rekla da je to važan iskorak, Bentone. Iako vrlo neugodan. Zbog toga mi je žao.” “On ne zna da je Lucy u New Yorku i ako ga kojim slučajem vidi..." Benton zašuti. “No, dobro, to nije točno. Ona ne bi uistinu razmišljala o tome da ga ubije, jer je to već nadišla. To je već odavno iza nje. Tek tako da znaš: ne bi ga ubila.” Benton je gledao kako se, zahvaljujući sivilu, s neba malopomalo mijenja crvena boja opeka s druge strane prozorskog stakla, a kada je premjestio položaj u naslonjaču i protrljao donju vilicu, osjetio je vlastiti muževni miris i dodirnuo kratke čekinje za koje je Scarpetta uvijek govorila da izgledaju točno kao pijesak. Bio je budan cijelu noć i uopće nije izišao iz bolnice. Mora se otuširati. Mora se obrijati. Mora nešto pojesti i malo odspavati. “Ponekad iznenadim samog sebe”, reče. “Kad kažem tako nešto poput ovog o Lucy... Doslovce se radi o razmišljanju i podsjetniku na to koliko mi je život iskrivljen. Od svih ljudi nikada ga nije poželjela ubiti jedino Kay. I dalje smatra da je nekako kriva, a mene to ljuti. U meni to izaziva nevjerojatan bijes. Tu temu u razgovoru s njom posve izbjegavam i vjerojatno zato nisam ništa rekao. Cijeli prokleti svijet sada o tome čita na internetu. Umoran sam. Cijelu noć bio sam budan s osobom o kojoj ti ne mogu ništa reći, a koja će prerasti u veliki problem.” Zašutio je zagledan kroz prozor. Piljio je u prazno.

“Sad smo već i napredovali za pokoji korak”, reče dr. Thomas. “Već sam se i pitala kad ćeš prestati srati o tome kakav si svetac. Vraški si bijesan i nisi svetac. Usput, sveci ne postoje.” “Vraški bijesan. Da, vraški sam bijesan.” “Bijesan na nju.” “Da, doista jesam”, reče Benton. To ga je priznanje prestrašilo. “Znam da nije u redu. Bože presveti, pa ona je u tome stradala. Dakako da ga nije izazvala. S njim je radila gotovo pola života. Zašto ga onda ne bi pustila u kuću kad je bio pijan i napola sluđen? Prijatelji jedni drugima tako pomažu. Nije kriva čak ni zbog toga Sto je znala što osjeća prema njoj.” “Seksualno je želi još otkako su se prvi put vidjeli”, reče dr. Thomas. “Podosta slično kao i ti. Zaljubio se u nju. Kao i ti. Baš me zanima tko se od vas dvojice u nju zaljubio prvi... Niste li je upoznali približno u isto vrijeme? Devedeset devete?” “To što je toliko želi... No da, istina je, to traje već dugo, dugo. To što on osjeća i to što ona to oprezno izbjegava i zaobilazi, toliko se trudi da ga ne povrijedi. Mogu ovdje sjediti još satima i sve to analizirati... ali, onako, iskreno...?” Benton je ponovno gledao kroz prozor, obraćao se opekama. “Nije mogla postupiti drukčije”, reče. “Za to što joj je učinio apsolutno nije ni najmanje kriva. Umnogome nije kriv ni on. Trijezan to ne bi ni slučajno učinio. Ni u snu.” “Čini mi se da si dosta uvjeren u to”, reče dr. Thomas. Benton okrene glavu od prozora i zagleda se u prikaz na kompjutorskome ekranu. Potom ponovno pogleda van, kao da mu ledeno nebo čelične boje šalje nekakvu poruku, kao da je riječ o metafori. Skinuo je spajalicu s članka na kojem je radio i zaklamao stranice, odjednom nezadrživo bijesan. Američko društvo psihologa vjerojatno neće objaviti još jedan prokleti članak o istraživanju emotivnih reakcija pripadnika prezrenih društvenih skupina. Netko s Princetona upravo je objavio u biti iste proklete stvari koje se za objavu spremao ponuditi Benton. Prstima je izravnao spajalicu. Cilj je bio izravnati je posve, tako da nema ni traga savijanju. Na koncu bi uvijek puknula.

“Takva iracionalnost", reče on. “Takva izgubljenost. A bilo je tako. Takav sam bio od samog početka. Iracionalan u vezi sa svime, a sada ću zbog toga platiti.” “Platit ćeš jer sada i drugi znaju što joj je učinio tvoj prijatelj Pete Marino?” “Nije mi prijatelj.” “Mislila sam da jest. Mislila sam da ga i ti smatraš prijateljem”, reče dr. Thomas. “Nikada se nismo družili izvan posla. Nemamo dodirnih točaka. Kuglanje, ribolov, motocikli, football na telki i pivo. No, dobro, ne pivo. Barem ne sada. To je Marino. Ali to nisam ja. Kad bolje razmislim, ne sjećam se ni da smo ikada bili na večeri, samo nas dvojica. Nijednom u dvadeset godina. Nemamo ništa zajedničko. Nikada nećemo imati ništa zajedničko.” “On nije iz ugledne obitelji iz Nove Engleske? Nije pohađao postdiplomski studij i nikada nije radio kao FBI-ev psiholog? Ne predaje na Medicinskom faksu na Harvardu? To si htio reći?” “Nisam htio biti snob”, reče Benton. “Čini mi se da vam je dodirna točka Kay.” “Ne na taj način. Nikada nije otišlo toliko daleko”, reče Benton. “A koliko bi daleko trebalo ići?” “Ona mi je rekla da nikada nije toliko poodmaklo. Radio je druge stvari. Kad se na koncu preda mnom svukla, uočio sam što je radio. Još dan-dva smišljala je izlike. Lagala. A ja sam vraški dobro znao da joj vrata prtljažnika nisu prignječila ručne zglobove.” Benton se prisjetio tragova na koži, tamnih poput olujnih oblaka, tragova koji su oblikom točno odgovarali situaciji u kojoj joj je netko snažno pritisnuo ruke iza nje i držao je priljubljenu uza zid. Kad joj je Benton napokon vidio i grudi, nije ni pokušala nešto objasniti. Nitko joj nikada ranije nije učinio ništa slično, a on nešto tako nikada ranije nije vidio, osim u slučajevima na kojima je radio. Kad je sjeo na krevet i pogledao je, imao je dojam da je neki čudovišni kreten osakatio golublja krila ili unakazio nježnu dječju kožu. Zamišljao je kako je Marino pokušava pojesti.

“Jesi li ga ikada smatrao suparnikom?” Glas doktorice Thomas dopirao je iz velike daljine dok je Benton zamišljao tragove i ožiljke kojih se nije htio sjećati. Sada je začuo vlastiti glas: “Pretpostavljam da je najgore to što u vezi s njim nikada nisam ništa osobito ni mislio ni osjećao.” “S Kay je proveo mnogo više vremena od tebe”, reče dr. Thomas. “A to bi kod nekih ljudi moglo pobuditi suparništvo. Dojam da su nekako ugroženi.” “Marino je nikada nije privlačio. Ne bi je bio privukao ni da je ostao posljednji muškarac na svijetu.” “Pretpostavljam da odgovor na to nećemo doznati ne preostanu li samo njih dvoje na cijelom planetu. A u tom slučaju, ti i ja opet nećemo doznati istinu.” “Trebao sam je bolje zaštititi”, reče Benton. “To je jedino što uopće znam. Štititi ljude. Voljene osobe, i sebe, ili ljude koje ne poznajem. Nije važno koga. U tome sam stručnjak, jer bih inače već odavno bio mrtav. Kao i mnogi drugi.” “Da, gospodine Bond, ali te večeri niste bili kod kuće. Bili ste ovdje.” Ne bi ga jače zaboljelo ni da ga je šakom raspalila posred lica. Iako je udarac prihvatio bez riječi, sada je jedva disao. Savijao je spajalicu i ravnao je, stiskao i razvlačio, dok na koncu nije puknula. “Kriviš sebe, Bentone?” “Sve smo to već prešli. A ja nisam spavao”, odgovori on. “Da, razmotrili smo već raznorazne činjenice i mogućnosti. Kao na primjer činjenicu da samome sebi nikada nisi dopustio da se osjetiš osobno povrijeđenim zbog toga što je Marino učinio Kay, kojom si se ubrzo nakon toga oženio. Možda i prebrzo...? Jer si imao osjećaj da sve nekako moraš držati na okupu, osobito s obzirom na to da je nisi zaštitio, da to nisi spriječio...? Zapravo i nema razlike u odnosu na način na koji pristupaš nekom zločinu. Preuzimaš istragu, vodiš je, upravljaš na mikroplanu, i sve držiš na sigurnoj distanci od vlastite psihe. Ali ista pravila ne vrijede i za naš privatni život. Govoriš mi da osjećaš želju da ubiješ Marina, a u nekoliko ranijih razgovora pozabavili smo se onim što nazivaš svojim seksualnim iživljavanjem s Kay, iako ona toga nužno nije svjesna... Stoji li to i dalje? Jednako

tako nije svjesna ni činjenice da si ti drugih ženu svjestan na način koji te uznemiruje. I to i dalje vrijedi?” “Kod muškaraca je normalno da osjećaju privlačnost u vezi s kojom ništa ne poduzimaju.” “To čine samo muškarci?” upita dr. Thomas. “Znaš što želim reći.” “Čega je svjesna Kay?” “Pokušavam biti dobar suprug”, reče Benton. “Volim je. Zaljubljen sam u nju.” “A brine te mogućnost da ćeš se upustiti u neku izvanbračnu vezu? Da ćeš je prevariti?” “Ne. Apsolutno ne. To ne bih učinio ni u snu”, odgovori on. “Ne. Ne. Nikada. Prevario si Connie. Ostavio je zbog Kay. No to je bilo davno, nije li tako?” “Nikada nikoga nisam volio kao što volim Kay”, reče Benton. “To si nikada ne bih oprostio.” “Mene samo zanima vjeruješ li samome sebi u potpunosti.” “Ne znam.” “Vjeruješ li njoj potpuno? Vrlo je privlačna, a sada, zahvaljujući CNN-u, zacijelo ima mnoštvo obožavatelja. Tako moćna i zgodna žena može slobodno birati. Što je s tim njezinim trenerom? Rekao si kako ti je nepodnošljiva već i pomisao na to da je dodiruje.” “Drago mi je što se brine o tijelu i zdravlju, a dobro je imati trenera. Oni paze da se ljudi ne ozlijede, osobito ako nikada nisu radili s utezima i ako nisu dvadesetogodišnjaci.” “Čini mi se da se zove Kit.” Bentonu se Kit nije nimalo sviđao. Uvijek je pronalazio izgovore za to da ne dođe u teretanu u njihovoj stambenoj zgradi ako bi Scarpetta u to vrijeme vježbala s Kitom. “Prava je istina”, reče dr. Thomas, “bilo da vjeruješ Kay ili ne, to da time nećeš promijeniti njezino ponašanje. To je isključivo u njezinoj, a ne tvojoj moći. Više me zanima vjeruješ li sebi.” “Nije mi jasno zašto nikako ne Odustaješ od toga”, reče Benton.

"Otkako si se oženio, promijenili su ti se i spolni obrasci. Tako si mi barem rekao kad smo prvi put razgovarali. Tražiš izgovore za izbjegavanje seksa kad ti se za to ukaže prilika, a onda želiš seks kada to, da te citiram, ne bi trebao. Ponavljam, tako si mi rekao. To još uvijek stoji?” “Vjerojatno da”, odgovori Benton. “To je jedan od načina da joj se odužiš.” “Ne odužujem joj se za Marina. Isuse Kriste... Nije ni u čemu pogriješila.” Benton se trudio da glasom ne pokaže koliko je bijesan. “Nije”, reče dr. Thomas. “Meni se više čini da joj se odužuješ jer ti je supruga. Ne želiš suprugu. Nikada nisi želio brak i nisi se zaljubio U suprugu. Zaljubio si se u utjecajnu ženu, ne u suprugu. Spolno te privlači Kay Scarpetta, a ne nekakva bračna družica.” “Ona je Kay Scarpetta i moja supruga. Štoviše, umnogome je sada moćnija nego ikada u životu.” “Ne treba uvjeravati nas ostale, Bentone.” Doktorica Thomas za njega je uvijek čuvala poseban tretman, bila mnogo agresivnija i sklonija konfrontaciji nego s ostalim pacijentima. Nju i Bentona dijelilo je zajedništvo koje je nadilazilo okvire terapeutske povezanosti. Svatko od njih znao je kako onaj drugi obrađuje informacije i doktorica Thomas odmah je prozrela njegovu jezičnu kamuflažu. Poricanje, izbjegavanje i pasivna komunikacija jednostavno nisu dolazili u obzir. Ovdje nije bilo mjesta dugotrajnim seansama obilježenima nijemim pogledima dok psihić čeka da zatvoreni pacijent progovori o onome što ga muči. Već nakon nekoliko trenutaka praznoga hoda ona će ga potaknuti na otvaranje onako kako je to učinila prošli put: Ovamo si došao kako bih se mogla diviti tvojoj Hermesovoj kravati? Ili te nešto tišti? Možda bismo trebali nastaviti od mjesta na kojem smo prošli put zastali. Kako ti je libido? Doktorica Thomas reče: “A Marino? Razgovarat ćeš s njim?” “Vjerojatno neću”, odgovori Benton. “Nekako mi se čini da imaš dosta ljudi s kojima nećeš razgovarati, a ja ću ti za kraj još iznijeti svoju hirovitu teorijicu o tome da na određenoj razini svjesno i s namjerom činimo baš sve. I upravo je zbog toga užasno važno iskorijeniti te naše namjere prije nego što nas one iščupaju iz korijena. Čeka me Gerald. Treba obaviti sitnice.

Imamo goste na večeri, a to nam je sada potrebno poput metka u glavi.” Na taj mu je način rekla “dosta”. Benton je sada morao obraditi nove informacije. Ustao je i stao pred prozor, zagledao se u olovno zimsko poslijepodne. Devetnaest katova niže maleni je bolnički park bio pust i ogoljen, a u betonskoj fontani nije bilo vode.

3

GOLI U GOTHAMU Sretna nova godina! Moja novogodišnja odluka odnosi se na vas: što će vas istinski zaokupiti? I dok tako razbijao sam glavu... Znate ono kako nas ukratko podsjećaju na proteklu godinu? Ponovno nam prikazuju sve one užase koji su se dogodili kako bi nas sve to još jednom ukomiralo. Što mislite, tko je ispunio moju toliko poželjnu Samsungovu plazmu od 147 centimetara? Glavom i bradom sama kraljica poželjnosti: Kay Scarpetta. Uspinjala se stubama ispred ulaza u zgradu suda kako bi svjedočila na još jednom senzacionalnom suđenju za ubojstvo. U stopu ju je pratio i pomoćnik u istrazi, Pete Marino - što znači da se ta rasprava održala prije najmanje šest-sedam mjeseci, nije li tako? Rekao bih da svi znamo kako taj siroti debeli crv s njom više ne surađuje. Je li ga tko gdje vidio? U nekom kozmičkom zatvoru? (Zamislite kako je to raditi za forenzičarsku divu poput Scarpette. Ja bih se u tom slučaju možda jednostavno ubio i samo se nadao da mi ona neće raditi obdukciju.) Bilo kako bilo, vratimo se na stube ispred suda. Posvuda samo kamere, novinari, ambiciozne zvjezdice i skorojevići, promatrači. Jer ona je stručnjak, zar ne? Pozivaju je odavde do Italije, jer: tko bi je mogao nadmašiti? I tako sam natočio još jednu čašu Maker’s Marka6, pojačao Coldplay, i još je neko vrijeme gledao dok je svjedočila tim svojim patološkim jezikom koji malo tko od nas razumije, osim što razabiremo da je djevojčica silovana od glave

6 Vrsta cijenjenog bourbona iz Kentuckyja.

do pete, da joj je sjemenu tekućinu pronađenu čak i u uhu (u ja sam mislio da je to moguće sumo prilikom telefonskog seksa), te da joj je napadač glavom nesmiljeno udarao o keramičke pločice na podu, te da je umrla od traume zadobivene tupom sitom. I onda mi je sinulo: Tko je, dovraga, uopće ta Scarpetta? Uklonimo li sav taj glamur i publicitet, preostaje li još uopće nešto? I tako sam se upustio u malo istraživanje. Krenimo od ovoga: ženska je političarka. Ne nasjedajte na sranja o tome kako se zalaže za pravdu, kako je glas onih koji više ne mogu govoriti, kako je liječnica koja vjeruje u Hipokratova načela. (Jesmo li baš apsolutno sigurni da hipokriti nemaju baš nikakve veze s Hipokratom?) Prava je istina da je Scarpetta megaloman koji posredstvom CNN-a javnošću manipulira tako da smo svi uvjereni kako altruistično služi društvu, iako zapravo služi isključivo svojim interesima... Scarpetti je to bilo dovoljno, te je samo ubacila BlackBerry u torbicu, osjećajući gađenje već i zbog činjenice da joj je Bryce uopće predložio da pogleda takvo smeće. Naživcirao ju je jednako kao da je i sam napisao taj tekst, a bilo bi joj draže i da se nije osvrnuo na fotografiju objavljenu uz kolumnu. Iako je na mobilnom uređaju imala tek maleni ekran, vidjela je dovoljno da shvati što je htio reći kad je ustvrdio da nije baš najbajnija. Izgledala je poput demona u krvavom kirurškom ogrtaču, s prozirnim štitnikom za lice i kapom za jednokratnu uporabu koja je neodoljivo podsjećala na kapu za tuširanje. Usta su joj bila otvorena, snimljena usred izgovaranja neke riječi, a ruka u krvavoj rukavici držala je uspravljeni skalpel, kao da nekome prijeti. Crni gumeni sat sa štopericom koji je nosila dobila je 2005. za rođendan od Lucy, što je značilo da je snimka nastala negdje tijekom protekle tri i pol godine. Ali gdje? Scarpetta na to nije znala odgovoriti. Pozadina je bila uklonjena. “Trideset četiri dolara, dvadeset centa”, dovikne joj vozač kada je naglo zaustavio taksi. Ona kroz staklo na vratima pogleda zatvorena crna željezna vrata na ulazu u nekadašnju psihijatrijsku bolnicu u Bellevueu, odbojno i

zloslutno zdanje od crvene opeke staro dvjestotinjak godina, zgradu u kojoj već desetljećima nije bilo pacijenata. Nije bilo svjetla, nije bilo automobila. Nema nikoga kod kuće. Ni u čuvarskoj kućici iza vrta nije bilo nikoga. “Ne ovdje”, reče ona glasno kroz otvor u pregradi od pleksiglasa. Pogrešan Bellevue.” Ponovila je adresu koju mu je dala kada je ušla u taksi ispred Ulaza u zračnu luku La Guardia, no što je ona više objašnjavala, to je on ustrajnije tvrdio da je sve u redu, prstom energično pokazujući prema ulazu, gdje su u granit bile uklesane riječi Psihijatrijska bolnica. Nagnula se prema njemu, pa mu pogled usmjerila nekoliko ulica dalje, gdje su se ocrtavale sive zgrade, no on je na lošem engleskom i dalje bio uporan. Ne vozi je nikamo drugdje i ona sada odmah mora izići iz vozila. Tada joj je sinulo da čovjek istinski ne zna da se bolnički centar Bellevue ne nalazi u toj jezovitoj staroj zgradi koja podsjeća na Let iznad kukavičjeg gnijezda. Vjerojatno smatra da je i njegova putnica psihijatrijski slučaj, luđakinja kojoj se stanje ponovno pogoršalo. Zašto bi inače imala i prtljagu? Scarpetta je na koncu zaključila da će radije prepješačiti preostali dio puta, unatoč naletima arktičkog vjetra, nego se s njim natezati. Plativši vožnju, izišla je iz taksija, dvije torbe prebacila preko ramena i pločnikom počela vući kovčeg prepun pribora i potrepština za kuhanje. Zatim je pritisnula tipku na bežičnoj slušalici s mikrofonom. “Još par koraka, pa sam...” zaustila je, obraćajući se Bentonu. “Dovraga!” kovčeg joj se prevrnuo kao da ga je netko ustrijelio i usmrtio na licu mjesta. “Kay? Gdje si?” “Upravo su me izbacili iz taksija...” “Molim? Izbacili iz čega? Gubiš mi se...” reče on trenutak prije nego što joj se mobitel ugasio zbog prazne baterije. Dok se tako borila s prtljagom, osjećala se poput beskućnika. Kovčeg se svako malo prevrtao, a kad bi se sagnula da ga uspravi, torbe su joj klizile s ramena. Bilo joj je hladno i bila je razdražljiva. Tako se dovukla do novog Bellevuea na uglu Prve avenije i Istočne 27. ulice, do pravog, velikog bolničkog centra sa staklenim atrijem, parkom, poznatom i uglednom traumom i intenzivnom, te cijelim

katom posvećenim forenzičnoj psihijatriji namijenjenome muškim pacijentima Čiji su se navodni zločini kretali u rasponu od preskakanja automata za naplatu u podzemnoj do ubojstva Johna Lennona. Telefon na Bentonovu radnom stolu oglasio se samo koju minutu nakon što mu se prekinula veza sa Scarpettom. Bio je uvjeren da ga ona pokušava ponovno dobiti. “Što se događa?” upita. “Upravo sam se spremala poslužiti istim riječima.” Bio je to glas Jaime Berger. “Oprosti. Mislio sam da je Kay. Ima nekakvih problema.. “U to ne sumnjam. Zgodno je što si mi to spomenuo u ranijem razgovoru. Da vidimo... Bilo je to prije, koliko... šest, sedam sati? Zašto nisi ništa rekao?” Bit će da je Bergerica pročitala Gole u Gothamu. “Stvar je zamršena”, reče Benton. “U to sam uvjerena. Pred nama je sada niz komplikacija koje treba riješiti. U bolnici sam za dvije minute. Vidimo se u kantini.” Jednosobni stan Petea Marina u Harlemu, u zgradi bez dizala, nalazio se dovoljno blizu restoranu Manna’s Soul Food da je praktički živio u mirisu pohane piletine i prženih rebara. Bilo je to nepravedno prema čovjeku kod kojeg je uskrata na području jela i pića stvarala neutaživu želju prema svemu čega se nije mogao domoći. Kao priručna blagovaonica služili su mu sklopivi stolić i stolica uspravnog naslona s koje se pružao pogled na neprekidnu rijeku automobila koja je prolazila Petom avenijom. Tanko narezanu pureću salamu položio je na krišku integralnog kruha koju je potom preklopio napola i umočio u senf Nathan’s Coney Island na papirnatome podlošku. Pio je Sharpovo bezalkoholno pivo, približno trećinu bočice u dva gutljaja. Otkako je pobjegao iz Charlestona izgubio je više od dvadeset kilograma, kao i pojedine dijelove karaktera. Kutije s bajkerskom odjećom, među kojom je bila i više nego dojmljiva zbirka kožnih predmeta s oznakama Harley-Davidsona, završile su na sajmu u 116. ulici, gdje je u zamjenu dobio tri odijela, jedan sako,

dva para svečanih cipela, te mnoštvo košulja i kravata, odreda kopija ponatih kreacija proizvedenih u Kini. Više nije nosio dijamantnu iglu, tako da je u desnoj ušnoj resici imao nezgodno smještenu rupicu, za koju mu se činilo da nekako simbolizira njegov život na marginama i u oskudici. Prestao je brijati glavu, a ono malo preostale sijede kose raslo je oko njegove velike glave poput dijela izlizane srebrne aureole koju na tome mjestu pridržavaju uši. Bio se zarekao da će odustati od žena sve dok ne bude spreman, a njegov motocikl i kamionet bili su beskorisni jer ih nije imao gdje parkirati, pa je odustao i od njih. Terapeutkinja u lječilištu, Nancy, pomogla mu je da shvati važnost samokontrole i suzdržavanja u svakodnevnim interakcijama s drugim ljudima, bez obzira na to što kod njih nije u redu ili što im se sprema. Ona je na svoj slikoviti način rekla da je alkohol zapaljena šibica koja pali plamen njegova bijesa, te mu još objasnila da je njegovo prepuštanje alkoholu kobna bolest koja se na njega uistinu prenijela s njegova primitivnog, neobrazovanog i nedoraslog oca, čovjeka koji Je nakon primitka svake tjedne plaće bio pijan i nasilan. Ukratko, Marino je naslijedio tu kobnu bolest, a na temelju izvrsnog prometa U svakom baru i prodavaonici alkoholnih pića kraj kojeg bi brzo prošao, radilo se o pravoj epidemiji. Zaključio je da ta bolest postoji Otkako je svijeta i vijeka, još od doba rajskoga vrta, gdje zmija Evi nije dala jabuku, nego bocu bourbona, koju je ova potom podijelila s Adamom, a to je dovelo do seksa i do toga da su ih protjerali iz raja samo sa smokvinim listovima. Nancy je upozorila Marina da će, ne bude li smjerno i redovito dolazio na sastanke Kluba liječenih alkoholičara, postati alkoholičarem bez pića, čovjekom koji i bez piva postaje gnjevan, neugodan, kompulzivan i izmiče nadzoru. Najbliže okupljalište liječenika, kako ih je nazivao Marino, nalazilo se u crkvi nedaleko od Profesionalnog centra za afričko pletenje kose, pa mu je stoga bilo vrlo blizu i usput. Ali nije počeo redovito odlaziti onamo, čak ni neredovito. Kad se bio tek doselio, otišao je onamo tri puta u tri dana, osjećajući vraški neopisivu nelagodu dok su se sudionici, sumnjivo ljubazni i srdačni, počeli redom predstavljati, ne dajući mu uopće drugu mogućnost, pa se tako morao svečano zavjetovati, kao da je na kakvom suđenju. Zovem se Pete i alkoholičar sam.

Zdravo, Pete. Nancy je slao elektroničke poruke i objašnjavao kako se bilo kakvo priznanje protivi samoj prirodi jednog policajca, kao i svemu čemu su ga učili, a osobito u prostoriji prepunoj neznanaca, od kojih bi bilo tko jednog dana mogao biti potencijalni seronja i nasilnik kojeg bi Marino bio prisiljen strpati iza rešetaka. Osim toga trebala su mu tek tri sastanka da prijeđe svih dvanaest koraka, iako je odlučio da neće sastaviti popis sviju koje je povrijedio, te im se nekako odužiti i ispričati. Razlog za to bio je deveti korak, u kojem se jasno naglašavalo da se čovjek ne treba ispričavati i oduživati ako bi time samo dodatno povrijedio onoga kome je već nanio bol, a on je zaključio da su to u njegovu slučaju svi. Deseti je korak bio jednostavniji, pa je ispunio cijelu bilježnicu ispisujući imena onih koji su tijekom života naudili njemu. Scarpettu nije pridodao ni na jedan ni na drugi popis, sve dok nije došlo do neobične podudarnosti. Pronašao je stan u kojem i sada živi, s gazdom dogovorio pristupačnu najamninu u zamjenu za usluge, poput rješavanja izbacivanja iz stana, da bi tek potom otkrio kako se ta zgrada nalazi toliko blizu ureda bivšeg predsjednika Billa Clintona da je Marino često prolazio kraj te trinaesterokatnice na putu do postaje podzemne na uglu 125. i Lenoxa. Bill Clinton podsjetio je Marina na Hillary Clinton, a, zahvaljujući tome, počeo je razmišljati o ženama dovoljno utjecajnima da se nađu na funkciji predsjednice zemlje ili na nekoj drugoj moćnoj funkciji svjetskog vođe. Tako je u mislima došao i do Scarpette. Sve je otišlo tako daleko da su mu se njih dvije u fantazijama gotovo posve miješale i stapale. Vidio bi Hillary na CNN-u, pa zatim i Scarpettu na CNN-u, a kada bi promijenio program u očajničkome pokušaju da preusmjeri pozornost na neki sportski prijenos ili plaćeni film, već bi bio deprimiran. Srce bi ga već boljelo poput zagnojenog zubnog mesa. Opsjednuto bi razmišljao o Scarpetti i popisima na kojima se nije našla. Upisao bi je na popis, pa prekrižio i stavio na drugi popis. Zamišljao je kako bi to bilo da postane predsjednicom. I tako bi se odjednom našao na popisu opasnih pojedinaca Tajne službe, pa bi morao pobjeći u Kanadu. Ili možda u Meksiko. Nekoliko godina živio je na jugu Floride i među govornicima španjolskoga snalazio se bolje nego među

govornicima francuskoga. Francuze nikada nije uspio shvatiti, a nije mu se sviđala ni njihova hrana. Što to govori o zemlji koja nema svoje pivo, kao što su Budweiser, Corona, Dos Equis, Heineken ili Red Stripe? Pojeo je i drugi smotani sendvič s puretinom, otpio još gutljaj piva i nastavio promatrati ljude čiji su jedini životni ciljevi bili lokal s gotovim karipskim jelima, butici, lokali s voćnim sokovima, kro- jačnice ili možda obližnji Apollo Theater7, dok su bučni automobili i kamioni, pa i pješaci, stvarali kakofoniju koja Marinu nije ni najmanje smetala. Za toplog vremena prozori su mu bili otvoreni sve dok više ne bi mogao podnijeti prašinu. Zapravo je izbjegavao jedino tišinu. Tišine je imao više nego dovoljno na liječenju, gdje nije smio slušati glazbu, ni gledati televiziju, gdje glavu nije smio puniti ničim, osim priznanjima pijanaca i narkomana, te vlastitim mislima koje su ga progonile, sjećanjima na neugodno otvorene razgovore s Nancy. Ustao je i uzeo već gotovo razmočen papirnati podložak, ubrus i praznu bocu. Od kuhinje ga je dijelilo tek šest koraka, a u njoj se iznad sudopera nalazio maleni prozor s kojeg mu se pružao pogled na umjetnom travom prekriveni beton, te aluminijske stolove i stolice Okružene žičanom ogradom - ono što se reklamiralo kao vrt njihove zgrade. Na radnoj plohi nalazilo se računalo i sada je pročitao onu jutrošnju tračersku kolumnu koju je bio pohranio, odlučan u nakani da otkrije tko joj je autor, da pronađe tog gada i učini nešto što će njemu, ili njoj, trajno promijeniti izgled. Ništa od njemu poznatih istraživačkih tehnika nije dalo rezultate. Mogao je do sudnjeg dana na Googleu istraživati Gole u Gothamu, a da ne dođe ni do čega što već ne zna. Nije imalo smisla pokušavati doći do autora preko reklamnih agencija koje su plaćale prostor za reklamiranje hrane, pića, knjiga, elektronike, filmova i televizijskih emisija. Nije bilo nikakvog obrasca, već je uspio tek potvrditi činjenicu da su milijuni obožavatelja ovisnici o jebenoj tračerskoj rubrici koja je tog dana bila posvećena najgoroj epizodi u Marinovu životu. U tom trenutku zazvonio mu je telefon.

7 Legendarna dvorana u Harlemu, izgrađena sredinom 19. stoljeća (obnovljena početkom 21. stoljeća), u kojoj su nastupali nebrojeni veliki glazbenici, glumci, zabavljači...

Zvao ga je detektiv Mike Morales. “Što se zbiva?” upita Marino. “Pretražuju se podaci, braco”, reče Morales uobičajeno usporeno, lijenim glasom. “Nisam ti ja nikakav braco. Nemoj se ni truditi s tim svojim reperskim forama.” Morales se uvijek trudio ostaviti dojam da napola spava i da se dosađuje, te da je nakljukan sedativima ili tabletama za ublažavanje boli. Marino je u to sumnjao, no, s druge strane, nije mogao pouzdano znati što je istina. Iza te Moralesove izmaglice krio se gad i snob koji se školovao na Dartmouthu, pa potom na Johnsu Hopkinsu, gdje je završio medicinu i zaključio da će radije pristupiti njujorškoj policiji, što Marino nije bio u stanju prihvatiti tek tako, bez pravog objašnjenja. Netko tko može biti doktor neće završiti među murjacima. Osim toga, bio je pravi umjetnik sranja i neprestano je širio raznorazne lovačke priče o sebi, te se ubijao od smijeha kad su mu drugi policajci vjerovali. Bratić mu je navodno predsjednik Bolivije, a njegov otac s obitelji je došao u Ameriku jer je vjerovao u kapitalizam i jer je bio sit čuvanja ljama. Morales je navodno odrastao u zgradama sa socijalnim stanovima u Chicagu i bio frend s Barackom Obamom, sve dok se u odnos nije umiješala politika, što se neupućenijima činilo logičnim. Nema tog predsjedničkog kandidata koji bi htio biti prijatelj s nekim tko se služi riječima kao što je braco i izgleda kao član ulične bande, s poluspuštenim širokim trapericama, debelim zlatnim lancima, prstenjem i kosom upletenom u priljubljenu riblju kost. “Cijeli dan ispipavam - a nemam veze s homićima, braco”, reče Morales. “Nemam pojma o čemu govoriš.” “Ispipavam, pipkam.. .kužiš? Zaboravio sam da uopće nemaš smisla za humor i da si jedva završio srednju... Tražim uobičajene obrasce, trendove, način funkcioniranja, pritužbe, odavde do Dolly- wooda8, i čini mi se da bi se tu moglo nešto nabaciti na papir.” “Osim nabacivanja Bergerici?” reče Marino.

8 Dally - “lutkica”.

“Što je to u vezi sa ženama poput nje i Kay Scarpette? Isplatilo bi se i umrijeti, samo da me posvuda dira. Dovraga. Možeš zamisliti da istovremeno ševiš i nju i Bergericu? No, da, zaboravljam s kime razgovaram. Naravno da možeš zamisliti.” Marinova nesklonost Moralesu istog se trenutka pretvorila u mržnju. Neprestano ga je podbadao i omalovažavao, a Marino mu nije Uzvraćao, još žešće, isključivo zbog samonametnutog suzdržavanja. Benton je od Bergerice bio zatražio uslugu. Da ona nije pristala, tko zna gdje bi sada bio Marino. Vjerojatno bi radio kao policijski dispečer negdje duboko u usranoj provinciji. Ili bi bio pijan u utočištu za beskućnike. Ili mrtav. “Moguće je da je naš ubojica napao već i ranije”, reče Morales. “Naišao sam na još dva ponešto slična slučaja. Ne u New Yorku, ali ne zaboravi da je Oscar sam svoj šef i da ne odlazi, kako se to kaže, U ured na posao. Ima auto. Ima višak prihoda jer za svaki rođendan od obitelji dobije ček na koji ne plaća porez, a limit je trenutačno porastao na dvanaest tisuća - na taj način umiruju savjest u vezi sa sinom jedincem koji je čudak. A on se ne mora brinuti ni za koga Osim za sebe. I tako nemamo pojma koliko putuje, ni što radi, je li tako? Kad sam već pri tome, mogao bih riješiti i par zlatnih klasika.” Marino otvori hladnjak, uzme još jednu bocu Sharp’sa, odvrne čep, pa ga baci u sudoper, gdje je zazvečao poput zrna sačme kad pogode metalnu metu. “Koja druga dva ubojstva?” upita. “Naišao sam na dva moguća slučaja u bazi podataka. Kao što rekoh, nisu njujorški slučajevi, pa ih se zato i nisam sjetio. Oba u ljeto 2003. godine, u razmaku od dva mjeseca. Četrnaestogodišnji klinac ovisan o oksikodonu. Pronašli su ga golog, vezanih ruku i nogu, zadavljenog konopcem kojeg nije bilo na mjestu ubojstva. Iz dobre obitelji koja živi u Greenwichu, u Connecticutu. Tijelo bačeno u blizini prodajnog salona Bugattija. Slučaj nije riješen, nema osumnjičenika.” Marino upita: “Gdje je Oscar bio u ljeto 2003.?” “Gdje i sada. Isti posao, isti uvrnuti život u istome stanu. Što znači da je mogao biti bilo gdje.”

“Ne vidim vezu... Što radi taj mali? Puši mušterijama u zamjenu za drogu, pa se namjerio na pogrešnog klijenta? Meni to tako izgleda. A ti po nečemu zaključuješ da se Oscaru Baneu sviđaju tinejdžeri?” “Jesi li kada primijetio da nemamo pojma što se kome sviđa sve dok prokleti ljudi ne počnu silovati i ubijati, pa sve iziđe na vidjelo? Mogao je biti Oscar. Kao što sam rekao, tip vozi. Ima vremena koliko hoćeš i može si priuštiti vozikanje uokolo. Vraški je snažan. Ne bismo smjeli posve isključiti tu mogućnost.” “A drugi slučaj? Još jedan tinejdžer?” “Žena.” “Ispričaj mi onda o kome se radi i zašto ju je Oscar mogao srediti”, reče Marino. “Hopa... samo trenutak.” Morales glasno zijevne. “Moram preslo- žiti papirologiju. Sve je zbrkano, o, Bože, uh... Ona je bila prva, klinac nakon nje. Prelijepa, dvadeset jedna godina, bila se upravo preselila u Baltimore iz nekog provincijskog mjesta u Sjevernoj Karolini, uspjela se zaposliti na nekakvoj beznačajnoj funkciji na jednoj radijskoj postaji, nadala se da će se nekako ubaciti na televiziju, a umjesto toga počela se baviti određenim slobodnim aktivnostima kako bi se mogla redovito opskrbljivati oksijem. Zbog toga su postojali veliki izgledi za to da je netko pokupi. Gola, vezanih ruku, zadavljena konopcem koji nije pronađen. Tijelo pronađeno u kontejneru za smeće u blizini luke.” Marino upita: “DNK u oba slučaja?” “Ništa korisno, a nije bilo ni tragova spolnog zlostavljanja. Ništa od tragova sjemena.” “I dalje čekam poveznicu...” reče Marino. “Ubojstva ljudi koji su vjerojatno radili svašta da se domognu droge, a skončali su vezani, zadavljeni i bačeni... takvih imaš koliko hoćeš.” “Znaš da je Terri Bridges imala tanki zlatni lančić oko lijevog gležnja? Nitko ne zna odakle se stvorio. Malo je neobično što nije imala ništa drugo od nakita, a kad sam Oscara malo pritisnuo u vezi s tom nanogicom, rekao je da je nikada nije vidio.” “I?” “Ista stvar je i s ostala dva slučaja. Nikakva nakita osim tanke zlatne nanogvice oko lijevog gležnja. Na istoj strani kao srce, ne?

Poput okova za nogu? Kao ono: ti si mi ljubavna robinja... Možda je to ubojičin potpis. Možda Oscarov potpis. Upotpunjavam svu dokumentaciju, i dalje pretražujem podatke i kopam druge informacije. Izvijestit ćemo uobičajene tipove - pa tako i društvance iz tvoje prošlosti.” “Kakvo društvance iz moje prošlosti?” Marinove misli više nisu bile mračne, nego posve crne. Više nije vidio ništa od silnih olujnih oblaka koji su mu se valjali glavom. “Bentona Wesleyja. I onu prezgodnu bivšu agenticu-policajku- što -već... koja je nažalost tvome sugovorniku nedostupna, ako ćemo vjerovati glasinama. Dakako, tvoje malo otkriće laptopova kada si danas svratio na mjesto zločina bez mojeg dopuštenja samo joj je dalo dodatni poticaj.” “Ne treba mi tvoje dopuštenje. Nisi mi razrednica.” “Nisam. Tvoja je razrednica vjerojatno Bergerica. Možda bi nju trebao pitati tko je glavni i odgovorni.. “Bude li potrebe, pitat ću. Trenutačno samo radim svoj posao. Istražujem to ubojstvo, upravo onako kako ona i očekuje od mene.” Iskapio je ostatak bezalkoholnog piva, a kada je otvorio hladnjak da uzme još jedno, staklo je u njemu zazvečalo. Prema njegovim proračunima, ako u svakoj boci ima 0,3 posto alkohola, prve naznake nečega u glavi mogao bi osjetiti popije li najmanje dvanaest komada jednu za drugom, što je već bio iskušao, ali je tada osjetio tek neizdrživu potrebu da se pomokri. Morales reče: “Ženska ima nekakvu tvrtku za forenzično računarstvo koju Bergerica svim silama želi angažirati. Lucy. A to bi bila Scarpettina nećakinja.” “Znam tko je i što je.” Marino je znao i za Lucynu tvrtku u Villageu, a znao je i da Scarpetta i Benton imaju veze s Johnom Jayem. Znao je i mnogo toga o čemu nije želio razgovarati s Moralesom, kao ni s bilo kim drugim. No nije znao da su Lucy, Benton i Scarpetta povezani sa slučajem Terr i Bridges, kao ni da su Scarpetta i Benton trenutačno u gradu.

Moralesov umišljeni glas: “Možda će ti biti lakše kad doznaš kako smatram da se Kay neće zadržati toliko da bi moglo doći do neugodnih susreta...” Više nema sumnje. Morales je očito pročitao onaj jebeni članak. “Došla je pregledati Oscara”, reče Morales. “Zašto, dovraga?” “Izgleda da ima posebno mjesto na Oscarovu meniju. Tražio je nju, a Bergerica malom daje sve što mu srdašce poželi.” Marino nije mogao podnijeti pomisao na to da bi Scarpetta negdje mogla biti nasamo s Oscarom Baneom. Neopisivo mu je smetalo što je Oscar tražio upravo nju, jer to je moglo značiti samo jedno: svjestan je Kay više nego što bi trebao biti. Marino reče: “Kažeš da bi mogao biti serijski ubojica. Što onda radi s doktoricom? Ne mogu vjerovati da bi joj Bergerica ili bilo tko drugi namjestio tako nešto. Osobito s obzirom na to da bi svakog trenutka mogao izići. Isuse...” Nemirno je hodao amo-tamo. U samo desetak koraka mogao je prijeći cijeli stan. “Moguće je da će čim završi odlepršati u Massachusetts, pa nemaš razloga za zabrinutost”, reče Morales. “A to je dobro, zar ne? Budući da i bez toga imaš dovoljno briga.” “Zbilja? A kakvih to?” “Samo te podsjećam na to da je slučaj osjetljiv i da stvar baš i nisi najbolje odradio kad ti je Oscar Bane prošli mjesec otvorio srce.” “Sve sam odradio po propisima.” “E, to je baš neobično. Svima se za to živo fućka kad se pojave problemi. Kad je riječ o tvojoj bivšoj šefici, Kay, predlažem da je izbjegavaš. Iako i nemaš razloga naći se u njezinu društvu ili se neočekivano ukazati u Bellevueu. Na primjer.” Marinu je neopisivo dignuo tlak kad ju je nazvao Kay. Marino je nikada nije zvao Kay, a svakodnevno je radio uz nju, s njom vjerojatno proveo i deset tisuća sati, u mrtvačnici, u njezinu uredu, u autu, na mjestima zločina, kod nje, pa i za neradnih dana i blagdana, čak je s njom popio i pokoje piće u njezinoj hotelskoj sobi kad su radili u

nekom drugom gradu. Ako je on ne zove Kay, tko je onda, dovraga, Morales da je tako zove? “Ja bih ti savjetovao da se držiš podalje od svega dok se Kay ne vrati u Massachusetts”, reče Morales. “Ne treba joj još razloga za stres, jesi me čuo, braco? I nikako ne bih htio da nas idući put kad zatražimo pomoć odbije zbog tebe. I ne treba mi da se povuče s mjesta na Johnu Jayu, da zbog tebe više ne bude savjetnica. Nakon nje bi otišao i Benton, želi li da mu ženica i dalje bude sretna. Tako bismo zbog tebe izgubili i nju i njega. A ja s njima kanim surađivati još godinama. Bit ćemo kao tri mušketira.” “Ne poznaješ ih.” Marino je bio toliko bijesan da je osjećao pulsiranje vratne arterije. “Ako se povuku, to će se naći u vijestima”, reče Morales. “A znaš kako to onda ide dalje. Skandal, jer će se naći na naslovnici Posta, uz trometarski naslov koji kaže da je Jaime Berger, zvijezda među tužiteljima koji se bave seksualnim deliktima, angažirala upravo seksualnog prijestupnika, pa možda i ona odleti s funkcije. Nevjerojatno je kako možeš urušiti cijelu kulu od karata, čovječe. Nego, moram ići... A ono što se pojavilo na internetu, to što je bilo između tebe i Kay. Ne želim zabadati...” “Onda nemoj, jebote”, prodere se Marino.

4

OKOVANE BEZDLAKE NOGE O SCARA BANEA VISJELE SU PREKO RUBA stola za preglede u jednoj od nekoliko ambulanta psihijatrijskog zatvorskog odjela. Zbog tih njegovih očiju, od kojih je jedno bilo plavo, a drugo zeleno, Scarpetta je imala neugodan osjećaj da u nju pilje dva čovjeka. Zatvorski čuvar stajao je kraj zida, nijem, čvrst i pouzdan poput Stjenjaka, dajući joj dovoljno prostora da nesmetano radi, ali ipak dovoljno blizu da se umiješa postane li Oscar nasilan, što se nije činilo osobito izglednim. Bojao se. Bilo je očito da je i plakao. Dok je tako sjedio na stolu, osjećao se nelagodno u tankome pamučnom ogrtaču koji mu je bio predugačak, ali se povremeno malko rastvarao ispod pojasa vezanog oko struka. Lanci su prigušeno zveckali kad god bi pridignuo okovane noge ili rukama u lisicama popravio položaj tkanine. Oscar je bio vrlo malen, pravi patuljak. I dok su mu udovi i prsti bili nerazmjerno kratki, oskudna tkanina otkrivala je da je drugdje više nego obdaren. Čak se moglo reći da mu je Bog pretjerano nadomjestio ono što je prema Scarpettinoj pretpostavci bila akondro- plazija9, posljedica spontane mutacije gena odgovornog za formiranje kosti, s najizraženijim posljedicama na kostima u nogama i rukama. Torzo i glava bili su mu nerazmjerno veliki za takve udove, a kratki, debeli prsti razdvajali su se između srednjaka i prstenjaka, tako da su mu šake pomalo izgledale poput trozuba. Zanemari li se to, u anatomskome je smislu izgledao normalno, osim onoga što si je bio učinio uz nemale muke i troškove.

9

Oblik patuljastog rasta, s izrazito skraćenim kostima ekstremiteta.

Nevjerojatno bijeli zubi bili su mu presvučeni kompozitnim materijalom ili izbijeljeni, možda i presvučeni keramičkim krunicama, dok mu je kratka kosa bila obojena jarkom zlatnožutom bojom. Imao je savršeno njegovane, sjajne nokte besprijekorno pravokutna oblika i premda se Scarpetta u to ne bi bila mogla zakleti, činilo joj se da je čelo bez bora plod injekcija Botoxa. Najiznimnije od svega bilo je samo tijelo, koje je izgledalo kao da je isklesano od žutobijelog mramora iz Carrare prošaranog plavičastosivim žilama. Savršeno uravnotežene muskulature, bilo je gotovo posve bez dlaka. Ukupan dojam, s tim intenzivno različitim očima apolonovskog sjaja, bio je podosta nestvaran i bizaran, pa joj se učinilo da je Bentonova opaska o Oscarovim fobijama podosta neobična. Taj čovjek nikako ne bi tako izgledao da se nije pokorno podvrgavao velikom bolu i stručnjacima koji su ga nanosili. Dok je otvarala kovčeg s forenzičarskom opremom koji joj je uvijek Stajao u Bentonovu uredu, na sebi je osjećala njegov prodorni pogled. Za razliku od onih čija profesija ne iziskuje forcepse10, omotnice, vrećice i bočice za dokazni materijal, kao ni opremu za snimanje, Izvore svjetla za ispitivanje, raznorazne oštrice i sve ostalo, Scarpetta je bila prisiljena živjeti s viškovima. Ako ni voda u boci ne može samo tako, neopaženo, proći aerodromsku sigurnosnu provjeru, kovčeg s Opremom za istragu na mjestu zločina nema baš nikakve izglede, a pokazivanje službene iskaznice sa značkom samo joj je donosilo još više neželjene pozornosti. Jednom ju je tako iskušala na Loganu, pa je završila u sobi u kojoj SU je ispitali, pretražili i podvrgli drugim invazivnim metodama, ne bi li se uvjerili da nije teroristkinja koja je, morali su priznati dužnosnici Uprave za sigurnost u prijevozu, pljunuta dama koja se kao forenzična patologinja često pojavljuje na CNNu. Na koncu joj nisu dopustili da kovčeg unese u zrakoplov, te su ga odbili primiti s ostalom prtljagom, pa je tako morala na putovanje poći automobilom. Sada je na Manhattanu držala duplikate svega što bi netko mogao smatrati sigurnosnom prijetnjom. Sada upita Oscara: “Razumijete li svrhu uzimanja ovih uzoraka i zašto ih niste dužni dati?”

10 Širok pojam koji obuhvaća razne vrste kliješta i sličnih hvataljki, od pinceta do porođajnih kliješta.

Gledao je kako na bijelom papirnatom pokrovu stola raspoređuje omotnice, forcepse, metar i različita druga forenzična pomagala. Zatim se okrenuo od nje i zagledao u zid. Čuvar ga odmah upozori: “Gledaj doktoricu kad ti se obraća, Oscare.” Oscar je i dalje piljio u zid. Napetim tenorom zatim je rekao: “Doktorice Scarpetta, biste li, molim vas, ponovili što ste rekli?” “Potpisali ste dokument kojim mi dopuštate da uzmem određene biološke uzorke”, reče ona. “Samo potvrđujem da razumijete koje sve znanstvene informacije mogu pružiti ti uzorci, te da ih nitko nije zatražio.” Oscara još uvijek nisu bili optužili za određeni zločin. Pitala se smatraju li Benton, Bergerica i policija kako to njegovo simuliranje znači da bi svakog trenutka mogao priznati nekakvo ubojstvo o kojem Scarpetta nema pojma. Time se prisilno našla u neodrživoj situaciji bez presedana. Budući da nije uhićen, nije smjela prenijeti ništa od onoga što joj otkrije, osim ako se on odrekne povjerljivog odnosa između liječnika i pacijenta, a on je dosada potpisao jedino dopuštenje kojim joj je omogućio uzimanje bioloških uzoraka. Oscar je pogleda i reče: “Znam čemu služe. Za DNK. Znam da vam treba moja kosa.” “Nakon analize uzoraka, laboratorij će pripremiti vaš DNKprofil. Kosa nam može pokazati uzimate li kronično neka nedopuštena sredstva. Policija i znanstvenici traže i određene druge stvari. Dokaze u tragovima...” “Znam o čemu se radi.” “Samo se želim uvjeriti u to da vam je sve jasno.” “Ne drogiram se i posve sigurno kronično ne uzimam nikakva nedopuštena sredstva”, reče on drhturavim glasom, ponovno okrenut prema zidu. “A njezin je stan prepun moje DNK i otisaka prstiju. Ima čak i moje krvi. Porezao sam palac.” Pokazao joj je desni palac, s flasterom oko drugog zgloba. “Dopustio sam im da mi uzmu otiske kad su me doveli”, reče. “Nisam ni u jednoj bazi podataka. Vidjet će da nikada nisam počinio zločin. Ne dobivam čak ni kazne za parkiranje. Klonim se nevolja.”

Piljio je u pincetu koju je bila uzela, a u očima različitih boja pojavila se sjena straha. “To mi ne treba”, reče on. “Sam ću to obaviti.” “Jeste li se tuširali otkako ste ovdje?” upita ona, pa odloži forceps. “Nisam. Rekao sam da se neću tuširati dok me ne pregledate.” “Jeste li oprali ruke?” “Nisam. Dodirnuo sam koliko sam mogao manje predmeta. Uglavnom sam dirao tek olovku koju mi je vaš suprug dao za rješavanje određenih psiholoških testova. Projektivno crtanje. Odbio sam jelo. Nisam htio ni na koji način utjecati na tijelo dok ga ne pregledate. Bojim se liječnika. Ne volim bol.” Gledao ju je dok je otvarala papirnate omote u kojima su se nalazili vateni štapići i aplikatori, kao da očekuje da bi mu svakog trenutka nečim mogla nanijeti bol. “Sada bih vam željela uzeti uzorke ispod noktiju”, reče ona. “Samo ako nemate ništa protiv. Ispod noktiju na rukama i nogama možemo pronaći tragove, a iz njih je moguće dobiti DNK.” “Znam čemu to služi. Nećete pronaći ništa što bi pokazalo da sam joj nešto učinio. Njezina DNK ne znači ništa. Njezin je stan prepun moje DNK”, ponovi. Sjedio je posve mirno i nepomično dok mu je ona plastičnim štapićem prošla ispod noktiju, a ona je jasno osjećala njegov pogled. Te plavo-zelene oči osjećala je poput tople svjetlosti koja joj dodiruje glavu i druge dijelove tijela, kao da i on pregledava nju dok ona pregledava njega. Kada je završila i podignula pogled, on je piljio u zid. Zamolio ju je da ne gleda dok je sam čupao uzorke kose, koje mu je ona pomogla smjestiti u omotnicu, a potom i stidne dlake, koje su završile u drugoj omotnici. Iako se navodno toliko užasavao bola, nije se ni lecnuo, no lice mu je pritom bilo napeto, a čelo pokriveno kapljicama znoja. Ona je iz omota izvadila obrazni štapić sa četkicom, te njome prešla po unutarnjoj strani njegovih obraza. Ruke su mu za to vrijeme drhtale. “A sada, molim vas, zatražite da iziđe.” Mislio je na čuvara. “Nije vam potreban. Neću govoriti dok je on ovdje.” “To tako ne ide”, reče čuvar. “Ne možeš birati.”

Oscar je šutio. Piljio u zid. Čuvar je pogledao Scarpettu, čekao da vidi Što će učiniti. “Znate što...” reče ona. “Čini mi se da će sve biti u redu.” “Ja baš nisam za to, doktorice. Poprilično je nervozan.” Njoj se nije učinio nervoznim, no nije ništa rekla. Izgledao joj je omamljeno i uzrujano, na rubu histerije. “Prije vezan, kao Houdini”, reče Oscar. “Jedno je biti zatvoren. Ali ne treba me staviti u okove poput kakvog serijskog ubojice. Čudi me da me niste dovezli u kavezu, kao Hannibala Lectera. Osoblje ovdje očito ne zna da je mehaničko obuzdavanje u psihijatrijskim bolnicama ukinuto još sredinom 19. stoljeća. Čime sam ovo zaslužio?” Uzdignuo je okovane ruke. Od silnog bijesa već je gotovo istovremeno pljuvao i riječi i slinu. “A stvar je u tome što neznalice poput tebe misle da sam cirkuska nakaza”, reče. “Hej, Oscare”, reče čuvar. “Samo mala informacija: nisi u običnoj psihijatrijskoj bolnici. Ovo je zatvorski odjel.” Zatim se obrati Scarpetti: “Ipak bih ostao, doktorice.” “Nakaza. Eto, to misle neuki ljudi poput tebe.” “Sve će biti u redu”, ponovi ona čuvaru. Bilo joj je jasno zašto je Bergerica toliko oprezna. Oscar u svakom trenutku spremno ukazuje na sve što smatra nepravednim. Odmah sve oko sebe podsjeća da je nizak, iako ljudi to po svoj prilici ipak ne zamjećuju prvo u vezi s njim, osim kad stoji pred njima. Njoj to posve sigurno nije zaokupilo pozornost čim je ušla u ambulantu. Tada su je zabljesnule njegove oči različitih boja, doimajući se još intenzivnije zelenima i plavima u odnosu na blistavi sjaj zuba i kose. I premda nije imao besprijekorno pravilne crte lica, način na koji su bile raspoređene naveo ju je na to da se zagleda u njega, da ga proučava. I dalje se pitala na što je točno podsjeća Oscar Bane. Možda na neki portret na nekom drevnom zlatniku. “Bit ću odmah kraj vrata”, reče čuvar. Izišao je i zatvorio vrata, koja, poput svih vrata na tom odjelu, nisu imala ručicu. Ključeve su imali jedino čuvari, pa je stoga bilo važno da brava koja se s obiju strana otvarala i zatvarala isključivo pomoću ključa uvijek bude u zaključanom položaju. Na taj se način

nisu mogla posve zatvoriti i igrom slučaja ostaviti nekoga od osoblja ili stručnjaka poput nje u malenoj prostoriji s muškarcem od devedeset kilograma koji je, na primjer, upravo raskomadao neku ženu koju je tek bio upoznao u baru. Scarpetta uzme metar i reče: “Sada bih vam željela izmjeriti ruke i noge. Zabilježiti točnu visinu i težinu.” “Visok sam metar dvadeset pet”, reče on. “Težim četrdeset devet i pol kilograma. Nosim obuću broj trideset sedam, ponekad trideset šest. Ili trideset osam, čak trideset devet, ako je riječ o ženskim modelima. Ponekad međubroj, trideset sedam i pol. Sve ovisi o samoj Cipeli, Imam široko stopalo.” “Lijeva ruka od ramenog zgloba do vrška srednjeg prsta. Molila bih da ruke držite koliko možete ravnije. To je savršeno. Četrdeset cijela devet centimetara lijeva ruka. Četrdeset jedan cijela tri centimetra desna. Ništa neobično. Ruke kod većine ljudi nisu posve jednake duljine. A sada noge, ako ih možete ravno ispružiti. Mjerit ĆU od acetabuluma, od kuka.” Napipala ga je kroz tanki pamučni ogrtač i izmjerila duljinu nogu do vrška nožnih prstiju. Dok se micao, okovi su tiho zveckali, ft mišići se zatezali. Noge su mu bile tek dva-tri centimetra dulje od ruku i blago zakrivljene. Zapisala je mjere i s radne plohe uzela Ostalu dokumentaciju. “Samo da potvrdim što su mi dali kad sam došla ovamo”, reče ona. “Trideset četiri su vam godine, srednje vam je ime Lawrence. Prema ovome što ovdje piše, dešnjak ste.” Došla je još do datuma rođenja i adrese kada ju je prekinuo. “Nećete me pitati zašto sam tražio da dođete? Zašto sam to izričito zahtijevao? Zašto sam se pobrinuo za to da Jaime Berger izvijeste o tome da neću surađivati ako vi ne dođete? Jebena Jaime.” U očima su mu se pojavile suze, a glas mu je zadrhtao. “Da nije bilo nje, Terri bi još bila živa.” Okrenuo je glavu udesno i zagledao se u zid. “Ne čujete me dobro, Oscare?” upita Scarpetta. “Desno uho”, reče on, glasom koji je povremeno drhtao i mijenjao oktave. “Ali lijevim uhom čujete?”

“Kronične upale uha u djetinjstvu. Na desno uho ne čujem ništa.” “Poznajete Jaime Berger?” “Bezosjećajna žena kojoj se živo fućka za sve ostale. Vi niste poput nje. Vama je stalo do žrtava. A ja sam žrtva. Treba mi vaša briga. Vi ste mi jedina nada.” “Na koji ste način žrtva?” Scarpetta je obilježavala omotnice. “Život mi je upropašten. Više nema osobe koja mi znači najviše na svijetu. Više je nikada neću vidjeti. Nema je. A meni nije preostalo baš ništa. Svejedno mi je hoću li umrijeti. Znam tko ste i čime se bavite. Znao bih čak i da niste slavni. Bez obzira na slavu, znao bih tko ste i što ste. Morao sam brzo razmišljati, vrlo brzo. Nakon što su pronašli... nakon što su pronašli Terri...” Glas ga je načas izdao, te je treptanjem potisnuo suze. “Policajcima sam rekao da me dovedu ovamo. Gdje ću biti siguran.” “Siguran od čega?” “Rekao sam da mogu biti opasan po sebe. A oni su pitali: A po druge?’ Rekao sam ne, samo po sebe. Zatražio sam odvojeni smještaj na zatvorskom odjelu, jer ne mogu biti među općom populacijom. Ovdje me zovu patuljasti ubojica. Rugaju mi se. Policija nema vjerojatni motiv, pa da me uhiti, ali smatra da sam poremećen i ne želi da nestanem, a ja doista imam i novac i putovnicu, jer potječem iz ugledne obitelji u Connecticutu, premda mi roditelji nisu osobito dobri i ljubazni. Svejedno mi jADrivee i ako umrem. Po mišljenju policije i Jaime Berger svakako sam kriv.” “Daju sve od sebe da vam ispune želje. Ovdje ste. Vidjeli ste se s doktorom Wesleyjem. Sada sam i ja ovdje”, podsjeti ga Scarpetta. “Vas samo iskorištavaju. Fućka im se za mene.” “Obećavam da nikome neću dopustiti da me iskorištava.” “Ali to već rade. Da zaštite vlastito dupe. Već su me osudili. Ne traže nikog drugog. Pravi je ubojica negdje na slobodi. I zna za mene. Netko će biti sljedeća žrtva. Tko god da je ovo učinio, ponovno će ubiti. Taj netko ima motiv, razlog, a ja sam dobio upozorenje, samo što nisam znao da se odnosi na Terri. Ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet da netko želi nauditi Terri.” “Upozorenje?” “Dobio sam poruke. Imam ih.”

“To ste rekli policiji?” “Ako ne poznajete ljude, morate dobro paziti kome ćete što reći. Prije mjesec dana pokušao sam upozoriti Jaime Berger na to koliko bi bilo opasno kad bih ispričao što znam. Ali ni u snu nisam mislio da ugrožavam Terri. U porukama se nikada nije spominjala Terri. I zato nisam znao za to, nisam znao da je u opasnosti.” Obrisao je suze nadlanicama. Lanci su zazvečali. “Kako ste upozorili Jaime Berger? Ili je pokušali upozoriti?” “Nazvao sam je u ured. Reći će vam. Neka vam samo kaže kako je bešćutna osoba. Neka vam kaže koliko joj je stalo. Jer joj nije stalo.” Niz obraze su mu klizile suze. “A sada više nema Terri. Znao sam da će se dogoditi nešto ružno, ali nisam znao da će se to nešto dogoditi njoj. Pitate se zašto. E, pa, ne znam. Možda mrze niske ljude, možda nas žele izbrisati s lica zemlje. Kao nacisti Židove, homoseksualce i Rome, hendikepirane i mentalne bolesnike. Tko god je ugrožavao Hitlerovu rasu gospodara završio je u peći. Meni su nekako ukrali identitet i misli. I znaju baš sve o meni. Prijavio sam, ali Bergerici se fućkalo. Zahtijevao sam mentalnu pravdu, no nije htjela razgovarati čak ni telefonom.” “Pričajte mi o toj mentalnoj pravdi.” “Kad vam ukradu um. Pravdom ga dobivate natrag. Ona je kriva. Mogla je sve spriječiti. Nisu mi vratili um. Više nemam Terri. Preostajete mi jedino vi. Molim vas, pomozite mi.” Scarpetta uvuče ruke, još u rukavicama, u džepove bijele kute. Osjećala je kako sve više tone u nevolje. Nije željela postati liječnicom Oscara Banea. Trebala bi mu odmah reći da s njim više ne želi imati veze. Trebala bi otvoriti ta žuto-bijela čelična vrata i više se ne osvrnuti. “Ubili su je. Znam da su je oni ubili”, reče Oscar. “A tko su po vama oni?” “Ne znam tko. Prate me. To je neka specijalizirana skupina koja se za nešto zalaže. Ja sam im meta. Traje već mjesecima, ako ne i dulje. Kako je moguće da je nema? Možda jesam opasan po sebe. Možda doista želim umrijeti.” Tada je zaplakao.

“Volio sam je više nego ikoga... ikada. Neprestano mi se čini da ću se probuditi. To nije istina. Ne može biti istina. Nisam doista ovdje. Mrzim Jaime Berger. Možda njoj ubiju nekoga koga voli. Pa da vidi kako je to. Neka ona živi u tom paklu. Nadam se da će joj se to dogoditi. Nadam se da će netko ubiti osobu koju voli najviše u životu.” “Biste li vi voljeli da možete ubiti nekoga do koga joj je stalo?” upita Scarpetta. U vezane ruke stavila mu je nekoliko papirnatih maramica. Suze su klizile i curio mu je nos. On reče: “Ne znam tko su ti ljudi. Iziđem li odavde, ponovno će me slijediti. I u ovom trenutku znaju gdje sam. Pokušavaju me kontrolirati strahom. Zlostavljanjem i torturom.” “Ali kako to rade? Imate indicije o tome da vas netko prati?” “Napredna elektronika. Postoje bezbrojni javno dostupni uređaji koje možete naručiti preko interneta. Glasovi se mikrovalovima mogu prenositi u lubanju. Nečujni zvuk. Radar koji djeluje kroza zid. Imam mnoštvo indicija da su me odabrali za metu nadziranja uma, a ako smatrate da se takve stvari ne događaju, prisjetite se pokusa s radijacijom koje je vlada na ljudima provodila nakon Drugog svjetskog rata. Ti su ljudi i bez vlastitog znanja u tijelo unosili radioaktivni materijal, dobivali injekcije plutonija, a sve radi istraživanja metoda ratovanja radioaktivnim sredstvima. Nisam ništa izmislio.” “Znam za pokuse s radijacijom”, reče Scarpetta. “Ne može se poreći da se to dogodilo.” “Ne znam što žele od mene”, reče on. “Kriva je Bergerica. Za sve je ona kriva.” “Objasnite mi to.” “Javno tužiteljstvo istražuje krađe identiteta, praćenje, zlostavljanje, a ja sam nazvao i tražio nju, ali mi je nisu dali. Rekao sam vam. Na telefon su mi dali nekog usranog murjaka. Naravno da je zaključio da sam luđak i tako nitko nije ništa poduzeo. Nije bilo istrage. Svima se fućka. Vama vjerujem. Znam da vam je stalo do ljudi. U to sam se uvjerio vlastitim očima. Molim vas, pomozite mi. Molim vas. Posve sam nezaštićen. Ovdje nemam nikakav zaklon, nikakvu zaštitu.”

Pogledala je plitke abrazije na lijevoj strani njegova vrata, primjećujući da kraste izgledaju razmjerno svježe. "Zašto biste vjerovali baš meni?” upita. “Ne mogu vjerovati da ste to uopće rekli. Kakvu ste manipulaciju nakanili izvesti?” “Ja ne manipuliram ljudima. Ne namjeravam manipulirati ni Vama.” Promatrao joj je lice dok je ona gledala druge ogrebotine. “U redu”, reče on. “Jasno mi je da morate dobro paziti što govorite. Nije važno. Poštovao sam vas prije svega toga. Ni vi ne znate tko su oni. Morate paziti.” “Prije čega točno?” “Bili ste hrabri kad ste javno razgovarali o atentatu na Benazir Bhutto. Terri i ja gledali smo vas na CNN-u. Imali ste naporan dan i napornu noć na CNN-u, dok ste neprestano raspravljali o tome, i u vezi s tom užasnom tragedijom pokazali ste veliko suosjećanje i poštovanje. I bili ste hrabri i službeni, no meni je bilo jasno što lapravo osjećate duboko u srcu. Bili ste slomljeni i to nije bila gluma. Davali ste sve od sebe da to nekako prikrijete. Znao sam da vam mogu vjerovati. Razumio sam vas. Terri također, naravno. Ali to ju je razočaralo. Rekao sam joj da o svemu mora promisliti s vašeg stajališta. Jer sam znao da vam mogu vjerovati.” “Nije mi baš jasno zašto držite da mi možete vjerovati samo zbog toga što ste me vidjeli na televiziji.” Iz kovčega je izvadila fotoaparat. Budući da nije ništa rekao, ona nastavi: “Recite mi zašto se Terri razočarala.” “Znate zašto i to je bilo posve razumljivo. Poštujete ljude”, reče Oscar. “Stalo vam je do njih. Pomažete im. Ja se klonim liječnika, Osim ako baš nemam izbora. Ne podnosim bol. Govorim im da me Uspavaju, da mi ubrizgaju demerol, učine bilo što ako će boljeti. Priznajem. Bojim se liječnika. Bojim se bola. Ne mogu vidjeti iglu. Ako je vidim, padam u nesvijest. Govorim im da mi pokriju oči ili mi sredstvo ubrizgaju tako da to ne vidim. Vi mi nećete nanijeti bol, zar ne? Nećete mi dati injekciju?”

“Neću. Ništa od ovoga Što radim ne bi trebalo biti bolno”, reče još, dok mu je gledala abrazije ispod lijevog uha. Bile su to plitke ogrebotine, bez tragova regcncracije epitela na rubovima. I ovdje su kraste bile svježe. Činilo se da su ga njezine riječi umirile, baš kao i njezin dodir. “Tko god da me prati, tko me uhodi...” vratio se onoj temi. “Možda vlada, ali čija? Možda pripadnici neke nasilne skupine ili pripadnici nekog kulta...? Znam da se ne bojite nikoga, nikakve vlade, kulta ili grupe, jer inače na televiziji ne biste govorili to što govorite. To je rekla i Terri. Vi ste njezina junakinja. Kad bi samo znala da sjedim u ovoj sobi s vama i da razgovaram o njoj. Možda i zna. Vjerujete li u zagrobni život? Da vas duh voljene osobe nikad ne napušta?” Krvavim očima pogledao je prema gore, kao da traži Terri. “Ne znam što ću”, reče. “Dopustite da posve razjasnimo jedno”, reče Scarpetta. Privukla je plastičnu stolicu i sjela kraj stola. “Ne znam baš ništa o ovom slučaju”, reče. “Ne znam ni što ste navodno učinili ili niste učinili. Ne znam tko je Terri.” Na licu mu se jasno vidjelo koliko ga je to šokiralo. “Što mi to želite reći?” “Želim samo reći da su me ovamo pozvali da vam pregledam ozljede i da sam na to pristala. I vjerojatno ne biste trebali razgovarati sa mnom. Vaša mi je dobrobit prioritet, pa vam stoga moram reći da je rizik time veći što mi više pričate o Terri i tome što se dogodilo.” “Trebam razgovarati isključivo s vama.” Obrisao je nos i oči, te se u nju zapiljio kao da pokušava odgonetnuti nešto vrlo važno. Zatim reče: “Vi imate svoje razloge. Možda nešto znate.” “Trebali biste angažirati odvjetnika. Tada bi svaka riječ koju izgovorite potpadala pod vaš povjerljivi odnos, bez ikakvih rezerva.” “Vi ste liječnica. Sve o čemu govorimo dio je našeg povjerljivog odnosa. Ne možete dopustiti policiji da se miješa u medicinsku skrb o meni, a oni nemaju nikakvo pravo na informacije. Osim uz moje

dopuštenje ili uz sudski nalog. Morate zaštititi moje dostojanstvo. tako nalaže zakon.” "Ali zakon dopušta i da tužitelji ili hranitelji, u slučaju da vas optuže za neki zločin, sudskim putem preuzmu moju dokumentaciju. Morate promisliti i o tome prije nego što mi nastavite govoriti o Terri, o tome što se sinoć dogodilo. Što god ja kažem može završiti na sudu”, naglasi ona. “Jaime Berger imala je prigodu razgovarati sa mnom. Ona nije nimalo poput vas. Treba joj dati otkaz. Treba patiti kao ja i doživjeti gubitak poput mene. Ona je kriva.” “Želite nauditi Jaime Berger?” upita Scarpetta. “Nikada nikome ne bih naudio. Ali ona si je sama naudila. Ona je kriva. Svemir uzvraća sve. Ostane li bez voljene osobe, za to će biti kriva sama.” “Pokušat ću vam još jednom objasniti. Optuže li vas za zločin, mene može službeno pozvati bilo koja strana i ja tada neću imati izbora: morat ću iznijeti sve što sam zapazila. Da, tako je. Jaime Berger me može službeno pozvati na sud. Je li vam to jasno?” Netremice ju je gledao očima različitih boja, tijela ukočena od gnjeva. Scarpetta je bila svjesna onih masivnih čeličnih vrata, pitala se bi li ih trebala otvoriti. “Neće pronaći baš niti jedan opravdan razlog za to da mi pripišu ovaj zločin”, reče on. “Nisam im onemogućio da mi uzmu odjeću, ni auto. Pristao sam na to da mi uđu u stan jer nemam što skrivati, a vi i sami vidite kako sam prisiljen živjeti. Želim da vidite, to zahtijevam. Rekao sam da se vi morate upoznati s tim, jer inače ne smiju ući. Nema nikakvih dokaza o tome da sam bilo kada nekako naudio Terri, osim ako ih izmisle. Možda i hoće. Ali vi ćete me zaštititi, jer Ste moj svjedok. Pazit ćete na mene gdje god bio, a ako mi se što dogodi, znat ćete da je to dio plana. I nikome ne smijete reći ništa od onoga što ne želim da ti ljudi doznaju. Trenutačno, s pravnog Stajališta, ne smijete otkriti ništa od onoga što se odvija među nama. Čak ni suprugu. Njemu sam dopustio da obavi psihološku procjenu, a on će vam na temelju snimanja stanja mentalnog zdravlja reći da nisam lud. Imam povjerenja u njegovu stručnost. Što je još važnije, znao sam da može dovesti vas.”

“Rekli ste mu to što govorite meni?” “Dopustio sam mu da obavi procjenu, ništa više. Rekao sam da mi on može pregledati um, a vi sve ostalo. Inače ne bih surađivao. Ne smijete mu reći što govorim. Čak ni njemu. A što ako se to promijeni, pa me lažno optuže, a vas pozovu pred sud? Tada ćete mi već vjerovati i boriti se za mene bez obzira na sve. Trebali biste vjerovati u mene. Nije baš da uopće niste čuli za mene.” “Zašto mislite da sam čula za vas?” “Tako, znači.” Ošinuo ju je nesmiljenim pogledom. “Naložili su vam da ne govorite. U redu. Ne sviđa mi se ova igrica. Ali u redu. Dobro. Tražim samo da me slušate i da me ne izdate, i da ne pogazite svoju prisegu.” Scarpetta bi to sada trebala prekinuti. No razmišljala je o Bergerici. Oscar Bergerici još nije zaprijetio. Zasada. Ne učini li to, Scarpetta ne može otkriti ni jednu jedinu riječ njihova razgovora, no i uz to se brinula za Bergericu i sve njoj bliske osobe. Priželjkivala je da on sada otvoreno i bez okolišanja kaže da je opasan po Bergericu ili nekog drugog. Tada više ne bi bilo povjerljiva odnosa, pa bi ga u najmanju ruku mogli uhititi zbog iznošenja prijetnje. “Pisat ću bilješke, koje ću priložiti ostalim podacima”, reče Scarpetta. “Da, bilješke. Želim da zabilježite istinu. Za slučaj da se nešto dogodi.” Iz džepa kute izvadila je blok i olovku. “Za slučaj da umrem”, reče on. “Vjerojatno nema izlaza. Vjerojatno će me se domoći. Ovo će mi po svoj prilici biti posljednja Nova godina. Vjerojatno mi se fućka za sve to.” “Zašto to kažete?” “Sto god činio, kamo god pošao, oni za to znaju.” “A sada, u ovom trenutku?” “Možda. Ali, znate što?” Pogledao je prema vratima. “Mnogo je tu čelika kroz koji treba prodrijeti. Nisam siguran da im to baš ne smeta, ali ću ipak dobro paziti na to što govorim i mislim. Morate dobro slušati. Morate mi čitati misli dok još možete. Nakon nekog vremena posve će preuzeti nadzor nad onim što je preostalo od moje slobodne volje, od mojih misli. Možda samo vježbaju. Moraju vježbati

na nekome. Znamo da je CIA pedeset godina imala tajne programe modificiranja ponašanja neuro-elektromagnetnim sredstvima. Što mislite na kome su vježbali? I što mislite što se događa kad dođete na policiju? Što je najzagonetnije, nema službeno pohranjenih izvještaja. Isto se dogodilo i kad sam izvijestio gospođu Berger. Ignorirali SU me. A Terri je sad mrtva. Nisam paranoičan. Ne proživljavam nekakvu shizoidnu, psihotičnu epizodu. Nemam poremećaj ličnosti. Ne patim od deluzija. I ne mislim da me proganjaju onim paklenim Air Loomom11, iako se čovjek mora malo upitati kad gleda političare, pitati se ratujemo li zbog toga na Bliskom istoku. Dakako da to ne mislim ozbiljno, iako me više ništa ne bi osobito iznenadilo.” “Čini mi se da dobro poznajete psihologiju i povijest psihijatrije.” “Imam doktorat. Predajem povijest psihijatrije na Gotham Colle- geu.” Budući da nikada nije čula za tu ustanovu, upitala ga je gdje se nalazi. “Nigdje”, odgovori on.

11 Navodni uređaj (“zračni tkalački stan”) kojim su progonitelji s pomoću

zagonetnih zraka “mučili” i “nadzirali” Jamesa Tillyja Matthewsa (1770.-1815.), londonskog posrednika u trgovanju čajem. Smatra se da je to prvi cjelovito dokumentirani slučaj paranoidne shizofrenije.

5

KORISNIČKO IME BILO JOJ JE ROSPIJA, JER JU JE TAKO ČESTO ZVAO I suprug. To nije svaki put bila uvreda. Ponekad ju je tako zvao od milja. “Ne budi takva prokleta rospija”, rekao bi, od riječi do riječi, kad bi se ona potužila na njegove cigare ili na to što nije pospremio za sobom. “Popijmo nešto, draga moja rospijice”, obično je značilo daje pet poslije podne, da je pristojno raspoložen i da želi gledati Vijesti. Ona bi im donijela piće i zdjelicu indijskih oraščića, a on bi potapšao jastuk kraj sebe na žutosmeđem kauču od samta. Nakon polusatnih Vijesti, u kojima, ne treba ni spominjati, nikada nije bilo dobrih novosti, utihnuo bi, više je ne bi zvao rospijom, niti bi s njom razgovarao, dok bi večeru obilježili zvukovi pribora i žvakanja. Nakon toga on bi se povukao u spavaću sobu i čitao. Jednog je dana izišao iz kuće da nešto obavi i više se nije vratio. Nije imala nikakvih iluzija u vezi s time što bi joj mogao reći da je još s njom. Ne bi mu bilo drago kad bi znao da je anonimna sistemska administratorica web stranice Goli u Gothamu. To čime se bavi nazvao bi odvratnim smećem kojem su cilj bešćutna eksploatacija i trovanje ljudi, te bi ustvrdio kako je suludo da radi na poslu na kojem nikada nije upoznala one s kojima je profesionalno povezana, niti im, štoviše, zna ime. Rekao bi da je skandalozno sumnjivo što Rospija ne zna tko je anonimni kolumnist. Još ponajviše od svega užasnula bi ga činjenica da ju je preko telefona angažirao “agent” koji uopće nije bio Amerikanac. Rekao je da živi u Velikoj Britaniji, ali je zvučao engleski koliko i Tony Soprano, te je Rospiju prisilio da potpiše hrpu pravnih dokumenta koje prethodno nije pregledao njezin pravni zastupnik. Nakon što

je učinila sve što su od nje tražili, angažirana je na probni rok od mjesec dana. Bez plaće. A po završetku tog razdoblja nitko je nije nazvao da joj kaže kako je fantastično odradila posao ili koliko je Šef (kako je Rospija zvala i zamišljala anonimnog autora kolumne) oduševljen time što radi za njih. Ni od koga nije čula ni riječi. Tako je nastavila raditi, a svaka dva tjedna na račun je primala novac. Nisu joj bila obustavljena porezna davanja, a nije imala nikakve beneficije, niti je dobivala naknadu za eventualne troškove, kao na primjer kad joj je nekoliko mjeseci ranije zatrebalo novo računalo, te prijenosnik signala za proširenje bežične mreže. Nije imala pravo na bolovanje, ni godišnji odmor, niti su joj plaćali prekovremene sate, no, kao što joj je objasnio agent, u opisu posla stoji da je “na raspolaganju dvadeset-četirisedam.” U prošlome je životu Rospija radila na pravim poslovima, u pravim tvrtkama. Na posljednjem radnom mjestu za jednu je konzultantsku tvrtku vodila odjel direktnog marketinga. Nije bila tabula rasa, bila je itekako svjesna činjenice da su zahtjevi koje poslodavac trenutačno stavlja pred nju nerazumni, te da bi imala razloga tužiti tvrtku, samo da zna za koga točno radi. No nije ni pomišljala na to da bi se mogla potužiti. Plaćali su je razmjerno dobro, a bila je i prava čast raditi za pravu anonimnu zvijezdu o čijoj se kolumni najviše razgovara u cijelom New Yorku, ako ne i cijeloj zemlji. U vrijeme blagdana i neradnih dana imala je najviše posla. Ne iz osobnih razloga, jer zapravo i nije smjela imati osobne razloge ni za što. No broj posjeta stranici neizbježno je rastao, a natpis na početnoj stranici bio je velik izazov. Rospija je bila pametna i domišljata, no i sama je znala da nikada nije bila osobito nadarena za grafički dizajn. U ovo doba godine obično eskalira i raspored objava. Umjesto tri kolumne tjedno, Šef pojačava tempo, da zadovolji i obožavatelje i sponzore, te ih nagrađuje jer su cijelu godinu bili odana, gorljiva i unosna publika. No od Badnje večeri nadalje, Rospija je trebala objavljivati novi tekst svaki dan. Njoj bi se povremeno osmjehnula sreća, pa bi dobila nekoliko tekstova odjednom, pripremila ih i prilagodila, tako da su u redu čekali trenutak kada će se sami objaviti na stranici, pa je i ona imala vremena za predah, mogla tu i tamo obaviti neku beznačajnu obavezu, ili čak otići frizerki, poći u šetnju, umjesto da čeka da Šef završi stvari. A Šef nikada nije ni na trenutak

zastao i promislio o tome koliko je Rospiji možda sve to nezgodno, te je prava istina bila da je sve možda još i sumornije i neugodnije. Rospija je pretpostavljala da Šef sve to radi namjerno i promišljeno, nesumnjivo zahvaljujući programiranju, tako da su kolumne stizale jedna po jedna, iako je dio bio napisan unaprijed i već spremno čekao. A to je ukazivalo na dvije važne činjenice. Kao prvo, za razliku od Rospije, Šef ima i pravi život, pa gomila posao kako bi mogao raditi i druge stvari, možda otići na put ili biti s prijateljima ili članovima obitelji, ili se jednostavno odmarati. Kao drugo, Šef ipak misli na Rospiju, dovoljno je zaokupljen njihovim odnosom da je redovito podsjeća na to kako je malena i beznačajna, te da je u vlasništvu te anonimne zvijezde, o kome god točno bila riječ. Rospija je bila nitko i ništa i nije imala pravo na dan-dva slobode nakon obavljena posla, pa o tome nije ni trebala razmišljati. Treba samo čekati Šefa, ugađati mu i služiti. Šef je ispunjavao njezine molitve ili nije, uglavnom prstom na mišu, postavljanjem kursora na tipku “pošalji”. Prava je sreća bila što bi se Rospija zapravo užasavala blagdana i da je u njima imala priliku uživati, jer su blagdani bili tek pust i prazan brod koji vodi iz jedne godine u drugu, podsjećajući je na ono što nema i što je pred njom, te na činjenicu da biologija nema nimalo milosti i da se vragolasto poigrava umom. Nije se sjećala nekakvog postupnog procesa, kakav je uvijek očekivala na temelju logike - pokoja sijeda tu i tamo, poneka bora, ukočeni zglob. Činilo joj se da se jednog dana jednostavno pogledala u zrcalo i da nije ugledala tridesetogodišnjakinju skrivenu u tom tijelu, niti je prepoznala oronulu ženu koja ju je gledala sa suprotne strane. Kad god bi u posljednje vrijeme stavila naočale, uvidjela bi da joj se lice sastoji od ovješene, naborane kože. Nailazila bi na mjesta pojačane pigmentacije koja su se, poput nezakonitih stanara, bespravno naselila po čitavom tijelu, dok su se dlake, nalik na raslinje u zapuštenome vrtu, s područja kojima pripadaju premjestila i daleko izvan granica vrta. Nikako joj nije bilo jasno zašto joj treba toliko vena, osim da brzo dovedu još krvi stanicama koje su bile čvrsto odlučile tek tako, bez pravog razloga, odumrijeti. Odgovaralo joj je to što tijekom neveselog putovanja između Badnjaka i Nove godine nije imala ni jedan jedini slobodni trenutak

za sebe, već je bila na čekanju, iščekujući novi članak, bez obzira na to koliko ih je možda već dovršeno, a napetost je vrhunac dosegnula na samu Novu godinu, kada se Šef odlučio za dvije objave. Takvi su članci, dakako, uvijek bili najsenzacionalniji. Rospija je drugi članak primila tek prije nekoliko minuta i još uvijek ju je zbunjivao. Šef nikada nije dvaput zaredom imao istu osobu u glavnoj ulozi, a osobito ne u takvom dvostrukom dnevnom izdanju. I drugi je članak, baš kao i prvi, u cijelosti bio posvećen doktorici Kay Scarpetti. Nije bilo ni najmanje sumnje u to da će biti pravi hit, budući da su se u njemu našli svi nužni sastojci: seks, nasilje i Katolička crkva. Rospija je očekivala lavine komentara, a možda i još jednu toliko željenu nagradu Otrovno pero, zbog čega će svi ponovno nagađati, baš kao i prošli put, zašto je nitko nije došao primiti. Ali nije mogla prestati zbunjeno razmišljati, već podosta nervozna. Što je to kod toliko ugledne liječnice i stručnjakinje za forenzičnu patologiju toliko razjarilo Šefa? Rospija je još jednom pomno pročitala najnoviji članak, dobro pazeći da u njemu ne preostane neki tipfeler ili pogrešno napisana riječ koja joj je ranije eventualno promaknula. Prilagođavala je format, istovremeno se pitajući odakle je samo, dovraga, Šef došao do svih tih izrazito osobnih informacija koje je, kao i uvijek, označila crvenom bojom. Tom bojom uvijek je naglašavala ekskluzivne, dotada nigdje viđene informacije, a one su ujedno bile i najtraženije. Uz rijetke iznimke, one i sva ogovaranja potjecali su iz raznih priča, anegdota, opažanja, glasina i izmišljotina koje su slali čitatelji i obožavatelji, a koje je Rospija pomno čitala i razvrstavala, te prenosila u elektronički dokument kojim se zatim u istraživanju građe služio Šef. No Rospija dotada nigdje u tim prilozima nije vidjela ništa od tih informacija o doktorici Scarpetti. Kako ih se onda domogao Šef? Pod pretpostavkom da je sve to bilo točno, činilo se da je dr. Kay Scarpetta odrasla u siromašnoj obitelji neobrazovanih Talijana. Imala je sestru koja se s mladićima ševila i prije puberteta, glupu kravu u ulozi majke, te oca radnika koji se tek bio iskrcao s doseljeničkog broda, a kojem je malena Kay pomagala u malenoj obiteljskoj prodavaonici mješovite robe. Ona je godinama igrala ulogu liječnice

dok je on u spavaćoj sobi umirao od raka, čime se i može objasniti njezino kasnije ovisničko zanimanje za smrt. Njihov se svećenik sažalio nad njom, pa joj je sredio stipendiju u nekoj crkvenoj školi u Miamiju, gdje je bila dežurna čudakinja, cendravica i potkazivačica. U tom dijelu članka Šef se prebacio na pričanje priče, formu u kojoj je uvijek bio najjači. ... tog poslijepodneva sirota je mala Kay bila sama u kemijskome laboratoriju, gdje je radila na nekom pokusu koji će joj donijeti dodatne ocjene, kada se ondje iznenada ukazala sestra Polly. S drugog kraja prazne prostorije došla je do nje u crnom škapularu, plastu i velu, te je stroge i sitne pobožne oči prikovala za sitnu Kay. “Što nas Otac uči o oprostu, Kay?” upitala je strogo časna Polly, dlanova položenih na djevičanske bokove. “Da drugima trebamo opraštati onako kako On oprašta nama.” “I jesi li poslušala Njegovu riječ? Što kažeš?” “Nisam poslušala.” “Jer si tužakala.” “Rješavala sam zadatak iz matematike i imala olovke na stolu, sestro Polly, a Sarah mi ih je slomila. Morala sam kupiti nove, a ona dobro zna koliko mi je obitelj siromašna.. “I sada si je ponovno otkucala.” Sestra Polly uvukla je ruku u džep i rekla: “Bog vjeruje u povrat i nadoknadu.” Stavivši novčić od 25 centa u dlan male Kay, oštro ju je pljusnula. Sestra Polly potom joj je rekla da se treba pomoliti za neprijatelje i oprostiti im. Oštro je ukorila malu Kay zbog toga što je grešnica dugačka jezika, te joj rekla kako je očito treba podsjetiti da Bog nije milostiv prema onima koji tužakaju. U nužniku na suprotnoj strani hodnika časna Polly potom je zaključala vrata i skinula crni kožni cingulum, te naredila maloj Kay da svuče kariranu tuniku, bluzu uskog ovratnika i sve ispod, te da se nagne i uhvati za koljena...

Je li doktorica Scarpetta u posljednje vrijeme učinila nešto što je kod Šefa, tko god on bio, izazvalo toliki bijes? Rospija se zagledala kroz prozor iza računala, te se istog trenutka prisjetila činjenice da je policijsko vozilo cijeli dan parkirano ispred stambene zgrade točno na suprotnoj strani ulice. Možda se onamo uselio neki policajac, iako nije mogla zamisliti da si prosječan policajac može priuštiti stanarine u Murray Hillu. Tada joj je sinulo da policajac možda nekoga prati ili motri. Možda traži nekog provalnika ili luđaka. U mislima se ponovno vratila na Šefa koji je očito kanio onoj gospođi, patologinji kojoj se Rospija uvijek divila, upropastiti Novu godinu. Doktoricu Scarpettu na televiziji je posljednji put vidjela nekoliko dana nakon Božića, kada je ubijena Benazir Bhutto, a forenzičarka je, diplomatski i pažljivo, objašnjavala posljedice ranjavanja šrapnelom, zrnom i udarcem tupim predmetom, ovisno o tome koji je dio mozga ili leđne moždine ozlijeđen. Ima li to možda kakve veze sa Šefovom prvom jutrošnjom kolumnom, pa onda još i ovim dodatnim tekstom? Možda je doktorica Scarpetta dirnula u neki živac ekstremnih predrasuda. Ako je tome tako, za kakvu to osobu radi Rospija? Je li riječ o nekome tko mrzi Pakistance ili islam, možda demokraciju ili ljudska prava ili žene na vodećim funkcijama? Možda je riječ tek o slučajnoj vremenskoj podudarnosti, pa ta dva događaja nemaju nikakve veze... No Rospiji se nekako činilo da ipak nije tako, a intuicija ju je navodila na jednu užasnu pretpostavku o kojoj nikada ranije nije razmišljala. Kako može znati da ne radi za neku terorističku organizaciju koja se ozloglašenom i više nego unosnom kolumnom na internetu služi kako bi slala skrivene poruke ekstremistički nastrojenim pristašama, te širila propagandu i, što je još najvažnije, financirala terorističke akcije? To jednostavno nije mogla znati. Ali ako je ta pretpostavka točna, samo je pitanje vremena kad će je netko potražiti, bilo netko iz Domovinske sigurnosti ili neki pripadnik upravo one terorističke sekte koja stoji iza njezina krajnje tajnog i, iskreno govoreći, sumnjivog posla - posla koji nikada nikome nije spomenula ni riječju. Koliko je ona znala, za to da radi za Gole u Gothamu znali su jedino onaj talijanski agent koji ju je zaposlio preko telefona (muškarac s kojim se nikada nije vidjela i kojem ne zna ni ime) i ta anonimna

zvijezda koja piše tekstove i šalje ih Rospiji, kako bi ih malko dotjerala i formatirala. Nakon toga ih objavljuje, a automatizirani program obavlja sve ostalo, tako da se tekstovi posjetiteljima ukazuju minutu nakon ponoći. Ako je riječ o teroristima, onda je dr. Scarpetta meta. Žele je uništiti profesionalno i privatno, a moguće je da joj je ugrožen i život. Rospija je mora upozoriti. A kako je može upozoriti ako ne prizna da je anonimna sistemska administratorica anonimne stranice? To je neizvedivo. Razmišljala je o tome, i dalje sjedeći pred računalom, kroz prozor zagledana u policijski automobil, pitajući se postoji li način na koji bi joj mogla dostaviti anonimnu poruku. Upravo u trenutku kad su je obuzele te paranoidne i izrazito neugodne misli, netko je snažno zakucao na vrata i prenuo je. Možda je to onaj neobični mladić koji živi u stanu preko puta. Kao i većina ljudi s brižnom obitelji, bio je otputovao preko blagdana. Možda se vratio, pa želi nešto posuditi ili pitati. Pogledala je kroz špijunku i šokirala se ugledavši krupno i surovo lice, proćelavu glavu i staromodne naočale s tankim žičanim okvirom. Bože presveti. Zgrabila je telefon i nazvala 91112. U kantini u Bellevueu Benton Wesley i Jaime Berger sjedili su u ružičastom separeu u stražnjem dijelu prostora, gdje su imali više mira. Ljudi koji ne bi prepoznali Bergericu često bi je ipak itekako primijetili. Bila je izrazito privlačna, srednje visine i vitka, tamnoplavih očiju i sjajne crne kose. Uvijek je bila odjevena vrlo skladno i elegantno, a danas je imala posve crni sako od kašmira, crnu vestu na kopčanje, crnu suknju s prorezom na stražnjoj strani, te crne lakirane cipele s malenim srebrnim kopčama sa strane. Bergerica se nije odijevala provokativno, ali se nije bojala ženstveno se dotjerati. Dobro se znalo 12 Središnji broj za hitne i izvanredne situacije u Sjevernoj Americi, pozivatelju omogućuje pristup policiji, vatrogascima, hitnoj i ostalim sličnim službama.

da se, kad bi pozornost odvjetnika, murjaka ili nasilnih prijestupnika počela skretati na njezina tjelesna obilježja, unosila u lice, pokazivala oči i govorila: “Gledaj ovamo. Gledaj me u oči kad ti se obraćam.” Podsjećala ga je na Scarpettu. Glas joj je bio slično dubok, od onakvih glasova koji izazivaju pozornost jer sami je ne traže, crte lica bile su podosta slične zbog koncentrirane gorljivosti, dok je građa njezina tijela posve odgovarala njegovu ukusu: jednostavne linije koje zajednički stvaraju raskošne obline. Imam određene fetiše, morao je priznati samome sebi. No kao što je maločas naglasio i doktorici Thomas u telefonskome razgovoru, vjeran je Scarpetti i tako će biti uvijek. Bio joj je vjeran čak i u mašti, te bi odmah promijenio program kad bi u mašti zabrazdio u erotske prizore u kojima nije bilo nje. Nikada je ne bi prevario. Ni u snu. No ni on nije uvijek bio toliko čedan. Doktorica Thomas izrekla je istinu. Varao je prvu suprugu, Connie, a kad bi o tome promislio iskreno, varanje je počelo još vrlo rano, kada je zaključio da je posve prihvatljivo, pa čak i zdravo, uživati u istim časopisima i filmovima kao i drugi muškarci, osobito tijekom četiri gotovo redovnička mjeseca na FBI-evoj Akademiji, gdje se noću nije imalo što raditi, osim popiti pokoje pivo u dvorani za sastanke i zatim se vratiti u spavaonicu, gdje mu se pružala mogućnost da se nakratko oslobodi stresa i izmakne kandžama inače rigidno konvencionalnoga života. Potajnu ali zdravu seksualnu naviku tako je zadržao i tijekom čitavog razumnog i racionalnog braka, sve dok se nije dogodilo da su on i Scarpetta već bili odradili previše zajedničkih slučajeva, te su se na koncu zajedno našli u motelu TravelEze. Tako je ostao bez supruge i pola nemalog nasljedstva, a njihove tri kćeri i dalje nisu imale baš nikakve veze s njim. I do dana današnjeg dio nekadašnjih kolega iz FBI-evske prošlosti nije ga ni najmanje poštovao, ili je za to barem krivio njegov nemoral. Za to mu se živo fućkalo. Još gora od te nezainteresiranosti i vakuuma na mjestu na kojem se trebala osjećati barem iskrica grizodušja bila je istina da bi, da mu se ukazala prilika, sve ponovno učinio kao i tada. Ponovio bi prizor u sobi u tom motelu, gdje je krvario iz rana kojima su trebali šavovi, i gdje ga je Scarpetta njegovala. Tek što mu je oprezno prekrila rane zavojima, on joj je otkrio tijelo, uklanjajući odjeću. Bilo je to bolje od bilo kakve fantazije.

Kad bi razmišljao o tome, uvijek bi ga iznenadilo kako je uspio gotovo punih pet godina vrlo često tijesno surađivati s njom i ne podleći njezinim čarima ranije. Što je više u razgovorima s doktoricom Thomas prelistavao stranice iz ranijeg života, to mu je sve više stvari izgledalo sve nevjerojatnije, a među većim čudima bila je Scarpettina nedodirljivost. Ona iskreno nije bila svjesna njegovih osjećaja. Tako mu je barem rekla kad joj je priznao da je, uz rijetke iznimke, kad god ga je vidjela s aktovkom u krilu zapravo skrivao erekciju. I prvi put, kad smo se upoznali? Najvjerojatnije. U mrtvačnici? Tako je. Dok smo analizirali slučajeve u onoj vašoj užasnoj konferencijskoj sali u Quanticu, dok smo pregledavali izvještaje, fotografije, za vrijeme onih neumoljivo beskonačnih, ozbiljnih razgovora? Osobito tada. Kasnije, kad sam te pratio do auta, jedva sam se suzdržavao da ne uđem s tobom i. .. Da sam znala, rekla mu je Scarpetta jedne večeri, kad su već bili popili mnogo vina, bila bih te zavela odmah, umjesto što sam protratila pet prokletih godina na soliranje... Soliranje? Želiš reći da. .. ? To što radim s mrtvacima ne znači da sam i ja mrtva. “I to je glavni razlog zbog kojeg to neću učiniti”, rekla je sada Jaime Berger Bentonu. “Politička korektnost. Politička osjetljivost. Slušaš li me uopće?” “Da. Ako se čini da mi je pogled odsutan, razlog je u tome što mi malo nedostaje sna.” “Samo mi još treba da me netko optuži za pristranost. Osobito sada, kada je javnost neusporedivo osjetljivija na pitanja povezana s patuljastim rastom i pogrešnim predodžbama i stereotipima koji se s time povijesno povezuju. Dobar ti je primjer jutrošnji Post. Imaju ovakav naslov o ovome.” Držala je dlanove na razmaku od pet centimetara. “Patuljasti ubojica. Užas. Upravo takve stvari moramo izbjeći, a ja sada očekujem i reakcije, osobito ako se toga dokopaju i druge redakcije, pa to više nećeš moći izbjeći na svakom prokletom

koraku.” Gledala ga je u oči i u tom trenutku načas zastala. “Nažalost, baš kao ni ti, ne mogu upravljati medijima.” Te riječi izgovorila je kao da zapravo želi reći nešto drugo. A Benton je cijelo vrijeme iščekivao upravo to nešto drugo. Vraški dobro znao je da Bergerica onamo nije došla isključivo zbog slučaja Terri Bridges. On je taktički pogriješio. Trebao je prvi spomenuti Gole u Gothamu dok je još imao priliku. “Te radosti suvremenog novinarstva”, reče ona. “Nikada ne možemo pouzdano znati što je točno.” Optužit će Bentona da joj je slagao tako što je nešto prešutio. Ali on to zapravo, službeno, nije učinio, jer Pete Marino službeno nije počinio zločin. Dr. Thomas bila je u pravu. Benton nije bio u Scarpettinoj kući kad se sve to dogodilo i nikada neće doznati i najsitnije pojedinosti o tome što joj je Marino učinio te tople, sparne noći, prošle godine u svibnju, u Charlestonu. Marinovo pijano, krajnje neprimjereno ponašanje na koncu nije bilo ni prijavljeno, te se o njemu najvećim dijelom i nije raspravljalo. Da je to spomenuo već i usputno, Benton bi na taj način izdao Scarpettu - time i Marina - a to bi zapravo bilo i širenje informacija iz druge ili tko zna koje ruke, što Bergerica u drukčijim okolnostima zasigurno ne bi tolerirala. “Nažalost,” reče Benton, “iste se stvari šire i odjelom. I drugi se pacijenti rugaju Oscaru.” “Vodvilj, karneval, Čarobnjak iz Oza”, reče Bergerica. Posegnula je za kavom, a kad god bi pomaknula ruku, Benton je uočavao kako nema ni veliki dijamantni prsten ni odgovarajući vjenčani prsten. Još joj je prošlog ljeta zamalo postavio pitanje u vezi S time, ali se suzdržao kada je postalo očito da uopće ne spominje ni supruga multimilijunaša, ni njegovu djecu. Nikada nije spominjala ništa iz privatnog života. Čak ni murjaci nisu imali nikakve priče. Možda se nije imalo o čemu pričati. Možda joj je brak posve u redu. Možda je samo alergična na kovine ili je brine mogućnost da bi je netko mogao opljačkati. Ali ako je riječ o tome, onda bi itekako trebala razmisliti o Blancpainu na ruci. Benton je procijenio da se radi o satu iz ograničene serije koji vrijedi oko stotinu tisuća dolara.

“Negativni prikazi u medijima, u filmovima i na televiziji”, nastavi Bergerica. “Budale, praznoglavci. Film Ne okreći se! Patuljci iz narodne predaje, patuljci na carskim dvorovima. I, podosta prikladno, sveprisutni patuljak koji svjedoči svemu, od trijumfa Julija Cezara do pronalaska Mojsija u šašu. Oscar Bane svjedočio je nečemu, a istodobno optužuje druge da svjedoče svemu. I još tvrdi da ga prate, uhode, podvrgavaju nekakvom elektroničkom zlostavljanju, te da bi u to mogla biti umiješana CIA, koja ga muči elektroničkim oružjem i sredstvima za suzbijanje ljudske sile, u sklopu nekakvog eksperimenta ili progona.” “Meni nije ispričao toliko pojedinosti”, reče Benton. “To je rekao kada je prije mjesec dana nazvao nekoga u mojem uredu. Odmah ću se vratiti na to. Kako procjenjuješ njegovo mentalno stanje?” “Procjena zbunjuje koliko je prepuna proturječnosti. MMPI-2 ukazuje na tragove društvene introvertiranosti. Za vrijeme Rorschacha vidio je zgrade, cvijeće, jezera, planine, ali ne i ljude. Sličan obrazac pokazao se i na TAT-u14. Šuma s očima i lica među lišćem, što ukazuje na osobu odvojenu od ljudi, nekoga tko je duboko tjeskoban i paranoičan. Osamljenost, frustriranost, strah. Pri projektivnom crtanju pokazao je zrelost, ali nije bilo ljudskih likova, već samo lica praznih očiju. I to ukazuje na paranoju. Osjećaj da ga prate i motre. Ipak, ništa ne ukazuje na dugotrajnu paranoju. I to je ta proturječnost. To obeshrabruje. Paranoičan je, ali ne bih rekao da ta paranoja traje dugo”, ponovi. “Nečega se boji sada, nečega što je njemu stvarno.” “Po mojem mišljenju, da. Boji se i deprimiran je.” “Ta njegova paranoja”, reče Bergerica. “Na temelju tvojeg iskustva i vremena provedenog s njim... ne smatraš da mu je to nešto prirođeno? Da potječe još iz djetinjstva? Kao na primjer... da je oduvijek paranoičan jer je tako nizak...? Možda su mu se rugali, zlostavljali ga, diskriminirali?” 13 “Don’t Look Now”, triler Nicolasa Roega iz 1973. godine. Gl. uloge: Julie Christie i Donald Sutherland. 14 Riječ je o raznim vrstama standardiziranog psihološkog ispitivanja: The Minnesota Multiphasic Personality Inventory, Rorschahov test, Thematic Apperception Test .

“Većim se dijelom čini da nije imao takva rana iskustva. Osim u vezi s policijom. Više puta rekao mi je da mrzi policiju. I mrzi tebe.” “Ali ipak je surađivao s policijom. I to pretjerano. Da pokušam pogoditi... Višak suradnje neće se pokazati korisnim.” Kao da nije čula da je Oscar mrzi. “Nadam se da ćeš imati priliku poraditi na njemu”, reče Benton. Obično se govorilo da će Bergerica, ako je žrtva razbijeni prozor, izvući priznanje i iz kamena. “Fascinira me ta suradnja sa skupinom ljudi kojima posve sigurno ne vjeruje”, reče ona. “Ipak, zasada nam uglavnom dopušta da činimo što želimo. Pristao je i na biološke uzorke i na davanje izjave, pod uvjetom da i jedno i drugo uzme Kay. I odjeću, i auto, i stan... samo ako dobije Kay. Zašto?” “Zbog strahova koji ga muče?” reče Benton. “Usudio bih se reći kako želi dokazati da ga nikakvi dokazi ne povezuju s ubojstvom Terri Bridges. Iznad svega, to želi dokazati Kay.” “Trebalo bi ga više brinuti kako će to dokazati meni.” “Tebi ne vjeruje. Njoj vjeruje. Vjeruje joj iracionalno, a to me strašno brine. Ali, vratimo se njegovu mentalnom sklopu. Želi joj dokazati da je dobar, pozitivac. Nije ništa skrivio. Dok mu ona vjeruje, na sigurnom je. Fizički. I u tome kako gleda na sebe. U ovoj fazi potrebna mu je njezina potvrda. Bez nje gotovo više ne zna tko je.” “Ma zamisli... Ali mi znamo tko je i što je po svoj prilici učinio ” Benton reče: “Moraš shvatiti da je taj strah od nadziranja uma vrlo stvaran tisućama ljudi koji su uvjereni da su žrtve mentalnog oružja. Da ih vlada nadzire i uhodi, reprogramira im postupke, nadzire misli, čitav život, posredstvom filmova, računalnih igrica, kemijskih tvari, mikrovalova, implantata. A ti se strahovi eksponencijalno šire i pojačavaju posljednjih osam godina. Nedavno sam prolazio Central Parkom i naišao na tipa koji razgovara s vjevericama. Promatrao sam ga nekoliko minuta, a on se u jednom trenutku okrenuo i rekao mi da je žrtva upravo toga o čemu razgovaramo. Jedan od načina na koji se s time nosi upravo su susreti s vjevericama, a ako ih uspije navesti da mu iz ruke jedu kikiriki, zna da su mu noge još čvrsto na zemlji. Ne dopušta gadovima da ga posve preuzmu.” “Da, takav ti je New York. A golubovi imaju uređaje za navođenje.”

“A Teslinim gravitacijskim zrakama ispire se mozak djetlićima”, reče Benton. Bergerica se namršti. “Ovdje ima djetlića?” “Samo se raspitaj kod Lucy o tehnološkim inovacijama, o pokusima koji zvuče kao da su dio noćnih mora kakvog shizofrenika”, reče on. “Samo što je ovo stvarno. Uopće ne sumnjam u to da Oscar te prijetnje smatra stvarnima.” “Čini mi se da u to ne sumnja nitko. Svi samo misle da je lud. I pribojavaju se mogućnosti da ga je ludilo dovelo do toga da je ubio vlastitu djevojku. Mislila sam na njegova podosta neobična zaštitna sredstva. Plastični štit zalijepljen za stražnju stijenku njegova mobitela. Drugi plastični štit u stražnjem džepu traperica. Vanjska antena, učvršćena magnetom, na njegovu terencu koja kao da nema baš nikakvu funkciju. Istražitelj Morales - njega još nisi upoznao - kaže da su to nekakve proturadijacijske stvari. To i... samo da vidim mogu li se točno sjetiti... Nekakav mjerač koji zovu TriField...?” “To je mjerač elektromagnetnog polja. Drugim riječima, detektor. Sredstvo za mjerenje elektromagnetnog zračenja”, reče Benton. “Njime u sobi možeš mjeriti eventualne vrijednosti koje bi ti mogle ukazati na to da te netko prati.” “I to funkcionira?” “Popularno je u lovu na duhove”, odgovori Benton.

6

Već TREĆI PUT ISTRAŽITELJ P. R. MARINO ODBIO JE ČAJ , KAVU , gazirani sok, ali i čašu vode. Ona pokuša još odlučnije. “Sada je negdje pet popodne”, ponovila je staru dosjetku svoga supruga. “Što kažete na pokoju kapljicu bourbona?” “Sve je u redu”, reče istražitelj Marino. “Sigurni ste? Nije mi problem. I ja bih možda popila koji gutljaj.” Vratila se u dnevnu sobu. “Ne, hvala.” Ponovno je sjela, a od onog možda nije bilo ništa. Nije štedjela dok je punila svoju čašu. Led je u njoj zazveckao kad ju je odložila na podložak. “Obično ovako ne pijem”, reče s kauča presvučenog samtom. “Nisam pijanac.” “Ja ne osuđujem ljude”, reče istražitelj Marino, čiji se pogled nije odvajao od čaše, kao da je riječ o nekoj prelijepoj ženi. “Čovjeku ponekad zatreba nešto za živce”, reče ona. “Bila bih nepoštena kad bih se pretvarala da me niste malo prestrašili.” I dalje je bila pomalo potresena nakon što su se dobrih deset minuta natezali oko pitanja je li doista policajac. Pokazivanje značke kroz špijunku bilo je stari trik koji je nebrojeno puta viđala u nasilnim filmovima, a da dežurni dispečer kojeg je bila dobila nazvavši policiju nije ostao na liniji, uvjeravajući je kako je pred njezinim vratima uistinu policajac, te da nije ostao na liniji i kad ga je pustila unutra, on sada ne bi sjedio u njezinoj dnevnoj sobi.

Istražitelj Marino bio je krupan i visok muškarac naborane kože i ružičastog lica koje je u njoj odmah izazvalo zabrinutost za

njegov krvni tlak. Bio je uglavnom ćelav, uz nimalo zgodne tanahne pramenove sijede kose raspoređene u obliku polumjeseca oko tjemena, te je izgledao i držao se poput nekoga tko do svakog cilja dolazi težim putem, koji ne sluša nikoga i s kim se posve sigurno ne treba zavitlavati. Bila je posve uvjerena da bi mogao uhvatiti dvojicu nasilnih kriminalaca za šiju, po jednog svakom rukom, te ih istodobno baciti na suprotnu stranu sobe kao da se radi o lutkama od slame. Nekako je pretpostavljala da je s tom građom u mladosti bio više nego naočit. A pretpostavljala je i da je sada samac, ili da bi mu bilo bolje da je samac, jer ako i ima dragu i ako ga ona pušta van s takvim izgledom, onda joj ili nije stalo do njega ili je ta žena diskutabilnog podrijetla i odgoja. Oh, kako bi mu Rospija samo bila voljela dati pokoji savjet o odijevanju. Ako muškarac ima jake kosti, pravilo tada kaže da u jeftinim, loše krojenim odijelima, a osobito crnima, te s bijelom košuljom bez kravate, te u crnim kožnim cipelama s vezicama i gumenim potplatima pomalo podsjeća na Frankensteina. No nije mu kanila ništa savjetovati, pribojavajući se da bi mogao reagirati kao i njezin suprug, te je dobro pazila da ga ne promatra pretjerano intenzivno. Umjesto toga, i dalje je nervozno komentirala svoje postupke, pa je posegnula za pićem, ponovno ga pitala želi li nešto nakon što je otpila gutljaj i ponovno odložila čašu. Što je više blebetala i posezala za njom, to je on manje govorio, sjedeći u omiljenom kožnom naslonjaču njezina supruga. Istražitelj Marino još joj nije bio priopćio zašto je došao. Ona na koncu reče: “No, dovoljno smo razgovarali o meni. Uvjerena sam da imate mnogo posla. Što ste ono rekli, kakvim se istragama bavite? Provalama, pretpostavljam... Ovo je pravo doba godine za provale i kad bih mogla birati, svakako bih živjela u zgradi koja na ulazu ima vratara. To što se dogodilo na suprotnoj strani ulice... Pretpostavljam da ste zato došli.” “Bio bih vam zahvalan na svemu što mi o tome možete reći”, reče istražitelj Marino. Ta divovska pojava u naslonjaču kao da joj

je nekako umanjila predodžbu o suprugu koji sjedi na tome mjestu. “Doznali ste iz Posta ili vam je nešto rekao netko od susjeda?” “Ni jedno ni drugo.” “Zanima me jer u vijestima još gotovo i nije bilo ničega. Još ne objavljujemo pojedinosti, a za to imamo valjane razloge. Što se zasada manje zna, to bolje. To vam je razumljivo, zar ne? Tako će ovaj mali razgovorčić ostati među nama, može? Ni riječi susjedima i ostalima, dobro? Radim kao posebni istražitelj pri uredu javne tužiteljice. To u biti znači sud. A znam da vi ne biste učinili ništa što bi moglo zeznuti stvar na sudu. Čuli ste za Jaime Berger?” “Da, svakako”, odgovori Rospija, žaleći što mu je nekako dala naslutiti da nešto zna, te se brinući zbog problema koje si je tako možda navukla na vrat. “Cijenim to koliko zagovara prava životinja.” Pogledao ju je bez riječi. Ona je nijemo piljila u njega sve do trenutka kad više nije mogla izdržati. “Nekako sam pogriješila?” upita, pa posegne za pićem. Vidjela je kako mu naočale svjetlucaju dok se okretao i prodorno gledao oko sebe, podsjećajući je na snop svjetlosti baterijske svjetiljke koji traži nešto skriveno ili izgubljeno. Činilo se da ga je osobito zaintrigirala njezina velika zbirka porculanskih i kristalnih pasa, kao i fotografije na kojima je bila prikazana sa suprugom i različitim psima koje su imali tijekom zajedničkog života. Obožavala je pse. Voljela ih je neusporedivo više nego vlastitu djecu. Istražitelj se potom zagledao u žutobijelo-plavi pleteni sag pod starim stolićem od trešnjeva drva. “Imate psa?” upita. Bilo je očito da je primijetio malene crne i bijele pseće dlake na sagu, za što ona zapravo i nije bila kriva. Bezuspješno ih je pokušala usisati, a baš joj se nije spuštalo na sve četiri da ih prstima izvuče, jednu po jednu, dok je i dalje tugovala za preuranjenim odlaskom Ivy s ovoga svijeta. “Nisam loša domaćica”, reče ona. “Pseće dlake nekako se uspiju uvući u raznorazne stvari, te ih je teško izvaditi. Tako vam se psi nekako uvuku i u srce. Jednostavno se uvuku, željeli vi to ili ne. Ne znam što je to u vezi s psima, ali u tome je prste imao i Bog, a tko god kaže da su to tek obične životinje nema dušu. Psi su posrnuli

anđeli, dok mačke ne žive na ovome svijetu. One nas samo posjećuju. Pseće dlake mogu vam se čak uvući u kožu, poput iverja, hodate li uokolo bosi. Oduvijek imam pse. Samo trenutačno ne. Vi sudjelujete u velikome križarskom pohodu gospođe Berger protiv okrutnosti prema životinjama? Uh, nažalost, već pomalo osjećam piće u glavi.” “Na kakve životinje mislite?” upita on. Možda samo nastoji ublažiti napetost, no to nije mogla točno odrediti. “Na četiri ili na dvije noge?” Zaključila je kako će biti najbolje da ga shvati ozbiljno, pa je odgovorila: “Uvjerena sam da imate više nego dovoljno problema s dvonogim životinjama, no po meni to je jako pogrešan naziv. Životinje nemaju ledeno srce i okrutnu maštu. Samo žele da ih volimo, osim ako imaju bjesnoću ili s njima nešto drugo nije u redu... ili kad je riječ o odnosima u hranidbenom lancu. Ali čak ni tada ne pljačkaju i ne ubijaju nedužne ljude. Ne provaljuju u stanove dok su vlasnici na odmoru. Mogu samo zamisliti kako se bilo vratiti kući i zateći nešto toliko užasno. Po meni, većina stambenih zgrada u ovom kvartu laka je meta. Nema vratara, nema osiguranja, a potuprovalni alarmi prava su rijetkost. Ja ga nemam, što zasigurno nije promaknuto vašoj pozornosti. Vi ste obučeni za uočavanje takvih stvari, to vam je posao, a po svemu bih rekla da ste u ovom poslu već dugo. Mislila sam na četveronožne životinje.” “Četveronožne?” Činilo se da bi se istražitelj Marino svakog trenutka mogao nasmiješiti, kao da mu je ona nekako zabavna. Stvar je vjerojatno tek u njezinoj mašti. I bourbonu. “Ispričavam se na toj digresiji”, reče ona. “Čitala sam članke o Jaime Berger. Divna žena. Tko god se zalaže za životinje u mojim je očima dobra osoba. Riješila je niz tih užasnih prodavaonica kućnih ljubimaca koje prodaju bolesna i genetski modificirana stvorenja, a možda ste i vi tome pripomogli. Ako je tako, iskreno vam zahvaljujem. Imala sam štene iz jedne takve prodavaonice.” Slušao ju je bez vidljive reakcije. Što je više slušao, to je ona više govorila i nesigurno posezala za pićem, obično i tri puta prije nego što bi zapravo uzela čašu i otpila gutljaj. Od dojma da mu je zanimljiva sada je već došla do toga da je bila uvjerena kako je za nešto sumnjiči. Sve to u roku od samo koje minute. “Bostonsku terijerku. Zvala se Ivy”, reče i stisne papirnatu maramicu u krilu.

“Za psa sam pitao”, reče on, “jer me zanimalo idete li često van. Na primjer u šetnju s psom. Zanima me opažate li možda što se zbiva u kvartu. Ljudi koji šetaju pse primjećuju što se oko njih događa. Više nego ljudi s djecom u kolicima. To je malo poznata činjenica.” Naočale su sada bile usmjerene prema njoj. “Jeste li kada gledali koliko ljudi prelazi ulicu gurajući kolica pred sobom? Što će auto prvo udariti? Vlasnici pasa mnogo su oprezniji.” “Apsolutno”, reče ona, oduševljena zbog činjenice da nije jedina primijetila koliko je imbecilno što ljudi tako guraju kolica, ispred sebe, pri prelasku zakrčenih njujorških ulica. “Ali ne. Trenutno nemam psa.” Ponovno poduža stanka. Ovaj put prekinuo ju je on. “Što se dogodilo Ivy?” upita. “Pa... nisam je ja kupila u toj prodavaonici iza ugla. Zove se Puppingham Palace15. ‘Gdje će vaš ljubimac imati kraljevski tretman.’ A slogan bi zapravo trebao glasiti: ‘Gdje veterinari imaju kraljevski tretman’, jer ovdašnji veterinari veći dio posla moraju crpiti iz tog neizrecivo odurnog mjesta. Gospođa preko puta dobila je Ivy na dar, a nije ju mogla zadržati, pa ju je u panici dala meni. Ni tjedan kasnije, Ivy je uginula od parvovirusa. To nije bilo tako davno. Oko Dana zahvalnosti16.” “Koja gospođa preko puta?” Rospija se u nevjerici trgnula kao da ju je ošinuo grom. “Molim vas, nemojte mi samo reći da su provalili kod Terri. To ne bih pomislila ni u snu, budući da je ona ondje jedina kod kuće, a svjetla su joj upaljena, pa ni u snu ne bih pomislila da bi netko provalio u stan dok je netko u njemu.” Posegnula je za čašom i uhvatila se za nju. “Pretpostavljam da je sinoć možda mogla biti negdje vani, kao i većina ljudi za Staru godinu”, reče ona. Sada je već pila, to više nisu bili maleni gutljaji. “Ne bih vam znala.” I dalje je nervozno pričala. “Za doček sam uvijek kod kuće i uglavnom u spavaćoj sobi. Ne čekam ponoć. To me doista ne zanima. Meni su svi dani jednaki.”

15 Igra riječima po uzoru na Buckinghamsku palaču: puppy - psić, štene. 16 U SAD-u: četvrti četvrtak u studenome.

“Kad ste sinoć otišli na spavanje?” upita istražitelj Marino. Bila je uvjerena da joj je to pitanje postavio kao da je iz njezinih riječi razabrao da nije vidjela baš ništa i kao da joj ni najmanje ne vjeruje. “Dakako, jasno mi je na što ciljate”, reče ona. “Nije važno kad sam išla spavati. Želim vam samo reći da nisam sjedila za računalom.” Računalo se nalazilo točno ispred prozora s kojeg se pružao nesmetan pogled na Terrin stan u prizemlju. On sada pogleda onamo. “Osim toga, nije da baš stalno piljim kroz prozor ili svako malo pogledavam na ulicu”, reče ona. “Večerala sam u kuhinji, u uobičajeno vrijeme u šest. Ostatak složenca od tunjevine. Nakon toga još sam malo čitala u spavaćoj sobi, gdje uvijek imam navučene zastore.” “Što ste čitali?” “Ah, vidim da me iskušavate, kao da sam to izmislila. Na plaži Chesil lana McEwana. I to treći put. Nekako se uporno nadam da će se na završetku ipak pronaći... Jeste li kada tako čitali? Ponovno čitali knjigu ili gledali film još jednom, u nadi da će završiti onako kako priželjkujete?” “Osim kad je riječ o realityju, sve završava onako kako završava. Uglavnom poput zločina i tragedija. O tome možete razgovarati i stotinu godina, a ljude će i dalje pljačkati, ginut će u stravičnim nesrećama ili će ih, a to je najgore od svega, netko ubiti.” Rospija ustane s kauča. “Ja ću uzeti još. Sigurni ste...?” To je izgovorila dok je već odlazila u malenu kuhinju u kojoj se ništa nije promijenilo već četrdeset godina. “Tek tako da znate,” začula je njegov glas koji ju je pratio, “sinoć nitko drugi nije bio kod kuće, ni u vašoj zgradi, ni u zgradi preko puta. Svi stanari, osim vas, otputovali su preko blagdana i nema ih još od Božića.” Već je sve provjerio. Znao je sve o svima, pa i njoj, razmišljala je dok je u čašu točila Maker’s Mark, dovraga i led. Pa što onda? Suprug joj je bio ugledni knjigovođa, a nitko od njih nikada nije imao veze ni s kakvim nevoljama povezanima s neugodnim ljudima. Osim njezina tajnog profesionalnog života, za koji nikako ne može znati čak ni policijski istražitelj, Rospija nije imala što skrivati.

“Vrlo je važno da dobro promislite o svemu i prisjetite se”, rekao joj je kada se vratila na sofu. “Jeste li bilo kada u toku jučerašnjeg dana vidjeli ili čuli nešto što bi moglo biti i najmanje zanimljivo? Možda vam je netko u susjedstvu privukao pozornost...? A posljednjih dana i tjedana? Je li se pojavio netko tko bi u vama mogao pobuditi sumnju? Ili izazvati nekakav neobičan osjećaj, nešto instinktivno? Nešto što osjetite ovdje...” Pokazao je prema vlastitom trbuhu, koji je, zaključila je, nekoć bio i mnogo veći nego sada. Taj je zaključak temeljila na ovješenoj koži ispod donje vilice. Nekoć je imao više kilograma. “Ne”, odgovori mu. “Ovo je vrlo mirna ulica. Određeni tipovi jednostavno ne zalaze ovamo. Mladić u drugom stanu na ovom katu radi kao liječnik u Bellevueu. Puši maricu i od nekoga je mora nabavljati, ali ni u snu ne bih rekla da je kupuje negdje u blizini. Vjerojatnije je da je kupuje negdje u blizini bolnice, jer ono baš i nije najbolji kvart. Žena u stanu točno ispod mojeg, koji, dakako, gleda na ulicu, baš kao i moj stan...” “Ni on ni ona sinoć nisu bili ovdje.” “Nije baš ljubazna, a željela sam reći da ima dečka s kojim se često svađa. Ali on ovamo dolazi već više od godinu dana i ne bih baš rekla da je kriminalac.” “A nekakvi radnici, majstori, serviseri...?” “Tu i tamo dođe netko tko radi za kabelsku.” Pogledala je prema prozoru iza računala. “Dobro vidim krov. Na njemu se nalazi satelitska antena i tu sam povremeno viđala nekoga tko je ondje radio nešto što se već radi s tim antenama.” On je ustao i kroz prozor pogledao prema ravnome krovu zgrade ispred koje je bilo parkirano policijsko vozilo. Sako odijela bio mu je zategnut preko lopatica, iako nije bio čak ni zakopčan. Ne okrenuvši se, tada reče: “Vidim stari požarni izlaz. Dolazi li serviser tim putem? Jeste li kada vidjeli da se netko penje tim željeznim stubama. Nije mi jasno kako bi tim putem bilo moguće donijeti satelitsku antenu. Isuse... To ne bi bilo za mene. Takav posao ne bih mogao dovoljno naplatiti.” Kroz prozor se zagledao u tamu. U to doba godine mrak je padao oko četiri.

“Ne znam za te stube”, reče ona. “Ne mogu se sjetiti da sam ikada vidjela kako se netko njima uspinje, a pretpostavljam da postoji i neki drugi izlaz na krov. Mislite da je provalnik ušao preko krova? Ako je tako, to onda doista zabrinjava. Tjera me na razmišljanje o ovoj zgradi.” Podignula je pogled prema gipsanom stropu, pitajući se što bi moglo biti iznad njega. “Ja sam na katu, a to bi, barem mi se čini, moralo značiti da sam izložena opasnosti od takvih uljeza. Moraju zaključati ta vrata.” Sada je zbog toga već bila podosta uzrujana. “Znate da ova zgrada također ima stari požarni izlaz”, reče. “Recite mi nešto više o gospođi koja vam je dala štene.” Spustio se polagano i teško, a naslonjač je zaškripao kao da bi se svakog trenutka mogao raspuknuti. “Znam joj samo ime, Terri. Nije ju teško opisati, jer je, kako se to korektno kaže, niska osoba. Ne patuljak. Naučila sam da se taj izraz ne koristi. Na programu ima mnogo emisija o malim ljudima, a gledam ih s velikim zanimanjem, jer jedna takva osoba živi na suprotnoj strani ulice. I njezin je dečko takav. Plavokos, zgodan, skladno građen muškarac, iako, dakako, ekstremno nizak. Nedavno sam se vraćala iz samoposluge, pa sam ga vidjela iz blizine kada je izišao iz terenca. Pozdravila sam ga, a on je uzvratio pozdrav. Nosio je samo jednu žutu ružu na dugačkoj stabljici. Toga se jako dobro sjećam. Znate zašto?” Veliko istražiteljevo lice s naočalama samo je čekalo. “Žuto ukazuje na osjećajnost. To nije ona dobra stara, toliko uobičajena crvena ruža. Bilo je to baš slatko. Bila je žuta gotovo koliko i njegova kosa. Kao da želi reći da joj je i prijatelj, a ne samo dečko, ako shvaćate što želim reći. Sjećam se da me to dirnulo. U životu ni od koga nisam dobila žutu ružu. Nikada. A za Valentinovo bi mi neusporedivo draže bile žute umjesto crvenih ruža. Ne ružičaste, molit ću lijepo. Ružičasto je nekako beskrvno. Žuto je snažno. Kad vidim žutu ružu, srce mi se ispuni sunčevim svjetlom.” “Kada je to točno bilo?”

Ona se duboko zamisli. “Tada sam baš bila kupila dvadeset deka narezanih purećih prsa. Da potražim račun? Teško se riješiti nekih starih navika. Suprug mi je bio knjigovođa.” “A da samo pokušate otprilike...?” “Ma svakako. On je posjećuje subotom, u to sam sigurna. Stoga je to moralo biti ove, prošle subote, kasno poslije podne. Iako mi se čini da sam ga u kvartu viđala i nekim drugim danima.” “Mislite, vozio se uokolo? Šetao? Sam?” “Da. Vidjela sam kako prolazi u automobilu. Dva-tri puta u posljednjih mjesec dana. Izlazim najmanje jednom na dan da malo protegnem noge, obavim pokoju sitnicu. Osim za nemogućeg vremena, jednostavno moram izići. Sigurni ste da ne želite ništa?” Oboje su istovremeno pogledali njezino piće. “Sjećate li se kad ste ga posljednji put vidjeli u ovom dijelu grada?” upita on. “Božić je bio u utorak. Čini mi se da sam ga vidjela baš tada. I nekoliko dana ranije. Sad kad bolje promislim, u posljednjih mjesec dana vidjela sam ga tri ili četiri puta kako prolazi u automobilu. Stoga je vjerojatno da se ovuda vozio i češće, znate, kad ga nisam vidjela. No dobro, to baš nisam najbolje objasnila. Zapravo želim reći da...” “Je li promatrao njezinu zgradu? Je li usporio? Je li se u nekom trenutku zaustavio? Da, shvaćam. Vidjeli ste ga jednom, mogao je doći i još dvadesetak puta, kad ga niste vidjeli.” “Vozio je polagano. I, d a . . O n a otpije gutljaj pića. “To ste izrazili upravo onako kako sam htjela.” Taj je istražitelj daleko inteligentniji nego što izgleda i zvuči. Nikako ne bi bilo dobro da s njim upadne u nekakve probleme. On je od onih koji čovjeka uhvate tako da ovaj dotada ne sluti baš ništa, pa joj se sada to ponovno ukazalo u mislima. Što ako je tip agent koji istražuje financiranje terorista ili tko zna što još? I došao je upravo zbog toga...? “U koje doba dana?” upita je on. “U različita vremena.” “Kod kuće ste tijekom cijelih blagdana. A članovi vaše obitelji?”

Prema načinu na koji je izgovorio te riječi pomislila je kako već zna da ona ima dvije kćeri koje žive na Srednjem zapadu, obje vrlo zauzete i neiskrene kada bi uopće obraćale pozornost. Rospija odgovori: “Moja djeca više vole da ja posjetim njih, a ja ne volim putovati, osobito u ovo doba godine. Ne vole trošiti novac na odlazak u New York. Pogotovo u današnje vrijeme. Ni u snu nismo mislili da bi kanadski dolar jednom mogao vrijediti više od našega. Nekoć smo zbijali šale na račun Kanađana. Sada pretpostavljam da se oni rugaju nama. Kao što sam, čini mi se, već spomenula, suprug mi je bio knjigovođa. Drago mi je što to više ne radi. To bi ga dotuklo.” “Kažete mi da se nikad ne viđate s kćerima.” Još se nijednom nije uhvatio neke opaske o njezinu suprugu i nekako reagirao. No ona je bila sigurna da istražitelj zna i za njega. To je javni podatak. "Samo kažem da ne putujem”, reče ona. “S njima se vidim tu i tamo. Svakih nekoliko godina dođu ovamo na nekoliko dana. Ljeti. Odsfednu u Shelburneu.” “Onom hotelu u blizini Empire State Builinga?” “Tako je. To je onaj dražesni hotel europskog izgleda u Trideset sedmoj ulici. Da biste došli ovamo, ne treba vam javni prijevoz. Nikada nisam odsjela u njemu.” “Zašto ne putujete?” “Jednostavno ne putujem.” “Ništa ne propuštate. To je u današnje vrijeme vraški skupo, a avioni neprestano kasne ili se otkazuju letovi. Da i ne spominjem situacije kad ste praktički zatočeni u nekom od zrakoplova na pisti i curenje prepunih nužnika. Je li vam se to kada dogodilo? Meni jest.” Ona je u međuvremenu posve poderala papirnati rupčić na komadiće, te se sada osjećala glupo, razmišljajući o Shelburneu i zamišljajući životne situacije u kojima bi bilo divno odsjesti upravo ondje. Ali ne i sada. Nikako se ne može odvojiti od posla. A i čemu se truditi? “Jednostavno ne putujem”, reče. “Da, to ste mi već rekli.”

“Volim biti gdje jesam. A zbog vas se sada osjećam nekako nelagodno, kao da me za nešto optužujete. Pa ste ljubazni, samo da me nekako slomite, kao da raspolažem nekakvim informacijama. A zapravo nemam ništa. Baš ništa. Ne bih smjela s vama razgovarati dok pijem.” “Da vas za nešto optužim, o čemu bi se moglo raditi?” upita on, onim svojim nesmiljenim naglaskom tipičnim za New Jersey, gledajući je pomno i izravno kroz naočale. “Pitajte mog muža.” Glavom je pokazala prema rasklopivom naslonjaču, kao da je s njima i njezin suprug. “On bi vas pogledao ravno u oči i posve iskreno upitao je li prigovaranje zločin. Ako jest, rekao bi vam da me zatvorite u ćeliju i bacite ključ.” “No, da...” Naslonjač je zaškripao kad se malo nagnuo naprijed. “Ne izgledate mi kao osoba koja neprestance prigovara. Izgledate mi kao draga gospođa koja za blagdane ne bi trebala biti sama. Kao pametna osoba kojoj ništa ne promakne.” Zbog nekog nejasnog razloga učinilo joj se da bi mogla zaplakati i tada se prisjetila onog niskog plavokosog muškarca s jednom žutom ružom. No razmišljanje o njemu samo joj je pogoršalo stanje. “Ne znam kako se zove”, reče. “Taj njezin dečko. Ali bit će da je poprilično lud za njom. On joj je dao štene koje je ona potom dala meni. Čini se da ju je tim darom iznenadio, a ona ga nikako nije mogla zadržati, dok ga u prodavaonici nisu željeli uzeti natrag. Baš neobično, kad čovjek bolje promisli. Osoba s kojom tu i tamo malo popričaš na ulici, a onda jednog dana, kao iz vedra neba, ta se osoba pojavi pred mojim vratima, s košarom prekrivenom ručnikom, kao da mi donosi nešto što je upravo ispekla, što također ne bi imalo smisla, budući da je, kao što sam već rekla, ne poznajem i što nikada nije učinila ništa slično. Rekla je kako mora udomiti psića, pa ju je zanimalo bih li ga ja možda mogla uzeti. Znala je da živim sama i da radim u stanu, a nije znala kome bi se još mogla obratiti.” “Kada je to bilo?” “Oko Dana zahvalnosti. Rekla sam joj da je uginuo. Bilo je to tjedan-dva nakon toga, kada sam je slučajno susrela na ulici. Zbog toga se uzrujala i počela ispričavati, te je ustrajno tražila da mi kupi novo štene, a ja ga samo trebam odabrati. Rekla je da će mi dati novac, što se meni učinilo podosta hladnim i nimalo srdačnim. Vidim

kako vam se već pokreću kotačići u glavi. Pitate se jesam li kada bila u njezinu stanu. Nisam. Nikad nisam bila ni u njezinoj zgradi, tako da nemam baš nikakvu predodžbu o tome što je provalnik eventualno mogao tražiti. Na primjer nakit. Ne sjećam se da je nosila nakit koji je izgledao skupo. Štoviše, ne sjećam se da je nosila ikakav nakit. Upitala sam je zašto bih, zaboga, htjela novog psića, bez obzira na garanciju, iz iste prodavaonice u kojoj joj je dečko kupio Ivy. Ona je rekla da nema nikakve garancije, i kako ona nema nikakvu namjeru kupiti nešto u toj prodavaonici, ali i da ne smijem tako suditi. Sve prodavaonice nisu tako loše kao taj užasni Puppingham Palace. Na primjer, rekla je da su dućani u lancu Tell-Tail Hearts divni i kako će mi više nego rado dati novac želim li kod njih kupiti neko štene, u nekoj od njihovih prodavaonica ovdje, u New Yorku, ili u New Jerseyju. Čitala sam lijepe stvari o Tell-Tail Heartsu i ozbiljno sam razmišljala o novom pokušaju. Iskreno govoreći, s obzirom na sve što se dogodilo, možda se i odlučim na to. Bilo što, samo da laje ili reži. Provalnici ne ulaze ako u stanu čuju psa.” “Osim što ga onda morate izvoditi”, reče istražitelj Marino. “Pa tako i usred noći. A na taj način bili biste u opasnosti da vas netko napadne i opljačka na ulici, ili da nekako uđe u vašu zgradu ili stan.” “Nisam naivna u vezi s tim stvarima”, reče Rospija. “Ako je pas malen, ne morate ići van. Podlošci Wee Wee više su nego dovoljni. Jednom davno imala sam jorkširskog terijera, pa sam ga naučila da se služi WC-om. Stao mi je u dlan, ali da samo znate kako je lajao! Nasrtao je ljudima na gležnjeve. Morala sam ga podizati u naručje kad god bismo se našli u dizalu ili kad bi nas netko posjetio. Sve dok se nije naviknuo na ljude. Dakako, Ivy nisam vodila van. Nešto tako mlado i boležljivo ne smije doći na prljavi pločnik. Uopće ne sumnjam u to da je već imala parvovirus kada ju je Terrin dečko kupio u tom užasnom Puppingham Palaceu.” “Zbog čega ste toliko sigurni u to da joj je dečko kupio štene?” “Bože moj...” reče Rospija. Držala je čašu objema rukama i razmišljala o implikacijama njegova pitanja. On je čekao, a naslonjač je u jednom trenutku malo zaškripao. “Trčim pred rudo”, reče ona. “Apsolutno ste u pravu.”

“Evo što ćete učiniti... To govorim svim svjedocima s kojima razgovaram.” “Svjedocima?” “Poznavali ste je. Živite na suprotnoj strani ulice.” Čemu je to svjedočila, pitala se dok je derala već minijaturne komadiće papirnate maramice, zagledana u strop, u nadi da iznad njega nema vrata koja vode na krov. “Zamislite da pišete filmski scenarij”, reče on. “Imate olovku i malo papira? Terri vam daje malenu Ivy. Opišite mi taj prizor. Ja ću sjediti u tišini i pričekati da sve napišete, a onda ćete mi to pročitati.”

7

NAKON 11. RUJNA GRADSKE SU VLASTI ODLUČILE DA ĆE URED GLAVNOG mrtvozornika dobiti i zgradu za DNK na petnaest etaža koja je izgledala poput poslovnog nebodera od plavičastog stakla. Tehnologija, koja je sada obuhvaćala i STR17, SNP18, te profiliranje u sustavu LCN19, bila je toliko napredna da su znanstvenici mogli analizirati i uzorak koji se sastojao od samo sedamnaest ljudskih stanica. Nije bilo čekanja, nije bilo zaostalih predmeta. Ako je Bergerica htjela ispitati DNK u nekom vrlo važnom i hitnom slučaju, rezultate je teoretski mogla dobiti već za koji sat. “Nema nedvosmislenog dokaza”, reče Bergerica. Dok im je konobarica dolijevala kavu, Bentonu je pružila primjerak izvještaja. “Samo puno nejasnoća i zamagljenih činjenica”, reče još. “Štoviše, vaginalni bris Terri Bridges zbunjuje toliko da se praktički ne sjećam sličnog slučaja. Nema sjemene tekućine, a DNK potječe iz više različitih izvora. O tome sam razgovarala s doktoricom Lester, no od toga nije bilo koristi. Jedva čekam da čujem što će na sve to reći Kay.” “Svi su profili uspoređeni s CODIS-om20?” upita Benton.

17

Short Tandem Repeat - analiza kratkih tandemskih ponavljanja u strukturi DNK.

18 Single-Nucleotide Polymorphism - vrsta sekvencijske varijacije DNK u samo jednom nukleotidu. 19

20

Vrlo napredna tehnika izrade profila DNK, unaprijeđeni i prošireni sustav SGM Plus, u uporabi od 1999. godine, omogućuje stvaranje profila na temelju vrlo malenog uzorka, veličine milijuntog dijela zrna soli, tj. na temelju tek nekoliko stanica kože ili znoja preostalog u otisku prsta. Kombinirani indeksni sustav DNK.

“Jedan pronađeni set koji odgovara. No tu dolazimo do još čudnijeg podatka. Riječ je o ženi.” “Koja je u toj bazi zbog...?” Benton je letimično čitao izvještaj. Iz njega nije doznao osobito mnogo - tek da je doktorica Lester dala bris na analizu, a nakon toga navedeni su rezultati koje je upravo spomenula Bergerica. “Prometno ubojstvo iz nehaja”, odgovori Bergerica. “Zaspala je za volanom i pokupila klinca na biciklu. Osuđena na uvjetnu. Ne ovdje, gdje mi baš i ne bismo bili toliko obzirni, čak i bez obzira na to što je u godinama i što je u vrijeme nesreće bila posve trijezna. Nesreća se dogodila u Palm Beachu, na Floridi, iako ima stan u Aveniji Park i zapravo je ovdje, čak i u ovom trenutku. Ali sinoć je bila na dočeku Nove godine u vrijeme kada je ubijena Terri Bridges, iako ni na trenutak nemam razloga posumnjati da je imala nekakve veze s time. Znaš zašto je još sudac u Palm Beachu bio toliko popustljiv? Kad je udarila klinca na biciklu, slomila je kralježnicu. Imaš li onda kakvu genijalnu ideju o tome zašto bi se DNK sedamdesetosmogodišnje paraplegičarke trebala naći u vagini Terri Bridges zajedno s tragovima DNK još hrpe ljudi?” “Ne, osim ako nije došlo do neke bizarne pogreške prilikom uzimanja uzorka ili analize...” “Kažu mi da za to nema ni teoretskih izgleda. No, za svaki slučaj, budući da svi toliko duboko poštujemo stručnost doktorice Lester... Bože, zašto je baš ona morala raditi tu prokletu obdukciju? Toga si svjestan...” “Morales mi je prenio par stvari. Vidio sam njezin preliminarni izvještaj. Znaš što mislim o njoj.” “A ti znaš što ona misli o meni. Može li žena uopće biti ženomrzac? Jer sam uvjerena da doista mrzi žene.” “Zavist ili osjećaj da ti neka druga žena može umanjiti ugled. Drugim riječima, naravno da je moguće. Žene mogu mrziti žene. Toga je posljednjih mjeseci bilo napretek na političkoj sceni.” “Dakle za svaki slučaj laboratorij je počeo provoditi analizu DNK na svim tijelima na kojima je danas obavljena obdukcija, zbog mogućnosti da su se nekim slučajem Terrini uzorci kontaminirali ili da su nekako pogrešno označeni”, reče Bergerica. “Čak su usporedili

rezultate s uzorcima DNK sviju zaposlenih u Uredu glavnog mrtvozornika, pa tako i šefa i, dakako, sviju murjaka koji su se sinoć našli na mjestu događaja - a svi su oni, naravno, već u bazi upravo radi isključivanja njihovih uzoraka. Svi su testovi bili negativni kad je riječ o ljudima u mrtvačnici, osim mrtvozornika koji je prvi došao na mjesto događaja, a to nije bila doktorica Lester. I osim Moralesa, te one dvojice koji su tijelo transportirali u mrtvačnicu. Ispitivanje DNK danas je toliko osjetljivo i precizno da postoje dobri izgledi za to da će tvoju DNK otkriti i ako si samo disao na mjestu događaja. A to je u podjednakoj mjeri i loše i dobro.” “Je li netko tu ženu u Palm Beachu već pitao poznaje li Oscara Banea i je li s njim nekako povezana?” upita Benton. “Ja sam se žrtvovala za tu neugodnu zadaću, pa sam je osobno nazvala”, odgovori Bergerica. “Nikad čula za njega dok nije pročitala u Postu. Da se izrazim diplomatično, iskazala je nezadovoljstvo i Ogorčenost zbog činjenice da bi možda mogla biti nekako povezana s njim. Rekla je... samo ću ti približno prepričati njezine riječi... čak i ako sjedi u istoj čekaonici s patuljkom, neće mu se obratiti, niti će ga pogledati, jer se pribojava da bi mu zbog toga moglo postati neugodno.” “Zna li zašto nam je uopće palo na pamet da je povežemo s Oscarom? Spomenula si njezinu DNK?” “Ni slučajno. Rekla sam joj samo da je i njezino ime nekako isplivalo u istrazi, a ona je odmah zaključila da joj roditelji onog uzornog šesnaestogodišnjeg učenika i izviđača kojeg je slučajno pregazila svojim Bentleyjem uvijek pokušavaju na vrat navući nekakve probleme. Znaš ono... nakon šokantnih i nasilnih događaja... parnice radi podmirenja medicinskih troškova koje ne pokriva osiguranje... ali kako bi ona mogla biti kriva za to? A potužila se i na srcedrapa- teljne priče u medijima. Pretpostavila je da su roditelji izvan svake sumnje čuli za, citiram, patuljastog ubojicu, te su se odlučili još malo nabacivati blatom, prirediti joj još malo javnog sramoćenja.” “Kakva kučka.” “Ja i dalje razmišljam o kontaminaciji”, reče Bergerica. “Ne vidim drugo objašnjenje za DNK. Možda će Kay uočiti nešto što meni sada promiče. A sutra ćemo, nadam se, imati i Oscarovu DNK. Ali

očekujemo da će ta DNK biti na svemu. Mali su izgledi za to da ćemo imati koristi od pozitivnog rezultata.” “A njegov e-mail? Bez obzira na njegov pristanak možeš doći do njegove elektroničke pošte, nije li tako? Pretpostavljam da je slao mejlove Terri...” reče Benton. “Možemo i doći ćemo do pošte. A njemu to nitko neće reći. Ukupno uzevši, a čini mi se da smo to sada već pouzdano utvrdili, nije li tako...? Zapravo i ne surađuje onoliko koliko bi se moglo zaključiti na prvi pogled. Ne dođemo li do vjerojatnog povoda za uhićenje, to se i neće promijeniti. A mene to dovodi u vrlo težak položaj. Moram biti na velikome oprezu, a ipak me zanima što zna Kay. On joj ondje, u ambulanti, priča određene priče. Nešto što ne govori nama, i nešto što ona s obzirom na aktualnu situaciju ne smije otkriti. Uvjerena sam da to ne moram pitati... ali, ona od ranije nema nikakve veze s Oscarom?” “Ako i ima, za to dosada nije znala, ili se ne sjeća, jer bi mi inače to bila spomenula čim sam izgovorio njegovo ime kad sam je nazvao”, reče Benton. “Ali to nećemo doznati, osim ako Oscara uhitite ili ako svojevoljno odustane od povjerljivog odnosa liječnika i pacijenta. Dobro poznajem Kay. Neće reći ništa što ne priliči...” “A veza s Terri Bridges...? Je li moguća?” “To nikako ne mogu zamisliti. Ako Oscar s njom razgovara o Terri, a ona uvidi da postoji određena veza, odmah će se izuzeti ili nas barem izvijestiti, tako da možemo smisliti daljnje korake.” “Zadaća joj baš i nije zabavna”, reče Bergerica. “Zapravo nije zabavno ni njoj, ni tebi. Pretpostavljam da nisi naviknut na takve stvari. Profesionalne rasprave vama su svakodnevna stvar. O takvim stvarima razgovarate za večerom, radnim danom, vikendom, za blagdane. Možda su takve rasprave i izvor prepirki.” Gledala ga je u oči. “Ništa nedopušteno, osim ako ste stručni svjedoci za suprotstavljene strane u istome slučaju, a do toga ne dolazi gotovo nikada. Vas ste dvoje baš prava ekipa. Nema tajni. Uvijek profesionalno nerazdvojni. A sada i privatno nerazdvojni. Nadam se da se sve razvija kako treba.” “Ne, ovo nije ni najmanje zabavno.” Nije mu se svidjelo to kako je počela spominjati njegov privatni život. “Bilo bi jednostavnije da Oscara optužite za ubojstvo djevojke. Iako je užasno nadati se takvim stvarima.”

“Nadamo se mnogim stvarima koje ne želimo priznati”, reče ona. “Ali prava je istina... ako je ubio Terri Bridges, ne tražimo nekog drugog mogućeg počinitelja.” Sjećala se snijega, minijaturnih pahulja, gotovo iglica, koje su bockale poput koprive, i trebalo joj je pola kilograma kave Breakfast Blend, ali joj se nije izlazilo. Ukupno uzevši, u vezi s tim danom nije mogla ubilježiti baš ništa dobro. Više nego inače tada se mučila s kolumnom koju je trebala objaviti, neuobičajeno zlobnim tekstom pod naslovom “Dosje Ex”21, koji se sastojao od popisa zvijezda protiv kojih su se obožavatelji okrenuli, uz navedene razloge za takvu promjenu. Rospija je taj segment morala izostaviti iz prikaza koji je pisala za istražitelja Marina. Zapravo je morala izostaviti mnogo toga. Na primjer, nije mu mogla spomenuti užas koji je osjetila kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima i kada je pustila Terri u stan, ne sjetivši se da je programski dio sajta Goli u Gothamu prikazan preko cijelog monitora dijagonale od 60 centimetara. Terri je odložila košaru na stolić u dnevnoj sobi i istog trenutka prišla radnome stolu, što je s njezine strane zapravo bilo vrlo drsko, učinilo se Rospiji sada kada je o tome ponovno promislila, opisujući prizor u bloku, izostavljajući ono čega se upravo u tom trenutku prisjećala. Terri je pogledala prikaz na ekranu, a Rospija je stala razmišljati o tome kako da objasni nešto što je očito bila kolumna Goli u Gothamu, formatirana i fiksirana u programskome jeziku. Što je ovo? Terri je bila toliko niska da su joj se oči nalazile u ravnini ekrana koji se nalazio na radnome stolu. Priznajem da čitam Gole u Gothamu. Zašto to tako izgleda? Baviš se programiranjem? Nisam znala da radiš. Imam uključen kod za prikaz formata jer sam tako sitničava i nesposobna. Molim te, sjedni. Rospija ju je potom gotovo odgurnula 21 Aluzija na “The X-Filcs”, tj. “Dosjee X”. Ex (čita se “eks”, isto kao i “X”) znači “bivši”.

kako bi izišla iz programa. Ne, ne radim, ni slučajno, pojasnila je žurno. Terri je sjela na kauč, a kratke noge stršale su joj posve ravno preko ruba jastuka. Rekla je da se služi elektroničkom poštom, ali da je, izuzme li se to, kompjutorski nepismena. Dakako, zna za Gole u Gothamu, jer čovjek na reklame za tu kolumnu nailazi na svakom koraku, ali je nije čitala. Zbog posvećenosti postdiplomskome studiju nema vremena čitati iz užitka, iako ionako ne bi čitala kolumnu koja se bavi tračevima. To je jednostavno ne privlači. Štoviše, čula je da su ti tekstovi prizemni i neukusni. A zanimalo ju je dijeli li i Rospija taj stav. “Ne znam pisati filmski scenarij”, rekla je Rospija istražitelju Marinu. “Čini mi se da to ipak iziskuje poseban jezik i format. Osim toga, ljudi scenarije pišu uz pomoć posebnog softvera. Na Vassaru sam pohađala i jedan seminar s područja scenske umjetnosti, te sam pročitala niz scenarija za kazališne predstave i mjuzikle... i dobro znam da se scenariji ne pišu s namjerom da ih netko samo tako čita. Pišu se za glumce, da ih izvode, pjevaju i tako dalje. Nadam se da se nećete uvrijediti, ali bit će bolje da se držim obične proze. Bilo kako bilo, dopustite da vam pročitam...” Osjećala je škakljanje u grlu. Sjećanje i piće u njoj su pobudili emocije, a nekako je slutila da istražitelj Marino ne bi sjedio u tom naslonjaču samo da ubija vrijeme. Ima pametnijeg posla. To što je od nje zatražio da napiše filmski scenarij i sve ostalo pokazivalo je da je ono što se dogodilo na suprotnoj strani ulice daleko veći problem i veća prijetnja. Jedino bi drugo objašnjenje zapravo bilo najgore od svih objašnjenja. U tom je slučaju agent u civilu, možda u službi savezne vlade, te smatra da je ona nekako povezana s teroristima upravo zbog neuobičajene aktivnosti na njezinu bankovnom računu, kao što su, na primjer, uplate iz Velike Britanije i činjenica da nije podmirila porezne obveze, budući da je, barem na papiru, izgledalo da i nema drugih prihoda osim socijalne pomoći i drugih sitnih prihoda iz raznoraznih malih izvora. Čitala je iz bloka. “Terri je odložila košaru na stolić u dnevnoj sobi i uspela se na kauč, spretno, brzo i bez oklijevanja. Bilo je više nego jasno da je naviknuta na snalaženje i nadomještanje kratkoće ruku i nogu. To je izvela bez najmanje muke, no kako je nikada dotada

nisam vidjela u sjedećem položaju, pomalo me zatekla činjenica da joj noge strše ravno s ruba sjedala, kao da je riječ o kakvom liku iz crtanog filma ili petogodišnjem djetetu. Ovdje je važno dodati da mi je, što god ona govorila ili činila, od samog trenutka kad sam joj otvorila vrata, bilo posve jasno da je neopisivo tužna. Štoviše, učinilo mi se da je duboko u sebi gotovo izbezumljena, dok je košaru držala tako da sam stekla dojam da je unutra nešto neobično, nešto što ne želi i nešto što kod nje izaziva nelagodu. Trebala bih spomenuti i kako je bila odjevena, jer je i to zapravo doista dio tog prizora. Na sebi je imala traperice i niske čizmice, tamnoplave čarape i tamnoplavu pamučnu košulju. Bila je bez kaputa, no na rukama je imala plave gumene rukavice, jer je bila izjurila iz stana kao da je u njemu maločas izbio požar. Nije bilo ni najmanje sumnje u to da se našla usred velike krizne situacije. "Što se, zaboga, dogodilo?’ upitala sam je i ponudila piće, koje je odbila. ‘Znam da voliš životinje. Osobito pse’, rekla je ona, pogledom obuhvaćajući sve moje kristalne i porculanske psiće raspoređene po stanu, darove koje sam dobila od supruga. ‘To je točno, ali nije mi jasno odakle ti to. Nisam imala psa otkako si se doselila ovamo.’ ‘Kad god razgovaramo na ulici, spominješ ih i primjećuješ ljude koji su u šetnji s psom. Žao mi je. Ovo je zbilja hitno. Ne znam kome drugom da se obratim.’ Podignula sam ručnik i pomislila da će mi se srce raspuknuti. Ivy je bila velika poput omanje baterijske svjetiljke i toliko mirna i tiha da sam u prvi mah pomislila da je mrtva. Terri je rekla da ju je dobila na dar, ali da je ne može zadržati, a da je njezin dečko pokušao navesti prodavače na to da je prime natrag, ali oni to ne žele učiniti. Ivy baš nije išlo bogzna kako i dio mene već je tada, u tom trenutku, shvatio da neće preživjeti. Nije se ni pomaknula dok je nisam podignula i privila na prsa, tako da je osjetila otkucaje mojeg srca i uvukla mi malenu glavicu pod vrat. Nazvala sam je Ivy jer se privijala uz mene poput.. .22” 22 Engl, ivy — bršljan, penjačica.

Rospija obriše oči papirnatom maramicom i trenutak kasnije reče istražitelju Marinu: “Ne mogu. Oprostite. Dalje nisam uspjela. Odviše je bolno. I još sam toliko bijesna zbog svega. Zašto me tako uznemiravate? Ako se samo poigravate, podnijet ću pritužbu Jaime Berger. Baš me briga što ste policajac. Ipak ću se potužiti na vas. A ako ste neki vladin tajni agent, to mi lijepo otvoreno recite, pa da završimo tu priču.” “Ne poigravam se i posve sigurno nisam nikakav tajni agent”, reče on. U inače odlučnome tonu sada je začula prizvuk ljubaznosti i dobrote. “Budite posve uvjereni da po svemu tome ne bih prekopavao da nije važno. A to što je Terri bolesno štene donijela ovamo očito pripada krugu stvari za koje moram znati, jer je to nešto neobično i ne poklapa se s nekoliko drugih stvari koje znam. Danas sam već bio u njezinu stanu. Onamo sam otišao nakon razgovora s njezinim roditeljima. Žive u Arizoni. To ste možda znali.” “Nisam znala. Ne mogu ni zamisliti u kakvom joj je neredu zacijelo stan.” “Rekli ste mi da nikad niste bili u njemu.” “Nikada.” “Dopustite da se ovako izrazim... Nije od ljudi koji vole kućne ljubimce. S njezina biste poda mogli jesti, a osoba koja je toliko posvećena čistoći i urednosti nikada ne bi imala životinju u stanu. Stoga i nije imala životinje, a to pouzdano znam jer sam, nakon što sam pogledao njezin stan i uočio sve antibakterijske sapune i ostala sredstva za čišćenje, i drugi put nazvao njezine roditelje i postavio im još nekoliko pitanja. Tako smo došli do teme kućnih ljubimaca. Rekli su da čak ni kao dijete nije imala životinju i da nikada nije željela imati veze s tuđim ljubimcima. Nije htjela dodirnuti ni pse ni mačke, bojala ih se, dok je ptice užasno mrzila. Možda biste, kad biste se još jednom prisjetili prizora koji ste mi opisali, sada obratili pozornost na nekoliko pojedinosti, te ih sada vidjeli u drukčijem svjetlu. Nije imala kaput, ali je imala navučene gumene rukavice. Pretpostavili ste da je prala posuđe kada joj je netko na vrata kao dar donio bolesno štene, a ona je u panici odjurila na suprotnu stranu ulice, do vas.” “Da.” “Jeste li je upitali zašto ima te rukavice?”

“Jesam. I rekla mi je upravo to. Učinilo mi se da joj je malko neugodno, pa ih je skinula i dala mi da ih bacim.” “Je li nakon toga dodirnuta štene?” “Ni u jednom trenutku. Skinula je rukavice na odlasku. Pretpostavljam da bih to trebala jasno naglasiti. Bilo je to već potkraj njezina posjeta.” “Tako je. Rukavice je imala zbog straha od bakterija. Nije imala kaput, jer na njemu nije željela bakterije bolesnog psa, kao ni bakterije iz vašeg stana, a košulju je lakše oprati nego kaput. Mogao bih se okladiti da je kod vas ostavila i košaru i ručnik.” “Svakako.” “Kad vam ga je dala, vraški je dobro znala da je štene bolesno i da ugiba.” “Rekla sam vam da sam ljuta na nju.” “Upravo tako. Znala je da će štene uginuti, pa ga je uvalila vama. Bilo je to poprilično ružno od nje. Naročito s obzirom na činjenicu da vi volite životinje. Iskoristila je vaše dobro srce, osobito meko prema psima. No glavno je pitanje: od koga je dobila Ivy? Shvaćate što želim reći?” “Upravo tako”, reče Rospija, sada već vrlo bijesna. Tih nekoliko dana provedenih s Ivy bili su pravi pakao. Rospija je samo plakala, držeći Ivy i pokušavajući je navesti na to da popije malo vode i nešto pojede. Kada je s njom došla veterinaru, već je bilo prekasno. “Nitko od ljudi koji su poznavali Terri ne bi joj darovao životinju i smatrao da je to lijepa gesta”, reče istražitelj Marino. “Osobito bolesnu životinju. Nikako ne mogu zamisliti da bi to učinio njezin dečko, osim ako je zli i pokvareni gad, pa ju je tako htio povrijediti, izazvati joj patnje i isprovocirati je.” “No, da, nema sumnje u to da je bila nesretna. Zapravo, izvan sebe.” “To me podsjeća na prljave smicalice koje dječaci priređuju djevojčicama u školi. Sjećate se takvih stvari? Plaše ih paucima, zmijama u kutiji za cipele. Samo da djevojčica počne vrištati. Terri se bojala. Bojala se bakterija i prljavštine, bolesti i smrti. Stoga je bilo bolesno dati joj bolesno štene.”

“Ako je to točno, onda je taj dar bio demonski izopačen.” “Koliko ste dugo Terri Bridges i vi susjede?” upita on. Koža naslonjača zaškripala je u trenutku kad je protegnuo noge. “Doselila se prije približno dvije godine. Dosada nisam znala kako joj je prezime. Nismo bile prijateljice, to moram jasno naglasiti. Zapravo smo se samo slučajno susretale na ulici. Obično, na pločniku, kada smo istovremeno odlazile ili dolazile, iako moram naglasiti i kako imam dojam da baš nije često izlazila. Ne bih rekla da ima auto. Sve obavlja pješice, kao i ja. Nekoliko puta susrela sam je i na nekim drugim mjestima. Jednom u Lands’ Endu - pokazalo se da se i meni i njoj sviđaju njihove cipele. Sjećam se da je tada kupila model Mary Jane Trekkers. Jednom sam je vidjela u blizini Guggenheima. Štoviše, čini mi se da je to bilo kad sam posljednji put bila u tom muzeju, na izložbi Jacksona Pollocka. Susrele smo se na pločniku, zastale i malo popričale.” “Bila je u muzeju?” “Ne bih rekla. Čini mi se da je samo bila u šetnji. Ali sjećam se da joj je lice bilo podosta crveno i podbuhlo, a imala je i šešir i sunčane naočale, iako je bilo oblačno. Upitala sam se je li došla u dodir s nečim na što je alergična ili je možda plakala. Nisam pitala. Nisam baš ljubopitljiva.” “Prezime joj je Bridges.” Ponovno ga je izgovorio. “Objavljeno je u današnjem Postu. Nitko ga, znači, nije spomenuo.” “Ne čitam Post. Sve što me zanima doznam na internetu.” Istog je trenutka požalila zbog tih riječi. Još joj samo treba da on počne njuškati njezinu aktivnost na internetu. “No, dobro, ipak ponajviše na televiziji”, doda još. “Ako smijem priupitati... koliko je sve to bilo gadno? Ta provala? Čini mi se da je policijski auto ovdje cijeli dan... I vi ste bili ondje, a nju nisam vidjela. Uvjerena sam da je otišla kod nekog iz obitelji ili možda kod dečka. Ja nakon takvog događaja ne bih oka sklopila. Primijetila sam da ste se nekoliko puta izrazili u prošlom vremenu, kao da više ne živi ondje. A razgovarali ste s njezinom obitelji. Stoga pretpostavljam da je bilo gadno. Ne znam kakve veze njezina obitelj u Arizoni ima... No, to, zašto ste razgovarali s njima. Zbilja je gadno, zar ne?”

On reče: “Nažalost, ne može biti gore nego Sto jest.” Osjetila je kako joj je u želucu nešto zatreperilo poput prstiju koji se spremaju za grčevit stisak. Koža je glasno zaškripala kad se nagnuo naprijed u naslonjaču koji nije bio predviđen za njega. Lice mu se tako povećalo kada joj je rekao: “Odakle vam uopće pomisao na to da se radilo o provali?” “Pa samo sam mislila...” Jedva je izustila te riječi. “Žao mi je što vam moram reći da nije bila riječ o provali. Vaša je susjeda sinoć ubijena. Nekako je teško povjerovati da niste primijetili svu tu strku ispod vlastitog prozora, na suprotnoj strani ulice. Policijska vozila, mrtvozornički kombi.” Rospija pomisli na doktoricu Scarpettu. “Rotirke i automobilska vrata koja se zatvaraju uz tresak, ljudi razgovaraju... A vi niste ništa ni čuli ni vidjeli”, ponovi on. “Je li doktorica Scarpetta bila na mjestu događaja?” izlane ona. Brisala je oči, dok joj je srce neobuzdano lupalo. » Taj izraz na njegovu licu... kao da mu je upravo pokazala srednji prst. “Na što, dovraga, ciljate?” upita je, nimalo ljubazno. Prekasno je shvatila. Nije bila povezala te dvije stvari, barem na svjesnoj razini, sve do tog trenutka. Kako je to moguće? P. R. Marino? Pete Marino? Isto ono ime iz kolumne koju je osobno uredila, formatirala i objavila. Pa to valjda ipak ne može biti ista osoba, zar ne? Onaj Marino živi u Južnoj Karolini, nije li tako? Nemoguće je da radi za Jaime Berger. Žena poput gospođe Berger nipošto ne bi angažirala takvog muškarca, zar ne? Osjećala je da je sve više obuzima panika. Srce joj je udaralo tako snažno da je osjećala bol u prsnome košu. Ako je taj Marino isti onaj o kojem je Šef upravo pisao, tada nema zbog čega sjediti u Rospijinoj dnevnoj sobi, u naslonjaču njezina supruga. Koliko ona zna, to može biti upravo manijak koji je ubio onu nezaštićenu ženicu iz kuće na suprotnoj strani ulice. Upravo tako do žrtava je dolazio i bostonski davitelj. Pretvarao se da je ljubazan i odgovoran. U dnevnoj sobi uz šalicu čaja odradio bi ugodan razgovor i onda... “Što je to u vezi s doktoricom Scarpettom?” Istražitelj Marino pogledao je Rospiju kao da ga je smrtno uvrijedila.

“Zabrinuta sam za nju”, reče Rospija koliko je mogla mirnije. Ruke su joj se tresle toliko da ih je morala sklopiti i čvrsto stisnuti u krilu. “Brine me sav taj publicitet koji je prati, kao i priroda njezina... mislim to čime se bavi. To privlači one koji čine stvari o kojima govori.” Duboko je udahnula. To je dobro formulirala, nije mogla bolje. Nikako ne smije ni na koji način natuknuti da je negdje nešto pročitala o doktorici Scarpetti na internetu, a osobito u člancima koje je Rospija objavila danas. “Imam dojam da mislite na nešto posve određeno”, reče on. “Da čujemo...” “Nekako mislim da bi mogla biti u opasnosti”, reče Rospija. “To je tek nekakav predosjećaj, slutnja.” “Na temelju čega?” Bezizražajno ju je gledao. “Teroristi”, reče ona. “Teroristi?” Dio nesmiljenosti sada se raspršio. “Kakvi teroristi?” Više se nije doimao toliko uvrijeđenim. “Svi se u današnje vrijeme bojimo terorista.” Rospija je iskušala tu taktiku. “Znate što...” Pete Marino ustane. Bio je to div koji se sada nadvijao visoko nad njom. “Ostavit ću vam vizitku, a vi ćete o svemu dobro promisliti. Što god vam padne na pamet, čak i ako vam se učini posve trivijalnim... Odmah me nazovite. U bilo koje doba.” “Ne mogu ni zamisliti tko bi mogao tako nešto učiniti.” Ustala je i za njim pošla do vrata. “Ubojice su uvijek oni koje ne možete ni zamisliti u toj ulozi”, reče on. “Bilo zbog toga što su poznavali žrtvu, ili što je nisu poznavali.”

8

CYBERSPACE, VIRTUALNI SVIJET, IDEALAN ZA SKRIVANJE OD PORUGA i ismijavanja. Gotham je bio online-fakultet na kojem su studenti vidjeli samo nadarenost i inteligenciju dr. Oscara Banea, a ne i to patuljasto tijelo u kojem su se skrivali. “Ne može biti netko od studenata ili neka studentska skupina”, reče on Scarpetti. “Ne poznaju me. U imenicima nema ni moje adrese, ni broja telefona. Fizički ne postoji fakultetska zgrada u koju ljudi dolaze. Predavači se nalaze nekoliko puta godišnje u Arizoni. I to je uglavnom sve što se tiče susreta većine nas.” “A vaša elektronička adresa?” “Nalazi se na stranicama fakulteta. Mora postojati. Sve je tako vjerojatno i počelo. Preko interneta. Tako je čovjeku najlakše ukrasti identitet. To sam rekao i tužiteljima. Vjerojatno su tako došli do mene. Moja nagađanja nisu bila važna. Nisu mi povjerovali, a ja sam shvatio da možda i oni sudjeluju u krađi mog uma. Jer, upravo se to događa. Pokušavaju mi ukrasti um.” Scarpetta ustane, a blok i olovku spremi u džep kute. Zatim reče: “Prelazim na suprotnu stranu stola, da vam pogledam leđa. Zacijelo barem ponekad iziđete iz kuće.” “U samoposlugu, do bankomata, na benzinsku, liječniku, zubaru, u kazalište, pokoji restoran. Kad je to počelo, počeo sam mijenjati navike i uobičajeni raspored. Odlaziti na druga mjesta, u drugo vrijeme, u različite dane.” “A teretana?”

Odvezala mu je bolnički ogrtač i oprezno ga spustila do bokova. “Vježbam u stanu. Još uvijek brzo hodam vani. Šest do osam kilometara, šest dana u tjednu.” Ozljede su imale jasno izražen poredak, obrazac zbog kojeg se u vezi s njim nije osjećala nimalo mirnije. “Ne istim smjerom, niti u isto doba dana. Sve variram”, reče on još. “Skupine, klubovi, organizacije kojima pripadate ili u čijem radu sudjelujete...?” “Mali ljudi Amerike. To što se događa nema nikakve veze s tom organizacijom, ni slučajno. Kao što sam rekao, elektroničko zlostavljanje počelo je negdje prije tek tri mjeseca. Barem koliko ja znam.” “Je li se prije tri mjeseca dogodilo nešto neuobičajeno? Nešto što vam je izmijenilo život?” “Terri. Prohodao sam s Terri. A oni su me počeli slijediti. Imam i dokaze. Na jednom CD-u skrivenome u stanu. Provale li u stan, neće ga pronaći. Trebate ga uzeti kada dođete onamo.” Mjerila je abrazije na donjem dijelu leđa. “Kad uđete u moj stan”, reče on. “Dao sam pismenu dozvolu onom detektivu. Ne sviđa mi se. Ali tražio je, pa sam mu potpisao pristanak, dao mu ključ, informacije o protuprovalnom alarmu, jer nemam što skrivati, a želim da vi uđete onamo. Rekao sam mu kako želim da uđete s njim. To svakako učinite odmah, prije nego što oni uđu onamo. Možda već i jesu.” “Policajci?” “Ne. Oni drugi.” Dodirivala ga je prstima u rukavicama, a njegovo se tijelo opustilo. “Od njih me ništa ne bi iznenadilo i ne bih rekao da je nešto izvan domašaja njihovih sposobnosti”, reče on. “Ali čak i ako su već bili unutra, nisu pronašli taj CD. Neće ga pronaći. Nitko ga ne može pronaći. CD je skriven u jednoj knjizi. Iskustva liječnika iz umobolnice Littletona Winslowa. Objavljena je 1874. u Londonu. Četvrta polica u drugom ormaru za knjige, lijevo od vrata u gostinskoj sobi. Za to sada znate jedino vi.” “Rekli ste Terri da vas slijede, da vas uhode? Je li ona znala za taj CD?”

“Još dugo nisam. Nisam htio da se brine. Ima problema s nervozom i tjeskobom. A onda više nisam imao izbora. Morao sam joj reći, prije nekoliko tjedana, kada je počela spominjati kako bi voljela vidjeti moj stan, a ja joj nisam dopuštao da dođe onamo. Morao sam dobro paziti da shvati kako nije sigurno da je dovedem u stan, budući da me elektronički progone i zlostavljaju.” “A CD?” “Nisam joj rekao gdje je. Samo što je na njemu.” “Je li je brinula mogućnost da je i ona ugrožena zbog poznanstva s vama? Gdje god se viđali?” “Očito me nikada nisu slijedili do njezina stana.” “Po čemu je to očito?” “Kažu mi kamo me slijede. Vidjet ćete. Objasnio sam Terri kako sam siguran da ne znaju za nju i da je ona sigurna.” “Je li vam povjerovala?” “Uzrujala se, ali ne i prestrašila ” “To mi se čini malo neobično za osobu koju muče tjeskoba i napetost”, reče Scarpetta. “Iznenađena sam time što se nije prestrašila.” “Više nije bilo njihovih poruka. Prošli su tjedni i poruke više nisu dolazile. Počeo sam se nadati da ih možda više ne zanimam. Dakako, oni su mi samo namještali najokrutniju moguću stvar.” “Kako su vam to slali poruke?” “E-mailom.” “Ako su prestali nakon što ste s time upoznali Terri, bi li to moglo ukazivati na mogućnost da su poruke dolazile od nje? Da vam je slala te poruke, što god već pisalo u njima, kako bi u vama pobudila dojam da vas netko zlostavlja, da vas uhode? A kad ste to spomenuli, onda je prestala...?” “Ni slučajno! Apsolutno znam da nikada ne bi učinila nešto toliko podlo. Osobito meni. To je nemoguće.” “Kako možete biti tako sigurni?” “To nikako nije mogla učiniti. Kako bi, primjerice, znala da sam u šetnji skrenuo i završio na Columbus Circleu, ako joj to nikada nisam rekao? Kako bi znala da sam otišao u prodavaonicu po vrhnje za kavu bez laktoze ako joj to nisam spomenuo?”

“Postoje li kakvi razlozi zbog kojih je mogla angažirati nekoga tko će vas pratiti?” “Ona to nikako ne bi učinila. A nakon toga što se dogodilo, nema baš nikakva smisla misliti da je ona s time imala nekakve veze. Pa mrtva je! Ubili su je!” Čelična su se vrata malo pomaknula, a u otvoru su se pojavile čuvareve oči. “Sve u redu kod vas?” “Nema problema”, odgovori Scarpetta. Oči su odmah nestale. “Ali više nije bilo poruka”, reče ona Oscaru. “Prisluškuje.” “Podigli ste glas, Oscare. Morate ostati mirni, jer će se vratiti unutra.” “Kopirao sam rezervni CD s onim što sam već bio prikupio, a zatim počistio sve iz računala kako mi ne bi ušli i izbrisali podatke ili ih promijenili tako da se stekne dojam da lažem. Jedini zapis s izvornim elektronskim porukama nalazi se na tom CD-u u toj knjizi. Iskustva liječnika iz umobolnice. Littleton Winslow. Skupljam stare knjige i dokumente.” Scarpetta je snimila abrazije i skupine tragova noktiju. Sve se nalazilo na istome dijelu njegovih križa. “Najviše o psihijatriji i srodnim temama”, reče on. “Imam ih mnogo, a među njima su i knjige koje govore o Bellevueu. O ovoj bolnici znam više nego ljudi koji su ovdje zaposleni. Vama i vašem suprugu moja će zbirka o Bellevueu biti vrlo zanimljiva. Možda vam je jednom uspijem i pokazati. Slobodno smijete posuditi što želite. Terri se oduvijek zanima za povijest psihijatrije. Ljudi je fasciniraju. Uistinu joj je stalo do ljudi i razloga zbog kojih čine to što čine. Kaže da bi po cijele dane mogla sjediti na nekom aerodromu ili u parku i samo promatrati ljude. Zašto imate rukavice? Akondroplazija nije zarazna.” “Radi vaše zaštite.” Bilo je tako i nije bilo tako. Željela je tanku gumenu prepreku između njegove i svoje kože. On je već bio prešao dopuštenu liniju u odnosu prema njoj. Prešao ju je i prije nego što ga je upoznala.

“Znaju kamo idem, gdje sam bio, gdje živim”, reče on. “Ali ne znaju za njezin stan. Ne znaju za Terrinu stambenu zgradu. Ne znaju za Murray Hill. Nikada nisam imao razloga zaključiti da znaju nešto i o njoj. Nikada nisu spomenuli i tu lokaciju kad su mi pokazivali kako znaju gdje sam bio određenog dana. Zašto mi ne bi pokazali i to? Onamo odlazim svake subote.” “Uvijek u isto vrijeme?” “Uvijek u pet sati.” “Kamo točno u Murray Hillu?” “Nije daleko odavde. Mogli biste doći pješice. U blizini kina Loews. Kad se prepustimo nedopuštenim užicima, ponekad idemo u kino i na hot-dog i pomfrit sa sirom.” Leđa su mu zadrhtala kad ih je dodirnula. U njemu je bujala bol. “Oboje pazimo na težinu”, reče on. “Nikada nisam imao razloga pomisliti da su me pratili do Murray Hilla, do nekog mjesta na kojem smo bili zajedno. Nisam imao pojma, jer bih je inače bio nekako zaštitio. Ne bih joj bio dopustio da živi sama. Možda sam je mogao uvjeriti da se odseli iz grada. A to nisam učinio. Nikada joj ne bih naudio. Ona je ljubav mog života.” “Nešto sam te htjela pitati...” Bergeričino prepredeno i zgodno lice bilo je koncentrirano, posvećeno samo Bentonu. “Ako je Kay Lucyna teta, nisi joj ti tetak? Ili si samo nekakav de facto tetak, gotovo tetak? Naziva li te uopće tako?” “Lucy ne sluša ni gotovo tetka, ni tetu. Nadam se da će poslušati tebe.” Benton je prokleto dobro znao na što cilja Bergerica. Potiče ga i tjera. Želi da već jednom spomene onaj prokleti tračerski članak, da prizna i prepusti se na milost i nemilost njezina suda. No on je već bio donio čvrstu odluku. Neće dobrovoljno ponuditi ništa, jer nije ni u čemu pogriješio. Kada za to dođe trenutak, lako će se obraniti. Objasnit će zašto je šutio i to opravdati tako što će je podsjetiti da, u pravnome smislu, Marina nisu optužili ni za što, a Benton ne smije narušavati Scarpettinu privatnost. “Je li Lucy dobila prijenosna računala?” upita on.

“Još ne. Ali dobit će ih. A čim odredi pojedinosti računa elektroničke pošte, obratit ćemo se davateljima usluga i zatražiti lozinke. Među ostalima i Oscarovu.” “Kad ste se našle da razgovarate o tome što će...” “Još se nisam našla s njom”, prekine ga Bergerica. “Samo smo kratko razgovarale telefonom. Čudi me da mi nisi rekao da se doselila u grad. Kad bolje promislim, to me ne bi trebalo čuditi.” Uzela je kavu. “Iz više izvora morala sam otkriti da se nedavno doselila ovamo i pokrenula vlastitu tvrtku. Podosta brzo stekla je velik ugled, a upravo sam zbog toga i odlučila zatražiti njezinu pomoć u ovom slučaju.” Otpila je malo kave i odložila šalicu, pomno promišljenog svakog pokreta. “Moraš shvatiti da on i ja ne moramo redovito kontaktirati”, reče. Mislila je na Marina. Počelo je unakrsno ispitivanje. “S obzirom na to što znam, i pod pretpostavkom da tu ima određene istine,” reče ona, “ne mogu zamisliti da mu je Lucy rekla da je ovdje ili da je uopće imala nekakav kontakt s njim - pa čak ni da zna da je on ovdje. Samo se pitam zašto joj nisi rekao. Ili ta moja pretpostavka nije u redu? Jesi li joj rekao?” “Nisam.” “To baš i nije mala stvar. Preselila se u New York, a ti joj nisi rekao da je on ovdje. Da je živ i zdrav i da radi za mene, u uredu javne tužiteljice. Možda bi se njegova tajna očuvala još malo da nije bilo te nesretne okolnosti, da se upravo on nije prošli mjesec javio na Oscarov poziv.” “Lucy tek gradi tvrtku, još nije sudjelovala u mnogo slučajeva”, reče Benton. “Samo onih par u Bronxu i Queensu. Ovo će joj biti prvi slučaj na Manhattanu, drugim riječima, povezan s tvojim uredom. Dakako da bi jednom, prije ili kasnije, ona i Marino doznali jedno za drugo. Očekivao sam da će do toga doći na prirodan i profesionalan način.” “Nisi očekivao ništa slično, Bentone. Samo si cijelo vrijeme držao glavu u pijesku. Donio si pogrešne i očajničke odluke, a nisi logički promislio o neizbježnim posljedicama. A sada su se tvoja dva stupnja odvojenosti počela spajati. To je zacijelo neopisiv osjećaj, kad tako

pomičeš ljude kao da su pijuni, a onda se jednog dana probudiš i shvatiš da će se, zbog nekakve banalne tračerske kolumne, tvoji pijuni sada svakako naći oči u oči i možda čak jedni druge izbaciti s ploče na kojoj se njima igraš. Dopusti da se ukratko osvrnem na to što se dogodilo.” Jedva primjetnim pokretom prsta upućenim konobarici odbila je još kave. “U tvojem izvornom planu nije bilo stana u New Yorku”, reče Bergerica. “Nisam znao da će John Jay...” “Oboje zamoliti da budete gosti predavači i konzultanti? Mogla bih se okladiti da si Kay pokušao odgovoriti od toga.” “Smatrao sam da to nije mudro.” “Naravno...” “Bili su je tek angažirali na čelnome mjestu, pa je zbog toga preselila sve, cijeli život. Savjetovao sam joj da ne preuzimajoš više obaveza, više stresa. Rekao sam da to ne bi trebala prihvatiti.” “Naravno.” “Bila je uporna. Rekla je kako bi bilo dobro pomoći ako možemo. I nije željela da je nešto ograničava.” “Da, Kay ostaje Kay”, reče Bergerica. “Uvijek spremna pomoći gdje može, pa se u skladu s time i postaviti. Cijeli je svijet njezina pozornica. Nisi je mogao samo tako zatvoriti u neki zakutak Massachusettsa, a nisi mogao ni previše navaljivati, jer bi joj tada morao reći zašto ne želiš da dođe u New York. I tako si se fino našao u problemima. Već si bio premjestio Marina u New York i, budimo iskreni, mene nagovorio na to da ga zaposlim. A sada će Kay često svraćati u New York, te nam, vrlo je lako moguće, pomagati u slučajevima u kojima će sudjelovati i moj ured. A budući da ćete oboje često dolaziti u New Yorka i izbivati iz njega, zašto ne? Lucy se također doselila u velegrad neograničenih mogućnosti i prilika. Ima li za nju boljeg mjesta na svijetu od Villagea? Kako si uopće mogao sve to predvidjeti dok si oblikovao svoj genijalni plan? A budući da nisi očekivao to, nisi očekivao ni da ću ja otkriti pravi razlog zbog kojeg si Marina smjestio u moj ured.”

“Ne mogu reći da me ta mogućnost nikada nije brinula”, reče Benton. “Samo sam se nadao da do toga neće doći u skorije vrijeme. Osim toga nije bilo na meni da raspravljam o...” Prekinula ga je. “Nisi rekao Marinu, zar ne? Za Johna Jaya, za svoj stan ovdje...?” “Nisam mu rekao da će Kay često svraćati u New York. Nisam mu rekao da se Lucy doselila ovamo.” “Odgovor je, dakle, ne.” “Ne sjećam se kad sam posljednji put razgovarao s njim i nemam pojma što je eventualno mogao otkriti sam. Ali, u pravu si. Ni u snu nisam očekivao nešto slično ovome što se događa kad sam ti predložio da ga zaposliš. Ali, nije bilo na meni da otkrijem...” Ponovno ga je prekinula. “Da otkriješ? Otkrio si mnogo toga, samo ne i cjelovitu istinu.” “Bile bi to tek glasine...” “On ima tako tužnu priču. A kao tako pronicava tužiteljica, bez pitanja sam pala na tu priču. Marino i problemi s alkoholom. Napustio posao jer se ne može pomiriti s time da si se ti zaručio s Kay, pa je deprimiran i autodestruktivan. Nakon mjesec dana u rehabilitacij- skome centru izlazi kao nov i ja bih ga trebala zaposliti. Naposljetku, u početku je radio u njujorškoj policiji i nije mi bio nepoznat. Čini mi se da si bio spomenuo obostranu korist.” “Vraški je dobar istražitelj, barem mi to moraš priznati.” “Jesi li doista pomislio - makar i načas - da nikada neće doznati? I da Kay i Lucy nikada neće doznati, za ime svijeta? U bilo kojem trenutku Kay bi mogli pozvati u moj ured, da pregleda neki izvještaj o obdukciji s kojim je nekako povezan i Marino - do čega će, usput, vjerojatno i doći. Kao stručna savjetnica često dolazi u mrtvačnicu. Svaki drugi tjedan vidiš je na CNN-u.” “On može misliti da na CNN-u nastupa satelitskom vezom iz Bostona.” “Ma molim te lijepo. Marina nisu podvrgli lobotomiji otkako si ga posljednji put vidio. Ali sve se više pitam je li tebi netko izveo kakav zahvat na glavi...” “Čuj,” reče Benton, “nadao sam se da će, protekne li dovoljno vremena... No, dobro, da ćemo to već nekako riješiti. Osim toga

ne širim i ne prenosim jeftine priče koje su, ako ćemo iskreno, tek glasine.” “Gluposti. Htio si samo izbjeći suočavanje sa stvarnošću, pa smo se upravo zbog toga našli u ovom kaosu.” “Odgađao sam trenutak kada će se s time trebati suočiti, da, to je točno.” “Ali do kada? Do sljedećeg života?” “Dok ne smislim što u vezi s time poduzeti. Stvar se izmaknula nadzoru.” “Sada se već približavamo činjenicama. Dobro znaš da se ne radi o prepričavanju glasina. Radi se o tvojoj glavi u pijesku”, reče ona. “Jaime, htio sam samo ponovno uspostaviti određeni stupanj uljudnosti. Povratiti nešto. Krenuti dalje bez zlobe, bez nepopravljive štete.” “Nekim čudom ponovno uspostaviti nekadašnje prijateljske odnose. Vratiti prošlost, dobra, stara vremena. Kao u bajci. Obmane. Čuda. Pretpostavljam da ga Lucy mrzi. Kay vjerojatno ne. Ona nije od ljudi koji mrze.” “Ne znam samo što će, dovraga, Lucy učiniti kad ga vidi. A vidjet će ga. I što onda? To je velik problem. Nije nimalo zabavan.” “Ne smijem se.” “Vidjela si je na djelu. Stvar je ozbiljna.” “Nekako sam se nadala da je nadrasla ubijanje ljudi u sklopu onoga što smatra dužnošću.” “Prije ili kasnije će ga vidjeti, ili će barem doznati za to”, reče Benton. “Budući da si se odlučila poslužiti njezinim stručnim znanjem i sposobnostima na području računalne forenzike.” “Za što sam, usput, doznala od javnog tužitelja za okrug Queens i dvojice murjaka. A ne od tebe. Jer ti nisi želio da doznam da je ovdje, jer si se nadao da je nikada neću angažirati - baš si dobar de facto tetak. Jer ako je odlučim angažirati, jednog dana pojavit će se u mojem uredu... I što misliš na koga bi mogla naletjeti?” “To se dogodilo kad ste razgovarale telefonom?” upita Benton. “Spomenula si joj Marina?”

“Koliko ja znam, ona za njega ne zna. Zasada. Jer, ne... Nisam ga spomenula. Previše sam se brinula i razmišljala o toj ženi koja je sinoć ubijena i o tome što bi se moglo nalaziti u njezinim prijenosnim računalima i kako bi Lucy mogla pomoći. Previše sam razmišljala o tome kako sam Lucy posljednji put vidjela u svome stanu nakon što se vratila iz Poljske, a oboje znamo što je ondje radila. Genijalna, nepromišljena i drska. Pravična osvetnica koja ne poštuje nikakve granice. A sada je pokrenula tvrtku za forenzične računalne istrage. Connextions. Zanimljiv naziv, učinilo mi se, kao kombinacija veza i pitanja Što je sljedeće23? A svi dobro znamo, što god slijedilo, da će Lucy onamo doći prva. I kakvo je to bilo olakšanje. Lucy nije uopće zvučala poput one Lucy koju sam ranije poznavala. Pokazivala je neusporedivo manje potrebe za tim da nadjača i ostavi dojam, bila je promišljenija i suzdržanija. Ranije je za sve imala nekakve skraćenice, sjećaš se? Dok je kao vunderkind preko ljeta stažirala u Quanticu. CAIN, Mreža kriminalističke umjetne inteligencije24. Takve sustave projektirala je još kao... srednjoškolka, nije li tako? Nije nikakvo prokleto čudo što je toliko odbojna, toliki otpadnik, toliko neukrotiva. I bez prijatelja. No možda se promijenila. Kad sam s njom razgovarala - u redu, preko telefona, ne osobno - zvučala je zrelo, ne onoliko grandiozno i zaokupljeno sobom, i bilo joj je drago što sam prvo potražila nju. To posve sigurno nije bila ona nekadašnja Lucy.” Bentona je podosta zateklo to što se ona sjeća toliko stvari o onoj nekadašnjoj Lucy i što se stječe dojam da ju je nova Lucy nekako fascinirala. “Određene stvari vrzmale su mi se glavom dok mi je pričala da su programi koje je tada radila sada zastarjeli poput Noine arke, te da ne bih mogla vjerovati kad bih doznala što je sve danas moguće”, reče Bergerica. “Ne, nisam spomenula Marina. Čini mi se kako nema pojma da je sada dodijeljen mojoj jedinici za seksualne delikte i da aktivno radi na istom slučaju za koji sam angažirala nju. Očito ne zna. Jer bi inače reagirala, nešto rekla. No svakako će doznati. Morat ću joj reći.” “I to je i dalje dobra ideja? To da se i ona uključi u slučaj?” 23 Engl, connections i What’s next? 24 Criminal Artificial Intelligence Network.

“Vjerojatno nije. Ali sada sam malo u povećem škripcu, ako to već nisam jasno navela. Trenutačno je ne namjeravam opozvati jer mi je, iskreno govoreći, ako su joj sposobnosti uistinu takve kako se priča, potrebna. Cyber-kriminal jedan je od naših najvećih problema i neprestano je korak ispred nas. Suprotstavljamo se svijetu nevidljivih zločinaca za koje se u mnogim slučajevima čini da ne ostavljaju dokaze, a ako ih i ima, onda namjerno navode na pogrešan trag. Neću dopustiti da Marino, ili nekakva tračerska kolumna, kao ni tvoja nesigurnost i bračni problemi s pravog puta skrenu nešto na čemu već radim. Učinit ću ono što je najbolje za ovaj slučaj i točka.” “Znam kakve su Lucyne sposobnosti. Iskreno govoreći, bilo bi glupo da je ne iskoristiš”, reče Benton. “I to je, manje-više, sve što se o tome uopće može reći. Morat ću je iskoristiti. Proračun gradskih vlasti nema dovoljno novca za ta^ve usluge.” “Vjerojatno bi pristala raditi besplatno. Njoj novac ne treba.” “Ništa nije besplatno, Bentone.” “I istina je. Promijenila se. To nije ista ona osoba koju si vidjela posljednji put, kad si je mogla dati privesti zbog...” “Nemojmo o tome što sam mogla učiniti. Što god da mi je priznala te večeri, prije kakvih pet godina, ja se toga više ne sjećam. A ostalo mi nije rekla. Što se mene tiče, nije ni bila u Poljskoj. No vjerujem joj i držim da se takve stvari neće ponoviti. A posve je sigurno da mi nikako ne treba još jedna problematična situacija kao u FBI-u i ATF-u25.” Na početku profesionalne karijere Lucy su u biti otpustile i jedna i druga služba. “Kada ćeš joj dostaviti laptope?” upita Benton. “Ubrzo. Imam nalog za pregled sadržaja, sve mi je posloženo.” “Malo me čudi što nisi odmah navalila na to, još sinoć”, reče on. “Što se god nalazilo u njezinim računalima, iz toga bismo mogli doznati ono što nas zanima.”

25 Bureau of Alcohol, Tobacco, Firearms and Explosives - Ured za suzbijanje zloporabe alkohola, duhana, vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava.

“Odgovor je jednostavan. Sinoć ih još nismo imali. Nisu pronađeni tijekom prve pretrage. Marino ih je pronašao u drugom pokušaju, danas nešto prije podneva.” “To mi je posve nov podatak. Nisam znao da Marino sudjeluje u tome.” “A ja nisam znala da je Oscar isti onaj čovjek s kojim je Marino razgovarao prošli mjesec, sve dok Morales jučer nije napustio mjesto zločina. Čim sam povezala te dvije stvari, nazvala sam Marina. Rekla sam mu kako bih željela da se uključi u ovo, jer je već ionako uključen.” “I jer ti treba da ti pokrije dupe”, reče Benton. “Steći će se dojam da je Oscar prije mjesec dana nazvao tvoj ured, tražeći pomoć, a ti si zabrljala. A nitko se neće više truditi da zaštiti tebe od osobe koja mora zaštititi i sebe. Vrlo cinično rješenje. Ali osmjehnula ti se sreća. Njemu doista ne promakne mnogo toga. Štoviše, vjerojatno ti je najbolji čovjek u toj tvojoj prokletoj jedinici. To samo još nisi shvatila jer ga nije teško podcijeniti, a ti si sada i pristrana. Dopusti da pogodim... Preuzeo je stvar na sebe i rekao da će osobno pregledati mjesto zločina, pa je pronašao nešto što bi mogao biti najvažniji dokaz uopće. Njezina prijenosna računala. Gdje su se, dovraga, nalazila? Ispod podnih dasaka?” “U jednoj pretrpanoj torbi u njezinu ormaru. Bilo je očito da ih je kanila uzeti u avion kojim je jutros trebala otputovati u Phoenix. Imala je tu torbu i kovčeg sa spakiranim stvarima”, odgovori Bergerica. “Tko je otkrio da je danas trebala otputovati u Phoenix?” “Oscar ti to sinoć nije spomenuo?” “Sinoć mi nije rekao ništa ni o čemu. Surađivao je prilikom procjene i to je bilo sve, kao što sam ti i rekao. To znači da njezini putni planovi nisu bili poznati? Ako je tako, tko je za njih doznao i kako?” “Pa... Marino, koji je dobar istražitelj i ne zaustavlja se kad jednom krene. Sve je to točno. A usto je i samotnjak, jer je u tome već dovoljno dugo da zna kako se informacije ne otkrivaju samo zato što je sugovornik murjak ili čak tužitelj ili sudac. Ljudi u pravosudnome sustavu najgori su u pogledu tračanja i širenja glasina i upravo je kod njih najmanje vjerojatno da će šutjeti kad je to najpotrebnije. U vezi s njim imaš pravo i to će mu donijeti određene neprijatelje. To već

jasno vidim, a to je razlog više zbog čega je to što je o njemu isplivalo vrlo nezgodno. Čini se da je prije sviju došao do Terrinih roditelja u Scottsdaleu - i prije Moralesa - te ih je izvijestio o njezinoj smrti. Oni su spomenuli kako je planirala otputovati kući i nekoliko dana provesti s njima. To ga je navelo na pomisao da još jednom pođe u njezin stan.” “Dopusti da pogodim...” reče Benton. “Nije bilo avionske karte koja bi još sinoć poslužila kao trag murjacima... jer danas su i karte, kao i sve ostalo, elektroničke.” “Tako je.” “I zbog toga ni ja nisam vidio prtljagu na fotografijama mjesta događaja koje mi je sinoć dao Morales.” “Te su fotografije nastale prilikom njegove pretrage - prve pretrage. Jasno mi je zašto im je sinoć promakla ta torba. Ne kažem da je to dobro, ali mogu zamisliti razloge.” “Pretpostavljaš da je namjerno skrivena?” “Misliš da je to učinio netko poput Oscara?” “Ne bi baš imalo previše smisla.” Benton promisli o tome. “Ako ga brinu njezina računala, zašto ih nije uklonio odande? Zašto bi ih sakrio u ormar?” “Ljudi čine mnoštvo nelogičnih stvari, koliko god pomno i detaljno planirali zločin.” “Onda je podosta neorganiziran. Ako je ubojica”, reče Benton. “Ali za Terri se ni slučajno nije moglo reći da je neorganizirana, barem prema fotografijama stana koje sam vidio. Bila je ekstremno uredna. Jedna od mogućih teorija...? Možda je upravo dovršila pakiranje za putovanje, te je sama pospremila prtljagu tako da se ne vidi jer je imala društvo. Čini mi se da nije pametno samo tako zaključiti da je Oscar planirao zločin. Nisam pripravan samo tako pretpostaviti da ju je ubio.” “Znaš onu staru uzrečicu, Bentone... Ne traži jednoroge. Počni od konja. Oscar je prvi konj na mojem popisu. Najočitiji. Problem je samo u tome što nemamo dokaze. Zasada još ništa.” “Oscar te barem ne može preduhitriti kad je riječ o sadržaju Terrinih računala. Nisu kod njega, a on u bolnici nema pristup internetu”, reče Benton.

“A tako je sam odabrao. Ne mora biti ondje. I to mi se i dalje čini silno sumnjivim, te se zbog toga silno brinem za njegovu mentalnu stabilnost. Bilo da smo pronašli te laptope ili ne, zasigurno zna da ćemo se dokopati njezinih mejlova čim dođemo do njezina korisničkog imena, ili više njih, i davatelja usluge. A to će nas dovesti do njegova mejla, jer ne mogu zamisliti da on i Terri nisu svakodnevno razmjenjivali poruke. Ipak, drži se kao da mu se fućka. Da nije izoliran ovdje, u bolnici, imao bi priliku odjuriti kući i početi nešto petljati, nešto popraviti. Ali to nije ni pokušao. Zašto?” “Možda to smatra nepotrebnim, jer nije ništa učinio. Ili se možda dovoljno ne razumije u kompjutore da to odradi neprimijećeno. Ili je, ako ju je ubio i ako je sve pomno osmislio, sve to odradio unaprijed.” “To si izvrsno primijetio. Predumišljaj od strane osobe koja smatra da je lukavija od nas. Sve priprema i namješta unaprijed, potom se prijavljuje u Bellevue jer se navodno boji da je sljedeći na ubojičinu popisu. Drugim riječima, manipulira svima, i pritom se još vjerojatno dobro zabavlja.” “Samo objektivno iznosim mogućnosti”, reče Benton. “Evo još jedne. Nije ubojica, ali zna da će svi posumnjati u njega, pa se prijavljuje u Bellevue, jer zna da će se tako imati pravo vidjeti sa mnom, s Kay također, te možda nekog na odgovornoj dužnosti uspjeti uvjeriti u to da je nedužan i ugrožen.” “Nemoj mi samo reći da zapravo vjeruješ u tu mogućnost.” “Vjerujem samo da smatra kako mu je Kay utočište. Što god da jest ili nije učinio.” “Da, ima nju, jer meni ne može vjerovati. Čini mi se da mi je novi nadimak ‘superkučka’.” Bergerica se nasmiješi. “Ili se barem nadam da je novi - barem taj prefiks super.” “On smatra da si ga ponizila.” “Misliš na to kada je prije mjesec dana nazvao moj ured - kao što to svakodnevno čini pola luđaka u ovome gradu...? Istina. Nisam željela s njim razgovarati. I u tome ništa nije neobično. Primamo mnogo poziva za koje i ne čujem, a kamoli da se javim. Nazvao me ‘superkučkom’. Još je rekao da ću ja biti kriva ako se nešto gadno dogodi.”

“Kome je to rekao?” upita Benton. “Marinu? U onom telefonskom razgovoru prošli mjesec?” “Sve je snimljeno”, reče ona. “Nadam se samo da to nikada neće doći do medija.” “To nikako ne bi bilo dobro. Jer nešto se gadno doista dogodilo. I to uistinu jako gadno. Nema ni najmanje sumnje u to da u vezi s Oscarom Baneom moramo biti vrlo oprezni. Inače bih prema nekome u takvoj situaciji bila neusporedivo energičnija. Usput, da, pretpostavljam da je ubio djevojku. To je najlogičnije. I po tome bi njegova paranoja uistinu bila situacijska. Boji se da ga ne uhvatimo.” Uzela je aktovku i odgurnula stolicu unatrag, a suknja joj se pritom povukla prema gore upravo toliko da on ugleda prazninu među njezinim vitkim bedrima. “Bez dokaza”, reče Benton, “ne bismo trebali tek tako odbaciti Oscarove riječi. Moguće je da ga netko prati. Ne možemo pouzdano znati da nije tako.” “To, i Nessie, i Bigfoot, i Jeti... Sve je moguće. A meni se čini da, bez obzira na sve, ja pred sobom lijepo imam tempiranu medijsku bombu i tempiranu pravnu bombu, jer ga nismo ozbiljno shvatili kad nas je prošli mjesec nazvao. Još mi samo treba da mi pripadnici Malih ljudi Amerike počnu prosvjedovati pred tužiteljstvom. Definitivno mi ne treba još jedan problem. Čini mi se da ih imam i više nego dovoljno. A to me na nešto podsjetilo, pa ću to odmah i reći...” Zastala je da uzme kaput. Nakon toga krenuli su prema izlazu iz prepune kantine. “Izbije li skandal,” reče, “moram li se brinuti zbog mogućnosti da bi Kay o tome mogla govoriti na CNN-u? Je li to možda razlog zbog kojeg nam Oscar nije dao drugu mogućnost u vezi s njezinim dovođenjem? Traži li Oscar medijsku pozornost?” Benton se zaustavi kraj blagajne da podmiri račun. Nakon što su izišli, reče: “To ti nikada ne bi učinila.” “Morala sam pitati.” “Čak i da jest taj tip osobe, to ne može učiniti”, reče Benton dok su se približavali predvorju. “Ili mu je liječnica ili će na koncu biti tvoja svjedokinja.”

“Nisam baš sigurna da je Oscar mislio na sve to kada je tražio audijenciju kod nje, zahtijevao kućni posjet”, reče Bergerica. “Možda je mislio da joj samo daje nekakav veličanstven pripremni intervju.” “Ne znam na što je, dovraga, mislio, ali nisam je trebao nagovoriti na pristanak. Nisam smio nikome dopustiti da je nagovori.” “Sada već zvučiš kao suprug. A kad kažeš ‘nikome’, očito misliš na mene.” On je i dalje šutio. Zvuk njezinih visokih potpetica na ulaštenome granitu odjekivao je velikim prostorom. “Ako i kada Oscara optužimo”, reče ona, “moglo bi se pokazati da su informacije koje je prenio Kay zapravo jedine informacije do kojih ćemo uopće doći, a koje bi mogle biti imalo pouzdane. Dobro je što će ga ona pregledati. Dobro iz više razloga. Želimo da bude zadovoljan. Želimo da odnos prema njemu bude iznimno dobar. Dobro je da bude na sigurnome i da svi oko njega budu sigurni.” Odjenula je kaput. “Kad je Marino s njim razgovarao telefonom, Oscar se počeo nabacivati terminom zločin iz mržnje. Rekao je da je nizak, to je više puta ponovio Marinu, koji, dakako, nije znao što točno znači kad je netko mala osoba. Morao ga je pitati. Oscar je tada već bio podosta uzrujan, pa je rekao: ‘To su jebeni patuljci.’ Rekao je da ga zato prate, da im je zato meta. Riječ je o zločinu iz mržnje koji se razvija...” U tom trenutku zazvonio joj je mobitel. “Morat ćemo reći Kay da je Marino ovdje”, doda još dok je stavljala bežičnu slušalicu. Nekoliko je trenutaka slušala, a na licu joj se načas pojavio bijes. “To ćemo još vidjeti”, reče. “To je posve neprihvatljivo... Jesam li očekivala? Pa, to je sad već i svojevrsni obrazac, nije li tako? Ali nekako sam se nadala... Ne, ne, ne. Ne mogu. U ovom slučaju nipošto... No, da... Doista radije ne bih... Da, jest, ali s obzirom na određene okolnosti, ne bih voljela... Da, jesam. A tko, dovraga, nije vidio?” Pogledala je Bentona. “Onda ti je možda jasno zašto to ne želim... A-ha. Jasno mi je. Sve mi je bilo posve jasno i prvi put. Vjerojatno bih mogla doznati je li voljna, pa ću ti javiti. Ali ne bih

je krivila u slučaju da poželi što prije odjuriti odavde i posljednjim se avionom vratiti na Logan...” Prekinula je vezu. Sada su već bili ispred bolnice, na pločniku. Bila su gotovo četiri sata i spuštao se mrak. Bilo je vrlo hladno, pa su im iz usta izlazili veliki oblaci pare, gusti poput dima. “Marino ne želi nikome nauditi”, reče Benton, jer mu se učinilo da je to dužan reći. “To što se dogodilo nije planirao.” “Želiš reći da nije htio silovati Kay.” Posve bezbojnim tonom, dok je stavljala sive naočale sa zrcalnim staklima koje su joj posve skrivale oči. “Ili je ono što se danas širi internetom poput šumskog požara netočno? Kako mi je samo prokleto žao što ga nisi poslao u neki drugi ured, a ne u moj. Do grla je uronjen u ovaj prokleti slučaj, a jednostavno nema načina na koji bismo njih dvoje mogli neodređeno dugo držati odvojene. Moraš s njom razgovarati.” “To što je objavljeno stvara pogrešan dojam.” “Ta bi izjava za kakvog forenzičnog lingvista bila pravi praznik. Ali vjerovat ću ti na riječ. To što je objavljeno na internetu potpuno je izmišljeno. Drago mi je da je tako.” Navukla je rukavice od fine jareće kože i pridignula ovratnik bunde od sjajnog baršunastog nerca. “Nisam rekao da je potpuno netočno”, uzvrati on. Nepomično je gledao udaljeni Empire State Building, obasjan blagdanskim crvenim i zelenim svjetlima, signalno svjetlo na vrhu tornja koje je podsjećalo zrakoplove da se drže podalje od tog mjesta. Bergerica ga uhvati za podlakticu. “Čuj”, reče popustljivijim tonom. “Trebao si mi reći da je Marino zapravo napustio Charleston, napustio Kay, zbog toga što joj je učinio. Uložit ću velik trud u to da budem puna razumijevanja. Znam kako je to zacijelo djelovalo na tebe. Barem bih ja to trebala znati bolje nego drugi.” “Sredit ću to.” “Nećeš ništa srediti, Bentone. Samo ćeš krenuti naprijed. Svi mi moramo ići dalje i dobro i mudro paziti na svakom koraku.” Povukla je ruku. Imao je dojam kao da ga je odbila.

“Zapanjuje već i činjenica da si spreman učiniti i najmanju sitnicu da mu pomogneš”, doda Bergerica. “Moram priznati da si mu pravi prijatelj. Ali ako ćemo o motivima...? Što ja mislim? Nadao si se da će sve to, pomogneš li mu i prikriješ njegove tragove, ono što je učinio nekako postati neistinito i nestvarno. No sada za to zna cijeli svijet. Zanima te koliko me ljudi danas nazvalo? U vezi s tim prokletim tekstom?” “Pitaj njega. Bio je pijan. Nemoj ga nogirati.” “Svi silovatelji koje sam strpala iza rešetaka bili su pijani ili drogirani ili i jedno i drugo ili je stvar obavljena uz pristanak ili je ona inicirala ili se uopće nije dogodilo... Neću ga nogirati, osim ako si to sam nekako ne navuče na vrat. Zaključila sam da je to Kayina bitka. A ne tvoja. Ne Lucyna. Iako se pribojavam da će Lucy teško na taj način gledati na cijelu stvar.” “Kay se s time suočila i to riješila.” Ruku uvučenih u džepove kako bi se zaštitila od hladnoće, Bergerica reče: “Stvarno... Čemu onda cijela ova velika igra oko toga da ne dozna da on radi za mene? Čemu tajiti? Mislila sam da je cijela stvar u njegovu napuštanju posla, dekompenzaciji zbog tebe i Kay, jer je bio ljubomoran - što je oduvijek očito kao što je očit i taj Empire State Building od kojeg nekako ne odvajaš pogled. Zaključio je kako je došlo vrijeme da odustane od nje i da se sredi. Kako sam samo glupa. Ni u jednom trenutku nisam nazvala Kay da potvrdi tvoju priču. Nisam tražila potvrde. Jer sam ti vjerovala.” “Trudio se. Trudio se više od ikoga koga poznajem. Barem bi tebi to trebalo biti očito. Ti si često s njim. Moraš ga pitati o njemu samome. Neka ti ispriča što je učinio”, reče Benton. “Samo da službeno primijetim: lagao si mi.” Već je tražila taksi. “Službeno: nisam ti lagao. I nije ju silovao.” “Nazočio si tom događaju?” “Rekla je da stvar nije otišla toliko daleko. Nije ga tužila. Za nju je to privatna stvar. Nije na meni da o tome razgovaram, bilo s tobom, bilo s nekim drugim. U početku mi nije ni rekla. Da, tako mi i treba. Moje samoobmane, glava u pijesku... Vjerojatno loša procjena.

Ali to što je jutros objavljeno na internetu svakako je iskrivljeno. Pitaj Marina. Pretpostavljam da je pročitao. Ili će ubrzo pročitati.” “A Lucy? Samo da znam što mogu očekivati.” “Pročitala je tekst, dakako”, odgovori on. “Ona me i nazvala u vezi s njim.” “S obzirom na to koliko obožava svoju tetu Kay, čudi me da ga nije na licu mjesta ubila.” “Malo je nedostajalo.” “Dobro da znam. Ne tako davno to bi i bila učinila. Duguješ mi uslugu.” Jedan taksi vratolomnom je brzinom skrenuo prema njoj i naglo se zaustavio uz škripu guma. “Trebala bih Kay da još večeras svrati do mrtvačnice”, reče ona. “A ti je trebaš zamoliti.” Ušla je u taksi. “Onaj telefonski poziv maločas...” Podignula je pogled prema njemu i rekla: “Ako je voljna to učiniti, Kay bi mi trebala da pregleda tijelo. Pribojavam se da doktorica Lester igra uobičajene igrice. Tražimo je. Dovući će to svoje dupe u mrtvačnicu što prije i surađivati, čak i ako radi toga budem morala nazvati prokletog gradonačelnika.” Zatvorila je vrata. Benton je stajao na pločniku, na hladnoći, i gledao kako taksi u kojem je Jaime Berger juri dalje, oduzimajući prednost dvama vozilima, uz pravu kakofoniju bijesnog trubljenja.

9

SCARPETTA JE PROUČAVALA DUGAČKE I PLITKE OGREBOTINE NA LIJEVOJ Strani gornjeg dijela Oscarovih leđa dok je on, ničim izazvan, objašnjavao kako ih je zadobio. “Već je bio unutra i onda me napao”, objašnjavao je. “Zatim je pobjegao, a ja sam pronašao nju. Policajci mi nisu vjerovali. Vidio sam im na licu. Misle da sam ozljede zadobio u sukobu s njom. Ali vi jasno vidite, zar ne? Vidite da se nisam borio s njom...?” “Pomoglo bi mi kad biste mi opisali što ste sinoć imali na sebi”, reče ona. “Jasno se vidi da ozljede nisam zadobio u sukobu s njom. Pod njezinim noktima neće pronaći moju DNK. Nije me ogrebla. Nije se sukobila sa mnom. Nikad se nismo sukobljavali. Tek je tu i tamo možda došlo do pokoje prepirke. Već je bila mrtva.” Scarpetta ga pusti još nekoliko trenutaka. Neutješno je plakao. Nakon što se malo primirio, ponovila je pitanje. “Sinoć. U što ste bili odjeveni kad ste se sukobili s...?” “Nisam ga vidio.” “Sigurni ste da je riječ o muškoj osobi?” “Da.” “Sjećate li se koliko je bilo sati?” “Pet.” “Točno?” “Nikad ne kasnim. Sva su svjetla bila ugašena. Čak i na ulazu. Svi su prozori bili mračni. Sve to nije imalo smisla. Očekivala me. Auto

joj je bio parkiran na ulici. Ja sam se parkirao iza njega. Bilo je još slobodnih mjesta. Budući da je bila Stara godina, mnogo ljudi nije bilo u gradu. Svukao sam kaput i ostavio ga na suvozačevu sjedalu. Imao sam majicu i traperice. Ona voli kad nosim majice bez rukava. Obožava moje tijelo. A ja na njemu radim jer ga ona toliko voli, tako da bih učinio bilo što, samo da joj udovoljim. Obožava seks. Ne bih mogao biti sa ženom koja ne voli seks.” “Uobičajeni seks, grubi seks, kreativni seks?” upita Scarpetta. “Krajnje sam obziran i nježan. Nemam druge mogućnosti. Zbog stasa.” “A fantazije? Na primjer vezivanje... To je važno i moram pitati.” “Nikada! Ni slučajno!” “To nije bila osuda. Mnogi ljudi rade razne stvari i nemam ništa protiv. Samo ako to odgovara i jednom i drugom partneru.” Neodlučno je šutio. Scarpetta je jasno vidjela da ima odgovor koji se razlikuje od onoga što želi reći. “Budite uvjereni da ništa ne osuđujem”, reče ona. “Samo nastojim pomoći. Uopće nije važno što punoljetne osobe rade ako obje strane pristaju na istu stvar i pod uvjetom da im to odgovara.” “Voljela je kad sam dominirao”, reče on. “Nije to bilo ništa bolno. Samo je voljela da je držim i ne puštam. Da je oborim. Voljela je kad sam pokazivao snagu.” “Držali ste je? Pitam jer nam svaka informacija može pomoći da utvrdimo što se dogodilo.” “Samo sam joj držao ruke priljubljene uz krevet. Ali nikad je nisam ni na koji način ozlijedio. Od toga joj nikada nije ostao nikakav trag.” “Jeste li je kada kako vezivali? Lisicama? Nešto slično? Samo želim provjeriti...” “Ponekad možda njezinim donjim rubljem. Voli lijepo rublje, voli se odijevati izrazito seksi. Ako joj i vežem ruke grudnjakom, vežem ih vrlo slabo i nikada je ne ozlijedim. To je tek tako... ideja, prijedlog, nikad ništa zapravo. Nikada je nisam ni udario po stražnjici, niti joj stiskao vrat ili nešto tako. Samo se pretvaramo i igramo, ništa drugo.” “A vi? Je li ona to radila vama?”

"Ne. Ja samo radim njoj. Snažan sam i to joj se sviđa, voli da je iskorištavam, no to voli samo kao ideju, nikada ništa stvarno. Vrlo je, vrlo seksi i uzbudljiva. Govori mi točno što želi, a ja to činim i sve je uvijek fantastično. Seks je uvijek nevjerojatno dobar.” “Jeste li i sinoć imali seksualne odnose? To je važno, moram pitati.” “A kako? Više je nije bilo. Bilo je tako užasno kad sam ušao i pronašao je. O, Bože. O, Bože moj!” “Žao mi je što moram pitati takve stvari. Shvaćate da je to važno?” Kimnuo je, istovremeno nadlanicama brišući oči i nos. “Sinoć je bilo hladno”, reče Scarpetta. “Zašto ste ostavili kaput u autu? Osobito s obzirom na to da su svjetla bila ugašena, pa ste se zabrinuli.” “Svukao sam kaput da je iznenadim.” “Da je iznenadite?” “Voljela je kad sam bio samo u kratkoj majici. To sam vam već rekao. Čak sam pomislio da bih mogao svući majicu dok otvara vrata. Bila je to kratka majica bez rukava. Bijela potkošulja. Htio sam da otvori vrata i vidi me u potkošulji.” Previše objašnjenja. Kaput je ostavio u automobilu zbog nekog drugog razloga. Laže i to nespretno. “Imam ključ od ulaznih vrata njezine zgrade”, reče on. “Ušao sam i pozvonio ispred vrata njezina stana.” Scarpetta upita: “Imate li i ključ njezina stana ili samo zgrade?” “Imam oba ključa. Ali uvijek zvonim. Nikad joj ne upadnem samo tako. Pozvonio sam, a vrata su se odjednom širom rastvorila i taj netko odmah je nasrnuo na mene, napao me, povukao u stan, te zalupio vrata. Bio je to njezin ubojica. Isti onaj čovjek koji me pratio, uhodio, mučio. Ili jedan od njih.” Razdoblje od dvadeset četiri sata odgovaralo je izgledu Oscarovih ozljeda. No to ne znači da govori istinu. “Gdje vam je sada kaput?” upita Scarpetta. Piljio je u zid. “Oscare?” I dalje je samo piljio u zid.

“Oscare?” Odgovorio je ne odvajajući pogled od zida. “Ondje kamo su ga već odnijeli. Policajci. Rekao sam im da mogu uzeti auto, pretražiti ga, učiniti što god žele. Ali da mene neće ni dotaknuti. Rekao sam im da moraju dovesti vas. Ja joj nikada ne bih ništa učinio.” “Recite mi nešto više o borbi s tom osobom koja je bila u kući.” “Bili smo blizu vrata i unutra je vladala potpuna tama. Udarao me plastičnom baterijskom svjetiljkom. Poderao mi je majicu. Sva je poderana i krvava.” “Rekli ste da je bilo potpuno mračno. Kako znate da vas je udarao baterijskom svjetiljkom?” “Kad je otvorio vrata zaslijepio me snopom svjetla, a zatim napao. Borili smo se i natezali.” “Je li što rekao?” “Čuo sam samo kako teško diše. A onda je pobjegao. Imao je dugački kožni kaput i kožne rukavice. Zahvaljujući tome po svoj prilici nema nikakve ozljede. Vjerojatno nije ostavio ni tragove DNK ili vlakna. I slične stvari. Bio je lukav.” Oscar je zapravo lukav dok tako nudi objašnjenja pitanja koja mu nitko nije postavio. I dok tako laže. “Zatvorio sam vrata, zaključao ih i upalio sva svjetla. Počeo sam dozivati Terri. Imam dojam kao da mi je neka mačka oderala kožu na stražnjoj strani vrata. Nadam se da se neće inficirati. Možda biste mi trebali dati neki antibiotik. Drago mi je što ste došli. Morali ste doći. Rekao sam im... Sve se zbilo tako brzo i bilo je tako mračno...” Suze. Ponovno je zajecao. “Mahnito sam vikao, dozivao Terri.” “A ona baterijska svjetiljka...?” podsjeti ga Scarpetta. “Je li bila uključena dok ste se borili?” Nekoliko je trenutaka oklijevao, kao da o tome nikada nije razmišljao. “Bit će da ju je isključio”, reče na koncu. “Ili se možda razbila dok me udarao. Možda je član nekog odreda smrti. Ne znam. Baš me briga koliko su lukavi. Nema savršenog zločina. Vi uvijek citirate Oscara Wildea. ‘Nitko nikada ne počini zločin a da pritom ne učini nešto glupo.’ Osim vas. Vi biste se mogli nekažnjeno izvući. Jedino biste vi mogli počiniti savršeni zločin. To uvijek govorite.”

Nije se mogla sjetiti da je ikada navela riječi Oscara Wildea i nikada nije rekla da bi mogla počiniti savršeni zločin. Bila bi to glupa i skandalozna izjava. Pogledala je niz tankih tragova noktiju, U obliku polumjeseca, na njegovu mišićavom lijevom ramenu. “Pogriješio je. Morao je barem u nečemu pogriješiti. Znam da vi to možete otkriti. Uvijek kažete da sve možete otkriti.” Ni to nije nikada rekla. “Možda je stvar u vašem glasu i načinu na koji se izražavate. U tome što ste iskreni i nepretenciozni. Prelijepi ste.” Čvrsto je stisnuo šake u krilu. “Sad kad vas vidim uživo, jasno vidim da stvar nije u tome što vas netko dobro našminka, ili što vas snimaju iz idealnog kuta.” Plavo-zelene oči nisu se odvajale od njezina lica. “Pomalo poput Katherine Hepburn, samo što imate plavu kosu i niste toliko visoki.” Stisnute su šake drhtale, kao da svim silama nastoji spriječiti da nešto ne učine. “Izvrsno izgledate u hlačama, baš kao i ona. No ona je zapravo nosila traperice, zar ne? Postoji uopće razlika u kroju? Nisam mislio ništa neprikladno. Ne nabacujem vam se. Samo bih volio da me zagrlite. Treba mi vaš zagrljaj!” “Ne mogu vas zagrliti. Jasno vam je, valjda, zašto...?” reče ona. “Uvijek kažete da ste nježni prema mrtvima. Da ste obzirni i dodirujete ih kao da su živi, razgovarate s njima kao da vas osjete i čuju. Da ljudi mogu biti privlačni i poželjni i kad su mrtvi, te da upravo zbog toga nekrofiliju nije toliko teško shvatiti koliko se obično smatra u javnosti, osobito ako je tijelo još toplo. Ako možete dodirivati mrtvace, zašto ne možete dodirnuti mene? Zašto me ne možete zagrliti?” Nikada nigdje nije rekla da mrtva tijela dodiruje kao da su živa, niti da s njima razgovara kao da osjećaju i čuju. Nikada nije rekla da su mrtva tijela poželjna, kao ni da je nekrofilija razumljiva. O čemu on to, dovraga, govori? “Je li vas napadač pokušao ugušiti?” upita.

Tragovi noktiju na stražnjoj strani vrata bili su okomiti. Savršeno okomiti. “U jednom trenutku držao me za vrat, te je noktima prodirao sve dublje dok sam se ja zakotrljao i tako se uspio osloboditi”, odgovori Oscar. “Jer sam jak. Ne znam što bi se dogodilo da nisam tako snažan.” “Rekli ste da su vas počeli uhoditi kada ste započeli vezu s Terri. Kako ste se vas dvoje upoznali?” “Na internetu. Bila mi je studentica. Već neko vrijeme. Znam. O tome se ne smije govoriti.” “Molim?” “Ma ništa se ne brinite. Poslušno ću nastaviti igru”, reče on. “Pohađala je moj seminar s područja povijesti psihijatrije. Željela je postati forenzičnom psihologinjom. Baš je neobično koliko žena želi upravo to. Ovaj je odjel prepun zgodnih mladih postdiplomantica s Johna Jaya. Ne biste li očekivali da bi se žene, osobito zgodne žene, trebale bojati ovdašnjih pacijenata?” Scarpetta mu je počela pregledavati široka prsa bez dlaka, mjereći i druge plitke ogrebotine. Dodirivala mu je rane, a on je ruke vezane lisicama bio položio preko prepona, dok su mu plavozelene oči bile poput ruku koje nastoje istražiti što se nalazi ispod njezina bijelog ogrtača. “Ne mislite li da bi se žene nekako trebale bojati rada na ovakvom mjestu?” upita on. “Bojite li se vi?” Kada je prije godinu i pol primila onaj zagonetni telefonski poziv, Rospija nije imala pojma koliko će joj se život silno promijeniti. Muškarac koji je zvučao kao Talijan rekao je da zastupa jedan britanski trust, a da je do njezina imena došao neizravno, zahvaljujući konzultantskoj tvrtki u kojoj je ranije radila. Na lošem engleskom rekao je da bi joj htio mailom poslati opis posla. Rospija je tu poruku isprintala. I dalje joj je bila zalijepljena na hladnjaku, kako bi je podsjećala na neobične životne podudarnosti:

Bila je odgovorila odmah, navodeći da je vrlo zainteresirana, ali i da moli dodatne informacije. Odgovarajući na određena pitanja, posrednik je na svoj ograničeni način objasnio da vještina u komunikaciji s ljudima jednostavno znači da Rospija mora pokazati interes za ljude i gotovo. S njima ne smije razgovarati, ali mora znati što odgovara njihovim “najnižim instinktima”. Tako je ubrzo uvidjela da to znači voajerizam i veliko uživanje u tuđim poniženjima i krajnjoj nelagodi. Rospijino prihvaćanje ponude, formatirano identično kao i ponuda, također se nalazilo na vratima hladnjaka:

Na određeni način Rospija je tako postala posrednom anonimnom cyber-verzijom komičarke koju je obožavala, Kathy Griffin, čije je emisije i nastupe opsjednuto gledala, uvijek nailazeći na pokoji novi savjet u vezi s time kako raskomadati bogate i slavne, te ih poslužiti nezasitnoj publici koja se povećava eksponencijalno dok se situacija u svijetu pogoršava. Ljudi su očajnički željni smijeha. Očajnički žele dati oduška nakupljenim frustracijama, razlozima za ljutnju i nezadovoljstvo, kao i gnjev prema zlatnim žrtvenim jarcima, kakvima je Rospija smatrala povlaštene i nedodirljive pojedince koje će uvrede i ismijavanje možda naljutiti i smetati im, ali ih zapravo nikada neće istinski povrijediti. Naposljetku, tko ikako doista može naškoditi jednoj Paris Hilton ili Marthi Stewart? Ogovaranja, nesmiljene insinuacije i

senzacionalislička razotkrivanja - pa čak i zatvorske kazne samo im unapređuju karijeru, pa ih ljudi još više vole i još im više zavide. Najokrutnija je kazna odbacivanje, zanemarivanje, osjećaj nevidljivosti i nepostojanja, upravo ono što je Rospija osjećala kada su deseci, čak stotine poslova na području tehničke podrške i marketinga, pa tako i njezin, prebačeni vanjskim partnerima u Indiji. Nju su izbacili u letu, bez najave i bez padobrana. Nikada neće zaboraviti kako je pospremila osobne stvari i odnijela ih u kartonskoj kutiji, upravo onako kako je često viđala u filmovima. Kao kakvim čudom, upravo u vrijeme kada se počela pribojavati da više neće imati dovoljno novca za život u Murray Hillu, te se počela raspitivati za povoljne stanove koji nisu u najgorim dijelovima grada, nazvao ju je Šefov agent, Talijan iz Velike Britanije. Ako se sada i mogla na nešto kronično tužiti, to je onda bila osamljenost koja joj je neočekivano pružila uvid u svijet serijskih i profesionalnih ubojica, te zbog koje ih je počela pomalo žaliti. Kako je samo teško i neugodno čuvati tajnu kada su ulozi tako visoki, a ona je često zamišljala što bi ljudi učinili kad bi znali da je gospođa koja uz njih stoji u redu na blagajni obližnje drogerije ili prodavaonice organski uzgojene hrane velikim dijelom odgovorna za najpopularniju tračersku kolumnu na internetu u povijesti. Ali to nije mogla spomenuti nikome, čak ni policijskom istražitelju koji ju je maločas posjetio. Nije si mogla prisvojiti zasluge za to. Nije mogla imati prijatelje i izložiti se opasnosti od toga da nešto slučajno oda. Bilo je dobro što se nije povjerila kćerima i što s njima nije često u vezi. Vjerojatno bi bilo najpametnije da više nikad ni s kim ne iziđe i da se ponovno ne uda. Čak i kad bi to prestala raditi, nikada ne bi mogla reći ništa o nekadašnjem iznimnom, ali i anonimnom poslu. Bila je potpisala toliko sporazuma o neotkrivanju i povjerljivosti da bi je zbog toga čekao doživotni zatvor, da bi završila u ubožnici ili - sada možda već pretjeruje - bi umrla neprirodnom smrću čak i kad bi na najmanji mogući način prekršila odredbe tih dokumenata. Ali što bi uopće mogla otkriti? Ne zna tko je autor Golih u Gothamu. To može biti muškarac, može biti žena, može biti stara, može biti mlada osoba, Amerikanac ili ne. Ili u pozadini tog fenomena može biti i niz ljudi, možda hrpa

mladih pametnjakovića s MIT-a2ft, ili neki špijuni iz Kine ili malena skupina genijalnih klinaca u nekoj megatvrtki koja se bavi tehnologijama pretraživanja interneta. Rospiju su plaćali dobro, a ona se silno ponosila time što je posredno svojevrsna anonimna zvijezda, no cijeli taj posao i uvjeti pod kojima ga je obavljala sve su je više iscrpljivali na način koji nipošto nije bila očekivala. Počela je sumnjati u vlastiti raison d’etre, a upravo se zbog toga, po svoj prilici, i ponijela onako glupo kad ju je posjetio istražitelj Marino. Rospija je žudjela za interakcijama s pravim ljudima od krvi i mesa, čeznula za razgovorima, pozornošću i potvrđivanjem, te je bila izgubila umijeće vođenja smislenog razgovora s ljudskim bićem koje je nazočno u istoj prostoriji. Za nju je to bilo posve iznimno iskustvo: živ čovjek sjedio je u njezinoj dnevnoj sobi i primijetio pseće dlake na sagu i vidio je u trenirci s kapuljačom od crvenog velura koja je na pojedinim mjestima imala svijetloružičaste mrlje, tragove malog incidenta sa sredstvom za izbjeljivanje. Bilo joj je žao kad je otišao, iako je istovremeno osjećala i olakšanje, no uglavnom joj je bilo žao, što je više razmišljala o tome. Dotada nije imala pojma o tome koliko je zapravo očajnički osamljena. Sada je to znala, a bili su joj jasni i razlozi za to. Više nego jasni. Tko se na njezinu mjestu ne bi osjećao osamljenim? Nevidljiv novac koji joj svaka dva tjedna sjeda na račun, bezlične i nezahvalne opaske i upute koje povremeno prima mailom, mogle su jednako tako dolaziti i od Boga, kojeg Rospija također nikada nije vidjela uživo, niti je vidjela neku njegovu sliku, a i o čijem se pravom imenu također moglo raspravljati. Kad bi Rospiji zatrebali poticaji, pohvale, zahvalnost, odmor ili rođendanski dar, ili možda kakva povišica, ni Šef ni Bog ne bi pokazali zanimanje. I jedan i drugi i dalje bi bili nijemi i nevidljivi. Bogu, vjerojatno, još može nekako oprostiti, budući da ima cijeli svemir pun zaposlenika i učenika za koje se mora birnuti. No prema Šefu je bila već manje popustljiva, budući da on ima jedino Rospiju. Nešto u vezi s današnjim dolaskom istražitelja Marina pomoglo joj je da sve spozna još jasnije. I dok je Rospija uvijek bila prva spremna priznati da ju je stvorio Šef, iako je bila zahvalna, sada je shvatila i da je nezadovoljna i kivna. Potpisom na onim dokumentima otpisala je

26 Prestižno sveučilište, Massachusetts Institute of Technology.

vlastiti život. Nema psa, nema prijatelje, ne usudi se putovati, niti se upustiti u otvorene razgovore, a nitko je ne posjećuje, osim nepozvan. Jedina osoba koju je mogla nazvati bar poznanicom sinoć je ubijena. Kakve je samo užasne životne uvjete prihvatila pristajući na taj posao. A život je kratak. Može završiti - i to pod užasnim okolnostima - u trenu. Šef je sebično iskorištava, bezobzirno i posve nepravedno. Bez Rospije, Šef ne bi mogao ispuniti kolumnu onim što Rospija izdvaja iz tisuća poruka punih tračeva, slika i mrzovoljnih, ružnih komentara i zlobnih primjedaba koje šalju čitatelji. Rospija radi sve, a Šef prisvaja sve zasluge, čak i unatoč tome što poklonici ne znaju tko je Šef. Rospija je sjedila za radnim stolom, za računalom, navučenih zastora, kako ne bi morala gledati zgradu na suprotnoj strani i misliti na užas koji se u njoj dogodio. Nije željela gledati ni policijski automobil i dalje parkiran ispred Terrina stana, te navesti policajca koji se njime dovezao da istražitelja Marina izvijesti o tome kako ona susjeda s kojom je ranije razgovarao špijunira gledajući kroz prozor. Iako bi bila voljela da je još jednom posjeti, to si nije mogla priuštiti. Istražitelju Marinu već je i ovako sumnjiva. Bila je uvjerena kako on smatra da je sinoć nešto vidjela, a budući da je nakon njegova odlaska malo istražila stvar na internetu, bilo joj je jasno i zašto tako misli. Terrina smrt bila je prava zagonetka, i to ružna zagonetka. Nitko nije naveo kako je umrla, nego se pisalo tek o tome da je onaj plavokosi muškarac sa žutom ružom kojeg je Rospija nedavno bila pozdravila, zatvoren u Bellevueu, baš kao i Samov Sin27 kad su ga uhvatili, a mrtvozornik koji je obavio obdukciju nad Terrinim tijelom nije objavio pojedinosti. No zacijelo su jezovite. Slučaj je zasigurno silno važan, jer je u pomoć doista pozvana i doktorica Scarpetta. Tako se barem smatralo, na temelju toga što je danas viđena i na Loganu i na LaGuardiji, zatim ponovno u Bellevueu, ispred kojeg je vukla kovčeg s neispravnim kotačićem, i gdje se očito trebala naći sa suprugom, forenzičnim psihologom na muškom zatvorskom odjelu, gdje je sada Terrin dečko. Nema sumnje da će Šef iz priče o doktorici Scarpetti izvući još barem jedan članak, a to je velika šteta. Blogeri su posvuda reagirali na oba danas objavljena članka, a razlike u stavovima bile su velike.

27 Serijski ubojica David Berkowitz.

I dok je niz ljudi smatrao kako je prava sramota da se bilo kakvo zlostavljanje doktorice Scarpette, bilo da je počinitelj istražitelj Marino ili časna sestra Polly, tako iznosi u javnost, bilo je još više onih koji su tražili još. Pojedinosti! Pojedinosti! Zašto bi netko djetetu trgao olovke? Takve žene to i traže. I zato ih toliko privlače zločini. Iznenadilo me to s istražiteljem, ali ne i s časnom. Rospija se još od odlaska istražitelja Marina osjećala neuobičajeno nemotiviranom. Sada će joj ipak biti najbolje da se sabere i da počne razvrstavati najnovije informacije i snimke koje šalju čitatelji i obožavatelji, u slabašnoj nadi da bi se među njima moglo naći i nešto važno što bi mogla objaviti ili premjestiti u Šefov direktorij za materijale. Otvorila je i izbrisala na desetke banalnih i dosadnih pričica, navodnih susreta s ovim ili onim, slika snimljenih mobitelom, sve dok nije došla do elektroničke poruke poslane nekoliko sati ranije. Naslov ju je odmah uzbudio, ali istovremeno ju je obuzela i sumnja: JOŠ NEVIĐENA SNIMKA! MARILYN MONROE U MRTVAČNICI U poruci nije bilo teksta, ali se u privitku nalazila fotografija. Rospija ju je skinula i otvorila, a kada joj se u visokoj rezoluciji ukazala na ekranu, osjetila je uzbuđenje od kojeg je shvatila na što ljudi misle kad kažu da su se naježili. “Bože moj”, promumlja. “Bože moj presveti”, usklikne zatim. Nago tijelo Marilyn Monroe bilo je zašiveno poput krpene lutke na stolu za obdukciju od sjajnoga čelika, plava kosa slijepljena oko nepomičnog lica, pomalo podbuhloga, ali ipak prepoznatljivoga. Rospija je počela zumirati pojedinosti, furiozno klikajući mišem, upravo onako kako će to nedvojbeno činiti i čitatelji. Piljila je i uvećavala, pa još malo piljila u nabiranje i spuštanje nekoć fantastičnih grudi filmske božice prouzročeno tom jezovitom željezničkom prugom šavova koji su se u obliku slova V od ključnih kostiju spuštali do prostora među grudima, a zatim i niže nekoć fantastičnim tijelom, kraj starih ožiljaka od kirurških zahvata, da bi se izgubili među stidnim dlakama. Tako glasovite usne i plave oči bile su zatvorene,

a pri najvećem povećanju koje je fotografija omogućavala Rospija je ugledala i istinu koju je svijet oduvijek priželjkivao i nedvojbeno zaslužio. Tek tako, znala je, i to je mogla dokazati. Stvar nije mogla biti očitija. Sve su pojedinosti bile na mjestu. Dokazi: nedavno obojena kosa bez traga tamnim korijenima vlasi. Besprijekorno počupane obrve. Pomno njegovani nokti na nogama i rukama, te glatko izbrijane noge. Bila je vitka, nigdje nije bilo ni grama nedoličnoga viška. Marilyn se pomno brinula za svaku pojedinost izgleda, dobro se brinula za tijelo i do samog posljednjeg trenutka života pazila na težinu. A ljudi koji su duboko deprimirani to ne čine. Ta je snimka nedvosmisleno dokazivala ono što je Rospija oduvijek pretpostavljala. Uzbuđeno je pisala tekst. Mora biti kratak. Šef piše, a ne Rospija, pa ona nikada nije imala dopuštenje da napiše više od petnaestak riječi za kakav potpis pod slikom ili neki drugi tekst na njihovim stranicama: MARILYN MONROE UBIJENA/ (ČITATELJE P0ZIVAM0 NA OPREZ) NEVJEROJATNA, DOSAD NEVIĐENA SNIMKA S OBDUKCIJE NEDVOSMISLENO DOKAZUJE DA FILMSKA BOŽICA U VRIJEME SMRTI NIJE BILA U DEPRESIJI, TE DA SE NIJE UBILA. POJEDINOSTI JASNO VIDLJIVE TIJEKOM OBDUKCIJE IZVEDENE 5. KOLOVOZA 1962. GODINE, U LOS ANGELESU, UKAZUJU NA NEOBORIVE DOKAZE 0 TOME DA JE MARILYNIN ŽIVOT OKONČAN ZBOG SILA ZLA - A NE NESRETNIM SLUČAJEM ILI SAMOUBOJSTVOM.

Rospija bi sada trebala stati, za ime svijeta. Napisala je šezdeset jednu riječ, i to bez brojaka i interpunkcijskih znakova, gotovo pet puta više od ograničenja. No Šef će u ovom slučaju nedvojbeno pristati na iznimku, te je za promjenu nagraditi pohvalama i bonusom. Na internetu je bez poteškoća pronašla navodni glasoviti izvještaj o obdukciji koji je napisao dr. Thomas Noguchi, kao i rezultate laboratorijskih ispitivanja. Sve je pomno pročitala, ne znajući što

znače mnoge riječi i izrazi. Potražila je “fiksirani livor mortis”28 i “blago ekhimotično područje”29 i “izostanak refraktilnih kristala u želucu i dvanaesniku”. Potražila je mnogo toga, pritom osjećajući sve izraženiju ogorčenost. Kako se hrpa sebičnih moćnika i ženskara samo usudila to učiniti Marilyn! No, dobro, svijet sada uistinu može prestati nagađati o tome što se doista dogodilo. Prsti su joj samo letjeli po tipkovnici. SUPERPOVJERLJIVE INFORMACIJE IZ STVARNOG IZVJEŠTAJA O OBDUKCIJI POSVE SE POKLAPAJU S ONIM ŠTO SE TAKO OČITO VIDI NA OVOJ IZNIMNOJ SNIMCI. MARILYN MONROE, NAGU I BESPOMOĆNU, SILOM SU DRŽALI U LEŽEĆEM POLOŽAJU NA KREVETU (TO OBJAŠNJAVA MODRICE NA LIJEVOME BOKU I KRIŽIMA) DOK SU JOJ UBOJICE DAVALI KLISTIR PREPUN BARBITURATA. POSVE JE SIGURNO DA NIJE PREMINULA OD NAMJERNOG PRE- DOZIRANJA NEMBUTALOM, JER BI JOJ SE U ŽELUCU I DVANAESNIKU ZASIGURNO ZADRŽALI BAREM TRAGOVI KAPSULA I ŽUĆKASTI OSTACI - A NJIH NIJE BILO. TU JE JOŠ I OTKRIĆE ČINJENICE DA JOJ JE DEBELO CRIJEVO BILO IZGUBILO BOJU, TE BILO PROŠIRENO - ŠTO SE I MOŽE OČEKIVATI NAKON KLISTIRANJA OTROVOM! UZGRED, AKO SE SAMA ODLUČILA NA KLISTIRANJE, UMJESTO DA JOJ JE TO UČINIO NETKO DRUGI, GDJE SU BILE SVE TE PRAZNE KAPSULE? GDJE JE BILA BOČICA SA SREDSTVOM ZA KLISTIRANJE? KADA SU JOJ SE U ORGANIZMU NAŠLA OPOJNA SREDSTVA, ZDRAV RAZUM GOVORI NAM DA TADA NIKAKO NIJE MOGLA IZJURITI IZ KUĆE I RIJEŠITI SE DOKAZA, PA SE ZATIM VRATITI, SVUĆI ODJEĆU, VRATITI SE U KREVET I LIJEPO PODVUĆI POKRIVAČ POD BRADU. NAKON TOG KLIST1RA ZACIJELO JE BILA ONEMOĆALA, U NESVIJESTI, A ZATIM I MRTVA, I TO SVE U VRLO KRATKOME VREMENU. ŠTOVIŠE, NIJE NI DOŠLA DO KUPAONICE! U TRENUTKU SMRTI MJEHUR JOJ JE BIO PUN! PIŠE U IZVJEŠTAJU S OBDUKCIJE! MARILYN JE UBIJENA JER NIJE ŽELJELA ŠUTJETI - BEZ OBZIRA NA TO TKO JOJ JE TO NALOŽIO!

28 Spuštanje krvi u donji dio tijela nakon smrti, rezultira crvenkastoljubičastom bojom kože, tj. mrtvačkim pjegama. 29 Ekhimoza - pojava potkožnih podljeva, hematoma...

10

JAIME BERGER PRUŽAO SE POGLED NA USPRAVLJENE prikazane bareljefom na granitnome pročelju zgrade na suprotnoj strani ulice u odnosu na prozor njezina ureda na sedmome katu. Igrom slučaja stajala je zagledana kroz isti taj prozor kad je zrakoplov American Airlinesa na letu br. 11 zagrmio abnormalno bučno i nisko na blistavoplavome nebu i potom se punom brzinom zabio u sjevernu zgradu Svjetskog trgovinskog centra. Osamnaest minuta kasnije drugi se zrakoplov zabio u južni neboder. U nevjerici je gledala kako ti simboli moći koje je poznavala veći dio života gore i urušavaju se, a prava kiša pepela i ostataka ruševina prekrivaju južni dio Manhattana. Bila je uvjerena da je nastupio smak svijeta. Otada se mnogo puta pitala što bi bilo drukčije da tog utorka ujutro nije bila u New Yorku, da nije sjedila u istom tom uredu, telefonom razgovarala s Gregom, koji je bio u Buenos Airesu, bez nje jer je ona, za promjenu, imala još jedno veliko suđenje - slučaj kojeg se sada više gotovo nije uspijevala ni prisjetiti. Neprestano je imala ta iznimno važna, velika i sudbonosna suđenja, kojih se kasnije teško prisjećala, a zbog kojih je morala ostati u gradu, dok je Greg dvoje djece iz svog prethodnog braka vodio na čudesna mjesta širom kugle zemaljske. Na koncu je zaključio da mu se najviše sviđa London, pa je ondje kupio stan, a onda se pokazalo da je ondje usput pokupio i ljubavnicu, mladu englesku odvjetnicu koju je bio upoznao nekoliko godina ranije, kad je tijekom jednog neuobičajeno stresnog suđenja nekoliko tjedana provela u Bergeričinu uredu.

Iz

UREDA

LAVOVE

Bergerica ni na trenutak nije posumnjala ni u što kada su mlada odvjetnica i Greg zajedno večerali dok je ona radila sve dok sa sata nisu otpale kazaljke. Kako je on to običavao reći. U tom stanju bračne nesvijesti ostala je sve dok joj jednog dana prošle zime Greg nije nenajavljeno upao u ured da je izvede na ručak. Otišli su u Forlini’s, omiljeno okupljalište pravosudnih moćnika i političara. Suprug i supruga ondje su sjeli jedno nasuprot drugome, okruženi skladnim tamnim zidnim oblogama od drva i raskošnim uljima na platnu koja su prikazivala “nekadašnju domovinu”. Nije joj rekao da ima ljubavnicu, i to već godinama, nego samo da želi poći dalje, a Bergeričine su se misli istovremeno, od svih tema i svih ljudi, usmjerile na Kay Scarpettu. Za to je postojao i logičan razlog. Forlini’s je separeima dao nazive po utjecajnim gostima, a ona i Greg sjedili su, igrom slučaja, u separeu koji je dobio naziv po Nicholasu Scoppetti, aktualnome upravitelju gradske Vatrogasne službe. Ugledavši prezime Scoppetta na zidu, Bergerica je pomislila na Scarpettu, koja bi u toj situaciji, bila je uvjerena Bergerica, bila ustala iz tog prokletog separea od zagasitoružičaste kože i energičnim korakom izjurila iz restorana, umjesto da se podvrgne prozirnim lažima i poniženjima, možda ih čak i potičući. Ali Bergerica se nije pomaknula, a nije se ni pobunila. Kao i obično, bila je posve staložena i pribrana, te je slušala kako Greg priča gluposti, sere joj kako je više ne voli. Prestao ju je voljeti nakon 11. rujna, vjerojatno zbog toga što pati od posttraumatskog stresnog poremećaja, iako više nego dobro zna da je u vrijeme terorističkog napada bio u inozemstvu, no stalno ponavljanje snimaka u vijestima na njega je djelovalo gotovo kao da je i sam bio u gradu. Rekao je da mu to što se dogodilo Americi, i što se i dalje događa - osobito njegovim ulaganjima u nekretnine i s tim velikim padom vrijednosti dolara - izaziva nepodnošljive traume, pa se stoga seli u London. Želi diskretan razvod, a što cijeli postupak bude diskretniji i bez protivljenja i prepreka, to će svima na koncu biti bolje. Bergerica je upitala postoji li mogućnost za to da je s cijelom pričom nekako diskretno povezana i neka druga žena, samo da utvrdi je li dovoljno jak i karakteran da bude iskren. On je rekao da je to pitanje posve nevažno kada se dvoje ljudi više ne voli, a potom je, ne osobito prikriveno, optužio Bergericu za druge interese, pri čemu nije mislio

na profesionalni život. Nije se usprotivila, nije ga preusmjerila, nije čak ponudila ni dokaze o tome da nikada nije prekršila uvjete njihove bračne veze, čak i ako je o tome razmišljala. Bergerica je sada bila diskretno razvedena, diskretno bogata i diskretno izolirana. Ured joj je tako kasno poslije podne bio prazan. Naposljetku, bio je i neradni dan, ili dan za bolovanje, ovisno o tome s koliko je tko oduševljenja dočekao dolazak nove godine. No Bergerici se nije dalo biti kod kuće. Uvijek je bilo posla koji treba obaviti. Budući da joj je bivši suprug bio na suprotnoj strani Atlantika, da su njegova djeca već bila odrasla, a ona nije imala svoje djece, bila je posve sama u tom hladnom artdecoovskom zdanju nedaleko od mjesta na kojem su se nekoć uzdizali blizanci Svjetskog trgovinskog centra, posve sama, tako da se nitko umjesto nje nije mogao javiti ni na telefon. Kad se oglasio, točno u pet poslije podne, točno dvadeset četiri sata nakon što je Oscar Bane ustvrdio da je došao pred ulaz u zgradu u kojoj je živjela Terri Bridges, Bergerica je podignula slušalicu, već znajući tko je zove. “Ne. Ne u konferencijskoj dvorani”, rekla je, obraćajući se Lucy. “Samo nas dvije. Odradit ćemo to u mojem uredu.” Oscar se zapiljio u sat u plastičnome kućištu na zidu, a zatim je prekrio lice vezanim rukama. Jučer poslije podne u to vrijeme Terri mu je trebala otvoriti vrata, a možda je to i učinila. Ili je možda točno to što tvrdi, pa je u to vrijeme jučer već bila mrtva. Veća kazaljka na satu uz trzaj se pomaknula, sada pokazujući minutu nakon pet. Scarpetta upita: “Je li Terri imala prijatelje?” “Na internetu”, odgovori Oscar. “Tako se povezivala s ljudima. Tako im je naučila vjerovati. Ili shvaćala da nekome ne može vjerovati. Znate već... Zašto to činite? Zašto ne možete priznati? Tko vam ne dopušta...?” “Ne znam što želite da priznam.” “Dobili ste upute.” “Zašto mislite da mi je netko dao nekakve upute? Upute za što?”

“U redu, dobro”, reče Oscar razdraženo. “Ova me igrica već jako umara. Ali ipak ću vam reći. Moram vjerovati da me štitite. Moram vjerovati da zbog toga toliko okolišate. To ću prihvatiti i odgovoriti na pitanje. Terri je ljude upoznavala na internetu. Ako ste mala osoba i k tome još žena, još ste ranjiviji.” “Kada ste se vas dvoje prvi put našli, kada ste se počeli viđati?” “Nakon godine dopisivanja mailom. Tako smo utvrdili da oboje idemo na isti sastanak u isto vrijeme. U Orlando. Na skup Malih ljudi Amerike. Tako smo otkrili da oboje imamo akondroplaziju. Nakon Orlanda smo se počeli viđati. Već sam vam rekao. Prije tri mjeseca.” “Zašto od samog početka u njezinu stanu?” “Voljela je biti kod kuće. Vrlo je uredna, opsjednuta redom i čistoćom.” “Brinula ju je mogućnost da je vaš stan prljav?” “To ju je brinulo u vezi s gotovo svim mjestima.” “Je li imala opsesivno-kompulzivni poremećaj? Fobiju od bakterija?” “Kad smo nekamo išli, tražila je da se oboje nakon povratka k njoj otuširamo. U početku sam mislio da je to zbog seksa, i to je bilo u redu. Zajedničko tuširanje. No kasnije sam uvidio da se radi o čistoći. Morao sam jako paziti na čistoću. Nekoć sam imao dugu kosu, no ona me natjerala da se ošišam, jer je tako lakše održavati čistoću. Rekla je da se u kosi nakupljaju prljavština i bakterije. Nisam se bunio, samo sam rekao da ću na jednom dijelu tijela svakako zadržati dlake... Nitko mi neće ništa dirati tamo dolje.” “Gdje uklanjate dlake?” “Kod jedne dermatologinje u Istočnoj sedamdeset devetoj ulici. Lasersko uklanjanje. S drugim bolnim metodama više neću ni pokušavati. ..” “A Terri? I ona je odlazila istoj dermatologinji?” “Ona me njoj i uputila. Doktorici Elizabeth Stuart. Ima veliku ordinaciju i vrlo je cijenjena. Terri k njoj odlazi godinama.” Scarpetta zapiše ime dr. Stuart, usput postavljajući pitanje o drugim liječnicima i ordinacijama u koje je Terri eventualno odlazila. Oscar je rekao da ne zna ili se ne sjeća, no bio je uvjeren da bi se

takvi podaci morali nalaziti u Terrinu stanu. Bila je besprijekorno uredna i organizirana, rekao je. “Nikada nije bacila ništa od stvari koje bi mogle biti važne, no sve ima točno određeno mjesto. Kad bih prebacio košulju preko naslona stolice, ona bi je objesila. Tek što bih pojeo, ona je već odnosila posuđe u perilicu. Mrzila je nered. Mrzila kad stvari nisu bile na mjestu. Torbica, baloner, čizme za snijeg, što god već bilo, sve je uredno spremala na mjesto, čak i ako se tim nečim namjeravala poslužiti već samo koju minutu kasnije. Jasno mi je da to nije normalno.” “Je li i njezina kosa bila tako kratka?” “Neprestano zaboravljam činjenicu da je niste vidjeli.” “Žao mi je, nisam.” “Nije bila kratko ošišana, ali užasno pazi na čistoću kose. Kad god je nekamo išla, čim bi se vratila, tuširala bi se i prala kosu. Nikada se nije kupala u kadi. Jer tada sjediš u prljavštini. To uvijek govori. Jednom upotrijebi ručnik i odmah ide u pranje. Znam da to nije normalno. Rekao sam joj kako možda ne bi bilo 1OŠQ da s nekim razgovara o tome, kako je anksiozna, opsesivnokompulzivna, ne u velikoj mjeri, ali ima te simptome. Nije prala ruke stotinu puta na dan, niti zaobilazila napuknuća na pločniku, niti je odbijala hranu donijetu iz restorana. Ni slučajno.” “A seks? Je li bilo kakvih dodatnih mjera opreza zbog takve opsjednutosti čistoćom?” “Samo je tražila da ja budem čist. Kasnije se tuširamo, jedno drugome peremo kosu, pa se obično još poseksamo pod tušem. Voli seks pod tušem. To naziva čistim seksom. Htio sam da se viđamo i češće, više od jednom tjedno. No to je bilo sve. Jednom u tjednu. Uvijek istog dana, uvijek točno u isto vrijeme. Vjerojatno stoga što je toliko organizirana. Subotom u pet. Tada jedemo, pa vodimo ljubav. Ponekad bismo navalili na seks čim bih ušao. Nisam nikada prespavao. Voli se probuditi sama i odmah početi raditi. Na moju DNK naići ćete posvuda u stanu.” “Ali sinoć nije bilo seksa.” “To ste me već pitali!” Stisnuo je šake, a na mišićavim rukama iskočile su mu žile. “Kako je moglo biti seksa?!”

“Samo sam željela biti sigurna. Jasno vam je zašto moram pitati.” “Uvijek se služim kondomima. Pronaći ćete ih u ladici uz njezin krevet. Na njoj bi moralo biti moje sline.” “Zbog...” “Jer sam je držao u naručju. Pokušao sam je oživiti umjetnim disanjem. Kad sam shvatio da je mrtva, poljubio sam je u lice. Dodirivao je. Držao u naručju. Moja je DNK na njoj.” “Ovo i ovo...” Scarpetta mu dodirne modrice na prsnoj kosti. “Kad vas je udario baterijskom svjetiljkom?” “Dio toga, da. Dio možda od pada na pod. Ne znam.” Boja modrica s vremenom se mijenja, a modrice mogu ukazati i na oblik predmeta kojim je nanijet udarac. Njegove su bile crvenkasto- ljubičaste. Imao je dvije na prsima, jednu na lijevome bedru. Sve su bile široke približno pet centimetara i blago zaobljene. Scarpetta je na temelju toga mogla zaključiti jedino da odgovaraju rubu baterijske svjetiljke, te da je udarac, kako se činilo, bio srednje jakosti, približno u isto vrijeme kada su mu nanijete i ostale ozljede. Snimala je fotografije s male udaljenosti, svjesna toga koliko bije lako mogao ugušiti da joj rukom obavije vrat. Ne bi mogla ni kriknuti. Za minutu-dvije bila bi mrtva. Osjećala je toplinu njegova tijela i miris. Zrak između njih potom je ponovno postao svježiji, jer se odmaknula od njega i vratila do radne plohe, te počela bilježiti ozljede i upisivati druge bilješke, dok joj je on gledao leđa. Osjećala je pogled tih neusklađenih očiju, samo što više nije bio onoliko topao. Imala je dojam da na leđima ima dvije kapljice hladne vode. Njegovo obožavanje i idealiziranje počeli su se hladiti. Na CNN-u mu je izgledala uzvišeno i nedodirljivo. A sada je ipak žena, stvarna osoba koja će ga razočarati, iznevjeriti. Gotovo bez iznimke, to je put kojim se kreću oni koji obožavaju junake, jer se gotovo nikada zapravo ne radi o samome objektu. “Ništa nije bolje nego što je bilo prije tko zna koliko tisuća godina”, reče Oscar, obraćajući se njezinim leđima. “Borbe, ružna svirepost, laži i mržnja. Čovjek se jednostavno ne mijenja.” “Ako vjerujete u tu tezu”, upita ona, “zašto ste se onda priklonili psihologiji?”

“Želite li otkriti odakle potječe sve to zlo, morate ga slijediti”, odgovori on. “Je li završilo u nekoj ubodnoj rani? Je li završilo u nečijoj odrubljenoj glavi? U diskriminaciji? Koji dio našeg mozga ostaje primitivnim u svijetu u kojem su nasilna agresivnost i mržnja kontraproduktivni kad je riječ o preživljavanju? Zašto ne možemo izbaciti taj dio genetskog koda onako kako izbacujemo pojedine gene iz miševa? Znam čime se bavi vaš suprug.” Govorio je brzo i ustrajno, dok je ona iz kovčega s opremom vadila pištolj za uzimanje silikonskog otiska i punjenje polivinilsiloksana. “Njegova istraživanja na tom području. U bolnici na Harvardu, gdje radi, McLeanu. Uz pomoć magnetne rezonancije. Funkcijskog MRI-ja. Jesmo li se približili odgovoru? Ili ćemo jednostavno i dalje zlostavljati, mučiti, silovati, ubijati, pokretati ratove i provoditi genocid, odlučivati o tome da neki ljudi nisu zavrijedili temeljna ljudska prava?” Postavivši kartušu, uklonila je ružičasti čep i pritisnula otponac, istiskujući bijelu bazu i prozirni katalizator na papirnati ubrus sve dok nije dobila pravilan mlaz. Zatim je učvrstila vrh za nanošenje, te se vratila do stola, objašnjavajući da će mu mješavinu silikona nanijeti na jagodice prstiju i na ozljede. “Ovo je vrlo dobro za uzimanje savitljivih otisaka s grubih i glatkih površina, poput noktiju, ili čak jagodica prstiju”, reče mu. “Nema štetnih nuspojava, a koža vam ne bi trebala reagirati. Ogrebotine i tragovi noktiju sada su u krastama i ovo im ne bi trebalo naškoditi, no ako u nekom trenutku poželite da prestanem, samo mi recite. Želim potvrditi da za ovo imam vaš pristanak.” “Da”, reče on. Posve se umirio, a ona mu je dodirnula ruke, dobro pazeći na ozlijeđeni palac. “Vrlo oprezno očistit ću vam prste i ozljede izopropanolom”, reče ona. “Kako izlučine iz vašeg tijela ne bi smetale postupku stvrdnjavanja. Ne bi trebalo boljeti. U najgorem slučaju osjetit ćete blago bockanje. Slobodno mi recite ako želite da prestanem.” On je šutio, samo je gledao kako mu čisti ruke, prst po prst. “Pokušavam dokučiti zašto znate za istraživanje koje doktor Wesley provodi na McLeanu”, reče ona. “Budući da još nije ništa

objavio. No znam da postupak odabira sudionika traje već neko vrijeme i da se o tome dosta pisalo. Je li to pravi odgovor?” “Nije važno”, reče Oscar, zagledan u vlastite ruke. “Ništa se ne mijenja. Ljudi znaju zašto su puni mržnje i predrasuda i to opet ništa ne mijenja. Nećete promijeniti osjećaje i stavove. Njih ne može promijeniti ni sva znanost ovoga svijeta.” “Ne slažem se”, reče ona. “Najčešće mrzimo ono čega se bojimo. A manje mrzimo kad se manje bojimo.” Mješavinu bez mirisa istisnula mu je na jagodice, a pištolj je prigušeno kliknuo kad god je povukla okidač. “Budemo li još prosvjetljeniji, možemo se nadati da ćemo se manje toga bojati i da ćemo manje mrziti. Sve prste prekrit ću do prvog zgloba, a kada se sredstvo osuši, jednostavno ćemo ga skinuti, poput onih gumenih navlaka za prste koje neki navuku kad broje novac. Ovo je izvrstan materijal za mikroskopski pregled.” Drvenom spatulom raširila je sredstvo i zagladila ga, a kad je prekrila brojne ogrebotine i tragove noktiju, sredstvo se na prstima već bilo počelo stezati. Bilo je zanimljivo to što je nije pitao zašto želi doći do otisaka njegovih prstiju, a osobito noktiju, kao i ogrebotina i tragova noktiju koje mu je navodno nanio neznanac koji ga je napao. Oscar nije pitao jer je vjerojatno znao, a njoj ti otisci zapravo nisu trebali za promatranje pod mikroskopom, koliko joj je trebalo to da on vidi kako ih uzima. “Eto tako. Samo još malo držite uzdignute ruke, molim”, reče mu. Zatim ga je pogledala u plavo-zelene oči. “Ovdje je podosta svježe”, reče. “Rekla bih da nije više od dvadeset stupnjeva. Trebalo bi se posve stvrdnuti za približno četiri minute. Sada ću vam ponovno navući ogrtač, da vam bude ugodnije.” Osjetila je prodoran miris znoja izazvanog strahom i zatočenošću. Osjećala je zadah neopranih zuba i trag mirisa kolonjske vodice. Upitala se bi li se muškarac uopće potrudio namirisati ako je kanio ubiti ljubavnicu.

11

LUCY

JE OBJESILA KOŽNU JAKNU NA VJEŠALICU I , NE ČEKAJUĆI

POZIV,

približila stolicu Bergerici, te otvorila Appleov MacBook

Air. “Oprosti,” reče Bergerica, “nekako sam naviknuta na to da mi ljudi sjede nasuprot.” “Moram ti nešto pokazati”, reče Lucy. “Dobro izgledaš. Isto.” Bez imalo skrivanja mjerkala ju je od glave do pete. “Ne, krivo...” reče na koncu Lucy. “Izgledaš bolje, možda čak bolje i nego prije osam godina, kad smo se upoznale i kada si nekoliko ulica dalje imala dva nebodera više. Kad sam u helikopteru i kad se grad ukaže na obzoru, i dalje imam dojam da mu je netko iz usta izbio jedinice. Onda letim uz Hudson na kojih dvjesto pedeset metara i prolazim kraj Ground Zeroa30 i ondje je i dalje rupa.” “S time ne treba zbijati šale”, reče Bergerica. “Uopće se ne šalim. Samo bih voljela da se nešto promijeni. Znaš... Da više nemam osjećaj da su negativci na koncu pobijedili...” Bergerica se nije mogla sjetiti da je Lucy ikada vidjela u nečemu drugom, osim u vojničkoj odjeći, a uske i izlizane traperice i crna majica kratkih rukava nikako nisu mogli skrivati bilo kakvu vrstu oružja. Način na koji se odijevala i inače nije prikrivao osobito mnogo, a ponajmanje činjenicu da ima mnogo novca. Široki remen bio je izrađen od krokodilske kože, s Winstonovom kopčom u obliku sabljozubog tigra ručno izrađenom od plemenitih kovina i dragog kamenja, dok je debeli lančić koji je nosila oko vrata, kao i privjesak, tirkizna lubanja, također bio iz radionice Harryja Winstona, te se 30 Mjesto na kojem su se nalazili “blizanci” WTC’-a.

smatrao pravom umjetninom, pa mu je takva bila i cijena. Bila je iznimno snažna i u dobroj formi, a kosa boje mahagonija, s odsjajima ružičastozlatne boje bila je podšišana vrlo kratko. Da nije imala grudi, vrlo bi se lako bila predstavljala kao kakav zgodan mladi maneken. Bergerica reče: “Laptopi Terri Bridges.” Pokazala je prema stolu u blizini zatvorenih vrata, nečemu umotanome u smeđi papir i uredno zalijepljenome crvenom vrpcom za dokazni materijal. Lucy je zamotuljak pogledala kao da je to nešto najočitije na svijetu. “Pretpostavljam da imaš nalog za pregled”, reče. “Je li tko već gledao što je na hardovima?” “Ne. Sve čeka samo tebe.” “Kad utvrdim kod koga ima elektroničku poštu, trebat će nam zakonit pristup i tim korisničkim računima. I to brzo. A vjerojatno i drugima, ovisno o tome s kime je sve bila u vezi - osim s dečkom koji je u Bellevueu ” “Svakako.” “Nakon što otkrijem davatelja usluga i provjerim povijest služenja internetom, trebat će mi lozinke.” “Vjerovala ili ne, znam taj postupak.” “Osim ako ne želiš da hakiram...” Lucy je već nešto tipkala. “Suzdržimo se od korištenja te riječi, molit ću. Štoviše, nikad je i nisam čula iz tvojih usta.” Lucy se malko nasmiješi. I dalje je nešto spretno i brzo tipkala. Na ekranu se ukazao početak prezentacije u PowerPointu. Connextions - neuronsko mrežno rješenje “Bože moj, to valjda nećeš zbilja učiniti”, reče Bergerica. “Imaš ikakvu predodžbu o tome koliko se nagledam takvih stvari?” “Ovo još nisi vidjela.” Lucy pritisne jednu tipku. “Znaš što je računalna neuroznanost? Tehnologija koja počiva na neuronskim mrežama? Vezama koje obrađuju informacije velikim dijelom onako kako ih obrađuje mozak.” Lucy je i dalje pritiskala tipku kažiprstom, na kojem se nalazio krupan srebrni prsten. Nosila je i sat koji Bergerica nije znala

identificirati, ali je izgledao vojnički, crne plohe i sjajnih brojki, s gumenim remenom. Lucy je uhvatila njezin pogled i upitala: “Možda ti je poznata tehnologija iluminacije? Tricij u plinskome stanju, radioaktivni izotop koji se raspada, pa brojke i druge oznake na satu svijetle, tako da je vrijeme moguće očitati i u tami...? Sama sam ga kupila. I ti si kupila svoj Blancpain? Ili je to bio dar?” “Dar. Od mene, samoj sebi. Podsjetnik na to da je vrijeme dragocjeno.” “A mene moj podsjeća na to da trebamo iskoristiti ono čega se drugi boje, jer se nečega ne bojiš ako to nešto nije moćno.” “Ne osjećam potrebu da nešto dokazujem nošenjem radioaktivnog sata”, reče Bergerica. “Riječ je o ukupno najviše dvadeset pet milikirija, ili izloženosti od možda nula cijela jedan sieverta u razdoblju od jedne godine. Toliko primiš i od uobičajene svakodnevne radijacije. Drugim riječima, posve je bezopasno. Dobar primjer stvari kakve se ljudi klone zbog neukosti.” “Mene ljudi časte svakakvim riječima, ali nitko me nije nazvao neukom”, reče Bergerica. “Moramo se pozabaviti ovim računalima.” “Umjetni sustav koji sam razvila... zapravo još radim na njemu”, reče Lucy, “jer su mu mogućnosti beskonačne, a kad razmišlja o beskonačnosti, čovjek se mora upitati pretvara li ona, već po samoj svojoj prirodi, nešto što je umjetno u nešto što je stvarno. Jer meni je umjetno konačno. Iz toga slijedi da meni beskonačno više neće biti umjetno.” “Moramo ući u računala ubijene žene”, reče Bergerica. “Ali ti moraš shvatiti što radimo”, reče Lucy. Zelene oči sada su bile usmjerene na Bergericu. “Jer ćeš ti sve objašnjavati pred sudom, a ne ja”, reče Lucy. Pokrenula je prezentaciju. Bergerica je više nije prekidala. “Vlažan um, to je još jedan izraz iz žargona koji ne poznaješ”, reče Lucy. “Način na koji naš mozak prepoznaje glasove, lica, predmete i postavlja ih u kontekst koji ima smisla, koji otkriva, poučava, predviđa... A ja jasno vidim da ovo uopće ne gledaš, čak i ne slušaš.”

Povukla je ruke s tipkovnice i zagledala se u Bergericu kao da je ona nekakvo pitanje na koje treba odgovoriti. “Od tebe tražim samo nešto vrlo jasno i jednostavno”, reče Bergerica. “Da mi pogledaš mejlove, sve datoteke koje imaju neki opis, da vratiš izbrisane stvari, uočiš eventualne obrasce koji bi nam mogli reći bilo što, pa i najmanju sitnicu, o tome tko, što, kada, gdje... Ako ju je ubio netko koga je poznavala, po svoj će se prilici nešto o tome naći i unutra.” Pokazala je prema zamotuljku na stolu uz vrata. “Čak i ako ju je ubio neki neznanac, moguće je da se na računalima spominje nešto što bi nam moglo ukazati na to gdje je taj netko na nju mogao naići ili gdje je ona naišla na njega. Znaš već kako to ide. Istražiteljica si već duže nego što živiš.” “Nije baš tako.” Bergerica ustane od stola. “Potpisat ćeš mi primitak...” reče. “Kako si došla ovamo?” “Budući da nemate helidrom, došla sam taksijem.” Lucy je nakon ulaska bila zatvorila vrata ureda. Sada su stajale pred njima. “Pretpostavljala sam da će me netko od tvojih vojnika prebaciti natrag u Village i transportirati ovo uza stube, u moj ured”, reče Lucy. “Potpisat ću sve što treba. Pro forma, održati slijed obrade dokaza. Sve ono što sam naučila na uvodu u kriminalistiku.” “Pobrinut ću se za to.” Bergerica je nekoga nazvala. Nakon što je spustila slušalicu, obratila se Lucy: “Ti i ja trebamo razgovarati još o jednoj stvari.” Lucy se naslonila na vrata, ruku uvučenih u džepove traperica, te rekla: “Dopusti da pogodim. Onaj tračerski tekst. Samo usput: vrlo ordinaran programski kod. Vjeruješ li u zlatno pravilo? Ne čini drugima...?” “Nisam konkretno mislila na Gole u Gothamu”, reče Bergerica. “Ali tako dolazimo do jednog važnog pitanja koje ti moram spomenuti. Marino radi za mene. Nekako uzimam zdravo za gotovo da se s tim možeš nositi i da ćeš tako i funkcionirati.” Lucy navuče jaknu.

“Potrebno mi je tvoje jamstvo...” reče Bergerica. “I to mi sad kažeš?” “Do prije nekoliko sati nisam ni znala da postoje razlozi za ovaj razgovor. A tada smo već bile dogovorile susret. To je kronološki slijed stvari. I zbog toga to spominjem sada.” “No, da, nadam se da druge ljude provjeravaš bolje nego što si provjerila njega”, reče Lucy. “To je tema za tebe i Bentona, budući da mi je on prošlog ljeta preporučio Marina. To što sam danas pročitala meni su prve informacije o stvarnim razlozima zbog kojih je Marino napustio Charleston. Ponovit ću ono što je sada najvažnije, Lucy. Moraš se s time nekako nositi.” “Nema frke. S njim ne kanim imati baš nikakve veze.” “Ti o tome ne odlučuješ”, reče Bergerica. “Želiš li raditi za mene, morat ćeš biti u stanju s tim se nositi. On ovdje ima prioritet u odnosu na tebe jer...” “Drago mi je što sam upoznala tvoju definiciju pravde”, prekine je Lucy. “Budući da ja ipak nisam nikoga napala i da nisam prihvatila posao na temelju lažnog predstavljanja.” “To nije točno, ni u pravnome ni u doslovnome smislu, i oko toga se ne namjeravam natezati. Činjenica je da je duboko uronjen u ovu istragu i da ga ne mogu udaljiti bez posljedica. Činjenica je i da ga ne želim skinuti s ovog slučaja, i to iz više razloga, a jedan je od važnijih i taj što u njemu sudjeluje već dugo, budući da je upravo on prije mjesec dana primio pritužbu koju je telefonski dojavio žrtvin dečko. Marina se neću riješiti zbog tebe. Postoje i drugi forenzičari specijalizirani za računala. Samo da sve bude čisto među nama.” “Nitko drugi ne može odraditi to što ja mogu. Da budemo načisto. Ali ja bih radije okončala cijelu ovu priču i prije nego što započne. Ako ti tako želiš.” “Ne želim.” “On zna da je moja teta ovdje?” “Da se poslužim tvojim letačkim jezikom, čini mi se da sam ja trenutačno kontrolor leta”, reče Bergerica. “Dajem sve od sebe kako bi se promet i dalje nesmetano odvijao, a da se ljudi međusobno ne sudaraju. Moj je cilj strateške naravi, nesmetana slijetanja.”

“Zapravo mi želiš reći da zna da je ovdje.” “To nisam rekla. S njim o tome nisam razgovarala, no to ne znači da ni drugi nisu ništa spomenuli. Osobito s obzirom na to da se odjednom našao u udarnim vijestima. Barem na internetu. On možda već dugo zna da Kay povremeno na kraće vrijeme dolazi u New York, no s obzirom na mrlju u njihovoj zajedničkoj prošlosti, ne čudi me što mi je nikada nije spomenuo.” “A ti je nikada nisi spomenula njemu?” U Lucynim očima nazirao se trag bijesa. “Na primjer, kako je Kay? Kako joj se sviđa raditi za CNN? Kako joj je u braku? Isuse, doista bih se trebala s njom naći na kavi jednom kad bude u gradu.” “Marino i ja ne razgovaramo, osim o poslu. Nikada nisam željela postati njegovom novom Scarpettom. Nisam Batman i ne treba mi Robin. Time nikako ne želim uvrijediti Kay.” “Sva sreća za tebe, sad kad znaš što je Robin učinio Batmanu.” “Nisam baš sigurna da posve točno znam što se dogodilo”, reče Bergerica u trenutku kad je zazvonio telefon. “Čini mi se da te već očekuje automobil.” Scarpetta je skinula osušeni silikon i spremila ga u plastične vrećice za dokazni materijal. Otvorila je jedan ormarić i u njemu pronašla antiseptičke maramice i antibakterijsku mast, pa je odvezala Oscarov ogrtač na leđima i ponovno mu ga spustila do struka. “Sigurni ste da su to bile plastične lisice?” upita ona. “Pa to stalno viđate na televiziji”, reče Oscar. “I policija i vojska služi se tim jednokratnim savitljivim plastičnim vrpcama. Vežu ljude kao da se radi o vrećama za smeće.” “Ovo vas ne bi trebalo boljeti.” Oscar se nije ni pomaknuo kada mu je ponovno počela čistiti rane i oprezno stavljati melem. “Nisu je imali pravo dirati”, reče on. “Već sam je držao i kakve onda veze ima to ako sam je ja podignuo i stavio na nosila? Umjesto da je oni gadovi diraju po cijelome tijelu. Skinuli su ručnik s nje. Vidio sam ih. Kad su me tjerali da iziđem iz kupaonice. S nje su uklonili ručnik. Zašto? Znate zašto. Jer su je željeli vidjeti.”

“Tražili su dokaze. Ozljede.” Oprezno mu je pridignula ogrtač i ponovno ga vezala. “Nisu joj trebali skinuti ručnik”, reče on. “Rekao sam im da nema krvi, osim ogrebotina na nogama. Kao da ju je nečim udario. Možda kakvom daskom. Ne znam odakle mu daska. Ili njima. Nisam vidio ništa što bi moglo izazvati takve ogrebotine na nogama. Lice joj je bilo tamnocrveno. Oko vrata je imala crtu. Kao da ju je zadavio konopcem ili nečim sličnim. Što god to bilo, to nešto više joj se nije nalazilo oko vrata. Policajci nisu morali ukloniti ručnik da to vide, da joj opipaju puls, pogledaju ručne zglobove. Bilo ju je dovoljno pogledati da zaključite da nije živa. Hladno mi je. Imate li ovdje neki pokrivač?” Kako nigdje nije vidjela nikakvu deku ili sličan pokrivač, Scarpetta je skinula kutu i prebacila mu je preko ramena. Drhturio je, a zubi su mu cvokotali. “Sjeo sam na pod uz nju, milovao joj kosu, lice, s njom razgovarao”, reče on. “Nazvao sam 911. Sjećam se nogu. Crnih niskih čizama i tamnih hlača koje se pomiču navratima. Bio sam je pokrio ručnikom i držao sam je.” Zapiljio se u zid. “Čuo sam glasove koji su mi govorili da se moram udaljiti od nje. Snažno su me ščepali. Počeo sam vikati da je ne namjeravam ostaviti. Ali natjerali su me. Čak mi nisu dopustili da je još jednom vidim. Više je nisam vidio. Obitelj joj živi u Arizoni i ona će završiti ondje, a ja je više neću vidjeti.” “Rekli ste da vaš fakultet na internetu ima sjedište u Arizoni.” “Njezin je otac dekan”, reče on, kao da se obraća zidu. “Zbog toga je ona na koncu otišla onamo. Nazvali su ga Gotham College, kao da je ovdje, u New Yorku31, no zapravo se ne nalazi nigdje, osim što postoji jedno zdanje u Scottsdaleu32, vjerojatno zbog toga što je ondje lijepo i neusporedivo jeftinije nego ovdje. Roditelji joj imaju kuću u blizini planine Camelback. Nikada nismo zajedno putovali u Scottsdale jer je sljedeći sastanak zakazan tek za ožujak. Ona ne spada u nastavno osoblje, ali bi svejedno bila otputovala... No, da,

31 Gotham je jedan od “nadimaka” New Yorka. Tako ga je još 1807. godine, u svom satiričkom časopisu Salmagundi prvi nazvao američki pisac Washington Irving. 32 Grad u Arizoni, oko 200.000 stanovnika.

trebala je onamo poći danas rano ujutro i provesti nekoliko dana u Scottsdaleu.” “Kad ste sinoć bili u njezinu stanu, jeste li negdje uočili prtljagu? Je li bila spakirala stvari?” “Terri ne ostavlja stvari vani, osim kad ih se sprema upotrijebiti. I zna da ću se uzrujati ako vidim njezin kovčeg, a ne putujem s njom. To bi nam upropastilo večer.” “Bili ste pozvani da s njom pođete u Scottsdale?” “Htjela im je prvo reći za nas...” “Nakon tri mjeseca oni još nisu znali za vas?” “Prema njoj se postavljaju silno zaštitnički. Čak toliko da je time guše.” I dalje je gledao prema zidu, kao da mu se nekako obraća. “Nije im željela reći dok se posve ne uvjeri. Rekao sam joj kako nije nikakvo čudo što je toliko opsesivno-kompulzivna. Za sve su to krivi oni.” “U što se to, po njezinu mišljenju, trebala posve uvjeriti?” “U mene. Da je veza ozbiljna. Ja sam na nju pao više nego ona na mene.” I dalje je miješao glagolska vremena, onako kako to ljudi često rade neposredno nakon smrti voljene osobe. “Ja sam odmah znao što želim. Ali njezini roditelji... No, da, nije im željela objašnjavati u slučaju da sve ne ispadne kako treba. Uvijek je bila u strahu od njih, od njihova neodobravanja. O njoj mnogo govori činjenica da je na koncu smogla hrabrosti da se odseli od njih. Imaju još dvoje djece, tjelesno normalno razvijene. Oni su studirali i činili što ih je bilo volja. Ali s Terri nije bilo tako. Ona je najpametnija u obitelji. Jedna od najpametnijih osoba koje poznajem. Ali njoj to nije bilo omogućeno. Kod kuće su je držali do dvadeset pete godine, sve dok to više nije mogla podnositi, jer je željela nešto raditi i nešto značiti. Nakon svađe s njima, jednostavno je otišla od kuće.” “Odakle joj novac za život u New Yorku?” “Bilo je to prije nego što sam je upoznao. Ali rekla je da ima ušteđevinu, a oni su joj i dalje djelomično pomagali, ne mnogo, ali ipak... Potom se s njima pomirila. Čini mi se da su je jednom i posjetili i da im se nije svidjelo gdje živi. Povećali su iznos koji su joj dotada davali, a ona se tada preselila u ovaj, sadašnji stan. Tako

mi je rekla. Mora im se priznati da su joj pomagali i podupirali je, barem financijski.” Lice mu je sada bilo crveno od bijesa, a kratka zlatna kosa doimala se blistavom poput metala. “U odnosima s takvim ljudima uvijek postoji još nešto, neki skriveni uvjeti”, reče zatim. “Pretpostavljam da su je počeli nadzirati na daljinu. Stanje s tim opsesivno-kompulzivnim poremećajem pogoršavalo joj se pred mojim očima. Počeo sam uočavati sve napetije i tjeskobnije tonove u mailovima. Čak i prije nego što smo se upoznali. A u posljednjih nekoliko mjeseci stanje se i dalje samo pogoršavalo i pogoršavalo. Ne znam razloge. Ne može si pomoći. Moram je vidjeti. Molim vas, dopustite mi da je vidim. Moram se oprostiti! Mrzim policiju. Jebena policija.” Obrisao je oči vezanim rukama. “Zašto su morali biti toliko bešćutni? Samo su vikali i gurali. , I neprestano se nešto dogovarali radiovezom. Nisam uspijevao pohvatati što se događa. Mrzim onog detektiva...” “Istog onog kojeg ste pozvali da vam pregleda stan?” upita Scarpetta. “Ja ih ne mogu birati! Vikao je, tjerao me da ga gledam dok mi se obraća, a ja sam mu pokušao objasniti da ga ne čujem ako ga gledam. Ispitivao me u dnevnoj sobi, zahtijevao odgovore. Gledaj me, gledaj me! U početku sam nastojao pomoći. Rekao sam kako je netko vjerojatno prošao kroz ulazna vrata i pozvonio na ulazu u njezin stan, pa je ona pomislila da sam ja. Možda je pomislila da sam uranio i zaboravio ključ. Morao je postojati razlog zbog kojeg je smatrala da tog čovjeka smije pustiti u stan.” “Neprestano mi ponavljate koliko je Terri bila nervozna i tjeskobna. Je li bila neuobičajeno oprezna?” “Ovo je ipak New York i ljudi samo tako ne otvaraju vrata, a ona je oduvijek nevjerojatno oprezna. Ljudi našeg rasta uvijek su oprezni. I to je jedan od razloga zbog kojih je roditelji toliko žele zaštititi, pa su je praktički držali zatočenom u kući dok je odrastala. Ne bi otvorila vrata da se nije osjećala sigurnom.” “Što to onda, po vama, znači? Kako je uljez ušao i imate li ikakvu predodžbu o tome zašto bi netko htio nauditi Terri?” “Imao je svoje motive”, odgovori on.

“Jeste li u njezinu stanu uočili tragove pljačke? Je li to mogao biti motiv?” “Nisam primijetio da nešto nedostaje. Ali nisam ni tražio takve tragove.” “A nakit? Je li nosila kakav prsten, ogrlicu, je li nešto takvo nedostajalo?” “Nisam je želio ostaviti. Nisu imali pravo natjerati me da je ostavim, tjerati me da sjedim u autu onog detektiva kao da sam ubojica. On više izgleda kao ubojica nego ja, s tom odjećom, kao iz kakve ulične bande, i sitnim pletenicama u kosi. Nisam htio odgovarati na pitanja.” “Rekli ste da jeste. U kući.” “Oni su već bili stvorili stav. Mrzim policiju. Oduvijek. Samo se tako voze u tim patrolnim kolima, razgovaraju, smiju se, pilje. Netko mi je ključem bio oderao auto i razbio sve prozore. Bilo mi je šesnaest godina. A murjak kaže: ‘Onda, imamo, znači mali problem?’ Sjeo je u moj auto i položio stopala na produljene pedale, pa mu se upravljač tako našao među koljenima. Drugi se murjak cijelo vrijeme smijao. Jebena policija.” “A drugi ljudi? Jesu li se i drugi tako prema vama ponašali, zlostavljali vas, rugali vam se?” “Odrastao sam u jednom gradiću i svi su me znali. Imao sam prijatelje. Bio sam u školskoj hrvačkoj momčadi i imao dobre ocjene. U četvrtom srednje bio sam predsjednik razreda. Čvrsto stojim na zemlji i nemam nerealna očekivanja. Ne izlažem se glupim rizicima. Volim ljude. Većina je ljudi u redu.” “Pa ipak ste odabrali posao na kojem ih možete izbjegavati.” “Predviđa se da će s vremenom većina studenata studirati online. Policija smatra da su svi skrivili nešto. Ako izgledate drukčije ili imate neki hendikep. Na suprotnoj strani moje ulice živio je dječak s Downovim sindromom. Murjaci su ga uvijek zbog nečega sumnjičili, uvijek su pretpostavljali da će silovati sve djevojke u kvartu.” Scarpetta je počela pospremati pribor u kovčeg. Završila je s njim. Usporedbe otisaka u silikonu njegovih noktiju i ogrebotina i tragova noktiju, uz mjerenja i fotografije, samo će potvrditi ono što joj je već posve jasno. Njemu je to već također jasno, mora znati, a ona je sada željela da to i spozna.

Ona sada reče: “Jasno vam je što sve možemo zaključiti na temelju svega što sam danas učinila, nije li tako, Oscare? Otiscima noktiju i rana... Zahvaljujući fotografijama i preciznome mjerenju...” Samo je piljio u zid. Ona je nastavila malko blefirati. “Možemo proučiti te otiske pod mikroskopom.” “Znam što sve možete”, reče on. “Znam zašto ste uzeli te otiske. Da, znam da ćete ih sada pregledati pod mikroskopom.” “To ću prepustiti policijskome laboratoriju. Ja to ne trebam raditi. Čini mi se da već raspolažem informacijama koje su mi potrebne”, reče ona. “Jeste li si sami nanijeli te ozljede, Oscare? Ogrebotine i modrice? Do svih mjesta možete doći rukom. Sve su ozljede nastale pod kutom pod kojim bi nastale da ste ih si sami nanijeli.” Samo je šutio. “Ako doista imate tu mitsku predodžbu o tome da mogu riješiti i savršen zločin, zar ste mogli sumnjati u to da neću otkriti da ste se sami ozlijedili?” Ništa. Samo je piljio u zid. “Zašto?” upita ga ona. “Željeli ste da dođem ovamo i utvrdim da ste se sami ozlijedili?” “To ne možete reći nikome. Ne smijete reći suprugu. Ne smijete reći detektivu Moralesu. Ne smijete reći Bergerici, ni onome šupku u njezinu uredu koji mi prije mjesec dana nije vjerovao.” “U sadašnjim okolnostima sve što se događalo među nama povjerljivo je. Ali i to se može promijeniti”, podsjeti ga ona. “To je bio jedini način da vas dovedem ovamo. Morao sam biti ozlijeđen.” “A napadač na vratima?” upita ona. “Nije bilo nikoga. Došao sam onamo i svjetla su bila ugašena. Vrata nisu bila zaključana. Utrčao sam unutra, dozivajući je. I pronašao je u kupaonici. Ondje je bilo upaljeno svjetlo, kao da je htio da se šokiram. To se svjetlo ne vidi s mjesta na kojem sam se parkirao, jer je kupaonica u stražnjem dijelu stana. Škarama iz kuhinje skinuo sam plastične lisice. I tako sam se porezao. Bila je to tek mala porezotina, nisam siguran kako je do nje došlo, ali pokušavao sam dohvatiti škare, pa sam pritom srušio držač za noževe. Bit će da me jedan od njih

malo zarezao... pa sam omotao palac papirnatim ubrusom, otrčao do auta i u njega ubacio kaput. Sjeo sam uz nju na pod kupaonice, poderao košulju i ozlijedio se. Na košulji imam krvi. Zatim sam nazvao policiju.” “A baterijska svjetiljka? Sami ste se udarali njome?” “Pronašao sam je u jednoj ladici u kuhinji. Obrisao sam je i ostavio na podu u dnevnoj sobi. U blizini vrata.” “Zašto ste je obrisali ako su vaši otisci i DNK posvuda u njezinu stanu i po njezinu tijelu?” “Kako bih policiji mogao reći da je napadač nosio rukavice. Time bih potvrdio svoju priču. Rukavice su obrisale sve otiske prstiju s baterijske svjetiljke. Kožne rukavice, tako sam im rekao.” “A škare iz kuhinje? Što ste učinili s njima nakon što ste prerezali plastične lisice?” Na licu mu se načas pojavio grč, a ona je već gotovo vidjela kako ponovno proživljava taj prizor. Počeo je teško disati, ljuljati se na- prijed-natrag. Glas mu je malko zadrhtao kad je rekao: “Ruke su joj bile užasno tamne, plavičastocrvene. Nokti su bili posve plavi. Trljao sam joj dlanove i zglobove, da pokrenem cirkulaciju. Pokušao sam trljati i te udubine, duboke tragove, ne bi li kako nestali.” “Sjećate li se što ste radili s tim škarama?” “Plastične lisice bile su jako zategnute. To je sigurno boljelo. Škare sam ostavio na podu kupaonice.” “Kad ste se odlučili ozlijediti jer je to, kako ste mi upravo rekli, bio jedini način da me dovedete ovamo?” “Bio sam s njom na podu kupaonice. Znao sam da će me okriviti. Znao sam da ću, dođem li do vašeg supruga, doći i do vas. Morao sam doći do vas. Vjerujem vam, a vama je jedinoj bilo stalo do nje.” “Nisam je poznavala.” “Ne lažite mi!” poviče on.

12

ROSPIJA JE PONOVNO POČELA PITI MAKER’S M ARK, ISTO PIĆE KAO I Šef. Natočila je punu nisku čašu, s ledom, onako kako pije i Šef. Uzela je daljinski upravljač Samsungova televizora ravnog ekrana dijagonale od 101 centimetra, onakvog kakav je nekoć imao i Šef, barem prema onome što je pisalo u njegovim kolumnama, no očito ga više nije imao. Ako je ono što je Rospija pročitala bilo točno, Šef je bio kupio novu Panasonicovu plazmu dijagonale 147 centimetara. Osim ako je i to bila tek još jedna plaćena reklama. Bilo je teško odrediti što je stvarno, a što izmišljeno zbog novca, jer je poslovna strana Golih u Gothamu Rospiji bila nevidljiva, baš kao i sve ostalo. Teroristi, pomisli. Što ako novac odlazi njima? Možda su teroristi ubili njezinu susjedu, zamijenili zgrade i zapravo željeli smaknuti Rospiju, jer su naslutili da ih je ona razotkrila? Što ako su vladini agenti koji tragaju za teroristima povezali one stranice na internetu s Rospijom i zabunom pomiješali stanove? To se lako moglo dogoditi. Ta su se dva stana nalazila točno jedan nasuprot drugome, osim što je Rospija živjela kat više. Vlada neprestano ubija svoje građane, a Marilyn Monroe vjerojatno je također bila među ubijenim građanima jer je previše znala. Možda i Rospija zna previše, ili možda pogrešni ljudi smatraju da zna previše. Sada se već bila toliko prepustila panici da je uzela posjetnicu koju joj je bio ostavio istražitelj Pete Marino. Pila je bourbon i u ruci držala posjetnicu. Malo je nedostajalo da ga odmah nazove. Ali što bi mu rekla? Osim toga, nije točno znala što da misli o njemu. Ako je ono što je Šef napisao o njemu točno, onda je

seksualni manijak koji se nekažnjeno izvukao nakon napada, a njoj sada u stanu ponajmanje treba upravo seksualni manijak. Rospija postavi stolicu iz blagovaonice uz ulazna vrata, tako da je naslon čvrsto uglavila pod ručicu, onako kako je to viđala u filmovima. Provjerila je jesu li joj čvrsto zatvoreni svi prozori i uvjerila se da nitko nije na požarnim stubama. U vodiču kroz televizijski program pokušala je pronaći neku dobru komediju, ali je nije pronašla, pa je pustila svoj omiljeni DVD, snimke Kathy Griffin. Rospija je sjela za računalo, pijući bourbon s ledom. Posluživši se lozinkom, ušla je u programerski dio internetskih stranica, odnosno, “pod haubu”, kako je to zamišljala. Ondje ju je dočekalo nešto što ju je prenerazilo. Više nije znala može li vjerovati vlastitim očima ili ne. Fotografija Marilyn Monroe i njezin senzacionalni tekst uz tu snimku već su bili privukli više od šest stotina tisuća pregleda. Za manje od sat vremena. Prisjetila se videosnimke vješanja Saddama Husseina, ali ne... Ta snimka u prvih sat vremena nije privukla ni trećinu od ovog broja posjeta. Nevjericu je zamijenio ponos, iako je bila i pomalo užasnuta. Što će učiniti Šef? Rospija će građanski i spisateljski neposluh opravdavati ističući kako svijet, da nije napisala tekst o Marilyninu ubojstvu, ne bi doznao istinu. Postupila je ispravno i moralno. Osim toga, Sef nikada ne objavljuje najaktualnije Vijesti, zašto bi mu onda trebalo smetati ako to učini Rospija? Šefa osobito ne zanima ekskluziva najnovijih informacija, nego samo kako će slomiti srce i duh onih koji mu se nađu na piku. Rospija se odjavila, te je počela pregledavati televizijske programe, uvjerena u to da je netko već naišao na njezino senzacionalno otkriće. Očekivala je da će na CNN-u zateći doktoricu Scarpettu kako o tome razgovara s Andersonom Cooperom, Wolfom Blitzerom ili Kitty Pilgrim. No nigdje nije bilo ni traga slavnoj sudskoj patologinji koju Šef, kako se činilo, mrzi, a nitko nije spominjao ni Marilyn Monroe. Još je rano. Pila je bourbon, a petnaest minuta kasnije ponovno se ulogirala na stranicu da pogleda brojač posjeta. Zaprepastila se uvidjevši da je fotografiju Marilyn Monroe otvorilo gotovo milijun ljudi. Rospija nikada u životu nije vidjela ništa slično. Odjavila se i potom učitala naslovnu stranicu.

“O, Bože presveti”, uskliknula je. Učinilo joj se da joj srce više ne radi. Početna stranica izgledala je kao da su je opsjeli demoni. Slova kojima je bio ispisan naziv Goli u Gothamu! neprestano su se sama od sebe preslagivala tako da se najčešće vidio niz: OH T GOGUI MULA!, dok je u pozadini obris New Yorka bio zacrnjen, a iza njega nebo bilo crveno poput krvi, božično drvce iz Rockefeller Centera postavljeno naopačke u Central Parku, dok su klizači kružili restoranom Boathouse, a posjetitelji restorana večerali za stolovima na ledu klizališta Wollman, a onda je počeo padati gust snijeg i munje su uz stravičan prasak grmljavine osvijetlile užasan pljusak koji je završio u FAO Schwarzu33, da bi se sve pretvorilo u osunčan ljetni let iznad Hudsona, gdje je Kip slobode odjednom ispunio ekran i raspao se kao da se helikopter zabio izravno u njega. I tako dalje i tako dalje, pa opet ispočetka, natpis s tom grafikom bio je zaglavio u suludoj petlji, ponavljajući se bez prestanka, a Rospija ga nikako nije mogla zaustaviti. Upravo to gledaju i milijuni posjetitelja, a ona se iz toga ne može izvući. Nijedna ikona ne reagira - sve su beskorisne. Kada je pokušala doći do jutrošnjeg teksta, ili još kasnije postavljene dodatne kolumne, kao i bilo kojeg od arhiviranih tekstova, na ekranu joj se samo ukazivao kotačić u boji koji se samo vrtio i kojeg se toliko pribojavala. Nije mogla poslati mail administratoru, niti ući u Govorkanja o Gothamu, gdje je posjetiteljima bio omogućen chat, gdje su se korisnici prepirali i natezali, te pisali užasne stvari o ljudima koje nisu poznavali. Nije mogla posjetiti Oglasnu ploču, ni Ekskluzivne najave, ni Foto- zamjene, čak ni Tamnu komoru, gdje su se nalazile Bolesne fotke, Preotkrivene zvijezde, kao i silno popularni Goli u Gothamu A.P., gdje je Rospija objavljivala fotografije snimljene nakon smrti, a među njima je bila i ona najnovija, koja je prikazivala Marilyn. Kako stotine tisuća čitatelja mogu otvarati tu fotografiju i Rospijin tekst kada je stranica zaključana i posve poremećena? Zavjera, pomisli odmah. Mafija, sinulo joj je u krajnjem užasu kada se sjetila onog zagonetnog talijanskog posrednika koji ju je angažirao preko telefona. Vlada! Rospija je odala tajnu, a CIA, FBI ili Domovinska 33 Otmjena prodavaonica igračaka u Petoj aveniji, najstarija u Sjevernoj Americi.

sigurnost sabotirali su stranicu kako svijet ne bi doznao istinu. Ili se možda zbilja radi o teroristima. Rospija je redom mahnito klikala sve ikone, no ništa se nije događalo, a natpis na vrhu stranice i dalje se paklenski vrtio ukrug, tako da su slova neprestano mijenjala mjesta: ... GOLI U GOTHAMU OH T GOGUI MULA! GOLI U GOTHAMU! Benton je čekao ispred ambulante, a kroz vrata koja su se zatvarala, Oscarove raznobojne oči još su piljile u Scarpettu prije nego što su nestale iza žutobijelog čelika. Začula je škljocanje kopča na remenju koje su uklanjali. “Dođi”, reče Benton i dodirne joj nadlakticu. “Razgovarat ćemo u mojem uredu.” Onako visok i vitak dominirao je, činilo se, svakim prostorom u kojem bi se našao, no izgledao je umorno, kao da ga hvata bolest. Na zgodnome licu odražavala se napetost, srebrna je kosa bila razbarušena, a bio je i odjeven poput zaposlenika psihijatrijske ustanove, u bezlično sivo odijelo, bijelu košulju i blijedu plavu kravatu. Na ruci je imao jeftin sportski sat s gumenim remenom i jednostavan vjenčani prsten od platine. Svaki znak bogatstva ne bi bio mudar na zatvorskome odjelu, gdje su se pacijenti u prosjeku zadržavali kraće od tri tjedna. Nerijetko se događalo da Benton obavi procjenu nekog pacijenta u Bellevueu, a da tog istog čovjeka mjesec dana kasnije vidi na ulici, gdje u kantama za smeće traži nešto za jelo. Uzeo joj je kovčeg s priborom, a ona je zadržala omotnice s dokazima i rekla da ih mora predati policiji. “Netko će već svratiti do mog ureda prije nego što krenemo”, reče Benton. “To mora odmah ići u laboratorij. Moraju analizirati Oscarovu DNK i što prije ju ubaciti u bazu podataka.” “Nazvat ću Bergericu.” Udaljavali su se od ambulante. Dvoja kolica s posteljinom koja su prošla kraj njih zvučala su poput vlaka, a neka vrata s rešetkama

zatvorila su se uz tresak dok su prolazili kraj ćelija koje bi bile prostrane prema zatvorskim mjerilima, da u njih nije bilo nagurano čak po šest kreveta. Većina zatvorenika bila je u premalim ili prevelikim pidžamama. Uglavnom su sjedili i bučno razgovarali. Neki su kroz prozore pokrivene mrežom piljili u tamnu prazninu East Rivera, dok su drugi kroz rešetke gledali na hodnik. Jednom se pacijentu učinilo da bi baš bilo najbolje vrijeme da se posluži čeličnim nužnikom, te se smiješio Scarpetti dok je mokrio i govorio joj kako bi joj bio baš zanimljiv slučaj. Njegovi su se cimeri stali prepirati oko toga tko bi bolje izgledao na televiziji. Benton i Scarpetta zaustavili su se kod prvih željeznih vrata, koja se nikada nisu otvarala dovoljno brzo, budući da je čuvar u nadzornoj sobi s druge strane imao pune ruke posla s ritmom nadzora nad vratima. Benton je glasno objavio da izlaze, a nakon toga još su malo pričekali. Ponovno je zazvao čuvara dok je neki muškarac prao pod u hodniku koji je vodio u sobu za rekreaciju, gdje su se nalazili stolovi i stolice, kao i nekoliko društvenih igara, nečije stare kućne sprave za fitnes, bez dijelova koji bi se mogli odvojiti. Iza toga nalazile su se prostorije za razgovore i prostori za skupnu terapiju, te pravna knjižnica s dvama pisaćim strojevima, koji su, poput televizora i zidnih satova, bili prekriveni plastikom, kako pacijenti ne bi rastavili nešto što ima dijelove i od čega bi se moglo izraditi priručno oružje. Scarpetta je cijeli odjel obišla još kada su je prvi put pozvali ovamo. Bila je posve sigurna da se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Bijelo obojena čelična vrata na koncu su se otvorila i uz tresak zatvorila iza njih, dok su se druga vrata otvorila, tako da su prošli i kroz njih. Čuvar je Scarpetti vratio vozačku dozvolu, a ona njemu propusnicu. Sve su obavili bez riječi, kroz debele rešetke, dok su policajci dovodili novog pacijenta, u jarkonarančastom kombinezonu s Rikers Islanda34. Takvi zatvorenici ovamo su dolazili samo privremeno, kad bi im zatrebala liječnička pomoć. Scarpetta se nikada nije mogla prestati čuditi tome što su sve simulanti bili u stanju činiti samima sebi kako bi se dokopali kratkotrajnog boravka u Bellevueu. 34 Otočić u East Riveru, u blizini aerodroma La Guardia, na kojem se nalazi najveći zatvorski kompleks u New Yorku.

“Jedan od naših čestih gostiju”, reče Benton nakon treska čeličnih vrata. “Gutač. Posljednji put su na meniju bile baterije. AAA, AA. Ne sjećam se točno. Osam komada, čini mi se. Prije toga kamenje i vijci. Jednom pasta za zube, cijela tuba.” Scarpetta je imala dojam da joj je netko odvojio duh od tijela, kao kad čovjek s kaputa skine podstavu učvršćenu patentnim zatvaračem. Ne može biti što i tko jest, ne može pokazati emocije, ne može reći što misli o Oscaru, kao ni prepričati neku od pojedinosti koje joj je ispričao o sebi i o Terri. Obeshrabrila ju je i Bentonova profesionalna rezerviranost, koja je uvijek bila najekstremnija na zatvorskome odjelu. Upravo su ga ovdje mučili strahovi koje nije htio priznati, a nije ni trebao, jer ga je dobro poznavala. Sve otkako se Marino bio onako napio i izmakao nadzoru, Benton je bio smireni, kronični paničar, iako to ni slučajno nije htio priznati. Njemu je svaki muškarac bio potencijalna zvijer koja je želi odnijeti u svoj brlog, a razuvjeriti i umiriti nije ga moglo baš ništa od toga što bi ona učinila ili rekla. “Otkazat ću suradnju CNN-u”, rekla je kad su se uputili prema njegovu uredu. “Razumijem položaj u koji te doveo Oscar”, reče Benton. “Nisi ni najmanje kriva.” “Misliš, položaj u koji si me ti doveo.” “Bergerica je tražila da dođeš.” “Ali ti si me pitao.” “Da je bilo po mojem, još bi bila u Massachusettsu”, reče on. “Ali nije htio ništa reći bez tebe.” “Samo se nadam da nisam razlog zbog kojeg je ovdje.” “Koji god bili razlozi, ne možeš se smatrati odgovornom.” “To mi baš ne zvuči najzgodnije”, reče ona. Prolazili su kraj zatvorenih ureda. Nigdje nije bilo nikoga. Bili su sami i nisu nimalo krili napetost u glasu. “Nadam se da ne želiš reći kako je moguće da je neki opsjednuti obožavatelj izveo užasnu predstavu samo da se domogne audijencije kod mene”, reče ona još. “Nadam se da to nije neizravna poruka...” “Jedna je žena ubijena. To nije predstava”, reče Benton.

Nije mu mogla spomenuti kako je Oscar uvjeren da ga uhode i da je Terri Bridges ubio taj netko tko ga već prati. Možda Benton to već zna, ali nije ga mogla pitati. Nije mogla otkriti da si je Oscar sam nanio ozljede, da je lagao policiji, ali i svima ostalima, u vezi s time kako je došlo do ozljeda. o svemu je mogla govoriti tek posve uopćeno. “Nemam informacije koje bi mogle opravdati to da ti pričam o njemu”, reče, želeći mu dati do znanja da Oscar nije ništa priznao, niti nečim pokazao da bi mogao ugroziti sebe ili druge. Benton otključa vrata svog ureda. “Bila si dugo s njim”, reče. “Sjeti se što ti uvijek govorim, Kay. Prije svega slušaj vlastiti instinkt. Osluškuj što ti govori o tom tipu. I žao mi je ako sam napet i odsutan. Nisam spavao. Sve je zapravo dosta kaotično i sjebano.” Radni prostor koji mu je bolnica bila dodijelila bio je malen, pun knjiga, časopisa, papira i drugih sitnica na hrpama posvuda, posloženih uredno koliko je to god bilo u njegovoj moći. Sjeli su, a stol koji se našao među njima izgledao je kao stvarna manifestacija emocionalne barijere koju ona nije mogla prijeći. On ne želi seks, barem s njom. Imala je dojam da se ne ševi ni s nekim drugim, no činilo se da prednosti braka obuhvaćaju i kraće, manje osobne razgovore, te manje vremena provedenog u bračnoj postelji. Držala je da je Benton bio sretniji prije nego što su se vjenčali, a za tu otužnu činjenicu ona nije kanila kriviti Marina. “Što ti je rekao instinkt?” upita Benton. “Da s njim ne bih trebala razgovarati”, odgovori ona. “Da bih trebala smjeti slobodno razgovarati s tobom. Glava mi govori suprotno.” “Ovdje si suradnica, konzultantica. Možemo službeno i profesionalno razgovarati o njemu kao o pacijentu.” “O njemu ne znam ništa kao o tvom pacijentu. Ne mogu ti reći ništa o njemu što bi bilo moje.” “Dosada nisi čula za njega? Kao ni za Terri Bridges?” “To mogu reći. Apsolutno ne. I zamolit ću te da me ne nagovaraš. Znaš koja su mi ograničenja. Znao si i kad si me jutros nazvao.” Benton otvori jednu ladicu i izvadi dvije omotnice. Ispružio je ruku i dodao ih joj.

“Nisam znao što bi se moglo dogoditi do tvog dolaska”, reče. “Možda su policajci mogli nešto otkriti, uhititi ga, pa vjerojatno ne bismo ovako razgovarali. Ali, u pravu si. Trenutačno ti na prvome mjestu mora biti Oscarova dobrobit. Njegova si liječnica. No to ne znači da se s njim moraš ponovno vidjeti.” U omotnici se nalazio izvještaj o DNK, a u drugoj komplet fotografija s mjesta zločina. “Bergerica me zamolila da ti uručim primjerak analize DNK. Fotografije i policijski izvještaj šalje Mike Morales”, reče Benton. “Poznajem ga?” “Razmjerno je novi detektiv u toj jedinici. Ne poznaješ ga, možda ga i nećeš morati upoznati. Iskreno govoreći, tip je po meni običan idiot. Fotke koje je snimio na mjestu događaja i preliminarni izvještaj. DNK potječe od brisova koje je doktorica Lester uzela s tijela Terri Bridges. Postoji i drugi komplet fotografija, no njih još nisam dobio. Snimljene su prilikom drugog pretraživanja, danas poslije podne, kada su joj pretražili i prtljagu u ormaru i pronašli Terrina računala. Čini se da je jutros trebala otputovati u Arizonu i provesti nekoliko dana s obitelji. Nikome nije jasno zašto je sve bilo spakirano i pospremljeno u ormar.” Scarpetta promisli o Oscarovim riječima. Terri nije ostavljala prtljagu vani. Bila je opsesivno uredna, a Oscar nije volio oproštaje. Benton reče: “Jedno je od mogućih objašnjenja da je bila ekstremno uredna. Možda i opsesivno. Shvatit ćeš na što mislim kad vidiš snimke.” “Meni se čini da je to vrlo moguće i uvjerljivo objašnjenje”, reče ona. Gledao ju je u oči. Pokušavao odrediti je li mu upravo dala određenu informaciju. Nije odvratila pogled, niti prekinula tišinu. On je potražio broj u mobilnom telefonu i posegnuo za telefonom na stolu. Zamolio je Bergericu da mu pošalje nekoga po dokaze koje je Scarpetta prikupila pregledavajući Oscara Banea. Još je nekoliko trenutaka slušao, a onda je pogledao Scarpettu i Bergerici rekao: “Potpuno se slaže. Budući da može otići kad god poželi, a dobro znaš što ja mislim o tome. Ne, nisam imao priliku... Pa, ovdje je. Kako bi bilo da je ti pitaš...?”

Benton premjesti telefon na sredinu stola i pruži slušalicu Scarpetti. “Hvala što si pristala na ovo”, reče Jaime Berger. Scarpetta se pokušavala prisjetiti kada su posljednji put razgovarale. Prije pet godina. “Kako se drži?” upita Bergerica. “Do krajnosti je spreman na suradnju.” “Misliš li da će ostati gdje jest?” “Rekla bih da sam u vrlo nezavidnom položaju.” Na taj način Scarpetta joj je željela dati do znanja da ne može govoriti o pacijentu. “Razumijem.” “Mogu ti reći samo ovo...” reče Scarpetta. “Bilo bi dobro kad biste što prije obavili analizu DNK. Takav pristup nema loših strana.” “Nasreću, trenutačno u svijetu imamo hrpe ljudi koji obožavaju prekovremene sate. No među njima nije i doktorica Lester. Dok si još tu, upitat ću te direktno, tako da Bentona oslobodimo odgovornosti, osim ako je već nešto rekao. Bi li ti bio problem večeras pogledati tijelo Terri Bridges? Benton ti može dati sve potrebne informacije. Doktorica Lester trebala bi doći iz New Jerseyja. Žao mi je što te izlažem nečemu toliko neugodnome, a pritom ne mislim na mrtvačnicu.” “Ako tako mogu pomoći...” reče Scarpetta. “Kasnije ćemo još razgovarati. I moramo se naći. Možda na večeri, u Elaine’su...?” reče Bergerica. Činilo se da su to nekako omiljene riječi profesionalki poput njih. Naći će se, zajedno objedovati ili možda večerati. Ona i Bergerica to su jedna drugoj rekle i kad su se prvi put vidjele, osam godina ranije, kada su Bergericu doveli u Virginiju kao posebnu tužiteljicu, u slučaju koji će Scarpetta pamtiti kao jedan od najstresnijih u životu. A to su rekle i kad su se vidjele prošli put, 2003. godine, kada su i jedna i druga bile zabrinute za Lucy. Ona se upravo bila vratila s neke tajne operacije u Poljskoj o kojoj je Scarpetta znala vrlo malo, osim da je to što je Lucy učinila u sklopu misije bilo protuzakonito. I nedvojbeno nije bilo moralno. Bergerica je u svome stanu na vrhu jedne zgrade na Manhattanu tada bila sjela sa Scarpettinom nećakinjom, a to o čemu su tom prigodom razgovarale ostalo je među njima.

Što je bilo najneobičnije, Bergerica je o Scarpetti znala mnogo više nego praktički o bilo kome koga se uspijevala sjetiti, a da njih dvije ipak nisu prijateljice. Bilo je vrlo malo vjerojatno da će se naći zbog nečega drugog, a ne striktno posla, koliko god često predlagale da se nađu na objedu ili piću, i koliko god to mislile ozbiljno. Ta nepovezanost nije bila tek posljedica promjenjivosti pretrpanih rasporeda koji se približavaju, a zatim se ponovno nastavljaju odvijati zasebnim smjerovima. Utjecajne su žene najčešće osamljenice, jer im instinkt nalaže da jedna drugoj ne vjeruju. Scarpetta je vratila slušalicu Bentonu. Zatim je rekla. “Ako je Terri bila opsesivno-kompulzivna, tijelo bi moglo ponuditi pokoji trag. Izgleda da će mi se pružiti prigoda da se u to i sama uvjerim. Igrom slučaja.” “Upravo sam ti namjeravao reći. Bergerica me ranije zamolila da te pitam bi li to učinila.” “A budući da se doktorica Lester vraća u grad, izgleda da sam pristala i prije nego što sam za to doznala.” “Kasnije možeš otići, ograditi se od cijele priče”, reče Benton. “Osim ako Oscara ne optuže. U tom slučaju ne znam kakav će ti točno biti položaj. Sve će ovisiti o Bergerici.” “Samo mi, molim te, nemoj reći da je tip nekoga ubio samo da mi privuče pozornost.” “Ne znam što da ti kažem o bilo čemu. Trenutačno ne znam ni što bih mislio o svemu. Na primjer o DNK iz Terrinih vaginalnih brisova. Pogledaj.” Scarpetta iz omotnice izvadi laboratorijski izvještaj. Čitala ga je dok je on prepričavao što mu je Bergerica bila rekla o onoj ženi iz Palm Beacha. “Onda?” upita on. “Pada li ti na pamet kakav razlog?” “Ovdje nema izvještaja doktorice Lester o tome koje je uzorke uzela. Spomenuo si vaginalne...” “Tako mi je rekla Bergerica.” “Koji točno i odakle? Ovdje toga nema. Stoga je odgovor ne. Neću nagađati o neuobičajenim rezultatima i njihovu mogućem značenju.”

“Ali ja hoću. Kontaminacija”, reče on. “Iako mi nikako nije jasno kako se u to uklapa postarija žena u invalidskim kolicima.” “Ima li kakvih izgleda za to da je na neki način povezana s Oscarom Baneom?” “Koliko su mi rekli, ne. Bergerica ju je nazvala i pitala.” U tom trenutku zazvonio mu je telefon. Javio se i još dugo samo slušao. S njegova nepomična lica nije se moglo iščitati baš ništa. “Ne bih baš rekao da je to bila osobito dobra zamisao”, rekao je na koncu. “Žao mi je što je došlo do toga... Dakako da žalim s obzirom na... Ne, nisam ti htio reći upravo zbog toga... Jer, ne, čekaj malo. Poslušaj me na trenutak. Pravi je odgovor da sam... Lucy, molim te. Dopusti da završim. Ne očekujem da ćeš shvatiti i sada ne možemo ulaziti u to. Jer... Ne misliš tako. Jer... Kad se čovjek više nema kome obratiti... E pa, onda se lijepo nosi s time. Kasnije, može? Lijepo se smiri pa ćemo razgovarati kasnije.” Nakon toga prekinuo je vezu. “Koji je to bio vrag?” upita Scarpetta. “Što kaže Lucy? Zbog čega ti je žao i tko se više nema kome obratiti?” Bentonovo je lice bilo blijedo, ali i bezizražajno. “Ponekad uopće nema osjećaj za vrijeme i mjesto, a meni sada samo treba još i jedan njezin izljev bijesa.” “Bijesa? Zbog čega?” “Znaš kakva je neki put...” “Obično kad za to ima više nego dobre razloge.” “Ne možemo sada ulaziti u to.” Obratio joj se istim riječima kao i Lucy. “Kako bih se ja sada, dovraga, trebala koncentrirati nakon što sam odslušala takav razgovor? U što ne možemo ući?” Šutio je. Nikada joj se nije sviđalo kad bi zastao da promisli o njezinu pitanju. “U Gole u Gothamu”, reče on. To ju je iznenadilo i uzrujalo. “Nećeš valjda sada zbog toga dizati veliku prašinu.” “Pročitala si?” “Počela sam čitati u taksiju. Bryce je rekao da moram pročitati.” “Sve si pročitala?”

“Prestala sam kad sam se neočekivano našla na ulici.” “Dođi, pa pogledaj.” Utipkao je nešto, a ona je sjela kraj njega. “Ovo je već neobično”, reče Benton, mršteći se. Na stranici Goli u Gothamu jasno se vidjelo da je došlo ili do velike programske pogreške ili da ju je netko srušio. Zgrade su bile mračne, nebo su prekrivali crveni bljeskovi, dok je divovsko božično drvce iz Rockefeller Centera stajalo okrenuto naopako u Central Parku. Benton je nestrpljivo pomicao miša i sve brže klikao. “Stranica zbog nekog razloga ne funkcionira. Totalno je sjebana”, reče. “No, nažalost, prokleti tekst ipak mi je dostupan.” Žestoko je udarao po tipkama, tražeći tekst drugdje. “Proširio se posvuda”, reče. Ekran su ispunili linkovi u kojima su se spominjali Goli u Gothamu i dr. Kay Scarpetta. Kliknuo je jedan dokument i otvorio tekst ne jedne, nego dviju kolumna koje je netko bio presnimio na stranicu koju su posjećivali ljubitelji forenzike. Na ekranu se našla ona Scar- pettina fotografija koja je nije prikazivala u najboljem svjetlu. Ona i Benton na trenutak su se zagledali u prikaz. “Misliš da je snimljena u Charlestonu?” upita on. “Ili u tvom novom uredu? Možeš nešto zaključiti po ogrtaču? Po boji? Nemate u Watertownu one ljubičastocrvene ogrtače?” “Ovisi što dobijemo od službe koja se brine za rublje i posteljinu. Oni pokupe sve što je za pranje, a onda dovezu oprano. Jedan tjedan to mogu biti plavičastozeleni zaštitni ogrtači, sljedeći tjedan ljubičasti, pa onda u raznim nijansama plave, tamnocrvne, plavičastocrvene... Posljednjih godina to vrijedi za većinu mrtvačnica i odjela patologije. Kad je riječ o nekakvom utjecaju, mogu samo navesti da ne želim ništa slatko, poput Spužva Boba, Simpsonsa, Toma i Jerryja... I to mislim doslovce. Znam patologe koji nose i takve ogrtače, kao da su pedijatri.” “I ne sjećaš se da te netko snimio tijekom obdukcije? Možda mobitelom?”

Razmišljala je, pokušavala se sjetiti, no onda je rekla: “Ne. Jer da sam vidjela da to netko radi, tog nekog natjerala bih da zbriše snimku. Nikada ne bih nešto takvo dopustila.” “Najvjerojatnije je da te netko snimio nakon što si se preselila i počela surađivati s CNN-om. To je taj faktor slave. Neki murjak. Netko iz pogrebničke službe, netko od prijevoznika...” “To bi bilo gadno”, reče ona, misleći na Brycea. “Zbog toga bih se počela brinuti zbog nekoga tko radi kod mene. Kakva je to sestra Polly? Tko je sestra Polly?” “Nemam pojma. Pročitaj ovo. Onda ćemo prijeći na to.” Kursorom je prešao na prvi tekst objavljen tog dana, dio na koji joj je htio usmjeriti pozornost: ... ipak, pod tom neprobojnom maskom čuči prljava tajna koju skriva podosta dobro. Scarpetta možda i živi u svijetu nehrđajućeg čelika, ali posve sigurno nije žena sazdana od čelika. Slaba je, sramotno slaba. Zamislite... moguće ju je silovati. Upravo tako. Baš kao i ostale žene, samo što ovaj put možete kriviti žrtvu. To si je sama navukla na vrat. Odbacivala je, zlostavljala i ponižavala kolegu istražitelja, sve dok on to jedne pijane noći u Charlestonu više nije mogao trpjeti. Čovjek se mora malo sažaliti nad sirotim Peteom Marinom...

Scarpetta se vratila na svoju stolicu. Tračevi su jedno, no ovo je nešto posve drugo. “Neću pitati zašto su ljudi toliko puni mržnje”, reče ona. “Još sam davno naučila da se to ne pita. Na koncu sam zaključila da bi upravo taj ‘zašto’ mogao poslužiti kao trag koji vodi prema odgovoru, no to zapravo i nije važno. Važan je samo završni ishod. I ništa više. Otkrijem li tko to piše, tužit ću ga.” “Neću ti reći kako ne smiješ dopustiti da te to pogodi.” “Čini mi se da si mi upravo rekao, time što mi nisi rekao. To što se dogodilo nikada nije bilo u vijestima. Nikada nikome nisam prijavila. Prikaz nije točan. To je kleveta. Tužit ću ih.” “Ali koga? Malo govno iz anonimnih izvora objavljeno na internetu?”

“Lucy bi mogla otkriti tko stoji iza toga.” “Kad smo već kod nje, nisam baš siguran da je puka slučajnost to što stranice ne rade kako treba”, reče on. “To je vjerojatno najbolji lijek. Možda u takvom stanju ostanu zauvijek.” “Zatražio si od nje da sruši Gole u Gothamu?” “Upravo si čula naš razgovor. Naravno da nisam. Ali znaš je, kao i ja. To vraški sliči njoj, a daleko je učinkovitije od tužbe. Tu nema klevete. Ne možeš dokazati da je to što je napisano laž. Ne možeš dokazati što se dogodilo. I što nije.” “Govoriš kao da ne vjeruješ u ono što sam ti rekla.” “Kay.” Pogledao ju je u oči. “Nemojmo ovo pretvoriti u svađu. Očito je da se moraš pripremiti za otkrivanje tog događaja. Javnost nije znala, a sada zna. To znači da će biti pitanja. Ista je stvar i s ovim...” Još je malo čitao. “S ovim drugim sranjem. Župna škola. Časna sestra Polly. Tu priču ne znam.” Scarpetta je jedva preletjela nekoliko redaka. Nije bilo potrebe. Zatim je odgovorila: “Nema nikakve sestre Polly, a to što piše nije se dogodilo. Nije se .tako dogodilo. Bila je to jedna druga redovnica i posve sigurno nije bilo nikakvih pohotnih batina u kupaonici.” “Ali dio je ipak istinit.” “Da. Miami, stipendija u katoličkoj školi. I dugotrajna i neizlječiva bolest mog oca.” “I njegova prodavaonica. Jesu li te djevojčice u školi zvale ‘Bič s Floride’?” “Ne želim o tome, Bentone.” “Samo pokušavam utvrditi što je istina i tko je to mogao znati. Što se od toga već zna? Išta od navedenoga?” “Znaš što se zna. Ne. Ništa od toga, bilo točno ili ne, nigdje se ne zna. Ne znam odakle su potekle te informacije.” On reče: “Toliko me ne brine ono što nije točno. Zanima me što se zna od onoga što je točno, te postoji li objavljeni izvor ovoga što se našlo u tim tekstovima. Jer ako ne postoji, kao što, čini mi se, tvrdiš, tada netko tko ti je blizak daje informacije tom piskaralu.” “Marino”, reče ona preko volje. “On o meni zna stvari koje drugi ne znaju.”

“No, da, informacije iz Charlestona, očito. Iako ne mogu zamisliti da je upotrijebio tu riječ.” “Koju riječ, Bentone?” Nije odgovorio. “Ne možeš se natjerati na to da je izgovoriš, nije li tako? Riječ silovanje. Iako se nije dogodilo.” “Ne znam što se dogodilo”, reče on tiho. “I u tome je moj problem. Znam samo onoliko koliko si mi dala do znanja.” “Bi li ti nekako bilo bolje da si gledao?” “Isuse Kriste!” “Moraš vidjeti svaku pojedinost, kao da će ti to nekako pomoći da zaključiš priču”, reče Scarpetta. “A tko ono uvijek govori da se takve priče u glavi nikad ne mogu do kraja zaključiti? Čini mi se da to smatramo oboje. A sada pobjedu odnosi taj kolumnist i onaj tko njemu ili njoj dostavlja informacije. Zašto? Jer mi ovdje sjedimo uzrujani, udaljeni i jedno drugome ne vjerujemo. A prava je istina da ti vjerojatno znaš mnogo više o tome što se dogodilo“nego Marino. Iskreno sumnjam u to da se on sjeća osobito mnogo toga što je te večeri učinio ili rekao. Zbog njega se nadam da sam u pravu.” “Ne želim da budemo udaljeni, Kay. Nije mi jasno zašto mene to muči više nego što mi se čini da muči tebe.” “Dakako da znaš, Bentone. Osjećaš se još bespomoćnijim nego što sam se ja osjećala jer to nisi mogao spriječiti, a ja sam onemogućila barem dio. Spriječila sam ono najgore.” Pretvarao se da ponovno čita ona dva teksta. No zapravo se pokušavao pribrati. “On bi znao za tu priču s Floride?” upita je. “Što si mu ispričala o djetinjstvu? Odnosno, dopusti da drukčije postavim pitanje. Taj dio koji je istinit...” - rukom je pokazao prema ekranu - “je li to napisano na temelju informacija koje si mu dala?” “Marino me zna gotovo dvadeset godina. Upoznao mi je sestru i majku. Dakako da zna određene pojedinosti o mojem životu. Ne sjećam se svega što sam mu rekla, ali ljudima s kojima sam bliska baš i nije neka tajna da sam odrasla u ne baš najugodnijem dijelu Miamija, da smo bili bez novca, te da mi je otac godinama imao rak. I da sam u školi bila dobra.”

“A djevojka koja ti je slomila olovke?” “Ma to je smiješno.” “To ću shvatiti kao potvrdan odgovor.” “Da, jedna mi je djevojka to učinila. Voljela je zastrašivati i zlostavljati. Ne sjećam se kako se zvala.” “Je li te neka redovnica pljusnula?” “Zato što sam se suprotstavila toj djevojci, a ona me odala, a ne obrnuto, pa me jedna od časnih kaznila. I to je bilo sve. Nije bilo nikakvog sočnog prizora u kupaonici. Apsurdno je da uopće razgovaramo o tome.” “Mislio sam da znam sve tvoje priče. Nije mi baš ugodno zbog toga što ih ne znam i što sam neke stvari morao doznati na internetu. Koliko god bile apsurdne ili ne, takve pojedinosti sada će se širiti posvuda, vrlo vjerojatno već i jesu posvuda. To ne možeš izbjeći, čak ni na CNN-u, gdje imaš prijatelje. Kad se nađeš ondje, na snimanju, netko će sigurno nešto pitati. Na to ćeš se vjerojatno morati naviknuti. I ti i ja.” Ona nije razmišljala o izloženosti u javnosti, niti o navikavanju. Razmišljala je o Marinu. “O tome je, znači, Lucy govorila kad je maloprije nazvala”, reče Scarpetta. “Govorila je nešto o njemu.” Benton je šutio. To je bio njegov odgovor. Da, Lucy je govorila o Marinu. “Što si htio reći kad si rekao da se nema kome obratiti? Ili si mislio na nekog drugog? Nemoj mi ništa tajiti. Pogotovo sada.” “To što je učinio. Pregazio i pobjegao s mjesta nesreće. Tako to Lucy gleda”, reče Benton, a ona je s vremenom očito počela bolje slutiti kada on izbjegava pravu istinu. “Jer je nestao, a ja sam objašnjavao sve dok nisam poplavio u licu da čovjek, kada se više nema kamo okrenuti, traži izlaz. To nije ništa novo. Dobro znaš tu priču. A znaš i Lucy.” “Koju priču? Nikada nisam doznala tu priču. Nestao je, a ja nikada nisam povjerovala u to da se ubio. To nikako ne bi bilo u skladu s Marinom. Ne bi bio dovoljno hrabar, ili dovoljno glup, a još ponajviše od svega... boji se pakla. Vjeruje da doista, fizički, postoji pakao koji se nalazi negdje u užarenoj Zemljinoj jezgri, te da

će vječno gorjeti nađe li se ondje. To mi je priznao tijekom jednog drugog pijanstva. Pakao je poželio polovici svijeta, upravo zato Sto ga se on sam toliko užasava.” U Bentonovim očima odražavala se neizreciva tuga. “Ne znam o kojoj priči govoriš i ne vjerujem ti”, reče ona. “To nije sve.” Netremice su se gledali u oči. Benton reče: “Marino je ovdje. Od prošlog srpnja. Točnije, od prvog vikenda u srpnju.” Potom joj je još ispričao da Marino radi za Bergericu, koja je tek iz tog teksta na internetu doznala pravi razlog zbog kojeg je Marino napustio Charleston. Bila je riječ o mučnoj pojedinosti koju posve sigurno nije znala kad ga je angažirala. Sada i Lucy zna za Marina, jer se maločas vidjela s Bergericom, a ova joj je rekla. “Lucy je nazvala upravo zbog toga”, reče on. “A s obzirom na to koliko te dobro poznajem, pretpostavljam da si ti željela da pomognem Marinu, unatoč svemu. I da se priklonim njegovoj želji da se liječi i u biti započne novi život bez tvog znanja.” “Trebao si mi reći, još davno.” “Pojedinosti o njemu nisam mogao otkriti nikome. Jednako kao što ti meni ne možeš reći što ti je ispričao Oscar. Povjerljiv odnos liječnika i pacijenta. Marino me nazvao u McLean nedugo nakon što je nestao iz Charlestona, te me zamolio da mu dogovorim liječenje. Zamolio me da se posavjetujem s njegovom terapeutkinjom, da nadgledam, da interveniram...” “I da mu zatim središ posao kod Jaime Berger? I to je također tajna? Kakve to ima veze s povjerljivošću odnosa?” “Zamolio me da ti ne kažem.” Bentonov je glas govorio da je postupio ispravno, no pogled u njegovim očima nikako nije odgovarao tolikoj uvjerenosti. “To nije nikakva povjerljivost odnosa, niti se radi o tome da si bio dobar i pristojan”, reče Scarpetta. “Dobro znaš o čemu je riječ. Razlozi su ti posve iracionalni, jer bi jednostavno bilo nemoguće da on radi za Jaime Berger, a da ja za to prije ili kasnije ne doznam. A to se upravo i dogodilo.”

Počela je prelistavati policijski izvještaj, jer ga nije željela gledati. Potom je osjetila da je netko iza nje i prije nego što se taj netko oglasio, pa se okrenula i zatečeno zagledala u muškarca na vratima Bentonova ureda. U širokoj uličnoj odjeći, poput pripadnika kakve lokalne bande, s debelim zlatnim lancima, uskim i uz kožu priljubljenim pletenicama, izgledao je kao da je upravo pobjegao sa zatvorskog odjela. “Kay, čini mi se da se ti i detektiv Morales niste upoznali”, reče Benton, ne osobito srdačnim tonom. “Siguran sam da se toga ne sjećate, ali jednom smo se zamalo upoznali”, reče Morales, ulazeći i drsko je mjerkajući. “Žao mi je.” To je značilo da se ne sjeća. Nije mu pružila ruku. “Bio je vikend spojen s prošlim Danom rada35. U mrtvačnici”, reče on. Zračio je nekom nelagodnom energijom koja je u njoj budila nervozu. Činilo joj se da sve što čini promišlja brzo i radi u velikoj žurbi, te da mu priroda nalaže da mora dominirati svime s čime dođe u dodir. “Dva-tri stola dalje od mjesta na kojem ste pregledavali onog tipa pronađenog u East Riveru...? Plutao je ispred obale Ward’s Islanda36”, reče on. “Jasno mije da me se ne sjećate. Pitanje je glasilo je li mu bio dodijao život, pa je skočio s pješačkog mosta, ili je netko ubrzao njegov odlazak u vječna lovišta, ili je možda doživio srčani udar, pa je pao sa šetnice uz obalu. Jedan od slučajeva Majstorice Lesterice. Pokazalo se da nije dobro spojila dijelove slagalice - nije prepoznala da je razgranati trag nalik na listove paprati na njegovu torzu... znate što? Arborizacija dendrita do koje je došlo od udara groma, što je ona bila isključila kao mogućnost jer nije pronašla progorjela mjesta na čarapama, potplatima cipela i sličnim sranjima. Vi ste kompasom pokazali da mu je kopča na remenu bila magnetizirana, što je tipično za takve udare, je li tako? Bilo kako bilo, ne možete me se sjećati. Samo sam ušao i izišao, došao po neke metke koje je trebalo odnijeti u laboratorij.”

35 Labor Day - Dan rada, u SAD-u prvi ponedjeljak u rujnu. 36 Otočić u East Riveru, administrativni dio Manhattana. Osim parka i zabavnih sadržaja, na njemu se nalazi i psihijatrijska bolnica, kao i Forenzični psihijatrijski centar sa zatvorskim odjelom.

Iz stražnjeg džepa širokih traperica koje su visjele na pola koplja izvadio je neki obrazac za dokazni materijal, rastvorio ga, te ga počeo ispunjavati, nadvivši se nad stol toliko blizu nje da joj je laktom ovlaš dodirnuo rame dok je pisao, pa se ona zbog toga morala pomaknuti zajedno sa stolicom. Dodao joj je obrazac i kemijsku, a ona je popunila ostale rubrike i potpisala se. Nakon toga uzeo je omotnice s dokaznim materijalom Oscara Banea i izišao. “Ne treba ni naglašavati”, reče Benton, “da Bergerica s njim ima pune ruke posla.” “Radi u njezinoj službi?” “Ne, tako bi možda bilo lakše. Možda bi ga mogla kontrolirati, barem malo”, reče Benton. “Nekako ga ima posvuda. Kad god se pojavi neki eksponiraniji slučaj, nekako se uspije ukazati. Kao na primjer taj slučaj s munjom koji je spomenuo. Usput, vjerojatno ti neće oprostiti što ga se ne sjećaš, zato je to morao istaknuti tri puta.”

13

SE ZAVALIO DUBOKO U NASLONJAČ OD UMJETNE KOŽE, dok je Scarpetta pregledavala dokumentaciju na suprotnoj strani malenog stola prepunog ogrebotina. Obožavao je taj njezin ravni nos, snažne crte donje vilice i jagodičnih kostiju, te promišljene, ali skladne pokrete kad god je nešto radila, čak i sitnice poput okretanja stranica. U njegovim je očima izgledala posve jednako kao kad su se tek upoznali, kada se pojavila na ulazu u svoju konferencijsku dvoranu, razbarušene plave kose, bez šminke, džepova bijele kute prepunih olovaka, papirnatih maramica, ružičastih papirića sa zabilježenim pozivima na koje se nema kad javiti, ali će se ipak nekako javiti svima... Odmah, na licu mjesta, shvatio je da je unatoč silnoj snazi i ozbiljnosti obzirna i dobra. To je vidio u njezinim očima još pri tom prvom susretu, a to je u njima vidio i sada, čak i kad je nečim toliko zaokupljena, čak i unatoč tome što ju je još jednom povrijedio. Nije mogao zamisliti život bez nje i stoga je načas osjetio kako ga obuzima bolna mržnja, mržnja prema Marinu. Ono čime se Benton posvećeno bavio tijekom čitave karijere sada se nalazilo u njegovu vlastitom domu. Marino je pustio neprijatelja da uđe, a Benton nije znao kako ga istjerati. “U koliko je sati policija stigla na mjesto događaja? I zašto tako piljiš u mene?” upita Scarpetta, ne podignuvši pogled. “Oko šest i petnaest. Zeznuo sam stvar. Molim te, nemoj se ljutiti.” “Tko ih je izvijestio?” Okrenula je stranicu.

Benton ŠUTEĆI

“Centar 911. On tvrdi da je Terrino tijelo pronašao oko pet, ali je 911 pozvao tek u šest. Točnije, u šest sati i devet minuta. Policija je stigla za nekoliko minuta. Približno pet.” Kako nije ništa rekla, on je uzeo spajalicu i počeo je širiti. Ranije se inače nikada nije toliko vrpoljio. “Vrata na ulazu u zgradu bila su zaključana”, reče on. “U zgradi su još tri stana, nitko nije bio kod kuće, a zgrada nema vratara. Policija nije mogla ući u zgradu, no njezin je stan u prizemlju, pa su otišli straga, do prozora, i kroz razmak među zastorima na kupaonici ugledali Oscara, koji je u naručju držao tijelo neke žene. Tijelo je pokrivao plavi ručnik. Histerično je plakao, držao je i milovao. Policajci su počeli kucati po staklu, te su mu tako privukli pozornost i zatim ih je pustio unutra.” Govorio je isprekidano, usporenih i blago neorganiziranih misli, vjerojatno zbog ekstremnog stresa. Užurbano je radio na toj spajalici. Promatrao je. Nakon podulje tišine, ona je podignula pogled i upitala: “A onda? Je li razgovarao s njima?” Uspoređuje bilješke, pomisli on. Želi to što ja znam usporediti s onim što je čula od Oscara. Postavlja se klinički, objektivno, jer mi neće oprostiti, pomisli on. “Žao mi je. Molim te, nemoj se ljutiti”, reče. Netremice ga gledajući u oči, ona reče: “Nije mi jasno zašto je bila samo u grudnjaku i ogrtaču. Da joj se na vratima pojavio neznanac, bi li mu tako otvorila?” “To sada ne možemo rješavati.” Benton je pritom mislio na njihov odnos, ne na slučaj. “Možemo na neko vrijeme ostaviti na polici?” Upravo tim riječima opisivali su situaciju kada bi neko privatno pitanje iskrsnulo na pogrešnome mjestu, u pogrešno vrijeme. Po pogledu koji nije odvajala od njega i po tome kako su joj oči poprimile tamniju plavu boju, znao je da će ona to učiniti. Ona će to zasada ostaviti po strani, jer ga voli, čak i ako on to nije zavrijedio. “To je dobro pitanje. To kako je mogla biti odjevena kad je otvorila vrata”, reče on. “Imam nekoliko opažanja... kad dođemo do tog dijela.”

“Što je točno Oscar učinio kada su se policajci našli u stanu?” upita ona. “Jecao je, koljena su mu klecala, vikao je. Toliko je ustrajno tražio da se vrati u kupaonicu da su ga dvojica policajaca morali držati dok SU ga pokušavali navesti na to da nešto kaže. Rekao je da je prerezao plastične lisice. Nalazile su se na podu, kraj škara koje je, kako je rekao, uzeo iz držača za noževe u kuhinji.” “Je li ih i tada nazvao plastičnim lisicama? Ili su ih tako nazvali policajci? Odakle je potekao izraz plastične lisice31? Važno je da doznamo tko ga je prvi upotrijebio.” “Ne znam.” “No, dobro, ali netko zna.” Benton je savio spajalicu u oblik brojke osam dok je ono što su bili ostavili na polici počelo padati. U jednom će trenutku početi razgovarati, no razgovor ne može popraviti raspršeno povjerenje, kao što ne može namjestiti ni slomljene kosti. Laži i nove laži. Nužna os njegova života sastojala se od laži, a sve su bile hotimične, ili profesionalno i pravno neizbježne, pa je upravo zbog toga Marino zapravo bio opasan. U temeljima Marinova odnosa s njom nikada nisu bile laži. Kad joj se silom nametnuo, prema njoj nije pokazao ni prijezir, ni mržnju, niti ju je pokušao poniziti. Marino je samo htio uzeti ono što je htio u vrijeme kada ona to nije željela dati, jer je jedino tako mogao zatrti neuzvraćenu ljubav s kojom više nije mogao živjeti. To što je izdao njezino povjerenje zapravo je bila jedna od najiskrenijih stvari koje je ikada učinio. “I ne znamo što je bilo s ligaturom, konopcem ili nekim drugim sredstvom kojim je zadavljena”, reče Benton. “Čini se da ju je ubojica uklonio s vrata nakon što je izdahnula, te je odnio. Policija pretpostavlja da se također radilo o plastičnim lisicama.” “Na temelju...?” “Bilo bi neobično na mjesto zločina donijeti dvije vrste sredstava za vezivanje”, reče Benton. Već gotovo ravnu spajalicu savijao je naprijed-natrag, sve dok nije puknula.

37 Komercijalni naziv: flex-cuff.

“Dakako, pretpostavlja se da je ubojica donio te plastične vrpce, trake - ili traku - za vezanje. To baš i nije među stvarima koje čovjek samo tako drži kod kuće.” “Zašto bi joj skinuo plastične lisice kojima ju je ugušio i uzeo ih, a pritom ne bi ponio i lisice kojima joj je bio vezao ruke? Ako je tako bilo”, reče ona. “Ne znamo kako funkcionira um te osobe. Nemamo baš na temelju čega oblikovati pretpostavke, osim na temelju indicija. Pretpostavljam da te baš ne čudi to što smatraju da je Oscar ubojica.” “Na temelju...?” “Ili je ubojica imao ključ, ili ga je ona pustila unutra, a kao što si i ti istaknula, ona je bila u ogrtaču od frotira i na sebi nije imala gotovo ništa drugo. Razgovarajmo stoga o tome. Zašto je imala toliko povjerenja, zašto se osjećala toliko sigurnom? Kako je znala tko je pozvonio na ulazu u zgradu? Zgrada nema ni kameru ni interfon. Po meni to znači da je nekoga očekivala. Otključala je vanjska vrata nakon spuštanja mraka, kada je zgrada bila prazna, a zatim je otključala i vrata stana. Ili je to učinio netko drugi. Nasilnici obožavaju blagdane. Tu ima mnogo simbolike, a nema mnogo ljudi. Ako ju je Oscar ubio, jučerašnja je večer za to bila idealna da to učini i sve organizira tako kao da je to učinio netko drugi.” “Pretpostavljam kako želiš reći da policija vjeruje u tu verziju.” Ponovno uspoređuje, pomisli Benton. Što ona zna? “Njima to izgleda najlogičnije”, odgovori. “U trenutku dolaska policije, jesu li vrata njezina stana bila zaključana ili otključana?” “Zaključana. Oscar je u jednom trenutku, nakon što je ušao, zaključao vrata stana. Malo je neobično to što, nakon što je nazvao 911, nije otključao ulaz u zgradu ili nešto podmetnuo tako da ostanu otvorena. I nije otključao vrata stana. Ne znam što je mislio u vezi s ulaskom policije.” “Meni to nije ni najmanje neobično. Što god da je radio ili nije radio, vjerojatno se bojao.” “Čega?” “Ako je nije ubio, po svoj se prilici bojao toga da bi se ubojica mogao vratiti.”

“Kako se ubojica mogao vratiti u zgradu? Ako nema ključ?” “Ljudi u strahu baš i ne razmišljaju o svim mogućim pojedinostima. Kad se bojiš, instinktivno zaključavaš vrata.” Provjerava Oscarovu priču. Zasigurno joj je rekao da je zaključao vrata Terrina stana jer se bojao. “Što je rekao kad je nazvao 911?” upita ona. “Poslušaj sama”, reče Benton. CD je već bio u njegovu računalu. Pokrenuo je snimku i pojačao ton: SLUŽBA 911: “Dobili ste 911, što se događa?” OSCAR (histerično): “Da! Policija...! Moja djevojka...!” SLUŽBA 911: “U čemu je problem, gospodine?” OSCAR (gotovo nečujno): “Moja djevojka... kad sam ušao...!” SLUŽBA 911: “Gospodine, što se dogodilo?” OSCAR (viče): “Mrtva je! Mrtva je! Netko ju je ubio! Netko ju je zadavio!” SLUŽBA 911: “Netko ju je zadavio?” OSCAR: “Da!” SLUŽBA 911: “Znate li je li taj netko još u kući?” OSCAR (kroz plač, gotovo nečujno): “Ne... Mrtva je...!” SLUŽBA 911: “Naše su jedinice već na putu do vas. Samo ostanite gdje jeste, može?” OSCAR (kroz plač, nerazumljivo): “Oni...” SLUŽBA 911: “Oni? Netko je s vama?” OSCAR: “Ne...” (ne čuje se) SLUŽBA 911: “Ostanite na vezi. Policija samo što nije stigla. Što se dogodilo?” OSCAR: “Došao sam ovamo, a ona je bila na podu...” (nerazumljivo) Benton isključi zapis i reče: “Nakon toga prekinuo je vezu i više se nije javio na pozive službe. Da je ostao na vezi, policajci bi lakše ušli u stan. Ovako su morali doći iza kuće i lupati po prozoru.”

“Zvuči mi istinski prestrašeno i histerično”, reče Scarpetta. “Tako je zvučao i Lyle Menendez kad je nazvao 911 i rekao da su mu roditelji ubijeni. Znamo kako je završila ta priča.” “Samo zato što su braća Menendez...” zausti ona. “Znam. To ne znači da je Oscar ubio Terri Bridges. Ali ne znamo da je nije ubio”, reče Benton. “A kako objašnjavaš to što je rekao oni? Kao da je htio reći da ju je ubilo više ljudi?” reče Scarpetta. “To je očito znak njegove paranoje”, reče Benton. “A držim da je istinski paranoičan. No to mu nužno ne ide u prilog u smislu kuta iz kojeg na sve to gleda policija. Paranoični ljudi ubijaju zbog paranoičnih priviđenja.” “I to doista misliš?” upita ga Scarpetta. “Da je ovo u biti ubojstvo unutar veze?” Ona u to ne vjeruje, pomisli Benton. Vjeruje u nešto drugo. Što joj je Oscar rekao? On joj odgovori: “Razumljivo mi je zašto tako razmišlja policija. Ali volio bih i doći do stvarnih dokaza.” “Što još znamo?” “To što je rekao.” “Na mjestu događaja ili kad je bio u detektivovu autu, u Moralesovu autu?” “Oscar s njim više nije surađivao nakon što su izišli iz stana”, reče Benton. Komadiće spajalice bacio je u koš za smeće, gdje su zazveckali na goloj metalnoj površini. “Tada je”, nastavi, “samo tražio da ga odvedu u Bellevue. Rekao je da će razgovarati jedino sa mnom. A onda je zatražio i da ti dođeš ovamo. I eto nas tu gdje jesmo.” Uzeo je novu spajalicu. Gledala je kako je obrađuje. “Što je rekao policiji dok je još bio u stanu?” upita ona. “Rekao je da su sva svjetla u zgradi bila ugašena kada je došao onamo. Otključao je ulazna vrata. Potom je pozvonio na vratima njezina stana, a vrata su se naglo rastvorila i njega je netko napao. Taj je uljez ubrzo pobjegao. Oscar je zaključao vrata, upalio svjetlo,

potražio je i tako pronašao njezino tijelo u kupaonici. Rekao je da oko vrata nije bilo nikakvog konopca ni ligature, ali je vidio crvenkasti trag.” “Iako je znao da je mrtva, nije odmah nazvao policiju. Zašto? Koji su po tvojem mišljenju bili njegovi razlozi za to?” upita Scarpetta. “Bio je izgubio pojam o vremenu. Bio je izbezumljen. Tko zna što je istina? Ali nema vjerojatnog uzroka koji bi bio dovoljan za privođenje. No to ne znači da policajci nisu bili više nego sretni kad su mu mogli ispuniti želju da ga zatvore u bolnici. Ne pomaže mu ni činjenica da je mišićavi patuljak koji najvećim dijelom živi i radi u cyberspaceu.” “Znate što radi. Što još?” “O njemu znamo sve, osim onoga što nam ne želi reći. A ti?” Spajalica je već bila unakažena. “Što ti pada na pamet?” “Mogu govoriti samo na teoretskoj razini...” Ostavio joj je tišinu, da je popuni. “Imala sam hrpu slučajeva u kojima policija nije odmah pozvana”, reče ona. “Kad je ubojici trebalo vremena da mjesto zločina pripremi tako da izgleda drukčije. Ili je onaj tko je već pronašao tijelo pokušao prikriti što se zapravo dogodilo. Nelagoda, stid, životno osiguranje... Asfiksiofilija, primjerice... seksualno gušenje ili vješanje koje poprima tragične razmjere, pa čovjek umire od asfiksije, guši se. Do toga obično dolazi nenamjerno. Majka ulazi u sobu, vidi sina u crnoj koži, s maskom, lancima, kopčama na bradavicama... Možda je i u ženskoj odjeći. Visi sa stropne grede, posvuda uokolo je pornografija... Ne želi da joj svijet tako pamti sina, pa pomoć zove tek nakon što se riješila dokaza.” “Neka druga teorija?” “Čovjek je preživio takav gubitak, toliko ne želi da ga voljena osoba napusti, da je još dugo s mrtvim tijelom, drži ga, miluje ga, prekriva ako je nago, uklanja stvari kojima je sputano ili vezano. Vraća voljenu osobu u stanje u kakvom je inače bila, kao da će je to nekako vratiti u život.” “To podosta podsjeća na njegove postupke, zar ne?” reče Benton.

“U jednom je mojem slučaju suprug pronašao suprugu u krevetu. Bila se predozirala. Uvukao se u krevet uz nju i držao je u zagrljaju. Policiju je nazvao tek kad se već bila posve ohladila i ukočila.” Benton ju je gledao još nekoliko dugih trenutaka, a zatim je rekao: “Grizodušje kod obiteljskih ubojstava. Muž ubije ženu. Dijete ubije majku. Neizdrživo grizodušje, bol, panika. Ne zove policiju odmah. Drži tijelo, miluje ga, s njim razgovara, plače. Nešto dragocjeno što je nestalo i više se ne može povratiti. Zauvijek se promijenilo, zauvijek nestalo.” “Takav je tip ponašanja tipičniji za impulzivne zločine”, reče ona. “Ne za ubojstva s predumišljajem. Ovo mi se ubojstvo ne čini impulzivnim. Kada počinitelj donese oružje, sredstva za vezivanje, poput ljepljive trake ili plastičnih lisica, to je onda planirano ubojstvo.” Benton se vrškom izobličene spajalice slučajno ubo u jagodicu prsta i sada je gledao kako se na njoj formira kapljica krvi. Stavio je prst u usta i isisao krv. Ona reče: “U kovčegu s priborom nemam prvu pomoć, što vjerojatno i nije najmudrije, kad bolje promislim. Trebali bismo ti dezinficirati ranu, pronaći flaster...” “Kay, ne želim da se nađeš usred svega ovoga.” “Ti si me postavio usred svega. Ili mi to barem dopustio.” I dalje je gledala njegov prst. “Bilo bi dobro da pustiš da ti što više iskrvari. Ne volim takve ubodne rane. Gore su od porezotina.” “Nisam te htio dovesti u takvu situaciju, nisam mogao birati.” Već joj je htio reći da on ne donosi odluke umjesto nje, no to bi bila još jedna laž. Ona je ispružila ruku preko stola i dodala mu nekoliko papirnatih maramica. “To mrzim”, reče on. “Mrzim kad si u mojem, a ne u svojem svijetu. Mrtvo se tijelo neće vezati za tebe, neće prema tebi nešto osjećati. Ne možeš imati odnos s mrtvom osobom. Nismo roboti. Tip nekoga muči i tako ga ubije, a ja sjedim na suprotnoj strani stola. On je ipak osoba, živo biće. Moj pacijent. Smatra da sam mu najbolji prijatelj dok ne čuje kako pred sudom svjedočim da je znao razlučiti što se smije, a što ne. Na koncu završava u zatvoru, doživotno, ili, ovisno o pravosudnome području pod koje pripada, iščekuje smrtnu kaznu. Nije važno što ja mislim i u što vjerujem. Samo radim svoj

posao. U očima pravde i zakona postupio sam ispravno. Znajući da me te stvari zbog toga ništa manje ne progone.” “Mi ne znamo kako je to ne osjećati se progonjenim”, reče ona. Stisnuo je prst, tako da je papirnata maramica na tom mjestu postala jarkocrvena. Pogledao ju je na suprotnoj strani stola, pogledao njezina široka i ravna ramena, snažne, spretne ruke, skladne obrise tijela ispod sakoa, te osjetio želju. Osjetio je uzbuđenje samo nekoliko vrata dalje od zatvora, a ipak, kad su bili sami kod kuće, gotovo je nije doticao. Sto mu se dogodilo? Kao da je doživio neku nesreću, pa su ga zatim pogrešno sastavili. “Trebala bi se vratiti u Massachusetts, Kay. Ako ga optuže i ako te sud pozove da svjedočiš, tada ćeš se vratiti, pa ćemo to rješavati.” “Neću bježati pred Marinom”, reče ona. “Neću ga izbjegavati.” “To nisam ni rekao.” No zapravo je htio reći upravo to. “Brine me Oscar Bane. On bi svakog trenutka mogao izići iz Bellevuea. Htio bih da budeš što je moguće dalje od njega.” “Zapravo želiš da budem što je dalje moguće od Marina.” “Nije mi jasno zašto bi uopće željela biti u njegovoj blizini.” Glas mu je bio nesmiljen, bez emocija. “Nisam rekla da to želim. Rekla sam da od toga neću bježati. Ja nisam pobjegla poput kukavice. On je pobjegao.” “Nadam se da će moja uloga u cijeloj priči biti okončana već za koji dan”, reče Benton. “Nakon toga sve je na njujorškoj policiji. Sam Bog zna koliko kasnim u McLeanu. Tek sam na polovici istraživanja, iako više nisam siguran u vezi s onim člankom za časopis. Nisi dužna otići na konzultacije u onu prokletu mrtvačnicu. Zašto opet vaditi kestene iz vatre umjesto doktorice Lester?” “To zapravo ne želiš. Želiš da ne dođem na dogovor? Da odustanem od posla nakon što me Bergerica zamolila da pomognem? Posljednji let imam u devet. Nema šanse da stignem. To dobro znaš. Zašto uopće govoriš takve stvari?” “Lucy je rekla da te može prevesti helikopterom.” “Kod nas sniježi. Vidljivost je vjerojatno pola metra.” Pomno je promatrala njegovo lice, a njemu je bilo teško sakriti osjećaje, jer ju je toliko želio. Želio ju je sada, ovdje, u uredu, a kad

bi ona doznala što osjeća, osjetila bi gađenje. Zaključila bi da se predugo valjao u kaljuži svih mogućih i nemogućih perverzija, te da se na koncu i sam zarazio. “Neprestano zaboravljam da je vrijeme ondje drukčije”, reče on. “Ne idem nikamo.” “Onda će tako i biti. Vidim da si se i spakirala kao da nikamo ne ideš.” Prtljaga joj je stajala kraj vrata. “Hrana”, reče ona. “Koliko god me danas želiš izvesti na romantičnu večeru, jest ćemo kod kuće. Ako se uopće domognemo kuće.” Pogledali su se u oči. Upravo mu je postavila pitanje koje mu je željela postaviti, ali nije. On joj odgovori: “Moji se osjećaji prema tebi nisu promijenili. Da samo znaš što ponekad osjećam... Samo što ti ne govorim.” ' “Možda bi ti bilo bolje da mi počneš govoriti.” “Sada ti govorim.” Želi je sada, a ona je to naslutila i nije se lecnula. Možda i ona želi njega. On je tako lako zaboravljao da postoji razlog zbog kojeg je toliko uglađena i proračunata, da je znanost tek olovo koje je vezala oko vrata divlje životinje kako bi s njom mogla hodati, kako bi je razumjela i s njom se nosila. To čemu se u životu odlučila izložiti nije moglo biti ogoljenije, primitivnije, ni snažnije, tako da je ništa nije moglo šokirati. “Držim da je u ovom slučaju vrlo bitno pitanje zašto je Terri Bridges ubijena u kupaonici”, reče ona. “I zbog čega smo toliko sigurni u to da je ubijena upravo ondje?” “Policija nije pronašla dokaze o tome da je ubijena u nekom drugom dijelu kuće. Ništa ne ukazuje na to da joj je tijelo nakon ubojstva premješteno u kupaonicu. Kakva hrana?” “Ono što smo trebali večerati jučer. Kad kažeš da ništa ne ukazuje na to da joj je tijelo premješteno, što to znači? Što bi inače ukazivalo na takvo što?” “Znam samo da Morales kaže kako ništa nije ukazivalo na to.” “U ovom slučaju vjerojatno i neće biti takvih tragova”, reče Scarpetta. “Ako je bila mrtva manje od dva sata, njezino tijelo nikome

nije moglo ukazati na nešto osobito važno. Do potpunog livora i rigora™ obično dolazi tek nakon najmanje šest sati. Je li bila topla?” “Rekao je da joj je po dolasku opipao puls. Bila je topla.” “Ako je Oscar nije ubio, to znači da je taj netko tko ju je ubio iz njezina stana morao otići tek malo prije nego što je on došao onamo i zatekao je mrtvu. Igra slučaja, nevjerojatna sreća koja se osmjehnula ubojici, jer ga nitko nije prekinuo u poslu. Od Oscarova dolaska dijelilo ga je tek nekoliko minuta. Pod pretpostavkom da Oscar i ubojica nisu ista osoba.” “Ako nisu”, reče Benton, “čovjek se mora upitati zašto bi netko drugi zaključio da bi Terri na Staru godinu bila sama kod kuće. Osim ako je riječ o nasumičnome napadu. U inače mračnoj zgradi kod nje je gorjelo svjetlo, a u ovo doba godine većina ljudi koja je kod kuće ima upaljeno svjetlo po cijele dane, ili najkasnije oko četiri, kada sunce već zalazi. Pitanje je je li pala jednostavno kao žrtva prilike i mogućnosti.” “A alibi? Ima li Oscar po tvojim saznanjima alibi?” “A po tvojima?” Gledala je kako iz prsta pokušava istisnuti što više krvi. “Pokušavam se prisjetiti kad si se posljednji put cijepio protiv tetanusa”, reče ona.

38 Livar mortis i rigor mortis - lat. “mrtvačke pjege” i “mrtvačka ukočenost”.

14

BILO TEŠKO PRETRAŽITI KRIMINALISTIČKI CENTAR ZA PRAĆENJE u realnom vremenu, bazu njujorške policije i pronaći

NIJE

dva slučaja koja je spomenuo Morales. Malo više vremena trebalo je kako bi se došlo do istražitelja koji su radili na tim slučajevima. Marino je upravo otkopčavao kaput u svome stanu kada mu je u šest i dvadeset zazvonio mobitel. Žena se predstavila kao Bacardi, poput ruma koji je volio miješati s gaziranim Dr Pepperom. Prekinuo je i nazvao je s fiksnog telefona, te joj ukratko prepričao slučaj Terri Bridges, pitajući je li kada čula za Oscara Banea i je li tko sličnog opisa uočen na tom području kada se, u ljeto 2003. godine, dogodilo to ubojstvo u Baltimoreu. “Prije nego što zajedno odgalopiramo u neku veliku potjeru,” reče Bacardica, “zašto mislite da su ti slučajevi povezani?” “Kao prvo, počnimo od činjenice da to nije moja ideja. Taj drugi detektiv zove se Mike Morales, a do podataka je došao u našem računalnom sustavu. Znate ga?” “Ovako se ne mogu sjetiti. Vi, znači, ne preuzimate zasluge. Bit će da nemate ništa...” “Možda da, možda ne”, reče Marino. “Postoje sličnosti u načinu djelovanja u vašem i mojem slučaju. Ista je stvar i sa slučajem u Greenwichu, za koji, pretpostavljam, znate...” “Proučavala sam ga dok mi nisu ispale oči. Zbog toga mi se raspao brak. Lani je umro od raka. Ne moj bivši, nego istražitelj iz Greenwicha. Odakle ste vi? Po govoru bi se reklo da ste dečko iz Jerseyja.”

"Da, iz gadnog dijela... Žao mi je zbog onog detektiva iz Greenwicha. Koja vrsta?” “Jetra.” “Da je ja još imam, to bi dokrajčilo i mene.” “Jedan dan smo tu, drugi nas više nema. Kao i moj bivši i posljednja dva dečka.” Marino se upita koliko joj je godina i je li to pokušaj da mu svakako da do znanja da je sama. “A ovaj slučaj, Terri Bridges...?” reče. “Imala je zlatnu nanogvicu na lijevom gležnju. Tanki zlatni lančić. Vidio sam na fotkama. Nisam osobno vidio tijelo. Nisam bio ni na mjestu događaja, ni u mrtvačnici.” “Pravo zlato?” “Kao što sam rekao, vidio sam samo na fotkama, ali u izvještaju piše deset karata. Bit će da je utisnuto u kopču. Ne znam kako bi se inače moglo znati.” “Dušice, ja ti to vidim već na prvi pogled. O nakitu ti mogu reći sve što te zanima. Pravi, lažni, dobar, nekvalitetan, skup, jeftin... Ranije sam radila na krađama. Osim toga, volim stvari koje si ne mogu priuštiti i draže mi je nemati ništa nego nekakvo sranje. Kužiš?” Marino je bio svjestan svog jeftinog odijela s potpisom, imitacije talijanske marke proizvedene u Kini. Bio je siguran da bi, kad bi se našao na kiši, za sobom ostavljao trag crnkaste vode, poput lignje. S mukom je svukao sako i odbacio ga preko naslona stolice. Strgnuo je kravatu, jedva čekajući da navuče traperice, majicu i onu staru harleyjevsku kožnu jaknu podstavljenu flisom koju je imao oduvijek i koju nije htio dati na onom sajmu. “Možeš mi mejlati sliku te nanogvice?” upita ga Bacardica. Glas joj je bio melodičan i nekako sretan, a činilo se da je zainteresirana za to što radi, kao i za njega. Razgovor s njom budio ga je na način koji nije osjetio već dugo, dugo. Možda zbog toga što je već bio zaboravio kako je lijepo kad se netko prema tebi odnosi kao da ste ravnopravni, ili kao da si još nekako važniji, s poštovanjem koje je zavrijedio. Što se u posljednjih nekoliko godina dogodilo da je sada toliko nezadovoljan i ima loše mišljenje o sebi? Charleston je bio katastrofa koja se već odavno spremala i to je bila neporeciva činjenica. I nije se radilo o takozvanoj bolesti koju

čovjek izlijeva iz čaše. Nakon što je to shvatio, došlo je do najvećeg neslaganja između njega i njegove psihoterapeutkinje, Nancy, do prave svađe. Bilo je to neposredno prije nego što je završio program liječenja. Ona je započela sukob govoreći kako sve što je u njegovu životu disfunkcionalno ima korijene u njegovu alkoholizmu, a kako stare, pijanci i narkomani tako postaju pretjeranim i preuveličanim verzijama samih sebe. Čak mu je nacrtala i mali grafički prikaz kad su se tog sunčanog lipanjskog poslijepodneva našli sami u kapeli, kraj širom otvorenih prozora, tako da je osjećao miris morskoga zraka i čuo galebove koji su kriještali, u širokim krugovima nadlijećući stjenovitu obalu North Shorea, gdje je trebao pecati ili se voziti na motociklu ili, još bolje, sjediti zavaljen, podignutih nogu, i cugati, umjesto da za sve u životu krivi cugu. Nancy mu je crno na bijelome pokazala kako mu se, nakon što su on, kao dvanaestogodišnjak, i pivo postali “najbolji kompići”, život počeo malo-pomalo raspadati, uz niz usputnih trauma, koje je više puta podebljala kemijskom i redom ih pobrojila: tučnjave loše ocjene izoliranost seks. promisk. frakt. veze opasn. /boks/oružje/polic. /motori Nancy je tako gotovo cijeli sat ispisivala njegove zajebe, služeći se skraćenicama koje je trebalo dešifrirati. U biti mu je pokazala da je još od prvog piva u životu na opasnom, gnjevnom putu agresivnosti, spolnog promiskuiteta, prekinutih prijateljstava, razvoda i nasilja, a što više stari, to su traume češće i brojnije, razmaci među njima sve manji, jer je upravo to priroda Bolesti. Ta Bolest čovjeka posve preuzima, a kako stari, više joj se fizički ne može opirati ili tako nekako. Nakon toga potpisala se i napisala datum na taj grafikon, pod imenom nacrtala čak i smajlić, a zatim mu dala te proklete papire,

svih pet listova, a on je rekao: I što sad želiš da učinim? Da to zalijepim na jebeni frižider? Nakon toga ustao je iz klupe i prišao prozoru, pa pogledao more koje je nesmiljeno udaralo crni granit, kapljice i mlazove koji su se dizali uvis i galebove koji su kriještali, kao da su se i kitovi i ptice okupili i podivljali točno pred njim, pokušavajući ga trgnuti i izvući. Je li ti jasno što si upravo učinio, upitala ga je Nancy, kojoj je bio okrenut leđima. Stajala je među klupama, a on je i dalje stajao zagledan u najljepši dan koji je ikada vidio, pitajući se zašto nije vani, usred svega toga. Jednostavno si me odbacio, Pete. To iz tebe progovara alkohol. Kvragu i taj alkohol, uzvratio je on. Nisam popio jebeno piće cijeli jebeni mjesec. To govorim ja, ne alkohol. Dok je sada razgovarao sa ženom koju nikada nije vidio i čije ga je ime usrećilo, uvidio je da mu zapravo i nije išlo toliko loše dok nije prestao biti pravim murjakom. Kad je napustio policiju u Richmondu i počeo raditi kao privatni istražitelj za Lucy, a potom kao istražitelj smrtnih slučajeva za Scarpettu, izgubio je ovlasti provođenja zakona i sve samopoštovanje. Nije mogao nikoga uhititi. Nije mogao čak ni napisati kaznu nekom šupku od vozača ili mu dati odvesti auto paukom. Mogao se samo nasilu uvlačiti u određene situacije i isprazno prijetiti. Kao da je dao da mu odrežu pimpek. Što je onda učinio prošlog svibnja? Scarpetti je nekako morao pokazati da još uvijek ima tu stvar među nogama, jer je to zapravo htio dokazati sebi, te ponovno preuzeti nadzor nad vlastitim životom. Time nije htio reći da je to što je učinio bilo u redu ili da to nekako treba opravdati. To nikada nije rekao i to posve sigurno ne misli. “Nabavit ću ti što god bude trebalo”, reče sada Bacardici. “To bi bilo super.” Perverzno je uživao zamišljajući Moralesove reakcije. Marino razgovara s detektivkom iz Baltimorea i radi što hoće. Jebeš Moralesa. Marino je dao prisegu kao pripadnik policije grada New Yorka. Osim toga radi za elitnu jedinicu javnog tužiteljstva, a Morales ne. Po čemu je taj sirotinjski Puff Daddy glavni? Samo zato što je sinoć bio dežuran, pa je došao na mjesto događaja?

Marino se sada obrati kolegici: “Sjediš pred kompjutorom?” “Sama kod kuće, sretna Nova godina. Samo navali. Jesi gledao spuštanje kugle na Times Squareu? Ja sam jela kokice i gledala Male bande39. Nemoj mi se smijati. Imam cijeli komplet originala, sa svim epizodama.” “Kad sam ja bio klinac, mogao si radi nečega nazvati Buckwheat40, a da te odmah ne optuže za rasizam. Moja se mačka zvala Buckwheat. I znaš što? Bila je bijela ” Otvorio je veliku omotnicu i iz nje izvukao svoje primjerke policijskog i mrtvozorničkog izvještaja, a potom je otvorio i omotnicu s fotografijama, koje je sada razvrstavao na kuhinjskoj radnoj plohi, tako pokrivši nekoliko tragova cigareta i krugova od kuhinjskog posuđa, sve dok nije pronašao što je tražio. Pridržavajući bežični telefon bradom i ramenom, ubacio je fotografiju u skener spojen s prijenosnim računalom. “Moraš znati da ovdje ima i određenih političkih sranja”, reče on. “Ništa više od toga?” “Stvar je u tome da o ovome zasada trebamo razgovarati samo ti i ja, da ne miješamo nikoga drugog. Ako ti se javi netko drugi, osim mene - pa čak i ako je načelnik njujorške policije - bio bih ti zahvalan da me ne spomeneš, ali da mi javiš. Ja ću riješiti dalje. Svi koji su tu službeno nisu...” “Želiš mi reći da je trava zelena, a nebo plavo. Nema frke, Pete.” Bilo mu je ugodno čuti da ga zove imenom. Ušao je u program za e-poštu i poruci pridodao skeniranu fotografiju. “Ako me bilo tko nazove,” reče ona, “prvo ću se javiti tebi. Bit ću zahvalna za istu stvar s tvoje strane. Mnogo je ljudi koji bi voljeli prisvojiti zasluge za rješavanje ove moje ženske u Baltimoreu i onog klinca u Greenwichu. Jesam li već spomenula kako su ljudi čudni kad su u pitanju zasluge? Jer, znaš, moja teorija...? To je dovelo do kreditne krize. Svi žele kredite, svi žele zasluge41. Ne glumim nekakvu komičarku.” 39 Little Rascals - kratki komični filmovi o “bandama” djece iz susjedstva iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, kasnije su se emitirali 40 Jedan od malih crnaca iz serije. 41 Engl, credit - zasluge, “bodovi”; dug, kredit, zajam...

“Osobito ako nazove Morales”, doda još Marino. “Čudi me da još nije zvao. No, s druge strane, čini mi se da baš i nije tip koji će se nečemu posvetiti do kraja.” “A-ha. Ja to zovem poševi i pobjegni. Pojavi se u najvažnijem trenutku, a onda nestane, pušta da svi ostali čiste za njim i dovrše Sto je započeo. Nešto poput ništarije od oca.” “Imaš klince?” “Više ne žive kod mene, mogu sretno izvijestiti. I ispali su dosta dobro, s obzirom na sve. Sad gledam fotku. I čini se da nitko ne zna zašto je ova žrtva, Terri Bridges, nosila tu nanogvicu?” “To ti je upravo ta priča koja me zaintrigirala. Njezin dečko, Oscar, kaže da je nikada nije vidio.” “Takva nanogvica ne spada baš u područje kvantne fizike, ali ja nisam od onih koji će zanemariti indicije”, reče ona. “Pretpostavljam da si već zaključio da sam prevalila četrdesetu i da sam praznovjerna prema mogućnosti da čitav slučaj pospremim u džep laboratorijske kute. A svi oni klinci? Kakvo sranje. Kao Forenzično kolo sreće. Iza prvih vrata je videosnimka na kojoj otmičar siluje i ubija neku ženu. Iza drugih je vrata DNK iz opuška pronađenog pred ulazom u garažu. Što će odabrati?” “Samo nemoj da ti počnem pričati o tim stvarima.” “Da, i ti i ja. Ja im kažem: znate što znači CSI? To znači to ne podnosim42. Jer kad čujem taj izraz ili skraćenicu, ili što već dovraga jest, mislim si: ja to ne mogu podnijeti. Zbilja ne podnosim. Reci mi, Pete... Kad si počeo raditi, je li postojalo nešto kao što je sada CSI?” “To je televizijska izmišljotina. U stvarnom svijetu postojali su kriminalistički tehničari. Još najčešće, ljudi poput tebe i mene donosili su komplet za uzimanje otisaka, fotić, metar i sve ostalo, pa posao odrađivali sami. Nije mi trebao prokleti laser da iscrtam mjesto zločina i da dođem to točnih dimenzija. Luminol je jednako dobar kao i sva ta nova kemijska sredstva i pomodna rasvjeta za mjesto zločina. Cijeli život miješam luminol u boci za raspršivanje. Ne trebaju mi Jetsoni da umjesto mene riješe ubojstvo.” “Ja ne bih išla tako daleko. Mnogo tih novotarija...? Što više, to bolje. Ne može se usporediti sa starim stvarima. Ako ništa drugo, 42 Engl. Can't Stand It.

mogu obraditi mjesto događaja, a da pritom sve ne uništim. Znaš, ono, nekoj starici provale u stan i sada se više sve što posjeduje neće uništiti crnim prahom za uzimanje otisaka. Zahvaljujući tehnologiji, sada sam barem obzirna. Ali nemam pametni telefon. Ti imaš?” “Uvijek ga zaboravim napuniti”, reče on. “Ako kada dođeš u Baltimore, Pete...?” “Već dugo nisam čuo taj izraz”, reče Marino. “To o džepu laboratorijske kute što si spomenula. I znaš što? I ja sam prevalio četrdesetu. Dolazi ti još nešto dokumenata. Gledaš mejl dok ovako kukamo? Ako dođeš u New York...?” Pogledom je prelazio po stranicama policijskog izvještaja i preliminarnim rezultatima obdukcije koju je provela doktorica Lester. “Jednostavno nisam tako počela”, reče Bacardica. “I dalje vjerujem u razgovor s ljudima i traženje motiva, sve na onaj staromodni način. Naravno da ću doći u New York. Odnosno, da mogu. Nije uopće frka. Prvo bismo trebali razmijeniti fotke s mature. Ali budi uvjeren da izgledam bolje otkako su mi transplantirali lice.” Marino iz hladnjaka uzme Sharp’s. Ovu mora upoznati. Zbilja je posebna. “Gledam fotografiju te nanogvice. Isuse...” reče Bacardica. “Ista je kao i ostale. Sve tri desetkaratne. Uzorak riblje kosti, vrlo tanke. Prema uvećanju fotografije čini mi se da je ova tvoja - baš kao i preostale dvije, dugačka oko dvadeset pet centimetara. Takve stvari mogu se kupiti u kakvom kiosku u trgovačkome centru, ili na internetu, za četrdeset-pedeset dolara. Jedna je zanimljiva razlika koja mi odmah upada u oči to što su u mojem slučaju i u Greenwichu žrtve pronađene vani. Čini se da su bile vani i tražile način da u zamjenu za seks dođu do droge, pa ih je pokupio netko tko se vozio uokolo i tražio priliku. Je li tvoja žrtva - Terri Bridges - kada bila povezana s drogom ili je imala nekakav tajni život, zahvaljujući kojem bi se mogla naći u takvoj situaciji?” “Nemam informacije koje bi me mogle navesti na zaključak da je uzimala oksikodon ili nešto slično. Mogu ti reći samo to što vidiš. Ispitivanje na alkohol bilo je negativno. Prerano je da bismo nešto mogli reći o drogi, ali u stanu nije pronađeno ništa. Ne znamo ni da u njezinu slučaju ubojica nije tražio žrtvu. Pod pretpostavkom

da je nije ubio njezin dečko. A čak i ako jest, bila je Stara godina. Bila je jedina kod kuće u toj stambenoj zgradi. Nije bilo nikoga ni na suprotnoj strani ulice, osim neke žene koja nije gledala kroz prozor u vrijeme kada pretpostavljamo da je netko ubio Terri. Navodno. Ista ta žena imala je par priča koje su odmah pokrenule moj radar. Kao na primjer ta čudna priča o nekakvom štenetu. Tko bi nekome poklonio bolesnog psa? Znajući da će uginuti.” “Ted Bundy.”43 “I ja tako razmišljam.” “Tip se možda vozio uokolo i sinoć ugledao priliku”, reče Bacardica. “Ne znam”, reče Marino. “Moram još malo bolje upoznati kvart. Namjeravam uskoro krenuti onamo, još malo pronjuškati. Ali već ti i ovako mogu reći da je sinoć bilo podosta pusto. To ti je New York. Vikendom i blagdanima ljudi koji žive ovdje bježe glavom bez obzira. A nakon svih godina provedenih na ovom poslu, jedno sam naučio... Nikada nema gotove formule. Možda je naš tip pušten zbog uzornog ponašanja, pa se vratio zločinima. Možda je taj tip Oscar Bane. Možda netko drugi. Tu je i mali problem vremenskih okvira. TVoja dva slučaja dogodila su se prije proklete dvije godine.” “Nema načina da shvatiš zašto ljudi rade to što rade. Ili kada. Ali povratak zločinu dobar je izraz. Čini mi se da je to kod serijskih ubojica kompulzivno, poput cuge i droge.” Vrata hladnjaka otvorila su se uz zvuk gume na vratima koja se odvojila od okvira i Marino je uzeo još jedan Sharp’s. “Možda postoji razlog za to što je jedno vrijeme pod nadzorom”, začuo je njezin srdačni glas. “A onda stres ili neki prekid, ili otkaz, financijski problemi... i idemo opet ispočetka.” “Drugim riječima, sve može izazvati povratak.” “Da. Može biti bilo koji razlog. Gledam to što si mi upravo poslao i ovako na prvi pogled pitam se zašto sudska patologinja nije donijela završno mišljenje. Ta doktorica Lester nije sigurna da se radi o ubojstvu?” “Ona i tužiteljica nikako se ne slažu.”

43 Američki serijski ubojica, silovatelj, otmičar i nekrofil, priznao 30 ubojstava počinjenih u sedam saveznih država u razdoblju od 1974. do 1978. godine.

“Ako nije bilo ubojstvo, čini mi se da imate problematičnog dečka žrtve.” “Ma daj...” reče Marino. “Ali malo je teško optužiti nekoga kad obdukcija nije posve riješena. Ali Bergerica je dovela drugu patolo- ginju. Traži drugo mišljenje. Doktoricu Scarpettu.” “Lažeš.” Iz njezina se tona moglo zaključiti da je prava obožavateljica poznate patologinje. Marino odmah požali što je spomenuo Scarpettu. Potom je zaključio kako ipak ne bi bilo u redu uskratiti informacije, a sudjelovanje Scarpette u slučaju važan je podatak. Kad god se ona negdje pojavi, sve se mijenja. Osim toga, ako se Bacardica kani okomiti na njega, najbolje je da tu stvar riješi sada. Stoga reče: “O njoj sada bruji cijeli internet. I to ne pozitivno. Samo te upozoravam, jer ćeš već doznati za to.” Bacardica se oglasila tek nakon nekoliko trenutaka tišine. “Ti si s njom radio u Charlestonu. Ovdje je bilo jutros u vijestima. Čula sam na radiju.” Marinu nikada nije ni palo na pamet da bi se glasine s interneta mogle naći i u vijestima. Imao je dojam da ga je netko neočekivano raspalio posred lica. “Ne spominju se imena”, reče Bacardica. Glas joj više nije bio onoliko srdačan. “Samo da ju je navodno napao neki kolega dok mu je dolje bila šefica. Neki istražitelj s kojim je dugo radila. Voditelji su o tome razgovarali uz uobičajena sranja, uglavnom su je ismijavali i palili se zamišljajući što joj je sve radio. Meni je bilo odvratno.” “Možda ću ti ispričati cijelu priču, nađemo li se jednom oči u oči”, reče on, iznenadivši i sebe. Tu priču nikada nije ispričao nikome, osim Nancy. Ispričao joj je sve čega se uspio sjetiti, a ona ga je slušala uz onaj iskreni izraz lica koji mu je nakon nekog vremena već bio počeo užasno ići na živce. “Meni se ne moraš opravdavati”, reče Bacardica. “Ne poznajem te, Pete. Znam samo da ljudi govore svašta, pa ne možeš znati što je istina dok se tome potpuno ne posvetiš. A meni nije misija doznati što je prava istina o tvome životu, kužiš? Zanima me samo istina o tome što se dogodilo ovoj mojoj ženi, onom malom u Greenwichu i sada tvojoj ženi u New Yorku. Poslat ću ti svoje dokumente mejlom,

barem ono što imam. Budeš li jednom htio prekopati po svemu, trebat će ti tjedan dana, i to da budeš zaključan u nekoj sobi s kutijom ibuprofena.” “Čuo sam da ni u tvom slučaju ni kod onog malog nema DNK”, reče Marino. “Nema tragova spolnog napada.” “Takozvana noćna mora višestrukih mogućnosti izbora.” “Možda ćemo sjesti uz pogačice od račjeg mesa u Baltimoreu, pa ću ti ispričati”, reče on. “Ne donosi zaključke na temelju tračeva. Ili kad dođeš ovamo. Voliš odreske?” Nije odgovorila. Bio je toliko deprimiran da je imao dojam da mu je netko vezao emocije za betonski blok. Gotov je. Onaj šupak iz Golih u Gothamu jednostavno ga je uništio. Upoznao je dragu ženu koja se zove jednako kao i njegov omiljeni rum, a ona se sada drži kao da on ima boginje i pljuje dok govori. “A oni obrasci iz VICAP-a44 i slična sranja?” upita Bacardica. “Označi kućice kraj odgovora, kao ono u školi, kad imaš više ponuđenih odgovora...? Doslovce, nikakvih tragova o seksualnom napadu, osim što je u oba slučaja bilo tragova lubrikanata. Nečeg sličnog vazelinu u čemu nije bilo sperme. U vagini moje ženske. U anusu onog malog iz Greenwicha. Mješavina raznih DNK, beznadno kontaminirana. Ništa se nije poklapalo u CODIS-u45. Budući da su pronađeni goli i ostavljeni vani, pretpostavljamo da su se razni kontaminanti nahvatali za taj parafinski vazelin ili što je to već bilo. Zamisli samo koliko bi se uzoraka DNK različitih ljudi pronašlo u nekom kontejneru za smeće. Uz pseće dlake, mačje dlake...” “To je baš nekako zanimljivo”, reče Marino, “jer je DNK totalno zeznuta i u ovom slučaju. Pronašli smo tragove koji pripadaju nekoj starici u kolicima koja je jednom pregazila nekog klinca u Palm Beachu.” 44 ViCAP (Violent Criminal Apprehension Program) - odjel FBI-a zadužen za analizu slučajeva serijskih napada i zločina. 45 Combined DNA Index System - baza podataka, tzv. Kombinirani indeksni sustav DNK.

“Pregazila ga u kolicima? Prebrzo je vozila, prošla kroz crveno u invalidskim kolicima? Oprosti. Netko je promijenio film, a nije mi rekao?” “Zanimljivo je još i to”, nastavi Marino, dok je s telefonom prilazio kupaonici, “što se DNK iz tvojih slučajeva nalazi u CODISu. A DNK iz našeg slučaja upravo je uspoređena s podacima u CODIS-u. Znaš što to onda znači?” Dlanom je pokrio mikrofon dok je mokrio. “Još me muče ta invalidska kolica”, reče Bacardica. “To znači”, reče on kada je opet mogao slobodno govoriti, “da postoji drukčija mješavina DNK-profila. Drugim riječima, vi niste došli do starice iz Palm Beacha jer na vašim žrtvama nije bilo njezine DNK. Bez obzira na razloge. Čini mi se da bi trebala doći ovamo i lijepo sjesti sa svima. Što prije, na primjer sutra ujutro”, reče Marino. “Imaš auto?” “Kad god me zatrebate. Treba mi samo koji sat.” “Prema mojem mišljenju,” reče Marino, “kad su stvari različite, imaju nešto zajedničko.”

15

NIKOGA NI ZA ŠTO NE OPTUŽUJE ”, REČE B ENTON U SLUŠALICU. Razgovarao je sa Scarpettinim poslovnim tajnikom,

“NITKO

Bryceom. “Samo me zanima što ti je palo na pamet kad si prvi put pročitao članak... Doista... To je vrlo dobro zapažanje... No, da, to je zanimljivo. Reći ću joj” Spustio je slušalicu. Scarpetta je tek s pola uha pratila njegov razgovor s Bryceom. Neusporedivo više zanimanja pokazivala je za nekoliko fotografija na kojima se vidjela kupaonica Terri Bridges. Bila ih je posložila u niz na prostoru koji je bila oslobodila na Bentonovu stolu. Na njima su se vidjele besprijekorno čiste bijele keramičke pločice na podu, te bijele gornje plohe ormarića od imitacije bijelog mramora. Oko umivaonika s raskošnim zlatnim slavinama bio je postavljen ormarić s policama prepunima parfema, te s jednom četkom i Češljem. Na ružičasto obojenom zidu stajalo je ovalno zrcalo u zlatnome okviru, a bilo je nagnuto u stranu, no toliko malo da se ta nakrivljenost jedva uočavala. Koliko je ona uspijevala odrediti, bila je to jedina stvar u kupaonici koja je izgledala barem malko kao da nije u savršenome redu. “Tvoja kosa”, reče joj Benton u trenutku kada se pokrenuo printer. “Što je s kosom?” “Pokazat ću ti.” Još jedan krupni plan tijela, ovaj put iz drugog kuta, nakon što su s njega skinuli ručnik. Terrina akondroplazijska obilježja bila su tipičnija nego u Oscarevu slučaju. Imala je ponešto splošten nos i

izbočenije čelo, dok su joj ruke i noge bile debele i približno upola kraće nego što su trebale biti, prsti široki i kratki. Benton se okrene na stolici i iz printera izvadi papir, te joj ga preda. “Ponovno moram gledati istu stvar?” upita ona. Bila je to fotografija koja je pratila jutrošnji tekst na stranici Goli u Gothamu. “Bryce kaže da dobro pogledaš kosu”, reče Benton. “Pokrivena je”, reče ona. “Vidim samo malo vrhova...” “Upravo tako, to je i on uočio. Bila je kraća. Pokazao je fotku Fieldingu, koji se s njim slaže.” Prstima je prošla kroz kosu i shvatila na što misle Bryce i Fielding. U posljednjih godinu dana pustila je kosu, koja joj je sada bila dulja gotovo tri centimetra. “U pravu si”, reče. “Bryce - kralj higijene - zbog toga me neprestano gnjavi. To je ta srednja duljina zbog koje je ne mogu posve pokriti, a nije dovoljno duga da je podignem i uguram pod kapu. Tako da maleni dio uvijek proviruje...” “I on i Fielding govore istu stvar”, reče Benton. “Ova je fotografija snimljena nedavno. U posljednjih šest mjeseci, jer i jedan i drugi drže da je snimljena nakon što su počeli raditi za tebe. Taj zaključak temelje na duljini tvoje kose, tvom ručnom satu, a i štitnik za lice odgovara vrsti kojom se služiš.” “To je običan štitnik za lice. Nije od onih skupih modela sa sigurnosnim staklom koji imaju različite okvire jarkih boja koje mogu malo razvedriti atmosferu.” “U svakom slučaju, ja bih se složio s njima”, reče Benton. “I to već nešto govori. Jer je očito snimljena u Watertownu, pa znači da su i oni na popisu sumnjivaca. Ne sjećaju se da su vidjeli kako me netko snimio?” “U tome je problem”, reče Benton. “To je, kao što sam već rekao, mogao učiniti bilo tko od nebrojenih ljudi koji su prošli kroz tvoj ured i radni prostor. Iz tvog držanja i izraza na licu jasno je kako nemaš pojma o tome da te netko snima. Usputna snimka mobitelom. To bi bila moja pretpostavka.”

“Znači da nije Marino”, reče ona. “On posve sigurno nije bio u domašaju objektiva.” “Pretpostavljam da njemu taj tekst na internetu smeta i više nego tebi, Kay. Ne bi imalo smisla zaključiti da on tu ima svoje prste.” Pogledala je i ostale fotografije tijela Terri Bridges na podu kupaonice, zbunjena tankim zlatnim lančićem oko lijevoga gležnja. Snimku u krupnome planu dodala je Bentonu. “Oscar je policiji rekao da nikada nije vidio taj lančić”, reče on. “A budući da se čini da ni ti ne znaš odakle se stvorio, zaključit ću ili da ti je Oscar rekao da o njemu ne zna ništa, ili da ga uopće nije spomenuo.” “Recimo samo da nemam pojma o tome”, reče ona. “No ne izgleda mi kao nakit koji bi ona nosila. Kao prvo, ne odgovara joj po mjerama. Preuzak je. Ili je tu nanogvicu imala već dugo, pa se udebljala, ili joj ju je netko dao, a da nije shvatio ili ga nije zanimala činjenica da joj treba dulji lančić. Drugim riječima, ne bih rekla da je to sama kupila za sebe.” “Onda ću ja iznijeti svoju seksističku primjedbu”, reče Benton. “Vjerojatnije je da je tako pogriješio neki muškarac nego neka žena. Da joj je to kupila neka žena, vjerojatno bi bila svjesna činjenice da Terri ima debele gležnjeve.” “Oscar, dakako, zna sve o patuljastome rastu”, reče Scarpetta. “On je iznimno svjestan svega u vezi s tijelom. On bi joj teško kupio pogrešan lančić jer intimno poznaje njezino tijelo.” “A usto je rekao i da ga nikada nije vidio.” “Ako se osoba u koju si zaljubljen s tobom želi vidjeti samo jednom tjedno, i to u unaprijed dogovorenom terminu i mjestu koje sama bira, što bi nakon nekog vremena zaključio?” upita Scarpetta. “Da se viđa i s nekim drugim”, reče Benton. “Još jedno pitanje. Ako se raspitujem o tom lančiću, što to znači?” “Da ga Oscar ni u jednom trenutku nije spomenuo.” “Pretpostavljam da duboko u njemu čuči strah od mogućnosti da se Terri viđala s nekim drugim”, reče Scarpetta. “Svjesno se suočiti s tom činjenicom značilo bi samome sebi nanijeti bol koju ne može podnijeti. Ne zanima me koliko je bio šokiran kada je otkrio njezino tijelo, ako je doista bilo tako. Morao je uočiti tu nanogvicu. To što je

ne spominje govori mnogo više nego da ju je sam spomenuo, barem po meni.” “Boji se da je to bio dar nekog drugog muškarca”, reče Benton. “To je, dakako, zanimljivo nama, ako se doista viđala još s nekim. Jer bi taj netko mogao biti ubojica.” “Moguće.” “Moglo bi se reći i da ju je Oscar ubio jer je otkrio da se viđa s nekim drugim”, reče Benton. “Imaš li razloga misliti da je tako?” upita ona. “Prihvatit ću mogućnost da ni ti ne znaš odgovor. Ali ako se viđala s nekim drugim, i ako joj je taj netko dao lančić, zašto bi ga imala na nozi u vrijeme kada je onamo trebao doći Oscar?” “Vjerojatno je mogla reći da je sama kupila taj lančić. Ali nije mi jasno zašto bi ga uopće nosila. Nije joj pristajao, bio je prekratak.” s Pogledala je još jednu fotografiju, snimku odjeće u kadi, kao da ju je netko onamo bacio: ružičaste papuče, ružičasti ogrtač rasporen od ovratnika do donjeg ruba rukava, te crveni čipkašti grudnjak, otkopčan sprijeda, prerezanih naramenica. Nagnula se preko stola i dodala mu fotografiju. “Kad joj je ubojica svukao ogrtač i grudnjak, ruke su joj već najvjerojatnije bile vezane iza leđa”, reče ona. “Time bismo objasnili zašto su joj prerezane naramenice i razrezani rukavi ogrtača.” “A to bi značilo da ju je napadač vrlo brzo nadvladao”, reče on. “Munjeviti prepad. Nije ništa očekivala. Bilo da je do toga došlo neposredno nakon što je otvorila vrata ili kad je već bio unutra, u stanu. Vezao ju je kako bi je imao potpuno u šaci. A tek potom pozabavio se odjećom.” “Nije joj morao prerezati odjeću ako ju je htio seksualno napasti. Trebao je samo rastvoriti prednju stranu ogrtača.” “Da pojača strah. Totalna dominacija. Sve to odgovara sadistički nastrojenom spolnom napadu koji završava ubojstvom. To ne znači da ubojica nije mogao biti Oscar. Ne znači ni da je bio.” “A to što nigdje nema gaćica? Osim ako se jednostavno ne spominju u izvještaju. Malo je neobično ispod ogrtača imati grudnjak, a ne i gaćice. Pretpostavljam da će na škarama potražiti vlakna, da vide

je li odjeća rezana njima. A vlakna na odjeći u kojoj je bio Oscar? Ondje bi se mogla očekivati vlakna s njezina tijela, s ručnika... to se na njemu moglo naći kada je sjedio u kupaonici i držao je.” Pronašla je nekoliko fotografija kuhinjskih škara na podu kraj zahodske školjke. U blizini su se nalazile i plastične lisice, ili traka za jednokratno vezivanje, kojom su joj bili vezani ručni zglobovi. Omča je bila razrezana. Nešto u vezi s tim i dalje ju je kopkalo. A onda je uvidjela i što, te je dodala fotografiju Bentonu. “Primjećuješ li što neobično?” upita ga. “Dok sam još radio u FBI-u, služili smo se pravim, a ne plastičnim lisicama. Ne treba ni naglašavati da pacijentu nikada ne bismo stavili plastične lisice.” Time je zapravo htio reći da nije stručnjak za to područje. “Ova je vrpca bezbojna, gotovo prozirna”, reče ona. “Sve plastične lisice koje sam vidjela bile su crne, žute ili bijele.” “Samo zato što nisi vidjela...” “Naravno. To ne mora ništa značiti.” “Možda postoje novije verzije, a neprestano se javljaju i novi proizvođači, osobito otkako ratujemo. Murjaci, vojska, svi ih nose za pojasom i imaju na desetke u vozilu. Izvrsno za munjevito stavljanje na više zarobljenika. Kao i većina stvari u današnje vrijeme, lako se može kupiti na internetu.” “Ali se vrlo teško skidaju”, reče Scarpetta. “I to mi je ovdje zapelo za oko. Plastične lisice ne možeš prerezati običnim škarama. Za to ti treba poseban rezač s jačom polugom, poput Scaraba46.” “Zašto Morales nije ništa rekao?” “Možda nikada nije pokušao prerezati lisice škarama”, reče Scarpetta. “Mnogi policajci to po svoj prilici nikada nisu ni pokušali. Kad su mi prvi put dopremili tijelo s plastičnim lisicama, skinula sam ih tek prokletim rezačem za rebra. Sada u mrtvačnici uvijek držim Scarab. Ubojstva, smrt u pritvoru, samoubojstva s takvim lisicama na rukama, gležnjevima, oko vrata. Kad provučeš vrpcu kroz onaj maleni otvor sa zupcima, više je nikako ne možeš izvući. Znači da su škare ili ostavljene ondje kako bi se stekao dojam da su njima 46 Posebno ojačani rezač za plastične vrpce.

razrezane lisice, iako su zapravo razrezane nečim drugim, ili ta bezbojna vrpca na podu nije isto što i vrpca od koje se rade plastične lisice. Je li policija u kući pronašla nešto slično tom materijalu?” Bentonove smeđe oči pomno su je promatrale. “Znaš koliko i ja”, reče. “A to je ono što piše u izvještaju i na popisu pronađenih predmeta. No nedvojbeno je da bi murjaci pokupili i dokumentirali i sve ostale vrpce, konopce i slične stvari, osim ako je Morales najgori murjak na svijetu. Stoga mi se čini da je odgovor negativan. Pa tako dolazimo i do pitanja predumišljaja. Ubojica je donio plastične lisice u stan. Možda joj je istu stvar stavio i oko vrata, a možda nije.” “Možemo govoriti o njemu koliko god želimo”, reče Scarpetta. “Ali Terri Bridges bila je izrazito mala. Vrlo lako mogla ju je svladati i neka žena. Čak i neki klinac, bilo muškog, bilo ženskog spola.” “Bio bi to neobičan zločin, ako je ubojica žena. No time bi se moglo objasniti zašto se Terri nije bojala otvoriti vrata. Osim ako je, još jednom, Oscar cijeli prizor uredio tako da izgleda kao ubojstvo sa seksualnim motivima, iako se zapravo radilo o nečemu posve drugom.” “Ta traka ili konopac koji nedostaje”, reče Scarpetta. “To mi se ne čini insceniranim. Imam dojam da je ubojica to odnio zbog točno određenog razloga.” “Možda kao suvenir”, reče Benton. “Konopac, pa možda nešto od njezina donjeg rublja, na primjer gaćice. To je mehanizam za aktuali- zaciju nasilne fantazije nakon samog čina. Vrti film unatrag, iznova reproducira to što je učinio, jer mu to donosi seksualno zadovoljstvo. Takvo se ponašanje rijetko povezuje s ubojstvima unutar obitelji ili kućanstva. Takvi suveniri obično ukazuju na seksualnog grabežljivca koji u žrtvi vidi objekt. Riječ je o neznancu ili površnom poznaniku. To nije ni dečko, ni ljubavnik. Osim ako je sve inscenirano.” Još je jednom naglasio tu tezu. “Oscar je iznimno inteligentan. Proračunat i dosjetljiv.” Dovoljno proračunat i dovitljiv da se vrati u auto i ubaci kaput, kako bi u očima policije njegova priča o tome da je doživio napad kad je ušao u njezin stan, kao i poderana majica i ozljede bile što uvjerljivije. No kad je, pod pretpostavkom da je to točno, Oscar to i učinio? Scarpetta je zaključila da je to moralo biti nakon što je

noktima zagrebao vlastitu kožu, te se izudarao baterijskom svjetiljkom, a zatim uvidio da nije mogao zadobiti takve ozljede ako je bio u kaputu. “Suveniri”, reče Scarpetta. “Možda ubojica koji uzima suvenire, ali i ostavlja barem jednu uspomenu. Razmotrimo li mogućnost da je onaj lančić na žrtvin gležanj postavio ubojica, po svoj prilici nakon ubojstva... Poput srebrnog prstenja u onom tvom slučaju u Kaliforniji, prije više godina. Četiri studentice, a nakon svakog ubojstva ubojica je žrtvi na prstenjak lijeve ruke stavio srebrni prsten. No simbolika srebrnog prstena izgleda mi posve drukčije od simbolike lančića oko gležnja.” “Jedno je prisvajanje... ovim prstenom postaješ moja”, reče Benton. “Drugo je nadzor... oko noge ti stavljam okov. Moje si vlasništvo.” Nove fotografije: stol postavljen za dvoje. Svijeće, čaše za vino, platneni ubrusi, smotani i provučeni kroz plavi prsten, tanjuri, tanjurići za kruh i zdjelice za salatu. Nasred stola cvjetni aranžman. Velika pozornost posvećena pojedinostima, sve savršeno postavljeno i usklađeno, simetrično i ravno, ali bez mašte i topline. “To je opsesivnost”, primijeti Scarpetta. “Perfekcionistica. Ali potrudila se radi njega. Mislim da joj je Oscar bio važan. Je li se čula glazba kad je policija ušla u stan?” “U izvještaju se ne spominje.” “A televizor? Je li bio uključen? Jedan je prijemnik u dnevnoj sobi, ali je na snimci isključen. Ima li ikakvih naznaka o tome što je eventualno radila kad joj je netko pozvonio? Osim što je u jednom razdoblju tijekom popodneva kuhala...?” “Uglavnom znamo to što vidiš na fotkama i što piše u izvještajima.” On na trenutak zašuti. “Jer Oscar zapravo ne želi razgovarati ni s kim osim s tobom.” Naglas je letimično čitala izvještaj. “Pećnica na 90 °C, u njoj cijelo pile, što bi značilo da je bilo pečeno. Samo je održavala toplinu. Svježi špinat u loncu, još nije bio kuhan. Plin isključen.” Još jedna fotografija: crna plastična baterijska svjetiljka na sagu u blizini ulaznih vrata. Sljedeća fotografija: odjeća uredno položena na krevet. Crvena majica s dubokim izrezom. Činilo se da je izrađena od kašmira.

Crvene hlače. Od svile, kako je izgledalo. Cipele? Nigdje ni traga cipelama. Ni traga gaćicama. Sljedeća fotografija: ni traga šminki na Terrinu crvenom licu. Scarpetta je počela rekonstruirati događaj: Terri se spremala odjenuti vedro i provokativno, u jarkocrvenu odjeću meku na dodir. Na sebi je već imala seksi grudnjak, ne baš osobito seksi ogrtač i papuče, pa je možda čekala da se već približi trenutak Oscarova dolaska, pa da se našminka i dovrši odijevanje u primamljivu crvenu. Gdje su joj bile cipele? Možda ih unutra i nije nosila cijelo vrijeme, osobito u vlastitome stanu. Gdje su joj bile gaćice? Neke ih žene ne nose. Možda je i ona bila jedna od njih. No Scarpetti to nikako ne bi bilo u skladu s onim što joj je Oscar rekao o Terrinoj opsjednutosti čistoćom i “klicama”. “Znamo li je li imala naviku ne nositi gaćice?” upita ona Bentona. “Nemam pojma...” “I te cipele. Gdje su joj cipele? Toliko se potrudila oko izbora odjeće, ali cipela nema? Tri mogućnosti... Još ih nije bila odabrala. Odnio ih je ubojica. Ili u kući i inače nije nosila cipele. A to je neobično i meni malo teško prihvatiti. Netko tko se opsesivnokompulzivno brine za čistoću i urednost vjerojatno neće hodati uokolo bosonog. A kad je bila u ogrtaču, na nogama je imala papuče. Nije bila bosonoga. Netko tko se opsesivno-kompulzivno brine zbog prljavštine i bakterija vjerojatno će nositi gaćice.” “Nisam znao da je imala opsesivno-kompulzivni poremećaj”, reče Benton. Scarpetta tada uvidi da je otkrila nešto što nije trebala otkriti. “Kao što znaš, dok sam s njim radio procjenu, Oscar nije govorio o njoj.” Benton je kanio iskoristiti njezinu indiskreciju. “Nisam uočio ništa što bi ukazivalo na to da je Terri bila opsesivnokompulzivna, niti da je pretjerano pazila na čistoću i urednost. Osim onoga što se vidi na fotografijama. Da, jasno se vidi da je vrlo organizirana i uredna. To se već spomenulo kao mogućnost, ali ne u mjeri u kojoj bi to graničilo s kompulzivnošću. Ako je, znači, malo vjerojatno da je uokolo hodala bosonoga i bez gaćica, tako se vraćamo na mogućnost postojanja ubojice koji je ponio suvenire. A to nas udaljava od Oscara. Čini mi se podosta nategnutim da bi on uklonio te

predmete s mjesta događaja, pa zatim odjurio natrag i našao se uz nju u trenutku dolaska policije.” “S tim bih se složila...” “Ne misliš da ju je Oscar ubio, zar ne?” upita Benton. “Mislim samo kako bi bilo najbolje da se policija ne drži pretpostavke da je ubojica, citiram, poremećena niska osoba zatočena na sigurnome ovdje, na zatvorskome odjelu. To je moje mišljenje”, reče ona. “Oscar nije lud - to nije lijepa riječ, ali se njome ipak služim. Nema poremećaj ličnosti. Nije sociopat, nije narcisoidan, nije granični slučaj. SCID47 je ukazao na sklonost bijesu i izbjegavanju, a čini se da je nešto potaknulo paranoičnost i pojačalo njegov dojam da se mora odvojiti i prekinuti veze s drugima. Ukratko, nečega se boji. Ne zna kome može vjerovati.” Scarpetta je sada pomislila na CD koji je, prema njegovim riječima, skriven negdje u Oscarovoj knjižnici. Marino je u Murray Hillu prolazio mračnom ulicom s drvoredom i pokušavao sve promatrati očima grabežljivca. Stambena zgrada od smeđeg kamena u kojoj je živjela Terri Bridges bila je smještena između igrališta i liječničke ordinacije. I jedno i drugo sinoć je bilo zatvoreno. Sve je provjerio, pomno je istražio cijelo područje i na koncu došao do istog zaključka kao Morales: kada je Terri ubojici otvorila vrata, nitko nije gledao. Čak i ako je i prošao kraj zgrade, neki slučajni prolaznik vjerojatno nije imao pojma što gleda kada se neki osamljeni lik uspeo stubama i pozvonio na ulazu s ulice, ili ta vrata otvorio ključem. Marino je pretpostavljao da je prava istina to da se počinitelj klonio tuđih pogleda, sve dok se nije uvjerio da u blizini nema nikoga, a, zahvaljujući tome, misli su mu se vratile na Oscara Banea. Ako je sinoć namjeravao ubiti Terri, bilo je svejedno hoće li ga tko vidjeti. On je njezin dečko. S njom treba večerati, ili bi ljudi tako barem zaključili, a to što je svoj Jeep Cherokee parkirao točno ispred 47 Structured Clinical Interview for DSM-IV - standardizirani i strukturirani klinički razgovor za DSM-IV, dijagnostički test kojim se utvrđuju razni mentalni poremećaji i poremećaji ličnosti.

zgrade bio je lukav potez, jer bi to bilo nešto posve normalno ako nije imao nasilne namjere. Nakon razgovora s Bacardicom, Marino više nije ni najmanje sumnjao u to s kakvim se zločinom suočio. Ovo je upravo ono kako i izgleda - seksualno motivirano ubojstvo s predumišljajem koje je počinio netko u čijem su kompletu za ubijanje plastične lisice, lubrikant te desetkaratni lančić koji se stavlja oko gležnja. Ili je Oscar nedužan ili će ga biti vraški teško uloviti, jer je itekako imao razloga jučer kasno poslije podne pojaviti se pred Terrinom kućom. Po svemu sudeći, Terri ga je očekivala na večeri. Po svemu sudeći, očekivala je da će s njim provesti romantičnu večer. Mjesto zločina zasada se činilo praktički beskorisnim, jer Oscarovih tragova jednostavno mora biti svugdje, pa tako i na Terrinu tijelu. Savršeni zločin? Možda, da nije bilo jedne neobične stvari: Oscarovih ustrajnih tvrdnji, koje je prvi put iznio mjesec dana prije Terrine smrti, o tome da ga uhode, da mu ispiru mozak, da su mu ukrali identitet. ' Marino se prisjetio kako je Oscar preko telefona u beskraj naklapao i bjesnio. Osim ako je psihotičan, zašto bi tako privlačio pozornost na sebe ako je serijski ubojica koji je već ubio dvoje ljudi? Marino je osjećao kako ga obuzimaju grizodušje i zabrinutost. Što bi bilo da je pozornije slušao Oscara, da ga je možda potaknuo na to da dođe u tužiteljstvo i sjedne s Bergericom? Što da mu je Marino barem polovično pokazao spremnost da mu povjeruje? Bi li i u tom slučaju sada koračao ovim mračnim pločnikom, ove hladne, vjetrovite večeri? Više gotovo nije osjetio uši od hladnoće, oči su mu suzile i bio je bijesan na sebe zbog toga što je popio toliko bezalkoholnih piva. Ugledavši Terrinu zgradu, sada je uočio da su svjetla u njezinu stanu upaljena, a zastori navučeni, te da je ispred nje parkiran automobil s policijskim obilježjima. Marino je pomislio kako neki murjak sjedi u stanu i čuva ga dok Bergerica ne odluči da ga može osloboditi. Zamišljao je kako jadnik unutra šizi od dosade. Što bi Marino samo dao da se može poslužiti kupaonicom, ali na mjestu zločina ništa se ne smije koristiti. U tom trenutku jedini javni nužnik bila je sama priroda. Marino je i dalje pogledom pratio sve oko sebe, tražio pogodno mjesto dok se približavao Terrinoj zgradi. Primijetio je i da su svjetiljke, svaka

s jedne strane ulaznih vrata, upaljene, a iz Moralesova izvještaja prisjetio se da su sinoć, kad je policija stigla onamo ubrzo nakon šest sati, bile ugašene. Marino ponovno pomisli na Oscara Banea. Nije bilo uopće važno je li ga tko vidio dovoljno dobro da ga kasnije prepozna. Bio je Terrin dečko, imao ključeve, a ona ga je očekivala. Ako vanjska svjetla u vrijeme njegova dolaska nisu bila upaljena, koji je tome razlog? U pet poslije podne, kad je navodno došao onamo, vani je već moralo biti posve mračno. Marino je zaključio kako je moguće da su svjetla u vrijeme njegova dolaska bila upaljena, a da ih je on, zbog nekog razloga, ugasio ulazeći u zgradu. Marino se zaustavio nekoliko desetaka metara od smeđe zgrade, zagledan u ta ulazna vrata u Istočnoj 29. ulici. Zamišljao je sebe kao ubojicu, zamišljao kako bi to bilo prilaziti Terrinu stanu. Što bi tada vidio? Što bi osjećao? Jučer je bilo hladno i vlažno, te vrlo vjetrovito, S naletima vjetra i do četrdeset kilometara na sat, tako da je šetnja ulicama bila vrlo neugodna, približno koliko i sada. U pola četiri poslije podne sunce se spušta ispod vrhova kuća i drveća, pa je ulaz sigurno bio u sjeni. Malo je vjerojatno da su tada već bile uključene i svjetiljke, bilo da su se palile automatski ili ne. Sredinom poslijepodneva tko god je bio unutra vjerojatno bi imao upaljena svjetla u stanu, pa bi napadač tako jasno vidio tko je kod kuće, a tko nije. Marino žurno priđe igralištu. Već je praznio mjehur uz mračni ulaz kada je na ravnome krovu smeđe zgrade uočio taman, krupan obris. Taj netko nalazio se kraj jedva uočljivog obrisa satelitske antene, a sada se pomaknuo. Zakopčavši hlače, on je uvukao ruku u džep kaputa i potražio pištolj, pa je, držeći se zida, požurio do zapadne strane Terrina stana. Kao požarni izlaz služile su uske ljestve koje su se okomito dizale uvis i bile premalene za Marinove ruke i noge. Bio je uvjeren da će se odvojiti od zgrade i da će tresnuti na tlo. Srce mu je snažno udaralo, a usto se i obilno znojio pod motociklističkom jaknom dok se penjao, uz klecanje koljena, prečku po prečku, u ruci držeći Glock kalibra .40.

Prije se nikada nije bojao visina, ali se taj strah kod njega počeo javljati nakon odlaska iz Charlestona. Benton mu je bio rekao da je to posljedica depresije i popratne tjeskobe, te mu je preporučio novu terapiju, uz nekakav antibiotik koji se zvao D-cikloserin, samo zbog toga što je dao dobre rezultate na štakorima u sklopu jednog neurološkog istraživanja. Marinova terapeutkinja, Nancy, rekla je da je problem u “nesvjesnome konfliktu”, te da nikada neće odrediti točnu prirodu tog sukoba ne bude li bio trijezan. Marino nije ni najmanje sumnjao u izvor tog konflikta. Upravo u tom trenutku to su bile te proklete uske ljestve učvršćene za pročelje smeđe stambene zgrade. Dovukao se na krov. Srce mu je zamalo zastalo i samo je iznenađeno zastenjao, jer se istog trenutka našao uči u oči s cijevi pištolja koju je držao onaj mračni lik ispružen na trbuhu, poput snajperista. Još nekoliko trenutaka obojica su stajali posve nepomično. A onda je Mike Morales spremio pištolj, te se pridignuo u sjedeći položaj i gnjevno prošaptao: “Jebeni idiote! Što to radiš, jebote?” “Što ti radiš, jebote?” uzvrati Marino, također šaptom. “Mislio sam da si prokleti serijski ubojica.” Premještao se dalje na stražnjici, sve dok se nije našao na sigurnoj udaljenosti od ruba krova. “Imaš sreće što ti nisam raznio tu jebenu glavu”, reče Marino. Zatim vrati pištolj u džep kaputa. “To smo već riješili”, reče Morales. “Jednostavno se ne možeš šuljati uokolo i ne reći mi što, dovraga, radiš. Tražit ću da te otpuste. Bergerica će to vjerojatno učiniti i bez mog traženja.” Lice mu je u tami bilo gotovo posve nevidljivo, a na sebi je imao tamnu i široku odjeću. Izgledao je poput beskućnika ili preprodavača droge. “Ne znam kako ću se spustiti odavde”, reče Marino. “Znaš koliko su stare te ljestve? Barem sto godina, kužiš? U to vrijeme ljudi su bili dvostruko manji nego danas.” “Što je tebi? Pokušavaš nešto dokazati? Jer dokazuješ jedino da bi se trebao zaposliti u osiguranju nekog trgovačkog centra ili tako nešto.”

Krov je bio betonski i na njemu se nalazila satelitska antena i veliki uređaj za klimatizaciju cijele zgrade. U zgradi na suprotnoj strani ulice, u kojoj je Marino bio ranije u toku dana, osvijetljeni su bili jedino prozori u stanu one susjede na prvome katu, a preko njih su bili navučeni zastori. Na suprotnoj strani ulice iza Terrine zgrade još su neki ljudi bili kod kuće, a dvoje od njih pretpostavljalo je, očito, da ih nitko ne može vidjeti. Neki je stariji muškarac nešto pisao na računalu, i ne sluteći da ga netko promatra. Kat ispod njega, neka je žena u zelenoj pidžami sjedila na sofi u dnevnoj sobi i gestikulirala, razgovarajući na bežičnome telefonu. Morales je i dalje tlačio Marina zbog toga što uvijek sve zezne. “Zeznuo sam samo tvoje voajerske porive”, uzvrati Marino. “Ja se ne moram igrati voajera da vidim što god poželim i kad god to poželim”, odvrati Morales. “Ne kažem da ne bih gledao kad bih imao što pogledati...” Pokazao je prema satelitskoj anteni, nagnutoj za približno šezdeset stupnjeva i usmjerenoj nekamo južno od Teksasa, gdje je negdje visoko na noćnome nebu bio satelit koji Marino nije mogao ni zamisliti. “Pri dnu postolja upravo sam postavio bežičnu kameru”, reče Morales. “Za slučaj da se pojavi Oscar. Da možda pokuša ponovno ući u njezin stan. Znaš ono sranje o zločincu koji se vraća na mjesto zločina. Ili ako netko drugi odluči svratiti. Ne isključujem niti jednu mogućnost. Možda je nije ubio Oscar. No ja se kladim na njega. Kladim se da je ubio i ono dvoje...” Marino nije bio raspoložen za prepričavanje razgovora s Bacardicom. Čak i da se nije nalazio na vrhu krova i zbog toga bio krajnje nesretan, ne bi bio raspoložen za to. “Policajac koji joj čuva stan zna da si ovdje?” upita. “Dobijesa, pa nema pojma. A ako mu kažeš, upoznat ćeš koliko je tlo zapravo daleko, jer će ti dupe letjeti preko ruba. Nadzor ćeš najlakše sjebati ako ga spomeneš drugim murjacima. A to se odnosi i na tebe.” “Je 1’ ti palo na pamet da je onaj obilježeni auto ispred zgrade isto što i džamboplakat za njujoršku policiju? Možda bi ga trebao dati ukloniti ako se nadaš da bi se ubojica mogao potajno došuljati ovamo.”

“Premjestit će ga. Bilo je uopće glupo tako se parkirati.” “Obično su veći problem obični građani i mediji koji misle da smiju samo tako njuškati. Ali obilježeni auto nije? U redu. Tako si ostao bez onoga što će odvraćati ljude. Kako god želiš. Imaš kakvu ideju o tome zašto sinoć nisu bila upaljena svjetla na ulazu u zgradu?” upita Marino. “Znam samo da nisu bila upaljena. Piše u mojem izvještaju.” “Sad su upaljena.” Zapuši vjetra pogađali su ih poput nevidljivih olujnih valova, a Marino je imao dojam da će ga ti udari odnijeti s krova. Šake su mu bile ukočene od hladnoće, pa je sada preko njih navukao rukave. “Onda bih pretpostavio da ih je sinoć ugasio ubojica”, reče Morales. “Nije to malo neobično, s obzirom na to da je već bio u zgradi?” “Možda ih je ugasio na odlasku. Kako ga nitko ne bi vidio, za slučaj da ovuda slučajno prođe neki pješak ili vozač.” “To znači da vjerojatno ne govoriš o Oscaru kao o' počinitelju. Budući da on nije otišao odavde.” “Ne znamo što je radio. Možda je izišao da se riješi određenih stvari. Na primjer onoga što je upotrijebio oko vrata. Gdje si se parkirao?” upita Morales. “Dvije ulice dalje”, reče Marino. “Nitko me nije vidio.” “Da, svaka čast, stari moj. Zvučalo je kao da se mačka od sto pedeset kila penje na krov. Šteta je što nisi došao ranije”, reče Morales. “Vidiš onu žensku koja telefonira?” Pokazao je prema stanu u kojem je ona žena u zelenoj pidžami još sjedila na sofi i razgovarala uz žestoko gestikuliranje. “Nevjerojatno je koliko ljudi ne navlači zastore i ne spušta rolete”, reče Morales. “To je vjerojatno i pravi razlog zbog kojeg si ovdje”, reče Marino. “Ona udovica s lijeve strane... Svjetla su sada ugašena, ali prije kojih pola sata, sve je bilo osvijetljeno, kao na kakvoj filmskoj premijeri, i vidjelo se sve...” Marino je piljio u tamni prozor, kao da će ga iznenada ponovno obasjati svjetlost, pa će vidjeti što je propustio.

“Izišla je ispod tuša, maknula ručnik. Dobre sise, ali mislim zbilja dobre”, reče Morales. “Već sam pomislio da ću pasti s jebenog krova. Bože, kako volim ovaj posao.” Marino bi propustio i pedeset nagih žena, samo da se ne mora ponovno spuštati onim ljestvama. Morales je sada ustao, na tom se krovu osjećajući spretno i lagodno poput goluba, dok se Marino počeo približavati rubu, ponovno uz snažno udaranje srca. Dok se tako polagano udaljavao od središnjeg dijela krova, počeo se pitati što mu je. Koliko je samo godina letio u Lucynim helikopterima i mlažnjacima. Nekoć je obožavao staklena dizala i viseće mostove. Sada je mrzio i kad bi se trebao uspeti na najmanje ljestve da promijeni žarulju. Gledao je kako Morales odlazi prema satelitskoj anteni i u vezi s njim tada ga je obuzeo nekakav čudan predosjećaj. Morales se školovao u prestižnim ustanovama. Usto je liječnik, ili bi mogao biti liječnik, samo da to želi. Izgleda pristojno i uredno, iako daje sve od sebe da kod ljudi ostavi dojam da je vođa neke ulične bande ili kakav hispanički gangster. Taj je čovjek bio jedna velika kontradikcija i nije baš bilo logično da se penjao na taj krov da postavi kameru, uz murjaka koji sjedi dva kata ispod i osigurava mjesto zločina, a da mu ništa ne kaže. Što da ga je ovaj čuo na krovu? Marino se prisjetio i riječi one susjede o pristupu krovu, o tome kako je viđala servisere kraj satelitske antene. Možda se Morales nije uspeo ljestvama. Možda je onamo došao drugim putem lakšim - ali je preveliki šupak da Marinu oda tajnu. Počeo se polagano spuštati, na golim rukama bolno osjećajući dodir ledenog čelika. Nije znao da je došao do tla dok ga nije osjetio pod nogama, a onda se na trenutak naslonio na zid zgrade, da se smiri i dođe do daha. Došao je do ulaza i zastao u podnožju stuba, te podignuo pogled, da vidi gleda li ga Morales. Marino ga nije vidio. Na privjesku za ključeve imao je malenu baterijsku svjetiljku, te je njezinim snažnim snopom sada osvijetlio dvije svjetiljke postavljene kraj ulaza, obraslog bršljanom, u zgradu. Pregledao je i stube od opeke, odmorište, a zatim snopom obasjao i grmlje i kante za smeće. Nazvao je centralu i dežurnome policajcu rekao da policajcu koji je u stanu Terri Bridges kaže da dođe do ulaza u zgradu i pusti ga unutra. Pričekao je nekoliko trenutaka, a vrata su se zatim otvorila.

Unutra nije bio isti onaj policajac u uniformi koji ga je bio pustio kada je ovamo došao ranije tog dana. “Zabavljaš se?” upita ga Marino, prolazeći kraj njega i zatvarajući vrata. “Ovdje sve odvratnije smrdi”, reče policajac, koji je izgledao kao da mu nije više od šesnaest godina. “Podsjetite me da više ne jedem piletinu.” Marino je lijevo od vrata ugledao dva prekidača. Pritisnuo je jedan, pa drugi. Jednim su se palila svjetla ispred ulaza, drugim u predvorju. “Znaš možda pale li se ova svjetla automatski, preko nekog tajmera?” upita. “Ne.” “Kako su se onda večeras upalila vanjska svjetla?” “Ja sam ih upalio kad sam došao ovamo, prije otprilike dva sata. Zašto? Da ugasim?” Marino pogleda prema mračnim drvenim stubama koje su vodile na prvi kat. Zatim reče: “Ne, ostavi. Bio si gore? Čini se da se ostali stanari nisu vratili.” “Nisam bio nigdje. Ne mičem dupe iz stana.” Glavom je pokazao prema vratima koja je bio ostavio odškrinutima. “Nitko nije dolazio u zgradu. Da sam ja na njihovu mjestu, ne bih se žurio s povratkom, osobito ako se radi recimo o ženi koja živi sama.” “Ovdje nema drugih žena koje žive same”, reče Marino. “Samo ova čiji stan čuvaš. Ovdje...” pokazao je vrata na suprotnoj strani malenog predvorja. “Dva tipa, obojica konobari. Vjerojatno ih nikad nema navečer. Na katu... Iznad Terri Bridges tip koji studira na Hunter Collegeu, a zarađuje šetanjem pasa. U stanu na suprotnoj strani živi neki talijanski konzultant nekakve britanske financijske tvrtke koja je zapravo unajmila stan. Drugim riječima, to je poslovni najam. Tipa vjerojatno nikada nema.” “Netko je s njima razgovarao?” “Ja nisam, ali provjerio sam podatke. Ništa se osobito ne ističe. Iz razgovora s njezinim roditeljima stekao sam dojam da nije bila osobito društvena. Nikada nije spominjala druge stanare. Činilo se da ih ne

poznaje ili da je ne zanimaju. Ali ovo ipak nije Jug. Ljudi susjedima ne peku kolače kako bi mogli njuškati po njihovu privatnom životu. Ne obaziri se na mene. Samo ću gore malo pronjuškati.” “Ali budi oprezan, jer je istražitelj Morales na krovu.” Marino zastane na prvoj stubi i reče: “Molim?” “Da, popeo se prije nekih sat vremena.” “Rekao ti je zašto?” “Nisam pitao.” “Je li ti rekao da premjestiš auto?” “Zašto?” “Pitaj njega”, reče Marino. “On je veliki istražitelj s velikim idejama.” Uspeo se i na prvome katu, u stropu između dva stana, ugledao otvor za izlazak na krov pokriven vratima od nehrđajućeg čelika i s ručicom. Pod njim su se nalazile sklopive aluminijske ljestve s gumenim gazištima, sklopivom sigurnosnom prečkom i radnom plohom s nekoliko pričvršćenih odvijača. U neposrednoj blizini nalazio se zidni ormarić čija su vrata bila širom otvorena. “Kakav gad”, promumlja. Zamišljao je Moralesa kako se na krovu smije dok osluškuje kako se Marino s mukom spušta vanjskim ljestvama, jer ga nije usmjerio na otvor u krovu. Marino se mogao spustiti niz pet čvrstih gazišta aluminijskih ljestava i naći se u osvijetljenoj zgradi, umjesto što je prešao trideset uskih prečaka u ledenoj tami. Marino sklopi ljestve i vrati ih u ormar. Već je bio na pola puta do svog automobila kada mu je zazvonio mobitel. Na ekranu je pisalo nepoznat broj, a on je bio siguran da ga zove Morales, izvan sebe od bijesa. “Hej”, javi se vedro u hodu. “Marino?” Bila je to Jaime Berger. “Pokušavam doći do Moralesa.” U pozadini se čula jaka buka, vjerojatno promet, a on je jasno čuo da je razdražena. “Upravo sam se vidio s njim”, reče on. “Trenutačno je manjeviše nedostupan.”

“Ako se slučajno opet vidite, spomeni mu da sam mu ostavila tri poruke. Četvrtu neću ostaviti. Možda mi ti možeš riješiti problem. Zasada imamo osamnaest lozinka.” “Samo za nju?” Mislio je na Terri Bridges. “Sve kod istog davatelja usluga, ista domena, ali različita korisnička imena. Koji god tome bili razlozi. A njezin dečko ima jednu e-adresu. Sada izlazim iz taksija.” Marino je začuo kako vozač nešto govori, a potom i ona. Nakon toga zatvorila su se vrata i sada ju je čuo bolje. “Samo trenutak”, reče on. “Da dođem do auta.” Njegova tamnoplava Impala48 bez oznaka nalazila se malo dalje ispred njega. “Gdje si i što radiš?” upita ona. “Duga priča. Je li ti Morales spomenuo što o jednom slučaju u Baltimoreu i još jednom u Greenwichu, u Connecticutu?” “Čini mi se da sam ti upravo rekla da s njim nisam razgovarala.” On otključa vrata i uđe. Pokrenuo je motor i otvorio pretinac ispred suvozačeva sjedala, tražeći olovku i nekakav papir. “Dio stvari poslat ću ti mejlom, čini mi se da ti to mogu poslati s BlackBerryja”, reče on. “To bi trebao dobiti i Benton.” Tišina. “Ako nemaš ništa protiv, i njemu ću poslati sve što imam.” “Svakako”, reče ona. “Ako smijem primijetiti... nitko s nikim ne razgovara. Jedan primjer? Znaš možda jesu policajci sinoć zavirili na kat Terrine kuće? Provjerili izlaz na krov i ljestve u ormariću u zidu?” “Nemam pojma.” “Eto, o tome govorim. U izvještaju ne piše ništa. Nema fotografija”, reče Marino. “To je zanimljivo.”

48 Chevroletov model automobila, u proizvodnji od 1958. godine. Trenutačno se proizvodi 9. generacija.

“Bilo bi više nego lako ući i izaći preko krova, a da te nitko ne vidi. Sa zapadne strane zgrade nalaze se i požarne stube - kao što sam rekao, nitko te ne bi vidio.” “Morales bi morao znati odgovor na to.” “Bez brige. Siguran sam da će ta tema već isplivati. I još jedna stvar. Moramo odmah Oscarovu DNK ubaciti u CODIS. Zbog Baltimorea i Greenwicha. Jesi li dobila kakav e-mail?” “To bi se već trebalo raditi. Zatražila sam da rezultate dostave do navečer. Da, dobila sam tvoje mejlove”, reče Bergerica. “Lijepo je od Moralesa što se nije ni potrudio izvijestiti me o još dva moguća slučaja.” “To znači da je Oscar u CODIS-u ili da će ubrzo biti u sustavu”, reče Marino. “Siguran sam da je Morales to namjeravao spomenuti.” “U to sam uvjerena”, reče Bergerica. “Prenijet ću to o DNK istražiteljici u Baltimoreu s kojom sam se povezao”, reče Marino. “Nije da baš očekujem da će se i nešto iz ta dva slučaja poklapati s Oscarom. Ne znam. Nešto mi tu smrdi. Jednostavno mi ne sjeda teorija da je on ubojica i u tim slučajevima. Ni da je ubio djevojku.” Marino je uvijek znao kada bi Bergerica nekoga shvaćala ozbiljno. Tada nije prekidala sugovornika, niti je mijenjala temu. On je i dalje govorio, jer je ona i dalje slušala, a oboje su pazili da ne budu odviše konkretni, budući da je on razgovarao preko mobitela. “Ti ostali slučajevi o kojima sam ti poslao podatke...” reče Marino. “Izostavio sam dio koji sam maločas doznao preko telefona. Pronašli su kontaminiranu DNK. Mješavinu DNK drugih ljudi.” “Kao i mi u ovom slučaju?” upita Bergerica. “Zbog sigurnosnih razloga sada ipak ne bih o tome”, reče Marino. “Ali kad bi možda mogla prenijeti poruku Bentonu... Znam da je ovdje. U gradu. Morales kaže da je ovdje i da kasnije idu u mrtvačnicu. Svi zajedno možemo se samo nadati da se nigdje nećemo slučajno sresti. Neću okolišati... nema smisla zaobilaziti tog debelog slona nasred sobe.” “Još nisu ondje. Doktorica Lester kasni.” “To je i jedina mogućnost da nešto kod nje kasni”, reče Marino. Bergerica se nasmije.

“Po meni, za manje od sata svi će biti ondje”, reče, posve drukčijim tonom. Kao da joj je nekako zanimljiv i zabavan, možda i kao da ga ne mrzi. “Benton i Kay”, reče još. Daje mu do znanja i pritom mu, na svoj način, govori da mu nije neprijatelj. Ne, nešto još više i bolje. Govori mu da bi mu možda mogla vjerovati i poštovati ga. “Ali bilo bi korisno da se svi nađemo”, reče on. “Da raspravimo cijeli slučaj. Pozvao sam i tu istražiteljicu iz Baltimorea. Trebala bi doći u toku prijepodneva. Može doći kad god želimo.” “U redu”, reče Bergerica. “Sada bih trebala da mi nabaviš lozinke i povijest korištenja usluge povezane s korisničkim imenima koje ću ti dati. Već sam faksirala dopis kojim od davatelja usluga tražim da zamrzne račune, kako bi ostali aktivni. I još nešto. Nazove li još netko, tražeći te informacije, ništa od toga. To jasno daj do znanja svima s kojima razgovaraš. Ne zanima me ni nazovu li iz Bijele kuće, ali lozinke ne smiju ići nikome drugome. Na mobitelu sam.” Bit će da misli na Oscara Banea. Marino nije mogao ni zamisliti tko bi još mogao znati tko su Terrini i Oscarovi davatelji usluga i koja su im korisnička imena, a bez njih se ne mogu dobiti ni lozinke. Svjetlo u kabini bilo je isključeno, a on ga nije uključio. Dugogodišnja navika. Upalivši baterijsku svjetiljku, zapisao je korisnička imena i ostale informacije koje mu je dala. Marino upita: “Oscar je još u bolnici?” “Očito, i to je još jedan problem.” Nije zvučala uobičajeno službeno. Zvučala je gotovo srdačno i prijateljski, možda i znatiželjno, kao da nikada nije previše razmišljala o Marinu, a sada razmišlja. “Ne bih rekla da će još dugo biti ondje”, doda ona još. “A ima i drugih novih momenata. Bit ću u jednoj tvrtki za računalnu forenziku. Zove se Connextions. Nekako mi se čini da ti je poznata. Zapiši broj.” Izdiktirala mu je broj. “Pokušat ću se javiti prije Lucy”, reče Bergerica.

16

Jet RANGER JE BIO GOTOVO GLUH I JAKO JE ŠEPAO, A IMAO JE I VELIKIH problema s obavljanjem nužde. Lucyn ostarjeli buldog nije bio rođeni Njujorčanin. Averzija koju je pokazivao prema betonu i asfaltu bila je ozbiljan problem u velegradu u kojem su ljudi bez duše prahom crvene paprike često posipavali oskudne komadiće zemlje i trave oko ponekog stabla. Kad je Jet Ranger prvi put pošteno onjušio jedno upravo takvo mjesto, Lucy je ispravno zaključila da se krivac mora nalaziti u lokalu najbližem kržljavom javoru, te je stvar riješila brzo, bez prijekora i objašnjenja. Sutradan rano ujutro ušla je u tu radionicu, po cijelome prostoru razasula pola kilograma ljute mljevene paprike, te dok je izlazila na stražnja vrata, a za slučaj da preneraženi vlasnik ne shvati poruku, još poveću količinu u stražnjoj prostoriji koja je vonjala po urinu. Potom je još PETA-i anonimno prijavila obućarsku radionicu Save My Sole. Sa sporim, artritičnim buldogom šetala je dobrih pola sata bez imalo uspjeha, pa je zbog toga kasnila. Došavši do svoje zgrade, s vrećicom izmeta u ruci, ugledala je Bergeričin obris pod lelujavim plinskim svjetlom svjetiljki na staroj ogradi od opeka i željeza. Čekala ju je kraj tri stube koje su vodile do Lucynih ulaznih vrata od masivne hrastovine. “Rade i one šarene vrećice u kutijicama”, reče Bergerica, koja je sada iz sjene gledala vrećicu. “Nisu prozirne.” Lucy je Jet Rangerov dobro obavljeni posao ubacila u kantu za smeće.

Zatim reče: “Nadam se da ne čekaš dugo. Nije baš gradski dečko. U prošlom je životu zacijelo imao pravo dvorište s travom i bijelu drvenu ogradu. Zove se Jet Ranger, po prvom helikopteru koji sam imala. Jet Ranger, ovo je Jaime. Ne zna nikakve trikove, ne zna dati šapu, ni pljesnuti, ništa. Podosta je ograničen, nije li tako, mali moj?” Bergerica je čučnula i pomilovala ga po vratu, ne mareći, kako se činilo, za to što joj se bunda od nerca spustila oko nje na prljavi pločnik, te tako onemogućavala prolazak pješaka. Ljudi su je u hladnoj tami zaobilazili, a ona je buldogu poljubila tjeme, dok joj je on licnuo bradu. “Zadivljena sam”, reče Lucy. “Ljude uglavnom ne voli. Čudno je to kad živiš sa šupkom. Pritom ne mislim na sebe. Nego na onoga koji mu je bio raniji vlasnik. Žao mi je”, reče, obraćajući se psu, mazeći ga. Tako je u jednom trenutku dodirnula i rame Jaime Berger. “Nikako ne bih smjela otvoreno govoriti o tvojoj bolnoj privatnoj prošlosti, niti spominjati vlasnike. To je s moje strane bilo vrlo nepristojno. Ja mu nisam prava vlasnica”, rekla je. “Štoviše, plaćam mu dosta visoku cijenu da mi dopusti da ga hranim, mazim, izvodim, s njim spavam.” “Koliko mu je godina?” upita Bergerica. “Ne znam točno.” Lucy je Jet Rangeru masirala pjegave uši. “Nedugo nakon što sam se doselila ovamo, upravo sam odlazila s heliporta u Zapadnoj tridesetoj, nakon što sam doputovala iz Bostona, te sam ga ugledala kako trčkara autocestom West Side. Znaš onaj uspaničeni pogled kad se pas izgubi? Šepao je.” Lucy je psu potom pokrila uši, da ne čuje ostatak priče. “Nije imao ogrlicu”, reče. “Bilo je očito da ga je netko izbacio iz auta, vjerojatno jer je star, ima oštećene kukove i napola je slijep. Znaš ono... više nije zabavan. Obično ne požive više od deset godina. Vjerojatno nije daleko od toga.” “Ljudi su grozni”, reče Bergerica i ustane. “Hajde”, reče Lucy, obraćajući se psu. “Nemoj da te uzrujava Jaimeina bunda. Uvjerena sam da je svaka od tih malih vodenih vidrica umrla prirodnom smrću.” “Ubrzo bismo morali dobiti lozinke”, reče Bergerica. “Možda će one ponuditi objašnjenje za sve ostalo.”

“Ne znam što je to ostalo, budući da jedva nešto malo znam i što je to prvo, što nije ostalo. Tek počinjemo”, reče Lucy. “Ali znam dovoljno da budem zabrinuta za tetu. Da, jesam zabrinuta.” “To sam shvatila i kad si me nazvala.” Lucy uvuče interaktivni ključ u bravu Mul-T-Lock Mortise, a u trenutku kad je otvorila vrata začuo se prigušen zvučni signal alarmnog sustava. Čim je utipkala šifru, signal se prekinuo, a ona je za njima zatvorila vrata. “Kad vidiš o čemu govorim, prvo ćeš me poželjeti otpustiti iz službe”, reče Lucy. “Ali to nećeš učiniti.” Rospija je samu sebe smatrala vrhunskom web-administratoricom, no ipak nije bila programerka. Bila je stručnjak za informacijsku tehnologiju. Sjedila je za računalom i gledala kako se početna stranica Golih u Gothamu i dalje manijakalno transformira u krug, dok joj je neki tehničar iz tvrtke koja je davala uslugu hostinga preko telefona govorio da je problem u preispunjenosti bafera. Objasnio joj je da je broj korisnika koji pokušavaju doći do određenih informacija na stranici premašio divovski kapacitet servera, te da je situacija trenutačno toliko izmakla nadzoru da milijuni ljudi iz minute u minutu pokušavaju otvoriti tu fotografiju, a to, prema tehničarevu mišljenju, može značiti samo jedno: “To je crv”, rekao je. “Ili, u biti, virus. Ali tako nešto još nikada nisam vidio. Prije bi se reklo da je to nekakav kompjutorski crv koji je mutirao.” “Kako je jedan crv, mutirani ili ne, mogao ući u programski kod?” upita Rospija. “Vrlo je vjerojatno da je neki korisnik koji nema dozvolu za ulazak nekako pokrenuo nasumični kod i iskoristio osjetljivost proksi-servera na preopterećenost bafera. Tko god da je to učinio raspolaže vrlo velikim znanjem.” Nakon toga još je rekao da se to najčešće događa tako da netko pošalje privitak s crvom koji ne prepoznaje nijedan od antivirusnih programa. Taj crv oponaša korisnike koji otvaraju prikaz koji zauzima mnogo prostora, “kao na primjer neku fotografiju”, rekao je, dodajući kako “taj crv koji se automatski širi i replicira, oponaša milijune

ljudi koji istu sliku otvaraju istodobno, zbog čega serveru ponestaje memorije, a osim toga čini se i da taj crv ima i štetno djelovanje, te uništava podatke. Drugim riječima, radi se o neobičnoj mutaciji kompjutorskog crva, makrovirusa. Moguće i trojanskog konja, ako, primjerice, širi virus i na druge programe, a pribojavam se upravo toga.” Više puta naglasio je kako saboter mora biti osoba koja doista dobro zna što radi, kao da taj tehničar potajno zavidi osobi koja je dovoljno pronicava da izazove takvu štetu. Rospija je nedužno upitala koji bi grafički prikaz mogao biti kriv za takvo što, a on je nedvosmisleno ustvrdio da je crva aktivirala fotografija Marilyn Monroe. Dok je dodatno objašnjavao kaos koji izaziva mutirani crv, Rospija je zamišljala zavjeru koja je sve to pokrenula. Onome tko je imao veze s ubojstvom Marilyn Monroe, prije gotovo pedeset godina, i dalje je u interesu da javnost ne dozna istinu. Tako je u mislima došla do vlade, koja implicitno obuhvaća politiku i organizirani zločin. Možda je i tad bilo terorista, razmišljala je. Možda su ti ljudi nekako povezani i prate Rospiju, a sve zbog toga što je bila dovoljno lakomislena da preuzme posao o kojem nije imala pojma, pa tako služi nepoznatim ljudima koji bi mogli biti i kriminalci. Koliko ona zna, čak i tehničar na drugoj strani telefonske veze može biti kriminalac, ili terorist, ili vladin agent, a cijela ta priča o fotografiji Marilyn Monroe koja je pokrenula mutirani virus samo je pokušaj zamućivanja vode, kako Rospija ne bi otkrila što se uistinu događa. Stranica se samouništila poput onih kazetofona u filmu Nemoguća misija, jer se Rospija, bez takve namjere, ubacila usred divovske zavjere usmjerene protiv neke svjetske velesile ili nekog Carstva Zla. Bila je krajnje smetena i posve obuzeta nervoznom tjeskobom. “Jasno vam je, nadam se,” rekla je navodnome tehničaru, “da ja nemam pojma o tome što se događa. Ne želim ni najmanje sudjelovati u svemu tome i nikada nisam namjeravala sudjelovati. To ne znači da nešto znam. Jer doista ne znam.” “Stvar je složena”, reče on. “Čak i za nas. Pokušavam vam samo reći da je netko napisao vrlo složen i napredan kod. Ne može biti

drukčije. A kad kažem kod, mislim na kompjutorski program usađen u nešto što izgleda bezazleno, poput datoteke s podacima ili nekog drugog fajla pridodanog poruci.” Nije ju ni najmanje zanimalo na što tip točno misli, a fućkalo joj se i za činjenicu da mutirani crv nije moguće zaustaviti, kao i da su svi pokušaji da se sustav isključi i ponovno pokrene propali. Zamućena se pogleda posve izgubila u mislima dok je tehničar govorio kako još mogu pokušati učitati neku ranije spremljenu verziju Golih u Gothamu, no jedini slobodni serveri nisu imali toliko prostora na diskovima i bili su daleko sporiji, pa bi i to moglo izazvati pad sustava. Možda bi trebali kupiti novi server, no to se ne može odraditi odmah, a on bi za to morao dobiti odobrenje “poslovnog odjela”, a u Velikoj Britaniji sada je pet sati više, pa ne može nikoga dobiti. Još je istaknuo da bi učitavanje neke ranije verzije značilo i da bi Rospija morala ponovno unijeti neke stvari na stranicu, ponovno objaviti sve najnovije informacije, te da bi i čitatelje trebalo izvijestiti o tome da ponovno trebaju poslati e-mailove i fotografije. Preinake koje su se zahtijevale od Rospije trajale bi danima, možda i tjednima, a u javnosti bi za to vrijeme bujao bijes, a oni koji su se tek nedavno priključili i registrirali na stranici neće se naći u starijoj verziji baze podataka i to će ih duboko povrijediti. Stranica bi mogla biti nefunkcionalna još danima. Možda i tjednima. Kad Šef dozna da je crva pokrenula ona fotografija Marilyn Monroe iz mrtvačnice, Rospija bi, u najmanju ruku, mogla ostati bez posla. Nema rezervni plan. Bilo bi to kao prije godinu i pol, samo što ovaj put ne bi bilo hrpe love koja bi dotjecala na temelju ponude za posao od strane nekih nepoznatih stranaca. Sada bi uistinu morala napustiti ovaj stan, a to bi bilo isto kao i da napušta ono malo što joj je preostalo od onoga što je nekoć bila. Samo što bi sve bilo još gore. Život je praktički svim pristojnim ljudima postao samo još težim. Nije imala pojma što bi u tom slučaju uopće poduzela. Zahvalila je tehničaru i prekinula vezu. Provjerila je jesu li sve rolete potpuno spuštene, natočila još jedan bourbon, te ga popila hodajući amo-tamo, već napola sluđena od straha, na rubu suza, dok je razmišljala o tome što bi se sljedeće moglo dogoditi.

Šef joj neće odmah dati otkaz, već će to prepustiti onom britanskom posredniku koji jedva natuca engleski. Ako je Šef uistinu povezan s nekom terorističkom skupinom, njezin je život svakako ugrožen. Atentator će se već nekako probiti do njezina stana dok spava, a ona ga neće ni čuti. Trebala bi nabaviti psa. Što je više pila, to su je više obuzimali potištenost, strah i osamljenost. Rospija je sada razmišljala o kolumni koju je objavila nekoliko tjedana uoči Božića, a u kojoj se spominjao isti onaj lanac prodavaonica kućnih ljubimaca koji joj je Terri preporučila nakon što je Ivy uginula, pa je ponudila da će joj platiti zamjenskog ljubimca. Rospija je odlučila da će stvar provjeriti na internetu. Pokazalo se da je glavna prodavaonica tvrtke Tell-Tail Hearts upravo dućan koji joj je bio najbliži, te da radi do devet navečer. Stan se sastojao od skupog i velikog otvorenog prostora, punog nezakrivenih greda i opeka, dok je podove prekrivalo ulašteno duhansko drvo49, sve pomno restaurirano i osuvremenjeno. Osim radnih stanica, crnih okretnih naslonjača, te staklenog stola primjerenog konferencijskim salama, unutra nije bilo drugog namještaja. Nije bilo ni papira, ni jednog jedinog lista. Lucy je pozvala Bergericu da se udobno smjesti. Naglasila je da se ondje može osjećati posve sigurno i zaštićeno. Svi su telefoni bežični i opremljeni uređajima za šifriranje, a alarmni je sustav po svoj prilici bolji nego u Pentagonu. Lucy negdje vjerojatno ima i pištolje i drugo oružje, dovoljno protuzakonito da je se objesi s mosta Tappan Zee, kao kakva pirata. Bergerica nije ništa pitala i nije se osjećala ni sigurnom, ni zaštićenom. Jednako tako nije ni pokušala nešto promijeniti. Jednostavno se nervozno vrpoljila, prisjećala se i promišljala. U pozadini se čula Annie Lennox, a Lucy je bila u svojoj staklenoj kabini, između triju ekrana velikih gotovo poput većine ravnih televizijskih ekrana u dnevnim sobama. Pri blagoj svjetlosti, profil joj je bio jasno izražen, čelo glatko, nos orlovski, lice napeto, kao da nema toga što bi radila radije nego pretraživala ono što je kod 49 Preuređena drvena građa iz nekadašnjih suša za duhan.

Bergerice već izazivalo glavobolju. I to stvarnu. Od onakvih kakve uvijek završavaju jednako, tako da ona leži u nekoj zamračenoj prostoriji i drži vruće komprese na očima. Stala je uz Lucyn naslonjač, prekopavajući po torbi sa spisima, nadajući se da bi se negdje mogao naći i zomig, tableta protiv migrene, jedino sredstvo koje je davalo željene rezultate. Paketić za tablete koji je pronašla među stranicama pisaćeg bloka bio je prazan. Lucy joj je objašnjavala više nego što je Bergerica zapravo željela doznati o tome što neuronski mrežni program izvlači iz jednog od prijenosnih računala pronađenih u stanu Terri Bridges i o tome koja je tehnologija točno na djelu. Bergericu je silno frustriralo to što je Lucy odbila poraditi i na drugom računalu onom koje je, kako se činilo, bilo u cijelosti posvećeno internetu. Napeto je iščekivala samo da je Marino nazove i izdiktira joj lozinke. Pitanje je glasilo hoće li ona još biti ondje kad on nazove. Još je veće pitanje glasilo zašto je uopće ondje. Dio nje znao je odgovor, a pritom ju je uznemiravalo i sve i ništa. Nije znala što da radi. Ona i Lucy suočavale su se s velikim problemom. I to ne samo jednim. “Inače, kad izbrišeš datoteku unutar određenog operativnog sustava, postoje više nego dobri izgledi za to da te podatke i povratiš, ako to pokušaš učiniti ubrzo”, govorila je Lucy. Bergerica je sjela kraj nje. Blistavi bijeli djelići i komadići teksta, izlomljene rečenice i riječi, iznova spojeni u tami elektroničkog prostora. Već je pomislila na to da bi mogla staviti zatamnjene naočale. Imala je osjećaj da joj to ne bi pomoglo. Ovo ide onamo kamo ide, a ona to ničim neće spriječiti. Da je to iskreno željela onemogućiti, večeras se ne bi taksijem odvezla u Village, bez obzira na razmjere krize, na hitnost, kao i na logiku onoga što joj je Lucy ispričala u telefonskome razgovoru, kada je predložila da Bergerica pogleda na čemu radi. Već je i ranije bila nasamo s Lucy, no to je bilo davno, dok je Scarpettina nevjerojatno komplicirana i rizicima sklona nećakinja bila premlada, a Bergerica odviše u braku. Ako nešto nije radila, onda je to bilo kršenje dogovora i gubitak sporova zbog nekakvih tehničkih pojedinosti. Sada nije imala nikakav dogovor, ni ugovor, a Lucy je bila starija, a jedina tehnička pojedinost mogla je biti ono što bi Bergerica odlučila iskonstruirati, što god to bilo.

“Ali čini se da Terri ni u jednom trenutku nije imala razloga vratiti nešto što je već bila izbrisala”, reče Lucy, “pa upravo zbog toga sada vidiš razmjerno velike dijelove teksta pomiješane s fragmentima svih mogućih veličina, od kojih su mnogi toliko maleni da je praktički riječ tek o nepovezanim djelićima informacija. Što se duže čeka s pokušajem vraćanja izbrisanih ili oštećenih fajlova, to postoje veći izgledi za to da će novostvoreni podaci zauzeti one dijelove diska koji su se oslobodili brisanjem. A posljedično tome softver će teže locirati što se doista nalazilo na tome mjestu.” Ukratko, gledale su fragmente seminarskog rada koji je, dijelom, nudio povijesni pregled forenzične znanosti i medicine, kao i psihijatrije, a to nužno nije bilo neko iznenađenje. Pretraživanje dokumentacije i informacije dobivene od roditelja Terri Bridges pokazali su da je studirala na Gotham Collegeu, gdje joj je otac bio dekan, te je radila na magisteriju s područja forenzične psihologije. Bergerica je gledala kako ekranom promiču razni stručni izrazi i fraze s područja forenzike i osjećala kako joj se dobro poznati bol pojačava u sljepoočicama i širi na područje iza očiju. Uočila je kako se u tekstu spominje ustanova za patološka istraživanja Body Farm, zatim psihijatrijske bolnice Bellevue i Kirby, kao i imena niza stručnjaka, poznatih na svojim područjima, a među njima i dr. Kay Scarpetta. Autorica ju je spominjala često i upravo je zbog toga Lucy ranije rekla da bi je Bergerica mogla poželjeti otpustiti. Bilo je to više od iskušenja. Zbog niza razloga, to bi bio najpametniji mogući potez. Kao prvo, činilo se da je Terri - ili netko tko se već služio tim računalom - prikupio stotine članaka, videoisječaka, fotografija i drugog objavljenog medijskog materijala o Scarpetti. A to je značilo da je riječ o sukobu interesa, i to vrlo ozbiljnome, što je dodatno otežavao još jedan problem, a taj je problem najvjerojatnije postojao još od prvog dana. Jaime Berger prisjetila se koliko ju je Lucy zatekla kad su se prije osam godina upoznale u Richmondu, kako se iznenadila na način koji joj je bio uzbudljiv, te je, realno gledajući, u ono vrijeme bio nezgodan i nepoželjan. Nepromišljen u to vrijeme - kad se približavala četrdesetoj i već se bila gotovo posve uvjerila u to da je nadišla određena iskušenja, o čemu je svjedočio i život koji si je

bila propisala. Mogla je reći ne. A prava je istina bila da - sada, kao četrdesetšestogodišnjakinja, u to je bila posve uvjerena - ne bi bila trebala ništa odgovoriti da nije bilo pitanja. “Na računalima je instalirana, kako ja to zovem, vulgaris zaštita od virusa, s unaprijed zadanim postavkama.” Lucy je u međuvremenu skrenula na tu temu. “Ja se time ne bih služila, jer prepoznaje samo poznate viruse, spyware i tako dalje. A mene ne brinu poznati virusi. Ima antivirus, zaštitu od spywarea, sparna i phishinga, ima firewall i zaštitu za bežičnu vezu.” “To je neobično?” Bergerica je protrljala sljepoočice. “Da, u slučaju prosječnog korisnika. Vodila je računa o sigurnosti, ona ili netko drugi. Ali ne onako kao što bismo se za sigurnost brinule ti ili ja. Takvu zaštitu viđam kod ljudi koji se boje hakiranja, krađe identiteta, ali nisu pravi programeri i moraju se oslanjati na već pripremljeni softver, a on je pak uglavnom skup i nužno ne pruža ono što se reklamira.” “Moguće je da je paranoja njoj i Oscaru Baneu bila zajednička crta”, reče Bergerica. “Bojali su se da im netko želi nešto učiniti. U svakom slučaju, znamo da se on toga boji. To je nedvojbeno ustvrdio kad je prošli mjesec nazvao i obavio onaj ne baš najsretniji razgovor s Marinom. Marino zapravo nije bio kriv. Da se cijeli scenarij i ponovi, ja se i dalje ne bih javila Oscaru Baneu.” “Baš me zanima bi li što bilo drukčije da si mu se javila”, reče Lucy. “Na prvi pogled, ništa nije bilo drukčije u odnosu na ostale pozive luđaka koje primamo svakodnevno”, reče Bergerica. “Ipak je šteta. Možda si mogla nešto promijeniti.” Lucyni snažni ali skladni dlanovi lebdjeli su nad tipkovnicom. Zatvorila je jedan prozor za programiranje koji je bila otvorila na ekranu, pa se ponovno otvorio onaj duboki prostor i njime je stao promicati fragmentirani tekst, krećući se i pronalazeći dijelove koji su nedostajali. Bergerica se trudila ne gledati. “Da ti pustim snimku, totalno bi shvatila”, objasni. “Zvuči kao luđak. Gotovo histerično. I ne prestaje tupiti o nekome, ili skupini ljudi koji mu elektroničkim putem pokušavaju nadzirati misli, a on se dosada uspijevao oduprijeti, no oni znaju za svaki njegov korak, svaki udah. Trenutačno imam dojam da to isto netko radi meni.

Unaprijed se ispričavam. Ponekad, rijetko, obuzima me nepodnošljiva glavobolja. Vraški se trudim da ovo sada ne prijeđe u takvo stanje.” “Jesi kad imala cyber-mučninu?” upita je Lucy. “Ne znam što bi to točno bilo”, odgovori Bergerica. “A bolest kretanja?” “To dobro poznajem, da, jesam. U vožnji ne mogu ništa ni pogledati, a kao klinka uvijek sam povraćala u zabavnim parkovima. Trenutačno o tome ne želim ni razmišljati.” “Onda vjerojatno nećeš letjeti sa mnom.” “Policijski mi helikopteri ne smetaju. Pod uvjetom da ne skinu vrata.” “Dezorijentiranost, mučnina, vrtoglavica, čak i napadaji i migrene”, reče Lucy. “To se obično povezuje s virtualnom stvarnošću, no stvar može izazvati i svako kretanje na kompjutorskome ekranu. Poput gledanja ovog sranja. Ja sam igrom slučaja među sretnicima. Na mene ne djeluje. Možeš me ubaciti tako da cijeli dan budem u realističnoj simulaciji sudara, a meni to neće ni najmanje smetati. Mogla bih služiti kao lutka za testiranje u Langleyju. U životu sam se vjerojatno i trebala odlučiti za takav posao.” Nagnula se unatrag i naslonila, te uvukla vrške prstiju u prednje džepove traperica. Ta je tjelesna otvorenost služila kao svojevrsan poziv i Bergerica ju je i protiv volje pogledala onako kako bi pogledala kakvu provokativnu sliku ili skulpturu. “Evo kako ćeš pokušati”, reče Lucy. “Monitore ćeš pogledati samo kad ja zaključim da bi nešto trebala vidjeti. Bude li ti i dalje loše, presnimit ću podatke koje bi trebala vidjeti, pa ćeš ih moći pogledati u statičnome okruženju programa za obradu teksta. Čak ću prekršiti svoje pravilo i neke stvari isprintati. U svakom slučaju, ne gledaj u monitor. Vratimo se na ono što sam ti govorila o instaliranoj softverskoj zaštiti. Moj bi prijedlog bio da utvrdimo je li isti softver instaliran i na Oscarovu kućnom računalu. Da vidimo ima li dokaza o tome da je on kupio te programe. Možemo li ući u njegov stan?” Lucy je i dalje govorila mi, Bergerici nikako nije bilo jasno kako mogu biti mi.

Posve je nepromišljeno da postoje kao mi, ponavljala si je Bergerica, pokušavajući se odgovoriti od svega, da bi se odmah zatim ponovno nagovorila. Zatvorivši oči, protrljala je sljepoočice i rekla: “Lako je pretpostaviti da je Terri istraživala podatke o Kay. No kako znamo da to nije Činio Oscar? Možda su ovo njegova računala, ali ih je zbog nekog razloga držao kod Terri. Ne, trenutačno ne možemo ući u njegovo računalo ili računala. Što god imao od te opreme u stanu. Nemamo njegovo dopuštenje i nemamo vjerojatni uzrok.” “A njegovi otisci na ovim kompjutorima?” Računala su se nalazila na obližnjem radnom stolu, oba povezana sa serverom. “To još ne znamo”, odgovori Bergerica. “Ali time se nužno ne bi ništa dokazalo, budući da je često svraćao u njezin stan. Teoretski govoreći, ne znamo čije je ovo djelo. No nedvojbeno je da je Kay središte svega. To si i sama rekla.” “Nije samo središte... Nemoj gledati... Ali što se upravo događa...? Sortira podatke po fusnotama. Ibid, ovo i ibid, ono, te datumima. Čini se da se fusnote odnose na citate moje tete.” “Želiš reći da ju je Terri intervjuirala?” “Netko je navodno s njom razgovarao. Samo i dalje žmiri. Računalo ne treba tvoju pomoć, ni dopuštenje. Prelazi referentne podatke, njih na tisuće u zagradama, iz više radnih verzija iste radnje. A stotine njih odnose se na intervjue održane u različitim terminima. Navodne razgovore s mojom tetom.” Bergerica je otvorila oči i ugledala dijelove riječi i rečenica koji su promicali ekranom i ponovno se spajali. “Možda su to prijepisi intervjua na CNN-u ili novinskih intervjua”, rekla je. “I u pravu si. Sljedeći ću put pitati. Od ovoga sam samo osjetila vrtoglavicu. Ne znam što mi je. Morala bih poći.” “Ne mogu biti prijepisi”, reče Lucy. “Svi nikako, pa ni većina. Kronološki to ne može biti u redu. Scarpetta, 10. studenoga i Scarpetta, 11. studenoga, pa onda dvanaestoga i trinaestoga. Nema šanse. Nije s njom razgovarala. Nitko nije razgovarao s njom. Ovo je obično sranje.”

Bilo je to neopisivo neobično, promatrati je kako gleda u monitore i prepire se sa svojim kompjutorskim programom kao da joj je najbolja prijateljica. Bergerica je u tom trenutku shvatila da je Jet Ranger pod stolom i da hrče. “Spominju se četiri različita razgovora vođena četiri dana zaredom”, reče Lucy. “Ovdje ponovno... Tri dana zaredom. Eto vidiš, mislim upravo na to. Ne dolazi u grad i ne nastupa na televiziji iz dana u dan, a intervjue novinama daje rijetko. A ovaj ovdje? Nema jebene šanse...” Bergerica je razmišljala o tome kako bi trebala ustati i pozdraviti se. Ali pomisao na povratak taksijem trenutačno joj je bila nepodnošljiva. Pozlilo bi joj. “Dan zahvalnosti? Nemoguće.” Činilo se da se Lucy svađa s podacima. “Za Dan zahvalnosti bile smo zajedno u Massachusettsu. Nije bila na CNN-u i posve sigurno nije razgovarala s nekim novinama ili nekakvom postdiplomanticom.”

17

LEDENI

JE VJETAR BIO NEUGODAN , A POLUMJESEC JOŠ MALEN I

na nebu, pa nije ništa osvjetljavao dok su Scarpetta i Benton pješačili do mrtvačnice. Pločnik je bio gotovo posve pust, a oni rijetki ljudi na koje su nailazili izgledali su kao da hodaju bez cilja, s vrlo malo toga u životu. Neki je mladić motao džoint. Neki je drugi mladić stajao naslonjen na zid i pokušavao se ugrijati. Scarpetta je osjećala kako ih prate njihovi pogledi, te ju je obuzela blaga nelagoda. Osjećala se izloženom i nemirnom zbog razloga koji su bili toliko višeslojni da ih nije mogla samo tako odrediti. Žuti su taksiji jurili uz njih, a na većini osvijetljenih krovnih reklama kočili su se nazivi banaka, štedionica i drugih financijskih institucija, tipični za razdoblje nakon Božića, kada se ljudi suočavaju s posljedicama blagdanskog veselja. Na jednom autobusu nalazila se velika reklama za Gole u Gothamu, i Scarpetta je na trenutak osjetila kako ju je gnjev pogodio poput vrška kakva koplja. A onda ju je obuzeo strah. Činilo se da je Benton to nekako naslutio, te je pronašao njezinu ruku i nastavio je držati. “Tako mi i treba”, rekla je, misleći na tu tračersku kolumnu. “Više od dvadeset godina dosta sam uspješno izbjegavala svjetla pozornice. A sada CNN i još ovo...” “Nije stvar u tebi”, reče on. “To je jednostavno tako. I nije pravedno. Ali ništa nije pravedno. I zato idemo tamo kamo idemo. Mi smo stručnjaci za nepravedno.” “Više se nikada neću požaliti”, reče ona. “Posve si u pravu. Jedno je kad sam ušećeš u mrtvačnicu, a nešto posve drugo kad te onamo unesu.” VISOKO

“Možeš se slobodno tužiti koliko god želiš.” “Ne, hvala”, reče ona, pa privuče njegovu ruku. “Završila sam.” Snopovi svjetala automobila u prolasku načas su osvjetljavali prazne prozore stare psihijatrijske bolnice u Bellevueu, a na suprotnoj strani pokrajnje ulice u odnosu na njezina željezna vrata nalazilo se glavno sjedište mrtvozornikova ureda, zdanje od tamnoplave opeke, gdje su uz pločnik bila parkirana dva bijela kombija posve crnih stakala, čekajući da ih upute u novu tužnu misiju. Benton je pritisnuo tipku zvona dok su na hladnoći stajali na najvišoj stubi ispred ulaza. Pozvonio je još nekoliko puta, već sve tanjih živaca. “Bit će da je otišla”, reče. “Ili je možda odlučila da neće doći.” “To ne bi bilo toliko zabavno”, reče Scarpetta. “Voli kad je ljudi čekaju.” Posvuda su bile postavljene nadzorne kamere, pa je zamišljala dr. Lenoru Lester kako ih gleda na nekom monitoru i uživa. Prošlo je još nekoliko minuta i upravo kada je Benton već bio čvrsto odlučio otići, doktorica Lester pojavila se s druge strane staklenih ulaznih vrata, te ih otključala. Bila je u dugačkoj zelenoj kirurškoj kuti i imala okrugle naočale žičanih okvira, dok joj je prosijeda kosa bila podignuta i učvršćena. Lice joj je bilo neugledno i bez bora, osim jedne duboke brazde koja se od korijena nosa okomito penjala do pola čela, dok su joj tamne oči bile malene i sijevale amo-tamo, kao u vjeverice koja pokušava izbjeći automobile. U predvorju koje je već vidjelo previše posjetitelja veći dio zida zauzimala je fotografija mjesta na kojem su nekoć stajali blizanci WTC-a. Doktorica Lester rekla im je da pođu za njom, kao da su ondje prvi put. Kao i obično, obratila se Bentonu. “Prošli tjedan naišla sam na tvoje ime”, rekla je, na pola koraka ispred njih. “Ovamo je zbog jednog slučaja došao FBI. Dvojica agenata i jedan njihov tip iz Quantica koji izrađuje psihološke profile. Nekako smo došli do filma Kad jaganjci utihnu, pa sam se sjetila da si u to vrijeme bio u Odjelu za behavioralne znanosti. Nisi li bio glavni konzultant za taj film? Koliko su dana proveli na Akademiji? Kakvi su bili Anthony Hopkins i Jodie Foster?” “Radio sam negdje na nekom slučaju”, reče on.

“Prava šteta”, reče ona. “U to je vrijeme zanimanje Hollywooda za nas bilo pravo osvježenje. Bilo je pozitivno u mnogo toga, jer je javnost imala tako apsurdne i stereotipne predodžbe o tome kakvi smo i što radimo.” Scarpetta se suzdržala, pa nije rekla da film baš i nije pripomogao u raspršivanju morbidnih mitova, budući da se glasoviti prizor s kukuljicom odvija u pogrebnome društvu, a ne u suvremenoj ordinaciji za obdukcije. Nije istaknula ni da je, ako se netko i uklapa u nesretni stereotip forenzičnog patologa, to onda upravo doktorica Lester. “A danas? Nema dana da me ne zovu kao konzultanta za ovu ili onu emisiju ili film. Pisci, scenaristi, producenti, režiseri... Svi žele pogledati autopsiju i gaziti po dokazima na mjestu zločina. Ne mogu ti ni reći koliko mi je od toga već zlo.” Dugački ogrtač vijorio joj se oko koljena dok je koračala brzo, odsječnim korakom. Sada je nastavila: “A ovaj slučaj...? Već su me zvali valjda i više od deset puta. Valjda zato što se radi o patuljku. To mi je zapravo prvi takav slučaj. Vrlo zanimljivo. Blaga lumbalna lordoza, iskrivljene noge, malo frontalno ulubljenje. I megalencefalija. To je povećanje mozga”, objasni, kao da Scarpetta ne može znati o čemu je riječ. “Česta pojava kod osoba s akondroplazijom. Ne utječe na stupanj inteligencije. Kad je riječ o kvocijentu inteligencije, nimalo se ne razlikuju od nas. Pa to onda ne znači da je ova žena bila glupa. Stvar se ne može pripisati tome.” “Nije mi baš jasno što time želiš reći”, reče Benton. “Vrlo je lako moguće da u ovom slučaju ima i stvari koje se ne vide na prvi pogled. Možda nije stvar u onome na što mislite. Nadam se da ste pogledali fotografije s mjesta događaja, a ja ću vam uskoro dati fotografije obdukcije. Tipična asfiksija zbog davljenja konopcem ili nekom sličnom vrpcom. Pod pretpostavkom da je riječ o ubojstvu.” “Pod pretpostavkom?” ponovi Benton. “U ovako neuobičajenom slučaju ne smiješ prekrižiti nijednu mogućnost. S obzirom na to kako je bila mala, bila je osjetljivija na moguće neželjene posljedice kojih kod nekog drugog možda ne bi bilo. Metar dvadeset pet. Četrdeset kilograma. Ako je riječ o nesretnom

slučaju - recimo, posljedici grubog seksa - kod nje je postojao veći rizik od toga da stvari odmaknu predaleko.” Scarpetta reče: “Na nekoliko sam fotografija uočila krv i kontuzije na nogama. Kako bi se to moglo poklapati s teorijom o grubome seksu?” “Možda su se udarci izmaknuli nadzoru. To sam već viđala. Bičevanje, udaranje nogom ili drugi oblici kažnjavanja koji su otišli predaleko.” Sad su se već našli na katu namijenjenom administrativnome osoblju. Stare sive linoleumske pločice i jarkocrvena vrata. “Nisam naišla na ozljede koje bi pokazivale da se branila”, nastavi doktorica Lester. “Ako je ubijena, onda ju je ubojica, tko god to bio, uspio nadvladati trenutačno. Možda pištoljem, nožem... pa je radila sve što joj je naredio. Ali ne mogu samo tako odbaciti ni mogućnost da su se ona i dečko, ili s kim je već sinoć bila, upustili u nekakvu seksualnu igricu koja nije ispala onako kako su je zamislili.” “Na koje točno dokaze misliš kad kažeš da se možda radilo o nekakvoj seksualnoj igrici, kako si to nazvala?” upita Benton. “Prije svega, tu su predmeti pronađeni na mjestu događaja. Koliko sam shvatila, voljela je, recimo to tako, igrati određene uloge. Što je još važnije, općenito uzevši, pri pokušaju silovanja počinitelj žrtvu tjera na to da se svuče.” Doktorica Lester govorila je i dalje, ali ni u jednom trenutku nije usporila korak. “To je njemu dio užitka, kad je tjera da se svuče i iščekuje ono što će joj učiniti. Potom je možda veže. Ali ako je prvo veže, a tek onda ulaže toliki trud u to da joj prereže ogrtač i grudnjak... meni to već prije sliči na nekakvu seksualnu igricu. Osobito ako je žrtva uživala u seksualnim fantazijama. A koliko sam čula, voljela je seks.” “Ipak,” reče Benton, “zapravo bi rezanje odjeće nakon vezivanja bilo neusporedivo strašnije nego da ju je prvo naveo na to da se svuče.” “Eto, to ja zamjeram forenzičnoj psihologiji, to stvaranje profila ili kako god to već želite nazvati. Sve se to temelji na osobnom dojmu. To što ti smatraš izvorom užasnog straha možda je baš uzbudljivo, ovisno o pojedincu.”

“Upozorit ću te kad budem kazao nešto što se temelji na mojem osobnom stavu”, reče Benton. Jaime Berger jasno je osjetila kako ju je Lucy okrznula podlakticom, gotovo je dodirivala dok je pisala bilješke u blok. Jarkobijeli frag- mentirani podaci i dalje su promicali ekranom, a kada je pogledala onamo, osjetila je bol u očima, nakon čega je uslijedio stvaran bol. “Misliš li da ćemo povratiti najveći dio teksta?” upita. “Da”, odgovori Lucy. “I sigurni smo da su te radne verzije stare oko godnu dana?” “Najmanje. To ću ti moći reći mnogo određenije kad završimo. Moramo doći baš do prvog fajla koji je pohranila. I dalje ću govoriti o ‘njoj’, iako mi je jasno da zapravo ne znamo tko je autor teksta.” Lucyne su oči bile izrazito zelene. U tom trenutku pogledale su se, dugotrajno i prodorno. “Čini se da nije spremala podatke onako kako to ja činim”, primijeti Bergerica. “Drugim riječima, čini se da baš nije bila previše oprezna za osobu koja ima toliko sigurnosnih programa, bili oni uobičajeni ili ne. Na primjer, kad god radim na nekom pravnom dokumentu, radim i kopiju kojoj dajem drugačiji naziv.” “Tako i treba raditi”, reče Lucy. “Ali ona se nije potrudila oko takvih stvari. I dalje je modificirala i pohranjivala istu datoteku, samo presnimavala verziju preko verzije. Glupo. No to radi pola svijeta. Nasreću, kad god je unijela neku promjenu i spremila istu stvar, fajl je dobio novu vremensku oznaku. Iako se to ne vidi kad pogledaš popis njezinih dokumenata, sve je ovdje, raštrkano po cijelom vražjem hardu. Računalo će pronaći datume i poredati ih kronološkim redom, a potom odraditi analizu obrazaca. Na primjer, koliko je puta na dan ona, ili netko, revidirala i spremala isti dokument. U ovom slučaju tekst magistarske radnje. Kojim je danima u tjednu taj netko radio na tekstu... U koje doba dana ili noći.” Bergerica je nešto zapisala i rekla: “Tako bismo mogli dobiti sliku o tome gdje je bila i kada. O navikama. A to bi nas možda moglo dovesti i do toga s kime je bila. Je li, na primjer, veći dio vremena provodila u stanu i radila, osim subotom navečer kad se viđala s Oscarom. Ili je išla i na druga mjesta i ondje pisala? Možda čak i u

stan neke druge osobe. Je li u životu imala još neku osobu za koju ne znamo?” “Mogu ti dati vremenski raspored svega, sve do posljednjeg puta kad je pritisnula nešto na tipkovnici”, reče Lucy. “Ali ne i gdje je radila. E-mailu je moguće ući u trag preko IP-adrese, pa tako, na primjer, možemo doznati je li slala mejlove i s nekog drugog mjesta, na primjer iz nekog internet-kafića. Ali takvih tragova nema kad je riječ o datotekama s tekstom. Ne možemo pouzdano utvrditi je li uvijek na tekstu radila kod kuće. Možda je radila i u nekoj knjižnici. Ili bi Oscar mogao znati je li uvijek radila u stanu. Pod pretpostavkom da govori istinu. Koliko znamo o svemu, i on može biti autor teksta. Na to ću te i dalje podsjećati.” “Policija u Terrinu stanu nije pronašla pomoćni materijal koji joj je mogao služiti pri pisanju”, reče Bergerica. “Mnogi ljudi danas imaju elektroničke dokumente. Nemaju papire. Neki ljudi uopće ne printaju, baš ništa, osim ako je baš apsolutno nužno. I ja sam među njima. Ne volim papirnate tragove.” “Kay će svakako znati koliki je dio toga što je Terri ili netko skupljao i pisao zapravo točan”, reče Bergerica. “Možemo li posve povratiti sve inačice radne verzije?” “Ne bih to rekla baš tako. Točnije je reći da možemo vratiti ono što je na disku. Računalo sada svrstava podatke prema bibliografiji. Kad god je Terri unijela novi podatak ili nešto mijenjala, nastala je nova verzija iste datoteke. I zbog toga vidiš tolike primjerke, kako se čini, istog dokumenta. No dobro, ne vidiš. Mislila sam da gledaš. Kako ti je sada?” Lucy je pogleda, izravno, netremice. “Nisam baš posve sigurna”, reče Bergerica. “Vjerojatno bih trebala poći. Moramo nekako smisliti što ćemo u vezi s time poduzeti.” “Umjesto da toliko silno pokušavaš sve odmah otkriti, zašto malo ne pričekaš, da vidimo što uopće imamo. Jer je prerano, to još ne možemo znati. Ali ne bi trebala otići. Nemoj ići.” Stolice su im se nalazile jedna uz drugu. Lucy je tipkala, a Bergerica pisala bilješke. U tom trenutku između njihovih se stolica ukazala Jet Rangerova velika glava. Bergerica ga je počela maziti.

“Još sortiranja”, reče Lucy. “No sada prema različitim forenzičnim znanstvenim disciplinama. Otisci prstiju, DNA, tragovi... Kopirano i preusmjereno u direktorij pod nazivom Forenzične znanosti.” “Datoteke koje su zamijenjene”, reče Bergerica. “Presnimljene jedna preko druge. Uvijek su me učili da kad nešto presnimiš preko ranije verzije, ta ranija verzija nestaje zauvijek.” U tom trenutku zazvonio je uredski telefon. Bergerica reče: “Za mene je.” Položila je dlan na Lucyn ručni zglob, kako se ova ne bi javila.

18

UNUTRAŠNJOST UREDA DOKTORICE LESTER, SVAKI DOSTUPNI KVADRATNI centimetar, prekrivale su uokvirene diplome, potvrde, pohvale i fotografije na kojima nosi zaštitnu kacigu i zaštitni bijeli kombinezon, te tako kopa u Rupi, kako su oni koji su ondje radili nazivali ostatke World Trade Centera. Ponosila se time što je bila tako povezana s napadom koji se dogodio 11. rujna i činilo se da je to osobno nimalo ne dira. Scarpetta baš i nije prošla toliko dobro nakon što je gotovo pola godine radila na pretraživanju ostataka u Water Streetu, gdje je ručno pregledala tisuće kanta zemlje i šute, poput kakva arheologa, tražeći osobne predmete, dijelove tijela, zube i kosti. Nije imala uokvirene fotografije. Nije imala pripremljene prezentacije u PowerPointu. O tome nije voljela govoriti, budući da je imala dojam da ju je sve to fizički otrovalo kao ništa što je osjetila dotada. Imala je dojam da je užas koji su te žrtve osjetile u trenutku sigurne smrti ostao lebdjeti, ne mičući se iz mijazma koji je obavio sva mjesta na kojima su bile te žrtve, a kasnije, mjesta na kojima su njihovi ostaci pronađeni, spremljeni u vreće i označeni brojevima. To nije znala posve točno objasniti, no njoj to nisu bile stvari koje bi voljela pokazivati i njima se hvaliti. Doktorica Lester iz stola je izvadila debelu omotnicu i dala je Bentonu. “Fotografije s obdukcije, moj preliminarni izvještaj, analiza DNK”, reče. “Ne znam koliko ti je dao Mike. Ponekad je malo rastresen.” Mikea Moralesa spomenula je kao da su bliski prijatelji. “Policija slučaj vodi kao ubojstvo”, reče Benton.

Nije otvorio omotnicu, nego ju je jasno naglašenim pokretom proslijedio Scarpetti. “Oni ne mogu donijeti odluku o tome”, uzvrati mu doktorica Lester. “Uvjerena sam da Mike to ne smatra ubojstvom. Čak i ako smatra, zna moj stav o tome.” “A što kaže Bergerica?” upita Benton. “Ni ona ne odlučuje o tome. Ljudima je tako teško čekati u redu. Ja uvijek kažem da se onima koji su osuđeni na to da završe ovdje nikamo ne žuri. Zašto bismo onda mi ostali morali juriti pred rudo? Način na koji je došlo do smrti zasada ostavljam otvorenim, osobito s obzirom na DNK. Ako dosada nisam bila sigurna u vezi s ovim slučajem... sada je sve potpuno otvoreno.” “Znači da ne očekuješ da bi u dogledno vrijeme mogla utvrditi način na koji je nastupila smrt”, reče Benton. “Ja tu više ne mogu ništa. Čekam ostale”, reče ona. Scarpetta se pribojavala upravo takvih riječi. Ne samo što nema dokaza koji bi iziskivali Oscarovo uhićenje, nego, u pravnome smislu, nema ni zločina. Moguće je da će njezina obveza šutnje trajati još dugo. Izišli su iz ureda, a doktorica Lester rekla je: “Na primjer, u vagini je imala nekakav lubrikant. A to je neobično za ubojstvo.” “Nitko do sada nije spomenuo lubrikant”, reče Scarpetta. “Ne spominje se ni u jednom preliminarnom izvještaju koji sam vidjela.” Doktorica Lester reče: “Jasno vam je, dakako, da su profili DNK u CODIS-u tek brojke. A ja uvijek kažem: treba ti samo mala pogreška u brojkama i to već može dovesti do totalno drukčijeg položaja kromosoma. Jedna pogrešna stvar u markeru ili možda više od jednog markera, i eto ti ozbiljnog problema. Čini mi se da je moguće da bismo ovdje mogli imati vrlo rijedak slučaj pogrešnog pozitivnog nalaza zbog računalne pogreške.” “Nema pogrešnih pozitivnih nalaza, čak ni vrlo rijetko”, reče Scarpetta. “Čak ni u mješavini DNK, kao u slučajevima u kojima je više osoba spolno zlostavljalo žrtvu ili kad dolazi do ukrižane kontaminacije od strane više ljudi koji su bili u dodiru s određenim predmetom ili tvari, kao na primjer lubrikantom. Mješavina profila DNK različitih ljudi neće nekim čudom biti identična, na primjer, s profilom one žene iz Palm Beacha.”

“Da, taj lubrikant... Tako dolazimo do još jednog mogućeg objašnjenja”, reče doktorica Lester. “Kontaminacija iz više izvora, čega smo se upravo dotaknuli. Netko tko se prostituira i nije ostavio sjeme, što znači da može biti i muškog i ženskog spola. Što uopće znamo o nečijem privatnom životu dok ne završi ovdje? I upravo zbog toga ne želim samo tako nešto nazvati ubojstvom, samoubojstvom, nesretnim slučajem. Dok ne dobijem sve činjenice. Ne volim iznenađenja nakon što nešto decidirano ustvrdim. Sigurna sam da ste u laboratorijskome izvještaju vidjeli da nije bilo sjemene tekućine.” “Nije prvi put”, reče Scarpetta. “Nije čak ni neobično. Niti je, usput budi rečeno, nečuveno da se lubrikant koristi pri seksualnome napadu. Vazelin, gel K-Y, krema za sunčanje, čak i maslac. Mogla bih sastaviti opširan popis stvari koje sam vidjela.” Za doktoricom Lester prolazili su još jednim hodnikom iz ranijih desetljeća, kad su forenzične patologe još nazivali mesarima. Nije bilo tako davno kad su još mrtvi i znanost imali vrlo malo dodirnih točaka, osim određivanja krvne grupe, uzimanja otisaka i rendgenskih snimaka. “Nema dokaza o sjemenoj tekućini ni na tijelu ni u tijelu, kao ni na odjeći pronađenoj u kadi”, reče doktorica Lester. “Ni na mjestu događaja. Dakako, oni su se poslužili ultraljubičastom svjetlošću, kao i ja. Ništa nije odavalo ono prepoznatljivo jarkobijelo fluorescentno svjetlo kao što je slučaj kod sjemene tekućine.” “Kod napada spolne prirode, neki počinitelji stavljaju kondom”, reče Scarpetta. “Osobito danas, jer svi su čuli za DNK.” Fragmentirani podaci i dalje su promicali tamnim ekranima, iznova se spajajući nevjerojatnom brzinom, kao da bježe, pa ih netko hvata. Možda se Bergerica nekako sve više aklimatizirala na virtualni svijet. Glavobolja se kao nekim čudom raspršila. Ili ju je možda izliječio adrenalin. Osjećala se agresivno, jer nije voljela da joj se netko opire. Osobito Morales. A još manje Lucy. “Trebale bismo poraditi na e-mailu”, reče Bergerica. To nije bilo prvi put da spominje tu temu otkako ju je nazvao Marino. Činilo se da Marino Lucy ni najmanje ne zanima, te nije slušala Bergericu koja je ustrajno tvrdila da bi trebale usmjeriti pozornost na elektroničku poštu. Lozinke su ležale pred njima, no Lucy je odbijala

preusmjeriti pozornost dok ne stekne bolju predožbu o tome zašto se ime njezine tete tako neugodno često pojavljuje u fragmentiranim verzijama teksta koji je pisala Terri, ili možda Oscar. “Bojim se da je tvoj interes odviše osobne prirode”, reče Bergerica. “I upravo me to brine. Moramo pogledati mejlove, ali tebe više zanima što piše o tvojoj teti. Ne kažem da to nije važno.” “Upravo u tome moraš imati povjerenja u mene i znati da radim ono što treba”, reče Lucy, uopće ne popuštajući. Blok sa zapisanim lozinkama ostao je gdje je i bio, na stolu, kraj Lucyne tipkovnice. “Malo strpljenja. Idemo korak po korak”, dodala je Lucy. “Ja tebi ne govorim kako da vodiš koji slučaj.” “Ali čini se da radiš upravo to. Želim im ući u poštu, a ti i dalje čitaš taj magistarski rad ili što je već. Ne pomažeš mi.” “Baš ti pomažem... time što ti ne popuštam i ne dopuštam da mi određuješ kako da radim svoj posao. Ne mogu ti dopustiti da utječeš na mene i da me usmjeravaš, u tome i jest stvar. Znam što radim, a ti još mnogo toga ne razumiješ. Moraš znati točno što radimo, i zašto i kako, jer ako ovo postane krupno, u što sam uvjerena, postavljat će ti bezbrojna pitanja i napadati te. Ja neću pred sucem i porotom objašnjavati forenzično-računalnu komponentu ovog slučaja, a ti me vjerojatno nećeš moći pozvati kao stručnog svjedoka najmanje zbog jednog očitog razloga.” “O tome moramo razgovarati”, reče Bergerica bez uvijanja. “Pitanje odnosa...” reče Lucy. “Tebe bi diskreditirali.” Bergerica je iskoristila priliku da izrazi sumnje i možda sve prekine. Ili se možda Lucy to spremala predložiti. Možda se Lucy sprema odustati od svega i okončati cijelu priču. “Iskreno govoreći, ne znam što da radim”, reče još Bergerica. “Kad bi ti u tome mogla biti objektivna, zamolila bih te za savjet. Krenula si u nešto, ne znajući da se odnosi i na tebe osobno. I što sada? Ni ti vjerojatno ne želiš nastaviti s ovim. Pretpostavljam da ti je jasno da to nije najpametnija zamisao i da bismo se lijepo trebale pozdraviti, a ja pronaći neku drugu tvrtku.”

“Sad kad znamo da sve ima veze i s mojom tetom? Šališ se... Najgore od svega bilo bi odustati od svega”, reče Lucy. “Ne odustajem. Ti mi vjerojatno želiš otkazati. Upozorila sam te da će doći do toga. Rekla sam ti i da ne postoji druga tvrtka. To smo već prešle.” “Mogla bi dopustiti da netko drugi dovrši to što radi program...” “Moj vlastiti program?! Znaš li ti uopće koliko to vrijedi? To ti je kao da nekome daš da upravlja mojim helikopterom, a da ja sjedim straga, ili da nekome dopustim da spava s mojim ljubavnikom.” “Ljubavnik živi s tobom? Živiš ovdje?” Bergerica je bila uočila stube koje su vodile u povišeni dio prostora. “Opasno je raditi ondje gdje živiš. Pretpostavljam da ta osoba nema pristup supertajnim...” “Jet Ranger nema lozinku ni za što, bez brige”, reče Lucy. “Jer zapravo želim reći, doslovce, da nitko ne dira moj softver. Samo je moj. Ja sam napisala programski kod. Nitko ga neće prokljuviti i to je s moje strane namjerno tako postavljeno.” “Suočavamo se s velikim sukobom interesa, na koji nismo računale ni ti, ni ja”, reče Bergerica. “Ako želiš tako gledati na stvar. Ja ne želim odustati i neću odustati.” Bergerica je gledala u podatke koji su promicali ekranom vrtoglavom brzinom. Pogledala je Lucy. Nije željela da odustane. “Ako me nogiraš,” reče Lucy, “naškodit ćeš samoj sebi na način koji nije nužan.” “Nemam ni najmanju namjeru naškoditi sebi. Ni tebi. Ne želim naškoditi slučaju. Reci mi što želiš učiniti”, reče Bergerica. “Željela bih te poučiti određenim stvarima u vezi sa spašavanjem izbrisanih datoteka, jer, kao što si i sama rekla, ljudi ne znaju da je moguće doći do dokumenta preko kojeg je presnimljena novija verzija. Možeš očekivati da će branitelj u vezi s tim nasrnuti na tebe. Kao što si primijetila, meni su usporedbe vrlo korisne. Evo stoga jednog takvog primjera. Recimo da si došla na omiljeno mjesto za odmor. Na primjer, u Sedonu. Recimo da si odsjela u određenom hotelu s određenom osobom. Kako bi stvari bile što jednostavnije, recimo da si onamo doputovala s Gregom. Prizori, zvukovi, mirisi, emocije, taktilni osjeti... sve to bilježi se u tvojem sjećanju, a velik dio uopće nije na svjesnoj razini.” “Što to radiš?” upita Bergerica.

“Godinu dana kasnije”, nastavi Lucy, “ti i Greg ponovno avionom putujete u Sedonu, istog vikenda u godini, unajmljujete isti auto, odsjedate u istoj sobi istog hotela, ali iskustvo neće biti identično. Na njega utječe ono što se u vašem životu događalo u međuvremenu, mijenjaju ga vaše emocije, odnos, zdravlje, tvoje i njegovo, ono što zaokuplja tebe, ono što zaokuplja njega, vremenske prilike, gospodarstvo, skretanje s puta, preuređenja, sve pojedinosti, sve do cvjetnih aranžmana i čokoladica na jastuku. Iako toga nisi svjesna, preko starih zapisa zapisuješ nove, koji nisu identični, iako svjesno možda ne uočavaš razliku.” “Otvoreno ću ti reći...” reče Bergerica. “Ne volim da mi ljudi prekopavaju po životu i narušavaju moje granice.” “Pročitaj malo što piše o tebi. Nešto je lijepo, nešto manje lijepo. Pročitaj Wikipediju.” Lucy ju je netremice gledala u oči. “Ne govorim ništa što ne spada u javno dostupne informacije. Medeni mjesec s Gregom provela si u Sedoni. To ti je jedno od najdražih mjesta. Usput, kako je on?” “Nemaš pravo tako istraživati podatke o meni.” “Itekako imam pravo. Željela sam točno doznati što me čeka. I mislim da znam. Iako mi nisi ponudila osobito mnogo kad je riječ o iskrenosti.” “A što to s moje strane smatraš neiskrenim?” “Nisi rekla... Nisi rekla ništa”, odgovori Lucy. “Nemaš razloga za nepovjerenje i trebala bi mi vjerovati”, reče Bergerica. “To što radim neću prekinuti zbog nekakvih granica ili mogućeg sukoba interesa. Čak i ako mi narediš”, reče Lucy. “Sve sam presnimila na svoj server. Ako želiš uzeti njezine kompjutore i otići, samo izvoli. Ali nećeš me zaustaviti.” “Ne želim se svađati.” “To ti ne bi bilo pametno.” “Molim te da mi ne prijetiš.” “Ne prijetim. Jasno mi je da se možda osjećaš ugroženo i da ti razum možda nalaže da me trebaš pokušati ukloniti iz ovog slučaja, iz svega. No prava je istina da ne možeš spriječiti to što radim. Doista nemaš tu mogućnost. Informacije o mojoj teti nalazile su se u stanu

u kojem je upravo ubijena jedna žena. U magistarskome radu na kojem je Terri ili netko drugi neprestano radio i modificirao tekst. Rekla bih čak opsjednuto. I to bi trebalo brinuti i tebe i mene. A ne što drugi misle ili hoće li nas optužiti.” “Za što?” “Za sukob interesa. Zbog moje tete. Zbog bilo čega.” “Nije mi stalo do toga što drugi misle, makar ti to ne vjeruješ”, reče Bergerica. “Jer sam shvatila da je bolje navesti ih na to da misle ono što ja želim nego da se time zamaram. To mi ide dosta dobro. Nisam imala izbora. Moram biti sigurna da Kay i ne sluti što se događa. Moram s njom razgovarati.” “Bila bi rekla Bentonu”, reče Lucy. “Bila bi rekla i tebi. Ni u snu ne bi pristala pregledati Oscara Banea da je nekako poznavala njega ili Terri Bridges.” “Kad sam zatražila da ga pregleda, nije dobila praktički nikakve informacije o slučaju. Pa tako ni žrtvino ime. Stoga je moguće da je nekako poznavala Terri, ali to nije znala dok se nije našla u toj sobi s Oscarom.” “Kažem ti, do sada bi već nešto svakako spomenula.” “Ne znam za tebe,” reče Bergerica, “ali meni je neobično da studentica nije barem pokušala stupiti u kontakt s izvorima za magistarski ili doktorski rad. Terri Bridges pisala je o Kay, ali s njom nije stupila u vezu, niti je to pokušala učiniti? Jesmo li u to sigurni? Možda je pokušala, ali se Kay ne sjeća, jer je to nije zanimalo.” “Sjećala bi se i u najmanju bi ruku uljudno odbila suradnju. Teta Kay nije poznavala tu ženu.” “Doista misliš da možeš biti objektivna? Da se možeš nositi s time? I da želiš?” “Mogu. I želim”, reče Lucy, čiju je pozornost odjednom privuklo to što se događalo na ekranu. Zaslonom su promicale riječi: SCARPETTA, autorica: Terri Bridges, iste riječi nebrojeno puta, u različitim fontovima i veličinama slova. “Počelo se sortirati prema naslovnoj stranici”, reče Lucy. “Je li to bila nekakva jebena luđakinja?”

19

MRTVAČNICA SE NALAZILA NA NAJNIŽOJ RAZINI ZGRADE, GDJE SU pogrebnički kombiji i vozila koja sudjeluju u spašavanjima mogla Iako prići posebnom ulazu, dovozeći i odvozeći mrtva tijela. Miris industrijskog mirisnog sredstva prodorno je ispunjavao zrak u nijemome hodniku u kojem su se nalazila napuštena nosila s kotačima. Iza zaključanih vrata kroz koja su prošli nalazili su se pohranjeni ostaci kostura i sačuvani primjerci mozgova, a iza toga nalazilo se i sumorno čelično dizalo koje je tijela prevozilo na kat, gdje ih se moglo pogledati iza stakla. Scarpetta je osjećala osobito suosjećanje prema onima koji su tako posljednji put vidjeli voljenu osobu. U svim mrtvačnicama na čijem je čelu ikada bila, staklo je bilo neprobojno, a sobe za razgledavanje civilizirane, uz tek naznake života, poput reprodukcija pejzaža i prave biljke, a oni koji su nekoga izgubili nikada nisu bili bez pratnje. Doktorica Lester povela ih je u prostoriju obično rezerviranu za ostatke u visokom stupnju raspadanja, radioaktivne ili zarazne, a jedva primjetan, ali ustrajan smrad dostigao je Scarpettu kao da je unutra nekako doziva osobita vrsta jada i nesreće. Većini liječnika nije se osobito radilo u takvim uvjetima. “Postoji određeni razlog zbog kojeg je ovo tijelo u izolaciji?” upita sada. “Ako postoji, možda bi ovo bio prikladan trenutak za to da nas s time upoznaš.” Doktorica Lester pritisnula je prekidač. Stropna je rasvjeta zatreperila i obasjala jedan nepomični stol za obdukcije od nehrđajućeg čelika, nekoliko kolica s kirurškim instrumentima, te nosila s kotačima na kojima se nalazilo tijelo prekriveno plavim pokrovom za

jednokratnu uporabu. Na velikome ravnome ekranu na radnoj plohi nalazilo se šest prikaza s pokretnih videokamera koje su prikazivale razne dijelove zgrade i ulaza za vozila. Scarpetta je rekla Bentonu da pričeka na hodniku, pa je ušla u susjednu garderobu i uzela maske za lice, navlake za cipele i glavu, te ogrtače. Iz ladice je izvukla ljubičaste gumene rukavice dok je doktorica Lester objašnjavala da tijelo u toj prostoriji drži jer je igrom slučaja veliki hladnjak ondje trenutačno prazan. Scarpetta je gotovo nije slušala. Jednostavno nije bilo valjanog izgovora za to što kolica nije odgurala malo dalje, u prostor za obdukcije, gdje je opasnost od biološki štetnih tvari bila manja, a nije bilo ni neugodnog mirisa. Pokrov je zašuštao kad ga je Scarpetta odmaknula, otkrivajući blijedo tijelo dugačkog torza, velike glave i kratkih udova karakterističnih za akondroplaziju. Odmah je uočila nedostatak dlaka na tijelu, pa tako i stidnih dlaka. Pretpostavljala je da su uklonjene laserski, što bi iziskivalo niz bolnih tretmana, a to bi bilo u skladu s onim što je Oscar Bane rekao o Terrinim fobijama. Prisjetila se dermatologinje koju je bio spomenuo. “Pretpostavljam da su je dopremili u ovom stanju”, reče Scarpetta, pa pomakne jednu nogu, da je bolje pogleda. “Da je nisi obrijala.” Dakako, nije smjela ponoviti informacije koje je dobila od Oscara i to ju je užasno frustriralo. “Nipošto”, reče doktorica Lester. “Nisam obrijala ni neki drugi dio. Nije bilo razloga za to.” “Je li policija spomenula nešto u vezi s time? Jesu li pronašli što na mjestu događaja, jesu li nešto doznali od Oscara, možda od svjedoka... o uklanjanju dlaka ili nekoj drugoj proceduri kojoj se možda podvrgnula?” “Samo da su to primijetili”, odgovori doktorica Lester. Scarpetta reče: “Nije se, znači, spominjalo da je možda nekoga posjetila, da je zbog toga bila u nekoj ordinaciji? Primjerice kod nekog dermatologa...?” “Mike je nešto tako spomenuo. Zapisala sam ime. Neka liječnica ovdje, u gradu. Rekao je da će je nazvati.” “Kako je doznao za tu liječnicu?” upita Benton.

“Prema računima pronađenima u stanu. Koliko sam shvatila, odnio je hrpu računa, pošte i sličnih stvari i počeo ih pregledavati. Uobičajene stvari. Ne treba ni naglašavati kako nas to dovodi do nove pretpostavke... o tome da je dečko pedofil. Muškarci koji od žene traže da ukloni sve stidne dlake najčešće su pedofili, bilo da tu sklonost provode u praksi ili ne.” “Znamo li pouzdano daje uklanjanje dlaka bilo njegova zamisao?” upita Benton. “Kako znaš da to nije bila njezina ideja, da se to nije sviđalo njoj?” “Ovako izgleda kaO da još nije ni ušla u pubertet”, reče doktorica Lester. “Ništa drugo na njoj ne izgleda kao da još nije ni u pubertetu”, reče Benton. “A uklanjanje stidnih dlaka može ukazivati i na oralni seks.” Scarpetta približi radnu svjetiljku kolicima. Rez u obliku slova Y protezao se od jedne do druge ključne kosti, a spajao se na prsnoj kosti, te završavao u području zdjelice. Bio je zašiven debelim koncem, u nizovima koji su je oduvijek podsjećali na šavove na loptici za bejzbol. Promijenila je položaj glave da bolje pogleda lice i pritom pod tjemenom osjetila odrezan gornji dio lubanje. Boja kože Terri Bridges bila je zagasito crvenkaste boje, popucale kapilare svijetlocrvene, a bjeloočnice, kad je podignula kapke, posve crvene od krvarenja. Nije umrla ni milosrdno, ni brzo. Davljenje konopcem, vrpcom ili nekom sličnom ligaturom djeluje na arterije i vene koje mozgu dovode krv punu kisika, a odvode krv u kojoj ga više nema. Dok joj je netko stezao konopac oko vrata, stiskao vene koje odvode krv, krv je i dalje pristizala u glavu, ali nije imala kamo otjecati. S jačanjem pritiska došlo je do prsnuća krvnih žila, a to je dovelo do zagušenja i mnogobrojnih slučajeva mikrokrvarenja. Mozak je ostao bez kisika, te je umrla od cerebralne hipoksije. Ali ne odmah. Scarpetta je s kolica za instrumente uzela povećalo i ravnalo, te stala proučavati abrazije na vratu. Imale su oblik slova U, visoko ispod donje vilice, a podizale su se iza glave, naglo s obiju strana. Uočila je i jedva primjetan obrazac linearnih tragova koji su se međusobno preklapali. Predmet kojim ju je netko zadavio svakako je bio gladak, bez jasno definiranih rubova, a širina mu se kretala

u rasponu od devet i pol do petnaest cijelih devet milimetara. To je već bila viđala kad je kao oružje poslužio neki komad odjeće ili nekog drugog elastičnog materijala koji je zbog zatezanja postajao sve užim, a širio se kad bi povlačenje popustilo. Pokazala je Bentonu da joj priđe. “Ovo je sličnije davljenju svojevrsnom garotom”, reče. Prstom mu je pokazala djelomično abradirane vodoravne tragove oko vrata i mjesto na kojem su prestajali, neposredno iza kosti vilice. “Kut ukazuje na to da se napadač nalazio iza i iznad nje, te da se nije poslužio omčom, niti nekakvom ručicom da snažnije zategne ligaturu”, reče. “Držao je krajeve i snažno ih potezao unatrag i prema gore, i to više puta. Ponešto poput automobila koji se kreće naprijed-natrag kad zapne u snijegu. Kreće se po vlastitim tragovima, ali ih ne pokriva savršeno točno, pa se možda može, a možda i ne može odrediti koliko se puta sve to ponovilo. Obrati pozornost na silna crvena mjesta pucanja kapilara i prekida cirkulacije, koja su također u skladu s takvim načinom davljenja.” Pogledao je kroz povećalo i prstima u rukavici dodirnuo tragove na vratu, okrećući glavu u stranu, kako bi sve bolje vidio. Scarpetta je osjećala dodir njegova tijela dok su zajedno gledali, pa joj je pozornost odvuklo mnoštvo mirisa i osjeta. Ledeni, neugodno nepokretni zrak bio je u jako osjetnoj opreci u odnosu na njegovu toplinu. Dok je i dalje objašnjavala svoju pretpostavku o tome da je Terri Bridges netko više puta davio, u njemu je osjećala živu napetost. “Na temelju tragova koje opažam... najmanje tri puta”, reče još. Doktorica Lester stajala je podalje, sa suprotne strane kolica, prekriženih ruku i lica na kojem se odražavala nelagoda. “Koliko je vremena proteklo do trenutka kad se onesvijestila?” upita Benton. “Do toga je moglo doći već i za desetak sekunda”, odgovori Scarpetta. “Smrt bi uslijedila nakon samo nekoliko minuta, osim u slučaju popuštanja stiska, a smatram da se upravo to i dogodilo. Ubojica joj je dopuštao da se osvijesti, a potom bi je ponovno davio tako da se onesvijesti, i to ponavljao sve dok više nije mogla preživjeti. Ili mu je možda dojadilo.” “Ili ga je možda nešto u tome prekinulo”, reče Benton.

“Moguće. Ali taj obred ponavljanja objašnjava tako izrazito mnogo tragova zagušenja na licu, to mnoštvo sićušnih tragova krvarenja.” “Sadizam”, reče on. Doktorica Lester sada im je prišla za korak i rekla: “Ili možda sado-mazo igrica koja je otišla predaleko.” “Jesi li na vratu potražila vlakna?” upita je Scarpetta. “Nešto što bi nam moglo ukazati na to o kakvom je tipu ligature riječ?” “Izdvojila sam vlakna iz kose i s drugih dijelova tijela i poslala ih u laboratorij na analizu tragova. Na abrazijama na vratu nije bilo vlakana.” Scarpetta reče: “Ubrzala bih sve što je moguće. Ovo nije slučaj sado-mazo igrice koja se nije razvijala po planu. Crvenkaste i duboke brazde na ručnim zglobovima pokazuju da su joj ruke bile čvrsto vezane samo jednim sredstvom oštrih rubova.” “Na plastičnim lisicama provjerit će moguće tragove DNK.” “Te tragove nisu ostavile plastične lisice”, reče Scarpetta. “Plastične lisice imaju Zaobljene rubove kako bi se izbjegle ozljede. Pretpostavljam da si već poslala...” Doktorica Lester sada je prekine: “Sve je već u laboratoriju. Dakako, sredstvo za vezivanje ovamo je došlo prvo. Mike mi ga je pokazao, kako bih ga usporedila s brazdama na zapešćima i eventualno s tragovima na vratu, a potom ga je odnio. Ali na nekim fotografijama koje sam vam dala imate i te lisice.” Scarpettu je to razočaralo. Željela je vidjeti stvarne plastične lisice, utvrditi podsjećaju li je na nešto što je već ranije vidjela. Pronašla je fotografije, a snimke u krupnome planu nisu joj otkrile ništa više od onoga što je bilo na fotografijama s mjesta događaja. Spone koje je Oscar navodno uklonio s Terrinih ručnih zglobova bile su bezbojne plastične vrpce široke šest milimetara, dugačke 52 centimetra od šiljatog završetka do nazubljenog otvora na suprotnome kraju. Jedna je strana bila nazubljena, druga glatka, a rubovi oštri. Nigdje nije bilo ni serijskog broja, ni neke druge oznake koja bi mogla ukazati na proizvođača. “Izgleda mi poput nekakve spojnice za kabele”, reče Benton.

“To posve sigurno nisu plastične lisice, ni Flex-Cuff, ni PlastiCuff, ništa od onoga što bi se koristilo kao sredstvo za vezivanje ruku”, reče Scarpetta. “Osim što su mnoge trake za vezivanje žica i kabela crne”, reče Benton zamišljeno, dok je gledao fotografije. “Sve što se može naći vani i na što mogu djelovati ultraljubičaste zrake proizvodi se u crnoj boji. A ne od nekog svijetlog ili prozirnog materijala.” “Možda je to nekakva vrpca za vezanje vreća za jednokratnu uporabu”, reče Scarpetta. “Za unutarnju uporabu, budući da je bezbojna. To nije uobičajena vrpca za vreće za smeće.” Pogledala je na suprotnu stranu prostorije, prema vreći za opasni biološki otpad, jarkocrvenoj s univerzalnim simbolom, učvršćenoj za držač od nehrđajućeg čelika kraj umivaonika. “Zapravo...” reče sada. “Takve sam plastične vrpce viđala upravo ovdje. Za ovo.” Pokazala je prema tom držaču s vrećom. “Naše se vrpce vežu”, obrecne se doktorica Lester, kao da je Scarpetta doista htjela reći da su plastične vrpce kojima je netko vezao Terri Bridges potekle iz ove mrtvačnice. “U cijeloj je priči važno samo”, reče Scarpetta, “da se ljudi koji se upuštaju u sado-mazo igrice u pravilu ne vežu toliko čvrsto da prekidaju cirkulaciju, te da se najčešće ne služe vrpcama oštrih rubova, ni mehaničkim pomagalima koje nije jednostavno osloboditi ili ukloniti nekim ključem. A ova vrsta spone” pokazala je na fotografiju - “nikako se ne može ukloniti nakon što se vrh provuče kroz nazubljeni otvor. Može se samo još jače zategnuti. To ju je moralo boljeti. Spone se mogla osloboditi jedino tako da je netko pod plastiku uvukao nož ili neki oštar predmet i prerezao je. A ovdje se i vidi mala porezotina, kraj lijeve kosti zapešća. Moguće je da se to i dogodilo tako. To je možda trag kuhinjskih škara, ako je istina da su one upotrijebljene. Je li na tijelu bilo krvi kad su je dovezli, osim krvi od ozljeda na nogama?” “Nije.” Tamne oči doktorice Lester nepomično su piljile u nju. “No, da, ako je bila mrtva kad joj je netko odvezao ruke i ako je tada zadobila porezotine, nije ni mogla krvariti, barem ne obilno”,

reče Scarpetta. “To nije bila igrica. Bola je bilo previše da bi se radilo o igri.” “Meni se nekako čini da je bol i cilj sado-mazo igrica.” “U ovom bolu nije bilo užitka”, reče Scarpetta. “Osim kod osobe koja ju je nanosila.” Naslovna stranica pripadala je verziji staroj oko tri tjedna, od 10. prosinca. “To je uistinu velika datoteka i još smo daleko od potpunog spašavanja svih podataka”, reče Lucy. “Ali i ovaj dio pruža ti dobru predodžbu...” Bila je spojila fragmente u tekstualnu datoteku i Bergerica je sada počela čitati, dok joj je Lucy spuštala tekst strelicom na tipkovnici: ... Dok su mi ruke u mrtvome tijelu, zamišljam kako bih bolje ubila žrtvu. Uza sve znanje kojim raspolažem... Dakako da bih mogla izvesti savršeno ubojstvo. Dok sam s kolegama i nakon što popijemo dovoljno viskija, volimo smišljati scenarije koje nikada ne bismo iznijeli na nekom strukovnom skupu, niti spomenuli pred članovima obitelji, prijateljima, a ponajmanje protivnicima! Upitala sam je koji joj je najdraži viski. Prvo mjesto morali bi posve ravnopravno podijeliti nemiješani ječmeni50 irski viski Knappogue Castle i nemiješani ječmeni škotski viski Brora. Nikad čula ni za jedno ni za drugo. A zašto biste trebali čuti? Knappogue je vjerojatno najbolji irski viski na svijetu i stoji gotovo sedamsto dolara. A Brora je toliko rijetka i profinjena da svaka boca ima serijski broj i košta više nego svi vaši udžbenici za jednu školsku godinu. Kako si možete priuštiti tako skupa pića i ne peče li vas savjest dok toliki ljudi ostaju bez doma i ne mogu napuniti automobilski rezervoar?

50 Engl, single malt.

Odbijem li veličanstveni irski viski, neću vama napuniti rezervoar - pod uvjetom da imate auto. Činjenica je da kvalitetnija pića - bilo da je to Chateau Petrus, čisti viski od samo jedne vrste ječma ili vrlo profinjena tekila od agave - manje škode jetri i mozgu. Znači da na imućne ljude koji piju kvalitetne stvari zloporaba alkohola ne djeluje toliko loše? To još nisam čula. Koliko ste ljudskih jetara i mozgova vidjeli i secirali? A neki drugi primjeri s mračne strane? Što još govorite iza kulisa, osobito u društvu kolega? Razmećemo se slavnim osobama nad čijim smo tijelima obavili obdukciju (svi mi potajno žalimo što nismo radili Elvisa ili Annu Nicole Smith ili princezu Dianu). Čujte, ista sam kao i svi ostali. Želim slučaj koji nitko drugi ne može dobiti. Želim serijska ubojstva iz Gainesvillea. Upravo ja želim doći na mjesto zločina i zateći odrezane glave koje me promatraju s police za knjige. Dala bih sve da me mogao ispitivati Ted Bundy kad se sam branio na suđenju za ubojstvo. Dovraga, dala bih sve i da sam mogla provesti obdukciju nakon što su ga smaknuli. Navedite neke od senzacionalnih slučajeva na kojima ste radili. Imala sam sreće, pa ih je bilo više. Na primjer, udari groma, kada nitko drugi nije mogao odrediti uzrok smrti, jer vam tijelo leži nasred polja, rastrgane odjeće. Prva pomisao? Napad seksualne prirode. Ali obdukcija ne pokazuje nikakve tragove ozljeda. Što odaje pravi uzrok? Razgranati uzorak poznat pod nazivom Lichtenbergove figure ili električno grananje, ili ako čovjek na sebi ima nešto što sadrži željezo, poput čelične kopče na remenu, taj se predmet magnetizira, ili se možda ručni sat zaustavio u trenutku udara... uvijek provjeravam takve pojedinosti. Većina sudskih patologa to ne čini, jer su odviše neiskusni ili naivni, ili jednostavno ne obavljaju posao osobito dobro. Od vas sam očekivala više suosjećanja.

Budimo realni: smrt Je smrt. Mogu Iskazati svu empatlju ovoga svijeta I rasplakati svaku porotu. All Imam II doista dojam da mi je netko iščupao srce iz grudi kad se suočim s najnovijom tragedijom? Je li mi uistinu stalo kad murjaci komentiraju stvari koje nikada ne dođu do javnosti? Na primjer...? To su obično seksualne aluzije. Veličina žrtvina penisa osobito ako je malen ili ima divovske dimenzije. Veličina žrtvinih grudi - osobito ako su, kako ja to obično kažem, materijal za duplericu. Znam mnoštvo sudskih patologa koji uzimaju suvenire. Prave male trofeje. Umjetni kuk neke slavne osobe. Zub. Implantat za grudi, a njih uvijek žele muškarci. (Ne pitajte me što s njima rade, no obično su im nadohvat ruke.) Implantati za penise - to je već zabavno. Jeste li vi kada zadržali takvu uspomenu? Samo jednom. Prije dvadeset godina, još na početku karijere, u slučaju serijskih ubojstava u Richmondu, gdje su me tek bili imenovali šeficom. Ali suvenir nije potekao iz žrtvina tijela. Nego od Bentona Wesleyja. Upoznali smo se u mojoj sobi za sastanke. Nakon što je otišao, zadržala sam njegovu čašu od kave. Znate one visoke čaše od stiropora iz prodavaonica 7-Eleven? Totalno sam žudjela za njim od trenutka kad sam ga ugledala. Što ste učinili s tom njegovom čašom? Odnijela sam je kući i oblizala joj rub, kao da ću tako osjetiti i njegov okus. Ali s njim zapravo niste spavali... do kada? Približno pet godina kasnije? Svi misle da je tako. Ali to ne odgovara istini. Nazvala sam ga nakon tog prvog sastanka i pozvala na piće - pod izlikom da ćemo nasamo nastaviti razgovarati o slučajevima. Čim su se za nama zatvorila moja ulazna vrata, navalili smo jedno na drugo. Tko je počeo?

Ja sam zavela njega. Tako se on nije morao pretjerano boriti s moralnim dvojbama. Bio je oženjen. Ja sam bila razvedena I nisam bila u vezi. Sirota njegova supruga. Benton i ja bili smo ljubavnici gotovo pet godina prije nego što joj je na koncu priznao, pretvarajući se kao da je tek započeo izvanbračnu vezu jer mu je brak zaglavio u beživotnoj slijepoj ulici. I nitko nije znao? Ni Pete Marino? Lucy? Vaša tajnica, Rose? Oduvijek se pitam je li Rose u nešto posumnjala. Bilo je nečeg u načinu na koji se držala kad bi se Benton pojavio radi novog razgovora o nekom slučaju ili kad bih ja ponovno odlazila na konzultacije u Quantico. Prošlog ljeta umrla je od raka. Stoga je ne možete pitati. Nekako mi baš ne izgleda da vam rad s mrtvacima inhibira seksualnost. Naprotiv. Nakon što toliko puta istražite svaki kvadratni centimetar čovjekova tijela, više ne osjećate baš nikakav stid, ni sustezanje ili nekakvu odbojnost. U seksualnome smislu ništa više nije izvan granica dopuštenoga, a mnogo toga preostaje za eksperimentiranje... “Možeš li to proslijediti Kay?” upita Bergerica nakon što se dio spojenog teksta neočekivano prekinuo. “Pa da možda pogleda kad uhvati malo vremena. Možda će joj sinuti nešto što nama ne pada na pamet.” “To je navodno dio razgovora vođenog na Dan zahvalnosti”, reče Lucy. “Za koji znam da se nije odigrao. Osim toga, ionako nikad ni s kim ne razgovara na takav način.” “Uočila sam kreativno korištenje fontova. Što ti misliš?” “Autor, Terri ili tko god to već bio, često se služi različitim fontovima”, složi se Lucy. Davala je sve od sebe ne bi li ostala smirena, no zapravo je bila izvan sebe od bijesa. Bergerica je to naslutila, te je čekala. Lucyn bijes u prošlosti je bio nešto čega se trebalo bojati.

“Smatram da tu ima i određene simbolike”, nastavi Lucy. “U tom lažnom intervjuu, primjerice, kad Terri postavlja pitanja, recimo da se radi o Terri, font je Franklin Gothic, boldan. Lažni odgovori moje tete ispisani su Arialom, manjim slovima.” “To bi na simboličnoj razini značilo da je Terri po važnosti nadmašila Kay”, reče Bergerica. “I nešto još gore. Za puriste u svijetu obrade teksta Arial je na zlu glasu.” Dok je govorila, Lucy je proučavala tekst. “Nazivaju ga neuglednim, običnim, beskarakternim, a smatraju ga i bestidnim uljezom. O tome postoji sva sila članaka.” Izbjegavala je Bergeričin pogled. “Uljezom?” ponovi Bergerica. “Misliš na plagijat, kršenje autorskih prava? O čemu zapravo govoriš?” “Smatra se da je to plagirana Helvetica, koja je nastala pedesetih godina i postala jednim od najpopularnijih fontova na svijetu”, odgovori Lucy. “Laičko oko neće uočiti razliku između Helvetice i Ariala. Ali puristima, profesionalnim grafičarima, Arial je parazit. Što je tu najironičnije? Neki od mlađih grafičkih dizajnera smatraju da je Helvetica nastala od Ariala, a ne obrnuto. Shvaćaš li simbolički značaj? Jer je jezovit, barem, meni.” “Naravno da shvaćam”, reče Bergerica. “To može značiti da su Terri i Kay nekako zamijenile mjesta i da je Terri na određeni način preuzela ulogu svjetski poznatog forenzičara. Otprilike onako kako je to izveo Mark David Chapman prije nego što će ubiti Johna Lennona. Nosio je pločicu s imenom Johna Lennona. Otprilike kao Sirhan Sirhan koji je navodno rekao da će time što je ubio Bobbyja Kennedyja postati slavniji.” “Promjena fonta je progresivna”, reče Lucy. “U novijim verzijama postaje sve izraženijom, kao i isticanje Terrina imena i implicitna negativnost prema mojoj teti.” “Ta promjena pokazuje da je Terrina privrženost prema Kay poprimala oblik neprijateljstva i odbacivanja. Trebala bih govoriti o autoru ili autorici. No da pojednostavnimo stvar, zvat ću je Terri”, nagađala je Bergerica. “Kad bolje promislim, nešto slično dogodilo se između Kay i Marina. On ju je obožavao. A onda ju je poželio uništiti.”

“Nije baš toliko jednostavno i nije isto”, reče Lucy. “Marino je imao razloga zaljubiti se u moju tetu. Poznavao ju je. Terri nije imala razloga za to da prema njoj nešto osjeća. Bila je to samoobmana.” “Pretpostavljamo da je bila poklonica fontova. Vratimo se na to”, reče Bergerica, nastavljajući s procjenom situacije. Lucy je drukčija - i to stvarno i istinski. Žestoka, to da. Ali ne onako raspaljiva kao nekoć. Prema Bergeričinu mišljenju, Lucy je nekoć balansirala na rubu nasilnosti. To joj je bio uobičajeni, stalni način funkcioniranja i zbog njega je tada bila krajnje ugrožena. “Definitivno smatram da je dobro poznavala fontove”, reče Lucy. “Služi se različitim fontovima za fusnote, bibliografiju, naslove poglavlja, sadržaj... Većina ljudi to ne čini kad piše takav rad. Možda će promijeniti veličinu slova i upotrijebiti kurziv, ali se većina neće tako promišljeno služiti različitim fontovima. Štoviše, najčešći je font obično i početni, već zadani font u nizu programskih paketa za obradu teksta, pa tako i u programu kojim se služila Terri. Sam tekst najvećim je dijelom u Times New Romanu.” “Primjeri”, reče Bergerica, zapisujući u blok. “Kojim.se fontovima služi, za što i zbog čega? Teoretski govoreći...” “Za fusnote ima Palatino Linotype, koji je vrlo čitljiv i na kompjutorskom ekranu i isprintan na papiru. Za bibliografiju ima Bookman Old Style. Također vrlo čitljiv. Za naslove poglavlja odabrala je MS Reference Sans Serif, koji se obično i koristi za naslove. Ponavljam, toliki broj različitih fontova je rijetkost, osobito u akademskome radu. Meni to ukazuje na činjenicu da je to što piše izrazito personalizirano. Stvar nije bila samo u pisanju.” Bergerica se zagleda u nju. “Kako to, dovraga, znaš, tek tako, iz glave?” upita. “Fontovi... Na njih uopće ne obraćam pozornost. Ne znam ti čak ni reći kojim se fontom služim kad pišem službene dokumente.” “Služiš se istim standardnim početnim fontom kao Terri. Times New Roman, oblikovanim za londonski Times. Riječ je o uskome, pa tako i ekonomičnome fontu, koji je međutim i vrlo čitljiv. Danas sam u tvom uredu na stolu vidjela isprintane dokumente. Kod računalne forenzike čak i ono što izgleda kao trivijalna pojedinost neki put može biti važno.” “A to bi mogao biti slučaj ovdje.”

“Ove ti stvari mogu pouzdano potvrditi”, reče Lucy. “Ti su različiti fontovi plod promišljenog izbora, jer ih je morala odabrati. Eh, sad... je li im pridavala simbolično značenje u smislu toga kakvo joj je bilo mišljenje o njoj samoj i o nekome drugome, na primjer mojoj teti? Ne znam. Ali ako te zanima moje mišljenje...? Cijela je priča bolesna i bila na dobrome putu da postane još bolesnijom. Ako je Terri doista napisala taj tekst i da je još živa, smatrala bih je opasnošću za svoju tetu. Možda čak i fizički opasnom. U najmanju ruku kleveće osobu koju nije čak ni upoznala.” “Kay će morati dokazati da to nije istinito. A kako će, primjerice, dokazati da anegdota o čaši za kavu nije istinita? Kako ti znaš da to nije točno?” “Jer ni u snu ne bi učinila takvo što.” “Ne bih baš rekla da si u položaju u kojem možeš znati što Kay radi u privatnome životu”, reče Bergerica. “Dakako da jesam i da znam.” Lucy je pogleda u oči. “Kao i ti. Pitaj bilo koga je li se kad sprdala s tijelima žrtava ili nešto slično dopustila drugima. Pitaj bilo koga tko je ikada s njom bio u mrtvačnici ili na mjestu zločina uživa li u jezovitim slučajevima i žali li zbog toga što nije radila obdukciju na tijelima ljudi poput Teda Bundyja. Nadam se samo da sve to neće isplivati i na sudu.” “Mislila sam na čašu od stiropora. Zašto te toliko uznemiruje kad Kay zamišljaš kao osobu sa spolnim obilježjima i nagonom? Jesi li joj ikada dopustila da bude čovjek od krvi i mesa? Ili je samo savršena majka ili, još gore, majka koja nije dovoljno savršena?” “Priznajem da mi je to bilo problematično dok sam se morala nadmetati za njezinu pozornost, te joj nisam dopuštala da ima mane i stvarne osjećaje”, reče Lucy. “Bila sam pravi tiranin.” “Više nisi?” “Možda je Marino bio posljednja doza radijacije, posljednji krug kemoterapije. Posve nehotice, izliječio me od nečega što je u meni bilo maligno i odnos između mene i tete sada je zapravo bolji. Shvatila sam da ima svoj život, posve odvojen od mene i to mi je u redu. I više nego u redu. Tako je još bolje. Nije da to i ranije nisam znala. Ali iz današnje perspektive: to jednostavno nisam tako doživljavala. A sad je i u braku. Da Marino nije učinio to što je učinio, ne bih rekla da bi se Benton odlučio na brak.”

“To govoriš kao da se radilo isključivo o njegovoj odluci. Ona na to nije imala utjecaja?” Bergerica ju je pomno motrila. “Uvijek mu je dopuštala da bude to što jest. To bi i dalje činila. Voli ga. Zapravo, vjerojatno ne bi mogla biti ni s kim drugim, jer postoje tri stvari koje nikada neće poštovati i koje ne tolerira. Biti pod nadzorom, biti prevarena i izdana i dosađivati se. Ukaže li se samo jedna od njih, radije će biti sama.” “Zvuči mi poput još nekoliko osumnjičenika koje znam”, reče Bergerica. “To je vjerojatno točno”, reče Lucy. “No, da”, reče Bergerica, ponovno usmjerujući pozornost na znakove na ekranu. “Nažalost, to što je u ovim računalima zapravo su dokazi, a ljudi koji rade na slučaju to će pročitati. I da, stvar bi mogla doći i do javnosti.” “To bi je uništilo.” “Ja je neću uništiti”, reče Bergerica. “Ali moramo nekako utvrditi odakle su potekle te informacije. Ne bih rekla da je sve samo tako izmišljeno. Terri, ili tko je to već napisao, zna previše. Na primjer za prvi susret Bentona i Kay u Richmondu prije dvadeset godina.” “Njihova veza nije počela tada.” “Kako bi ti to mogla znati?” “Jer sam tog ljeta bila kod nje”, odgovori Lucy. “Benton onamo nije došao nijednom. A kad nije bila na poslu ili na mjestu nekog zločina, ona je bila sa mnom. Bila sam zeznuto debeljuškasto derište, vraški ludo i s očajničkom željom za tim da joj zaokupim pozornost. Drugim riječima, samo sam tražila mogućnost da upadnem u nevolje i nisam bila u mogućnosti istinski shvatiti da zbog problema kojima se ona bavi ljudi završavaju kao žrtve silovanja i ubojstava. Nije me ostavljala samu ni na trenutak, uz serijskog ubojicu koji je terorizirao grad. Tek tako da znaš, nikada nisam vidjela nikakvu čašu iz 7-Elevena.” “To što je nisi vidjela ne znači ništa”, reče Bergerica. “Zašto bi ti je pokazala, a osobito zašto bi ti objašnjavala da ju je donijela kući iz ureda?” “Ne bi ništa objašnjavala”, reče Lucy. “Ali malo mi je žao što je nisam vidjela. Tada je uistinu bila osamljena.”

20

SCARPETTA JE TIJELO TERRI BRIDGES PREBACILA NA STRANU, DA GA bolje pogleda, s prednje i sa stražnje strane. Osim tragova na vratu i malene porezotine na jednom ručnom zglobu, jedine ozljede koje je uočila počinjale su oko sredine bedara, s prednje strane. Bile su to dugačke i uske modrice s mnogobrojnim tankim abrazijama koje su zacijelo i krvarile, a uglavnom su bile horizontalne, kao da ju je udarilo nešto poput daske ravne površine s rubom. Koljena su joj također bila puna masnica i ogrebotina, kao i gornja strana stopala, a zahvaljujući povećalu, Scarpetta je u svima ugledala i sićušne svijetle komadiće drva tanke poput dlake. Crvenilo modrica i izostanak oteklina ukazivali su na to da su sve nastale neposredno prije trenutka kad je nastupila smrt. Možda se radilo o nekoliko minuta, ali je mogla biti riječ i o cijelome satu. Doktorica Lester smatrala je u vezi s tim komadićima, pronađenima s prednje strane, na koljenima i na stopalima, da je možda, u nekom trenutku, netko povlačio tijelo i da su samo ti dijelovi tijela bili u dodiru s nekom drvenom površinom, na primjer podom. Scarpetta je na to rekla kako nema mnogo podova dovoljno grube površine da ostavljaju takve komadiće, osim ako im je površina posve neobrađena. “Nećeš me navesti na to da već sada odbacim mogućnost nesretnog slučaja”, reče tvrdoglavo doktorica Lester. “Vezivanje, udaranje, bičevanje, jaki udarci... Stvari se nekada otmu nadzoru.” “A borba i otimanje?” upita Benton. “Ulazi li i to nekako u tvoju teoriju o tome da je ovo možda pogreška?”

“Otimanje, izvijanje, bolni krikovi. Vidjela sam to na snimkama koje psiholozi poput tebe prikazuju na sastancima", reče doktorica Lester. Bora među obrvama kao da joj se produbila, nalik na pukotinu koja dijeli čelo na dva dijela. “Parovi uključe kameru, ne očekujući da će perverzni obred završiti smrću.” “Molim te da pregledaš fotografije”, reče Scarpetta Bentonu. “S mjesta događaja. Potražimo par stvari.” Uzeo je omotnicu s radne plohe, pa su zajedno poredali snimke kupaonice. Ona mu je pokazala fotografiju koja je prikazivala ormarić ispod umivaonika, te, odmah iznad njega, ovalno ogledalo koje nije stajalo posve ravno. Scarpetta reče: “Ozljede na nogama prouzročila je umjerena do jaka sila, udarac predmetom koji je ravan i ima rub. Možda rub ormarića i donje strane ladice? Ako je sjedila ispred ormarića...? Time bi se objasnilo zašto su joj sve ozljede s prednje strane i počinju od sredine bedra, te se spuštaju nadolje. Straga nema ništa, kao ni na nekom dijelu torza. Ništa na leđima, ništa na stražnjici, a to su obično glavna područja za udaranje u takvim igricama.” “Znaš možda je li policija na mjestu događaja pronašla neko oružje koje je moglo izazvati te modrice i abrazije?” upita Benton doktoricu Lester. “Koliko su meni rekli, ne”, odgovori ona. “A to me ne čudi. Ako je taj netko tko je već bio s njom napustio mjesto događaja s onim čime joj je stegnuo vrat, možda je odnio i ono čime ju je udarao. Ako ju je udarao. Iskreno govoreći, ja bih bila sklonija tezi o ubojstvu ako je silovana. No za to nema dokaza. Nema upale, nema rana, nema sjemene tekućine...” Scarpetta se vratila do nosila i premjestila svjetiljku nad područje zdjelice. Dok ju je gledala, doktorica Lester reče: “Kao što sam rekla, uzela sam bris.” Zvučala je sve uzrujanije, već i pomalo povrijeđeno. “Preuzela sam i inicijativu i dala pripremiti nekoliko uzoraka, koje sam pregledala pod mikroskopom u potrazi za tragovima sperme”, rekla je. “Nalazi su bili negativni. A uzorke smo poslali u laboratorij na analizu DNK. Rezultate znate. Po meni, izgleda da nije bilo

koitusa. To ne znači da nije bilo nakane. Čini mi se da bismo se u najmanju ruku morali uvjeriti u to da nije planirala nešto dogovoreno, a da je dio predigre bilo i vezivanje.” “Je li na mjestu događaja bilo kakvog lubrikanta? Nečega, možda, u kupaonici ili kraj kreveta što bi moglo ukazati na to da je izvor bila žrtva? Koliko sam vidjela, tako nešto ne spominje se u policijskom izvještaju”, reče Scarpetta. “Kažu da nije bilo.” “Ali to je iznimno važno”, reče Scarpetta. “Ako u njezinu stanu nema takvog izvora, to bi moglo značiti da je sredstvo donio taj netko s kim je već bila. A postoji mnoštvo razloga zbog kojih je moglo doći do snošaja ili pokušaja snošaja, a da ipak nema ni sperme ni sjemene tekućine. Najočitiji je među njima erektilna disfunkcija, što nije rijetka pojava kod silovanja. A drugi mogući scenariji...? Tip je imao vazektomiju ili ima azoospermiju, što je dovelo do potpunog izostanka stanica sperme. Ili začepljeni sjemenovod. Ili retrogradnu ejakulaciju, kada sjeme teče natrag, prema mjehuru, umjesto da iz penisa iziđe u vaginu. Ili uzima lijekove koji ometaju formiranje sperme.” “Još jednom podsjetit ću vas na ono što sam već rekla. Ne samo da nema sperme, nego pod fluorescentnim osvjetljenjem ništa nije ukazivalo ni na postojanje sjemena. S kim god da je bila, čini se da taj netko nije ejakulirao.” “Ovisi o tome je li sjeme duboko u rodnici ili rektumu”, reče Scarpetta. “Bez seciranja ili nekog oblika forenzične optičke tehnologije koja bi imala i ultraljubičasto svjetlo, neće se vidjeti ništa. Jesi li pokušala s izvorom svjetla u ustima?” “Naravno.” “U redu. Voljela bih pogledati.” “Samo naprijed.” Što je Scarpetta postajala odlučnijom, to se doktorica Lester doimala manje spremnom na borbu i manje samouvjerenom. Scarpetta je otvorila jedan ormarić i u njemu pronašla spekulum, još u omotu. Navukla je nove rukavice i na tijelu provela isti postupak koji ginekolog provodi tijekom rutinskog pregleda. Pregledala je vanjske genitalije i nigdje nije uočila tragove ozljeda ili anomalija,

a onda je, služeći se spekulumom, raširila rodnicu, gdje je pronašla dovoljno lubrikanta za više brisova, koje je razmazala po staklima za mikroskopiranje. Uzela je bris iz rektuma. Uzela je brisove i iz usta i grla, jer nije rijetko da žrtva prilikom oralnog silovanja uvuče ili proguta sjemenu tekućinu. “Sadržaj želuca?” upita Scarpetta. “Malena količina smeđe tekućine, približno dvadeset kubičnih centimetara. U najmanju ruku nije jela satima”, odgovori doktorica Lester. “Sačuvana?” “Ne bi imalo smisla. Uobičajene tjelesne tekućine dala sam na analizu da se utvrdi eventualna prisutnost opojnih sredstava.” “Nisam mislila na drogu, koliko na mogućnost da negdje ima sjemena”, reče Scarpetta. “Ako je došlo do oralne penetracije, sjemena bi moglo biti i u želucu. Čak i u plućima. Nažalost, moramo razmišljati i izvan uobičajenih okvira.” Uzevši skalpel s kolica, postavila je novu oštricu. Počela je zarezivati kožu na području kontuzija na Terrinim koljenima. Tako je pod izgrebenom kožom osjetila slomljene patele. Oba su ivera bila slomljena na nekoliko komadića - bila je to ozljeda tipična za automobilske nesreće, pri kojima koljena često udaraju o ploču s instrumentima ispred sjedala. “Molila bih elektroničke presnimke svih rendgenskih snimaka”, reče. Zarezala je kontuzije na bedrima i otkrila rasprsnute krvne žile i na dubini većoj od dva i pol centimetra, sve do mišića. Služeći se petnaestocentimetarskim ravnalom kao mjerilom, uputila je Bentona kako da joj pomogne s fotografijama, te je stala pisati bilješke na shematskim prikazima tijela koje je izvadila iz pretinaca iznad radne plohe. Pincetom je uklonila komadiće drva s koljena i gornjeg dijela stopala, te ih položila na više suhih mikroskopskih stakala. Potom je sjela za mikroskop. Prilagodivši svjetlost i kontrast, postavila je staklo na postolje. Pri povećanju od stotinu puta ugledala je traheide, stanice koje prenose vodu, te utvrdila da su pojedina područja bila

grubo nagnječena na spojevima gdje je furnir bio zalijepljen vrlo snažnim sredstvom. Komadići su potekli od grubo izblanjane iverice. Ona i Benton ponovno su pogledali fotografiju, veličine 20 x 25 centimetara, koja je prikazivala Terrino golo tijelo na podu kupaonice. U pozadini se vidjela bijela mramorna ploha pod koju je bio ugrađen i ormarić oko umivaonika, te malena metalna stolica zlatne boje s naslonom u obliku srca i crnim sjedalom presvučenim satenom. Na ormariću se nalazio zrcalni pladanj s parfemima, te četka i češalj. Sve je bilo savršeno uredno i ravno, osim ovalnog ogledala. Pomno promatrajući fotografiju i proučavajući je pod povećalom, Scarpetta je potvrdila Činjenicu da je rub gornje plohe bio odrezan pod pravim kutom na mjestu gdje je bio ugrađen ormarić. Bio je oštar. Pregledala je i ostale snimke iz kupaonice, snimljene iz različitih kutova. “Sve je u jednom komadu.” Jednu fotografiju pokazala je Bentonu. “Ploha oko umivaonika, ormarići i ormarić oko donjeg dijela umivaonika, s ladicom, jedinstvena su cjelina. A pogledaš li ovdje, fotografiju snimljenu s razine poda, vidjet ćeš da ploha ima bijelo obojenu poleđinu od iverice, naslonjenu na zid pokriven keramičkim pločicama. Vrlo slično stolovima ugrađenima u kuhinjske radne plohe. No kod takvih ugrađenih elemenata od iverice često se događa da donja strana, koja se ne vidi, nije obojena. Drugim riječima, moguće je da donja strana ladice ormarića nema boju. Mikroskop pokazuje da komadići iz koljena i gornjeg dijela stopala potječu od neobojene iverice. Moramo otići onamo.” Doktorica Lester nalazila se iza njih. Sve je gledala bez riječi. Scarpetta objasni: “Držim kako je moguće da ju je prisilio da sjedi na stolici i gleda se u ogledalu dok je on guši, a kad se počela otimati - svom snagom udarati nogama - udarala je u rub plohe, što je izazvalo linearne abrazije i duboke kontuzije na bedrima. Koljenima je udarala donju stranu plohe, toliko snažno da je smrskala patele. Ako je donja strana od neobojane iverice, to bi bilo objašnjenje za komadiće drva u koljenima, kao i na gornjem dijelu stopala. S obzirom na to da je imala kratke noge, stopalima sigurno ne bi došla do zida. Morala je udarati donju stranu ladice.”

“Ako si u pravu”, prizna doktorica Lester, “to onda mijenja na stvari. Ako se toliko otimala i udarala, a neko ju je tjerao da sjedi i gleda se u ogledalo, to je onda već posve druga priča.” “Važno pitanje glasi kakva je bila kupaonica kad je Oscar ušao onamo i pronašao tijelo”, reče Benton. “Pod pretpostavkom da je njegova priča istinita.” “Čini mi se da neke stvari možemo izmjeriti i otkriti govori li istinu”, reče Scarpetta. “Ovisno o stolici. Ako je Terri sjedila, a Oscar stajao iza nje, ne bih rekla da ju je mogao povući toliko visoko da postigne kut pod kojim je ono što joj je već bilo oko vrata ostavilo trag. Ali moramo otići onamo. Moramo brzo otići onamo.” “Ja ću ga prvo otvoreno pitati”, reče Benton. “Možda mi nešto otkrije bude li mislio da su se pojavili novi dokazi, pa mu je stoga u interesu surađivati. Nazvat ću odjel, da vidimo hoće li biti razuman.” Lucy je pregledavala elektroničku poštu dok je Scarpetta preko zvučnika ugrađenog u postolje telefona objašnjavala zašto želi da brisove iz tjelesnih šupljina Terri Bridges i cijelu jednu stolicu, zrakoplovom prebace u laboratorij National Security Complexa u Oak Ridgeu, u Tennesseeju. “Imam prijatelje u Nacionalnom sigurnosnom kompleksu Y12”, rekla je Scarpetta Bergerici, od koje je tražila dopuštenje. “Čini mi se da bih za ovo mogla vrlo brzo dobiti povratne informacije. Kad dobiju dokaze, radi se tek o nekoliko sati. Najduže će trajati priprema vakuumske komore, jer će ići sporije nego inače. Lubrikant proizveden na bazi nafte sadrži mnogo vlage.” “Mislila sam da ondje proizvode nuklearno oružje”, reče Bergerica. “Nisu li oni obradili uranij za prvu atomsku bombu? Ne želiš valjda reći da je Terri Bridges imala neke veze koje bi mogle biti povezane s terorizmom ili nečim sličnim?” Scarpetta je rekla da se, iako Y-12 proizvodi komponente za sve oblike oružja u američkom nuklearnom arsenalu, a ima i najveće zalihe obogaćenog uranija, za njih ponajprije zanima zbog tamošnjih inženjera, kemičara, fizičara i osobito stručnjaka za materijale. “Znaš za Visitecov elektronski mikroskop s velikom komorom,

“Pretpostavljam da želiš reći da ga mi ovdje nemamo”, reče Bergerica. “Nažalost, trenutačno nema forenzičnog laboratorija na cijelome svijetu koji ima desetotonski mikroskop s povećanjem od dvjesto tisuća puta, te detektore za EX i FTIR, disperzivno rendgensko otkrivanje i Fourierovu transformatorsku infracrvenu spektrosko- piju”, reče Scarpetta. “A tamo na jednome mjestu možemo doći do morfologije i elementarnog i kemijskog sastava uzorka, bez obzira na to je li veličine makromolekule ili automobilskog motora. Možda ne bi bilo loše u komoru staviti i cijelu stolicu. Ali moramo prvo vidjeti. Neću pitati Lucy hoće li nam posuditi svoj mlažnjak i od policije tražiti da prebace dokaze u Tennessee i predaju ih jednome od mojih prijatelja znanstvenika usred noći ako nisam sigurna da za to postoje valjani razlozi.” “Reci mi nešto više o toj stolici”, reče Bergerica. “Zašto misliš da je toliko važna?” “To je stolica iz njezine kupaonice”, reče Scarpetta. “Smatram da je na njoj sjedila u trenutku ubojstva - to je u ovom trenutku tek teorija koju ni slučajno ne mogu početi potvrđivati bez izravnog pregleda mjesta i predmeta. Imam razloga smatrati da je na njoj sjedila gola, a budući da znamo da je lubrikant kontaminiran mješavinom raznih uzoraka DNK, moguće je da je kontaminiran i tragovima drugih organskih i anorganskih tvari. Ne znamo čemu je izvorno služilo to sredstvo za podmazivanje, odakle je poteklo, ni što je u njemu. Ali u tome bi nam mogao pomoći LC-SEM i brzo nam dati tražene podatke. Voljela bih što prije otići na mjesto događaja, u Terrin stan.” “Ondje je u svakom trenutku barem jedan policajac”, reče Bergerica. “To znači da nije ni najmanji problem ako želite ući. Ali, voljela bih da s vama pođe i istražitelj. Moram te još jednom upitati jesi li na kakav način i ranije imala dodira s Terri i Oscarom.” “Ne.” “U jednom računalu iz njezina stana nailazimo na stvari po kojima bi se moglo zaključiti da jesi. Barem s njom.” “Nisam. Završit ćemo ovdje za petnaest-dvadeset minuta”, reče Scarpetta. “Nakon toga trebamo samo svratiti do Bentona i pokupiti

par stvari. Bilo bi dobro kad bi nas netko mogao dočekati ispred bolnice.” “Što bi rekla u slučaju da je taj netko Pete Marino?” upita Bergerica, hotimično bezbojnim tonom. “Ako je moja pretpostavka u vezi s time što se dogodilo Terri Bridges ispravna”, reče Scarpetta, također bezbojnim tonom, kao da je od Bergerice i očekivala takav prijedlog, “suočavamo se sa seksualnim sadistom koji je možda već i ranije nekoga ubio. Možda i dvoje ljudi 2003. godine. Benton je od Marina dobio mejlove, iste one koje si vidjela.” “Posljednjih nekoliko sati nisam provjeravala mejl”, reče Bergerica. “Zapravo tek sada počinjemo pregledavati elektroničke poruke Terri Bridgess. Njezine i Oscarove.” “Ako su moje sumnje točne, ne vidim načina na koji bi on učinio ono što je prema mojoj pretpostavci učinio ubojica. Dakako, njegova DNK još nije uspoređena s podacima u CODISu. Ali ako je stajao iza Terri dok je ona sjedila, njih bi dvoje bili gotovo jednake visine. Osim ako je on stajao na nečemu, poput stočice ili malih sklopivih ljestava, a on bi u tom slučaju, dok bi radio sve ostalo, teško održavao ravnotežu. To bi možda čak bilo i nemoguće.” “Što si sad upravo rekla?” “Zbog akondroplazije”, reče Scarpetta. “Torzo im je normalne veličine, ali su im ruke i noge kraće. Morat ću ti pokazati s pravim mjerama, ali ako je netko tko ima akondroplaziju visok, recimo, metar dvadeset pet, i sjedi pred nekim tko stoji i približno je iste visine, glava i ramena bit će im praktički u istoj visini.” “Nije mi jasno što želiš reći. Zvuči mi poput nekakve zagonetke.” “Zna li itko gdje je on? Netko bi trebao provjeriti je li s njim sve u redu. Moguće je da ima valjane razloge za paranoju ako nije ubojica, a ja sad već sumnjam. Ozbiljno sumnjam.” “Isuse”, reče Bergerica. “Kako to misliš ‘gdje je’? Nemoj mi reći da je napustio Bellevue.” Scarpetta reče: “Benton se upravo čuo sa zatvorskim odjelom. Mislila sam da znaš.”

21

GLAVNA PRODAVAONICA LANCA TELL-T AIL HEARTS NALAZILA SE U Aveniji Lexington, nekoliko ulica od Grace’s Marketplacea. Rospija se pješice probijala kroz vjetrovitu tamu, misleći na kolumnu koju je bila objavila nekoliko tjedana ranije. Prisjećala se opisa čistoće i osoblja u besprijekornim kutama koji nude najvišu razinu skrbi, bilo da se radi o hranjivim sastojcima prehrane, medicinskoj brizi ili naklonosti. Sve prodavaonice tog lanca radile su sedam dana u tjednu, od deset ujutro do devet navečer, tako jamčeći da osobito štenad, tako krhke građe, dugo ne ostane bez primjerene brige. Po završetku radnog vremena, grijanje ili klimatizacija i dalje su radili, a puštala se i glazba, kako bi ta mala stvorenja imala društvo. Nakon što je Ivy uginula, Rospija je istražila mnogo toga, te je znala koliko je za štenad presudno važno da imaju dovoljno vode i da su na toplome, te da ne utonu u potištenost zbog osamljenosti. Kad joj se prodavaonica ukazala u vidokrugu, malo dalje, s lijeve strane, nije izgledala kao ono što je bila zamislila, a još manje kao u kolumni koju je bio napisao Šef. Izlog je bio prepun neuredno poderanog novinskog papira, a crveni vatrogasni hidrant bio je opasno nagnut u stranu. U izlogu nije bilo ni štenadi, ni mačića, a staklo nije bilo čisto. Prodavaonica Tell-Tail Hearts bila je natisnuta između prodavaonice In Your Attic, koja je, barem sudeći po izgledu, prodavala smeće iz raznih tavanskih prostora, te glazbene prodavaonice Love Notes, koja je imala rasprodaju uoči definitivnog zatvaranja. Na natpisu koji se nalazio na neuglednim bijelim vratima prodavaonice kućnih

ljubimaca pisalo je Zatvoreno, no sva su svjetla bila upaljena, dok se na pultu nalazila velika vrećica od aluminijske folije s mesom s roštilja iz Adam’s Ribsa, lokala tri ulaza dalje. Ispred ulaza bio je parkiran veliki Cadillac. Vozač je sjedio u njemu, a motor je bio upaljen. Činilo se da je vozač gledao Rospiju dok je otvarala ulazna vrata i ulazila u nevidljivu maglicu osvježivača zraka, čiji je sprej stajao na blagajni. “Halo! Ima li koga?” doviknula je, budući da nigdje nije vidjela nikoga. Psići su počeli lajati, meškoljiti se i piljiti u nju. Mačići su drijemali na ležajevima od drvenih strugotina, dok su ribe lijeno plivale amo-tamo u akvarijima. Prodajni pult polukružno se protezao oko tri zida, a iza njega, gotovo do stropa s mrljama od vode, vidjeli su se žičani kavezi prepuni minijaturnih predstavnika svih mogućih i nemogućih vrsta ljubimaca. Izbjegavala je poglede svih životinja. Znala je da to ne bi bilo dobro. Izravan pogled vodi u samo srce, a prije nego bi se i snašla, već bi kući vodila nekoga koga nije namjeravala uzeti, a sve ih ne može imati. Iako ih želi sve, ta sirota, jadna stvorenjca. Mora inteligentno istražiti sve prije nego nekoga odabere, raspitati se i biti uvjerena u to što je najbolji izbor prije nego što netko izvadi mačkicu iz kaveza i položi joj je u naručje. Mora razgovarati sa šefom prodavaonice. “Halo!” zazove opet. Oprezno je prišla vratima u stražnjem dijelu prostora koja su bila odškrinuta. “Ima li koga?” Posve je otvorila vrata. Drvene stube spuštale su se u podrum, odakle se čuo lavež nekog psa, a onda su mu se ubrzo pridružili i drugi. Počela se spuštati, polagano, stubu po stubu, dobro pazeći jer je rasvjeta bila slaba, a ona je već bila popila previše bourbona. Šetnja do prodavaonice svakako joj je pomogla, ali nipošto dovoljno. Misli su joj bile zamagljene i usporene, a imala je dojam da uopće ne osjeća nos, onako kako joj se to događalo kad je bila pripita. Našla se u skladišnome prostoru punome mračnih sjena koji je vonjao po bolesti, izmetu i urinu. Među hrpama kutija s potrepštinama za kućne ljubimce i vrećama suhe hrane nalazili su se kavezi

prepuni prljavog poderanog papira, a onda je ugledala i drveni stol s bočicama i špricama, te crvene vreće na kojima je crnim slovima stajalo Zarazni biološki otpad, kao i par debelih crnih gumenih rukavica. Iza stola nalazio se zamrzivač velik poput omanje sobe. Čelična su vrata bila posve rastvorena, pa je vidjela što se nalazi unutra. Neki muškarac u tamnome odijelu i crnome kaubojskom šeširu, te neka žena u dugačkome i uskom sivom kaputu, bili su joj okrenuti leđima, a glasove im je prigušivao bučan ventilacijski sustav. Rospija je vidjela što rade, te je poželjela izići što prije, no nekako je imala dojam da su joj se noge zalijepile za betonski pod. Užasnuto je piljila u njih, a onda ju je ona žena ugledala i Rospija se okrenula i potrčala. “Stani!” povikao je neki duboki glas za njom. “Čekaj malo!” Teški koraci krenuli su za njom, a ona je promašila jednu stubu i svom snagom goljenicom udarila o rub. Nečija ruka ščepala ju je za lakat i već trenutak kasnije onaj muškarac u kaubojskome šeširu vodio ju je prema jarkim svjetlima u prodavaonici. A onda se ondje našla i ona žena u kaputu. S negodovanjem je piljila u nju, ali se doimala odviše iscrpljenom da nešto poduzme u vezi s Rospijinim upadom. Onaj muškarac u kaubojskom šeširu sad upita: “Što si ti, dovraga, misliš dok se tako šuljaš ovuda?” Oči su mu bile tamne i krvave, dok mu se na iscrpljenome licu odražavala neumjerenost. Imao je velike sijede zaliske i mnogo napadnog zlatnog nakita. “Nisam se šuljala”, reče Rospija. “Tražila sam šefa prodavaonice.” Srce joj je udaralo poput timpana. “Zatvoreno je”, reče muškarac. “Došla sam kupiti štene”, reče ona i u tom trenutku zaplače. “Na vratima piše da je zatvoreno”, reče on. Ona je žena samo bez riječi stajala uz njega. “Vrata su vam bila otključana. Došla sam vam reći. Svatko vam je mogao samo tako ući.” Rospija nije mogla zaustaviti plač. Nije mogla odagnati sliku onoga što je vidjela u zamrzivaču.

Muškarac je pogledao onu ženu, kao da od nje očekuje nekakvo objašnjenje. Prišao je ulaznim vratima i provjerio bravu, pa onda nešto promumljao. Vjerojatno mu je sinulo da Rospija zacijelo govori istinu. Kako bi inače ušla? “No, da, ali prodavaonica je zatvorena. Neradni je dan”, reče. Zaključila je da bi mu moglo biti oko šezdeset pet godina, možda sedamdeset. Način na koji je otezao pojedine riječi, koje kao da su mu puzale s jezika, govorio je da je negdje sa Srednjeg zapada. Imala je dojam da je radio isto što i ona do maločas, pio, a uočila je i da gornji dio njegova velikog zlatnog prstena ima oblik pseće glave. “Žao mi je”, reče ona. “Vidjela sam svjetlo i ušla, misleći da radite. Zbilja mi je žao. Nekako sam mislila da bih mogla kupiti štene i nešto hrane, igračaka i sličnih stvari. Bio bi mi to na neki način novogodišnji poklon.” S jedne police uzela je konzervu s hranom. I prije nego što se uspjela suzdržati, upitala je. “Nije li ovo bilo zabranjeno nakon onog skandala s melaminom u proizvodima iz Kine?” “Meni se čini da ste vi to pomiješali s pastom za zube”, reče muškarac onoj ženi u sivom kaputu, koja je imala beživotno ovješeno lice i dugačku crno obojenu kosu koja se bila otela ispod ukosnice. “Tako je. Pasta za zube”, rekla je, istim naglaskom kao on. “Kod mnogih ljudi zbog toga su zabilježena oštećenja jetre. Dakako, nikad ti ne kažu i ostatak priče. Kao, na primjer, da su možda bili alkoholičari i da im je zbog toga oštećena jetra.” Rospija nije bila neinformirana. Znala je za pastu za zube od koje je umrlo nekoliko ljudi, budući da je u njoj bilo dietilenglikola, a i taj muškarac i ta žena znali su da Rospija ne govori o tome. Ovo je gadno mjesto - možda i najgore na svijetu - a ona je ovamo došla u zao čas, najgori mogući, i vidjela nešto toliko užasno da više nikada neće biti ista kao prije. Gdje joj je bila pamet? Bila je Nova godina, večer prvog dana u godini i nijedna prodavaonica kućnih ljubimaca u gradu nije mogla biti otvorena, pa tako ni ova. Što onda oni rade ovdje? Nakon boravka u podrumu, znala je zašto su ondje.

“Važno je raščistiti ovu zbrku", reče joj onaj muškarac. “Niste imali što tražiti dolje.” “Nisam ništa vidjela.” Jasan znak da je vidjela sve. Muškarac s kaubojskim šeširom i zlatnim nakitom reče: “Ugine li životinja od neke zarazne bolesti, nema druge... mora se učiniti to što se mora, i to brzo, kako se ne bi zarazile i ostale životinje. A nakon što obaviš taj milosrdni čin, moraš riješiti privremeni smještaj tijela. Shvaćate na što ciljam?” Rospija je uočila šest praznih kaveza širom otvorenih vrata. Sada je žalila zbog toga što ih nije uočila već kad je ušla u prodavaonicu. Možda bi u tom slučaju bila izišla. Prisjetila se ostalih praznih kaveza u podrumu i onoga što je bilo na stolu i onoga što je bilo u velikoj, duboko rashlađenoj prostoriji. Ponovno zaplakavši, rekla je: “Ali neke su se još micale.” Onaj je muškarac upita: “Živite ovdje u blizini?” “Zapravo ne.” “Kako se zovete?” Bila je toliko prestrašena i uzrujana da mu je glupo rekla kako se zove, a zatim, još gluplje, dodala: “A ako mislite da sam nekakva inspektorica Ministarstva poljoprivrede ili nekakve organizacije za zaštitu životinja...” Odlučno je odmahnula glavom. “Samo sam došla po štene. Jednostavno sam zaboravila da je neradni dan, ništa više. Jasno mi je da se životinje mogu razboljeti. Mogu dobiti upalu dišnih putova. Parvovirus. To se događa, svi nešto pokupe.” Muškarac i žena bez riječi su je gledali, kao da i bez riječi mogu osmisliti plan. On se sada obrati Rospiji: “Evo kako ćemo. Sutra nam dolazi nova pošiljka, razne pasmine. Dođite sutra i odaberite što god želite. Kuća časti. Sviđa vam se koker španijel ili shi-tzu? A što kažete na jazavčara?” Ne uspijevajući prestati plakati, Rospija reče: “Oprostite. Malo sam pijana.” Ona je žena uzela sprej s osvježivačem zraka s blagajne i uputila se prema ulazu u podrum. Zatvorila je vrata za sobom, a Rospija je čula kako se počinje spuštati stubama. Rospija i onaj muškarac u kaubojskom šeširu ostali su sami. On ju je uhvatio za ruku i izveo na

pločnik, uz koji je bio parkiran onaj crni Cadillac. Vozač u odijelu i kapi izišao je i otvorio im stražnja vrata. Muškarac u kaubojskome šeširu obrati se Rospiji: “Uđite, pa ću vas odvesti kući. Prehladno je za šetnju. Gdje živite?” Lucy se pitala zna li Oscar Bane da je njegova djevojka imala osamnaest e-mail adresa. On je bio neusporedivo manje kompliciran i vjerojatno otvoreniji. Imao je samo jednu adresu. “Svaka od njezinih adresa imala je točno određenu namjenu”, govorila je Lucy sada Bergerici. “Glasanje na izborima, blogovi, posjet određenim chatovima, objava potrošačkih osvrta na proizvode, pretplata na razne internetske publikacije, nekoliko njih za dobivanje Vijesti s interneta.” “To je zbilja mnogo”, reče Bergerica, pa pogleda na ručni sat. Lucy se nije mogla sjetiti mnogo ljudi kojima je teže padalo sjediti na miru. Bergerica je bila poput kolibrija koji nikada posve ne sleti, a što je ona bila nemirnija, to je Lucy više usporavala. To joj je bilo krajnje ironično. Gotovo je uvijek situacija obrnuta. “To u današnje vrijeme nije tako puno”, reče Lucy. “Kao i u većini slučajeva, usluga joj je bila besplatna, pod uvjetom da nije tražila dodatne mogućnosti. Ali s tim osnovnim elektroničkim adresama... Mogla ih je otvoriti koliko je god htjela, a svima njima praktički nije moguće ući u trag, jer joj zato nije trebala kreditna kartica, budući da nema naknade, te nije morala otkriti osobne podatke, osim ako je željela. Drugim riječima, sve je bilo anonimno. Nailazila sam na ljude koji su imali stotine adresa, koji su sami stvarali pravo društvo, čiji su pseudonimi razgovarali među sobom, slagali se, prepirali, na chatovima, u komentarima. Ili su možda naručivali određene stvari, ili uzimali pretplate za koje nisu željeli da se izravno povezuju s njima, ili tko zna već što... Ali, uz rijetke iznimke, koliko god čovjek imao pseudonima, obično je, da se tako izrazim, samo jedan identitet pravi. Onaj kojim se služe u uobičajenoj korespondenciji. Oscar je Carbane, umjesto običnog imena - to je drugi dio imena Oscar pridružen prezimenu, osim ako se kao hobist bavi organskom kemijom, pa misli na sistemsku usporedbu s mononuklearnim hidridom CH4, ili izrađuje makete zrakoplova, pa aludira na okomite potpornje na dvokrilnim

zrakoplovima. A u to nekako sumnjam. Terrino je korisničko ime Lunasee51 i mislim da bismo prvo trebali pogledati tu poštu.” “Zašto bi studentica na postdiplomskome studiju forenzične psihologije odabrala takvo korisničko ime?” upita Bergerica. “Čini mi se krajnje neumjesnim tako aludirati na luđake ili ludilo ili nekakve druge srednjovjekovne uvredljive nazive. Štoviše, to nije samo neumjesno, nego je i hladnokrvno i bešćutno.” “Možda je i bila hladnokrvna i bešćutna osoba. Ja baš i nisam od onih koji glorificiraju mrtve. Mnoge žrtve ubojstava u stvarnome životu baš i nisu bile dragi i dobronamjerni ljudi.” “Počnimo od sredine prosinca, pa ćemo odande krenuti prema novijim porukama”, reče Bergerica. Od 15. prosinca zabilježene su stotinu tri poruke. Sedam je bilo upućeno Terrinim roditeljima u Scottsdaleu, a ostale su razmijenili Terri i Oscar Bane. Lucy ih je poredala po vremenu i datumu, a da ih pritom nije otvorila, želeći utvrditi određeni obrazac, doznati tko je češće pisao i kada. “Daleko ih više ima od njega”, reče. “Barem trostruko više. I izgleda da joj je pisao u razno doba dana i noći. Ali od nje ne vidim poruke poslane kasnije od osam navečer. Štoviše, veći dio tjedna od nje nema poruka nakon četiri popodne. To je zbilja neobično. Kao da je negdje odrađivala noćnu smjenu.” “Možda su razgovarali telefonom. Nadajmo se da je Morales već počeo provjeravati telefonske pozive”, reče Bergerica. “Ili je to barem trebao učiniti. Ili je možda otišao na odmor, pa mi nije rekao. Ili bi mu možda bilo najbolje da počne tražiti novi posao. Ta mi se mogućnost najviše sviđa.” “Što je tom tipu općenito? I zašto sve to uopće trpiš? Prema tebi se odnosi bez imalo poštovanja.” “Prema svima se odnosi bez imalo poštovanja, a to naziva postavljanjem prioriteta.” “A kako to ti nazivaš?” Lucy je i dalje otvarala elektroničke poruke. “Meni je to drsko i vraški me iritira”, reče Bergerica. “Misli da je najpametniji, pametniji i od mene, ali stvar komplicira to što je 51 Lunacy- ludilo.

doista pametniji od većine ljudi. I ako to želi, dobar je u tome što radi. U većini slučajeva, njegovi prioriteti na koncu imaju logike i on stvar odradi neusporedivo brže od većine ljudi. Ili to, ili nekako uspije navesti ljude da stvari odrade umjesto njega, a onda pokupi lovorike za sve, istodobno uspijevajući tog nekog uvaliti u nevolje. To vjerojatno čini i sada.” “Marinu”, reče Lucy. Bilo je to kao da je zaključila da je o Marinu najjednostavnije razmišljati kao tek još o jednom detektivu kojeg zapravo ne poznaje. Ili ga možda zapravo ne mrzi onoliko koliko je Bergerica zamišljala. “Da, dovodi Marina u nezgodnu situaciju”, reče Bergerica. “Čini se da Marino jedini radi nešto što ima smisla.” “Oženjen je?” upita Lucy, otvarajući e-mailove. “Očito je da ne mislim na Marina.” “Nije baš od onih koji se vežu. Ševi sve što ne bježi. Možda i ako bježi.” “Čula sam glasine o njemu i tebi.” “Ah, da... Naš slavni susret u Tavern on the Greenu”, reče Bergerica. Letimično su pregledavale uobičajene, trivijalne elektroničke poruke. “Ono ubojstvo u Central Parku prošle jeseni...” reče Lucy. “Silovana i zadavljena maratonka, u blizini šumarka Ramble.” “Morales me odvezao na mjesto događaja. Kasnije smo svratili u Tavern on the Green na kavu i razgovarali o slučaju. Po cijelom gradu odmah se pročulo da se među nama nešto zbiva.” “Stvar je bila u tome što je to objavljeno na Golima u Gothamu. Jedno od njihovih zloglasnih uočavanja. S fotkom na kojoj se oboje držite nekako prisno”, reče Lucy. “Samo mi nemoj reći da imaš tražilice koje za mnom kaskaju i danju i noću.” “Moje tražilice ne kaskaju”, reče Lucy. “Ipak su malko brže. Izvor informacija za tu tračersku rubriku uglavnom su prilozi koje šalju čitatelji. Gotovo odreda anonimno. Kako znaš da on to nije učinio?”

“To bi s njegove strune već bilo vrlo domišljato, da nas je oboje snimio dok smo sjedili jedno nasuprot drugome.” “Ili je možda to od nekoga zatražio”, reče Lucy. “To bi mu itekako služilo na čast. Superdetektiv za kojim uzdišu djevojke na ljubavnom sastanku u Tavern on the Greenu sa superzvijezdom iz tužiteljstva. Čuvaj ga se.” “Ako ti je slučajno promakla jedna važna činjenica: to nije bio ljubavni susret”, reče Bergerica. “Došli smo na kavu.” “Nekako imam čudan predosjećaj u vezi s njim. Možda prepoznajem određene karakteristike, iako ga nisam ni upoznala. Netko tko bi nad njim trebao imati potpunu vlast, tko mu je hijerarhijski nadređen, po svemu iznad njega... a on, da citiram izraz, postavlja prioritete. Tjera te da čekaš u redu? Postavlja se u središte tvoje pozornosti na negativan način, jer te agresivno sputava na svakom koraku? Tko ima moć? Stari dobri trik. Nametni dominaciju, ne pokazuj poštovanje... i velika šefica ubrzo će ti završiti u krevetu.” “Nisam znala da si takav stručnjak”, reče Bergerica. “Nisam takav stručnjak za to. Nikad se ne seksam s tipom jer je uspostavio nekakvu dominaciju. Stvar je uvijek u mojoj pogrešci.” “Oprosti, nisam to trebala reći”, reče Bergerica. Nastavila je pregledavati poruke. Lucy je ušutjela. “Ispričavam se”, reče još jednom Bergerica. “Morales me ljuti jer, da, u pravu si... ne mogu ga kontrolirati i ne mogu ga se riješiti. Takvi ljudi ne bi smjeli raditi u policiji. Ne uklapaju se u hijerarhiju. Ne slušaju naredbe. Nisu timski igrači i svi ih mrze.” “Zato sam i ja ostvarila tako čudesnu karijeru u FBI-u”, reče Lucy tiho, posve ozbiljno. “Razlika je samo u tome što ja ne igram igrice. Ne pokušavam nekoga nadvladati ili poniziti kako bih izvukla što želim. Morales mi se ne sviđa. Ne moram ga upoznati. A ti trebaš biti oprezna. On je od onih koji ti mogu izazvati velike probleme. Brine me to što nikada zapravo ne znaš gdje je, ni što radi.” Nju su zaintrigirale četiri poruke na podijeljenome ekranu - emailovi koje su razmijenili Terri i Oscar. “Čini mi se da nisu razgovarali telefonom”, reče. “Poslano u 8:47, pa u 9:10, zatim u 10:14, pa onda u 11:19. Zašto bi joj pisao gotovo iz

sata u sat ako razgovaraju telefonom? Primijetit ćeš i da su njegove poruke duge, a njezine kratke. I to svaki put, dosljedno.” “Jedan od onih slučajeva kad je ono što je neizrečeno važnije od iznijetoga”, primijeti Bergerica. “Nigdje se ne spominju telefonski razgovori, ni njezini odgovori, nikakvi kontakti s njom. On piše, na primjer: Mislim na tebe. Volio bih da sam sada s tobom. Što radiš? Vjerojatno radiš. Kao da nema prave komunikacije.” “Upravo tako. On više puta u toku večeri piše ljubavnici. Ona ne odgovara.” “Očito je otvorenije romantičniji od nje”, reče Bergerica. “Ne kažem da nije bila zaljubljena u njega, jer to ne znam. To jednostavno ne znamo. Možda nikad i ne doznamo. Ali njezine su poruke manje eksplicitne, rezerviranije. On se ne susteže ni od seksualnih aluzija koje su gotovo na rubu pornografskoga.” “Ovisi o tome kako definiraš pornografiju.” ' Bergerica se vratila na jednu poruku koju je Oscar napisao Terri prije manje od tjedan dana. “Po čemu je to pornografski?” upita Lucy. “Vjerojatno sam željela reći ‘seksualno eksplicitno’.” “Radiš na seksualnim deliktima?” upita Lucy. “Ili sam te pomiješala s nekom vjeroučiteljicom? Tip piše o tome kako je istražuje jezikom. Piše kako ga pisanje o tome uzbuđuje.” “Čini mi se da je pokušava navesti na cyberseks. A ona ga odbija tako što mu ne odgovara. On se sve više ljuti.” “Pokušavao joj je dati do znanja kako se osjeća”, istakne Lucy. “A što je ona manje reagirala, on je možda sve više ustrajavao, iz nesigurnosti.” “Ili gnjeva”, naglasi Bergerica. “A sve izraženije aludiranje na seks izraz je tog bijesa i agresivnosti. To nije dobra kombinacija kad osobu prema kojoj su usmjereni takvi osjećaji očekuje ubojstvo.” “Jasno mi je kako rad na seksualnim deliktima može imati određenu cijenu. Možda postaje teško razlikovati erotiku i pornografiju, požudu i razvratnost, nesigurnost i bijes, te prihvatiti da su neka od prisjećanja na seks zapravo slavlje, a ne poniženje”, reče Lucy. “Možda si blazirana jer je sve što vidiš odvratno i nasilno, pa su svi oblici seksa uvijek i zločin.”

“Samo nigdje ne vidim apsolutno nikakve aluzije na grubi seks, vezivanje, sado-mazo”, reče Bergerica dok su čitale. “I bila bih ti zahvalna kad bi me prestala analizirati. I to amaterski, ako smijem primijetiti.” “Mogla bih te analizirati i to ne bi bilo nimalo amaterski. Ali prvo bi me morala zamoliti.” Bergerica je nije zamolila, pa su nastavile čitati. Lucy reče: “Zasada nema nikakvih aluzija ni na što nastrano, slažem se. Ništa povezano s grubošću. Ni naznaka o nekakvim lisicama, ovratnicima i ostalim zgodnim stvarcama. Posve sigurno nigdje se ne spominje ništa poput lubrikanta koji ti je maloprije spomenula teta Kay. Ništa o losionima za tijelo, ulju za masažu, ništa slično... Usput, poslala sam SMS svojim pilotima. Čekat će na La Guardiji ako bude trebalo prebaciti dokaze u Oak Ridge. Nego, htjela sam reći da lubrikanti nisu kompatibilni s oralnim seksom, osim ako su, kratko i jasno, jestivi. A to što je opisala teta Kay prije zvuči kao lubrikant na bazi nafte, što većina ljudi neće nanijeti ako se kani upustiti u oralni seks.” “Još jedna stvar koja zbunjuje... Kondomi u Terrinu noćnom ormariću”, reče Bergerica. “Lubricirani. Zašto bi Oscar onda upotrijebio lubrikant, ako se radi o njemu...?” “Znaš tip kondoma koji je imala u ormariću?” Bergerica je otvorila aktovku i izvadila neki dosje. Pretraživala je papire, dok nije došla do popisa dokaza prikupljenih večer ranije na mjestu događaja. “Kondomi Durex Love”, reče. Lucy upiše naziv u Google i izvijesti je: “Lateks, dvadeset pet posto čvršći i veći od standardnih prezervativa, lako se stavljaju i jednom rukom. Koristan podatak. Više mjesta za glavić, uz produljeni vršak. Ali nije kompatibilan s lubrikantom na bazi nafte, koji može oslabiti lateks i dovesti do pucanja. To i činjenica da u njezinu stanu nije pronađen takav lubrikant i možeš mi čitati misli. Ako se mene pita, sve ukazuje na nekog drugog, ne na Oscara.” Nove elektroničke poruke, sve bliže danu kad je Terri ubijena. Oscarova frustriranost i neuzvraćena spolna ljubav postaju sve očitijima, a on zvuči sve iracionalnije.

“Hrpe izlika”, reče Lucy. “Jadnik. Zvuči tako nesretno.” Bergerica je čitala dalje, govoreći: “To već gotovo ide na živce. Ona mi nije osobito simpatična, a njega podosta žalim, moram priznati. Ona se ne želi nepromišljeno žuriti. On mora biti strpljiv. Ona je u poslu preko glave.” “Zvuči poput osobe koja ima nekakav tajni život”, reče Lucy. “Moguće.” “Zaljubljeni se parovi ne viđaju tek jednu večer u tjednu”, reče Lucy. “Osobito s obzirom na to da nitko od njih fizički nije radio negdje drugdje, osim kod kuće. Barem koliko znamo. Nešto tu nije kako treba. Ako si zaljubljen, ako te ubija žudnja, onda ne spavaš. Gotovo ne možeš jesti. Ne možeš se koncentrirati na posao i posve sigurno ne možeš biti daleko od osobe u koju si zaljubljen.” “Kako se približava ubojstvo, stvari se samo pogoršavaju”, reče Bergerica. “On zvuči paranoično. Zbilja ga uzrujava to kako su rijetko zajedno. Čini se da i sumnja u nju. Zašto se s njim želi vidjeti tek jednom na tjedan? I isključivo subotom navečer. I zašto ga u biti izbacuje iz kreveta prije svitanja? Zašto odjednom želi vidjeti njegov stan, iako ranije nikada nije bila zainteresirana za to? Što misli da će ondje pronaći? To nije dobra zamisao, kaže on. U početku bi bio pristao. Ali sada ne. Tako je voli. Ona je ljubav njegova života. Bilo bi mu draže da nije tražila da vidi njegov stan, jer joj ne može reći zašto je odgovor negativan. Jednog će joj dana reći, uživo, oči u oči. Bože. Ovo je zbilja čudno. Nakon tri mjeseca hodanja, spavanja... ona nije ni primirisala u njegov stan? A sada ga odjednom želi razgledati? Zašto? I zašto joj on ne dopušta? Zašto joj ne objasni, zašto je to spreman učiniti jedino uživo?” “Možda zbog istog razloga zbog kojeg nikad ne govori gdje je bio i što radi”, reče Lucy. “Ne govori joj o svojim planovima hoće li, na primjer, koji dan obavljati neke poslove. Piše da je prepješačio određeni broj kilometara, ali ne govori ništa određeno o tome kamo je išao ili kada ponovno namjerava hodati. Piše onako kako čovjek piše kad ga brine mogućnost da netko drugi čita njegove mailove ili ga nekako motri.” “Vrati se na prošlu jesen, ljeto ili proljeće”, reče Bergerica. “Da vidimo je li na djelu sličan obrazac.”

Još su neko vrijeme letimično pregledavale poruke. Ta elektronička pisma koja su razmijenili Terri i Oscar nisu bila ni približno slična nedavnima. Ne samo da su bila manje osobne prirode, nego su i ton i sadržaj njegovih poruka bili neusporedivo opušteniji. Spominjao je omiljene knjižnice i knjižare. Opisivao kojim dijelom Central Parka voli šetati, kao i teretanu koju je iskušao nekoliko puta, ali mu mnoge sprave nisu odgovarale dimenzijama. Naveo je i niz pojedinosti koje su otkrivale informacije o kojima ne bi otvoreno govorio da se brinuo zbog mogućnosti da netko drugi čita njegove e-mailove, odnosno, drugim riječima, da ga netko uhodi. “Tada se nije bojao”, reče Bergerica. “Čini mi se da su Bentonovi zaključci ispravni. Kaže da se Oscar sada nečega boji trenutačno. Da negdje, u nečemu vidi opasnost - baš sada.” Lucy je u polje za pretraživanje utipkala Bergeričino ime i rekla: “Zanima me spominje li se negdje to kako je prošli mjesec nazvao tvoj ured. Strah od elektroničkog nadzora, praćenja, krađe identiteta i tako dalje.” Pronašla je Bergeričino ime, no u toj poruci nije bilo govora o pozivu koji je Oscar bio uputio uredu javnog tužiteljstva: Datum: Pon., 2. srpnja 2007., 10:47:31 Šalje: “Terri Bridges” Prima: “Jaime Berger” CG: “Dr. Oscar Bane” Naslov: “Razgovor s dr. Kay Scarpettom” Draga gospođo Berger, Polaznica sam postdiplomskog studija i pišem magistarski rad o razvoju forenzične znanosti i medicine od ranijih stoljeća do suvremenog doba. Radni naslov glasi “Forenzične zablude”. Ukratko: Zatvorili smo krug, od apsurdnog došli do profinjenoga, od šarlatanstva do frenologije, fizionomije i prikaza ubojice koji bilježi mrežnica žrtvina oka do “magičnih trikova” današnjih filmova i televizijskih serija. Rado ću vam objasniti i više budete li tako ljubazni da mi

odgovorite. E-mail bi mi bio draži, ali dat ću vam i broj telefona. Zanima me, dakako, vaše mišljenje, ali zapravo vam pišem jer bih voljela doći u kontakt s doktoricom Kay Scarpettom - nema bolje osobe za tu temu, uvjerena sam da se slažete! Možda joj, ako ništa drugo, možete proslijediti moju elektroničku adresu? Nekoliko puta pokušala sam s Ujom stupiti u vezu u njezinu, uredu u Charlestonu, ali sve je bilo bez uspjeha. Znam da ste ranije bile profesionalno povezane, pa pretpostavljam da ste još u prijateljskoj vezi. S poštovanjem, Terri Bridges (212) 555-2907 “To očito nisi dobila”, reče Lucy. “Netko tko sebe zove Lunasee to je poslao na adresu grada, na domeni government.org? Pa to do mene ne bi došlo ni za milijun godina. Meni je važnije pitanje zašto Kay nije znala da Terri nastoji doći do nje. Charleston se ipak ne može mjeriti s New Yorkom.” “Možda ondje u tom pogledu nije bilo nimalo bolje”, reče Lucy. Bergerica ustane, pa uzme kaput i aktovku. “Moram ići”, reče. “Sutra ćemo vjerojatno imati sastanak. Nazvat ću te čim doznam vrijeme.” “Potkraj proljeća, početkom ljeta”, reče Lucy. “Sada mi je jasno zašto moja teta nije dobila poruku, ako se to tako zbilo. A vrlo je vjerojatno da jest.” I ona je ustala, pa su zajedno krenule prema izlazu. “Rose je umirala”, reče Lucy. “Sredinom lipnja i početkom srpnja živjela je kod moje tete. Ni jedna ni druga više nisu išle na posao. A nije bilo Marina. Nova je ordinacija tete Kay bila malena. Ondje je radila tek oko dvije godine. Zapravo i nije bilo drugog zaposlenog osoblja.” “Nitko nije mogao zapisati poruku, niti se javiti na telefon”, reče Bergerica dok je odijevala kaput. “Prije nego što zaboravim... možeš mi proslijediti tu poruku, tako da imam svoj primjerak. Budući da

ti ovdje, koliko mi se čini, ništa ne printaš. I ako pronađeš još nešto za što bih trebala doznati...” “Marina nije bilo od početka svibnja”, reče Lucy. “Rose nikada nije doznala što je bilo s njim, a to je zapravo bila velika nepravda. On je nestao u vidu magle, a ona je potom umrla. Bez obzira na sve, njoj je do njega bilo stalo.” “A ti? Gdje si ti bila dok su zvonili telefoni i nitko nije ništa primjećivao?” “Sve mi to izgleda kao neki posve drugi život, kao da uopće nisam bila ondje”, reče Lucy. “Gotovo se ne sjećam gdje sam bila i što sam pred kraj radila, ali bilo je užasno. Moja je teta smjestila Rose u gostinsku sobu i uz nju bila bez prestanka. Nakon Marinova nestanka stanje joj se počelo naglo pogoršavati, a ja sam se klonila i ordinacije i laboratorija. Rose sam poznavala čitav život. Bila mi je poput one super bake kakvu svi priželjkuju, totalno cool u onim formalnim kostimima i podignute kose, ali i mustra za sebe, žena koja se nije bojala ničega, bilo da se radilo o leševima, pištoljima ili Marinovim motociklima.” “A smrt? Je li se bojala smrti?” “Nije.” “Ali ti si se bojala”, reče Bergerica. “Svi smo se bojali. Najviše ja. I zato sam se odlučila na zbilja genijalnu stvar i odjednom uronila u posao preko glave. Odjednom mi se zbog nekog nepoznatog razloga činilo da bih morala obnoviti znanje s područja napredne tjelesne zaštite, prepoznavanja i analize napada, taktičkog vatrenog oružja i drugih uobičajenih stvari. Riješila sam se jednog helikoptera, kupila drugi, a potom na nekoliko tjedana otišla na obuku u Bell Helicopter u Teksasu, iako mi to zapravo također nije bilo potrebno. Nisam se pravo ni snašla, a svi su se već bili preselili na sjever. A Rose je već bila u grobnici u Richmondu, s pogledom na rijeku James, jer je toliko voljela vodu, a moja se teta pobrinula za to da zauvijek ima pogled na tu rijeku.” “Znači da je to s čime se sada suočavamo na određeni način započelo još tada”, reče Bergerica. “Kad nitko nije obraćao pozornost.” “Nisam sigurna što je to počelo”, reče Lucy.

Zastale su kraj vrata. Ni jednoj ni drugoj nije se osobito žurilo da ih otvori. Bergerica se pitala kada će ponovno biti tako same, i bi li uopće trebale biti same, te što Lucy misli o njoj. Znala je što ona sama misli o sebi. Bila je nepoštena i stvar ne smije ostati na tome. Lucy to nije zaslužila. Ni jedna ni druga to nisu zaslužile. “Imala sam cimericu na Columbiji”, reče Bergerica, zakopčavajući kaput. “Živjele smo u stanu koji je bio totalna koma. Nisam imala novca, nisam se rodila u bogatoj obitelji, nisam ga stekla ni brakom, i to dobro znaš. Za vrijeme studija prava živjele smo u tom očajnom stanu u Morningside Heightsu. Pravo je čudo što i jednu i drugu netko nije ubio na spavanju.” Uvukla je ruke u džepove, a Lucy ju je postojano gledala u oči. Obje su stajale ramenom naslonjene na vrata. “Bile smo iznimno bliske”, doda Bergerica. “Nisi mi dužna ništa objašnjavati”, reče Lucy. “Potpuno te poštujem, to tko si i što si, kao i razloge zbog kojih živiš tako kako živiš.” “Zapravo ne znaš dovoljno da nešto od toga možeš poštovati. A ja ću ti objasniti, ne zato što ti nešto tako dugujem, nego jer to želim. S njom nešto nije bilo u redu, s tom mojom cimericom. Neću reći kako se zvala. Bio je to neki poremećaj raspoloženja o kojem tada nisam imala pojma, a kad bi postala bijesna i gadna prema meni, mislila sam da to misli najozbiljnije. S njom sam se svađala kad to zapravo nisam smjela činiti, jer sam time samo pogoršavala situaciju, nevjerojatno pogoršavala. Jedne subote navečer netko od susjeda pozvao je policiju. Čudi me da to nisi negdje iskopala. Nitko nije ništa poduzeo, ali stvar je bila dosta neugodna. Obje smo bile pijane i izgledale smo kao da nas je pregazio kamion. Budem li se ikada kandidirala na nekim izborima, možeš zamisliti... da se pojave takve priče...” “A zašto bi se pojavile?” upita Lucy. “Osim ako se kaniš svađati kad si pijana i izgledaš kao da te pregazio kamion.” “Znaš, s Gregom nikad nije bilo opasnosti od takvih stvari. Čini mi se da čak nikada nismo ni vikali jedno na drugo. Posve sigurno nikada nismo ništa bacili u bijesu. Bio je to suživot bez ljutnje i kivnosti, zapravo i bez ičega drugog. Razmjerno ugodan detant... najveći dio vremena.”

“Što je bilo s tvojom cimericom?” “Odgovor, pretpotstavljam, ovisi o tome kako mjeriš uspjeh”, odgovori Bergerica. “Ali nije ispalo ništa dobro, barem po meni. Njoj će biti samo gore, jer živi u laži, a to znači da uopće ne živi, a život nikada ne prašta ako ga ne živiš, osobito kako stariš. Ja nikad nisam živjela u laži. Iako ti se možda čini da nije tako, ali doista nisam. Jednostavno sam u hodu morala otkrivati razne stvari, smišljati nove pristupe, te sam cijenila donijete odluke, bile ispravne ili pogrešne, koliko je to god bilo teško. Mnoge stvari ostaju irelevantnima pod uvjetom da ostanu na teoretskoj razini.” “A to znači da nije bilo nekoga i da ga nema, kad ga nije trebalo biti”, reče Lucy. “Nisam vjeroučiteljica. Daleko od toga”, reče Bergerica. “Ali moj se život ne tiče nikoga, moj je i ja ga smijem upropastiti kako god želim, a to ne kanim učiniti. Ni tebi neću dopustiti da ga zezneš, niti ja kanim zeznuti tvoj život.” “Uvijek počinješ s takvim odricanjem odgovornosti?” “Ne počinjem”, reče Bergerica. “Ovaj ćeš put morati”, reče Lucy. “Jer ja to neću učiniti. S tobom ni slučajno.” Bergerica izvuče ruke iz džepova i dodirne joj lice, a zatim posegne za vratima. Međutim nije ih otvorila. Ponovno je dodirnula Lucyno lice i ovaj je put poljubila.

22

DEVETNAEST

KATOVA

ISPOD

ZATVORSKOG

ODJELA,

NA

na suprotnoj strani Istočne 27. ulice, Marino je bio osamljeni lik zakriven hidrauličnim platformama za vozila, koje su u to doba uglavnom bila prazne, a nigdje nije bilo traga ni čuvaru ni nekome drugom od osoblja parkirališne garaže. Promatrao ih je u jarkozelenome polju teleskopa za noćno promatranje, jer ju je morao nekako vidjeti. Morao ju je vidjeti uživo, čak i ako će to biti potajno i s velike udaljenosti i samo na trenutak. Morao se nekako uvjeriti da se nije promijenila. Ako je i dalje ista, prema njemu neće biti okrutna kad se vide. Neće ga osramotiti, ni poniziti, niti će ga se kloniti. To ne bi činila ni u prošlosti, koliko god da je zaslužio takav odnos. Ali što on sada zna o njoj, osim onoga što pročita ili vidi na televiziji? Scarpetta i Benton bili su upravo izišli iz mrtvačnice, te su se prečicom, kroz park, uputili prema Bellevueu. Pogled na nju izazivao je gotovo vrtoglavicu, bilo je to toliko nestvarno, kao da je dotada bila mrtva, a Marino je zamišljao što bi pomislila kad bi znala koliko je on sam bio na rubu smrti. Nakon onoga što je učinio, više nije želio biti ovdje. Dok je ležao u krevetu gostinske sobe u njezinoj kući, onog jutra nakon što ju je onako povrijedio, počeo je odvagivati popis mogućnosti, pritom se s vremena na vrijeme boreći protiv mučnine dok mu je najgora glavobolja u životu ustrajnim pulsiranjem mozak pretvarala u kašu. Prvo je pomislio da bi svojim kamionetom ili motociklom mogao skrenuti s nekog mosta i tako se utopiti. S druge strane to bi možda mogao i preživjeti, a i užasavao se stanja u kojem ne bi mogao disati. PARKIRALIŠTU

To je značilo da ni gušenje nije dobra metoda, recimo da se posluži plastičnom vrećicom, na primjer, a nije mogao podnijeti ni pomisao na vješanje, na ono migoljenje i udaranje nogama nakon što bi odgurnuo stolicu na kojoj bi dotada stajao, a zatim se predomislio. Nakratko je razmišljao o tome da bi mogao sjesti u kadu i prerezati si grkljan, no već nakon prvog mlaza krvi iz vratne arterije poželio bi se predomisliti, a tada bi bilo prekasno. Trovanje ugljičnim monoksidom? Imao bi previše vremena za razmišljanje. Otrov? Ista stvar, a bilo bi i bolno. Ako bi se prestrašio, nazvao bi hitnu, pa bi mu ispumpali želudac i tako bi ostao i bez posljednjeg tračka poštovanja u očima onih koji bi za to doznali. Da skoči s neke zgrade? Ni u snu. Kakve je sreće, preživio bi i ostao unakažen tako da ga nitko živ više ne bi prepoznao. Posljednji je na popisu bio pištolj kalibra 19 milimetara. A Scarpetta mu ga je sakrila. Dok je tako ležao u krevetu u njezinoj gostinskoj sobi i pokušavao utvrditi kamo ga je mogla spremiti izvan njegova dohvata, zaključio je da ga nikada neće pronaći, da mu je odviše zlo i da se uvijek i kasnije može upucati, jer u ribičkoj brvnari ima još nekoliko pištolja, no hitac bi morao biti vrlo precizan, jer bi najgori mogući scenarij od svega bio da završi s umjetnim plućnim krilom. Kad je na koncu stupio u kontakt s Bentonom u McLeanu i sve mu to priznao, Benton mu je samo bezbojnim glasom rekao da se, ako ga u naumu onemogućuje samo pomisao na umjetno plućno krilo, nema razloga brinuti, osim ako se želi usmrtiti dječjom paralizom. Upravo tako, od riječi do riječi, dodajući još da bi, ako se ne upuca kako treba, najvjerojatnije završio s oštećenjima mozga koja bi ga temeljito onemogućila u svemu, ali bi i dalje bio nejasno svjestan razloga zbog kojih se i želio ubiti. Najusranije bi bilo, rekao je tada Benton, da završi u komi iz koje nema povratka i da onda o tome mora vijećati Vrhovni sud prije nego što netko dobije dopuštenje da mu isključi aparate. I premda je rekao kako nije osobito izgledno da bi Marino bio svjestan toga što se događa, to nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. Pouzdano može znati samo osoba kojoj je mrtav mozak, rekao je. Misliš da bih čuo kako ljudi govore da će mi isključiti... ? upitao je Marino. Aparate za održavanje života, dovršio je Benton.

Pa više ne bi disali umjesto mene, a ja bih toga mogao biti svjestan, a da to nitko ne zna? Više ne bi mogao disati. I moguće je da bi bio svjestan toga da će ti uskoro isključiti respirator. Drugim riječima, da će te usmrtiti. To znači da bih doslovce mogao gledati kako netko prilazi zidu i izvlači utikač iz utičnice. Moguće. I istog trenutka počeo bih se gušiti. Ne bi mogao disati. Ali nadajmo se da bi uz tebe bile voljene osobe koje bi ti pomagale, iako ne bi znale da si ih svjestan. I tako se Marino ekspresno vratio na strah od gušenja i sumorno podsjećanje na to da su jedini voljeni ljudi koje ima baš oni ljudi koje je upravo sjebao, što se ponajviše odnosilo na nju, Scarpettu. I baš je tada, u motelskoj sobi u blizini obiteljskog zabavnog centra Boston Bowl, u kojoj su on i Benton tako razgovarali, Marino zaključio da se neće ubiti, nego da će otići na najduži odmor u životu, u jedan centar za liječenje u Massachusettsu, uz obalu, sjeverno od Bostona. Pokaže li se određeni napredak nakon što mu iz sistema posve isperu alkohol i sredstva za jačanje potencije, te bude li se pridržavao terapije i u vezi s njom bio iskren i otvoren, sljedeći bi korak bilo pronalaženje posla. I tako se sada, približno pola godine kasnije, našao u New Yorku, gdje je radio za Bergericu i skrivao se na nekakvom parkiralištu, samo da načas ugleda Scarpettu, prije nego što uđe u njegov auto i prije nego što se odvezu na mjesto zločina, kao i uvijek. Gledao ju je kako se bešumno kreće, kao sablasna pojava u tom zelenom spektru, tako poznatih gesta dok su razgovarali, svih pojedinosti posve jasnih i živih, ali i tako dalekih od njega da je imao dojam da je on sam nekakav duh. On vidi nju, ali ona ne vidi njega, a njezin se život nastavio bez njega, a s obzirom na to koliko ju je dobro poznavao, bio je uvjeren da je sad već posve preboljela to što joj je učinio. No nipošto nije mogla preboljeti i način na koji je nestao. Ili možda samome sebi pripisuje preveliku važnost, zaključi sada. Vrlo je lako moguće da više nikad nije ni pomislila na njega, a kad ga vidi, to više uopće neće biti važno. Neće ništa osjetiti, jedva će se i prisjetiti prošlosti.

U međuvremenu se dogodilo toliko toga. Ona se udala. Odselila se iz Charlestona. Sada je Šefica velike službe i radi nadomak Bostonu. Ona i Benton doista žive zajedno, kao pravi par, prvi put, u prelijepoj staroj kući u Belmontu, kraj koje se Marino noću provezao jednom ili dvaput. Sad imaju i stan u New Yorku, a on neki put pješice prođe uz Hudson, nekoliko ulica zapadno od Central Parka i pilji u njihovu zgradu, broji katove dok se ne uvjeri da je podosta siguran u to da zna koji je točno njihov stan, pa zamišlja kako je zacijelo u njemu i kako zasigurno imaju lijep pogled na rijeku i na grad noću. Ona je neprestano na televiziji, sad je uistinu slavna, no kad god pokušava zamisliti kako ljudi od nje traže autogram, ne uspijeva. Taj dio nikako ne shvaća. Ona nije od onih ljudi koji uživaju u pozornosti, ili se on barem tako nada, jer ako to voli, onda se svakako promijenila. Gledao ju je kroz moćan uređaj za noćno promatranje koji mu je Lucy darovala za rođendan prije dvije godine, te je osamljeno žudio za zvukom Scarpettina glasa. Njezino je raspoloženje prepoznao po pokretima, po tome kako je mijenjala položaj i težište, po jedva primjetnim gestama ruku u tamnim rukavicama. Bila je suzdržana. Ljudi to o njoj govore bez prestanka, da govori i čini manje, a ne više, a upravo zbog toga na određeni način pokazuje još jasnije. Ne dramatizira. To je još jedna ocjena koju je Marino čuo u vezi s njom. Štoviše, prisjetio se da se tim izrazom poslužila i Bergerica dok je opisivala kako se Scarpetta drži na mjestu za svjedoke. Ne mora podizati glas niti mlatarati rukama po zraku, nego samo smireno sjedi i iskreno se i otvoreno obraća porotnicima, a oni joj vjeruju, na nju se oslanjaju s punim povjerenjem. Marino je sada uočio njezin dugački kaput i oblik pomno dotjerane plave kose, malo dulje nego što je bila nekoć, malo preko ovratnika, i začešljane unatrag s čela. Jasno je vidio dobro poznate snažno izražene crte lica, toliko teško usporedivog s bilo kime od njemu poznatih ljudi, jer je i bilo lijepo i nije, odviše oštro definirano da bi pripadalo nekoj mišici ili da se uklopi među one metlolike žene u odjeći slavnih dizajnera koje hodaju modnim pistama. Učinilo mu se da bi opet mogao povraćati, baš kao i onog jutra u njezinoj kući. Srce mu je počelo udarati neobuzdano, kao da se samo želi nekako ozlijediti.

Žudio je za njom, ali dok se tako skrivao u tom prljavom prostoru koji je ispunjavao miris hrđe, uvidio je da je ne voli kao nekada. Bodež samouništenja bio je zario u onaj dio sebe u kojem se oduvijek skrivala nada i taj je dio sada bio mrtav. Više se nije nadao tome da bi se ona jednoga dana u njega mogla zaljubiti. Sada je udana i ta je nada umrla. Čak i da nema Bentona, nada je mrtva. Marino je ubio tu nadu i to divljački okrutno, a nikada u životu nije učinio nešto slično i to nešto učinio je upravo njoj. Ni na najodvratnijim pijanim izlascima nikad se nije silom nametao nekoj ženi. Ako bi je poljubio, a žena nije željela njegov jezik u ustima, jednostavno bi se povukao. Ako bi mu odgurnula ruke, više je bez poziva ne bi dirao. Ako je imao erekciju, a ona nije bila zainteresirana, nikad joj se nije nametao, niti gurao ruku među noge. Kad bi ona primijetila da se njegov vojnik ne spušta, on bi pribjegao dobrim starim šalama. Samo te pozdravlja, srce. Uvijek stoji u nazočnosti dame. Čuj, mala, to što imam ručni mjenjač ne znači da moraš voziti moj auto. Marino je možda sirov i neobrazovan muškarac, ali nije seksualni prijestupnik. Nije loš čovjek. Ali kako bi Scarpetta to mogla znati? Stvar nije izgladio sutradan ujutro, to nije čak ni pokušao, slabašno i neuvjerljivo, kad je ušla u sobu s praznim tostom i kavom. Što je učinio? Glumio je amneziju. Požalio se na njezin bourbon, kao da je ona nekako kriva što je u kući imala nešto što može izazvati tako žestok mamurluk i pomračenje uma. Ona ničim nije pokazala ništa. On je zbog stida i panike bio bez riječi, jer nije točno znao što je učinio, a to je nije namjeravao pitati. Bolje da sam shvati. Tijekom narednih tjedana i mjeseci posvećenih istraživanju vlastitog zločina, napokon je uspio posložiti sve dijelove slike. Nije mogao otići tako daleko, jer je, kad se sutradan probudio, bio posve odjeven, a jedina tjelesna tekućina koju je uspio otkriti bio je njegov vlastiti hladni, smrdljivi znoj. Posve jasno sjećao se tek fragmenata: toga kako ju je gurnuo uza zid, kako je čuo paranje tkanine, osjećao mekoću njezine kože, čuo njezin glas koji mu je govorio da je to boli, kako ona zna da on to ne želi. Jasno se sjećao i da se nije micala, a sada mu je to bilo i razumljivo, te se pitao kako je mogla imati toliko ispravan instinkt. On je bio posve izvan nadzora, a ona je bila dovoljno pametna da

ga otporom dodatna ne razjari. Nije se sjećao ničega drugog, čak ni njezinih grudi, osim Sto se nejasno prisjećao da su ga te grudi iznenadile, ali ne neugodno. Prije će biti da, nakon više desetljeća detaljnog zamišljanja i fantazija, nisu izgledale posve onako kako ih je dotada vidio u mislima. No, s druge strane, grudi nijedne žene ne izgledaju onako kako ih muškarac zamišlja. To je spoznaja do koje se dolazi zrelošću i nema veze ni s intuicijom ni s razumom. Kao napaljeni dječak čija su jedina referentna točka bili pornografski časopisi koje je njegov otac skrivao u spremištu za alat, Marino nikako nije mogao znati ono što je na koncu s vremenom otkrio. Kao i otisci prstiju, grudi imaju jedinstvene individualne karakteristike koje se nužno ne uočavaju kroz odjeću. Sve grudi koje je ikada intimno upoznao odlikovale su se jedinstvenom veličinom, oblikom, simetričnošću, nagibom, dok su najočitije varijable uvijek bile bradavice, zapravo samo sjedište te vječne privlačnosti. Marino, koji se smatrao vrhunskim poznavateljem tematike, prvi je uvijek bio spreman reći: što veće, to bolje. No nakon što bi nadišao fazu piljenja i milovanja, stvar je bila samo u tome što na koncu stavlja u usta. U zelenome polju prikaza na uređaju, Scarpetta i Benton izišli su iz parka i našli se na pločniku. Ona je imala ruke u džepovima, nije nosila ništa, a to je značilo da će ona i Benton imati još najmanje jednu postaju, po svoj prilici njegov ured. Primijetio je da baš i ne razgovaraju, a onda su se, kao da čitaju Marinove misli, uhvatili za ruke, a Benton se nagnuo i poljubio je. Kad su se našli na ulici, tako blizu da mu više nije trebalo povećanje da im razabere lica, gledali su se kao da je poljubac bio iskren i da će ih biti još, pomislio je Marino. Došli su do Prve avenije i zatim mu nestali iz vidokruga. Marino se spremao napustiti sigurno utočište kraj trostrukih hidrauličnih platforma kada je u parku uočio neku drugu pojavu koja je žustro koračala. A onda je vidio kako u park dolazi još netko, iz smjera zgrade u kojoj se provodila analiza DNK. U jarkozelenome svjetlu njegova uređaja, istražitelj Mike Morales i dr. Lenora Lester sjeli su jedno do drugoga na klupu. Govorili su nešto što Marino nije mogao čuti, a ona je njemu uručila neku veliku omotnicu. Vjerojatno podatke o obdukciji Terri Bridges. Ali to je bila vrlo neobična primopredaja, kao da se radi o

dvoje špijuna. Već je pomislio da su njih dvoje možda u vezi i osjetio je grčenje u želucu kad je predočio njezino sumorno ispijeno lice, zamislio to njezino pticoliko tijelo nago na isprepletenim plahtama. To ne može biti. Mnogo je vjerojatnije da je doktorica Lester nazvala Moralesa čim joj se ukazala prilika, tako da može prisvojiti zasluge za sve ono što je Scarpetta eventualno otkrila u mrtvačnici. A on želi doći do informacija prije sviju, pa tako i prije Marina i, osobito, Bergerice. To zacijelo znači da je Scarpetta otkrila nešto važno. Marino ih je gledao dok nisu ustali s klupe. Morales je potom nestao iza ugla zgrade za DNK, dok je dr. Lester krenula prema Marinu, u smjeru Istočne 27. ulice, onako brzo i žustro, pogleda prikovana za BlackBerry koji je držala u golim rukama. Žurnim korakom uputila se, praćena ledenim vjetrom, prema Prvoj aveniji, gdje će vjerojatno zaustaviti neki taksi, a zatim se trajektom vratiti kući, u New Jersey. Činilo se da nekome šalje SMS. Rospija je nekoć najviše voljela šetati Muzejskim kvartom 52. Krenula bi iz svog stana, s bocom vode i energetskom pločicom sa žitaricama i uputila se Avenijom Madison, kako bi mogla razgledati izloge, dok bi u njoj raslo iščekivanje koje bi joj samo ubrzavalo korak. Vrhunac je bio Guggenheim, gdje su je oduševljavali Clyfford Still, John Chamberlain, Robert Rauschenberg i, dakako, Picasso. Posljednji put razgledala je izložbu slika na papiru Jacksona Pollocka, a i od toga su još prošlog proljeća protekle već dvije godine. Što se dogodilo u međuvremenu? Nije baš da se trebala u točno određeno vrijeme pojavljivati na nekakvom radnom mjestu, niti je zapravo imala nekakav život. No nakon što je počela raditi za Šefa, malo-pomalo prestala je odlaziti u muzeje, u kazalište, u galerije, na kioske i u knjižare. Pokušala se prisjetiti kad je posljednji put uronila u neku dobru knjigu ili riješila cijelu križaljku ili slušala glazbenike u parku ili se posve prepustila nekom filmu ili se opila riječima neke pjesme.

52 Museum Mile - dio Pete avenije od 82. do 104. ulice, s desetak muzeja i mnoštvom kulturnih atrakcija.

Postala je pravim kukcem u jantaru, zatočena u životima ljudi koje ne poznaje i do kojih joj nije stalo. U tračevima. U tim niskim, banalnim zbivanjima povezanima s ljudima koji imaju srce i dušu papirnatih lutaka. Zašto bi nju trebalo zanimati što je Michael Jackson odjenuo za dolazak na sud? Kakve veze za nju i bilo koga ima to što je Madonna pala s konja? Umjesto da uživa u umjetninama, Rospija je počela promatrati kanalizacijski otvor života, uživajući u tuđim govnima. Počela je spoznavati niz istina dok je razmišljala o onoj mračnoj vožnji do kuće rijekom Stiks koju su nazivali i Avenijom Lexington, u onom crnom Cadillacu. Onaj muškarac s kaubojskim šeširom prema njoj je bio ljubazan, a čak ju je i potapšao po koljenu kad je izišla iz njegova automobila, ali joj se nije predstavio, a njoj je razum nalagao da ništa ne pita. Večeras je ušla u samo sjedište zla. Prvo s Marilyn Monroe, potom s onim crvom, a onda na koncu i s tim podrumom. Možda joj je Bog jednostavno priredio svojevrsnu duhovnu terapiju elektrošokovima, te joj pokazao istinu u vezi s bezdušnim načinom na koji živi u dvosobnome stanu sa subvencioniranom stanarinom. Možda i prvi put otkako u tom stanu nije bilo i njezina muža, sada je vidjela kako doista izgleda i kako se nije promijenio. Sofa i naslonjač presvučeni samtom bili su nepretenciozni i ugodni, donosili su mir i utjehu, a taj izlizani materijal u dnevnu je sobu ponovno uveo njezina supruga. Vidjela ga je kako sjedi u naslonjaču i čita Times, gricka vrh cigare sve dok ne postane sluzav, te je osjetila miris koji je nekada prožimao i najmanju molekulu njihova života. Sada ga je osjećala baš kao da u stan nikada nije dovela profesionalne čistače. Čak nekoliko sezona nije uspjela smoći snage i hrabrosti da izbaci njegovu odjeću i spremi predmete koje ne može pogledati ili se od njih ne može odvojiti. Koliko ga je puta učila da ne smije samo tako prelaziti ulicu, samo zato što ga onaj čovječuljak na semaforu uvjerava da je sve u redu? Po čemu je to manje glupo od toga kad stojiš na pločniku jer ti crveno svjetlo nalaže da stojiš, iako je ulica zbog radova zatvorena za promet i nigdje na vidiku nema automobila?

Na koncu ga je pozvao taj maleni bijeli čovječuljak, umjesto da je poslušao Rospiju, a ona je jednog dana imala supruga kojem je neprestano prigovarala zbog cigara i stvari koje za sobom ne posprema, a da već sutradan, i sve dane nakon toga, ne bi imala ništa, osim njegova mirisa i hrpe nepotrebnih stvari, te sjećanja na posljednje riječi koje su razmijenili kad je već bio na vratima stana. Kako stojimo s mlijekom za kavu, upitao je dok je navlačio onu smiješnu sherlockovsku vunenu kapu, od onih kakve Englezi nose u lov. Nekoliko desetljeća ranije, ona mu ju je kupila u Londonu, a on nikada nije shvatio da mu je zapravo nije kupila za to da je nosi. Ne znam kako stojimo s mlijekom za kavu, budući da ti jedini piješ kavu s mlijekom. Eto, to mu je rekla. To su bile njezine posljednje riječi u njegovim ušima. Bile su to riječi one rospije koja se k njima doselila tog istog nesmiljenog travnja, kada su njezin posao dodijelili nekome u Indiji i kad su se njih dvoje tako natiskivali u tome malome stanu, iz dana u dan, beskrajno zabrinuti zbog novca. Budući da je bio knjigovođa, on je obavio sve izračune. Ona je oblikovala njihove posljednje zajedničke trenutke na ovome svijetu, revidirala ih na sve uopće zamislive načine, pitajući se je li mogla učiniti ili spomenuti nešto što bi promijenilo sudbinu. Da mu je rekla da ga voli i upitala želi li za večeru svoje najdraže janjeće kotlete i pečene batate, te da je kupila zumbul u tegli za stolić u dnevnoj sobi, bi li mu misli bile na nečemu od toga ili na nečemu trećem, a ne na onome na čemu su već bile kad nije pogledao i lijevo i desno? Je li bio razdražljiv i dekoncentriran zbog njezine rospijaste opaske o mlijeku za kavu? Što bi bilo da ga je samo umiljato podsjetila da bude oprezan, bi li to spasilo i njega i nju i njih? Prikovala je pogled za ravni televizijski ekran i zamislila ga kako puši cigaru, kako gleda Vijesti s tim skeptičnim izrazom lica, lica koje je vidjela svaki put kad bi zatvorila oči ili opazila nešto u njihovu kutu - kakvu sjenu ili rublje na hrpi na nekoj stolici ili kad ne bi nosila naočale. I tako bi ga vidjela prije nego što je otišao. I pamtit će da je otišao.

On bi pogledao njezin skupi televizor i upitao: Najdraža, čemu taj televizor? Kome je uopće potreban takav televizor? Vjerojatno nije ni proizveden u Americi. Ne možemo si priuštiti takav televizor. Negodovao bi. Oh, Bože, ne bi odobravao ništa od svega što je učinila i kupila otkako ga nema. U naslonjaču nije bilo nikoga, a to izlizano mjesto koje je ostalo od njegova sjedenja u njoj je pobudilo neopisivo beznađe, budući da su je odjednom počela obuzimati i druga sjećanja: Kako je prijavila njegov nestanak. Kako se osjećala kao da proživljava prizor iz stotina filmova dok je grčevito držala telefonsku slušalicu i Preklinjala policiju da joj povjeruje. Vjerujte mi. Molim vas, vjerujte mi. Toj beskonačno taktičnoj i diplomatski nastrojenoj policajki govorila je da njezin suprug ne zalazi u barove i samo tako ne luta gradom. Nema problema s pamćenjem, niti izvanbračnu vezu. Uvijek se odmah vraća, poput malog izviđača, a da se u njemu odjednom baš i probudila sklonost “pustolovinama”, “zlobi” i “svojeglavosti”, svakako bi je nazvao. I jednostavno mi rekao da odjebem, da će doći kući kad mu se prohtije, baš kao i prošli put kad je postao prokleto pustolovan i svojeglav, rekla je Rospija taktično razumnoj policajki, koja je zvučala kao da žvače gumu. Nitko nije paničario osim same Rospije. Svima se živo fućkalo. Onaj detektiv, još jedan iz nepregledne organizacije njujorške policije, koji je na koncu nazvao da joj priopći novost, imao je glas pun kajanja. Gospođo, užasno mi je žao, ali moram vas izvijestiti... Negdje oko četiri poslije podne reagirao sam na poziv i došao na mjesto... Policajac je bio uljudan, ali i prezaposlen, te je nekoliko puta rekao koliko mu je žao, ali nije ponudio da će je odvesti u mrtvačnicu onako kako bi dobro odgojeni nećak ožalošćenu tetu odveo na bdjenje ili u crkvu. U mrtvačnici? Gdje?

U blizini Bellevuea. Kojeg Bellevuea? Gospođo, samo je jedan Bellevue. Ni slučajno. Postoji stari Bellevue. I postoji novi. Kraj kojeg je mrtvačnica? Može otići onamo u osam ujutro i identificirati tijelo. Dobila je i adresu, da joj se slučajno ne pomiješaju lokacije starog i novog Bellevuea, a dobila je i ime sudske patologinje: Dr. Lenora Lester, pravnica53 i doktorica medicine. Toliko neljubazna i neugodna žena, unatoč takvoj školovanosti. Kako je samo bila bešćutna dok je Rospiju požurivala u taj sobičak i podizala pokrov. Oči su mu bile sklopljene, a tijelo je sve do brade pokrivao tanki, gotovo papirnati plavkasti materijal. Nigdje nije bilo ni traga ozljedi, ni ogrebotini, ni modrici. Rospija na trenutak nije mogla povjerovati da se nešto uopće dogodilo. Ništa nije slomljeno. Što se dogodilo? Što se doista dogodilo? Nemoguće je da je mrtav. Nije mu ništa. Izgleda posve dobro. Samo je blijed. Tako je blijed i ja ću prva priznati da ne izgleda dobro. Ali nemoguće je da je mrtav. Doktorica Lester bila je preparirani golub pod staklom, a usta joj se uopće nisu pomicala dok je, vrlo kratko, objašnjavala kako je riječ o klasičnome primjeru stradavanja pješaka u prometu. Udarac s leđa u uspravnome položaju. Pad na poklopac motora taksija. Udarac zatiljkom o vjetrobransko staklo. Velike frakture vratnih kralježaka, objasnilo je to ukočeno bijelo lice. Od jačine udarca imao je lom obaju donjih ekstremiteta, reklo je nepomično bijelo lice. Ekstremiteta.

53 Riječ je o dodiplomskoj tituli Bachelor of Laws (LL. B.) koja u SAD-u nije dovoljna za bavljenje odvjetničkim poslom.

Njezine ljubljene noge koje su nosile čarape i cipele, a tog okrutnog travanjskog poslijepodneva, hlače od samta, gotovo identične žućkastosmede boje kao i njegov naslonjač i kauč. Hlače koje mu je ona odabrala u Saksu. Ono ukočeno bijelo lice u tom je sobičku reklo: “Izgleda dosta dobro, jer se najteže ozljede nalaze na donjim ekstremitetima.” Koji su bili pokriveni - ti donji ekstremiteti, njegovi donji ekstremiteti - tankim plavim materijalom. Rospija je izišla iz mrtvačnice, ostaviviši adresu, a kasnije je ispisala ček i dobila primjerak završnog izvještaja doktorice Lester, nakon što se približno pet mjeseci čekao toksikološki nalaz. Službeni rezultati obdukcije i dalje su bili zatvoreni, zalijepljeni u službenoj omotnici, u donjoj ladici njezina radnog stola, pod kutijom suprugovih omiljenih cigara koje je bila hermetički zatvorila u vrećicu za zamrzavanje, jer im nije željela osjetiti miris, a ipak se nije mogla prisiliti na to da ih baci. Položila je novu čašu s bourbonom kraj računala i sjela, radeći duže nego inače, ne želeći u skorije vrijeme, možda i nikad, otići u krevet. Sinulo joj je da je zapravo sve bilo podnošljivo dok ranije tog dana nije otvorila onu fotografiju Marilyn Monroe. Razmišljala je o gnjevnome Bogu dok se prisjećala onog muškarca s velikim zaliscima i kičastim nakitom, toga kako joj je ponudio besplatno štene jazavčara ili shi-tzua ili špringer španijela, a potom i odvezao kući. Pokušavao ju je ušutkati mitom od one vrste koja ukazuje na to kako bi joj bilo da uopće nije sklon takvoj dobrohotnosti. Uhvatila ga je s rukama u vreći i to su oboje znali, a on je htio da prema njemu osjeća naklonost. Za dobrobit i njega i nje. Pretraživala je internet sve dok nije naišla na članak objavljen u Timesu samo tri tjedna ranije, istog onog tjedna kad je Sef napisao tako lijepe stvari o glavnoj prodavaonici Tell-Tail Heartsa u Aveniji Lexington. Uz članak se nalazila i fotografija muškarca bijele kose i velikih zalizaka, te lica na kojem su se jasno vidjeli tragovi uživanja u porocima. Zvao se Jake Loudin. U listopadu je protiv njega podignuta optužnica za osam slučajeva okrutnosti prema životinjama, a nakon racije u jednoj od njegovih

prodavaonica u Bronxu. No nekoliko tjedana ranije, početkom prosinca, izvukao se bez ikakve kazne: POVUČENE OPTUŽBE PROTIV KRALJA MASOVNOG UZGOJA ŠTENADI Tužiteljstvo okruga New York povuklo je tužbu za osam slučajeva teškog zlostavljanja životinja protiv poslovnog čovjeka iz Missourija kojeg aktivisti koji se bave pravima životinja nazivaju “Pseći Pol Pot”, uspoređujući Jakea Loudina s vođom Crvenih Kmera odgovornim za pokolj milijuna Kambodžanaca. Loudin je u slučaju utvrđene krivnje i maksimalne kazne za svih osam slučajeva mogao dobiti i do šesnaest godina zatvora. “No jednostavno nije bilo načina da se dokaže kako je osam mrtvih životinja pronađenih u zamrzivaču u prodavaonici onamo ušlo živo”, rekla je pomoćnica okružnog tužitelja, Jaime Berger, čija je nedavno oformljena skupina za borbu protiv okrutnosti prema životinjama u listopadu upala u tu prodavaonicu. Još je rekla i da je sudac zaključio kako policija nije podastrla dovoljno dokaza o tome kako nije bilo opravdanja za eutanaziju tih istih osam kućnih ljubimaca, odreda štenadi u dobi od tri do šest mjeseci. Jaime Berger rekla je kako je općepoznato da neke prodavaonice “eliminiraju” pse, mačke i druge životinje ako ih ne mogu prodati, ili ako im zbog nekog drugog razloga u ekonomskome smislu postanu teretom. “Bolesno štene, ili štene u dobi od tri-četiri mjeseca, gubi privlačnost ‘slatkog psića u izlogu’”, izjavila je. “A mnoge su od tih prodavaonica već na zlu glasu zbog zanemarivanja medicinske njege, pa čak i elementarnih potreba poput toplih i čistih kaveza, te dovoljnih količina vode i hrane. Jedan od razloga zbog kojih sam pokrenula ovu akciju upravo je to što su građani New Yorka siti takvog stanja, a ja sam si dala u zadaću da neke od tih prijestupnika strpam iza rešetaka”... Bilo je to drugi put te večeri da je Rospija nazvala 911. Samo što je sada bila pijanija i još više izvan sebe. “Ubojice”, rekla je službenici koja joj se javila, ponavljajući onu adresu u Aveniji Lexington. “Maleni su ondje zaključani...” “Gospođo...?”

“Nakon toga prisilio me da uđem u njegov auto. Srce mi je iskočilo iz kože... Imao je crveno mrzovoljno lice. Vladala je ledena tišina.” “Gospođo...” “Već ste ga pokušali strpati u zatvor, zbog iste stvari! Hitler! Da, Pol Pot! Ali izvukao se. Recite gospođi Berger. Molim vas. Odmah sada. Molim vas.” “Gospođo? Želite li da policajac dođe na vašu adresu?” “Netko iz odjela za pse gospođe Berger, molim vas. Oh, molim vas. Nisam luda. Budite uvjereni. Mobitelom sam snimila i njega i zamrzivač.” Nije ih snimila. “Micali su se!” usklikne. “Još su se micali!”

23

Tamnoplava Impala čekala je ispred ulaza u bolnicu kada su Benton i Scarpetta izišli u noć. Prvo je prepoznala kožnu jaknu s podstavom od flisa, a tek onda uvidjela da je u njoj Marino. Vrata prtljažnika tada su se otvorila i on je od Bentona uzeo kovčeg s opremom za obradu mjesta zločina, te počeo pričati o kavama koje im je uzeo, o tome kako ih na stražnjem sjedalu čekaju dvije kave. Tako ih je pozdravio nakon toliko vremena, nakon svega što se dogodilo. “Svratio sam u Starbucks”, rekao je, zatvarajući prtljažnik. “Dva ventisa”, dodao je, pogrešno izgovarajući naziv kave. “I nešto onih zaslađivača u žutome omotu.” Mislio je na Splendu54. Bit će da se sjetio kako Scarpetta ni za živu glavu ne uzima ni saharin ni aspartam. “Ali bez mlijeka, jer je u onim malim vrčevima, pa to nisam mogao uzeti. Čini mi se da nitko od vas ne pije kavu s mlijekom, osim ako se to promijenilo. Nalaze se u držaču straga. Jaime Berger je naprijed. Možda je nećete vidjeti, koliko je mračno, pa je nemojte odmah tračati.” Pokušaj duhovitosti. “Hvala”, reče Scarpetta kada su ona i Benton ušli u auto. “Kako si?” “Nije loše.”

54 Zaslađivač na bazi sukraloze.

Sjeo je za upravljač. Vozačko je sjedalo bilo toliko pomaknuto unatrag da je dodirivalo Scarpettina koljena. Bergerica se okrenula i pozdravila ih. Nije se držala kao da je situacija zbog nečega neobična. Marino je pokrenuo automobil, a Scarpetta mu je pogledala potiljak i ovratnik crne kožne jakne u avijatičarskome stilu. Kao u MASH-u, zadirkivala ga je često Lucy, s tim poluremenom, patentnim zatvaračima na rukavima i mnoštvom mjedenih elemenata. Tijekom dvadeset godina koliko ga je Scarpetta poznavala, s manjim ili većim prekidima, u pojedinim je razdobljima bio prekrupan za tu jaknu, osobito u području struka, ili, u skorije vrijeme, odviše proširen od teretane i, kad bi bolje promislila iz današnje perspektive, vjerojatno steroida. Tijekom razdoblja u kojem u njezinu životu više nije bilo Marina, imala je više nego dovoljno vremena i prostora da razmisli o tome što se dogodilo, kao i o svemu što je tome prethodilo. Jednog dana, ne tako davno, nakon što je ponovno stupila u vezu sa svojim nekadašnjim zamjenikom, Jackom Fieldingom, te ga angažirala, sinula joj je jedna spoznaja. Fielding se praktički bio uništio steroidima, a Marino je tome većim dijelom svjedočio, no budući da je postajao sve nezadovoljniji, uplašeniji i nemoćniji, a pritom se činilo da Scarpetta u vezi s time ne može poduzeti baš ništa, postao je opsjednut vlastitom tjelesnom snagom. Oduvijek se divio Fieldingu i njegovoj bilderskoj figuri, istodobno kritičan prema zabranjenim i razornim sredstvima kojima je do nje došao. Bila je uvjerena da je Marino počeo uzimati steroide nekoliko godina prije nego što se u skorije vrijeme odlučio na sredstva za povećanje spolne moći, čime bi se lakše objasnilo zašto je iskazao agresivnost i, iskreno govoreći, zlobu, još i davno prije nasilne erupcije prošlog proljeća u njezinoj kući. Pogled na njega nanosio joj je bol na načine koje nije očekivala i koje vjerojatno ne bi mogla objasniti, podsjećajući je na velik dio života koji su proveli zajedno, kada je on prestao šišati već prosijedu kosu, začešljavajući je tako da mu prekrije ćelavo tjeme, poput Donalda Trumpa, samo što Marino nije bio od onih koji vjeruju u gelove i sprej za kosu. Već i pri najmanjem pokretu, dugački bi mu se pramenovi spustili ispod ušiju. Kasnije je počeo brijati glavu i nositi nekakvu užasnu maramu. Sad je imao nekakve malje raspoređene u

obliku polumjeseca i nije imao naušnicu i nije izgledao poput opakog motociklista ili pripadnika Hells Angelsa. Izgledao je kao Marino, samo malo stariji i u boljoj tjelesnoj formi, te uz nametnuto pristojno ponašanje, kao da ide na probnu vožnju s odborom za uvjetno puštanje na slobodu. Skrenuo je u Treću aveniju, u smjeru stana Terri Bridges, koji se nalazio na samo nekoliko minuta vožnje od bolnice. Bergerica je upitala Scarpettu sjeća li se da ju je Terri u proljeće ili početkom ljeta - ili bilo kada - tražila u Charlestonu. Scarpetta je rekla da se ne sjeća. Bergerica se poigravala BlackBerryjem, te je promumljala nešto o tome kako se Lucy protivi papiru, a potom je pročitala e-mail koji je Terri napisala Bergerici prošle godine, kad je od nje tražila pomoć u povezivanju sa Scarpettom. “Drugi srpnja”, reče Bergerica. “Tada je tu poruku poslala u Bermudski trokut internetske domene njujorške gradske vlasti, u nadi da će nekako doći do mene, jer nije uspijevala doći do tebe. Čini se da nije uspjela doći ni do jedne.” “To me ne čudi, s obzirom na korisničko ime Lunasee”, reče Benton iz tame stražnjeg dijela automobila, dok je kroz prozor promatrao mirni kvart Murray Hill, u kojem je Scarpetta do tog trenutka na ulici vidjela tek jednu osobu, nekog muškarca u šetnji s bokserom. “Ne bi me iznenadilo ni da je bilo Papino korisničko ime”, uzvrati Bergerica. “Ali nisam dobila poruku. Zanima me samo, Kay, jesi li posve sigurna da se ne sjećaš da te nazvala u ured u Charlestonu?” “Apsolutno sam sigurna da za to nikada nisam znala”, reče Scarpetta. “Ali prošlog je proljeća i početkom ljeta i moj ured bio podosta nalik na Bermudski trokut.” Nije željela ići u detalje, uz Marina koji sjedi točno ispred nje. Kako da uopće nešto kaže o tome kako joj je bilo nakon što je on nestao bez riječi i bez traga, da bi se zatim i Roseino stanje pogoršalo tako naglo da više nije imala ni one ponosne tvrdokornosti kojom se dotada opirala Scarpetti u pokušajima da je preseli i da se brine za nju, tako da ju je na koncu hranila žlicom, mijenjala joj spavaćice i plahte kad bi uprljala krevet, a potom joj na samome završetku davala morfij i kisik kad je Rose zaključila da joj je dosta patnje?

Kako bi se Marino osjećao kad bi znao koliko je Rose na njega bila bijesna jer je napustio sve ljude koje je imao u životu, a osobito nju, kada je znao da neće još dugo biti na ovome svijetu? Rose je rekla da to od njega nije bilo u redu i zamolila Scarpettu da mu to jednog dana i kaže. Rose je tada rekla: Reci mu da ću mu nategnuti uši. Kao da je govorila o nekom dvogodišnjaku. Reci mu da sam mu to poručila, a ljuta sam i na Lucy, vraški ljuta i na jedno i na drugo. Njega krivim za to čime se ona sada bavi. U Blackwateru ili nekom drugom centru za obuku, puca i koljenom udara krupne muškarce u bubrege, kao da je Sylvester Stallone, jer se boji biti kod kuće. Tih posljednjih tjedana Rose je odbacila sve što ju je dotada sputavalo, govorila je posve opušteno i neumjereno, no ništa od svega što je izgovorila nije bila krajnja besmislica. Kad se nađem na drugoj strani, reci mu da ću ga još lakše pronaći i srediti ga. A sredit ću tu stvar, pazi što ti kažem. Scarpetta je bila postavila pokretni bolnički krevet i otvorila velika balkonska vrata, kako bi mogle gledati vrt i ptice, čuti šuštanje divovskih hrastova koji su ondje rasli još od prije Građanskog rata. Ona i Rose razgovarale su u onoj predivnoj staroj dnevnoj sobi s prelijepim pogledom, dok je antikni sat na okviru kamina kuckao poput metronoma koji odmjerava završni ritam njihovih posljednjih zajedničkih dana. Scarpetta nikada nije ulazila u pojedinosti u vezi s time što je Marino učinio, ali joj je rekla nešto važno u vezi s time, nešto što nije rekla nikome. Tada joj je rekla: Znaš kako ljudi kažu ono... kad bih to mogla još jednom proživjeti? To od mene nećeš čuti, uzvratila je Rose, pridignuvši se na lakat. Plahte su od jutarnje svjetlosti bile blistavobijele. Nikakve koristi od tako glupih izjava. Da, posve si u pravu, ja to ne bih rekla, jer tako ne bih mislila. Kad bi mi se pružila prilika, ne bih ponovno proživjela tu večer, jer se ništa ne bi promijenilo. Mogu ja pokušavati koliko hoću i mijenjati scenarij... Marino bi unatoč svemu učinio to što je učinio. Mogla bih ga spriječiti jedino da sam na toj promjeni počela raditi još prije više

godina, možda čak deset-dvadeset godina ranije. Ja sam u tom zločinu kriva zbog toga što nisam obraćala pozornost. Ona je njemu učinila ono što su on i Lucy na koncu učinili Rose. Scarpetta nije gledala, pretvarala se da ne primjećuje, isključila se tako što se odjednom pretrpala poslom i obavezama, ili čak upadala u nekakve krizne situacije, umjesto da se s njima suočila. Trebala je biti više poput Jaime Berger, koja ne bi oklijevala kad bi nekom krupnom murjaku s raznoraznim apetitima i oblicima nesigurnosti rekla da joj Marino mora prestati viriti u dekolte i pod suknju - da s tim prestane i preboli cijelu stvar, jer se ona s njim neće poseksati. Neće mu biti kurva, gospa, gospođa, supruga, ni majka, ni sve to zajedno, a on je oduvijek htio upravo to, sve navedeno, baš kao i većina muškaraca, i to uvijek, jer jednostavno ne znaju ni za što drugo. Nešto u tom smislu mogla je reći Marinu kad su je tek imenovali šeficom u Virginiji i kad je on davao sve od sebe da joj neopisivo oteža položaj, ponašajući se poput zlobnog dječačića zaljubljenog ' preko ušiju. Toliko ga se bojala povrijediti, jer je u konačnici njezina najveća mana bila upravo njezin najveći strah od toga da povrijedi bilo koga, pa će zbog toga neopisivo povrijediti i njega i sebe i sve. Na koncu je priznala da je sebična. Scarpetta je to ovako objasnila Rose: Ja sam najsebičniji čovjek na svijetu. To potječe od osjećaja stida. Bila sam drukčija, nisam bila poput ostalih. Znam kako je osjećati se odbačeno i izopćeno i postiđeno i to nikada nisam željela nikome učiniti. Ili dopustiti da to netko ponovno učini meni. A to posljednje što sam rekla zapravo je najvažnije. Više se radi o tome što ja ne želim nelagodu nego što se zapravo radi o drugima. Kakva užasna spoznaja o sebi samoj. Ti si najizrazitije drukčija osoba koju sam ikada upoznala, rekla joj je Rose, a ja jasno vidim zašto tim curama nisi bila simpatična i zašto nisi bila draga većini ljudi i zašto je možda još uvijek tako. Radi se o tome da su ljudi tako mali, a ti ih na to nesvjesno podsjećaš, pa oni daju sve od sebe da i ti budeš mala, kao da će, zahvaljujući tome, oni nekako postati veći. Točno znaš kako sve to funkcionira, ali tko je dovoljno mudar da to prepozna i dok je tako nešto na djelu? Meni bi svakako bila draga i simpatična. Da sam bila neka od tih redovnica ili jedna od učenica, bila bi mi najdraža. Vjerojatno ne bih.

Svakako bi bila. Slijedim te već gotovo dvadeset prokletih godina. 1 to ne zbog raskošnih radnih uvjeta i silnog nakita i krzna koje dobivam od tebe, kao ni egzotičnih odmora na koje me vodiš. Luda sam za tobom. 1 tako je od prvog trenutka kad si ušla u taj ured. Sjećaš se? Dotada nisam ni vidjela ženu koja obavlja posao sudskog patologa, te sam unaprijed izvela najočitiji zaključak. To mora biti čudna, teška i neugodna osoba. Zašto bi se inače jedna žena bavila takvim poslom? Nisam ti vidjela nikakvu sliku, pa sam bila sigurna da izgledaš kao neko čudovište koje je izronilo iz neke crne lagune ili masovne grobnice sa žrtvama kuge. Već sam planirala kamo bih mogla otići, možda na medicinski faks. Netko bi me ondje već zaposlio. Jer ni na trenutak nisam pomislila da bih ostala uz tebe, dok te nisam upoznala. A nakon toga više te ne bih bila napustila ni za što na svijetu. Žao mi je što te sad napuštam. “Sigurna sam da bismo mogli provjeriti telefonske ispise, službeni mail”, rekla je Scarpetta sada, u autu, obraćajući se Bentonu, obraćajući se Marinu, obraćajući se Bergerici. “To nam trenutačno nije prioritet”, reče Bergerica, pa se osvrne. “Ali Lucy ti prosljeđuje informacije koje bi trebala pogledati kad uhvatiš vremena. Moraš vidjeti što je pisala Terri Bridges, ili barem pretpostavljamo da je ona autorica. Teško je reći, budući da je prste u tome vrlo lako mogao imati i Oscar Bane. Koliko znamo, mogao je biti čak i Lunasee.” “Imam popis dokaza koji odgovaraju markerima u stanu”, reče Marino dok je vozio. “I shematske prikaze mjesta događaja. Po jedan komplet za svakoga od vas, kako biste znali što je gdje.” Bergerica je u stražnji dio dodala dva primjerka. Marino je skrenuo u jednu mračnu ulicu s mnoštvom drveća i starih kuća. Benton je primijetio: “Nije osobito dobro osvijetljena, a čini se i da se mnogi ljudi još nisu vratili u grad. Nije baš područje s visokom stopom zločina.” “Nije”, reče Marino. “Ovdje nema ničega. Do ubojstva se posljednja prijava odnosila na nekoga tko je preglasno puštao glazbu.” Parkirao se iza patrolnog vozila njujorške policije.

“Jedan novi element”, reče Bergerica. “Na temelju nekih mejlova koje smo pregledale Lucy i ja, čovjek se mora upitati je li se Terri možda viđala s nekim drugim.” “Čini se da se nitko ne trudi sakriti prokleti policijski auto”, reče Marino, pa ugasi motor. “Sakriti?” ponovi Bergerica. “Morales je rekao kako ne želi da budu tako izloženi svakom pogledu. Za slučaj da se počinitelj vrati. Izgleda da je zaboravio reći onima na koje se to odnosi.” “Misliš da je varala Oscara”, reče Benton kada je otvorio vrata. “Da je Terri možda varala Oscara? Čini mi se da bismo kapute trebali ostaviti u autu.” Zapuh ledenog vjetra zahvatio je Scarpettin sako i kosu kada je svukla kaput, a onda je izišao i Marino, koji je razgovarao na mobitel, očito upozoravajući policajca u stanu na činjenicu da su stigli onamo. ' Mjesto zločina još je bilo aktivno i sve mora biti točno onako kako je bilo i kad je policija odande otišla, ubrzo nakon jedan u noći, prema izvještajima koje je Scarpetta već bila pročitala. Ulazna su se vrata zgrade otvorila i Marino, Benton, Bergerica i Scarpetta prešli su pet stuba i ušli u predvorje, gdje ih je dočekao policajac u uniformi koji je vrlo ozbiljno shvaćao dužnost. Marino mu reče: “Vidim da ti je auto parkiran ispred kuće. Mislio sam da je najnoviji nalog iz zapovjedništva glasio da se vozilo ne ostavlja na vidljivome mjestu.” “Drugome policajcu nije bilo dobro. Čini mi se da je stvar u mirisu, koji se baš i ne osjeti dok neko vrijeme ne sjedite ovdje”, reče policajac. “Kad sam ga zamijenio, nisam dobio upute o tome da auto ostavim negdje drugdje. Želite da ga preparkiram?” Marino se obrati Bergerici. “Što ti kažeš? Morales je htio prikriti činjenicu da je ovdje neprestano policija. Kao što sam rekao. Za slučaj da se ubojica vrati na mjesto događaja.” “Postavio je kameru na krovu”, reče policajac. “Baš mi je drago da je to tako prokleto velika tajna”, reče Marino. “U ovaj stan”, reče Benton, “može se vratiti jedino Oscar Bane, osim ako ima još ljudi s ključem. A meni je teško povjerovati u to

da bi se on, s obzirom na to koliko je paranoičan, mogao pojaviti ovdje i pokušati ući.” “Osoba u takvom mentalnom stanju prije će se pojaviti u mrtvačnici, u nadi da će još jednom vidjeti izgubljenog partnera”, reče Scarpetta. U međuvremenu je zaključila kako joj je dosta toga da neprestano šuti. Nužne informacije mogu se prenijeti i tako da ne ugrozi povjerljiv odnos liječnika i pacijenta. Marino se obrati policajcu: “Možda ne bi bilo loše pojačati patroliranje oko područja na kojem se nalazi mrtvozornički ured. Za slučaj da se ondje pojavi Oscar Bane, ali učini mi uslugu i nemoj reći ništa o njemu preko radioveze, za slučaj da to uhvati i netko od novinara, može? Još nam samo treba da počnu zaustavljati i ispitivati sve patuljke na području East Sidea.” Kao da je kvart oko mrtvozorničkog ureda popularno sastajalište osoba niskog rasta. “Ako želiš otići nešto pojesti ili obaviti nešto slično, sada je idealno vrijeme za to”, reče Marino. “Koliko god bih volio iskoristiti takvu mogućnost, ne, hvala”, reče policajac, pogledavajući Bergericu. “Naređeno mi je da ostanem ovdje. I morat ćete mi se potpisati u evidenciju.” “Nemoj biti tako prokleto profesionalan. Nitko ovdje ne grize, čak ni gospođa Berger”, reče Marino. “A treba nam malo prostora. Možeš čekati i u predvorju, kako god želiš. Ili možeš malo predahnuti. Javit ću ti petnaest minuta prije nego što budemo spremni za odlazak. Samo nemoj otputovati na Floridu ili tako nešto.” Policajac je otvorio vrata stana, a Scarpetta je osjetila miris pečene piletine koja samo što nije počela trunuti. Uzeo je jaknu s naslona sklopive stolice, a s hrastova poda kraj stolice primjerak knjige Philippa Meyera Američka hrđa. Dalje od tog mjesta policajac nije smio ući ni zbog kojeg razloga, a u slučaju da ga je obuzelo neizdrživo iskušenje, na to bi ga podsjetili maleni jarkonarančasti čunjevi koji su služili kao oznake mjesta s kojih su prikupljeni dokazi. Nije bilo važno je li mu trebala voda ili hrana, ili se očajnički morao poslužiti kupaonicom: u tom slučaju morao je pozvati pojačanje, zamjenu koja

će stan čuvati umjesto njega dok on obavi to što već treba. Nije smio čak ni sjesti, osim u slučaju da donese vlastitu stolicu. Scarpetta je kovčeg s priborom otvorila neposredno iza vrata te iz njega izvadila digitalni fotoaparat, blok i olovku, a potom je svima podijelila gumene rukavice. Obavila je uobičajeni pregled, a da se pritom nije ni približila, ni nešto rekla, primjećujući da, osim dokaznih markera ništa nije gdje ne bi trebalo biti, da baš ništa ne ukazuje na to da se ondje dogodilo nešto imalo nasilno. Stan je bio besprijekorno uredan, a kamo god je pogledala, vidjela je tragove djelovanja krute, opsjednute žene koja je ovdje živjela i umrla. Kauč presvučen materijalom s cvjetnim uzorkom i naslonjač u dnevnoj sobi točno pred njima bili su besprijekorno raspoređeni oko stolića od javorovine, na kojem su časopisi bili rašireni u savršenom obliku lepeze. U kutu je stajao Pioneerov televizor ravnog ekrana i standardne veličine koji je izgledao kao da je nov, a bio je okrenut točno prema samoj sredini kauča. U kaminu se nalazio aranžman od svilenog cvijeća. Žuto-bijeli berberski sag bio je posve ravan i čist. Osim onih stožaca za označavanje, gotovo nije bilo drugih znakova o tome da je policija pretražila svaki djelić tog stana. U ovom novom dobu vođenja istraživanja mjesta zločina, svi su svakako bili u odijelima za jednokratnu uporabu, a to znači da su imali i zaštitne navlake za obuću. Uređaji za elektrostatičnu prašinu upotrijebljeni su za pronalaženje eventualnih tragova na ulaštenim drvenim podovima, a forenzična svjetla i fotografije dobile su prednost pred crnim prahom koji ostavlja nered. U naprednim policijskim organizacijama poput njujorške, znanstvenici koji rade na analiziranju mjesta zločina ne stvaraju, i ne uništavaju. Dnevna se soba nastavljala u blagovaonicu i kuhinju, a stan je bio dovoljno malen da Scarpetta uoči i stol postavljen za večeru, kao i sastojke te večere na kuhinjskoj radnoj plohi kraj štednjaka. Nije bilo ni najmanje sumnje u to da je pile još u pećnici i sam je Bog znao dokad će ondje ostati. I nije bilo važno koliko će se bilo što pokvariti prije nego što vlasniku stana ili članovima Terrine obitelji dopuste da se slobodno kreću po stanu. Policija nema ni pravo ni dužnost čistiti manje ili više neugodne i jezovite tragove koji ostaju nakon nečije nasilne smrti, bilo da se radi o krvi ili nepojedenoj blagdanskoj večeri.

“Dopustite da postavim najočitije pitanje”, reče Scarpetta, ne obraćajući se nikome posebno. “Postoji li kakva mogućnost za to da uopće nije bila planirana žrtva? Je li to i teoretski moguće? Budući da se na suprotnoj strani nalazi još jedan stan i koliko...? Još dva na katu?” “Ja uvijek kažem da je sve moguće”, reče Bergerica. “Ali ona je otvorila vrata. Ili, ako je to učinio netko drugi, tada je taj netko, bio muškarac ili žena, imao ključeve. Čini se da postoji neka veza između nje i ubojice.” Sada se obratila Marinu: “Spomenuo si mogućnost pristupa s krova? Ima li tu što novo?” “Moralesova SMS-poruka”, odgovori on. “Rekao je da su, kad je sinoć došao na mjesto zločina, ljestve bile točno ondje gdje ih je zatekao nakon što je postavio kameru na krov. U zidnom ormaru.” Dok je izgovarao te riječi, na Marinovu licu pojavio se izraz koji kao da je govorio da zna neku šalu koju ne kani podijeliti s ostalima. “Pretpostavljam... ništa novo. Nitko tko bi bio zanimljiv kao mogući osumnjičenik ili svjedok iz kruga ostalih stanara?” upita Bergerica Marina, nastavljajući razgovor u stanu, kraj samih ulaznih vrata. “Prema riječima vlasnika, koji živi na Long Islandu, bila je vrlo mirna i neprimjetna gospođa, osim kad je imala nekakvu pritužbu. Jedna od onih kojima je sve uvijek moralo biti točno kako treba”, reče Marino. “Ali pomalo je zanimljivo to što kad se radilo o nečemu što sama nije mogla riješiti, ni slučajno ne bi pustila gazdu da uđe i sredi stvar. Uvijek je govorila da će već dovesti nekoga tko će riješiti problem. On je rekao kako je imao dojam gotovo kao da bilježi sve probleme, za slučaj da njemu jednom padne na pamet povisiti najamninu.” “Nekako se čini da mu nije bila osobito draga”, reče Benton. “Više puta nazvao ju je zahtjevnom”, reče Marino. “Ali uvijek mu je slala samo mejlove. Nikad nije zvala, kao da je pripremala slučaj za prezentaciju pred sudom, tako se on izrazio.” “Možemo reći Lucy da potraži te poruke”, reče Bergerica. “Znamo li s kojeg se od osamnaest korisničkih imena tužila stanodavcu? Ne bih rekla da je to Lunasee, osim u slučaju da jednostavno nismo naišli na nešto za ili od njega dok sam maloprije bila kod Lucy. Usput,

zamolila sam da mi proslijedi sve što evenutalno pronađe. Stoga smo svi manje-više u izravnoj vezi s njom dok i dalje pregledava prijenosna računala iz ovog stana.” “Korisničko je ime Railroadrun, kao da vodi svoju željeznicu. To je moje tumačenje naziva”, reče Marino. “Gazda kaže da ima tu njezinu adresu. Bilo kako bilo, poanta je u tome da je, kako se čini, bila pravi davež.” Scarpetta reče: “Čini se i da je imala nekoga tko joj je pomagao kad je trebalo nešto srediti i obaviti.” “Pa... ja sumnjam da je to bio Oscar”, reče Bergerica. “U mejlovima koje smo dosada vidjeli, tako se nešto uopće ne spominje. Ništa - kao na primjer da ga ona traži da dođe i odčepi joj nužnik ili promijeni stropnu žarulju. Iako bi njemu zbog visine barem neki od takvih poslova bili podosta teški.” “U zidnome ormaru na katu nalaze se ljestve”, reče Marino. Scarpetta reče: “Prvo bih voljela sama sve pogledati.” U kovčegu je pronašla metar, te ga je spremila u džep sakoa. Zatim je pogledala popis dokaza iz kojeg je doznala koja oznaka odgovara kojem predmetu uklonjenom s mjesta događaja. Približno dva metra od vrata, njoj s lijeve strane, nalazila se oznaka s brojem jedan. Na tom mjestu pronađena je baterijska svjetiljka, crni metalni model Luxeon Star, s dvije Duracellove litijske baterije, u ispravnome stanju. Svjetiljka nije bila plastična, kakvom ju je opisao Oscar, što je moglo ali i nije moralo biti važno, osim što bi metalna baterijska svjetiljka bila ozbiljno oružje i što je to ukazivalo na činjenicu da se Oscar uopće nije tako jako udarao kako bi izazvao ogrebotine i modrice koje je pregledala. Oznake od broja dva do broja četiri odgovarale su otiscima cipela s drvenog poda. U opisu je stajalo tek da im je potplat imao površinu koja uzorkom režnjeva odgovara tenisicama, uz približne dimenzije 16,5 X 10 cm. Bila je riječ o vrlo malome broju, a dok je pogledom prelazila po popisu, Scarpetta je uočila da je iz Terrina ormara policija uzela i par tenisica. Broj 35, ženske Reebokice, bijele s ružičastim obrubom. Ženska cipela broj 35 ne može od pete do vrha prstiju imati 16,5 centimetara. Dok se prisjećala kako je u mrtvačnici gledala Terrina stopala, Scarpetta se prisjetila da su manja od tih dimenzija, upravo zbog nerazmjerno kratkih nožnih prstiju.

Pretpostavljala je da tragovi pronađeni kraj vrata pripadaju Oscaru, te da ih je po svoj prilici ostavio kad je ušao u stan i izišao iz njega, vratio se u automobil, da ostavi kaput i učini što je već mogao učiniti nakon što je pronašao tijelo. Pod uvjetom, dakako, da njegova priča većim dijelom odgovara istini. Ostali otisci s poda bili su zanimljivi jer su ih ondje ostavile bose noge, a Scarpetta se prisjetila da je vidjela nekoliko fotografija snimljenih pod zakošenom rasvjetom. Tada je zaključila da su tragovi bosih nogu Terrini, a njihov je razmještaj svakako bio važan. Svi su ti otisci bili koncentrirani oko kupaonice u kojoj je pronađeno Terrino tijelo, pa se Scarpetta upitala je li Terri nanosila kakav losion ili ulje za tijelo, možda nakon tuširanja, pa su se zbog toga tragovi stopala vidjeli na drvenome podu, a svi na vrlo uskome prostoru. Pitala se znači li to možda da Terri nije skinula papuče sve dok se nije spremala ući u onaj dio stana u kojem je ubijena. Da ju je ubojica napao čim je otvorila ulazna vrata, da se opirala ili da ju je prisilno uveo u spavaću sobu u stražnjem dijelu stana, ne bi li postojali veliki izgledi za to da su joj papuče pale s nogu ranije? Tijekom svih godina koje je provela radeći na istraživanju mjesta zločina iskustvo joj je pokazivalo da papuče, jedna ili obje, rijetko ostaju na nogama nakon nasilnog sraza. Ljudi od straha doslovce ispadnu iz njih. Došla je sve do blagovaonice, a ondje je miris pečenog pileta bio jači i neugodniji, budući da je kuhinja bila udaljena tek koji metar, a iza nje nalazila se gostinska soba koja je služila i kao ured, barem prema podrobnome kompjutorski izrađenom tlocrtu unutrašnjosti stana, zajedno s dimenzijama, koji se nalazio u Marinovim fasciklima s dokumentacijom. Stol u blagovaonici bio je postavljen pomno i besprijekorno: tanjuri s plavim rubom na dva posve čista i pomno izglačana podmetača, na suprotnim stranama, pribor za jelo sjajan i točno ondje gdje treba biti, sve upravo onako kako treba, do krajnjih granica posvećenosti pojedinostima, pa i opsjednutosti. Jedino cvjetni aranžman nije bio posve savršen, jer su margarete već počele spuštati glavu, dok su latice s kokotića bile otpale poput suza.

Scarpetta je izvukla stolice, na jastučićima od plavog baršuna potražila udubine koje je eventualno mogao ostaviti netko tko je klečao kako bi nadomjestio drastično skraćen doseg. Ako se Terri bila uspela da postavi stol, onda je kasnije svakako popravila položaj materijala. Svi komadi pokućstva bili su uobičajenih dimenzija, a stan nije bio opremljen dodacima za hendikepirane osobe. No kada je počela otvarati ormare i komode, Scarpetta je na jednome mjestu pronašla male ljestve s drškom, pomagalo za hvatanje i još nešto, slično žaraču za kamin, čime se Terri po svoj prilici služila prilikom guranja i povlačenja. U kuhinji je u kutu ispod mikrovalne pećnice vladao pravi kaos: kapljice krvi i mrlje koje su sušenjem postale crnocrvene. Moglo se pretpostaviti da su to bili tragovi Oscarove krvi, budući da se navodno bio porezao dok je uzimao kuhinjske škare, kojih ondje više nije bilo. Nije bilo ni drvenog držača za noževe. Kao i škare, veći dio tih predmeta bio je poslan na laboratorijsku analizu. Na štednjaku se nalazila niska posuda s nekuhanim špinatom. Držak je bio okrenut prema unutra, onako kako to ljudi čine kad vode računa o sigurnosti. Od pileta u pećnici širio se prodoran miris, a bilo se zapeklo za dno aluminijske posude. Masnoća se oko njega bila skrutnula, tako da je nalikovala na žuti vosak. Posuđe i pribor za kuhanje, kao i držači za posude, bili su uredno posloženi na kuhinjskoj radnoj plohi, baš kao i bosiljak, komplet posudica za sol i papar, te šeri za kuhanje. U malenoj keramičkoj zdjeli nalazila su se tri limuna, dvije limete, te banana, čija je kora sad već bila puna smeđih mrlja. U blizini se nalazio i pneumatski otvarač za boce, pomagalo za koje je Scarpetta smatrala da upropaštava romantični obred otvaranja butelje, te neotvorena boca chardonnaya, i to dosta dobra, s obzirom na cijenu. Scarpetta se pitala je li Terri možda izvadila vino iz hladnjaka približno sat prije nego što je Oscar trebao doći, i to pod pretpostavkom da ju je ubio netko drugi, a ne on. Ako je to učinila, jedno je od mogućih objašnjenja glasilo da je malo istražila tu tematiku, te je znala da bijelo vino valja poslužiti rashlađeno, ali ne i jako hladno. U hladnjaku se nalazila i boca pjenušca, također dosta dobra s obzirom na cijenu, baš kao da se Terri držala svih preporuka do kojih je uopće mogla doći, po svoj prilici na internetu, kao da joj

umjesto Biblije služi Potrošački glasnik. Stjecao se dojam da ništa nije kupovala zaigrano ili sa strašću. Bilo da se radilo o televizoru, čašama ili posuđu, odreda se radilo o odabiru izvrsno informiranog potrošača koji ništa ne čini u žurbi ili iz hira. U hladnjaku su se nalazili brokula, paprika, luk i salata, te pakiranja purećeg nareska i ementalera, kupljeni, prema onome što je stajalo na etiketama, u prodavaonici prehrambenih proizvoda u Aveniji Lexingotn, nekoliko ulica od njezine kuće, u nedjelju, zajedno s hranom koja je sinoć trebala biti poslužena kao večera. Preljevi za salate i umaci u hladnjaku bili su niskokalorični. U kuhinjskim ormarićima nalazili su se krekeri, oraščići i juhe, odreda s malom količinom natrija. Kao i sve ostalo, žestoka su alkoholna pića bila najbolja u svom cjenovnom razredu: Dewar’s, Smirnoff, Tanqueray, Jack Daniel’s. Scarpetta je uklonila poklopac s kante za smeće, ne iznenadivši se činjenicom da je riječ o brušenome čeliku, koji ne hrđa i na kojem ne ostaju tragovi prstiju. Poklopac se otvarao pritiskom na pedalu, tako da korisnik nije morao dodirnuti ništa što bi moglo biti prljavo. U bijeloj plastičnoj vrećici koja je točno odgovarala dimenzijama kante nalazili su se omot od pileta i špinata, te mnoštvo izgužvanih papirnatih ubrusa, zeleni papir, omot od cvijeća postavljenog na stolu. Upitala se je li Terri kuhinjskim škarama odrezala sedam-osam centimetara stabljika, još uvijek povezanih gumenom vrpcom, i potom ih očistila i vratila u drveni držač u kojem su se nalazili i noževi. Računa nije bilo, jer ga je sinoć pronašla policija, te ga odnijela i stavila na popis dokaza. Terri je cvijeće kupila jučer ujutro, u obližnjoj samoposluzi za osam dolara devedeset pet centa. Scarpetta je zaključila kako je taj ojadni proljetni buket bio nešto čega se sjetila tek naknadno. Bilo joj je tužno uopće razmišljati o nekome kome je toliko nedostajalo kreativnosti, spontanosti i srca. Kakav pakleno užasan način života. Kakva šteta što u vezi s time nije baš ništa poduzela. Terri je studirala psihologiju. Svakako je morala znati da se treba liječiti zbog anksioznog poremećaja, a da se odlučila za takav pristup, možda bi promijenila i životnu sudbinu. Bilo je vrlo vjerojatno da ju je ta kompulzivnost, iako možda tek neizravno, dovela do razloga

zbog kojih su neznanci sada u njezinu stanu i istražuju sve aspekte toga tko je bila i kako je točno živjela. Iza kuhinje, s desne strane, nalazila se malena gostinska soba koja je služila kao ured. U njoj su se nalazili tek radni stol, podesivi naslonjač, pomoćni stolić s printerom, te, uza zid, dva prazna ormarića za spise. Scarpetta se vratila u hodnik, te pogledala prema vratima stana. Bergerica, Marino i Benton nalazili su se u dnevnoj sobi, pregledavali popis pronađenih dokaza i razgovarali o značaju malenih narančastih oznaka. “Zna li netko jesu li ti ormari za spise bili prazni kada je ovamo došla policija?” upita Scarpetta. Marino je stao prelistavati popis, te je rekao: “Piše da su uzeli poštu i osobne dokumente. Iz zidnog ormara uzeli su kutiju za spise s takvim stvarima.” “To znači da iz ormara za pohranu spisa nije iznijeto ništa”, zaključi Scarpetta. “To je podosta zanimljivo. Imala je dva takva ormarića, a u njima nije bilo ničega, čak ni pokojeg praznog fascikla. Kao da nikada nisu ni upotrijebljeni.” Marino se uputi prema njoj i upita: “A prašina?” “Možeš pogledati. Ali Terri Bridges i prašina bili su nespojivi pojmovi. Nema prašine, nigdje ni trunke prljavštine.” Marino je ušao u ured u gostinskoj sobi i otvorio ormariće za spise, a Scarpetta je uočila kako njegove čizme ostavljaju uleknuća na debelom tamnoplavom tapisonu koji se proteže od zida do zida. Uvidjela je da ondje nema nikakvih drugih tragova, osim uleknuća koje je ostavila ona sama kada je ušla u tu prostoriju. To je bilo neobično. Policija možda pazi da ne prenosi i ostavlja prljavštinu i dokaze pri dolasku na mjesto zločina i odlasku s njega, ali se posve sigurno neće potruditi i nakon završetka posla iščetkati i urediti sag. “Kao da sinoć ovdje nije bio baš nitko”, reče ona. Marino zatvori ormariće. Zatim reče: “Meni izgleda da ovdje nije bilo ničega, osim ako je netko obrisao i dno ladica. Nema tragova u prašini koji bi ukazivali da su ovdje bili držači fascikla. Ali murjaci su bili ovdje.” Tada ju je napokon pogledao u oči. U njegovu se pogledu odražavala nesigurnost.

"Na popisu stoji da je iz zidnog ormara ovdje iznijeta registratorska kutija.” Namrštio se, zagledan u sag, uočavajući, kako se činilo, isto Sto i ona. “Jebote, kako je to čudno. Ja sam jutros bio ovdje. Onaj ormar...” pokazao ga je rukom, “ondje su bili i njezini kovčezi.” Otvorio je vrata zidnog ormara, u kojem je odjeća visjela sa šipke u plastičnim omotačima iz kemijske čistionice, dok je na podu stajalo još nekoliko komada prtljage, uredno uspravljenih i složenih. Kamo god da je stao, iza sebe je ostavljao udubljenja u tepihu. “Ali izgleda kao da nitko nije ulazio ovamo, ili da je došao ovamo nakon cijele priče i izgladio sag”, reče. “Ne znam”, reče Scarpetta. “Ali iz tvojih bi se riječi moglo zaključiti da od sinoć nitko nije bio u ovom stanu, osim tebe. Kad si došao ovamo ranije u toku današnjeg dana.” “No, da, možda sam skinuo nešto kila, ali ipak ne lebdim iznad tla”, reče Marino. “Gdje su onda, dovraga, moji tragovi?” Na podu kraj radnoga stola u zid je bio uključen magnetni strujni konektor, što se Scarpetti također učinilo neobičnim. “Spakirala je računala za put kući u Arizonu i ostavila ispravljač za strujnu mrežu?” reče. “Netko je bio ovdje”, reče Marino. “Vjerojatno onaj jebeni Morales.”

24

LUCY

JE BILA SAMA U SVOME STANU, A NJEZIN STARI BULDOG

je uz njezinu stolicu. I dalje je čitala elektroničke poruke koje su razmjenjivali Terri i Oscar, a istovremeno je telefonom razgovarala sa Scarpettom: SPAVAO

Datum: Ned., 11. studenoga 2007., 11:12:03 Šalje: “Oscar” Prima: “Terri” Vidiš, rekao sam ti da dr. Scarpetta nije takva osoba. Očito je da nije primila tvoje ranije poruke. Nevjerojatno je kako ponekad funkcionira ono što ti je pod nosom i toliko očito. Hoćeš li i meni slati kopije mejlova? Datum: Ned., 11. studenoga 2007., 14:45:16 Šalje: “Terri” Prima: “Oscar” Neću. Bilo bi to narušavanje njezine Privatnosti. Ovaj se projekt sada vinuo do zvijezda. Osjećam divljenje i strahopoštovanje! Neizmjerno sam sretna! “Što je to pod nosom i tako očito? Kao da je nešto pokušala, ili da je on nešto pokušao, a da je ishod bio onakav kakav su on ili ona, ili čak oboje, priželjkivali”, reče Lucy u bežični mikrofon priljubljen uz donju vilicu. “O čemu to, dovraga, govori?”

“Ne znam što joj je bilo pod nosom, ali griješi. Ili ne govori istinu”, reče Scarpetta. “Vjerojatno ne govori istinu”, reče Lucy. “I upravo zato nije dopustila Oscaru da vidi tvoje poruke.” “Nije mogla imati moje poruke”, ponovi Scarpetta. “Moram te nešto pitati. Stojim usred stana Terri Bridges, pa to baš i nije idealno mjesto za ovaj razgovor. Osobito mobitelom.” “Sjećaš se da sam ti ja nabavila mobitel? To nije običan mobitel. Ne trebaš se brinuti. Ni ja. Telefoni su nam posve sigurni.” Lucy je govorila dok je redom otvarala sve korisničke račune elektroničke pošte i tražila eventualno korisne stvari među izbrisanim porukama. Sada reče: “Možda je Oscaru dala i povod za to da te zamrzi. Njegova je djevojka opsjednuta svojom junakinjom, koja joj je na koncu odgovorila... tako barem on misli na temelju njezinih poruka. A ona mu ne da da vidi te poruke. Izgleda mi kao da si stvorila problem o kojem nisi imala pojma.” “Ili s njim nisam imala baš nikakve veze”, uzvrati Scarpetta. “Kakvo je napajanje tih njezinih računala? To je moje kratko i jednostavno pitanje.” Jedan od Terrinih računa bio je posve prazan, a Lucy ga je bila ostavila za kraj, pretpostavivši da ga je Terri samo otvorila, ali ga jednostavno nije stigla upotrijebiti. Kad je otvorila direktorij s izbrisanom poštom, ostala je zapanjena onim što je ugledala. “Čovječe”, reče Lucy. “Pa ovo je nevjerojatno. Sve je izbrisala jučer ujutro. Stotinu trideset šest e-mailova. Brisala ih je redom, jedan za drugim.” “Ne USB, nego magnetizirana naponska žica? Što je izbrisano?” upita Scarpetta. “Pričekaj malo”, reče Lucy. “Ne miči se nikamo. Ostani na vezi, pa ćemo ovo zajedno pregledati. Možda bi bilo dobro da pozoveš Jaime, Bentona i Marina, pa uključiš zvučnik.” Sve izbrisane poruke razmijenili su Terri i netko tko je pisao pod korisničkim imenom Scarpetta612. Šest i dvanaest - 12. lipnja... bio je to Scarpettin rođendan.

Domena davatelja internetskih usluga bila je ista kao i u slučaju ostalih osamnaest korisničkih računa za koje su pretpostavili da im je Terri vlasnica, no ime Scarpetta612 nije se pojavljivalo u povijesti korištenja. To korisničko ime nije nastalo na tom računalu, niti je to računalo pristupalo tom korisničkom računu, jer bi inače - na temelju datuma elektroničkih poruka koje je Lucy već gledala - Scarpetta612 već bila u povijesti aktivnosti, zajedno s ostalih osamnaest korisničkih računa. Bilo bi u povijesti da je Terri stvorila korisničko ime Scarpetta612. No zasada nije bilo dokaza za to. “Scarpetta šesto dvanaest”, reče Lucy, pregledavajući tekst. “Pisao joj je netko s tim korisničkim imenom - pisao Terri, pretpostavljam. Možeš s Jaime i Marinom srediti da dođemo do lozinke za taj račun?” “Bilo tko mogao se poslužiti nekom varijacijom mog prezimena, a ni moj datum rođenja nije neka tajna, ako je nekome do toga stalo”, reče njezina teta. “Samo daj Jaime to korisničko ime. Scarpetta i spojene brojke šest, jedan i dva.” Lucy joj je dala naziv davatelja usluga i stala čekati. Čula je kako Scarpetta s nekim razgovara. Činilo joj se da joj je sugovornik Marino. Scarpetta se potom obratila Lucy: “Stvar se rješava.” “Misliš sada, trenutačno?”, reče Lucy. “Da, tako je. Pitala sam ima li neko od prijenosnih računala koja su kod tebe magnetizirani konektor napajanja.” “Ne”, odgovori Lucy. “USB, uvučeni 5-pinski port, osamdeset pet vata. To što spominješ njezina računala ne bi prepoznala. Za Scar- pettu612 prema IP-u dobivam adresu u Desetoj aveniji, na kućnome broju 899. Nije li to adresa Fakulteta za kriminalistiku John Jay?” “Kakav IP? Da... Kakve veze s bilo čime ima John Jay? Jaime i Marino još su ovdje. Žele slušati što govoriš. Prebacit ću te na vanjski zvučnik. Što radi Benton?” upita ona njih. Lucy je u pozadini začula Bergericu kako govori nešto o tome da Benton telefonom razgovara s Moralesom. Lucy je smetalo da Bergerica uopće spominje Moralesa, a nije bila sigurna zašto, osim ako se nije radilo o njezinu dojmu da ga Bergerica zanima, da je želi

seksualno, a možda se nekako činilo da je u stanju postići željene ciljeve. “Tko je god pisao Terri i predstavljao se kao ti, to je činio s te IP-adrese, s Johna Jaya”, reče Lucy. I dalje je pregledavala izbrisane e-mailove koje je slao netko tko se očito predstavljao kao njezina teta. “Proslijedit ću neke od tih poruka”, reče. “Svi bi ih trebali pogledati, a onda mi treba ta lozinka, može? Najnoviju poruku Scar- petta612 poslala je Terri prije četiri dana, dvadeset osmog prosinca, nešto prije ponoći. Dan nakon atentata na Benazir Bhutto, a ti si o tome govorila na CNN-u. Bila si ovdje, u New Yorku.” “Jesam, ali to nisam ja. To nije moja elektronička adresa”, ustrajala je Scarpetta. Poruka je glasila: Datum: Pet., 28. prosinca 2007., 23:53:01 Ša^je: “Scarpetta” Prima: “Terri” Terri, ponovno ti se moram ispričati. Uvjerena sam da ćeš razumjeti. Takva užasna tragedija i morala sam ići na CNN. Ne bih ti zamjerila da zaključiš kako ne držim do vlastite riječi, ali ne mogu previše utjecati na svoj raspored kad netko pogine ili se u priču umiješaju neki drugi nepredviđeni događaji. Pokušat ćemo još jednom! - Scarpetta P. S. Jesi li dobila fotografiju? Lucy ju je pročitala preko telefona i rekla: “Teta Kay? Kada si te večeri otišla sa CNN-a?” “Neki drugi nepredviđeni događaji?” Bergerica se obraćala Scarpetti. “Kao da su atentati i drugi oblici nasilja tebi nekakva usputna smetnja u životu? Tko to, dovraga, piše? Zvuči ti kao netko koga znaš?” “Ne.” Scarpetta odgovara Bergerici. “Nitko mi ne pada na pamet.” “Marino?” ponovno Bergeričin glas.

Njegov glas. “Nemam pojma. Ali ona ne bi napisala ništa slično”, kao da je Scarpetti nekako potrebno da se on zauzme za njezin karakter. “Ne bih rekao da je to Jack, ako je to već nekome palo na pamet.” Mislio je na Jacka Fieldinga, a bilo je malo vjerojatno da je upravo on nekome pao na pamet. Bila je riječ o podosta dobrome forenzič- nom patologu koji je dobronamjeran i uglavnom odan Scarpetti, ali i pomalo sirovome muškarcu promjenjivih raspoloženja i s nizom fizičkih problema poput povišenog kolesterola i dermatoloških poremećaja od godina i godina dizanja utega i kljukanja anaboličkim steroidima. Nije imao energije za to da se na internetu predstavlja kao Scarpetta, a nije bio ni dovoljno prepreden ni okrutan za takvo što, a u obranu Terri Bridges moglo se reći i da je, ako ona nije bila Scarpetta612, tada je taj netko tko ju je vukao za nos uistinu bio okrutan. Barem u početku, ona je u Scarpetti vidjela idola. Uložila je velik trud ne bi li s njom nekako stupila u kontakt. Ako je napokon stekla dojam da joj Scarpetta odgovara, to je morao biti užitak i veliko uzbuđenje, sve dok je njezina junakinja nije počela odbacivati. Lucy sada reče: “Teta Kay...? Sa CNN-a si otišla navečer dvadeset osmog prosinca i našla si se na samo dvije ulice od Johna Jaya. I pješice si se vratila u stan, baš kao i uvijek?” Stan se nalazio u ulici Central Park West, u neposrednoj blizini CNN-a i Johna Jaya. “Da”, odgovori Scarpetta. Još jedna elektronička poruka, ovaj put s jučerašnjim datumom. IP-adresa ponovno vodi do Johna Jaya. Datum: Pon., 31. prosinca 2007., 03:14:31 Šalje: “Scarpetta” Prima: “Terri” Terri, uvjerena sam kako ti je jasno da je vrijeme koje provodim u New Yorku nepredvidivo i da gotovo uopće ne mogu utjecati na rad Ureda glavnog mrtvozornika, jer ondje nipošto nisam šef, već tek nisko pozicionirana savjetnica.

Nekako sam mislila... kako bi bilo da se nađemo u Water- townu, gdje Ja odlučujem o svemu? Pokazat ću ti svoj ured i neće biti problema ni s prisustvovanjem obdukciji, ni sa svim ostalim stvarima koje su ti potrebne. Sretna Nova godina. Radijem se skorom susretu. - Scarpetta Dok ga je naglas čitala, Lucy je svima proslijedila pismo. “Jučer poslijepodne nisam bila u New Yorku”, reče Scarpetta. “To nisam mogla poslati s Johna Jaya. To, dakako, ne bih ni učinila. I ne vodim ljude u obilazak mrtvačnice.” “Naglasak na činjenici da nisi šefica ovdje, u New Yorku”, reče Bergerica. “Netko te, da se tako izrazim, ponižava kroz tvoja vlastita usta. Dakako, pitam se nije li ipak Terri Scarpetta612, pa šalje mejlove sebi kao da ih piše Scarpetta. Pomisli samo o tome kakav bi to bio trijumf za njezinu radnju. Lucy, mene bi zanimalo uočavaš li ikakav razlog zbog kojeg bismo trebali posve odbaciti mogućnost da je taj uljez ipak sama Terri?” Dok je slušala Bergeričin glas, Lucy se učinilo da u njemu čuje osobitu toplinu. Sve se bilo dogodilo tako munjevito i neočekivano, a Bergerica je bila više nego sigurna u to što želi. Bila je neočekivano smjela. A onda je u stan navalila ledena zračna struja: Bergerica je bila otvorila vrata i izišla. Lucy se preko telefona obrati teti: “Ti mejlovi koje si Terri navodno poslala upravo ti, objasnili bi činjenicu da u radnji navodi tvoje riječi i da odaje dojam da te poznaje.” “Kay? Jesi li u razgovoru s Oscarom mogla naslutiti što od toga?” upita Bergerica. “Ne mogu ti reći što mi je rekao. Ali ne poričem da je bilo takvih naznaka.” “Znači, bilo je...” Bergeričin odgovor. “On je, znači, posve sigurno znao za tu korespondenciju. Drugo je pitanje je li vidio pisma ili nije.” “Ako Terri nije pisala pod imenom Scarpetta612,” reče Marino, “tko je izbrisao sve mejlove? 1 zašto?”

“Upravo tako”, reče Bergerica. “Neposredno prije nego Sto ju je netko ubio. Neposredno prije nego što je Oscar trebao doći na večeru. Ili je netko drugi izbrisao poruke i spremio računala u ormar?” Lucy reče: “Ako je Terri izbrisala poruke jer se brinula zbog mogućnosti da ih netko vidi, trebala je isprazniti i prokletu virtualnu kantu za smeće. I zadnji idiot zna da se izbrisani fajlovi iz nje mogu bez problema vratiti, osobito ako nisu izbrisani davno.” “Čini mi se da u jedno možemo biti posve sigurni”, reče Scarpetta. “Bez obzira na to zašto je ona ili netko drugi izbrisao poruke, Terri Bridges sinoć nije očekivala da bi je netko mogao ubiti.” Lucy reče: “Ne. Nikako nije mogla očekivati smrt. Osim ako se nije planirala ubiti.” “A onda je nakon toga s vrata uklonila to nešto čime se ugušila? Ne bih rekao”, reče Marino, kao da je doslovno tumačio Lucyne riječi. “Nije bilo ligature koju je trebalo ukloniti”, reče Scarpetta. “Ubijena je garotom. Oko vrata joj ništa nije bilo vezano ni drukčije učvršćeno.” Lucy reče: “Moram otkriti tko je Scarpetta612 i koju je fotografiju taj netko navodno poslao. U smeću nema fotografija, nema nikakvih fajlova tipa JPEG. Moguće je da ih je izbrisala prije nego što je izbrisala ostale poruke i potom ispraznila privremeno pohranjene podatke.” “I što sada?” Bergeričin glas. “To znači da ćemo to morati pokušati izvući iz ovog računala, onako kako izvlačimo tekstualne datoteke iz drugog računala”, reče Lucy. “Raditi isto ono što si gledala ranije, kod mene.” “Postoji li kakvo drugo moguće objašnjenje za fotografiju?” Pitanje je postavila Scarpetta. Lucy odgovori: “Ako je, pod pretpostavkom da i dalje govorimo o Terri, fotografiji poslanoj u privitku poruke pristupila s nekog drugog uređaja - na primjer BlackBerryja ili nekog drugog računala - tada se ne bi nalazila na laptopu koji joj je služio za pristup internetu.” “To i pokušavam reći”, reče Scarpetta. “U uredu ima ispravljač sa žicom za napajanje koji ne odgovara ni jednom ni drugom laptopu. Negdje se mora nalaziti i treće računalo.”

“Odavde bismo trebali otići u Oscarov stan.” Marinov glas. Obraćao se ostalima. “Morales je imao ključ. Još ga ima?” “Da”, odgovori Bergerica. “Kod njega je. Oscar bi mogao biti kod kuće. Ne znamo gdje je.” “Ni na trenutak ne mogu povjerovati da je ondje.” Bentonov glas. “Maloprije si razgovarao s Moralesom? Što je trebao?” upita ga Bergerica. “Pretpostavlja kako je Oscar slutio da mu se sprema uhićenje - kaže da mu je jedan od čuvara rekao kako Oscaru baš i nije išlo najbolje nakon što je Kay otišla. Morales je rekao, a nikako nemojte smetnuti s uma izvor, kako Oscar ima dojam da ga je Kay izdala. Ima osjećaj da mu je lagala i da prema njemu nije iskazala ni najmanje poštovanja. Drago mu je što Terri nije vidjela koliko je Kay zlostavljala Oscara tijekom pregleda. Navodno je na njega stavila nekakva kemijska sredstva i prouzročila mu mnogo bola.” “Zlostavljala?” ponovi Scarpetta. Razgovarali su kao da su u međuvremenu zaboravili da je Lucy još na otvorenoj liniji. Ona je i dalje pretraživala izbrisane poruke. “To je bio Moralesov izraz.” Bentonov glas. “Nipošto ga nisam zlostavljala, a tko god bio taj Morales, vraški dobro zna da ne mogu reći što se događalo u bolnici.” Scarpetta je razgovarala s Bentonom. “Zna da Oscar nije uhićen. Stoga se doista ne mogu braniti ako se on počne nabacivati takvim riječima.” “Ne vjerujem da je Oscar tako nešto rekao”, reče Benton. “Zna da ne smiješ ništa prepričati. Ako ti doista ne vjeruje, pretpostavit će da ćeš se braniti ako on o tebi počne lagati. Pretpostavio bi da bi ti pogazila povjerljivost odnosa jer nisi časna i poštena. A ja ću osobno razgovarati s čuvarom.” “Slažem se”, reče Bergerica. “Vjerojatno je upravo Morales izvor tih riječi.” “On samo voli izazivati sranja”, reče Marino. “Ima i poruku za tebe”, reče Benton. “Da, nisam ni sumnjao”, reče Marino.

“Svjedokinja s kojom si danas razgovarao, ona žena koja živi na suprotnoj strani ulice...?” reče Benton. Činilo se da su doista posve zaboravili da ih Lucy i dalje sluša. “S njim nisam razgovarao o tome”, reče Marino. “Ali on za to zna”, reče mu Benton. “Morao sam tražiti od dežurnog na centrali da žensku uvjeri da me pusti u stan. Mislila je da sam nekakav manijak ili ubojica, pa je nazvala policiju. Možda je tako doznao...” “Čini se da je ponovno nazvala 911”, reče mu Benton. “Maloprije.” “Ženska umire od straha”, reče Marino. “Zbog toga što se dogodilo Terri.” “Prijavila je zlostavljanje životinja”, reče Benton. “Nemoj mi reći. Zbog mrtvog šteneta?” “Molim?” ' “To pitam”, reče Marino. “O čemu ti govoriš?” “Izgleda da je dežurnoj službenici rekla da prenese poruku Jaime o tome kako se radi o istome čovjeku koji se, citiram, već izvukao ranije ovog mjeseca. A onda, ta žena koja je nazvala, rekla je da je sve snimila mobitelom i da može dokazati da se tip ponovno bavi istim stvarima.” “Jake Loudin”, reče Bergerica. “Tko to tvrdi da ga je snimio?” “Znam samo da je službenica poruku prenijela Moralesu. Pretpostavljam zbog njegove povezanosti s Jaime.” Lucy je otvorila limenku Diet Pepsi. Slušala je i čitala, dok je Jet Ranger hrkao. “Kakva prokleta povezanost?” upita gnjevno Marino. “Jebeni Tavern on the Green? Kažem vam da mi se taj tip nikako ne sviđa. Pravi šupak.” “Kaže kako možda ne bi bilo loše da ponovno razgovaraš sa svojom svjedokinjom, to je nekako bila bit njegovih riječi”, reče Benton. “A možda bi to zanimalo i Jaime, budući da se čini kako je to povezano i s njezinim velikim slučajem okrutnog postupanja prema životinjama. No možda bismo se prvo svi mi s njim trebali naći u Oscarovu stanu, dok još imamo tu mogućnost.”

“Ta žena živi preko puta Terrina stana”, reče Marino. “Kad sam je popodne posjetio, pila je. Počela je govoriti o tome kako bi mogla nabaviti novog psa. Ne znam zašto nije ranije spomenula Loudina. Razgovarali smo o psima i Jaimeinoj skupini za suzbijanje okrutnosti prema životinjama. Mogli bismo prvo posjetiti nju, budući da smo već ovdje, a nakon toga otići do Oscara. On je na suprotnoj strani parka, nedaleko od tvog stana. U blizini Johna Jaya.” “Smatram da bismo se trebali razdvojiti.” Bergeričin glas. “Vas dvoje idite Oscaru. Marino i ja ostat ćemo ovdje.” “Ja bih voljela otići na John Jay”, reče Scarpetta. “Kako to funkcionira ako IP ukazuje na John Jay? Ne bi li osoba koja je slala te poruke morala biti ondje?” Tišina. Scarpetta ponovi pitanje, pa reče: “Lucy? Još si tu?” “Oprosti”, reče Lucy. “Zaboravila sam da sam na vezi.” “Nisam znao da je ona na telefonu”, reče Benton. “Možda bi mogla položiti mobitel na stol. Oprosti, Lucy. Bok, Lucy.” Čulo se zveckanje. Scarpetta je odložila mobitel na stol. Lucy reče: “Scarpetta612, o kome god točno bila riječ, morala je fizički biti u dometu bežične mreže fakulteta John Jay kako bi joj pristupila. Na primjer, taj netko morao je biti ondje i služiti se nekim od fakultetskih računala - što baš i nije osobito izgledno u to doba, malo prije ponoći, kada su zgrade zaključane, a posljednja poruka poslana je upravo tada, neposredno prije ponoći dvadeset osmog prosinca. Ili je taj netko mogao donijeti prijenosno računalo, ili nešto još manje, na primjer BlackBerry, iPhone ili neki PDA, neki uređaj kojim se može priključiti na internet. Tako nekako i mislim - da taj netko ima nešto poput malog digitalnog rokovnika s mogućnošću pristupa internetu, pa je lijepo stajao na pločniku ispred jedne od zgrada i nedopušteno se priključio na mrežu. Pretpostavljam da su murjaci pronašli Terrin mobitel.... Ili BlackBerry ili PDA, ako je imala takvo nešto... A ona fotografija koju je poslala Scarpetta612... Netko ju je mogao poslati s BlackBerryja, PDA-a ili nekog sličnog uređaja, kao što sam već rekla.” “Pregledali su njezin mobitel.” Marinov glas. “Nije bilo drugih telefona ni uređaja s kojih bi se moglo doći do interneta. Pod

pretpostavkom da je popis stvari koji smo dobili točan. Samo taj jedan telefon. Obični preklopni uređaj boje vanilije. Nalazio se na radnoj plohi u kuhinji, priključen u struju, radi punjenja. To i slušalice. Također na punjenju.” Svi su nastavili raspravljati i iznositi razna nagađanja, a onda je došlo do kratkog prekida kad su Marino i Bergerica razgovarali s predstavnikom tvrtke kod koje je bio otvoren korisnički račun pod imenom Scarpetta612. Dobili su informaciju koju je Lucy trebala. “Lozinka glasi stiffone55, sve je jedna riječ.” Bergerica joj je izdiktirala slovo po slovo. “Marino, ti bi možda mogao stupiti u vezu s osiguranjem na John Jayu, da utvrdiš jesu li primijetili koga na pločniku pred zgradom s predavaonicama u noći dvadesetosmog prosinca, pa onda ponovno jučer, negdje sredinom poslijepodneva...” “U oba termina, i dvadeset osmog i jučer”, reče Benton, “zgrada je bila zatvorena zbog doba dana i zbog neradnog dana.” “A sigurnosne kamere?” upita Bergerica. Lucy reče: “Znate što mislim... čini mi se da je IP namjerno takav da pokazuje kao da je poruke poslala teta Kay. Ona je povezana s Johnom Jayem, pa zašto onda ne bi slala poruke s njihove bežične mreže? Stvar je u tome da onome tko je već ukrao njezin identitet slanjem tih poruka zapravo nije smetalo da netko uđe u trag IP-adresi, te se, štoviše, vjerojatno nadao, ili je čak pretpostavljao, da će doći do toga. U protivnom bi se taj netko poslužio anonimnim proksijem - programom na nekom udaljenom serveru koji u vaše ime preuzima datoteke i skriva vašu stvarnu adresu. Ili nekom drugom vrstom anonimizatora koji vam dodjeljuje privremenu adresu kad god pošaljete e-mail, pa ljudi ne mogu utvrditi vašu pravu IP-adresu.” “To je ta moja najveća bitka.” Bergerica je iznijela svoju omiljenu pritužbu na račun interneta. Lucy je to bio melem za uši. Demon protiv kojeg se bori Bergerica Lucy je itekako dobro poznat. “Zločini obrazovanih kadrova, praćenje, krađe identiteta”, doda Bergerica. “Ne mogu vam reći koliko me sve to frustrira.”

55 Engl. “tvrdi”, “ukrućeni ”.

“A što je s informacijama o korisničkom računu pod imenom Scarpetta612?” upita Marino Lucy, kao da se među njima nikada nije dogodilo ništa disfunkcionalno. Bio je samo oprezniji, pa zbog toga, za promjenu, i ponešto uljudniji. “Nešto više od tih osnova koje su mi dali?” upita on. “Korisnik je upisan kao dr. Kay Scarpetta. Adresa i broj telefona odgovaraju podacima njezina ureda u Watertownu. Sve su to javno dostupni podaci”, reče Lucy. “Nema profila, nema opcija koje bi iziskivale da se onaj tko otvara račun posluži kreditnom karticom.” “Isto kao kod Terrinih računa.” Bergeričin glas. “Isto kao i kod milijuna drugih korisničkih računa”, reče Lucy. “Sada sam ušla u sustav korisnika Scarpetta612... Sve poruke primljene su ili su bile namijenjene isključivo Terri Bridges.” “Ne čini li se i tebi da to ukazuje na činjenicu da je upravo Terri otvorila taj korisnički račun, kako bi sve izgledalo kao da joj Kay piše?” reče Bergerica. “A MAC, jedinstvena oznaka samog uređaja?” reče Benton. Pregledavajući popis poruka, Lucy odgovori: “Ne odgovara njezinim računalima, no to samo znači da Terri ili netko drugi nije nosio jedno od tih računala do Johna Jaya i slao poruke s te mreže. Ali u pravu si. Čini se da je jedina svrha korisničkog imena Scarpetta612 to da neki uljez komunicira s Terri Bridges, a to bi uistinu podupiralo teoriju da su uljez i Terri ista osoba kad ne bi bilo jedne sitnice.” A ta sitnica koju je spomenula sada je bila na ekranu pred njom. “To vam govorim i istovremeno pregledavam poruke”, reče ona. “A ovo je doista važno. Jako, jako važno.” Toliko važno da Lucy gotovo nije mogla vjerovati. Sada reče: “Sinoć u osam i osamnaest Scarpetta612 napisala je poruku koja je spremljena kao radna verzija, ali nije poslana. Prosljeđujem je svima vama, a za trenutak ću vam je i pročitati. Time se isključuje mogućnost da su poruku napisali Terri ili Oscar. Čujete me? Poruka o kojoj govorim isključuje mogućnost da je netko od njih Scarpetta612.”

“Sranje.” Marinov glas. “Netko je pisao mejl dok je ovdje sve vrvje- lo od policajaca? Tijelo joj je tada već vjerojatno bilo u mrtvačnici.” “Koliko se sjećam, tijelo je onamo došlo oko osam”, reče Scarpetta. “Netko je, znači, pisao mail Terri, ali je zbog nekog razloga odlučio da ga neće poslati.” Lucy je pokušavala shvatiti što sve to znači. “Kao da je taj netko na primjer nekako doznao da je Terri mrtva usred pisanja poruke...? Pa ju je samo pohranio?” “Ili je želio da je pronađemo, pa da to pretpostavimo, da iz toga izvučemo određeni zaključak”, reče Scarpetta. “Prisjeti se da ne znamo koliki dio toga ima svrhu da nas namjerno zavede na drugi trag, odnosno na pogrešan trag.” “Tako se i meni čini.” Bergeričin glas. “Ovo je namjerno. Tko je god to učinio, dovoljno je pametan da zna da ćemo prije ili kasnije vidjeti te poruke. Taj netko želi da vidimo to što gledamo.” “Vuče nas za nos”, reče Marino. “I to pali. Imam dojam da me netko vraški dobro vuče za nos.” “Dvije su stvari neosporne”, reče Benton. “Terri je u vrijeme pisanja i pohranjivanja te poruke bila mrtva već nekoliko sati. A Oscar je već bio u Bellevueu, pa je posve sigurno da nikome nije slao poruke. A to znači da nije mogao napisati ni poruku o kojoj govoriš. Lucy...? Možeš li je, molim te, pročitati?” Pročitala im je ono što se vidjelo na njezinu ekranu: Datum: Pon., 31. prosinca 2007., 20:18:31 Šalje: “Scarpetta” Prima: “Terri” Terri, nakon tri čaše pjenušca i malo onog viskija koji stoji više od tvojih knjiga, mogu biti iskrena. Štoviše, prema tebi ću biti nesmiljeno iskrena. To mi je novogodišnja odluka: bit ću okrutna. I premda držim da si dovoljno bistra da izvrsno ovladaš forenzičnom psihologijom, čini mi se da nikada ne bi mogla raditi nešto drugo osim poučavanja, kaniš li ostati u tom području. Kako glasi tužna činjenica? Osumnjičenici,

zatvorenici, žrtve... nikada ne bi prihvatili patuljka, a ne znam ni kako bi reagirali porotnici. Bi li razmislila o ulozi mrtvozorničke pomoćnice, budući da bi u mrtvačnici izgled bio irelevantan? Tko zna? Možda bi jednog dana mogla raditi i za mene!? Scarpetta Lucy reče: “IP-adresa nije s Johna Jaya. Nije od onih adresa koje smo dosada viđali.” “Drago mi je što tu poruku nije dobila.” Scarpetta je zvučala sumorno. “To je tako užasno. Naposljetku, ako ih nije sama slala, vjerojatno je doista mislila da ih šaljem ja. A to je vjerojatno mislio i Oscar. Drago mi je da ni ona ni Oscar to nisu nikada pročitali, da poruka nije poslana. Kako je to nevjerojatno okrutno.” “Na to i ciljam”, reče Marino. “Taj je netko obično govno. Igra igrice i vuče nas za nos. To je sve zbog nas, da nas sjebe, da nam se naruga. Tko je drugi još mogao vidjeti neposlane poruke osim onih koji istražuju Terrino ubojstvo? To je sve pripremljeno uglavnom zbog doktorice. Ako se mene pita, netko se baš svojski namjerio na doktoricu.” “Znaš možda koja je lokacija te IP-adrese? Gdje je pisana poruka, ako ne na Johnu Jayu?” upita Benton Lucy. Ona odgovori: “Imam samo niz brojeva koje sam dobila od davatelja usluge. Neće mi otkriti ništa ako neovlašteno ne upadnem u glavno računalo.” “To nisam čula”, reče joj Bergerica. “To jednostavno nisi izgovorila.”

25

PRVI PUT OTKAKO JU JE U PROLJEĆE NAPAO, SCARPETTA SE NAŠLA nasamo s Marinom. Komplet za obradu mjesta zločina koji se nalazio u kovčegu položila je ispred ulaza u kupaonicu u glavnoj spavaćoj sobi, pa su i ona i, Marino pregledali prugaste madrace pod prozorom preko kojeg su bili navučeni zastori. Proučili su fotografije na kojima se vidjelo kako je krevet izgledao kada je prethodne večeri onamo stigla policija, te meku i seksi odjeću raspoređenu po njemu. Sada, kad su se našli na samo nekoliko centimetara razmaka, a u blizini nije bilo nikoga i nitko ih nije mogao čuti, među njima se pojavila nelagoda. On je krupnim kažiprstom počeo kuckati po tkanini, dimenzija dva i pol puta tri metra, koja je prekrivala besprijekorno namješten krevet. Marino reče: “Misliš da je moguće da je to učinio ubojica, kao da je možda nakon svega još proživljavao neko sranje od fantazije? Možda zamišljao kako se ona odijeva i priprema za njega, navlači crveno rublje ili tako nešto?” “Sumnjam”, reče Scarpetta. “Ako mu je to bila namjera, zašto to onda nije proveo u djelo? Mogao ju je prisiliti na to da se odjene kako god je htio.” Pokazala mu je odjeću na krevetu na snimci. Njezin je kažiprst bio manji od njegova malog prsta. “Odjeća je položena kao da je netko krajnje organiziran planirao što će odjenuti”, objasni mu ona. “Jednako kao što je pripremila sve ostalo za tu večer, melodično i promišljeno. Čini mi se da je tako

postupala u svemu, pa i najobičnijim svakodnevnim stvarima. Točno je vremenski isplanirala sve pripreme za večeru, možda izvadila i vino nekoliko sati unaprijed, kako bi dobila željenu temperaturu. Postavila je stol i aranžirala cvijeće koje je kupila ranije tog dana. Bila je u kućnome ogrtaču, možda tek svježe otuširana.” “Je li ti izgledalo kao da je tek bila obrijala noge?” upita on. “Nije imala što brijati”, odgovori Scarpetta. “Nije tako uklanjala dlake. Odlazila je dermatologu.” Čulo se tiho šuštanje fotografija dok ih je brzo pregledavao, tražeći one na kojima se vidjela unutrašnjost Terrinih ormara i ladica, koje policija nije ostavila u stanju u kojem su bili kada su tek došli onamo. On i Scarpetta počeli su pregledavati čarape i najlonke, donje rublje i opremu za teretanu, a sve to ispremiješano i na hrpama, nakon mnoštva ruku u rukavicama koje su ih prekopale i odgurnule vješalice u stranu. Policajci su prekopali i uistinu velik izbor raznoraznih salonki visokih potplata i sandala s visokim i tankim potpeticama, imitacijom dragog kamenja, lančićima i remenčićima, raznih veličina, od 34 do 37. “Pronalaženje cipela koje posve odgovaraju jedan je od najvećih izazova”, reče Scarpetta, zagledana u tu hrpu cipela. “Prava muka, a mogla bih se okladiti da je često kupovala preko interneta. Možda i isključivo.” Par japanka sa zakovicama vratila je na sag ispod prečke za vješanje, postavljene niže nego što je uobičajeno, kako bi Terri do nje mogla doći s poda, bez ikakva pomagala. Sada reče: “Ostat ću i pri svojoj teoriji o tome da je bila pod utjecajem određenih potrošačkih preporuka proizvoda. Možda čak i po pitanju provokativnijih sklonosti.” “Ja bih ovome dao recimo tri zvjezdice”, reče Marino, koji je bio pridignuo neke tange, upravo izvučene iz ladice. “Ali, znaš što ja mislim o tim ocjenama za donje rublje? Sve ovisi tko ga nosi.” “Victoria’s Secret. Frederick’s of Hollywood”, primjećivala je Scarpetta. “Mrežasto rublje. Čipkasti bodiji, otvorene gaćice. Korzet. Pod ogrtačem je nosila vrlo otvoreni crveni čipkasti grudnjak i teško mi je zamisliti da nije nosila i odgovarajuće gaćice.” “Čini mi se da ne znam što je otvoreni grudnjak.”

“Uglavnom samo pridržava grudi s donje strane, a ne zakriva ih”, reče ona. “Cilj je naglasiti i pojačati.” “Ah. To je onaj koji je rasporio i skinuo s nje. Baš i ne izgleda da bi mogao nešto bitno pokriti.” “I ne može, to mu nije cilj”, reče ona. “Zato ga je vjerojatno i nosila, pod pretpostavkom da to nije bila ubojičina zamisao.” Scarpetta je vratila donje rublje u ladicu i još nekoliko trenutaka nije mogla pogledati Marina, budući da se prisjećala njegovih zvukova i mirisa, te snage koja ju je šokirala. Osjetila je to tek kasnije, kada joj je bol počeo pokazivati gdje je bio, na oštećenim dijelovima kože i mesa koji su pekli i pulsirali sve do kosti. “To, kao i svi ti kondomi”, reče Marino. Bio joj je okrenut leđima i otvarao je ladice noćnog ormarića. Kondome su pokupili policajci. “Po fotkama se vidi da je u gornjoj ladici imala valjda i stotinu kondoma”, reče on. “Možda je to pitanje za Bentona, ali ako je bila opsjednuta redom...” “Ne ako...” “Drugim riječima, bila je sputana. Sve je moralo biti točno i uredno. Ima li onda logike da takva osoba ima i neobuzdanu stranu?” “Misliš, je li logično da opsesivno-kompulzivna osoba voli seks?” “Da.” Marino se preznojavao, a lice mu je bilo crveno. “To je savršeno logično”, reče Scarpetta. “Seks joj je služio za oslobađanje od te napetosti. To je možda bio jedini prihvatljivi način na koji je mogla odbaciti inhibicije, biti posve nesputana. Ili, točnije, samu sebe zavaravati i misliti da odbacuje nadzor.” “Da. Odbacivala ga je ako je bio u okvirima njezina plana.” “A to znači da zapravo nikada nije odustajala od nadzora. To jednostavno nije bilo ni moguće. Nije bila tako programirana. Čak i kad se činilo da odustaje od nadzora - na primjer za vrijeme seksa - to nije bio slučaj. Jer o tome što će ona kupiti nije odlučivao Oscar, kao ni netko drugi. Sumnjam da je on ili netko od njezinih partnera uopće odlučivao o tome što će nositi i hoće li na tijelu imati dlake ili ne. Pa čak ni hoće li Oscar imati dlake na tijelu. Ja bih rekla da

je ona određivala što njih dvoje hoće, a što neće raditi. Kao i gdje, kada i kako.” Prisjetila se onoga što je Oscar rekao o tome kako Terri voli da njegovo tijelo bude besprijekorno oblikovano, savršeno čisto i glatko. Voljela je seks pod tušem. Voljela je da partner dominira, da je veže. “Ona je sve određivala”, reče Scarpetta. “Do samog završetka. I to je bio taj zabavni element za ubojicu - apsolutna kontrola nad njom.” “Čovjek se mora upitati je li to Oscaru na koncu ipak dozlogrdilo”, reče Marino, ali se ipak suzdrži od izgovaranja nastavka misli. Scarpetta je stajala na vratima kupaonice, zagledana u bijeli mramor i francuske slavine zlatne boje, te kadu u kutu, s tušem, te zastora povučenog u stranu. Pogledala je i sjajni pod od prošaranog sivkastog kamena, te zamišljala kontuzije koje bi Terri zadobila da ju je ubojica seksualno napao na tom podu. Bila je podosta uvjerena u to da se to nije dogodilo. Napadačeva težina, čak i da je taj čovjek imao pedesetak kilograma, kao Oscar, izazvala bi kontuzije na mjestima dodira s podom, osobito ako su joj ruke bile čvrsto vezane na leđima. Scarpetta je te misli ukratko iznijela Marinu, dok je promatrala ovalno ogledalo pozlaćenog okvira iznad ormarića, te stolicu sa zlatnim naslonom u obliku srca. Promatrao ju je vlastiti odraz. “Ako je htio gledati kako umire,” reče Marino, “možda je želio gledati i silovanje. No dok stojim ovdje i gledam to ogledalo, ne vidim kako bi to bilo izvedivo ako je riječ o čovjeku normalne visine. Mislim, ako je stajao iza nje. Jednostavno ne vidim kako bi to bilo moguće.” “Nisam baš sigurna ni kako je mogla biti silovana, a da nema traga baš nikakvoj ozljedi”, reče Scarpetta. “Ako su joj ruke bile vezane na leđima i ako je on došao na nju, pa čak i ako je to bilo na krevetu, morala bi imati abrazije ili kontuzije, ili čak i jedno i drugo, sa stražnje strane. A da i ne spominjem činjenicu da je krevet, barem na fotografijama, izgledao netaknuto. Kao i odjeća na njemu.” “Nije imala ozljede na leđima.” “Niti jednu.” “Uglavnom si sigurna da su joj ruke već bile vezane.” “To ne mogu dokazati. Ali to što joj je odrezao ogrtač i grudnjak ukazuje na činjenicu da je u tom trenutku bila vezana.”

“Na temelju čega si toliko sigurna da je bila vezana straga, a ne sprijeda? Znam da je Oscar tako rekao policiji. Temelji li se tvoja pretpostavka na tome?” Scarpetta ispruži ruke i prekriži zglobove, položivši lijevi preko desnoga, kao da su vezani samo jednim remenom ili vrpcom. “Taj se zaključak temelji na izgledu brazde na njezinim zglobovima. .. gdje se vrpca urezala najdublje, gdje se trag gotovo ne vidi i tako dalje”, odgovori. “Da je bila vezana s prednje strane, vrpca bi joj vjerojatno bila pod zglavcima” - pokazala je desni zglob - “a omča koja ne dopušta oslobađanje malo desno od desne zglobne kosti. Ako je bila vezana iza leđa, položaj bi bio obrnut.” “Misliš da je ubojica dešnjak ili ljevak?” “Na temelju toga kako je povukao traku za vezanje dok ju je zatezao... to bi odgovaralo ljevaku, pod uvjetom da je u trenutku kad ju je vezao bio okrenut prema njoj. Ako to išta znači, Oscaru je dominantna desna ruka. A to ti vjerojatno ne bih smjela reći.” Ona i Marino navukli su nove rukavice, ušli u kupaonicu te premjestili stolicu na sredinu prostorije. Ona je izmjerila visinu od poda do sjedala prekrivenog crnom tkaninom, na kojoj su se vidjela i tamnija područja, umrljana područja, što je išlo u prilog njezinoj teoriji. “Mogli bi biti tragovi lubrikanta”, reče. “Nitko nije primijetio jer nitko i nije pretpostavio da je možda sjedila na stolici, pred ogledalom, dok ju je napadač davio. Možda nešto tkiva i krvi ima na nogama od udaranja njima. Da vidim.. ” Poslužila se povećalom. “Ne mogu pouzdano utvrditi. Ali možda nije. To me zapravo ne čudi. Budući da ima ozljede u gornjem dijelu nogu, a ne sa stražnje strane. Još uvijek imaš one male baterije koje čovjeka mogu oslijepiti?” Marino uvuče ruku u džep i doda joj baterijsku svjetiljku. Ona se spusti na koljena pa osvijetli prostor pod ormarićem. Tako je obasjala mrlje tamne osušene krvi pod samim rubom, mrlje koje se nisu vidjele osim kad bi se netko posve spustio i pogledao ispod. Još krvi pronašla je s donje strane ladice, izrađene od neobojene iverice. Marino je čučnuo, a ona mu je pokazala.

Snimila je ta mjesta i mrlje. “Uzet ću brisove sa svih mjesta, ali ne i sa stolice”, reče. “Nju ćemo lijepo umotati, pa ide na La Guardiju. Možeš na trenutak izići i reći Jaime da trebamo policajca koji će stolicu otpremiti do Lucyna aviona, te s njom otputovati i predati je dr. Kiselsteinu na aerodromu u Knoxvilleu? Lucy može sve srediti. Štoviše, poznavajući je, rekla bih da je već sve sredila.” I dalje je pomno promatrala stolicu. Na koncu reče: “Lubrikant je vlažan, pa je ne bi bilo dobro omotati plastikom ili najlonom. Mislim da bi papir bio najbolji, kako bi se sve i dalje sušilo na zraku, možda neka platnena vreća, a zatim neka sve ide u veliku kutiju za dokazni materijal. Razmišljaj što kreativnije. Ne želim nekakve zalutale bakterije i ne želim da nešto dodirne neku plohu stolice.” Marino je izišao, a Scarpetta je iz kompleta u kovčegu izvadila konac, plavu ljepljivu traku za dokaze, te malene škare. Naslonila je stolicu na zid pokriven pločicama i počela mjeriti i rezati nit prema Oscarovim i Terrinim mjerama, duljini njihovih nogu i torza. Niti je zalijepila na zid, točno iznad stolice, a u tom trenutku na vratima se ponovno pojavio Marino. S njim je bila i Bergerica. “Molim te da Jaime dodaš moj blok i olovku, da može zapisivati, a da tebi ostanu slobodne ruke. Pokazat ću vam”, reče Scarpetta, “zašto mislim da je Oscar nije mogao ubiti. Ne kažem da je takvo što nemoguće, ali pokazat ću vam zašto je malo vjerojatno. Malo jednostavne matematike.” Pokazala im je niti različite duljine zalijepljene na zid iznad stolice. “Sve to temelji se na teoriji da je Terri sjedila na ovoj stolici. Važna je duljina njezina torza, a riječ je o osamdeset četiri centimetra i dva i pol milimetra...” “Meni baš i ne ide metrički sustav”, reče Marino. “Oko trideset četiri i jedne osmine inča”, reče ona. “Izmjerila sam je u mrtvačnici, a, kao što znate, osobe s akondroplazijom imaju abnormalno kratke udove, ali su im i torzo i glava razmjerno jednake veličine kao i u normalnih odraslih osoba, pa se samo zbog toga čine nerazmjerno većima. I upravo zbog toga tako niski ljudi mogu voziti automobil bez jastučića, ali su im potrebni nastavci pedala

kako bi nogama došli do gasa, kočnice, kvačila... U Terrinu slučaju, torzo je približno iste duljne kao moj ili Jaimein torzo. Stoga sam na zid zalijepila komad niti” - Scarpetta im je pokazala tu nit - “koji duljinom točno odgovara Terrinu torzu, te ga postavila tako da počinje kod sjedala stolice, a završava ovdje.” Pokazala je komadić plave ljepljive trake koji je na zidu pridržavao gornji dio niti. “Razmak između sjedala i poda iznosi 53,3 centimetra ili 21 inč”, nastavila je objašnjavati. “Dakle ako dodate još trideset četiri i jednu osminu, dolazite do 55 inča i jedne osmine, odnosno 140 centimetara. Oscar Bane visok je četiri stope. Drugim riječima, 48 inča ili 122 centimetra.” Pokazala je nit koja je pokazivala njegovu visinu. Dok je zapisivala, Bergerica reče: “Čak je niži od Terri u sjedećem položaju.” “Tako je”, reče Scarpetta. Pridignula je “Oscarovu nit”, kako ju je nazvala, udaljila je od zida i zadržala u položaju paralelnom s podom, a zatim je to učinila i s niti koja je predstavljala Terri u sjedećem položaju. Zamolila je Marina da drži obje niti, ravno i usporedno s podom. Nastavila je snimati. Tada se iza Bergerice ukazao Benton, a s njim je bio i neki uniformirani policajac. Policajac reče: “Netko je tražio da se neka stolica preveze do privatnog aviona koji leti za onu tvornicu za bombe u Oak Ridgeu? Stolica valjda neće eksplodirati ili tako nešto?” “Imaš kutiju za dokaze koju sam tražio?” upita ga Marino. “Kao Federal Express...” odgovori policajac. Scarpetta je zamolila Marina da i dalje drži one niti, a ona je zatim Bentonu objasnila što rade. “I ruke su mu vrlo kratke, približno četrdeset centimetara od ramena do vršaka prstiju, što znači da je mogao djelovati još manjom snagom”, doda još i pogleda Bentona. “Ti imaš doseg veći za dobrih dvadeset centimetara, i da si stajao iza Terri dok je sjedila na toj stolici, nadvisivao bi je za gotovo pola metra, te bi tako mogao

djelovati neusporedivo većom snagom. Za razliku od Oscara. Zamisli da netko njegove visine pokušava povlačiti prema gore i unatrag, dok se žrtva otima na stolici ispred.” “A on je u tom trenutku čak i niži od nje? Doista ne vidim kako bi to bilo moguće”, složi se Marino. “Osobito ako bi on to više puta ponavljao, omogućavao joj da ponovno dođe k svijesti, a zatim je davio i ponovno dovodio u nesvijest, kao što si rekla. Bez obzira koliko je u stanju dizati utege.” “Ja zapravo mislim da on to nikako nije mogao učiniti”, reče Bergerica. “Zabrinuta sam za njega”, reče Scarpetta. “Je li ga tko pokušao nazvati?” “Kad sam razgovarao s Moralesom,” reče Benton, “upitao sam ga zna li tko gdje je Oscar i je li se kome javio. On kaže da mu je mobitel kod policije.” “Samo ga se tako dobrovoljno odrekao?” upita Scarpetta. “Kao i još mnogih drugih stvari, da”, odgovori Benton. “A to je šteta, barem kad je riječ o telefonu. Da je barem kod njega. Jer, ne javlja se na telefon u stanu, što me ne čudi. Ne znam kako ćemo doći do njega.” “Mislim da bismo se trebali razdvojiti, kao što sam već predložila”, reče Bergerica. “Bentone... Ti i Kay nađite se s Moralesom kod Oscara, pa pogledajte kako stoje stvari. Marino i ja pobrinut ćemo se za prikladno pakiranje stolice. Pobrinut ćemo se i za to da uzorci i ostali dokazi odmah krenu u laboratorij. A onda ćemo prijeći na suprotnu stranu ulice i utvrditi što ona susjeda može reći o Jakeu Loudinu.” Scarpetta je iznijela stolicu iz kupaonice i položila je pred policajca koji će je zapakirati i odvesti do aviona. Bergerica joj reče: “Budete li i dalje u Oscarovu stanu kad mi završimo, vidimo se ondje. Lucy je rekla da će me nazvati naiđe li na još nešto od važnih stvari.”

26

JE U AVENIJI AMSTERDAM, U od neugledne žute boje koja je Scarpettu podsjetila na Mussolinijeve fašističke građevine u Rimu. Vratar ih u predvorju nije pustio ni da krenu prema dizalu dok Morales nije pokazao iskaznicu. Imao je nekako irske crte lica, bio krupan i u godinama, a boja njegove odore posve je odgovarala zelenome materijalu platnene nadstrešnice ispred ulaza. “Nisam ga vidio od Stare godine”, reče vratar, ne odvajajući pogled od Scarpettina velikog kovčega s opremom. “Rekao bih da mi je jasno zašto ste došli.” Morales reče: “Zbilja? Pa, reci mi...” “Čitao sam o tome. Ali nju nikada nisam vidio.” “Mislite na Terri Bridges?” upita Benton. “Svi govore samo o tome, to vam je jasno. Čujem da su ga pustili iz Bellevuea. Nije lijepo kako ga zovu i vrijeđaju. Čovjek se mora sažaliti nad svakim kome se tako izruguju.” Koliko je Scarpetta znala, Oscar se nije nikome javio. Činilo se da nitko nema pojma gdje je, a nju je sve više brinula mogućnost da mu netko nešto ne učini. “Ovdje radimo nas petorica i svi govorimo isto. Nikada nije bila u ovoj zgradi, jer bi inače barem jedan od nas petorice za to znao. A on je u posljednje vrijeme bio nekako čudan”, reče vratar. Svu pozornost bio je usmjerio na Scarpettu i Bentona, jer mu se Morales očito nije svidio, što se gotovo uopće nije trudio sakriti.

OSCAR

BANE

DEVETEROKATNICI

ŽIVIO

“Ali nije oduvijek bilo tako,” nastavi vratar, “i to pouzdano znam, jer ovdje radim već jedanaest godina, a on ovdje živi možda pet-šest. Bio je srdačan, drag tip. A onda se odjednom promijenio. Ošišao se i obojio kosu u jarkožutu boju, a otada je postajao sve tiši i suzdržaniji i uglavnom se zadržavao u stanu. Kad bi i izišao u šetnju ili nekim poslom, bilo je to u neobično vrijeme i uvijek je bio vidljivo nervozan.” “Gdje mu je inače parkiran auto?” upita Morales. “U podzemnoj garaži iza ugla. Ondje auto ostavljaju mnogi stanari.” “Kad je to bilo?” upita Benton. “Kad ste primijetili da je nešto u vezi s njim drukčije?” “Rekao bih... ove jeseni. U listopadu ili tako nešto... tada je postalo očito da se nešto zbiva. S obzirom na sve što sada znam, moram se upitati u što se to zapetljao, znate, s tom djevojkom. Kad se dvoje ljudi spetlja, a jedno se od njih promijeni... i to ne nabolje... Pa si vi mislite.” “Netko je na ovim vratima u svako doba dana i noći?” upita ga Benton. “Dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu. Dođite. Odvest ću vas gore. Imate ključ, zar ne?” “Pretpostavljam da ga vi imate...” reče Benton. “Baš je neobično što ste to spomenuli.” Prst u zelenoj rukavici pritisnuo je tipku za pozivanje dizala. “Gospodin Bane sam je odlučio promijeniti bravu, prije nekoliko mjeseci, približno u vrijeme kad se počeo čudno ponašati.” Ušli su u dizalo, a on je pritisnuo tipku za deveti kat. “Trebao bi nam dati ključ. Moramo imati ključ za slučaje, nepredviđenih okolnosti. Neprestano ga podsjećamo i tražimo, ali još ga nismo dobili.” “Meni se čini da dobri stari Oscar ne želi da mu netko uđe u stan”, reče Morales. “Čudi me da ga niste izbacili.” “Sve je išlo u smjeru konfrontacije s upraviteljem zgrade. A to nitko nije želio. I dalje smo se nadali da će nam dati ključ. Žao mi je što se penjemo tako sporo - ovo je najsporije dizalo u gradu. Kao da nas netko s krova vuče užetom. Bilo kako bilo, gospodin Bane drži se vrlo rezervirano. Nikad ga nitko ne posjećuje. Nikada ovdje nije

izazivao probleme, ali, kao Sto sam rekao, počeo se ponašati malo neobično, a približno u isto vrijeme promijenio je bravu. Čovjek valjda nikad ne može biti siguran.” “Ovo je jedino dizalo?” upita Scarpetta. “Postoji i teretno. Od stanara tražimo da se njime služe kad izvode pse. Svi baš i ne žele biti u dizalu s psom. Najgori su veliki pudli. Oni me plaše. S takvima ne ulazim u dizalo. Radije ću i s pit bulom...” “Ti znaš kad se netko posluži teretnim dizalom?” upita Morales. “Mislim, ako se netko želi provući neopaženo?” “Ne vidim načina za to. Taj netko ipak bi morao proći kroz ulazna vrata.” “Nema drugog pristupa? Mislim, jesmo li sigurni da se Oscar večeras nije vratio kući i da ga nitko nije vidio?” upita Morales. “Samo ako se uspeo požarnim stubama i ušao preko krova”, reče vratar, kao da bi Oscar morao biti Spiderman. Scarpetta se prisjetila kako je na zapadnoj strani zgrade primijetila cik-cak obrise odmorišta povezanih stubama. Dizalo se zaustavilo i vratar je izišao u hodnik pokriven starim zelenim sagom i s blijedožutim zidovima. Scarpetta je podignula pogled prema plastičnoj kupoli, s čeličnim okvirom, u stropu. Nije bila riječ o običnom krovnom prozoru. “Mislili ste na taj ulaz preko krova?” upita vratara. “Tako je, gospođo. Za to morate imati ljestve. Ili se poslužiti požarnim stubama i ući kroz nečiji prozor.” “A gdje su te ljestve?” “Negdje u podrumu. To nije moje područje.” “Možda biste mogli provjeriti, utvrditi jesu li još ondje”, reče Benton. “Svakako, svakako. Ali očito je da nije ni ušao ni izišao tim putem, jer bi se ljestve inače nalazile pod krovnim prozorom, nije li tako? Sada već postajem nervozan. Možda bismo na krovu trebali imati pokojeg murjaka. Budući da su ga pustili iz Bellevuea, sad sam zbog vas već malo na iglama.” Poveo ih je prema završetku hodnika, prema Oscarovim vratima od tamnog drveta, s oznakom 10B.

“Koliko je stanova na ovom katu?” upita Scarpetta. “Četiri?” “Tako je. Susjedi mu rade, danju ih nema kod kuće. I navečer su često vani, jer su to samci, bez djece. U slučaju dvoje stanara... ovo im nije jedini stan.” “Trebat će mi njihovi podaci”, reče Morales. “Ne samo za njih, nego i popis sviju stanara zgrade.” “Svakako, svakako. Imamo četrdeset stanova, po četiri na svakoj etaži. Ovo je, očito, najviši kat. Neću reći da je ovo nekakav penthouse, jer stanovi nisu ništa ljepši ovdje nego na drugim katovima. Ali pogled je svakako bolji. Iz stanova u stražnjem dijelu dosta se dobro vidi Hudson. Moram vam reći koliko sam šokiran. Gospodin Bane svakako ne izgleda kao tip čovjeka koji bi učinio takvo što. Ali, znate kako kažu. Nitko nikada ne izgleda tako, zar ne? A zbilja se počeo čudno ponašati. Provjerit ću što je s ljestvama.” “Samo da te malo podsjetim, stari”, reče mu Morales. “Gospodina Banea nitko nije optužio za zločin. Nitko ne kaže da je ubio djevojku. Stoga dobro pazite kakve priče širite uokolo, može?” U međuvremenu su došli do Oscarovih vrata, a Morales je imao ključ koji je Scarpetta prepoznala kao ključ za skupu sigurnosnu bravu Medeco. Primijetila je i još nešto, na što nije željela skretati pozornost dok je uz njih i vratar - nekakvu crnu nit, dugačku dvadesetak centimetara, na sagu, točno ispod donje šarke na vratima. “Bit ću u prizemlju”, reče vratar. “A ako me zatrebate, u kuhinji je interfon. Bijeli telefon na zidu. Samo pritisnite nulu. Koga da nazovem u vezi s ljestvama?” Morales odmah izvadi posjetnicu. Vratar se držao kao da je ne želi uzeti, ali nije imao izbora. Vratio se do dizala, a Scarpetta je odložila kovčeg na pod, otvorila ga, te podijelila rukavice. Zatim je podignula onu nit i pogledala je pod povećalom, uočavajući debeli čvor na jednome kraju, prekriven, kako se činilo, sploštenim komadićem mekog bezbojnog voska. Činilo joj se da zna koja je bila svrha tog konca i čvora, no vrata su bila gotovo dvostruko viša od Oscara i on nikako ne bi bio mogao doći do njihova gornjeg dijela bez pomoći. “Što je to?” upita Morales. Uzeo je nit i pogledao je kroz povećalo.

“Kad bih morala nagađati”, reče ona, “to je bio stavio s gornje strane vrata, kako bi doznao je li ih tko otvarao dok ga nije bilo.” “Kakav mali pametnjaković. Izgleda da će biti najbolje da vidimo što je s tim ljestvama, ha? Kako je došao do gornjeg dijela vrata?” “Znamo da je paranoičan”, reče Benton. Scarpetta je položila konac u vrećicu za dokaze koju je obilježila markerom, a Morales je za to vrijeme otključao vrata i otvorio ih. Odmah se oglasio signal alarma, pa je on ušao i utipkao šifru koju je bio zapisao na neki ubrus. Upalio je svjetla. “Ovdje imamo još jedan uređaj za istjerivanje duhova”, reče neozbiljnim tonom, pa se sagne da podigne istegnutu žičanu vješalicu koja se nalazila odmah iza vrata. “Ili to ili je Oscar pekao sljezove kolačiće na otvorenoj vatri. Tražim bijeli trag brašna na podu... luđaci se tako brane od ulaska izvanzemaljaca u kuću.” Scarpetta je pregledala oba kraja gotovo posve ravne žice koja je nekoć služila kao vješalica, a zatim je pogledala onaj splošteni komadić voska u plastičnoj vrećici za dokaze. “Moguće je da je upravo tako uspio učvrstiti konac za gornji dio vrata”, reče ona. “Čvor s voskom stavio je na vršak žice. Na vosku se vidi udubina koja promjerom odgovara promjeru žice. Da vidimo je li ta pretpostavka točna.” Izišla je iz stana i zatvorila vrata. Između njihova donjeg ruba i saga bilo je tek toliko mjesta da se provuče žica od vješalice. Gurnula ju je natrag u stan, a Morales joj je otvorio vrata. “Pravi ludo”, reče on. “Ne mislim na vas, naravno.” Dnevna je soba bila besprijekorno uredna i muževna, zidovi tamnoplavi i ukrašeni lijepom i vrijednom zbirkom originalnih viktorijanskih zemljovida i gravura. Oscar je očito bio sklon tamnim antikvitetima i engleskoj koži, te opsjednut uređajima za onemogućavanje nadziranja uma. Takve su naprave bile strateški raspoređene posvuda: jeftini spektrometri, mjerači elektromagnetnog i radiofrekvencijskog polja, koji su navodno trebali otkriti djelovanje različitih nadzornih frekvencija, poput infracrvenih, magnetnih i radijskih valova. Obilazeći stan, tako su otkrili antene i komadiće izolirane žice, te kante s vodom i neobične sklopove, poput metalnih ploča obloženih

aluminijskom folijom i povezanih s akumulatorima, te bakrene piramide kućne izrade, kao i kacige obložene audioizolacijskom pjenom, na čijem se vrhu nalazio po jedan komadić cijevi. Pravi šator od aluminijske folije posve je okruživao Oscarov krevet. “Pomagala za ometanje valova”, reče Benton. “Piramide i kacige koje zaustavljaju zvučne valove, energetske snopove, pa tako i psihičku energiju. Nastojao je oko sebe stvoriti polje sile u obliku mjehura.” Marino i jedan policajac u uniformi nosili su kutiju veličine perilice rublja kada je Lucy izišla iz taksija ispred zgrade u kojoj je živjela Terri Bridges. Lucy je preko ramena prebacila torbu, platila vožnju, te zastala, gledajući kako kutiju unose u policijski kombi. Marina nije vidjela još od trenutka kada je prošlog proljeća, u njegovoj ribičkoj brvnari zaprijetila da će mu raznijeti glavu, pa je sada zaključila kako će biti najbolje da mu odmah priđe. “Taj će policajac biti u mojem avionu?” upita. “Da”, odgovori Marino. “Imate broj aviona i imena pilota, zar ne?” upita ona policajca. “Signature, na La Guardiji, a kad uđete, trebao bi vas čekati Brent. On je GP... crno odijelo, bijela košulja, plava prugasta kravata, u hlačama.” “Što je GP?” Policajac je zalupio stražnjim vratima kombija. “Kako to mislite da će biti u hlačama?” “Glavni pilot, sjedi s lijeve strane, to vam je za večeras glavna informacija. Samo mu svakako dajte do znanja da imate pištolj, za slučaj da je zaboravio naočale. Bez njih ne vidi ni prst pred nosom. I upravo zato nosi hlače.” “To bi trebala biti neka šala, zar ne?” “Avion ima dva pilota. Pravila Savezne uprave za zrakoplovstvo... samo jedan mora vidjeti, ali obojica moraju nositi hlače.” Policajac je pogleda. Zatim pogleda Marina i reče: “Reci mi da se šali.”

“Ne pitaj mene”, reče Marino. “Ja ne volim letjeti. Više to ne volim.” Iz zgrade je tada izišla Bergerica, te se spustila stubama, bez kaputa, unatoč snažnim naletima hladnog vjetra. Rukom je uklonila kosu s lica i čvršće se umotala sakoom kostima, pa prekrižila ruke, ne bi li se zaštitila od hladnoće. “Bit će najbolje da uzmemo kapute”, reče Bergerica Marinu. Nije ništa rekla Lucy, ali joj je dodirnula ruku kada su se s Marinom uputile prema njegovoj tamnoplavoj Impali. Lucy se obrati Marinu: “Provjerit ću bežičnu mrežu kojom se služila Terri. Molim da se pobrineš za to da onome tko već čuva njezin stan to ne bude problematično, pa da ne završim na podu, s lisicama na rukama - ili da se to možda ne dogodi njemu. Možda neću morati ući u stan ako je cijela zgrada na istoj mreži, ali imam i par zanimljivih stvari koje vam želim prenijeti.” “Kako bi bilo da sjednemo u auto, umjesto da stojimo na hladnoći?” reče Bergerica. Ona i Lucy sjele su straga, a Marino je sjeo naprijed. Pokrenuo je motor i uključio grijanje, a kombi sa stolicom Terri Bridges u tom je trenutku krenuo prema aerodromu. Lucy je otkopčala torbu i izvadila MacBook, te ga otvorila. “Dvije važne stvari”, reče. “Prva je kako se Terri uopće povezala s osobom koja se predstavljala kao Scarpetta612. Preko službenih stranica faksa John Jay. Devetog listopada, približno mjesec dana nakon što su Benton i Kay ondje počeli raditi kao gosti predavači, Terri - ili netko tko se već registrirao na tu stranicu kao Lunasee - ostavio je poruku na forumu, raspitujući se o tome zna li netko kako bi mogla stupiti u kontakt s tetom Kay.” Bergerica je odijevala kaput, a Lucy je u tom trenutku načas osjetila diskretan miris mirodija i bambusa, kao i ulja cvijeta gorke naranče - Bergeričin parfem, iz ponude jednog londonskog proizvođača. Lucy joj je pitanje o parfemu postavila još ranije, u nadi da to nije još jedna od zgodnih stvari u vezi s Bergericom preostalih od Grega. “Poruka ostavljena na forumu pohranjena je, naravno, u arhivu”, reče Lucy.

“Kako si je pronašla?" Marino se okrene, gotovo neprepoznatljiva lica u tami. “Čini mi se da si skinuo dosta kila”, reče mu Lucy. “Prestao sam jesti”, reče on. “Nije mi jasno zašto to i drugima već nije palo na pamet. Mogao bih napisati knjigu, zgrnuti veliku lovu.” “I trebao bi. Knjigu praznih stranica.” “Tako sam nekako i mislio. Ništa od hrane i ništa u knjizi. I funkcionira.” Lucy je jasno osjećala prodoran pogled koji obuhvaća nju, Bergericu, njih dvije kako sjede jedna do druge, gotovo priljubljene. Marino je imao senzore koji su mu pokazivali gdje je tko u odnosu na druge, kao i u odnosu na njega samog. U njegovu sustavu razmišljanja sve je povezano. Lucy je gledala Bergericu kako čita poruku na zaslonu MacBooka: Pozdrav svima, zovem se Terri Bridges i polazim postdiplomski studij s područja forenzične psihologije. Pokušavam nekako doći do dr. Kay Scarpette. Ako netko ima kontakt s njom, molila bih da mi, ako može, proslijedi njezin e-mail. Pokušavam doći do nje još od proljeća, jer je želim intervjuirati za svoj završni rad. Hvala. - TB Lucy pročita poruku Marinu. Zatim je otvorila jednu drugu datoteku, a na ekranu se pojavila Scarpettina fotografija iz jutrošnje kolumne na stranici Goli u Gothamu. “To je bilo na istom forumu?” upita Bergerica. Lucy je pridignula računalo tako da i Marino vidi onu nimalo laskavu fotografiju Scarpette u mrtvačnici, gdje je skalpelom pokazivala prema nekome. “Fotografija je original”, reče Lucy. “Znači da pozadina nije izbačena u Photoshopu. Kao što se sjećate, na fotografiji na Golima u Gothamu vidi se samo moja teta, pa nema osjećaja o kontekstu, osim što se može pretpostaviti da je u nekoj mrtvačnici. Ali kad

vratimo i pozadinu, vidimo radnu plohu s monitorom za prikaz slika sigurnosnih kamera, a iza nje i zid od betonskih blokova sa zidnim ormarićima. Ali kad sam malo povećala sliku i pojačala oštrinu” - prstom je dodirnula trackpad i otvorila novu sliku “došla sam do ovoga.” Pokazala im je uvećanje prozirnog plastičnog vizira na Scarpettinu licu. Na njemu se nazirao odraz neke osobe. Lucy otvori novu datoteku, a na toj slici odraz je bio još oštriji. “Doktorica Lester”, reče Bergerica. “To je i logično”, reče Marino. “Tip osobe koja mrzi Doktoricu.” Lucy reče: “Možemo utvrditi par stvari koje mogu ali i ne moraju biti povezane. Fotografija koja se jutros pojavila na internetu snimljena je u sjedištu glavnog mrtvozornika za New York za vrijeme rada na nekom slučaju ili slučajevima kad je ondje bila i doktorica Lester i moja teta na snimci razgovara upravo s njom. Očito je da doktorica Lester nije snimila fotografiju, ali ja bih rekla da ona zna tko ju je snimio, osim ako nije primijetila da netko nešto snima...” “Sigurno zna”, reče Bergerica odlučno. “Poput lešinara pazi na svoje područje.” “I ne...” nastavi Lucy. “Fotografiju nisam pronašla na stranicama Johna Jaya, iako je moguće da kruži internetom, te da ju je neki čitatelj poslao Golima u Gothamu.” “Kako znaš da je onamo nije poslala dr. Lester?” upita Marino. “Za to bih morala ući u njezin e-mail”, odgovori Lucy. “A to nećeš učiniti”, reče Bergerica. “Ali to nije u Lenorinu stilu. U ovoj fazi svog nesretnog života uglavnom samo odbacuje ljude, prema njima se odnosi kao da nemaju baš nikakvu važnost. Ne usmjerava pozornost na njih. Očajnički želi privući pozornost jedino na sebe.” “Njih su dvoje ranije večeras bili vrlo prisni”, reče Marino. “Ona i Morales, u onom parku u Bellevueu, kraj zgrade za analizu DNK. Na nekoliko minuta našli su se na jednoj klupi, nakon što su Benton i Doktorica izišli iz mrtvačnice. Slučajno sam vidio, jer sam čekao da ih pokupim. Ja bih rekao da je dr. Lester Moralesu htjela prenijeti što je Doktorica radila u mrtvačnici, što je otkrila. Ali, ako to nešto znači, dr. Lester je nekome slala SMS dok se nakon tog susreta udaljavala u tamu.”

“Nisam baš sigurna da to nešto znači”, reče Bergerica. “Danas svi neprestano šalju poruke.” “To je čudno”, reče Lucy. “S njim se našla u mračnome parku? Jesu njih dvoje...?” “Pokušao sam i to zamisliti”, reče Marino. “Nisam uspio.” “On se zna tako zbližiti s ljudima”, reče Bergerica. “Možda su prijatelji. Ali ne i nešto više. Nikako. Mislim da nikako nije njegov tip.” “Osim ako je nekrofil”, reče Marino, kao da postoji takva riječ. “Neću se nikome rugati”, reče Bergerica, misleći posve ozbiljno. “Stvar je u tome”, reče Marino, “da me to, čini mi se, podosta iznenadilo jer nekako imam dojam da ni s kim nije dovoljno osobno povezana da pošalje SMS.” “Vjerojatnije je da je poslala poruku glavnome mrtvozorniku”, reče Bergerica. “Samo nagađam. Ali to bi bilo u njezinu stilu, prenijeti informacije njemu, osobito ako može preuzeti zasluge za nešto što je postigao netko drugi.” “Želi zaštititi vlastito dupe, jer su joj neke stvari promakle”, reče Lucy. “Pa je željela odmah nazvati šefa. Morala bih zaviriti u njegov e-mail da to potvrdim.” “A to nećeš učiniti”, reče Bergerica. U trenutku kad je to izgovorila, rame joj je bilo posve čvrsto naslonjeno na Lucyno. Lucy je bila toliko svjesna svakog Bergeričina pokreta, zvuka i mirisa da joj je, barem koliko je o tome pročitala, bilo kao da je na LSD-u: ubrzan rad srca, povišena tjelesna temperatura, miješanje osjeta, poput “slušanja” boja i “gledanja” zvukova. “Tako nešto je moguće”, govorio je sada Marino. “Hrani se otpacima. Mora plivati za morskim psima i ovisi o onome što oni odbace. To nije ruganje. To je jednostavno tako.” “Kakve veze s tim ima Terri?” upita Bergerica. Odgovorila joj je Lucy: “Fotografija je poslana njoj, konkretno na korisničko ime Lunasee.” “A poslao ju je tko?” upita Bergerica.

“Scarpetta612 poslala joj je tu fotku prvog ponedjeljka u prosincu, dakle 3. prosinca, a logiku cijele priče narušava to što ju je iz nekog razloga Terri, recimo da je to bila Terri, izbrisala, a onaj tko ju je poslao također ju je izbrisao, te je zato nije bilo u kompjutorskoj kanti za smeće. Morala sam je povratiti uz pomoć programa za neuronsko povezivanje.” Marino reče: “Želiš nam reći da je slika poslana trećeg prosinca, te da su je obje strane istog dana odmah i izbrisale?” “Tako je.” “Je li fotografiju pratila i poruka?” upita Bergerica. “Upravo ti je prikazujem.” Lucy je kažiprstom prešla po trackpadu računala. “Ova”, reče. Datum: Pon., 3. prosinca 2007., 12:16:11 Šalje: “Scarpetta” Prima: “Terri” Terri, znam da voliš materijale iz primarnih izvora, pa ovo možeš smatrati i uranjenim božičnim darom - za tvoju knjigu. Ali ne želim da negdje navedeš moje ime i činjenicu da si to dobila od mene, te ću to poreći bude li me netko pitao. Neću ti reći ni tko je snimio sliku - nije snimljena uz moje dopuštenje (taj mi je idiot dao primjerak, pretpostavljajući da će mi biti drago). Molim da fotografiju prebaciš u neku tekstovnu datoteku u Wordu, te da je izbrišeš iz programa za elektroničku poštu, kao što sam to i ja upravo učinila. - Scarpetta “Terri Bridges pisala je knjigu?” reče Marino. “Ne znam”, reče Lucy. "Ali na temelju onoga što smo Jaime i ja vidjele od magistarskog rada... vrlo je lako moguće da je taj tekst mogao prerasti i u knjigu.”

Bergerica reče: “Osobito ako je uistinu vjerovala da sav taj materi- jal dolazi od Kay, a meni se čini da je u to zbilja vjerovala. Držim da je Lunasee bila Terri. Službeno. Iako znam da je to tek nagađanje.” “I ja”, reče Lucy. “Ključno je pitanje očito ima li taj netko tko se u mejlovima predstavljao imenom moje tete nekakve veze s ubojstvom.” “A IP-adresa?” upita Marino. “Kad vi možete dobiti informacije od davatelja internetskih usluga radi otkrivanja identiteta korisnika? Jer ja ovako dobivam adrese koje pokrivaju dvadesetak uličnih blokova u Upper East Sideu, a tu su na primjer i Guggenheim, Met i Židovski muzej. A to nam baš nije od osobite pomoći.” Lucy je znala točnu lokaciju, ali je nije željela samo tako iznijeti. Bergerica nije voljela da krši pravila, a Lucy je imala prijatelje u svijetu davatelja internetskih usluga, od kojih je neke znala još iz doba kad je radila za saveznu policiju i pravosuđe, a neke i iz još ranijeg razdoblja, koji su poznavali određene ljude. Učinila je isto što i policajci kada ishode sudski nalog tek nakon što su već otvorili automobilski prtljažnik i u njemu otkrili stotinu kilograma kokaina. Ona sada reče: “U tom području, a u biti je riječ o Muzejskome kvartu, nalazi se i dermatološka ordinacija doktorice Elizabeth Stuart.” U tami koja je vladala u stražnjem dijelu automobila Bergeričino joj je lice bilo udaljeno tek koji centimetar, a njezin ju je miris opčinjao. Bergerica reče: “Baš tu negdje, u tom području? Koliko točno tu negdje?” “Dermatologinja koja se brine za zvijezde ima stan koji zauzima cijeli dvadeset deveti kat u zgradi u kojoj joj je i ordinacija”, reče Lucy. “Otputovala je preko blagdana. Počinje raditi tek u ponedjeljak, sedmoga siječnja.”

27

SCARPETTA NIJE ODMAH UŠLA U KNJIŽNICU , NEGO JE PRIČEKALA IZLIKU da ostane sama, a u tu svrhu poslužio joj je Lucyn poziv. Ostavivši Moralesa i Bentona u spavaćoj sobi, vratila se u smjeru dnevne sobe i ušla u knjižnicu dok joj je Lucy preko telefona opisivala poruku ostavljenu na forumu Johna Jaya, te je pitala je li za to znala. Pogledom prelazeći po policama sa starim psihijatrijskim izdanjima, Scarpetta joj je rekla da za to nije znala. “Žao mi je zbog toga”, dodala je Scarpetta. “Sve što čujem u meni budi veliko žaljenje i suosjećanje. Voljela bih da sam znala da pokušava doći do mene.” Nigdje nije ugledala knjigu koju joj je spomenuo Oscar, Iskustva liječnika iz umobolnice, u koju je, kako je tvrdio, sakrio onaj CD. Sumnje u vezi s njim u njezinoj su se glavi samo množile. Kakvu to igricu igra s njom? “A jutrošnja fotografija na internetu...” reče Lucy. “Snimljena je u mrtvačnici ovdje, u New Yorku. Razgovarala si s doktoricom Lester. To ti zvuči poznato?” “Ne sjećam se da me netko snimao kad sam bila ondje, jer bi mi to inače palo na pamet kad sam danas vidjela tu fotografiju.” “Kad je ponovno pogledaš, u pozadini zamisli radnu plohu i ekran sa slikama sa sigurnosnih kamera. Možda ćeš tada shvatiti gdje je taj netko mogao stajati. Možda će ti to nešto reći.” “To je moralo biti iz smjera obdukcijskog stola. U prostoriji za obdukcije tri su takva stola, pa je to mogao biti netko tko je radio

na nekom drugom slučaju. Obećavam da ću bolje promisliti o tome, samo ne sada.” Trenutačno je uspijevala razmišljati samo o tome kako bi nekako trebala ponovno razgovarati s Oscarom i reći mu da knjige nema. Lako je mogla zamisliti njegov odgovor. Bit će da su se dočepali CD-a. Bilo bi to i objašnjenje za onaj konac na podu pred ulazom u stan. Domogli su ga se. Oni. Tako bi joj rekao. Ni Moralesu, ni Bentonu nije spomenula ni knjigu, ni skriveni CD. Nije im mogla reći da su knjiga i CD ondje, a nije im mogla reći ni da ih nema. Ona je liječnica Oscara Banea. Sve što se događalo među njima, u granicama razuma, ostaje povjerljivo. “Možeš nešto zapisati?” upita Lucy. “Dat ću ti brojeve telefona doktorice Elizabeth Stuart. Dermatologinje.” “Znam tko je...” Lucy joj je potom objasnila da je Terri fotografiju primila elektroničkom poštom, 3. prosinca, oko podneva, a da ju je netko poslao iz jednog internetskog kafića na suprotnoj strani ulice od ordinacije dr. Stuart. Scarpetti je potom dala i broj mobitela, kao i broj predsjedničkog apartmana, zakupljenog u sustavu time sharea, u St. Regisu, u Aspenu, u saveznoj državi Colorado, te je rekla kako doktorica Stuart ondje uvijek odsjeda pod suprugovim prezimenom: Oxford. “Traži doktoricu Oxford”, reče Lucy. “Nevjerojatno je što ti ljudi sve mogu reći, ali ništa od toga nisam rekla nikome drugom. Jaime ustrajno tupi s tim legalnim kanalima traženja informacija... Možeš zamisliti? Bilo kako bilo, možeš u moje ime nešto zatražiti od Mo- ralesa, a onda reći Bentonu da me nazove?” “Upravo idem prema njima.” “Ja sam u predvorju Terrine zgrade, na njihovoj bežičnoj mreži koja je dostupna svim stanovima”, reče Lucy. “I emitira otvoreni signal, a to znači da je vidljiva svima u toj mreži. Jedan je uređaj sada negdje uključen.” Oscarova se kućna teretana nalazila u glavnoj spavaćoj sobi. Nasred sobe stajao je njegov krevet, pod šatorom od aluminijske folije. Benton i Morales ondje su razgovarali. “Što točno želiš da zatražim?” upita Scarpetta.

Sada je jasno uvidjela zašto je Morales toliko popularan među ženama i zašto ga praktički svi ostali, pa tako i suci, preko volje poštuju, ali i ne vole. Podsjetio ju je na nekolicinu sportskih zvijezda koje su imale stipendije za Cornell u vrijeme kad je ona ondje bila na dodiplomskome studiju: bili su to borbeni, neizmjerno samouvjereni mladići koji su razmjerno niski stas nadomještali žilavošću i brzinom, drskošću i skandaloznošću. Nisu slušali nikoga, nisu pokazivali osobito poštovanje ni prema ekipi ni prema trenerima, a intelektualno su bili lijeni, ali su postizali rezultate i navijačima donosili radost. To nikako nisu bili dragi ljudi. “Samo ga upitaj zna li za kameru”, rekla je Lucy. “Na to ti i ja mogu odgovoriti”, reče Scarpetta. “Postavio je nadzornu kameru na krov. Marino zna za to. Je li Jaime s tobom?” Scarpetta nije shvatila zašto je to pitala sve dok već nije izgovorila te riječi. Nešto je slutila, možda i čim ih je prvi put ugledala zajedno, dok je Lucy još praktički bila dijete, barem u Scarpettinim očima. Bergerica je bila dobrih petnaest godina starija od Lucy. Zašto bi to trebalo biti važno? Lucy nipošto nije dijete. Objašnjavala je Scarpetti da su Bergerica i Marino otišli u zgradu na suprotnoj strani ulice, da razgovaraju sa svjedokom. Ona s njima nije već dobrih pola sata. Možda je stvar bila u toj jednostavnoj logici: tužiteljica koja je prezaposlena i važna kao Jaime Berger teško će provesti večer u nekom stanu u Greenwich Villageu i gledati kako računalo satima vrti neki program. Što god je Lucy otkrila, moglo se prenijeti telefonom ili elektroničkim putem. I premda je bilo točno da je Bergerica bila poznata kao osoba koja voli osobno odraditi ili nadgledati sve što može, te kao iznimno energična i žestoka kad je bila riječ o osobnom upijanju svih pojedinosti na mjestu zločina i usmjeravanju dokaza na brzu i temeljitu analizu, zbog čega bi se ponekad ukazala i u mrtvačnici, kad bi poželjela vidjeti neku obdukciju i kad tu obdukciju ne bi vodila dr. Lester, posve sigurno ne bi gledala što rade računala. Bergerica neće sjesti u laboratorij i gledati kako netko obavlja plinsku kromatografiju, mikroskopira, proučava dokaze u tragovima ili odrađuje amplifikacijsku analizu minimalnih uzoraka DNK.

Bergerica je uvijek davala odrješite naloge i sazivala sastanke radi analize rezultata. Scarpetti je smetala pomisao da su Lucy i Bergerica satima bile same u onom stanu. Scarpettina nelagoda u vezi s time po svoj se prilici temeljila na tome kad ih je posljednji put vidjela zajedno, prije pet godina, kada se nenajavljeno pojavila u Bergeričinu luksuznom stanu na najvišem katu zgrade. Ondje ni u snu nije očekivala Lucy, a još manje Lucy kako se Bergerici povjerava u vezi s onim što se dogodilo u onoj hotelskoj sobi u Szczecinu, u Poljskoj, iznoseći joj pojedinosti koje Scarpetta ne zna ni dan-danas. Imala je dojam da više nije u središtu nećakinjina života. Ili je možda znala da će doći do toga, da će jednog dana biti tako. To je bila istina, njezina sebična istina. Scarpetta je rekla Bentonu da ga treba Lucy. On je prvo malko oklijevao, čekajući njezin signal, znak da je to u redu. “Pregledat ću ormariće u kupaonici”, rekla je ona. To je bio njezin znak. Benton treba izići iz sobe, kako bi s Lucy razgovarao nasamo. “Bit ću u hodniku”, reče Benton, već tražeći broj u mobitelu. Scarpetta je osjećala kako je Morales prati pogledom dok je ulazila u Oscarovu kupaonicu. Što je više uviđala kako taj čovjek živi, to je bila deprimiranija zbog njegova očito sve težeg mentalnog stanja. Po bočicama u ormariću s lijekovima bilo je očito da vjeruje u vlastite noćne more, a datumi na nekoliko lijekova dobivenih na recept potvrđivali su vremenski slijed. Pronašla je 1-lizin, pantotensku i folnu kiselinu, kao i aminokiseline, kalcij za kosti, jod, morsku travu, dodatke prehrani kakve uzimaju osobe izložene radijaciji ili oni koji se pribojavaju da su joj bile izložene. Ispod umivaonika nalazile su se velike boce bijelog octa, za koji je pretpostavila da ga dodaje u kupku, a početkom prošlog listopada bio je na recept podignuo eszopiklon pod nazivom Lunesta, sredstvo kojim se liječi nesanica. Otada je još dvaput podignuo taj lijek, posljednji put u ljekarni Duane Reade, dvadeset sedmog prosinca. Liječnica koja mu je napisala recept zvala se Elizabeth Stuart. Scarpetta će je nazvati, ali ne sada i ne odavde.

Počela je pregledavati maleni ormar u kojem je Oscar držao očekivane lijekove koji se dobivaju bez recepta i pribor za prvu pomoć, poput flastera, alkohola, gaze - a ondje se nalazio i lubrikant pod nazivom Aqualine. Proučavala je upravo tu bočicu kad je u kupaonicu ušao Morales. Na neotvorenoj bočici nije bilo naljepnice s cijenom, pa nije mogla utvrditi gdje je sredstvo kupljeno. “Nije li to nešto poput vazelina?” upita on. “Tako nekako”, odgovori ona. “Mislite da u labosu mogu utvrditi je li to isto sredstvo koje je pronađeno u njezinoj vagini?” “Ovo se češće koristi kao mast za rane”, reče Scarpetta. “Za opekline, za ispucalu ili iziritiranu kožu, atopijski dermatitis, ekcem i slične stvari. Usput, Oscar nema ništa od navedenoga. Sredstvo je popularno među trkačima, biciklistima, hodačima. Koristi se praktički posvuda. Nude ga sve ljekarne i većina prodavaonica mješovite robe.” Zvučala je gotovo kao da nekako brani Oscara Banea. “Da. Znamo da je Oscar pravi mali hodač, koliko god imao ravne tabane. Vratar kaže da gotovo svakodnevno izlazi u svojoj trenirčici, bez obzira na vremenske uvjete. Ljestve su na krovu, nije li to čudno? U zgradi kažu da nemaju pojma zašto. Nekako mislim da se mali uspeo požarnim stubama i ušao kroz jedan od svojih prozora, a zatim izišao preko krova i za sobom povukao ljestve. Time bi se objasnilo zašto su na krovu.” “Zašto bi to učinio?” “Da uđe.” Morales je netremice piljio u nju. “A otvaranje prozora ne bi aktiviralo alarm?” upita ona. “Bio je aktiviran. Nazvao sam tvrtku koja održava alarme, da is-tra-ži... stvar. Ubrzo nakon što je Oscar izišao iz Bellevuea, aha, alarm se aktivirao. Iz službe su nazvali u njegov stan. Javio im se neki muškarac koji je rekao da je riječ o slučajnoj aktivaciji, te im je dao loziku. Stvar baš nije toliko bučna. U zgradi je baš i nisu mogli čuti, osobito ako je brzo deaktivirana. Onda, što mislite?” “Ne znam, o tome ne mislim baš ništa.” “Obično sranje, pa vi o svemu nešto mislite, doktorice CNN. Po tome ste poznati. Poznati ste po svim tim fantastičnim mislima.”

Prišao je ormariću koji je pregledavala. Sudario se s njom kada je uzimao bočicu Aqualinea. “Kemijski gledano”, reče, “mogli bismo utvrditi je li to ista tvar uzeta i iz njezina tijela, nije li tako?” “Svakako se”, reče ona, “može utvrditi što nije, na primjer da nije gel K-Y, lubrikant u kojem ima određenih aditiva, koji djeluju poput antiseptika i konzervansa, poput natrijeva hidroksida i metilparabena. U Aqualineu nema takvih aditiva, nego uglavnom mineralnih ulja i petrolatuma. Poprilično sam uvjerena da u Terrinu stanu nije pronađeno ništa slično tome. Takve tvari u najmanju ruku nema na popisu dokaza, a pregledala sam i ormarić s lijekovima, pogledala uokolo, maločas, kad sam bila ondje. Vi biste trebali znati bolje od ikoga” “Ne znači da to nije donio s kompletom za ubijanje, pa odnio iz stana. Ne kažem da je to učinio Oscar, nego ubojica. Ali ne kažem ni da to nije jedna te ista osoba.” Moralesove smeđe oči nisu se odvajale od njezinih očiju. Činilo se da nekako uživa, ali i da je istodobno bijesan. “Ali totalno ste u pravu kad kažete da u njezinu stanu nije bilo ničega”, reče. “Sinoć nisam znao tražimo li lubrikant, jer još nije bila obavljena obdukcija. Ali pogledao sam kad sam se vratio onamo.” Tada je prvi put čula za to da se on vratio onamo, te se prisjetila Terrina ureda u gostinskoj sobi i Marinove opaske o tome da izgleda kao da je netko ondje izravnao sag, tako da se ne vide tragovi. “Nakon što je vaš kompić Marino pronašao njezine laptope, ponovno sam otišao onamo i sve pregledao, za slučaj da nam je još nešto promaklo”, reče Morales. “Tada sam već znao rezultate obdukcije i razgovarao s Majstoricom Lestericom. Stoga sam malo pronjuškao u potrazi za lubrikantom. Ništa.” “Uočili smo sag u njezinu uredu”, reče ona. “U to uopće ne sumnjam”, reče on. “Mama me naučila da uvijek počistim za sobom, da poravnam rub saga, sve rese, da budem savjestan i odgovoran. Kad smo već kod toga... čini mi se kako će biti najbolje da dio ovih stvari strpam u vrećice. Jesam li vam rekao da imam nalog za pretres, za slučaj da pronađemo nešto dobro?” Zabljesnuo ju je širokim osmijehom i namignuo.

Vratili su se u spavaću sobu s opremom za vježbanje i šatorom od folije. Ona je otvorila jedan ormar i pogledala policu na kojoj se nalazilo još nekoliko kaciga obloženih izolacijskom pjenom, kao i još nekoliko antena. Ovlaš je pregledala odjeću, uglavnom ležernu i sportsku, te pronašla plastične pločice u džepovima nekoliko sakoa, još jednu vrstu štita, te se prisjetila kako je Oscar u onoj ambulanti u Bellevueu zabrinuto spomenuo kako kod sebe nema ništa od zaštite. Na podu su se nalazili parovi malih čizama za snijeg, svečanih cipela, Nikeovih tenisica, te pletena košara puna pomagala za vježbanje i jačanje šaka, konopaca za preskakanje, utega za gležnjeve, a ondje se nalazila i jedna ispuhana lopta za fitnes. Uzela je tenisice. Doimale su se starima i neprikladnima za ozbiljnog sportaša s potencijalnim problemima sa zglobovima i stopalima. “To su jedine tenisice?” upita Moralesa. “Nekako mi se čini da bi trebao imati i bolji par tenisica od ovih. Štoviše trebao bi imati više pari.” “Neprestano zaboravljam na to kako vas zovu”, reče on. Prišao joj je na tek pokoji centimetar. “Oko sokolovo”, reče. “Među ostalim.” Bio joj je dovoljno blizu da uoči jedva primjetne crvenkaste pjegice na njegovoj svijetlosmeđoj koži, a osjetila je i napadan miris njegove kolonjske vodice. “Nosi model Brooks Ariel, izrađen posebno za osobe koje imaju spuštena stopala i kojima je potrebno više stabilnosti”, reče. “Pomalo ironično...” Širokim pokretom ruke pokazao je cijelu sobu. “Meni se čini da bi vašem obožavatelju Oscaru trebalo i još mnogo više stabilnosti”, doda Morales. “Dobre su za ljude ravnih tabana. Široke, jedinstven obrazac šara na potplatu. Uzeo sam par koji je sinoć imao na nogama i odnio ga u laboratorij. Zajedno s njegovom odjećom.” “Što je onda, točno, imao na sebi kad je maloprije izišao iz Bellevuea?” upita ona. “Još jedno pronicavo pitanje.”

Ona je i dalje malo-pomalo uzmicala pred njim, no on ju je samo pratio. Već je bila gotovo u ormaru i sada je vratila tenisice na pod i zaobišla ga, te se udaljila. “Kad sam sinoć pristao na to da ga odvedem u taj hotel za luđake”, reče Morales, “postigli smo mali dogovor. U slučaju da mi prepusti odjeću, rekao sam da ćemo prvo svratiti do njegova stana, kako bi uzeo torbu. Tada će biti spreman kad dođe vrijeme za polazak.” “Nekako mi se čini da niste očekivali da će se dugo zadržati.” “Upravo tako. Nije mogao dugo ostati, jer je onamo došao kako bi se vidio s Bentonom i, još važnije, vama. Ostvario mu se san, pa je brzo odlepršao.” “Ovamo je sinoć došao sam, kako bi uzeo tu torbu s odjećom?” “Nije bio uhićen. Mogao je raditi što god je htio. Čekao sam ga u autu, a on je ušao. Vratio se za desetak minuta. Maksimalno. Možda je zato onaj konac bio na podu. Na odlasku ga je zaboravio ponovno postaviti na gornji dio vrata. Bio je pomalo uzrujan.” “Znamo li što je imao u toj priručnoj torbi?” “Traperice, tamnoplavu majicu kratkih rukava, još jedne Brook- sove tenisice, čarape, donje rublje i vuneni kaput s patentnim zatvaračem. Na bolničkome odjelu imaju popis stvari. Jeb je sve pregledao. Jeba ste upoznali.” Ona je samo šutjela. Stajali su kraj šatora od aluminijske folije, na samo koji centimetar razmaka, gledali se u oči. “To je onaj čuvar koji je popodne bio pred vratima dok ste bili s Oscarom. Brinuo se za vašu sigurnost”, reče on. Trgnula se začuvši glas Roda Stewarta, koji je pjevao “Do Ya Think I’m Sexy?” Bio je to zvuk kojim se oglašavao Moralesov osobni mobitel s digitalnim planerom, vrlo konkretan i skup uređaj. Pritisnuo je tipku na slušalici koja je s uređajem bila povezana bluetoothom i javio se: “Da?” Ona je izišla i zatekla Bentona u knjižnici. Imao je gumene rukavice i držao primjerak knjige The Air Loom, Gang. Benton reče: “O uređaju za navodno nadziranje uma negdje s kraja osamnaestog stoljeća. Je li ti dobro? Nisam se htio miješati.

Pretpostavio sam da ćeš pozvati upomoć u slučaju da me zatrebaš, da ga sravnim sa zemljom.” “Totalni kreten.” “Sve je jasno.” Vratio je knjigu na prazno mjesto na polici. “Pričao sam ti o ovoj knjizi”, reče. “Ovaj stan nalikuje kakvom prizoru iz nje. Totalna ludnica.” “Znam.” Pogled im se u tom trenutku susreo i činilo se da on čeka da mu ona nešto kaže. “Jesi li znao da je Oscar u bolnici imao torbu s odjećom, za slučaj da odjednom poželi otići?” upita ona. “I da ga je Morales sinoć doveo ovamo?” “Znao sam da Oscar smije otići kad god poželi”, odgovori on. “To smo svi znali.” “Samo mislim da je to nevjerojatno. Gotovo kao da ga je Morales poticao na to da ode, kao da je htio da napusti bolnicu.” “Zašto tako misliš?” upita Benton. “Zbog određenih stvari koje je rekao.” Načas se osvrnula prema otvorenim vratima, pribojavajući se mogućnosti da Morales odjednom uđe i pridruži im se. “Imam osjećaj da su se sinoć, primjerice dok je odvozio Oscara s mjesta događaja, dosta natezali i pregovarali”, reče ona. “To ne bi bilo neobično.” “Shvaćaš u kakvom sam teškom položaju”, reče ona, ponovno pogledom prelazeći preko starih knjiga, ponovno razočarana. Oscar je rekao da bi se knjiga s CD-om trebala nalaziti na drugoj stelaži, lijevo od vrata, na četvrtoj polici. Knjige ondje nije bilo. Četvrta je polica bila prepuna arhivskih kutija za dokumente, a na svakoj od njih pisalo je Tiskani materijali. “Što bi, po tebi, trebao imati u zbirci, a nema? Da bi bila potpunija.” Benton to nije pitao bez razloga. “Zašto pitaš?”

“Jedan zatvorski čuvar, Jeb, prenosi mi određene stvari. Nažalost, Jeb mnogima priča štošta, ali nipošto nije htio da ti se danas u onoj ambulanti nešto dogodi i nije bio ni najmanje sretan kad si mu naložila da iziđe u hodnik. Kad sam nazvao i doznao da je Oscar otišao, Jeb i ja malo smo popričali. Bilo kako bilo, što Oscaru ovdje nedostaje?” “Čudi me da nema Iskustva liječnika iz umobolnice Littletona Winslowa.” “Zanimljivo”, reče Benton. “Zanimljivo je da ti je to palo na pamet.” Povukla ga je za rukav i tako spustila na pod ispred druge stelaže s knjigama. Počela je skidati arhivske kutije s najniže police, te se već počela osjećati pomalo izgubljeno, kao da je ostala bez GPS-a, bez ičega što bi joj moglo pokazati koji je ispravan smjer. Nije znala tko je lud, a tko nije, tko laže ili govori istinu, tko s kim razgovara, ni s kim bi se sada još trebala vidjeti. Otvorila je jednu kutiju i ugledala mnoštvo raznovrsnih pamfleta iz 19. stoljeća koji su govorili o mehaničkim sredstvima obuzdavanja i hidroterapiji. “Nekako sam mislila da ima tu knjigu”, reče. “Nema je jer takva knjiga i ne postoji”, reče Benton. Dok su pregledavali stare dokumente i izdanja, ruke su im se dodirivale. Njegova fizička prisutnost ulijevala joj je određenu sigurnost koja joj je sada bila potrebna. “Barem kad je riječ o tom autoru”, doda Benton. “Knjigu Iskustva liječnika iz umobolnice napisao je Montagu Lomax, približno pedeset godina nakon što je Littleton Winslow, sin Forbesa Winslowa, napisao glasovito Pozivanje na ludilo, svoj Priručnik za ludilo.” “Zašto bi Oscar lagao?” “Nikom ne vjeruje. Istinski smatra da ga uhode. Možda bi zlikovci mogli čuti kamo je sakrio jedini dokaz, pa se pred tobom izražava zagonetno. Ili je možda zbunjen. Ili te možda samo iskušava. Ako ti je stalo do njega, doći ćeš u njegovu knjižnicu, kao što si i došla, i otkriti to što trebaš otkriti. Razloga može biti više.” Scarpetta otvori drugu kutiju. Bila je prepuna obavijesti, tekstova, članaka i promotivnog materijala u vezi s Bellevueom.

Oscar je rekao da bi nju i Bentona zanimalo to što je prikupio o Bellevueu. Izvadila je priručnik o dojenju i popis medicinskog osoblja u razdoblju od 1736. do 1894. u izdanju same bolnice. Izvadila je i hrpu tiskanog materijala i objavljenih predavanja od kojih su neki potjecali i iz 1858. godine. Na dnu kutije nalazio se maleni USB-privjesak na uzici za nošenje oko vrata. Skinula je rukavice, njima omotala USB, te sve to predala Bentonu. Zatim je ustala i osjetila Moralesa i prije nego što ga je ugledala, na vratima. Nadala se da nije vidio što je upravo učinila. “Moramo odmah krenuti”, reče Morales. U ruci je držao papirnatu vrećicu s dokazima, čiji je vrh bio zatvoren crvenom ljepljivom vrpcom. Benton je vratio kutiju na najnižu policu i također ustao. Ona nigdje nije vidjela ni rukavice, ni onaj USB. Bit će da je sve već spremio u džep. “Jaime i Marino već su na suprotnoj strani ulice - ne ovdje, nego nasuprot Terrinu stanu u Murray Hillu”, reče Morales, sav ustrep- tao i nestrpljiv. “Ona svjedokinja koja je prijavila okrutnost prema životinjama...? Ne odgovara ni na telefon, ni na interfon. Svjetlo je na ulazu u zgradu isključeno, a vanjska su vrata zaključana. Marino kaže da su ranije bila otključana.” Već su izlazili iz Oscarova stana. Morales se nije ni potrudio ponovno aktivirati alarm. “Čini se da zgrada ima krovni prozor i požarne stube”, reče, sav napet i nestrpljiv. “Prozor je otvoren.” Nije se potrudio ni zaključati vrata.

28

MARINO RANIJE tu zgradu, muškarac iz stana 2C na prvome katu. Kad je Marino nekoliko minuta ranije došao do pokrajnje strane zgrade, kroz poluprozirne rolete ugledao je upaljena svjetla i treperavu svjetlost televizijskog ekrana. Znao je o kome je riječ, jer je znao imena svih stanara. Taj stanar, dr. Wilson, dvadesetosmogodišnji specijalizant u Bellevueu, zasada se nije javljao na interfon. Marino pokuša još jednom. Bergerica i Lucy za to su vrijeme stajale u blizini, na ledenome vjetru, gledale i čekale. “Doktore Wilson”, reče Marino, držeći tipku interfona. “Ponovno policija. Ne bismo željeli nasilu ući u zgradu.” “Niste rekli u čemu je stvar.” Bio je to neki muški glas, po svoj prilici glas dr. Wilsona, a dopirao je iz zvučnika kraj vrata. “Ovdje istražitelj Marino iz Njujorške policije”, ponovi Marino, pa Lucy dobaci automobilske ključeve. “Moramo ući u stan 2D. Stan Eve Peebles. Pogledate li kroz prozor, vidjet ćete moju tamnoplavu Impalu bez policijskih oznaka. Dobro? Jedna će policajka sada uključiti rotirku, da se uvjerite u to da je doista riječ o policijskome vozilu. Jasno mi je da baš niste raspoloženi za otvaranje vrata, ali ne bismo željeli ući nasilu. Kad ste ušli, jeste li vidjeli susjedu?” “Ne vidim ništa. Vani je premračno”, začuo se glas iz zvučnika. “Ma daj, pravi Sherlock Holmes”, reče Marino, ne obraćajući se nikome ponaosob, nakon što je povukao prst s tipke, tako da ga dr.

Jedan

SE STANAR VRATIO KUĆI OTKAKO JE

POSJETIO

Wilson nije čuo. “Pušio je travu, hoćete se okladiti? Zato nas ne želi pustiti.” “Razgovaram li s doktorom Wilsonom?” upita Marino, ponovno pritisnuvši tipku. “Ne moram odgovarati na vaša pitanja i neću otključati ulazna vrata. Ni slučajno, nakon onoga što se dogodilo u zgradi na suprotnoj strani. Malo je nedostajalo da se ne vratim.” U tom trenutku otvorio se jedan od prozora u njegovu stanu, a neka se sjena pomaknula. Marino je bio uvjeren da je tip napušen, a sjetio se i onoga što je gospođa Peebles rekla u vezi s time kako njezin susjed puši maricu. Kakav gad. Više ga brine mogućnost da ga optuže za posjedovanje droge nego je li postarija udovica u susjednome stanu u nekakvoj nevolji. “Gospodine, morate mi odmah otključati vrata. Pogledate li kroz prozor, uvidjet ćete da je svjetlo na ulazu ugašeno. Jeste li ga vi ugasili kad ste se vratili kući?” “Nisam dirao nikakva svjetla”, odgovori muški glas, sad već nervozan. “Kako mogu znati da ste doista policajac?” “Dopusti da ja pokušam”, reče Bergerica. Pritisnula je tipku inter- fona na ploči desno od vrata, koju je Marino osvijetlio baterijskom svjetiljkom, budući da su bili posve u tami. “Doktore Wilson? Ovdje Jaime Berger. Radim u uredu okružnog tužitelja. Moramo provjeriti što je s vašom susjedom, ali to ne možemo učiniti ako nas ne pustite u zgradu.” “Ne”, glasio je odgovor. “Dovedite prave policijske automobile, pa ću možda još promisliti o tome.” “To je vjerojatno samo pogoršalo situaciju”, reče joj Marino. “Jamčim ti da tip puši travu. I zato je otvorio prokleti prozor.” Lucy se našla u Marinovu autu, a ondje su kroz staklo počela bljeskati prodorna crvena i plava svjetla. “To me uopće ne dira”, začuo se onaj isti glas, sada još odlučniji. “To svatko može kupiti.” “Daj da ja razgovaram s njim”, reče Bergerica, štiteći oči od ubrzanih bljeskova zasljepljujućeg plavo-crvenog svjetla.

“Evo kako ćemo, doktore Wilson”, reče Marino u smjeru mikrofona. "Dat ću vam broj koji možete nazvati, a kad se javi dežurni, recite mu da se neki tip pred vašom zgradom predstavlja kao istražitelj P. R. Marino, može? Zamolite ga da to potvrdi, jer ondje znaju da sam trenutačno ovdje s pomoćnicom okružnog tužitelja, Jaime Berger.” Tišina. “Neće nazvati”, reče Bergerica. Lucy se stubama brzo uspela do njih. Marino joj reče: “Kako bi bilo da mi učiniš još jednu uslugu, dok ovdje stojim i čuvam tu bebicu?” Zamolio ju je da se vrati u njegov auto i stupi u radiovezu s dežurnim policajcem na centrali. Ona ga je upitala što je s njegovim prijenosnim radiouređajem. Ili se policajci više i ne trude nositi takve uređaje? On je rekao da ga je ostavio u autu i da mu ga ona možda može donijeti dok traži da im pošalju još jedno neoznačeno vozilo i komplet za obijanje vrata, a s njim i udarnog ovna za nasilno probijanje. Ona je rekla kako se radi o starim vratima koja vjerojatno mogu nasilu otvoriti i metalnom šipkom, a on je rekao da traži nešto više od običnog pajsera, te da želi da onaj kreten od doktora koji je napušen na prvom katu dobro vidi ojačanog metalnog ovna za razbijanje vrata, od onakvih kakvima su razbijali vrata dilerskih kuća, pa ga onda možda ne bi ni morali upotrijebiti, jer bi ih taj šupak sigurno pustio. Marino joj je rekao da zatraži i vozilo hitne pomoći, za slučaj da zatreba Evi Peebles. Ona se nije javljala ni na telefon, ni na interfon. Marino nije bio u stanju odrediti jesu li u njezinu stanu upaljena svjetla. Prozor pred kojim se nalazilo njezino računalo bio je mračan. Lucy nisu bile potrebne nikakve šifre, ni daljnje upute. Lucy nitko ne treba poučavati baš ništa o tome kako da bude prokleta murjakinja. Dok je gledao kako ulazi u njegov auto, osjetio je dašak prošlosti. Nedostajalo mu je ono doba kad su se njih dvoje zajedno vozili na motociklu, odlazili pucati, radili na istragama ili se opuštali uz paket od šest limenki piva. Upitao se što ona sada nosi od oružja. Znao je da ima barem nešto. Kao prvo, nema teorije da Lucy ide uokolo bez oružja, čak i u New Yorku. A znao je i prepoznati jaknu u kojoj se nalazi pištolj, a njezinu je jaknu uočio čim je izišla iz taksija,

dok je onaj drugi policajac zapakiranu stolicu spremao u kombi. Jakna koja je izgledala poput svake crne kožne motociklističke jakne imala je vanjski našiveni džep dovoljno velik praktički za bilo koji pištolj. Možda nosi Glock kalibra 40 s laserskim nišanom koji joj je on poklonio prije godinu dana, za Božić, kada su oboje bili u Charlestonu. No, da, bilo bi to tipično za njegovu ušljivu sreću. Nije uspio prenijeti dozvolu na nju prije nego što je iščezao iz njezina života. Učini li ona stoga nešto udareno i suludo, policija će, slijedeći trag prokletog pištolja, doći do njega. Ipak, pomisao na to da joj je do tog pištolja stalo dovoljno da se izloži opasnosti od kršenja njujorških zakona i da bi zbog toga mogla završiti u zatvoru, u njemu je pobudila određeno zadovoljstvo. Lucy može kupiti svaki pištolj koji poželi. Može kupiti i cijelu tvornicu pištolja, vjerojatno i nekoliko njih. Izišla je iz njegova neobilježenog automobila kao da je njezin, te ponovno dotrčala do njih, a on je razmišljao kako bi je trebao otvoreno upitati ima li oružje, a ako ima, što točno. Ipak, to nije učinio. Stala je uz Bergericu. Među njima se nešto zbiva, a to nešto nije mu promaknulo, jednako kao što mu nije promakmlla ni jakna. Bergerica inače ne sjedi i ne stoji tako blizu drugim ljudima. Nikada nikome ne dopušta da probije tu nevidljivu barijeru koju mora imati oko sebe, ili barem smatra da je mora imati. Dodiruje Lucy, naslanja se na nju i često je gleda. Lucy je sada Marinu dodala njegov prijenosni radiouređaj. “Bit će da si malko zahrđao. Predugo nisi radio kao policajac?” upita ga Lucy, ozbiljna glasa i lica, barem u mjeri u kojoj ga je uspijevao razabrati u tami. “Nije pametno ostaviti radio u autu. Takvi mali previdi... i netko već može stradati.” “Budem li zainteresiran za neko od tvojih predavanja, prijavit ću se”, reče on. “Vidjet ću hoće li biti mjesta.” Radiovezom je pozvao vozilo koje je bilo na putu prema njima, da dozna gdje je. “Odmah iza ugla”, glasio je odgovor. “Upalite rotirke i sirenu”, reče Marino. Zatim je pritisnuo tipku interfona. “Molim?” začuo se onaj muški glas.

“Doktore Wilson. Odmah nam otključajte vrata, jer ćemo inače provaliti!” Začulo se prodorno zavijanje sirene, a potom i zujanje brave na vratima, tako da ih je odmah snažno povukao. Pritisnuo je prekidač i uključio svjetlo u malenom predvorju. Točno ispred ulaza ugledali su stare hrastove stube koje su vodile na kat. Izvukao je pištolj i ponovno se javio policajcima koji su došli kao pojačanje, govoreći da ugase svjetla i sirenu, te da ostanu ispred zgrade i pripaze na ulaz. Potrčao je uza stube, a Lucy i Bergerica pratili su ga u stopu. Kad su došli na prvi kat, osjetio je hladni zrak koji se spuštao od otvorenog krovnog prozora. I ondje je rasvjeta bila ugašena. Marino je dlanom pipao po zidu, ne bi li pronašao prekidač. Kroz otvor u stropu vidio je noćno nebo. Nigdje nije vidio ljestve, a dojam hitnosti i zle slutnje u njemu se samo pojačavao. Ljestve su po svoj prilici na krovu. Zastao je kod ulaza u stan 2D i primijetio da vrata nisu posve zatvorena. Bergericu je usmjerio u stranu i načas pogledao Lucy u oči. Krajnje budno i koncentrirano nogom je odgurnuo vrata, koja su prigušeno udarila o unutarnji zid. “Policija!” prodere se. Objema rukama držao je pištolj, cijevi usmjerene prema gore. “Ima koga? Policija!” Lucy nije trebalo reći da baterijskom svjetiljkom osvijetli sobu. To je već činila, a onda je rukom prošla kraj njegova ramena i upalila svjetlo. Sa starog, kičastog lustera žarulje su blago osvijetlile prostor. Marino i Lucy ušli su i rukom pokazali Bergerici da se ne miče. Nakon toga nitko se još nekoliko trenutaka nije micao. Gledali su oko sebe, a hladan znoj klizio je Marinu niz leđa i ispod pazuha. U jednom trenutku obrisao je čelo rukavom, a pogled mu je tada sijevnuo prema žutosmeđem naslonjaču od samta u kojem je sjedio ranije tog dana, te kauču na kojem je gospođa Peebles tada pila bourbon. Televizor ravnog ekrana učvršćen na zidu bio je uključen, bez tona, a šaptač psima Cesar Millan bez glasa se obraćao biglu koji je pokazivao zube. Stare drvene rebrenice bile su navučene preko svih prozora. Lucy je već bila kraj stola s računalom. Pritisnula je neku tipku, a na ekranu se pojavilo nešto nalik na pomahnitalu stranicu Goli u Gothamu. Slova Goli u Gothamu! sama su se nekako preslagivala i postavljala u raspored OH T GOGUI MULA! Obrisi njujorških nebodera bili su crni na

crvenoj pozadini koja je sijevala, a ono božično drvo iz Rockefeller Centera stajalo je naopačke u Central Parku. Vidjela se i snježna oluja, povremeno su bljeskale munje, a grmljavina je zatutnjala u prodavaonici FAO Schwartz, neposredno prije nego što se, kako se činilo, Kip slobode rasprsnuo. Bergerica je bez riječi piljila u ekran. A onda se zapiljila u Lucy. “Nastavi”, reče Lucy Marinu, pokazujući mu da će ona paziti na Bergericu i njega dok on provjeri ostatak stana. Zavirio je u kuhinju, kupaonicu, blagovaonicu, a zatim se okrenuo prema zatvorenim vratima za koja je pretpostavio da vode u glavnu spavaću sobu. Okrenuo je ručicu od brušenog stakla i vrškom cipele gurnuo vrata, pištoljem ciljajući po cijeloj širini sobe. Soba je bila prazna, veliki bračni krevet bio je uredno namješten i prekriven kariranim pokrivačem s izvezenim psima. Na noćnome ormariću nalazila se prazna čaša, a u jednome kutu malena košara za nošenje kućnih ljubimaca. No nigdje nije bilo ni traga nekakvom psu ili mački. Svjetiljke s noćnih ormarića bile su postavljene svaka s jedne strane jednih otvorenih vrata, pa su tako osvjetljavale rub crno- bijelih keramičkih pločica. Polagano je ulazio i usmjerio se prema jednoj strani kupaonice, a onda je naglo okrenuo pištolj i naciljao u trenutku kada je uočio jedva primjetan pokret, i prije nego što je uspio spoznati o čemu se radi. Krhko nago tijelo Eve Peebles visjelo je sa satenskog zlatnog konopca koji joj je bio omotan oko vrata i zavezan za lanac na stropu. Ručni zglobovi i gležnjevi bili su joj čvrsto vezani bezbojnim plastičnim trakama, dok je vršcima nožnih prstiju jedva dodirivala pod. Hladan zrak koji je ulazio kroz otvoren prozor izazivao je sablasno osciliranje, tako da se tijelo polagano okretalo prvo na jednu, pa zatim na drugu stranu, dok se konopac bez prestanka izvijao amo-tamo. Scarpetta se pribojavala da je taj netko tko je ubio sedamdesetdvogodišnju Evu Peebles ubio i Terri Bridges. I bojala se da bi taj netko mogao biti Oscar Bane. Ta joj je pomisao sinula čim je ušla u spavaću sobu i ugledala svjetiljke na podu i tijelo koje visi sa zlatnog konopca skinutog s jednog zastora u blagovaonici i zavezanog za kratki komad željeznog

lanca. Alabastrena polukružna svjetiljka koja je ranije visjela na tom lancu nalazila se u kadi, na hrpi složene odjeće za koju je, čak i s mjesta s kojeg je fotografirala kupaonicu, na samome ulazu, mogla zaključiti da je bila razrezana po šavovima i svučena sa žrtve nakon što su joj ruke i noge već bile vezane, najvjerojatnije dok je još bila živa. Na spuštenome bijelom poklopcu nužnika nalazilo se nekoliko jasno vidljivih tragova tenisica, dječačke veličine, s prepoznatljivim uzorkom potplata. Činilo se da se napadač onamo bio popeo kako bi skinuo svjetiljku sa stropa, a s tog mjesta osoba visoka metar i dvadeset to je mogla učiniti bez većih poteškoća, osobito ako je bila snažna. Ako je Oscar Bane ipak ubojica, Scarpetta ga je krivo procijenila i pogrešno protumačila, dijelom i zbog onoga što je zaključila na temelju mjerenja, pri čemu su je usmjeravali poštenje i časno poštovanje liječničke etike. Kad ljudi umiru, više nema mjesta za pogreške i povjerljivost odnosa. Možda je trebala svoje stavove zadržati u sebi, te potaknuti policiju na to da odmah pronađe Oscara, ili agresivno onemogućiti njegovo puštanje iz Bellevuea. Bergerici je mogla dati povod za to da ga uhite. Scarpetta je mogla reći niz različitih stvari, a među njima i to da je Oscar samome sebi nanio ozljede, da je u vezi s njima lagao policiji, da je lagao o nekakvom uljezu, lagao o tome zašto mu je kaput bio u autu, lagao o knjizi i CD-u u svojoj zbirci. Cilj bi svakako bio opravdao sredstva, jer ne bi bio na ulici, a Eva Peebles sada možda ne bi visjela sa stropa kupaonice. Scarpetta je pretjerala strogo se držeći uloge Oscarove proklete liječnice. Pogriješila je kad joj je počelo biti stalo do njega, kad je počela suosjećati. Mora se kloniti osumnjičenika, mora se ograničiti na ljude koji više ne mogu patiti, pa ih je lakše slušati, ispitivati, pregledati. Bergerica se vratila u spavaću sobu. Držala se podalje, jer je imala iskustva s istragama na mjestu zločina, a nije nosila zaštitna pokrivala za odjeću koja su Scarpettu zaklanjala od glave do pete. Bergerica nije bila od onih ljudi koji dopuštaju da im znatiželja nadjača racionalnu prosudbu. Točno je znala što se radi, a što ne. “Marino i Morales sad su kod jedine osobe koja je trenutačno kod kuće”, reče Bergerica. “S tipom kojeg čovjek nikad ne bi poželio

za obiteljskog liječnika, a u čijem je stanu, koliko sam shvatila, oko deset stupnjeva, jer su svi prozori otvoreni. Ondje se još osjeća smrad marice. Policajci su i vani, kako nitko drugi nekim putem ne bi ušao u zgradu, a Lucy radi na računalu u dnevnoj sobi.” “Taj susjed...” reče Scarpetta. “Nije primijetio da je prokleti krovni prozor otvoren i da su svjetla ugašena? Kad je uopće, dovraga, došao kući?” I dalje je sve prvo pomno gledala, a tek potom i dodirivala, dok se tijelo i dalje polagano okretalo čas na jednu, čas na drugu stranu pod nepostojanim svjetlom koje je dopiralo od onih svjetiljki. “Zasada znam samo ovo...” reče Bergerica. “Kaže da se kući vratio oko devet i da svjetla tada nisu bila ugašena, te da izlaz na krov nije bio otvoren. Zaspao je pred televizorom i nije čuo baš ništa, pod pretpostavkom da je netko uopće ušao u zgradu.” “Čini mi se da možemo podosta pouzdano zaključiti da je netko doista ušao u zgradu.” “Ljestve za izlazak na krov inače stoje u ovom zidnom ormaru isto kao i u zgradi na suprotnoj strani ulice. Benton kaže da su ljestve svakako na krovu. Čini se da je napadač ili poznavao ovu zgradu ili je poznavao ovakve zgrade, poput ove i Terrine, te je pronašao ljestve. Izišao je preko krova i za sobom povukao ljestve.” “A teorija o tome kako je ušao...?” “Trenutačno se držimo teorije o tome da ga je ona zacijelo pustila da uđe. On je onda, prije nego se uspeo, ugasio svjetla. Ona ga je zacijelo nekako znala ili mu je vjerovala. I još nešto. Susjed kaže da nije čuo nikakve krikove. A to je zanimljivo. Je li moguće da nije ispustila glas?” “Reći ću ti što vidim”, reče Scarpetta. “Pa onda sama možeš odgovoriti na to pitanje. Kao prvo, čak i bez približavanja, po crvenilu na licu i jeziku koji viri iz usta, te oštrome kutu omče pod bradom i čvrstome čvoru iza desnog uha, kao i činjenici da, koliko se vidi, nema drugih tragova, mogu reći da će uzrok smrti vjerojatno biti asfiksija vješanjem. Drugim riječima, čini mi se da nećemo utvrditi da ju je netko prvo zadavio nekom garotom ili trakom, a tek nakon toga objesio za uže na lanac koji je dotada držao svjetiljku.”

“I dalje ne mogu odgovoriti na pitanje koje sam postavila”, reče Bergerica. “Nije mi jasno zašto nije vrištala i dozivala upomoć. Netko ti veže ruke iza leđa, noge u gležnjevima... vraški čvrsto i bolno, nekakvim plastičnim lisicama. I još si gola...” “Nisu plastične lisice. Čini mi se da je to ista vrsta plastične trake koju je ubojica stavio i Terri Bridges. I što je još kao u slučaju Terri Bridges? Razrezana odjeća.” Scarpetta pokaže odjeću u kadi. “Čini mi se da želi da prepoznamo kronologiju toga što čini. Čini se da ulaže velik trud kako bi to bilo posve jasno. Čak je i tako rasporedio noćne lampice, kako bismo vidjeli, budući da je jedinu svjetiljku ovdje, u kupaonici, skinuo sa stropa i odložio u kadu.” “Misliš da je te svjetiljke tako postavio radi nas?” “Prvo radi sebe. Morao je nekako vidjeti što radi. A onda ih je ostavio. Kako bi pojačao dojam na onoga tko će je već pronaći. Htio je šokirati.” “Pomalo kao u Gainesvilleu. Odrezana glava na polici za knjige”, reče Bergerica, gledajući kraj nje, prema tijelu koje se polagano okretalo lijevo-desno, izvodeći te paklene, sablasne piruete. “Tako nekako”, reče Scarpetta. “To i činjenica da se tijelo tako vrti na konopcu, zbog čega je, vrlo je lako moguće, i ostavio otvoren prozor. Pretpostavljam da mu je to bio završni potez kistom prije nego što je izišao.” “Da umjetno ubrza hlađenje tijela.” “Ne bih rekla da mu je bilo stalo do toga”, reče Scarpetta. “Čini mi se da je otvorio prozor kako bi zrak koji dopire unutra činio upravo to što čini: kako bi se tijelo micalo.” Bergerica je bez riječi promatrala usporeni ples mrtvog tijela. Scarpetta je iz svog kovčega sada izvadila fotoaparat i dva kemijska termometra s LCD-zaslonom. “Ali budući da su posvuda oko nas zgrade,” reče Scarpetta oporim glasom, “u najmanju je ruku morao navući rebrenice dok je ovdje radio to što je već radio. Inače je netko sve to mogao vidjeti. Možda i snimiti mobitelom. Postaviti na YouTube. Bio je dakle dovoljno bešćutan da prije odlaska podigne rebrenice, kako bi se uvjerio da će unutra dopirati vjetar i osigurati takve specijalne efekte.”

“Žao mi je što si se tako morala vidjeti s Marinom”, reče Bergerica, svjesna Scarpettina bijesa, ali ne znajući razloge za to. Scarpettino raspoloženje ni na koji način nije bilo povezano s Marinom. S tom dramom suočila se još ranije i smatrala je da je, barem zasada, ta tema apsolvirana. Bergerica nije znala kako Scarpetta funkcionira na mjestu zločina, jer s njom nikada nije radila u tom okruženju, pa nije imala pojma o tome kako se drži kad se suoči s posljedicama tako eklatantne okrutnosti, osobito ako je muči to što misli da se smrt nekako mogla i spriječiti, da je možda i ona sama tome mogla pripomoći. Bila je to užasna smrt. Eve Peebles doživjela je fizički bol i krajnji užas dok se ubojica nad njom sadistički iživljavao. Pravo je čudo i šteta što nije umrla od srčanog udara prije nego što ju je dokrajčio. Na temelju oštrog kuta pod kojim joj se konopac dizao od vrata, nije se brzo onesvijestila, ali je vjerojatno proživjela pravu agoniju, jer nije mogla disati, budući da je pritisak konopca pod vratom onemogućavao protok zraka. Do nesvijesti izazvane nedostatkom kisika može doći tek nakon više minuta, koje izgledaju poput vječnosti. Bila bi se sumanuto otimala i udarala nogama na sve strane, da joj nije bio povezao gležnjeve, što je možda i bio razlog za taj čin. Možda je usavršio tehniku nakon Terri Bridges, uvidio kako je bolje da žrtvi ne dopusti da mlatara nogama. Scarpetta nigdje nije uočila znakove borbe i otimanja, već je vidjela tek masnicu s plitkom abrazijom na lijevoj goljenici. Bila je vrlo svježa, no više od toga nije mogla odrediti. Bergerica reče: “Misliš da je već bila mrtva kad ju je objesio na taj lanac?” “Ne. Mislim da ju je vezao, odrezao i svukao odjeću, pa je položio u kadu, a onda joj oko vrata stavio omču, pa je podignuo i objesio, tek toliko da je težina njezina tijela zategnula omču i pritisnula joj dušnik”, reče Scarpetta. “A zbog vezanih ruku i nogu nije se mogla previše otimati. Osim toga, bila je krhke građe. U najboljem slučaju imala je metar šezdeset i težila manje od pedeset kilograma. Ubojica s njom nije mogao imati problema.” “Nije bila na stolici. To znači da se nije gledala.”

“Ovaj put ne, čini mi se. Zašto... to bi bilo dobro pitanje za Bentona. Ako je riječ o istom ubojici.” Scarpetta je i dalje snimala fotografije. Bilo je važno da zabilježi što vidi prije nego što učini išta drugo. Bergerica upita: “Sumnjaš?” “Nije važno što ja mislim”, reče Scarpetta. “Toga se klonim. Reći ću ti što mi govori njezino tijelo, a ono govori da postoje duboke sličnosti između ovog i onog slučaja.” Zatvarač je kliknuo, a bljeskalica se aktivirala. Bergerica je stala sa strane, kraj vrata, ruku sklopljenih iza leđa. Zavirivši unutra, rekla je: “Marino je u dnevnoj sobi s Lucy. Njoj se čini da je žrtva imala neke veze sa stranicom Goli u Gothamu.’’ Ne osvrnuvši se, Scarpetta reče: “Takvo rušenje stranice nije bio najbolji pristup. Nadam se da ćeš joj to nekako prenijeti. Neki me put baš i ne sluša.” “Spomenula je nekakvu fotografiju Marilyn Monroe iz mrtvačnice.” “To nije trebalo tako odraditi”, reče Scarpetta uz bljesak fotoaparata. “Žao mi je što je to učinila.” Tijelo se polagano okretalo, uže se namotavalo i odmotavalo. Plave oči Eve Peebles bile su mutne i širom otvorene, na tom mršavom i naboranom licu. Pramenovi snježnobijele kose bili su zapeli pod omčom. Od nakita je imala samo tanku zlatnu nanogvicu na lijevome gležnju - baš kao i Terri Bridges. “Priznala je?” upita Scarpetta. “Ili je to samo postupak eliminacije?” “Meni nije ništa priznala. I bilo bi mi draže da tako i ostane.” “Toliko je stvari za koje bi voljela da ti ih prešuti”, reče Scarpetta. “Trebam joj reći mnogo toga, ali ne na način koji bi mogao dovesti do neželjenih posljedica”, reče Bergerica. “Ali posve shvaćam što želiš reći.” Scarpetta je pomno promotrila crno-bijele podne pločice prije nego što je u zaštitnim navlakama za obuću stupila na njih. Jedan termometar postavila je na rub umivaonika, a drugi stavila pod ruku Eve Peebles.

“Koliko sam uspjela shvatiti”, reče Bergerica, “virus koji je srušio stranicu ujedno joj je omogućio da uđe u nju. A to joj je potom omogućilo i da uđe u e-mail Eve Peebles - ne znam ti objasniti kako. Lucy je pronašla elektronički direktorij u kojem su se nalazile praktički sve ikad napisane kolumne Golih u Gothamu, pa tako i tekst objavljen jutros, kao i onaj drugi, objavljen nešto kasnije u toku dana. A pronašla je i fotografiju Marilyn Monroe, koju je Eva Peebles, kako se čini, otvorila. Drugim riječima, čini se da ih ova žena” - mislila je na ubijenu ženu - “nije pisala. Tekstove je dobivala mejlom s IP-adresa za koje Lucy kaže da su bile skrivene, no budući da se radi o još jednoj nasilnoj smrti koja bi mogla biti povezana s elektroničkim porukama, neće biti problem natjerati davatelja usluga da nam kaže kome pripada korisnički račun.” Scarpetta joj doda blok i olovku, pa reče: “Hoćeš mi biti pisarica? Temperatura zraka je 14,5 stupnjeva Celzija. Tjelesna temperatura 31,7. To nam baš i ne govori mnogo, budući da je mršava, i bez odjeće, te da temperatura prostora ustrajno pada. Još nema tragova ukočenosti. Ni to ne čudi. Hlađenje odgađa ukočenost, a znamo da je nazvala 911... kada ono točno?” “Točno u osam četrdeset pet.” Bergerica je pisala bilješke. “Ali ne znamo kada je točno bila u prodavaonici kućnih ljubimaca. Znamo samo da je to bilo približno sat vremena prije nego što je nazvala policiju.” “Voljela bih čuti snimku tog poziva”, reče Scarpetta. Položila je ruke na Evine bokove, da zaustavi to polagano okretanje. Sada je bolje promotrila tijelo, istražujući ga uz pomoć baterijske svjetiljke. Tako je primijetila i ostatke nečeg sjajnog u području vagine. Bergerica reče: “Znamo da je rekla kako smatra da je muškarac kojeg je vidjela bio Jake Loudin. Ako ju je on dakle posljednji vidio živu...?” “Pitanje je je li doslovce bio posljednji. Znamo li postoji li eventualno neka osobna veza između Jakea Loudina i Terri Bridges?” “Tek moguća veza koja može biti i plod puke slučajnosti.” Bergerica joj je tada počela pričati o razgovoru koji je Marino ranije vodio s najnovijom žrtvom, o psiću kojeg Terri nije željela

zadržati, bostonskom terijeru po imenu Ivy. Nakon toga još je objasnila kako nije posve jasno tko je Terri dao bolesno štene i je li to možda bio Oscar. Ili možda netko drugi. Možda je psić potekao iz neke od prodavaonica Jakea Loudina, to je teško odrediti, možda čak i nemoguće. “Ne moram ti ni reći koliko je uzrujan”, reče Bergerica, misleći na Marina. “To je kod policajaca uvijek najveći strah. Razgovaraš sa svjedokom, a onda ga netko ubije. Mučit će ga pitanje je li to mogao kako spriječiti.” Scarpetta je i dalje držala tijelo i sada se približavala, zagledana u želatinoznu tvar koja se nazirala među sijedim stidnim dlakama i u naborima velikih usana. Nije željela zatvoriti prozor - barem dok policija ne provede sve forenzične istražne metode koje smatra najprimjerenijima. “Nekakav lubrikant”, reče. “Možeš li upitati Lucy je li njezin avion već poletio s La Guardije?” Dijelile su ih dvije prostorije i Bergerica ju je sada nazvala. “U ovom slučaju to je zapravo prava sreća. Reci im da još malo pričekaju”, reče Bergerica Lucy. “Onamo ćemo poslati još nešto... Super. Hvala.” Prekinula je vezu i obratila se Scarpetti: “Polijetanje je odgođeno zbog jakih udara vjetra. Još su na tlu.”

29

Tragovi tenisica na poklopcu nužnika u kupaonici Eve Peebles točno su odgovarali uzorku na tenisicama u kojima je Oscar Bane bio sinoć, kad je navodno otkrio tijelo Terri Bridges. Još snažniji dokaz bili su tragovi prstiju otkriveni na staklenom lusteru koji je ubojica bio skinuo sa stropa kupaonice i položio ga u kadu. Otisci su pripadali Oscaru. Nekoliko minuta nakon ponoći izdan je nalog za njegovo uhićenje, a poziv svim policijskim organizacijama upućen je i posredstvom radioveze i interneta. “Patuljasti ubojica” sada je bio “patuljasti monstrum”, a u potragu za njim uključile su se sve policijske organizacije i službe širom zemlje. Morales je o slučaju izvijestio i Interpol, za slučaj da Oscar nekako uspije prijeći aerodromske i granične provjere i pobjeći iz zemlje. Dojava o uočavanju osumnjičenika bilo je mnogo. Štoviše, u vijestima u tri u noći objavljeno je da neke osobe niskog rasta, osobito mlađi muškarci, ostaju kod kuće jer se pribojavaju zlostavljanja ili nečega još goreg. Sada je već bilo gotovo pet sati ujutro, srijeda, a Scarpetta, Benton, Morales, Lucy, Marino i ona istražiteljica iz Baltimorea, koja je tražila da je zovu prezimenom, Bacardi, nalazili su se u dnevnoj sobi Bergeričina raskošnog stana, gdje su boravili već približno četiri sata. Stolić je bio pun fotografija i fascikala, te pretrpan čašama od kave i vrećicama iz obližnje prodavaonice delikatesa otvorene cijelu noć. Žice su se iz zidnih utičnica protezale do prijenosnih računala u koja su bile uključene. Dok su razgovarali, svi su nešto tipkali i pregledavali datoteke.

Lucy je prekriženih nogu, u položaju lotosa, sjedila u kutu velikog kutnog kauča, s MacBookom u krilu. Svako malo podignula bi pogled prema Moralesu, pitajući se kako bi mogla biti u pravu u vezi s time što misli. Bergerica je imala bocu single malt irskog viskija Knappogue Castle i bocu single malt škotskog viskija Brora. Boce su se jasno vidjele iza stakla u minibaru točno nasuprot njoj. Uočila ih je odmah, čim su svi zajedno došli ovamo, a kad je Morales primijetio da je ona to vidjela, prišao je baru i pogledao boce. “Ženska koja ima ukus kao ja”, rekao je tada. Način na koji je izgovorio te riječi kod Lucy je izazvao mučan osjećaj kojeg se nije uspijevala otresti, pa se sve otada teško koncentrirala na druge stvari. Bergerica je sjedila uz nju, u njezinu stanu, dok su čitale navodni intervju u kojem je Scarpetta Terri Bridges navodno rekla da pije pića koja stoje mnogo više nego Terrini udžbenici. Zašto Bergerica tada nije reagirala? Kako može imati iste te krajnje rijetke i skupe viskije kod kuće i tu pojedinost ne spomenuti Lucy? Takve stvari pije Bergerica. A ne Scarpetta. Još više uznemiravao ju je strah, pitanje s kime bi ih to Bergerica točno mogla piti. Upravo joj je to sinulo kad je Morales primijetio da je opazila boce. Gotovo se samozadovoljno podsmjehivao, a kad god ju je sada pogledao, u očima mu se vidjela iskra koja kao da je pokazivala da je pobijedio u nekom natjecanju o kojem Lucy nema pojma. Bacardica i Scarpetta i dalje su se prepirale, a to je trajalo već neko vrijeme. “Ne, ne, ne, Oscar nikako nije mogao ubiti moj dvojac.” Bacardica je odmahivala glavom. “Nadam se da nikoga neću uvrijediti kad spomenem patuljka, ali nikako se ne mogu naviknuti na to da govorim mali čovjek ili niska osoba. Jer sebe oduvijek zovem malim čovjekom, budući da baš nisam neka košarkašica, kak’ bi se reklo. Ja sam iz stare škole. Teško učim nove stvari, jedva se sjećam i starih...” Možda je i bila razmjerno niska, no nipošto nije bila mala. Lucy je u životu vidjela nebrojene Bacardice, gotovo odreda na Harleyju, žene niže od metar i pol koje su uvijek tražile najveće pile, gotovo 400 kilograma metala, motocikle na kojima su čizmama jedva uspijevale dotaknuti asfalt. U jednoj od ranijih uloga u baltimorskoj policiji, Bacardica je patrolirala ulicama na motociklu, a o tome je svjedočilo

i njezino lice: malo previše prisnih kontakata sa suncem i vjetrom. Često je žmirkala, a usto se i podosta mrštila. Imala je kratku crveno obojenu kosu i svijetloplave oči, bila snažna, ali ne i debela, a vjerojatno je smatrala da se svečano odjenula kad je odlučila navući smeđe kožne hlače, kaubojske čizme i uski pulover dubokog izreza koji joj je otkrivao minijaturnog leptira istetoviranog na lijevoj dojci, kao i velik dio dekoltea kad god bi se nagnula da nešto iskopa iz torbe za spise na podu. Bila je seksi na svoj jedinstveni način. Bila je i duhovita. Imala je snažno izražen naglasak tipičan za Alabamu. Nije se bojala ničega i nikoga, a Marino je nije prestao gledati otkako je ušla s tri kutije spisa, dokumentacije o ubojstvima počinjenima pet godina ranije u Baltimoreu i Greenwichu. “Ne želim reći da je niska osoba mogla ili nije mogla nešto učiniti”, odvrati Scarpetta. Za razliku od većine ljudi, ona je uvijek bila dovoljno uljudna, te je prestajala tipkati i odvajala je pogled od zaslona računala kad je s nekim razgovarala. “Ali on to nije mogao učiniti”, rekla je Bacardi. “I ne namjeravam i dalje tako prekidati, poput kakvog gejzira, ali to sam jednostavno morala reći i uvjeriti se u to da ste me svi čuli. Dobro?” Pogledala je uokolo. “U redu”, odgovori samoj sebi. “Moja ženska, Bethany, imala je gotovo metar osamdeset. Osim ako nije ležala, nema šanse da ju je zadavio netko tko je visok metar i dvadeset.” “Samo ukazujem na činjenicu da je ubijena garotom. A to zaključujem na temelju fotografija koje ste mi pokazali, kao i rezultata obdukcije koje sam pročitala”, reče strpljivo Scarpetta. “Po kutu tragova na vratu i činjenici da ih je više i tako dalje. Ne kažem tko je to učinio ili nije učinio...” “Ali to ja govorim. Ja kažem tko je učinio i tko nije. Bethany se nije otimala, nije udarala nogama. Ili ako jest, onda se nekim božjim čudom nije ozlijedila i ogrebla. Kažem vam da je iza nje bio netko normalne visine, kao i da su oboje stajali. Rekla bih da ju je pritom silovao sa stražnje strane, jer ga je to palilo. Isto je i s Rodrickom. Dečko je stajao, a taj je tip bio iza njega. U mojim je slučajevima počinitelj bio u prednosti jer je bio dovoljno velik da potpuno nadzire

žrtve. Zastrašivanjem ih je naveo na to da mu dopuste da im veže ruke na leđima. Čini se da mu se uopće nisu opirali.” “Pokušavam se sjetiti koliko je Rodrick bio visok”, reče Benton. Kosa mu je bila posve razbarušena, lice pokriveno čekinjama koje su Lucy podsjećale na sol. Dvije probdjevene noći, jedna za drugom, i on mora tako izgledati. “Metar sedamdeset osam”, reče Bacardica. “Šezdeset dva kilograma. Mršav i ne osobito snažan. I ne baš neki borac.” “Možemo reći da su sve žrtve imale nešto zajedničko”, reče tada Benton. “Bolje rečeno, sve žrtve za koje znamo. Bile su ranjive. Bile su hendikepirane ili zbog nečega u podređenom položaju.” “Osim ako je ubojica Oscar”, podsjeti ih sve Bergerica. “Tada se taj odnos mijenja. Baš me briga jesi li mršavi klinac na oksidonu. Nisu nužno u podređenom položaju ako napadač ima tek metar dvadeset. To doista nerado ponavljam, ali osim ako postoji neko drugo logično objašnjenje za to kako su se otisci njegovih prstiju pojavili u stanu Eve Peebles... Kao i otisci tenisica Brooks Ariel ženski broj 35... A Oscar baš igrom slučaja nosi upravo takve tenisice i to baš taj broj...?” “Ne možemo previdjeti ni činjenicu da je nestao”, reče Marino. “Sigurno zna da ga tražimo, a odabrao je bijeg. Mogao bi se predati. Bilo bi to u njegovu interesu. Bio bi sigurniji.” “Riječ je o osobi koja je izrazito paranoična”, reče Benton. “Na svijetu nema toga što bi ga moglo uvjeriti u to da je sigurniji ako se preda.” “To nije nužno točno”, reče Bergerica, pa pogleda Scarpettu. Ona je pregledavala fotografije s obdukcije i nije primijetila Bergeričin zamišljeni pogled. “Ne bih rekao”, reče Benton, kao da zna o čemu sad razmišlja Bergerica. “To ne bi učinio, čak ni za nju.” Lucy je sada zaključila kako Bergerica zacijelo smišlja plan prema kojem bi navela Scarpettu da se obrati Oscaru. Morales reče: “Ionako ne vidim kako bismo mu prenijeli poruku. Osim ako ga nazove na kućni telefon. Možda se ne može suzdržati, možda preslušava poruke.”

“Ni u snu”, reče Benton. “Stavi se malo u Oscarov položaj, uđi u njegov način razmišljanja. Tko će ga nazvati od onih ljudi s kojima bi se želio čuti? Jedina osoba do koje mu je bilo stalo, jedina osoba kojoj je, kako se činilo, vjerovao, sada je mrtva. A više nisam siguran koliko vjeruje Kay. Nema ni veze. Ne bih rekao da s nekog drugog mjesta provjerava poruke. Već ionako misli da ga netko prati i uhodi, a zato se, po meni, i skriva. Još mu samo treba da se izlaže tom riziku i da ga neprijatelj ponovno pronađe.” “A e-mail?” reče Morales. “Možda kad bi mu poslala poruku...? S adrese Scarpetta612. Mislim, on je uvjeren da ste to doista vi.” Pogledao je Scarpettu, koja je bila podignula pogled i sad ih sve redom gledala, slušala njihove strategije o tome što bi ona mogla učiniti i tako uvjeriti Oscara da se preda policiji. Lucy je po izrazu na njezinu licu bilo jasno da je ne zanimaju ni uloga mamca ni takvo poigravanje. Osim što bi to sad mogla učiniti. Povjerljivost odnosa više nije važna. Oscar bježi od ruke pravde. Izdani su nalozi za njegovo uhićenje, a, ne dogodi li se neko čudo, kad ga uhvate, naći će se pred sudom koji će ga proglasiti krivim. Lucy nije htjela ni razmišljati o tome kako bi mogao proći u zatvoru. Lucy sada reče: “Čini mi se da će pretpostaviti da smo mu ušli u e-mail, pa se neće logirati. Osim ako je glup ili očajan ili više nema nadzor nad sobom. Slažem se s Bentonom. Mogu nešto predložiti? Pokušajte preko televizije. Osim ako ne misli da će ga netko pronaći i ako upali televizor u kakvom Holiday Innu, vjerojatno je da prati jedino televiziju. Gleda Vijesti.” “Mogla bi ga pozvati preko CNN-a”, reče Bergerica. “Ja mislim da je to genijalno”, složi se Morales. “Pozovite Oscara preko CNN-a da se preda. Da mu je to najbolji plan za taj njegov beskorisni život, s obzirom na sve okolnosti.” “Može se javiti najbližem uredu FBI-a”, predloži Benton. “U tom slučaju ne mora se brinuti zbog mogućnosti da će pasti u ruke nekom ruralnom šerifu, ljudima koji nemaju pojma o tome što se događa. Ovisno o tome gdje se sada nalazi.” “Nazove li FBI, oni će prisvojiti zasluge za uhićenje”, reče Morales. “Kome se sad živo jebe za to na koju adresu idu zasluge?” reče Marino. “Slažem se s Bentonom.”

“I ja", reče Bacardica. "Trebao bi nazvati FBI.” “Hvala svima Sto ste donijeli odluku umjesto mene”, reče Bergerica. “No zapravo se slažem. Bilo bi daleko opasnije da završi u pogrešnim rukama. A ako nekim slučajem više nije u SAD-u, i dalje se može javiti FBI-u. Važno je samo da ga na koncu vratimo ovamo, a nije važno tko će ga dovesti.” Pogledom je potražila Moralesove oči. Zatim je rekla: “Zasluge uopće nisu važne.” Prodorno ju je pogledao. A zatim je pogledao Lucy i namignuo. Taj jebeni gad. Scarpetta reče: “Neću nastupiti na CNN-u i zamoliti ga da se preda. To jednostavno ne bih bila ja. Ja to ne radim. Ne svrstavam se na ovu ili onu stranu.” “Bit će da se šalite”, reče Morales. “Želite reći da ne hvatate zločince? Doktorica CNN uvijek uhvati počinitelja. No, hajde... Ne želite narušiti ugled zbog nekog patuljka.” “Želi samo reći da zagovara prava žrtve”, reče Benton. “U pravnome smislu, to je ispravno”, reče Bergerica. “Ne radi ni za mene, ni za obranu.” “Ako su svi završili s obraćanjem u moje ime i ako nema dodatnih pitanja, voljela bih poći kući”, reče Scarpetta. Ustala je i jasno se vidjelo da je obuzima sve veći bijes. Lucy se pokušala prisjetiti kad ju je posljednji put vidjela tako ljutitu kao sada, osobito pred publikom. To jednostavno nije u njezinu stilu. “Kad očekujete da bi doktorica Lester mogla početi raditi na slučaju Eve Peebles? Mislim, doista početi raditi. Ne pitam kad je rekla da će početi. Ne kanim doći onamo i besposleno sjediti satima. A nažalost, bez nje ne mogu početi raditi na ovom slučaju. Prava je šteta što je uopće zadužena za to.” Scarpetta u oči pogleda Moralesa, koji je bio nazvao doktoricu Lester s mjesta događaja. “Ja na to ne mogu utjecati”, reče Bergerica. “Mogu nazvati glavnog mrtvozornika, ali to ne bi bilo pametno. Čini mi se da to shvaćaš. Ondje već ionako misle da se previše miješam u njihov posao.”

“Jer je to istina”, reče Morales. “Jaime Zabadalo. Svi te tako zovu.” Bergerica se nije obazirala. Samo je ustala i pogledala na svoj skupi sat. Zatim se obratila Moralesu: “Rekla je u sedam, je li tako?” “Tako je rekla Majstorica Lesterica.” “A budući da se čini da si s njom toliko blizak, možda bi to mogao provjeriti i pobrinuti se za to da doista počne u sedam, kako Kay nakon probdjevene noći ne bi onamo otišla taksijem, pa da mora čekati još satima.” “Znate što?” reče Morales, obraćajući se Scarpetti. “Ja ću otići po nju. Može? I nazvat ću vas kad već budemo na putu. Čak ću svratiti i po vas.” “Tako dobru zamisao nisi imao već dugo”, reče mu Bergerica. Scarpetta se obratila i njemu i njoj: “Hvala, ali doći ću sama. Ali, da, molim da me nazovete.” Nakon što je Bergerica otpratila Scarpettu i Bentona do izlaza, Marino je zatražio još kave. Lucy je s Bergericom otišla u prostranu kuhinju od nehrđajućeg čelika, skupog rustikalnog kestena i granita. Zaključila je da sad mora nešto reći. O tome kako će Bergerica reagirati ovisit će hoće li uopće postojati “kasnije”. “Odlaziš?” Bergerica joj se obratila srdačnim tonom. Pogledala ju je u oči i otvorila vrećicu kave. “Oni viskiji u tvom bifeu”, reče Lucy. Isprala je posudu za kavu i napunila je vodom. “Koji viskiji?” “Dobro znaš koji viskiji”, reče Lucy. Bergerica je uzela posudu i napunila aparat. “Ne znam”, reče. “Želiš reći da ti treba nešto da se razbudiš? Nisam mislila da si jedna od takvih...” “Meni tu ništa nije smiješno, Jaime.” Bergerica pritisne prekidač i nasloni se na kuhinjsku radnu plohu. Činilo se da doista ne zna o čemu Lucy govori, a Lucy joj nije vjerovala. Spomenula je irski i škotski viski u bifeu.

“Na gornjoj polici iza stakla, u tvom vlastitom prokletom bifeu”, reče Lucy. "Ne možeš ne vidjeti." “Greg”, reče Bergerica. “On ih skuplja. I doista ih nisam vidjela.” “Skuplja ih? Nisam znala da je još tu”, reče Lucy. Osjećala se mnogo gore, možda loše kao nikada. “Samo želim reći da su to njegove boce”, reče Bergerica, uobičajeno staloženo. “Počneš li ovdje otvarati ormariće, naići ćeš na pravo malo bogatstvo u ovom rijetkom viskiju ili onom specifičnom sladu. Doista ih nisam primijetila. Nisu mi uopće pali na pamet, jer ne pijem njegove dragocjene viskije. Nikad ih nisam pila.” “Zbilja?” reče Lucy. “Kako se onda čini da Morales zna da ih imaš?” “Pa to je smiješno. Ovo nije ni mjesto, ni vrijeme”, reče Bergerica, vrlo tiho. “Molim te, nemoj...” “Pogledao ih je kao da nešto zna. Je li kada bio ovdje, osim sada?” upita Lucy. “Možda onaj trač ipak nije samo trač.” “Ne samo da na to ne želim odgovoriti, nego i neću. I ne mogu,” reče Bergerica, bez imalo žestine, gotovo blago. “Možda bi mogla biti tako ljubazna i upitati tko želi kavu i s čime...?” Lucy je izišla iz kuhinje i nikoga nije ništa upitala. Izvukla je svoju žicu iz zida. Smireno ju je omotala oko ruke i spremila u džep torbe za računalo. Nakon toga spremila je i MacBook. “Moram se vratiti u ured”, rekla je svima kada se pojavila i Bergerica. Bergerica je upitala tko što želi kao da je sve u najboljem redu. “Nismo poslušali snimku poziva na broj 911”, prisjeti se odjednom Bacardica. “U svakom slučaju, ja je želim poslušati. Ne znam za ostale.” “Ja bih je trebao čuti”, reče Marino. “Meni ne treba”, reče Lucy. “Netko mi može mejlom poslati audiozapis ako bih trebala nešto poslušati. Javit ću se dođem li do novih informacija. Sama ću izići”, reče još, obraćajući se Jaime, a da je pritom nije pogledala.

30

SCARPETTA. “ČINI MI SE DA SAM IH više nego inače.” Kad su stigli u svoju luksuznu stambenu zgradu, samo je jedan pogled na njezin kovčeg s priborom bio dovoljan da se vratari uvijek drže podalje. No tako rano ujutro reakcija je zbog Vijesti bila snažnija nego inače. Serijski ubojica sije strah njujorškim East Sideom, a možda je ubio i ranije, u Marylandu i Connecticutu.' Osim toga i Benton i Scarpetta izgledaju podosta stravično. Ušli su u dizalo i uspeli se na trideset prvi kat. “Volio bih da ne ideš onamo”, reče Benton. Skinuo je kravatu i svukao sako. Kaput mu je već bio prebačen preko naslona stolice. “Uzela si brisove, znaš od čega je umrla. Čemu?” reče. Scarpetta odgovori: “Možda će se barem jednom danas ljudi prema meni odnositi kao da imam vlastiti mozak, ili barem pola od onoga što sam nekada imala.” Sako i bluzu ostavila je u košari za odlaganje biološki opasnih predmeta u blizini vrata. Ta je navika kod njih bila toliko uobičajena da joj je tek rijetko kada sinulo koliko bi prizor bio neobičan da je netko gleda, na primjer kakvim teleskopom. A onda se sjetila novog helikoptera koji je nabavila njujorška policija, što je u jednom trenutku spomenula Lucy. Imao je kameru koja prepoznaje lice i na udaljenosti do tri kilometra ili tako nekako. Scarpetta je otkopčala hlače i svukla ih, pa uzela daljinski sa Stickleyjeva rustikalnog hrastovog stolića, u dnevnoj sobi prepunoj

“SIROTI

VRATARI”, REČE

PRESTRAŠILA i

Stickleyjevu namještaju i ulja na platnu Poteeta Victoryja. Navukla je elektronički pokretane žaluzine. Osjećala se podosta poput Oscara, dok se tako skrivala od sviju. “Nisam baš sigurna da si se složio sa mnom”, reče Bentonu. Oboje su sada bili u donjem rublju i držali su cipele u rukama. “Usput, to smo mi. Jesi sretan? To je osoba kojom si se oženio. Žena koja se mora preodjenuti čim uđe zbog antisocijalnih mjesta koja posjećuje.” Zagrlio ju je i nosom uronio u njezinu kosu. “Nisi tako loša kao što misliš”, reče. “Nisam baš sigurna da znam što time želiš reći.” “Ne, složio sam se s tobom. Odnosno, da, jesam. Da nije...” Ispružio je lijevu ruku iza njezine glave, i dalje je držao privijenu, te pogledao na ručni sat. “Šest i petnaest. Sranje. Možda ćeš morati krenuti već za koju minutu. U vezi s tim dijelom ne slažem se s tobom. Ne. To da moraš biti dadilja doktorici Lester. Nadat ću se velikoj oluji zbog koje nećeš moći ići nikamo. Vidiš onu svoju najdražu sliku? Mister Victory’s Balancing Elements? Molit ću se Velikom Duhu da svi elementi budu uravnoteženi, te da ostaneš kod kuće i sa mnom pođeš pod tuš. Možemo zajedno prati cipele pod tušem, kao nekoć, nakon obilaska mjesta zločina. A znaš što smo onda radili nakon toga...” “Što te spopalo?” “Ništa.” “Slažeš se, znači, s time da ne idem na televiziju”, reče ona. “I da, molim te, moli se. Ne želim joj biti dadilja. Točno je sve što si rekao. Znam što se dogodilo Evi Peebles. Ona i ja o tome smo razgovarale u njezinoj kupaonici. O tome ne moram razgovarati s doktoricom Lester, koja ne sluša i nema otvorene stavove poput Eve Peebles. Umorna sam, pod stresom, a tako i zvučim. Bijesna sam. Oprosti.” “Ne na mene”, reče on. “Ne na tebe”, reče ona. Pomilovao joj je lice, pa kosu, a zatim joj se zagledao u oči, onako kako je to običavao činiti kada je pokušavao pronaći nešto što je izgubio, ili možda samo misli da je izgubio. “Ne radi se o protokolima, niti o tome na čijoj si strani”, reče on. “Riječ je o Oscaru. O svima koji su doživjeli okrutan tretman. Kad nisi siguran tko što čini, niti kako i zašto, bolje se držati u drugom

planu. Ovo je dobar trenutak za to da se držiš podalje od doktorice Lester. Da nastaviš tiho raditi svoj posao. Isuse”, reče odjednom. Vratio se do one košare i iz nje izvukao hlače. Zatim je uvukao ruku u džep i izvadio onaj maleni USB-privjesak umotan u dvije ljubičaste gumene rukavice. “Ovo”, reče. “Ovo je važno. Možda je Veliki Duh upravo čuo moju molitvu.” U tom trenutku zazvonio je Scarpettin mobitel. Zvao je dr. Kiselstein iz Y-12. Prije nego što je stigao išta reći, ona je rekla: “Lucy kaže da je sve sretno doputovalo. Ispričavam se tisuću puta. Nadam se da niste čekali. Ne znam točno gdje.” U slušalici je začula jak njemački naglasak dr. Kiselsteina: “Budući da uzorke obično ne dobivam privatnim avionom, malo sam se počastio glazbom s iPoda koji mi je supruga darovala za Božić. Tako je malen da bih ga mogao nositi umjesto igle za kravatu. Nije bilo nikakvih problema. Znam McGhee-Tyson, zrakoplovnu bazu Nacionalne garde, osim što, kao što sam već rekao, obično ne čekam mlažnjak nekog milijunaša. Obično je to C-130 ili neki teretni zrakoplov koji nam dovozi nešto iz Langleyja što NASA ne želi priznati. Poput neispravnih toplinskih izolatora. Ili prototipova, koji su mi daleko draži, jer znači da se nije dogodilo ništa loše. Dakako, kad neobične pošiljke odlaze od vas, uvijek je nešto loše. Ali imam neke rezultate, budući da je ovo, koliko sam shvatio, žurno. Ovo nije službeni izvještaj o analizi, jer će to ipak potrajati.” Benton je odustao od čekanja. Dodirnuo joj je obraz i uputio se pod tuš. “U biti imamo nekakvu mast pomiješanu s krvlju, možda i znojem, te srebrnom soli, a uz to još ima nešto vlakana drva i pamuka”, reče dr. Kiselstein. Scarpetta je prišla sofi. Iz ladice jednog pokrajnjeg stolića uzela je olovku i blok, te sjela. “Posve konkretno, srebro-nitrat i kalijev nitrat. Kao i ugljik i kisik, što je posve očekivano. Snimke ću vam poslati mailom, različita povećanja, do tisuću puta. Čak i na povećanju od pedeset puta vidi se krv, a područja bogata srebrom vrlo su svijetla zbog višeg atomskog

broja. Vidi se i srebro-nitrat u drvu - malene, bjelkaste mrlje bogate srebrom, ravnomjerno raspoređene po površini.” “Zanimljivo je da je tako ravnomjerno raspoređeno”, reče ona. “Isto je i s pamučnim vlaknima?” “Da. Vidljivo pri višim stupnjevima povećanja.” Njoj je ravnomjerni raspored ukazivao na nešto što je proizvedeno, za razliku od nasumičnog rasporeda izazvanog kontaminacijom. No ako je to u što ona sumnja točno, vrlo je vjerojatno da je riječ i o jednome i o drugome. Ona sada upita: “A stanice kože?” “Da, izvan svake sumnje. Još smo u laboratoriju i ovo će potrajati još barem dan-dva. Nema odmora za grešnike. A ovo je teško, jer ste poslali puno uzoraka. Zovem vas u vezi s dva uzorka. Po jedan iz svakog slučaja. Stolica i bris. Pamuk i drvena vlakna mogla bi biti iz štapića upotrijebljenih na tijelu. Da, možda ne. To vam ne mogu reći. Ali sa stolicom je već druga priča, budući da niste uzeli bris sa sjedala, je li tako?” “Nisam. Nitko nije dodirnuo sjedalo.” “Tada možemo zaključiti da su pamuk i drvena vlakna na materijalu jastučića stolice ondje zbog drugog razloga, možda prenijeti onom mašću, a to je izazov, jer nije vodič. To onda zahtijeva primjenu promjenjivog tlaka, koji održava visok stupanj vakuuma potreban za stvaranje elektronskog snopa dok ostali dio komore iz pozadine ispunjava suhi filtrirani zrak. A raspršivanje elektronskog snopa umanjili smo maksimalnim smanjenjem radne udaljenosti. Vjerojatno samo navodim izgovore. Nažalost, mast je teško analizirati i snimiti, jer je elektronski snop zapravo otapa. Bit će bolje kad se osuši.” “Možda aplikatori sa srebro-nitratom za kauterizaciju kože? To mi nekako prvo pada na pamet”, reče ona. “Time bi se možda objasnilo i postojanje krvi, znoja i stanica kože. Kao i mješavina različitih profila DNK ako govorimo o zajedničkoj staklenci masti za zacjeljivanje. Ako je, recimo, izvor možda neka liječnička ordinacija? Kao, na primjer, dermatološka...?” “Neću ništa pitati o vašim osumnjičenicima”, reče dr. Kiselstein. “Još nešto zanimljivo u vezi sa stolicom?”

“Okvir je željezni, s tragovima zlata u boji. Nitko nije sjedio na njoj kad smo je stavili u komoru. Osumnjičenici i kazne nisu moje područje.” Završili su razgovor. Scarpetta je pokušala nazvati brojeve doktorice Elizabeth Stuart, ali je dobila govornu poštu. Nije ostavila poruku. Samo je ostala zamišljeno sjediti na sofi. Činilo joj se da se s Marinom nosi posve dobro, sve dok ga nije odlučila nazvati, pa je tako shvatila da nema broj njegova mobitela. Stoga je nazvala Bergericu, a način na koji se tužiteljica javila kao da je pokazivao da zna tko je zove i da je poziv osobne prirode. “Ovdje Kay” “Oh.” Bergeričin glas. “Pisalo je nedostupan broj, pa nisam bila sigurna.” Lucyn broj uvijek je bio nedostupan. Scarpetta je stekla dojam da se među njima dvjema događa nešto što nije dobro. Lucy je na sastanku bila vrlo suzdržana. Scarpetta je nije ni pokušala nazvati, jer je pretpostavljala da je još s Bergericom. Možda i nije. Bergerica reče: “Prije nekoliko minuta nazvao je Morales. Kaže da te ne može dobiti, dobiva samo govornu poštu.” “Telefonirala sam, zvali su me iz Y-12. Neću moći odmah sada krenuti u mrtvačnicu.” Ukratko joj je prepričala novosti. “To je onda zajednički nazivnik”, zaključi Bergerica. “Dermatologinja. Terri je išla k njoj. A rekla si da onamo ide i Oscar. Ili je barem išao.” Scarpetta je tu pojedinost otkrila na sastanku koji je tek nedavno završio, budući da je više nije ograničavala povjerljivost odnosa između liječnika i pacijenta. Nije bilo u redu ne otkriti taj podatak, no njoj je pritom ipak bilo nelagodno. Činjenica da se situacija promijenila u pravnome smislu nije nužno značila da ona ima drukčije stavove. Kad joj je pričao i onako gorko plakao, Oscar zapravo doista nije očekivao dan kada će ga ona izdati, koliko ga je god puta ona upozorila i poticala na to da angažira dobrog odvjetnika. Osjećala je kako je razdiru suprotstavljeni osjećaji. Prema njemu je osjećala ljutnju, i bijes, jer je imala dojam da bi trebala biti osoba

kojoj on može vjerovati. S druge strane prema njemu je također osjećala ljutnju, i bijes, jer nije željela njegovo prokleto povjerenje. “Moram reći Marinu Sto su otkrili u Y-12”, reče Scarpetta Ber- gerici. “Ne znam kako doći do njega.” Bergerica joj je dala dva broja, pa je upitala: “Je li ti se javila Lucy?” “Mislila sam da je možda kod tebe”, reče Scarpetta. “Svi su otišli prije približno pola sata. Ona je otišla odmah nakon tebe i Bentona. Mislila sam da vas je možda dostigla. Ona i Morales baš se nisu slagali.” “Tip nije od onih koji bi njoj bili simpatični.” Nakon kraće šutnje, Bergerica reče: “Razlog je to što ona ne razumije niz stvari.” Scarpetta nije rekla ništa. “Starimo i uviđamo da ništa nije apsolutno”, reče Bergerica. “Ništa nikada nije ni bilo apsolutno.” Scarpetta joj nije kanila priskočiti u pomoć. “Ne želiš razgovarati o tome i to je u redu.” Bergeričin glas, i dalje smiren, ali s notom još nečega. Scarpetta je sklopila oči i prstima prošla kroz kosu, tek sada uviđajući koliko se osjeća bespomoćnom. Ne može utjecati na to što se događa. Glupo je i pokušati. “Možda bi mi mogla uštedjeti malo vremena”, reče Scarpetta. “Možda možeš nazvati Lucy i izvijestiti je o rezultatima iz Y-12. Obavi to umjesto mene, a ja ću pokušati doći do Marina. I kad budete razgovarale, možda možeš iskušati drukčiju taktiku. Budi vrlo, vrlo iskrena, čak i ako misliš da će je to užasno uzrujati ili da bi to mogla upotrijebiti protiv tebe. Lijepo joj iznesi činjenice, čak i ako misliš da bi mogle upropastiti tvoja nastojanja, da bi zbog toga mogla nešto izgubiti. To je osobama poput nas teško, ali više od toga neću reći. Zanimalo bi me bi li Bacardica - Bože moj, nikako se ne mogu naviknuti na to da tako zovem stvarnu osobu znala jesu li Bethany ili Rodrick 2003. išli dermatologu u Baltimoreu ili Greenwichu. U policijskom izvještaju primijetila sam da je on Acutaneom liječio akne.”

“A to ukazuje na dermatologa”, reče Bergerica. “Nadam se. To baš i nije običan lijek.” “Prenijet ću Lucy. Hvala.” “Znam da hoćeš”, reče Scarpetta. “Znam i da ćeš joj reći što god već želi čuti.” Benton je već bio izišao iz kupaonice, umotan u debeli kućni ogrtač, te je sada ležao ispružen na krevetu. Nešto je pregledavao na prijenosnom računalu, a Scarpetta je uklonila uređaj i sjela do njega. Uočila je onaj crveni USB uključen u računalo. “Još nisam čista”, reče ona. “Vjerojatno zaudaram po smrti. Bi li me i dalje poštovao da nešto slažem?” “Ovisi kome.” “Drugome liječniku.” “Onda je u redu. Samo da znaš za ubuduće, ako kaniš nekome lagati, za to su idealni odvjetnici.” “Studirala sam pravo, pa baš nisam luda za vicevima o odvjetnicima”, reče ona i nasmiješi se. Prstima mu je prolazila kroz kosu. Još je bila mokra. Zatim reče: “Laž ću izgovoriti pred tobom i neće se činiti da je to osobito velik grijeh. Jedva čekam da dođem pod tuš i operem zube. A ovo...” Tek tada shvatila je da u jednoj ruci drži prljave cipele, dok mu drugom miluje kosu. “Mislila sam da ćeš pričekati, pa da ćemo zajedno pod tuš”, reče. “I da ćemo oprati cipele.” “Planirao sam još jedno tuširanje”, reče on. “Još nisam oprao cipele.” Scarpetta ustane s kreveta i posegne za fiksnim telefonom. Ovaj put nije nazvala ni izravno predsjednički apartman, ni mobitel doktorice Stuart, nego broj recepcije u St. Regisu. Rekla je da zove sa CNN-a i da treba doktoricu Stuart, koja je kod njih, koliko zna, odsjela pod imenom dr. Oxford. “Samo trenutak, molim.” Nakon toga javila joj se doktorica Stuart.

Scarpetta joj se predstavila, a doktorica Stuart samo je osorno rekla: “Ne razgovaram o svojim pacijentima.” “A ja općenito ne govorim o drugim liječnicima na televiziji”, reče Scarpetta. “Ali mogla bih se odlučiti na iznimku.” “Što bi to trebalo značiti?” “Znači to što znači, doktorice Stuart. Najmanje je jedna vaša pacijentica ubijena u protekla dvadeset četiri sata, dok je drugi pacijent optužen za to i još jedno ubojstvo. A optužbi na njegov račun moglo bi biti još. No on je nestao. Kad je riječ o Evi Peebles, koja je također sinoć ubijena...? Ne znam je li vaša pacijentica. Ali znam da forenzični dokazi ukazuju na to da bi bilo mudro da pomognete. Na primjer... Zanima me je li i neka žena iz Palm Beacha koja ima i stan u New Yorku također vaša pacijentica.” Scarpetta joj je navela ime paraplegičarke čija je DNK pronađena u vagini Terri Bridges. “Svakako dobro znate da ne smijem odavati informacije o pacijentima.” Doktorica Stuart rekla je to na način koji je potvrdio da joj je ta žena pacijentica. “Više nego dobro znam kako to funkcionira,” reče Scarpetta, pa za svaki slučaj doda, “samo recite ne ako nije vaša pacijentica.” “Neću reći ne ni za što.” Scarpetta je istu stvar ponovila i u slučaju Bethany i Rodricka, ne govoreći doktorici Stuart zašto je to zanima. Ako ih je dermatologica poznavala, neće joj trebati Scarpetta da joj kaže kako su ubijeni prije pet godina. To će znati i sama. “Kao što možete i pretpostaviti, imam mnoštvo pacijenata s područja Greenwicha, jer imam ordinaciju u White Plainsu”, reče doktorica Stuart. Scarpetta se u tom trenutku naslonila na Bentona, prateći ono što je on pregledavao na računalu. Činilo se da je riječ o dijelovima zemljovida koje je netko - navodno - elektroničkom poštom slao Oscaru. “Ne kažem da je netko u mojoj ordinaciji ikada vidio to dvoje ljudi”, nastavi dr. Stuart. “Reći ću vam samo da se sjećam smrti tog mladića. Svi su bili u šoku. Baš kao što smo svi šokirani i zbivanjima

u New Yorku. Sinoć sam vidjela u vijestima. Ali Greenwicha se sjećam zbog zastupništva Aston Martina...” “Bugattija”, reče Scarpetta. “Ja poslujem s Aston Martinom. Bugatti je u neposrednoj blizini”, reče dr. Stuart. “Zato mi se to ubojstvo toliko urezalo u pamćenje. Vjerojatno sam se provezla možda samo ulicu dalje od mjesta na kojem je pronađen ili ubijen. Kad sam svoj Aston Martin dovezla na servis. Zato se sjećam, ako shvaćate što želim reći. Taj automobil zapravo više nemam.” Neizravno je željela reći da ni Rodrick ni Bethany nisu bili njezini pacijenti i da je za to sadističko ubojstvo znala jer ju je podsjećalo na automobil koji stoji više nego nečija kuća. “Radi li za vas netko, ili je možda nekako povezan s vašom ordinacijom, a za koga bi policija trebala doznati?” upita Scarpetta. “Ili, dopustite da pitam tako da lakše odgovorite. Što biste mislili da ste na mojem mjestu?” “Razmišljala bih o osoblju”, reče ona. “Osobito o honorarcima.” “Kojima?” “Onima koji nisu zaposleni na puno radno vrijeme, tehničarima, specijalizantima, posebno onima koji odrađuju najjednostavnije poslove u uredima i samo dolaze i odlaze. Na primjer, rade u jednoj od mojih ordinacija tijekom ljetnih praznika ili nakon radnog vremena. Ti poslovi mogu se javljati u rasponu od čišćenja prostora, preko javljanja na telefon, do pozivanja dežurnih liječnika. Imam jednog pomoćnika koji je i veterinarski tehničar. Ali on nikada nije bio problematičan, više je stvar u tome da je nekako nepoznat i neodrediv, a ja osobno s njim ne radim. Više se bavi sporednim poslovima i asistira drugim liječnicima. Imam jako velike ordinacije. Više od šezdeset zaposlenika na četiri različite lokacije.” “Veterinarski tehničar?” ponovi Scarpetta. “Čini mi se da mu je to stalni posao s punim radnim vremenom. Znam da ima nekakve veze s prodavaonicama kućnih ljubimaca, jer je nekim mojim ljudima nabavio psiće. Veterinarski tehničar koji u takvim prodavaonicama pomaže oko životinja. Istini za volju, vjerojatno ne na način za koji želim znati”, reče dr. Stuart. “Pomalo je čudak. Jednom mi je pokušao darovati štene, bilo je to prošlog

ljeta, povodom mog rodendana, Bio je to jedan od onih kukmastih kineskih psića bez krzna, osim na glavi, repu i stopalima. Štene je imalo možda osam tjedana i izgledalo je nekako deformirano, kao da ima alopeciju. Samo je drhtalo i kašljalo. U čestitki je pisalo da sada mogu svima reći kako radim i uklanjanje dlaka s pasa, da popisu usluga dodajem i dermatologiju kućnih ljubimaca, ili tako nekako. Bilo je to u najmanju ruku čudno i meni se nije svidjelo, pa sam ga natjerala da vrati psića. Iskreno govoreći, taj me događaj jako uzrujao.” “Jeste li ga pitali što je kasnije bilo s psićem?” “Imam dosta dobru predodžbu o tome.” Zvučala je zloslutno. “Recimo samo da tip voli davati injekcije”, reče dr. Stuart. “Vrlo je spretan s iglama, obučen je za flebotomiju56. Čujte, ovo me sad jako uznemiruje. Zove se Juan Amate ” “To mu je puno ime? Hispanici često imaju i majčino djevojačko prezime, a ne samo očevo prezime.” “To ne znam. Posljednjih nekoliko godina radio je u mojoj ordinaciji u Upper East Sideu. Možda tri-četiri godine, nisam sigurna. Ne znam ga osobno, a ne smije ući u prostoriju kad imam pacijenta.” “Zašto?” “Iskreno govoreći, većina pacijenata koji dolaze k meni pripadaju krugu uglednih i važnih osoba, a ja ne dopuštam honorarcima da mi pomažu. Imam redovito osoblje, ljude koji su naviknuti na to da se primjereno odnose u društvu slavnih osoba. Nekakav honorarni tehničar ipak ne može vaditi krv filmskoj zvijezdi s A-liste.” “Jeste li osobno vidjeli Terri Bridges ili Oscara Banea, ili bi se njima bavio netko od ostalih liječnika?” “Ne bih imala razloga osobno iz poznavati. Ali imam još nekoliko niskih osoba među pacijentima, budući da je pretilost jedan od najčešćih problema, a jedna od neugodnih nuspojava zbog držanja određene dijete mogu biti upravo problemi s kožom. Akne, preuranjene bore i nabori na licu i vratu, a ako čovjek ne unosi dovoljno 56 Vađenje krvi.

masti, koža neće dovoljno dobro zadržavati vlažnost, pa smo sada na popis dodali i suhu kožu, perutanje.. Nije osobno radila s Terri i Oscarom. Nisu bili dovoljno važni. “Postoji li još nešto što mi možete reći o Juanu Amateu?” upita Scarpetta. “Ne kažem da je nešto učinio. Ali ne želim da se još nekome nešto dogodi, doktorice Stuart. Znate li gdje živi ili nešto slično?” “Nemam pojma. Sumnjam da baš ima dosta novca. Maslinasta put, tamna koža. Hispansko podrijetlo. Govori španjolski, a to je korisno. Tečno govori engleski, to je u mojoj ordinaciji uvjet.” “Je li američki državljanin?” “Trebao bi biti. Ali to nije moja odgovornost. Primjereniji bi odgovor vjerojatno glasio: ne znam.” “Još nešto? Primjerice, imate li ikakvu predodžbu o tome gdje bi ga policija u ovom trenutku mogla pronaći, radi ispitivanja?” “Apsolutno nemam pojma. Ne znam ništa drugo. Samo mi se nije svidjelo kad mi je darovao tog kineskog psića”, reče ona. “Učinilo mi se da je u toj gesti bilo nečeg zlobnog. Kao da me na neki način zezao... i to baš mene!? Upravo je meni darovao iznimno ružnog psa s problematičnom kožom i dlakom? Sjećam se samo da me to jako uzrujalo i da sam nakon toga ispala negativka u očima svojih ljudi, jer sam ga natjerala da to jadno stvorenjce odmah iznese, a on je rekao da ne zna što će s njim, kao da sam to siroto stvorenje osudila na... Ma kao da je htio da ispadnem bešćutna. Čini mi se da sam nakon toga čak počela razmišljati o tome da bih ga mogla otpustiti. Očito je da sam to trebala učiniti.” Benton je bio položio ruku na Scarpettino golo bedro, a kad je dovršila razgovor zagrlio ju je i usmjerio joj pozornost na ono što je gledao dok je ona telefonirala. Pregledavao je zemljovide, na desetke njih. “Evidencija kretanja”, reče Benton. “Ove debele linije, tamnoruži- časte...” Pokazao joj je liniju koja se od Avenije Amsterdam pružala do jednog mjesta u Upper East Sideu u Trećoj aveniji. “Stvarni smjer kretanja zabilježen GPS-om.” “Simulirani ili stvarni?” upita Scarpetta.

“Čini mi se da je to stvarni trag. Imam dojam da su tako zabilježeni smjerovi kojima se kretao, a takvih je ‘staza’ na stotine. Svojevrsno je snimanje kretanja bilo na djelu kad je odlazio na različite lokacije. Kao što i sama vidiš.” Prikazao je desetak zemljovida. “Većina ruta ili počinje ili završava na adresi njegova stana u Aveniji Amsterdam. Na temelju toga što vidim, kretanje je počeo evidentirati desetog listopada, a prestao 3. prosinca.” “Treći prosinca”, reče Scarpetta. “Istog onog dana kada se čini da su onu moju fotografiju iz mrtvačnice istodobno iz maila izbrisale i Scarpetta612 i Terri.” “I istog onog dana kad je Oscar nazvao Bergeričin ured i razgovarao s Marinom”, reče Benton. “Što se to ovdje, dovraga, događa?” reče Scarpetta. “Je li hodao uokolo s nekakvom narukvicom koja ima čip za GPS i možda se služio dlanovnikom ili sličnim uređajem s GPS-om i skidao podatke o kretanju, pa sve to slao na svoj mail? Kako bi izgledalo da ga netko prati, uhodi, sve ono što je rekao...?” “Vidjela si mu stan, Kay. Oscar vjeruje u te stvari. Ali ako mu je netko drugi slao te podatke... možeš zamisliti?” “Ne.” Benton je pregledao još nekoliko prikaza na planu grada. Lokacije prodavaonica živežnih namirnica, nekoliko teretana, prodavaonica uredske opreme, odnosno, kako je rekao Benton, jednostavno lokacija na koju je možda došao, ali zapravo nije ušao u određeni restoran, bar ili neki drugi lokal. “A kao što vidiš,” reče Benton, masirajući joj leđa, “kako vrijeme odmiče, odredišta su mu sve raznolikija i nepredvidivija. Svakodnevno mijenja lokacije. Nijedna ruta posve ne odgovara nekoj drugoj. Tu se zapravo jasno vidi njegov strah, način na koji ide amo-tamo, doslovce po cijelom zemljovidu. Ili je to simulacija straha. Ako je sve ovo samo inscenirao. Ali strah se doima stvarnim. Ne glumi paranoju, to najozbiljnije mislim.” “Možeš misliti kako će to djelovati na porotu”, reče Scarpetta, pa ustane. “Izgledat će kao da je ludi internetski profesor osmislio cijeli taj složeni plan kako bi ostavio dojam da je žrtva neke tajne

organizacije ili pokreta ili tko zna čega. Izgledat će kao da je, da se tako izrazim, pratio samog sebe, GPS-om, i postavio raznorazne bizarne uređaje širom stana, te ih nosio sa sobom i imao u autu.” Sad se posve razodjenula, jer je morala ići pod tuš. Čeka je još toliko posla. A Bentonove oči netremice su je pratile dok je ustajala. “Nitko živ neće mu vjerovati”, rekla je kad ju je Benton uhvatio i poljubio. “Pomoći ću ti s tuširanjem”, reče on, već je usmjeravajući prema kupaonici.

31

LUCY KOJA JE SJEDILA NA LEDENOM BETONU na krovu stambene zgrade od smeđeg pješčenjaka i fotografskim aparatom snimala kameru učvršćenu za podnožje postolja satelitske antene. Bila je to jeftina internetska kamera koja je snimala i zvuk, a bila je povezana s bežičnom mrežom u zgradi, te se njome mogao poslužiti svatko od stanara koji se priključio mreži. No služila je još nekome. Služila je Mikeu Moralesu, ali ne na način koji su svi očekivali, pa Lucy upravo zbog toga nije ni sinulo da provjeri stvar. Sada je bila bijesna na sebe. Budući da se znalo da je na mrežu priključen još neki uređaj kamera za koju je Morales i sam rekao da ju je postavio - Lucy nije palo na pamet da uđe u evidenciju aktivnosti bežičnog rutera. Nije joj sinulo da bi trebala pogledati administracijsku stranicu rutera. Da je to učinila sinoć, bila bi utvrdila ono što sada zna. Ponovno je pokušala dobiti Marina. Posljednjih pola sata zvala je i njega i Bergericu, ali je dobivala samo govornu poštu. Nije ostavila poruku. Nije kanila ostaviti poruku o onome što im je htjela reći. Ovaj put, hvala Bogu, Marino se javio. “Ja sam”, reče. “Gdje si to? U nekom zračnom tunelu?” upita on. “Ona kamera koju je Morales, i sam si vidio, postavio na krovu... sjedim uz nju. Kad si ga zatekao na krovu, vjerojatno je nije postavljao, nego uklanjao.”

VJETAR

JE ŽESTOKO ŠIBAO

“O čemu to...? Vidio sam ga... Da. Da, u pravu si. Nisam zapravo vidio da nešto konkretno radi. Prije par trenutaka razgovarao sam s tvojom tetom. Dopusti da ti u par riječi prepričam, jer ona pokušava doći do tebe. Nešto u vezi s time kako je osobu koja nas zanima pratio nekakav GPS ili tako nešto... I kako možda radi kao veterinarski tehničar u ordinaciji doktorice Stuart... Ukratko, moguće je da je Terri poznavala ubojicu preko dermatološke ordinacije, preko nekog tipa, Hispanika...” “Poslušaj me, Marino! Ta je jebena kamera ovdje gore već jebena tri tjedna! I reagira na pokrete, a kad god snima, snimke mejlom šalje nekome kome ću uskoro upasti u sustav. Imam prokleti Moralesov IP. Imam i njegov jebeni pristupni kod, a to je ista jebena šifra kao i za Scarpettu612. Shvaćaš li što to znači?” “Nisam baš jebeno retardiran.” Baš kao i nekada. Koliko joj je to puta tijekom godina rekao? “To znači da je onaj koji je već postavio tu kameru i koji s nje dobiva snimke ista osoba koja je slala mejlove Terri, pretvarajući se da je moja teta. Vjerojatno s nekog dlanovnika ili sličnog naprednog mobilnog uređaja. I taj šupak fino stoji ispred John Jaya, upada u njihovu bežičnu mrežu, pa IP vodi na tu adresu. Jedinstvena oznaka ista je kao za uređaj s kojeg je ona fotografija poslana Terri - fotografija poslana iz internetskog kafića u blizini ordinacije dr. Elizabeth Stuart. Upravo je Morales trećeg prosinca rekao Terri da izbriše tu fotografiju...” “Zašto?” “Jer igra jebene igrice. Vjerojatno je bio u mrtvačnici kad je snimljena ta prokleta fotografija, vjerojatno ju je snimio. Baš kao i snimku Jaime u Tavern on the Greenu. To je sve vjerojatno lijepo inscenirao i poslao Golima u Gothamu.” “To znači da je vjerojatno nekako povezan s tom stranicom.” “Nemam pojma, ali znam da je Eva Peebles radila za nekoga tko stoji iza te stranice, tko god to bio. I sumnjam da bi ona znala tko je to, čak i da je živa i da nam može nešto reći, sirotica. Ništa iz njezina računala ne ukazuje na identitet te osobe. I sada, dok razgovaramo, analiziram mrežni promet, pretražujem informacije na čvorovima. Taj jebeni Morales. On je vjerojatno i taj tvoj jebeni

Hispanik, veterinarski tehničar. Kakvo jebeno govno od čovjeka. Spremam se otići k njemu u kućni posjet.” Dok je govorila, unosila je nešto u MacBook, pretraživala neki port. Marino je u međuvremenu posve ušutio. “Još si tu?” “Da, tu sam.” “Hoćeš mi reći zašto bi neki murjak postavio nadzornu kameru tri tjedna uoči ubojstva?” upita ona. “Isuse Kriste. Zašto bi slao svakakva sranja, glumeći nju?” Lucy je negdje u pozadini začula ženski glas. Bacardica. “Zašto ga ne pitaš”, reče Lucy. “Upravo je on vjerojatno Terri potaknuo na genijalnu zamisao da na forum John Jaya postavi nešto o tome kako traži način da dođe do moje tete. A Terri ga je poslušala. A onda, čudo nad čudima... tko joj piše? Očito je poznavao Terri, jer joj inače ne bi slao mejlove. On je vjerojatno taj jebeni veterinarski tehničar, kao što sam i rekla, a ona ga je znala preko dermatološke ordinacije.” “On joj je vjerojatno dao ono bolesno štene. To mu je bilo zabavno”, mumljao je Marino. “A onda ga je dobila Eva Peebles. Štene je uginulo. Ona je umrla. Čime je to zavrijedila? Baš me zanima je li on popravljao stvari u Terrinu stanu. Ono o čemu je govorio gazda. Bilo bi to u njegovu stilu, da bude veliki frend, čovjek od povjerenja, nekome kome bi dobro došao veliki i snažni gad poput njega. Bilo bi u njegovu stilu da osobu kakva je bila Terri, polaznicu postdiplomskog studija forenzične psihologije, navede na to da nešto objavi na nekoj internetskoj stranici, da zajebava sve. Ali zašto Doktoricu?” “Jer je on propali doktor, a moja teta nije. Ne znam zašto. Zašto bilo tko radi bilo što?” “Nećeš ukloniti kameru, zar ne? Ne želimo da dozna da smo ga otkrili.” “Naravno da neću”, reče Lucy. Vjetar ju je i dalje nemilice šibao, kao da je želi otpuhati s krova. “Vjerojatno je i bio došao ovamo s namjerom da ukloni tu prokletu spravu, ali ni u snu nije očekivao tebe na požarnim ljestvama. Sada mora nekako spasiti dupe. Pa izvodi veliku predstavu, kao da postavlja nadzornu kameru, za slučaj da se počinitelj vrati na mjesto zločina. Kakvo sranje. Otvorila sam

evidenciju. Ova je kamera mejlom poslala više od deset tisuća slika u posljednja tri tjedna, a radi čak i sada, dok nas dvoje razgovaramo. Prema oznaci statusa, šupak je i u ovom trenutku u mreži. Bit će ti drago čuti da sam deaktivirala snimanje zvuka. Iako se ovdje ionako ne bi čulo ništa osim prokletog vjetra.” “Apsolutno si sigurna u sve to?” upita Marino. “Sad sam unutra. Ovo je totalno protuzakonito”, reče Lucy. “O, Bože”, usklikne Lucy, u šoku, dok je ovlaš pregledavala videozapise. Videozapise u osobnom e-mailu Mikea Moralesa. Njegovo je korisničko ime glasilo Forenxxx. Slučajno je naišla na zapis snimljen nekim posve drugim uređajem. Otvorila ga je i pokrenula. “Oh, Kriste”, reče. “Snimka nastala na Staru godinu. Samo što ova nije s krova, nego iz Terrina stana. O, sranje, kakvo sranje!” Bergeričin luksuzni stan na vrhu zgrade imao je dvije etaže, glavni dio na gornjoj etaži, gdje su ona i Lucy gledale ubojstvo Terri Bridges na divovskoj plazmi u dnevnome prostoru u blizini spavaće sobe. Bilo je to na rubu onoga što su i jedna i druga bile u stanju podnijeti, iako na snimci nije bilo ničega što obje nisu već i ranije vidjele. Ukočeno su sjedile na sofi, gledale Terrino lice u ogledalu dok su je dvije ruke s navučenim gumenim rukavicama s leđa davile plavim gumenim plavim podvezom, od onakvih kakvima se liječnici služe pri vađenju krvi. I žrtva i napadač bili su goli. Njoj su ruke bile vezane na leđima, a nogama se žestoko opirala, udarala na sve strane, sjedeći na stolici s naslonom u obliku srca, dok ju je on gotovo posve pridizao s nje, daveći je tako da je padala u nesvijest. Nakon toga bi popustio pritisak, a kad bi došla k sebi, ponovno bi je počeo daviti. Ona cijelo vrijeme nije ništa govorila, nego je samo ispuštala očekivane jezovito grlene zvukove gušenja, dok su joj oči izgledale kao da će iskočiti iz duplja, jezik virio iz usta, a slina curila niz bradu. Trebalo joj je točno dvadeset četiri i pol minute da napokon izdahne, jer je toliko njemu trebalo da ejakulira i dokrajči je, budući da ga nakon toga više nije zanimala.

Bacio je kondom u nužnik i pustio vodu, a zatim isključio kameru. “Pogledajmo još jednom”, reče Bergerica. “Željela bih malo bolje poslušati razgovor kad je odvodi u kupaonicu. Imam dojam da su se prije toga poseksali. A i druge stvari koje možda govore o tome zašto je to učinio. Faktor predumišljaja. Možda je imao motive koji su i nadilazili njegovu seksualno sadističku kompulzivnost. Je li ga oslovila imenom Juan? Ili je to bio samo nekakav zvuk koji joj se oteo?” “Pretpostavljam da se s njim ševila davno prije nego s Oscarom”, reče Lucy. “Na temelju prisnosti, njegovih riječi. Morala ga je znati iz ordinacije doktorice Stuart - barem nekoliko godina. I ne zanima me ako još pouzdano ne znamo da je on Juan Amate. Kažem ti da je to isti čovjek, mora biti. Čini mi se da je rekla Juan. Slažem se, teško je točno odrediti.” Na daljinskom upravljaču pritisnula je tipku za reprodukciju. Snimka je počinjala usred rečenice, kadrom u kojem su se vidjeli ormarić i Terrino užasnuto lice u ovalnome ogledalu. Iza nje se vidjelo golo muško tijelo. Muškarac se pomaknuo, prilagodio i svoj položaj i položaj kamere, tako otkrivajući erektirani penis s navučenim kondomom, penis kojim ju je gurkao između lopatica kao da je riječ o cijevi pištolja. Vidio se samo od struka naniže. “Samo ono uobičajeno, srce, uz malo dodatnog začina”, rekao je ubojica. “Ne znam baš”, rekla je ona, uzdrhtalim glasom, zagledana u njegovu ruku u rukavici u kojoj se u ogledalu vidio skalpel koji je vrtio u ruci i na čijoj se čeličnoj oštrici u jednom trenutku vidio odbljesak svjetla. Zvuk tkanine koja se para, dok joj on reže ogrtač, pa čipkasti crveni grudnjak. Bio je to otvoreni grudnjak iz kojeg su grudi virile prema gore i prema van, tako da su bradavice bile posve otkrivene. Zatim joj je razrezao i odgovarajuće crvene čipkaste gaćice. Kameru je usmjerio prema ružičastom ogrtaču i ružičastim papučama, kao i grudnjaku, te ih ubacio u kadu. Rukom u rukavici mahao je prerezanim crvenim čipkastim gaćicama ispred objektiva. “Snimka zastave.” Taj njegov hispanički glas. “Idu u moj džep, da mogu uživati i kasnije, je li tako, mala moja?”

“Nemojmo”, rekla je ona. “Čini mi se da ne mogu.” “Na to si trebala misliti kad si onom čovječuljku ispričala sve naše tajne.” “Nisam mu ništa rekla. Ti si slao mejlove. Tako je doznao.” “No, da, zbilja si podigla veliku frku. Kako će to funkcionirati? Potužio se jebenoj javnoj tužiteljici. Kako će to ići, srce? A vjerovao sam ti. Učinio ti uslugu. A ti si mu rekla.” “Nisam mu rekla. On je meni rekao. Ti si mu slao mejlove, pa mi je na koncu rekao. Totalno se izbezumio. Zašto? Zašto to radiš?” Zvučalo je kao da je rekla Juan. “Tako ćeš me ispitivati zašto?” Skalpel je zamahivao zrakom, gotovo joj dodirivao obraz, a onda se povukao i nestao. “Neću.” “Onda, tko je tvoj muškarac? Onaj mali ili ja?” “Ti.” Užasnuto lice piljilo je u ogledalo. Njegove ruke u rukavicama stiskale su joj bradavice. “Znaš da nije tako, jer mu inače ne bi rekla.” Ubojica je kori. “Uvjeravam te da nisam rekla. Doznao je zahvaljujući mejlovima, onim kartama koje si mu poslao. Rekao mi je. Prestrašio si ga.” “Dobro je, srce.” Jače joj je stisnuo bradavice. “Ne želim više slušati tvoje laži. A sada moram smisliti kako mu tu jebenu stvar izvaditi iz dupeta prije nego što to učini netko drugi.” Lucy je pritisnula pauzu, a snimka se zaustavila, tako da se na ekranu ukazao mutan prikaz Terrina lica, razrogačenih očiju. Nešto je govorila dok su joj one ruke stiskale dojke. “To je to”, reče Lucy. “Način na koji je to izgovorio. Možda želi reći da će ubiti Oscara? On će mu to izvaditi iz dupeta?” “I ja se to pitam”, reče Bergerica. Tri puta podcrtala je ključne riječi u bilješkama u bloku: Terrina ideja - GPS? Zatim se obrati Lucy: “Čini mi se da nema ni najmanje sumnje u to kako je sve to počelo... Terri je zamolila Moralesa da slijedi Oscara, jer je bila ljubomorna osoba sklona potpunom nadzoru. Po prirodi nije nikome vjerovala, a prije nego što je i promislila o tome

da se nekako veže za njega ili da ga možda spomene svojoj obitelji, željela je dokaze o tome da je častan.” “Ako uopće možemo govoriti o logici psihopatologije.” “Moramo. Porotnici za sve pojave očekuju određene razloge. Ne možeš reći samo da je netko zao ili da se tako osjećao.” “Možda je rekla nešto o tome kako želi doznati što sve Oscar radi, ali sumnjam da je ideja o umetnutom GPS-u potekla od nje”, reče Lucy. “Ne bih rekla da je mogla i zamisliti da bi joj Morales učinio uslugu, a onda sa svime otišao još korak dalje, tako što je anonimno slao zapise s GPS-a Oscaru, kako bi ga izludio, kako bi ga mučio do besvijesti. Mejlove s ubilježenim podacima o kretanju prestao je slati kad je Oscar napokon nešto spomenuo Terri, a bit će da je ona onda zbog toga nasrnula na Moralesa.” “Tako je. Morales govori upravo o tome.” Bergerica je pokazala prema zaustavljenoj slici na televizijskome ekranu. “Pogriješila je i potužila se Moralesu, možda ga čak i ukorila. I to takvog tipa? Povrijedila njegovu narcisoidnost... A on onda, kao svaki psihopat, za sve okrivljuje nju, jer je ona tražila uhođenje Oscara. Odjednom je ona kriva jer je Oscar nazvao moj ured i sve prijavio.” “Marinu, trećeg dana prosinca”, reče Lucy. “A Oscar je tada uništio svoj hard disk u računalu i sakrio USB u svojoj knjižnici, gdje su ga pronašli moja teta i Benton. A Morales mu je prestao slati zapise s GPS-a jer je Terri znala i predstava je završila.” “Kay je spomenula nit na sagu ispred ulaza u Oscarov stan. Krovni prozor i požarne stube. Pitam se je li Morales ušao onamo u nastojanju da pronađe ove podatke o pristupanju, pa je još usput ostavio staklenku Aqualinea. Pitam se je li ušao kroz prozor, pokrenuo alarm, pa onda izišao preko krova, tako da ga vratar nije vidio. Imao je ključ i šifru alarma, kao i lozinku. Nakon što je ubio Terri, dočekalo ga je nekoliko iznenađenja. Oscar je zahtijevao da ga prime u Bellevue. Tražio je da se vidi s Bentonom i Kay. Ulozi su se tako bitno povećali. Morales ima više dostojnih protivnika s kojima se mora suočiti. Među njima si i ti. Želi taj prokleti zapis o praćenju, kako ga netko poput tebe ne bi povezao s njim. I želi da Oscar padne zbog najmanje četiri ubojstva.” “Klasični slučaj dekompenzacije”, reče Lucy. “Morales zapravo nije trebao ubiti Evu Peebles. Zapravo, nije trebao ubiti ni Terri.

Ranije je bio pametan i držao se nepoznatih ljudi. Još mi nije jasno jedino zašto bi Oscar ikome dopustio da čini takve stvari...” “Misliš na implantat?” “Upravo si čula kako to spominje. Gurnuo je nešto u Oscarovo dupe i sad to mora vratiti. Što bi to još moglo značiti? Mislim da je moguća samo jedna stvar. Ali nekako mi se čini da nećeš samo tako prići nekome i reći: Hej, mogu ti pod kožu ugraditi mikročip s GPS-om?” Bergerica je položila ruku na Lucyno golo koljeno i naslonila se da lakše dođe do bežičnog telefona. Već drugi put u proteklih sat vremena nazvala je Scarpettu. “Opet smo mi”, reče Bergerica. “Možda bi bilo dobro da ti i Benton lijepo dođete ovamo.” “Ja mogu. On ne može”, reče Scarpetta. Bergerica ju je prebacila na veliki zvučnik na postolju, koje je postavila uspravno na stolić u lijepo namještenoj dnevnoj sobi prepunoj kože i stakla, s Agamovim polimorfnim slikama i serigrafijama koje kao da su se mijenjale i svjetlucale kada se Bergerica kretala. Gregova soba. Prostorija u kojoj bi se nekoć zavalio pred televizor, dok je Bergerica bila sama u krevetu, u susjednoj sobi, spavala ili radila. Trebalo joj je podosta vremena da shvati da je jedan od razloga zbog kojih je počeo imati tako neobičan raspored, kao da je i dalje u britanskoj vremenskoj zoni, upravo to što i jest u toj zoni. Sjedio bi u toj sobi, a negdje nakon ponoći po njujorškom vremenu nazvao bi prijateljicu odvjetnicu, koja bi se upravo budila u Londonu. “Benton je s Marinom i Bacardicom”, reče Scarpetta. “Izišli su. On se u vezi s tim držao podosta zagonetno. Doktorica Lester još mi se nije javila. Zasada. Pretpostavljam ni tebi.” Morales je još ranije dovezao doktoricu Lester u sjedište glavnog mrtvozornika, jer tada još nije znao što će Lucy otkriti. Sada je bio svjestan činjenice da ga mnogi traže, budući da ga je Bergerica bila nazvala. Rekla mu je samo: “Čini mi se da bi trebao objasniti određene stvari.” Uspjela je spomenuti tek srebro-nitrat i doktoricu Stuart kad je on prekinuo vezu.

“Pretpostavljam da će mi netko reći ako trebam otići onamo”, reče Scarpetta. “Iako ozbiljno sumnjam u to da je to nekakvo važno pitanje. Ona bi trebala samo oprezno rendgenom snimiti Evu Peebles. Ponavljam se, jer ne bi bilo dobro da tijelo napusti mrtvačnicu prije nego što se svaki njegov dio snimi rendgenom. Isto je i s Terrinim tijelom. Ponovno snimiti rendgenom, centimetar po centimetar.” “Na tome i radim”, reče Bergerica. “Ta priča o implantatu s mikročipom... Kad si razgovarala s Oscarom, jesi stekla ikakvu predodžbu koja bi te mogla navesti na pomisao da bi on, bez obzira na razloge, mogao pristati na takvo što? Lucy i ja ponovno gledamo tu stravičnu snimku i ubojica spominje upravo tako nešto. Hoću reći, Morales. Znamo da je on.” “Oscar to ne bi dopustio ni u snu”, reče Scarpetta. “Daleko je vjerojatnije da se požalio na bolne tretmane, konkretno na lasersko uklanjanje dlaka. A dlake su mu bile uklonjene s leđa, možda i sa stražnjice. Nigdje nema dlake, osim na licu, na glavi. I ima stidne dlake. Spomenuo mi je Demerol. Ako je netko došao s maskom i u kirurškom odijelu, a Oscar je ležao na trbuhu, vjerojatno nije vidio tehničara i kasnije ga nužno ne bi morao prepoznati. Na primjer u Terrinu stanu, kad su se Morales i Oscar susreli na mjestu zločina... Oscar ga nije morao nužno povezati s nekim od tehničara u ordinaciji doktorice Stuart.” “Čini nam se da ga Terri zove Juan. Nismo sigurne. Trebala bi poslušati snimku”, reče Bergerica. Scarpetta reče: “Trenutačno se radi na razvoju bežičnih čipova s GPS-om u staklenoj ovojnici koji imaju minijaturne antene i napajanje koje može izdržati i do tri mjeseca. Ti su uređaji približno veliki kao zrno riže, možda i manji. Takav uređaj mogli su mu ugraditi u stražnjicu, a da nije mogao znati, osobito ako je u međuvremenu migrirao, ušao još dublje, što je lako moguće. Pronađemo li njega, uređaj bismo mogli otkriti rendgenskim zrakama. Usput, on nije jedini paranoičan u vezi s takvim stvarima. Američka vlada ima niz pilot-programa, a mnogi se pribojavaju da nam slijedi obavezno čipiranje.” “Meni ne”, reče Bergerica. “Ja se selim.” “Nećeš biti osamljena. Upravo zbog toga neki to nazivaju tehnologijom znaka Zvijeri, s tri šestice.”

“Ali tako nešto nisi vidjela na Terrinim rendgenskim snimkama?” “Tražila sam”, odgovori Scarpetta. “Imam elektroničke datoteke i sve ostalo o tome, a od trenutka kad smo posljednji put razgovarale, radim isključivo na tome. I odgovor je negativan. Vrlo je važno da doktorica Lester snimi još toga. A ja želim vidjeti sve snimke. Osobito se mora koncentrirati na leđa, stražnjicu i ruke. Ljudi kojima su ugrađeni mikročipovi obično ih imaju na ruci. Morales mora znati podosta o toj tehnologiji jer je čipirao životinje. Sigurno je vidio mikročipove na životinjama kod veterinara. Možda ih je i osobno postavljao. Riječ je o jednostavnome postupku koji ne iziskuje više od samog čipa i pištolja za implantate koji ima iglu broj petnaest. Mogu doći onamo za otprilike pola sata.” “To bi bilo dobro.” Bergerica se ponovno ispružila preko Lucy i prekinula vezu. Vratila je slušalicu na punjač. Još je nekoliko stvari zapisala, te podvukla nekoliko riječi i izraza. Zatim je pogledala Lucy, zadržala pogled na njezinim očima još nekoliko trenutaka, a Lucy ju je gledala jednako intenzivno. Bergerica ju je željela još jednom poljubiti, nastaviti ono što su započele kad se Lucy tek pojavila na njezinim vratima, a Bergerica ju je povukla za ruku i dovukla do tog mjesta. Lucy nije stigla čak ni svući kaput. Bergerici nije bilo jasno kako u tom trenutku uopće može razmišljati o takvim stvarima, budući da sjede pred onom jezovitom slikom na velikom i ravnom ekranu. Ili možda upravo zato razmišlja o tome. Bergerica nije željela biti sama. “To je najlogičnije”, reče na koncu Lucy. “Morales je Oscaru postavio čip s GPS-om dok je ovaj bio kod dermatologa. Vjerojatno je mislio da je u guzicu dobio injekciju Demerola. Terri je vjerojatno Moralesu rekla nešto o Oscaru, o tome kako ne zna može li mu vjerovati, vjerojatno kad je s njim prohodala. A Morales je odradio svoje, glumio njezina najboljeg prijatelja, muškarca kojem se može povjeriti.” “Glavno pitanje. Što je Terri mislila, tko je Morales? Juan Amate ili Mike Morales?” “Kladila bih se na Juana Amatea. Bilo bi odviše riskantno da je znala da je njujorški policajac. Mislim da ga je doista oslovila kao Juana. Doista mislim da sam to čula.” “Čini mi se da si u pravu.”

"Ako se s njim Sevila, uklapa li NC to u priču?" upita Lucy. “Mo- ralesu ne bi smetalo Sto se viđa i s nekim drugim?" “Nc bi. Kao Sto sam već rekla, drži se kao da ti je najbolji prijatelj. Žene mu se povjeravaju. U određenoj mjeri povjerila sam mu se i ja.” “U kojoj mjeri?” U međuvremenu se nisu bile vratile na temu onih viskija u njezinu bifeu. “Ne bih to morala ni izgovoriti...” reče Bergerica. “Ali između Moralesa i mene nije se dogodilo to, a čini mi se da ni ti nisi vjerovala u to, jer inače sada ne bi bila ovdje. Ne bi se bila vratila. Mislim na one glasine o Tavern on the Greenu. To su doista obične glasine, ništa više. I da, nema sumnje u to da ih je pokrenuo upravo on. Između njega i Grega postojala je velika simpatija.” “Ma nemoguće...” “Ne, ne. Ne takva”, reče Bergerica. “Ako Greg u nešto ne sumnja onda je to pitanje koga voli ševiti, a to definitivno nisu muškarci.”

32

SCARPETTA JE PONOVNO NAPUNILA ŠALICE ZA KAVU I IZNIJELA IH NA pladnju, uz ponešto za jelo. Smatrala je da će nedostatak sna izliječiti dobra hrana. Na pladnju je poslužila svježu mozzarellu od bivoljeg mlijeka, narezane sočne rajčice, te bosiljak nakapan hladno prešanim ekstradjevičanskim maslinovim uljem. U košarici od mirisne trave, obložene platnenim ubrusom, nalazio se hrskavi domaći talijanski kruh. Svima je govorila da se posluže kruhom, da ga proslijede dalje, uzimaju i trgaju rukama. Marinu je rekla da bi on mogao početi, pa je uzeo košaricu. Ona je pred njega položila malene tanjure i plave karirane ubruse, a zatim je jedan takav tanjur stavila i pred Bacardicu. Scarpetta se također smjestila za stolić u dnevnoj sobi, kraj Bentona, i uzela pribor. Sjela je na kauč do njega i nagnula se naprijed, jer se nije mogla dugo zadržati. “Samo zapamti,” reče joj Benton, “kad čuje za to, a znaš da će to već doći do nje, ne spominji što se spremam učiniti. Ni prije ni nakon što to učinim.” “Baš tako”, ubaci se u razgovor Marino. “Prokleti telefon zvonit će joj bez prestanka. Moram reći da baš i nisam oduševljen cijelom pričom. Volio bih da o tome mogu još malo promisliti.” “Ali taj luksuz nemamo”, reče Benton. “Nemamo vremena previše razmišljati ni o čemu. Oscar je tko zna gdje, a ako ga se Morales još nije dočepao, uskoro će ga pronaći. Treba samo slijediti njegov trag, kao da je riječ o progonjenoj životinji.”

“Kao što to on već dugo rudi”, reče Bacardica. “Eto, takav tip čovjeka tjera na to da počne vjerovati u smrtnu kaznu.” “Bit će mnogo bolje pruži li nam se prilika da ih proučimo”, reče Benton posve bezbojnim, gotovo znanstveničkim glasom. “Od njihove smrti nema neke koristi.” Bio je besprijekorno odjeven, u jednom od svojih ručno krojenih odijela koja nikada nije nosio u bolnici, tamnoplavom sa svjetlije plavim tankim prugama, te svijetloplavoj košulji i srebrnastoplavoj svilenoj kravati. Vizažistici na CNN-u neće trebati više od petnaest minuta da ga dotjera. U vezi s Bentonovim izgledom ionako nije trebalo mnogo toga poboljšavati, možda dodati tek malo pudera i dašak spreja na platinastu kosu, koju je trebalo podšišati. Scarpetti je izgledao jednako kao i uvijek. Samo se nadala da postupa kako treba. Da oboje čine što treba. “Neću ništa reći Jaime. Klonit ću se cijele priče”, reče ona, odmah uviđajući da je Jaime počela nazivati imenom približno u isto vrijeme kad je Jaime počela toliko vremena provoditi u društvu Lucy. Sve te godine obično ju je zvala “Bergericom”, što je podosta rezervirano i vjerojatno ne odražava osobito poštovanje. Scarpetta se sada obrati Bentonu: “Reći ću joj da o tome može razgovarati s tobom. To nije moja televizija, a unatoč raširenome mišljenju, ja ne upravljam tvojim životom.” U tom trenutku zazvonio je Marinov dlanovnik. Podignuo je taj mobitel s naprednim funkcijama i, žmirkajući, pogledao ekran. “Porezna uprava. Vjerojatno u vezi s mojim silnim dobrotvornim zakladama”, reče on, pa pritisne tipku na plavoj slušalici koja je bljeskala i javi se. “Marino... Da... Ništa, samo tako, sjedim... A ti?... Samo trenutak. Zapisat ću.” Svi su ušutjeli, kako bi mogao razgovarati. Odložio je uređaj na stolić, a blok položio na široko koljeno. Odmah je počeo žvrljati. I u preokrenutom položaju i s prave strane Marinov je rukopis izgledao uglavnom jednako. Scarpetta ga nikad nije uspijevala čitati, barem ne bez problema i bez uzrujavanja, budući da je on imao vlastitu verziju stenografskih znakova. Bez obzira na njegove šale, njegov je rukopis zapravo bio daleko gori od njezina.

“Ne bih htio tu nešto pametovati”, reče Marino, “ali, kao prvo, kad sam čuo Isle of Man... gdje je to, dovraga? Pretpostavljam da je to neko od onih poreznih utočišta na Karibima ili možda neki od otočića u blizini Fidžija... Dobro, i to je nešto. Nikad čuo, a bio sam ondje. Mislim, u Engleskoj... Jasno mi je da nije baš točno u Engleskoj. Znam da je Isle of Man jebeni otok, ali za slučaj da ti nedostaju osnove zemljopisa, i Engleska je jebeni otok.” Scarpetta se nagne prema Bentonu i na uho mu poželi sreću. Činilo joj se da bi mu najradije rekla da ga voli, što bi bilo neobično pred tolikim ljudima. No iz nekog mu je razloga to željela reći, ali to ipak nije učinila. Ustala je i neodlučno zastala, jer se činilo da Marino završava razgovor. “Bez uvrede, ali to smo znali. Dobili smo adresu”, reče Marino. Pogledao je Bacardicu i odmahnuo glavom, kao da je agent Porezne s kojim razgovara glup kao noć - bio je to jedan od Marinu najdražih izraza. On sada reče: “Tako je... Ne, vjerojatno misliš na 1 A. Tako je i kod Terri Bridges, ista stvar. Znam daje to d. o. o. i da još“nemaš ime, ali to je njezin stan... Ne. Ne 2D. Ona je u 1A.” Sada se namrštio. “Jesi siguran? Mislim, totalno prokleto siguran?... Čekaj malo. Tip je Britanac, ne? No, da, Talijan, ali živi u Engleskoj, državljanin Ujedinjenog Kraljevstva... U redu. Pretpostavljam da se to poklapa s tim sranjima... Isle of Man i to. Ali nadajmo se da si u pravu, jer za jedno pola sata ta će jebena vrata popustiti pred naletom...” Marino pritisne tipku na slušalici i prekine vezu s tipom iz Porezne, bez zahvale, bez pozdrava. Zatim reče: “Goli u Gothamu... ? Nemamo ime osobe koja stoji iza toga, ali znamo gdje stanuje. Iznad Terri Bridges. Stan 2D. Osim ako se nešto nije promijenilo, a nama nitko nije ništa rekao, u toj zgradi i dalje nema nikoga. Stanar je neki talijanski financijaš po imenu Cesare Ingicco, domicil mu je na Isle of Manu, gdje mu je smještena i tvrtka. Isle of Man nije na Karibima, tek tako da znate. Ta tvrtka, d. o. o., koja je unajmila njegov stan upravo je ona strana tvrtka o kojoj je Lucy iskopala informacije. Garantiram da tip zapravo ne živi ondje, da netko drugi radi u tom stanu ili da možda nitko ondje ne radi. Izgleda da će nam ipak trebati nalog da uđemo onamo. Ili ćemo možda ući, pa onda ishoditi nalog. Svejedno. Ne gubimo vrijeme, jer

je Eva Peebles neizravno radilu za tog Cesareu Ingicca na suprotnoj strani ulice, ali vjerojatno ne i za onoga tko ondje doista živi, nego je vjerojatno na svom otočiću, a mi ćemo utvrditi - pazite što vam kažem - da je s Evom sve dogovarao telefonom. Eva nije imala pojma, kako god točno stajale stvari. Kako je sve to samo sjebano, ha?” “Kako bi bilo da se ja povežem s nekima od vaših ljudi ondje”, reče Bacardica. “Mislim da bi ti trebao ostati u blizini. Kad se Benton ukaže na televiziji, moglo bi doći do totalnog kaosa.” “Slažem se”, reče Benton. “Morales će znati, ako smo dosada uopće imalo sumnjali, da znamo da on možda progoni Oscara, te da ostatak svijeta progoni njega, Moralesa.” “Misliš da uopće ima nekih izgleda za to da su Oscar i Morales u svemu tome u nekom dosluhu?” upita Bacardica. “Možda sam luda, ali kako znamo da ne surađuju, otprilike kao Henry Lee Lucas i Ottis Toole57. I dan-danas mnogi misle i da Berkowitz nije djelovao sam. To se jednostavno nikad ne zna.” “To je gotovo nemoguće”, reče Benton, dok je Scarpetta kraj vrata navlačila kaput. “Morales je odviše narcisoidan da bi s nekim surađivao. Ne može nešto raditi s nekim drugim, što god radio.” “To je točno”, reče Marino. “Ali što je onda s otiscima Oscarovih tenisica i prstiju u stanu Eve Peebles?” Bacardica je iznijela vrlo važno pitanje. “Ne znam bismo li to trebali baš samo tako zanemariti i zaključiti da je to nekako podmetnuto i inscenirano, ili da se jednostavno radi o nekoj pogrešci.” “A što mislite, tko je uzimao otiske?” upita Marino. “Jebeni Morales. Osim toga kod njega je i par Oscarovih tenisica... Još otkako mu je one večeri pokupio odjeću.” “Je li tko vidio kako je uzimao otiske s lampe?” nastavi Bacardica. “Tu nije lako varati. Mislim, jedno je ako imaš tenisice koje si uzeo osumnjičeniku. Ali nešto posve drugo uzeti njegove prste i ostaviti tragove, da se tako izrazim. Želim reći da to mora biti dosta 57 Zloglasni serijski ubojice uhićeni početkom osamdesetih godina 20. stoljeća.

domišljata zavjera kako bi se obradili otisci na mjestu zločina i kako bi se zatim poklopili s nečim u kompjutorskom sustavu. U IAFIS-u58.” “No, da, Morales je bistar tip.” Bacardica sada ustane i reče: “Idem do Murray Hilla. Tko će me ondje dočekati?” “Ma sjedni.” Marino je blago povuče za stražnju stranu remena. “Nećeš ići prokletim taksijem. Ipak si detektivka koja rješava ubojstva. Odbacit ću te onamo i odmah se vratiti ovamo. Mogu ti dati onu udarnu cijev za provale, imam je u prtljažniku. Maznuo sam je sinoć, kad su mi je dovezli do zgrade u kojoj je živjela Peeblesica. Posebna narudžba. Greška... zaboravio sam je vratiti.” “Ja idem”, reče Scarpetta. “Molim vas da svi budete oprezni. Mike Morales vrlo je zao čovjek.” “Onako, zapravo...?” reče Bergerica, obraćajući se Lucy. “I to još nikada nikome nisam rekla.” “Ne moraš mi sve reći”, reče Lucy. “Čini mi se da je Morales možda Gregu pripremio teren s onom odvjetnicom, te je, na sebi svojstven način, Morales od razvratnika postao osobom od povjerenja kojoj možeš reći sve što te muči. Što više razmišljam o tome, čini mi se da je u tom pogledu totalno bizaran, osim svih ostalih stvari. U najmanju ruku.” “Misliš da je Greg znao?” “Ne, to nikako ne znam. Da donesem još kave?” “Kako znaš da je Morales ševio tu odvjetnicu?” “Te stvari nije teško zaključiti kad si u uredu s drugim ljudima. Ja ne obraćam mnogo pozornosti, ili možda tako izgleda, ali takve se stvari primjećuju. Iz kasnije perspektive sve postaje posve jasnim. Morales je takve stvari vjerojatno učinio nebrojeno puta, osobito pred mojim nosom. Ili sam barem čula takve priče. Zavede neku ženu, tako da ova prevari dečka, supruga, a već malo kasnije Morales sa žrtvom ima odnos liječnika i pacijenta, ako ne i skrbnika. Pomaže joj da izgladi stvar. Ili upoznaje tipa kojeg je sjebao, a koji ne zna 58 Američka nacionalna baza otisaka prstiju i podataka o počiniteljima zločina (Integrated Automated Fingerprint Identification System).

da ga je netko »jebao, jer Morales voli biti prisan s nekim tko nema pojma koliko je izopačen. Sadističke igre i igrice. On i Greg znali su sjediti na katu ispod, piti njegova skupa pića i razgovarati. Vjerojatno o meni, barem povremeno. I to ne na pozitivan način.” “Koliko je to bilo davno?” “Moralesa su na istrage premjestili prije približno godinu dana. Baš nekako u to vrijeme. Potkraj. Nešto prije nego što se Greg preselio u London. Uvjerena sam da ga je Morales potaknuo na to. Možda je čak bila i njegova ideja... da Greg jednostavno okonča stvar sa mnom.” “Možda kako bi Morales mogao započeti nešto s tobom?” “Dokrajčiti me i dignuti veliku frku. To bi ga uzbudilo”, reče Bergerica. “Znači da je Morales do toga što je u onom lažnom razgovoru koji je poslao Terri napisao o irskom i škotskom viskiju došao preko Grega... kad se pretvarao da je moja teta”, reče Lucy. “A Greg nije smio dopustiti da ga ovaj na nešto nagovori. Jebi ga. On je donio odluku. A Morales neće ništa ni dokrajčiti ni započeti, osim što će dokrajčiti sebe. Pazi što ti kažem.” “Pogledaš li boce koje su dolje,” reče Bergerica, “rekla bih da su on i Greg slistili dobar dio tih dviju boca. Morales je sigurno tražio najskuplje piće u bifeu. To bi svakako bilo tipično za njega. I bio je to gadan i zloban udarac ispod pojasa... tvrditi da Kay redovito pije viski koji stoji petsto, šesto, sedamsto dolara po boci, napisati kako je to više nego što stoje Terrini udžbenici. Kakav je samo portret stvarao. A da je ona dovršila rad, tu takozvanu knjigu...? Bilo bi to vrlo nezgodno. Uvjerena sam da ti je već sinulo kako bi on mogao biti u pozadini stranice Goli u Gothamu. Nekako mi se čini da bi to baš moglo biti nešto po njegovu ukusu.” “IP autora tih tekstova, tko god to bio, nije dostupan, a davatelj usluga navodi da je korisnički račun povezan s nekom tvrtkom, d.o.o., sa sjedištem na Isle of Manu”, reče Lucy. “A to je jedna od najjačih stranih jurisdikcija za sjedišta tvrtki na svijetu. Jedinstvena oznaka uređaja ne odgovara baš ničemu što sam ikada vidjela, a to znači da autor te kolumne ne piše ni na kakvom laptopu ili drugom uređaju koji mi je poznat, niti su s njega poslani mejlovi koje smo pregledavali. Problem je u tome što Isle of Man, Nevis, Belize i tako

dalje nude tako strogu zaštitu privatnosti da je vrlo teško prijeći te prepreke i otkriti tko je vlasnik takve tvrtke. Imam neku vezu u Poreznoj i ta osoba sada radi na tome da aktivira svoje veze. Zanimljivo je da je to u Velikoj Britaniji. Bila bih očekivala Kajmansko otočje. Kao i kod barem sedamdeset pet posto raznih registriranih investicijskih fondova. Ali ja ne bih rekla da je Morales tip koji piše Gole u Gothamu.” “Dakako, tko god to bio, po ovome se može zaključiti da ima mnogo novca pohranjenog u inozemstvu”, reče Bergerica. “Naravno”, reče Lucy. “Taj netko, točnije ta neka, ima već i mnogo sponzora, reklama i promocija proizvoda. Vjerojatno dobiva astronomske provizije prebačene na zaštićene račune. Nadam se samo da je i malo previše lukava u vezi s izbjegavanjem određenih poreznih zakona, pa će nas to dovesti do fizičke adrese. Hoću reći, taj netko nešto unajmljuje, ima u vlasništvu, plaća račune ili to netko čini u njegovo ime, a vjerojatno ima i nešto u ovom gradu i ovdje plaća nekog zaposlenika, a to znamo pouzdano. Netko je Evi Peebles slao novac iz Velike Britanije, a u ime Golih u Gothamu. Taj agent, koji je nekad radio u ATF-u59, a sada je u Poreznoj... Dala sam mu i Marinovo ime, a on izvlači još informacija iz banke Eve Peebels. Zanima me tko je iza stranice Goli u Gothamu i gdje je ta ženska. I vara li Poreznu? No, da... Dobru zabavu u zatvoru.” “Ženska? Ona?” “Nakon što je izišao onaj prvi tekst, obavila sam jezičnu analizu pedesetak arhiviranih tekstova. Ne, zbilja mislim da kolumne ne piše Morales i da nema takvu stranicu. Takvo što iziskuje previše održavanja, previše truda. On nije tip za stvari koje traju, baš kao što svi i kažu. Krasi ga ta neka bešćutna crta i to će mu na koncu doći glave.” “Tu analizu provela si na stranici približno u isto vrijeme kad si je i srušila?” upita Bergerica. “Nisam je ja srušila, nego Marilyn Monroe.” “Tema za neki drugi dan. Samo da se službeno zna: ne odobravam inficiranje stranica kompjutorskim crvima”, reče Bergerica. 59 Ured za suzbijanje zloporabe alkohola, duhana, vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava.

“Iste se riječi i fraze javljaju bez prestanka, iste aluzije, metafore, poredbe.” Lucy je govorila o lingvističkoj analizi tekstova. “Kako računalo uopće može prepoznati poredbu?” upita Bergerica. “Jedan primjer. Potražiš riječi kao i poput, a računalo onda traži takve riječi iza kojih stoje imenice i pridjevi. Poput dugačke i tvrde noge stolice - kao da ih ima tri. Evo i još nekoliko bisera iz ekstravagantnih tekstova Golih u Gothamu. Blago zaobljena poput čvrste banane u gaćama Calvina Kleina koje su izgledale kao da su se na njemu rastopile. Samo da vidim sjećam li se još. Njezine minijaturne sise, plosnate kao keksi, bradavica malenih poput grožđica. Bergerica reče: “A kako tvoje računalo točno prepoznaje metaforu?” “Diskretni dijelovi informacija s imenicama i glagolima koji međusobno nisu dosljedni. Moja je lubanja snivala u vlažnome gnijezdu moje kose. Riječi lubanja i snivati bile bi označene kao nedosljednost. Kao i gnijezdo i kosa, ako ih shvatiš u doslovnome smislu. Ali, kao metafora, to je stih koji je napisao nobelovac Seamus Heaney. Uvjerena sam da si znala da ovo nije ni iz kakvog ekstravagantnog ili bombastičnog teksta.” “Znači da tvoj softver za neuronsko povezivanje čita poeziju kad ima nešto slobodnog vremena, kad ne traži kretene na internetu.” “Sve to govori mi da kolumne pod naslovom Goli u Gothamu po svoj prilici piše neka žena”, reče Lucy. “Žena koja je zlobna, sitničava, puna ljutnje i bijesa. Žena koja u drugim ženama vidi protivnice. Žena koja toliko intenzivno mrzi i prezire druge žene da se, u stanju izrugivati spolno napadnutoj ženi. U beskonačnost će ponižavati žrtvu. Ili barem pokušati.” Bergerica je uzela daljinski i pritisnula tipku za reprodukciju. Uspaničena Terri u ogledalu je nešto govorila dok su joj ruke u gumenim rukavicama tiskale grudi. U očima su joj se javljale suze. Osjećala je bol. Uzdrhtalim glasom sada je rekla: “Ne. Ne mogu. Žao mi je. Nemoj se ljutiti. Ne želim da to radimo.” Usta su joj bila tako suha da se čulo koliko su joj usne i jezik ljepljivi, kako se sve teže odvajaju.

Ubojičin glas: “Ma znaš da želiš, srce. Voliš kad te vežem i jebem, zar ne? A ovaj put idemo do kraja, kužiš?” Ruke u rukavicama na plohu ispred ogledala postavile su staklenku Aqualinea, skinule poklopac i prstima zagrabile sredstvo. Utrljao joj je lubrikant u vaginu dok mu je stajala okrenuta leđima, a on je sve radio polagano i temeljito, dok je erektiranim penisom s navučenim kondomom snažno pritiskao gornji dio njezinih leđa. Seksualno ju je napao lubrikantom i prstima. Silovao je strahom. Osim ako nije u nju ušao penisom izvan kadra ili kad nije snimao, nije učinio ništa više od toga. Tražio je samo to. Stolica je uz neugodan zvuk zastrugala po podu kad ju je natjerao da sjedne. “Pogledaj kako si zgodna u ogledalu”, rekao je on. “Tako lijepo sjediš, sva dotjerana. Gotovo si iste visine kao kad stojiš. O kome to još mogu reći, zar ne, mala?” “Nemoj”, rekla je ona. “Molim te, nemoj. Oscar samo što nije došao. Molim te, prestani. Više ne osjećam ruke. Molim te, skini to. Molim te.” Plakala je, ali se i pokušavala držati kao da je to samo to i ništa više - tek predstava. Pokušavala se držati kao da on doista ne čini ništa loše. Bila je to obična seksualna igrica, a na temelju svega izgovorenog i njihova držanja, bilo je gotovo posve sigurno da su već i ranije imali seksualne odnose, te da je dominacija vjerojatno bila dio cijele predstave. Ali nikada ranije nije se dogodilo nešto poput ovoga. Ni približno. Dio nje znao je da će uskoro umrijeti, i da će smrt biti užasna, no davala je sve od sebe ne bi li snagom volje spriječila takav ishod. “Ovamo dolazi u pet, siroti mali, uvijek točni, Oscar. Ti si kriva za to, znaš”, rekao je Morales njezinu odrazu u ogledalu. “Odsada, srce, to si sve ti stvorila...” Bergerica ponovno zaustavi snimku. Zapisala je još nekoliko misli. Sve se poklapalo. Ali od svega toga ne mogu dokazati baš ništa. Još nijednom nisu vidjele lice Mikea Moralesa. Ni na ovoj snimci, ni na snimci koju je načinio kad je ubio Bethany u onom njezinu usranom stanu u Baltimoreu, onog ljeta, 2003. godine, kad je završio medicinu na Johnsu Hopkinsu, ni na snimci koju je načinio nekoliko

mjeseci kasnije, kad je ubio Rodricka, i njegovo skladno mlado tijelo odbacio u blizini zastupstva Bugattija u Greenwichu, gdje se Rodrick nekako našao na zaslonu Moralesova radara zahvaljujući veterinarskoj ordinaciji u kojoj je Morales tada honorarno radio. Tako je vjerojatno upoznao i Bethany, samo u drugoj veterinarskoj ordinaciji, u Baltimoreu. U oba slučaja učinio je isto što je učinio i Terri. Žrtvama je vezao ruke. Nosio je kirurške rukavice i penetrirao prstima, služeći se istom vrstom lubrikanta. U to vrijeme, prije pet godina, spremao se za upis na akademiju njujorške policije, a honorarno je radio kod veterinara, a ne dermatologa. No i veterinari se služe aplikatorima za kauterizaciju i lubrikantima poput Aqualinea. To što je Morales ukrao djelomično potrošenu staklenku lubrikanta s posla bio je dio njegova načina djelovanja, koji je možda primijenio i kod prvog ubojstva. Bergerica nije imala pojma o tome koliko je ljudi ubio, ali se pitala je li se lubrikantom služio kako bi policiju zbunio mješavinom različitih uzoraka DNK. “Njemu bi to bilo smiješno”, rekla je, obraćajući se Lucy. “Zacijelo je bio oduševljen kad se jedan od profila DNK na koncu i poklopio s podacima u CODIS-u i tako nas doveo do one nepokretne žene u Palm Beachu. Bit će da se valjao od smijeha.” “S time se neće izvući nekažnjeno”, reče Lucy. “Ne znam.” Ne samo što policija još nije bila uhitila Moralesa, nego još nije bilo ni naloga za njegovo uhićenje. Najveći problem, koji bi i dalje mogao biti velika prepreka, bili su dokazi. Znanstveni dokazi nisu pokazivali da je Morales nekoga ubio, a pronalaženje njegove DNK u Terrinu stanu, pa čak i na njezinu tijelu nije značilo ništa, budući da je on bio u njezinu stanu i čak je dodirivao dok je tražio znakove života. On je vodio istragu i dodirivao sve predmete i ljude povezane s tim slučajem. A na videosnimkama nije bilo njegova lica. Nije se vidio ni na snimci kako ulazi u Terrin stan ili izlazi iz njega, jer se preksinoć vjerojatno poslužio ulazom s krova, gdje je za sobom povukao ljestve na krov. A kasnije ih vratio u ormar. Prije toga, dok je on bio s njom, ljestve su vjerojatno bile negdje drugdje. Ne u Terrinu stanu. To bi

bilo preopasno. Netko bi se možda sjetio da ga je ondje vidio. Morales je bio prepametan da se izloži takvom riziku. Moguće je, razmišljala je Bergerica, da se i tada poslužio krovom. Ona tu mogućnost ne bi isključila, iako možda nikada neće doznati istinu o tome. Morales je vraški lukav. Diplomirao je na Dartmouthu i Johnsu Hopkinsu. Riječ je o sadistički nastrojenom seksualnom manijaku i psihopatu, možda i najopasnijem i najgorem kriminalcu na kojeg je Bergerica ikada naišla. Prisjetila se trenutaka kad je s njim bila nasamo. U njegovu autu. U restoranu Tavern on the Green. I u Rambleu, onom šumarku u Central Parku, kad je još jednom posjetila mjesto na kojem je silovana i rukama zadavljena ona maratonka, pa se Bergerica sada morala pitati i što se točno zbilo u tom slučaju. Je li Morales ubio i tu ženu? Nagrizala ju je sumnja. Ali to nije mogla dokazati. Porota će teško povjerovati u identifikaciju koja se temelji na zvuku njegova glasa, a koji je, kao u slučaju O. J. Simpsona i krvave rukavice, moguće po želji modificirati, tako da ne zvuči točno poput ubojice na snimkama. Onaj je muškarac govorio s jasno izraženim španjolskim naglaskom. Morales u normalnom razgovoru nije imao nikakav prepoznatljiv naglasak. Pobjedu pred sudom neće se moći izvojevati ni isključivo na temelju forenzične analize glasa. Koliko god softver bio napredan. Teško se moglo očekivati da će netko - a osobito tužiteljica iskusna poput Bergerice - predložiti nešto tako apsurdno kao što bi bila usporedba Moralesova penisa s penisom na videosnimkama, normalnim, neobrezanim penisom, u vezi s kojim baš ništa nije neobično, a na kojem kondom podsjeća na najlonku koju kriminalac navlači preko lica. Ako je i bilo nekakvih prepoznatljivih elemenata, poput nekakve pjegice, svi su bili zakriveni. Policija - ili Lucy - u najboljem slučaju može dokazati da su te nasilne snimke, koje izgledaju kao da nedvojbeno inkriminiraju počinitelja, bile među njegovom elektroničkom poštom. No odakle su potekle? To što ih ima ne dokazuje da je nekoga ubio ili čak da ih je snimio kamerom koju je morao postaviti na stalak. Lucy je uvijek prva naglašavala da su pokušaji objašnjavanja funkcije IPadresa, jedinstvene oznake uređaja, anonimnih prijava u mreži, cookieja, paketa u mrežnom prometu, te još barem stotinu izraza koji su dio

njezina uobičajenog žargona nalik na muke koje su davno, koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina, proživljavali ljudi koji su, poput Bergerice, sucima i porotnicima pokušavali objasniti što je DNK. Pogledi su se samo gubili u daljini. Nitko nije vjerovao novim metodama. Ona je utrošila abnormalne količine vremena i energije da ispuni Fryeov standard kad god bi sudu pokušala podnijeti dokaze na temelju DNK. Štoviše, DNK nije pomogla ni njezinu braku, iako mu je ionako malo toga zapravo moglo pomoći. Ali uz mnoštvo novih znanstvenih tehnika pojavili su se i novi pritisci i zahtjevi, od onakvih kakve nitko nije ni očekivao ni ranije vidio. Možda bi joj, da je forenzična znanost ostala ondje gdje je bila dok je ona još studirala na Columbiji, živeći sa ženom koja joj je na koncu slomila srce i toliko je prestrašila da je odjurila ravno u Gregovo naručje, bilo preostalo i nešto za privatni život. Možda bi češće išla na odmor, poneki put možda čak i bez torbe sa spisima. Možda bi upoznala Gregovu djecu, onako ih istinski upoznala. Upoznala ljude s kojima radi, poput Scarpette, koja nakon Roseine smrti od Bergerice nije dobila čak ni običnu kartu s izrazima sućuti ili razglednicu, iako je Bergerica za to znala. Rekao joj je Marino. Bergerica bi u tom slučaju možda čak upoznala i sebe. “Kay bi trebala doći svakog trena. Moram se odjenuti”, reče sada, obraćajući se Lucy. “Zapravo, i ti bi se možda trebala odjenuti.” Lucy je bila u Jockeyjevoj potkošulji i gaćicama. Obje su dotada gledale ono što se na nekim tržištima naziva snuff film60, a ni jedna ni druga na sebi nisu imale mnogo odjeće. Još je bilo rano, ni deset ujutro, no sve je izgledalo kao da je kasno poslije podne. Bergerica je imala dojam da je preletjela nekoliko vremenskih zona. Još je bila u svilenoj pidžami i ogrtaču koji je navukla nakon što je izišla ispod tuša, samo nekoliko minuta prije nego što je k njoj došla Lucy. Unutar manje od pet sati otkako su Scarpetta, Benton, Marino, Bacardica i Morales boravili u njezinoj dnevnoj sobi, Bergerica je doznala grotesknu istinu i gledala kako joj se odvija pred očima. Svjedočila je mučnoj smrti troje ljudi koji su pali kao plijen muškarca

60 Stvarna snimka ubojstva.

koji ih je trebao štititi: liječnika koji nikad nije uspio diplomirati, koji nije smio postati murjakom, kojem nisu smjeli dopustiti da se približi ni na kilometar od nekog živog bića. Zasada su uspjeli pronaći tek Jakea Loudina. A on nije kanio priznati da možda zna Mikea Moralesa, da mu ovaj možda čak eutanazira životinje koje se ne prodaju ili mu služe sam će Bog znati za što. Možda se Morales u podrumima prodavaonica kućnih ljubimaca predstavlja kao Juan Amate, pa svijetu pridaje još jedan sloj muke i jada, i to za određenu naknadu. Možda se Bergerici posreći pa uspije navesti Loudina na to da prizna, u zamjenu za smanjenu kaznu, da je on sinoć nazvao Moralesa, nakon što se Eva Peebles našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, u podrumu prodavaonice kućnih ljubimaca. Bergerica je doista držala da Loudin nije zatražio Moralesa da nekoga ubije. No postojanje Eve Peebles pretvorilo se u neugodnu činjenicu koja je Moralesu poslužila kao izlika za to da se još malo zabavi. Interfon se oglasio upravo kada se posve odjenula. Lucy je sjedila na krevetu, jer su bez prestanka razgovarale. Bergerica je podignula slušalicu interfona i zakopčala košulju od oksfordskog platna. “Jaime? Ovdje Kay”, oglasila se Scarpetta. “Pred vratima sam.” Bergerica je pritisnula nulu na brojčaniku i tako otključala vrata. “Uđi, silazim za minutu.” Lucy reče: “Smijem se na brzaka otuširati?”

33

MARINO JE NA SVOM MOBITELU GLEDAO EMISIJU KRATKIH VIJESTI Headline News i žustrim korakom prolazio ulicom Central Park South, gdje se, izvijajući ramena, probijao kroz masu pješaka, poput igrača američkog nogometa koji pred očima ima samo gol. Benton je u plavome prugastom odijelu sjedio za stolom, nasuprot novinaru, nekom Jimu. Marino se nije mogao sjetiti prezimena, jer u to doba dana u studiju nije bilo poznatijih urednika i izvjestitelja. Pri dnu ekrana kočila su se velika slova:

D R. Benton Wesley, forenzični psiholog, bolnica McLean “Hvala što ste nam se pridružili. A s nama je dr. Benton Wesley, nekada prvi čovjek FBI-eve jedinice za behavioristiku u Quanticu. Sada ste, zapravo, na Harvardu i ovdje, na Johnu Jayu...?” “Jim, odmah ću prijeći na stvar, jer se radi o uistinu vrlo hitnome slučaju. Ovim putem obraćamo se dr. Oscaru Baneu i molimo ga da se javi FBI-u...” “Samo trenutak... da gledateljima objasnim kako se radi o slučajevima za koje su svi čuli i kojima ne mogu pobjeći, kamo god krenuli... riječ je o dva krajnje užasna ubojstva počinjena u New Yorku tijekom protekle dvije večeri. Što nam možete reći o tim događajima?” Točno ispred njega bili su Columbus Circle i zgrade Time Warnera, gdje je Benton upravo u tom trenutku sjedio u studiju. Ovo nije

bila dobra zamisao. Marinu je bilo jasno zašto se Bentonu činilo da nema izbora i zašto nije htio prvo pitati Bergericu. Nije htio da ona bude odgovorna, a Benton njoj ne odgovara i nije joj podređen. Ne odgovara nikome. Marino je to razumio, no sada kada se Benton već pojavio na međunarodnoj televizijskoj mreži, nešto u vezi s tim nikako mu nije sjedalo. “Molimo samo da, ako nas gleda ili sluša, nazove FBI.” Bentonov glas na televiziji, u Marinovoj slušalici. “Imamo razloga za veliku zabrinutost za sigurnost dr. Banea, a on ne smije ponavljam - nikako ne smije tražiti pomoć lokalne policije ili se obratiti nekim drugim predstavnicima vlasti. Mora nazvati FBI, koji će ga odvesti na sigurno.” Jedna od stvari koje je Scarpetta uvijek govorila glasila je da čovjeka nikada ne treba tjerati i prisiljavati kad nema što izgubiti ili kamo otići. To je uvijek govorio i Benton. Kao i Marino. Zašto onda to rade? Kao prvo, Bergerica je nazvala Moralesa, a Marinu se učinilo da je to užasno loša ideja. U biti ga je upozorila, možda je čak i malo samozadovoljno uživala dok mu je pripisivala krivnju. Genijalni Morales uhvaćen na djelu, provaljen. Bergerica je vraški sposobna tužiteljica. Nesmiljena, u to nema nikakve sumnje. Ali to nije trebala učiniti i Marinu još uvijek nije bilo posve jasno zašto je tako postupila. Imao je neobičan osjećaj da su razlozi, barem dijelom, osobne prirode. Scarpetta nije učinila ništa slično, a imala je priliku. Kad su bili u Bergeričinoj dnevnoj sobi, od ponoći, Scarpetta je mogla reći mnogo toga na račun Moralesa, koji joj nije simpatičan i kojem ne vjeruje, baš kao ni Marino, iako tada još nisu znali da mu je hobi gluma u vlastitim prokletim filmovima koji prikazuju stvarna ubojstva. Ali Scarpetta se držala krajnje profesionalno, kao i uvijek, uz Moralesa koji je sjedio kraj njih. Ako misli da je ubojica, ali za to nema ni najmanji dokaz, svoje će stavove zadržati za sebe. Jednostavno je takva. “Moram reći, doktore Wesley, da je to moguće i najneobičniji poziv koji sam ikada čuo. Hoću reći, poziv možda i nije najprimjereniji izraz, ali zašto...” Marino spusti pogled na minijaturne likove koji su raspravljali na zaslonu njegova uređaja. Bergeričina zgrada nalazila se možda

dvije ulice dalje. Nipošto nije na sigurnome. Kad čovjeka kakav je Morales previše pogurneš i još mu natrljaš nos... što se događa? On će nešto poduzeti. Kome će prvo nešto učiniti? Onoj istoj dami koju pokušava osvojiti još otkako je postao istražiteljem. Onoj istoj dami o kojoj laže, serući svima i stvarajući lažan dojam o tome da se seksa s javnom tužiteljicom zaduženom za seksualne delikte. Nije istina. Ni blizu. Morales nije njezin tip. Marino je ranije mislio da je prokužio tko je Bergeričin tip, neki bogati tipus poput Grega. No dok je promatrao Bergericu i Lucy zajedno dok su svi bili u Bergeričinoj dnevnoj sobi, a zatim gledao kako Lucy za njom odlazi u kuhinju i neočekivano napušta stan, promijenio je mišljenje i sada više uopće nije sumnjao. Bergeričina slabost, njezina strast, nisu muškarci. Emocionalno, i tjelesno, satkana je posve drukčije. “Oscar ima snažne i uvjerljive razloge za to da trenutačno ne vjeruje nikome”, nastavio je Benton. “Imamo razloga smatrati da su određeni strahovi koje je predstavnicima vlasti iznio u vezi s vlastitom sigurnošću utemeljeni. Razmatramo ih vrlo, vrlo ozbiljno.” “Ali, čekajte malo. Izdani su nalozi za njegovo uhićenje, zbog ubojstva. Oprostite, ali imam dojam da ovdje štitite zločinca.” “Oscare, ako me slušaš...” Benton se sada okrenuo prema kameri, “moraš se javiti FBI-u, njihovoj najbližoj ispostavi, gdje god se sada nalazio. FBI će te odvesti na sigurno.” “Čini mi se da bi zapravo svi ostali trebali biti zabrinuti za sigurnost, ne mislite li i vi tako, doktore Wesley? On je onaj osumnjičenik koji je ubio one...” “Jime, s tobom neću razgovarati o tom slučaju. Hvala na vremenu koje ste mi posvetili.” Benton je skinuo mikrofon sa suvratka sakoa i ustao. “No, da, ovo je svakako bio neobičan trenutak u ovoj istrazi zločina koji su se dogodili u New Yorku. Dva su ubojstva uzdrmala ovu Novu godinu, a legendarni - čini mi se da mogu upotrijebiti riječ legendarni - stručnjak za izradu psiholoških profila Benton Wesley upućuje poziv čovjeku kojeg svi smatraju počiniteljem...” “Sranje”, reče Marino.

Bože, nema teorije da Oscar nakon tih riječi nazove FBI ili bilo koga. Žustro koračajući, Marino je prekinuo prijenos i zatvorio internetski preglednik. Znojio se pod starom kožnom motociklističkom jaknom, a od hladnog vjetra počele su mu suziti oči. Sunce je nastojalo izmaknuti mračnim, tmastim oblacima. Tada mu je zazvonio mobitel. “Razgovarat ću s par agenata ovdje, u područnom uredu. O tome što radimo”, reče Benton. “Moglo bi se reći da je bilo dobro”, reče Marino. Benton nije tražio kritiku, pa na te riječi nije ni reagirao. “Nazvat ću par ljudi odavde, iz studija, a onda idem k Bergerici”, reče Benton. Zvučao je krajnje potišteno. “Mislim da je bilo dobro”, reče Marino. “Oscar će to čuti. U to uopće nema sumnje. Sigurno je u kakvom motelu ili tako nešto, a tamo ima samo telku. Tvoj će nastup vrtjeti cijeli dan i noć, u to nema sumnje.” Marino podigne pogled prema zdanju od stakla i čelika, s pedeset dvije etaže, na koncu fiksirajući stan na najvišem katu okrenut prema parku. Iznad veličanstvenog ulaza kočilo se prezime TRUMP ispisano divovskim pozlaćenim slovima. S druge strane, tako napadno izgledalo je sve što je u tom kvartu bilo skupo. “Ako Oscar to ne vidi na telki” - činilo se da se Marino sada obraća samome sebi, budući da je Benton bio posve ušutio - “ne želim ni razmišljati o tome zašto... Osim ako je sam izveo kirurški zahvat na sebi, GPS bilježi svaki njegov pokret - znaš čiji GPS, zar ne? Stoga si ispravno postupio. Bila je to jedina mogućnost.” Nastavio je govoriti sve dok nije uvidio da se veza prekinula. Marino nije imao pojma da je govorio u vjetar. Otvor cijevi pištolja koji je snažno pritisnuo središnju točku na Scar- pettinu potiljku u njoj nije pobudio onakav strah kakav je možda očekivala. Sve to doista nije bila u stanju shvatiti. Činilo se da nema sinapse između njezinih postupaka i ishoda, veze između uzroka i posljedica, između ako i onda, sada i kasnije. Živo je bila svjesna tek razočaranja i obeshrabrenosti biblijskih razmjera zbog činjenice da je upravo ona kriva što je Morales u stanu

Jaime Berger, te da je na samome koncu života uspjela počiniti jedini neoprostivi grijeh. Nju treba kriviti za tragediju i bol. Njezina slabost i naivnost drugima su donijeli ono protiv čega se ona oduvijek borila. Naposljetku, sve je skrivila ona. Neimaština njezine obitelji i gubitak oca. Majčino nezadovoljstvo, granični poremećaj ličnosti njezine sestre Dorothy, kao i ekstremna disfunkcionalnost, te sve opasnosti i nedaće koje su ikada zapale Lucy. “Nije ga bilo kad sam pozvonila.” Ponovila je te riječi, a Morales joj se nasmijao. “Ne bih ga bila pustila.” Bergerica nije treptala, samo je netremice gledala Moralesa, nepomično stojeći u podnožju spiralnih stuba, s mobitelom u ruci. Iznad nje se nalazila galerija s veličanstvenim umjetninama, a sve to i njih okruživali su vrhovi njujorških nebodera, koji su se vidjeli s druge strane zaobljenog zida od besprijekorno čistog stakla. Ispred je bila spuštena dnevna soba s namještajem od finog drva, presvučenog tkaninama zemljanih tonova, mjesto gdje su ne tako davno sjedili svi zajedno, kao saveznici, prijatelji, u zajedničkoj borbi protiv neprijatelja, koji je sada bio poznat i ponovno se našao ovdje. Mike Morales. Scarpetta je osjetila kako se cijev revolvera odvaja od njezine glave. Nije se okrenula. I dalje nije odvajala pogled od Bergerice, nadajući se da ova shvaća da je, kad je izišla iz dizala i pozvonila, bila sama. A onda ju je neka paklenska sila ščepala za nadlakticu i uvela u Bergeričin stan. Jedini razlog zbog kojeg je možda mogla nešto naslutiti bile su riječi jedne zaposlenice na recepciji kod ulaza u trenutku kada je Scarpetta nekoliko minuta ranije ušla u zgradu. Ta dražesna žena u besprijekorno skladnome odijelu nasmiješila joj se i rekla: “Ostali vas čekaju, doktorice Scarpetta.” Koji ostali? Scarpetta je trebala pitati. Bože presveti, zašto nije ništa pitala. Morales je trebao samo pokazati policijsku iskaznicu, no Čak ni to po svoj prilici nije bilo nužno. Ondje je bio samo nekoliko sati ranije. A bio je šarmantan, uvjerljiv, nije prihvaćao negativne odgovore. Morales je pogledao uokolo, raširenih zjenica, a iz ruke u kirurškim rukavicama na pod je ispustio malenu sportsku torbu. Zatim ju je otkopčao. Unutra su se nalazile sklopljene noge tronožnog stalka,

te spone od bezbojne plastike, kao i neke druge stvari koje Scarpetta nije uspjela prepoznati, no srce joj je počelo snažnije udarati upravo zbog tih plastičnih vrpca. Znala je što se s njima može učiniti i sada ih se bojala. “Samo lijepo pusti Jaime, pa sa mnom radi što želiš”, reče. “Oh, začepi.” Kao da mu je zamorna. Jednim jedinim kratkim potezom, Bergerici je vezao ruke na leđima, poveo je do kauča i snažno odgurnuo, tako da je bila prisiljena sjesti. “Ponašaj se pristojno”, reče Scarpetti, potom i njoj vežući ručne zglobove, vrlo čvrsto. Istog trenutka zgrčili su joj se prsti, a bol je postao nesnosan, kao da joj je nešto metalno snažno stisnulo ručne zglobove, pritisnulo joj žile i stalo zarezivati kost. Odgurnuo ju je na kauč, do Bergerice, u trenutku kada je gore, na katu, počeo zvoniti neki mobitel. Njegov je pogled s mobitela koji je bio istrgnuo iz Bergeričina grčevitog zahvata polagano prešao na galeriju na katu i prostorije koje su se nalazile iza nje. Telefon je zvonio, a zatim je prestao, a negdje se čulo kako teče voda. Potom je utihnuo i taj zvuk. A Scarpetta se sjetila Lucy u istom trenutku kad i Morales. “Još možeš lijepo prestati, Mike. Ne moraš to činiti...” zaustila je Bergerica. Scarpetta je već bila na nogama, a on ju je snažno odgurnuo, tako da se ponovno našla na kauču. Pojurio je na kat spiralnim stubama, tako brzo da se gotovo činilo da ih nogama i ne dodiruje. Lucy je ručnikom obrisala vrlo kratku kosu i punim plućima udahnula vodenu paru u jednoj od najljepših tuš-kabina koje je u posljednje vrijeme vidjela. Gregov tuš. Okružen staklom, s raskošnim glavama i mogućnostima prilagođavanja mlaza, mlaznicama za tijelo, parnom kupelji, glazbenom linijom sa surroundom i grijanim sjedalom, za slučaj da

čovjek poželi samo sjediti i slušati glazbu. Bergerica je u plejeru imala CD Annie Lennox. Možda je to bila i slučajnost, budući da ga je Lucy večer ranije puštala u svome stanu. Greg i njegovi viskiji, njegove fine i skupe stvari, i njegova odvjetnica iz Engleske... Lucy je silno zbunjivao muškarac koji istinski zna živjeti, ali je bio odabrao nekoga s kim to nikada ne bi mogao činiti, a sve zbog male genetske greškice. Otprilike kao da u nekom matematičkom računu pogrešno upišeš jednu znamenku. Kad dovršiš tu dugačku zakučastu jednadžbu, od pravog rješenja već si udaljen svjetlosnim godinama i padaš ispit. Bergerica je bila prava osoba, ali i pogrešno rješenje. Lucy je pomalo žalila njega, ali ne i sebe. Osobno je osjećala neopisivu sreću, drukčiju od svega što je dotada iskusila, a činilo joj se da sve to isključivo proživljava iznova i iznova. Bilo je to poput slušanja iste opojne skladbe u beskonačnost, kao što je upravo i činila pod tim raskošnim kapljicama vode: svaki dodir, svaki pogled, svaka slučajna nakana koja je rezultirala usputnim dodirom tijela koji je toliko erotičan i istodobno toliko dirljiv jer uistinu nešto znači. To nisu bili jeftini dodiri i osjeti. Niti obilježeni grizodušjem i potencijalnim stidom. Sve je izgledalo savršeno dobro, baš kako treba, a ona jednostavno nije mogla vjerovati da se tako nešto događa upravo njoj. Bio je to san koji u neupućenosti nikad nije ni mogla sanjati, jer se nijedan dio nje nikad nije bojao, niti je to želio više od onih noćnih mora o izvanzemaljcima ili fantastičnih snova o letećim strojevima i trkaćim automobilima. Te stvari nisu postojale, ili su bile stvarne, ali izvan dosega. Jaime Berger nije bila nešto nemoguće, niti mogućnost koja je Lucy ikada pala na pamet, iako nije bilo dvojbe o tome da je prilikom prvih susreta osjećala blagu vrtoglavicu, nervozu, za onih rijetkih prilika kada je bila u njezinoj blizini, kao da joj se nudi prilika da se malo poigra s nekom silno velikom, nepripitomljenom mačkom, na primjer leopardom ili tigrom, s kojom više nikada neće biti u istoj prostoriji, a kamoli je maziti. Lucy je ustala u kabini ispunjenoj parom, ne vidjevši ništa kroz zamagljeno staklo, razmišljajući o tome kako otvoreno razgovarati s tetom, kako joj objasniti, kako jednostavno razgovarati.

Otvorila je vrata u trenutku kada se pred njima pomaknuo nekakav obris, a para se ubrzo razmaknula i otkrila lice Mikea Moralesa. Nasmiješio joj se i podignuo pištolj na samo nekoliko centimetara od njezine glave. “Umri, kučko”, reče. Vrata su popustila pod udarcem velikog metalnog ovna za provaljivanje i svom snagom udarila o zid. Bacardica i uniformirani policajac, za kojeg joj se učinilo da se zove Ben, ušli su u prostor ispunjen tihom glazbom Coldplaya. U stanu 2D ugledali su doktoricu Kay Scarpettu. “Koji je sad ovo...?” reče Bacardica. Scarpetta je bila na svim zidovima. Plakati, neki od njih i od poda do stropa, ne snimljeni dok je pozirala, nego medijske fotografije iz studija u CNN-u ili na mjestu srušenih blizanaca, ili u mrtvačnici, posve zaokupljena poslom, nesvjesna činjenice da netko snima ono što je Bacardica nazivala “snimkom misaone akcije”. To nije značilo da prikazana osoba radi nešto moćno, nego da tako nešto radi mentalno. “Kao kakav jebeni hram”, reče Ben, ili kako se već zvao. Stan u stražnjem dijelu zgrade, kat iznad stana Terri Bridges, bio je nenamješten, izuzme li se ni po čemu osobit pisaći stol od jasenovine, okrenut prema zidu, i, uvučena pod njim, mala uredska stolica. Na stolu se nalazilo prijenosno računalo, jedan od onih novih modela PowerBooka ili AirBooka, ili kako se već sve ne zovu, skup i lagan gotovo poput pera. Bacardica je već čula priče o ljudima koji su ih slučajno bacili zajedno s hrpom starih novina i sada joj je bilo jasno kako je do toga moglo doći. Računalo je bilo povezano s punjačem, a na iTunesu se vrtjela stvar “Clocks” - tiho, ali tako da se neprestano ponavljala, samo Bog zna koliko dugo, jer je netko na meniju bio odabrao funkciju “repeat”. Na stolu su se nalazile i četiri malene vaze od jeftinog brušenog stakla, a u svakoj od njih bila je po jedna uvela ruža. Ona priđe stolu i otkine jednu od latica. “Žute”, reče. Policajac Ben, kako ga je sada u sebi zvala, bio je prezauzet razgledavanjem hrama posvećenog Scarpetti da bi mu bilo stalo do

nekoliko uvelih ruža i da bi shvatio kako je, iz ženske perspektive, žuta važna. Bacardičina potreba za potporom i utjehom tražila je crvene ruže, no instinktivno je znala da to nije sve. Muškarac koji ti pokloni žute ruže muškarac je kojeg nikada nećeš imati, muškarac kojeg želiš i radi kojeg bi trebala preokrenuti i nebo i zemlju samo da ga se nekako domogneš. Načas je pogledala Policajca Bena, već se pribojavajući da je to možda izgovorila naglas. “Znaš što?” reče ona sada. Glas joj je odjekivao od starih gipsanih zidova dok je koračala golim drvenim podovima, išla od sobe do sobe. “Ne znam što bismo trebali učiniti, jer se čini da u stanu nema ničega osim tog kompjutora i toaletnog papira.” Kad se vratila u hram, Policajac Ben i dalje je gledao Scarpettine fotografije, velike poput Times Squarea u odnosu na prostor na kojem su se nalazile. Obasjavao ih je baterijskom svjetiljkom, kao da bi tako mogao doznati nešto više. “Dok tako piljiš”, reče Bacardica, “ja ću nazvati Petea istražitelja Marina - i utvrditi što bismo to, dovraga, trebali učiniti s Golima u Gothamu. Kako uhititi internetsku stranicu, Ben?” “Ban”, ispravi je on. “Skraćeno od prezimena, Bannerman”, reče. Snop iz njegove svjetiljke prelazio je preko divovskih postera poput kometa koji se gasi. “Da sam na mjestu doktorice Scarpette,” reče on, “angažirao bih dvojicu tjelohranitelja.”

34

ZAZVONIO

JE FIKSNI TELEFON, A

OBJASNILA da

BERGERICA

JE

MORALESU

se radi o interfonu. “Vjerojatno netko iz osiguranja”, reče s kauča. Bila je blijeda i razdirao ju je bol. Ruke su joj iza leđa bile već jarkocrvene. Scarpetta sada više uopće nije osjećala šake. Imala je dojam da na završetku ruku ima po jedan kamen. “Vjerojatno su čuli pucanj.” Ako glas uopće može biti siv, onda je Bergeričin glas sada bio siv. Kad je Morales pojurio stubama nakon što se gore oglasio mobitel, neki poznati zvuk, Scarpetta je postavila pitanje koje će njoj promijeniti vječnost. Upitala je Bergericu: “Je li Lucy gore?” Bergerica je odgovorila razrogačenim očima, a onda su začule pucanj. Zazvučao je poput treska metalnih vrata, gotovo poput zaštitnih čeličnih vrata u Bellevueu. Zatim tišina. A Morales se sada vratio, i u tom trenutku Scarpetta više nije razmišljala ni o čemu na svijetu, osim o Lucy. “Molim te, pozovi hitnu”, reče mu. “Samo da ti kažem što se događa, doktorice.” Zamahnuo je pištoljem, držeći se nekako sve bizarnije. “Događa se to da tvoja

mala superjunakinja od nećakinje ima jebeni metak u jebenoj glavi. Zamisli samo koji zbirni IQ danas ubijam. Čovječe!” Podignuo je otkopčanu sportsku torbu i zaobišao kauč, tako da se sada našao ispred njega. Na ekranu mobitela koji je kopčom bio učvršćen za njegove nisko spuštene traperice vidio se prikaz praćenja kretanja GPS-a: debela ružičasta linija koja je vijugala po nekom dijelu zemljovida. Odložio je torbu na stolić i čučnuo kraj nje. Rukama u kirurškim rukavicama izvadio je par malenih tenisica Brooks i plastičnu vrećicu za dokaze u kojima su se nalazili polivinilni otisci Oscarovih prstiju koje je u bolnici uzela Scarpetta. Vrećica je bila masna, kao da je Morales na otiske bio nanio ulje ili neki lubrikant. Revolver je odložio na bedro. Zatim je izvadio otiske iz vrećice i navukao ih na prste lijeve ruke. Tek tada Scarpetta je uvidjela da je ljevak. Drugom rukom uzeo je pištolj, te je ustao i raširio prste lijeve ruke, s tim jezovito nepravilnim bijelim gumenastim vršcima prstiju, te se nacerio, zjenica toliko raširenih da se činilo da umjesto očiju ima crne rupe. “Neće me biti tu da im skinem obrnutu stranu”, reče. “Već su okrenuti.” Polagano je micao gumene prste i uživao. “Je li tako, doktorice Sherlock? Znate o čemu govorim. Koliko bi se ljudi sjetilo takve stvari?” Htio je reći da će otisci, budući da su izrađeni na temelju pravih otisaka, biti obrnuti, poput svojevrsnog negativa, kad se prenesu na neku površinu. Morales je to zacijelo ispravio kada je fotografirao otiske koje je ostavio na onoj svjetiljci u kadi stana Eve Peebles. Tko god bude fotografirao i uzimao otiske iz Bergeričina stana, otkrit će obrnuti raspored, zrcalni prikaz onoga što bi se moglo očekivati, te se pitati kako se takvo što uopće moglo dogoditi. Stručnjak za otiske morat će obaviti određene prilagodbe, prikazati različite perspektive, kako bi izveo preciznu geometrijsku analizu i podmetnute otiske usporedio s Oscarovim otiscima u IAFIS-u. “Odgovori kad ti se obratim, kučko.” Morales je ustao i nadvio se nad nju, sagnuvši se toliko da je osjetila miris njegova znoja.

Sjeo je kraj Bergerice i gurnuo joj jezik među usne, te je polagano počeo trljati pištoljem koji joj je stavio među noge. “Nitko se ne bi sjetio”, reče, obraćajući se Scarpetti. I dalje je dirao Bergericu pištoljem. Ona se nije micala. “Nitko”, reče Scarpetta. Ustao je i po staklenom stoliću počeo ostavljati tragove raznim prstima. Zatim je prišao bifeu, otvorio staklena vrata, pa izvukao onaj irski viski. Odabrao je višebojnu čašu koja je izgledala kao da je izrađena ručno, poput puhanog venecijanskog stakla, te u nju natočio viski. Oscarove otiske ostavio je i na boci i na čaši iz koje je pio u velikim pohlepnim gutljajima. Ponovno je zazvonio interfon. Morales se ni ovaj put nije obazirao. “Imaju ključ”, reče Bergerica. “Kad nešto čuju u ovoj zgradi, a ne javiš se, na koncu će ući. Dopusti da se javim i kažem da je sve u redu. Ne treba stradati još netko.” Morales je popio još nekoliko gutljaja. Posljednji je još Zadržao u ustima, a onda je pištoljem mahnuo Bergerici. “Reci im neka se nose”, reče. “Samo nešto pokušaj, svi su mrtvi istog trena.” “Ne mogu podignuti slušalicu.” Morales je zdvojno uzdahnuo, pa se približio i podignuo bežičnu slušalicu, te je prinio njezinu uhu i ustima. Scarpetta je na njegovu svijetlom licu primijetila sićušne crvene mrljice, nalik na pjegice, ali ne njegove pjegice i u njoj se pokrenulo nešto nalik na tektonske ploče koje se pomiču uoči katastrofalnog potresa. Ona ružičasta linija na ekranu mobitela i dalje je vijugala, kretala se. Netko ili nešto kreće se vrlo brzo. Oscar. “Molim te, nazovi hitnu”, reče ona. Morales je bez glasa ustima oblikovao riječ Žalim i slegnuo ramenima. “Molim?” reče Bergerica u mikrofon. “Doista? Znate što? To je vjerojatno televizor... Gleda nekog Ramba ili nešto slično. Hvala na brizi.”

Morales je udaljio telefon od njezina posve blijedog lica. “Pritisni nulu”, reče ona bezbojnim glasom. “Da prekineš vezu s interfonom.” Pritisnuo je nulu i vratio slušalicu na punjač. Marino je dodirnuo vrata kažiprstom i pogurnuo ih za centimetar- dva, istodobno iz džepa kožne jakne vadeći Glock. U istom trenutku alarmni sustav zvukom je upozorio na nedopušteni ulazak kroz vrata ili prozor. Marino se naglo okrenuo u Bergeričinu stanu, držeći pištolj objema rukama. Polagano je krenuo naprijed, a kroz jedan luk ugledao je spuštenu dnevnu sobu koja ga je podsjećala na svemirski brod. Bergerica i Scarpetta sjedile su na kauču, ruku vezanih na leđima. Po izrazu njihovih lica bilo mu je jasno da je već prekasno. Neka ruka pojavila se sa stražnje strane kutnog kauča i prislonila pištolj na Scarpettin potiljak. “Baci pištolj, kretenu”, reče Morales u trenutku kad je ustao. Marino je Glockom ciljao Moralesa, koji je bio zario cijev u Scar- pettinu plavu kosu, držeći prst na otponcu. “Čuješ me, Gorilo? Baci taj jebeni pištolj, jer ćeš inače gledati taj genijalni mozak po cijelom stanu.” “Odustani, Morales. Svi znaju da si ubojica. Možeš lijepo prestati”, izgovorila su Marinova usta, dok su mu misli grozničavo razmatrale mogućnosti koje su ga bez prestanka pritiskale uz isti zid, zid od kojeg se nikako ne može odvojiti, bez obzira na sve. Našao se u zamci. Može povući okidač, a to isto učinit će onda i Morales. Možda tako ubije Moralesa, pa će na životu ostati Bergerica i Marino. Ali tada će umrijeti Scarpetta. “Imaš malih problema s dokazima, Gorilo. Je li te tko kada nazvao gorilom?” upita Morales. “To mi se sviđa. Gorila. Gorilko.” Marino nije znao odrediti je li pijan ili drogiran. Ali definitivno je bio na nečemu.

“Jer... jer” - stao se smijuljiti - “jer si baš pravi špiljski čovjek, je li tako. Va-ni-la Go-ri-la 61. Kako ti se sviđa?” “Marino, nemoj baciti pištolj”, reče Scarpetta, neočekivano mirno i postojano. Ipak, lice joj je bilo posve mrtvo. “Ne može sve ubiti odjednom. Nemoj baciti pištolj.” “Čovječe, kakva junakinja. Zbilja je super, zar ne?” Morales joj svom snagom pritisne cijev na lubanju, a ona se lecne bez glasa. “Prava neustrašiva damica koja za pacijente ima sva ta ukočena trupla, ljude koji joj ne mogu zahvaliti, niti joj se potužiti ” Nagnuo se i licnuo joj uho. “Sirotica mala. Nisi mogla raditi sa živima? To i kažu u vezi s liječnicima poput tebe. To i da morate imati klimu na deset stupnjeva, jer inače ne možete spavati. Spusti taj jebeni pištolj!” prodere se sad na Marina. Pogledi su im se susreli. “U redu.” Morales slegne ramenima. Zatim se obrati Scarpetti: “Vrijeme je za san, pa ćeš ponovno vidjeti svoju dragu malu Lucy. Jesi li rekla Marinu da sam joj gore raznio mozak? Pozdravi mi sve u raju.” Marino je znao da Morales misli posve ozbiljno. Znao je da ljudi misle posve ozbiljno kad im je već svejedno, a Moralesu više nije bilo stalo ni do čega. Scarpetta mu ne znači baš ništa. Nitko mu ne znači ništa. Ubit će je. Marino reče: “Nemoj pucati. Odložit ću pištolj. Nemoj pucati.” “Ne!” poviče Scarpetta. “Ne!” Bergerica je samo šutjela, jer i nije mogla reći nešto čime bi promijenila situaciju. Znala je da je bolje šutjeti. Marino nije htio odložiti pištolj. Morales je ubio Lucy. Ubit će ih sve redom. Lucy je mrtva. Zasigurno je na katu. Zadrži li Marino pištolj, Morales ih ne može sve pobiti. Ali ubio bi Scarpettu. Marino mu ne može dopustiti da to učini. Lucy je mrtva. Svi će biti mrtvi. Na Moralesovoj desnoj sljepoočici pojavila se minijaturna crvena laserska točkica. Prvo je malo treperila, gadno podrhtavala, a onda

61 Izraz “vanilla gorilla” označuje visokog, krupnog, snažnog, obično i pogrbljenog bijelca.

je usporila kretanje i pomaknula se tek malo, poput tamnocrvene krijesnice. “Odložit ću pištolj na pod”, reče Marino, već se spuštajući u čučanj. Nije podignuo pogled, nije se ni osvrnuo. Ničim nije pokazao da je nešto vidio, te je odložio Glock na orijentalni sag, ni u jednom trenutku ne odvajajući pogled od Moralesovih očiju. “A sad se lijepo polagano uspravi”, reče Morales. Odvojio je pištolj od Scarpettina potiljka i usmjerio ga prema Marinu, dok mu je ona crvena krijesnica treperila oko uha. “I reci Mamice”, reče Morales kada se laserska točkica savršeno mirno zaustavila na njegovoj desnoj sljepoočici. Hitac je prasnuo s galerije i Morales se istog trenutka srušio. Marino to zapravo nikada nije vidio u stvarnosti, da se netko tako stropošta na pod, poput marionete prerezanih konaca. Pojurio je, zaobišao kauč i ščepao pištolj koji je ležao na podu, dok je krv šikljala iz Moralesove glave, šireći se po podu od crnog mramora. Marino je uzeo telefon i nazvao 911, te otrčao u kuhinju po nož, a onda se predomislio i iz stalka za noževe uzeo škare za meso, te prerezao plastične spone na Scarpettinim i Bergeričinim zapešćima. Scarpetta je potrčala na kat. Nije osjećala vlastite ruke u dodiru s ogradom. Lucy se nalazila neposredno iza vrata koja su s galerije vodila u glavnu spavaću sobu. Krvi je bilo posvuda: velike mrlje vidjele su se od mjesta od kojeg je puzala, s poda kupaonice, preko drvenog poda, do mjesta s kojeg je ustrijelila Moralesa Glockovom četrdeseticom koja je ležala kraj nje. Sjedila je, naslonjena na zid, i drhtala, s ručnikom u krilu. Bila je tako krvava da Scarpetta nije bila u stanju odrediti gdje ju je Morales točno pogodio, no svakako se radilo o glavi, moguće o zatiljku. Kosa joj je bila natopljena krvlju, a krv joj se slijevala i niz vrat i gola leđa, te se u lokvi skupljala iza i oko nje. Scarpetta je grčevito svukla kaput, a zatim i sako, te se spustila na pod uz nju. Imala je dojam da su joj ruke posve mrtve dok je dodirivala stražnju stranu Lucyne glave. Sakoom joj je pritisnula tjeme, a Lucy se glasno pobunila.

“Sve će biti u redu, Lucy”, reče Scarpetta. “Što se dogodilo? Možeš mi pokazati gdje te pogodio?” “Ovdje. Au! Isuse Kriste! Ovdje. Jebemu! Sve je u redu. Tako mi je hladno.” Scarpetta je rukom prešla niz Lucyn skliski vrat i leđa. Nije osjetila ništa, ali su je ruke počele peći i u njima je osjećala trnce, no činilo joj se da prsti nisu njezini. Na vrhu stuba pojavila se Bergerica. “Donesi ručnike”, reče joj Scarpetta. “Hrpu ručnika.” Bergerica je jasno vidjela da je Lucy pri svijesti, da je sve u redu. Odjurila je u kupaonicu. Scarpetta se obrati Lucy: “Je li ti neko mjesto sa stražnje strane bolno? Reci mi gdje osjećaš bol.” “Ništa straga.” “Sigurna si?” Scarpetta je davala sve od sebe, nježno je pregledavala rukom koja nije funkcionirala kako treba. “Samo provjeravam je li sve u redu s kralježnicom.” “Nije ništa straga. Imam dojam da nemam lijevo uho. Gotovo ništa ne čujem.” Premjestila se iza Lucy, tako da je sada sjedila iza nje, pa joj se Lucy našla između ispruženih nogu. Leđima se naslonila na zid, te je pomno opipavala stražnju stranu Lucyna tjemena koje je obilno krvarilo. “Jedva osjećam ruku”, reče Scarpetta. “Usmjeri mi prste, Lucy. Pokaži mi gdje te boli.” Lucy ju je uhvatila za ruku i dovela do jedne točke. “Točno ovdje. Bože presveti, kako boli. Mislim da bi moglo biti pod kožom. Sranje! Kako boli. Bože, nemoj pritiskati, užasno boli!” Scarpetta nije imala naočale za čitanje i nije vidjela ništa osim zamršene i krvave kose. Golim dlanom pritisnula je stražnju stranu Lucyne glave, a Lucy je kriknula. “Moramo zaustaviti krvarenje”, reče Scarpetta, krajnje smireno, ljubaznim tonom, gotovo kao da se obraća kakvom djetetu. “Bit će da je metak točno ispod kože tjemena, pa zato toliko boli kad ga

pritisnemo. Sve će biti u redu. Neće ti biti ništa. Hitna samo što nije stigla.” Bergerica je oko ručnih zglobova imala duboke brazde, a šake su joj bile jarkocrvene, ukočene i nespretne dok je širila nekoliko velikih bijelih ručnika, te ih stavljala Lucy oko vrata, kao i ispod nogu. Lucy je bila gola i mokra, što je značilo da je zacijelo tek bila izišla ispod tuša kad ju je Morales ustrijelio. Bergerica se spustila na pod kraj njih. Ruke i bluza već su joj bili posve krvave, iako je samo ovlaš dodirivala Lucy i neprestano joj ponavljala da će s njom sve biti u redu. Sve će biti u redu. “Mrtav je”, reče Bergerica Lucy. “Spremao se ustrijeliti Marina i sve nas pobiti.” Živci u Scarpettinim rukama tada su se počeli buditi, i to bez milosti: imala je osjećaj da je bodu milijuni iglica. Sada je nejasno osjećala malenu, tvrdu izbočinu na stražnjoj strani Lucyne lubanje, nekoliko centimetara lijevo od sredine. “Točno ovdje”, reče, obraćajući se Lucy. “Pomozi mi, ako možeš.” Lucy je pridignula ruku i pomogla joj da pronađe rupu, a Scarpetta je istisnula zrno, uz Lucyne glasne prosvjede. Metak je bio srednjeg do velikog kalibra, poluobložen i deformiran. Dodala ga je Bergerici i ručnikom čvrsto pritisnula ranu, da zaustavi krvarenje. Scarpettina je majica bila natopljena krvlju, a pod oko nje posve klizav. Činilo joj se da zrno nije ušlo u lubanju. Pretpostavila je da ju je pogodilo pod kutom i da je najveći dio kinetičke energije potrošilo na razmjerno malenom prostoru i to u samo nekoliko milisekunda. Na površini tjemena ima mnogo krvnih žila, tako da je krvarenje obilno i uvijek izgleda gore nego što zapravo jest. Scarpetta je ručnikom čvrsto pritisnula ranu, dok je desnom rukom pridržavala Lucy za čelo. Lucy se svom težinom naslonila na nju i sklopila oči. Scarpetta joj je opipala vratnu arteriju i provjerila puls: ubrzan, ali ne pretjerano. I disanje je bilo pravilno. Nije bila nemirna, i nije se doimala smetenom i izgubljenom. Nije bilo nikakvih znakova o tome da bi mogla utonuti u stanje Soka. Scarpetta joj je ponovno obavila čelo, snažno pritišćući ranu, tako da prestane krvariti.

“Lucy, moraš otvoriti oči i ostati budna. Slušaš me? Možeš nam ispričati što se dogodilo?” upita Scarpetta. “Otrčao je gore i onda smo začule hitac. Sjećaš li se što se dogodilo?” “Svima si spasila život”, reče Bergerica. “Sve će biti u redu. Sa svima je sve u redu.” Milovala ju je po ruci. “Ne znam”, reče Lucy. “Sjećam se da sam se tuširala. A onda sam se odjednom našla na podu i imala sam dojam da me netko po glavi opalio nakovnjem. Kao da me auto udario u potiljak. Još nekoliko trenutaka nisam ništa vidjela. Već mi se činilo da sam oslijepjela, a onda sam odjednom ugledala svjetlo i slike. Čula sam ga dolje, ali nisam mogla hodati. Vrtjelo mi se u glavi, pa sam otpuzala do stolice, nekako otklizala po drvu do kaputa, pa sam izvadila pištolj. I onda sam ponovno progledala.” Krvavi Glock nalazio se na krvavome podu u blizini ograde galerije, a Scarpetta se sjetila da je to onaj pištolj koji je Marino Lucy darovao za Božić. Bio joj je to najdraži pištolj. Tada je bila rekla da je to nešto najljepše što joj je ikada dao, džepni model kalibra 40 s laserskim nišanom i uz njega kutije ultrabrzih dum-dum metaka. Poznavao je njezin ukus. Upravo ju je on učio pucati dok je još bila dijete, kad bi njih dvoje nestali u njegovu kamionetu, a Lucyna majka - Scarpettina sestra, Dorothy - kasnije bi preko telefona psovala, obično nakon nekoliko pića, vrištala na Scarpettu jer će upropastiti Lucy, prijeteći da joj više nikada neće dopustiti da je posjeti. Dorothy vjerojatno nikada ne bi ni dopustila Lucy da posjeti Scarpettu, da nije bilo tog malog problema, činjenice da nije željela dijete, jer je i sama Dorothy bila dijete koje će uvijek tražiti nekog taticu da se brine za nju, ili da je tetoši, da je obožava onako kako je njihov otac tetošio Scarpettu i ovisio o njoj. Ona je jednom rukom gurala Lucyno čelo, a drugom joj držala ručnik na potiljku. Ruke su joj sada bile vruće i nekako kao natečene, a u njima je osjećala pulsiranje. Krvarenje se u međuvremenu bitno usporilo, ali i dalje nije htjela podignuti ručnik i pogledati. Samo je i dalje pritiskala. “Izgleda kao tridesetosmica”, reče Lucy, pa ponovno zažmiri. Bit će da je vidjela zrno kad ga je Scarpetta predala Bergerici.

“Samo neka ti oči budu otvorene i ostani budna", reče Scarpetta. “Sve je u redu, ali budi budna. Čini mi se da nešto čujem. Mislim da je stigla hitna. Idemo na hitnu, pa ćemo obaviti sve one zabavne preglede koje toliko voliš. Rendgen. Magnetnu. Reci mi kako se osjećaš.” “Užasno me boli. Sve je u redu. Jesi li mu vidjela pištolj? Baš me zanima koji je. Ne sjećam se da sam ga vidjela. Ne sjećam se ni njega.” Scarpetta je čula kako se otvaraju ulazna vrata stana, a zatim i zveket i napete glasove. Marino je spasioce požurivao na kat. Svi su nešto glasno govorili. Sklonio im se s puta i pogledao u Lucy u velikim krvavim ručnicima, a potom i u Glock na podu, te se sagnuo i podignuo ga. Učinio je jedinu stvar koja se nikada ne radi na mjestu zločina. Uzeo ga je golim rukama i s njim se udaljio, nestao u kupaonici. Dvojica bolničara razgovarala su s Lucy, postavljala joj pitanja, a ona je odgovarala, dok su je smještali na nosila i zakopčavali pojasove. Scarpetta je bila toliko zaokupljena time da nije ni primijetila kako se Marino nekako spustio dolje, u dnevnu sobu, te je ondje bio s trojicom uniformiranih policajaca. Ostali članovi interventne ekipe polagali su Moralesovo tijelo na druga nosila. Nitko ga nije ni pokušao oživiti, jer je već neko vrijeme bio mrtav. Marino je vadio magazin iz Glocka - Lucyna Glocka - kako se činilo, i čistio cijev, dok je jedan policajac držao otvorenu papirnatu vrećicu. Marino im je objašnjavao kako je Bergerica interfonom otključala vrata stana i pustila ga unutra, a da Morales toga nije bio svjestan. Marino je izmišljao priču o tome kako mu se približio koliko je god mogao, a potom mu namjerno privukao pažnju, tako da je podignuo pogled. “I tako mi je pružio točno toliko vremena koliko mi je trebalo da ispalim metak prije nego što nekoga ustrijeli”, slagao je Marino policajcima. “Stajao je iza Doktorice i držao joj pištolj na potiljku.” S njima je bila i Bergerica, koja je sada rekla: “Bile smo ovdje, na ovom kauču.” “Tridesetosmica bez udarača”, reče Marino. Sve je to govorio i pokazivao, preuzimao krivnju, ali ne i zasluge, za to što je nekoga ubio, a Bergerica je besprijekorno podupirala

njegovu priču. Činilo se da joj je nova životna uloga štititi Lucy od nevolja. S pravnog stajališta, Lucy apsolutno nikako nije mogla posjedovati pištolj u New Yorku, čak ni u stanu, čak ni za samoobranu. S pravnog stajališta, taj je pištolj i dalje pripadao Marinu, jer nikada nije sredio papire, nikada nije prenio vlasništvo nad darom na Lucy, jer se nakon tog Božića u Charlestonu prije godinu dana dogodilo mnogo toga. Nitko nije bio sretan zbog razvoja situacije. Rose onda više nije bila pri sebi, a još neko vrijeme nitko nije znao zašto, dok Scarpetta nije bila u stanju popraviti njihov svijet, koji je, kako se činilo, pucao po šavovima i raspadao se, poput stare loptice za golf koja je ostala bez vanjskog omotača. Bio je to početak, kako je ona zaključila, i to ne tako davno, njihova kraja. Krvavom rukom držala je Lucy za krvavu ruku dok su bolničari uz zveket odvozili kolica prema dizalu, a jedan od njih radiovezom se javljao vozaču koji ih je čekao pred zgradom. Vrata su se otvorila i iz dizala je izišao Benton, u onom prugastom odijelu, izgledao jednako kao na CNN-u, kad ga je gledala na BlackBerryju dok je pješačila prema Bergeričinu stanu. On je uhvatio Lucy za drugu ruku i zagledao se u Scarpettine oči. Tuga i olakšanje na njegovu licu nikako nisu mogli biti dublji.

35 13. SIJEČNJA

SCARPETTA

ELAINE’S NIJE DOŠLA bio dovoljno važan da zasluži naklonost i krajnji imunitet ako nije bio simpatičan legendarnoj vlasnici restorana. Kada bi Elaine svake večeri sjela za jedan od svojih stolova, iščekivanje se uzdizalo poput duhanskog dima od prethodne večeri, kad se umjetnost obožavala, kritizirala i redefinirala - sve samo ne ignorirala - i kad se na vratima mogao pojaviti bilo tko, u bilo kojem stanju. Među tim su se zidovima nalazili odjeci jedne prošlosti za kojom je Scarpetta žalila, ali joj nije nedostajala, budući da je u taj restoran prvi put došla nekoliko desetljeća ranije, za jednog vikenda provedenog s muškarcem u kojeg se bila zaljubila za studija prava na Georgetownu. Njega više nema, ona ima Bentona, a dekor u restoranu u međuvremenu se nije promijenio: crno, osim crvenih keramičkih pločica na podu, kuke za vješanje kaputa i telefonske govornice koje se, koliko je Scarpetta znala, više ne koriste. Na policama su se nalazile knjige s autogramima autora za koje su gosti znali da ih ne smiju dirati, a fotografije glasovitih intelektualaca i filmskih zvijezda ispunjavale su i posljednji slobodni prostor na zidovima, sve do stropa. Scarpetta i Benton svratili su do Elaine da se pozdrave poljubac u obraz i Već vas dugo nisam vidjela, gdje ste vi? Scarpetta je tako doznala da je upravo propustila bivšeg državnog tajnika, a prošli tjedan bivšeg vođu napada Giantsa koji joj nije bio drag, dok je večeras propustila jednog televizijskog voditelja i novinara koji joj je bio još manje drag. Elaine je rekla da joj dolaze i drugi gosti, no DO STOLA U RESTORANU ZAHVALJUJUĆI slavi, jer ondje nitko nije

to nije bila neka novost, jer je velika matrona poznavala sve koji su se bilo koje večeri očekivali u njezinu salonu. Scarpettin najdraži konobar, Louie, pronašao im je idealan stol. Dok joj je pridržavao stolicu, rekao je: “To ne bih trebao spominjati, ali čuo sam što se dogodilo.” Odmahivao je glavom. “Ne bih to trebao reći... ali baš vama... Gambino, Bonanno? U njihovo je vrijeme bilo bolje. Znate? Radili su to što su radili, ali su imali i određene razloge, shvaćate? Nisu samo tako išli uokolo i iz zabave ubijali ljude. Pogotovo nitko nije tako ubio neku sirotu ženu. Patulj- čicu. I udovicu u godinama. Pa onda još i drugu ženu i onog klinca. Kako su se ovi uopće mogli oduprijeti?” “Nikako”, reče Benton. “A ja? Ja vjerujem u betonske cipele. Postoje posebne situacije. Nećete mi zamjeriti ako upitam: kako je mali... znate, kako je onaj drugi patuljak? Imam osjećaj da ne bih trebao koristiti tu riječ jer je mnogi upotrebljavaju pogrdno.” Oscar se bio javio FBI-u i s njim je sve bilo u redu. Mikročip s GPS-om izvadili su mu iz lijeve strane stražnjice i sada se odmarao, kako se izrazio Benton, na jednom privatnom i otmjenom psihijatrijskom odjelu u McLeanu, u Belmontu, koji su nazivali Paviljon. Prima terapiju i, što je najvažnije, uživa u osjećaju sigurnosti dok se pokušava srediti. Scarpetta i Benton ujutro će se vratiti u Belmont, u Massachusettsu. “Dobro je”, reče Benton. “Reći ću mu da si pitao za njega.” Louie reče: “Što vam mogu donijeti? Pića? Lignje?” “Kay?” reče Benton. “Škotski viski. Najbolji čisti.” “Može i meni.” Louie im namigne: “Za vas? Bit će iz moje specijalne zalihe. Dva nova viskija koja morate kušati. Netko vozi?” “Samo neka bude jak”, reče Scarpetta, a Louie krene prema šanku. Iza nje, za stolom kraj prozora koji je gledao na Drugu aveniju, neki krupan muškarac s bijelim kaubojskim šeširom sjedio je sam, posvećen, kako se činilo, čistoj votki ili džinu s malo limuna. Tu i

tamo nakrivio bi glavu i izvio vrat da pogleda rezultat košarkaške utakmice koja se bez tona prikazivala na ekranu iznad njegove glave, a Scarpetta je tako načas ugledala njegovu snažnu donju vilicu i debele usne, kao i dugačke sijede zaliske. Nakon toga još je piljio uprazno, polagano okretao čašu u malenim krugovima na bijelome stolnjaku. Nešto u vezi s njim bilo joj je poznato. Prisjetila se jedne snimke koju je vidjela na televiziji, pa je tako uslijedio i šok: gleda Jakea Loudina. Ali to nije moguće. Čovjek je u pritvoru. Ovaj je čovjek nizak, podosta mršav. Tada je uvidjela da je riječ o glumcu koji više nije prezaposlen. Benton je proučavao jelovnik, lica zakrivenog plastificiranim popisom na čijoj je prvoj stranici bila prikazana Elaine. Scarpetta mu reče: “Izgledaš poput Pinka Panthera na zadatku.” Zaklopio je jelovnik i odložio ga na stol, pa rekao: “Postoji nešto osobito i konkretno što želiš svima priopćiti? Budući da si ovaj mali skup organizirala iz razloga koji nadilaze puku društvenost. Samo sam mislio kako bi bilo dobro da to spomenem prije nego što se pojave.” “Ništa određeno”, odgovori Scarpetta. “Samo sam željela iznijeti sve što me tišti. Imam dojam da bismo svi trebali reći što nam je na umu prije nego što pođemo kući. Žao mi je što odlazimo. Nekako mi se čini da ne bismo trebali biti ondje dok su svi ovdje.” “S Lucy će sve biti u najboljem redu.” U Scarpettinim očima zablistale su suze. To nikako nije mogla preboljeti. Osjećaj jeze i užasa obavijao joj je srce poput neželjenih dlanova. Bila je svjesna, čak i u snu, kako je zamalo pretrpjela velik gubitak. “Nije red na nju.” Benton približi stolicu i uhvati je za ruku. “Kad ne bi bilo tako, ne bi je bilo već odavno.” Scarpetta ubrusom obriše oči, pa se zagleda u televizijski ekran, kao da je zanima utakmica, o kojim god momčadima da se radilo. Nakašljavši se, tada reče: “Ali to je gotovo nemoguće.” “Nije. A oni revolveri? Oni za koje ti uvijek govorim da nikako ne bi trebali ni postojati, jer su toliko lagani? Eto, vidiš zašto, samo što je ovaj put sreća bila na naSoj strani. Trzaj je nevjerojatan. Kao

da te konj kopitom raspali po ruci. Rekao bih da se trznuo kad je povukao okidač, a Lucy se vjerojatno pomaknula. Plus mali kalibar, mala brzina... Osim toga, mora biti tu, s nama. Ne ide ona nikamo. Sa svima nama sve je u redu. I više nego u redu”, reče Benton, pa je poljubi u nadlanicu, a zatim nježno i u usta. Nekoć u javnosti nije tako otvoreno pokazivao naklonost. Činilo se da mu to više ne smeta. Ako Goli u Gothamu još i postoje, sutra će se vjerojatno pojaviti na toj stranici - cijelo društvo koje je Scarpetta pozvala na večeru. Ona nije ni ušla u stan u kojem je anonimni autor pisao okrutne i osvetoljubive kolumne, a sad kad je znala tko je autorica, prema njoj je osjećala tek sažaljenje. Bilo joj je posve jasno zašto se Terri Bridges tako okrenula protiv nje. Terri je od svoje junakinje primala bezdušne elektroničke poruke koje su je ponižavale, ili je tako barem mislila, a kad joj je prekipjelo, svojem je alter egu dala u zadaću da javno raščereči Scarpettu. Terri je sama povukla okidač, ispalila više hitaca u ženu čije su navodne uvrede bile kap koja je prelila čašu u čitavom životu prepunom zlostavljanja i ponižavanja. Lucy je utvrdila da je Terri napisala ona dva novogodišnja teksta 30. prosinca, te da su ti tekstovi čekali u redu i da su automatski otišli Evi Peebles nakon što Terri više nije bila među živima. Lucy je otkrila i da je poslije podne 31. prosinca, samo nekoliko sati prije nego što je ubijena, Terri izbrisala sve poruke primljene od Scarpette612, posve sigurno ne zbog toga što je slutila da će umrijeti, nego, barem prema Bentonovu mišljenju, jer je i sama upravo počinila zločin, anonimno, protiv sudske patologinje s kojom će se napokon vidjeti, ali u mrtvačnici. Benton je smatrao da je Terri imala savjest, i to podosta izraženu, te da je upravo zbog toga izbrisala stotinu i nešto elektroničkih poruka za koje je mislila da su ih razmijenile Scarpetta i ona. Terri su napetost i tjeskoba nalagale da izbriše sve dokaze o tome da eventualno postoji veza između Golih u Gothamu i Terri Bridges. Brisanjem te korespondencije iz života je izbrisala i svoju posrnulu junakinju. Tako je glasila Bentonova teorija. Scarpetta nije imala određenu teoriju, osim tvrdnje da će uvijek postojati nekakve teorije.

“Napisala sam Oscaru pismo", reče, pa otvori torbicu i izvadi omotnicu. “Nekako mislim da bi ga svi trebali pročitati, da ću im pokazati. Ali prvo ga želim pročitati tebi. Nije e-mail, već pravo pismo, na pravom papiru, sa zaglavljem, koje nisam upotrijebila već tko zna koliko. Ali nisam ga napisala pisanim slovima. Rukopis mi se s vremenom samo kvari. Budući da neće doći ni do kakvog suđenja, Jaime je rekla kako Oscaru mogu priopćiti što god želim, pa sam to i učinila. Dala sam sve od sebe da mu objasnim kako je Terri dolazila u teške situacije zbog obitelji, te da je upravo zbog tog ranog programiranja morala imati nadzor nad svime što joj je bilo unutar dosega. Bila je bijesna jer je bila povrijeđena, a povrijeđeni ljudi često nanose bol drugima, no ispod svega toga bila je dobar čovjek. Sve sam ti malo sažela, jer je pismo dugačko.” Iz omotnice je izvadila četiri presavijena lista debelog žutobijelog papira, te ih je pomno raširila. Pogledom je preletjela više odlomaka i na koncu došla do dijela koji je željela pročitati Bentonu. Čitala je tiho: ... U tajnoj prostoriji na katu, gdje je pisala kolumne, nalazile su se žute ruže koje je dobila od tebe. Sačuvala ih je sve redom, a uvjerena sam da ti to nikad nije spomenula. Nitko ne bi učinio tako nešto bez dubokih i važnih osjećaja, Oscare. Htjela bih da to dobro zapamtiš, a ako zaboraviš, da ponovno pročitaš ovo pismo. Zato sam ga i napisala. Da ga zadržiš. Bila sam toliko slobodna da pišem i njezinoj obitelji. Izrazila sam sućut i prenijela im što sam mogla, jer imaju mnogo, mnogo pitanja. Nažalost, čini se da dr. Lester nije bila susretljiva koliko su očekivali, pa sam ih upoznala s onim što još nisu znali, uglavnom telefonom i u nekoliko e-mailova. Govorila sam o tebi, a oni su ti se u međuvremenu možda i javili. Ako nisu, uvjerena sam da hoće. Rekli su mi kako žele da ti kažem što je Terri navela u oporuci, a o tome ti kane i pisati. Možda već jesu. Neću otkriti pojedinosti njezinih želja, jer nije na meni da o tome govorim. Ali u skladu s molbom njezine obitelji, navest ću ovo: značajan iznos ostavila je udruzi Mali ljudi Amerike, za pokretanje zaklade koja će nuditi pomoć u medicinskoj skrbi za one koji žele i trebaju određene zahvate (poput korektivnih operacija) izvan kruga onoga Sto pokriva redovno

činiti nepravedno se smatra pitanjem izbora: ortodontski zahvati, primjerice, i, u nekim slučajevima, produljenje kosti. Ne treba ni naglašavati da je Terri imala veliko i nježno srce... Scarpetta je pročitala koliko je mogla, jer ju je onda ponovno posve preplavio veliki val tuge. Sklopila je pismo i vratila ga u omotnicu. Louie im je prišao s pićem i udaljio se jednako nenametljivo. Otpila je gutljaj. Piće ju je grijalo dok se spuštalo prema želucu, a aroma joj je odmah pobudila i um, koji kao da se bio povukao na neko samotno mjesto, pa ga je trebalo osokoliti. “Ako misliš da to ne bi smetalo liječenju tvog pacijenta” - uručila mu je omotnicu - “možeš li se pobrinuti za to da dobije ovo pismo?” “Značit će mu više nego što misliš”, reče Benton, pa ga spremi u unutarnji džep meke crne kožne jakne. Bila je nova, kao i remen s Winstonovom kopčom s orlovskom glavom, te ručno izrađene čizme. Lucy je na taj način, kako se izrazila, proslavila to što je izbjegla još jedan metak. U takvim situacijama ljudima je kupovala darove. I to ne jeftine. Scarpetti je kupila još jedan sat koji joj doista nije trebao - titanijski Breguet s grafitnom plohom - koji je dobro pristajao uz crni Ferrari F430 Spider. Rekla je da je Scarpetti kupila i taj auto. Nasreću, bila je to šala. Scarpetta bi se prije vozila na biciklu nego sjela u neki od takvih automobila. Marino je dobio novi motocikl, trkaći crveni Ducati 1098 koji mu je Lucy čuvala u svom hangaru u White Plainsu, budući da je rekla kako u gradu ne smije voziti ništa što ima manje od četiri kotača. Podosta neuljudno dodala je da mora paziti na kilograme, jer inače neće stati na neki supermotor, koliko god bio super. Scarpetta nije imala pojma o tome što je Lucy mogla pokloniti Bergerici. Nije postavljala pitanja, osim kad je Lucy željela da ih postavlja. Scarpetta je bila strpljiva, a Lucy je i dalje čekala osudu koju Scarpetta uopće nije kanila iznijeti, jer nije ni osjećala da bi je trebala osuditi. Ni približno. Nakon što je preboljela početni šok, iako zapravo nije bilo opravdanja za šok, Scarpetti je bilo više nego drago. Ona i Bergerica čak su se prošlog tjedna našle na ručku, njih dvije same u restoranu Forlini’s, u blizini Bergeričina ureda, te su sjedile u separeu za koji je Bergerica rekla da je gotovo ponio Scarpettino ime. Rekla je kako taj separe donosi sreću, jer se u njemu objavljuju

prekidi. Scarpetta je rekla kako ne vidi način na koji hi se to moglo smatrati sretnom okolnošću, a Bergerica, koja je, kako se pokazalo, navijala za Yankeese, te je nekoć redovito išla na utakmice, pa joj se činilo da bi ponovno mogla početi pratiti bejzbol uživo, odgovorila je da sve ovisi o tome tko je određen za udarača u posljednjoj izmjeni. Scarpetta nije morala pratiti bejzbol da shvati bit tih riječi. Jednostavno joj je bilo drago da separe nazvan po zapovjedniku njujorških vatrogasaca nije onako neugodan kao što bi bio u ne tako davnoj prošlosti. Rijetki su ljudi o Scarpetti znali onoliko koliko je znala Jaime Berger. “Nisam ti odgovorio na pitanje”, reče Benton, zagledan u vrata. “Oprosti.” “Zaboravila sam pitanje.” “Tvoje pismo. Hvala što si mi ga pročitala, ali nemoj ga pročitati i njima.” “Tako sam i mislila.” “Njima ne treba dokaz o tome da si dobro i pristojno ljudsko biće.” Benton nije odvajao pogled od njezinih očiju. “Toliko je očito.” “Svi znaju za ona sranja na internetu, mejlove koje je Morales slao pod tvojim imenom i sve ostalo... Znamo tko si i što si, znamo i što nisi. Nisi kriva ni za što od svega što se dogodilo, a ti i ja i dalje ćemo razgovarati o tome i unedogled ponavljati iste stvari. Emocijama treba mnogo vremena da sustignu intelekt. Osim toga ja bih se trebao osjećati krivim. Morales je sva ta sranja pokupio od one Nancy... kako se ono zove? A Marino nikad ne bi prihvatio tu čudakinju za terapeutkinju da ga ja nisam poslao u onaj prokleti centar za liječenje i još trošio vrijeme savjetujući se s njom.” “Slažem se, nije smjela ni razgovarati s Moralesom. Ali jasno mi je zašto je pristala.” “Ne”, reče Benton. “To se nikako nije smjelo dogoditi. Vjerojatno ju je zaveo preko telefona. Ne znam što je rekao, ali nikako mu nije smjela reći baš ništa od svega onoga što joj je povjerio Marino. To je takvo kršenje propisa da je s njom u profesionalnome smislu gotovo. Već radim na tome.”

“Nemojmo nikoga kazniti. I ovako je već dosta kažnjavanja, dosta toga da se ljudi ne slažu, da se glože i nameću, donose odluke u ime drugih i osvećuju se. To je, neizravno, i razlog zbog kojeg je Terri mrtva. Eva također. Da se Terri nije osvećivala svima redom... No, dobro, ako Marino želi nagaziti svoju bivšu praznoglavu terapeutkinju, neka on to obavi sam.” “Vjerojatno si u pravu”, reče Benton. “Stigli su.” Ustao je, kako bi ga Marino vidio u gužvi i tami, a to četveročlano društvo, u kojem je bila i Marinova nova djevojka, Bacardica, koja je doista imala i krsno ime - Georgia - te Bergerica i Lucy, počelo se provlačiti kroz pretrpani restoran, pozdravljajući se s Elaine i šaleći se na račun stvari koje Scarpetta sa svog mjesta nije mogla čuti. Svi su onda već trenutak kasnije izvlačili stolice i sjedali, a stjecao se dojam i da su dobro raspoloženi. Lucy je na glavi imala kapu sa zaslonom i oznakama Red Soxa, vjerojatno kako bi time zadirkivala Bergericu, koja je po prirodi stvari mrzila taj bostonski klub, no ipak ponajviše kako bi prikrila maleno izbrijano mjesto na tjemenu. I to je bilo sve. Ta povreda Lucyne taštine, rana od metka na njezinu potiljku u međuvremenu je zarasla, a više nije bilo ni posljedica malenog potresa mozga. Marino je, onako kako samo on to zna, Lucyno stanje sažeo riječima: “Sve pet, ne može bolje, jer gore i nema što pogoditi osim kosti.” Louie se vratio s tanjurima na kojima su bile njihove glasovite lignje, te je primao narudžbe bez zapisivanja. Bergerica i Lucy htjele su kušati njegovu posebnu zalihu škotskog viskija, a Bacardica se nije odlučila za tradiciju povezanu sa svojim prezimenom, nego je naručila martini sa sokom od jabuke. Marino je prvo malo oklijevao, no onda je odmahnuo glavom. Činilo se da mu je neugodno. Nitko nije obraćao pozornost, a Scarpetta je znala što se dogodilo. Ispružila je ruku iza Lucy i dodirnula Marinovu nadlakticu. On se naslonio, a drvena je stolica zaškripala. “Kak’ ide?” upita je. “Jesi li kada bio ovdje?” upita ona. “Ne. Ne idem ja na takva mjesta. Ne volim voditi privatne razgovore dok mi dva stola dalje sjedi Barbara Walters.” “To ti nije Barbara Walters. Ovdje imaju Red Stripe, Buckler, Sharp’s. Ne znam što sada piješ”, reče Scarpetta.

Nije ga poticala na to da pije, niti da ne pije. Samo mu je željela reći da joj je svejedno pije li on ili ne, te da bi do toga trebalo biti stalo jedino njemu, dok je njoj stalo jedino do njega. Marino upita Louieja: “Još imate Red Stripe?” “Apsolutno.” “Možda malo kasnije”, reče Marino. “Možda malo kasnije”, ponovi Louie, zajedno s ostalim narudžbama, pa se udalji. Bergerica je gledala Scarpettu, a onda je naglo skrenula pogled prema onom muškarcu u bijelome šeširu kraj prozora. “Znaš što mislim”, reče joj Bergerica. “Nije on”, reče Scarpetta. “Zamalo me izdalo srce kad sam ušla”, reče Bergerica. “Nemaš pojma... Pomislila sam: Pa kako je to moguće?” “I dalje je gdje treba biti?” “Misliš u paklu?” ubaci se Lucy. Činilo se da točno zna o čemu razgovaraju. “Trebao bi biti u paklu.” “Nemoj mi sada tu opet smišljati nekakve nove ideje, Rocky”, reče joj Marino. Tako ju je nekoć zvao, jer nikada nije znala kada treba prestati udarati i uvijek ga je izazivala na boksačke i hrvačke okršaje, sve dok nije napunila dvanaest i dobila prvu mjesečnicu. Njegovo je srednje ime bilo Rocco, pa se Scarpetti uvijek činilo da je to što on nju zove Rocky svojevrsna projekcija. To što mu se sviđalo kod Lucy sviđalo mu se i kod njega samoga, samo što to nije znao. “Baš me briga što tko govori, ali ja sam luda za tim prokletim filmovima”, reče Bacardica kad se Louie već vratio do njih. “Čak i posljednji u nizu, Rocky Balboa. Na kraju uvijek plačem. Ne znam zašto. Prava krv i utroba...? Ni slučajno neću pustiti suzu. Ali filmovi. .. Gotova sam.” “Netko od vas vozi?” ponovno upita Louie, a onda, kao i obično, sam odgovori na to pitanje: “Naravno da ne. Nitko ne vozi. Ne znam što se dogodilo. Sila teže”, reče još, dajući im do znanja da su pića jaka. “Počnem točiti i sila teže posve preuzima stvar. Ne mogu pridignuti bocu, samo točim.”

“Roditelji su me kao klinku često dovodili ovamo”, reče Bergerica Lucy. “Ovo je dio starog New Yorka. Moraš upijati pojedinosti, jer jednog dana više neće biti ni ostataka doba kad je sve bilo bolje, čak i ako tada nije tako izgledalo. Ljudi su ovamo dolazili i doista razgovarali o umjetnosti i idejama. Hunter Thompson, Joe DiMaggio.” “Zapravo nikada nisam ni pomislila da bi Joe DiMaggio mogao razgovarati o umjetnosti i idejama. Uglavnom o bejzbolu - ali ne i o Marilyn Monroe. Svi znamo da nije govorio o njoj”, reče Lucy. “Samo se nadaj da ne postoje duhovi”, reče Benton, obraćajući se svojoj gotovo nećakinji. “Nakon toga što si učinila.” “To sam baš htjela pitati”, reče Bacardica Lucy. “Hej... U ovom ima vraški mnogo jabuka.” Uhvatila je Marina pod ruku i naslonila mu se na rame, a onaj istetovirani leptir ukazao se iznad ruba uskog topića na sada uzdignutim grudima. Bacardica reče: “Od tog pada stranice, a kakva je to samo zagonetka, nisam vidjela tu prokletu fotografiju. Lažna je, zar ne?” “Kako to misliš?” upita nedužno Lucy. “Nemoj mi tu sada glumiti da si neupućena kao lisica.” Bacardi se nasmiješi i otpije gutljaj martinija, ne osobito profinjeno. Scarpetta se obrati Bergerici: “Bit će da si kao dijete vidjela hrpu zanimljivih ljudi.” “Mnoge ljude na ovim slikama”, reče Bergerica. “Za pola njih Lucy nije ni čula.” “Evo nje opet. Pravo je čudo da mi netko uopće pristaje poslužiti piće”, reče Lucy. “Još sam desetogodišnjakinja. I tako će ostati cijeli život.” “Nije te bilo kad je ubijen JFK, kao ni Bobby, ni Martin Luther King. Nije te bilo čak ni u vrijeme Watergatea”, reče Bergerica. “Jesam li možda propustila i nešto dobro?” “Kad je Neil Armstrong hodao po Mjesecu. To je bilo dobro”, reče Bergerica. “Ja sam se tada već bila rodila, kao i kad je umrla Marilyn Monroe.” Bacardica se ponovno uspjela ubaciti u razgovor. “Da čujemo o toj fotografiji. Kompjutorskom crvu ili kako je već nazivaju mediji.”

“Na internetu postoje snimke na kojima je mrtva”, reče Marino. “Nekoliko takvih snimaka. Tako to ide. Neki šupak koji radi u mrtvačnici proda sliku. Mogli bismo ljudima zabraniti da unose mobitele”, reče Scarpetti. “Odrediti da ih moraju ostaviti u uredu, onako kako ja moram ostaviti pištolj kad posjećujem nekoga u pritvoru. U nekakvom sefu ili nečem sličnom.” “To nije prava fotografija”, reče Lucy. “Nije onako, zapravo prava. Samo od vrata naviše. Ostalo sam izrezala, spojila i ispeglala.” “Misliš da je istina da ju je netko ubio?” upita Bacardica, posve ozbiljno. Scarpetta je bila vidjela tu retuširanu fotografiju i ono što je Eva o tome napisala, a vrlo je dobro poznavala i sve dokumente i podatke u vezi s tim slučajem. Da nije bila popila već pola čaše škotskog viskija, od samo jedne vrste slada, čistog i bez leda, možda i ne bi bila toliko otvorena. “Vjerojatno”, reče. “Vjerojatno baš i ne bi bilo mudro to reći na CNN-u”, reče joj Benton. Ona otpije još gutljaj. Viski je glatko klizio i u ustima ostavljao tresetastu aromu koja joj se dizala u nos i raspršivala negdje u mozgu, sada još dublje nego ranije. “Ljudi bi se iznenadili kad bi znali ono što ne izgovaram”, reče ona. “Eva Peebles većim je dijelom napisala istinu.” Lucy je prstima obuhvatila čašu, pridignula je prema teti, a zatim je prinijela usnama, istražujući je nosom i jezikom onako kako sommelieri pristupaju kakvom profinjenom vinu. Zatim je pogledala Scarpettu iz sjene zaslona na kapi i nasmiješila se.