Pasivni Prihodi i Duhovna Inteligencija

članku saznajte sve o tome što su pasivni

ko ih osobno možete ostvarivati.

imo ne samo teoriju nego i praksu! Dobit za fantastičan (dodatan) izvor pasivnih

Sadržaj: (sve je na ovoj stranici)

Uvod Temelji Izvori pasivnih prihoda Pasivni prihodi od minulog rada Praksa

Ovaj je članak povezan s druga dva naša članka:

Osvoji e-knjige ako pročitaš ovaj modul do kraja!!!

nica

a nama

m za mlade

m za roditelje

i

Povezano

Financijska sloboda i Poduzetnost

Nagradu možeš osvojiti na jedan od dva načina: Na kraju ovog članka je križaljka s pitanjima vezanim uz ovaj članak. Ispuni je i dobivaš ovu nagradu! Pošalji e-mailom link na ovaj članak (uz nekoliko rečenica srdačne preporuke) istodobno trima osobama i nama, i šaljemo ti nagradu.

nje u udrugu

ura

na

no ivosti

erija

alerija

alerija

ji

i

ri

ri

no oglašavanje

Uvod

Ovaj članak upućuje na to kako ostvariti pasivne prihode u kontekstu ostvarivanja materijalnog blag koje s duhovnim tvori opće blagostanje. Proces ostvarivanja trajnog materijalnog blagostanja podrazumijeva ostvarenje podrazumijeva pasivne prihode. Većina ljudi živi pod dojmom da su slobodni, a ustvari to uopće nisu. Jeste li slobodni biti uvijek ono što Definicija uspjeha što god želite, ići kamo poželite i imati - Ralph Waldo Emerson: želite? Lako moguće da je odgovor „ne“ "Smijati se često i mnogo; znate ljude koji imaju toliko slobode pa zadobiti poštovanje mislite da je to nemoguće, barem za inteligentnih ljudi i naklonost prihvaćate privid slobode. To ne mora djece; steći razumijevanje učinite ono što vam predlažemo u iskrenih kritičara i podnijeti moći ćete postići trajnu slobodu, izdaju lažnih prijatelja; bilo koju drugu. prihvaćati ljepotu; pronaći ono najbolje u drugima; ostaviti Većina ljudi vjeruje da je za slobodu svijetu nešto lijepo, bilo to imati novca, i to mnogo. No, postoji zdravo dijete, njegovan vrt ili "Istinsko znanje je znanje bolje društvene prilike; znati da ništa ne znamo." da barem jedna osoba na "Znati znači znati da ništa ovome svijetu lakše diše jer vi ne znamo. To je smisao živite: to znači da ste uspjeli." istinskog znanja." - Sokrat

"Nitko nije beznadnije zarobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni." - Johann Wolfgang von Goethe

kreni, čovjekov atelj je novac."

Izvori pasivnih prihoda

Sad kad smo obradili mjerila i temelje us prošli teoriju, vrijeme je za praksu, odnosno konkretne načine do financijske slobode. Da podsjetimo radi o načinima kako imati više vremena, slobode, mira, zdravlja, ljubavi i novca. Dakle, financijska podrazumijeva i vremensku slobodu, a ne samo novčanu.

Budući da smo svi stvoreni za nešto drugo da bismo ispunili svoje osobne misije, ne postoji jedan na odgovara svima, ali postoji jedan model koji odgovara svima, a to je pasivni prihod.

Pasivni prihodi mogu biti postignuti na mnogo načina. Nemoguće je da ih sve obradimo, međutim, p ćemo vam barem jedan koji je moguć većini ljudi.

Prvo, da razjasnimo što znači pasivni prihod. To je dohodak koji se prima redovno, s malo ili bez ulo rada. Primjeri: • dohodak od imovine • najam imovine • dobit od poslovanja koje ne zahtijeva izravnu uključenost • kamate s bankovnog računa • tantijemi - honorar od objavljivanja knjige ili licenciranja patenta ili drugog oblika intelektualnog v • prihodi od tuđih reklama na vlastitim internetskim stranicama • dividende i prihodi od kamata od posjedovanja vrijednosnih papira, kao što su dionice i obveznice • prihodi od automatiziranog trgovanja binarnim opcijama na burzi vrijednosnih papira • mirovina

Da ne bi bilo zabune, važno je naglasiti što se pod misli. Možda ta riječ nije najprimjerenija jer mnoge zavarava pa da razjasnimo da se radi o tome da pasivni, a ne čovjek. Kad zarađujete pasivne prihode, to ne znači da ste pasivni. Pogotovo u početku uopće došlo do pasivnih prihoda, potrebno je biti itekako aktivan. No, za razliku od drugih vrsta prih pasivnim prihodima zarađujemo i dok smo na odmoru i dok spavamo jer smo prethodno uspostavili

to omogućuje. Nakon što se uspostavi sistem za pasivne prihode, potrebno ga je održavati s povrem aktivnošću, koja je puno manja i lakša nego kod ostalih modela prihodovanja. Kod uspostavljenih pa prihoda može se u mirovinu puno ranije nego inače.

Iako su svi gore navedeni izvori pasivnih prihoda jednako vrijedni, nije ih sve jednako lako izvojevat ljudi smatra da je teško zaraditi pasivni prihod na većinu navedenih načina jer nemaju sredstava ili s za to.

Primjerice, da biste zaradili pasivni prihod na iznajmljivanju nekretnina, morate posjedovati ne imati novca da kupite jednu, što je nemoguće mnogim ljudima pa nećemo sad o tome. Također, u na iskustvu, s obzirom na to da iznajmljujemo apartman na moru, to nije vrlo profitabilno ulaganje u v slučajeva jer za za povrat investicije treba 10 do 20 godine. A i nije tako pasivno kako se čini, jer im posla oko gostiju ako se iznajmljuje prostor na kraći rok. A ako iznajmljujete na duži rok, nemate to ali je zarada puno manja i treba puno duže da se povrati investicija pa je pitanje koliko je to isplativ nekretninu naslijedili. Postoje puno isplativije investicije.

Također, da bi se zarađivao značajan pasivni prihod u obliku tantijema, potrebno je imati talent napiše popularna knjiga, odnosno snimi popularna pjesma ili kreira popularni softver ili aplikacija ili drugo značajno intelektualnu vlasništvo, za što većina ljudi misli da nije sposobna, tako da nećemo to sada. Osim toga, čak i da napišete najbolju knjigu (kao što je naša :), to vam ne jamči pasivni pr ako imate veliku marketinšku strategiju koja puno stoji ili dobrog izdavača.

Također, kako većina ljudi nema dovoljno novca u banci da zaradi značajne pasivne prihode na ka ni o tome nećemo sada. To uključuje i pasivne prihode od dividendi i kamata od posjedovanja vrijednosnih papira, kao što su dionice i obveznice. Iako za potonje ne treba veliki ulog za početa većina se ljudi ne usuđuje ulagati u vrijednosne papire pa nećemo ni u to ulaziti u ovom kontekstu. iako osobno zarađujemo dosta na bankovnim kamatama, valja reći da je bankarska kamatna stopa u odnosu na ono što se može zaraditi ulaganjem bilo gdje drugdje, no ipak je to dobra opcija za kom

Također, da bi se moglo zarađivati značajan pasivan prihod od internet reklama na vlastitim blog internetskim stranicama, potrebno je imati vještine za što trebaju godine da ih se razvije prije nego zarađivati na tome. Budući da većina ljudi nije spremna ili u mogućnosti izdvojiti toliko vremena da ove vještine, nećemo ni u to sad ulaziti, bez obzira na to koliko je to isplativo za nas. Isto tako, nećemo raspravljati o mirovini iz očitih razloga.

Budući da vam želimo dati ne samo teoriju nego i praktičan nač svojim vrlinama ostvarujete pasivne prihode, ovdje ćemo se usredotočiti na načine na koje ih gotovo može zarađivati već od ovog mjeseca. Da se razumijemo, otprilike prvu godinu-dvije bit će potrebno aktivan, a potom će prihodi biti pasivni, no prihode možete ostvarivati od samog početka, s time da vrijeme oni ovisiti o vašim aktivnostima i vrlinama, a onda će s vremenom postati automatizirani i ti pasivni.

rođene u misle da je će letjeti." alidari

odno: o slonu

Dakle, postoji način na koji možete i vi zarađivati pasivne prihode, a taj je od poslovanja koje ne izravnu uključenost nakon što ga uhodate i automatizirate. Budući da bilo tko može tako prih sad ćemo o tome reći nešto više.

Pasivni prihodi od minulog rada

Osim više izvora, postoji i više vrsta pasivnog prihoda, a ovim načinom koji ćemo sad predstaviti mo ostvarivati tzv. rezidualne i leveraged prihode.

Rezidualni prihod vrsta je pasivnog prihoda koji vam sjeda na račun iz mjeseca u mjesec, iz godin na račun minulog rada ili posla koji ste obavili samo JEDNOM. To je poput prihoda od autorskog prav Leveraged prihod je zarada ostvarena djelovanjem drugih ljudi - suradnika (djelovanje poluge – engl.leverage). Imamo samo 24 sata na dan. Stoga, postoji granica koliko u tom vremenu možem ostvariti vlastitim djelovanjem. No, poslovanjem koje je organizirano, recimo, kao mrežni marketing zarađivati leveraged prihode (u obliku tzv. "override" provizije) kad članovi, koje ste vi direktno i ind regrutirali, ostvaruju rezultate. To je neka vrsta menadžerskog prihoda jer kao lideri svog tima zarađ rezultatima čitavog tima.

O mrežnom i multi-level marketingu govori se sve i svašta. Neki to vole, a neki ne. Ne postoji ništa svijetu što svi vole ili što svi mrze. Sve je podložno zakonu polariteta, tako da sve i svatko ima pozit negativne strane. Umijeće uzimanja najboljeg od nečega nije nešto što svatko može. Da bi kamuflir nesposobnost, svjesno ili nesvjesno, mnogi ljudi radije prebacuju krivicu za svoje loše rezultate na s druge ljude iako u istoj organizaciji i u istim uvjetima mnogi drugi uspijevaju i bogate se. Naravno d biznis ima svoje prednosti i mane, a o svakom od nas ovisi na koje ćemo se od toga usredotočiti.

U posljednjih 10 godina mrežni je marketing proizveo više milijunaša nego bilo koja druga pojedinač industrija.

Mrežni marketing jedan je od najboljih načina da zaradite pasivni prihod, ali samo za one koji kultivi potrebne vrline, kao što su: vjera (u sebe, u svoje mogućnosti, u vrijednost usluge itd.), povjerenje, ljubav(prema svom poslu i drugima), autentičnost, poduzetnost, proaktivnost, samoinicijativnost, samodisciplina, marljivost, optimizam, ustrajnost, upornost, odlučn izdržljivost, nepokolebljivost, dosljednost,velikodušnost, hrabrost, otpornost, strpljivost, fleksibilnost entuzijazam, integritet, poštenje, radoznalost i otvorenost.

Svi ljudi koji ne koriste ove vrline u svom poslu jednostavno ne mogu uspjeti u ovom poslovnom mo naravno, krive njega, a ne nedostatak svojih vrlina. Možemo kriviti sve i svakoga za svoj neuspjeh, da smo svi odgovorni za svoj život. Neki ljudi uzmu ono najbolje u bilo kojoj situaciji ili organizaciji,

Sigurno postoji mnogo organizacija s mrežnim marketingom koje nisu zaslužile preporuku. Samo za neke organizacije strukturirane po principu mrežnog ili multi-level marketinga ne znači da su hvalev Dakle, treba biti oprezan u odabiru prave organizacije, kao i sa svime u životu.

Isprobali smo dosta njih i možemo razumjeti zašto su neki ljudi protiv ovog modela i čak ga nazivaju imenima poput lanca sreće, piramidalne sheme i slično. Međutim, ako tražimo dlaku u jajetu, možem negativne strane u bilo kojem poslovnom modelu i bilo kojoj organizaciji, čak i u onim najboljim. No način da se živi i zasigurno nije način za ostvarenje blagostanja i financijske slobode.

Postoje milijuni ljudi širom svijeta koji su postali milijunaši ili imaju velika primanjima, uključujući i n zahvaljujući angažmanu u mrežnom marketingu. Ja sam svoj prvi milijun zaradila upravo u mrežnom marketingu. Bez obzira na to koliko je novac važan, još je važnije vrijeme koje se time zaradi, kao i mir. Da ne zanemarimo ostale vrijednosti koje imamo u životu, kao što su ljubav, zdravlje, prijateljs

dalje - kad imamo dovoljno vremena na raspolaganju, lakše nam je i njih poboljšati. Sve je povezan

Ako vam možemo preporučiti samo jedan način da unovčite svoje vrline i ostvarite financijsku slobo zarađujući pasivne prihode i to iz višestrukih izvora istodobno, to bi svakako bio taj da se uključite u biznis koji objedinjuje affiliate i mrežni marketing i koji ne zahtijeva izravnu uključenost nakon što g automatizirate.

Najvjerojatnije mnogima od vas ovo zvuči kao strani jezik, ako nemate iskustva u marketingu, no ne dati obeshrabriti terminologijom jer u ovom poslu, koji vam sad mislimo predstaviti, bilo koji laik mo sve dok kultivira potrebne vrline.

Naravno da će biti lakše onima koji imaju prethodna iskustva u nekoj vrsti marketinga, pogotovo u o affiliate, ili mrežnom marketingu, no ni ostali neće biti na gubitku jer će dobiti besplatni trening i svu Početnicima, stoga, treba malo duže da se uhodaju i počnu zarađivati značajne iznose, ali i ne, ako b osoba ste od akcije. Ne morate sve znati prije nego što počnete zarađivati novac jer uspjeh i financi slobodu ne garantira znanje, nego vrline.

Dakle, ovdje je link na stranicu gdje možete saznati nešto više o biznisu koji vam preporučujemo, m detalje ćete dobiti samo nakon što se besplatno i bez obveza prijavite ovdje: Opis za one koji žele da novac radi za njih »

Praksa

Opis za one koji žele radom doći do pasivnih prihoda »

"Ako želiš nešto što nisi Kad čovjek sazna kako ostvariti ciljeve, pročitavši sve moguće nikad imao, trebat ćeš članke na temu samopomoći, katkad je teško znati što točno treba učiniti nešto što nisi nikad bi se naučeno primijenilo u praksi. Ovdje smo da vam pomognemo činio." tom smislu, preporučujemo da svakako radite ono što intuitivno - JD Houston je vaš poziv i time ostvarite što će vam donijeti financijsku materijalno blagostanje. Pritom slijedite ne samo intuiciju strast - ono što toliko volite raditi da biste to radili i da vas nit za to (kao s hobijem).

Usporedno s time, u kontekstu potrebe za više izvora pasivnih pr preporučujemo jednu fenomenalnu organizaciju preko k zaraditi radeći od kuće, s posla, s plaže ili od bilo kuda gdje pristup internetu. Naime, radi se o jednostavnom poslu online m To nije nešto čime se možete obogatiti preko noći ili na brzinu, dugoročan izvor stalnog dohotka koji vam, ovisno o vašem prvu godinu-dvije, pruža mogućnost ostvarenja peteroznamenkastih i čak šesteroznamenkastih mjese

Ne brinite se ako ništa ne znate o online marketingu i marketingu općenito jer ćete dobiti kompletnu o besplatno. Ako imate prethodna znanja, moći ćete prije startati. Radi se o djelatnosti koja je toliko jed je mogu obavljati i osnovnoškolci, kojima ovo također srdačno preporučujemo uz podršku roditelja. Ov fenomenalna prilika za pokretanje vlastitog biznisa u okviru međunarodne poslovne grupacije za k trebaju nikakva ulaganja, ni veze, ni visoko obrazovanje.

Ono što vam treba za uspjeh kombinacija je određenih vrlina: vjera (u sebe, u svoje mogućnosti, u vr usluge itd.), povjerenje, ljubav (prema svom poslu i drugima), autentičnost, poduzetnost, samoinicijativnost,samodisciplina, samostalnost, marljivost, optimizam, ustrajnost, upornost, odlučnost, izdržljivost, nepokolebljivost, dosljednost, velikodušnost, otpornost, strpljivost, radoznalost i otvorenost. Ako su vam ove vrline jača strana ili ako ste spremni snažnije ih kultivirati, zagarantiran vam je ne sam nego i pasivni prihodi i materijalno blagostanje.

S druge strane, ako imate naglašene određene slabosti: skeptičnost, sumnjičavost, nepovjerenje, kompromiserstvo, konformizam (radije radite za sigurnu mizernu za nesigurnu sjajnu proviziju), predrasude, pesimizam, lako se predaješ i kolebljivost, nedosljednost, kritiziranje, jadikovanje, prigovaranje, ogovaranje i one će vas blokirati i nećete uspjeti.

"Tko riskira, profitira." - narodna izreka

U ovom poslu nemate što riskirati jer ne trebate uložiti nikakav kapital ni bilo što kupiti, a ako ništa, b dobiti besplatnu obuku iz marketinga koja vam ubuduće može dobro doći. Osim toga, ako imate neke proizvode i usluge, možete ih preko ove marketinške grupacije besplatno plasirati na tržište bez apsolu ulaganja - dobivate besplatni web-shop i mrežu kupaca i prodavača. Budite sami svoj šef - određujte si sami koliko ćete raditi, kada, kojim tempom i s kim. Opis za one koji žele da novac radi za njih »

članci

nopono

cija za učenje

bavi

ikacija

Opis za one koji žele radom doći do pasivnih prihoda »

Srodan sadržaj Članak Životne škole

Financijska sloboda

Modul Životne škole

Poduzetnost

Za roditelje - kako razviti poduzetnički duh kod djece

Poduzetništvo

Prijava

Članstvo

Prijavi se na našu mailing-listu primatelja besplatnog e-magazina Životne škole kako bi svaki mjesec dobivao/la najnovije korisne sadržaje i poklone! Nećeš požaliti. Pogledaj sve pogodnosti prijavljenih korisnika »

Besplatni e-magazin

nt intuicije

prirode

E-mail adresa:

za dušu

a sve

Prijava

ne knjige

Pridruži nam se Učlani se u našu ud

Svojim učlanjenjem u u pridonosiš jačanju vrli društvu i dobivaš mno fantastične pogodnosti su opisane na stranic prijavnicom i statuto Opširnije »

Nagradna pitanja

Nagradu dobivaju svi oni koji su ovaj članak pročitali s razumijevanjem, što će se vidjeti kroz ovu kr Moguće je da se neka pitanja odnose na tekst koji je u ekskluzivnom dijelu. Alternativa je poslati e-mailom link na ovaj članak (uz par rečenica srdačne preporuke) istodobno osobama i nama. (molimo ne slati sebi, jer to nećemo uvažiti) 1. Novac nije pravo mjerilo uspjeha nego što jest? 2. Osim gornjeg odgovora i slobode, što je još mjerilo uspjeha?

3. Kako se može doći do novca a da ne prodajemo svoje vrijeme? 4. Stara paradigma daje privid čega? 5. Prodajući svoje vrijeme nekoj organizaciji, mnogi ljudi su često prisiljeni prodati i što svoje? 6. Osim znanja i vještina što je još pravi temelj uspjeha i blagostanja? 7. Sloboda od čega je preduvjet za financijsku slobodu? 8. Kako se zove organizacija (kratica) koju vam preporučamo za ostvarenje pasivni prihoda?

1. 2. 3.

prihodima

4. 5. 6. 7. 8.

Slova u označenim, narančastim poljima križaljke ubaci umjesto ikseva u ovaj link (ako ne vidiš označena polja pogledaj to u drugom browseru/pregledniku umjesto u Chromu http://www.zivotna-skola.hr/nagrada/xxxxxxxx.html kopiraj link - s malim slovima iz narančastih polja križaljke umjesto ikseva - u internetski pregl pa ćeš dospjeti na ovu web-stranicu na kojoj je nagrada - pristup kompletu e-knjiga na temu financijske slobode. Pitanja i odgovori vezi s nagradnom igrom »

Poznaješ li nekoga komu bi dobro došlo da ostvari financijsku slobodu pasivnim prihodima Pošalji im e-mailom link na ovaj članak! Time ćeš učiniti veliku uslugu i nama i njima. Još jedno dobro djelo za danas :-)

23 ožujka 2015 ~ 0 COMMENTS

Ideje se množe dijeljenjem Aktualno Poslovni svijet Startup projekti

Tekst sam napisao kao uvodni tekst za časopis Perspektive s temom IDEJE, INOVACIJE, RAST. Izdavač Zagrebačka inicijativa, ožujak 2015

Sve počinje od ideje. Netko je imao ideju pokrenuti ovaj časopis. Da je samo imao ideju, i ostao pri tome, ovaj tekst nikad ne bi čitali. Ideja jest početak, ali mnogi kod ideja i završavaju. Produciraju ideje. Ideje koje bi netko trebao provesti u djelo. Vrlo često netko drugi. Takve ideje, možda, uspjevaju u nekim sustavima poput korporacija, politike ili vojske. No, većina ideja u businessu vrijednost

počinje poprimati tek implementacijom. Ideje se često vežu uz poduzetništvo, jer se uvriježilo mišljenje da poduzetnik uspjeva jer je imao „dobru ideju“. To je slično kao kad tvrdimo da su najbolji sportaši uspješni samo zato jer su talentirani. Naš najbolji skijaš je davno naučio od oca da je talent daleko manje važan od realizacije. U njegovom slučaju najveća vrijednost stvorena je ne iz talenta nego od mukotrpnog rada, konstantnog truda, inovativnosti u nekim rješenjima i uvijek bar jednog spusta na treningu više od ostalih. Znanstvenici su davno naučili da je inspiracija samo 1% a znoj ostalih 99% njihova uspjeha. No, za uspjeh treba 100%, tako da tih početnih 1% nikako nije zanemarivo. No, bitno je razumjevanje kako to nikako nije dovoljno. Ideja je inspiracija. Bljesak u tami, poput udara munje. Udara jako i traje kratko. Samo hvatanjem tog trenutka, tog udara inspiracije i stavljanjem njega u neki čovjeku razumljiv oblik počinje proces

kreacije. Ideju treba pohraniti, kako ne bi isparila. Ideju nakon toga treba razrađivati, dodavati joj i oduzimati dijelove, sve dok se u nama ne stvori osjećaj koji kaže „To je ona prava“! Naravno, osjećaj je subjektivan i osjećaj često vara. No, proces selekcije ideja, kojim od stotinu onih koje nam se motaju po glavi, dolazimo do one jedne koja po našem sudu biva dovoljno vrijedna da joj posvetimo prve korake razrade, pravi prvu razliku između sanjara i poduzetnika. Mnogi ljudi mi se javljaju s idejama, tražeći pomoć, mentorstvo ili investiciju. Nastupaju prilično suzdržano, govoreći ili pišući u šiframa, objašnjavajući iz daleka i oprezno u čemu je suština njihove ideje i njene genijalnosti. Traže potpis NDA ugovora – ugovora o povjerljivosti. I jako se čude, čak i uvrijede, kad od mene i većine ljudi poput mene, od kojih traže pomoć – dobiju odbijenicu. Davno sam naučio da na takve upite ne smijem trošiti vrijeme. Možda neki od njih i krije skriveni dijamant, no proces brušenja bi bio težak, dugotrajan i skup, često skuplji od konačne vrijednosti samog dijamanta. Možda griješim, no kao i velika većina ljudi poput mene, spremno prihvaćam taj rizik. Razloga je nekoliko.

Ideja nema vrijednost! Što prije to usvojimo, lakše ćemo dalje. Ideja koja se ljubomorno čuva i na kojoj se ne radi, apsolutno je bezvrijedna. Tek razradom i početkom implementacije – ideja počinje poprimati obrise nečeg što u konačnici može, ali i ne mora, imati vrijednost iskazanu u novcu. Što je nivo implementacije ideje viši, vrijednost može biti viša. Projekt, poslovni plan, patent, prototip, proizvod – sve su to ideje u različitom nivou implementacije. Projekt je ideja raspisana na papir. Poslovni plan je dodatno razrađena ideja uz naznake smjerova buduće implementacije u poslovnom smislu. Oko patenata imam posebno izraženo mišljenje. Moje iskustvo je da je većina patenata na koje nailazim jedino vrijedna odvjetnicima koji se bave pravom intelektualnog vlasništva i zaposlenicima u patentnim uredima. Oni od tih patenata jedini imaju opipljivu korist. Ponekad korist imaju i uramljivači koji uramljuju patente i nagrade s natjecanja inovatora. Sami inovatori često imaju samo trošak i frustraciju. Zid prepun uokvirenih plaketa, nagrada na inovatorski natjecanjima i rješenja o zaštiti žiga, patenta ili nekogf drugog oblika prava – predstavlja samo emocionalnu vrijednost sjećanja na neka davna vremena. Predstavlja onih 1% prekrasnog projekta koji je mogao biti. Ali nije. Na kraju sve to postaje samo izvor frustracije, kao puno lijepih početaka, bez stizanja do cilja. Neki ljudi su po prirodi inovativni. Generiraju puno ideja, no imaju problem kako probrati one koje su vrijedne daljeg truda. Princetown Creative Research je razvio prilično dobru check listu kojom možete testirati vaše ideje. Ova lista posebno je primjerena za ideje koje su osnova za poduzetničke pothvate. Stoga, pri procjeni koja od desetak ideja koja vam je pala na pamet prilikom jutarnjeg ispijanja kave postavite sebi bar neka od ovih pitanja: o o

Prođite sve prednosti i koristi koje ideja (posredno proizvod) donosi. Postoji li STVARNA POTREBA za njim? Jeste li sposobni točno identificirati konkretan problem ili nedostatak koji očekujete da će vaša ideja riješiti?

Je li vaša ideja novi koncept ili se radi o novoj kombinaciji postojećeg ili adaptaciji nečeg

o o

već postojećeg? Koje koristi ili rezultate možete očekivati odmah ili u kratkom roku po primjeni ideje u praksi?

o o

Da li su povrati koje procjenjujete primjereni? Jesu li rizci prihvatljivi? Koje dugoročne koristi možete očekivati?

o o

Jeste li stvarno provjerili ideju u smislu ograničenja ili mana? Ima li problema koje ideja svojom primjenom može generirati?

o o

Koliko su implementacija i razvoj ideje kompleksni? Možete li razraditi više varijacija prvotne ideje? Možete li ponuditi alternative prvotnoj?

o

Ima li ideja tržišni potencijal? Je li tržište spremno za nju? Mogu li si kupci to priuštiti?

o o

Hoće li kupiti? Da li je pravo vrijeme za to? Što radi konkurencija u tom području? Možete li biti kompetitivni? Očekujete li otpor korisnika prema prihvaćanju vaše ideje ili druge teškoće vezane uz

o

prihvaćanje od strane korisnika? Ispunjava li vaša ideja STVARNU i već postojeću POTREBU ili tek morate stvoriti potrebu

o

i potražnju marketinškim i promo aktivnostima? Koje je vrijeme u kojem ideja može biti implementirana? Svako pitanje nije univerzalno primjenjivo na svaku ideju – projekt. No, što si više ovakvih pitanja postavite i što više odgovora na pitanja nađete, ideja će se početi bistriti i početi će dobijati jasnije obrise ili ćete zaključiti da je ona samo jedna u nizu onih koji će nestati uz zadnji gutljaj jutarnje kave. Jasno, nećete na sva pitanja odmah imati odgovor. Ne dajte da vas odgovaranje na ova pitajna deprimira ili odvrati od realizacije. Ova pitana a prvi pogled izgledaju teška, izgledaju kao pitanja koja bi srušila baš svaku, čak i najbolju ideju. No, nije tako. Implementacija će postavljati daleko više daleko težih pitanja. A tek kad dođete na tržište. Da vidite kakva onda pitanja stižu pred vas. No, sva ona imaju odgovor, no morate brušenjem svoje ideje kroz realizaciju pronalaziti puteve kojima će vas voditi odgovori na postavljena pitanja. Zabluda u velikom djelu tehnološki orjentirane zajednice je da se sve što smatraju vrijednim a do čega su došli – treba čim prije patentirati. I time zaštititi. U današnje vrijeme u kojem su informacije distribuirane i dostupne onako kako je pred samo desetak godina bilo nezamislivo, zašto je tako teško prihvatiti da se shodno tome mijenjaju i neke navade stare stoljećima? Vrijeme i trošak patentiranja nečega mnoge je pothvate zasnovane na inicijalno dobrim idejama otjerao u zaborav.

Ideje se dijeljenjem množe Dodatno, ljubomorno čuvanje ideje šteti i onom tko je „vlasnik“ ideje ali i široj zajednici. Ideje koje se dijele među ljudima istih svjetonazora ili akademske razine uvijek daju više od ideje zatvorene u jednoj glavi ili zapisane u projektu koji skuplja prašinu u nekoj ladici, čekajući bolja vremena. Dijeljene ideja, njihovo brušenje procesima poput brainstorminga ili swot analiza unutar zatvorenih grupa daje vrlo zanimljive rezultate. U zadnje vrijeme se sve više potiče dijeljenje i komunikacija ideja u znatno širim i raznolikijim grupama, kako u osobnom kontaktu, tako i putem

tehnologije – na društvenim mrežama. Moramo se osloboditi straha od krađe ideja i prihvatiti činjenicu da dok mi još razmatramo ideju, neki drugi na barem nekoliko mjesta na zemaljskoj kugli već rade na ideji ili možda i nekoj od generacija stroja koji već proizvodi taj divan proizvod o kojem mi maštamo. Vrlo sličnoj, potpuno istoj ili potpuno različitoj ideji, ali koja rješava isti problem. Prihvatimo paradoks koji kaže – ideje se množe dijeljenjem. Patent je zasigurno koristan, ako si ga možete priuštiti vremenski i financijski. No i kad imate patent ili bilo koje slično pravo, put do apsolutne zaštite je dug i trnovit. Često ne vodi do željenog cilja. Postoje mnogi koji se na patent i neće osvrtati, mnogi koji će koristiti sve mogućnosti da ga zaobiđu, ospore ili kopiraju. Imati će veću snagu i često neće izaći kao pobjednici u formalnom smislu, ali će vas izbaciti iz igre. Umjesto patenta, na putu od ideje prema rastu rađe biram drugu zaštitu. Brzinu. Ne smatram da je patentiranje nužno loše, samo morate dobro odvagnuti što i ponajviše kada patentirati.

Brzina implementacije ideje je ključna Tek implementacijom uviđamo sve prednosti i nedostatke same ideje. Realizacijom rješavamo dvojbe kojih često nismo bili ni svjesni pri prvom udaru ideje. Brzina i kvaliteta impl

ementacije nas vrlo efikasno štiti od onih koji bi našu ideju „ukrali“. Implementacijom se početna ideja brusi, mijenja i prilagođava zahtjevima onih koji će kasnije plodove te ideje koristiti. Ako smo u tome brzi i ako izaberemo prave smjerove razvoja, te uložimo onih 99% znoja na početnih 1% ideje – oni koji bi nas kopirali će biti uvijek par koraka iza nas. Prednost brzine može biti zaposjedanje značajnog tržišnog udjela u vremenu manjem nego vrijeme koje bi nam trebalo za dobiti patent za cijelo tržište. Početkom prodaje, zaposjedanjem nekog udjela na tržištu i financijskim prilivom koji rezultira iz prethodnog, dobijate oružje za borbu protiv konkurencije. To vam omogućuje razvoj nove inačice, dok se konkurencija bori s kopiranjem one koju ste vi već plasirali, naplatili i „pobrali vrhnje“. Konačno, ako je naša ideja stvarno bila revolucionarna kako je na početku izgledalo, brzinom i

kvalitetom implementacije stvoriti ćemo proizvod ili uslugu koja će izaći na tržište u obliku boljim od prethodno dostupnih a daleko prije od onih koji su nas slijedili. To će nam omogućiti preduvjete za drugi dio priče, za rast. Nakon što smo našu ideju razvili do izlaska na tržište, dolazimo tek do pravih problema. Svima onima koji su mislili da je razvoj od ideje do prvog finalnog proizvoda težak, tek sudar s tržištem razbiti će mnoge iluzije. Baš na stolu gledam prekrasno dizajniran energetski napitak. Formulacija i dizajn plod su domaće pameti. Razvijen je u skladu s najboljim praksama i standardima. Djeluje i ima prednosti nad postojećim sličnim proizvodima na tržištu. Konačan rezultat ideje i projekta će biti samo veliki gubitak za sve uključene u projekt, a najveći za vlasnika ideje i pokretača. U ormaru mi stoji set silikonskih poklopaca za konzerve. Odlično dizajniranih, kvalitetno izrađenih i zapakiranih te spremnih za prodaju. Savršeno pašu na sve konzerve koje se mogu naći u prodaji i štite sadržaj nakon otvaranja, te produljuju njegov rok trajanja. Rezultat je već jasan. Potpuna propast projekta, veliki troškovi za idejnog začetnika i ogromna frustracija. Možda i naučena lekcija? Pametniji od mene stalno ponavljaju da se ne uspjeva iz prvog puta. Kako nakon procesa razvoja pokrenuti rast? Kako plod vaše ideje dovesti do onih koji su spremni valorizirati učinjeno i dati vam satisfakciju za dotadašnji trud? Za počeak, moramo se suočiti s realnošću. Onom realnošću koju vlasnici ideja, koji zbog zaljubljenosti u svoju ideju, svoj koncept, svoj proizvod – prečesto odbijaju prihvatiti. Živimo u svijetu u kojem je proizvesti daleko lakše nego prodati. Oko nas su 3D printeri koji na osnovu ideje pretvorene u nacrt izrađuju sve zamislivo. Od malih komada nakita do cijelih stambenih jedinica. Tu je prostor od ideje do realizacije značajno smanjen. No, baš zbog toga, daleko više ideja, materijaliziranih kroz proizvode, svakodnevno izlazi na tržište. To u konačnici produljuje i otežava drugi put. Put od izlaska na tržište do valuacije i posredno tome do rasta.

Zašto je rast bitan? Koliko drvo raste u visinu? Onoliko koliko može. Koliko polodova daje, korijenja pušta ili listova tjera? Onoliko koliko može. Koliko god može. Dok raste, drvo živi. Kad stane, počinje stariti i slabi. Postaje puno osjetljivije na napade štetočina i bolesti. Neminovno počinje kopniti. I umire. Slično je i s poslovanjem. Ako ne okrećete kotače bicikla – padate. Rast je pokretač svega u poslovanju. Ako zdravo rastete, banke vas vole. Dobavljači vas obožavaju. Mediji su vam naklonjeni. Vaši kolege imaju dobre plaće, sigurna radna mjesta i vjeru u budućnost. Klima unutar tvrtke je dobra i motivacija za nove iskorake je velika. Ostvarujete dobit koju koristite kao gorivo za budući rast. Ne postoje negativne stope rasta. To ostavite političarima. Suprotno od rasta je pad. A kako izgleda pad i koliko on destrukcije unosi u sve procese i dionike, lako ćete prepoznati kad okrenete sve postavke u prethodnim rečenicama. Kako bi, na tržištu, rasli, prvo vas moraju primjetiti. Kako god revolucionaran proizvod bio, ako ne uspijete doseći kupca, potaknuti ga da proizvod koristi, rasta neće biti. Previše je članaka napisano o tome kako se istaknuti iz mase onih koji se bore za naklonost korisnika, za to postoje i mnogo stučniji od mene. Pristup se značajno razlkuje, najviše ovisno o sredstvima koja su vam na raspolaganju.

Čak i kad se istaknete, kad vas kupci zapaze i kad krenu pristizati prvi korisnici, onda tek predstoji prava provjera vaše provtne ideje i koncepta kojim ste je predstavili tržištu u nekom finalnom obliku – proizvodu ili usluzi. Tu uvijek, iz početka, učimo onu staru izreku koja nas uči kako niti jedan plan ne preživi susret s bojišnicom. Vaša ideja, materijalizirana u proizvodu, uglavnom će ići na dorade. Što su one manje po obimu i trošku – to znači da ste bolje pogodili ukus korisnika i kupca. Što je više u pitanu fino podešavanje – veće su šanse za brzi rast. No, ako i vaš proizvod ne nađe na očekivani prijem na tržištu, povucite se, realno razmotrite odluke tog najbitnijeg ocjenjivačkog suda i donesite odluke što i kako dalje. Ne podcjenjujte povratne informacije kupaca i ne činite sliku ljepšom od one koju su vam kupci nacrtali. Ako je loše – nekad se treba vratiti značajno u nazad, nekad čak i treba potpuno odbaciti proizvod i krenuti od nule. Projekt u koji sam uložio pred nekoliko godina, već nakon par mjeseci od moje investcije, doživio je ultimativnu šok terapiju. Osnivači, koji su tada i sada imali većinu i mogućnost odlučivanja došli su s prijedlogom (u stvari bilo je riječ o odluci, jer ja nisam imao snage spriječiti ih) kako moramo u potpunosti baciti proizvod koji smo razvili i u koji sam uložio priličnu sumu, te što prije krenuti u razvoj od nule. Jasno, sve to je bilo bazirano na saznanjima i iskustvu koje smo do tada prikupili. Tada sam skoro pao sa stolca. Borio sam se rukama i nogama kako bi ih uvjerio da to ne čine. Danas taj projekt vrijedi nekoliko milijuna eura, posluje po cijelom svijetu, zapošljava ljude na tri kontinenta i jako se dobro razvija. Da tad nismo bacili postojeće i krenuli u novo – danas ga ne bi

bilo. Kod faze rasta, za koju je poželjlno da traje što dulje a idealno dok god je moguće, moramo voditi računa da taj rast mora biti usklađen po svim segmentima naše organizacije. Velika opasnost je nagli i značajan rast samo jednog segmenta. Primjerice nagli rast prodaje koji nije popraćen odgovarajućim rastom razvoja, tehničkih parametara proizvodnje ili korisničke podrške već u kratkom roku može značajno ograničiti buduće potencijale rasta ili čak dovesti do katastrofalnih lomova. U nedavnoj prošlosti imali smo primjer domaćeg maloprodajnog lanca u segmentu „uradi sam“ opreme koji je iz male obiteljske firme i jednog dućana naglo ekspandirao čak i u regiju. Proširio se i na prijevoz tereta, te je kupovao i nekretnine. Sve to nije bilo popraćeno unutarnjim razvojem, prvenstveno po pitanju upravljanja koje je karakteristično za velike sustave. Završili su u stečaju, vlasnici u zatvoru, a danas se tvrtka ponovo budi, ali sa novom strukturom. Kako organizacijskom, tako i vlasničkom.

Nagli rast broja korisnika, koji nije popraćen odgovarajućim rastom prihoda može stvoriti terminalne probleme u likvidnosti. Stoga, kod naglih faza rasta, koje su karakteristične kod startup projekata koji prođu prve faze od ideje, preko lansiranja proizvoda i prvih prihoda potrebno je izrazitu pažnju posvetiti građenju unutarnje strukture koja mora od samih početaka imati predviđene sve funkcije, kako bi ih promptno ispunjavala kako se potrebe za ispunjenjem istih pojavljuju. Stoga, na putu od ideje, preko plana, koncepta, prototipa do proizvoda, lansiranja na tržište, validacije korisnika i u konačnici uspješnog proizvoda, tvrtke i pojedinaca unutar nje – prolazimo konstantne faze rasta i razvoja. U nekim „prolaznim vremenima“ možemo malo i posustati. Skijaškim riječnikom – vratiti se do vrata koja smo promašili, obići ih pravilno, te nastaviti trku. No, ne smijemo odustati, jer radi se o povezanim utrkama koje se sve boduju za konačni plasman. Moramo imati na umu da nije samo jedna utrka važna, već ono što se boduje jest konačan rezultat na kraju prvenstva. Moramo vjerovati da pobjeđuje onaj tko uz ideju (talent) ima i upornost u postizanju postavljenih ciljeva. Ako zadovoljimo te premise, ako razvijamo ideje kojima rješavamo probleme korisnika a te ideje obogaćujemo dijeljenjem i štitimo brzinom i kvalitetom implementacije – rasti ćemo. Ako se previše zatvorimo čuvajući ljubomorno svoju ideju, ako je ne testiramo u srazu s drugim idejama i ljudima, mišljenjima, konceptima i konačno na tržištu – šanse su daleko veće da ćemo završiti u statistici koja kaže da velika većina projekata (od 90 do 95% ovisno o autoru, tržištu i tipu analiziranih projekata) baziranih na inovativnim idejama i konceptima propada u prvih 5 godina od početka.

Šanse su nam male? Ili nisu? Završno, ako vam se omjer od 5-10% prolaznosti ne sviđa, uvijek se možete okušati u profesionalnom sportu. Šanse da tamo rastete i postižete uspjehe koji će vam omogućiti ostvarenje vaših ideja, pa čak i ostvarenje barem nekih osnovnih primanja potrebnih za svakodnevni život, daleko su manje. Trud i rizici u sportu često uključuju i teške fizičke povrede pa čak i smrt – čime su daleko veći od onih koje preuzimate kad krenete implementirati svoju ideju očekujući rast. 26 studenog 2014 ~ 4 COMMENTS

Tesla Convoy 2014 – dio treći Aktualno Razno

22.09.2014 08:00 Skopje Buđenje i pogled na tamno plavo odijelo. Zaboravio sam opisati što sam sve uspio zaboraviti i kakve smo imali peripetije zbog toga. Uspio sam doma ostaviti vreću s odjelima, košuljom, kravatom. Ukrcao sam samo kofer sa “casual” stvarima. I to nije sve Ostavio sam na stolu i karticu kojom se pokreće punjač Ducati. Odijelo smo rješavali u nedjelju u jutro u Skopju. Prvi

dućan s muškom odjećom koji nedjeljom radi. Odjelo tamno, veličina ok. Prodano. Košulja svijetlo plava, broj 45, komada 1. Prodano. Sve gotovo u 10 minuta. Yeah. Za karticu je trebalo malo više kombiniranja. Sjetili smo se da bi ju netko tko dolazi avionom u Skopje mogao ponesti. Onda pozivi u HR. Pa kombiniranje. Ivana je predložila da je ponese posada Croatia Airlinesa, čak je i javila imena i brojeve pilota i kopilota. No, netko je spomenuto da Tena ide u Skopje pratiti Startup Weekend za Netokraciju. I onda – moj kum do moje kuće, pa onda naći Tenu na aerodromu, predati karticu. Tako je kartica stigla u Skopje prije nas. Sve je rezultiralo time da je moj telefonski račun bio toliki da su me dragi ljudi sa T-HTa blokirali. Kako bi me zaštitili. I nema pomoći. Dok ne pošalješ uplatu. Pozdravljam službu za korisnike ovim putem!

Radio Makedonija – studio Ilija stiže do mog hotela, s malim zakašnjenjem. Promet u Skopju u ponedjeljak u jutro je grozan. Idemo po Teslu s Ilijinim autom, do New Man’s Akceleratora. Tesla nas dočekuje napunjen. Kabel je prebačen preko prozora, visi s preko 2 m visine. Malo akrobacija, kako bi oslobodili kabel i krećemo. Putem dobijamo poziv sa Radio Makedonija da se uključimo u eter. Kako nam je studio na putu, odlučujemo odraditi i to. Atmosfera je opuštena, odrađujemo kratko uključenje i brzo hitamo dalje. Kako sam pohvalio makedonski ajvar, Ilija je pripremio paket. Ne samo ajvar, cijela kutija raznih ajvara, pinđur, domaći sokovi i još puno lipih stvari. Stvarno, otići iz Makedonije a ne ponesti nešto takvo, bio bi težak propust. Ilijin otac je sve pripremio, kratki stisak ruke i uz kašnjenje napuštamo Skopje. Cesta Skopje-Priština je jedva 80 km, ali nam je trebalo preko 2 sata. Prvo iznenađenje na granici. Moramo kupiti neko posebno osiguranje za Kosovo. Cijena 30 eura. Lijep legalni reket. Odeš do stričeka u kontejeneru, on ti lijepo izda papir A5 formata i uzme 30 eura. I svi sretni. Osim tebe. Trajalo je i to, jer ni on nije imao u svom kompjuteru taj čudni model čudnog automobila. Sama cesta je drama. Cijelim putem vodi kroz nešto što bi mogli nazvati kombinacijom seoskog vašara i zone male privrede. Svakih 100m zastoj. Skreće se, ulijeće,

okreće. Živi se i radi na cesti. Definitivno treba autoput, no nestankom prometa i dio ovih obrta i trgovina će nestati. 13:00 Priština Doček ispred sveučilišta u Prištini. Skupilo se stvarno puno ljudi. Gradonačelnik, dekani, profesori, studenti. Čeka nas i njihov električar, kabel s trofaznom utičnicom je spreman. Dok se ja probijam kroz gomilu, trudeći se da se što prije uštekamo, Ilija već odrađuje protokolarne stvari.

Ispred Tehnološkog centra u Prištini Odlazak na glavni trg. Priština se jako brzo razvija i to se vidi po infrastrukturi. Mnogo je novih zgrada, grad jako raste, po svud puno ljudi. Puno mladih. No, infrastruktura je nategnuta do krajnjih granica. Ceste su zakrčene, gužva je kao u velegradu. Na glavnom trgu, policajac otvara rampu, parkiramo se i ponovo prilazi gomila ljudi. Na trenutak ostavljamo auto na čuvanje kolegama sa sveučilišta, sjedamo na brzi gablec. Tamo nam se pridružuje jedan Albanac, zaljubljenik u električne aute i na preporuku kolega s fakulteta u Prištini, odlučujemo ga povesti s nama za Tiranu. To se kasnije pokazalo kao odlična odluka. Pomogli smo putniku i kasnije su pomogli nama. Cesta prema Albaniji je brdovita, navigacija se muči s novoizgrađenim dionicama. Prelazak granice ide brzo, najviše zahvaljujući našem suputniku. Domaće je domaće i izvorni govornik brzo rješava sve birokratske zavrzlame. Prelazak u Albaniju je teško opisati. Auto cesta postoji. U punom profilu. Do mostova. Gdje je izgrađen samo jedan. To znači da morate, nekad i svakih par stotina metara, mijenjati traku. Sve se pitam kako bi bilo po noći, jer nema svuda onih blicajućih žutih svjetala. Povratak u svoju traku je opasan, jer je lako zaboraviti se i nastaviti u suprotnom smjeru. Autoceste mahom nemaju ogradu. Često je prelaženje ljudi, biciklista, a ima i stoke. One četveronožne. Jedan dvonožni se čak okretao polukružno u nekom prastarom mercedesu.U glavnom, koncentracija mora biti 100% a brzina umjerena. Sve to umara gadno. 18:00 Tirana

Sheraton – punimo se kod portira Dolazak u Tiranu. Tu smo imali prve prave probleme. Kasnili smo preko 1 sat od predviđenog vremena. Dočekao nas je lik, vlasnik neke informatičke tvrtke. Fakat težak, čudan i naporan lik. Inače imam toleranciju za kojekakve kretene, ali ovaj je bio vrhunski primjerak svoje vrste. Protokolarno smo popričali, popili piće. Niti punjenje niti smještaj nisu bili organizirani. Pada mrak, a mi usred grada koji ne poznamo, s praznim baterijama. Auto smo uspjeli uštekati na običan šuko šteker u kućici čuvara parkirališta Sheraton hotela. No, struja oscilira, napon pada na 200 i manje Volti. U hotelu i WIFI šteka. Tražimo mjesto za prenoćiti, Sheraton je pun i tu ne možemo ostati. Noćenje nije problem, ali punjenje jest. Do jutra moramo imati pune baterije, što znači da trebamo trofaznu struju. I tu se pokazuje ona stara o pomoći putniku namjerniku. Zovemo prijatelja kojeg smo stekli putem, a s kojim smo se pred samo jedan sat oprostili. Mi smo ga dovezli iz Prištine, sad trebamo pomoć. Čovjek se javi, kaže, dolazi odmah, s ekipom. Upoznajem Ramia. Sjajan dečko, Libanonac, na privremenom radu u Tirani. Rami otvara novi bar, radovi su pri kraju i ima trofaznu struju i mjesto gdje će Tesla biti na sigurnom preko noći. Dolazimo na odredište, parkiramo na mjestu gdje će njegov budući bar imati vrt. Spajamo se na struju – ne radi. Struje ima, ali Tesla odbija poslušnost. Ni jednofazno ni trofazno. Ne ide i ne ide. Ilija se baca na posao. Brifer u ruke i otvara razvodnu kutiju. Prekrasan prizor. Sve žice su iste boje – žuto zelene. Pravi work of art. Neznanog umjetnika. Možda čak i samoukog. Tu se Ilija povlači, jer se čini da je struja dovoljno jaka da ga baci preko 4m visoke ograde, ako pipne krivu žicu. Odlazim do razvodnog ormara kojim se napaja cijela zgrada. Potegnem vratašca i ostaju mi u ruci, držeći se samo na uzemljenju. Unutra prekrasan set prastarih osigurača i smrad spaljenog bakelita. Ništa ni od toga. Poklapam pažljivo vrata, kako bi sljedeći tko dođe imao istu navalu adrenalina kad otvori kutiju. 21:00 Mene lagano hvata malodušnost. No, Rami se ne predaje. Zove električara. I ovaj dolazi. Rami nas šalje na cugu u bar preko ceste a električar se baca na posao. Čini se da će ipak sve biti ok. Nakon gotovo sat vremena dolazi Ilija, tražeći od mene da ja pokušam spojti Teslu, jer se nitko ne usudi. Očito ni oni nisu sigurni da nešto neće poći po zlu. No, Tesla je uporan. Na kablu odmah zasvijetli crvena led dioda, dajući do znanja da njemu ponuđeni “juice” ne odgovara. Sad već

vidim zabrinutost i na drugim licima. Da nam ne bude dosadno – počinje i kiša. Rami dolazi na ideju – preko zida je restoran. Možda oni imaju trofaznu utičnicu. Odlazi i za par minuta se s druge strane zida čuje – Imamo utičnicu, bacaj kabel. Samo trebamo Sergeja Bubku da prebaci kabel motkom na drugu stranu. No, gledao sam ja kaubojske filmove. Bacanje lasa uvijek djeluje tako lako. Osim ako na kraju lasa nemaš težak šteker, ako zid nije visok 4m, po tebi pljuštio kiša a grane okolnog drveća glume mrežu kroz čiju rupu moraš pogoditi. Psovalo se na albanskom, engleskom, makedonskom, hrvatskom… sve dok se s druge strane nije začuo glasan udarac. Rami je pokupio kabel i uštekani smo. Punjenje počinje. 23:00 Idemo nazdraviti uspješnom poslu. Taxi. Hotel. Skidanje mokrog i oblačenje suhog. Tako bi rado provjerio status punjenja, neki vrag mi ne da mira. No, 3g u Tesli ne radi, a parkiran nisam u dometu nekog wirelessa na koji bi se Tesla spojio. Idemo na kasnu večeru, Rami spomene, onako usput – Nije da baš dobro pozna tog susjeda – vlasnika restorana. Ištekao je veliki frižider i

uštrekao

nas. Čini mu se da je gazda neki mutan

lik. Odmah počinju priče – Šta ako je mafijaš, a u frižideru neki leševi? Ako se otope do jutra, bolje da nas nema. Sve je to šala, ali opet… Nekako nagovaram Ramija da nakon večere idemo pogledati Teslu. I jasno, punjenje je stalo. Napunilo desetak km i stoji. Kasnije sam skužio da je šteker bio pun vode, a u strci nismo to skužili. Rješavam to i punjenje počinje. Sad sam već totalno lud. Ponoć je odavno prošla i sumnjam da ćemo se napuniti do kraja. Pada odluka da nema spavanja, nego fešta dalje, kako bi opet došli provjeriti punjenje. 02:00 Sjedim s čudnom a opet pravom ekipom. Libanonci, Kosovari, Albanci, Makedonci…već je litra viskija odradila svoje. Slušam glazbi za koju nikad ne bi reako da ću je slušati. I tako, prolazi noć. Pred odlazak u hotel, još jedna provjera. Ovaj puta, punjenje radi. Do jutra ćemo imati dovoljno, ali ne i viška. A kad nemaš preciznu navigaciju, niti mjesta za punjenje po putu, od viška glava definitivno ne boli. 23.09.2014. 08:00 Tirana Glava ne boli od viška, ali ni od dobrog viskija. Ustajem se, brzinski doručkujem i spreman sam za pokret. No, Ilija je zaspao. Prvi put. Dešava se i ljudima poput njega. On je onaj organizirani.

Ja sam onaj od improvizacije. Taksi, probijanje do Ramijevog bara, kroz strašnu gužvu. Teslom na glavni trg, jedna TV stanica želi intervju. Odrađujemo intervju, vozeći simpatičnu novinarku i snimatelja punom brzinom kroz veliki kružni tok oko spomenika u centru Tirane. No, baterije nam ne dozvoljavaju dalje igranje, a i vrijeme nam curi. U baterijama oko 200 km a najmanje 180 nam treba do cilja. Opet vožnja autocestama, uz maksimalni oprez. Pred granicom nigdje putokaza Podgorica ili Crna Gora. Znamo da smo manje od 20 km od granice, ali bauljamo po nekim selima. Navigacija nema ucrtane novoizgrađene obilaznice par manjih mjesta. Iako nam sve govori da bi to bila nova cesta oko mjesta, prvi put se ne usudim i idem kamo statična navigacija iz memorije u Tesli vodi. Pogrešna odluka. Bajze, Koplik, Hanni i Hott su sigurno prekrasna mjesta pored Skadarskog jezera ali uopće nisam imao želju posjetiti ih. No, nakon prva dva, shvatio sam da je bolje ignorirati navigaciju i ići novom cestom, koja je ipak bila samo obilaznica tih mjesta. Glavna ulica kroz mjesta je toliko zakrčena da treba po dvadesetak minuta samo za proći tih par stotina metara. Tek kad već golim okom vidimo granicu, pojavljuje se i putokaz prema istoj. Predivno. Lijepo da su postavili putokaze Dolazak na granicu. Ispred nas dva auta. Albanski carinik doslovno čita putovnice. Ko da ih pisao Dostojevski. Na jeziku nepoznatom revnom službeniku. Dolazimo na red. Promrmljava nešto kolegi i tad shvaćam da su stvari krenule po zlu. Šalju nas na stranu. U neku garažu na kojoj je dizalica za auto. Moramo se naparkirati na nju. Izlazimo. Dvije mutne face u uniformama, hineći da ne znaju ni jedan jezik osim albanskog – pokazuju nam da vadimo sve stvari. Sila je sila. I tako, dok vadim kutiju s ajvarima, kutiju s plodovima nara, kutiju s promo materijalom… jedan od njih me povuče za rukav i pokaže na poklopac motora, dajući pokretima znak da otvorim. Nakon otvaranja, začuđeno uzvikne – Ska motor?Na to se skupila ekipa, svi gledaju. No, drugi je još namrgođen. Pita me - Droga? Na licu mu upitnik, koji kaže – pokažite drogu, znam da je imate. Nema droge – pokušavam na svim jezicima svijeta objasniti, ali ne ide. Frajer krene kuckati oplatu i uzima u ruke nešto poput pajsera i odvijača. Kao, sad će on ići skidati oplatu i tražiti drogu. Halooo, električni auto, sa cca 400 volti u baterijama. Samo ako krene skidat, pa takne tim metalom što ne treba. Odletit će u Crnu Goru. A auto neće više sastavit ni Elon Musk. Srećom, to već znate, nikud ja ne idem bez IPada. I tako, zgrabim Ipad, otvorim slike i počnem pokazivati cariniku. Evo, gradonačelnik Skoplja, gradonačelnik Prištine, Ministar zaštite okoliša, ova TV ona TV… NEMA DROGE. Ska droga!!! Par riječi albanskog što me prijatelji s faksa naučili počinju pomagati. Sad mi žao što smo uglavnom učili psovke

Dani nauke u Podgorici I kad vidi slike, zove drugoga, drugi pogleda slike i samo raširi ruke izustivši samo dvije riječi. Kontrol finiš! I bi finiš. Trpamo stvari u auto, i što prije prema Crnoj Gori. Na granici, crnogorski carinik od dobrih 150 kg, pita – Jestel vi oni što ih ono čekaju u Podgorici? Ma jesmo, naravno da smo mi. Kaže - Čeka vas ministrica nauke i neke televizije, ajte, požurte, što čekate? 13:00 Podgorica Dolazimo na mjesto gdje se upravo odvija manifestacija Dani Nauke. Kasnimo sat vremena, ali nas čeka desetak novinarskih ekipa i Ministrica Nauke Crne Gore. Čak su i neke učiteljice obližnjih škola dovele djecu da pogledaju električni automobil. Predrag i ekipa iz Domain.me nam je pomogla u organizaciji svega i već nas čeka trofazni kabel. Punjenje ispred prekrasne zgrade koja je samo dijelom dovršena i useljena. Izjave za tisak. Razgledamo izložbu povodom Dana Nauke, stvarno ima odličnih ekponata koji nekim novim klincima objašnjavaju osnove fizike, kemije, programiranja i općenito ih usmjeravaju ka prirodnim znanostima. Tesla se odlično uklapa kao primjer nečega što se može stvoriti i bez auto industrije koja zapošljava desetke tisuća ljudi u nepreglednim halama. 18:00 Krećemo za Duborvnik. Kako smo još jučer propustili napuniti baterije do kraja, i sad imamo točno koliko nam treba. To znači da moramo voziti oprezno i da smijemo značajnije promašiti rutu. Izabrali smo kraći put, koji vodi preko Trebinja – BIH. Mrak pada, planine su sve veće a temperatura pada ispod 10 stupnjeva. Tad prvi put vidim kako se Tesla ponaša kad mora grijati baterije i kabinu. Potrošnja se nešto povećava, ali to kompenziram manjim pritiskom na gas. Svejedno, kad smo ugledali carinike u plavom i uočili crveno bijela polja, sve se činilo lakšim. Do Dubrovnika je uglavnom nizbrdo. Punimo baterije na silasku i sad smo već sigurni da stižemo do Hotela Residence. 21:00 Dubrovnik Napokon civilizacija. Uživa Tesla a i Ilija i ja. Garaža. Trofazna struja. Šampanjac dobrodošlice. Ogroman apartman. Brz internet. Na parkingu još jedno električno vozilo – mali autić za razvozit goste. Potrpam par fotki na mreže i tonem u san. 24.09. 2014 8:00 Dubrovnik Doručak na prekrasnoj terasi. Baterije pune i nama i autu. Krećemo put Makarske. Obećao sam Miljenku svratiti. Pogledati hotel koji je napravio na rivi. Zadnji put kad sam bio, bilo je to gradilište, ali kad Miljac zapne – nema dok se ne završi. Miljac ide iz Vrgorca prema Makarskoj. Objašnjava mi gdje ćemo se naći. Silazeći s autoceste uspjevam fulati i tunel i Miljenka. No, obnovljen asfalt na zavojitoj cesti i dovoljno struje u baterijama omogućava mi da napokon odvezem jednu bržu dionicu. Sunčano je, asfalt je zagrijan i gume odlično drže. Pravi užitak

prolaziti kroz zavoje automobilom koji je ovako težak i koji ovako leži na cesti. Stižemo u centar Makarske. 11:00 Makarska

Ekonomski fakultet Split Hotel je prekrasan. Pregledavamo mjesto gdje bi instalirali punjač za električne automobile, prvi ozbiljan 22kw punjač na južnom dijelu naše obale. Kratka pokazna vožnja, punjenje, gablec na terasi i krećemo za Split. 14:00 Split Dolazimo pred Ekonomski fakultet. Tamo nam je Ivana organizirala punjenje. Spajamo se na utičnicu u kuhinji. Ispred fakulteta nam se pridružuje jedan Leaf i dva hibrida. Dočekao nas je i Dekan EFSa. Kako je ovo zadnja službeno točka relija, dajemo izjave za medije. Ostala mi je u sjećanju živa prepirka s snimateljem HTV-a koji je “znao” da Tesla nema manji koeficijent otpora zraka od Nissan Leafa. I kad sam mu pokazao službene podatke, on i dalje zna. Ne znaju oni, đava i odnija, znan ja, jer ne more to bit. I tako, ostavljam ga u uvjerenju da je samo on u pravu jer dolazi iz najlipšeg grada na svitu, prepuštam se čarima čavrljanja s dragim hejterom Nikšom i starim prijateljem Igorom. Igorova pozitivna spika i Nikšina prava splitska zajebancija mi podiže raspoloženje i daje snagu za nastavak puta. Stavljamo naljepnice konvoja na ostale automobile koji su se pridružili i formiramo konvoj te vozimo ulicama Splita. 19:00 Starigrad Paklenica Kako je od Splita do Zagreba malo preko 400 km i kako imamo dva jaka uspona, preporučljivo je stati na putu i dopuniti baterije. Stajemo u Starigrad Paklenicu, pijemo kavu kraj mora i dopunjavamo baterije. 22:00 Zagreb

Stižemo u Zagreb. Putovanju je kraj. 2200 km, 7 dana, 7 zemalja i toliko uspomena. Hvala svima koji su nam pomogli i koji su nas podržavali. Siguran sam da ćemo već za godinu dana, i kao rezultat i ovog putovanja imati sasvim drugačiji stav oko električnih automobila u regiji. Tko zna, možda je sljedeći cilj Istambul. Ili još dalje?

31 listopada 2014 ~ 2 COMMENTS

Tesla Convoy 2014 – dio drugi Aktualno Razno

19.09. Petak 15:00 Makedonska granica Nakon podužeg čekanja, napokon prelazimo granicu i susrećemo se s Ilijom. S obzirom da kasnimo preko 1 sat od planiranog, otpada doček u Gazi Babi, dijelu Skopja. Jurimo na sljedeću točku rute -Strojarski fakultet. Na kampusu nas dočekuje grupa znatiželjnika, profesori, studenti. Cilj je bio pogledati i prototip automobila koji je Ilija sa svojim timom izradio u okviru jednog projekta, ali zbog nekih internih igara na sveučilištu, automobil baš tad nije bio “slobodan”. Odrađujemo probnu vožnju, desetak putnika ima priliku iz prve ruke osjetiti ubrzanja i snagu električnog motora u Tesli. Kratko punjenje, koje opet ne ide lako. Prva utičnica trofazna nije ispravna, no srećom jedna cca 20m dalje jest. Pokazuje se vrlo korisno što sam posebno dao izraditi dugi produžni kabel koji ima klasičnu trofaznu utičnicu, jer se ona najčešće koristi u jugoistočnim krajevima. Nastavljam s pokazivanjem automobila i odgovorima na pitanja. 19.09. 18:00 Startup Weekend Stižemo na prvi cilj putovanja. Startup Weekend je događanje koje ima za cilj probuditi lokalne mlade i poduzetne ljude te im pokazati kako izgleda svijet poduzetništva. Ako žele saznati što je startup, kako pokrenuti svoj i kako izgleda nešto što već zovemo “startup kultura” – Startup Weekend je pravo mjesto za to. Moj suputnik Ivica me ovdje napušta. On i ja smo mentori koji na Startup Weekendu prenose svoja znanja i iskustvo mlađima, pomažući im da za jedan jedini vikend od prvotne grube ideje naprave nešto više. Susrećem neke stare prijatelje – Mitka, Ivana, Ivanu. Upoznajem i mnogo novih. Irena, osnivačica New Man’s Akceleratora, koji je domaćin i osigurava logističku podršku SW Skopje fascinira me svojim odlično razrađenim planom kojim se upravo sprema pokrenuti projekt akceleratora. Ni u nekim puno razvijenijim zemljama nisam vidio tako dobro posložen projekt. Odgovori na gotovo sva pitanja su spremi i stvarno bi se tako nešto uklopilo bilo gdje u EU ili SAD. Odrađujem par vožnji. Jedan od suputnika je i ministar za strane investicije Republike Makedonije. Čovjek je vrlo pristupačan i otvoren. Nije samo došao na otvaranje, održao govor i otišao zbog “važnih obveza”. Došao je kasnije, u nedjelju, na prezentacije, odgledao sve i glasovao. U Hrvatskoj to nisam doživio. Naši ministri imaju uvijek važnijih obveza.

Sa gradonačelnikom Skopja Baterije su već pri kraju, kako Tesline tako i moje. Teslu uparkiravamo u uzak parking New Man Akceleratora, prebacujemo onaj dugi trofazni kabl preko prozora i sve do kuhinje. Klasična trofazna utičnica se opet pokazuje kao najbolji izbor. Punjenje kreće, punimo cca 50km vožnje na sat. Automobil ostaje preko noći na punjenju strujom, a Ivica, ja i ekipa idemo na punjenje raznim derivatima žitarica – hmelja, ječma a ponešto i pšenice. Nama je ipak trebalo manje vremena nego automobilu, da se natankamo do kraja 20.09. Subota 10:00

Glavni trg Skopje Teslom dolazimo na prijem koji je za nas organizirao gradonačelnik Skopja, Koce Trajanovski. Kratak protokolarni razgovor u kancelariji, pokazivanje auta. Gradonačelnik se oduševio, ne bi se čudio da se u Skopju uskoro pojave električni automobili, pa čak i jedan Tesla za gradsku upravu. Čim je čuo da sam iz Zagreba, sjetio se našeg gradonačelnika, te izjavio da su prijatelji i da ga pozdravim. Praktički, nisam na putu sreo gradonačelnika, koji na spomen da sam iz Zagreba nije učinio isto. Naš Bandić je očito dobro održavao regionalne odnose.

Izjave u Skopju, gradonačelnik, Ilija i ja 11:00 Središnji trg u Skopju. Naš Tesla stiže praćen hibridnim Mitsubishi Outlanderom. Na trgu stvarno stotine ljudi. Gradonačelnik, Ilija i ja dajemo izjave za medije. Gradonačelnik najavljuje prve punjače za električna vozla u Skopju, te nabavku prvih električnih vozila za gradsku upravu. Praktički svi makedonski mediji su tu. Znamo da se najave političara često ne ostvare, ali ipak vjerujem da će u Skopju uskoro voziti bar nešto električnih bicikala i poneki automobil. Do 2016e, kada će i kroz Makedoniju proći ruta s Tesla SuperChargerima. Tada će i tamo električni automobili biti nešto sasvim uobičajeno. 13:00

Čaršija. U pozadini Ducati punjač na stoliću birtije :) Slijedeća postaja nam je most koji povezuje stari dio Skopja (čaršiju) i novi dio. Na tom mostu je planirano postavljanje prvog punjača a tu se nalazi i zgrada sveučilišta. Prvi problem nastaje jer automobilima nije dozvoljen ulaz u čaršiju, pa je ulaz blokiran stupovima koji se uvlače u zemlju. No mehanizam je pokvaren i ne možemo proći. Ilija odlučuje da idemo okolo, no to znači da moram provesti Teslu i Outlandera cca 2 km kroz čaršiju. Prastaru čaršiju, s uskim i zavojitim

ulicama. Prepunu ljudi, stolaca, suncobrana, tendi i kojekakvih stvari izloženih na stalcima na ulici. Ilija rješava s policajcima, ima ih na svakom koraku, kako bi nam dozvolili prolaz. Krećemo. Neopisivo iskustvo. Ljudi ne čuju automobil, hrpa djece trči okolo, prosjaci koji prose po cesti se lagano izmiču a mi gmizimo prema cilju. Na platou ispred mosta demonstriramo punjač tvrtke Ducati komoponenti, proizveden u Ludbregu. Kako nemamo fiksan priključak, opet sve spašava spoj na trofaznu utičnicu u obližnjem restoranu. Punjač kreće i sad punimo nešto brže.

Izjave za medije s makedonskim Ministrom ekologije Dolazi Ministar Ekologije Republike Makedonije. Kratko se sastajemo s njim i njegovim timom, te dekanom i prorektorom. Prenosim iskustva oko subvencioniranja električnih i hibridnih vozila iz Hrvatske. Ponovo izjave za medije i nakon toga obraćanje Ministra studentima. No, sve se odužilo, jer u 15:00 imamo direktno uključenje u program makedonske nacionalne televizije. Znam da je mjesto gdje nas reportažna kola čekaju par kilometara daleko a još moram proći nazad kroz čaršiju. Odluka pada u sekundi. Ostavljam Iliju s Ministrom i trčim u auto, odspajam punjač, slažem sve u auto i probijem se kroz gomilu. Ministar nije bio presretan, jer je očekivao da će ga nakon govora na fakultetu, dočekati oba vozila, kako bi svečano otvorio punjač. No, ja sam već gotovo na izlazu čaršije, svađam se s neizmjerno bahatim taksistima koji su naparkirani na sve sulude načine blokirajući prolaz. Premještanje počinje, trebalo je maknuti 5 automobila, kako bi prošao. Stižem u zadnji čas na mjesto uključenja u program, no počinje kiša. Intervju dajemo na otvorenom, pridružje se i Ilija. Uglavnom, totalna ludnica. Intervju pod kišobranima, kamerman snima detalje auta, Ilija mu drži kišobran nad glavom. Voditeljica se odjavljuje već prilično mokra. Povratak u New Man’s Akcelerator i mentoriranje timova. Primjećujem neke zanimljive klince. Upoznajem zanimljivu ekipu slovenskog Ustvarjalnika. Oni se bave ekukacijom srednjoškolaca i pokušavaju im omogućiti da budu kreativni i poduzetni, popravljajući defekte “klasičnog” obrazovnog programa. Prilično su uspješni u tome. Ovih dana sam pričao s njima i žele pokrenuti isto i u Hrvatskoj. Možda… No, dan ni izbliza nije gotov. Ilija je isplanirao i odlazak u Strumicu. Baterija ima, nismo previše prešli. Sjedamo u auto i krećemo.

Strumica, žene nisam slikao, morate mi vjerovati na riječ :) 19:00 Strumica Strumica je, u stvari, zaniljiv gradić. Svi kažu da ima preko 60% žena, čak i do 70%. I to se vidi na ulicama. Pogotovo kad je subota navečer. Dolazimo na glavni trg, otvaraju rampu i dozvoljavaju nam parking na sred trga. Opet pregled automobila, opet probne vožnje po samom trgu. Policija se čudi, ali ne reagira. Napokon večera – taj makedonski kebab o kojem su pričali. Ukusno je, no mesojed poput mene kad je gladan, pojeo bi i skoro živ biftek. Slijedi nam potraga za mjestom za punjenje. Vlasnik hotela u kojem ću spavati ima i neku malu mesnu industriju blizu hotela. Tamo ima hladnjače i jaku struju. Nalazimo industrijsku trofaznu utičnicu – napokon. Sad je dobro došao deblji kabl sa 32A utičnicom kojeg smo prebacili preko jedne hladnjače. Ostavljamo auto na punjenju i odlazimo na korzo. Prepuštamo se opet konzumiranju tekućih žitarica promatrajući sve te žene koje prolaze kraj nas. Stvarno, rijetko gdje sam vidio taj omjer žena i muškaraca a čini se da su i lokalni dečki koje sam upoznao ponosni na tu činjenicu. 21.09. Nedjelja 10:00

Nar Ilija mi savjetuje da ne doručkujem u hotelu, jer idemo prema njegovom rodnom Valandovu. Tamo ćemo doručkovati kebab. Priroda je stvarno prekrasna. Makedonija je stvarno raj za poljoprivredu,

a oko Valandova uspjeva gotovo sve. Stajemo pored ceste kupiti plodove nara veličine rukometne lopte. Kiwi, lubenice, grožđe…svuda oko nas. Kebab u lokalnoj gostionici i Strumka – lokalno piće koje je preživjelo socijalizam, kao naša Cockta. Nastavljamo prema Skopju, napunjenih želudaca ali sve praznijih baterija. 13:00

Nešto im je bilo smiješno u mom izlaganju???

Gradonačelnica Tetova

Tehnološki park Tetovo Startup Weekend Skopje je na svom završetku. Odrađujem još kratko mentoriranje par timova i dolazi vrijeme za završne prezentacije. Potraga za mjestom za punjenje. Pronalazim samo jedan običan šuko šteker u kućici čuvara. Bit će dosta za popunit baterije. Struja je slaba, jedva 210V, punim cca 19km na sat. Tri udomaćena psa lutalice nisu me baš dočekala s veseljem. Ovaj put je kabl sa šuko utičnicom odradio duplu ulogu – punjejne i tjeranje najagresivnijeg cucka. Umor već čini svoje, ni dva red bulla mi ne pomažu. Klinci prezentiraju, u žiriju ministar, jedna zamjenica ministra, nekoliko kolega iz akceleratora i par investitora. Stvarno su neki napravili puno, za samo 48 sati. Od potpuno nesuvislih ideja, sad su već projekti, dobre prezentacije, razrađene ideje, čak i neke naznake proizvoda. Oduševljavaju me trojica klinaca, srednjoškolaca, koji u Unity3d grafičkom alatu izrađuju igricu. Vijećanje žirija, izbor pobjednika. Na mene pada izbor da održim wrap up – završnu riječ i da dam polaznicima neki feedback na njihove prezentacije. Pod teretom umora, teško nalazim riječi (oni koji me znaju, znaju da mi to inače ni najmanje ne predstavlja problem ) i uspjevam im zafrkancijom ukazati na greške koje su radili. Dvorana pada na pod od smijeha. Video pogledajte ovdje. Ilija je već spreman za polazak, nema vremena za gubljenje, jurimo za Tetovo. Vozim debelo prebrzo za sve propise, nadajući se da makedonska policija danas gleda u drugom smjeru. Opet dolazak na glavni trg, susret s gradonačelnicom i direktorom inovacijskog centra u okviru fakulteta u Tetovu. Utičnica u nekom razvodnom ormaru na trgu, jasno, ne radi. Dolazi električar, nešto prtlja, iskre skaču, klinci trče okolo. Električar nije prosvjetlio, ali nekako je pospojio kablove i Teslin šteker veselo treperi zeleno. Nastavljamo dalje prema sveučilišnom kampusu. Ostajem zadivljen viđenim, takvim uvjetima za rad se ne bi posramili ni mnogi američki studenti. U Hrvatskoj nisam vidio tako nešto. Solarna elektrana preko 100kwh na parkingu, restoran i kafić izgledaju kao lounge bar, apartmani za studente kao hotel, fitness, trava pošišana kao u filmovima. Inovacijski centar, zgrada za biotehnloške znanosti, sve novo i moderno opremljeno. Pokazujemo im punjač, malo dopunjavamo baterije. Vraćajući se za Skopje, nailazimo na policiju. Naravno, čudan auto pobuđuje interes i zaustavljaju nas. Vozio sam brže, ali ni približno kao u dolasku. Srećom. Prvo su nabrijani i pisali bi kaznu. Ali onda znatiželja odvlači razgovor u skroz drugom smjeru. Pokazujemo auto, oduševljavaju se. na kraju se slikamo zagrljeni, samo mole da ne stavim na Fejsbuk obećanje. Ali slika je fakat super

I nisam, red je održati

15 listopada 2014 ~ 2 COMMENTS

Tesla Convoy 2014 – dio prvi Aktualno Razno

Ovo je priča o vožnji električnog automobila putem kojim električni automobili nikad prije nisu prošli.

Priča počinje u Smiljanu na Teslin rođendan, gdje upoznajem zanimljivu ekipu koja štuje Teslin lik i djelo. Kako već neko vrijeme odbijam pozive za startup evente iz Makedonije, a unutar ZIP-a imamo neki dogovor oko zadataka nas osnivača, na mene dolazi red na temu “regionalna suradnja”. Prihvacam poziv Mitka i Teddya i odlučujem doci na Startup Weekend u Skopje. Tada se u glavi rađa ideja – zašto ne doći Teslom S. Racionalni dio mozga odgovara – budalo, zapadno od Ikee, na toj ruti, nema punjača. A i ovi na Ikeei su jos za ukras, jer ne rade. No, kako poduzetnik vidi priliku tamo gdje drugi vide problem – odluka nije bila teška. Pripreme uključuju

povezivanj

e s ljudima iz Makedonije, pa je

logican izbor bio Ilija Vukov, entuzijast koji promice poduzetnistvo i business angel investiranje u Makedoniji. Ilija, nemiran kakav jest, odmah predlaže organizaciju nečega što je daleko veće (i teže) od moje prvotne ideje Zagreb-Skopje-Zagreb. A ni mene nije bilo teško nagovoriti i prihvaćamo se posla. Nabavljam sve varijante kablova, kako bi bio siguran da ću na putu moći uštekati Teslu S u svaku dostupnu utičnicu. Dražen iz Ducati komponenti d.o.o. – Ludbreg mi izlazi u susret i posuđuje jedan zidni punjač od 22kw. To će mi omogućiti nešto brže punjenje (cca 90km za 1 sat) ako nađem 3faznu 32A strujnu utičnicu. Jesam li spomenuo da se u Ludbrgu rade dobri punjači? Nisam. Eto – sad znate. Uskoro je prednji gepek Tesle pun kabela i punjača. Moj prvi zadatak je bio – dovesti se živ i zdrav do Skopja. Jasno, organiziran kakav jesam, napravio sam odličan plan. Strategiju dapače. Strategija nije uključivala upadanje u 2m dubok šaht dva dana prije polaska. No, ja volim improvizirati i raditi stvari mimo strategija. Tako avantura kreće i malo ranije od planom predviđenog datuma.

16.09. Bolnica Sv.Duh 02:00 – četiri šava na unutarnjoj strani lijeve potkoljenice, sumnja na slomljena rebra desne strane leđa, ogromni hematomi na desnoj strani leđa i desnom ramenu i nadlaktici. Oguljotine i porezotine po torzu. Nisam znao da hitna pomoć tak drma, više me bilo strah da će me putem prosut negdje, nego što će mi u bolnici radit. Nakon 4 slike na rendgenu, lagano imam feeling kako sijam plavičastim tonovima. Pametni rendgen tehničar je skužio da je doktor u sitne sate, greškom dao nalog snimanja lijeve strane torza, a ja strgan na desnoj. Ja nisam niš skužio, znate da se volim slikati, pa mi ne bi smetalo. Nakon samo par sati, skrpalo me i poslikalo i otjeralo kući. Doktor mi kaže – “Sreća da ste privatnik, pa ne morate tražit bolovanje. Samo tjedan dana bolovanja i odmor i sve će biti ok“. Jasno, kako da ne. Tjedan dana ćemo zgurati u dva dana i onda na put. Sreća da je lijeva noga, pa mogu stiskati gas, a kvačila Tesla nema. – onima koji se pitaju zašto padam u šahtove u kasne sate, samo napomena – ako imate troje sinova, ne šaljite srednjeg u šaht da zavrne ventil. To što ih cijeli život učite da zatvaraju vrata i pospreme za sobom, ne vrijedi, jer im niste objasnili da je poklopac šahta isto nešto što treba zatvoriti po izlasku. Odradite sve sami, koliko god teško bilo! I ako u nekoj prostoriji ima otvor za podu, koji vi uvijek zatvorite, ne uzimajte činjenicu da ste ga vi zatvorili zdravo za gotovo. Čak ni kad živite sami.

17.09. Bolnica Sv.Duh 12:00 – kontrola. Doktor kaže, super je to. Mirovanje pomaže. Nemam mu srca reći da moj i njegov pojam mirovanja imaju malo dodirnih točki. Rijetkih, ali imaju. Na njegovu napomenu da mirujem 7 dana i onda dođem na vađenje konaca, samo klimnem glavom. Naravno.

18.09. Green Gold 14:30

– mala karavana se polako okuplja. Odgo dio sam vrijeme polaska za nekoliko sati, kako bi ipak nozi i leđima dao veću šansu. Svaki sat se broji, jer sjediti do Beograda s leđima na kojima imam otvorene rane, neće biti lako. Novinari pristižu, slikanje, izjave. Okupilo se i dosta prijatelja. Šepam, ali adrenalin čini svoje. Došlo je desetak električnih i hibridnih vozila. Čak i jedan kamion. Mitsubishi Canter iz Čakovca. I Greyp – električni”bicikl” Mate Rimca. Označavamo aute naljepnicama i formiramo konvoj. Krećemo na put. Kako je konvoj zamišljen na način da jedino Tesla, koji ima stvarne mogućnosti prevalti toliki put u nekom smislenom vremenu, odveze cijelu rutu, a da mu se na točkama zaustavljanja

pridruže hibridi i električari – vozila s manjim dometom samo simbolički startaju s nama, te nas napuštaju nakon par kilometara.

18.09. Vinarija Zdjelarević 16:30 Prvo zaustavljanje. Imaju 3fazne 16A utičnice. Na FB već komentari – da li se puni vozač ili automobil. odgovor je – oboje Tvrtko, kolega koji je prošao ZIP program sad radi za njih i on je pomogao oko organizacije. Sreća da su preše za vi

no stale, pa nisam morao ištekati jednu da uštekam auto. No, preše rade po okolnim brdima a HEP ažuran kakav jest, nije baš ustabilio mrežu na toj lokaciji. Dok pričamo i degustiramo odličnu klopu i vina – punjenje šteka. Tesla kad osjeti frku, spušta amperažu na minimum koji osigurava sigurno punjenje i zaštitu instalacije, kako u autu tako i na mjestu punjenja. To dovodi do prvih problema – vozio sam nešto brže, potrošio više struje, računajući da ću se napuniti. Ali, nije baš išlo. Moram ostati malo duže nego sam planirao. Vrijeme kratim razgovarajući sa odličnim dečkom koji je preradio Suzuki Marutti. Sve izbacio i struju ubacio Sam svoj majstor. Po zanimanju je ekonomist, o elektrici i struji je sve naučio na netu. I uspio složiti auto koji ga sasvim dobro služi. – sa nekih skoro 1 sat zakašnjenja, krećem za Beograd. Putem iskrcavam prvog pratitelja, Ivana Klarića, koji mi je pravio društvo od Zagreba. U Beogradu me već nestrpljivo čeka ekipa. Marko iz Netokracije, koja je službeni pokrovitelj internetskih vijesti o konvoju, te još medija i znatiželjnika te zaljubljenika u električne automobile čekaju na parkingu Kike. No, kako još nikad nisam vozio tu rutu, ne usudim se stiskati pedalu previše. Dodatni problem je što po prelasku u Srbiju nestaje 3g signala u Tesli. Povezanost na internet je jedna od glavnih karakteristika ovog automobila. Konstantna 3g pokrivenost omogućuje i korištenje posebne Tesla/Google maps navigacije. Ona vam daje super točne podatke o udaljenosti, odredištu, gužvi na cesti, a od nedavno i topografiji terena. Svega toga nestaje čim se izgubi signal hrvatskih baznih stanica. Nisam na to računao,

nadao sam se d a je bar Srbija pokrivena roamingom. Sve postaje još teže, znam koliko imam u baterijama, ali ne znam koliko je točno km do salona Kike na Novom Beogradu. Ispričavam se Marku i molim da prenese to ekipi koja čeka. Imamo i rezervnu opciju, puniti na skladištu Atlantica, na izlasku s auto ceste kod Šimanovaca. Zoran iz Atlantica je čak držao električara, ako zapnem, kako bi pomogao. Neizmjerno sam mu zahvalan, iako pomoć nije trebala. Čuli smo se telefonom, pitao sam njegovu procjenu koliko km od Šimanovaca ima do Kike. Brojka je bila par km veća od onog što sam imao u baterijama. Sljedilo je šlepanje iza jednog šlepera. Turčin je bio kooperativan, držao je tempomat na 85 a meni je to omogućilo da se privučem prilično blizu (neću reć koliko, brijem da bi time priznao kršenje nekog članka iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama). Tako sam ušparao par km. Dovukao sam se do Kike, spojio na 3 faznu 16A industrijsku utičnicu. I dok su novinari pitali, fotografi fotkali, baterije su malo došle k sebi. To mi je omogućilo da ljudima koji su me čekali pružim mogućnost uživanja u ubrzanju i driftanju po prazunom parkingu. Ovim putem zahvaljujem Slobodanu Školniku koji mi je omogućio dpounjavanje baterije u Kiki te Aleksandru Pavićeviću – šefu prodajnog centra, a posebno g. Veselinu koji me je dočekao i omogućio pristup utičnici. Već tad se pokazalo da ona o pomoći putniku namjerniku još živi na ovim prostorima. – Naravno, mnogi prijatelji su čuli da dolazim. Nakon Kike stoga žurno idem do ušća Save u Dunav. Kraj Brankova mosta nalazi se splav Tag. Tamo me čekaju Aleksandar, kolega i prijatelj iz SBANa, mreže business anđela Srbije, te Dušan – suvlasnik splava Tag. Čeka i kuhar kojem nisu dali otići doma I Dušan je, na zamolbu Aleksandra, sredio 3faznu utičnicu. Zahaklao je brata da mu nađe dugi produžni kabl, kojim je prebacio tri faze iz kuhinje, preko pasarele, do obale kraj splava. I to je super. Jedini problem je da automobili teško dolaze do splava. Moraju preći sa ceste na nasip, sa nasipa do nivoa vode, tik do splava. Pozdravljam kolege iz Triglav osiguranja, siguran sam da su sretni kad ovo čitaju i da bi rado pokrili štetu da se Sava podigla za metar dok je auto bio pored splava. Dušan kaže da nije problem sići s autom, da ima put. Silaze neki za dostavu. Istina. Ako imaju pogon na svih 6 kotača. Ili gusjenice. Ovdje pogledajte kako je to izgledalo. – u sitne sate došao sam do hotela Crystal u Beogradu. Taj hotel mi je preporučio Ivica Penić, kolega koji me pratio od Beograda do Skopja. Hotel ima garažu sa 3faznom 16A kućnom utičnicom. To je ona u koju uštekate termo peć ili štednjak. Spreman na sve, izvadio sam produžni kabel koji sa te utičnice prebacuje na industrijsku 3faznu 16A, koju Tesla ima u standardnom setu adaptera. Spojiš tu, tamo, uštekaš, i punjenje kreće. Zanimljivo je da hotel ima garažu do koje se

stiže liftom. Lift je… hmmm, malo uzak, ali može se. Nadao sam se da punjejne neće izbiti struju u garaži, jer lift po gravitaciji još može dolje. No, u jutro me mora vratiti prema gore, na svjetlo dana.

19.09. Beograd Hotel Crystal – 7:00 Baterije na autu su pune. Moje ni približno. Hotel Crystal je za svaku preporuku i zbog garaže i zbog utičnice i zbog odlične sobe u kojoj sam prekratko spavao i zbog doručka kojeg sam ubacio u sebe u dvije minute, a najviše zbog Jelene. Jelena je sales&marketing manager i osoba je koja mi je pomogla i tada i sljedeći put kad sam bio u Beogradu. Ivica stiže, sjedamo u auto i krećemo za Niš. Nedostatak internet signala i čirilični natpisi na ugrađenoj navigaciji, koje Tesla s ovim SW ne može interpretirati, pa vidimo samo neke čudne znakove, stvaraju priličan problem.

19:09 Niš 10:30

Stižemo u Niš na vrijeme. Na

glavnom trgu

doček. Hrpa ljudi, dogradonačelnik, ljudi iz gradske uprave. I električar koji je sa jednog od rasvjetnih stupova izvukao kabl sa 3faznom kućnom utičnicom. Teslin utikač, skriven iza zadnjeg

lijevog žmig

avca, sretno treperi zelenom bojom.

Punjenje počinje. Punimo brzinom od nekih 40km za 1 sat. Oko auta je masa ljudi, Ivica i ja pokušavamo objasniti svim znatiželjnicima što više i odgovoriti na sva moguća i nemoguća pitanja. Malo nas je strah, jer je toliko ljudi, oko i u autu, no sve prolazi ok. Veliki je odziv medija, izjave dajemo za nekoliko TV postaja i lokalne tiskovine te portale. Pridružuje nam se i jedan Prius. Vjerovali ili ne, u Nišu taksiraju s nekoliko Priusa. Gradonačelnik zove, pita možemo li ostati

još bar 45 minuta, vraća se iz Beograda i volio bi nas pozdraviti i vidjeti auto. No, moramo dalje, jer Ilija je složio tako nabrijan plan za Makedoniju da si ne možemo priuštiti dalje kašnjenje. Ponovo vremenski danak uzima nedostatak informacija o udaljenosti, navigacija u autu pokazuje staru cestu, a nova se gradi. Tako da se mučimo, ne samo zbog jako gustog prometa, nego i slabe signalizacije. Promašujemo put na dva mjesta, ali se nekako snalazimo i vraćamo na rutu. Dolazimo do Makedonske granice. Ilija već čeka na drugoj strani, spreman da nas vodi za Skopje. 01 srpnja 2014 ~ 4 COMMENTS

Tesla – trbuhom za strujom Aktualno Razno

Došao je i dan koji sam čekao od prve probne vožnje u Munchenu, 27.01.2013, kada su Teslu S prvi puta dovezli na stari kontinent. Tada sam imao sreću upasti na probnu vožnju i imati čast da među prvima u Europi isprobam automobil koji su tada prvi naručitelji još željno iščekivali. Kako sam to uspio? Kao i do sada – bio sam svuda, svašta sam radio, sretao sam razne ljude. Nikad mi nije bilo teško potegnuti, pa i kad je rezultat neke inicijative bio potpuno neizvjestan ili čak stremio ka neuspjehu. Jedan put do Budimpešte nije rezultirao konkretnim poslom, ali sam na večeri upoznao čovjeka koji je bio jedan od prvih kupaca Tesle, koji osobno pozna Elona Muska i koji je imao poziv za tu prezentaciju, ali nije mogao otići. I tako, riječ po riječ, karta za Munchen je bila u mojim rukama Na probnoj vožnji desila se ljubav na prvi pogled. Otišao sam kući s puno pitanja u glavi. Gdje bi to punio? Kako bi s time do Splita ili Beča. A do Dubrovnika? Što ako ostanem na cesti? Kako bi to registrirao u Hrvatskoj? Gdje održavati takav automobil? Koliko to košta i kako uopće doći do tog automobila? Na mnoga pitanja nisam uspio dobiti odgovor i ideja je pomalo pala u zaborav. Ali, kao i sa svim pravim ljubavima, koliko je god potisnete, negjde duboko u vama, plamičak ostaje gorjeti. I dovoljno je malo da se isti ponovo rasplamsa. Uspješno sam potiskivao sjećanja na prvi susret, dok se nisam upoznao s Matejem, vlasnikom Avantcara iz Ljubljane. Matej je elektro entuzijast – po definiciji a njegova firma je vlasnik jedne od najvećih, ako ne i najveće flote Tesli S u svijetu. Družeći se s njim, neka pitanja su našla odgovore a neki strahovi nestajali. Puno je pomogao i Mate Rimac, njegov zarazni entuzijazam, te susreti s još nekoliko vlasnika Tesla S automobila. Svi imaju takav sjaj u očima kad pričaju o autima na električni pogon, da je jednostavno nemoguće ostati imun. I tad me ponovo pogodilo. Jedan od automobila koje koristim je već debelo prešao 200.000 km i bilo je vrijeme za razmišljanje o zamjeni. Sve se poklopilo s najavom poticaja za kupnju električnih automobila. Sjeo sam za kompjuter, otišao na www.teslamotors.com i krenuo.

Automobil naruču jete i konfigurirate na internetu. Provučete karticu kojom potvrđujete kupnju uplatom avansa od 2000 eura i čekate na isporuku. Račun, ugovor i sve dolazi mailom ali i na vaš pretinac na Teslamotors stranici. Nema žiga i potpisa, sve je samo u PDFu Kad se približi vrijeme isporuke (kad vaš automobil bude gotov i ukrcan na brod) kontaktira vas zaposlenik Teslamotorsa, u ovom slučaju iz Nizozemske. Tesla nema dilere i ne možete službeno kupiti veću količinu automobila kako bi ih prodavali dalje. Zbog toga se sude u nekim američkim državama sa udruženjima trgovaca automobilima koji smatraju da im Tesla nelojalno konkurira. U Tilburgu je tvornica u kojoj se automobili sastavljaju i isporučuju. Po 6 komada stane u 40 ″ kontejner, ali baterije i motori idu odvojeno, pa se konačno sve sklopi u Tilburgu. I ova tvornica ima standardne značajke one iz Freemonta, bijeli, čisti podovi, crveni strojevi i roboti. Proces isporuke je tekao glatko, osim prekrasne avanture sa slanjem putovnice poštom. Ako želite osobno preuzeti automobil, trebate nizozemske probne tablice, a pak za dobiti njih treba original osobnog dokumenta. Zahtjev se predaje jedan dan do 11 sati a tablice i dokumenti se podižu sljedeći radni dan. Kako bi uštedjeli taj dodatni dan, moguće je poslati dokument poštom, kako bi zaposlenik Tesle odradio to za vas. Putovnicu sam poslao 15 dana prije očekivanog datuma isporuke, hitnom preporučenom poštom, a stigla je u Tilburg u trenutku dok mi je g.Rive objašnjavao osnovne funkcije vozila. Džabe sam krečio ali bio sam sretan što sam ipak dobio svoju putovnicu. Odluka da osobno odem po Teslu je bila motivirana dokazivanjem onima koji tvrde da električni automobili imaju ograničen domet. Većina ljudi u Hrvatskoj razmišlja o svakoj novoj ideji ili inicijativi na način – To je nemoguće. Gledaju kako se nešto ne može napraviti. Traže manu i grešku. No, postoje i drugi, koji svojim postupcima dokazuju da je moguće promjeniti stvari, pronaći nove puteve, nove poslovne modele, te izgraditi nešto zeleno tamo gdje drugi vide samo pustinju. Zadnjih nekoliko godina druženja s poduzetnicima mlađim od mene (ne nužno po godinama) pomogle su mi da i ja na mnoge stvari gledam drugačije. Kupio sam avio kartu u jednom smjeru (valjda po prvi put u životu:) i odlučio vratiti se automobilom koji sam do tada vozio samo dva puta po par minuta i koji ima teoretski doseg od cca 450 km. Zarekao sam se da neću potrošiti ni lipe (a ni centa) na gorivo, na tom putu od 1450 km. Nakon prvog problema zbog izgubljene putovnice i izgubljenog dana provedenog u šetnji Tilburgom (uključivo i gledanje utakmice Hrvatska – Meksiko u baru prepunom razdraganih ljudi u

narančastim majicama) preuzimanje je teklo relativno glatko. Moglo je i bolje, g.Rive je i sam imao malo problema u odgovorima na neka moja, teška pitanja. Tesla S ima konstantan spoj na internet. 3g po cijeloj EU-flat rate je uključen u cijenu. Može se spojiti i na svaki wireless. WIFI je dobar ako se radi neka remote dijagnostika ili ako se radi automatski update softwarea. 3g omogućuje google maps navigaciju na velikom ekranu osjetljivom na dodir, no istovremeno, za slučaj da nema 3g signala, dostupna je i navigacija koja je lokalno spremljena u memoriji vozila. Google maps pokazuju stanje na cesti u realnom vremenu, zastoje i gužve. Također moguće je slušanje svih mogućih internet radio postaja, podcasta i slično, te aplikacija Rdio koja omogućava slušanje praktički cijele dostupne fonoteke – svega što vam padne na pamet. Vozeći se po Nizozemskoj slušao sam dodjelu odlikovanja Predsjednika Republike u HNK na HR1. Rijetko slušam HR1. Kako sam dobio poziv, ali se i ispričao zbog ovog putovanja, zanimalo me tko će dobiti odlikovanja. Tako sam mogao saznati da je Mate Rimac odlikovan ali i odmah mu uputiti i čestitke preko Facebooka. Da, na velikom

touchscreenu imate i browser, te nije n

ikakav

problem otići na Facebook ili pročitati mail na Gmailu. Naravno, nije proeporučljivo to odraditi u vožnji. Samo iskustvo vožnje je nešto što oduševljava na prvu. Auto nema mijenjač niti postoji promjena brzina. Mala ručica s desne strane volana, poput one za žmigavce određuje smijer kretanja – Drive, Reverse, Park ili Neutral. Noga na kočnici, ručica lagano prstima prema nazad i krećemo. Jedan od zadnjih updatea omogućio je opciju creep (auto se počinje kretati čim maknete nogu s papučice kočnice, kao kod klasičnog automatika), no isto je moguće i isključiti. Većina parametara je podesiva. Od rasporeda na instrument ploči ispred vozača, preko programabilnih tipki na volanu, do velikog ekrana osjetljivog na dodir. Dodatno, zadnji update omogućio je i upravljanje glasom, tako da moćete reći Listen to Morrissey, or Play Asleep from The Smiths. Možete pitati Where is the hotel ili reći Drive home (or work itd). Prvo rezultira popisom svih albuma Morrisseya, nakon drugog iz zvučnika kreće zatražena stvar, treće daje popis svih hotela, od najbližeg ka daljima a zadnje automatski podesi navigaciju na željeno odredište.

Pritiskom na ga s, automobil doslovno poleti. Ubrzanje je konstantno, trenutačno i brutalno. Sam automobil ima u podu ugrađenu bateriju, što daje izuzetno nisko težište i odličan raspored težine. Nema teškog motora ili prijenosa koji bi pretezao naprijed ili nazad. Dodatno, Tesla imanajbolji ikad rezultat na NCAP testu sigurnosti. Ubrzanje je potpuno jednoliko, ubrzavate li od 10km/h ili 150km/h. Ukoliko pretjerate s gasom kod manjih brzina, traction kontrol umiruje vozilo. Sama vožnja u kojoj čujete samo poneki udarac ovjesa u rupu ili šum guma po asfaltu je potpuno novo iskustvo. Ovaj model nema najbolji stereo sustav u ponudi, no i standardni sasvim zadovoljava.

Unutrašnjo

st bi mogla biti bolja. Njemački automobili te klase

bili bi dorađeniji, mekaniji, podatniji pod rukom. Tesla je više američki. Svi šavovi kože su prilično grubi, na volanu, u početku, to pomalo smeta. Ručica žmigavaca s lijeve strane je malo prenisko postavljena. No, meni se dizajn interijera sviđa, volim jednostavne linije koje nisu isprekidane. Nema niti jednog prekidača na instrument ploči. Svime se upravlja preko volana ili ekrana. Od maglenki, muzike, klimatizacije, otvaranja oba prtljažnika (da, i napred je gepek:) ) do unutarnje rasvjete ili punjenja baterija. Sjedala ne drža idealno u zavoju, pa je i sam Elon Musk najavio skoru izmjenu. Ono što mi se svidjelo je podešavanje. Oba sjedala se podešavaju tipkama sa strane, podrška u lumbalnom dijelu leđa, te generalno podešavanje sjedala su izvrsni. Inače bi me već nakon 2 sata vožnje stara povreda podsjetila da moram stati i protegnuti nogu, sada to više nije slučaj. Mjesta ima toliko da mogu sjediti dvojica od 1,95, jedan iza drugoga. Nedostaje

pretinaca za odlaganje, ali zato imate ogroman prostor između vozača i suvozača u kojeg stane hrpa stvari. Automobil kontrolirate i podešavate i na daljinu, pomoću Ipad/Iphone aplikacije. Prtljažnici su ogromni, postoji i opcija sa dodatna 2 sjedala za djecu, okrenuta prema nazad. Prtljažnik straga je preko 800 litara a dodatno, na mjestu gdje bi očekivali motor, imate još jedan prtljažnik usporediv s manjim gradskim automobilima. Glavno pitanje je – koliko to daleko stigne s jednim punjenjem baterija. Odgovor ovisi o vašem stilu vožnje. Potpuno je ista stvar kao i s benzincemili dizelašem. Razlika je samo što za njih imate pumpu na svakih 30-50 km. Ako se ganjate autocestom, preći ćete od 300 do 350 km. Po običnim cestama i preko 400 km. Ako baš ponestane dometa postoji par opcija. Smanjenje pritiska na gas i manje agresivna vožnja, već nakon nekoliko minuta uzrokuje povećanjem dosega izraženo u kilometrima. Potrošnja se mjeri konstantno, na nekoliko načina. Razni grafovi prikazuju kako vozite i koliko još imate km na raspolaganju, ovisno o sadašnjem, prosječnom ili ukupnom načinu vožnje. Druga opcija je punjač. Punjač je uređaj koji istosmjernom strujom puni bateriju. Primjerice Tesla Supercharger, koji vam za 30 minuta napuni bateriju za još 270 km vožnje. U planu su još jači superchargeri koji dolaze uskoro. Za sad ih ima prilično u EU, a uskoro stižu i u Sloveniju. Borimo se i dovesti ćemo i neki u Hrvatsku. Treća opcija je utičnica. Možete se, pomoću prikladnih adaptera, priključiti na praktično sve, od obične šuko utičnice, preko 3fazne

utičnice sa 16

A do jednofazne utičnice sa 32A.

Utičnica i punjača manje snage EU je prepuna. Od nedavno sve ih je više i u Hrvatskoj. Po nekim istraživanjima, većina automobila stoji parkirana 23 sata na dan a ljudi na dan voze manje od 50 km. No, prvo pitanje i glavni strah je – Kako ću s njim do Splita?Kako do Dubrovnika? Onima koji svaki dan voze ZG-Split Tesla još nije opcija. Ostalima je vrlo dobra opcija. Kad se pojavi bar jedan supercharger oko Zagreba i jedan oko Splita, onda ni to neće biti problem. Dapače, onda će opcija besplatne vožnje ZG – Split postati i te kako privlačna. Besplatne? Da, svi koji kupe Tesla S sa baterijom od 85kw dobivaju i besplatnu struju na superchargerima dok god vozilo prometuje. Dodatno, mnogi drugi punjači ili utičnice također nude besplatno punjenje. Nije moguće! Koji je smisao davanja besplatne struje…već danima hejteri kriče kad se spomene električni automobil. Ostavimo njima neka i dalje vjeruju da nije moguće i da ne postoji business model u kojem bi neki restoran, hotel ili čak kafić ponudio nekome tko će kod njega provesti 20 – 60 minuta, struje u vrijednosti par kuna. Ako neki vlasnik takvog objekta

koji ima dovoljnu instaliranu snagu ne vidi u tome posao, onda neka ne vidi i dalje. Prilike su za one koji ih znaju prepoznati. Ne razumijem se u struju, ne znam puno o mreži, naponu, proizvodnji struje, opterećenjima i slično. No, neki koji znaju, kažu da su električni automobili odlični za stabilizaciju mreže, jer se mahom pune po noći. Kao vaš Iphone, svako jutro kreću s punom baterijom, od kuće, u novi radni dan. Nadalje kažu da se oni odlično uklapaju u mjere EU za održive izvore i smanjenje zagađivanja. Osim što se mora ispuniti kvota proizvodnje struje iz obnovljivih izvora, ista se multiplicira sa faktorom 2,5 za struju potrošenu u automobilima koji ne zagađuju i ne ispuštaju CO2. Pojma nemam, ali neki koji se bave energetskim politikama mi tako nešto natuknuše :). Teslina politika, koja ide za time da se sva struja za superchargere proizvodi iz obnovljivih izvora vodi ka ukupoj nultoj emisiji CO2. Nadalje, električni motori su puno efikasniji od onih sa unutarnim izgaranjem, a koeficijent otpora zraka od 0,24 je najbolji u klasi sedana. Manji je i od mnogih kompaktnih automobila. Sve u svemu, vožnjom električnog automobila (ne nužno ovakvoga, postoje i mnogi u cjenovno pristupačnijem rangu) ponašate se odgovorno prema okolišu, prirodnim resursima i životu oko vas. Završno, za svaki novi proizvod potrebni su early adopteri. Oni prvi prihvaćaju novi proizvod i ako ih korištenje toliko oduševi – oni postaju najbolji am

basadori. Oni gorljivo reklamiraju taj proizvod dalje, bez direktne kompenzacije za njih same. Oni plaćaju i premiju, kroz skuplju cijenu proizvoda, koja proizvođaču omogućuje nastavak istraživanja i razvoja, te stvaraju ekonomiju obujma koja je potrebna kako bi se sljedeći modeli proizveli uz manju cijenu. Oni su razlog zbog kojeg kreće uspostava infrastrukture, jer dok nema potražnje, nema ni ponude. I oni pokreću krug, koji ako se zatvori, dovodi do sljedećeg, bržeg, većeg i jačeg kruga. Ili, krug puca, kao u slučaju Shai Agassia i njegovog Bettter Place projekta u Izraelu, te mnogih drugih pionira električnih automobila koji nisu izdržali. Tesla je na najboljem putu da bude prvi kojem je to uspjelo. Ako nemamo ništa drugo, onda nam bar ostaje ponos što je ova zemlja dala jednog od najvećih genijalaca u povijesti. Pa makar mu ime bilo i na vozilu koje diže iz krize automobilsku industriju u jednoj zemlji gdje je on otišao trbuhom za strujom.

p.s. Ovo na kraju je u stvari početak, prije Tesla S bio je Tesla Roadster. Više se ne proizvodi, a ovog sam slikao ispred tvornice u Tilburgu. Ne pitajte zašto je narančasti!

02 siječnja 2014 ~ 5 COMMENTS

Godina iznevjerenih očekivanja i propuštenih prilika je iza nas Aktualno Poslovni svijet Razno

Počelo je s fiskalizacijom. Dok smo nazdravljali 2013oj, nismo ni bili svjesni da su to zadnje „runde“ popijene bez fiskalnih računa. Otrežnjenje je stiglo vrlo brzo. Jednima u obliku inspekcija koje su više sličile na CSI (prerušeni u turiste tražili su tragove zagubljenih lipa u blagajnama) a drugima u obliku iznosa prihoda koji su desetljećima kolali van sustava. Keyser Soze prihoda za koje smo svi znali da postoje, ali ih nikad nismo mogli privesti u sustav nadzora i oporezovati. Smanjenje pa kasnije povećanje porezne stope bilo je očekivano, jer se i uz sve mjere nije prikupilo dovoljno novca za uvijek žednu državnu balagajnu.

U maloj anketi koju sam organizirao na faceboku, većina kolega se složila da je fiskalizacija jedini spomena vrijedan potez države, kojim je napravila neki pomak u gospodarstvu. O rezultatima tog pomaka i načinu na koji je odrađen, mišljenja su drastično podijeljena. Negdje na margini tih događaja i na rubu našeg najvećeg grada, Mate Rimac je upravo završavao prvi, a na žalost i jedini automobil koji ćemo izvesti u 2013 godini. I to ne bilo kakav automobil. Električni superautomobil. Automobil je prodan Španjolcima koji će za taj automobil (a kako pišu neki časopisi i puno više od vrijednosti samog automobila) pokupiti velike novce iz EU fondova. I dok se Mate mučio objašnjavajući uviđavnim i brzim službenicima naše administacije kako mu ipak treba izvozni carinski broj za automobile, u Kolanu na Pagu dozrijevao je sir koji će Sirani Gligora donesti nagradu za najbolji ovčji sir na svijetu. Mate je uspio. Ne zato što je u 4 mjeseca napravio superautomobil. Može on to i bolje i brže. Siguran sam da će uskoro to i pokazati. Uspio je jer je prošao je birokratsku zavrzlamu u vremenu manjem nego što je Gligori potrebno za dozrijevanje sira. To u Hrvatskoj nije čest slučaj. Malo južnije od ta dva događaja, napravljen je zadnji napor u pokušaju da se oživi brodogradnja (ili uništi – ovisi kako tko gleda na

stvari). U Brodosplit je ušao DIV, sindikati su pripremali i kasnije realizirali poznati i očekivani scenario. Ostaje nam samo nadati se da knjige narudžbi koje g.Debeljak prezentira nisu puki popis želja. Kako bilo da bilo, ipak vjerujem više njemu, nego svim prethodnim upravama Brodosplita zajedno. Većina bitnijih događaja, odvijala se nekako po inerciji, čak bi rekao – usprokos naporima vlade za oživljavanje gospodarske aktivnosti. U EU smo ušli, kako smo i očekivali – traljavo. Mediji su ulazak u EU obilježili trakavicom o troškovima proslave. No, i ta, kao i svaka „skandalozna“ vijest, trajala je samo nekoliko tjedana. Za to su vrijeme izvoznici već zbrojili prve štete uzrokovane izlaskom iz CEFTA a uvoznici zbrajali gubitke zbog potpune nepripremljenosti na granicama. Kamioni su stajali u kolonama dugim desetke kilometara, kontejneri su bili zarobljeni u lukama cijeli tjedan. Dok su tvrtke propadale, radnici odlazili na burzu, rijetki poslodavci mjesecima čekali na odobrenja HZZa za programe poticaja zapošljavanja – jedan sustav države radio je odlično. Porezna uprava je zdušno utjerivala potraživanja po osnovi poreza i doprinosa. Pa tako i onog za HGK. Nadan je kupovao slike i medvjede a Remorkeri su teglili novac otet ospodarstvu na račune čudnih tvrtki čudna imena. U 2013. smo napokon i to na najgori mogući način, uvidjeli kuda ide i kako se troši novac koji smo desetljećima plaćali i još plaćamo za HGK. Možda, napokon, u 2104 netko uspije reformirati Komoru, kao malu i fleksibilnu organizaciju koja će stvarno davati jasno mjerljivu korist svakom gospodarstveniku koji joj plaća doprinos. Dok je USKOK pregledavao knjige tražeći tragove novca od HGK prema slikama skrivenim u podrumima, u Postirama na Braču gradila se jedna od najmodernijih tvornica za preradu ribe u koju je uloženo 250 mil kuna. Atlantic je tražio lokaciju za svoju novu tvornicu energetskih pločica i pronašao je u Novoj Gradišci. Pozitivna strana priče se ogleda u činjenici da su u Atlantic grupi stvarno bili zadovoljni suradnjom sa državnog i lokalnog nivoa. Čini se da uprava – državne i lokalne strukture mogu pomoći gospodarstvu, kada to stvarno žele. Problem i državnih i lokalnih je u tome što ne razumiju da otvoriti ili pomoći opstanak 10 malih poduzetnika sa 15 radnih mjesta znači otprilike isto za grad veličine Nove Gradiške kao i otvaranje nove tvornice sa 150 radnih mjesta. I dok se država i lokalna uprava mahom koncentriraju na velike investicije, trošeći ne male resurse na privlačenje istih, male vrtke propadaju ili se vrlo teško razvijaju. I ukupni rezultat njihovih aktivnosti je negativan. Bez ikakvog poticaja od strane naših vlasti, onako kako bi u poduzetništvu stvari i trebale funkcionirati, u dalekoj Indoneziji u elektrani San Lorenzo pregorio je generator. Time je omogućio tvrtci Končar Energetski transformatori povećanje realizacije od 40% a našim građanima spektakl koji se rijetko viđa. Antonov 225 je bio višednevna atrakcija koja je privukla u Zagreb više ljudi nego mnogi rock koncerti. Sve skupa se pretvorilo u veliki medijski spektakl . Na trenutak smo postali svjesni kako jedna od rijetko dobrih priča o stvarnim mogućnostima našeg gospodarstva može biti tema o kojoj se priča danima. Pitam se što bi bilo da su i tadaštrajkali zaposlenici Međunarodne zračne luke Zagreb. Generator je završen mjesec dana prije roka a sama logistika i izuzev Antonova je bila vrlo komplicirana. Šteta što takvi generatori ne pregaraju svaki dan, pa ćemo u 2014. ipak morati poraditi više na ostalim sektorima gospodarstva.

Tijekom cijele 2013. godine, od najave i provođenja smanjenja plaće za 3% pa do neisplate naknada za prijevoz i božićnica – sindikati najavljuju velike potrese i generalne štrajkove. Jedini sindikat koji je u tome tvrdoglavo ustrajao je onaj liječnički. Rezultata nema, osim što je zdravstvo u još većem kolapsu. Dugovi rastu, pacijenti čekaju još duže a liječnici odlaze.Zdravstvo je jedan od glavnih problema koji opterećuje proračun i u 2014. Vođe sindikata, koji mahom zastupaju zaposlene u državnoj upravi i javnim službama, su već nekoliko desetljeća isti ljudi. Neki od njih, tvrdoglavo odbijaju suočavanje sa stvarnošću i ustraju na neodrživim dogovorima koje su ishodovali s prijašnjim vlastodršcima u predizborno vrijeme. Zakon o radu, koji je po mnogima, jedan od glavnih razloga nekonkurentnosti i time manjeg zapošljavanja od realno mogućega, ponovo je povučen iz procedure. Sam zakon je kamilica umijesto kemoterapije, no i takav nije prihvatljiv sindikatima. No dovoljan je da preplaši vladajuće i ponovo ih natjera na pouzdanu taktiku odugovlačenja. Sličnoj taktici odugovlačenja pribjegao je i Hep u trenutku kada su mu monopol počeli nagrizati konkurenti. Nakon gubitka nekoliko značajnih ugovora sa velikim kupcima, došlo je vrijeme da i nama, obični smrtnicima, u 2013. napokon ponudi novi model i jeftiniju struju ili mogućnost promjene dobavljača električne energije. Naravno, prvo su se u HEPu bavili internim reorganizacijama i smjenama na vrhu. Zatim su HEP i HERA odradili zaslužene godišnje odmore, onda su se natezali i prebacivali odgovornost za kašnjenja novih tarifnih sustava, te smo tek na jesen doživjeli i neke prve blagodati otvaranja tržišta. Sad možemo biti Hepi sa našim dosadašnjim dobavljačem, ili se baviti čitanjem sitnih slova u ponudama novih operatora. Ako struju a i druge obveze, nismo mogli (ili željeli) platiti nikome, mogli smo posegnuti za institutom predstečajne nagodbe. Nakon fiskalizacije, ovo je bio drugi po redu potez vlade oko kojega su se u 2013oj najviše lomila koplja. Ne samo gospodarstvenika, već i pravnih stručnjaka. Jednima je to ipak mogućnost kakvog-takvog ozdravljenja i nastavka poslovanja a drugima je to legalizacija otimačine i sprečavanje normalnih tržišnih mehanizama. Možda bi bilo bolje onima koji rade loše omogućiti što brži izlazak s tržišta (brz stečaj) i time dozvoliti drugima da zauzmu njihovo mjesto. Prije nego što se prozor prilike zatvori i mjesto kao takvo prestane postojati. U 2014. očekujemo odgovor i na to pitanje – kako su firme koje su prošle predstečajnu nagodbu poslovale i da li je ukupni efekt otpisa potraživanja premašen pozitivnim pomacima u njihovom poslovanju. Kulminacija napada na banke, kao jedne od rijetkih segmenata gospodarstva koje su i u krizi poslovale relativno dobro, bila je presuda u slučaju Udruge Franak. Očito je da su se banke najbolje zaštitile i pripremile na sve moguće rizike, te su u trenutku kulminacije krize još iskazivale dobre rezultate. Banke imaju i svojih promašaja, koji se i uz sva sredstva osiguranja, nastavkom krize moraju značajno osjetiti i u bilancama. Koliko će otpisi po pitanu praćenja loših nekretninskih projekata štetiti bankama, a posredno time i našem bankocentričnom gospodarstvu, ostaje nam za vidjeti u 2014. Napokon smo i formalno ušli u područje prekomjernog deficita, te će se sada neki odgađani potezi morati provoditi. Prvu polovicu 2014 obilježiti će štrajkovi i pritisci onih interesnih skupina koje su dosadašnjom krizom tek okrznute i čija prava nisu značajno dirana. Profesionalni štrajkaši

su davno uvidjeli da kričanje na trgovima daje lošije rezultate od blokade prometnica ili poremećaja u voznim redovima. Stoga će njihove akcije izrazito negativno djelovati na one koji još u ovoj zemlji rade, zapošljavaju i plaćaju poreze. Godina u koju ulazimo je godina konsolidacije. Računi iz prošlosti doći će na naplatu. Sve što smo stavljali opd tepih, polako izlazi van. No, oni koji su dobro radili i pripremali se, sada imaju šansu za iskorak. Potencijal rasta vidim u turizmu. Proteklih godina dosta je uloženo u infrastrukturu i smještajne kapacitete višeg ranga. Dobre ceste i kvalitetnija ponuda privući će dio turista srednje i vše platežne moći. Mlađi gosti željni zabave uz pomoć low cost zračnih prijevoznika, koji su napokon ustabilili rute za Jadran, novi su gosti kojima moramo znati ponuditi dovoljno za povratak i u narednim godinama Osim turizma, pomake vidim i u ICT-u. Mnoštvo, do jučer malih tvrtki, strelovito napreduje, zapošljava i izvozi. To samo po sebi, zasigurno ne može spasiti nacionalnu ekonomiju, ali može pokazati put kojim možemo ići. Mlade i ambiciozne tvrtke koje razvijaju proizvode visoke dodane vrijednosti, uz prave poticaje i skidanje administrativnih barijera, mogu značajnije utjecati na popravak mnogih defektnih stvari u društvu. Od popravka imagea poslodavca, preko transfera tehnologija iz ladica i laboratorija sveučilišta i instituta u gospodarstvo te konačnog buđenja usnule znanstvene zajednice. Mlade ICT tvrtke mogu pomoći i „starijim“ tvrtkama uvođenjem novih rješenja i otvaranjem potpuno novih tržišta. Nadam se da će inicijative poput inkubatora koji pomažu tvrtkama u najranijoj fazi i akceleratora koji rade na pronalasku i lansiranju dobrih i inovativnih projekata biti prepoznate od strane države i pomognute od strane sponzora i investitora. Nužno nam je potrebno formiranje nekog pravog VC fonda koji bi investirao u tvrtke koje su osnovane i posluju u Hrvatskoj. Sada nam svijet i regija (najviše Bugarska zbog preko 21mil Eura povučenih iz EU fondova) te njihovi akceleratori i VC fondovi, odvlače dobre projekte. Nadam se da ćemo u 2014 napraviti pomake koji će bar nekima od njih omogućiti ostanak u Hrvatskoj.Zadnji i najveći potencijal vidim u iskorištavanju fondova EU. Tu imam i najviše dvojbi, jer se po dosadašnjem iskustvu i kapacitetima koje imamo u državnoj upravi i gospodarstvu, teško možemo nadati povlačenju više od 50% onoga što će nam biti na raspolaganju.

Ovaj tekst objavljen je u The New York Times izdanju Turning Points – Global Agenda 2014 04 rujna 2013 ~ 0 COMMENTS

Startup – 11. dio – financiranje rasta Aktualno Startup projekti

OK. Strahove smo savladali, poslove i klijente već imamo. Nešto nam i plaćaju. Naša mala firma se razvija i raste. Uredili smo odnose s partnerom, podjela posla funkcionira. Učimo uz rad, usvajamo nova znanja i iskustva. Malo iz primjera drugih, a još uvijek, previše, na svojoj koži. No, ako pogledamo gdje smo bili, na početku, samo sa idejom i velikom željom pokretanja nečeg

“svoga” – vidimo veliki napredak. I osjećamo ponos, jer nismo u onoj statistici koja kaže da nas preko 90% propada već u prvim godinama. Pred vama, kao pokretačem vaše startu priče , sve je više izazova. Sve ste manje u operativnom poslu, sve manje u onom što volite i zbog čega ste krenuli u posao, a sve više ste u nekim paralelnim i popratnim poslovima. To je tako jer sada vodite firmu. Imate business, ne job. Pričali smo već i o birokraciji ( iako o njoj nikad dosta – jer se ona bavi nama svakodnevno ) o tetama iz knjigovodstva i dragim službenicima raznih uprava, poglavito porezne. No, sada vašoj maloj firmi treba poticaj za sljedeći korak. Investiciju strica/ujaka/tetka koji je na početku bio dovoljno lud da vam posudil lovu, lagano vraćate. Mogli bi preuzeti i veće poslove, ali fali snage. Možda treba ulagati više u marketing, kako bi se predstavili svijetu i privukli nove kupce. Možda treba kupovati novu opremu ili je garaža u kojoj ste krenuli sada premala. Opet nedostaje sredstava – čitaj love.

Welcome to the club Ekonomija je, u svojoj biti, priča o upravljanju resursima, a resursi su uvijek nedovoljni. I onda, morate kemijati i domišljati se kako s pola litre napuniti litrenu bocu. Stalno. Nikad neće doći duže razdoblje, u kojem će pravi poduzetnik stati i reći – sad je dovoljno. Novca, ljudi, posla, opreme, sredstava, tržišta, kupaca, proizvoda (nastavi niz…) imamo dovoljno – nikad. U tome i jeste smisao igre. Nikad nije dovoljno, ne zato što ćete sve staviti u džep, ili odnesti u grob. Stvar je u igri. Natjecanju. Okretanju kotača bicikla. Samo putovanje postaje cilj. Onaj čas, kad stanete i kažete – “To je to” – tada prestajete biti poduzetnik. OK, i to je legitimno. Umore se ljudi. Izbor je na vama. Prodajte, pa neka netko drugi nastavi. Možete se povući u nadzorni odbor i ostavite managerima da vode posao. Možete i povući dobit koju ste svih godina ostavljali u firmi i preći u rentijere No, još nije došao taj trenutak. Još vas pere tisuću pitanja. Što je iza sljedećih vrata? Ima još planina za osvojiti, još proizvoda za osmisliti, još stvari za pretumbati. I, sada, više nego ikada, treba vam resurs svih resursa. Lova. Imate vi prihode, poslujete s nekom dobiti, isplaćujete plaće i dobavljače…No, za novi stroj, za novo tržište, zapošljavanje novih ljudi, za veliki iskorak koji je još uvijek samo u vašoj glavi – treba vam lova. Neka, za sadašnje prilike gledano, veća lova. Niste više golobradi klinci iz garaže, imate neku poslovnu povijest, nije duga, ali imate nešto za pokazati. Kako dalje? Gdje ima love? U banci? Mašala! Sjedi – pet. Nije bilo teško. Kako do love. Pajserom? Ok, nekad možete i tako otvoriti banku

ali ipak, predlažem drugi scenario.

Gdje još ima love, osim u banci? Privatni investitori? Ok, i to je opcija, no u Hrvatskoj nas je malo, a naivnih stranaca je još uvijek premalo. Venture fondovi? U Hrvatskoj ih nema i neće ih skoro biti. Strani su vrlo izbirljivi i ako niste opako dobri, šanse su vam male. Stoga, ako možete sami – idite sami. No, kuda ići? Financijsko tržište – dionice, IPO, obveznice, komercijalni zapisi? Not in my backyard. Taj film u ovoj zemlji nećete gledati, bar još neko vrijeme.

Država? Do prije 2 godine, nasmijao bih se grohotom, a sada se samo blesavo smijuljim. Možda je i država postala mjesto gdje se može dobiti nešto. Osim šamara. No, ne idite na državu pajserom, ni transparentom. Nego prijavom. Ne kaznenom, nego prijavom na projekte. Poduzetnički impuls, HAMAG, BICRO… ima svašta. Pa i gradovi su krenuli dijeliti neke poticaje. Čak i neka ministarstva, neka šumom, druga drumom, ali nekog vraga dijele. Bilo na TV. Pisalo u novinama. A kad je žaba čula da se konju potkivaju, stala i ona u red i digla nogu…pa možda je vrijeme da i vi stanete u red. Možda vas potaknu ili vam daju kakav impuls. Poduzetnički Razmotrite opcije koje vam se nude. Ako ste vični dobrom pisanju prijava (ili ako nađete one koji to dobro rade umjesto vas) možete, uz relativno dobre šanse za prolaz, konkurirati za neki od poticaja. Kažu da će, sada kad smo se EUrizirali, toga biti još i više. OK, ja sam stari olinjali skeptik, koji još uvijek smatra da je noga u guzicu najbolji poticaj koji ćete ikada dobiti, ali šta ja znam? Možda griješim. No, novcu, u obliku beskamatnog (i minimalna kamata je ok) kredita, ili još bolje bespovratnih sredstava (čitaj džabe) – ne gleda se u zube. Dakle, probajte, šanse su sve veće. Banke? E – tu je druga priča. Do sada ste banku percipirali kao nekog tko vam drži novce na računu, izvršava naloge za plaćanje i ono najgore, šalje svaki mjesec račun za kojekakve stavke, koje ni profesor financija ne može skužiti. Platiš i šutiš. E, sad, treba krenuti u tu banku, po drugom pitanju. Krediti? Prije vas ne bi ni pogledali, ali sada, kada imate par zaposlenih, neki promet po račnu, povijest poslovanja – sada imate šanse. Budite realni. Krenite s nekim manjim zahtjevom. Okvirni kredit po žiro računu. Kratkoročna pozajmica. Čisto da vidite kako to “hoda”. Vraćajte uvijek na vrijeme, nikad ne kasnite ni dana. Kamata će biti visoka, oderati će vas raznim naknadama. No, bitno je početi i naučiti priču. Kasnije, kad bude trebalo ozbiljnije praćenje, bankari će vas tretirati drugačije – ozbiljnije. Ako i vi budete ozbiljni. U 23 godine poslovanja, banci nikad nisam zakasnio s anuitetom, kreditom, kamatom ili naknadom. Dan je bitan, sutra nije jednako danas. Nema “Zaboravio sam”. Nema – “Malo ću kasniti”. Onda, ako još imate neku imovinu (nije više uvjet, banka će tražiti – vi se izmičite, no znajte da može i bez hipoteke), koju možete dati u zalog – imate polugu kojom možete podići teret značajnije veći od vas samih. No, taj veliki teret, ako ga ne budete pravilno složili, srušiti će se na vas. Smrskati vas bez milosti. Sada ste veliki dečki, imate neko osnovno iskustvo i morate znati što radite. Ugovor o kreditu ne morate čitati. Piše da morate vratiti sve posuđeno, onda kada banka kaže i sve troškove i kamate – sve što banka kaže, inače ste gadno nadrljali. I privatno, jer će vas tražiti i sredstva osiguranja – vas kako fizičke osobe. Stoga, ne kalkulirajte o povratu, povrat je obaveza koju nećete izbjeći. Kalkulirajte dobro što ćete s novcima, ako ih dobijete. Mnogi kolege sada osobno vraćaju dugove tvrtki, koji bi po svojoj prirodi (društvo s ograničenom odgovornošću) trebali biti samo i isključivo dugovi tvrtke. Zato, ako osjetite frku, dugove prema banci rješavajte prioritetno. Jer milosti ne traže, niti će vam je dati Bitno je znati, banke isto traže dobre klijente. Ako ste korektan klijent, koliko god mali bili, te vas u postojećoj banci ne doživljavaju, promjenite banku. Idite tamo gdje će vas razumjeti. I, niste nikad

premali: Cjenkajte se, tražite nižu naknadu, kamatu i općenito bolje uvjete za vas. Novac je roba, kao i sve ostalo. Postoje još neki, egzotični, načini dolaska do novca koji vam je potreban za iskorak. Sve osim lihvarskih kredita, sa oglasa iz tramvaja ili haustora, je relativno prihvatljivo. Leasing – za nabavku neke opreme – sasvim je legitimna opcija. Ukoliko imate neka potraživanja – isporučili ste nešto kupcu koji baš traži neku veću odgodu plaćanja, možda je opcija prodati taj dug nekoj factoring je legitimna opcija. Iako nije previše raširen. Također, postoje tvrtke kojima možete prodati svoja potraživanja (a nemaju zaposlene dečke u kožnim jaknama, obrijanih glava nasađenim na ramena. Vratove su pogubili putem) i tako doći prije do neke veće količine novca. No, na žalost, izbor malog poduzetnika se ipak svodi na banke ili državu u širem smislu. Do prije nekoliko godina, uobičajen je bio još jedan način financiranja. Bio je objeručke prihvaćen od jedne veće grupe poduzetnika, zbog svoje jednostavnosti i malog troška. To se zvalo – financiranje dobavljačima. Uzeli ste robu ili su vam obavili uslugu, a vi to niste platili. Nego ste se izmotavali. Smišljali razne priče i isprike. Platili ste, kad više nije bilo izlaza, a onda ste istu priču ponavljali s drugim dobavljačem. No, kako zbog promjene zakonskog okvira, koji sada nalaže ispunjavanje obveza u roku, te kako je ostalo prilično mali broj dobavljača koji nisu naučili lekciju – ovaj vid financiranja, nadasve zato što je isti potpuno amoralan – predlažem izbjegavati u širokom luku. Ako i nakon svega ovoga, još imate volje i želje za taj veliki iskorak, koji će rezultirati velikim financijskim naporom i značajnim rizikom vašeg malog poduzeća, želim vam svako dobro. I čestitam vam. Poduzetnik u vama još nije mrtav. Do sljedeće prilike 07 kolovoza 2013 ~ 0 COMMENTS

Startup – 10. dio – Strahovi Aktualno Startup projekti

Strahovi su svuda oko nas. Kad ste kretali, strah od neizvjesnosti je bio velik. Prevladali ste ga onog dana kad ste se pogledali u ogledalo i rekli – Ma, ja to mogu. I dalje vas je bilo strah, ali skupili ste dovoljno hrabrosti za početak vašeg poduzetničkog putovanja. Strahujemo svaki dan. Mene nije ništa manje strah sada, nego na početku. Čak, kako imam više za izgubiti, veći je “ulog na stolu” i veća odgovornost, strah je veći. No, strah je drugačiji. Iskustvo pomaže smanjiti strahove. Jedne. Ali dolaze drugi. Svaki potez nosi određeni rizik, a rizika se bojimo. Oni koji kažu da nemaju straha, ili lažu ili imaju ozbiljne probleme. Naš mozak je opako dobar u “trčanju pred rudo” te bacanju pred nas stotine najstrašnijih scenarija. Ako mu to dozvolimo. U svom poslovnom putu, kao i u životu, strah će biti svakodnevna pojava. Stah od neuspjeha je osnovni a dalje se nastavljaju razni strahovi od skupih prekršaja ili čak kaznenog progona.

Strah nas želi nagnati na okretanje glave od svega i paničan bijeg. No prije nego što panično pobjegnemo i odustanemo, razmotrimo par činjenica.

Svi imamo strahove. Ne postoji život bez straha. Niti najveći svjetski vođe, najveći poslovnjaci, ratnici ili obični ljudi nisu lišeni strahova. Većina onih za koje mislimo da su ludo hrabri ili neustrašivi, samo su naučili kako kontrolirati svoj strah. Kada shvatimo da strahovi postoje, da su među nama, onda možemo razmišljati kako neki poslovi, ljudi ili grupe kapitaliziraju strahove. Kako zarađuju na njima. Shvatiti ćemo da i mi, često, možemo imati poslovni model zasnovan na kapitalizaciji strahova. Jer, neki strahovi su univerzalni. Strahovi pokreću i kreativce u nama. Strahovi nam mogu biti korisni. Ako ih spoznamo i ako ih naučimo obuzdati.

Kako možemo kontrolirati strah? Najbolji i prvi način je – izlaganje strahu. Ako imate tremu nastupa, morate nastupati. Po malo, pred prijateljima, pa pred manjim skupinama. Ne znači da ćete postati vrhunski prezenter, ali bar se nećete blokirati ako bude trebalo nekom prezentirati vaš proizvod. Proučite predmet straha. Ako se bojite zakonske regulative – proučite zakone koji se odnose na vas. Nikad nećete biti 100% sigurni – ipak smo u Apsurdistanu ali ćete ipak smanjiti strah. Pitajte iskusnije ili se savjetujte s odvjetnicima. Danas postoje business coachevi, mentori. Ljudi koji su prošli što vi trenutno prolazite. Oni vam mogu pomoći.

Podijelite strah. Coworking prostori su dobri. Društvene mreže, forumi i specijalizirane grupe sa temama oko kojih brinete, mogu puno pomoći. Komunicirajući o svome strahu s kolegama, često ćete pronaći rješenja, sigurne prolaze ili informacije koje će smanjiti neizvjesnost poduzetničkog poduhvata, pa samim time i strahove povezane s istime.

I konačno, smoći ćete dovoljno informacija, dovoljno snage i samopouzdanja – i skočiti u svoj strah. Kada savladate strah, otvoriti će se nove perspektive, novi pogledi na poslovanje i život. Ljudi ne pokušavaju – jer ih je strah. Jer misle da nije moguće. Razmislite koliko mega uspješnih poslova je bazirano na stvarima za koje smo samo pred 10 godina mislili da nisu moguće. Anti virusi, rješenja za back-up podataka, globalno zatopljenje, farmaceutska industrija – primjeri idu sve do toga da se i svemirski programi pokušavaju izboriti za financiranje širenjem straha od udara asteroida. Ne znači da su svi strahivi bezrazložni, ali važno ih je prepoznati, analizirati, spoznati kako smanjiti rizike povezane sa strahovima i kontrolirati ih. Sve to ne znači da trebate biti neoprezni. Strah je dobar, jer nas priječi od bezglavog skakanja u bezdan, poput lemmingsa. Strah će uvijek biti prisutan. Na svakom od nas je da ga nauči kontrolirati, da preispituje svoje i tuđe strahove i otkriva kako ih pretvoriti u svoju korist. 18 srpnja 2013 ~ 0 COMMENTS

Inspektor Sprinter, svizac i čokolada Aktualno Poslovni svijet Razno

Reda mora biti. Makar se isti uvodio inspektorom Sprinterom, koji istrči brže iz ugostiteljskog objekta nego što njegov kolega bez slova s na početku – printer, ispiše račun. Za kuglicu sladoleda. Sumnjam da će tužba opstati na sudu. Jer, istopio im se predmet spora. Možda je Sprinter istrčao ovjekovječiti fotićem, na dnevnom svijetlu, dokaz teškog kriminalnog djela, prije nego se istopi. Pa nije uspio dočekati račun. Reda mora biti. Inspektori su počeli govoriti strane jezike, kako bi pipl trast dem. I onda, kad im pipl, nakon moljakanja, plizanja i cmizdrenja – natoči još jednu rundu – onda skaču, love se za džep, vade značke i prikazuju svoje pravo lice. Natočili ste mi deci crnog, 30 sekundi nakon kraja radnog vremena! A-ha. Evo, piše vrijeme na računu. Kazna! Zatvara se birtija. Reda mora biti. I tako, s pravom kaže naš Ministar od šoldi – Linić – “…Nije to šteta za turizam. Zatvarat će se upravo u sezoni jer pojedinci tada najviše gube. Nemojte očekivati razumijevanje poreznika – bit ćemo još žešći! Ako vas zatvorimo, drugi restoran imat će više prometa. Dakle, oni koji plaćaju svoje obveze i rade pošteno imat će više prometa. Milosti u sezoni neće biti!…” Milosti ne tražim, niti bih vam je dao – rekao je davno jedan kojeg smo (bar javno) onomad slavili puno više od Linića. Neka gube ti pojedinci. Najviše. I mogao bih se složiti. Pogotovo kad bi imali nekoliko Linića. Za svako ministarstvo po jednoga. I sad mnogi likuju. Neka im. Neka zatvore sve te privatnike, te koji godinama rade i ne plaćaju poreze. Neka zatvore i one koji plaćaju poreze. Samo neka zatvarju. Kad otvaraju, zavidimo i prosvjedujemo. Kad zatvaraju – likujemo. Neka jer, bogatili su se na našoj grbači. Dok smo mi ljetovali.

I dok tako, neki drugi pojedinci, likuju, na godišjnem od 48 radnih dana, odmarajući se od višemjesečnog bolovanja uzrokovanog stresom dolaska novog šefa u njihov odjel Agencije za istraživanje učinka propisa na popis krava u Mrduši Donjoj, ne znaju da se Linić klonirao. Zdravstveni Rajko Linić. Prosvjetni Željko Linić. Upravni Bauk Linić Metode kontrole se prenose i u njihove resore. Već sutra se očekuje dolazak inspektora – agenta provokatora i u njihovu Agenciju. Ako je uspije pronaći. Jer su Agencije dobro skrivene. Najčešće po najvišim katovima najskupljih nebodera. Tamo će naš inspektor Sprinter upasti, natucajući na lošem stranjskom jeziku – Helo…. Aj em from juropian ejđensi for rikonstrakšn of agrikalčr. Šov me jor….. i tu će zapeti, jadan inspektor. Htio bi ih on uloviti, da mu pokažu neki dokument, nešto što bi mogao pregledati, kako bi utvrdio njihovu učinkovitost. Nešto gdje bi uvidjeo kako možda ne rade dobro i kako troše one kune koje je jučer naplatio trčeći iz slastičarnice. No, nema. Nema mjerila. Nema računa za urađeno. Kakva fiskalizacija? Oni nisu povezani ni s kolegom u susjednoj kancelariji, a kamo li međusobno po Agencijama, Upravama, Ministarstvima, Uredima i Neredima. Izbjegavaju pobrojavanje već godinama. Skrivaju svoje brojčano stanje. Nema jasnih pravila. A nigdje i ne piše što bi to oni radili, pa da mu mogu pokazati. Pa se, jadan, okrene, lupi petama i ode dalje. Nema predaje, jer reda biti mora. Bar negdje. I stiže u bolnicu. Zamota si nogu. Glumi stranca koji je pao s motora i dolazi na fizikalnu rehabilitaciju. Zaboravio, jadan, da će tako teško pobjeć, ne dočekavši izdavanje računa. Sad mora mijenjati taktiku. Zna da ima pravo na fizikalnu rehabilitaciju, jer je tako propisano. No, za razliku od Slavka Linića, koji je propisao i tko i kako i koliko i kada i kome i zašto – ovdje je sve malo “labavije”. Rajko Linić ovdje nije baš uspješno proveo obvezu spajanja sa centralnim sustavom. Ne samo da ne dobijete odmah račun. Nemate odmah ni uslugu. I, uglavnom pacijenti ne biježe nakon što naruče uslugu. Nego beskrajno čekaju. Mirno sjede. A neki se, čekajući, i trajno umire.. I tako, dobije on termin za 5 mjeseci. Kad će mu noga već biti pokretna kao i pokvareni bolnički lift. Kako će tu uvesti reda? Koga kazniti? Može se pretvarati i da priča kineski. To zdravstveni radnici često rade pred pacijentima, kako bi pokazali tko je glavni. Može li loviti doktore koji rade prekovremeno? Ili kombiniraju privatno i državno zdravstvo? Može izvršiti uvid u bolnička računovodstva koja su prvaci kreativnog knjiženja – pumpanja troškova HZZO-u. Može potražiti sve one pacijente otpuštene kući, a koji se još vode na bolničkom liječenju. Može pogledati bolničke WC-e ili kuhinje i praonice. Većinu, zbog nezadovoljavanja sanitarnog minimuma, može odmah staviti pečat. Državni. Sa natpisom – ZATVORENO. Uglavnom, može se slikat. Na rendgenu. Koji ne radi. Odustavši od bolnice, a kako bi ipak napravio dnevni plan – dolazi na fakultet. Sad će on njih uloviti. Zna on – tamo uzimaju mito. A za isti ne izdaju račune:) Rekao mu je ministar – Željko Linić. I dođe do prvog profesora. Konzultacije od 10.00 do 10.15. sati. I to SVAKIM petkom. Mimo toga, profesor je neuhvatljiv. Ili predaje, ili prodaje. Ili putuje. Ili se bavi znanstvenim radom. Ali račune za isti ne izdaje. Pametan je inspektor. Čuo je on da profesori primaju mito i u naturi. Pa ide po fakultetu i osluškuje. Čuje li se roktanje ili kokodakanje? Nosi li neki student pršut? Na čelu. No, teško je to uhvatiti. Tamo su sve učeni ljudi. Ne neuki ko prodavačica sladoleda. Pogotovo na filozofskom. Stalno nešto filozofiraju. A nemreš oporezivat filozofiju. Nemreš im ništa, ni kad kažu da je premijer neuk, jer ne razumije da oni moraju dobijati novac iz proračuna, kako bilo da bilo. Što god i kako god radili. Pa čak i proizvodili kadrove koje nitko, osim njih, ne treba. Sa znanjima

koja su nam trebala pred desetak godina. Jer znanje nije roba. A očito nije ni usluga. A Sprinter zna zakon. Onaj o PDV-u u članku 2 kaže …” Predmet oporezivanja je svaka isporuka dobara ili usluga..”. I tako – vidi on da tu nema ni jedno ni drugo. Iako je čuo neke glasine o uslugama koje studentice nude profesorima za prolazak. No, račune im izdale nisu. Pa dokaza nema. A učini mu se da je i dodana vrijednost koja se na fakultetu stvara upitna pa stvarno nema na što obračunati PDV. Stoga se sprinteski, kako je već dokazao da zna, uputi ka izlazu. Opet bez računa, ali ovaj puta i bez osnove za prijavu. A vani red. Stoje ljudi u ogromnom redu. I čekaju. Sigurno se nešto prodaje, na crno. Jeftino. Ispod žita. Kad toliko ljudi čeka. I tako, slijedeći red, dolazi do Petrinjske. Do murije. Prvenstvo svijeta u čekanju. Svatko nešto čeka. Redomati imaju grešku. Neispravni su. Nemaju 6 znamenki, kako bi vam dali ispravan broj – 375.324 ste uz redu čekanja. A jadan i kvaran, redomat ima samo tri znamenke. Povuče inspektor svoj papirić s brojem iz redomata. A listić nije fiskaliziran. I shvati Sprinter- dok dođe na red, promjenit će se pravilnik o PDV-u. Ili će pasti vlada. Ili će se opet promijeniti osobne. Ili će se uvesti ljetno radno vrijeme. Zbog godišnjih i bolovanja službenika izmorenih od strane ovih što u redovima stoje. Nema smisla čekati, sve je puno murje, a gdje je murja, tu se ne krade. Niti vara. Osim na brzini i učinkovitosti rada službenika. Ali to i onako nije njegov problem. Nema tu računa, nema fiskalizacije, nema prijave. Past će mu norma. Ljutit će se Slavko. Ide on rađe ulovit ovoga što kuva kafu u birtiji. Tu je sve jasno. Malo, po malo, kavu po kavu, šniclu po šniclu i sladoled po sladoled – napuniti će on taj budžet. Jer, zna on, a znaju i Rajko i Željko i Slavko Linić. Problem je u punjenju, ne u pražnjenju. Treba samo jače puniti, više sladoleda prodati i sve će biti ok. A pražnjenje će se već nekako riješiti. Samo od sebe. Kad svizac zamota čokoladu. 30 travnja 2013 ~ 1 COMMENT

Superhik u akciji – Rasprodaja obiteljskog željeza Aktualno Poslovni svijet Razno

Katarski emir Sheikh Hamad bin Khalifa Al-Thani kupio je grčki otok Oxia (4,2 km2) u Jonskom moru za oko 4,9 milijuna eura. Doha je također kupila i 5 manjih otočića oko Oxie, sve skupa za 8,5 milijuna eura, te tamo planiraju izgraditi privatno obiteljsko odmaralište. Obitelj Drivas, koja je bila prethodni vlasnik,nije jedina koja se odlučuje za prodaju otoka, mnogi nastoje prodati svoju vrijednu imovinu otkako su grčke vlasti uvele dodatne poreze na imovinu u sklopu implementacije novih mjera štednje. Evo, kuda dovede politika dodvoravanja sindikatima. Svih proteklih godina, sindikalni vođe su uglavnom iste face. Ako nisu u sindikatima, na vodećim pozicijama, možete ih naći po Saboru i uredima Vlade. Svih ovih godina, poitičari na vlasti su značajno pojačavali svoje šanse za dobitak

na izborima, obilato pogodujući sindikatima javnih i državnih službi i pristajući na obveze za koje su znali da će teško moći ispuniti. Računali su na gospodarski rast i stalan priliv nove love kojim bi hranili nezajažljive apetite sindikalnih vođa. I podrškom istih, ostajali na vlasti. No, stvari nisu krenule željenim tokom. Tako su se i mnogi čamci s poznatim poduzetnicima nasukali. Tvrdili su da su na luksuznim jahtama, a u stvari su to bile samo ušminkane a vrlo trule i krhke pasare. I kad se val povukao, ostali su na suhom. Motor, koji ih je trebao spasiti odlaskom na otovoreno more, nije upalio. Da je bilo stalne plime kapitala, njihovi mutni poslovi s nekretninama bi ostali ispod površine i svi bi bili sretni. No, stvari nisu krenule željenim tokom. Mnogi apsurdistanci su odrastali u socijalizmu ili ratu. I jedno i drugo je ostavilo posljedice. Nije se imalo. Pa je došao internet. Pa puno televizijskih programa sa načinom života do tada nepoznatom prosječnom apsurdistancu. Pa pametni telefoni – i to još za samo 1 kn i ugoovr na 24 mjeseca. Tko pita koliko to ukupno košta? Ma ne brini, susjed je već kupio i ajpod i ajfon i galaksi. Nećeš ti valjda biti papak koji ima staru Nokiu E71. Pa poplava kredita. Jeftinih, naravno. Pa auti na 365 rata. Dođeš s osobnom i odvezeš. A može i bez osobne. Pa stanovi na 30 godina. Samo par potpisa tebe i par naivaca za jamce i useljavaš se. Pa skijanje na samo 24 rate. Sve se računalo u dnevnim iznosima. Samo za 25 kuna dnevno možete imati…. Na taj napad apsurdistanci su bili manje spremni od udara četničke granate. I prva crta bojišnice je pala. Apsurdistanci su se nadali da će njihova primanja zauvijek rasti, da će njihova valuta biti uvijek jaka kano klisurina, da će švicarci biti pouzdani i da će ih sve to spasiti poraza.No, stvari nisu krenue željenim tokom. I kao što se povlačenjem vode često otkrije sva draž podmorja, poput veš mašina, štednjaka i automobilskih guma, za koje smo vjerovali da će bacanjem s mula zauvijek nestati iz našeg života, tako se i povlačenjem kapitala pokazuje svo smeće gurano pod tepih prethodnih godina. Smeće smrdi i vrijeme je za čišćenje. A čišćenje košta. I svima je mrsko. No, mora se. Baba EUnia kaže da se mali apsurdistanci neće moći igrati s ostalom djecom u EUtiću. I neće dobiti bombona. Ni čokolade. Biti će kažnjeni i morati će stajati u kutu. Pa mali apsurdistanci počinju slušati namrgođenu EUniu i kreću u čišćenje. I tako, apsurdistančići uče od južnih susjeda, koji su naučili da socijalizam prestaje kad potrošiš sve tuđe novce. Onda tražiš još. Onda švabo, koji štedi – kaže – Ne dam! Onda si ti ljut na švabu,jer je on lihvar, jer hoće svoje nazad, s kamatom. Sram ga bilo, kako se usuđuje. A tebi treba još. Jer moraš platiti naknadu za zagrijavanje motora službenicima koji idu autom na posao (ne šalim se-plaćali su u Grčkoj). Onda se sjetiš, imamo mi bogatih. A oni su i krivi za sve što nas je snašlo. Jasno, nađeš par drastičnih primjera kojima potkrijepiš tvrdnju. Pa odereš porez na ono što obogati imaju – imovinu. Onda bogati vele, nema smisla to platiti, pa se krenu rješavati imovine. I tko kupuje? Stranci. koji imaju love. I tu, opet, nastaje problem. Ti koji imaju love su malo drugačiji od nas. Druge vjere, boje kože, jezika, pisma… rekao bi jedan pjevač u crnom – čudni ljudi, čudna imena. Kad međusobno pričaju, ništa ih ne kužimo. Sigurno nešto šuruju. Oblače se čudno i šetaju u grupama. Pišu nečitkim slovima, često s krive strane. Možda i voze po krivoj strani ceste. Kad nešto kupe, hoće da je to njihovo, a ne više naše. A

takve, generalno, ne volimo. Remete nam naš mir. I kupuju ono, što sindikalisti s početka priče, u javnim istupima, najgrlatije brane. Kupuju naše nacionalno blago. Naš ponos. Obiteljsko srebro. Naše otoke, prirodna bogatstva. E, jebi ga, kad prirodna siromaštva i obiteljsku kramu nitko neće. I tako, braneći nacionalne interese cuclanjem državne blagajne, dovodimo upravo do suprotnog efekta – pritiska na rasprodaju najvrijednijeg što imamo. Obiteljsko srebro se štiti jakim gospodarstvom. Izvozom. Efikasnom javnom upravom. Brzim izdavanjem dozvola. Učinkovitim komunalnim poduzećima. Onda i samo onda je obiteljsko srebro sigurno. Jer donosi profit obitelji.

Stoga je politika sindikalnih čelnika u stvari Superhik umjesto Robina Hooda. Ne uzimaju oni samo bogatima. Oni uzimaju svima nama. Oni su sukrivci za neminovnu rasprodaju obiteljskog srebra. Zajedno s korumpiranim i nesposobnim politicarima i pokvarenim kriminalcima koji se predstavljaju kao poduzetnici. Svi oni zajedno će nas dovesti do sljedeće točke – rasprodaje otoka, voda, zemlje, šuma, zraka i pameti. Kupovati će bogati stranci sa svih strana svijeta. Svatko tko misli da su te stvari zaštitljive bilo kojim zakonom – duboko je naivan. Zakoni se mijenjaju a često i krše. Sređivanje stanja u našim redovima nam je jedina linija obrane. Moramo zaboraviti priče o revizijama pogrešaka koje su učinjene prije rođenje djece koja sad već imaju svoju djecu. Jedino novi rad, stvaranje nove vrijednosti i pametnije gospodarenje istom u budućnosti, može nas izvesti iz zatvorene spirale prodaje srebra i zlata. No, moramo se požuriti. Cijena srebra i zlata već opasno pada. Sve je više ponuđača. Objava: 8.12.2014 | 08:22

INTERVJU DARIJA KRULJIĆ

Sretni i motivirani radnici najveća su vrijednost Ikee Prema istraživanju portala Moj Posao, čak 90% Ikeinih radnika u njoj bi voljelo dočekati i mirovinu

7415PREGLEDA

Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

AUTOR:

Jolanda Rak Šajn

Iako su u društvu velikih tvrtki na našem tržištu nepuna četiri mjeseca, i to je bilo dovoljno da Ikea u 2014. osvoji titulu najboljeg poslodavca u Hrvatskoj. U istraživanju koje je osmu godinu zaredom među zaposlenicima prijavljenih kompanija proveo portal Moj Posao, većina od 352 zaposlenika Ikee visoko su

rangirala dugoročne ciljeve i strategiju svoje tvrtke, motivaciju, poticajno radno okruženje koje je takvo da bi većina njih u njoj rado dočekala i mirovinu. O rezultatima istraživanja, trendovima i konkurenciji razgovaramo s Darijom Kruljić, zamjenicom voditelja robne kuće Ikea. Kakva su očekivanja radnika od najboljeg poslodavca? Cijene jer ih se poštuje, njihovo se mišljenje uzima u obzir pri donošenju odluka i znaju, ako dobro rade svoj posao, da imaju dobre šanse za napredovanje. Jako je važnougodno radno okruženje i da svi imaju povratne informacije o tome koliko je njihov posao važan za uspjeh tvrtke te koliko na radnom mjestu pridonose. Kako komentirate podatak iz istraživanja da bi 90% zaposlenika Ikee Hrvatska bilo sretna da u njoj provede ostatak karijere? To nas čini izuzetno ponosnim. Mi u Ikei vjerujemo u ljude. Znamo da su sretni i motivirani zaposlenici najveća vrijednost. Je li i plaća razlog da u Ikei požele ostati do mirovine? Mislim da nije. Kod nas je i atmosfera ugodna, imamo osigurane obroke cijeli dan, prijevoz, TACK program lojalnosti putem kojeg kompanija zaposleniku koji je proveo najmanje 5 godina u tvrtki i potom pet godina u TAK programu za svaku godinu uplaćuje određeni novac kao dodatni iznos za mirovinu. Mnogo je stvari koje radimo da svima bude ugodno. Je li se teško zaposliti u Ikei? Mislim da ne. Selekcijski proces temelji se na našim vrijednostima. Tražimo otvorene, iskrene ljude koji imaju želju za napredovanjem, kako na osobnoj tako i na profesionalnoj razini i koji dijele našu viziju za stvaranjem boljeg svakodnevnog života za nas i naše kupce. Svatko tko cijeni zajedništvo, poštuje različitost, ponaša se onako kako želi da se drugi ponašaju prema njemu, razumije da je važno štedjeti resurse i želi napredovati već je poprilično dobar kandidat za posao u Ikei.

Mislite li da je Ikea u ova nepuna četiri mjeseca opravdala i očekivanja potrošača? Broj posjetitelja i kupaca pokazuje da jesmo. Prosječan je račun u robnoj kući oko 500 kuna. Vikendom dominiraju posjetitelji iz susjednih zemalja, koji u Ikei čine 9%. Puno ih dolazi osobnim automobilom, a navodno postoje i organizirane autobusne linije kao nekada za Graz. Drago nam je da smo postali regionalna destinacija i to nas dodatno motivira. Kakav je prosječan Ikein kupac? Koji su proizvodi najprodavaniji? Nudimo široki asortiman dobro dizajniranih, funkcionalnih proizvoda za uređenje doma po cijenama koje si većina ljudi može priuštiti. Stvaramo za većinu i takvi su i naši kupci. Ugodno smo iznenađeni uspjehom dječje Ikee, tekstila, odjela rasvjete. I naše kuhinje jako su popularne, kao i sofe i kreveti. Kako komentirate to što se dolaskom Ikeine robne kuće Kika naglo povukla s hrvatskog tržišta? Cijenimo i poštujemo konkurenciju. Trebamo biti otvoreni učiti jedni od drugih i na taj način razvijati se. Cilj nam je izgraditi jaku poziciju na lokalnom tržištu i povećati konkurentnost. Što je to što Ikeu čini različitom od drugih konkurenata? Naše poslovanje temelji se na Ikeinu konceptu, ideji ponude proizvoda za uređenje doma koje si većina ljudi može priuštiti, a ne samo nekolicina. Ta se ideja ostvaruje kombinacijom funkcionalnosti, kvalitete, dizajna i vrijednosti. Pritom se uvijek misli i na održivost. Tako osiguravamo dobru ponudu i povoljne cijene, a kupci sudjeluju tako da sami preuzimaju, prevoze i sastavljaju namještaj i time pridonose niskoj cijeni proizvoda. >> Najbolji poslodavci IKEA, Rimac i Procter & Gamble

Prije kupnje posjetitelji mogu i skakati po krevetima Može li se govoriti da ste nametnuli neke nove trendove na hrvatskom tržištu? Naš koncept sigurno je nešto novo. Svjesni smo da treba vremena da naši posjetitelji prihvate koncept u koji vjerujemo i koji je prihvaćen diljem svijeta. Također, u našoj robnoj kući svuda je inspiracija. Svuda se mogu vidjeti pametna rješenja za život u malim prostorima, za višečlane obitelji kojima je organizacija kupaonice ili kuhinje izazov ili inspiraciju za uređenje balkona. Kod nas robu možete vratiti u roku od 90 dana, a ako ste član grupe Ikea Family, roka za povrat robe nema. Sav namještaj posjetitelji mogu isprobati, otvoriti, razgledati. Mogu čak i skakati po krevetima! Kupuje li i zamjenica voditelja robne kuće u Ikei? Svakako, već dugi niz godina. Obožavam jednostavan skandinavski stil. Svjetlost, neutralne boje, a opet dinamičan interijer upotpunjen dragim sitnicama. S kakvim rezultatima planirate završiti ovu poslovnu godinu? Očekujemo da ćemo ispuniti inicijalno postavljene ciljeve, a i dosadašnje poslovanje pokazuje da smo na dobrom putu.

Steve Jobs – najgori menadžer na svijetu i “ludački sjajan” lider Posted By Vladimir Vulić on Feb 15, 2012 | 8 comments



Facebook



Twitter



LinkedIn



Google



Od propalog studenta do direktora najvrednije kompanije na svijetu Priča o Steveu Jobsu je priča o propalom studentu iz Silicijumske doline koji je postao preduzetnik i popeo se na vrh tehnološke industrije, doživio da bude istjeran iz svoje kompanije od strane direktora kojeg je on zaposlio, da bi se nakon toga trijumfalno vratio u Apple, koji je bio na ivici bankrota, i za 14 godina ga učinio najvrednijom kompanijom na svijetu! Njegov drugi boravak na čelu Applea, u periodu od 1997. do 2011. godine, je označen kao “najbolji povratak u istoriji biznisa”.

Steve Jobs je jedan od najvećih preduzetnika našeg doba – vizionar koji je redefinisao pojam inovacija na način što je razmišljao unaprijed, mnogo više nego što se zahtijevalo, i to mnogo ranije nego što je bilo neophodno. Njegov preduzetnički uticaj na industriju tehnologije se može uporediti sa uticajem koji su nekada imali Thomas Edison i Henry Ford. Jobs je u potpunosti promijenio izgled četiri različite industrije – personalnih kompjutera, muzike, mobilnih telefona i animiranih filmova.

Kako ističe Tim Bajarin, predsjednik konsultantske kuće, Creative Strategies – “Ako pratite lidere u oblasti tehnologije, oni su pravi srećnici ako

imaju

jedan

hit

u

životu.

Steve

Jobs

je

imao Apple

II, Macintosh, iPod, iPhone,iPad i Pixar.” “Dobar Steve” i “Loš Steve” U biografiji Stevea Jobsa, novinar Alan Deutschman navodi dvije strane Jobsove ličnosti – mogao je da bude “Dobar Steve”, ali je mogao da bude i “Loš Steve”. Dobar Steve je bio briljantan, harizmatičan i u stalnoj potrazi za izvrsnim – alhemičar koji je uspio da pretvori kompaniju koja je bila na samrti u zlato. Loš Steve je bio mrzovoljan, nepristojan, pakostan, spreman da javno ponižava svoje zaposlene, da preuzima zasluge za stvari koje nije uradio, da daje otkaze zaposlenima koje slučajno sretne na hodniku, da dobija napade bijesa kada stvari ne idu onako kako je on zamislio, da parkira svoj Mercedes na mjesto koje je rezervisano za ljude sa invaliditetom zbog toga što je bilo bliže ulazu u Appleovu poslovnu zgradu, da tri puta vraća hranu u restoranu, jer nije spremljena tačno po njegovom ukusu, da traži u 10 sati uveče da se klavir u njegovoj hotelskoj sobi premjesti, jer je raspored stvari “odvratan”, da godinama odbija da prizna očinstvo nad kćerkom dok su ona i njena majka živjele od socijalne pomoći, da javno prizna da je upotreba halucinogenih sredstava (LSD) bila jedna od dvije-tri najznačajnije stvari koje je uradio u životu, da na operacionom stolu skida masku za kiseonik, jer mu se ne sviđa njen dizajn i traži da isproba još pet različitih modela ili da u poslednjim nedeljama svog života traži da vidi 67 medicinskih sestara kako bi izabrao tri koje mu odgovaraju. Kako navodi Deutschman – “Kada je bio Loš Steve, nije vodio računa o tome koliko će povrijediti nečiji ego ili emocije, sve dok mu je to moglo pomoći da ostvari svoju viziju.”

Kada bi osjetili sav bijes Lošeg Stevea, zaposleni u Appleu su bili spremni da prevaziđu sve lične granice izdržljivosti kako bi udovoljili Jobsovim zahtjevima i povratili, makar na trenutak, njegovu blagonaklonost. Ovaj proces se stalno ponavljao, pa zaposleni nikada nisu bili sigurni u kakvom će raspoloženju sresti Jobsa. Njemu je bilo potpuno svejedno da li ga zaposleni vole ili ga se plaše, sve dok je to davalo željene rezultate. Inženjerima u Appleu je bilo jasno da Jobs od njih zahtijeva fanatično zalaganje, i da ne mogu biti aljkavi u bilo čemu što rade, iako su bili svjesni da Jobs neće biti u mogućnosti da pogleda 99% toga što urade. Autor zvanične Jobsove biografije, Walter Isaacson, je u popularnoj emisiji “60 Minutes” koja se emituje na američkom TV kanalu CBS, rekao – “Jobs nije bio najbolji menadžer na svijetu. Zapravo, on je vjerovatno bio jedan od najgorih menadžera na svijetu.” Ubrzo nakon Jobsove smrti, na Twitteru su počeli da se pojavljuju izmišljeni nadimci Appleovog osnivača – “Tiranin Steve“, „Zli šef Steve“ i „Mikromenadžer perfekcionista Steve“. Američki novinar koji piše o tehnologiji,David Coursey, je u poznatom poslovnom časopisu, “Forbes”, jednostavno rekao – “Steve Jobs je bio kreten svjetske klase.” Mike Daisey, američki pisac i glumac, je u članku za ugledne dnevne novine, “The New York Times”, napisao – “Pravi Steve Jobs, onaj koji je osnovao Apple kao anarhičnu kompaniju koja promoviše slobodu, čiji su prvi projekti

sa Steveom Wozniakom bile piratske kutije i kompjuteri sa slobodnim šemama za sklapanje, bi bio zapanjen budućnošću koju Apple stvara. Danas ne postoji nijedna tehnološka kompanija koja više podsjeća na Velikog brata iz Appleove kultne reklame “1984.” nego sam Apple, što je samo potvrda koliko brzo moć može da vas pokvari.”

Mnogo tekstova je napisano o karakteru i temperamentu Stevea Jobsa. Zbog boljeg razumijevanja Jobsovog načina upravljanja, bilo je neophodno ukratko pomenuti osnovne crte njegove ličnosti, ali će se nastavak ovog blog posta baviti liderskim kvalitetima osnivača Applea. Appleova filozofija

Kada je u januaru 1984. godine Steve Jobs predstavio na sceni originalni Apple Macintosh kompjuter pred više od 3.000 oduševljenih ljudi, na monitoru ovog računara je bilo ispisano – „Ludački

sjajan!“ To je bio izraz koji je Jobs koristio za vrijeme razvoja Macintosha kako bi svom timu objasnio da želi da Appleovi kompjuteri budu ne samo „sjajni“, već da moraju biti toliko dobri da budu „ludački sjajni“. Prilikom predstavljanja prvog iPoda, Jobs je opisao ovaj proizvod kao kombinaciju predstavljaju

tri

karakteristike

filozofiju

Applea,

koje,

na

najbolji

tj.

njegov

razlog

mogući

način,

postojanja

–

“nevjerovatna tehnologija, legendarna jednostavnost i fantastičan dizajn.“

Steve Jobs nije bio pravi programer ili inženjer, posebno ne na način na koji su to bili Steve Wozniak, Bill Gates i Paul Allen, Bill Hewlett i David Packard ili Gordon Moore i Andy Grove. Međutim, imao je intuitivno razumijevanje tehnologije i dizajna što mu je omogućilo da promijeni način na koji gledamo kompjutere. Članovi originalnog Macintosh tima su često izjavljivali da nisu imali predstave što to znači da kompjuter treba da bude prilagođen korisnikovim potrebama dok im Jobs nije objasnio. Jobs je stalno isticao da tehnologija, sama po sebi, ne znači ništa – “Ono što je važno je da imate povjerenje u ljude – da su vaši ljudi dobri i pametni i da će, ako im obezbijedite alate, napraviti sa njima fantastične stvari. Alati su samo alati – u njih ne možete da imate povjerenje. Oni ili rade ili ne rade. Ljudi su ti u koje imate ili nemate povjerenje.“

Jobs je bio u neprestanoj potrazi za vizijom jednostavnosti. Bio je “laserski” fokusiran, a njegovi zaposleni su imali običaj da kažu da je izgledao kao da ga je nemoguće zbuniti. Ciljevi koje je postavljao pred Apple su uvijek bili jasni. Jobs je često isticao da je jednostavnost teža od kompleksnosti – “Morate naporno da radite kako bi mogli jasno da razmišljate i napravite nešto jednostavnim. Većina ljudi jednostavno ne ulaže dovoljno vremena i energije da bi to postigli.” Jobsova sposobnost da sprovede u djelo svoju viziju jednostavnosti je bila jedinstvena u poslovnom svijetu. Očigledno je da je slijedio misao najpoznatijeg fizičara u istoriji,Alberta Einsteina, koji je rekao – „Napravite sve tako da bude najjednostavnije moguće, ali ne jednostavnije od toga.“ U vremenu u kojem potrošači pate od preopterećenosti svih čula, zbog ogromnog broja informacija, reklama i proizvoda kojima su bombardovani sa svih strana, Appleovi proizvodi su ponudili jasnoću, jednostavnost i smisao. Kao što kažu Jonas

Ridderstrale i Kjell

bestseleru, “Funky

Business” –

Nordström u “Brendovi

svom

biznis

su valijum (diazepam,

bensedin) za našu dušu – svetionici u ovom haotičnom svijetu.“ Apple je danas osmi najvredniji brend na svijetu i svetionik za milione ljudi širom naše planete.

Proces proizvodnje u Appleu se protivi uobičajenoj praksi koja decenijama preovladava u velikim kompanijama. Proizvodnja svakog Appleovog proizvoda počinje od dizajna. Kompanija se ponaša prema svojim dizajnerima kao prema kraljevima, a sve osobine proizvoda moraju biti uklopljene u njihovu viziju. Umjesto da je sektor dizajna podređen sektoru proizvodnje ili finansija, kao što je to slučaj u većini drugih kompanija, dizajneri u Appleu nemaju apsolutno nikakav kontakt sa finansijama i mogu da razmišljaju o razvoju novog proizvoda bez ikakvih ograničenja u pogledu troškova nabavke i proizvodnje i materijala koji im stoje na raspolaganju. Razlika je i u tome kako u Appleu gledaju na dizajn – “Dizajn nije kako nešto izgleda. Dizajn je kako nešto radi. Kada pogledate bilo koju stvar koju je napravio čovjek – dizajn je njena duša.” Važan aspekt dizajna, na koji su u Appleu posebno ponosni, je fanatična posvećenost detaljima. I u ovom slučaju, sve polazi od osnivača. Kada preduzetnik sam radi na projektu, a dovoljno je motivisan da uspije, spreman je da radi satima i danima sve dok proizvod ne bude izgledao tačno onako kako je on to zamislio. Preduzetnik ne može da zamisli da izbaci na tržište proizvod koji ima neke nedostatke, bez obzira na to koliko je vremena i energije uložio, jer je u pitanju njegovo ime. Međutim, kako kompanija raste, broj zaposlenih se povećava, projekti postaju veći i komplikovaniji, organizaciona struktura postaje složenija, a broj organizacionih nivoa između preduzetnika i samog proizvoda se povećava. U jednom trenutku, preduzetnik će se naći pred dilemom – da li da nastavi da radi i zahtijeva izmjene sve dok proizvod ne bude savršen ili da se jednostavno pomiri sa situacijom i da prepusti nekom drugom da riješi probleme? Najveći broj preduzetnika odluči da odustane, pa proizvodi od vrhunskih, postepeno, postaju prosječni. Steve Jobs se nikada nije predao. Zadržao je isti stepen strasti i predanosti kao kada je u garaži svojih roditelja sastavljao Apple I sa

Steveom Wozniakom. Što se tiče kvaliteta Appleovih proizvoda, Jobs nije dozvoljavao bilo kakve kompromise. Bio je poznat po svojim ispadima i previše emotivnim reakcijama. Kada je u pitanju razvoj novih proizvoda, kod Jobsa su postojala samo dva odgovora – nešto je bilo ili fantastično ili katastrofalno loše. Sredina nije postojala. I najmanja moguća pogrešna sitnica je izazivala ogroman bijes, a komentari su se ređali na skali od „užasno loše“, preko „umobolno“, do „nesvarljivo“. Način na koji je metal bio ispoliran, oblik glave zavrtnja, nijansa plave boje koja se koristi na kutiji proizvoda su bili tragično loši, sve dok ih poslije nebrojeno mnogo promjena odjednom ne bi proglasio „apsolutno perfektnim“. Postoje razne priče koje ilustruju Jobsovu posvećenost detaljima, a neke od njih su prepričavaju kao legende u Silicijumskoj dolini.

Jednom prilikom, kada je bio nezadovoljan brzinom uključivanja Macintosha, Jobs je upitao svoje zaposlene – „Kada bi to moglo da spasi nečiji život, da li bi pronašli način da smanjite proces podizanja sistema za 10 sekundi?“ Nakon što je dobio odgovor da bi vjerovatno pronašli, Jobs je otišao do table i pokazao da ako pet miliona ljudi koristi Macintosh, i ako im je svakog dana potrebno dodatnih 10 sekundi da bi uključili kompjuter, to bi značilo da bi ljudi godišnje štedjeli 300 miliona sati, što je jednako spašavanju barem 100 životnih vjekova godišnje. Nije

potrebno komentarisati da li je ubrzo nakon ovog objašnjenja proces uključivanja Mac računara skraćen. Kada su Appleovi inženjeri koji su radili na prvom iPodu završili prototip, predstavili su Jobsu svoje rješenje. Jobs se poigrao sa uređajem i odmah ga odbacio uz jednostavno objašnjenje – iPod je bio suviše veliki. Inženjeri su mu objasnili da su morali da osmisle potpuno novi proces proizvodnje kako bi proizveli iPod i kako je prosto nemoguće da ga naprave manjeg. Jobs je, za trenutak, zaćutao, prišao akvarijumu i bacio iPod u njega. Kada je iPod dotakao dno, balončići su počeli da izlaze na površinu. Jobs je pokazao rukom i uzviknuo – „To su balončići vazduha. To znači da unutra postoji prazan prostor. Napravite ga manjeg!“ Pronalazač ili inovator? Steve Jobs nikada nije bio pronalazač (inventor), a Apple nikada nije bio pronalazačka kompanija i nikada nije prva izbacila na tržište neki proizvod u okviru nove kategorije. Ali, Jobs je bio sjajan inovator, a Apple je jedna od najinovativnijih kompanija na svijetu. Jobs je imao fantastičnu sposobnost da prepozna postojeće ideje i pronalaske koji mogu imati perspektivu, da ih izmijeni i dopuni na način na koji je on smatrao da treba i da im pruži odgovarajuću marketinšku podršku, što im je (uglavnom) obezbjeđivalo uspjeh na tržištu. Prema Jobsu, inovacija je ključna stvar koja pravi razliku između tržišnog lidera i sledbenika.

Jobs je pozajmio ključne karakteristike originalnog Macintosha iz 1984, miša

i

grafički

korisnički

interfejs,

od

inženjera

iz Xeroxovog

istraživačkog centra u Palo Altou u Kaliforniji (Xerox PARC), nakon njegove čuvene posjete ovom centru 1979. godine. Prvi prenosivi digitalni muzički uređaj je bio dostupan na tržištu još 1996. godine (Audio Highway Listen Up kojeg je napravio Nathan Schulhof), a ubrzo su uslijedili SaeHan/Eiger

MPMan, Diamond

Rio i HanGo

Personal

Jukebox. Steve Jobs je smatrao da su svi postojeći uređaji bili užasno loši, pa je Apple 2001. godine predstavio svoj iPod, koji je ubrzo postao apsolutni tržišni lider. Prvi “pametni” telefoni su počeli da se pojavljuju već krajem 90-ih godina XX vijeka. Apple je predstavio svoj iPhone 2007. godine, čitavu jednu deceniju nakon što su kupcima bili dostupni Nokia 9000 i Ericsson GS88. Jobsov komentar je bio da su svi pametni telefoni koji su bili prisutni na tržištu bili užasno loši, kao što je bio slučaj i sa prenosivim digitalnim muzičkim uređajima prije nego što se pojavio iPod. Ideja za iPad je došla od inženjera Microsofta, koji je bio oženjen sa porodičnom

prijateljicom Jobsovih. Ovaj inženjer je nekoliko puta ubjeđivao Jobsa kako će tablični računari promijeniti svijet personalnih kompjutera i kako bi Apple trebalo da licencira Microsoftov softver. Ali, kada je Jobs vidio uređaj, i kada je shvatio da ima elektronsku olovku koja je neophodna da bi uređaj radio, bilo mu je jasno da je ovakav tablet mrtav. Kada je inženjer predstavio uređaj Jobsu po deseti put, ovaj je bio toliko revoltiran da je otišao kući i rekao – “Neka ide dođavola! Pokazaću mu što tablet stvarno može da bude.” iPad je lansiran 2010. godine i odmah postao tržišni lider. Kupci ne znaju što žele Jobs nikada nije vjerovao u moć istraživanja tržišta – vjerovao je svojim instinktima. Sada je već legendarno njegovo pitanje – “Da li je Alexander Graham Bell obavio neka istraživanja tržišta prije nego što je izmislio telefon?“ Jobs je bio duboko ubijeđen da će se, ako je njemu nešto dopadljivo, sviđati i kupcima – “Nije posao kupca da zna što on želi. U većini slučajeva, ljudi ne znaju što žele, sve dok im to ne pokažete. Ne možete tek tako da pitate kupce što oni žele i da onda pokušate da im to ponudite. Dok vi uspijete da napravite to, kupci će željeti nešto novo.“

Jobs je dijelio mišljenje dva velikana poslovnog svijeta. Henry Ford, osnivač Ford Motor Company i čovjek koji je svojim inovacijama napravio revoluciju u automobilskoj industriji, je poznat po izjavi – “Da sam pitao svoje kupce što je to što oni žele, jednostavno bi rekli – bržeg konja.” Akio Morita, jedan od osnivača Sonyja, je izjavio da ova japanska kompanija ne pita kupce što oni žele, iz razloga što ne znaju – „Umjesto toga, mi koristimo naše mozgove da bi otkrili što je kupcima potrebno i što će jednog dana poželjeti, a onda se potrudimo da imamo spremno rješenje.“ Zašto zaposliti igrače prve klase? Menadžeri i kompanije se obično zadovoljavaju angažovanjem prosječnih zaposlenih. Steve Jobs je imao drugačiji pristup – „Za većinu stvari u životu, razlika između najboljeg i prosječnog je oko 30%. Najbolji let avionom ili najbolji obrok mogu biti 30% bolji od prosječnog. Kada sam upoznao Stevea Wozniaka, shvatio sam da je on 25 do 50 puta bolji od prosječnog inženjera. Otkrio sam da postoje ljudi koji su sjajni u određenim stvarima i koje ne možete da zamijenite sa 50 prosječnih

ljudi. Oni jednostavno mogu da urade stvari koje ma koliko velika grupa prosječnih ljudi ne bi mogla. Macintosh tim je bio pokušaj da se napravi čitav tim od takvih, vrhunskih ljudi – “igrača prve klase”. Neki su mi prigovarali da će se takvi igrači loše slagati, da će mrzjeti da rade jedni sa drugima. Međutim, shvatio sam da igrači prve klase vole da rade sa igračima prve klase – oni samo ne vole da rade sa igračima druge i treće klase.“

Jobsu je potpuno jasno kako kompanije postaju prosječne i propadaju i kako prave proizvode koji su bezlični i dosadni. Njegova izreka da „igrači prve klase zapošljavaju igrače prve klase, da igrači druge klase zapošljavaju igrače treće klase, a da igrači treće klase zapošljavaju igrače četvrte klase“ u prevodu znači da jedino sjajni ljudi zapošljavaju ljude bolje od sebe. Za tako nešto je potrebno samopouzdanje, ali je to jedini način da se napravi sjajan tim. Osrednji ljudi zapošljavaju kandidate koji su slabiji od njih, kako bi mogli da se osjećaju superiorno. Vremenom, kompanija postaje prepuna ljudi čiji su kvaliteti ispod prosjeka, ali je menadžment zadovoljan, pošto se ne osjeća ugroženim. Proizvodi postaju

sve manje kreativni, kupci su sve više nezadovoljni i kompanija ubrzo upada u „spiralu smrti“. U poslovnom svijetu, ali i u akademskim krugovima, postoji dilema između toga koji je ključni faktor u selekciji novih zaposlenih – da li bi kompanije trebalo da zapošljavaju ljude na osnovu njihovih vještina ili zbog njihovih stavova. Steve Jobs nije imao dilema kada je birao nove ljude za svoju kompaniju – uvijek je u prvi plan stavljao organizacionu kulturu. Jobs je to slikovito opisao – „Glavno pitanje za mene je bilo da li će se oni zaljubiti u Apple, jer ako se zaljube, onda će sve druge stvari doći kao posledica toga. Njihova želja će biti da urade ono što je najbolje za Apple, a ne ono što je najbolje za njih.“ Jobsov stepen fokusiranosti na Apple je bio prosto zarazan – osjećali su ga zaposleni na svim organizacionim nivoima. Zbog toga i nije čudo što je Guy Kawasaki, jedan od zaposlenih u Appleu koji je bio zadužen za marketing originalnog Macintosha i čovjek koji je uveo koncept „poslovnog jevanđelja“ u Silicijumsku dolinu, rekao – “Raditi za Apple… To je kao da idete u Diznilend svakog dana. I još vas plaćaju za to!” Da li će Apple ostati sjajna kompanija? Istinski test kvaliteta svakog lidera je odgovor na pitanje što će se desiti sa njegovim preduzećem u budućnosti. Čak i vrhunske kompanije imaju loše periode u poslovanju, a neke i propadnu. Microsoft je dostigao svoju najveću tržišnu vrijednost u istoriji 2000. godine, i u narednih 12 godina cijena njegovih akcija se skoro prepolovila. Za prethodnih 12 godina tržišna kapitalizacija General Electricase smanjila na samo jednu trećinu. Vrijednost Applea se od 2000. do 2012. godine povećala nevjerovatnih 13 puta, a Apple je danas kompanija sa najvećom tržišnom vrijednošću na svijetu! Steve Jobs je ostavio Apple kao izuzetno dobro pozicioniranu kompaniju. Promijenio je način na koji doživljavamo tehnologiju – napravio je revoluciju u oblasti personalnih kompjutera, u industrijama

muzike, mobilnih telefona i animiranih filmova, a na kraju je još jednom promijenio naše shvatanje personalnih računara. Steve Jobs je iznova dokazivao svoju genijalnost, a evo kako je vidio Apple u budućnosti:

“Moja strast je bila da napravim kompaniju koja će trajati i u kojoj će ljudi biti motivisani da prave sjajne proizvode. Proizvodi, a ne profit, su bili naša motivacija. John Sculley je preokrenuo ove prioritete, tako da je cilj Applea postao da pravi što više novca. U pitanju je suptilna razlika, ali na kraju, ta razlika znači sve. Nadam se da će moja zaostavština biti kompanija koja će nešto značiti i narednoj generaciji ili dvije. To je ono što je uspio Walt Disney, što su uspjeli Hewlett i Packard i ljudi koji su osnovali Intel. Svi oni su stvorili kompaniju koja će trajati, a ne samo kompaniju koja će praviti novac. To je ono što ja želim Apple da bude.” Steve Jobs nije bio anđeo, već vizionar koji je kompanijom upravljao čeličnom pesnicom. Bio je preokupiran mijenjanjem svijeta i nije dozvoljavao da mu sitnice kao što su osjećanja drugih ljudi staju na put. Jobsove želje u vezi sa budućnošću Applea su bile jasne, a eventualni pokušaj da se predvidi što će se u narednim godinama i decenijama dešavati sa Appleom bi u industriji tehnologije bio jednak proročanstvu. Ostaje nam samo da se nadamo da je Jobs svom menadžment timu bio podjednako “ludački sjajan” mentor, kao što je bio i lider.

Autor: Vladimir Vulić Napomena: Ovaj tekst je originalno pripremljen za specijalni 11. broj časopisa za istraživanje medija i društva, “Medijski Dijalozi”, koji je posvećen

Steveu

Jobsu

Preporuke za dodatno čitanje: Deutschman, Alan. The Second Coming of Steve Jobs. Broadway, 2001 Freiberger, Paul and Michael Swaine. Fire in the Valley: The Making of The Personal Computer. McGraw-Hill Trade, 1999 Isaacson, Walter. Steve Jobs. Simon & Schuster, 2011 Lashinsky, Adam. Inside Apple: How America’s Most Admired and Secretive Company Really Works. Business Plus, 2012 Levy, Steven. Insanely Great: The Life and Times of Macintosh, the Computer that Changed Everything. Penguin Books, 1994 Young, Jeffrey S. and William L. Simon. iCon: Steve Jobs, The Greatest Second Act in the History of Business. Wiley, 2006 Photo Credits: Materialize127