Pascal, Misli

Sveučilište u Zadru Odjel za filozofiju Izborni seminar: Pascalove „Misli“

Pascalove „Misli“ Seminarski rad

Mentor: prof.dr.sc. Iris Tićac

Student:Maja Bačvanski

Zadar, siječanj, 2013. god.

0

Sadržaj

Uvod ...............................................................................................................

2

1.Tankoćutni i geometrijski duh .................................................................

3

2.Bijeda čovjeka ............................................................................................

3

3.Oklada ........................................................................................................

4

4.Veličina čovjeka .........................................................................................

4

5.Bog filozofa i Bog kršćanstva ...................................................................

5

6.Srce kod Pascala ........................................................................................

5

7.Naravna i nadnaravna vjera kod Pascala ...............................................

6

8.Pascalovi dokazi za kršćanstvo ................................................................

6

Zaključak ......................................................................................................

7

Popis literature .............................................................................................

8

Uvod 1

Tema ovoga rada jest djelo Blaisea Pascala Misli. Pascal je rođen 1623. godine u mjestu Clermont-Ferrand u Francuskoj. Pod odgojem oca razvija racionalističku težnju za znanjem, te već kao dječak dolazi do euklidovskih aksioma, dok s 12 godina piše 1.Raspravu o prijenosu zvuka. Smatra se jednim od najboljih matematičara, fizičara i filozofa racionalista; služio se razumom za jasnu, objektivnu i razgovijetnu spoznaju stvarnosti. Njegova su najznačajnija djela: Memorijali, Pisma iz provincije, Apologija kršćanstva, te fragmentirane Misli. Cilj je ovog rada izučiti izvorni filozofski tekst Misli, te jednako tako na što vjerniji način utvrditi, analizirati i sintetizirati osnovne teme spomenutog djela, dok u zaključku donosim vlastitu prosudbu djela. Djelo koje obrađujemo predstavlja niz Pascalovih fragmenata, aforizama i kratkih misli u kojima nalazimo temelje njegove filozofije religije kao i antropologije. Zapravo je djelo zamišljeno kao apologija kršćanstva. Pascal je umro prije nego je uspio završiti djelo, stoga ja ono fragmentirano. Rad se sastoji od osam poglavlja, pa ćemo u svakom obraditi glavne teme Pascalove filozofske misli. U prvom poglavlju, koje nosi naslov Tankoćutni i geometrijski duh govori o razlici između dva načina kako spoznajemo stvarnost koja nas okružuje. Zatim u drugom poglavlju, naslova Bijeda čovjeka obrađujemo Pascalovo shvaćanje čovjeka kao bića koje ne može ispuniti svoje naravne težnje. Treće poglavlje nosi naslov Oklada i u njemu uviđamo razlog zbog kojih bi se čovjek trebao kladiti na Božju egzistenciju. Slijedi četvrto poglavlje, Veličina čovjeka, gdje govori kako čovjekova veličina proizlazi iz njegove mogućnosti mišljenja. U petom poglavlju obrađujemo temu Bog filozofa i Bog kršćanstva, u kojem Pascal pokazuje kako pravilnom upotrebom tankoćutnog duha možemo spoznati Boga.Zatim u šestom poglavlju, Srce kod Pascala govori o tankoćutnom duhu koji vodi do pojma srca kao spoznajne moći. Sedmo poglavlje ima naslov Naravna i nadnaravna vjera kod Pascala, a u njemu opisuje odnos vjere i razuma; ljudski razum je izvor i vrhovni sudac vjere. Posljednje poglavlje, Pascalovi dokazi za kršćanstvo donosi dvije vrste dokaza kršćanstva – proročanstva i čuda. U ovome radu koristit ćemo analitičko–sintetičku metodu.

1.Poglavlje – Tankoćutni i geometrijski duh

2

Ovo je uvodni odijeljak u Pascalovoj religiji, antropologiji i spoznaji. Uvodi distinkciju između geometrijskog i tankoćutnog duha. Pomoću tankoćutnog duha, koji omogućuje potpuniju spoznaju dolazimo do kršćanskog Boga. Za razliku od njega, geometrijski duh je duh je duh matematičara, duh racionalizma, duh dokaza, te nas on dovodi do Boga filozofa. Izvor tankoćutnog duha je srce, dok je izvor geometrijskog duha razum.Duh je ovdje shvaćen više u metaforičkom smislu, pa bi tako tankoćutni duh bio spoznajna predispozicija koja u sebi uključuje sve naše spoznajne moći; osjetilne i razumske, kao i volju, cjelokupno iskustvo te pamćenje. Stoga tankoćutnim duhom dolazimo do onih dijelova stvarnosti koje ne možemo spoznati geometrijskim duhom. Pascal ipak ne negira važnost geometrijskog duha, jer je on usmjeren na teoretske stvari, a prvenstveno se izražava u matematičkoj spoznaji. Njegova je prednost u činjenici da su svi teoremi i zaključci do kojih dođemo objektivni, stoga najbolje funkcionira u teoriji. Ističe kako je potrebno puno vremena da se tankoćutni duh u nama razvije ispravno, kroz iskustvo i korištenje – jer će nas u protivnom voditi u krivom smjeru.

2. Poglavlje – Bijeda čovjeka Pascal čovjeka promatra iz dva suprotstavljena kuta; kao biće bijede i biće veličine. Čovjek o sebi misli kao o biću koje je sposobno sve spoznati, i tu griješi. Stoga smatra kako je potrebno čovjeku pokazati u kakvom se stanju zapravo nalazi. Za razliku od drugih bića, čovjek po naravi teži sreći, ljepoti, dobru i istini, a bijedan je jer ne uspijeva ispuniti svoje naravne težnje. Bijeda se sastoji u iluziji da čovjek može sve sam. Treba se zagledati u sebe i jasno ispitati je li čovjek uistinu toliko svemoguć kao što misli. Dolazimo do zaključka kako čovjek sam ne može postići sve što želi, nego mu treba Božja pomoć. Postoje tri vrste ljudi; prvi sretni i razboriti, a to su svi oni koji su našli Boga i služe mu. Druga skupina ljudi su nesretni i razboriti, oni nisu još našli Boga ali ga traže i samim time su na dobrom putu izaći iz bijede. Treća vrsta ljudi ne traži Boga, te ga tako nisu našli, a očito ni neće. Naš kršćanski Bog je stvorio čovjek da bude s njim u prijateljstvu. Sam je čovjek odraz Božje ljepote, istine i dobrote. Stoga kada čovjek prekine svoju vezu s Bogom, više ne čini svoju svrhu i na taj se način neće ispuniti kako mu je suđeno. Čovjek bi se trebao okrenuti Bogu, odnosno kršćanstvu kako bi dokučio potpunu sliku o sebi. 3. Poglavlje – Oklada 3

U ovom poglavlju Pascal govori o korisnoj okladi u životu svakog pojedinca. Budući da čovjek živi u stanju bijede, a jedini način da se iz tog stanja izvuče je pristanak na prijateljstvo s Bogom, čovjek nema što izgubiti kladeći se. Ova oklada je općeprihvaćeni „most“ između dvije faze, a sastoji se od pet koraka. Prvi od koraka tumačimo iz iskaza „Bog postoji ili ne postoji“.Naime, svaka osoba mora zauzeti stav o Božjem postojanju. Drugi je korak taj, da ako se čovjek nada da Bog postoji i na kraju se ispostavi da Bog uistinu postoji, čovjek je na beskonačnom dobitku. Treće; ako se čovjek kladi da Bog postoji, te se na koncu pokaže kako Bog ne postoji, nikakav se gubitak ne događa. Četvrti korak kaže da ako se čovjek kladi da Bog ne postoji, a na kraju ispadne da postoji, tada je u situaciji beskonačnog gubitka. Poslijednji, ako se čovjek kladi da Bog ne postoji i na kraju ispadne da Bog uistinu ne postoji, ne radi se niti o gubitku, niti o dobitku. Pascal očekuje da čovjek u okladu uloži svoj život i ponaša se kao da on postoji. Jasno je zašto bismo trebali živjeti i kladiti se da Bog postoji, ulog je malen naspram dobitka.

4. Poglavlje – Veličina čovjeka Tema je ovog poglavlja druga strana čovjeka – njegova veličina. Pascal tvrdi kako čovjek, upravo zahvaljujući svojoj veličini može izaći iz bijednog stanja u kojem se nalazi. Čovjekova veličina proizlazi iz mogućnosti mišljenja.“Čovjek je samo trska, najslabašnija u prirodi; ali ova trska misli. Nije potrebno da se sav svemir naoruža kako bi ga znječio: ubit će ga para ili kapljica vode.“ 1 Nadalje Pascal povezuje bijedu i veličinu, kao da jedno ne može bez drugog. Veličina i bijeda su povezane našim vlastitim iskustvom kao i kršćanstvom. Čovjekova je bijeda pojačana činjenicom da je izgubio dobro vlastitom krivicom. Ako je čovjek stvoren sa ciljem da upravlja ovim svijetom, onda ima odnos sa svojim stvoriteljem na taj način da bude njegova slika u materijalnom svijetu. Sada se čovjek osjeća kao onaj kojeg se iskorištava i upotrebljava, stoga postoji napetost između stvoritelja i čovjeka kao stvorenja. Do ove promjene dolazi uslijed čovjekovog prekida prijateljstva sa svojim stvoriteljem, pa on pada u stanje bijede. 5. Poglavlje – Bog filozofa i Bog kršćanstva

1

B.Pascal, Misli, fr. 347.

4

Pascal se pita kako možemo otkriti i spoznati Boga, kad je Bog kršćana skriven ili Deus absconditus. U početku je Bog čovjeku dao sve, a sada da bi čovjek ponovno vratio slobodu, povjerenje, mora Boga tražiti ili otkriti. Bog je skriven jer u čovjeku postoji sila koja nam zaklanja pogled, a zove se sila grijeha. Budući da su ljudi nedostojni Božje milosti, on je odlučio da se pokaže samo onima koji ga traže, a skriven je od onih koji ga ne traže. Kršćanski Bog je onaj kojeg trebamo tražiti ali ne samo razumom već srcem. On nije Bog učenih, filozofa, nego Bog Abrahama, Izaka i Jakova, koji je stvorio svijet i dalje se brine o njemu. Bog filozofa bio bi prvo počelo, prvi uzrok. Ne možemo znati je li on osoba ili ne, jer je dalek i distianciran.Tankoćutni duh vodi nas do pojma srca, kao i do ispravne spoznaje Boga. Odgovor na pitanje možemo li spoznati Boga nije jednoznačan; „Nerazumljivo je da Bog postoji, i nerazumljivo je da ne postoji (...)“2 Ne možemo sami Boga spoznati onakovog kakav on jest, ne u potpunosti kakav je u svom razumu ali možemo o Bogu nešto znati. Zapravo možemo spoznati i ne spoznati Boga.

6. Poglavlje - Srce kod Pascala Ovo je poglavlje vjerojatno najvažnije u cjelokupnoj Pascalovoj filozofiji, jer uvodi novitet – pojam srca. Srce je izvor tankoćutnog duha, iako sam pojam nigdje nije jasno definiran. Rekli bismo da je srce sintetička moć, koja u sebi objedinjuje elemente razuma – volju, iskustvo i pamćenje. Drugi je element osobnosti – spoznajemo kao osoba. Kada Pascal govori o srcu i tankoćutnom duhu, često puta taj govor započinje kritikom razuma. Spoznaja srcem omogućuje nam osobnu, posrednu spoznaju stvarnosti, mnogo osobniju i cjelovitiju od spoznaje razumom. Razumskom spoznajom ostvarujemo univerzalne spoznaje u kojima se svi slažemo. Filozofi Pascalovog doba često su pojam razuma koristili suženo, isključivo kao analitičku moć. Pascal pokazuje kako postoji čitav niz istina koje ne možemo dokazati matematički, što ne znači da su iracionalne. Prednost je i zadaća spoznaje srcem što tako dolazimo do Boga, iako nije nužno. Boga osjećamo i spoznajemo srcem.

7. Poglavlje – Naravna i nadnaravna vjera kod Pascala

2

B.Pascal, Misli, fr. 230.

5

U ovom poglavlju Pascal govori o odnosu vjere i razuma. U njegovo vrijeme postojala su tri stajališta u pitanjima odnosa vjere i razuma; racionalistički pristup, fideistički pristup i komplementarni pristup. Pascal zastupa komplementarni pogled, koji predstavlja sredinu između druge dvije krajnosti. Kaže kako vjera uključuje razum, ali se ne temelji isključivo na njemu, već je puno bogatija. Ljudsko biće po svojoj naravi jest razumsko, no postoji nešto što je izvan njega, ona najviša inteligencija na svijetu, vrhovni razum. Taj Bog prihvaća ljudsku racionalnu narav, no ne gleda čovjeka isključivo kao racionalno biće. Pascal smatra da je vjera dar Božji, ona je moć koja čovjeku pomaže da spozna i uoči svoju stvarnost.

8. Poglavlje – Pascalovi dokazi za kršćanstvo Budući da na svijetu postoji mnogo religija, od kojih su neke u međusobnom suprotstavljanju, kako bismo mogli razlučiti koja je od njih prava potrebni su nam dokazi za istinitost iste. Drugi razlog za dokaz vjere proizlazi iz njene same naravi, vjera prestavlja posredni način spoznaje, stoga su nam neophodni motivi vjerodostojnosti. Najbolji su dokazi za vjeru oni transcendenti, jer upućuju na djelatnika koji je izvan ovog svijeta. Nikako nisu povezani s čovjekom niti su ljudska tvorevina. Proročanstva ističu vjeru više nego čuda. Postoji specifičnost Starozavjetnih proročanstava, a to je da su se odvijala kroz dugo vrijeme i upućivala na jednog čovjeka. Ona pokazuju određenu konzistenciju, da je Krist bio odavnina najavljivan. S jedne strane proročanstva omogućuju dublju spoznaju kršćanstva kao i samog Krista, dok s druge predstavljaju Božju pedagogiju, kako nas je pripremao na dolazak svog Sina. Jezik je proročanstava uvijek veoma dvosmislen, jer ga je Bog na takav način koristio. Rekao je dovoljno onima koji žele prihvatiti što je rečeno. Kao drugu vrstu dokaza kršćanstva nalazimo čudesa. Čudo definiramo kao situaciju koja krši naravne zakone. Za kršćanstvo su čuda dodatna potvrda da je nauk od Boga, a ne od čovjeka. Sva čuda nadilaze prirodnu silu sredstava upotrijebljenih za njihovo ostvarenje. Čuda su jezik kojim se Bog služi da bi potvrdio istinu nauka. Inzistira se da svaka istinita religija mora u sebi uključivati čuda. Da bi znali je li čudo autentično, treba razmisliti o istini nauka. Da bi znali o istinitosti nauka, treba ispitati značaj čuda. Stoga Pascal inzistira na ispravan tankoćutan duh, koji će nam dati odgovore na sva pitanja. Zaključak 6

U ovome radu proučili smo filozofska postignuća Blaisea Pascala. Kao najvažnija pitanja kojih smo se dotaknuli, izdvaja se najprije pojam Tankoćutnog duha. Pascal za razliku svojih prethodnika, koji razlikuju osjetilnu i razumsku spoznaju, uvodi spoznajnu predispoziciju tankoćutnog duha, koja je spoj našeg iskustva, pamćenja i volje. Sljedeća je Pascalova zasluga pojam Srca, samog izvora tankoćutnog duha. U Bijedi čovjeka pokazuje na promašenost i uzaludnost naših težnji ukoliko nisu uspostavljene u dogovoru s Bogom. Ukazuje na čovjekovu površnost, kojom ne uspijeva u potpunosti doživjeti i shvatiti svoju okolinu. Zatvara se u sebe i okreće leđa svome Stvoritelju. Pascal se dotiče pitanja Božjeg postojanja te daje potvrdne odgovore i dokaze. Okladom ukazuje i suvremenom čovjeku na prave vrijednosti u životu i kako ne treba propustiti priliku osvojiti veliki dobitak. Budući da je djelo zamišljeno kao apologija kršćanstva, naveo je i same uvjete koje neka religija mora zadovoljiti kako bi potvrdila svoju istinitost i autentičnost. U Dokazima za kršćanstvo navodi nas da se zapitamo je li Isus Krist bio običan čovjek ako je neopisivo dugo najavljivan i ostavio toliki pečat na čovječanstvo. Smatram kako je Pascal toliko uspješno obranio kršćanstvo upravo zbog vlastitih preobraćenja. Ona su ostavila veći utjecaj na njegovu filozofiju od bilo koje znanosti kojom se bavio. Pritom ne uzimam kako je znanost podredio filozofiji, već naprotiv, kao da je u Mislima htio ostvariti kompromis između njih.Također preferiram Pascalov način izražavanja kojim je, iako je sažet, jasno izrečena poanta, što ga čini ugodnijim za čitanje od prijašnjih filozofa..

Popis literature 7

1.Primarna 1. BLAISE, Pascal, Misli, Mediteran, Beograd, 1991.

2. Sekundarna: 1. Blaise Pascal, http://en.wikipedia.org/wiki/Blaise_Pascal (10.01.2013., 03:31) 2. KOPLSTON, Frederik, Istorija filozofije, Tom IV, Od Dekarta do Lajbnica, prevod Tomislav Smrečnik, BIGZ, Beograd, 1995.

8