partnerski odnosi

Karmički problemi manifestiraju manifestiraju se kroz sve temeljne oblike ljudske motivacije pa tako i kroz partnerske odnose. Naime, velik broj ljudi kreće raditi na sebi upravo zbog neostvarenog partnerstva ili problema u partnerskim odnosima odnosima te je ovo polje ljudske realizacije sasvim sigurno jedno od najkritičnijih kad je o procesima osobnog razvoja riječ. Partnerski odnosi mogu biti sredstvom izuzetnog ispunjenja ljudskom biću - naravno, ukoliko su skladni. Ukoliko nisu, raj se lako pretvara u pakao i partnerski odnosi mogu postati izvorom teške patnje. U današnjoj civilizaciji partnerski se odnosi čak daleko prije doživljavaju kao izvor boli („ljubav je bol“), odnosno kao nešto što nikako ne može funkcionirati skladno na dulje vrijeme ili biti izvorom trajne sreće. Partnerski odnosi predstavljaju nerješivu enigmu velikom broju ljudi i oni ne znaju što bi s njima – kako bi počeli, kako nastavili i kako završili. Stoga se, u nemogućnosti da se bilo što učini, često prihvaća svjetonazor tipa - „ah te žene/muškarci, ne možeš s njima, a ne možeš niti bez njih“, ili neki od  još mračnijih koji obično rezultiraju bijegom od bilo kakve „veze“ glavom bez obzira. Međutim, stvari su komplicirane samo ako ne posjedujemo odgovarajuće koordinate, odnosno ako nismo u stanju partnerstvo doživjeti onakvim kako je izvorno zamišljeno. Mnogi ljudi partnerstva doživljavaju kao svojevrsni supermarket za namirivanje vlastitih potreba – muškarci nešto češće seksualnih, a žene nešto više emocionalnih ili materijalnih (ovo, naravno, ne smatram pravilom). Jednim svojim dijelom partnerstvo jest utemeljeno na zajedničkim potrebama potrebama oba partnera, ali ono nije samo to. Drugi ljudi partnerski odnos doživljavaju kao poligon za liječenje vlastitih frustracija, frustracija, odnosno za otvoreno ili suptilno iživljavanje nad vlastitim partnerom. Treći ga doživljavaju kao sredstvo ispunjenja potreba koje nameću arhetipske uloge, odnosno društvena očekivanja. Partnerstvo jednim svojim dijelom svakako  jest temelj za kreiranje obitelji u kojoj k ojoj će partneri preuzeti arhetipske uloge oca i majke, ali nije samo to. Za mnoge je partnerski odnos sredstvo bijega ili zaštite od grubosti svakodnevnog života, odnosno izvor romantike i veza sa svijetlom, ugodnom ili uzdignutom („high“) stranom života. Partnerstvo svakako može biti i to, zašto ne, ali nije samo to. Riječ je, naime, o slijedećem – gledano suštinski, partnerski odnos je sredstvo osobnog i spiritualnog razvoja. Ukoliko ga doživimo na ovakav način, partnerstvo već ima ponešto šanse. Ukoliko ne, nema tog partnerskog odnosa koji može opstati ili biti sredstvom trajnog ispunjenja ispunjenja.. Stoga kad sve zbrojimo i oduzmemo, možemo reći da je zajednički nazivnik svim partnerskim (ljubavnim) problemima otpor prema promjeni, odnosno razvoju. Kriza u partnerskom odnosu nastaje zbog toga što se jedna osoba želi mijenjati, odnosno učiniti partnerski odnos još boljim, ali drugi partner to ne želi. Iako svaka osoba ima pravo na vlastiti odabir, odnosno na vlastiti tempo razvoja, ipak je dobro znati da je promjena prirodan proces i da će se neminovno dogoditi, bilo da je spontana ili izazvana terapijskom intervencijom. Promjenu Promjenu nije moguće izbjeći jer je i sam život ništa drugo do proces razvoja svijesti, odnosno izazov - mogućnos mogućnostt koju ljudsko biće dobiva kako bi se promijenilo i razvilo. Stoga je otpor prema promjeni temeljni izvor svih ljudskih problema. Partner koji se ne želi mijenjati mora također znati da otpor prema promjeni u konačnici proizvodi težak život i neugodnu smrt.

Praksa je naime pokazala da kad je o promjeni riječ život uopće nije milosrdan prema ljudskom biću - promjena jednostavno nema alternative. Bez promjene čovjekov se život obično pretvara u grotesknu besmislicu, besmislicu, a nepoštivanje činjenice da život stalno nudi mogućnosti za osobnu transformaciju transformac iju dovodi čovjeka do njegovog uništenja, na ovaj ili onaj način. Kad je o sustavima osobnog razvoja riječ, promjene promjene koje donose terapijske intervencije nisu nešto što bi bilo moguće izbjeći bez takozvanog „rada na sebi“. Promjena bi se ionako dogodila, ali je terapijska intervencija ubrzava ubrzava i olakšava. Istovremeno, rad na osobnoj transformaciji transformaciji ima i svoju ekologiju ne utječe samo na osobu koja ga vrši nego i na sve druge ljude koji su joj bliski. Posljedice rastvaranja traumatskog iskustva i njegovih psiholoških i spiritualnih manifestacija manifestacija (nesređenih obiteljskih odnosa, toksičnih povezanosti, identifikacija, identifikacija, veza s nižim astralom i ostalog) mogu biti brojne, ali će se sasvim sigurno direktno odraziti na trenutne odnose u kojima se osoba nalazi, prvenstveno na partnerske. Kako se osobnom razvoju obično posvećuju odrasli ljudi, s ostvarenim partnerskim odnosom, tako njihova osobna promjena neminovno zahvaća i odnos s partnerom. A s obzirom da svaki odnos predstavlja treću snagu koja nastaje kao produkt interakcije između dva bića, tako će promjena jedne osobe u ovakvu interakciju unijeti određene novine. Sam se odnos time neminovno mijenja i pitanje je da li je našem partneru takva promjena dobrodošla. Ponekad partneri pozitivno reagiraju na naše promjene, odnosno jedva ih dočekaju, ali ponekad i ne jer promjena ne ide u smjeru koji bi našem partneru bio prihvatljiv. Ponekad osobna promjena utječe na našu percepciju trenutnog partnerstva, „otvori nam oči“ i mi ne želimo više ostati u takvoj vezi, ukoliko se i naš partner također ne želi mijenjati. Posljedice ovakve dinamike mogu biti slične onima koje nastaju u srazu promijenjene osobe s vlastitom obitelji: - svojom promjenom mi pozitivno utječemo na partnera pa se i on/ona mijenja - naša promjena nije prihvatljiva partneru pa se mi vraćamo na staro; - naša promjena nije prihvatljiva partneru, ali mi odbijamo vratiti se na staro pa dolazi do krize koja k oja može rezultirati prekidom partnerstva. partnerstva. Moguće je, dakle, da se zbog očuvanja partnerskog odnosa ljudi ne žele mijenjati. Mnogi bi željeli raditi na sebi, ali kako je to potpuno neprihvatljivo njihovim partnerima, oni jednostavno odustaju. Stoga je strah od posljedica koje će osobna promjena imati na partnerstvo jedan od osnovnih izvora otporu prema osobnom razvoju. Međutim, i ovdje se dade puno napraviti u cilju sređivanja odnosa, čak i bez sudjelovanja oba partnera, premda je voljnost na suradnju prilikom takvog rada idealan preduvjet. S druge strane, činjenica je da partnerstvo samo po sebi predstavlja sredstvo osobnog razvoja pa čak i ako su oba partnera osobe koje se žele razvijati, njihov će odnos prolaziti različite faze, od kojih će mnoge biti krizne. Niti

partnerstva ne moraju nužno biti vječna – i uz najbolju volju partnera da svoj odnos održe, neka partnerstva imaju vijek trajanja i nije ih moguće na silu održati. No, šteta je ne održati partnerstvo partnerstvo koje ima perspektivu, samo zato što je odnos trenutno u krizi. Ono što treba imati na umu jest da je partnerski odnos idealno sredstvo osobnog razvoja i da će za necjelovite osobe on to svakako i neizbježno biti. Stoga još jednom naglašavam – ukoliko ljudi nisu cjelovite, integrirane osobe, nakon početne romantike partnerski odnos se nužno pretvara u sredstvo osobnog razvoja, sa svime što takav razvoj donosi – usponima i padovima, ekstazama i krizama. Jedini način da se ovakav scenarij izbjegne jest da se odnos zamrzne u nekom krutom, tradicionalnom modelu unutar kojeg nema bliskosti i otvorenosti, već samo čvrstih pravila kojih se partneri pridržavaju pod svaku cijenu. Partnerstvo može ući u krizu zbog brojnih razloga, ali najčešće ne zbog različitosti partnera (njihovih karaktera, ciljeva), već zbog neadekvatne komunikacije između partnera te iskrivljene percepcije samog odnosa. Prevelika različitost karaktera ili ciljeva sigurno će rezultirati nemogućnošću da se partnerstvo realizira, ali tada su stvari barem jasne. Međutim, i unutar relativno kompatibilnog partnerstva komunikacijski problemi mogu biti veliki, a da partneri to jednostavno ne primjećuju, već optužuju jedni druge za ovo ili ono. Komunikacija je moguća samo između jednakih, kaže staro pravilo. Ako  je opterećena različitom pozadinom, ona može prerasti u konflikt. No, što bi moglo predstavljati takvu različitu pozadinu? Riječ je, naime, o prošlim iskustvima obje osobe, prvenstveno o utjecaju njihovih obitelji, odnosno o svim neraščišćenim odnosima koje obje osobe donose sa sobom u partnerstvo. Takvi će se utjecaji manifestirati kroz mehanizam projekcije i osobe će jedna drugoj „ići na živce“ svojim postupcima, premda takva iritacija ne mora nužno imati nikakve veze s realnošću - ona se uglavnom tiče neraščišćenih neraščišćen ih odnosa s roditeljima roditeljima,, djedovima i bakama, braćom i sestrama ili bivšim partnerima. Takvi se neraspetljani psihološki psihološki ožiljci čuvaju u podsvijesti, a zatim projiciraju ili transferiraju na pogodne osobe. Naime, ljudska svijest o tome što je odnos na izuzetno je niskom stupnju, gotovo u kamenom dobu pa osobe koje ulaze u partnerstvo obično misle da se u odnosu nalaze samo one. No, ništa nije dalje od istine – u odnos jedne osobe s drugom ulaze i svi članovi njihovih obitelji, a također i preci. U odnos ulaze i sve njihove bivše traume, sva prošla životna iskustva (pogotovo ona koja se tiču bivših partnerstva), odnosno sva promjenjiva i nepromjenjiva karma obje osobe. S obzirom da se sve što čovjek nosi u sebi ogleda kroz partnerski odnos, tada je očigledno da je odnos, umjesto da bude neograničenim izvorom romantike romantike ili užitka, dizajniran da bude sredstvo osobnog razvoja. I to ne bilo kakvo – jedno od najsnažnijih. Partnerski Partnerski je odnos gotovo „svet“ jer može osobe dovesti do duhovnog prosvjetljenja, karmičke pročišćenosti pročišćenosti i kreativne ostvarenosti. Partnerstvo, naime, prvo ispunjava osobe ljubavlju, ali zatim izvlači na površinu i sve ono što u njima nije ljubav (svijest, istina) i nastoji očistiti osobe od takvih sadržaja. No, kako većina ljudi nije svjesna takvog razvoja stvari u partnerskom odnosu, odnosu, tako oni iz njega bježe kad čišćenje počne, čak i ako formalno ostanu u odnosu duže vrijeme ili čitav život.

S obzirom da je partnerski odnos sredstvo sredstvo osobnog razvoja, svaki će takav odnos, najšire gledano, prolaziti neminovno neminovno kroz tri faze. Riječ je o fazama koje su tipične za svaki partnerski odnos i nije ih moguće izbjeći, osim ako u odnos ulaze dvije potpuno pročišćene osobe, a tako nešto još nikada nisam vidio pa ne mogu o tome niti govoriti. Međutim, zanimljivo je da većina partnerstva nikada ne dočeka treću fazu, mnoga niti drugu, dok poneka ne uđu niti u prvu jer su ostvarena samo potrebe ili forme radi. Riječ je o slijedećim fazama: 1. faza kompenzacije 2. faza transform transformacije acije 3. faza realizacije Faza kompenzacije početna je faza odnosa i iako bi partneri željeli da traje vječno, njen je rok trajanja ograničen - od nekoliko mjeseci pa do najviše dvije godine. Riječ je o romantično romantičnojj fazi u kojoj su osobe zaljubljene jedna u drugu i tada zaljubljenost liječi sve boljke i probleme. Iako partneri možda vjeruju da ova faza predstavlja vrhunac njihovog odnosa, da osim zaljubljenosti i romantike ništa bolje ne može postojati, moram se prihvatiti nezahvalne uloge „demistifikatora“ nečega u što bi se zaljubljeni golupčići zakleli vlastitim životom i branili svim sredstvima sredstvima.. U ovoj fazi partneri idealiziraju  jedan drugoga i time međusobno služe kao sredstva kompenzacije emotivnim povredama koje su do tada doživjeli, odnosno svim oblicima nedostatka ljubavi iz prošlosti. Partneri se u ovoj fazi često ponašaju kao djeca – oni jedno drugom tepaju, „maze se i paze“, ugađaju na sve načine, u stalnom su kontaktu (i time izvorom velike zarade telefonskim kompanijama), viđaju se svakodnevno ili počnu živjeti zajedno. Oni nastoje čim više vremena provesti i što više stvari raditi skupa – njihov odnos time pomalo podsjeća na simbiozu u kojoj su partneri gotovo ovisni jedan o drugom te snažno identificirani s međusobnim duševnim stanjima. stanjima. Stoga oni izbjegavaju teme koje bi ih mogle povrijediti, prešućuju povremene probleme ili nesuglasice i ne iznose na svjetlo dana baš sve što se s njima događa. Zaljubljenost je krasna, ali je ona ipak dobrim dijelom odraz neintegriranih Zaljubljenost arhetipskih modela. Postoji i drugačija vrsta zaljubljeno zaljubljenosti sti o kojoj velik broj terapeuta specijaliziranih specijaliziranih za partnerske odnose na žalost ne zna dovoljno, ali o tome kasnije. Takva se vrsta zaljubljenosti pojavljuje pojavljuje tek u trećoj fazi, a ova o kojoj je sada riječ tipična je isključivo za prvu fazu odnosa, fazu kompenzacije. Prema psihijatru Carlu Gustavu Jungu[2], neintegrirani neintegrirani arhetipski modeli o kojima je u prvoj fazi odnosa riječ zovu se anima ili animus[3]. Skup otcijepljenih muških aspekata žene ili animus, odnosno skup ženskih aspekata muškarca – anima, mogu proizvesti velike probleme jer partnerima zamućuju percepciju. percepciju. Naime, ljudska Duša nema niti mušku niti žensku prirodu, već obje istovremeno. Iako su ljudska bića podijeljena na dva spola, Duša je bespolna. Kako put čovjekovog duhovnog razvoja sasvim sigurno vodi prema cjelovitosti Duše, odnosno svijesti o svim njenim aspektima, tako se u potrazi za svojim ženskim aspektom muškarac muškarac zaljubljuje u žene koje su pogodan medij projekcije njegove anime.

 To znači da muškarac ne može vidjeti svoju partnericu takvom kakva jest sve dok u nju projicira otcijepljeni, otcijepljeni, neosviješteni i neintegrirani dio sebe. On vidi idealiziranu sliku, projiciranu iz vlastite (pod)svijesti i zaljubljuje se u takvu idealiziranu sliku, sliku, a ne u stvarnu osobu. Ista je stvar i sa ženama – ukoliko je animus neintegriran, neintegriran, one se ne zaljubljuju u ljudsko biće, već u vlastitu projekciju. Ukoliko stvari još pojednostavimo, pojednostavimo, očigledno je da se osobe s neintegriranim animusom ili animom zaljubljuju u – same sebe. U nemogućnostii da prepozna i integrira otcijepljeni nemogućnost otcijepljeni dio vlastite Duše, čovjek za takvim dijelom traga u drugima. Riječ je o tipičnim psihološkim mehanizmima mehanizmima sublimacije, transfera transfera i projekcije. Čovjek, naime, ne može do kraja zanijekati ili izgubiti neku od svojih izvornih potreba, ali ih može privremeno potisnuti i prebaciti u neki drugi oblik. No, tada takav drugi oblik posjeduje svojevrsnu vlast nad ljudskim bićem, odnosno postaje objektom obožavanja, idealiziranja ili čak opsesije. Sve dok je osoba u stanju održavati takvu idealiziranu sliku, zaljubljenost traje. Međutim, kada partneri pokažu i svoje ljudsko lice, svoje „niže Ja“, tada se iluzorna konstrukcija konstrukcija počinje rušiti, a osobe traže nove partnere, nova platna za vlastite projekcije. Prije nego krenem dalje, moram napomenuti da i faza kompenzacije, iako samo faza odnosa i to početna, za mnoge ljude predstavlja cilj na kojem moraju raditi. Naime, mnogi ljudi toliko su zatvoreni da se nisu u stanju niti zaljubiti. Neki zaljubljenost nikada nisu iskusili, a neki su razočarani svojim bivšim vezama i ne žele se više otvarati. Tako je faza zaljubljivanja nešto što  jednostavno moraju proći, odnosno odnosno iscijeliti, kako bi se uopće mogli dalje razvijati. Partnerstvo je za svaku pojedinu osobu ono što jest za nju i nije niti moguće, a niti potrebno, odmah težiti najvišem jer takva težnja također može izgledati groteskno ako joj se priđe s predumišlja predumišljajem jem bez pokrića. Neki su ljudi, naime, duhovno osviješteni u tolikoj mjeri da su u stanju prepoznati potencijale jednog „duhovnog partnerstva“, ali takve potencijale nemoguće je ostvariti ako između partnera nema istinske bliskosti. Težiti duhovnom partnerstvu unutar mlakog ili plitkog odnosa bez strasti predstavlja nemoguću misiju. Partneri koji imaju temeljne seksualne probleme, probleme u komunikaciji, probleme s otvorenošću, razumijevanjem razumijevanjem i prihvaćanjem prihvaćanjem,, imaju što raditi i bez da njihovo partnerstvo uđe u fazu transformacije. Bliskost, povjerenje i otvorenost, odnosno zaljubljenost u onom najobičnij najobičnijem em smislu trebali bi biti njihovi prvi ciljevi. Zaljubljenost, koju mnogi terapeuti smatraju primitivnim, površnim, iluzornim Zaljubljenost, ili čak opasnim aspektom ljubavi, ima svoju ulogu u procesu kreiranja ispunjavajuće ispunjavajuć e veze, odnosno u procesu osobnog razvoja uopće. Zaljubljenost proizlazi iz kontakta s istinskim bićem, Dušom ili Jastvom. Ispunjenje koje donosi takav kontakt mamac je kojim Duša privlači ljudsko biće k sebi, sredstvo kojime vodi osobu prema cjelovitosti. Zaljubljena osoba u stanju je „ludo voljeti“, na žalost samo svog partnera, dok je prosvijetljena osoba u stanju „ludo voljeti“ – svakoga. No, i najpovršniji oblik zaljubljenosti zaljubljenosti otvara osobu i ukazuje na mogućnosti ispunjenja koje se može postići kultiviranjem kontakta s istinskim bićem ili Dušom. Jednako kao što šamani povremeno koriste droge kako bi otvorili potencijalne učenike i ukazali im na oblike ispunjenja koje je moguće ostvariti kultiviranjem odnosa s Dušom, a kasnije i

s Duhom, tako i Duša koristi zaljubljenost zaljubljenost kao mamac. Zaljubljenost je neophodna, premda najčešće kratkotrajna. Ali skladan odnos uvijek počinje sa zaljubljenošću površne vrste te se također i realizira kroz zaljubljenost zaljubljenost puno dublje vrste. Stoga odrasla osoba koja ne živi u samostanu, a nema partnera dulje vrijeme ili ga nikada nije imala, odnosno nikad nije bila zaljubljena svakako ima problem i ne treba puno razmišljati o vlastitim životnim ciljevima – prvi cilj je već kristalno jasan. Bez emocionalne otvorenosti i bliskosti nema emocionalnog sazrijevanja, a emotivna zrelost prvi je i osnovni preduvjet za spiritualnu. Ne obratno. No, jednom kad je zaljubljenos zaljubljenostt ostvarena, koliko god prirodna i poželjna bila, vodit će partnere prema drugoj fazi odnosa – fazi transformacije. transformacije. U trenutku kada partneri emotivno „nahrane“ jedni druge, napune ljubavlju i uspiju koliko toliko kompenzirati nekadašnje emotivne povrede, njihov se odnos razvija dalje. Tako će zaljubljene osobe prije ili kasnije početi otkrivati jedna u drugoj i konkretno ljudsko biće, s određenim odgojem, navikama, obiteljskim utjecajima i osobnim nedostacima. Ukoliko takve osobine ne odgovaraju idealiziranoj slici koju nameće anima ili animus, zaljubljenost zaljubljenost počne naglo splašnjavati, a osoba odjednom više „ne razumije“ ili „ne prepoznaje“ svoga partnera ili partnericu. Međutim, istina je da niti prije partneri nisu stvarno poznavali jedno drugo, samo što su sada toga postali svjesni. U fazi kompenzacije partneri se međusobno idealiziraju, projiciraju svoje idealne predodžbe jedan u drugog i time sebe štite od „ružne strane života“ - u realnosti vlastite „sjenke“, odnosno „nižeg Ja“. Međutim, od sadržaja vlastite podsvijesti nije se moguće trajno zaštititi – njih treba iznijeti na svjetlo dana, pročistiti i integrirati. U trenutku kad osoba postane zrela (spremna) za takvo unutarnje pročišćenje, uslijedit će druga faza odnosa, faza transforma transformacije, cije, a s njom počinju i brojni problemi. Anima i animus tada prestaju biti pozitivne, idealizirane slike, već se pretvaraju u surova i nasilna „demonska bića“ koja nemilosrdno progone progone svoje nosioce. Na ovaj ili onaj način, anima i animus nastojat će dovesti osobe do cjelovitosti muškog i ženskog principa unutar sebe. Zašto je toliko bitno integrirati animu/animus? Odgovor glasi – takva integracija jedan je od ciljeva ljudskog postojanja, odnosno čovjekovog razvoja kao svjesnog bića. Ljudsko biće na ovoj planeti uči prvenstveno lekcije vezane uz kozmički princip poznat pod imenom ljubav. Ljubav je širok pojam i obuhvaća mnoge aspekte pa je teško reći koji će aspekt za pojedinu osobu biti relevantan, međutim jedan je od zajedničkih nazivnika svim tim lekcijama upravo integracija muškog aspekta vlastite Duše kod žena, odnosno ženskog kod muškaraca. Takva integracija dovodi do visokog stupnja cjelovitosti, a sredstvo integracije upravo je partnerski odnos. Nemoguće je, naime, zaobići probleme koje k oje proizvode neintegrirani animus/anima animus/anim a te je možda najinteligentnije suočiti se s njima, nasuprot bjesomučnom bjesomučno m mijenjanju partnera, odnosno bijegu od svega što nalikuje na dublju povezanost i problema koje ona donosi, zbog kojih ponekad gubimo vlastiti komoditet. Muškarci će možda teže prihvatiti da u sebi nose i ženski aspekt kojeg još k tome moraju upoznati. Ali ako to ne učine, nikada neće moći istinski

razumjeti žene. Sve dok anima i animus nisu u potpunosti integrirani, integrirani, i muškarci i žene imaju velikih problema u razumijevanju suprotnog spola, a danas je nerazumijevanje između spolova još uvijek visokog stupnja. Žene još ponešto i shvaćaju, ali muškarci...gotovo ništa. Ili možda i previše, ali ne prihvaćaju realnost pa zbog vlastite zaštite kreiraju brojne obrambene mehanizme, kao što je, na primjer, patrijahalno patrijahalno društvo. Na taj način oni nastoje održati vlastitu dominaciju, dominaciju, no s obzirom da se već nekoliko tisuća godina ne žele otvarati i mijenjati zamrznutu zamrznutu sliku o sebi, njihova je emotivna inteligencija na niskom stupnju. Mogli bismo reći da je svijet na rubu samouništenja samouništen ja upravo zato što njime dominira neuravnotežena muška energija, a ženska se svim silama drži potisnutom. Takva je situacija svugdje u svijetu, u većoj ili manjoj mjeri, a u Hrvatskoj je još uvijek ekstremna jer društvenu, političku i religijsku vlast u rukama drže muškarci, uglavnom iz ruralnih krajeva, dovoljno agresivni i bešćutni da se nametnu beskrvnoj urbanoj „inteligenciji“. A takvi muškarci znadu biti izrazito grubi prema ženama, gotovo do stupnja mržnje. Na primjer, predsjednik hrvatske vlade ministrici ministrici koju otpušta s posla kaže da  je „politički mrtva“, a njegovu izjavu zatim prenesu novine, i to u obliku „headlinea“. Ovakvo ponašanje, osim što je izraz krajnjeg neukusa, nedostatka odgoja, ne prihvaćanja elementarnih pravila ponašanja i nikakvog poštovanja prema ženi, predstavlja najgori oblik verbalne agresije, tipičan za mafijaške obračune. U okultnim krugovima ovakav bi se iskaz smatrao i crnomagijskim činom, ali što „prime minister“ zna o crnoj magiji, on je samo primitivno „muško“ (biti muškarac, u istinskom smislu, sasvim je druga stvar), uvjereno da je takvo kakvo jest – OK. Također, ovdje je i službena, državna religija patrijahalna (premda niti druge religije na ovim prostorima po tom pitanju nisu ništa bolje) te je tako i vodeći „duhovni“ sustav zauzeo stav prema kojem je žena biće drugog reda i ne može imati isti status kao i muškarac. „Otac, Sin i Duh Sveti“ čine duhovnu vrhušku katoličke crkve, a žena ne postoji. Jest, tu je Djevica Marija ili „Gospa“, ali ona kao da se tu mota bez veze i ne predstavlja nikakav duhovni cilj, već samo svojevrsnu sluškinju muškom božanskom Panteonu. Crkva, doduše, poštuje ženu kao „majku“ ili „čistu djevicu“, ali ne i kao slobodnu, samostalnu i ostvarenu osobu. Žena mora biti „uzor čistoće“ ili „sluškinja“, „sredstvo“, ali ne može biti sama sebi cilj. U političkim, društvenim ili poslovnim krugovima, naravno, postoje ostvarene žene koje zauzimaju vodeće pozicije, ali one često igraju igru koju muškarci od njih očekuju, odnosno pretvaraju se u pomalo nakazne osobe s prenaglašenom muškom stranom, jer istinska ženstvenost nije poželjna – uspjeti može samo pokoja žena-monstrum. S druge strane, industrija zabave i mode učinila je sve da ideal suvremene žene postane nedorasla, anoreksična djevojčica, polugola ili upakirana u erotiziranu odjeću. Takva je uloga mužjacima poželjna jer je ženu-dijete lako kontrolirati. S takvom „ženkom“ mužjak koji ima dovoljno materijalnih sredstva može raditi što hoće – kupovati joj što želi i kupovati je kada poželi. Međutim, biti žena, u istinskom smislu, ipak je nešto sasvim drugo od „babyface“ lutkica iz filmske industrije koje industrija koristi onako kako joj paše. Na primjer, jedna Nicole Kidman danas po novinama[4] priča kako je u redu da Izrael napada Libanon[5] (jer to od nje očekuju moćnici iz filmske

industrije), a Madonna u intervjuu tendenciozno tendencioznom m rock magazinu „Rolling Stone“, bez da je itko išta pita, ima silnu potrebu reći kako nikada nije dokazano da je 9/11 bio „inside job“[6]. No, biti žena mnogo je više od služenja sistemu na najgori mogući način, odnosno zavođenja zasljepljen zasljepljenih ih mužjaka najbanalnijim najbanalnijim atributima. Što to znači, svaka žena treba otkriti za sebe. Kao uostalom i svaki muškarac kad je o istinskoj muškosti riječ. Međutim, neće to moći ukoliko je njihov muški, odnosno ženski aspekt otcjepljen, a anima ili animus konstantno zamućuju njihovu percepciju. Tada ženama i muškarcima, u nedostatku povezanosti s dva temeljna principa na kojima počiva naš univerzum, ne preostaje ništa drugo nego da odigraju pokoju arhetipsku ulogu – „frajera“, „dobrog komada“, „majke“ ili „oca“, odnosno „svetice“ ili „mudraca“. Patrijahalno društvo dobrim je dijelom posljedica svjesne podjele koju svjetski moćnici čine već tisućama godina kako bi ljude držali pod kontrolom. „Podijeli pa vladaj“ prastari je model upravljanja koji se na bezbroj načina primjenjuje primjenjuje i danas, a nerazumijeva nerazumijevanje nje između spolova stvoreno prenaglašavanjem muškarčeve uloge i potiskivanjem ženine stvorilo je jaz koji je sada teško nadvladati. Danas gotovo da je prirodnije da su muškarc muškarcii i žene jedni drugima neprijatelji nego prijatelji i takav se model podgrijava i dalje, svim sredstvima. Međutim, jednako kao što je sputalo ženu, patrijahalno društvo pretjerano je opteretilo muškarca. U najpatrijahalnijim krajevima Hrvatske, kao što je na primjer Dalmacija, muškarci su duboko u sebi jednostavno prestravljeni. Na njima je odgovornost koja im suštinski ne pripada – oni, naime, moraju dominirati, a podsvjesno znaju da to nisu u stanju, odnosno da takva raspodjela snaga nije prirodna. Mlađi naraštaji naraštaji koji ne žele biti grubi prema ženi bivaju proglašavani „papcima“ ili slabićima, ne samo od drugih muškaraca – njih preziru i žene. S obzirom da su odrasle u patrijahalnim obiteljima u kojima je prirodno da otac tiranizira majku, one za ništa bolje niti ne znaju. Stoga žena očekuje teror, a ako ga ne dobije smatra da njen muškarac nije dovoljno „muško“ te ga na otvoren ili suptilan način počne omalovažavati. I naravno da splitski muškarac tada završava na heroinu – a što mu drugo u Dalmaciji preostaje. Psihijatar? Pravi muškarac ne posjećuje psihijatre, on mora frajerski sam riješiti svoj problem, kako god zna i umije  jer, pobogu, nije lud. Smatram da nema ništa loše u mnoštvu različitih uloga koje ženski ili muški princip mogu preuzeti, ali se čitavo vrijeme zanemaruju njihovi najizvorniji aspekti. Stoga je dio odgovornosti za neravnopravnost, nerazumijevanje nerazumijevanje i međusobno nepoznavanje nepoznavanje spolova i na kolektivnim modelima. modelima. Oni se u današnje vrijeme polako mijenjaju, ali puževim korakom jer nema znanja o konkretnim sredstvima promjene. Takvo je znanje tek odnedavno dostupno, ali pretežno u „alternativnim „alternativnim““ krugovima koji nemaju status jednak službenima pa prema tome niti odgovarajući utjecaj. Međutim, za tragaoce i ljude otvorena uma postoji čitav niz tehničkih sredstava, poduprtih praktičnom teorijom, kojima je moguće ostvariti navedene ciljeve. Ravnopravnostt muškog i ženskog principa unutar osobe nije više neostvariv Ravnopravnos ili slučaju prepušten cilj. To čak nije niti cilj koji bi zahtijevao dugogodišnju psihoterapiju - sve što treba jest spremnost na rad i promjenu. Na žalost, na ostvarenje ovakvih ciljeva još se uvijek češće odlučuju žene jer su emotivno

svjesnije pa time i znatno hrabrije. Muškarci misle da su „pravi frajeri“ samo ako su čvrsti kao stijena, odnosno kruti kao penis u erekciji. Mekoća, fleksibilnost ili otvorenost za njih je prihvatljiva samo ako su pijani ili drogirani, ali ne i u trijeznom stanju. Međutim, nemaju pojma što propuštaju  jer je na svijetu toliko mnogo izvanredno zanimljivih žena koje na planeti majmuna jednostavno ne mogu naći partnera. Ukoliko je riječ o osobama sa spiritualno spiritualnom m orijentacijom, fazu transformacije karakterizirat će čišćenje svih nepoželjnih modela koje osobe u sebi nose, odnosno njihovu transformaciju transformaciju u poželjne, dok osobe koje žele partnerstvo održati ili zadržati skladnim, ili ga produbiti i učiniti još boljim, obično prolaze specifična čišćenja koja zahvaćaju specifičan specifičan kontekst. U oba slučaja takvi se procesi obično tiču čišćenja odnosa s roditeljem suprotnog spola koji uvijek predstavlja uzor za tip partnera koji je osobi interesantan, ali i s roditeljem istog spola koji također predstavlja uzor za reakcije na partnerovo ponašanje. ponašanje. Oba roditelja predstavljaju izvore modelima koji, ukoliko nisu pozitivni, mogu vršiti ograničavajuće utjecaje unutar samog partnerstva, odnosno biti uzrokom partnerskih nesuglasica. nesuglasica. No, prolazak kroz različite stupnjeve faze transformacije transformac ije zahvaća i različite izvore tekućih problema koji, između ostalog, mogu rangirati od sređivanja različitih traumatskih iskustava i njihovih posljedica – psiholoških i spiritualnih, zatim utjecaja obiteljske dinamike i nasljednog faktora (mijazama) pa sve do dubokih i suptilnih utjecaja kolektivnog psihoenergetskog polja u kojem čovjek obitava, odnosno strukture svjetske Matrice i njenih programa - arhetipova kolektivnog nesvjesnog. Faza transformacije obično završava završava u trenutku kad su svi nepoželjni modeli koji imaju za posljedicu otcijepljenost otcijepljenost muškog, odnosno ženskog principa rastvoreni, svi otcijepljeni aspekti osobnosti integrirani te je time moguće konačno integrirati i animu/animus. Osobni razvoj, naravno, ne završava ovom integracijom, ali sada je moguće realizirati odnos, kreirati ga na način na koji partneri odaberu. Naime, partneri su sada u stanju prihvatiti jedan drugoga jer su prihvatili sebe i svoje muške ili ženske aspekte. Oni su u stanju i razumjeti jedan drugoga jer razumiju sebe, a više nema niti filtera koji zamućuje njihovu percepciju. Sada je, dakle, vrijeme za treću fazu, za istinsku realizaciju odnosa na optimalan način. To znači da obje osobe realiziraju svoj puni potencijal, bez da je itko ugrožen ili potisnut. Partneri se sada mogu realizirati kao cjelovite osobe, svjesne sebe i uloge odnosa u procesu ljudskog kreativnog ostvarenja. U spiritualnom smislu integracija anime ili animusa također dovodi i do mogućnosti povezivanja s duhovnom strujom metaforički opisanom kao „čista ljubav“ ili „čista zemlja“. Oba pojma metafore su za prvu rajsku razinu, „čistu zemlju“[7] poznatu iz Budizma, u kojoj su bića posvećena realizaciji ideala univerzalne ljubavi. Ovu bismo razinu mogli nazvati i sferom „čiste sreće“ jer, iako mnogi ljudi ovoga nisu (dovoljno) svjesni, sreća je u ljubavi. Ne u novcu, slobodi ili kreativnom radu - sreća je u ljubavi. No, to ne znači da ostale stvari u životu nisu bitne. U kreativnom radu, na primjer, leži izvor čovjekovom zadovoljstvu. Unutarnji mir počiva na humanitar humanitarnom nom radu, a ispunjenje u svijesti o svojoj izvornoj prirodi te kreiranju takvih životnih modela koji će podržavati i održavati ovakvu svijest.

Zato je za treću fazu odnosa neophodno poznavati svoju izvornu prirodu i zatim biti voljan realizirati je kroz partnerski odnos. Faza realizacije obično se opisuje kao takav oblik partnerstva u kojem k ojem dva „prosvijetljena bića“ kreiraju odnos utemeljen na njihovih duhovnim iskustvima. Niti faza realizacije, međutim, nije pasivna u smislu da nema više potrebe za unutarnjim pročišćenjem – ima, ali takva čišćenja minimalno opterećuju sam odnos i ne dovode ga u krizu. Kreiranje obitelji kroz ovakav odnos može predstavljati vrhunac iskustva ljudskosti jer će djeca biti inkarnirana u zajednicu svjesnih roditelja, a takva je zajednica idealan preduvjet za kreiranje zdravog ljudskog bića koje neće morati provesti pola života boreći se s naslijeđenim problemima i ograničenjima. ograničenjima. Na žalost, kao što sam već rekao, ovakav oblik faze realizacije izuzetno je rijedak. Većina (bračnih) parova u realizaciju odnosa ulazi vođena arhetipskim programima koji se manifestiraj manifestiraju u kroz otvorene ili suptilne oblike unutarnjih težnji, „žudnji“, obiteljskih ili društvenih očekivanja. Kreiranje obitelji prirodna prirodna je ljudska potreba, ali može se izvesti na različite načine i s različitom motivacijom. motivacijom. Ukoliko se obavlja forme radi, djeca su zakinuta za oblike emotivne zrelosti koji se ostvaruju kroz bezuvjetnu ljubav od strane roditelja. A roditelj koji nije integrirana osoba, koja nije u stanju bezuvjetno voljeti sebe i svojeg partnera, neće moći na taj način voljeti niti dijete. KREIRANJE SKLADNOG PARTNERSTVA Iako bi se iz dosadašnjeg teksta možda moglo zaključiti da je skladno partnerstvo moguće ostvariti tek u trećoj fazi, to nije točno. Ove tri faze nisu umjetno odvojene jedna od druge i najčešće se ispreplić isprepliću, u, premda navedeni tipovi procesa dominiraju svakom od faza. Skladno partnerstvo moguće je, dakle, u svim fazama, ukoliko su ih osobe svjesne i voljne poduzeti odgovarajuće konkretne aktivnosti i korake tipične za razvoj i prolazak kroz svaku od navedenih faza. To znači da se skladno, sretno partnerstvo kreira i zahtjeva znanje i vještinu, a ne sreću ili sudbinsku predodređenost. Kreiranje partnerstva je kompleksan proces jer, za početak, zahtijeva jednu sasvim novu kulturu odnosa. Prvo prema sebi. Naime, danas mnoge osobe ne mogu naći odgovarajućeg partnera. Suština ovog problema, pored mogućih „objektivnih“ ograničenja, ograničenja, jest u nedostatku ljubavi prema sebi. Takva neljubav obično rezultira nedostatkom svijesti o svojoj vrijednosti i nesposobnosti nesposobnos ti da se štiti vlastiti integritet. Osoba koja je u stanju bezuvjetno prihvatiti, podržati i voljeti sebe privlačna je i zanimljiva drugima. drugima. Nadalje, kad jednom uđu u odnos, partneri moraju biti u stanju doživjeti partnerstvo partnerstvo i kao sredstvo osobnog razvoja. To ne znači da će vrebati jedan na drugoga i opsesivno tražiti vezu između određenih reakcija i njihovih mogućih uzroka, već će povremeno poraditi na nekom svojem, očigledno neprirodnom ponašanju. Premda većina ljudi nema ovakvu percepciju partnerstva, partnerstva, odnosno kulturu međuljudskih odnosa, nemoguće je riješiti partnerske probleme njihovim ignoriranjem, ignoriranjem, potiskivanjem ili očekivanjem da će se riješiti sami, „s vremenom“. Ovakav scenarij još nisam vidio, premda se strasti ponekad privremeno stišaju. No, već u slijedećem naletu problem se manifestira još većom snagom i samo je pitanje vremena kad će osobe pristati na konstruktivan rad na problemu ili će se jednostavno razići s tvrdnjom da „nisu jedno za drugo“. Možda i nisu, ali to ne mogu sa sigurnošću

znati jer nisu niti pokušali sagledati da li možda ipak jesu. Što se pak temeljnih preduvjeta skladnom skladnom partnerstvu tiče, oni mogu biti slijedeći. Prvo i osnovno, partneri moraju biti predani vezi jer je na partnerstvu nemoguće nemoguće raditi ako obje osobe ne žele u njemu ostati, odnosno biti vjerni jedan drugom. Potrebna je, dakle, suglasnost, odnosno predanost partnerskom odnosu odnosu kad je riječ o oba partnera, a ako ne žele ostati u vezi, onda treba raditi sa svakom osobom posebno. Ukoliko partneri žele ostati zajedno, tada treba vidjeti da li žele raditi na kreiranju skladnog partnerstva ili ne (odnosno očekuju da ono mora biti kvalitetno „samo po sebi“). Svjesno, aktivno sudjelovanje u kreiranju partnerstva nema alternative. Svjestan sam da ovakva vizura partnerstva nekome može izgledati kao nedostižna utopija, ali samo želim naglasiti da postoji i konstruktivna alternativa alternativa partnerskim prepucavanjima, prepucavanjim a, dosadi, međusobno međusobnom m iživljavanju, nevjeri i „brijanju sa strane“ ili krutim tradicionalnim modelima. modelima. Iako će zbog toga neki ljudi zaključiti da jedino spiritualno orijentirane osobe, spremne na „rad na sebi“ mogu postići harmonične odnose, a da za sve ostale nema spasa, nije tako – spiritualnostt i aktivan pristup kreiranju partnerstva ne moraju imati nikakve spiritualnos veze jedno s drugim. Naime, ako postoje konkretni modeli mišljenja, mišljenja, ponašanja, ishrane ili vježbanja koji čuvaju fizičko zdravlje (i koji mogu i ne moraju imati veze sa spiritualno spiritualnošću), šću), onda postoje i konkretni modeli kojima se kreira ili održava skladno partnerstvo. Kreiranje partnerstva je i tehnički problem, a ne samo „sudbinski“.Stoga bez aktivnog rada na svjesnom kreiranju odnosa nema uspjeha u odnosu. Partnerski odnos je, još jednom ponavljam, sredstvo osobnog osobnog razvoja. Ako ga ne doživljavamo na ovaj način, on s vremenom postaje teškim opterećenjem za obje osobe. Pod pritiskom takvog tereta partnerstvo ili mutira u neki tradicionaln tradicionalnii model temeljen na nekoj vrsti međuovisnosti ili kupoprodaje, ili biva raskinuto. Ukoliko postoji spremnost oba partnera na suradnju (ili mogućnost da se takva spremnost kreira), rad na sređivanju partnerskog odnosa može se nastaviti utvrđivanjem potreba, želja i ciljeva oba partnera, uz paralelno razjašnjavanje razjašnjavanj e komunikacijskih petlji („začaranih krugova“ u odnosima), rastvaranje projekcija i transfera te čitav niz dodatnih terapijskih postupaka kojima se rastvaraju i oni očigledni, ali i duboki unutarnji otpori, prigovori prigovori i „diverzije“ ostvarenju skladnog odnosa. Partneri koji žele raditi na kreiranju skladnog partnerstva tako mogu unaprijediti svoj odnos usklađivanjem svojih želja i potreba, vrijednosti i ciljeva, razvijanjem potrebnih kvaliteta te čišćenjem unutarnjih prepreka kao što su već spomenuta traumatska iskustva, toksične povezanosti, identifikacije, vezanosti s bivšim partnerima ili utjecaj loših uzora. Sve je, dakle, moguće postići ukoliko postoji volja i gotovo da ništa nije moguće unaprijediti ako ne postoji volja. Kako je sređivanje partnerskih odnosa danas manje-više tehničko pitanje, tako je i kreiranje skladnog partnerstva postalo stvar izbora, a ne samo sudbinske predodređenosti. predodređenos ti. Nema tog „partnerskog horoskopa“ horoskopa“ koji može biti „sretan“ ukoliko osobe ne rade svjesno na kreiranje vlastitog partnerstva. partnerstva. No, ako su partneri voljni doživjeti vlastiti odnos kao sredstvo osobnog razvoja, tada se pred njima otvara put prema ispunjenju čije granice određuju samo partneri sami, a ne „dobra ili loša sudbina“. A stupanj takvog ispunjenja može biti nevjerojatan.

© Tomislav Budak, listopad 2006.