parkovna arhitektura

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet Katedra za urbanizam - Kabinet za parkovnu arhitekturu Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci, dipl.ing.arh.

PERIVOJNA ARHITEKTURA SKRIPTA ZA KOLEGIJ: Parkovna arhitektura, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; POMOĆNA SKRIPTA ZA KOLEGIJE: Parkovno projektiranje, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Povijest i teorija vrtne umjetnosti, Poslijediplomski studij «Prostorno planiranje, urbanizam i parkovna arhitektura», Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Vrtna i parkovna baština, Poslijediplomski studij «Graditeljsko naslijeđe», Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Povijest likovnih umjetnosti i pejzažnog oblikovanja, Poslijediplomski studij «Oblikovanje parkovnih i prirodnih rekreacijskih objekata», Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

UVOD Perivoji (vrtovi, parkovi) zasađeni su dijelovi zemljišta, arhitektonski oblikovani pretežito živim biljnim materijalom sa svrhom da se postigne estetski sklad. Perivojna (vrtna, parkovna) arhitektura iskazuju se tijekom povijesti, a i danas, kao umjetničko djelo, arhitektonsko ostvarenje, kao jedinstveni i nedjeljivi prostor kuće i okolice, kao urbanistički i oblikovno neizostavni element urbanoga prostora, te kao element slike ulice i grada. Perivojna arhitektura u prvom je redu djelo čovjeka, a tek djelomično i prirode. Arhitektura perivoja mora biti nedjeljiva od zgrade uz koju se nalazi. Odnos zgrade i njenog okoliša (vrta, perivoja, krajolika) bio je uvijek dio arhitektonskoga stvaralaštva i nikada slučajan i nevažan. Bez obzira na to je li priroda podređena kući (renesansni i barokni perivoj) ili je kuća podređena prirodi (engleski perivoj, pejzažni perivoj 19. stoljeća, kineski i japanski perivoj), uvijek postoji ključan odnos kuće i okoliša. Da bi se taj odnos postigao, on mora biti plod jedinstvene zamisli arhitekta. Ne valja dijeliti kuću od njezina vrta ili okoliša, jer tek zajedno oni čine arhitektonsku cjelinu. U stručnom se smislu pojmovi vrt, perivoj i park upotrebljavaju kao sinonimi, ali istodobno imaju i različita značenja. Vrtom se obično naziva projektirani prostor usko vezan uz stambenu obiteljsku zgradu (kuću), malene je površine, često je pokazatelj socijalnoga položaja vlasnika te ima estetski i utilitarni značaj. Park je prirodni i/ili projektirani prostor znatno veći od vrta, pokriven je djelomice ili većim dijelom visokim raslinjem, a ima estetsku, pejzažnu, ekološku i botaničku vrijednost. Pojam perivoj u hrvatskom jeziku je u uporabi od 16. stoljeća. Značenje pojma perivoj «između» je vrta i parka. To je projektiran samostalan prostor ili je vezan uz zgradu, a posjeduje estetsku, botaničku i kulturno-društvenu vrijednost., ZOOLOŠKI VRT Povijest perivojne umjetnosti pratimo od antičkih vremena. Od svojeg postanka perivoj je vezan s idejom privatnoga (individualnoga) posjeda, a imao je i religijsko i magijsko značenje. Prema najstarijim opisima (Alkinojev vrt u Homerovoj Odiseji) vrt je opisan kao voćnjak ili povrtnjak,

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

dakle korisni (utilitarni) vrt. Postupno se vrtna arhitektura prilagođavala arhitektonskim oblicima obitavališta s kojima se vrt veže, pa je krajem staroga vijeka estetsko obilježje vrta dolazilo sve više do izražaja. S druge strane, sve starovjeke religije imale su svoj mitski perivoj: lzraelci Eden, Asirci Eridu, Hindusi Ida-Varsha, Etrurci svete šume itd. Kod svih je tih civilizacija u perivoju gotovo uvijek sadržana ideja o raju. Tijekom vremena perivoj se razvijao i preuzimao i druge funkcije kao mjesto užitka ili izraz intelektualnih i estetskih zahtjeva. ANTIČKI PERIVOJI Antičkim perivojima smatraju se vrtovi Mezopotamije, Perzije, Egipta, Grčke i Rima. PERIVOJI MEZOPOTAMIJE nastali su kao idealizacija sustava za natapanje i zelenih oaza ravnice između Eufrata i Tigrisa. Primarni sadržaj vrtova ograđenih zidom bili su kanali za natapanje i drveće ispod kojega se moglo odmarati. Na području Mezopotamije, prema Starom zavjetu, smješten je biblijski perivoj Eden. Njegov je oblik simboliziran kvadratom koji je kroz povijest i do danas ostao osnovna inspiracija perivojnog oblikovanja. Kvadratni perivoj bio je presječen vodenim kanalima koji simboliziraju četiri rijeke raja, a perivoj u sebi sadržava sve plodove zemlje. Babilonski viseći (terasasti) vrtovi, smješteni uz obalu Eufrata, smatrani su jednim od sedam čuda antičkoga svijeta. Bili su izgrađeni za legendarnu asirsku kraljicu Semiramidu, a obnovljeni u 6. st. pr.K. Prema Strabonu, vrtovi su bili kvadratni sa stranicama od 120 metara, sagrađeni od nekoliko terasa koje su bile jedna povrh druge, a nosili su ih lukovi na kvadratnim stupovima. Najviša terasa bila je na visini od 25 m. Da bi se sačuvala od vlage, građevna je konstrukcija bila zaštićena izolacijom od bitumena i olova. Voda iz Eufrata dovodila se na vrtne terase hidrauličkim napravama. Na prostoru sumerske, asirske i babilonske civilizacije razvila se perzijska kultura za koju je perivoj bio raj, prostor donesen na Zemlju iz nekoga drugog ili budućeg svijeta. Grčki povjesničari opisuju PERZIJSKI PERIVOJ kao čudo zemaljskoga zelenila, što podsjeća na kasnije pejzažne perivoje Europe 18. i 19. stoljeća. Ideju perzijskoga perivoja pronosili su Arapi cijelim islamskim svijetom. EGIPATSKI PERIVOJ prototip je geometrijskoga vrta koji se u Egiptu podizao već od 3000. godina pr.K. Vrhunac je stvaralaštva perivojne arhitekture doba Novoga Carstva u razdoblju od 1580.1350. g.pr.K. Oblikovanje egipatskoga perivoja, kao i perivoja u Mezopotamiji, proizlazi iz sustava kanala i bazena za natapanje. Geometrija, vodene površine i kanali egipatskoga perivoja ishodišta su europske perivojne umjetnosti. Izgled perivoja očuvao se na slikama u grobnicama i na kamenim reljefima. Na osnovi tih prikaza može se govoriti o faraonskim perivojima, vrtovima uz plemićke kuće, o gajevima uz hramove, alejama i dr. PERIVOJNA UMJETNOST STARE GRČKE poznaje drvorede i gajeve, ali ne i perivoje. Perivoji nisu poprimili značenje stvarnog i dovršenog umjetničkog izraza. Usprkos sklonosti prema geometriji u arhitekturi, utjecaj pravilnih egipatskih perivoja osjeća se kod peristilnoga vrta tek djelomično. Krajolik i obličje terena, bitno drugačiji od onih u Egiptu, nisu omogućavali sličan razvoj.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Civilizacija Krete (više od 2000. g.pr.K.) poznavala je vrtove za uživanje. U Grčkoj su vrtovi bili površine zasađene voćkama u peristilu kuće, javni prostori, sveti gajevi, prostori oko javnih zgrada i sl. Grčka je pejzažnom oblikovanju dala genius loci, prepoznavanje i izraz duha pojedinoga mjesta. Dok grčka arhitektura teži redu koji je izražen geometrijom i proporcijom, perivojno je oblikovanje uglavnom bez vidljiva reda. S rimskom civilizacijom započinje prava povijest perivojne umjetnosti. Pisani i arheološki izvori brojni su i omogućuju upoznavanje i shvaćanje perivojne arhitekture, veoma omiljene Rimljanima. Perivoj je u Rimljana imao različite funkcije: kao sveto mjesto (obitavalište kućnih bogova i zaštitnika kuće, sveti lug posvećen bogovima ili pokojnicima), kao izvanjski prostor boravka ili element proširenja kuće, s primarnim ciljem da ostvari prijelaz između arhitekture i prirode. Perivoj je u Rimu postao simbol društvenoga položaja i reprezentacije. PERIVOJNA UMJETNOST RIMA

može se promatrati između dviju krajnosti: arhitektonske zamisli perivoja uz

stambene zgrade (vile), te prostranih perivojnih prostora naturalističke zamisli. Prvi se tip odnosi na hortus i peristilni vrt rimske kuće, a drugi na vrtove zvane horti uz vile u gradu i ljetnikovce u blizini grada te na velike perivoje s javnim zgradama. Za rimski vrt prepoznatljivi su neki elementi koji se gotovo redovito pojavljuju, a mnogi su poslije bili prihvaćeni u srednjovjekovnoj i renesansnoj perivojnoj arhitekturi. To su trijemovi (odrine), paviljoni, sjenice, vodeni motivi, nimfeji i šišanjem oblikovano bilje (opus topiaria). Peristil je pravokutni vrt sa svih strana okružen trijemom na stupovima. Paviljoni se u rimskom perivoju javljaju u obliku ljetnih počivaljki (triklinija), okruglih ili četvorinastih oblika. Sjenice (odrine, pergole) najčešće su se nalazile u malim perivojima popraćene vodenim motivima. Voda se pojavljuje u obliku vodenih zrcala, kanala i vodoskoka. Svetišta nimfa (nimfeji) obično sadrže špilju gdje izvire voda koja opskrbljuje bazene. Umijeće šišanja biljaka (topiarij) kreirali su Rimljani, a pripisuje se, prema Pliniju, Augustovu prijatelju Gaju Matiusu koji ga je prvi uveo preuzevši ga s Istoka (Kina). To se umijeće sastoji u oblikovanju drveća i grmlja obrezivanjem, najčešće šimšira, mirte, crnike, čempresa i lovora. Biljkama se nisu davali samo geometrijski oblici poput zidova, pravokutnih špalira, prizama, kugala, piramida, stožaca itd., već su to često bila prava umjetnička djela koja su predstavljala ljudske figure, božanstva, te ratne, mitološke ili lovačke scene. Umjetnost šišanja bit će nastavljena u srednjem vijeku i otada će se neprekidno primjenjivati u perivojnoj umjetnosti do danas. SREDNJOVJEKOVNI VRTOVI Srednjovjekovna perivojna umjetnost zasnovana je na ideji božanskoga perivoja zamišljen kao zatvoren i nepristupačan prostor ograđen zidom (hortus conclusus). Ideja otvorenoga perivoja pripada kasnijim razdobljima. Počevši od 10. stoljeća, zanimanje za vrtove postajalo je sve veće, osobito nakon križarskih ratova, kada sa Srednjeg istoka stiže dotad nepoznato cvijeće. Naše poznavanje srednjovjekovnoga vrta temelji se na literarnim izvorima i minijaturama, osobito brojnim od 12. stoljeća.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Razvoj perivojne arhitekture srednjega vijeka može se pratiti kroz samostanske vrtove i vrtove utvrđenih dvoraca. Samostanski vrtovi pojavljuju se od 9. stoljeća u obliku korisnih (utilitarnih) vrtova i vrtova za meditaciju. Korisni vrtovi predstavljeni su kao vrt travâ i kao voćnjak ili vrt za uživanje. Vrt trava sadržavao je biljke za prehranu (povrće) i medicinsko bilje za liječenje. Bili su to vrlo mali vrtovi, najčešće unutar zidova samostana ili grada. Voćnjak ili vrt za uživanje oblikovan je za boravak i zabavu. Bio je smješten pokraj utvrđenoga dvorca (zamka, utvrde), ograđen zidom i s kulama na uglovima, a u njega se ulazilo kroz posebna vrata. Prvi oblik takva vrta bilo je sjenovito mjesto zasađeno šumskim drvećem, zatim se javljaju voćke i cvijeće, a poslije se u vrt unose arhitektonske vrtne građevine i sadržaji. Vrtovi dvoraca pojavljuju se u povijesnim izvorima tek od 15. stoljeća. Oličenje vrta za meditaciju jest samostanski klaustar, najčešće podijeljen stazama na četiri dijela i s fontanom ili bunarom u sredini. Klaustar je obično bio kvadrat okružen trijemom. Umijeće šišanja biljaka (topiarij) preuzeto je od Rimljana, a krajem srednjega vijeka dosegao je visok stupanj razvoja. Novost u perivojnoj umjetnosti srednjega vijeka jest biljni ornament koji je prikazivao životinje, ptice, heraldičke i druge oblike. U 12. stoljeću ornament je zamijenjen uresnim vrtom (parterom) koji će dostići svoj vrhunac u baroknom francuskom perivoju. Vrtni labirinti su bili poznati još u Egiptu, na Kreti i u Rimu, a u srednjovjekovnom vrtu postali su nezaobilazan sadržaj. Od jednostavnih sjenica s vinovom lozom iz 13. stoljeća razvile su se kontinuirane sjenice koje su krajem 16. stoljeća postale najvažniji dio perivojne dekoracije. TALIJANSKI RENESANSNI I BAROKNI PERIVOJ Talijanski renesansni perivoj temelj je europske perivojne umjetnosti. Nastaje u ambijentu renesansne Italije kada čovjek nije bio orijentiran prema prirodi s elegičnim osjećajima. Renesansni je čovjek perivojnom umjetnošću iskazivao želju za prevlašću nad prirodom, prikazujući svoju antropocentričnu zamisao svijeta. Talijanski renesansni perivoj donosi bitnu novost, a to je izravan odnos između kuće i perivoja. Perivoj postaje proširenje kuće i prostorom stanovanja na otvorenom. Prirodni elementi i drveće shvaćeni su kao materijal za oblikovanje, poput drugih građevnih materijala. Uređenje perivoja temelji se na istim načelima kao i arhitektura: na osnoj (najčešće jednoosnoj) simetriji, usmjeravanju vizura, smještaju scena u dubinu i sl. U talijanskom renesansnom perivoju osobito je važan odnos prema krajoliku, jer perivoj treba ponuditi vidike na pejzaž. Perivoj je u pravilu smješten na padini i organiziran na nekoliko terasa međusobno povezanih stubama i rampama. Aleje su uvijek pravilne i međusobno okomite te usmjeruju vizure prema akcentima kao što su fontane, skulpture, paviljoni i drugi sadržaji. Voda se pojavljuje samo u artificijelnim oblicima: u obliku kaskada, vodenih lanaca, vodenih zrcala i sl. Uzgajaju se zimzelene biljke: čempres (Cupressus sempervirens), crnika (Quercus ilex), tisa (Taxus baccata), lovor (Laurus nobilis), mirta (Myrtus communis) i šimšir (Buxus sempervirens).

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Koloristička je kompozicija perivoja monokromna. U renesansnom perivoju nema cvijeća, jer se ono uzgaja samo u intimnom skrivenom vrtu (giardino segreto). Talijanski renesansni perivoj počinje svoj razvoj početkom 16. stoljeća Bramanteovim Cortile del Belvedere u Vatikanu i Rafaelovim vrtom vile Madama u Rimu. Sredinom 16. stoljeća talijanski perivoj poprimio je u Firenci i Rimu zaokružen i cjelovit oblik sa svim svojim obilježjima koje će ga uzvisiti do visoke humanističke i estetske vrijednosti renesanse. Perivojni arhitekt toga vremena Jacopo Barozzi da Vignola stvorio je nekoliko nenadmašnih djela kao što su perivoj vile Lante (oko 1559.) u mjestu Bagnaia (Lazo), perivoj palače Farnese u Capraroli (oko 1559.) i Orti Farnesiani na Palatinu (Rim). Njegove perivojne kreacije predstavljaju idealnu kompoziciju cinquecenta, sa savršenim isprepletanjem svih elemenata perivojne arhitekture, arhitekture, skulpture, vegetacije i vode. Drugo veliko ime u renesansnoj perivojnoj umjetnosti jest arhitekt Pirro Ligorio, kreator najimpresivnijega perivoja talijanske renesanse (Villa d'Este u Tivoliju, druga polovica 16. st.). Nakon tih značajnih ostvarenja, u Italiji nastaju brojni perivoji uz vile, među kojima kao osobito vrijedne valja spomenuti vile obitelji Medici u Firenci (Castello i Fiesole) i u Rimu. Iz renesansnoga perivoja u 17. stoljeću, osobito u Toskani, izrasta talijanski maniristički i barokni perivoj kojemu je glavno obilježje teatralnost s pitoresknim i scenografskim efektima. Najpoznatiji i najvrjedniji perivoji su Giardino di Boboli u Firenci, perivoj vile Gamberaia u Settignanu (Firenca), perivoj vile Garzoni u Collodiju (Lucca, Toskana), Isola Bella dei Borromeo na Lago Maggiore i dr. FRANCUSKI RENESANSNI I BAROKNI PERIVOJ Perivoji napuljskoga dvora (Villa di Poggio Reale) ostavili su 1494. godine na francuskoga kralja Karla VIII. snažan dojam pa je on poveo talijanske arhitekte i vrtlare u Francusku, gdje su trebali ostvariti slična djela. Medu njima je najzaslužniji Paccello da Mercogliano koji je početkom 16. stoljeća izgradio vrtove dvoraca Gaillard, Amboise, Blois, Gaillon i drugih. lpak, Mercogliano nije uspio ostvariti perivoje talijanske renesanse. Njegovi su vrtovi i dalje srednjovjekovni i u njima ne postoji zajednička vizija dvorca i vrta. Zaslužan je zato što je u francuske perivoje unio dekorativnu kompoziciju i neke elemente talijanskoga perivoja kao što su paviljoni, fontane, sjenice i sl. Među perivojima francuske renesanse vrijedno je spomenuti postignuto jedinstvo perivoja i dvorca što ga je ostvario arhitekt Du Cerceau u Verneuilu oko 1500. i u Charlevalu oko 1560. godine, te arhitekt Du Pérac u Saint-Germain-en-Layeu (1600.-1605.). Najpoznatiji je perivoj francuske renesanse uz dvorac Villandry na rijeci Loirei, obnovljen prema izvornim gravirama i crtežima. Cijelo stoljeće prije Le Nôtrea, od sredine 16. do sredine 17.stoljeća, postupno je sazrijevala ideja francuskoga baroknoga perivoja. Značajan doprinos dali su Du Cerceau, Mollet, Du Pérac i Boyceau. André Le Nôtre (1613.-1700.), slikar i arhitekt, postao je glavnim kreatorom francuskoga baroknoga perivoja. Pripadao je obitelji poznatih vrtlara, a otac mu je bio glavni vrtlar Tuileriesa

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

za vrijeme kralja Luja XIII. Le Nôtre prihvaća naslijeđe talijanskoga renesansnoga perivoja i dotadašnja iskustva perivojne umjetnosti u Francuskoj stvarajući nov i originalan pojam, francuski barokni perivoj. Kompozicija Le Nôtrea traži ravnotežu i harmoniju smjerajući intelektualnom zadovoljenju, pa su njegovi perivoji često definirani kao vrtovi logike i inteligencije. Le Nôtreovi perivoji oblikovani su za raskošne ceremonije, a ne za odmor. Projektirao je i brojne perivoje uz dvorce, kao Chantilly (1663.-1700.), Marly (1679.-1686.), Meudon (1679.), Fontainebleau, Dampier, St. Cloud, Sceaux, Courances, Chois i dr. Perivoj dvorca Vaux-le-Vicomte prvo je veliko djelo Le Nôtrea koje je postalo model i uzor cijelom stoljeću. Dok je u Vaux-le-Vicomteu Le Nôtre ostvario remek-djelo jedinstva i harmonije, u Versaillesu je kreirao veličanstveni sklop bez prethodnog uzora, pokazujući da je i perivojna umjetnost složeni odraz društveno-političkih prilika i statusni simbol kojim se može iskazivati moć pojedinaca. Francuski barokni perivoj nije više proširenje kuće kao talijanski renesansni perivoj, već je dio veIike pejzažne kompozicije. Jedinstvo perivoja s nebom i okolišem iluzionistički je postignuto odsjajima u vodi i alejama koje vode u daljinu. Poprečne aleje presijecaju središnju aleju dijeleći prostor na partere i boskete (gajeve). Dvorac zauzima položaj odakle se može sagledati cjelina perivoja pa je neposredni prostor oko zgrade slobodan od drveća i ispunjen ukrasnim parternim vrtom. Skulpture i fontane omogućuju ritam i označavaju određene točke. Vodeni motivi s jakim vodoskocima postavljeni su najčešće uzduž središnje osi perivoja, a bazeni i kanali poprimaju velike dimenzije. Cjelina perivoja može se obuhvatiti jednim pogledom. Za razliku od talijanskoga renesansnoga perivoja, koji se mogao prilagoditi malim prostorima, francuski barokni perivoj zahtijeva velike površine, i do nekoliko stotina hektara. Perivojno stvaralaštvo Zapadne Europe od 16. do sredine 18. stoljeća često se naziva imenom klasična perivojna arhitektura. U Europi su tijekom 18. stoljeća pod utjecajem talijanske i francuske zamisli perivojne umjetnosti nastali brojni perivoji uz kraljevske rezidencije, primjerice: Belvedere (arh. J.L. von Hildebrandt i D. Girard) i Schönbrunn (arh. J.B. Fischer von Erlach i J. F Hetzendorf von Hohenberg) u Beču, Herrenhausen kod Hannovera (arh. M. Charbonier), Nymphenburg kod Münchena (arh. J. Effner i D. Girard), Sanssouci kod Berlina (arh. G. W Knobelsdorff), Het Loo u Apeldornu u Nizozemskoj, Hampton Court u Engleskoj (arh. G. London i H. Wise), Queluz u Lisabonu (arh. J. B. Robillon), La Granja u Segoviji u Španjolskoj (arh. E. Boutelou), Petrov dvorac u Sankt Petersburgu, Caserta kraj Napulja (arh. L. Vanvitelli) i dr. Francuski barokni perivoj dao je snažan poticaj i u planiranju gradova (Karlsruhe, Washington). ENGLESKI PEJZAŽNI PERIVOJ Pejzažna zamisao u oblikovanju perivojnih prostora bila je nazočna od antičkih vremena (perzijski vrt, grčki gajevi, etrurske svete šume), ali je ipak uvijek prevladavala geometrijska koncepcija kojoj je kontinuitet prekinut razvojem pejzažnoga perivoja u 18. stoljeću. Budući da je pejzažni

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

(krajobrazni) perivoj nastao u Engleskoj, taj stilski izraz u perivojnoj umjetnosti poznat je i pod nazivom engleski perivoj. Na pojavu pejzažnoga perivoja, između ostalog, utjecali su misao prosvjetiteljstva, slikari pejzažisti (Tiepolo, Canaletto, Turner, Constable), kineska perivojna tradicija i dr. Misao prosvjetiteljstva izmijenila je odnos čovjeka prema prirodi. Čovjek i priroda nisu više bili strani i suprotni, već su se međusobno štovali. Čovjek više prirodu ne podređuje sebi, već od nje uči. Smatra se da je sve prirodno savršeno i lijepo. Slikari pejzažisti sa stvarnim ili izmišljenim vedutama, s mitološkim scenama, s ruševinama i elementima klasične reminiscencije, stvorili su modele za izvedbu perivoja. Kineska perivojna umjetnost, poznata u 18. stoljeću preko putopisaca i misionara, prihvaćena je formalno, bez dubljeg shvaćanja kineske simbolike. Početkom 18. stoljeća arhitekt John Vanbrugh u perivoju dvorca Howard u Yorkshireu ostvaruje revolucionarnu ideju prema kojoj se ravna linija prilazne aleje odvaja od kuće. Arhitekt Bridgeman dvadesetih godina 18. stoljeća utire put velikim kreatorima pejzažnoga perivoja W Kentu, L. Brownu i H. Reptonu. William Kent (1685.-1748.) smatra se prvim kreatorom pejzažnoga stila perivojne arhitekture. Njegove realizacije (Chiswick, Stowe, Rousham i dr.) označavaju predromantičnu fazu pejzažnoga perivoja u kojem je važan sadržaj. Njegovi perivoji obiluju scenama romantičnih slikarskih veduta, hramovima, špiljama, ruševinama, mostovima i drugim sličnim sadržajima. Lancelot Brown, zvan Capability (1715.-1783.), odstranio je iz perivoja arhitektonske sadržaje (građevine), te je kompoziciju sveo na tri elementa: oblikovanje terena, nasad bukve i vodu. Prema njegovu mišljenju u perivoju nije bitan sadržaj, već oblik i kompozicija, pa perivoj u Brownovoj interpretaciji postaje potpuno naturaliziran. Humphry Repton (1752.-1818.) posljednji je od velikih pejzažista koji je perivoj promatrao kao arhitekt. Osobitu pozornost pridavao je uporabi vode i odrazu vegetacije u njoj. Bio je poznat po perivojima u kojima se isprepletala klasična geometrijska koncepcija (neposredno oko zgrada) s pejzažnim izrazom. Pejzažni perivoj ne prihvaća jednoličnost, simetriju i neprirodne oblike. U njemu se sve mora pojavljivati različito i spontano, kao da je djelo same prirode. Četiri su osnovna elementa kompozicije pejzažnoga perivoja: teren, vegetacija, voda i stijene. Oblikovanje terena nikad ne smije dati pravilne oblike, već se moraju izmjenjivati udubljene, izbočene i ravne površine. Kombinacijom drveća i grmlja, koje se razlikuje oblikom, bojom i veličinom, postiže se raznolikost i estetska vrijednost kompozicije. Voda se pojavljuje kao potok, rijeka, jezero, ribnjak i kaskada. Nezamisliv je pejzažni perivoj bez vode koja daje boju i pokret osunčanom pejzažu, ublažava oštrinu i daje sugestivan efekt stijenama. Jedan je od postulata pejzažnoga perivoja ukidanje pravilnog i pravocrtnog oblika aleja. Engleski pejzažni perivoj 18. stoljeća stvorio je temelj za razvoj romantičnih perivoja 19. stoljeća i postao model za javne gradske perivoje.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

PERIVOJNA ARHITEKTURA 19. STOLJEĆA Tisućljetni je elitizam perivojne umjetnosti u 19. stoljeću ustuknuo pred zahtjevima građanske civilizacije. Vrtovi i perivoji 19. stoljeća ne podižu se samo za užitak malobrojnih uz vladarske rezidencije i plemićke dvorce i palače, već se uređuju javni gradski perivoji s ciljem da zadovolje rekreacijske i edukacijske potrebe stanovnika grada. Nužnost sve većeg broja stručnjaka za perivojnu arhitekturu potaknula je i pojavu prvih škola za pejzažne arhitekte u Engleskoj i SAD. Postoje različiti stilovi ili elementi stilova unutar kojih se ističu tri koncepcije: a) romantična estetika, b) sklonost prema botaničkim zbirkama i egzotičnim biljnim vrstama i c) traženje prikladnih motiva klasičnih perivoja (renesansnih i baroknih). U perivojnoj kompoziciji prepoznatljivi su geometrijski oblici (utjecaj klasicizma), tipovi kombiniranoga perivoja (pejzažno oblikovanje kombinirano s elementima klasičnoga perivoja) i oslobađanje mnogih kulturoloških i sentimentalnih elemenata. Najveća ostvarenja perivojne arhitekture 19. stoljeća bili su javni gradski perivoji u zemljama Zapadne Europe i u SAD. Engleska je prva u Europi 1845. godine donijela zakon o podizanju javnih perivoja. Sredinom 19. stoljeća London je imao oko 600 hektara (ha) javnih perivoja koji su tvorili lanac pejzažnih prostora u duljini oko 4 kilometra. To su St. James' Park, Green Park, Hyde Park i Kensington Gardens u središtu, te Regent's Park, Victoria Park i Battersea Park na tadašnjoj periferiji Londona. Svi su ti perivoji obilježeni pastoralnim i pitoresknim scenama, što je i najveći engleski doprinos pejzažnom planiranju 19. stoljeća. Joseph Paxton, autor Kristalne palače, projektirao je perivoj u Sydenhamu, kamo je Kristalna palača preseljena nakon izložbe, te perivoj u Birkenheadu (1843.), kao primjer perivoja u industrijskim gradovima. Perivojno oblikovanje druge polovice 19. stoljeća najbolje pokazuje Sefton Park u Liverpoolu, Francuza Edouarda Andréa koji je za projekt dobio 1867. godine prvu nagradu na međunarodnom natječaju. William Robinson i Gertrude Jakyll dali su osobit doprinos oblikovanju kućnih vrtova. Po školovanju slikarica, G. Jakyll predstavnica je impresionističkoga pristupa u perivojnoj umjetnosti. Klasicizam i romantizam u perivojnoj umjetnosti Francuske, osobito Pariza, ostavili su velika ostvarenja perivojne arhitekture koja su služila kao uzor diljem Europe. Napoleonovu zamisao urbanističkoga preobražaja Pariza provodio je gradonačelnik Georges Eugène Haussmann. Pored velikih avenija i trgova, te reprezentativnih klasicističkih perivoja i perivojnih trgova uz javne zgrade, novi urbanistički plan Pariza predvidio je dvije park-šume, svaku površine oko 900 ha (Bois de Boulogne i Bois de Vincennes) i nekoliko manjih perivoja po uzoru na engleske pejzažne perivoje, ali bez romantičnih prizvuka (Monceau, Buttes Chaumont i Monsouris). U njihovu ostvarenju sudjelovalo je nekoliko istaknutih pejzažnih arhitekata kao što su: Jean Alphand, Louis Varé, Pierre Barillet-Deschamps, Edouard André i braća Bühler. Ovi su umjetnici u kreiranju perivoja polazili od Alphandove teze da perivoj ne treba biti točna kopija prirode, već je on umjetničko djelo. Njihova je zasluga što su perivojnu arhitekturu ponovno doveli u okvire estetske kompozicije oslobađajući je od stilskih i kulturoloških predrasuda.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Njemačka, kao središte europskoga romantizma, ostavila je u naslijeđe dva najvrjednija djela perivoj uz dvorac Neuschwanstein (arh. E. Riedl, C. Jank i G. Dollmann, 1869.-1888.) i perivoj princa Hermanna von Pücklera u Muskau koji je realiziran prema vedutama slikara Schirmera. Među romantičnim perivojima Austrije najvrjedniji je Laxenburg, uz ljetnu carsku rezidenciju južno od Beča. Perivojna umjetnost 19. stoljeća u Sjevernoj Americi predstavlja se s velikim gradskim perivojima i sustavima javnih perivoja kojima je osobit pečat dao pejzažni arhitekt Frederick Law Olmsted (1822.-1903.). Svoj pristup perivojnoj arhitekturi iskazao je na sljedeći način: «Dva sustava (klasični i pejzažni stil) ne trebaju se sukobljavati jedan s drugim. Nije pitanje koji je od njih bolji ili koji predstavlja posljednju modu, nego koji od njih može u određenom slučaju pružiti maksimalno ispunjenje u životu, a to se određuje prema situaciji i uvjetima. F.L. Olmsted, s njime i engleski arhitekt Calvert Vaux, autor je brojnih izvedbi perivoja u velikim gradovima Sjeverne Amerike: Central Park (1957.), Prospect Park i Brooklyn u New Yorku, Riverside Estate (1869.) i South Park Commission u Chicagu, Back Bay (1879.) i Park System (1886.) u Bostonu, Fairmount Park u Philadelphiji, Park Mont-Royal u Montrealu i dr. SECESIJSKI VRTOVI I PERIVOJI Beč je krajem 19. stoljeća bio prepun historicističkih i romantičnih vrtova i perivoja. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća secesija donosi novu ideju perivojne arhitekture koja je najprije započela u malim vrtovima stambenih kuća i vrtovima višega građanskoga sloja, a zatim se proširila i na javne gradske prostore. Poticaj secesijskim vrtovima nije više ideal prirode, već ideja perivoja kao isključivo čovjekove kreacije. Secesija shvaća perivoj kao duhovnu i umjetničku kreaciju vanjskoga prostora koji stoji u određenom odnosu prema arhitekturi, a ne kao imitaciju prirode. Takvo shvaćanje približava se ideji perivoja u renesansi, pa i baroku, a daleko je od ideje pejzažnog i romantičnog perivoja. Secesijski vrt arhitektonski je oblikovan sekvencama geometrijskih prostora. Geometrijski ornament, karakterističan za umjetnost secesije, nazočan je i u perivojnom oblikovanju. On je jednostavan i najčešće se svodi na kuglasto šišani grm, šišanu živicu i drveće sađeno po načelima geometrijske tlocrtne kompozicije. Jedinstvo kuće i vrta, koje je prvi put postignuto u talijanskom renesansnom perivoju, prisutno je i u perivojnoj arhitekturi secesije. Secesijski je vrt vanjski prostor stanovanja, mjesto susreta, boravka i rada. Ideja o vrtu kao proširenju kuće iskazuje se razbijanjem unutrašnjih i vanjskih prostora arkadama, lođama i terasama. Vrtne arhitektonske građevine su brojne. Često puta su secesijski vrtovi pretrpani građevinama (paviljoni, sjenice, klupe, niše i sl.). Iako u razdoblju secesije nije izveden ni jedan javni gradski perivoj, napravljeni su brojni projekti i studije koji govore o shvaćanju perivojne arhitekture. U svim tim studijama vidljiv je otklon prema formalizmu i geometriji vanjskih prostora, što je osobito vidljivo u velikim utopijskim projektima Otta Wagnera (Idealni plan za XXII. okrug, plan za uređenje Karlsplatza u Beču ili

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

prijedlog za novu bečku Akademiju). U svojim projektima Wagner nasade shvaća kao arhitekturu kojom oblikuje grad. PERIVOJNA ARHITEKTURA MODERNE. Jedan je od najvećih nedostataka moderne u tome što nije dovoljno vrednovala perivoje. Usprkos kućama F.L. Wrighta, R. Neutre i mnogih drugih koje su postigle sklad s prirodom, unatoč impresivnim perivojima R. Burlea Marxa. i drugih pejzažnih arhitekata, u usporedbi s drugim kulturno-povijesnim razdobljima moderna nije u pejzažnoj arhitekturi ostavila u naslijeđe ono što je mogla. Ona djela moderne perivojne arhitekture koja cijenimo ipak su pojedinačni slučajevi i rezultat stava i kreacije pojedinaca, a ne cijeloga pokreta. Da europska moderna nije odviše marila za perivojno oblikovanje, djelomično je kriv i Bauhaus, koji je ostavio perivojnu arhitekturu izvan svojih teorijskih razmišljanja, smatrajući da pejzaž nije umjetnost. Zbog takva odgoja arhitekti nisu osobito cijenili perivojnu arhitekturu pa se, osim rijetkih iznimaka, nisu njom ni bavili. Ona je zbog toga ostala prepuštena vrtlarima odgajanim na tradiciji romantizma i eklekticizma 19. stoljeća. Zato ne začuđuje što perivojna arhitektura 20. stoljeća nije ostavila u naslijeđe ostvarenja kakva je mogla i trebala. Osnovni motiv moderne nije više estetika i ornamentalnost, već prije svega funkcionalnost. Grad 20. stoljeća trebao je omogućiti svim stanovnicima zdrav, udoban i funkcionalan život u artificijelnom pejzažu koji se ne pojavljuje u obliku pojedinačnih perivoja u tkivu grada, već kao jedinstveni sustav gradskih gajeva isprepletenih s izgradnjom. Moderna.je sugerirala postavljanje zgrada u prirodni pejzaž, a gdje njega nije bilo trebalo ga je umjetno načiniti. Rezultat uspješnih realizacija bio je blizak engleskom pejzažnom perivoju. Takve parkovne površine trebale su djelovati kao socijalni gradski prostori. Međutim, zbog zanemarivanja forme te prevelikog zahtjeva za jednostavnošću i malenim troškovima održavanja, modernistički parkovi često su se svodila na velike travnate površine koje su bile lišene perivojnoga oblikovanja, ostavljajući dojam oblikovnoga siromaštva. Kao paradoks funkcionalizmu, moderne gradske parkovne površine postale su često zelene pustinje, uglavnom bez funkcije. Europa i cijeli američki kontinent nositelji su moderne parkovne arhitekture. U Španjolskoj je arhitekt Antonì Gaudì početkom 20. stoljeća kreirao originalan perivoj Güell u Barceloni koji ilustrira intuitivnu filozofsku i arhitektonsku koncepciju. Idealizaciju prirode u savršenu odnosu s funkcijom i arhitekturom postigao je arhitekt Gunar Asplund s grobljem Woodland u Stockholmu. Park Bos u Amsterdamu iz 1934. arhitekta C. van Eesterna originalno je djelo, prvi rekreacijski park u Europi koji je postao model gradskim perivojima, osobito nakon Drugoga svjetskoga rata. Perivojnu arhitekturu 20. stoljeća obilježio je i najbolje prikazao brazilski umjetnik Roberto Burle Marx (1909.-1998.). Živio je i podizao perivoje daleko od Europe, pa njegova originalna perivojna umjetnost nije našla pravog poticaja na europsku tlu, ili je pak karikirano prenesena i izazivala suprotan učinak. R. Burle Marx kao slikar, kipar, dizajner tekstila i nakita, scenograf, biolog i pejzažni arhitekt - sve je ove umjetnosti ujedinio i izrazio ih u perivojnoj umjetnosti.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Njegove perivoje definiraju četiri pojma: forma, boja, ritam i svjetlost. Promatrač ih doživljava kao apstraktno slikarstvo, a oni to i jesu, jer za Burlea Marxa perivoj ponajprije mora biti umjetnost. Od 1932. godine, kada je napravio prvi vrt, do 1990.-ih godina izveo je nekoliko stotina perivoja. Među posljednjima su krovni vrtovi muzeja Beaubourg u Parizu i banke Safra u Sao Paolu (1982.). Ostali poznati perivoji jesu vrtovi obiteljskih kuća A. Kronfortha u Theresopolisu (1937.) i O. Monteiro u Petrópolisu (1948.), oba u državi Rio de Janeiro; vrt obiteljke kuće Burton Tremaine u Santa Barbari (California, 1948., autor kuće Oscar Niemeyer); perivoj Botafogo (1954.) i vrt bolnice Larragoiti (1957.) u gradu Rio de Janeiru, Parco del Este u Caracasu (1957.), perivoj Ministarstva vanjskih poslova Brazila u Braziliji (1965.), botanički i zoološki vrt u Braziliji (1965.), plaža Copacabana u Rio de Janeiru (1970.) i mnogi drugi. ISLAMSKI VRTOVI I PERIVOJI Pod kulturom islamskoga vrta razumijeva se perivojna umjetnost Arapa na području zapadne Azije, u Španjolskoj i u sjevernoj Indiji (Delhi, Agra, Kašmir, gdje su vladali Moguli). U povijesti islamske perivojne umjetnosti zapadne Azije istaknuto mjesto zauzima Isfahan, glavni grad Perzije, osnovan 1598., a nazivan gradom vrtova. Izuzetna ostvarenja arapske perivojne umjetnosti u Španjolskoj jesu Alhambra i Generalife u Granadi, te Alcazar u Sevilli. Na europskom tlu ostatci arapskoga vrta nalaze se još u Palermu na Siciliji (klaustar San Giovanni degli Eremiti iz 13. st., klaustar katedrale u Monrealeu iz 12. st.) i u južnoj Italiji (vila Rufolo u Ravellu, Costa Amalfitana, 13. st.). U dolini Kašmira, indijski su Moguli od Perzije naslijeđenu ljubav prema vrtovima iskazivali perivojima uz palače i grobnice. Poznati su kašmirski vrtovi Shalamar Bagh i Achabal. Remek-djelo islamskoga simbolizma i najpoznatiji perivoj u mogulskoj Indiji jest Taj-Mahal u Agri, koj i je podignuo (1632.-1654.) šah Jahan u spomen svojoj rano preminuloj ženi Mumtaz Mahal. Arapski vrt izražava čežnju za Muhamedovim rajem kao mjestom uživanja i zadovoljstva. Usko je vezan uz arhitekturu kuće, ograničenih je dimenzija s prisutnim poštovanjem prema ljudskom mjerilu. U arapskom vrtu sastaju se perzijski osjećaj za dekoraciju, geometrija egipatskih vodenih zrcala i čistoća kompozicije helenističkoga peristila. Tri su bitna elementa arapskoga vrta: voda, boja i miris. Voda je u arapskim vrtovima sveti motiv i glavni oblikovni element. Pojavljuje se u obliku bazena, vodenih zrcala, fontana i vodoskoka koji su međusobno povezani uskim kanalima. Voda nije služila samo kao ukras već i za stvaranje ugodne mikroklime. Boju arapskom vrtu manje daje cvijeće, a više keramičke pločice raznih boja što je naslijeđe mezopotamske umjetnosti. Miris vrtu davalo je mediteransko i orijentalno bilje kao šimšir, ružmarin, lavanda, mirta, limun, jasmin, zumbul, ruže, mimoze i dr. Do danas je dobro očuvana španjolsko-arapska perivojna arhitektura. Arapi su u Španjolskoj boravili od 711. do 1492. godine. Cordoba i Granada bile su žarišta muslimanskoga života i umjetnosti u tom razdoblju. Vrtove Alhambre i Generalifea u Granadi obilježavaju dvorišta

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

(patio), koja imaju svoju međusobno različitu fizionomiju, a zajednička im je naglašena arhitektonska koncepcija s pravilnom geometrijskom tlocrtnom kompozicijom. Alhambra je poznata po dvorištu mirte (Patio de los Arrayanes) i dvorištu lavova (Patio de los Leones), a Generalife po dvorištu kanala (patio de la Acequia) i dvorištu čempresa (Patio de los Ciprases). KINESKA I JAPANSKA PERIVOJNA TRADICIJA Odnos čovjeka i prirode, te čovjeka i perivoja, izražavao se potpuno drukčije u istočnoj negoli u zapadnoj civilizaciji. Dok čovjek Zapada stvara u prirodi svoju antropocentričnu zamisao svijeta, čovjek Istoka ide ususret prirodi sa željom da se stopi s njom. Kineska i japanska perivojna umjetnost zasnovana je na filozofiji da je čovjek dio prirode i da se ne mijenja kao ni priroda kada postigne svoj klimaks. Kineski i japanski vrt simbolično prikazuju veliku prirodu u malom prostoru, ne pukom realističnom imitacijom prirode, već apstrakcijom kroz umjetnički senzibilitet. KINESKI PERIVOJ Kinezi smatraju perivojnu umjetnost jedno od najsavršenijih naslijeđa kineske kulture. Perivojna tradicija temelji se na kineskoj filozofiji (konfucionizmu i taoizmu), usko je vezana uz slikarstvo, pjesništvo, literaturu, skulpturu i arhitekturu. Kineski perivoji među najstarijim su na svijetu. Prvi perivoj u Kini napravljen je između 11. i 8. st.pr.K. Bio je to ograđen prirodni krajolik namijenjen kralju za lov. Tijekom dugoga razvoja kineski perivoj prolazio je različite faze: posuđivanje prirode (do 4. st.pr.K.), reproduciranje prirode (4. st.pr.K. – 4. st.), pokoravanje prirodi (4.-8. st.), asimilacija s prirodom (8.-12. st.), reflektiranje prirode (12.-14. st.) te interpretacija prirode i samoga sebe (od 14. st.). Osim carskih perivoja u Pekingu i perivoja hramova, najpoznatiji i najvrjedniji kineski perivoji su tzv «učenjački» (privatni, filozofski) perivoji koji se nalaze u gradovima Shanghai i Suzhou. Kineski perivoj nije moguće sagledati jednim pogledom s jednoga mjesta kao što je to moguće u europskom renesansnom ili baroknom perivoju. U kineski perivoj čovjek mora proniknuti, mora ga shvatiti i tek tada može ga pravilno doživjeti. Perivoj je pun poruka i likovnih informacija, on čovjeku mora pružiti mir jer je namijenjen meditaciji, konverzaciji i čitanju poezije. U staroj Kini najveću vrijednost nisu postizale slike ili nakit, već rijetko odabrane stijene. Prožimanje interijera i eksterijera važno je obilježje perivoja i arhitekture; iz perivoja se doživljava interijer i obrnuto, interijer se dopunjuje i proširuje perivojem. Budući da je priroda beskonačna, a perivoj je ograničen (čak i ograđen) potrebno je stvoriti iluziju beskonačnoga prostora. To se postiže scenografskim efektima, primjerice: zidovi su skriveni drvećem ili natkrivenim trijemovima, a u zidovima postoje brojni «otvori za vezu» (link windows) koji povezuju «ono unutra» i «ono vani». Iluziji beskonačnosti pomaže «posuđeni krajolik» i zrcaljenje u vodi. Uvijek se skriva svaki početak i kraj. Četiri su glavna elementa kineskoga perivoja: stijene, arhitektura (zgrade i građevine), voda i biljke. Moguće je još dodati cvijeće i vrtni namještaj. Veličina nije presudna za

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

vrsnoću i ljepotu perivoja. Jedna kineska poslovica kaže da lijep vrt ne mora biti veći od mačje kože. JAPANSKI PERIVOJ Perivojna umjetnost dolazi u Japan iz Kine s budizmom u 6. stoljeću. Perivoj koji dolazi iz Kine inspiriran je pejzažom, a glavni je motiv jezero s otokom, gdje jezero predstavlja more, a otok sveto brdo kao sjedište svih zadovoljstava. Osobit utjecaj na razvoj japanske perivojne arhitekture učinio je zen-budizam čije je učenje u Japanu doseglo vrhunac od 16. do 18. stoljeća. Zen-budizam pokušao je intelektom doseći beskrajnost meditacijom i kontemplacijom pejzaža. Najstariji i najvrjedniji japanski perivoji nalaze se u Kyotu koji je bio glavni grad Japana od 8. do 19. stoljeća i koji je ostao nacionalna svetinja povijesne japanske perivojne arhitekture. Japanski je perivoj neposredno vezan uz arhitekturu kuće. Kuća i perivoj (vrt) su nedjeljivi, predstavljaju cjelinu i između ta dva elementa mora postojati sklad. Kompozicija kuće je geometrijska, a perivoja organska. Fizionomija perivoja proizlazi iz slikovita japanskoga krajobraza koji obiluje brdima, jezerima, rijekama i potocima. Kompozicija se temelji na asimetričnosti i «posuđenom krajoliku», tj. bližim i daljim krajobrazom koji fizički ne pripada perivoju, ali ga okružuje i sudjeluje u njegovu vizualnom doživljaju. Bitni elementi japanskoga perivoja jesu kamen, voda i biljka. Kamen i stijene smatraju se simbolom prirode i Japanac ih voli više od drveća. Voda je u perivoju nenadomjestiva i ona se pojavljuje metaforički ili stvarno u prirodnim oblicima kao jezero, potok ili vodopad. Biljka treba stvarati dojam prirode u malom prostoru, pa se uzgajaju patuljaste vrste i one koje sporo rastu, a obrađuju se posebnim vrtlarskim tehnikama. Karakteristična su tri perivojna tipa: kućni vrtovi, kontemplacijski vrtovi (zen-vrtovi) i perivoji za ceremonije čaja. Najznačajniji je kontemplacijski vrt Ryoan-ji u samostanu Daiju-in u Kyotu s kraja 15. stoljeća. Vrt je načinjen od pijeska i kamena, a jedini biljni element je mahovina na kamenu. Perivoj za ceremoniju čaja razvio je također zen-budizam kao prostor religijskoga rituala. Vrhunac perivojne kompozicije za ceremoniju čaja jest perivoj carske palače Katsura u Kyotu iz 1620. godine, remek-djelo umjetnika Kobori-Enshua. Glavni su motivi kompozicije tog približno 4 hektara velikoga perivoja jezero u obliku ždrala i otok u obliku kornjače, dva tradicijska simbola dugovječnoga života. PERIVOJNA ARHITEKTURA KRAJA 20. STOLJEĆA U perivojnoj arhitekturi kraja 20. stoljeća (1980.-e i 1990.-e godine) prisutne su dvije temeljne koncepcije, ekološka i umjetnička. Dok ekološka zamisao egzistira već više desetljeća, umjetnički pristup perivojnoj arhitekturi počeo se snažnije oblikovati 1980.-ih godina. Ekološka koncepcija pejzažnoga planiranja vuče svoje korijene iz razdoblja moderne, kada perivojna arhitektura nije bila osobit predmet zanimanja arhitekata i umjetnika, pa je logična posljedica da se ona počela promatrati biološkim i ekološkim kriterijima. Tome su posljednjih

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

desetljeća pridonijeli i brojni ekološki problemi. Međutim, zaštita prirode i ekologija, usprkos mnogom zajedničkom, ipak su različit problem od perivojne arhitekture. Teoretičari ekološke koncepcije odgojili su brojne pejzažiste koji nisu gradili ni kreirali nova djela, već su se izgubili u ekološkom pokretu dokazujući da je pejzažna arhitektura ponajprije znanost i da oblikovanje proizlazi isključivo iz ekologije. Minimaliziranje oblikovanja u ekološkom pristupu perivojnoj arhitekturi dovelo je do udaljavanja od osnovnih načela perivojne umjetnosti, kreacije i priznavanja perivoja kao umjetničkoga djela, što je on oduvijek i bio. Rezultat ekološkoga gledanja na perivojnu arhitekturu amorfni su pejzažni prostori koji mogu imati rekreacijsku, ekološku ili mikroklimatsku funkciju, ali su bez arhitektonske i umjetničke rezonance kao doprinosa slici ulice i grada. Osamdesete godine 20. stoljeća u perivojnoj su arhitekturi obilježene traganjem za identitetom, za novim izrazom i novim mogućnostima, za potvrđivanjem i dokazivanjem kontinuiteta koji smo u našem vremenu prekinuli, a bio je stoljećima nazočan u umjetnosti perivoja. U nastojanju za reafirmacijom perivojne arhitekture, u svijetu postoje različite tendencije, više kao individualni pokušaji nego kao već definirani pokreti, a još manje kao novi stil. Zajedničko je svima suvremenim tendencijama umjetničke koncepcije traženje simbolike i postizanje efekata oblikovanjem. U ostvarenjima perivojne arhitekture prednjače SAD, ideju perivojnih trgova afirmirala je Barcelona, a dekonstruktivizam u perivojnoj arhitekturi predstavljen je pariškim perivojem La Villette. Bizarnost, provokativnost i geometrijsko oblikovanje osnovna su obilježja perivojne arhitekture Sjeveme Amerike 1980.-ih godina. Medu pejzažnim arhitektima svojim markantnim realizacijama ističu se Peter Walker i Marta Schwartz. Barcelona se istaknula s nekoliko perivojnih trgova, kao novim tipom perivojne arhitekture izraslim na tradiciji engleskoga skvera (Clot, Excorxador i Besós, Placa de la Palmera, Parc de I' Espanya Industrial i dr.). Perivoj La Villette u Parizu arhitekta Bernarda Tschumia pokušaj je odlaska u budućnost 21. stoljeća. Perivoj je na površini od 70 hektara zamišljen kao sklop kulturnih i zabavnih sadržaja, dakle, kao kulturna građevina, a ne kao kreacija prirode. OBLIKOVANJE I KOMPOZICIJA PERIVOJNE ARHITEKTURE Načela i projektiranje, kreiranje i oblikovanje perivojne arhitekture jednaka su načelima u arhitekturi i ostalim umjetnostima. U svom dosadašnjem razvoju iskazala su se tri modela: a) tradicijski model prema kojemu je perivojna arhitektura umjetnost oblikovanja vanjskih prostora radi postizanja vizualnih doživljaja na osnovi estetskog ideala; b) modernistički model prema kojemu je perivojna arhitektura 20. stoljeća poprimila interdisciplinarna obilježja i probleme rješava uglavnom prostornim planiranjem gdje prevladavaju funkcionalni aspekti, a oblikovanje se često temelji na zakonima i propisima, na znanstvenim analizama, te na proračunima i kvantitativnim kriterijima; c) suvremeni model perivoja odražava arhitektonske, skulpturne i slikarske ambicije, ponovno težeći postizanju estetskih i vizualnih doživljaja, ali bez oslanjanja na klasične i stroge estetske zakone.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Suvremena perivojna arhitektura ne shvaća načela oblikovanja kruto i dogmatski, već potiče individualizam s ciljem da se postigne izvorno umjetničko djelo. Načela i oblikovanja iskazana su u mišljenjima vodećih perivojnih arhitekata i teoretičara. Lawrence Halprin (SAD), doajen američke moderne perivojne arhitekture, poznat po plazama, fontanama i urbanim pejzažima, smatra da temelj oblikovanja ne treba biti priroda, već čovjek sa svojom intuicijom čime iskazuje svoju osobnu prirodu. Za Svena-Ingvara Anderssona (Švedska) osnova perivojnog oblikovanja jest genius loci. Prema Dušanu Ogrinu (Slovenija) oblikovana površina mora se razlikovati od prirode, jer se tako potvrđuje ljudsko postojanje. Marta Schwartz i Peter Walker (SAD) svojim perivojnim ostvarenjima pokazuju orijentaciju prema vizualnim istraživanjima, težeći postizanju estetskih užitaka. Za Georgea Hargreavesa (SAD) perivojna arhitektura nije sredstvo za rješavanje ekoloških problema niti kozmetika arhitekture, već oblikovanje provokativnih perivojnih prostora koji potiču na razmišljanje. Kompoziciju perivojnoga prostora definiraju s jedne strane arhitektonski i prostorni elementi, a s druge živi biljni organizmi. Najvažniji arhitektonski i prostorni elementi jesu: tlocrtna kompozicija, vizure i osi, akcenti, perivojni interijeri, odnos visokoga raslinja i travnjaka, metaforične strukture, simbolički elementi, umjetna topografija, arhitektonske građevine, vrtno-arhitektonske građevine (ograde, stube, rampe, mostovi, staze, zidovi, terase, sjenice i dr.), likovni elementi (skulpture), vrtno-arhitektonski sadržaji (svjetiljke, klupe, posude za cvijeće i dr.), vodeni elementi (jezera, potoci, bazeni, fontane, vodoskoci, kanali i dr.), dekorativni parteri i dr. Pri projektiranju primarno je perivojno oblikovanje po kojem se odabiru biljne vrste koje će najbolje iskazati ideju, te kompozicijske i vizualne efekte. Pritom se neće zanemariti prirodni ni ekološki elementi. Biljka se, kao element perivojne kompozicije, pojavljuje kao pojedinačno drvo ili skupina u funkciji skulpture u prostoru, skupina drveća koja tvori manje perivojne interijere, gaj (šumarak) kojim se postiže odnos puno-prazno, aleje i drvoredi za određivanje smjera kretanja i usmjeravanje vizura, žive ograde kao dekorativni elementi, paravani i kulise za maskiranje ili kao zamjena za pročelja zgrada, ukrasni vrtovi i cvjetnjaci kao estetski elementi, travnjaci i dr. Premda se izgled biljaka može mijenjati, ipak treba uzeti u obzir njihova prirodna obilježja oblik, rast, boju, miris i drugo. Osim tlocrtne i prostorne kompozicije perivoja, važna je i kompozicija perivojne arhitekture u strukturi grada, te funkcija biljke kao dekorativni element arhitekture. PERIVOJNA ARHITEKTURA GRADA. Gradski pejzaž, gradsko zelenilo i perivojna arhitektura grada tri su različita pojma koja se katkada pogrešno upotrebljavaju kao istoznačnice. Gradski pejzaž obilježava prostor određenoga grada i daje mu specifičnu sliku po kojoj se gradovi međusobno razlikuju. To je stvoren i oblikovan prostor nastao kao posljedica života u gradu i zadovoljavanja svih čovjekovih potreba. Gradsko zelenilo pojam je nastao u 20. stoljeću kao rezultat ekološke koncepcije u planiranju krajobraznih prostora grada, a obuhvaća sve pejzažne

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

gradske površine koje nisu vrtovi, perivoji ili parkovi. Primarno značenje odnosi se na amorfne pejzažne površine grada, većinom lišene perivojnog oblikovanja. Važni su u ekološkom, rekreacijskom, zdravstvenom i mikroklimatskom pogledu, ali bez umjetničke su i kreativne vrijednosti. Perivojna arhitektura grada trebala bi biti odraz urbanističkog, arhitektonskog i umjetničkog oblikovanja grada. To su oni gradski prostori koji sudjeluju u uobličenju slike ulice i grada. Za perivojnu arhitekturu bitno je da se ne doživljava samo funkcionalno, već i vizualno, pa ju valja shvatiti kao gradsku scenu. Perivojna arhitektura grada nerazdvojna je od gradograditeljstva (urbanizma), arhitekture i oblikovanja i upravo je ona činitelj njihove sinteze u gradu. Perivojna arhitektura grada može se razvrstati u nekoliko cjelina: a) pejzažni prostori – šume, parkšume, nasadi uz ceste i dr.; b) javni perivojni prostori - pojedinačno drveće ili skupine drveća, ulični drvoredi, gradske avenije, promenade i šetališta, pješačke i trgovačke ulice, perivojni trgovi (skverovi), gradski cvjetni uresi, minijaturni (žepni) perivoji, gradski perivoji, povijesni vrtovi i perivoji uz vile i palače, dječja igrališta, gradske riječne ili morske obale, perivojni prostori uz javne građevine; c) poluprivatni perivojni prostori uz društvene, kulturne i slične zgrade - školski perivoji, perivoji dječjih vrtića, perivoji uz muzeje, bolnički perivoji, perivoji uz crkve, hotelski perivoji, perivojno uređeni okoliš trgovačkih središta i športskih dvorana, krovni vrtovi i dr.; d) športsko-rekreacijski i zabavni parkovi - športski i športsko-rekreacijski parkovi, zabavni parkovi (luna-parkovi), plaže i kupališta i dr.; e) didaktički i kulturni vrtovi i perivoji botanički vrtovi, dendrološki vrtovi, zoološki vrtovi, etnološki perivoji, arheološki perivoji, perivojni izložbeni prostori, perivoji skulptura i dr.; f) perivojna arhitektura stambenih predjela perivoji stambenih zajednica, gradska dvorišta i blokovi, dječja igrališta, nasadi između zgrada, ulični predvrtovi i dr.; g) groblja i spomenički perivoji; h) zaštitni nasadi - zaštita industrijskih predjela, zaštita od buke, zaštita od pogleda, zaštita od vjetra; i) privatni vrtovi - vrtovi obiteljskih slobodnostojećih i dvojnih kuća, vrtovi kuća u nizu, vrtovi atrijskih kuća i dr. NASLIJEĐE PERIVOJNE ARHITEKTURE U HRVATSKOJ Hrvatska je bogata povijesnim perivojnim naslijeđem koje je još nedovoljno istraženo i malo poznata. U tom naslijeđu treba istaknuti nekoliko izuzetnih primjera koji predstavljaju velika djela hrvatske perivojne arhitekture, kao npr. dubrovački renesansni perivoji, perivoj Maksimir u Zagrebu, arboretumi Trsteno i Opeka, perivoji uz dvorce Hrvatskoga zagorja i Slavonije te zagrebačko groblje Mirogoj i varaždinsko groblje. Povijesni razvoj perivojne arhitekture u Hrvatskoj može se pratiti od kasnoga srednjega vijeka zahvaljujući očuvanim samostanskim vrtovima i klaustrima u Dubrovniku (samostan Male braće i Dominikanaca), Stonu, Splitu i Hvaru te na Lokrumu i Mljetu. Dok se u 15. i 16. stoljeću u renesansnim perivojima Italije održavaju kazališne predstave i koncerti, Hrvatska ratuje s Turcima sprečavajući njihov prodor u Europu. U takvim okolnostima živi se još uvijek u dobro zaštićenim i teško pristupačnim zamkovima uz koje su podizani samo

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

mali korisni vrtovi s medicinskim biljem i povrćem. Jedino Dubrovnik u to vrijeme živi u miru s Turcima, trguje Mediteranom i gradi ljetnikovce i uz njih renesansne perivoje. lako je dubrovački renesansni perivoj nastao iz talijanskoga renesansnoga perivoja, ipak je on razvio vlastiti oblikovni izraz koji se javlja kao tipološka osobitost u perivojnoj umjetnosti renesanse. Na prostoru Dubrovačke Republike uređeni su tijekom 15. i 16. stoljeća gotičko-renesansni perivoji, a u 17. stoljeću u baroknom duhu grade se brojni plemićki ljetnikovci s perivojima uređenim na terasama povezanim stubama, s vidikovcima, šetnicama i kamenim uresima (fontanama, vazama, bunarima, klupama i dr.). Osnovni je građevni materijal kamen, a prepoznatljiv motiv je odrina (pergola, sjenica). Voda je nenametljivo prisutna, bez spektakularnih efekata. Od sedamdesetak djelomično očuvanih perivoja najznačajniji su perivoji ljetnikovaca Petra Sorkočevića na Lapadu (1521.), Vice i Tome Skočibuha u Suđurdu na otoku Šipanu, Budislavića na Gornjem Konalu u Dubrovniku, Gučetića i Sorkočevića u Rijeci Dubrovačkoj i dr. lzvan dubrovačkoga područja vrijedni su perivoji Hanibala Lucića u Hvaru i Tvrdalj Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru. Razvoj perivojne arhitekture dvoraca sjeverne Hrvatske može se pratiti od 17. stoljeća kada plemstvo napušta svoje neudobne srednjovjekovne utvrde na nepristupačnim vrhovima brežuljaka i gradi dvorce u nizini. To je vrijeme ranoga baroka s još prisutnom renesansnom shemom tlocrtne ustrojbe dvoraca (četverokrilni dvorac s unutrašnjim dvorištem). Vrtovi iz toga doba poznati su iz rijetkih povijesnih izvora (Lobor, Klenovnik, Vrbovec). Barokni izraz afirmirao se u 18. stoljeću, ali barokni perivoji nisu očuvani, jer su u 19. stoljeću bili preoblikovani ili zapušteni. Samo se djelomično uočavaju barokna obilježja kao što su osne kompozicije, aleje ili veliki cvjetni parteri (Valpovo, Gornja Bistra, Bisag, Veliki Bukovec). U 19. stoljeću udomaćuje se najprije engleski pejzažni, a zatim romantički perivoj. Ti su stilski izrazi dali osobit pečat perivojnoj arhitekturi Hrvatske. Nastaju izuzetni perivoji, kao u Valpovu, Našicama, Lužnici, Opeki, Stubičkom Golubovcu, Velikom Bukovcu, Novom Marofu, Trakošćanu i dr. Historicistički perivoj javio se krajem 19. stoljeća donoseći najčešće klasicističku zamisao (Ludbreg, Marija Bistrica, Januševec, Martijanec). Perivoji uz dvorce pokazuju rafinirani odnos prema postojećem krajoliku. Perivoj i dvorac oblikuju jedinstveni prostor i nedjeljivu cjelinu. Perivoj je bio ograđen, a ulaz u njega je obilježen portalom. Karakteristične perivojne građevine jesu oranžerije (staklenici), paviljoni i sjenice, skulpture, stube, balustrade, mostovi, jezera, rijetko fontane i dr. Zagrebački perivoj Maksimir ostavština je biskupa Maksimilijana Vrhovca (1752.-1827.), po kojem perivoj ima ime, i nadbiskupa, kardinala Jurja Haulika (1788.-1869.), po kojemu se perivoj neko vrijeme zvao Jurjaves. Vrhovac je započeo s uređenjem baroknoga perivoja 1787., s namjerom da služi za odmor građanima. U to vrijeme u Europi je bilo malo gradova s javnim perivojima. Bilo je to vrijeme nedostupnih privatnih perivoja uz dvorce. U Engleskoj je tek 1845. godine donijet zakon o osnivanju javnih perivoja za stanovnike grada. Vrhovac je uspio ostvariti samo 800 m dugu glavnu aleju koja je išla od ulaza do brežuljka na kojem se danas nalazi vidikovac.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Haulik je dao Maksimiru konačan izgled (1834.-47.). Od racionalne Vrhovčeve barokne zamisli prelazi se na emocionalan romantični perivoj. Glavni projektant bio je Michael Riedel, upravitelj perivoja Schönbrunn u Beču i autor perivoja Laxenburg južno od Beča. Nasade u Maksimiru ostvario je nadvrtlar Franjo Serafin Körbler. Vrijedno je istaknuti tri osobite vrijednosti Maksimira, koje mu pridaju europski značaj: 1) jedan od prvih javnih perivoja u Europi, 2) velika površina (400 ha jest skoro polovica Bulonjske šume u Parizu što je za Zagreb od 15.000 stanovnika sredinom 19. st. pravo čudo) i 3) umjetnička vrijednost koju potvrđuju vrsni autori. Arboretumi Opeka kod Varaždina i Trsteno kod Dubrovnika nisu osnovani kao arboretumi, već kao perivoj uz dvorac, odnosno ljetnikovac. Zbog visokih estetskih vrijednosti i dendrološke raznolikosti oni su nakon Drugoga svjetskoga rata zaštićeni kao arboretumi. Opeka je osnovana krajem 18. stoljeća, a konačan izgled dobila je u 19. stoljeću u vrijeme grofova Bombelles. Odlikuje se drvećem i grmljem mnogobrojnih uzgojenih formi i varijeteta osnovnih biljnih vrsta iz Japana, Kine, Kavkaza, Sjeverne Amerike i Europe. U Opeki se nalazi oko 180 različitih biljnih vrsta, odnosno oko 14.000 primjeraka listopadnog i crnogoričnoga drveća i grmlja. Trsteno iz 1496. godine, vlasništvo obitelji Gučetić (Gozze), jedan je od najstarijih i najvećih renesansnih perivoja na obali. Uz opća obilježja dubrovačkoga perivoja, Trsteno obiluje vodom, što je izuzetna vrijednost koju drugi ljetnikovci nemaju i koja omogućuje bujno raslinje. Voda se dovodi akveduktom koji završava nimfejom, odakle se os kompozicije perivoja produžava preko ljetnikovca do glorijeta na obali. Znamenitost su arboretuma i dvije platane na ulazu, stare oko 400 godina. U ratu 1991.-92. godine arboretum Trsteno bio je oštećen, a u požaru 1999. godine izgorio je dio perivoja iz 19. stoljeća. Medu ostvarenjima grobljanske perivojne arhitekture u Hrvatskoj od osobita su značenja i u europskim razmjerima zagrebačko groblje Mirogoj i varaždinsko groblje. Mirogoj je osnovan 1876. godine kada je veći broj malih groblja zatvoren. Najvrjedniji i najmonumentalniji dio groblja veličanstvene su arkade arhitekta Hermanna Bollea. Njihova gradnja započela je 1879., a dovršena je 1929. godine. Varaždinsko groblje osnovano je još 1773., ali najviše zasluga za njegov izgled pripadaju Hermannu Halleru koji je upravljao grobljem od 1905. do 1946. godine. Osobitost varaždinskom groblju daju geometrijski oblikovane visoke živice od tuje (Thuja occidentalis) unutar kojih se grobovi tek naziru. Pozornost je posvećena kompoziciji svjetla i sjene, te pozadini i perspektivi. Brojem i kvalitetom perivojne arhitekture u Hrvatskoj prednjači Zagreb. lzuzmu li se srednjovjekovni gornjogradski vrtovi-dvorišta i maleni korisni vrtovi, najstariji perivojni prostor Zagreba jest barokni perivoj uz crkvu Sv. Franje Ksaverskoga (Križni put i Kalvarija), osnovan 1758. godine. Do danas je perivoj zadržao osnovnu ideju barokne kompozicije oko glavne uzdužne osi uz koju se nižu skulptorsko-arhitektonski elementi (postaje križnoga puta) s nasadima. Devetnaesto stoljeće dalo je osobit pečat perivojnoj arhitekturi Zagreba. U to doba nastaju Strossmayerovo šetalište (Južna promenada, 1813.), biskupski perivoj Ribnjak (1830.), Vrazovo šetalište (Sjeverna promenada, 1840.), Mallinov perivoj na Ksaveru (1861.),

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

Zagrebačka zelena potkova (perivojski okvir Donjega grada, 1866.-1928.), vrtovi uz palače na obroncima Griča i dr. U 20. stoljeću najvrjednije perivojno ostvarenje u Zagrebu jest perivoj Cirila Jegliča na Krešimirovu trgu iz 1937. godine. Vrijedna djela perivojne arhitekture jesu i lječilišni perivoji nastali na prijelomu 19. i 20. stoljeća (Lipik, Daruvar, Topusko, Stubičke Toplice, Varaždinske Toplice i dr.). Najvrjedniji je perivoj u Lipiku kojemu obilježje daju neobarokni geometrijski oblikovani vrtovi i neoromantična perivojna arhitektura, a koji je 1991.-92. u ratu teško stradao. U 19. stoljeću osnivaju se javni gradski perivoji u svim većim gradovima Hrvatske, u Osijeku (Generalski vrt, Pukovnijski vrt, Bolnički perivoj, Sakuntala i dr.), Karlovcu (opkopi renesansnoga grada pretvoreni u perivoje), Bjelovaru (1871.), Varaždinu (Jagićevo šetalište, 1830.), Opatiji (nakon 1845.), Zadru, Splitu (1806., 1860.), Trogiru (perivoj Garanjin Fanfogna) i dr. Osobit trag u perivojnoj arhitekturi Hrvatske u 20. stoljeću ostvarili su Ciril Jeglič (1897.-1988.), Zvonimir Badovinac (1905.-1976.), Zvonimir Fröhlich (1908.-1971.), Smiljan Klaić (1912.-1989.), Zvonimir Kani (1916.-1991.), Dragutin Kiš, Angela Rotkvić, Silvana Seissel i dr. Najvrjednija djela Cirila Jegliča jesu perivoj na Brijunima, a u Zagrebu perivoj na Krešimirovu trgu, okoliš Meštrovićeva doma likovnih umjetnosti, obnova Strossmayerova, Tomislavova i Starčevićeva trga, zoološki vrt, ulice Medvešćak i Zvonimirova, te novi (sjeverni) dio Mirogoja. Smiljan Klaić, koji je diplomirao na Visokoj školi za vrtnu i pejzažnu arhitekturu u Berlinu (1939.), autor je brojnih djela u Zagrebu (prvo dječje igralište na Trešnjevci, obnova Maksimira oko donjih jezera, Ulica Radnički dol - Kukuljevićeva, Perivoj mladenaca u Novom Zagrebu i dr.) i Sarajevu (središnje groblje, vrelo Bosne i dr.). Zvonimir Kani osnivač je prvoga samostalnoga projektnoga biroa za vrtno-pejzažnu arhitekturu u Zagrebu (1959.). Njegovo su djelo mnogi zagrebački cvjetni nasadi te preoblikovanje Svačićeva trga u Zagrebu.

IZBOR IZ LITERATURE D. Clifford, A. History of Garden Design, Faber and Faber, London 1962. I. Teiji, Japanese Garden, an Approach to Nature, Yale University Press, New Haven 1972. E. Macdougall, R. Ettinghauqen, The Islamic Gardens, Dumbarton Oaks - Trustees for Harvard University, Washington 1976. F. Cri.sp, Medieval Gardens, Hacker Art Books, New York 1979. B. Šišić, Obnova dubrovačkog renesansnog vrta, lzdavački centar, Split 1981. E. Wharton, Ville italiane e loro giardini, Passigli Editori, Firenze 1983. W Hansmann, Gartenkunst der Renaissance und des Barocks, Du Mont Buchverlag, Köln 1983. E. B. Kassler, Modern Gardens and the Landscape, The Museum of Modern Art, New York 1984. H. Wagenfeld, Stadtgrünplatze-wiedergewonnener Freiraum, Bauverlag GmbH, Wiesbaden-Berlin 1985.

Prof.dr.sc. Mladen Obad Šćitaroci PARKOVNA ARHITEKTURA 2002.

F Fariello, Architettura dei Giardini, Edizioni dell'Ateneo e Scipione Editore, Roma 1985. L C Shepard; G. A. Jellicoe, Italian Gardens of the Renaissance, Academy Editions, London 1986. G. and S Jellicoe, The Landscape of Man - Shaping Environment from Prehistory to the Present Day, Thames and Hudson, London 1987. M. O. Šćitaroci, Perivoii i dvorci Hrvatskoga zagorja, Školska knjiga, Zagreb 1989. M. O. Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Školska knjiga, Zagreb 1991. M. O. Šćitaroci, Hrvatska parkovna baština - zaštita i obnova, Školska knjiga, Zagreb 1992. M. O. Šćitaroci i B.Bojanić O. Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji – od Zagreba do Iloka, Šćitaroci 1998.