Parapsihologija i Spiritizam

Dr. Miroslav Matijaca - svećenik Dr. Bartul Matijaca - psihijatar

PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM IZMEĐU OPSJENE I ZNANOSTI S MNOGO NEOBIČNIH PRIČA

Zahvaljujem svima koji su mi svesrdno odmagali u radu na ovoj knjizi. Bez takva poticajnog ometanja nikada posao ne bih priveo kraju. B. M.

2

Uvod Bartul Matijaca Freud je bio praznovjeran i bavio se parapsihologijom Charles Richet, profesor fiziologije na pariškom sveučilištu, punih je deset godina u svom laboratoriju eksperimentirao s pokusnim životinjama, ne bi li otkrio uzroke burnih, katkad i smrtonosnih alergijskih reakcija na unošenje u organizam pojedinih supstancija. Svoje otkriće nazvao je anafilaksija. Time je utro put prevenciji te nadasve opasne pojave. Za svoje otkriće društvo mu se odužilo najvećim počastima. Izabran je za člana Francuske akademije, a dobio je i Nobelovu nagradu za medicinu. Bio je već u šestom desetljeću života i mogao je, kako se voli kazati, usnuti na lovorikama. Ali nije. Svoje znanje i iskustvo sa znanstvenim eksperimentima investirao je u ispitivanje nekih od neobičnih pojava o kojima se na razmeđu 19. i 20. stoljeća mnogo govorilo. Započeo je istraživati vidovitost, navodnu sposobnost nekih ljudi da vide i ono što nije dostupno čulu vida. Uz stroge mjere opreza, da bi se izbjegla bilo kakva prijevara, u pokusima se koristio još neotvorenim pismima netom pristigla poštom, igraćim kartama ili crtežima brižno skrivenima u neprozirnim omotnicama. Od 5.000 pokusa uspjelih je bilo 200, dakle 4%. Tek naizgled skroman, rezultat eksperimentiranja ipak je ukazivao da su neki, doduše rijetki ljudi sposobni vidjeti i ono što se običnim očima vidjeti ne može. Potvrdu svojih rezultata našao je kad je pokusima podvrgnuo nadarene ljude koji su se pročuli svojim sposobnostima, znanstveno neprovjerenim, ali demonstriranim na predstavama s komercijalnom i zabavljačkom svrhom. Uspjeh eksperimentiranja s takvim osobama bio je gotovo stopostotan! Osim s pojavom izvanosjetilnog zapažanja, Richet je uspješno eksperimentirao i s pojedincima koji su bili na glasu zbog sposobnosti da svojom duševnom (mentalnom) snagom utječu na materijalni svijet, bilo da pomiču predmete bez dodira ili da uspijevaju postići da čvrste tvari lebde. Nakon dvadesetgodišnjeg strpljivog eksperimentiranja rezultate svojih istraživanja Richet je 1922. objavio u omašnom djelu Traité de métapsychique (Rasprava o metapsihici), a tri godine kasnije tiskao je i knjigu Notre sixième sens (Naše šesto čulo). U tim su djelima neobične pojave podrobno opisane i razvrstane po zajedničkim osobinama, a mnoge od njih nazivaju se i danas imenima kojima ih je Richet krstio. Prema suvremenijoj shemi, paranormalni fenomeni dijele se u dvije velike skupine. Prvu čini izvanosjetilno zapažanje, a obuhvaća prekogniciju (saznavanje budućih događaja), vidovitost (primanje informacija iz okoline izvanosjetilnim putem) i telepatiju, popularno nazvanu prijenosom ili čitanjem misli, tj. prenošenje informacija od osobe do osobe bez pomoći normalnih osjetila. U najnovije vrijeme sve posebno navedene pojave izvanosjetilnog zapažanja označava se zajedničkim pojmom Remote Viewing (daljinsko opažanje ili opažanje na daljinu). U drugoj su fenomeni psihokineze ili psihičkog utjecaja na okolni materijalni svijet na način koji je suprotstavljen poznatim prirodnim zakonitostima, bilo da predmeti lebde (levitacija) ili se pomiču bez djelovanja fizičke sile (telekineza). Činjenica da je postojanje nekih neobičnih pojava bilo moguće eksperimentalno dokazati, što je, osim francuskom fiziologu, uspijevalo i nekim drugim istraživačima, primjerice fizičaru Crookesu i psihologu Williamu Jamesu, nije bila dovoljna da se 3

parapsihologiji nađe odgovarajuće mjesto u redu prirodnih znanosti. U percepciji stručnjaka iz područja kojima je znanstveni status priznat, parapsihološki fenomeni ostali su i nadalje obavijeni maglom misterioznog i natprirodnog. To će Richeta izazvati da kaže: »Nisam spiritist, ni teozof, ni okultist, ne vjerujem u okultne nauke, ne vjerujem u nadnaravno, ni u čudesa.« Htio je reći da u okvire metapsihike, kako francuski autori i danas nazivaju parapsihologiju, ne spadaju bilo crni ili bijeli magijski rituali, ni postupci koji tobože omogućavaju komuniciranje s duhovima umrlih osoba, a ponajmanje mantičke (gatalačke) praznovjerice. Uzalud! Jer i mnogo kasnije, kad su se eksperimentalne metode usavršile i kad se steklo još uvjerljivijih dokaza da su ne samo vidovitost, telepatija i psihokinetski fenomeni prirodne pojave, već kad se upornim istraživanjem (potpomognutim i uznapredovalom tehnologijom) uspjela smaknuti koprena tajnovitog i s nekih pojava za koje se pretpostavljalo da će zauvijek ostati u sferi okultnog (neki slučajevi dvojaštva i duhova koji dižu buku), čak se ni tada, u bliskom nam vremenu, situacija nije bitno promijenila. Nesporazumima oko omeđenja parapsihološkog prostora kao da nema kraja. Tako, primjerice, ushtjedne li nadobudan netko definiciju parapsihologije potražiti u serioznoj knjizi, pa segne za trećim izdanjem Filozofijskog rječnika (NZMH, Zagreb, 1989., str. 244), može pročitati: »Parapsihologija, neznanstvena disciplina koja se bavi fizikalnim, fiziološkim i psihičkim pojavama, navodno izazvanim od dosad još nepoznatih, nadnormalnih i okultnih duševnih snaga i moći čovjeka, uglavnom nesvjesne prirode... U širem smislu u parapsihologiju ulaze i različiti neznanstveni pokušaji upoznavanja psihičkih osobina i sposobnosti ljudi, kao pučka grafologija, hiromantija, astrologija, fiziognomika itd.« Takvim nesporazumima donekle pridonosi činjenica da se za paranormalno nadarene nerijetko doslovce prodaju obični opsjenari. Skepsa prema parapsihološkim pojavama pojačana je i time što su ti fenomeni rijetki, kao i činjenicom da ni oni pojedinci koji posjeduju sposobnosti prenošenja misli ili djelovanja na okolne predmete ne mogu uvijek voljno upravljati svojim sposobnostima. A kad ne mogu, neki do njih, u fazama indispozicije, znaju pribjeći varkama. Ipak, glavnu zapreku da se parapsihološke pojave prepoznaju kao prirodni fenomeni predstavljaju sami znanstvenici. Poricanjem neobičnih pojava, premazanih k tome mističnom glazurom naslijeđenom iz minulih (predznanstvenih) vremena, oni tako čuvaju autoritet što su ga stekli unutar uže naučne oblasti kojom se bave. Suvremeni stručnjaci obično izvrsno poznaju područje svoje specijalizacije, ali često ništa ne znaju, niti išta žele znati, o svemu ostalome. Na taj način znanost, i sama nastala u borbi s praznovjerjem i predrasudama, stvara svoja praznovjerja i predrasude. Neobične pojave, o kojima do danas postoji mnogo nerazumijevanja i prijepora, poznate su od najstarijih vremena i javljaju se u svih naroda. Starogrčki historičar Herodot (484-424), djelo kojega se i dandanas drži u visokom stupnju vjerodostojnim jer ne pripovijeda o mitskoj prošlosti, već o zbivanjima kojima je sam bio svjedok ili koja su ostala u sjećanjima ljudi, zbog čega ga s pravom nazivaju ocem povijesti, u svom djelu Historiai među ostalim opisuje sudbinu Kreza (5. st. pr. K.), posljednjeg vladara države Lidije, koji je izveo prvi poznati nam parapsihološki eksperiment. Krez je mudro vladao svojom zemljom, smještenoj na zapadnim obalama Male Azije. Pokorio je manje okolne narode, Jonce i Eole, no pobijeđeno stanovništvo nije pretvarao u roblje, nego im je ostavljao neku vrst nadzirane slobode. Poraženi je narod mogao trgovati i baviti se obrtom, samo što je vladaru bio obvezan prinositi danak. Tako se Krez silno obogatio i postao (i do danas ostao) sinonim za bogatstvo (bogat kao Krez). Ali, bogatašima nikad dosta, pa je vladar Lidije počeo snivati o ratu s moćnim istočnim susjedom, Perzijom, od kojeg je Lidiju na istoku dijelila rijeka Halys.

4

Prije sudbonosnih odluka državnici su, po ondašnjim običajima, željeli čuti mišljenje proročišta. Smještena u hramovima antičkih bogova, u drevnoj Grčkoj proročišta su bila brojna i predstavljala su neku vrst državne institucije. Međutim, lidijski vladar, prije no što će zatražiti odgovor na ključno pitanje, htio je ispitati da li proročišta išta znaju. Stoga je svoje Liđane uputio u proročišta s nalogom da broje dane od dana kad su krenuli iz glavnog grada Sardesa te da tek stotog dana pristupe proročištima i zapitaju što u tom času radi - Krez. A toga (stotoga) dana učinio je Krez nešto čemu se uistinu bilo teško domisliti. Isjeckao je kornjaču i janje, komadiće zalio vodom i stavio da se kuhaju u mjedenom kotlu. Vrativši se u Sardes, Krezovi su izaslanici izvijestili o onome što su čuli. Ispostavilo se da je jedini ispravan odgovor stigao iz Delfa, gdje je u Apolonovu hramu, obavijena maglom omamljujućih para i žvačući lovorovo lišće, sjedila proročica Pitija. Uvjerivši se u vidovitost delfijske proročice, Krez joj, preko izaslanika, postavi ključno pitanje: kakav će biti ishod budućeg rata. Uslijedio je poznati dvosmisleni odgovor: »Prijeđeš li rijeku Halys, razorit ćeš veliku državu.« Krez zarati i zaista razori veliku državu, no ne protivničku, nego svoju, jer ga perzijski kralj Kir porazi, zemlju lidijsku opustoši, gradove razori i Kreza uzapti. Herodot ne objašnjava kako to da se Pitija jednom istaknula zapanjujućom vidovitošću, a drugi put zatajila pribjegavši dvosmislici. Poslije će nam, međutim, Platon u jednom od svojih dijaloga iznijeti mišljenje da je za pojavu vidovitih i proročkih sposobnosti potrebno da osoba isključi svoje svakodnevne duhovne aktivnosti te da zapadne u stanje slično snu. A u tome se, protumačio je filozof, ne može svaki put uspjeti. Pred Krezovim izaslanicima Pitija je u stanje, danas bismo kazali povišenog mira ili transa, zapadala udišući mirisne pare i žvačući lovorovo lišće. Prilikom drugog susreta s Krezovim ljudima proročica je, ne znajući točnog odgovora o ishodu budućeg sraza, da bi sačuvala ugled, pribjegla dvosmislici kojoj nije nedostajalo duhovitosti i elegancije. Za razliku od naših suvremenih vidovnjaka koji u nedostatku inspiracije pribjegavaju grubim varkama. Obični opsjenari varaju stalno. O Krezu Herodot priča i ovo: Još dok je bio na vrhuncu moći, lidijski vladar usne da će mu Atis, sin jedinac, poginuti tako što će ga pogoditi šiljak željeznog koplja. Da se to ne bi dogodilo, Krez više nije sina slao u ratove, a sulice, koplja i slična oružja sa željeznim šiljcima uklonio je i sa zidova sobe u kojoj mu je sin spavao. U to vrijeme u obližnjoj Miziji pojavio se golemi vepar koji je narodu nanosio veliku štetu. Mižanski izaslanici dođu Krezu i zamole ga da im pošalje sina i još odabranih mladića i pasa kako bi dokrajčili beštiju. Sjetivši se sna, Krez se dugo nećkao da u lov pošalje i sina, ali mlađahni Atis upornim nagovaranjem ipak pridobije oca, a da mu se na putu ne dogodi kakvo zlo od potajnih zlotvora, Krez mu za pratioca dade Adresta, mladića kraljevskoga roda, zdrava i jaka. Odabrani momci sa psima stignu u goru i počne potraga za zvijeri, a kad je nađu, počeše je gađati kopljima. Adrest, pratilac Krezova sina, promaši vepra, a pogodi Atisa i željeznim mu kopljem zada smrtonosnu ranu. Tako se ispunilo ono što je Krezu u snu unaprijed bilo javljeno da će se dogoditi. Osim na ostvarenje prekognicijskog sna, ovaj nas Herodotov izvještaj upućuje na važnost koju su Grci pridavali utjecaju sudbine - fatuma - na tok događaja u životu čovjeka. No, usudna zakonitost koja ravna događajima u ljudskim životima nemirnom i intelektualno znatiželjnom grčkom duhu bila je izvorom iz kojeg su crpli uvjerenje da postoje i zakoni koji upravljaju prirodom što ih okružuje, pa se tako i začela znanstvena misao. Stoga vjerovanje starih Grka u sudbinu valja strogo razlikovati od pasivnog orijentalnog fatalizma, a o budističkom idealu nirvane koja potiče pojedinca tek da mirno sjedi i čeka proljeće, kad trava sama od sebe počne rasti, da i ne govorimo. Da sudbinski događaji u životu čovjekovu imaju posve određena svojstva kojima se ništa ne može dodati ni oduzeti, te da će nas usud, što mu više želimo umaknuti, to prije ščepati za gušu i dovesti do tragičnog kraja, to se najbolje može iščitati iz djela Herodotova suvremenika Sofokla, prvenstveno iz njegove drame »Edip kralj« - i danas aktualne zbog vječnih istina o kojima kazuje. 5

Ciceron, starorimski retor i filozofski pisac iz 1. st. pr. K., Sofokla će nazvati poeta divinus, a sam će u djelu De divinatione (O proricanju) opisati zanimljiv slučaj telepatije u snu: Došavši u grad Megaru, dva prijatelja odsjednu u dva različita svratišta. Jedan od njih noću usne da mu prijatelj poručuje da će ga svratištar ubiti i upućuje na kolica sa smećem gdje će mu razbojnik sakriti truplo. San se pokazao istinitim. Truplo je idućeg jutra nađeno, a svratištar kažnjen zbog zlodjela. U četvrtom stoljeću Sv. Augustin opisuje slučajeve izvanosjetilnog zapažanja, a u kapitalnom djelu Confessiones (Ispovijesti) ispisao je opsežan traktat o ludosti astrologije, služeći se primjerom dvojice ljudi rođenih u istome trenutku, čije su se životne staze dijametralno razišle. U razdoblju duljem od tisućljeća o paranormalnim pojavama pouzdanije se može saznati tek iz životopisa svetaca, među kojima je bilo osoba iznimne duševne snage, a zapadah su nerijetko u stanja mistične ekstaze praćena začuđujućim vizijama, sposobnošću levitiranja i bilokacije. U prosuđivanju neobičnih pojava crkvena su tijela bila i ostala temeljita, tražeći prirodna objašnjenja do onih granica do kojih seže znanost o prirodi. Dosljednost u takvu stavu, ponekad i po cijenu pada popularnosti, isplativo je u trci na duže staze. Temelje Crkve zaista je teško uzdrmati. Toga smo i danas svjedoci, primjeri su općepoznati, suvišno ih je nabrajati. Kad su se počele urušavati univerzalne vrijednosti starog svijeta ustupajući mjesto čovjeku pojedincu, na pozornici života pojavio se niz slikovitih ličnosti. Uz rastući interes za magijsko i okultno, osim šarlatana i varalica, na scenu su stupile osobe koje bismo danas nazvali kontroverznom. Primjerice, Paracelsus (1494 - 1541). Kao medikusu, osigurano mu je mjesto u svakoj povijesti medicine. Gorljivo je zagovarao da se u liječenju ljudi umjesto u knjige gleda u čovjeka i u prirodu koja ga okružuje. Javno je u Baselu spalio Kanun, djelo perzijskog mudraca Avicene koji je petsto godina bio neprikosnoveni autoritet i u liječništvu. Prognan iz Švicarske, lunjao je Paracelsus Europom, dospio i u naše krajeve: našao se u Senju spustivši se s Velebita, gdje je tragao za ljekovitim biljem. Ostavio je vrijednih medicinskih spisa s naputcima za liječenje kemijskim sredstvima. Istodobno, međutim, taj je čovjek vjerovao u vještice, vile i vilenjake, pisao o njima rasprave. Pisao je i o magiji, kao i studije koje je nazvao ezoterijskim, a u kojima proriče budućnost s pomoću dešifriranja vlastitom rukom narisanih alegorijskih crteža. Uza sve to nije gubio vjeru u svemogućega Boga, a Tri ezoterijske rasprave prije nekoliko godina ponuđene su i hrvatskom čitatelju. Probijajući se kroz tamu teško prohodnog, tobože proročanskog štiva punog nerazumljive simbolike, strpljivom čitatelju ipak tu i tamo sijevne poneka lucidna, sažeto iskazana misao, npr. »Ljudsko znanje proizvodi samo nemir i tjeskobu«. Po svojim je proročanstvima široj javnosti poznatiji Nostradamus (1503-1566), punim imenom Michel de Notredame. Mlad je doktorirao na prestižnom medicinskom učilištu u Montpellieru. Istaknuo se hrabrom i samoprijegornom brigom za oboljele u epidemiji kuge. Pošast mu je, međutim, u nekoliko dana pomorila obitelj, ženu i dvoje djece. Poslije toga udarca ostavio se liječništva i priklonio astrologiji, postao čak dvorski astrolog Katarine Medici. Godinama je pisao Propheties (Proročanstva), opsežno djelo u stihovima, koje znalci drže bezvrijednim, a u dešifriranju do krajnosti nejasnih profetskih vizija, osim specijaliziranih nostradamusologa, imaju se prilike okušati i obični čitatelji diljem svijeta, jer se djelo toga čovjeka već stotinama godina pretiskuje i prevodi u svim zemljama, na sve jezike. Zaista je teško otkriti gdje je sakrivena tajna koja je Nostradamusova Proročanstva pretvorila u takvu uspješnicu. Istinski dar vidovitosti posjedovao je švedski mislilac i mistik Emanuel Swedenborg (1688-1772). Znamenit je slučaj kada je u Goteborgu, pred četrnaestoricom vjerodostojnih svjedoka, ugledao sliku požara koji je bjesnio u 400 kilometara udaljenom Stockholmu. 6

Popularnosti ovog slučaja u krugovima europskih intelektualaca pridonosila je i činjenica da se u tom povodu pomalo ironično bio oglasio i njemački filozof Kant koji je, inače, sa Swedenborgom polemizirao o mudroslovnim pitanjima. Njemački liječnik Franz Mesmer (1734-1815) tvrdio je da posjeduje snagu kojom može liječiti ljude dodirima ruku. Energiju, tumačio je, prima iz svemira i magnetske je naravi. U knjigama je razradio teoriju o animalnom magnetizmu. Teorija je stekla brojne pristaše, razvio se pokret, tzv. mesmerizam, a zanimanje su pokazivali i istaknuti znanstvenici, pa je pri Francuskoj akademiji znanosti bio osnovan i poseban odbor za proučavanje animalnog magnetizma. Ma koliko se takve teorijske konstrukcije doimale nebuloznim, Mesmer je svojim načinom liječenja, pogotovo u Francuskoj, postizao uspjehe. Razradio je i posebnu tehniku grupne terapije. Bolesnike bi okupio u mračnoj dvorani i naredio im da se drže za ruke oko posude sa željeznom piljevinom i magnetima, a sam bi se omotao dugačkim ljubičastim plaštem, kružio oko pacijenata, teatralno gestikulirajući i neprestance sugerirajući skoro ozdravljenje. Za vrijeme takvih seansi bolesnici su nerijetko zapadali u ekstatična stanja, grčili se i gubili svijest. A neki bi u somnambulnom stanju ispoljavali začuđujuću sposobnost vidovitosti i proricanja budućih događaja, čemu se, međutim, tada nije poklanjalo osobite pozornosti. Ma koliko mu godilo da se njegova teorija širi, tajnu svojih praktičnih uspjeha Mesmer nije želio otkriti pa ni za velike pare skupljene u zakladama. Sada nije odveć teško zaključiti da je Mesmer posjedovao sposobnosti kakve i danas imaju istinski daroviti alternativa među radiestezistima i bioenergetičarima. Ne smije se, dakako, zanemariti ni učinke sugestivnog djelovanja. Mesmera se ne smatra bezrazložno pretečom hipnotizma, s kojeg će francuski neurolozi Charcot i Janet uskoro strgnuti veo okultnog i dokazati da je riječ o prirodnoj pojavi. Sredinom 19. st. pokret mesmerizma ustupit će mjesto spiritizmu: vjeri u duhove iz zagrobnog svijeta i u mogućnost komunikacije s njima uz pomoć posrednika, tzv. medija. Sve je počelo u Americi, u gradiću Hydesvilleu nedaleko od New Yorka, kad su neke noći u ožujku 1848. članovi skromne obitelji Fox začuli u kući neobično lupkanje, u kojem su prepoznali znakove koje im odašilje duh stanovitog Ryana, čovjeka koji je svojedobno bio umoren u tom zdanju. Ryanov je duh, navodno, zamolio Foxove da »njegovu stvar šire«, a oni su je proširili tako što su se preselili u obližnji Rochester, gdje su s duhom razgovarali na javnim priredbama ubirući novac za ulaznice. Međutim, vjera u mogućnost komuniciranja s duhovima umrlih svijetom se širila do neslućenih razmjera, tako da se u dvadesetak godina pojavilo više od deset milijuna spiritista. Neovisno o tobožnjoj sposobnosti komuniciranja s onostranošću, među spiritističkim medijima bilo je i osoba s iznimnom paranormalnom nadarenošću. Isticali su se vidovitošću, telepatskim sposobnostima i mogućnošću izazivanja svakovrsnih psihokinetskih fenomena. Paranormalne pojave zamijećene na spiritističkim seansama i sve češći izvještaji o spontanim parapsihološkim fenomenima, potaknuli su niz uglednih znanstvenika prirodnog i društvenog usmjerenja, da se udruže i započnu s organiziranim istraživanjem. Godine 1882. u Londonu je osnovano Društvo za (para)psihološka istraživanja (Society for Psychical Research), a dvije godine kasnije utemeljeno je u SAD-u American Society for Psychical Research, da bi na početku 20. st. Institut za metapsihiku okupio i francuske znanstvenike. Zadaća tih društava bila je prikupiti i proučiti neobične pojave, strogo vodeći računa o vjerodostojnosti pristiglih izvještaja, a s glavnim ciljem da se dokaže opstojnost parapsiholoških fenomena te da ih se, ako budu potvrđeni kao stvarne činjenice, pokuša i protumačiti. Članovi londonskog društva izdali su višesveščano djelo u koje su sabrali sve pomnjivo ispitane slučajeve, među njima i više od 800 uvjerljivih primjera telepatskog prijenosa informacija. Opstojnost paranormalnih fenomena u mnogim se slučajevima mogla dokazati, eksperimentiranjem su se postizali obećavajući rezultati, a u istraživanja bili su uključeni 7

prvorazredni stručnjaci: predstojnici katedara na prestižnim sveučilištima, izumitelji i Nobelovi laureati, tako da su se na prijelomu 19. i 20. stoljeća stekli svi uvjeti da se parapsihologiji prizna status zasebne znanstvene discipline. To se ipak nije dogodilo. Doduše, u to je vrijeme mladom švicarskom liječniku C. G. Jungu uspjelo na ciriškom medicinskom fakultetu doktorirati s tezom »O psihologiji i patologiji tzv. okultnih fenomena« (materijal za disertaciju prikupio je dvogodišnjim proučavanjem djevojke koja je bila spiritistički medij, a posjedovala je i psihokinetske sposobnosti). Riječ je, međutim, bila o iznimci. Sveučilišna vrata su za parapsihologiju ostala čvrsto zabravljena. S pravom se može pretpostaviti da su na takav ishod utjecali i čimbenici koji izlaze iz užih okvira same pojavnosti kao objekta znanstvenog istraživanja, te da razlog za nesporazume valja tražiti u širem društvenom kontekstu. Pokušat ćemo tu pretpostavku ispitati praćenjem puta kojim je prolazila psihoanaliza koja se u to vrijeme pomaljala na sceni. Podsjetimo: kao metoda liječenja neurotičnih poremećaja, psihoanaliza je zasnovana na teoriji o nesvjesnom kojim dominiraju nagonske sile seksualne i destruktivne naravi. Tu, u osnovi spekulativnu teoriju vrlo je umješno razradio bečki neurolog Sigmund Freud (18561939). Panseksualizam kao dogma očekivano je pozlijedio puritanski građanski moral, a medicinski su krugovi psihoanalizu nastojali doslovce kriminalizirati. Tako je 1911., na kongresu neurologa i psihijatara u Hamburgu, pri najavi rasprave o psihoanalizi, njemački profesor Weygand udario šakom o stol i uzviknuo: »To nije stvar za znanstveni skup, to je stvar policije!«, a budipeštanski mu kolega jednakom je žustrinom dometnuo da je »pravo mjesto za psihoanalitičare - tamnica«. Pa ipak, upornom Freudu i krugu njegovih spretnih i probojnih sljedbenika uspjelo je psihoanalizu održati na nogama. Doduše, prvobitne radikalne postavke do stanovite su se mjere modificirale, izvorna oštrica je otupjela, no, valjda i zbog toga, broj pristaša je rastao i psihoanaliza se pretvorila u pokret koji će prebroditi ocean nezaustavljivo se šireći Sjedinjenim Državama. Tako je Europa uredno vratila dug Americi za uvoz spiritizma koji je prije sedamdesetak godina preplovio isti put, ali u obratnom smjeru. Freudovi sljedbenici u psihoanalizi su prepoznali moćno oružje kojim se može priskrbiti ugled i novac. Ali, pojavile su se naznake da bi se veliki tata mogao izmaknuti kontroli. Naime, oštroumnom i znatiželjnom ocu psihoanalize nije promaknuto da se između osoba koje su u bliskom kontaktu, kakvog zahtijeva psihoanalitički terapijski postupak, javljaju i neobične pojave. Freud se uvjerio u opstojnost telepatije! Još 1922. naumio je o tome održati kongresno predavanje. Napisao je i raspravu. A to je trebalo spriječiti. Dušobrižnici, među kojima je prednjačio Amerikanac Ernest Jones, kasniji Freudov biograf, pobrinuli su se da učitelj predavanje ne održi, a rasprava »Psihoanaliza i telepatija« bit će objelodanjena tek poslije autorove smrti. Briga da se Freudov izlet u okultno zataška traje do naših dana. U sveučilišnoj knjižnici u Beču čuva se danas tek jedan primjerak toga spisa i to na rumunjskom jeziku! Freudov interes za paranormalno nije bio tek nuzgredan. Mislio je on o tome ozbiljno, o čemu najbolje svjedoči njegova izjava na koncu karijere: »Kad bih još jednom mogao početi, posvetio bih se parapsihologiji.« Mogli bismo reći - šteta da se to nije dogodilo. Jer, kad je već uspio izgraditi teorijsku konstrukciju na labavim temeljima, što bi tek, svojom moći konceptualizacije i uvjeravanja, uz zavidan spisateljski dar, taj čovjek bio kadar učiniti da je zidao zdanje na čvrstom osloncu dokazivih činjenica. Kako bilo, brižni su inženjeri duša bili vrlo temeljiti, pa sam siguran da će i ovo o čemu govorim, svi ti Freudovi nestašluci, i danas nekima izgledati neuvjerljivo. U prilog tome govori i moje osobno iskustvo da o Freudovim ekskurzima u paranormalno ništa ne znaju ni kolege koji su u teoriju i praksu psihoanalize upućeni bolje od mene. Svim nevjernim Tomama stoga preporučujem da uzmu u ruke knjigu C. G. Junga Memories, Dreams,

8

Reflections (Sjećanja, snovi, razmišljanja) iz 1961. U njoj će među ostalim naći i Jungovu prepisku s Freudom iz koje se, uz ostalo, vidi i da je Freud bio praznovjeran. Tako 16. travnja 1909. Freud piše Jungu da je »uvrtio sebi u glavu« da će umrijeti između 61. i 62. godine života, zbog čega se pribojava tih brojeva, kao i broja 31 (koji se dobiva kad se 62 podijeli sa 2). Rješenje svome strahu i praznovjerju Freud je našao u jednoj neobičnoj podudarnosti iz 1899. Te je godine on s navršene 43 godine završio svoje životno djelo Tumačenje snova, a telefonski mu je broj izmijenjen u (1)43 62. Ako prva brojka, 43, označava dovršetak životnog djela, onda druga, 62, protumačio je on, mora označavati dovršetak života, tj. godinu smrti. Zanima ga što o takvom objašnjenju misli Jung, a pri kraju pisma još moh Junga da mu javi kako napreduje »istraživanje duhova«. Jungova su Sjećanja, dakle, zanimljivo i poticajno štivo, pa bi se hrvatski izdavači, kad su se već potrudili izdati Paracelsusove ezoteričke studije, mogli primiti i objavljivanja hrvatskog prijevoda Jungove knjige. Svim čuvarima čistoće Freudova učenja usprkos! U zapadnom svijetu psihoanaliza se emancipirala kao samosvojna psihoterapijska metoda i kao zasebna disciplina sa znanstvenim pretenzijama, dok se parapsihologija, kao što smo pokazali, čak i definira na zapanjujuće nerazumijevajući način. U zemljama tzv. istočnog bloka bilo je obrnuto. Obilježena kao ideološka devijacija i buržoaska izmišljotina, psihoanaliza je bila proskribirana. Nije se smjela prakticirati u radu s pacijentima, niti se moglo o njoj ozbiljno govoriti, a kamoli proučavati je na (sve)učilištima. S druge pak strane, u istraživanje parapsiholoških pojava Sovjeti će, pogotovo po završetku Drugog svjetskog rata, uložiti velika sredstva i angažirati istaknute znanstvenike, koji su djelovali u brojnim zavodima i institutima ne samo u velegradovima, tadašnjem Lenjingradu i Moskvi, već i u dalekim krajevima velike zemlje. Jedan od najpoznatijih i najdjelatnijih bio je parapsihološki institut u Alma Ati. Samo na prvi pogled može izgledati čudnim da se neobičnim pojavama u zemljama s dominacijom materijalističke ideologije pridavala tolika važnost, te da su se ulagala tolika sredstva u istraživanje paranormalnih pojava. Naime, procvat parapsihologije nije se dogodio usuprot vladajućoj ideologiji, nego baš zahvaljujući njoj. Logika je čvrsta: Ako neka pojava uistinu postoji i ako pri njezinoj fiksaciji nije bila moguća pogreška ili nedobronamjerno izvrtanje činjenica, tada tu pojavu treba svrstati u određenu grupu nauke o prirodi i valja je istraživati objektivnim metodama. Ako se pak pojava ne može objasniti poznatim prirodnim zakonitostima, potrebno je stvoriti nove pojmove, postaviti nove hipoteze i razraditi nove metode istraživanja. Takva se stajališta više nego tek rubno dodiruju sa stavom Crkve, koja također inzistira da se neobične pojave istražuju do granica do kojih je dospjela znanost o prirodi. Samo što će Crkva, ako se ta granica pokaže nesavladivom, dopustiti izlet u čudesno, kada se sporni fenomen prepušta istraživanju teologa. Materijalistička ideologija neće, međutim, priznati postojanje zapreke koja bi se nepremostivo mogla ispriječiti pred pokušajima da se neka postojeća pojava objasni prirodnim putem. Ali nećemo biti naivni pa povjerovati da su se u sovjetskoj zemlji parapsihološka istraživanja toliko razvila tek zbog plemenite težnje za spoznajom novih činjenica. Razlozi su bili mnogo prizemniji, praktičniji. Znanja do kojih su Sovjeti dolazili istraživanjem paranormalnih fenomena korištena su prvenstveno za političku i privrednu špijunažu te za nadzor unutarnjih sumnjivaca. Institucije koje su se bavile proučavanjem parapsiholoških pojava bile su pod neposrednim nadzorom KGB-a. I obavještajna služba glavnog im hladnoratovskog suparnika, američka CIA, bila je zainteresirana za mogućnost korištenja pojave izvanosjetilnog zapažanja u špijunske svrhe. Razrađivani su projekti, ulagala se sredstva. No, u Americi je to išlo sporijim tempom. Zapadnjaci su, naime, začuđujućom prostodušnošću pretpostavljali da će u zemljama s dominirajućom materijalističkom doktrinom ideološki čimbenik biti zapreka istraživanju fenomena obilježenih duhovnošću (spiritualnošću). Bili su u zabludi. A kad su se jadu 9

dosjetili, u parapsihološkom nadmetanju Sovjeti su ih prestigli. Suočene s neugodnom činjenicom, Amerikance je obuzeo paničan strah da bi Rusi mogli djelovanjem iz daljine provaliti u najskrovitije njihove tajne, pa i pogubno utjecati na zdravlje, čak i život, visokih dužnosnika. O tim i drugim pojedinostima borbe zapadnih i istočnih obavještajnih službi može se saznati iz vrlo zanimljive knjige Psychic Wars dr. Elmara R. Grubera, u nas objavljene 2009. pod naslovom Parapsihološki ratovi (AGM, Zagreb). O kakvom je neobičnom, ponekad i grotesknom ratu riječ vidi se i iz ovog citata: »Bivši CIA-in agent Victor Marchetti pripovijeda najnevjerojatnije zgode s početka 1960.-ih. Pukovnik Oleg Penkovski bio je jedan od najvrednijih veza koje je CIA imala s druge strane željezne zavjese, dok nije 1963. proglašen krivim za izdaju i smaknut. Prema Marchettiju, to CIA-u nije odvratilo od pokušaja da i dalje drži vezu s pukovnikom Penkovskim - koji se sada zaista i nalazio »na drugoj strani« - uz pomoć medija koji je trebao navesti mrtvog agenta da otkrije tajne informacije. Očito je veza pomoću medija u potpunosti zadovoljila CIA-u. Marchetti tvrdi da oni nisu vidjeli razloga da prekinu tu prilično, čak i za parapsihologe, neortodoksnu metodu prikupljanja informacija« (nav. djelo, str. 25). Odašiljače telepatskih signala koristili su Rusi i za sitnije marifetluke. Nema valjana razloga ne povjerovati lenjingradskom emigrantu, šahovskom velemajstoru Viktoru Korčnoju, da mu je, u meču za prvenstvo svijeta, upornim zurenjem iz prvih redova gledališta ometao koncentraciju stanoviti građanin Zuhar, kako bi pripomogao privilegiranom Anatoliju Karpovu. O dometima u istraživanju paranormalnih pojava u SSSR-u širu su svjetsku javnost na popularan način 1970. prvi put izvijestile Amerikanke Sheila Ostrander i Lynn Schroeder. Njihova knjiga Psychic Disoveries behind the Iron Curtain (Parapsihološka otkrića iza željezne zavjese) informativno je i čitko štivo, tek što pomalo smeta fascinacija poletnih mladih dama uglađenošću i susretljivošću njihovih sovjetskih domaćina. No, bilo je to vrijeme hladnoga rata, američka propaganda radila je svoje, pa su se autorice valjda pribojavale da se iza zavjese kriju tek nakostriješeni mrgudi. Dočekali su ih, međutim, izobraženi i pristojni ljudi koji su tečno govorili jezikom svojih gošća, a pokazali su im, dakako, taman onoliko koliko su htjeli. Pad željezne zavjese i parcelizacija Sovjetskog Saveza, s promjenom društvenog ustroja u osamostaljenim zemljama, bitno će utjecati na stagnaciju u razvoju istraživanja paranormalnih pojava u tom dijelu svijeta. Tranzicijske zakonitosti usmjerit će financijske tokove drugim smjerovima. Stručnjacima se neće moći običnim dekretom narediti čime će se baviti, a sloboda kretanja otvorit će im puteve prema zapadu. Još u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Gorbačovljeva perestrojka omekšala krutost sovjetskog režima, nošen povjetarcem obećavajućih promjena, među nas je u Zagreb dolepršao neobičan gost. Bio je vidovit i nadaren sposobnošću da rukopolaganjem prepozna oboljeli organ i olakša bolne tegobe, a medicinsku izobrazbu, govorilo se, stekao je na lenjingradskom učilištu. Stjecajem okolnosti imao sam priliku ne samo susresti toga vitkog, crnomanjastog i naizgled skromnog momka, već, u društvu još dvojice kolega, s njim automobilom putovati od Zagreba do Sarajeva, gdje su u tamošnjoj klinici čuli za nj i zaželjeli da im pomogne u rješavanju nekih nejasnih slučajeva, lijekom vožnje, od šutljivog mladića - koji je, uzgred rečeno, iz platnene vrećice neprestance vadio i grickao orahe i nekakvo zrnovlje - uspjelo se ipak saznati da je podrijetlom iz »male kavkaske zemlje«, a veliku je domaju napustio jer mu se nije dopadalo da se tamo njegove sposobnosti koriste u policijskim istragama. U Sarajevu, nakon šetnje Baščaršijom, gdje se vidoviti kolega na jednom štandu opskrbio bamijom, naši gostoljubivi domaćini posjeli su nas u Ferhatovićevu zalogajnicu. Dok smo se prejedali ćevapima i napajali pivom, mladi je rukopolagatelj hrskao svoj bosanski specijalitet, bamiju, i obilno ga zalijevao -vodom. U to vrijeme kerefeke s prehranom još nisu bile postale modom. A nisam znao niti to da se 10

alternativci gotovo u pravilu hrane na poseban način, pa mi je sve to izgledalo pomalo čudno. No, još mi je čudnije bilo kad sam poslije nekog vremena saznao da je našeg sovjetskog prebjega, nakon uspjeha na sarajevskoj turneji, vjetar nanio do jedne od velikih psihijatrijskih ustanova, gdje je našao stalno zaposlenje. A kuda ga je otpuhao vihor rata, koji će uskoro buknuti, toga ne bih znao. Ne znam, uostalom, ni tko je ni što je zapravo bio taj čovjek. Posljednjih petnaestak godina sustavno se istražuju parapsihološke pojave u Kini i Japanu. Broj paranormalno nadarenih u mnogoljudnim zemljama nesumnjivo je visok. Možemo očekivati zanimljiva otkrića.

Riječ prije Život sa stricem ili O autoru i nastanku knjige Premda je literatura o parapsihološkim pojavama razmjerno bogata, malo je tekstova trajnije vrijednosti. Autori koji temi pristupaju senzacionalistički i s neskrivenim komercijalnim pretenzijama privlače čitatelje kratko vrijeme, dok ih s tržišta ne istisnu još atraktivniji naslovi. S druge pak strane, ozbiljno pisane knjige s duboko utisnutim autorskim pečatom tematski su obično ograničene na uže područje piščeva interesa, pa će stoga, kao i zbog subjektivnosti u pristupu, biti interesantne tek užem krugu zanesenjaka. Ako išta u parapsihološkoj literaturi nedostaje, to su objektivno i s distancom pisana djela u kojima su neobični fenomeni sustavno razvrstani, pojave ilustrirane karakterističnim primjerima, a različita tumačenja ravnopravno navedena. S takvom je namjerom splitski svećenik dr. Miroslav Matijaca pisao, no ne i dopisao Temelje parapsihologije. Nakon Drugog svjetskog rata on je studentima Visoke bogoslovne škole u Splitu, poslije i u Zadru, držao predavanja iz parapsihologije, a budući da iz te discipline na hrvatskom jeziku nije bilo uporabljiva priručnika, napisao je kraća skripta koja je kasnije proširio i preradio s namjerom da takvo djelo posluži ne samo studentima i svećenicima, nego i širem krugu zainteresiranih. Miroslav Matijaca, osim na rimskoj Gregorijani, gdje će obraniti disertacije iz filozofije i kanonskog prava, usavršavao se i na francuskim (Lyon) te bavarskim visokim katoličkim učilištima. Svećeničke je dužnosti obavljao u splitskoj katedrali sv. Dujma. Bio je unaprijeđen kanonikom, a dosegnut će i čast monsinjora te tajnog komornika Njegove Svetosti. Od 1919. do 1926. uređivao je službeni list Splitske biskupije. Dozvolom crkvenih vlasti imao je pravo biti nazočan na spiritističkim seansama, a takvih je privatnih kružoka u tadašnjem Splitu bilo nekoliko. Aktivan i u svjetovnom životu, dr. Matijaca je od 1924. do 1940. povremeno radio i u Gradskoj biblioteci u Splitu, a vjeronauk i filozofiju predavao je kasnih tridesetih prošlog stoljeća u splitskoj realnoj gimnaziji. Od 1943. do 1945. bio je ravnatelj klasične gimnazije u svom gradu. O svećeniku Matijaci zanimljivo svjedoče dr. Petar Grisogono iz Splita i publicist i pisac Bogdan Radića, rođeni Splićanin, autor vrlo čitane Agonije Evrope (1940) i memoarskog dvosveščanog djela Živjeti nedoživjeti (1982-84). Potaknut širim prikazom knjige Tajna stigmatizacije dr. Miroslava Matijace i dr. Ivana Matka (Naklada Pavičić, Zagreb, 2009.) u Glasu Koncila (autor Ivan Miklenić), u istom će se 11

listu javiti Petar Grisogono (»Sjećanje na dr. Matijacu«, GK, 26. IV. 2009.). »Sjećanje na dr. Matijacu«, napisao je stari splitski profesor, »je sjećanje na njegova predavanja, razgovore i na sve ono što smo od njega naučili. Tada su bile redovite školske mise. Rekao je da on nikoga ne sili ići na misu ako to ne želi, ali svi smo išli, kao i na duhovne vježbe pred Uskrs. Govorilo se i o čudima u Lurdu. Rekao je da vjernik ne mora vjerovati u čuda i da to nije grijeh. Jednom prigodom donio je rendgenske snimke o izlječenju jednog vjernika prije i nakon posjete i molitve u Lurdu. Radilo se o raku jednog organa. Medicina nije imala odgovor. Prepustio je nama prosudbu. U razgovoru o spiritizmu i sličnim pojavama rekao je da su to neprotumačive prirodne sile, a mi smo razmišljali tko upravlja tim silama... Na jednom skupu prilikom izlaganja nekog profesora čuli su se pojedinačni zvižduci. To se komentiralo kao nepristojno i neodgojeno. Dr. Matijaca je rekao: 'Djeco, svakome kome je dopušteno pljeskati mora biti dopušteno i zviždati' (1938.). Dr. Matijaca je poznavao i povijest Splita. Saznali smo da su Lyon i Split slični gradovi. Kad se dođe u Split ili Lyon, uvijek se čuju crkvena zvona od izlaska do zalaska Sunca. Nekad u Splitu i široj okolici bilo je oko 300 crkava, kapela i kapelica. Saznali smo da je 1932. na svjetskoj izložbi o ljepoti i smještaju gradova Split bio drugi iza Ria de Janeira i još puno toga. Mi se svojih profesora sjećamo sa zahvalnošću i pijetetom.« A u tjedniku Hrvatski glas (Winnipeg, Kanada) Bogdan Radića svoju redovnu kolumnu »Iz moje torbe« (13. IV. 1964.) naslovljava »Smrti uokolo nas« i osvrće se na vijest o smrti dvojice splitskih svećenika. Popularnog i bučnog glagoljaša don Herkulana Lugera Radića se sjeća kao redovnog gosta za stolom mudraca u kavani na splitskoj pijaci, uz Trumbića, Tartagliu, Smodlaku, braću Uvodić, slikara Vidovića, gradonačelnika Mijaljevića i kipara Meštrovića, te navodi da je s odlaskom toga »veselog renesansnog prelata koji nije bio velik teolog ni pedagog« na neki način »iščezao stari Split«. U nastavku teksta Radića piše: »Isto tako javljaju mi da je umro i Don Miro Matijaca, koji je iako Kaštelanin cio svoj vijek proboravio u Splitu. Svećenik Matijaca bio je po svojoj prirodi sasvim oprečan don Erkulanu. Kad bi prolazio od svoje kuće do Gradske biblioteke, Don Miro Matijaca se ne bi ni vidio ni čuo. Kad bi se don Erkulano pojavio na pijaci mogao ga je vidjeti cio Split, ne Don Mira. On bi se mimo prošuljao. Bio je neobično pitom, kao što su poneki Kaštelani, ne svi. Ja sam kao malo pučkoškolsko dijete često provodio svoje ferije u njihovoj kući, gdje me je njegov otac pučki učitelj učio narodnoj pjesmi. Sjećam se uvijek stihova koje sam od njega čuo: Pao snijeg / Pokrio do i brijeg. U gradskoj biblioteci Don Miro zamjenjivao je profesora Dušana Mangjera. Iako se politički nisu slagali, obojica su se sjajno upotpunjavala. Nama, mladim gimnazijalcima žednih knjiga, uvijek su davali vrlo široke savjete i puštali nas da čitamo sve što hoćemo.« Zahvaljujući okolnostima koje nisu bile sretne, s Miroslavom Matijacom, jedanaest godina starijim bratom moga oca, imao sam sreću pod istim krovom živjeti od svoje desete do sedamnaeste godine (1947-1954). Moja uža obitelj, naime, ostala je bez kuće i kućišta, pa nam je stric Miro prepustio svoj trosobni stan u Kavanjinovoj ulici i lišivši se komfora stijesnio se u stubišnom sobičku. Sobu u kojoj sam spavao i učio od stričeve sobe dijelila su tek vrata koja, uzgred rečeno, nikad nisu bila zaključana. Mogao sam kad god sam htio ulaziti u njegovu sobicu, listati knjige, prevrtati rukopise, pa i služiti se pisaćim strojem, tako sam se i priučio tipkanju s dva prsta i toj sam tehnici ostao privržen do nedavno, kada su mi u krilo posjeli laptop, tu plastičnometalnu spravu računajući valjda da prestarjelu čovjeku na to mjesto ne priliči posjesti nešto živa. Uzgred, stari stričev pisaći stroj još je u funkciji. Nije prilika naširoko raspredati priču o životu sa stricem. Reći mi je tek toliko da sam u odrastanju uživao sve blagodati njegovih odgojnih metoda, koje su bile baš onakve kakvima ih opisuje prof. Grisogono. I Radica je imao pravo rekavši da je stric bio pitom i na neki način samozatajan, premda ne i nedruštven. Dapače. U društvu je bio govorljiv, nasmijan, vedar. Nije, istina, zalazio u kavane, ali je u njegovoj sobici svake večeri bilo posjetilaca, u teška 12

vremena dolazili su se s njim savjetovati kolege svećenici, ugledne osobe iz predratnog pa i poslijeratnog javnog života, ljudi raznih vjerozakona, čeljad od pera i od motike. Stric nije pravio razlike. A kako je tijekom dana bio zauzet svećeničkim i nastavničkim obvezama, za rad na knjizi o parapsihologiji, koja je nastajala u to vrijeme, ostajali su mu tek kasni sati. Lupao je po pisaćem stroju do dugo u noć. Vijest o stričevoj smrti zatekla me dok sam, nakon završena studija medicine, lunjao svijetom, a vrativši se doma, otac, koji će tek nekoliko godina nadživjeti svog znatno starijeg brata, predao mi je njegove rukopise, među kojima su bili i Temelji parapsihologije. Rukopis je uvezan u tvrdi platneni uvez, a opseže 230 stranica pisanih strojem srednjeg proreda s četrdesetak redaka po stranici, s time što su, valjda zbog štednje, listovi ispisivani s obiju strana. No, i štednja ponekad ima cijenu: s vremenom se modroljubičasta tinta s nasaftane i ne odveć kvalitetne trake proširila, a probila se i na drugu stranu lista, pa je prvih tridesetak stranica jedva čitljivo. Pravopis je završen 1954., no autor je nastavio s radom. Rukom ili strojem ispisivane papiriće lijepio je na margine i tako nadopunjavao osnovni tekst. Neke dopune bile su ispisivane i na posebnim listovima s napomenom: »uvrstiti u štivo«, »k stranici«... Istrišci iz novina, domaćih i talijanskih, koji su se odnosili na predmet, umetani su među korice, a neki posloženi u posebnoj omotnici (ili oklopnici, rekao bi stric). Kako bi izgledao dovršeni rukopis, može se posredno zaključivati. Naime, 1961. u Zagrebu je, uz dopuštenje crkvenih vlasti, umnožena knjižica Enigma stigmatizacije, a stigmatizaciji je posvećeno i jedno poglavlje rukopisa. Upoređujući ta dva teksta lako je uvidjeti da je umnoženi tekst znatno proširen, dorađeniji, stilski dotjeraniji, a dopunjen je ne samo podatcima s margine, već i spoznajama do kojih je autor došao iz neposrednog razgovora s liječnikom poznatog stigmatika Padra Pia iz Pietrelcine. Drugim riječima, na rukopisnim Temeljima parapsihologije bilo je još mnogo rada. Sadržajno, djelo se oslanja o (klasične) radove autora djelatnih u francuskom Institutu za metapsihiku, te u londonskom Društvu za istraživanje (para)psihičkih pojava, kao i na neke njemačke istraživače. S obzirom na vrijeme u kojem je rukopis nastajao, to je i logično. Otkrića iza željezne zavjese još nisu bila dostupna, a ni Sovjeti još nisu bili počeli ulagati veća sredstva u istraživanja paranormalnih pojava: u njih su instituti koji će se s tim baviti tek počeli nicati, da bi se, kao što je u uvodu kazano, kasnije namnožili. Terminološki, autor je bliži nazivima koje za pojedine pojave rabe francuski autori, pogotovo Richet. I to je shvatljivo, jer Richet je bio jedan od rijetkih klasičnih istraživača koji je ostao imun na spiritistički virus, što se za engleske pisce ne bi moglo reći. Skrenuo bih pozornost na to da Matijaca strogo luči pojmove metagnom i medij, označavajući metagnomima paranormalno nadarene osobe, dok bi mediji bili (isključivo) posrednici u tobožnjoj komunikaciji s onostranošću. Primjeri kojima se ilustriraju pojedini fenomeni odabrani su tako da se, uz općepoznate slučajeve koji se učestalo pojavljuju u parapsihološkoj literaturi, ipak prednost daje rjeđe spominjanim, no vrlo atraktivnim slučajevima. A gdje god je bilo moguće, navedeni su slučajevi iz naše sredine i bližeg okružja, od koji se neki prvi put spominju. Valja se prisjetiti da se Matijaca parapsihološkom problematikom i spiritističkim fenomenima nije bavio tajno, već je uz dozvolu crkvenih vlasti imao pravo nazočiti seansama okultista, a do njega su tako stizali, bilo od svećenika ili iz drugih izvora, izvještaji o neobičnim pojavama u našim krajevima. U tumačenjima autor ravnopravno navodi različita, ponekad i oprečna stajališta, nerijetko prepuštajući čitatelju da se opredijeli onako kako sam prosudi. Također inzistira na kritičkom razmišljanju, uključivanju zdravorazumskog prosuđivanja. Takva su stajališta posljedica piščeve osobnosti: kao što smo vidjeli, on je bio vrlo tolerantan, rekao bih - do krajnjih granica. Stavovi službene Crkve ne iznose se kao konačna istina, dogmatski. Crkva, inače, inzistira na stajalištu da se svakoj neobičnoj pojavi pokuša dati tumačenje usklađeno s 13

poznatim prirodnim zakonima, pa je stoga njena uloga u istraživanju paranormalnih pojava vrlo važna. Pojedina poglavlja nisu pisana u standardiziranom obrascu. Ponekad se počinje in medias res, opisom slučaja, drugi put širim povijesnim prikazom, što upućuje na zaključak da djelo nije komponirano kao udžbenik, već kao štivo koje može biti zanimljivo širem krugu zainteresiranih. Kao kuriozum spominjem i posljednje poglavlje Matijačina rukopisa, »O parapsihološkim pojavama u djelima hrvatskih književnika«. Koliko znam, to je u nas prvi pokušaj sustavnije obrade te teme. I to je shvatljivo. Autor je imao afinitet prema beletristici i dobro ju je poznavao. Njegov prikaz nije posve cjelovit, no i ovakav kakav jest može biti dragocjen poticaj budućim istraživačima: mnogima će, uvjeren sam, biti i te kako zanimljiv. Kad sam prihvatio prijedlog izdavača da doradim djelo Miroslava Matijace te da ga dopunim suvremenim spoznajama, prvo sam riješio tehničke teškoće oko nečitkosti četvrtine rukopisa, zatim sam poglavlja razvrstao po suvremenijem obrascu, slijedeći osnovnu podjelu parapsiholoških pojava na dvije velike skupine: izvanosjetilno zapažanje i psihokinezu. Suvremena gledišta na pojedine pojave najčešće sam ispisivao na kraju pojedinih poglavlja, ponekad u samome tekstu, a ponekad u bilješkama ispod crte. Recentnim sam stajalištima posvetio i zasebno poglavlje, nastojeći čitatelja upoznati s dostignućima u istraživanju u istočnim zemljama (pokusi s Ninon Kulaginom u levitaciji, pokusi Čeha Milana Ryzla s Karelom Stepanekom u vidovitosti). U vrijeme kada je Miroslav Matijaca pisao svoje djelo još nije bio poznat fenomen bioluminiscencije, svjetlucanje (svih) živih bića, u čemu je ključnu ulogu odigrala specifična metoda fotografiranja sovjetskog eksperimentatora Kirilijana. U rukopisu je poglavlje imalo naslov »Svjetlucanje iz moždana«. Iz niza bilježaka u stričevoj ostavštini rekonstruirao sam »slučaj Jure Čeprnića«, a pojavi dvojaštva dodao sam i slučaj arhitekta B. koji upućuje na prirodnu mogućnost tumačenja toga fenomena (inače logički shvatljivog samo ako se prihvati spiritističko tumačenje o postojanju astralnog tijela). U međuvremenu se našlo i prirodno tumačenje nekih slučajeva pojavljivanja duhova, jedno od najzanimljivijih otkrića u parapsihologiji, kojim se suzuje oblast okultnog i ohrabruju istraživači da traže prirodne uzroke neobičnih pojava i onda kada to izgleda nemoguće (posebno poglavlje o poltergeist fenomenu). U poglavlju o spiritizmu umetnut je i fenomen križnog dopisivanja, tobožnjeg javljanja britanskog filologa, pjesnika i spiritista Myersa iz onostranosti. A dometnut je i pokus automatskog pisanja bračnog para Yeats. Posebno poglavlje posvećeno je i pregledu parapsihološke i spiritističke literature u Hrvata. Izvore sam crpio iz stričevog rukopisa i umetaka (istrižaka, naknadnih bilježaka), kao i iz djela Parapsihologija i religija dr. Vilima Keilbacha (Zagreb, 1944.) U tekstu o parapsihološkim pojavama u hrvatskih književnika analizirao sam antologijsku pripovijetku »San doktora Mišića« K. Š. Gjalskog, a nešto šire i Desničinu novelu »Špiriti« u kojoj je na vrlo slikovit, privlačan način opisano kako se spiritiziralo u malograđanskoj dubrovačkoj sredini uoči Prvog svjetskog rata, dok mi je Šegedinova duža pripovijetka »Priča o dva kamena« bila putokaz prema »Neobičnom slučaju kapetana Tome K.« sa samog kraja ove knjige. Nastojao sam što više sačuvati osnovni ton rukopisa, unatoč brojnim umetnutim poglavljima. U tome sam imao teškoća. Sa sobom samim. Naime, sa stricem me povezuje kratkovidnost i viši rast, ali nikako ne i narav. Ako je uopće primjereno govoriti o sebi, reći mi je da moj nerv u pisanju nije odveć koncilijantan ni tolerantan, kao stričev, nego je polemičan i zajedljiv. Nastojao sam se obuzdati koliko sam mogao, a poneka zlobna primjedba, anegdota, u bilješci ili tekstu, nadam se neće odveć smetati čitatelju, a možda, što bih volio, bude doživljena kao osvježenje. Na eventualnu primjedbu da se knjiga više oslanja 14

na ono što je bilo nego na ono što se događa danas, mogu reći da današnja događanja teško možemo shvatiti ako ne znamo što je bilo jučer. Dapače. Uvjeren sam da povijest jest zaista magistra vitae - učiteljica života. Nevolja je u tome što su joj učenici loši. B. M.

Urednikova napomena U zajedničkom dijelu knjige tekst Miroslava Matijace složen je preko cijele širine stupca, a tekst Bartula Matijace s uvlakom. Da bi razlika bila uočljivija, tekstovi dvojice autora složeni su i različitim tipom pisma. Sve bilješke ispod crte označene su inicijalima autora koji ih je napisao.

PARAPSIHOLOGIJA I SPIRITIZAM IZMEĐU OPSJENE I ZNANOSTI S MNOGO NEOBIČNIH PRIČA Ukratko o psihologiji i parapsihologiji Riječ psihologija sastavljena je od grčkih riječi psyche = duša i logos = govor, a doslovno znači govor o duši Do konca srednjeg vijeka psihologija je u prvom redu raspravljala o metafizičkom supstratu svjesnih pojava, a tek u drugom redu dodirivala i objašnjavala svjesne pojave. Danas ona raspravlja o zakonima ljudske duše. Predmet je psihologije, prema tome, naše mišljenje, osjećanje i htijenje, ukratko sve ono što svakog časa doživljujemo kao duševne akcije, što nam je neposredno dato i poznato. Tako je psihologija od čisto filozofske nauke postala empirijskom znanošću služeći se istom metodom kao i prirodne nauke, a da bi se izmjerio intenzitet i trajanje psihičkih činjenica psihologija se služi i matematikom. Psiholoških zavoda ima po cijelom svijetu, a svi su manje-više osnovani po uzoru prvog zavoda za eksperimentalnu psihologiju što ga je 1879. u Leipzigu osnovao Wilhelm Wundt. Prvi psihološki laboratorij u Hrvatskoj osnovao je 1920. Ramiro Bujas u Zagrebu, a da bi se dostignuća eksperimentalne psihologije primijenila i za potrebe javnog života, pri Trgovinskoj komori u Zagrebu bila je otvorena stanica za izbor zvanja, zatim i više sličnih ustanova. Zaslugama psihologa do u tančine je ispitan duševni rad običnih ljudi. Ali, ima ljudi, iako ih je nevelik broj, koji su kadri obavljati neobične duševne radnje. Takvi ljudi nazivaju se metagnomi (grčki meta = preko, gnomon = poznavalac, vještak). Drugim riječima, to su ljudi koji do svojih spoznaja dolaze neobičnim putem i čije vještine prelaze obične ljudske granice. 15

Ukoliko metagnom svoje spoznaje priopćuje drugome naziva se medij (latinski medius = posrednik). Proučavanje tih osobitih duševnih aktivnosti ne obuhvaća »obična« psihologija, to bi trebalo biti područjem posebne znanosti. Charles Richet mnogo je proučavao ove neobične pojave, pa je na kongresu u Rimu godine 1905. za tu nauku predložio i posebno ime metapsihika, jer se bavi onim što je »preko« onih činjenica kojima se bavi obična psihologija. Za isti pojam Nijemci radije upotrebljavaju riječ parapsihologija (grčki para = uz, preko). Premda nije posve precizan taj se naziv udomaćio i proširio, a preuzeli su ga i hrvatski autori. Kad znanstveni radnik u naučnom laboratoriju, ili proučavajući prirodu, uoči neku novu činjenicu, on toj činjenici lako nađe odgovarajuće mjesto u redu svojih dotadašnjih spoznaja. Tako su, primjerice, na tablici kemijskih elemenata, koju je svojedobno bio sastavio D. I. Mendeljejev, razni znanstvenici našli odgovarajuća prazna mjesta za novopronađene elemente. Ali, dogodi se koji put da nove činjenice zbunjuju naš duh, jer ih ne možemo uskladiti sa starim spoznajama. Tada nam je dužnost dobro otvoriti oči i kritički još jednom procijeniti sve okolnosti koje su činjenici prethodile ili ju slijedile, da bismo vidjeli nismo li možda postali žrtvom vlastite zablude ili tuđe prijevare. No, kad smo sve tako učinili, ni tada nemamo pravo novu činjenicu odbaciti samo zato što nas sili da odustanemo od hipoteza i teorija koje smo bili stvorili. Naprotiv, naša je dužnost da tada tražimo nove i bolje hipoteze i teorije jer, kad bismo drugačije postupali, svaki znanstveni napredak bio bi nemoguć. Ta načela valja u cijelosti primijeniti i u proučavanju duševnih činjenica. U ovoj knjizi je, prema najboljim izvorima, sakupljeno pedesetak karakterističnih činjenica koje obična psihologija ne može razjasniti, ali, budući da su utvrđene valja ih uzeti u razmatranje. Te neobične činjenice sredio sam po skupinama da bi im, zatim, ovdje-ondje pokušao dati neko manje ili više vjerojatno tumačenje. Granice između psihologije i parapsihologije nisu oštro zacrtane, često je vrlo teško odrediti spada li ili ne spada neka pojava u obične duševne radnje ili se mora smatrati neobičnom, dakle parapsihološkom. Još je teže klasificirati pojave zaista parapsihološke, jer je svaka pojava za sebe nešto osobito, a nauka svrstava pojedine pojave u jednu ili drugu skupinu, prema onome što se baš kod te pojave osobito ističe. Na koncu radnje dodana je i rasprava o spiritizmu. To je bilo potrebno jer je velik broj pojava u spiritizmu parapsihološke naravi. Usput je time udovoljeno i jednoj drugoj potrebi. U ovom posljednjem (II. svjetskom ratu), kao i u svakom većem ratu, iznenada se pojačao interes za »nadnormalno«. Tisuće pojedinaca, muževa i žena, tražili su i traže preko medija u tamnim komorama dodir sa svojima koji su poginuli na bojnim poljanama. Je li to moguće, vidjet će se iz naše knjige. Na kraju ovog kratkog uvoda poslužit ću se Ciceronovim riječima: »Protumačiti kako budem mogao, ali ipak ne kao Pitijski Apolon da bude sigurno i stalno ono što rečem, nego kao običan čovjek, pristajući i na vjerojatna nagađanja« (Tusculanae disputationes, I. 9.).

16

I. IZVANOSJETILNA ZAPAŽANJA Saznavanje budućih događaja (prekognicija)

Predosjećaji Predosjećaj je najelementarniji parapsihološki doživljaj. Ali, riječi niži, najniži ili elementarni u filozofiji duha imaju tek terminološku vrijednost. I onaj viši postoji samo zato što postoji niži, a taj niži nije zato manje vrijedan ili bezvrijedan, kao što nije bezvrijedna ili manje vrijedna prva stuba stubišta prema višoj stubi. Predosjećaj je jednostavan, časovit, sinoptičan čin spoznaje, neko neposredno opažanje, duhovno gledanje i neposredno stečeno saznanje. Zato ga ne smijemo miješati s logičkim, diskurzivnim zaključcima kada do predviđanja budućih događaja dolazimo putem dokazivanja i posrednih pojmova. Opće je poznato i priznato da pjesnici i drugi umjetnici svojim višim i finijim instinktom često vide dalje i dublje od strogih historičara, vezanih za suha fakta i uvijek nedostatne izvore. A tu sposobnost ne bismo smjeli zanijekati ni osobito senzibilnim osobama, ljudima »profinjenih živaca«, bez obzira jesu li ili nisu umjetnici. S druge pak strane, predosjećaji će biti rjeđa pojava kod ljudi koji, poput znanstvenika, apstraktno misle, ih kod trgovaca koji računaju. Predosjećaji će biti vrlo česti i kod svih primitivnih naroda. Oni se pretežno zanimaju sami za sebe, njihova je mašta silno bujna. Poznato je da primitivci imaju snažan predosjećaj za vrijeme, bolest i smrt. Kulturan čovjek ne obraća, naprotiv, pažnju na svoja osobna raspoloženja, oslanja se na barometar, termometar i liječnika, pa tako pomalo gubi sposobnost predosjećanja, baš kao što se gubi vještina ruke s kojom se dugo ne služimo. Vrijedi pripomenuti da su u mlada čovjeka doživljaji poput predosjećaja znatno rjeđi nego u njihovih matera i otaca, baka i djedova. Da bi se osjetile te vrste duševnih doživljaja potreban je, izgleda, iskusniji život s mnogo uspomena i boli, trajnih, dubokih i dragih veza, kojih često nemaju mladi ljudi zaneseni snovima, idealima i životom koji im tek počinje drhtati na usnama. Predosjećaji su posve naravna sposobnost, nema tu ničega natprirodna niti treba ikakvih umjetnih sredstava da bi se ta sposobnost probudila. Gotovo uvijek se predosjeća samo ono što je tužno. Zapazio je to još starogrčki dramatičar Eshil (525-456). Ovako to izriče vođa kora u »Agamemnonu«: »Zar su ikada ljudi iz ustiju proročišta čuli i jednu željnu riječ?« Između mnoštva primjera raščlanit ćemo podrobnije dva uvelike vjerodostojna slučaja koja su doprla do nas sa svim mogućim pojedinostima. Prvi slučaj neka bude onaj vrlo poznati predosjećaj Kalpurnije, žene Julija Cezara. Ona je predosjetila smrt svoga muža u snu što ga je usnula noć prije negoli je Cezar bio ubijen. Vidjela je kako urotnici navaljuju u senatu na njezina Julija, kako su ga izboli noževima i kako se on, prije no što će pasti, pokrio togom. Zato ga je tog kobnog dana, 15. ožujka 44. g. pr. Krista, odvraćala da ne ide u senat. Ali uzalud.

17

Ono što u ovom slučaju muči mislioca zapravo nije to što je Kalpurnija predosjetila smrt svoga muža, nego što je predvidjela neke okolnosti za koje ne znamo kako bi se mogle predvidjeti, a ipak su, navodno, bile predviđene. Vrlo je, naime, bilo lako i s malo intuitivnog dara predvidjeti tužan konac Cezarov. On je tek bio proslavio trijumf nad pobijeđenim Rimljanima koje je vodio sin njegova bivšeg kolege u trijumviratu, Knej Pompej. Bio je to vrlo nepolitički i drzovit gest koji je duboko uvrijedio rimski narod. Istodobno je Cezar bio proglašen doživotnim diktatorom, obavljao je službu konzula, raspolagao vlašću narodnog tribuna i pravima cenzora. Naizgled je i dalje postojala republika: ostali su i senat i narodna skupština, ali je Cezar zapravo bio neograničeni monarh. Broj senatora povisio je na 900, popunivši senat svojim pristašama, a narodna skupština glasovala je po njegovim uputama. Zato je protiv Cezara raslo nezadovoljstvo. Teško su bih uvrijeđeni ne samo njegovi osobni protivnici, nego i svi oni koji su bih i ostali prijatelji slobode. Kao što se kasnije saznalo, u urotu protiv njega bilo je upleteno šezdeset senatora a mnoštvo građana uživalo je, bez sumnje, zbog toga što je danomice rasla mržnja prema despotu koji je prijetio ropstvom i senatu i rimskom narodu. Sigurno su se takva duševna raspoloženja očitovala u tajnim šaputanjima koja su došla do ušiju njegove žene i koja je zbog toga predviđala pogibelj što prijeti njezinu mužu. Kratak je misleni put da se s ove pretpostavke dođe do pomisli na zasjede i bodeže, pa da se sniva kako je izboden baš u senatu, gdje su ga već toliko dana čekali. Razumljivo je također što Cezar nije poslušao nagovaranja svoje žene da ne ide toga dana u senat. Odvažan do krajnjih granica, nije se bojao da se izloži bilo kakvoj pogibelji, bezgranično tašt, prezirao je, kako to čitamo u djelu Svetonija Trankvila1 De vita caesarum, ne samo svoje i tuđe sanje, nego i predviđanja koja su haruspici (gataoci) čitali iz utroba životinja. Uostalom, taj ženin san nije mu javljao ništa što on nije već znao: da njegovi neprijatelji snuju kako ga se zavazda riješeti. Ali, jake duše ne odustaju od svojih namjera ni zbog zlokobnih sanja, ni zbog neugodnih predosjećaja. 1

Gaius Suetonius Tranquillius, Gaj Svetonije Trankvil (75-150), rimski povjesničar, najvažnije djelo: De vita caesarum (Život careva) - op. B. M. Preostaje, međutim, riješiti jednu teškoću: kako je Kalpurnija mogla točno predvidjeti da je napadnuti Cezar pokrio glavu togom i potom se dostojanstveno srušio na tlo? Moguća su dva rješenja. Možda je to bio samo slučajan slijed. Mašta u snu običava svoje sanjarije odjenuti u konkretne forme, pa je tako, valjda, Kalpurijina mašta pukim slučajem predočila ovaj oblik smrti, kao što je mogla predočiti i kakav drugi. A možda je tužna žena, pripovijedajući kasnije drugima o svom predosjećaju, u svom velikom bolu i bez namjere da vara, nehotice umetnula u svoje pripovijedanje i one potankosti koje je bila saznala od trojice robova, koji su jedini u bježaniji urotnika i senatora ostali uz svoga gospodara, postavili njegov leš u nosiljku i donijeli je ucviljenoj supruzi. Da je ovo posljednje moguće, potvrđuje i činjenica što Svetonije, kad govori o predosjećaju Kalpurnijinu, izričito tvrdi da je ona vidjela svoga Julija kako je umoren na njezinu krilu: »maritumque in gremio suo confodi« (Julius, 81). Nije, dakle, historijski utvrđeno da je Kalpurnija u snu vidjela i sve potankosti umorstva onako kako su se uistinu zbile. Sličnom kritičkom analizom mogli bismo raščlaniti gotovo sve analogne događaje i doći do istih zaključaka. Tako je, primjerice, predosjećaj smrti koji je imao predsjednik SAD-a Abraham Lincoln tek na prvi pogled nerazjašnjiv, ali promotri li se malo bolje, razabrat ćemo bezmalo sve okolnosti koje smo vidjeli u Cezarovu slučaju. Lincoln sanja da vidi kuću drapiranu u crno i čuje, i dalje u snu, kako mu sluge kažu da je sve tako uređeno jer je Predsjednik ubijen u kazalištu hitcem iz samokresa. Lincoln o tome 18

razgovara sa ženom koja ga, poput Cezarove Kalpurnije, savjetuje i moli da ne ide u operu, ah ni on ne sluša ženu, ide i biva ubijen metkom Wilkesa Bootha. Nema ovdje ničeg natprirodnog. Lincoln je bio duša i srce Građanskog rata, u godini svoje pogibije definitivno je umirio južne države te drugi put izabran za predsjednika. Poražene pristaše američkog juga, uglavnom robovlasnici, bijahu ogorčeni i zdvojni do dna duše. Izgledalo je vjerojatno da će koji politički zanesenjak pokušati Lincolnu oduzeti život. Prirodno je stoga bilo da Lincoln sanja o napadu, kao što se moglo očekivati da ni on, odlučan i odvažan čovjek, ne vodi računa o svojim sanjama, niti da se obazire na ženina savjetovanja. Ne treba nas čuditi ni to što je on, misleći dan prije na mogućnost atentata, mislio također i na žalobne svečanosti koje će se, nakon toga, činiti njemu u počast, pa da su takve misli imale kao posljedicu san koji je usnio sljedeće noći. A ne može se isključiti ni mogućnost da je gospođa Lincoln, pričajući kasnije o suprugovu snu i o svojim savjetima koje on nije htio poslušati, i nehoteć popunila priču pojedinostima, koje je tek kasnije saznala.2 2

Ni u Kalpurnijinu ni u Lincolnovu slučaju nije riječ o predosjećaju kao »časovitom, sinoptičkom činu spoznaje«. U tim dvama primjerima kobnim je slutnjama prethodio upozoravajući san podstaknut realno utemeljenim strahovanjima - op. B. M. Gotovo da i nema odrasla čovjeka koji nije imao brojnih, no bestemeljnih »predosjećaja« od kojih se, dakako, gotovo ni jedan nije ispunio. Ali predosjećaje koji se ne ispune čovjek lako i brzo zaboravlja, a kad se jedan ispuni, naglašava se: Ta, imao sam predosjećaj. Ciceron je napisao De divinatione (O proricanju), navodeći mnogo slučajeva iz rimske povijesti, gdje su proročišta krivo kazala te se pita: »Pa zašto ipak puk drži do proricanja«. I odmah odgovara: »Puk lako zaboravi na neispunjena proročanstva, a slučajno ispunjena dobro pamti i brzo vjeruje u kriva«. I Sv. Augustin gledanja budućnosti pripisuje ili slučaju ili Božjem saopćenju (Confessiones, VII., 6). Te se misli Ciceronove i Augustinove lijepo dadu primijeniti i na predosjećaje, jer ovi, na kraju krajeva, i nisu drugo nego gledanje budućnosti. Ispunjeni predosjećaj ostavlja u duši trajan trag, pa obični ljudi vjeruju da je svaki predosjećaj, pa i ne imao razloga na koji bi se oslonio, dovoljan da u nama stvori uvjerenje da će se obistiniti. Tko, pak, logično misli, opazit će da je neizmjerno veći broj predosjećaja koji se ne ispunjuju negoli onih koji su se ispunili, pa će zaključiti da uzrok zašto se, u nekom iznimnom slučaju, naš doživljaj poklapa s bestemeljnim predosjećajem leži u razlozima koji sa samim predosjećajem nema ništa zajedničkog. Zaključimo riječima srpskog pripovjedača Laze Lazarevića: »Ima u čoveku jedna žica, lažljiva kao slučaj, pa ipak je zovu predosećanjem. Ko god igra na lutriji, taj pri svakom vučenju ima predosećanje da će dobiti i nikad se po svršenom vučenju ne čudi kako ga je prevarilo to predosećanje. A udari li samo jednom na njega šlepa sreća, on ceo svet uverava da je znao da će dobiti, jer mu se sve baš tako činilo i nikako drukčije« (iz pripovijetke »Sve će to narod pozlatiti«). Ako smo saznali što o predosjećajima kaže pripovjedač i liječnik Lazar Lazarević, dobro je čuti što je o istoj temi rekao i njemački književnik, mudrac i prirodoznanac J. W. Goethe (1749 - 1832). U razgovorima s Eckermannom, 1. listopada 1827., Goethe veli: »Mi smo opkoljeni atmosferom za koju još nikako ne znamo šta se sve u njoj kreće i u kakvom je ona odnosu s našim duhom. Ali toliko je, zaista, izvesno da u naročitim stanjima pipci naše duše mogu da dopru preko njenih telesnih granica i da joj je dopušteno predosećanje, pa čak i stvaran pogled u najbližu budućnost (Razgovori s Geteom, Rad, Beograd, str. 70). I zaista, predosjećaji se danas smatraju jednim od najpouzdanije dokazanih činjenica u parapsihološkim istraživanjima. U brojnim slučajevima budući događaj, na kojeg upozorava 19

predosjećaj (slutnja), manifestira se tek kao neobjašnjiva napetost, nemir i strah, pa se u takvu stanju osoba odluči na neku radnju za koju ni sama ne zna zašto ju je poduzela. Sakupljeni su mnogi slučajevi kad je, djelujući tako, čovjek u zadnji čas izbjegao velikoj, čak i smrtonosnoj opasnosti. Primjerice, osoba mirno sjedi u svojoj fotelji, da bi iznenada istrčala iz odaje, a čas zatim na naslonjač se sruši plafon koji prethodno ni po čemu nije pokazivao da je ruševan. U drugoj polovici pedesetih prošlog stoljeća William Cox je duže vrijeme uspoređivao broj putnika u vlakovima koji su pretrpjeli nesreće s brojem putnika u vlakovima koji su uredno prometovali. U vlakovima pogođenim udesima broj putnika bio je manji na razini statističke važnosti! To možda ne dokazuje, ali ozbiljno indicira da su mnogi ljudi imali zle slutnje kojih možda nisu bili svjesni i prepustili su se da ih vodi predosjećaj (v. Elmar R. Gruber, Parapsihološki ratovi, AGM, Zagreb, 2009., str 242). Opće je poznata fiziološka pojava da na uzbuđujuće prizore ljudski organizam, djelovanjem autonomnog živčanog sustava, reagira nizom pojava koje se lako verificiraju i mjere, primjerice, ubrzava se broj srčanih otkucaja, povećava se ili smanjuje volumen krvi u pojedinim dijelovima tijela, pojačava se električna aktivnost kože (ježenje, kostriješenje dlaka i sl.). No, eksperimentima je dokazano da se takve reakcije često javljaju i prije negoli je osoba izložena zastrašnom ili uzbuđujućem prizoru. Pokusi su rađeni na taj način da su pokusne osobe sjedile ispred zatamnjena kompjutorskog zaslona na kojem su se nasumce izmjenjivali mirni prizori (cvjetne livade, plava nebesa s pokojim bezazlenim oblačićem i si.) s brutalnim slikama (fizička agresija, seksualna perverzija i si.). Suvremeni parapsiholozi također eksperimentima pokušavaju dokazati da ljudi donose odluke i prije negoli su tih odluka postali svjesni. U istraživanjima im se pridružuju i psiholozi, te i oni sve više značenja pridaju intuitivnom, dakle, podsvjesnom rješavanju problema. No, valja pripomenuti da je do identičnih zaključaka došao i francuski filozofski pisac Henry Bergson (1859 - 1941) još 1889., kada je doslovce napisao: »Ispitamo li svjesno sami sebe, uvidjet ćemo da ponekad važemo motive, premišljamo što nam valja učiniti, a odluku smo u stvari već donijeli. Neki, jedva čujni, unutarnji glas nam šapće: 'Čemu premišljaš? Ishod ti je poznat, dobro znaš što ćeš učiniti'. A mi ipak premišljamo!« (Bergson, Ogled o neposrednim datostima svijesti, Demetra, Zagreb, 2000., str 129).

Vizije Latinski visio = duševna predodžba Ukoliko se predosjećaj do te mjere pojača da poprimi oblik jasne slike, tada govorimo o viziji. Navest ćemo nekoliko vrlo upečatljivih primjera kad su daroviti pojedinci u svojim vizijama došli do epohalnih znanstvenih otkrića. Godine 1863. pozvan je na slobodnu katedru opće kemije u Petrogradu mladi znanstvenik Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834-1907). Svim je silama radio kako bi odgovorio toj visokoj časti i teškoj dužnosti. Bio je uspješan, ah uza sav uspjeh u poslu nezadovoljan s obzirom na gustu šumu kemijskih elemenata i spojeva bez međusobne zakonitosti i povezanosti. Odredio je cilj: naći zakonitosti u elementima i srediti ih. Pokušao je, prvo, s bojom, no ispostavila se nestalnom, kao i, poslije toga, specifična težina, provodljivost elektriciteta i si. Moralo je, očigledno, postojati neko drugo osnovno obilježje koje se nikad ne mijenja i bez kojega kemijski element ne bi bio onakvim kakvim jest. Da, karakteristični je znak zaista postojao, ali mu se nije pridavalo mnogo važnosti. To je atomska težina. Mendeljejev je do tog zaključka došao uspoređujući osobine svih elemenata. Činilo 20

mu se da će s pomoću te bitne razlike otkriti zakon sličnosti i različnosti među elementima. Tu je bio ključ njegova istraživanja, ključ jedinstva i poretka u svijetu materije. Trebalo se samo ključem vješto koristiti. Tragovi po kojima je išao bili su nejasni. Da ne bi pogriješio, da bi imao što pregledniju sliku veze među elementima, izrezao je Mendeljejev od kartona 63 pravokutnika, koliko je do tada bilo poznatih elemenata, i napisao na svaki naziv elementa, njegove glavne osobine i atomsku težinu. Zatim je počeo s elementima slagati »pasijans«: redao je kartice u različitim kombinacijama, mijenjao im mjesto, ispitivao sličnosti i razlike tražeći opću zakonitost, onaj osnovni zakon kojem bi se pokoravali svi elementi. Danju i noću, za katedrom, u laboratoriju, na ulici i kod kuće za pisaćim stolom mislio je Mendeljejev o prirodnom sistemu elemenata. Neke večeri, godine 1869., kako priča jedan od njegovih učenika, sjedio je vrlo dugo, do iznemoglosti slažući svoj pasijans i zaspao ne postigavši nikakva rezultata. Ali, podsvijest nije prekidala rad: u snu je Mendeljejev saznao ono što je toliko dugo željno očekivao, ugledao je svoj sistem skladan i neodoljivo jasan u obliku gotove tablice. Ubrzo je Mendeljejev razradio prirodni sistem elemenata u svim pojedinostima i o tome izvijestio Rusko fizičko-kemijsko društvo. Poslije će se pronaći da je redni broj elemenata u Mendeljejevljevu periodičnom sistemu elemenata jednak električnom naboju jezgre atoma, čime je otvoren put objašnjenju svojstava elemenata i spojeva, pa će periodični sustav postati osnovom moderne znanosti o strukturi materije (prema I. Nečajev, Priče o elementima, Novo pokolenje, Beograd, 1946.). No, nije se Mendeljejev bavio samo znanstvenim radom u užem smislu riječi. Osnovao je on i poseban odbor za ispitivanje spiritističkih fenomena na sveučilištu u Petrogradu. Pri tome, valja kazati, u dostupnijim podatcima iz Mendeljejevljeva životopisa nema indicija da je sam bio metagnomski nadaren. Nikola Tesla (1856 - 1943) od ranog je djetinjstva bio kadar živo zamisliti stvari, teško je razlikovao stvarno od zamišljenog. Tu, u običnom životu nezgodnu i čak zastrašujuću sposobnost, Tesla je sjajno iskoristio u svojim epohalnim pronalascima. Njegov najveći izum, pronalazak obrtnog magnetskog polja i primjena istog na indukcijski motor i polifazni sistem, začeo se vrlo rano, dok je 1878. bio student na Politehnici u Grazu. Jednog dana profesor Poschl, koji je Tesli predavao teorijsku i eksperimentalnu fiziku, demonstrirao je studentima Grammeov dinamostroj, koji je upravo prispio iz Pariza, radeći s njim kao s motorom. Zapažajući jako iskrenje na komutatoru i ugljene četke za odvođenje struje, Tesla se usudio primijetiti kako bi bilo moguće izmisliti motor kojem te četke ne bi bile potrebne. Primjedba se profesoru Poshlu učinila toliko neprimjerenom, da je zamisao svog »nadobudnog« studenta usporedio s idejom o stvaranju perpetuum mobile. Isprva impresioniran profesorovim razlozima, Tesla se ipak vrlo brzo vratio svojoj zamisli. Do kraja semestra borio se s tim problemom stvarajući, u uobrazilji, projekte stroja na izmjeničnu struju. Godine 1880. prešao je Tesla iz Graza na Praški univerzitet, a iduće godine primio se dužnosti glavnog elektroinženjera novoosnovane telefonske kompanije u Budimpešti. U to vrijeme problem motora bez komutatora i bez četki postala mu je nekovrsna opsesija. Imao je dojam da se rješenje uobličilo, no još nije bio u stanju to izraziti. Jednog predvečerja u veljači 1882. on je sa svojim prijateljem Szigettyjem šetao peštanskim parkom deklamirajući stihove iz Goetheova Fausta, kad mu je odjednom rješenje koje je toliko tražio sinulo pred očima izvanrednom jasnoćom. Jasno je ugledao željezni rotor kako se brzo okreće u električnom vihoru - okretno magnetsko polje nastalo uslijed uzajamnog djelovanja dviju izmjeničnih struja koje se ne poklapaju. Tesla je štapom u pijesku smjesta nacrtao shemu, detaljno

21

razlažući Szigettyju principe indukcijskog motora kakav će, šest godina kasnije, patentirati u Americi. U rano proljeće 1914. boravio je u oporavilištu u Schwarzwaldu (u jugozapadnoj Njemačkoj) dr. Wilhelm Schmidt koji je bio izumio lokomotivu na pregrijanu paru (Heissdampflokomotive). Već je tada bilo poznato da je njegov izum od najveće važnosti za konstrukciju lokomotiva. U nekoliko godina trideset tisuća lokomotiva imalo je ugrađene ove naprave, a pruski ministar željeznica izjavio je da je u tom kratkom vremenu na taj način bilo ušteđeno trideset milijuna zlatnih maraka. Zamoljen od nekog vrlo uglednog oporavilišnog gosta da užem krugu tvorničara, profesora i liječnika svoj izum rastumači na jednostavan način, dr. Schmidt je svoje zanimljivo predavanje započeo riječima: »Ja sam po zanimanju kovački pomoćnik. Istina, dobio sam kasnije doktorski naziv od jedne visoke tehničke škole, ali moju tvrdnju uzmite doslovno, ta već ste sigurno zapazili da ni njemački ne govorim korektno«. Nastavio je pričajući o danima kada je bio šegrt i radnik-početnik: »Nikad nisam učio crtati, ali kad moji konstruktori pišu stranice pune brojaka, ja vidim rezultat već prije negoli su oni završili i svaki put je taj rezultat točan, isto tako vidim unaprijed ono što vi nazivate mojim izumima. Već kao radnik-početnik viđao sam takve slike: lebdjele su u zraku ili su mi se prikazivah kao crteži na zidu sobe. Tada bi iščeznule, da bi se vratile nakon deset, dvanaest ili, sad već trideset godina. Svi planovi za moje izume došli su mi u pamet na najjednostavniji način. S lokomotivom je to bilo ovako: Jednog jutra osjećao sam se vrlo slabo i veoma neraspoložen. Stajao sam pred prozorom. Bio je hladan dan, stakla su bila orošena. Tada mi sinu glavom misao: Koliko je topline u jednom stroju sadržano time što para pokriva stijene kotla! I u isti mah dođe mi na pamet davno zaboravljena slika iz mojih mladih dana, koja mi je kazivala na koji bi se način moglo izbjeći da ta vodena para ostane na stroju i tako postići da se pretvori u silu. Slika se bila jasno u meni probudila, ali kako da to konstruiram, nije još bilo jasno u mojoj glavi. Tada sam naručio auto i vozio se sate i sate nekim pustim predjelima, ničega nisam vidio, ni lijevo ni desno, samo sam razmišljao. Uzalud! Sve se miješalo u mojoj glavi. Kasno uvečer sjedio sam, umoran, u svojoj sobi. Tada se, iznenada i vrlo jasno, ukaže konstrukcija kao da je bila projicirana na zidu sobe. Probudio sam svog najboljeg crtača i diktirao mu imajući neprestance sliku pred očima; sve crte, sve mjere. Za nekoliko mjeseci sva proračunavanja konstrukcije bila su završena. Prvotna slika bila je potpuno točna (Stutzer, Geheimnisse des Seelenleberts, Braunschweig, 1922., str 131-133). Manje ili više jasna slika cjeline u tvoraca (istinski) umjetničkih djela obično postoji i prije negoli prionu oblikovanju svoje zamisli. O Rafaelu (1483-1520) se pripovijeda da je on, prije no što će naslikati jednu od najljepših svojih madona, ugledao na praznom zidu radionice njezin lik toliko jasno da je nekom učeniku glasno naredio: »Makni mi se u stranu, jer inače ne vidim slike!« A priča se i da je Rade Neimar, legendarni i bezimeni majstor, vidio pred očima most (ćupriju) na Drini kod Višegrada još prije nego što je počeo crtati plan te čudesno lijepe arabeske na zelenoj vodi među tamnim planinama.3 3

Po naredbi Mehmedpaše Sokolovića, turskog državnika i uspješnog vojskovođe koji je kao dječak bio otrgnut iz roditeljskog doma u Sokolovićima, zaseoku ponad Višegrada, podignut je preko Drine 170 m dugačak kameni most s jedanaest svodova i s »kapijom« kao krunom po sredini. Ivo Andrić u romanu Na Drini ćuprija isprepleo je oko ovog mosta višegradsku kroniku od šesnaestog stoljeća do 1914. - op. M. M. Međutim, nacrt mosta na Drini nije djelo Rade Neimara, već tada osamdesetgodišnjeg Kodže Mimara Sinana, poznatog turskog graditelja koji je radio i druge Mehmedpašine zadužbine. Nema sumnje da je Andrić to znao, no gradeći svoje umjetničko djelo na mitskoj 22

simbolici mosta, on se ponekad ne obazire na povijesno utvrđene činjenice te o graditelju mosta kaže: »Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak i u sećanju«. A viziju mosta u svojoj knjizi pisac neće pripisati »bezimenom Radi«, pa ni Kodži Sinanu, već samom dobrotvoru - Mehmedpaši. Oteti dječak, pripovijeda Andrić, postao je novi čovjek u tuđem svijetu zaboravivši sve što je ostalo u kraju iz kojeg su ga nekad odveli. Ostao je tek bolni osjećaj nelagode koji mu je ponekad poput »zle crne pruge« presijecao grudi nadvoje. Ta se bolna nelagoda sa starošću javljala Mehmedpaši sve češće, da bi u jednom trenutku došao na misao da bi se tegobe mogao riješiti kada bi »zlu vodu mutne Drine« premostio i tako »zauvek i sigurno vezao Bosnu s Istokom, mesto svog porekla s mestima svoga života«. I konačno: »Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku iza sklopljenih očnih kapaka ugledao čvrstu i vitku siluetu velikog kamenog mosta koji treba na tom mestu da nastane« (Na Drini ćuprija, Sabrana djela Ive Andrića, Svjetlost, Sarajevo, 1988.). Ne treba se odveć čuditi što se ranih pedesetih prošlog stoljeća Miroslav Matijaca nije snašao u čaroliji Andrićeva pripovijedanja. Nije to uspijevalo ni profesionalnim kritičarima. A u Enciklopediji leksikografskog zavoda, tiskanoj 1955., u natuknici o Ivi Andriću, možemo među ostalim pročitati da je riječ »o trezvenu i nepristranu promatraču imunom od svih ideoloških inklinacija, koji je opisujući bosanski život realistički biljeg davao događajima bliže i dalje prošlosti«. S tek ponešto ironije, danas bismo mogli reći da je u svemu tome točno samo to da je Andrić bio trijezan čovjek. Ova digresija o djelu Ive Andrića ima nezanemarivo značenje za čitatelja ove knjige o parapsihologiji. Upućuje nas, naime, na to da vjerodostojnost svjedočenja o prošlosti, pogotovo ako je riječ o neobičnim događajima, presudno ovisi o tome do koje smo mjere razgrnuli mitske naslage, prepoznali imaginacijsko-estetske akrobacije i uočili ideološko i svjetonazorsko breme s kojima ta svjedočanstva mogu biti opterećena, bilo da do nas dopiru usmenom predajom ili iz pera umjetnika, kroničara, pa i povjesničara. Mučan posao, nema što. Često, nažalost, i bezuspješan.

Drugi vid Ako je predosjećaj česta ali nedovoljno određena slutnja nečega što će se dogoditi, a vizija znatno rjeđa trenutačna i jasna slika budućeg zbivanja, drugi vid je iznimno rijetka sposobnost viđenja budućnosti koja ima nešto plastična u sebi i manifestira se na javi simbolom ili živom slikom. Tu su pojavu u 17. stoljeću Englezi nazvali second sight, što će Nijemci i Talijani doslovce prevesti kao zweites Gesicht, odnosno la seconda vista, a otuda u Hrvata i Slovenaca naziv drugi vid. Spomenimo i to da riječ vidjeti treba uzeti u značenju: osjetilima zapažati. U tom smislu često kažemo: Vidi što govori, umjesto: Čuj što govori, ili: Vidi kako je ovo drvo hrapavo, umjesto: Opipaj kako je ovo drvo hrapavo, itd. Evo nekoliko primjera pojave drugog vida. Talijanski slikar Giovanni Segantini (1858-1899), sin seljaka, u mladosti pastir, slikao je motive iz talijanskih i švicarskih Alpa. Stvarajući za parišku izložbu glasoviti triptih »Priroda, Život, Smrt«, s alpskog prijevoja promatrao je krajobraze Engadina i prenosio ih na svoje remek-djelo. Napokon je gotovo završio i zadnju sliku, »Smrt«: u pozadini snježna brda, u desnom kraju livade snijegom prekrivene dvije pastirske kolibe, iz jedne iznose mrtvačka 23

nosila. Oko lijesa nekoliko brđana i nekoliko žena, a jedna među njima gorko plače. Naprijed, mnogo bliže slikaru, saonice s upregnutom mazgom za prijenos lijesa. Segantinijeva udovica pripovijeda: »Posljednje nedjelje koju je proveo na Maloji bado se u svom atelieru na nekoliko stolica da otpočine. Bila sam vani, igrala se s djecom. Ušavši, mislila sam da spava, pa rekoh: - Oh, vrlo mi je žao što sam te probudila, san ti je toliko potrebit! - A on smjesta odvrati: -Ne, draga, dobro si učinila što si ušla, sanjao sam otvorenih očiju da sam ja bio u lijesu koji su iznosili iz one pastirske kolibe, jedna od žena pokraj nosila bila si ti, i ja sam te vidio kako plačeš. - I sve ovo što je on tada vidio ispunilo se trinaest dana kasnije. Slika »Smrt« bila je slika njegova konca: Iz pastirske kolibe iznesoše njegov lijes, krajobraz je bio baš onakav kakvoga je naslikao na platnu, a žena koja plače uz nosila bila sam ja!« Ako se zna da je Segantini bio potpuno zdrav do pred samu smrt (umro je iznenada, od akutne upale potrbušnice) i da je slika bila u glavnim potezima gotova već nekoliko sedmica, jasno je da je ovo tipičan slučaj drugog vida (Gino Trespioli, Rincamazione, Milano, 1936., str. 39/40). Naš poznati filozofski stručnjak dr. Stjepan Zimmermann, u knjizi Putem života (Zagreb, 1945., str. 45), piše o sebi ovo: »Sjedim u sobi sam kod radnog stola i čujem kako na zvoniku zagrebačke prvostolnice zvoni pozdravljenje u 7 sati uvečer. U svijesti mi se jasno pojavila ova predodžba: brod se otisnuo od obale prema pučini, na palubi vidim oca koji mi odmahuje na oproštaj. U tom trenu grčevito zaplačem (a ne pamtim da sam ikada u životu plakao) potpuno siguran da otac umire. Ustanem, uzmem ručni kovčeg i spremim se na put u Viroviticu. Poručim svojoj sestri da se hitro spremi za polazak kud vlakom u 9 sati. Zamalo dođe k meni jedna osoba iz kuće, vidi da se spremam na put i ja joj saopćim događaj. Odgovarala me da pođem, jer je držala, kako je kasnije izjavila, da mi se poremetio um. Još koji čas, u njenoj prisutnosti dođe brzojav da je otac obolio i neka dođem. Sestri sam u vlaku sve opisao. Stigavši iza ponoći na virovitički kolodvor, prva mi je riječ bratu bila: - Kada je umro? - On se začudi pitanju i odgovori: - Večeras, upravo je odbijalo 7 sati, pitao je za tebe i prestao disati. Bruno Grabinski pripovijeda o slučaju koji se dogodio u Porajnju: »Jedne noći probudi se u samostanu neki franjevac i pripravi se otići u crkvu na molitvu, misleći da je tome već krajnje vrijeme. Otiđe stoga u sakristiju odakle su samostanci imali prilaz na kor. I, doista, u sakristiji začuje on kako iz crkve odjekuju glasovi samostanaca. Nego, kad htjede ući u crkvu nađe, na svoje veliko čudo, da su vrata zatvorena. Potraži ključ, otključa vrata i uđe u rasvijetljenu crkvu, a u svetištu, na svoje zaprepaštenje, ugleda otvoren lijes. Kad stupi bliže, ugleda u lijesu - samoga sebe! Također začu kako okupljeni samostanci mole mrtvački oficij i pri tome spominju njegovo ime. Strahovito prestrašen, otetura iz crkve i pogleda na sat, te utvrdi da je neobično rano da bi se u crkvi molilo. Da bi imao dokaz da nije sanjao ostavi ključ crkve u ključanici. Ujutro zamoli gvardijana da ga pripravi na smrt. A da bi mu obrazložio ovaj svoj, u tim prilikama, neobičan zahtjev, pripovjedi mu što je doživio. Tek poslije upornih molbi gvardijan udovolji njegovoj želji. I dobro da je to učinio, jer one iste večeri franjevac umre od kapi« (Spuk und Geistererscheinungen oder was senst, II. izd., Hildesheim,1922., str. 134/135.). Drugi vid doživljava obično samo jedna osoba, ali ima slučajeva kad više osoba u isto vrijeme ima isto viđenje. Časopis Turmer u listopadskom broju 1913. donosi sljedeće saopćenje A. J. Cueppersa: »Imao sam sestru koja je bila znatno starija od mene i mnogo sam je volio. Ona se razbolje i vrlo brzo razumjesmo da žarko rumeni njezini obrazi ne bijahu nikakav znak zdravlja. Jednog vedrog ljetnog dana otpratio sam je da uživa na suncu i čudio sam se osobitu sjaju njezinih očiju. Izgledale su kao da se u njima odrazuje ljepota nekog nevidljivog svijeta. Uvečer toga dana oko 10 sati spremao sam se na počinak. Tri godine mlađi brat spavao je sa mnom u istoj 24

sobi, a u susjednoj sobi naša, već davno obudovjela, majka. Počeli smo se razodijevati kad me neki šum, kao mrmor dalekih glasova, prisili da osluškujem. Gurnem brata rukom. On je čuo to isto. Polako iziđosmo pred vrata koja su bila prema stubama što su vodila s prizemlja na hodnik prvog kata. Kad smo stupili pred vrata čuli smo jasno kako se u sobi prizemlja izgovaraju, u našem katoličkom kraju poznate, molitve za pokojnika. Štoviše, prepoznali smo i glas onoga koji je molitvu predvodio i brat i ja izmjenično smo jedan drugom šaptali njegovo ime. Odšuljao sam se do majčine sobe, pokucao na vrata i zamolio je da načas iziđe. Začuđena što nas vidi pred stubama sa svijećom u ruci, približi nam se, te i ona začuje molitvu za mrtve. Stajali smo tako neko vrijeme kad, obuzet nekom meni nerazumljivom srčanošću, ushtjedoh stvar istražiti, te uzeh svijeću i krenuh. Ali, još nisam sišao ni do pola stuba kad odjednom sve zanijemi. Moja majka obuhvati lice rukama i, teturajući, povuče se u svoju sobu. Pretpostavljali smo, brat i ja, što bi to trebalo značiti pa drhćući legosmo u krevet. Sedam dana kasnije ležala je sestra na mrtvačkom odru. Ista osoba predvodila je iste molitve u isti sat u koji smo ih bili čuli. Ona mi je večer živa pred očima kao da sam to jučer doživio. Čini mi se da je, u ovom slučaju, isključena mogućnost bilo kakve opsjene ili sugestije. Trojica smo motrili zdravih osjetila jednu objektivnu činjenicu. Ovaj događaj ne umijem ni na koji način razjasniti.« Slučajevi drugog vida u Europi zapaženi su u Irskoj, Skandinaviji, Westfaliji i alpskim zemljama, no najčešće u Škotskoj. Čitatelji književnika Waltera Scotta (1771-1832), koji u brojnim romanima obrađuje povijest Škotske u 17. i 18. stoljeću, prisjetit će se da se u njegovim romanima na više mjesta govori o ovoj pojavi. Divlja brda, mrke doline, čarobna jezera, strašne oluje, gusta magla, visok snijeg, malo sunca, samotne kuće pastira među visokim klisurama, na moru huk oceana i ribolov među hridinama - sve to, bez dvojbe, utječe na dušu naroda. Stoga i nije neobično da su stanovnici takve krajine zamišljeni i skloni mudrovanju. Već stari Plutarh (oko 50.-125.), grčki povjesničar i filozof, posljednji univerzalni zastupnik grčkog nazora na svijet, čovjek rijetkih sposobnosti i svestrana znanja, o Škotskoj i njenim tadašnjim stanovnicima piše: »Urođenike plaše svakovrsne utvare i moraju provoditi dane svoga života u neprestanim mukama« (De defectu oculorum, gl. XII.). Mnogo više negoli se obično misli, čovjek sliči zemlji u kojoj živi i koja ga svojim kruhom hrani. Tko u to sumnja neka uporedi, primjerice, Ljubišine4 ili Matavuljeve Primorce s Lazarevićevim šumadincima i Adamovljevim5 Srijemcima, pa će smjesta uvidjeti razliku u temperamentu i u pogledima. 4

Stjepan Mitrov Ljubiša (1824-1878), srpski i crnogorski političar i pripovjedač iz Budve - op. M. M. 5 Adamov, pseudonim srpskog književnika iz Vojvodine Pavla Markovića (1855-1907) op. M. M. Sposobnost viđenja budućnosti u simbolu ili živoj slici, ne u snu nego na javi, ljudi obično baštine kao što baštine fine živce, lako pamćenje ili zamjećivanje, a onaj tko je ima smatra se nesretnim. Tajnovita pojava drugog vida privlači pozornost liječnika, svećenika i filozofa, njome su se bavili stručnjaci s medicinskog i filozofskog fakulteta Edinburškog sveučilišta, ali do sada zadovoljavajuće razjašnjenje nije nađeno. Spomenimo barem neka tumačenja. Njemački filozof Schopenhauer (1788-1860) u pojavi drugog vida nalazi potvrdu svoje teorije o nužnosti svega što se događa. Sve što s pomoću drugog vida unaprijed vidimo izvršava se, kaže on, u svim pojedinostima pa čak i onda kad na sve moguće načine izbjegavamo prilike i okolnosti koje tim pravcem vode. U tim slučajevima baš ono što je po našem mišljenju moralo zapriječiti da se ne dogodi, ono što je bilo unaprijed kazano posluži 25

kao sredstvo da se zbude. Baš kao što čitamo u tragedijama ili povijesti starih naroda da se je nesreća naviještena od proročišta ili sanja dogodila uslijed toga što su ljudi nastojali istu izbjeći. Kao primjere navodi sudbinu kralja Edipa i slučaj lidijskog vladara Kreza. Nužda svega što se zbiva ne bi, po Schopenhaueru, bila slijepa, nego posljedica planskog zbivanja, kao fatalizam neke više vrsti kojeg bismo mogli nazvati i »transcedentnim fatalizmom«. Životni put pojedinca, ma koliko bio zapleten, divna je i skladna cjelina poput dobro promišljena epa. Već kod rođenja svakog pojedinog čovjeka u tančine je određen njegov životni put da bi ga jedna somnambula (mi bismo danas kazali metagnom), silne snage mogla unaprijed kazati (v. Arthur Schopenhauer, Parerga und Paralipomena, glava IV.). 6 6

Parerga-paralipomena (grč. kasniji dodaci, tumačenja). Ovdje je riječ o dodatnim tekstovima uz Schopenhauerovo glavno djelo Svijet kao volja i predodžba - op. B. M. Frederic Myers7 iznosi hipotezu prema kojoj mi vidimo stvari u nekom slijedu, jednu poslije druge, dok su one u stvarnosti ocean istovremenih pojava, pa tako mi subjektivne godine i stoljeća otkidamo ili režemo iz apsolutnog, koje je bezvremensko. Kada je Albert Einstein razradio svoju teoriju relativnosti vremena i prostora, mnogim je parapsiholozima Myersova teorija postala svetinjom. Tako profesor filozofije dr. Joseph Feldmann u svom djelu Oculte Philosophie (Paderborn, 1927.), izdanom uoči smrti, saopćava plod svojih mnogogodišnjih studija u ovom pitanju, te misli da bi kod osoba s osobitim duševnim sposobnostima sadašnje vrijeme obuhvaćalo razdoblje čitava čovječjeg života i da bi u stanovitom času u tih pojedinaca bilo prisutno i ono što je za druge prošlo i buduće. 7

Frederic Myers (1843-1901), profesor filologije u Cambridgeu, pjesnik, spiritist, jedan od najvažnijih pisaca iz područja parapsihologije i spiritizma, član londonskog Društva za parapsihološka istraživanja. Životno djelo Human Personality and Its Survival of Bodily Death (Čovjekova ličnost i njeno preživljavanje nakon tjelesne smrti), ostalo je nedovršeno op. M. M. Možda bi se drugi vid mogao protumačiti ovako: Ljudi koji žive u samoći imaju uže duševno obzorje i zato su njihove predodžbe mnogo snažnije. Priprosti seljaci često misle na smrt i požar. Te dvije predodžbe živo su zacrtane u njihovoj mašti, pa briga koja ih prati lako rađa zlim slutnjama. Katkada neka od tih predodžaba toliko oživi da im se čini da gledaju događaj. Ono što su slutili - vide pred sobom. Njihova je slutnja, dakle, poprimila konkretne oblike. Analogije su poznate svakome. U snovima imamo dojam da se sanjano zaista događa, a sanja se najčešće ono što je u svezi s našim mislima, slutnjama i brigama. Ako je netko od naših dragih bolestan, nerijetko ćemo sanjati da ga vidimo na mrtvačkom odru. A u ognjici čovjek teško razlikuje istinu od onoga što vidi. Tako drugi vid ne bi bio ništa drugo nego živi snovi u budnom stanju ili, drugim riječima, oblikovana slutnja. Uzročnici drugog vida bili bi, dakle, fantazija i čuvstvo, dakako u iznimnim raspoloženjima na koja utječu također samoća i divljina prirode. A kako to da se drugi vid ponekad obistini? Obistini se baš onako kao što se obistinjuju slutnje (predosjećaji). Ako nam je netko blizak ozbiljno bolestan, lako nas spopadnu slutnje da će on i umrijeti. Ako umre, slutnje su se obistinile. A ukoliko se takve slutnje u senzitivnom čovjeku ispremijene u drugi vid, i drugi se vid ispunio. Teško je, vrlo teško točno utvrditi što je vidio onaj koji je doživio drugi vid. Vidio je, primjerice, požar ili mrtva čovjeka, pa ako naskoro negdje u blizini bukne požar ili netko u susjedstvu umre, onaj tko je imao drugi vid uvjeren je da je baš tako on unaprijed vidio, a prije nedovoljno jasni potezi nekako se sami od sebe dopunjuju s novim, stvarnim podatcima. Isto možemo kazati i o slučaju kad netko vidi svoj odar ili svoj pogreb. Možda 26

čovjek još nije svjestan svoje bolesti, ali ona djeluje u njemu i on je nesvjesno osjeća. Nesvjesna se osjećanja izraze slutnjama, slutnje se pak oblikuju u predodžbama, a najobičnija predodžba u smrtnim bolestima je predstava mrtvačkog odra i sprovoda. Kome je fantazija vrlo živa taj može na odru vidjeti i samoga sebe. Takve predodžbe, uzgred kazano, mogu čak i pospješiti smrt, jer je shvatljivo da se poslije takvih doživljaja čovjek ne ćuti dobro, obuzimaju ga mračne misli što ponekad može ubrzati fatalan ishod.

Proročanski snovi Pod vodstvom prof. dr. Dupreta, svjetski poznatog psihologa, osobito zainteresiranog za snove, velik broj psihologa i liječnika proveo je dvogodišnje opsežno istraživanje o formi, sadržaju i značenju sanja. Ispitano je 50.000 osoba, od četverogodišnjeg djeteta do sedamdesetogodišnjeg starca. Istraživači su bih podijeljeni u grupe, svaka sa zadaćom da istraži jednu određenu kategoriju snova. Rezultati, dakako, nisu riješili tajnu sanja, ali su ipak uvelike obogatili naša dotadašnja saznanja. Dio istraživanja bio je usmjeren proučavanju problema tzv. proročanskih snova, te je izdvojeno 800 snova u kojima su s visokim stupnjem vjerodostojnosti osobe u snu predvidjele manje ili više značajna, katkada i katastrofalna događanja. Jedan od najneobičnijih slučajeva bio je san francuskog odvjetnika M. Duvellea, koji je u snu doživio propast Titanica - četiri dana prije negoli se katastrofa (12. IV. 1912.) uistinu dogodila. Odvjetnik je oko podneva prilegao i spavao petnaestak minuta, da bi u snu vidio strašnu paniku na tonućem parobrodu. Svoj neobičan san odmah je ispripovijedao svojim drugovima po zvanju, a svom je liječniku napisao opširno pismo o sadržaju sna. U svibnju 1947. trgovac Leonard Stein iz Mauera kraj Beča sanjao je da prisustvuje jednoj od najpoznatijih konjskih trka u Engleskoj. U snu je vidio imena obaju konja koji su prvi došli do cilja. Probudivši se, zabilježi ta imena na komadu papira te ponovo usne. Kad se po drugi put probudio nije znao što da uradi s tim papirom, štoviše ni svoga rukopisa nije mogao prepoznati. Ipak, tokom dana, ponovo mu se jasno jave sve pojedinosti sna te ih saopči petorici poznanika. Dvije sedmice kasnije na trkama u Engleskoj pobijedila su oba konja koje je Stein bio zapisao (Sudost-Tagespost, 23. XI. 1952.). Vrlo je zanimljiv i ovaj slučaj. Listopada 1900. kapetan Joe Mesquita i posada lovili su ribu u skuneru Mary P. Mesquita blizu sjevernoatlantskog grebena Georges Bank. Mornar Alfred Brown, ujutro 23. listopada, ispripovjedio je kapetanu san koji je usnio tokom noći. U njegovu snu jedan veliki parobrod, naglo izlazeći iz magle, udario je i presjekao Mary P. Mesquitu ostavivši posadu da se utopi. Ništa neobično: ribari u malim skunerima živjeli su u neprekidnoj bojazni da bi im se što slično moglo dogoditi. No, vrijeme je bilo vedro a more mimo, pa je kapetan Joe smirio i Browna i posadu kojoj je sanjač također prenio sadržaj svoga sna. Međutim, sljedeće noći Alfred Brown ponovo je usnio isti san, probudio se i počeo vikati od straha. Tad se već vrijeme bilo pogoršalo, zapuhao je jak vjetar i kapetan je odlučio da skuner odjedri prema luci Glocester. Vjetar se u međuvremenu stišao i Mary Mesquita nije se micala dva dana. Alfred Brown se razbolio i ležao u potpalublju, a tokom noći spustila se gusta magla. Iznenada se začulo trubljenje, a razbuđena posada ugledala je dva svjetla koja su se naglo približavala. Komandant je naredio da se smjesta spuste čamci, ali prije negoli su mornari dospjeli izvršiti zapovijed već je parobrod Saxonia (Cunard Line) udario i presjekao Mary Mesquitu. Posada je u panici ipak uspjela spustiti jedan čamac, utrpati se u nj i udaljiti od brzotonućeg skunera. Saxonia je reflektorima osvijetlila čamac s brodolomcima i uspjela

27

spasiti sve osim Alfreda Browna. Za nj se san pokazao istinitim. Kapetan Joe Mesquita umro je travnja 1933. u dobi od 74 godine. Istražujući duže vrijeme ovaj slučaj ispitivanjem posade Mary Mesquite i Saxonije, Elisabeth Lynch je 1950. u časopisu The Ave Maria, Catholic Home Weekly, Indiana (USA), napisala o tome članak »Glocester Miracle«. Biskup hvarski dr. Andrija Ilić (1827-1887.), višegodišnji profesor dogmatike u centralnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru, običavao se ispovijedati svake subote poslijepodne. Ali, one subote, kada je za vrijeme popodnevna počinka iznenada umro, ispovjedio se ujutro. A noć prije toga, dok je biskup još bio posve zdrav, Tereza Obuljen8, tada starješica benediktinskog samostana u Hvaru, vidjela je u snu kako kroz vrata biskupske palače kreće prema crkvici Uznesenja Marijina povorka bijelo odjevenih ljudi s gorućim voštanicama u ruci. San je Terezu Obuljen duboko potresao, jer je u njemu prepoznala nagovještaj biskupove smrti. Ujutro, čim se ustala, brzojavila je u Pompej da se održi devetnica za zdravlje biskupovo. Andrija Ilić je, međutim, kao što rekosmo, istog poslijepodneva preminuo (v. II Sacro Speco di San Benedetto di Subiaco, god. XXXIII., br. 5, str. U). 8

Tereza Obuljen (1828-1917), benediktinka uzorna života, vodila pune 54 godine hvarsku opatiju, obnovila samostan sv. Andrije u Rabu - op. M. M. Golem je broj takvih slučajeva koji mogu zbuniti naš duh, ali zacijelo bi se nakon točnije analize mnogi od njih mogli svesti na vjerojatna nagađanja podsvjesnih sila prije nego na neobičnu sposobnost predviđanja. Uostalom, s velikom je sigurnošću utvrđeno da čovjek obično sanja o doživljajima vezanim za njegov životni djelokrug i za njegove duhovne misli. Navještaji budućih događaja u snovima često su uopćeni u svojim opisima, a odnose se obično na sadržaje vrlo vjerojatne ili lako moguće. Nadalje, s navještajem budućnosti u snovima slaže se često tek događaj uopće, a ako se koja pojedinost podudara čini nam se često to tek kao slučaj, pogotovu ako se uzme u obzir da se druge pojedinosti u istom navještaju samo djelomično podudaraju ili se pak ne podudaraju uopće. Osvrnut ćemo se, primjera radi, na samo dva od netom ispričanih snova. Zar nije odvjetnik Duvelle, onih dana kad se Titanic spremao na svoje prvo putovanje natječući se za »plavu vrpcu« u brzini, lako mogao promišljati kako će kapetan Titanica, da skrati put do New Yorka, krenuti put sjevera (putovanje po ortodromi - op. B. M.) i tako se izvrgnuti pogibelji sudara s kojim od ledenih brjegova koji u to doba godine lutaju sjevernim morima, te zar onda takvo razmišljanje nije moglo biti prirodnim (shvatljivim) uzrokom njegova sna? A zar Tereza Obuljen nije mogla biti zabrinuta za zdravlje svoga biskupa i stoga u snu predvidjeti njegovu smrt? A vrlo je vjerojatno da je ona, kad je već brzojavila u Pompej, svoj san i biskupu priopćila, što je preuzvišenog Ilića moglo uzrujati i pospješiti njegovu smrt.

Proricanje budućnosti Na temelju marno sakupljenih podataka u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata utvrđeno je da oko 25.000 gatara radi u samom New Yorku. Među njima su oni koji zarađuju velike svote po gospodskim apartmanima i oni koji love male ribice u siromašnim gradskim četvrtima. Svima je posao vrlo unosan: i onima koji pišu traktate o tom pitanju, kao i starim krezubim babama koje se smatraju osobito sposobnim i proriču budućnost uskom krugu 28

poznanika. Računa se da se na taj način u New Yorku godišnje izmuze oko 25 milijuna dolara. Slične su prilike i u drugim američkim velegradovima, kao i na mjestima gdje se okuplja bogat svijet radi ljetnog odmora ili zimskih športova, pa i u naseljima radnika koji mukom zarađuju svagdanji kruh. U Sjedinjem Američkim Državama ima oko 250.000 gatara. U samo godini dana 1,300.000 slušatelja radija tražilo je i dobivalo odgovore od danas pokojne Evangeline Adams, a proročici Dolores obratilo se još milijun i pol radio-slušatelja. Kad bi se prikupili podatci o ovom pitanju u Europi, rezultat bi, po svoj prilici, bio vrlo sličan. Ali ne samo danas, nego kroz čitavu povijest čovječanstva, i primitivni i kulturni narodi nastojali su na svaki način razgrnuti veo koji im prikriva budućnost. Evo dva primjera iz naše povijesti. U najstarijem hrvatskom diplomatičkom spomeniku, spisima Saksonca Gottschalka, koji je kao izbjeglica živio na dvoru kneza Trpimira, spominje se i Trpimirov navalni rat s Bizantom (846-868). Tu Gottschalk očituje svoje praznovjerje kad kaže da se vidjelo da će Trpimir pobijediti, jer da su konji stupali veselo s pobjedničkim kretnjama. Trpimir je zaista pobijedio bizantsku vojsku i Gottschalk kaže: »Sicque mox contigit« (A tako se doskora i dogodilo), tj. zbilo se ono što su konji nagoviještali. Ratno je područje bilo negdje oko Splita i Klisa (v. Lovre Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, poseban otisak rasprave iz Bogoslovske smotre, br. 4,1932.). U Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu čuva se rukopis Sibile9 ili knjige gatalice Katarine Zrinski. To je najstarija knjiga te vrsti u našoj literaturi što je, barem do sada, poznamo. Zagrebački kanonik dr. Ljudevit Ivančan našao ju je kod Nikole pl. Mixicha od Lukavca u sv. Heleni i objelodanio u Vjesniku zemaljskog arhiva, godište VIII, 1906., poprativši je učenim kritičkim uvidom. Knjiga ima 47 listova od 41/29 centimetara, dakle folio-format, i tvrdo je uvezana. Osam listova posve je praznih. Na unutarnjoj strani korica napisala je sama vlasnica knjige: »1670. na 2. aprila u Čakovcu«. Kao što je poznato, to su bili najkritičniji dani za obitelj Zrinski. Da je knjiga mnogo rabljena, dokazuje i to što je hrbat poderan, a listovi zamrljani od znojnih ruku. Knjiga se dijeli na dvanaest poglavlja. Svakom poglavlju na čelu, u osmokutnom medaljonu, naslikana je po jedna Sibila. Sve su Sibile odjevene u fantastično odijelo, raspuštene kose, glave su im urešene nojevim perjem a u rukama svaka nosi po jedan simbolični znak: janje, lovoriku, tobolac, strjelicu, barjak s križem, baklju, zvijezdu itd. Svaka Sibila daje 37 odgovora na dotične upite u 37 kvartina. 9

Sibila (Sybilla), proročica boga Apolona - op. M. M.

Gatalica grofice Katarine nije izvorno hrvatsko djelo. Prijevod je to Fortune, izdane na mađarskom jeziku 1594., a sastavljene po njemačkim uzorima. Ilustracije su nešto slobodnije izrađene, ali je hrvatski slikar uvelike natkrilio mađarski original. Tko je knjigu preveo na hrvatski jezik, ne zna se. Po pravopisu, jezičnim oblicima i neobičnim riječima s velikom bi se vjerojatnošću moglo ustvrditi da je prevodilac bio Petar Zrinski, suprug Katarinin. Na čakovečkom dvoru bavili su se prevođenjem u zimsko doba, kada se nije ratovalo ni putovalo, pa je za taj posao ostajalo dosta vremena. Svi slojevi društva traže savjeta u knjizi gatalici. Jedan pita kako će se obogatiti, drugi kako će dospjeti do visoke časti, treći kako će se bogato oženiti ili udati, četvrti kako će zadobiti žuđeno srce. Žene pitaju Sibilu da li će imati djece, je li joj muž vjeran. Neki traže odgovora kakvu će službu uzeti, kojega se zvanja prihvatiti, a svi s glavnom namjerom da se obogate i uživaju. Glavni smjer ide za tim da čitatelja skloni da se u Boga uzda i samo od njega očekuje vječnu i vremenitu sreću, ali pisac rabi proste izraze, mjestimice krupne i uprav opscene.

29

Ne treba imati duboku pamet, a da se odmah ne uvidi kako se na temelju živahnog kasa konja ili s pomoću knjige gatalice ne da ništa predvidjeti. Ali i da živi gatar može teško nešto pametna unaprijed reći, nije teško razumjeti. Već je u uvodu ove radnje naglašeno da su parapsihološke sposobnosti vrlo rijetke, stoga treba sa skepsom primati izjave profesionalnih proroka i proročica, koji često pripadaju istoj klasi i istoj rasi. U ovim pitanjima treba biti vrlo oprezan, jer se nešto može predvidjeti na temelju već postojećih činjenica, a često se upotrebljavaju dvosmisleni izričaji. Naprotiv, proroštvo u užem smislu točan je i siguran navještaj događaja u budućnosti, koji ovisi o slobodnoj odluci volje Božje ih čovječje, a ne može se predvidjeti na osnovi postojećih uzroka. Da bi se utvrdilo proroštvo, treba, prvo, znati kada je proročki izvještaj izrečen i kako je izrečen, onda valja ustanoviti da li se događaj točno onako i u ono vrijeme dogodio kako je prorečen, premda je bio ovisan o odluci volje, Božje ih čovječje. Proroštvo je čudo u redu umne spoznaje i mi ga, s pravom, pripisujemo natprirodnoj pomoći Božjeg sveznanja kojemu ništa nije skriveno, ni u prošlosti, ni u sadašnjosti, ni u budućnosti, pa ni ono što ovisi o slobodnoj odluci ljudske volje. Razmotrit ćemo nekoliko metoda s pomoću kojih se misli da se može čitati budućnost. Na prvom mjestu među tim metodama nalazi se astrologija. Na osnovi položaja zvijezda u času čovjekova rođenja hoće neki da se može, barem u grubljim crtama, predskazati tok čovječjeg života. U svakodnevnom razgovoru nerijetko se čuju izričaji: Rodio se pod ne/sretnom zvijezdom. Astrologija (od grč. astron = zvijezda i logos = nauka) u najstarije vrijeme značila je naprosto učenje o zvijezdama. Tek pod kraj staroga vijeka ta riječ dobiva značenje: proricanje budućnosti na osnovi položaja zvijezda u određeno vrijeme. Astrologija u tom značenju potječe iz Mezopotamije, gdje su prvo nesemitski Sumerani, a potom semitski narodi Asirci i Babilonci obožavah nebeska tijela. Grci su se, kao izvanredno racionalan narod, dugo opirali astrologiji, tom orijentalnom misticizmu, premda su astronomsko znanje crpili od Babilonaca i Asiraca. U klasično grčko doba nema ni spomena o astrologiji. Prvo djelo u kojem je astrologija prikazana grčkim jezikom bilo je djelo babilonskog svećenika Berosa o povijesti Babilonije, napisano u 3. stoljeću pr. Krista. U klasično rimsko doba rugaju se, doduše, Ciceron i Horacije astrolozima, ali je za vrijeme rimskih careva sve prožeto vjerovanjem u moć zvijezda, tek što se filozofske škole epikurejaca i skeptika protive tom praznovjerju. Kada je u 2. stoljeću pos. Krista najveći astronom starog vijeka, Klaudije Ptolomej, nakon velikog astronomskog djela Almagest, napisao Tetrabiblos, djelo u četiri knjige u kojem je htio prikazati astrologiju kao neku vrst astrofizike, tada je i zadnji otpor protiv astrologije morao pasti. Propast grčke i rimske kulture, za seobe naroda, zaustavio je napredak znanosti, ali i širenje ovog praznovjerja. No, čim se koncem 8. st. počela gajiti astronomija, i astrologija je našla svoje mjesto. A kad su Arapi, zavladavši velikim dijelom Sredozemnog mora, preuzeli grčku znanost, uz astronomiju razvila se i astrologija. Preko Arapa astrologija je prodrla i u Europu te već u 12. st. pojedini gradovi i vladari, naročito u Italiji, imaju astrologe od kojih traže savjete. U 15. i 16. st. astrologija je na vrhuncu svoje moći. Čak i veliki astronom Johannes Kepler, koji je otkrio zakonitosti kretanja nebeskih tijela, u Grazu 1600. izdaje astrološke kalendare, a u Pragu pravi horoskope (grč. hora = sat, skopeo = gledati; proricanje budućnosti čovjeku gledajući na uru kad se rodio). Racionalizam 18. i 19. st., praćen napretkom fizikalnih znanosti, obezvrijedio je astrologiju, tako da se o njoj nije moglo ozbiljno govoriti. Tek nakon Prvog svjetskog rata, kad je opća kultura pala, porastao je interes za astrologiju, posebno u Njemačkoj, gdje izlaze brojne astrološke knjige s naputcima i horoskopima. U naše vrijeme, kako nam svjedoči jedan od najuglednijih suvremenih kulturnih povjesničara, Nizozemac Huizinga (1872-1943), profesor sveučilišta u Leydenu, jedno od 30

najpoznatijih zrakoplovnih društava na svijetu, traži od zrakoplovaca, uz ispit i liječnički pregled, još i da predoče svoj horoskop (U sjeni sutrašnjice, Kriza suvremene kulture, Zagreb, 1944., str 145/146.). Hugh Redwald Trevor-Roper u knjizi Posljednji dani Hitlera (Zagreb, 1951.) piše da je Gobbels, vrativši se 13. travnja 1945. s istočnog fronta, gdje je kao svake sedmice držao govore trupama, zatekao Berlin teško bombardiran, a kancelarije Reicha i hotel Adlon u plamenu, saznao za smrt Roosevelta te odmah telefonirao Hitleru rekavši: »Moj Fuhreru, čestitam Vam, Roosevelt je mrtav, a u zvijezdama je zapisano da će druga polovica travnja biti prekretnica za nas. Danas je petak, 13. travnja, to je točka-prekretnica!« Ali nisu nacisti bili jedini koji su vjerovali u zvijezde. I Hitlerova opozicija vjerovala je da zvijezde predviđaju kako će upravo oni srušiti nacizam, to je izjavio predsjednik senata Kamcke, a zabilježio Ulrich von Hassel u dnevniku Von anderen Deutschland. Astrološka znanost tako je iznevjerila i naciste i njihovu opoziciju, jer zna se kako je srušen nacizam. I napokon spomenimo i to da od 1951. talijanski radio svake večeri donosi horoskop za dotični i sljedeći dan.10 10

A kakva je danas situacija glede popularizacije astrologije/ doslovce u svim medijima, o tome je, valjda, suvišno trošiti riječi. Najezda opsjenara - op. B. M. U šestoj glavi VII. knjige svojih Ispovijesti Sv. Augustin (354-430), koji se i sam tom »kaldejskom mudrošću« dugo bavio, ludost astrologije dokazuje ovako: »Firmin, čovjek odlično izobražen i vješt govoru, pitao me kao svog prijatelja za savjet u nekim stvarima s kojima je uvelike vezao svoje svjetovne nade: što se meni čini o tome prema njegovim konstelacijama. Ja, međutim, koji sam već u toj stvari stao naginjati k Nebridijevu mišljenju (o njemu piše Augustin u Ispovijestima, poglavlje 3., knjiga IV., da je bio mladić vrlo dobar i vrlo čist te da se podsmjehivao toj gatalačkoj mudrosti, op. M. M.), nisam doduše odbio da mu prigledam konstelacije zvijezda i da kažem što mi je, onako, palo na pamet. Ali dodadoh da sam gotovo uvjeren da je sve to smiješno i nevrijedno. Tada on meni pripovjedi da mu je otac čitao mnogo knjiga o tome i da je imao prijatelja s kojim se zajedno oduševljavao za te stvari. Obojica raspaljivahu svoje srce jednakim marom i trudom na tim ludostima, tako da su pazili i na pojave rađanja kod nekih životinja koje bi se okotile u kući bilježeći položaj zvijezda kako bi, tobože, sabirali iskustva za tu znanost. Tako je on pripovijedao da je čuo od svog oca ovo: Kad mu je žena kao trudna nosila samog Firmina u isto je vrijeme jedna služavka onog očeva prijatelja bila u istom stanju. To nije moglo ostati nepoznato gospodaru koji se zamjernom marljivošću brinuo da zna kad će mu se i kuja ošteniti. Tako se, eto, slučilo da dok je jedan kod svoje žene a drugi kod služavke s velikim oprezom brojio dane, sate i minute najpomnijim zapažanjem: i dogodilo se da su obje žene rodile u isto vrijeme, tako da su morali zabilježiti iste konstelacije sve do najmanjih sitnica uz rođenje jednoga i drugoga, jedan uz rođenje svoga sina, drugi uz rođenje svoga roba. Jer kad su žene stale rađati, javili su obojica jedan drugome što se u njihovoj kući događa. Odrediše koga će odaslati jedan drugomu da podjedno svakom bude javljeno što se narodi. A da se to odmah dojavi lako su postigli jer su bili gospodari u svojoj kući. I tako se, reče, ona dvojica što bijahu odaslani susretoše u istim razmacima od kuće. Ni jedan od njih nije, dakle, smio ubilježiti ni drugi položaj zvijezda ni drugi broj minuta. Pa ipak, Firmin je rođen u bogatoj kući, prolazio je kroz život sjajnim putevima, rastao u bogatstvu, uzdizao se u častima. A onaj rob osta u službi gospodara, nikako ne omekšavši jarma svog položaja, kako reče onaj koji ga je poznavao. Kad sam ja to čuo i povjerovao, jer mi je pripovijedao vjerodostojan čovjek, slomi se sva moja upornost. Uzeh stoga Firmina odvraćati od te znatiželje, govoreći: Da pogodim istinu, nakon što razmotrim konstelacije, morao bih, dakako, tamo vidjeti da su njegovi 31

roditelji prvi među jednakima, da su odlična familija u rodnome mjestu, da mu je podrijetlo plemenito, odgoj valjan, a naobrazba visoka. A kad bi me i onaj rob zapitao da i njemu istinu kažem iz tih istih konstelacija, jer su i njegove baš isto takve, ja bih opet tamo morao vidjeti jednu prostu obitelj, ropski položaj i drugo koješta posve drugačije od onog prvog. Otkuda pak to da drugo nešto govorim, ako istinu govorim, dok gledam jedno te isto? Ako bih pak isto govorio, govorio bih krivo. Otuda posve sigurno slijedi da ono što netko istinita kaže gledajući konstelacije ne biva od nekog umijeća, nego od slučaja. A što se krivo kaže, nije zbog nepoznavanja umijeća, nego jer slučaj vara. Tu sam si otvorio put. Da mi ne bi netko od onih budala što su tjerali taj zanat, a koje sam već želio napasti, ismijati i potući, predusreo tim: kao da je Firmin meni ili otac njemu krivo pripovijedao stvar, ja sam o tome dalje razmišljao i obratio pažnju na rođenje blizanaca. Obično oni dolaze iz utrobe na svijet jedan iza drugoga tako da se onaj kratki vremenski razmak, kolikogod govorili da ima važnost u stvari, ipak ne uhvati ljudskim opažanjem. Ne može se također potpuno obilježiti znakovima, koje valja astrologu ispitati, da uzmognemo poreći istinu. Zato to neće biti istina. Jer, zavirujući u iste bilješke, morao bih isto reći za Ezava, kao i za Jakova, a njihova sudba nije bila jednaka. Krivo bih, dakle, rekao. Ili, ako bih rekao istinu, ne bih smio reći isto, dok bih, međutim, jedno te isto gledao. Ne bih dakle rekao istinu zbog umijeća, nego - slučajno.«11 11

Logičnom zaključivanju Sv.Augustina, osnaženom uz to i odgovarajućim eksperimentom, jedva da bi se i danas moglo išta dodati ili oduzeti - op. B. M. Ne samo u Ispovijestima, nego i u svom djelu De civitate Dei (O državi Božjoj), u knjizi V. poglavlje, 1-7, dokazuje Augustin neosnovanost astrologije. Svi blizanci, kaže on, iako se nisu baš u isti čas rodili, a ono su se u isti čas, dakle pod istim konstelacijama, začeli, pa bi njihova sudbina morala biti ista ili barem slična, a ona je čestokrat i te kako različita. Kao primjer kako bi se mogao ishitriti neki horoskop, evo ulomka iz Trimalhionove gozbe Titusa Petroniusa Arbitera12 (Zagreb, 1951., s latinskog preveo Nikola Šop): »Dragi moji gosti, sad vam mogu protumačiti kakva značenja ima ona kuglasta zdjela koju ste malo prije vidjeli. Ona predstavlja nebeski svod, na kojem vlada dvanaest bogova. Na njemu se javlja isti broj znamenja, uvijek jedno za drugim. Pojavi li se sazviježđe Ovna, svi koji se rode pod tim znakom postaju vlasnici mnogobrojnih stada i obilja vune. Oni su, usto, grube naravi i prija im da nekoga iznenade. Toga se dana najviše rađaju učenjaci i glumci. Kad zatim cijelo nebo osvane u znaku Bifea, onda se rađaju razbijači, stočari i izjelice. Pod znakom Blizanaca rađaju se oni koje strast mori i pri najtežim poslovima. A što se mene tiče, ja sam ugledao svijet pod znakom Raka. Stoga sam, takorekuć, stonog i velika bogatstva imam i na kopnu i na moru, kao rak koji se klatari čas amo, čas tamo. U znaku Lava rađaju se sladokusci i tirani, u znaku Djevice mekušci, strašljivci i robovi u okovima, pod znamenjem Vage mesari, spravljaoci mirisa i svi drugi koji ne mogu bez vage; u znaku Škorpiona - trovači i ubojice; pod Strijelcem - razroki, koji gledaju ovo, a uzimlju ono; pod Jarcem - teški rabotnici kojima ruke i noge očvorugave od naporna rada. U znaku Vodenjaka rađaju se birtaši i glupači, kojima je glava kao bundeva. I na kraju krajeva pod znakom Ribe rađaju se kuhari govornici. Tako se, eto, vrti svijet kao žrvanj u mlinu i pod svakim okretajem uskrsne po koja nesreća, pa bilo to da se čovjek rodi ili umre.« 12

Petronije Arbiter, rimski pisac (? - 66), živio na Neronovu dvoru; pavši u nemilost, ubio se prerezavši žile. Trimalhionova gozba (večera) fragment je većeg djela, a pronađen je 1650. u Trogiru - op. B. M.

32

Ako su riječi Trimalhionove neskriveno rugalačke, evo jednog ozbiljnog horoskopa napisanog za Ivaniša Korvina (naravnog i jedinog sina kralja Matije Korvina), hercega i bana hrvatskoga: »Kad je herceg Ivaniš 2. travnja 1485. navršio dvanaestu godinu, sastavio je neki nepoznati nam dvorski astrolog dvije astrološke tablice (horoskope), koje se i sad čuvaju u sveučilišnoj knjižnici u Krakovu. Svaka tablica prikazuje četvorinu opasanu s dvanaest trokuta koji predstavljaju dvanaest dnevnih ura. U trokutima su zabilježene zvijezde stajaćice i ophodnice. Tako prikazuju tablice smještaj nebeskih tijela u godini rođenja Ivaniševa, a onda opet na početku trinaeste njegove godine. U doba rođenja Ivaniševa gospodovali su planeti Mars i Merkur, a na početku trinaeste godine njegove, ophodnice Jupiter i Satum. Uz prvi horoskop imade tumač gdjeno se hercegu naviješta 'najveća vlast, bezbroj imanja, nečuvena odlikovanja, nasljedstva u očevim posjedima', kao i 'vjenčanje s odličnom ženom'. Drugi horoskop proriče da će se sve to naskoro ostvariti« (Klaić, Povijest Hroata, svezak II., str 149). Međutim, poslije smrti kralja Matijaša (6. travnja 1490.), dana 15 srpnja 1490. proglašen je kraljem ugarskim Vladislav Jagelović, kralj češki, a ne Ivaniš Korvin, herceg hrvatski. Popunjajući izgubljeno XIV. pjevanje Gundulićeva Osmana, Ivan Mažuranić lijepo je napisao: I premda se kada i zgodi, bi li znanje, bi li sreća, da buduće vrijeme usplodi što kom zvijezda dat obeća: ali 'e plahos crv da trudi vidjet Višnji što mu odluči, hteč iz tmina u kijeh bludi vječne sude da prouči. (Kitice 7. i 8.) Drugi, vrlo raširen način čitanja budućnosti jest kiromantija, proučavanje dlana ruke (grč. heir = ruka, mantis = gatalac, vrač). Profesor W. Stirling, dekan medicinskog fakulteta sveučilišta u Manchesteru, odnošaj crta ruke prema karakteru i budućnosti prikazao je ovako: »Kiromantija je apsolutna glupost. Ništa u toj nauci ne zaslužuje da se posebno promatra. Pogledajte dlanove svojih ruku i naći ćete neke karakteristične linije. Te crte, takozvane linije života, srca, glave, Venerin brijeg, poprečne linije na vašim zglobovima, što mislite da znače? One nisu drugo nego pregibi ili nabori nastali zbog rada naših mišića. Linija srca, na primjer, posljedica je pregiba četiriju prstiju, a linija života posljedica rada palčeva. Sve te linije nisu nego karakteristični pregibi i vi možete naći iste takve na dlanovima orangutana. Čovječanstvo se danomice izvrgava ruglu zato što ne poznaje elementarne činjenice fiziologije« (August Thomen, II dottore non crede, talijanski prijevod, izdanje Corbaccio,1941., str 253-255). Vrlo lako mogla bi se prikazati i ludost aritmomantije, vraćanja iz brojeva13 i onomomantije, vraćanja na temelju imena ili prezimena koje netko nosi, ali unatoč tomu bit će ljudi koji će u to vjerovati, jer je praznovjerje suveren u čijem carstvu sunce nikada ne zapada, čitav je ljudski rod njegov podanik. 13

Predviđanje budućnosti s pomoću brojeva, primjerice broja slova u imenu i prezimenu, danas je odbacilo mantiju i zaogrnulo se logijom: od aritmomantije postala je numerologija, a žreci tog učenja svakodnevno nam se u nešto kasnije večernje sate smiješe sa TV-zaslona, spremni da nam smjesta proreknu što nas čeka - op. B. M.

33

U Berku, južno od Vukovara, iskopan je u drugoj polovici 19. st. zdenac, o kojem Mihovil Pavlinović piše: »Gospa Iločka, to je ime čudotvornom izvoru, kojega je prvo tovarnički svinjar opazio na drumu godine 1865., a drugi, opet, po naredbi Majke Božje, pronađeni izvor ogradi, te nakon toga mnogi hodočasnici nadvirujuć se nad izvor i Gospu zazivajući, da vidi u vodi ko u zrcalu njezinu sliku modro-bijelo odjevenu« (Puti, 1867. / 75., Zadar, str. 32.) Navest ćemo i dva primjera iz stare grčke povijesti. U Patrasu bilo je glasovito svetište božice Demetre. Dolazili su tamo bolesnici da pitaju koja im je bolest i kako da je liječe. Da bi službenik tog svetišta odgovorio na postavljena mu pitanja, on bi spustio na vodu komad zrcala i potom duže vremena buljio u zrcalo. Tako je zapadao u trans. I dok je tako bio izvan sebe, jedan, ma koliko neznatan svjetlosni nadražaj omogućavao mu je da u slici vidi traženi odgovor. Ovakvo gatanje i proricanje budućnosti naziva se katoptromantija (grč. katoptron = zrcalo). U šumi Dodone u Epiru, na brdu Tomarosu, 500 metara nad morem a 18 kilometara od grada Janine, bilo je glasovito svetište Zeusovo, uz Delfe prvo svetište Grčke. Prijestolje Zeusovo bilo je u deblu jednog starog hrasta, a iz podnožja toga hrasta izvirao je potočić. Službenik svetišta prisluškivao je šuštanje hrastovih grančica koje na toj visini nisu nikada potpuno mirovale, prisluškivao je i žubor potočića. Ti neznatni slušni nadražaji bili su povodom da čuje odgovore na postavljena pitanja. U kasnija vremena služio se i jednim drugim sredstvom. Stanovnici Krfa darovali su Dodonskoj šumi osobiti dar: dva umjetnički izgrađena stupa koja postaviše jedan tik uz drugoga. Na jednom stupu stajala je izdubljena mjedena ploča, a na drugom kip mladića s bičem u ruci. I najmanji povjetarac micao je bičem, pa je bič lagano udarao po mjedenoj ploči. Blagi slušni nadražaji, nastali uslijed titranja mjedene ploče, omogućavali su službeniku svetišta da odgovara onima koji su mu postavljali pitanja. Nema sumnje da sva nabrojena, a i druga praznovjerja, kao i svaka zabluda ljudskog uma, sadržavaju i nešto istine, jer se ljudski um može varati samo speciae veri, tj. s nečim što je bar donekle u srodstvu s istinom te nosi koju njezinu crtu. Činjenica je da neki gatari ipak koji put saopće posjetiteljima ono što oni nisu mogli znati, a često i nešto što se odnosi barem na bližu budućnost. Takvi rijetki gatari su ljudi osobitih sposobnosti, metagnomi, o kojima je već bilo riječi. Oni se služe gledanjem u dlan ruke, u igrače karte, talog kave i si. jedino zato da zapadnu u trans (od lat. trans = prijeko), stanje koje podsjeća na laku hipnozu, o čemu će biti više riječi u poglavlju o spiritizmu. Ali, budući da je trans takvo stanje u koje ne može po volji i najbolji metagnom svaki čas doći nema nikakva smisla da ga se sili, da za neku određenu novčanu ili drugačiju nagradu, dnevno i po više puta dolazi u takvo, paranormalno stanje. Ponekom metagnomu uspije koji put da čita tuđe misli i da vidi ono što se događa negdje daleko. Predskazati bližu budućnost mogao bi metagnom jedino ako su događaji međusobno povezani tako da jedan iza drugog slijede onako kako posljedica dolazi iza svog uzroka. Glasovita delfijska proročica nije mogla unaprijed reći lidijskom kralju Krezu ishod njegova rata s Perzijancima, jer je ishod svakog rata rezultat nebrojenih i nepredvidivih komponenata. Zato mu je dvosmisleno odgovorila da će, uzvojuje li na Perzijance, razvaliti veliku državu. Kad je Krez, izgubivši rat, okrivio proročište što mu je dalo lažno proroštvo, odgovoriše mu delfijski svećenici da nije krivo proročište, nego on sam. Jer, Krez je zaista srušio državu, ali ne perzijsku, nego svoju (Herodot, Povijest, knj. I.,gL 53., 86. i 90., prijevod Augusta Musića, Zagreb, 1887.). Najtragičnija od svih čovjekovih slabosti nesumnjivo je njegova potpuna nesposobnost predviđanja, koja je u oštroj protivnosti s tolikim njegovim darovima, vještinama i znanjima.

34

Vidovitost Definicija i uvodne napomene Slovenski jasnovidnost, francuski clairvoyance, njemački Hellsehen Vidovitošću nazivamo stjecanje (sa)znanja o stvarima ili događajima bez prenošenja informacija uobičajenim osjetilima. Potrebno je odmah upozoriti na razliku između vidovitosti i telepatije. Kod telepatije informacija se prenosi od osobe do osobe bez pomoći uobičajenih osjetila, dok je kod saznanja stečenog vidovitošću isključeno djelovanje tuđe svijesti. Dakako, u brojnim slučajevima teško je razlučiti do koje se mjere izvanosjetilna spoznaja može pripisati fenomenu vidovitosti ili, pak, telepatskom prijenosu informacija. Ako vidovita osoba stječe saznanja o predmetima u neposrednoj blizini, primjereno je govoriti o kriptoskopiji (grč. kryptos - sakriven, skopeo - gledati). Ako su, međutim, događaji o kojima saznajemo udaljeni, riječ je o telesteziji (grč. tele - daleko, aistanomai - gledanje), odnosno o teleakroaziji (grč. tele - daleko, akroasis - slušanje). Vidovitosti je donekle blizak i fenomen tzv. psihometrije. Sustavnim eksperimentiranjem s vidovitošću kriptoskopskog tipa prikupilo se uvjerljive dokaze o postojanju izvanosjetilnog zapažanja.

Kriptoskopija Medicinska akademija u Parizu raspisala je godine 1838. nagradu od 3.000 zlatnih franaka onome »tko dokaže da se može čitati bez svjetla, bez dodira i bez upotrebe očiju«. Komisija od sedam članova, pripadnika akademije, nadgledala je pokuse. Na natječaj su se prijavila tri ozbiljna natjecatelja. Prvi, dr. Pigeaire, došao je iz Montpelliera sa svojom jedanaestogodišnjom kćeri, vidovitost koje su mnogi hvalili. Kazao je: »Učinite moju kćer slijepom i ona će čitati«. Unatoč tom uvjeravanju, dr. Pigeaire nije se mogao sporazumjeti s komisijom o načinu kako zapriječiti da svjetlost dođe do vidovite djevojčice. Zato se pokusi s njom nisu ni izveli. Drugi koji se prikazao bio je dr. Hublier, liječnik iz Bordeauxa, koji je doveo u Pariz navodno vidovitu neku ženu. Ona je, tobože, imala moć da čita iz zatvorene knjige. No, zatečena je u prijevari: zahtijevala je da je neko vrijeme ostave samu s knjigom za čitanje a u jednom momentu, zaklonjena od svakog nadzora, prepisala je olovkom na sitnom komadiću papira mjesto koje je trebala nešto kasnije pročitati. Dr. Hublier priznao je da je i sam bio prevaren od te žene i ona se više nije pojavljivala pred komisijom. Razočarani Hublier uputio je tada dr. Frappartu, koji je otkrio varku, pismo: »Moj vrlo poštovani kolega, ja sam poražen, izmrcvaren i posramljeni svime što ste mi jutros pokazali. Četiri godine lukavstva! Koja smiona ustrajnost! Oh, ta gospođica Emilija je majstorica, no Vi, koji ste također majstor, razotkrili ste je u četiri dana. Zahvaljujem Vam i čestitam Vam na tome. Ne tražim od Vas šutnju, niti da me štedite, naprotiv, udarite po meni, jer, kao što ste rekli, prije nego istina pobijedi ona zahtijeva mučenike i žrtve. Ipak, ne znam da li još u što vjerujem, osjećam potrebu da se saberem. Vaš zahvalni kolega Hublier, D. M. P.«

35

Napokon, i treći natjecatelj, dr. Teste, pretrpio je sličan neuspjeh. On se hvalio da ima jednu žensku osobu koja može čitati pismo ili štampanu stvar zatvorenu u staklenci, ako je prethodno hipnotizira. To je bilo baš ono što se tražilo. Uvjeti su bili tako jasno postavljeni da nije trebalo ni raspravljati ni čekati. Evo rezultata. Kad je komisija došla u salon dr. Testea, on je ženu uspavao s pomoću dvadesetak pokreta rukom. Zatim joj je dao kutiju koju mu je taj čas pružio predsjednik komisije i zapitao bi li mogla čitati ono što je u kutiji. Ona odgovori potvrdno. Kad ju je zapitao koliko joj vremena treba, ona odgovori: »Deset minuta«. A govorila je toliko sigurnim glasom da su svi bili uvjereni da će od toga nešto biti. Međutim, somnambulizirana žena počela je motriti kutiju i okretati je među rukama, da bi, za vrijeme tih pokreta, razderala jednu traku kojom je kutija bila zalijepljena. To je bilo primijećeno i pod takvim okolnostima pokus nije daleko dopro. Zabuna žene izgledala je sve većom, uzalud se gubila u, barem naizgled, napornom nastojanju. Dužina napisanih redaka, a bili su to stihovi, nije ispunjala cijelu dužinu kutije, velik je bio razmak bijelog papira i baš na taj slobodni, neispisani, prostor bili su naročito usmjereni pažnja i prst ispitivane žene, koja kao da je htjela sricati na mjestu gdje nije bilo nikakvih slova. Osim toga, bila je najavila da će moći čitati za deset minuta, a ona se mučila gotovo cijeli sat. Hipnotizer je upita koliko redaka ima u kutiji, a ona odgovori da ih ima dva. Požurivši je da čita, žena najavi da vidi riječ nous (hrv. mi), a malo zatim izgovori riječ sommes (smo). Na kraju, kad je žena izjavila da dalje ne može čitati, kutija joj je uzeta iz ruku, hipnotizer je prekinuo san i žena je napustila salon. Zatim je kutija otvorena u prisutnosti dr. Testea. Komad tiskanog papira koji je bio u njoj sadržavao je šest stihova uzetih iz Marijeva govora, koji je vikont Leprevost d Iray, član Akademije za arheologiju i staru povijest, imitirao prema Saustiju, iz njegova rata protiv Jugurte. U tih šest stihova nisu uopće dolazile riječi nous i sommes. Kako je vidljivo, teško da je i bilo veći neuspjeh doživjeti: somnambula je vidjela dva retka ondje gdje je bilo šest stihova, vidjela je dvije riječi, ali u tih šest stihova baš tih riječi nije bilo. U 19. st. ima još brojnih slučajeva u kojima je otkrivena prijevara. Međutim, nešto kasnije, utvrdilo se da u toj stvari može biti i nešto istine. Charles Richet (1850-1935) je eksperimentirao s brojnim osobama poduzimajući vrlo stroge mjere opreza da bi se izbjegla kakva prijevara. Za pokuse upotrebljavala su se, među ostalim, tek poštom pristigla neotvorena pisma, igraće karte, crteži i sl. Svaki od tih predmeta nalazio se u posve neprovidnim obvojima. Od 5.000 pokusa uspjelo ih je tek 200, dakle 4%. Evo jednog od tih uspjelih. Profesor Richet je sjedio sam u svojoj sobi, vrata su bila zatvorena, zrcalo udaljeno. Tada je na komadu papira narisao krug sa zupcima naokolo, crtež zatvorio u debelu oklopnicu i podvukao je pod pisaću mapu. Vidovita je osoba čekala u jednoj podaljoj sobi i na zvuk zvonca stupila u sobu ispitivača praćena od brojnih liječnika-svjedoka koji su čekali na hodniku. Da bi se isključilo prenošenje misli, vrata su otvorili izvana, a profesor Richet sjedio je leđima okrenut vidovitoj osobi koja je, približivši se stolu metar-dva, smiješeći se rekla: »Krug okružen malim crticama«. Kad je Richet objelodanio ishod svojih istraživanja, napisao je da je kod rijetkih uspjelih pokusa potpuno isključen slučaj i da se, protivno vlastitom očekivanju, uvjerio u mogućnost vidovitosti, no da svakome tko se takvim ispitivanjima želi baviti preporučuje da ne bude lakovjeran nasjedajući na vješte varke ispitivanih osoba. Švedski liječnik za živčane bolesti, dr. Backman, u časopisu Zeitschrift fur Psychiatrie, opisuje sljedeći slučaj: Dugo je proučavao četrnaestogodišnju djevojčicu podložnu somnambulizmu i nipošto nije vjerovao u njezinu vidovitost. Kad ju je htio otpustiti iz svog ambulatorija, uđe slučajno jedan kolega mu, liječnik, koji u šali, udarivši se po džepu, zapita djevojčicu: »Koliko imam novaca u novčaniku?« Ni sam nije znao koliku je svotu imao u 36

džepu. Djevojčica časkom upre pogled u mjesto gdje se Backmanov kolega udario rukom i smjesta dade siguran odgovor: toliko i toliko. Oba su liječnika ostala nemalo začuđena kad su, otvorivši novčanik, ustanovili da je odgovor bio potpuno točan! Nego, danas se iz kruga parapsiholoških istraživanja isključuju događaji u hipnotičkom ili soirmambulnom stanju, jer je tada silno pojačana djelatnost podsvijesti, što se očituje u neosjetljivosti ili preosjetljivosti osjetila, u bujnosti mašte te u podložnosti obmanama ćutila halucinacijama i iluzijama. Da bi se ostalo unutar znanstvenog polja za istraživanja, valja birati osobe u svjesnom stanju, ali sposobne za neobične duševne djelatnosti, a takvih osoba i takvih činjenica neosporno ima. Godine 1913. u prosinačkom svesku časopisa Kosmos, vjesnika Društva prijatelja prirode, što ga je izdavao Franckhscher Verlag u Stuttgartu, dr. Max Schottelius14 priopćio je: Nekog dana došao je k njemu četrdesetogodišnji Židov, Ludwig Kahn, te izjavio da je sposoban pročitati ispisanu ceduljicu koju bude doktor presavio i držao u čvrsto stisnutoj šaci. Nadalje, pričao je Kahn, taj svoj prirodni dar otkrio je u Americi i zaradio mnogo novca, a godine 1908., našavši se u Karlsruheu, tada glavnom gradu velike vojvodine Baden, bio je optužen da je jednoj gospođi, na njezinu želju, predskazao dan smrti. Gospođa se nakon toga razboljela, a njezin kućni liječnik podigao je protiv Kahna tužbu. 14

Max Schottelius (1849. - nestao 1914.)/ sveučilišni profesor u Freiburgu, ukazao na značenje crijevnih bakterija u probavnom procesu - op. M. M. Svoje pokuse s Ludwigom Kahnom dr. Schottelius počeo je 26. rujna 1912., a završio 10. listopada. Svaki je pokus dao nesumnjiv rezultat. Dok je profesor Schottelius pisao cedulje i svaku pojedinu osam puta pregibnuo, Ludwig se nalazio u vrlo udaljenoj prostoriji, da bi ga, kad je sve bilo gotovo, uveli u sobu a doktor bi prema njemu držao zatvorenu šaku s ceduljicom. Zaustavivši se podrug metra od ispitivača, ne gledajući u šaku nego buljeći u prazninu, Ludwig bi čitao riječi ili brojke bez promišljanja. Na primjer: »Ne muti nikada bunara koji te napojio, ne bacaj u njega kamenja!« ili: »15. studenog 1849.« Čitao je čak riječi ispisane na njemu nepoznatom jeziku. Svaki je put pri takvim pokusima bio blijed i morao bi iza svakog čitanja sjesti i odmoriti se, da bi se naskoro pridigao i čitao druge cedulje, bez pogreške. Kazivao je da jasno vidi pismo kao na nekoj okrugloj, tamnoj pozadini, da može dobro raditi jedino ako se potpuno dobro osjeća, da sljedeću noć slabo spava i da, kad je umoran, prvu cedulju koja može biti koliko mu drago puta pregibnuta, mora pritisnuti časkom na čelo. Odmah mu se tada pokaže pismo, a sljedeće cedulje može čitati bez takve manipulacije. Dr. Schottelius tvrdi da bi se svaki put naježio kad bi, poslije čitanja, bacio na stol zgužvanu cedulju. Badensko ministarstvo dopustilo je dr. Schotteliusu da prepiše i objavi sudbene isprave u parnici podignutoj u Karlsruheu protiv Ludwiga Kahna. Priopćena su u pojedinostima mišljenja zakletih vještaka, liječnika na psihijatrijskoj klinici dr. Haymanna i kotarskog liječnika u Baden-Badenu, dr. Naumanna. Oni tvrde da je Ludwig Kahn pri pokusima, gdje je bila isključena svaka mogućnost prijevare, pokazao svoju sposobnost čitanja skrivenih pisama. Richet je 1925. i 1926. eksperimentirao s Kahnom u Parizu i svi su pokusi dali povoljne rezultate, o čemu je izvijestio u knjizi Notre Sixième Sens (Pariz, 1928., str. 179-190). Ovi zapanjujući uspjesi nisu, međutim, svakoga zadovoljili. Tako njemački psiholog Max Dessoir, sveučilišni profesor u Berlinu, u svom djelu Vom Jenseits der Seele (Stuttgart, 1919.) kaže da mu se eksperimenti dr. Schotteliusa s Kahnom čine malo vrijednim, a drugi njemački psiholog, Albert Moli, nalazi zamjerke i Richetovim pokusima. Dok Schottelius nije mogao odgovoriti Dessoiru, jer je nestao malo poslije objelodanjivanja svojih pokusa, dotle je Richet Albertu Mollu na njegove, valja reći, siromašne prigovore dao zaslužen odgovor svojim člankom »Une critique inoperante«, tiskanim u Revue metapsychique za 1926. godinu. 37

Drugi primjer uspješnih pokusa u ispitivanju vidovitosti opisan je u Analen der Natur und Kulturphilosophie za godinu 1913. Nijemac dr. Valdemar von Wasielewski (1875-1959) na tom mjestu navodi da se gospođica Von B., potpuno zdrava dama, izjavila spremnom u njegovoj prisutnosti pokazati svoje izvanredne sposobnosti. Pokusima su mogli prisustvovati i drugi znanstvenici. U prvom pokusu dr. Wasielewski je gospođici predao svezanu i zapečaćenu kutijicu. Ona je legla u susjednoj sobi na divan i držala kutijicu na glavi, dok je Wasielewski čitao glasno iz neke knjige da ne mora misliti na predmet u kutijici kako bi se isključila mogućnost telepatije. Nakon osam minuta gospođica Von B. je došla u sobu k Wasielewskom i kolegama te izjavila da je u kutiji metalni predmet u obliku ključa, jedan prsten, uza njega nekakav držak, a poviše jedan koso postavljen predmet poput nekakva zuba ključa. Rješenje je bilo potpuno točno. Konopčići i pečati bili su netaknuti. Uz nazočnost dr. Bayera, liječnika kneginje Marije Schwarzbourg-Sondershausen, i profesora Edmunda Kôniga, dr. Wasielewski je s gospođicom Von B. napravio 50 pokusa od kojih su 44 bila potpuno uspjela. Na već opisan način gospođica B. prepoznala je raznovrsne predmete: kamen, drvo, staklo, kožu, vosak, šećer, pluto, dvopek, papir, pamuk, razne kemikalije u prašini, zlato, srebro, željezo i druge kovine. Kutije su bile od kartona ili lima, zavezane i zapečaćene od drugih osoba. Ovisno o raspoloženju vidovita je gospođica uspijevala riješiti zadatak u vremenu od jedne do deset minuta. Slika koja je vidovitošću bila spoznata nastajala je u njezinoj duši malo pomalo, prvo bi navela veličinu, zatim zatvorenih očiju narisala obris i konačno iznijela i podatak o težini. Kakve je boje predmet obično nije govorila osim ako se radilo o kovini. Mjed je razlikovala od zlata po tome što je plemenitu kovinu nalazila lakšom. Narisani obrisi bili su kod nekih pokusa tako točni da su se kasnije s predmetom potpuno podudarali. Kod jednog pokusa dala je ovo rješenje: »Po obliku izgleda kao drveno jaje kojim se služi moja majka pri krpanju čarapa, ali nije od drva i tamnije je boje. Ima i jednu osobitost: na jednoj strani ima ravnu površinu na kojoj može ležati«. Podatci su bili točni. Radilo se o pritiskalu za pisma u obliku jajeta od crvenog mramora s pokojom mrljom; donja strana bila je potpuno ravna. Budući da je gospođica Von B. mogla dati podatke ne samo o obliku, nego i okusu i mirisu, moglo bi se reći da je imala i više no sposobnost vidovitosti. Wasielewski je tako zamolio nekog ljekarnika da mu pošalje šest potpuno jednakih, zatvorenih staklenki u kojima su bili: saharin, destilirana voda, limunova kiselina, rastopina kinina, mentina žesta i konjak. Gospođica Von B. nije raspoznala tek kinin, dok su ostali odgovori bili točni. Tako je, primjerice, držeći zapakovanu i zapečaćenu staklenku na čelu, rekla: »Ovo je nešto osvježavajuće, kao menta«. Posljednji je pokus pokazao da gospođica Von B. može čitati zatvorena pisma. Wasielewski je na papir napisao jedan citat iz Biblije. Ispisani list prekrio je s praznim komadom papira, zatvorio papire u oklopnicu i postavio je ispitivanoj na čelo. Ostao je, sa svjedocima, u istoj sobi. Naskoro gospođica Von B. reče: »Prva riječ - ja, ispod nje je - oko«, a zatim pročita: »Ja dižem oči k planinama«. Točan tekst - početak psalma 121 (po Vulgati 120.). Američki romanopisac i političar socijalističkog usmjerenja, Upton Sinclair (18781968), intenzivno se bavio parapsihološkim problemima i svoja zapažanja opisao u knjizi Mental Radio (London, 1930.). Kompetentni stručnjaci Sinclairova istraživanja ocijenili su kao važan znanstveni doprinos u toj oblasti. U navedenom djelu autor pripovijeda da je njegova supruga Mary Craig u stanju pasivne koncentracije mogla pročitati, odnosno vidjeti, naslove knjiga i boje njihovih omota, koje su od posve nepoznatih ljudi pristizale poštom i bile zamotane u debele papire poštanskih paketa. Pakete bi Mary stavila na trbuh ili na sunčani pleter. Ponekad je čak mogla i doznati sadržaj knjiga.

38

Potrebno je posebno naglasiti da se kod svih pokusa s vidovitošću pojedinih osoba valja, ponajprije, čuvati prijevara. Evo jednog primjera iz nama bliske sredine. Prije dvadesetak godina (oko 1934. - op. B. M.) beogradska je štampa mnogo pisala o čuvenom okultisti Fredu Marionu. Predstavljen brojnoj publici od liječnika i profesora, držao je predavanja na Kolarčevu univezitetu. Njegov najfrapantniji pokus bio je čitanje iz zatvorene oklopnice. U njegovoj odsutnosti napisali bi na komadu papira neko ime, broj ili nekoliko riječi, pa taj papir stavljali u provjereno neprovidnu oklopnicu koju bi onda dobro zatvorili i predali mu je. U nazočnosti brojne publike Marion bi uzeo oklopnicu i polako je primicao čelu gdje bi je držao nepunu minutu, da bi zatim počeo polako izgovarati sadržaj. Dakako, uvijek točan. Radilo se, međutim, tek o vještoj prijevari. Spretnost tobožnjeg vidovnjaka bila je, naime, u tome da, prinoseći oklopnicu čelu istu premaže među prstima skrivenim komadićem pamuka natopljenim čistim alkoholom ili eterom na koji način oklopnica postaje providnom i moguće je pročitati što je u njoj napisano.15 15

Fred Marion nije, međutim, bio tek obični varalica. Cijenjeni češki autor Milan Ryzl u svojoj Parapsihologiji navodi ga kao osobu izrazito nadarenu vidovitomu. No, kao što je dobro znano, i istinski nadarene osobe nisu uvijek u odgovarajućoj dispoziciji, ali radi zarade neki od njih spremni su i na prijevaru. Fred Marion na svojoj beogradskoj predstavi očito je bio indisponiran, što mu nije smetalo da na opisani način pribjegne varci - op. B. M. Također je važno pripomenuti da baš oni znanstvenici koji su do krajnosti točni i savjesni u svom užem području, kad pristupaju proučavanju paranormalnih pojava, sa sasvim oskudnim poznavanjem specijalne literature i specijalnih metoda, svojim, inače velikim, autoritetom stvaraju zbrku koju bi, kad bi netko tako površno prišao proučavanju njihovih specijalnih disciplina, najoštrije osudili. Kriptoskopske su pojave eksperimentalnom ispitivanju lako pristupne. Pri pokusima valja isključiti mogućnost telepatskog utjecaja. Slučajno je pogađanje moguće, ali pokusi govore da je uspjeh veći negoli bi se to matematičkom vjerojatnošću očekivalo, pa slučajnost ne bi dostajala da se pojava protumači. Tumačenja se do danas kreću u okviru nagađanja. Moglo bi se pomišljati da predmeti nepoznatim svojim svojstvima podražuju lice sposobno za vidovitost ili, budući da se svaki podražaj može smatrati otporom za organe, da predmeti stavljaju otpor što ga vidovita lica umiju pretvarati u predodžbene slike, slično kao što titraje etera ili zraka pretvaramo u boje ili tonove. Nekakva analogija tome bilo bi poznato osjećanje na daljinu slijepaca, koji na temelju nepoznatih, možda temperaturnih podražaja naslućuju ne samo položaj stvari, nego i konture te tako, dijelom direktno, a dijelom po asocijaciji, određuju, koliko im je moguće, i svojstvo stvari. Time, dakako, pojava vidovitosti nije do kraja objašnjena. Gaetano Errico, utemeljitelj Kongregacije presvetih srdaca, imao je dar vidovitosti. U procesu za njegovu beatifikaciju, Angela Maria Barbato, supruga Januara Mirande, iskazala je: Trebala sam upravo otputovati iz Napulja u Casertu, gdje se nalazio moj muž, kad dođe k meni ovaj sluga Božji i zamoli me da mu, kao što sam inače običavala, i taj put nešto dadem za crkvu, za uzdržavanje Kongregacije i za siromahe koje je on naveliko pomagao. Pružih mu šest karlina (oko 2,25 Lit.), a on povuče ruku i reče: »Što, zar samo ovo daješ?!« Odvratih mu da nemam više, ali da će mu moj muž dati još kad se s njim vratim iz Caserte. Tada sluga Božji reče: »Ti si spremila šest i pol pijastera (Lit. 35,70)!«, na što sam se ja smutila i začudila, ne toliko zbog laži, nego stoga što je on točno pogodio, a nije znao drugo nego da sam ja koji put spremala nešto novca za nepredviđene kućne potrebe. Nakon toga mu dadoh jednu pijastru (Angelini, Vita dei ven. Gaetano Errico, Napulj, 1908., str. 220). Neka se ne prigovori da je u ovom slučaju riječ o svecu, pa da prema tome činjenica ima nadnaravni karakter. Prosper Lambertini, kasniji papa Benedikt XIV., u svom znamenitom 39

djelu De Servorum Dei beatificatione, et Beatorum canonizatione izričito kaže: »Što je god moguće postići prirodnim silama ne smije se smatrati čudom!« Taj odlični poznavalac medicinske literature govori dalje o raznim parapsihološkim fenomenima i naglašava da se ne smije smatrati čudesnim pojave sve dok nemogućnost prirodnog tumačenja ne postane očevidna. Šezdesetih godina prošlog stoljeća docent Biološkog zavoda sveučilišta u Pragu i član Češke akademije znanosti, dr. Milan Ryzl, vodio je parapsihološku istraživačku grupu. Eksperimentirao je s brojnim pokusnim osobama ispitujući njihovu sposobnost prepoznavanja boje karata zatvorenih u neprovidnu omotnicu. Posebno se ističu rezultati postignuti s mladim Karelom Stepanekom. Slijedeći uvjerenje da se dobri rezultati mogu postići tek u stanju visokog stupnja duhovne koncentracije ispitivane osobe, dr. Ryzl je za postizanje takva stupnja ispitanike prvo preparirao u stanju lake hipnoze, zatim ih priviknuo da samostalno (bez posrednika) zapadnu u trans. Postignuti rezultati, tj. ispravno pogađanje boje karata, daleko premašuju broj pogodaka koji se može pripisati slučajnosti, čime je vidovitost kriptoskopskog tipa matematički dokazana činjenica. Za svoj rad dr. Ryzl nagrađivan je 1963. i na američkim uglednim univerzitetima (sveučilište Duke u saveznoj državi Sjevernoj Karolini, kalifornijsko sveučilište San Jose). Čehoslovačka tajna služba, u vrijeme komunističke vladavine predsjednika Novotnog, pokušala je dr. Ryzla vrbovati da im dostavlja podatke iz zapadnih zemalja. No ne želeći postati špijunom, nego ostati znanstvenikom, Ryzl je 1967., dakle, godinu dana prije upada sovjetskih trupa u njegovu domovinu, s obitelji prebjegao u SAD, gdje je nastavio radom na tamošnjim institutima.Godine 1969. u SAD-u je prvi put objavljeno Ryzlovo poznato, (relativno) popularno pisano djelo Parapsihologija. Osim detaljnog opisa vlastitih pokusa, u tom djelu iznosi češki znanstvenik i svoja uvjerenja da su svi para psihološki fenomeni srodnog karaktera te da njima vlada srodna, još uvijek ne do kraja istražena i objašnjena zakonitost, kao i da (prividno) nadnaravne sposobnosti nisu povlastica tek malog broja obdarenih pojedinaca, već da se te sposobnosti u latentnom obliku kriju u svih ljudi. Zagrebačka izdavačka kuća Prosvjeta objelodanila je do 1983. Ryzlovu studiju na hrvatskom jeziku u čak pet izdanja (prijevod s njemačkog: Zvonimir Furtinger).

Vidovitost u medicini Često se kaže da se medicina ne da naučiti iz knjiga, već da je pravo umijeće (ars) te da svaki zaista dobar liječnik ima neki instinkt, nekakvo osjećanje za bolest svojih pacijenata, kao i za onaj lijek koji će propisati kod pojedinih bolesnika s istom bolešću. Taj liječnički instinkt koji liječnika, uz njegovo znanje, čini zaista dobrim liječnikom nije drugo do sposobnost da svoje pozitivno znanje o nekoj bolesti spoji s onim nečim, što se kod pomnijeg ispitivanja očituje kao određena psihička sposobnost shvaćanja bolesti, koje mnogo puta, dapače, gotovo uvijek, premašuje njegovo pozitivno medicinsko znanje. U pažljivom promatranju, ovo shvaćanje bolesti intuitivna je sposobnost sagledavanja biti dotične bolesti, razumijevanje cjelokupnog stanja organizma, da bi se prema takvom shvaćanju uspostavila dijagnoza i odredilo liječenje. Ako je tome tako, tada možemo reći da se takvo intuitivno gledanje približava pravoj vidovitosti. Konačno, dobro je znano da je bilo dobrih, čak genijalnih liječnika i u vrijeme kada im nisu stajala na raspolaganju modema tehnička pomagala. Zaista nije apsurdna tvrdnja da i među liječnicima ima metagnoma, koji, međutim, svoje sposobnosti neće moći očitovati uvijek i u svim okolnostima, što je, uostalom, činjenica 40

koja vrijedi za metagnome općenito. Valja spomenuti i to da ima nemali broj ljudi koji nisu stekli liječničku izobrazbu na visokim školama, ali, unatoč tome, posjedujući prirođeni smisao za medicinu, kadri su prepoznati prikrivene simptome i relativno točno dijagnosticirati poremećaj. Naravno, u takvim slučajevima uvijek prijeti opasnost zloporabe toga prirodnog dara. Premda u suvremenom svijetu počiva na znanstvenim temeljima, medicina nije tek primijenjena, a još manje čista znanost. Liječništvo je i vještina - ars. Stoga je za dijagnostiku i terapiju bolesti, osim knjiškog znanja, uspješnom medikusu potrebna i doza talenta. Tko je među liječnicima vješt a tko nije, nepogrješivo prepoznavaju pacijenti. Čekaonice pred vratima uspješnih uvijek su pune, bez obzira na kojem su mjestu rangirani u bolničkoj hijerarhiji i nezavisno o tome jesu li im ili nisu imena nakićena znanstvenim i sveučilišnim titulama. Zagrebački liječnik dr. Karlo Marchesi u svom djelu Tajne čovječje duše (Zagreb, 1944.) navodi nekoliko slučajeva stručnih dijagnoza uspostavljenih s pomoću nadnormalnih sposobnosti. Evo što on pripovijeda na str. 368., 369. i 370.: »U bolnici gdje sam se nalazio na specijalizaciji došao je na interni odjel jednog dana pacijent poslan od kolege u provinciji. Unatoč svih mogućih pretraga nije bilo moguće kod ovog bolesnika, koji je pokazivao veoma raznovrsne simptome, ustanoviti dijagnozu. Bolesnik se nalazio u očajnom tjelesnom stanju i mi smo, s obzirom na njegovu slabost, očekivali skoru smrt. Dan prije njegove smrti došao je s dopusta na odjel mladi kolega, koji se također nalazio na specijalizaciji kao i ja, i njemu je na jutarnjem pregledu taj bolesnik bio u općenitim crtama prikazan. U šali bilo mu je rečeno i to da ovdje, kod ovog bolesnika, može pokazati što znade. Moj je kolega bez oklijevanja izjavio da se radi o krvarenju u mozgu, u predjelu mosta (pons cerebri), a na bazi encefalitisa (upale mozga). Ova smjela i tako brza dijagnoza bila je, dakako, popraćena s ironičnim podsmijehom svih prisutnih. Idući dan bolesnik umre. Izvršena sekcija, kojoj su prisustvovali svi liječnici odjela, pokazala je posvemašnju preciznost dijagnoze, jer se osim krvarenja u predjelu mosta mozga na bazi encefalitisa nije našlo drugog patološkog nalaza. Ta bi se dijagnoza mogla smatrati sretnim pogotkom (točno se sjećam da je jedan kolega s nešto ironije primijetio nešto o slijepoj kokoši koja nađe zrno), da taj isti mladi liječnik nije i nakon toga mnogo puta dokazao svoje nadnormalne sposobnosti. Navodim još jedan slučaj. Zamjenjujući istog kolegu u njegovoj ordinaciji, susreo sam ondje bolesnika koji je bolovao od čira na dvanaestniku, i on mi reče da mu se ništa sličnog u životu nije dogodilo kao kod moga kolege koji ga je, kad je prvi put došao k njemu u ordinaciju, prije negoli je rekao i jednu riječ, zapitao koliko dugo boluje od čira na dvanaestniku. Bolesnik je bio vrlo začuđen te izvadi rentgenske snimke, snimljene u Beču, koje su potvrđivale tu dijagnozu. Htio bih pripomenuti da dotični bolesnik nije imao izraz i crte lica kakve bolesnici s čirem na želucu ili dvanaestniku često imaju. Od drugih slučajeva dijagnoze na temelju vidovitosti čuo sam od kolega koji su radili na institutu za patologiju. Oni su mi pričali da je jedan od njihovih kolega, koji je u međuvremenu umro, s najvećom lakoćom i bez oklijevanja govorio patološke dijagnoze lešina i to tako da bi na njih bacio tek površan pogled. Taj isti kolega dao je i meni samom ne jednom, nego više puta, dokaze o svojoj sposobnosti nadnormalnog gledanja, odnosno vidovitosti.«

41

Telestezija Sposobnost nekih ljudi da vide događaje koji se zbivaju daleko nazivlje se telestezija (grč. tele = daleko, aistanomai = gledati) O švedskom filozofu, teologu i mističaru Emanuelu Swedenborgu (1688-1772) pripovijeda se ovo. Koncem rujna 1756. došao je on jedne nedjelje poslije podne iz Londona u Gôteborg. Na pristanu ga je dočekao William Castel i poveo svojoj kući gdje je bila priređena mala svečanost na koju je bilo pozvano četrnaest osoba, sve prijatelja švedskog mislioca. Isprva su bili svi dobro raspoloženi, ali najednom Swedenborg umukne, a na njegovu licu ogledali su se znakovi velike zabrinutosti. U šest sati poslije podne on iziđe, ali se vrati nakon kratka vremena, blijed i prestrašen. Na pitanje koji je tome uzrok izjavi da je baš toga časa u Stockholmu, u blizini Marijine crkve, izbio požar te da se velikom brzinom širi. Cijelo je vrijeme ostao Swedenborg silno nemiran i svakog je časa izlazio iz dvorane. Saopćio je da je u požaru nastradala kuća jednog njegova prijatelja, pa da je i njegova u velikoj pogibelji. Kad je oko osam sati opet izašao iz sobe, vratio se malo zatim natrag i veselo kliknuo: »Bogu hvala, sad je vatra ugašena, a još su bile samo tri kuće do moje«. Swedenborgova saopćenja silno su uzbudila prisutne goste i domalo je cijeli grad za ista saznao. Glasine su doprle i do Landshofdinga (pokrajinske uprave), koja je sutradan pozvala k sebi Swedenborga da se o svemu potanje propita. Tu je Swedenborg u tančine opisao što je bio u duhu vidio. Sve se brzo proširilo gradom, što je izazvalo veliko uzbuđenje među građanstvom, jer su mnogi u Stockholmu imali rodbine i prijatelja, a neki i kuća. U ponedjeljak, kasno navečer, stigne glasnik kojeg je bila poslala neka trgovačka kuća iz Stockholma drugoj trgovačkoj kući u Göteborg. Taj glasnik, kao i vijesti koje je dobila pokrajinska uprava u utorak ujutro, potpuno i u tančine potvrđivale su Swedenborgove navode (R. L. Tafel, Sammlung von Urkunden betreffend das Leben und den Charakter Emanuel Swedenborg's..., Tübingen, 1839.). Immanuel Kant (1724—1804), jedan od najznačajnijih njemačkih filozofa uopće, u svom djelu Träume eines Geistersehers, erläutert durch Träume der Metaphysik (Snovi vizionara razjašnjeni snovima metafizike), Königsberg, 1766., u glavnim potezima opisuje događaj iz Göteborga, ali mu ne vjeruje, dosljedan svojim riječima: »Pripovijedanjima ove vrste neki će ljudi vjerovati, ali samo u tajnosti, javno će ih odbaciti, jer tako traži suvremena moda nevjerovanja«. Kant se kao filozof radije držao pravila istaknutog na istom mjestu: »Onaj, koji misli da ta pripovijedanja imaju važnosti, može, ako ima dovoljno novca i nema što boljega da čini, krenuti na put da bi sakupio što točnije informacije«.16 16

Iz Kantova je životopisa poznato da on za čitava života ni na jedan jedincati dan nije napuštao rodni Königsberg. Valjda mu se i zato putovanje do Göteborga činilo nekovrsnom pustolovinom, kako se iz navedene primjedbe dade nazrijeti - op. B. M. Kant je pitanje smatrao važnim, jer je, ponajprije, protiv Swedenborga napisao svoje djelo, a moglo se ispitivanjem živih svjedoka utvrditi istinitost ili neistinitost događaja, budući da je od toga prošlo tek deset godina i mnogi od svjedoka zasigurno su bili još na životu. On sam u spomenutoj knjizi piše: »Događaj je ovo takve vrste da se sada vrlo lako može utvrditi njegova točnost ili netočnost. Onome tko se takva posla primi, potomstvo će biti vrlo harno, jer će tako onemogućiti da jednog dana uskrsne neki drugi Filostrat, koji bi, nakon što je prošlo mnogo godina i tradicija sazorila u formalni dokaz a postalo nemogućim dosadno ali tako nužno preslušavanje očevidaca, od našeg Swedenborga učinio jednog novog Apolonija iz Tijane«.17 42

17

Apolonije iz Tijane (3-97), filozof novopitagorovskog usmjerenja. Mnogo putovao Istokom, gdje se pročuo kao čudotvorac i prorok. Život mu je u romanesknoj formi prikazao Filostrat u 3. stoljeću - op. B. M. Šest godina nakon događaja kojim smo se bavili, dakle 1762., onoga dana kada je umro ruski car Petar III., nalazio se Swedenborg u nekom društvu u Amsterdamu. Za vrijeme razgovora najednom mu se promijeni izgled, vidjelo se da se nešto izvanredna s njim događa, a čim je opet došao k sebi, na višekrat ponovljena pitanja odgovori: »Sad, u ovaj čas, umro je u tamnici car Petar Treći«. I opiše način njegove smrti. Novine su idućih dana potvrdile ovu vijest sa svim pojedinostima koje je izrekao Swedenborg. Evo primjera iz našeg susjedstva kojim se nisu bavili umnici poput Kanta, ali je slučaj ostao zabilježen na 476. stranici trećeg sveska ljubljanskog časopisa Čas za 1909. Dana 10. lipnja 1868. u Užicu u Srbiji sakupilo se više seljaka, među njima i Matija Mihailović iz sela Rakovice. On najedanput upre svoje sanjive oči u daljinu i klikne: »Bože moj, Bože moj, vidim vrt kod Beograda, u vrtu kneza, gledajte, gledajte, pada... Ubojica ga je iza leđa napao i pogodio...« I čovjek počne gorko plakati. Okupljeni seljaci mislili su da je Matija poludio. Sutradan, međutim, stigne iz Beograda vijest da su dan prije u Topčideru umorili kneza Mihaila Obrenovića. Seljak je bio predveden pred sud, gdje se opet zagledao i počeo pripovijedati o budućim događajima u Srbiji. Pod upravom vrlo uglednih sveučilišnih profesora, među kojima se ističu imena Henryja Sigdwicka (1838-1900.) i Frederica Myersa (1843-1901), osnovano je 1882. u Londonu Društvo za istraživanje (para)psiholoških pojava (Society for Psychical Research). Sakupljene su i podvrgnute najstrožem ispitivanju sve tajnovite pojave. Nijedna se činjenica nije prihvatila, a da nije bila prije utvrđena nepobitnim svjedočanstvima, pismenim dokazima i uvjerljivom suglasnošću. Riječju, stvarna se istinitost ne bi smjela poricati najvećem broju činjenica, osim ako se baš hoće, unaprijed i nasumce, zanijekati ljudskom svjedočanstvu svaku dokaznu vrijednost. Plodovi toga proučavanja sabrani su u zamašnom djelu Proceedings of the Society for Psychical Research. Evo tek jednog primjera iz te bogate riznice. Gospođa poznata po svom mirnom temperamentu i potpuno zdrava žurno pozove svog kućnog liječnika. Liječnik nađe cijelu obitelj sakupljenu oko gospođe koja je uzbuđeno vikala: »Vidim svoju kćer okruženu vatrom, njezina soba gori! I hodnik je u plamenu...« Trenutak zašuti, da bi onda s olakšanjem rekla: »Sada razbijaju prozor, Bogu hvala, spašena je«! Liječnik prepiše lijek za smirenje, a gospođin muž žurno brzojavi u Ameriku, gdje im je kći živjela, i poslije nekoliko sati dobije doslovnu potvrdu onoga što je gospođa bila vidjela. Znameniti fizičar sir Oliver Joseph Lodge (1851-1940), preuzimajući upravljanje Društvom za parapsihologiju, u svom nastupnom govoru 13. rujna 1913. rekao je: »Čovječji je duh samostalan i u svom djelovanju koji put nije vezan uz tjelesna ćutila«. Zanimljivo je, međutim, kao što smo to već vidjeli i kod predosjećaja, da nema slučaja viđenja na daleko s veselim sadržajem. Je li to zato što tragično ima prevagu u ljudskom životu ili, možda, nesretni događaji jače uzbuđuju živce?

Telestezija za vrijeme spavanja Za vrijeme sna, dok tijelo počiva, duša preuzimlje slobodu te nesmetana tvarnim predmetima djeluje intenzivnije. Više puta se to djelovanje očituje u bistrijem shvaćanju i 43

jasnijem pogledu negoli u stanju bdijenja. Duša u tom stanju gubi ideju o prostoru i vremenu, te mi tada, na neki način, kušamo unaprijed pravi život pod likom vječnosti. Sanje imaju za učenjake nerješivih nepoznanica, jer se mnogi fenomeni koji se u to vrijeme zbivaju ne mogu potpuno i lako protumačiti na osnovi poznatih zakona o sljubljivanju ideja, a još manje Freudovim naukom. Svi narodi, primitivni i civilizirani, pridavali su osobitu važnost sanjama. Sjetimo se samo velike uloge koju je san imao, primjerice, u Grčkoj, te da je Ciceron napisao knjigu o snovima, a u značenje snova vjerovali su i najveći ljudi starih vremena: Aleksandar Veliki, Cezar, Scipion, Katon mlađi i Katon stariji, Brat... U Svetom pismu snovi se vrlo mudro tumače, na primjer u knjizi Danielovoj (poglavlje II.). Tko se hoće iole uputiti u pitanje uloge snova u životu južnih Slavena, neka čita, među ostalim, Gorski vijenac Petra Petrovića Njegoša (stihovi 1307-1379. i 1382-1388). A iz Sage o Nibelunzima, njemačkog junačkog spjeva iz XIII. st., na podlozi starih njemačkih priča, može se vidjeti da se i na tlu jedne posve drugačije kulture snovima pripisivala i dokazna moć i proročanski smisao. Poljski pjesnik Adam Mickiewicz (1798-1855) proveo je zimu 1830./31. u Rimu. Poslije mnogo godina postade opet religiozan i jednog dana, ne kazavši o tome nikome ništa, pođe na ispovijed. Toga istog dana reče mu poljska grofica Ankiewicz-Skrabek da je njezina kći Henrieta Eva, s kojom je pjesnik ljubovao, sanjala da ga vidi u bijeloj odjeći s janješcem na rukama (Milivoj Srepel, Slike iz svjetske književnosti, Zagreb, 1891, str. 64). Niko Štuk (1866-1939), svećenik dubrovačke biskupije, u svojoj studiji Telepatija ili prenašanje misli (Dubrovnik, 1924.) na str. 41/42 donosi pismo što mu ga je 25. kolovoza 1915. iz Bola na Braču uputio pomorski kapetan Petar Jeličić: »Godine 1863. bio sam u službi potkapetana (škrivana) na austrijskom briku Diogene. U noći od 20. na 21. septembra jedrili smo ploveći put Genove kroz tijesno Canale di Piombino, između otoka Elbe i talijanske obale. Te noći usnijem da se nalazim u Metkovićima, gdje je živjela moja sestra Jelka, udata za doktora Vicka Kovačevića, i da vidim svoju dragu majku na umoru, a oko njezine postelje sestru Jelku i dugu sestra udatu za Babića. Podno postelje vidio sam svog šura dr. Kovačevića i kraj njega jednog franjevca, meni nepoznata, no čije prezime - Janović i ne znam kako pojavi se u tom snu u mojoj svijesti i utisnu mi se u pamet, kao i njegovo (franjevčevo) obličje. Potresen tim žalosnim prizorom probudih se s tjeskobom u srcu. Ustavši, uziđem na palubu te ispripovjedim cijelo viđenje kapetanu broda gospodinu Niseteu koji je tada bio na straži. On me stade miriti i tješiti. Uzalud. Nisam mogao odvratiti od sebe misao o nekoj obiteljskoj nesreći. I, nažalost, kad smo petnaest dana iza toga doputovali u Genovu, zakasnivši poradi protivna vjetra, nađoh da mi se zla slutnja bijaše obistinila, jer tu nađem pismo od kuće u kojem mi se javlja smrt ljubljene majke, koja bješe uslijedila u Metkovićima, kod moje sestre Jelke, uprav u noći 20.-21. septembra, naime onda kada sam ja imao viđenje u snu. Kada sam neko vrijeme iza toga došao kući u Bol, saznadem da mi se san do u tančine obistinio, jer mi domaći kazaše da su doista pri posljednjim majčinim časovima bile dvije moje sestre, šura dr. Kovačević i franjevac, otac Janović, koji bješe pokojnici podijelio posljednje svete sakramente. No, što je isto tako čudnovato, jest da poslije godinu i po dana iza majčine smrti, kad bijah otišao na Metkoviće da vidim sestru, sretnem na cesti nekog franjevca u kojem isti čas prepoznah oca Janovića. Pristupim k njemu, predstavim se i rečem da ga, iako se do tada ne bijasmo nikad vidjeli, poznam nekim čudnim slučajem, naime putem iskazanog sna, koji mu ispripovjedim. On osta silno začuđen i potvrdi, u suglasju s mojim domaćim, sve potankosti moga viđenja.« Ako se barem neki slučajevi telestezije uzmu kao neosporan fakat, trebalo bi pretpostaviti da se čovjek nalazi u moru struja i valova od kojih samo neke prima, dok za druge nema osjećanja. U medijalnom, pak, stanju (u stanju razriješene svijesti), pred san ili u snu, na neki način postaje pristupan i takvim podražajima. Možda bi to iziskivalo i drugačiji

44

prostorni zor, u kojem se utisci na osobit način redaju, a ne naša prostorna slika koja odgovara vidnim i opipnim sposobnostima našim. Sve su to, dakako, misli koje se kreću nesigurnim tlom pusta nagađanja, pa zbog toga valja uzeti u obzir i tumačenja koja idu posve drugim putevima. Tako je kardinal Alexis Lépicier (1863-1936) izdao 1931. u Parizu vrlo zapaženu knjigu Nevidljivi svijet, u kojoj telesteziju ovako tumači: »Da nađemo pravu i razumsku vezu između telestezije i činjenice da se viđenje obistinilo, treba posegnuti za odgovarajućim uzrokom koji zaista neće biti neka vrst slijepog fluida, nego radije neki agent obdaren razumom i voljom čije će posredništvo biti uzrokom neobičnih pojava. A tko drugi da budu ovi agenti, ako li ne anđeoska bića koja potpuno poznaju događaje ovoga svijeta i koja, zbog njihove čudne moći nad materijalnim elementima pa i nad ćutilima čovjeka, imaju načina da omoguće ljudima, pa bili oni makoliko udaljeni od mjesta gdje se događaji zbivaju, da te događaje upoznaju ili vide u snu ili na javi. Kao što anđeli mogu proizvesti sve fenomene, pa i one najčudnije, koji se dnevno događaju na spiritističkim seansama, oni također mogu bez ikakvih teškoća našim očima učiniti vidljivim ono što se događa našim prijateljima ili rođacima koji su od nas daleko.« Ali, da bismo prihvatiti hipotezu sudjelovanja duhova (dobrih ili zlih, svejedno) u tumačenju neobičnih pojava, potrebno je, prije svega, proučiti dokle zaista sežu prirodne mogućnosti djelovanja ljudske duše ili, točnije, ljudskog tijela oživjelog i prožetog neumrlom dušom. A ta proučavanja nisu još ni izdaleka pri kraju.

Telakroazija Sposobnost nekih ljudi da čuju glasove vrlo udaljenih osoba nazivlje se telakroazija ili sluhovitost (franc, clairaudience, njem. Hellhoren). Ta je sposobnost mnogo rjeđa nego sposobnost ljudi da vide događaje koji se zbivaju daleko. Ipak ima i takvih slučajeva. Pisac i teolog Gustav Stutzer (1839-1921) u svom djelu Geheimnisse des Seelenlebens (Braunschweig, 1915.), koje je do 1925. doživjelo petnaest izdanja, navodi slučaj što se dogodio njemu za vrijeme francusko-njemačkog rata. U kolovozu 1870. nalazio se na kolodvoru Remmilly kod Metza, u službenom poslu. Bilo je to dva dana poslije bitke kod Gorze. Upravo bijaše stigao vlak iz Saarbriickena. Neka dama siđe s vlaka, priđe mu i, pokazujući na njegov crveni križ, upita je li još živ major taj i taj. Kad on potvrdno odgovori, gospođa ga drhčućom rukom primi i zapita gdje bi ga mogla naći, pa nastavi doslovno: »Tek na putovanju iz Berlina doznala sam da je ranjen, ali on me pretprošle noći zvao«. Stutzer nije razumio pravi smisao njenih riječi, pa jednostavno odgovori: »On jest ovdje od jučer, ali njegovo stanje nije još tako da bi ga se moglo dalje prenositi. Zamolit ću pukovnijskog liječnika da mi dozvoli k njemu vas odvesti ako mi obećate da ćete sačuvati mir uz njegovu postelju, jer je teško ranjen«. Naskoro je žena klečala uz uzglavlje svoga ranjenog muža. Poslije nekoliko sati došao je Stutzer opet u sobu gdje je ležao ranjeni major i, sjednuvši uz ženu, čuo je od majora ovo: Njegov ađutant pao je u borbi, mnogi drugi časnici bili su ranjeni ili poginuli, a on se noću šuljao sa svojim posilnim prema prvoj crti. Odjednom ga neprijateljska straža pogodi s više metaka, koji su mu smrskali goljenicu i koljeno lijeve noge. Poklikom »Anko, draga moja Anko!« pao je na zemlju. Njegova žena u snu čula je u isti čas te riječi. Jasno je prepoznala glas svoga toliko udaljenog muža, pa je, ustavši, sve pripovjedila svojti i smjesta otputovala. Nešto kasnije donijeli su u bolnicu i posilnog koji je također bio ranjen. Ovaj je potvrdio pričanje majorovo i posebno naglasio kako je on, padajući, povikao: »Anko, draga moja Anko!« (citirano djelo, XII. izd., str. 75/76).

45

U knjizi Iz tajinstvenog svieta (Zagreb, 1896.) na str. 140, odvjetnik i spiritist dr. Gustav Gaj (1861-1915) piše: »U noći od 27/2.-28/2. 1896. sanjao je vrli hrvatski pjesnik dr. Ante Tresić-Pavičić kako vidi gdje umire velikan dr. Ante Starčević. Čuvši mu posljednji teški uzdah, probudi se s tom slikom. Razabravši se malo, pogleda na sat, te ustanovi da su bila 3 sata i 20 minuta. Živahnost ga je sna tako uznemirila, te više te noći nije mogao usnuti. Ujutro sazna da je dr. Ante Starčević iste noći u 3 sata i 20 minuta predao svoju veliku dušu Višnjemu, te me naročito ovlasti da se ovim snom u svom djelu poslužim«18 18

San Ante Tresić-Pavičića Miroslav Matijaca uvrstio je u poglavlje u telesteziji, da bi, kasnije, na tu stranicu zalijepio ceduljicu s napomenom: slučaj Tresić-Pavičića uvrstiti u štivo o teleakroaziji - op. B. M. Za tumačenje sluhovitosti valja primijeniti sve što je kazano pri tumačenju telestezije.

Slučaj Jure Čeprnića s Brača Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, don Cvjetan Radišić, župnik u Splitskoj na otoku Braču, izvijestio je Miroslava Matijacu o udesu svoga župljanina Jure Čepmića. Slučaj je bio parapsihološki vrlo zanimljiv, pa je obavljen iscrpan razgovor s Jurinom udovom Nedjeljkom, a razgovarano je i s nekoliko mještana Splitske i Murvice. Bilješke o tim razgovorima ispisane su na danas već posve požutjelim i pohabanim papirićima, no dovoljno je podataka značajnog stupnja vjerodostojnosti iz kojih se mogu rekonstruirati ta zaista zanimljiva događanja. Evo storije. Rođen 1914., Jure Čeprnić, težak iz Splitske na Braču, vjenčao se 1936. s mještankom Nedjeljkom. U braku se rodilo petero djece, posljednje rođeno tri mjeseca nakon Jurine smrti (siječanj 1943.). Jure je bio dobar kršćanin, svaku je večer molio Ruzarije, pjevao je u crkvi. U jesen 1942. otišao je Jure k bratu u Brčko, da tamo neko vrijeme radi i pribavi štogod hrane za dolazeću zimu. Vratio se kući prije nego se očekivalo, rekavši da je požurio jer je predosjetio smrt svoga, inače zdravog i nepunih pedeset godina starog oca. I zaista, na odru je zatekao iznenada preminula roditelja. Na blagdan svetog Stjepana, 26. 12. 1942., Jure je u crkvi pjevao poslanicu o kamenovanju toga sveca. Dana 4. siječnja 1943. Jure odluči otići stricu u Murvicu, da bi mu odnio nešto hrane, kukuruza i graha. Htio je putovati parobrodom, ali ga žena svjetuje da krene na mazgi, jer bi u Bolu ionako morao tražiti živinu, da hranu prenese u Murvicu. Ujutro je zatražio nove čarape, oprao noge, što inače prije putovanja nije običavao, te potražio krunicu. Sve je čisto na se odjenuo, dapače, i nokte podrezao. Kad ga je supruga Nedjeljka zapitala čemu se toliko redi, ta ne ide u svatove, odgovorio je: »Nikad ne znaš što čovjeka može snaći na putu«. Prije odlaska preporučio je ženi da djeci priredi jednaku robicu kako bi ih na blagdan Triju Kraljeva mogao sa sobom povesti u crkvu. Natovarivši kvintal hrane na bijelu mazgu, izvadio je krunicu, izljubio suprugu i djecu i krenuo - da se više nikada ne vrati. Bila su tri sata poslijepodne, a rekao je da će se vratiti sutradan oko dva sata iza podneva. Idućeg dana, 5. siječnja, Nedjeljka je temeljito čistila kuću želeći da se sve sjaji kad bude blagoslov kuća. U času kad je s mjesnog zvonika odbijalo podne žena je svjetjala kvake na vratima sobe, ne misleći na muža. Kad, najednom, ustuknu joj srce, duboko uzdahnu i začuje Jurin glas, kao da je tu, pred njom: »Ženo, svršeno je!«

46

Nedjeljka se onesvijestila. Oko nje se skupila djeca, rodbina, susjedi. Pokušali su je vratiti svijesti, ali nisu odmah uspjeli. Kad se, otprilike nakon pola sata, razabrala, stali je tješiti govoreći: »Što si luda, pa doći će, nisu još dva sata«. No, Jurina supruga nije se mogla utješiti, plakala je i uzdisala govoreći da joj se muž više nikada neće vratiti. Slutila je da ga je netko ubio ili da ga je mazga razdrla. Nije se satima mogla smiriti. Došao je u Ceprnića kuću i župnik, don Cvjetan Radišić, ispitivao ju što se to dogodilo. Pristigao i liječnik. Napunila se kuća svijetom. Ujutro, 6. siječnja, na blagdan Tri Kralja, stigne glas da je bijela mazga, bez čovjeka i samara, došla do partizanskog logora. A oko osam sati donese poštar telefonsku vijest strica iz Murvice:

»Jure otišao jučer pred podne, je li stigao?« Poštar odgovori stricu da nećak nije stigao kući, a mještani ga odoše tražiti. Kad su se mještani Splitske našli pred Murvicom, naišli na Jurine rođake koji ispričaju: Dana 4. siječnja Jure je sretno stigao u Murvicu, rasprtio mazgu i stricu predao hranu. Uto dođe jedan pastir i zamoli Jurina strica da mu dadne ili proda nešto hrane. Stari ne htjedne, jer da ni njemu neće dostati u vrijeme poljskih radova. Jure ga ipak nagovori da gladnu čobanu ustupi nekoliko kilograma, a on će mu kad uzmogne opet donijeti. Tom prilikom stric je Juri dao nešto novca za pristiglu hranu i novu narudžbu, usve 15.000 kuna. To je sve gledao onaj čoban, pa potraži dva druga i s njima se dogovori da će Juru sačekati i opljačkati više sela, na Kruni. Jure se pozdravio sa stricem i malo poslije 11 sati zajahao mazgu i krenuo uz Murvičku stranu pjevajući božične pjesme. Ovo što slijedi ispričao je neki mladićak od šesnaest godina, pastir, koji je bio svjedok nedjela, sve promatrajući izbliza a da ga razbojnicu nisu primijetili. Čobani-ubojice sakrili su se uz put u grmlje, a kad se Jure približio, počnu se na njega nabacivati kamenjem i pogode ga u glavu, pa nesretnik ošamućen padne s mazge. Razbojnici dotrče do njega i navale ga biti. Jure ih molio da ga puste kud, k jadnoj ženi i djeci, ali čobani ne haju i dalje ga tuku. Uzalud im je nudio sav novac i kleo se da ih nikome neće odati, ali ubojice odvrate: »Nikako, odlučili smo te ubiti!«, pa ga dovuku do nekakva procjepa. Jure klekne i počne glasno moliti Djelo skrušenja. Čobani se popnu jedan red iznad izmrcvarena čovjeka, dignu veliku kamenu ploču i bace je na Jurinu glavu. Zatim opljačkaju novac i sve stvari s mazge, pa odoše put Humca. Mladić-svjedok bojao se da ga razbojnici ne opaze, jer bi zacijelo i njega ubili. Kad su se izgubili s vida, pastirčić potrči u selo i dojavi stricu, ne izravno da je Jure ubijen, već da je vidio njegovu bijelu mazgu bez samara i jahača, te da se zasigurno nekakvo zlo dogodilo. Stric uzbuni selo i ljudi nakon kraćeg vremena nađu Juru, iznakažena i mrtva. O nemilu događaju dojavi se partizanima, pa oni okruže selo, zatvore prilaze i provedu istragu. 47

Pregledali su sve kuće i ustanovili koja tri čobana nedostaju. Zatim naprave zasjede i, eto, drugog dana jedan po jedan čoban-ubojica vraća se kući. Zapitani gdje su bili, odvrate: »U Humcu radi kupovine konja«. Najposlije priznaju da su i kako su izveli zločin. Sve se slagalo sa svjedočanstvom mladog pastira. Čobane-ubojice partizani pogube. Mladićak svjedok ispričao je da je u Murvici uprav zvonilo podne kad je Jure bio zatučen. A ubrzo zatim, od straha pred rodbinom smaknutih ubojica, pobjegne u Biokovo i tamo pogine u borbi. Što reći? Slučaj je, bez dvojbe, vrlo zanimljiv i u visokom stupnju vjerodostojan: opstoji uvjerljiva suglasnost u iskazima svih (doduše, nakon desetak godina ispitanih) svjedoka. Osim dominirajućeg fenomena teleakroazije, postoje elementi mnogih neobičnih pojava o kojima je do sada bilo riječi. A podstiče i na druga, pozornosti vrijedna zapažanja i primisli. Kakav je bio čovjek Jure Čeprnić? S mnogo sigurnosti može se reći da je mladi težak iz Splitske bio radina, skrbna, poštena i nadasve religiozna osoba: harno je brinuo za brojnu obitelj, nije prezao potegnuti dugim i opasnim ratnim putevima do udaljenog Brčkog, da bi, radeći, namaknuo dostatno hrane za zimu. Svakodnevno je molio krunicu, pjevao u crkvi... Jure je bio i metagnomski nadaren. Svjedoci koji pričaju o njegovu životu, kao što smo vidjeli, spominju njegov prijevremeni dolazak kući iz Brčkog, jer je, kako kažu, predosjetio očevu smrt. Ne može se sa sigurnošću reći je li bila riječ tek o slutnji ili, možda, o kompleksnijem doživljaju, no to i nije toliko važno, dojava o onome što će se s ocem dogoditi bila je svakako vrlo uvjerljiva, kad je već odlučio prekinuti s radom i vratiti se kući dugim i tada vrlo opasnim ratnim putevima. Jure je posljednji put u crkvi zapjevao 26. prosinca pojući poslanicu o kamenovanju Kristova prvomučenika, svetog Stjepana, da bi i sam, nakon samo deset dana bio usmrćen kamenovanjem. Slučaj? Nije isključeno. Ali, ipak, podudarnost je u najmanju ruku znakovita. Uoči polaska na put iz Splitske u Murvicu dotjerivao se mimo običaja, čemu se začudila i njegova žena Nedjeljka. Kao da je slutio da bi se moglo veliko zlo dogoditi, a pred lice Gospodnje prilično je doći uredan i čist. No, ipak, riječ vjerojatno nije bila o nečem kompleksnijem osim predosjećaja, jer postojala je nada i u sretan povratak: želio je da mu djeca budu uredno odjevena kako bi ih na blagdan Bogojavljenja mogao skladne odvesti na misu. Vrhunac neobičnih pojava u storiji o zlosretnom udesu Jure Čeprnića svakako je fenomen teleakroazije. Bio je, očito, potentan odašiljač (agent, emitent) posljednje poruke koja je jasno pristigla do udaljene supruge Nedjeljke. I, najposlije, kako u slučaju ne zamijetiti elemente fatalizma neke više vrste, trancendentnog fatalizma o kojem, kao što smo u ovoj knjizi mogli pročitati, govori Schopenhauer. Nije na odmet pripomenuti da je storija o Juri Čeprniću toliko bogata, da bi, primjerice, trk bijele mazge, bez jahača i opreme, mogao biti poticaj umjetniku pera ili kista za fantastičnu priču ili sliku. A nije nezanimljiv i društveni, pa i društveno-politički aspekt priče. Vjerujem da će mnogi čitatelji biti iznenađeni kada pročitaju da na tobože pitomom otoku među mještanima ima bešćutnih razbojnika. Zar Jure nije mogao biti samo opljačkan, a da ne bude okrutno, sadistički dotučen? Iz ispričanih događaja također jasno proizlazi da su, umjesto legalne (endehazijske) vlasti, zločin razotkrili i zlikovce kaznili otočki partizani. A potresna je i zla kob sporednog junaka, nedoraslog momčića-svjedoka. Njegov kratki, tragično okončani životni put, s druge strane, upućuje nas i na pomalo zanemarenu spoznaju da mladići nisu odlazili u narodnoslobodilački rat samo iz ideala ili zbog revolta, nego ponekad iz pukog straha za goli život.

48

Psihometrija Riječ psihometrija potječe od nekadašnjeg profesora medicinske škole u Cincinnatiju (SAD), dr. I. R. Buchanana. Svojim đacima neobični doktor dao bi u ruke bilo koju ljekariju ili kemikaliju zamotanu u papir, s nalogom da se koncentriraju na osjećaje koje će takav zamotuljak proizvesti na njih. Deset do dvadeset đaka, s povezom preko očiju i ni s čim ometani, sjedili bi držeći u ruci predmet koji običnim ćutilima nisu mogli raspoznati. U smotuljcima su se nalazili, primjerice, sol, papar, opijum, stipsa, bakar, olovo, razna sredstva za povraćanje, kinin i sl. Onaj koji bi za nekoliko minuta osjetio specifično djelovanje odnosne ljekarije, na primjer pospanost kod opijuma, toga je dr. Buchanan držao sposobnim za liječničko zvanje, dok bi one koji niti nakon jednog sata ne bi ništa osjetili upućivao da potraže druge životne staze. Ovakvim, zaista originalnim mjerenjem duševnih sposobnosti kandidata za liječničko zvanje utvrdio je dr. Buchanan da je broj sposobnih učenika bio znatan! Doslovno prevedena, riječ psihometrija značila bi mjerenje duševnih sposobnosti, ali zapravo znači nešto drugo: sposobnost malog broja osoba da mogu, kad su neki predmet (prsten, naušnica, nož i sl.) opipale i vidjele, dati točne podatke ne samo o prošlosti toga predmeta, nego i o značaju, pa i o budućnosti onoga kome je taj predmet pripadao. Riječ je, dakle, o najrazličnijem znanju što ga metagnom stječe dodirom. Neke nadarene osobe takve podatke davaju u budnom stanju, dok druge to mogu tek u transu. Budući da u takvim slučajevima nema nikakva duševnog mjerenja, Richet je predložio da se izraz psihometrija zamijeni nazivom pragmatična kriptestezija (grč. kryptos = skriven, aistanomai = gledati, pragma = nešto tvarno). Tim bi izrazom jasnije došao do izražaja pravi smisao neobične pojave: gledati ono što je skriveno s pomoću neke tvari (Richet, Notre sixieme sens). Dva primjera koja slijede razjasnit će pojam i bit te neobične pojave. U londonskom stanu škotskog liječnika i pisca, tvorca detektiva Scherlocka Holmesa, sir Arthura Conana Doylea (1859-1930), koji se od 1926. posvetio spiritizmu, okupilo se nekoliko uglednih učenjaka i gospođa koja je bila dobar psihometrični metagnom. Trojica od prisutnih znanstvenika otišla su u sporednu sobu i napisala pismo. Pismo su stavili u debelu, neprozirnu oklopnicu i zapečatili. U nazočnosti svjedoka predali su tu oklopnicu dami koja ju je, prvo, opipala prstima, a zatim pritisla na čelo, da bi ubrzo počela riječ po riječ diktirati sadržaj pisma. Štoviše, kazala je da na stanovitom mjestu nije stavljen zarez i da time odnosna rečenica dobiva dvosmisleno značenje. Osim toga, a to nas ovdje jedino i zanima, gospođa je dala i zapanjujući točne podatke o piscu toga pisma, kojeg je toga dana prvi put u životu vidjela i nije čak ni po imenu znala za njega. Dapače, dotični je učenjak dami bio predstavljen pod izmišljenim imenom, kako bi se mogli točnije kontrolirati rezultati njezinih psihometričnih sposobnosti. U već spomenutoj knjizi, na str. 87, Richet navodi slučaj kojemu je sam bio svjedokom. »Bilo je to neke večeri kod mene«, piše. »Moj sin Georges, u prisustvu Myersa, dao je u ruke poznatom mediju, gospođi Thompson, svoj sat i zapitao ju hoće li joj taj sat dati podsticaj da nešto podrobnijeg kaže. Gospođa Thompson uzela je sat i, poslije kraćeg oklijevanja, reče na francuskom jeziku: Ima krvi na ovom satu. Zatim nastavi engleskim: Pomiješana tri pokoljenja. Bilo je teško bolje reći! Jer, taj sat bio je darovao Felix Aubry, djed moga Georgesa, svom sinu Georgesu Aubryju. Poslije smrti Georgesa Aubrya, koji je poginuo u bitci kod Vendome 1870. g., Felix Aubry uzeo je natrag ovaj sat i darovao ga svom unuku, mom sinu Georgesu Richet.« Kako protumačiti ovu zaista iznimnu pojavu? 49

Kao kod svake nerazjašnjene ili nerazjašnjive činjenice, tako i kod psihometrije, ima mnogih tumačenja. Prema jednoj teoriji psihometrija se tumači tako da je predmet koji ispitivana osoba drži u ruci, impregniran nekim emanacijama čovjeka koje ostaju na predmetu, omogućujući metagnomu da ih percipira i da ih izrazi kao svoju spoznaju o osobi kojoj je predmet pripadao. Svoje podrijetlo ova teorija vjerojatno vuče od teorije univezalnog fluida Franza Mesmera19, a povezana je i s Reichenbachovom teorijom oda, o čemu će još biti govora u poglavlju o bioluminiscenciji. Protiv ove teorije govorila bi, međutim, činjenica da često nije potrebno da metagnom drži predmet dulje u ruci nego je potreban tek površan dodir, da bi se stekla spoznaja paranormalnog karaktera u smislu prostorne telestezije. 19

Franz Mesmer (1734—1815), njemački liječnik, na sebe je privukao pozornost raspravom De planetarum mfluiu in corpus humanum, kojom je nastojao dokazati da nebeska tijela svojim privlačnim silama utječu na čovječji živčani sustav. Kasnije je nadošao na misao da u svakoj životinji, pa i u čovjeku, postoji neki fluid, sila slična magnetskoj, koju je nazvao životinjski magnetham. Smatrao je da on sam posjeduje iznimno veliku magnetsku snagu te da dodirima ruku može liječiti mnoge bolesti. Imao je uspjeha u Beču i Parizu, gdje mu je javnom supskripcijom skupljena golema svota novca da oda tajnu svoje metode. Kad to nije učinio, komisija sastavljena od najuglednijih francuskih liječnika i prirodoznalaca dala je po njega negativan sud, pa se vratio u Njemačku. Ljudi, podvrgnuti njegovom načinu liječenja, zapadali su u somnanbulno stanje, zbog čega se Mesmera smatra pretečom hipnotizma - op. M. M. Druga je teorija, teorija telepatske spoznaje, bilo da je ta spoznaja stečena od osobe koja je prilikom psihometrijskog pokusa prisutna ili se, pak, nalazi daleko. Ali, u prvom slučaju ova teorija nailazi na teškoću u činjenici da mnogo puta znanje metagnoma nadmašuje znanje prisutne osobe pa je ista prisiljena dugotrajno i mukotrpno istraživati da bi se navodi provjerili. U drugom pak slučaju teškoća je još veća, jer se znanje stečeno od metagnoma može u nekim slučajevima provjeriti tek ispitivanjem niza osoba koje ne žive zajedno, nego u raznim krajevima zemlje, pa bi se moralo predmnijevati da je metagnom to znanje stekao daljinskom telepatijom od više osoba. K tome, tako sabrani materijal morao bi metagnom ispitati i pronaći iz njega baš ono što mu treba, nekoliko puta najmanje i najbeznačajnije podatke, što je ne samo malo vjerojatno, nego i gotovo nemoguće. Vjerojatnija je treća teorija, prema kojoj bi psihometrijski predmet bio samo poticaj metagnomu da dođe u stanje preko kojega se ta paranormalna spoznaja o nekom predmetu ili osobi očituje, drugim riječima, samo pomoćno sredstvo da metagnom zapadne u autosugestivno stanje transa.

Telepatija Grč. tele = u daljini, pathos = patnja, primljivost Riječ telepatija predložio je 1882. Myers, da bi označio utjecaj jedne duše na drugu bez posredovanja nama poznatih osjetilnih čimbenika.20 U kolokvijalnom govoru telepatija se često nazivlje čitanjem misli. Telepatija može biti spontana ili eksperimentalno izazvana.

50

20

Danas se telepatija definira kao »razmjena informacija od osobe do osobe bez pomoći normalnih osjetila« - op. B. M. U XV. st. opat Ivan Tritheim iz Triera piše da svoje misli može stotinu milja daleko drugome saopćiti. Tu svoju sposobnost trierski opat pripisuje simpatičkim silama. Njegov suvremenik u Kolnu, Henrik Komelije Agrippa od Nettesheima, čovjek koji je prvi upotrijebio riječ okultizam za pojave koje se ne mogu shvatiti prirodnim zakonima, smatra da su simpatičke sile o kojima govori Tritheim, nešto prirodno. Godine 1876. čitava je Sjeverna Amerika govorila o Johnu R. Brownu, koji je sposobnost čitanja tuđih misli demonstrirao pred tisućama gledalaca. Predstavnici Školske mudrosti napadali su ga kao varalicu, bivajući sve žešći kad se Brown, kao neuk čovjek, nije uspijevao umješno braniti. U kulturnim krugovima toga doba nije se Brownovo ime smjelo ni spominjati, no 1881. u Engleskoj se pojavio još jedan priprost čovjek, Irwing Bishop, koji je u čitanju misli postizao tako začudne rezultate, da je uskoro -1882. - u Londonu osnovano već spominjano Društvo za istraživanje (para)psihičkih pojava (Society for Psychical Research), s osnovnim ciljem da se sposobnost prenošenja misli i slične neobične pojave ispitaju sa znanstvenog stajališta. Evo nekoliko najjednostavnijih eksperimenata učinjenih pod vodstvom fizičara i parapsihologa, rektora sveučilišta u Birminghamu, spomenutog sir Olivera Lodgea. Jednoj posve zdravoj djevojčici, trgovačkoj namještenici, začepe pamukom uši i dobro svežu oči. U sobi, u kojoj se nije čulo nikakva šuma i nije bilo nikakva pokućstva osim stolca, posjedne se djevojka ne znajući što će se s njom događati. Dr. Lodge dođe u djevojčinu blizinu ne dodirujući je, te oko dvije minute koncentrira svoje misli isključivo na karakteristične linije engleske zastave. Tada upita djevojku: »Vidite li nešto?« Uslijedio je odgovor: »Da, ali ne posve jasno, vidim jedan duguljast četverokut s crtama«. Tada Lodge naredi djevojci, sveudilj vezanih očiju, da nacrta na komadiću papira ono što je vidjela. Pokusna osoba nacrta pačetvorinu s dvije ukrštene dijagonalne crte (dakle, izostale su ukrštene okomite crte engleske zastave). Pokus je, znači, djelomično ipak uspio. Drugi primjer. Lodge pozove dr. Schearsa, koji primi ruku neke djevojke ogrnute neprovidnim, teškim pokivačima, a eksperimentator sir Oliver izvuče nasumce iz džepa jednu igraću kartu, postavi se iza liječnika i u nutrini dlana zadrži mu tu kartu pred očima, sa zamolbom da je jednu minutu koncentrirano gleda. Zapitaše zatim djevojku o kojem je predmetu riječ. Ona pošuti minutu-dvije i reče: »Jedna karta«. Poštanska ili igraća? - zapita Lodge. »Igraća«, odgovori djevojka. Uslijedi pitanje je li karta crna ili crvena. Odgovor: »Crna«. A na pitanje je li crna karta pik ili tref, uslijedi točan odgovor: »Petica pik«. Članovi londonskog Društva eksperimentirali su s brojnim (nehipnotiziranim) osobama. Pokusi su ponekad bili vrlo zahtjevni. Neki su posve uspijevali, drugi samo djelomice, a treći - nikako. Eksperimentirati se može, dakako, i u svrhe koje nisu znanstvene. Tako je dr. I. K. u Zagrebu pripovijedao isusovcu Anti Alfireviću kako je u sebi znao zaželjeti da se njegova supruga pridigne i otvori balkonska vrata. Ona bi to ubrzo oćutjela, kao neku sugestiju, odmah bi ustala i otvorila vrata (časopis Život, Zagreb, 1928., str. 257). Kod eksperimentalne telepatije može biti da samo onaj koji šalje misli svjesno zna da on namjerno hoće sadržaj svoje svijesti neposredno priopćiti drugome, a također može biti slučaj da druga osoba (primalac, percepijent) izričito zna i čeka da primi poruku od druge osobe koja svjesno šalje taj sadržaj. Iz ovoga je jasno, kao što je već kazano, da telepatija nije isto što i vidovitost. Kod telepatije je, naime, važno to da se stječe znanje o sadržaju duše druge osobe, dok se vidovitost odnosi samo na ono što se događa i nije ovisno o sudjelovanju tuđe svijesti, odnosno tuđeg duševnog stanja.

51

Prije dvadeset pet godina učinjeni su pokusi telepatskog prijenosa između Atene s jedne strane, i Beča i Berlina s druge, te između Mletaka i Bostona. Pokusi su dali pozitivne rezultate. Uspjelo je, dakle, prenijeti misao (informaciju) na udaljenost od 15.000 kilometara (Schröder, »Gedankensenden und Gedankenempfangen zwichen Berlin-Wien-Athen», Zeitschrift für metapsychiche Forschung, 1930/31.). Onaj koji želi primiti ovakve vijesti iz daleka mora biti u pogodnim duševnim i tjelesnim kondicijama, jer, zaista, ne može se tražiti da netko osjeti nešto ovako suptilno ako je pijan ili se nalazi u vrtlogu plesa. Samotnički život, život svetaca i isposnika, pogodniji je za primanje telepatski odaslanih podražaja. Na telepatske sposobnosti djeluju i atmosferske prilike. Vjetar, oluja, vrućina i zima djeluju nepovoljno, za razliku od magle, kiše, lijepa i blaga vremena čiji je utjecaj povoljan. Prvi su jutarnji sati i predvečerje za ove radnje najpovoljniji. Kako se obavljaju eksperimenti? Objektivnu vrijednost pokusi će imati samo onda kad im se priđe sa strogom ozbiljnošću i u znanstvenom duhu te ako se izvode u prisustvu osoba koje su pod stručnom kontrolom. Pri eksperimentima nikako ne bi smjele biti prisutne osobe koje u pokusima ne sudjeluju. Svi nazočni trebali bi snagu svoje predodžbe usredotočiti na predmet koji bi mislima trebalo prenositi. Svaka različita misao nekog od prisutnih pri eksperimentu smeta u onoj mjeri u kojoj divergira od koncentracije cjelokupne misaone atmosfere u sobi. Zbog toga eksperimenti koji se izvode radi razonode i u miješanu društvu nemaju nikakve znanstvene vrijednosti. Štoviše, takvi eksperimenti obično i ne uspijevaju čak ni onda kada ne postoji zlobno nastrojenje protiv uspjeha. Da bi se pokusi usavršili do naučne točnosti, potrebna je redovita duža vježba kako emitenta, tako i onog koji emitirane poruke čita. Isprva je glavno da emitent nauči svoje misli i volju usredotočiti nekoliko sekunda pa čak i minuta, dok se primalac (čitač misli) treba držati slobodno i pasivno. Ni jedan ni drugi ne smije biti ometan okolinom ili, uopće, ne smije biti ni s čim zaokupljen. Zbog toga se događa da eksperimenti što ih dvojica sama uspješno izvedu, ne uspijevaju kad ih se izvodi pred trećim licima. Preporučljivo je također da se pokusi izvode u poznatim prostorijama. S obzirom na činjenicu da neuspjeli pokus djeluje obeshrabrujuće, valja izbjegavati pokuse pod navedenim, nepovoljnim, okolnostima. Onaj tko prima, odnosno čita misli, mora se čuvati razmišljanja i naprezanja volje, najbolje je da ni o čemu ne misli, već treba bezbrižno izraziti onu misao koja mu se upravo pruža. Schopenhauer pripovijeda o sebi: Moja lijepa gostioničarka u Milanu zapitala me prije mnogo godina, za vrijeme jednog vrlo animiranog razgovora21, da joj kažem koja je tri broja ona zaigrala pri igri lota. Odmah, ništa ne promišljajući, spomenuh točno prvi i drugi broj, ali zatim, začuđen radi njezina ushita, stadoh pozorno razmišljati, pa treći broj kazah - pogrešno (Parerga und Paralipomena, I. dio, pogl. 5). 21

Razvikan kao ženomrzac, Schopenhauer je doduše živio samačkim životom, ali nije zazirao od prolaznih veza s ljepšim spolom. Dapače. A nije se sustezao ni od užitka u dobru jelu i pilu - op. B. M. Uspjeh eksperimenta u mnogome zavisi i o emitentu. Da bi olakšao svoj zadatak, treba izabrati takve predmete koje istovremeno pozorno promatra. To će olakšati ili nadomjestiti koncentraciju. Uistinu je nadomješta, jer ovdje ne može biti riječi o mišljenju, već o prijenosu predodžaba. Uostalom, većina čitača misli lakše će primiti jednu viđenu impresiju nego apstraktne predodžbe: imena, brojeve i sl.

52

Pri završnim eksperimentima emitent i primalac ne smiju se tjelesno dodirivati, dok je u početku takvo međusobno doticanje gotovo neophodno, da bi se među njima uspostavila simpatična veza. Kad je to postignuto, dobiva se sposobnost prenošenja i čitanja misli sve više i u prostornom smislu. Isprva je prenošenje misli bez tjelesnog kontakta moguće samo na udaljenosti od jedan ili dva metra, zatim kroz zatvorena vrata, a konačno i na kilometarske udaljenosti. Isto tako moguće je napredovanje i kod vrsti predmeta koji se odabiru za prenošenje. Takvo je prenošenje individualno različito. Nekim percepijentima bit će lakše primiti predodžbu predmeta, drugi će pak lakše primiti predodžbu radnje koju trebaju izvršiti. Za prijenos predodžaba najlakši su predmeti koje gledamo, primjerice igraće karte koje se za ovakve pokuse najčešće primjenjuju. Nakon dužeg vježbanja bit će ponekad moguće prenositi u mislima i zamršene slike, cijele scene. Moguće je mislima prenositi i crteže, počevši od jednostavnih geometrijskih figura koje čitač misli treba nazvati imenom, opisati ili narisati. Većini čitača misli najteže se prenose apstraktni pojmovi, a teško je primati pjesme i stihove, poznate i nepoznate. Kod početnih pokušaja, a i kod svih kasnijih eksperimenata važnu ulogu igra samopouzdanje sudionika u pokusu. Ništa ne smeta toliko koliko neuspjeh, dok dobro uspjeli eksperiment obično povlači za sobom cio niz drugih uspjeha. Potrebno je, također, da se eksperimentatori odveć ne zamaraju, stoga je poželjno mijenjati objekte (karte, crteži, predmeti, radnje itd). Naveli smo tek nekoliko općih principa kojih bi se eksperimentatori trebali držati. Iznijelo ih je već više puta spominjano englesko Društvo za parapsihologiju na temelju svojih bogatih iskustava. Od spominjanih činjenica pravog čitanja misli treba razlikovati razne vještine koje, radi zabave ili koristi, obavljaju zabavljači na način koji ćemo sada opisati. Predstava počinje obično tako da se, dok je vještak odsutan, sakrije neki predmet ili osoba, kaže broj neke banknote ili godine. Zatim se u prostoriju uvede vještak koji među prisutnima bira posrednika, obično osobu čija je upotrebljivost bila ranije utvrđena. Posredniku se zatim vežu oči, ponekad i uši, zatim tobožnji čitač misli primi posrednika za ruku ili mu pak svoju ruku metne na čelo. Dok vještak u raznim pravcima traži ono što se sakrilo, na posredniku je da intenzivno misli na mjesto, osobu ili predmet koje treba pronaći. Ako je vještak uistinu vješt, pronalaženje slijedi vrlo brzo i prilično sigurno, premda koji put valja birati druge posrednike koji su se kadri bolje koncentrirati na vlastite misli. Vještina izvođača ne sastoji se, međutim, u sposobnosti čitanja misli, već u pojačanoj osjetljivosti njegove ruke koja može osjetiti nehotične pokrete mišića ili pojačano kolanje krvi u posrednika kad dođe u blizinu tražena mjesta, osobe, slova, broja i sl. Čitava se predstava zapravo svodi na poznati eksperiment, kada se na svilenoj niti obješen prsten, ako se drži između palca i kažiprsta, kreće i njiše zavisno o mislima dotične osobe, a da ova nije toga svjesna. Jenski profesor William Thierry Preyer konstruirao je osobit, vrlo osjetljiv aparat, tzv. palmograf, koji nesvjesne kretnje grafički prikazuje.22 22

Na tom principu funkcionira i tzv. detektor laži koji se koristi u kriminalistici. Ali, fenomen koriste i estradnjaci. Donedavno smo u ranim večernjim satima imali priliku na jednoj od komercijalnih televizija gledati trenutak istine, u kojem su na aparate priključeni pojedinci odgovarali na delikatna pitanja šarmantne voditeljice. Pitanja su zadirala u skrivenu intimu ispitivanih osoba, a ako su sprave pokazivale da je odgovor točan, slijedila je novčana nagrada. Niskost takva projekta bila je potencirana i time što su u publici mogli biti nazočni roditelji, braća, sestre i supružnici egzaminiranih ekshibicionista - op. B. M.

53

Vježbom, zapažalačkim darom i poznavanjem ljudi mogu se postići i znatni uspjesi. Englez Stuart L. Cumberland mogao je na taj način pronaći predmete skrivene i kilometar daleko. Po tom se Englezu opisana pojava ponekad naziva i kumberlandizam. Sam Cumberland tvrdio je i koga god je stigao uvjeravao da može čitati misli, a u stvari nije radio drugo do vješto slijedio stezanje i popuštanje mišića, punjenje i učestalost otkucaja pulsa osobe na kojoj je činio pokuse. Drugim riječima, vještak ne čita misli posrednika, nego ih posrednik sam očituje nesvjesnim mišićnim kretnjama i uzbuđenjem svoga bila te je on prilikom takvih predstava zapravo vodeća osoba. Publiku koja sudjeluje zabavljačkim predstavama tobožnjeg čitanja misli lako je varati. Evo primjera. Tridesetih godina 20. st. producirala se u splitskim srednjim školama jedna čitačica misli. Žena je sjedila zavezanih očiju na podiumu, a njezin muž obilazio od profesora do profesora, od učenika do učenika, tražeći od pojedinaca neki predmet. Zatim bi žena odgonetala što na predmetu piše. Neki je profesor predao vjenčani prsten na kojem su bili urezani njegovi inicijali i godina vjenčanja. Čitačica misli jasno je pročitala da stoji ubilježeno M. P. 1918. Neki učenik, tijekom iste predstave, dao je suradniku svoju đačku iskaznicu, a žena je kazala da pripada učeniku sedmog razreda, koji je peti po abecednom redu upisan u imenik. Sve to bilo je točno riješeno, kao i mnogi drugi slični, pa i teži zadatci. Kad su se učenici razišli, a profesori u dvorani ostali sami s bračnim parom, ljubazni supruzi, koji, eto, nisu bili varalice, nego tek šaljivci, razjasnili su svoj postupak. Oni su se bili dogovorili da žena kao inicijale izgovori ona slova kojima počinje treča i peta riječ rečenice koju će suprug izgovoriti postavljajući pitanje: E, predraga Moja ženo, Pročitaj slova koja su urezana na ovom prstenu! A broj slova u prve dvije riječi (E=l, predraga=8) označavao je posljednje znamenke godišta vjenčanja (18). Na sličan način pomogao je ženi u čitanju đačke iskaznice, kazavši: Učeniku treba odrediti razred i redni broj u imeniku.Unaprijed su se, dakako, dogovorili da broj slova u prvoj izgovorenoj riječi treba da odredi razred, dok broj slova druge riječi upisni broj u razredni imenik. Shvatljivo je da se publika ne može dosjetiti varke, jer joj je pažnja usmjerena isključivo na to da se pazi da li suradnik čitačici misli daje kakve vidljive znakove te da li će zadatak biti točno riješen ili ne.

Spontana telepatija Ovako bi izgledao tipičan primjer spontane telepatije: Na oceanu tone brod, jedan od stradalnika tuguje za svojima koje ostavlja, a u isto vrijeme njegova žena kod kuće osjeća da se mužu nešto strašno dogodilo. U taj tip telepatije možemo ubrojiti i ono što pripovijeda hrvatski književnik Ivan Trnski (1819-1910) da se 1843. u Zadru dogodilo njegovu prijatelju, pjesniku Petru Preradoviću (1818-1872). Sjedio je pjesnik za svojim pisaćim stolom kad mu se iznenada, u duši, prikaže njegova dragana Pavica de Ponte kako prolazi ispod okna njegova stana. »Reče mi« - svjedoči Trnski - »da mu draga ne bijaše vikla tuda prolaziti i da je sjedeći za stolom nije mogao čuti ni vidjeti. Začudiv se prikazi, skoči k oknu i zaista u isti čas prođe ispod okna njegova suđenica« (Trnski, Pjesnička djela Petra Preradoviča, Zagreb, 1873., str. 27). Brojne primjere donosi francuski astronom i pučki pisac Camille Flammarion (18421925) u poznatoj svojoj knjizi L'inconnu et les problèmes psychiques (Pariz, 1899.), a još više i bolje obrađenih slučajeva čitamo u klasičnom dvotomnom djelu Myersa, Gumeya i Podmorea Phantasm of the Living (London, 1886.).

54

Frank Podmore 1894. na početku rasprave »An Examination of the Evidence of Telepathy« doslovno kaže: »Teza koju iduće stranice trebaju ilustrirati i dokazati kratko govoreći glasi: Moguće je komuniciranje između pameti i pameti bez upotrebe poznatog puta naših osjetila«. Američki psiholog i filozof William James, talijanski psihijatar i antropolog Cesare Lombroso, pa Francuzi Pierre Janet (jedan od Freudovih učitelja), Charles Richet i Henry Bergson - tvrde isto. Utvrđen je toliko velik broj slučajeva telepatije kad je emitent bio u smrtnoj pogibelji, da je razboritu čovjeku nemoguće njezino postojanje dovoditi u sumnju. Primjera radi evo jednog slučaja:23 Biskup dr. Josip Lanyi u svojim mlađim godinama bio je učitelj mađarskog jezika nadvojvodi Franji Ferdinandu i uživao je njegovu osobitu naklonost. Dana 28. lipnja 1914.24 dr. Lanyi imao je neobičan san. On doslovno priča: 23

Slučaj koji se opisuje odnosi se na ubojstvo prijestolonasljednika i nadvojvode Franca Ferdinanda (1863-1914), sinovca austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje Josipa I. Atentat, u kojem je uz prijestolonasljednika ubijena i njegova supruga, izvršili su mladići Princip i Čabrinović, pripadnici terorističke organizacije Mlada Bosna. Taj je događaj bio povod Prvom svjetskom ratu - op. B. M. 24 Vidovdan po julijanskom kalendaru - op. B. M »U tri i pol sata ujutro probudio sam se nakon strašna sna. Sanjao sam da sam u jutrnjim satima išao k svom pisaćem stolu da pregledam pristiglu poštu. Sasvim gore ležalo je jedno pismo s crnim rubom, crnim pečatom i grbom nadvojvode. Odmah prepoznam rukopis mog nezaboravnog visokog gospodara. Otvorih pismo, a na vrhu papira bijaše u svijetloplavoj boji slika kao što se vidi na razglednicama, a prikazivala je jednu cestu i ulicu. U jednom automobilu bile su Visosti, prema njima jedan general, a uz šofera jedan oficir. Na obim stranama ceste - mnoštvo naroda. Dva mladića istrče iz mnoštva i pucaju na Visosti. Sadržaj pisma što sam ga vidio u snu glasi: Vaša biskupska milosti! Dragi dr. Lanyi! Saopćujem Vam ovim da danas u Sarajevu padam s mojom ženom kao žrtva političkog atentata. Preporučamo se Vašim pobožnim molitvama i svetim misama i molimo Vas da ostanete našoj siromašnoj djeci i nadalje u ljubavi i vjemosti odani. Srdačno Vas pozdravlja Vaš nadvojvoda Franjo. Sarajevo, 28. lipnja 1914., 3 i pol sata jutrom. Drhćući i sa suzama u očima skočih iz postelje, pogledam na sat, kazaljka je pokazivala 3 i pol sata. Požurih do pisaćeg stola i zapisah što sam u snu bio pročitao i vidio. Kod pisanja sačuvah čak i oblik nekih slova, onako kako ih nadvojvoda bijaše napisao. Moj podvornik uđe istog jutra u 5 sati i 45 minuta u moju radnu sobu i vidje me blijeda, gdje sjedim i molim krunicu. Zapita me jesam li možda bolestan. Rekoh mu: Pozovite odmah moju majku i gosta, hoću odmah čitati svetu misu za svoje Visosti, jer sam usnuo strašan san. Majka i gost dođoše u 6 sati i 15 minuta. Pripovjedih san majci, gostu i znatiželjnom sluzi. Tada otiđoh u kapelicu da služim misu. Cijeli mi je dan prošao u muci i tjeskobi, a u tri i pol sata poslije podne brzojav iz Beča donese mi strašnu vijest, da su Visosti umorene u Sarajevu. Neka počivaju u miru! Netočno je u mom snu bilo jedino to da su dvojica pucala, budući da je pucao samo jedan.« Ovom biskupovom iskazu mogli bismo nadodati da je i posljednji detalj bio točan, jer su na nadvojvodu pucala dva mladića, Princip i Čabrinović, samo ne u isti čas i na istom mjestu. I slika ulice s autom, koju je u snu vidio biskup Lanyi a zatim na papir nacrtao, točno odgovara realnosti. 55

Ako se zna da su neki upućeni tvrdili da je ubijeni nadvojvoda bio poslan u propast koja mu se spremala i koju je, navodno radi nekih viših ciljeva, morao primiti na sebe, vrlo je vjerojatno da je on u Sarajevu, onog vidovdanskog jutra, u postelji mislio na ono što ga toga dana čeka: predočio sebi kako atentatori krče sebi put k ulici kuda je on oko 10 sati trebao proći, kako ubijaju njega i suprugu mu, pa se, zabrinut za djecu koja ostaju bez roditelja, sjetio biskupa Lanyia i sve tjeskobne misli telepatski prenio u Veliki Varadin svom starom učitelju. O vjerodostojnosti osobe koja je ovaj san doživjela i odmah ga zabilježila ne može biti utemeljene sumnje, a da li se ovaj duševni događaj ima tumačiti ovako kako je ovdje izneseno ili možda treba tražiti kakvo drugo pogodnije tumačenje, ostaje, razumije se, svakome na volju. Prikaz sna biskupa Lanyia donio je časopis Balkanstimmen, Sarajevo, I. god., 1. sv., 1918. Dr. Lanyi umro je kao naslovni biskup Knina u Dalmaciji 28. rujna 1931.

Slučaj telepatije za vrijeme spiritističke seanse Događanja za vrijeme spiritističkih kružoka bogata su riznica različitih parapsiholoških pojava, koja (događanja) ne moraju, a najčešće i nisu u svezi s osnovnim ciljem takvih seansi - komuniciranje s duhom umrle osobe posredstvom medija. Donosimo jedan takav slučaj. Utjecajni engleski novinar William Thomas Stead (1849-1912), glavni urednik (18831889) novina Pali Mali Gazette u Londonu, prisustvovao je 20. ožujka 1903. jednoj spiritističkoj seansi u Londonu. Evo što o tome piše: »Odličan Srbin25, koji se nalazio među uzvanicima spiritističke sjednice, dadne mi u ruke oklopnicu kazavši: »Učinite pokus s ovim«. Gospođa Burschel, jedan od medija na seansi, uzme oklopnicu u ruke i osta za čas nepomična. Zatim stade opetovano okretati oklopnicu među rukama, stavi je na čelo i pritom izgovori jasno i glasno: 25

Vjerojatno književnik i političar Čedomil Mijatović (1842-1932), o kojem će biti više riječi u narednim poglavljima - op. B. M. 'Jedna važna ličnost, jedan kralj, na nogama je u jednoj sobi svoje palače, crnomanjast je i niska stasa, s njim je jedna gospođa, kraljica. A tu' - medij pokaza prstom u jedan kut sobe - 'vidim djetešce.' Gospođa Burschel se zatim veoma uzbudi i zavikne: 'Strašno, strašno! Toliko krvi... Ne mogu to podnijeti, vidim ljude crnomanjaste koji provaljuju u sobu, žele ubiti kralja i kraljicu... Kraljica moli da se kralja poštedi...Oh!' Gospođa Burchnel padne na koljena, pružih ruke da je zadržim kako se ne bi stropoštala, a ona sklopljenih ruku počne zdvojno moliti: 'Spasite kralja. Kraljica moli da mu se poštedi život, oni je ne žele poslušati... Koliko krvi... Ubijaju ga... Ona uzalud moli, guraju je od sebe i udaraju bodežem.' Shrvana uzbuđenjem, gospođa Burschel pade na tlo. Podižem je i posjedam na stolicu. Druga dva medija, gospođe Breanchley i Mauts, vidjele su iste događaje. Kazale su da vide ljude - odjevene u uniforme slične onima ruskih vojnika - kako prodiru u kraljevu sobu i naglasile da ih nisu mogle dobro razlikovati, budući da je bilo vrlo tamno. Moj srpski prijatelj htio je da se uvjerim da je u oklopnici o kojoj je bilo riječi bio list papira s potpisom kralja Aleksandra Obrenovića. Tada jedna od medija, duboko impresionirana, reče mom prijatelju: 'Budite sigurni da će se sve zbiti kao što sam vidjela. Ništa ne može to spriječiti'.

56

U noći između 10. i 11. lipnja dogodilo se sve ovako, tek što u sobi tragedije nije bilo djeteta, jer ga kraljica Draga nije stigla roditi, a to rođenje nekoliko mjeseca prije, dakle u doba londonske seanse, svi su Srbi očekivali. I baš ta činjenica trebala bi govoriti da se u ovom slučaju nije radilo o proricanju budućnosti, već o čitanju misli«, zaključuje Stead svoj izvještaj (Zorzi, L 'eccidio di Belgrado (1903), Verona, 1941., str. 261-62).26 26

Aleksandar Obrenović (1876-1903), kralj Srbije, skupa s trudnom suprugom, pučankom Dragom Mašin, 11. lipnja 1903. umoren u oficirskoj zavjeri. Mrtva tijela zavjerenici su defenestrirali. Na srpsko prijestolje zasjeo je Petar I. Karađorđević. Brutalni zločin zgranuo je svijet - op. B. M.

Slučajevi telepatije kod svetaca Nedavno je umro u Padovi jedan naš sunarodnjak i zemljak, kapucin o. Leopold Bogdan Mandić (1866-1942) iz Hercegnovog u Boki kotorskoj. Silan svijet pratio je njegove zemne ostatke. Na glavnoj gradskoj ulici kuda je prolazila žalobna povorka morao je više od dva sata biti obustavljen svaki promet. Brojni umjetnici nastojali su potomstvu sačuvati izraz njegova neobična lica.Osobito su zapažene uljena slika padovanskog profesora G. Mincatoa i rad u terakoti profesora L. Strazzabosca. Jedan njegov subrat iz istog reda, o. Pietro da Valdiporro, opisao je njegov život u odebljoj knjizi koja je, u manje od godinu dana, doživjela drugo izdanje. U životu o. Leopolda ima mnogo neobičnih crta, neke se činjenice možda neće moći naravski protumačiti, dok su druge, premda neobične ipak prirodne, jer svaki svetac krije u sebi silne duševne snage. Iz mnoštva ovakvih činjenica iz života o. Leopolda donosimo tek jednu. Pripovijeda je Padovanac Giuseppe Bolzonella. Jednog jutra 1939. otišao je o. Giuseppe, po svom običaju, da se ispovjedi kod o. Leopolda. Čim je kleknuo, prije negoli je i počeo nešto govoriti, o. Leopold, koji je izgledao silno pospan, počne, a da ga nije ni pogledao, u svim pojedinostima pripovijedati čin koji bijaše Bolzonella počinio. Kad je o. Leopold završio, Bolzonella, silno začuđen, reče: »Ali, oče, što se ovo događa? To je baš ono što sam ja Vama morao kazati.« Trgnuvši se iz svoje pospanosti, o. Leopold milo ga pogleda i odgovori: »Budite mirni i ne mislite više o tome!« (Pietro da Valdiporro, P. Leopoldo da Castelnuovo Cappuccino, Padova, 1945., str.125). Bavarsku stigmatičarku i mističarku Tereziju Neumann27 posjetio je 1928. jedan dalmatinski svećenik i zapitao ju, dok se nalazila u stanju povišenog mira, dakle, transa, da li su kosti što se čuvaju na oltaru Sv. Dujma u splitskoj katedrali zaista kosti svečeve. Ovom svećeniku bila je vrlo dobro poznata polemika što ju je sa splitskim stolnim kaptolom bio započeo i s neobičnom žustrinom vodio naš poznati arheolog don Frane Bulić (1846-1934), a ticala se ličnosti zaštitnika grada i biskupije splitske. Bulić je dokazivao da je Sv. Dujam živio koncem III. stoljeća te da je pod carem Dioklecijanom, početkom IV. st., pretrpio mučeničku smrt, a njegove kosti da se nalaze u Rimu28. 27

Terezija Neumann (1898-1962), beatificirana 2005. za pontifikata Ivana Pavla Drugog. O životu blaženice može se detaljnije pročitati u knjizi Tajna stigmatizacije Miroslava Matijace i Ivana Matka, tiskanoj 2009. u Nakladi Pavičić u Zagrebu - op. B. M. 28 Sveti Dujam (Duje), nebeski zaštitnik grada Splita, rođen je u drugoj polovici 3. st. u Antiohiji (Mala Azija) od oca Sirijca i majke Grkinje. Odgojen je u mješavini stare helenske i orijentalne kulture, iz koje se rodio i moderni čovjek. Primivši kršćanstvo, došao je u Solin (Salonu), gdje je, u tom središtu rimske provincije Dalmacije, kao biskup širio Kristovo 57

Evanđelje. Za vladavine rimskog cara Dioklecijana, godine 304., Dujmu je mačem odsječena glava na javnoj egzekuciji (v. Miroslav Matijaca, Ivo Delalle, Lovre Katić, Željko Rapanić, Sveti Duje, Split, 1991) - op. B. M. Govoreći s Terezijom njemačkim jezikom, svećenik koji je podržavao mišljenje Bulićevo, hotice ili nehotice u razgovoru za ime grada Splita upotrebi naziv Spoleto umjesto Spalato. Terezija je odmah ispravila pogrešku, a na postavljeno pitanje odgovorila: »Dotični mučenik nije bio, kao što to misle svećenici u Splitu, poslan od Sv. Petra da naviješta vjeru, nego on spada u IV. st. kada je bio i mučen, a njegovo tijelo nije u Splitu, nego u Rimu«. Taj razgovor donio je tjednik Wochenschrift für Kultur, Politik und Volkswirtschaft, Verlagsansalt Tyrolia, Wien, Innsbruck, München, 13. X. 1928., br. 2, str. 30.

Neka tumačenja telepatskih pojava U pokušaju da protumači pojavu čitanja misli kad emitent nije odveć udaljen od primaoca (percepijenta), danski liječnik za živčane bolesti dr. Alfred Lehmann krenuo je od pretpostavke da osoba koja koncentrirano misli, svoje misli nesvjesno izgovara gotovo nečujnim šapatom, što ga ni osoba izoštrenih čula ne može razaznati. Uz pripomoć F. C. Hansena, profesora anatomije na sveučilištu u Kopenhagenu, izvedeno je u tu svrhu ravno tisuću vrlo brižno pripremljenih i realiziranih pokusa. Rezultat je bio uspješan u visokom postotku (v. A. Lehmann, Aberglaube und Zauberei, njemački prijevod po drugom danskom izdanju, Stuttgart, 1925.). Znatan broj znanstvenika priznao je vrijednost spomenutih eksperimenata. Vrijednost im je, međutim, pokušao osporiti Karlo Krali (1863-1929) na temelju svojih pokusa (v. Zeitschrift fur Parapsychologie, 1926., str. 325. i 385.). Zanimljivo je pripomenuti da je Krali bio u svijetu poznat kao gospodar Elberfeldskih konja: Muhameda, Zarifa i Berta. Ti su konji udaranjem svojih kopita navodno davali točne odgovore na postavljena pitanja iz matematike, o čemu je napisana bogata literatura, a u nas se tim pitanjem pozabavio časopis Hrvatska straža. Nego, ima i eksperimenata koji su obavljani i u znatnoj međusobnoj udaljenosti odašiljača i primatelja ili su im oči i uši, ako su se nalazili u istoj prostoriji, bile tako zatvorene da je prenošenje misli na opisani način bilo apsolutno nemoguće, a ipak je tog prenašanja bilo mnogo više no što bi se to moglo slučaju pripisati. Profesor Prosper-René Blondlot (1849-1930) iz Nancyja pokušao je i takve slučajeve razjasniti krenuvši vrlo originalnim putem. U tamnoj sobi postavio je na glavu nekog čovjeka masku natopljenu kalcijevim sulfidom (CaS). Taj kemijski spoj svijetli u tmini ako na njega padaju bilo kakve zrake. Kad je Blondlot zamolio osobu pod maskom da na nešto intenzivno misli - maska se rasvijetlila. Iz te činjenice Blondlot ovako zaključuje: »Sve zrake zavise od titraja, koji toliko daleko dopiru i mogu biti primljeni u razmjeru sa snagom koja ih proizvodi. Misli stvaraju valove koji se mogu uporediti s bežičnim električnim valovima, a mogle bi, u odgovarajućem djelokrugu, biti primljene od aparata koji im je jednako prilagođen.« Na temelju takva zaključivanja fenomen telepatije mogao bi se uporediti s fenomenom rezonancije u akustici, a širenje vibracija sa širenjem radijskih valova. Međutim, naš je mozak, bez sumnje, neizmjerno finije i kompliciranije građe nego sprave s pomoću kojih se šalju ili primaju brzojavke ili radio-emisije. Mozak emitira zrake kad čovjek misli, a od svih neživih stvari zajedno ne može se stvoriti nikakva misao. Misao pripada drugome redu. Misliti može 58

samo živ čovjek. A čovjek ne živi ne prožima li ga vitalni princip, entelehija29, kako ga je nazivao Aristotel, ili, što je isto, forma, kako su govorili stari skolastici. Mi, da budemo jasni, ovaj životni princip nazivljemo dušom. Duša, dakle, vlada i upravlja mozgom i moždanim silama, a kako se to događa ostat će valjda vječna tajna. 29

Grčka riječ enteleheia nastala je od riječi eti telei ehein, Što doslovno prevedeno znači: biti na vrhuncu. To bi, dakle, bio neki princip koji je na vrhuncu svega, tj. ima vrhovnu vlast, svemu predsjeda - op. M. M.

Radiestezija ili Siderično njihalo i vilinske rašlje Riječ radiestezija latinsko-grčka je kovanica (lat. radior = zračiti, grč. aistanomai = gledati, osjećati), a značila bi sposobnost nekih ljudi da osjete zračenja koja, navodno, izlaze iz podzemnih voda, iz ruda, kemijskih ili farmaceutskih produkata, zdravih ili bolesnih organa. Unutarnji osjet, koji tim povodom nastaje, prenosi čovjek na neki predmet koji drži u ruci. Najčešće su to rašlje (stari narodni izraz vilinske rašlje proizlazi iz drevnog vjerovanja u nadnaravna, vilinska bića), njihalo ili štap (odatle izraz rabdomantija, grč. rabdos = prut, mantis = vidjelac). Ako netko želi ispitati utječu li na njega radijacije, morao bi svoje misli upraviti na posve indiferentne stvari, na one koje nemaju nikakve veze s rašljama, njihalom ili prutom. Jer ako bi počeo misliti o kretanju tih instrumenata u ovom ili u onom pravcu, smjesta bi se kretnje u tom pravcu i dogodile, bilo tu ili ne bilo ikakvih zračenja. A možda je tome tako jer je svaka misao jedna sila, kako je to tumačio još Blaise Pascal (1623-1662), francuski matematičar i filozof (v. Pascal,, I. dio, gl. VI). Kad je eksperimentator svoje misli na rečeni način upravio na indiferentne stvari, neka drži njihalo nad vodom u desnoj ruci pred prsima, a lijevu (stisnutu) ruku neka stavi na lijevu stranu prsa. Ako je osjetljiv, njihalo će se početi njihati paralelno s njegovim tijelom, ako voda miruje, a u smjeru toka vode, ako voda teče. Čim spusti lijevu ruku, njihalo se prestaje njihati, pa makar se voda nalazila u posudi pred njim. Oni koji imaju sposobnost osjetiti zračenje vode, osjetit će i radijaciju ostalih predmeta. Nad zlatom i srebrom njihalo pravi krug s lijeva na desno, nad mjedi s desna na lijevo, nad željezom njihalo opisuje ćirilsko slovo f, nad nerazvodnjenim mlijekom krug, a nad razvodnjenim mlijekom se njiše u istom smjeru kao i nad vodom. Slično je eksperimentirao i Goethe, o čemu se može pročitati u njegovu romanu Die Wahlverwandschaften (Srodne duše) Vrijedi zabilježiti i ove Goetheove riječi: »Zato što ovakvi pokusi svakom ne uspijevaju, ne smije se stvar napustiti, nego, štoviše, mora se pitanje još ozbiljnije i temeljitije proučavati. Mnogi međusobni odnosi i srodnosti anorganskih bića, kao i odnosi organskih bića prema anorganskim i organskih između sebe, što su nam do sada skriveni, sigurno će se s vremenom razjasniti.« Već stari rimski pisci pripovijedaju kako su kod drevnih Etruščana vodu tražili i nalazili tzv. aquilices, neka vrst današnjih rabdomanata (v. Massimo Palottino, Etruscologia, Milano, 1942., str. 214). U djelu Pantomysterium (Halle, 1700.) Johann Gottfried Zeidler pojavu rabdomantije pokušao je objasniti teorijom duševne sile. Upozoren da neki Permet umije rašljama ili njihalom iznalaziti podzemne vode, sol, ugljen i druge rude, francuski fizičar Thouvenel uputio se s dotičnim do glasovitog mineraloga, tada bibliotekara Ambrozijanske biblioteke u Milanu -Carla Amorettija (174159

1816). Amoretti, koji je do tada sumnjao u metaloskopiju s pomoću rašalja i njihala, uvjerio se tom prilikom u njenu faktičnost, a rezultate svog promatranja priopćio u djelu Della rabdomanzia (Milano, 1808.). Gibanja rabdomantovih instrumenata svodio je na elektricitet. Prema njemu, a to je zapazio još i Zeidler, osobito nadarene osobe mogu polučiti metaloskopske rezultate i bez rašalja ili njihala, tako da sklope čvrsto dlanove, treći, četvrti i peti prst isprepletu, a kažiprste ispruže i oštro ih rašire. Richet piše: »Neosporna je činjenica da se štap u rukama rabdomanta pokreće kad je on u blizini izvora ili kovina. Obično se upotrebljava račvasta grana lijeske (lat. corylus), a nije se uputno služiti maslinovom granom, kao ni granama smolastih stabala. Kontrolirani su mnogi slučajevi, pa nije moguće nijekati činjenicu koja je sigurna onoliko koliko i bilo koja druga kemijska ili fiziološka činjenica.« On navodi mnoge eksperimente s pozitivnim rezultatima u traženju vode ili metala, a časopisi i novine donose toliko slučajeva da ih je bespotrebno posebno navoditi. Međutim, ima istraživanja u kojima su sposobnosti rabdomanata zatajile ili su, pak, rezultati njihovih pokusa dvojbeni. Revue Radio Science, mjeseca ožujka 1929. i Revue des Questions scientifiques 20. siječnja 1930. objelodanile su potpuno negativne rezultate dobivene ispitivanjem na sveučilištu u La Louviereu u Belgiji. Neki poznati rabdomant nije pokazao nikakve osjetljivosti ni za vodu, ni za radium, ni za kulture mikroba, a električnih valova nije nalazio kad je emisiona stanica radila, a nalazio ih je kada je ona mirovala. Za vrijeme rabdomantskog kongresa u Riminiju u Italiji, godine 1931., ni jedan od rabdomanata nije uspio lokalizirati ni jedan od pet ležajeva pod koje su bili stavljeni bakar, željezo, olovo, asfalt i petrolej. O tome je, u siječnju 1932., pisao Bulletin des amis de la Radisthesie. Naprotiv, za vrijeme kongresa održanog 1933. u Brignolesu u Francuskoj petnaest rabdomanata točno je odredilo tok podzemnih voda i njihovu približnu dubinu. Neuspjesi, dakako, ne mogu isključiti zaista pozitivne činjenice. Dobro je stoga slijediti već spomenuto Goetheovo mišljenje. U knjizi dr. Henryja Bona Medicina e Religione (Torino, 1940.,str 302) ugledni autor piše da rimski liječnik dr. Albert Alliney kaže da on poznaje brojne znanstvenike koji vjeruju u primjenu radiestezije u medicini, a kaže da je i sam poneki put bio svjedokom rabdomantskih uspjeha u zamršenim problemima patologije. Neki rabdomanti idu, pak, do apsurduma. Pokušavaju ovo ili ono pogoditi držeći pred očima topografske planove, fotografije, rukopise i sl. Međutim, svi takvi pokusi, učinjeni za vrijeme kongresa u Avignonu 1932., bili su negativni. A ni eksperimenti za vrijeme kongresa u Lausanni 1934. nisu dali nikakva pozitivnog rezultata. Ali, neki idu još i dalje, pa njihalom kušaju mjeriti darovitost ljudi, tvrdoću raznih materijala, pokušavaju čak suditi o čestitosti ili nepoštenju svog bližnjega, o njegovim čuvstvima prema eksperimentatoru i o drugim sličnim tajnama savjesti. Lakše je već bilo kazati čemu njihalo ne može, nego čemu može poslužiti. Nije stoga čudo što je Sveti Oficij svojom odlukom od 26. ožujka 1942. zabranio katoličkom kleru da se bavi radiestezijom kad se radi o osobnim stvarima, osobito o nelegalnom liječničkom posredovanju, otkrivanju zločinaca ili nečem sličnom (Ada Apostolica Sedis, vol. XXXIV, str.148). Iz toga je jasno da se najviša kongregacija Katoličke crkve nije izjasnila o vrijednosti fenomena radiestezije, niti je dala kakvo autoritativno tumačenje istih, nego je izdala samo jedan disciplinarni propis, obvezatan samo za kler, ne i za sve katolike30. 30

Kongregacija svetog oficija najviša je kongregacija papinske kurije. Brani nauk vjere i ćudoređe. Njezine odluke nisu nepogrješive, ali imaju velik ugled. Na čelu Svetog oficija stoji sam papa, a poslove vodi jedan kardinal u svojstvu tajnika - op. M. M.

60

Da bi stala na put pretjeranom širenju radiestezije po Italiji, tih istih dana talijansko je ministarstvo prosvjete zabranilo u Italiji širenje djela o radiesteziji i naredilo da ih se plijeni. Kao žrtva ove naredbe stradala su i dva poznata djela: Zampa, Elementi di radiestesia (Osnove radiestezije) i Grandori, Prodigi de pendolo (Čudesna njihala). Knjiga svećenika Grandorija tiskana je u Viterbu 1940. nakladom izdavačke kuće Cultura religiosa popolare, sa crkvenim imprimaturom! Radiestezija danas nalazi primjenu prvenstveno u alternativnoj medicini i geo(bio)logiji, premda će gorljivi radiestezisti ustrajati na tvrdnji da mogu pomoći u traganju za izgubljenim osobama i u izboru pojedincu odgovarajuće profesije. Radiestezijska dijagnostika pomaže u detekciji oboljelog organa, premda valja reći da na današnjem stupnju razvoja dijagnostičkih tehnika takva pomoć nema većeg značenja. U kurativnom (terapijskom) procesu radiestezisti, kako sami tvrde, mogu pripomoći u odabiru odgovarajućeg medikamenta, s tim da, uopćeno govoreći, zaziru od sintetičkih pripravaka i priklanjaju se prirodnom liječenju biljnim pripravcima. Kao i većina alternativaca, pristaše su onoga što se kolokvijalno zove zdrav način života, preferiraju vegetarijanstvo. Time što svojim sposobnostima mogu otkriti štetna (patogena) zračenja, čiji su najčešći izvor tokovi podzemnih voda, radiestezisti nude pomoć pri odabiru položaja za izgradnju stambenih i drugih objekata, a kod sagrađenih objekata tvrde da su od koristi pri razmještaju pokućstva, obično kreveta i radnih stolova na mjesta gdje su geopatogena zračenja manje izražena. U njihovim publikacijama mogu se naći brojni primjeri kako su na taj način olakšali život pojedincima i spriječili razvoj opasnih boljki. Tako se, osim u dijagnostiku i kurativu, uključuju i u medicinsku profilaksu. Stav službene medicine prema alternativi općenito, pa i prema radiesteziji kao dijelu alternativne medicine, uglavnom je tolerantan ako su osobe koje se time bave prošle izobrazbu na odgovarajućim učilištima, a kada je o medicinarima riječ, za takvu bi djelatnost trebali biti osposobljeni na posebnim tečajevima. Zakonska legislativa omogućuje osposobljenim pojedincima da se, u suradnji s klasičnim medicinarima, bave takvom djelatnošću, dok se, s druge strane, kad zakonski uvjeti nisu ispunjeni, bavljenje alternativnim liječenjem tretira kao nadriliječništvo, što je kazneno djelo. Pojedini medicinari prema primjeni radiestezije u medicini mogu imati afirmativan stav te se priključiti četama alternativaca, a stav može biti suzdržan, skeptičan ili pak neprikriveno odbojan. Rekao bih, kao liječnik, da je najprimjerenije stajalište suzdržane skepse. Radiesteziste, kao i ine alternativce, obilježava i ekološka osviještenost, nerijetko se uključuju u djelatnosti zelenih, a u svjetonazorskom smislu često su bliski istočnjačkom pogledu na svijet, ukratko, u mnogočemu su bliski ideologiji tzv. novog doba (New-Age). Hrvatski radiestezisti, kako će čitatelj vidjeti iz završnih poglavlja, objavili su i nekoliko seriozno napisanih knjiga.

Ksenoglosija Grč. ksenos = stran, glossa = jezik Kada se u parapsihologiji upotrijebi izraz ksenoglosija, tada se misli na neobičnu pojavu da osoba govori njoj nepoznatim stranim jezikom. Američki novinar i sudac John Worth Edmonds (1799-1874) objelodanio je 1858. seriju rasprava nazvanih Spiritual Tracts. U šestoj raspravi Worth izvješćuje da je njegova kći Laura 61

znala samo svoj materinski - engleski jezik i tek nešto malo francuskog, što je naučila u školi. U transu, međutim, nekoliko je puta čitav sat razgovarala na desetak stranih jezika. Dr. Alfred Lehmann u danskom psihijatrijskom časopisu priopćio je: Neka djevojka (u Danskoj), bolesna od histerije, svrnula je na sebe pozornost time što je držala dugačke govore na švedskom jeziku, u propovjedničkom tonu. Bila je kći siromašnog nadničara i nikada nije imala prigode učiti švedski. Kad je bila otpuštena iz bolnice, spiritisti, koji su tada u Danskoj bili vrlo rašireni, upotrebljavali su je kao dobrodošli medij. Oni slušači koji su razumijevali švedski opazili su da ona riječi ne izgovara posve točno, ali su potvrđivali da se rijetko u govoru ponavlja, te da su njezine propovijedi doista jednostavne, ali u kršćanskom smislu vrlo pobudne. Svi su se toj pojavi veoma čudili pitajući se: Tko zna koji to duh nekog švedskog propovjednika govori iz te neuke djevojke?! Svako drugo tumačenje izgledalo je isključeno. Ljudi su hrlili na sastanke da dožive to čudo. Ali, kad se slučaj temeljito istražio, ustanovilo se da je djevojka više godina služila kod danskog pastora koji je učio švedski i običavao, šećući hodnikom, glasno, ali ne ispravnim izgovorom, čitati iz neke švedske knjige duge propovijedi.31 Dok je pastor na glas čitao švedski, djevojka je bila zaposlena u kuhinji ili u kojoj prostoriji uz hodnik. Tek deset godina kasnije, kada se živčano razboljela, u pospanosti ili u snu, budili bi se u njoj pastorovi govori kojih se pri svijesti nije sjećala. Te je govore mogla i opetovati na raznim predstavama kada bi zapala u trans. Tako je duh bio razotkriven. Podsvijest je bila ona koja je djevojci omogućavala propovijedanje na stranom jeziku (Stutzer, Geheimnisse des Seelenlebens, Tajne duhovnog života, Braunschweig, 1922., str. 176-177). 31

Pastor je ispravno postupao, jer nam uho mnogo pomaže pri učenju stranih jezika - op.

M. M. Biskup u Feldkirchu, dr. Sigmund Waitz, u svom djelcu Poruka iz Konnersreutha, koje je prevedeno i na hrvatski, pripovijeda da je jednom bio nazočan kad je Terezija Neumann proživljavala Muku Kristovu. U tim trenutcima ona je čula i ponavljala riječi aramejskog jezika. Spomenimo ovdje da su Aramejci bili semitski narod, čiju su državu uništili Asirci u VIII. st. pr. Krista, ali je njihov jezik ipak malo-pomalo istisnuo sve ostale semitske jezike, osim arapskog, i upotrebljavao se po cijelom semitskom orijentu sve do poplave islama. Još prije babilonskog sužanjstva (605.-538. pr. Krista) počeo je aramejski jezik prodirati u Palestinu, a u II. st. pr. Krista potpuno je istisnuo domaći hebrejski jezik. Aramejski su govorili Krist i apostoli. Terezija je, dakle, u ekstazi, ne znajući im značenja, izgovarala aramejske riječi s jasnom raznolikošću izgovora, da su se raspoznavale, primjerice, riječi Kaife, izgovarane književnim i riječi apostola, pučkim jezikom. Kad bi u duhu vidjela kako Isus nosio križ niz stepenice Pilatove palače, a jedan kraj križa udara po stepenicama, ponavljala bi riječi svjetine: »Salapa, Šalapa!« (Raspni ga, raspni ga!). Kad Isus pada pod križem, čula bi Terezija riječi vojnika: »Kum, kum!« (Gore, gore!), kojima gone Spasitelja. U ovom slučaju nema temelja kazati da je Terezija Neumann crpla znanje aramejskog jezika iz svoje podsvijesti. Ne preostaje nam, dakle, drugo, ukoliko tu ne želimo vidjeti nadnaravni prst, nego reći da je ona znanje crpla iz - podsvijesti drugih. Neki Dorr pitao je 1908. glasoviti medij, gospođu Piper32, kakve joj asocijacije dolaze pri izgovaranju riječi Lethe. Gospođa Piper počela je spominjati razna imena, kao Iris, Morpheus, pa nastavila govoriti o dubini, strelici, spavanju itd. A sve to nalazi se u nekoj Ovidijevoj bajci koju je Dorr čitao u mladosti potpuno je zaboravivši. U svom djelu Geschichte der okulten Forschung Tischner tumači slučaj tako da je Dorrova podsvijest sadržaj zaboravljene bajke prenijela na medij.

62

32

Mrs. Piper bila je jedan od najčuvenijih metagnoma na području psihometrije i vrlo poznat spiritistički medij. Otkrio ju je William James, profesor psihologije na sveučilištu Harward (SAD), a s njom je mnogo radio Richard Hodgson, profesor psihologije na oksfordskom univerzitetu. Zbog gospođe Piper, profesor Hodgson se čak iz Engleske preselio u Ameriku. Njega je Mrs. Piper do te mjere uvjerila u mogućnost komuniciranja s onostranošću, da je nakon sedam godina provjeravanja izjavio: »Jedva čekam da umrem«. Sposobnosti gospođe Piper istraživali su i mnogi drugi prominentni učenjaci (Lodge, Lombroso, Hyslop i dr.). Život joj je opisala kći Alta L. Piper u knjizi The life and Work of Mrs. Piper tiskanoj u Londonu 1929. - op. M. M. Iz Rimskog obrednika, koji je po nalogu pape Pavla V. izdan 1614.,može se razabrati da prema učenju Katoličke crkve nije isključena mogućnost prirodnog tumačenja nekih neobičnih pojava, među kojima se spominje i ksenoglosija. Ali, u Naslovu XI., gl. 1. može se, među ostalim, pročitati: »Znači da je netko opsjednut od zla duha jesu ako nepoznatim jezikom više riječi govori ili razumije drugoga, ako tako govori, ako otkriva daleke ili tajne stvari... A što se više takvih pojava sastane, to je znak opsjednuća veći.« Dakle, prema trebniku rimske Crkve, ksenoglosija, makar se kod jedne osobe našla skupa sa, primjerice, telestezijom i kriptoskopijom, još ne bi bila siguran, nego samo velik znak da je dotičnik opsjednut. Među dokumentima Miroslava Matijace nalazi se i pisaćim strojem ispisani papirić na kojem se prepričava sadržaj članka objavljenog 10. kolovoza 1958. u milanskom časopisu Epoca: Jacqueline Mallay, žena nekog pariškog mesara, majka troje djece, 29 godina stara, nije pohađala drugih škola osim osnovne i govori samo francuski, ali za vrijeme jedne spiritističke seanse u transu je govorila i nekim stranim jezikom. Njezin je govor bio snimljen na magnetofonskoj traci i dr. Azoulay, veliki poznavalac stare povijesti i raznih jezika (govori ih četrnaest) ustanovio je da je to jezik koji su upotrebljavali egipatski faraoni i veliki svećenici u komunikaciji sa svojim božanstvima, jezik, dakle, kojim se govorilo više tisuća godina prije Krista i koji su rijetki poznavali u to staro doba, a koji danas malo tko još pozna. Kasnije, na drugoj nekoj spiritističkoj seansi, koja se držala u Parizu, govorila je arapski, a zatim njemačkim dijalektom. Dok bi govorila vidjelo se da strahovito trpi. Azoulay, koji se navodno razumije i u spiritizam, ovako tumači tu pojavu: »Polazeći sa stajališta da je duša besmrtna, gospođa Mallay vjeruje, kao i svi koji se bave spiritizmom, da čitav jedan svijet duhova živi oko nas. Ti duhovi traže kako da se reinkamiraju nadajući se da ćemo im posuditi svoje tijelo i naš glas kako bi mogli još jedanput govoriti i živjeti bar za koji tren. Ako je to istina, onda bi preko nje govorio neki egipatski veliki svećenik, a na sličan način ona bi mogla govoriti i bilo koji jezik.«

63

II. PSIHOKINEZA Grč. psyche = duša; kinesis = kretanje Psihokinezu bismo mogli definirati kao mogućnost da se s pomoću psihičke (mentalne, duhovne) snage proizvede mehaničko djelovanje koje se ne može razjasniti do sada poznatim prirodnim zakonitostima. U tom smislu bit će riječi o telekinezi (mehaničko djelovanje na daleko) i aportu, o levitaciji (lebdenju) te o neobičnim fenomenima koji se događaju u tzv. kućama duhova (Poltergeist). Neke psihokinetične pojave nastoji se eksperimentalno dokazati, s rezultatima koji fenomen doduše potvrđuju, premda ne na razini visokog stupnja statističke značajnosti, kao kada je riječ o pojavama izvanosjetilnog opažanja. Prema suvremenim shvaćanjima, i psihokineza i izvanosjetilno zapažanje temeljili bi se na istom, u biti energetskom procesu, s tim da kod psihokinetskih pojava energija ne djeluje u centripetalnom, nego u centrifugalnom smjeru. Ruski znanstvenici više će truda ulagati u izučavanje pihokinetskih pojava u odnosu na zapadnoeuropske i američke učenjake, koji se zdušnije bave fenomenima iz kruga izvanosjetilnog zapažanja.

Telekineza i aport Grč. tele = daleko, kinesis = kretanje Tehnički termin potječe od Richeta, a označavao bi mehaničko djelovanje (bez dodira, na udaljenosti) na osobe i stvari. U prirodi postoje mnoga djelovanja na daleko. Mjesec i Sunce svakog dana po dva puta podižu površinu mora: na nekim mjestima, za puna ili mladog mjeseca i do dvadeset metara. Magnet privlači k sebi željezo, a da se pri tom ne služi posrednikom kojeg bismo mogli zamijetiti. Opazivši kako jabuka pada sa stabla, Isaac Newton počeo je razmišljati i otkrio je zakon teže (gravitacije) kojemu su podvrgnuta sva tijela svemira. Ali, što je sila teže? Jedna nevidljiva sila koja djeluje i blizu i daleko. Od svih sila je najsilnija i najnevidnija, nedohvatna, bezlična, bezbojna, bezokusna, bezglasna - ali toliko snažna da zaustavlja i pokreće u prostoru sve svjetove koje vidimo i one koje nećemo nikada ugledati. Ona toliko vlada svim što postoji, od neizmjerno velika do neizmjerno malena, da nema ni zrna prašine na ovoj zemlji, ni kapi krvi u našim žilama, a da ne bi na njih djelovala u svakom času, ona utječe na najudaljeniji planet zadnjeg sunčevog sustava što ga se upinjemo zamisliti i preko svih granica našeg zamišljanja.33 33

Einstein u svojoj poznatoj općoj teoriji relativnosti svodi silu teže na silu tromosti ili inercije te bi ona bila samo jedan aspekt gibanja - op. M. M. Djelovanje na daleko ne postoji samo u materijalnom, nego i u duševnom svijetu. Zar ne postoji magnetička privlačnost među ljudima? Vrlo često ne znamo navesti nikakva razloga zbog čega nas neka osoba pri prvom susretu privlači, a druga odbija. Pozitivni i negativni pol! 64

Prirodni zakon ljubavi. Kao neko magnetsko nevidljivo gibanje, kao neki zakon koji vlada duhovnom prirodom. Ako u kakvom zboru nekoliko osoba misli na osobu koja je pred njima i fiksiraju pogled u njezina leđa, ta će se osoba, vrlo često, okrenuti, a upitana čemu se okrenula, izjavit će da je osjetila da je netko gleda. Iz mnogobrojnih primjera se vidi da je snaga djelovanja na daleko najjača pred smrt. Pri tome prostorna udaljenost neće imati nikakva značenja.Te nam činjenice naglašava i pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević (1865-1908) u pjesmi Stara slika: Dok na bojnom polju umiru Ivo i Jovo, u isti taj čas, tamo »preko devet gora i planina«, gdje »jedna baka čeka sina a djevica svoju diku bijelu... zaljulja se ona slika stara, zaljulja se s klina zdrava - pade sa duvara«. Kranjčević ne govori otvoreno kao naučenjak, on je pjesnik, pa ono što je sam spoznao saopćuje ljudima u priči. Pjesnik govori očevidno i srcu, učenjak otkriveno i razumu, no jedan i drugi kazuju nam isto spoznanje. Pjesnik misli zorno, naučenjak nezorno ili apstraktno. Jedan nazire istinu govoreći u slikama, a drugi je spoznaje i govori u pojmovima. A sada na činjenice: Izborna kneginja Lise-Lotte Falačka (Falačko Porajnje, Rheinland-Pfalz, pokrajina u Njemačkoj) u svojim pismima navodi: »Šetali smo, držeći se pod ruku, ja i princeza Taranta. Najednom princeza zaviče izjavivši da joj netko snažno stišće ruku. Kad smo ruku pregledali vidjeli smo otiske svih pet prstiju. Bili su plavi. Ona odmah zapiše što joj se dogodilo i pri tome reče: »Moj stric, landgraf Fritz, sigurno je mrtav, jer mi je obećao da će mi u času smrti kazati: Zbogom. Kasnije se ustanovilo da je on istog dana zaista smrtno nastradao (izdanje Langewische, str. 400). U knjizi Animismus und Spiritismus Aleksandar N. Aksakov (1832-1903), osnivač časopisa Psychische Studien, uz ostalo iznosi primjer švicarskog studenta iz Basela, koji je u tom gradu neku kuću pohađao tako često da su ga poznali već po zvonjenju. Poslije, kad je taj student, razboljevši se u Berlinu od boginja, zaželio vidjeti svoje prijatelje u Baselu, u momentu te želje zvonce je na kući njegovih prijatelja zazvonilo na isti način kao i prije, a kad su prijatelji izašli, pred vratima nikoga nije bilo. Kasnije, priča Aksakov, stvar se potvrdila kad se student, ozdravivši, vratio u Basel. Dok je Sv. Ivan Bosco (1815-1888), utemeljitelj salezijanske družbe, bio odsutan iz Torina, dva njegova gojenca iziđoše bez dozvole iz torinskog zavoda, da bi se okupali u rijeci Dori. Neko su vrijeme plivali, a onda legoše na žal i stadoše voditi vrlo nepristojne razgovore. Najednom obojica skočiše na noge, činilo im se da ih neka misteriozna ruka nemilice tuče. Začuđeni, brzo ipak razumješe da je to bio don Bosco, jer su znali da se nešto slično pređašnjih godina bilo dogodilo dvojici njihovih drugova: Costi i Barethju. Brzo se obukoše i vratiše u zavod. Ali, sutradan, njihovo čuđenje postane još veće kad im nadstojnik don Alasonatti pročita don Boscovo pismo u kojem je stajalo: »Vidio sam dva mladića, Bastija i Vezzettija, da izlaze iz zavoda i da idu na kupanje. Čuo sam da nepristojno razgovaraju i dao sam im lekciju koje će se dugo sjećati. A Vi, gospodine nadstojniče, pozovite ih, ispitajte i upitajte da li su čuli i primili nešto dok su bili na obali« (Zarba'-DAssoro, San Giovanni Bosco, Torino 1933., pogl. XVI). Telekinetskim pojavama blizak je i fenomen tzv. aporta. Riječ aport francuskog je podrijetla (apporter = donijeti), a njom bi se označavala neobična pojava da se neki predmet iznenada stvori na mjestu gdje prije nije bio. Aportirani predmet može se prenijeti i na višekilometarske udaljenosti ne prepoznavajući na svom putu nikakve zapreke. U znamenitoj knjizi Die Toten leben (Mrtvi žive)34 hamburški trgovac Hinrich Ohlhaver opisao je nekoliko nedvojbenih slučajeva aporta. Evo jednog:

65

34

Knjiga je, prema informaciji iz internetske knjižare Amazon.de, prodana u više od pola milijuna primjeraka - op. B. M. Gospođica Elisabeth Tambke, poslije gospođa Ohlhaver, bila je medij. Spiritistička seansa održana je kod oca gospođice Tambke. Ohlhaver je kod kuće bio zaboravio cigare. Kad je gđica Tambke neopazice pala u trans, zapita ga: »Hoćete li da donesem vaše cigare, prijatelju?« Nakon pristanka, padnu na stol dvije cigare. Taj se aport zbio na udaljenosti od 50 kilometara. Ohlhaver doslovno kaže: »Na stolu kod kuće ostavio sam šest cigara. Dvije aportirane cigare odnio sam sobom kući kako bih kontrolirao da li su iste kao one u mom domu i da li uistinu dvije nedostaju. Došavši kući, našao sam vrata zaključana, a dvije cigare na mom stolu zaista su nedostajale.« Ove rijetke pojave mnogi su nastojali razjasniti na razne načine. Albert von SchrenckNotzing (1862-1929) pokušavao je pojave telekineze i aporta tumačiti s pomoću sugestije. Prema tome tumačenju predmeti bi zapravo ostajali na svom mjestu, tek što je medijima uspijevalo prisutnima sugerirati da se miču ili da su tu (Experimente der Fembevegung, str. 253.). Ali, protiv te hipoteze govori činjenica da je nekima uspjelo zabilježiti promjenu mjesta predmeta s pomoću fotografske ploče. Engleski fizičar Crawford u svojoj knjizi (na njemačkom Psychiche Studien, 1924.) tumači da kod tih fenomena iz medija izlaze neke šipke i vraćaju se u medij. Neki su navodno te šipke i zamijetili kao nekakve niti organske prirode koje izviru iz medijevih prstiju i dotiču se predmeta. Svoju hipotezu potkrjepljuje time što je za vrijeme fenomena medij teži onoliko koliko je težak predmet koji se diže ili miče. Ali, rekao bih da se težina naravnog tumačenja ovih pojava povećava kad se u obzir uzmu predmeti koji dođu iz velike daljine, preko zatvorenih vrata i zidova. U tome slučaju ne samo da je teško shvatljivo da medijeva sila privlači na kilometarske udaljenosti, nego je još veća teškoća prihvatiti tezu da neki predmet, primjerice kamen, poprimi takvu promjenu agregatnog stanja da može proći kroz staklo ili zid. Zato su ove teorije naišle na značajna osporavanja. Mi, dakle, treba da za tumačenje ovih pojava, faute de mieux (u nedostatku boljeg), segnemo za - višom silom. Vlč. Alois Gatterer (1886-1953), profesor na teološkom fakultetu u Innsbrucku, prisustvovao je, uz dozvolu crkvenih starješina, spiritističkim seansama s medijima Rudijem Schneiderom i Marijom Silbert, napisavši o tome temeljito dokumentirano djelo Der wissenschaftliche Okkultismus und sein Verhältnis zur Philosophie (Innsbruck, 1927.). Oslanjajući se na vlastita opažanja i na druga brojna štampana svjedočanstva, Gatterer je uvjeren da se razborito ne može sumnjati u neke činjenice telekineze i materijalizacije. Tko se želi potanje uputiti u telekinezu neka čita djelo Schrenck-Notzinga: Die physicalischen Phänomene der grossen Medien (München, 1926.). U tom su djelu, osim autorovih, opisani i rezultati istraživanja telekineze profesora Juliana Ochorowicza iz Varšave, spomenutog profesora fizike iz Belfasta dr. W. J. Crawforda, pa pariškog bračnog para Curie i ing. Griinenwalda iz Charlottenburga.

Levitacija Lat. levitas = lebdenje, laganost, njem. das Schweben i/ili die Erhebung Pojavu da predmeti ili osobe lebde u zraku nazivamo levitacijom. Kako pripovijeda Cox (Edward W. Cox, Die Theorie und Tatsachen der psychischen Kraft, Leipzig, 1883.), 66

predmeti lebde u zraku poput malog balona, nikad ne gubeći svoju težinu najednom, nego se dižu lagano, ne na mahove, a na isti se način vraćaju k zemlji. Pri tome se neprestance lagano njišu desno-lijevo, poput njihala na uri. Osim njihanja, u predmetima koji lebde zamjećuje se i sitno drhtanje koje je u očiglednoj vezi s radom medijeva bila, što se može utvrditi s pomoću sfigmografa, sprave koja bilježi kucanje bila. Psihokinetske fenomene općenito, levitaciju posebice, s funkcijama ljudskog tijela dovodili su u vezu sovjetski znanstvenici. Široj je javnosti poznat slučaj Moskovljanke Nine Kulagine. Njoj je uspijevalo približiti udaljene predmete ne dodirujući ih, utjecati da magnetska igla na kompasu ne slijedi geomagnetske zakonitosti, već da se kreće u pravcu kojim se pomiču njezine ruke, a laganiji predmeti, kao ping-pong loptice i cigarete između jedan naspram drugom okrenutih Nininih dlanova mogli su lebdjeti i duže vremena. Tumači se da predmet lebdi uslijed naboja biološke energije suprotnog znaka: jedan bi znak bio u koži ruku, drugi u predmetu koji lebdi. Manje darovitim osobama uspijevalo je održati predmete u lebdenju tek pri udisaju (dok je zrak u plućima), a pri izdisaju stvar koja lebdi pada. O Ruskinji je 1967. snimljen i film koji je prikazivan i u zapadnim zemljama. Tko o tome želi više saznati, neka posegne za djelom V. N. Puškina Parapsihologija i eksperimentalna psihologija (Beograd, 1980.) U svom djelu Traité de métapsychique, Pariz, 1922., Richet spominje nekoliko slučajeva kad su mediji mogli podizati manje predmete u svojoj neposrednoj blizini. Osobito se u tome isticala Stanislava Tomczyk, koja je, u nazočnosti J. Ochorowicza i Richeta, uspijevala podići u zrak različite predmete. A dr. Henry Bon, u raspravi tiskanoj 1935. u Bensaconu, navodi da je 1927. u Varšavi prisustvovao seansi na kojoj je gospođa Popielska, uz kontrolu koja je onemogućavala svaku prijevaru, uspijevala postići lebdenje mandoline, paravana i omanjeg odijela. Eusapia Palladino35, kako pripovijeda jedan očevidac, godine 1897. u Rimu, dok su u dvorani prozori bili širom otvoreni, tako da je u prostoriju slobodno prodiralo sunčano svjetlo, izvela je sljedeće: 35

Eusapia Palladino (1854-1918) iz Minervina u Abruzzima. Bila je pralja i krojačica. Kao metagnom i medij u svrhu znanstvenih pokusa putovala je na poziv u Munchen, Pariz, London, Petrograd i Ameriku. Imala je prilično veliku prirodnu inteligenciju, ali joj je nedostajala školska izobrazba. U razdoblju od 1905. do 1908. s njom su u Parizu na zavodu Institut General Psychologiqu održane 43 sjednice kojima su nazočili svjetski učenjaci, među ostalim i Bergson (Pariz), Morselli (Genova), Lombroso (Torino), Flammarion (Pariz), a na nekima od seansi bili su nazočni i supružnici Curie -op. M. M. Pred jednim od prozora stajao je veliki pravokutni stol, težak 30 kilograma. Eusapia i šest prisutnih osoba uzeli se za ruke i s jedne strane stola napravili polukrug, udaljeni od njega oko metar. Poslije nekoliko časaka stol se podigao za metar i pol od poda i ostao lebdeći u zraku četiri sekunde, da bi odjednom (!) pao na tlo. Za to vrijeme nitko stol nije ni prstom dodirnuo (Minerva, rivista delle riviste, Rim, god. XXI., br. 37, 1911.) Mnogo češća manifestacija levitacije jest promjena vlastite težine medija. Poznat je slučaj nekog mršava čovjeka koji je od vremena do vremena postajao tako težak da ga ni nekoliko jakih ljudi nije moglo podići. S druge pak strane, 96 kg težak medij u transu je postajao toliko lagan da ga je s lakoćom mogao uvis podići njegov devetogodišnji sin. Evo jednog zanimljivog slučaja iz naših krajeva. U arhivu splitskog biskupskog ordinarijata čuva se pismo što ga je 25. ožujka 1828. kaptolskom vikaru, kanoniku Marku 67

Dudanu36 pisao župnik na otoku Ugljanu fra Petar Talijančić. Donosim transkribirano pismo ne ispravljajući gramatičkih i pravopisnih osobina: 36

25. ožujka 1828. splitska je nadbiskupija bila bez biskupa, pa je njom upravljao kaptolski vikar. Stoga se baš njemu župnik Ugljana obraća za savjet - op. M. M. »Odkrio sam u ovoj župi ovi događaj. Jedan čovik leži, druga četiri stanu oko njega i govore ove riči: Ko je ovo mrtav čovik, ko je ovo mrtav čovik, ko je ovo mrtav čovik? Što ćemo od njega, što ćemo od njega, što ćemo od njega? Ajdemo ga nosit u Viline Grablje, ajdemo ga nosit u Viline Grablje, ajdemo ga nosit u Viline Grablje! Ajde de, ajde de, ajde de... Ona četiri stojeća okolo ležećega podmetnu svaki samo po jedan prst, dignu ga u ariju, što ne mogu učiniti, ako ne govore one gori imenovane riči. Zato želim prikazati Vašem Gospodstvu Prisvitlom, i u isto vrime da me vi bolje upravite kako se imam vladat, budući da ja imam niku sumlju i s časnim poklonom ljubim s. ruku...« Levitacija se na taj način postiže i danas u nekim mjestima Dalmacije i Bosne. Pripovijedala su mi dva ugledna župnika, jedan zadarske, drugi splitske biskupije da su oni to svojim očima gledali u svojim župama. A jedan visokoškolac iz okolice Tomislav grada tvrdio je isto. Zapanjujuću sposobnost levitiranja imao je najveći medij XIX. st., Skot Daniel Dunglas Home (1833-1886). Za svoje sjednice nije primao nikakva honorara, pače ni onda kad su mu nudili vrlo visoke svote. Među tadanjim učenjacima uživao je vrlo visok ugled, a bio je i miljenik na dvorovima europskih vladara. Sam je tražio najstrože uvjete i mjere opreza pri svojim pokusima samo da ne bi pala ljaga na njegovo poštenje - te za vrijeme svog 35godišnjeg djelovanja nikada nije bio osumnjičen za prijevaru. Astronom lord Lindsay, lord Adare i kapetan Charles Winne prisustvovali su nekoliko puta Homovim levitacijama koje su se gotovo uvijek odvijale u manje ili više zatamnjenim prostorijama. Međutim, lord Lindsay izjavio je pred odborom Dijalektičkog društva (Dialectical Society), koje se u Londonu od 1867. bavilo istraživanjem okultnih pojava, da je jednom, za puna svjetla, vidio kako se Home podigao nad zemljom 17 palaca (47 cm). Priznati prirodoznanac William Crookes (1832-1919), izumitelj radiometra (svjetlosnog mlina, vrtuljka koji se vrti djelovanjem svjetlosnih i toplinskih zraka), bio je i jedan od prvih i najistaknutijih istraživača na polju parapsihologije te je kao takav nazočio u više navrata Homeovim levitacijama. O tome kaže: »Vidio sam Homea u tri razne prigode kako se diže nad podom sobe. Jedanput je sjedio u naslonjaču, drugi put klečao na sjedalici, a treći put bijaše na nogama. Svaki sam put bio u prilici da cijelo vrijeme motrim događaj u času kada se zbivao.« A prigovor da bi se, kad već nije riječ o prijevari, moglo raditi o halucinaciji, Crookes opovrgava riječima: »Mišljenje da neka vrst ludila ili samoobmane obuzima punu sobu inteligentnih i posve zdravih ljudi, te da se sve ono što su vidjeli podudara u svemu do u najneznatnije pojedinosti, čini se mome umu još nevjerojatnijim nego same činjenice koje ove osobe potvrđuju.«37 37

Oko godine 1870. Crookes je počeo je istraživati spiritističke manifestacije i pri tome je upotrijebio niz fizikalnih i mehaničnih aparata: spiralna vaga, električna baterija i dr. Friedrich Engels, za kojeg je spiritizam bio uglavnom prijevara, u svom članku Prirodna nauka i svijet duhova izašlom 1878. prigovara Crookesu da sa sobom nije ponio glavni aparat: skeptično-kritičnu glavu koju do kraja nije uspio održati u stanju sposobnom za valjan rad. Život Willama Crookesa opisao je Foumier d'Albe u knjizi The Life of Sir William Crookes tiskanoj u Londonu 1923. - op. M. M.

68

Home je mogao prouzročiti i levitaciju drugih osoba. Tako je nekog dana u tri sata poslijepodne u svijetloj sobi zamolio jednog prijatelja dr. Hawskleya da se popne na težak stolić, a zatim se stolić podigao nad zemljom 21 cm. Da bi pouzdano ustanovio istinitost slučaja, dr. Hawskley prošao je rukom između nogu stolića i poda. Stolić i Hawskleyev prijatelj na njemu zaista su lebdjeli. Zanimljiv je, premda ne i toliko uvjerljiv, i ovaj slučaj. Rumunjskoj kraljici Mariji (Marija od Edinburga, 1875-1938) pričala je prva rumunjska kraljica Elizabeta (Carmen Sylva) o svojoj majci, kneginji Wied, da je u pojedinim razdobljima svog života padala u veliki trans, te bi u takvu stanju imala sposobnost da se diže iznad poda i da lebdi. Kažu da su je neki vidjeli kako ide po rubovima naslona na naslonjačama i kako u zraku lebdi idući niz stepenice. Međutim, dok je kraljica Marija bila gost te stare gospođe u Segenhausu kod Neuwieda, ona nije pokazivala te neobične sposobnosti (v. Marija, kraljica Rumunjske, Istorija mog života, Beograd, 1936.,str. 198). Rimski brevir navodi više slučajeva da su sveci bili viđeni kako se dižu uvis. Na popisu su: Sv. Petar od Alkantare (1499-1562), franjevac, španjolski mističar; Sv. Franjo Ksaverski (1506-1552), osnivač misija u kulturnom svijetu Dalekog istoka; Sv. Filip Neri (1515-1595), utemeljitelj oratorijanaca; Sv. Pavao od Križa (r. 1552., papa od 1605. do smrti, 1621.). Budući da je riječ o svecima valja se zapitati je li u tim slučajevima levitacija bila nadnaravnog ili pak paranormalnog podrijetla. No, da bi se na to pitanje odgovorilo trebalo bi svaki slučaj proučiti u pojedinostima. U pokušaju da se pojava levitacije protumači vrijedno se prisjetiti da govorimo o potištenom i povišenom (uzdignutom) raspoloženju. Ako bismo te riječi shvatili doslovce, slijedilo bi da je tijelo lakše čim je duh jači. U ekstazi, kad je duh osobito jak, tijelo bi moralo biti mnogo laganije, pa bi i mogućnost levitacije bila lakše razumljiva.

Poltergeist ili Duhovi koji dižu buku Nekog vrelog kolovoskog jutra prvog desetljeća prošlog stoljeća mnogobrojni klijenti u čekaonici odvjetnika Zumme preznojavali su se od vrućine nestrpljivo čekajući svoj red kako bi tome provincijskom fiškalu u nekom gradiću južne Italije iznijeli svoj problem. Prije negoli će krenuti na već zgotovljen objed, pred umorna i gladna Zumma banuli su Piccirilii Serafino, njegova supruga i blaže retardirana kćerka im Tinina. Malu je obitelj njihov najmodavac Granella tužio sudu s inkriminacijom da mu ozloglašuju kuću javno tvrdeći da ih u njoj, toj kući, uznemiruju duhovi. Odvjetniku Zummi se to učini prvorazrednom besmislicom, te im prvo reče da pomoć zatraže -u ludnici. No klijenti, običan priprost svijet, bili su uporni, pa ih Zummo zapita: »Vidjeli ste... što na primjer?« »Na primjer kako se miču stolice, a da ih nitko ne dotiče.« »Takva stolica, kao ova tu, na primjer?« »Da, gospodine, takva stolica kakva je ova tu, prevrće se po sobi... a onda, na primjer, kutija od baršuna za igle u obliku naranče poleti s komode u lice mi, kao da ju je bacila nevidljiva ruka, ormar s ogledalom sav se trese, škripi, kao da ima grčeve, a iznutra iz ormara, gospodine odvjetniče... naježi mi se koža kad na to pomislim... ori se smijeh... smijeh... smijeh...« »Dakle, šaljivi duhovi! Nastavite, nastavite... zabavljam se« - odvrati Zummo. 69

»Šaljivi? Ali kako šaljivi gospodine odvjetniče« - prihvati Piccirillijeva žena. - »Pakleni duhovi, morate reći, gospodine! Povlače nam pokrivače s kreveta, sjedaju nam noću na želuce, udaraju nas po leđima, grabe nas za ruke, a onda drmaju čitavim pokućstvom, zvone u zvonca, kao da je, Bog nas očuvaj i brani, potres; truju nam svaki zalogaj bacajući pepeo u tave i lonce. Nije pomogao ni svećenik ni blagoslovljena voda!« Ispričani događaj nije stvarnost, nego prepričan i djelomično citiran početni odlomak pripovijetke »Granellina kuća« talijanskog književnika Luigija Pirandella (1867-1936, dramatičar, romanopisac, novelist, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934.), tiskane prvi put 1911. Na hrvatski ju je preveo glumac Dubravko Dujšin, a može se naći u knjizi Pokojni Matija Pascal (deset novela, Zagreb, 1962.). Da bi se čitateljima dočarali neobični događaji u kućama u kojima se javljaju duhovi koji dižu buku, posegnuli smo za književnim predloškom, budući da je teško naći uvjerljivijeg i slikovitijeg prikaza tih čudnih pojava. Osim toga, razvoj radnje u toj noveli pun je neočekivanih obrata, o čemu će biti više riječi u poglavlju o spiritizmu. Priče i legende o kućama duhova stare su kao i svijet. Koliko-toliko vjerodostojne slučajeve prikupljali su sustavno članovi londonskog Društva za parapsihološka istraživanja, sabravši ih nekoliko stotina, ali bez mogućnosti da im se dade logično ili racionalno objašnjenje, ako se nije prihvaćalo spiritističko stajalište. Znatno kasnije ispostavilo se, međutim, da tome nije uvijek tako. Evo jednog do u tančine ispitanog primjera koji pokazuje da se fenomen poltergelsta može uvrstiti među, premda neobične, ipak prirodne pojave. U bavarskom gradiću Rosenheimu, na adresi Konigstrasse 13, nalazila se kuća odvjetnika Adamsa. Tijekom 1967. u advokatovoj kući počelo se događati mnogošto neobičnog. Započelo je sa smetnjama u telefonskim uređajima: veze su se bezrazložno prekidale, aparati bi se oglašavali zvonjavom a da nije nitko nazivao, a usluga točno vrijeme u roku od nekoliko tjedana nazivana je preko petsto puta, premda je zbunjeni Adams zaključao brojčanik i ključeve držao u džepu. Listopada iste godine ugasila su se u kući sva svjetla, uz glasno lupanje. Električar je ustanovio da su se sve neonske cijevi okrenule za 90 stupnjeva, zamijenio ih je novim, no i s njima se isto dogodilo. Za slučaj se zainteresirao freiburški profesor parapsihologije Hans Bender (1907-1991). Uz pomoć dvojice fizičara iz minhenskog instituta Max Planck instalirani su magnetofoni i moderne kamere. Ispitivanjem je uočeno da neobične pojave nastupaju samo kada u odvjetnikov ured ulazi njegova tajnica, devetnaestgodišnja Anamarija. Tonskim i filmskim snimanjem te ispitivanjem brojnih svjedoka ustanovljeno je da je riječ o psihokinezi, psihičkom djelovanju na mehaničke stvari. A istraživanjem Anamarijina života utvrdilo se da je ona, neposredno prije negoli će stupiti u službu kod odvjetnika Adamsa, pretrpjela tešku emocionalnu krizu nakon što ju je iznenada i bez krupnijeg povoda napustio ugledni zaručnik. Neurofiziološke pretrage (elektroencefalografija, evocirani ili pobuđeni potencijali) pokazale su da u tome, kao i u nekim drugim sličnim slučajevima, postoje zamjetljive promjene električne aktivnosti u sljepoočnim (temporalnim) moždanim režnjevima. A te aberacije pokazuju sličnost s onim otklonima kakvi se viđaju u bolesnika s tzv. temporalnom ili psihomotornom epilepsijom.38 38

O slučaju u kući minhenskog odvjetnika Adamsa, te o (mogućem) tumačenju pojave može se detaljnije pročitati u knjizi Parapsihološki ratovi Elmara R. Grubera, u nas prevedene 2009., u izdanju AGM, Zagreb - op. B. M. Primjer da se poltergeist-fenomeni u nekim slučajevima mogu svesti na prirodne uzroke, za parapsihologiju ima neslućeno značenje. Prostor okultnog (tajanstvenog, skrivenog) znatno

70

je sužen, a znanstvenici su ohrabreni da ne posustaju u pokušajima da u svakoj pojavi, ma koliko neobična bila, uporno tragaju za racionalnim rješenjem.

III. BIOLUMINISCENCIJA (svjetlucanje živih bića) Svako živo biće, osobito ljudsko tijelo, emitira zrake koje se mogu vidjeti samo uz stanovite uvjete. Zaključio je to dr. Walter F. Kilner, liječnik u londonskoj bolnici St.Thomas Hospital. Predodžba o auri (grč. dah, propuh)39, kako je dr. Kilner nazvao pretpostavljeni plinoviti plašt što opkoljuje čovjeka i zrači svjetlosnim vibracijama, stara je tisućljećima: 39

Simbolički prikaz aure je i tzv. aureola, onaj svijetli krug kojim slikari ukrašuju glave svetaca. Vlasi se iako mogu nabiti elektricitetom, poznato je da se kod jakih električnih napetosti u atmosferi hvataju o češalj i pucketaju, a kod jakih uzbuđenja živčanog sustava nakostriješe se slično metalnim listićima elektroskopa. Stoga nije tek legenda bez temelja, već znanstveno potpuno moguće da se nad glavama ljudi u religioznoj ekstazi pojavi svijetli krug koji bi mogao potjecati od tjelesnih električnih izbijanja - op. M. M. Vergilije (70.-19. pr. Krista), najčitaniji rimski pjesnik, u nacionalnom epu Eneida, pjeva o Aksaniju zvanom Julo, sinu Enejinu i Kreuzinu: Kad li se pokaže znak iznebuha i čudan reći, Jer u rukama majci i ocu, pred očima njima Tužnim, eto se plam Aksaniju s tjemena vije Tihano i ko u šiljak, i dirat se može, te nježno Liže fulovu kosu i titra mu oko čela. (Eneida, knj. II, stih 680-684, prij. Tome Maretića) Tako pjesnik. A povjesničar Tit Uvije (59.-17. pr. Krista) o Serviju Tuliju, šestom rimskom kralju, od godine 578. do 534. pr. Krista, pripovijeda ovo: »U kraljevskoj palači dogodi se čudno čudo divno kad ga vidješe i veliko po posljedicama. Kažu da je na očigled mnogih plamtjela glava djetetu koji se zvao Servije Tulije« (knj. I., gl. 39). Prosper Lambertini, papa Benedikt XIV. (r. 1675., papa od 1740. do 1758.), dobar diplomat i vrstan kanonist, u svom glasovitom djelu De servorum Dei beatificatione et beatorum canonisatione (knj. IV, pogl. 26.) navodi mnogo slučajeva kad su glave svetaca plamtjele neobičnim sjajem i kaže da koji put taj plamen može biti posve prirodan te nabraja razna pravila po kojima se može razaznati da li takvo svjetlo treba pripisati naravnu ili nadnaravnu uzroku. Karl von Reichenbach (1788-1869), kemičar i veleindustrijalac, pronalazač parafina (1830) i kreozota (1832), unatoč prezaposlenosti u ljevaonici željeza i industriji šećera, bavio se istodobno istraživanjima magnetizma, svjetlosti i sl. Plod njegovih istraživanja tri su djela koja su izazvala živo zanimanje i živu oporbu, jer je Reichenbach, na području iskustvenih 71

znanosti poznat čovjek, nastojao svim sredstvima egzaktnog istraživanja dokazati da organska biča isijavaju svjetlo te tako potkrijepiti svoju teoriju o tzv. odu (naziv od potječe od imena Woden, starogermanskog poganskog boga). Naslovi spomenutih djela: Odisch-magnetische Briefe (1852), Der sensitive Mensch und sein Verhalten zum Ode (1854) i Die Pflanzenwelt in ihren Beziehungen zur Sensitivitat und zum Ode (1858). Početkom XX. st. dr. Augustin Charpentier, profesor fizike na sveučilištu u Nancyju, ustanovio je da živčano i mišićno tkivo na osobit način emitira zrake te da im je mozak najjači izvor, a krajem dvadesetih godina Berger je konstruirao aparat kojim se bilježi električna aktivnost mozga (elektroencefalogram). Potaknut Charpentierovim pokusima, moskovski liječnik dr. Naum Kotik, da bi dokazao kako se emisija mozgovnih zraka povećava ako se ustrajno i koncentrirano misli, eksperimentirao je sa štitom premazanim kalcijevim sulfidom, spojem osjetljivim na svjetlost. O tome je napisao knjigu s ruskog prevedenu na njemački pod naslovom Die Emanation der psychophysischen Energie (Wiesbaden, 1908.). Kotik zaključuje: 1) zrake se ljudskim tijelom šire iz mozga k ekstremitetima; 2) lako prodiru kroz zrak, a širenje olakšava neki kovinski vodič, primjerice bakrena žica i 3) prelaze neprovidne zapreke pri čemu bivaju djelomično apsorbirane. Preosjetljive osobe koje se dadu lako hipnotizirati ponekad tvrde da za vrijeme hipnotičkog sna vide kako iz njihova tijela, pa iz ruku, usta i očiju hipnotizera izlaze neke svijetle zrake. Slično se može dogoditi i osobama pod utjecajem sintetske halucinogene droge LSD. Kolovoza 1968. na otoku Ugljanu, u kući neposredno uz tamošnju duševnu bolnicu, pripremao sam s dr. Dušanom Kneževićem, zaposlenikom te ustanove, specijalistički ispit iz neurologije i psihijatrije. Jednog poslijepodneva posjetio nas je dr. Berki koji je ispit već bio položio i toga je ljeta bio jedini specijalist u umobolnici. Došao je po savjet. Dobio je, reče, nekoliko pakovanja tableta označenih trima slovima: LSD, s preporukom da ih aplicira bolesnicima te da prati i bilježi kako će pacijenti reagirati. On ne zna o čemu je riječ, znamo li, možda, mi. Znali smo, pa rekosmo da se radi o dietilamidu lizergične kiseline, sintetskoj halucinogenoj drogi, po djelovanju sličnoj alkaloidu meksičke droge peyotl. Posavjetovasmo da lijek bolesnicima ne daje prije negoli se efekti iskušaju na dragovoljcima. Prilično lakomisleno i s dozom znatiželje popili smo sva trojica po jednu tabletu. Nakon petnaestak minuta kolega Knežević počeo je četveronoške hodati po sobi, pri tome se kreveljio i režao. Poznavao sam ga dobro i znao sam da izvodi lakrdiju. Međutim, dr. Berki se istinski izobličio, zastrašeno je buljio, nekontrolirano mrmljao, da bi se, najposlije, držeći ruke ispružene poput mjesečara, uspeo na prozorski okvir. Prijetila je opasnost da izgubi ravnotežu i padne s prvog kata u dvorište. Vrag je, dakle, odnio šalu. Snažni i okretni Knežević čvrsto zgrabi izbezumljenog kolegu, a meni, koji, nota bene, nisam osjećao nikakva djelovanja od progutane tablete, vikne da nazovem taj i taj broj bolnice te zamolim sestru da hitno stigne s pripremljenom injekcijom largactila, snažnog antipsihotika. Tako i bi. Primivši injekciju, dr. Berki se smiri i usne, a probudivši se ispriča da mu se čitava soba učinila obasjana modrim sjajem, a Kneževićeva i moja fizionomija izobličene, dok su nam iz očiju sijevale zastrašujuće žute zrake. Ne bih znao da li su i druge psihijatrijske ustanove u Hrvatskoj bile opskrbljene tom drogom, ne znam ni kojim je putem lijek stizao u Hrvatsku, ali danas, gledajući retrospektivno, znam da je to bilo vrijeme kad se iz kalifornijskog instituta u Esalenu preporučivala primjena droge, dakako na ciljanoj populaciji (duševni bolesnici, zatvorenici i sl). Bilo je to vrijeme Woodstocka i Roliing-Stonesa, a geslo sex, drug and rock and roll širilo se u mladeži zapadnog svijeta. Mogao bi se ovaj slučaj i dodatno komentirati, no pametnom je, zacijelo, i ovoliko dosta.

72

Prema mišljenju francuskog liječnika dr. Baracluca, koji se početkom XX. st. zdušno dao na proučavanje posebne energije koja izlazi iz našeg tijela, svaki segment našeg organizma; moždani, plućni, gastrični, genitalni itd. emitira osobite zrake, različite i po svojoj naravi i po intenzitetu. Baraduc zaključuje da ti osobiti fluidi potiču pojedine organe na specifičnu funkciju, pa, ako su koordinirani, ljudski stroj harmonično radi i čovjek je zdrav, a poremeti li se ta koordinacija, poremeti se i funkcionalna harmonija cjeline, pa je čovjek bolestan. Postojanje tih energetskih fluida dr. Baraduc je htio dokazati fotografskim snimkama, ali mu to ruje uspjelo. O tome je u svojoj knjizi La lotta contro Lourdes (Firenca, 1911., str. 176-185) pisao Agostino Gemelli, liječnik, franjevac, rektor papinskog sveučilišta u Milanu i predsjednik papine akademije znanosti, neoskolastičar koji se osobito bavio biologijom i eksperimentalnom psihologijom. Amerikanke Sheila Ostrander i Lynn Schroeder nakon dužeg posjeta parapsihološkim institutima Sovjetskog Saveza i drugih zemalja istočnog bloka u svojoj knjizi Psychic Discoveries Behind the Iron Curtain, tiskanoj 1970., prve su zapadni svijet upoznale s otkrićima sovjetskih znanstvenika na području parapsihologije. Posebnu pozornost posvećuju fenomenu bioluminiscencije, koji je uspio posebnom tehnikom fotografirati S. D. Kirilijan još 1939,, da bi se protokom naredna tri desetljeća ta tehnika usavršila i dovela do važnih otkrića. Citirat ćemo početak storije o Kirlijanovu otkriću40: 40

Odsječak knjige dviju Amerikanki citiram prema pro domo prijevodu Otmara Preindla (1910-1982), novinara, poliglota i čovjeka blistava uma. Na (ne)sreču bio je i svojevrstan čudak, pa je početkom pedesetih godina prošlog stoljeća bio duže vremena hospitaliziran u Vrapču. Službe tadašnje države došle su, naime, u posjed brojnih dopisa koje je Preindl odašiljao na različite adrese u zapadni svijet opisujući nedemokratski ustroj tadašnje FNRJ. Očito su ondašnji suci smatrali da se na takvo nešto može odlučiti samo poremećen čovjek, pa su ga, slijedeći svoje sovjetske uzore, smjestili u duševnu bolnicu koja, ipak, na sreću, nije bila nalik ruskim psihuškama, te je naš prijestupnik u Vrapču živio komotno, liječnicima prevodio s raznih jezika, sređivao bolničku kartoteku, izdavao čak pisaćim strojem umnožen listić Chorea vrapcensiensis, koji vrvi sažetim i duhovitim tekstovima. Inače, knjigu o psihičkim otkrićima iza željezne zavjese, preveo je u ciglih mjesec dana, ukoričio i poklonio mi 1977., o mom četrdesetom rođendanu - op. B. M. »Važnu indiciju da ljudsko tijelo zaista zrači svjetlost dobili su sovjetski znanstvenici godine 1939. iz Krasnodara, glavnog grada pokrajine Kuban. - Gdje mogu ovdje dati na popravak tehnički aparat? - upitao je neki službenik tamošnjeg instituta svoga kolegu. Bilo kakvi popravci u Rusiji su uvijek problem. Ali upitani nije trebao dugo razmišljati; - Idite k Semjonu Davidoviču Kirlijanu, on je najbolji električar Krasnodara. Kad je Kirlijan došao u istraživački institut preuzeti spravu, opazi slučajno da je neki pacijent priključen na visokofrekventni aparat za elektroterapiju. I odjednom Semjon spazi sićušnu munju između elektrode i kože čovjeka. A umom mu sijevne misao da pokuša taj svjetlosni znak fotografirati. Razmisli da postavi fotografsku ploču između elektroda i pacijentove kože, no odbaci zamisao jer su elektrode bile staklene, pa bi ploču svjetlo pokvarilo prije negoli bi stroj bio ukopčan. Morao je upotrijebiti elektrodu od kovine. Metalnu elektrodu pričvrsti na vlastitu ruku. Ukopčavši spravu, osjeti iznenadnu, probojnu bol u svojoj ruci pod elektrodom. Pretrpio je tešku opeklinu. Smjesta iskopča spravu i ploču žurno uroni u emulziju. Kad je slika u tamnoj komori bila razvijena, mogao je na njoj raspoznati čudan otisak, neku vrst luminiscencije u obliku obrisa prsta. 73

- Proučavao sam sliku s mješovitim osjećajem boli, uzbuđenja i nade, kao da sam na pragu važnog otkrića, izuma, što li, još mi nije bilo jasno - razmišljao je krasnodarski električar. Kirlijan je dakle slutio da je našao nešto novo i važno, pa je odlučio stvar do temelja razjasniti. Čitajući, ustanovi da su znanstvenici taj fenomen i prije bili otkrili, no nailazili su na teškoće pri pokušaju fotografiranja i stvar je bila zaboravljena. Morao je smisliti nov postupak da bi na filmu fotografirao svjetleću energiju što je zrači ljudsko tijelo. Zajedno sa suprugom Valentinom, učiteljicom i novinarkom, izumio je konačno posve novu metodu fotografiranja izradivši čak četrnaest patenata. Fotografija s pomoću električnih visokofrekventnih polja iziskivala je, u prvom redu, specijalno konstruiran visokofrekventni generator za iskre ili oscilator, koji proizvodi od 75 do 200 tisuća titraja u sekundi. Generator se stezaljkama može spojiti s optičkim instrumentima, mikroskopima, pa i elektronskim mikroskopima. Predmet koji se ispituje uvede se, skupa s fotopapirom, između stezaljki. Kad se generator ukopča, nastane viskofrekventno polje koje očito potiče objekt da zrači neku vrst bioluminiscencije na fotopapir. Za tu vrst fotografiranja nije potrebna fotokamera. Semjon i Valentina pokusno su na taj način fotografirali sa stabla otkinut list. Položen u polje viskofrekventnih struja pokazivao je milijarde energetskih točkica, a oko rubova lista vidjeli su se plamičci tirkizne i crvenkaste boje. Ljudski prst, tako fotografiran, pojavio se na slici kao neka komplicirana topografska karta s crtama, točkama, svjetlosnim grotlima i krijesovima. Neki su dijelovi prsta izgledali kao iznutra osvijetljena svjetiljka od bundeve. Fotografije su isprva reproducirale samo statičke slike, no Kirlijani su uskoro izradili optički instrument kojim su fenomen mogli motriti u pokretu.« U skromnim uvjetima bračni par Kirlijan nastavio je zaneseno i uporno eksperimentirati. Rezultati su, međutim, bili nestalni i trebalo je vremena da se ustanovi da ta ćudljivost nije posljedica nesavršenosti njihovih aparata, kako im se isprva činilo, već da su poteškoće pravili oni sami, ovisno o psihičkom stanju i fizičkom zdravlju. Tako bi, primjerice, nemir ili uzbuđenje remetilo kvalitetu snimaka, kao i kakav tjelesni poremećaj u kojem bi slučaju slika postala nejasna i prije nego se bolest manifestirala. Slično su ustanovili i snimanjem lišća: listovi zdrava drveća pokazivali su jasne slike, dok bi se smetnje u snimci javljale ne samo kod listova istog drveća zaraženog kakvom bolešću, već bi se poremećaj pokazao i prije negoli bi se drveće uistinu razbolilo. Domišljati Kirlijani zaključili su da nije svako zlo za zlo te da bi njihovo otkriće bioluminiscentne fotografije moglo imati znatne praktične koristi u medicini i poljoprivredi. U Krasnodar su hodočastili znatiželjnici među kojima je bilo učenih i uglednih znanstvenika, no trebalo je proći punih dvadesetpet godina da rad Semjona i Valentine dobije zasluženo priznanje. Umjesto skromne drvenjare u kojoj su živjeli dodijeljen im je stan u centru Krasnodara, opremljen im je laboratorij, dobili su mirovinu. No, ne samo to. Rezultate njihova dotadašnjeg rada sustavno su počeli proučavati eminentni znanstvenici tada najbolje opremljenog instituta Kirov u Alma Ati, glavnom gradu (u to vrijeme sovjetske republike) Kazahstana. Državno sveučilište u Alma Ati 1968. je objavilo znanstvenu studiju »Biološka esencija Kirlijanova efekta«. Autori zaključuju da sva živa bića, osim svog fizičkog tijela koje se sastoji od atoma i molekula, imaju i pandan od energetskog tijela - »biološko tijelo od plazme« (bioplazmatsko tijelo). Fizičko i bioplazmatsko tijelo imaju čvrst međuodnos, ističu lljušin i Griščenko (najeminentniji znanstvenici među istraživačima), energija svakog živog bića sastojala bi se od energije njegovih fizičkih stanica i pokretljive energije bioplazme. Također se zaključuje da se bioplazmatska energija proizvodi i obnavlja kisikom. Disanje bi, znači, nabijajući bioplazmatsko tijelo, obnavljalo naše rezerve u životnoj energiji i pridonosilo izravnanju (uravnoteženju) poremećenih polja energije. 74

Takvi su zaključci bliski, s jedne strane, drevnoj indijskoj filozofiji joge, prema kojoj disanje puni čitavo tijelo životnom snagom zvanom prana, zbog čega se i propisuju vježbe disanja za održavanje zdravlja, dok je, s druge strane, na zapadu slično u 19. st. naslutio kemičar Reichenbach, a za njim i liječnik Baraduc. Na konferenciji o parapsihologiji u Moskvi, kojoj su prisustvovale Sheila Ostrander i Lynn Schroeder, dr. lljušin je istakao da »putem bioplazmatskog tijela reagiramo na svekoliko kozmičko zbivanje, prvenstveno i najočitije na poremećaje u Suncu«. Poslije svega dvije preuzetne Amerikanke zaključuju da im se Kirlijanov efekt čini najvažnijim otkrićem sovjetskih znanstvenika i kažu: Gotovo da i nema discipline našeg razmišljanja i rada (filozofija, znanost, umjetnost, religija, medicina) čije se zasade ne bi mijenjale predodžbom da u nama postoji energetsko tijelo. Mi smo ga nazvale sekundarnim, ali je to možda čak i primarno tijelo koje nas na vitalniji način veže sa stvarima u svemiru, negoli smo do sada znali. Otkriće energije koja kruži tijelom spontano reagirajući na promjene raspoloženja, zdravstvenog stanja i našeg okoliša, po mišljenju sovjetskih znanstvenika, nadasve je važno za parapsihologiju, jer bi, kažu, moglo znatno pridonijeti razumnom objašnjenju velikog broja paranormalnih zbivanja, od telepatije do psihičkog liječenja.

IV. DVOJAŠTVO (deuteroskopija, bilokacija) Lat. bis = dvaput, locatio = smještaj; grč. deuteros = drugi, skopia = gledanje Sposobnost nekih ljudi da u isto vrijeme budu viđeni na dva mjesta nazivamo dvojaštvom. Takvi su slučajevi opažani u svim vremenima i mnogobrojni su. U kratko vrijeme londonsko Društvo za (para)psihološka istraživanja skupilo ih je nekoliko stotina. Robert Dale Owen (1801-1877), poslanik SAD-a kod kralja dviju Sicilija u Napulju, gdje se i počeo zanimati za okultno, u svom djelu Footfalls (Odjekujući koraci, 1859.) prikazuje ovaj slučaj; Škot Robert Bruce, u dobi od 30 godina, služio je kao drugi časnik na brodu koji je plovio između Liverpoola i St. Jona, u pokrajini New-Brunswick u Kanadi. Jednog dana u podne, dok je brod plovio uz obalu New-Foundlanda, u svojoj je sobi, koja je bila do kapetanove, mladi časnik izračunavao geografsku širinu i nije dolazio do točna rezultata, pa poviče prema kapetanovoj kabini, misleći da je ovaj unutra: »Koje ste vi rješenje dobili?« Kad na svoje pitanje nije dobio odgovora, otiđe u komandantovu kabinu, ali umjesto kapetana ugleda za njegovim stolom neku stranu osobu, koja baš bijaše podigla glavu i oštro ga pogledala. Bruce se ustrča na palubu i saopći sve kapetanu. Kad se obojica vratiše, ne bijaše nikoga u kabini, ali je na tablici, koja je ležala na stolu, bilo ispisano nekim nepoznatim rukopisom: »Vozite prema sjeverozapadu!« Uporedili su pismo s rukopisom svih prisutnih na brodu, ni jedan se nije podudarao. Potom pretraže brod. Strane osobe nisu našli. Budući da se u najgorem slučaju radilo o tome da se izgubi tek nekoliko sati, kapetan upravi brod u naznačenom pravcu. Nakon dva-tri sata dođoše do nekog broda koji se bijaše nasukao na ledenjaku i momčad se nalazila u velikoj 75

pogibelji. Kad su čamci s Bruceova broda prevezli brodolomce, on se zaprepasti ugledavši među njima onog čovjeka kojeg bijaše vidio u kapetanovoj kabini. Kapetan toga čovjeka zamoli da na stražnjoj strani ispisane tablice napiše rečenicu »Vozite prema sjeverozapadu«. Rukopis je bio potpuno isti. Kapetan nasukanog broda saopći da je taj čovjek u podne bio zapao u čvrst san i probudivši se poslije pola sata rekao: »Danas ćemo biti spašeni«. Pripovijedao je kako je sanjao da je bio na nekom brodu koji im ide u pomoć, opisao je, u tančine, brod i brodolomci su ga odmah prepoznali kad su ga ugledali. A pisac tablice još nadoda da mu sve na brodu spasilaca izgleda poznatim, ali kako se sve to dogodilo - ne zna. Dr. Max Kemmerich (1876-1932), živio je u Munchenu od privatna imetka, bavio se raznim znanostima, a proučavao je i tumačio okultne pojave. On pripovijeda: »Koliko ja znam, jednu od najčudnovatijih zgoda sa svojim dvojnikom doživio je inženjer dr. Karl Sch. koji sada živi u Munchenu, a kad je imao 25 godina radio je u Berlinu i bio veoma zaposlen konstrukcijom kazališne zgrade. Unatoč pomnjivu računanju i duboku razmišljanju nikako nije mogao riješiti pitanje krovne konstrukcije. Jednog dana, malo poslije dvanaest sati, prilično neraspoložen otišao je na objed. Vraćajući se kući posjetio je neku prodavaonicu duhana, gdje je s prodavačem zapodjenuo kraći razgovor o uobičajenim stvarima, ne misleći, barem svjesno, o zadatku što ga je toliko dugo i mučno pokušavao riješiti. U svoju se sobu vratio nešto poslije dva sata želeći nastaviti s radom. Ulazeći u sobu, ugleda za svojim pisaćim stolom nekog čovjeka koji, nagnut nad crtaćom daskom, marljivo riše. U prvi čas osjeti jaku srdžbu što je gazdarica, u njegovoj nenazočnosti, pustila stranog čovjeka u sobu, to više što njegovi radovi nisu bili još predloženi uredu za osiguranje autorskih prava. S namjerom da nepozvana gosta neopazice promatra, ostane mirno na vratima, ne zatvorivši ih da ne stvara buke. Tada, na svoje veliko čuđenje, u nepoznatu čovjeku prepozna samoga sebe. Pomno je promatrao svoga dvojnika koji je stajao uz prozor pri jasnu svijetlu. Bio je odjeven u isto odijelo kao i on sam, ogrnut sivim havelokom (ogrtač nazvan po engleskom generalu sir Williamu Havelocku - op. M. M.), na kojem prepozna i jedno rasparano mjesto na džepu, kao što bijaše razderan i džep njegova ogrtača. Čudio se što fantom nije skidao kabanice koja mu je svakako morala smetati pri crtanju. Dr. Sch. motrio je tu neobičnu pojavu desetak minuta, više znatiželjno nego preplašeno. Dvojnik je radio marljivo olovkom i malo po malo počeo padati pod stol. Ne mogavši ustanoviti nikakvih promjena na vlastitu tijelu, inženjer opazi kako se stopala i donji dio nogu odcjepljuju i iščezavaju, dok nije cijeloga fantoma nestalo. Stupi tada do crtaće daske, gdje na svoje veliko čuđenje, nađe rješenje svog zadatka. Dok je on žutim kohinorom bio potegao vrlo tanke crte, dvojnikove su bile široke, no ne i debele, tako da su se mogle lako izbrisati. Dvojnik je bio našao rješenje u jednoj savršeno konstruiranoj i, koliko je to prostom rukom moguće, točno nacrtanoj kupoli, na koju inženjer Sch. nije ni pomišljao. Nacrt koji, uostalom, kasnije iz drugih razloga nije bio izveden, predao je doktor u originalu firmi Wilke u Hannoveru, gdje, možda, još leži u arhivu.« Slučaj inženjera Sch. Kemmerichu je bio izniman utoliko što su u isto vrijeme postojale dvije svijesti (inteligencije): jedna je fantom koji radi, a druga čovjek koji ga promatra. U drugim, naime, slučajevima koje je proučavao redovito se događalo da čovjek leži, gotovo bez života (u dubokom snu), dok ga dvojnik ostavlja. Postojala je, dakle, u isto vrijeme samo jedna svijest (Gespenster und Spuk, Lhotzky Verlag, Ludwigshafen, 1921.).

76

Pokušaj spiritističkog tumačenja dvojaštva Prema učenju spiritista čovjek bi se sastojao od vidljivog tijela, astralnog tijela i duše. Astralno tijelo ili perispirit (hrvatski bismo mogli kazati prizrak, kako Rusi nazivaju duha) tvar je neizmjerno prorijeđena, tako da je prostom oku nevidljiva, ali potječe iz istog vrela iz kojeg proizlazi i naše fizičko tijelo: iz etera. Naše tijelo i naš prizrak dva su stanja iste tvari (etera), kao što su različita stanja iste tvari voda, led i para. Svojstva perispiritalne tvari neizmjerno su snažnija i mnogovrsnija od svojstava fizičkog tijela. Jedno je od tih svojstava nerazorivost astralnog tijela kad se fizičko tijelo smrću raspadne. U času smrti astralno bi tijelo s dušom tvorilo duh.41 41

Teorija o astralnom tijelu nije originalna, kao što neki misle. U 13. stoljeću Sv. Toma Akvinski o toj teoriji raspravlja kao o staroj i pobija ju (Summa theologica, I, art.7) - op. M. M. Slijedimo li i nadalje spiritističko učenje, trebali bismo vjerovati da duh poslije smrti neko vrijeme stanuje u astralnoj zoni, zatim prelazi u mentalnu zonu, da bi napokon stigao do najviših zona (o kojima duhovi ne daju mnogo podataka). Dok su duhovi u astralnoj zoni, oni pomažu ljudima na zemlji. Manje savršenu duhovi pomažu im u materijalnim poslovima, s njihovom pomoći ljudi podižu velike terete, a oni savršeniji štite tjelesno zdravlje, pritječu u pomoć brodolomcima, minerima itd. Iz te zone duhovi brane mladež od pogibelji, a osobito bdiju nad djecom (v. Zilia Marlin Ducci Zilia, Dall'Iinvisible, Torino, 1931., str. 59-60). Mentalna zona, koja se nazivlje i zonom čistog duha, karakterizirana je tim što duh gubi ljudski izgled, ali ipak ostaje nešto što se osjetilima može zamijetiti: »plamenovi svijetla koji se pokazuju u najraznovrsnijim oblicima, što je praćeno vibracijama i različitim mirisima« (isto djelo, str.101). U mentalnoj zoni duhovi, osim ljudskog oblika, gube i samostalnost u djelovanju: »više ne radi jedan duh za jednog štićenika, nego udruženi duhovi djeluju nad jednom klasom pojedinaca« (isto, str. 67). Tako se obrađuju velika otkrića koja će se poslije saopćiti kojem smrtniku. Njemu će se svijet diviti, jer misli da izlaže plodove svoga uma (isto, str. 68). U toj, mentalnoj, zoni dobio bi se konačno i neki pojam o Bogu. Ta bi spoznaja bila uzrokom čestih ekstaza i bezgraničnog veselja (isto, str. 67).42 42

Među ranim kršćanima vladalo je općenito mišljenje da duša, u času kad ostavlja svoje materijalno tijelo, preuzima tijelo etersko, kojim su, onda su tako mislili, zaodjeveni i anđeli. 6 tome pišu Sv. Ambrozije (4. st.), Sv. Kasijan (5. st.) i Sv. Grgur koncem 10. st. Od njih se u 13. st. izdvaja Sv. Bonaventura koji anđele, po svojoj prirodi, drži bestjelesnim. Međutim, u novije doba neki filozofi, npr. Leibnitz, pretpostavljaju da duh ne može djelovati bez tijela te uče da anđeli imaju tijela - op. M. M. Spiritističkom hipotezom o astralnom tijelu mogle bi rastumačiti i neke pojave deuteroskopije. Primjerice slučaj onog brodolomca kojega je vidio Robert Bruce na svom brodu potvrđivao bi da se astralno tijelo još za života, makar na kratko vrijeme, može odvojiti od fizičkog tijela. Brodolomac je tražio pomoć od Brucea dok je spavao na svom nastradalom brodu. Da je on u tom trenutku umro mogao bi to isto učiniti za svoje suputnike, jer sve ono što možeš obaviti bez uporabe tijela, možeš obaviti i bez posjedovanja tijela, samo bi se u tom slučaju govorilo o slučaju spiritizma mjesto o slučaju dvojaštva. Razlika između onoga što se događa u slučaju deuteroskopije i onoga što se događa u slučaju smrti bila bi u tome što u slučaju deuteroskopije astralno tijelo ostavlja materijalno tijelo za neko vrlo kratko vrijeme, 77

dok ga u času smrti ostavlja trajno i živi dalje kao samostalno biće. Događa se nešto slično onome što se događa u životu leptira kad ostavlja svoju čahuru da se slobodno vine u nebeske visine. Astralno tijelo redovito je nevidljivo. A da bi našem oku postalo vidljivim, potrebno je da postigne neki stupanj gustoće, da se materijalizira. To materijaliziranje može ponekad nastati vlastitom snagom, kao što se dogodilo spomenutom brodolomcu. Redovito se, pak, to događa na spiritističkim seansama, gdje se medijevo astralno tijelo rastavi od materije i djeluje, ili gdje duh kojeg pokojnika crpi astralnu materiju od medija, a medij od nazočnih na sjednici. Naime, kad se društvo sakupi na seansi, medij se prometne u neku vrst magneta koji k sebi privlači astralnu materiju koja ga okružuje, a duh od skupljene materije oduzima toliko koliko je nužno da postane vidljiv. Da bi se ovo bolje razumjelo, prisjetimo se onoga što se događa u galvanostegiji, kada elektrolizom nastojimo pozlatiti ili posrebriti neki metalni predmet. Slično bi se, tumače spiritisti, događalo i na seansama gdje bi medij odgovarao anodi, a duhovno biće koje se želi materijalizirati - katodi, samo što bi u tim prilikama magnetska struja zamjenjivala električnu. Materijalizirani lik bi odgovarao predmetu koji je prevučen slojem zlata ili srebra. Ako bismo prihvatili spiritističku hipotezu o astralnom tijelu, tada bismo zaista logičkim putem mogli razjasniti slučaj Roberta Brucea i brojne slične slučajeve, no na taj način nikako ne bismo mogli shvatiti ono što se dogodilo inženjeru Sch., jer u tom slučaju postoje dvije inteligencije, dvije svijesti: jedna koja radi, druga koja promatra. Nije na odmet pripomenuti da su se u oba opisana slučaja osobe nalazile u iznimnim psihičkim situacijama: brodolomac u smrtnoj opasnosti, dr Sch. u stanju dugotrajnog i mučnog razmišljanja o nerješivu problemu.

Dvojaštvo kod svetaca Katolička mistika drži dvojaštvo utvrđenom činjenicom, jer su mnogi sveci bili viđeni od vjerodostojnih svjedoka u isti čas na dvama različitim mjestima. Tome, međutim, ne mora biti uvijek tako. Evo primjera: Pripovijeda se da je Sv. Ambrozije, dok je jednog dana u Milanu pjevao sv. misu, najedanput zaspao dubokim snom i ostao nepomičan uz oltar prekinuvši sv. žrtvu. Nakon nekog vremena probudio ga je jedan od svećenika koji su mu asistirali. U to vrijeme u Toursu obavljao se pogreb Sv. Martina, biskupa, o čijoj smrti nitko tada u Milanu nije znao ništa. Ovom je pogrebu, za vrijeme spavanja, prisustvovao i Sv. Ambrozije. Više od 400 godina sačuvala se u Milanu tradicija o tom događaju, pa je u 9. st. u apsidi Ambrozijeve bazilike napravljen mozaik koji i danas resi znamenitu građevinu. Na jednoj polovici mozaika vidi se kako Sv. Ambrozije spava u misnom ruhu. Uza nj je svećenik koji ga budi, a drugom rukom pokazuje na narod koji čeka da se sveta služba nastavi. Dalje desno, na anvonu, vidi se lektor koji čeka znak da počne čitanje Svetog pisma. Druga polovica mozaika prikazuje grad Tours s pogrebom Sv. Martina, kojem sprovodu prisustvuje i Sv. Ambrozije, odjeven u biskupsko ruho (v. L Aurora del Secolo del Sacramento, Milano, 1902., str. 190). Međutim, Martin je umro 8. 11. 397., Ambrozije, pak, 4. 4. 397., pa je teško moguće da je prisustvovao Martinovu sprovodu. U povijesti crkvenog naučitelja, značajnog moralnog teologa Sv. Alfonsa Liguorija (1696-1787) i njegove kongregacije redemptorista, u svesku II., pogl. 54, str. 445, čita se:

78

Devetnaestog rujna 1774. teško se razbolje papa Klement XrV. (Ganganelli). Razumjevši da nema nade u ozdravljenje, zaželi da u zadnjim časovima bude uz njega Alfonso de Liguori, koji je tada bio biskup u Santa Agata dei Goti kod Beneventa. Ujutro 21. rujna, pošto je završio misu, uđe Alfonso u svoju sobu i, sjednuvši za stol, nasloni glavu među ruke kao da hoće spavati. Sluge se nisu usuđivale buditi ga i stajahu na vratima njegove sobe. Prođe čitava noć, a da se nije maknuo s mjesta. Ujutro 22. rujna, kad su se sluge začas udaljile od njegove sobe, on pozvoni. Na taj znak pritrčaše svi koji bijahu u kući, a Alfonso, vidjevši toliki svijet, začuđen upita što se dogodilo. »Već drugi dan«, odgovore mu, »vaša preuzvišenost ne govori i ne jede, ne daje nikakve znakove života.« Biskup će na to: »Zar ne znate da sam bio u Rimu uz papu koji je umirao i koji je sada prešao u vječnost?« Svima je izgledalo da slušaju pričanje sna. Ali to ne bijaše san, jer nešto kasnije stiže vijest da je Klement XIV. umro baš 22. rujna 1774. ujutro, kad se sveti čovjek opet bio vratio k svijesti. Da se je Alfonso Liguori zaista nalazio uz postelju umirućeg Klementa XIV. potvrđuju mnogi životopisci ovog pape, i oni koji napadaju njegov burni pontifikat (1769-1774), i oni koji ga brane. Valja, naime, znati da je papa Ganganelli popustio zahtjevima svjetovnih knezova te je 1773. ukinuo Isusovački red koji je tada brojio 22.000 članova. Tako Jacques Cretineau-Joly43 piše: 43

Jacques-Joly Cretineau (1803 - 1875), francuski novinar i povjesničar, čija se brojna povijesna djela odlikuju ljubavlju prema istini i marnim istraživanjem izvora - op. M. M. »Napokon, 22. rujna 1774. vrati se svijest Klementu XIV., ali u društvu sa smrću. U njegovim zadnjim časovima bi mu opet vraćena bistrina uma. Kardinal Malvezzi, taj zločesti anđeo papin, bio je uza nj u toj posljednjoj njegovoj uri. Bog ne dopušta da nasljednici apostola izdahnu, a da se prije ne pomire s nebom. Da bude sačuvana duša papina od pakla koji, po njegovim riječima, bijaše postao njegovim stanom, i da se ne otvori grob bez nade za onoga koji bez prestanka govoraše: »Bože, ja sam osuđen«, bijaše potrebito čudo. I čudo bi učinjeno! Sveti Alfonso Liguori bijaše tada biskupom u Santa Agata dei Goti, u napuljskom kraljevstvu. Providnost, koja je više bdjela nad čašću vrhovnog svećeništva negoli nad spasom jednog kršćanina koji se bijaše okaljao velikim grijehom, odredila je Alfonsa Liguorija za posrednika između neba i Ganganellija« (Clement XIV et les Jesuites, ParizBruxelles, 1847., str. 375). A crkveni historičar Augustin Theiner (1804.- 1874.) navodi potpuno drugačiji razlog zbog kojeg se Sv. Alfonso prikazao papi dok je ovaj bio u agoniji: »Svetac je stao da se razgovara sa svojim poštovanim prijateljem o nebeskim stvarima, nastojao je da ga utješi radi gorčina koje su mu bili zadali njegovi neprijatelji za vrijeme njegova svetog života i radi uvreda koje su mu nanosili čak i onda kad je već ležao na smrtnoj postelji. Alfonso je htio obveseliti njegovu dušu prikazujući mu unaprijed lik Onoga čije je mjesto tako dostojno pokrivao na zemlji na slavu Crkve a na korist vjernika. Htio je da on unaprijed osjeti blaženstvo koje ga čeka u sretnijem životu i da vidi na koncu krunu slave koja ga čeka u boljem svijetu radi njegovih kreposti« (Geschichte des Pontifikats Klemens XIV, 1853., pogl. LIX). U knjizi Therese Neumann (Basel, 1949.) Helmuth Fahsel pripovijeda: Starješina jednog kapucinskog samostana bio je zamolio Tereziju (Neumann) da mu pomogne svojim molitvama da duhovne vježbe, koje je on imao skoro držati mladim ljudima, donesu što više dobra ploda. Kasnije, dok je taj kapucin u Pfalzu (Falačka) propovijedao i čitao misu, vidio je Terezu gdje puna tri četvrt sata stoji u dnu crkve. Bila je odjevena u svoje crno odijelo i imala bijeli rubac na glavi. U to isto vrijeme nalazila se ona u gradu Eichstattu.

79

Plela je u svojoj sobi i rekla sestri; »Danas pater drži svoje predavanje u Falačkoj. Pomolimo se za nj!« Poslije toga obavljala je po sobi redovne poslove. Kad su jednom kasnije upitali Terezu, dok se nalazila u stanju transa, da li se u tom slučaju radilo o pravoj bilokaciji, ona je odgovorila: »Nein, es war ihr Schutzangel, der dies tat« (Ne, to je bio njezin anđeo čuvar, on je to učinio). Dakle, Bog bi bio na njezinu krotku, pobožnu molitvu poslao Terezijina anđela čuvara da se ukaže redovniku. Pristaše Sv. Tome Akvinskog (1225-1274)44 tvrde da pri bilokaciji sudjeluju anđeli: jedan anđeo uzima obličje dotične osobe na jednom od mjesta gdje je prisutnost te osobe utvrđena. Tomisti dozvoljavaju da samo jedan čovjek može, čudesnim načinom, djelovati u isti čas na dva razna mjesta, dok bi pravo dvojaštvo (replikacija) bilo metafizički nemoguća pojava, pa je zato ni sam Bog ne bi mogao izvesti45. Istog je mišljenja i Sv. Bonaventura (1221-1274), uz Tomu Akvinskog najveći skolastičar. Stajalište Sv. Tome i Sv. Bonaventure zorno bi ocrtavao i opisani slučaj Terezije Neumann. 44

Toma Akvinski, talijanski dominikanac, filozof, teolog. Njegovi brojni spisi prebogat su majdan znanja za bogoslove i kršćanske filozofe. Glavno mu je djelo Summa Theologiae (Skup bogoslovlja), znanstveni prikaz i utvrđenje ukupnih istina i nauka katoličke vjere. Važno mu je i djelo Summa contra gentiles, u kojoj brani kršćansku nauku od židovskog i arapskog naučavanja - op. M. M. 45 Pišući o Tomi Akvinskom u Hystory of Western Philosophy (Povijest zapadne filozofije), Bertrand Russell navodi da, prema učenju Sv. Tome, Bog ne može htjeti stvari koje su same po sebi nemoguće, primjerice ne može učiniti istinitom jednu proturječnost, dodajući zlobno da filozof nije izabrao baš najsretniji primjer za tu tvrdnju kada je rekao da Bog ne bi mogao od čovjeka načiniti magarca (Istorija zapadne filozofije, Beograd, 1962., str. 445) - op. B. M. Međutim, sljedbenici učenja irskog franjevca Ivana Dunsa Scota46, tzv. skotisti, i Isusovci, svećenici Družbe ustanovljene od Ignacija Loyole47, prvenstveno njihov najoriginalniji i najznamenitiji teolog, Franjo Suarez, dokazuje mogućnost replikacije. 46

John Duns Scotus (oko 1266-1308), franjevac, jedan od najoštroumnijih mislilaca srednjeg vijeka - op. M. M. 47 Ignacije Loyola (1491-1556), najistaknutija ličnost velike katoličke obnove 16. st., njegovo djelo Exercitia spiritualis učinilo ga je vrlo utjecajnim religioznim odgojiteljem - op. M. M. U najnovije vrijeme Petrus Hoenen (1880-1961), profesor na Gregorijani u Rimu, premda isusovac, stoji u ovom pitanju uz Tomu Akvinskog i Bonaventuru (v. Hoenen, Cosmologia, Rim, 1936.). Stajališta Sv. Tome i Sv. Bonaventure u ovim pitanjima podržava i utjecajni njemački filozof Wilhelm Leibniz (1646-1758), koji se, osim svojom izvornom filozofskom mišlju i matematikom (infinitezimalni i diferencijalni račun) bavio, eto, i teološkim problemima.

Slučaj arhitekta B. Dr. Radmilo Jovanović, neuropsihijatar na Klinici za psihijatriju u Sarajevu, u knjizi Struktura epileptičkog doživljaja (Sarajevo, 1977.)48 opisuje nekoliko slučajeva dvojaštva u 80

osoba koje su trpjele od poremećaja lokaliziranih u sljepoočnim moždanim režnjevima, što se klinički ponekad očitovalo napadima tzv. temporalne ili psihomotorne epilepsije. Jedan ćemo slučaj doslovce navesti: 48

U knjizi Struktura epileptičkog doživljaja na žalost nema biografskih podataka o dr. Jovanoviću. No, budući da sam s njim tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina održavao kolegijalni odnos, navodim po sjećanju: bio je petnaestak godina stariji od mene, podrijetlom iz Srbije, u Sarajevo doselio nakon golootočke kalvarije. Vrlo obrazovan, taktičan u ophođenju, kritičan i temeljit. Kolege s klinike u Sarajevu nisu mu željeli pisati recenziju knjige u koju je uložio višegodišnji trud, no to je napravio prof. Kasim Prohić s Filozofskog fakulteta te prof. Wolfgang Kretschmer iz Njemačke, sin Emesta Kretschmera, jednog od najpoznatijih psihijatara u povijesti te kliničke medicinske discipline. Tijekom rata dr. Jovanović je iz Sarajeva prebjegao u Mađarsku, odakle mi se 1992. i 1993. u nekoliko navrata telefonski javljao sa zamolbom da se pobrinem za neke njegove u Zagreb izbjegle pacijente. Učinio sam što sam mogao. A doktora Jovanovića zadržao sam u sjećanju kao jednog od najučenijih i najhumanijih kolega s kojima sam se sreo u četrdesetgodišnjem razdoblju moje (neuro)psihijatrijske aktivnosti - op. B. M. »Arhitekt B., 38 godina, ima protezu umesto desne noge, koja mu je amputirana iznad kolena 1919., posle potpune destrukcije usled ranjavanja granatom. Osam godina posle ranjavanja dobija prve epileptičke napade kojima prethodi aura49 u vidu raspinjućih bolova u fantomskom udu. Napadi su bili dnevni i dešavali su se obično u 11 sati pre podne. 49

Na ovom mjestu termin aura označava neobična doživljavanja koja u bolesnika prethode epileptičkom napadaju - op. B. M. Prvi put je doživeo autoskopsku halucinaciju pet godina posle prvog ep. napada. Sedlo je u svojoj radnoj sobi i raspravljao o nekim poslovima sa svojim građevinskim preduzimačem i tada se iznenada osetio veoma 'tužnim i teškim'. Prestao je da govori i okrenuo glavu vratima koja vode u sobu. Tamo je video visokog čoveka obučenog u kopiju njegovog odela, sa monoklom na desnom oku, koji je sam pacijent imao upravo u tom trenutku, kako ulazi kroz zatvorena vrata. Ta pojava bila je slična ’poluprovidnoj maski' i stalno se približavala njegovom pisaćem stolu. 'Fantom je bio potpuno identičan sa mnom', govorio je kasnije pacijent, ali samo sa izuzetkom jednog detalja: 'nije hramao kao što sam ja to pomalo činio zbog svoje proteze'. Kad se pojava približavala stolu pacijent B. osećao se kao paralisan: 'Ja se nisam mogao pokrenuti. Osetio sam kao da je sav moj život izišao iz mog tela i prešao u njega'. Tada je očigledno izgubio svest, mada samo za nekoliko sekundi, a njegov preduzimač koji je sedeo preko puta stola nije primetio nikakve motorne fenomene. On je primetio samo da je lice njegovog poslodavca neobično bledo i da je praznog izraza. Preduzimač je saopštio još i ovo: 'Kad je zapitao svog poslodavca da li se možda loše oseća, on nije odgovorio. Ukočeno je gledao u vrata, izgleda nije me čuo. Posle jedne do dve sekunde podigao se, došao do vrata i pokušao da okrene kvaku. Potom se vratio stolu, pogledao me, i rekao: 0, da, gde smo mi ono stali... o, da, znam' i zatim je dalje izlagao upravo od one tačke gdje je bio zastao jedan minut ranije. Ali, sada više nije bio u svojoj uobičajenoj formi. Teško se izražavao i posle jedne do dve minute prekinuo je razgovor, tražeći od mene da ga pozovem kasnije ponovo. Mogao sam da vidim da nije bio sasvim dobro i da je želeo da me se otarasi.' Arhitekt B. je naknadno ovako razjasnio ovaj događaj: 'Ja i moj dvojnik stopili smo se u jedno telo i jednu dušu. A sve drugo, svaka druga stvar, postala je najednom beživotna, prazna i besmislena, tako kao nestvarna i daleka - tuđa. Ne znam koliko je to trajalo, ali za mene su 81

to bili vekovi. Konačno on napusti moje telo ponovo i ja ga videh kako lagano odlazi prema vratima. Ovog puta on je hramao desnom nogom kao što obično činim i ja, a znao sam odnekud da se i on oseća umornim i teškim. Iščezao je kroz zatvorena vrata i pn tome ih nije otvarao. Ja sam tada osetio neodoljivu potrebu da dođem do vrata i da zadovoljim samog sebe, da vidim da li su ona stvarno zatvorena. Ne znam zašto sam to učinio. To sam izvodio kao na posthipnotičku komandu. Posle tog doživljaja osećao sam se umornim, teškim i mnogo starijim. Teško sam nalazio prave reči i nisam mogao da nastavim raspravu o tehničkim pitanjima sa svojim preduzimačem. Zato sam ga otpustio i pošto sam osetio glavobolju i bio pospan, otišao sam u spavaću sobu i legao. Zaspao sam, ali sam se kratko zatim probudio i osećao osveženim.' Arhitekt B. imao je u svemu pet takvih doživljaja i to sve u svojoj radnoj sobi i u isto vreme, gotovo tačno u 11 časova pre podne. On je obično isticao da je baš u to doba dana bio ranjen u nogu u toku jedne bitke.« Dr. Jovanović slučaj arhitekta B., kao što uvodno rekosmo, tumači kao posljedicu poremećaja u funkcioniranju moždanih struktura u sljepoočnim režnjevima. U objašnjavanju se služi psihopatološkom terminologijom. Tako govori o depersonalizaciji, što bi označavalo čuvstvo gubitka svjesnosti o vlastitom postojanju i percepciju sebe sama kao nečeg tuđeg, nestvarnog i nepoznatog te o derealizaciji u kojoj se i okolina doimlje nestvarnom. Istovremeno svijest izlazi iz fizičkog tijela i prelazi u fantoma-dvojnika kojeg se shvaća kao ćutilnu obmanu - autoskopsku halucinaciju. Drugim riječima, neke se slučajeve dvojaštva može svesti na prirodnu i pozitivnoznanstveno donekle objašnjivu pojavu. A time i fenomen deuteroskopije izmiče okultnom i/ili nadnaravnom, slično kao što se ponekad događa i s kućama koje uznemiruju duhovi koji dižu buku.50 50

Slučaj brodolomca koji se prikazao škotskom pomorskom časniku Bruceu i bilokacija Terezije Neumarm, o čemu čitamo u tekstu Miroslava Matijace, mogu se, međutim, logički shvatiti tek ako se priklonimo spiritističkoj, dakle okultnoj!, teoriji, u prvom, ili pomoć potražimo od angelološkog naučavanja (o kojem, nota bene, među teolozima ni dandanas nema suglasja), u drugom slučaju - op. B. M.

V. SUVREMENA TUMAČENJA PARAPSIHOLOŠKIH POJAVA Premda su parapsihološki fenomeni na pojavnoj razini vrlo različiti, među suvremenim teoretičarima prevladava mišljenja da je riječ o jedinstvenom procesu energetske naravi. Označili su ga dvadesetrećim slovom grčkog alfabeta. Nazvali su ga, dakle, PSI-procesom, kojim bi upravljala pretpostavljena PSI-energija u hipotetskom PSI-polju, a odvijao bi se u neprestanoj interakciji faktora okoliša s ljudskim organizmom. Dakako da može izgledati neobičnim da su pojave koje su međusobno toliko različite, kao, primjerice, telepatska senzacija i levitacija, ishod jednog, u biti, zajedničkog procesa. No, da bismo takvu mogućnost približili čitatelju navest ćemo primjer iz psihijatrije. Duševna bolest koju nazivamo shizofrenom psihozom također se očituje na vrlo različite, kadikad

82

naizgled posve suprotstavljene načine. Tako shizofreni bolesnik može ponekad biti krajnje nemiran i nezaustavljivo govorljiv, da bi drugi put bio zakočen do stupora i mutističan. Do početka dvadesetog stoljeća te su se pojave razvrstavale u međusobno strogo odijeljene entitete, pa se govorilo, primjerice, o katatoniji i hebefreniji kao o zasebnim bolestima. Međutim, uočilo se da i u tim naizgled tako različitim pojavama ima nešto zajedničko te je konceptualiziran pojam shizofrenije. Istraživanja su se u tom smjeru nastavila, postignuti su pozitivni pomaci u tumačenju bolesti, iznađeni su medikamenti kojima se poremećaj može držati pod zadovoljavajućom zdravstvenom kontrolom, ali to što su se manifestno različite pojave smjestile unutar zajedničkog okvira, još uvijek ne znači da se uspostavila definitivno valjana teorija po čijim bi se pravilima bolesni proces razvijao s ustaljenom i predvidljivom zakonomjernošću. Isto vrijedi i za spomenutu teoriju o nastanku i širenju parapsiholoških fenomena. Od okolišnih čimbenika koji utječu na PSI-proces na prvom se mjestu ističe aktivnost geomagnetskog i geoelektričnog omotača koji nas okružuje, a izučava ga mlada znanstvena disciplina - geobiologija. Zemlja je, naime, okružena magnetskim poljem uzrokovanim dijelom električnim strujanjem iz dubine planeta, a dijelom elektromagnetskim zračenjima iz atmosfere koja su (pretežito) izazvana aktivnošću Sunca. Geomagnetska aktivnost se danomice mjeri već duže od jednog stoljeća. Upoređujući intenzitet te aktivnosti s učestalošću javljanja spontanih parapsiholoških fenomena iz oblasti izvanosjetilnog zapažanja, primijećeno je da se npr. telepatska i telestetska iskustva, kao i prekognicijski fenomeni javljaju češće u danima niske geomagnetske aktivnosti. A u takvim danima postižu se bolji rezultati i u eksperimentima. Suprotno bi vrijedilo za psihokinetske pojave koje se učestalije javljaju i lakše izazivlju kada je geomagnetska aktivnost intenzivnija. Na geomagnetske utjecaje reagiraju u čovjeka sljepoočni (temporalni) moždani režnjevi. Izvanosjetilnim zapažanjima (koja se u literaturi označavaju kraticama lOZ ili ESP prema engleskom extra sensory perception) pogoduje stanje relaksacije, polusna ili sna, za razliku od psihokinetskih pojava, za koje vrijedi suprotno: pogoduju im tjelesni nemir i emocionalna napetost. A stresni događaji i krizne situacije, općenito govoreći, nerijetko su okidač za pojavu svakovrsnih parapsiholoških doživljavanja. Rezultati parapsiholoških eksperimenata u mnogome zavise o osobi eksperimentatora, no i o sastavu pokusne grupe. S istom pokusnom grupom neki su eksperimentatori uspješni, drugi pak nisu. A ni uspješnim eksperimentatorima nije svejedno kakve su osobine, pa i stavovi pokusnih osoba. Bolji se rezultati postižu s osobama koje vjeruju u PSI-fenomene negoli s onima čiji je stav skeptičan. One prve, koji imaju pozitivno stajalište, naziva se, ne znam zbog čega - ovcama, a ni sumnjičavcima ne izmiče animalni pridjevak, takvi se naime nazivlju - koze. Kad je o parapsihološkim eksperimentima riječ, također valja znati i to da su rezultati koji se dobivaju standardnom statističkom analizom, do te mjere varijabilni da statistička značaj-nost kao uobičajena mjera vjerodostojnosti nije pouzdana. Štoviše, zbog nestalnosti rezultata obrađenih na standardan način, s posljedičnim teškoćama u ponovljivosti izazivanja ispitivane pojave, kritičari su ozbiljno doveli u pitanje validnost parapsiholoških eksperimenata uopće. Stoga je razrađena posebna metoda statističke analize koja omogućava da se rezultati različitih studija mogu uspoređivati, nakon čega se donose zaključci koji ne bi smjeli biti upitni. Takav se postupak nazivlje metaanaliza, kao nekovrsna analiza standardne statističke analize. Od anatomskih struktura za nastanak parapsiholoških fenomena najvažniji su sljepoočni moždani režnjevi skupa s obližnjim dijelovima mozga, tzv. hipokampusom i amigdalnima tijelima te pinealna žlijezda ili epifiza koja je smještena uz stražnji dio lubanjske baze. Prilikom povreda sljepoočnog režnja, pa u nekim poremećajima, kao što je npr. psihomotorna ili temporalna epilepsija, javljaju se pojave koje pokazuju sličnost s 83

paranormalnim doživljavanjima. U kori sljepoočnih režnjeva mogu se pohraniti slušne, vidne, pa i druge osjetilne impresije, koje u trenutku percipiranja i skladištenja ne dopiru svijesti, da bi se ponekad, obično u iznimnim okolnostima i nakon dužeg vremena, pojavile začudnom jasnoćom. Kao primjer navodimo opisani slučaj sluškinje u danskog pastora, koja je deset godina nakon što je čula gazdu kako glasno uči švedski, u histeričnoj krizi progovorila tim, njoj posve nepoznatim jezikom. Zanimljiv je i primjer naveden u knjizi Parapsihološki ratovi51. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender eksperimentirao je s automatskim sricanjem, radeći s običnom služavkom kao pokusnim subjektom. Na stolu su bila uokrug poredana slova abecede, a djevojka je držala kažiprst na povećavajućem staklu. Bez utjecaja njezinog svjesnog uma staklo se vrlo brzo pomicalo naizmjenično dodirujući pojedina slova. Ta su se slova spajala u riječi, riječi u rečenice, da bi konačan ishod bio prepoznat kao uvodni dio kratke priče »Žena koja je otplovila« engleskog pisca D. H. Lawrencea. Služavka, dakako, nije znala engleski jezik, ali je vlasnica kuće u kojoj je radila držala otvorenu Lawrenceovu knjigu na stoliću pokraj kreveta. Očito se vidni utisak urezao u djevojčino pamćenje kao svjesno nezapažena ali ipak zapamćena informacija. 51

Elmar R. Gruber, Parapsihološki ratovi - uporaba paranormalnih fenomena u špijunaži i najnovija otkrića, Zagreb, 2009., str. 217 - op. B. M Djelovanje epifize, tog malenog organa veličinom i oblikom nalik na zrno kukuruza, a smještenog uz mozak u stražnjem dijelu lubanjske jame, endokrinolozi 20. st. dugo su vremena bagatelizirali, premda je antički liječnik Galen, još u 2. st. posl. Krista, pinealku opisao kao žlijezdu koja luči sok potreban za održavanje umne ravnoteže. To shvaćanje iz drevnog doba naći će na odjek u djelu francuskog filozofa Descartesa koji će 1649. - u poznatoj raspravi Traite des passions - doslovce reći: »Duša ima svoje glavno sjedište u maloj žlijezdi koja je u sredini mozga, odakle zrači na ostatak tijela putem živaca, pa čak i krvi«. Stotinjak godina kasnije biolog i zoolog Leydig potaknuo je embriološka i histološka proučavanja pinealne žlijezde, iznijevši uvjerenje da se epifiza može shvatiti kao zakržljali ostatak tzv. parijetalnog oka, pa bi time, prema Leydigu, bila i sjedištem šestog čula. Znatno kasnije bit će i u ljudi razotkrivena živčana veza između epifize i tjemenog (parijetalnog) režnja, tzv. pinealno-parijetalni trakt, čime je i to starije otkriće dobilo potvrdu, pa neki suvremeni parapsiholozi prepoznaju epifizu kao glavnu ekstrasenzornu strukturu, metaforički je nazivajući trećim okom52. Tome svakako pridonosi i činjenica da je konačno izoliran melatonin, hormon koji ta žlijezda luči. Melatonin se izlučuje isključivo noću, dok dnevno svjetlo suzbija izlučivanje melatonina. Taj hormon stimulira želju za spavanjem, a povezan je i sa sezonskim promjenama raspoloženja te sa fertilnošću žena. Vrijeme kada se melatonin izlučuje i njegovi pobudni učinci na spavanje mogu se dovesti u vezu s činjenicom da su tijekom večernjih i noćnih sati te u snu, učestalije spontane parapsihološke senzacije ekstrasenzornog (izvanosjetilnog) tipa. 52

Kod nekih životinja i danas postoji tjemeno ili parijetalno oko, primjerice kod novozelandskog guštera tuatara, a ostatak očne vreće s rudimentima osjetnih tjelešaca za svjetlo otkriven je kod znamenite ruske ribe, fosil koje je pronađen u Rusiji sa začudno sačuvanim mekim tkivima, uključujući i spomenuti, u mozak potonuli, rudiment trećeg oka u tom fosilnom ostatku živog stvora koji je izumro prije sto milijuna godina. (Taj podatak, kao i druge informacije o značenju pinealne žlijezde, saznao sam u dužim razgovorima s kolegom prim. dr. Danilom Hodobom, šefom Odjela za kliničku psihofiziologiju Psihijatrijske klinike Vrapče.) - op. B. M.

84

VI. SPIRITIZAM Od latinske riječi spiritus (duh) skovao je sredinom 19. st. Francuz Hyppolite Rivail53 pojam spiritizam, kojim je označio svoje učenje o utjecaju duhova umrlih ljudi na ovozemaljski svijet. Taj profesor prirodnih nauka na pariškom Lycee Polymatique vjerovao je u reinkarnaciju, seljenje duša, pa se prozvao Allan Kardec, jer se, tvrdi, tako zvao u jednom od svojih ranijih života. Engleska i američka literatura, a dobrim dijelom i njemačka, umjesto izraza spiritizam rabe izraz spiritualizam. Ta dva izraza ujedno označavaju i dva smjera: američko-engleski ne priznaje reinkamacije i stoji, uglavnom, na kršćanskom stajalištu o neumrlosti duše, dok francuski smjer usvaja indijsko vjerovanje da se duša mora neprestano reinkarnirati u nova tijela, dok ne postigne savršenstvo koje Bog od nje traži. 53

Hyppolite Rivail, (1803-1869), alias Allan Kardec, od 1857, vođa spiritističkog pokreta u Europi. Pisac spiritističkog udžbenika Le livre esprits i brojnih drugih djela s tog područja, izdavač službenog vjesnika spiritističkog pokreta La Revue spirite. Poznavao je sve europske jezike osim ruskog. Pogrebno slovo održao mu je Flammarion, astronom i popularni pisac, propagator spiritističkog pokreta - op. M. M. Duhove se priziva posebnim ritualom na spiritističkim sjednicama, pa se na takve seanse obično i misli kad se u svakodnevnom govoru uporabi riječ - spiritizam. Pojave spiritizma poznate su čovječanstvu od prastarih vremena. Javljale su se kod svih naroda na isti ili sličan način, što bi svakako bilo čudnovato kad bi se radilo o prostim izmišljotinama bez ikakve stvarne podloge. Kod uraloaltajskih i mongolskih naroda dozivanjem duhova bave se šamani, osebujna vrst poganskih čarobnjaka, za koje puk drži da svojim tajanstvenim formulama i obredima (šamanizam) mogu općiti s duhovima i da nad njima imaju čarobnu moć. U Australiji i Africi duhove dozivaju čarobnjaci i vještice. U Kini je kult pređa usko povezan s dozivanjem duhova. Tertulijan (160-220), prvi veliki crkveni pisac latinski, rođen u poganstvu i dobro upućen u poganske običaje, u svom glavnom djelu Apologeticus, posvećenom caru Aleksandru Severu, koji je bio naklon kršćanima, govori nam o »mudro zborećim stolovima« (nav. djelo, gl. 23). Filozof Jamblih iz Halhide, rođen u Celesiriji oko god 283., učio je u Rimu pod vodstvom Porfirija, naslijedivši ga u vodstvu neoplatonizma, prenio je svoju školu u Pergam, zatim u Aleksandriju, gdje je i umro godine 333. Pripisuju mu se djela Egipatske tajne i Poticaj k filozofiji u kojima daje mistični pravac neoplatonizmu. Prema Jamblihu, između vrhovnog bića i naše duše čitav je internacionalni Panteon, gdje ima mjesta za sva božanstva osim za kršćanskog Boga. Tu su bogovi Orijenta, perzijski, egipatski, grčki i rimski bogovi, anđeli, demoni, geniji i heroji. Jamblih piše o medijima i somnambulizmu te gotovo o svim pojavama što se danas opažaju na spiritističkim sjednicama. Često su razdoblja najveće prosvjete ujedno i vremena najvećeg vjerovanja u mistične pojave, pa gotovo da i nema vremena u povijesti čovječanstva u kojem su okultne pojave uzele toliko maha kao u doba renesanse. 85

U 19. stoljeću, vremenu tolikih tehničkih izuma, mnogi su se ugledni ljudi zanimali za mistične pojave. Spomenimo da je Adam Mickiewicz (1798-1855), poljski pjesnik, još 1844. zazivao duh Napoleonov i s njim duhovno razgovarao (v. Šrepel. Slike iz svjetske književnosti, Zagreb, 1891., str. 64). A jedan događaj koji se u to vrijeme, navodno, zbio u Americi i koji ćemo ukratko pripovjediti, bio je povod da se spiritizam počeo širiti nevjerojatnom brzinom. U gradiću Hydesvilleu, nedaleko od New Yorka, u kući obitelji Fox, čulo se 31. ožujka 1848. kasno navečer tajanstveno kucanje. Majka i njezine dvije kćeri, Margareta i Katarina, bile su budne. Na pitanje tko kuca, prestao je štropot. Na pitanje kuca li živa osoba, nije bilo nikakva odgovora, ali na pitanje kuca li mrtvac, čuo se žestok udarac, što je, navodno, trebalo značiti potvrdan odgovor. Na to se razvio cijeli razgovor između majke Fox i nepoznata duha koji se, kažu, i pojavio. Ako smijemo vjerovati pripovijedanju obitelji Fox, taj duh bio je zapravo duša stanovitog Karla Ryana koji je bio ubijen u istoj kući. Duh je, navodno, navijestio da je u kući obitelji Fox bio počinjen zločin ubojstva, a da je ubijena osoba pokopana u podrumu kuće. Na označenom mjestu nađen je kostur čovjeka. Obitelj Fox često je i dugo razgovarala s duhom koji je jednog dana dao izričit nalog da se širi ova stvar. A to su Foxovi uistinu i uradili; iduće su se godine iz Hydesvillea preselili u Rochester, gdje su održavali javne predstave, uz naplatu ulaznica, te su se zbog velikog zanimanja pučanstva ubrzo i obogatili. Ljudi koji su vjerovali u duhove počeli su se sastajati i na tim spiritističkim seansama zvati duhove, tražeći od njih odgovore na različita pitanja. Uobičajeni način općenja s duhovima bio je onaj poznat pod imenom micanja stola. Svi, ili barem određeni broj osoba prisutnih sjednici, katkada tek samo jedna, stave ruke na stol. Dovoljno je i da ga lagano dotiču prstima, da bi se, poslije stanovitog vremena, stol počeo micati i nagibati, što bi bio znak da je duh došao. Tada se duha započne zapitkivati, a odgovori se dobivaju tako što medij govori alfabet, dok stol kod određenog slova kuca. Tako nastaju riječi i cijele rečenice. Može se postupiti i tako da se pojedina slova alfabeta poredaju u krug, a u središtu takva kruga nalazi se čaša na koju jedna ili dvije osobe polože ruku. Kad se na poziv duh javi, on odgovara tako da se čaša miče od slova do slova te se tako sastavljaju riječi i rečenice. Opisani način razgovora s duhovima vrlo se malo razlikuje od načina na koji Kinezi od davnine razgovaraju sa svojim pređima. Svećenik Vincot, misionar provincije Sečuan. pisao je dnevniku L'Universe (14. travnja 1857.) između ostalog i ovo: »Već više stoljeća mnogi ovdje poznaju stolove koji se miču, ti stolovi znaju pisati pomoću pera i olovke koja se okomito priveže uz jednu nožicu stola.« U svibnju 1894, Journal des Debats opisivao je kako tibetanski lame s pomoću stolova razgovaraju s duhovima: »postavi se nasred sobe okrugao stol posut pepelom ili pijeskom. Na plafon se priveže strelica koja se svojim drškom dodiruje stola. Lame sjede u krug i naslone ruke na stol. Ubrzo se stol počinje micati, a strelica se giblje, i piše po pepelu ili pijesku odgovore na postavljena pitanja. Odgovori su jasni i u jeziku su zemlje, a slova su ona tibetanskog alfabeta.«

O medijima Prema shvaćanju spiritista, svaki čovjek ne posjeduje sposobnost da opći s duhovima. Zato su na spiritističkim seansama potrebni osobiti posrednici, koji bi posredovali između

86

duhova na onom svijetu i čovjeka na zemlji. Ljude koji su za takvo posredovanje sposobnu nazivljemo - mediji. Opće je poznato da nismo uvijek jednako sposobni za duševni rad. Nekad nam polazi sve za rukom, katkada ne možemo riješiti ni najobičnijeg problema. Jasno je, dakle, da ni medij ruje u stanju svakog se časka služiti svojim sposobnostima. I neznatni uzroci, kao neispavanost, uzrujanost, neugodna vijest i sl. mogu negativno utjecati na sposobnosti medija. No, ni ljudi zdravih živaca i čelična tjelesna zdravlja obično nisu dobri mediji. Njemački književnik, knez Hermann Puckler-Muskau (1785-1871), na svom putu istočnom Azijom tridesetih godina 19. st. prvi je u novije doba naišao u Smirni na dvije slabašne i boležljive djevojke, Grkinje, koje su imale moć da polaganjem ruku pokrenu stol, ali su taj dar izgubile poslije nekoliko godina, kad su ojačale i ozdravile (Gj. Stjepan Deželić, San, poviestno-filozofična razprava, Zagreb, 1878., str. 105). Činjenica da su mediji većinom žene tumači se time što su žene, već po svojoj prirodi, osjetljivije od muškaraca. Ta osjetljivost jedna je od bitnih osobina medija. U većini slučajeva mediji su, da se tako izrazim, specijalizirani za posredništvo pojedinih psihičkih pojava, kao što su i neki talentirani ljudi specijalizirani za glazbu, kiparstvo, slikarstvo, pjesništvo i sl. Rijetki su mediji koji imaju sposobnost biti posrednicima svih psihičkih pojava, kao što su rijetki i umjetnički višestruko talentirani ljudi poput Leonarda ili Goethea. Okolina i ljudi koji okružuju medij silno na nj utječu. To je razumljivo, jer i rad prosječna čovjeka uvelike ovisi od toga da li mu je okolina u kojoj radi simpatična ili nije, u neskladnu ambijentu radna mu sposobnost može biti uvelike umanjena. Kod medija, koji su, kako rekosmo, osjetljiviji od običnih ljudi, ovisnost o ambijentu još je jače izražena. Zbog toga s medijem treba obzirno postupati. To, dakako, ne znači da ne treba poduzimati sve mjere opreza protiv mogućnosti prijevare. Razumljivo je da će osjetljiv i precizan stroj biti uništen ako njime barata neznalica. Ni od medija se ne može očekivati rezultate, ako ga se stavlja na muke. Udaranje željeznim batom po radio-aparatu neće omogućiti niti poboljšati prijenos vijesti. Čovjek nije stroj, nego živi organizam čije se sposobnosti mogu mnogo mijenjati kvalitativno i kvantitativno. Optužiti priznata virtuoza da ne zna svirati, ako je jednom ili više puta indisponiran, pa koncert ne uspijeva, bilo bi isto tako nepametno kao tražiti od medija da poput automata izbacuje psihičke pojave uvijek, pod svim uvjetima i u svim okolnostima. Međutim, kod virtuoza smo spremni shvatiti njegovu povremenu neraspoloženost, dok bismo medij smjesta proglasili varalicom, a pojave na sjednici fantazijom naivnih ljudi, ako i jedna seansa ne uspije.

O transu Mediumske sposobnosti većinom dolaze do izražaja u nekom stanju koje podsjeća na laku hipnozu. To se stanje zove trans (lat. trans= preko). Sama riječ označava da je medij iz svog normalnog duševnog stanja prešao u tzv. paranormalno stanje, kako to lijepo kaže dr. Eugene Osty, liječnik i vrijedni upravitelj Metapsihičkog zavoda u Parizu; »Trans passage de 1 etat normal dans 1 etat paranormal« (Osty, Etude experimentale, Pariz, 1923.). Trans može biti različitog intenziteta. Ponekad se tek neznatno razlikuje od normalna stanja medijeva, ali ima i takvih stupnjeva kad se jasno vidi razdvajanje svijesti ili osobnosti. Medij u transu može biti izložen značajnim psihološkim i fiziološkim promjenama. Takvo

87

jedno raspoloženje lijepo je prikazao Vergilije u VI. pjevanju Eneide, pjevajući o Kumskoj Sibili:54 54

Cumae (Kyme) bio je grad u Kampaniji kod Napulja. Phoebus je nadimak Apolonov, a Sibila (Sibylla) je Apolonova proročica - op. M. M. Promijeni se lice i boja pred vratima njojzi, Kosa se raskušlja njena, a grudi joj dašču, i srce Stalo se pomamno ljuto nadimati; veća je vidjet, Glas joj smrtnički nije i zadahnulo sad je božanstvo Iz bliza nju. (47-51) Al se još proročica pokorila u spilji nije Febovoj moči, več bjesni strahovito, hoće da boga Veljeg istrese iz grudi, al usta joj divlja sve večma Feb ukročuje, silu obuzdava, stiskuje, ravna. (77-80) Prijevod Tome Maretića, Zagreb, 1932. Duševni rad je uspješniji čim je tijelo mirnije. Kad duša uporno radi, tijelo kao da je obamrlo: oko gleda i ne vidi, uho je otvoreno a ne čuje. Filozofi su imali pravilo: upokoriti tijelo da duh bude što slobodniji. Koga bi to zanimalo, mogao bi u svim jezicima naći riječi kojima se naznačuje to stanje. U našem jeziku za trans postoji rečenica biti izvan sebe, a da se naznači povratak u normalno stanje, kaže se doči k sebi. Trans je sličan hipnozi na stupnju somnambulizma, ali, ipak, nije istovjetan sa somnambulizmom. Riječ je o nekoj vrsti autohipnoze. Nema ovisnosti o drugom čovjeku kao hipnotizeru. Ni svijest nije tako sužena i tako pasivna kao u pravoj hipnozi. Mnogi mediji imaju sposobnost da se svojom voljom prenesu u trans, no ima slučajeva kad ni sam medij ne zna kako je i zašto trans nastupio.

Varke u spiritizmu Nedvojbeno je da u spiritizmu ima mnogo varki. Već to da mnogi mediji traže da u prostoriji bude tama ili svjetlo stanovite boje, da se mora svirati ili pjevati, da svi nazočni moraju napraviti neprekinuti lanac ruku, upućuje da tu nije sve u redu. Jer u tami je nemoguća, ili barem vrlo otežana, kontrola očiju, kod buke kontrola ušiju, a kod naizmjence povezanih ruku - kontrola dodirom. U takvim okolnostima lako je podleći opsjenama. Mnogi su mediji, pa i oni najglasovitiji, bili uhvaćeni u varci. U svom djelu Der physikalische Mediumismus (Berlin, 1925.) minhenski neurolog dr. Gulat-Wellenburg, u suradnji s Ottom Klinckowstroemom i Hansom Rosenbuchom, opisuje kako su u varanju raskrinkani poznati mediji Ladislav Laszlo i Ejnar Nielsen, a, varajući na jednoj seansi u New Yorku, razotkrivena je čak i glasovita Talijanka Eusapia Palladino. O prijevarama Laszla i Nielsena pisao je 1928. i zagrebački časopis Život (sv. II, str, 101-104).

88

Liječnik Fournier d'Albe raskrinkao je stanovitu Katleen Goligher koja je, tobože, proizvodila ektoplazme55, što je do 1920. čak i poznati engleski fizičar Crawford smatrao istinitim. 55

Ektoplastika bi označavala razne pojave materijalizacije, tj. oblikovanje novih tijela, tzv. ektoplazme. Javljaju se tijekom spiritističkih sjednica u obliku dijelova tijela (ruku, nogu, glave), studene su i sluzave. Richet je s dr. Geleyjem pravio 1920. i 1921. pokuse s Poljakom Teofilom Modrzejewskim iliti Franekom Kluskim iz kojeg je izlazila neobična maglovita tvar, koja se pomalo zgušnjavala u prave ruke i noge. Spomenuti znanstvenici pokušavali su otkriti radi li se možda o varci. Rezultati pokusa na pitanje nisu dali sigurna odgovora - op. M. M. Fotografa duhova Francuza Bagueta, koji je 1873. počeo u Parizu praviti fotografije duhova, razotkrio je kao varalicu drugi fotograf - Lombard. On je tražio da se ploča razvije prije negoli se stavi u aparat, pa se pokazalo da je duh već bio na ploči. Nijemicu Anu Rothe, s kojom je u živahnom saobraćaju bio dr Gustav Gaj, odvjetnik u Jaski i, uz Hinka Hinkovića, glavini stup spiritističkog pokreta u Hrvatskoj, raskrinkali su u Berlinu 1902. kazneni povjerenici Kracht i Leonhardi (v. Katolički list, Zagreb, 1902., br. 10, 20, 21 i 22). U pojedinostima ćemo navesti slučaj raskrinkavanja medija Harryja Bastiana, kojeg je štitio Lazar barun Hellenbach, vlastelin u Mariji Bistrici, koji je pisao o spiritizmu i srodnim pitanjima. Austrijski nadvojvoda Ivan nije vjerovao u spiritizam i odlučio je pošto-poto raskrinkati nekoliko razglašenih spiritističkih medija. Stoga je zamolio baruna Hellenbacha da mu omogući nazočnost seansama. Hellenbach nadvojvodi predloži da pozove Bastiana, poznatog američkog medija koji se nalazio tada u Europi, postižući velike uspjehe na seansama u Nizozemskoj i Francuskoj te su ga svi spiritistički autoriteti štovali i preporučali. Nadvojvoda sve dogovori, slože se s visinom nagrade (100 forinti za sjednicu), pa Bastian u pratnji Hellenbacha dođe 27. siječnja 1884. Prva se seansa zakaže za naredni dan, a bijaše pozvano i nekoliko visokih ličnosti, među njima i prijestolonasljednik Rudolf i nadvojvoda Eugen. Prva seansa započne u 8.30 navečer i doskora se počnu događati brojna spiritistička čudesa. Studeni zrak strujao je tajanstveno kroz zatamnjenu sobu, nevidljivi duh pokušavao je nadvojvodi Ivanu oteti iz ruku staklenu cijev, počnu svirati razni glazbeni instrumenti, prsti duhova dodirivali su nadvojvodine ruke i noge, a ruka, hladna poput mrtvačke, pokušala se rukovati s njim. Tim i sličnim pojavama, inače uobičajenim na spiritističkim sjednicama, završi prvi dio predstave. Upali se svjetlo i započnu pripreme za drugi dio kojeg su gospoda znatiželjno iščekivala, jer su se trebale pojaviti prikaze, tzv. spiritistički fantomi. Nakon što se plin koji je rasvjetljavao prostoriju počeo lagano gasiti, začuje se, prvo lagano, onda sve glasnije praskanje, da bi se zatim podigao zastor između kabineta medija i prostora za gledatelje, a nazočnima se ukaže neko prilično debelo lice bez brade, pa neka žena u bijelim haljinama, poslije neobično visoka bijela prikaza te najposlije jedan siv, nerazgovijetan lik, koji se pokazivao jednom s desne, drugi put s lijeve strane zastora. Time je prva sjednica završila, a nakon druge, održane 30. siječnja nadvojvoda je već bio posve uvjeren da se ne radi ni o čemu drugom nego o običnoj sljepariji. Tek što je to trebalo i jasno dokazati. Nadvojvoda se s prijestolonasljednikom Rudolfom dogovorio o načinu na koji če se razotkriti Bastianove varke. Seansa je bila urečena 11. veljače u 8.30 navečer, a složni visokodostojnici su sve udesili kako bi prikazama duhova zapriječili uzmak iz kabineta i tako ih uhvatili. Zamka je bila dosta zamršena pa su se nadvojvode pribojavali da će ili Bastian ili Hellnbach nešto primijetiti. No, nisu zapazili ništa i sjednica je tekla na uobičajen način. Kad je Bastian najavio da će se početi prikazivati fantomi, nadvojvoda Ivan se pripremi da 89

konopcem, što ga je kriomice držao u ruci, smjesta zatvori vrata koja su bila između sobe u kojoj je bio Bastian i zastorom odijeljenog prostora u kojem su se trebali pojaviti duhovi. Zastor se podignu, pojavi se spodoba u bijelom, zatim muško lice mrka i ukočena pogleda... A tada? Čujmo doslovno nadvojvodine riječi: »Duboka šutnja, nitko se ne miče. U polutami velika prikaza otvori zastor i pokaže se, ali samo za čas. Ja prihvatim konopac, došao je moment kad sve treba izaći na vidjelo. Tad eto druge prikaze: pola Rimljanin, pola vitez, gologlav, u dugoj, bijeloj nabranoj kabanici. Čim spazih da se zastor opet otvorio i da se pokazala još jedna bijela prikaza, snažno pritegnem obadvjema rukama konopac. U tili se čas iza duha, uz silan štropot, zatvoriše oba krila velikih i teških vrata. Netko je pokušao ta vrata nasilno otvoriti. Skočih prema zastoru i ugledam kako se netko iza zastora žurno kreće... Skočih, i Bastian je bio u mojim rukama. Tad dotrči i prijestolonasljednik, uhvati Bastiana odotraga te raskrinkanog medija dovuče pred zastor uzviknuvši: Evo duha! Svi gledaoci ustanu sa sjedalica, ne znajući što se zapravo zbilo i opkole Bastiana, a on, blijed od straha, ruje progovarao ni riječi. Iznenađenje društva prometne se u veseo smijeh koji se, dakako, nije milio Hellenbachu. A Bastian, mrka pogleda i bosonog, spusti se na divan i počne obuvati cipele... Zatim iskoristi zgodan čas dok se društvo smijalo i nije pazilo, pa u tren oka strugnu. Sutradan ujutro ostavio je grad« (erzherzog Johann, Einblicke in den Spiritismus, Linz, 1884., str. 44-47).56 56

Ispričani događaj razotkrio je doduše lažnog duha, ali je vjerno i slikovito ocrtao duh vremena u austrijskoj carevini, kad su se prijestolonasljednici, nadvojvode i saborski zastupnici dobro zabavljali. U vremenu koje se nije bezrazložno nazivalo la belle epoque - op. B. M. Ipak, pitanje spiritizma ne može se riješiti na tako jednostavan način - proglašujući sve varkom. Zbog toga što je neki medij jedanput ulovljen u prijevari, ne smijemo kazati da su svi fenomeni koje je on kadar proizvesti uvijek i samo varka. I medij je čovjek! Kad vidi da je sposoban izvesti nešto što drugi ne mogu i kad je svrnuo na sebe pažnju znanstvenoga svijeta, ponosan je. Kad, pak, malo pomalo postane svjestan da mu snage slabe i iščezavaju, pa i onda kad je zbog ovog ili onog razloga indisponiran, lako popusti napasti i posluži se trikom da bi sačuvao stečeno ime. Odatle zaključivati da se i ranije služio samo varkama, bila bi, bez sumnje, logička pogrješka. Na stotine i tisuće svjedoka jamče za istinitost mnogih činjenica. Svjedoci to govore sigurno, mjereći svaku riječ: ne samo usmeno, nego i u štampi; ne u četiri oka, nego pred javnošću. Većina tih svjedoka su stručnjaci u predmetu i poštenjaci, tako da se ne može dovoditi u sumnju ni njihova stručnosti ni njihovo poštenje. Skepticizam je u nekim slučajevima poželjan, ali skepticizam koji dovodi u sumnju tolika ozbiljna svjedočanstva ne služi na čast onomu koji ga ističe. Pisci o spiritističkim pojavama ne prepisuju mišljenja jedan od drugog, često se u teorijskom pogledu ne slažu i međusobno pobijaju, ali mnoge činjenice ostavljaju nesumnjivim. I te činjenice dogodile su se pred očima mnogih, i ne samo kod jednog naroda, nego po čitavoj kugli zemaljskoj, ne samo pred neukim pukom koji lako podliježe zabludi, nego i pred očima ljudi posvećenih nauci. Ako sve fenomene koji se događaju na spiritističkim seansama ne možemo proglasiti varkom, postavlja se pitanje kako ih protumačiti? Dvije su mogućnosti. Ili su te pojave posljedica prirodnih, premda nama nedovoljno poznatih sila, ili tu ima nečega što valja pripisati nadnaravnim utjecajima, dakle - duhovima. Kad se drži da je medij svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima isključivi izvor različitih pojava na spiritističkim seansama, tada govorimo o animističkom tumačenju ili animizmu.(lat. animus, anima = duša).

90

Misli li se, pak, da tjelesne i duševne sposobnosti medija nijesu dovoljne za pravo i potpuno tumačenje svih pojava pri spiritističkim seansama, nego da kao pravi i glavni uzrok djeluju neke inteligentne sile koje se razlikuju od živog čovjeka, tada govorimo o spiritističkom tumačenju.

O animističkom tumačenju Razmotrimo najobičniji oblik spiritiziranja, onaj putem kucanja stola ili kretanja čaše. Naivan svijet misli da u tim slučajevima sam duh pokreće stol ili pak u svoje ruke uzima ruku medija i daje tako neobične odgovore. Međutim, te se pojave mogu objasniti prirodnim putem. I kucanje stola i kretanje čaše mogu biti ishod automatskih mišićnih pokreta, a intelektualni sadržaj odgovora može biti produkt nesvjesnog pamćenja medija ili nesvjesnog prenošenja misli od prisutnih na medij. Kora velikog mozga upravlja svjesnim kretanjem naših mišića, ali dublje moždane strukture mogu dirigirati nesvjesnim pokretima. Vlast naše svjesne volje nije nikada potpuna, ona u izvjesnim granicama varira. Kod nekih ljudi i u nekim okolnostima kontrola voljnih kretnji je slabija, i dublje strukture mozga tada lakše uprave nesvjesnim kretnjama. Pri tome takve osobe mogu biti u budnom stanju, svjesne, mogu se zaklinjati da one same, svojom voljom nikakvih pokreta ne proizvode, a kretnje se, dakako nesvjesno, opisanim mehanizmom ipak događaju. Što se tiče samog sadržaja onoga što medij saopćava, nazočni na seansama se nerijetko čude otkuda medij pogađa ono što je samo njima poznato, ne znajući pri tom da ima nesvjesnog prenašanja misli/informacija, kao što ima i nesvjesnih mišićnih kretnji, a i medij sam isto tako obično ne zna da je ono što saopćava nesvjesno pročitao u svijesti jednog od prisutnih na sjednici, kao što ne zna ni da su pokreti koje čini tek nesvjesni pokreti. Zasigurno se mnoge pojave na spiritističkim seansama mogu na ovaj način protumačiti. Sve spiritističke fenomene na taj način objašnjavaju ovi ozbiljni istraživači: Njemački filozof Eduard von Hartmann (1842-1906), autor djela Filozofija nesvjesnog, sljedbenik Schopenhauerov;57 57

Hartmann je radikalizirao Schopenhauerove ideje do te mjere da je u Filozofiji nesvjesnoga napisao: »Opstojati je nesreća. Cijeli svijet je jedna velika pogrješka što je treba opozvati! A uništit ćemo svijet tako da se čitavo čovječanstvo dogovori: te ćemo godine, toga dana i toga časa mi ljudi, kolikogod nas je na zemlji, zajedno čvrsto htjeti da svijet prestane bivstvovati. U taj če se čas činom volje uništiti ovaj svijet, koji je činom volje postao, pa če rod ljudski i sav svemir pasti natrag u nirvanu, tj. u ništa iz čega se i pomolio« - op. M. M. Charles Richet (1850-1935), profesor fiziologije na pariškom sveučilištu, član Francuske akademije i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu (otkriće anafilakse!). Isprva skeptik glede mediumizma, poslije se uvjerio o protivnom, pa je biran u upravu MetapsiWčkog zavoda u Parizu, a 1922. izdao opsežno djelo Traite de metapsychique; Camille Flamarion (1842-1925), francuski astronom, pisac mnogih popularnih djela iz oblasti svoje uže struke. Cijelog se života zanimao za spiritističke pojave, a kao vješt retor održao je i posmrtni govor vođi spiritističkog pokreta u Europi H. D. Rivailu, alias Allanu Kardecu; Henry Sigdwick (1838-1900), profesor iz Cambridgea i prvi predsjednik londonskog Društva za (para)psihička istraživanja; 91

Talijanski psihijatar Cesare Lombroso (1835-1909), dokazivao da su zločini uvjetovani tjelesnom strukturom i atavizmima, pisao o bliskosti genijalnosti i ludila, dugo vremena odlučno odbacivao kao besmislicu sve što je u vezi sa spiritizmom, no nakon više sjednica s glasovitim medijem Eusapiom Palladino promijenio mišljenje i uoči smrti tiskao knjigu o hipnotizmu i spiritizmu. Spomenimo i Srbina Branislava Petronijevića (1875-1954), profesora beogradskog sveučilišta, koji se bavio filozofijom, psihologijom, matematikom i paleontologijom. Stajališta su mu strogo materijalistička, što dolazi do jasna izražaja i u njegovoj knjizi Spiritizam, prvi put objavljenoj 1900., dok je drugo izdanje 1922. tiskalo društvo Napredak.

Spiritističko tumačenje Da duhovi mrtvih utječu na medij, uglavnom u skladu s teorijom o astralnom tijelu, o čemu je bilo riječi u poglavlju o dvojaštvu, mislili su također brojni učeni ljudi. Primjerice: Englez Frederic Myers (1843-1901), profesor klasične filologije u Cambridgeu, daroviti lirik, zapaženi član Društva za (para)psihička istraživanja i autor golemog dvotomnog djela Ličnost čovjeka i njegov život nakon tjelesne smrti; William F. Barret (1844—1925), profesor eksperimentalne fizike u Dublinu i član Kraljevske akademije, jedan od predsjednika spomenutog parapsihološkog društva; J. H. Hyslop (1854-1920), profesor filozofije na sveučilištu Columbia (SAD); William James (1842-1910), profesor na američkom sveučilištu Harvard (anatomija, fiziologija, psihologija, filozofija). Utemeljitelj prvog američkog psihološkog laboratorija. Najznačajniji kao začetnik pragmatizma, vodećeg filozofskog pravca u Americi, prema kojem je, pojednostavljeno govoreći, »istinito ono što je korisno«; Ruski matematičar M. V. Ostrogradski (1801-1862), đak Lobačevskog, s kojim je utemeljio neeuklidovsku geometriju, bez koje bi teoriji Minkovskog o četverodimenzionalnom prostoru i Einsteinovoj teoriji relativiteta možda nedostajali potrebni aksiomi; Aleksandar N. Aksakov (1832-1903) pokrenuo još 1874. u Njemačkoj časopis Psychische Studien, poznato spiritističko glasilo, koje će poslije 1926. izlaziti pod nazivom Zeitschrift fur Parapsychologie. U svom je časopisu Aksakov napisao niz članaka protiv nazora E. Hartmanna te ih izložio u knjizi Der Spiritismus. Godine 1925. i 1926. u Njemačkoj su tiskana dva velika zbornika o spiritizmu. U jednom, pod vodstvom Maxa Dessoira, naslovljenog Der Okkultismus in Urkunden, odbacuje se mišljenje da bi u spiritizmu bilo ičega što nije prijevara ili paranormalna psihološka pojava, dok se u drugom zborniku, sastavljenom pod vodstvom sveučilišnog profesora u Tubingenu, Konstantina Osterreicha i dr. Schrenck-Notzinga zauzima suprotno stajalište. Isusovac Alois Gatterer proučio je taj golemi materijal i odlučio se za spiritističko tumačenje, držeći da Dessoirov zbornik nije objektivan, budući da bira ono što mu ide u prilog, a prešućuje suprotne argumente. Gatterer je i sam opažao spiritističke pojave i smatra da se sve ne može rastumačiti bez utjecaja duhova. Međutim, u najnovije vrijeme isusovac Pavel Siwek, koji je dozvolom crkvenih vlasti proučavao spiritizam najprije u svojoj domovini Poljskoj, a zatim u Londonu, Parizu i Rimu, došao je do zaključka da je spiritizam isključivo psihološki problem. U prijeporima između animista i spiritista animisti prvenstveno naglašavaju da se duhovi u svojim odgovorima pokazuju isto takvim neznalicama kakvi smo i mi sami. Njihova 92

saopćenja o strukturi duhovnog svijeta do te su mjere naivna i toliko se slažu s uvjerenjima prisutnih na seansi, da je posve izvjesno kako im je izvor ovozemaljski a ne s onog svijeta. Osim toga, duhovi se često šale s prisutnima javljajući se sad kao ovaj sad kao onaj duh, da bi poslije kazali da oni rusu te ličnosti, već da su se tek htjeli našaliti, ili nas, pak, zabavljaju s takvim neukusnostima da se zaista moramo odreći takva duhovna savjeta. To ništavilo intelektualnog sadržaja, drže animisti, najjači je i najočitiji dokaz protiv spiritističkog tumačenja spiritističkih pojava. Evo primjera; Frederic Myers još za života bio je svečano obećao drugovima iz Društva da će se poslije smrti, tamo iz Nepoznatog, svim silama boriti da im se javi i saopći nešto što bi moglo imati značenja za njihov budući rad. Mjesec dana poslije njegove smrti, predsjednik Društva, sir Oliver Lodge, ispitivao je istaknuti medij, gospođu Thompson, i ona u transu izjavi da je vidjela i čula Myersa, koji zapitkuje o nekrologu u Timesu, pa se žali da mu ne daju mira, da ga iz svih krajeva Engleske dozivaju gnjaveći ga, zatim se, onako ovlaš interesira kako napreduju poslovi u Društvu itd. Puke brbljarije koje su nekako napadno uskrisile Myersove životne navade i način mišljenja (v. Maurice Maeterlinck, Smrt, prijevod Josipa Barača, štampan u Splitu 1918., pogl. VI). Čak je i William James želio dati nepobitan dokaz da duhovi govore preko medija, pa je, još za života, razdavao brojnim osobama pisma različitog sadržaja, koja su se trebala čuvati netaknuta i zapečaćena. A on je obećao da će poslije smrti, preko medija, saopćiti sadržaj tih pisama, pa će okupljeni na spiritističkim seansama moći zborno utvrditi da li se prekogrobna saopćenja slažu ili, pak, ne slažu s onim što je u pismima napisao. James je umro 26. VIII. 1910., a nakon smrti dobivena je preko medija tek jedna poruka; »Duhovima je mnogo teže negoli sam mislio uspostaviti vezu sa živim ljudima«. Zastupajući spiritističko tumačenje spiritističkih fenomena, cijenjeni okultistički pisac, barun Carl du Prel (1839-1899), u svom kapitalnom djelu Die monistiche Seelenlehre (Leipzig, 1888.) ovako govori: Naše duše i duše pokojnika zaodjenute su perispiritom (astralnim tijelom, prizrakom, v. pogl. o dvojaštvu), ali među njima je razlika u tome što su naše duše utijeljene, a duše pokojnika rastijeljene. Tjelesni zatvor priječi ovozemaljske duše u uporabi njihovih sila, dok su duše pokojnika slobodne. I utjelovljeni i rastjelovljeni perispirit vibrira, ali su titraji rastjelovljenog perispirita mnogo brži i snažniji. A budući da naša međusobna privlačivost zavisi od titraja, duh, da bi uzmogao stupiti u vezu s čovjekom, mora smanjiti intenzitet svojih vibracija, a istodobno pospješiti titraje čovjekove. Oba će duha stupiti u dodir ako se njihovi obostrani titraji izjednače. Čovjek će se takvu stanju približiti ako zapadne u trans, a onostrani će duh postići svoj cilj zaodjene li se finom materijom. Drugim riječima, čovjek se treba spiritualizirati, a duh, do stanovite mjere, materijalizirati. Prikaze ili fantomi bili bi, dakle, u višem stupnju materijalizirani duhovi pokojnika. Prema učenju spiritista, upravo tako kao što su tek neki ljudi na zemlji sposobni da djeluju kao posrednici (mediji) između ovostranosti i onostranosti, i neka onostrana eterička bića sposobnija su od drugih da upravljaju medijem na zemlji. Stoga svi mediji imaju jednog ili više upravljača iz eteričkog svijeta, koji mnogo lakše od drugih govore kroz njihove glasovne organe. Ti su upravljači, dakle, mediji one druge strane.58 58

Arthur Ford, poznati američki spiritist, posrednike iz onostranosti naziva kontrolnim duhovima. U knjizi Izvješće o životu poslije smrti Ford opisuje kako je na spiritističkim sjednicama s pokojnicima razgovarao preko stanovitog Fletchera, s kojim je za života prijateljevao. Spomenutu knjigu je na hrvatski, za vlastitu upotrebu, preveo Otmar Preindl op. B. M.

93

Ozbiljnost Myersovu javljanju iz onostranosti, čemu su se, kao što smo vidjeli, animisti neskriveno podsmjehivali, donekle je vraćena neprijepornim znanstvenim autoritetom sir Olivera Lodgea (1851-1940). Tom je dugovjekom i uglednom engleskom fizičaru (bavio se istraživanjem elektriciteta, bežične telegrafije, problemima gibanja materijalnih tijela u eteru i teorijom relativiteta) 1915. na bojišnici poginuo dvadesetšestogodišnji sin Raymond. Pogibiju sina godinu dana ranije nagovijestila mu je mrs. Piper, glasoviti metagnom i medij, a nakon što se tragedija uistinu i dogodila, gđa. Piper, kao posrednica, omogućila je sir Lodgeu da preko Myersova duha redovno dobiva izvještaje o pokojnom sinu, kako se snalazi u duhovnom svijetu, čime se bavi i sl. O tome je napisana i knjiga, Oliver Lodge: Raymond, or Life and Death. Inače, marljivi Myersov duh, uz duhove još četvorice umrlih članova Društva za (para)psihološka istraživanja, javljao se sve do 1972. brojnim medijima, odašiljajući onostrane poruke koje su bivale registrirane automatskim pisanjem. Poruke, međutim, nisu bile cjelovite ni potpuno jasne, nerijetko su bile pisane latinskim ili starogrčkim jezikom (Myers je bio, sjetimo se, klasični filolog!), te su smisao dobivale tek kombiniranjem fragmenata, kao neka vrst duhovnog puzzlea. Zabilježeno je u sve oko 3.000 takvih poruka, a postupak je u spiritističkoj literaturi nazvan Cross Corespodence (križno dopisivanje). 0 tome je opširnije pisao američki medij Arthur Ford u spomenutoj knjizi Izvješće o životu poslije smrti. Ako su spomenuta duhovna iskustva, već prema prilikama, donosila utjehu ražalovanom roditelju, ili zadovoljavala znatiželju učenih ljudi potičući ih na kreiranje intelektualnih slagalica, onostrani su glasovi jednom književniku donijeli nemalu ovozemaljsku slavu. Riječ je o Ircu WilIiamu Butleru Yeatsu (1865-1939). Započeo je s pjesmama i dramama u stihovima zasnovanim na irskim mitovima i legendama, nastavio vezivanjem uz suvremeno irsko nacionalno kazalište s dubokim osjećajem za aktualnu stvarnost, ali poetske vrhunce dosegnut će u trećoj fazi stvaralaštva, nakon što je 1917., dakle, u pedesetdrugoj godini života, oženio 26-godišnju Georgie Hyde Lees. Georgie je bila metagnomski nadarena, vjerovala je u duhove i veze sa svijetom pokojnika. Nekoliko dana nakon vjenčanja mlada je supruga Yeatsa iznenadila pokušajem automatskog pisanja. Oboje su se uvjerili da su otpočeli komunikaciju sa svijetom duhova. Njihov je spiritistički pothvat trajao sedam godina (ukupno 450 sesija, 8.672 pitanja i 3.627 stranica automatskih zapisa), a Yeatsove pjesme iz toga razdoblja, koje su sjedinjavale onostrana iskustva s kristalno jasnim logičkim uvidom, vrhunac su njegova stvaralaštva te 1923. dobiva Nobelovu nagradu. Jedna od najdubljih pjesama, The Second Coming (Drugi dolazak), umjesto Isusova povratk na dan posljednjeg suda, navješta dolazak mračne nemani. Antikrista, da bi se uspostavilo novo doba, »nasilno, bahato, hijerarhično, politeističko, estetsko i imoralno«, što se može shvatiti kao anticipacija apokaliptičkih zala 20. st. Takvo crno viđenje, osim u pjesništvu, razradit će Yeats i u svom djelu A Vision (Vizija), objavljenom 1925., a u nas tiskano i znalačkim pogovorom prevoditelja Marka Grčića popraćeno 2004., u izdanju Matice hrvatske. Spomenut ćemo i tek neke primjere važnih ljudi koji su prakticirali spiritizam ili pisali o njemu i sličnim pojavama, ne mogavši se opredijeliti ni za vjerovanje ni nevjerovanje. Eva Curie, kći fizičara Pierrea i Marie, u opsežnoj je knjizi opisala život svoje majke. Knjiga je na francuskom jeziku objavljena pod naslovom Madame Curie, a u Zagrebu prevedena 1945. i naslovljena Marija Curie Sklodowska (prijevod A. Lj. Lisac). U 17. poglavlju II. dijela prikazuje Eva odnos svojih roditelja prema spiritizmu. Evo tog kraćeg ulomka u cijelosti, jer se barem tim dvoma velikim učenjacima mora priznati neobičan opažalački dar i kritičko rasuđivanje; »Neke vrsti misticizam i radoznalost učenjaka doveo ih je tada (1905., dakle godinu dana prije Pierreove tragične smrti - op. B. M.) na vrlo čudan put: prisustvuju spiritističkim 94

sjednicama sa slavnim medijem Eusapiom Palladino, ne kao vjernici, nego kao promatrači. To je bio pokus kako bi jasnim i nepotkupljivim pogledom prodrli u tu sumnjivu sferu spoznavanja. Osobito se Pierre živo zanimao za tajanstvena događanja. Ove pojave ponešto smetu njegov nepristrani duh, jer ih ne može pratiti sa strogošću i sigurnošću laboratorijskog eksperimenta. Medij postigne katkada rezultate koji iznenađuju i naši učenjaci skoro da su pridobiveni. Ali opet posumnjaju, kada ustanove grube prijevare. Ne mogu se odlučiti ni za vjerovanje, ni za nevjerovanje. Marija se nekoliko godina kasnije sasvim odvratila od spiritizma.« U poglavlju o poltergajstu citirali smo jedan od početnih ulomaka pripovijetke »Granelina kuća« talijanskog književnika Luigija Pirandella. Daljnji tijek radnje pun je neočekivanih obrata. Pod pritiskom autoriteta priprosta i bogobojazna obitelj prepušta se spiritiziranju, premda u tome vidi đavolju rabotu. Provincijski inteligent, odvjetnik Zummo, od posvemašnje ignorancije prema svemu introspektivnom i duhovnom, promeće se u zagrižljivog spiritista. A tek na riječima hrabri realistični (polu)primitivac Granella zamrijet će od straha kad u običnom letu ovozemnog šišmiša prepozna onozemno strašilo. Pirandello nam, dakle, prikazuje lice i naličje baš svakog stajališta što se javlja kad je o problemu duhova riječ. Posvemašnja relativizacija, osim što je usklađena s Pirandellovom poetikom, izraz je i njegove životne filozofije i izvor osobne patnje o kojoj je potresno govorio 1934. u Stockholmu pred Nobelovom porotom.59 59

Kao izdanak imućne sicilijanske obitelji, Pirandello je u nekoliko navrata financijski krahirao, niz godina je živio uz paranoičnu suprugu koja je najposlije bila azilirana, a imao je teškoća i s djecom. Kao književnik dugo je bio nezapažen, a slavan je postao tek u poznim godinama. Njegova je poetika utjecala na mnoge naše, pogotovo dalmatinske pripovjedače op. B. M. I japanski književnik Akutagawa Rionosuke (1892-1927) u svojoj noveli »U šumi«60 također govori o spiritizmu, ali i on ostaje neopredijeljen. Kako je Akutagavva ostao potpuno Japanac, svoj i originalan, a nije poput drugih mladih intelektualaca svoje zemlje i svog vremena počeo raskidati s tradicijom i presađivati na rodno tlo strane misli, to nam njegovo mišljenje može poslužiti da vidimo kako na spiritizam gledaju u zemlji rađajućeg sunca. (Prema noveli »U šumi« Kurosawa je snimio film »Rašomon«, koji je 1951. odnio prvu nagradu na festivalu u Mlecima, a 1953. prikazivao se u Jugoslaviji kao prvi japanski film.) 60

Novelu »U šumi«, u prijevodu Nikole Miličevića, može se pročitati u ediciji 200 odabranih novela svjetske književnosti (uredili Nada i Antun Šoljan, Zagreb, 1968.) - op. B. M. Dvije hipoteze u tumačenju spiritističkih pojava nadmeću se za prevagu. Dobro je priviknuti se i na nerazumijevanje! A na nama je birati hipotezu koja nam se čini manje mračnom. Ima raznih stupnjeva u ne/spoznavanju Nespoznajnog, a svaki korak naprijed znači za našu pamet novu stečevinu. Znati procijeniti što bolje i potpunije veličinu svoga neznanja, to je sve čemu se može nadati čovjekovo znanje. Jest, u Nespoznajno nećemo nikada prodrijeti, ali to nije dovoljno dobar razlog da kažemo: Kad je tako, ja zatvaram sva vrata i prozore i neću se više baviti drugim stvarima, nego samo onima što ih mogu obuhvatiti svojim običnim razumom. Samo to može utjecati na moje djelovanje i mišljenje. No, gdje bismo na taj način završili? Što može obuhvatiti moja pamet? Ima li na ovom svijetu i jedne stvari koja nije vezana uz cijelu nepojmljivost? 95

Dozovimo, primjera radi, u pamet borbu znanstvenika o naravi svjetla. Je li svjetlost struja brzih čestica, kao što je mislio Rene Descartes, ili se svjetlost sastoji u brzim titrajima, kao što je tvrdio osnivač valne teorije svjetlosti Christian Huygens (1629-1695)? Vladavina korpuskularne teorije svjetlosti bila je poduprta velikim autoritetom Isaaca Newtona, pa su prvi veliki udarci protiv nje došli tek početkom 19. st., kada su Thomas Young i Augustin Jean Fresnel valnom teorijom objasnili interferenciju i difrakciju svjetlosti, koju nije bilo moguće razjasniti korpuskularnom teorijom. Svi su tada bili uvjereni da je ta teorija potpuno i zauvijek potisnuta. Međutim, 1905. Albert Einstein zorno je predočio svjetlost korpuskulama energije koje golemim brzinama jure kroz prostor i tako žrtvovao valnu teoriju. Poslije Einsteina, Joffe, Dobrovarov i Compton vrlo lijepim i važnim eksperimentima pružili su moćnu podršku korpuskularnoj teoriji i ona danomice postaje vjerodostojnijom. Ali, možda se dilema val ili čestica? ne će riješiti u korist ni jedne teorije. I makar naučni rad u ovom pitanju nije bio beskoristan, mi smo i danas u dvoumici kad se raspravlja o naravi svjetla, kao što su bili znanstvenici u 17. stoljeću. Kad se, dakle, ovako duga borba vodi u pitanjima egzaktnih nauka, zar je onda čudno da do danas nema sigurna odgovora na pitanje o silama koje djeluju u spiritizmu. Ta, spiritizam je i dalje okultna nauka. Ako bi se jednog dana doznao stvarni uzročnik spiritističkih fenomena, spiritizam bi prestao biti dijelom okultizma.

Mišljenje katoličkih teologa o spiritizmu Ako u spiritizmu ima ičeg što ne bi bila varka ili parapsihološka pojava, katolički teolozi tvrde da se to ima pripisati isključivo utjecaju demona. Spiritistički dusi, prema njima, ne bi nikako bili duhovi naših pokojnika. Iz ovih razloga; Ako je spiritizam put kojim dolazimo do duša dobrih pokojnika, onda bi spiritizam trebao biti neizmjerno vrelo duševnih radosti i tjelesnih dobročinstava. No, kod spiritizma je sve obratno. Što se više čovjek bavi spiritizmom, sve su veće pogibelji za njegovo duševno i tjelesno zdravlje. Baveći se spiritizmom, mnogi su poludjeli ili neizlječivo oboljeli. Protiv izjednačavanja spiritističkih duhova s dušama dobrih pokojnika govore i ćudoredne pogibelji koje nanose duhovi spiritizma. Dobri su dusi u čistilištu ili u nebu. Oni su, dakle, povezani u ljubavi s Bogom, najsvetijim bićem. Oni su prijatelji Božji i pod okriljem Božjim. A sam Aksakov, teoretičar spiritizma, veli da spiritistički duhovi rukom nevine djece pišu najveće besramnosti, kletve i bogohulne riječi. Ali, ni dušama prokletih ljudi ne mogu se pripisati čudovišne pojave spiritizma. Duše prokletih nemaju nikakva vrhunaravna rasvjetljenja. Naravno, svjetlo razuma ne biva im oduzeto, ali su pod neprestanim mukama zbunjeni tako da im blijede i likovi i slike na zemlji spoznatih stvari. Spiritistički pak dusi zasvjedočuju znanje koje daleko nadilazi narav i sposobnost odijeljenih duša. Svaka duša nakon smrti nalazi se u stanju primitka konačne nagrade. To je pakao ili nebo (odmah ili nakon čistilišnih kazni). Duša se i iz neba i iz pakla može pojaviti ljudima samo posebnom odredbom Božje providnosti, nikako za volju ljudske znatiželje i na zahtjev često i najgorih ljudi. Po redu providnosti Božje, kojoj je oslonac to što su anđeli po naravi viši od ljudi, dobri i zli anđeli utječu do sudnjeg dana na čovječje spasenje. Dobri anđeli tako da ljude direktno pomažu, a zli na taj način da se njihovim napadanjem čovjek vježba u kreposti i stječe zasluge. Zato je zlim anđelima dano da izađu iz pakla i da kušaju ljude napastujući ih na razne načine. Duše prokletih ljudi, naprotiv, jer jedna duša nije nad drugom i stoga rusu od Providnosti 96

određene da utječu na spasenje ljudi, ne vraćaju se redovito na zemlju da ljude napastuju i zavode, kao što to čine - đavoli. Katolička je crkva odlukom Sv. Oficija 24. travnja 1917., a koju je odluku tri dana kasnije potvrdio papa Benedikt XV., zabranila svojim vjernicima svako sudjelovanje u spiritističkim seansama, bilo da čovjek duhove pita, bilo da njihove odgovore sluša, bilo da samo prisustvuje i gleda.

Utjecaj spiritizma na zdravlje (medija) Bavljenje spiritizmom može imah razoran utjecaj na duševno i tjelesno zdravlje pojedinca. Već je Lombroso opazio kako Eusapia Palladino poslije seanse često zapada u neobično duševno stanje koje je nazvao hyperaesthesia photophobica (zastrašna preosjetljivost - op. B. M.), a ponekad se jave halucinacije (obmane ćutila) i delirij (poremećaj svijesti praćen tjelesnim nemirom). Silno joj trpi i probava, pa ono što je pojela prije, poslije sjednice - povrati. Po završetku pokusa noge joj djeluju nemoćnima, gotovo uzetima, tako da je drugi moraju nositi i presvlačiti. Znanstvenik William Crookes, koji je, kao što znamo, niz godina istraživao spiritističke fenomene, piše o medijima: »Kad sam promatrao bolnu živčanu i tjelesnu iscrpljenost što ili uzrokuje bavljenje spiritističkim mediumizmom, kad sam vidio kako nakon eksperimenta gospodin Home leži na zemlji blijed i bez svijesti, nisam mogao nimalo sumnjati da bavljenje spiritizmom umanjuje životne i tjelesne snage.« J. Godfrey Raupert, član londonskog Društa za (para)psihička istraživanja, objelodanio je više spisa o spiritizmu na engleskom jeziku, a u svom djelu na njemačkom Der Spiritismus im Lichte der vollen Warheit (Spiritizam u svjetlu činjenica, Innsbruck, 1925) navodi mišljenje svog prijatelja, fizičara W. Barretta, koji se, kao što smo opetovano naglašavali, također mnogo bavio istraživanjem spiritizma. Barrett veli: »Opazio sam propadanje svih medija koji posreduju u spiritističkim sjednicama.« A sam J. G. Raupert donosi i ovaj slučaj iz svog vlastitog iskustva; »Neki se mladi engleski oficir u društvu drugih oficira zabavljao spiritističkim pokusima. To ga počne zanimati i on se svojski dade na te pokuse. Nakon godine dana pojavi se u njega takav poremećaj da je morao dan i noć pisah poruke duhova. Mnogo je puta pokušavao prestati s tom praksom, ali su mu tobožnji duhovi prijehli i naprosto je morao i nadalje neprestance pisari. Odjednom nije mogao više pogledah noža ili ma koji oštri instrument, jer je ćuho u sebi nagon da se rani. A potreba za pisanjem poruka razrasla se do te mjere da mu više nije trebalo ni olovke, pisao bi prstom po zraku, a zatim to iz zraka glasno čitao.« Raupert jamči da se na tom oficiru zbivalo ono što se priča da se događa opsjednutom čovjeku. Mladi je oficir napokon otišao tražiti pomoć liječnika i u Engleskoj i na kontinentu. Sve se pokušavalo. Bivao je čak i hipnotiziran. Ni od čega nije bilo pozitivna učinka. I Raupert je pokušavao liječiti mladog oficira prirodnim sredstvima, ali uzalud, jer se taj čovjek konačno u zdvojnosti - ubio. U spomenutoj knjizi (str. 64) Rauport doslovce piše: »Onaj tko stoliće smatra igrarijom i sumnja u istinitost nevidljivo djelujućih sila i utjecaja, morao bi jednom motriti posljedice spiritističkih pojava. Jedva da će se onda moći rugati i držati sve medije za varalice. Morat će tada priznati da uistinu postoji strašna tama - vlast noći, s kojom se mi u našem neznanju

97

igramo, a da nismo svjesni strahovitih posljedica koje nastaju kad se nevidljivi svijet umiješa u vidljivi.« Engleski liječnik za živčane bolesti, dr. Schofield, proučavao je mediumizam više od pet desetljeća i liječio mnoge žrtve spiritizma. On veli: »Malo ih je među onima koji su razvili sposobnost (mediumizma), a da nisu u manjoj ili većoj mjeri osjetili i njezine posljedice. Taj put uvijek vodi niz strminu. Prije ili poslije tijelo postaje nesposobno podnositi napetost, mišljenje oslabi, a volja i moralni karakter se izrode. Tu može preoteti mah pijanstvo i druge mane, pa na koncu opće stanje postane sažaljivo.« Ranije i sam spiritist, neurolog dr. Williams u svom djelu Spiritualism and lnsanity (Spiritualizam i ludilo) među ostalim piše: »Medij škriplje zubima, pjena mu izlazi iz usta, grče se udovi, napinju žile, uočavaju se strašne grimase i čuje odvratno, nenaravno kričanje. Tko to promatra, posumnja da je tu posrijedi igra sotonskog bića.« Psihičke i tjelesne promjene koje se zamjećuju kod osoba što se bave spiritizmom mogu se vrlo uvjerljivo tumačiti i prirodnim putem. Već je spomenuto da su mediji preosjetljivi (hipersenzibilni) te da obično nisu odveć krepka tjelesnog ustrojstva, čime su i primarno predodređeni za razvoj psihičkih i tjelesnih poremećaja. Veliki duševni napori pri pokusima i seansama mogu, osim šarolikih psihopatoloških manifestacija, dovesti i do brojnih, fiziološki ne odveć teško protumačivih tjelesnih simptoma. Naravno, i to valja posebno podvući, precizniji i utemeljeniji sud o naravi poremećaja i o mehanizmima koji su do tih poremećaja doveli, mogao bi se donijeti tek nakon temeljitog medicinskog proučavanja svakog pojedinog slučaja.

Je li Krist bio medij? Za spiritiste medij nije ništa drugo negoli tek sredstvo koje je potrebito da se premoste dva životna plana ili dva svijeta, svijet zemaljski i svijet prekogrobni. Medij je, tumače spiritisti, monada ili biće koje, prošavši određenu stazu na putu svog duševnog usavršavanja, može susresti druge monade ili bića koji su, istim ili različitim putevima, stigli u onostranosti do istog stupnja savršenstva. Da bi takva gledišta bila zornija, odnosno shvatljivija, prispodobljuje se funkcija medija sa, primjerice, Hertzovim valovima koji bi bili ostali pukom hipotezom i ne bi mogli ući u našu iskustvenu sferu da ljudski genij nije sastavio sprave s pomoću kojih će on, po svojoj volji, te valove odašiljati i primati. Isto tako, kad ne bi bilo psihičkih medija za uspostavu svojevrsne veze između jednog i drugog svijeta, mi na ovom svijetu ne bismo mogli imati nikakvih spoznaja o onome što jest i što se događa na drugom svijetu. Medij bi, dakle, bio nužan faktor u psihičkom istraživanju, kao što su radiofonski, radiotelegrafski, telefonski i slični aparati nužni čimbenici u fizičkom istraživanju. S takvog stajališta spiritisti nemaju ništa protiv toga da se i Krista smatra medijem između nas na našem stupnju duševnog razvitka te rastijeljenih pročišćenih duša i Boga, ili, kako oni vole kazati, između nas i onog elementa koji se može smatrati središnjom energijom koja upravlja razvitkom pojedinih monada, tj. posrednikom između nas s jedne strane i središta života te elemenata koji kruže oko tog središta, s druge strane. Spiritisti, dapače, dopuštaju da se moglo dogoditi da je svijet, tj. psiha čovječja udružena s materijom mogla \ ol)no krenuti krivim putem i tako stvoriti veliku disharmoniju između svjetova, uslijed čega je u nekoj epohi bio potreban medij osobite snage da uspostavi narušenu ravnotežu i stvori vezu između našeg stupnja savršenstva s ostalim stupnjevima 98

rastijeljenih duša i Bogom. Ništa ne priječi, kažu oni, da takvim medijem smatramo baš Isusa Krista, pa ga onda s pravom možemo nazvati otkupiteljem ljudskog roda (v. Remo Fedi, Demonologia e metapsichica, Milano, 1952., str. 114). Za pravog kršćanina, naprotiv, Krist je riječ Božja, druga osoba presvetog trojstva, koja je uzela tijelo da oslobodi čovjeka od Adamova grijeha, da omogući čovjeku da se spasi. Krist nije sredstvo kojim se Bog služi da izlije na ljude svoju milost, nego je On - Bog sam koji silazi na zemlju da se približi čovjeku koji je zbog prekršaja Božjeg zakona bio došao u takav položaj da sam nije više mogao uspostaviti odnos između sebe i Boga. U kršćanstvu postoji posredništvo, dapače, ono je bit samog kršćanstva ako se ono metafizički promatra, ali posrednik kojem je bilo uspostaviti vezu između Boga i čovjeka nije neki čovjek, ma koliko velikih sposobnosti bio, nego je utjelovljeni Bog. Nije, dakle, neki božanski čovjek, nego bog čovjek. Svako drugo poimanje Isusa Krista, prema nauci kršćanske dogmatike heretično je i kršćanin koji drugačije misli o Kristu sam se izlučuje iz kršćanske zajednice. Kao dokaz rečenoga, a ostajući na terenu psihičkoga, dovoljno je upozoriti kako su čudesa Kristova i čudne činjenice koje se zbivaju za vrijeme spiritističkih seansa toliko različite pojave da ih se ne može prispodobljavati, a kamoli izjednačavati. Djela od Krista učinjena nose u sebi obilježja takve jednostavnosti, a ujedno tolikog dostojanstva da im ne možemo sličnih naći u cjelokupnoj fenomenologiji spiritističkih pojava. Spiritizam ponajprije ide za tim da potakne i zadovolji znatiželju čovjeka preko, primjerice, podizanja stolića ili kojeg drugog komada pokućstva, preko nekih ponavljanih udaraca ili spontanog izazivanja zvukova na muzičkim instrumentima itd. Isus, neprotiv, nikad nije učinio čudo s ciljem da zabavlja masu, sva su Njegova čudesa imala moralnoreligioznu svrhu. Zar ne čitamo u Evanđelju sv. Luke (XXIII, 8-9) da je Herod, želeći na vlastite oči utvrditi da li Krist može činiti čudesa, o čemu je čuo govoriti, pozvao Krista da dade neki dokaz tih svojih sposobnosti, a da Krist na taj Herodov poziv nije dao odgovora? Zar ovakvim svojim postupkom Krist nije očito osudio duh neozbiljne znatiželjnosti? Spiritističke seanse silno zamaraju psihofizičku konstituciju i medija i onih koji sjednicama prisustvuju, dok od Krista učinjena čudesa imaju posve drukčiji karakter: ona su ostavljala uvijek i Njega samoga i sve prisutne u potpunom posjedu fizičkih i intelektualnih moći. Kad bi Krist bio samo neki medij osobite snage. On ne bi mogao da liječi i izliječi samo riječju organske bolesti, a ipak znamo da je On, među ostalim, izliječio čovjeka od vodene bolesti (Luka, XIV, 2), da je usahloj ruci vratio pokretljivost (Luka, VI 6), znamo da je činio da u tren priraste Malkusu odsječeno uho (Luka, XXII, 51). Guba se sve do 1953. smatrala neizlječivom bolešću. Tek tada je voditelju paviljona za gubavce u bolnici »St. Louis« u Parizu uspjelo pronaći sulfonski preparat s pomoću kojega je nakon trogodišnjeg provjeravanja izliječena grupa od 15 bolesnika oboljelih od gube, a Krist je prije dvije tisuće godina sa samo dvije-tri riječi liječio gubavce. Kazao bi tim bolesnicima: »Hoću da te izliječim, budi čist!« i oni bi smjesta ozdravljali (Matej, VIII, 1-4; Marko I, 40-45; Luka, V, 12 i 13). Štoviše, Krist je uskrisivao mrtve. Čak da je Lazar bio tek zamro, a ne zaista umro, omotan u platno po židovskim običajima i tako položen za više dana u grob, bio bi brzo okončao svoj zemaljski život. On, naprotiv, na poziv Kristov, izlazi iz groba živ i zdrav, tako zdrav da su farizeji toga za njih nepogodnog svjedoka htjeli ubiti. Čudesa Isusova, koja On učini kao dokaz svoje božanske snage, potaknula su one pred čijim su se očima događala da vjeruju u Njega. Zato se i iz naših duša, dok ta Čudesa proučavamo po vjerodostojnim izvorima, izvija uzdah: »Gospodin moj i Bog moj!« (Ivan, XX, 28).

99

VII. SPIRITISTIČKE I PARAPSIHOLOŠKE PUBLIKACIJE U HRVATA U Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pohranjen je rukopis pjesme »Ljubav« Petra Preradovića (1818-1872), uz koji najvažniji pjesnik Hrvatskog preporoda bilježi: »1. Po nauci duhoslovlja (spiritizma) rađa se čovjek više puta s istim duhom a različitim tijelom na ovom svijetu ili na kome drugom po shodnosti ovog ili onog od milijuna svjetova k daljem usavršavanju dotičnog čovjeka. 2. Po istoj nauci gine nam pri porodu uspomena na svoje pređašnje živote zato da nam ne smeta ovdašnjem napretku. Jer kad bi čovjek pored sadašnjih nepovoljnosti života imao u pameti i sve one, što ih je imao u prošlim životima, to bi se uplašio i zdvojio o mogućnosti napretka u ovom životu i o boljoj budućnosti. Tko se želi potanje upoznati s tom spasonosnom naukom, koja će po svoj prilici okrenuti svijetom, neka čita: Le Uvre des esprits par Allan Kardec, Paris, Didier & Comp., zatim časopis već od godine 1858. izlazeći: La Revue spirite, koga isti spisatelj izdaje u mjesečnih svescih, stoji 12 franaka na godinu. Ima i u njemačkoj književnosti već mnogo knjiga koje su istom predmetu posvećene. Knjiga Le Uvre des esprits izašla je u njemačkom prijevodu u Beču i dobiva se kod prevoditelja K. Delheza. 3. Nije dvojbe da svijet napreduje i da će tako doći do zlatnog doba, gdje će bolja strana u njemu prevagu imati, te međusobna ljubav, bez razlike krvi i plemena, doviti se one vlasti koju sada sebičnost, lukavost i druge ljudske strasti imadu. I o tome nam spiritizam lijep izgled otvara.« Tiskom Antuna Jakića, godine 1865., u Zagrebu, izdao je Preradović spis »Spiritizam naprosto razložen - kratak nacrt nauka o duhovih i njihovih priobćivanjih, franceski napisao Allan Kardec, predsjednik duhoslovnog društva u Parizu, preveo jedan privrženik duhoslovlja«, Ivan Trnski (1819-1910), također pjesnik Preporoda, 1873,, dakle godinu dana poslije Preradovićeve smrti, u »Vjekopisu Petra plemića Preradovića«, popratnom tekstu uz zbornik Pjesnička djela Petra Preradovića, na str. 27, piše: »Dočim dakle svi znameniti mudraci osuđuju tlapnje spiritizma, tvrdeći da se nikada u stanju takva snatrenja nije opažalo prekonaravno umnožavanje razboritosti i da nijedan snatrilac nije izrekao Bog zna kakve nove mudrosti, to možemo pjesnikov zanos za spiritizmom ispričati samo mnogom bolju duše i mnogom bolju tijela, štono bijahu uzrokom njegovoj preranoj smrti.« No, kako ćemo u narednom poglavlju moći iščitati iz jedne od posljednjih pjesama dugovjekog Trnskog, on će pod konac života korjenito izmijeniti takvo mišljenje iskazano u naponu životne snage. Premda je brojne rasprave o parapsihologiji i spiritizmu, kao i filozofske rasprave s kojima je stekao međunarodni ugled, pisao njemačkim jezikom, iz ovog se pregleda ne bi smjelo izostaviti baruna Lazara Hellenbacha (1827-1887). Taj se, naime, potomak staromađarske aristokratske obitelji, nakon studija u Beču i Pragu (pravo, filozofija, povijest, prirodne nauke, klasična literatura), povukao relativno rano u Mariju Bistricu, da bi, međutim, 100

1860. stupio u javni politički život igrajući vrlo vidnu ulogu u hrvatskom Saboru, posebice se ističući naporima za što pravednijom Nagodbom s Ugarskom iz 1868. Usput je u časopisu Pozor objelodanio seriju članaka o socijalnim problemima seljačkih gospodarstava nastojeći u naše selo presaditi iskustva zapadne Europe, Hellenbachov fijasko na priredbi s američkim medijem H, Bastianom (o čemu smo govorili) baca tek zaista blijedu sjenku na život i djelo tog vrijednog čovjeka. Odvjetnik u Jaski dr. Gustav Gaj61 (1861-1915), sinovac ilirskog vođe Ljudevita, preveo je 1895. knjigu O spiritizmu spomenutog okultističkog pisca Carla du Prela te u predgovoru napisao: 61

Na više se mjesta može pročitati da je dr. Gustav Gaj bio sin Ljudevitov. Tome, međutim, nije tako. Gustav je bio sin starijeg Ljudevitova brata Ivana Antuna. U predgovoru Antologiji hrvatske fantastične proze i slikarstva Branimira Donata i Igora Zidića (Zagreb, 1975.) ne samo da je naš odvjetnik-spiritista Ljudevitov sin, nego mu je i ime promijenjeno: od Gustava prometnuo se u Velimira (str. 30) - op. B. M. »Praktično proučavani spiritizam osvjedočava više o neumrlosti duše i eksistenciji Boga, nego li i najoštroumnije abstraktno umovanje... Naravna je pako posljedica takova osvjedočenja odvrat od materijalističke nauke, te rak-rane modernog družtva i oplemenjenje našega 'ja' u izpunjavanju etičkih dužnosti.« Iduće, dakle, 1896., tiskao je Gustav Gaj u Zagrebu knjigu naslovljenu Iz tajinstvenog svieta, koju će njegova majka prevesti na njemački jezik i objaviti 1899. u Zagrebu pod pseudonimom Hortense. Gaj u toj knjizi izlaže spiritističku teoriju, daje uputstva za održavanje seansi, a raspravlja i o snu, da bi u dodatku pisao o pojavi levitacije. Gajeva rasprava Studija o supernormalnim fenomenima telepatije i levitacije objelodanjena je u Zagrebu 1900. Iz predgovora drugom izdanju (Sisak, 1913.) razvidno je da su dijelovi rasprave o telepatiji i levitaciji objavljeni i u njemačkim časopisima, a Gustav Gaj bio je imenovan začasnim članom Njemačkog spiritističkog saveza u Kolnu. Temeljna Gajeva hipoteza sastojala se u objašnjavanju telepatskih fenomena prijenosom titraja (vibracija) srodnih elektromagnetskoj sili sa središtem u čovječjem organizmu, koju su, razlaže autor, ranije nazivali odom ili životinjskim magnetizmom, dok bi, po njegovu mnijenju, najegzaktinje bilo nazvati je fiziološkom polarnom energijom. Na Gajevu je raspravu reagirao kritički J. Koharić u Životu, mjesečnoj smotri za književnost i umjetnost (urednik M. Dežman), a na kritiku je autor studije odgovorio u časopisu Tajanstveni svijet. Tajinstveni sviet (od drugog broja: svijet) - mjesečnik za proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena, počeo je izlaziti u veljači 1902., s uredništvom u Jaski, gdje je Gaj živio, a tiskom u Zagrebu. Časopis je izlazio tri godine, a u međuvremenu je urednik surađivao i s Novim Suncem, mjesečnikom za proučavanje psihičkih problema pod uredništvom Hinka Hinkovića, da bi se suradnici za neko vrijeme razišli iz ideoloških razloga: Hinković je otvoreno napadao katolicizam i njegovo svećenstvo, prvenstveno biskupa Strossmayera, s čim se Gaj, uvjereni katolik, nije mogao složiti. No, raskol dvojice stupova spihtizma u Hrvatskoj nije dugo trajao. Gaj će postati urednikom Novog Sunca 1904. i nastaviti s uređivanjem do 1914., kad je časopis prestao izlaziti. Uz Gustava Gaja, drugim stupom spiritističkog pokreta u Hrvata smatra se pravnika, političara i publicistu dr. Hinka Hinkovića. Čovjek je to neobična i burna životopisa. Rođen 1854. u Vinici, mjestašcu u Hrvatskom zagorju u židovskoj obitelji, završio je pravne znanosti i tiskao niz publikacija iz pravne struke, posebno u Mjesečniku pravničkog društva u Zagrebu. Bavio se i politikom, te je 1878. u Sušaku uređivao pravaški list Sloboda, a 1895. se iselio u inozemstvo i živio do 1901. u Parizu i Londonu. Vrativši se u Zagreb, lipnja 1901., pokrenuo spiritistički časopis Novo Sunce, koji će uređivati do 1904., kada će se urednikovanja prihvatiti G. Gaj, a Hinković će zaboraviti na ideološki razlaz i nastaviti suradnju. Kao 101

odvjetnik, pak, postat će cijenjen i tražen i bit će 1909. glavnim braniteljem u tzv veleizdajničkom procesu, kada je falsificiranim dokumentima austrijski historičar Friedjung u službi austrougarskog ministarstva vanjskih poslova lažno optužio članove Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdaju. Početkom Prvog svjetskog rata 1914, odlazi u emigraciju i postaje suosnivačem Jugoslavenskog odbora62 Sudjeluje i na konferenciji u Krfu, a potom u Sjevernoj Americi razvija široku propagandu u korist Južnih Slavena. Memoarsko štivo, pretežito ratne uspomene, objavit će u Zagrebu 1927. pod naslovom iz velikog doba. Militantni antiklerikalac i uvjereni spiritist prema kojemu je i Krist bio tek medij, pod kraj života spiritizam će okrstiti tlapnjom ljudskog duha i priklonit će se kršćanstvu. Hinkovićevo obraćenje opisat će u posebnoj knjižici dr. Milan Beluhan pod naslovom Obraćenje dra Hinka Hinkovića (Zagreb, 1934.). 62

Opisujući pripreme za osnivanje Jugoslavenskog odbora, Ivan Meštrović u svojim memoarima piše: »U to vrijeme došli su odnekud Hinković i Potočnjak u Rim. Bili su posvađani jedan s drugim, a obojica sa Supilom. Valjalo je da se izmire, na što su sva trojica pristala, pa smo onda brzo osnovali Odbor od sedmorice za početak...« A nešto kasnije to na brzinu skupljeno društvance našlo se u Londonu pred teškoćama da se sastavi memorandum, budući da nitko osim Hinkovića nije vladao engleskim jezikom, a i njemu je morao u tekst intervenirati poznati Seton-Watson (v. Ivan Meštrović; Uspomene na političke ljude i događaje, Matica hrvatska, Zagreb, str. 45 i 51). Ima u Meštrovića toga još, ali kad se i tek ovo pročita nije potrebno zlobe da se kaže: Kako je počelo, još smo dobro i prošli. Moglo je i svršit gore... - op. B. M. U Beluhanovoj knjižici na str. 26 mogu se pročitati Hinkovićeve riječi o duhovnim lutanjima koja su ga pratila cijelog života: »Rođen sam kao Židov, ali nijesam imao prilike da budem poučen u zakonu Mojsijevom. U času moga vjenčanja prešao sam na katolicizam, ali nijesam primio nužnu, meni akomodiranu pouku. Ćutio sam uvijek u životu prazninu u duši i težio za spoznanjem istine, ali je sam nijesam mogao naći. U mladim sam danima prianjao liberalnom materijalizmu, ali me nije zadovoljio. Svom sam dušom privinuo spiritizmu i on mi je otvorio svijet duhova i približio Bogu, ali nakon mučnog dugog rada na tom polju, ostao sam u duši prazan i nezadovoljan. Imponiralo mi je framasonstvo, te sam se približio slobodnim zidarima, željan plemenitog rada na korist bližnjih. Kad sam upoznao njihov proračunani egoizam, ja sam ih ostavio veleći sam sebi: Nedostojno je dra Hinkovića da bude među ovakvom čeljadi. Bio sam i teozofom i predsjednikom njihova udruženja i držao tolika predavanja, a sam ostadoh prazan jer i ono je samo tlapnja duha. U svim tim peripetijama promatrao sam pojavu Crkve katoličke, ali kako god sam joj se divio onako je nijesam razumio...« Ta, kako smo ih nazvali, duhovna lutanja, nemirna kao i njegov burni život, Hinković je još 1904. u Novom Suncu obrazložio ovako: »Mnogi smatraju najtežim porokom prigovor, da je tko promienio svoje nazore, pa se hvastajući se udaraju u prsa kako da se od najranije mladosti ma baš ni u čemu promienili nisu -što ne znači drugo nego da su ostali djeca! Usuprot ne oklijevam ja nit se stidim priznati da sam se i u filozofskom i političkom pogledu od mladih svojih godina tako temeljito promijenio, da ni nisam više isti. Pa kako da se i ne budem promijenio. Kroz trideset godina ovamo toliko sam vidio, čuo, izkusio, čitao, učio, mislio, da bi gotovo bilo čudo, te se ne bih promijenio. Dok mislimo i učimo, moramo vazda biti spremni, te ćemo danas koje pitanje drugčije - zrelije - shvatiti, nego li ga shvatismo jučer.« Novo Sunce bio je čitan časopis, okupljao brojne suradnike, neki - ugledniji - javljali su se pod pseudonimom, a osim u Hrvatskoj bio je popularan i u Srbiji, gdje je, navodno, imao

102

više pretplatnika nego u matičnoj zemlji. A siječnja 1912. u članku »Okultizam u Srbiji« Novo Sunce piše: »Tek nedavno bili smo tako srećni te mogosmo javiti, da je u Beogradu pokrenut dobro uređivani okultistički mjesečnik 'Duhovni svet', a sad možemo našu vijest nadopuniti onamo, da je spiritistički klub 'Usud' pokrenuo spiritistički dnevni list pod naslovom 'Usud'.« Oba su ta srbijanska spiritistička glasila bila kratkovjeka, te broj pretplatnika na hrvatski časopis nije opadao, a pretplatnici lista bili su i »vladalački domovi, previšnja kuća Karađorđevića i Njeguša« (citirano prema članku »Spiritizam u Kraljevini«, povijesni pregled, objavljen u obnovljenom časopisu Novo Sunce, koji je od 1925. do 1927. izlazio u Osijeku pod uredništvom Tugomila alias Ahmeda Knoppa). Spiritističke publikacije, kao i javne istupe Gaja i Hinkovića, pratili su Katolički list i Hrvatska straža. Katolički list je tako 1900. donio članak Ante Alfirevića »Dr Hinkovič i evolucija morala«, a dvije godine kasnije F. Heffler piše o Hinkovićevu spiritizmu i uskrsnuću tijela u svjetlu prirodnih znanosti. Tekstovi su polemički intonirani, agilni Hinković nije ostajao dužan svojim osporavateljima, te je 1901. bilo došlo i do sudske rasprave nakon što mu urednik S. Korenić nije objavio jedan odgovor. Hrvatska straža započela je izlaziti u Krku 1903., a glavnim je urednikom više godina bio Ante Alfirević, doktor filozofije i teologije, bivši svećenik splitske i makarske biskupije, zatim svećenik Družbe Isusove. Od zanimljivijih priloga u tom listu izdvajamo: »Spiritistički Bog«, odgovor dr. G. Gaju (1903), »Spiritistička logika«, »Dusi se smirili« i »Dr. Hinković redivivus« (1904), »Spiritizam i ludilo« (1906), »Novo tumačenje spiritističkih pojava« te »Crookes i poraz spiritizma u Engleskoj« iz 1907., a kao posebno intrigantne članke spomenuti je komentiranje tekstova Stjepana Radića iz Novog lista, naslovljeno u Hrvatskoj straži: »Stjepan Radić proti spiritizmu u Novom listu« (1906) i »Spintistički pop«, također iz 1906. U posljednjem se napisu aludira na grčkokatoličkog svećenika, književnog kritičara i pjesnika Jovana Hranilovića, koji se bio oglasio u srpskom časopisu Branik člankom »Najnovije o spiritizmu«. Gajevo Novo Sunce, kao što rekosmo, prestalo je izlaženjem 1914., da bi u novoj državi (Kraljevini SHS) 1925. bio pokrenut časopis istog imena, no bio je kratka vijeka - prestao je izlaziti 1927. Priloge u tom časopisu, koji je uređivao Tugomil-Ahmed Knopp, dr. Keilbach će u svojoj knjizi Parapsihologija i religija (Zagreb, 1944.) ocijeniti površnim i nedovoljno točnim. Zanimljivo je, možda, istaknuti da se u prvom broju novopokrenutog časopisa nalazi i nekrolog Milanu Ogrizoviću, poznatom književniku i dramatičaru, koji je umro 1923., a proglašava ga se poklonikom spiritizma i članom predratnog Novog Sunca. Kažimo i to da se urednik Knopp u jednom od članaka osvrće i na spiritističku praksu muslimana u Bosni, gdje se veli da je spiritizam tamo poznat pod nazivom daira te da islam ne brani zazivati duhove, premda »stvar smatra opasnom za onoga tko nije dovoljno upućen«. Suradnik novog Novog Sunca iz muslimanskih krugova bio je Muhamed Hilmi Hodžić, učitelj u Vlasenici. Od 1929. do 1931. zagrebački dnevnik Novosti objavljivao je okultističko-spiritistički podlistak, potpisivan najčešće pseudonimom Fidus iza kojeg se krio uvaženi književni kritičar Milan Marjanović. Godine 1934. u Daruvaru Nikola Gelenčir pokrenuo je latinicom i ćirilicom pisani mjesečnik Život, kao »glasilo jugoslavenskih spiritista« objedinjavajući tako aktivnosti Centrale klubova prijatelja metapsihologa u Zagrebu i Metapsihološkog društva u Beogradu. U prvom broju toga časopisa, koji je izlazio tri godine, oglasio se dr. Karlo Marchesi, zagrebački liječnik, emfatičkim proglasom »Svim Spiritualistima Jugoslavije! Svima misaonim ljudima Jugoslavije!« Tu se, među ostalim, može pročitati da se osniva Centrala spiritualističkih društava u Kraljevini Jugoslaviji, a vodstvo je povjereno njemu, dr. Marchesiju, koji je i počasni predstavnik Jugoslavije u internacionalnom Institutu za (para)psihička istraživanja u Londonu. 103

Od knjiga u kojima se raspravlja o okultnim fenomenima svakako na prvom mjestu valja istaknuti djelo Tajanstvene pojave (okultizam), s osnovima psihologije podsvijesnih i srodnih im pojava. Za obrazovani svijet (Zagreb, 1924.) autora Alberta Bazale. Albert Bazala (Brno, 1877. - Zagreb, 1947.), filozof, profesor na zagrebačkom sveučilištu (ta djelatnost bila mu je prekinuta u razdoblju od 1942. do 1945.), predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od predratnih čelnika Matice hrvatske, pisac je i danas čitane trosveščane Povijesti filozofije, kao i drugih knjiga u kojima izlaže vlastite filozofske poglede koje su stručnjaci ocijenili kao »voluntaristički aktivizam«, u Tajanstvenim pojavama daje pregled i kritiku okultizma definirajući vlastito stajalište da će, pišući o toj tematici, »stajati jednako daleko od onih, koji lako vjeruju, kao i od onih koji prigovaraju samo zato da prigovaraju«. Metodički princip Bazala postavlja prema Faradayevoj sentenciji: »Ništa nije odviše čudnovato, da ne bi moglo biti istinito«, da bi na str. 228/9 zaključio: »Razmatranje okultnih fenomena pokazalo je da ishodišni traci njihovi ne padaju nad prirodu - u neki transcedentni kraj, s onu stranu svijeta i života. Nigdje nijesmo naišli na odlučni momenat, koji bi nas silio da pretpostavimo takav prelaz... Toliko je stalno, da je autentičnost fenomena od veće česti još uvijek problematična, te još nije došlo vrijeme, da se iz dosadašnjeg materijala izvode posljedci i da se o njima postavljaju osnovane, ne samo vjerojatne ili moguće teorije, a sigurno je i to, da su podaci i činjenice ovoga područja kud i kamo preslabi da budu osnova za kakovu zgradu teozofijske ili antropozofijske spekulacije, za umovanje o bogu i svijetu, o duši i životu, o spoznavanju i spasenju.« U sjeni Bazaline knjige, iste godine 1924. tiskat će u Zagrebu Vilim Ivanek omanje djelo Okultizam, a Niko Štuk (1866 -1939), svećenik dubrovačke biskupije, pisac brojnih stručnih članaka u katoličkim revijama, objelodanit će značajnu knjižicu Telepatija ili prenošenje misli (Prikaze živih) (Dubrovnik, 1924.). Premda Štuk u predgovoru izjavljuje da »nije stručnjak u stvari« i da »zato radnja nije potpuna ni dotjerana«, njegov je rad važan stoga što je sabrao neobične događaje iz naših krajeva, ispričane po vjerodostojnim licima, uglavnom dalmatinskim franjevcima i dominikacima, od kojih je slikovit slučaj pomorskog kapetana Petra Jeličića, o kojem je bilo riječi u poglavlju o telesteziji. Pod pseudonimom C. Zorin, u Zagrebu će 1939. dr Karlo Marchesi objaviti knjigu Problem psihičkih pojava. Premda je, kao što smo vidjeli, Marchesi bio perjanica spiritističkih kretanja u Kraljevini Jugoslaviji, u toj nas knjizi, skriven pseudonimom, nemalo iznenađuje kada konstatira da valja strogo lučiti činjeničnost različitih parapsihičkih pojava i njihovog tumačenja u smislu spiritizma koji te pojave pripisuje duhovima kao njihovim uzrocima. Marchesi alias Zorin nadalje tvrdi »da nedvojbenog dokaza za zagrobni život nema, dok imade siguran znanstveni dokaz za mnoge (para)psihičke pojave«. Nije naodmet pripomenuti da je supruga dr. Marchesija, dr. Marija Rojc-Marchesi, 1935. prevela s engleskog knjigu J. Arthura Findlaya Na pragu eteričkog svijeta ili život iza smrti znanstveno protumačen. Knjiga je s oduševljenjem prihvaćena u spiritističkim krugovima, tako će Nikola Gelenčir, urednik daruvarskog Života, glasila jugoslavenskih spiritista, napisati: »U duhu se zahvaljujemo supruzima Marchesi, čijom je požrtvovnošću i trudom knjiga ugledala kod nas svijetlo dana. To je danas jedina knjiga u jugoslavenskoj literaturi, koja na strogo znanstven način obrađuje eksperimentalni spiritualizam.« Nije poznato kako su supružnici Marchesi međusobno razrješavali bitna razmimoilaženja o utemeljenosti znanstvenog tumačenja spiritističkih fenomena. Dr. Vilim Keilbach (1908-1982), profesor filozofije na zagrebačkom teološkom fakultetu, nesumnjivo je u (ne)vremenu Drugog svjetskog rata najznačajniji naš autor iz parapsihološko/spiritističke oblasti. Još 1937., tiskom Zbora duhovne mladeži zagrebačke, objavio je knjižicu Korinersreuth u svijetlu psihologije religije, gdje piše o stigmatičarki i mističarki Tereziji Neumann, nakon što ju je u njezinu rodnom Konnersreuthu i osobno posjetio, a Tajanstvene poruke duhova, omanje djelo, objavljeno je u jeku rata, 1943. 0 toj će 104

knjižici dr Andrija Živković u predgovoru napisati; »Uvjeren sam da će ova knjižica, baš ovako kako je napisana, unieti potrebno svietlo u mnogu dušu, koja se pod tegobama ratnih zbivanja i životnih tereta odlučuje u neznanju i na to da preko duhova potraži za sebe varavu utjehu i tračak isprazne nade.« Naredne, 1944., objavio je dr Keilbach za naše prilike važno djelo Parapsihologija i religija - okultizam i spiritizam u svietlu novih naučnih istraživanja. U toj ozbiljno i kritički pisanoj knjizi autor problematiku tematizira s epistemološkog motrišta, dakle neobične pojave promišlja u skladu s »naukom o znanju i nauci«, što običnom čitatelju neće zacijelo biti odveć atraktivno. Međutim, uvodno poglavlje (»Mjesto uvoda - jedan doživljaj«), kao i završni odlomci bez sumnje bude svačiji interes, čak i danas a nekmoli u vrijeme kada su pisani. Autor uvodno pripovijeda kako se 16. veljače 1943. prvi put u životu našao na spiritističkoj seansi koja se odvijala po uobičajenom ritualu te je i on postavio pitanje duhu. Odgovor koji je dobio iznenadio je Keilbacha, pa zaključno kaže: »Radi se o nečem što zapanjuje, o nečem što pokazuje da ovdje valja nešto tražiti. Što? To je baš ono što ne znamo. Ali tražiti moramo, bilo zato da nešto nađemo, bilo zato da kritički vidimo da nemamo što tražiti.« A na samom koncu knjige, nakon, kako je spomenuto, sofisticirane rasprave, autor priča kako se u Zagrebu mnogo spiritizira, kako se sire alarmantne poruke duhova. Tako, primjerice, 24. listopada 1943. pronio se gradom glas da je biskup Strossmayer preko duha poručio da će toga poslije-podneva Zagreb biti bombardiran. U (pro)rečeno vrijeme grad su zaista nadletjele formacije bombardera, zatulile su sirene, Zagrepčani pohrlili u skloništa, no smrtonosni teret toga puta nije bio isporučen. Dana 7. studenoga iste godine poruke duhova ispostavile su se potpuno pogrešnima. I tako su proturječne poruke duhova iz tjedna u tjedan uznemirivale građane, pa se Keilbach pita ne radi li se, možda, o zlim duhovima koji nas svojim tajanstvenim porukama mogu samo smetati i uznemiravati, s čime završava knjigu, uz pomalo zagonetnu završnu konstataciju: »I to će ući u poviest spiritizma u Hrvatskoj. Još nije vrieme da se o tom više piše.«63 63

Danas bismo se mogli zapitati o čemu je, zapravo, bila riječ kad su 14. ožujka 1945. saveznički zrakoplovi bombama zasuli bolnicu u Vrapču, razorivši dva paviljona i usmrtivši nekoliko desetaka bolesnika i tri namještenika. Jesu li u tom slučaju imali kakva utjecaja zli dusi? Je li možda taj nemili događaj predskazao Strossmayer ili neki drugi velikan iz prekogrobnog svijeta? Je li danas, nakon gotovo sedamdeset godina, došlo vrijeme da se o tome (i sličnim nevoljama) više piše? I, napokon, neće li se možda naći netko tko će se zapitati je li se takvo što uopće dogodilo? - op. B. M. Tim domaćim parapsihološkim izvorima svakako valja pribrojiti već citiranog dr. Stjepana Zimmermanna, profesora na teološkom fakultetu, koji u knjizi Putem života (Zagreb, 1945.) opisuje neke svoje parapsihološke doživljaje. U prvim poslijeratnim desetljećima nije, dakako, bilo parapsiholoških publikacija. Tek što se, primjerice, iz knjige Eve Curie moglo saznati o spiritističkoj aktivnosti slavnog bračnog para, a u Priči o elementima Rusa I. Nečajeva opisuje se Mendeljejevljeva vizija tablice kemijskih elemenata. Dnevni je tisak (Vjesnik, Narodni list) povremeno (rijetko) donosio kraće priloge o neobičnim događajima, uglavnom prenesenim iz inozemnog tiska, a članci su, valja reći, pisani ozbiljno, bez ideološki obojenih komentara. U ostavštini Miroslava Matijace može se naći više takvih novinskih istrižaka. Što se domaćih autora tiče, u Zagrebu je 1965. tiskana knjiga Rudolfa Žihera Rašlje vilinske na raspuću nauke i metafizike, a Stanko Jurdana 1980. objavljuje Rašlje i visak života. Istom području pripada i Radiestezija u primjeni Borisa Farkaša (Zagreb, 1985.) U uvodnom dijelu te seriozno pisane knjige može se naći i informativni pregled o pojavama izvanosjetilnog zapažanja.

105

Od prijevodne literature na prvom je mjestu istaknuti već spomenutu knjigu Milana Ryzla Parapsihologija, koja će u izdanju zagrebačke Prosvjete do 1983. doseći pet izdanja. U Beogradu je 1979. s francuskog prevedena knjiga autorice Ivon Kaštelan, također naslovljena Parapsihologija, a godinu dana kasnije, 1980., izašao je srpski prijevod djela V. N. Puškina Parapsihologija i eksperimentalna psihologija. I naše vrijeme obiluje publikacijama o neobičnim događajima, pisanim pretežito senzacionalistički, a takvi su, barem u većini slučajeva, i novinski prilozi. Godine 2009. objavljena je u Zagrebu, međutim, i važna knjiga Parapsihološki ratovi autora Elmara R. Grubera, u prijevodu Zdravka Židovca i s predgovorom Krešimira Mišaka.

VIII. PARAPSIHOLOŠKE POJAVE U DJELIMA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA Baveći se spiritizmom i studirajući, pa i prevodeći spiritistička djela, Petar Preradović u duši ipak ostaje kršćaninom, tek, moglo bi se reći, kršćanskih propisa premalo poznaje. Stoga u njegovim poetskim radovima, uz pjesme zadojene katoličkim duhom, nalazimo i uradaka ispjevanih pod dojmom spiritizma. U pjesmama »Smrt« i »Ljubav« lako se prepoznaje spiritistički utjecaj, a u 1863. spjevanoj refleksivnoj pjesmi »Zviezde« očituje se i vjera u reinkarnaciju, u skladu s francuskom spiritističkom školom kojoj je Preradović bio priklonjen. U tom su smislu karakteristični stihovi iz pjesme »Zviezde«: Vi ste možda silni svieti, Božjeg vrta sjajni cvieti, Po kojih je ko leptirom Rojiti se nama širom: Umirati na jednome, Rađati se na drugome, Na svakom jednim dielom I tjelesnost svlačit s tielom, Na svakome više manje Ćud si krotit, širit znanje, U sjajnijoj sve odori Kriliti se tako gori Savršenstvu do vrhunca. Do ugleda Božjeg sunca. U nedopjevanoj pjesmi »Novom suncu« (1864), osim što slavi spiritizam kao preporod svijeta, Preradović kazuje da se već tridesetak godina bavi spiritizmom, dakle još prije inicijalnog događaja u američkom gradiću Hydesvilleu. Evo prve kitice te pjesme: Časa uviek spominjem se rado, Kadno, bit če skoro, triest lieta, 106

Naviestih te novo sunce svieta! Za ime ti tada još neznadoh. Žar osjećah samo silan tvoj. Te mi duša njime ugrijana A svjetlijih želeč svietu dana Uvrsti te u sunaca broj. Profesor latinskog jezika na zagrebačkom sveučilištu, književni povjesničar i kritičar, dr. Milivoj Šrepel (1862-1905) napisao je 1890. uvod u izabrane pjesme Petra Preradovića i na tom mjestu pjesme »Suho drvo«, »Božji sud«, »Slavjanski dioskur« i »Anđeo čuvar« svrstao među pjesme »u kojima spiritizam odjekuje najjačim jekom«, premda u njima nema ničeg što se ne bi moglo protumačiti kršćanskim naukom. A »Suho drvo«, uostalom, svojim alegoričkim značenjem, kao i prvim stihovima, prislanja se o pjesmu »An einem Baum« Nikolausa Lenaua (1802-1850), austrijskog pjesnika romantičarskog nadahnuća, a nije nikako poznato da bi se taj nesretni (ludilo, samoubojstvo) pjesnik bavio spiritizmom. Već smo spomenuli da je Ivan Tmski, posljednji ilirac, osuđivao spiritizam kao tlapnju duha koja je bila uzrokom »bolju tijela i duše« Petra Preradovića, ali u svojoj 81. godini, o pedesetgodišnjici biskupovanja J. J. Strossmayera, za Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava, što ga je 1900. izdala Matica hrvatska u Zagrebu, spjevao je Strossmayeru pjesmu u kojoj se nalaze i ovi stihovi: Lijepa dušo Preradova, Ti me negde ponukova Smišljat, pak ti pravo dati: Spoj da ima čudnovati Izmeđ duša tog i onog Svieta božjeg vasionog! Str. XXIV U dubokoj starosti, dakle na pragu drugog svijeta, Tmski je o spiritizmu mislio drukčije negoli u svojoj 54. godini. Silvije Strahimir Kranjčević, kao što je već spomenuto i rastumačeno, u pjesmi »Stara slika« aludira na parapsihološku pojavu telekineze. Vjenceslav Novak (1859-1905), realistički pisac priča, romana i stručnih članaka o glazbi, bio je sklon misticizmu, a proučavao je i bavio se spiritizmom, osobito nakon 1900., kada je i kod nas spiritizam došao u veliku modu. U duljoj pripovijesti Dva svijeta (Zagreb, 1901.) Novak sam ističe da je proučavao Du Prelovu knjigu Die monistische Seelenlehre i priča kako je Amadej, glavno lice pripovijetke, u snu vidio smrt svoje Adelke, koja je baš te noći, daleko od njega, negdje u Primorju i umrla (telestezija). A u prvoj glavi pripovijetke »Gospodična Veronika«, koja je štampana u sarajevskoj Nadi 1903., Novak piše o pojavi telekineze. Veroniki je bilo 17 godina kad ju je neke noći probudio žestok prasak u sobi, a malo zatim došao otac i naredio joj da ustane, jer je majka preminula. One pak noći kad je otac umro, otvorila je Veronika svoj molitvenik na stranici gdje počinju večernje molitve, položila molitvenik na klecalo i pošla, prije nego stade moliti, u kuhinju. Kad se vratila, molitvenik je na klecalu bio otvoren na stranici gdje su počinjale molitve za mrtve. Taj čas otac je preminuo. U istoj pripovijesti govor je i o drugim parapsihološkim pojavama. Tako se priča da je Veronika u svojoj tridesetoj godini čula jedne noći glas brata Karla, koji je živio u Americi. 107

Čuo ga je i otac koji je spavao u drugoj sobi. Mjesec dana poslije stiglo je od bratove žene pismo da je Karlo one noći umro (teleakroazija). U glavi VI, točno prema učenju Du Prelovom o vezi između mrtvih i živih, pripovijeda Novak kako je Veronika dvije noći uzastopce snivala da je u sobu ušla crno odjevena pokojna majka njenog gojenca Viktora, sjela na krevet i gledala dugo vrlo žalosnim licem trudeći se da nešto izusti. A onda se lagano svojim tijelom spustila nad Veroniku, obujmila joj jednom rukom glavu, naslonila lice na njezino čelo i mučno istisnula: »Naš Viktor...« I baš nekako tih dana pao je Viktor na bojnom polju za okupacije Bosne i Hercegovine godine 1878. Umotvori tipično realističkog pripovjedača kakav je bio Vjenceslav Novak dobar su primjer da puko opisivanje parapsiholoških pojava još ne znači da takva djela spadaju žanru književne fantastike. U tu sferu, međutim, nekim svojim radovima zaći će Ksaver Šandor Gjalski (1854-1935). U »Notturnu« razrađuje pojavu telekineze, u »Kobnim slutnjama« govori o predosjećajima. Ali, antologijska pripovijetka »San doktora Mišića«, prvi put tiskana 1891., znatno je slojevitija. Mladi provincijski liječnik, odan profesiji i strogo znanstvena svjetonazora, ne haje za priče koje kruže i nastanjuje se u kući koju bije glas da se u njoj javljaju duhovi. Duhovi se doktoru, doduše, nisu javljali, ali se u nj počelo uvlačiti turobno raspoloženje. Noći su mu nemirne, snovi teški. U jednom snu ugleda prelijepu crnkokosu djevojku. Ležala je mrtva u sali za razudbu. Mrtvoj se ljepotici, s instrumentima za sekciju u rukama, približavala osoba u kojoj je doktor prepoznao sebe sama. Dvojnik je govorio Mišiću nepoznatim engleskim jezikom, poput nekog kolege mu, Američanina, kojeg je nekoć, za vrijeme studija, bio susreo u razudbenoj dvorani. Mišić se u snu baci na mrtvu ljepoticu i uze je strasno ljubiti, a ona ga obgrli studenim rukama. Na javi, doktor je postajao sve melankoličniji, a s misli mu nije silazila mrtva ljubav iz sna. Za žive žene nije mario. Više se puta ponovio sličan ljubavni san. Jednog dana Mišića, kao člana sudskomedicinske komisije, pozovu u vezi sa slučajem nasilne smrti neke djevojke, zabavljačice, koju je u krčmi usmrtio razuzdani pijani gost. Predosjećao je koga će ugledati kad se razotkrije truplo. I zaista: bila je to njegova ljubav iz snova. Prije no što će prionuti, kako Gjalski kaže, paranju, doktor uzme strastveno ljubiti hladna usta i cijelo mrtvo tijelo. A kod obdukcije, onako uzdrhtao, poreže se i oboli od trovanja krvi (sepse). Kolege ga počeše pripremati za odlazak u bolnicu, no Mišić ni za što nije brinuo. Pisac doslovno kaže: »Bio je posve pod dojmom uvjerenja da je cijeli ljudski život i u najmanjim sitnicama samo neprekidan niz apsolutno određenih zbivanja. Sad je razumio da je duša njegova tjedne i tjedne prije mogla znati nešto što će se istom dogoditi.« Ubrzo - umre. Ali, ni u predsmrtnim košmarima nije prestajao »sprovoditi sretnu ljubav s nesretnom djevojkom«, a vrijeme se u fantaziji, kako pisac kaže, proteglo »u dane, mjesece i godine presretnog blaženog ljubovanja«. Eto nam, dakle, sve u jednoj priči, čitava spektra parapsiholoških fenomena: prekognicijski snovi, dvojaštvo, ksenoglosija, telestezija, pa i objašnjenje svekolikog tragičnog zbivanja prema poznatom fatalističkom Schopenhauerovu obrascu. Ali, ni to nije sve. Tvorno se, u ovoj fantastičnoj priči ispunjava fantazam o ljubavi prema mrtvoj ljepotici s neskrivenim iskliznućem u psihopatološko područje nekrofilije. Odbojnost koju izaziva perverzija pisac je sa začudnom vještinom uspio anestezirati glorificirajući čuvstvo ljubavi u svim mogućim značenjima i obličjima. Motiv ljubavi prema mrtvoj ljepotici u hrvatskih književnika javlja se vrlo često. Još sedamdesetih godina 19. st. Rikard Jorgovanić (1853-1880) napisao je antologijsku novelu »Ljubav na odru«, a Šenoa nam u »Karanfilu s pjesnikova groba« dočarava zanosnu mrtvu djevojku - Nežu. Fascinacija istim motivom estetski je vrhunski uobličena u Matoševu sonetu »Utjeha kose«. A Vladan Desnica nam o toj temi doslovno kaže: »Mlado stvorenje posvećeno smrću - djevojka na odru među cvijećem, crnina i plamen čiraka u suncu - u uobrazilji juga 108

uzdiže se gotovo do simbola podneblja, kao na sjeveru Snjeguljica« (V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba - igre proljeća i smrti, Zagreb, 1975., str. 305). Dodao bih k tome i nešto iz vlastitog iskustva. U mladim svojim danima često sam u južnohrvatskim oštarijama slušao tad već prestarjele mornare kako, uz vino, pjevaju popularne talijanske, najčešće tršćanske pjesme. Ni jednu od tih kanconeta nisu pjevali s toliko zanosa kao onu čije riječi do danas pamtim: Bella tu dormi sul letto di fiori / Risveglio tu da me ricevi / Per un baccio d amor (u ad hoc prijevodu Nedjeljka Fabrija: Ljepotice, ti snivaš na krevetu od cvijeća / Budim te da od mene primiš / Ljubavi cjelov). S natruhom staračkog cinizma moglo bi se reći: Mrtva ljubav, najbolja ljubav Neće biti naodmet spomenuti da se i Vladimir Vidrić64 bavio spiritizmom. Profesor Fran Bubanović65 piše: 64

Vladimir Vidrić (1875-1905), pravnik i pjesnik, autor jedne, ali vrlo vrijedne zbirke (Pjesme), duševno poremećen, umro u stenjevačkoj bolnici (Vrapče) - op. M. M. 65 Fran Bubanović (1883-1956), profesor medicinske kemije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pisac zapaženih udžbenika iz kemije - op. M. M. »Moja sjećanja na Vidrića najviše potječu iz takvih susreta i doživljaja, koji su dakako prevučeni i naročito ružičastom koprenom što je prede alkohol nad našom svijesti. U tim susretanjima i raspoloženjima Vidrić se vladao kao neka izvanredna nesvakidašnja i gotovo s običnim životom nepovezana ličnost. Tako je na pr. u Književničkom društvu mnoge večeri ispunjao svojim spiritističkim seansama. Držao sam onda, a držim i danas, da on nije ozbiljno shvaćao spiritizam. Od tadašnjih saučesnika na tim seansama, čini mi se, da su jedino Domjanić i Gjalski shvaćali spiritizam nešto ozbiljnije. No Vidrić se znao tako zanijeti i u tom zanosu glumiti padanje u spiritistički trans i kod toga govoriti mistične rečenice i izjave, da smo gotovo svi držali da se radi o ozbiljnom zanosu i transu. Jedan dio njega jamačno je i bio prešao u takav trans, Domjanić je bio potpuno uvjeren o tome« (Antun Barac, Vidrić, Zagreb, 1940.). Simo Matavulj (1852-1908), srpski pripovjedač iz Dalmacije, napisao je i tridesetak pripovijedaka iz beogradskog života. Jednu je od tih naslovio »Spiritisti». Tu se autor izruguje i spiritizmu i nekim drugim parapsihološkim pojavama. Pri stvaranju svojih likova Matavulj je polazio od određenih ljudi koje je susretao u životu, pa se tako u ministru iz pripovijetke prepoznaje Čedu Mijatovića66 srpskog diplomata, književnika i historičara. 66

Čedomil Mijatović (1842-1932), profesor ekonomije i financijskih znanosti na Velikoj školi u Beogradu, pisao eseje o srpskoj povijesti, nekoliko puta bio ministar u vladi Kraljevine Srbije te poslanik u Londonu i Bukureštu - op. M. M. Poznati engleski stručnjak u parapsihološkim pitanjima, Herbert Thurston, pripovijeda o Čedi Mijatoviću u jednom svom djelu i sljedeće: »Pred nekoliko godina bio sam pozvan na jedan objed, pri kojem je uzeo udjela i sada pokojni Čeda Mijatović, diplomat koji je dugo vremena živio u Engleskoj kao poslanik ondašnje kraljevine Srbije... Prigodom ovog susreta s gospodinom Mijatovićem čuo sam od njega izvještaj o jednoj spiritističkoj sjednici kojoj je on prisustvovao, a medij je bila gospođa Etta Wriedt. Kažu da se u njezinoj prisutnosti čuju i pri rasvijetljenoj dvorani direktne riječi pokojnika. Jedan Mijatovićev prijatelj, koji je nenadana stigao s Orijenta baš u dan kad je njemu teškom mukom uspjelo utanačiti spiritističku seansu s gospođom Wriedt - bilo je to 12. V. 1912. - zamolio je da i on prisustvuje sjednici. Tokom seanse, uz ostale čudne stvari koje se dogodiše, jedan jaki glas iznenada je apostrofirao na hrvatskom jeziku (potcrt. B. M.) 109

Mijatovičeva prijatelja i nastavio duže vremena s njim na hrvatskom razgovarati. Mijatović tvrdi da je čuo i razumio svaku riječ te duge konverzacije. Nije moguće da je Wriedtova imala kakva suradnika koji bi joj pomogao u možebitnoj prijevari, jer je utvrđeno da toj sjednici nije prisustvovao nitko osim spomenute dvojice diletanata u spiritizmu. Prigodom jedne druge sjednice s gospođom Wriedt isti je diplomat razgovarao sa svojom pokojnom majkom na srpskom jeziku« (potcrt. B. M.). Nedavno preminuli Thurston zaključuje da »nitko nije dužan povjerovati Mijatovićevu pripovijedanju, jer on za svoje tvrdnje ne navodi svjedoka, ali što se mene tiče« - kaže Thurston - »izjavljujem da ne bih lako mogao misliti da je ovaj ugledni, ozbiljni i učeni gospodin izmislio činjenice o kojima je govorio«. O Mijatovičevim doživljajima s gospođom Wriedt može se pročitati i u djelu The voices (Glasovi), koje je publicirao admiral Usborne Moore. Kako se spiritiziralo u (malo)građanskoj sredini prvih godina 20. St. i kakvu su popularnost uživale učene glave koje su se spiritizmom ozbiljno bavile, lijepo se može vidjeti iz novele »Spiriti«, jedinoj priči koju je Vladan Desnica ambijentirao u Dubrovnik. Dvije sredovječne i osiromašene sestre usidjelice i njihov neuspješni brat, vezani tankom obiteljskom niti za jednog od posljednjih izdanaka neke vlastelinske obitelji što je ubogoj trojci pothranjivalo osjećaj grandece, da bi se pred drugima, ali i sami pred sobom, ukazali važnim i modernim, počeli su poslijepodnevima održavati spiritističke seanse. Užem bi se obiteljskom krugu priključila pokoja starija gospođa ili kakav ostarjeli ishlapjeli gospar, zamračila bi se soba i počeli bi se zazivati duhovi na način kako se to moglo pročitati u talijanskim popularnim revijama. U gradu se za sjednice znalo, no nitko tome nije poklanjao nikakva značenja do jednog ranoljetnog dana kada se Gradom pronijela vijest da je spirit za tu noć najavio trešnju. Dosta je svijeta tu noć probdjelo na otvorenu, no potresa nije bilo. Time su se domaći spiritisti zamjerili vlasti, prigovoreno im je da se »nedozvoljeno bave obrtom vraćanja i predskazivanja budućnosti«. Obitelj se uznemirila i među sestrama i bratom zavrgnuo se razgovor: Komu mi smetamo? Komu mi zla činimo? Zašto se dopušta onijem nekim što bacaju karte - upadala je teta Klorinda - a činu se smetnje nama za spiritizam... ...koji je na koncu konca stvar šjentifika! Tako je! Najveće glave danas bave se tijem, moj gosparu! Nijesu to više babarije, kako se nekad mislilo... Evo, vidite, vidite! I Čezare Lombrozo, koji je jedna od najvećih glava današnjice, bavi se tijem... I Guljeimo Ferero - upadala je teta Klorinda. I Flamarijun! - nadopunjao je dundo Gaetano. Evo, vidite, za Lombrozove eksperimente sa Eusapijom Paladi-no interesa se cio svijet! Pripovijetka je ispričana u prvom licu, a pripovjedač, nećak spomenutog spiritističkog trojca, nekoć je kao siroče živio kod tetaka služeći pri seansama kao animator i potrčko. Prisjećajući se kao odrastao čovjek zlosretnoga svog djetinjstva, o duhovima razmišlja ovako: »Spiritima idu u prilog i svima poznati odgovori: prizivamo ih doduše zato da bismo doznali nešto više nego što znamo; ali već to što oni znaju ono što znamo mi, u najmanju ruku dokazuje njihovu opstojnost. Prema tome posao je spirita dosta lak: ma što rekao dobro je rekao, i to mu, ovako ili onako, uvijek ide u prilog. Ako pak lažno predskaže, to ne dokazuje ni njegovu neupućenost ni njegovu neopstojnost: to označava samo jednu njegovu karakternu crtu: pakosnost. A ako šutkom šuti, samo drugu njegovu karakternu crtu: durljivost i namušenost. Kako vidimo duh naprosto ne može ne postojati; čak ni ako to hoće« (zbirka novela Fratar sa zelenom bradom, Zagreb, 1959 str. 272/273).

110

Iz razmišljanja fiktivnog lika razabire se i stajalište autora priče prema spiritizmu. A taj je blizak relativizmu Pirandella, pisca kojem je, uostalom. Desnica u mnogočemu duhovni srodnik. Radnja »Priče o dva kamena« Petra Šegedina (1909-1998) odvija se u Orebiću na Pelješcu. Vrijeme događanja - kraj 19. st Ambroz, jedan od protagonista te dugačke pripovijetke (prema kojoj je snimljen i TV-film), živi čudačkim životom. Ni s kim ne komunicira, tek što u suton odlazi od kuće, sjeda pod drvo rogača i u jednolično-patetičnim monolozima obraća se moru. I to onom dalekom: Mramornom. Proklinje ga i zaklinje, moli ga, ispovijeda mu se. Na kraju priče utopi se nesretnik u Jadranskom moru i bi pokopan na mjesnom groblju. A što se Ambrozu zamjerilo Mramorno more, o tome se u noveli saznaje iz nekoliko izvora. Dakle, prije nekoliko godina bio je on zapovjednik jedrenjaka koji je brodio iz Odese za Patras. Prošavši kroz Bospor, neki glas, po jednima vjerenice mu, po drugima svetoga Spiridiona otjelovljenog u bijeloj golubici, upozori Ambroza da će brod pretrpjeti brodolom i neka bježi. Poslušao je taj glas i, ne zaboravivši u džep strpati novac, skočio u more, dočepao se obale i za desetak dana stigao kući. Jedrenjak je zaista stradao u brodolomu, a zlosretni zapovjednik svoje griješno tijelo predao je ipak moru, ali uz odgodu. S parapsihološkog motrišta opisani slučaj nije intrigantan. Međutim, vrlo je zanimljiv stvarni model prema kojem je Šegedin gradio lik Ambroza. Vrijedno je prisjetiti se te uistinu nesvakidašnje sudbine.

Neobični slučaj kapetana Tome K. Pomorski kapetan Toma K, iskrao se noću, 1. ožujka 1895., iz kuće i - nestao. Vjerojatno se utopio u burnom moru. Truplo mu nije pronađeno. Pod naslovom »Nesreća u Orebićima« o tom slučaju list Smotra 23. ožujka 1895. piše: Toma K. pomorski kapetan i djelomice brodovlasnik od prastare i poštovane mjesne porodice, čovjek u dobi od 42 godine, pobožan, oženjen, s porodom, već je od mladih vremena ćutio neku obmanu, a svakome je amo dobro poznat neobični događaj što ga pokuša nazad 22 godine kad, kao poručnik na barku Fanny Gurich usidrenu u luci Krfu, po svom kazivanju, uz zvanje i kažiput jedne golubice, skoči iz kabine na palubu broda, baci se u more i nađe u sredini otoka s pastirima i psima u daljini od obale Krfa da čovjek nije mogao u običnim okolnostima onoliko proći. Ujutro bijašen dopraćen i predan c. k. konzulu. On (Toma K.) to čudo pripisivaše svetom Špiridunu, zastupniku grada Krfa, komu otočani osobitu pobožnost posvećivaše. Sluteći zlo, poručnik Toma K. vrati se u zavičaj, a bark Fanny G. uskoro, na putu od Carigrada prema Engleskoj postrada a da se njemu ni momčadi nigda u trag ušlo nije. Oni koji su Tomu K. ismjehivali umuknuše iza propasti broda ter ostade u puku neko poštovanje prema mladiću koji se, uslijed događaja u Krfu, jedini spasi od mornara Fanny G. Kašnje nastupi kao kapetan na brodovlje Pelješkog pomorskog društva, a po raspustu ovoga nalazimo ga kao zapovjednika barka Adamo, zatim Balda I. A Jedinstvo, Split, br. 24., 29. ožujka 1895. na str. 3, nastavlja: - Lanjske godine osvoji ga neka melankolija, a kašnje očaj, valjda uslijed nepovoljnih glasova o zdravlju njegove žene i rad slabijeg probitka broda, ter se pokuša u Marsilji utopiti i nakon tri debela dana nađoše ga u Nizzi ter opet pođe da zapovijeda Balda I. Iza toga pokuša se otrovati arsenikom, što bi mu bilo pošlo za rukom da nije hitro i u zgodno vrijeme pridošla liječnička pomoć. Zadobiv sebi zamjenika, povrati se u zavičaj, prividno miran, ali ga kod 111

kuće očekivala nova patnja i čemeri, što rastuži većma njegovo srce i lako da pooštriše umnu bol i tim konačnu njegovu propast. Ljuba, njegova dična gospođa od 28 godina, umre nešto deset dana iza njegova dolaska od srca. Bark Viganj u kome je posjedovao nešto interesa neobezbjeđenih postrada na obali Azorskih otoka, a novi kapetan Balda I. u kojem je također posjedovao dio broda, zaište potporu za dalje putovanje. Jadan Tomo slijedeću noć, dne 1. ovoga mjeseca, u gluho doba noći, od nikoga ne čuvan, ostavivši u svom krevetu kćer od 8 godina, pobjegne i sva je prilika da se je utopio s jednog od obližnjih gata, u jako uznemirenom moru od vihora sa sjevera. Smrtni ostaci nijesu se nigdi mogli naći...67 67

Citirano prema: Stjepan Vekarić / Nenad Vekarić, Tri stoljeća pelješkog brodarstva (1600 - 1900), Zagreb 1987., str. 181 - op. B. M. Osim izvora navedenog u bilješci, na udes Tome K. kraće se osvrnuo i Vlaho Bukovac u svojoj biografskoj knjizi Moj život, a do prije nekoliko desetljeća u orebićkih starosjedilaca još su bila živa sjećanja ne samo na nj, već i na zagonetni nestanak jedrenjaka Fanny Gurich.68 68

Da iza zastora zaborava ostaju ljudi i događaji nije ništa neobična. Čudno je međutim ono što se omaknulo akademiku Luku Paljetku. Uvaženi naš književni pregalac u zborniku radova Dani Petra Šegedina (tiskanom u Korčuli 2006.) naširoko se pozabavio »Pričom o dva kamena« (str. 65-99 navedenog zbornika, uz 207 bilježaka uz tekst) pokušavši otplesti klupko zamršena Šegedinova pripovijedanja. Teško je procijeniti koliko mu je to pošlo za perom, ali je lako zapazati da je prototip za lik Ambroza atribuirao pogrešnoj osobi, premda je više nego očito da je fiktivni lik (g)rađen prema modelu Tome K. - op. B. M. Splitski novinari, koji su - uzgred rečeno - svoje izvještaje odradili vrlo profesionalno, jer su s malo riječi mnogo toga rekli, nedaće kapetana Tome K. pripisuju duševnoj boljci. Duševni bolesnik u smislu trajnijeg mentalnog poremećaja Toma K. zacijelo nije bio. Na to nas upućuju životopisni podaci: mlad je stekao visoko pomorsko zvanje, zapovijedao brojnim jedrenjacima vješto i uspješno, jer da tome nije bilo tako ne bi mu brodovlasnici poklanjali povjerenje, niti bi sam stekao sredstava za ulaganje u posao. Kritični događaj, kad se s usidrena jedrenjaka bacio u more i dao u bezglav trk u krfsko bespuće, mogao bi se rastumačiti ovako: Te je noći Toma doživio uvjerljivu i jasnu prekognicijsku senzaciju, možda viziju, drugi vid ili proročanski san katastrofičnog sadržaja. Obuzeo ga je strah koji je poprimio razmjere panike, uz posljedično suženje svijesti, što ga je nagnalo na sulud i besciljni bijeg. Sličnost s tim akcidentom je i ono što će se dogoditi dvadesetak godina kasnije kad se kapetan Toma u Marseiilesu bacio s barka Balda I. u more, da bi tn dana kasnije bio pronađen u udaljenom gradu - Nici. Možda je i tada imao mračnu viziju niza tragičnih događaja koji će se nizati jedan za drugim do konačnog kraja. Ako smo u pokušaju da rastumačimo neobični slučaj kapetana Tome K. našli koliko toliko prihvatljivo objašnjenje, sudbina barka Fanny Gurich, koji je skupa s cijelom momčadi nestao bez traga na putu od Carigrada prema Engleskoj, ostaje - zagonetnom. Ali ne samo zato što je udes toga jedrenjaka bio nagoviješten, pa ni stoga što je bestragom nestao u vrlo prometnim vodama Mediterana u kojima, uz to, više nije postojala opasnost od gusarskih otmica. U percepciji mjesnog puka Fanny Gurich smatrao se, naime, ukletim brodom prvenstveno zbog nesreće koja je zadesila bliske rođake i prezimenjake kapetana Aristida Gurića, koji je zapovijedao barkom Fanny G. O čemu je riječ? U kasno ljeto 1858. pelješki brigantin Sunze usidrio se nepun podrug milje od Orebića, uz obližnje otočiće, kako bi komandant jedrenjaka Frano Gurić, tada star 51 112

godinu, i njegova znatno mlađa braća Ivan i Pavao mogli skoknuti do svoje kuće da vide najmilije prije negoli nastave ploviti put Mletaka. Nisu stigli do obale. Sva trojica utopila su se u barci znakovita imena Trojednica. A udaljenost je to koju danas dječaci bez po muke prevale sandolinom, a Česi plivajući! Moguće je, premda malo vjerojatno, da ih je u tih dvadesetak minuta, koliko je trebalo da doveslaju od jedrenjaka do kopna, iznenadila oluja. Riječ je, međutim, bila o iskusnim i vještim pomorcima koji su, pogotovo u okružju koje dobro poznaju, nevrijeme zacijelo s lakoćom mogli predvidjeti. Pa kako onda protumačiti taj nemili događaj. Možda Shakespearovim riječima (Hamlet, I, 5) : Ima više stvari između neba i zemlje, nego što bi naša školska mudrost mogla da i sanja.

Biobibliografske bilješke Dr. Miroslav Matijaca (r. 1885. u Kaštel Kambelovcu, u. 1963. u Zadru), sin skupljača narodnih poslovica, učitelja Bartula Matijace, studirao i doktorirao na papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu iz kanonskog prava i filozofije. Usavršavao se i u francuskim (Lyon) i bavarskim katoličkim učilištima. Uređivao List splitske biskupije. Kanonik splitske katedrale, monsinjor, tajni komornik Njegove Svetosti. Bio je profesor i rektor na bogoslovskim studijima u Splitu i Zadru, a istakao se i kao ravnatelj splitske knjižnice i gimnazije. U izdanju splitske kuće Logos tiskana su mu 1991. dva poglavlja u knjizi Sveti Duje: »Sveti Dujam i njegovo vrijeme» i »Kult svetog Dujma kroz vjekove«, predavanja održana 4. svibnja 1947. na Konferenciji u splitskoj katedrali. U rukopisu je ostavio studije iz psihologije i parapsihologije. Studija »Enigma stigmatizacije« objavljena u knjizi Tajna stigmatizacije / Je li znamenje na tijelu stigmatika nadnaravna ili naravna pojava? (Naklada Pavičič, 2009.) Pokopan je u Kaštel Lukšiću. (B. M.) Dr. Bartul Matijaca (r. 26. siječnja 1937. u Sušaku), unuk skupljača narodnih poslovica, učitelja Bartula Matijace, sinovac Miroslavov. Školovao se u Orebiću, Dubrovniku, Zagrebu i Splitu (gdje je 1954. maturirao). Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1960. Neko vrijeme proveo u inozemstvu, a po povratku, od 1964. do 1965., upravljao Zdravstvenom stanicom u Orebiću. Od 1965. do umirovljenja 2002. zaposlen u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu. Niz godina kao primarijus radio na odjelu za liječenje dugotrajno hospitaliziranih bolesnica. Od 1990. do 1994. ravnatelj Bolnice Vrapče. Kao ekspert za kronicitet u psihijatriji nastupao na brojnim kongresima u tuzemstvu i inozemstvu. Objavio više stručnih i znanstvenih radova. Bavi se i književnim radom: pjesničke proze, pripovijetke, kratke priče i eseje objavljuje u uglednim časopisima i novinama (dva puta dobio prvu nagradu na natječaju za kratku priču Večernjeg Usta). Zapažen i kao novinski komentator društvenih i kulturnih zbivanja. Kao dugogodišnji suradnik Naklade Pavičić sudjelovao u pripremi njezinih knjige Kad ti kuća gori, a ti se ogrij, najveće zbirke poslovica u Hrvata skupljača Bartula Matijace st., a za knjigu Tajna stigmatizacije M. Matijace i I. Matka napisao opsežan predgovor »Svi se pomalo pribojavaju stigmatika«. Od 1995. do 2009. pročelnik Odjela za antropologiju, etnopsihijatriju i psihološku medicinu Matice hrvatske. Prvi u Hrvatskoj održao javno predavanje o New Age pokretu.

113

Objavio knjige: Trag zaveslaja (pjes. proza, NZMH, Zagreb, 1990.), Crno more (proze, AGM, Zagreb, 2001.), Stranputice i putokazi (eseji o medicini, psihijatriji i društvu, Medicinska naklada i Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, 2009.), Živi u Zagrebu sa suprugom i sinom. (|. P.)

114