Panic Away

Napomena Sve što je u ovoj knjizi je informativnog karaktera. Dijagnoze i tretmane bilo kojih simptoma ili srodnih zdravstvenih stanja određuju licencirani doktori.

elbookers.com

SADRŽAJ

uvod Poglavlje 1

Definicija anksioznosti

Poglavlje 2

Mitovi i pogrešna tumačenja

Poglavlje 3

Tehnika “jednog poteza”

Poglavlje 4

Primjena tehnike “jednog poteza”

Poglavlje 5

Opšta anksioznost

Poglavlje 6

Piti lijekove ili ne

Poglavlje 7

Pronalaţenje vašeg skrivenog potencijala

Zaključak

Uvod Dugo čekate u redu u supermarketu, ali ostao je samo još jedan kupac ispred vas i stiţete do kasirke. Čekaj, kakva je to senzacija? Neprijatan osjećaj stvara se u vašem grlu, steţe vas u grudima, sad ostajete i bez daha, a srce vam je upravo preskočilo otkucaj. “Molim te, Boţe, ne ovdje.” Brzo skeniranje okoline – da li je prijeteća? Četiri namrgoĎena lica u redu iza vas, jedna osoba ispred. Igle kao da bockaju lijevu ruku, osjećate blagu omaglicu, a onda eksplozija straha, čega ste se najviše i plašili. Upravo ćete da doţivite panični napad. Nema sumnje da će ovaj napad da bude jak. U redu, skoncentriši se: Sjeti se šta si učio, sad je vrijeme da upotrijebiš tehnike borbe protiv napada. Počni vjeţbu disanja koju ti je doktor preporučio. Udisaj kroz nos, izdisaj kroz usta. Misli na opuštajuće stvari i, dok udišeš, pomisli “opuštanje” , a onda izdahni. Ali, ne izgleda da daje neke rezultate; u stvari, samo koncentrisanje na disanje čini vas još nervoznijim. Dobro, tehnika broj 2: Postepeno opuštanje mišića. Podigni oba ramena, drţi 10 sekundi pa opusti. Pokušaj ponovo. Ne; opet ništa. Anksioznost postaje gora i izgleda da ove tehnike samo povećavaju paniku. Kad bi bar bili okruţeni porodicom ili bar bliskim prijateljima, bilo bi lakše nositi se sa ovom situacijom. Sada adrenalin stvarno šiba kroz vaš organizam, tijelo vam bridi od neprijatnih senzacija i sada vas preplavljuje odvratan osjećaj da gubite kontrolu nad emocijama. Niko oko vas nema pojma kroz kakav uţasan teror upravo prolazite. Za njih, ovo je samo običan dan i frustrirajuće spor red u supermarketu.

Ponestalo vam je opcija. Vrijeme je za plan C. Najosnovnija vještina je bijeg. Izlazite iz reda, malo vam je neugodno jer ste upravo došli na red. Kasirka zbunjeno gleda kako odlazite, ostavljajući sve stvari što ste htjeli kupiti i istrčavate kroz vrata. Nemate vremena za izvinjenje – samo morate da budete sami. Hoće li ovaj biti taj? Taj koji će vas konačno slomiti, fizički i psihički. Deset minuta kasnije panika se povlači. Sada je 10:30 ujutro. Kako ćete pregurati do kraja dana? Da li vam ova situacija izgleda poznato? Moţda su senzacije bile drugačije. Moţda se to desilo kada ste prvi put bili u avionu, u zubarskoj stolici, ili čak kod kuće, ne radeći ništa posebno. Ako ste ikada imali ono što je postalo poznato kao “panični napad”, neka vas utješi činjenica da nikako niste jedini. Panični napad uvijek dolazi sa jakim osjećajem nadolazeće propasti. Osjećate da ćete, ili poludjeti, ili ostati bez jedne od vitalnih tjelesnih funkcija i da ćete skončati upravo tu, meĎu konzervama i smrznutom hranom. Nikako niste jedini; niste čak ni jedan u milion. Procijenjeno je da u Americi čak 5% populacije pati od nekog oblika anksioznog poremećaja. Kod nekih to nisu česti panični napadi, a kod nekih su toliko česti da ne izlaze iz kuće. Učestali panični napadi razvijaju se u, kako psihijatri kaţu, “anksiozni poremećaj”. Jedan od tri koraka da vratite kontrolu nad svojim ţivotom je dobijanje korisnih informacija. Ova knjiga će vam ih dati, i više od toga. Početak vašeg oporavka počinje ovdje. Ono što ćete naučiti ovdje je da prekinete krug paničnih napada u vašem ţivotu. MeĎutim, ne ţelim da se hvališem tehnikama u ovoj knjizi (drugi su to ljubazno uradili za mene), uglavnom vaš ţivot moţe biti kao nekada. Štaviše, prateći i primjenjujući tehnike iz ove knjige, naučićete ne samo da povratite bezbriţan ţivot kao što ste ga imali nekada, nego ćete steći i novo samopouzdanje. Vaš

odgovor na “kako da se otarasim paničnih napada i anksioznosti” nalazi vam u rukama. Ova knjiga demonstrira da će panika koju doţivljavate postati ključ vaše hrabrosti i uspjeha. Strah koji osjećate kada vas obuzme i koji ne moţete kontrolisati, zapravo je vaš najveći saveznik. To je gorivo koje pokreće vaš novi ţivot. Slučajno ili ne, čitate materijal koji će biti katalizator vašeg oporavka. Jedino pitanje koje je ostalo je: Zašto niste imali odgovor ranije? Zašto ste protraćili toliko vremena ţiveći u strahu? Otkriću vam jednostavnu tehniku zvanu “Iz jednog poteza” koja će ući u samu srţ vaših paničnih napada. Prateći to, naučiću vas da koristite četiri alata da kreirate čvrstu odbrambenu zonu izmeĎu vas i anksioznosti koja će osigurati da se riješite te dugotrajne, neugodne i tihe anksioznosti na koju se često ţale ljudi koji pate od anksioznosti i paničnih napada. Prvo, hajde da put oporavka započnemo objašnjenjem šta je to zapravo panični napad, i koja je to terminologija koja se upotrebljava vezano za panične napade. Znam da je većina od vas pročitala sve moguće i nemoguće o paničnim napadima, ali ću vas zamoliti da knjigu čitate cijelu i da ništa ne preskačete. Uvjeravam vas da ova knjiga nudi nešto vrlo efektno i od pomoći za ova stanja.

Poglavlje 1 Definicija anksioznosti

Očito: Panični napadi uzrokovani su visokom anksioznošću. Anksioznost je vjerovatno najbazičnija emocija. Dok je ona, po prirodi, neprijatna senzacija, ni u kom smislu nije opasna.

Jedna od najvećih zabluda je da je anksioznost štetna i da moţe da izazove niz stanja opasnih po ţivot. Definicija anksioznosti Anksioznost se definiše kao stanje opaţanja ili straha rezultovanog anticipacijom stvarne ili zamišljene prijetnje, dogaĎaja ili situacije. To je jedna od ljudskih najčešćih emocija koje doţivljavaju. MeĎutim, ljudi koji nikad nisu doţivjeli panični napad ili ekstremnu anksioznost, ne mogu da shvate koliko je to uţasno. Jake vrtoglavice, zamućen vid, trnci i borba za dah – a to je samo vrh ledenog brijega! Kada se ove senzacije dese, a ljudi ne razumiju zašto, oni pomisle da imaju neku bolest ili ozbiljan psihički poremećaj. Strah od gubljenja kontrole izgleda veoma stvarna i, naravno, veoma uţasavajuća. Borba/Bijeg Odgovor Siguran sam da je većina vas čula za borba/bijeg odgovor kao objašnjenje za vaše stanje. Da li ste povezali ovaj odgovor i neobične senzacije koje vam se dešavaju tokom paničnog napada? Anksioznost je odgovor na opasnost ili prijetnju. Borba/bijeg odgovor je dobio takvo ime jer se tokom anksioznosti javlja potreba ili za borbom protiv nje ili bijega od opasnosti. Na taj način, cijela svrha anksioznosti je da zaštiti od povreĎivanja. Kod naših predaka to je bilo ključno za preţivljavanje – kada bi se suočili sa opasnošću, uključio bi se automatski odgovor koji bi ih podstakao da reaguju – napadnu ili pobjegnu. Čak i danas, u ovom uţurbanom svijetu, ovo je neophodan mehanizam. Koristan je kada u djeliću sekunde moraš da reaguješ na pravu prijetnju.

Anksioznost je uroĎeni mehanizam koji nas štiti od opasnosti. Interesantno, to je mehanizam koji nas štiti, ali ne povrjeĎuje – vaţna stavka na koju ćemo se kasnije vratiti. Fizičke manifestacije paničnog napada Nervoze i hemijski efekti Kada se suoči sa opasnošću, mozak šalje signale nervnom sistemu. To je sistem koji je odgovoran da tijelo digne za akciju i da ga takoĎe i smiri i vrati u ravnoteţu. Da bi mogao da obavlja ove dvije vitalne funkcije, autonomni nervni sistem ima dva pododjeljka, simpatički nervni sistem i

parasimpatički nervni

sistem. Simpatički nervni sistem je onaj o kome ţelimo sve da znamo jer diţe naše tijelo za akciju, priprema nas za “bori se ili bjeţi” odgovor, dok je parasimpatički nervni sistem onaj koji volimo jer nas smiruje i vraća u ravnoteţu. Kada je bilo koji od ovih sistema aktiviran, oni stimulišu cijelo tijelo, što rezultuje efektom “sve ili ništa”. Ovo objašnjava zašto se javlja panični napad, osoba osjeća niz različitih senzacija u svom tijelu. Simpatički nervni sistem je odgovoran za oslobaĎanje adrenalina iz nadbubreţne ţlijezde. To su male ţlijezde smještene iznad bubrega. MeĎutim, manje je poznato da nadbubreţne ţlijezde oslobaĎaju adrenalin takoĎe i da bi tijelo moglo da funkcioniše. Kada panični napad počne, ne isključuje se tako lako kao što se uključuje. Uvijek postoji period onoga što se čini kao povećana ili neprestana anksioznost, sve dok ovi nosioci poruka putuju kroz tijelo.

Nakon nekog vremena, parasimpatički nervni sistem biva pozvan u akciju. Njegova uloga je da tijelo vrati u normalno stanje kada prava ili zamišljena opasnost proĎe. Parasimpatički nervni sistem je sistem koji svi znamo i volimo zato što nas vraća u mirno, opušteno stanje. Kada primijenimo neku tehniku borbe protiv anksioznosti koju smo naučili, na primjer tehniku opuštanja, mi u stvari tjeramo parasimpatički nervni sistem da se uključi. Treba zapamtiti da će se ovaj sistem u nekoj fazi uključiti, htjeli mi to ili ne. Tijelo ne moţe nastaviti da stalno povećava anksioznost. Kada ona dostigne odreĎenu tačku, mora da opadne i da se tijelo opusti. Ovo je jedan od mnogih odbrambenih mehanizama u tijelu. Moţete imati koliko hoćete loših misli, odrţavajući aktivnost simpatičkog nervnog sistema, ali i on će se u nekoj tački zaustaviti. Vremenom, postaje malo pametniji od nas i shvata da nema prave opasnosti. Naša tijela su nevjerovatno inteligentna – moderna nauka stalno otkriva šablone inteligencije koja struje kroz ćelije našeg tijela. Čini se da naša tijela imaju bezbroj načina da se bore protiv najkomplikovanijih funkcija koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Ostatak osigurava da se ispuni primarni cilj – da budete ţivi i zdravi. Niste baš ubijeĎeni? Pokušajte zadrţati dah koliko god moţete. Bez obzira koliko vam je jaka volja, nikad ne moţete pobijediti volju tijela. To je dobra vijest – koliko god vi sebe uvjeravali da ćete umrijeti od paničnog napada, to se neće desiti. Vaše tijelo će nadvladati taj strah i potraţiti stanje ravnoteţe. Nikad se nije desilo da je neko umro od paničnog napada. Zapamtite ovo sledeći put kada budete imali panični napad. Vaš um će moţda odrţavati senzacije duţe nego što je tijelo namjeravalo, ali na kraju će se sve vratiti u ravnoteţu. U stvari, ravnoteţa (homeostaza) je ono čemu tijelo stalno teţi.

Smetnja za vaše tijelo nije ništa veća nego ona kada radite rigorozne vjeţbe. Ovi simptomi ne alarmiraju naše tijelo. Zašto bi? Jedino naše razmišljanje dovodi do paničnog napada. Razmišljamo o najgorem i preuveličavamo senzacije. Ubrzan rad srca dovešće do infarkta. Ovakvo pretjerano razmišljanje liči na šizofreniju. Da li je tako? Ne baš – samo patimo od loše informisanosti. Kardiovaskularni efekti Aktivnost u simpatičkom nervnom sistemu povećava naše otkucaje srca, ubrzava protok krvi kroz tijelo, osigurava da su sva područja snabdjevena kiseonikom i uklanja štetne supstance. To se dešava da bi se tijelo pripremilo na akciju. Fascinantna karakteristika “bori se ili bjeţi” mehanizma, jeste da se krv suţavanjem krvnih sudova preusmjerava iz područja gdje trenutno nije potrebna u područja gdje je hitno potrebna. Na primjer, ako će se desiti fizički napad, da bi manje krvi bilo izgubljeno, krv iz koţe i prstiju na nogama i rukama odlazi u “aktivna područja” kao što su bedra i bicepsi da bi pomogla tijelu da se pripremi za akciju. Zbog ovoga mnogi osjećaju obamrlost i trnce tokom paničnog napada, često ih pogrešno tumačeći kao rizik po zdravlje, kao što je prethodnica za srčani napad. Zanimljivo, mnogi ljudi koji pate od anksioznosti često misle da imaju problema sa srcem. Ako ste stvarno zabrinuti da je to tako, onda posjetite kardiologa da to provjeri. Bar moţete tu brigu da skinete s vrata. Efekti na disanje Jedan od najstrašnijih efekata paničnog napada je strah od gušenja. Veoma je uobičajeno da se prilikom paničnog napada osjeća pritisak u grudima ili grlu. Siguran sam da ste svi nekad pomislili da ćete se ugušiti. Iz ličnog iskustva znam

9

da se anksioznost povećava iz straha da ćete prestati disati i da ćete umrijeti. Moţe li panični napad zaustaviti disanje? Ne. Panični napad je povezan sa povećanjem brzine i dubine disanja. Ovo ima očitu vaţnost za odbranu tijela budući da tkivo treba više kiseonika da se pripremi za akciju. Osjećaji prouzrokovani ubrzanim disanjem mogu biti gubitak daha, hiperventilacija, osjećaj gušenja ili davljenja, čak i bol i stezanje u grudima. Pravi problem je da su ove senzacije uljez u našem tijelu i da nam nisu prirodne. Kada sam ja imao panične napade, sjećam se toga u mnogim slučajevima, imao sam osjećaj da ne mogu vjerovati svom tijelu da će disati, pa bih ja preuzeo disanje i govorio bih sebi kad da udahnem, a kad da izdahnem. Naravno, to nije odgovaralo potrebama mog tijela za kiseonikom pa bi se senzacije samo pojačale – zajedno sa anksioznošću. Kad bih primijenio tehniku koju ću vam kasnije objasniti, pustio sam tijelo da radi ono u čemu je najbolje – vodi cijelu predstavu. Vaţno je da je nuspojava ubrzanog disanja (pogotovo ako nema prave opasnosti) smanjenje dotoka krvi u glavu. Iako je smanjenje dotoka malo i bezopasno, uzrokuje niz neprijatnih ali bezopasnih senzacija kao što su omaglica, pomućen vid, zbunjenost, osjećaj nestvarnosti, vrućina u obrazima i sl. Drugi fizički efekti paničnog napada Postoji mnogo efekata koje uzrokuje panični napad, ali ni jedan od njih, ni na koji način, nije štetan. Na primjer, proširene zjenice, da bi u njih ušlo više svjetla, mogu rezultovati pomućenim vidom ili da vidimo “zvjezdice” , zatim smanjenje lučenja pljuvačke, što rezultuje suvim ustima, smanjenje aktivnosti u crijevima, što uzrokuje mučninu, teţinu u stomaku, čak i proliv. Konačno, mnoge mišićne grupe se napreţu u pripremi za “bori se ili bjeţi” i to rezultuje subjektivnim osjećajem napetosti, ponekad i pravim bolovima, kao i drhtanjem i tresenjem.

Ukupno gledajući, borba/bijeg odgovor rezultuje aktiviranjem cijlog metabolizma tijela. Zato, osoba često osjeća vrućinu, a pošto proces uzima mnogo energije, javlja se i osjećaj umora i iscrpljenosti. Mentalne manifestacije Cilj borba/bijeg odgovora je da upozori na potencijalnu opasnost. Zbog toga, kada se aktivira, mentalni prioritet je potraga za potencijalnom prijetnjom u okruţenju. U ovom stanju osoba je vrlo napeta. Vrlo je teško da se koncentriše na bilo kakvu aktivnost jer je um istreniran da traţi potencijalne prijetnje i da ne odustane dok ih ne pronaĎe. Čim panični napad udari, mnogo ljudi traţi najbrţi i najlakši izlaz iz okruţenja u kome se nalaze, kao što je napuštanje reda u banci i izlazak napolje. Ponekad anksioznost moţe da se poveća ako pomislimo da ćemo se odlaskom osramotiti. Ako imate panični napad na radnom mjestu, ali morate da dovršite radni zadatak, razumljivo je da ćete se teško moći skoncentrisati. Vrlo je uobičajeno da postanete uznemireni i bijesni u ovakvoj situaciji. Mnogi ljudi s kojima sam radio koji su godinama imali panične napade, govorili su da im umjetno svjetlo, kao što je svjetlo sa monitora, često izaziva panične napade, uglavnom kada su umorni i iscrpljeni. Ovo vrijedi zapamtiti ako puno vremena provodite za kompjuterom. Uvijek bi trebali da uzimate pauze u radu i odlazite na svjeţ vazduh kad god ej moguće. U drugim situacijama, kada se, tokom paničnog napada, nikakva prijetnja ne moţe pronaći, um se okreće unutra i razmatra koje su to moguće fizičke bolesti od kojih tijelo pati. To se kreće od razmišljanja da bi moglo biti od nečeg što ste pojeli, do mogućnosti da se doţivi srčani udar. Goruće pitanje je: Zašto se borba/bijeg odgovor aktivira tokom paničnog napada kada očito nema ničega čega se treba plašiti?

Detaljnijim ispitivanjem, izgleda da su senzacije ono čega se plašimo – plašimo se da ćemo izgubiti kontrolu nad tijelom. Ovi neočekivani fizički simptomi stvaraju strah ili paniku da nešto ozbiljno nije u redu s nama. Zašto osjećate fizičke simptome borba/bijeg odgovora ako niste uplašeni? Postoje mnogi simptomi koji se jednostavno pojave, koji nisu uzrokovani strahom. Na primjer, ako ste pod stresom zbog nečega i taj stres uzrokuje lučenje adrenalina i drugih hemikalija koje, s vremena na vrijeme, izazivaju simptome. Adrenalin moţe biti povišen neko vrijeme zbog hemijskih procesa, čak i kad je stres odavno prošao. Druga mogućnost je drţanje dijete, koja direktno izaziva stres. Pretjerivanje u kafi, alkoholu ili slatkom takoĎe uzrokuje stres (u 5. Poglavlju detaljnije se govori o dijeti i njenoj vaţnosti). Neriješene emocije takoĎe mogu biti okidač za panične napade, ali je vaţno istaći da eliminisanje paničnih napada iz vašeg ţivota ne znači nuţno i analiziranje vaše psihe i kopanje po vašoj podsvijesti. Tehnika “jednog poteza” naučiće vas da se nosite sa situacijom i da razoruţate napade, zajedno sa anksioznošću koja ih uzrokuje. Prije nego što preĎemo na ključnu stvar, prvo ćemo da vidimo koji su to uobičajeni mitovi vezani za anksiozni poremećaj.

Poglavlje 2 Mitovi i pogrešna tumačenja

“Da li gubim razum?” Za nekog ko doţivljava panični napad sasvim je razumljivo da se boji gubitka razuma jer se vrlo malo zna o mentalnim bolestima, tako da ljudi često prebrzo izvode

zaključke.

Ti

zaključci

uglavnom

su

zasnovani

na

pogrešnim

informacijama ili pretjeranoj mašti. Najčešća mentalna bolest je šizofrenija – za prosječnog čovjeka čak i sama riječ šizofrenija je strašna. Šizofrenija je teţak poremećaj koji karakterišu simptomi kao što su nepovezane misli i govor, blebetanje, zablude ili čudna uvjerenja (na primjer, oboljeli često tvrde da čuju glasove) i halucinacije. Nadalje, šizofrenija je genetski uslovljena i prenosi se kroz generacije. Šizofrenija obično počinje postepeno, ne odjednom (kao što nastaje panični napad). Pored toga, zato što je nasljedna, samo neki ljudi mogu da postanu šisofrenici, a drugi ne mogu, bez obzira na jačinu stresa. Treća vaţna stvar je da ljudi, koji će postati šizofrenici, cijeli ţivot pokazuju blage simptome (neobične misli, čudan govor itd.). Zato, ako ovo kod vas nije nikad primijećeno, teško da ćete ikad postati šizofrenični. Ovo pogotovo vaţi ako ste stariji od 25 godina, jer se prvi znaci šizofrenije javljaju od 13 godine do ranih dvadesetih. Gubljenje kontrole Tokom paničnog napada neki ljudi su skloni da vjeruju da će “izgubiti kontrolu”. Ovo gubljenje kontrole moţe biti tjelesno, tj. da će svi organi da im otkaţu i da će da umru, ili mentalno, odnosno da će izgubiti vezu sa realnošću. Često, oni

13

koji se plaše javne sramote, upravo se toga najviše i boje tokom paničnog napada. Gubljenje kontrole moţe biti od slijetanja autom s puta i udaranja neduţnog pješaka ili uzimanja noţa i ubijanja najbliţe i najdraţe osobe (nije da nismo svi ponekad to poţeljeli!). Ne brinite se oko toga! Bez obzira koliko te misli bile strašne, neće se desiti ništa od toga. Opustite se. Razlog zbog kojeg to osjećate jer se tijelo osjeća kao da je van kontrole. Onda slijedi da vaš um pomisli da je tijelo van kontrole. Nećete izgubiti kontrolu. U stvari, siguran sam da kod svakog paničnog napada koji ste doţivjeli u javnosti niko nije primijetio čak ni da vam je neugodno. Mi smo, po prirodi, socijalne ţivotinje i uţasava nas da se javno osramotimo. Skakanje sa stolice na poslovnom sastanku i vrištanje da se zovu kola hitne pomoći moţe vam proći kroz misli, ali teško da će se to desiti. Na kraju krajeva, čak i da se javno osramotimo, da li je to stvarno vaţno? Moramo naučiti biti dobri prema sebi. Pa šta ako napravimo scenu i javno se osramotimo? Ţivot je previše kratak da bi na sve obraćali paţnju. U stvari, što ste iskreniji prema svojim strahovima, to ćete manji pritisak osjećati. Padanje u nesvijest u javnosti Srţ straha od padanja u nesvijest u javnosti je ta da odjednom postajemo tako ranjivi, pogotovo ako smo sami. Ko će se pobrinuti za nas dok budemo leţali na trotoaru? TakoĎe nas pomisao od padanja u nesvijest uţasava i zbog straha da se više nikad nećemo probuditi, već da ćemo pasti u komu. Padanje u nesvijest je uzrokovana manjkom krvi u mozgu. Kada se onesvijestimo, tijelo pada na zemlju i omogućava da krv polako dotiče u mozak – što je, opet, još jedan inteligentni mehanizam tijela. Jednostavno, padanje u nesvijest tokom paničnog napada je vrlo malo vjerovatno zbog količine krvi koja cirkuliše. Vaše srce ubrzano tuče tako da mozak dobija dosta svjeţe krvi. Omaglica koja se osjeća je

često uzrok ubrzanog disanja i, iako je neugodna, nije opasna i neće dovesti do onesvješćivanja. Srčani udari Ovo je pravo minsko polje i skoro svako ko trpi panične napade, u nekom trenutku će se zabrinuti za zdravlje svog srca. Sagledajmo činjenice o srčanim bolestima da vidimo kako se to razlikuje od paničnih napada. Glavni simptom srčane bolesti je ostajanje bez daha i bol u grudima, kao i lupanje srca i onesvješćivanje. Ovi simptomi su povezani sa fizičkim naporom, odnosno, što više napora, to gore, a smanjenjem napora postaje bolje. Ovi simptomi obično brzo prolaze ako se osoba odmara. Ovo je vrlo različito od simptoma koji se ispoljavaju tokom paničnog napada. Naravno, simptomi se mogu pojaviti tokom napora, ali su drugačiji od onih kod srčanog udara jer se često javljaju i u mirovanju. Najvaţnije od svega, srčana bolest će skoro uvijek proizvesti velike električne promjene, što će biti vrlo očito na EKG-u. Kod paničnih napada, jedino što će biti očito na EKG-u jesu ubrzani otkucaji srca. Ponekad, ljudi imaju slične brige za svoje srce, kao i za disanje. Oni uvjere sami sebe ako se mnogo brinu za srce ili previše obrate paţnju na svoje postupke, to moţe da zbuni srce da ono zaboravi kako da pravilno kuca. Vrlo je uobičajeno da ljudi koji doţivljavaju panične napade vrlo često provjeravaju svoj puls da se uvjere da im srce još kuca. Istina je da, mentalno, svi moţemo da utičemo na otkucaje srca. Kada se koncentrišete moţete da primijetite jedan ili dva nepravilna otkucaja. To nije ništa oko čega bi trebali biti zabrinuti. Zapamtite da je naše tijelo nevjerovatno inteligentno i jednostavno vam govori da vaše srce neće stati samo zato jer se vi toga bojite. Naučite da pozitivno mislite o svom srcu, pustite ga da radi svoj

posao. Slušajte ga kad se odmarate i kada vjeţbate. Što više prihvatite različitost brzine njegovih otkucaja, to ćete imati više vjere u njega. Ako se brinete da imate srčanu bolest, uradite EKG i konačno to stavite iza sebe. Ako ste uradili EKG i doktor vam je rekao da je sve u redu, onda moţete sa sigurnošću da utvrdite da vam je srce zdravo. TakoĎe, ako se simptomi javljaju bilo kad, ne samo tokom napora, to je samo dodatni dokaz da nemate srčanu bolest. Osjećaj nestvarnosti Postoji simptom koji se

u literaturi ne spominje

često (izazvan jakom

anksioznošću) o kojem bih volio da prodiskutujem. To je osjećaj nestvarnosti, gubljenja veze sa stvarnošću. Mnogi ljudi koji ovo osjete pomisle da gube razum. Ljudi koji imaju panični napad kaţu da se osjete kao da su izgubili vezu sa realnošću, kao da relani svijet nije ništa drugo nego projekcija nekog filma. Ovaj osjećaj je jako uznemirujući i često, onog ko ga doţivi, navede na pomisao da mu je mozak oštećen. Tipična manifestacija ovog osjećaja je kada osoba razgovara sa nekim i odjednom se osjeti izolovano i sklonjeno iz situacije, kao da više nije tu. Ponekad ovaj osjećaj moţe biti toliko intenzivan da je potrebno nekoliko dana da se prestane misliti o njemu. Spomenuo sam ovo jer se ne priča često o ovom osjećaju, a i da uvjerim one koji ga doţive, da je to samo sporedni efekat jake anksioznosti i da će proći čim tijelo nauči da se opusti. Jednom, kad se tijelo vrati u normalu i dobije priliku da rastjera rasute hemikalije, koje je štitna ţlijezda proizvela, tada osjećaj obično nestaje. Dajte tijelu vremena i ovi osjećaji će se povlačiti kako vi budete napredovali od ţivota sa anksioznošću do ţivota bez nje. Vidjeli smo uobičajene karakteristike paničnih napada. Sada, hajde da vidimo kako da ih eliminišemo.

Poglavlje 3 Tehnika “jednog poteza” Svi znamo kako panični napadi mogu biti zastrašujući. Naš um se suočava sa mogućnošću gubitka kontrole. Upotrebljavamo sve tehnike koje znamo da se izborimo sa napadom, a kada ne uspijemo, osjećamo se ranjivo i usamljeno sa bezbroj zbunjujućih senzacija i uţasnih misli. Dozvolite mi da s vama podijelim moje iskustvo sa paničnim napadima i kako se moj ţivot preokrenuo – od ţivota u strahu do ţivota sa hrabrošću i istinskim samopouzdanjem. Tehnika nije agresivna i ţelim da naglasim da ona, ne samo da je potpuno eliminisala panične napade iz mog ţivota, nego i iz ţivota mnogih ljudi koji su dugo patili od njih. Ova tehnika se razlikuje od svih tehnika borbe protiv anksioznog poremećaja na koje sam dosad naišao, jer ona udara na samu srţ anksioznosti i paničnih napada. Tradicionalni pristup borbi protiv anksioznosti je pogrešan. Ljudi se stalno uče nekim tehnikama borbe da bi pobijedili anksioznost. Te tehnike su bezbrojne i preporučene kao oruţje da bi se panični napad prevazišao. Čak i termin “panični napad” sugeriše na borbu ili konflikt. On je opisan kao spoljašnja sila koja napadnutog ţeli da vidi poraţenog i usamljenog. Prava istina je da nikakav napad zapravo ne postoji, jer ne postoji ni napadač. Panični napadi nisu opasni, oni su samo niz pojačanih emocija. Ali gdje leţi pravi odgovor na ţivot bez panike? Da li u neprestanoj borbi da se prevlada anksioznost ili prihvatanju da zauvijek ţivite u tom stanju koje upravlja vašim ţivotom? Odgovor je pronaĎen posmatrajući prirodu. Priroda je veliki učitelj – pogledajte kako se ona bori sa svojim neprijateljima. Drvo se savija kako vjetar duva, rijeka teče oko stijene, sve ide prirodnim tokom i tu leţi ključ rješenja za panične napade.

17

Naši primarni instikti nam govore da zapnemo i odbranimo se od straha. Mi se, ili borimo različitim tehnikama, ili se povučemo i pobjegnemo u sigurno okruţenje. Bilo koje od ovoga stvara unutrašnju borbu. Kao da se tokom paničnog napada u nama dešava nadvlačenje, da li se boriti ili pobjeći, trudimo se svim silama da pobijedimo anksioznost, a na kraju to rezultuje još većim stresom, strahom i konfliktom. Nervozno razmišljamo, “Šta ako izgubim ovu bitku?” “Šta će se desiti ako me anksioznost pobijedi?” “Hoću li završiti u bolnici, ili još gore, izgubiti razum?” Boreći se sa ovim mislima, steţemo se još više i bjeţimo od prijetnje pokušavajući d potisnemo senzacije. Moţda popijemo neki antidepresiv, počnemo neke vjeţbe za opuštanje, ili čak popijemo malo alkohola da potisnemo te uţasne osjećaje koji nam prolaze kroz tijelo. Ponekad, kad imamo sreće, naše tijelo je raspoloţeno za borbu pa strah uspijemo potisnuti. Većinom, gubimo borbu odmah i panični napad udara svom snagom i čini da se osjećamo vrlo ranjivo i preplašeno. Koji god scenario bio, uvijek nam na kraju ostaje ista misao: “Kada će ponovo udariti? Kada ću opet morati da se borim sa ovim terorom?” Čim se varljivi signali paničnog napada pojave, kao što je ubrzano disanje ili lupanje srca, mi odmah skačemo da pokušamo da stvar sasiječemo u korijenu i da kontrolišemo senzacije, nadajući se da ćemo odrţati stanje relativne smirenosti. Oni koji redovno imaju panične napade kaţu da im je najveći strah gubljenje kontrole nad umom i tijelom. Svim silama se trudimo da kontrolišemo situaciju i da ne dozvolimo ubrzanje tjelesnih funkcija uzrokovanih “bori se ili bjeţi” odgovorom. Zatvaramo se i napreţemo mišiće što više moţemo da bi se pripremili za psihičku borbu. Ova priprema je slična onoj koju tijelo radi neposredno pred sudar u automobilu

Ako izvršimo poreĎenje sa automobilskom nesrećom, mi opaţamo predstojeću opasnost na putu i reagujemo refleksno kako se adrenalin upumpava u krvotok i primjenjuje manevar za izbjegavanje da bi izbjegli nesreću. Ključna razlika je da kod paničnog napada prava prijetnja ne postoji. Umjesto brzog povlačenja anksioznosti koja bi se normalno desila kad opasnost proĎe, osoba koja je imala panični napad, opaţenu prijetnju premotava iznova i iznova, kao u usporenom snimku, što produţava stanje povišene anksioznosti. Prije nego što vam predstavim tehniku “jednog poteza”, vaţno je razumjeti: Panični napad nikada vam ne može nanijeti štetu, ni fizičku ni psihičku! Moţda vam se čini da postoji prava prijetnja, kao u primjeru automobilske nesreće, ali podsjetite se da ste iz svakog paničnog napada izašli nepovrijeĎeni. Sjetite se svakog paničnog napada i kako ste izašli iz njega – sigurno prestrašeni, ali svakako ţivi i potpuno neozlijeĎeni, osim moţda malo iscrpljeni i malaksali. Najveći strah ovdje nanosi upravo strah od štete koju panični napad moţe da nanese i to je ključna stvar. I gdje nas to ostavlja? Prvi korak za uspješan poravak leţi u našoj sposobnosti da idemo zajedno sa napadom, da se potpuno uključimo u iskustvo. Da upotrijebim kliše “prepusti se” postajući posmatrač straha i anksioznosti, a ne ţrtva. Strah i panika tokom visoke anksioznosti rezultat su reakcije osobe na njene emocije i njihove identifikacije kao upozorenja na nadolazeći “napad”, vjerujući da postoji stvarna fizička ili psihička prijetnja. Zato, prvi ključ u razumijevanju je da nema panike ako nema prijetnje. Da li primjećujete da postoji velika sličnost izmeĎu paničnog napada i voţnje na roler kosteru? Oboje su snaţna iskustva koja uzbuĎuju naš nervni sistem i povećavaju naš oprez. Roler koster, meĎutim, ne izaziva isti nivo panike jer smo potpuno svjesni da ne predstavlja prijetnju za ţivot i da će uskoro da se bezbjedno zaustavi. To je isti stav koji moramo da usvojimo i kod paničnih

napada. Samo naše tumačenje se ovdje razlikuje. Mi treba da promijenimo naše tumačenje. Šta to znači u praksi? Znači da prigrlite strah i pustite da osjećanja i senzacije slobodno struje kroz vas, a ne da se zatvarate. Tada će strah smjesta da se smanji. Senzacija koja vas obično uţasava postaće upravo to, samo senzacija i ništa više, kao što su znojni dlanovi, omaglica, lupanje srca, gubljenje daha, itd. To su neprijatne situacije bez kojih moţete, ali ključna razlika u ovom pristupu je da senzacije ne vode do paničnog napada. Ovo ne znači da nikad više nećete biti anksiozni; odreĎen nivo anksioznosti je dio svakodnevice. Ono što će biti drugačije je da ta povremena anksioznost neće prerasti u visoku anksioznost. Povremenu anksioznost svi osjećaju. Vaš novi odgovor je da postanete kao svi ti ljudi koji nikad nisu imali panični napad jer njihova osjećanja nikad ne prerastu u iracionalan strah. Onda, gdje počinjemo? Pošto ne postoji opasnost, ne postoji ni stvarna prijetnja. Razumijevanje ove jednostavne činjenice, kombinovano sa tehnikom “jednog poteza” biće oruĎe pomoću kojeg ćete naučiti da eliminišete panični napad u par sekundi! Hajde da pogledamo koji je prvi korak u eliminaciji paničnog napada. -

Prigrlite i prihvatite strah tako da emocije mogu slobodno da struje kroz vas i prepustite se, ne upadajte u zli krug beskonačne anksioznosti. Drugim riječima, posmatrajte, ne reagujte.

Iskra anksioznosti koja pokreće panični napad nastaje od borbe u nama koja je obično u dubljem podsvjesnom nivou. Nebitno je šta je izazvalo tu borbu jer to ne moramo znati da bi eliminisali panični napad. Svakako posjetite psihijatra i otkrijte uzrok anksioznosti, ali budite svjesni da ćete time samo saznati šta je izazvalo da se anksioznost uopšte pojavi, ali ne mora da znači da ćete se tim

saznanjem izliječiti. Ono što traţimo jeste svjesno prepoznavanje paničnog napada i novi, osnaţen odgovor kada on udari. Odgovor koji će ga sagorjeti do temelja i razotkriti šablon stalnih napada. Tokom početnih momenata paničnog napada, primijetićete neke poznate šablone. Za mnoge, to moţe biti teţina u stomaku, oteţano disanje ili pritisak u grudima. Simptomi obično počinju blago, ponekad satima ili danima prije napada, zavisno od situacije. Kada osjetite senzaciju koja obično prethodi paničnom napadu, prestanite sa svim što radite i, ako je moguće, pronaĎite sebi udobno mjesto gdje ćete biti sami. Ovaj put, meĎutim, ne postavljate scenu za borbu kao ranije – sada pripremate prostor za prihvatanje – da pozovete strah i anksioznost i poţelite im dobrodošlicu. Prigrlite strah koji raste u vama. Pošaljite mu mentalno kratku poruku u kojoj mu kaţete da vam je drago što je došao da vas posjeti i ţelite mu toplu dobrodošlicu. Pošaljite poruku da ovaj osjećaj pozivate u vaše tijelo i vaš um. Tretirajte ga kao starog prijatelja koji je došao u posjetu. Pozdravljate ga jer ţelite da ga upoznate i posmatrate. Nije neuobičajeno da se u ovoj fazi osjetite malo uplašeno, jer vam je ovakav pristup neobičan – pozivanje anksioznosti da doĎe bliţe. Vi, u stvari, pozivate i pozdravljate paniku, koja vas inače uznemirava i prestravljuje. -

Budite jaki. Samo posmatrajte kako strah raste i prilazi bliže.

Ako ste vizuelni tip, moţete anksioznosti dati i mentalnu sliku kao što je problematično dijete ili smiješni lik iz crtića. Pustite da vas strah preplavi. Osjetite svaku senzaciju do detalja. Ovaj put ne pokušavamo pobjeći od paničnog napada – mi ga, u stvari, pokušavamo potpuno prigrliti. Nastavite sa senzacijama i posmatrajte ih kao talase koji padaju i

ponovo se diţu kroz vaše tijelo. Prosječno trajanje paničnog napada je oko 20 minuta. Biće trenutaka kada ćete moći posmatrati i osjećati, a biće ih i kada će vam jednostavno biti previše i kada ćete poţeljeti da se borite ili da pobjegnete na sigurno. To je razumljivo jer senzacije znaju biti vrlo neugodne. Ipak, ovo je vitalna tačka u cijelom procesu. Ona označava momenat da se primijeni tehnika “jednog poteza”, tehnika koja je promijenila moj ţivot. U tom ključnom momentu, kada se osjetite izgubljeno i da više ne moţete da doţivljavate i posmatrate snaţne senzacije, identifikujte izvor anksioznosti i traţite još! JOŠ? Sigurno mislite, “Mora da se šališ!”, “Jedva i ovo izdrţavam, a kamoli da traţim još,” Tražite još! Vrisnite za još ako morate, ali dajte anksioznosti do znanja da odlučno traţite da iskusite ono najgore što moţe da vam priredi! Traţenje još je najmoćnija izjava koju izgovarate u jeku paničnog napada. Šaljete čistu, snaţnu poruku da su svi strahovi običan blef, da vi još imate punu kontrolu i da ćete je uvijek imati. Dosad ste samo posmatrali. Kao na roler kosteru, dozvoljavate sebi da se prepustite iskustvu i senzaciji straha. Vi ste ovdje dobrovoljni učesnik, a ne ţrtva. Sada svjesno krenite prema strahu i traţite da vam pokaţe još tih neobičnih senzacija kroz koje prolazite. Evo nekih mantri koje moţete upotrijebiti: “Sada sam anskiozan, ali pokaţi mi kako je to biti baš, baš anksiozan.” “Pokaţi mi kako izgleda kada su mi grlo i grudi još više stegnuti.” “Osjećam čvor u stomaku, ali pitam se kako bi bilo kad bi bio mnogo jači, moţeš li ga jače stegnuti? Je li to najviše što moţeš?”

“Mnogo uţasavajućih misli sada kruţi mojim umom – ubrzaj ih, zar nema nekih još strašnijih?” Ovaj zahtjev za još je nešto što strah ne moţe da ispuni. Vi se dobrovoljno krećete u istom pravcu sa senzacijama i ne dozvoljavate strahu njegov momentum da u vama stvori borbu i anksioznost. Ovo anksioznost udara pravo u glavu i ona više nema gorivo kojim pokreće svoju kampanju terora. Fitilj, koji je umalo zapalio snaţan panični napad, sada se ugasio. Što je najvaţnije, kada ste strahu rekli da blefira, otkrila se cijela istina – uopšte nije ni postojalo ništa čega bi se trebalo plašiti! Prijetnja je bila lakrdija. Panični napad je bio neuspjeh, nikada nije postojala opipljiva prijetnja. Vaš strah nema izbora nego da se povuče. Ne ostavljate mu mjesta za manevar. Moţe pomoći i da agresivno traţite još. Senzacije, naravno, nisu ugodne i neko ne kaţe da se u njima uţiva, ali to vas ne sprečava da ih potpuno iskusite. U stvari, svaki put ste ih potpuno iskusili, ali ovaj put ste dobrovoljni učesnik. Ono što radite je da sebi i svom tijelu samouvjereno izjavljujete da ste sposobni da izdrţite anksioznost ma kolika ona bila jer znate istinu. Nemate se čega plašiti. Insistirajte za još. Strah ne zna kako da se nosi sa ovim zahtjevom; potpuno je zbunjen ovim novim odgovorom i nema opcija nego da padne i nestane. Strah se hrani strahom; uništavate gorivo koje pokreće panični napad. Sada nema borbe, nema se čime hraniti. Dok strah iščezava, tiho mu recite, “Je li to najbolje što moţeš?” Pozovite ga da se vrati! “Ostani, zar nemaš ništa više čim ćeš me prestraviti?” Dok odlazi – a hoće – poţelite mu sreću i pozovite ga da doĎe kad god ţeli. Trebate da poţelite dobrodošlicu anksioznosti da bi eliminisali loše misli u slučaju da se ona neočekivano vrati.

Ako ovo pravilno uradite, rezultati ove tehnike su trenutni. Odmah ćete osjetiti prelomnu tačku i kako parasimpatički nervni sistem, o kome smo ranije govorili, stupa u akciju i vraća vam mir. To je kao da hodate s druge strane straha sa novim samopouzdanjem. Nema ambisa, nema litice s koje ćete se survati. Sve ovo je bilo ništa drugo do niz fizičkih senzacija. Moţda primijetite da će strah pokušati da se vrati, npr. nešto strašno kao ruţna misao prolazi vam kroz glavu. Ne brinite. To je samo zaostali povjetarac anksioznosti koja nestaje. Ne obraćajte paţnju na to. Posmatrajte je kao i prije, kao oblak koji vam prolazi iznad glave i nestaje u daljini. Zapamtite, posmatrajte, ne reagujte. Ostanite čvrsti i nastaviteda posmatrate svoj um i tijelo. Zapamtite da se moţete nositi sa svim što vam stane na put. Neka vam to bude svakodnevna mantra. “Mogu se nositi sa svakom situacijom u koju me ţivot dovede.” Na početku, vjerovatno ćete teško povjerovati da ćete biti u stanju traţiti još jer su panični napadi poljuljali vaše samopouzdanje. To je sasvim prirodno – moţda ćete, čim zatraţite još, početi bjeţati još sa rukama u vazduhu. Neka vas to ne zabrinjava.

Vjeţbajte

i dalje.

Ako

ne postignete

uspjeh odmah

i dalje

pokušavajte; što više budete upotrebljavali ovu tehniku, vidjećete kako postajete snaţniji. Na kraju, doći će do tog trenutka kada ćete prigrliti svoj strah i pozvati ga u vaš um i tijelo. Potpuno ćete razumjeti da se nemate čega plašiti. Mentalno ćete povikati anksioznosti da doĎe – ali do tada, ona će nestati. Da li ste primijetili da, kada ste mentalno opušteni, ne moţete dozvati panični napad, ma koliko se trudili? Ili da se ne moţete natjerati da budete divlje ushićeni ili neopisivo sumorni? Sada znate zašto ne moţete namjerno izazvati panični napad. Suprotstavljajući se strahu, eliminišete izvor njegove moći. Vjerovatno mislite, “Nema šanse! Neću traţiti još panike, znajući moju sreću, vjerovatno ću je i dobiti i tada ću konačno pasti preko ivice i dokrajčiće me.”

Plašite se da, ako budete traţili još straha i još anksioznosti, izazvaćete ih još više i stvoriće vam još problema. Vjerujte u sebe. Vjerujte u sposobnost vašeg tijela da se nosi sa situacijom. Primijenite ono što ste pročitali ovdje, vjeţbajte; to će vam biti najbolji saveznik u najstrašnijim trenucima. Hajde da uzmemo primjer i primijenimo ga u praksi. Nalazite se u vozu i upravo ste sjeli. Dan je bio dug, umorni ste i radujete se što ćete moći da odspavate dok putujete. Začuje se zviţdaljka i vrata voza se zatvore uz glasan tresak. Anksiozne misli prolete vašom glavom. “Šta ako dobijem panični napad u ovom vozu? Kako ću se izboriti? Neću moći da siĎem sa voza!” Počinje. Grudi vam se odjednom steţu; opaţate da vam puls ubrzava. Brzo pogledate oko sebe da li ima neko prijateljsko lice. Nema. Simptomi paničnog napada počinju. I evo ga, hajde da prvo vidimo na koji način ste se prije ponašali u ovakvoj situaciji: Kako vam puls ubrzava, postajete nervozni. Naučili ste neke tehnike disanja pa ih primjenjujete. Jedan od problema sa tehnikama disanja, iako su korisne, je da izgleda nikad ne djeluju dovoljno brzo, pa se rijetko primijene do kraja. Mnogi ljudi ne ţele da se fokusiraju na disanje jer im se čini kao da im to povećava anksioznost. Izgleda da disanje ne pali. Vrlo vjerovatno, vaš sledeći potez je da ustanete i hodate. U toalet, na primjer, gdje moţete biti sami. Stajanje i hodanje čini da se osjećate manje u zamci. Zatvarate vrata toaleta i sjedate.

Sad je malo bolje. Dobro je biti sam – van pogleda bilo koga ko moţe da vidi kako pravite budalu od sebe. Problem je što se ponovo osjećate zarobljeni. Poseţete u dţep i vadite relaksant u slučaju nuţde za panične napade. To ne mora biti tableta. Moţe biti i mala boca alkohola, čak i neka brojanica. Šta god da je vaša zadnja linija odbrane, bolje da radi. Ako ne, moraćete poduzeti očajnički korak – povući sigurnosnu kočnicu i iskočiti iz voza. Ova situacija, kao i većina paničnih napada je takva da panika raste, a tehnika borbi ponestaje. Sad, hajde da probamo isti scenario sa novim pristupom: Čim ste čuli da se vrata voza zatvaraju, strašne misli se gomilaju – ovaj put ne reagujete strahom, već jednostavnim posmatranjem – moţda čak i blagim uzbuĎenjem što ćete dobiti novu priliku da naučite više o vašim paničnim napadima. Ne kaţem da nećete osjetiti strah – to je ponekad neizbjeţno. Ali razlika je u tome da, šta god da ćete iskusiti, bacićete se pravo u to, glavom naprijed. Vi ste snaţni. Vaše srce sada brţa kuca i primjećujete da vam disanje postaje plitko i brzo. Odlučujete da zadrţite ova osjećanja – u cjelosti. Misli vas strave, govore vam da ustanete i krećete se, da idete u toalet. Odlučujete da to ne uradite. Kaţete sebi da će vam to biti zadnja opcija ako se napad baš pojača. Ali, sada ćete ostati tu gdje jeste. Panični napad udara. Slušate vaše strašne misli i jedino što osjećate su neobične senzacije u tijelu. Zadovoljni ste sobom. Shvatate da jašete na talasu anksioznosti, a niste se ni pokušali suprotstaviti. Onda se pojačava. Počinjete osjećati jak strah u stomaku dok vam lijeka ruka podrhtava i trne. Pribliţavate se klimaksu anksioznosti.

Preispitujete vaše opcije – vikanje, bijeg ili da zatraţite još. To je ono što radite – traţite još. U stvari, čvrsto to zatraţite tako da osjetite punu snagu emocija. Prošlo je nekoliko sekundi. Još se nije pojačalo pa traţite ponovo – i opet, ništa. U stvari, počelo je da se smiruje. Srce vam ne lupa više tako jako i u grudima nije više toliki pritisak. Završava se. Sad se stvarno moţete osjećati puni samopouzdanja! Ne samo da ste prošli kroz panični napad nego ste išli ukorak s njim i do kraja ga iskusili. Ostali ste čvrsto na zemlji, niste bili agresivni, nego ste samo posmatrali, traţeći da osjetite senzacije u svoj svojoj snazi. Strah i panični napad se neće više vraćati u tom vozu jer ste spremni da se ponovo suočite sa njim kako ste upravo i učinili maloprije. Zatvorite oči i opuštate se u svom sjedalu. Ono što ste učinili je da ste se sprijateljili sa strahom. Pozivate ga u svoj ţivot, čineći ga svojim. Posjedujući ga. Ovo je potpuno drugačije od onog što ste prije učili. Obično se učimo da se borimo

nekakvim

tehnikama

i,

nakon

nekog

vremena,

da

prevladamo

anksioznost. Zaboravite taj beskorisni pristup. Idite do kraja. Okrenite sve u svoju korist, postanite prijatelji sa strahom, a onda gledajte kako anksioznost brzo gubi svoju moć. Ovo je potpuno nova tehnika. Mogli smo vidjeti kako se ona moţe primijeniti u različitim poljima i ţivjeti uspješan ţivot. Drevne kineske borilačke vještine, kao što je aikido ovaj pristup koriste za samoodbranu. Kada se suoče sa napadačem, polaznici ove škole uče da je najbolja odbrana da uopšte ne učestvuju u borbi. Jednostavno posmatrati i otići. Ako napadač ipak napadne, tada ga treba samo blokirati rukama i kanalisati njegovu energiju bez ozleĎivanja i pustiti da ide po njegovom. Na kraju, kada se napadač nekoliko puta naĎe na podu, odustaće od napada. Napadač postaje bezopasan. Opasnost je razoruţana.

Ja strah pojednostavljeno opisujem kao spoljašnju silu, napadača koji vam dolazi u posjetu. Istina je da je sve to naša kreacija – igra koju igramo sami sa sobom. Strah je pretjerana reakcija na tjelesne senzacije. Ţelim da istaknem da ovo nije samo prosto posmatranje anksioznosti, ili prepuštanje istoj. Metoda posmatranja i prihvatanja anksioznosti je opisana i u nekim drugim kognitivnim metodama, ali je ovo prvi korak u tehnici “jednog poteza”. Samo po sebi, posmatranje nije dovoljno moćno da zaustavi napad kada počne. Jednostavno posmatranje je kao kad nepokretno sjediš na ogradi. To je neutralnost, ali moţda ste primijetili ranije da nikad niste bili neutralni prema anksioznosti. Da bi stvarno i jednom zauvijek eliminisali panične napade, treba vam dodatni element. Treba vam pokret. Taj pokret je unutrašnji i kreće se prema anksioznosti i paničnom napadu. Traţenje još je takav pokret. Zbog svoje jednostavnosti, ovaj koncept često ostaje neprimijećen od strane medicinskih profesionalaca. Ne dajte da vas zbune akademski izrazi kada opisuju vaš anksiozni poremećaj. Ono što doktori i psiholozi ne objašnjavaju jeste da anksioznost nije kompleksan mehanizam. Da, vaši problemi i hemijski procesi koji dovode do anksioznosti moţda jesu kompleksni, ali razumjeti anksioznost i eliminisati je, uopšte nije komplikovano. 33 koraka oslobaĎanja od anksioznosti nije rješenje. To je u stvari lista tehnika borenja protiv nje. Vama treba samo jedan korak, jedan pokret prema srţi anksioznosti. Ta promjena razmišljanja dovešće vas do rezultata koji traţite. Zapamtite, anksioznost nije logična. Pogledajte samo strahove koji vam prolaze kroz glavu; nemaju nikakvog osnova, nemaju razlog zašto su tu, nemaju čak ni strukturu. Panični napadi su nelogični; nemaju smisla. Ne postoji nikakva prijetnja, a opet osjećate strah i senzacije. Ono što trebate je jednako tako nelogično rješenje. To znači, raditi upravo suprotno od onoga što logični um

pokušava da uradi da bi se borio sa anksioznošću. Vi treba da primijenite tehniku “jednog poteza”. Da

rezimiramo,

1. kada

koraci

panični napad

o

počne

kojima

gdje

smo

god da

govorili

ste,

su

jednostavno

sledeći:

ga

posmatrajte. Ne pokušavajte da izbjegnete ili potisnete senzacije. 2. Učestvujte u iskustvu što je više moguće, osjetite sve senzacije dok kruţe vašim tijelom. Na označavajte ih kao dobre ili loše. 3. Kada vam se učini da će sve izmaći kontroli i da više ne moţete da izdrţite i nastavite sa posmatranjem, primijenite tehniku “jednog poteza” – pozovite vaše tijelo da iskusi još. Traţite još senzacija. 4. Držite se toga. Ponovite proces; nastavite naprijed prema strahu i traţite još. Za kratko vrijeme vaše tijelo će se vratiti u normalu. Ono što se hemijski dešava tokom paničnog napada jeste da vam se javlja misao koja kaţe “u velikoj si opasnosti”. Ta misao pali vaše sinaptičke puteve i potiče “bori se ili bjeţi” odgovor. Originalna misao koja pokreće cijeli proces dolazi zbog neobičnih tjelesnih senzacija o kojima smo ranije govorili. Šta uzrokuje te senzacije zavisi od čovjeka do čovjeka. Za nekog, to su neriješeni emotivni problemi, za druge, to je dijeta ili tjelesna promjena. Uzroci senzacija nije ono što nas sada zanima; nego naša reakcija na te senzacije koje uzrokuju anksioznost i paniku. Znači misao govori našem umu da je nešto van kontrole, da će nešto veoma loše da se dogodi i da ćemo moţda pretrpjeti strašnu, moţda čak nepopravljivu štetu – smrt. Ovakve misli su iskra koja pali fitilj paničnog napada.

-

Ugasite taj fitilj odmah i razoruţajte strašne misli.

-

Uradite to koristeći tehniku “jednog poteza”. Omotajte vaš cijeli um oko ove tehnike i stvarno se unesite.

Ključna razlika izmeĎu nekog ko se izliječio od paničnih napada i onog ko nije, u stvari je veoma jednostavna. Onaj ko se izliječio ne boji se paničnog napada. On tjelesne senzacije vidi kao senzacije, a ne kao nešto na šta treba pretjerano da reaguje. Ja vam pokazujem kako i vi da budete takvi. Evo još jednog zanimljivog pogleda na tehniku “jednog poteza”: Trik za okončanje paničnih napada je nastojanje da se oni dobiju – htijenje ih tjera. Moţete li sad odmah da dobijete panični napad? Probajte, kladim se da ne moţete. Čuli ste za izreku “što se više opirete, ono je upornije”. Ta izreka vaţi i za strah. Ako se opirete strahu, on će biti sve uporniji. Kako se prestajete opirati – idite zajedno s njim, u istom pravcu, tako da se on ne moţe pojačavati. U suštini, ovo znači ako svaki dan tražite panični napad, nećete ga dobiti. Moţda ne shvatate, ali uvijek ste vi odlučili da dobijete panični napad. Vi ste napravili izbor govoreći “ovo je van moje kontrole”, “desiće se nešto strašno”. Upotrijebimo vizuelnu analogiju. Zamislite da je panični napad kao stajanje na ivici litice. Anskioznost vam izgleda kao da će vas gurnuti preko ivice. Svaka senzacija vam govori da će se nešto uţasno desiti i osjećate se bespomoćno i bliţe ambisu. U ovakvom scenariju postoje dvije opcije:

1. Moţete se okrenuti i boriti se da se vratite na bezbjedno tlo koristeći tehnike koje ste ranije naučili. Moţete traţiti sigurnost kod prijatelja ili uzeti tabletu da bi se osjećali sigurnije. U osnovi, borite se. 2. Ili drugo. Upotrijebite moju tehniku. Skočite! Da biste se skroz riješili straha, morate metaforički da skočite. Morate skočiti sa te litice pravo u ono što vas najviše uţasava. Kako da skočite – Tako što ćete pozvati još straha. Vaša garantovana bezbjednost je činjenica da vas panični napad nikad ne moţe ozlijediti. To je medicinska činjenica. Bezbjedni ste, iako su senzacije vrlo intenzivne. Vaše srce tuče kao ludo, ali vam neće biti ništa. Skok postaje ništa drugo do čučanj! Ambis koji je bio pred vama je bio samo obična iluzija. Vjerujte u medicinske činjenice, osjećajte se sigurno zbog toga – sjetite se svih napada kroz koje ste morali proći i izaĎite na drugu stranu. Sada svaku anksioznu situaciju tretirajte drugačije. Traţite panični napad kao da ste u potrazi za avanturom. Ovo radite kada osjetite nadolazeću anksioznost, ali pomaţe i ako to budete radili kada ste skroz opušteni. Počnite odmah i radite to do kraja dana. IzaĎite napolje nadajući se da ćete dobiti panični napad! Zvuči suludo, ali probajte. Osjećajte kako vas to novo razmišljanje osnaţuje. Sve do sada bili ste prestrašeni kada napad dolazi, a sad ga lovite. Strah nema kuda da pobjegne sada, kad su uloge promijenjene, lovac je postao lovina! Zamislite anksioznost kao balon koji vas okruţuje. Kada smo u tom balonu straha, naša percepcija o stvarima se mijenja i osjećamo kako naš svijet postaje manji. gledajući kroz taj balon straha, bukvalno se osjećamo

isključeno od svijeta oko nas. Balon straha iskrivljuje pravu sliku, tako da za nekog, na primjer, prost odlazak u kupovinu moţe da postane strašno iskustvo. Korištenje tehnike “jednog poteza” je vrlo efektno jer je kao uzimanje šiljka i bušenje balona. Puf! – raspršila se iluzija stvarne prijetnje. Šiljak je taj izmišljeni scenario traţenja i htijenja da panični napad doĎe, traţenja još i govorenja mu da blefira. To je samopouzdanje duboko u vama, koje vas vadi iz balona straha i omogućava vam da nastavite ţivot.

Panika Zbogom, vi ste u najsigurnijim rukama!

Poglavlje 4 U ovom poglavlju daću vam neke primjere kako tehnika “jednog poteza” moţe biti primijenjena u različitim situacijama iz stvarnog ţivota. Vi moţda imate odreĎenu situaciju koja vam izaziva napade i niste sigurni kako da ispravno primijenite tehniku. Nadam se da će vam ovo poglavlje to pojasniti. Vožnja sa anksioznošću Jedno od najčešćih pitanja koje mi postavljaju jeste kako da se primijeni tehnika “jednog poteza” za borbu sa anksoznošću tokom voţnje. Ovdje ima mnogo strahova, od zaglavljivanja u saobraćaju do prelaska preko mostova itd. Često se anksioznost javlja iz straha od guţve u saobraćaju kada bi osoba bila zarobljena u vozilu ili od gubljenja kontrole nad vozilom i izazivanjem udesa. Nepotrebno je reći da, iako su se godinama borili protiv fobija od voţnje, većina onih koje sam savjetovao više nikad nisu imali strah od udesa. Pogledajmo primarni strah. Strah od nesreće koji bi bio uzrokovan gubitkom kontrole zbog paničnog napada. Većina ljudi počinje da bude anksiozna čak i prije nego što krenu od svoje kuće jer već zamišljaju kako će izazvati lančani sudar desetak automobila jer su se “pogubili” i udarili u drugi automobil. Ako imate ovakve brige, prvo što treba da pogledate je kako ste se u prošlosti ponašali u vozilu. Da li ste bili loš vozač? Većina vozača sa fobijom od voţnje zapravo imaju čist dosije i nikad nisu imali ni najmanju nezgodu. Anksiozni vozači nisu smrtno opasni na putu; u stvari, mnogo su oprezniji od vozača koji su imali teţak dan na poslu pa su pospani za volanom.

Kao što smo rekli ranije, kada gledamo u biologiju anksioznosti, senzor za opasnost mnogo bolje radi kod anksioznih vozača. Ovakav nivo opreza čuva vozača od potencijalnih opasnosti i fokusira ga na voţnju, oni ne kunjaju, ne razgovaraju na telefon i ne kopaju po kaseti u automobilu. Naravno, ne pokušavam da kaţem da su anksiozni vozači idealni, ali smatram da je bitno ovo istaći jer se mnogi osjećaju grozno jer su anksiozni u svojim automobilima. Ako ste uopšteno dobar vozač, onda prije nego što sjednete u auto, unesite i svoje samopouzdanje u to i potvrdite sebi da ste dobar vozač. To će smanjiti vašu brigu. Zajedno sa tehnikom “jednog poteza” za vozače (ispod) pomoći će vam da ponovo budete samopouzdan i siguran vozač kao što ste nekad bili. Drugi veliki strah koji muči fobične vozače je da ostanu zarobljeni u autu na neki način. Pod ovim mislim na guţvu u saobraćaju, u kolonama na putevima, dugačkim mostovima, pa čak i na semaforima. Kada mu se dozvoli, um će da pojuri i da počne da zamišlja razne scenarije sa smrtnim ishodom jer ste zarobljeni u autu bez mogućnsti da vam neko pomogne ako doţivite snaţni panični napad. Vaţna stvar je da zauzdate ove strahove prije nego što se razviju i prevare vaš um da ćete biti zarobljeni. Razmislite malo o tome. Da li stvarno postoji situacija u kojoj ćete biti zarobljeni, bez šanse da pobjegnete? Naravno da ne postoji. Saobraćaj će se na kraju pokrenuti; ne moţe zauvijek stajati. Uvijek postoji tok i uvijek postoji izlaz. Ovo moţda znači da izlaz morate sami da naĎete, ali nikad ne dozvolite sebi da vama prevlada misao kako nema izlaza. Kada ovim strahovima suprotstavite logična rješenja tada slabite kontrolu koju strah ima nad vama. Počinjete da uviĎate blef kojim vas drţi prestrašenim od onoga šta bi se moglo desiti u saobraćaju.

Vaš um bi se mogao pobuniti i izaći sa najgorim mogućim scenarijom, ali opet, da li je stvarno tako strašno kao što vam se čini? Pazite da vam ovakve misli ne okupiraju glavu. Automobili se kvare svakog minuta. Ti vozači nemaju drugog izbora nego staviti trokut upozorenja i napustiti vozilo. Neće ono nikuda otići. Eto ga, to je izlaz, mada ekstreman. Koristeći moju tehniku, nikada to nećete morati uraditi. U stvari, naučićete kako opet uţivati u voţnji. Tehnika “jednog poteza” za vozače Pokazaću vam kako da primijenite ovu tehniku u situacijama kad ste u automobilu. U ovom slučaju hoćemo da eliminišemo panični napad u toku voţnje. Primjenjujemo potpuno istu proceduru kao što je opisana u prethodnom

poglavlju

osim

što

ovdje

trebate

veći

nivo

opreznosti.

Objasniću. Predlaţem da uzmete auto i krenete na probnu voţnju, ako je moguće noću ili nedjeljom, kad je manje saobraćaja na putu. Vozite putem na kojem ste inače anksiozni; to bi moglo biti izvan vaše bezbjedne zone ili preko mosta. Ako se osjetite vrlo nervozno, počnite manjim testom. Vaţno je da vozite putem koji vam izaziva nervozu. Nećete dugo voziti prije nego što se anksioznost pojavi. Moţda će biti blaga, ali ako voţnja bude problem, počeće da prerasta u paniku. Kako panika bude rasla, počnite da ohrabrujete senzacije. Osjetite kako vam tijelo postaje sve više anksiozno. Zainteresujte se za neobične senzacije i počnite da snaţno ohrabrujete napade da se još više pojačaju. Sada izazivate anksioznost da se pokaţe. UĎite u nju što je više moguće. Vaš trening je da krenete na probnu voţnju u nadi da ćete imati panični napad. To vam je cilj. I prije nego što krenete, traţite anksioznost da vas

35

obuzme. Sada je situacija drugačija, jer obično ne ţelite ni da mislite o tome. Na probne voţnje u početku moţete ići s nekim, ali poslije malo vjeţbe, preporučujem da idete sami jer ćete samo tako osjetiti pravu nezavisnost i osloboĎenje od straha. Ako stalno vjeţbate s nekim, moţete da pomislite da ste dobili samopouzdanje zbog suvozača i da se zbog njega osjećate sigurno. Postoje odreĎene stvari zbog kojih morate biti oprezni dok ste na probnoj voţnji. Morate voziti bezbjednom brzinom i biti fokusirani na put i saobraćaj. Ako osjećate omaglicu ili nesvjesticu, najbolje je stati i nastaviti sa tehnikom “jednog poteza” parkirani; u ostalim slučajevima potpuno ste bezbjedni. Bezbjedni ste jer ste u stanju povećanog opreza i, ako nastavite bezbjednom brzinom, ne predstavljate opasnost ni za sebe ni za okolinu. Bezbjedni ste jer senzacije i nisu ništa drugo do senzacije; one vas ne mogu ozlijediti. Misli koje vas plaše su samo iluzije. Kada se vratite kući nakon uspješne voţnje, moţe vam biti od pomoći ako budete vodili dnevnik; nazovite ga dnevnik voţnje. To će pomoći da utvrdite kako dobro napredujete, a ako budete imali loš dan na putu, moţete otvoriti dnevnik i podsjetiti se da ste stvarno napravili napredak. Pokušajte da uvjerite sebe da dobro napredujete. Moţemo imati sjajnu sedmicu pa onda jedan loš dan i odjednom nam se učini kao da onih šest dana nije ni postojalo! Zato, uvijek pokušajte da se fokusirate na uspjeh i on će da raste i da se širi u vašem ţivotu. Ovo vaţi za sve situacije kada vas muči anksioznost. Tehnika “jednog poteza” daće vam sposobnost da se suočite sa strahom u bilo kojoj situaciji na putu. Suočavanje sa strahom slabi snagu anksioznosti. Ovo zahtijeva malo vjeţbe, ali kao što rekoh, najbolje je malo vjeţbati kad saobraćaj nije gust.

Na kraju, mogu vam predloţiti nekoliko izjava koje moţete koristiti dok vozite. Moţete ih ponavljati u sebi ili naglas i pomoći će vam da opustite um i budete fokusirani na voţnju. “Ja sam dobar vozač i uvijek bezbjedno stignem na odredište.” “Ja sam smiren, oprezan i imam punu kontrolu u vožnji.”

Studija

slučaja

Lindzin strah od vožnje “Moj strah od vožnje sakatio mi je život. Vožnja po prometnim putevima, posebno autoputevima, redovno mi je izazivala panične napade. Počinjalo bi mislima o nekoj užasnoj priči sa puta koju sam nedavno čula. Onda bi moje tijelo

reagovalo

ubrzanim

otkucajima

srca,

plitkim

disanjem,

cijelim

arsenalom simptoma. Sama činjenica da moje tijelo postaje nervozno bila je okidač straha koji je neminovno vodio do paničnog napada. Nije bilo neuobičajeno da tada zovem svog muža da doĎe i da me spasi! “Odustajanje od vožnje nije dolazilo u obzir. Djecu sam morala da vozim u školu svaki dan i nije bilo drugog načina da doĎu tamo osim da ih ja vozim. Sigurna sam da bi oni voljeli da okrenem auto i kažem “Žao mi je, djeco, nema škole danas, mama je previše uplašena da vas vozi.” Ali to, naravno, nije bila opcija. Svako jutro borila bih se sa tim demonskim strahom i često mi se činilo da gubim tlo pod nogama. To bi me iscrpljivalo i uzrokovalo mnoge neprospavane noći jer sam razmišljala kojim putem sutra da vozim. “U školu se moglo stići na dva načina. Jedan je autoputem, a drugi je okolnim putem, koji je mnogo duži i mnogo više vremena je trebalo da bi se tuda stiglo. Zavisno od toga kako sam bila raspoložena, ili bih ustala dosta

37

ranije da bih išla dužim putem, ako bih bila malo plašljiva, ili bih ustala u normalno vrijeme, kao i većina majki u komšiluku, ako bih se osjećala hrabrom. Došlo je čak do te tačke kada su i moja djeca počela da primjećuju da nešto nije u redu. Duži put danas, mora da se mama ne osjeća baš sjajno. Morala sam nešto da preduzmem. Počela sam da istražujem po internetu i naišla sam na program Panika Zbogom. Trebalo mi je malo vremena da potpuno usvojim sve što sam naučila iz tehnike “jednog poteza” i stvarno nisam imala pojma kako da to primijenim u vožnji do škole. Ali nakon nekoliko čitanja, nešto mora da je kliknulo. Mislim da je počelo kada sam se iznervirala zbog tog demonskog straha. U stvari sam, dovoljno glupavo, uzviknula “Samo navali”, kao u filmovima. “Ako ćeš da me teroriziraš do kraja života, onda hajde, najgore što možeš! To je bilo vrlo zastrašujuće i, iznenaĎujuće, osjetila sam se jačom, kao da sam skinula veliki teret sa grudi. Sledeće jutro ustala sam sa istim stavom. I po prvi put u mnogo godina vozila sam po putu sa velikom mirnoćom. Sad, kad mislim o tome, sjećam se da sam pomislila ako ću da doživim veliki panični napad, neka ga doživim! Ta stvar me neće ubiti, pa ako nećeš da me ubiješ, onda me, doĎavola pusti da na miru vozim svoju djecu u školu! Kakav preokret! Nešto u meni je stvarno kliknulo. Da osjećala sam iste trnce i ista lupanja srca i nedjeljama poslije, ali tada me stvarno nije bilo briga. Moj stav se potpuno promijenio od toga da me plašila i najmanja senzacija do toga da me baš briga. Bilo je to skoro kao da su mi se ti panični napadi više smučili i umorili i da više nisam htjela da tolerišem te strahove. Nisam sigurna da je to prava interpretacija tehnike “jednog poteza”, ali to je ono što sam ja iz nje izvukla i meni je stvarno pomogla.

Sada vozim sa samopouzdanjem i samo dalekim sjećanjem kako sam bila uplašena. Neću reći da sam se totalno riješila stresa zbog buke, saobraćaja itd., ali valjda to znači da sam se vratila na isti nivo sa bilo kojim drugim vozačem na putu.”

Strah od napuštanja kuće

Postoji fobija koja je povezana sa paničnim napadima, a zove se agorafobija. Agorafobija je strah od otvorenog prostora, guţve, javnih mjesta kao što su supermarketi. To je strah od napuštanja sigurne zone, kao što je kuća. Ljudi koji osjećaju ovaj strah, zbog osjećaja ranjivosti često pate od paničnih napada u ovim “situacijama na otvorenom”. Mnogi ljudi koji imaju panične napade imaju i odreĎeni nivo agorafobije. Neki se plaše da budu daleko od kuće ako doţive panični napad, a neki su toliko paralizovani strahom da ne mogu da napuste kuću čak ni nakratko. Razmišljanje kod ljudi sa agorafobijom obično je o tome ko će se pobrinuti za njih kada se desi panični napad, kako će dobiti pomoć i podršku. Ranjivost raste kada ţrtvu obuzme anksioznost jer odjednom je nesposobna da se brine o sebi jer se nalazi daleko od kuće, okruţena strancima. U ekstremnim slučajevima agorafobije ljudi su godinama vezani za kuću. Molim vas, zapamtite, ovo nikako nije bezizlazna situacija i opet ponavljam da je nešto beznadno samo ako vjerujemo da je tako. Tehnika “jednog poteza” je mnoge ljude oslobodila agorafobije i omogućila im aktivan i ispunjen ţivot kakav su imali nekada. Za početak, potrebno je obratiti paţnju na vjerovanje u takozvanu “bezbjednu zonu”, odnosno zonu u kojoj se, kako osoba vjeruje, panični napadi ne dešavaju, ili se bar ne dešavaju često. Zato osoba nastoji da što više vremena tu provodi. Bezbjedna zona je mit koju je vaš um kreirao. Um

je razvio naviku da misli da je bezbjedna zona jedino mjesto na kojem ste sigurni. Ako patite od agorafobije, posmatrajte kako vaš um izmišlja razloge zašto vjeruje da su samo odreĎena mjesta sigurna, a sva ostala nisu. Ta razmišljanja idu od toga da budete blizu ljudi kojima vjerujete ili blizu telefona, do poznate okoline u kojoj ste sigurni. Istina je da kod anksioznosti ne postoji tako nešto kao što je Bezbjedna zona. Ne postoji smrtna opasnost kod paničnih napada i zato je sjedenje kod kuće isto kao i sjedenje pod zvijezdama na pustom ostrvu. Naravno, vaš um će vam odmah reći da je pusto ostrvo strašno mjesto da se bude na njemu jer tamo nema bolnica, sedativa, doktora, NEMA BEZBJEDNOSTI. Prisjetite se vaših ranijih paničnih napada. Zar još uvijek niste tu, ţivi i zdravi, čak i poslije svih tih napada tokom kojih ste bili ubijeĎeni da ćete umrijeti? Moguće je da je bilo situacija kad su vas vozili u bolnicu gdje su vam dali lijekove da vas umire, ali da li stvarno mislite da biste umrli i da vam nisu dali te lijekove? Ne biste umrli. Kada bi se napad desio na pustom ostrvu, preţivjeli biste, čak i kad bi bili sami. Kada je čovjek stvarno bolestan, kada ima astmu, dijabetes i sl. tada bi lijekovi bili neophodni, ali ni jedan doktor na svijetu vam neće reći da postoje bezbjedne zone i da se jedino u njima smijete kretati. Pošto ja znam bolje od ikoga kako uţasavajuće moţe biti izlazak iz bezbjedne zone i osjećati kako strah raste u vama, ne ţelim da zvučim grubo. Ovaj kurs nije namijenjen da ljude kori zbog njihovog ponašanja. On je način traţenja rješenja i oslobaĎanja od mitova koji vas sputavaju kao zatvorski zidovi. Cilj je da ponovo imate bogat i ispunjen ţivot. Ja takoĎe razumijem i zašto ljudi oko vas ne razumiju zašto vam je toliki problem

jednostavan odlazak u kupovinu. Moraćete da im oprostite to i probajte da se ne ljutite zbog njihovog nerazumijevanja vašeg problema. Ako vaš partner ili član porodice nije imao sličan problem sa anksioznošću, teško će shvatiti kroz šta prolazite i neće baš saosjećati s vama. Siguran sam da ste bezbroj puta bili izvučeni iz kuće dok ste vrištali i šutali oko sebe. Ovo moţe dovesti do tenzija i svaĎa i do još većeg osjećaja da vas niko ne razumije. Ljudi u okruţenju agorafobičara samo pokušavaju da urade ono što oni misle da je najbolje. Ako vidite da su im namjere dobre (iako često pogrešno ispoljeno), onda treba da ih uputite u vaše stanje da bolje razumiju o čemu se radi i tako ćete izbjeći neţeljene konflikte. Siguran sam da ćete se sloţiti da ste upravo vi jedina osoba koja vas moţe osloboditi agorafobije. To su vaše misli i jedino vi moţete da ih promijenite. Nošenje sa dugogodišnjom agorafobijom je dugotrajan proces, ali kad se rezultati počnu pojavljivati, onda sve ide brţe i brţe, dok ne doĎete do tačke kad ne moţete vjerovati koliko je to bilo lako.

Studija slučaja agorafobije Silvijina tehnika “jednog poteza” “Ja ovu tehniku vidim kao prelazak iz ţivota punog ograničenja u ţivot pun slobode i samopouzdanja. Bila sam 5 godina vezana za kuću. Mogla sam funkcionisati do odreĎenog nivoa jer sam imala muţa i djecu koji su mi pomagali, ali iznutra sam umirala. Bila sam ljuta na sebe jer nisam bila hrabra i osjećala sam se zarobljenom i da će me fobija pratiti do kraja ţivota. Vrlo je deprimirajuće kada ne vidite izlaz iz takve situacije. Moj problem je počinjao opštom anksioznošću koja je prelazila u strah da će me napolju uhvatiti panični napad. Boravak na bilo kojem mjestu van kuće

činio me je ekstremno anksioznom. Čak i odlazak do kraja dvorišta bio mi je problem. Nisam sigurna kako je se ova fobija tako pogoršala, ali kada sam dotakla samo dno, odlučila sam da moram da prestanem ovako živjeti. Moj brak je trpio i nisam sigurna ni koliko bi još trajao da se nisam uhvatila u koštac sa agorafobijom. Trebalo mi je rješenje. Moj muž me je stvarno podržavao, ali znala sam da žali za onom ženom, punom samopouzdanja, koju je oženio nekoliko godina ranije. Kada se sada osvrnem, vidim da sam živjela u praznoj školjci života. Od sebe sam napravila zatvorenika, ne u svojoj kući, nego u svom umu. Moje misli bile su zatvorski čuvari koji su mi prijetili da ću da snosim posljedice ukoliko pokušam pobjeći. Na kraju je ispalo da su te posljedice zapravo sloboda! Ljutnja je bila to što me je najviše potaklo da istražujem i na kraju kupim knjigu Panika Zbogom. Pročitala sam je i na početku nisam bila toliko uzbuĎena. Mislim da sam tražila metodu koja nije zahtijevala da ja nešto radim i koja će mi omogućiti da jednostavno izbrišem sva sjećanja na strah – nekakvu čarobnu tabletu. Pročitala sam je još par puta i više je nisam uzimala sve dok stvarno više nisam mogla podnijeti. Prvi put sam odlučila da ovu tehniku upotrijebim kada sam išla u kupovinu. Već neko vrijeme planirala sam da kupim zavjese i stvarno sam htjela sama da ih izaberem. Došla sam do šoping centra sa mužem, uplašena, ali i uzbuĎena jer će danas da bude drugačije. Mogla sam to da osjetim. Počela sam da razgovaram sa strahom, ka što sam pročitala, nisam reagovala na njegov strašni glas, nego sam ga jednostavno posmatrala i govorila mu kao da se radi o petogodišnjem djetetu. Kada je iskrsla misao o nadolazećoj panici, shvatila sam da sam počela da paničim. Taman sam htjela da kažem sebi “Umrijeću ako ne stignem do

kuće.” Upravo to je bila misao koja me je držala zatvorenom u kući. Kakva besmislica. Brzo sam se pribrala i rekla “Ne, samo doĎi! DoĎi paniko, pokaži šta znaš. Udari najjače što možeš i neka pršti na sve strane, ja poslije moram da kupim zavjese.” Ništa. “Hajde sad s tim paničnim napadom i umiranjem itd., itd. Nemam cijeli dan na raspolaganju.” Balon se tada i tu raspršio. Sada sam bila učiteljica u školi koja je nemirnu djecu (moje misli) držala pod kontrolom. To je bio moćan osjećaj. Kupovinu i put završila sam bez problema, vratila se kući i proslavila sa mužem uz čašu vina. Moj kompletan oporavak nije bio trenutan. Trebalo mi je još nekoliko odlazaka iz kuće sa nekad velikim razočarenjima prije nego što sam se zaista

vratila

u

kolosijek.

Uskoro

sam

počela

da

se

budim

ujutro

razmišljajući gdje bih danas voljela da idem. Nedugo zatim, sama sam putovala. Nadam se da mogu da inspirišem ostale čitaoce koji možda imaju slične probleme i da im poručim da zapamte da nada uvijek postoji. Ne dozvolite da vam te misli zarobe um i da vam kažu da je kuća jedino bezbjedno mjesto. To nije tačno. To jednostavno nije tačno”.

Strah od letenja Letenja se često boje i osobe koje nemaju problema sa čestom anksioznošću i paničnim napadima, pa je razumljivo kakav je to izazov za one koji te probleme imaju. Demonstriraću vam kako da pobijedite strah od letenja koristeći tehniku “jednog poteza” tako da ćete bez straha i puni samopouzdanja moći da letite, kako na kratkim, tako i na dugim relacijama. Većina ljudi koji pate od paničćnih napada tokom leta, generalno se ne boje mehaničkog kvara aviona, nego više kvara u njima samima, odnosno pravljenja scene u avionu. To je zato što se osoba, koja ima panične napade, osjeća kao da u sebi ima bombu koja će eksplodirati svakog trenutka i to je gura u spiralu panike. Ako ta bomba eksplodira na sigurnom mjestu, kao što je kuća, onda je se lakše nositi sa njom jer je kuća sigurna zona u umu te osobe. Ali ako je na visini od 10 kilometara, to je sasvim druga priča, jer se tu ne osjeća ugodno. TakoĎe, tu je često i element klaustrofobije, koja se manifestuje kao strah od letenja. Osoba koja pati od ovoga ţeli otvoren prostor ili mjesto da se sakrije i bude sama. Ako osjetite strah već čim rezervišete let, taj vaš početni stav je veoma vaţan. Budite uzbuĎeni što imate tu priliku. Podsjetite se da ćete sad, dok budete u avionu, imati nove tehnike koje će vam pomoći da savladate strah i da letite bezbriţno i duge destinacije. Ne brinite, u avionu ćete biti bezbjedni. Čest, bezbriţan let počinje noć ranije. Pokušajte se dobro odmoriti prije leta. Tako ćete izbjeći umor koji moţe da izazove stres. Na dan leta dobro se organizujte da bi izbjegli gnjavaţe pri dolasku na aerodrom, prolasku kroz

carinu, itd. Dajte sebi dosta vremena da bi izbjjegli dodatni stres ţureći na aerodrom. Kada ulazite u avion, ponovite sebi činjenicu da vam anksioznost, ukoliko se pojavi, neće nauditi. Kao i svaki put, kroz nju ćete proći neozlijeĎeni i to što ste u avionu ne znači da sada neće biti tako. Ovo je vaš novi pristup letenju. Ukrcavate se na avion, ne sa nadom da ćete biti opušteni i mirni, nego sa nadom da ćete iskusiti anksioznost koje se tako bojite. Kao i uvijek, trik kod metode “jednog poteza” je da se potpuno uţivite u iskustvo. Ako ostanete pri mišljenju da su sva osjećanja i senzacije loši, samo ćete se još više prestrašiti i osjećati manje pozitivnim oko letenja. Ukrcajte se na avion, sjedite u vaše sjedište i, ako ne osjećate ni jednu poznatu senzaciju anksioznosti, traţite da doĎu. Ako su tamo, traţite da se pokaţu. To moţete da uradite jer se ne krijete niti bjeţite od njih. Ne sjedite u vašem sjedištu moleći se da se ne pojave – sjetite se kako ste se ponašali prošli put kada su se počele pojavljivati. Najvjerovatnije, počeli ste da paničite i mislite kako je avion zadnje mjesto na svijetu na kojem ţelite da budete. Te misli su rasle do trenutka dok se niste izbezumili od straha, a sve to se desilo čak i prije nego što su zatvorena vrata aviona. Ako, meĎutim, ne osjećate ništa alarmantno, to je u redu; čitajte novine, knjigu ili slušajte muziku; ali, da bi bili sigurni, provjeravajte osjećaje s vremena na vrijeme da vidite ima li ikakvih naznaka anksioznosti. U nadi da ćete dobiti panični napad, svojevoljno pokušavajte da dozovete senzacije anksioznosti. Zvuči kao zadnja stvar koju bi trebali da radite u

avionu, ali zapamtite da se nikad ne povlačite pred potencijalnim dolaskom paničnog napada. To je glas u vama koji uzvikuje jednu od dvije stvari: A) “Molim te, Boţe, ne sad, ne mogu se s tim boriti ovdje. Uzbuna!” ili pozitivnu, osnaţujuću B) “A tu si; Očekivao sam da se pojaviš. Pa pokaţi mi šta imaš. Spreman sam, čekam i zainteresovan sam.” Ako osjećate početak paničnog napada, to je u redu. Niste ni pokušavali da pobjegnete; u stvari, nadali ste se da će da se pojavi da bi se mogli suočiti s njim. Iako je situacija toliko strana i vi se plašite lošeg ishoda, ipak morate biti malo hrabri da svim srcem zatraţite još, jer što iskrenije zahtijevate jače napade, to ćete postajati snaţniji i samopuzdaniji. Ponekad moţe pomoći i da budete emocionalni i uzbuĎeni kada traţite od straha da se pokaţe jer to pomaţe emocijama da se oslobode. Ako osjetite navalu adrenalina/straha, primijetićete da dolazi u talasima. Kruţi kroz tijelo i, ako obratite paţnju, osjetićete kako brzo proĎe, za 20 ili 30 sekundi. Tu nema ničega čega bi se plašili. Nakon što proĎe, samopouzdanje se vraća, do sledećeg talasa i tako ukrug, dok na kraju ne vidite šablon. I ako ne reagujete, efekat na vas je ništa više nego tjelesna senzacija minus panika. Ako letite sa drugima s kojima niste baš bliski, ne govorite im da se bojite letenja jer vas to moţe učiniti još nervoznijim. Oni se zabrinu za vas i to moţete pogrešno da protumačite kao da stvarno imaju razlog za brigu.

elbookers.com

Recite sebi: “Primijeniću tehniku, a ako kasnije stvarno budem imao potrebu da im kaţem, reći ću im. Sad ću sam da se prepustim iskustvu.” Konačno, ako se osjećate vrlo anksiozno i to vas preplavljuje, evo još nekoliko savjeta za opuštanje prije leta: Ako ne uzimate nikakve sedative, razmotrite da odete doktoru i objasnite mu situaciju. Čak i ako ga nikad ne uzmete, mala doza Xanex-a, na primjer, moţe biti korisna. U stvari, ja vam preporučujem da tablete uvijek imate sa sobom. Tako moţete reći sebi da, ako stvarno postane neizdrţivo, uvijek moţete uzeti tabletu da se smirite. Sama činjenica da ih imate moţe utišati anksiozne misli. Pijte dosta vode i ponesite flašu vode sa sobom. Vrlo je lako dehidrirati na dugim letovima. Voda vam takoĎe pomaţe da progutate tokom uzlijetanja i slijetanja da bi izjednačili pritisak u ušima. Ako mislite da će pomoći, prije polijetanja recite posadi da ste nervozni kad letite. Oni imaju mnogo iskustva sa tim strahom i uvijek će biti tu za razgovor ako ih budete trebali, jer to je dio njihovog posla i za to su i obučeni. Neki se osjećaju manje usamljeno kada posadi kaţu da se boje letenja. Realnost je da niste sami; vjerovatno u istom avionu s vama ima još nervoznih letača.

Studija slučaja Stivenov strah od letenja “Prije nego što sam doživio svoj prvi panični napad 1999. godine, godinama sam letio bez ikakvog straha. Poslije tog prvog napada, koji se dogodio prilikom služenja u crkvi, moj stav prema letenju dramatično se promijenio. Nije bio problem što sam u avionu iznad Atlantskog okeana; problem je bio što sam van kuće. Primijetio sam kako sam počeo smišljati izgovore da ne letim. UbjeĎivao sam djevojku da će nam za praznike biti mnogo ljepše kod kuće i da stvarno nema potrebe da letimo u nepoznata mjesta. 2001. promijenio sam posao i dio njega je bilo i redovno letenje. To je za mene postalo veliki izvor stresa. Noć prije leta jedva da sam spavao, a kada bih se nekako natjerao da uĎem u avion, dohvatio bih se alkohola da smirim živce. Na odredište bih dolazio malo pijan, umoran i nesposoban za posao. Nešto se moralo promijeniti. Na jednom forumu čitao sam o ovom programu i odlučio da ga isprobam i da vidim da li će mi pomoći sa mojim, sada već hroničnim, strahom od letenja. Za nekoliko dana trebao sam ponovo da letim i stvarno sam tražio čudo. Jutro polijetanja je došlo i stigao sam na aerodrom, u rukama noseći mali prtljag, a u glavi nove vještine za paniku. Na papiru mi je ova tehnika imala smisla, ali da li će djelovati u stvarnoj situaciji? Sjeo sam na svoje sjedište u zadnjem dijelu aviona i skenirao se iznutra da provjerim kako se osjećam. Da, bio sam uplašen. To je bilo u redu, rečeno mi je da to mogu očekivati. Avion je izašao na pistu i, kao i obično, osjetio sam malo veću anksioznost. Smiješno je da ja stvarno znam kada će napad panike da počne. Misli su mi divljale, a oči su lutale po avionu i svaki mali

48

pokret ili zvuk mi je smetao. Imao sam bočicu alkohola i razmišljao sam da li da, kao i obično, popijem malo ili da isprobam novu tehniku. Moje uzbuĎenje mora da je bilo ravno onom kao kod vojnika kada iskoči iz rova i pojuri u borbu. Sjećam se da sam vrištao (u mislima) i zvao anksioznost da doĎe po mene – POKAŽI MI NAJGORE. Zavalio sam se u sjedište i čekao napad. Hrabro sam se oslobaĎao straha. Osjetio sam navalu adrenalina, ali nisam bio van kontrole. Zato što sam pozivao strah, radije nego čekao da me talasi udave, osjećao sam se kao da surfujem na njima. Bilo je mnogo lakše jahati ih nego se daviti pod njima. Nastavio sam da radim ovo još nekoliko minuta. Kao što sam i čitao, strah se u talasima kretao kroz moje tijelo, ali ako to ima ikakvog smisla, osjećao sam kao da sam ga nekako sagorijevao. Nakon što je navala prošla, osjećao sam se nekako živahno, hrabro, kao malo dijete. Godinama se nisam tako osjećao. Taj let i oni naredni prošli su odlično. Nakon još nekoliko letova, prestao sam toliko da brinem noć ranije. Počeo sam da vjerujem da mogu da se nosim sa svakom situacijom. Nije sad da sam baš skroz opušten kad letim, i dalje sam malo napet kad ulazim u avion i kad prolazimo kroz turbulencije. Stvarna razlika za mene je ta da sam prošao tu prepreku koja je letenje činila tako strašnim. Prepreka je bila strah od “gubljenja” u avionu. Sad shvatam da je to bila samo iluzija. Dozvolio sam svom umu da vjeruje da je “gubljenje” stvarna mogućnost i ta misao me je uvukla u spiralu panike. Zanimljivo, kada sam savladao strah od letenja, briga od doživljavanja paničnog napada na čvrstom tlu nestala je. Vjerujem da se to desilo jer je jedan dio mog uma shvatio da, ako može da savlada strah u avionu, onda je pretrpano kino ili vožnja automobilom kao šetnja u parku.”

Strah od javnog govora Vrlo je čest slučaj da je najveći strah, ne od smrti, već od javnog govora. Postoji šala da bi ti ljudi radije leţali u mrtvačkom sanduku nego govorili u javnosti. Javni govor je, kod ljudi koji pate od anksioznosti i paničnih napada, često glavni izvor briga nedjeljama, pa i mjesecima prije nastupa. Ovi govori ne moraju nuţno biti “na podijumu”. To moţe biti i običan sastanak u kancelariji gdje osoba mora da govori pred drugima. Kod nje se javlja strah da će imati panični napad dok govori i da neće moći reći ono što treba. Osoba razmišlja kako će morati da pobjegne sa sastanka i poslije da izmišlja razne razloge zašto je pobjegla, maltene kroz prozor kancelarije... Ovo se malo razlikuje od većine ljudi koji se plaše javnih govora jer njihov strah postepeno nestaje kad počnu govoriti. I za njih je javni govor problem, ali oni ne osjećaju prijetnju ili paniku, jer je najvjerovatnije nisu nikad ni doţivjeli. Pa, kako se onda anksiozna osoba nosi sa ovim problemom? Prva faza je prihvatanje da te neugodne i bizarne senzacije neće nestati preko noći. U stvari, nemojte ni pomisliti da ćete ih se osloboditi do sledećeg govora. Kada se pojave tokom govora ili sastanka, pristupićete im na drugačiji način. Ono što treba da uradimo jeste da ponovo izgradimo vaše samopouzdanje i da bude kao prije. Ovaj put ćete problemu pristupiti na jedinstven, osnaţujući način, omogućavajući vam da se ponovo osjećate kao nekad. Kaţe se da najveći govornici osjećaju anksioznost prije govorenja, ali oni tu svoju nervozu nekako upotrijebe da svoj govor čak i poboljšaju. Pokazaću vam kako da uradite upravo to.

50

Prva tačka veoma je vaţna. Prosječna zdrava osoba moţe da osjeti niz vrlo neugodnih senzacija tokom govora i nije u opasnosti da izgubi kontrolu, niko čak neće ni primijetiti ni najmanji trag anksioznosti. Bez obzira kako teško bilo, uvijek ćete završiti svoj dio, čak i ako već otpočetka bude teško i vrlo neugodno. Ni na koji način nećete biti onesposobljeni. Stvarni uspjeh dešava se kada u potpunosti povjerujete da niste u opasnosti i da će senzacije proći. Ovo je ključna stvar kod tehnike “jednog poteza”; traţeći još, vi zapravo govorite: “Svjestan sam da mi ti (anksioznost) nisi prijetnja.” Ono zbog čega se panični napad stalno vraća jeste strah od straha – strah da će vas sledeći napad stvarno izbaciti iz cipela i mislite da ste samo pukom srećom prošli napad preţivjeli neozlijeĎeni. Pošto su napadi tako strašni, vaše samopouzdanje je poljuljano zbog prethodnih anksioznih epizoda. Jednom, kada shvatite da vam ništa ne prijeti, imaćete novi odgovor na anksioznost koja se javlja kada govorite. Uvijek postoji prelomna tačka kada anksioznost prelazi u panični napad, a to se, kada javno govorite, dešava kada pomislite: “Neću moći da se nosim sa tim pred svim ovim ljudima.” Taj djelić sekunde sumnje u samog sebe izaziva navalu adrenalina i ekstremna anksioznost pojuri u talasima. MeĎutim ako, kada osjetite tu početnu anksioznost, reagujete sa znanjem da vam ona nije prijetnja, tada će se brzo povući. Ovaj novi pristup je moćan saveznik jer vam govori da je u redu da se plašite dok javno govorite; osjetićete anksioznost i senzacije, ali ćete,

51

zajedno sa njima, proći kroz to. Zato što se on ili ona osjeća vrlo anksiozno, često i prije početka govorenja, ta osoba moţe pomisliti da je već iznevjerila samu sebe. Sada se moţete opustiti, što se tiče toga, potpuno je prirodno osjećati anksioznost. Uzmite za primjer najgoru senzaciju koja vam se ikad desila u toj situaciji – osjećanje opšte nelagodnosti zbog gubitka daha. Vaša automatska reakcija bila bi: “Opasnost – doţivjeću epizodu anksioznosti, a stvarno sebi ne mogu dopustiti da mi se to desi ovdje.” U ovoj tački većina reaguje na ovaj način zbog svih tih senzacija i osjećaju da im kola idu nizbrdo, a negativne misli se gomilaju i stvaraju anksioznost koja ima negativan uticaj na vaše prezentacijske sposobnosti. Zato, pustite “o Boţe, ne sada” misao da proĎe i odmah zauzmite stav: “A tu si – pitao sam se kada ćeš doći, i usput, ni malo se ne plašim ni jedne tvoje senzacije, ovdje sam potpuno bezbjedan.” Umjesto potiskivanja emocija i uzbuĎenja, vi se krećete kroz njih. Vaše tijelo je blago uzbuĎeno, baš kako bi i treblao da bude tokom govora, zato oslobodite

tu

energiju

u

sopstveno

izraţavanje.

Potisnite

je

kroz

prezentaciju, ne u sebe. Na taj način, anksioznost okrećete u svoju korist tako što je koristite da vaš govor bude ţivlji, energičniji i upečatljiviji. Kada primijetite da se anksioznost povukla, to je zato što ste svojom voljom prošli kroz nju. Onda brzo pomislite “hoću još.” Traţite još tih intenzivnih senzacija jer vas zanimaju i uopšte ih se ne plašite.

Ovo izgleda kao mnogo stvari o kojima treba da se razmišlja prije govora, ali u stvari nije. Bili bi iznenaĎeni da znate koliko nepovezanih misli moţete imati tokom govora. Ovim pristupom usvajate novi stav o samopouzdanju koje ste negdje izgubili zbog dosadašnjeg straha. Ako je vaš najveći strah kod javnog govorenja da ćete se osjetiti kao u zamci, onda vam savjetujem da smislite nekakav vid mentalnog opuštanja koje moţete pripremiti ranije. Na primjer, na nekim govorima/sastancima i same slušaoce je moguće uključiti u razgovor, pa tako odvraćate paţnju sa sebe. Neke vidove opuštanja moţete pripremiti i u glavi. Ne znači da ćet eih uopšte i upotrijebiti, ali samo znanje da imate izlaz već vas opušta. To moţe biti nešto jednostavno kao zahtjev od slušaoca da se predstave ili davanje mogućnosti da postavljaju pitanja i sl. Razumijem da ovakve diverzije nisu uvijek moguće i da zavise od situacije, ali bilo šta što moţete smisliti učiniće da se osjećate manje sputano.

Studija slučaja Robertovo iskustvo sa javnim govorenjem “Ja sam izvršni direktor kompanije koja se bavi razvojem softvera. Često držim govore na konferencijama i prezentacijama naših proizvoda. Grupe pred kojima govorim variraju od malih do onih od nekoliko stotina ljudi. Nekoliko godina to sam radio bez problema dok nisam dobio ono što je kasnije dijagnosticirano kao panični napad. Moj prvi panični napad desio se tokom jedne vrlo stresne sedmice. Veče prije prezentacije ostao sam do kasno u gradu i ujutro sam bio pomalo mamuran. Taman sam htio da počnem svoj dio kad sam osjetio kako mi srce počinje ubrzano raditi. Osjetio sam trnce u lijevoj ruci i kako mi vrelina udara u obraze. Bio sam ubijeĎen da dobijam srčani udar. Otišao sam do organizatora i rekao mu da ne mogu da otvorim prezentaciju zbog virusa i da je pomjeri za kraj dana.

Ovo me je stvarno uplašilo i, iako su svi nalazi, koje sam odmah uradio, bili uredni, teško mi je bilo povjerovati da je to bila samo anksioznost. Znao sam šta je anksioznost, ali ovakvu nisam osjetio nikad ranije, ne ovako jaku. Pošto sam do kraja godine imao još planiranih govora, morao sam da odradim ovaj da se ne bih skroz preplašio javnih nastupa. Ovo mi je zaista bio veliki problem jer su javni nastupi ključni dio moje funkcije u kompaniji. Moja žena je istraživala po internetu i pronašla knjigu Panika zbogom i kupila je. Otišli smo na odmor za vikend što mi je dalo vremena da sagledam šta se dogaĎa sa mnom. Naveče bih pravio zabilješke iz programa i gledao da li postoji način da ga u potpunosti primijenim da mi pomogne sa ovim strahom. Senzacije su bile vrlo neugodne i nisam bio siguran da ih išta osim lijekova može eliminisati. Moj sledeći govor nije prošao savršeno, mogao sam i bolje, ali bitna razlika bila je u tome da više nisam osjećao senzacije koje su me ranije dovodile u stanje paničnog napada. Mislio sam da su tablete jedini način da se oslobodim straha, ali sam naučio da su ta osjećanja u redu; ona su bila nešto što je mom tijelu iz nekog razloga izazivalo ubrzan rad srca, znojenje dlanova, pritisak u grudima itd. Naučio sam da drugačije reagujem na to i to je bio preokret. Prije sam sebi govorio da ću umrijeti, a sada te senzacije prihvatam potpuno i čak ih pozivam i pozdravljam. Samo ih posmatram i ne označavam ih kao dobre ili loše. One su jednostavno ono što jesu – senzacije. Kako je vrijeme prolazilo osjećao sam se sve slobodnije zahvaljujući svom novom stavu prema senzacijama koji je omogućio da ih veoma brzo eliminišem. Tokom mog poslednjeg govora u novembru bio sam opušteniji

nego ikad. Kročio sam na podijum sa dubokim osjećajem samopouzdanja u stomaku. To je bio stav: “Evo nas opet. Toliko dugo sam u ovom poslu i imam toliko mnogo iskustva da bi me uplašile nekakve bezvezne misli i senzacije. Održaću ovu prezentaciju i, ako padnem mrtav ovdje pred svima, ko ga šiša – neka padnem.” To je bilo prosvetljenje koje sam dobio iz ove knjige. Tehnika “jednog poteza” bio je alat koji mi je omogućio da se otvorim i kažem: “Samo navali, ja ne idem nikuda. Čvrst sam kao stijena.” Lično vjerujem da svi provodimo previše vremena radeći na osnovu misli u našoj glavi. Većina ljudi s kojima radim, zbog stresa su van ravnoteže. Tehnika “jednog poteza” naučila me da premostim loše misli koje uzrokuju paniku i vrati mi pažnju nazad u moje tijelo. Vraćanjem osjećajima i nepretjeranom reakcijom na njih, više ih nisam odgurivao od sebe i gomilao pritisak. Sada sam ih proživljavao punom snagom i vraćao se u mirno stanje.”

Poglavlje 5 Kada se suočite sa paničnim napadom, tehnika “jednog poteza” je najmoćnije psihološko oruĎe koje postoji. Čim osjetite dolazak paničnog napada, primijenite tehniku i odmah ćete smiriti situaciju. Govorili smo o razvoju strategije suočavanja sa strahom da bi ga oslabili i kontrolisali. Strah je jak samo kad bjeţimo od njega i kada ga se bojimo. Moţemo biti njegove ţrtve samo ako mi to dozvolimo. “Uradite nešto čega se plašite i smrt od straha je izvjesna.” - Ralph Waldo Emerson Sad, da kaţemo nešto o nus-pojavama paničnih napada. Većina ljudi koji imaju česte panične napade kaţu da su dugo anksiozni, čak i nakon što panični napad završi. Panični napadi nisu spontani, slučajni dogaĎaji. Njihov korijen je u podsvjesnoj anksioznosti koja je plodno tlo za pojavu napada. Neki ljudi tvrde da njihovi napadi dolaze “iz vedra neba”, ali kada se bolje sagleda, oni su već osjećali anksioznost i prije pojave paničnog napada. U ovom poglavlju govorićemo o ovoj, pozadinskoj anksioznosti. Opštu anksioznost ljudi opisuju kao čvor u stomaku, zajedno sa lošim mislima. Ovakvo stanje naziva se Opšti anksiozni poremećaj ili OAP. Ova opšta anksioznost je plodno tlo za razvoj budućih paničnih napada i vaţno je da bude prepoznata i eliminisana da bi osoba mogla normalno da funkcioniše.

Označimo jačinu anksioznosti skalom od 0 do 10. Stanje najveće panike je 10, a totalna smirenost je 0.

U tipičnom danu, nivo stresa/anksioznosti kod prosječne osobe koja ţivi u gradu iznosi izmeĎu 4 i 5. PoreĎenja radi, ljudi sa paničnim napadima rekli bi da tokom napada dosegnu sam vrh skale (9/10) i da se neko vrijeme ne mogu vratiti u normalu. Činjenica je da se velika većina ljudi nikada potpuno ne vrati na normalan nivo. Mnogi ljudi, koji imaju česte panične napade, često kaţu da su stalno anksiozni, svaki dan su izmeĎu 6 i 7. Ujutro se bude sa anksioznošću i naveče s njom lijeţu. Ova konstantna anksioznost čini ih nervoznim, napetim i psihički su loše. Tijelo postaje napeto a um opsjednut anksioznim senzacijama. Neprestana napetost u tijelu i umu vodi do nelagodnih senzacija kao što su: Mučnina Vrtoglavica Iscrpljenost Zamućen vid Grčevi

57

Loše misli Osjećaj nestvarnosti i depresija Ovo stanje obično se dijagnosticira kao Opšti anksiozni poremećaj (OAP) i često je povezan sa paničnim napadima. Ako vam je dijagnostificiran Opšti anksiozni poremećaj, ne uvjeravajte sebe da imate kliničku bolest. Nemate. Ovaj poremećaj ne znači da imate fizičku ili mentalnu bolest. Vaš mozak je u redu; vaše tijelo je u redu. Kada bih mogao, u knjigama psihologije bih ukinuo termin “poremećaj” jer je pogrešan. Navodi na ideje o haosu i totalnom slomu psihe, a to nije tačno. OAP je naviknuti način ponašanja koji se lako moţe promijeniti prateći niz koraka. Ponovo moţete ţivjeti opušteno ako budete pratili korake i tehnike koje ću vam sada predstaviti.

Tretiranje opšte anksioznosti Kada jednom primijenite tehniku jednog poteza, intenzivni strah, koji ste osjećali, jednostavno oslabi. A kako on slabi, tako i anksioznost iščezava i vraćate se u mirno stanje. Ako se meĎutim, anksioznost ni nakon nekog vremena ne smanji, moţete primijeniti korake koje ću sada navesti. Moţda ste vi osoba koja nikad nije iskusila panični napad, ali imate problem sa stalnom anksioznošću. Ako je to slučaj sa vama, onda je ovo poglavlje za vas. Pokazaću vam pet vrlo moćnih oruĎa za uklanjanje anksioznosti iz vašeg ţivota i vraćanje vašeg uma i tijela u stanje mira i spokoja. Ova oruĎa mogu se primijeniti odvojeno, ali su najefikasnija kada se primijene zajedno, a ona su sledeća:

Eliminisanje anksioznih misli Dijeta Vježba Zaokupljanje pažnje Terapija polja misli (Thought Field Therapy (TFT))

Nošenje sa neželjenim mislima U skoro svim slučajevima, anksiozno razmišljanje je glavni faktor koji uzrokuje senzacije. Bez prepoznavanja tih anksioznih misli, teško da ćete ukloniti izvor anksioznosti. Ljudi koji često imaju panične napade moraju da se bore sa negativnim sporednim efektima neţeljenih anksioznih misli. One mogu biti briga za zdravlje, zabrinutost za voljene osobe ili nekakvi iracionalni strahovi koji im stalno lete mislima. Ponekad, neţeljene misli dolaze iz nekog prethodnog iskustva, a nekad su stvarno bizarne i, bez obzira odakle su, izazivaju stres i brigu. Sada ću vas provesti kroz jednostavan proces iz dva koraka koji je djelimično povezan sa tehnikom “jednog poteza”, ali je skrojen specijalno za anksiozno razmišljanje.

Da bi eliminisali negativne misli, mora doći do promjene stava zajedno sa specifičnim alatima vizualizacije.

Promjena stava Anksioznost nije izazvana negativnom misli, nego načinom na koji reagujete na nju, reakcijom koja joj omogućava da utiče na vas i ima moć nad vama. Da bi bolje shvatili kako negativna misao djeluje, zamislite sledeće: Stojite na ulici, a svuda oko vas lijeno plutaju misli. Neke su vaše, a neke su iz drugih izvora, kao što su novine, TV, magazini, itd. Primjećujete kako, kada obratite paţnju na neku misao, ona vam prilazi bliţe. Ostale, koje ignorišete, i dalje plutaju nesmetano. Kada pobliţe istraţite misao, uviĎate kako se ona veţe za drugu, sličnu, i uhvatite sebe kako skačete od jedne do druge. Nekad su to svakodnevne misli, kao što su računi, kućni poslovi i sl., a nekad su to misli o prošlosti ili maštanje. U našem zamišljenom scenariju, vi neočekivano primijetite kako misao koje se plašite lebdi prema vama. Ovu misao nazvaćemo “Strah X”. X moţe biti panični napad, bolest ili nešto bizarno. Ne moţete se oduprijeti nagonu da pogledate u tu misao i, kad joj date punu paţnju, ona prilazi sve bliţe i bliţe. Reagujete sa strahom jer vam se ne sviĎa to što vidite.

Dalje uočavate kako je ta početna misao povezana sa još briga “šta ako”, koje takoĎe istraţujete do detalja. Što više pokušavate da pobjegnete od te misli gurajući je od sebe, to vas više zaokuplja. Pokušavate da se fokusirate na lijepe misli, ali stalno se vraćate na tu lošu. Postoji izraz “misli se lijepe kao ljepilo.” Sam čin emocionalne reakcije na lošu misao lijepi je za vas, i što više brinete, biće sve gore jer se ljepilo suši i teţe ju je odvojiti. Loša misao, i sve što je vezano uz nju, s vama su ujutro, kada se probudite, i naveče, kada pokušavate da zaspite. Misli su oblik energije, ni dobar ni loš. Od nas zavisi kako ćemo je procijeniti i kako će uticati na naš ţivot. Misli se hrane paţnjom, ali ono što one zaista vole jeste snaţna emocionalna reakcija koja će ih zalijepiti za vas! Misli koje ostaju s nama su prvo privučene našom pažnjom, a onda se čvrsto lijepe u zavisnosti od nivoa naše emocionalne reakcije na njih. Ovo je vaţno istaći. Misao moţe imati uticaj na vas samo ako joj to dozvolite. Naša emocionalna reakcija je njen izvor energije. Interesantno je da je njoj svejedno da li je emocionalna reakcija pozitivna ili negativna. Energija i paţnja je ono što je privlači. Jednom kada ispoljite emocionalnu reakciju na misao, stalno će vam se vraćati, sve dok emocionalna reakcija ne izgubi energiju i izblijedi. Na primjer, ako vam neko da kompliment, moţda uhvatite sebe kako nenamjerno mislite na to svaki put kada imate slobodnog vremena. Tokom dana, vaše samopouzdanje i raspoloţenje vjerovatno će da se popravi. Ali, na ţalost, mi teţimo da se fokusiramo više na negativne nego na pozitivne stvari. Prelako zaboravimo komplimente i okrenemo se stvarima koje nas uznemiravaju. Uzmimo obratan primjer. Ako vas neko koga poznajete

uvrijedi, siguran sam da će vaša reakcija na to biti mnogo intenzivnija i vjerovatno će dosta duţe trajati. Dakle, u osnovi razmišljanje ide ovako: Ako niste zaokupljeni nekom aktivnošću, vaš um teţi da traţi misli na koje imate snaţnu reakciju. Pošto na misli ljutnje i straha reagujemo sa najviše emocija, one prve isplivaju. Najneefikasniji način za njihovo eliminisanje je potiskivanje. Studije o potiskivanju misli (Wegner, Schneider, Carter, & White, 1987) su dokazale da pokušaj potiskivanja neţeljenih misli samo izaziva njihovo ojačavanje. To se naziva “efekat odbijanja”. Jednostavno rečeno, što ih više potiskujete, one se jače pojavljuju (odbijaju). Pa, kako počinjemo da rješavamo problem neţeljenih misli? Potrebna je promjena stava. Kada kaţem promjena stava, mislim na način reagovanja na misli. Promjena stava brzo će razoruţati vašu emocionalnu reakciju na loše misli i one će da oslabe. Ranije ste vjerovatno pokušavali da se borite sa tim mislima tako da ih potpuno eliminišete. Trik, meĎutim nije u njihovoj potpunoj eliminaciji, nego u novoj reakciji na njih. Nikada u potpunosti ne možemo kontrolisati šta će prolaziti kroz naš um, ali možemo da kontrolišemo kako ćemo na to reagovati. To je ključna razlika izmeĎu onih koji su sputani lošim mislima i onih koji to nisu. Misli koje nas prestravljuju ne pogone neke vanjske sile; to su naše vlastite misli. Mi ih ojačavamo, kao što ih i eliminišemo. Kada imate lošu misao, radije bi da ne mislite, vaša prva reakcija je napetost i govorenje sebi “O ne, ne sviĎa mi se ta ideja. Ne ţelim tu misao sada.” Kada pokušate da suzbijete tu misao i, naravno, ne uspijete, onda se uznemirite i misao postane još intenzivnija u vašoj psihi.

To je kao da vašem umu stalno govorite “šta god radio, ne misli na roze slonove,” i pogodite šta? Ne moţete pomisliti ni na šta što nije vezano za roze slonove. Dok god se borite sa misli, vaš um će joj se, kao smjelo dijete, stalno vraćati. Ne moţete reći da vaš um radi protiv vas. Tačnije je da vaš um uporedite sa radarom koji kupi misli na koje se veţu jake emocionalne reakcije. Da ne bi emocionalno reagovali, potrebno je da onemoćate “faktor straha” misli; onda morate da prihvatite i da budete opušteni na bilo šta što vam prolazi kroz um. Nemojte se kriti od anksioznih misli i nemojte ih pokušavati potisnuti. Da uzmemo primjer: Recimo da kroz vaš um prolazi strah “X”. Taj strah moţe biti bilo šta što vaš um moţe pojmiti. Znate da misli nisu realan strah i ţelite da vam prestanu zagorčavati ţivot. Sledeći put kada loše misli doĎu u vaš um, ne potiskujte ih. Ovo je vaţno. Recite sebi da je to u redu i da misli slobodno mogu da nastave da se igraju u vašem umu ako ţele, ali da nećete mnogo obraćati paţnju na njih i sigurno nećete reagovati sa strahom. Duboko u srcu znate da se to loše, što ste pomislili, neće desiti. Imate dublji osjećaj povjerenja i loše misli ga neće poremetiti. Recite sebi: “Ta misao/strah je moguće da se desi, ali vrlo malo vjerovatno i zato neću da brinem o tome danas. Danas vjerujem da je sve u redu.”

Od ključne vaţnosti je da se ne uznemirite ni kada misli i osjećaji počnu da ojačavaju. Da bi izbjegli snaţnu emocionalnu reakciju, dajte misli/strahu neki lik iz crtaća. Na primjer, zamislite da vam Paja Patak kaţe “Nešto strašno će se desiti. Bojiš li se?” dajte liku piskutav glasić i napravite smiješnu scenu. Kako anksioznog patka sa velikim stopalima moţete uzeti za ozbiljno? Ovakav način reakcije na misao slabi njen autoritet nad vama, tako smanjujete strah. Kada to uradite, vratite se onome šta ste radili prije pojave misli. Zapamtite, vi ne pokušavate da potisnete misao ili je tjerate tabletom i sličnim stimulansima. Na početku je za ovo potrebna vjeţba, ali desiće se da počnet eprimjećivati kako osjećate sve manji strah tokom dana, a pošto više nema snaţne emocionalne reakcije, neće biti ni loših misli. Ovo je prvi korak oslobaĎanja od anksioznosti – neutralnost. Vaš um je kruţio negativnim krugom, a vi sada učite kako da ga zaustavite i preĎete u neutralni krug (pogledajte sliku ispod). Iz ove nove, neutralne pozicije osjetićete sve mnogo jasnije, daleko od anksioznih misli. Misli nas obično vode u jednom ili drugom pravcu – pozitivan

krug

(mir/osjećaj

kontrole

i

reda)

ili

negativan

krug

(anksioznost/strah/konfuzija). Sledeći korak je prilagoĎavanje opuštenom, mirnom stanju uma i prelazak energije u pozitivan krug razmišljanja.

Sada ću vam pokazati tehniku koja

će stvarno da vam napumpa

samopouzdanje a vaš um će usmjeriti na pozitivno razmišljanje. Kada budete vjeţbali ovu tehniku, osjetićete prosvetljenje i veći smisao svega oko vas, kao i novu perspektivu stvari koje su vas mučile. Vaše misli će ići u suprotnom pravcu od anksioznosti što znači da će udaljenost izmeĎu vas i anksioznosti biti veća.

Zatvorite oči i usmjerite paţnju na predio srca. Zamislite toplinu koja izbija u sredini vaših grudi. Počnite da se fokusirate na nešto u vašem ţivotu što istinski cijenite. To moţe biti jedna ili više stvari (porodica, zdravlje, prijatelji, posao, vaš dom, itd.) Nastavite da se fokusirate na ovo još nekoliko minuta dok ne osjetite zahvalnost

u

srcu

i

primijetite

pozitivnu

promjenu

vašeg

emocionalnog stanja.

Vjeţbe da se cijeni ono što imate u ţivotu veoma je staro oruĎe za pozitivne promjene i vijekovima se uči u svim religijama. Trenutno je vrlo popularno u bezbrojnim programima samopomoći. Američki Institut za srce sproveo je neka vrlo zanimljiva istraţivanja o tome kako je srce blisko povezano sa mozgom i to kroz centralni nervni sistem. Istraţivači sa ovog instituta zaključili su da fokusiranje na srce i nakupljanje pozitivnih emocija šalje signale mozgu koji uzrokuju da viši nivoi mozga rade u većoj harmoniji. TakoĎe, ovim smanjujete i krvni pritisak kao i nivo stresa u vašem tijelu.

Ove vjeţbe kompletiraju prvi dio pristupa u eliminaciji anksioznih misli, promjena stava. Promjenu stava morate vjeţbati svaki dan, sve dok vam ona ne postane druga priroda, dio vas. Moţda ste se pitali zašto su neki ljudi podloţniji brigama i neţeljenim mislima od drugih. Sada znate odgovor. Razlika je u tome da bezbriţniji ljudi ne reaguju snaţno na anksiozne misli. Ovi ljudi imaju iste misli kao i anksiozne osobe, ali ih oni ne doţivljavaju kao nešto čega se treba plašiti. Oni se oslobaĎaju takvih misli smijući se i znajući da će sve biti u redu. Oni ne vide smisao da se uznemiravaju zbog takvih misli i zato one nemaju moć nad njima. Moţda mislite da ste vi po prirodi anksiozna osoba i da ćete uvijek reagovati sa strahom jer je tako već godinama. To nije tačno. Neprestano anksiozno razmišljanje je naviknuto ponašanje i moguće je se odviknuti, kao i svake druge navike. Pokazao sam vam najbrţi i najefikasniji način za to – jedinstvena promjena stava. Vrlo brzo moţete smanjiti nivo anskioznosti koji ste godinama imali. Samo je potrebna vjeţba. Na početku ovog dijela napomenuo sam da je za potpuno eliminisanje anksioznosti najefikasniji dvostrani pristup. Sada ću vam objasniti drugi dio pristupa, a to je upotreba vizuelizacije.

Vizuelizacija za okončanje anksioznog razmišljanja Anksioznost uzrokuje neravnoteţu u vašem ţivotu zbog koje sve brige koje imate kreiraju jako neprijatne senzacije. Sva vaša paţnja, iz centra tijela usmjerena je u glavu. Škole meditacije često vole da demonstriraju kako zbog te neravnoteţe tijelo lako gubi osjećaj gdje centar treba da bude.

Polaznik se pozove da izaĎe ispred grupe i stane raširenih nogu. Trener tada kaţe polazniku da se fokusira na svoje lične brige i strahove. Kada se polaznik fokusira na njih, trener se tiho pomakne u stranu i kaţe mu da će pokušati da ga gurne. Tada gurne polaznikovo rame i relativno lako ga izbaci iz ravnoteţe. Tada se polazniku kaţe da zaboravi brige i vizuelizuje čvrsto stojanje na podlozi. Trener tada ponovo pokušava da ga gurne, ali sada osjeća mnogo jači otpor. Polaznik čvrsto stoji. Ovo pokazuje koliko je vaţno osjećati se čvrsto i uravnoteţeno, a ne stalno razmišljati. Anksiozne osobe mogu se osjećati isključeno iz vlastitog ţivota, odnosno kao da je uključen autopilot koji im upravlja ţivotom. Naučiću vas jednu vizuelizaciju koja je podijeljena na tri dijela. Svrha vizuelizacije je da vam pomogne da se brzo riješite stresa i napetosti. Vizuelizacija se moţe koristiti kad ste pod stresom, a djelimično je korisna kada vam loše misli jure glavom. Postoji bezbroj takvih vizuelizacija koje moţete naći u različitim kursevima samopomoći, ali ja sam kombinovao tri najefikasnije

i prilagodio

ih tako

da stvorim jednu koja moţe biti

upotrijebljena u bukvalno svakoj situaciji. Kada se praktikuje često, ovaj proces vizuelizacije vrlo je efikasan za eliminaciju anksioznosti i nametljivih misli. Da bi bila potpuno efikasna, vjeţba se mora izvoditi duţe od 10 minuta bez prestanka. Sve kraće neće donijeti ţeljene rezultate. Ne postoji dobar ili loš način izvoĎenja ove vjeţbe. Budite intuitivni i ne osjećajte se kao da ne moţete da izvedete ovu vjeţbu jer niste dobri u vizuelizaciji stvari. Sve dok vam je paţnja usmjerena na vjeţbu, to je dovoljno da imate korist od nje. Na početku je najbolje da vjeţbate na tihom mjestu, gdje nećete biti uznemiravani, a kasnije ćete moći da vjeţbe izvodite i na bučnijim mjestima, npr. na poslu. Osjetićete kako vam se um i tijelo lagano smiruju i dolaze u stanje mirne opuštenosti.

Dobro, hajde da počnemo. Moţete sjediti ili stajati, zatvorite oči i paţnju usmjerite na disanje. Da biste postali svjesni svog disanja, jednu ruku stavite na grudi, a drugu na stomak. Neka vam se stomak ispupči kada udahnete i vrati nazad kada izdahnete. Nastavite da dišete tako. Nastojte da vam disanje bude ravnomjerno, istog ritma. Ruka na stomaku se pomjera zajedno sa njim dok bi ruka na grudima trebala malo ili ni malo da se pomjera. Ovo se zove dijafragmično disanje. Kada se naviknete na ovu tehniku, pokušajte da usporite ritam disanja praveći kratku pauzu izmeĎu udaha i izdaha. Na početku vam se ovo moţe učiniti teško i da nemate dovoljno vazduha, ali vjeţbom ćete naviknuti na sporiji ritam.

Da bi vam bilo lakše navići se, kod udaha brojte do tri, napravite pauzu, onda brojte do tri dok izdišete (ili do 2, ili do 4 – kako vam je lakše). Ovo će vam takoĎe pomoći da se koncentrišete samo na disanje, da ne mislite ni na šta drugo. Ako druge misli počnu nadolaziti, samo ih pustite da proĎu i obratite paţnju na disanje i brojanje. Nastavite tako nekoliko minuta. Ako vjeţbate ovo, zateţete mišiće dijafragme i počeće normalno da rade, a vi ćete se osjećati lijepo i opušteno cijelo vrijeme.

Sada paţnju usmjerite na vaša stopala. Pokušajte da stvarno osjetite vaša stopala, da osjetite svaki prst. Sada vizuelizujte korijenje koje polako raste iz vaših tabana, probija se kroz Ďonove i ulazi u zemlju. Korijenje raste sve brţe i ulazi duboko u tlo. Sada ste čvrsto ukorijenjeni za zemlju i osjećate se kao veliki hrast ili sekvoja. Zadrţite taj osjećaj čvrstine nekoliko trenutaka.

Kada ste doţivite taj osjećaj da ste čvrsto srasli sa tlom kao drvo, ţelim da vizuelizujete oblak jarkog svjetla koji se formira visoko iznad vas.

68

Munja iz tog sjajnog oblaka udara u tjeme vaše glave i formira snop jarko bijele svjetlosti koja se sa vaše glave polako spušta niz tijelo, preko nogu i kroz prste. Kada svjetlost preĎe preko vas, osjetite kako vam se um razbistrava. Doţivljavate prosvjetljenje uma i čišćenje svog otpada koji se tamo nalazi. Ponovite ovu sliku četiri ili pet puta, sve dok ne osjetite bistrinu i olakšanje.

Na kraju, zamislite da stojite ispod velikog, svijetlećeg vodopada. Voda je blistava, sa mjehurićima i puna vitalnosti i ţivota. Dok voda pada po vama, osjećate je svakim centimetrom tijela, tu blagost i ljepotu, a u svaku poru vam se ukapava osjećaj spokoja i mira. Pokušajte da okusite vodu. Otovrite usta i pustite je neka ulazi, osvjeţavajući vas. Poslušajte kako pada oko vas. Voda je ţivot i ona sapira stres i brige iz vašeg uma. Otvorite oči. Pokušajte da koristite sva čula kod vizuelizacije. Da bi u vašem umu napravili što realističniju sliku, koristite čula dodira, ukusa i sluha. Osjetite vodu kako vam klizi niz tijelo; slušajte njen zvuk koji pravi kada pada na tlo. Što su zamišljeni scenariji realističniji, više koristi ćete imati od njih. Mnogi ljudi kaţu da im je vizuelizacija veoma korisna i opuštajuća kada je često koriste. Um je kao mišić – da bi se opustio, povremeno mora da pusti ono za šta se drţi. Vizuelizujući različita scenarija, omogućujete umu da se oslobodi. To je kao da šaljete poruku mozgu da, kada zatvorite oči, vrijeme je da pusti sve za šta se tada drţi. Za početak, da bi istrenirali mozak da se opusti i riješi stresa, vaţno je da ovo vjeţbate svaki dan. Sa vjeţbanjem ćete naučiti da se riješite stresa za svega nekoliko minuta. Savjetujem vam da vjeţbate prije spavanja jer ćete tako bolje spavati. Mnogi ljudi ne rade vizuelizaciju u spavaćoj sobi, nego nekoj drugoj. Na taj način, kada uĎu u spavaću sobu i zatvore vrata, sav stres, brige i nervozu ostavljaju iza sebe.

69

Vizuelizacija, kao oruĎe za eliminaciju stresa, vrlo je efikasna. Ako se pravilno izvede, postići ćete duboku smirenost. Iz iskustva, meĎutim, ne mislim da vizuelizacija moţe eliminisati panični napad ili napad anksioznosti (to je posao tehnike “jednog poteza”), ali je veoma snaţno pomoćno sredstvo za oslobaĎanje senzacija opšte anksioznosti. Ovim se zaključuje dvostrani pristup nošenja sa anksioznim mislima. Vjeţbajući, primijetićete da će proći dani i dani bez anksioznih misli koje vam smetaju da normalno ţivite, a opšta anksioznost koju osjećate će biti znatno smanjena. Sada ćemo da se pozabavimo sledećim vaţnim oruĎem – dijetom.

Dijeta Voda Ne postoji brţi način za smanjenje opšte anksioznosti od pravilne ishrane i redovne hidratacije organizma. Jedan od najefikasnijih sastojaka vaše dijete jeste voda. Voda sjajno gasi ţeĎ – a za vas još vaţnije – anksioznost.

Skoro svaka tjelesna funkcija zavisi od toka vode kroz vaš sistem. Voda transportuje hormone, hemijske nosioce poruka i hranljive sastojke do vitalnih organa. Kada tijelo nije dovoljno hidrirano, ono moţe da reaguje na razne načine, npr. anksioznošću, za koju nikad ne bismo pomislili da je vezana za slabu hidrataciju.

Evo

nekoliko

zanimljivih

informacija

o

vodi:

1. 75% Amerikanaca je hronično dehidrirano. 2. Kod 37% Amerikanaca receptori za žeĎ toliko su slabi da se često pogrešno protumače kao receptori za glad. 3. Čak i mala dehidracija oslabiće metabolizam za 3%. 4. Jedna čaša vode eliminisaće ponoćnu glad za skoro 100% ljudi na dijeti koji su ispitivani od strane Vašingtonskog Univerziteta. 5. Nedostatak vode glavni je uzročnik iscrpljenosti.

Redovno pijenje vode je najznačajnija stavka kod vaše dijete. Kada smo dehidrirani, naše ćelije to osjete na molekularnom nivou i to prenose u podsvijest, gdje anksioznost lukavo čeka da izaĎe. Da bi postigli balans tečnosti, dnevno bi trebalo da pijemo osam čaša vode.

Da li ste ikada ranije osjetili efekte dehidracije na vaše emocije? Ako ste ikada imali jak mamurluk nakon lude noći, onda razumijete kakav je osjećaj dehidratacije. Mamurluk je rezultat dehidratacije i neravnoteţe elektrolita. Siguran sam da mnogi od vas imaju tzv. “Strah od mamurluka.” To je jak osjećaj anksioznosti i nervoze koji je rezultat dehidracije, koja je opet, uzrokovana mamurlukom. Za nekoga ko pati od anksioznosti, najsigurniji način da dobije panični napad jeste da naveče popije dosta alkohola i sačeka mamurluk ujutro.

Vaţno je znati da dehidracija u velikoj mjeri doprinosi anksioznosti. Dobra vijest je da se to lako da popraviti jednostavnim konzumiranjem dovoljno vode. Ja lično, otkrio sam da je redovna hidratacija dobra, ne samo za

eliminaciju anksioznosti, nego je i vrlo efikasna kod izbjegavanja osjećaja iscrpljenosti.

Dijeta (Hrana)

Većina ljudi drţi veoma kisele dijete što, ne samo da uzrokuje veću podloţnost stresu, nego izaziva i niz drugih ozbiljnih zdravstvenih problema. Vaša dijeta je nešto nad čim odmah moţete preuzeti kontrolu. Kada ovladate njome, ne samo da ćete poboljušati vaše fizičko zdravlje, nego ćete izgraditi i pozitivan stav koji kaţe, “Ja imam kontrolu nad svojim tijelom.”

Kisela

dijeta

izbalansirano

moţe

pogoršati anksioznost.

Tijelo

je

zdravije

ako

je

iznutra. Tijelo je potrebno dovesti u stanje u kojem je pH

vrijednost u prihvatljivim okvirima. Eliminacija anksioznosti nije laka osim ako jedete hranu koja je alkalno izbalansirana. Ako je hrana prekisela ili jedete previše, vaše tijelo ne moţe normalno funkcionisati. Teško će izbacivati toksine iz sistema i biti pod stresom, a vi ćete biti ranjivi i nemoćni kada anksioznost udari. Hrana kao što je so, šećer i preraĎeni proizvodi smanjuju otpornost tijela, dok hrana kao što je voće i povrće otpornost povećavaju. Kada kontrolišete vaše tjelesne potrebe, ojačavate i gradite snaţno tijelo koje se neće plašiti anksioznosti.

Proteini, orasi, žitarice i mliječni proizvodi (osim jogurta), zajedno sa alkoholom

,

šećerom

i

soli

su

kisela

hrana.

voće, povrće i sokovi su alkalna hrana.

Optimum je 80% alkalna dijeta. To znači ishrana voćem i sirovim povrćem uz malo proteina kada vam je potrebna energija. Osoba sa dobrom dijetom

treba samo 50 g proteina dnevno. To se nalazi u 200 g ţivotinjskog proteina ili u jednoj litri jogurta. Ostatak vaše dijete treba da bude alkalna (ako imate veoma stresan posao, trebaće vam više od 50 g proteina dnevno).

Niţe je detaljnija lista alkalnih namirnica koja će pomoći da postignete veći balans kod vaše dijete.

Paštrnak

Rutabagas

Gljive

Mahune

Grašak

Bijeli krompir

Dinja

Cerovača

Karfiol Krompir

Mandarina

Jagoda

Narandţa

GroţĎe

Kajsija

Borovnica

Breskva

Malina

Kruška

Jabuka

Grah

Suha smokva

Suhe datule

Banana

GroţĎice

Avokado

Suha šljiva

Slatki krompir

Lubenica

Badem

Proso

Sirup

Zelena repica

Celer

Blitva

Grbač

Kiseli kupus

Zelena salata

Limeta

Krastavac

Rotkva

Kupus

Brokula

Cvekla

Prokelj

Mrkva

Soja

Ananas

Sirovi špinat

Minerali Minerali u organizmu napadaju kiseline i poništavaju ih, odnosno stvaraju alkalno okruţenje. Nedostatak minerala moţe dovesti do kisele tjelesne pH vrijednosti. Minerali odrţavaju alkalnost u tijelu i ravnoteţa moţe biti poremećena usljed nedostatka minerala. Zaostaci i minerala i kiselina izlučuju se preko urina. Vremenom, minerali se iscrpe ukoliko se ne obnavljaju. To je razlog zašto minerali moraju biti sastavni dio vaše dijete. Ako konzumiranjem voća i povrća ne moţemo dobiti dovoljno minerala, tada trebamo uzimati dodatke prehrani koji ih sadrţe. Najbolji hranljivi sastojci koji pomaţu tijelu da se nose stresom uključuju kompleks B vitamina, sirovi koncentrat nadbubrežnjaka, suha jetra, laneno ulje i koloidni minerali. Balansirani suplement vitamina Bkompleksa je ključan za normalno lučenje nadbubreţne ţlijezde. Bez Bkompleksa ţlijezda neće proizvoditi dovoljno vitamina. Minerali su apsolutno ključni za normalno funkcionisanje tijela, naročito autonomnog nervnog sistema. Dobar primjer njihove vaţnosti jeste mineral magnezijum. Magnezijum je prisutan u preko 270 biohemijskih reakcija u tijelu. TakoĎe pomaţe u regulaciji pH (ravnoteţa kiselina i baza). Ljudsko tijelo funkcioniše sa vrlo malim oscilacijama pH vrijednosti. Natrijum i kalijum su ključni za funkcionisanje nervnog sistema. Bez bilo kojeg od njih, naš nervni sistem ne bi funkcionisao i umrli bi. Ovi minerali obično se nalaze u povrću koje jedemo. MeĎutim, zbog osiromašenja tla, minerali iz povrća lagano nestaju. Zato je ponekad neophodno uzimati minerale iz suplemenata, odnosno dodataka prehrani. Istina je da je vrlo teško odrţati snagu i pouzdati se u svoju sposobnost da se moţemo nositi sa svim što nam ţivot nosi, ako u prehrani imamo manjak vitalnih stvari. Zadovoljite potrebe svog tijela i bićete sposobni da se suočite, ne samo sa paničnim napadima, nego i sa svim oblicima svakodnevnog stresa.

Uvjeren sam da će kroz 5 do 10 godina dijeta biti definitivno označena kao jedan od glavnih faktora anksioznosti i paničnih napada kod ljudske populacije. Postoji veoma zanimljivo istraţivanje iz 2004. gdje je dokazana povezanost povećanja šizofrenije sa ekstremnom bezglutenskom dijetom. Iako šizofrenija nema veze sa anksioznošću i paničnim napadima, i ovo je dokaz kako nauka obraća paţnju na prehranu i njenu povezanost sa mentalnim zdravljem.

Vjeţba Vjeţba je odlična i vrlo korisna za prevazilaţenje stresa i anksioznosti. Pored svih dokazanih i dokumentovanih koristi koje donosi, vjeţba takoĎe pomaţe da povećate vjeru u sposobnosti svog tijela. Tokom paničnog napada, mnogi simptomi su slični onima nakon dobre vjeţbe: -

Ubrzan puls

-

Znojenje

-

Povećane tjelesne senzacije

-

Brzo disanje

Jedna od najvećih prednosti zdrave kardiovaskularne vjeţbe jeste da vas uči da vam povećan napor ne smeta. Energična vjeţba daje vam priliku da bezbjedno opteretite vaše tijelo do nivoa kada su senzacije slične kao i kada imate panični napad. Vjeţba pomjera vaše granice i vodi vas do stanja da vam te senzacije više ne smetaju. Ovo gradi novo samopouzdanje i vjeru u vaše tijelo da senzacije kao što su ubrzan rad srca, brzo disanje, znojenje i sl. moţe podnijeti bez problema. Ako svom tijelo redovno dajete šansu da se odmori nakon napora i vrati u opušteno stanje, tada više nećete osjećati prijetnju kada vam se otkucaji

srca ubrzano povećaju tokom paničnog napada. Moći ćete da kaţete sebi da to nije ništa i da će se otkucaji vratiti u normalu jer je vaše tijelo to radilo mnogo puta do sada. Svjesni ste da se nakon kratkog perioda vaše tijelo vraća u stanje opuštenosti. Faktor straha zbog neobičnih senzacija je za mnoge glavni okidač paničnih napada. Vjeţba je zdrav stres za tijelo. Pomaţe nam da se oslobodimo nagomilane napetosti u nama i sluţi kao odličan ventil za izduvavanje. Da bi potpuno izgradili vjeru u fizičke sposobnosti vašeg tijela, trebalo bi da minimalno 20 do 30 minuta dnevno radite kardiovaskularne vjeţbe. To moţe biti brzo hodanje, trčanje, plivanje – bilo šta što će vas dobro oznojiti. Kada počnete sa programom vjeţbanja, najbolje je da krenete lagano i da postavite skromne ciljeve pred sebe. Izaberite aktivnost koja nije preteška i u kojoj uţivate, tako da ne odustanete. Radite vjeţbe tako da vam srce brzo udara i da teško dišete. Najbolja je vjeţba u kojoj par minuta radite na granici izdrţljivosti, a onda usporite, odmorite, pa opet punom parom. Na taj način pomjerate granice izdrţljivosti i nikad ne stagnirate. Kada vaše tijelo zaista dovedete u formu, vaše samopouzdanje će biti ogromno. Siguran sam da ste i prije nekad vjeţbali i osjetili taj elan nakon vjeţbe. To je jasna poruka da je ubrzan rad srca i teško disanje sasvim prirodno i normalno i da ih vaše tijelo sa lakoćom podnosi. Nedavno istraţivanje pokazuje da vjeţba u vašem mozgu puni odbojnike stresa. Fizički aktivni ljudi su manje anksiozni i depresivni od onih neaktivnih. Istraţivači sada traţe vezu izmeĎu vjeţbanja i hemikalija u mozgu

koji

su

povezani

sa

stresom,

anksioznošću

i

depresijom.

Istraţivanje koje je sproveo Mark Sotman, PhD, sa Indiana University School of Medicine, pokazuje da, biološki gledano, vjeţbanje praktički tijelu daje šansu da se nosi sa stresom. Ono sve fiziološke sisteme, koji su uključeni u odgovor na stres, tjera da komuniciraju bliţe nego inače: kardiovaskularni sistem komunicira sa bubreţnim sistemom, koji onda komunicira sa mišićnim sistemom.

Svi oni su kontrolisani od strane simpatičkih nervnih sistema, koji opet, moraju komunicirati meĎusobno. Ovo treniranje komunikacionih sistema u tijelu moţda predstavlja i pravu vrijednost vjeţbanja. Nema sumnje da je za počinjanje vjeţbanja i istrajnost u tome, potrebna posvećenost. Ako mislite da za to nemate vremena onda ne razumijete vaţnost toga. Vjeţbanje će imati nevjerovatno velik pozitivan uticaj na vaše mentalno, emocionalno i fizičko zdravlje. Nivo vaše energije će rasti, kao i otpor na stres, istovremeno smanjujući opštu anksioznost. Kako vaše samopouzdanje bude raslo, i vaš pogled na ţivot će se promijeniti. Budite blagi prema sebi, ne grdite se jer niste u formi i ne moţete odmah da pretrčite 10 kilometara. Počnite polako i budite odlučni. Ako budete redovno vjeţbali, korist će biti višestruka.

(U knjižarama postoji mnogo knjiga i na internetu mnogo tekstova o različitim vježbama. Ako imate nekih zdravstvenih problema, prije početka vježbanja, kao i uvijek, prvo konsultujte svog doktora.)

Odvraćanje paţnje Da bi se odmakli od opšte anksioznosti, potrebno je da se 100% bacite u šta god je pri ruci. Na početku to moţe biti teško, naročito ako ste okupirani svakodnevnim poslovima kao što je pranje suĎa, kupovina namirnica, za koje i ne treba toliko angaţovanja. Ono što trebate je da radite nešto što će vam kompletno okupirati paţnju, nešto u šta se potpuno moţete udubiti. Što je aktivnost fizički zahtjevnija, to bolje. To moţe biti rad u bašti, sviranje na nekom muzičkom instrumentu, bavljenje nekim sportom ili jednostavno dobar razgovor sa prijateljem. Ideja je da pronaĎete nešto što moţete raditi svakodnevno što će vam odvratiti paţnju od loših misli. Što se više unesete u neku aktivnost, to se više uključujete u ţivot i osjećate manju anksioznost. Jedna od najboljih aktivnosti za odvraćanje paţnje i koju ja preporučujem ako niste sigurni čime bi se bavili, jeste volontiranje u nekoj humanitarnoj organizaciji ili dogaĎaju. To moţe biti javna kuhinja, pomaganje

beskućnicima

i sl. TakoĎe, moţe

biti i

volontiranje u organizaciji za zaštitu okoline. Ako moţete odvojiti makar 2 sata sedmično za ove aktivnosti, ne samo da će vam se podići samopouzdanje, nego ćete uzdrmati anksioznost i osjećaj izolacije i usamljenosti, koji često prate anksioznost i panične napade. Sigurno da negdje blizu postoji organizacija u kojoj moţete volontirati i gdje jedva čekaju nekoga poput vas da im pomogne. Umjetnost odvraćanja paţnje uvijek se upotrebljavala da se izbjegne koncentrisanje na nešto što vas uznemirava i izaziva neugodnost, bilo fizički ili psihički. To moţe biti čak i voĎenje u grad prijatelja koji je pozvao cimera, kome je djevojka slomila srce, da se zabavi. Zubari i doktori stalno koriste tehnike za odvraćanje paţnje da bi pacijent zaboravio na bol i neugodnost, dajući im nešto drugo na šta će da se fokusiraju (obično je to račun). Svrha odvraćanja paţnje kod onih koji ţele da se riješe anksioznosti jeste da iskuse nešto novo, nešto što ih ne podsjeća na anksiozni poremećaj koji im utiče na kvalitet ţivota.

Ako zamislite da su sve loše, anksiozne misli, koje idu kroz vaš um, kao rolna filma koja prolazi kroz projektor (vaš um) i izlaze u vaš ţivot, fokusiranje na neku aktivnost smjesta presijeca tu rolnu i dovodi vas direktno ovdje i sada. Kada ţivite u trenutku, nema mjesta za anksioznost. To vašem umu i tijelu kupuje vrijeme za relaksaciju i izbacivanje nagomilanih hemikalija koje uzrokuju anksioznost iz vašeg sistema.

Terapija Polja Misli (Thought Field Therapy

(TFT))

Kao četvrto i poslednje oruĎe za eliminaciju svih osjećanja anksioznosti iz vašeg sistema, ţelim da vam predstavim revolucionarni prirodni tretman za koji sam dobio mnogo dobrih komentara: Terapija polja misli (TFT). Desetine hiljada ljudi koriste ovu tehniku za psihološke probleme, kao što su anksioznost, fobije i uopšteno, negativne emocije. TFT je dokazano moćno oruĎe koje ljudima pomaţe da prevaziĎu ove probleme. Dodajem ga ovdje za vas kao pomoćno oruĎe koje će vam pomoći da u potpunosti eliminišete anksioznost iz vašeg ţivota. Ono što je divno kod TFT jeste da je potpuno bezbjedno i da se moţe primijeniti u samo nekoliko minuta. Terapija polja

misli vjerovatno

je

drugačija od bilo

kojeg drugog

psihološkog tretmana koji ste dosad isprobali ili čuli za njega. To je sistem koji dolazi do srţi uzroka problema i rješava ga, bio taj problem panični napad, trauma, fobija, tuga itd., jednostavno tapkajući po odreĎenim tačkama na vašem tijelu. Da bi potpuno razumjeli TFT, kratko ću vas upoznati sa osnovama akupunkture. Akupunktura dodiruje energetski sistem tijela. Ovaj drevni sistem liječenja, koji su razvili Kinezi, zasnovan je na pretpostavci da stimulacija toka energije u tijelu aktivira mreţu samoizliječenja.

TFT upravo oko te energije primjenjuje svoju tehniku. TFT je proces gdje se dodiruju tačno odreĎene tačke, gdje se tradicionalno bodu igle, da bi se stimulisala energija ili Či i uklonile blokade energetskog polja iz sistema. Terapeuti Polja misli opisuju emocije kao informacije koncentrisane u obliku energije, vezane za ono što se odnosi na “polje misli”. Tretman se zasniva na djelovanju na bioenergiju tijela tako što će se prstima dodirivati odreĎene tačke na tijelu koje se nalaze duţ energetskih meridijana. Vjeruje se da negativne emocije budu blokirane ili počnu da stagniraju u energetskom polju i to uzrokuje razvoj anksioznosti, iracionalnih strahova, itd. Te negativne emocije se onda eliminišu nizom tapkanja prstima po specifičnim tačkama. Moram priznati, na početku sam bio skeptičan prema ovoj terapiji, ali izvještaji i priče ljudi koji su je isprobali zaista su ohrabrujući. Objasniću vam kako ide terapija. Prvo, ispitanik se podstiče da misli na problem, tj. anksioznost i panične napade i onda na skali od 1 do 10 kaţu koliko je to uznemirujuće za njega. Imajući to u vidu, odreĎuju se vjeţbe tapkanja na odreĎene dijelove tijela u odreĎenim razmacima. Kada se to završi, uklanja se dizbalans energije u tijelu i eliminišu se negativne emocije i simptomi stresa. Moţe li vam ovo stvarno pomoći? Pa, najjednostavniji način je da probate. Vrlo interesantno je da ova tehnika djeluje gotovo trenutno. Potrebno je ništa više od tapkanja po odreĎenim tačkama, znači potpuno bezopasna terapija za eksperimentisanje. Ljudi su oduševljeni ovom tehnikom i pričali su mi koliko im je pomogla, pogotovo kod uklanjanja “čvora” u stomaku, što je često kod anksioznosti. Sada ću vam pokazati niz vjeţbi tapkanja koje se koriste kod anksioznosti i paničnih napada. (Postoje različite vjeţbe za različite negativne emocije i fobije).

Korak 1

Namjerno mislite na anksioznost i bilo koji panični napad koji doživljavate. Pokušajte da osjetite bol koji vam ta situacija nanosi. Označite skalu bola od 1 do 10. Broj 1 označava stanje bez imalo bola, dok broj 10 označava najveći mogući bol. Ove oznake zovu se subjektivne jedinice bola. Korak 2 Sa dva prsta tapkajte ispod oka, 2 cm ispod donje strane očne jabučice, u centar kosti očne duplje, visoko na obrazu. Tapkajte malo jače, ali ne da vas zaboli. 5 tapkanja biće dovoljno (Slika 1. ispod).

Napomena: Svejedno je na kojoj strani tapkate, lijevoj ili desnoj.

Korak 3 Tapkajte malo jače na bočnoj strani grudi, ispod ruke, 10-ak centimetara tačno ispod pazuha, opet 5 puta. Ova tačka je kod muškaraca u nivou sa bradavicom, a kod ţena je u nivou sa kopčom grudnjaka (Slika 2.)

Korak 4 NaĎite “tačku ključne kosti” na sledeći način. Dva prsta bilo koje ruke stavite na grlo i klizite nadole do gornjeg dijela grudne kosti. Odatle idite nadole još 3 cm, pa onda idite 3 cm lijevo ili desno. Ovu tačku tapkajte 5 puta (Slika 3).

Korak 5 Sada se zapitajte kako se osjećate. Ako je nivo opao za 2 ili više stepena na skali, nastavite sa korakom 6. Samo ukoliko nema promjene ili je ima vrlo malo, pratite sledeće instrukcije. U suprotnom nastavite sa korakom 6:



PronaĎite PR tačku (Slika 4). Nalazi se na vanjskoj strani šake otprilike na pola puta izmeĎu članka i osnove malog prsta. Tapkajte ovu tačku 5 puta sa prstima druge ruke, a onda se vratite na Korak 1.

Korak 6 U redu, osjetili ste smanjenje anksioznosti ili osjećanja koji prethode paničnim napadima. Sledeći korak naziva se gama tačka. Nalazi se na zadnjoj strani šake – oko 2.5 cm ispod ispupčenja prstenjaka i malog prsta kada zatvorite šaku (Slika 5). Počnite tapkati tačku sa dva prsta druge ruke, 3 puta u sekundi i nastavite tapkati dok izvodite sledeći niz koraka.

1. Zatvorite oči 2. Otvorite oči 3. Pomjerite oči nadole u jednu stranu, glava mirno 4. Pomjerite oči nadole u drugu stranu, glava mirno 5. Zakolutajte očima u jednom smjeru 6. Zakolutajte očima u drugom smjeru 7. Otpjevušite nekoliko nota neke pjesme 8. Glasno brojte od 1 do 5 9. Otpjevušite nekoliko nota pjesme Ovdje je trik da neprestano tapkate gama tačku dok prolazite kroz sve ove korake.

Korak 7 Sada ponovo ocijenite nivo anksioznosti. Kolika je ona sad na skali od 1 do 10. Ako je ocijenite sa 1, odnosno da je više nema, tada preĎite na korak 8. Ako se smanjila, ali ne značajno, vratite se na korak 5. i tapkajte PR tačku kao što je opisano u tom koraku, samo što ćete sada umjesto 5 puta, tapkati 15 puta.

Napomena: PR tačka se koristi kod ljudi koji ne dobijaju maksimalne rezultate. Stimuliše se tačka gdje je energiji potrebna dodatna stimulacija da se odblokira i slobodno teče. Korak 8 Kolutanje očima od ploda do plafona radi se na kraju uspješne serije tretmana. U ovoj fazi, kod većine je vrijednost na skali 1 ili 2 i ona sluţi da se učvrsti na 1 ili da se dovede sa 2 na 1. Subjekt tapka gama tačku dok glava miruje (dosta ljudi teţi da pomjera glavu umjesto očiju kod ove vjeţbe pa pokušajte da drţite glavu mirno). Sada, dok tapkate gama tačku: Pomjerite oči nadole prema podu, a onda Pomjerite vertikalno u plafon, pa opet u pod i tako u trajanju od oko 10 sekundi Tokom pomjeranja neprestano tapkajte gama tačku To je to! Znam da ovo zvuči čudno, ali kada isprobate ovu terapiju vidjećete koliko je efikasna. Prema istraţivanjima ova terapija ne djeluje kratkotrajno nego trajno uklanja strahove i fobije. Ukoliko ţelite više da se informišete, preporučujem vam da pročitate knjigu Terapija polja misli, koju je napisao Roger Callahan.

Poglavlje 6 Piti lijekove ili ne

Ako već pijete lijekove protiv anksioznosti za vaše panične napade, svaka čast što ste potraţili ljekarsku pomoć. Mnogi, koji pate od paničnih napada, plaše se da će im, ako odu kod doktora, on samo reći da je njihovo zdravstveno stanje mnogo gore nego što su mislili. Izgleda da postoji previše informacija o paničnim napadima koje ih čine da se osjećaju krivim i slabićima, samo zato što uzimaju tablete da bi pregurali dan.

Lijekovi za panične napade mogu biti veoma korisni ako se ne pretjeruje. Postoje hiljade ljudi koji bez lijekova ne bi mogli ni posao da zadrţe ili da povrate normalan ţivot. Opasnost kod lijekova se javlja kada osoba postane previše zavisna od njih, gdje sama pomisao da je zaboravila da lijek ponese sa sobom izaziva panični napad.

Većina dobrih doktora savjetuje odgovarajući plan tretmana u kojem, kada pacijent osjeti veću kontrolu, doza se postepeno smanjuje. Ni pod kojim okolnostima pacijent ne smije sam da potpuno prestane sa terapijom bez konsultacije sa doktorom. Primijenite tehniku “jednog poteza” i četiri oruĎa koja sam opisao.

Kada osjetite poboljšanje (a hoćete

vrlo

brzo),

razgovarajte o tome sa svojim doktorom.

Kada pričamo o lijekovima, trebalo bi govoriti o prirodnim ili biljnim metodama, koje su postale veoma popularne za slabljenje snage i učestalosti paničnih napada. Argument za korištenje prirodnih lijekova leţi u tome da se od njih teţe stvara zavisnost i imaju manje neţeljenih efekata od konvencionalnih lijekova. Najefikasniji prirodni metod na koji ţelim da vam kratko ukaţem jeste Bahovi biljni lijekovi (Bach herbal remedies).

1930. dr Edward Bach ostavio je posao i potpuno se posvetio istraţivanju lijekova i usavršavanju svog metoda liječenja pomoću cvjetova. Lijekove je traţio u biljnom svijetu, lijekove koje će bolesnima povratiti zdravlje i vitalnost, pomoći im da savladaju brige i depresiju i tako doprinesu vlastitom izliječenju. Lijekovi, koji se koriste kod ovog metoda, napravljeni su od cvjetova divljih biljaka, ţbunja ili drveća. Ni jedan od njih nije opasan i ne stvara zavisnost. Uzimaju se, ne direktno za fizičku bolest na koju se ţalite, nego se njima djeluje na strah, brigu, bijes ili depresiju, a time ujedno i na stanje uma. Prema Bahu, “Disharmonično stanje uma ne samo da će ometati oporavak i usporiti ozdravljenje, nego je i glavni uzrok bolesti”. Na primjer, lijek za teror uţasnog straha (kamena ruţa) daje se kada pacijenta, ili nekog bliskog njemu, ščepa pravi teror, tj. panični napad. Priroda stanja ili ime bolesti nije bitno. Ako je teror tu, onda je lijek za njega ono što pacijent (ili neko njemu blizak) treba. Dalje, mješavina 5 cvjetova, koje je Bah podesno nazvao “Lijek spasa”, dobra je za svakodnevni strah i anksioznost. Ovaj lijek se obično koristi za neugodne trenutke u ţivotu, npr. prije ispita, odlaska zubaru ili vaţnog intervjua. Bahovi lijekovi nisu štetni ni na koji način i ne uzrokuju neprijatne reakcije. Obično se uzimaju kao tablete sa čašom vode. Ovi biljni proizvodi su lako dostupni u većini prodavnica zdrave hrane ili preko interneta. Svrha ovog poglavlja je da vam ukaţem da uvijek postoje opcije borbe sa paničnim napadima. Nikada svom umu ne dopustite da vas prevari da pomislite da nema izlaza. Siguran sam da ćete se sloţiti da je jedini pravi oporavak onaj kojem ne treba nikakvo pomoćno sredstvo kao što je alkohol, tablete ili čak partner ili prijatelj koji je tu za vas. Svrha ove knjige je da upotrebom tehnike

“jednog poteza” postanete nezavisni od bilo kakvih pomagala i da se, bez obzira gdje ste i s kim, nikad ne plašite paničnih napada.

Poglavlje 7 Otkrivanje vašeg skrivenog potencijala

Kao što smo vidjeli, ubrzan puls ili stezanje u grudima nije ono što izaziva strah kada panični napad udari. Strah se veţe za brigu koja kaţe, “Ne mogu da se borim sa ovim, ovo je previše, ne mogu da se nosim sa ovom situacijom, moram da pobjegnem”.

Svako je sposoban da se nosi sa stresnim situacijama. Problem sa paničnim napadima je što oni napadaju iznutra i vremenom potpuno razoruţavaju vaše samopouzdanje i sposobnost da se nosite sa stresnim situacijama.

Upotrijebite tehnike za um i tijelo koje sam vam opisao u ovoj knjizi da bi povratili vaše srušeno samopouzdanje i vjeru u sebe. Ojačajte svoju sposobnost da se, ne samo nosite sa paničnim napadima, nego sa bilo čim što vam ţivot priredi.

Za kraj, evo vam još jedno moćno oruĎe za pomoć. Svi znamo da je naš karakter odreĎen iskustvom koje imamo. Preciznije, odreĎen je sjećanjem na iskustva kroz koja smo prošli. Dan kada smo poloţili neki veoma teţak ispit, dobili posao koji smo htjeli i, najvaţnije od svega, svi momenti kada ste mislili da ćete se izgubiti ili umrijeti tokom paničnih napada, a ostali ste ţivi i zdravi.

Ti uspjesi u prošlosti daju nam vjeru u to kako ćemo se u budućnosti nositi sa takvim situacijama. Panični napadi uništavaju tu vjeru. Ako ništa drugo, oni vam šalju poruku da ne moţete da kontrolišete situaciju i da su senzacije koje doţivljavate van kontrole. Svaki pokušaj da ih kontrolišete čine situaciju samo još gorom. Ali šta se stvarno desilo? Čak i ako niste mogli da imate kontrolu koliko ste ţeljeli, da li ste umrli? Da li ste pretrpjeli ozbiljne tjelesne povrede?

Ne. Panični napad je došao i, kao i uvijek, otišao. Sada, kad ste naoruţani tehnikama koje ste ovdje naučili, pogotovo tehnikom “jednog poteza”, vidjećete kako će se budući panični napadi povući brzo kao što su i došli. Ovdje se nalazi osnova za ponovnu izgradnju vjere u sebe.

Gradite na prošlosti, na svakom putu kada ste uspjeli.

Podsjetite sebe na ovo, ne samo kad ste uplašeni, nego kad god imate slobodnog vremena za sebe. Vrtite taj film u glavi, ponovo i ponovo, o svim tim paničnim napadima koji su došli i otišli, a vi ste ostali neozlijeĎeni; u stvari, ne samo neozlijeĎeni, nego i netaknuti.

Za sve dobre stvari potrebna je vjeţba. Na ţalost, mi nemamo naviku da se podsjećamo na uspjehe u prošlosti, ali drţite se toga.

Sada moţda mislite da panični napadi i borba s njima nije nešto s čim se moţe ponositi. Ja se ne slaţem. Panični napadi su vjerovatno jedni od najuţasnijih stvari s kojima se čovjek moţe suočiti. U većini slučajeva osoba se osjeća kao da dolazi u dodir sa samom smrću, a to nije mala stvar s kojom se borite u vašoj pauzi za ručak!

Budite ponosni na vaša iskustva – niste kukavička ţrtva, nego borac koji je pobijedio napad i nastavio da obavlja svoje duţnosti na poslu, a kasnije još otišao i pokupio djecu iz škole. Nastavili ste sa ţivotom.

Prisjetite se i ostalih situacija, nevezanih za panične napade, kada ste riješili neke teške situacije ili ste nekom pomogli i dali mu podršku.

Ako godinama imate panične napade, još bolje; imate više iskustva na osnovu kojeg ćete graditi vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Naravno, moţda ima nekoliko čupavih situacija sa paničnim napadima u prošlosti koje bi radije da zaborayvite, ali sjetite se da ste sve preţivjeli i da ste danas ovdje, ţivi i zdravi.

Izgradite obilje uspomena i biće vaši prijatelji, izvor energije. Zapišite ih jer ćete ih tako učvrstiti i napraviti još realističnijim u vašem umu. Često ih čitajte sebi.

Samopouzdanje je, kao i strah, veoma zarazno, i uskoro ćete ga širiti naokolo u svim sferama ţivota. Ţivot će vam dobiti novi kvalitet, veći čak i od onog prije nego što ste počeli dobijati panične napade.

Zaključak Primijenite tehnike koje su opisane u ovoj knjizi. Uzmiite sebi vremena, radite dan po dan. Uskoro, pogledaćete oko sebe i zateći se kako ţivite potpuno nov ţivot, pun samopouzdanja i bez straha. Ova knjiga je napisana za sve koji pate od paničnih napada, ali prvenstveno za one koje misle da će im cijeli ţivot proći u strahu i teroru i da nema izlaza. Vaša budućnost biće svijetla. Kako ja to znam? Zato što sad imate tehniku koja je mnogim ljudima promijenila ţivot; napravili ste prvi korak investirajući u svoje zdravlje samo kupivši ovu knjigu. Kada uloţite trud, uspjeh je siguran. Najtamnije je prije svitanja, ali svitanje uvijek doĎe.

Za vašu svijetlu budućnost, Joe Barry

Reference Wegner, D.M., Schneider, D.J., Carter, S., III & White, L. (1987) Paradoxical effects of thought suppression. Journal of Personality and Social Psychology, 58, 409-418.

elbookers.com