Ostvareni Snovi - Julia Morly

1 Džef Hamilton je sjeo na klupu pored bazena i koncentrisao pogled na figuru u bazenu. Dolazio je u iskušenje da glasno viče i protestuje. Pa, ipak, dobro vaspitanje nije moglo u potpunosti da obuzda njegov bijes. Nije prestajao da se pita šta on radi na gradskom plivalištu u Torontu i zašto posmatra Petru Morgan kako juri sa jednog na drugi kraj bazena uz veliku podršku trenera. Samo ga je jaka volja spriječila da ne ošamari svog urednika, kada ga je poslao na ovaj zadatak. Da je znao šta ga čeka, ni sa povrijeđenom nogom ne bi napustio Bejrut. - Treba da si sretan što si preživio nesreću - rekao mu je Rik preko telefona. Kada izađeš iz bolnice, sjedi u prvi avion i vrati se kući. Naravno, on je ne razmišljajući, poslušao savjet i došao u Kanadu na oporavak. Ali, Rik nije zurio da ga vrati na mjesto događaja. - Ima vremena, stari - govorio je. - Sada nam je najvažnije tvoje zdravlje. - Zatim je svoje riječi zasladio povišicom i premijom za posljednji izvještaj. No, Džef nije bio naivan. Dobro je znao da je spoljno politički dopisnik zauvijek izgubljen, kada ga iz žiže događaja povuku na sportski teren. Sa trideset i šest godina, on je zaustavljen u akciji kao neko nemoćno dijete! Ta pomisao ga je bacala u nemoćan bijes. Ovo neće moći dugo da traje, tješio se. Sada mu je noga zaliječena. Istina, još uvijek ga boli, ali bar može da se oslanja na nju. - Kost i mišići su vam teško oštećeni. - Hirurg mu nije pružao mnogo nade. No, ipak, ćete moći da hodate bez problema. Doduše, malo ćete hramati, ali to može da izgleda romantično. Romantično? Za stanje u kome se on nalazio odgovarajući izraz je bio “jadno”. Nedjeljama je bio privezan za krevet. Čovjeku, koji je navikao da neobuzdano troši svoju energiju, nije nimalo lako padalo da se pomiri sa fizičkim hendikepom... Samo jedan korak u pogrešnu ulicu u Bejrutu bio je dovoljan da izazove eksploziju bombe i zauvijek izmijeni njegov život. Džefri Hamilton, neustrašivi dopisnik sa ratnog poprišta, koga je poznavao, odjednom je iščezao, a njegovo mjesto je preuzeo neki drugi čovjek, bespomoćan i nezadovoljan. Ali, on se nije predavao bez borbe. Iz petnih žila se upinjao da objasni kolegama, kako sada, kada mu je noga zaliječena, može da se vrati “na lice mjesta”, odakle je došao samo nakratko da se oporavi. Međutim, Rik je odlučno odbio sve njegove argumente. - Nemaš potrebe da žuriš - objašnjavao mu je. Sjedili su pored kamina u Rikovom bungalovu na jezeru. To je bilo veoma prijatno mjesto za odmor. Džef je bio sretan kada bi mu se ukazala prilika da dođe u taj kraj, ali ovoga puta su mu se i zidovi kuće činili uski. Jedva je uspijevao da udahne vazduh u pluća. - Kako to misliš da ne treba da žurim? Ja moram da se vratim na posao! Čuj, Rik, ako nastavim ovako beskorisno da trošim vrijeme, izludjet ću. Moram ponovo u Bejrut. - Tako sa štapom? - Ljekar kaće da ću uskoro moći da ga ostavim. Rik ga je pogledao sažaljivo, što je u njemu izazvalo još žešći bijes. - Ti još nisi spreman da se vratiš u Bejrut, zaključio je urednik poslije dužeg razmišljanja. - Ali, ti nemaš za taj posao odgovarajućeg čovjeka - upotrijebio je svoj posljednji adut. - Brenan je prihvatio moju ponudu. - Brenan? On je još mlad i neiskusan. 2

1000 € BONUS

Rik mu je položio ruku na rame, u želji da ga umiri. - Džefe, ljekari kažu da nisi spreman. Ja samo poštujem njihovu riječ. Na kraju mu nije preostalo ništa drugo, nego da se pomiri sa sudbinom koju su mu drugi odredili. Rik je bio njegov urednik i veliki prijatelj, osjećao je da treba da ga posluša, ali... - Ne mogu više ovako - uzdahnuo je. - Lakše bih se oporavio da radim. - Slažem se - osmijehnuo se Rik. - Pravit ćeš reportažu o poduhvatu Petre Morgan. - Molim? - zinuo je od čuda. ... Tako se našao u šest sati ujutro pored bazena u Torontu, iako nekoliko mjeseci ranije uopšte nije znao da Petra Morgan postoji. Prvi put je čuo za nju u “Mek Linovim sportskim novostima", koje je čitao, dok je bio prikovan za postelju. Autor članka je bio jedan od njenih obožavalaca i nije skrivao svoje oduševljenje njenim plivačkim uspjesima, upornošću, šarmom i predivnim osmijehom. Ispod teksta se nalazila slika lijepe, tamnokose žene. Ali, jedino što je Džefa u svemu malo zainteresiralo, bila je boja njenih očiju koja se sa fotografije nije mogla lako odrediti. Pošto se nije mnogo interesovao za maratonsko plivanje, čim je zatvorio časopis, zaboravio je cijelu priču. Kada je Rik pomenuo ime Petra Morgan, trebalo mu je nekoliko minuta da se svega sjeti. Kada se susreo sa “velikom šampionkom”, morao je da povuče svoje predrasude o ženama koje se bave plivačkim maratonom. Očekivao je tamnoputu, mišićavu i debeljuškastu djevojku, a kada mu je trener Ginis predstavio svoju nadu, pomislio je da neko s njim zbija šalu. Petra je bila sitnija od mnogih žena koje je do tada sreo... Nije mogao da povjeruje da je ona ta, koja se odvažila da prepliva jezero. Znao je da on u tome ne bi uspio i iskreno je sumnjao u njen poduhvat. Tako je mislio samo dok nije počeo trening. Već poslije prvog zaveslaja njenih naizgled slabašnih ruku, morao je da promijeni mišljenje. Pokretno, kao jegulja, Petra Morgan je neumorno i bez predaha plivala sa jednog na drugi kraj bazena. Džef se čudio njenoj upornosti i zapitao se šta je drži da istraje u tome. Naravno, to je bilo ono što on treba da sazna. To je bio njegov zadatak da obavještava čitaoce o toku priprema i izvještaja sa Ontarija, kada počne veliki spektakl! Jedini problem je bio u tome što njega ta tema nije nimalo interesovala. Milioni ljudi u svijetu su umirali od gladi, rušile su se hidrocentrale, teroristi su prijetili miru... I koga je onda interesovalo da li jedna žena „izaziva“ jezero? Koga je za ti briga? - Fantastična je, zar ne? Džef se prenuo iz misli. Trener Ginis je bio oniži muškarac, kratko podšišane kose. Nosio je majicu na kojoj je pisalo “Samo naprijed, Petra”- i lančić sa pištoljem oko vrata. - Da - potvrdio je novinar bezvoljno. Džon kao da nije primjećivao njegov nedostatak interesovanja. U toku dana, koliko je dolazio na plivilište, Džef je shvatio da trenerov optimizam zaista ne poznaje granice. Vikao je, bodrio svoju ljubimicu, mahao rukama po vazduhu... - Ovo nije ništa za nju - nastavio je Ginis. - Sačekaj malo, momče, tek na jezeru ćeš vidjeti šta je pravo plivanje. Bazen je za nju mali... - Da... da, vidim. - Znaš, sve ovo je njena ideja. Ja sam joj predlagao da malo predahne za vrijeme raspusta, ali ona je željela da nastavi s treniranjem. I, eto, bit će po njenom. Kada Petra nešto naumi, ona od toga ne odustaje. - Da... 3

- I ništa ne može da je zaustavi. Već sada ti mogu reći da će ta mlada dama oboriti rekord. Džefu je preostalo samo da klima glavam. - Da li si ti plivač? - Pa,može se reći da znam da plivam. Džon je zažmirio, profesionalno procjenjujući njegova široka ramena i mišiće. - Vrlo si sportski građen, momče. - Mnogo sam plivao kao dječak. Čak sam se i takmičio nekada. To je sve. - Bilo bi dobro da se ponovo vratiš u bazen. Za tebe je plivanje pravi sport. - Sada? - Da. To što si povrijedio nogu, ni najmanje ti ne bi smetalo u vodi. Treba samo da povratiš raniju kondiciju. Džef je skrenuo pogled u stranu. Nije želio da priča o svojim ranama sa ovim nepoznatim čovjekom. - Naravoo, ne mislim da ćeš biti kao Petra... - nasmijao se vragolasto trener. - Ali, uvjeravam te, da nećeš mnogo ni zaostati iza nje. Džef je pogledao prema Petri koja je još uvijek neumorno plivala. - Ne, ja to ne bih mogao! - odmahnuo je glavom. - Većina ljudi ne bi mogla da izdrži taj strašni tempo. Petra je izuzetak! - rekao je ponosno Mek Ginis. Petra Morgan? Zadatak bi za njega bio mnogo jednostavniji, da je ona njegov tip, pomislio je, pomjerajući nogu i pokušavajući da ignoriše bol koji mu je presjecao preponu. Ali Petra nije bila njegov tip. Kada je razgovarao s njom, s izvještačenom ljubaznošću mu je odgovarala na postavljena pitanja i brzo se okretala od njega. Blla je plašljiva, zaključio je. On je volio hrabre žene... Njeni pogledi nisu dopirali do njega. Ne da ona nije bila privlačna. Naprotiv, bila je lijepa na neki specifičan način. Imala je kratku tamnosmeđu kosu, duboke sive oči, pravilan nos i male, pune usne, ali nedostajala joj je neka fizička osobina koja je žene činila zavodljivim. Njemu su se najviše dopadale plavuše, duge talasaste kose i lijepo razvijenih grudi. Nije se mnogo interesovao za njihov karakter i inteligenciju. Karijera mu nikada nije ostavljala vremena da produbi veze sa djevojkama sa kojima se zabavljao i zadovoljavao prirodne instinkte svoga tijela. Još kao dječak, Džef je izabrao svoj životni poziv. Dok su njegova braća maštala da budu arhitekti i astronauti, on je imao na umu samo jednu stvar. Želio je da je tamo gdje se stvaraju vijesti i gdje nastaju događaji. Kada je završio studije političkih nauka na univerzitetu u Torontu, dobio je posao u redakciji jednog uglednog dnevnog lista. Njegovi novinarski kvaliteti su brzo došli do izražaja i izdvojili ga od ostalih kolega. Znao je da postavi prava pitanja, da pretoči situacije u riječi, ali više od svega mu je pomogla njegova neustrašivost. Bio je posljednji kanadski novinar u Iranu, prije nego što je Homeini došao na vlast, bio je na avganistanskoj granici, kada su ruski tenkovi ušli. A kada su u Bejrutu odjeknuli pucnji, zatražio je od urednika da ga pošalje tamo. Sloboda je bila jedna od velikih prednosti njegovog samačkog života. Za razliku od ostalih kolega, on nije imao djecu koja željno čekaju njegov povratak, ni ženu koja brine da li će se živ vratiti kući. Džef je izabrao život bez porodičnih obaveza. Izbjegavao je žene koje su mnogo razmišljale o braku i zajednici. Čim bi primijetio da neka djevojka želi da ga veže za sebe, prekidao je vezu što je brže mogao.

4

1000 € BONUS

Nije bila u pitanju njegova bezosjećajnost. On jednostavno nije imao energije za zajednički život i neminovne rastanke. Uvijek se trudio da svoje želje iznese na vrlo obaziran način, a većina žena ga je prihvatala onakvog kakav je. Nikada nije imao problema u pronalaženju partnerice. Bio je suviše privlačan i temperamentan da bi mu žene odoljele. Imao je plavu talasastu kosu, plave oči i čvrstu bradu. Svoj izgled je prihvaćao kao dar prirode, a na zavođenje djevojaka je gledao kao na svoja neotuđiva prava. Nikada nije bio zaljubljen. U njegovom dinamičnom životu, žene su imale funkciju da ga malo raspolože poslije napornog puta i zadovolje njegove seksualne potrebe. - Gotovo je, Petra! Djevojka, koja do tog trenutka nije dizala glavu iz vode, primaknula se ivici bazena. - Da li sam sveukupno preplivala deset milja, Džo? - I više od toga. Koliko je Džef mogao da zaključi trening se približio kraju. Petra Morgan je izašla iz bazena i sklonila plivačke naočare i kapu. Gledao je kako namrštena čela razgovara sa trenerom. Nije mogao dobro da razumije njene riječi, ali mogao je da pretpostavi o čemu govore: o stilu, brzini, narednoj plivačkoj sezoni... Progunđao je nešto nerazgovjetno sebi u bradu. Bilo koji drugi zadatak bi mu lakše pao od ove reportaže o ženi koja je opsjednuta željom da prepliva jezero. Nažalost, nije imao drugog izbora, nego da mjesec dana prati njen rad i za Rika napiše zanimljivu priču o njenoj upornosti, ličnosti i emotivnom životu. Dođavola, kao da je to njega interesovalo! - U posljednjem sprintu sto metara si prešla za mmut i trideset sekundi! - smiješio se zadovoljno Džon Mek Gina. - To je izvrsno. Petra je klimnula glavom. - Ako tako budeš plivala i na jezeru, oborit ćemo rekord, dušo! - Džo, mislim da nije toliko važno oboriti rekord, koliko preći jezero. Trideset dvije milje! Ponekad noću sanjam o tome. - Bit ćeš spremna za poduhvat. Dajem ti svoju časnu riječ! Petra mu se slabo osmijehnula. Džon Ginis, ili kako ga je ona od milošća zvala “Džo" bio je predsjednik Plivačkog saveza, njen privatni trener i jedini otac koga je znala. Još u ranom djetinjstvu Džo joj je poklonio svoju pažnju i povjerenje. Za njega je plivala stotinu milja i neumorno trenirala satima svakog dana... Kao petnaestogodišnja djevojčica, prvi put je poželjela da prepliva Ontario. U ostvarivanju te želje su je ometale najprije majčine psihičke krize, a zatim i školovanje i posao, ali nikada nije prestajala da pliva. Čak i u najtežim vremenima, ona i Džo su vjerovali da će jednog dana postćii veliki uspjeh... Kada je zvanično saopšitila treneru da ovog ljeta želi da ostvari njihov san, on je poskočio od sreće. Napravio je za nju svakodnevni dvočasovni plivački program, ugovorio termin sa Spasilačkim društvom i deponovao novac za posadu i četiri čamca koja će je pratiti. Ona je samo obavila potrebne ljekarske preglede i dobila uvjerenja. Za mjesec dana trebalo je da bude spremna za izlazak na poprište. - Onda, vidjet ćemo se sutra! - rekla je, polazeći prema svlačionici. - Ne zaboravi da u osam sati imaš sastanak sa onim novinarom iz “Presa“. Petra je natmureno pogledala prema klupi za posmatrače. - Uh, samo mi je još to trebalo! uzdahnula je umorno. - Dulo, nama je publicitet neobično važan. Da to nije neophodno vjeruj mi, ja se nikada ne bih složio... - Svega sam svjesna, ali ne znači da to mora da mi se dopada! 5

- Mi se spremamo za ovaj maraton godinama. Ne možemo, ustvari i ne smijemo zatvoriti vrata javnosti... - Džo, da li će taj tip iz „Presa“ poći sa nama i na jezero? - prekinula ga je oštro. - Mora. - Ali, obećao si mi diskreciju. Moj privatni život... - Petra, polako, smiri se - prodrmao ju je za ramena. - Nemoj da podstičeš momka na ideje koje nema! - Ne brini, nije on tako naivan, da mu trebaju moji podsticaji! - Ali, javnost će... - Džo, ne želim da neko kopa po mojoj prošlosti i otvara mi još nezacijeljene rane. Ne želim da odgovaram na njegova pitanja, ja sam povučena djevojka. Ti to dobro znaš. - Dušo, ti nemaš šta da kriješ. Petra je zakolutala očima. - Ne. Otac me je ostavio kada sam imala tri godine, a majka po nekoliko mjeseci godišnje provodi na liječenju usanatorijumu za umobolne. Vrlo idilična porodična slika! - To nije priča o tebi, mila. - Nije? Šta ti misliš da će novinar željeti da sazna o meni. Za koje vrijeme preplivam jednu milju? Njega to ne interesuje mnogo. On više voli da istražuje porijeklo i prošlost. Pogledaj samo šta se dogodilo Karolini! Džo je tužno oborio glavu. Karolina je bila njegova velika nada, koja je obećavala olimpijsku medalju. Nažalost, rano je prekinula da se bavi sportom. Neki savjesni novinar je tako temeljno proučio njeno porodično stablo da je saznao da je usvojeno dijete. Karolina se nije toga stidjela, ali je bila suviše osjetljiva na tu činjenicu kao i njena porodica. Otac joj je doživio infarkt, kada je o sebi pročitao u novinama... Kada je vidjela Džonov bolan izraz lica, Petra se raznježila. On je bio u pravu... Iznajmljivanje čamaca za maraton je bilo skupo, za treninge je trebaio plaćati naknadu klubu. Novac im je bio prijeko potreban Naravno, kada se štampa zainteresuje za neki sport, to je obećavalo prihod. S druge strane, treneri su voljeli da se o njihovim podvizima piše u novinama. To im je davalo osjećaj da su se upisali u istoriju. - Uredu, Džo! Nekako ću preživjeti. - Obećavaš li da ćeš biti ljubazna prema tom momku? - Ne brini, neću te obrukati.

6

1000 € BONUS

2 Dok je stajala pod tušem, Petra se psihički pripremala za susret sa novinarem. Džon Ginis, njen trener je nekada i sam bio plivački šampion. Sada je bio otac dvije već udate kćerke bliznakinje. Njegove djevojčice su se samo rekreativno bavile plivanjem. Džo to nikada nije propuštao da kaže sagovorniku koji je bio zainteresovan da ga sluša. Da bi ublažili porodičnu ranu, on i njegova supruga Sani su kao pravi roditelji uzimali u zaštitu sve mlade talente. Petra se unaprijed mnogo radovala pripremama na jezeru i boravku u njihovoj kući, svom jedinom domu. Duboko je uzdahnula, dok se brisala grubim frotirskim ubrusom. Iz godine u godinu njena majka je postajala sve veća briga. Doživjela je nervni slom, još kao vrlo mlada i nikada se od toga nije oporavila. Nije imala snage da se uhvati u koštac sa životom, padala je na koljena i pred najsitnijim problemima. Zadrhtala bi kada začuje buku u susjedstvu, dobijala je napade vrtoglavice kada joj čaša padne na pod i razbije se, a da se ne govori o tome kako nije bila u stanju da donosi odluke. Petra je za to imala razumijevanja. Šejla Morgan je živjela pod stresom još od kada je muž napustio. Bila je prisiljena da radi teške poslove i brine se o malom djetetu, a za ženu koja je nesigurna u sebe, to je bilo neopisivo teško i naporno. Sada je Šejla pola godine provodila u svom stanu, a pola u bolnici za mentalno zdravlje. Petra se nadala svaki put kada se majka vrati kući da je izliječena, ali poslije mjesec dana se ponavljala stara priča. Ponovo je počinjaia sa telefonskim pozivima usred noći, sa opsesijama da je po ulicama prate stranci, sa velikom dozom sredstava za umirenje... Takvo roditeljsko ponašanje Petra je upoznala još kao dijete, a vremenom se situacija samo pogoršavala. Kao sasvim mala djevojčica, ona je morala da shvati da njena majka nije kao druge žene. Već sa osam godina je naučila da od nje ne smije da traži i očekuje mnogo, jer Šejla nije pravila kolače i pozivala goste u kuću za rođendan svoje kćeri. Ona je bila sasvim drugačija, ophrvana svojim sopstvenim problemima. U srednjoškolskom uzrastu, Petra je već morala polako da preuzima na sebe dio majčinih obaveza: da ide u kupovinu, priprema obroke, sprema stan... Svake godine je preuzimala sve više zadataka, sve dok nisu stigle do granice, kada su im se uloge potpuno izmijenile. Jedne večeri je probudio Šejlin histeričan plač. “Loše sam sanjala” jecala je. “Oh, bože, kako sam imala strašan san!“ Petra je zaštitnički zagrlila i pokušala da je umiri. Tada je konačno morala da se pomiri sa sudbinom da više nema nikakvu zaštitu. Jedini spas u tom teškom vremenu joj je bilo plivanje. U blizini njihovog stana se nalazio veliki kompleks bazena. Tamo je odlazila svakog dana. Njenu upornost je primijetio jedan spasilac i posavjetovao joj da uzme časove plivanja. Ona je poslušala savjet. Sa četrnaest godina završila je plivačku školu. U šasnaestoj je postala spasilac, a godinu dana kasnije je stekla diplomu instruktora plivanja. Međutim, o takmičenju nije razmišljala sve dok se u klubu nije pojavio poznati trener Džon Ginis. - Ja se zovem Petra Morgan i zaintereaovana sam za plivanje na duge staze - prišla mu je za vrijeme jedne pauze. - Da li si sigurna? - Džon je bio iznenađen njenom odvažnošću. - Da - odgovorila je ne trepnuvši. - Za to je potrebno puno odricanja! - upozorio ju je. - Toga se ne plašim. 7

- Ali, šta će biti, ako se uskoro udaš? - Za sada to nemam u planu. - Dobro, u tom slučaju dođi sutra u šest sati na probni trening. Probni trening pred Mek Ginisom je bio nešto najnapornije u njenoj plivačkoj karijeri. Toga dana je preplivala u sprintu sigurno više od deset milja. Džo joj je na kraju čvrsto stegnuo ruku. – Da li ćeš moći da izdržiš svaki dan ovaj tempo - pitao je. - Da, hoću - potvrdila je, ne oklijevajući. - Kako ti odgovara da počinješ trening u pet ujutro? - Dobro, u to vrijeme nemam drugih obaveza. - Da li si sebi već postavila neki cilj koji želiš da osvojiš? Najlakše je bilo odgovoriti na to pitanje. - Želim da preplivam jezero! - uzviknula je ponosno. Džon je dobro razumio na koje jezero je mislila. - Da li si sigurna? - Sto posto! - Kada namjeravaš da napraviš taj poduhvat? - Iduće godine. - Dobro, vidjet ćemo... iduće godine. Ali, naredna godina je Petri donijela toliko teškoća i finansijskih problema da je bila prinuđena da odloži planove. Šejlino mentalno stanje se pogoršalo do te mjere da je morala da prekine posao i ode na liječenje, ostavljajući kćerku sa veoma skromnom ušteđevinom. Jedini način za nju da nastavi studije je bilo da dopuni stipendiju tročasovnim radom u jednoj robnoj kući. Pripreme za osvajanje jezera su bile neizvodljive u takvim okolnostima. Ali, Džo je imao razumijevanja za njene razloge i predložio joj da nastave sa radom još godinu dana. Međutim, umjesto jedne godine, njoj je bilo potrebno pet da se izvuče iz finansijskog kraha i čvrsto stane nogama na zemlju. Sada su pripreme bile u punom jeku i ništa ih nije moglo zaustaviti. Već je svakoga dana preplivavala oko petnaest milja. Kadu budu stigli na jezero, Džo će to povećati na dvadest. Dvadeset milja, pomislila je provlačeći prste kroz kosu. To je divno! Sati provedeni u vodi, bit će bogato nagrađeni prijatnim večerima u pravoj porodičnoj atmosferi... Odjednom se sjtila novinara i napravila grimasu. Nije željela da je on prati. Dobro je znala šta je njegov zadatak: da napiše priču koja će zainteresovati mnogo ljudi - Šta je natjeralo Petru Morgan da prepliva jezero? Nema sumnje, da će s obzirom na njenu porodičnu situaciju, to biti vrlo zanimljiva tema. Po reporterovom licu je zaključila da je vrlo žilav i uporan momak, ali ni ona se neće lako predati. Njen prvi razgovor sa Džefrijem Hamiltonom bio je vrlo kratak i nimalo prijateljski. Srela ga je pored bazena prije početka treninga. Džo ih je upoznao. - Petra, dušo, ovo je Džef Hamilton, novinar iz “Presa". On želi da napravi reportažu o tebi. - Dobro jutro, gospođice Morgan! - pozdravio je dostojanstveno. - Dobro jutro - odvratila je prihvatajući njegovu ruku. - Nadam se da nećete imati ništa protiv ako vas malo budem posmatrao? Tek tada je podigla glavu prema njemu. Iako se trudio da mu glas zvuči ljubazno, nije se smiješio, usne su mu bile čvrsto skupljene kao da je ljut. Ali, strogost nije umanjivala ljepotu njegovog lica. Petra nije mogla da se sjeti kada je posljednji put vidjela tako privlačnog muškarca. Imao je divnu plavu kosu i duboke plave oči koje su svjetlucale kao jezero na ljetnjem suncu... Ubrzo je morala da skrene pogled sa njega. 8

1000 € BONUS

- Ne, neću imati ništa protiv - odgovorila je neiskreno na prvo pitanje. Ali, tada još nije znala da će je Džefri Hamilton pratiti na jezero, stisnula je bijesno usne. Ona je povučena djevojka, upravo tako je objasnila i Džonu. Ona ne zna da izrazi riječima svoje pokrete i osjećanja. Oduvijek je bila takva. Čak ni kao dijete nije mnogo pričala. U školi, nastavnici sa njom nisu imali problema, uvijek je bila zadubljena u knjige. Strogo je pazila da ostane neprimijećena, nije željela prijatelje. Bio joj je poznat protokol prijateljstva i druženja. Prijatelji se međusobno posjećuju, odlaze na žurke, a momci obično navrate da popričaju sa roditeljima prije izlaska. Zato je izbjegavala i jedne i druge - stidjela se da bilo koga dovede u kuću. Šejline reakcije bi bile nepredvidive. Znala je u jednom trenutku da bude savršeno prisebna, a u sljedećem već neuračunljiva. Običaji iz djetinjstva su se zadržali. Bila je svjesna toga da nije dobro, što se ne miješa sa ljudima. Kada upoznaje nekoga, čak i službeno, osjećala se neprijatno i ukočeno. Posebno je bila gruba prema muškarcima koji su je posmatrali sa seksualnim interesovanjem, kao Džefri Hamilton. Prema njima je osjećala naročitu odbojnost. Prije nekoliko godina, Petra je, doduše, pokušala da izgradi neku normalnu vezu, ali se sve završilo fijaskom. Imala je kratku avanturu sa jednim kolegom iz škole u kojoj je radila. Izlazila je s njim... čak je vodila i ljubav. Sve u nadi da će joj Džejms pomoći da se bolje snađe u svijetu, ali na kraju se ispostavilo da njegov uticaj na nju ima suprotne efekte. Kada su prekinuli da se viđaju, Petra je odahnula s olakšanjem. Život joj se činio mnogo sigurnijim i jednostavnijim, kada se ponovo našla sama i slobodna. Pomirila se sa činjenicom da se ona razlikuje od drugih žena. Nije joj nedostajala ljubav muškarca, niti je patila zbog usamljenosti. Njena sreća je bila u plivanju. Nepregledno prostranstvo jezera i bistra plava voda su pružali uživanje koje je riječima teško opisati. Džefri Hamilton će od nje tražiti upravo riječi. Neće je ostaviti na miru sve dok u potpunosti ne zadovolji svoj novinarski instikt. Unaprijed se radovala danima u Džonovoj i Saninoj kući, a sada više nije željela tamo da ide. Znala je da Mek Ginisova zaštita neće biti dovoljna da je odbrani od Hamiltona. On će zatrovati atmosferu u jedinom kutku na svijetu koji je voljela.

*** Petra i Džef su doručkovali u maloj kafeteriji nedaleko od bazena. Petra se preobukla u farmerke i majicu sa natpisom “Dolazim, Džo”, koju je dobila na poklon od Sani. - Danaa ste imali naporan trening - Džef je započeo razgovor, čim su sjeli za sto. - Ništa posebno. Preplivavanje standardne dužine od deset milja od čega pet u sprintu. - Da li se tako pripremate cijelo proljeće? - Ne, Džo svakog mjeseca povećava razdaljinu. - Recite mi nešto o Džou! Petra ga je pogledala iznenađeno. - Džo? Zar ne bi bilo bolje da pitate njega lično, ako vas nešto interesuje. - Volim intervju iz više perspektiva. Ona je slegnula ramenima. - Džo je dobar sportista i divan čovjek. Poznajem ga već osam godina. - Zašto ste angažovali baš njega da vas priprema? - Zato što je on jedini plivački trener čija je uža specijalnost maraton. - I? - I? Šta bi još po vašem trebalo da bude? 9

Džef je prešutio njenu grubu primjedbu. - On misli da ste sjajni. - I treba tako da misli. - Zar vam se ne čini da je to malo egoistički? Petra ga je odmjerila ispod oka. - Ne. On je mnogo truda uložio dok me nije doveo do nivoa kada može da vjeruje u mene. - Da li vi vjerujete u to da ćete osvojiti jezero? Prezirala je upravo ovakva, unakrsna pitanja, koja joj nisu ostavljala vremena da razmisli. - Ja samo vjerujem u Džonovo mišljenje. - Recite mi, Petra, zašto to činite! - Molim, nisam razumjela vaše pitanje. - Pitao sam vas zašto plivate! - nasmijao se on, uhvativši je za ruku. Na njegov dodir u Petrinim prstima su počele da odskaču varnice. - Da li vi to primjenjujete na meni neku posebnu reportersku tehniku? - upitala je hladno, izvlačeći ruku ispod njegovog dlana. - Niste mi odgovorili na pitanje. - Plivam, zato što to želim. - To nema mnogo smisla. Beznačajan posao... - Ja ne mislim tako... Džef se namrštio. - Zašto odbijate da sarađujete sa mnom, Petra? - Zar ne sarađujem? - Do sada mi niste dali ni jedan pravi odgovor. - Slušajte, gospodine Hamiltone - rekla je ljutito, potpuno zaboravljajući na obećanje dato treneru - ja sam plivačica. Želim da preplivam jezero i to je sve što vas treba da interesuje. Zato vas molim da ne izlazite iz okvira te teme! - Čega se toliko plašite? - Ničega. - Ne vjerujem vam! Sigurno skrivate neke tajne. Bili ste crna ovca u familiji... - Niste pogodili. Prolem je jedino u tome što ne podnosim reportere. Džef se nasmijao. Petra je morala da prizna da je imao neodoljiv osmijeh. - Vaš trener Džon Mek Ginis, me je pozvao da budem gost u njegovoj kući i pratim pripreme sa lica mjesta. On misli da bi moja reportaža mogla da pomogne plivanju, kao sportu u cjelini. S druge strane, vi činite sve da me natjerate da odustanem od zadatka. - Tačno. - Nažalost, to nije moguće. Šta onda da radimo? - To je vaš problem. Zašto ne zamolite svog urednika da vam promijeni temu? Bit će bolje da pišete o nekom političkom događaju. - Vjerujte, sve bi mi padalo lakše od ovog intervjua sa vama - rekao je Džef hladno. - Pa zašto me onda ne ostavite na miru? - Imam utisak da se trudite da nešto sakrijete od mene, gospođice Morgan. - Rekla sam vam da niste u pravu. Međutim, novinar ne prekida istragu kada osjeti da je na pravom putu... - Imali ste sretno djetinjstvo? Ili možda neuspjelu ljubavnu aferu? Petra ga je pogledala preneraženo. Obrabren njenim izrazom lica, Džef je nastavio da baca svoje otrovne strijele. - Svako želi da nešto sakrije od javnosti. Ja sam već dovoljno dugo u novinarskom poslu... Nije smjela da mu dopusti da završi misao do kraja i pređe opasnu granicu.

10

1000 € BONUS

- Zašto ste prihvatili ovaj posao? - pokušala je da usmjeri razgovor u drugom pravcu. - Kladim se da vrlo malo znate o plivačkom maratonu! - Sve što je potrebno naučit ću. Imam na raspolaganju punih mjesec dana. - Zar to nije neodgovorno? - Kako? - Vaš šef je napravio grešku kada vas je poslao na ovaj zadatak. Trebalo je to da povjeri nekom čovjeku koji ima iskustva. Bivšem plivaču... - Šta se to vas tiče?! - sijevnuo je Džef bijesno očima. Ali, Petra je sada već znala njegovu slabu tačku. - Ni vama se ne dopada ideja da pišete o meni. Zašto jednostavno ne odete kod urednika i ne podnesete ostavku? Tako bi nam oboma bilo lakše. Džef je ustao sa stolice. - Tačno, oboma bi nam bilo lakše - namrštio se. - Ali, ja nisam ništa manje tvrdoglav od vas. Imajte to na umu gospođice Morgan. - Rekao je i otišao bez pozdrava. Kada je ostala sama za stolom, Petra više nije ni dotakla tanjur sa hranom. Bilo joj je žao i grizla je savjest, što je iznevjerila Džoa. On je uvijek izvršavao svoja obećanja prema njoj, ali ona u ovom slučaju nije mogla drugačije da postupa. Na samom početku razgovora je osjetila da se ne dopada Džefu Hamilitonu i da je on taj zadatak prihvatio bez imalo volje i elana. Nije znala razlog tome... Ali, ona nije bila od onih ljudi koji se bojažljivo povlače pred tuđom mržnjom. Ona je prelazila u napad. Uprkos svojoj urođenoj tvrdoglavosti i onome što je rekao Petri, Džef je popodne otišao u redakciju "Press" da još jednom pokuša svoju sreću kod urednika. Bio je već ispružio ruku da pokuca na Rikova vrata, kada je začuo ženski glas. - Džefe! Okrenuo se i ugledao visoku plavušu. Ona je bila njegov tip. Plava kosa, duge noge, lijepe grudi... - Marni - nasmiješio se. - Dugo te nije bilo ovdje. - Oko dvije godine. Kako si ti? Dok je Marni veselo čavrljala, on je pokušavao da smisli neki pristojan način ponašanja prema bivšoj ljubavnici. Prije dvije godine kada je došao na odmor u Toronto, spojio je posao sa zadovoljstvom i napravio veliku grešku. U principu je izbjegavao da se upušta u avanture sa ženama iz “Presa", ali u Marninom slučaju je napravio izuzetak. Ona je bila privlačna, lijepa, prihvatala je njegove stavove i nije bila nimalo posesivna, bar tako je rekla. - ... a ti? Čujem da praviš neku sportsku reportažu. Džef je pokazao na štap. - Zadobio sam rane u ratu. - Za to sam čula. Da li sada živiš u Torontu? Džef joj je vrlo detaljno pričao o svojim neuspjelim pokušajima da nađe stan i uz put smišljao taktiku, da izjegne poziv na sastanak sa Marni. Nije imao ništa protiv nje. Ona je bila lijepa i prijatna djevojka. Ali, postojala je opasnost da će ozbiljno shvatiti njegovu vezu, ako joj on da još jednu šansu da je produži. - Za sada stanujem u hotelu – završio je. - Oh! - Molim te, izvini – pogledao je na sat. – Imam neodložan sastanak sa Rikom. - Ako poželiš društvo za kafu slobodno otvori moja vrata! - Vidjet ću da li će za to biti remena. - Ne zaboravi, Džefri, ja nisam komplikovana žena, puna zahtjeva - osmijehnula se na kraju. 11

U tome i jeste bio problem. Marni je bila suviše laka, a njemu je bilo dosta "lakih djevojaka". Vše nije mogao ni da se sjeti svih žena sa kojima je spavao. Znao je ime samo prvoj djevojci iz srednje škole i posljednjoj, jednoj francuskoj novinarki u Bejrutu... Pomisao na ovu drugu ga je bocnula. Otkada je doživio nesreću, uskratio je uživanje svom tijelu. Tri puna mjeseca nije vodio ljubav. Ako se tome pridoda još i njegov novi zadatak nije bilo nikakvo čudo što su mu nervi prenapregnuti. Kada je ušao u Rikovu kancelariju, urednik je ustao od stola, požurio da mu napravi mjesto u fotelji pretrpanoj papirima. - Džefe, mislio sam da se ti već pakuješ. Zašto si tako smrknut? Da li te boli noga? - To nije strašno. - Dobro će ti doći mjesec dana na jezeru. - Upravo sam zato i došao. - Samo izvoli! - Ne želim da budem izvještač s plivačkog maratona. - Zašto? - uzdahnuo je Rik. - Da li si ti nekada sreo tu Petru Morgan? - Ne, za to nisam imao priliku. - Onda si ti najveći srećković! - Ne možeš da izađeš na kraj s njom? - Ne mogu ni da počnem. Vrlo je nrpristupačna, nekomunikativna i gruba. Odbija saradnju. Urednik je prasnuo u smijeh. - Šališ se! - Ne, tragedija je u tome što govorim ozbiljno. Ovo je moja prva promašena reportaža. - Znao sam da će tako biti. - Znao si? - Džef je ratoborno skočio na noge. - Dovraga, pretpostavljao sam! Od samog početka si imao averziju prema tom poslu. Samo, ja sam mislio da će se sve ipak dobro završiti. - Za to nema izgleda. Ni ona ne podnosi mene. - Pobogu, gdje ti je stari Hamiltonov šarm? Otkada to tebe žene ne podnose? - Rik, molim te, povuci me iz ove priče! - Šta drugo da ti ponudim? Da li želiš da radiš ovdje? - Ovdje? - Da, u kancelariji. Da uređuješ članke... Još nisi spreman da izađeš na neko bojno polje, ali ti ne pripadaš ni ovdje. Taj posao nije za tebe. Džefu je pred očima izašla Marni. Ako ostane, neće naći način da je izbjegne. - U pravu si potvrdio je. - Ne volim monoton kancelarijski život. - Priča o Petri Morgan je u ovom trenutku za tebe prava stvar. Sve što treba da radiš je da je pažljivo posmatraš, pričaš sa njom i stekneš lijep ten. - Daj mi da vodim gradsku hroniku? To nije naporno. - Ne mogu tek tako uzeti Puleru posao iz ruku. - A opera? - nastavio je Džef očajnički da traži spas. - Za to nije potrebno mnogo energije. - Da li ti uopšte znaš razliku između alta i meco soprana? - Dobro... Kako bi bilo da pratim hirurške zahvate na srcu? - Zaboravi to, Džefe. Imaš dvije mogućnosti - maraton ili kancelarija, pa izvoli, biraj! - Ne mogu da biram tamo gdje nemam izbora. - Čuj, stari, između tebe i te male Morganove će biti nešto - nasmijao se urednik vragolasto. - Kako to misliš? 12

1000 € BONUS

- Iza te nazovimo "mržnje", mora nešto da se krije. - Šta se krije? - Na primjer, simpatija! Džef je lupio štapom o pod. - To je najveća besmislica koju sam ikada čuo! Ti mora da si poludio! - Dobro. Još ćemo vidjeti. Čak i kada je izašao iz zgrade „Presa“, Džef je još čuo u ušima Rikov grleni smijeh. Dođavola, cijeli svijet se izmijenio otkada se on vratio iz Bejruta i to ne na bolje.

13

3 Petra je vozila svoju “tjotu“ po uskom i krivudavom putu sa sigurnošću koja iznenađuje. To nije trebalo da predstavlja nikakvo čudo kada se uzme u obzir njeno iskustvo sa stazom koja vodi do Indijanskog jezera. Jedini trik u svemu je dobro podesiti odgovarajuću brzinu. Ako se vozi suviše sporo, kola mogu da se zaglave u nekom udubljenju, a ako se vozi prebrzo, postoji opasnost da vozač izgubi kontrolu nad volanom. Ali Petri se to još nikada nije dogodilo, bile su joj poznate sve tajne stare, indijanske kaldrme. Njena “tojota" je bila na izdisaju, ali ona nije smjela ni da pomišlja na kupovinu novog automobila. Imala je toliko mnogo izdataka, da bi je i neka manja popravka na motoru potpuno finansijski uništila. Tužno je oborila glavu i nastavila da osvaja nove dionice puta. Najljepše se osjećala u vodi. Jedino tada nije razmišljala o neprijatnim stvarima. Na suhom je bilo teško izdržati. Tek kada je pomislila na susret sa Sani i Džoom, lice joj se razvedrilo. Kako će samo uživati narednih mjesec dana! Neće biti telefona, koji donosi loše vijesti, ni novina punih tragičnih priča, niti neprijatnih iznenađenj bilo koje vrste. Pred oči su joj izlazile slike kristalno čiste izvorske vode, gorostasnog drveća i ptica. O Džefriju Hamiltonu uopšte nije razrmišljala. Njega je istisnula iz svojih misli odmah poslije onog doručka. Bilo je malo nade da će se on poslije okršaja u restoranu, usuditi da dođe na jezero, ali ako ipak i dođe, ona neće njime pretjerano razbijati glavu. Mek Ginisovi su imali kuću tipičnu za Indijansko jezero, koje se nalazilo na sjevernom dijelu Ontarija, bijelo okrečenu i sa velikim trijemom. Sani je prva spazila automobil i izašla da pozdravi gošću. - Pa ti si kost i koža. Uz to si još i jako blijeda. - Hvala ti, kao i uvijek, puna si komplimenata za mene, Sani. - Morat ćeš malo da se oporaviš, ako želiš da dobiješ od mene dozvolu da preplivaš jezero. - A ti ćeš morati dobro da kuhaš – nasmijala se raspoloženo Petra. - Za to neće biti problema. Već sam angažovala i pomoć. Da li si dobro putovala? - Znaš već da sam ja stari vuk na ovome putu. Kada se popela na trijem, Petra se još uvijek smiješila. Međutim, kada je u naslonjaču ugledala Džefrija Hamiltona, osmjeh joj je zamro na usnama. - Vi ste tu - rekla je prvo što joj je palo na pamet. - Obećao sam da ću daći. Zar ste zaboravili? - upitao ju je izazivački. - Ah, vas dvoje se poznajete! - umiješala se Sani. - Dobro je što neću morati zvanično da vas pretstavljam jedno drugom. Džef je stigao jučer i napravio je biskvite, dušo. Izvanredni su, uvjerit ćeš se i sama kad ih probaš. Dakle, on je bio pomoć koju je Sani angažovala u kuhinji, sijevnula je ljutito očima. Pogled joj se zadržao duže nego što je bilo potrebno na njegovoj nozi. Gdje li je zadobio tu povredu, zapitala se. To uopšte ne treba da je interesuje, trgnula se odjednom i ušla u kuću. Sani joj je pomogla da odnese prtljag u spavaću sobu. - Molim te, reci mi, šta to treba da znači? - upitala ju je čim se popele na sprat, gdje nije postojala opasnost da ih neko čuje. - Ne znam na šta misliš... - Na onaj verbalni duel dole na trijemu. - Ah to... - promrmljala je Petra i počela da otvara kofer.

14

1000 € BONUS

- Dušo, nemoj da vrdaš? - uhvatila je Sani za ruku. - Prvo ćeš mi lijepo objasniti o čemu se radi, pa ćeš tek onda raspakovati stvari, jasno? Petra je uzdahnula i provukla prste kroz kosu. On je novinar... - Pa? - Sreli smo se prije neki dan... Nismo bili nimalo prijateljski raspoloženi jedno prema drugom. - Koliko sam ja imala prilike da zaključiam, momak je vrlo prijatan. Stigao je tek jučer, a već mi je prirastao za srce... - Momci koji prave kolače oduvijek su bili tvoja slabost. - Dat ću ti jedan savjet - muškarac koji se ne stidi kuhinjskih poslova ne može biti loš! - Da li to znači da si pogriješila kada si izabrala Džona? - Mila, nemoj da budeš gruba prema njemu. Odgovori mu na pitanja koja ti postavi. To ne boli. Sem toga, ti nemaš šta da kriješ. Petra se umorno spustila na krevet. - Sani, ja sam ovamo došla da plivam, a ne... - Zaboga srce, kao da će te neko zlostavljati! Džo se nada da će vam publicitet donijeti korist. - Lako je njemu da govori, on neće biti pod lupon kao ja! Sani se nasmiješila. - Pretpostavljam kako se osjećaš Petra, ali meni se čini da je Hamilton dobar momak. I tebi će biti mnogo lakše ako s njim pronađeš zajednički jezik. Zaboravi na sitne neprijatnosti i opusti se! Tako će ti vrijeme ljepše proći. Petra se odjednom osjetila krivom. Džef je bio gost u ovoj kući kao i ona. Nije bilo lijepo od nje što domaćinima otežava situaciju. - Izvini, Sani. Naravno da ću biti ljubazna prema njemu. Obećavam ti da neće biti komplikacija. - Raduje me što si na kraju uvidjela šta je najbolje... Znaš kakav je Džo! On obožava da poziva ljude u našu kuću... Eto, u posljednjem trenutku je doveo Dženifer. - Dženifer? - Veliku kanadsku nadu u slobodnom stilu - objasnila je Sani. Petra je pokušala da se sjeti da li je Ginis ranije pomenuo to ime. - Zar Džo ne trenira muškarce u toj disciplini? - Ne. Uostalom, upoznat ćeš večers Dženifer. Za večerom, Petra je dobila priliku da se uvjeri, kako će joj mučno proticati narednih mjesec dana. Džo je detaljno objašnjavao Džefu sistem svog rada, a on je vrlo pažljivo slušao. Sani je po izrazu njenog lica vjerovatno zaključila kako se bijedno osjeća, ali se nije potrudila nimalo da joj olakša situaciju. Bila je oduševljena Džefovim šarmom i porcijom biskvita koje je on napravio. Petra je probala jedan, ali pošto je bio nedopečen i neukusan, odbila je da ga pojede do kraja, uprkos Saninom strogom pogledu. A onda, tu je bila još i Dženifer, ništa bolja od Džefovih kolača. Cijelo veče se smješkala i sve joj je bilo “prekrasno". "Prekrasno" jezero, "prekrasna” kuća, "prekrasna“ hrana, “prekrasno“ društvo... Kada je došlo vrijeme za desert, njena tolerantnost je potpuno popustila, pa je uz izvinjenje da je boli glava, ustala od stola i povukla se u svoju sobu. Dok je ležala na krevetu, osluškujući glasove iz kuhinje, Petra dugo nije mogla da zaspi. Osjećala je da će ovih mjesec dana na jezeru biti mnogo naporniji nego što je i mogla da pretpostavi.

15

*** Džef je odšetao do plaže i izabrao mjesto na pijesku pokraj samog jezera, gdje bi mogao lako da skoči u vodu ako osjeti potrebu da se malo osvježi. Ispružio se na peškir tako da je imao pogled na borovu šumu, koja je okruživala kuću. Prizor koji se pružao pred njegovim očima bio je „prekrasan“, kako bi rekla ona mala plivačica. Prvi put je poslije nekoliko mjeseci osjećao se opuštenim i zadovoljnim. Njegova vječita potreba da se kreće i bude u akciji, kao da je odjednom isparila u vazduh. Već dugo vremena nije osjetio slast mira. Skoro je i zaboravio kako izgleda život u njemu. Najprije ja morao da žuri da s uspijehom završi studije, zatim da dobije posao... i na kraju da postane novinar broj jedan u "Presu“... Bez predaha je jurio od jednog grada u drugi, od jedne do druge žene... Čak ni dok je bio u bolnici od nesnosnih bolova nije imao priliku da se odmori. Sada je za odmor bilo šansi za pretek. Nalazio se miljama daleko od gradske buke, telefona, novina i televizije. Prije nego što je stigao u Ginisovu kuću, mislio je da će prezirati to mjesto izolovano od svega, a umjesto toga, uhvatio je sebe kako uživa u njegovom miru i tišini. Još mu se nije pružila šansa da porazgovara sa Petrom. Ta djevojka je bila plašljiva kao srna, bježala je na svaki njegov pokret. On je zato ignorisao i koncentrirao se na druge ljude - družio se sa Džonom i pomagao Sani u kuhinji. Bio je svjestan, da biskviti koje pravi nisu najbolji, ali se trudio da usavrši svoju kulinarsku vještinu i zaista bude od koristi u kući. Onda, tu je bila Dženifer. Pobogu, već je zaboravio kako tinejdžerke znaju da budu naporne! Plašio se čak da je pogleda, da ne bi pogrešno protumačila neki njegov gest. Nije želio da je povrijedi, ali sa druge strane, nije želio ni da je hrabri u nastojanjima da ga osvoji. Čuo je, kada je pričala o njemu Sani: „On je više, nego prekrasan momak“. Zašto Petra ne može da misli tako, pitao se. To bi mu umnogome olakšalo položaj. Malo simpatije sa njene strane pomoglo bi mu da dobro obavi svoj reporterski zadatak, ali on nije bio te sreće! Petra je bila vrlo povučena i zatvorena osoba, njeno povjerenje bilo je nemoguće pridobiti. Dozvoljavala mu je da je posmatra samo dok pliva, a to je činila najveći dio dana. Ostatak vremena je provodila u šetnji ili u spavanju. Bila je ljubazna prema njemu, ali samo formalno. Kada bi se našli u istoj prostoriji, on je kroz vazduh osjećao njenu želju da što prije pobjegne od njega. Pokušavao je da započne razgovor, da joj se osmijehne... Čak je i paradirao pred njom u kupaćim gaćicama, ali sve je ostalo bez uspjeha. Petra Morgan je ostala hladna iako je njegovo tijelo privlačilo mnoge lijepe djevojke. Džef se nasmiješio sam sebi. Njena nezainteresovanost nije nimalo vrijeđala njegov muški ponos. Naprotiv, on je još uvijek smatrao da je Petra najmanje zavodljiva žena koju je sreo. Šta je ono Sani rekla za nju? Da je kost i koša?... Ali, i pored svega, on je osjećao neodoljivu želju da je dotakne prstima i provjeri čvrstinu njenih mišića i glatkost kože. Najljepša na njoj je upravo bila koža, boje meda, koju je sa crnom kosom i sivim očima činila neobičnu kombinaciju. Džefa to nije očaravalo dok je posmatrao u bazenu, gdje je pod jakim fluorescentnim svjetlom svako tijelo imalo bljedožutu boju, već tek ovdje, na jezeru, pod sunčevim zracima... Šum lišća ga je natjerao da podigne glavu i okrene se. Među drvećem iza njega je nesigurno stajala Petra, s peškirom prebačenim preko ramena. Bilo mu je jasno da je prošla tim putem, samo zato što nije znala da je on na plaži. Već je bila načinila pokret da se udalji kada je on progovorio: - Slobodno dođi, ja ne ujedam! I još nešto, obećavam da ti neću postaviti ni jedno pitanje!

16

1000 € BONUS

Petra je zastala, malo se namrštila, kao da razrađuje svoje postupke, ali je na kraju ipak odlučila da popusti. Prišla mu je bliže i na sigurnoj razdaljini od tri-četiri koraka raširila svoj peškir. Džef je krišom posmatrao. Umjesto sportskog kostima, imala je na sebi crveni bikini koji nije skrivao draži njenog tijela - glatku kožu i čvrste, male grudi... - Zar danas ne treniraš? - skrenuo je pogled u stranu da ona ne primjeti njegovo interesovanje. - To je već pitanje! - Pardon, pretvoriću ga u konstataciju. Ti danas, dakle, ne treniraš. - Jedan dan u nedjelji obično odmaram mišiće. - Aha! - još uvijek je bio uzbuđen otkrićem da Petra ima lijepe grudi. - Hej, zašto ti mene ne pitaš nešto za promjenu? - predložio je. Zatim je zavladala tišina, a onda se Petra odjednom odvažila da progovori. - Šta se desilo sa tvojom nogom? Džef nije mogao da izdrži pogled sivih očiju, već je morao da se okrene prema jezeru. Talasi su se pjenili i udarali o obalu, a malo dalje, na bistroj vodi pučine se ogledalo sunce. Bila je to mirna i idilična slika prirode, koja se neopisivo razlikovala od onog strašnog ratnog prizora. - Bio sam stacioniran u Bejrutu... jednoga dana sam zalutao u pogrešnu ulicu. Petra je sa nestrpljenjem očekivala nastavak, ali joj je ubrzo postalo jasno da on ne namjerava da kaže ništa više. - I? Šta se dogodilo? Džef je zaključio da je možda pošteno što joj je dozvolio da mu postavlja neugodna pitanja, ali želja za fer-plejom nije mogla da mu olakša odgovor. - Eksplodirala je bomba... usmrtila momka koji je išao sa mnom a meni povrijedila nogu... - Da li si znao, ko je on? - Ne, upoznali smo se nekoliko sati prije nesreće dok smo pokušavali da pronađemo izlaz iz jedne razrušene zgrade... Znam, da ćeš pomisliti da smo imali prilika da se upoznamo, ali... - Šta je bilo dalje? - insistirala je. - Ne znam.... probudio sam se tek u bolnici... - Da li ćeš kasnije moći normalno da hodaš? To je bilo rečeno krajnje direktno i grubo. Većina ljudl je izbjegavala to pitanje, pazeći da ga ne povrijedi. Čak se ni njegovi roditelji ni braća nisu usudili da pitaju; da li će ostati invalid do kraja života? Njegovo odbijanje da govori na tu temu je poštovao svako, sem Petre Morgan. - Možda - odgovorio je poslije duge pauze. - Ne znam... - To baš ne zvuči ohrabrujuće... U njenom glasu nije bilo ni trunke sažaljenja. To je natjeralo Džefa da razmišlja o svojoj sopstvenoj tehnici pravljenja intervjua. Da li je on bio tako neumoljiv i neosjetljiv na rane drugih ljudi? Tako površno zainteresovan? Postavio je mnogim ljudima, uključujući i Petru, neprijatna i teška pitanja. Neki sagovornici su se trudili da ga izbjegnu, neki su mu odgovarali diplomatski, a neki su čak bili i pošteni... Međutim, u svojoj dugoj novinarskoj karijeri, on se nikad nije zapitao kako se osjeća čovjek koji se nađe sa druge strane njegovog magnetofona. Želja za dobrom pričom je bila toliko jaka u njemu da je nemilosrdno gazila pred sobom sve žrtve. A sada, kada je neko odčpio njega, osjećao se bolno i neprijatno. Nekoliko minuta nisu progovorili ni riječi. Džef je gledao u jezero, a Petra je mirno ležala i uživala u suncu. - Da li ti se dopada ovdje? - upitala je iznenada. - Na veliko iznenađenje – da! - Šta te tu tako iznenađuje? Priroda je divna. 17

- Jednostavno, mislio sam da će mi biti dosadno. - Ja obožavam prirodu. Ovdje je tako tiho i mirno. - Zar ti se ne dopada posao u školi? Petra nije primijetila da je prekršio svoje obećanje i postavio joj pitanje. - Ne, potpuno sam zadovoljna... Ali, kada djeca odu na raspust i ja jedva čekam da odem iz škole i dođem na jezero! - nasmiješila se prvi put tog jutra. Džef je bio vrlo iznenađen tim spontanim gestom. Do sada mu se Petra činila kao hladna i proračunata osoba. Naravno, bila je vesela kada priča sa Sani i Džonom, ali on je osjećao da je jedan dio nje u tim trenucima strogo obazriv. Često se pitao da li je takva i kada se nađe sama sa djecom u učionici. - Ja nikada nisam volio da idem u školu - rekao je veselo, pazeći da ne pokvari prijateljstvo nekim nepromišljenim pitanjem. - Bio sam najveći problem u razredu. - Zaista? - Da, jednom sam odvrnuo do kraja fontanu u školskom dvorištu i isprskao haljine nekim djevojčicama. Kasnije su me one prijavile učitelju, a on je pozvao mog oca u školu. - I? - Poslije toga se više nikada u životu nisam igrao poplave. Petra je okrenula glavu u stranu, ali on se smio zakleti da se smiješi. - Nije lako biti jedan od šestoro braće. Uvijek sam morao da budem spreman na trikove druge trojice... Kada se samo sjetim, šta smo uradili najmlađem Aleku! On nikada nija pretjerano patio od čistoće, pa smo se Tom i ja osjetili dužni da ga oslobodimo te ružne navike da ne koristi sapun i četkicu za zube. Jednog dana, kada smo ostali sami kod kuće, odnijeli smo ga u kadu i oprali mu leđa velikom širokom četkom. - Oh, jadni Alek! - Zašto? Preživio je - pogledao je Džef zadovoljno. - Ja nemam ni brata, ni sestru - uzdahnula je ona čežnjivo. - A ja sam često razmišljao o tome kako je lijepo biti jedino dijete u porodici. - To ti se ne bi dopalo. Nije se usudio da je pogleda, pobjednički sjaj u njegovim očima je sigurno bio lako uočljiv. - Ne znam... - promrmljao je. - Razmišljao sam o prednostima. Sva pažnja i ljubav roditelja je usmjerena samo prema tebi, ne moraš da nosiš iznošene pantalone starije braće, niti da kradeš svoje najdraže igračke... - Ne izgleda to tako kao što ti zamišljaš! Ja... - Odjednom je zastala i dobacila mu prestrašen pogled. - Ovo je bilo vrlo mudro od tebe! - Šta? - upitao je, iako je dobro znao na šta cilja. Petra je žurno obukla sandale. - Ne treba ništa da pitaš, potrudi se da raznježiš žrtvu i ona će da ti priča cio dan. - Petra, ja nisam... Ona je demonstrativno ustala i podigla peškir s pijeska. - Samo, ni žrtva nije tako naivna, kao što ti misliš. - Petra... Ali, ona je već otišla. Džef je gledao kako se njena figura gubi u daljini i uzdahnuo. Nadao se da će mu njegova priča o djetinjstvu pomoći da zadobije njeno povjerenje, ali umjesto toga, ona ga je odvela na zabranjenu teritoriju. Mogao je da pretpostavlja da u Petrinoj pozadini postoji nešto, što nema nikakve veze s plivanjem, zbog čega je preosjetljiva. Uzeo je malo pijeska na dlan, i pitajući se, da li će ikada uspjeti da pronikne u njenu tajnu, posmatrao njegove čestice na suncu. 18

1000 € BONUS

Dobar novinar neće ostaviti žrtvu na miru, sve dok ne popusti, a sažaljiv čovjek ne prelazi ogradu koju ona postavi oko sebe. Samo, saosjećanje prema sagovornicima nikada nije bilo njegova vrlina i nikada to neće ni biti. Ta osobina se slabo cijenila u njegovoj porodici. Hamiltonovi su voljeli svoje bližnje i nikada nisu bili slabići, niti su sažalijevali one koji to jesu. Sažaljenje se nije uklapalo ni u njegovu profesiju. S tim osjećanjem se nisu mogle napisati dobre priče, ni oblikovati intervju. Džef je imao reputaciju dobrog novinara i ponosio se time. Nikada ranije nije dozvolio sažaljenju da ispliva na površinu i zato ga je ljutila pomisao na slabosti i ranjivost Petre Morgan... Ali, ako ona očekuje razumijevanje od jednog novinara, onda je ona naivno dijete. Njega ne interesuje mnogo plivanje, ali svijet očekuje da od njega dobije odgovor – „Zašto se Petra odlučila na torturu da prepliva jezero“ i ako on ne istraži njen život, to će učiniti neko drugi. Dobar novinar bi nastavio da kopa po njenoj prošlosti, a pažljiv čovjek bi izbjegavao da dodirne osjetljiva mjesta u njenoj psihi i pažljivo zaobilazio opasne teritorije. Ali, Džef nikada nije bježao od opasnosti. On je neustrašivo šetao čak i po ulicama Bejruta. Rizik je bio dio njegovog poziva od koga nikada nije prezao. Da li će u ovom slučaju postupiti kao pravi novinar ili kao čovjek pun sažaljenja i razumijevanja prema drugima? Tu nije bilo dileme. Cio svoj život, on je želio da bude samo jedan od najboljih novinara na svijetu.

19

4 Petra je još rano u djetinjstvu otkrila da voli životinje i da joj one uzvraćaju istim osjećajima. U Mek Ginisovom ljetnikovcu joj se pružalo mnogo prilike da se uvjeri u to. Rembrant, Sanin pas, je toliko obožavao da je nije pratio samo po suhom, nego i u vodi, a Renoar, kućni mačak je večeri provodio isključivo u njenoj sobi. - Dušo, ti si prosto luda za životinjama - rekla joj je Sani jednog dana. - Uvijek sam se čudila, zašto u kući ne držiš ljubimce? To pitanje je za Petru došlo neočekivano. – Oh... pa znaš... moja majka... - Ona ne voli životinje? - Da - oborila je pogled. Sani je bila jedna od rijetkih Petrinih prijateljica koja je znala za Šejlu i bila upućena u porodične okolnosti. - Dušo, koliko mjeseci je tvoja majka ove godine provela u bolnici. - upitala je suznih očiju. - Oko pet. - I? Šta kažu ljekari? - Ništa posebno - slegla je Petra ramenima. Ona je hroničan slučaj i tu više nema lijeka. Mentalna neuravnoteženost, šizofrenija... Svaki psihijatar kaže nešto drugo ali nije mnogo važno kakvu etiketu oni na to stavljaju. Ona je bolesna... - Petra je uzela sendvič sa kuhinjskog stola i zagrizla ga, ali je ubrzo konstatovala da je bez ukusa, bacila ga je na pod Rembrantu. - Da li joj tretmani nešto pomažu? - nastavila je da je ispituje Sani. - Ko zna? Izgleda užasno, mnogo je izgubila u težini i strašno je plašljiva. Ne znam da li je uvijek pod uticajem sedativa ali kad god je vidim, ja se sve više zabrinem. Bolničarke mi kažu da joj se poboljšao apetit i da više ne plače... Ni sama ne znam da li treba da im vjerujem. Bilo bi drugačije da mi ona nešto o tome kaže... - O, Petra! - uhvatila je Sani za ramena. - Ponekad uopšte nisam sigurna ni da li je svjesna da ja stojim pored nje - riječi su nezadrživo kao bujica provalile iz/ Petre. - Gleda u tavanicu ili u pod... ruke joj se stalno tresu... - Osjetila je kako joj se trepavice kvase suzama. To joj nije bilo prvi put da plače nad sudbinom svoje majke, ali do sada joj se to nije dešavalo u društvu drugih ljudi. - Uz/to - trudila se da povrati samokontrolu - stan je suviše mali za psa, a vlasnik nam ne bi dozvolio da držimo mačku. Bilo je mnogo stvari koje je Sani u tom trenutku željela da uradi. Mogla je jednostavno da slijedi svoje želje i privuče Petru na svoje grudi, da je ponudi šoljicom čaja, da joj kaže koju utješnu riječ... Ali, njena najveća umjetnost je bila u tome što je znala da sakrije svoje majčinske instinkte, da još više ne bi otežala djevojci. - Da, dušo, sasvim razumljivo, životinje i nisu za grad. Baš glupo od mene, što sam uopšte i pitala. Šta ćeš raditi danas popodne?/ Petra je bila zahvalna starijoj ženi što joj je dala šansu da povrati prisebnost. - Mislim da ću otići do grada. Da li ti nešto treba? - Sigurno, čekaj samo da provjerim... Mlijeko, puter, voće... Nadam se da Džo neće imati ništa protiv novina. - U redu. - Ah, Petra, molim te, još nešto! Da li imaš nešto protiv da Dženifer pođe sa tobom? Dijete već umire u ovoj izolovanosti od svijeta. - Nadam se da ona neće imati ništa protiv Rembrantovog društva? - pokazala je Petra rukom na psa. 20

1000 € BONUS

Za to ne treba da brineš! Dženifer niko ne smeta - nsmijala se Sani. Petra je voljela ćutljive saputnike, pa je zato uvijek vodila Rembranta sa sobom, ali sa Dženifer nije bila te sreće. Ona je neumorno pričala cijelim putem, o svojim prijateljima sa koledža, o žurkama koje priređuju, o pozorišnim predstavama... Tek na ulazu u grad mogla je da odahne pošto je djevojčica zaćutala. - Evo nas stigle smo. Nije kao u Torontu! - objasnila je. Dženifer je sumnjičavo pogledala nekoliko radnji koje su bile poredane sa obje strane prašnjave ulice, mali parking i jedan, jedini semafor na kome je treptalo žuto svjetlo. - Molim te, ponovi mi još jednom, kako se zove ovo mjesto? - Mrsi. - Ime mu potpuno odgovara. Prvi put je Petra osjetila simpatiju prema Dženifer. - Treba li da ti pomognem da se snađeš u ovom “velegradu”? - Ne znam... interesuje me, da li oni prodaju šminku? Petra je pogledala njene duge trepavice i prirodno crvene obraze. - Ti želiš da kupiš šminku? - Upitala je zaprepašćeno. Za nju je najveća prednost boravka na jezeru bilo upravo izostavljanje te urbane stavke. - Oh, da - odgovorila je ponosno Dženifer. - Htjela bih da izgledam starije. Petri je bilo potrebno svega nekoliko sekundi da razumije u čemu je stvar. Dženiferina opsjednutost Džefom je bila očigledna. Za stolom nije skidala pogled sa njega, čim bi vidjela da on uzima peškir, jurila je na plažu... Petra se pitala kako će Džef reagovati na promjenu u njenom izgledu. Da li će primjetiti šminku i shvatiti njeno značenje, ili će nastaviti da se ponaša prema njoj strogo učtivo i rezervisano, kao u toku proteklih nedjelju dana. Zaista je zaslužio najiskrenije čestitke što uspjeva da zadrži na odstojanju nastrljive tinejdžerke. Svi Dženiferini pokušaji da zadobije njegovu naklonost ostali su bez uspjeha, što je bilo sasvim normalno. Odrastao muškarac od trideset šest godina rijetko može da se zainteresuje za sedamnaestogodišnju djevojčicu, a ako se to i dogodi, okolina ne može da ne primijeti da tu nešto nije u redu. Ali, Dženifer je bila mlada i još nije znala da dječaci žele djevojčice, ali mušakrci žele odrasle žene. Muškarci žele žene! Ta fraza je podsjetila na ono jutro kada se pridružila Džefu na plaži. Bila je to uspomena koju se trudila da izbriše iz svijesti. Nije je toliko uzbudio razgovor, mada je bila ljuta, pošto je on našao način da je natjera da progovori, koliko je njegov pogled, prikovan za njene grudi dovodio do ludila. Na početku njihovog poznanstva Džef je smatrao da nije dovoljno privlačna za njega... Naravno, nije za to imala nikakve opipljive dokaze, ali osjećala je... kao što je i kasnije osjetila da je posmatra i nalazi da je poželjna. Njgovo iznenadno pokazivanje interesa za njeno tijelo je imalo posljedice. Odjednom je postala suviše svjesna svakog njegovog pokreta i svakog gesta. Na svoj veliki užas, uz to je još uhvatila sebe kako razmišlja o njegovom tijelu. Ni tri milje plivanja u sprintu joi nisu pomogle da te misli izbije iz glave. Osjećala je u sebi želju da dodirne njegove snažne mišiće... Do vraga, opet joj je to na pameti! Čak je na parkingu zaobišla svoj sopstveni auto! Na povratku, Dženifer je veselo čavrljala o svojoj porodici. Bila je najmlađa. Imala je još brata i sestru... Petra se pitala koliko će ona još vremena morati da provede slušajući ljude kako pričaju o svom srećnom djetinjstvu. Ona o svojoj prošlosti nikome nije govorila, zato je odskočila kao opečena, kada je shvatila da je na putu da se povjeri Džefu. Nije smjela da mu otkrije ni jednu scenu iz 21

njene agonije zvane "djetinjstvo”. Prvi put, poslije toliko godina, Petra se upitala zašto je tako uzdržana. Istina, Džef je novinar i moga je da zloupotrijebi njeno povjerenje, ali ona nije bježala samo od njega. Bilo je tu i drugih poznanika, prijatelja i kolega, koji su se trudili da je uvuku u svoj krug. Nudili su joj svoj topli osmijeh, svoje prijateljstvo, a ona ih je uporno odbijala sve dok je ne bi ostavili na miru. Ruke su joj se grčevito stisnule oko volana. Ona nije bila jedino dijete na svijetu koje je odraslo bez oca, uz duševno bolesnu majku. Čak ni njena zatovrenost prema drugim ljudima nije bila nenormalna. Novine su bile pune priča o nesrećnim individuama, koje nisu znale da se uklope u društvo. Šta ona to hoće da skrije? Sramotu prošlosti? Ta osjećanja su bila jaka u njoj, ali ona je sada već bila dovoljno odrasla da ih prevaziđe. Njenu neuspjelu ljubavnu vezu? Ali, koju ženu u dvadesetom vijeku ne muče ti problemi? Tek sada je bila intelektualno spremna da se suoči sa istinom - da nije poseban slučaj, zato što se rezlikuje od drugih ljudi... Problem je u tome što ona nikada nikome nije vjerovala. Nešto je uvijek kočilo u tome da bude poštena i otvori svoje srce. Čak i kada je željela da priča to joj je teško padalo. Ni jutros, dok je pričala sa Sani nije lako mogla da pronađe riječi, kao da su ih neke barijere skrivale. - ... Moj brat uskoro treba da završi kibernetiku - čula je Dženifer kako govori. - Tata je zadovoljan... Petra je ponovo prestala da je sluša i prepustila se mislima. Možda ona ne krije svoju prošlost i osjećanja samo od poznanika i stranaca. Možda... to saznanje je dolazilo s ubrzanjem pulsa... možda ona nešto krije i od sebe same.

*** Drugi ponedjeljak njihovog boravka na jezeru počeo je spektakularnim izlaskom sunca i nesnosnom jutarnjom vrućinom koja je obećavala da će se zemlja usijati do večeri. Taj ponedjeljak je ujedno označavao i početak njihove loše sreće, ali niko u Ginisovoj kući to nije znao. Poslije doručka Džo je svim ukućanima naredio da siđu na plažu. - Petra, ti moraš odmah da počneš s treningom - rekao je namršteno. - Kada sunce bude u zenitu, nema ništa od rada. I još nešto, nikada nećeš preplivati jezero, ako se ne budeš takmičila. Džef i Dženifer će ti biti konkurenti... Ovog puta moramo oboriti svjetski rekord, dušo. Petra nikada nije sumnjala u ispravnost Džoove tehnike vođenja treninga, pa je zato i ovog puta poslušala njegovo naređenje bez riječi. Pred ulazak u vodu, Ginis im je dao posljednje instrukcije. - Dženifer, pazi da ne ukrštaš svoju putanju s Petrinom. Džefe, ti ćeš plivati s Petrine desne strane. To nije prava trka, ali daj najviše što možeš od sebe! Petra se osmjehnula kada je zaronila u jezero. Znala je da joj predstoji još jedno veliko uživanje i zamor mišića. Dženifer joj je bila odličan partner, a po prvim zaveslajima Džefovih ruku je zaključila da je i on nekada bio velika plivačka nada. Za njima su polako ostajale milje, ali Petra je već sa nestrpljenjem očekivala Džoov zvižduk za sprint. Kada je vidjela Dženifer, kako izbija na čelo i prestiže je, vatra joj se rasplamsala u mišićima. Snaga koja se u njenom tijelu nakupila u toku dugih sati plivanja, počinjala je da izbija. Ovog puta je bila sigurna da će preplivati Ontario. Krik iza leđa je natjerao da se okrene. - Šta je? - upitala je, skidajući zaštitne naočari. 22

1000 € BONUS

Džefovo lice je bilo iskrivljeno od bola. - Uhvatio me je grč u bolesnu nogu. - Šta se dogodilo? - doviknuo je Džo sa obale. - Grč! - objasnila je Petra kratko. - Da li te je prošao? Džefov izraz lica je ostao nepromjenjen. - Da li ćeš moći da izdržiš do obale? - Ne znam... - Nismo daleko. Ja ću te dovući. - Uhvatila ga je za ramena i okrenula ga na leđa, a zatim se podvukla ispod njega i zaplivala. - Ne brini, ja sam učila spasavanje plivanjem – hrabrila ga je. Kada je došla do plićaka, Petra je pomogla Džefu da stane na noge i izvela ga na pijesak. Međutim, grč u njegovoj bolesnoj nozi i dalje nije popuštao. Pored svih Džoovih masaža, čvor u mišiću se nije smanjivao. - Moramo ga prebaciti u grad! - zaključio je trener. - Potrebna mu je ljekarska pomoć. Na putu za Mrsi, Petra je držala Džefovu glavu u krilu. Njegove oči su sve vrijeme bile zatvorene, a zubi stisnuti zbog jakih bolova. Ona je svim srcem željela da mu pomogne. Kružnim pokretima mu je masirala sljepoočnice i sklanjala uvojke plave kose sa čela, osjećajući pri tome pod prstima neopisivo zadovoljstvo. - Nije trebalo da ga nagovorama da pliva - uzdisao je Džo, dok su sjedili u bolničkoj čekaonici. Po glasu mu se moglo primjetiti kako strahovito osuđuje sebe. - Njegova noga još nije spremna na opterećenja. - Ali, otkud si ti to mogao da znaš? - umirivala ga je Sani. - Izgledao je tako dobro. - Ja sam za sve kriv... Petra je za to vrijeme prelistavala neki časopis, pokušavajući da se koncentriše na tekstove, ali uzalud, umjesto slova, pred očima joj je titrao samo Džefov lik... Dok se previjao od bolova, nije mogla da odvoji ruke od njega. Milovala ga je nježno... čovjeka koga je trebalo da mrzi zbog njegove profesije. Spustila je pogled na prste koji su izdajnički podrhtavali pri pomisli na Džefovo lice. Nije mnogo polagala na njegu svojih ruku, koristila je samo kremu da zaštiti kožu od isušivanja, poslije dugih sati provedenih u vodi. Nokti su joj bili kratki, nikada ih nije lakirala, niti je nosila prstenje. Pa ipak, te na izgled ne mnogo ženstvene ruke su znale da budu nježne i miluju muškarca kog žele... Za nju je to bilo potpuno novo otkriće. Uvijek je razmišljala o sebi kao o hladnoj i proračunatoj osobi. Majka joj je jednom prigovorila da joj je daleka kao stranac, a bivši ljubavnik je osuđivao da je ledena, kao da ima vodu, a ne krv u venama. Petra im je vjerovala, jer nije imala ni jedno drugo ogledalo koje bi joj otkrilo tajne njene prirode. Bila je ubjeđena da u njoj ima ljubavi samo za životinje i djecu... za bespomoćna bića. - Oh, bože! - povikala je nesvjesno naglas. - Šta ti je? - uhvatila je Sani zabrinuto za ruku. - Nije mi ništa... oprosti što sam te uznemirila - promrmljala je i ponovo spustila pogled na časopis koji je držala u rukama. Zar je tako iznenađujuće što je pružila Džefu malo nježnosti u najtežim trenucima? To nije imalo apsolutno nikakve veze sa činjenicom da je on muškarac, a ona žena. Njegovo tijelo je bilo privlačno, ali ona je reagovala na njega samo kada mu je potrebna pomoć, instinktivno je pokušavala da olakša čovjeku koji pati... Naravno, on se toga uopšte neće sjetiti, jer od strašnih bolova nije primjećivao šta ona čini. Zato će, kada se vrate kući sve opet biti kao prije. U njihovom odnosu se ništa neće promjeniti, mogla je da odahne s olakšanjem.

23

Ono što je Petra u svom racionalizmu previdjela, bilo je uživanje i zadovoljstvo koje je osjetila dok je milovala Džefa. To nije trebalo da predstavlja nikakvo iznenađenje, jer ona je cio život provela trenirajući sebe da skrije svoja osjećanja iza fasada. Bila je to navika, koju je željela da sačuva vječno.

*** Poslije večere, Džef je sjeo na trijem u naslonjaču za ljuljanje. Na stočiću pored njega je bila šoljica s kafom i nekoliko romana koje mu je Sani ostavila da čita kada mu dosadi da posmatra zalazak sunca. Džo i Sani su odvezli Dženifer u Mrsi da se javi roditeljima, a Petra je otišla u svoju uobičajenu popodnevnu šetnju duž obale jezera. On je ostao sam u kući... Bio je opušten i miran, a ipak mu je nešto nedostajalo. Samo njegovo sopstveno društvo mu je već postalo nedovoljno. Poželio je da ode na zabavu, gdje ima puno pića i žena, ali u ovoj pustoši je imao veoma oskudan izbor. Samo zalazak sunca, romane... i misli. Dohvatio je nekoliko romana i počeo da razgleda omote. Na jednom je stajao čovjek s pištoljem u ruci ispred razrušene kuće. Ta scena ga je podsjetila na sjenke Bejruta, pa ja zato odmah odložio knjigu u stranu. Na naslovnoj stranici drugog je bila žena, salonska dama, u kostimu koji je slabo skrivao obline njenih grudi... Žena! Zatvorio je oči na trenutak. On nije bio naviknut da dugo vremena uskraćuje sebi tjelesno uživanje, ali po svemu sudeći, sada je bio primoran da se povinuje novim standardima na jezeru, gdje nije bilo lako pronaći partnerku. Sani je bila divna, ali udata. Dženifer još dijete... a Petra? Sve češće je hvatao sebe kako razmišlja o njoj. Ni sam nije znao da li to treba da znači da se njegov ukus promijenio, ili je u pitanju samo posljedica višemjesečne apstinencije. Petra Morgan nije bila očaravajuće lijepa, niti poželjna na prvi pogled. Sem toga, na sve njegove signale je ostala hladna. Pretpsotavljao je da ima iza sebe i vrlo oskudno seksualno iskustvo... Ali, ipak, bilo je u njoj nečeg što ga je zaintrigiralo. Do vraga, šta mu pada na pamet! Čak i da ona pristaje, avantura ne dolazi u obzir to bi samo ugrozilo njegov posao i iskrivilo reportersku perspektivu. Mogao bi da postane sentimentalan, ili osvetoljubiv, ako se stvari ne budu razvijale kako on želi, a pod takvim okolnostima ne može da nastane dobra priča. On treba da bude savršeno neutralan i objektivan. Kada se vrati u Toronto, imaće dovoljno prilike da udovolji svojoj želji... Škripa vrata ga je natjerala da otvori oči i promijeni položaj. Petra se upravo vraćala iz šetnje. - Izvini, nisam htjela da te probudim! - Nisam ni spavao - nasmiješio joj se. - Dođi ovamo da gledaš sa mnom zalazak sunca. Mislio je da će odbiti njegov poziv, ali umjesto toga, ona se smjestila u naslonjaču pored njega. Sunce je postajalo polako sve manji crveni polukrug koji tone u jezero. - Divno je, zar ne? - upitala je. - Slažem se s tobom! Petra se osmjehnula. - Sada već zvučiš mnogo bolje. - Mislim, da sam i za večerom zvučao dobro. - Djelovao si umorno - oborila je pogled, kao da se stidi, što sada javno priznaje da porimjećuje njegovo prisustvo. - Stvarno? Proklete pilule! - Da li te još uvijek boli noga? 24

1000 € BONUS

- Samo malo. Zavladala je tišina, za vrijeme koje je Džef nastavio krišom da analizira Petrin lik. Prvi put mu je palo u oči kako ima lijep profil, kao na Botičelijevim slikama. - Ti rado cčitaš krimiće? - pogled joj je pao na hrpu romana na stolu. - Ne, vrlo rijetko. Ja volim biografije i isotrijske romane. A ti? - Nikada nisam mnogo čitala. Ni sama ne znam zašto. - Da li često odlaziš u bioskop? - Ni to. Pomalo čudno, zar ne? - Meni ponekad ne prijaju filmovi. Većina scenarija u posljednje vrijeme zasniva se na nekoj tužnoj priči, a meni je već dosta tragedije u stvarnosti. Nemam želju da je gledam još i na ekranu. - Čudno. I ja često osjećam isto. - Zbilja? - Da, na filmu mi sve izgleda još groznije. Lažni ljudi, lažne sudbine... - Opet je naglo prestala da priča kao ono jutro na plaži. - Petra ja ne tražim od tebe da govoriš ni o čemu određenom... - Ali, ne propuštaš priliku da me pažljivo analiziraš! - prekinula ga je ljutito. - Zato i razgovaramo, zar ne? - Upravo tako! - Džef se nije trudio da porekne svoje namjere. - Nisam o tome razmišljao o ovom trenutku, ali kada si već pomenula... - nasmijao se. - Iza maratona stoji neki motiv, zar ne? - Zašto jednostavno ne prlihvatiš činjenicu da ja volim izazov? - Dobro, slažem se, ima tu nekog izazova, ali zašto on ne može da podstakne na djelo svakog čovjeka. Petra je slgenula ramenima. - Zato što se ljudi razlikuju. - Zato što određeni pojedinci osjećaju potrebu da sebi dokažu nešto - dopunio je on. - Na primjer, šta? On je napravio kradću pauzu da bi se sjetio. - Neki su toliko plašljivi, pa im je jedini način da se izliječe, da dokažu sebi da imaju hrabrosti.... Ja mislim da oni koji se upuštaju u izazove hoće u nešto da ubijede sebe i svoju okolinu. Ne znam, ali suviše mi se čini jednostavnim shvatanje: ovdje je planina i zato se ljudi penju na nju. - Ti na to gledaš s psihološke strane. Sigurno je to posljedica toga, što mnogo čitaš novine. Danas pišu svašta... Džefa njene riječi nisu nimalo razljutile. - Možeš da kažeš šta hoćeš, ali svi ti koji pate od izazova su egocentrični. - Ne znam kako to misliš? - Takvi ništa ne rade za dobro čovječanstva, vecć samo da bi udovoljili sebi. Ako je Džef mislio da će provokacijama natjerati Petru da mu otkrije svoje motive, onda je napravio veliku grešk. - Ja ne znam, zašto si ti uopšte prihvatio da pišeš ovu reportažu. Očigledno je da misliš da je maraton samo gubljenje vremena! - prešla je iznenada u napad. - Ja to nikada nisam rekao! - branio se. - Jesi, indirektno. Vidim i kakvu reportažu se pripremaš da napišeš – glas joj je podrhtavao od bijesa. Podcjenjuješ sve što ja radim, naporne sate treninga, moje žrtvovanje... Da li te je „Pres“ poslao ovamo zato da se ismijavaš mome i Džoovom trudu? Džef se uspravio. Sve do sada je ostao miran na njene uvrede, ali kada je dovela u pitanje njegovo profesionalno poštenje, morao je da plane. – Ja sam ovamo došao da napišem priču o... 25

- Nisi želio taj zadatak! – presjekla ga je oštro. - Sam si mi to rekao./Ono što ti voliš da radiš je da šetaš po Bejrutu i pišeš kako ljudi masakriraju jedno drugo. To je za tebe pravo novinarstvo. Senzacionalni izvještaj o ljudskoj bijedi koji prodiru u srce čitalaca... Ovo posljednje je bila samo još jedna kap u prepunoj čaši. Petra nije bila jedina osoba koja je sumnjala u ispravnost novinarskog poziva, ali Džef je bio vrlo osjetljiv na neosnovane kritike. – U najmanju ruku, ono o čemu sam ja do sada pisao bilo je bar značajno. - Značajno? Šta je značajno u tome što ti posmatraš nevolje drugih? Ti ništa ne radiš, samo gledaš... - Sada je bilo dosta! - viknuo je. Ali, Petra nije prestajala. - Znaš šta? Konačno sam shvatila zašto ti misliš da je ovo što ja radim beznačajno! Zato što ti nemožeš da plivaš ni pola milje bez odmora i medicinske pomoći! Zato što si ljubomoran! - Džef je više osjećao, nego što je čuo njene riječi. Bile su oštre kao ubodi nožem. - Ljubomoran si, jer si hrom i me možeš da uradiš ono što mogu ja! Petra je željela da može da povuče svoje riječi, ali na žalost tu nije bilo povratka. Džefovo lice je bilo smrknuto kao nikada do tada. Iako nije gledao u nju, ona je mogla da vidi bol u njegovim očima. - Oprosti... - prošaputala je. – Nisam tako mislila. - Stvarno nisi? - Ne, nepromišljeno sam... - Petra, zvučala si samouvjereno, kao da to misliš već dugo vremena. - Ne, to je možda tako djelovalo, ali ja zaista nisam željela to da kažem. On je samo stajao naslonjen na stub i ćutao. Petra je poželjela da dodirne napregnute mišiće na njegovom licu, ali je umjesto toga opetupotrijebila riječi. - Džefe, ja... - Može biti da si u pravu – presjekao je u pola riječi ledenim tonom. – Ja se nisam mnogo u to udubljivao, nisam razmišljao, ali trebalo je da znam da je u pitanju ljubomora. – Zastao je za trenutak a onda ponovio sa gorčinom. - Da, ljubomora, nego šta!

26

1000 € BONUS

5 Poslije tog razgovora na trijemu Džef je prestao da je gleda i da joj se obraća. Izbjegavao je na vrlo diskretan način, tako da ostali ukućani nisu mogli ništa da primijete, ali ona je dobro osjećala njegovu odbojnost i znala je da je to zaslužila. Osjećala se krivom zbog grubih riječi i nepromišljenih optužbi koje mu je uputila. Naravno da Džef ne može da pliva i hoda kao šampion! Ostatak svog života on će provesti hramajući, i umjjesto da ga poštedi svih razgovora o tome, ona, koja je bila u top kondiciji, zlobno mu je dobacila svoje prednosti u lice. Bila je to najružnija stvar koju je ikada učinila i prezirala je sebe zbog toga. Ali činilo se da nema načina da se popravi situacija. Nije mogla da povuče svoje riječi i izbriše njihove neželjene efekte. Nije mogla da mijenja činjenicu da je Džef hrom, a ona nije. Željela je da mu se izvini ali za to se još nije ukazao pravi trenutak, a ona je bila suviše plašljiva da ga sama potraži. U srijedu ujutro dogodila se još jedna nesreće. Sani je skoro odsjekla palac na lijevoj ruci dok je spremala doručak. Krv se raspršila svuda oko nje po radnom stolu a ona sama je problijedila kao kreč i vrisnula. Na sreću Džo je bio dovoljno priseban i prinio joj je stolicu da se ne stropošta na pod. Petra je odmah donijela iz kola set za pružanje prve pomoći, ali ubrzo se ispostavilo da samo to neće biti od velike koristi. Čini mi se da ranu treba zašiti – rekao je Džo brišući znoj sa čela. – Odnijeću je u bolnicu. - To će biti najbolje - potvrdio mu je Džef. – Posjekotina je došla do same kosti... Ja idem da pripremim kola. - I ja ću poći sa vama - javila mu se Dženifer koja je do tada bila samo nijemi posmatrač scene. - Možeš, dušo! - odobrila joj je Sani. - Šta mislite, da li će nas u bolnici prepoznati? – pokušala je malo da popravi šalom raspoloženje u kući. - Kako da ne! - nasmijao se Džo. – Prije neki dan smo ostavili utisak kada smo nosili Džefa. Na kraju su se dogovorili da u Mrsi pođu svi osim Petre, koja je trebala da ostane kod kuće i spremi kuhinju. Kada je ostala sama, Petra je počela da razmišlja o Džefovom grču i nesreći koja je zadesila Sani, pitajući se da li će se ovo ljeto pretvoriti u veliko zajedničko bolovanje. Ona nikada nije bila sujevjerna, nije marila za to da li joj je crna mačka prešla put i da li će morati da se penje na merdevine baš u petak trinaestog, ali sada je mučilo neko predosjećanje a se oš svi loši događaji na jezeru nisu izredali. Odrasla je u uvjerenju da je život samo serija haotičnih događaja koji donose sreću ili nesreću. Uvijek je polazila od toga i vjerovala samo u upornost i rad. Znala je dobro i razloge svoje samostalnosti. Nije imala nikakvu podršku od majke. Nije imala prijetelje na koje može da računa u određenim situacijama. Uvijek je morala da se snalazi sama. Lekcija, koju je naučila u djetinjstvu, uvijek se sjećala sa suzama u očima. Ona nije odrasla uz bajke za laku noć i slogu roditelja. Život joj se odmah ukazao kao džungla u kojoj nema ljubavi i u kojoj samo najjači mogu da prežive. Kao djevojčica, morala je da se probija kroz ruševine i traži put do svjetla, do opstanka. Pa zar je sada čudno što je naučila da bude sumnjičava i nepovjerljiva? Što sem Sani i Džoa nema više nijednog prijatelja? Što je usamljena, ograđena barikadama koje je u strahu postavila oko sebe. Kada je završila sa spremanjem kuhinje, izašla je na trijem da popije kafu, ali tek što se smjestila u naslonjaču na vidiku se pojavio Džoov „ševrolet“. Petra se veoma uplašila kad je vidjela da su kola prazna i da samo Džef sjedi za volanom. 27

- Šta je sa Sani? - upitala je panično. - Moraće da ostane u bolnici preko noći. Poručila ti je da joj spakuješ torbicu sa ličnin stvarima. - Ali, zašto ona nije mogla da dođe kući? - Kažu da je izgubila mnogo krvi... - Pošto sam pospremila kuću, poći ću i ja sa tobom. Džef nije rekao ništa. Ćutao je cijelim putem do Mrsija. Progovorio je tek na parkingu ispred bolnice. - Jedan bolesnik je u krevetu. Baš me zanima ko će biti slijedeći. - Slijedeći? - Ja baš nisam sujeveran, ali ovo već postaje smiješno. - Nije prošlo ni dva dana, od kada smo tebe nosili ovamo. - Kažu da nesreća uvijek dolazi tri puta - nasmijao se Džef i pogledao je prvi put poslije njihove prepirke na treijmu. - Nisam sujevjeran, ali ću se ipak čuvati od noževa, pištolja i ulica za koje se sumnja da su ugrožene minama. Na ulazu u bolnicu, Petra je zastala da sačeka Džefa i primjetila da on sada hrama još više. Oh, bože, bar da mu nije uputila one teške riječi, naježila se i poželjela da mu se izvini odmah, tu pred bolničkim vratima. - Džefe, ja... - Ne treba da čekaš na mene - dobcio joj je - Ja sam spor! - Ne, ne smeta ništa... Sačekaću te. Pitala se kako je Džef reagovao kada su mu ljekari saopštili da više neće moći da hoda bez štapa. Mogla je da zamisli kako bi se ona osjećala da se našla na njegovom mjestu. Šta bi bilo da je povrijedila neki važan mišić i da više ne može da pliva? Na tako nešto nije smjela ni da pomisli jer bi je panika potpuno obuzela. Prvi put je vidjela Džefa u novoj perspektivi. Nije mogla ni da zamisli strahote koje je on preživio u Bejrutu, ali se divila njegovoj hrabrosti. Slabić bi pokleknuo i nikada više ne bi uzeo magnetofon u ruke, a on je odmah krenuo na novi zadatak. Petra je sumnjala da je jedini razlog što je došao na jezero taj što urednik nije htio da ga ponovo pusti u Bejrut. Znala je da je Džef želio ponovo da se vrati u opasnost... a za to je potrebno mnogo više snage nego što je ona ikada imala. Kada su ušli u bolnicu, s olakšanjem je magla da kaže, da je iz korijena promijenila svoje mišljenje o Džefriju Hamiltonu. Uprkos svojoj volji i svojim instiktima, morala je sebi još da prizna - da mu se divi i da ga obožava. On je bio novinar, ali nijedan čovjek ne predstavlja samo svoju profesiju. Džef je lijep, šarmantan, atraktivan... Sem toga, otkrila je i da je vrlo zanimljiv sagovornik. Odjednom je poželjela da sazna sve o njemu, s kojim je djevojkama izlazio, koliko ljubavnih avantura je imao.. Nije bilo teško zaključiti da je on vrlo malo vremena provodio sam. Petru je čudilo kako ni jedna žena do sada nije uspjela da ga priveže za sebe, ali je brzo došla do tog odgovora. Džef je kamen koji se kotrlja, njemu nije bila potrebna žena da mu usporava energiju. On je uvijek birao samo zabavu i avanturu.

*** U deset sati uveče sva svjetla u kući su već bila pogašena. Petra se dugo prevrtala u krevetu i nije mogla da zaspi. Mučila je nesnosna glavobolja. Vrlo rijetko je imala te smetnje, pa nije znala

28

1000 € BONUS

kako da ih riješi. Pokušavala je sa aspirinom i hladnim oblozima, ali ništa nije pomagalo Bolove je i dalje osjećala u sljpoočnicama. Kada više nije mogla da izdrži, ustala je iz kreveta, navukla ogrtač i sišla na trijem, gdje je vazduh bio hladniji. Htjela je malo da uživa u šumu talasa u noći i pošla je prema baštenskoj garnituri. Ali, umjesto pletene stolice za kojom je posegla njeni pristi uhvatili su mušku ruku. Bila je već spremna da vrisne, kada je zaustavio dobro poznati glas. - Tiše malo, razbudićeš sve u kući. - Džefe ? prošaputala je, još uvijek dišući isprekidano. - Šta ti radiš ovdje? - Pretpostavljam, isto što i ti! - nasmijao se. - Dođi, sjedi! Napravio joj je mjesta pored sebe. Uz jaku svjetlost mjesečine, Petra je jasno mogla da vidi njegovu figuru, ispruženu na ležaljci. Imao je na sebi samo šorc i ništa više. - Ni ti nisi mogao da zaspiš? - Ne! Boli me noga. - Oh, žao mi je. Da... li se to često događa? - Šta misliš, da li me često boli noga? Samo kada mnogo vremena provedem na nogama, kao danas. Petra je uzdahnula. - Da, ovo je bio naporan dan. - A zašto ti ne spavaš? - Boli me glava. - Da li si popila aspirin? - Jesam, ali ne vrijedi. - Da li dozvoljavaš da ti ja pomognem? Pogledala ga je malo sumnjičavao. - Ti znaš lijek protiv glavobolje? - Naravno! - Ali kako? - Samo lezi na leđa! Hajde, slobodno, ništa ne boli! Petra je uskoro osjećala samo Džefove ruke, kako kruže po njenoj glavi. Bolovi su odjednom prestali. Sada je mogla potpuno da se opusti, a kada su njegovi prsti dodirnuli osjetljivu liniju na njenom vratu, došla je u iskušenje da uzvikne od zadovoljstva. - Izvanredno! - pohvalila je njegovu vještinu. - Kada si to naučio? - Zabavljao sam se sa jednom djevojkom, koja je pohađala kurs kineske masaže. Ona mi je pokazivala šta su radili na časovima pa smo onda vježbali masažu jedno na drugom. - To zvuči vrlo zabavno. - I uzbudljivo, dodala je u sebi. Pomisao na nogog muškarca i ženu kako se nježno dodiruju odjednom ju je ispunila toplinom. - I bilo je. Njegovi prsti su još uvijek bili na njenom vratu. - Zašto si onda prekinuo vezu sa njom? - Ne sjećam se kako se to dogodilo. Putevi su nam se jednostavno razišli - promrmljao je. - Da ti iskreno kažem, više se ne sjećam ni njenog imena. - Oh! - oteo joj se uzdah razočaranja. - Ali još nisam zaboravio njene ruke.

29

Petri je bila potrebna pauza da se sabere i ponovo progovori. - Zvuči kao da si imao mnogo djevojaka. - Da, moglo bi se reći čitavu četu. - I ne možeš da se sjetiš imena one, koja te je naučila kineskoj masaži? Džef je uzdahnuo i provukao ruke u njenu kosu. - To govori loše o mom karakteru, zar ne? - Pa, iz toga se samo da zaključiti da si u nekim stvarima vrlo... - zastala je da pronađe pravu riječ - vrlo površan. - Da, upravo tako! Površan! Sve je dolazilo i prolazilo... Nikada nisam imao vremena za pun i normalan emotivan život. Aka se trudio da bude nonšalantan, nije mu uspjelo. Petra je osetila sjetnu notu u njegovom glasu. - Zašto? - pitala je Njegove ruke su na časak prestale da se pokreću. - Zato što sam lutao po svijetu, pišući priče. Nikada nisam imao vremena za žene i porodicu... Moj posao je opasan. Nisam želio da takvim načinom života zadajem nekome bol... Svi moji rizici su išli na moju sopstvenu odgovornost. - To mora da je usamljen život! - Nisam se tako osjećao... - Dokle? - Ne znam tačno... možda do prije nedjelju dana. U stvari, dok se nisam našao u bolnici nisam znao da postoji riječ „usamljenost“. Zato neko mi je potreban samo... - nije znao kako da završi misao, pa je pokušao da se nasmiješi. - Uostalom, to nije ni važno. Ja sam sada samo pola čovjeka. Petru je to pogodilo. - Ja ne mislim da si ti pola čovjeka. - Ne? - Možeš da radiš sve, kao i prije, da plivaš... - Ali, ne kao ti. Petra je pokušala da ustane, ali joj njegove ruke nisu dozvolile da podigne glavu. - Džefe, jako malo ljudi može da pliva kao ja. Mnogi muškarci nisu to u stanju. Ne možeš suditi po tome... Njegov glas je bio tužan. - Ali ti i sama znaš, koliko si bila u pravu - prokleto sam ljubomoran na tebe... - Džefe... Nije uspjela da ga zaustavi. - Kada sam pokušao da plivam sa tobom i dobio grč, postalo mi je jasno da više nikada neću biti onaj stari. Ranije sam uvijek gajio neku nadu, da će rana zacjeliti i da ću jednaga dana hodati opet kao prije. Džo me je uvjeravao da će mi plivanje pomoći, ali ja sada vidim da za mene nema pomoći. Ja sam invalid, hrom čovjek, Petra... - O, Džefe, ja... nisam htjela to da ti kažem. Poslije sam prezirala sebe zbog toga. Molim te, oprosti mi... - Ne treba da tražiš oproštaj, zato što si mi rekla istinu. - Ali, ja sam tada bila ljuta! - ustala je i zagledala mu se u lice. - Ja to uistinu nisam mislila. Govorio je bez samosažaljenja, kao čovjek koji se već davno pomirio sa sudbinom. - Petra, ja više nikada neću hodati... - Ne znam, kako da te uvjerim... - skoro je zaplakala, obgrlivši mu ramena. - Ja ti se divim... poštujem te, zbog tvoje hrabrosti. - Hrabrosti? - ponovio je s nevjericom. - Da! 30

1000 € BONUS

- Ti ne možeš ni da zamisliš kako sam sve proklinjao, kako sam plakao... - Džefe, ti nisi invalid, ili pola čovjeka... Bar ne za mene. - Zaista? Petru je jednostavno preplavila potreba da mu pokaže, da mu izrazi koliko vjeruje u to da on vrijedi više od svih muškaraca koje poznaje, da snaga njegovog duha nema nikakve veze sa ranom na tijelu i da je njegova ljubomora mala u poređenju sa onorn koju ona osjeća prema njemu. Očajnički je željela da bude kao on hrabra, šarmantna, da se ne plaši ljudi i ima sposobnost da se uklopi u svaku situaciju. Potpuno zaboravljajući na sve oko sebe, podigla je glavu i nježno dodirnula svojim usnama, njegove. Bio je to poljubac pun molbe za oproštaj. Džef je ostao nepomičan, sjedio je kao statua i teško disao. Njegove usne su bile nježne.. Nikada nije mogla da pomisli da mogu da budu tako nježne usne jednog muškarca. Koža mu je bila topla i glatka, a mišići čvrsti. Bez ijedne riječi, pustila je ruke da klize niz njegova ramena, onako kako žele. Kada ih je ponovo podigla prema njegovom vratu, osjetila je pod prstima ubrzani puls... To joj je dalo snage da još jednom dotakne njegove senzualne usne svojim.

31

6 Džef je sišao na trijem, zato što su ga mučili bolovi i što je mrzio sažaljenje prema samom sebi koje je sve jače počelo da ga obuzima. Mislio je da će mu pomoći svjež vazduh i zvuci noći. On, gradski čovjek, neočekivano je pronašao utjehu u prirodi. Kreketanje žaba i šuštanje lišća ga je natjeralo da razmišlja o svojoj beznačajnosti u velikom svijetu. Svijet je mogao bez njega i njegovih reportaža sa ratnog poprišta. Bila je to novina za njega da sebe spozna samo kao malog igrača u krugu prirode. Za čovjeka koji je sebe smatrao neobično važnim u lancu informacija, to je bilo veliko otkriće. Tek sada je vidio kako je bila duboka njegova uobrazilja. Živio je u uvjerenju da bez njega neće stizati vijesti iz Bejruta. Danas, dok je sjedio u bolnici, pročitao je Brenanov izvještaj u “Presu". Bio je napisan strogo profesionalno i stilski dobro. On je samo vjerovao da je njegova budućnost jedina putanja koja vodi u slavu, da bi na kraju shvatio kako se ništa ne može sa sigurnošću proreći i predvidjeti. Ništa se ne može predvidjeti. Ni dan sa tragičnim početkom, ni noć prepuna uzbuđenja. Nije očekivao da će večeras vidjeti Petru i veoma se iznenadio, kada je uhvatio sebe kako joj otkriva tajnu, koju nije povjerio ni jednoj duši. A kada ga je ona poljubila sa spontanošću koja zasljepljuje, njemu je jednostavno zastao dah. Na trenutak, kao da je sve na svijetu stalo, kada su se njene usne upile u njegove. Na mjesečini, jedva je mogao da vidi njeno lice i sjaj u očima. A onda ga je poljubila još jednom i tišina se prekinula. S prigušenim uzdahom on je čvrsto privukao na svoje grudi i poljubio je strasno. Ona je imala samo žuti ogrtač, pa je mogao da joj ga malo smakne sa ramena i privije je na svoja snažna prsa. Ne, ništa se nije moglo predvidjeti. Džef je jednom mislio da Petra nije nimalo privlačna i da joj se ne bi približio sve i da je jedina žena na svijetu, zatim je uočio da je zanimljiva, a sada je otkrio da je snažno želi. Želio je da je dotakne, da osjeti slast njene kože da istražuje najosjetljivija mjesta na njenom tijelu. Nježno je milovao dlanovima njene grudi a kada je spustio glavu da te uzbudljive obline dotakne usnama, osjetio je njene ruke u kosi. U mislima je mogao da dočara sebi ljepotu ove scene... - Džefe... Njemu je trebalo vremena da čuje njen šapat i povrati se iz ošamućenosti u stvarnost. Pokušao je da se koncentriše i umiri divlje otkucaje svog srca. Nekoliko minuta, bio je potpuno zaboravljen, ko je, gdje se nalazi i šta je uradio. - O, bože... Petra, žao mi je... Nisam mislio da će se ovo dogoditi. - Sve je moja greška - umirivala ga je, stežući kaiš na ogrtaču. - Ne, ja sam... - Džefe, samo ja za to treba da snosim odgovornost. - Ali, Petra... Njen glas je zvučao preplašeno. - Nije trebalo da te poljubim. Džef je primijetio da ustaje i zadržao je stiskom ruke. - Zašto nije trebalo da me poljubiš? upitao je. - Nisam namjeravala... Sve se desilo slučajno - prevalila je najzad preko jezika. - Meni se dopalo. - Džefe... Ne.. - Da, Petra, svidjelo mi se, kao što mi se sviđaš i ti. Želio bih da to ponovimo samo malo sporije i bez Dženifer i Džoa u blizini. - Molim te - pokušavala je da se oslobodi njegove ruke. 32

1000 € BONUS

Džef je osjetio njen drhtaj, još prije nego što je uzeo u naručje i privio uz sebe. Drhatala je kao srna, uhvaćena u zamku. U njemu je to samo budilo još veću strast. Sada je, znao da je nježna - Čuj me - rekao je. - Zbog ovoga što se dogodilo, ne treba da brinemo. To je najprirodnija stvar muškarac i žena, sami, polunagi, uz to još na mjesečini... - To me je uplašilo - priznala je, a on je mogao da osjeti, kako se sada već polako opušta. Više nije drhtala, čak se privijala uz njega. Njegova strast je možda uplašila, ali Džef je bio siguran da je istovremeno i uživala u njoj. - Zar ne možeš to jednostavno da prihvatiš kao kompliment? Kao činjenicu da je mene osvojio tvoj šarm? Petra se nakašljala. - Ne, prije bi se moglo reći da je to posljedica tvog pustinjačkog života. Smijeh je nezadrživo provalio iz njega. - Petra Morgan, kako ti komično znaš da formulišeš određene situacije! Zar smo mi sada u pustinji? - Džefe, mi smo ovdje skoro tri nedjelje, a ti za to vrijeme nisi imao prilike da vidiš nijednu djevojku... - I šta ti misliš? Da su moji kriterijumi popustili? - Da - potvrdila je, ali, kao da je to nije povrijedilo, sve više se oslanjala na njegove grudi. - A šta je sa tobom? Ti si započela cijelu stvar? Da li su i tvoji kriterijumi opali? Bila je srežna što je mrak i što on ne može jasno da vidi njeno lice. - Ja... nisam poljubila ni jednog muškarca već dvije godine. Dvije godine! Džef nije mogao da zamisli dvije godine bez žene. To ga je navelo da se upita, kakvu traumu je doživjela u toj vezi, kada se više nije usudila da stekne novog prijatelja. Ali, sada je već znao, da će doći i trenutak kada će to saznati. - Hej dušo, ti toliko toga treba da nadoknadiš - poljubio je u čelo. - Ja ti savjetujem da odmah počneš! - Džefe, ne bi bilo dobro da se nas dvoje približimo jedno drugom - izjavila je ozbiljno. - To može da bude suviše opasno. - Opasno? - Da, ti imaš zadatak, da napišeš o meni reportažu... Razmisli malo, možeš da izgubiš pravu perspektivu... - Možda sam je već izgubio - prošaputao joj je na uho. Petra je oborila glavu. - Ja treba da preplivam jezero. Ne smijem dozvoliti da neko stane između plivanja i mene, ako budemo vo... - Slobodno reci, srce. Nećeš opeći jezik! - pomilovao je nježno po kosi. - U redu, ako budemo vodili ljubav... ja ću poslije o tome razmišljati. To će sigurno uticati na mene i izgubiću koncentraciju, a ja to sebi ne smijem dozvoliti, Džefe. Naravno, mogao je da pretpostavi njenu tačku gledišta! Pored toliko normalnih razloga, iz kojih žene odbijaju da se upuste u kratkotrajnu vezu, Petra Morgan je pronašla plivanje. - Da, potpuno te razumijem! - A kada se maraton završi, ti ćeš nastaviti nesmetano svoj život. “Pres" će te možda poslati nazad u Bejrut, ili na neki drugi kraj svijeta. Ja bih ti u tom slučaju bila samo opterećenje... Bilo je velikodušno od nje što je mislila i na njegovu budućnost, stisnuo je zube. - Da, u pravu si. Petra je napregnula oči da ga bolje vidi u mraku. - Ti si tako najsrećniji, zar ne? Najviše cijeniš svoj mir i slobodu.

33

Džef je bio zbunjen. Da li je ona u pravu? Za njega je sloboda predstavljala najveću vrijednost, samo zahvaljujući svojoj nezavisnosti mogao je da ide kud god zaželi, da radi šta hoće. Oduvijek se podsmijavao kolegama u svečanom odijelu koji iz „Presa“ žuri kući, u četiri zida. S druge strane, ako je njegova sloboda tako divna, zašto se onda upravo u ovom trenutku osjećao potišteno i poželio nešto da mijenja u svom životu? - Da, u pravu si. - Najbolje će biti, zato da zaboravimo ono što se dogodilo večeras, zar ne? Džef je osjetio njen strah, njenu zebnju od negativnog odgovora. - Slažem se sa tobom, Petra. - Hvala na razumijevanju! - dodirnula je usnama njegov obraz i ustala. Ovog puta, on nije pokušao da je zadrži. Ruke su mu bile teške kao olovo, tako da nije uspio da ih pokrene. - Nema na čemu - nakašljao se. - Da li te još boli glava? Ona se nasmijala. - Ne. Ti mora da si čarobnjak! Hranu. - Laku noć, Džefe - zastala je još jednom na ulaznim vratima. - Laku noć! Čarobnjak! To je bilo smiješno. On bi volio da je čarobnjak. Tada bi mu bio dovoljan samo jedan pokret rukom, da promijeni sve - povrijeđenu nogu, život, sebe... Samo, najveća ironija je sada bila, što on više nije ni znao šta želi. Ponekad, za vrijeme svog boravka na jezeru, Džef je osjetio da gubi svoj cilj i perspektivu. Temelj njegovog života je pucao i popuštao, kao temelj kuće za vrijeme zemljotresa. Bio je samo svjestan da jedan dio njega odbija da se vrati starom načinu života, starim navikama, starom šablonu. U glavi mu je još bila scena koja se završila prije nekoliko minuta. Želio je da vodi ljubav s Petrom Morgan! Da je neko prije samo mjesec dana pokušao da ga nagovori na taj akt, zacenio bi se od smijeha. Ona nije bila njegov tip, nije bila plava, nonšalantna i “površna”. Vezu s njom ne bi bilo lako okončati samo stiskom ruke pred put. Petra je pripadala upravo onoj grupi žena koje je Džef izbjegavao još od rane mladosti. Zahtijevala je od muškarca ozbiljnost i obaveze. Pri pomisli na takvu vezu u prošlosti Džefa bi obuzela panika. Pobjegao bi od te djevojke brzinom svjetlosti. Činjenica što više ne razmišlja na stari način, samo ga je još više zbunila. On se nije tako izmijenio da želi bračne okove, djecu i ustaljen posao od devet do pet. Toliko lud još nije bio. Ali, nešto je bilo drugačije... Duboko je uzdahnuo i ustao iz ležaljke, zadovoljan što mu je bol u nozi uminuo do te mjere da će moći da zaspi. Naravno, ni muškarac, koji ne zadovolji svoju tjelesnu želju ne može lako da pronađe san, ali on će stisnuti zube. Možda su ove uzburkane misli samo proizvodnja njegove duge apstinencije... Možda će zato biti najbolje da napravi izlet u Toronto i sredi problem. Da, to je ono što će već ovih dana uraditi.

*** Policija je došla na jezero četiri dana kasnije. Kada su ljudi u uniformama stigli u Ginisov ljetnikovac, svi ukućani su bili na plaži, angažovani oko Petrinog treninga. Samo je Sani sjedila na suncu i odmarala se. Ona se sada već osjećala sasvim dobro.

34

1000 € BONUS

Velikih komplikacija je bilo samo prvog dana po povratku iz bolnice. Sani je uporno odbijala da posluša dobronamjerne savjete i izađe iz kuhinje. Željela je da odmah u potpunosti preuzme sve svoje obaveze, što naravno nije bilo moguće. Zato su svi odahnuli s olakšanjem, kada ih je obavijestila da sami sebi pripremaju večeru. Kad se policija približila plaži, trening je još bio u punom jeku. Petra i Dženifer su plivale kraulom, a Džef ih je slijedio nešto laganijim tempom. On je nastavio s plivanjem, samo sada mnogo obazrivije, pa je to razumljivo donijelo i bolje rezultate. Pored toga, i Džo Ginis je sada mnogo više pazio na njega. Prije svakog ulaska u vodu podvrgavao ga je detaljnoj masaži. Vijerni pas Rembrant je prvi primijetio dolazak policije. Istrčao je iz vode i počeo da reži i juri po pijesku. Njegov lavež je privukao sve prisutne, sem Petre, koja je i poslije petnaestak milja hrabro nastavila plivanje kraulom. Ona se nalazila u drugom prostoru, gdje nije postojalo ništa, sem šuma talasa. U posljednja četiri dana nije joj bilo lako da pronađe put do tog prostora. Ni poslije deset pređenih milja nije uspijevala da se koncentriše na plivanje. Pokreti ruku su joj bili samo mehanički, dok se duhom nalazila tamo gdje je bio Džef. Problem je, naravno, bio Džef. Džef, njegov lijeni osmijeh i kosa boje zlata. Džef i njegove nježne usne i toplina njegovog zagrljaja. Poslije one noći on je nije uznemiravao, čak naprotiv, bio je pravi džentlmen - ponašao se onako, kao što je i obećao, kao da se ništa nije dogodilo. Ali, za to je već bilo kasno... Džef je probudio u njoj nešto što je bilo duboko zakopano i što niko prije njega nije dotakao. Poslije toga, Petra je potpuno izgubila kontrolu nad sobom. Jedino čega je bila svjesna, bila je želja za Džefrijem Hamiltonom. Željela ga je snažno još one noći na trijemu, potpuno zaboravljajući na činjenicu da je on samo njen površni poznanik, da su Dženifer i Džo samo jednim zidom razdvojeni od njih i da ako vodi ljubav te večeri, lako može da ostane u drugom stanju. Željela je da vodi ljubav sa Džefom Hamiltonom. Šta tu nije bilo u redu, pitao je jedan dio nje. Zar je to grijeh? Drugi, pak, racionalni dio Petre Morgan je odgovarao naravno, da nije grijeh, ali to bi bilo glupo, ludo i opasno. Džefa nije interesovala ona, interesovao ga je samo seks. Oh, njemu se sviđalo nešto na njoj, u to je mogla da bude sigurna, ali to su bili vrlo prolazni osjećaji, koje će on zaboraviti čim ode sa jezera i dobije novi zadatak. Pa, šta? Zar ima nečeg strašnog u tome da vodi ljubav s muškarcem, koji iako nije zaljubljen u nju može da joj podari najljepšu noć u životu? Dobro, možda nema u tome ničeg strašnog, odgovarao je drugi dio nje strpljivo, ali i fizička ljubav sa Džefom Hamiltonom kod nje bi sigurno izbila ispred plivanja i toliko uticala na njen emotivni život, da poslije ne bi mogla da prikupi snagu i spokojstvo koje joj je bilo potrebno da osvoji Ontario. Ti si luda, Petra Morgan! Dati zadovoljstvo za bol? Što da ne? Ona je navikla da se odriče zadovoljstva zbog plivanja. Godinama svaki svoj slobodan trenutak daje maratonu. Dali se još neka djevojka njenih godina odrekla izlazaka i zabava? Ona ih je spremno žrtvovala - za šansu da postigne cilj koji samo malo ljudi može da ostvari, da dokaže sebi i za ono treće što joj je bilo najteže da formuliše - da postigne čistotu misli i duha koji je bio ugrožen haosom i prljavštinom njenog života. Nije čula ništa, nije vidjela nikoga na obali željela je samo da dotakne crveni štap, koji je zbog nje bio prikovan na početku plaže, pa da se opet otisne na pučinu. Tako bi i učinila da Džo nije zagazio u vodu i uhvatio je za ruku. Odmah se vratila u stvarnost. - Šta je? Zar sam negdje pogriješila? - Ne - odgovorio je on, pružajući joj peškir. - Hajde, izađi iz vode! 35

Svi su stajali ispod velikog bora. Mogla je da pretpostavi da se desilo nešto užasno. Dženifer je grčevito stiskala usne, Džef je stajao oborene glave i namršten, a Sanino lice je bilo blijedo i zabrinuto. Onda je primijetila policajce, njihove mrke uniforme i pištolje... - Šta se dogodilo? - upitala je drhtavim glasom. Sani je progovorila. - Petra - rekla je, prilazći joj. - Policija je donijela poruku iz bolnice u kojoj je ležala tvoja majka. Ona je umrla... sinoć.

*** Šest sati kasnije, Džef i Petra su bili na putu za Toronto. Petra je htjela da pođe sama, ali Džef i ostali ukućani su se složili da je četverosatna vožnja prevelik napor za nju. Ona je protestvovala, govoreći kako je i pored šoka u stanju da se kontroliše, ali Sani i Džo nisu htjeli da pristanu na kompromis. Na kraju je prestala da se buni, pošto je Džef već svakako morao da krene u Toronto. Sada joj je bilo drago, što on sjedi za volanom. Saobraćajna gužva je činila nervoznom. Zaspala je odmah, na početku vožnje, a probudila se pred kraj. Bila je iscrpljena. Još nije mogla da se pomiri sa saznanjem da njena majka nije više živa. Posljednji put kada je posjetila u bolnici bila je blijeda, ali fizički potpuno zdrava. - Probudila si se? - Ne mogu da vjerujem da sam toliko spavala. - San ti je sigurno potreban. Šta imaš u planu? - U bolnici su sahranu odredili za prekosutra. U policiji su mi rekli da se obavezno javim advokatu. Pretpostavljam, zbog testamenta. - Da li će osiguravajuće društvo snositi troškove sahrane? - Mislim da hoće. - Oh, ne! To ne dolazi u obzir. - Ali, ja tako želim! - Petra je pogledala u njega, pa u svoje stisnute pesnice na krilu. Nije željela ničije sažaljenje. Šejla je bila njen problem dok je bila živa, pa neće ništa mijenjati ni sada. I drugo, ona je naviknuta da iz svake teškoće traži izlaz sama, bez ičije pomoći. - U redu promrmljala je. - Petra - počeo je Džef odlučnim glasom - ja ću poći sa tobom u bolnicu i poslije toga ću te otpratiti do stana. A prekosutra planiram da dođem na ispraćaj. - Ali, već sam ti rekla da za to nema potrebe. Ja se odlično snalazim sama. - Ali, ja želim da budem pored tebe. - Džefe... - Molim te, prestani već jednom da protestuješ! - Zašto ti... - Zašto? - prekinuo je ljutito. - Kako ne možeš da shvatiš! Zato, što kroz ovo ne treba da prolaziš sama. - Ti ne treba da se osjećaš odgovornim za mene! - rekla je glasno, a u sebi je još dodala, samo zato što si me poljubio i držao u rukama. - Ja nisam odgovoran za tebe, ali sam ti prijatelj. Nadam se, da i ti tako misliš. Petra, ja činim za tebe samo ono što prijatelji čine jedni drugima. Petra nije mnogo znala o prijateljstvu, pa ga je samo začuđeno pogledala. - Poslije pogreba ćemo otići kod mene, da provedemo nekoliko dana s mojim roditeljima. 36

1000 € BONUS

- Oh! To je lijepo od tebe, ali ne mogu prihvatiti tvoj poziv. Ja moram što prije da se vratim na jezero i nastavim s pripremama... - Već sam razgovarao sa Džoom o tome. On nema namjeru da te trenira do ponedjeljka. - Šta to treba da znači? Da ste skovali zavjeru protiv mene? - Napravi malu pauzu i daj svom organizmu šansu da se odmori. To će ti činiti dobro, vjeruj mi! - Ali, šta će reći tvoji roditelji? - Već sam razgovarao s njima! Raduju se što ćeš im nekoliko dana biti gost. Moja majka te već voli. Petra ga je pogledala zbunjeno. - Zašto? - Zato što joj dovodiš mene sa sobom - nasmijao se. - Moja porodica nema prilike da me često viđa.

*** Upravnik bolnice je bio omanji riđokosi čovjek. Očigledno je imao mnogo iskustva u saopštavanju neprijatnih vijesti porodicama preminulih. Biranim riječima ukratko joj je ispričao o posljednjim trenucima života njene majke. - Smijemo vam garantovati da nije imala bolove. Smrt je došla iznenada. Zatim su joj bolničari dali prtljag s majčinim ličnim stvarima i odveli je u kapelu da vidi tijelo. Na kraju je došao i Šejlin ljekar da Petri izjavi saučešće. - Bar se nije mučila! - tješio je Džef dok su napuštali bolničko dvorište. - Da. - Na veliko iznenađenje njegovo prisustvo joj nije smetalo. - Sutra ćeš ići kod advokata? - Da. - Ne zaboravi da pozoveš agenta osiguranja! - podsjetio je. - Sigurno ću se sjetiti! - Šta ćeš raditi večeras? U njenim očima je odjednom zazvonio alarm upozorenja. - Oh, ne znam... umorna sam. Džef joj je uputio zabrinut pogled. - Prespavala si cijelo popodne. - Bio je ovo za mene naporan dan - uzdahnula je, pokazujući mu rukom da skrene desno. - Ja stanujem odmah na početku ulice - objasnila mu je. Džef je zaustavio kola na ivičnjaku ispred trotoara i okrenuo se prema njoj. Sunčevi zraci su se presijecali u njegovoj kosi i davali joj zlatan sjaj. - Petra, ne dopada mi se ideja da te ostavim uzdahnuo je. - Sve je u redu, Džefe. Ja se dobro snalazim sama. On je uzeo njene ruke u svoje. - Mislim da su ljekari bili iskreni, kada su rekli da je umrla u snu... Ako to nešto može da ti olakša. - Mama nikada nije imala jake bolove. Vjerujem da je tako dočekala i kraj. - Pozvaću te kasnije. - Nemoj! - uplašila se od topline njegovog glasa i dodira. - Možda ću spavati. Njegove plave oči su se upile u njeno lice. - Onda sutra. Pozvaću te sutra. Insistiram da bude tako, Petra. Samo je klimnula glavom. - U subotu ću doći po tebe, prije početka sahrane. 37

- U redu. - Poslije toga ćemo otići na nekoliko dana kod mojih roditelja. - Dobro! - Bila je suviše umorna da protestuje. Džef se nagnuo prema njoj i nježno pritisnuo svoje usne uz njene. - Čuvaj se, mila - prošaputao je.

38

1000 € BONUS

7 Čuvaj se! Zar nije upravo to činila cijelog života? Petra je s mukom otključala vrata i ušla u stan. Vazduh u dnevnoj sobi je bio težak i ustajao, pa je razmaknula zavjese i otvorila prozor. Osjećala je samo neku čudnu prazninu. Nije je pritiskala bol, kao da se Šejlina smrt događala nekom drugom, a ne njoj. Sve je posmatrala očima stranca. Petra Morgan, plivačica, nastavnica.- i jednom kćerka. Slomljeno se spustila na stolicu. Jednom kćerka, sada više ne. Osjećala je te riječi na svojim usnama. Cijelog života je bila kćerka, od danas to nije više. Bila je to uloga koju neće moći tako brzo da zaboravi. Bila je kćerka, a istovremeno i majka svojoj majci, njena jedina zaštita i hranitelj. Šta bi bilo od nje da nije imala tu ulogu? Šta bi u tom slučaju postalo od nje u životu? Razmišljala je o Džefu i njegovom otvoreno ponuđenom prijateljstvu, prikrivenom pozivu za seks. Sada je mogla da mu dozvoli da uđe u prazninu njenog života. Više je ništa u tome nije zaustavljalo. Tajna koje se stidjela je prestala da postoji. Sve ove godine je morala da pazi da se Šejla ne sretne sa njenim rijetkim poznanicima. Njen bivši ljubavnik, čak nije ni znao da ona živi sa majkom u istom gradu... i više od toga, u istom stanu. Ali, sada je više ništa nije zaustavljalo. Kavez koji su Šejline potrebe i strahovi zatvorili oko nje, odjednom je prestao da postoji, nestao je i oslobodio je. Sada je smjela da ode u Džefov zagrljaj i prihvati ono što je on bio spreman da joj pruži: seks, zadovoljstvo i podršku koja joj je bila potrebna u ovom trenutku. Najljepše je bilo razmišljati o Džefu. „Čuvaj se“, rekao joj je. Želio je da joj pomogne u tome. Osjećala je tu želju u njemu, znala je da je spreman da joj ponudi utjehu u nježnostima. Ah, kako je to primamljivo zvučalo. Najlakše bi bilo osloniti se na njegovu snagu i sa grebena samoće i nesreće pasti u njegov zagrljaj. Ali, kuda bi je to odvelo? Kad se maraton završi on će otići na neki drugi kraj svijeta... Naglo je ustala. Ne smije razrušiti ono što je gradila godinama. Šejla je umrla ali fasade koje je ona postavila oko sebe da je štite još su bile čvrste. Ona je usamljenik i borac. Treba samo da pliva i da razmišlja o tome. Ne smije dozvoliti sebi da izgubi koncentraciju koja joj je bila neophodna za maraton. A ako se prepusti slabosti i prihvati Džefovu zaštitu, nikada više neće moći da povrati staru snagu. Sutradan je najprije otišla kod advokata. - Kao što znate, gospođice Morgan, imovina vaše majke nije velika - rekao je gospodin King, gledajući je preko hrpe akata. Petra je samo klimnula glavom. - Mislim da nema potrebe da vam čitam testament. Vi ste jedini nasljednik. Založiću se da se formalnosti oko uknjiženja obave već ovih dana. - Hvala vam - promucala je. Gospodin King je, pročistio grlo. - Da li ste obavijestili ostale članove porodice? - Sem mene, nema više nikog. Advokat koji je uvijek djeloao mirno i pribrano, kao da se za trenutak zbunio. Otvorio je jednu fioku na pisaćem stolu i izvukao bijeli koverat. - Vaša majka mi je ovo dala prije nekoliko godina. Mislila je da ćete to htjeti da imate poslije njene smrti. Petra je polako otvorila koverat. 39

- Ko je ovo? - upitala je šapatom, ne odvajajući pogled od fotografije crnog, nasmijanog muškarca. - Vaš otac... Ja sam predlagao gospođi Morgan da ga potražimo, ali ona se s tim nije složila, iako je izdržavanje u mnogome moglo da popravi vaš materijalni polažaj. Ali, vaša majka je bila dostojanstvena žena... Jednom davno Šejla je uništila sve slike svog bivšeg muža. Od kada je Petra mogla da se sjeća u porodičnom albumu nije bilo očevih slika. Nju je sasvim prirodno interesovalo kako je on izgledao, pa je o tome pitala majku. Međutim, Šejla je izgubila prisebnost čim joj je to pomenula. Od prvog trenutka Petri se čovjek sa fotografije učinio poznatim. Neobično joj je ličio na nekog. Poslije advokatovog objašnjavanja sve joj je postalo jasno - da liči na nju samu.

*** Marni je bila živahnija nego ikad. Veselo je čavrljala, često mu se osmjehivala i pritiskala svojim koljenom njegovo ispod stola. Džef je njeno raspoloženje pripisivao velikoj količini vina koju je popila za večerom. - Poslije krađe sam se preselila u drugu zgradu. Nisam mogla da dolazim svaki dan kući u strahu da ću zateći otključana vrata. Novi stan mi je mnogo komforniji. Ali, pošto me je uređenje mnogo koštalo, po svemu sudeći mi propada godišnji odmor... - Za Džefa je njen monolog bio zamoran. - Pa, šta ćeš uraditi? - upitao je, trudeći se da prikrije dosadu u glasu. - Planirala sam da idem u Vankuver, ali... Da li je ona uvijek bila ovakva? Džef se osvrnuo u prošlost, pitajući se, da li je Marni i ranije vodila samo ovako banalne razgovore. Ali, nije mogao da se sjeti ničega što je bilo u vezi sa njenim karakterom. Sastanke je obično započinjao poljupcem u kolima, a zatim je odlazio u njen stan da bi vodio ljubav. Ujutro rano se vraćao kući. To je bilo sve o Marni, dokle je njegov razum dosezao. - Vrijeme je da krenemo - pogledao je na sat, želeći da prekine neprijatan lanac misli. Napolju je kiša lila kao iz kabla. - Ja obožavam kišu, a ti? - pitala je Marni, kada su sjeli u kola. - Samo kada ne pada na moju glavu! - Znaš, Džefe, mislim da si se ti mnogo izmijenio. - Jesam li? - Jesi - zažmirkala je. - Ne razumijem kako to misliš. - Pa nekako si mekši nego prije. - Mekši? Šta to treba da znači? - Ne bih mogla tačno da ti objasnim... ali kao da si ublažio neke oštrine. - Zar sam ja imao oštrine? - Bio si tvrd orah – nasmijala se Marni. – Džefri Hamilton, najbrži novinar u „Presu“ i najhrabriji spoljnopolitički dopisnik. - Da li ti to pokušavaš da kažeš da se promijenila moja ličnost? Moji lični stavovi. - Tako nešto... Više nisi tako dalek i uzdržan. - Zar sam bio takav prema tebi? Ona je klimnula glavom. - Uvijek si se trudio da mi staviš do znanja da nisi "za prodaju“.

40

1000 € BONUS

Džef je koncentrisano gledao na put ispred sebe. Kiša je padala sve više, pa je morao da poveća brzina brisača. - Marni - počeo je obazrivo - ja još uvijek nisam „za prodaju“, kako si ti to lijepo rekla. - Oh, znam - rekla je brzo. – Samo više nisi tvrd kao prije. Postao si mekši i nježniji. Džef je pokušao da se sjeti kakav je to on čovjek bio prije dvije godine. No stara slika mu nikako nije izlazila pred oči. Zar je bio grub? Uvijek je nedvosmisleno upozoravao djevojke na svoje stavove ali se trudio da to učini na uljudan i pristojan način. Kako se ponašao sada... - Naravno, svi ljudi se mijenjaju. I ja sam se promijenila. - I ti? - Ne brinem više... Ne brojim i ne plačem kada se nešto završi onako kako nisam željela. Glas joj je zvučao veselo, ali Džef nije mogao da se ne zapita koliko razočaranja i koliko razrušenih snova joj je bilo potrebno da izgradi taj stav. On je dobro znaa da nije jedini muškarac u Marninom životu. Bila je suviše zgodna da bi promakla muškom oku i oblačila se suviše seksi da bi je lovci na avanture zaobišli. Imala je iza sebe mnogo afera kada |je on izvodio prije dvije godine. Sada je mogao samo da pretpostavi da se taj broj još više povećao. - Lijepo je što si se vratio - prekinuo ga je u mislima njen uzdah. - Nedostajao si mi, kada si otišao u Bejrut. Džefu je postalo jasnije da od njegovog večerašnjeg plana nema ništa. Namjeravao je da večeras odveze Marni kući, prihvati njen poziv da razgleda novi stan, popije nekoliko pića iz njenog bara i odvede je u krevet. Bio je to jednostavan plan. Lako ga je bilo formulisati i izvesti. Nije zahtjevao mnogo razmišljanja. Marni je za njega bila stvar koju je kupovao skupom večerom. Ali, u posljednje vrijeme nešto se promijenila u Džefu, nešto fundamentalno. Ranije je razmišljao o ženama kao o objektima, lijepim licima i zgodnim tijelima. Uopšte nije slušao njihove razgovore, niti se interesovao za nihov karakter. Ali, večeras je Marni sve više posmatrao kao ličnost a ne kao ženu sa kojom će spavati. I upravoo analiziranjem njene ličnosti u njemuse gasila želja za njenim tijelom. Kada se malo udubio u ono o čemu je pričala shvatio je da nije nimalo privlačna. U stvari, dok je gledao debele slojeve šminke na njenom licu i veliki dekolte, osjećao je prema njoj sažaljenje a ne želju da vodi ljubav. - Hoćeš li poći kod mene na piće? - upitala ga je, kada je zaustavio kola na parkingu ispred njene zgrade. - Marni, ja... - Dobro se sjećam da si volio konjak. Spremila sam ga za tebe. Unutrašnjost kola je bila osvijetljena samo svjetlošću koja je dopirala od uličnih svjetiljki. Ali, i u tom polumraku, Džef je mogao dobro da vidi iščekivanje u Marninim očima. Nagnuo se prema njoj i poljubio joj usne, prekidajući kontakt u trenutku kada je ona počela da mu odgovara na poljubac. - Ti si stvarno slatka, ali večeras ću morati da odbijem tvoj poziv. - Da odbiješ? - Da mislim... - Hoćeš da kažeš da ne želiš da pođeš kod mene? - upitala je uvrijeđeno. - Ne osjećam se dobro - lako je našao način da zaobiđe istinu. - Boli me noga, Marni. - O, Džefe, ne brini za to. Ja imam aspirina kod kuće. - Žao mi je, ali mislim da će biti bolje da odem u svoj hotel. Aspirin koji ti imaš sigurno nije dovoljan da ublaži ove bolove. - Voljela bih da si mi to rekao ranije - podigla je zabrinuto obrve. - Mislila sam da si se lijepo zabavljao večeras. 41

- I jesam. Ovo je tek nedavno počelo. Kiša nepovoljno utiče na moju nogu. - Razumijem... Onda nekom drugom prilikom? - Važi. - Večera je bila divna! - Drago mi je, ako si se lijepo provela. - Laku noć - osmijehnula se na rastanku, poklanjajući mu dug poljubac. Kada je završila, pomilovala ga je nježno po obrazu i izašla iz automobila. Džef je uključio motor i odvezao se niz pustu ulicu. Zamišljao je kako se vraća na jezero da provodi dvadeset i četiri sata dnevno sa Petrom. Vozio je skoro u šoku. Ranije je želio žene koje su zastajale pred ogradom koju je podigao ispred sebe. Izabrao je dugonoge plavuše, zato što su se one najlakše uklapale u njegov šablon. Razmišljao je o njima kao o objektima i zaboravljao ih čim nestanu sa vidika. Večeras, prvi put u životu, nije mu bila dovoljna jedna lijepa razvijena plavuša. Večeras, on nije želio bilo koju ženu, već samo jednu tačno određenu, a ona se uopšte nije uklapala u šablon. Imala je kratku crnu kosu, bila je vitka i strašno tvrdoglava. Uz to je bila još privlačna i lijepa. On je žudio za njom. Bilo je to prosto nevjerovatno, zaljubio se on, Džefri Hamilton, veliki vagabund i udvarač! Ljubav prema Petri Morgan mu sigurno neće donijeti sreću, namrštio se. Ona je bila spremna da mu uzvrati osjećanja. Bila je prokleto nezavisna i najvažnija stvar u životu joj je bilo plivanje. Znao je da je fizički privlači, njihov poljubac na trijemu je bio očigledan dokaz toga, ali je isto tako znao da se Petra neće prepustiti osjećanjima da je nose. Ona je bila krajnje racionalna osoba. Od svih žena u koje je mogao da se zaljubi sa Petrom Morgan je napravio najgori mogući izbor. Logički gledajući na stvar, trebalo je da se zaljubi u Marni, ili u neku njenu sestru po krvi. Ali, u ljubavi nema logike, amorove strelice pogađaju bez opomena, tamo gdje hoće i on je morao da postane njihova žrtva.

*** - Hej, Petra, već se dugo nismo vidjeli! Petra je žurnim korakom išla kroz šoping-centar. Provela je puna dva sata u traženju prikladne odjeće za pogreb. Uporno je išla iz radnje u radnju, tragajući za jednostavnom, crnom, pamučnom haljinom. Ali, u ljeto kada su police i izlozi prepuni garderobom veselih boja, takva haljina je postojala samo u njenoj mašti. Na kraju je morala da se zadovolji sivim kompletom. Iz nekog neobičnog razloga, činilo joj se veoma važnim da na dan sahrane bude obučena po propisu. - Zdravo, Džejmse! Zaista je prošlo mnogo vremena - rekla je polako. Džejms je puštao bradu i činilo se da je malo izgubio u težini. Koža mu je bila lijepo preplanula, kao da se upravo vratio sa ljetovanja. Jednom riječju, izgledao je odlično, ali nju to nije nimalo pogađalo - Pa, kako si? - Dobro... - Izgledaš fantastično. Petra je pokušala da mu uzvrati osmijehom. – Hvala. Kako si ti? - I ja sam dobro. Prije neki dan sam došao iz Španije. Potom je nastala duža tišina, nego što je bio dijalog. - Pokušavao sam da te pozovem nekoliko puta. Ali, pretpostavio sam da si zauzeta. Ponovo treniraš? - Da. 42

1000 € BONUS

- Hoćeš da preplivaš Ontario? - Nadam se da ću uspjeti. On je pročistio grlo. - Kako bi bilo da svratimo negdje na kafu? Pri pomisli da treba još nekoliko minuta da provede sa njim, Petru je obuzela panika. - Ne, hvala... žao mi je. Nemam vremena... On se nasmijao kao da ga ona ne odbija. Već je bila zaboravila kakav je. Njegov ego mu je dozvoljavao da vjeruje samo u uspjeh. - Kada završiš maraton, pozovi me! Važi? - Važi! - Šta je drugo mogla da mu odgovori? Uopšte nije imala namjeru da mu se javi, ali nije imala ni iskustva u ophođenju sa bivšim ljubavnikom. Gledala ga je kako odlazi šepureći se i zapitala se šta je to što je nekada privuklo njemu. Za trenutak je poželjela da je pored nje Džef sa rukom na njenom ramenu. Shvatila je da je Džef prvi muškarac, kojeg je istinski poželjela. U stvari, dok njega nije srela, nije ni znala šta je želja. Odrasla je u porodici bez muškaraca, a najveći dio mladosti je provela izolovana od svijeta. Zato nije bilo nikakvo čudo što je otišla u krevet sa prvim čovjekom koji je ispoljio neko interesovanje za nju. Bila je radoznala - željela je da doživi novo iskustvo, ali nije željela Džejmsa. Sa Džefom je bilo potpuno drugačije. Jasno je mogla da definiše svoja osjećanja prema njemu. Sviđao joj se, željela ga je, uživala je u njegovom društvu i bila je zaintrigrirana njegovom ličnošću. Nije mogla da ukroti želju za njegovim tijelom, od želje da priča sa njim, da bude pored njega. Dok je sjedila za volanom, Petra se trudila da udalji Džefa iz svojih misli. Čekalo je još mnogo poslova koje je trebalo da obavi prije pogreba. Odlučila je da spakuje sve Šejline stvari i pokloni ih sirotištu. Za sebe je željela da zadrži samo nekoliko vrijednih komada nakita, bočicu parfema i stari kuhar.

*** Na dan sahrane, kiša je prestala, ali je nebo još bilo tmurno i puno oblaka. Petra je stajala oborene glave i sjetnog pogleda pored majčinog odra. Džef je osjećao potrebu da joj priđe, da je dotakne i pokuša da je utješi, ali njeno držanje mu je govorilo da ona ne želi ničiju pomoć. Po svim njenim gestovima se moglo zaključiti da želi da bude sama. Ljekari, bolničko osoblje i nekoliko susjeda su također osjetili njenu potrebu za izolacijom. Samo su joj uputili riječi saučešća i udaljili se. Džef je netremice posmatrao i osjetio napetost u njenom tijelu. Pitao se koje bitke sada vodi i da li će zaplakati. To posljednje je odmah morao da odbaci. Petra je od onih ljudi koji se ne prepuštaju bolu. Ona je fanatik, spreman da se poslije pogreba vrati na jezero i zapliva. Džo je predviđao da će se tako nešto dogoditi. Kada mu je on iznio svoj prijedlog da je povede kod svojih roditelja, treneru je laknulo. - To je jedino rješenje, momče. Imaš pravo. Ako se vrati ovamo, sagorijevat će u vodi, a to nije zdravo... - Kod mene će biti prisiljena da se odmara. Moj otac je u penziji, a majčina jedina obaveza je da ujutro ode u grad po namirnice. - Zvuči primamljivo! Molim te, obavijesti Petru da joj je zabranjeno da se vraća na jezero. Ne želim da je vidim do iduće nedjelje, pa ma koliko nevolje to tebe koštalo, - Ne brini, Džo... 43

Džef se potajno nadao da će porodična atmosfera koja vlada u njegovoj kući biti prijatna promjena za Petru. Dobro je znao da ona ima svoje ranjive strane. Još prije smrti majke, on je uočio linije tuge koje se kriju iza čvrstog karaktera i o tome pitao Sani. - Dajem ti časnu riječ da to neću iskoristiti za reportažu! - rekao je kada mu je starija žena uputila sumnjičav pogled. - Pod tim uslovom pristajem... Džefe, ona ima iza sebe težak život. Njen otac je napustio kuću još dok je bila mala, a majka joj je duševno bolesna. - Duševno bolesna? Nadam se da nije nešto ozbiljno. - Nažalost, jeste. Najveći dio godine provodi u institutu za mentalno zdravlje. Boluje od šizofrenije. - Ah, to je užasno! - Samo je uzdahnuo. Petra je morala da preuzme brigu o kući još dok je išla u školu. Ja sam se oduvijek divila njenoj snazi, završila je koledž, pronašla posao... Mnogi ljudi su se našli na njenom mjestu pokleknuli bi i postali problemi. - To objašnjava njenu riješenost na maraton! - Da - klimnula je glavom Sani. - Plivanje je za nju jedina mogućnost da pobjegne od života i njena jedina utjeha. - Teško prihvata ponuđeno prijateljstvo... Ne želi ničije sažaljenje. - Oh, ne - osmijehnula se Sani. - Ona je suviše ponosna. Jedna djevojka koja ostavlja utisak. - Da - morao je da potvrdi. - Ali, to ne znači da nije osjetljiva i ranjiva na neke stvari - pogledala ga je pronicljivo. - Molim!? - Da budem konkretna, ni Petra nije uvijek sjetna kada su u pitanju muškarci. - Ne razumijem, šta hoćeš da kažeš. - Ne pravi se lud. Ja nisam slijepa. Bilo je suvišno očekivati da će Sani promaći nešto tako lako uočljivo. Poslije one noći na trijemu, on je izbjegavao i najmanji fizički kontakt sa Petrom, ali njegovi pogledi su govorili sve... - Sani, imaš oko sokolovo! - Ako povrijediš tu djevojku, kasnije će ti biti žao - upozorila ga je kao stari prijatelj. - Nemaš razloga da brineš. Ta djevojka ne želi mene! - Zar to nije divno od nje. Baš je velikodušna. - To ne zvuči kao kompliment za mene. - Džefe, molim te, reci mi iskreno da li si ti zainteresovan za brak i obaveze prema jednoj ženi? - Nisam - odgovorio je kao iz topa. - Tako sam i mislila. Upravo tako sam i mislila. Ali, on tada još nije znao da voli Petru. Razmišljao je o njoj samo kao o prijatnoj djevojci za razonodu. Sada je sve bilo drugačije. Dok je stajala pored humke, oborene glave i prekrštenih ruku, privlačila je njegovo srce kao magnet. On je želio da je zagrli i potkrijepi je snagom svoje ljubavi, ali nije smio. Morao je da stoji podalje od nje, kao i svi ostali, iako je znao da negdje duboko u toj tihoj figuri, žena plače od bola. - Kada je mala povorka počela da se razilazi sa groblja, Džef je prišao i dotakao je rukom za rame. - Petra? Okrenula se prema njemu. Sada je dobro mogao da vidi da su njene crne oči suve. 44

1000 € BONUS

- Da? - Hajde, vrijeme je da krenemo!

45

8 Pored kuće Džefovih roditelja nije bilo ni jezera, ni rijeke, čak ni potoka. Nije bilo vode u koju bi Petra mogla da se zagnjuri da bi sakrila svoj bol. Džef je to imao na umu kada joj je birao mjesto za odmor. Hamiltonova kuća je bila velika i komforna. U bašti oko nje se čuo smijeh i graja djece iz susjedstva. Bila je to slika koju je Petra često sanjala kao djevojčica, ali koju nikada nije imala prilike da vidi. Svoje prvo jutro tamo je isplanirala da provede u džogingu. Izvukla je iz kofera sportsku opremu, spremila se i protrčala. Pored terase na kojoj su doručkovali Džef i njegovi roditelji. - Petra je vrlo zanimljiva djevojka - primijetila je Džefova majka, Marion, dok je sipala kafu. Šta ti kažeš na to, dragi? „Dragi“ je bio Džefov otac, Metju Hamilton, koji je otkada se penzionisao prepodnevne sate provodio zadubljen u novine. - Da, vrlo zanimljiva - potvrdio je preko "Presa". - Ali, ima u njoj mnogo tuge i gorčine - nastavila je Marion. - Da li i ti misliš tako, dragi? - Da, mnogo - složio se Metju. Nije bilo teško doći do tog zaključka. Sinoć, kada su stigli, Petra se trudila da odgovori na Hamiltonovu toplu dobrodošlicu, ali su njeni osmijesi ostali neuvjerljivi. U pola deset je već izašla iz salona i povukla se u svoju sobu uz izvinjenje da je boli glava. Džef je morao da da svojim roditeljima najveće ocjene za njihovu uzdržanost. Nisu mu postavili ni jedno pitanje kada je Petra izašla. Džefa zato nije nimalo iznenadilo što je njihova radoznalost jutros konačno isplivala na površinu. - Oh, Džefe, ja nikada nisam vidjela tako tužne oči. Mora da je bila veoma bliska sa svojom majkom. - Njena majka je bila mentalno bolesna. Veliki dio godine je provodila u sanatorijumu. - Kad se javio kući iz Mrsija, obrazložio je situaciju u vrlo kratkim crtama. Rekao je samo da je Petra plivačica, da on o njoj piše reportažu i da joj je umrla majka. Sve ostalo je prećutao. Znao je da će i sama činjenica, što najzad dovodi kući djevojku probuditi dosta uzbuđenja. Marion ga je pogledala zaprepašćeno. - Oh, Džefe, to nisam mogla ni da pretpostavim. Da li si ti to čuo, Metju? - Jesam. - Da li Petra ima oca? - njegova majka nije mogla da prekine istragu, što je bilo sasvim u skladu sa njenom ljubopitljivom prirodom. - Ne. On je napustio kuću još dok je bila mala. Petra je imala teško djetinjstvo. Majka joj nije pružala ni materijalnu ni emotivnu sigurnost. - Da li ti misliš da to ima nekakve veze sa plivanjem? Danas se malo ljudi odlučuje da prepliva jezero. - Svakako - potvrdio je Džef. - Za nju je plivanje jedini način da dokaže svoje vrijednosti i jedina utjeha. Možda i više od toga. - Oh, pa, to će biti zanimljiva reportaža! Džef je oborio pogled. - Nemam namjeru da pišem o njenoj prošlosti. Marion je bila iznenađena. - Ja sam mislila da je to najinteresantniji dio priče. To je natjeralo Metjua Hamiltona da odloži novine u stranu. - Ti imaš vrlo ozbiljne namjere sa ovom djevojkom, zar ne? - Ja... ne mogu da vjerujem - promucala je uzbuđeno majka. 46

1000 € BONUS

- Zaljubljen sam u nju! - rekao je Džef. Na terasi je odjednom zavladala mukla tišina. Marion i Metju su s nevjericom gledali u svog sina. - Džefe, ja stvarno ne znam šta da kažem - pokušavala je da se pribere majka. - Možda bi bilo najprikladnije da mu čestitamo - umiješao se otac. - Za to još nije vrijeme, tata. Marion je bila suviše uzbuđena da bi čula njegove posljednje riječi. - Sine, ti si ostao jedini neoženjen od moja četiri dječaka. Drugi si po redu, a još nisi sredio život. Tom ima dvije divne kćerkice, Dejvid jednu, a Aleks... Dobro, još nam zvanično nisu ništa saopštili, ali ja sam sigurna da Fiona očekuje bebu. Bilo bi lijepo da bude dječak, ali tati i meni je najvažnije zdravo unuče. A sada i ti! Već sam prestala da se nadam da ću doživjeti taj dan. Tako se radujem, Džefe! - Mama? Prekinuo je njegov glas i gorak osmijeh na usnama. - Da? - Ja se ne ženim. - O! - Marion je pogledala muža, tražeći pomoć. - Džefe, da li ti već živiš sa tom djevojkom? - odmah se snašao Metju. - Ne, volio bih da je tako, ali.. - I ja bih voljela da mogu da razumijem te moderne veze - uzdahnula je majka. - Nije da vam ne odobravam... Ja jednostavno ne mogu da shvatim, šta se tu dešava. - Ne treba da brineš, mama. Ne dešava se ništa. Plašim se da mlada dama uopšte nije spremna da mi uzvrati osjećanja... Po drugi put na terasi je zavladala tišina. Metju je ponovo potražio svoje novine, kao da je u njima rješenje njihovog problema. - Da li mi tu nešto možemo da pomognemo? Džef se slabo osmijehnuo. - Pa mislim da bi možda bilo dobro da pokažemo Petri kako smo mi složna i sretna porodica. To bi moglo da mi donese neke poene.

*** Petra se osjećala kao da je okružena različitim verzijama Džefa. Bili su tu - njegova niža verzija Tom, viša - Dejvid i punija Aleks. Sva braća su imala istu talasastu kosu boje zlata i plave oči. Bilo je zaista zbunjujuće sjediti za stolom sa četiri muškarca, koji su ličili jedan drugom kao jaje jajetu Naravno, kao ličnosti su se veoma razlikovali. Još za vrijeme večere je uočila da je Tom ozbiljan. Dejvid komičan, a Aleks više šutljiv. Hamiltonova trpezarija je podsjećala na ludnicu. Djeca su zveketala priborom za jelo, a stariji su pričali u glas. Petra u svom životu nije vidjela nešto slično. Njeni objedi su uvijek prolazili u tišini i samoći. Kada je na red došao desert, u prostoriji je nastala još veća graja. Sva četiri odrasla Hamiltona su istvoremeno ispružila ruke prema piti sa jabukama. - Niste više djeca! - opomenuo ih je Metju. - Dobro, mama će sjeći - presudio je Tom. - Samo neka bar jednom bude fer - svakome isto parče! 47

- Zar sam nekada dijelila drugačije? - Milion puta! Nikada neću zaboraviti onu novogodišnju tortu sa ananasom! - rekao je Aleks. - Ni ja! - nasmijao se Dejvid. - To su najbolji kolači koje sam do sada jeo. - To je zato što si dobio najveće parče! - dobacio mu je Aleks. - Ko, ja? Najveće je prigrabio Džef! - Ne sjećam se! - Jesi, sam si ga uzeo sa tanjira! - O, pobogu, prestanite vež jednom, ili nećete dobiti ništa! - priprijetila im je Marion šaljivo prstom. Petra je zamišljala kako je izgledao Hamiltonov život prije dvadesetak godina. Za stolom se pričalo o hokeju i bejzbolu i trošile su se ogromne količine hrane. Bilo je tu možda i teških trenutaka, ali uz ljubav i roditeljsku podršku teškoće su se dale savladati. Izgledalo je kao da su joj Hamiltonovi namjerno dali malo vremena da se privikne na njih, prije nego što je bombarduju pitanjima. Interesovalo ih je sve - kako trenira, šta jede, koju marku kupaćeg kostima nosi, čime zaštiti kožu prije ulaska u vodu... - Zar se stvarno nimalo ne plašiš? - pitala je Vanda, Tomova žena. - Ja bih umrla od straha. Petra kao da se za trenutak zamislila. - Ali, zašto? - Vanda ima fobiju od riba - požurio je da objasni Dejvid. - Mogla bi da je ugrize pastrmka, a to bi bilo strašno! - Kažu da se jednom davno nekom plivaču losos zakačio za kostim, ali danas sve posmatraju radarom. - Čula sam da su mnogi odustali na Ontariju - primijetila je Fiona. - Tačno, ali mnogi su i uspjeli... Sedamdesetih godina jedan momak je na maraton krenuo sam. Pratio ga je samo jedan prijatelj u čamcu. Na nekoliko milja od obale ih je uhvatio jak vjetar i prevrnuo im čamac. Prijatelj se vratio, a plivača nikada nisu pronašli... Mene to ne brine. Danas je sve mnogo bolje organizovano. Moj trener neće dozvoliti da plivam, ako je voda jako hladna i jezero uzbrukano. Sem toga, pratiće me četiri čamca... - Zaista ne mogu da razumijem, zašto se onaj momak nije vratio dok je još imao šanse - umiješa se Aleks. - Zar je tako teško odustati? - Ah, za jednog plivača su to noćne more. - Ja nikada neću zaboraviti djevojčicu koja je pedesetih godina preplivala Ontario. Zvala se Merilin Bel - počela je Marion - Moj otac je u to vrijeme imao otvoren prelom na obje noge. Bio je u bolnici i već je počeo da gubi nadu u ozdravljenje. Ali radio-prenos maratona ga je podstakao da se bori. Rekao je „Ako je mogla mala djevojčica, moći ću i ja“. Naravno, kasnije nije ni pokušao... Lijepo je od tebe što si se odvažila na taj poduhvat, dušo. Bićeš inspiracija hiljadama. Vjerujem da ćeš nekome i pomoći, kao što je mala Bel pomogla mome ocu. Neki sjaj u Džefovim očima je natjerao da pogleda u njega. Za vrijeme njihovog boravka ovdje, on se prema njoj ponašao samo kao prema poznanici. Njegova porodica je tako i prihvatila. Ako su se Marion i Metju i zapitali, da li među njima postoji nešto više od prijateljstva, nisu to pokazali. Za večerom, Petra je bila opuštena. Džef je nije posmatrao ništa drugačije od ostalih Hamiltona. Ali, sada, poslije majčinih riječi njegovo lice je odjednom poprimilo neki čudan izraz. Bio je ozbiljan i namršten, a pogled mu je imao neki nadokučiv sjaj.

48

1000 € BONUS

*** Džef je samo primijetio da je Petra nestala, pošto su Tom i Vanda otišli kući.. Na brzinu se oprostio sa Dejvidom i Aleksom i popeo se na sprat. Ali, kada je pokucao na vrata njene sobe nije dobio odgovor, a kada je ušao unutra, ugledao je prazan krevet. Njen kofer je još stajao na stolici, odahnuo je sa olakšanjem. Već se uplašio da je spakovala svoje stvari i otišla. Dobro je znao da je ona ovdje protiv svoje volje, samo po Ginisovom naređenju. - Džefe, šta nije u redu? - čekala ga je u holu majka. - Pretpostavljao sam da je Petra u svojoj sobi, ali je nisam pronašao tamo. - Možda je izašla malo da prošeta. Mi, Hamiltonovi, ponekad znamo da budemo naporni. - Bio sam ubijeđen da se prijatno osjećala za večerom... - Ja mislim da jeste. Ali, ona je tako nesretna, sine. Sva je puna gorčine. Bilo bi zaista previše tražiti od nje da bude vesela. Prije neki dan joj je umrla majka. Daj joj malo vremena da se prilagodi... - Ni sam ne znam šta da radim, Petrine misli je teško pogoditi. - Ona je za tebe izazov. - Veliki! - To je upravo ono što si ti uvijek volio. Nikada ti nije bilo slatko ono do čega se dolazi bez muke. Zato treba da se boriš za njenu ljubav, sine! Džef je otvorio zadnja vrata i izašao u noć. Svijetlio je pun mjesec i obasjavao vrt. Napregnuo je oči i nježno pozvao Petrino ime, ali nije dobio odgovor. Zatim je sišao sa terase i zašao dublje u vrt. Noć je bila topla i vlažna, svuda unaokolo se osjećao miris ljeta. Iznenada mu je sinulo da je Petra možda izašla da prošeta po okolini. Spremio se već da krene prema ogradi, kada je ugledao figuru u bijelom kako sjedi na panju starog brijesta. Petra je nosila sivu haljinu, koja je sigurno dobila drugačiji odsjaj na mjesečini, zaključio je i nastavio da joj se približava. - Petra? - zastao je pred njom. Ona je samo ćutala, kao da ga ne čuje. - Petra? Da li si dobro? - pomilovao je po obrazu i osjetio pod prstima suze. - O, Petra! uzdahnuo je i privukao je na grudi, potpuno zaboravljajući na obećanje da je više neće dodirnuti. Dugo je držao u naručju, poigravajući se pramenovima njene kose. Bili su tako pripijeni jedno uz drugo da je mogao dobro da osjeti svaki njen jecaj i svaki drhtaj njenog tijela. - Oprosti... - prošaputala je, kada se malo smirila. - Zašto? - Zato... što si bio svjedok ove scene. - Petra, ne treba se stidjeti suza. - Ali, ovo je bilo - samosašaljenje... - Možda imaš pravo što žališ sebe, dušo. Tvoja majka je umrla... Zar si mislila da ćeš sve zaboraviti kada odeš sa groblja? - Nije samo to u pitanju. - Nego šta još? - Toliko toga se zbrkalo u mojoj glavi - privijala se uz njega. - Sada sam kao u nekom haosu. - Hajde da pokušamo da pronađemo izlaz iz njega zajedno - rekao je nježno. - Šta te muči?

49

- Džefe, ja sam... zaista voljela svoju majku. Ali, jedan dio još uvijek je ljut na nju. Od advokata sam saznala da je odbijala da stupi u kontakt sa mojim ocem... On je nagovarao na to, ali ona nije pristajala. - Ti si bila mala kada vas je on napustio? - Da, ali to ne znači da nisam željela da ga vidim, ili da saznam ko je on. Majka mi je stalno lagala. Govorila je kako je nestao, kako niko ne zna kuda je otišao, kako ne želi da nas vidi... Ja ne sumnjam da u tome ima istine, jer da je volio mamu, ne bi je ostavio, da je htio da vidi mene potrudio bi se da to i ostvari... Stvar je u tome da smo mi mogli da pronađemo njega... Advokat je tako predlagao, ali... Džef je mogao da razumije Petrin bijes, ali je isto tako mogao da pretpostavi razloge zbog kojih je njena majka odbijala susret. - Možda nije imala snage da se ponovo suoči s njim. - Znam - uzdahnula je. - Sve mi je jasno, ali i pored toga, jedan dio mene je ljut na nju... ponovo je zaplakala. - Voljela sam je... ali sam ipak nekako umirena što je otišla. On je obuhvatio njeno lice rukama i zagledao joj se u oči. - Sve je to u redu. Vjeruj mi, Petra, tu nema ničeg neobičnog. - Na neki način me i raduje to što je otišla. Sve ove godine sam morala da pazim na nju i brinem o njoj. Džefe, ti ne možeš ni da pretpostaviš kako sam se osjećala kada bih je polunagu pronašla na ulici, ili kada bi me pozvali u radnju, u kojoj je pokušala nešto da ukrade... Bila je neuračunljiva. Ja sam... Drago mi je što je umrla... On je nježno milovao po kosi. Petra se sve jače prislanjala uz njega, kao da tone i da joj je on jedina čvrsta podloga u haosu koji je okružuje. - Ponekad sam je mrzila. Dok sam bila dijete, željela sam da povjerujem u to da ona nije moja majka. Često sam maštala kako na naša vrata kuca jedna lijepa žena, moja prava majka i odvodi me kući. Sanjala sam život u kome imam normalne roditelje, koji slave moje rođendane i pomažu mi da riješim domaće zadatke... Bilo je to naivno, zar ne? Ja sam se često osjećala krivom zato što sam nepoštena, zato što nisam dovoljno voljela svoju majku - na kratko je zastala, a onda ponovo nastavila. - Kada sam odrasla, vidjela sam da nisu sretna ni sva ona djeca koja imaju oba roditelja, ali moja rana mi se ipak činila mnogo dubljom. Osjećala sam to i danas u tvojoj kući. Skoro sam mrzila tebe i tvoju porodicu za večerom... zato što ste tako sretni, zdravi i normalni. - Mila, to ne treba da te brine, i ti si normalna. - Ne, nisam. Ja nisam kao većina ljudi. Koliko normalnih se odluči da prepliva jezero. - Za to se odluče samo oni koji hoće sebi nešto da dokažu. - Jednom si mi rekao da to čine kukavice koje hoće da izbiju strah iz sebe. Bio si u pravu. Vidiš, ja sam se plašila da ću poludjeti kao moja majka, ako ne pronađem nešto što će me držati u životu i kontrolisati mi misli. Njen razum je lutao. Nije mogla ničega da se sjeti, ništa joj nije bilo važno... Ja nisam željela da budem takva. - O, Petra, ti uopšte nisi takva. Ti si jedna od najrazboritijih djevojaka koje poznajem... Ona je povukla njegove ruke sa svog lica. - Ali, ti ne znaš šta se zbiva u mojoj glavi. Ja sam se tako svega plašila. Ni u jednog čovjeka nisam imala dovoljno povjerenja. Dugo nisam mogla da razumijem samu sebe, a onda sam konačno shvatila - ako neko postane blizak sa mnom i dođe mi u kuću, pomisliće da sam ja ista kao moja majka, ili ću jednog dana postati kao ona...

50

1000 € BONUS

Petra je bila žena u čijoj sadašnjosti je živjela strašna prošlost. Nije mogla da se oslobodi trauma iz djetinjstva. Džef se dobro sjećao njenih suhih očiju na dan sahrane. Radovao se što je sada pustiia suze i dala oduška svome srcu. - Nisam mnogo zahvalan gost - prošaputala je, uzdišući. - Dušo, ne očekujem ništa od tebe... - Džefe, ja znam da ti ne očekuješ od mene zahvalnost - prekinula ga je. - Ali, htjela sam da ti kažem... Tvoji roditelji su divni, isto tako i tvoja braća... - Drago mi je ako ti se dopadaju. - Molim te, oprosti mi što ti stvaram probleme. Ali, ja nisam željela da dođem ovamo sa tobom. Planirala sam da se vratim na jezero i plivam. - Džo i ja smo tako i pretpostavljali. Ali, plivanje nije rješenje za sve, Petra. - To je jedino što mi je sada ostalo. - Mila, ti si još mlada i život je pred tobom. - Znam, ali samo o plivanju mogu da razmišljam u ovom trenutku. Svega ostalog se užasno plašim. - Sasvim je prirodno plašiti se. - Ti si tako divan prema meni, Džefe. Tebi mogu sve da kažem, da plačem na tvom ramenu osmijeh joj je ozario lice. - Zašto si tako dobar prema meni? Postoje momenti u životu koji dolaze bez upozorenja. Džef još nije bio spreman na taj momenat, jer se nije nadao da će doći tako iznenada. Riječi su mu zatitrale na usnama. Riječi koje su mogle da donesu sreću ili da sve pretvore u prah i pepeo. Imao je tri mogućnosti. Mogao je da joj kaže. Zato što sam dobar zaklon za suze, ili zato što si slatka kada plačeš. To je bilo lako. On je bio izverziran u tome da krije osjećanja iza otrcanih fraza. Ili je mogao da bude malo iskreniji i izdaleka najavi: Zato što si lijepa, i što mi se sviđaš. I to je bilo lako. Ili je mogao da joj prizna istinu, a to uopšte nije bilo lako. To bi značilo da otvara svoju dušu i izlaže se opasnosti da dobije negativan odgovor i da stavlja teret svoje ljubavi na vrh tereta koji je ona već nosila. Njegova želja za Petrom je bila toliko jaka da je morao da ulaže sve svoje snage da bi mogao da se kontroliše. - Oprosti - rekla je, zbunjena njegovim ćutanjem. - Bilo je to glupo pitanje. - Ne, nije bilo glupo - odjednom se odvažio. - Petra, ja te volim! - S tim riječima je privukao uz sebe da sve potvrdi ubrzanim otkucajima srca i pritisnuo svojim vrelim usnama njene. Ljubio je sa uživanjem koje mu je do tada bilo nepoznato. Da nije bila tako umorna, Petra bi možda pokušala da zaustavi Džefa, ovako se samo predavala želji koja je već dugo plamtjela u njoj. Spoljni svijet je za nju prestao da postoji nije se obazirala na kuću u kojoj su još gorjela svjetla, niti je razmišljala o tome šta će biti sutra. Bio joj je važan samo Džef i ljepota ovog trenutka. Odgovarala mu je na poljubac istom strašću i milovala drhtavim rukama njegova široka ramena. Bila je izgubljena u vrtlogu ljubavi, u koji su tonuli. Brzo su se oslobodili odjeće. Njihova želja je bila tako silovita da su morali što prije da se sjedine. - Oh, Petra, mila moja - šaputao joj je Džef promuklim glasom između poljubaca. Kada se njegovo tijelo najzad spustilo na njeno, Petra je bila iznenađena. Osjećaj neopisivog zadovoljstva za koji je do tada samo čula da postoji, proticao je njenim venama. - Džefe! - zagrlila ga je čvrsto. - Petra, oh jedina... Hvala ti za najljepšu noć u mom životu - promrmljao joj je u kosu. - Hvala i tebi, mili. 51

Džef se nasmijao. - Zar nismo učtivi? - Ljubavna etika! - Zaboga, Petra, zvučiš kao da imaš iza sebe stotinu avantura. - Pogriješio si - poljubila ga je u čelo. – Imam samo jednu. - I? - Jednom si me pitao da li iz neke veze nosim ožiljke. Sada ti mogu reći da je ono bilo užasno. - Šta nije bilo u redu? - Mnogo toga. Ja uopšte nisam voljela tog momka. Željela sam samo da izgubim djevičanstvo. Bila sam radoznala, a on je bio posesivan. Užasna kombinacija, zar ne? - Tako bar zvuči - potvrdio je Džef. Petra je osjećala kako toplota struji njenim tijelom. Poželjela je da ostane tu i da se ova noć nikada ne završi. - Džefe? - Hm? - Šta si ono rekao maloprije? On se ukočio. - Petra, ja... - Meni to ni... - Petra, rnolim te, obećaj mi nešto! - Šta? - Da ćeš zaboraviti da sam ti to ikada rekao. - Ali, kako mogu... - Ne mogu da pričam o tome, žao mi je. - Ali, Džefe, za mene je to veoma važno. Kako da sve jednostavno zaboravim? - Odjednom su postali stranci. - Morat ćeš. Pokušaj da razumiješ! - Ali, ja... - Molim te... Ali, to nije bila molba, već naređenje, koje je u njenim očima ponovo natjeralo suze. Željela je da mu kaže hiljadu stvari - o impulsima u svom srcu, o tome kako nijednog muškarca nije željela kao njega, o nekoj tihoj sreći koja je obuzima. Ali, njegov smrknuti izraz lica joj nije dozvoljavao da progovori ni riječ. On je ustao sa trave i navukao košulju. Petra je željela da mu obavije ruke oko vrata i potvrdi mu da razumije kako se on jadno osježa poslije te izjave. Džef je bio suviše ponosan muškarac da bi uživao u činjenici što je izjavio ljubav ženi koja ne može da mu uzvrati istim riječima. Petra je željela, žudila je da i ona njemu kaže isto, ali je bila toliko zbunjena da ni sama nije znala šta osjeća. Polako je ustala i navukla haljinu, na kojoj je do tada ležala. - Šta ako nas vide tvoji roditelji? - upitala ga je bojažljivo na ulazu u kuću. - Ne brini, oni već spavaju. Napetost među njima je bila skoro opipljiva. Petra je osjećala potrebu da dodirne Džefa svojim drhtavim rukama i pomogne mu da opusti prenapregnute mišiće na licu i ruke stisnute u pesnice, ali u ime njihove ranije prisnosti, znala je da to ne smije učiniti. On nije želio da se raznježi i opusti. On je samo želio da oboje zaborave ono što joj je rekao. “Ja te volim!” Nikada nije čula te riječi, čak ni od svoje majke. Kako je onda mogla da mu kaže da ga voli, kada nije ni znala šta to znači. Tolike godine je živjela bez ljubavi! Nije mogla ni da pretpostavi kako se to ispoljilo kod Džefa i kako se on zbog 52

1000 € BONUS

toga osjeća. Možda njih dvoje i nisu vodili ljubav, tamo dole na travi. Možda je to bilo samo uzajamno ispoljavanje fizičke želje. Dok su išli hodnikom svako u svoju sobu, mučile su je sumnje. Iznenada joj je sinulo da on više neće da priča o tome, zato što je to osjećanje trajalo u njemu samo koliko i zvuk riječi u vazduhu. Možda je ljubav za njega bila nešto što brzo prolazi, samo stvar trenutka. Pitala se da li je to govorio svim djevojkama sa kojima je vodio ljubav. Ali, to nije moguće... Zastali su pred vratima njene sobe, gdje joj je Džef učtivo poželio laku noć. Petra je bila sigurna da on želi što prije da pobjegne iz njene blizine, ali nije mogla da odoli sebi. Cijeli život je provela u čežnji za ljubavlju i sada kada joj se ona nakratko približila, osjetila je da joj je potebna više nego ikada. - Džefe - prošaputala je i uhvatila ga za ruku. On je već bio spreman da krene. Zbog njenog dodira je zastao kao opečen. - Da? - Da li si mi... - riječi su joj zapinjale u grlu. - Da li si ti meni rekao da me voliš? Uspravio se i pogledao je. Po linijama na njegovom licu, po dubokoj brazdi na čelu koje ranije nije bilo, mogla je da vidi da je to pitanje za njega značilo isto što i kopanje po otvorenoj rani. - Da - potvrdio je kratko. - Do đavola, jesam, rekao sam. Zatim se okrenuo i pognutih ramena, kao da nosi neki teret, otišao do vrata svoje sobe.

53

9 Nedjelja pred maraton bila je iscrpljujuća. Džo je pojačao do maksimuma tempo treninga. Petra je skakala u vodu, kao da na svijetu ne postoji ništa sem plivanja, a Džef je provodio dane bezuspješno pokušavajući da sredi materijal za reportažu. Međutim, kao da je sva njegova novinarska vještina odjednom isparila u vazduh. Ništa mu nikako nije polazilo za rukom. Sjedio je satima na trijemu za improviziranim radnim stolom i obećavao sebi da više neće razmišljati o Petri. Od kada su se vratili od njegovih roditelja, živio je kao u agoniji. Sada je bio umoran i iscrpljen. Ona ga ne voli. To mu je bilo jasno. On joj se dopadao, bilo joj je prijatno u njegovom društvu, sviđalo joj se njegovo tijelo, ali samo to nije bilo dovoljno za ljubav. Voljeti je značilo željeti nekoga fizički, biti spreman da sa njim dijeliš život, čeznuti za njim... Džef nikada nije nešto slično osjećao prema nekoj ženi, a sada kada su se te emocije u njemu konačno probudile, mogao je samo da žali sebe. Neuzvraćena ljubav je gora od pakla. Dolazio je u iskušenje da zaplače, da se baci u jezero i pliva sve dok ne izgubi svijest.. Proklinjao je sebe što je Petri otkrio osjećanja svog srca. Samo da nije rekao te tri kratke riječi! Njegove riječi su dolazila iz dubine duše i bile su samo polovina jedne cjeline, tražile su odgovor koji Petra nije mogla da mu da. Nikada nije očekivao da će, kada se najzad zaljubi u jednu ženu, gorko patiti, zato što ona nije u stanju da mu uzvrati osjećanja. Negdje duboko u sebi se nadao da će mu Petra reći: I ja volim tebe. Oduvijek sam te voljela... ili nešto slično. Ali, kakva je naivčina bio, stisnuo je ljutito zube. Ni o karijeri više nije razmišljao s radošću. Dugo je smatrao da je novinarski posao najvažnija stvar u njegovom životu... Ništa mu se nije činilo tako bitnim kao putovanja, intervjui, izvještavanje o događajima koji će jednog dana ući u istoriju... Ali, sav njegov elan je odjednom isčezao... Prije mjesec dana bio je spreman da žrtvuje svoju drugu nogu i da se vrati u Bejrut, a sada, ako bi htio da bude pošten, morao je samo da prizna da je jedino mjesto na koje želi da ode tamo gdje se nalazi Petra. Bio je ponosan, arogantan i ohol. Mislio je da su žene irelevantne za njegov život i poigravao se s njima kao s igračkama. Podsmijevao se oženjenim i sentimentalnim muškarcima. Ali, ko više leti, taj niže pada! Na kraju svega morao je da otkrije svoju vlastitu slabost, ranjivost i potrebu za ljubavlju. Mislio je da je on unikat, ali u suštini, on se nije nimalo razlikovao od ostalih pripadnika ljudske rase. Nimalo! Petra je svoj posljednji trening završila s odličnim rezultatom i izašla iz vode zadovoljnija nego ikad. Zamišljala je sebe kako se bori sa talasima Ontarija i izlazi kao pobjednik iz te borbe... Pogledala je u kuću i pomislila na pripreme za polazak... Džef će otići nekoliko sati prije nje, i ona ga neće vidjeti do večeri za koje je određen početak maratona, a to je bilo za tri dana. Iscrpljujući treninzi su je natjerali da ga istjera iz svojih misli. Jedini put kada se prepustila razmišljanjima o njemu, Džo se uhvatio za glavu. Postigla je gore vrijeme od nekog početnika. Petra se ispružila na peškir da odmori mišiće. Ne dugo poslije nje, na zasluženu pauzu je došla i Dženifer. - Postigla si olimpijsko vrijeme. Bravo! - Čestitala joj je Petra. - Džo se ponosi tobom. Dženifer je podigla pogled prema nebu. - Ponekad se pitam da li je zlatna medalja vrijedna toliko truda. - Svakako da jeste. To je veliki uspijeh. - Da, ali šta dolazi poslije tog uspjeha? Opet koledž... i život. 54

1000 € BONUS

Petra se osmijehnula. - Zlatna medalja može da ti otvori mnoga vrata. To je ono što ljudi cijene. Na primjer, uz njenu pomoć lakše ćeš pronaći posao. Dženifer se samo sumnjičavo namrštila. - I ja se nadam. - U svakom slučaju, ne smiješ prekinuti sada, kada ti je olimpijski trofej na dohvat ruke! - A šta ćeš ti, Petra, raditi poslije maratona? - upitala je iznenada smjelo djevojčica. - Nastaviti da radim u školi... i da plivam. - Da li imaš mladića? Nije ni pomišljala da svoje srce otvori jednom djetetu. - Ne, nemam - odgovorila je kratko. - A šta je sa Džefom? - Sa Džefom? Šta bi trebalo da bude sa njim? - trudila se da ostane mirna. - Mislim da mu se sviđaš. - Mi smo prijatelji. - Ne znam... da mene gleda takvim očima, poletjela bih do oblaka... - Nas dvoje smo dobri prijatelji - branila se Petra obazrivo. Ali, Dženifer nije slušala. - Kada bih ja imala mogućnost da biram između Džefa i olimpijske medalje, za jedan dan bih ostavila plivanje! Nekoliko sati kasnije, dok se vozila prema Torontu, Petra je u mislima oživjela taj razgovor sa Dženifer. Znala je šta Džef osjeća prema njoj, ali se svim silama mučila da ne razmišlja o tome. No, nije uvijek mogla da zaustavi naviranje uspomena na onu noć provedenu u njegovoj kući. Rekao joj ja da je voli, a to je uzbudilo više od ičega u životu. Provela je godine u uvjerenju da nikome ne može da se dopadne i da nikada niko neće osjetiti ljubav prema njoj, da je njegovo priznanje djelovalo kao topla kiša na njenu dušu. Ali, te riječi su probudile u njoj i osjećanje duboke tuge. Znala je da je Džef ljut i povrijeđen, vidjela je to po njegovom izrazu lica, načinu na koji je govorio i teškom hodu. Srce joj se cijepalo pri pogledu na njega, ali čak ni to saznanje nije moglo da je natjera da progovori. Bila je uzbuđena činjenicom što je on voli, ali jednostavno nije znala da li i ona voli njega. Nije znala šta je to ljubav, nije mogla da je vidi, ni da je izmjeri. Osjećala se kao slijep čovjek u svijetu onih koji vide, pritisnuta svojim neznanjem i prošlošću. Jedne večeri, prije nego što je pošla na spavanje, rekla je u praznoj sobi. Volim te! Tek da čuje kako bi te riječi zvučale na njenim usnama. Na kraju je zaključila da zvuče čudno i da im nedostaje iskrenost i spontanost. Ali, ako ništa dugo, bila je veoma zahvalna Džefu što je bio pored nje onda kada joj je bio najpotrebniji i pružio joj svoje razumijevanje i utjehu. Nije mogla da zamisli kako bi bez njega prošla kroz tugu za majkom i sve ono što je došlo poslije toga. Džef je bio pravi melem za njene rane. Nije je osuđivao što nije dovoljno voljela Šejlu i što je osjećala olakšanje zbog njene smrti... Gledala je na put pred sobom i grčevito stezala prste oko volana. Misli o Džefu i maratonu su bile nekako zbrkane i isprepletane u njenoj glavi. Kada bi razmišljala o njemu, pitajući se šta je ljubav, pred oči bi joj izlazilo plavetnilo jezera i razdaljina od trideset i dvije milje... Sjetila se Dženifer... Šta bi ona uradila da ima mogućnost da bira između Džefa i maratona? Šta bi izabrala? Nije mogla da odluči. Osjećanja su joj bila tako uskomešana. Znala je da će moći da ih razriješi samo kada se završi maraton.

55

*** - Sani, da li spavaš? - Ne, kako mogu da spavam, kada me stalno budiš? - Imam neko loše predosjećanje. - Samo to si htio da mi kažeš, Džo? Zar nisi mogao da sačekaš jutro? Kakvo predosjećanje imaš, do vraga? - Ono predosježanje... loše. - Molim te, budi malo jasniji. Ja ne znam da čitam misli. Posebno ne tvoje. Ti si za mene tajna već trideset pet godina. - Sani, radi se o Petri. Zabrinut sam za nju. - Postigla je odličan rezultat na završnom treningu. Šta bi ti još htio? - Nije u pitanju njena fizička kondicija. - Nego? - Njeno psihičko stanje. - Meni se čini da je smirena i zadovoljna. - Ja imam utisak da je i rasijana - uzdahnuo je Džo. - Sigurno zbog Džefa - nasmijala se Sani. - Džefa? Kakve veze on ima sa njom? - Ti mora da si i gluh i slijep, kada ništa nisi primijetio. - Molim? Šta ti to pokušavaš da mi kažeš? - Džo, oni su ljubavnici. - Ljubavnici? Petra i Džef? Da li ti je to ona rekla? - Naravno da nije! Džo, to je tako očigledno kao lišće na drveću. - Do đavola! Samo nam je to falilo u ovom trenutku. - Za Petru je to dobro. Njoj je potreban muškarac u životu. Ne mogu da kažem da sve ide glatko, ali osjećam da je u pitanju prava ljubav. Po Džefovim pogledima vidim da je lud za njom. Znaš, još do prije nekoliko nedjelja nisam bila sigurna u to da je on pravi čovjek za nju... Ali, mislim da je sada potpuno izgubio pamet i... - Ja ti samo mogu reći da to nije nimalo dobro za maraton - prekinuo je Džo. - Hajde, ne pretjeruj! - I ne pretjerujem. Ona gubi koncentraciju zbog Džefa, umjesto... - Plivanje nije sve na avijetu - upala mu ja Sani u riječ. - Gluposti! Za Petru je ovo veoma važno. Godinama se sprema da prepliva jezero i sigurno joj ne bi bilo drago da zbog jednog Džefa sve bude uzalud! - Džo, Petri je potreban muškarac, a možda joj je važno da prepliva i jezero. Za ovo drugo nisam sigurna. A sada, ako nemaš ništa protiv, ja bih malo da se odmorim!

*** Džef je sjedio na pramcu prvog čamca sa Ginisom. Vjetar se poigravao njegovom kosom. - To je južni vjetar, za plivača najpovoljniji kao i noć. Za sada sve ide po planu, momče smješkao se trener. Temperatura vode je bila idealna, a jezero mirno. Činilo se da ga ništa ne može uzburkati. Ali, Džef je bio svjestan kao i svi ostali članovi posade da je jezero nepredvidivo i da vjetrovi lako mogu da promijene svoj smjer. 56

1000 € BONUS

Džo je predviđao da će maraton trajati sedamnaest sati. Zaplovili su po noći, sa američke strane Ontaria. Džefu se najprije činilo čudnim, što je Džo za start izabrao noć, ali je brzo pronašao u tome logiku - topao sunčan dan i nesnosna vrućina su lako iscrpljivali plivača, a snagu je trebalo čuvati za finiš. - Polovinu će preplivati u mraku - objašnjavaao je Ginis. - Mogu da zamislim kako će se osjećati, kada joj ujutro kažem da je iza nas ostalo šesnaest milja. To će joj dati snage da istraje i po suncu. Džef je posmatrao Petru dok je plivala. Nije je bilo teško pronaći u noći. Nosila je fluorescentnu kapu na glavi. Jedino nije mogao da joj vidi lice, koje je neprestano uranjalo u talase. - Džo, za vrijeme sezone Petra je plivala najviše dvadeset milja dnevno. Jezero je skoro dvostruko šire. Zar se ne plašiš da će se umoriti? - iznio je ono što ga je mučilo. - Umoriti? Naravno da će se umoriti, ali zato sam ja tu, ne brini!

*** Prvi znaci da će se druga polovina maratona razlikovati pd prve su se javili oko devet sati ujutro, kada se sjeverni dio horizonta prekrio oblacima. Zatim se voda uzburkala. Talasi su postajali sve veži. Džef je bio siguran da Petra osjeća promjenu u temperaturi vode, ali Džo ga je uvjeravao u suprotno. - Ništa strašno - pokazao mu je na termometar. - Samo jedan stepen manje nego prije.

*** U pola devet nebo je već postalo sivo. Džefov zabrinuti pogled je počivao na Petri. Još uvijek se hrabro držala, ali njemu je šesto čulo govorilo da malaksava. Skočio je u vodu da svojim tijelom provjeri da li je temperatura vode u redu, ali se već poslije desetak minuta vratio namrštenog čela u čamac. Osjetio je strah.. Strah za Petru. Plašio se da će posustati. Znao je koliko joj sve ovo znači, znao je da će ponovo natjerati sebe da pokuša ako sada ne uspije, a to je bilo ono zbog čega se najviše bojao.

*** Oko dva popodne je počela da pada kiša. Svi članovi posade su morali da navuku kabanice. - Nije ovo ništa. Samo da ne bude gore - mrmljao je Ginis. Džef se samo brinuo da li će Petra izdržati do kraja, da ne bi morala još jednom da prolazi kroz ovaj pakao. Petra se osjećala kao da sanja neki strašan san. Potpuno je bila izgubila osjećaj za vrijeme. Nije mogla da odredi koje je doba dana. Nije čak znala ni da li je dan ili noć. Nije znala ni koliko dugo pliva. Svu koncentraciju je morala da usmjeri na svoje ruke i noge, koje su bile teške kao olovo. Nekoliko puta se zapitala zašto je uopšte mislila da može preplivati Ontario? Kako je uopšte došla na tu suludu ideju da će ukrotiti jezero? Ona je bila ništa na tom prostranstvu i talasima, 57

samo jedna mala igračka na leđima vodenog džina... Zašto ona to radi? Nije znala. Znala je samo da će biti u agoniji ako sada posustane.

*** Poslije tri sata počela je da bjesni oluja. Džef nije mogao da odvoji oči od male figure u vodi. Sjedio je na pramcu čamca, ruku stisnutih u pesnice i bodrio Petru. Onda mu je iznenada pažnju privuklo Ginisovo obavještenje preko megafona. - Za dvije milje zemlja! Pratioci u ostalim čamcima su počeli da se vesele, ali Džefu nešto nije dalo da se raduje. Dvije posljednje milje će biti najteže za Petru, mogao je da zaključi po njenim usporenim pokretima. Osjećao je u sebi njenu iscrpljenost i patio je zajedno s njom. U Petrinom strašnom snu obala je postajala sve dalja, kao i ljubav. Nije mogla da je uhvati, ni da joj se približi. Ljubav je za nju bila daleka obala. Cijeli život je plivala oko nje i pokušavala da je pronađe, ali bez uspjeha. Ta obala za nju je bila neosvojiva. Nesvjesna činjenice šta čini, prestala je da pokreće noge i ruke i stala pored čamca. - Petra, do Toronta ima još samo dvije milje! - bodrio je Džo. - Njoj je hladno. - Ne, Džefe, temperatura je normalna. Hajde, Petra! - Ona plače, za ime svijeta, Džo, ona plače! - Sada ne smije odustati. Poslije će mrziti sebe. - Ali, ne može ni da izdrži. Ti je mučiš, Džo, povuci je u čamac! Ona plače. - Neka plače, mnogi plivači plaču! Džef je gledao naizmjenično Ginisovo tvrdo lice i Petrino izmučeno lice, a onda je u djeliću sekunde odlučio da skoči u vodu i pokuša da joj pomogne. - Džefe, vrati se! Ostavi je na miru! - vikao je za njim Džo, ali on se nije obazirao na njegova naređenja. Petra je plakala i kada je doplivao do nje. Poželio je da je uzme u naručje i utješi je... - Petra! Petra, to sam ja - trudio se da bude glasan i nadjača vjetar i buku motora. - Džefe? - okrenula se prema njemu. Bio je siguran da joj je voda zamaglila naočare i da ga ne vidi dobro. - Petra, ja ću plivati sa tobom. Zajedno ćemo uspjeti. Ako mogu ja, možeš i ti. - Ali, zašto? - Zato što vjerujem u to. Zato što je plivanje važno. - Mislio si da je to gubljenje vremena. Džo je nešto govorio na megafon, ali on ga je ignorisao. - Nisam bio u pravu. Sjećaš li se priče o Merilin Bel i kako je ona pomogla mom djedu? Shvatio sam kakvo značenje ima maraton poput ovog za ljude. To nije gubljenje vremena, već inspiracija. Ne želim da sada odustaneš! - I zaista je tako i mislio. - Mila, ostalo nam je još samo dvije milje do cilja. - Oh, Džefe! - Kapi kiše su joj se slivale niz lice, tako da nije mogao da odredi da li plače ili ne. - Za mene će biti čast da plivam sa tobom. Da li mi dozvoljavaš? - Ali, tvoja noga? Šta će biti ako te ponovo uhvati grč? - upitala je panično.

58

1000 € BONUS

Iako nije bio siguran da će izdržati do obale, dobacio joj je jedan od svojih najšarmantnijih osmijeha. - Onda ćeš morati da me spasiš, Petra. Kao što si učinila prošli put. - Džefe, ti si lud! - Nisam luđi od tebe! - Oh, Džefe. - Usne su joj se razvukle u osmijeh. On je osjetio kako dobija bitku. - Onda, hoćemo li? - upitao je i počeo da pliva. Poslije nekoliko zaveslaja rukama shvatio je da ona još ne ide za njim. Zastao je i osvrnuo se. Petra je ponovo plakala. - U čemu je problem? Pogledao je u pravcu čamca i vidio Mek Ginisove oči uprte u njih. Kiša je polako prestajala, ali nanosi vjetra su postajali sve jači. - Hajdemo, mila! - pozvao je nježno. - Džefe! - Glas joj je bio drhtav, ali on ga je ipak čuo. - Molim! - Volim te, Džefe! Mislim da sam te oduvijek voljela. Za trenutak, Džef je zatvorio oči, plašeći se da ga je prevario sluh i da je sve plod samo njegove mašte. Ali, kada je ponovo otvorio oči, ona je još uvijek stajala pred njim, ozarenog lica. Potpuno je zaboravio na hladnoću i bijes jezera po kojem su plivali. Osjećao je samo kako ga zapljuskuju talasi velike sreće i kako mu kroz vene prolazi toplo strujanje. - I ja tebe volim, Petra! Lice joj je bilo blijedo i hladno, ali kada je on dodirnuo osmijeh joj je zatitrao na usnama. - Žao mi je - prošaputala je, privijajući se uz njega - što to ranije nisam znala da izrazim. Oh, Džefe, ja sam bila tako... - U redu je. To uopšte nije važno - promrmljao je, naginjući se prema njoj. Pokušali su da se zagrle i poljube strasno, ali jezero je bilo jače od njihove želje jednog za drugim. Snažan talas ih je razdvojio u trenutku kada su im usne već bile na putu da se spoje. - Izabrali smo pogrešno mjesto za ljubav! - nasmijala se Petra. - Sačekaj samo malo da izađemo na suho! Tek kada su se po jezeru razlegli zvižduci, pogledali su u pravcu čamaca. Za ovih nekoliko minuta bili su toliko isključeni iz svega da su potpuno zaboravili da brojna publika motri svaki njihov pokret. - Hoćete li već jednom zaplivati prema obali? - odzvonio je Ginisov glas preko megafona. - Da, kapetane - odvratio mu je Džef vojnički i okrenuo se prema Petri. - Da li si spremna? - Da, spremna sam! Oboje su znali da nije riječ o plivanju i razdaljini od dvije milje do obale, već o svemu onome što donosi zajednički život: o braku i djeci, tajnama koje su im još bile neotkrivene, ali kojih se više nisu plašili. - Dobro, onda krećemo, mila!

*** Slijedećeg dana u listu “Pres" bile su objavljene najnovije vijesti. Dvadesetpetogodišnja Petra Morgan, posljednja žena koja je izazvala Ontario, završila je maratonsko plivanje za devetnaest časova. Gospođica Morgan nije oborila rekord, ali je pokazala izuzetnu hrabrost i istrajnost u borbi sa nepovoljnim vremenskim uslovima i niskom 59

temperaturom vode. U posljednje dvije milje maratona, gospođicu Morgan je pratio njen vjerenik Džefri Hamilton, koji je odmah po dolasku na obalu prenijet u bolnicu, gdje mu je ukazana pomoć, zbog iscrpljenosti organizma i hipotermije mišića. Po izlasku iz bolnice gospodin Hamilton i gospođica Morgan će se vjenčati i prirediti skromnu svečanost u kući trenera Džona Ginisa. Mladi bračni par će živjeti u Vašingtonu, gdje je gospodin Hamilton dobio namještenje kao dopisnik “Presa”.

KRAJ

60

1000 € BONUS