Ostrvo [dr. Mehmed "Meša" Selimović, 1990.]

Ali ako u čovjeku već postoji očaj, nesigurnost, strah, zašto bismo to krili, ukoliko želimo da prikažemo svu punoću života? Mnogi filozofi se pitaju da li već to što postoji konačnost ljudske egzistencije nije opravdan razlog za čovjekovo osjećanje ništavila. Ja, međutim,

ne

mislim tako, kao egzistencijalisti, smatram da moram da izguram svoj kamen uz brdo života sa što više moralnog dostojanstva.

Likovno obogaćenje I Safet Zec Likovna oprema I Rančić Fotografija I Akšamija

~ lft

{

.

, .....• ' I .:-

„.·/ . . . . ..< .,• '

.

Meša

Selimović

SABRANA DELA U DESET KNJIGA Jubilarno izdanje - osamdeset godina od Meše Selimovića

OSTRVO

rođenja

MEŠA SELIMOVIĆ

OSTRVO roman

BEOGRADSKI IZDA VAČKO-GRAFIČKI ZAVOD SVJET LOST

PROGONSTVO

Kuća

je na kraju punte, u rijetkoj borO'Voj šumi, na O\strvu. Sasvim blizu groblja, daleko od malog ribarsikog naselja. Tu, nadomak mora, blještavog ljeti. tmurnog i .s ivog zimi, žive njih dvoje, godinama, suviše dug niz godina, mogli su i da zaborave sve što je bilo, jer je bilo davno, ali nisu zaboravili, o.suđeni . . . na SJecanJe. Njegovo je: mreža, čamac, ribe, govori, tuga i bijes, lutanje po ostrvu. Njena je: kuhanje, čišćenje, cvijeće, kokoši, klavir o kojem sanja, trpljenje i :sjetno 1sjećanje. On mrzi sVTO'je ri·be, i kaže: sutra ćemo kokoš za ručatk. Ona je ·ramnnnija, !kaže: Tadije ribu. On odl~i -čamcem, daleko od oslrva, .na pučinu. osjeća se usamljen i slobodan, ili u šumu, u tamu, u noć, voli kad je nevrijeme, vjetar i 1 talasi, i drži neodriane govore, baca u vjetar .poneku riječ, uzvik, nellru 1k rn.ju rečenicu, i više osjeća nego što !kaže. Ona večeras ima špansku frizuru i ~rugle •minđuše, 1 p rije tTideset i pet godina is tom frizurom i tilm minđuša.ma svirala je Šoipenovu ·ma:ziunkiu na jednoj

5

dobrotvornoj zabavi, .na·čelnik je bio -oduševljen, pogladio je po obrazu, svirala je tu mazurku često, na r.01nogim ipriredba;ma, o svim državnim praznicima, pred svim uglednijim lj1udima u gradu. Zato je voljela da oživljava ta lijepa rSjećanja na vrijeme •k ad je snažno doživljavala život. Zato jedva čeka da on ode na more ili iu selo, sjedne na rub hoklice, i po ivici kuhin}skog stola prebire odrvenjeHm prstima, zamišljajući tastaturu i zvuk ·klavira, i ugledne goste što je slušaju, njiše se sablasno po •r itmu muzike iz snova, sasvim lagano, zatvorenih očiju, oče.lrujući onaj daleki pljesak kao smisao koji 111e gubi znat'laj ni poslije toliko godina, i •zamišljajući ;mnoge p:oglPde uprte u nju s divljenjem. Toliko je lijepo da joj 1Se 0

plače.

l.

~1ca

O, šta je .o na •:rp.ogla da bude! O, ·šta je on mogao da bude! Usud im nije dao, spriječio ih je život. Daleko preko mora .svijetli grad hiljadama sija,. u noci. Oni sjede odvojeni, gledajući grad. Cvrčak cvrči

pod kamenom, glasi ise ćuk u ma,s linj aiku 1pod brdom. On mr.zi njenu špansku frizuru, zalizanu, ·s bijelim rkorijenom izrasle !kose, lud je od bijesa kad je vidi. Nariočito neposredno nakon svojih govora, poslije rse primiri. Cesto su vodili isti razg·o vor, i dobr.o je što su rnogli išta da govore. - Užasna ti je friziura - kaže on miflno, potiskujući bijes, odlažući ga: šteta da .se razgov·or odmah prekine, bolje da se dešava i nešto neprijatno nego ništa. 6

- Lijepo ·mi ·s toji - odgovara ona strpljivo. I misli ta:ko. Nikad ne prasne, draže joj j '.::! da bnde mučenica.

Izgledaš ka:o čudo. Oči su ti ružne. I 'l.nisli. Pa ne vidiš ni