Osjeti i Percepcija Skripta I i II

Osjeti i percepcija By: Ana Perić 

Načini zahvaćanja objektivnog svijeta

PREDODŽBE

OSJETI I PERCEPCIJA

Neposredno zahvaćanje stvarnosti

početak apstrakcije i generalizacije

MIŠLJENJE posredno zahvaćanje objektivne stvarnosti

Šta su osjeti (senzacije)? 1. Osjeti su doživljaji izazvani neposrednim djelovanjem fizikalno-hemijskih procesa na osjetne organe (B.Petz). 2. Osjet je osnovni jednostavni (česti) utisak koji nastaje dejstvom spoljašnjih ili

unutrašnjih draži na receptore. Čisti, potpuno izolovani osjeti su pusta misaona apstrakcija, nastala vještačkim izdvajanjem izvjesnih elementarnih čulnih doživljaja iz cjeline opažanja. (Ž. Trebješanin) 3. Osjeti su odrazi pojedinih svojstava predmeta i pojava spoljnjeg svijeta u našoj svijesti. Svojstva osjeta 1. KVALITET (reakcija na odgovarajuće odgovarajuće podražaje) Kvalitet omogućuva omogućuva razlikovanje čulnih

utisaka. On daje usjetu ime: osjećaj hladnog, kiselog, zelenog... 2. INTENZITET (stupanj jačine koji omogućava diskriminaciju senzacija unutar istog kvaliteta i između različitih kvaliteta) 3. TRAJANJE (vremenska dužina trajanja) Osjeti prolaze kroz različite faze nastajanja, prisustva i gubljenja iz svijesti) 4. JASNOĆA (atribut osjeta koji izražava svjesnost ili mjesto u svijesti koj e zauzima senzacija) 5. LOKALNI ZNAK (za kožu na raznim dijelovima tijela, za uho zvuci dolaze ili sa desne ili sa lijeve strane)

Nastanak osjeta Proces nastanka osjeta sastoji se od: 1. OSJETNOG ORGANA (osjetnog analizatora) U osjetnom organu, pod utjecajem određenih oblika energije, nastaju promjene u receptorskim stanicama. 2. AFERENTNIH ŽIVČANIH VLAKANA

Nastale promjene u senzornom organu se, u vidu živčanih impulsa, sprovode do odgovarajućih odgovarajućih centara u mozgu. 3. PODRUČJA U KORI VELIKOG MOZGA U kori velikog mozga se nervna (živčana) aktivnost pretvara u psihonervnu aktivnost, ustvari u odgovarajuće psihičko stanje u osjet. Klasifikacija osjeta

Osjete možemo klasificirati prema raznim kriterijima. Najčešće se govori o 3 kriterijuma: 1. PREMA VRSTI SPECIJALIZIRANOSTI RECEPTORA ZA PRIMANJE NADRAŽAJA

2. NA OSNOVU JEZIČKIH MANIFESTACIJA ČOVJEKA 3. NA OSNOVU STEPENA OPŠTOSTI

1. KLASIFIKACIJA PREMA VRSTI SPECIJALIZIRANOSTI RECEPTORA ZA PRIMANJE

NADRAŽAJA a) Eksteroceptori – ovi receptori su specijalizirani za primanje spoljašnjih nadražaja –

mehaničkih, hemijskih, elektromagnetnih elektromagnetnih itd. U eksteroceptore se ubrajaju čula vida, sluha, mirisa, ukusa i kože. U koži su smješteni receptori za dodir, toplo, hladno i bol. b) Interoceptori – ovi receptori su smješteni unutar organizma i specijalizirani su za primanje nadražaja iz visceralnih i respiratornih organa i krvnih sudova. Nadraživanje nekad dovodi do aktiviranja ANS-a i odgovarajuće odgovarajuće refleksne aktivnosti. c) Proprioreceptori – ovi receptori su smješteni u mišićima (nadraživanje kontrakcijom kontrakcijom i relaksacijom), tetivama (nadraženje je vezano za labavljenje i zatezanje) i zglobovima (nadražaj se stvara savijanjem). Neki autori tvrde da su receptori za osjećaj ravnoteže smješteni u vestibularnom aparatu u uhu. Informacije koje stižu u mozak iz ovih receptora ukazuju na položaj tijela u prostoru, na kretanje i na položaj određenih dijelova tijela. Podjela osjeta prema drugim kriterijima 1. PREMA KONTAKTNOSTI a) Kontaktna ili neposredna čula (dobijaju informacije u neposrednom dodiru sa objektom – dodir ili ukus) b) Distantna ili posredna čula (snimanje udaljenih objekata-čulo sluha) 2. PREMA VRIJEDNOSNOJ RAZINI a) Niža čula (biološki bazalnija, filogenetski starija i daju jake emotivne efekte - dodir, bol, ukus i miris) b) Viša čula (mlađa, omogućavaju saznanje višeg   nivoa – pružaju informacije i širem prostoru oko nas – sluh i vid)

Niža se još zovu neestetska, a viša estetska. Viša čula su vezana za estetske doživljaje. 3. NA OSNOVU JEZIČKIH MANIFESTACIJA Ova podjela je vezana za učenje filozofa Aristotela. On ističe da, u procesu spoznavanja objekata izvan nas, treba razlikovati 2 kategorije – kategoriju kvantiteta (broj) i kvaliteta. 4. PODJELA PO STEPENU OPŠTOSTI UTISKA a) Opšte, posebne i pojedinačne b) Primarne i sekundarne c) Osnovne i izvedene d) Senzibilne i intelektualne Gledišta o postojanju VI čula („ženskog čula“) su vrlo različita. Ustvari, zagovara se li osporava uloga intuicije u spoznajama svijeta izvan nas.

Pragovi osjetljivosti 1. Donji ili apsolutni prag osjetljivosti (apsolutno limen) 2. Difrencijalni prag ili prag razlike (diferencijalni limen) 3. Maksimalni ili gornji prag (maksimalni limen) Definicije limena osjetljvosti 1. Donji prag osjetljivosti je minimalna energetska vrijednost, najmanji intenzitet draži

(podražaja) koji dovodi do prvog, jedva primjetnog osjećaja. 2. Diferencijalni limen osjetljivosti je najmanja promjena u energiji, najmanja promjena

stimulacije koja dovodi do prvog, jedva primjetnog osjećaja. To je najmanja razlika u intenzitetu između 2 izvora energije koja je potrebna da ih percipiramo različitim. 3. Maksimalni prag osjetljivosti je najveća količina energije, najveći intenzitet stimulacije koji se diskriminiše – daljina povećanjem draži ne mijenja senzacije.

 Apsolutni pragovi (Galanter, 1962) 1. SVJETLOST – svijeća na 60 km u tamnoj noći 2. ZVUK – kucanje sata na 10 m 3. OKUS – jedna kašičica šećera na 4l vode 4. MIRIS – jedna kapljica parfema raspršena u stanu od 3 prostore 5. DODIR – pad krila pčele na obraz sa udaljenosti od 1 cm. Apsolutni prag zavisi od: 1. Osjetljivosti analizatora 2. Budnosti i moći živčanog sistem a 3. Vrste nadražaja 4. Predjela nadraživanja

Weberov zakon

Njemački psihofizičar Ernest Weber je, na osnovu eksperimentalnih ispitivanja praga razlika, utvrdio da postoji konstantan odnos između podražaja i osjeta. Istraživanja su pokazala da Weberov zakon važi samo za srednje vrijednosti draži. Za podražaje visokog i niskog intenziteta ovaj zakon ne važi: Priraštaj u stimulaciji koji dovodi do prve, jedva primjetne razlike u osjećajima stoji u stalnom odnosu sa veličinom prethodne draži. ( P. Ognjenović) Zakon pokazuje kakav je odnos diferencijalnog limena i intenziteta podražaja uzduž intenzitetne skale podražaja, a glasi: Relativni diferencijalni limen je konstantan. (B.Petz) Najmanji priraštaj draži koji se može zapaziti i predstavlja kontantni proporcionalni dio osnovne ili standardne draži. (Ž. Trebešjan) E.H.Weber, Leipzig (1834.)  Jedva primjetne razlike u težini  D 6g 60 g 600 g

Δ D 2g 20 g 200 g

Δ D:D 1:3 Δ D:D =

Δ D:D = 1:3 (const)

1:3 1:3

WEBEROV ZAKON: Δ D:D = K (const)

Fechnerov zakon

Učenik Webera i njemački fizičar, filozof i psihofizičar Gustav T. Fechner je formulisao svoj zakon o odnosu podražaja i osjeta. U formuli O=klogS „O“ označava jačinu osjeta, k je konstanta, a S je stimulus. Da bi neki osjeti doživljaji rastao za jednake jedinice, potrebno je da fizikalni podražaj raste progresivno za sve veće jedinice. Preciznije rečeno, intenzitet osjeta raste aritmetičkom, a intenzitet podražaja geometrijskom progresijom: Intenzitet osjeta raste s logaritmom intenziteta podražaja. (B.Petz) Intenzitet senzacije stoji u logaritamskom odnosu sa intenzitetom draženja. (P. Ognjenović) Intenzitet osjeta upravo je proporcionalan logaritmu intenziteta draži. To znači da porastu intenziteta draži po geometrijskoj progresiji  odgovara porast osjet a po aritmetičkoj progresiji. (Ž.Trebješanin) Osnovni pojmovi senzorne psihologije

PODRAŽAJ – svaka fizikalna ili hemijska energija koja izaziva osjetni doživljaji. OSJETNI ANALIZATOR –  sustav koji se sastoji od osjetnog organa, živčanih puteva i centara u korteksu. Njihova funkcija je primanje podražaja, integracija i tumačenje osjetnih informacija.

OSJETNI ORGAN – organ putem kojeg organizam prima određene podražaje. U njima se nalaze

receptori koji su se prilagodili na odgovarajuće podražaje. OSJET – doživljaj izazvan neposrednim djelovanjem fizikalnih ili hemijskih energija na osjetne organe. RECEPTOR- ćelija ili dio ćelije čija je funkcija pretvaranje podražaja u živčani impuls.

Složenost kože kao čulnog organa Višeslojnost kože i raznovrsnost receptora su pokazatelji njene složenosti. 1. Slobodni živčani završeci (osjetni receptori za bol) 2. Meisnnerova tjelašca (receptori za osjet dodira i pritiska) 3. Puccinijeva tjelašca( receptori odgovorni za osjet dubokog dodira ili pritiska) 4. Folikuli dlaka (na folik ulama dlaka se nalaze živčani pleksusi) 5. Merkelove pločice (receptori za lagani dodir) Položaj i svojstvo kožnih receptora 1. Meissnerovo tjelašce se nalazi sasvim blizu površine kože na mjestima gdje nema dlake. Meissnerovo tjelašce je građeno od slobodnog živčanog završetka smještenog u posebno građenoj čauri. Smatra se da je odgovoran za osjet dodira i pritiska. Aktivira ga nagli pritisak na kožu i niske vibracije. Receptor je nazvan po njemačkom histologu Georg Meissneru. 2. Puccinijeva tjelašca se nalaze duboko u koži. Sastoje se od živčanih završetaka koji su

okruženi slojevima vezivnog tkiva. Pretpostavlja se da su odgovorni za osjete dubokog dodira ili pritiska. Nazvani su prema Filippu Pucciniju, italijanskom istraživaču perifernih receptora.

PROSTORNI PRAG KOŽE

PODRUČJE Vrh jezika

Unutrašnja strana prsta Sluznica usana Vanjski dio usana Donji dio palca Vanjska strana prsta

Čelo i lice Hrbat ruke Podlaktica, listovi na nozi Sredina leđa, nadlaktica, noge

PRAG U mm 1 2 5 9 9 16 23 31 40 68

Postoji oko 0,5 miliona receptora za dodir i pritisak. Tačke za dodir nisu jednako raspoređene na tijelu. Njihov raspored je nešto gušći, a negdje rjeđi. Razlike u pragovima osjetljivosti se tumače sa 2 razloga: 1. Živčani završeci su gušći na nekim predjelima kože 2. Šira područja senzoričke kože su uključena u osjete iz područja kže u kojima je

osjetljivost između dvije tačke manja. Temperaturni osjeti 1. Zajednički naziv za osjet toplo i hladno je TEMPERATURNI OSJETI. 2. Nastaju djelovanjem toplinske energije na kožu. 3. Osjet toplog i hladnog ovisi od temperaturnih podražaja i djelimično od temperature

kože. 4. Receptori za toplo i hladno su slobodni živčani završeci. Receptori za hladno smješteni su nešto bliže površini, a za toplo malo dublje u koži.

5. Podražaj čija je temepratura niža od kožne (normalna temperatura kože je oko 32 °C)

izaziva osjet hladnog, a podražaj čija je temperatura viša od temperature kože izazvat će osjet toplog. 6. Ako je temperatura kože >44 °C, ili ispod 17 C, aktiviraju se receptori za bol. 7. Brza adaptacija je karakteristična za temperaturne osjete.

Vrste boli 1. PSIHOGENA BOL (uzrokovana emocijama, lokalizacija boli zavisi od raspoloženja,

smanjuje se pomoću farmakoloških sredstava) 2. SOMATOGENA BOL (akutna i hronična. Akutna je lokalizirana, oštra, intenzivna, kratko traje. Hronična je kontinuirana, otporna na terapiju) 3. KAUZALGIJA (uzrok je oštećenje perifernih osjetilnih nerava, rezultat je djelovanje različitih podražaja) 4. FANTOMSKA BOL (javlja se nakon amputacije, traje godinu ili više, analgetici ne pomažu) Utjecaj psiholoških faktora na doživljaj boli 1. Mogu biti osnovni uzrok boli 2. Mogu pojačavati doživljaj boli 3. Mogu ublažiti doživljaj boli

Teorije boli 1. TEORIJE INTENZITETA I OBRASCA (pattern) objašnjava osjete bola neurofiziološki. Zastupnici ove teorije tvrde da postoje posebni receptori za osjet boli. Osjet boli nastaje

intenzivnim podraživanjem bilo kojeg receptora. Intenzivno podraživanje i (ili) specifični vremenski obrazac njihovog izbijanja dovodi do velike frekvencije u aferentnim živčanim vlaknima. 2. „TEORIJA SPECIFITER „ tumači nastanak osjeta boli postojanjem posebnih receptora.

Posebni slobodni živčani završeci reagiraju na podražaje boli. 3. BIOHEMIJSKA TEORIJA objašnjava nastanak boli povećanom koncentracijom  iona vodika u okolini završetaka aferentnih živaca. 4. TEORIJA NADZIRANOG ULAZA („teorija otvorenih vrata“) ističe ulogu procesa u CNS -u koji moduliraju prenos živčanih impulsa u veliki mozak i na taj način mijenjaju osjetljivost za bol. Propuštaju brze ili spore impulse.

Čulo ukusa(okusa) Na sluzokoži gornje strane jezike nalaze se papile (bradavice). Unutar papila se nalaze okusni pupoljci (osjetni organi za ukus). Okusne stanice su receptori osjetljivi za okus. Svaki okusni pupoljak sadržava 40-0 receptorni stanica. Na vrhu receptorskih stanica se nalaze okusne dlačice (mikrovilije) na kojima se nalaze receptivna mjesta za okusne, organske ili neorganske, hemijske materije. Na jeziku se izdvajaju 4 grupe papila: 1. PEČURKASTE PAPILE (papillae fungiformes) se  nalaze na vrhu jezika. 2. OPŠANČENE PAPILE (papillae valatae) su najveće papile. Sadrže brojne gustativne

korpuskule okružene izanim žljebom na dnu kojeg se nalaze pljuvačne žlijezde koje omogućavaju okusnim receptorima da primaju i sprovode nove nadražaje. 3. LISTASTE PAPILE (papillae folitae) se nalaze na bočnim stranama jezika. 4. KONČASTE PAPILE (papillae filiformes) sadržavaju živčane završetke i predstavljaju receptore za bol, toplotu i dodir.

Raspored primarnih osjeta okusa

Naše čulo ukusa razlikuje veliki broj različitih ukusa. Različiti ukusi su kombinacije 4 primarna osjeta ukusa; slanog, slatkog, kiselog i gorkog. Na površini i nepcima primarni osjeti ukusa su različito raspoređeni. Na vrhu jezika se nalaze receptori za slatko, na bočnim stranama su smješteni receptori za kiselo, a na dnu jezika (blisko stražnjoj strani) se nalaze okusne ćelije koji reaguju na gorke podražaje ukusa. Područje najveće osjetljivosti za slano je na prednjoj polovini jezika i djelimično se poklapa sa onim za kiselo i gorko. Dosadašnja istraživanja nisu saglasna u postojanju specifičnih receptora za 4 ukusna kvaliteta. Razlikovanje se temelji na specifičnim obrascima aktiviranja većeg broja receptora koja reaguje samo na pojedine vrste okusnih materija. Zastupnici „teorije spektra“ (Pfaffman, Kimura i Beider) tvrde da svaka okusna ćelija reaguje na seriju ukusnih podražaja vlastitim spektrom uzbuđenja. Ovi istraživači nisu našli nijednu ćeliju koja reaguje samo na pojedine vrste okusnih materija. Analizom 4 vrste okusnih pupoljčića našli su: da je grupa „A“ najosjetljivij na slano, a donekle za kiselo, slatko i gorko. Grupa „B“ za kiselo i slano, grupa „B“ za slatko i grupa „D“ za kiselo, slano i gorko.

Načini utjecaja hemijskih materija na okusne dlačice Različite grupne teorije ukazuju na različite načine utjecaja na okusne dlačice i stvaranje receptorskog potencijala: 1. Utjecaj se tumači povezivanjem hemijskih tvari sa tvarima u ćeliji i to mijenja propusnost membrane i stvara se električnipotencijal. 2. Druge teorije tvrde da se tvar apsorbira u površinu okusne ćelije i to mijenja fizičke

katakteristike membrane, poslije ćega promijeni njen električni potencijal. 3. Teorija aceptora (lasereff) ističe da okusne ćelije sadrže posebne mate rije, akceptore koji su prilagođeni za podražaje različitih ukusa. Akceptori se pod utjecajem podražaja rastvaraju u ionizirane komponente koji depolariziraju membrane stanica. 4. Hahn u svojoj teoriji povezuje uzbuđenje sa osmotskim pritiskom i selektivnom

propusnosti membrane za različite ione. Od aniona zavisi sladak ukus, od kationa gorak. 5. Beidler misli da je uzbuđenje okusne ćelije posljedica povezivanja molekula podražaja sa specifičnim predjelima makromolekula bjelančevina u porama okusnih dlačica. Receptori čula mirisa (njuha)

Osjeeti čula mirisa nastaju djelovanjem plinovitih podražaa na receptorne stanice koje su smještene na dnu nosne šupljine. Mirisne stanice su bipolarni neuroni koji su dio nosnog epitela. U nosu se, pored potpornih ćelija, nalazi više miliona duguljastih mirisnih ćelija sa odebljanim končićima iz kojih u sluzi na memrani dopiru sitne dlačice koje reaguju na hemijske materije. Aksoni receptornih stanica odvode živčano uzbuđenje do mirisne glavice (bulbus olfaktorius), a otuda kroz hipotalamus, talamus i jezgro moždanog stabla do kore velikog mozga u primarna mirisna područja koja se nalaze u čeonom režnju. Način aktiviranja mirinih receptornih ćelija objašnjavaju 2 teorije: 1. KLJUČ-KLJUČAONICA teorija (mirisne materije se vežu za specifično građene molekule na receptornim stanicama) i 2.

PATTERN teorija (svaka mirisna materija aktivira veći broj receptornih stanica u različitom stupnju. Određeni miris je ishod ukupne izbuđenosti u svim aktiviranim stanicama).

Henningova shema mirisa

U prošlom stoljeću su Linaeus, Zwaardemaker i Henning predložili različite klasifikacije mirisa – aromatični (karanfi), cvijetni (akacija) ambrozijski (mošus), lukovi (bijeli luk), jarčji(sir, znoj) odvratni (stjenice) i gadni (gnjilo, meso), a Zwaardemaker je ovoj grupi mirisa dodao još 2 grupe: eterične (aceton) i epireumatične (pržena kafa, duhanski dim) mirise. Henningova klasifikacija mirisa, predstavljena u vidu prizme, je i danas z nauci priznata. On tvrdi da postoji 6 osnovnih mirisa – cvjet ni, začinski, voćni, smolasti, truležni i zagorjeli – koji leže na

uglovima prizme. Svi ostalo se nalaze na međuprostorima, duž ivica i površina prizme mirisa. Tako, npr., između cvjetnog i smolastog mirisa sadržano je 6 drugih mirisa (narandžino ulje, ulje jagode, etilni eter, terpentin, smreka i tamjan).

Procest nastanka osjeta vida 1. Podražaj (svjetlost -elektromagnetni valovi) 2. Osjetni organ (oko prima podražaj) 3. Receptor (štapići i čunjići – pretvaraju podražaj u živčani impuls) 4. Živčani put (provodi živčani impuls do zadnjeg dijela kore velikog mozga) 5. Kora velikog mozga – okcipitalni lobus (pretvara živčani impuls u osjete, a njih integrira u percepcije)

Razlika između čunjića i štapića 1. SVJETLINA (štapići – bolja osjetljivost i bolje viđenje pri slabijem   osvjetljenju –

skotopički vid, čunjići – bolje viđenje pri normalnom/danjem osvjetljenju – fotopički vid) 2. RAZLIKOVANJE BOJA (štapići su „slijepi za boje“) 3. ADAPTACIJA (štapići postaju neosjetljivi na svjetlo nakon pola sata. Čunjići nisu osjetljivi na jako svjetlo, ali postaju izrazito osjetljivi u uvjetima slabog osvjetljenja –

bljesak noću). 4. OSJETLJIVOST ZA RAZLIČITE VALNE DULJINE ( čunjići osjetljivi za sve talasne dužine, a štapići su posebno neosjetljivi za duge talasne dužine –  crvena boja) Psihološke dimenzije atributa boje 1. TON BOJE.

Ton boje je identičan sa pojmom boja. U engleskom jeziku se koriste 2 termina: colorboja, hue – ton boj. Boja se mijenja u zavisnosti od fizičkog paramtera valne duljine (spektralnog sastava) upadne svjetlosti. 2. JARKOST BOJE (svjetlina, žarkost)

Jarkost boje je razmjerna fizičkom paramteru intenziteta upadne svjetlosti. Kada se poveća intenzitet svjetlosti odgovarajućih valnih duljina modre i modroljubičaste poprimaju plavkast ton. 3. ZASIĆENOST (SATURACIJA)

Zasićenost (punoća) je srazmjerna fizičkom parametru spektralne čistoće upadne svjetlosti. Npr. Monohromatska svjetlost valne dužine 510 nm je spektralno čista (homogena) i opažamo je kao vrlo zasićenu zelenu boju. No, ako intenzitet monohromatske svjetlosti ostaje postojan, a postupno dodajemo druge valne duljine,

zasićenost se smanjuje i zelena boja se pretvara u sivkastu. KLASIFIKACIJA BOJA 1. PRIMARNE 2. SEKUNDARNE 3. TERCIJARNE

Primarne boje su : crvena, žuta i plava. Kombinacijom primarnih boja nastaju sekundarne boje: Crvena+ Žuta = Narandžasta Plava + Žuta = Zelena Plava + Crvena = Ljubičasta Tercijarne boje nastaju miješanjem primarnih i sekundarnih (plavozelena, žutozelena)   

Ostwaldov krug boja Na Ostwaldovom krugu su prikazane komplementarne boje. Komplementarne boje su 2 boje koje nema nimalo u drugoj boji i nalaze se na suprotnim stranama. To su:  

Narandžasta i Plava Ljubičasta i Žuta

Crvena i Zelena Krug boja 

Krug sadržava spektar boja i komplementarne. Kada se komplementarne boje pomiješaju, kao što su žuta i ljubičasto -plava – daju sivu boju (ahromatska boja). Teorije viđenja boja 1) 2) 3) 4)

Young-Helmhotzova troreceptorska (trohromatska) teorija Ladd – Franklinina teorija

Herringova teorija voiđenja boja Hurvich – Jamesonov model

Young-Helmhotzova teorija Zastupnici ove teorije tvrde da postoje 3 specijalizirane vrste čunjića koji su osjetljivi na

određene elektromagnetske valove: dulje (crveno), srednje (zeleno) i kratke valove (plavo). George Wald je 1964. Dokazao postojanje 3 vrste čunjića sa 3 vrste fotopigmenta. Istovremenim uzbuđenjem različitih čunjića nastaju druge boje na osnovu miješanja (žiuta boja nastaje istovremenim draženjem receptora za crveno i zeleno). Ova teorija ne može objasniti simultane kontraste, sljepoću za boje i polje boja. Ladd-Franklinina teorija boja Ova teorija je nastavak Young-Helmhotzove teorije. Autorica je dodala i 4. Primarnu boju – žutu.

U tumačenju razvoja viđenja boja, autorica tvrdi da su se prvo pojavili receptori za bijelu svjetlost, a iz nje su se razvile ćelije za plavu, odnosno žutu svjetlost, a posljednje su se pojavile ćelije osjetljive za crvenu, tj. zelenu boju. Proces razvoja vida ukazuje na veličinu polja boja u retini: najveća je za bijelu boju, manja za plavu i žutu, a najmanja za crvenu i zelenu. Teorija dobro objašnjava sljepoću za crvenu i zelenu, a ne za plavu i žutu. Herringova teorija

Prema Herringovoj teoriji viđenje boja se temelji na 3 retinalna procesa, na 3 fotohemijske materija, ustvari na 3 receptorska sustava: bijelo- crno, žuto-plavo i crveno-zeleno. U tim se sustavima odvijaju antagonistički oponentni procesi (asimilacija i disimilacija). Žuto -plava reaguje samo na žuti ili plav način. Isto važi za crveno -zeleno. Između njih nema srednjih boja. Postoje kombinacije između žute i zelene, žute i plave i cr vene i plave. Ove srednje boje su rezultat istovremene ekscitacije različitih receptora. Hurvich-Jamesonov model Hurvich-Jamesonov model viđenja boja je nastavak Herringove teorije. Viđenje boja autori su

prikazali sa 2 modela. U 3 vrste receptora vrše se dvostruki procesi koji su povezani sa živčanim integracijama. Na osnovu tih procesa objašnjavaju se razne pojave boja.

Osobine tona 1. Visina 2. Jačina 3. Trajanje 4. Boja ili tembr

VISINA ovisi o frekvenciji zvučnih talasa. Višu frekvenciju tona čovjek doživljava „višim“. JAČINA zavisi od amplitude zvučnog talasa. Titraji veće amplitude proizvode jači ton. TRAJANJE zavisi od vremenske dužine emitiranja zvučnog talasa. Ton traje dok izvor zvuka pozivodi titraje.

BOJA ILI TEMBR ovisi o broju i jačini alikv otnih tonova koji se javljaju istovremeno sa glavnim tonom. Iako ih je teško prepoznati sluhom, oni im daju boju. TEORIJE SLUHA 1. TEORIJA REZONANCIJE (teorija mjesta)

Teoriju o mogućnosti razlikovanja zvukova različite visine prvi je pokušao objasniti Helm holtz. On je tvrdio da vlakna bazilarne membrane djeluju kao rezonatori. Jedno vlakno nezavisno od

drugog. Frekvencija na koju su podešena vlakna bazilarne membrane zatrepere na odgovarajući zvuk. Modifikacija ove teorije je teorija mjesta. Ova teorija nag lašava da ne zatrepere samo pojedini rezonatori, već veći prostori bazilarne membrane. Mjesto za visoke zvukove se nalazi na početku bazilarne membrane ( bliže ovalnom prozorčiću), a za niske na njenom vrhu. 2. TEORIJA FREKVENCIJE (periodiciteta) Prema teoriji frekvencije ( periodiciteta, učestalosti), visina zvuka je određena frekvencijom

živčanih impulsa u aferentnim vlaknima. To znači da visina tona zavisi od učestalosti živčanih (nervnih) impulsa koji stižu do mozga. Gornji tonovi , udar i druge pojave slušanja se zapravo objašnjavaju ulogom mozga koji vrši analizu impulsa koji stižu do njega. 3. TEORIJA DUPLICITETA

Teorija dupliciteta je kombinacija teorije mjesta i teorije frekvencije. Teorijom mjesta moguće je objasniti razlikovanje visine tona iznad 5000 Hz, a teorijom frekvencije ispod te granice. Iako je

ova teorija danas prihvaćena, ipak je ostalo mnogo nejasnog, posebno u izazivanju složenih pojava kod slušanja, kao što su: gornji tonovi, udari, kombinacioni tonovi i maskiranja. Tvorci ove teorije (Wever i Bray) ističu: „Izgleda da ima malo osnove da se raspravlja o valjanostima ova 2 principa. Svaki počiva na stvarnim činjenicama. Ipak, nijedan, sam za sebe, nije dovoljan. Nijedan od njih, sam, nije u stanju da objasni sve pojave slušnog doživljavanja. Jedin putem njihovog harmoničnog kombiniranja dolazimo do postizanja našeg cilja – objašnjenja. Zajedno, pomažući i dopunjujući jedan drugog, ovi principi daju potpunu teoriju“. 4. TELEFONSKA TEORIJA

Telefonska teorija je u nauci odbačena. Zastupnici ove teorije su tvrdili; ono što nije tačno, da cijela bazilarna opna vibrira istom frekvencijom kao zvučni stimulus.

OSJETI VS. PERCEPCIJA Vidim nešto okruglo. Vidim nešto crveno. Vidim nešto maleno. Dodirujem nešto glatko. Osjećam ugodan miris. OSJETI Doživljaji izazvani neposrednim djelovanjem podražaja na osjetne organe

Percipiram jabuku.

PERCEPCIJA aktivni proces organiziranja, integrisanja i interpretacije osjetnih informacija

PERCEPCIJA Iako bez njih nikada ne bismo znali za svijet oko sebe, mi zapravo nemamo „čiste osjete“...  Osjeti su samo elementi od kojih se sastoji složeniji cjelovit doživljaj – percepcija.

Primjer:

F U S N C

S U N C E



Ista skupina osjetnih elemenata – različita smislenost 



Percepcija, dakle, nije zbroj, već određena struktura osjetnih elemenata.

Šta je percepcija? Percepcija je psihički proces ili psihonervna aktivnost kojom se zahvaća i upoznaje objektivna realnost, a nastaje djelovanjem različitih fizikalnih procesa iz okoline (uključujući procese u vlastitom tijelu) na osjetne organe. Perepcija omogućava zahvaćanje relevantnih karakteris tika okolnih predmeta i pojava –  njihov prostorski i vremenski razmještaj, oblik, veličinu, te kvalitativne i intenzitetne razlike. (B.Petz) Percepcija je aktivan proces organizovanja, integrisanja i interpretacije osjetnih informacija koji

nam omogućava upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događanja u našoj okolini. Definicija percepcije Percepcija (opažanje) je jedna od osnovnih kognitivnih funkcija koja predstavlja složen i aktivan

proces traženja, odabiranja, primanja, obrade, organizovanja i tumačenja raznovrsnih draži koje djeluju na čula i nervni sistem. Produkt opažanja je opažaj koji je više od prostog skupa osjeta jer predstavlja organizovanu i usklađenu složenu cjelinu u kojoj svaki elementarni čulni podatak ima svoje mjesto i značaj. FAKTORI PERCEPCIJE 1. FIZIČKI FAKTORI (utjecaji raznih energija na senzorne organe) 2. FIZIOLOŠKI FAKTORI (osobine osjetnog analizatora i opće stanje organizma) 3. PSIHOLOŠKI FAKTORI (utjecaj crta ličnosti i sposobnosti koje omogućavaju osobama da

tumače podražaje iz okolnog svijeta, da ih interpretira u skladu sa svojim iskustvima, znanjima i osjećanjima) 4. SOCIJALNI FAKTORI (utjecaji stavova i mišljenje drugih, socijalni standardi, norme ponašanja koje odgovaraju većini itd.)

FAKTORI PERCEPCIJE 1. FIZIČKE KARAKTERISTIKE PODRAŽAJA (intenzitet, trajanje, organizacija elemenata) 2. ANATOMSKO-FIZIOLOŠKI FAKTORI (ispravnost senzornih organa, aferentnih živaca i

odgovarajućih centara u kori velikog mozga) 3. PSIHOLOŠKI FAKTORI (utjecaji iskustva, inteligencije, motivacije, emocija) 4. SOCIJALNI FAKTORI (utjecaj većine) 5.

NA VAŠE OPAŽANJE DJELUJU FIZIČKI Intenzitet i trajanje Podražaja 

FAKTORI

PSIHOLOŠKI psihološke osobine pojedinca

FIZIOLOŠKI osobine osjetnog analizatora Karakteristike percepcije 1. PREDMETNOST (objekat se u svijesti održava kao predmet koji ima sadržinu, prirodu i namjenu. To je za orijentaciju dobro.) 2. OSMIŠLJENOST (dopunjuje se ranijim iskustvom, utječu viši mentalni procesi) 3. SELEKTIVNOST (aktivan proces, izbija objekat koji se opaža, a sve ostalo je pozadina) 4. CJELOVITOST 5. KONSTANTNOST (N a mrežnjači slika predmeta na 10 m je 2 puta veća nego na 20 m. Mozak uzima u obzir različita rastojanja, a zadržava konstantnost veličine objekta.)

Psihološke determinante percepcije 1. ISKUSTVO (prepoznavanje na osnovu malog broja informacija olakšava uočavanje promjena u nekoj složenoj situaciji) 2. PERCEPTIVNA UDEŠENOST (uvjerenje da će se nešto dogoditi) 3. INTELIGENCIJA (značajna kod struktuiranja i tumačenja složenih sadržaja) 4. EMOCIONALNA STANJA (pojačavaju ili oslabljuju percipirane pojave ili stanja) 5. MOTIVACIJA (ono zašto želimo da vidimo bolje, iz različitih socijalnih stanja percipiramo

različito) 6. PAŽNJA (od stepena koncentracije zavisi tačnost percipiranja) Pristupi u tumačenju nastanka percepcije 1. KONSTRUKTIVISTIČKO GLEDIŠTE (Centralne strukture imaju presudnu ulogu u

interpretaciji informacija jer oni, obradom neuralnih informacija i njihovim tumačenjem na osnovu ranije pohranjenih informacija (znanje i iskustvo), oblikuju percepciju). 2. DIREKTNI PRISTUP (Nije potrebna centralna interpretacija, jer senzorni mehanizmi stvaraju kod u kojem su sačuvane bitne karakteristike vanjskog podražaja.) 3. KOMBINACIJA KONSTRUKTIVISTIČKIH I DIREKTNIH KOMPONENTI (Percepcija je

ciklički proces u kojem postoje i kognitivne strukture koje upravljaju obradom informacija i senzorne informacije kojima je potrebno vrlo malo učešće centralnih struktura.)

Paslika (naknadna slika)

PASLIKA (paosjet) je vizuelni doživljaj koji djeluje nakon prestanka djelovanja podražaja. Postoje dvije vrste paslika; pozitivna i negativna. POZITIVNA PASLIKA je po kvalitetu jednaka prethodnom podražaju, nestabilna je, kratkog

trajanja, pojavljuje se nakon kratkih i intenzivnih podražaja. Uzrok je zaostalo uzbuđenje senzora.

NEGATIVNA PASLIKA je stabilnija, duže traje i komplementarna je po kvalitetu podražaja. Po obliku odgovara prethodnom podražaju.  Pojavljuje se nakon pozitivne paslike ili nakon nekog vremena latencije. Sinonim negativne paslike je sukcesivni kontrast.

Definicija predstave (predodžbe) Predstava je mentalna slika, psihički reprezent nekog ranije doživljenog objekta, fenomena ili

čitave klase objekata ili fenomena. Predstava je stilizovana, shematska reprodukcija opažanja. (Rečnik psihologije, 2001.) Predodžba je doživljaj sličan percepciji, a nastaje uglavnom na osnovi pamćenja. Iako sadržaj predodžbe može biti gotovo jednak percepciji, predodžba nastaje bez prisutnosti podražajne strukture na koju se sadržaj odnosi, a subjektivno je nedvosmisleno prepoznatljivo da joj je izvor u pamćenju i, osim toga, kod većine ljudi je manje živa i s manje detalja nego percepcija. (Psihologijski rječnik, 2005.) Razlika između percepcije i predstava 1. Predstave su centralnog porijekla. 2. Predstave imaju svoj subjektivni okvir, apstraktne su i mogu nastati samostalno, a percepcije su uvijek vezane za pozadinu na kojoj predmet postoji. 3. Predstave su siromašnije, blijeđe, slabije, ali su i dinamičnije. 4. Predstave su bliže čovjekovom iskustvu i znanju, a opažaji realnosti. 5. Dinamičniji su. Postoje stalne transformacije. Transformacije predstava se odvijaju u 3 pravca:  gubljenje detalja i smanjivanje živosti i intenziteta.   Dodaju se novi detalji iz

ranijeg iskustva, zadržava se opća shema slična svim kasnijim opažanjima. 6. Istraživanje predstava traži veću aktivnost i napor subjekta. Poremećaji percepcije AGNOZIJE- nemogućnos t prepoznavanja – pri očuvanosti receptora. ILUZIJE – pogrešno prepoznavanje postojećih objekata. HALUCINACIJE – opažanje nepostojećeg.

II PARCIJALA Konstantost percepcije

Konstantnost percepcije pokazuje da je percepcija poznatih predmeta više u skladu sa našim iskustvom i znanjem o njihovim karakteristikama nego sa stvarnim karakteristikama objektivne

podražajne situacije. Konstantnost percepcije je pojava koja pokazuje da naši opažaji ostaju isti, nepromjenjivi, čak i kada se podražaji, unutar određenog opsega mijenjaju. To znači da se psihološka zakonomjernost opažanja ne poklapa uvijek sa zakonima optike i fiziologije osjetnih organa. Dobro poznate pojave opažanja veličine, oblika i svjetline boja se objašnjavaju fenomenom konstantnosti percepcije. Fe nomen konstantnosti percepcije se objašnjava utjecajem odgovarajućih procesa u mozgu. Naš mozak, u procesu dekodiranja čulnih procesa nastalih u toku opažanja veličine, oblika ili boje predmeta uzima u obzir i druge uvjete i na taj način automatski koriguje čulne informacije. Kada ova pojava ne bi postajala tada bi ljudima svaka promjena njihovog podražaja ili promjena okoline izgledala potpuno nova i nepovezana sa prethodnim doživljajima te situacije.

Konstantnost veličine Konstantnost veličine je pojava da poznate objekte (predmete i ljudi) različito udaljene opažamo jednako velikim, iako se slika na retini oka mijenja u skladu sa promjenom udaljenosti percipiranog objekta.

Konstantnost oblika Konstantnost ili stalnost oblika je tendencija da se objekat op aža istog oblika iako se slika na

mrežnici oka mijenja u skladu sa promjenama ugla. Konstantnost svjetline

Iako se u uvjetima različite osvjetljenosti boja i svjetlina predmeta drastično mijenja, mi ih ipak, i u skladu sa principom konstatnosti percepcije, opažamo uvijek istima.

Opažanje drugih osoba Opažanje osoba je tehnički izraz kojim se označava opažanje i ocjenjivanje drugih, njihovog izgleda, ponašanja, ali i njihovih namjera, emocija, motiva, osobina ličnosti. Opažanje drugih ljudi se razlikuje od opažanja objekata po sljedećim karakteristikama: 1. Složenija je, jer su ljudi dinamičniji u mijenjaju, a objekti su stabilni u dužim vremenskim periodima. 2. Osobine drugih ljudi doživljavamo kao nositelje određenih namjera i akcija, a fizičke objekte kao pasivne. 3. Kod opažanja drugih osoba postoji interakcija između opažatelja i opaženog, dok kod

percepcije predmeta nema nikakve naglašene interakcije. 4. Kod opažanja drugih osoba, svjesna komponenta je više naglašena. 5. Svijest da nas drugi percipiraju mijenja naše ponašanje. 6. Osobina ličnosti i emocije nisu neposredno opažljive, o njima donosima sudove zaključivanjem.

Opažanje drugih osoba 1. PRINCIP BLIZINE ( Pojedine karakteristike ličnosti dovode do stvaranja opće slike, opće impresije (dojma) o drugoj osobi) 2. PRINCIP SELEKCIJE ( Kultura ima značajnu ulogu u izboru osobine koje će se percipirati.

U našoj kulturi se lako donose ocjene o poštenju, plemenitosti, iskrenosti, a u primitivnim kulturama se govori o čarobnim moćima. Na selekciju utječu motivi.). 3. PRINCIP ASIMILACIJE (Postoji težnja za uniformnošću. Osobinu za koju smatramo da postoji kod drugih (npr. zatvorenost) ćemo svaku drugu osobinu tumačiti kao zatvorenost, iako može biti npr. zbunjenost). 4. PRINCIP KONTRASTA (Ako mislimo da neka osoba nije dovoljno inteligentna, ali ona

ispolji jedan nivo inteligencije, skloni smo da joj pripišemo daleko veću inteligenciju od one koju stvarno posjeduje).

Greške u opažanju drugih osoba 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Halo efekat Projekcija Stereotipije

Greška blagost/strogost  Greška kontrasta Greška uprošćavanja Greška centralne tendencije Metafizička generalizacija Greška implicitne teorije

Karakteristike opaženih osoba i osoba koje opažaju 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

Otvorenost osobe koju ocjenjujemo Istaknutost osobina Dosljednost u manifestaciji osobina

Važnost osobina za odnos između opažača i opaženog Količina informacija Sličnost između opažača i opaženog Opažačevo iskustvo o ljudima Inteligencija opažača Samokritičnost opažača Spol opažača

Subjektivnost percepcije

Ona uvijek ima karakter pravljenja ličnog izbora –  to je uvijek neki vid ograničavanja viđenja svijeta. Činioci koji uslovljavaju subjektivnost percepcije su: 1. 2. 3. 4.

Upadljivost Disponiranost Stavovi Shvatanje samog sebe

Primjena istraživanja percepcije a) b) c) d) e) f) g) h) i) j)

Umjetnost Marketing Promet Dizajn

Psihologija svjedočenja Ergonomija (nauka o radu)

Izrada pomagala za osobe s poteškoćama u percepciji Robotika Virtualna stvarnost Umjetna inteligencija

Perceptivne varke

Perceptivna varka (iluzija, čulna obmana) je pogrešan izobličen opažaj objekta ili pojava u stvarnosti. Nastaje pod utjecajem objektivnih (konfiguracija i svojstava opažaja) i/ili subjektivnih, fizioloških i psiholoških faktora. Perceptivne varke nastaju zbog: 1. Svojevrsne relativno složene podražajne situacije i/ili zbog općeg iskustva ljudi (optičkogeometrijske varke i varke prividnog kretanja) i 2. Očekivanja emotivnog stanja, stavova ili nekih specifičnih iskustava pojedinca.

Perceptivne iluzije mogu se sresti u okviru svakog čulnog organa (vizuelne, taktilne, kinestetičke). Mogu nastati interakcijom više osjetnih organa. Razikuju se od halucinacija (perceptivni doživljaj aktualno nepostojećih podražaja i sa uvjerenjem u realnost postojanja opaženih pojava) i deluzija (pogrešno mišljenje). Vjerodostojnost varke (iluzije) ≠ halucinacije 1. Pogrešna prosudba osobina podražaja

Miller-Lyerova varka

Ponzova iluzija (linije iste dužine)

Horizontalno-vertikalna varka (linije iste dužine)

Pogendorffova iluzija  (mi percipiramo jednu liniju koja prolazi kroz pravougaonik, a ne dvije)

Juddova iluzija

Utjecaj pojedinih faktora na percepciju: -očekivanja -sličnost s prethodnim iskustvom

Detekcija signala  Značenje signala i šuma u teoriji detekcije signala Termin „signal“ se koristi u tri značenja: 1. U smislu znaka 2. U smislu indicija, nagovještaja onog što dolazi ili traga nečega što je bilo (postoji

neposredna fizička veza između signala i onog što signal predstavlja) i 3. U smislu impulsa ili zvuka (npr. elektromagnetni impuls omogućava prenos informacija u kanalu komunikacije). Termin „šum“ se koristi u značenju: 1. Nepravilnog titranja vazdušnih čestica (neharmonijske frekvencije) 2. Svaki neželjeni, ometajući podražaj i 3. U teoriji informacije svaka smetnja koja deformira poruku, bilo koja poruka koja je

pratilac signala, a ne potječe od izvora signala. Ivan Pavlov je razlikovao  signale prvog i drugog signalnog reda. Signali prvog reda dolaze iz okoline (svjetlia, zvuk ili drugi senzorni podražaji). Signali drugog vida su svojstve ni samo

čovjeku, jer životinje ne mogu apstraktno, odnosno pojmovno, općenito misliti. Teorije vigilnosti (vigilnost=usmjerenost pažnje)

Teorije detekcije nastoje utvrditi zašto je čovjek loš, motrioc rijetkih signala, jer ubrzo nakon početka motrenja dolazi do pada njegove detekcijske uspješnosti. 1. TEORIJA AKTIVACIJE (dolazi do smanjenja aktivacije zbog nestimulativnosti detekcijske situacije). 2. FILTER TEORIJA (nedovoljne usmjerenosti motrioca na signale slabe jačine, naosti i

biološke važnosti) 3. TEORIJA OČEKIVANJA (niska razina očekivanja rijetkih signala) 4. TEORIJA HABITUACIJE (dolazi od fiziološke habituacije na brojne podražaje koji nisu signali)

Teorija detekcije signala (TDS) 1. TDS je kritika klasičnih psihofizičkih metoda, jer ukazuje na promjenljivost kriterija i

utjecaje šuma. TSD percepciju osjetnih podražaja tumači kao rezultat interakcije fizičkih, bioloških i psiholoških faktora. 2. TDS, koja je ponikla u području komunikacijske   tehnike, psiholozi Swets, Tanner i Birodal su otkrili njenu upotrebljivost za analizu ljudske detekcije signala. 3. TDS se sastoji iz dva djela.

Prvi dio sadržava analitičke postupke koji omogućavaju da se kriterij prosuđivanja mjeri nezavisno od osjetljivosti ispitanika. Na ovaj način se može odrediti čista mjera

osjetljovsti na koje ne utječu razlike u kriteriju prosuđivanja, niti razlike u proceduri primjene različitih psihofizičkih metoda. Drugi dio sadržava modele za matematičke specifikacije procesa d etekcije. Analizom mjerljivih parametara signala i ometajućeg šuma, ustvari usporedbom uratka ovjeka kao motrioca sa uratkom optimalnih detektora moguće je utvrditi uspješnost čovjekove perceptivne djelatnosti.

Sinestezija (grč. Zajedno opažati): fenomen u kojem podražaji unutar jednog osjetnog modaliteta izazivaju osjete u drugom modalitetu – „spoj senzornih područja“. Neki oblici sinestezije: zvuk-boja o osobnost-miris o temperatura – boja o miris-okus o okus-dodir o

Život sa sinestezijom ima svojih prednosti i nedostataka: Može služiti kao mnemotehnika i pomagati u pamćenju. Može djelovati kao distraktor i ometati koncentraciju. Moguć nedostatak razumijevanja okoline. Moguće neobične reakcije na okolinu. Pretpostavlja se da 1 od 2000 ljudi doživljava neki oblik sinestezije. Čini se da se češće javlja kod žena i kod ljevorukih osoba. Asocijacije dolaze automatski., ne mijenjaju se niti se mogu isključiti. Važnu ulogu igra nasljeđe. Većina ovo iskustvo doživljava kao ugodno.         

Sinestezije (saosjećaji, saosjet) je istodobni doživljaj nekog podražaja ili neke predodžbe u 2 osjetna modaliteta, iako je podražen samo jedan osjetnih organ, sinestezija je u suštini doživljaj nastao sa dejstvom nadražitelja i nadraženog osjetnog organa.   Izrazi  „topal prijem“, „gorka istina“, „svjetla budućnost“ i slično su sinestetički fenomeni, opažaj niskih tonova, po pravilu, je praćen predodžbom tmurnom, crvenom bojom i doživljajem toplote, a visoki tonovi svijetlim, žutim i hladnim, pridavanja riječima određena subjektivna značenja (konotativno značenje) se tretira kao jedan vid sinestezije. Sposobnost sinestezije postoji kod svih ljudi, ali ono nije jedano zastupljeno.

Percepcija dubine Ljudi su sposobni da precipiraju tri vrste udaljenosti: 1. Egocentrična udaljenost (to je opažanje udaljenosti objekata u odnosu na njih) 2. Relativna udaljenost (razmak između 2 objekta) 3. Trodimenzionalnost (opažanje dijelova istog objekta kao bližeg ili daljeg)

Monokularni znakovi dubine  Akomodacija oka. Ovo je pojava refleksnog mijenjanja (zadebljanja) čeže pri gledanju

predmeta na bliskoj udaljenosti cilijarni mišić je zgrčen, ligamenti opušteni, sočivo nabubri i zada se dešava snažno prelamanje svjetlosnih zraka. Kada je predmet udaljen dešava se obrnuti proces.

Interpozicija ili preklapanje . Predmete ili likove koji prekrivaju druge predmete percipiraju

se kao bliži.

Relativna veličina. Dva slična predmeta koja su prezentirana na retini, predmet koji zauzima više prostora, čini se većim i time i bliži. Poznatost veličine. Na znanje poznatosti veličine proračunava se udaljenost. Tekstura. Grafijant teksture je važan monokularni znak opažanja dubine. Tendencija povećanja gustine jednolične teksture nekog objekta na retini se registruje ovećanjem udaljenosti od posmat rača. Linearna perspektiva. Udaljeniji objekti tvore manji kut na mrežnjači. Paralelne izgledaju kao da se sastaju u daljini.

 Atmosferska perspektiva. Udaljeni objekti izgledaju zamagljeni i nejasno. Sjene. Ovisno o osvjetljenju, neke predmete percipiramo kao dalje ili bliže.

Percepcija kretanja

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Kretanje procjenjujemo u odnosu na pozadinu (relativni pokret)

Objekti u pokretu pokazuju sistematično prekrivanje i otkrivanje. Veličina slike se mijenja kada se približavamo ili udaljavamo. Pokreti glave pokazuju da se objekti na različitim udaljenostima kreću. Različitim koracima (paralax pokreti) Bliski pokreti brzo prolaze, a udaljeniji sporije (perspektiva pokreta) Na svakoj retini brzini prcipiranja ukazuje na smjer kretanja (binokularni znakovi)

Ključni podražaji za percepciju kretanja 1. Omjer veličine pokretnog predmeta i vidnog polja. 2. Kinetička optička okluzija 3. Obrasci optičkog toka

Definicije pažnje Pažnja je  posebna namjerna mentalna usmjerenost i usredoč enost na odabrani broj relevantnih elemenata koji imaju centralno mjesto u svijesti.

Prilikom procesa pažnje javljaju se određeni tjelesni pokreti (okreti tijela) i upravljenost senzornih organa prema objektu (povećana napetost mišića, ubrzano disanje, povećana cirkulacija krvi), čiji je smisao bolji prijem podražaja i jasnije opažanje. U strukturalističkoj psihologiji pažnja je poistovjećena sa jasnoćom objekata u svijesti. U funkcionalističkoj psihologiji pažnja se tumači kao aktivni proces izbora važnih elemenata za organizam i istovremenog inhibiranja trenutno nevažnih podražaja.

Zastupnici teorije informacije tvrde da je pažnja osobeni mentalni filter koji posreduje između senzornog ulaza informacija i kognitivnih struktura, a čija je  funkcija da izvrši selekciju informacija u skladu sa kognitivnim kapacitetom, aktualnom motivacijom i iskustvom organizma.

Vanjski uvjeti pažnje



intenzitet podražaja prostornost podražaja trajanje i učestalost podražaja kontrast i promjena podražaja



kretanja



modalitet podražaja (oblik,forma)

  

Konstituenti pažnje Distribucija pažnje je brzo izmjenjivanje sadržaja i zadataka kojima je upravljena naša psihička

i psihomotorna aktivnost. Brza promjena usmjerenosti omogućava prividno istodobno obavljanje više zadataka. Fluktuacija pažnje je periodična promjena u jasnoći opažanja nekog podražaja, a naročito ako je on slabog intenziteta. Fokus pažnje je „najživlji“ dio nekog kompleksnog perceptivnog doživljaja. To je dio objektivne situacije ili naših doživljaja na koji smo posebno usmjereni i koncentrisani. Opsegom pažnje se obično smatra broj elemenata koje je ispitanik ispravo zamijetio. U 50%

slučajeva taj broj ovisi o broju podražajnih elemenata i o trajanju ekspozicije, ali u pravilu ne prelazi vrijednost osam elemenata.

Prividno kretanje 1.  Autokinetički efekat  je percepcija nepokretne tačke svjetla u tamnoj prostoriji kao pokretne. 2. Stroboskopsko kretanje  je iluzija kretanja nastala brzim slijedom nepokretnih slika. Percepcija kretanja nastaje kao ishod izmjenjivanja nepokretnih slika brzinom 1 do 20 slika u sekundi. 3. FI fenomen je percepcija kretanja koja je izazvana slijedom prikazanih podražaja.

Subliminalna percepcija Subliminalna percepcija je pretpostavljen  proces „opažanja“ draži koje su isuviše slabe ili kratkotrajne da bi izazvale svjestan doživljaj, ali se njihovo dejstvo zapaža po kasnijim reakcijama ispitanika (kratkoročne promjene u pamćenju, stavovima, osjećanjima, ponaš anju). Tako je

zapaženo da ispitanici više kupuju neki proizvod čija je reklama bila tako kratkotrajna da nije svjesno zapažena, ili, recimo, da žene više kupuju čarape naparfemisane mirisom sublimitativnog intenziteta. (Ž.Trebješanin) Subliminalna (subsenzorna) percepcija je opažaj nekog stimulusa ispod praga osjetljivosti, ali koji utječe na ponašanje. O subliminalnom dejstvu draži i odgovarajućoj percepciji zaključujemo na osnovu reagovanja koje je u skladu sa stimulusom.

Postojanje subliminalne percepcije pretpostavljeno je još sredinom prošlog vijeka kao nesvjestan proces. O nesvjesnoj percepciji govori se u psihoanalizi. U savremenoj općoj psihologiji ispituje se davanjem draži za vrlo kratko vrijeme (nešto ispod praga opažanja) ili u slabom intenzitetu (ispod praga osjetljivosti) i zatim se prati veličina reakcije. Ona se, po pravilu, javlja iako subjekt nema jasnu predstavu o djelovanju draži, ili je u stanju da pruži samo magloviti iskaz o nečemu što se opazilo/osjetilo. (D.Krstić) Fenomeni i mehanizmi percepcije Subliminalna percepcija – naziv za primanje podražaja iznad ili ispod praga ljudskih osjetila.

Ekstrasenzorna percepcija

Ekstrasenzorna percepcija je vančulna percepcija. Ona je dio parapsihologije. Taj termin je prvi put upotrebljen 1920. Godine u knjizi „Telepatija i vidovnjaštvo“ dr.Rudolfa Titchenera. Glavne karakteristike ekstrasenzornih pojava su: 1. Telepatija – prenos misli na daljinu. 2. Prekognicija – mogućnost predviđanja budućih zbivanja. 3. Vidovnjaštvo - mogućnost dobivanja informacija iz okoline bez korištenja senzornih organa. 4. Telekineza ( psihokineza) – mogućnost pokretanja predmeta misaonim putem. 5. Ksenoglosija –  u izmijenjenim stanjima svijesti neke osobe govore strani jezik koji, ne samo da ne poznaju, već ne znaju ni da postoji.