Osho Ljubav

LJUBAV

Ljubav je bolna jer stvara put ka blaženstvu. Ljubav je bolna jer vas transformiše. Ljubav je mijenjanje. Svaka promjena je bolna jer staro treba da ustupi mjesto novom. Staro je odomaćeno, sigurno, bezbijedno, a novo je sasvim nepoznato. Vi ćete ploviti okeanom bez mape. Vi ne možete koristiti svoj um u novom. Um je vješt samo sa starim. Um može djelovati samo sa starim, sa novim je um sasvim beskoristan. Stoga se raĎa strah; a napustiti stari, ugodan i bezbijedan svijet, svijet ugoĎaja, to izaziva strah. To je isti strah koji osjeti dijete kada napusti majčinu utrobu. To je isti strah koji osjeti ptica kada se izlegne iz jajeta. To je isti strah koji osjeti ptica kada po prvi put pokuša da poleti. Strah od nepoznatog, i sigurnost u poznatom, a nesigurnost u nepoznatom, nepredvidljivost nepoznatog, čovjeka čini veoma uplašenog. I pošto preobražaj treba da se ostvari od sebe ka stanju ne-sebe, agonija je veoma duboka. Ali vi ne možete imati ekstazu bez prolaska kroz agoniju. Ako zlato treba da se pročisti, ono mora da proĎe kroz vatru. Ljubav je vatra. Usljed bola od ljubavi milioni ljudi žive bez ljubavi. Oni mnogo pate, a njihova patnja je uzaludna. Patiti zbog ljubavi nije uzaludna patnja. Ljubavna patnja je kreativna, ona vas vodi do viših stanja svijesti. Patiti bez ljubavi je krajnje izlišno, to vas nigdje ne vodi, drži vas da se krećete u začarani krug.

Čovjek bez ljubavi je narcisoidan, on je zatvoren. On poznaje samo sebe. A koliko može poznavati sebe ukoliko ne poznaje druge? Samo drugi mogu na vas djelovati kao ogledalo. Vi nikada nećete upoznati sebe ako ne upoznate druge. Ljubav je veoma bitna za samo-spoznaju, takoĎe. Osoba koja nije upoznala druge u dubokoj ljubavi, u snažnoj strasti, u dubokoj ekstazi, neće biti sposobna da spozna ko je ona jer neće imati ogledalo da vidi svoj odsjaj. Odnos sa drugima je ogledalo, i što je ljubav čistija, to je ljubav veća, ogledalo je bolje, ogledalo je čistije. Ali veća ljubav traži da budete otvoreni. Veća ljubav traži da budete osjetljivi. Vi treba da odbacite vaš štit, a to je bolno. Vi ne treba da stalno budete na straži. Treba da odbacite proračunati um. Vi treba da rizikujete. Treba da živite u opasnosti. Druga osoba vas može povrijediti, zato u vama postoji strah da bedete osjećajni. Druga osoba vas može odbiti, a to je strah u ljubavi. Odsjaj koji kod drugih možete naći o sebi može biti ružan – to je patnja. Odbacite ogledalo. Ali ako odbacite ogledalo ne mora da znači da ćete postati lijepi. Odbacujući neku situaciju nećete moći rasti. Izazov treba prihvatiti. Čovjek treba da uĎe u ljubav. To je prvi korak ka Bogu, to se ne može zaobići. Oni koji pokušaju da zaobiĎu korak ljubavi neće nikada stići do Boga. To je sasvim neophodno jer vi postajete svjesni svoje cjelovitosti samo kada ste izazvani prisustvom druge osobe, kada je vaše postojanje ojačano prisustvom neke osobe, kada ste izvučeni iz svoje narcisoidnosti, iz svog zatvorenog svijeta, i kada ste izašli pod otvoreno nebo.

Ljubav je otvoreno nebo. Biti u ljubavi znači biti na krilima. Ali, svakako, neograničeno nebo stvara strah. A odbaciti ego je veoma bolno jer smo naučeni da izgraĎujemo ego. Mi mislimo da je ego naše jedino bogatstvo. Mi smo to štitili, mi smo ga uljepšavali, stalno smo ga glačali, a kada je ljubav zakucala na naša vrata, sve što je bilo potrebno da bismo se zaljubili je da stavimo naš ego po strani – naravno, to je bolno. To je bilo svo vaše životno djelo, to je sve što ste stvorili – taj ružni ego, tu ideju: „Ja sam izvan egzistencije.“ Ta ideja je ružna jer je neistinita. Ta ideja je iluzorna ali naše društvo tako postoji, utemeljeno je na toj ideji da je svaka osoba ličnost, da nije ono što predstavlja. A istina je da u svijetu ne postoje ličnosti, postoji samo vaše prisustvo. Vi ne postojite – ne postojite kao ego, odvojen od cjeline. Vi ste dio cjeline. Cjelina vas prožima, cjelina diše u vama, pulsira u vama, cjelina je vaš život. Ljubav vam daje prvo iskustvo bitisanja u harmoniji sa nečim što nije vaš ego. Ljubav vam daje prvu lekciju sa kojom se usklaĎujete sa nekim ko nije bio dio vašeg ega. Ako možete biti u harmoniji sa ženom, ako možete biti u harmoniji sa prijateljem, sa nekim muškarcem, ako možete biti u harmoniji sa svojim djetetom ili sa svojom majkom, zašto ne možete biti u harmoniji sa svim ljudskim bićima? I ako vam bitisanje u harmoniji sa jednim bićem pruža toliko radosti, kakav će ishod biti ako budete u harmoniji sa svim ljudskim bićima? A ako možete biti u harmoniji sa svim ljudskim bićima, zašto ne možete biti u harmoniji sa životinjama, pticama i drvećem? Tada jedan korak vodi ka drugom.

Ljubav je stepenica. Ona počne sa jednom osobom a završi sa cjelinom. Ljubav je početak, Bog je kraj. Plašiti se ljubavi, plašiti se rasta ljubavne boli znači ostati zatvoren u mračnoj ćeliji. Savremeni čovjek živi u mračnoj ćeliji, a to je narcisoidno. Narcisoidnost je najveća opsesija savremenog uma. A potom nastaju problemi, problemi koji su besmisleni. Postoje problemi koji su kreativni jer vas vode ka višoj svijesti. Postoje problemi koji vas ne vode nikuda. Oni vas jednostavno drže sputane, oni vas samo drže u vašoj staroj zbrci. Ljubav stvara probleme. Vi možete izbjeći te probleme izbjegavajući ljubav. Ali to su veoma bitni problemi! Sa njima se treba suočiti, susresti; oni se trebaju proživjeti, treba proći kroz njih i izaći iz njih. A da biste izašli iz njih, put je kroz njih. Ljubav je jedina prava stvar koju vrijedi ostvariti. Sve ostalo je drugorazredno. Ako to pomaže ljubavi, to je dobro. Sve drugo je samo sredstvo, ljubav je kraj. Zato ma koliko da boli, uĎite u ljubav. Ako ne uĎete u ljubav, kao što su mnogi odlučili, vi ćete biti zgrčeni u sebi. Tada vaš život neće biti hodočašće, tada vaš život neće biti rijeka koja vodi okeanu – vaš život će biti baruština, prljavština, a ubrzo neće biti ničega osim blata i mulja. Da bi to održao čistim, čovjek treba da omogući protok. Rijeka ostaje čista jer teče. Protok je proces stalnog održavanja čistote. Ljubavnik ostaje čist. Svi ljubavnici su čisti, nevini. Ljudi koji ne vole ne mogu ostati čisti; oni bivaju uspavani, nepokretni, prije ili kasnije počinju da zaudaraju – a to biva uvijek prije nego kasnije jer oni nemaju gdje da idu. Njihov život je

umrtvljen. Tu je savremeni čovjek stigao, a usljed toga su nastale mnoge neuroze, mnoge vrste ludila, i on je postao bijesan. Stoga su psihičke bolesti uzele epidemične razmjere. Više nisu samo neke osobe psihički oboljele, stvarno stanje je da je čitava planeta postala ludnica. Čitavo čovječanstvo pati od neke vrste neuroze. A ta neuroza dolazi od vaše stagnacije. Svi su nadmeni zbog vlastite zablude da imaju svoje izdvojeno biće – zato ljudi polude. A to ludilo je besmisleno, nekorisno, nekreativno. Ali ljudi zbog toga počine samoubistvo. Ta samoubistva su, takoĎe, izlišna, nekreativna. Vi ne morate izvršiti samoubistvo uzevši otrov, ili skokom sa litice ili pucajući u sebe, vi možete izvršiti samoubistvo i nekim veoma sporim procesom, a to se obično i dogaĎa. Samo nekoliko ljudi iznenada izvrši samoubistvo. Drugi se odlučuju za spori i postepeni način: oni lagano, lagano umiru. Ali skoro da je postala sveopšta tendencija za samoubistvom. To nije način da se živi, a razlog, osnovni razlog je u tome što smo zaboravili jezik ljubavi. Mi više nismo dovoljno hrabri da krenemo u tu avanturu zvanu ljubav. Stoga se ljudi zanimaju za seks jer seks nije rizik. On je trenutačan, vi ne bivate zavedeni. Ljubav je zavedenost, uključenost. Ona nije trenutna. Kada ona jednom pusti korijene, to može biti zauvijek. To može biti zavedenost za čitav život. Ljubav treba intimnost, i samo onda kada ste intimni druga osoba postaje ogledalo. Kada se seksualno susretnete, vi se uopšte i ne srećete; zapravo, vi izbjegavate dušu te osobe. Vi tada samo uzmete tijelo i pobjegnete, i druga osoba uzme vaše tijelo i pobjegne. Vi nikada ne bivate dovoljno intimni da otkrijete svoja prvobitna lica.

To je bolno ali nemojte to izbjegavati. Ako to izbjegavate, vi odlažete najveću priku za rastom. UĎite u to, patite zbog ljubavi, jer kroz tu patnju dolazi velika ekstaza. Da, postoji agonija, ali iz te agonije se raĎa ekstaza. Da, vi treba da umrete kao ego, ali ako može umrijeti vaš ego, vi ćete se roditi kao Bog, kao Buda. A ljubav će vam dati prvi ukus tao, sufizma, zena. Ljubav će vam dati prvi dokaz da Bog postoji, da život nije besmislen. Ljudi koji govore da je život besmislen su ljudi koji nijesu upoznali ljubav. To što govore ukazuje da njihov život nije sreo ljubav. Zato neka boli, neka bude patnja. ProĎite kroz tu mračnu noć, i vi ćete doći do predivnog izlaska sunca. Samo se u utrobi mračne noći sunce razvija. Jutro dolazi samo nakon mračne noći. Moj ukupan pristup ovdje je ljubav. Ja vas učim ljubavi, samo ljubavi i ničemu drugome. Možete zaboraviti Boga jer je to samo jedna prazna riječ. Možete zavoraviti molitve jer su one samo rituali koji su vam drugi nametnuli. Ljubav je prirodna molitva, nije nametnuta od bilo koga. Vi ste se rodili sa time. Ljubav je istinski Bog – ne Bog teologa već Bog Bude, Isusa, Muhameda, Bog sufija. Ljubav je sredstvo, metoda da vas ubije kao izdvojenu ličnost, i da vam pomogne da postanete beskonačni. Nestati nalik kapi rose i postati okean, ali za to je potrebno da proĎete kroz vrata ljubavi. I, naravno, kada osoba počne da iščezava nalik kapi rose, a živjela je toliko dugo koliko i kap rose, to će boljeti, jer ta osoba misli: „Ja sam ovo, a to sada nestaje. Ja odlazim, ja umirem.“ Vi ne umirete, samo jedna vaša zabluda umire. Vi ste se poistovjetili sa iluzijom, istinitom, ali iluzija je i dalje iluzija. I

samo kada ta zabluda nestane, vi ćete biti u mogućnosti da vidite ko ste. A to otkrovenje vas nosi ka najvišem vrhuncu radosti, blaženstva, slavlja. Osho The Secret