Orhan Pamuk Crna Knjiga

Orhan Pamuk -Crna knjiga

U "Crnoj knjizi" lako se mogu prepoznati elementi "Muzeja nevinosti", romana "Zovem se Crvena", ili slika iz "Istanbul: grad, sjedanja". Istina, Pamuk je (kao i uvijek) spor i folkloran u stilu, a golemi komadi teksta izgledaju tek kao pripovijedanje zbog pripovijedanja, naratora kojeg je najlakše vizualizirati kao patrijahalnog djedicu. No on ujedno i izvanredno moderan u modernističkim i postmodernističkim motivima i konstrukciji romana. Teško je u današnjem Istanbulu prepoznati Pamukov Istanbul. Pamukov, nobelovski Istanbul, najčešde je smješten u 50', 60', 70' i 80' godine XX stoljeda. U to vrijeme on je svjetska prijestolnica melankolije i "osjedaja poraženosti". Za Pamuka, tuga je glavno obilježje Istanbula. "Govorim o tugi gomila muškaraca koji na mostu Galata pecaju ribu"... "o ulicama na kojima se po zalasku sunca ne može vidjeti ni jedna žena"... "o osmanskim pobjedama što ih djeca uče u školi, i o batinama što ih navečer dobivaju kod kude"... "o dvjema kozama i trima mačkama što se dosađuju u kavezima zoološkog vrta Gulhane" ("Istanbul: grad, sjedanja", 2003.).Nije poznato sadašnje brojčano stanje i raznovrsnost životinja u zoološkom vrtu Gulhane, no današnji Istanbul, Istanbul XXI stoljeda, najživlji je grad između Male Azije i obala američkog Long Islanda. Zlatni rog pun je turista poput Firence ili Venecije; avenijom Istiklal danonodno se slijevaju milijuni ljudi; kroz sokake ispod Taksima navečer je nemogude prodi; duž pješačkih zona kao da svaka zgrada ima onoliko restorana koliko ima i etaža (plus ulični pečenjar kebaba ispred nje), a mirisi pečenih kebaba zapljuskuju otvorene hotelske prozore još i u pet sati ujutro...Ipak, u jednome detalju još uvijek se može prepoznati Pamukov Istanbul. Lica građana Istanbula nisu zadovoljna i samopouzdana lica stanovnika svjetske metropole. To su lica provincijalaca na prolasku kroz veliki grad. Lica koja strahuju da im se netko ne obrati, i koja skutreno sjede u plastičnim stolcima kafida, često u ekskluzivnim muškim društvima. U "Crnoj knjigi" (1990.), svom prvom velikom romanu, Pamuk piše, "u vrijeme srede i pobjede lica svih nas puna su značenja". Lica građana Istanbula su prazna, "iz njih se ništa više ne može pročitati". Zbog te praznine "ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u ponod jecaju od tuge; mladidi spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a žene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim pločnicima." Praznina na licima dolazi od osjedaja poraženosti i gotovo tri stoljeda dekadencije. S dolaskom Republike i Ataturkovih reformi Turska se ubrzano modernizirala. Raspušteni su janjičarski odredi. Zabranjene su mevlevijske tekije i djelovanje rufaijskih derviša koji su se pri obredu probadali oštrim predmetima. Provedena je "revolucija u odijevanju": zabrana nošenja odjede koja nije zapadna. Ukinuto je arapsko pismo i kao službeno pismo uvedena je latinica. Ukinuti su haremi. Aja Sofija je od džamije postala muzej. Grobovi koji su se nalazili u vrtovima i na trgovima premješteni su na službena groblja. Na vlastitu prošlost počelo se gledati kao na "egzotičnu".Ali republikansko osuvremenjenje turskog društva nije donijelo trenutačni prosperitet. Nekadašnje carstvo i dalje se nastavilo urušavati. Izgubljeni su teritoriji na Balkanu i na Bliskom istoku. U Istanbul su pristizale muslimanske izbjeglice bježedi pred etničkim čišdenjem koje su provodile novoutemeljene balkanske države. Nazadovanje se nastavilo i nakon Drugog svjetskog rata u kojem je Republika ostala neutralna. Štoviše, Turska je siromašila i tokom šezdesetih i sedamdesetih kada je Zapad prolazio kroz razdoblje velikog tehnološkog i ekonomskog napretka."Crna knjiga" ne započinje tom povijesnom dramom Istanbula, ved jednom osobnom, bračnom dramom. Odvjetnika Gulipa iznenada napušta njegova voljena žena Ruja. U još uvijek tradicionalnom Istanbulu to je društvena katastrofa prvog stupnja. Brakovi se ne raspadaju. Nitko nikoga ne napušta - a kamoli žena supruga. Gulip o tome ne može niti progovoriti. Pred prijateljima se pretvara da razgovara s njom preko

telefona. Na pitanja obitelji odgovara da se Ruja razbolila. A na pitanje samom sebi što se to dogodilo ovako rezimira situaciju: "Protivno našoj cjelokupnoj povijesti i svim našim tradicijama, supruga neočekivano napušta jednog našeg sugrađanina koji je voli, napušta poštena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspješna čovjeka. Na što bi to moglo upudivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu?"Da, upravo na kataklizmu: osobnu i nacionalnu. Odvjetnik Galip tipični je Pamukov lik, melankolik s buržujskog Nišantaša (gdje je i Pamuk živio). Nakon nestanka supruge, njegova melankolija tone u depresiju, zatim i u poremedenost, a osobna drama zamuduje se s povijesnom dramom Istoka, i obrnuto. Isprva Galip, traži gradom znakove koji bi ga odveli do Ruje. No postepeno u tim znakovima, koje čita na ulicama i u novinskim kolumnama svog rođaka Dželala, čita i znakove propasti Istanbula i Istoka. I eto nas u trenu na terenu dvo i pol milenijske povijesti. Još od bitke na Maratonu, kada je maleni atenski polis išao čačkati veliko Perzijsko carstvo, Zapad i Istok nalaze se u golemom povijesnom konfliktu, ne toliko određenom civilizacijski razlikama koliko geografskim podjelama između Evrope, i s druge strane Male Azije, Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Bosporskim, gibraltarskim i mediteranskim koridorima ratova prolazili su Aleksandar Veliki i Hanibal, križari i islam, osmanlije i kolonijalne sile... Posljednjih nekoliko stoljeda Zapad je nadmodniji. Njegovu nadmod odvjetnik Gulip čita i u blatnjamim ulicama Istanbula, i u praznini lica koja njima hodaju. Slijep od nesrede koja ga je snašla on to sasvim jasno vidi. Pred njime se razotkriva onaj Pamukov Istanbul kakvog znamo iz "Grada, sjedanja" ili "Muzeja nevinosti".Iako objavljena još 1990. godine "Crna knjiga" nije Pamuk u izgradnji. Roman o bračnoj i osobnoj drami odvjetnika Gulipa te povijesnoj drami Istanbula po svim je elementima posve dovršen autorski rukopis. Put prema Nobelu je ved trasiran, jedra su razvijena. U "Crnoj knjizi" lako se mogu prepoznati elementi "Muzeja nevinosti", romana "Zovem se Crvena", ili slika iz "Istanbul: grad, sjedanja". Istina, Pamuk je (kao i uvijek) spor i folkloran u stilu, a golemi komadi teksta izgledaju tek kao pripovijedanje zbog pripovijedanja, naratora kojeg je najlakše vizualizirati kao patrijahalnog djedicu. No on ujedno i izvanredno moderan u modernističkim i postmodernističkim motivima i konstrukciji romana. Kako god se uzme, velika je to priča: čak i kad ved poznamo njene teme i njen postupak. Izvanredna dvostruka ekspozicija pojedinačnog, mikro-narativa, i povijesno-civilizacijskog, makro-narativa; plus nekoliko kapi Pamukovog ubojitog koncentrata ljubida (vidi, recimo, iznenadni poziv davnašnje ljubavnice). Možda je na ulicama današnjeg Istanbula teško prepoznati Pamukov Istanbul. No u literarnom, turističkom, civilizacijskom i povijesnom imaginariju Istanbul bez Pamuka više i ne postoji.

PRVI DIO

Prvo poglavlje DAN KAD JE GALIP PRVI PUT UGLEDAO RUJU...

Ne koristite epigraf jer ubija misterij skriven u tekstu. — Adli Ako misterij mora umrijeti, tad i ti ubij tajnu, ubij lažnoga proroka koji prodaje skrivena znanja! — Bahti Opružena potrbuške, Ruja je spavala u ugodnoj i toploj tami ispod sjenovitih dolina i mekih plavih brežuljaka na nabranu poplunu s plavim kvadratidima, koji se pružao s kraja na kraj kreveta. S ulice su dopirali prvi zvuci zimskoga jutra: pokoji automobil i stari autobus, muklo udaranje o kaldrmu mjedenih vrčeva iz kojih su salepčije2, udruženi s prodavačima lisnatih pogačica, nudili svoj topli napitak, zviždanje nadzornika parkirališta na stajalištu dolmuša3. Sobu je ispunjavala olovno siva zimska svjetlost prigušena tamnoplavim zavjesama. Pospan, Galip je promatrao glavu svoje žene koja je izvirivala ispod plavoga popluna. Rujina brada bila je utonula u pernati jastuk. Na oblini njezina čela odigravalo se nešto nestvarno, nešto što je budilo i strepnju i zanimanje za čudesne stvari koje su se u tome času odvijale u njezinoj glavi. “Sjedanje je vrt” napisao je Dželal u jednoj kolumni. “Rujini vrtovi, Rujini vrtovi...” prolazilo je Galipu kroz glavu, “ne misli na njih, ne misli jer deš biti ljubomoran!” Ali Galip je ipak mislio na njih gledajudi ženino čelo. Poželio je prošetati se zatvorenim vrtom mirno usnule Ruje, na suncu, ispod vrba, bagrema i ruža-penjačica; prošetati se s osjedajem srama i straha od ljudi koje bi ondje mogao sresti (Zdravo, otkud ti ovdje?!), bolno zamjedujudi ne samo njezina ružna sjedanja koja je pamtio i očekivao, nego i sjene muškaraca kojima se nije nadao: Oprostite, dragi moj, gdje ste se susreli s mojom ženom? Gdje ste se upoznali? Prije tri godine, u vašoj kudi. U stranom modnom časopisu koji je kupila u Aladinovu dudanu; u zgradi škole koju smo zajedno pohaĊali; na ulazu u kino pred kojim ste se držali za ruke... Ne, možda Rujino pamdenje nije tako okrutno pretrpano; možda su ona i Galip upravo sada zaplovili u barci jedinim osunčanim zakutkom sjenovitog vrta njezinih sjedanja. Šest mjeseci poslije preseljenja Rujinih roditelja u Istanbul Ruja i Galip dobili su zaušnjake. Zbog toga su ponekad Galipova, ponekad Rujina lijepa majka teta Suzan, a ponekad obje zajedno - uzimale Galipa i Ruju za ruke i, autobusima koji su poskakivali po popločenim cestama, odlazili na Bebek ili Tarabju, na vožnju čamcem. Tih se godina govorilo o mikrobima, a ne o lijekovima; vjerovalo se da čisti bosponkl zrak koristi djeci oboljeloj od zaušnjaka. Jutrom je more bilo mirno, a vlasnik bijele barke uvijek prijateljski 2 Prodavači salepa, bezalkoholnog pida koji se pravi od korijena istoimene biljke. 3 Vrsta taksija za prijevoz više osoba.

raspoložen. Majka i teta sjedile bi na krmi, a Galip i Ruja na pramcu, jedno uz drugo, zaklonjeni veslačevim leĊima koja su se povijala i uspravljala. Pod njihovim nježnim i gotovo jednakim nožicama, koje su se njihale s ruba barke, lagano su protjecali more, alge, mazutne mrlje u sedam boja, mali i gotovo prozirni obluci i poderane novine na koje su bacali poglede ne bi li ugledali Dželalovo ime. Kad je Galip prvi put ugledao Ruju, šest mjeseci prije nego što su oboljeli od zaušnjaka, sjedio je na stoličici postavljenoj na stol za objedovanje dok mu je brico kratio kosu. Taj visoki čovjek s brkovima douglas navradao je k njima pet puta na tjedan i brijao djeda. Bilo je to vrijeme dugih redova za kavu pred Arapinovim i Aladinovim dudanom, švercera koji su prodavali najlonske čarape i chevroleta 56, kojih je na istanbulskim ulicama iz dana u dan bilo sve više. Galip je tek bio krenuo u školu, ali je - jer ga je baka dvije godine prije škole naučila čitati - ved pozorno čitao kolumne koje je Dželal pod pseudonimom Selim Kačmaz pet puta tjedno objavljivao na drugoj stranici Milijeta. Sjeli bi za jedan ugao stola za objedovanje. Baka bi, objavivši hrapavim glasom najvedu tajnu - kako se slova spajaju u riječi - otpuhnula dim Bafre, cigarete koja joj je uvijek bila u kutu usana; oči bi njezina unuka zasuzile, a veliki konj u njegovoj početnici poplavio bi i oživio. Rasni konj, ispod kojega je pisalo konj, bio je vedi od koščatih raga upregnutih u kola hromoga vodonoše i lopova staretinara. Galip je u to vrijeme maštao kako de snažnoga konja iz početnice posuti čarobnim prahom koji de ga oživiti, no poslije je, učedi iznova čitati i pisati u prvom razredu zato što mu nisu dopustili da odmah krene u drugi, tu ideju smatrao glupom. Da je djed, kao što je obedao, mogao donijeti taj čarobni prah u bočici boje nara, Galip bi ga posuo po cepelinima iz Prvoga svjetskog rata, po starim i prašnjavim časopisima Illustration s mnoštvom fotografija topova i leševa u blatu, po razglednicama koje je stric Melih slao iz Pariza i Maroka i po orangutanki koja je na slici što ju je Vasif izrezao iz časopisa Svijet dojila mladunče, te po fotografijama ljudi neobičnih crta lica koje je Dželal izrezivao iz novina. No djed više nije išao van, čak ni k brijaču. Dane je provodio u kudi. No odijevao se kao i nekod kad je odlazio u dudan: na sebi je imao stari engleski žaket sa širokim ovratnikom, tamnosiv kao brada koju nedjeljom nije brijao, široke hlače, ukrasne gumbe na manšetama košulje, a na vratu usku i dugu službeničku “mašnu”, kako je govorio otac. Majka je nije zvala “mašnom” nego “kravatom” - nekod je njezina obitelj bila imudnija. Poslije bi otac i majka razgovarali o djedu kao da razgovaraju o starim, drvenim, oljuštenim kudama koje su iz dana u dan sve više propadale. A kad bi na kraju zaboravili na djeda, a ton kojim su se obradali jedno drugome postao viši, okrenuli bi se Galipu i rekli: “Hajde, idi gore i igraj se!” “Dizalom?” “Ne idi sâm dizalom!” “Mogu li se igrali s Vasifom?” “Ne, naljutit deš ga.” Zapravo, Vasif se nije ljutio. Bio je gluhonijem, ali je shvadao da mu se ne izrugujem kad se igram “tajnoga prolaza”, kad se provlačim ispod kreveta do kraja pedine u najmračnijem dijelu kude, kao što vojnik, nečujan kao mačka, puzi kroz tunel koji je iskopao do neprijateljskih rovova. No to nitko nije znao, osim Ruje koja bi nam se kasnije pridružila. Ponekad smo Vasif i ja s prozora dugo gledali tramvaje. Jedan prozor na doksatu* betonske zgrade gledao je na jedan kraj svijeta - na džamiju, drugi pak na drugi kraj svijeta - na žensku gimnaziju. IzmeĊu njih nalazili su se policijska postaja, golemi kesten, ugao i Aladinov dudan pun mušterija. Dok smo gledali mušterije kako ulaze i izlaze i pokazivali jedan drugome automobile u prolazu, Vasif bi se najednom uzbudio i ispustio hripav i strašan krik kao da se u snu bori s Ċavlom, a ja bih se, preplašen, trgnuo. Djed je običavao sjediti tik iza nas, sučelice baki, u naslonjaču čija je jedna noga bila krada; svirao je radio, a on i baka otpuhivali bi kolute dima kao dva dimnjaka. “Vasif je opet uplašio Galipa”, kazao bi djed baki koja ga nije slušala i - po navici, ne iz radoznalosti - upitao: “Da vidim, koliko ste automobila

nabrojili?” Ali ne bi čak ni saslušali koliko je prošlo dodgea, packarda, de sotoa i novih chevroleta. Dok su baka i djed razgovarali, s uvijek uključenog radija, na kojemu je drijemala figurica mirnog, dugodlakog psa nimalo sličnog turskim psima, čule su se strana glazba te vijesti i reklame banaka, proizvoĊača kolonjske vode i Narodne lutrije. Optuživali su jedno drugo zbog pušenja, žalili se na cigarete kao da je riječ o zubobolji s kojom su se davno srodili, te si meĊusobno spočitavali da ono drugo ne može prestati pušiti. A kad bi se jedno od njih zagrcnulo od kašlja, drugo bi najprije slavodobitno, a potom usplahireno i ljutito, izjavljivalo da je ipak bilo u pravu. Ali bi trenutak poslije taj netko planuo: “Prestani zanovijetati, zaboga! Ta što imam osim pušenja!” Potom bi dodao ponešto iz novina: “Kažu da su cigarete dobre za živce!” Možda bi poslije toga načas zamuknuli, ali tišina u kojoj se čulo kucanje sata u hodniku ne bi potrajala dugo. Nastavili bi razgovor šuškajudi novinama koje bi iznova uzeli prelistavati ili igrajudi popodnevnu partiju bezika4. Razgovarali bi i onda kad bi ukudani otišli na večeru, i kad bi opet došli slušati radio, i nakon što bi pročitali Dželalovu kolumnu. “Možda bi se dozvao k pameti kad bi mu dopustili da potpiše tekst”, kazao bi djed. "čovječe”, uzdahnula bi baka i s nehinjenom radoznalošdu na licu upitala kao da to čini prvi put: “Piše li tako loše zato što mu ne dopuštaju potpisati kolumnu, ili mu je ne daju potpisati zato što tako loše piše?” “Ako ništa”, uzvratio bi djed, tješedi se jednom od tih dviju mogudnosti, “zahvaljujudi tome što je ne potpisuje, vrlo malo ljudi zna da sramoti baš nas.” “Nitko to ne može znati”, rekla bi baka glasom koji se Galipu nije činio posve iskrenim. “Tko kaže da u kolumnama govori o nama?” Razgovarali su o jednoj od kolumna koje de Dželal dosta poslije, u vrijeme kada bude od čitatelja dobivao stotine pisama tjedno, još jednom objaviti neznatno preraĊene i pod svojim razvikanim imenom. Neki su mislili da je to učinio zbog pomanjkanja nadahnuda, drugi da zbog žena i politike nije imao vremena za pisanje, a tredi pak da je to uradio iz puke lijenosti. “Zaboga, pa tko ne zna da u kolumni o obiteljskoj zgradi govori upravo o nama?!” uzviknuo bi djed poput drugorazrednog kazališnog glumca kojemu je dotužilo neuvjerljivo i po tko zna koji put ponavljati istu rečenicu, a baka bi zašutjela. Negdje u to vrijeme djed je počeo spominjati san koji de poslije sve češde sanjati. Taj san, koji je povremeno prepričavao sa sjajem u očima, bio je plav baš kao i priče koje su svakodnevno ponavljali. U snu nije prestajala padati tamnoplava kiša, pa su djedu neprestance rasli brada i kosa. Baka bi strpljivo saslušala djedov san i rekla da de ubrzo stidi brico, no djed se ne bi obradovao kad bi ga spomenula: “Previše brblja i zapitkuje”, rekao bi. Poslije razgovora o plavome snu i brici Galip ga je jednom ili dvaput čuo kako ispotiha kaže: "Morali bismo negdje drugdje sagraditi novu obiteljsku zgradu. Ovu nam nije donijela sredu.” Dosta godina poslije, nakon što su obiteljsku zgradu na Sehrikalpu prodali kat po kat i preseli se u drugu, a u staru se, kao i u obližnje zgrade slične njihovoj, uselili mali konfekcionari, osiguravajudi uredi i ginekolozi koji su tajno obavljali pobačaje, Galip se, prolazedi pokraj Aladinova dudana i zagledajudi ružno i mračno lice zgrade, svaki put pitao zašto je djed izgovorio te riječi. Bududi da je znao da djedov brico, više iz navike da brblja negoli iz puke radoznalosti, često pita za strica Meliha kojemu su trebale godine da se najprije vrati iz Europe i Amerike, a potom iz Izmira u Istanbul (“Gospodine, kada se stariji sin vrada iz Amerike?”), i bududi da djedu nikako nije bilo po volji što ga to pita, Galip je još u to vrijeme nasludivao kako bi uzrok djedove nesrede mogao biti njegov najstariji i najčudniji sin, koji je jednoga dana napustio svoju prvu ženu i sina i otisnuo se u inozemstvo te se nakon duga izbivanja vratio kudi s novom ženom i kderi (Rujom). 4 Bezik: vrsta kartaške igre.

Kad su počeli graditi novu obiteljsku zgradu, stric Melih još je bio tu. Sudedi po onome što je Dželal ispričao Galipu mnogo godina poslije, stric Melih, koji u to vrijeme još nije bio napunio tridesetu, svradao je predvečer da se naĊe s ocem i bradom. Oni bi dolazili iz Bijele ljekarne na Karakoju i trgovine bombonima koju su, bududi da se nije mogla nositi s Hadži Bekirovim dudanima i lokumima, najprije preuredili u slastičarnicu, a potom u restoran u kojem se dobro prodavalo bakino slatko od dunje, smokve i višanja izloženo u staklenkama na policama. Da bi se vidio s njima, stric Melih je predvečer odlazio iz ureda u kojemu se manje bavio odvjetničkim radom, a više svaĊao i na koricama starih sudskih spisa grafitnom olovkom crtao brodove i puste otoke; a kad bi stigao na gradilište na Nišantašu, skinuo bi sako i razvezao kravatu, zasukao rukave i dao se na posao ne bi li potaknuo radnike koji bi se pred kraj radnog vremena malo opustili. U to vrijeme stric je počeo spominjati kako bi netko morao otidi u Francusku i Njemačku da ondje nauči raditi europske slastice, naruči pozladeni papir za pakiranje kandiranih kestena, ugovori s Francuzima izgradnju tvornice za proizvodnju šarenoga sapuna za kupanje koji se pjeni, da kupi strojeve za tvornice koje su tih godina u Americi i Europi propadale jedna za drugom kao pogoĊene epidemijom, da za tetu Hale povoljno kupi veliki klavir te da gluhonijemoga Vasifa odvede na pregled nekome dobrom specijalistu za uho i mozak. Obiteljska zgrada bila je gotova, ali ne i useljena kada su Vasif i stric Melih dvije godine poslije toga otputovali u Marsej rumunjskim brodom (Tristana) čije je fotografije (mirisale su na ružinu vodicu) Galip vidio u jednoj od bakinih kutija, i koji je, kako je Dželal sedam godina poslije tog dogaĊaja doznao iz Vasifovih novinskih isječaka, potonuo u Crnome moru udarivši u plutajudu minu. Kad je Vasif godinu kasnije, posve sam, stigao vlakom na Sirkedži, bio je i dalje gluh i nijem, “naravno” (kad god bi načeli tu temu, teta Hale bi posebno naglasila zadnju riječ, čiju skrivenu tajnu Galip godinama nije mogao dokučiti); no u krilu je i dalje čvrsto držao akvarij sa zlatnim ribicama s čijim de se pra-prapraprapotomcima družiti i pedeset godina kasnije, i od kojih se u početku uopde nije odvajao gledajudi ih ponekad s uzbuĊenjem koje mu je oduzimalo dah, a ponekad s tugom i suzama koje su mu klizile niz obraze. U to vrijeme Dželal je s majkom stanovao na tredem katu. Bududi da je stricu Melihu trebalo novca kako bi nastavio “komercijalnu” šetnju pariškim ulicama, taj su kat (kasnije je prodan nekome Armencu) najprije dali u najam preselivši se u malen i uvučen prostor u potkrovlju koji je prije preureĊenja služio za odlaganje starih stvari. No kako su stričeve pošiljke iz Pariza postajale sve rjeĊe (pisma s receptima za spravljanje šedernih slastica i kolača, s formulama za proizvodnju sapuna i kolonjske vode i s fotografijama glumica i balerina koje su te proizvode jele i koristile, kao i paketi s uzorcima zubnih pasta s okusom mente, kandiranih kestena, pralina punjenih likerom te vatrogasnih i mornarskih kapa za djecu), Melihova je majka počela razmišljati o povratku kudi. Da bi ostvarila tu nakanu napustila našu obiteljsku zgradu i s Dželalom se vratila na Aksaraj, majci koja je posjedovala drvenu kudu i ocu koji je u jednoj zakladi radio kao sitni činovnik - najprije je morao buknuti svjetski rat, a nedugo zatim stric Melih poslati iz Bengazija razglednicu na kojoj su se vidjeli neobičan džamijski minaret i zrakoplov. Osim te svijetlosmeĊe razglednice na čijoj je poleĊini pisalo da su putovi koji vode u domovinu minirani, stric je iz Maroka, kamo je dospio dosta vremena poslije svršetka rata, slao i druge crno-bijele razglednice. Tako su, mnogo kasnije, baka i djed iz jedne razglednice s prizorom ručno retuširanog kolonijalnog hotela, u kojemu je snimljen i jedan američki film o trgovcima oružjem i špijunima koji su ljubili iste barske dame, saznali da se stric Melih u Marakešu oženio nekom

Turkinjom koju je ondje upoznao, da je mladenka sejida5, te da je jako lijepa. (Dosta poslije, nakon što su ved bile prohujale mnoge i mnoge godine, pa čak i doba kad je po zastavama koje su se vihorile s balkona na drugome katu toga hotela odgonetao kojim zemljama pripadaju, Galip je, bacivši još jedan pogled na tu razglednicu i na trenutak razmislivši u stilu koji je Dželal koristio u pričama “Razbojnici s Bejoglua”, zaključio da je jedna od soba toga hotela boje kolača sa šlagom zasigurno “mjesto gdje je Ruja začeta".) A razglednica iz Izmira, koja je stigla pola godine nakon te (nikada nisu povjerovali da ju je poslao stric jer su mislili “da se nikada više nede vratiti u Tursku”), sadržavala je svakojake glasine: da su se on i njegova nova žena pokrstili i priključili nekolicini misionara na putu u Keniju te tamo, u nekoj dolini gdje lavovi love troroge jelene, podignuli crkvu nekog reda križa i polumjeseca. Neki je radoznalac - poznavao je mladenkinu rodbinu iz Izmira - pričao da je stric Melih postao milijunaš bavedi se mutnim poslovima u ratom zahvadenoj sjevernoj Africi (trgovinom oružjem, podmidivanjem nekoga kralja itd.); da je, obogativši se, sa suprugom koja se ved naveliko bila pročula ljepotom i čijim se prohtjevima nije mogao othrvati, naumio krenuti u Hollywood kako bi je učinio slavnom, te da je u arapsko-francuskim časopisima ved počeo objavljivati njezine fotografije, i tome slično. MeĊutim, na razglednici koja je tjednima šetala s kata na kat naše obiteljske zgrade i mjestimice bila oguljena vrškom nokta kao zlatnik s kojega se hode skinuti sumnja da je krivotvoren, stric je pisao da je zbog neizdržive čežnje za domovinom pao u postelju te da su se zbog toga odlučili vratiti u Tursku. Pisao je “da su sada dobro” te “da u duhu novoga i modernoga poimanja financija” u Izmiru vodi poslove svojega tasta, trgovca smokvama i duhanom. Nedugo zatim od strica je stigla nova razglednica ispisana teško čitljivim rukopisom, kao da je arapski. Na svakome katu naše obiteljske zgrade njezin je sadržaj tumačen na drugi način, možda i zbog dijela nasljedstva koje de obitelj uvudi u tihi rat, no stric je Melih, kako je Galip poslije i sam pročitao, ne pretjerano uvijenim riječima javljao da se uskoro vrada u Istanbul i da je dobio kder, ali da još nije odlučio koje de joj ime dati. Galip je Rujino ime prvi put pročitao na jednoj od razglednica koje je baka uguravala u okvir ogledala bifea u kojemu su stajali servisi za liker. MeĊu razglednicama s prizorima crkava, mostova, mora, svjetionika, brodova, džamija, pustinja, piramida, hotela, parkova i životinja, koje su na velikome ogledalu izgledale kao drugi okvir i ljutile djeda, nalazile su se i Rujine fotografije iz najranijega i ranoga djetinjstva, snimljene u Izmiru. U to vrijeme Galipa nije zanimala kdi njegova strica (ili, pomodno kazano, “kuzina”), koja je bila njegova vršnjakinja, nego netko drugi: strina Suzan koja je tužno gledala u fotografski aparat raskriljujudi rukom crno-bijelu pedinu napravljenu od mreže protiv komaraca (u Galipu je izazivala jezu i raspirivala mu maštu) i pokazivala Ruju koja je spavala u njoj. Tek kasnije, kad su te fotografije počele kružiti meĊu njima, shvatio je kako je baš njezina ljepota znala načas izazvati odsutnu šutnju i muških i ženskih članova naše velike porodice. Pa ipak, više se razgovaralo o tome kada de se stric s Obitelji vratiti u Istanbul i na koji de se kat smjestiti. Jer kad mu je majka, koja se po drugi put udala za jednoga odvjetnika, umrla mlada od bolesti koju je svaki liječnik nazivao drugim imenom, Dželal više nije mogao ostati u paučinom prekrivenoj i neprikladnoj kudi na Aksaraju, te se i na bakino navaljivanje vratio u našu obiteljsku zgradu i uselio se u stan u potkrovlju. Trudedi se razotkriti lažirane utakmice, izvještavao je o nogometu za novine u kojima de kasnije, pod pseudonimom, objaviti prve kolumne; nadahnuto je opisivao misteriozne i umjetnički izvedene zločine nasilnika iz barova, nodnih klubova i javnih kuda u sporednim ulicama Bejoglua; izraĊivao je križaljke u kojima je broj crnih kvadratida uvijek nadmašivao broj bijelih; po potrebi, pisao je nastavke 5 Netko tko je podrijetlom iz Obitelji poslanika Muhameda.

maratonskoga feljtona kad bi “majstora” oborilo s nogu vino pomiješano s opijatima; s vremena na vrijeme pisao je i rubrike Kakav rukopis-takva narav, Tumač snova, Vaše lice zrcali Vašu osobnost, Dnevni horoskop (u njemu je počeo odašiljati skrivene pozdrave roĊacima i poznanicima, a neki vele i poruke svojim ljubavnicama) i Vjerovali ili ne, a pisao je i kritike za američke filmove koje je u slobodno vrijeme besplatno gledao u kinima. Govorilo se da de se, nastavi li sam živjeti u potkrovlju, modi čak i oženiti zahvaljujudi marljivosti i novcu koji je zaraĊivao kao novinar. Kad je Galip - dogodilo se to dosta kasnije - jednoga jutra zamijetio da su pohabane kamene ploče duž tramvajske pruge nestale pod nepotrebnim slojem asfalta, pomislio je kako je ono što djed naziva “nesredom” možda povezano s neobičnom stiješnjenošdu koja se osjedala u obiteljskoj zgradi, s nedostatkom prostora ili pak s nečim sličnim, neodreĊenim i uznemirujudim. Jedne se večeri stric Melih sa ženom, kderkom, torbama i sanducima vratio u Istanbul kao da se ljuti zbog toga što njegove razglednice nisu uzimali za ozbiljno, banuo u obiteljsku zgradu i, dakako, uselio se u Dželalovo potkrovlje. Kad je tog proljetnog jutra prespavao početak nastave, Galip je baš sanjao kako kasni u školu. S jednom lijepom, plavokosom djevojčicom - nikako se nije mogao sjetiti tko je ona - sjedio je u gradskome autobusu koji se udaljavao od škole u kojoj su trebali čitati posljednje stranice početnice. Kad se probudio, shvatio je da ne kasni samo on, nego da i otac kasni na posao. On i majka doručkovali su za stolom prekrivenim plavo-bijelim stolnjakom nalik na šahovsku ploču, koji je ved sat vremena bio obasjan jutarnjim suncem, i razgovarali o pridošlicama u potkrovlju kao da razgovaraju o miševima koji su izvirivali iz svakoga kutka obiteljske zgrade ili o vampirima i džinima6 sluškinje Esme. Osim što nije htio razmišljati o tome zašto kasni u školu i srami li se otidi na nastavu zato što kasni, Galip se nije želio zamarati ni time tko su ljudi u potkrovlju. Popeo se na bakin i djedov kat gdje se ponavljala ista stvar: brijudi djeda koji se nije činio pretjerano sretnim, brico se raspitivao za pristiglu rodbinu. Razglednice s ogledala bile su razbacane, naokolo su ležale strane i neobične stvari, a u zraku se osjedao nov miris koji de Galip kasnije silno voljeti. Najednom je osjetio klonulost, strah i čežnju. Kako zapravo izgledaju te rukom napola obojene zemlje s razglednica? Kakva je lijepa strina s fotografija? Poželio je smjesta odrasti i postati muškarac. Baka se obradovala kad je kazao da se hode šišati, no brico je, kao i vedina brbljavaca, bio nerazuman: nije ga htio šišati u djedovoj fotelji nego ga je posadio na stoličku koju su postavili na stol za objedovanje. Usto, plavo-bijeli prekrivač koji je skinuo s djeda i zavezao oko Galipa bio je prevelik, i ne samo da ga je davio, nego mu je i padao do ispod koljena poput suknje. Mnogo godina poslije, po Galipovu računu 19 godina, 19 mjeseci i 19 dana nakon njihova prvog susreta, mnogo godina i nakon što su se vjenčali, kad god bi rano ujutro ugledao pokraj sebe Ruju kako spava glave uronjene u jastuk, Galip bi osjetio kako ga na isti način uznemiruju plava boja na njezinu poplunu i ista takva na prekrivaču koji je brico skinuo s djeda i obavio oko njega, no o tome joj nije rekao ni riječi, možda i stoga što je znao da nede promijeniti navlaku za poplun samo zbog tako neuvjerljiva razloga. Pažljivim i vrlo laganim pokretima Galip je ustao iz postelje misledi kako su jutarnje novine ved gurnute pod vrata, no noge ga ne odnesoše u tome smjeru, nego u kupaonicu pa onda u kuhinju. čajnik nije bio u kuhinji, a u dnevnoj je sobi našao samo posudu za grijanje vode. Sudedi po tome što je mjedena pepeljara bila vrhom puna opušaka, Ruja je vjerojatno do jutra čitala novi krimid. Ili pak nije čitala. čajnik je našao u kupaonici. Kako je tlak u cijevima bio jako slab, vodu su grijali u jedinome čajniku koji su imali, a ne u onome strašnom aparatu koji zovu bojlerom. Kao što su to svojedobno činili i baka i djed i otac i 6 Demon.

majka, i oni su katkad, pomireni i poslušni, no ipak nestrpljivi, grijali vodu prije nego što bi počeli voditi ljubav. U jednoj od svaĊa koje su počinjale riječima “ostavi se tog pušenja!” djed je baku proglasio nezahvalnom, a ona mu je uzvratila “kako ni jedno jedino jutro nije ustala iz kreveta poslije njega”. Vasif je to samo promatrao, a Galip slušao i domišljao se što baka time želi redi. Mnogo poslije, Dželal je i o tome ponešto napisao, ali ne u smislu na koji je baka ciljala. “Ne samo navika da se ustaje prije svanuda i za mrkloga mraka”, pisao je Dželal, “nego i običaj da žena ustane prije muškarca, tipični su za seljake.” Pročitavši zaključak u kojemu je Dželal bez mnogo preinaka prepričavao čitateljima bakine i djedove navike pri jutarnjem buĊenju (pepeljare na poplunu, proteze u istoj čaši sa zubnim četkicama, izvježbani pogledi na osmrtnice u jutarnjim novinama), baka je zaključila: “Znači, seljaci smo!” “Morali bismo mu za doručak davati varivo od lede, pa da vidi što znači biti seljak”, uzvratio je djed. Dok je prao šalice za kavu, tražio čiste vilice, noževe i tanjure te iz hladnjaka koji je mirisao po pastrmi vadio bijeli sir i masline nalik plastičnima, i dok se brijao koristedi toplu vodu iz čajnika, pomišljao je da namjernim lupkanjem probudi Ruju, no ipak to nije učinio. Dok je za stolom pio kratko odležali čaj, jeo pljesniv kruh s maslinama začinjenim majčinom dušicom i čitao pospane riječi u novinama koje su mirisale rta tiskarsku boju - uzeo ih je ispod vrata i raširio pokraj tanjura - razmišljao je o drugim stvarima: o tome da bi navečer mogli otidi Dželalu, ili u kino Konak. Bacio je pogled na Dželalovu kolumnu i odlučio je pročitati uvečer kad se vrati iz kina; no kako nije mogao odvojiti pogled od teksta, ipak je pročitao jednu rečenicu, ustao od stola ostavivši raskriljene novine, odjenuo kaput i pošao van, pa se onda vratio. S rukama u džepovima punima cigareta, sitniša i iskorištenih karata neko je vrijeme, zadubljeno i s poštovanjem, nijemo promatrao svoju ženu. Onda se okrenuo i izašao iz kude lagano povukavši ulazna vrata za sobom. Tek oprane stube vonjale su po vlažnoj prašini i prljavštini. Zrak je vani bio hladan, prljav i crn od dima ugljena i mazuta koji se izvijao iz dimnjaka na Nišantašu. Otpuhujudi oblačide pare u hladni zrak, Galip se provukao izmeĊu posvud razbacanih gomila smeda i stao u dugi red za dolmuš. Neki starac s uzdignutim ovratnikom jakne koju je nosio umjesto kaputa dvojio je pokraj uličnoga prodavača na suprotnom pločniku koju bi pogačicu uzeo - mesnu ili sa sirom. Galip je najednom izjurio iz reda za dolmuš, zamaknuo za ugao, tutnuo novac prodavaču novina koji je u jednome ulazu imao improvizirani pult, presavio kupljeni Milijet i stavio ga pod pazuh. Svojedobno je čuo kako Dželal posprdno oponaša jednu vremešnu čitateljicu svojih kolumna: “Ah, gospodine Dželale, toliko volimo i tako nestrpljivo iščekujemo vaše kolumne da ponekad ja i Muharem kupimo dva Milijeta dnevno!” Na to bi Galip, Ruja i Dželal prasnuli u smijeh. Dosta kasnije, nakon što ga je prilično smočila prljava kiša koja je zapadala krupnim kapima, Galip se nekako ugurao u dolmuš. Shvativši da nitko u tom vozilu koje je zaudaralo na mokru odjedu i duhanski dim ne kani započinjati razgovor s njim, kao pravi ovisnik toliko je ispresavijao novine da je pred sobom imao samo kolumnu s druge stranice, a onda se, bacivši odsutan pogled kroz prozor, dao na čitanje.

Drugo poglavlje KAD SE POVUKU VODE BOSPORA Ništa nije tako začudno kao život. Izuzev pisanja. —Ibn Zerhani

Jeste li primijetili da su se vode Bospora počele povlačiti? Ne mislim da jeste. Tko to od nas išta čita i zna o današnjem svijetu, u kojemu jedni druge ubijamo s užitkom i uzbuĊenjem djece koja idu na blagdansku priredbu? čak i tekstove omiljenih kolumnista čitamo površno dok se laktovima probijamo kroz gužvu na pristaništu, sudaramo jedni s drugima u autobusima ili sjedimo u dolmušima u kojima slova plešu kao pomamljena. Ja sam ovu vijest pročitao u jednome francuskom časopisu za geologiju: Crno se more zagrijava, a Sredozemno hladi. Morska voda otječe u goleme špilje ispod morskoga bazena koji se zbog toga počinje širiti, a posljedica tih tektonskih pomicanja jest postupno dizanje morskoga dna Gibraltara, Dardanela i Bospora. Jedan od posljednjih ribara s kojima sam razgovarao na bosporskoj obali rekao mi je da se njegova brodica nasukala točno na mjestu gdje je nekod bacao sidro na lancu ne kradem od minareta i upitao me: “Zanima li to imalo našega premijera?” Ne znam zanima li ga. Ali znam što de u bliskoj bududnosti biti posljedice toga procesa koji se, kako kažu, postupno ubrzava. Posve je izvjesno da de se rajsko mjesto zvano Bospor vrlo brzo preobraziti u crnu baruštinu, a crnim blatom prekriveni kosturi galija svjetlucat de u njoj kao sablasti koje pokazuju svoje blještave zube. Nije teško pretpostaviti da de ta baruština pred kraj vrudega ljeta mjestimice presušiti i pretvoriti se u blato, kao što to biva s koritom plitke rječice koja vodom opskrbljuje omanji grad, pa čak i to da de se na strmim obalama zazelenjeti trava i stabljike kamilice jer de ih napajati otpadne vode koje de, hučedi kao slap, pritjecati iz tisuda širokih kanalizacijskih cijevi. U toj dubokoj i divljoj uvali, u kojoj de se Djevojačka kula vinuti u nebo kao zastrašujuda i stvarna utvrda na vrhu brda, počet de neki novi život. Govorim o novim četvrtima koje de, pod budnim okom užurbanih opdinskih činovnika s kaznenim prijavama u rukama, početi nicati u blatu uvale koju su nekod zvali Bosporom. Govorim o sirotinjskim kudercima, sklepanim dudančidima, barovima, nodnim klubovima i drugim mjestima za zabavu, o lunaparkovima s vrtuljcima, kockarnicama, džamijama, derviškim tekijama i gnijezdima marksističkih frakcija, o fušerskim ateljeima za izradu plastičnih predmeta i malim radionicama za proizvodnju najlonskih čarapa... U tome apokaliptičnom kaosu vidjet de se nagnute olupine brodova Sretne kompanije koji su nekod prometovali Bosporom te polja metalnih čepova s boca osvježavajudih napitaka i jata meduza. IzmeĊu američkoga prekooceanskog broda koji de se nasukati onoga dana kad se voda naglo povuče i jonskih stupova pokrivenih algama ležat de kosturi Kelta i Likijaca koji

se, razjapljenih čeljusti, mole nepoznatim pretpovijesnim bogovima. Mogu zamisliti i to kako de dotrajali rumunjski tanker, vitla zabodena u blato, napajati energijom antičke pedi i svjetiljke te civilizacije koja de se raĊati izmeĊu bizantskih riznica pokrivenih dagnjama, srebrnih i limenih vilica i noževa, tisudu godina starih bačava vina, boca od osvježavajudih napitaka i skeleta galija šiljatih kljunova. Pa ipak, ako na nešto moramo biti pripravni, to su posve nove zaraze; izbit de u toj prokletoj udolini koju de napajati tamnozeleni slapovi otpadnih voda, pojaviti se s pretpovijesnim otrovnim plinovima koji kuljaju iz zemlje, u isušenim močvarama, meĊu truplima dupina, iveraka i sabljarki i horda štakora koji de otkriti novi raj. Znam i opominjem vas: toga de dana dolinu pretvoriti u karantenu ograĊenu bodljikavom žicom, a sve nas duboko de potresti tragedije koje de se u njoj početi dogaĊati. S balkona, s kojih smo nekod promatrali srebrni odbljesak mjesečine na svilenkastim vodama Bospora, gledat demo svjetlucanje plavkastog dima koji de se izdizati s mjesta gdje de na brzinu spaljivati mrtve jer ih nede stizati pokapati. Na obalama Bospora, gdje smo nekod sjedili za kavanskim stolovima, pili rakiju i udisali omamljujudu svježinu judina drveta i orlovih noktiju, gušit de nas kiselkasto-pljesnivi smrad raspadnutih leševa. Na molovima gdje su ribari nekod vezivali brodice nede se čuti huka bosporskih struja i umirujudi proljetni poj ptica, nego dovikivanja protivnika koji de, strepedi za goli život, posegnuti za svim mogudim oružjem bačenim u more tijekom tisudu godina straha od pretresa i premetačina: za svakojakim mačevima i sabljama, bodežima, zahrĊalim mačetama, pištoljima i kremenjačama. CarigraĊani koji su nekod živjeli u naseljima na morskoj obali nede više širom otvarati prozore autobusa kako bi, dok se uvečer premoreni vradaju kudi, udahnuli miris morskih alga; naprotiv, u okvire prozora gradskih autobusa, kroz koje de se nazirati plameni jezici u jezovitoj tami uvale, nagurat de novine i komade tkanine kako unutra ne bi prodirao smrad trulih leševa i mulja. Iz kavana, u kojima smo nekod viĊali prodavače balona i lisnate halve, više nedemo gledati mornaričke parade, nego krvavo crveni bljesak mina koje de radoznala djeca dirati i potom s njima odletjeti u zrak. Ljudi koji se danas prehranjuju skupljajudi bizantske bakrenjake i prazne limenke koje olujno more izbaci poslije južine, prehranjivat de se prodajudi predmete koje su nabujali bosporski brzaci nekod davno odnosili iz priobalnih drvenih kuda u morske dubine: mlinove za kavu, satove s kukavicom čije de mehaničke ptice obrasti mahovinom, i crne glasovire prekrivene oklopom od dagnja. Eto, i ja du se jednoga takvog dana u ponod provudi kroz bodljikavu žicu i stupiti u taj novi pakao da u njemu naĊem jedan crni cadillac. Crnim cadillacom nekod se razmetao jedan razbojnik s Bejoglua (ne osuĊujem se redi “gangster”), vlasnik jedne rupčage na čijem su ulazu visjele dvije slike Istanbula kojima sam se divio. Njegove pustolovine pratio sam prije trideset godina, dok sam još bio neiskusni dopisnik. Isti takav automobil imali su Dagdelen, koji se obogatio na željeznici, i duhanski kralj Maruf. Mi novinari učinili smo besmrtnim svojega razbojnika izvještavajudi jedan cijeli tjedan o posljednjim satima njegova života. A kad ga je jedne nodi policija satjerala u škripac, on je sa svojom ljubavnicom u mjestu Akinti Burun sletio cadillacom u mračne vode Bospora. Neki vele da je bio drogiran, neki pak da je to namjerno učinio, poput odmetnika koji se na konju u galopu strmoglavi u provaliju. Ja ved sada mogu redi gdje se nalazi njegov cadillac za kojim su ronioci danima tragali nošeni morskom strujom na dnu zaljeva, a koji su i novine i čitatelji ubrzo potom zaboravili. Ležat de ondje, u dubinama nove doline koju su nekod zvali “Bosporom”, podno blatnjavog bezdana obilježena sedam stoljeda starim rasparenim cipelama i čizmama u kojima su se nastanili rakovi, devinim kostima i bocama s pismima nepoznatim ljubavima, na mjestu iza padina pokrivenih šumama spužvi i dagnja u kojima svjetlucaju dragulji, naušnice,

metalni čepovi za boce i zlatne narukvice, nedaleko od laboratorija za proizvodnju heroina sklepanoga na brzu ruku u olupini jednoga trulog tegljača, malo podalje od pješčanika s ostrigama i priljepcima, u koji su ilegalni proizvoĊači sudžuka izlijevali kante krvi zaklanih konja i magaraca. Tragajudi za autom, spustit du se u tu mračnu tišinu koja zaudara na leševe i osluhnuti trube automobila na asfaltnoj cesti koju smo nekod zvali “priobalnom”, a koja de više nalikovati na planinski put. Tu du nabasati na kosture dvorskih urotnika, još uvijek skvrčene u vredama u kojima su se ugušili, te na ostatke pravoslavnih svedenika s križevima i skiptarima u rukama i s kuglama na gležnjevima. Kad ugledam plavkasti dim koji se izdiže iz dimnjaka (nekod periskopa) engleske podmornice koja je, namjeravajudi torpedirati brod Guldžemal (s pristaništa Tophane prevozio je vojnike na Dardanele), potonula zbog toga što joj se vitlo zapetljalo u ribarsku mrežu, a ona pramcem udarila u stijene obrasle algama, znat du da su uklonjeni kosturi engleskih mornara čije su čeljusti zbog nedostatka zraka bile širom razjapljene, te da naši zemljaci, posve priviknuti na novi dom sagraĊen na dokovima Liverpoola, sjede u kapetanovoj fotelji presvučenoj baršunom i iz kineskoga porculana piju popodnevni čaj. Malo dalje, u tami, ležat de zahrĊalo sidro oklopnjače Kaisera Wilhelma, a namignut de mi sedefom prekriven televizijski ekran. Vidjet du ostatke jedne poharane Ċenovske riznice, mužar s cijevi začepljenom blatom, dagnjama prekrivene slike i idole nekih iščezlih država i naroda te razbijene žarulje mesinganoga lustera okrenutog naglavačke. Spuštajudi se lagano sve niže i niže i napredujudi preko blata i stijena, ugledat du kosture galiota kako strpljivo sjede lancima prikovani za vesla i gledaju zvijezde. Vidjet du jednu ogrlicu na stablima algi. Možda se nedu obazirati na naočale i kišobrane, ali du s pomnjom i strahom na trenutak baciti pogled na veličanstvene kosture konja koji de i tada prkosno stajati na nogama te na križarske oklopnike koji de pod oružjem i u punoj opravi sjediti na njima. U tom du trenutku, užasnut, shvatiti da kosturi križara, čiji de simboli i oružje biti pokriveni dagnjama, zapravo čuvaju crni cadillac koji leži tik pokraj njih. Crnome cadillacu, koji de povremeno jedva zamjetno osvijetliti fosforna svjetlost iz nepoznata izvora, približit du se sa zebnjom i posve laganim koracima, kao da od križarskih čuvara tražim dopuštenje za to. Pokušat du nasilu otvoriti vrata potežudi ručicu na njima, ali mi vozilo prekriveno dagnjama i morskim ježevima nede dopustiti da uĊem; ni njegovi čvrsto zatvoreni zelenkasti prozori nede se dati pomaknuti ni za dlaku. Tada du iz džepa izvaditi kemijsku olovku i vrhom s jednoga od stakala lagano ostrugati sloj algi boje pistacija. Kad u toj zastrašujudoj i začaranoj ponodnoj tami kresnem šibicu, blistavi volan, kromirani mjerač, kazaljke i satovi bljesnut de kao i oklopi na križarima. U metalnome odbljesku ugledat du kosture razbojnika i njegove voljene kako se na prednjim sjedalima ljube i grle. Vidjet du njihove isprepletene ruke i njezine narukvice i prstenje na nježnom zapešdu i prstima, i to da su ne samo čeljustima ved i sraslim lubanjama spojeni u besmrtni poljubac. A kada, ne paledi drugo drvce šibice, poĊem natrag prema svjetlima grada, pomislit du kako je upravo to najsretniji način da se u pogibelji dočeka smrt, i početi dozivati ljubljenu: Dušo, ljepoto i tugo moja, nastupila su nesretna vremena, doĊi mi gdje god da si - u zadimljenu uredu, u kudi koja miriše na oprano rublje, u kuhinji koja vonja na isjeckani luk, u neurednoj plavoj spavadoj sobi, gdje god bila, doĊi mi, vrijeme je! Kucnuo je čas da zagrlimo jedno drugo najjače što se može i da u tišini polumračne sobe iza navučenih zavjesa čekamo smrt.

Trede poglavlje POZDRAVI RUJU! Djed je takvu družinu nazivao porodicom. —Rilke

Onoga jutra kad de ga napustiti žena, Galip je, držedi pod pazuhom novine koje je netom bio pročitao i penjudi se uza stube koje vode prema njegovu uredu na strmini Babiali, mislio na zelenu kemijsku olovku koja mu je prije mnogo godina, na jednom od onih izleta brodicom u vrijeme kad su Ruja i on imali zaušnjake, ispala iz ruke i potonula u bosporske dubine. Uvečer istoga dana, dok je pomno analizirao pismo koje mu je Ruja ostavila napuštajudi ga, prisjetit de se da zelena olovka kojom je pismo bilo napisano po svemu odgovara onoj koja mu je davno ispala u vodu. Tu kemijsku olovku Galipu je prije dvadeset četiri godine posudio Dželal na jedan tjedan, zamijetivši da mu se jako dopala. A kad je saznao da je izgubljena, Dželal je pitao gdje se u tom trenutku nalazila barka, a onda rekao: “Ne smatram je izgubljenom. Znamo gdje je potonula.” Galipa je zaprepastila pomisao da bi Dželal mogao uza se imati još jednu takvu olovku kojom bi na “Dan kataklizme” (u uredu je još jednom pročitao pojedinosti o njoj) s prozora cadillaca sastrugao mahovinu boje pistacije. Jer, podudarnost mnogih pojedinosti iz minulih desetljeda i stoljeda (primjerice, da u onoj blatnjavoj bosporskoj dolini čiji je nastanak Dželal prorekao zajedno leže bizantski novčidi s prikazom Olimpa i metalni zatvarači boca osvježavajudega pida Olimpos) bio je postupak kojim se rado koristio u svim svojim kolumnama. Dakako, ako Galipa ne vara sjedanje, Dželal je za jednoga od njihovih posljednjih susreta jedne večeri rekao: “Kad vrt sjedanja počne sahnuti, tad čovjek strepi nad posljednjim stablima i ružama koje ima. Zalijevam ih i njegujem od jutra do mraka da mi se ne osuše: prisjedam se, prisjedam se da ne zaboravim!” Godinu dana poslije stričeva odlaska u Pariz i Vasifova povratka s akvarijem na krilu, Galip je od Dželala čuo da su njegov otac i djed otišli u stričev ured na Babialiju, natovarili na jedna zaprežna kola njegove stvari i spise, prevezli ih na Nišantaš i smjestili u stan u potkrovlju. Mnogo godina nakon što se iz Magreba vratio stric Melih s novom, lijepom ženom i Rujom, i nakon što mu nisu dopustili ni da zaviri u slastičarnicu i ljekarnu iz straha da obiteljski posao ne dovede do bankrota, kao što je bankrotirao i u Izmiru u poslu sa suhim smokvama u koji je nekod ušao sa svojim tastom, stric je Melih odlučio ponovno otvoriti odvjetničku pisarnicu pa je, da bi ostavio dojam na klijente, te stvari dopremio u novi ured. Mnogo godina poslije Dželal je jedne nodi, prisjedajudi se toga dogaĊaja s podsmijehom i bijesom, ispričao Galipu i Ruji kako je isti namještaj prije dvadeset dvije godine u potkrovlje

nosio isti nosač specijaliziran za prenošenje osjetljivih stvari poput hladnjaka i glasovira, samo što je u meĊuvremenu bio odelavio. I tako, dvadeset i jednu godinu poslije, nakon što je Vasif istome nosaču donio čašu vode pozorno ga odmjeravajudi, stric Melih odlučio je odvjetnički ured ostaviti Galipu, koji mu u to vrijeme nije bio zet nego samo nedak. Po mišljenju Galipova oca, stric se na to odlučio zbog toga što se prepirao jedino sa svojim klijentima, a ne i s njihovim protivnicima. Galipova je majka smatrala da je stric bio ostario i podjetinjio, te da je zakone, sudske zapisnike i pravne knjige počeo brkati s jelovnicima i voznim redom brodova na Bospora, a Ruja je držala da je njezin dragi otac donio takvu odluku zato što je slutio što de se dogoditi izmeĊu nje i njegova nedaka Galipa. S uredom je Galipu u ruke dopao i stari inventar: gologlavi portreti nekih zapadnih pravnika čija su imena, jednako kao i razlog njihove slave, davno bila zaboravljena; fotografije profesora pravnoga fakulteta od prije pedeset godina (svi su na glavama imali fesove); predmeti sudskih parnica čiji su sudionici - i tužitelji, i tuženi, i suci - odavno bili mrtvi; pisadi stol za kojim je Dželal neko vrijeme navečer radio i na kojemu je njegova majka ujutro precrtavala krojeve za haljine; usto, na rubu stola i jedan veliki crni telefon koji je više nalikovao na kakvu tešku, nezgrapnu i zlosretnu ratnu napravu negoli na sredstvo za komunikaciju. Zvonjava toga telefona, koji se s vremena na vrijeme znao oglasiti i sam od sebe, čovjeka bi više uplašila nego što bi mu dojavila da ga netko treba. Slušalica boje katrana bila je teška kao omanji uteg; kad bi se na njemu birao broj, oglašavao bi se kao stare rampe za prolaz putnika na pristaništu Karakoj-Kadikoj, a ponekad bi uspostavljao vezu ne s brojem koji ste tražili, nego s onim koji bi on sam birao. Galip se iznenadio kad se Ruja javila čim je okrenuo kudni broj. “Jesi li budna?” Bilo mu je drago što Ruja više nije u zatvorenome vrtu svojih sjedanja, nego u dobro poznatome svijetu. Zamišljao je stolid na kojemu stoji telefon, nepospremljenu sobu i Rujino držanje u tome trenutku. “Jesi li pročitala novine koje sam ti ostavio na stolu? Dželal je napisao nešto zanimljivo.” “Nisam”, odgovori Ruja. “Koliko je sati?” “Kasno si legla, zar ne?” upita Galip. “Sam si spremio doručak?” uzvratila je Ruja. “Nisam te imao srca probuditi. Što si sanjala?” “Nodas kasno vidjela sam u hodniku jednoga žohara”, reče Ruja izvježbanim glasom spikera koji na radiju priopdava mjesto gdje je u Crnome moru viĊena plutajuda mina, no ipak doda usplahireno: “IzmeĊu kuhinjskih vrata i radijatora u hodniku... U dva sata... Nešto veliko...” Poslije toga nastupila je tišina. “Da uzmem taksi i smjesta doĊem?” upita Galip. “Grozno je biti u kudi kad su zavjese navučene”, reče Ruja. “A da večeras odemo u kino? U Konak. Na povratku možemo svratiti k Dželalu.” “Pospana sam* odgovori Ruja zijevajudi. “Onda spavaj!” reče Galip, zatim oboje zašutješe. Prije nego što je spustio slušalicu, Galip je izdaleka još jednom čuo Ruju kako zijeva. Sljededih dana, tijekom kojih se mnogo, mnogo puta uvijek iznova morao prisjetiti toga telefonskog razgovora, Galip se počeo propitivati ne samo je li Ruja još jednom zijevnula, nego i koliko je onoga o čemu su razgovarali doista čuo. Bududi da su se Rujine riječi u njegovu pamdenju, neprestano mijenjale i da je dvojio što je točno rekla, Galip je povjerovao da osoba s kojom je razgovarao nije bila Ruja, nego netko drugi, utvarajudi tako da ga je netko prevario. Neki drugi put pomislio bi kako je čuo sve što je Ruja rekla, no da je on, a ne ona, pred kraj razgovora postao netko drugi. S tom novom osobnošdu Galip je rekonstruirao sve što je, po njegovu mišljenju, pogrešno čuo ili zapamtio. Jer upravo de tih dana, kad mu se njegov vlastiti glas činio tuĊim, jako dobro shvatiti kako se dva sugovornika na istoj telefonskoj liniji tijekom razgovora mogu preobraziti u posve druge osobe. U početku je naivno mislio kako je za sve kriv stari telefon, bududi da je tu nezgrapnu napravu koristio po

cijeli dan. Poslije razgovora s Rujom Galipa je najprije tražio podstanar koji je zbog spora s kudevlasnicom dospio na sud. Potom je uslijedio pogrešan poziv. Dok se Iskender nije javio, “pogrešan broj” ga je tražio još dva puta. Usto i netko tko je znao “da je roĊak gospodina Dželala”, pa je tražio Dželalov telefonski broj. Tek poslije jednog trgovca željezom koji je pitao zbog čega sucu treba dati mito prije nego što donese presudu, nazvao je Iskender. I on je htio stupiti u kontakt s Dželalom. Bududi da je bio Galipov prijatelj iz gimnazijskih dana, te da se njih dvojica od tada uopde nisu vidjela, Iskender je ukratko ispričao što mu se zbilo u proteklih petnaest godina, čestitao mu na braku s Rujom i, kao i mnogi drugi, dodao “kako je zapravo znao da de se to dogoditi*. Rekao je da je producent u jednoj reklamnoj tvrtki te da Dželala želi upoznati s ljudima iz BBC-ja koji snimaju emisiju o Turskoj. “žele pred kamerama imati novinara koji, poput Dželala, ved trideset godina piše o stanju u Turskoj!” Iskender je nepotrebno i preopširno objašnjavao kako se televizijska ekipa susrela s političarima, poslovnim ljudima i sindikalnim čelnicima, ali da se neizostavno žele susresti s Dželalom jer ga smatraju najzanimljivijim. “Ne brini se, smjesta du ga nadi”, rekao je Galip obradovavši se što mu se ukazala prilika nazvati Dželala. “Ved su dva dana kako me kolege iz redakcije pokušavaju skinuti s vrata”, rekao je Iskender. 'Zbog toga sam te nazvao. Dželal ved dva dana ne svrada onamo. Sigurno se nešto kuha.” DogaĊalo se i prije da Dželal na četiri-pet dana svima zataji adresu i telefonski broj te da se zatvori u jedan od svojih tajnih stanova u Istanbulu, no Galip nije ni pomislio da ga ne bi mogao nadi. “Ne brini se!” ponovio je još jednom, “odmah du ti ga nadi!” Pa ipak, ni do večeri ga nije našao. Nazivao ga je cijeli dan, a pri svakome je pokušaju da ga dobije kod kude ili u redakciji Milijeta zamišljao kako de, kad se Dželal javi, promijeniti glas i s njim razgovarati kao netko drugi. (Onih večeri kad bi sve troje - Ruja, Dželal i Galip sjedili i u stilu glumaca iz radio-drama oponašali neke čitatelje i obožavatelje, Galip bi izmijenjenim glasom rekao: “Dragi moj, dakako da sam razumio skrivenu poruku vaše današnje kolumne!”) No kad god bi nazvao novine, ista bi mu tajnica dala isti odgovor: “Gospodin Dželal još nije došao.” Mučedi se cijeli dan s telefoniranjem, Galipu se samo jednom pružila prigoda da izmijenjenim glasom zbuni sugovornika. Bilo je ved kasno predvečerje kad ga je na večeru pozvala teta Hale, koju je nazvao misledi da zna gdje je Dželal. Kad je teta rekla kako de na večeru dodi i Galip i Ruja, Galip je shvatio da ga ni taj put nije prepoznala po glasu, da ga je zamijenila s Dželalom. “Pa što onda?” rekla je teta shvativši zabunu, “svi ste vi ionako moja nevjerna djeca, svi ste mi isti! I tebe sam htjela nazvati.” Izgrdivši Galipa zbog toga što je nije dugo nazvao, i to glasom kojim je ružila svoga crnog mačka Komura kad bi oštrim kandžama grebao fotelje, rekla mu je da usput svrati do Aladinova dudana i kupi hranu za Vasifove zlatne ribice, jer da jedu samo hranu iz Europe, a Aladin je čuva samo za poznanike. “Jeste li pročitali današnju kolumnu?” upitao je Galip. “čiju?” uzvratila je teta prkosnim glasom koji joj je ved bio prešao u naviku. “Jel‟ Aladinovu? Ne, nisam. Milijet kupujemo samo radi tetkovih križaljki i da bi Vasif imao što rezati škarama i zabavljati se. A ne radi toga da čitam Dželalove kolumne i žalostim se kad vidim na što mi je sin spao.” “Onda vi nazovite Ruju i pozovite je na večeru” rekao je Galip, “ja nedu imati vremena.” “Nemoj zaboraviti!” rekla je teta Hale podsjedajudi ga na obvezu i vrijeme večere. Onda je nabrojila uvijek iste uzvanike tih obiteljskih okupljanja, kao da nabraja uvijek ista jela s jelovnika, i to glasom spikera s radija koji, da bi zagrijao slušatelje za utakmicu, počinje

razgovijetno nabrajati zvijezde danima željno očekivanoga nogometnog susreta: tvoja majka, strina Suzan, stric Melih, Dželal, ako doĊe, i dakako, tvoj otac, Vasif s Komurom i tvoja teta Hale. No nije prasnula u promukao smijeh kako bi stavila točku na pobrojanu “momčad”. “Tebi du napraviti pufburek”*, rekla je i spustila slušalicu. Odsutno zuredi u telefon koji je počeo zvoniti čim je spustio slušalicu, Galip se prisjetio tetinih planova o udaji koji su se u zadnji tren izjalovili, no iz nekoga se razloga nije mogao sjetiti čudnog imena nesuĊenog tetka, koje je samo trenutak prije imao u glavi. Da mu se mozak ne ulijeni, odlučio je ne podidi slušalicu dok se ne sjeti imena koje mu je bilo na vrh jezika. Telefon je zazvonio sedam puta i prestao. Kad se malo poslije opet oglasio, Galip je mislio na davni posjet nesuĊenoga tetka čudnog imena, njegova strica i starijeg brata koji su, godinu dana prije nego što su Rujini stigli u Istanbul, došli da je isprose. Telefon je opet utihnuo. A kad je još jednom zazvonio, bilo se ved prilično smračilo; stvari u uredu nazirale su se samo u obrisima. Galip se nije sjetio imena, ali je s nelagodom mislio na čudne cipele toga čovjeka. Na licu je imao “orijentalni čir”**. “Jesu li oni Arapi?” pitao je djed. “Hale, želiš li se stvarno udati za tog Arapina? Gdje ste se upoznali?” Posve slučajno! Uvečer oko sedam, dok je na izlasku iz opustjele zgrade pri svjetlosti uličnih svjetiljaka prelistavao dosje jednoga klijenta koji je želio promijeniti ime, Galip je slučajno naletio na to neobično ime. Idudi prema dolmušu na Nišantašu, razmišljao je o tome kako je svijet toliko velik da ne može stati ni u jedno pamdenje, a sat kasnije, koračajudi prema stanu na Nišantašu, o tome kako čovjek o biti stvari prosuĊuje na temelju slučajnosti. Zgrada u čijemu su jednom stanu stanovali teta Hale, Vasif i gospoĊa Esma, a u drugome stric Melih i strina Suzan (prije i Ruja), nalazila se u jednoj zabačenoj ulici na Nišantašu. Bududi da je od policijske postaje na uglu, Aladinova dudana i glavne prometnice bila udarena samo tri ulice i pet minuta hoda, možda je neki drugi ljudi ne bi smatrali “zabačenom”; pa ipak, za stanare stanova smještenih jedan iznad drugoga, koje gotovo da nije zanimala preobrazba blatnjave njive i povrtnjaka s izvorom u kaldrmu, a potom i popločenu ulicu, pa ni preobrazba mnogo zanimljivijih ulica, ta ulica nikako nije mogla biti _____________________________________ •Vrsta bureka nadjevena sirom i mesom; prži se u tavi na ulja. ** Leishmania tropica (lajšmanijaza).

centar Nišantaša. Prije preseljenja onamo jasno su nasludivali da de stanove u glavnoj ulici Šehrikalp morati prodavati jedan za drugim (u njihovim glavama ta je ulica uspostavljala simetriju njihovih ne samo zemljopisnih, nego i duhovnih svjetova), da de morati napustiti zgradu koja je - kako je govorila teta Hale - “dominirala cijelim Nišantašem”, i prijedi u oronule unajmljene stanove. Stoga su poslije useljenja u trošnu zgradu na nesretnome i zabačenom kraju zemljopisne simetrije u njihovim glavama, od prvoga dana koristili naziv “zabačena ulica”, možda i zato da ne bi propustili nešto što se nikako nije smjelo propustiti: priliku da okrive jedni druge, preuveličavajudi nesredu koja ih je zadesila. Nakon što se tri godine prije nego što de umrijeti preselio iz obiteljske zgrabe na Šehrikalpu u stan u zabačenoj ulici, te u svome novom domu sjeo u fotelju s jednom kradom nogom, koja je u odnosu na ulični prozor zauzimala nov položaj, ali u odnosu na tešku komodu na kojoj je stajao radio onaj isti kut koji je imala i u starome stanu, djed Mehmet

Sabit Bej je, zacijelo malo nadahnut i mršavim konjem koji je toga dana dovukao kola natovarena našim stvarima, rekao: “Pa lijepo, s konja na magarca! Neka je sa sredom!” Potom je uključio radio na kojemu je ved stajao vezeni tabletid i na njemu figurica usnuloga psa. Bilo je to prije osamnaest godina. Ali istoga dana u osam navečer, kad je Galip ugledao svjetla zgrade, sve su trgovine bile zatvorene osim cvjedarnice, Aladinova dudana i trgovine sušenim vodem i sjemenkama, a zrakom koji je zaudarao na automobilske plinove, čaĊu iz toplana, sumpor, lignit i prašinu, prolijetale su pahuljice mokroga snijega. Kad je Galip, dakle, ugledao stara svjetla zgrade, učinilo mu se, kao i uvijek do tada, da sjedanja na tu zgradu i njezine katove ne traju samo osamnaest godina. Za taj osjedaj nisu bili važni širina ulice, ime na zgradi (nitko ga nije rado izgovarao zbog previše O i U u njemu) i mjesto gdje se nalazila, nego dojam kao da u njoj, jedni iznad drugih, stanuju još od davne, bezvremene prošlosti. Penjudi se stubama koje su uvijek jednako zaudarale (formulu tog zadaha objelodanio je Dželal u kolumni koja je izazvala bijes: memla starih hodnika, zadah vlažnoga kamena i plijesni, miris pregrijana ulja i pržena luka), Galip je u glavi brzo prelistao male scene i prizore koje de trenutak kasnije unutra i uživo vidjeti, poput čitatelja koji rutinski i nestrpljivo lista knjigu koju je uzduž i poprijeko iščitao. Bududi da je osam sati, vidjet du strica Meliha kako sjedi u djedovoj fotelji i čita novine koje je sâm donio s gornjega kata (kao da ih ved nije bio pročitao!), pravdajudi se time “da vijest pročitana na donjem katu može imati drugo značenje negoli kad se pročita na gornjem” ili “da želi još jednom baciti pogled na njih prije nego što ih Vasif škarama izreže na komadide”. Ja du pomisliti da mi nesretna papuča, koja po cijeli dan cupka na vrhu stričeve iivijek nemirne noge, vidno nervozna i nestrpljiva, bolno dovikuje: “Dosadno mi je, moram nešto raditi, dosadno je, moram nešto raditi”, kao što sam se i ja dosaĊivao kad sam bio dijete. čut du kako gospoĊa Esma, koju je iz kuhinje potjerala teta Hale kako bi na miru i bez ičijega uplitanja napravila puf-burek, pita: “Koliko de nas biti?” kao da ni sama ne zna i kao da drugi znaju odgovor na to pitanje, i pritom, s cigaretom bez filtera u ustima (Bafra, ne može se ni usporediti s Jeni harmanom!), postavlja stol za objedovanje. Strina Suzan i stric Melih, koji de sjediti ispred mojih roditelja i, kao djed i baka, s radio-aparatom izmeĊu sebe, neko de vrijeme šutjeti; potom de se strina Suzan okrenuti gospoĊi Esmi i upitati je s nadom: “Dolazi li večeras Dželal, gospoĊo Esma?” a kad stric po navici kaže: “Nede se on opametiti, nede”, čut du kako moj otac, ponosan i zadovoljan zbog toga što može zaštititi svoga nedaka od strica Meliha i pokazati da je odgovorniji i uravnoteženiji od svoga starijeg brata, s užitkom obznaniti da je pročitao jednu od posljednjih Dželalovih kolumni. Potom de, uživajudi u tome što štiti nedaka od svoga starijeg brata, ali i iz zadovoljstva što preda mnom može pametovati, izredi nekoliko pohvalnih riječi o toj i toj Dželalovoj kolumni posvedenoj nekom nacionalnom ili životnom problemu i nekoliko “konstruktivnih” kritika (da ih je mogao čuti, Dželal bi ih ismijao prije svih), a majka de se (majko, bar se ti ne miješaj!), kimajudi glavom (jer i ona na stričevu ljutnju uvijek odgovara u stilu “zapravo je dobar, ali-"), pridružiti ocu; i kad to budem vidio, nedu se modi suzdržati te du ih uzalud upitati: “Jeste li pročitali njegovu današnju kolumnu?* premda znam da nikada nede shvatiti njezin duboki smisao ili osjetiti užitak koji ja osjedam čitajudi Dželalove tekstove. čut du strica kako pita: “Koji je danas dan ?” iako možda baš u tom trenutku drži stranicu s Dželalovom kolumnom, ili pak: “Zar mu daju svaki dan pisati? Nisam je pročitao!”; otac de kazati: “Uopde nije u redu da o premijeru piše onako grubo!” a majka de dodati: “Pa ako i ne osjeda poštovanje prema njegovim idejama, morao bi osjedati poštovanje prema njihovu autoru”, i njezina de rečenica biti tako zapetljana da nitko nede znati komu daje za pravo: premijeru, ocu ili pak Dželalu. Možda ohrabrena tom

nedorečenošdu, strina Suzan ponovno de načeti temu cigareta i duhana: “Njegove ideje o besmrtnosti, ateizmu i duhanu podsjedaju na Francuze!” Vidjet du kako se izmeĊu gospoĊe Esme i strica Meliha ponovno rasplamsava stara rasprava: “Tvoja mi cigareta škodi jer imam astmu, gospoĊo Esma!” redi de stric. “Ako ti smeta, gospodine Melih, onda najprije sam prestani pušiti!” uzvratit de gospoĊa Esma s cigaretom u kutu usana postavljajudi stol, iako se još nije znalo koliko de osoba objedovati, i gledajudi kako na njega polagano pada stolnjak čiji je jedan kraj držala, a drugi snažno protresla kao da na ležaj prostire veliku, čistu plahtu. Onda du izadi van. U kuhinji, u isparinama koje mirišu na tijesto, rastopljen sir i zagrijano ulje, zatedi du tetu Hale kako peče burek s maramom na glavi (“da joj se kosa ne zamasti”), poput osamljene vještice koja u kotlu miješa čarobni napitak; da bi zauzvrat od mene dobila posebnu pažnju, ljubav, a možda i poljubac, tutnut de mi u usta (kao da mi daje mito) jedan od vrelih burekčida i redi: “Ne pokazuj nikome!” a potom upitati: “Je li vrude?” no ja nedu redi da jest iako de mi od boli potedi suze na oči. Odatle du prijedi u sobu u kojoj su djed i baka provodili besane nodi, gdje nas je baka, umotana u plavi poplun na čijim smo rubovima sjedili ja i Ruja, poučavala crtanju, matematici i čitanju, i kamo se poslije njihove smrti smjestio Vasif sa svojim zlatnim ribicama. Tu du nadi Vasifa i Ruju. Zajedno de gledati ribice ili Vasifovu zbirku isječaka iz novina i časopisa. Pridružit du im se. Po običaju, Ruja i ja neko vrijeme nedemo progovoriti ni riječi, kao da nastojimo zatajiti da je Vasif gluhonijem, no poslije demo mu, mimikom koju smo razvili još kao djeca, odigrati neki prizor iz starih filmova s televizije, a možda - bududi da proteklih tjedana ni jedno od nas nije gledalo nešto što bi se na taj način dalo odglumiti - možda i neki prizor iz Fantoma u operi koja svaki put uzbudi Vasifa, pazedi pritom na svaki detalj kao da smo taj film nedavno gledali. Kad se malo kasnije Ruja i ja pogledamo zato što de nam Vasif, razumniji od svih ostalih, okrenuti leĊa, ili se približiti svojim dragim ribicama, ja du - jer te nisam vidio od jutros i jer od sinod nisam razgovarao s tobom oči u oči - ja du te pitati kako si, a ti deš mi, kao i uvijek, odgovoriti: “Ništa novo, dobro sam!” Načas du zastati i dobro razmisliti o ciljanim i usputnim značenjima tih riječi pa du te onda, da bih prikrio prazninu svojih misli, možda i upitati: “Što si danas radila? Što si radila, Ruja?” pravedi se da ne znam kako još nisi počela prevoditi roman za koji si rekla da deš ga jednoga dana prevesti i kako se lijeno izležavaš prevrdudi stranice starih krimida od kojih ni jedan nikako nisam uspijevao pročitati. U jednoj drugoj kolumni Dželal je napisao da vedina stubišta u zgradama sporednih ulica zaudara po spavanju, češnjaku, plijesni, vapnu, ugljenu i vrelome ulju, te tako dao i drugu formulu stubišnog vonja. Prije nego što je pozvonio na vratima, Galip pomisli: “Pitat du Ruju je li možda ona večeras triput telefonirala.” Vrata je otvorila teta Hale: “A gdje je Ruja?” “Zar nije došla?” upita Galip. “Niste li joj telefonirali?” “Jesam, no nitko se nije javio”, odgovori teta. “Pa sam mislila da si je ti obavijestio.” “Možda je gore, kod oca”, reče Galip. “Tvoji stric i strina odavno su sišli k nama.” Neko su vrijeme šutjeli. “Doma je”, reče Galip nešto kasnije. “Skoknut du onamo i dovesti je," “Nitko se kod vas ne javlja”, reče teta, ali je Galip ved pojurio niza stube. “Dobro, ali požuri se!” viknu teta. “GospoĊa Esma ved ti podgrijava horek.” Galip je grabio brzim korakom dok je hladni vjetar raznosio mokre pahuljice snijega i vitlao skutima njegova devet godina starog kaputa

(još jedna tema za Dželala). Odavno je bio izračunao da mu od zgrade u kojoj su stanovale tetina i stričeva obitelj do njihove zgrade treba dvanaest minuta ako, čim izaĊe na ulicu, produži sporednom mračnom ulicom pokraj zatvorenih dudana, krojačke radionice u kojoj je još uvijek radio vrijedni majstor s naočalama na nosu i stanova za pazikude te nastavi hodati pod blijedim svjetlima reklama za Coca- Colu i najlonske čarape. U procjeni se nije mnogo prevario: trebalo mu je dvadeset šest minuta da se vrati istim ulicama i istim pločnicima krojač je u iglu udijevao novi konac, no na istome koljenu ležala mu je ista tkanina). Strini Suzan, koja mu je otvorila vrata, a kasnije za stolom i ostalima, rekao je da se Ruja prehladila i razboljela, da je zaspala ošamudena svim mogudim antibioticima koje je našla u ladici i popila, da od umora nije mogla ustati i javiti se na telefon iako ga je ponekad čula da zvoni, da je pospana i da nema teka, te da sve skupa pozdravlja iz bolesničke postelje. Iako je znao kakve de fantastične predodžbe izazvati njegove riječi kod vedine nazočnih za stolom (jadna Ruja u bolesničkoj postelji!), pretpostavio je i to da de smjesta krenuti jezikoslovna rasprava te da de svi odreda, ubacujudi mnoštvo vokala i prilagoĊavajudi ih turskome izgovoru, početi nabrajati lijekove koji se prodaju u našim ljekarnama: antibiotike, peniciline, sirupe i pastile protiv kašlja, lijekove protiv gripe koji proširuju krvne žile i smiruju bolove te - kao šlag na torti - nazive vitamina koje s njima treba gutati u velikim količinama. Da je bila druga prigoda, Galip bi u tome kreativnom druženju posvedenome izgovoru riječi i amaterskoj medicini mogao uživati kao u poeziji, no njega je zaokupio prizor Ruje u bolesničkoj postelji, prizor za koji čak ni mnogo kasnije nije mogao redi koliko je bio stvaran, a koliko hinjen. Stvarnima su mu se činili Rujina noga koja je izvirivala ispod popluna i ukosnice rasute po plahti; hinjenima pak tobože rasuta kosa na jastuku ili zbrkana hrpa lijekova, čaša, bočica i knjiga uz uzglavlje. Te dvije stvari činile su mu se odnekud poznatima, preuzetima iz nekoga filma koji je Ruja oponašala ili iz nekoga od loše prevedenih romana koje je gutala kao pistacije kupljene u Aladinovu dudanu. Odgovarajudi kratko na “sudutna” pitanja koja su mu nešto kasnije počeli postavljati, Galip se i tada trudio napraviti razliku izmeĊu tih Rujinih stvarnih i hinjenih prizora, u najmanju ruku kao i detektivi iz kriminalističkih romana koje je kasnije želio naučiti pisati. Da, sada (dok svi sjede za stolom) Ruja vjerojatno spava; ne, nije gladna, nema potrebe da se strina Suzan muči i ide joj kuhati juhu; ne želi ni doktora, onoga kojemu usta zaudaraju na češnjak, a torba na kožaru; ne, nije išla zubaru ni ovaj mjesec; točno, Ruja u posljednje vrijeme jako rijetko izlazi, stalno je u kudi izmeĊu četiri zida; ne, danas uopde nije izlazila, zar ste je vidjeli na ulici? Znači, nakratko je bila izašla, no Galipu nije rekla; ne, rekla je, gdje ste je vidjeli? Išla je u prodavaonicu tkanina, u trgovinu gumbima da kupi ljubičaste gumbe, prošla je pokraj džamije; dakako da je to rekla; bit de da se tako i prehladila na ovoj studeni; kašljala je, usto i pušila, kutiju; da, bila je blijeda kao krpa; ah, ne, Galip ne zna da je i on tako blijed; ni to kad de Ruja i on prestati s tim nezdravim životom. Kaput. Gumb. čajnik. Kasnije, poslije toga rodbinskog propitivanja Galip si nede mnogo razbijati glavu pitanjem zašto su mu na pamet pale baš te tri riječi. Dželal je u jednoj svojoj kolumni prožetoj baroknim gnjevom napisao da se mračne strane našega nesvjesnog ne pojavljuju kod nas, nego kod zapadnjačkih romanesknih i filmskih junaka koje uopde nismo naučili oponašati. (U to je vrijeme Dželal gledao film Iznenada, prošloga ljeta, u kojemu Elizabeth Taylor nikako ne može prodrijeti do mračne podsvijesti Montgomeryja Clifta.) A prije je pak - pod utjecajem nekih knjiga o psihologiji u kojima je bilo primjera s lascivnim pojedinostima, što ih je čitao u skradenim prijevodima - pisao članke u kojima je sve osim naših jadnih života objašnjavao tom nerazumljivom i zastrašujude mračnom stranom naše podsvijesti, što je Galip shvatio tek kad je saznao da je Dželal utemeljio muzej i knjižnicu

posvedenu svome vlastitom životu. Da bi promijenio temu, Galip je umalo upitao “jeste li danas čitali...” no plašedi se da bi mu to moglo prijedi u naviku, rekao je nešto drugo, nešto što mu je baš u tome trenutku palo na pamet: “Teta Hale, zaboravio sam svratiti u Aladinov dudan.” Na slatko od bundeve, koje je gospoĊa Esma donijela tako pažljivo kao da u kolijevci nosi ružičastu bebu, posipali su orahe tučene u mužaru (uspomena iz trgovine slasticama). Još prije četvrt stoljeda Galip i Ruja otkrili su da taj mužar odzvanja kao zvono udare li ga pri vrhu tankom drškom žlice: ding-dong! “Prestanite s tom zvonjavom, ta niste crkveni zvonari, glava de mi puknuti od toga!” Dragi Bože, teško je gutati toliku pljuvačku! Oraha nije bilo “dovoljno za sve”. Teta Hale majstorski je pustila ljubičastu zdjelu da kruži od ruke do ruke da bi opet bila zadnja na redu (to nikako ne volim). Onda se, bacivši pogled u praznu zdjelu, najednom okomila na nekog njihovog starog “neprijatelja1' u trgovini kojeg je držala odgovornim ne samo za pomanjkanje oraha, nego i za besparicu koja nas je mučila. Prijavit de ga policiji. Dakako, takvi poput njega bojali su se policije kao vraga! Kad je Dželal jednom napisao da je policija tamna strana naše podsvijesti, policajac iz postaje donio mu je poziv da doĊe u tužiteljstvo i da izjavu o tome. Zazvonio je telefon. Smrtno ozbiljan, Galipov je otac podigao slušalicu. Galip je pomislio da zovu iz policije. Dok je razgovarao, otac je praznim pogledom kružio uokolo: gledao je i oko sebe (jedina utjeha: tapete su bile iste kao i u zgradi na Šehrikalpu: zelene bobice rasute meĊu listovima puzavca) i ukudane na trosjedu (stric Melih imao je napad kašlja, gluhonijemi Vasif kao da je prisluškivao razgovor, a kosa Galipove majke od silnog je bojenja na koncu imala istu boju kao i kosa strine Suzan). Kao i svi ostali ukudani, i Galip je mogao čuti samo polovicu telefonskog razgovora, ali se trudio dokučiti s kim to otac razgovara. “Ne, nije ovdje... A tko ste vi?” pitao je otac. “Hvala... Šteta što večeras nije s nama...” “Netko traži Ruju”, mislio je Galip. “Netko je trebao Dželala”, rekao je otac spustivši slušalicu. Bio je zadovoljan. “Starija žena, njegova obožavateljica, prava gospoĊa, jako joj se dopala Dželalova kolumna pa je htjela razgovarati s njim, tražila je njegovu adresu i telefon.” “Koja kolumna?” upitao je Galip. “Znaš što, Hale”, rekao je Galipov otac, “to je vrlo čudno, no glas te žene jako sliči tvome.” “Valjda je i prirodno da glas starije žene sliči mome!” rekla je Hale istegnuvši kao guska svoj ružičasti vrat. “No moj glas nipošto ne nalikuje na taj.” “Kako ne?” “Osoba za koju si rekao da je 'prava dama‟ zvala je i jutros”, odgovorila je teta. “No po glasu se ne bi dalo zaključiti da je gospoĊa, nego vještica koja se upinje govoriti kao gospoĊa. Možda i muškarac koji oponaša govor ostarjele žene.” Otkuda toj postarijoj dami njihov broj, i je li ju i Hale to pitala, zanimao se Galipov otac. “Nisam...” rekla je Hale, “nisam mislila da trebam. Bududi da me više ne čudi ni jedan Dželalov postupak otkako je u novinama počeo iznositi naše prljavo rublje kao da piše neki tamo feljton o hrvačima, mislila sam, možda je u nekom tekstu, u kojemu nas opet ismijava, naveo i naš telefonski broj da bi se radoznali čitatelji još bolje zabavili. Zapravo, kad god se prisjetim koliko su moji pokojni majka i otac propatili zbog njega, shvatim da jedina stvar kojom me Dželal još može iznenaditi nije pomisao da bi čitateljima mogao dati naš telefonski broj da se zabave, nego spoznaja da je desetljedima zazirao od sviju nas.” “Zazirao je jer je komunist” reče stric Melih pobjedonosno pripaljujudi cigaretu nakon što je svladao kašalj. “Kad su svojedobno shvatili da ne mogu zavesti ni radnike ni narod, komunisti su, pridobivši vojsku, htjeli iscenirati boljševičku revoluciju na janjičarski način. A on je kolumnama s

mirisom krvi i mržnje poslužio kao instrument te iluzije.” “Nije”, rekla je teta Hale. “Predaleko si otišao.” “Ne znam, Ruja mi je to rekla”, odvrati stric Melih. Prasnuo je u smijeh, ali se nije zakašljao. Potom je nastavio: “Uvjeren da de u tome boljševičko-janjičarskom poretku na turski način, koji su kanili utemeljiti poslije vojnog puča, biti ministar vanjskih poslova ili veleposlanik u Parizu, dao se na učenje francuskog jezika. U početku sam se čak i radovao tome misledi kako de taj neostvarivi i prevratnički san koristiti mome sinu da, ako ništa, bar nauči francuski jer zbog druženja s ološem u mladosti nije stigao naučiti čak ni neki strani jezik. No kad je u tome pretjerao, nisam više dopuštao Ruji da se viĊa s njim.” “Melih, ta uopde nije bilo tako!” oglasi se strina Suzan. “Ruja i Dželal stalno su se viĊali, pitali jedno za drugo, voljeli se kao da su roĊeni brat i sestra.” “Bilo je, bilo je, no ja sam kasno reagirao. Narod i vojsku nije mogao pridobiti, no pridobio je sestru. Tako je Ruja i postala anarhistica. Da je moj sin Galip nije izvukao iz te bande, iz toga štakorskog legla, tko zna gdje bi sada bila, sigurno ne u svome krevetu.” Galip je gledao svoje nokte i mislio kako u tom trenu svi pred očima imaju sliku bolesne Ruje u krevetu, i pitao se hode li stric Melih dodati još nešto popisu propusta koji je svaka dva-tri mjeseca naizust deklamirao. “Možda bi Ruja završila i u zatvoru, nije ona tako oprezna kao Dželal”, rekao je stric Melih i, ponesen svojim popisom, uzbuĊeno nastavio nabrajati, ne osvrdudi se na povike “Bože sačuvaj!”: 'Možda bi se s Dželalom pridružila tim razbojnicima. Sirota bi Ruja ušla u svu tu raskalašenu bratiju gangstera s Bejoglua, proizvoĊača heroina, nasilnika iz nodnih klubova i kokainu sklonih Bjelorusa, meĊu koje je Dželal zalazio izgovarajudi se da radi reportaže. Možda bismo kder morali tražiti meĊu Englezima koji su u potrazi za svojim nastranim užicima stigli čak do Istanbula; meĊu homoseksualcima koje uzbuĊuju feljtoni o hrvanju i hrvači; Amerikankama koje se prepuštaju čarima hamama; prevarantima; našim filmskim zvijezdama koje se u nekoj europskoj zemlji ne bi mogle baviti ni prostitucijom, a kamoli glumom; časnicima izbačenima iz vojske zbog neposluha i dugova, muškobanjastim pjevačicama sifilitična glasa i prigradskim ljepoticama koje se izdaju za dame iz visokoga društva. Reci joj neka uzme steropiramicin.” “Molim?” upita Galip. “To je najbolji antibiotik protiv gripe. On i bekozim forte. Jedanput svakih šest sati. Koliko je sati? Je li se probudila?” Strina Suzan rekla je da Ruja vjerojatno još uvijek spava. Galip je, kao i svi ostali, mislio na Ruju. “Ne!” javi se gospoĊa Esma podižudi pažljivo nesretni stolnjak koji su, unatoč bakinu protivljenju, najprije djed, a onda i ostali ugledajudi se na njegovu lošu naviku, koristili ne samo kao stolnjak, nego i kao zaprljanu salvetu čijim su krajevima brisali usta poslije jela. “Ne, ne dopuštam da se išta prigovara mome Dželalu. On je postao velik čovjek.” Po mišljenju strica Meliha, njegov pedesetpetogodišnji sin ne naziva sedamdesetpetogodišnjega oca baš zato što i sam to misli, nikome ne odaje u kojem stanu boravi, usto isključuje telefon, a brojeve taji kako bi svima bio nedostupan, čak i teti Hale koja mu je prva sve opraštala. Galip se uplašio da de stričeve oči ovlažiti nekoliko hinjenih suza, ne od tuge, nego naprosto iz navike. No dogodilo se nešto drugo, nešto čega se takoĊer bojao: ignorirajudi razliku u godinama (dvadeset dvije), stric je po staroj navadi još jednom ponovio da je zapravo uvijek želio imati sina poput Galipa - pribrana, zrela i mirna, ne poput Dželala... Kad je Galip prije dvadeset i dvije godine (Dželal je tada bio u njegovim sadašnjim godinama), dakle, u dobi kad se sramio svoga brzog rasta, a još više nespretnih ruku i nogu,

prvi put čuo tu rečenicu, maštao je da de se ono što je njome izrečeno jednom i ostvariti, i odmah počeo sanjariti kako bi se tada spasio bezbojnih i bezličnih večera s majkom i ocem, za kojih je svatko zurio u beskraj onkraj zidova koji su pravokutno okruživali stol (Majka: želi li tko zejtinjagli* od današnjega ručka? Galip: Hmmm, ne. Majka: A ti? Otac: Što ja?) i da de svake večeri modi jesti sa strinom Suzan, stricem Melihom i Rujom. Kasnije su mu i druge stvari dolazile na pamet i izazivale mu vrtoglavicu: lijepa strina Suzan koju bi - makar i povremeno - viĊao u plavoj spavadici kad bi otišao na gornji kat da se nedjeljom prije podne igra s Rujom (“tajni prolaz” i “ne vidim te”) bila bi mu majka (bolje); stric Melih, čije je odvjetničke i afričke priče naprosto obožavao, bio bi mu otac (bolje), a Ruja bi mu, jer su istoga uzrasta, bila sestra blizanka (kada bi zastao na tome mjestu i razmotrio zastrašujude posljedice te mogudnosti, pokolebao bi se). ________________________________________ ' Zejtinjagli: jela od povrda i riže pripravljena na maslinovu ulju.

Kad je stol bio pospremljen, Galip je rekao da su Dželala tražili ljudi s BBC-a, no da ga nisu našli. Očekivao je da de njegove riječi još jednom potaknuti rasprave o tome kako Dželal posvuda u Istanbulu ima stanove čije adrese i telefonske brojeve taji, i o čijem broju kruže svakojake priče, te o tome kako bi se ta njegova skloništa mogla pronadi. Pa ipak, to se nije dogodilo. Netko je rekao da pada snijeg. Ustali su od stola. Prije nego što su se udobno zavalili u svoje fotelje, nadlanicama su razmaknuli zavjesu i kroz hladni i mračni otvor izmeĊu nje i okna provirili na sporednu ulicu koja se tek bila zabijeljela od snijega. Bijele pahuljice nečujno su padale. (Ponavljanje prizora koji je Dželal više koristio da se našali na račun svojih čitatelja, negoli da s njima podijeli čežnju za “nekadašnjim ramazanskim večerima”) Galip je krenuo za Vasifom koji se povukao u svoju sobu. Vasif je sjeo na rub velikoga kreveta, Galip naspram njega. Vasif je rukom prešao preko svoje sijede kose i spustio je na Galipovo rame: Ruja? Galip se šakom udari u prsa i zakašlja se kao da de se ugušiti: Bolesna je i kašlje! Potom sklopi ruke i nasloni glavu na njih kao na jastuk: Leži. Vasif ispod kreveta izvadi veliku kartonsku kutiju: zbirku isječaka iz novina i časopisa (prikupljao ih je proteklih pedeset godina), možda najbolju od svih. Galip sjede pokraj njega. Razgledali su fotografije koje su nasumce vadili iz kutije, kao da je i Ruja s njima, Vasifu s druge strane, i kao da se sve troje smiju isječcima koje im pokazuje: sapunastom osmijehu jednoga poznatog nogometaša s novinske reklame kojemu je lice bilo prekriveno pjenom za brijanje i koji je kasnije umro od krvarenja u mozgu nakon što je glavom odbio lopta upudenu iz kornera; truplu iračkoga voĊe Kasima u krvavoj odori, poslije vojnoga puča; nacrtanom prikazu glasovita “zločina na Trgu Šišli" (Tek poslije umirovljenja, dakle dvadeset godina poslije, ljubomorni je pukovnik shvatio da ga njegova mlada žena vara s jednim novinarom te ju je danima pratio i na kraju ubio i nju i njezina razvratna ljubavnika u njegovu automobilu”, izdeklamirala bi Ruja oponašajudi glumce iz radijskih drama); premijeru Menderesu u trenutku kad poklanja život devi koju su njemu u čast htjeli žrtvovati (u pozadini se vide dopisnik Dželal i deva, oboje gledaju u nekom drugom smjeru). Upravo kad je Galip htio ustati i krenuti kudi, pogled mu se zaustavi na dvama Dželalovim starim tekstovima koje je Vasif izvježbanim pokretom izvukao iz kutije. Prvi se zvao “Aladinov dudan”, a drugi “Krvnik i uplakano lice”. Štivo za besanu nod! Nije trebalo previše gestikulacije da mu ih Vasif posudi. Imali su razumijevanja i za to što nije popio kavu koju je gospoĊa Esma donijela. Znači, ved mu se i s lica jasno čitalo “da mu je žena bolesna”. Stajao je na pragu

otvorenih vrata. čak je i stric Melih rekao: “Da, neka ide, neka samo ide!” Teta Hale pognula se prema mačku Komuru koji se vradao sa snježne ulice, a iz stana su mu još jednom

doviknuli: “želimo joj brz oporavak, nek‟ nam brzo ozdravi! I pozdravi je, pozdravi Ruju!” Na povratku se Galip susreo s krojačem s naočalama; spuštao je rešetke na izlogu radionice. Pozdravili su se ispod ulične svjetiljke s čijih su krajeva visjele male ledenice i produžili zajedno. “Kasnim”, reče krojač možda i zato da bi narušio mrtvu tišinu snježne večeri. “Doma me žena čeka.” “Hladno je”, odvrati mu Galip. Osluškujudi škripanje snijega pod nogama, koračali su jedan pokraj drugoga do zgrade na uglu, sve dok se na gornjem katu zgrade nije ukazao stan iz čije je spavade sobe dopirala slaba Svjetlost nodne svjetiljke nad uzglavljem. S vremena na vrijeme smjenjivali su se snijeg i tama. Svjetlo u dnevnome boravku bilo je ugašeno, kako ga je Galip i ostavio izlazedi iz kude, a u hodniku upaljeno. čim je ušao, pristavio je vodu za čaj. Skinuo je kaput i sako i objesio ih na vješalicu, te je ušao u spavadu sobu i pri slaboj svjetlosti skinuo mokre čarape i navukao suhe. Potom je sjeo za stol za objedovanje i još jednom pročitao pismo koje mu je Ruja ostavila na odlasku. Pismo napisano zelenom kemijskom olovkom imalo je manje riječi nego što je bio zapamtio: svega devetnaest.

Četvrto poglavlje ALADINOV DUDAN Ako imam neki nedostatak, to je što se udaljavam od teme. —Biron Paša

Ja sam “pitoreskni” pisac. Pogledao sam u rječnike, ali značenje te riječi nisam mogao odgonetnuti. Nije važno, ionako volim samo ozračje skriveno u njoj. Oduvijek sam sanjao o tome da vam pripovijedam o drugim stvarima: o konjanicima pod punom ratnom spremom, o vojskama koje se s dvaju krajeva sumorne ravnice jednoga tmurnog jutra prije tristo godina spremaju jurnuti jedna na drugu, o nesretnicima koji za zimskih nodi u krčmama pričaju o svojim ljubavnim jadima, o beskrajnim dogodovštinama ljubavnika koji tragaju za tajnama izgubljenim u sumornim gradovima... Oduvijek sam sanjao da vam pripovijedam o tome, no Alah mi je dao samo kolumnu u kojoj moram pričati neke druge priče, i vas, moje čitatelje. Pa ipak, nekako se snalazimo. Da vrt mojih sjedanja nije počeo sahnuti, možda se uopde ne bih žalio na to; no čim se latim pera, pred očima mi se ukažete vi, moji čitatelji, koji svaki put od mene nešto očekujete, i tragovi sjedanja u usahlu vrtu koja su, jedno po jedno, pobjegla od mene. Susret s tragom sjedanja, a ne sa sjedanjem samim, nalikuje suznu pogledu na uleknude koje u fotelji ostavi voljena osoba kad vas zauvijek napusti. Tako sam odlučio razgovarati s Aladinom. Kad je čuo da du u novinama pisati o njemu, no da se najprije želim sastati s njim, razrogačio je svoje crne oči i upitao: “Brate, može li mi to nauditi?” Rekao sam mu da ne može. Opisao sam mu koje mjesto u našim životima zauzima njegov dudan na Nišantašu. Pripovijedao sam mu o tome kako tisude, deseci tisuda vrsta robe koju je prodavao u svome malom dudanu još i danas intenzivno žive u našim sjedanjima sa svim svojim bojama i mirisima. Pripovijedao sam mu o tome s kakvim su nestrpljenjem bolesna djeca u svojim posteljama iščekivala da im se majke vrate iz Aladinova dudana, kamo su odlazile da im kupe igračku (olovnoga vojnika), knjigu (Crvenokosi dječak) ili crtani roman (17. broj u kojemu se Kinova vrada iz mrtvih); o tisudama učenika iz okolnih škola koji su, iščekujudi zadnje školsko zvono, u mašti poslije tog istog zvona hrlili u dudan i kupovali čokoladne napolitanke sa skrivenim sličicama nogometaša (Metin iz Galatasaraja), hrvača (Hamit Kaplan) i filmskih glumaca (Jerry Lewis); o djevojkama koje su prije odlaska u večernju školu za umjetnički obrt kupovale aceton da bi s noktiju skinule izblijedjeli lak i koje su se mnogo godina poslije prisjedale Aladinova dudana kao neke davno ispričane bajke kad bi se, okružene djecom i unucima u običnoj kuhinji jednoga običnog braka, s tugom sjetile svoje

rane mladosti i prvih ljubavi. Odavno smo bili stigli u moj stan i sjeli jedan preko puta drugoga. Ispričao sam mu pripovijest o zelenoj kemijskoj olovci i jednom loše prevedenom detektivskom romanu, kupljenima prije mnogo godina u njegovu dudanu. Junakinja moje druge pripovijesti, kojoj sam poklonio roman i koju sam jako volio, bila je osuĊena na to da do kraja života ne radi ništa drugo osim da čita detektivske romane. Pripovijedao sam mu o jednoj uroti koja je trebala promijeniti našu i povijest cijeloga Istoka i o tome kako su se, prije svoga prvog povijesnog susreta, u Aladinovu dudanu susreli rodoljubni časnici koji su planirali srušiti vladu i dvojica novinara. Opisivao sam mu kako je on, Aladin, jedne večeri, upravo u vrijeme toga povijesnog susreta, za pultom prekrivenim knjigama i kulama kutija koje su sezale do stropa pijuckao u prste i brojio novine i časopise koje je sljededega jutra morao vratiti, ni ne slutedi što se u trgovini dogaĊa. Pričao sam mu o našim i stranim obnaženim ljepoticama koje su pozirale za časopise koje je stavljao u izlog i oko debelog kestena pred vratima dudana, i o samcima koji odsutno prolaze popločenom ulicom, a nodu sanjaju kako ih te iste ljepotice zavode poput nezasitnih robinja i kalifovih žena iz Tisudu i jedne nodi. A bududi da se poveo razgovor o Tisudu i jednoj nodi, ispričao sam mu da naslovna priča zapravo nije ispričana ni u jednoj od tisudu i jedne nodi, nego da je spretno ubačena meĊu korice knjige kad ju je Antoine Galland prvi put tiskao na Zapadu prije dvjesto pedeset godina. Objasnio sam mu da te priče nije pripovijedala Šeherezada, nego ih je Gallandu ispričao kršdanin po imenu Hanna; da je Hanna zapravo Johanna Dijab, učenjak iz Alepa, da je priča turskoga podrijetla i da se vrlo vjerojatno dogaĊala u Istanbulu, što sam zaključio po pojedinostima koje se odnose na kavu. Kazao sam i to da čovjek zapravo nikada nede dokučiti što je pravi život, a što samo priča. Jer ja, rekao sam mu, ja zapravo sve zaboravljam, sve zaboravljam, sve zaboravljam. Jer sam zapravo star, nesretan, mrzovoljan i sam, i jer želim umrijeti. Jer s Trga Nišantaš dopire buka večernjega prometa, a s radija glazba koja čovjeku tjera suze na oči. Jer da zapravo i ja, koji sam cijeloga života pripovijedao priče, da i ja prije nego što umrem želim da mi on, Aladin, ispripovijeda sve priče o svemu što sam zaboravio: o bočicama kolonjske vode u dudanu, poštanskim markama, sličicama na kutijama šibica, najlonskim čarapama, razglednicama, fotografijama umjetnika, erotskim almanasima, ukosnicama i molitvenim knjigama. Kao i sve druge stvarne osobe koje se zateknu u izmišljenoj pripovijesti, i Aladin je imao irealnu stranu naravi koja pomiče granice ovoga svijeta i ogoljelu logiku koja utječe na njegova pravila. Rekao je da je zadovoljan zanimanjem tiska za njegov dudan. Ima ved trideset godina kako radi u tom dudanu na uglu, koji dvadeset četiri sata na dan radi punom parom, a nedjeljom popodne, izmeĊu dva i pol i četiri i pol, odspava kod kude jer u to vrijeme svi slušaju prijenose nogometnih utakmica na radiju. Rekao je da se drukčije zove no da to njegovi kupci ne znaju. I da čita samo Hurijet. U njegovu dudanu politički se susreti ne mogu održavati jer je smješten točno preko puta policijske postaje Tešvikije, a politika ga uopde ne zanima. Nije točna ni tvrdnja da broji časopise pljujudi u prste, niti da mu je dudan legendaran ili bajkovit. žalio se na tu i slične zablude: na to da neki siromašni starci povjeruju kako su plastični satovi u izlogu pravi te, začuĊeni njihovom bagatelnom cijenom, uzuĊeno upadnu u dudan; da neki pobjesne kad ne dobiju ništa na “salonskim konjskim trkama” ili na lutriji koju su sami odabrali te galame misledi kako sam Aladin izmišlja te igre. I žena s potrganom očicom na najlonskoj čarapi, i majka djeteta čija se koža po cijelom tijelu guli od domade čokolade, i čitatelj kojemu se ne sviĊaju politički stavovi novina koje čita, svi oni okrivljuju Aladina koji je samo posrednik, a ne proizvoĊače koji tu robu proizvode. Aladin nije odgovoran ni za paketid iz kojega iskrsne smeĊa krema za cipele namjesto kave;

ne odgovara ni za domade baterije koje iscure ved poslije prve pjesme Emel Sajin, pjevačice zavodljiva glasa, a ugljeno crna tekudina iz njih uništi tranzistor. Nije odgovoran ni za kompas čija se igla, kamo god pošao, uvijek okrede prema policijskoj postaji na Tešvikije umjesto prema sjeveru, kao ni za kutiju cigareta Bafra iz koje je izronilo ljubavno pismo i bračna ponuda romantične mlade radnice, ali je presretni soboslikarski šegrt koji je otvorio tu kutiju ipak dojurio k njemu, poljubio mu ruku, zamolio ga da im bude vjenčani kum i pitao za djevojčino ime i adresu. Svojedobno mu se dudan nalazio u “jednoj od najboljih istanbulskih četvrti”, ali su ga i ondje kupci uvijek iznova iznenaĊivali. čudio se gospodi s kravatama koja nisu naučila što znači “čekati u redu”. Kad se nije mogao suspregnuti, vikao je na one koji nisu htjeli čekati iako su znali što je “red”. Zbog pet-šest ljudi odustao je od prodaje autobusnih karata; kad bi se autobus pojavio na uglu, oni bi jurnuli u dudan kao mongolski ratnici u pljačku i, rušedi sve pred sobom, preklinjali ga da im hitno proda kartu. Doživio je da se četrdesetogodišnji supružnici posvaĊaju pri kupnji sredke. Susretao je našminkane žene koje pomirišu trideset različitih sapuna da bi kupile samo jedan i umirovljene časnike koji pomno isprobaju sve zviždaljke u kutiji prije nego što kupe jednu. Takve je ljude susretao, no ne smetaju mu više, ved se naviknuo na njih. Ravnodušan je bio i prema kudanici koja je gunĊala zato što nije mogla nadi neki od starih brojeva fotoromana čiji je posljednji svezak izašao prije jedanaest godina, prema pretilom gospodinu koji bi prije kupnje poštanske marke najprije polizao njezino naličje da bi okusio aromu ljepila, kao i prema mesarevoj ženi koja mu je drugoga dana ljutito vratila karanfil od krep-papira “jer ne miriše”. Dudan je podignuo sam sa svojih deset prstiju. Godinama je svojeručno uvezivao sveske Teksasa i Tommiksa; ujutro bi, dok grad još spava, otvarao dudan i čistio ga te na ulazna vrata i na kesten vješao novine i časopise. Držedi da de ih kupci tražiti, najnovije je stvari stavljao u izlog, te godinama obilazio Istanbul, pedalj po pedalj, dudan po dudan, da bi kupcima mogao ponuditi najneobičniju robu (balerine koje plešu kad im se približi magnetizirano ogledalo, trobojne vezice za cipele, mala gipsana poprsja Ataturka u čijim očima svijetle plave žaruljice, šiljila u obliku vjetrenjače, pločice s natpisom KUDA ZA IZNAJMLJIVANJE i BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM7, žVakaDe gume s okusom borove smole i sličicama ptica označenima od jedan do stotinu, ružičaste kocke za tavlu koje su se inače mogle nabaviti samo na Kapaličaršiji, prekopirane crteže Tarzana i Barbarose, kape s kidankama u bojama nogometnih klubova - deset je godina i sâm imao na glavi jednu takvu, plavu, metalne žlice za obuvanje cipela čiji je držak istodobno bio i otvarač za boce). čak ni na najneobičnija pitanja (“Imate li plavu tintu s mirisom ruže?”; “Držite li možda prstenje koje svira?”) nikada ne bi odgovorio “ne”; vjerovao je da takve stvari postoje jer se kupci raspituju za njih. Rekao bi im da doĊu sutra i u rokovnik zapisao što žele, pa bi se sljededeg dana, poput putnika koji u gradu krene u potragu za nekom tajnom, raspitivao za tu robu po dudanima i tragao za njom sve dok je ne bi našao. Bilo je dana kad bi bez velika truda zaraĊivao na fotoromanima ili ilustriranim kaubojskim pričama ili na fotografijama domadih glumaca “bezizražajna lica" - sve je to prodavao u nevjerojatnim količinama, ali i hladnih, posnih vremena kad su cigarete i kava nabavljani na crnome tržištu i kad bi ga obuzimala zebnja. Da bacite pogled iz njegova dudana, ne biste mogli vjerovati da su ljudi koji teku niz popločenu ulicu takvi, takvi..., nekako... nekako... -ni-sam-ne-znam-kakvi. Najednom se tako raznoliko mnoštvo kupaca počne zanimati za tabakere u obliku glazbene kutije, potom razgrabi japanska nalivpera veličine maloga prsta, a idudi mjesec sve to zaboravi i tako zdušno navali kupovati upaljače u obliku pištolja da ih Aladin jedva stiže na7 U ime Alaha, Milostivog i Milosrdnog.

baviti. Poslije toga zavlada moda plastičnih cigaršpica: šest mjeseci koriste ih baš svi, pratedi s uživanjem poremedena znanstvenika kako se u njima taloži odvratni katran. Odjednom ih i to prestane zanimati te svi odreda - i desničari i ljevičari, i vjernici i ateisti - počnu kod Aladina kupovati brojanice svih oblika i boja te ih po cijeli dan vrte u rukama. No i ta se oluja stiša, i prije nego što Aladin stigne vratiti neprodane brojanice, u modu uĊu snovi: na vratima dudana stvori se red jer svatko želi kupiti omanji tumač snova. Onda doĊe neki američki film, i svi mladi krenu kupovati crne sunčane naočale; pojavi se neka vijest u novinama, i sve žene traže kremu za usne, a muškarci kapice koje priliče imamima. Ti se prohtjevi najčešde šire kao kuga - na nedokučiv način. Zašto tisude, deseci tisuda ljudi u nekom trenutku počnu stavljati makete jedrenjaka na radio-aparate, radijatore, iza stražnjega sjedala u automobilu, u sobe, na radne stolove, pultove? Kako se može protumačiti to što i majka i dijete, i muško i žensko, i staro i mlado, svi odreda neodoljivo požele kupiti istu reprodukciju i objesiti je na zid ili vrata - crtež tužna dječaka europskoga lica iz čijega je oka potekla krupna suza? Ovaj narod, ovi ljudi, tako su... tako su... “čudni”, ili pak “neshvatljivi”, pa “čak zastrašujudi”, kažem ja dodajudi riječi koje Aladin ne može pronadi jer pronalaženje riječi nije Aladinov, nego moj posao. Poslije toga neko vrijeme obojica šutimo. Nešto kasnije, dok je pripovijedao o malim celuloidnim guskama koje kimaju glavom i koje godinama prodaje, o nekadašnjim griotama u obliku bočice ili o tome gdje u Istanbulu nabavlja najbolje i najjeftinije letvice za papirnate zmajeve, shvatio sam da izmeĊu Aladina i njegovih kupaca postoji veza koju ni on sam ne može opisati pravim riječima. Dragi su mu i djevojčica koja s bakom doĊe kupiti tamburin, i pristavi mladid koji zgrabi francuski časopis i povuče se u kut dudana kako bi se načas upustio u ljubavnu igru s golim modelom u njemu. Volio je i kratkovidnu bankarsku činovnicu koja bi kupila roman o nevjerojatnim životnim pričama holivudskih zvijezda i nodu ga pročitala, a izjutra vradala izgovarajudi se da “taj ved ima”. Pa i starca koji je posebno molio da mu poster djevojke koja čita Kuran umota u novine bez fotografija i slika. Pa ipak, bila je to ljubav s ogradama. Možda je donekle imao razumijevanja za majku i kder koje bi iz modnoga časopisa izvadile kroj, raširile ga nasred dudana kao zemljopisnu kartu i počele rezati tkaninu, kao i za dječake koji bi s tek kupljenim tenkovima započeli boj i polomili ih prije nego što izaĊu iz dudana. Ali, stalno ga je mučio osjedaj da mu ljudi koji se raspituju za baterijske svjetiljke u obliku olovke ili za privjeske za ključeve s lubanjom, upuduju znakove iz kakva njemu posve nepoznata i nerazumljiva svijeta. Koje je skrivene znakove odašiljao tajnoviti čovjek koji je jednoga snježnog dana ušao u njegov dudan i navaljivao da mu dade “Ljetno doba”, a ne “Zimsko doba” koje su djeca trebala za školu? Jedne nodi, upravo kad se spremao zatvoriti dudan, ušla su dva mračna čovjeka. Pozorno, nježno i spretno kao da su liječnici, razgledali su lutke raznih veličina, one koje pomiču ruke goredolje i za koje se prodaje gotova odjeda, očarano gledali kako ta ružičasta plastična bida otvaraju i zatvaraju oči, a na kraju zatražili da im zapakira jednu lutku i litru rakije i nestali u jezovitoj tami. I sada (isto mu se dogaĊalo i ranije, poslije mnogih sličnih dogaĊaja) Aladin sanja lutke koje prodaje u kutijama i plastičnim vredicama; kad zaključa vrata dudana i ode, one polako otvaraju i zatvaraju oči, a kosa im raste. Možda je i mene htio pitati što bi to moglo značiti, no najednom se prepustio beznadnoj i melankoličnoj šutnji u koju zapadnu naši sunarodnjaci kad najednom osjete da prekomjerno govore te da svojim problemima previše zamaraju svijet. Obojica zašutjesmo svjesni da de toga puta tišina dugo potrajati. Kad je Aladin poslije dužeg vremena ustao i krenuo kao da se zbog nečega ispričava, kazao je da du ja to bolje znati i da du kolumnu ionako napisati onako kako budem htio. Dragi čitatelji, možda jednoga dana i napišem dobar tekst o lutkama i našim snovima.

Peto poglavlje TO JE DJETINJARIJA! Kad netko odlazi, odlazi iz nekog razloga. Kaže vam to. Dopušta vam da se opravdate. Ne odlazi se tek tako. To je djetinjarija. —Marcel Proust

Oproštajno pismo od devetnaest riječi Ruja je napisala zelenom kemijskom olovkom koja je, po Galipovoj želji, uvijek stajala pokraj telefona. Bududi da olovka nije bila na vidnome mjestu te da je ni u kasnijim pretraživanjima nije našao, Galip je zaključio da je Ruja napisala pismo netom prije izlaska iz stana. Bit de da ju je, napisavši pismo, stavila u torbicu da joj se nade pri ruci. Jer debelo nalivpero koje je rado koristila kad bi se jednom u sto godina nakanila komu pisati (to pismo nikada ne bi dovršila, a ako i bi, ne bi ga stavila u kuvertu, a ako bi ga i stavila, ne bi ga poslala), bilo je na uobičajenom mjestu: u ladici komode u spavadoj sobi. Računajudi i prekide, Galipu je trebalo dosta vremena da ustanovi iz koje je bilježnice istrgnut list na kojemu je pismo bilo napisano. Taj list usporeĊivao je s listovima iz bilježnica koje je izvadio iz ladica staroga ormara u kojemu je Ruja, po Dželalovu nagovoru, napravila mali muzej svoje prošlosti: matematička bilježnica iz osnovne škole u kojoj se tucet jaja obračunava po šest kuruša*; bilježnica s molitvama koja je na nastavi vjeronauka bila obavezna i na čijim su zadnjim stranicama iz puke dosade crtani kukasti križevi i karikatura razrokoga nastavnika; bilježnice iz književnosti (djelo Ljepota i Ljubav** moglo bi biti na ispitu!), na čijim su rubovima bile nacrtane skice modela sukanja i imena nekih stranih filmskih zvijezda te naočitih domadih sportaša i pjevača pop glazbe. Mnogo kasnije, netom prije jutarnje molitve, a poslije zadnje, jednako razočaravajude pretrage ladica i kutija, zavirivanja pod ležajeve i premetanja Rujinih džepova iz kojih se - kao da ga želi uvjeriti kako se ništa nije promijenilo - širio poznat miris, Galip je u starome ormaru, u koji je tek lako gurnuo ruku kad mu je opet zapeo za oko, pronašao bilježnicu iz koje je Ruja istrgnula list. List je bio grubo i u žurbi istrgnut iz sredine bilježnice koju je ranije prelistao ne obradajudi pozornost na crteže i tekstove u njoj (državni udar naše vojske od 27. svibnja*** izvršen je zbog vlasti koja je uništila naše šume; presjek hidre sliči plavoj vazi u bakinu bifeu). Taj detalj nije imao nikakva značenja, izuzmu li se bezglava užurbanost, nevažne pojedinosti koje je cijelu nod gomilao u sebi, mala otkrida i asocijacije koje su se kao domine rušile jedna na drugu. Asocijacija: ružni nastavnik povijesti kojega su on i Ruja prije mnogo godina, u višim razredima osmogodišnje škole, u istoj učionici, ali ne i u istoj klupi, podnosili sa strpljenjem i podsmijehom, najednom je učenicima rekao da izvade papire i olovke. U tišini koja je nastupila zbog straha od provjere znanja koja ih je zatekla nespremne, začulo se trganje listova iz bilježnica, što on nikako nije podnosio pa se prodorno kriještavim glasom: “Ne trgajte listove iz bilježnica! Hodu da pišete u radnim blokovima! Tko god dere bilježnicu i upropaštava narodnu imovinu, taj nije Turčin, nego

izrod! Dat du mu jedinicu!” I davao bi. Malo otkride: u ponodnoj tišini koju je drsko narušavao motor hladnjaka koji se uključivao u njemu nedokučivim intervalima, Galip je _______________________________ * najmanja novčana jedinica u Turskoj. **Alegorijsko poetsko djelo sufijske književnosti (Husn-ü Afk) o dvoje zaljubljenih po imenu Husn (Ljepota) i djevojci Ašk (Ljubav), koje je krajem 18. st. napisao sevlevijski šejh Galip Dede (1757.-1799.), poznatiji kao Šejh Galip. *** prvi državni udar u Turskoj izvršen je 27. svibnja i960, godine.

na dnu ormara po kojemu je po tko zna koji put prekopavao, meĊu štiklama maslinaste boje koje Ruja nije ponijela sa sobom, ugledao prijevod jednoga krimida. To mu se u prvi mah nije učinilo posebnim jer ih je u kudi bilo na stotine. No njegova ruka, koja se tijekom nodi izvježbala da ispita sve što dotakne i pronaĊe na dnu ormara i u kutovima ladica, mehanički je počela prelistavati stranice te crne knjige na kojoj je bila nacrtana buljooka* mala, izdajnička sova. Prelistavajudi je, meĊu listovima je ugledao fotografiju iz nekog časopisa tiskanoga na kvalitetnu papiru: gol i zgodan muškarac. Promatrajudi muškarčevo opušteno spolovilo i instinktivno ga usporeĊujudi sa svojim, Galip pomisli: “Sigurno ga je izrezala iz nekog stranog časopisa kupljenoga kod Aladina.” Asocijacija: Ruja je znala da Galip ne poseže za krimidima jer ih ne podnosi. Uopde nije mogao boraviti u tom virtualnom svijetu u kojem su Englezi “najengleskiji”, a debeli uvijek najdeblji, i u kojem ni drugi “subjekti” i “objekti”, zajedno s ubojicama i žrtvama, ne sliče sebi samima jer ih pisac ili navodi na pravi trag, ili ih prisiljava da čitatelje navode na lažni trag. (“Tako ubijam vrijeme!” rekla bi Ruja gutajudi krimid i sjemenke iz Aladinova dudana.) “Mogao bih”, rekao je jedanput Galip Ruji, “mogao bih čitati krimid u kojemu ni pisac ne zna tko je ubojica, bude li takav ikada napisan.” Tako “objekti” i junaci ne bi morali biti izloženi prisili sveznajudega pripovjedača koji ih navodi na prave i lažne tragove, a čitatelji bi, ako ništa, slijedili ne zamisli pisca, nego stvari onakve kakve i jesu u stvarnome životu. Ruja, koja je bila bolji čitatelj romana od Galipa, pitala je kako se može ograničiti mnoštvo pojedinosti. Jer u romanima te vrste detalji uvijek imaju neku svrhu. Pojedinosti: prije nego što je izašla iz kude, Ruja je zahod, kuhinju i hodnik dobro poprskala sredstvom protiv kukaca s čijega su omota potrošače plašili veliki crni i tri mala smeĊa žohara. (Još se osjedao njegov miris.) Da bi zagrijala vodu, okrenula je gumb na onome što nazivaju “električnim bojlerom” (možda i zbog rastresenosti, jer srijeda je dan kad u zgradi imaju toplu vodu), prelistala (i izgužvala) Milijet te grafitnom olovkom koju je kasnije uzela sa sobom riješila ponešto iz križaljke: mauzolej, pauza, mjesec, težak; dioba, simbol, misterij, slušaj. Doručkovala je (čaj, bijeli sir, kruh), suĊe nije oprala. U spavadoj sobi popušila dvije, u dnevnom boravku četiri cigarete. Sa sobom je ponijela samo nešto zimske odjede, dio šminke za koju je tvrdila da joj šteti koži, papuče, romane koje je zadnje pročitala, privjesak bez ključeva za koji je vjerovala da joj donosi sredu pa ga je kvačila na ručku svoje ladice, bisernu ogrlicu (bila joj je jedini nakit) i četku za kosu s ogledalom na stražnjoj strani, te je odjenula kaput koji je bio iste boje kao njezina kosa. Vjerojatno je sve to nagurala u stari kofer srednje veličine koji joj je otac kupio za put na koji nikada nisu pošli (donio ga je stric Melih iz Maroka). Zalupila je vrata vedine ormara (nogom), ladice gurnula natrag, naokolo razbacane sitnice vratila na njihova mjesta, a oproštajno pismo napisala u dahu, bez imalo oklijevanja: u košari za otpatke i pepeljarama nije bilo nikakva poderana i bačena nacrta. Možda se njezino pismo ne bi ni moglo nazvati oproštajnim: Ruja, doduše, nije spominjala da de se vratiti, ali ni to da se nede vratiti. Kao da je napuštala kudu, a ne Galipa. A Galipu je

uputila tri suučesničke riječi, koje je prihvatio čim ih je pročitao: “Pripazi na moje!” Kako ga ni na koji način nije krivila za odlazak, Galipa je to suučesništvo radovalo jer je - samo po sebi - ipak bilo suučesništvo s Rujom. U zamjenu za to partnerstvo napisala mu je obedanje od tri riječi: “Javit du se.” No te se nodi nije javila.

Vodovodne i cijevi centralnoga grijanja cijele su nodi stenjale, grgoljile i uzdisale. Povremeno je padao snijeg. Prošao je prodavač boze, ali se nije vratio. Galip i Rujin zeleni potpis gledali su se satima. Stvari i sjene u stanu dobile su novo značenje, sve je postalo drukčije. Poželio je redi: “Dakle, luster koji ved tri godine visi s stropa nalikuje pauku.” Htio je spavati misledi da bi možda mogao usnuti dobar san, no nije mogao zaspati. Cijele je nodi analizirao što je sve pretražio (Je li pregledao kutiju na dnu ormara? Da, pregledao ju je. Možda jest, možda nije. Vjerojatno nije. Ne, nije, i sada mora krenuti ispočetka.) i započinjao novu potragu. Kad bi usred toga beznadnog posla zastao držedi u ruci kopču starog Rujinog opasača ili pak praznu futrolu njezinih davno izgubljenih crnih naočala, i kad bi mu najednom sinulo koliko je ta potraga beznadno besmislena (kako su neuvjerljivi oni knjiški detektivi, kako je optimističan pisac koji mu došaptava tragove!), s pomnjom oprezna znanstvenika koji popisuje inventar nekoga muzeja vratio bi na staro mjesto predmet koji je u tom trenutku imao u ruci, a noge bi snenim koracima mjesečara same od sebe odnijele u kuhinju, gdje bi otvarao hladnjak, premetao namirnice u njemu ne vadedi ništa, a potom se vradao u omiljenu fotelju u dnevnome boravku i nakratko sjeo prije nego što bi iznova započeo istu ceremoniju pretraživanja. Galipu je pred očima lebdjela uvijek ista slika dok je te nodi sjedio u fotelji iz koje je tri godine njihova braka promatrao Ruju: nestrpljiva i nervozna, sjedila bi preko puta njega i čitala krimide cupkajudi nogama, cupkajudi kosu, povremeno duboko uzdišudi i okredudi stranice, strastveno i s užitkom. Ne, nije ta slika bila podsjedanje na vlastitu beznačajnost (lice mi je nesimetrično, ruke nespretne, posve sam nezamjetljiv, glas mi je preslab!) i na osjedaj poraženosti i samode koji ga je obuzimao u gimnazijskim danima. Tada se, naime, uvjerio da se Ruja druži s prištavim mladidima na čijim su naušnicama izbijale prve dlačice (on ih još nije imao) i koji su prije njega počeli pušiti, te da s njima odlazi u slastičarnice i mliječne restorane po čijim su stolovima besciljno kružili neustrašivi žohari. Nije to bio osjedaj poraženosti i samode od prije tri godine, kad se jednoga subotnjeg popodneva popeo na njihov kat (Došao sam vas pitati imate li plave naljepnice za bilježnice?) i vidio Ruju kako sjedi za trošnim toaletnim stolidem svoje majke i šminka se pred ogledalom nestrpljivo cupkajudi nogama i pogledavajudi na sat, niti osjedaj poraženosti i samode kakav ga je obuzeo tri godine poslije toga, kad je saznao da je Ruja, koja nikada do tada nije izgledala tako blijeda i umorna, sklopila brak koji nije bio “samo politički brak” s jednim mladim političarom kojega su njemu bliski ljudi smatrali iznimno časnim i požrtvovnim i koji je još u to vrijeme, u časopisu Zora rada, pod svojim imenom počeo objavljivati prve političke “analize”. Ne, nije to bila ta slika. Pred očima mu je cijele nodi lebdio samo jedan isječak iz života, slika neke propuštene prigode ili nekog zadovoljstva: svjetlosti iz Aladinova dudana koja osvjetljava bijeli pločnik dok vani prši snijeg. Godinu i pol nakon što su se Rujini preselili na gornji kat obiteljske zgrade, dakle u tredem razredu osnovne škole, jednoga petka dok se smračivalo, a ? Trga Nišantaš dopirala buka automobila i tramvaja u zimsko predvečerje, počeli su se igrati jedne nove igre - “pronaĊi

me", koju su tih dana izmislili spojivši pravila igara “tajni prolaz” i “ne vidim te”: jedno od njih dvoje otišlo bi u neki od stanova u obiteljskoj zgradi, kod stričeva ili bake, sakrilo se bilo gdje i “nestalo”, a drugo bi tragalo za njim dok ga ne pronaĊe. Ta prilično jednostavna igra zahtijevala je strpljenje i maštu igrača zato što se nije smjelo paliti svjetlo i što nije bila vremenski ograničena. Kad je na njega došao red da “nestane” Galip se popeo na ormar u bakinoj spavadoj sobi (najprije na rukohvat fotelje, a potom, oprezno, na naslon), koji mu je dva dana prije, u trenutku kreativnoga nadahnuda, zapeo za oko, i tu se pritajio

Siguran da ga ondje Ruja nikada nede pronadi, u tami je mislio na nju. Da bi bolje odutio kako pati zbog njegove odsutnosti, u mašti se uživio u njezinu ulogu: bit de da je na rubu plača, da joj je dojadila samoda i da na donjem katu, uplakana, preklinje Galipa da izaĊe iz skrovišta u udaljenoj, mračnoj sobi. Dosta kasnije, poslije čekanja koje mu se učinilo beskrajno dugim kao i samo djetinjstvo, Galip je, najednom osjetivši nestrpljenje, skočio s ormara ne shvadajudi kako ga je baš u tome času nestrpljenje porazilo. Pričekavši da mu se oči priviknu na prigušeno svjetlo u stanu, toga je puta on sam krenuo tražiti Ruju. Pretražio je sve katove obiteljske zgrade, a zatim je, obuzet neobičnim i sablasnim predosjedajem, posve poražen, stao pred baku (sjedila je u fotelji) i upitao je za Ruju. “Ah, pa ti si prašnjav od glave do pete! Gdje si bio? Tražili su te!” A djed je na to dodao: “Dželal je došao. On i Ruja otišli su u Aladinov dudan!” Galip je smjesta odjurio do hladnog, modrog i mračnog prozora: padao je snijeg, težak i tužan, i mamio ga van. Iz ne previše udaljena Aladinova dudana, izmeĊu igračaka, ilustriranih časopisa, lopta, jo-joa, raznobojnih boca i tenkova, probijala je svjetlost boje Rujine kože i mutno se odbijala o bjelinu snijega na pločniku. Svaki put kad bi se Galip u dugim nodima poslije Rujina odlaska prisjetio te slike od prije dvadeset četiri godine, osjetio bi isto uzbuĊenje i bljutav okus u ustima kakvo ima mlijeko kad iskipi. Gdje li je taj izgubljeni djelid njegova života? Iz hodnika je dopiralo beskrajno i podrugljivo otkucavanje zidnoga sata s klatnom. Taj je sat u bakinu i djedovu hodniku godinama čekao da istekne vrijeme i nastupi beskraj, a Galip i Ruja su ga u prvim danima braka uzeli iz stana tete Hale te ga poletno i gorljivo objesili na zid novoga gnijezda srede kako bi što duže održali na životu uspomene na djetinjstvo i legende o nekadašnjem zajedničkom životu. Pa ipak, činilo se da se upravo Ruja, a ne Galip, u te tri godine braka žalila kako propušta radost koja je na nekome nepoznatom mjestu i zadovoljstvo nekoga nepoznatog života. Galip bi izjutra odlazio na posao, a uvečer se vradao dolmušima i autobusima naguravajudi se s laktovima i koljenima smrknuta i bezimena mnoštva ljudi. Jedanput ili dvaput dnevno iz ureda bi nazivao kudi pronalazedi svakojake izgovore zbog kojih bi Ruja negodovala. A kad bi se uvečer vratio doma, po broju i vrsti opušaka u pepeljari, po namještaju, predmetima, novim detaljima i boji Rujina lica mogao je manje ili više točno, no bez velike pogreške, dokučiti što je toga dana radila. Kad bi u trenucima neizmjerne srede (iznimno rijetko) ili teške sumnje otvoreno pitao ženu kako je provela dan i što je radila u kudi, baš kao što ju je nod prije to pitao u svojoj mašti nastojedi oponašati muževe iz stranih filmova, oboje bi osjetili nemir zbog zadiranja u neko neodreĊeno i sklisko područje o kojemu se ni u jednome filmu posve jasno ne govori, bio on istočnjački ili zapadnjački. Galip je tek poslije ženidbe otkrio da u životu anonimne osobe koja se u statistikama i birokratskim rubrikama vodi kao “kudanica” (žena okružena djecom i s praškom za pranje u rukama, dakle, onakva kakvu on nikada nije mogao prispodobiti Ruji) postoji takvo misteriozno, tajnovito i sklisko područje.

Galip je znao da je za njega posve zatvoren vrt toga zagonetnog i skliskog područja prepunog tajnovitih biljaka i zastrašujudih cvjetova, baš kao i njemu nedokučiva prostora u dubinama Rujinih sjedanja. To zabranjeno područje bilo je zajednička tema i cilj svih tih promidžbenih poruka za sapune i deterdžente, fotoromana, najnovijih vijesti prevedenih iz stranih časopisa te vedine priloga s radija i iz novinskih dodataka u boji, no istodobno se pružalo kudikamo dalje i bilo neusporedivo misterioznije i tajnovitije od svega spomenutoga. Kada bi, potaknut nejasnim porivom, počeo razmišljati o tome zašto - primjerice - škare za papir stoje na radijatoru u hodniku, pokraj mjedene posude, ili kad bi u vrijeme zajedničke nedjeljne šetnje susreli ženu s kojom se Ruja vrlo često viĊa (znao je to), ali koju on sam ved godinama nije vidio, Galip bi se na trenutak smeo kao da je pronašao trag koji vodi onomu skliskom, kao svila skliskom i njemu zabranjenom području, ili kao da je nabasao na tajnoviti znamen koji proistječe upravo iz toga zabranjenog područja, te bi neodlučan zastao kao da se najednom suočio s otajstvom nekog potisnutog i u podzemlje gurnutog reda koji se više ne može tajiti. Zastrašujuda je bila spoznaja da su ta bida bez vlastite osobnosti, te “kudanice”, meĊusobno povezane tajnama poput pripadnika nekog zabranjenog reda, ali da se ponašaju kao da ne postoji ništa, kao da nemaju tajnih obreda, zajedničkih grijeha, radosti i zajedničku prošlost, usto, kao da sve to što čine, čine posve iskreno, a ne da bi nešto zatajile. To zabranjeno područje istodobno je bilo i privlačno i odbojno poput tajne koju su kastrirani haremski eunusi čuvali iza mnogih brava. Možda nije užasno kao nodna mora jer svi znaju da postoji; pa ipak, njegov misterij izaziva tugu jer nikada nije opisano ili imenovano i, unatoč tomu što se stoljedima prenosilo s naraštaja na naraštaj, nikada nije bilo izvor ponosa, povjerenja ili trijumfa. Galipu se ponekad činilo da je to područje neka vrsta prokletstva, nešto kao zla kob koja stoljedima prati sve članove jedne Obitelji, no bududi da se i sam uvjerio da se mnoge žene udaju, rode dijete i potom, iz nekakva neshvatljiva razloga, dragovoljno napuste posao i vrate se tome misterioznom prokletstvu, shvatio je da otajstvo reda ima neku privlačnost. čak je vjerovao da je kod nekih žena koje se odluče izbaviti toga prokletstva i postati netko drugi, i koje s tisudu muka naĊu nekakav posao i počnu raditi, da je i kod takvih viĊao znakove želje da se vrate onim tajnovitim ceremonijama koje su nekod ostavile za sobom, onim čarobnim trenucima i kao svila skliskim ili mračnim područjima koje sâm nikada nede modi razumjeti. Ponekad, kad bi se Ruja nasmijala njegovoj glupavoj šali ili igri riječima toliko da bi taj smijeh iznenadio i njega samoga, ili kad bi s istim veseljem prihvatila da njegove nespretne ruke lutaju kroz sjenovitu šumu njezine kose boje vjeveričjega krzna, dakle, u jednome trenutku toliko priželjkivane bliskosti izmeĊu muža i žene, koja briše sve ceremonije naučene iz ilustriranih časopisa i svu prošlost i bududnost, najednom bi se u Galipu probudila želja da se kod svoje supruge raspita za to tajnovito područje jer je želio znati što je “danas”, odnosno baš “u ono vrijeme”, radila u kudi osim što je prala rublje i posuĊe, čitala krimide i šetala se (liječnik je kazao da ne mogu imati djece, pa Ruja nije imala volje ni za što). Ali, otuĊenost koja bi se poslije takvoga pitanja mogla osjetiti meĊu njima izgledala mu je toliko zastrašujude, a odgovor na koji bi ciljalo pitanje toliko stran rječniku njihova zajedničkog jezika, da ne bi ništa rekao, samo bi praznim pogledom nakratko promotrio Ruju koja mu je ležala u naručju. “Opet gledaš tako odsutno!' rekla bi Ruja. “Blijed si kao krpa!” veselo bi ponovila rečenicu koja je Galip slušao od majke još od najranijega djetinjstva. Poslije jutarnjega ezana8 Galip je kratko odspavao u fotelji u dnevnom boravku. Sanjao je da Ruja, on i Vasif razgovaraju o nekom nesporazumu dok u akvariju, u tekudini boje zelene 8 Ezan: poziv na molitvu s džamijskog minareta.

kemijske olovke, lagano lelujaju zlatne ribice. Nešto kasnije shvatili su da je on, Galip, gluhonijem, a ne Vasif, ali se zbog toga nisu previše žalostili jer je ionako sve uskoro trebalo biti kao i prije. Razbudivši se, sjeo je za stol i - vjerojatno kao i Ruja prije dvadeset četiri sata - počeo tražiti prazan list papira. Kako mu papir, jednako kao ni Ruji, nije bio nadohvat ruke, na poleĊini njezina oproštajnog pisma počeo je sastavljati popis osoba i mjesta kojih se tijekom nodi mogao prisjetiti. Taj uznemirujudi popis, koji je postajao sve dužim što ga je više pisao, i sve ga više tjerao na pisanje što je postajao dužim, u Galipu je budio osjedaj kao da oponaša junake kriminalističkih romana. Rujine bivše ljubavi, šaljive cure iz gimnazije, prijatelji koje je povremeno spominjala, osobe koje su joj nekod bile “politički” bliske, kao i njihovi zajednički prijatelji kojima je odlučio ne redi ništa sve dok ne pronaĊe Ruju, sva su ta imena izdajnički namigivala njemu, detektivu-amateru, upudivala ga na krivi trag mašudi mu iz zakrivljenih crta samoglasnika i suglasnika od kojih su bila sastavljena, iz “ravnih” i “kosih” oblika slova iz kojih su se pomaljala neka lica postajudi smislenijima i dvosmislenijima. Kad su smetlari ispraznili velike spremnike udarajudi njima o rubove kamiona i otišli, Galip je, da se popis ne bi prekomjerno odužio, zelenu kemijsku olovku, zajedno s još jednom istom takvom, gurnuo u unutrašnji džep sakoa koji je toga dana namjeravao obudi. Kad je snijeg vani postao plavkast najavljujudi svitanje, pogasio je sva svjetla u kudi. Da radoznali vratar ne bi postao sumnjičav, iznio je kantu za otpatke provjerivši još jednom njezin sadržaj. Pustio je čaj da odstoji, stavio u aparat nov žilet i obrijao se, odjenuo čisto, ali neizglačano rublje i košulju te pospremio stan po kojemu je cijele nodi premetao. Dok se odijevao, vratar je ispod vrata progurao Milijet. U kolumni koju je pročitao uz čaj, Dželal je pisao o “oku” s kojim se susreo prije mnogo godina, u ponod, u jednoj mračnoj i zabačenoj četvrti. Iako mu je taj davno objavljeni tekst bio poznat, Galip se naježio osjetivši to isto “oko” na sebi. Uto se oglasio telefon. “Ruja!” pomisli Galip. žuredi prema telefonu, razmišljao je čak i o kinu u koje bi uvečer mogli otidi: Konak. Odgovarajudi na pitanja glasu u slušalici koji mu je pokopao svaku nadu zvala je teta Suzan - ni na tren nije zastao: Da, spala joj je temperatura, cijelu je nod dobro spavala, čak je i sanjala, jutros mu je ispričala taj san; naravno da bi htjela razgovarati s majkom, samo trenutak! “Ruja!” dozivao ju je kroz hodnik, “Ruja, na telefonu je tvoja majka!” Zamislio je Ruju kako zijevajudi ustaje iz postelje, lijeno se proteže i traži papuče... No odmah je ubacio drugu filmsku vrpcu u projektor svoga pamdenja: zabrinuti suprug Galip ulazi u hodnik da bi pozvao ženu na telefon i ponovno je zatječe u duboku snu. Da bi taj drugi film bolje animirao, da bi teti Suzan ponudio što uvjerljiviju atmosferu, stvarao je čak “efekte” hodajudi hodnikom gore-dolje. Potom se vratio do telefona. “Strina Suzan, zaspala je, oči su joj bile krmeljive od temperature, umila se, legla i opet zaspala!” “Neka pije mnogo narančina soka!” rekla je strina Suzan potanko mu objašnjavajudi gdje može kupiti najbolje i najjeftinije crvene naranče za cijeĊenje. “Možda demo večeras idi u kino Konak” samouvjereno je rekao Galip. “Neka pazi da se opet ne prehladi!” rekla je strina Suzan, a onda je naprečac promijenila temu, možda i zato što joj se učinilo kako se previše miješa u sve: “Znaš, glas ti je doista sličan Dželalovu. Da se nisi i ti prehladio? Pazi da te Ruja ne zarazi!” Izmijenili su iste izraze uzajamna poštovanja i ljubavi te, plašedi se da bi mogli probuditi Ruju, lagano i oprezno spustili slušalice kao da se boje da de im nanijeti bol. Kada je odmah poslije telefonskog razgovora iznova počeo čitati Dželalovu staru kolumnu osjedajudi misli i “oko” iz teksta te onu drugu osobnost koja ga je maločas bila prožela,

najednom mu sinu da se Ruja, naravno, vratila bivšem mužu. Začudio se kako prije nije uvidio tu posve razvidnu činjenicu koju je cijele nodi zamagljivao drugim fantazijama. Odlučno je krenuo prema telefonu da nazove Dželala, prizna mu kakvu zbrku ima u glavi i do čega ga je dovela, i da mu kaže: “Idem ih potražiti. Ali, kad naĊem Ruju s bivšim mužem - a nede mi trebati puno vremena za to bojim se da je nedu modi nagovoriti da se vrati kudi. To možeš samo ti. Kako da je nagovorim da se vrati doma?" (Htio je redi “meni”, no tu riječ nije prevalio preko usana.) “Smiri se!‟ prisno de mu uzvratiti Dželal. “Kad te je napustila? Smiri se! Motamo malo razmisliti. DoĊi k meni u redakciju.” Ali, Dželala još uvijek nije bilo ni kod kude, ni u redakciji. Napuštajudi kudu, razmišljao je o tome da ne spusti telefonsku slušalicu. Kaže li strina Suzan da je “zvala i zvala, ali je uvijek bilo zauzeto” redi de: “Ruja nije dobro spustila slušalicu. Ta znate da je rastresena, sve zaboravlja.” No ipak to nije učinio.

Šesto poglavlje DJECA MAJSTORA BEDIIJA ...uzdasi zbog kojih drhtaj vječnog zraka slijedi. —Dante

Otkako smo stupce svojih novina odvažno otvorili za sve probleme svojih sugraĊana neovisno o staležu kojemu pripadaju ili zanimanju i podrijetlu, stižu nam zanimljiva pisma čitatelja. Oni kojima se napokon pružila mogudnost progovoriti o “svojoj” istini, ponekad nemaju strpljenja pisati o njoj, nego dotrče u našu redakciju i naširoko nam izlažu svoje pripovijesti. A neki pak vide da sumnjamo u nevjerojatne dogaĊaje i strašne pojedinosti o kojima nam pripovijedaju i požele dokazati vjerodostojnost svojih priča te nas odvajaju od radnih stolova i odvode u blatnjave, tajnovite i mračne ponore našega društva o kojima do sada nitko nije ni pisao, niti se zanimao za njih. Eto, tako smo doznali za strašnu, u podzemlje prognanu povijest izrade lutaka u Turskoj. Izuzevši jedan “folklorni” detalj, kao što je strašilo za ptice koje zaudara na gnojivo i selo, naši ljudi stoljedima nisu ni slutili da postoji obrt zvan “izrada modnih lutaka”. Prvi majstor koji se upustio u taj posao, dakle utemeljitelj obrta za izradu modnih lutaka, bio je majstor Bedii, koji je izradio lutke za Pomorski muzej podignut po naredbi sultana Abdulhamida i pod nadzorom princa Osmana Dželaletin-efendije. Majstor Bedii bio je i čovjek koji je počeo stvarati tajnu povijest izrade lutaka u nas. Kad su prvi posjetitelji toga prvog muzeja vidjeli kako uz carske galije ponosito stoje nagizdani, brkati i stasiti junaci i mornari koji su prije tristo godina u Sredozemnome moru zagorčavali život talijanskim i španjolskim brodovima, bili su zaprepašteni. Majstor Bedii je za izradu tih prvih čudesnih lutaka koristio drvo, gips, vosak, devinu, ovčju i srnedu kožu te ljudsku kosu i bradu. Kad je onodobni uskogrudni šejhulislam9 vidio ta čudesna stvorenja izraĊena s velikom umjetničkom vještinom, pobjesnio je. Kako su to bile savršene kopije Alahovih stvorenja, njihova je izrada bila protumačena kao neka vrsta nadmetanja s Njim, te su lutke izbačene iz muzeja, a izmeĊu galija poredana strašila za ptice. Taj cenzorski mentalitet s kojim smo se tisude puta susreli u svojoj nedovršenoj povijesti pozapadnjenja nije u majstoru Bediiju ugasio rasplamsalu “vatru umjetničkoga obrta”. Lutke je izraĊivao kod kude istodobno nastojedi od nadležnih činovnika ishoditi dopuštenje da u muzej vrati rukotvorine koja je nazivao “svojom djecom”, ili pak da ih izloži na drugome javnom mjestu. Kad mu to nije uspjelo, okrenuo je leĊa državi i činovnicima, ali ne i svome novom obrtu. U podrumu kude koji je pretvorio u mali atelje nastavio je izraĊivati lutke. Kasnije se preselio iz staroga Istanbula na G alatu, na “franačku” obalu, ne samo da bi se zaštitio od susjeda koji su ga optuživali za “gatanje, nastranost i bezbožništvo‟ nego i zato što 9 Šejhulislam: najviši vjerski dostojanstvenik u Osmanskome Carstvu.

on i “njegova djeca”, kojih je iz dana u dan bivalo sve više, na kraju nisu mogli stati u skromnu muslimansku kudu. Poučivši i sina obrtu koji je sam bio izučio, majstor Bedii strastveno je i ne gubedi nadu nastavio svoj minuciozni posao u toj čudnoj kudi na Kuledibiju, u koju me odveo moj posjetitelj. U uzbudljivome valu pozapadnjenja koji nas je zapljusnuo prvih godina Republike, kad su gospoda s glave skinula fes i stavila panamski šešir, a gospoĊe odbacile čadore i obule cipele s petom, u izloge glasovitih modnih salona u Aveniji Bejoglu trgovci su počeli stavljati modne lutke. Kad je vidio prve lutke dopremljene iz inozemstva, majstor Bedii je izjurio iz radionice na ulicu misledi da je poslije mnogih godina iščekivanja napokon osvanuo pobjednički dan. Ali, na toj blještavoj aveniji kupnje i zabave, poznatoj kao Bejoglu, dočekalo ga je novo iznenaĊenje koje de ga opet natjerati da se vrati u mrak podrumskoga života, ovoga puta sve do smrti. Njegove ponude odbili su svi ti veletrgovci, svi konfekcionari koji nude odijela, suknje, kostime, čarape, kapute i kape, kao i svi dekorateri izloga, svi kojima je odnosio i pokazivao uzorke i koji su dolazili u njegov podrumski atelje i podzemno skladište. Jer njegove lutke i odjeda na njima sličili su na naše ljude, a ne na zapadnjake. “Kupac ne želi imati kaput koji svaki dan viĊa na desetinama tisuda brkatih, krivonogih, tamnoputih i mršavih sugraĊana”, rekao je jedan od prodavača. “On želi kaput kakav nosi „naočit‟ čovjek iz daleke i nepoznate zemlje kako bi, odjenuvši ga, povjerovao da se i sâm promijenio i postao netko drugi.” Iskazavši divljenje prema djelima majstora Bediija, jedan iskusni dekorater izloga pojasnio je zašto, nažalost, “zbog borbe za kruh svagdašnji” ne može u svoje izloge staviti te “prave Turke, te naše nepatvorene sugraĊane”: jer Turci više ne žele biti “Turci”, nego netko drugi. Zbog toga su izveli prevrat u odijevanju, obrijali brade, promijenili jezik i pismo. Jedan drugi vlasnik modnoga salona, koji se volio izražavati još konciznije, rekao je da kupci ne kupuju odijelo, nego zapravo privid. Ono što u biti žele kupiti jest privid da bi mogli postati netko “drugi”, netko tko nosi takvo odijelo. Majstor Bedii nije ni pokušao napraviti modele prikladne za ostvarenje te nove iluzije. Shvatio je da se nede modi nositi s modnim lutkama iz Europe, čiji su se čudni položaji tijela i osmijesi s reklama za zubne paste neprestano mijenjali. Tako se vratio vlastitim snovima koje je bio ostavio u mraku svoga ateljea. Napravivši u zadnjih petnaest godina života više od sto pedeset novih lutaka, od kojih je svaka bila istinsko remek-djelo, on je svim tim lokalnim i zastrašujudim likovima iz mašte podario izgled pravih ljudi od krvi i mesa. Njegov sin, koji je svratio u redakciju i odveo me u očev podzemni atelje, pokazivao mi je svaku od tih lutaka i objašnjavao kako se u tim čudnim i prašnjavim djelima krije “bit” koja nas čini “onim što jesmo”. Niz blatnjavu padinu na Kuledibiju spustili smo se neravnim stubama od loše kaldrme i sišli u podrum hladne i mračne kude. Posvuda oko sebe osjetili smo punodu zaustavljena života lutaka koje su se svim silama upinjale pokrenuti, kao da žele oživjeti i dati se na neki posao. U polumračnoj podrumskoj ostavi bilo je na stotine izražajnih lica i očiju koje su gledale u nas, ili jedne u druge. Neke su lutke sjedile, neke su nešto pričale, neke jele, neke se smijale, neke su klanjale namaz10, a neke opet kao da su svojim “postojanjem”, koje mi se u tom času činilo nepodnošljivim, prkosile vanjskome životu. Sve je bilo jasno kao dan: u njima je bilo više života negoli u izlozima trgovina na Bejogluu i Mahmutpaši, čak više negoli u mnoštvu ljudi na mostu Galata. Koža toga živahnog i ustreptalog mnoštva lutaka zračila je životom. Bio sam očaran. Sjedam se: obuzet strepnjom i nekim unutarnjim porivom, približio sam se jednoj od lutaka; želedi preuzeti djelid te njezine životne energije i 10 Klanjati namaz: obavljati jednu od pet muslimanskih dnevnih molitvi.

dokučiti tajnu takve stvarnosti i takvoga svijeta, nagnuo sam se prema njoj (starijem čovjeku, utonulome u svoje životne probleme) i dotaknuo je. Hladna koža, zastrašujuda i hladna kao i sama prostorija. “Otac je govorio da prije svega moramo paziti na kretnje koje nas i čine onim što jesmo!” ponosito je objašnjavao lutkarev sin. Poslije duga i zamorna radnog dana otac i sin iz mračnih bi podzemnih odaja na Kuledibiju izlazili na svjetlo dana, sjedali za neki od stolova svodničke kavane na Taksimu, naručivali čaj i promatrali “geste” mnoštva ljudi na trgu. Otac je tih godina shvadao da jedan narod s vremenom može mijenjati “način života”, povijest, tehnologiju, kulturu, umjetnost i književnost, ali ne i svoje kretnje. Pričajudi mi o svemu tome, njegov mi je sin otkrivao posebnosti u kretnjama vozača koji pripaljuje cigaretu, pojašnjavao kako i zašto huligan s Bejoglua hoda s rukama odmaknutima od tijela i malo postrance, i skretao mi pozornost na čeljust jednoga pomodnika prodavača slanutka koji se, kao i svi mi, smijao širom otvorenih usta. Pričao mi je o tome što znači strah u očima žene koja spuštena pogleda i s mrežastom torbom u ruci prolazi sama ulicom, i zbog čega naši ljudi hodajudi gradom neprestance gledaju preda se, dok su im u prirodi pogledi upereni u nebo... Tko zna koliko se puta vradao na svoje lutke koje su čekale da istekne sat beskraja koji bi ih mogao pokrenuti, i uvijek mi iznova skretao pozornost na njihove položaje, držanje i ono “naše” u tom držanju. I na to da biste, odjenete li ih u lijepu odjedu, shvatili da te čudesne kreature doista mogu biti izložene. Pa opet, u tim lutkama, u tim jadnim kreaturama bilo je nešto što je čovjeka tjeralo da izaĊe na dnevno svjetlo vanjskoga života. Kako da kažem... nekakav užas, nešto strašno bolno i mračno! “Poslije nekog vremena otac više nije mogao uočiti čak ni naše svakodnevne kretnje”, rekao je sin, a ja sam istoga trena pomislio kako sam taj zastrašujudi kraj ved bio naslutio: otac i sin s vremenom su počinjali shvadati da su se kretnje koje sam nazvao “gestama”, te svakodnevne kretnje - od toga kako brišemo nos do načina na koji se glasno smijemo, od hoda s pogledom ispod oka i rukovanja, do kretnji kojima otvaramo boce - da su se i te “geste” promijenile izgubivši svoju prvotnu nevinost. Promatrajudi mnoštvo ljudi iz svodničke kavane, najprije nikako nisu mogli dokučiti na koga se uglédaju i koga oponašaju ljudi s ulice koji nisu imali priliku vidjeti nikoga drugog osim sebe samih i sebi sličnih. Kretnje koje nazivaju “najznačajnijim bogatstvom našega čovjeka”, ti mali pokreti tijela koje svakodnevno ponavljamo, mijenjale su se polako i uporno te nestajale kao da njima upravlja neki skriven i nevidljiv “šef”, a umjesto njih koristile su se neke nove, za koje se nije znalo otkuda potječu. Kasnije, u vrijeme kad je otac radio na jednoj seriji dječjih lutaka, najednom im je sinulo: “Za sve su krivi ti prokleti filmovi!” uzviknuo je sin. Zbog prokletih filmova koji u golemim količinama stižu sa Zapada i satima se vrte u našim kinima, kretnje naših ljudi s ulice počele su gubiti svoju prvotnu nevinost. Naši su ljudi polako odbacili svoje kretnje te počeli oponašati i prihvadati kretnje stranaca. Ne želim raspredati o pojedinostima koje je sin sipao kao iz rukava da bi dokazao opravdanost bijesa koji su u ocu izazivale te nove, usiljene kretnje i nerazumljive geste. Pričao mi je o svemu što je preuzeto iz filmova: o glasnome smijanju; o svim onim naučenim i suvišnim kretnjama koje pravimo svakom prigodom - kad otvaramo prozor ili zatvaramo vrata, kad držimo šalice za kavu ili pak oblačimo kaput; o načinu na koji povlaĊujemo kimanjem glavom, uljudno kašljemo ili zapadamo u bijes; o namigivanju, tučnjavi, kretnjama obrvama i očima; o otmjenim pokretima koji ubijaju našu djetinju nevinost, te o strogosti i nepopustljivosti. Njegov otac više nije htio ni vidjeti te hibridne kretnje koje su izgubile svoju prvotnu nevinost. Bojedi se da bi i sam mogao nesvjesno prihvatiti te nove, hinjene kretnje i prenijeti ih na svoju “djecu”, odlučio je prestati izlaziti iz radionice. Zatvorivši se u

podzemnu ostavu, objavio je kako je zapravo davno upoznao “bit smisla i tajne u koju se mora biti upuden”. Promatrajudi djela koja je majstor Bedii izradio zadnjih petnaest godina života, s užasom “zločesta djeteta” koje je svoj stvarni identitet spoznalo mnogo godina kasnije, naslutio sam što bi ta teško dokučiva bit trebala značiti: u toj tami posvemašnjega beznaĊa, meĊu lutkama stričeva, téta, prijatelja, roĊaka, poznanika, sitnih trgovaca i radnika, u tom mnoštvu kreatura koje su me gledale, hrlile u moj život i zastupale me, bilo je i meni sličnih, bio sam čak i ja sâm. Te lutke s likovima naših sugraĊana, od kojih je vedina bila pokrivena sivom prašinom (bili su meĊu njima i kriminalci s Bejoglua, i mlade švelje, i glasoviti bogataš Dževdet Bej, i enciklopedist Selahatin Bej, bili su i vatrogasci i patuljci, i ostarjeli prosjaci i trudne žene), kao i njihove jezive sjene koje su se pri prigušenoj svjetlosti svjetiljaka činile ogromnima, podsjedale su me na bogove koji ispaštaju zbog izgubljene čistode i nevinosti, na mučenike koji jedu vlastito meso jer ne mogu patiti za druge, na nesretnike koji ubijaju jedno drugo jer im ne daju da vode ljubav. Doimalo se kao da su i oni, kao i ja, kao svi mi, u dalekoj rajskoj prošlosti bili dokučili smisao maglovite egzistencije u koju su slučajno dospjeli, no da su kasnije zaboravili taj njezin magični smisao. Patili smo zbog toga zaboravljena sjedanja, pogrbili se, ali smo ustrajavali na tome da budemo ono što jesmo. Osjedaj nesrede i gubitništva koji je prodro u naše kretnje, u geste koje nas čine onima koji jesmo, u način na koji brišemo nos, češkamo se po glavi, koračamo i bacamo pogled, zapravo je bila kazna za naše ustrajavanje da budemo ono što jesmo. “Otac je uvijek vjerovao da de njegove lutke jednoga dana biti stavljene u izloge" pripovijedao je sin o majstoru Bediiju. “Nikada nije izgubio nadu u to da de naši sugraĊani jednom biti toliko sretni da nede morati oponašati druge", govorio je. A ja sam, slušajudi ga, razmišljao o tome kako ta družina lutaka žudi da sa mnom što prije izaĊe iz toga zatvorena i pljesniva skladišta na sunce i počne živjeti sretno kao mi, gledajudi druge, oponašajudi druge i upinjudi se da budu netko drugi. A ta želja, kako sam kasnije saznao, nije ostala neispunjena! Vlasnik jedne trgovine, koji je pozornost mušterija volio privlačiti bizarnim stvarima, kupio je nešto malo “robe” iz ateljea, možda i zato jer je znao da de joj smanjiti cijenu. Ali lutke su svojim držanjem i položajima toliko sličile kupcima onkraj izloga i rijeci prolaznika na pločniku, i izgledale tako običnima, tako stvarnima i “našima”, da se nitko nije osvrtao na njih. Poslije toga škrti ih je trgovac pilom izrezao na komade; a kad je nestala cjelina koja kretnjama daje smisao, njihove ruke i noge godinama su korištene za nešto drugo: da u malome izlogu male trgovine mnoštvu prolaznika s Bejoglua izlože kišobrane, rukavice, čizme i cipele.

Sedmo poglavlje SLOVA PLANINE KAF Mora li ime nešto značiti? —Lewis Carroll

Kad je poslije besane nodi stupio na ulicu, Galip je po čudesnoj bjelini koja je prekrila jednolični i sivi Nišantaš zaključio da je napadalo više snijega nego što je mislio. Brojni prolaznici na pločnicima kao da nisu primjedivali mutne i oštre ledenice na strehama zgrada. Galip je ušao u Iš-banku na Trgu Nišantaš (“Is-banka”, rekla bi Ruja svaki put kad bi se sjetila Trga i prašine, dima, automobilskih plinova i prljave, plavkaste izmaglice koja je sukljala iz okolnih dimnjaka11); ondje je saznao da Ruja u posljednjih deset dana nije podignula znatniji iznos novca s njihova zajedničkog računa, da im u banci ne radi grijanje te da su svi bili veseli jer je jedna mlada, grozno našminkana službenica dobila manji dobitak na lutriji. Prošavši pokraj cvjedarnica sa zamagljenim izlozima, prolaza u koje su ulazili raznosači čaja i gimnazije Teraki na Šišliju, koju su Ruja i on pohaĊali, te ispod sablasnih kestenovih stabala s čijih su grana visjele ledenice, ušao je u Aladinov dudan. Aladin je brisao nos; na glavi je imao plavu kapuljaču koju je prije devet godina spominjao i Dželal u jednoj svojoj kolumni. “Zdrav mi bio, Aladine! Da nisi bolestan?” “Prehladio sam se.” Razgovijetno izgovarajudi njihove nazive, Galip zatraži po jedan primjerak ljevičarskih političkih časopisa za koje je neko vrijeme pisao i Rujin bivši muž, i čiji je pristaša ili protivnik nekod i sam bio. S djetinjastim, plašljivim, sumnjičavim, ali nikad neprijateljskim izrazom lica Aladin reče kako te časopise čitaju samo studenti. “A što de tebi?” upita. “Rješavat du zagonetke!” uzvrati Galip. Aladin se glasno nasmija pokazavši time da razumije šalu: “Pa u tim časopisima uopde nema enigmi!” Poslije toga upita brižnim glasom zaljubljenika u enigmatiku: “Ova su dva nedavno izašla, hodeš li i njih?” “Može”, reče Galip. “Sve ih zamotaj u novine!” doda potom šapatom kao da je starac koji kupuje časopis s fotografijama golih žena. U autobusu za Eminonu osjetio je da je paket u njegovu krilu nekim čudom otežao te da ga, opet nekim čudom, obuzima osjedaj da ga nečije oko promatra. Ne, nije to bio netko iz mnoštva ljudi natiskanih u autobusu, jer putnici su, klatedi se tamo-amo kao u brodici na uzburkanu moru, odsutno gledali snježne ulice i mnoštvo prolaznika na njima. Uto opazi da je Aladin političke časopise zamotao u stari Milijet te da ga s fotografije u kutu presavijenih novina promatra Dželal. Godinama se Galip svakoga jutra susretao s istom tom fotografijom; pa ipak, neobično je bilo to što ga je Dželal ovoga puta gledao na neki posve drukčiji način, 11 Igra riječi: Is Bankasi znači “Poslovna banka” (poznata turska banku), u Is Bankau značilo bi približno “čađava banka”.

pogledom koji je govorio “Poznajem te i stalno te promatram!” Stavio je prst na to “oko” koje mu zaviruje u dušu, no l dalje mu se za duge vožnje autobusom činilo da ga osjeda pod pritom, čim je stigao u ured, nazvao je Dželala, no nije ga bilo. Brižno je odložio paket u jedan kut, iz njega izvadio ljevičarskc časopise i paž- ljivo ih počeo čitati. Oni su u njemu najprije probudili uzbuĊenje, napetost i iščekivanje, osjedaje koje je davno bio zaboravio i koji su ga podsjetili na trenutke izbavljenja i pobjede (njima se više nije nadao, niti je pamtio kad im se prestao nadati) te na dan potpune propasti. Dosta kasnije, poslije duga telefoniranja bivšim Rujinim prijateljima čija je imena bio zapisao na poleĊini njezina oproštajnog pisma, pred oči su mu iskrsnule izgubljene uspomene, privlačne i nevjerojatne kao filmovi koje je u djetinjstvu gledao u ljetnim kinima izmeĊu džamijskih zidova i otvorenih kavana. Gledajudi nekod crno-bijele filmove snimljene u Ulici Ješilčam12, Galip je ili mislio da ih ne razumije, bududi da je cjelovitosti filmske priče nedostajala motiviranost postupaka likova, ili je pak sumnjao da ga oni žele namamiti u svijet bogatih i nemilosrdnih očeva, predobrih siromaha, kuhara, sluškinja, prosjaka i limuzina s krilima, u svijet koji se, iako ne s predumišljajem, preobrazio u bajku (de soto s istom registracijskom tablicom vidjela sam i u prošlom filmu, komentirala bi Ruja); no u trenutku negodovanja zbog toga nevjerojatnog svijeta ili pak čuĊenja nad rasplakanim gledateljem pokraj sebe, da, da, točno u tome času - pozor! - i on bi se nekim nedokučivim hokus-pokusom najednom zatekao kako plače suosjedajudi sa sudbinom ogorčenih dobričina ispijenih lica i napadenih, odlučnih i požrtvovnih junaka s filmskoga platna. Kad je u starim političkim časopisima pronašao Ruju i njezina bivšeg muža, telefonirao je jednome svom starom prijatelju koji ih je skupljao: htio je saznati nešto više o bajkovitu crnobijelom svijetu malih Ijevičarskih frakcija. “Još uvijek skupljaš časopise, zar ne?" upitao ga je Galip optimistično. “Mogu li nakratko zaviriti u tvoju arhivu kako bih pripremio obranu za jednoga klijenta koji je zapao u nevolju?” “Dakako", odgovorio je uvijek dobronamjerni Saim, obradovan time što ga netko traži zbog njegova "arhiva”. Rekao je Galipu da ga očekuje uvečer u pola osam. Galip je ostao raditi u uredu sve dok se nije smračilo. Nekoliko puta nazivao je Dželala, ali ga nije mogao dobiti. Poslije svakoga razgovora s tajnicom koja bi mu rekla kako "još" nije došao, ili da je “ovoga časa” izašao, Galip je imao osjedaj da ga s novinskoga lista koji je odložio na policu (nekod vlasništvo strica Meliha) promatra Dželalovo oko. Dželalovu prisutnost u sobi osjedao je i dok su mu pretili sin i majka (torba joj je bila puna lijekova), upadajudi jedno drugome u riječ, izlagali kronologiju svaĊe meĊu nasljednicima maloga dudana na Kapaličaršiji ili dok je jednome prometnom policajcu s crnim naočalama, koji je htio tužiti državu zbog pogrešno izračunatoga radnog staža, objašnjavao kako mu se, prema važedim zakonima, dvije godine koje je proveo u umobolnici ne mogu računati u radni staž. Rujine prijatelje nazivao je pojedinačno. Za svaki poziv pronalazio je drugi izgovor. Madžide, Rujinu prijateljicu iz gimnazije, pitao je za Gulin broj telefona jer ju je tobože morao nazvati zbog neke tužbe. Od uljudne služavke iz bogate kude doznao je da je Gul, gospoĊa lijepa imena, koju Madžide nije podnosila, u klinici Gulbahče13 prekjučer rodila trede i četvrto dijete te da bi, ako se požuri u rodilište, izmeĊu dva i pet kroz prozor dječje sobe mogao vidjeti dražesne blizance kojima su nadjenuli imena Ljepota i Ljubav. Da, Figen je Ruji htjela vratiti posuĊenu knjigu Što da se radi? (černiševski) i Raymonda Chandlera, i želi joj brzo ozdravljenje. Što se pak Behije tiče, ne, Galip je imao pogrešno mišljenje o 12 13 Yeçilçam, ulica u četvrti Rejtiglu, blizu Trga Taksim. Bududi da se sve do 1980. u njoj nalazila vedina turskih filmskih Gul: Ruža; Gulbahče: Ružičnjak.

kuda, postala je simbolom turske kinematografije onoga doba.

njezinu stricu, čovjek radi u odjelu za narkotike policijske uprave i... Da, nije se prevario, ved se po njezinu glasu dalo zaključiti da ništa ne zna o Ruji. Semih se pak čudio kako je Galip doznao za ilegalnu radionicu tekstila; da, ondje je s nekolicinom inženjera i tehničara grozničavo radio na izradi prvoga turskog patentnog zatvarača ali ne, za najnovije krijumčarenje konca za šivanje i on je doznao iz novina pa o pravnome aspektu toga slučaja ne može Galipu dati nikakvu informaciju, samo bi Ruji htio poslati najsrdačnije pozdrave (što mu je Galip vjerovao). Ni telefonski pozivi tijekom kojih je mijenjao glas i predstavljao se kao netko drugi Galipu nisu pomogli da uĊe Ruji u trag. Sulejman, koji je iz Engleske donosio medicinske enciklopedije stare četrdeset godina i prodavao ih kao akviziter, iskreno i prostodušno rekao je tobožnjem ravnatelju škole, koji ga je hitno tražio na telefon, da je riječ o zabuni jer ne samo da nema kder Ruju, nego uopde ni nema djece. Ilijas, koji očevom teglenicom prevozi ugljen preko Crnoga mori, rekao je da on u kinu Ruja (san) sigurno nije zaboravio nikakav notes sa zapisanim snovima jer mjesecima nije bio u kinu, a Aulm, uvoznik dizala, opovrgnuo je da bi mogao biti odgovoran za kvarove u zgradi Ruja jer za ulicu i zgradu s tim imenom nikada nije ni čuo. I oni su, jednako kao Sulejman, ime Ruja izgovarali na isti način krajnje prostodušno i iskreno, bez 1 najmanjega osjedaja uzrujanosti i krivnje. A Tarik, koji ujutro u laboratoriju svoga poočima pravi mišomor, a nodu piše pjesme o alkemiji smrti, s radošdu je prihvatio molbu studenata prava da održi predavanje s temom snova i misterija sna te je rekao da de gospodina s kojim razgovara uvečer čekati na Taksimu u nekadašnjoj svodničkoj kavani. Kemal i Murat bili su na putu u Anadoliji. Radi teksta za godišnjak Tvornice šivadih strojeva Singer, prvi je krenuo tragom sjedanja na krojačicu iz Izmira koja je prije pedeset godina, pred brojnim novinarima i uz burni pljesak nazočnih, s Ataturkom otplesala valcer te odmah sjela za stroj na nožni pogon i sašila hlače zapadnjačkoga kroja; drugi je pak na mazgi putovao istočnom Anadolijom, obilazio sela i kavane i ondje prodavao magične kockice za igranje tavle, izraĊene od bedrene kosti tisudugodišnjega dobričine kojega Europljani zovu Sveti Nikola. Ime ili pseudonim bivšega Rujina muža Galip nije pronašao ni meĊu preostalim imenima sa svoga popisa (za snježnih i kišnih dana u telefonskoj su slušalici zvučala nejasno i pogrešno), ni na stranicama političkih časopisa koje je čitao do večeri. Nije ga bilo meĊu onima koji su mijenjali strane, priznali policiji da su krivi, bili mučeni, pogubljeni, osuĊeni na robiju ili pali od ruke nepoznatoga ubojice, kao ni meĊu autorima na čije se tekstove reagiralo i autorima na koje se pozivalo, meĊu čitateljima čija su pisma objavljivana i čitateljima koji su crtali karikature i pisali pjesme, pa ni meĊu imenima i pseudonimima članova redakcije. Tužan i nepomičan, ostao je sjediti u fotelji. Vani se spuštao sumrak, kroz prozor ga je gledala jedna radoznala vrana, a s ulice je dopirala buka prometne gužve petkom uvečer. Lagano je utonuo u opuštajudi i ugodan san. Kad se mnogo kasnije probudio, soba je bila u mraku. Pa ipak, osjedao je da ga vrana pod prozorom promatra na isti način kao i Dželalovo “oko" s fotografije u novinama. U tami je polako pozatvarao ladice, odjenuo kaput koji je napipao na vješalici i izašao iz ureda. U mračnim hodnicima zgrade sva su svjetla bila pogašena. Raznosač čaja čistio je zahode. Prolazedi preko snijegom prekrivena mosta na Galati, osjetio je hladnodu. S Bospora je puhao vrlo hladan vjetar. Na Karakoju, u jednome mliječnom restoranu s mramornim stolovima, bokom okrenut zrcalima koja su se oglédala jedno u drugome, pojeo je piledu juhu s rezancima i jaja na oko. Na jedinom zidu bez ogledala visjela je slika planinskoga krajolika. Bila je nadahnuta prizorima iz kalendara Pan Americana i s razglednica: kroz borove šume, onkraj jezera glatkoga kao zrcalo, vidjela se planina vrhova pokrivenih snijegom. Slika je bila

posebna po tome što je planina više nalikovala na planinu Kaf, na koju su u mašti Galip i Ruja često odlazili, negoli na Alpe s razglednice. Vozedi se uspinjačom od Tunela prema Bejogluu, Galip se s nepoznatim starcem upustio u raspravu o glasovitoj “nesredi u Tunelu”, koja se zbila prije dvadeset godina. Jesu li vagoni iskočili iz tračnica, probili zidove, proletjeli kroz ostakljene okvire i, kao razuzdani i sretni ždrijepci kad im se popuste uzde, sletjeli na Trg Karakoj zbog toga što je puknulo čelično uže za vuču ili zato što je strojovoĊa bio pijan? Pijani strojovoĊa iz Trabzona navodno je bio zemljak toga nepoznatog starca. Na ulicama Džihangira nije bilo žive duše. Saim i njegova žena, koji su Galipu žurno i radosno otvorili vrata, gledali su televizijski program u kavani u prizemlju, gdje su se okupljali vozači i vratari. U emisiji Što smo ostavili za sobom sjetno se govorilo o graĊevinama koje su Osmanlije nekod podigli - o drevnim džamijama, česmama i karavansarajima koji su ostali na prostoru Jugoslavije, Albanije, Grčke... Galip je sjedio na jednoj fotelji u rokoko-stilu čije su opruge davno bile popustile, i na koju su ga posadili kao dijete iz susjedstva koje doĊe gledati nogometnu utakmicu. I dok je na ekranu televizora gledaa žalosne snimke džamija, činilo mu se da su ga Saim i njegova žena odavno zaboravili. Saim je sličio jednome preminulom hrvaču, olimpijskom pobjedniku čije su fotografije još uvijek visjele na zidovima vodarnica, a njegova je žena podsjedala na debeljuškasta i simpatična miša. U sobi su se nalazili jedan stari stol boje prašine i podna svjetiljka iste boje. Na zidu je, u pozladenu okviru, visjela slika stare« koji je više sličio Saimovoj ženi (“Zove li se Remzije?” umorno je razmišljao Galip) negoli Saimu. Tu su bili i kalendar neke osiguravajudi kude, pepeljara s natpisom banke, bife sa servisom za liker, vazom, srebrenom posudom za šeder i šalicama za kavu te, na kraju, razlog Galipova dolaska: “knjižnica-arhiv”, zapravo dva zida policu prepunih prašine, papira, časopisa, časopisa i opet časopisa. Još prije deset godina tu su knjižnicu šaljivi kolege sa studija nazivali “svojim revolucionarnim arhivom”, a Saim ju je, kako se jednom odvažio priznati, počeo stvarati zbog “neodlučnosti”. Ta “neodlučnost” nije potjecala od dvojbe kojoj se od “dviju klasa prikloniti”, kako se nekod govorilo, ved je to bila neodlučnost čovjeka koji se boji izabrati neku od političkih frakcija. Tih je godina Saim odlazio na sve političke sastanke, sudjelovao u radu svakoga “foruma”, jurio od sveučilišta do sveučilišta, od kantine do kantine, slušao svakoga, slijedio “svako mišljenje, svaku politiku” i, bududi da se susprezao previše pitati, iznalazio razne načine da nabavi svakojake ljevičarske publikacije, uključujudi i ručno umnožena priopdenja, propagandne brošure i rukom pisane letke (Oprosti, imaš li proglas koji su jučer na Tehničkom sveučilištu dijelili jezični puristi ?), te ih čitao kao mahnit. Bit de da ih je počeo prikupljati u nekome razdoblju kad mu je ponestalo vremena za čitanje svega što bi mu došlo pod ruku, a i zato što još nije bio odlučio kojoj se “političkoj liniji prikloniti”. U kasnijim godinama nakana da se graĊa pročita i donese politička odluka izgubila je na značenju. Jedini cilj bio je podidi branu kako bi se rijeka “dokumenata”, koja se postupno račvala i širila, usmjerila na jedno mjesto i tako spriječila da uludo otječe (tu je usporedbu napravio osobno Saim, inače graĊevinski inženjer po struci). Stoga je Saim preostali dio života velikodušno posvetio tome cilju. Galip je odmah prešao na stvar bududi da su ga supružnici gledali upitnim pogledima u tišini koja je nastupila poslije završetka emisije, gašenja televizora i razmjene kurtoaznih pitanja. Prihvatio se obrane jednoga studenta optuženog za političko ubojstvo koje nije počinio. Ne, ne bi se moglo redi da nije bilo mrtvih jer se poslije jedne nevješte pljačke banke koju su počinila trojica neiskusnih mladida, jedan od njih, usplahireno trčedi Iz banke prema

ukradenu automobilu, sudario s malenom staricom koja je bila u mnoštvu kupaca na ulici. Od žestine toga sudara starica je pala, udarila glavom o pločnik i na mjestu preminula. (“Eto, vidiš", rekla )e Salmova žena.) Na licu mjesta uhiden je samo jedan mirni mladid iz “dobre obitelj!” s pištoljem u ruci. Dakako da je policiji htio zatajiti imena dvojice prijatelja, prema kojima je osjedao silno divljenje i poštovanje, a još je čudnije da mu je to pošlo za rukom unatoč mučenju. No ima nešto još gore: kao što je Galip kasnije ustanovio, šutnja mu je na leĊa natovarila i staričinu smrt, za koju nije bio odgovoran. Student arheologije Mehmet Jilmaz, koji se bio sudario sa staricom i prouzročio njezinu smrt, ubijen je tri tjedna kasnije u novoj četvrti bespravno podignutih kuderaka iza Umranije, u unakrsnoj vatri nepoznatih počinitelja, dok je na zidu jedne tvornice pisao šifrirane parole. U novonastaloj situaciji očekivalo se od mladida iz dobre Obitelji da imenuje stvarnoga krivca. MeĊutim, ne samo da policija nije povjerovala u to da je ubijeni Mehmet Jilmaz zapravo onaj Mehmet Jilmaz za kojim se traga, nego su i voĊe organizacije koja je organizirala pljačku posve neočekivano ustvrdili da je Mehmet Jilmaz živ, te da je jednako odlučan nastaviti pisati članke za njihov časopis. Galip se prihvatio obrane više na zamolbu njegova bogatog i dobronamjernog oca negoli zbog mladida koji je “zasad” unutra te želi: 1) pregledati članke Mehmeta Jilmaza kako bi dokazao da ta osoba nije onaj prvi Mehmet Jilmaz; 2) na osnovi korištenih pseudonima utvrditi tko je namjesto ubijenog Mehmeta Jilmaza nastavio pisati članke pod njegovim imenom; 3) baciti pogled na zadnjih šest mjeseci rada i djelovanja te političke frakcije bududi da je za tu čudnu situaciju odgovorna organizacija koju je, kako su ved zamijetili Saim i njegova žena, neko vrijeme vodio i Rujin bivši suprug; 4) dokraja proniknuti u tajnu fantomskih tekstopisaca, pseudonima i nestalih osoba koji su pisali umjesto pokojnika. Odmah su započeli istragu koja je ponijela i Saima. Prva dva sata pratili su samo imena i pseudonime autora članaka pijudi čaj koji je poslužila Saimova žena (Galip joj se kasnije sjetio imena: Rukije) i grickajudi kekse. Potom su u potragu uključili i pseudonime onih koji su policiji priznali krivnju, poginulih osoba te suradnika časopisa. Ubrzo im se zavrtjelo u glavi od draži jednoga napola skrivena svijeta sazdana od osmrtnica, prijetnji, priznanja, bombi, tiskarskih pogrešaka, poezije i slogana, koji je počeo padati u zaborav još u vrijeme dok se u njemu živjelo. Pronašli su pseudonime koji nisu “krili” da su pseudonimi, imenu izvedena od pseudonima i imena nastala dijeljenjem tih imena. Razriješili su akrostihove, ne baš točne igre riječi i više ili manje transparentne šifre, a da ni sami nisu znali koliko hotimice, a koliko pukim slučajem. I Rukije je sjela za jedan kraj stola za kojim su Saim i Galip radili. U sobi su se osjedali melankolija i blago nestrpljenje igrača koji na novogodišnju večer, uz radio, igraju tombolu ili "salonske konjske trke”; ta su raspoloženja bila snažnija od ozračja potrage koja je trebala spasiti mladida nevino optužena za zločin, ili pak potrage za nestalom ženom. Kroz razmaknute zavjese vidio se snijeg koji je počinjao padati. UzbuĊeni poput strpljiva učitelja koji, nakon što otkrije novog i izvrsnog učenika, postane svjedokom njegova uspješnog sazrijevanja, ponosito su slijedili pustolovine pseudonima, njihov krivudav hod od časopisa do časopisa, spuštanje i uzdizanje; a kad bi otkrili da je netko od njih uhiden, mučen, osuĊen ili nestao, ili da je netko čiju fotografiju vide prvi put ubijen u unakrsnoj vatri nepoznatih počinitelja, zašutjeli bi obuzeti tugom koja bi potisnula ushit traganja. Kad bi nešto kasnije otkrili novu igru riječima, novu slučajnost ili neobičnost, iznova bi se vradali životu tekstova iz časopisa. Po Saimovu mišljenju, ne samo da su mnoga imena i junaci na koje su nailazili u časopisima bili izmišljeni, nego se ni neke demonstracije, sastanci, tajna generalna

zasjedanja, ilegalni partijski kongresi i pljačke banaka nikada nisu ni dogodili. Kao ekstreman primjer za to pročitao mu je kratku povijest jedne narodne pobune od prije dvadeset godina koja je planula u mjestašcu Kučuk čeruh, smještenu izmeĊu Erzindžana i Kemaha u istočnoj Anadoliji. Za vrijeme toga ustanka čiju povijest pomno bilježi jedan od časopisa, formirana je prijelazna vlada, tiskana je ružičasta marka sa slikom goluba, poginuo je kajmakam14 kojemu je na glavu pala vaza, tiskane su dnevne novine na čijim su stranicama objavljene samo pjesme, okulisti i ljekarne besplatno su slabovidnima dijelili naočale, a osiguran je ogrjev za ped u osnovnoj školi. Upravo kad su završavali most koji je to mjestašce trebao povezati s civilizacijom, pristigle su oružane snage ataturkovske vlade i preuzele kontrolu nad dogaĊajima prije nego što su krave stigle pojesti džamijske dilime koji su zaudarali na oznojene noge i prekrivali zemljani pod, te pobunjenike povješale na platane na mjesnome trgu. Pa ipak, ne samo da nije postojalo mjestašce zvano čeruh, što je Saim i dokazao upozorivši na tajnu skrivenu u slovima i zemljopisnim kartama, nego su lažna bila čak i imena osoba za koje se tvrdilo da su sudionici pobune koja se u povijesti mjestašca uzdigla kao mitska ptica. Kad bi - posve poneseni rimom i aliteracijom tih pjesničkih pseudonima ponekad i naišli na trag koji vodi k Mehmetu Jilmazu (datum koji je Galip spomenuo podudarao se s datumom jednoga političkog zločina počinjenoga u Umranije), o kasnijem raspletu dogaĊaja nisu mogli doznati ništa ne samo iz izvještaja i vijesti koje su čitali, nego ni iz kasnijih brojeva časopisa, te im se činilo kao da gledaju nepovezane prizore iz starih domadih filmova. Jedanput je Galip ustao od stola i telefonirao kudi, Ruji, rekavši joj nježnim glasom da de kod Saima možda raditi do kasnih nodnih sati i da ga stoga ne čeka, nego da ode spavati. Telefon se nalazio na drugom kraju sobe. Saim i njegova žena dali su pozdraviti Ruju. Dakako, i Ruja njih. Kad su se posve udubili u igru traženja i odgonetanja imenâ te izvoĊenja novih premetanjem slova u otkrivenima, Saimova je žena ustala i otišla spavati ostavivši dvojicu muškaraca u sobi zatrpanoj gomilama papira, novina, časopisa i priopdenja. Odavno je bila prošla ponod, a nad Istanbulom je lebdjela čarobna snježna tišina. Dok je Galip uživao u slovoslagarskim i pravopisnim pogreškama jedne zanimljive zbirke čija je graĊa (proglasi dijeljeni po zadimljenim sveučilišnim kantinama, u pokislim štrajkaškim šatorima i na prigradskim željezničkim postajama) bila objedinjena samo zato jer je umnažana na istome šapirografu blijeda otiska (“Jako je manjkava, nedostaje joj mnogo toga!” rekao je samozatajni vlasnik), Saim je iz stražnje sobe donio jedan “rijedak primjerak” i s kolekcionarskim ga ponosom pokazao Galipu: Anti-Ibn Zerhani ili put u sufijski misticizam putnika koji čvrstim nogama stoji na zemlji. Galip je pozorno prelistavao pisadim strojem otipkane stranice ukoričene knjige. “Djelo jednoga prijatelja iz maloga grada Kajserija, čije se ime ne može pronadi na srednje velikoj zemljopisnoj karti Turske”, rekao je Saim. “U djetinjstvu je stekao obrazovanje u vjeri i misticizmu od oca koji je bio šejh jedne male tekije. Prisjetivši se poslije mnogo godina što je radio Lenjin dok je čitao Hegela, i on je, čitajudi Mudro$ti izgubljenoga misterija Ibn Zerhanija, arapskoga mistika iz 13. stoljeda, na marginama počeo pisati „materijalističke‟ komentare. Te je komentare prepisao dodavši im nepotrebna i duga objašnjenju u zagradama. Kasnije je napisao podugo pojašnjenje vlastita tekstu, vrstu komentara, kao da je riječ o djelu nekog posve drugog autori i mislima čiju tajnu i smisao nije mogude razriješiti. A onda je sve to, ponovno kao da se radi o tuĊim rukopisima, objedinio i pretipkao dodavši knjizi 'predgovor prireĊivača‟ koji je sam napisao. Na početak knjige stavio je poglavlje od trideset 14 Kajmakam: namjesnikov zastupnik u nekom administativnom okrugu ili na nekoj dužnosti.

stranica u kojemu iznosi legendu o svojem vjerskom i revolucionarnom životu. Najzanimljiviji trenutak u tim legendama jest piščeva pripovijest o tome kako je, šedudi se jednoga predvečerja mjesnim grobljem, otkrio snažnu vezu izmeĊu filozofije sufizma, koju zapadnjaci nazivaju „pantelzmom‟, i neke vrste „filozofske opredmedenosti‟, koju je on sam razvio pod utjecajem svoga oca šejha. Kad je, naime, poslije dvadeset godina ugledao istu vranu na groblju na kojemu pasu ovce i spavaju vampiri - i sam znaš da turske vrane žive duže od dvjesto godina - samo ovaj put meĊu nešto debljim čempresima, shvatio je da je to letede, krilato i drsko stvorenje koje nazivaju 'uzvišenom idejom‟ ostalo posve isto ne samo u tijelu i krilima, nego čak i u glavi i nogama. Njegov je i crtež vrane na koricama knjige. On dokazuje kako svaki Turčin koji stremi besmrtnosti mora biti sam svoj Johnson, i Boswell, i Goethe, i Eckermann. Pisadim je strojem napravljeno šest kopija knjige. Teško da Služba za nacionalnu sigurnost u svojim arhivima ima ijedan primjerak te knjige.” Osim dvojice muškaraca, u sobi kao da se osjedao i duh tredega čovjeka koji ih je povezivao s piscem knjige na čijim je koricama bila nacrtana vrana, sa životom koji je protekao izmeĊu kude u provincijskome gradidu i male željezarije naslijeĊene od oca, te s maštom toga tužnog, neupadljivog i tihog života. “Postoji samo jedna priča o kojoj pripovijedaju sva ta slova, sve riječi, sve te oslobaĊajude fantazije i trenuci muke i srama, i svi tekstovi napisani s radošdu i tugom tih fantazija i uspomena!” poželio je redi Galip. činilo se kao da je tu pripovijest Saim ulovio negdje u zbirci papira, novina i časopisa (skupljao ju je poput strpljiva ribara koji godinama izvlači mrežu iz mora) i kao da je znao da ju je ulovio, ali je iz nagomilana i razvrstana materijala nije mogao izvudi van u svoj njezinoj ogoljenosti jer je izgubio i riječ kojom se pripovijest otključava i kojom se u nju ulazi. Kad su u jednom časopisu tiskanom prije četiri godine naišli na ime Mehmeta Jilmaza, Galip je htio podi kudi misledi da je riječ o slučajnosti, ali ga je Saim zaustavio rekavši mu kako u časopisima - konačno je koristio sintagmu “moji časopisi” ništa nije slučajnost. Sljededa dva sata, ulažudi nadljudske napore, skačudi s časopisa na časopis i širedi oči kao projektor, otkrio je da se Mehmet Jilmaz najprije zvao Ahmet Jilmaz; u jednom časopisu na čijoj je naslovnici bio naslikan izvor, i u kojemu se mnogo pisalo o kokosima i seljacima, Ahmet Jilmaz postao je Mete čakmaz. Saim je bez imalo muke otkrio da su Metin čakmaz i Ferit čakmaz jedna te ista osoba; u meĊuvremenu je ta osoba prestala potpisivati teorijske članke i dala se na pisanje tekstova za pjesme koje se, uz saz15 i duhanski dim, pjevaju na komemoracijama u salonima za svadbe i druge obiteljske proslave. Pa ipak, ni tu se nije dugo zadržao. Neko je vrijeme njegov autorski potpis dokazivao da su svi ljudi, osim njega samoga, policajci, a potom se preobratio u ambiciozna i nervozna ekonomista, nadarena u matematici, koji razotkriva zablude engleskih akademika. No ni ti mračni i nesretni klišeji nisu ga mogli primiriti na duže vrijeme. U jednom časopisu starom tri godine i dva mjeseca, koji je skupa s novom zbirkom donio iz spavade sobe kredudi se na vrhovima prstiju, Saim je s lakodom pronašao našega junaka, kao da ga je onamo svojeručno smjestio. Poslije novoga preobražaja zvao se Ali iz Zemlje čuda. Ovoga puta pisao je da de se promijeniti šahovska pravila jer u nadolazedim, sretnim danima nitko više nede trebati kraljeve i kraljice, da de se sva djeca po imenu Ali razviti i narasti jer se dobro hrane i da de jaja na kojima de biti ispisana imena, zadovoljna i sretna, sjediti na zidovima "po turski” i rješavati zagonetke. Iz drugoga su časopisa saznali da je Ali iz Zemlje čuda samo prevoditelj toga članka te da je njegov autor jedan Albanac, profesor matematike. Ako je Galipa išta iznenadilo, onda je to bio susret s imenom Rujina bivšeg muža: on se, naime, uopde nije skrivao iza pseudonima, pa je njegovo puno ime i prezime stajalo i ispod priče o životu albanskoga profesora. 15 Glazbeni instrument sličan tamburi.

“Ništa čovjeka toliko ne iznenaĊuje koliko sam život”, ponosito je kazao Saim u tome trenutku zbunjenosti i tišine. “Osim pisanja.” Ponovno je na vrhovima prstiju ušao u spavadu sobu i vratio se nosedi dvije velike kutije od margarina do vrha napunjene časopisima. “Ovo su časopisi o jednoj frakciji koja je bila povezana s Albanijom. Otkrit du ti jednu čudnu stvar koju sam rješavao godinama jer mi se čini da je povezana s onim za čime tragaš.” Ponovno je pristavio čaj te na stol stavio neke časopise iz kutije i knjige s polica, za koje je držao da bi mu mogle trebati za priču. “Bilo je to prije šest godina”, počeo je Saim pripovijedati. "Prelistavajudi jednoga subotnjeg popodneva jedan od časopisa koji su izdavali sljedbenici Albanske partije rada i voĊe Envera Hodže (u to su vrijeme izlazila tri takva časopisa koja su meĊu sobom vodila nemilosrdan rat), to jest zadnji broj Narodnog truda, pogled su mi privukli jedan članak i jedna fotografija. U njemu se govorilo o svečanosti upriličenoj u povodu najnovijih primanja u partiju. Ne, moju pozornost nije privukla činjenica da nove članove jedne marksističke stranke, čije su komunističke aktivnosti u našoj zemlji bile zabranjene, primaju uz recitiranje poezije i svirku sazova. Da bi opstali, i ostali mali časopisi ljevičarskih organizacija morali su dokazivati da su „stasali‟, te su u svakom novom broju, unatoč rizicima, objavljivali slične tekstove. Pozornost mi je privuklo „dvanaest‟ stupova u dvorani. Stajali su ispod crno-bijele fotografije na kojoj su se vidjeli veliki plakati s likovima Envera Hodže i Maoa, recitatori poezije i mnoštvo koje puši strastveno kao da sudjeluje u nečemu svetom. Još čudnije je bilo to što su se, kako je pisalo u reportaži, kao pseudonimi novih partijskih članova uvijek koristila alevitska16 imena Hasan, Husein, Ali, te imena poglavara bektašijskog reda17, što sam otkrio tek kasnije. Da nisam znao koliko je bektašijski red u Albaniji nekod bio jak, možda ni u snu ne bih naslutio tu nevjerojatnu tajnu, tako da sam krenuo istraživati dogaĊaje i izvore: četiri sam godine neprestance čitao knjige o bektašijskom redu, janjičarima, hurufijama18 i albanskome komunizmu i zahvaljujudi tome otkrio povijesnu urotu staru stotinu pedeset godina.” “Sve to znaš i sam!" rekao je Saim i nastavio pričati o sedam stoljeda dugoj povijesti bektašijskog reda, počevši od njezina utemeljitelja, Hadži Bektaša Velija19. Govorio je o alevitskim, sufijskim i šamanističkim izvorima reda, o njegovoj vezi s osnutkom i usponom Osmanskoga Carstva te o tradiciji nezadovoljstva i pobuna u središtu janjičarske vojske, koja je bila temeljem Carstva. Ako čovjek pomisli da je svaki janjičarski vojnik bio bektašija, u trenu mu sine na koji je način skriveno i nedokučivo učenje reda obilježilo povijest Istanbula. I prvi progon bektašija iz Istanbula dogodio se zbog janjičara. Kad su po naredbi sultana Mahmuta II. 1826. godine topovi otvorili vatru na vojarne pobunjenih janjičara koji su odbili prihvatiti novi ustroj vojske po zapadnjačkom uzoru, zatvorene su i tekije koje su osiguravale 16 Aleviti (tur. Alevt), ezoterična vjerska zajednica u Anadoliji, u osmanskoj povijesti poznata pod imenom “Crvenoglavi”. Stožerna je ličnost alevitskoga vjeronazora Hazreti Ali (otuda i noviji naziv Alevî), zet poslanika Muhameda. Zbog toga su ih ranije pogrešno izjednačavali s iranskim šiitima iako su dogmatske i obredne razlike među njima uistinu velike. 17 Mistični red koji je bio rasprostranjen po cijelome Carstvu, posebice među janjičarima. Učenje je tog reda sinkretističko te u sebi ima i kršdanske elemente. 18 Mistični red čiji sljedbenici vjeruju da arapska slova osim brojčane vrijednosti kriju i tajna značenja s pomodu kojih se može proricati bududnost, a posebice tumačiti Kuran. To je učenje donekle slično židovskoj Kabali. 19Mistik i pjesnik iz 13. st. Rođen je u Horasanu, ali je aktivno djelovao u okolici anadolijskoga grada Kiršehira. Osnivač je bektašijskog reda čije je učenje postalo temeljem šijitskoga ezoterizma i steklo veliku popularnost među pukom, posebice među janjičarima koji su ga prihvatrili kao svoje ideološko polazište.

duhovno jedinstvo janjičara, a bektašijski su prvaci protjerani iz Istanbula. Dvadeset godina poslije prvoga povlačenja u tajnost, opet su se bektašije vratile u Istanbul, ali ovoga puta kao nakšibendije20. Sve do Ataturkove zabrane sufijskih bratstava poslije utemeljenja Republike, dakle punih osamdeset godina, bektašije su se vanjskome svijetu predstavljali kao nakšibendije, ali su i dalje živjeli kao bektašije, samo što su svoje tajno učenje još dublje skrili u sebi. Promatrajudi u jednom engleskom putopisu na stolu gravuru s prikazom bektašijskoga obreda, koja je više zrcalila snagu slikareve imaginacije negoli stvarnost, Galip je, jedan po jedan, nabrojio dvanaest stupova. “Tredi povratak bektašija”, nastavio je Saim, “dogodio se pedeset godina poslije utemeljenja Republike. Ali toga puta ne u odori nakšibendijskog reda, nego u marksističkolenjinističkoj...” Poslije krade šutnje uzbuĊeno je počeo kao iz rukava izbacivati primjere iz časopisa, brošura, knjiga, novinskih isječaka, podastirati fotografije i gravure te dokazivati da je sve što se radilo, pisalo te kako se živjelo i u redu i u partiji bilo posve jednako: sve pojedinosti tijekom ceremonije primanja novih članova u red, odnosno partiju; razdoblje mučenja i kušnji prije primanja; patnje mladoga pristupnika prije primanja; štovanje i načini izražavanja štovanja prema mučenicima, biltenima i umrlim članovima reda, odnosno partije; sveto značenje koje pripisuju riječi "put”21; ponavljanje kakve riječi ili parole radi jačanja duha jedinstva i zajedništva; skupni obredi; meĊusobno prepoznavanje “upudenih” u tajne redove ili partije po brkovima, bradama, pa čak i pogledima; svirka saza na svečanostima, metar i rima pjesama koje su recitirali itd, itd. “I što je najvažnije: ako je sve to samo slučajnost”, nastavio je Saim, “ako je to samo gruba šala koju ml Je dragi Bog priredio u obliku rukopisa, opet bih morao biti slijep da ne zamijetim kako se igre slova i riječi, koje su bektašije preuzeli od hurufija, ponavljaju u partijskim časopisima na način koji na moje riječi ne baca ni najmanju sumnju.” U tišini koja je potom uslijedila nije se čulo ništa osim zviždaljki nodnih čuvara negdje u udaljenim četvrtima. Polako, kao da izgovara molitvu, Saim je Galipu počeo čitati igre slova koje je otkrio, usporeĊujudi njihova nova značenja s prijašnjima. Mnogo kasnije, kada se Galip s Rujinim likom pred očima počeo prepuštati sjedanjima na sretne dane lebdedi tako izmeĊu sna i jave, Saim se upustio u nešto što je nazvao “biti i najdojmljivijom stranom cijele stvari”! Ne, mladidi koji su pristupili toj političkoj partiji nisu znali da su postali bektašije; ne, izuzev možda četvorice ili petorice, nitko nije ni slutio da je cijela stvar rezultat tajnoga dogovora izmeĊu srednje pozicioniranih partijskih kadrova i nekih bektašijskih šejhova u Albaniji; ne, svi ti dobrohotni i požrtvovni mladi ljudi, čije su se svakodnevne navike i život korjenito promijenili nakon što su pristupili partiji, nisu ni sanjali da su neki bektašijski prvaci sve fotografije snimljene tijekom tih ceremonija, obreda, zajedničkih objeda i marševa, smatrali nastavkom bektašijskog reda. “Najprije sam naivno mislio da je to strašna urota i nevjerojatna tajna te da su ti mladi ljudi bezočno prevareni”, rekao je Saim. “Bio sam toliko uvjeren u svoje otkride da sam mislio kako du ga, samo zbog uzbuĊenja koje me je obuzelo, poslije petnaest godina prvi put staviti na papir i objaviti sa svim pojedinostima, ali sam ubrzo odustao.” Kroz snijeg koji je sipio dopiralo je potmulo brundanje motora nekoga mračnog tankera na Bosporu. Osluškujudi tutnjavu zbog koje su lagano podrhtavala sva prozorska stakla u gradu, Saim je dodao: “Zato što sam konačno spoznao da se život ne bi nimalo promijenio kad bi se i dokazalo da postojimo samo u nečijem snu.” 20 Nakšibendije: jedan od derviških redova. 21 Tarikat: “put”; derviški (sufijski) red.

Poslije mi je ispričao priču o plemenu Zeriban koje se, nastanivši se u nekoj nepristupačnoj planini u istočnoj Anadoliji, dvjesto godina spremalo za putovanje na planinu Kaf. Mijenja li išta na stvari to što su ideju o putovanju na Kaf preuzeli iz jednoga tumača snova staroga tristo dvadeset godina, ili to što su plemenski prvaci, koji su tu predaju kao svetu tajnu prenosili s naraštaja na naraštaj, bili u dosluhu s Osmanlijama da nikada ne krenu na taj put? Kad bi se vojnicima koji u anadolijskim gradidima nedjeljom popodne pune kina objasnilo da je prijetvorni pop, koji u povijesnome filmu kani otrovati turskoga junaka točedi mu otrov u vino, u stvarnome životu zapravo osrednji glumac odan vjeri i islamu, bi li to imalo ikakva drugog učinka osim što bi im pokvarilo naslaĊivanje gnjevom koje im je jedina razonoda? Dok je Galip pred jutro u polusnu sjedio na divanu, Saim mu je objašnjavao kako sjedobradi bektašijski šejhovi, koji su se u prekrasnome, praznom salonu jednoga albanskog kolonijalnog hotela s početka prošloga stoljeda sastali s nekim vodedim partijskim funkcionarima, najvjerojatnije nisu znali da mladi Turci na fotografijama koje su gledali suznim očima ne razgovaraju na svojim svečanostima o misterijima reda, nego vatreno raspravljaju o marksističko-lenjinističkim postavkama. Ni alkemičari nisu mogli znati da nikada nede pronadi zlato za kojim stoljedima tragaju, no ta činjenica nije bila razlog njihove nesrede, nego njihova postojanja. Neka suvremeni iluzionist objašnjava koliko želi kako je trik što ga izvodi obična varka, uzbuĊeni de gledatelj osjetiti sredu jer de, makar i na trenutak, povjerovati da je vidio pravu čaroliju, a ne iluziju. Mnogi se mladi ljudi u nekom razdoblju života zaljube pod utjecajem riječi ili priče koju čuju, ili knjige koju zajedno pročitaju, u tome ljubavnom zanosu stupe u brak s voljenom osobom te preostali dio života prožive sretno, a da nikada ne osvijeste obmanu svojih čula skrivenu iza njihove ljubavi. Ujutro, dok je Saimova žena skupljala časopise i pripremala stol za doručak, Saim je, čitajudi jutarnje novine ugurane ispod ulaznih vrata, rekao da ništa na stvari ne mijenja ni spoznaja da nijedan tekst, ništa što je ikada napisano upavo stoga jer je napisano - nije pravi život, nego, u krajnjem slučaju, samo ispričani san.

Osmo poglavlje TRI MUŠKETIRA Pitao sam ga tko su mu neprijatelji. Nabrajao je, nabrajao i nabrajao. —Razgovori s Jahjom Kemalom

Sprovod mu je bio onakav kakvog se pribojavao prije dvadeset godina i kakav je opisao prije trideset tri godine: dva čovjeka iz maloga, privatnog staračkog doma na Uskudaru (jedan je bio poslužitelj, drugi prijatelj iz sobe); umirovljeni novinar kojega je, kao kolumnist, protežirao u svojim najuspješnijim godinama; zbunjeni roĊak koji nije imao pojma ni o životu ni o djelu pokojnikovu; jedna čudna, nakinĊurena žena s velom od tila i šeširom urešenim iglom koja je sličila na sultanske perjanice; imam efendija; ja i tijelo kolumnista u kovčegu - sve u svemu, devet osoba. Imam je brzo izgovorio molitve, možda i zato što se toga dana, u trenutku kad su spuštali kovčeg u grobnu jamu, podigla snježna oluja; brzo smo ga zatrpali. Što je poslije bilo, ne znam, svi smo se u tren oka razišli. Na postaji Kisikli nitko osim mene nije čekao tramvaj. Prešavši na ovu stranu Bospora, popeo sam se na Bejoglu. U Alhambri je igrao film Edwarda G. Robinsona žena na prozoru22; ušao sam i s oduševljenjem ga pogledao. Oduvijek sam volio Edwarda G. Robinsona! U filmu igra neuspješna službenika i neuspješna slikara-amatera koji mijenja odjedu i identitet te se izdaje za milijardera da bi zadivio svoju ljubav. No i njegova ljubav, Joan Bennett, vara njega. Bio je prevaren, tužan, uništen, a mi smo to, potišteni, gledali. Kad sam se upoznao s pokojnikom (i ovaj odlomak, jednako kao i prvi, započinjem riječima koje je i pokojnik često ponavljao u svojim tekstovima), kad smo se, dakle, prvi put sreli, on je bio sedamdesetogodišnji novinar-kolumnist, a meni je bilo trideset. Bio sam krenuo u Bakirkoj vidjeti jednoga prijatelja. Na Sirkedžiju sam se upravo spremao ukrcati u prigradski vlak, a kad tamo imam što vidjeti: za jednim stolom restorana na kolodvoru on sjedi i pije rakiju u društvu još dvojice legendarnih kolumnista iz moga djetinjstva i rane mladosti. Nije me začudilo to što sam ta tri starca od sedamdeset i nešto godina, koja su živjela na planini Kaf moje literarne fantazije, sreo na stanici Sirkedži meĊu smrtnicima i usred neizdržive buke, nego to što ta tri mušketira od pera, koja su se cijeloga svojeg spisateljskog života meĊusobno vrijeĊala i omalovažavala, sjede za istim stolom i piju rakiju baš kao tri mušketira koja su se dvadeset godina poslije sastala u gostionici Dumas Otac i za istim stolom pila vino! U svojim pola stoljeda dugim spisateljskim životima, za kojih su “potrošili” tri sultana, jednoga kalifa i tri predsjednika republike, ta su se tri svadljiva 22 Izvorni našlov Scarlet Street, film iz 1945. godine.

mušketira, ne računajudi brojne, povremeno i točne optužbe, meĊusobno optuživala i za bezbožništvo, mladoturkijstvo, proeuropejstvo, nacionalizam, masoneriju, kemalizam, republikanizam, izdaju domovine, podupiranje sultana, zapadnjaštvo, islamski misticizam, književnu kraĊu, nacizam, cionizam, proarabizam, proarmenstvo, homoseksualnost, prevrtljivost, prošerijatske ideje, komunizam, proamerikanizam i, naposljetku, za egzistencijalizam, što je tada bilo jako pomodno. (U to je vrijeme jedan od njih ustvrdio da je “Ibn Arabi najvedi egzistencijalist” i da su ga “oni sa Zapada” sedamsto godina poslije samo potkradali, potkradali, potkradali i oponašali.) Neko sam vrijeme pozorno promatrao ta tri mušketira, a onda sam, slijededi svoj unutarnji poriv, prišao njihovu stolu, predstavio se i svakome od njih uputio odmjerene riječi pohvale i divljenja. Volio bih da me čitatelji razumiju: bio sam uzbuĊen, strastven i mlad, bio sam kreativan, briljantan, uspješan i neodlučan, a taj osjedaj neodlučnosti varirao je u meni izmeĊu samoljublja i samouvjerenosti te krajnje dobrohotnosti i lukavosti. Ne bih se ni usudio pridi toj trojici velikana svoje profesije da nisam - unatoč početničkom ushidenju - bio posve uvjeren da sam ved čitaniji od njih, da od čitatelja primam kudikamo više pisama, da svakako pišem bolje od njih i da su barem dvojica od njih toga bolno svjesna. Zbog toga sam njihovo prezrivo mrgoĊenje radosno protumačio kao znak pobjede. Da sam bio prosječan čitatelj koji im je došao uputiti riječi divljenja, a ne mlad i uspješan kolumnist, naravno da bi se sa mnom bolje ophodili. Najprije mi nisu ponudili da sjednem, pa sam čekao. Kad mi je konačno ponuĊeno sjesti, poslali su me u kuhinju kao da sam konobar; htjeli su pregledati jedan časopis, otrčao sam na trafiku i kupio ga; jednome sam ogulio naranču, drugome požurio podidi ubrus s poda; na njihova pitanja odgovarao sam krajnje smjerno: dakle, rekao sam da je prava šteta što ne znam francuski, ali da se uvečer, s rječnikom u ruci, trudim čitati i razumjeti Les Fleurs du Mal. Moje neznanje učinilo je moju pobjedu podnošljivijom, a moje krajnje smjerno ponašanje olakšalo mi je krivicu. Kad sam se mnogo godina kasnije i sam ponio na isti način prema mladim novinarima, shvatio sam da su me tri majstora, razgovarajudi kao da nisam prisutan, zapravo htjela impresionirati. Slušao sam ih bez riječi i s poštovanjem: Što je nagnalo jednoga njemačkog atomskog fizičara, čije ime tih dana nije silazilo s nastavnica novina, da prijeĊe na islam? Je li Ahmet Mithat-efendi, rodonačelnik turskih kolumnista, jedne nodi u nekoj mračnoj ulici premlatio “Gumenoga” Sait Beja, pobjednika u polemici koju su njih dvojica vodila, i od njega iznudio obedanje da de prekinuti rat perom? Je li Bergson bio mistik ili materijalist? Ima li dokaza da na ovome svijetu postoji neki “drugi svijet” tajnovit i nevidljiv? Tko su pjesnici koji su u posljednjim ajetima 26. sure Kurana časnog prekoreni kako hine da vjeruju u Alaha, a zapravo nisu ni vjerovali, niti činili Sto lm vjera nalaže? U vezi s time, je li André Gide uistinu bio homoseksualac ili se, zapravo sklon ženama, predstavljao “drukčijim" samo da bi privukao pozornost na sebe, baš kao i arapski pjesnik Abu Nuvas? Je li Jules Verne u uvodnome poglavlju svoga romana Svojeglavi Kéreban (Kéreban te Têtu) pogriješio u opisu Trga Tophane i česme Mahmuda I. zato što se služio jednom Mellingovom gravurom, ili stoga što je opis trga i česme doslovno preuzeo iz Lamartineova djela Voyage en Orient? Je li Mevlana23 u peti svezak svoje Mesnevije uvrstio priču o ženi koja je umrla dok je opdila s magarcem radi same priče ili radi njezine moralne pouke? Uljudno i krajnje obazrivo raspravljali su o tim temama, a kako su njihovi pogledi ponekad znali kliznuti i prema meni, a njihove mi sijede obrve odaslati znak pitanja, i ja sam kazao što o tome mislim: kao i sve druge priče, i ta je onamo uvrštena radi nje same, samo što je pri23 Mevlana Dželaleddin Rumi (1207.-1273.), veliki mistik i pjesnik perzijskoga podrijetla, utemeljitelj mevlevijskog reda (tarikata) tzv. plešudih derviša. Autor je grandioznog šestosveščanog djela Mesnevija, napisanog na perzijskome jeziku.

krivena tankim velom moralne pouke. Pitanje mi je uputio kolumnist na čijem sam sprovodu jučer bio: “Mladidu”, rekao je, “pišete li vi svoje tekstove radi moralne pouke ili radi zabave?” Da bih im dokazao kako o svemu imam izgraĊeno mišljenje, uhvatio sam se prvoga odgovora koji mi je pao na um. “Radi zabave, gospodine”, odgovorio sam. To im se nije svidjelo. “Mladi ste, tek ste na početku profesionalnog života”, uzvratili su mi. “Hodete li saslušati nekoliko savjeta!” Oduševljeno sam poskočio s mjesta: “Gospodo, želim ih zapisati!” rekoh, uzbuĊeno otrčah do blagajne i od vlasnika restorana uzeh svežanj papira. S vama, svojim čitateljima, želim podijeliti savjete o tome kako se pišu kolumne; tijekom toga dugog nedjeljnog razgovora zapisivao sam ih nalivperom napunjenim zelenom tintom (oni su mi ga posudili) na poleĊini papira na čijoj je prednjoj strani otisnuto ime restorana. Znam, ima meĊu vama i čitatelja koji nestrpljivo iščekuju da im kažem tko su ta tri davno zaboravljena majstora. Oni očekuju da im imena tih mušketira po peru, koja sam do sada uspješno krio, barem šapnem na uho - no ja to nedu učiniti. Ne zato da bi spokojno počivali u svojim grobovima, nego zbog toga što želim razdvojiti čitatelje koji to zaslužuju znati od onih koji ne zaslužuju. Zbog toga du svakoga od naših pokojnih kolumnista nazvati po pseudonimu nekoga osmanskog sultana koji je pisao pjesme. čitatelji koji otkriju kojemu sultanu pripada koji pseudonim možda i riješe tu posve nevažnu zagonetku budu li imali na umu da izmeĊu pseudonima sultana i imena mojih majstora postoji neki paralelizam. No stvarna je zagonetka skrivena u savjetima koje su mi majstori davali vukudi poteze u šahovskoj igri svojih taština. Bududi da još uvijek nisam dokučio ljepotu te tajne, uz savjete svojih učitelja dopisivao sam u zagradama svoje kratke i bijedne komentare, nalikujudi po tome beznadnim mediokritetima koji u novinskim sportskim rubrikama analiziraju njima nerazumljive poteze šahovskih velemajstora. A: Adli. Toga zimskog dana imao je na sebi svijetlosmeĊe odijelo od engleskoga štofa (sve skupe štofove u nas nazivaju “engleskima”, pa i ja to činim) i tamnu kravatu. Visok, njegovan, s počešljanim sijedim brkovima. Nosi štap. Izgleda poput engleskoga džentlmena bez novca, iako nisam siguran da se bez novca uopde može biti džentlmen. B: Bahti. Kravata mu je olabavljena i iskrivljena, kao i lice. Na sebi ima umrljan i neizglačan stari sako. Ispod sakoa vide se prsluk i lanac džepnoga sata. Debeo je i neuredan. U ruci mu je stalno cigareta koju je zaljubljeno nazivao “jedinim prijateljem”, no jedini je prijatelj izdao to jednostrano prijateljstvo i ubio ga srčanim udarom. Dž: Džemali. Nizak, nervozan. Ni njegovo nastojanje da izgleda čisto i uredno ne može promijeniti dojam da podsjeda na umirovljenog učitelja. Izblijedjela poštarska jakna i hlače, na nogama stare cipele Sumerbank s debelim, gumenim potplatima. Debele naočale, izrazito kratkovidan, gotovo napadno ružan. Sada slijede savjeti majstora i moji jadni komentari: 1. Dž: Pisanje samo radi zadovoljstva ostavlja kolumnista na otvorenu moru bez kompasa. 2. B: No kolumnist nije ni Ezop ni Mcvlana. Pouka uvijek proizlazi iz priče, a ne priča iz pouke. 3. Dž: Kad pišeš, ravna| se prema svojoj inteligenciji, a ne inteligenciji čitatelja. 4. A: Priča je kompas (aluzija na 1. Dž). 5. Dž: Dokle god se ne prodre u tajnu naše povijesti i naših groblja, nije mogude govoriti ni o nama, ni o Istoku. 6. B: Ključ promišljanja Istoka i Zapada skriven je u ovim riječima Bradatoga Arifa: “Ah, vi nesretnici što u laĊi koja plovi na Istok gledate prema Zapadu!” (Bradati Je Arif junak kolumna kojeg je stvorio B prema jednoj stvarnoj osobi.) 7. A-B-Dž: Dodaj poslovice, idiome, anegdote, viceve, stihove, maksime, antologijske

rečenice. 8. Dž: Ne traži prikladnu maksimu kojom bi okrunio tekst nakon što izabereš temu, nego najprije naĊi zgodan aforizam pa onda temu kojom deš ga okruniti. 9. A: Ne sjedaj za radni stol dok ne naĊeš prvu rečenicu. 10. Dž: Moraš iskreno vjerovati u ono o čemu pišeš. 11. A: Ako i ne vjeruješ, čitatelj mora vjerovati u to da iskreno vjeruješ. 12. B: Onaj kojega nazivaš čitateljem, dijete je koje bi išlo na vašar. 13. Dž: čitatelj ne oprašta huljenje na Muhameda, a Alah takve kažnjava moždanim udarom. (Naslutivši da bi točka 11 mogla biti aluzija na njega, dovodi u vezu jedva zamjetno kriva usta A s člankom u kojemu A govori o Muhamedovu bračnom i poslovnom životu.) 14. A: Voli patuljke, i čitatelji ih vole. (Odgovor na 13. Dž i aluzija na njegov nizak stas.) 15. B: Primjerice, tajnovita kuda patuljka na Uskudaru dobra je tema. 16. Dž: I hrvanje je dobra tema, ali samo ako je riječ o sportu, ili ako se piše o njemu. (Držedi da bi se točka 15 mogla odnositi na njega, aludira na govorkanja o homoseksualnosti B zbog njegove strasti prema hrvanju i seriji članaka na tu temu.) 17. A: čitatelj je osoba koja se bori za svakodnevno preživljavanje, oženjen, uzoran obiteljski čovjek s četvero djece i inteligencijom dvanaestogodišnjaka. 18. Dž: čitatelj je nezahvalan kao mačka. 19. B: Mačka, inače pametna životinja, nije nezahvalna nego svjesna toga da se ne može pouzdati u kolumniste koji vole samo pse. 20. A: Pusti mačke i pse, piši o problemima u zemlji. 21. B: Upamti adrese konzulata. (Aluzija na govorkanja da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata Dž primao materijalnu potporu njemačkoga, a A engleskog konzulata.) 22. B: Upusti se u polemiku samo ako si sposoban smrviti protivnika. 23. A: Upusti se u polemiku samo ako možeš pridobiti šefa za sebe. 24. Dž: Upusti se u polemiku samo ako sa sobom poneseš kaput, (Aluzija na glasovitu izjavu B kojom se pravdao što se nije uključio u oslobodilački rat nego je ostao u zaposjednutom Istanbulu: "Ne bih mogao izdržati zimu u Ankari!”) 25. B: Odgovaraj na pisma čitatelja. Ako ih nema, piši ih sam sebi i odgovaraj na njih. 26. Dž: Šeherezada je naša zaštitnica i učiteljica. Ne zaboravi: ni ti ne radiš ništa drugo osim što ubacuješ sedam-osam stupaca meĊu dogaĊaje koje nazivaju “životom”. 27. B: čitaj malo, ali čitaj s radošdu pa deš djelovati načitanije od nekoga tko čita puno, ali s mukom i dosadom. 28. B: Budi komunikativan, upoznaj čovjeka i sačuvaj ga u pamdenju da bi mu, kad umre, mogao napisati nekrolog. 29. A: Nekrolog započni milosrdno i ne završavaj ga ružnim riječima o pokojniku. 30. A-BDž: Kloni se sljededih rečenica koliko god je mogude: a) Pokojnik je do jučer bio zdrav, b) Profesija nam je nezahvalna, naši tekstovi ved sutradan padaju u zaborav, c) Jeste li sinod na radiju slušali taj i taj program? d) Kako godine prolaze! e) Što bi on, da je živ, rekao na tu sablazan? f) Tako se ne radi u Europi, g) Prije toliko i toliko godina kruh je koštao toliko i toliko, h) Poslije me taj slučaj podsjetio na sljedede. 31. Dž: “Poslije” je ionako riječ za početnike koji ne vladaju umijedem pisanja. 32. B: Sve što je u kolumni umijede pisanja, nije kolumna, a sve što je kolumna, nije umijede pisanja. 33. Dž: Ne hvali razum koji ljubav prema umjetnosti zadovoljava silovanjem poezije. (Podbada B zbog njegova pjesništva.) 34. B: Piši jednostavno, lakše de te čitati.

35. Dž: Piši komplicirano pa de te lako čitati. 36. B: Dobit deš čir na želucu budeš li pisao teškim stilom. 37. A: Dobiješ li čir, postat deš umjetnikom. (Poslije prvih

ljubaznih riječi koje je jedan od

njih rekao drugome, sva su se trojica uglas nasmijala.) 38. B: Ostari što prije. 39. Dž: Ostari da bi mogao napisati dobar tekst o jeseni. (Ponovno su razmijenili ljubazne osmijehe.) 40. A: Nedvojbeno je da su tri velike teme smrt, ljubav i glazba. 41. Dž: No o tome što je to ljubav morao bi se postidi dogovor. 42. B: Tragaj za ljubavlju. (Podsjetit du čitatelje da su poslije svih savjeta nastupale duge tišine, stanke, šutnje.) 43. Dž: Zataji ljubav jer si pisac! 44. B: Ljubav je potraga. 45. Dž: Skrivaj se kako bi mislili da imaš neku tajnu! 46. A: Daj naslutiti da imaš neku tajnu da bi te žene voljele. 47. Dž: Svaka je žena zrcalo. (Na ovome su mjestu i meni ponudili rakiju jer je otvorena nova boca.) 48. B: Pamti nas po dobru. (“Dakako, gospodo!” rekao sam. I kao što de se prisjetiti moji pozorni čitatelji, napisao sam dosta tekstova u kojima se prisjedam njih i njihovih priča.) 49. A: IzaĊi na ulicu, promatraj lica - i ved imaš temu. 50. Dž: Nagovijesti da postoje povijesne tajne, ali da, nažalost, o njima ne možeš pisati. (Na ovome je mjestu Dž ispričao jednu priču koju du vam drugom prigodom ispričati. Govori o zaljubljenome čovjeku koji svojoj voljenoj kaže: “Ja sam ti!” Prvi put sam osjetio da su sva trojica kolumnista upudena u neku tajnu i da ih ona tjera da s toliko ljubavi sjednu za isti stol iako ved pola stoljeda vrijeĊaju jedan drugoga.) 51. A: Ne zaboravi da nam je cijeli svijet neprijatelj. 52. B: Ovi ljudi jako vole svoje paše, svoje djetinjstvo i majke, pa ih i ti voli. 53. A: Ne koristi epigraf jer on ubija misterij skriven u tekstu. 54. B: Ako misterij ved mora umrijeti, onda i ti ubij tajnu, ali najprije lažnoga proroka koji je nudi na prodaju. 55. Dž: Ako želiš koristiti epigraf, ne uzimaj ga iz zapadnjačkih knjiga čiji pisci i novinari nisu poput nas, i nipošto ga ne uzimaj iz knjiga'koje nisi pročitao jer to radi i lažni mesija Dedžal24. 56. A: Ne zaboravi: ti si i vrag, i anĊeo, i Dedžal, i On jer je čitateljima dosadan netko tko je savršeno dobar, baš kao i netko tko je apsolutno loš. 57. B: A kad čitatelj shvati da mu se Dedžal javlja u Njegovu liku, kad užasnut shvati da je onaj kojega je smatrao Spasiteljem zapravo Dedžal i da je prevaren, bogami de te ubiti u nekoj mračnoj ulici! 58. A: Da, zbog toga čuvaj tajnu. Nemoj nikome prodati tajnu svoje profesije! 59. Dž: Ne zaboravi: ljubav je tvoja tajna. Ljubav je ključna riječ. 60. B: Ne, ključna riječ piše nam na licima. Gledaj i slušaj. 61. A: Ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav! 62. B: Ne zaziri ni od plagiranja jer je svekolika tajna našega tegobnog čitanja i pisanja skrivena u našem sufijskom zrcalu. Znaš li Mevlaninu priču o natjecanju dvojice slikara? I on je tu priču preuzeo od drugih, no sam je... (Znam, efendim25, rekao sam.) 24 25 Dedžal (Deccal), u islamskoj eshatologiji pandan kršdanskom** Antlkrlitu, l»inl Efendim: “dragi (moj) gospodine”.

Dž: Kad jednom ostariš i zapitaš se može li čovjek ostati ono što jest, upitat deš se, ne zaboravi, jesi li dokučio tajnu. (Nisam to zaboravio.) 64. B: Ne zaboravi ni stare autobuse, bezvrijedne knjige, strpljive ljude, one koje razumiju stvari oko sebe i one koji to ne mogu! 63.

Odnekud s kolodvora, možda i iz samoga restorana, dopirala je do nas pjesma o ljubavi, boli i besmislu života. U tome trenutku posve me zaboraviše te prijateljski, bratski i sjetno nastaviše jedan drugome pričati priče podsjedajudi me na to kako je svaki od njih vremešna, brkata Šeherezada. Evo nekih od njih: Smiješna i tužna priča o nesretnome kolumnistu čija je jedina strast bila opisivati Muhamedovo putovanje kroz sedam nebeskih sfera i koji se, mnogo godina kasnije, jako rastužio saznavši da je nešto slično napravio Dante; priča o sumanutu i nastranu sultanu koji je kao dijete sa sestrom lovio vrane u povrtnjacima; priča o piscu koji je izgubio snove kad mu je žena pobjegla; priča o čitatelju koji se počeo osjedati i kao Albertine i kao Proust; priča o kolumnistu koji se prerušio u Mehmeda Osvajača i umislio da je postao on, i tako dalje, i tako dalje...

Deveto poglavlje NETKO ME PRATI Čas je padao snijeg, a čas se spuštala tama. —Šejh Galip

Jedna stara fotelja koju je Galip vidio ujutro kad je napustio kudu svoga prijatelja, arhivista Saima, i niz stare se uličice i stube u četvrti Džihangir spustio na Karakoj, toga de mu dana uvijek iznova dolaziti pred oči kao kakav detalj iz zloslutne nodne more. Fotelja pred spuštenim roletama jedne radionice za tapetarske i stolarske usluge i obradu linoleuma i kartona, smještene na strmoj padini iza četvrti Tophane, kojom je neko vrijeme lutao Dželal pratedi tragove trgovine opijumom i kokainom u Istanbulu. Nasloni za ruke i noge bili su izgubili sjaj, poderana koža na mjestu za sjedenje podsjedala je na ranu, u zahrĊale opruge beznadno su virile van kroz kožu kao rasuta crijeva iz rasporena trbuha nekog kavalerijskog dorata. Došavši u Karakoj, gotovo da je povjerovao kako su pustoš padine na kojoj je vidio fotelju i praznina trga (iako je bilo nešto iza osam) u vezi s nekom kataklizmom čiji je skori dolazak svatko mogao osjetiti. Brodovi, koji su ved trebali isploviti, kao da su zbog nadolazede kataklizme mirovali vezani jedan uz drugi, pristaništa su opustjela, a ulični prodavači, fotografi i prosjaci grubih lica okupljeni na mostu Galata kao da su svoje posljednje dane odlučili provesti u dokolici. Dok je naslonjen na ogradu mosta gledao mutnu vodu, Galip se najprije sjetio kako su nekod djeca okupljena na jednome kraju mosta izranjala metalne novčide koje su strani turisti bacali u vode Zlatnoga roga. Poslije se čudio zbog čega Dželal u kolumni o presušivanju Bospora ne spominje te kovanice koje de godinama kasnije upudivati na mnoge stvari, samo ne na ono čemu su nekod u prvome redu služile. Otišao je u svoj ured i za stolom počeo čitati Dželalovu novu kolumnu. Zapravo, kolumna nije bila nova, prvi put je bila objavljena prije mnogo godina. Ta se spoznaja mogla protumačiti i kao nagovještaj nečega posve dugog, a ne samo kao očit dokaz da Dželal odavno ne šalje redakciji nove tekstove. Možda i pitanje postavljeno usred teksta (Imate li poteškoda biti ono što jeste?), jednako kao i brico, junak Dželalove kolumne koji to pitanje postavlja, ne upuduju na ciljana značenja u tekstu nego na neka druga, skrivena značenja, u svijetu izvan teksta? Galip se prisjedao da mu je Dželal nekod objašnjavao nešto u vezi s time. “Vedina ljudi”, rekao je, “ne zamjeduje bitna svojstva stvari samo zato jer su im pred nosom, a vide i prepoznaju njihova marginalna i drugorazredna svojstva koja im privlače pozornost upravo zato što su takva. Zbog toga u

svojim kolumnama nikada ne razotkrivam ono što čitateljima želim redi, nego to uguram u neki kutak svoga teksta. Dakako, taj kutak gdje skrivam značenje nije jako tajnovit i nedokučiv - moja bi igra skrivača mogla obmanuti samo dijete - no ipak to činim zbog toga što čitatelji, jednako kao i djeca, smjesta povjeruju u sve što u njemu pronaĊu. A najgore je to što odlože novine ne dokučivši ono što je očito i što je utkano u velik dio preostaloga teksta, kao što ne dokuče ni druga skrivena i sporedna značenja za čije je odgonetanje potrebno samo malo strpljenja i inteligencije.” Naglo odloživši novine, Galip se, voĊen nekim unutarnjim porivom, zaputi u Milijet potražiti Dželala. Bududi da je znao kako on u redakciju češde dolazi vikendom jer tada nema gužve, pretpostavljao je da de ga zatedi samoga u sobi. Penjudi se uzbrdicom, smislio je kako de mu kazati samo to da je Ruja malo prehlaĊena. A onda de mu ispričati slučaj klijenta koji očajava jer ga je žena napustila. Što bi Dželal rekao na to? Protivno našoj cjelokupnoj povijesti i svim našim tradicijama, supruga neočekivano napušta jednoga našeg sugraĊanina koji je voli, napušta poštena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspješna čovjeka. Na što bi to moglo upudivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu? Pozorno saslušavši pojedinosti Galipove priče, Dželal bi počeo govoriti, a kad bi Dželal govorio, svijet bi postajao smislenijim, istine skrivene pred našim nosom postajale bi začudnim dijelovima bogate priče koju smo i prije znali, ali nismo znali da je znamo. I život bi postao podnošljivijim. Promatrajudi svjetlucave grane na mokrim stablima u vrtu iranskoga veleposlanstva, Galip je razmišljao o tome kako bi volio živjeti u svijetu o kojemu Dželal pripovijeda, a ne u vlastitome. U sobi nije zatekao Dželala. Stol mu je bio pospremljen, pepeljara prazna, nije bilo ni šalice za čaj. Galip je sjeo u ljubičastu fotelju u koju sjeda svaki put kad uĊe u tu sobu, i čekao. Vjerovao je da de ubrzo iz neke od susjednih soba čuti Dželalov smijeh. Kad je prestao vjerovati u to, prisjetio se mnogih drugih stvari. Najprije svoga prvog posjeta novinama s jednim školskim prijateljem koji se kasnije zaljubio u Ruju. Otišao je bez dopuštenja roditelja i pod izlikom da mora uzeti propusnicu za kviz koji je radio trebao izravno prenositi. (Na povratku je, postiĊen, rekao prijatelju: “Proveo bi nas Dželal i kroz tiskaru, ali nije imao vremena.” “Jesi li na stolu vidio fotografije žena?” pitao je prijatelj iz škole.) Potom mu je u sjedanju oživio dan kad su on i Ruja prvi put otišli u redakciju i kad ih je Dželal proveo kroz tiskaru (“želite li i vi biti novinarka, gospoĊice?” pitao je Ruju postariji slovoslagar, a ona je na povratku postavila Galipu isto pitanje). Prisjetio se i toga da je Dželalovu sobu zamišljao kao odaju iz Tisudu i jedne nodi - prepunu snova i papira na kojima su bile zapisane ideje za priče koje on sam nije mogao ni zamisliti... Kad je žurno počeo kopati po Dželalovu stolu ne bi li pronašao nove papire i priče te ih zaboravio, da, zaboravio, našao je sljedede stvari: neotvorena pisma čitatelja, olovke, isječke iz novina (zelenom je olovkom bila obilježena vijest o zločinu koji je prije mnogo godina počinio ljubomorni muž), fotografije lica izrezane iz stranih časopisa, portrete, zabilješke na papiridima zapisane Dželalovim rukopisom (Ne zaboravi: priča o princu!), prazne bočice za tintu, šibice, jednu ružnu kravatu, bezvrijedne pučke knjižice o šamanizmu, hurufijskome nauku i metodama jačanja pamdenja, bočicu tableta za spavanje, lijekove za poboljšanje cirkulacije, gumbe, ručni sat koji nije radio, škare, fotografije koje su ispale iz otvorenoga pisma nekog čitatelja (na jednoj su bili Dželal i neki delavi časnik kako sjede u seoskoj kavani i gledaju u fotografski aparat skupa s dvojicom hrvača namazanih uljem i jednim umiljatim domadim psom), olovke u boji, češljeve, cigaršpice i raznobojne kemijske olovke... Na podlošku za pisanje našao je dva fascikla na kojima je pisalo za UPORABU I REZERVE. U fasciklu za uporabu nalazila se Dželalova neobjavljena nedjeljna kolumna,

zajedno s tekstovima objavljenima u proteklih šest dana. Bududi da je nedjeljna kolumna trebala izadi dan kasnije, vjerojatno je tekst ved bio složen i ilustriran te vraden u fascikl. U fasciklu REZERVE našao je samo tri teksta, sva tri objavljena prije mnogo godina. četvrti tekst, onaj koji je trebao izadi u ponedjeljak, u tom je trenutku najvjerojatnije bio na nekome od donjih katova novinske kude, na slovoslagarevu stolu, pa su dakle rezervni tekstovi u fasciklu dostajali do četvrtka. Bi li to moglo značiti da je Dželal bez ičijega znanja otišao na put ili na kradi odmor? No on gotovo nikada nije napuštao Istanbul! Galip je ušao u prostranu sobu u redakciji da bi pitao za Dželala, i noge su ga same odnijele do stola za kojim su sjedila i razgovarala dva postarija čovjeka. Jedan od njih, razdražljiv starac koji je pisao pod svima poznatim pseudonimom Nešati, prije mnogo godina vodio je s Dželalom žestoku polemiku. Sada je pak, ljutito moralizirajudi, za iste novine pisao nekakva sjedanja neusporedivo manje čitana od Dželalove kolumne. “Gospodina Dželala nema ved danima!” rekao je s obješenim licem koje je vrlo podsjedalo na buldoga s fotografije u zaglavlju njegove rubrike. “Jeste li mu kakav rod?” U neurednim fasciklima svoga pamdenja Galip samo što nije bio otkrio tko je drugi novinar, kad ga ovaj upita zbog čega traži gospodina Dželala. Taj čovjek s tamnim naočalama bio je Sherlock Holmes dodatka Magazin, kojega nitko nije bio u stanju prevariti. Taj je znao sve o našim filmskim zvijezdama koje se prenemažu i ponašaju kao ne znam kakve osmanlijske gospoĊe. Znao je koje su meĊu njima, prije koliko godina i za koju madame radile u luksuznim bordelima u zabačenim ulicama na Bejogluu, znao je da je StarChanteuse, koja je u Istanbul dovedena kao argentinska aristokratkinja, premda je u provincijskim gradidima u Francuskoj nastupala kao akrobatkinja, zapravo muslimanka iz Alžira. “Dakle, roĊaci ste”, reče novinar Magazina. “Koliko ja znam, gospodin Dželal osim pokojne majke nema bliskih roĊaka.” “Oho!” oglasi se stari polemičar. “Kako bi Dželalefendija dospio na sadašnji položaj da nema roĊaka! Imao je, primjerice, šogora koji ga je dosta pogurao. Bio je pobožan čovjek, on ga je naučio pisati, no Dželal ga je kasnije iznevjerio. Šogor je bio pripadnik jedne nakšibendijske tekije i dolazio je na tajne obrede u zgradi bivše tvornice sapuna na Kumkapiju. Poslije obreda na kojima su se koristili i lanci, preše za cijeĊenje maslina, voštane svijede i kalupi za sapun, jednom u tjednu sjedao bi za radni stol i Službi za nacionalnu sigurnost pisao izvještaje o tekiji. čovjek je zapravo htio dokazati da muridi26 reda o kojoj je izvještavao vojsku zapravo ni u kojem smislu ne štete državi. Svoje je izvještaje pokazivao i Dželalu da ih njegov mladi i za književnost zagrijani šogor pročita, da se informira o tome i uživa u literarnim kvalitetama teksta. I stil tih izvještaja, koje je Dželal u kasnijim godinama, kad mu je puhnulo u glavu da se prikloni ljevici, bezočno koristio, bio je protkan usporedbama i alegorijama izravno preuzetim od Atara27, Abu Horasanija, Ibn Arabija28 i Bottfolija. Otkud bi čitatelji koji u Dželalovim usporedbama - a sve se oslanjaju na jednake, stereotipne dosjetke - nalaze mostove koji nas povezuju s našom minulom kulturom, mogli znati da je tvorac toga pastiša bio netko drugi, a ne Dželal? A svestrani šogor, kojega je Dželal želio gurnuti u zaborav, bio je istinski majstor tisudu umijeda: izumio je škare s ogledalom da 26 Murid: netko tko želi pristupiti mističnom redu (derviškome redu); pristalica, sljedbenik nekoga šejha, vrhovnog autoriteta reda. 27 Feridudin Atar, perzijski pjesnik i mistik rođen 1145/46. godine, autor glasovitog djela Mantik-ut Tajr (Govor ptica). 28 Ibn Arabi (rođ. 1163.), arapski filozof rodom iz Andaluzije. Autor je glasovita djela Fusus al-hikam (Dragulji mudrosti) za koje je tvrdio da ga je napisao sa111 poslanik Muhamed i predao mu ga rekavši: “Izađi s njom u svijet!"

frizerima olakša posao, razvio je aparat za obrezivanje koji onemoguduje kobne pogreške koje su uništile bududnost mnoge naše djece, konstruirao bezbolna vješala koja umjesto masnoga konopca imaju lanac, a namjesto stolca sklisku podlogu. U vrijeme kad su mu trebali sestrina i šogorova pažnja i naklonost, Dželal je ta otkrida oduševljeno predstavljao čitateljima u svojoj rubrici Vjerovali ili ne.” "Oprosti, bilo je upravo suprotno!” usprotivio mu se novinar Magazina, "Dok je ureĊivao i vodio rubriku Vjerovali ili ne, gospodin Dželal bio je posve sam. Opisat du vam jedan prizor koji nisam čuo od drugih, nego sam mu osobno nazočio.” Bio je to jedan od prizora iz filmova iz “produkcije Ješilčam” koji govore o godinama neimaštine i samode dobrodudnih mladida koji su poslije postigli velik uspjeh u životu. Jedne novogodišnje nodi u nekoj od siromašnih kuda sirotinjske četvrti mladi i neiskusni novinar Dželal kaže majci da ga je bogati ogranak Obitelji pozvao na novogodišnje slavlje u svoju kudu na Nišantašu. Tamo de sa stričevima i tetama i s njihovim veselim kderima i raspuštenim sinovima provesti zabavnu večer, a onda odjuriti na tko zna koje drugo slavlje u gradu. Majka švelja, sretna što može maštati o sinovoj sredi, kaže mu radosnu vijest: da je za tu nod potajice prepravila i dotjerala stari kaput njegova pokojnoga oca. Dok Dželal oblači kaput koji mu savršeno pristaje (prizor zbog kojega majci poteknu suze na oči: “Isti si otac!”), majci lakne kad sazna da je na istu zabavu pozvan i prijatelj njezina sina, takoĊer novinar. Kada taj novinar i svjedok ove priče te iste večeri siĊe s Dželalom niz hladne i mračne stube drvene kude i naĊe se na blatnjavoj ulici, doznaje da siromašnoga Dželala na novogodišnju zabavu nisu pozvali nikakvi bogati roĊaci, niti itko drugi, nego da te nodi mora dežurati u redakciji kako bi platio operaciju za majku koja je, neprestance šivajudi pri svjetlosti svijede, gotovo posve oslijepila. Poslije te priče nastupila je tišina. Onda je Galip rekao nekoliko riječi u vezi s pojedinostima koje se nisu podudarale s Dželalovom životnom pričom, no dva stara novinara nisu se obazirala na njih. Da, mogude je da su se zabunili oko nekih rodbinskih odnosa i datuma; bududi da je otac gospodina Dželala još uvijek živ (Jeste li sigurni u to?), može biti da su pobrkali oca s djedom, ili stariju sestru s tetom, no - koliko se moglo vidjeti - nije ih puno boljela glava zbog toga. Nakon što su Galipa pozvali da sjedne za njihov stol, ponudili ga cigaretom i postavili pitanje na koje nisu saslušali odgovor (Što ste rekli, u kakvom ste srodstvu s njim?), na zamišljenu šahovsku ploču počeli su slagati figure koje su, jednu za drugom, vadili iz torbe uspomena. Onih nesretnih dana kad mu je bilo zabranjeno pisati o bilo čemu osim o opdinskim problemima, Dželal je bio toliko obasut beskrajnom ljubavlju svoje šire rodbine da je bilo dovoljno da mu pred očima iskrsne nešto iz djetinjstva provedenog u vili s čijeg se svakog prozora mogla vidjeti po jedna lipa, pa da u dahu napiše tekst koji nisu mogli razumjeti ni čitatelji, ni cenzori. Ne, izuzev s novinarima, imao je tako malo kontakata s ljudima da je, kad bi morao otidi na neki veliki skup, želio uza se imati iskrena prijatelja kojega bi mogao oponašati u svemu, počevši od kretnji do govora, od odijevanja do izbora jela. Ne, uopde nije bilo tako! čime bi se, osim potporom modnih roĊaka koji su ga štitili ljubavlju koju nije zaslužio, moglo objasniti kako se taj mladi zaljubljenik u novinarstvo, čiji je zadatak bio ureĊivati enigmatski kutak i žensku rubriku Savjeti, u svega tri godine ugnijezdio u najčitanijoj rubrici ne samo u svojoj zemlji, nego i na Bliskom istoku i Balkanu, te bez ikakvih skrupula počeo sijati razdor na sve strane? Kad je jedan naš napredni državnik za osmi roĊendan svoga sina dao pripremiti krem-tortu s jagodama na koju je stavljeno osam svijeda, te na to sasvim obično “roĊendansko slavlje”

pozvao dječakove prijatelje, jednu levantinsku madame koja je tandrkala po klaviru i novinare, i to s nakanom da se proslava roĊendana, toga temeljnog kamena zapadne civilizacije, udomadi i kod nas, Dželal ga je u svojoj kolumni s nesmiljenom i neshvatljivom ironijom naprosto pokopao. No razlog tomu nije bio ideološke, političke ili estetske naravi, kako se mislilo, nego to što je Dželal bolno zamijetio kako nikada u životu nije osjetio takvu očinsku, niti bilo kakvu drugu ljubav. To što ga sada nigdje nema, što su adrese i telefoni koje je dao pogrešni ili izmišljeni, sve je to zbog čudne i neshvatljive odvratnosti koju osjeda prema daljim i bližim roĊacima, prema svim ljudima koju mu nisu uzvratili ljubav. (Galip je pitao gdje bi mogao nadi Dželala.) Ne, razlog njegova povlačenja u neki skroviti kutak grada i bijega od svih ljudi bio je, dakako, posve drugi: ved je bio shvatio da se nede modi osloboditi onoga bolnog osjedaja samode koji mu od roĊenja stoji nad glavom kao aureola nesrede, niti bolne nemodi da se približi ljudima; stoga se, tko zna u kojoj dalekoj sobi, pomiren, prepustio beznadnoj samodi od koje ne može pobjedi, onako kako se bolesnik bez nade prepušta svojoj bolesti. Galip je htio znati u kojoj je četvrti ta udaljena soba, spomenuo je televizijsku ekipu koja traži gospodina Dželala... “Gospodin Dželal ionako de dobiti otkaz!” prekinu ga polemičar Nešati. “Ved deset dana ne šalje nove tekstove! Svi vide da su rukopisi koje je ostavio u fasciklu REZERVA zapravo tekstovi od prije dvadeset godina, samo pretipkani.” Kao što je Galip očekivao i priželjkivao, njegovim se riječima usprotivio novinar Magazina: ti se tekstovi čitaju s mnogo vedim zanimanjem nego prije, telefoni neprestano zvone, a svaki dan Dželal prima najmanje dvadeset pisama. “Da”, uzvratio je polemičar, “pisma s prijedlozima kurvi, svodnika, terorista, hedonista, preprodavača droge i starih kriminalaca koje je hvalio zbog trgovine drogom.” “Jel‟ ih ti to potajice otvaraš i čitaš?” upitao je novinar Magazina. “Kao i ti!” odgovorio je polemičar. Obojica su se uspravila na svojim stolicama kao šahisti zadovoljni početnim potezima u novoj partiji. Polemičar je iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio jednu malu kutiju. Pokazao ju je Galipu kao opsjenar koji publici pomno pokazuje neki predmet prije negoli taj predmet nestane. “Ovaj lijek za želudac jedina je zajednička stvar koju imamo vaš roĊak, gospodin Dželal, i ja. U trenutku zaustavlja lučenje želučane kiseline. Hodete li jednu tabletu?” Galip je uzeo bijelu tabletu i progutao je kako bi se uključio u igru za koju nije znao odakle počinje i kamo vodi, no u kojoj je htio sudjelovati. “SviĊa li vam se naša igra?” upitao je stari kolumnist smješkajudi se. “Trudim se shvatiti pravila", uzvratio je Galip sumnjičavo. “čitate li moje tekstove?” “čitam.” “Kad uzmete novine, čiju kolumnu prvo pročitate? Moju ili Dželalovu?” “Dželal mi je roĊak.” “čitate li samo zbog toga njegov tekst prije mojega?” upita stari kolumnist. “Je li srodstvo važnije od kvalitete članka?” “I Dželalove su kolumne jako dobre!” odvrati Galip. “Svatko ih može napisati, shvadate li?” reče stari polemičar. “Usto, vedina tekstova preduga je za kolumne. Oponašaju priče. One su umjetnički ukrasi. Prazne riječi. Ima u njima nekoliko šablonskih trikova, to je sve. Govore o uspomenama, samo o lijepim stvarima, slaĊima od meda. Svaki se čas naiĊe na neki paradoks. Pribjegava se igri „prijetvornosti‟,

koju su divanski pjesnici zvali tecahiil-ii arifane, to jest 'pretvaraj se da ništa ne znaš‟. Nepostojede stvari predočene su kao postojede, postojede kao nepostojede. Ako je sve to nedostatno, praznina priče bit de prikrivena bombastičnim rečenicama koje njegovi obožavatelji smatraju „lijepima‟. Svatko ima život, uspomene i prošlost, kao i on. Svatko može tako igrati. I vi. Ispričajte mi neku priču!” “Kakvu priču?” “Kakvu god, prvu koja vam padne na pamet.” “Priču o čovjeku čija je žena jednoga dana nestala i koji ju je pošao tražiti”, poče Galip. “Lutao je gradom u potrazi za njom. Kamo god krenuo, naišao bi na njezine tragove, ali ne i na nju!” “I?” “Toliko” “Ne, ne, mora biti još!” reče stari kolumnist. “Što čovjek iščitava iz tih tragova posvuda po gradu? Je li mu žena stvarno lijepa? S kim je pobjegla?” “U tragovima razasutima po gradu taj čovjek kao da čita vlastitu prošlost. Ne zna s kim je pobjegla ili to ne želi znati jer, kad god i gdje god naiĊe na tragove svoje žene i svoje prošlosti, pomisli da bi čovjek kojemu je pobjegla, ili mjesto na koje je pobjegla, morali biti skriveni negdje u njegovoj vlastitoj prošlosti.” “To je dobra tema”, primijeti stari kolumnist. “Kao što bi Poe rekao: ljepotica koja umre ili nestane! No pripovjedač mora biti dosljedniji. čitatelj, naime, nema povjerenja u neodlučna pripovjedača. Završimo tu priču koristedi Dželalove trikove... Uspomene: neka cijeli grad vrvi lijepim uspomenama toga čovjeka. Stil: neka tragovi tih uspomena skriveni u kičastim riječima i figurama upuduju na prazninu. Tecahül-ü arifane: neka čovjek hini da ne zna kome je njegova žena pobjegla. Paradoks: tako bi čovjek kod kojega je žena našla utočište mogao biti isti onaj od kojega je pobjegla. Kako vam se čini? Vidite, i vi to možete napisati. Svatko može.” “Ali samo Dželal tako piše”, reče Galip. “No dobro, odsad dete i vi tako pisati!” uzvrati polemičar tonom koji je nagovijestio kraj rasprave. “Ako ga tražite, pozorno čitajte njegove kolumne", reče novinar Magazina. “On je negdje u svojim tekstovima. Puni su odaslanih poruka, malih, osobnih poruka. Shvadate li?” Kao odgovor na to Galip je ispričao kako mu je Dželal nekod, kad su bili djeca, pokazivao rečenice koje je sastavio od prvih i zadnjih slova odlomaka njegovih tekstova. Pričao je o igrama slova koje je Dželal bio izumio da zavara cenzuru i državno povjerenstvo za tisak, 0 sintagmama koje je pravio od prvih i zadnjih slogova rečenice, o rečenicama koje su se dale sklopiti od svih velikih slova u tekstu i o igrama riječi koje, kako je Dželal rekao, mogu razljutiti “našu tetu”. “Je li vam teta bila usidjelica?” upitao je novinar Magazina. “Nikad se nije udavala”, odgovorio je Galip. “Je li točno da je gospodin Dželal bio u svaĊi s ocem zbog jednoga kata u potkrovlju?” Galip je odgovorio da je taj problem “jako stara stvar”. “Je li točno da je jedan Dželalov stric odvjetnik svojedobno brkao zapisnike, tumačenja i zakone s jelovnicima i voznim redom brodova na Bosporu?” Galip je odgovorio da bi i to, kao i drugo, kao i sve ostalo, moglo biti samo priča. “Shvadaš li, mladidu?” oglasi se stari novinar neugodnim glasom. “O tome mu nije pričao gospodin Dželal. Do tih je skrivenih podataka došao jedan naš prijatelj, zaljubljenik u detektivski poziv i hurufijski nauk. Izvlačio ih je iz Dželalovih tekstova, iz slova meĊu kojima su bila skrivena, i to s velikom mukom, kao da iglom kopa bunar.”

Možda te igre imaju neko skriveno značenje, mislio je novinar Magazina, možda gospodinu Dželalu pristižu glasovi iz kakvog misterija 1 možda ga ta njegova duboka veza s misterijem izdiže iznad drugih novinara, no čovjek bi se morao prisjetiti i ove opomene: “Ohole novinare pokapaju ili novcem od milodara ili o trošku opdine...” “A možda je - sačuvaj nas Bože! - umro”, reče stari kolumnist. “Ne sviĊa vam se naša igra?” “A to da je izgubio pamdenje... Je li to izmišljeno ili je istina?” upitao je novinar Magazina. “I jedno i drugo!” odgovori Galip. “A prebivališta čije adrese taji?” “Isto tako.” "Možda mu je pozlilo u jednome od tih stanova pa se bori za život”, reče kolumnist. “Znate, i on sam uživa u igrama pretpostavki.” “Da je tako, pozvao bi nekoga tko mu je blizak”, na to de novinar Magazina. “Nema takvoga”, uzvrati mu stari kolumnist. “Nitko mu nije bio blizak.” “Mladid vjerojatno ne misli tako”, reče novinar Magazina. “Niste nam rekli ni kako se zovete.” Galip je rekao svoje ime. “Onda nam kažite, gospodine Galipe”, nastavio je novinar Magazina, “postoji li osoba koju gospodin Dželal smatra toliko bliskom da bi joj u kudi u koju se zatočio u trenucima tko zna kakve krize mogao povjeriti neku književnu tajnu ili ostaviti svoju oporuku? Jer, ipak ne može biti toliko sam.” Galip je razmišljao. “Nije bio toliko sam”, reče uznemireno. “Koga bi pozvao?” upita novinar Magazina. “Vas?” “Svoju sestru”, odgovori Galip ne razmišljajudi. “Ima sestru po ocu, mlaĊa je od njega dvadeset godina. Nju bi pozvao.” Zamislio se. Sjetio se fotelje rasporena trbuha iz koje su virile hrĊave opruge. “Možda ste napokon počeli shvadati logiku naše igre”, rekao je stari kolumnist. “Ved izvlačite zaključke i uživate u njima. Stoga du vam bez susprezanja redi: svi su hurufije skončali loše. Fazlulah iz Esterabada, utemeljitelj hurufijskog reda, ubijen je kao pas. Svezali su mu noge konopcem i vukli ga po ulicama i trgovima. Znate li da je i on prije šesto godina počeo kao tumač snova, jednako kao i gospodin Dželal? Ali ne u.novinama, nego u jednoj pedini izvan grada...” “Koliko je uz pomod takvih usporedi mogude razumjeti nekog čovjeka, koliko se može prodrijeti u tajne nečijega života?” pitao se novinar Magazina. “Više od trideset godina pokušavam proniknuti u nepostojede tajne naših jadnih umjetnika koje oponašajudi Amerikance nazivamo 'zvijezdama'. Napokon sam shvatio: varaju se oni koji vjeruju da je čovjek stvoren u paru. Nitko ne sliči ni na koga. Svaka naša siromašna djevojka siromašna je na svoj način. Svaka je naša zvijezda jedinstvena, jedna jedina na nebu, sama samcata, sirota zvjezdica kojoj nema slične.” “Izuzev onih u Hollywoodu. Jesam li vam govorio o originalnim autorima koje gospodin Dželal oponaša? Osim onih koje sam malo prije pobrojio, stalno ponešto uzima od Dantea, Dostojevskog, Mevlane i Šejha Galipa”, rekao je stari kolumnist. “Svaki je život jedinstven!” ustvrdio je kolumnist Magazina. “Priča i jest priča baš zato što ne nalikuje ni na jednu drugu priču. Svaki je pisac posve sam i jadan.” “Ne slažem se s tim!” rekao je stari pisac kolumna. “Uzmimo njegov tekst „Kad se povuku vode Bospora‟, koji čitatelji navodno jako vole. Nije li on nastao potkradanjem prastarih

knjiga koje govore o navještajima Sudnjega dana prije dolaska Mesije, prepisivanjem kuranskih sura o smaku svijeta, Ibn Halduna, Abu Horasanija? Dželalova je samo banalna priča o nekom običnom kriminalcu. Taj tekst nema nikakve književne vrijednosti. Gluposti o kojima razglaba sigurno nisu razlog zbog kojega ga je uži krug čitatelja dočekao s oduševljenjem, zbog kojega su histerične žene toga dana nazivale po stotinu puta. Poruke su skrivene u slovima, njih mogu razumjeti samo članovi reda, oni koji su upudeni u tajne čitanja, a ne vi ili ja. A kako su raštrkani po cijeloj zemlji, ti sljedbenici (polovicu čine prostitutke, a polovicu homoseksualci) te poruke skrivene u slovima tumače kao naredbu da se sastanu, te od jutra do večeri telefoniraju u redakciju da ne bismo njihova šejha, Dželalefendiju, otpustili zbog gluposti o kojima piše. Ionako je pred zgradom uvijek dvoje-troje ljudi koji ga čekaju. Kako možemo znati da i vi, gospodine Galipe, niste jedan od njih?” “Po tome što nam se dopao!” rekao je novinar Magazina. “U njemu smo prepoznali nešto od svoje mladosti. Toliko nam je bio simpatičan dà smo mu otkrili mnogo tajni. Eto, po tome znamo da nije jedan od tih. Kao što mi je pri našem zadnjem susretu posljednjih dana svoga života u staračkome domu rekla velika dama Šamije Samim, svojedobno glasovita zvijezda: bolest zvana ljubomora... Što? Zar ved idete, mladidu?" “Gospodine Galipe, dragi sine, kad ved odlaziš, odgovori mi na sljedede pitanje!” rekao je stari kolumnist. “Zbog čega novinari engleske televizije žele razgovarati s Dželalom, a ne sa mnom?” “Zato što piše bolje od vas”, odgovorio je Galip. Dignuo se od stola i krenuo prema praznome hodniku koji je vodio prema stubama. čuo je staroga novinara kako snažnim glasom i s ništa manje dobre volje viče za njim: “Zar stvarno misliš da sam ti dao tabletu za želudac?” Stupivši na ulicu, Galip se oprezno osvrnu oko sebe. Na suprotnom pločniku, na uglu gdje su nekod učenici medrese spalili stranicu s Dželalovom kolumnom tvrdedi da vrijeĊa vjeru, dokono su stajali ulični prodavač naranči i jedan čovjek bez ijedne vlasi na glavi. Nitko nije čekao Dželala. Prešao je na drugu stranu i kupio jednu naranču. Dok ju je gulio i jeo, imao je osjedaj da ga netko slijedi. Nikako nije mogao dokučiti zbog čega ga je taj osjedaj obuzeo baš kad je preko Trga Džagaloglu krenuo prema svome uredu. Ni zašto mu se činio tako stvarnim dok se polako spuštao niz padinu razgledajudi izloge knjižara. Na zatiljku kao da je osjedao jedva zamjetnu prisutnost nekog “oka”, i ništa više. Kad je u jednoj od knjižara pred kojima je uvijek usporavao ugledao drugi par očiju, obradovao se kao da je ugledao nekoga bliskog i u tome trenutku shvatio koliko ga voli. Bio je to izlog izdavačke kude koja je objavila vedinu kriminalističkih romana koje je Ruja naprosto gutala. Zloslutna sova, koju je često viĊao na koricama knjiga, strpljivo je promatrala Galipa i ljude koji su subotom prolazili ispred maloga izloga nevelike knjižare. Galip je ušao u knjižaru, kupio tri stara romana za koja je pretpostavljao da ih Ruja nije pročitala, usto i roman žena, Ijubav i viski koji je toga tjedna promoviran, te sve to dao zapakirati. Na povedem kartonu obješenom na gornju policu pisalo je sljedede: U Turskoj ni jedna serija knjiga nije dosegnula broj 126. Naklade naših detektivskih romana jamstvo su naše kvalitete. Bududi da su u knjižari prodavali i druge knjige osim “književnih ljubavnih romana” i “serije humorističkih romana Sova” istoimene izdavačke kude, upitao je imaju li kakvu knjigu o hurufijstvu. Podeblji starac, koji je iz fotelje pokraj vrata mogao vidjeti i pult za kojim je stajao blijedi mladid i ljude koji su prolazili blatnjavim pločnikom, dao mu je očekivani odgovor: “Nemamo. Pitaj u knjižari Škrtog Ismaila.” Potom je dodao: “Jednom su mi u ruke dospjeli rukopisi krimida koje je s francuskoga preveo princ Osman Dželaletin-efendija, i sam hurufija. Znate li kako je ubijen?” Izašavši van, Galip je promotrio obje strane ulice, no nije zamijetio ništa što bi mu privuklo

pozornost. Jedna pokrivena žena s malim djetetom u preširoku kaputu gledala je izlog prodavača sendviča; tu su bile i dvije učenice u istim zelenim čarapama, a starac u smeĊem kaputu čekao je da prijeĊe na drugu stranu ulice. No čim se uputio prema svome uredu, na potiljku je osjetio pogled onoga istog “oka”. Bududi da ga nikada dotad nitko nije pratio te da nikada nije upoznao osjedaj kako je to kad ga netko prati, Galipova iskustva bila su ograničena na ono što je znao iz filmova koje je gledao i na prizore iz krimida koje je Ruja čitala. Iako je pročitao vrlo malo kriminalističkih romana, često se razmetao idejama o njima: bit de da je mogude koncipirati krimid čiji bi početak i kraj bili isti, morala bi se modi zamisliti priča koja nema “kraja” zbog toga što bi joj svršetak bio skriven u samoj priči, mora biti mogude smisliti roman čija se radnja odvija meĊu slijepcima itd. Dok je iznosio te zamisli zbog kojih bi Ruja naškubila usne, maštao je o tome da jednoga dana postane netko posve drugi. Uvjerivši se da je prosjak bez noge, koji se bio smjestio u jedno udubljenje kraj ulaza u poslovnu zgradu, slijep na oba oka, Galip je pomislio kako košmar koji ga je mučio mora biti povezan ne samo s Rujinom nestankom, nego i s nesanicom. Ušao je u sobu i umjesto da smjesta sjedne za stol, otvorio je prozor i pogledao dolje. Neko je vrijeme promatrao sve što se kretalo na ulici. Kad je sjeo za stol, ruka mu je sama od sebe krenula ne prema telefonu, nego prema fasciklu s pisadim papirom. Izvadio je iz njega jedan čist papir i bez mnogo se razmišljanja bacio na pisanje. “Gdje bi Ruja mogla biti: stan bivšega muža, stričev stan, Banuov stan, neki politički stan, konspirativni stan u kojemu se razgovara o poeziji, stan u kojem se razgovara o svemu, neki posve drugi stan na Nišantašu, bilo koji stan, neki stan.” Shvativši da nije u stanju razmišljati, odložio je olovku. Kad ju je ponovno uzeo, precrtao je sve što je bio napisao osim prve mogudnosti: “stan bivšega muža”, te dopisao sljedede: “Mjesta na kojima bi se mogli sastajati Ruja i Dželal: Ruja i Dželal u Dželalovoj kudi, Ruja i Dželal u nekoj hotelskoj sobi, Ruja i Dželal idu u kino. Ruja i Dželal? Ruja i Dželal?” Zapisujudi to na papire, usporeĊivao je samoga sebe s junacima krimida koje je osmišljavao u glavi te mu se, zahvaljujudi upravo tome, činilo kako se približava pragu vrata koja ga vode prema Ruji, prema preobrazbi u nekoga novog čovjeka kakvim je želio postati, prema jednome novom svijetu. Svijet koji se kroz ta vrata mogao vidjeti bio je svijet u kojemu čovjek mirno prihvada da ga netko prati. Jer ako čovjek vjeruje da ga prate, onda bi u najmanju ruku morao vjerovati i u svoju sposobnost da sjedne za stol i popiše sve tragove koji mu mogu pomodi da naĊe neku nestalu osobu. Galip je i sam znao da ne sliči na junake kriminalističkih romana, no uvjerenost da je nalik nekoj takvoj osobi i da bi mogao biti “poput nje” pomalo mu je olakšavala pritisak zbog svega što se oko njega dogaĊalo. Mnogo kasnije, kad mu je mladi konobar sa začuĊujude simetričnim razdjeljkom na glavi donio iz restorana jelo koje je naručio, Galip je, neprestance bilježedi mogude tragove na čistim listovima papira, bio toliko uronio u svijet krimida da mu se pilav s donerom29 i salata od mrkve, doneseni na prljavome pladnju, nisu činili svakidašnjima, nego kao neka posve drukčija i njemu prvi put poslužena jela. Slušalicu telefona koji je zazvonio usred jela podignuo je kao netko tko očekuje poziv. Pogrešan broj. Maknuo je pladanj poslije završena objeda i s istim mirom nazvao stan na Nišantašu. Puštajudi telefon da dugo zvoni, zamišljao je kako se Ruja umorna vratila doma i kako upravo ustaje iz kreveta, ali se ipak nije iznenadio kad mu se nitko nije javio. Okrenuo je broj tete Hale. 29 Pilav: kuhana riža koja se služi kao prilog uz mesna jela.

Da teta ne bi pitala za nešto drugo osim za Rujinu bolest i razlog zbog kojega je Rujina majka poljubila zaključana vrata nakon što je, zabrinuta zbog višednevnog neuspješnog nazivanja, otišla do njihova stana, Galip je u dahu izdeklamirao sljedede: nisu se mogli javiti jer je telefon bio pokvaren, Ruja je još one nodi bila dobro, sada je zdrava kao drijen, ne fali joj ništa, zadovoljna životom, u svome ljubičastom kaputu sjedi u taksiju, jednom chevroletu 56, i čeka njega, Galipa, skupa idu u Izmir posjetiti jednoga starog prijatelja, sada teško bolesnog, brod uskoro krede, a on telefonira iz jednoga dudana na putu u luku, zahvaljuje prodavaču koji mu je u toj gužvi dopustio telefonirati, doviĊenja! No teta Hale opet je morala nešto pitati: jesu li dobro zatvorili vrata? Je li Ruja ponijela svoj zeleni vuneni džemper? Kad je Saim nazvao, Galip je upravo razmišljao o tome koliko bi se promijenila psiha čovjeka koji bi neprestano zurio u plan grada u koji nije nogom kročio, a nastoji si ga predočiti. Saim je i nakon Galipova odlaska nastavio kopati po svojem arhivu te je naišao na neke korisne tragove: Mehmet Jilmaz, koji je odgovoran za smrt starice, mogao bi još uvijek biti na životu, ali poput utvare hoda gradom ne kao Ahmet Kačar ili Haldun Kara, kao što su prije mislili, nego kao Muamer Ergener, a to se ime ne čini lažnim. Iznenadio se kad je u časopisu naišao na to ime koje je u svemu zastupalo "suprotno stajalište”; zbunili su ga i isti stil i iste pravopisne pogreške osobe potpisane kao Salih Golbaši, koja je u istome časopisu oštro kritizirala dvije Dželalove kolumne. Razmislivši o tome da se ime i prezime te osobe rimuju s imenom i prezimenom prvoga Rujinog muža i da je sastavljeno od istih suglasnika, nastavio je potragu i u jednom od starih brojeva malotiražnoga pedagoškog časopisa Sat rada opet naišao na njega, samo što je sada bio naveden kao odgovorni urednik, te je za Galipa pribilježio adresu redakcije smještene izvan grada: četvrt Guntepe, Refet Bej 13, Sinanpaša, Bakirkoj. Galip se iznenadio kada je poslije telefonskog razgovora u gradskome vodiču pronašao četvrt Guntepe, ali to iznenaĊenje nije bilo prouzročeno njegovom željom da se korjenito promijeni i postane netko drugi. Ta se četvrt prostirala na jednom golom brdu, a u jedan bespravno podignut kuderak na njemu uselili su se prije dvanaest godina Ruja i njezin prvi muž, kako bi “djelovali” meĊu radnicima. Sudedi po karti, brdo je bilo ispresijecano ulicama koje su nosile imena junaka oslobodilačkoga rata. U kutu karte vidio se trg označen zelenom bojom (park), minaretom (džamija) i, točno u sredini, kvadratidem (Ataturkov spomenik). Bilo je to zadnje mjesto koje bi Galipu palo na pamet. Ponovno je nazvao redakciju, a kad su mu rekli da “gospodin Dželal još nije stigao”, nazvao je Iskendera i ispričao mu da je našao Dželala i prenio mu da se engleski novinari žele susresti s njim, da se ni on sam nije tome mnogo protivio, ali da je baš ovih dana jako zauzet. Dok je to govorio, iz slušalice je dopirao plač djevojčice nedaleko od telefona. Iskender je rekao da de Englezi ostati u Istanbulu još barem šest dana. O Dželalu su čuli mnogo toga pohvalnog pa je uvjeren da de ga čekati, a i sam Galip, ako želi, može ih potražiti u hotelu Pera Palas. Odloživši pladanj pred vrata, izašao je iz poslovne zgrade. Spuštajudi se niz padinu, primijetio je kako nebo nikada dotad nije bilo tako blijedo. činilo mu se da bi svakoga trena mogao početi padati pepeljast snijeg i da bi ga, sve i da zapada, mnoštvo ljudi na ulicama doživjelo kao nešto svakidašnje. A možda su svi i gledali preda se, u blatnjave pločnike, da bi se pripremili na to. Osjetio je da ga smiruju krimidi pod rukama. činilo se da svatko može nastaviti svoj svagdašnji život - prodavači plina za upaljače u iznošenoj odjedi, zgrbljeni ljudi koji podsjedaju na stare, izblijedjele komade odjede i tihi putnici na stajalištu dolmuša - da svi oni mogu disati u svojim svagdašnjim životima jer su romani toga žanra napisani u dalekim i tajnovitim zemljama i da su ih na “naš jezik” prevele nesretne kudanice pune kajanja zbog

toga što su prekinule školovanje u gimnazijama u kojima se uče strani jezici. Kad je u četvrti Harbije izašao iz autobusa kojim je stigao s Eminonua, ugledao je mnoštvo ljudi pred kinom Konak. Bili su to posjetitelji subotnje projekcije u četvrt do tri. Prije dvadeset pet godina dolazio je i on na te popodnevne projekcije s Rujom i prijateljima iz škole; u gomili prištavih učenika odjevenih u iste lake kapute spuštao se niza stube koje su i nekod bile pokrivene piljevinom, gledao žaruljicama osvijetljene prizore iz filmova koji de se prikazivati tjedan dana poslije te mirno i strpljivo pratio s kim Ruja razgovara. činilo mu se da film koji se prikazuje nema kraja, da se nikada nede otvoriti vrata i nastupiti trenutak kad de udi i sjesti pokraj Ruje, a u dvorani se pogasiti svjetla. Kad je čuo da ima karata za predstavu u četvrt do tri, obuzeo ga je nekakav osjedaj slobode. U kinu je bilo jako toplo i zagušljivo od gledatelja koji su netom bili izašli. Kad su se svjetla ugasila i počeo film, shvatio je da de zaspati. Probudivši se, uspravio se na sjedalu. Na platnu je bila neka lijepa žena, vrlo lijepa, no jednako toliko i tužna. Potom je vidio široku, mirnu rijeku, onda seosku kudu i u zelenilu jedan američki par. Onda je lijepa, tužna žena počela razgovarati sa sredovječnim muškarcem kojega Galip nikada prije nije vidio ni u jednom američkom filmu. Po sporom i mirnom govoru, po istim pokretima i izrazima lica, shvatio je da im je život pun boli. Zapravo je znao, a ne shvatio! Njihov je život bio pun patnje, pun gorčine i teških muka koje nas u licu čine sličnima: kad se jedna završi, sustigne nas druga, kad se na jednu naviknemo, snaĊe nas neka nova. čak i kad znamo da su odavno krenule na nas i pripremimo se za njih, kad se ta bol na nas sruči kao nodna mora, opet se povučemo u neku vrstu osame, u beznadnu i neizbježnu samodu koja bi nas usredila kad bismo mislili da je dijelimo s drugima. Galip je na trenutak osjetio da on i žena na platnu dijele istu bol, ili možda ne istu bol, nego zajednički svijet: jedan posve ureĊen svijet od kojega se ne očekuje previše, no u kojemu se nitko ni ne ljuti, svijet u kojemu su smisao i besmisao ograničeni i koji čovjeka poziva na samozatajnost. Dok se radnja filma odvijala, i dok je žena izvlačila vodu iz bunaru, vozila stari fordov kamionet, uzimala malo dijete u naručje i stavljala ga na spavanje neprestance mu nešto govoredi, Galipu se ta žena činila bliskom ka0 da gleda samoga sebe. Ono što je u njemu budilo želju da je zagrli nije bila njezina ljepota, prirodnost ili pak sposobnost da bude to što jest, nego duboka uvjerenost da on i ta žena žive u istome svijetu. Kad bi je mogao priviti uza se, i ta bi nježna žena svijetlosmeĊe kose pomislila isto. Galipu se činilo da taj film gleda posve sam i da nitko drugi ne vidi ono što on vidi. Nešto kasnije, kad je u usijanome gradu presječenom širokom asfaltnom cestom izbila tučnjava, i kad je jedan okretni, hitri, snažni i “karakterni” muškarac preuzeo kontrolu nad dogaĊajima, Galip je osjetio da je bliskosti izmeĊu njega i žene došao kraj. Svaka riječ titla bola mu je oči, a u prepunu kinu osjedao je komešanje ljudi. Ustao je, izašao i vratio se kudi u ranoj pomrčini i pod snijegom koji je lagano padao. Mnogo poslije, dok je ležao na plavome, kariranom poplunu, u polusnu se sjetio da je u kinu zaboravio krimide koje je kupio za Ruju.

Deseto poglavlje OKO U tome stvaralačkom razdoblju svoga života nikada nije napisao manje od pet stranica dnevno. — Abdurahman Šeref

DogaĊaj koji du vam ispričati odigrao se jedne zimske nodi. Zbio se u pesimističnom razdoblju moga života: za mnom su bile prve i teške godine novinarskoga rada, no sve ono što sam u profesionalnom životu napravio radi to malo priznanja odavno je bilo potopilo moje prvotno oduševljenje za taj poziv. U hladnim zimskim nodima govorio sam samome sebi da sam ostao na nogama, no istodobno sam osjedao da sam iznutra ispražnjen. Bududi da sam te zime obolio od nesanice koja de me pratiti cijeloga života, ponekad sam s urednikom ostajao u redakciji do sitnih sati i pripremao tekstove za koje sam znao da ih ujutro, u svakodnevnoj zbrci i gužvi, nedu stidi napisati. Rubrika Vjerovali ili ne, koja je u to vrijeme bila vrlo omiljena u europskim novinama i časopisima, bila je kao stvorena za taj nodni rad. Najprije bih pred sobom raskrilio neke europske novine s puno rupa nastalih izrezivanjem članaka, neko vrijeme pomno analizirao crtežc Iz rubrike Vjerovali ili ne (poznavanje stranoga jezika smatrao sam suvišnim, pa čak i štetnim po svoju maštu), te bih s nekom vrstom umjetničkoga ushita zapisivao nadahnuda koja bi ti crteži pobudili u meni. Te zimske nodi bacio sam pogled na crtež jedne nakaze neobična lica (oči su joj bile jedno ispod drugoga), objavljen u francuskom Illustrationu, i u trenu skicirao tekst o jednookim mitskim bidima. Najprije sam ukratko izložio povijest toga neustrašivog stvorenja: u Epu o Dede Korkutu30 plašilo je mlade djevojke; kod Homera se pretvaralo u podmukloga Kiklopa; u Buharijevoj Povijesti Božjih poslanika bilo je nitko drugi doli Dedžal; u Tisudu i jednoj nodi uvlačilo se u vezirske hareme; prije susreta s voljenom Beatrice, koja mi se u Danteovu Raju učinila jako poznatom, na trenutak se pojavilo u ljubičastoj odori; u Mevlaninoj Mesneviji presretalo je karavane; a kod Vatheka31, kojega jako volim, pretvaralo se u crnkinju. Potom sam opisao čemu nalikuje to njegovo čudno, jedino oko slično mračnoj rupi točno posred čela, zbog čega nas ono užasava, zašto ga se trebamo bojati i kloniti, te sam svojoj kratkoj “monografiji” pridodao i dvije pričice koje su mi u naletu spisateljskoga žara same došle na vrh pera: taj netko, to otmjeno jednooko stvorenje znano kao “Lord”, živi u jednoj siromašnoj četvrti na obali Zlatnoga roga, nodu se spušta u blatnjavu, mutnu i mazutom zagaĊenu vodu i odlazi tko zna kamo, susrede se s Kiklopom ili je pak on sâm taj Kiklop, a u ponod, kad s glave svuče kapu s krznenim obodom, mnoge djevojke iz luksuznih bordela na Peri od straha padaju u nesvijest.

30Ep oguskih Turaka. Smatra se da je nastajao u razdoblju u kojemu su oguski Turci prihvatili lslam (8.-10. st.), no vjerojatno vuče korijene još iz predislamskoga doba. Zapisan je između 14. i 16. st. 31 Roman Wllllama Thomasa Beckforda, objavljen 1786. na engleskom, a 1787. na francuskom jeziku.

Ilustratoru koji je bio lud za takvim temama ostavio sam kratku poruku (Molim te, bez brkova!) i nešto iza ponodi napustio redakciju. Bududi da se nisam htio odmah vratiti u hladan i prazan stan, odlučio sam pješačiti starim istanbulskim ulicama. Kao i uvijek, nisam bio zadovoljan Mamim sobom, ali sam bio zadovoljan tekstom i pričom. Mislio sam, ako u dugoj šetnji budem mislio na tu malu književnu pobjedu, možda du se malo osloboditi osjedaja da sam nesretan, osjedaja koji se zavukao u mene kao bolest koja nikako ne prolazi. Išao sam sporednim ulicama koje su krivudale i nepravilno se križale, sužavale se i postajale sve mračnijima. Osluškujudi bat svojih koraka, hodao sam ispod tamnih prozora mračnih kuda čiji su se nakrivljeni i ostakljeni doksati gotovo dodirivali. Hodao sam tim posve zaboravljenim ulicama od kojih su zazirali i čopori pasa, pospani nodni čuvari, narkomani, pa čak i utvare. Kad sam osjetio da me odnekud promatra neko oko, najprije se nisam naročito uzbudio. Bit de da je to umišljanje povezano s tekstom koji sam maloprije napisao, govorio sam samome sebi, jer ni na bočnome prozoru doksata koji su se nadnosili nad usku ulicu, ni u mraku pustoga graĊevinskog zemljišta nije bilo nikakva oka uperena prema meni. Osjedaj da me netko promatra mogla je izazvati i kakva maglovita prikaza, te mu nisam htio pridavati pozornost. Ali u nastupima duge tišine, kad se ništa nije čulo osim zviždaljki nodnih čuvara i zavijanja čopora pasa koji su u dalekim četvrtima nasrtali jedni na druge, osjedaj da me netko promatra postupno je jačao te je na kraju postao tako zgusnut da sam poslije nekoga vremena shvatio kako se toga neizdrživog pritiska ne mogu spasiti hinedi da ga ne primjedujem. Svevidede oko, koje me je posvuda pratilo, sad me je promatralo ne skrivajudi se! Ne, ono nije imalo nikakve veze s junacima priče koju sam izmislio. Nije bilo zastrašujude, ružno ili smiješno kao oni. Nije bilo ni strano i hladno. čak mi se činilo poznatim: oku sam bio poznat, a i ono meni. Ved dugo smo znali jedno za drugo, ali za tako otvoreno suočenje trebali su nam i onaj posebni osjedaj koje me obuzeo u ponod i ona odreĊena ulica kojom sam prolazio i uvjerljivost priviĊenja u njoj. Nedu navesti ime te ulice na padinama Zlatnoga roga jer to ništa ne znači čitateljima koji ne poznaju dobro Istanbul. Zamislite popločenu ulicu s mračnim drvenim kudama od kojih se mnoge, trideset godina poslije toga mog “metafizičkog iskustva”, još uvijek nalaze ondje, zamislite sjene doksata, blijedu uličnu svjetiljku čija se svjetlost probija kroz isprepletene grane, i eto! Pločnici su bili prljavi i uski. Zid male džamije u toj četvrti do beskraja se protezao u tamu. U mračnoj točki gdje su se u perspektivi spajali zid i ulica čekalo me je to apsurdno (kako bih ga drukčije nazvao?) oko. Ved je sve bilo jasno: ono me je čekalo ne da mi učini nešto loše, recimo, da me prepadne, zadavi, izbode ili ubije, nego, kako sam poslije zaključio, da bi me što prije uronilo u to metafizičko iskustvo koje je više sličilo na san, i da bi mi pomoglo. Vladala je mrtva tišina. U prvi mah pomislio sam da je cijelo to iskustvo povezano s mojom unutarnjom prazninom, sa svime onim što mi je uzela moja novinarska profesija. čovjek doživljava najrealističnije košmare upravo kad je umoran! Ali nije to bila mora, nego puno odreĊeniji, jasniji, gotovo matematički precizan osjedaj. “Znam da sam iznutra posve prazan.” To sam rekao. A kad sam zastao naslonivši se na džamijski zid, ponovio sam ovo: “Ono zna da sam iznutra posve prazan.” Znalo je što mislim, znalo je što sam dosad radio, no sve to nije bilo važno jer me je “oko” upudivalo na nešto sasvim drugo, nešto što je usto bilo i posve očito: ja sam stvorio njega, a ono je stvorilo mene! Mislio sam da de mi ta misao sinuti u glavi i nestati kao besmislena riječ kad se najednom stvori na vrhu pera, no ona je ostala. Tako sam i ja kroz vrata koja su raskrilile te misli ušao u jedan nov svijet, baš kao onaj engleski zec koji je kroz rupu u polju propao u bezdan.

Na samome početku ja sam stvorio to “oko”. Da me vidi i promatra, dakako. Nisam htio biti izvan njegova dosega. Formirao sam se pod njegovim nadzorom i uz njegovu pomod i bio zadovoljan njime. Jer svakoga sam časa bio svjestan da me promatra, dakle, postojao sam. Da me nije promatralo, ne bih ni postojao. Ta je istina bila tako očita da sam zaboravio da sam ja stvorio to “oko” te sam osjedao zahvalnost “njemu”, koje je učinilo da budem. želio sam slijediti njegove naredbe kako bih ušao u jednu ugodniju “egzistenciju”, no to se teško dalo provesti. Pa opet, ta prisila nije bila bolna, bila je način življenja, nešto ugodno, nešto što je trebalo prihvatiti kao normalno. Svijet misli u koji sam, naslonjen na zid džamije, bio uronio, nije nalikovao na moru nego na nekakvu sredu satkanu od sjedanja i meni poznatih slika poput onih crteža nepostojedih ilustratora čije sam bizarnosti sažimao u rubrici Vjerovali ili ne. U sredini toga vrta srede, oslonjen na džamijski zid u ponod, vidio sam samoga sebe i gledao vlastite misli. Smjesta sam shvatio: ono što sam vidio u središtu svojih misli, ili mašte, ili svijeta iluzija nazovite to kako hodete - nije bilo nešto slično meni, nego ja sâm. Istoga trena shvatio sam da je moj pogled bio pogled “oka” koje sam netom prije vidio. Postao sam, znači, “oko” i izvana gledao samoga sebe. No taj mi osjedaj nije bio čudan i stran, nije mi bio ni strašan. Jer, čim sam se pogledao izvana, sjetio sam se da mi je promatranje sebe izvana odavno prešlo u naviku. Promatrajudi se izvana, godinama sam radio na sebi. “Da, sve je onako kako i treba biti”, govorio sam promatrajudi samoga sebe. “Ne sličim dovoljno na ono na što želim sličiti.” Ili: “Sličim, no moram se još malo potruditi.” Godinama sam to ponavljao, a kad sam se kasnije ponovno pogledao, bio sam sretan: “Da, konačno sličim na ono čemu sam želio sličiti!” rekao sam, “da, isti sam kao ONO, postao sam ONO!” Što je ONO? Najprije sam shvatio zbog čega mi se u toj točki putovanja kroz svijet čuda prikazalo ONO, na koje sam htio sličiti: zato što tijekom duge nodne šetnje nisam želio nalikovati na njega, zato što nikoga i ništa nisam oponašao. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da bi čovjek mogao živjeti ne oponašajudi druge i ne želedi postati netko drugi, no te je večeri - od umora, od praznine koju sam dutio u sebi - želja da oponašam i da se mijenjam bila toliko slaba da smo ja i ONO, čije sam naredbe slijedio, prvi put bili jednaki. Tu “relativnu” jednakost možete prepoznati i po tome što GA se nisam bojao, što sam bez ikakva zazora iskoraknuo u fantastični svijet u koji me je ONO pozivalo. Bio sam pod njegovom prismotrom, ali sam te lijepe zimske nodi bio i slobodan. Osjedaj koji sam dutio u sebi bio je osjedaj slobode i jednakosti, iako ne potaknut mojom voljom ili izvojevanom pobjedom, nego umorom i porazom. ONO je otvorilo vrata velikoj bliskosti izmeĊu mene i NJEGA. (Zacijelo se ta bliskost razaznaje i po mojemu stilu.) Tako je, prvi put poslije tolikih godina, ON meni mogao povjeriti tajne, a ja sam NJEGA mogao razumjeti. Da, naravno da sam razgovarao sa samim sobom, no takvi razgovori i nisu ništa drugo doli prijateljsko došaptavanje s onim drugim, pa i tredim bidem skrivenim duboko u nama. Moji pažljivi čitatelji zapravo su to i dokučili po zamjeni dviju riječi, no ipak želim napisati: ON je, dakako, “oko”. “Oko” je osoba koja sam želio biti. Nisam najprije stvorio “oko”, nego osobu koja sam želio biti. A ta je osoba svoj strašni, ubitačni pogled upravila prema meni. Taj nesmiljeni pogled koji je nadzirao svaki moj pokret i prosuĊivao ga, to “oko” koje je ograničavalo moju slobodu, lebdjelo je nada mnom kao neko prokleto sunce koje me neprestance prati. Pa ipak, ne dajte da vas moje riječi zavedu i da pomislite da se žalim! Bio sam zadovoljan blještavilom koji mi je nudilo “oko”. Kad sam samoga sebe promotrio u tome geometrijskom i blistavom prikazu (zbog toga je zapravo i bio lijep), odmah mi je postalo jasno da sam GA ja stvorio, ali kako sam GA stvorio, toga sam se tek maglovito prisjedao. Neki su tragovi upudivali na to da sam ga

sazdao od materijala vlastita života i uspomena. Na NJEGA, kojega sam htio oponašati, utjecali su razni junaci crtanih romana iz moga djetinjstva, neki umni mislioci i pisci čije sam fotografije viĊao po stranim časopisima, kao i položaji koje su te umišljene osobe zauzimale pred fotografima dok su ih snimali ispred njihovih knjižnica, radnih stolova ili svetih mjesta na kojima su razvijale svoje “dubokoumne” ideje. Dakako da sam htio biti poput njih, ali do koje mjere? U tome metafizičkom prostoru vidio sam i neke obeshrabrujude pojedinosti iz svoje prošlosti koje sam koristio stvarajudi NJEGA: marljivog i bogatog susjeda o kojemu je majka govorila s divljenjem; sjenu jednoga paše koji se, nakon što se europeizirao, dao na spašavanje domovine; viziju junaka knjige koju sam pet puta pročitao od korica do korica; učitelja koji nas je kažnjavao šutnjom; prijatelja iz razreda koji je oca i majku oslovljavao s “vi” i koji je bio toliko bogat da je svakoga dana mogao nositi druge čarape; pametne, uspješne i na jeziku brze junake stranih filmova prikazivanih u kinima Šehzadebaši i Bejoglu, način na koji drže čaše i sposobnost da sa ženama, lijepim ženama, budu tako opušteni, duhoviti i, ustreba li, odlučni; glasovite pisce, filozofe, učenjake, istraživače i izumitelje čije sam životne priče čitao u enciklopedijama i predgovorima knjiga; neke vojnike; junake iz priča koji, mučeni nesanicom, nodu spašavaju grad od katastrofalne bujice... Svi ti ljudi pokazivali su mi se jedan za drugim kao poznata mjesta koja mašu odnekud s karte svijeta čudesa u koji sam stupio kasno iza ponodi, stojedi leĊima oslonjen na džamijski zid. Najprije sam se djetinjasto smeo kao netko tko prvi put u životu ugleda na karti grada četvrt i ulicu u kojoj živi godinama. A onda sam osjetio onaj isti, bljutavi okus razočaranja koji osjeti i čovjek koji prvi put u životu vidi kartu svoga grada i zamijeti kako je na njoj crticama i točkicama označeno sve ono čega se on može sjetiti iz cijeloga svojeg života: zgrade, ulice, parkovi, kude i sva druga mjesta prepuna njegovih uspomena, te razočaran shvati koliko je malen, beznačajan i nevažan u usporedbi s drugim crtama i znakovima na toj golemoj karti. NJEGA sam stvorio od svih uspomena i ljudi koji su se pretvorili u uspomene. U pogledu “oka” koje je ON usmjerio odozgor prema meni i koji je sada bio i moj pogled, vidio se duh čuda i kolaž sazdan od mnoštva ljudi čijih sam se imena prisjedao tek kad bi, jedan po jedan, istupili preda me. Tim sam “okom” sada vidio sebe i svoj život. Zadovoljan time što gledam njime i što, zahvaljujudi tomu, mogu raditi na samome sebi, živim oponašajudi GA, nastojedi GA dosegnuti oponašanjem i vjerujudi da du jednoga dana biti ON, da du, ako ništa, barem biti poput NJEGA. Ne, ja ne živim s tom nadom, nego za nadu da du biti netko drugi, da du biti ON. Neka moji čitatelji ne pomisle da je to “metafizičko iskustvo” neka vrsta prosvjetljenja ili buĊenja, kao kad čovjek “otvori oči pred stvarnošdu”. U svijetu čuda u koji sam kročio stojedi oslonjen na džamijski zid, sve je blistalo u savršenom geometrijskom poretku očišdenom od krivnje i grijeha, užitka i kazne. Jednom sam u snu vidio kako se preda mnom pružaju ista ulica i ista perspektiva i kako se sjajni puni mjesec na nebu prekrivenom istim zagasitim plavetnilom polako pretvara u blještavi brojčanik sata. Prizor koji mi se ukazao bio je jasan, prozračan i simetričan baš kao u tome snu. čovjeka je jednostavno obuzimala želja da ga gleda do mile volje te da opaža zabavne razlike koje su se savršeno vidjele, i da ih jednu po jednu broji. Ni ja se tomu nisam mogao othrvati: kao da tumačim poredak figura na modroj mramornoj ploči za igru “mlin”, ponavljao sam samome sebi: “Ja, koji sam naslonjen na džamijski zid, želim postati ON.” Ovaj čovjek želi dosegnuti NJEGA, na kojega je ljubomoran. ON pak hini kako ne zna da ga je stvorilo “ja” koje ga oponaša. Zbog toga ga “oko” i gleda s toliko povjerenja. Ali, i čovjek oslonjen na džamijski zid kao da je zaboravio da je stvorio “oko” kako bi mu mogao pridi, no donekle je i svjestan te maglovite istine. Ako MU u jednome

skoku priĊe i postane ON, tada ne samo da de se “oko” nadi u klopci ili pak u praznini u pravome smislu te riječi, nego de i... et cetera, et cetera. Razmišljao sam o tome promatrajudi samoga sebe izvana. Potom je moje izvana promatrano “ja”, prošavši pokraj džamijskoga zida, drvenih kuda s doksatima koje su se nizale jedna za drugom, pustih parcela, česme, dudana sa spuštenim kapcima i groblja, krenulo prema svojoj kudi i spavadoj sobi. Kao što se, zagledajudi lica u mnoštvu ljudi na ulici, najednom začudimo ugledavši same sebe u izlogu neke trgovine ili u velikome zrcalu iza poredanih modnih lutaka, tako sam se i ja neprestance čudio gledajudi sebe izvana. Pa ipak, znao sam da i nije tako čudno to što je osoba koju sam - baš kao u snu - promatrao izvana, zapravo bila JA. Začudna je bila ta nevjerojatno topla, slatka, ljubavlju ispunjena bliskost koju sam osjedao prema njoj. Nasludivao sam koliko je osjetljiva, tužna, jadna, bespomodna i potištena. Jedini sam ja znao da ta osoba nije onakva kakva se drugima čini, i htio sam to osjetljivo dijete, toga roba, to jadno i dobro stvorenje zaštititi i priviti na svoje grudi kao otac, pa čak i kao neki bog. On je pak, nakon duga hoda, izašao na glavnu ulicu. (O čemu je razmišljao, zašto je bio potišten, tako umoran i obeshrabren?) Odsutno je zurio u izloge mliječnih restorana i dudana čija su se svjetla naizmjenično palila i gasila. Ruke je držao u džepovima. Potom je pognuo glavu i nastavio pješačiti od Šehzadebašija i Unakapanija ne zamijetivši ni jedno vozilo, ni jedan prazan taksi koji bi tu i tamo prošao pokraj njega. A možda nije imao ni novca. Prolazedi preko mosta Unkapani, još je jednom pogledao na Zlatni rog: jedan mornar, koji se jedva nazirao u tami, povlačio je konopcem dugi, tanki dimnjak teglenice koja je trebala prodi ispod mosta. Penjudi se uz padinu prema Šišhane, razmijenio je usput dvije-tri riječi s jednim pijancem. Nisu ga se dojmili dobro osvijetljeni izlozi Avenije Istiklal, osim jednoga: dugo je gledao izlog trgovine srebrnim nakitom. “O čemu je razmišljao?” pitao sam se radoznalo, drhtedi od brige i gledajudi ga s ljubavlju. U jednom bifeu na Takismu kupio je cigarete i šibice; onim usporenim pokretima, kakve često zapažamo kod naših sugraĊana, otvorio je kutiju i pripalio cigaretu. Ah, taj tanki, melankolični dim koji se izvija iz njegovih usta! Sve sam znao, sve mi je to bilo poznato, sve to kao da sam vidio i proživio, ali sam bio i uplašen i uznemiren kao da mi je to prvi susret sa životom, s nekim ljudskim bidem. Kad god bi koraknuo, kad god bi prelazio ulicu, dolazilo mi je da viknem: “Pazi se, mladidu!” i zahvaljivao sam Bogu što mu se ništa loše nije dogodilo jer sam na ulici, na pročeljima mračnih kuda i u neosvijetljenim prozorima opažao znakove mogude nesrede. Hvala Bogu, prošao je živ i zdrav kroz vrata jedne zgrade na Nišantašu (zvala se Šehrikalp). Kad je ušao u svoj stan u potkrovlju, mislio sam da de zaspati sa svojom boli koju sam želio razumjeti i odagnati. Ali ne, sjeo je u fotelju i, pušedi, neko vrijeme prelistavao novine. Potom se ushodao izmeĊu starih stvari, trošnoga stola, blijedih zavjesa, papira i knjiga. Najednom je sjeo za stol, namjestio se na škripavoj stolici i nadvio nad prazan list papira kako bi nalivperom nešto napisao na njemu. Odmah sam se stvorio pokraj njega, gotovo kao da sam i ja bio na neurednu stolu. Gledao sam ga iz neposredne blizine: pisao je s dječjom predanošdu, s mirnim užitkom nekoga tko gleda omiljeni film, ali je njegov pogled bio upravljen unutra. Promatrao sam ga onako kako ponosni otac promatra voljenoga sina koji mu piše svoje prvo pismo. Pred kraj svake rečenice lagano bi napudio usne, a s napisanim riječima i njegov je drhtavi pogled odmicao po papiru. Vidjevši da je pri kraju prve stranice, pročitao sam što je napisao i bolno ustuknuo. Nije pisao o svojoj duši, koju sam žudio upoznati, nego je samo pisao riječi koje ovdje

sada čitate. One nisu bile njegov, nego moj svijet, u njima nisu bile njegove, nego ove moje riječi preko kojih sada tako brzo prelazite pogledom (Usporite, molim vas!). Htio sam se usprotiviti, redi mu neka piše svojim riječima, ali mi ništa nije polazilo za rukom osim gledati ga kao u kakvu snu: nizale su se rečenice i riječi, a svaka sljededa nanosila mi je sve vedu bol. Malo sam zastao nad novim odlomkom. Pogledao me je kao da me vidi i kao da su nam se pogledi sreli. Sjedate li se onih prizora iz starih knjiga i časopisa kad pisac i njegova muza ugodno daskaju? Na rubu teksta duhoviti bi ilustratori nacrtali dražesnu malu muzu (ne vedu od svoje olovke) i odsutnoga pisca kako sjede i smiješe se jedno drugome. Eto, tako smo se i nas dvojica smiješili jedan drugome. Dakako da sam optimistično očekivao kako de se sve razjasniti nakon što smo razmijenili poglede pune razumijevanja: on bi shvatio stvarnost i pisao priče iz vlastita života koji sam žudio upoznati, a ja bih imao zadovoljstvo čitati dokaze da i on može biti samo svoj. Ne, takvo se što ipak nije dogodilo. Još se jednom sretno osmijehnuo kao da je razjašnjeno sve što se moralo razjasniti ili kao da je riješio neki problem u igri dame; uzbuĊen, načas je zastao, a onda dopisao posljednje riječi koje su sve što pripada mojemu svijetu ostavile u nepojmljivoj tami.

Jedanaesto poglavlje U KINU SMO IZGUBILI PAMDENJE Kino ne kvari djetetu samo vid, nego i mod rasuĎivanja. —Ulunaj

Kad se Galip probudio, znao je da je napadao novi snijeg. Možda je to naslutio i spavajudi jer je tišinu snijega koji je prigušio gradsku buku osjedao i u snu kojega se sjetio čim se probudio, a zaboravio ga čim je pogledao kroz prozor. Odavno se bilo smračilo. Oprao se vodom koju bojler nikako nije mogao zagrijati i odjenuo se. Uzeo je olovku i list papira, sjeo za stol i neko se vrijeme pozabavio tragovima. Nakon što se obrijao, odjenuo je sako s uzorkom riblje kosti koji mu je, kako je Ruja mislila, jako dobro pristajao (takav je imao i Dželal), preko njega debeli, grubi kaput, i potom izašao na ulicu. Snijeg je prestao padati, a na parkiranim automobilima i pločnicima bilo ga je četiri prsta. Ljudi koji su se subotom uvečer vradali iz kupovine s vredicama u rukama hodali su oprezno kao da koračaju po mekanoj površini nekoga planeta na koji su se tek počeli navikavati. Kad je došao na Trg Nišantaš, obradovao se što je u glavnoj ulici jedva bilo prometa. S novinskoga pulta koji je nodu stajao na ulazu u jedan dudan živežnih namirnica, i na kojemu su bili posloženi senzacionalistički časopisi i magazini s fotografijama obnaženih žena, uzeo je sutrašnji Milijet. Ušao je u restoran preko puta, sjeo u kut iz kojega ne može vidjeti prolaznike i naručio juhu od rajčice i kebab. čekajudi jelo, pozorno je pročitao Dželalovu nedjeljnu kolumnu. Bududi da je kolumnu napisanu prije mnogo godina pročitao dok je toga jutra bio u redakciji, Galip se prisjedao nekih Dželalovih rečenica o pamdenju. Pijuckajudi kavu, upitnikom je obilježio neke dijelove teksta. Izašavši iz restorana, našao je taksi koji de ga odvesti u Bakirkoj i Sinanpašu. Za vrijeme duge vožnje Galipa je obuzimao osjedaj da iz automobila gleda neki posve drugi grad, a ne Istanbul. Na raskrižju gdje strma ulica s Gumušsujua vodi prema Dolmabahčeu dogodio se lančani sudar triju gradskih autobusa koje je poslije nesrede okružilo mnoštvo radoznalaca. Stajališta autobusa i dolmuša bila su posve prazna. Snijeg je nalegao na grad kao nekakav osjedaj smoždenosti i bezvoljnosti, svjetiljke su slabije svijetlile, nestalo je živosti koja grad čini gradom: vratila se srednjovjekovna nod u kojoj su sva vrata zaključana, a ulice posve puste. Snijeg na džamijskim kupolama, skladištima i bespravno izgraĊenim potleušicama bio je plav, a ne bijel. Na prilazima Aksaraju Galip i vozač vidjeli su prostitutke modrih lica i usana, ispred gradskih bedema mladide koji se sanjkaju na drvenim ljestvama, a na izlazu iz velikog autobusnog kolodvora plava svjetla policijskih automobila i policajce koji su kontrolirali autobuse, te putnike u čijim se očima zrcalio strah. Stari vozač ispričao je nevjerojatnu priču o jednoj davnoj i nevjerojatnoj zimi kada se Zlatni rog bio zaledio. Pri unutarnjem svjetlu plymoutha 59 Galip je Dželalovu

nedjeljnu kolumnu dopunio brojevima, znakovima, slovima, no rezultata nije bilo. Bududi da je vozač rekao da ne može dalje, izašao je iz auta na Sinanpaši i nastavio pješke. četvrt Guntepe bila je bliže glavnoj prometnici nego što je mislio. Put je vodio izmeĊu starih i bespravno izgraĊenih potleušica (na tom su graĊevinskom zemljištu poslije podignute betonske dvokatnice s navučenim zavjesama) i dudana s pogašenim svjetlima, a nakon jednoga laganog uspona čovjek bi se najednom našao na malome trgu. U sredini je stajalo Ataturkovo poprsje (ne kip) koje je Galip vidio u kvadratidu u vodiču Sabah Šehir. Pouzdajudi se u plan grada koji je imao u glavi, skrenuo je u ulicu koja je vodila pokraj povede džamije na čijim su zidovima bili ispisani politički slogani. Galip nije želio ni zamisliti Ruju u nekoj od tih kuda kroz čije su prozore stršali limeni dimnjaci, a balkoni im se blago nadnosili nad ulicu; ali kad je prije deset godina, isto tako u ponod, stigao na isto mjesto i nečujno se prišuljao otvorenim prozorima kude, kroz okno je ugledao prizor koji nije želio ni zamisliti i smjesta se vratio natrag: te vrele nodi u kolovozu, za stolom zatrpanim papirima, sjedila je Ruja u laganoj platnenoj haljini bez rukava i nešto čitala motajudi na prst pramen kose; njezin muž, leĊima okrenut Galipu, miješao je čaj pred sobom dok je jedan nodni leptir, koji je ubrzo trebao uginuti, pravio zadnje i sve nepravilnije krugove oko gole žarulje tik iznad njihovih glava. IzmeĊu žene i muža stajao je tanjur smokava i sprej protiv komaraca. Galip se jako dobro sjedao zveckanja žličice u šalici čaja i cvrčanja cvrčaka u obližnjem grmlju. No kad je ugledao natpis ULICA RAFET BEjA, obješen na jedan električni stup dopola zatrpan snijegom, u njemu se nije probudilo ni jedno sjedanje vezano uz mjesto na kojemu se nalazila ta kuda. Dvaput je prošao ulicom od početka do kraja: na jednom su se kraju grudala djeca, a na drugome je ulična svjetiljka osvjetljavala ženu na poveliku filmskom plakatu koja ni po čemu nije bila posebna i čije su oči bile išarane crnom olovkom. Bududi da su sve kude bile dvokatnice te da ni na jednoj nije bilo broja, pri drugom se prolasku ulicom nevoljko prisjetio svega onoga što je prvi put hinio da ne vidi: prozora, kvake na vratima od koje je prije deset godina zazirao, onoga neožbukanog i ružnog zida. Na jednokatnicu je bio nadograĊen drugi kat, vrt je bio ograĊen zidom, a dvorište betonirano. Prizemlje je bilo u potpunom mraku. Plavkasta svjetlost televizora, koja se probijala kroz navučene zavjese na gornjem katu sa zasebnim ulazom, i sumporno žuti dim drvenog ugljena (kuljao je iz limenog dimnjaka koji je kao topovska cijev stršao iz zida) odašiljali su radosnu vijest da de “Božji gost”, kad im u ponod pokuca na vrata, u toj kudi nadi topao objed, toplu ped i tople ljude koji tupo zure u televizor. Dok se oprezno uspinjao snijegom pokrivenim stubama, iz susjednoga vrta zloslutno je zalajao pas. “Nedu dugo razgovarati s Rujom!” reče samome sebi, ali ipak nije bio posve siguran komu: samome sebi ili, u mislima, njezinu mužu. Zamolit de je da mu objasni razloge odlaska koje nije navela u oproštajnom pismu, potom zatražiti da što prije navrati kudi te pokupi i odnese iz nje sve svoje stvari: knjige, cigarete, rasparene čarape, prazne kutije od lijekova, ukosnice, futrole za naočale, napola pojedene čokolade, ukosnice, drvene patkice iz djetinjstva... “Strašno me rastužuju sve stvari koje me podsjedaju na tebe, toliko da ne mogu izdržati da budu pokraj mene.” Dakako, bududi da to ne bi mogao redi pred tim tipom, najbolje bi mu bilo da je odmah nagovori da odu nekamo gdje mogu sjesti i razgovarati “kao razumni ljudi”. A kad bi otišli na neko takvo mjesto i započeli razgovor o “razumu”, bilo bi posve mogude nagovoriti Ruju i na druge stvari, no kako nadi to mjesto u četvrti gdje postoje samo kavane za muškarce? Ved je prošlo mnogo vremena otkako je pozvonio na vratima. Kad je najprije čuo dječji glas (Majko, vrata!), a potom ženski glas koji ni najmanje nije

nalikovao glasu njegove žene, njegove ljubavi koju ved dvadeset pet godina voli i prijateljice s kojom trideset godina prijateljuje, Galip je shvatio koliku je glupost napravio misledi da de je tu pronadi. Na trenutak je pomislio na bijeg, no vrata su se ved bila otvorila. čim ga je ugledao, Galip je prepoznao “bivšega muža”, ali on njega nije. Bio je srednjih godina i srednje visine; izgledao je kao čovjek koji je nekod imao iluzije i koji ih nikada više nede imati. Dok je Galip bivšem mužu, koji se trudio priviknuti oči na tamu opasnoga vanjskog svijeta, davao dovoljno vremena da ga se sjeti, iznutra je provirila radoznala glava njegove žene, a onda prvoga, pa i drugoga djeteta: “Tko je to, tata?” Otac je pronašao kakav-takav odgovor, načas je bio zbunjen. Osjetivši da mu ta zbunjenost pruža jedinu mogudnost da pobjegne ne ulazedi u kudu, Galip je odmah počeo govoriti. Ispričava se što ga uznemirava u kasne nodne sate, no u teškoj je situaciji; zbog jednoga gorudeg problema i radi informacija o jednoj osobi, možda i o jednome imenu, došao je u tu kudu, u koju bi u nekoj drugoj prilici došao iz prijateljstva (čak i s Rujom). Jedan student, čiju je obranu preuzeo, okrivljen je za ubojstvo koje nije počinio. Ne, ne može se redi da nije bilo žrtve, no stvarni ubojica, za koga pričaju da pod lažnim imenom luta gradom kao kakva sablast, neko je vrijeme... Kad je završio tu priču, pozvali su ga da uĊe. Nakon što je izuo cipele, dali su mu papuče koje su mu bile malene, u ruku mu tutnuli šalicu kave i rekli da je čaj pristavljen. Da ne bi dužio, Galip je još jednom ponovio ime dotične osobe (izmislio je drugo, za svaki slučaj), a tada je Rujin bivši muž počeo govoriti. Dok je govorio, Galip je osjedao da ga njegove pripovijesti pritišdu kao san te da de mu svakim novim trenutkom biti sve teže napustiti kudu. Kasnije de se prisjetiti kako se neko vrijeme tješio mišlju da de, slušajudi njegove pripovijesti, saznati neke pojedinosti o Ruji, ako ništa barem otkriti neke tragove koji vode do nje, no ta je utjeha više sličila na samozavaravanje bolesnika koji pod djelovanjem narkoze gubi svijest prije teške operacije. Do trenutka kada je, tri sata kasnije, prišao dvorišnim vratima, za koja je ved mislio da se nikada nede otvoriti, iz pripovijesti bivšega Rujinog muža, koje su tekle kao bujica koja ruši sve pred sobom, saznao je sljedede: Mislimo da mnogo znamo, ali ne znamo ništa. Primjerice, znamo da vedina židova iz istočne Europe i Amerike potječe od stanovništva židovskoga Hazarskog Carstva koje je izmeĊu Kavkaza i Volge vladalo prije tisudu godina. Znamo i to da su Hazari zapravo Turci koji su prihvatili judaizam. Ne znamo pak da su i Turci židovi onoliko koliko su i židovi Turci. Ah, kako je samo zanimljivo pratiti ta dva bratska plemena koja su se, kao dva nesretna blizanca osuĊena jedan na drugoga, dvadeset stoljeda neprestance gibala kao da plešu u ritmu skrivene muzike, dodirivala kao tangenta i kružnica, ali se nikada nisu susrela! Kad je Rujin bivši muž donio kartu, Galip se najednom trgnuo iz obamrlosti u koju je bio utonuo kao u kakvu bajku; ustao je, razgibao tijelo tromo od vrudine te na raskriljenoj karti bajkovita planeta začuĊeno gledao strelice obilježene zelenom kemijskom olovkom. Bududi da je neporeciva istina da se povijest ponavlja u simetričnim razdobljima, ved sada bismo se morali pripremiti za razdoblje nesrede koje de trajati koliko i prohujalo razdoblje srede... i tako dalje, i tako dalje. Najprije bi utemeljili državu izmeĊu dvaju tjesnaca, Bospora i Dardanela. No ovaj put ne bi naselili nove ljude u novu zemlju, kao prije tisudu godina, nego bi stare ljude pretvorili u “nove”, u one koji bi mogli služiti državi. Ne mora čovjek čitati Ibn Halduna da bi pretpostavio kako bi nam radi toga izbrisali pamdenje i pretvorili nas u jadnike izvan vremena, bez prošlosti i povijesti. Poznato je da turskoj djeci u opskurnim misionarskim

školama u sporednim ulicama Bejoglua i na padinama Bospora daju piti neku ljubičastu tekudinu (obratite pozornost na boju, rekla je žena koja je pozorno slušala muža32) da im izbrišu pamdenje. Kasnije su “humanisti” sa Zapada tu radikalnu metodu proglasili suviše opasnom zbog štetnih kemijskih sastojaka te tekudine, pa se umjesto nje pribjeglo umjerenijem, ali dugoročnijem rješenju: metodi “kino i glazba”. Nema nikakve sumnje u to da su filmski postupci koji koriste ženska lica, lijepa kao da su s ikona, snažnu i skladnu glazbu orgulja, ponavljanje slika koje podsjedaju na nabožne pjesme, fascinantan, blještav prikaz alkoholnih pida, oružje, avione i odjedu, kudikamo radikalniji i djelotvorniji od metoda koje su misionari isprobali u Latinskoj Americi i Africi. (Galip se pitao tko je još osim njega slušao te, očito prije sročene, duge rečenice? Susjedi iz četvrti? Kolege na poslu? Anonimni putnici u dolmušima? Punica?) Kad su u Istanbulu otvorena prva kina na Šehzadebašiju i Bejogluu, stotine su ljudi potpuno oslijepile. Očajničke krike gledatelja, koji su u kinodvoranama osjedali da im se dogaĊa nešto užasno i pobunili se protiv toga, ušutkali su policajci i ludi psihijatri. A djecu, koja danas jednako spontano reagiraju, smirili su tako što su im na oči obnevidjele od tih novih slika nabili naočale zdravstvenoga osiguranja. Ali uvijek je bilo i onih koje se nije dalo tako lako prevariti. Jednom je, dvije četvrti dalje, vidio nekog šesnaestogodišnjeg mladida kako u ponod ispaljuje očajnički metak u filmski plakat i odmah mu je sve bilo jasno. Drugi, kojega su na ulazu u kino uhvatili s kantama benzina u rukama i istukli ga zbog toga, zahtijevao je od svojih zlostavljača da mu vrate oci, da, nekadašnje oči koje su vidjele prijašnje slike... Novine su pisale o slučaju mladoga pastira iz Malatje koji se samo u jednom tjednu toliko naviknuo na kino da je posve izgubio pamdenje i zaboravio sve svoje poznanike, pa čak i put do kude, je li možda i Galip čitao nešto o tome? Danima bi mogao pričati o jadnicima koji se više nisu mogli vratiti prijašnjim životima jer su željeli imati ulice, odjedu i žene koje su vidjeli na filmskim platnima. Bududi da se beskrajno mnogo ljudi poistovjeduje s likovima s platna, ne nazivaju ih više “pacijentima” ili “krivcima”, a naši ih novi gospodari čak i uključuju u zajedničke poslove. Svi smo postali slijepci, svi odreda... Domadin, Rujin bivši muž, potom je pitao kako je mogude da doista ni jedan od dužnosnika ove države ne zamjeduje vezu izmeĊu pada Istanbula i uspona kina? Jesu li kina i javne kude u našoj zemlji igrom slučaja uvijek u istoj ulici? Zašto je u kinima uvijek tako jako mračno, mračno kao u rogu? Prije deset godina, ovdje, u ovoj kudi, pod lažnim identitetom i s kodnim imenima, trudili su se on i gospoĊa Ruja živjeti za jednu stvar u koju su u to vrijeme iskreno vjerovali. (Galip je svako malo pogledavao u svoje nokte.) Priopdenja koja su stizala iz zemlje u kojoj nikada nisu bili, napisana na jeziku zemlje u kojoj nikada nisu bili, prevodili su na “naš jezik” trudedi se da prijevod sliči jeziku te daleke zemlje; politička proročanstva ljudi koje nikada nisu upoznali pretakali su u taj novi jezik te ih pretipkavali i umnožavali da bi ih proslijedili ljudima koje nikada nisu vidjeli. Naravno, zapravo su samo htjeli postati netko drugi. Koliko su se samo radovali kad bi vidjeli da netko koga su tek upoznali njihova kodna imena smatra pravima! DogaĊalo se da jedno od njih dvoje zaboravi na umor od dugotrajna rada u tvornici baterija, na tekstove koje treba napisati i priopdenja koja treba staviti u kuverte, pa da dugo promatra novu osobnu iskaznicu u ruci. Dobrohotnima i mladalački zanesenima, toliko im se sviĊalo redi da su se promijenili i postali posve drugi ljudi da su stvarali prigode u kojima bi to mogli redi jedno drugome. Zahvaljujudi svome novom identitetu, u svijetu su iščitavali značenja koja do tada nisu mogli iščitati: svijet je postao jedna sasvim nova enciklopedija koju treba pročitati od početka do kraja. čitali su je, no enciklopedija se uvijek iznova 32 Tur. eflitun: “ljubičast, boje jorgovana”, i adaptirani oblik Platonova imena (Efifitun).

mijenjala, a s njome i oni; došavši do kraja, opet bi se vradali na početak i tu enciklopediju, u kojoj je bio sažet cijeli svijet, počinjali iznova čitati te bi, opijeni novim identitetom, tko zna kojim po redu, meĊu njezinim stranicama čak i zaboravljali na sebe. (Dok su se domadin i njegove riječi rasplinjivali u metafori kojom se sigurno i prije služio, Galip je na polici vitrine ugledao sveske enciklopedije Riznica znanja, koja je izlazila kao dodatak jednim novinama.) Danas, poslije mnogo godina, jasno mu je da je taj circulus vitiosus bio neka vrsta utješnoga manevra koji su “oni” aranžirali: misliti da se možemo vratiti svome prvotnom identitetu tako da postanemo netko drugi, nakon što smo ved jednom postali netko drugi neprestano se mijenjajudi i postajudi drugi, nije ništa drugo doli isprazan optimizam. Negdje nasred puta, meĊu pismima, priopdenjima, osobama, pištoljima i znakovima koje ni sami nisu mogli rastumačiti, shvatili su da su se izgubili na zajedničkome putu kojim supružnici hode. U to vrijeme na golome je brdu stajala samo ova kuda. Jedne večeri Ruja je strpala nekoliko stvari u torbu i vratila se roditeljima i sigurnosti staroga doma. Domadin, čiji su pogledi povremeno podsjedali na Zekoslava Mrkvu iz starih dječjih časopisa, i koji bi ustao iz fotelje i ushodao se svaki put kad bi ga ponijela žestina izgovorenih riječi, što je kod Galipa izazivalo neku omamljujudu vrtoglavicu, zaključio je da se moramo vratiti na početak svih početaka kako bismo “tim” ljudima pomrsili račune. A Galip vidi: kuda mu posve odgovara kudi “malograĊanina”, ili “čovjeka iz srednje klase”, ili kudi “našega tradicionalnog graĊanina”. Ima stare fotelje s presvlakama od platna sa šarenim cvjetidima, sintetičke zavjese, emajlirane tanjure čiji su rubovi urešeni leptirima, ružni bife u kojemu su zdjelica za bombone koji se o praznicima nude gostima te servis za liker, koji nikada ne koriste, i jedan glatki tepih. Zna da njegova žena nije obrazovana i tako izuzetna kao Ruja. Sliči na svoju majku: jednostavna je, skromna, suzdržana, kdi je njegova strica (žena se osmjehnula najprije Galipu, a onda mužu, ali značenje njezina osmijeha Galip nije mogao dokučiti). I djeca su poput nje. Da je živ i da se ništa nije promijenilo, i njegov bi otac tako organizirao svoj život. Svjesno odabravši takav život i svjesno ga živedi, osujeduje dvije tisude godina staru urotu: odbija biti netko drugi i uporno ustrajava na svome “iskonskom” identitetu. I sve ostalo što je Galip slučajno vidio u sobi bio je podreĊeno tome cilju. Zidni je sat bio pomno odabran jer takvim kudama i pristaju zidni sat i njegovo kucanje. Televizor je bio stalno upaljen, kao ulična svjetiljka, jer u takvim je kudama u to doba dana televizor uvijek uključen. Na njemu je stajao kukičani tabletid zato što kod takvih Obitelji na televizorima uvijek stoje kukičani tabletidi. Na stolu je vladao nered: odbačene stare novine s izrezanim kuponima, mrlja od džema na rubu kutije od čokolade pretvorene u kutiju za šivadi pribor. čak i stvari koje on nije svjesno osmislio: šalica kojoj su djeca slomila držak nalik uhu, rublje koje se sušilo pokraj zastrašujude pedi, sve je to bilo dio nekoga dobro smišljenog plana. Načas bi zastao i - baš kao da gleda neki film - pratio o čemu razgovaraju žena i djeca te kako sjede za stolom, uživajudi u spoznaji da njihove riječi i kretnje posve odgovaraju riječima i kretnjama u takvim obiteljima. Ako je sreda u tome da čovjek svjesno živi onako kako želi, onda je i bio sretan. A i sama pomisao da, ponesen tom sredom, raskrinkava povijesnu urotu staru dvije tisude godina, činila ga je još sretnijim. Iako je popio mnogo šalica kave i čaja, Galip je osjedao obamrlost. Stoga je domadinove posljednje riječi hotimice protumačio kao zaključne, Ultao 1 zanosedi se krenuo prema vratima rekavši da snijeg opet pada. Ne prestajudi govoriti, domadin je stao izmeĊu Galipa i zida ni kojemu je bio obješen kaput. žao mu je što se gospodin Galip vrada u Istanbul u kojemu je i počeo sav taj rasap. Istanbul je kamen kušnje. Porazno je i kročiti u taj grad, a pogotovo živjeti u njemu. Taj užasni grad

sada je prepun sablažnjivih slika koje smo isprva viĊali samo u kinima. Nesnosne gužve, stari automobili, mostovi koji polako tonu u vodu, hrpe lima, rupe u asfaltu, velika nerazumljiva slova, nečitki oglasi, besmisleni, poderani panoi, grafiti ispisani razmazanim bojama, fotografije boca i cigareta, minareti s kojih se ne čuje ezan, gomile graĊevinskog otpada, prašina i blato... Ništa se ne može očekivati od te ruševine od grada. Ako jednoga dana bude mogude novo uskrsnude - domadin je siguran u to da postoje i drugi ljudi koji se, kao i on sam, svojim načinom života bune protiv sadašnjega stanja - vjerovao je da de ono krenuti iz četvrti koje s prezirom nazivaju “mahalama betonskih kuderaka”, bududi da se u njima još uvijek njeguje i čuva ono što u biti jesmo. Ponosan je na to što je utemeljitelj jedne takve četvrti i što joj je prokrčio put te poziva i Galipa da mu se pridruži i nastavi živjeti takvim životom, i to smjesta. Mogao bi i nodas ostati kod njega; ako ništa, raspravljali bi o tome... Galip je odjenuo kaput, pozdravio se s tihom majkom i pospanom djecom, otvorio vrata i krenuo van. Promotrivši pozorno snijeg vani, domadin je rekao “bi-jel”, izgovorivši tu riječ na način koji se Galipu svidio. Poznavao je jednoga šejha koji je nosio samo bijelu odjedu, a nakon što ga je upoznao, sanjao je jedan bijel-bjelcat san. U tome snježno bijelom snu sjedio je s Muhamedom na stražnjem sjedalu snježno bijelog cadillaca. Naprijed su sjedili vozač (lice mu se nije vidjelo) i dva Muhamedova unučica, Hasan i Husein, oba odjevena u bijelo. I dok je bijeli cadillac prolazio Bejogluom prepunim plakata, reklama, kina i bordela, unučici su okretali glave prema djedu, a s lica im se čitalo negodovanje i prezir. Galip je u tome času htio krenuti niza stube, ali domadin nije prestajao govoriti: Ne, on ni snovima ne pridaje vedu važnost nego što treba. Samo je naučio čitati neke svete znakove i ništa više od toga. želio bi da i gospodin Galip i Ruja imaju koristi od njegova znanja. Jer, i drugima je od koristi: Uživa u tome što danas iz premijerovih usta može čuti neke svoje političke analize, doslovce preuzete “globalne analize” koje je prije tri godine, u najžešdim danima svoga političkog života, objavio pod pseudonimom. Naravno, “ljudi” imaju obavještajnu službu koja prati čak i najmanji časopis u zemlji i, ustreba li, šalje informacije “gore”. Nedavno mu je zapeo za oko jedan tekst Dželala Salika. Shvatio je da je i on istim kanalima došao do tih njegovih tekstova, no Dželal je ionako beznadan slučaj: u kolumni koju svima prodaje uzalud traži pogrešno rješenje za ved svršenu stvar. Najzanimljivije u svemu tome jest pitanje kojim putem premijeri i glasoviti kolumnisti dolaze do zamisli jednoga vjeri privrženoga čovjeka koji čvrsto vjeruje u svoje ideje i na čija vrata neki nikada nisu pokucali misledi da je njegovo prošlo? Neko se vrijeme spremao dokazati kako su te dvije ugledne osobe od riječi do riječi preuzele gotove izraze, pa čak i rečenice iz teksta tiskanoga u jednome frakcijskom časopisu koji nitko ne čita, te tako tisku dokazati drsku kraĊu svojih ideja, no za taj se obračun još nisu stvorili uvjeti. Pouzdano zna da još uvijek mora strpljivo čekati te da de mu isti ti ljudi jednoga dana pokucati na vrata. To što je gospodin Galip jedne snježne nodi došao u tako daleku četvrt s posve neuvjerljivim izgovorom da mu treba jedno lažno ime; znak je da de se njegovo predviĊanje obistiniti. Bi li gospodin Galip našu povijest odsad htio čitati s toga posve drugoga motrišta? Bi li ga on mogao otpratiti ako gospodin Galip ne može sam nadi put do glavne ulice, da ne zaluta? Kada bi gospodin Galip opet mogao dodi u posjet? Dobro, a bi li Ruji htio prenijeti puno pozdrava od njega?

Dvanaesto poglavlje POLJUBAC Ibn Rušdovoj klasifikaciji antimnemonika ili svega onoga što dovodi do slabljenja pamdenja moglo bi se s pravom pridružiti i čitanje novina i časopisa... —Coleridge

Točno prije tjedan dana netko te je pozdravio. “Naravno da du je pozdraviti”, rekao sam, ali sam zaboravio i prije nego sam ušao u automobil. Ne pozdrav, nego čovjeka koji te pozdravio. Ako baš hodete, ne kajem se zbog toga. Što se mene tiče, pametan muž mora zaboraviti pozdrave koje muškarci upuduju njegovoj ženi. Za svaki slučaj. A pogotovo ako vam je žena kudanica. Ne računamo li prodavače na tržnici i rodbinu, nesretno bide zvano kudanica u životu ne vidi nijednoga drugog muškarca osim svoga nesnosnog muža. Kad je, dakle, netko pozdravi, ona misli na tu uglaĊenu osobu, naĊe vremena za to. Oh, da, takvi su ljudi doista uglaĊeni! Za Boga miloga, je li taj običaj postojao i prije? Jesu li i u ona dobra, stara vremena uglaĊeni ljudi upudivali izraze poštovanja onim - u najmanju ruku bezimenim i bezobličnim - haremima? Sve je nekod bilo bolje. Moji čitatelji koji znaju da nisam oženjen, da se nikada nisam ženio i da se, jer sam novinar, nikada nedu oženiti, shvatili su ved poslije prve rečenice da sam im postavio zagonetku. Tko je osoba koju sam oslovio s “ti”? Hokuspokus! Vaš de stari kolumnist govoriti o pamdenju koje ga polako napušta. Izvolite sa mnom u moj vrt mirisati ruže koje venu, pa dete zagonetku odgonetnuti. No ne približavajte mi se previše! Budite dva koraka dalje da u miru mogu izvesti predstavu s ovim ne tako sjajnim tekstom prije nego što otkrijete moju varku. Na samom početku svoga novinarskog života, prije dobrih trideset godina, kao dopisnik s Bejoglua obilazio sam mnoga vrata trudedi se ugrabiti neku vijest. Pratio sam je li u nodnim klubovima i meĊu kriminalcima te četvrti počinjen neki novi zločin i je li se kakva ljubavna priča završila samoubojstvom. Obilazio sam hotele raspitujudi se je li u Istanbul navratio koji slavni stranac, odnosno je li u naš grad stigao kakav zanimljiv zapadnjak kojega bih čitateljima mogao predstaviti kao slavnoga. Hotelskim bih recepcionarima tutnuo u ruku dvije i pol lire te od njih uzimao i čitao knjige gostiju. U to vrijeme svijet nije bio prepun slavnih ljudi kao danas, nitko poznat nije svradao u Istanbul. Kad bih u svojim novinama predstavio takve ljude kao slavne osobe, iako su u svojim zemljama bili posve nepoznati, i kad bi vidjeli svoje fotografije, obuzimalo ih je čuĊenje koje se redovito završavalo nezahvalnošdu. Jedna od takvih, za koju sam prije dvadeset godina u svome članku “Glasovita modna dizajnerica boravila je tog i tog dana u našem gradu” prorekao da de postati slavna, doista je dvadeset godina poslije postala glasovita francuska - i egzistencijalistička - modistica, no nije mi rekla ni hvala. Zapadnjaci su nezahvalni. Jednoga od tih dana kad sam se bavio nezahvalnim slavnim osobama koje to još uvijek

nisu bile i mjesnim kriminalcima (sada ih zovu mafijašima), upoznao sam jednoga starog ljekarnika koji je mogao biti zanimljiva tema. Taj je čovjek tada bolovao od dviju bolesti koje i mene sada muče: od nesanice i gubitka pamdenja. Strašno je kad se te dvije bolesti istodobno pojave jer mislimo da demo jednom (previše vremena zbog nesanice) nadomjestiti drugu (oslabljeno pamdenje), no dogaĊa se upravo suprotno. U besanim su nodima od starca (baš kao sada od mene) uspomene tako bježale da je u vremenu koje nikako nije prolazilo bio uvjeren da je sam samcat u nekome svijetu bez identiteta, osobnosti, mirisa i boja, “na mračnoj strani Mjeseca” o kojoj se u to vrijeme mnogo govorilo u člancima prevedenima iz stranih časopisa. Umjesto da poput mene bolest liječi pisanjem, starac je u laboratoriju ljekarne izumio lijek protiv nesanice. Na konferenciji za novinare na kojoj su bile dvije (s ljekarnikom tri) osobe ja i dopisnik nekih večernjih novina, inače narkoman - starac je iz jedne bočice demonstrativno nalio u čašu ružičastu tekudinu, pokazao je svima i ispio stvarno se domogavši sna kojemu je godinama težio. Je li pritom dosegnuo i rajske trenutke svojih uspomena, to javnost, uzbuĊena spoznajom da je konačno i jedan Turčin nešto izumio, nikada nede saznati bududi da se stari ljekarnik nikada više nije probudio. Na njegovu pokopu, na koji smo otišli jednoga tmurnog dana, mislim dva dana nakon što je zaspao, neprestance sam se pitao što je to čega se starac želio prisjetiti. I još uvijek razmišljam: dok starimo, koji teret odbacuje naše pamdenje, kao što dudljiva životinja odbacuje prekomjerni tovar koji ne želi nositi na leĊima? Nama najdraži? Najteži? Ili onaj koji najlakše otpadne? Zaboravio sam kako sunčeva svjetlost pada na naša tijela probijajudi se kroz lagane zavjese u sobičcima najljepših dijelova Istanbula. Zaboravio sam pred kojim je kinom preprodavač karata bio ludo zaljubljen u mladu, blijedu Grkinju na blagajni. Odavno ne pamtim ni imena dragih čitatelja s kojima sam sanjao iste snove onda kad sam ih tumačio u vašim novinama, ni tajne koje sam im otkrivao u pismima. Osvrdudi se iznova na to izgubljeno vrijeme, tragajudi za granom za koju bi se uhvatio u besanim nodima, vaš se kolumnist godinama kasnije prisjeda jednoga strašnog dana koji je doživio na istanbulskim ulicama: jedanput sam svim svojim bidem žudio za poljupcem. Jednoga subotnjeg popodneva, gledajudi u starom kinu jedan, možda i od kina stariji američki krimid (Crvena ulična svjetiljka), vidio sam ne baš dug prizor ljubljenja. Bio je to posve običan prizor koji se ni po čemu nije razlikovao od sličnih prizora iz crno-bijelih filmova, koje su naši cenzori kratili na četiri sekunde. Ali, ni sam ne znam kako, osjetio sam jaku želju da se s nekom ženom poljubim na isti način - snažno pritišdudi svoje usne uz njezine - toliko jaku da mi se činilo da du se ugušiti od tuge. Imao sam dvadeset četiri godine, ali se ni s jednom ženom još nisam ljubio u usta. Ne, svakako da sam spavao sa ženama iz bordela, ali takve ne samo da se ne ljube, nego se ni ja s njima nisam htio ljubiti. Izašavši na ulicu, dok film još nije bio završio, osjetio sam neko nestrpljenje i nemir kao da me negdje u gradu čeka žena koja bi se sa mnom ljubila. Sjedam se da sam žurnim korakom grabio do Tunela, potom se žustro vratio na Galatasaraj nastojedi u sjedanje prizvati neko lice, neki osmijeh, kao da očajnički tražim nešto u tami. Nije bilo nikoga poznatoga, nikoga od rodbine s kime bih se poljubio, a ni nade da du nadi voljenu osobu; ta nisam bio ni upoznao ženu koja bi mi mogla biti ljubav! Kao da je prenapučeni grad bio posve pust. Pa ipak, tek što sam stigao na Taksim, našao sam se u autobusu. Nakon što nas je otac napustio, jedna se obitelj, daleki roĊaci s majčine strane, donekle zanimala za nas. Imali su kder koja je bila dvije godine mlaĊa od mene i s kojom sam u to doba nekoliko puta odigrao

“devet figurica”33. Kad sam sat kasnije stigao do njihova stana na Findikzadeu i pokucao na vrata, sjetio sam se da se djevojka o čijem sam poljupcu maštao davno udala. Njezini, sada ved pokojni otac i majka, pozvali su me da uĊem. Bili su malo zbunjeni, nisu shvadali kako to da sam iskrsnuo poslije toliko godina. Razgovarali smo o svemu i svačemu (nije ih zanimalo čak ni to što sam novinar: za njih je to bila mizerna profesija, nešto kao ogovaranje), pijuckali čaj i grickali perece slušajudi prijenos nogometne utakmice na radiju. Dobrohotno su očekivali da ostanem i na večeri, no ja sam najednom promrsio nešto i izjurio van. I nakon što sam izašao i osjetio svježinu zraka, u meni je još uvijek svom snagom plamtjela žudnja za poljupcem. Osjedao sam nekakav dubok, neizdrživ nemir jer mi je koža bila hladna kao led, a meso i krv su gorjeli. Na Eminonuu sam se ukrcao na brod i prešao na drugu obalu grada, u Kadikoj. Imao sam prijatelja u gimnaziji; on je pričao 0 avanturama neke djevojke iz svoje četvrti koja se voljela ljubakati (prije braka). Idudi prema Fenerbahčeu, prema njegovoj kudi, mislio sam: čak ako nje više i nema, prijatelj poznaje njoj slične. Vrtio sam se oko mračnih drvenih konaka i čempresa na mjestu gdje je nekod stanovao, ali kudu nisam mogao nadi. Idudi izmeĊu drvenih graĊevina od kojih vedina danas ne postoji, gledao sam neke osvijetljene prozore i zamišljao da je baš tu stanovala djevojka koja se voljela ljubiti. “Eno, tamo je djevojka koja bi se sa mnom ljubila!” mislio sam gledajudi u neki prozor. Nismo bilo daleko jedno od drugoga, dijelili su nas tek jedan vrtni zid, vrata i drvene stepenice, ali ipak nisam mogao do nje, nisam se mogao ljubiti s njom. Ta stvar, tajnovita, neobična, nevjerojatna, nepoznata i čarobna kao san, ta svakome znana, zastrašujuda i privlačna stvar zvana ljubljenje, bila je nadohvat ruke, a opet tako daleko! Sjedam se da sam na povratku u europski dio grada razmišljao što bi se dogodilo da nasilu, ili hinedi da sam se zabunio, poljubim neku od žena na brodu, no oko sebe nisam vidio ni jedno prikladno lice, iako nisam posebno izbirljiv. I u drugim razdobljima života dogaĊalo mi se da me, dok s mnoštvom ljudi oko sebe dišem isti zrak, obuzme beznadan i bolan osjedaj da sam posve sam u pustom, posve pustom gradu, no on nikada nije bio snažan kao toga dana. Dugo sam hodao vlažnim, popločenim ulicama. Da bih ostvario naum, sigurno sam u taj prazni, posve prazni grad morao dodi neki drugi put, ovjenčan slavom. No tom trenu vaš kolumnist nije imao ni jednu drugu utjehu osim da se vrati kudi u kojoj je živio s majkom i da čita Balzaca koji je u turskome prijevodu razglabao o jadnom Rastignacu. U to vrijeme nisam čitao knjige iz zadovoljstva nego, baš kao pravi Turčin - kao domadu zadadu koja bi mi jednoga dana mogla koristiti. No ono što u bududnosti može koristiti, ne koristi vam sada! Tako sam nakon kradega zadržavanja u svojoj sobi nestrpljivo izašao van. Sjedam se da sam se gledao u zrcalu kupaonice i razmišljao može li se čovjek ljubiti sa samim sobom te da sam, zuredi u zrcalo, zamišljao glumce iz filma. Zapravo, usne tih glumaca (Joan Bennett, Dana Duryea) neprestance su mi bile pred očima. Ne, ipak nije mogude poljubiti samoga sebe jer bih, na kraju, poljubio samo zrcalo. Izašao sam iz kupaonice. Majka je sjedila za stolom meĊu krojevima i izrezanim komadima šifona koje je dobila od tko zna koje daleke roĊakinje i šivala večernju haljinu za neku svadbu. Počeo sam joj nešto govoriti. Vjerojatno su to bile moje fantazije i priče o tome što du u bududnosti napraviti, o mojim bududim uspjesima i snovima, no u posao zadubljena majka uopde me nije slušala. Shvatio sam: što god govorio, nevažno je; važno je to što sam u subotnju večer s majkom i što brbljam s njom. Počeo me obuzimati bijes. Kosa joj je te večeri bila ureĊena i lijepo 33 Devet figurica: vrsta igre na ploči označenoj kvadratidima.

počešljana, usne jedva zamjetno narumenjene bojom koje se još uvijek sjedam: ciglastocrvena. Zurio sam nepomičan u njezine usne koje su često usporeĊivali s mojima. "Zašto me tako čudno gledaš?” uplašeno je upitala. Nastupila je duga tišina. Krenuo sam prema majci, ali zastadoh poslije dva koraka, noge su mi drhtale. Ne približivši joj se više od toga, počeo sam vikati koliko me grlo nosi. Više ne pamtim što sam točno rekao, no istoga je časa meĊu nama planula jedna od onih čestih, užasnih svaĊa. U trenutku smo zaboravili onaj obostrani i duboko usaĊeni strah da bi nas susjedi mogli čuti. Bio je to jedan od onih izljeva bijesa i osjedaja slobode kad čovjek sugovorniku saspe u lice sve što mu padne na pamet. U tim trenucima čovjek poželi razbiti šalicu za kavu ili prevrnuti ped. Kad sam konačno izjurio iz kude, majka je ostala plakati meĊu komadima šifona, koncima i uvezenim pribadačama (prvu tursku pribadaču proizvela je 1976. godine tvrtka Atli). Do ponodi sam tumarao gradom. Bio sam u dvorištu džamije Sulejmanije, prošao preko Ataturkova mosta, popeo se na Bejoglu... činilo mi se da ja nisam ja; kao da me je pratio nekakav demon bijesa i osvete, kao da me je slijedila osoba koja je trebala biti ja. Na Bejogluu sam sjeo u jedan mliječni restoran samo da bih bio okružen ljudima, ali nisam gledao ni u koga zazirudi od pomisli da bi mi se pogled mogao susresti s pogledom nekoga poput mene, nekoga tko se trudi ispuniti beskrajne sate subotnje večeri. Jer, ljudi kao ja smjesta se prepoznaju i prezru jedni druge. Malo kasnije prišao mi je jedan bračni par. Muškarac je počeo nešto govoriti. Tko li je bila ta sjedokosa utvara iz mojih sjedanja? Bio je to prijatelj čiju kudu na Fenerbahčeu nikako nisam mogao pronadi. Oženio se. Radi u Državnoj željeznici. Ved je bio sijed, ali je dobro pamtio davne godine. Kad neki stari prijatelj s kojim se susretnete poslije mnogo godina nalazi da ste jako zanimljivi samo zato da bi imponirao ženi ili prijatelju koji je s njim i ponaša se kao da imate tko zna kakve zajedničke uspomene i tajne, to vas, dakako, zbuni. I moj se prijatelj tako ponašao, no ja se nisam dao zbuniti. U toj igri nisam prihvatio da budem netko tko izmišljene uspomene čini zanimljivijima i tko još uvijek živi onim mizernim i žalosnim životom koji je taj drugi davno ostavio iza sebe. Miješajudi svoj nezaslaĊeni puding, povjerio sam im da sam odavno oženjen, da jako dobro zaraĊujem, da me čekaš doma, da sam svoj Chevrolet ostavio na Taksimu i došao ti kupiti puding s mljevenim piledim prsima jer si ga poželjela jesti, da stanujemo na Nišantašu te da ih svojim automobilom mogu povesti dio puta. Zahvalio se na tome jer da još uvijek stanuje na Fenerbahčeu. Bududi da je bio radoznao, najprije se ustručavao pitati tko si, a kad je saznao da si iz “dobre obitelj!” počeo se raspitivati za tebe kako bi ženi pokazao da je blizak s dobrim obiteljima. Nisam propustio prigodu: rekao sam da bi te se morao sjedati. Sjetio te se s velikim zadovoljstvom i šalje ti izraze dubokog poštovanja. Izašavši iz mliječnog restorana s paketidem u ruci, poljubio sam najprije njega, a potom - u duhu zapadnjačkih manira pokupljenih iz filmova - i njegovu ženu. Kako li ste vi, moji čitatelji, čudni i kako je čudna ova zemlja!

Trinaesto poglavlje POGLEDAJ TKO JE DOŠAO! Da smo se ranije sreli! —Turkan Šoraj

Na glavnoj prometnici, na koju je Galip sišao nakon što je otišao iz kude Rujina bivšeg muža, nije bilo ni jednoga prijevoznog sredstva kojim bi se povezao natrag. MeĊugradski autobusi, koji bi s vremena na vrijeme s nepokolebljivom odlučnošdu projurili pokraj njega, ne bi čak ni usporili. Odlučio je pješačiti do željezničke postaje na Bakirkoju. Dok se s mukom probijao kroz snijeg napredujudi prema željezničkoj postaji koja je podsjedala na dotrajale ostakljene hladnjake kakve trgovci živežnim namirnicama rabe kao izloge, u mašti se bezbroj puta susreo s Rujom. Ved su se bili vratili svakodnevnom životu, a posve obični i razumljivi razlozi zbog kojih ga je bila “ostavila" bili su odavno zaboravljeni. Pa ipak, u njihovu novom životu, koji je u Galipovoj mašti počinjao ispočetka, on Ruji nije rekao da se sastao s njezinim bivšim mužem. U vlaku koji je krenuo pola sata kasnije jedan mu je starac ispričao dogaĊaj koji se odigrao prije četrdeset godina, jedne isto toliko hladne zimske nodi. U godinama siromaštva, kad se očekivalo da i naša zemlja bude uvučena u rat, starac je sa svojom četom proveo jednu tešku zimu u nekome selu u Trakiji. Jednoga jutra stigla je tajna zapovijed da napuste selo. Vojnici su uzjahali konje i poslije duga jahanja koje je trajalo cijeli dan približili se Istanbulu. U grad, meĊutim, nisu odmah ušli. Na brdima iznad Zlatnoga roga pričekali su da padne nod. Tek kada je život u gradu poprilično zamro, spustili su se u mračne ulice, sjahali s konja i pješke, po zaleĊenoj kaldrmi osvijetljenoj slabom svjetlošdu žmirkavih svjetiljki, stigli u klaonicu u naselju Sutludže. Ondje su predali životinje. Zbog kloparanja vlaka Galip je slabo razabirao slogove i riječi starčeve pripovijesti o krvavim prizorima pokolja: o tome kako su konji padali jedan za drugim, o užasu životinja iz čijih su rasporenih trbuha ispadala crijeva na krvave kamene ploče, a unutarnji organi izvirivali iz utrobe kao opruge iz razvaljene fotelje, o razjarenim mesarima i o tome kako su tužni pogledi konja koji su čekali u redu za klanje sličili tužnome izrazu na licima vojnika koji su običnim korakom napustili grad. Na postaji u Sirkedžiju nije bilo ni jednoga vozila. Galip je na trenutak pomislio da ode u poslovnu zgradu i nod provede u uredu, ali je primijetio da jedan taksi zaokrede i da de vjerojatno stati radi njega. Ali prije nego što se automobil približio nogostupu, vrata je otvorio jedan crno-bijeli čovjek s aktovkom u ruci, koji kao da je izašao iz crno-bijelih filmova, i ušao u automobil. Primivši putnika, vozač se zaustavio pred Galipom i rekao da bi i njega mogao povesti skupa s “uvaženim gospodinom”, ali samo do Galatasaraja. Galip je ušao u taksi. Kad je na Galatasaraju izašao iz taksija, pokajao se što s crno-bijelim čovjekom nije progovorio ni riječi. Promatrajudi prazne, osvijetljene brodove za Bospor, privezane za most

na Karakoju, razmišljao je što je tom čovjeku mogao redi: “Gospodine, nekod sam, prije mnogo godina, iste ovakve snježne nodi...” Da je počeo pričati, započetu bi priču mirne duše mogao dovesti do kraja, a čovjek bi ga saslušao s očekivanim zanimanjem. Dok je nedaleko od kina Atlas gledao izlog trgovine ženskom obudom (Ruja nosi broj 37), prišao mu je neki nizak, mršav čovjek. U ruci je držao torbu od umjetne kože, onakvu kakvu nose službenici plinare koji obilaze stanove radi naplate duga. "Voliš li zvijezde?” upitao je. Sako mu je bio zakopčan do grla jer ga je nosio umjesto zimskoga kaputa. Galip upravo pomisli da je nabasao na kolegu čovjeka koji za vedrih nodi postavlja teleskop na Taksimu i radoznalcima napladuje sto lira za gledanje zvijezda, kadli ovaj iz aktovke izvadi nekakav “album”. Na stranicama koje je čovjek prevrtao Galip je vidio nevjerojatne fotografije nekih glasovitih filmskih zvijezda otisnute na kvalitetnu papiru. Naravno, na fotografijama nisu bile poznate filmske zvijezde, nego žene nalik njima u istoj odjedi i s istim nakitom. I što je najvažnije, pozirale su na isti način kao zvijezde, držale cigarete, zaobljavale usne ili ih pudile kao da hode nekoga poljubiti. Svaka od tih “zvijezda” imala je svoju stranicu na koju su bili nalijepljeni njezino ime (izrezano iz novinskih naslovnica) i fotografija u boji (iz nekog časopisa), ali su u okvir bile ubačene razne “privlačne” poze dvojnica koje su se trudile oponašati svoje uzore. Kad je vidio da Galipa zanimaju fotografije, suhonjavi čovjek s torbom u ruci odvuče ga u jednu usku i pustu uličicu koja je vodila prema kinu Novi anĊeo, i pruži mu album da ga sam pregleda. Pri svjetlosti neobičnog izloga s čijega su stropa, privezane tankim uzicama, visjele odsječene ruke, noge, rukavice, kišobrani, torbe i čarape, Galip je pažljivo razgledao fotografije Turkan Šoraj kako pleše u posve raskopčanoj ciganskoj nošnji, ili kako premorena pripaljuje cigaretu; Mužde Ari dok guli bananu zavodnički gledajudi u kameru ili dok se glasno i raskalašeno smije; Hulije Kočjigit sa sunčanim naočalama dok zašiva grudnjak koji je skinula sa sebe, pere suĊe nagnuta nad sudoper ili pak, očajna i tužna, plače. Vlasnik albuma, koji ga je cijelo vrijeme promatrao s istom pozornošdu, najednom istrgnu album iz Galipove ruke i bespogovorno ga strpa u torbu kao učitelj kad ulovi učenika da čita kakvu zabranjenu knjigu. “Da te odvedem k njima?” “Gdje su?” “Izgledaš mi kao pravi gospodin, poĊi za mnom!” Dok su išli zabačenim ulicama, Galip je rekao da mu se sviĊa Turkan Šoraj, bududi da je na čovjekovo navaljivanje morao izabrati. "Sto posto ona!" kazao je čovjek s torbom kao da odaje neku tajnu. “I njoj de biti drago, jako deš joj se svidjeti.” Ušli su u prizemlje jedne stare kamene zgrade pokraj policijske postaje na Bejogluu, na kojoj je pisalo PRIJATELJI. Hodnik je zaudarao po prašini i tkaninama. U polumračnoj sobi nije bilo ni platna ni šivadih strojeva, no iz nekog se razloga Galipu učinilo da bi se to mjesto moralo zvati krojačnica Prijatelji. Druga, vrlo svijetla soba u koju su ušli kroz visoka, bijela vrata, podsjetila je Galipa na to da svodniku mora dati novac. “Turkan!” oglasi se čovjek gurajudi novac u džep. “Gle, Turkan, došao je Izet, traži te!” Dvije žene koje su se kartale okrenuše se prema Galipu s osmijehom na licu. Sobu, koja je sličila na staru i dotrajalu kazališnu pozornicu, ispunjavali su težak, omamljujudi zrak svojstven prostorijama koje griju pedi čiji dimnjaci slabo vuku, uspavljujudi miris nekog parfema i zamorna buka “domadeg popa”. Opružena na sofi, jedna je žena listala neki humoristički časopis u položaju u kojemu je Ruja čitala krimide (s jednom nogom na naslonu sofe), ali nije sličila ni filmskoj zvijezdi, ni Ruji. Jedino se po imenu na njezinoj košulji

moglo zaključiti da glumi Mužde Ar. Postariji muškarac, odjeven kao konobar, spavao je pred televizorom na kojemu se vodila rasprava o povijesnome značenju zauzeda Carigrada. Jedna mlada žena s trajno nakovrčanom kosom, odjevena u traper, podsjetila je Galipa na američku zvijezdu čije je ime bio zaboravio, no nije znao je li ta sličnost bila namjerna. čovjek koji je ušao na jedna druga vrata prišao je Mužde Ar te, progutavši prvi slog, s ozbiljnošdu pijanca poče sricati ime na njezinoj košulji poput ljudi koju uzimaju zdravo za gotovo sve što pročitaju u novinama. Po načinu na koji mu je prilazila i nedokučivu skladu njezina hoda, Galip je pretpostavio da bi žena u haljini s uzorkom leopardova krzna morala biti Turkan Šoraj. Možda je upravo ona najviše sličila svome originalu: duga, plava kosa bila joj je prebačena preko desnoga ramena. “Smijem li popušiti jednu cigaretu?” upitala je s ugodnim osmijehom na usnama. Stavila je u usta cigaretu bez filtra. “Imate li vatre?” Kad joj je Galip upaljačem pripalio cigaretu, oko njezine glave stvorio se nevjerojatno gust oblak dima. U nastupu neobične tišine, u kojoj se nije čula ni ona preglasna glazba, iz gustog dima izronili su njezina glava i oči s dugim trepavicama. “Kao da svetica izranja iz magle”, pomislio je Galip i u tome trenutku prvi put u životu naslutio da bi mogao spavati i s drugom ženom osim s Rujom. Platio je nekom čovjeku koji je bio odjeven kao službenik i oslovljavao ga s “gospodine Izete”. Kad su se uspeli na gornji kat, u jednu brižljivo namještenu sobu, žena je ugasila napola popušenu cigaretu u pepeljari na kojoj je pisalo Akbank i izvadila novu. “Smijem li popušiti jednu cigaretu?” upitala je istim glasom uz iste kretnje. Stavila je cigaretu u kut usana i umilno se osmjehivala gledajudi ga onim istim gordim pogledom. “Imate li vatre?” Kad je Galip primijetio da je na isti način - dopadljivim kretnjama nastojedi istaknuti grudi - nagnula glavu prema zamišljenu upaljaču, shvatio je da su njezini pokreti i riječi preslikani iz jednoga filma Turkan Šoraj i da bi on trebao biti Izet Gunaj, glavni muški lik u tome filmu. Nakon što je zapalila cigaretu, oko glave joj se opet stvorio nevjerojatno gust oblak dima iz kojega su polako izranjala dva crna oka s dugim trepavicama. Kako li joj polazi za rukom ispuhnuti tu veliku količinu dima, kakvu je mogude proizvesti samo u studiju? “Zašto šutiš?” upitala je žena. “Ne šutim”, uzvratio je Galip. “Izgledaš iskusno, a možda si ipak nevinašce?” pitala je s hinjenom znatiželjom i ljutnjom. Ponovila je istu rečenicu na isti način. Goleme naušnice dosezale su joj do obnaženih ramena. Haljinu s uzorkom leopardova krzna, koja je otkrivala leĊa sve do bokova,, nosila je Turkan Šoraj prije dvadeset godina u filmu Moja draga prostitutka34, kada je s Izetom Gunajem u glavnoj muškoj ulozi glumila animir-damu, što je Galip mogao zaključiti i po fotografijama uguranima u rubove toaletnog ogledala na ovalnoj komodi. Usto, iz ženinih je usta čuo i druge riječi koje je Turkan Šoraj izgovorila u tom filmu: “Zar spavati?! želim piti i zabavljati se!” (pokunjena kao tužno i razmaženo dijete, najednom raširivši ruke prekrižene pod bradom); “Izete, doĊi i ostani kod mene dok opet ne spuste most!” (kao dobra teta, brižna prema djetetu iz susjedstva); “SuĊeno mi je danas napokon da budem s tobom!” (najednom oduševljena); “Drago mi je što smo se upoznali, drago mi je što smo se upoznali, drago mi je što smo se upoznali..." (na način poštovane gospode). Galip je sjeo na stolac pokraj vrata. Smjestivši se na tabure ispred ovalne komode koja je prilično sličila na onu iz filma, žena je češljala svoju dugu, obojenu kosu. U jednome kutu ogledala stajala je fotografija istog tog prizora. ženina leĊa bila su ljepša od glumičinih. U jednom trenutku ugledala je Galipa u zrcalu: 34 Kultni turski film čiji izvorni naslov glasi Vesikah Yarim.

“Trebali smo se ranije sresti...” “Davno smo se sreli”, odgovorio je Galip gledajudi njezino lice u zrcalu. "U školi nismo sjedili u istoj klupi, no kad bi za toplih proljetnih dana otvorili prozore poslije dugih rasprava u razredu, istoga bih trena, kao i sada u zrcalu, ugledao odraz tvoga lica u prozorskome staklu koje se zbog crne školske ploče u pozadini pretvaralo u zrcalo.” “Hm... Trebali smo se ranije sresti.” “Davno smo se sreli”, nastavio je Galip. “Kad smo se prvi put sreli, tvoje su mi se noge činile tako krhkima, tako nježnima da sam se prepao da du ih slomiti. Kao da ti je koža u djetinjstvu izgledala grublje, ali se s vremenom mijenjala, poslije srednje škole dobila je lijepu boju i postala nevjerojatno nježnom i mekanom. Za vrudih ljetnih dana, kad bi nas vodili na plažu zato što smo u kudi postajali nepodnošljivi, vradali bismo se iz Tarabje sa sladoledima u rukama, ispisujudi si oštrim noktima slova na nadlakticama bijelima od morske soli. Volio sam nježne dlačice na tvojim nježnim rukama. Volio sam tvoje noge, pocrvenjele od sunca. Volio sam tvoju kosu koja bi se rasula po mome licu kad god bi ustala dohvatiti nešto s police iznad moje glave...” “Trebali smo se ranije sresti.” “Volio sam tragove tankih naramenica koje ti je na leĊima ostavljao gornji dio majčina kupadeg kostima; tvoje odsutno cupkanje kose kad si bila nervozna; pokrete kojima si srednjim prstom i palcem s vrha jezika skidala trunčice duhana dok si pušila cigarete bez filtra; način na koji si otvarala usta gledajudi film; pokrete kojima si, čitajudi knjigu, nesvjesno jela slanutak i lješnjake iz zdjele pod rukom. Volio sam to što si stalno gubila ključeve i to što si škiljila kroz trepavice zato što nisi htjela priznati da si kratkovidna. Brižno sam te volio kad bi s poluspuštenim očnim kapcima krenula nekamo gledajudi u daljinu, a ja shvatio da si pošla u drugome smjeru, a ne onamo kamo si naumila. S osjedajem straha i zebnje volio sam sve što sam znao da imaš u glavi, pa čak i ono što nisam znao. Mili Bože!” Primijetivši u zrcalu nekakav nemir na licu Turkan Šoraj, Galip je zašutio. žena se opružila na ležaju pokraj komode. “DoĊi! Od toga nema nikakve koristi, baš nikakve, shvadaš li?” No Galip je sjedio, neodlučan. "Ili možda ne voliš Turkan Šoraj?” nastavila je žena ljubomorno. Galip nije mogao dokučiti je li njezina ljubomora bila stvarna ili odglumljena. “Volim.” “SviĊa li ti se kako trepdem?” “SviĊa.” “SviĊa ti se kako u filmu Baš je slatka na plaži silazim niza stube, kako u Mojoj dragoj prostitutki pripaljujem cigaretu, a u filmu Djevojka kao bomba pušim na cigaršpic, zar ne?” “SviĊa mi se.” “Pa onda, dragi moj, doĊi ovamo!” “A da još razgovaramo?” “O čemu?” Galip je razmišljao. “Kako se zoveš, čime se baviš?” “Odvjetnik sam.” “Imala sam jednoga”, rekla ja žena. “Izvukao mi je sav novac, ali ne i automobil koji je moj muž kupio na moje ime. Auto je bio moj, shvadaš li, moj, no sada njime raspolaže jedna kurva. Chevrolet 56, crven kao vatrogasno vozilo. Što de mi odvjetnik ako se ne može izboriti da natrag dobijem auto? Bi li ti mogao ishoditi da mu ga oduzmu i vrate mi ga?” “Mogao bih”, rekao je Galip.

“Možeš?” rekla je s nadom. “Možeš. Vratit deš mi ga, a ja du se udati za tebe. Izbavit deš me od ovoga života. Mislim, filmskoga života. Dosta mi je glume. Za ovaj glupavi narod glumice nisu umjetnice, nego prostitutke. Ja nisam glumica, umjetnica sam, shvadaš li?” “Naravno...” “Hodeš li me uzeti za ženu?” upitala je radosno. “Ako se oženiš mnome, putovat demo mojim autom. Hodeš li me uzeti? Ali moraš me voljeti.” “Oženit du se tobom.” "Ne, ne, to ti pitaj mene... Pitaj me: hodeš li se udati za mene?" “Turkan, hodeš li se udati za mene?” “Ne tako! Pitaj me iskreno, osjedajno, kao u filmovima! Najprije ustani, to se ne pita sjededi.” Galip je ustao kao da de pjevati tursku himnu: “Turkan, hodeš li se udati za... za mene?” "Ali nisam djevica!” odvratila je žena. “Dogodila mi se neka nesreda." “Dok si jahala, ili dok si se spuštala niz ogradu stepenica?” “Ne, dok sam glačala. Smiješ se, no ja sam još jučer čula da je naš sultan naredio da ti odrube glavu. Jesi li oženjen?” “Oženjen sam.” “Uvijek me naĊu baš oženjeni!” rekla je žena glasom iz Moje drage prostitutke. “No to nije važno. Važne su Državne željeznice. Što misliš, koji de nogometni klub osvojiti prvenstvo? Po tvome mišljenju, kamo sve ovo vodi? Što veliš, kad de vojska zaustaviti ovo bezvlašde? Znaš, bolje bi ti pristajala krada kosa.” “Ne spominji ništa u vezi sa mnom”, rekao je Galip. “To je nepristojno.” “A što sam to rekla?” upitala je žena s hinjenom zbunjenošdu, širom rastvorenih očiju, trepdudi kao Turkan Šoraj. “Pitala sam te hodeš li se izboriti za moj auto ako se oženiš mnome. Ne, nego: hodeš li se oženiti mnome ako se izboriš za moj auto. Redi du ti registarski broj: 34 CG 19. srpnja 1919. krenuo je iz Samsuna i oslobodio cijelu zemlju.35 Chevrolet 56.” “Pričaj mi o chevroletu!” “Dobro, ali ubrzo de pokucati na vrata. Kraj je vizite.” “Na našem se jeziku kaže „posjet‟.” “Molim?” “Novac nije važan.” “Nije ni meni”, rekla je žena. “Chevrolet je bio crven kao moji nokti, baš te boje. Jedan je slomljen, zar ne? Možda je i moj Chevrolet slupan. Prije nego što ga je bijednik od moga muža poklonio onoj kurvi, svaki sam dan ovamo dolazila automobilom. Sada ga vidim samo na ulici, mislim, auto. Nekad ga vidim kako zaokrede na Taksimu, nekad pak na Karakoju, dok čekam brod na pristaništu, ali uvijek ga vozi netko drugi. žena je luda za tim autom, svaki ga dan daje polirati. Gledam, jedan je dan tamnosmeĊ, sutradan poniklan, ima nove farove i boju bijele kave. Za koji dan je ružičast svadbeni auto ukrašen cvijedem i s lutkom na haubi. Ne zadugo, jer tjedan poslije obojen je u crno, a u njemu šestorica policajaca s crnim brkovima - doista pravi policijski auto! Na njemu čak i piše POLICIJA, nema zabune. Naravno, svaki mu put stavljaju druge tablice da ga ne bih prepoznala.” “Naravno.” “Naravno”, ponovi žena. “I policajci i vozači ženini su ljubavnici, ali, zar moj bivši muž rogonja uopde zamjeduje što se dogaĊa oko njega? Mene je jednoga dana ostavio, 35 Aluzija na Ataturka i datum koji se smatra početkom oslobodilačkoga rata. Taj se datum danas slavi kao državni praznik.

jednostavno otišao. Je li se to tebi ikada dogodilo? Koji je danas datum?” “Dvanaesti.” “Kako vrijeme leti! Gle, ti me još uvijek puštaš govoriti. želiš li možda nešto posebno? Reci, dopao si mi se, uljudan si, pa zašto ne? Imaš li puno novaca uza se, jesi li doista bogat? Ili si trgovac vodem i povrdem, kao Izet? Ne, odvjetnik si. Pa postavi mi neku zagonetku, gospodine odvjetnice... Dobro, ja du tebi: kakva je razlika izmeĊu sultana i mosta na Bosporu?” “Ne znam.” “A izmeĊu Ataturka i Muhameda?” “Ne znam.” “Lako se predaješ!” rekla je žena. Ustala je od komode u čijem se zrcalu oglédala i, kikodudi se, šapnula odgovore Galipu na uho. Potom mu je obavila ruke oko vrata. “Vjenčajmo se”, promrsila je. “PoĊimo na planinu Kaf. Pripadajmo jedno drugome. Postanimo posve drugi ljudi. Uzmi me, uzmi me, uzmi me!” Poljubili su se poneseni tom igrom. Je li u toj ženi bilo ičega što ga podsjeda na Ruju? Nije, no Galip je bio zadovoljan životom. Kada su pali na postelju, žena je učinila nešto što ga je podsjetilo na Ruju, ali nije bilo posve isto. Kad god bi mu Ruja gurnula jezik u usta, on bi se uznemirio misledi kako mu je žena u tome trenutku postala neka druga osoba. A kad mu je ova žena - imitacija Turkan Šoraj - gurnula u usta svoj vedi i teži jezik, i još s nekom vrstom pobjedničkoga osjedaja, ali dopadljivo i kao da zbija šalu, Galip je osjetio da je on, a ne žena u njegovu naručju, postao netko posve drugi, i jako se uzbudio. Kad ga je odgurnuti započinjudi igru, počeli su se prevrtati s kraja na kraj velikog kreveti, valjati se jedno preko drugoga i mijenjati položaje - načas je jedno bilo gore, pa onda drugo - kao u neuvjerljivim prizorima ljubljenja iz domadih filmova. “Zavrtjelo mi se u glavi od tebe!” rekla je žena preslikavajudi neki izmaštani, nepostojedi prizor i hinedi da joj se doista zavrtjelo u glavi. Kad je Galip uočio da se s drugoga kraja ležaja mogu vidjeti u zrcalu, bilo mu je jasno zbog čega je bio potreban taj ugodni prizor valjanja po krevetu. Dok je žena s njega i sebe skidala odjedu, s užitkom je pratio taj prizor u zrcalu. Nešto kasnije oboje su naizmjenično i s nasladom u zrcalu promatrali ženina umijeda, kao da gledaju nekoga tredeg, ili kao da su članovi žirija koji na gimnastičkome natjecanju ocjenjuju natjecatelja koji izvodi obavezne vježbe, jedino možda s nešto više veselja. Dok su se njihali na tihim oprugama kreveta, u trenutku kad Galip nije vidio zrcalo, žena je rekla: “Oboje smo postali netko drugi. Tko sam ja, tko sam, tko?” No Galip joj nije dao odgovor koji je htjela čuti, bio je zauzet samim sobom. čuo je da kaže: “Dva puta dva jesu četiri”, da nerazgovjetno ponavlja: “Slušaj, slušaj, slušaj!” te da, koristedi se glagolskim vremenom kojim se pripovijedaju bajke ili prepričavaju snovi, pripovijeda priču o nekome sultanu i sirotome princu. “Ako sam ja ti, ti si ja”, rekla je kasnije dok su se oblačili, “što znači da si ti postao ja, a ja ti.” Smješkala se gledajudi ga prepredeno. “SviĊa ti se Turkan Šoraj?” “SviĊa.” “Onda me odvedi iz ovog života, spasi me, izbavi me, povedi me sa sobom, poĊimo nekamo drugdje, pobjegnimo, vjenčajmo se, počnimo novi život!” Iz kojega kazališnog komada, iz kojega su filma bile te riječi? Galip je bio neodlučan. A možda je žena to i željela. Rekla je Galipu kako ne vjeruje da je oženjen jer dobro poznaje oženjene muškarce. Ako se uzmu i ako Galip uspije spasiti Chevrolet 56, idi de na vožnju uz Bospor. Na Emirganu de kupiti lisnatu halvu, na Tarabji gledati more, a na Bujukdereu objedovati. “Ne volim Bujukdere”, rekao je Galip.

“Onda GA uzalud čekaš”, rekla je žena. “ON nikada nede dodi.” “Ne žuri mi se.” “Meni da”, rekla je inatedi se. “Bojim se da GA nedu prepoznati kad doĊe. Bojim se da du GA zadnja prepoznati. Bojim se ostati na kraju.” “Tko je ON?” upitao je Galip. žena se zagonetno osmjehnu. “Zar nikad ne gledaš filmove, zar ne znaš pravila igre? Zar u ovoj zemlji ostavljaju na životu one koji to pitanje prevale preko usana? Ja želim živjeti.” I dok je pričala o prijateljici koja je nestala na misteriozan način, najvjerojatnije ubijena i potom bačena u Bospor, netko je pokucao na vrata. žena je zašutjela. Kad je Galip pošao iz sobe, šapatom mu je dobacila: “Svi GA čekamo, svi mi, baš svi. čekamo GA.”

četrnaesto poglavlje

SVI GA čEKAMO Ne mogu odoljeti misterijima. —Dostojevski

Svi GA čekamo. čekamo GA stoljedima. Neki GA čekaju potišteno zuredi u olovnosive vode Zlatnoga roga, ošamudeni mnoštvom ljudi na mostu Galata; neki dok ubacuju drva u ped koja nikako da zagrije mali dvosobni stan na Surdibiju; neki dok se uspinju beskrajnim stubama zgrade sagraĊene u grčkome stilu u jednoj sporednoj ulici na Džihangiru; neki dok u dalekome anadolijskom gradidu rješavaju križaljke da bi skratili vrijeme do susreta s prijateljima u krčmi; neki pak dok maštaju o tome da se ukrcaju u zrakoplove, otputuju u raskošne salone i ondje uza se privinu lijepa tijela o kojima pišu ove novine i čije fotografije objavljuju. čekamo GA i kada snuždeni koračamo blatnjavim pločnicima nosedi vredice od stotinu puta preraĊena papira i jeftine plastike od koje jabuke smrde na sintetiku, i mrežaste torbe koje na dlanovima i prstima ostavljaju modre tragove. čekamo GA dok se vradamo iz kina u kojima subotom uvečer gutamo filmove o avanturama prelijepih žena i muškaraca koji razbijaju boce i prozore te na povratku iz bordela u kojima liježemo s prostitutkama te ih napuštamo još usamljeniji. čekamo GA i kad se vradamo iz krčmi u kojima nam se okrutni prijatelji podsmjehuju zbog naših malih opsesija, i na povratku od susjeda zbog čije bučne djece, koja nisu htjela podi na spavanje, nismo mogli uživati ni u igri na radiju. Neki vele da de se najprije ukazati na mračnim uglovima zabačenih četvrti u kojima obijesna djeca pradkama razbijaju ulične svjetiljke; neki pak da de se pojaviti pred dudanima grješnika koji prodaju listide Narodne lutrije i sportske prognoze, časopise sa fotografijama golih žena, igračke, duhan, prezervative i svakojake tričarije. Gdje god da se pojavi - bilo u kebabdžinicama u kojima nedorasli dječaci dvanaest sati na dan mijese mljeveno meso, bilo u kinima u kojima se, zahvadene vatrom jedne jedine želje, tisude očiju stapaju u jedno, ili na zelenim brežuljcima na kojima anĊeoski nevini pastiri zadivljeno gledaju vitke čemprese na grobljima - svi tvrde da de GA sretnik koji GA prvi ugleda smjesta prepoznati i istoga trenutka shvatiti da je došao kraj čekanju dugom kao beskraj, a kratkom kao treptaj oka, te da je napokon kucnuo čas spasenja. Kuran je u pogledu NJEGOVA dolaska jasan samo onima koji znaju tumačiti slova (97. ajet sure al-Isra i 23. ajet sure al-Zumer, koji kaže da je Alah objavio Knjigu “sličnu po smislu”). U knjizi Početak i povijest, koju je tristo pedeset godina poslije objave Kurana napisao Muhatar ibn Tahir iz Jeruzalema, kao dokaz toga proročanstva navode se Muhamedove riječi kako de se pojaviti “netko čije de ime, izgled ili istovjetno djelo ukazati

na pravi put”, kao i svjedočenja tumača toga ili sličnih hadisa36. Znamo da i Ibn Batuta prije isto toliko godina u svojemu Putopisu spominje kako u podzemnoj odaji Mauzoleja Gospodara vremena u šijitskoj Samari svečano očekuju NJEGOV povratak. Sudedi po tekstu koji je trideset godina kasnije, po nalogu Firuz-šaha, zapisao njegov pisar, žutim, prašnjavim ulicama Delhija hodalo je tisude nesretnika iščekujudi otkrovenje NJEGOVIH znakova i NJEGOVA misterija. Znamo da je tih godina i Ibn Haldun iz svakoga od tih hadisa o NJEGOVU dolasku izbacio pretjerivanja pojedinih šijitskih izvora i pojedinačno ih obradio u svojoj Prolegomeni37 još jednom upozorivši na nešto drugo: na to da de se zajedno s NJIM pojaviti i Dedžal, Sejtan ili - rečeno po zapadnjačkome shvadanju - Antikrist, te da de ON toga Sudnjeg dana ubiti Dedžala. čudno je to što u iščekivanju Velikoga Spasitelja nitko nikada nije zamislio NJEGOV lik; baš nitko, počevši od moga marljivog čitatelja Mehmeta Jilmaza koji mi je opisao o čemu sanjari u svome domu u jednome zabačenom anadolijskom gradidu, do Ibn Arabija koji je u djelu Čudesni feniks još prije sedamsto godina pisao o istim vizijama; ili, počevši od filozofa al-Kindija, koji je tisudu sto jedanaest godina prije nas maštao o tome kako de baš ON, predvodedi svoje preobradene pristaše, preoteti Istanbul iz kršdanskih ruku, pa do mlade prodavačice koja mnogo stoljeda poslije ostvarenja toga sna u jednome dudančidu manufakturne robe, smještenome u nekoj sporednoj ulici na Bejogluu, mašta o NJEMU meĊu koncima, gumbima i najlonskim čarapama. Dedžala si pak jako dobro možemo predočiti. U djelu Proroci Buhari piše da je jednook i crvenokos, dok u Hodočašdu stoji da mu na licu piše tko je; Tajalisi bilježi da ima debeo vrat, dok je po navodima iz djela Vjerovanje u Božje jedinstvo hodže Nizametin-efendije, koji je u Istanbulu sanjario o NJEMU tisudu godina nakon Tajalisija, crvenook i koščat. U stripu o dogodovštinama jednoga turskog ratnika, koji je prvih godina moga novinarskog života izlazio u vrlo čitanim anadolijskim novinama KaraĎoz, Dedžala su crtali razrokim i krivoustim. Na crtežu je imao široko čelo i velik nos, ali ne i brkove, a u borbi protiv našega junaka, koji je ljubovao s ljepoticama još neosvojena Konstantinopola, služio se nevjerojatnim podvalama (neke sam ja predložio crtaču). Iako nam Dedžal toliko puno zaokuplja maštu, jedini autor koji je slikovito opisao toga Izbavitelja bio je naš pisac dr. Ferit Kemal, i to u djelu Le Grand Pacha, objavljenu u Parizu tek 1870. godine na francuskome jeziku, što neki smatraju velikim gubitkom za našu nacionalnu književnost. Koliko god da je pogrešno raspravu Le Grand Pacha, jedino djelo u kojemu je ON posve vjerodostojno opisan, ne smatrati dijelom turske književnosti samo zato što je napisana na francuskome jeziku, toliko je žalosno to što u orijentalističkim časopisima Fontana i Veliki Istok neke iskompleksirane osobe tvrde da je ruski pisac Dostojevski ulomak o Velikome Inkvizitoru u romanu Brada Karamazovi preuzeo iz te nevelike rasprave. Legende o djelima koja je Zapad preuzeo od Istoka i Istok od Zapada uvijek me podsjete na ovu misao: Ako kažemo da je svijet snova koji zovemo “ovim” zapravo kuda na čija smo vrata ušli zbunjeni poput mjesečara, onda i književnosti sliče na zidne satove u odajama te iste kude na koju se želimo naviknuti. Stoga je besmisleno tvrditi: 1. da jedan od satova na zidovima te kude snova otkucava točno ili netočno vrijeme; 2. da jedan od njih žuri pet sati u odnosu na ostale, jer se istom logikom može izvesti zaključak da zapravo kasni sedam sati; 3. da sat na kojemu je devet sati i trideset pet minuta oponaša sat koji je prije tko zna koliko 36 Hadis: predaja o riječima i djelima poslanika Muhameda. 37 Ibn Haldun (1332.-1406.), slavni povjesničar, historiograf i političar. Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddima (Prolegomena ili Predgovor).

vremena pokazivao devet sati i trideset pet minuta. Ibn Arabi, autor više od dvjesto sufijskih rasprava, godinu dana prije nego što de otputovati na Ibn Rušdov38 sprovod u Kordobu, boravio je u Maroku, gdje je pisao knjigu nadahnut predajom (snom) o tome kako je Muhamed jedne nodi odnesen u Jeruzalem, odakle se stubama uspeo na nebesa (arapski: miradž) te dobro promotrio raj i pakao, o čemu govori sura al-Isra koju sam gore ved spomenuo (napomena slovoslagaču: ako smo sada u gornjem dijelu stupca, napiši “dolje”, a ne “gore”!). Ako na temelju Ibn Arabijeva opisa Poslanikova obilaska sedam nebesa, svega što je ondje vidio i o čemu je razgovarao s prorocima koje je susreo, ili na temelju činjenice da je Ibn Arabi tu knjigu napisap s punih trideset pet godina (1198.) zaključimo da je Nizam, djevojka iz toga sna, ona prava, a da je Beatrice lažna, ili da je Ibn Arabi u pravu, a Dante nije, ili pak da su Kitab al-Isra i Makam al-Asra originalna djela, a Božanstvena komedija nije, onda je to pogreška o kojoj sam malo prije govorio pod rednim brojem jedan. Osvrnimo se i na andaluzijskoga filozofa Ibn Tufejla, koji je još u 11. stoljedu napisao djelo o čovjeku koji je kao malo dijete dospio na neki nenaseljen otok i ondje godinama živio sam, postupno stječudi spoznaje o prirodi, stvarima oko sebe, srni koja ga je dojila, moru, smrti, nebu i “božjim istinama”. Ako ustvrdimo da je Robinson Crusoe napravo inačica šesto godina starijeg Ibn Tufejlova junaka Haja Ibn Jaksana, ili ako na temelju činjenice da Daniel Defoe podrobnije opisuje stvari i naprave svoga junaka Robinsona Crusoea, zaključimo da je Ibn Tiifejl šest stoljeda zaostao za Danielom Defoeom, onda su to besmislice o kojima sam govorio pod rednim brojem dva. Navodno je hadži Velijudinefendija, jedan od šejhulislama iz doba vladavine Mustafe III., počeo pisati drugu mesneviju nakon što je dobio nenadano nadahnude potaknuto nepristojnim i neprimjerenim riječima svoga brbljavog prijatelja koji je jednoga petka u ožujku 1761. godine došao njegovoj kudi i, vidjevši veličanstvenu škrinju u šejhulislamovoj radnoj sobi, rekao: “Hodža-efendija, čini mi se da ti u škrinji vlada ista zbrka kao i u glavi.” UsporeĊujudi to dvoje, hadži Velijudin-efendija je u svojoj mesneviji nastojao dokazati kako je i u njegovoj glavi, kao i u škrinji od orahova drva, sve na svome mjestu. Dvadeset godina poslije objavljivanja te glasovite mesnevije njemački je filozof Kant izdvojio dvadeset kategorija čistoga uma i pokazao da, jednako kao i u spomenutoj veličanstvenoj škrinji armenske izrade s dvojim vratima, četirima pregradama i s dvanaest ladica, i u našem umu ima dvadeset pregrada koje čuvaju satove, mjesta, brojke, papire i mnoge druge tričarije koje danas nazivamo “kauzalnošdu”, “egzistencijom” i “nužnošdu”. Zaključiti po tome da je Nijemac plagirao Velijudin-efendiju primjer je trede vrste gluposti. Da je doktor Ferit Kemal, dok je živopisno slikao Velikoga Mesiju kojega svi iščekujemo, znao da de mu sugraĊani stoljede kasnije pripisivati takve besmislice, ne bi se tome nimalo začudio. Jer, cijeli je život ionako proveo pod aureolom nezainteresiranosti i zaborava, što ga je izručivalo tišini nalik snu. Danas mogu samo zamišljati da mu je lice, kojega nema ni na jednoj fotografiji, sličilo sablasnu licu nekoga mjesečara. Bio je narkoman. Iz omalovažavajudega djela Abdurahmana Šerefa Mladoosmanlije i sloboda zaključujemo da je Ferit Kemal mnoge bolesnike (i sam je bio bolestan) liječio opijumom. Godine 1866. - da, godinu prije nego što je Dostojevski krenuo na svoje drugo putovanje po Europi - otisnuo se u Pariz gonjen nekim neodreĊenim buntovničkim porivom i željom da bude slobodan. U novinama Hurijet i Muhbir39 izašla su mu dva-tri članka. No dok su se mladoturci, postižudi nagodbe s dvorom, postupno vradali u Istanbul, on je ostao ü Parizu. Drugih tragova o njemu 38 Ibn Rušt (Rušd), poznat u Europi kao Averoes, arapski filozof iz 12. stoljeda. Huriyet (hürriyet): “sloboda”, muhbir: “dopisnik".

39

nema. Sudedi po tome što u predgovoru svoje knjige spominje Baudelaireove Umjetne rajeve (Les paradis artificiels), mogude je da je znao za De Quinceya kojega sam jako volio. A mogude je da se bio upustio i u eksperimentiranja s opijumom. MeĊutim, na stranicama na kojima govori o NJEMU nisu zamjetni tragovi tih eksperimenata, ved nešto posve suprotno: snažna logika koja nam je danas i te kako potrebna. Ovaj tekst pišem s nakanom da razmotrim tu logiku i da domoljubnim časnicima naših oružanih snaga predstavim neodoljive ideje iz djela Le Grand Pacha. No da bi se razumjela ta logika, najprije se treba prepustiti ozračju toga djela. Zamislite knjigu u plavom uvezu koju je 1870. godine u Parizu tiskao nakladnik Poulet-Malassis na podebljem papiru od slame. Ima svega devedeset šest stranica. Ilustrirao ju je jedan francuski ilustrator (De Tennielle). Zamislite crteže grada s pločnicima koji više nalikuju današnjim istanbulskim ulicama s kamenim kudama i popločenim ulicama negoli Istanbulu toga doba; zamislite crteže gradova, stvari i sjena koji više podsjedaju na betonske štakornjake opremljene suvremenim, strašnim električnim napravama za mučenje, negoli na onodobne kamene tamnice i primitivne mučiteljske naprave. Knjiga počinje opisom jedne zabačene istanbulske ulice u ponod. čuju se samo mukli udarci štapova nodnih čuvara o kaldrmu i zavijanje čopora pasa koji u udaljenim četvrtima nasrdu jedni na druge. Kroz kapke na prozorima drvenih kuda ne probija se ni tračak svjetlosti. Jedva zamjetan dim iz dimnjaka miješa se s izmaglicom koja se spustila na krovove i kupole. U toj dubokoj tišini začuju se koraci po pustome pločniku. Kao da iščekuju radosnu vijest, svi ljudi u kudama osluškuju taj neobični, novi, neočekivani bat koraka - i oni koji se, dobro utopljeni, spremaju ledi u hladne postelje, i oni koji tonu u san pod brdima popluna. Sljededega dana, ved dalekoga od tjeskobe protekle nodi i puna sunčeva blještavila, počelo je veselje. Svi su GA prepoznali, svi su shvatili da je to ON i samo ON te da je istekao posljednji trenutak vječnosti pune patnje koja se svima u mračnim vremenima činila beskonačnom. U tome prazničnom ozračju ON je ved bio meĊu vrtuljcima, meĊu izmirenim starim neprijateljima, djecom koja jedu ušederene jabuke i svakojake slastice, muškarcima i ženama koji se šale, meĊu sviračima i plesačima. Nesretnicima kojima de pružiti ljepše dane i povesti ih iz pobjede u pobjedu ON je više od nadmodna spasitelja koji hoda - ON je stariji brat koji se našao meĊu mlaĊom bradom. Pa ipak, na licu mu je sjena neke sumnje, neke primisli i slutnje: dok tako zamišljen bude lutao ulicama, zgrabit de ga ljudi Grand Pache i zatočiti u neku od hladnih gradskih tamnica s kamenim svodovima. U ponod de mu u deliju dodi Grand Pacha s uljanicom u ruci i cijele nodi razgovarati s njim. Tko je Grand Pacha? Bududi da i ja, baš kao i pisac spomenute knjige, želim da sami čitatelji prosude tko je on, ne mogu doslovno prevesti na turski čak ni ime te po svemu posebne osobe. Po tome što je paša, mogli bismo zaključiti da je neki veliki državnik, veliki vojskovoĊa ili bilo koji vojnik s visokim činom. Po ispravnosti njegove logike mogli bismo zaključiti da je istodobno i filozof ili neka uzvišena osoba, jedna od onih kakve često susredemo, a koje su dosegnule neku vrstu spoznaje svojstvene ljudima koji misle na državu i narod više negoli na same sebe. Cijele te nodi u zatvorskoj de deliji govoriti samo Grand Pacha, a ON de ga slušati. Evo kojom GA je logikom i riječima Grand Pacha ušutkao i nastojao obeshrabriti: 1. I ja sam, kao i svi drugi, odmah shvatio da si ti ON (tim je riječima počeo Grand Pacha). Da bih to shvatio, nisam morao pribjegavati tajnama slova, brojeva, navještajima s nebesa ili iz Kurana i proročanstvima o tebi, kao što su to drugi činili stotinama godina. Kad sam vidio radost i pobjedničko uzbuĊenje na licima mnoštva ljudi, shvatio sam da si ti ON. Ti ljudi sada od tebe očekuju da im izbrišeš sjedanje na patnje i boli, da im vratiš izgubljenu nadu i da ih

vodiš iz pobjede u pobjedu. Ali, možeš li im to dati? Prije mnogo stoljeda Muhamed je tim nesretnicima mogao pružiti nadu zato što ih je sabljom vodio iz pobjede u pobjedu. MeĊutim, što god bila naša vjera, danas je oružje neprijatelja islama kudikamo modnije od našega. Nemogude je ostvariti bilo kakvu vojnu pobjedu! Nije li to očito ved iz činjenice da su lažni spasitelji, koji su nekod ustvrdili da su ON, pregaženi i uništeni nakon što su neko vrijeme zadavali glavobolju Englezima i Francuzima u Indiji i Africi, izazvavši time još veda razaranja? (Poslije ovoga što je ovdje prepričano iznose se vojne i ekonomske usporedbe kojima se želi dokazati kako je postizanje velike pobjede ne samo islama, nego i Istoka nad Zapadom, samo puka maštarija. Grand Pacha pošteno usporeĊuje razinu bogatstva Zapada s neimaštinom Istoka kao da je realpolitičar, a ON, bududi da nije šarlatan ved uistinu ON, šutke i s tugom potvrĊuje tu sumornu sliku.) 2. No, dakako, ta potresna neimaština ne znači da se nesretnicima ne može pružiti nada (nastavlja Grand Pacha iako je ponod davno prošla). Mi ne možemo samo ratovati protiv vanjskih neprijatelja. Što je s unutarnjima? Nisu li možda uzrokom naše svekolike neimaštine i patnje ipak grješnici, lihvari, krvopije, tirani i oni koji hine da su nevinašca, a ipak su prijestupnici? I ti uviĊaš da se tvojoj nesretnoj bradi može pružiti nada u pobjedu i sredu samo ratom protiv unutarnjih neprijatelja, nije li tako? Onda uviĊaš i to da se taj rat vodi s doušnicima, krvnicima, policijom i mučiteljima, a ne s hrabrom vojskom i gazijama40. Onima koji su izgubili svaku nadu treba samo pokazati krivca koji je odgovoran za sveopdu bijedu i smjesta de povjerovati da de, čim mu smrskaju glavu, na Zemlji zavladati raj. Eto, to smo radili proteklih tristo godina. Da bismo bradi ulili nadu, prokazujemo krivce meĊu njima. A oni nam vjeruju jer žude za nadom koliko i za kruhom. Bududi da primjeduju kako se sve odvija po toj logici, najinteligentniji i najpošteniji meĊu krivcima, prije nego što se nad njima izvrši kazna, desetostruko uveličaju svoje male krivnje, ako ih imaju, te tako svojoj nesretnoj bradi omoguduju da, ako ništa drugo, prožive još neko vrijeme u nadi. Nekima čak i oprostimo pa nam se pridružuju u lovu na krivce. I nada, jednako kao i Kuran, održava ne samo naš duhovno-moralni, nego i ovozemaljski život. Zato što nadu i slobodu očekujemo odande odakle nam dolazi i kruh. 3. Znam da si toliko odlučan da možeš uspjeti u svim teškim zadadama koje očekuju od tebe, toliko pravedan da, ne trepnuvši okom, možeš izdvojiti krivce iz mnoštva ljudi, i toliko jak da ih, premda nevoljko, možeš podvrgnuti mučenju i izadi na kraj sa svim tim teškim zadadama. Jer ti si ON. No koliko deš dugo modi zavaravati mase tom nadom? Poslije nekoga vremena vidjet de da ništa ne ide nabolje. A bududi da ni kruh u njihovim rukama nede postajati vedi, počet de kopniti i nada koju si im dao. Tada de iznova početi gubiti vjeru u Knjigu i život na ovome i onome svijetu. Brzo de se prepustiti onome što ih okružuje i s čim su do jučer živjeli: duboku pesimizmu, nemoralu i duhovnoj bijedi. A najgore je to što de početi sumnjati u tebe i gnušati te se. Doušnici de početi osjedati grizoduSje zbog prijestupnika koje su rado izručivali tvojim krvnicima i revnim mučiteljima; policajci i stražari toliko de se umoriti od besmislena mučenja da ih nede zavarati ni najnovije metode, ni nada koju deš im nastojati uliti, pa de zaključiti da su nesretnici, koji se na vjetru zanjišu na vješalima kao zreli grozdovi na čokotima, uzalud žrtvovani. Vidjet deš, na Dan strašnoga suda više nede vjerovati ni tebi ni pričama koje si im pripovijedao. No sigurno deš doživjeti i gore od toga: kad više ne bude priče u koju svi mogu vjerovati, svaki od njih smislit de vlastitu i svi de je željeti ispričati. Nalik na mjesečare, milijuni bijednika tužno de tumarati prljavim ulicama prenapučenih gradova i blatnjavim trgovima koji se više ne mogu urediti, nosedi sa sobom svoje priče onako kako drugi ljudi nose aureolu nesrede. U njihovim očima 40 Gazija: heroj, ratni junak, pobjednik; borac za vjeru.

tada nedeš više biti ON, Spasitelj, nego Dedžal. Ti - Dedžal! Tada de poželjeti vjerovati ne u tvoje nego u njegove, Dedžalove priče! Dedžal du biti ja ili netko sličan meni, netko tko se pobjedonosno vrada. On de tim nesretnicima redi da si ih godinama obmanjivao i hranio lažima, a ne nadom. Redi de im da si Dedžal, a ne ON. A možda to nede ni biti potrebno jer de ili Dedžal, ili neki nesretnik koji de konačno shvatiti da si ga godinama obmanjivao, u nekoj mračnoj ulici u ponod isprazniti pištolj u tvoje smrtno tijelo za koje su nekod mislili da mu metak ne može ništa. Tako deš, zbog toga što si godinama ulijevao nadu ljudima i godinama ih obmanjivao, skončati jedne nodi na prljavom pločniku neke blatnjave ulice na koju si se ved bio priviknuo i zavolio je.

Petnaesto poglavlje LJUBAVNE PRIčE U SNJEžNIM NODIMA ...dokoni i njima slični ljudi koji tragaju za bajkama i pričama... — Mevlana

Galip je upravo bio napustio sobu dvojnice Tukan Šoraj kad je ponovno ugledao čovjeka iz crno-bijelih filmova pokraj kojega je sjedio u taksiju vozedi se od Sirkedžija do Galatasaraja. Stajao je pred policijskom postajom na Bejogluu, neodlučan kamo bi krenuo. Na trenutak je zastao kad se jedan policijski automobil s uključenim rotacijskim svjetlom pojavio iza ugla i približio nogostupu. Odmah je prepoznao čovjeka kojega su hitro izgurali kroz stražnja vrata automobila; stajao je izmeĊu dvojice policajaca. Ozračje svojstveno crno-bijelim filmovima koje je prije širio oko sebe bilo je nestalo, a lice mu je bilo obliveno živim bojama počinjenoga prijestupa i nodnoga plavetnila. U kutu usana vidio se tamnocrveni trag krvi što je svjetlucala pod jarkom svjetlošdu reflektora koji su snažno osvjetljavali pročelje zgrade kako bi se spriječio svaki mogudi napad. On je nije brisao. Aktovku, koju je u taksiju čvrsto držao, nosio je jedan od dvojice policajaca. čovjek je hodao gledajudi ravno preda se, s pomirenošdu ljudi koji priznaju zločin; pa ipak, činilo se da je prezadovoljan svojim životom. Kad je pred vanjskim stubama policijske postaje opazio Galipa, načas ga je pogledao s nekom čudnom i zastrašujudom razdraganošdu: “Dobra večer, gospodine!” “Dobra večer!” uzvrati Galip neodlučno. “Tko je to?” upita jedan od policajaca pokazujudi na Galipa. Galip nije mogao čuti odgovor jer su čovjeka ugurali u policijsku postaju. Kad je izašao na glavnu ulicu, bilo je jedan poslije ponodi. Na pločnicima pokrivenim snijegom još uvijek je bilo prolaznika. “U jednoj od ulica paralelnih s vrtom engleskoga konzulata ima lokala koji su otvoreni do jutra. U njih zalaze ne samo skorojevidi iz Anadolije koji dolaze spiskati novac, nego i školovani ljudi”, razmišljao je Galip. Ruja je te podatke napabirčila iz umjetničkih časopisa koji o takvim mjestima pišu s podsmijehom. Pred starom zgradom hotela Tokatlijan Galip je sreo Iskendera. Po zadahu se osjedalo da je mnogo pio. Iskender mu je ispričao kako je televizijsku ekipu BBC-ja pokupio iz hotela Pera Palas i pokazao im “Istanbul iz Tisudu i jedne nodi” (pse koji kopaju po kantama za smede, prodavače droge i sagova, trbušaste plesačice trbušnog plesa, nasilnike po nodnim klubovima i drugo) te ih odveo u nodni klub u nekoj zabačenoj ulici. Ondje je jedan čudak s aktovkom u ruci izazvao tučnjavu zbog neke nepromišljene riječi, ne, ne s njima nego s nekim drugim

gostima. Poslije su stigli policajci, zgrabili ga i odveli. Jedan drugi sudionik tuče iskočio je kroz prozor i pobjegao. Poslije te gužve za njihov stol sjeli su i neki drugi ljudi te je počela nodna zabava kojoj se, ako želi, i Galip može pridružiti. Neko je vrijeme hodao Bejogluom s Iskenderom koji je tražio cigarete bez filtra, a potom se uputio u bar na čijim je vratima stajao natpis NODNI KLUB. Dočekali su ga veselo, bučno i pomalo nezainteresirano. Jedna lijepa žena, koja je sjedila s engleskim novinarima, pripovijedala je svoju priču. Orkestar je prekinuo svirku, a opsjenar je započeo svoju točku: iz nekih je kutija vadio druge kutije, a potom je iz tih izvaĊenih vadio nove kutije. Njegova pomodnica imala je pomalo krive noge, a odmah ispod pupka tragove ožiljka od carskog reza. Galip je pomislio kako bi ta žena mogla roditi samo pospana zeca kojeg je držala u ruci, a ne djecu. Kad su poslije točke “izgubljeni radio”, koju su preuzeli od Zatija Sungura, opet počeli vaditi kutije iz kutija, opalo je zanimanje gledatelja za njih. Iskender je prevodio ono o čemu je pripovijedala Engleskinja za drugim krajem stola. Galip ju je slušao s optimističnim uvjerenjem da de s njezina izražajnog lica modi dokučiti smisao pripovijesti čiji je početak propustio. Iz preostalog dijela priče moglo se razabrati da neka žena (Galip je pomislio da bi to mogla biti ona sama) želi muškarca kojega poznaje i voli od svoje devete godine uvjeriti u jednu posve očitu činjenicu, u posve jasnu poruku s bizantskoga novčida koji je izronio neki ronilac, ali da su muškarčeve oči, koje nisu bile u stanju vidjeti ništa osim ljubavi koju je osjedao prema njoj, bile slijepe za čaroliju o kojoj su svi drugi mogli svjedočiti te da mu je preostalo samo da u ljubavnom zanosu piše pjesme. “Tako su se na kraju roĊaci mogli vjenčati zahvaljujudi bizantskome novčidu koji je ronilac izronio s dna mora. No dok se život žene koja je povjerovala u čaroliju lica na bizantskome novčidu iz temelja promijenio, muškarac baš ništa nije shvatio”, preveo je Iskender Engleskinjine riječi. Zbog toga je žena do kraja života živjela sama u kuli (Galip je pomislio da je ostavila muškarca). Kad je postalo jasno da je pripovijest gotova, ona “ljudima svojstvena šutnja” koja je u društvu za dugim stolom nastupila iz poštovanja prema “ljudskim osjedajima”, učinila mu se besmislenom. Možda nije želio da se raduju tome što je lijepa žena napustila toga glupoga muškarca; ali, izuzevši ljepotu te “lijepe žene”, tragičan (zato što su se slušatelji prepustili onoj hinjenoj i budalastoj tišini koja je uslijedila poslije tako suhoparnih riječi!) i mučan kraj te pripovijesti, čiju je samo jednu polovicu čuo, zapravo je bio smiješan. Kad je priča bila gotova, Galip je zaključio da žena koja ju je pripovijedala nije lijepa, nego samo simpatična. Iz Iskenderovih riječi Galip je shvatio da je visoki muškarac koji je počeo pripovijedati sljededu priču pisac čije je ime tu i tamo znao čuti. Napomenuvši da njegova priča ima veze s jednim piscem, taj je čovjek s naočalama upozorio slušatelje da pisca iz priče ne brkaju s njime samim. Dok je to govorio pomalo kao da se stidi, a pomalo kao da želi uspostaviti bliskost s ljudima za stolom, Galip nije bio siguran u njegovu stvarnu namjeru bududi da se čudno smješkao. Po onome što je pisac ispripovijedao, taj je osamljeni čovjek u svojoj kudi godinama pisao romane i priče koje nikome nije pokazivao, a i da jest, nitko ih ne bi objavio. Bio je tako opsesivno posveden svome poslu (a tada mu pitanje i nije bio posao) da mu je samoda postala nekom vrstom navike. Nije zalazio meĊu ljude zbog toga što se nikako nije mogao odvojiti od svoga radnog stola iza zatvorenih kudnih vrata, a ne zbog toga ito nije volio ljude ili zato što mu se nije sviĊao njihov način života. Bududi da je živio posve sam za svojim radnim stolom, piščeve "društvene navike” toliko su bile otupjele da bi se, kad bi rijetko izašao i utopio se u mnoštvu ljudi, zbunio i povukao u neki kut te ondje iščekivao trenutak kad de se ponovno vratiti za svoj radni stol. Svakoga dana provodio je više od četrnaest sati za stolom;

a kad bi se pred samo svitanje s gradskih minareta jedan za drugim počinjali oglašavati pozivi na jutarnju molitvu i njihova se jeka začula u okolnim brdima, odlazio bi u postelju i maštao o svojoj ljubljenoj koju je viĊao jednom u deset godina, i to slučajno. MeĊutim, o toj ženi nije sanjao s primislima putene “ljubavi” o kojoj svi govore, ili “spolnosti”, nego s čežnjom za imaginarnim suputnikom koji bi po svemu bio potpuna suprotnost samodi. Pisac, koji je govorio da “ljubav” može razumjeti samo iz knjiga te da ga spolnost previše ne uzbuĊuje, mnogo godina poslije oženio se iznimno lijepom ženom o kojoj je sanjao. Taj mu brak nije promijenio život, kao ni knjige koje su mu u to vrijeme objavljivane. Ponovno je provodio četrnaest sati dnevno sam za radnim stolom, ponovno je strpljivo i polako pisao rečenice za svoje pripovijesti i satima zurio u prazan papir pred sobom smišljajudi pojedinosti za nove priče. Jedina promjena u njegovu životu bila je podudarnost izmeĊu snova koje je njegova lijepa i tiha žena mirno sanjala u krevetu u koji je lijegao pred jutro, i maštanja kojima se po navici prepuštao osluškujudi jutarnji poziv na molitvu. Dok je sanjario opružen pokraj žene, piscu se činilo da postoji neka veza izmeĊu njegovih i njezinih snova; nešto nalik spontanu skladu njihovih udisaja i izdisaja koji su podsjedali na visoke i niske tonove neke osrednje skladbe. Pisac je bio zadovoljan novim životom i nije mu teško padalo to što nakon toliko samačkih godina netko spava pokraj njega. Uživao je maštati osluškujudi disanje lijepe žene pokraj sebe i vjerujudi da se njihovi snovi preplidu i miješaju. Kad ga je jednoga zimskog dana žena napustila bez ikakva povoda, za pisca su počeli teški dani: više nikako nije mogao kao nekod sanjariti u postelji osluškujudi jutarnji poziv na molitvu. Maštanja kojima se s lakodom prepuštao prije ženidbe i u braku, i s kojima je nekod spokojno uranjao u san, više nije mogao učiniti onoliko “uvjerljivima” i “jasnima” koliko je priželjkivao. Baš kao u romanu koji nikako nije uspijevao napisati kako je želio, pisac je i u svojim maštanjima osjedao neku neobjašnjivu nepotpunost i neodlučnost koja ga je vukla u jezive slijepe ulice. Prvih dana poslije ženina odlaska ta je utučenost u njegovim maštanjima dosegla takve razmjere da on, koji se svakoga jutra budio s prvim pozivom na molitvu, nije mogao zaspati ni dugo vremena nakon što bi prve ptice propjevale u krošnjama, galebovi napustili gradske krovove na kojima se nodu okupljaju, a kamion za odvoz smeda i prvi gradski autobus prošli ispod njegova prozora. A gore od svega bilo je to što su se nepotpunost u njegovim maštanjima i nedostatnost njegova sna odrazili i na pisanje. Primijetio je da čak ni najjednostavnijoj rečenici ne može udahnuti živost kakvu je želio, pa ni da je dvadeset puta iznova napiše. Pisac se jako trudio izadi iz te krize u koju je potonuo cijeli njegov svijet: podvrgnuo se novome strogom režimu i samoga sebe prisiljavao da se sjeti starih snova kako bi povratio sklad meĊu njima. Kad je poslije mnogo tjedana, netom nakon mirna sna u koji je bio utonuo poslije jutarnjega poziva na molitvu, ustao kao mjesečar, sjeo za radni stol i počeo pisati uvjerljive i lijepe rečenice, shvatio je da je prebrodio krizu te da je, kako bi ostvario ono što želi, čak pribjegao i neobičnom lukavstvu koje je nesvjesno otkrio. Bududi da nije mogao odsanjati nove snove koje je želio, čovjek kojega je napustila žena, taj pisac, najprije je prizivao stare snove: sanjario je o nekadašnjem životu u kojem ni s kim nije dijelio krevet i u kojemu se njegove maštarije nisu miješale sa snovima kakve god lijepe žene. Odlučno je i toliko usredotočeno mislio na osobu koju je ostavio u bivšem životu da je na kraju postao ta osoba o kojoj je maštao te je mogao mirno spavati maštajudi o njoj. Kako se ubrzo naviknuo na taj dvojni život, nije se više morao siliti da sanjari i piše. Dok je postajao netko drugi, pisao je punedi pepeljaru opušcima istih cigareta i pijudi kavu iz istih šalica te je mogao mirno usnuti u istoj postelji, u isto se vrijeme prepuštajudi prividu vlastite prošlosti.

Kad mu se jednoga dana žena vratila (rekla je “kudi”) ne rekavši poseban razlog zbog kojega je otišla, za pisca je opet počelo teško razdoblje na koje se nikako nije mogao naviknuti, fer život mu je opet ispunila neizvjesnost koja se javila u snovima prvih dana nakon što ga je ona napustila. Budio se iz tjeskobna sna koji mu je teškom mukom dolazio na oči. Nije mogao nadi mir ni sa starim ni s novim identitetom pa je zalud lutao izmeĊu prvoga i drugoga kao pijanac koji se ne zna vratiti kudi. Jednoga takvog besanog jutra pisac je ustao iz postelje i s jastukom u ruci otišao u sobu u kojoj su bili njegov pisadi stol i papiri i koja je zaudarala po grijanju i prašini. Ondje se sklupčao na maloj sofi i odmah čvrsto zaspao. Od toga jutra nastavio je spavati pokraj pisadega stola i papira, a ne uz tihu i zagonetnu ženu koja je sanjala nerazumljive snove. čim bi ustao, mogao bi napola budan sjesti za pisadi stol i mirno nastaviti pisati pripovijesti koje su mu se činile kao nastavak snova. Pa ipak, sada je imao drugi problem koji ga je plašio. Naime, prije nego što ga je žena napustila, pisac je bio završio knjigu o dvojici muškaraca sličnih jedan drugome koji su zamijenili mjesta i identitete. Tu su knjigu poslije i njegovi čitatelji nazvali “povijesnom”. Kad bi poprimio svoju staru osobnost da bi mogao mirno spavati i pisati, pisac bi postao osoba koja piše ovu pripovijest; bududi da nije mogao istodobno živjeti i svoju bududnost i bududnost te osobe iz mašte, pisac pronalazi samoga sebe tako što iznova i s istim uzbuĊenjem piše staru “priču o dvojnicima”! Taj svijet, u kojemu sve oponaša sve i u kojemu su sve priče i svi ljudi imitacije i originali drugih ljudi i stvari osim sebe, i u kojemu su sve priče otvorene za druge priče, piscu se učinio toliko stvarnim da je, misledi kako nitko nede povjerovati u priče napisane toliko “očito” realno, odlučio prijedi s onu stranu stvarnosti u taj svijet o kojemu de s užitkom pisati i u koji de čitatelji s užitkom vjerovati. Da bi to ostvario, pisac u ponod, dok njegova lijepa i tajanstvena žena spokojno spava u svome krevetu, luta mračnim gradskim ulicama, zabačenim četvrtima s porazbijanim uličnim svjetiljkama i bizantskim podzemnim prolazima, zalazi u kavane u kojima se okupljaju narkomani i ubogi ljudi, u krčme i nodne barove. Ono što je vidio naučilo ga je da je život u “našem gradu” stvaran koliko i imaginarni svijet. Naravno, to potvrĊuje da je svijet zapravo jedna knjiga. Svidjelo mu se čitati taj život, lutati od raskrižja do raskrižja i svakoga dana satima hodati gledajudi lica, znakove i priče koje mu grad-knjiga svakoga trenutka nudi na svojim stranicama. To mu se toliko sviĊa da se sada boji kako se nikada više nede modi vratiti svojoj lijepoj ženi koja spava u svome krevetu i priči koju je ostavio nedovršenom. Piščeva priča primljena je s mûkom bududi da je više govorila o samodi negoli o ljubavi, te više o umijedu pripovijedanja negoli o samoj pripovijesti. Galip je mislio kako sve prisutne najviše zanima odgovor na pitanje zbog čega je pisca napustila žena bududi da svatko ionako pamti neko “bezrazložno napuštanje”. Barska dama, koja je nakon pisca započela svoju priču, nekoliko je puta ponovila da je istina sve što de im ispričati, a posebno je nastojala da i “naši prijatelji turisti” budu obaviješteni o toj važnoj stvari. Jer, željela je da njezina pripovijest bude poučna ne samo za Tursku, nego i za cijeli svijet. Priča je počinjala u bliskoj prošlosti, u tome istom nodnom klubu. Dvoje mladih, bratid i sestrična, susredu se ondje nakon mnogo godina i meĊu njima se iznova rasplamsava ljubav iz djetinjstva. Djevojka je bila barska dama, a muškarac “zaštitnik” (to jest svodnik, rekla je okrenuvši se “turistima”), pa se meĊu njima nije postavljalo “pitanje časti” koje bi muškarca nagnalo da je ubije, kao što se i inače očekuje u takvim okolnostima. U to vrijeme nodni je klub, jednako kao i cijela Turska, bio miran, mladi se nisu ubijali na ulicama nego su se ljubili te su za blagdane jedni drugima slali pakete slastica, a ne bombe. Djevojka i mladid bili su sretni. Nakon iznenadne smrti djevojčina oca

živjeli su u istoj kudi, ali su spavali u zasebnim krevetima nestrpljivo iščekujudi dan vjenčanja. Kad je osvanuo taj dan, djevojka se u društvu svih barskih dama s Bejoglua našminkala, dotjerala i namirisala; za to vrijeme mladid se na glavnoj ulici, na koju je izašao vradajudi se od brijača, uhvatio u mrežu jedne prelijepe žene. Mladida, koji se na prvi pogled smrtno zaljubio u nju, ta je žena odvela u svoju sobu u hotelu Pera Palas i tu mu, nakon što su se nauživali ljubavnih igara, otkrila svoju tajnu nesretnica je bila nezakonito dijete iranskoga šaha i engleske kraljice. Došla je u Tursku u sklopu velikog plana da se osveti majci i ocu koji su je dobili nakon jedne nodi užitka, a potom ostavili na cjedilu. Od našega je svodnika tražila da se domogne nekakva zemljovida čiju je jednu polovicu čuvala služba javne sigurnosti, a drugu tajna policija. Izgarajudi od strasti, mladid je zatražio dopuštenje da ode. Odjurio je u bar u kojemu se trebala održati svadba. Ali uzvanici su se ved bili razišli, a djevojka je sjedila u kutu i plakala. Mladid ju je najprije utješio, a potom joj rekao da radi na jednoj "stvari od državne važnosti". Odgodili su vjenčanje i razglasili svim barskim damama, trbušnim plesačicama, svodnicima i Cigankama iz Sulukulea41 da se kod policajaca koji zalaze u te istanbulske rupe raspitaju za zemljovide. Kad su se na kraju domogli obaju dijelova zemljovida i sastavili ga, djevojka je, kao što bi i sve druge čestite žene u Istanbulu, shvatila da je izigrana i da je njezin bratid zaljubljen u kder iranskoga šaha i engleske kraljice. Sakrivši zemljovid pod lijevu dojku, ožalošdena je djevojka prognala samu sebe u jedan bordel na Kuledibiju u koji zalaze najpokvarenije žene i najnemoralniji muškarci. Po naredbi opake princeze mladid pretražuje Istanbul pedalj po pedalj. Tragajudi za djevojkom, shvada da voli onu koju traži, a ne onu koja mu je naložila da traži, shvada da traga za svojom ljubavlju, a ne za bilo kojom ženom te da voli sestričnu s kojom je odrastao u djetinjstvu, a ne princezu. Kad je napokon u bordelu na Kuledibiju pronašao svoju ljubav iz djetinjstva i u konveksnom zrcalu na prozoru, namijenjenom klijentima, vidio kojim se sve lukavstvima djevojka koristi da bi se obranila od jednoga bogataša s leptir-mašnom i “ostala čestita”, razbio je vrata i spasio je. Od silne boli, iznad oka kojim je virio kroz ključanicu (njegova polugola ljubav svira flautu) izbio mu je golem madež koji se nikada više nije povukao. Isti takav biljeg njihove ljubavi imala je i djevojka ispod lijeve dojke. Kad je s policijom izvršio prepad na Pera Palas i kad su uhitili okrutnu ženu, iz ladica princeze koja je gutala muškarce poispadale su fotografije desetine tisuda nevinih polugolih mladida snimljenih u različitim položajima, koje je ona obmanula i pridodala svojoj zbirci. Osim te široke političke galerije likova naĊene su stotine knjiga koje su prikazali na televiziji zajedno s anarhistima, potom proglasi sa srpom i čekidem, jedna oporuka posljednjega nastranog sultana te planovi o podjeli Turske, na kojima je bio bizantski križ. Policija je, dakako, vrlo dobro znala da ta žena u zemlju unosi anarhiju, ali i sifilis, no bududi da su na njezinim fotografijama bili i mnogi policajci “kao od majke roĊeni”, s palicama u rukama, stvar je zataškana prije nego što je dospjela u tisak. Jedino je bilo dopušteno da se u novinama objave fotografije bratida i sestrične i vijest o njihovu vjenčanju. Pripovjedačica je iz torbe izvadila taj isječak s fotografijom i zamolila da ide od ruke do ruke; na njoj se vidjela osobno ona, odjevena u elegantan kaput s ovratnikom od lisičjeg krzna i bisernim naušnicama koje je i te večeri imala na sebi. Kad je žena kasnije shvatila da je njezina pripovijest dočekana s izvjesnom sumnjom, pa čak i s povremenim podsmjehivanjem, srdito je rekla da je istina sve što je ispričala i glasno nekoga pozvala za stol. U baru je bio i fotograf koji je snimio tolike bestidne fotografije prin41 Sulukule, romsko naselje pokraj Istanbula.

ceze i njezinih žrtava. Kad je taj fotograf olovnosive kose prišao stolu i kad mu je barska dama rekla da de mu “gosti” za stolom dopustiti da ih slika u zamjenu za dobru ljubavnu priču te da de mu ona usto dati bogatu napojnicu, fotograf je počeo pripovijedati: Prije najmanje trideset godina jedan je sluga svratio u njegov mali studio i pozvao ga u jednu kudicu na Šišliju, smještenu uz tramvajsku prugu. U toj kudici, u koju je otišao pitajudi se kako su, kraj tolikih kolega koji snimaju bogataške zabave, našli baš njega, “barskoga fotografa”, dočekala ga je jedna mlada i lijepa udovica i ponudila mu “posao”: predložila mu je da joj za pozamašnu svotu novca svako jutro donosi duplikate svih fotografija koje nodu snimi u klubovima na Bejogluu. Nasludujudi da bi se u pozadini toga posla, koji je prihvatio dijelom i iz radoznalosti, mogla kriti neka “ljubavna priča”, fotograf donosi odluku da koliko je to u njegovoj modi izbliza prati jedva zamjetno razroku ženu svijetlokestenjaste boje. Na izmaku druge godine fotograf shvada da žena ne traga za nekim odreĊenim muškarcem kojega otprije zna ili čiju je fotografiju prije vidjela. Jer ni lica, ni životne dobi muškaraca koje je htjela vidjeti u drukčijim položajima i na velikim formatima nisu se podudarali sa fotografijama koje je odabirala meĊu stotinama onih koje su joj svako jutro prolazile kroz ruke. U kasnijim godinama, pomalo zbog bliskosti koja se rodila iz njihove suradnje, pomalo i zbog povjerenja koje ulijeva upudenost u zajedničku tajnu, žena se počela povjeravati fotografu: “Ne donosi mi fotografije bezličnih osoba, muškaraca praznih pogleda i bezizražajna lica!” govorila bi. “Kod njih ne nalazim nikakva smisla, nikakva znaka!” A fotografije lica na kojemu je mogla pročitati navještaj nekoga smisla (tu je riječ uporno koristila) svaki put bi je razočarale pa bi uvijek ponavljala isto: “Ako takve nalazimo u nodnim klubovima i krčmama kamo zalaze žalosni i ucviljeni ljudi, kako li tek prazno gledaju ljudi na radnim mjestima, za pultovima dudana, za uredskim stolovima, mili Bože?!” Pa ipak, nije da nisu naišli na dva-tri “slučaja” koja su im probudila nadu. Jednom prilikom žena je na posve izboranu licu nekoga starca - poslije se ispostavilo da je zlatar - pročitala neko jako staro i vrlo daleko značenje na kojemu se dugo zadržala. Brazde na njegovu čelu i bogatstvo slovnih simbola ispod njegovih očiju bili su samo posljednje prazne riječi nekakva nedokučiva i opskurna značenja koje se stalno ponavljalo. Kad su poslije tri godine naišli na lice na kojemu su poigravali slovni simboli i koje je ukazivalo na vrijeme u kojemu žive, uvedali su fotografije toga čovjeka, po njihovu saznanju knjigovoĊe, čije ih je lice uzbuĊivalo. Jednoga tmurnog jutra žena je fotografu pokazala golemu fotografiju toga čovjeka objavljenu u novinama i rekla: “Pronevjerio je dvadeset milijuna.” Nakon što je prestao strepiti zbog krivnje i nezakonitih poslova, s lica opuštenoga knjigovoĊe, koji je izmeĊu dvojice brkatih policajaca mirno gledao čitatelje, čitala se ravnodušnost jednaka izrazu žrtvenog janjeta obilježena kanom42. Sašaptavajudi se i namigujudi jedni drugima, ljudi za stolom su se, dakako, složili da se stvarna ljubav odvijala izmeĊu fotografa i žene, no na kraju te “ljubavne priče” pojavio se posve drugi junak. Kad je žena jednoga prohladnog ljetnog jutra na fotografiji ugledala ono nevjerojatno lice koje je blistalo meĊu bezizražajnim fizionomijama za barskim stolom, smjesta je zaključila da potraga koja je trajala jedanaest godina nipošto nije bila uzaludna. Bududi da se mladi čovjek opet pojavio u nodnom klubu, njegovo jedinstveno lice iste je nodi ponovno snimljeno. Na uvedanim fotografijama s njega se moglo pročitati vrlo ogoljeno, jednostavno i jasno značenje - bila je to ljubav. S čestita i otvorena lica toga tridesettrogodišnjaka koji je imao malu urarsku radionicu na Karagumruku tih se pet “novih” slova (LJ-U-B- -A-V) tako lako čitalo da je žena fotografu, koji nije mogao razaznati ni jedno 42 Kana, kna: prah osušenog lišda biljke Lawsonia intermis L., koji se koristi za bojenje ruku, prstiju i kose.

od njih, rekla da je slijep. Dane koji su uslijedili provela je uzbuĊena kao mladenka koja treba izadi pred prosce, i unaprijed patedi kao zaljubljenik koji zna da je od početka osuĊen na poraz. A kad bi je ipak obasjao tračak nade, s opsesivnom je pomnjom razraĊivala sve mogudnosti za bududu sredu. Za tjedan dana u svakome kutku ženina dnevnog boravka visjele su stotine urarovih fotografija snimljenih s raznim izgovorima i uz pomod svakojakih trikova. Kad je poslije jedne večeri, u kojoj je fotograf izbliza napravio detaljnije snimke, urar nevjerojatna lica prestao dolaziti u bar, žena je izgubila razum. Poslala je fotografa u Karagumruk, no muškarca nije bilo ni u urarskoj radionici, ni u stanu koji mu je pokazao jedan stanovnik četvrti. Kad je tjedan kasnije ponovno otišao onamo, radionica je bila “na prodaju”, a stan ispražnjen. Nakon toga žena je izgubila svaki interes za fotografije koje je fotograf na kraju donosio jedino “njoj za ljubav”, i nije htjela baciti čak ni letimičan pogled na druga zanimljiva lica, nego samo na urarovo. Jednoga vjetrovitog jutra rano pristigle jeseni pokucao je na ženina vrata držedi u ruci “primjerak” koji bi je mogao zanimati. Kad je ljubopitljivi vratar zgrade u kojoj je stanovala rekao da se gospoĊa preselila na neku nepoznatu adresu, fotograf je tužno pomislio da je njegovoj priči došao kraj. A možda je ta njegova priča, koju je morao ispričati misledi na vlastitu prošlost, tek počinjala. I doista, pravi kraj priče saznao je iz naslova jednih novina koje je mnogo godina kasnije odsutno čitao: “U lice mu je izlila solnu kiselinu!” Ni ime, ni izgled, a ni godine ljubomorne žene koja je to napravila nisu odgovarali gospoĊi sa Šišlija, a ni muškarac kojemu je u lice izlila solnu kiselinu nije bio urar, nego državni tužitelj u nekome gradidu u središnjoj Anadoliji, odakle je i potjecala ta vijest. Štoviše, ni jedna od pojedinosti iz novina nije se podudarala s opisom lijepe žene i urara o kojima je godinama razmišljao. Pa ipak, čim je ugledao riječ “solna kiselina”, naš je fotograf naslutio da oni mogli biti taj par. Shvatio je da su njih dvoje godinama bili skupa, da su ga iskoristili i zajedno pobjegli te da su pribjegli toj igri kako bi se otresli tko zna kojega nesretnika kakav je i sam bio. Kad je u jednome tabloidu koji je kupio istoga dana vidio urarevo lice na kojemu nije bilo ni traga skrivenu smislu i slovnim simbolima, shvatio je koliko je bio u pravu. Kad je fotograf, gledajudi ponajprije strane novinare, vidio da je njegova pripovijest primljena s odobravanjem i zanimanjem, pobjedu je okrunio posljednjim detaljem: kao da odaje vojnu tajnu, otkrio im je da je isti tabloid sliku unakaženoga lica objavio još jednom, mnogo godina poslije, kao fotografiju posljednje žrtve dugogodišnjega rata na Bliskome istoku te da je ispod nje bila otisnuta sljededa rečenica: “Kažu da se sve dogaĊa zbog ljubavi”. Društvo za stolom razdragano je poziralo fotografu. MeĊu njima su bila dva-tri novinara i jedan stručnjak za promidžbu - Galip ih je poznavao iz viĊenja - jedan posve delav čovjek koji mu se odnekud činio poznatim i nekoliko stranaca koji su im se pridružili. Za stolom se ved bilo stvorilo ozračje radoznalosti i slučajnoga prijateljstva kakvo sklapaju ljudi koji se na jednu nod naĊu u istome prenodištu, ili pak dožive nekakvu nezgodu. Nodni se klub bio prilično ispraznio i utihnuo, a rasvjeta na pozornici odavno je bila ugašena. Kad je Galip otkrio sličnost izmeĊu nodnoga kluba u kojemu su sjedili i bara u kojemu je snimljen film Moja draga prostitutka s Turkan Šoraj u glavnoj ulozi, pozvao je postarijega konobara i raspitao se o tome. I stari je konobar ispričao jednu pripovijest, možda zbog toga što su ga svi u tome času pogledali, a možda i stoga što su ga uzbudile priče koje je te večeri prisluškivao. Ne, njegova pripovijest nije imala veze s time, nego s jednim starim, upravo ondje snimljenim filmom. Gledao ga je točno četrnaest puta onoga tjedna kad se prikazivao u kinu

Ruja, jer je mogao vidjeti i samoga sebe. Naime, u vrijeme snimanja sa zadovoljstvom je prihvatio ponudu producenta i lijepe glumice da se pojavi u nekoliko prizora. U filmu koji je gledao dva mjeseca kasnije prepoznao je svoje lice i ruke, ali leĊa, ramena i zatiljak iz jednoga drugog prizora nisu bili njegovi. To je staroga konobara i plašilo i izazivalo u njemu neku neobičnu jezu svaki put kad bi gledao film. Usto, nikako se nije mogao naviknuti na to da iz njegovih usta izlazi tuĊi glas, i to glas koji de poslije čuti i u mnogim drugim filmovima. Ta jeziva, zbunjujuda i košmarna zamjena njegove je roĊake i poznanike koji su gledali film manje zanimala negoli njega samoga. Oni naprosto nisu razumjeli ni takozvane filmske trikove, niti bitno važnu istinu: da uz pomod male varke čovjek može drugoga prikazati kao sebe, a sebe kao nekoga drugog. Uzalud se konobar godinama nadao da de kina na Bejogluu u ljeto kad se prikazuju po dva filma prikazati i onaj u kojemu se na trenutak pojavljuje. Vjerovao je da bi mogao započeti jedan posve nov život kad bi još jednom pogledao taj film, ne zato što bi se susreo s vlastitom mladošdu, nego iz posve drugoga, “poznatog” i njegovim bližnjima neshvatljivog razloga koji probrano društvo za stolom može jako dobro razumjeti. Za stolom se konobaru iza leĊa dugo raspravljalo o tome što bi mogao biti taj “razumljivi razlog”. Vedina je, dakako, mislila da je posrijedi ljubav: konobar je bio zaljubljen ili u sebe samoga ili u svijet koji je vidio u sebi ili u filmsku umjetnost. Barska je dama završila raspravu rekavši da je konobar, kao i svi stari hrvači, homoseksualac. Jednom su ga zatekli kako pred zrcalom posve gol zadovoljava svoje porive, a uhvatili su ga dok je u kuhinji zlostavljao mlade pomodnike. Starac s glavom glatkom kao bundeva, koji se Galipu činio poznatim, usprotivio se ženinim “neutemeljenim predrasudama” prema hrvačima koji se bave turskim nacionalnim sportom. Počeo je navoditi svoja zapažanja o uzornome obiteljskom životu tih iznimnih ljudi koje je neko vrijeme izbliza pratio, posebice u Trakiji. Iskender je za to vrijeme rekao Galipu tko je taj starac. S tom bundevastom glavom susreo se u hotelu Pera Palas dok je tražio Dželala onih uzbudljivih dana kad je pravio dnevni program za engleske novinare i trudio se završiti ga što prije, da, možda baš one večeri kad je telefonirao Galipu. čovjek se priključio potrazi rekavši da se gospodin Dželal i on dobro znaju te da ga i on traži zbog neke osobne stvari. U kasnijim bi danima koji put iskrsnuo pred njih te njemu i engleskim novinarima pomagao ne samo da pronaĊu Dželala nego i u drugim, manje važnim poslovima, jer je kao umirovljeni časnik imao širok krug poznanika. Uživao je u tome da prozbori pokoju riječ na engleskome koji je jedva govorio. Nema sumnje da je bio umirovljenik koji u slobodno vrijeme želi biti koristan, rado sklapa prijateljstva i vrlo dobro poznaje Istanbul. Nakon opaski o hrvačima iz Trakije, starac je uzeo riječ napomenuvši da je došlo vrijeme za priču koja se dotiče biti stvari. Zapravo, bilo je to više pitanje negoli priča. Jedan stari pastir zatvara u tor stado ovaca koje se samo vratilo u selo zbog pomračenja sunca usred bijela dana, te se vrada kudi. U postelji zatiče ženu koju silno voli i njezina ljubavnika. Nekoliko trenutaka oklijeva, a onda zgrabi nož i ubije oboje. Nakon što se predao, pred sucem se branio da nije ubio svoju ženu i njezina ljubavnika, nego njemu nepoznatu ženu i njezina ljubavnika koje je zatekao u svome krevetu. Pastirova logika bila je vrlo jednostavna: bududi da je nezamislivo da bi mu žena s kojom je godinama živio u ljubavi, kojoj je vjerovao i poznavao je, mogla učiniti takvo što, njegova su žena i ona koju je zatekao u krevetu dvije različite osobe. Smjesta je povjerovao u tu začuĊujudu promjenu pouzdajudi se u iznimni znak koji mu je sunce dalo. Svakako je bio spreman ispaštati kaznu namjesto ubojice u kojega se načas bio preobratio, ali je želio da žena i muškarac koje je ubio u svome krevetu budu smatrani lopovima koji su ušli u njegovu kudu i bestidno iskoristili blagodati njegova kreveta. Nakon

što odleži kaznu, kakva god bila, krenut de tražiti svoju ljubljenu ženu koju nije vidio od pomračenja sunca, a kad je naĊe, dat de se u potragu za svojom izgubljenom osobnošdu, možda i uz njezinu pomod. Kako je sudac presudio pastiru? Slušajudi odgovore koje su ljudi za stolom davali umirovljenome pukovniku, Galip je razmišljao o tome kako je tu priču i to pitanje negdje ved pročitao ili čuo, no nikako se nije mogao prisjetiti gdje. Kad je bacio pogled na jednu od tek izraĊenih fotografija koje je fotograf podijelio društvu za stolom, na trenutak mu se učinilo da de se sjetiti odakle zna tu priču i delavoga čovjeka. Učinilo mu se da tom čovjeku samo treba redi tko je on i da bi se istoga časa odgonetnula tajna lica čiji je skriveni smisao bilo teško dokučiti, baš kao i smisao na licima iz fotografove priče. Kad je došao red na njega, Galip je počeo objašnjavati zašto bi sudac trebao osloboditi pastira, osjedajudi da polako odgoneta tajnu na licu umirovljenoga časnika; a kad je prestao govoriti, činilo se kao da je čovjek slušajudi ga posve promijenio osobnost i za kratko vrijeme postao netko drugi. Kad je došao red na njega, Galip je počeo pripovijedati ljubavnu priču jednoga ostarjelog i osamljenog novinara koju je prije mnogo godina čuo od jednoga kolumnista. Taj je čovjek proživio život prevodedi za novine i časopise na Babialiju i pišudi tekstove o filmskim i kazališnim predstavama. Nikada se nije ženio zato što su ga više privlačili ženska odjeda i nakit negoli same žene. živio je posve sam u malom dvosobnom stanu u jednoj zabačenoj ulici na Bejogluu sa šarenom mačkom koja je izgledala starija i osamljenija od njega samoga. Jedini potres doživio je kad je pred kraj života počeo čitati onu naizgled beskrajnu knjigu u kojoj Marcel Proust traga za izgubljenim vremenom. Toliko se stari novinar zaljubio u tu knjigu da je neko vrijeme svakome koga bi sreo govorio o njoj; meĊutim, nije naišao ni na koga tko bi s njime podijelio oduševljenje tim djelom, a kamoli nekoga tko bi kao on uz tristo muka na francuskome pročitao sve njegove sveske i zavolio ih. Zbog toga se povukao u sebe i sam sebi počeo prepričavati priče i pojedine prizore iz svezaka koje je tko zna koliko puta pročitao. Kad bi se tijekom dana suočio s nekim problemom, kad bi se morao miriti s prostotama i bešdutnošdu “nekulturnih” ljudi, a takvi su uvijek nemilosrdni, neprofinjeni i pohlepni, pomislio bi: “Ja ionako nisam ovdje. Ja sam sada u svome stanu, u svojoj spavadoj sobi, sanjarim o tome što radi moja Albertine koja spava u drugoj sobi ili se upravo budi, ili pak uživam i s radošdu osluškujem one njezine meke i slatke korake koji se čuju kad šede po stanu.” Kad bi nesretan išao ulicama, zamišljao je - baš kao i Proustov pripovjedač - da ima lijepu i mladu ženu koja ga čeka kod kude, da se zove Albertine i da ga je nekod čak i poznanstvo s njom usredivalo, te si dočaravao što u tom trenutku Albertine radi dok ga iščekuje. A kad bi se vratio u dvosobni stan koji ped nikako nije mogla zagrijati, stari bi se novinar s tugom sjetio stranica iz nekoga drugog sveska u kojemu Albertine ostavlja Prousta; tada bi duboko u sebi odutio tugu praznoga doma i - kao da je istodobno i Proust i njegova ljubavnica Albertine - prisjedao se svega o čemu su razgovarali smijudi se, njezinih posjeta (prije ulaska morala mu je pozvoniti), zajedničkih doručaka, svojih beskrajnih napadaja ljubomore i maštanja o zajedničkome putovanju u Veneciju. Sjedanja bi navirala sve dok mu od tuge i radosti ne bi potekle suze. Kad bi ga u nedjeljna jutra, koja je provodio sa svojom mačkom, naljutile novine koje objavljuju neukusne i banalne priče, i kad bi se prisjetio podrugljivih riječi svojih radoznalih susjeda, ograničenih dalekih roĊaka i neodgojene djece neobuzdana jezika, pretvarao se da je u ladici stare komode našao nekakav prsten, zamišljao da ga je sluškinja Françoise pronašla u ladici od ružina drveta i da je taj prsten Albertine zaboravila uzeti, pa bi se okrenuo zamišljenoj sluškinji i rekao joj tonom koji je mogla čuti šarena mačka: “Ne, Françoise, Al-

bertine nije zaboravila ovaj prsten. Nije potrebno da joj ga šaljemo, ionako de se ubrzo vratiti doma.” Jadna je i bijedna ova naša zemlja u kojoj nitko ne zna za Albertine i nitko nije čuo za Prousta, mislio je stari novinar. Kad se jednoga dana u njoj pojave ljudi koji de razumjeti Prousta i Albertine, da, možda de tek tada brkati, siromašni ljudi na ulicama modi bolje živjeti, možda de tek tada modi živo maštati o svojim ljubavima kao Proust, umjesto da jedni druge izbodu noževima u prvom naletu ljubomore. Svi oni brojni pisci i prevoditelji koji su dobili posao u novinama samo zato to ih smatraju pismenima, loši su i ograničeni zato što nisu čitali Prousta i nisu upoznali Albertine, zato što ne znaju da je stari novinar pročitao Prousta i ne shvadaju da je on sam i Proust i Albertine. Začudnost te priče leži u tome što stari, osamljeni novinar nije mislio da je on junak toga romana ili njegov pisac. Jer svaki Turčin koji strastveno zavoli neko zapadnjačko djelo koje prije njega nitko nije čitao, nakon nekog vremena iskreno povjeruje u to da ga je on sam i napisao, a ne samo s radošdu pročitao. Takav čovjek poslije počinje omalovažavati ljude oko sebe ne samo zbog toga što nisu pročitali tu knjigu, nego i zato što nisu čitali djelo koje je on osobno napisao. Eto, zbog toga ne čudi što se stari novinar godinama osjedao i kao Proust i kao Albertine, nego to što je svoju dugogodišnju tajnu povjerio jednom mladom kolumnistu. Možda se stari novinar povjerio mladom kolumnistu zato što je osjedao posebnu naklonost prema njemu. Mladid je naime posjedovao neku ljepotu koja ga je podsjedala i na Prousta i na Albertine: imao je brčide, čvrstu, klasičnu graĊu, lijepa bedra, duge trepavice, zagasit ten i nizak stas kao Proust i Albertine, a svojom mekanom, svilenkastom i svjetlucavom kožom podsjedao je na Pakistanca. No sva je sličnost bila samo u tome. Kada je mladi i lijepi kolumnist, čiji ukus u europskoj književnosti nije išao dalje od Paula de Kocka i Pitigrillija, saslušao tajnu staroga novinara, najprije je prasnuo u grohotan smijeh, a onda rekao da de tu zanimljivu priču ispričati u jednoj kolumni. Shvativši kakvu je pogrešku počinio, stari je novinar preklinjao mladoga i lijepoga kolegu da to ne učini, no ovaj se i dalje smijao ne shvadajudi o čemu je riječ. Kad se stari novinar vratio kudi, najednom je shvatio da mu se srušio cijeli svijet. U praznoj kudi nije više mogao misliti ni na Proustove napadaje ljubomore, ni na lijepe trenutke koje su on i Albertine proveli skupa, ni na to kamo je Albertine otišla. Ona iznimna i čarobna ljubav koju je u Istanbulu osjedao i živio samo on i nitko drugi, ta uzvišena ljubav koja je bila jedinim izvorom ponosa u njegovu životu i koju dotad nitko nije ukaljao, uskoro je na grub i sirov način trebala biti ispričana stotinama tisuda ograničenih čitatelja, a Albertine, koju je godinama obožavao, gotovo obeščašdena. Stari je novinar želio umrijeti svaki put kad bi se upitao koliko de ograničenih čitatelja, koje zanimaju samo lopovštine posljednjega premijera i pogreške na najnovijim radijskim programima, na dno kante za otpatke polagati listove novina na kojima de biti otisnuto lijepo ime njegove voljene Albertine, zbog koje je bio smrtno ljubomoran i smožden kad ga je napustila i na koju ni na trenutak nije prestajao misliti otkako ju je prvi put vidio u Balbecu kako vozi bicikl. Zbog toga je smogao ono malo preostale snage i odlučnosti, telefonirao mladome kolumnistu svilenkaste puti i s brčidima i preklinjao ga da ni u jednome svom tekstu nikada ne spomene Prousta i Albertine, napomenuvši mu kako “jedino i samo on” može razumjeti tu, po svemu osobitu i neizlječivu ljubav, tu ljudsku situaciju i beznadnu i bezgraničnu ljubomoru. Hrabro je dodao i ovo: “Osim toga, vi niste ni pročitali tu Proustovu knjigu!” “Koju i čiju knjigu, i zašto?” upitao je mladi kolumnist koji je odavno bio zaboravio na ljubav staroga novinara. Starac mu je opet ispripovijedao svoju priču, a mladi i bešdutni kolumnist opet je prasnuo u grohotan smijeh i veselo rekao da, da, svakako bih tu priču

trebao napisati i objaviti je. Možda i zato što je mislio da stari novinar želi da je objavi. I objavio ju je. U kolumni nalik na priču stari se novinar opisuje onako kako ste i čuli: kao osamljeni i ožalošdeni CarigraĊanin koji je zaljubljen u junaka jednoga čudnog zapadnjačkog romana, i koji sebe smatra i piscem i junakom toga djela. I stari novinar iz priče, jednako kao i onaj stvarni iz života, ima šarenu mačku. I stari novinar iz kolumne potresen je time što ga ismijavaju u priči ispričanoj u kolumni. I u priči iz priče sadržane u ispričanoj priči stari je novinar poželio umrijeti kad je u novinama ugledao imena Prousta i Albertine. U košmarima koje je stari novinar proživio zadnjih nesretnih nodi iz bezdana su, jedan za drugim, izlazili različiti osamljeni novinari, Proustovi i Albertine. Kad bi se u ponod trgnuo iz teških snova, stari novinar više nije imao ni ljubavi koja ga je usredivala time što nitko nije znao za nju. Kad su jednoga jutra, tredega dana poslije objavljivanja okrutne kolumne, provalili vrata i ušli u stan staroga novinara, zaključili su da ga je ugušio dim iz pedi čiji dimnjak nije dobro vukao te da je umro mirno, u snu. Šarena mačka gladovala je dva dana, ali se ipak nije odvažila jesti gospodara. Iako je Galipova priča, jednako kao i ostale, bila prepuna tuge, zbližila je slušatelje za stolom i oraspoložila ih. Nekolicina gostiju, meĊu njima i strani novinari, ustala je od stolova i u pratnji glazbe sa skrivenoga radija zaplesala s barskim damama, zabavljala se i smijala sve dok se nodni klub nije posve ispraznio.

Šesnaesto poglavlje MORAM BITI ONO ŠTO JESAM Ako želiš biti veseo ili tužan, rastresen, zamišljen ili uljudan, trebaš to samo dobro odglumiti. — Patricia Highsmith

Jednog metafizičkog pokusa, koji mi se dogodio jedne zimske nodi prije dvadeset i šest godina, sjetio sam se mnogo godina kasnije i ukratko ga opisao u jednoj od svojih kolumna. Nakon tog podužeg članka napisanog prije jedanaest ili dvanaest godina, ne mogu se točno sjetiti kada (šteta što mi ovih dana, kad mi je pamdenje ved dobrano oslabilo, nije pri ruci moj “tajni arhiv” kojega se ladam u trenucima poput ovog!), primio sam mnoštvo pisama od svojih čitatelja. MeĊu čitateljima koji su se, kao što to obično biva, razbjesnili što nisam napisao članak kakav su očekivali, na kakve su se naviknuli (Zašto nisam, kao obično, govorio o problemima u domovini, zašto nisam, kao obično, opisivao melankoliju ulica kišovitog Istanbula?), nalazilo se i pismo jednog čitatelja koji je “shvatio” da dijeli moje mišljenje o jednoj drugoj “vrlo važnoj temi”. Pisao je da de me uskoro posjetiti i

postaviti mi pitanja o "osobnim” i "dubokim" temama za koje je smatrao da su nam obojici bliske. Gotovo sam bio zaboravio na pismo tog svog čitatelja koji je napisao da je brijač (I to je bilo čudno), kadli se on jedno popodne zaista pojavi. Bilo je vrijeme za prijelom i ja sam upravo dovršavao dopola napisane članke da ih pošaljem dolje. Nisam imao nimalo vremena. Osim toga, razmišljao sam i o tome kako de brijač nadugo i naširoko opisivati svoje muke i kako de me opsjedati ispitujudi me zašto u svojim kolumnama ne mogu posvetiti dovoljno prostora tim beskrajnim jadima. Da ga se riješim, rekao sam mu da doĊe neki drugi put. Podsjetio me da ml je u pismu najavio da de dodi i da nema vremena za “neki drugi put"; da de mi postaviti dva pitanja na koja du odmah modi odgovoriti, na koja mogu odgovoriti bez imalo razmišljanja. Svidjelo mi se kako je bez okolišanja prešao na stvar, pa sam mu rekao da me odmah pita. “Je li vam teško biti ono što jeste?” Bududi da su kolege naslutili da je na pomolu nešto neobično, neka zabava, neka šala zbog koje de se kasnije svi smijati, počeli su se okupljati oko stola: mladi novinari kojima sam bio mentor, debeli i glasni sportski novinar koji je sve nasmijavao... Stoga sam se, kako se u takvom trenutku od mene i očekivalo, kao odgovor na pitanje “inteligentno” našalio. Brijač je šalu saslušao pozorno, kao da je to odgovor koji želi, i postavio drugo pitanje. “Postoji li način da čovjek bude samo ono što jest?” Ovaj put pitanje nije postavio kao da namjerava zadovoljiti svoju znatiželju, nego kao da posreduje po želji nekog drugog. Bilo je očito da ga je unaprijed pripremio i naučio napamet. Odjek moje prve šale još je uvijek bio u zraku. Okupili su se i drugi koji su čuli smijeh. Što je u takvom trenutku bilo prirodnije od toga da, umjesto da održim ontologijski govor o “mogudnosti čovjeka da bude ono što jest”, izvalim drugu šalu koju su s uzbuĊenjem očekivali i koja de dobro sjesti? Osim toga, tom se drugom šalom povedava učinak prve i sve se pretvara u vrlo zgodnu priču koja de se prepričavati i kada mene više ne bude. Nakon te druge dosjetke, koje se danas ni ne sjedam, brijač je rekao: “Razumijem!” - i otišao. Bududi da naš narod pokazuje zanimanje za dvosmislene riječi samo kad ono drugo značenje sadrži nekakvu uvredu ili poniženje, uopde nisam obratio pozornost na brijačevu preosjetljivost. čak mogu redi da sam ga ponizio onako kako ponižavam one uzbuĊene čitatelje koji, upoznavši vašeg kolumnista u javnom zahodu, čovjeka koji zakopčava hlače ispituju o smislu života i o tome vjeruje li u Boga ili ne. No kako je vrijeme prolazilo... Nakon te rečenice koja je ostala nedovršena jasno je da me oni moji čitatelji koji drže da du napisati da sam se pokajao zbog svoje drskosti, da sam stalno razmišljao o tome koliko je brijačevo pitanje bilo na mjestu i da sam ga jedne nodi čak i sanjao i probudio se s osjedajem krivnje u košmaru, još nisu upoznali. Osim jednom, na brijača nikada nisam ni pomislio. A i to “jednom” kad sam na njega pomislio, zapravo sam mislio na nešto drugo. To što mi je palo na pamet bilo je nastavak nečega o čemu sam razmišljao mnogo godina prije nego što sam ga upoznao. Na početku se to čak nije ni moglo nazvati razmišljanjem; bio je to refren koji mi se od djetinjstva s vremena na vrijeme motao po glavi i koji se odjednom ponovno počeo ponavljati negdje u mojim ušima. Ne, nego u dubinama mojega uma, moje duše: “Moram biti ono što jesam, moram biti ono što jesam, moram biti ono što jesam...” Nakon dana koji sam proveo u gužvi, s rodbinom i meĊu “prijateljima” s posla, prije nego što du u ponod ledi u krevet, sjedio sam u staroj fotelji u drugoj sobi svoga stana. Nogu ispruženih na podnošku, pušedi cigaretu, gledao sam u strop. Beskonačne riječi ljudi koje sam cijeli dan gledao, graja i njihove želje kao da su se ispreplele, postale jedinstven zvuk i negdje

mi duboko u ušima odzvanjale poput neugodne i zamorne glavobolje. Štoviše, poput podmukle zubobolje. Taj stari “refren”, koji sam se ustručavao nazvati “razmišljanjem”, najprije je počeo kao suprotnost toj zvonjavi, kao neka vrsta “kontrapunkta”. Podsjedao me na izlaz koji de me, ako zaronim u vlastiti unutarnji glas, u vlastitu sredu i spokoj, čak u svoj miris, spasiti beskrajne graje toga mnoštva. “Moraš biti ono što jesi, moraš biti ono što jesi, moraš biti ono što jesi!” U ponod sam shvatio koliko sam sretan što sjedim daleko od sve te gužve i blata tog odvratnog meteža u koji oni (imam koji drži propovijed na džumi43, učitelji, moje tete, otac i stric, političari, svi), nazivajudi ga “životom”, žele da svojski zaglibim, da zaglibimo. Bio sam toliko zadovoljan što, umjesto njihovim suhoparnim i bljutavim bajkama, tumaram vrtom vlastitih maštarija, da sam s ljubavlju promatrao svoje tanke noge koje su se pružale od fotelje do podnoška, čak i svoja uboga stopala; s blagošdu sam odmjeravao svoju nevještu i ružnu ruku koja je ustima prinosila, a zatim odmicala cigaretu čiji sam dim otpuhivao prema stropu. Jedanput u sto godina mogao sam biti ono što jesam! I zbog toga što sam jednom u sto godina mogao biti ono što jesam, konačno sam mogao voljeti sebe! Eto, u tom trenutku srede i “refren” je promijenio boju. Umjesto da se od riječi do riječi ponavlja, onako kao što mjesni luĊak, hodajudi uza zid džamije, kod svakoga kamena ponavlja istu riječ, ili kao što vremešni putnik kroz prozor vlaka broji telefonske stupove: “jedan, jedan, jedan”, poprimio je odreĊenu žestinu kojom je obavio ne samo mene, nego i onu moju staru, bijednu sobu u kojoj sam sjedio u društvu njegova gnjeva i nestrpljenja. U tom žaru u koji sam zapao “refren” se više nije ponavljao sam. Ja sam ga ponavljao s radosnom žestinom; moram biti ono što jesam, ponavljao sam. Ja moram biti ono Što jesam. Uopde ne maredi za njih. Ne maredi za njihove glasove, mirise, želje, ljubavi i mržnje, ja moram biti ono što jesam. Moram biti ono što jesam, ponavljao sam promatrajudi svoja stopala ugodno ispružena na podnošku i dim cigarete koji sam otpuhivao prema stropu. Jer, ako ne mogu biti ono što jesam, postajem onaj koji oni žele da budem. A s čovjekom kojega bi oni željeli nikako se ne bih mogao pomiriti, mislio sam. I da je bolje da ne budem ništa nego da postanem ta nesnosna osoba koja su željeli da postanem. Ili da, još bolje, uopde ne postojim. Zato što sam postajao osobom koju su moji stričevi i tete, kada bih ih u mladosti posjetio, odmjeravali pogledom koji je govorio: “Šteta što se bavi novinarstvom. No puno radi pa de, nastavi li tako, ako Bog da, jednog dana biti uspješan.” Zato što sam, nakon što sam godinama radio da bih se riješio te osobe, ja, odrastao čovjek, otišao u onu obiteljsku zgradu u kojoj je na jednom od katova stanovao i moj otac sa svojom novom ženom, i postao osoba koju su gledali kao nekog tko je “puno radio i nakon mnogo godina postao bar donekle uspješan”. Zato što se, što je još gore, ni ja nisam vidio nikako drugačije. Zato što se ta osobnost koju nimalo nisam volio zalijepila za moje meso poput ružne kože. Zatekao bih se kako u njihovu društvu umjesto svojih izgovaram riječi te osobe, pa bih se po povratku kudi prisjedao kako sam svaku od njih izgovorio, a sve da bih sam sebe mučio. Otrcane fraze poput: "dotaknuo sam se te teme u ovotjednom dugom članku”, “pozabavio sam se tim problemom u članku od prošle nedjelje”, “u sutrašnjem članku govorim i o tome”, “ovaj utorak u dugom članku spominjem i to”, ponavljao sam dok se ne bih počeo gušiti od tuge, da bih naposljetku bar malo mogao biti ono što jesam. Cijeli moj život bio je pun takvih ružnih uspomena. Sjededi u fotelji ispruženih nogu, prisjedao sam se jednog po jednog trenutka u kojemu ja nisam bio ja, kako bih još više mogao uživati u tome što mogu biti ono što jesam. Sjetio sam se kako sam cijeli vojni rok proveo kao “onaj koji ni u najtežim situacijama ne 43 Džuma: glavna islamska molitva koja se obavlja petkom u džamiji.

odustaje od zbijanja šala”, jer su moji “prijatelji” po oružju još prvi dan odlučili da budem takav. Sjetio sam se da sam na projekcijama loših filmova, na koje sam išao više da bih sâm sjedio u prohladnoj tami nego da mi proĊe vrijeme, u “petominutnim pauzama” osjedao da pogledi dokone svjetine koja puši govore “sposoban mladid, kandidat za vrlo važne poslove”, i zbog toga se ponašao kao “zamišljen mladid, utonuo u slojevite, pa čak i uzvišene misli”. Sjetio sam se kako sam se, u vrijeme kad smo sanjali o danu kad demo se dokopati planova za vojni udar i preuzimanje vlasti, ponašao kao netko tko toliko voli svoj narod da nodima ne spava zbog straha da de se, ako vojni udar još zakasni, njegove patnje produžiti. Sjetio sam se kako sam se, na sastancima na koje sam odlazio kriomice, pravio da sam očajnik koji je nedavno proživio strašnu i beznadnu ljubavnu pustolovinu, misledi da kurve prema takvima bolje postupaju. Sjetio sam se kako sam, kad ne bi bilo vremena da prijeĊem na drugu stranu ceste; prolazio pokraj policijskih postaja trudedi se izgledati kao dobar graĊanin. Sjetio sam se kako sam se u kudi svojih roditelja, u koju sam išao samo zato što nisam imao hrabrosti da u samodi provedem onu strašnu nod koja se naziva “novogodišnjom”, pravio da se sjajno zabavljam igrajudi tombolu s ostalima, samo da bih se uklopio. Sjetio sam se kako sam se pred nekim ženama koje su mi se sviĊale trudio izgledati ne kao ja, nego kao netko tko ne misli ni o čemu osim o braku i borbi za golu egzistenciju, pred drugima kao netko tko ne posveduje vrijeme ničemu osim spašavanju domovine, a pred nekima pak kao tankodutan čovjek sit neosjetljivosti i nerazumijevanja naših sugraĊana, kojega bi se otrcanom frazom moglo nazvati “skrivenim pjesnikom”, misledi da de im se netko takav svidjeti. Zatim sam se (da, na samome kraju) sjetio da ni kod brijača, kojemu sam odlazio dva puta mjesečno, nisam bio pravi ja, nego sam oponašao sebe kao skup svih tih likova koje sam glumio. Ipak, ja sam tom brijaču išao da bih se oslobodio. (Ne onom s početka članka, naravno!) No, kad bih zajedno s njime počeo promatrati kosu koja de biti ošišana, glavu koja je nosi, ramena, trup, ogledalo, odmah bih shvatio da ni osoba koja sjedi na toj stolici, ni ona koju smo promatrali u ogledalu, nisam “ja”, nego netko drugi. Ta glava koju je brijač rukom pridržavao dok me pitao: “Koliko demo skratiti naprijed?", vrat koji je nosi, ramena i trup, nisu bili moji, nego Dželala Salika, kolumnista. Ja pak nisam imao ni najmanje veze s tim čovjekom. To je bilo toliko očito da sam mislio da de i brijač primijetiti, ali njega uopde nije bilo briga. Uz to bi mi, kao da želi da se još više osjedam kao “kolumnist”, a ne kao ja, postavljao pitanja kakva se obično postavljaju jednome kolumnistu. Na primjer: “Da sad izbije rat, bismo li pobijedili Grke?” “Je li istina da je premijerova žena prostitutka?” “Podižu li prodavači povrda cijene?” Neka nerazumljiva sila, čije porijeklo nikako ne uspijevam odgonetnuti, nije mi davala da odgovorim, nego bi umjesto mene kolumnist, kojega sam i sâm s neobičnom zbunjenošdu promatrao u ogledalu, s uobičajenom pozom sveznalice promrmljao nešto poput: “Mir je dobar!” i “Treba znati da se vješanjem ljudi cijene nede spustiti!” Mrzio sam tog kolumnista koji je mislio da sve zna, koji je, čak i kad nije znao, bio svjestan da ne zna i koji je kao pravi mudrijaš naučio blagonaklono gledati na vlastite nedostatke i pretjerivanja! Mrzio sam i brijača koji me svakim svojim pitanjem sve više činio “gospodinom Dželalom, kolumnistom”! Eto u tom sam se dijelu svojih ružnih uspomena sjetio i brijača koji je došao u novinsku redakciju da mi postavi čudna pitanja. U kasnim nodnim satima, nogu ispruženih na podnošku, sjededi u fotelji koja me činila onime što jesam, slušajudi novi gnjev staroga refrena koji mi je zvonio u ušima i podsjedao me na ružne uspomene, govorio sam sâm sebi: “Da, gospodine brijaču, čovjeku nikako ne dopuštaju da bude ono što jest, ne puštaju ga da na miru bude on, nikad ga ne puštaju.” No, metar refrena i te riječi koje sam bijesno izgovarao samo su me sve dublje uranjale u spokoj

kojemu sam se htio predati. Tada sam zaključio da u cijeloj toj priči, u brijačevu posjetu i u sjedanju na njega osvježenom posredstvom jednoga drugog brijača, postoji neki red, neko značenje, čak, kako da kažem, neka “tajna simetrija”, o kojima sam pisao u nekim drugim člancima, i koje de primijetiti samo moji vjerni čitatelji. To je bio putokaz upravljen prema mojoj bududnosti. Mogudnost da budeš ono što jesi kad ostaneš sam nakon dugoga dana, pa čak i nakon duge večeri, i sjediš u svojoj fotelji, podsjeda na povratak kudi nakon dugogodišnjeg putovanja ispunjenog pustolovinama.

Sedamnaesto poglavlje PREPOZNAJETE LI ME? Što se više osvrdem na ta vremena, kao da nasludujem gomilu koja tumara po mraku. —Ahmet Rasim

Izašavši iz nodnoga kluba, pripovjedači se nisu odmah razišli, nego su pod snijegom koji je polako počinjao padati čekali neku novu razonodu i pogledavali se, poput ljudi koji su vidjeli kakav požar ili umorstvo, pa ostaju prikovani za to mjesto kao da čekaju da se još nešto dogodi. Delavi čovjek, koji je odavno na glavu stavio pusteni šešir, rekao je: “To nije mjesto koje je otvoreno za sve, gospodine Iskenderu.” “Ovakvo društvo nede modi otpraviti. Ja samo želim odvesti Engleze. Neka upoznaju i tu stranu naše domovine.” Obratio se Galipu. “I vi ste dobrodošli, naravno...” Bududi da ih se nisu uspjeli otarasiti kao ostalih, poveli su sa sobom i dvoje koji su im se pridružili u zadnji čas: ženu koja se bavi antikvarstvom i sredovječnog arhitekta četkastih brkova, te krenuli prema Tepebašiju. Dok su prolazili ispred američkog konzulata, muškarac s pustenim šeširom upita: “Jeste li bili u kudama gospodina Dželala na Nišantašu i Šišliju?” “Zašto?” uzvrati Galip, izbliza se zagledavši u čovjekovo lice koje nije nalazio odviše znakovitim. “Gospodin Iskender nam je rekao da ste vi nedak Dželala Salika. Zar ga nedete pozvati? Zar ne bi bilo dobro da on Englezima razjasni probleme naše domovine? Pogledajte, sada svijet pokazuje interes za nas.” “Naravno da bi”, reče Galip. “Imate li vi njegove adrese?” upitao je čovjek s pustenim šeširom. “Nemam”, reče Galip, “nikome ih ne daje.” “Je li istina da se u tim stanovima sastaje sa ženama?” “Nije”, rekao je Galip. “Ne zamjerite”, reče čovjek. “Tračevi. Što sve nede redi! Ali nisu ljudska usta plastična vredica pa da ih svežete. Pogotovo ako ste prava legenda poput gospodina Dželala! Ja ga poznajem.” “Stvarno?” “Da. Jednom me pozvao u jedan od svojih stanova na Nišantašu.” “Gdje se nalazio taj stan?” upita Galip. “Sada je to mjesto ved odavno srušeno. U toj mi se kamenoj dvokatnici jednog predvečerja požalio na samodu. Rekao mi je da ga potražim kad god poželim.” “Ali on želi biti sam”, reče Galip. “Možda ga ne poznajete dobro”, nato de čovjek. “Neki mi unutarnji glas govori da očekuje moju pomod. Zar zaista ne znate njegovu adresu?” “Zaista ne znam”, reče Galip. “Ali nije slučajno da u njemu svatko pronalazi dio sebe.” “Iznimna osoba!” rekao je čovjek s pustenim šeširom i time zaključio priču. Tada su počeli razgovarati o Dželalovim posljednjim kolumnama. U jednoj od uličica koje se penju prema Tunelu začuli su zviždaljku nodnog čuvara koja se

obično čuje u siromašnim četvrtima, pa su se svi okrenuli i zagledali u snijegom pokrivene pločnike uske ulice osvijftljene ljubičastom neonskom svjetiljkom. Kad su ušli u jednu od ulica koje izlaze na kulu Galata, Galipu se učinilo da se gornji katovi zgrada pored ceste približavaju jedni drugima poput zavjesa u kinu koje se polako zatvaraju. Na vrhu kule gorjele su crvene svjetiljke koje najavljuju sutrašnji snijeg. Bila su dva sata ujutro. Negdje u blizini bučno se spustila rešetka nekog dudana. Obišli su kulu, zašli u jednu od sporednih uličica koju Galip nikada prije nije vidio i prošli zaleĊenim i mračnim pločnicima. čovjek s pustenim šeširom zakucao je na stara vrata jedne male dvokatnice. Nakon dužeg vremena na drugom se katu upalilo svjetlo, otvorio se prozor i kroz njega se pomolila plavičasta glava. “Otvori, ja sam”, rekao je muškarac s pustenim šeširom. “Imamo goste iz Engleske.” Potom se okrenuo i stidljivo osmijehnuo Englezima. Vrata na kojima je pisalo MARS - ATELJE ZA IZRADU LUTAKA otvorio je bljedunjav, neobrljan čovjek tridesetih godina. Lice mu je bilo sanjivo. Bio je odjeven u crne hlače i plavi prugasti gornji dio pidžame. Tek nakon što se rukovao sa svakim gostom gledajudi ga zagonetnim pogledom kao da su brada po nekoj tajni, uveo ih je u jarko osvijetljenu prostoriju koja je mirisala po boji, punu kutija, kalupa, limenki i raznih dijelova tijela. Dijeledi brošure koje je izvukao iz nekog kutka, počeo je govoriti monotonim glasom: “Naša je ustanova najstarija ustanova za proizvodnju krojačkih lutaka na Balkanu i Bliskom istoku. Stupanj na kojem se nalazimo danas, nakon stoljetne povijesti, ujedno je pokazatelj dosega Turske u pitanju industrijalizacije i modernizacije. Danas, ne samo što se sto posto ruku, nogu i bedara proizvodi u našoj zemlji...” “Gospodine Džebare”, neraspoloženo je rekao delavi čovjek, “naši gosti nisu došli da vide ovo, nego da uz vaše vodstvo vide donje katove, podzemlje, nesretnike, našu povijest, ono što nas čini nama.” Vodič je prvo ljutitim pokretom okrenuo prekidač i, kad je stotine ruku, nogu, glava i trupova u trenutku utonulo u tišinu i tamu, upalio golu žarulju koja je osvijetlila malo odmorište na vrhu stubišta. Svi su se zajedno uputili niza željezne stube. Kad se odozdo osjetio miris vlage, Galip je na trenutak zastao. Gospodin Džebar približio mu se s čudnovatim mirom. “Ne boj se, ovdje deš nadi to što tražiš!” rekao je vrlo upudeno. “Poslao me On. Nikako ne želi da lutaš krivim putem, da se izgubiš.” Je li i drugima govorio te neodreĊene riječi? Vodič je lutke koje su vidjeli spustivši se u prvu sobu predstavio kao “prva djela mojega oca”. Dok su u sljededoj sobi pod svjetlom gole žarulje promatrali lutke osmanlijskih pomoraca, gusara, pisara i seljaka koji su podvijenih nogu sjedili oko niskoga stola, opet je promrmljao nešto nerazumljivo. Galip je tek u nekoj drugoj sobi, u kojoj su vidjeli lutke pralje, nevjernika odrubljene glave i krvnika s oruĊem u ruci, prvi put uspio razabrati vodičeve riječi. “Kad je moj djed prije sto godina proizveo svoja prva djela, koja ste vidjeli u prvim sobama, na pameti mu nije bilo ništa do sljededeg jednostavnog razmišljanja: 'Lutke koje stoje u izlozima trgovina moraju se praviti po uzoru na naše ljude‟, mislio je djed. No, spriječile su ga zlosretne žrtve meĊunarodne i povijesne urote koja je pripremana punih dvjesto godina.” Spuštali su se stubama, prolazili kroz vrata i ponovno se spuštali. U prostorijama s čijih je stropova kapala voda, i kojima je električni kabel s golim žaruljama krivudao poput konopca za sušenje rublja, vidjeli su na stotine lutaka. Idudi od vrata do vrata, vidjeli su lutku maršala Fevzija čakmaka koji je kao načelnik glavnog stožera punih trideset godina strahovao da bi mu narod mogao biti u dosluhu s neprijateljem te je htio isprazniti Istanbul i proglasiti ga gradom duhova, didi u zrak sve mostove u zemlji, srušiti sve minarete u gradu kako Rusima ne bi poslužili kao orijentiri, i grad pretvoriti u labirint u kojemu de se neprijatelji izgubiti. Vidjeli su lutke seljaka iz Konje

koji su bili svi navlas isti zato što su se generacijama meĊusobno ženili - majke, očevi, kderi, djedovi, stričevi - i one staretinara koji su skupljali svu onu starudiju koja nas je činila onim što jesmo, a da toga nisu bili svjesni. Vidjeli su lutke poznatih turskih umjetnika i glumaca koji nisu mogli biti ni ono što jesu ni netko drugi, i zato su u svojim filmovima najbolje mogli utjeloviti junake koji ne mogu biti ono što jesu, ili jednostavno sebe; tužnih smušenjaka koji su cijeli svoj život posvetili prevoĊenju i “adaptiranju” kako bi prenijeli znanje i umjetnost Zapada na Istok; zanesenjaka koji su, da bi krivudave istanbulske sokake pretvorili u avenije lipa poput onih u Berlinu, ili pariške avenije što se pružaju u obliku zvijezde, ili u avenije s mostovima kao u Sankt Peterburgu, cijeli život radili nad kartama s povedalom u ruci, i nakon cjeloživotnog sanjarenja o modernim pločnicima po kojima de naši umirovljeni paše modi voditi svoje pse da obave nuždu, šedudi ih na uzicama kao zapadnjaci, umrli ne ostvarivši ni jednu od svojih maštarija, a grobovi su im neznano gdje. Vidjeli su i lutke službenika obavještajne službe koji su rano umirovljeni jer su željeli ostati vjerni nacionalnim i tradicionalnim metodama mučenja, umjesto da se priklone novim meĊunarodnim standardima, i one putujudih prodavača koji s motkom na ramenima po gradskim četvrtima prodaju bozu, palamide i jogurt. MeĊu “Prizorima iz kavane”, koje je vodič predstavio kao “seriju koju je započeo moj djed, razvio moj otac, a ja je preuzeo”, vidjeli su nezaposlene ljude glava uvučenih meĊu ramena, sretnike koji su igrajudi damu ili tavlu radosno uspijevali zaboraviti stoljede u kojem žive i vlastite identitete, te graĊane koji pušedi jeftine cigarete s čajem u ruci gledaju u neku točku u daljini kao da se pokušavaju sjetiti razloga za postojanje koji su izgubili. One koji se povlače u svoje skrovite misli, i one koji, zato što se ni ondje nisu uspjeli sakriti, bacaju karte i kocke, ili naguravaju jedni druge. "Moj je djed tek na samrtnoj postelji uspio shvatiti koliko su snažne meĊunarodne sile s kojima se suočava”, pričao je vodič. “Povijesne sile koje nisu željele da naš narod bude ono što jest, zato što su nas željele lišiti našeg najdragocjenijeg blaga, naših svakodnevnih pokreta i gesta, protjerale su mog djeda s Bejoglua, iz dudana, iz Ulice Istiklal, iz izloga. Kad je moj otac uz umirudeg djeda shvatio da mu za bududnost preostaje samo podzemlje, da, podzemlje, još nije znao da je Istanbul tijekom cijele povijesti bio podzemni grad. Prvu spoznaju o tome pružio mu je život, a kasnije blatnjavi podzemni hodnici s kojima se susretao svaki put kad bi probijao nove prostorije u koje de smjestiti svoje lutke.” Spuštajudi se niza stube koje su vodile u te hodnike i prolazedi kroz blatnjave špilje koje se više nisu mogle nazvati sobama, vidjeli su na stotine lutaka. One su pod svjetlom golih žarulja ponekad podsjedale Galipa na strpljive graĊane koje su, dok su na nekoj zaboravljenoj postaji čekali autobus koji nikada nede stidi, prekrili stoljetna prašina i blato, a ponekad na iluziju koja mu se javljala dok je šetao istanbulskim ulicama, na osjedaj da su svi nesretnici brada. Vidio je prodavače tombole s vredicama u rukama. Podrugljive i nervozne studente. Pomodnike u trgovinama koje prodaju pistacije, ljubitelje ptica i tragače za skrivenim blagom. Vidio je lutke onih koji čitaju Dantea da bi dokazali kako su zapadnjačka znanost i umjetnost potekle s Istoka, i onih koji crtaju karte da bi dokazali da su objekti koji se nazivaju minaretima zapravo signal nekom drugom svijetu. Učenike vjerske škole koje je, kad su naletjeli na mrežu visokoga napona, udario plavičasti val energije pa su se počeli prisjedati svakodnevnih dogaĊaja od prije dva stoljeda. Primijetio je da su lutke poredane u sobama okovanima blatom podijeljene u skupine. Na primjer: varalice, oni koji ne mogu biti ono što jesu, grešnici, oni koji se izdaju za druge. Vidio je nesretno oženjene, nespokojne mrtvace i mučenike koji izlaze iz grobova. Vidio je zagonetne osobe sa slovima na čelima i licima, mudrace koji su dokučili tajne tih slova, pa čak i današnje slavne osobe koje ih slijede. U jednom kutu, meĊu poznatim suvremenim turskim piscima, ilustratorima i ostalim

umjetnicima, nalazila se i lutka Dželala odjevena u kabanicu koju je nosio prije dvadeset godina. Vodič je u prolazu rekao da je taj kolumnist, u kojega je njegov otac nekod polagao velike nade, zlorabio tajnu slova koju je od njega preuzeo i jeftino se prodao. Jedan Dželalov članak, koji je prije dvadeset godina napisao o vodičevu ocu i djedu, bio je uokviren i poput smrtne presude obješen lutki o vrat. Dok je Galip u pludima osjedao vlagu koja je probijala kroz zidove blatnjavih soba što su, kao i kod mnogih drugih trgovaca, bile iskopane protuzakonito jer se od opdine nije mogla dobiti dozvola, i zagušljivi miris plijesni, vodič je pričao kako je njegov otac, nakon bezbrojnih izdaja s kojima se susreo, sve svoje nade polagao u tajnu slova koju je donio sa svojih putovanja po Anadoliji, i kako su mu se, u danima kada je tu tajnu urezivao u lica svojih lutaka, svojih nesretnika, jedan po jedan otkrivali podzemni hodnici koji Istanbul čine Istanbulom. Galip se prilično dugo zadržao pred Dželalovom debelom lutkom ogromna trupa, meka pogleda i malih ruku, netremice je gledajudi. “Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono što jesam”, došlo mu je da kaže, “zbog tebe sam povjerovao u sve te priče koje me čine tobom.” Promatrao je Dželalovu lutku dugo i pažljivo, kao sin koji nakon mnogo godina sa zanimanjem proučava dobro snimljenu fotografiju svoga oca. Sjetio se da je materijal za hlače koje su na njemu bio kupljen s popustom u dudanu dalekog roĊaka na Sirkedžiju, da je kabanicu Dželal jako volio jer je u njoj sličio na junake iz engleskih detektivskih romana, da su se šavovi na rubu džepova jakne rasparali zato što je u njima često držao ruke, da zadnjih godina nije mogao vidjeti posjekotine žiletom na njegovoj donjoj usni i adamovoj jabučici te da Dželal i danas koristi nalivpero koje stoji u džepu njegove jakne. Volio ga je i bojao ga se. želio je biti on i od njega bježao. Tražio ga je i želio ga zaboraviti. Držao je Dželalovu jaknu kao da je zalijepljen za njezin ovratnik, kao da de tako od njega modi saznati smisao života koji nije uspio dokučiti, tajnu koju je Dželal znao i skrivao u sebi, zagonetku svijeta skrivena unutar našega, izlaz iz igre koja je počela kao šala, a pretvorila se u nodnu moru. Izdaleka je dopirao glas vodiča, sada ispunjen uzbuĊenjem koliko i navikom. "Moj je otac toliko brzo stvarao lutke na čija je lica pomodu slova utiskivao značenja koja se na našim ulicama, u našim kudama niti igdje u našem društvu više ne mogu susresti, da za njih u sobama koje smo iskopali pod zemljom nismo uspijevali nadi dovoljno mjesta. Stoga je činjenicu da smo upravo u to vrijeme pronašli hodnike koji nas povezuju s povijesnim podzemljem nemogude objasniti slučajnošdu. Moj je otac vrlo dobro vidio da de od tog trenutka modi vladati podzemljem naše prošlosti, da život u podzemlju naznačuje kraj raspada na površini i da su hodnici, čiji su se krajevi jedan po jedan otvarali u našoj kudi, podzemni putovi krcati kosturima, povijesna prilika da tek uz pomod lica pravih graĊana, koje smo sami napravili, pronaĊemo život i smisao.” Kad je Galip pustio ovratnik, Dželalova se lutka zanjihala sporo poput olovnog vojnika. Galip se udaljio nekoliko koraka misledi da taj čudni, zastrašujudi i smiješni prizor nikada nede zaboraviti, i pripalio cigaretu. Uopde mu se nije dalo s ostalima spuštati u grotlo podzemnoga grada u kojemu de “jednoga dana biti isto toliko lutaka koliko i kostura”. Dok je vodič svojim “gostima” pokazivao ždrijelo hodnika koji su na drugoj obali Zlatnog roga iskopali Bizantinci u strahu od Atilina napada, a čiji je jedan kraj dopirao sve do ove obale, i srdito im pričao o kosturima koje de vidjeti ako sa svjetiljkom u ruci zaĊu u taj prolaz, o riznicama koje oni čuvaju, a koje su skrivene od latinskih osvajača prije šesto sedamdeset pet godina, i o stolovima i stolicama koji se ne vide od paučine, Galip je razmišljao o tome kako je ved, veoma davno, u jednom Dželalovom članku naišao na zagonetku koja je upudivala na te prizore i priče. Dok je vodič opisivao kako je njegov otac silazak u podzemni svijet tumačio kao nezaobilazan znamen konačne propasti i gnjevno

pripovijedao o tome kako su se nakon svakog hodnika, nakon svakog dubokog tunela iskopanog iz neke velike nužde u Bizantu, Buzosu, Nova Romi, Romaniju, Carigradu, Miklagardu, Konstantinopolu, Kospoliju i Istinpolinu, na površini stvarale nevjerojatno isprevrtane formacije, te kako bi se podzemna civilizacija svaki put osvetila površinskom svijetu koji ju je onamo gurnuo, Galip se prisjedao jedne Dželalove kolumne u kojoj je o katovima obiteljske zgrade pisao kao o nastavku podzemnih civilizacija. Vodič je u žaru priče opisivao kako je njegov otac, da bi sudjelovao u toj grandioznoj propasti koju je podzemni svijet najavio, u tom smaku svijeta kojemu se nemogude suprotstaviti, želio lutkama napuniti sve hodnike i sve podzemne prolaze krcate blagom na kojemu leže kosturi i legu se štakori i pauci; kako je otac maštanjem o proslavi te grandiozne propasti dao novi smisao svome životu te kako i on sam napreduje na tom putu utiskujudi tajnu slova na lica svojih lutaka. Slušajudi ga, Galip je gotovo povjerovao u to da vodič svakoga jutra prije svih kupuje Milijet i pohlepno, ljubomorno, s jednakom mržnjom i gnjevom čita Dželalovu kolumnu. A kad je rekao da u taj nevjerojatni hodnik, s čijega stropa vise zlatne ogrlice i narukvice, mogu udi samo oni dovoljno odvažni da pogledaju kosture Bizantinaca koji su sišli u podzemlje strahujudi od abasidske opsade i židova izbjeglih pred napadom križara koji su zagrljeni stupili u vječnost, Galip je shvatio da je vodič pažljivo pročitao Dželalov zadnji članak. Dok je pričao o šest stotina godina starim kosturima ljudi koji su preživjeli epidemiju kuge i azovskim brodom ušli u grad, i o onima Đenovljana, Amalfiljana i Pižana koji su pobjegli kad su Bizantinci prije sedamsto godina u gradu pobili više od šest tisuda Talijana, i opisivao kako za stolovima spuštenima u podzemlje još za avarske opsade sjede naslonjeni jedni na druge i strpljivo čekaju Sudnji dan, Galip je razmišljao o tome kako i u njemu ima nešto Dželalove strpljivosti. Dok je vodič pričao da oni koji su dvjesto godina kasnije pobjegli zbog zabrane konzumiranja kave, duhana i opijuma koju je uveo Murat IV., i sakrili se u hodnike, nekod iskopane radi bijega od osmanlijskog pljačkanja Bizanta, koji se pružaju od Aja Sofije do Svete Irene i od tamo do Pantokratora, a njihov jedan kraj, zato što u njih kasnije nisu mogli stati, doseže čak do ove obale, pod svilenkastim slojem prašine koji se na njih spustio poput snijega, s mlincima za kavu, džezvama, nargilama, čibucima, vredicama duhana i opijuma i fildžanima u rukama čekaju lutke koje de im jednoga dana pokazati put spasa, Galip je razmišljao o tome kako de isti taj svileni sloj prašine jednoga dana pokrivati i Dželalov kostur. Vodič je pričao da u hodnicima u kojima su se skrivali židovi protjerani iz Bizanta, osim kostura prijestolonasljednika Ahmeta III., koji je sedamsto godina kasnije poražen u dvorskim spletkama i bio prisiljen spustiti se u podzemlje, i gruzijske djevojke koja je sto godina nakon toga pobjegla iz harema sa svojim ljubavnikom, možemo vidjeti i tiskare krivotvorenog novca kako provjeravaju boju vlažnih novčanica, ili muslimansku Lady Macbeth koja se, jer u malome podrumskom kazalištu nema garderobe, spustila kat niže i za toaletnim stolidem, u prizoru neviĊenom na cijelome svijetu, četkom natopljenom bivoljom krvlju, koju je na crno kupila od mesara, boji svoje ruke u jedinstvenu nijansu crvene boje, ili pak naše mlade kemičare ponesene željom da izvoze, kako stoje pored staklenih posuda i destiliraju izvrstan heroin koji de zahrĊalim bugarskim brodovima poslati u Ameriku, a Galip je, slušajudi ga, razmišljao o tome kako sve to, kao da čita Dželalove kolumne, može pročitati i s vodičevog lica. Mnogo kasnije, nakon što je svojim “gostima” pokazao sve hodnike i sve lutke, vodič je opisao najvedi svoj san i san svoga oca: jednoga vrudeg ljetnog dana, dok cijeli Istanbul bude drijemao na teškoj podnevnoj sparini u oblacima prašine, pun muha i smeda, sve de lutke, koje u hladnim, vlažnim i mračnim hodnicima žive punim životom i životnom snagom našega naroda, s kosturima organizirati gozbu, veliku zabavu, festival posveden životu i smrti koji

nadilazi granice vremena, povijesti, zakona i zabrana. Nakon što su gosti s nelagodom zamislili taj strašni prizor i ushidene kosture i lutke koji na toj zabavi sretno plešu, vrčeve za vino i šalice koje se razbijaju, glazbu i tišinu i klepet kostiju pri snošaju, i nakon što je vidio bol na licima stotina “lutakagraĊana” čije životne priče vodič nije osjetio potrebu ispričati, Galip je pri povratku na sebi osjedao težinu svih priča koje je čuo i svih lica koja je vidio. Slabost u njegovim nogama nije bila ni od strmine uzbrdice kojom su se popeli, ni od umora nakon dugog dana. U vlastitom je tijelu osjedao umor s lica brade pokraj koje su prolazili bez zastajanja, s kojima su se susretali u vlažnim sobama i na skliskim stubama osvijetljenima golim žaruljama. Sve muke i priče tih graĊana bile su izrasline na njegovu trupu: pognuti vratovi, pogrbljena leĊa, iskrivljene noge. Osjedao je da su sva ta lica njegovo lice, da je sve to beznaĊe njegovo beznaĊe i zato uopde nije želio gledati lutke koje su mu se živahno približavale, nije se želio s njima susresti oči u oči. MeĊutim, od njih nije uspijevao odlijepiti pogled, kao netko tko se ne može odvojiti od svojeg blizanca. U jednom je trenu, točno kako je to činio u najranijoj mladosti čitajudi Dželalove kolumne, poželio uvjeriti sama sebe da u pozadini vidljiva svijeta postoji jedna jednostavna tajna čijeg de se utjecaja uspjeti osloboditi ako je odgonetne. Tajna koja de, ako se za nju pronaĊe recept, osloboditi čovjeka. No otkrio je da je u taj svijet bio toliko duboko zaglibio da se svaki put kad se napregne da riješi tajnu, osjeti kao netko tko je izgubio pamdenje, kao da postaje bespomodan i djetinjast, točno onako kako se osjeda dok čita Dželalove kolumne. Nije znao što znači svijet na koji su upudivale lutke. Nije znao što radi ondje s tim strancima. Nije znao ni smisao slova i lica, ni tajnu svojeg postojanja. Uz to je, približavajudi se površini, penjudi se prema gore, udaljavajudi se sve više od tajni skrivenih u dubini, shvatio da počinje zaboravljati i ono što je ondje vidio i saznao. U jednoj od gornjih soba ugledao je seriju lutaka “običnih graĊana” na kojoj se vodič nije zadržao. Osjetio je da s njima dijeli istu sudbinu, da razmišlja o istim stvarima kao i oni. Nekod su svi živjeli smislen život, no sada su iz nekog nepoznatog razloga izgubili i takav život, i pamdenje. Bududi da bi se izgubili svaki put kad bi pošli iznova tražiti smisao i ušli u hodnike svojega pamdenja pune paukova, bududi da nisu mogli nadi izlaz iz mračnih, slijepih ulica svojih umova, bududi da nikada nisu mogli nadi ključ za novi život koji je nestao u bezdanu njihovih sjedanja, obuzimala ih je neizlječiva bol onih koji su izgubili svoju kudu, svoj dom, svoju prošlost i svoju povijest. Ta bol zbog udaljenosti od doma i gubitka svojega puta bila je toliko silna, toliko neizdrživa da je bilo najbolje ni ne pokušavati sjetiti se izgubljena smisla ili tajne, nego se samo strpjeti i u tišini ponizno čekati da proĊe vječnost. No približavajudi se površini, Galip je osjedao i to da se nede modi pomiriti s tim teškim iščekivanjem. Da nede modi nadi spokoj ako ne pronaĊe ono što traži. Zar nije bolje biti loša imitacija nekog drugog negoli izgubiti prošlost, pamdenje i snove? Našavši se na pragu željeznih stuba, poželio je staviti se na Dželalovo mjesto i prezreti sve lutke i logiku koja ih je stvorila: sve je to bilo plod opsjednutosti besmislenim razmišljanjem. Sve je bilo loša karikatura, neumjesna šala, jedna bezvezna i promašena budalaština! A vodič, koji je ionako bio karikatura samoga sebe, objašnjavao je, kao da to želi i dokazati, kako njegov otac nije vjerovao u ono što nazivaju “zabranom slika u islamu”, te kako ono što nazivaju “idejom” samo po sebi nije ništa drugo nego slika, te da su ondje vidjeli niz slika. Kad su stigli u prvu prostoriju, objašnjavao je da moraju poraditi na tržištu lutaka da bi se ta “grandiozna ideja” mogla održati te zamolio goste da od srca ponešto ubace u zelenu škrinjicu za pomod.

Galip je u zelenu kutiju ubacio tisudu lira i našao se oči u oči s antikvarkom. "Prepoznajete li me?” upitala je. Imala je sanjarski pogled i djetinjast, zaigran izraz lica. “čini se da su sve priče moje bake istinite.” U polumraku su joj oči svjetlucale poput mačjih. “Molim ?" rekao je Galip zbunjeno. "Ne sjedaš se", rekla je. “U srednjoj školi smo išli u isti razred. Belkis.” “Belkis", ponovio je Galip, primjedujudi da se od cijelog razreda ne može sjetiti ni jedne djevojčice osim Ruje. "Imam auto" rekla je. “I ja stanujem na Nišantašu. Mogu te povesti.” Skupina je izašla na svjež zrak i polako se raspršila. Engleski su novinari otišli u Pera Palas, gospodin s pustenim šeširom Galipu je dao posjetnicu, pozdravio Dželala i izgubio se u zabitim uličicama Džihangira. Iskender se ukrcao u taksi, a arhitekt četkastih brkova prošetao s Belkis i Galipom. Prošli su kino Atlas, od prodavača na uglu kupili rižu i pojeli je. Proučavali su satove koji su se nazirali kroz zaleĊen izlog jednoga urara u blizini Taksima kao da gledaju začarane igračke. Galip je promatrao poderani filmski plakat boje mutne zagasitoplave večeri i fotografiju davno ubijenog bivšeg premijera kod jednog fotografa, kad je arhitekt predložio da ih odvede do džamije Sulejmanije. Namjeravao im je pokazati nešto zanimljivije od mjesta koje je nazvao “lutkarskim paklom”; džamija stara četiri stotine godina polako se pomiče s mjesta! Ukrcali su se u automobil koji je Belkis ostavila u jednoj od sporednih uličica Talimhane i krenuli u tišini. Dok su prolazili izmeĊu mračnih, zastrašujudih dvokatnica, Galipu je došlo da kaže: “Strašno, strašno!” Snijeg je padao sasvim lagano, a cijeli je grad spavao. Kad su nakon duga puta stigli do džamije, arhitekt im je ispričao svoju priču: bavi se restauracijom i održavanjem pa poznaje podzemne hodnike koji pripadaju džamiji, ali i imama koji je za nekoliko kuruša spreman otvoriti sva vrata. Kad je motor utihnuo, Galip je rekao da nede izlaziti, nego ih pričekati u automobilu. “Smrznut deš se u autu!” rekla je Belkis. Galip je prvo primijetio da mu se žena ne obrada s vi, a zatim i to da, usprkos ljepoti, u teškom ogrtaču i s maramom koju je u tom trenu omotala oko glave, sliči na jednu njegovu daleku tetu. Kreme od badema koje je posluživala ta daleka teta koju su posjedivali o Bajramu bile su toliko slatke da bi Galip, prije nego što bi pojeo obaveznu drugu porciju, morao popiti vode. Zašto Ruja nije dolazila u te bajramske posjete? "Ne želim idi s vama!” odlučno je rekao Galip. "Ali zašto?” pitala je žena. “Poslije demo se popeti i na minaret.” Okrenula se arhitektu. “Možemo li se popeti na minaret?” Na trenutak su utihnuli. Negdje u blizini zalajao je pas. Galip je čuo brujanje grada pod snijegom. “Moje srce ne može izdržati tolike stube”, rekao je arhitekt, “vi se popnite.” Galipu se zamisao o penjanju na minaret svidjela, pa je izašao iz auta. Prošli su kroz prvo dvorište u kojemu su gole žarulje osvjetljavale stabla okovana snijegom i ušli u unutarnje dvorište. Masa se kamena odjednom učinila manjom nego što jest, a džamija se pretvorila u poznatu graĊevinu koja ne može sakriti svoje tajne. ZaleĊeni sloj snijega koji je prekrivao mramor bio je mračan i pun rupa kao površina Mjeseca na reklami za strane satove. Na mjestu na kojemu je trijem zakretao arhitekt je spretno počeo čačkati po lokotu obješenom na metalna vrata. Usput je pričao da džamija, zajedno s brežuljkom na kojemu je sagraĊena, zbog svoje težine ved stoljedima klizi prema Zlatnome rogu po pet do deset centimetara godišnje. Da bi se zapravo sada trebala puno brže spuštati prema obali, ali da njezino pomicanje usporavaju “ovi kameni zidovi” koji krivudaju meĊu temeljima čiju je tajnu još uvijek nemogude otkriti, “ovaj sistem kanala” čiju tehniku još uvijek nismo uspjeli

nadmašiti, ta toliko pomno promišljena i uravnotežena “vodena vaga” i “sustav hodnika” koji je projektiran prije četiri stotine godina. Kad su lokot i vrata popustili i otkrili mračan hodnik, Galip je u ženinim svjetlucavim očima zamijetio strast za životom. Možda Belkis i nije posjedovala izvanrednu ljepotu, ali se čovjek pitao što de sljedede učiniti. “Zapadnjaci nisu uspjeli riješiti tu tajnu!” zaneseno je rekao arhitekt i kao pijan se spustio u hodnik. Galip je ostao vani. Osluškivao je glasove koji su dopirali iz hodnika kad je iz sjena stupova čiji su rubovi bili zaleĊeni izronio imam. Nije izgledao kao da se žali što su ga probudili u taj rani jutarnji sat. Nakon što je i on osluhnuo glasove iz hodnika, upitao je: “Je li žena turistica?” “Ne”, odgovorio je Galip, primijetivši da imam zbog brade izgleda starijim nego što jest. “Jesi li i ti učitelj?” upita imam. “Profesor sam.” “Profesor si kao i gospodin Fikret!” “Jesam.” “Je li istina da se džamija miče?” “lstina je, zbog toga smo i došli.” "Bog vas blagoslovio!” reče imam. Izgledao je nepovjerljivo. “Je li žena došla s djetetom?” “Nije”, reče Galip. "Ima jedno dijete koje se skriva unutra, u dubini”, reče imam. "Navodno džamija ved stoljedima klizi”, rekao je Galip sumnjičavo. "To znam” reče imam, “tamo je ulaz zabranjen, ali je jedna turistica ušla s djetetom. Izašla je sama. Dijete je ostalo unutra.” “Trebao si redi policiji”, rekao je Galip. “Nije bilo potrebe”, odgovorio je imam, “zato što je kasnije u novinama izašla slika djeteta i žene. Dijete je unuk etiopskog kralja, kažu. Samo neka ga izvuku odande.” “Što je bilo na djetetovu licu?” upita Galip. “Vidi, vidi”, uzvrati imam sumnjičavo, “i ti znaš. Djetetu nisi mogao pogledati u oči.” “Što mu je pisalo na licu?” inzistirao je Galip. “Na licu mu je svašta pisalo”, odgovorio je imam gubedi samopouzdanje. “Znaš li ti čitati lica?” pitao je Galip. Imam je šutio. “Da bi čovjek našao lice koje je izgubio, je li dovoljno da se potrudi pronadi njegovo značenje?” pitao je Galip. “To ti bolje znaš”, rekao je imam tjeskobno. “Je li džamija otvorena?” upitao je Galip. “Maloprije sam je otvorio”, rekao je imam. “Uskoro de početi dolaziti na jutarnji namaz. Idi.” Džamija je bila prazna. Neonske svjetiljke više su osvjetljavale gole zidove, nego ljubičaste sagove koji su se prostirali kao površina mora. Galipova su se stopala u čarapama smrzavala. Promatrao je kupolu, stupove i ogromnu kamenu masu nad glavom želedi da oni na neki način utječu na njega. No u njemu se nije probudilo ništa osim same želje za utjecajem: neki osjedaj iščekivanja, neodreĊena radoznalost što de se dogoditi... Osjetio je da je džamija ogroman objekt. Zatvoren i sam sebi dovoljan, kao i kamen od kojeg je sazidana. Prostor nije čovjeka ni pozivao niti ga nekamo upudivao. Kao što ništa nije bilo znak za nešto drugo, tako je sve moglo biti znak svega. U jednom mu se trenutku učinilo da vidi neko plavičasto svjetlo. Zatim je čuo užurban lepet poput lepeta krila golubice. Trenutak se kasnije pak sve vratilo u staro stanje tihe nepokretnosti i iščekivanja nekog novog značenja. U tom je trenutku pomislio da su stvari i kamenje “ogoljeli” od onoga što bi trebali biti: kao da ga dozivaju govoredi: “Daj nam značenje!” Malo kasnije, kad su se dva starca koja su se došaptavala u hodu približila i kleknula tik pred mihrabom44, Galip je oglušio na dozivanje stvari.

44

Mihrab: niša u zidu džamije u kojoj imam klanja predvodedi zajedničku molitvu.

Možda upravo zbog toga nije očekivao ništa novo dok se penjao na minaret. Kad mu je arhitekt rekao da se gospoĊa Belkis bez oklijevanja popela, i on se počeo brzo penjati stubama. Nedugo zatim osjetio je kucanje u sljepoočnicama i zastao. Potom je osjetio bol u nogama i kukovima i sjeo. Sjeo bi svaki put kad bi prošao pored jedne od golih žarulja koje su osvjetljavale stubište pa bi se opet uspinjao. Negdje iznad sebe začuo je zvuk ženinih koraka i ubrzao. Uspio ju je sustidi tek mnogo kasnije, kad se uspeo na šerefu45. Zajedno s njom je dugo, u tišini, bez riječi promatrao Istanbul u mraku, nejasna svjetla grada i snijeg koji je lagano padao. Kad je Galip primijetio da se tmina polako cijepa, grad je izgledao kao da de, poput mračne strane neke udaljene zvijezde, još neko vrijeme ostati u nodi. Kasnije je, dršdudi od hladnode, razmišljao o tome kako svjetlo koje udara u dim iz dimnjaka, zidove džamije i hrpe betona, izbija iz samoga grada, a ne odnekud izvan njega. Djelidi grada prekriveni betonom, kamenom, crijepom, drvetom, pleksiglasom i kupolama, naborani kao površina planeta čije formiranje još nije dovršeno, kao da de se polako razmaknuti, a iz tame de probiti tajanstvena plamena svjetlost podzemlja. Ni to nejasno razdoblje nije dugo trajalo. čim su se meĊu zidovima, dimnjacima i krovovima jedno po jedno počela nazirati krupna slova reklama za cigarete i banke, kroz zvučnike koji su se nalazili tik pokraj njih začuli su metalni glas imama koji je učio jutarnji ezan46. Dok su se spuštali stubama, Belkis je pitala za Ruju. Galip je odgovorio da ga žena čeka kod kude; danas joj je kupio tri detektivska romäna, ona ih voli čitati nodu. Kad je Belkis ponovno upitala za Ruju, ved su se bili ukrcali u njezin bezlični murat47, ostavili arhitekta četkastih brkova u uvijek prostranoj i uvijek pustoj ulici Džihangir te se uspinjali na Taksim. Galip joj je rekao da Ruja ne radi, da čita detektivske romane i da s vremena na vrijeme polako prevodi jedan od romana koje čita. Dok se okretala na Trgu Taksim, žena je upitala Galipa na koji način Ruja prevodi. Galip joj je odgovorio: “Vrlo sporo.” Kad bi Galip ujutro otišao u ured, Ruja bi pospremila stol za kojim su doručkovali i smjestila se za njega. Bududi da je nikada nije vidio za tim stolom, nije je ondje mogao ni zamisliti. Na neko je drugo pitanje odgovorio da povremeno ujutro odsutno poput mjesečara izlazi iz kude prije nego Ruja ustane. Rekao je da jednom tjedno odlaze na večeru svojim zajedničkim tetama i da ponekad navečer idu u kino Konak. “Znam”, rekla mu je Belkis. “ViĊala sam vas u kinu. Dok si ti zadovoljan svojim životom gledao slike u predvorju, i svoju ženu, držedi je nježno pod ruku, vodio kroz gužvu do vrata balkona, ona je na tim plakatima po zidovima i u gužvi tražila lice koje de joj otvoriti vrata nekog drugog svijeta. Shvadala sam da je negdje daleko od tebe i da čita tajna značenja lica.” Galip je šutio. “U petominutnoj pauzi mahao si prodavaču koji je novčidem udarao po drvenoj kutiji da bi kao dobar i zadovoljan muž kupio ženi čokoladu s indijskim oraščidima ili pingvina od leda i tako je razveselio. I dok si tražio sitniš po džepovima, ja sam pod blijedim svjetlima kina opažala da tvoja žena, koja je s tugom gledala reklame za metlu za čišdenje tepiha ili cjedilo za naranče, čak i u tim reklamama traži tragove čarobne poruke koja de je odvesti u neki drugi svijet.” Galip je šutio. “Dok su oko ponodi ljudi izlazili iz kina Konak, naslanjajudi se jedni drugima na ogrtače i kapute više negoli jedni na druge, ja bih vas vidjela kako ruku pod ruku hodate prema kudi 45 Šerefa: uski ograđeni prostor na džamijskom minaretu s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu. 46 Učiti ezan: pozivati na molitvu s minareta džamije. Ezan je na arapskome jeziku, a uči ga mujezin pet puta dnevno. 47 Murat: model Fiatovog automobila koji se prozvodi u Turskoj.

gledajudi pred sebe.” “Na kraju krajeva”, rekao je Galip s nekim nejasnim bijesom, “u kinu si nas vidjela jednom.” “Ne jednom. U kinu sam vas vidjela dvanaest puta, na ulici više od šezdeset puta, tri puta u restoranu i šest puta u trgovinama. Kada bih se vratila kudi, kao i u djetinjstvu, zamišljala sam da djevojka pored tebe nije Ruja, nego ja.” Nastupila je tišina. “U srednjoj školi”, nastavila je žena vozedi pored kina Konak koje je nedugo prije toga spominjala, “na odmorima, dok se ona smijala pričama dječaka koji su močili kosu i češljali je češljevima koje su vadili iz stražnjih džepova, i koji su vješali privjeske za ključeve na petlje za pojas na svojim hlačama, ja sam zamišljala da ona koju promatraš krajičkom oka, ne podižudi pogleda s knjige na klupi, nije Ruja nego ja. U zimska jutra zamišljala sam da vesela djevojka koju sam vidjela kako prelazi cestu ne pogledavši je li put slobodan ili ne, zato što si ti pokraj nje, nije Ruja nego ja. Kad bih vas ponekad vidjela subotom popodne kako s nekim čovjekom koji vas nasmijava hodate prema dolmušima za Taksim, sanjarila sam da de i mene odvesti s tobom na Bejoglu.” “Koliko je ta igra trajala?” pitao je Galip paledi radio u autu. “To nije bila igra” rekla je žena i, ne usporavajudi pred ulazom u ulicu, dodala: “Nedu skrenuti u vašu ulicu.” “Sjedam se ove muzike”, rekao je Galip promatrajudi svoju ulicu kao da promatra razglednicu nekog dalekog grada. “Ovo je pjevao Trini Lopez.” Na ulici i zgradi nije bilo nikakvih naznaka da se Ruja vratila kudi. Galip je želedi zaposliti ruke mijenjao postaje na radiju. Ugodan i nježan glas govorio je o mjerama zaštite od poljskih miševa. “Nikad se nisi udala?” pitao je Galip dok je auto ulazio u sporedne uličice Nišantaša. “Udovica sam” rekla je Belkis. “Muž mi je umro.” “Uopde te se ne sjedam iz škole”, rekao je Galip bezrazložno nemilosrdno. “Pada mi na pamet jedno drugo lice slično tebi. To je bila jedna jako mila, stidljiva židovska djevojka, Meri Tavaši. Otac joj je bio vlasnik tvornice čarapa Vog. Zbog toga su na Novu godinu neki dječaci, pa čak i profesori, od nje tražili Vogove kalendare na kojima su bile prikazane djevojke u čarapama, a ona ih je donosila sa sramom i nelagodom.” “Prvih godina braka Nihad i ja bili smo sretni”, objasnila je žena nakon krade tišine. “Bio je mršav, tih, puno je pušio. Nedjeljom bi prelistao novine, slušao nogometne utakmice na radiju i pokušavao svirati flautu koju je tada dobio. Vrlo je malo pio, ali lice mu je uglavnom bilo melankoličnije od lica najtužnijih pijanaca. U jednom je razdoblju sramežljivo spominjao bol u glavi. Za to je vrijeme negdje u njegovom mozgu rasla ogromna izraslina. Znaš da postoje tvrdoglava i tiha djeca koja nešto sakriju u čvrsto stisnutu šaku i, koliko god da se trudiš, ne žele je otvoriti i dati ti ono što je u njoj: on je poput njih tvrdoglavo čuvao izraslinu u svojem mozgu. I isto kao ta djeca koja se, kad naposljetku otvore šaku i pruže vam kuglicu koju su skrivali, na trenutak osmijehnu, tako se i on meni pri odlasku na operaciju mozga zadovoljno osmijehnuo. Ondje je tiho umro.” Ušli su u zgradu koja se nalazila nedaleko od kude tete Hale, na mjestu kojim je Galip rijetko prolazio, ali za koje je znao da postoji kao i za svoju vlastitu ulicu, i koji je vanjskim izgledom i ulazom bio iznenaĊujude nalik obiteljskoj zgradi Šehrikalp. “Znala sam da mi se smrdu na neki način osveduje”, nastavila je žena dok su bili u dizalu. “Shvatio je da je on trebao biti imitacija tebe, onoliko koliko sam ja bila imitacija Ruje. Zato što se ponekad, kad bih navečer pretjerala s konjakom, nisam mogla suzdržati pa bih mu nadugo i naširoko pričala o tebi i Ruji.”

U tišini su ušli u stan. Galip je sjeo meĊu stvari slične onima u njegovoj kudi i, kao da se ispričava, uznemireno rekao: “Nihada se sjedam iz razreda.” “Što misliš, je li ti bio sličan?” Galip je uz mnogo truda iz dubina svog sjedanja izvukao nekoliko prizora: dok on i Nihad u rukama drže “ispričnice” koje su potpisali skrbnici, na kojima piše da nede modi sudjelovati na satu, njihov ih profesor tjelesnog optužuje da su mlakonje; on i Nihad jednog vrudeg proljetnog dana prislanjaju usne na slavine u smrdljivom učeničkom zahodu i piju vodu. Bio je debeo, nespretan, težak i spor. Nije bio ni odved bistar. Usprkos svoj dobroj volji, Galip nije mogao osjetiti bliskost prema dvojniku kojega se slabo sjedao. “Da”, rekao je. “Nihad mi je malo sličio.” “Nije nimalo”, rekla je Belkis. Oči su joj na trenutak opasno zasvjetlucale kao onda kad ju je Galip prvi put primijetio. “Znam da ti uopde nije sličio. Ali bili smo u istome razredu. Mogla sam ga natjerati da me gleda kao što si ti gledao Ruju. Dok sam za vrijeme podnevnih odmora s Rujom i ostalim dječacima pušila u slastičarnici Sutiš, vidjela bih ga kako s pločnika na kojemu bi stajao zabrinutim pogledom prelijede preko dobro raspoloženog društva unutra, znajudi da sam i ja u njemu. Dok sam za tugaljivih jesenskih večeri kad se rano smrkavalo promatrala golo drvede pod blijedim svjetlom koje je dopiralo iz okolnih obiteljskih zgrada, znala sam da de on, promatrajudi isto to drvede, razmišljati o meni kao što ti razmišljaš o Ruji.” Kad su sjeli za doručak, u sobu su kroz razmaknute zavjese prodirale blistave sunčeve zrake. "Znam koliko je čovjeku teško biti ono što jest”, rekla je Belkis, iznenada načinjudi temu kao oni koji o nečemu dugo razmišljaju. “No to sam shvatila tek nakon tridesete. Prije toga činilo mi se da je problem samo nemogudnost da budem poput nekoga drugoga, ili naprosto ljubomora. Dok sam nodima budna ležala u krevetu na leĊima i promatrala sjene na stropu, toliko sam željela biti na mjestu toga nekoga drugoga, da sam vjerovala da du kao ruka koja se izvlači iz rukavice uspjeti izadi iz svoje kože, i zatim se samo snagom svoje želje umotati u kožu te druge osobe i započeti novi život. Ponekad bih toliko patila zbog razmišljanja o tom drugom čovjeku, zbog toga što ne mogu živjeti svoj život kao da je njegov, da bi mi, dok bih sjedila na sjedalu u kinu ili na prepunoj tržnici promatrala ljude utonule u vlastite svjetove, iz očiju tekle suze.” žena je odsutno, kao da maže maslac, prelazila čistim nožem po tankoj kriški prepečenog kruha. “Ni nakon nekoliko desetljeda ne uspijevam shvatiti zašto čovjek umjesto svog života želi živjeti život nekog drugog”, nastavila je. “Štoviše, ne mogu jasno redi ni zašto sam umjesto ovog ili onog čovjeka željela biti baš na Rujinu mjestu. Mogu redi samo da sam godinama vjerovala da je to bolest koju treba skrivati. Sramila sam se svoje bolesti, svojega duha kojim je ovladala i tijela osuĊenoga da je nosi. Mislila sam da je moj život imitacija „originalnog života‟ kakav bi trebao biti. Da ga se, kao i svih imitacija, treba sramiti. Da je tužan i jadan. U to doba nisam bila u stanju činiti ništa drugo osim nastaviti imitirati svoj „original‟. Neko sam vrijeme planirala promijeniti školu, četvrt ili okolinu, ali sam bila svjesna da bih, udaljivši se od vas, samo još više razmišljala o vama. Jednog kišnog jesenskog popodneva, kad nisam imala volje išta raditi, satima sam sjedila u fotelji i promatrala kapljice koje su udarale o staklo. Razmišljala sam o vama, o Ruji i Galipu. Promatrala sam linije na svojem dlanu i razmišljala što Galip i Ruja u tom trenutku rade, toliko da bih sat-dva kasnije povjerovala da osoba koja sjedi u fotelji u mračnoj sobi nisam ja, nego Ruja. Ta mi je zastrašujuda misao donosila silan užitak.”

žena se povremeno, donosedi čaj ili prepečenac iz kuhinje, uspijevala ugodno nasmiješiti kao da. pripovijeda zgodnu priču o nekom dalekom poznaniku, pa ju je Galip slušao bez nelagode. “Ta je bolest trajala sve do smrti moga muža. Možda još uvijek traje, ali sada je ne doživljavam kao bolest. Nakon dana samode i kajanja koji su uslijedili nakon muževljeve smrti, zaključila sam da ne postoji način da čovjek bude ono što jest. Tih sam dana s intenzivnim osjedajem kajanja, koji je zapravo samo druga vrsta te iste bolesti, gorjela od želje da sve ono što sam kroz godine proživjela s Nihadom proživim ponovno na isti način, ali ovaj put samo kao ja. Jedne sam nodi shvatila da de kajanje razoriti ono što je preostalo od mog života, i kroz glavu mi je prošlo sljedede: prva polovica mojeg života protekla je tako da, zbog želje da budem netko drugi, nisam bila ono što jesam, a drugu du provesti kao netko drugi tko se kaje zbog godina u kojima nije bio ono što jest. Ta pomisao bila mi je toliko smiješna da su se užas i nesreda koje sam vidjela kao svoju prošlost i bududnost u trenu pretvorili u sudbinu koju dijelim sa svima i kojom se nisam željela previše zamarati. To da nitko ne može biti ono što jest prihvatila sam kao činjenicu koju je nemogude zaboraviti. Znala sam da starac kojeg sam viĊala zabavljenog vlastitim nevoljama u gužvi u redu na autobusnoj postaji u sebi još uvijek održava na životu duhove nekolicine „pravih‟ osoba na čijem je mjestu htio biti prije mnogo godina. Znala sam da je ona snažna, zdrava majka koja je jednog zimskog jutra izvela svoje dijete na sunce u park bila žrtva kopiranja jedne druge majke koja je svoje dijete vodila u park. Znala sam da jadnike koji odsutno izlaze iz kina, nesretnike koji se meškolje u vrevi ulice i u bučnim kafidima od jutra do sutra uznemiravaju utvare originala na čijim mjestima žele biti.” Pušili su za stolom. Dok je žena pričala, Galip je osjetio da ga, s toplinom koja polako raste u sobi, svladava san kojem se ne može othrvati i obavija mu tijelo lagano kao osjedaj nevinosti kojega čovjek postaje svjestan tek u snu. Kad je zatražio dopuštenje da na divanu pored radijatora “malo ubije oko”, Belkis mu je počela pripovijedati “Priču o princu” koja je po njezinu mišljenju “imala veze sa svim tim”. Da, nekod je živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi. Ali kada je Galip počeo pred očima prizivati boje te priče, zaspao je s osjedajem da se najprije pretvorio u nekog drugog, a zatim u onoga koji je zaspao.

Osamnaesto poglavlje TAMA STAMBENE ZGRADE ...vanjština toga starog konaka podsjeda me na ljudsko lice. —Nathaniel Hawthorne

Jedne sam večeri nakon mnogo godina otišao vidjeti tu zgradu. Prije sam često prolazio tim pločnicima i uvijek punim ulicama. Na njima se u podne naguravaju neuredni gimnazijalci s kravatama i torbama u rukama, užurbano koračaju muževi na povratku s posla i kudanice s neke zabave. Pa ipak, nikada nisam dolazio ovamo s ciljem da ponovno vidim tu zgradu koja mi je nekod puno značila. Bilo je to jedne zimske večeri. Mrak je rano pao, a dim iz dimnjaka spustio se na prostranu aveniju poput maglovite večeri. Samo na dva kata zgrade gorjelo je svjetlo: u večernjim je satima urede osvjetljavala beživotna i blijeda svjetlost. Preostali dio pročelja zgrade bio je posve taman. U mračnim stanovima bile su navučene tamne zavjese, a prozori su bili prazni i strašni poput očiju slijepca. U usporedbi s prošlim vremenima bio je to blijed i otužan prizor. čovjek ne bi ni mogao pomisliti da je u tome metežu nekod živjela brojna obitelj. Uživao sam u prizoru propadanja koji je prožimao zgradu poput kazne za mladenačke grijehe. Znao sam da me taj osjedaj obuzima zato što nikada nisam mogao osjetiti sredu koja mi je pripadala i zato što je ta ruševina u meni poticala želju za osvetom. MeĊutim, u tom trenutku na pameti mi je bilo nešto posve drugo: “Pitam se što li je bilo s tajnom skrivenom u ponoru pretvorenome u unutrašnje dvorište zgrade?” Pomislio sam na bunar tik do zgrade. Nekod je pobuĊivao jezu ne samo u meni, nego i u dražesnoj djeci, djevojkama i odraslim stanarima zgrade. Kao kakav bunar iz bajke, bio je prepun šišmiša, otrovnica, škorpiona i miševa. Znao sam da su o tome bunaru pripovijedali Šejh Galip u svome djelu Ljepota i Ijubav i Mevlana u Mesneviji. Ponekad su pričali da kad onamo spuste vjedra, uže bude prerezano. Nekada pak da u tom bezdanu boravi netko strašan, crnac velik kao zgrada! Rekli bi: “Djeco, ne približavajte se tom bunaru!” Jednom su vezali domara za remen i spustili u bunar. Vratio se suznih očiju i pluda crnih od katrana nakon bestežinskog putovanja u beskraj jednog mračnog vremena. Znao sam i da bunar čuva otrovna pustinjska vještica koja se pretvara u domarevu prelijepu ženu. Znao sam i da bunar skriva tajnu nestalu u ponorima pamdenja stanara zgrade. Bojali su se tajne skrivene u njemu kao da je posrijedi grijeh koji nikada nede modi biti zaboravljen. Naposljetku su poput bespomodnih životinja koje prljavštinom prekrivaju svoj sram zaboravili bunar, stvorenja, sjedanja i tajne skrivene njemu. Kad sam se jednoga jutra probudio iz nodne more ispunjene bezizražajnim ljudskim licima,

vidio sam da je otvor bunara prekriven. Praden osjedajem nalik onome iz košmara u strahu sam shvatio da se sada na tome mjestu uzdiže izvrnuti bunar. Sada su o tome novom meĊuprostoru govorili koristedi se drugim riječima: unutarnje dvorište zgrade, tamno mjesto zgrade. U naše živote unosio je tajnu i priču o smrti. To novo mjesto prije je bilo bunar bududi da su se s obje strane zgrade prvo nalazile prazne parcele, a ne jedna od ružnih zgrada nalik prljavome zidu koji okružuje ulicu. Stanari zgrade nevoljko su ga i s gaĊenjem počeli nazivati “unutarnjim dvorištem” i “mračnim mjestom” (nisu ga nazivali “svjetlosnim oknom” kao ostali graĊani Istanbula). Prazna je parcela jednoga dana prodana graĊevinarima. Kuhinjski prozori s pogledom na džamiju, tramvajsku prugu, žensku gimnaziju, Aladinovu prodavaonicu i obližnji bunar, sidušni uvučeni prozori hodnika te prozori sobičaka koje su na svakom katu imale neku drugu namjenu (ostava, soba za poslugu, dječja soba, soba za siromašnog gosta, soba za peglanje, soba daleke roĊakinje) sada su gledali na prozore tri metra udaljene visoke, nove zgrade. Tako se izmeĊu betonskih zidova pokrivenih prljavštinom stvaralo ustajalo ozračje bez svjetla. U prozorima su se zrcalili drugi prozori i viši katovi zgrade. To ozračje podsjedalo je na bezdan bunara. Golubovi su odmah otkrili tu prazninu. Neprestano su gomilali prljavštinu ispred prozora. Stanari su s vremenom odustali od toga mjesta jer im je bilo izvan dosega. Ptice su na napuklim prozorskim daskama, betonskim ispustima i pregibima žljebova za kišnicu svijale gnijezda prikladna za svoju neprestano rastudu populaciju. Prostor je uskoro ispunio teški, ustajali zrak. S vremena na vrijeme golubima bi se pridružili i drski galebovi, glasnici vremenskih i drugih nepogoda. Ponekad i gavrani, udarajudi u ponod u mračne prozore tamnoga bezdana. U prizemlje se ulazilo kroz mala željezna vrata domareva neprozračenog stana s niskim stropom. Ta su vrata podsjedala na ulaz u prostranu deliju (cviljela su kao vrata tamnice). Nekada bi ondje nalazili strvine tih krilatih stvorenja. Njih su rastrgali miševi. Na toj odvratnoj površini prekrivenoj prljavštinom nalazile su se i druge stvari. Ne bi se to moglo nazvati gnojivom. Ondje bi završile i ljuske golubljih jaja. Njih su krali miševi uspinjudi se preko žljebova na više katove. Bili su ondje i nesretni noževi, vilice, po jedna čarapa, krpe za prašinu, opušci, krhotine stakla, žarulja, pospane posteljine i ogledala nestali u tamnozelenome bezdanu iz stolnjaka s cvjetidima. Prizor su upotpunjavale i zahrĊale opruge madraca, ružičaste lutke bez ruku i očiju, ukrašene plastičnim trepavicama koje u očaju i dalje uporno trepdu, komadidi pažljivo poderanih stranica nekih sumnjivih časopisa i novina, probušene lopte, prljavo dječje rublje, potrgane fotografije... Domar bi povremeno išao od kata do kata s gaĊenjem držedi neki od tih predmeta, kao da je to okrivljenik kojemu treba utvrditi identitet. MeĊutim, stanari nisu željeli biti vlasnici tih sumnjivih predmeta neočekivano vradenih iz toga drugog, blatnjavog svijeta. “Nije naš”, običavali su redi. "Zar je onamo pao?” To je mjesto bilo poput straha. željeli su pobjedi od njega i zaboraviti ga, ali nisu mogli. O njemu su govorili kao da govore o nekoj ružnoj, umnoj bolesti. U trenutku nepažnje dvorište zgrade moglo je postati odvratno mjesto u koje su nesretnim slučajem i sami mogli pasti slijededi hudu sudbinu sirotih predmeta. U njemu se podlo smjestio rasadnik zla. Posve je jasno da su se boležljiva djeca ondje zarazila mikrobima iz novinskih stupaca te strahom od smrti i utvara iz ranijih priča. čudni su mirisi i osjedaj straha ponekad prožimali zgradu i ulazili u domove kroz prostor izmeĊu prozora. S tog su mjesta dopirale nevolja i nesreda. U umovima stanara, oblaci katastrofe koji su se poput tamnoplavog gustoga dima unutrašnjega dvorišta (bankroti, dugovi, očevi koji bježe od Obitelji, ljubavi meĊu roĊacima, razvodi, izdaje, ljubomore, smrti) nadvili nad njima, bili su usko povezani s prošlošdu toga mjesta: kao da je kakva knjiga, pobrkali su stranice u želji da zaborave.

Sredom, uvijek se pojavi netko tko prelista zabranjene stranice takvih knjiga i pronaĊe blago: prestrašena djeca u tami hodnika. Ne pale svjetiljke da bi uštedjeli struju (ah, ta djeca!), ulaze meĊu čvrsto navučene zavjese te naslanjaju čela na tamne prozore s pogledom na unutrašnje dvorište zgrade. Kad god bi se u djedovu stanu spremalo jelo za cijelu obitelj, sluškinja bi vikala kroz unutarnje dvorište kako bi obavijestila ostale s viših katova da je jelo posluženo. Majka i sin prognani na najviši kat ne bi bili pozvani na objed, te bi svako malo pogledavali kroz kuhinjski prozor. Kroz njega bi promatrali kako se jela pripremaju. Ponekad bi uvečer gledao kroz prozor dvorišta sve dok ga stara majka ne bi uhvatila. Za kišnih dana sluškinja bi tugovala baš kao i žljebovi te sanjarila gledajudi u njih. Kasnijih je godina isto činio i jedan mladid. On de se pobjedonosno vratiti na kat koji upropaštena obitelj nije mogla zadržati. Bacimo sada i mi letimičan pogled na to što su vidjeli: na zamagljenim kuhinjskim prozorima blijedi prizori žena i djevojaka. Njihovi se glasovi ne čuju. Sjena nalik utvari u tamnoj sobi klanja namaz i polako se uspravlja. Tu je i noga starije žene. Odmara se na krevetu pokrivenome prekrivačem, kraj ilustriranoga časopisa (ako pričekate vidjet dete kako jedna ruka okrede stranice časopisa i lijeno češka nogu). čelo jednoga mladida na hladnome prozorskom staklu. On je odlučio da de se jednoga dana pobjedonosno vratiti kako bi otkrio tajnu koju su čuvali stanari zgrade. (Isti je mladid ugledao svoju madehu očaravajude ljepote dok je promatrao odsjaj vlastita lika na suprotnoj strani. I ona je poput njega maštala na prozoru zgrade preko puta.) Dodajmo i to da ove prizore upotpunjavaju tijela i glave golubova pritajenih u mraku, da je okruženje tamnoplave boje te da se zavjese pomiču. Svjetiljke se na trenutak upale pa ugase. Osvijetljene sobe ostavljaju sjajan narančast trag u tužnom sjedanju progonjenome osjedajem krivnje. život je kratak. Malo toga vidimo i malo znamo, pa možemo barem maštati. želim vam ugodnu nedjelju, dragi čitatelji.

Devetnaesto poglavlje ZNAKOVI GRADA Jesam li ja bio ista osoba kada sam se ovog jutra probudio? Ako nisam, pitam se: Tko li sam to ja, za ime Božje? —Lewis Carroll

Kada se Galip probudio, iznad njega je stajala neka posve druga žena. Možda se presvukla. Na sebi je imala tamnozelenu suknju, što ga je podsjetilo na to da se nalazi na nepoznatu mjestu s nepoznatom ženom. Njezino lice i kosa bili su posve drugačiji. Kosu je vezala odostraga kao Ava Gardner u filmu 55 dana u Pekingu, a usta namazala crvenim ružem Supertechirama. Galip je gledao to novo žensko lice. Odjednom je pomislio kako se ljudi ved dugo poigravaju njime. Malo kasnije izvadio je novine iz džepa kaputa koji je žena pažljivo objesila na vješalicu i spremila u ormar, te ih je jednako pažljivo rasprostro na stol. Iznova je čitao Dželalovu kolumnu. Bilješke koje je ranije bio zapisao na marginama i podcrtane riječi i slogovi učinili su mu se besmislenima. činjenica da slova koja trebaju riješiti tajnu iz kolumne ne ukazuju ni na što, bila je toliko jasna da se Galipu u jednom trenu učinilo kao da nema nikakve tajne i kao da rečenice istovremeno upuduju i na same sebe, i na druge stvari. Stoga mu se svaka rečenica iz te nedjeljne kolumne o junaku koji nije mogao čovječanstvu obznaniti svoj nevjerojatni izum jer je izgubio pamdenje izgledala poput neke druge, svima poznate i razumljive priče. Ta je spoznaja bila toliko o£lta da uopde nije bilo potrebe izdvajati druga slova, slogove i riječi i iznova ih premetati. Kako bi dopro do skrivena značenja, morao je još jednom pročitati kolumnu vjerujudi u to da ga tekst skriva. I dok je pogledom prelazio preko riječi, vjerovao je da de modi pročitati sve tajne života i grada. One de ga uputiti na mjesto gdje se skrivaju Ruja i Dželal. MeĊutim, kad god bi podigao glavu s teksta i ugledao Belkisino lice, napustio bi ga osjedaj optimizma. U želji da zadrži taj osjedaj, pokušavao je iznova i iznova čitati samo taj tekst, ali mu nije mogao dokučiti značenje. Ushideno je osjedao da se približava znanju vezanome uz tajnu života i svijeta, no kad je pokušao izgovarati riječi slog po slog, misledi jasno na to mjesto koje traži, pred očima je vidio samo ženska lica. žena ga je promatrala iz jednoga kuta sobe. Nakon nekog vremena prosudio je da de se tajni približiti razmišljajudi, a ne slijededi intuiciju. Olovkom je počeo zapisivati nove bilješke uz rub teksta i označavati posve druge slogove i riječi. Tek što se dao na posao, kadli se Belkis približi stolu. “Tekst Dželala Salika. Znam da je on tvoj stric. Znaš li zašto su mi se jučer navečer krojačke lutke pod zemljom učinile toliko strašnima?” upitala je. “Znam”, odgovorio je Dželal. "Ali on nije moj stric, ved sin moga strica.” “Jer mu lutka jako sliči. Kad god bih otišla na Nišantaš nadajudi se da du vas sresti, srela

bih njega u toj istoj odjedi, a ne vas.” “Ovo je njegova stara kabanica. Ranije ju je često nosio”, rekao je Galip. “I dalje je nosi i šede Ništašom poput utvare”, rekla je Belkis. “Kakve su to bilješke uz rub teksta?" “Nemaju veze s tekstom”, rekao je Galip presavijajudi novine. “Tekst govori o jednome nestalom polarnom istraživaču. Bududi da je nestao, na njegovo su mjesto poslali drugog istraživača. On se takoĊer izgubio. Misteriozni nestanak drugog istraživača produbio je misterij nestanka onoga prvog. Taj je tada ved živio pod drugim imenom u jednome zaboravljenom gradu. Jednoga je dana ubijen. Ubijenome je nadimak bio...” Privevši priču kraju, Galip je shvatio da de je biti prisiljen iznova ispričati. Iznova ju je pričao osjedajudi pritom duboku srdžbu spram svih onih zbog kojih je to bio prisiljen činiti. Osjetio je poriv da kaže: "Kad bi barem ljudi bili ono što jesu! Tada nitko ne bi trebao pripovijedati priče!” Ustao je od stola i ponovno stavio presavijene novine u džep staroga kaputa. "Odlaziš?” upitala je Belkis posve nevoljko. "Nisam završio priču”, srdito je rekao Galip. Privodio je priču kraju te mu se u jednome trenu učinilo da Belkis na licu nosi masku. Mislio je da de na njezinu licu jasno pročitati značenje ako s njega skine tu masku s usnama obojenim crvenim ružem, no nije mogao predvidjeti kakvo de to značenje biti. Kao što je običavao činiti u djetinjstvu kada bi do grla upao u nevolju, igrao se igre “Zašto postojimo?” Baš kao i u djetinjstvu, za vrijeme igre mogao je pripovijedati priču i u isto vrijeme biti zaokupljen nečim drugim. U jednom trenu Galip je pomislio da se žene zanimaju za Dželala upravo zato što može pričati priču i istovremeno misliti na druge stvari. Belkis ga sada nije gledala kao da sluša Dželalovu priču, ved kao da ne može sakriti značenje na svome licu. “Nije li Ruja zabrinuta zbog tebe?” upitala je Belkis. “Ne. Koliko sam se puta vratio kudi u ponod zbog nestalih političara i prevaranata! Oni su se lažno predstavljali i uzimali priznanice o dugu. Koliko sam puta i ja sam bio izgubljen zbog tajanstvenih stanara. Neki su od njih nestali ne plativši stanarinu. Bili su tu i neki nesretnici. S lažnim dokumentima vjenčali bi se po drugi put.” “Prošlo je podne. Da sam ja Ruja i da te čekam kod kude, željela bih da se čim prije javiš telefonom”, rekla je Belkis. “Ne želim telefonirati.” “Da sam ja ta koja te čeka, razboljela bih se od brige”, nastavila je Belkis. “Gledala bih kroz prozor i iščekivala da zazvoni telefon. Misledi na to kako ne zoveš iako znaš da sam zabrinuta i tužna, bila bih još žalosnija. Hajde, javi joj se. Reci joj da si ovdje sa mnom.” žena je donijela telefonsku slušalicu i Galip je nazvao kudi. Nitko se nije javio. “Nema nikoga.” "Gdje li je?” rekla je žena više kao da je riječ o igri. "Ne znam”, rekao je Galip. Izvadio je novine iz džepa kaputa. Ponovno se vratio za stol i počeo čitati Dželalovu kolumnu. Toliko ju je dugo iznova i iznova čitao da su slova izgubila značenje i pretvorila se u neke oblike sačinjene od slova. Kasnije je pomislio da bi i on mogao napisati taj tekst te da je U Stanju pisati onako kao što piše Dželal. Ubrzo je iz ormara izvadio kaput i obukao ga. Pažljivo je presavio novine, istrgnuo kolumnu i spremio je u džep. "Zar ideš? Nemoj!” rekla je Belkis. Znatno kasnije Galip je kroz prozor taksija posljednji put pogledao tu njezinu dobro poznatu ulicu. Bojao se da nede modi zaboraviti ženino lice. Inzistirala je da ne ide. želio ju je pamtiti kao osobu iz neke druge priče.

Osjetio je potrebu da, poput likova iz detektivskih romana, vozaču kaže: “Tim i tim putem na aveniju”, no rekao mu je samo da ide do mosta Galata. Dok je pješke prelazio preko mosta, obuzeo ga je osjedaj da de u nedjeljnoj gužvi modi riješiti misterij. Ved godinama to pokušava, a tek sada toga postaje svjestan. Kao u kakvom snu izdaleka je nasludivao da je to očekivanje iluzija. Nije ga nimalo uznemirilo to što mu se u glavi sudaraju te dvije proturječne činjenice. Vidio je vojnike koji su izašli u grad, ribiče, roditelje s djecom. Užurbano su hodali prema trajektu. Svi su oni živjeli taj misterij, no toga nisu bili svjesni. Vidio je dijete u gumenim čizmicama u očevu naručju. Išli su u nedjeljni posjet. U autobusu je vidio majku i kder s maramama na glavi. Malo kasnije, kada Galip riješi taj misterij, svi de postati svjesni te činjenice. Ona ved godinama izdaleka odreĊuje njihove živote. Nalazio se na pločniku mosta, na onoj strani iznad Mramornoga mora. Krenuo je ususret ljudima. Kao da je onaj izgubljeni, zaboravljeni i istrošeni izraz na njihovim licima načas bljesnuo. Gledali su tko im dolazi ususret. Dok im je gledao oči i promatrao lica, Galipu se činilo da iz njih može odgonetnuti tajnu. Vedina ih je nosila stare i izblijedjele kapute. Dok su hodali, cijeli im se svijet činio posve običnim, baš kao i pločnik po kojemu su hodali. No u njemu se nisu osjedali kao kod kude. Bili su rastreseni, no kad bi im se sjedanje malo pokrenulo, na njihovim bezizražajnim licima javili bi se znatlželja koja ih povezuje s nekim dubokim značenjem iz prošlosti. "želim ih uznemiriti!” pomislio je Galip. "želim im ispričati priču o princu !* Ta je priča sada posve nova. Osjedao je da ju je protivio i da je se sjeda. Vedina ljudi imala je vredice u rukama. Iz vredica su stršali sitni metalni ili plastični komadi, novine i paketidi, a Galip ih je gledao kao da ih vidi prvi put. Pažljivo je pročitao natpise na njima. Načas se ponadao da bi riječi i slova na njima mogli biti znakovi koji mu ukazuju na onu “drugu, pravu stvarnost”. MeĊutim, slogovi i riječi na plastičnim vredicama postupno bi nestajali nakon što bi načas bljesnuli novim značenjem, upravo onako kao što su se nakon kratkotrajna bljeska gasila značenja na licima ljudi koji su prolazili pokraj njega. No Galip ih je opet dugo čitao: SLASTIčARNICA... ATAKOJ... TURKSAN... SUŠENO VODE... SAT JE... PALAČE.

Umjesto slova, na vredici starca koji je pecao vidio je samo fotografiju rode i pomislio da de modi razumjeti slike jednako kao što je razumio i slova. Na jednoj je vredici ugledao lica dvoje djece: dječaka i djevojčice, i radosne roditelje kako puni nade gledaju na svijet. Na drugim je vredicama vidio dvije ribe, slike cipela, karte Turske, obrise zgrade, kutije cigareta, crne mačke, pijetlove, konjske potkove, minarete, baklave i drvede. Sve su to bez sumnje bili znakovi nekoga misterija, ali kojega? Starija je žena ispred džamije prodavala hranu za golubove. Na vredici pored nje ugledao je sliku sove. Shvatio je da je to ista ona sova iz Rujinih romana, ili neka njoj slična, lukavo skrivena sova. Tada je posve jasno osjetio da postoji neka ruka koja kriomice upravlja svime. Skriveno značenje zapravo je igra tajanstvene ruke. Nju treba razotkriti i dešifrirati. MeĊutim, nitko osim njega uopde nije mario za to iako su svi do grla bili ukopani u značenje i zaboravljeni misterij. Kako bi izbliza mogao proučiti sovu, kupio je pun tanjur prosa od te žene i bacio ga golubovima. žena je bila nalik na vješticu. Odjednom su se oko hrane, gugududi, okupili ružni, crni golubovi natkrivši je poput kišobrana. Sova s plastične vredice bila je ista ona sova iz detektivskih romana! Galip je osjedao ljutnju zbog toga što sretni i ponosni roditelji promatraju kako njihova mala djevojčica hrani golubove, a ničega nisu svjesni. Nisu svjesni ni sove, ni te jasne činjenice, niti bilo kojega drugog znaka. Nije osjedao ni trunku sumnje. Zaboravili su. Zamišljao se u ulozi junaka iz Rujinih detektivskih romana. Ono što je trebao

shvatiti nalazilo se negdje izmeĊu njega i te tajne ruke. Ta ruka sve odreĊuje i ukazuje na skrivena značenja. Unatoč tome uspijeva ostati nevidljiva. Bilo je dovoljno da sada vidi šegrta kako prolazi kraj Sulejmanije nosedi sliku te džamije uokvirenu ukrasnim staklenim zrncima, pa da zaključi da su sve riječi, slova i slike - znakovi. žarke boje na slici djelovale su stvarnije od same džamije. Skrivena ruka nije upravljala samo natpisima, licima i slikama, ved i svim drugim predmetima. čim je to shvatio, prosudio je da i ime gradske četvrti po čijim nepravilnim ulicama hoda ima posebno značenje. To značenje nitko nije primijetio. Kao da se bliži kraju rješavanja križaljke, Galip je osjedao da de uskoro sve modi staviti na svoje mjesto. Slutio je da su škare za vrt, znakovi zabrane parkiranja, limenke umaka od rajčice, odvijači ukrašeni zvjezdicama, zidni kalendari iz jeftinih restorana, akvedukt iz bizantskih vremena ukrašen slovima od pleksiglasa i teški lokot na zatvorenom rolou kakve je viĊao u trošnim prodavaonicama i na vijugavim pločnicima te četvrti, znakovi koji ukazuju na to skriveno značenje. Osjedao je da de, ako poželi, modi pročitati te predmete i znakove kao da su ljudska lica. Tako je, ihvativši to, pomislio da škare za rezanje žice ukazuju na “pažnju”, staklenka maslina na “strpljivost”, a veseli vozač na oglasu za automobilske gume na činjenicu da se približava svome cilju. MeĊutim, bio je okružen znakovima kao što su telefonski kabeli, oglas za sunedenje48, prometni znakovi, paketi deterdženta, lopate bez držaka, nečitki politički slogani, komadidi leda i prazni papiri. Ti znakovi nisu odavali nikakvo značenje. Možda de mu se malo poslije stvari učiniti razumljivijima, no u tome trenutku sve ga je umaralo i činilo mu se kaotičnim. Junaci iz detektivskih romana koje čita Ruja bili su dio mirnoga i spokojnoga svijeta okruženoga tragovima. Tragove su im davali pisci romana. No ipak, tješila ga je činjenica da znakovi džamije Ahi čelebija ukazuju na nešto njemu posve razumljivo. Godinama prije Dželal je napisao da je sanjao sebe, Muhameda i neke bogougodnike okupljene u toj maloj džamiji. Tumač snova na Kasimpaši rekao mu je da de se do kraja života baviti pisanjem. Kasnije de toliko pisati i maštati da de mu se cijeli njegov život činiti kao jedno dugo putovanje. Galip je znatno kasnije shvatio da je Dželal taj tekst preuzeo od Evlije čelebija. Dok je prolazio ispred prodavaonice živežnim namirnicama, pomislio je: "Zato je priča imala jedno značenje kada sam je prvi put čitao, a posve drugo kad sam je čitao kasnije?” Uopde nije sumnjao da de tekstovi imati drugačije značenje svaki put kada ih bude čitao. Te priče, baš kao i zagonetke u dječjim časopisima, svaki bi put ukazivale na nešto drugo. Galipu je to ulijevalo nadu da se približava cilju prolazedi kroz vrata koja se jedna za drugima otvaraju pred njime. Izašao je iz trgovine i ugledao staretinara. Na prazan pločnik rasprostro je plahtu. Na njoj je izložio cijeli niz predmeta: dvije cijevi, stare gramofonske ploče, par crnih cipela, podmetač za svjetiljku, crni telefon, dvije opruge iz madraca, slomljena kliješta, sedefasti držač za cigarete, zidni sat koji je stao, bjeloruske novčanice, mjedenu slavinu, figuricu rimske božice sa strijelama na leĊima - možda je to bila Dijana - prazan okvir za slike, stari radio-aparat, dvije alke za vrata i posuda za šeder. Galip je bio očaran. Sve ih je pažljivo promotrio te ih imenovao izgovarajudi riječ po riječ. Osjetio je da ga nisu očarali sami predmeti, ved način na koji su izloženi. Bile su to obične stvari. Mogu se vidjeti kod svakog staretinara na ulici. Starac ih je poredao u četiri reda po četiri predmeta, kao na ploči za igru dame. Predmeti su se nalazili na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga, kao da su na ploči s odreĊenim brojem kvadrata. Nisu se dodirivali. činilo mu se da ta jednostavnost 48 Obrezivanje dječaka.

i odreĊenost njihovih mjesta nije bila slučajna, ved ciljana. Galipa je to podsjetilo na provjere znanja riječi iz udžbenika za učenje stranih jezika. Na tim je stranicama takoĊer viĊao crteže šesnaest različitih predmeta poredanih jedan uz drugi. Kasnije bi te iste stvari morao imenovati koristedi riječi novoga jezika koji uči. S istim uzbuĊenjem poželio je redi: cijev, gramofonska ploča, cipela, kliješta. MeĊutim, plašilo ga je to što je osjedao da predmeti ukazuju i na neka druga značenja. Gledao je u bakrenu slavinu. U početku je smatrao da slavina, baš kao što je slučaj u testovima poznavanja riječi, ukazuje na samu sebe. Kasnije je s uzbuĊenjem naslutio da ukazuje i na nešto drugo. Crni telefon na plahti, baš kao i fotografije telefona u knjigama za učenje stranih jezika, ukazivao je na pojam “telefon”. Posve običan predmet. Omogudava nam da čujemo glas osobe s druge strane linije. No crni je telefon ukazivao na jedno posve drugo značenje. Galipu se od njega dizala kosa na glavi. Kako udi u tajanstveni svijet toga drugog značenja i riješiti misterij? No je sretan. Osjedao je da se nalazi na pragu tog drugog svijeta, no nikako nije mogao zakoračiti u njega. Kada u detektivskim romanima riješe misterij, taj drugi svijet obavijen velom tajne na trenutak zabljesne, no u istome trenu nestane tonudi u tamnome bezdanu nepovezanosti s onim prvim svijetom. Kada bi Ruja, usta punih slanutaka iz Aladinova dudana, rekla: “čini se da je ubojica umirovljeni časnik. Osveduje se zbog uvrede!” Galip bi shvatio da je zaboravila sve detalje iz knjige prepune engleskih slugu, upaljača, stolova za objed, porculanskih šalica. Shvatio bi da de pamtiti samo svijet novih i skrivenih značenja na koja ukazuju ti predmeti i osobe. MeĊutim, ono što bi na kraju tih loše prevedenih knjiga Ruji i liku detektiva iz romana Otvaralo vrata u nove spoznaje, njemu je samo ulijevalo nadu da de i on jednoga dana otkriti taj novi svijet. Galip je promotrio staretinara kao da namjerava pročitati značenje s njegova lica. “Koliko košta telefon?” “Jesi li ti kupac?” upita staretinar kako bi započeo cjenkanje. Galipa je iznenadilo to neočekivano, osobno pitanje. Na trenutak je pomislio: “Eto, i oni misle da sam ja netko drugi.” Ali svijet u koji je želio udi nije bio ovaj svijet, ved svijet koji je tijekom godina pažljivo osmislio Dželal. Pomislio je da je Dželal u svojim kolumnama izgradio tajni svijet, godinama imenujudi svaki od predmeta i pripovijedajudi, a zatim sakrio njegove ključeve. Lice staretinara je zbog poziva na cjenkanje na tren zasjalo, a potom opet poprimilo izraz smirenosti. “čemu služi ovo?” upita Galip pokazujudi na malo, jednostavno postolje za svjetiljku. “Može poslužiti kao noga stola, a neki je stavljaju i na kraj karniše. Može se koristiti i kao kvaka.” Galip se uspeo na Ataturkov most i pomislio: “Odsad du gledati samo lica.” Blistavi izrazi lica prolaznika na mostu rasli su u njegovoj glavi kao upitnici nad glavama junaka stranih stripova, a potom s istim tim licima nestajali ostavljajudi za sobom blijed trag. Kao da se na trenutak uspostavila veza izmeĊu pogleda s mosta na grad i značenja koja su ta lica nagomilala u njegovu sjedanju. MeĊutim, to je bila iluzija. Možda je na licima sugraĊana i bilo mogude vidjeti istrošenost, nesredu, nestali sjaj i sjetu grada, no to nisu bili pomno osmišljeni znakovi koji ukazuju na neku tajnu, ved znakovi jednoga zajedničkog poraza, povijesnoga razdoblja i osjedaja krivnje. U zapjenjenu moru koje su za sobom ostavljale teglenice, olovnosiva boja Zlatnoga roga pretvarala se u zastrašujudu smeĊu. Do trenutka kada je ušao u kafid iza Tunela, vidio je sedamdeset i tri nova lica. Sjeo je za stol zadovoljan svime što je vidio. Nakon što je od konobara naručio čaj, iz navike je iz džepa hlača izvadio novine i iznova počeo čitati Dželalovu kolumnu. Riječi, rečenice i slova više

nisu bili novi. čitajudi ih osjedao je da se potvrĊuju neke misli koje mu prije nisu padale na pamet. Te misli nisu bile dio Dželalove kolumne, ved njegove vlastite misli, a Dželalova ih je kolumna samo na čudan način odražavala. Kada je osjetio tu povezanost svojih i Dželalovih misli, Galip je osjetio unutarnji spokoj kao kada bi u djetinjstvu prosudio da može dobro oponašati neku osobu na čijem bi mjestu želio biti. Na stolu se nalazio komad papira savijen u obliku stošca. Suncokretove koštice jasno su upudivale na to da ga je onome tko je prije Galipa sjedio za stolom prodao ulični prodavač. Galip je ugledao rub stošca i shvatio da je papir istrgnut iz školske bilježnice. Pročitao je dječji sastavak na poleĊini papira. “6. studenoga 1972. Lekcija 12. Domada zadada: Naša kuda, naš vrt. U vrtu naše kude nalaze se četiri stabla: dvije topole, jedna velika i jedna mala vrba. Zidove vrta podignuo je otac od kamenja i žice. Kuda je sklonište koje ljude zimi štiti od hladnode, a ljeti od vrudine. Kuda nas štiti od svih zala. Naša kuda ima jedna vrata, šest prozora i dva dimnjaka.” Ispod teksta vidio je crtež kude i drveda u vrtu obojen drvenim bojicama. Crjepovi su bili pojedinačno nacrtani, a kasnije nestrpljivo obojeni u crveno. Kada je vidio da broj vrata, prozora i dimnjaka odgovara onome iz teksta, osjetio je da spokoj u njemu raste. Praden tim osjedajem spokoja, okrenuo je praznu stranicu papira i počeo brzo pisati. Nije bilo sumnje da riječi koje je napisao na papir, baš kao i riječi koje je napisalo dijete, uistinu upuduju na neke postojede činjenice. Kao da je zbog te domade zadade ponovno počeo otkrivati davno zaboravljene riječi. Nižudi tragove jedan ispod drugoga došao je do kraja stranice i pomislio: “Sve je tako jednostavno! Moram vidjeti još mnogo lica kako bih bio siguran da Dželal razmišlja kao i ja." Popio je čaj promatrajudi lica gostiju kafida, a zatim ponovno izašao na hladnu ulicu. U jednoj ulici iza gimnazije Galatasaraj ugledao je ženu s maramom na glavi. Razgovarala je sama sa sobom. Gledajudi lice djevojčice koja je, sagnuvši se ispod roloa, izašla iz trgovine, shvatio je da svi životi nalikuju jedan drugom. Na licu jedne mlade djevojke u izblijedjeloj haljini mogao je pročitati znakove. Ukazivali su na to da je uznemirena. Djevojka je hodala i, skližudi se na ledu, neprestance gledala u svoje gumene cipele. Ponovno je ušao u neki kafid i sjeo. Izvadio je domadu zadadu iz džepa te je počeo brzo čitati kao da čita Dželalovu kolumnu. Napokon je shvatio da de, bude li uvijek iznova čitao Dželalove kolumne, preuzeti njegova sjedanja i odgonetnuti gdje je. To je značilo da najprije mora pronadi mjesto gdje su pohranjeni svi njegovi tekstovi. Iz domade zadade koju je po tko zna koji put čitao zaključio je da to mjesto zasigurno mora biti neka kuda: “Mjesto koje nas štiti od svih zala.” čitajudi je ponovno, osjetio se poput prostodušna djeteta koje ne osjeda strah kada imenuje predmete njihovim pravim imenima i najednom pomislio kako de odmah modi redi na kojem ga mjestu čekaju Dželal i Ruja. Sjedio je za stolom u kafidu. Kad god bi ga obuzeo osjedaj uzbuĊenja, mogao je na poleĊini domade zadade samo zapisati nove tragove, i ništa više. Kada je ponovno izašao iz kafida, odbacio je neke od tragova, a neke je druge pak stavio u prvi plan: bududi da Dželal ne bi mogao živjeti nigdje drugdje osim u Istanbulu, njih dvoje nisu napustili grad. Nisu mogli biti na azijskoj strani Istanbula jer je Dželal smatrao da ondje nema dovoljno “povijesti”. Nisu mogli biti u kudi nekog Dželalova prijatelja jer on nije imao takvih prijatelja. Ruja nije mogla biti kod nekoga od svojih prijatelja bududi da Dželal nikada ne bi otišao na takvo mjesto. Nisu mogli odsjesti ni u kakvom hotelu jer muškarac i žena koji odsjedaju u istoj hotelskoj sobi uvijek privlače pažnju, pa čak i kad su brat i sestra. Kada je sjeo u sljededi kafid, bio je barem siguran da je na dobrom putu. Hodao je sporednim ulicama Bejoglua prema Taksimu, Nišantašu, Šišliju, središtu svoje prošlosti.

Sjetio se da je Dželal u jednoj svojoj kolumni dugo pripovijedao o konjima na ulicama Istanbula. Na jednoj crno-bijeloj fotografiji na zidu vidio je pokojnoga hrvača o kojem je Dželal opširno pisao. Ta je fotografija krasila zidove mnogih dudana, brijačnica i krojačkih radionica. Bila je istrgnuta iz duplerice staroga primjerka časopisa Hajat i uokvirena. Gledao je skromni izraz nasmiješena lica osvajača olimpijske medalje pa se sjetio da je hrvač poginuo u prometnoj nesredi. Na taj se način naivni izraz lica pomiješao s mišlju o nesredi. Galip je pomislio da je to znak. činilo mu se da upuduje na prometnu nesredu koja de ga zadesiti. To znači da je potrebno združiti činjenice i maštarije kako bi se stvorili novi znakovi. Oni de upudivati na neku posve drugu priču. Izašao je iz kafida i uputio se prema Taksimu. Pomislio je: “Na primjer, kad pogledam ovoga starog i onemodalog konja na uskom pločniku Ulice Hasnun Galip, sjetim se onoga velikog konja iz početnice kojim se služila moja baka kada me učila čitati i pisati. Ispod crteža pisalo je „konj‟. Taj veliki konj iz početnice podsjeda me na Dželala i na stan koji je uredio u skladu sa svojim željama i uspomenama. Tih je godina živio sam na posljednjem katu zgrade u Aveniji Tešvikije. Zatim pomišljam da taj stan upuduje na Dželalovu ulogu u mome životu.” MeĊutim, prošlo je mnogo godina otkako je Dželal otišao iz toga stana. Galip je zastao pomislivši kako je mogude i to da krivo tumači znakove. Nije uopde bilo sumnje da de se izgubiti u gradu ukoliko povjeruje da ga vlastita intuicija vara. Ono što ga je tjeralo da ide dalje bile su priče. Njih je pronalazio ispitujudi okolicu rukama poput slijepca koji intuitivno prepoznaje predmete oko sebe. Ved je tri dana šetao gradom pažljivo gledajudi lica i smišljao priče na temelju znakova u njima. Uopde nije bilo upitno da snagu za nastavak potrage crpi iz priča svijeta i ljudi oko sebe. Ušao je u drugi kafid i sjeo. Praden istim osjedajem optimizma razmotrio je “svoju situaciju”. Riječi na popisu tragova djelovale su mu jednostavno i razumljivo kao i riječi domade zadade s poleĊine papira. Na crno-bijelom televizoru smještenome u udaljenom kutu kafida prikazivala se nogometna utakmica i nogometaši na snijegom pokrivenom igralištu. Rubovi terena ocrtani ugljenim prahom i lopta umazana blatom bili su crni. Vedina je gostiju pratila tu crnu loptu, samo su se neki kartali za raščišdenim stolom. Izašao je iz kafida i pomislio kako je ta tajna jednostavna i jasna kao i ta crnobijela nogometna utakmica. Trebao je samo pažljivo hodati promatrajudi u prolazu prizore i lica ljudi te idi kamo ga noge vode. Istanbul je bio pun kafida; bilo je mogude propješačiti cijeli grad uzduž i poprijeko ulazedi svakih dvjesto metara u neki od njih. Odjednom se našao u masi ljudi koji su izlazili iz kina u blizini Taksima. Silazili su stubištem koje vodi na ulicu, s rukama u džepovima ili držedi se pod ruku i odsutno gledajudi ispred sebe. Na njihovim je licima bilo toliko mnogo značenja da se Galipu učinilo kako njegova vlastita priča nalik nodnoj mori uopde nije bitna. Bududi da su u potpunosti bili zaokupljeni vlastitim imaginarnim pričama, na licima tih ljudi vidio se spokoj svojstven onima koji su zaboravili svoje nevolje. U istome su se trenutku nalazili i na tim dotrajalim ulicama i u pričama čijim su djelom žarko željeli biti. Njihovi umovi, moreni porazima i boli, sada su obilovali pričama. Priče ublažuju osjedaj tuge zbog doživljenih poraza. “Oni su u stanju vjerovati da su netko drugi!” čeznutljivo je pomislio Galip. Na tren je poželio pogledati taj isti film, izgubiti se u njegovoj priči i postati netko drugi. Vidio je da se ljudi razilaze. Gledaju u posve obične izloge prodavaonica i vradaju se u dosadni i tmurni svijet, meĊu njima dobro poznate stvari. “Lako se predaju!" pomislio je Galip. MeĊutim, čovjek mora dati sve od sebe kako bi postao netko drugi. Došavši na Taksim,

Galip je osjetio odlučnost potrebnu da potakne svu snagu volje. “Ja sam netko drugi!” rekao je. Bio je to ugodan osjedaj. Sada mu se činilo da se ne mijenjaju samo ledom prekriven pločnik pod njegovim nogama i trg okružen reklamama za Coca-Colu i konzerviranu hranu, ved u potpunosti i njegova vlastita osobnost. Neprestano ponavljajudi tu rečenicu čovjek bi mogao povjerovati da se cijeli svijet mijenja, no nije bilo potrebno idi tako daleko. “Ja sam netko drugi”, rekao je Galip sebi u bradu. S užitkom je osjetio da glazba sačinjena od sjedanja i tuga te druge osobe u njemu postaje glasnija. U njemu je rastao novi život. Trg Taksim središnja točka njegova svijeta - promijenio se. Autobusi prolaze poput ogromnih purana. Trolejbusi se njime kredu polako poput odsutnih jastoga. Pradeni tom glazbom zamiču za njegove uvijek mračne uglove. Taksim se pretvorio u moderno ureĊen trg osiromašene zemlje. Tako su snijegom prekrivena skulptura “Republika”, grčke stube i zgrada opere uistinu postali dijelovi imaginarne zemlje na koju su ukazivali. Prije deset godina s užitkom je promatrao plamen požara u operi. MeĊu skupinom rastresenih ljudi na autobusnoj postaji nije vidio nijedno tajanstveno lice niti plastičnu vredicu. Ništa nije ukazivalo na taj drugi svijet obavijen velom tajne. Hodao je preko Harbije ravno prema Nišantašu. Nije osjedao potrebu da ulazi u kafide kako bi čitao znakove na ljudskim licima. Znatno kasnije pomislio je da de pronadi mjesto koje traži, no više se nije mogao prisjetiti u koga se to uživio. Kasnije de okružen starim kolumnama, bilježnicama i novinskim izrescima vezanim uz Dželalovu prošlost, pomisliti: “U tom trenu nisam sam sebe mogao uvjeriti da sam Dželal. U tom trenu još uvijek nisam prestao biti onaj pravi ja.” Gledao je u stvari oko sebe kao putnik koji zbog kašnjenja aviona provodi pola dana u nekom gradu. Ni u snu nije očekivao da de biti tu. Kip Ataturka svjedočio je o činjenici da je on odigrao važnu vojnu ulogu u povijesti zemlje. Skupina ljudi na blatnome, osvijetljenome prostoru ispred kina ukazivala je na to da se ljudi iz dosade zabavljaju uvoznim snovima. Prodavači sendviča i bureka koji su s noževima u rukama gledali kroz izloge prema pločniku ukazivali su na to da bolna maštanja i sjedanja polako gasnu. A gola i mračna stabla posred avenije ukazivala su na sveprisutnu tugu nacije, koja je u predvečerja postajala sve težom i težom. “Bože, što da se radi u ovome gradu, u ovoj aveniji, u ovaj sat?” promrmljao je Galip, svjestan da je to rekao u stilu jedne stare kolumne koju je Dželal nekod izrezao iz novina i spremio. Kada je stigao na Nišantaš, ved se bilo smračilo. U zimskoj su večeri uske pločnike ispunili ispušni plinovi vozila zastalih u gužvi i mirisi dima iz dimnjaka na zgradama. Galip je spokojno udahnuo taj teški, neugodni miris. Na neki ga je čudan način smatrao karakterističnim za tu gradsku četvrt. Nalazio se u zabačenom djelu Nišantaša. želja da postane netko drugi u njemu je toliko narasla da je, ugledavši pročelja zgrada, izloge dudana, reklamne panoe banaka i neonska slova, pomislio da je riječ o nekim posve novim stvarima, unatoč činjenici što ih je vidio ved tisudama puta. Osjedaj promjene uslijed koje je njemu dobro poznata četvrt postala nov prizor u njemu je bio toliko jak da se činilo kao da ga nikada nede napustiti. Umjesto da prijeĊe na drugu stranu ulice i nastavi ravno prema kudi, skrenuo je desno u Aveniju Tešvikije. Osjedaj promjene u potpunosti ga je ispunio i učinio zadovoljnim. Ponovno je mislio da je netko drugi. Nove mogudnosti djelovale su mu toliko primamljivima da je stvari oko sebe promatrao očima bolesnika koji je nakon mnogo godina dobio otpust iz bolnice i susreo se s novim prizorima. Osjetio je želju redi: "čini mi se da izlog slastičarnice izgleda poput osvijetljenoga izloga prodavaonice nakita. Godinama ved prolazim ovuda! Avenija je zapravo uska, a pločnik vijugav!” U djetinjstvu bi napuštao vlastito tijelo i promatrao tu potpuno drugu osobu. “Sada prolazi

ispred banke Osmanli, a sada ispred obiteljske zgrade Šehrikalp, ni ne okrenuvši se.” Godinama je ovdje živio i majkom, ocem i djedom. Sada zastaje, gleda u izlog ljekarne i vidi da za blagajnom sjedi sin žene koja ga je u djetinjstvu cijepila. Bez straha prolazi ispred policijske postaje i s ljubavlju gleda lutke iza šivadih strojeva marke Singer kao da su stari prijatelji. Sada odlučno i s jasnim ciljem hoda prema središtu godinama pomno smišljanoga misterija...” rekao je kao da prati neku osobu u koju bi se u djetinjstvu uživio. Prešavši na suprotnu stranu, još jednom se vratio natrag istim putem. Ponovno je prešao na suprotnu stranu ulice i krenuo prema džamiji prolazedi ispod pokoje lipe, reklamnih panoa i balkona. Kasnije se vratio istim putem. Svaki put je otišao malo dalje hodajudi luprotnim smjerovima avenije i tako širio svoje “istraživanje”. Pažljivo je proučavao pojedine detalje. Njegova stara, nesretna ličnost nije ih primjedivala. U izlogu Aladinove prodavaonice nalazio se džepni nožid na rasklapanje skriven meĊu nagomilanim starim novinama, plastičnim pištoljima, igračkama i paketima najlonskih čarapa. Znak obveznog smjera kretanja vozila na Aveniji Tešvikije usmjeravao je vozila prema obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Na osušeni kruh ostavljen na niskom zidu džamije uhvatila se plijesan, iako je bilo hladno. Neke su riječi političkih slogana napisanih na ulazu u žensku gimnaziju bile dvosmislene. S fotografije na zidu osvijetljene učionice Ataturk je kroz prašnjave prozore gledao obiteljsku zgradu Šehrikalp. Neka je čudna ruka zabola pribadače u ružine pupoljke u izloga cvjedarnice. Galip je slijedio poglede raskošnih krojačkih lutaka u izlogu tek otvorene prodavaonice kožne galanterije, uprte u obiteljsku zgradu Šehrikalp. Dugo je promatrao posljednji kat zgrade. Ovdje su nekod živjeli Rujini. Osjedao se poput imitacije savršenih junaka iz stranih detektivskih romana. Nikada ih nije čitao, no o njima mu je pričala Ruja. Pomislio je kako je posve logično da su Ruja i Dželal ondje na najvišem katu. Udaljio se od zgrade kao da bježi i krenuo prema džamiji, za što mu je bili potrebna sva raspoloživa snaga. Noge kao da se nisu željele udaljiti od zgrade, ved udi u nju, trčedi se uspeti njemu dobro poznatim stubama do toga mračnog i jezivog mjesta i pokazati mu nešto. Galip nije želio misliti na taj prizor. Svom se snagom odmaknuo od kude. Kako se udaljavao, osjedao je da pločnici, prodavaonice, slova reklamnih panoa i prometni znakovi ponovno dobivaju ona stara značenja. U trenutku kada je to shvatio, posve ga je obuzeo osjedaj straha i predstojede katastrofe. Stigavši do Aladinove prodavaonice nije bio siguran je li osjedaj straha uzrokovan time što se približava policijskoj postaji ili time što je primijetio da znak obaveznog smjera prometa više ne pokazuje na obiteljsku zgradu Šehrikalp. Bio je toliko umoran i zbunjen da je morao na trenutak sjesti kako bi mogao misliti. Sjeo je u stari restoran sa samoposluživanjem pokraj postaje za dolmuše na liniji TešvikijeEminonu, i naručio burek i čaj. Ne bi li bilo najlogičnije pomisliti da je Dželal ponovno unajmio ili kupio stan u kojemu je proveo djetinjstvo i mladenačke dane? To bi značilo da oni koji su ga nekod otjerali s toga mjesta u oskudici trunu u nekoj prašnjavoj zgradi u jednoj od stražnjih ulica, a on se ponovno pobjedonosno vratio onamo. Galipu je tu pobjedu, skrivanje od cijele Obitelji i činjenicu da mu nitko ne može udi u trag unatoč tomu što živi na glavnoj aveniji, smatrao tipičnima za Dželala. U minutama koje su uslijedile nakon toga Galip je obratio pozornost na jednu obitelj. Nedugo prije toga u restoran ušli su majka, otac, kderka i sin nakon kina u nedjeljno predvečerje. Roditelji su bili Galipovih godina. Otac je izvadio novine iz džepa kaputa. Povremeno bi se zadubio u novine. Majka je namigujudi nadzirala burnu dječju prepirku. Poslije je kao kakav opsjenar na sve strane stola dodavala različite stvari: šmrkavom sinu rupčid na nos, suprugu koji je čitao Dželalovu kolumnu crvenu tabletu na dlan i upaljač da

zapali cigaretu, kderki ukosnicu u kosu, pa opet sinu istu rupčid za nos. Kada je pojeo burek i popio čaj, Galip je shvatio da je otac Obitelji još jedan njegov stari prijatelj iz gimnazije. Izlazedi iz restorana osjetio je potrebu da mu to kaže. Primijetio je da čovjek ima ružan ožiljak od opekotine na vratu i desnom obrazu. Prisjetio se da je i majka Obitelji pametna brbljavica koja je s Rujom pohaĊala isti razred gimnazije Šišli Teraki. Dok su odrasli razgovarali o uobičajenim stvarima i sjedanjima na stare dane i Ruju, djeca su iskoristila priliku da se obračunaju jedno s drugim. Galip je rekao da nemaju djece, da Ruja sada čita detektivski roman i čeka ga kod kude. Rekao je i da se vrada iz kupovine karata i da de uvečer zajedno idi u kino Konak, te da je danas na ulici sreo još jednu razrednu kolegicu iz srednjoškolskih dana, Belkis. Nezanimljivi su supružnici s jednako nezanimljivom sigurnošdu, ne ostavivši mjesta sumnji, ustvrdili: “U našem razredu nije bila ni jedna Belkis!” Bili su toliko sigurni u to jer su s vremena na vrijeme otvarali kožne korice starih školskih godišnjaka te se prisjedali svakog od razrednih kolega prepričavajudi priče i sjedanja koja ih vežu za njih. Galip je izašao iz restorana na hladnu ulicu i žurno krenuo prema Trgu Nišantaš. Dotrčao je do kina Konak uvjeren da de Ruja i Dželal u 19.15 biti ondje, no oni nisu bili na pločniku ispred kina, a ni na ulazu. Dok je čekao da se pojave, ugledao je fotografiju žene iz filma koji je gledao jučer poslijepodne. Osjetio je da u njemu ponovno raste želja da bude ona. Znatno kasnije ponovno se našao pred obiteljskom zgradom Šehrikalp. Svake večeri u osam sati plavičasta svjetla televizora obasjavala su prozore svih zgrada u aveniji, osim onih na obiteljskoj zgradi Sehrikalp. Galip je pažljivo promatrao mračne stanove. Primijetio je tamnoplavu krpu zakvačenu za rešetke balkona na posljednjem katu. Prije trideset godina ondje je živjela cijela obitelj. Krpa iste boje, obješena na isti taj balkon, bila je znak vodonoši da su stanari nekoga kata ostali bez vode. Vodonoša je raznosio vodu u pocinčanim limenkama Utovarenima na konjsku zapregu. Galip je zaključio da je ta krpa zasigurno znak. Dosjetio se nekoliko mogudih načina kako da ga protumači. To je mogao biti znak da se Dželal i Ruja nalaze ondje, ili činjenica koja ukazuje na to da je Dželal sa sjetom oživio neke detalje iz svoje prošlosti. Stajao je na istome mjestu do osam i petnaest, a onda krenuo kudi. Svjetlost u dnevnom boravku bila je bremenita nepodnošljivo tužnim sjedanjima, poput fotografija izgubljenoga raja objavljenih u novinama. U toj su sobi nekod, ne tako davno, on i Ruja zajedno sjedili, čitali novine i knjige te pušili. Nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se Ruja vratila kudi ili da je svradala onamo. Na povratku u gnijezdo umorni je suprug zatekao samo iste tužne mirise i sjene. Kroz hodnik je otišao u mračnu spavadu sobu ostavivši svoje tihe stvari u sjaju sjetnih svjetiljaka. Skinuo je kaput. Napipavajudi put rukama pronašao je krevet i izvalio se na leĊa. Igra svjetlosti u dnevnom boravku i one koja je s uličnih svjetiljki dopirala kroz hodnik, na stropu sobe oblikovala je sjene nalik vražičcima. Kada je ustao iz kreveta, bio je siguran da zna što treba učiniti. U novinama je pročitao televizijski program i vidio da se raspored projekcija i nazivi filmova u obližnjim kinima nisu promijenili. Posljednji je put bacio pogled na Dželalovu kolumnu. Otvorio je hladnjak i meĊu trulim namirnicama pronašao i izvadio nekoliko maslina, feta sir i stari kruh te se najeo. Pronašao je poveliku kuvertu u Rujinu ormaru i u nju nagurao nasumce odabrane novinske izreske. Na kuverti je napisao Dželalovo ime i ponio je sa sobom. U deset i petnaest izašao je iz kude i ponovno počeo čekati ispred obiteljske zgrade Šehrikalp, ovaj put malo podalje. Uskoro su se upalila svjetla na stubištu. Domar zgrade Ismail prošao je s cigaretom u ustima pokraj Galipa i počeo prazniti kante za smede u veliki spremnik smješten kraj debelih

stabala kestena. Ved četrdeset godina radio je ondje kao domar. “Dobar dan, gospodine Ismaile. Došao sam Dželalu ostaviti ovu kuvertu.” “Hej, Galipe! Dželal nije ovdje”, rekao je domar sumnjičavo poput ravnatelja gimnazije kojemu je drago što poslije mnogo godina prepoznaje svoga bivšeg učenika. “Znam da je ovdje, ali nisam o tome nikoga obavijestio. Rekao mi je da nikomu ne kažem da je ovdje i da vam ostavim ovu kuvertu!” rekao je Galip dok je odlučnim koracima ulazio u zgradu. Uspeo se stubama i ušao u stan. Stubište je ved trideset godina ispunjavao isti miris plina i prepečenoga ulja. Ismailova supruga Kamer sjedila je u istom naslonjaču i gledala u televizor na ormaridu. Na istome je mjestu nekod stajao radio. “Kamer, vidi tko ti je došao”, rekao je Galip. “Aaa, zaboravio si ti na nas!” rekla je žena, ustala i poljubila ga. “Kako bih vas mogao zaboraviti!” “Svi prolazite kraj zgrade, no nikada ne svradate ovamo!” “Ovo sam donio Dželalu”, rekao je Galip pokazavši kuvertu. “Je li ti Ismail rekao da je doneseš?” “Ne, Dželal mi je to osobno rekao. Znam da je ovdje, ali pazite, nemojte to nikome redi!” rekao je Galip. "Šutimo kao zaliveni. Upozorio nas je”, rekla je žena. "Znam. Je li sada gore?" “Ne znam. Vrada se i izlazi u vrijeme kada mi ved spavamo. Samo mu čujemo glas. Iznosimo njegovo smede i ostavljamo mu novine. Nekada se novine danima gomilaju ispred vrata.” "Nedu se penjati gore”, rekao je Galip. Pažljivo je promotrio doma- rov stan pravedi se da traži mjesto na koje bi mogao odložiti kuvertu: stol za objed prekriven istim plavim, kariranim voštanim stolnjakom, iste izblijedjele zavjese kroz koje se vide noge prolaznika na pločniku i blatnjavi kotači automobila, kutija za šivadi pribor, glačalo, posuda za šeder, plinski štednjak i čaĊava grijalica. Galip je spazio ključ obješen na čavao pribijen na rub police iznad grijalice. žena je ponovno sjela u naslonjač. “Skuhat du ti čaj. Sjedni ondje na rub kreveta”, rekla je žena jednim okom gledajudi televiziju. “Što radi Ruja? Kako to da još uvijek nemate djece?” žena je sada usmjerila svu svoju pozornost na televizijski ekran. Na njemu se pojavila neka djevojka. Iako su bili udaljeni od njega, mogli su vidjeti da ta djevojka podsjeda na Ruju. Kosa joj je bila raspuštena, ali nije bilo jasno koje je boje. Imala je svijetlu put, a njezin je pogled odavao djetinju nezainteresiranost. “Lijepa žena”, rekao je tiho Galip. “GospoĊa Ruja je ljepša”, rekla je gospoĊa Kamer jednako tihim glasom. Oboje su s divljenjem gledali u ekran. Galip je vještim pokretom ruke uspio skinuti ključ s čavla. “Kamo da odložim kuvertu?” pitao je Galip. “Daj je meni”, odgovorila je žena. Galip je kroz prozorčid okrenut prema ulazu vidio da gospodin Ismail ulazi u zgradu kako bi unio kante za smede. Svjetlo se u dizalu upalilo, a dizalo pokrenulo. Zbog toga se slika na ekranu pokvarila, a Galip je iskoristio taj trenutak da se oprosti od domareve žene. Uspeo se stubama i otišao do ulaznih vrata zgrade. Otvorio je vrata i uz tresak ih zatvorio ne izašavši iz zgrade. Tiho se vratio u stubište i uspeo na drugi kat hodajudi na vrhovima prstiju. Sjeo je na stube izmeĊu drugog

i tredega kata i čekao da se Ismail spusti dizalom. Domar je po višim katovima zgrade

raznosio prazne kante za smede. Svjetlo na stubištu se odjednom ugasilo. “Automatski” promrmljao je Galip pomislivši na tu riječ. U djetinjstvu mu je ona prizivala pomisao na daleke, čarobne zemlje. Svjetla au se ponovno upalila. Dok se domar spuštao dizalom, Galip se polako nastavio uspinjati stubama. Na vratima stana u kojemu je nekod živio s roditeljima stajala je mjedena pločica s imenom nekoga odvjetnika. Uspeo se na kat na kojemu su nekod živjeli baka i djed. Na vratima je ugledao natpis GINEKOLOŠKA ORDINACIJA i praznu kantu za smede. Na vratima Dželalova stana nije bilo ni pločice s imenom niti bilo kakve druge oznake. Samopouzdan poput inkasatora za plin, pozvonio je na vrata. Kada je pozvonio drugi put, svjetlo se ugasilo na stubištu. Ispod vrata stana nije dopirala nikakva svjetlost. Pozvonio je drugi i tredi put, tražedi ključeve u bezdanu svoga džepa. “Skrivaju se u jednoj od soba”, pomislio je. “Sjede tiho u naslonjačima u dnevnom boravku i čekaju.” Isprva nije mogao ugurati ključ u ključanicu. Pomislio je da je riječ o krivome ključu, no onda je, kao pamdenje u kojemu se sve pobrka, ali se najednom prosvijetli i shvati svoju glupost i kaotični poredak svijeta, ključ iznenaĊujudom i čudesnom simetrijom kliznuo u bravu. Kad su se vrata otvorila, Galip je vidio da je stan mračan. Odmah nakon toga negdje u tami zazvonio je telefon.

DRUGI DIO

Prvo poglavlje KUDA DUHOVA Osjedao se sjetno poput prazne kude. —Flaubert

Telefon je zazvonio nekoliko sekunda nakon što su se vrata otvorila. Galip se uznemirio misledi da izmeĊu zvona i vrata postoji nekakva mehanička povezanost, baš kao što je to slučaj s nemilosrdnom zvonjavom alarma u kriminalističkim filmovima. Telefon je zazvonio tredi put, a uzbuĊeni se Galip u mraku stana trudio dodi do njega. Zamišljao je da de udariti u telefon. Kada je zazvonio i četvrti put, odlučio je da se nede javiti, no kada se i peti put oglasio, odlučio se javiti misledi da samo onaj tko ne vjeruje da u kudi nema nikoga pušta da telefon zvoni tako dugo. Dok je šesti put zvonilo, rukom je napipavao i tražio prekidač za svjetlo zamišljajudi raspored toga sablasnog stana te se začudio kada je udario u nešto. Posljednji je put ušao kroz ta vrata prije petnaest godina. U potpunome mraku trčao je prema telefonu neprestano udarajudi u stvari i prevrdudi ih. Nikako nije mogao pronadi slušalicu. Kada ju je naposljetku podignuo, njegovo je tijelo ved samo bilo pronašlo naslonjač i sjelo. "Halo?" “Znači, konačno ste došli!” rekao je njemu potpuno nepoznat glas. “Da.” “Gospodine Dželale, koliko vas dana ved zovem! Ispričavam se što vas uznemirujem u ovaj kasni sat. Morao bih vas čim prije vidjeti.” “Ne prepoznajem vaš glas.” “Prije mnogo godina sreli smo se na balu u povodu Dana Republike. Ja sam vam se predstavio, no vjerojatno se toga sada nedete sjetiti. Kasnije sam vam poslao dva pisma pod pseudonimima. Njih se sada ne sjedam. U jednome je bila tvrdnja koja bi mogla rasvijetliti tajnu smrti sultana Abdulhamida, a drugo se odnosilo na urotu koja je u studentskim krugovima poznata kao „slučaj Mrtvački kovčeg‟49. Tijekom istrage dao sam vam naslutiti da se u priču upleo jedan agent. VoĊeni svojom oštroumnošdu, istražili ste problem. Shvatili ste o čemu je riječ i pozabavili ste se njime u svojim kolumnama.” “Da.” “Preda mnom je sada jedan drugi dosje.” “Dajte ga novinama.” “Znam da ved dugo niste otišli u redakciju. Povrh toga, ne znam koliko povjerenja mogu imati u ljude koji ondje rade.” 49 Godine 1972. ubijen je jedan pripadnik ljevičarske organizacije Tikko, a potom je njegovo tijelo stavljeno u kovčeg i bačeno u more. Taj zločin poznat pod imenom “Mrtvački kovčeg” (Sandik cinayeti) zbog brojnih je nerazjašnjenih okolnosti svojedobno izazivao veliko zanimanje javnosti. Motivi i okolnosti u kojima se dogodio još nisu posve rasvijetljeni.

“U redu, u tom slučaju ostavite ga vrataru.” “Ne znam adresu. Na telefonskim informacijama daju broj telefona, ali ne i adresu. Bit de da ste ovaj telefon prijavili pod nekim drugim imenom. U telefonskom imeniku nema Dželala Salika. Postoji Dželaletin Rumi, bit de da je to nadimak.” “Nije li vam osoba koja vam je dala moj broj telefona dala i moju adresu?” “Nije.” “Od koga ste dobili moj broj telefona?” “Od jednoga našeg zajedničkog prijatelja. O tome vam želim pričati u četiri oka. Danima vas ved tražim. Pokušao sam na sve mogude načine. Zvao sam vašu obitelj. Razgovarao sam sa sestrom vašega oca. Ona vas jako voli. Kako bih vas sreo, otišao sam u različite kutke Istanbula: Kurtuluš, Džihangir, kino Konak. Iz vaših starih novinskih tekstova saznao sam da ih volite. U meĊuvremenu sam saznao da s vama želi razgovarati jedna engleska televizijska ekipa te da vas i oni traže. Jeste li znali za to?” “Koja je tema dosjea?” “Ne želim objašnjavati preko telefona. Dajte mi svoju adresu, nije kasno, odmah du dodi. živite na Nišantašu, zar ne?” “Da”, odgovorio je Galip hladnokrvno. “No te me teme više ne zanimaju.” “Kako molim?” “Da ste pažljivo čitali moje kolumne, shvatili biste da me takve teme više ne zanimaju.” “Ne, ne, riječ je o temi koja de vas sigurno zanimati. O njoj dete sigurno pisati, a možete je razotkriti i engleskoj televizijskoj ekipi. Recite na kojoj adresi se nalazite.” “Oprostite”, rekao je Galip s takvim veseljem da je i samog sebe začudio. “Ne sastajem se više s književnim entuzijastima.” Spokojno je spustio slušalicu. Ruka mu se sama od sebe ispružila u mraku, napipala prekidač stolne svjetiljke nadohvat ruke i okrenula ga. Sobu je osvijetlila svjetlost narančastih nijansa, a Galipa su obuzeli strah i osjedaj zbunjenosti. Kasnije de to pamtiti kao priviĊenje. Soba je bila posve ista kao i prije dvadeset pet godina, Dželal je ondje živio samački, radedi kao novinar. Sve stvari, zavjese, mjesta na kojima se nalaze svjetiljke, boje i sjene bile su u potpunosti iste kao i prije dvadeset pet godina. Neke nove stvari kao da su imitirale pojedine stare kako bi se poigrale s Galipom i uvjerile ga da nije proživio posljednjih četvrt stoljeda. No čim je pažljivije pogledao, osjetio se kao netko tko treba zaključiti da se vrijeme od njegova djetinjstva do danas magičnim potezom otopilo i nestalo. Stvari koje su se iznenada pojavile nisu bile nove. Mislio je da stvari u stanu stare usporedo s njegovim sjedanjima te da su potrgane, a možda i uništene. Sada su se odjednom ponovno pojavile pred njim zajedno sa zaboravljenim sanjarenjima. Kao da stari stolovi, izblijedjele zavjese, prljave pepeljare i dotrajali naslonjači nisu pristali na sudbinu koju su im namijenili Galipov život i sjedanja te su se nakon jednoga dana (dana kad je obitelj strica Meliha došla iz Izmira i uselila se u zgradu) pobunili protiv nametnuta im usuda, tražedi način da stvore svoj vlastiti svijet. Galip je još jednom u strahu shvatio da su sve stvari rasporeĊene kao i prije četrdeset godina kada je tu Dželal živio s majkom. Na istovjetan način bile su rasporeĊene i prije dvadeset pet godina kad je tu živio mladi novinar Dželal. Stol od orahovine čije su noge nalikovale lavljima, njegova udaljenost od prozora zastrtih svijetlozelenim zavjesama od iste tkanine (isti su razjareni lovački hrtovi u šumi s ljubičastim lišdem s jednakim žarom još uvijek jurili za sirotim gazelama), oblik mrlje od briljantina nalik ljudskoj sjeni na naslonjaču, strpljivost setera iz engleskih filmova koji iz prašnjave vitrine s bakrenog tanjura promatra uvijek isti svijet, položaji zaustavljenih satova iznad grijalice, šalica i škarica za nokte. Sve te stvari stajale su na svome mjestu kao da ih je Galip

otavio u tom narančastom svjetlu da ih se više nikada ne sjeti. Dželal je u jednoj od svojih posljednjih kolumna napisao: “Nekih se stvari naprosto ne možemo sjetiti, a za neke čak zaboravljamo i da ih se ne možemo sjetiti, njih valja iznova tražiti.” Galip se sjedao da su te stvari polako mijenjale mjesto na kojemu se nalaze, trošile se i bile obnavljane. Bilo je to nakon što se Dželal odselio iz ovoga stana, a Rujini su se u njega doselili. Znao je i da su te iste stvari kasnije nestale u tmini koja nede ostaviti traga u sjedanju. Telefon je ponovno zazvonio. Dok je iz staroga naslonjača posezao za njim i podizao slušalicu, bio je, čak i ne razmišljajudi o tome, siguran da de modi imitirati Dželalov glas. Glas s druge strane bio je onaj isti. Na Galipovu zamolbu ovoga se puta predstavio vlastitim imenom, a ne sjedanjem. Mahir II. Te riječi u Galipu nisu prizivale lice i osobu. “Organizirat de vojni udar. Jedna mala organizacija unutar vojske. Vjerska organizacija, jedan derviški red. Vjeruju u Mehdijev50 povratak. Vjeruju da je došlo vrijeme, a što je još gore, pozivaju se na vaše tekstove.” “Ja se nisam bavio takvim besmislicama.” "Jesi, gospodine Dželale, jesi. Kao što si napisao: ne sjedaš se zato što si izgubio pamdenje, ili ga ne želiš, ne želiš se sjedati. Baci pogled na stare tekstove, čitaj ih malo, sjetit deš se.” "Nedu ih se modi sjetiti.” “Sjetit deš se, jer koliko te poznajem, ti nisi od onih koji mogu mirno ostati sjediti kad prime vijest o vojnom udaru.” “Da, nisam. Nisam čak više ni svoj.” “Odmah du dodi. Podsjetit du te na prošlost i izgubljena sjedanja. Na kraju deš priznati da sam u pravu i posve se predati ovome slučaju.” “I ja bih to želio, ali nedu vas vidjeti.” “Ja du vidjeti tebe.” “Samo ako si u stanju pronadi moju adresu. Uopde ne izlazim.” “Slušaj, u telefonskom imeniku Istanbula ima tristo deset tisuda pretplatničkih brojeva. S obzirom na to da sam nasumce okrenuo prvi broj, znam da u sat vremena mogu provjeriti pet tisuda brojeva. To znači da du najkasnije za pet dana nadi tvoju adresu i pseudonim koji me prilično intrigira.” “Uzaludan trud!” reče Galip trudedi se ostaviti dojam da je siguran u sebe. “Ovaj broj nije u telefonskom imeniku!” “Lud si za pseudonimima. Ved godinama čitam tvoje članke, obožavaš se koristiti pseudonimima i predstavljati se kao netko drugi. Umjesto da tražiš da se broj izbriše iz telefonskog imenika, s užitkom si izmislio neki pseudonim. Ved sada mogu provjeriti neke svoje pretpostavke i pseudonime koje voliš.” “A ti su?” čovjek ih je nabrojao. Nakon što je spustio slušalicu i telefon iskopčao iz utičnice, Galip je shvatio da ni jedno od tih imena ne priziva sjedanja te da de ih zaboraviti. Izvadio je papir iz džepa hlača i napisao ih jedno ispod drugoga. činjenica da postoji čitatelj koji pomnije prati Dželalove članke i koji ih se sjeda bolje od njega sama, Galipu je bila čudna i zbunjujuda do te mjere da mu se činilo da ne osjeda vlastito tijelo. Naslutio je da bi ga bratski osjedaji mogli povezivati s tim pažljivim čitateljem, čak i kad bi to bio netko odbojan. Da mu je sjeo sučelice i porazgovarao s njim o Dželalovim starim člancima, ovaj bi naslonjač i nestvarna soba sada imali potpunije značenje. Svaki put kada bi se s kata na kojem je živjela očeva majka popeo do Dželalova stana - što 50 Mehdi: spasitelj koji de se pojaviti na Sudnjemu danu. Vjerski autoriteti sunita (oko 80-90% muslimana u svijetu) smatraju da njegov identitet nije poznat, odnosno da de se otkriti tek kad se on pojavi i kada ga ljudi prepoznaju kao Mehdija. Po šijitskome vjerovanju Mehdi je Dvanaesti Imam, sin Imama Hasana el-Askerija.

se roditeljima ne bi previše sviĊalo - sjedio je u ovom naslonjaču. Sjedio je u njemu i kada bi u poslijepodnevnim satima zajedno slušali prijenose utakmica na radiju (kimao bi glavom kao da je riječ o ozbiljnu poslu) te dok bi u čudu promatrao Dželali kako s cigaretom u ustima dovršava nastavak nezavršene serije tekstova o jednome hrvaču i brzo piše na pisadem stroju. Tada je Imao lest godina, a Rujini se još nisu bili doselili ovamo. U hladnim zimskim večerima, uz dopuštenje roditelja popeo bi se na gornji kat kako bi slušao stričeve priče o Africi i promatrao tetu Suzan i lijepu Ru|u, i sjedio u ovome naslonjaču nasuprot Dželalu koji se namigujudi podrugivao stričevim pričama. Ruju je tek tada otkrio. Bilo je to prije nego što se Dželal odselio i dok su svi još živjeli na istome katu s Obitelji strica Meliha. U sljededim je mjesecima Dželal iznenada nestao, a svaĊe izmeĊu oca i strica Meliha redovito bi rasplakale očevu majku. Dok su se u bakinu stanu svaĊali oko imovine i dijela koji im pripada, netko bi rekao: “Pošaljite djecu gore.” Njih dvoje tada bi ostajali sami meĊu tim tihim stvarima. Ruja bi sjedila opustivši noge preko ruba naslonjača, a Galip bi je s poštovanjem promatrao. Bilo je to prije dvadeset pet godina. Galip je dugo sjedio u tišini. Kasnije se u ostalim sobama Dželalova stana dao na potragu za informacijama koje bi mogle ukazati na to gdje se skrivaju Ruja i Dželal. Sam stan činio mu se poput utvare. Iznova je prizivao uspomene na djetinjstvo i mladost. Dva sata poslije s ljubavlju je, uzbuĊenjem, divljenjem i poštovanjem šetao sobama i hodnicima toga utvarnog stana, više kao kakav kolekcionar koji šeta kroz prvi otvoreni muzej posveden njegovoj strasti negoli kao detektiv koji traži svoju nestalu ženu, i znatiželjno prevrtao po Dželalovim ormarima. Sudedi po dvjema šalicama na stolidu, Dželal je i druge dovodio onamo. Stolid je prevrnuo trčedi u mraku do telefona. MeĊutim, bududi da su se krhke šalice bile slomile, nije mogao dodi do zaključaka kusanjem preostalog sloja taloga kave (Ruja je uvijek pila slaĊu kavu). Sudedi prema datumu izdanja najstarijeg primjerka novina Milijet, nagomilanih neprestanim guranjem pod vrata, Dželal je bio u stanu onoga dana kada je Ruja nestala. Kraj starog pisadeg stroja marke Remington nalazio se primjerak kolumne pod naslovom “Kad se povuku vode Bospora” iz novina tiskanih istoga dana. Dželal je zelenom kemijskom olovkom ljutito ispravio tiskarske pogreške u kolumni. U ormaru u spavadoj sobi i onome kraj ulaznih vrata nije uopde bilo tragova koji bi upudivali na to da ved dugo izbiva iz stana. Cijeli stan, počevši od pidžame na plave pruge do cipela zamazanih svježim blatom, tamnoplavih hlača koje je često nosio u to godišnje doba, zimskih prsluka, hrpe donjega rublja (u jednome od svojih starih tekstova Dželal je napisao da se, nakon siromašnoga djetinjstva i mladosti, vedina bogatih muškaraca srednjih godina zarazi prekomjernom kupovinom gada i potkošulja koje nikada nede ni stidi obudi) i prljavih čarapa u kolari za rublje, izgledao je kao stan nekoga tko bi se svakoga trena mogao vratiti s posla i odmah nastaviti sa svakodnevnim životom. Možda je bilo teško iz detalja kao što su ručnik i posteljina zaključiti U kojoj se mjeri oponašalo nekadašnje ureĊenje stana, no raspored soba sigurno je odgovarao konceptu “utvarne kude” iz dnevne sobe. Sve je bilo isto: Rujina soba iz djetinjstva s istim dječje plavim zidovima; okvir improviziranog kreveta na koji je Dželalova majka odlagala šlvadi pribor, krojeve i europske tkanine koje su gospoĊe sa Nišantaša i Šišlija donosile zajedno s fotografijama i modnim časopisima. Ako su se mirisi, a očigledno jesu, skupljali u kutovima stana da pobude asocijacije i ponovno prizovu prošlost, bilo je to zbog predmeta koji su ih vizualno nadopunjavali. Galip je prišao starom kauču koji je nekod bio Rujin krevet. Učinilo mu se da osjeda mješavinu mirisa staroga sapuna Puro i stričeve kolonjske vode Jorgi Tomatis, koja je kasnije povučena iz prodaje. Kasnije je shvatio da mirisi mogu postojati

samo ako postoje i predmeti koji ih upotpunjuju. U sobi zapravo nije bilo ni ladica nekod ispunjenih šarenim knjigama, lutkama, ukosnicama, slatkišima, olovkama i slikovnicama koje je Ruja dobivala iz Izmira i iz Aladinovog dudana, niti mirisnih sapuna u blizini njezina kreveta, ved su tu sad bile bočice kopije parfema Re-ja i gume za žvakanje s okusom mente. Iz toga nestvarnog dekora bilo je teško dokučiti koliko je često Dželal dolazio kudi ili koliko je dugo ovdje živio. Mogli bismo pomisliti da su opušci u starim pepeljarama izgledale su kao da su posve slučajno postavljene - čisti tanjuri u kuhinjskom ormaru i svježa pasta za zube na otvoru nezatvorene tube Ipana (Dželal ju je pri vrhu nemilosrdno stisnuo kada je u jednoj od svojih kolumna pisao protiv te robne marke) zapravo dobro nadgledani inventar muzeja koji s bolesnom pomnošdu netko stalno ureĊuje. Kredudi se dalje mogli bismo pomisliti da su prašina na dnu kugle na svjetiljci i sjena koja pada na blijede zidove klizedi preko prašine - šume Afrike i Srednje Azije iz mašte dvoje djece iz Istanbula. Mogli bismo pomisliti i da su to prikaze vukova i lasica iz priča o vješticama i čudovištima koje su slušali od tete i bake, a njihovi oblici nalik blijedim mrljama, neponovljiv dio onoga što je oživljeno u tome muzeju. Lokva vode sušila se pokraj balkonskih vrata. Vrata nisu bila dobro zatvorena. Sive nakupine prašine uza zid bile su namotane poput svile. Parket se bio rasušio od topline staroga radijatora i sada je zaškripao pod težinom prvoga koraka. Iz svega toga nije bilo mogude zaključiti koliko je dugo Dželal živio u tome stanu. činilo se da je raskošni sat obješen nasuprot kuhinjskim vratima bio zaustavljen baš kao i satovi u raznim muzejima posvedenima Ataturku diljem ove zemlje. Te su satove s jednakom manijakalnom ovisnošdu pomicali da pokazuju vrijeme njegove smrti. Isti se takav sat nalazio u kudi staroga bogataša, gospodina Dževdeta. Teta Hale je to ponosno ponavljala. MeĊutim, Galipu nije palo na pamet koje je to večeri sat mogao stati u devet i trideset pet, niti da bi to vrijeme moglo ukazivati na vrijeme ključnoga dogaĊaja. Tek sada, nakon što su ga obuzeli želja za osvetom, sjeta i teret utvarne prošlosti zbog stvari koje su prodane staretinaru zato što u stanu nije ostalo mjesta - tresudi se na njegovim kolima, te su stvari odlazile Bog zna kamo - primijetio je vitrinu izraĊenu od brijestova drva. Vitrina je cijelom dužinom prekrivala dugi zid izmeĊu kuhinje i kupaonice. Vratio se u hodnik kako bi prelistao papire koji su se u njoj nalazili. Nakon kratke pretrage pronašao je izreske vijesti i novinskih reportaža iz vremena kada je Dželal bio mladi izvjestitelj, izreske novinskih tekstova, sve kolumne i pripovijetke koje je Dželal objavio pod pseudonimima. Našao je i sve kolumne potpisane njegovim vlastitim imenom kao što su Vjerovali ili ne, Tumač snova, Tristo čuda, Dogodilo se na današnji dan, Kakav rukopis-takva narav, Vaše lice zrcali Vašu osobnost, Enigmatika i njima slične, izreske svih intervjua koje je Dželal napravio i kopije novinskih članaka koji iz raznih razloga nisu objavljeni. Tu su bile i njegove privatne bilješke, bilježnice u koje je zapisivao svoje snove, maštanja i najvažnije detalje. Tu su bile i desetine tisuda novinskih izrezaka i fotografija, sušeno vode i oraščidi, slatkiši od kestena, tisude pisama čitatelja spremljenih u kutiju za cipele, izresci iz romana u nastavcima pisanih u potpunosti ili djelomično pod pseudonimom, stotine kopija Dželalovih pisama, stotine čudnih časopisa, pamfleta, brošura te školskih i vojnih godišnjaka, kutije pune fotografija ljudi izrezanih iz novina i časopisa, pornografske fotografije, fotografije čudnih životinja i kukaca. Pronašao je i dvije velike kutije publikacija i novinskih tekstova o hurufijskom pokretu, stare karte za nogometne utakmice, autobus i kino, na kojima su bili nacrtani znakovi, simboli i istaknuta slova, neke fotografije koje nisu zalijepljene u albume, priznanja za uspjeh koje je dobio od novinarskih udruga, turske novčanice i one iz Carske Rusije koje više nisu bile u optjecaju, imenike i adresare. čim je pronašao tri adresara, vratio se u naslonjač u dnevnom boravku i jedan za drugim ih

pročitao. Nakon četrdesetominutne istrage shvatio je da su osobe iz adresara imale ulogu u Dželalovu životu u razdoblju od pedesetih do kraja šezdesetih godina. Zaključio je i da su kude koje se nalaze na tim adresama vrlo vjerojatno srušene, a brojevi telefona promijenjeni, te da tamo nede modi nadi Ruju i Dželala. Nakon što je pregledao sitnice na polici u vitrini, počeo je čitati Dželalove kolumne i pisma čitatelja iz sedamdesetih godina. želio je pronadi pisma vezana uza “slučaj Mrtvački kovčeg”. Mahir II. rekao je da ih je poslao. Tražio je i novinske tekstove o samome slučaju. Galip se zainteresirao za to političko ubojstvo zato što je iz gimnazijskih dana poznavao neke od umiješanih u taj slučaj. Dželal je rekao da je u našoj zemlji sve kopija nečega drugog. Na to ga je potakla činjenica da je kreativna mladež okupljena oko iste te frakcije nesvjesno oponašala jedan roman Dostojevskoga (Zli dusi), ostavši mu vjerna do detalja. Dok je rukom prebirao po pismima, sjedao se jedne ili dviju večeri kada je Dželal pričao o toj temi. To su bili mračni, hladni i neveseli dani za zaborav. Svaki put kada Galip nije znao treba li se ponašati s poštovanjem ili prijezirom, Rujina bi muža nazivao “dobrim dečkom” čije je ime zaboravio. Kada bi ga kasnije obuzela znatiželja, pažljivo bi saslušao ogovaranja i dao se na istraživanje. Više je mogao saznati o najnovijim političkim vijestima, nego o detaljima vezanim uz sredu i nevolje mladoga bračnog para. Jedne je zimske večeri Vasif spokojno hranio zlatne ribice (crveni wakini i watonai kojima su resice na repovima nestale zbog meĊusobna ukrštanja). Teta Hale rješavala je križaljku u Milijetu tu i tamo pogledavajudi na televizor. Te je večeri baka iznenada preminula očiju uprtih u hladni strop svoje hladne sobe. Ruja je došla na sprovod bez pratnje, u kaputu svijetle boje i s još svjetlijom feredžom, te je odmah nakon sprovoda nestala. (“I bolje je tako”, rekao je stric Melih ne skrivajudi mržnju prema svome zetu provincijalnih korijena i dajudi tako zvučnu kulisu Galipovim mislima.) Kasnije su se Dželal i Galip jedne večeri sastali u stanu. Dželal je pitao Galipa ima li kakve spoznaje vezane uz "slučaj Mrtvački kovčeg”. Nije saznao ono što ga je zapravo zanimalo: “Pitam se je li koji od tih mladida pročitao tu knjigu ruskoga pisca.” Iste je večeri Dželal rekao: “Sva su ubojstva, kao i sve knjige, imitacija. Zbog toga ne mogu objaviti knjigu pod vlastitim imenom.” Sljedede su se večeri u kasni sat ponovno okupili u beživotnoj kudi. A kad su njih dvojica ostali sami, Dželal je nastavio: “No ipak, i najteža ubojstva karakterizira nešto što se ne može nadi ni u najgorim knjigama!” I u kasnijim je godinama Galip pažljivo slušao Dželalova promišljanja. Doživljavao ih je kao svojevrsna putovanja tijekom kojih se Dželal polako spuštao u dubine vlastita uma. “To znači da ljudi oponašaju knjige, a ne druga ubojstva”, govorio je Dželal. “Nama najdraže stvari imitacije su imitacija. Knjige o ubojstvima i ubojstva koja slijede fabulu knjige obradaju se nečemu zajedničkom u svima nama: čovjek je u stanju ubiti samo kad se stavi u položaj neke druge osobe (jer nitko ne može podnijeti da sebe vidi kao ubojicu). Inventivnost je u načelu plod srdžbe. Srdžba sve baca u zaborav. No može nas potaknuti samo posredovanjem prethodno naučenih metoda. Njih smo naučili od drugih: noževi, pištolji, otrovi, književne tehnike, vrste romana, metrika itd. Kada „ubojica iz naroda‟ kaže onu poznatu: „Nisam bio pri sebi, gospodine suče', zapravo iznosi sljededu istinu: čin je ubojstva nešto što smo u potpunosti naučili iz legenda, pripovijedaka, sjedanja i novina, ukratko, iz književnosti. čak su i najprozirnija ubojstva, kao na primjer ona koja su nehotice počinjena iz ljubomore, nesvjesne imitacije. Što kažeš na to da napišem tekst na tu temu?” upitao je. Nije ga napisao. Dugo iza ponodi Galip je čitao Dželalove stare kolumne iz ormara. U jednome trenutku svjetiljke su lagano problijedile poput svjetiljaka koje osvjetljuju kazališni zastor, a poslije je hladnjak zastenjao kao natovareni kamion kojemu na strmoj i blatnoj padini netko mjenjačem mijenja brzinu. Cijeli je stan ostao u potpunome mraku. U nadi da de se struja svaki čas

vratiti, Galip je u krilu držao registratore pune novinskih izrezaka te je dugo i nepomično sjedio u naslonjaču. Poput svih stanovnika Istanbula bio je naviknut na česte nestanke struje. Osluškivao je ved godinama zaboravljene zvukove unutrašnjega dvoriita zgrade, kuckanje grijalice, gluhe zidove, zavijanje u slavinama i cijevima, podmuklo kucanje sata i zastrašujudu buku u hodniku zgrade. Prošlo je dosta vremena dok nije ušao u Dželalovu sobu napipavši rukom put. Dok je skidao odjedu i oblačio Dželalovu pidžamu, palo mu je na pamet da i onaj drugi junak iz povijesne pripovijetke čijega je tragičnog pisca jučer navečer sreo u klubu, ulazi u tihi i prazni krevet glavnoga junaka. Legao je u postelju, no nije mogao zaspati.

Drugo poglavlje "ZAR NE MOžETE SPAVATI? Snovi su naš drugi život. —Gérard de Nerval

Ušli ste u krevet. Zavukli ste se meĊu pokrivače i posteljinu. Oni odišu vašim sjedanjima i mirisima. Glavu ste naslonili na dobri, stari, meki jastuk, okrenuli se na bok, noge ste privukli trbuhu, nagnuli vrat; hladna jastučnica osvježila vam je lice. Još malo i spavat dete, i u mraku zaboraviti baš sve. Sve dete zaboraviti: nemilosrdnu mod nadreĊenih, nepromišljene riječi, budalaštine, poslove koje niste stigli obaviti na vrijeme, nerazumijevanje, bešdutnost, one koji vas optužuju ili de vas tek optuživati, besparicu, vrijeme koje je začas prošlo, prijevare i nepravde. Zaboravit dete i sve što niste mogli ostvariti, svoju samodu, sram, nepravdu, poraze, osobnu bijedu, svoje jadno stanje i strašne nevolje, sve dete to zaboraviti. Drago vam je što dete zaboraviti. čekate. Vama dobro poznati ormari, ladice, grijalice, stolovi, stolidi za kavu, stolice, navučene zavjese, odložena odjeda, vaša kutija cigareta, šibice u džepu vaše jakne, vaša ručna torba i sat, i oni čekaju. Dok čekate, čujete poznate zvukove; automobil prolazi kroz gradsku četvrt preko kamenih kocaka kolnika i lokava uz rub ceste, ulična se vrata zatvaraju negdje u blizini, iznenada netko spušta rolo slastičarnice. čujete motor staroga hladnjaka, lavež pasa u daljini, širenje zvuka sirene za maglu s obale mora. Ti su zvukovi puni sjedanja. Sjedanja sada otvaraju vrata novoga svijeta radosna zaborava te vas zajedno s mojim prizivanjem sna i snova podsjedaju da sve ide svojim tijekom. Podsjedaju vas i na to da dete ih zaboraviti, kao i stvari koje okružuju vaš dragi krevet te otploviti u jedan posve drugi svijet. Spremni ste. Spremni ste. Kao da ste se udaljili od vlastita tijela, voljenih nogu i stražnjice, pa čak i od ruku i šaka koje su vam još bliže. Spremni ste i to vas čini toliko zadovoljnima da više ne osjedate potrebu za tim bliskim dijelovima tijela. Dok vam se oči sklapaju, znate da dete i njih uskoro zaboraviti. Znate da se ispod sklopljenih vjeĊa vaše zjenice blagim pokretom mišida udaljuju od svjetlosti. čini se da vaše zjenice pomodu mirisa i zvukova koje prizivam znaju da je sve u redu. One sada ne daju sliku slabe svjetlosti sobe, ved svjetlosti boja koje se rasprskavaju poput vatrometa u vašem umu. Um se postupno opušta i postaje spokojan; vidite modre mrlje, plave munje, ljubičast dim i ljubičast svod. Vidite tamnoplave vibrirajude valove, ružičaste sjene, ljubičastu lavu koja teče iz otvora vulkana i tamnoplavu boju tihoga sjaja

zvijezda. Boje i oblici smjenjuju se, nestaju, ponovno se pojavljuju i polako se mijenjajudi vradaju u neke zaboravljene prizore. Neki od njih nisu se nikada ni dogodili. Promatrate boje u svojoj glavi. No i dalje ne možete spavati. Nije li još prerano da priznate tu činjenicu? Mislite na stvari o kojima razmišljate kad spokojno spavate. Ne, nemojte misliti na to što se radili danas i što dete raditi sutra, mislite na slatke trenutke. Oni vas ponovno spajaju sa slatkim zaboravom sna. Vradate se. Konačno kredete nazad. Sve stvari čekaju vaš povratak i raduju vam se. Ne, uopde se ne vradate. Nalazite se u vlaku. Sa sobom ste ponijeli torbu punu vama najdražih stvari. Vlak prolazi meĊu telegrafskim stupovima pokrivenima snijegom. Svi vam se šutke dive zbog lijepih riječi i inteligentnih odgovora, pa makar i skriveno, uviĊajudi pritom svoje pogreške. Obgrlili ste lijepo tijelo svoje voljene i ona vaše. Vratili ste se u vodnjak koji niste mogli zaboraviti i ondje berete zrele trešnje. Dolazi ljeto, dolazi zima, dolazi proljede, dolazi jutro, plavo i krasno, suncem okupano, veselo jutro... Ali ne, ne možete spavati. Tada učinite isto što i ja: lagano pomaknite ruke i noge i polako se okrenite u postelji. Stavite glavu na drugi kraj jastuka, a obraz u njegov hladni kut. Zatim pomislite na kraljevnu Mariju Paleologinu. Nju su kao mladenku poslali mongolskome vladaru Hulagu-kanu. Iz vašega grada, Konstantinopola, poslana je u Iran da se uda za njega. Bududi da je Hulagu preminuo prije no što je ona stigla onamo, udala se za njegova sina i nasljednika Abaka. Petnaest godina živjela je na mongolskome dvoru u Iranu, a kada joj je muž ubijen, vratila se u ova brda na kojima i vi želite spokojno spavati. Pomislite na njezinu tugu i dane provedene u crkvi smještenoj na obali Zlatnog roga. Crkvu je dala izgraditi nakon što se vratila i zatvorila u nju. Pomislite na patuljke sultanije Handan. Majka sultana Ahmeta I. dala je da se na Uskudaru sagradi kuda za patuljke. željela je tako razveseliti te svoje drage prijatelje. Patuljci su godinama živjeli ondje. Kasnije su, ponovno uz sultanijinu pomod, sagradili galiju. Njome su željeli otidi na neko rajsko mjesto. Porinuli su je i odselili se iz Istanbula u neku nepoznatu zemlju. Tu zemlju nisu čak ni mogli pronadi na karti. Pomislite na tugu sultanije Handan i sjetu patuljaka u jutro rastanka. Patuljci mašu rupčidima. Pomislite sada na tugu i sjetu koju osjedate u trenucima kada se rastajete od Istanbula i svega što vam je priraslo srcu. Dragi čitatelju, ako me i to ne uspava, zamišljam jednoga razdraženog čovjeka. On u gluho doba nodi na pustome peronu kolodvora čeka vlak. Vlak nikako ne dolazi. Kada odlučim kamo de taj čovjek otidi, postajem on. Zamišljam i radnike koji kopaju tunel na Silivrikapiju, koji je prije sedam stoljeda omogudio Grcima da u vrijeme opsade Istanbula ulaze u grad. Zatim zamišljam da sam zbunjena osoba koja otkriva da sve ima i svoje drugo značenje. Sanjarim o drugome svijetu, i dok mi postaje jasno to novo značenje, zamišljam kako du se napiti okružen novim značenjima u tome novom svijetu. Zamišljam da sam izgubio pamdenje i da sam ostavljen u meni potpuno nepoznatu gradu. Gradske su četvrti potpuno puste. U njima su nekod živjeli milijuni ljudi. Puste su i avenije, džamije, mostovi, brodovi, sve je potpuno pusto. Hodam tim sablasnim prostorom i u suzama se prisjedam svoga grada i svoje prošlosti. Polako hodam prema svojoj kudi i krevetu. Zamišljam da sam François Champollion. Uvečer ustajem iz kreveta kako bih dešifrirao hijeroglife na kamenu iz Rozete. Šedem se mračnim hodnicima svoga pamdenja te se, ušavši u slijepu ulicu, susredem sa zaboravljenim sjedanjima. Zamišljam da sam Murat IV. Jedne sam se večeri prerušio kako bih nadgledao zabranu točenja alkohola. Vjerujudi da mi nitko nede modi nauditi dok sam prerušen i u pratnji svojih prerušenih tjelohranitelja, s ljubavlju se dajem na promatranje života svojih robova u džamijama, u još uvijek otvorenim prodavaonicama i leprozijima u

skrivenim prolazima. Kasnije, u ponod, postajem šegrt. Idudi od vrata do vrata, pripremam ljude za posljednji ustanak janjičara u devetnaestome stoljedu. Trgovcu šapudem prvi i zadnji slog lozinke. Ili postajem učenik medrese i glasnik. Budim usnule članove zabranjenoga derviškoga reda iz tišine i sna koji traju godinama. Dragi čitatelju, ako još uvijek ne mogu spavati, postajem nesretni bard. Tražim lice svoje izgubljene drage slijededi tragove sjedanja. Otvaram sva vrata u gradu. Tražim tragove svoje prošlosti i svoje drage u svakoj sobi u kojoj se puši opijum, u svakome društvu pripovjedača priča i u svakoj kudi iz koje se ori pjesma. Naposljetku, ako se tijekom ovoga dugog putovanja moje pamdenje, mod imaginacije i sanjarenja još uvijek nisu iscrpili i predali, ulazim u prvi poznati prostor. Taj se prostor pojavio preda mnom u jednome od mojih sjedanja na onu sretnu neizvjesnost izmeĊu sna i jave, kudu dalekoga prijatelja ili prazan konak bliskoga roĊaka. Ulazim u posljednju sobu. Nju sam pronašao neprestano otvarajudi sva vrata kao da pretražujem zaboravljene kutke svoga pamdenja. Gasim svijedu. Ulazim u krevet i spavam meĊu dalekim, nepoznatim i čudnim predmetima.

Trede poglavlje "TKO JE UBIO ŠEMSA IZ TEBRIZA? Koliko du te vremena tražiti od kude do kude, od vrata do vrata? Koliko još vremena od ugla do ugla, ulicu po ulicu ? —Mevlana

Nakon duga sna Galip se ujutro probudio miran. Svjetiljka stara šezdeset godina bacala je sa stropa svjetlost boje požutjela papira. Bio je odjeven u Dželalovu pidžamu. Pogasio je svjetiljke u stanu te je, uzevši primjerke Milijeta, sjeo za Dželalov radni stol i čitao ih. U današnjoj kolumni vidio je tipografske greške koje je uočio i kada je u subotu poslije podne otišao u redakciju (“biti ono što jeste” otisnuli su kao “biti ono što jesmo”). Ruka mu je sama od sebe pošla prema ladici te je, pronašavši kemijsku olovku zelene boje, počela ispravljati članak. Završio je s ispravljanjem. Palo mu je na pamet da je i Dželal u toj plavoj pidžami na pruge sjedao za taj stol i pušio te da je istom tom kemijskom olovkom ispravljao pogreške. Vjerovao je da je sve u redu. Nakon što se dobro naspavao, za doručkom je bio pun optimizma i zaokupljen samim sobom kao netko tko samopouzdano započinje težak dan. činilo mu se kao da ne osjeda potrebu da bude netko drugi. Nakon što je pripremio doručak, na radni je stol smjestio neke od kutija punih kolumna, pisama i izrezaka iz novina. Njih je izvadio iz ormara u hodniku. Nije uopde sumnjao da de, ako pažljivo i s pouzdanjem u sebe pročita sve tekstove pred sobom, pronadi ono što traži. čitao je Dželalove stare kolumne o divljim životima posve napuitene djece koja bez ikoga svoga žive u pontonima mosta Galata, mucavcima i čudovišnim upraviteljima u sirotištima, letačkim natjecanjima krilatih znanstvenika. Ti su znanstvenici skakali s mosta u zrak kao da skaču u vodu s mosta Galata. čitao je i o povijesti pederastije l svodnicima koji se danas time bave. U sebi je pronašao pozornost i strpljenje koji su nužni za čitanje tekstova. S istom nadom i namjerom pročitao je priče o sjedanjima strojarskoga naučnika s Bešiktaša. On je u Istanbul dovezao prvi Fordov model T. Pročitao je i priče o tome zašto su u svakoj gradskoj četvrti u Istanbulu morali biti podignuti tornjevi sa glazbenim satovima, priče o povijesnome značenju zabrane prizora s haremskim ženama i crnim robovima iz knjige Tisudu ijedna nod i o prednostima toga što se u stare tramvaje s konjskom zapregom možete ukrcati u pokretu. Iz tih je priča saznao i zašto su papagaji pobjegli iz Istanbula, a vrane došle u njega te priču o tome kako je zbog toga počeo padati snijeg. čitajudi ih, prisjedao se dana kada je prvi put čitao te tekstove. U meĊuvremenu je na komad papira zapisivao bilješke. Ponekad je neku odreĊenu rečenicu, ulomak ili riječ iznova čitao. U kutiju je vradao pročitane tekstove i s

ljubavlju vadio nove. Sunce nije udaralo u unutrašnjost sobe, ved samo u rubove prozora. Zavjese su bile razmaknute. S krovova zgrada preko puta visjele su ledene sige. S njihovih vrhova i s prljavih žljebova punih snijega i prljavštine kapala je voda. IzmeĊu trokuta krova boje prljavoga snijega i crvenih crjepova, te pravokutnika dugog nazubljenog dimnjaka iz kojega je izlazio lignitni dim, vidjelo se plavo i sjajno nebo. Galip se očima umornim od čitanja zagledao u prostor izmeĊu trokuta i pravokutnika. Vidio je vrane. Brzim su letom presijecale njegovo plavetnilo. Okrenuo je glavu prema papiru pred sobom. Tada je shvatio da gleda u isto mjesto i promatra let istih vrana kao i Dželal kada se umori od pisanja. Znatno kasnije sunce je udaralo u tamne prozore čije su zavjese bile navučene. Galipov optimizam počeo je kopnjeti. Stvari, riječi, smisao, možda je sve bilo na svome mjestu, ali kako je čitao, s tugom je osjedao da dublja istina koja ih drži na okupu nestaje. čitao je Dželalove članke o Mehdijima, o lažnim padišahovima i lažnim prorocima, o odnosima Mevlane i Šemsa iz Tebriza, Mevlane i zlatara Selahatina s kojim se taj veliki pjesnik zbližio nakon Tebrizijeve smrti te o Mevlaninu odnosu sa čelebi Husametinom, koji je zamijenio Selahatina nakon što je ovaj umro. Ne bi li se oslobodio osjedaja nelagode koji se u njemu skupio, pročitao je sve što je Dželal napisao u rubrici Vjerovali ili ne. Nije ga zabavila priča o pjesniku Figaniju kojega su privezali za magarca i tako proveli kroz cijeli Istanbul zato što je, napisavši jedan dvostih, uvrijedio Velikoga vezira. Nije ga zabavila ni priča o Šejhu Eflakiju koji se oženio svakom od svojih sestara te ih tako nehotice gurnuo u smrt. čitajudi pisma iz druge kutije, s divljenjem je shvatio koliko se puno različitih ljudi zanimalo za Dželala. Isto je divljenje osjedao i u djetinjstvu. MeĊutim, pisma onih koji su tražili novac, optuživali jedni druge, objašnjavali da su žene drugih kolumnista kurve, izjavljivali mu ljubav ili mržnju, prijavljivali prljave prijevare tajnih redova i monopolistički usmjerenih mjesnih modnika nisu poslužila ničemu osim što su pothranjivala osjedaj nesigurnosti koji se nakupio u Galipu. Sjedao je za stol znajudi da je ono što je vezano uz postupnu promjenu slike o Dželalu zapravo u njegovoj glavi. Ujutro su stvari i predmeti bile nastavak jednog razumljivog svijeta, a Dželal netko čije članke ved godinama čita. Njegove nepoznate strane prihvatio je s odmakom i usvojio kao činjenice koje nije znao. Poslijepodne je dizalo bez prestanka dovozilo bolesnice i trudnice u ordinaciju ginekologa na katu niže. Galip je shvatio da se ta slika o Dželalu u njegovoj glavi na čudan način pretvorila u sliku koja “nedostaje”. Osjetio je da su se stol za kojim sjedi, cijela soba i sve stvari oko njega promijenili. Stvari su počele upudivati na jedan drugi svijet koji se nije činio nimalo prijateljskim. Njegove se tajne nisu mogle lako riješiti. Odlučio je ustrajati na toj temi jer je shvatio da je promjena usko vezana uz sve ono što je Dželal napisao o Mevlani. Ubrzo je izvadio sve Dželalove kolumne posvedene tome sufijskom pjesniku i počeo ih brzo čitati. Ono što je Dželala povezivalo s najutjecajnijim sufijskim piscem nisu bile ni pjesme napisane u Konji u trinaestome stoljedu na perzijskom jeziku, ni cijenjeni stihovi odabrani iz tih pjesama kako bi poslužili kao primjer na satu etike u srednjoj školi. Kao da je riječ o odabranim “biserima” koje ukrašavaju prve stranice knjiga mnogih osrednjih pisaca, Dželalovu pozornost uopde nisu privlačili ni bosonogi sudionici mevlevijskih obreda u haljama. Turističke kompanije i proizvoĊači razglednica pak nisu odustajali od tih motiva. O Mevlani je tijekom sedam stoljeda napisano na desetke tisuda svezaka knjiga, komentara. No pjesnik, jednako kao i red koji se proširio nakon njegove smrti, privlačili su Dželalovu pozornost samo kao žarište zanimanja prijeko potrebna svakome kolumnistu. Dželala je u vezi s Mevlanom najviše zaintrigirala erotska i mistička bliskost s pojedinim muškarcima u odreĊenim periodima njegova života i to kako su se te tajne i zaključci koji se mogu iz njih

izvesti odrazili na njegova djela. Kada je Mevlani bilo oko četrdeset i pet godina, živio je u derviškoj loži koju je preuzeo od svojega oca. U to vrijeme nisu ga voljeli samo njegovi učenici, ved su mu se divili i svi stanovnici grada. Onda je pao pod utjecaj lutajudega derviša Šemsa iz Tebriza, čije vrijednosti i pogledi na život nisu uopde nalikovali Mevlaninima. Prema Dželalovu mišljenju, bilo je to posve nerazumno ponašanje. To dokazuju objašnjenja ljetopisaca koji su tijekom sedam stoljeda pokušavali razjasniti njihov odnos. Sumnja se da je jednoga dana Šems nestao ili bio ubijen. Mevlana je tada, unatoč negodovanju svojih sljedbenika, zamjenikom imenovao jednoga beznačajnog, neukog zlatara. Dželal je smatrao da taj izbor ne ukazuje na to da je, kao što su se svi trudili dokazati, Šems iz Tebriza posjedovao mističku privlačnost. Prema njegovu mišljenju, to je upudivalo na osebujnost Mevlanina duhovnog stanja i erotske sklonosti. Nakon smrti toga drugog zamjenika, Mevlana je odabrao tredega. Taj je bio posve običan i nije imao dovoljno karizme da naslijedi prethodnika. Prema Dželalovu mišljenju, zamjenicima su se pripisivale nerealne vrline. Neki su čak nasljednike genealoški povezivali s Muhamedom i Alijem, što se ved stoljedima radi kako bi se taj “nerazumni” odnos učinio “razumnim”. Dželal je smatrao da su se previĊale i neke vrlo važne stvari kada je riječ o Mevlani. O njima je pisao u nedjeljnom izdanju novina rekavši da se odražavaju u Mevlaninim djelima. Ta je kolumna izašla na dan sjedanja na Mevlanu, koji se svake godine obilježava u Konji. Nakon dvadeset i dvije godine Galip je ponovno čitao taj tekst. U djetinjstvu ga je smatrao dosadnim, kao uostalom i sve druge tekstove vezane uz religiju. Sjetio ga se zbog serije poštanskih maraka posvedene Mevlani. Serija je izašla samo te godine (markice od petnaest kuruša bile su ružičaste, od trideset kuruša plave, a one od šezdeset kuruša, koje su bile rijetke, zelene boje). čitajudi ga, primijetio je da se stvari u njegovoj okolini mijenjaju. Prema Dželalovu mišljenju, činjenica da su Mevlana i lutajudi derviš Šems ostavili dubok dojam jedan na drugoga kada su se prvi put vidjeli u Konji, bila je istinita. Toj su činjenici ljetopisci posvedivali pozornost u glavnim smjernicama svojih knjiga i tisudama je puta razmatrali. No to se nije dogodilo, kao što se smatra, nakon onoga slavnog dijaloga koji je započeo Šems iz Tebriza. Njihov se razgovor zasnivao na “pitanju skromnosti”. Tisude takvih primjera mogude je nadi i u najjednostavnijim sufijskim knjigama. Kao što je Dželal napisao, Mevlana nije mogao ostati pod dojmom tako jednostavne teme. U najmanju se ruku pravio da ga se dojmila. Upravo to je i učinio. Ponašao se kao da hrli u naručje jedne duboke osobnosti i dojmljiva duha. Tada je imao četrdeset i pet godina. Dželal je vjerovao da je Mevlana toga dana uistinu osjedao potrebu da se susretne s nekim takvim. Nekim u čijem de licu prepoznati svoj lik. Tako je, čim se susreo s Šemsom, sam sebe uvjerio da je on taj. Naravno, nije mu uopde bilo teško uvjeriti Šemsa u to. Odmah nakon toga susreta 23. listopada 1244., zatvorili su se u jednu sobu u medresi i nisu izlazili šest mjeseci. Dželal je prvo u članku pomno obradio to “laičko” pitanje. Nije želio izazvati bijes svojih religioznih čitatelja. Pitao se što su to radili šest mjeseci i o čemu su razgovarali u jednoj od soba medrese. Mevlevije se time nisu previše bavili. Zatim je prešao na pravu temu. Mevlana je cijeloga života tražio “onoga drugog”, ogledalo svoga lica i duše. Upravo se zato njihovi razgovori i ono što su činili u sobi medrese mogu smatrati riječima i djelima jedne osobe koja pokušava biti više različitih osoba u isto vrijeme, ili pak glasovima, riječima i djelima više osoba koje nastoje biti jedna. Isti je slučaj i sa Mevlaninim djelima. Kako bi mogao podnijeti divljenje svojih sljedbenika (kojih se nije mogao odredi) i budala u svome okruženju te opresivnu atmosferu jednoga anadolskog grada u trinaestome stoljedu, osjedao je

potrebu za drugim identitetom. Njega je preuzeo poput krinke iz ormara. I to mu je donijelo olakšanje. Dželal je tu duboku potrebu potkrijepio slikom posuĊenom iz drugih tekstova: “Baš kao što je bio i slučaj sa seljačkom odjedom u ormaru jednoga sultana nesigurnoga u svoju vladavinu nad siromašnima, okrutnima i ulizicama u jednoj glupoj zemlji. čuvao ju je u ormaru i oblačio kako ga ne bi prepoznali kada uvečer izlazi na ulicu." Kao što je i očekivao, Dželal je ponovno pisao o toj temi mjesec dana nakon što je izašao taj tekst, iako je urednik tražio da to ne čini. Njegovi pobožni čitatelji reagirali su na tekst prijetnjama smrdu, a oni republikanski usmjereni pismima s čestitkama. U novome je tekstu Dželal prvo iznosio neke činjenice poznate svim mevlevijama: drugi učenici, ljubomorni što Mevlana pokazuje toliku naklonost prema jednome slabo poznatome dervišu, vršili su pritisak na Šemsa i prijetili mu smrdu. Ubrzo nakon toga, jednoga snježnog dana, 15. veljače 1246., Šems je nestao iz Konje. (Galip je volio Dlelalovu strast prema povijesti. Podsjedala ga je na srednjoškolske udžbenike prepune tiskarskih grešaka.) Mevlana nije mogao podnijeti nestanak svoga voljenog. Iz jednoga je pisma shvatio da je Šems u Damasku. Učinio je da se njegov “voljeni” (Dželal je tu riječ uvijek pisao U navodnicima kako bi u čitateljima pobudio sumnju vezanu uz nju) dovede natrag te ga je odmah oženio jednom od svojih pokderka. No i poslije toga se obruč ljubomore oko Šemsa ponovno počeo stezati. Nije prošlo mnogo vremena i petoga četvrtka mjeseca prosinca 1247. godine Šemsa je nezadovoljna rulja namamila u zasjedu i nasmrt izbola nožem. MeĊu njima je bio i Mevlanin sin Aladin. Šemsovo su tijelo iste večeri po hladnoj i prljavoj kiši bacili u bunar kraj Mevlanine kude. U kasnijim redcima teksta Dželal je opisivao mjesto kamo je bačeno Šemsovo tijelo. Galip tu nije našao neke nove podatke. Sve što je Dželal napisao o bunaru, tijelu bačenu u njega te o Mevlaninoj žalosti i samodi nije mu se učinilo samo strašnim i čudnim, ved se osjedao kao da je osobno vidio sedam stoljeda star bunar i odabrao kamen i horasansku žbuku od kojih je sazidan. Nekoliko je puta pročitao tekst i pogledom prešao preko drugih odabranih članaka. Otkrio je da je Dželal u novinskom tekstu s otprilike istim datumom, pišudi o unutrašnjem dvorištu neke zgrade, iskoristio iste rečenice kojima je opisao bunar te da je u oba teksta zadržao isti stil pisanja. Kasnije je, pridavajudi važnost toj stilskoj igri, počeo s jednakom pomnjom čitati kolumne nagomilane na stolu. Za njih ne bi mario da ih je kojim slučajem pročitao nakon što je uronio u sve što je Dželal napisao o hurufijama i njihovu nauku. I upravo tada, dok je čitao Dželalove članke, Galip je shvatio zašto se stvari koje ga okružuju mijenjaju. Shvatio je zašto su najednom nestali onaj optimizam i duboki smisao koji meĊusobno povezuje sve stolove, zavjese, svjetiljke, pepeljare, stolice, škare na grijalici i ostale sitnice. Dželal je pisao o Mevlani kao o sebi samome. Iskoristivši promjenu jednog neupadljivog, ali ključnog mjesta meĊu riječima i rečenicama, sebe je postavljao na Mevlanino mjesto. Galip je uočio da Dželal u nekim tekstovima o samome sebi i u nekim “povijesnim” tekstovima o Mevlani koristi isti stil. Taj je stil prožimao s osjedajem tuge sve rečenice, odlomke i više od toga. Galip je bio siguran u tu promjenu reda riječi. Ta čudna stilska igra bila je zastrašujuda zbog svega što je Dželal napisao u svojim privatnim bilješkama, neobjavljenim člancima, razgovorima o povijesti, u esejima o šejhu Galipu, komentarima snova i sjedanjima na Istanbul. U svojoj kolumni Vjerovali ili ne Dželal je stotine puta ispričao priču o kraljevima koji su mislili da su netko drugi, o kineskim carevima koji su palili svoje palače da bi postali netko drugi i padišahovima koji su bolovali za tim da nodu mijenjaju odjedu i zalaze meĊu puk, zanemarujudi danima dvor i državničke poslove. Dželal je u jednu bilježnicu pisao kratke

priče nalik nedovršenim sjedanjima. Galip je u njoj pročitao da je Dželal jednoga posve običnoga ljetnog dana sebe redom zamišljao kao: Leibniza, poznatoga bogataša gospodina Dževdeta, Muhameda, vlasnika novina, Anatolea Francea, uspješnoga kuhara, slavnoga imama propovjednika, Robinsona Crusoea, Balzaca i još šest drugih osoba. Šest posljednjih imena iz srama je prešarao. Vidio je crteže Mevlane na poštanskim markama i plakatima te jedan njegov neuspio portret na sarkofagu na kojemu je pisalo Mevlana Dželal. Jedan je pak neobjavljeni tekst počinjao sljededom rečenicom: “Mesnevija se smatra Mevlaninim najvedim djelom iako je potpuni plagijat!” Nakon te rečenice Dželal je istaknuo sličnosti Mesnevije s drugim djelima. Stilom koji je odreĊivao strah od primisli da ne poštuju Mevlanu i potreba da se iznese istina, na tu su sličnost ukazivali i drugi komentatori iz akademskih krugova. Ta i ta priča iz Mesnevije preuzeta je iz Kelile i Dimne, ona je ukradena iz Atarova djela Govor ptica, jedna je uzeta iz Lejle iMedžnuna, a ova druga pak iz djela Zgode bogougodnika. Gallp je na dugu popisu plagiranih izvora vidio i dijela Priče o Božjim poslanicima, Tisudu i jedna nod i djela pisca Ibn Zerhanija. Na kraj popisa Dželal je dodao i Mevlanin komentar o tome kako je krao priče od drugih. Smrkavalo se. Galip to nije shvatio samo kao Mevlanin komentar, ved i kao Dželalov komentar dok zamišlja da je Mevlana. Dželal je vjerovao da i Mevlana, poput nekih ljudi, nije mogao podnijeti da bude ono što jest. Spokoj je pronalazio samo kada bi poprimio osebujnosti neke druge osobnosti. Otpočevši neku priču, mogao je ispričati jedino ono što je netko drugi ved ispričao. Zapravo je to bio trik smišljen za sve nesretnike koji gore od želje da budu netko drugi i da ispričaju priču kako bi se izbavili od dosade vlastitih tijela i duša. Poželio je ispripovijedati nekakvu priču samo kako bi je ispripovijedao. Baš kao i Tisudu i jedna nod, Mesnevija je bila čudna i nesustavna literarna kompozicija. U njoj druga priča počinje, a da prva još nije završila; druga ne završi, a ved se prelazi na tredu. Poput nepresušnih ljudskih osobnosti, ubrzo vam dojadi. Galip je listao sveske Mesnevije. Vidio je crteže uz erotske priče i pojedine stranice prepune ispravaka U obliku uskličnika, upitnika i dijelova našaranih srditom zelenom olovkom. U žurbi je pročitao priče na tim stranicama punim prljavštine i tinte. Shvatio je da je Dželal nekoliko svojih priča preuzeo iz Mesnevije i prilagodio ih Istanbulu našega vremena. Iste je priče čitao U djetinjstvu misledi da su to njegovi autorski tekstovi. Galip se prisjetio večeri tijekom kojih je Dželal satima pričao o umjetnosti pisanja nazira (pjesama zasnovanih na drugim pjesmama, koje se pridržavaju iste forme i sadržaja) govoredi da je to jedina prava vještina. Ruja bi halapljivo jela kolače kupljene putem, a Dželal pričao o tome kako je mnoge svoje kolumne, a možda čak i sve, napisao uz tuĊu pomod. Rekao je da su svi tekstovi preuzeti od nekih drugih. Dodao je i kako nije najvažnije stvarati nešto “novo”, ved modi redi nešto posve novo o remek-djelima stvaranima tisudama godina promijenivši im neke dijelove. Galip se razbjesnio. Napuštao ga je optimizam u pogledu autentičnosti papira na stolu. Uzrok tome nije bilo razočaranje u autentičnost Dželalovih tekstova, ved neke druge pretpostavke na koje je upudivala ta činjenica. Palo mu je na pamet da bi na nekome drugom mjestu u Istanbulu mogli postojati neka druga soba i stan ureĊeni na potpuno isti način kao i ovaj, koji jednako tako imitira atmosferu od prije dvadeset i pet godina. Ako ondje nisu Dželal i Ruja koja s veseljem sluša njegovu priču, sigurno postoji netko jednako nesretan kao Galip. I taj je netko vjerovao da de sjededi za istim stolom i neprestano čitajudi zbirku starih kolumna pronadi izgubljenu suprugu. Kad god bi razmišljao o njemu, pomišljao bi da njegov život ima drugačiji smisao, jednako kao što i znakovi na predmetima, slikama i plastičnim vredicama svaki put ukazuju na nešto drugo. Isti je slučaj s Dželalovim tekstovima. Oni pri svakome čitanju upuduju na nešto drugo. Pomislio

je da bi se mogao izgubiti u znakovima koji poput vagona vlaka nezaustavljivo slijede jedni druge. Pao je mrak, a u sobi se skupila ona prigušena, gotovo opipljiva svjetlost. Atmosfera je podsjedala na miris plijesni i smrti u mračnim podrumima punim paukova. Galip je nevoljko upalio svjetiljku na stolu. Shvatio je da ne postoji izlaz iz te nodne more i sablasnog svijeta, osim da nastavi čitati ved umorim očima. Tako se vratio na bunar paukova. U njega je bačeno Šemsovo tijelo. Nastavio je čitati na mjestu gdje je stao. U nastavku priče pjesnik je bio izvan sebe zbog gubitka “prijatelja i voljenoga”. Nikako nije mogao povjerovati da su ubili Šemsa i tijelo mu bacili u bunar. Štoviše, ljutio se kada su mu željeli pokazati bunar kraj kude. Izmišljao je izlike kako de tražiti svoga “voljenog” negdje drugdje: zar nije mogude da je Šems otišao u Damask, kao i prošli put kada je nestao? Mevlana je tako otišao u Damask i ondje tražio svoga voljenog. Ušao je u sve ulice i sobe u gradu. Zavirio je u svaki skriveni kutak i pod svaki kamen. Tražio ga je kod njegovih starih prijatelja i zajedničkih poznanika. Jednu po jednu pretražio je sve džamije, derviške tekije i draga mjesta koja je Šems volio. Nakon nekoga vremena sama je potraga postala važnija od želje da ga pronaĊe. U ovome dijelu kolumne čitatelj zatječe sebe okružena opijumskim dimom, mirisom ružine vodice i šišmišima jednoga mističnog i panteističkog svijeta. U tome je svijetu ono što biva traženo zamijenilo mjesta s onim koji traži. U njemu bit nije pronalaženje cilja ved koračanje prema njemu. Ukratko su prikazane razne Mevlanine pustolovine na ulicama velikoga grada, koje odgovaraju etapama kroz koje mora prodi sljedbenik reda da bi dosegnuo istinu i postigao savršenstvo. Prizor njegove nevjerice u trenu kada je postalo jasno da je njegov voljeni pobjegao i potraga sa njim odgovaraju stadiju nef-i isbat51. Prizori sa starim prijateljima i neprijateljima njegovog voljenog i prizori stvari punih bolnih sjedanja odgovaraju različitim stadijima derviških iskušenja. Prizor u javnoj kudi označuje stapanje u ljubavi. Izgubiti se u raju i paklu pseudonima nalik šifriranim pismima i u tekstovima punim književnih zamki i igara riječima - nakon smrti Mensura Haladža pronašli su ih u njegovoj kudi - značilo je izgubiti se u dolini tajni na koju upuduje i Atar. Prizor u gostionici uzet je iz Atarova Mantik-ut Tajra. U njemu iza ponodi svi pripovjedači pričaju neku drugu ljubavnu priču. Pjesnik pijan luta ulicama grada okružen prodavaonicama i prozorima koji skrivaju misterij. Njegova spoznaja da je ono što je tražio na planini Kaf zapravo on sâm bila je još jednom primjer stapanja s apsolutom uzet iz iste knjige, itd. Dželalov dugi tekst bio je ukrašen impresivnim stihovima pisanima U aruzu52. Bili su to stihovi sufija o jedinstvu putnika u mističkoj potrazi za onime za čime tragaju. U tekstu se nalazio i jedan poznati Mevlanin stih. Dželal nije volio prepjeve pa ga je napisao u prozi: “Pa ja sam on!” rekao je pjesnik jednoga dana, izgubljen u znakovima grada. “Zašto još uvijek tražim ako je tako?” Vrhunac zapleta teksta završio je književnom činjenicom koju su sve mevlevije s ponosom ponavljale: Mevlana je nakon toga sakupio svoje sjajne pjesme pod imenom Divan Šemsa iz Tebriza, a ne pod svojim imenom.53 Baš kao i u djetinjstvu, Galipa su u kolumni najviše zanimali fikcionalni dijelovi detektivske potrage i istrage. Dželal je svojim zaključkom iznova razljutio pobožne čitatelje čija je srca osvojio pričama o sufijima. S druge strane, njime je razveselio svoje laički i republikanski orijentirane čitatelje. Napisao je: “Mevlana je osobno dao ubiti Šemsa te je 51 Zapravo nefy ü isbât “negirati i potvrditi”. Nefy znači poricanje nečega što postoji, I isbât potvrđivanje da to nešto ipak postoji iako se poricalo. Obično se kao primjer te stilske figure navodi rečenica La iîâha illallâh “Nema boga osim Alaha." (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Sarajevo 2007., str. 190), 52 Aruz: metrika klasičnog turskog pjesništva. 53 Divan: pjesnička zbirka.

tražio da se njegovo tijelo baci u bunar!” Dželal je tu tvrdnju dokazao metodom koju su u pedesetim godinama često koristili turska policija i javni tužitelj. S njome se pobliže upoznao kada je pedesetih godina radio kao izvjestitelj iz sudnice na Bejogluu. Prvo je stilom javnoga tužitelja u malome provincijskom gradu, naviknutoga na iznošenje optužbe, istaknuo da je od tog ubojstva najviše koristi imao sam Mevlana. Podsjetivši da je zahvaljujudi tome činu od običnoga učitelja postao najvedi sufijski pjesnik, ukazao je na to da je vjerojatno sam Mevlana najviše priželjkivao to ubojstvo. Dželal je zanemario pravne poveznice izmeĊu želje da se nešto učini i toga da se nekome dade da nešto učini. Bili su to motivi karakteristični za kršdanske romane. Zatim se okrenuo pokazateljima krivice i trikovima tipičnima za ubojice početnike kao što su nevjerica u to da je mrtav, odbijanje da pogleda u bunar i opsesivno ponašanje. Odmah nakon toga prešao je na novu temu. Galipa je to bacilo u duboko beznaĊe. Pitao se na što su onda ukazivali višemjesečna istraga i pretraživanje grada uzduž i poprijeko nakon ubojstva? Galip je na temelju nekih informacija iz bilježnice i karte Damaska shvatio da je Dželal toj temi posvetio više vremena nego što se to na prvi pogled činilo. Kartu je pronašao u jednoj kutiji s Dželalovim starim ulaznicama za nogometne utakmice (Turska-MaĊarska 3:1) i kino (žena na prozoru i Povratak kudi). Na karti su zelenom bojom bila označena neka mjesta. Ta je mjesta Mevlana pretražio za svoga boravka u Damasku. Nije tražio Šemsa jer je dobro znao da je mrtav. Bit de da je Mevlana radio nešto drugo, ali što? Na karti su bila označena sva mjesta koja je posjetio u gradu. Na poleĊini karte vidio je imena svih gradskih četvrti, objekata, prenodišta i gostionica. U sve je njih Mevlana kročio. Dželal je pokušao dati neki smisao izduženim slovima i slogovima imena. Oni su stajali poredani na karti jedan ispod drugoga. Tražio je skrivenu simetriju. Pao je mrak. Znatno kasnije pronašao je kutiju s Dželalovim sitnicama. U njoj su bili i karta Kaira i telefonski imenik Istanbula iz 1934. godine. Oni su mu dospjeli u ruke u vrijeme kada je objavljen tekst o detektivskim pričama iz Tisudu i jedne nodi. Kao što je i očekivao, mjesta iz priča u knjizi bila su na karti Kaira označena zelenim strelicama nacrtanima kemijskom olovkom. Na kartama i na stranicama gradskoga vodiča vidio je iste strelice nacrtane istom zelenom bojom, premda ne istom olovkom. Pratio je avanture zelenih strelica na zbunjujudim kartama. činilo mu se kao da prati tragove svoga jednotjednog obilaska Istanbula. Kako bi samoga sebe uvjerio da je sve to iluzija, podsjetio se da zelene strelice nisu zgrade u koje je kročio, džamije u koje je ušao i padine uz koje se uspeo. Pa ipak, posjetio je susjedne zgrade, ušao u džamije u blizini i popeo uz padine istih brda. To znači da je cijeli Istanbul, bez obzira na to što govori karta, bio prepun ljudi. Svi su oni krenuli na isto putovanje! Galip je potom spojio karte Damaska, Kaira i Istanbula. O istoj je stvari pisao Dželal u jednome svom tekstu inspiriranome E. A. Poeom. Kako bi to učinio, morao je poderati uvezane stranice telefonskoga imenika Istanbula, i to žiletom iz kupaonice. Na njemu su i dalje bili Vidljivi tragovi korištenja. Postavio je te karte jednu do druge. Nije znao što da učini sa sitnim oznakama i crtežima jer se njihove veličine nisu podudarale. Poslije ih je pritisnuo na staklena vrata dnevne sobe i promatrao u svjetlu koje je padalo odostrag. Isto je radio i u djetinjstvu kada bi on i Ruja precrtavali neku sliku iz časopisa. Trudedi se promatrati ih kao dijelove misterija, gledao je u njih kao što je nekod svoga vlasnika promatrala odjeda na stolu u radnoj sobi Dželalove majke. Na kartama naslaganima jedne na druge slabo se moglo razabrati izborano lice starice u poodmakloj dobi. Toliko je dugo gledao u to lice da je imao osjedaj kao da je riječ o staroj znanici. Osjedaj bliskosti i tišina večeri činili su ga spokojnim. činilo mu se da je taj osjedaj unaprijed

proživljen i isplaniran te da bi on trebao nekome drugom uliti povjerenje. Galip je uistinu mislio da ga Dželal vodi. Postojao je cijeli niz Dželalovih tekstova o značenjima lica. MeĊutim, Galipu su na pamet padale neke Dželalove rečenice iz teksta o unutarnjem spokoju koji ga je ispunio dok je promatrao lica stranih umjetnica. VoĊen time, odlučio je iz kutije izvaditi članke o kinematografiji. Njih je Dželal napisao u mladosti. U starim člancima o kinematografiji Dželal je opisivao patnju i nostalgiju na licima nekih američkih glumačkih zvijezda. činio je to kao da priča o sjajnim mramornim kipovima, glatkoj površini nekoga nevidljivog planeta i prozaičnim sanjarskim basnama kakve udaljene zemlje. čitajudi te retke osjetio je da je ta nostalgija ono što ga čini bliskim Dželalu, a ne Ruja i njegove priče. Taj je osjedaj bio poput Ugodne, jedva čujne glazbe. U isto je vrijeme volio novootkrivene detalje na karti, licima i u riječima, i bojao ih se. želio je udi dublje u te tekstove o kinematografiji, no suzdržao se i zastao. Dželal nije istim stilom pisao o licima slavnih turskih glumica. Njega su onu podsjedala na pola stoljeda stari, zaboravljeni brzojav iz rata. Tada je shvatio zašto ga je ujutro za doručkom napustio osjedaj optimizma. Taj mu je osjedaj prije prožimao cijelo tijelo. Nakon šest sati čitanja, njegova se slika o Dželalu u potpunosti promijenila. Ujutro je pun optimizma vjerovao u ovaj svijet i mislio je da de marljivo radedi lako riješiti tu dobro skrivenu tajnu. Tada nije žudio biti netko drugi. Ali sada su se te tajne počele udaljavati od njega. Njemu dobro poznate stvari i predmeti u sobi počeli su se pretvarati u tajanstvene predmete, u dijelove jednoga nepoznatog svijeta i karte nepoznatih lica. Galip se želio osloboditi uloge beznadne i opteredene osobe. Poželio je biti netko drugi. želio je slijediti posljednji trag. On bi mu mogao objasniti Dželalov odnos s Mevlanom i mevlevijama. Počeo je čitati neke kolumne u kojima je Dželal pisao o svojim sjedanjima, a plava svjetla televizora počela su s prozora obasjavati Aveniju Tešvikije. Dželal se nije zanimao za mevlevije samo zato što je znao da de čitatelji koji osjedaju neobjašnjivu vezanost uz temu uroniti u nju, ved i zato što mu je očuh bio mevlevija. Dželal ga je opisao s mješavinom laičke ljutnje i volterovskog humora: kao grbava odvjetnika. Govorio je kroz nos i odlazio na tajne obrede. Galip je iz opisa shvatio da je to čovjek za kojega se Dželalova majka udala nakon što se stric nije vratio iz Europe i sjeverne Afrike, jer nije mogla uzdržavati sebe i sina. On je redovito odlazio u mevlevijsku tekiju koja se nalazi u jednoj sporednoj ulici gradske četvrti Javuz Sultan pokraj cisterne s vodom iz bizantskog doba. Galip je čitao o tome kako je Dželal živio pod istim krovom s očuhom i radio na mjestu podvornika u kinu. U mračnim, prepunim dvoranama često je dijelio i dobivao batine dok je prodavao sodu u pauzama filma. S prodavačem bi se dogovorio da u peciva stavlja soi i papar. U tekstu se poput dobroga čitatelja stavljao u ulogu podvornika i svadljivih posjetitelja. čitao je tekst o Dželalovim sjedanjima iz knjigovežnice. Na tome je mjestu radio nakon što je napustio posao u kinu u Aveniji Šehzadebaši. Galipu je u oči upala jedna rečenica koja mu se učinila kao davno prije smišljeno proročanstvo vezano uz njegovo stanje. Bila je to jedna posve uobičajena rečenica. Svi je pisci koriste kada izmišljaju svoju dirljivu i hvalevrijednu prošlost. “čitao bih sve što mi je došlo pod ruku”, napisao je Dželal. Galip je čitao sve što mu je došlo pod ruku o Dželalu. Pratio ga je osjedaj da Dželal pripovijeda o njemu osobno, a ne o vremenu kada je radio u knjigovežnici.

Galip je nekoliko puta pomislio na tu rečenicu. Smatrao ju je dokazom da Dželal zna što on radi u tome trenu. Svoja jednotjedna nastojanja nije doživljavao kao traganje za Dželalom i Rujom, nego kao igru. Igru je osmislio Dželal (a možda i Ruja). Ta je zamisao odgovarala Dželalovoj želji da malim zamkama, nejasnodama i riječima iz daljine tiho upravlja ljudima. Zbog toga Galip svoju potragu u tom živom muzeju više nije smatrao znakovima svoje, ved Dželalove slobode. želio je što prije izadi iz stana. Razlog nije bila neizdrživa bol u očima prouzročena čitanjem, nego to što u kuhinji nije bilo hrane. Iz ormara pored vrata izvadio je Dželalov tamnoplavi kaput i obukao ga. želio je da Ismail i njegova žena, ako još nisu zaspali, pomisle da lu noge i kaput koje de zamijetiti kroz vrata svojega stana Dželalovi. Ne upalivši svjetlo sišao je stepeništem. Vidio je da kroz niski prozor domareva stana okrenuta prema ulazu zgrade ne dopire svjetlost. Nije imao ključ pa stoga nije svom snagom povukao za sobom ulazna vrata zgrade. Zakoračio je na pločnik i na tren se naježio. Pomislio je da de onaj muškarac s druge strane telefonske linije izadi iz nekoga mračnog kuta. Dugo se trudio ne misliti na njega. Zamišljao je da u ruci toga čovjeka nede biti dosje o vojnom udaru, ved nešto strašnije i opasnije. Imao je predosjedaj da de mu muškarac biti poznat, no na ulici nije bilo baš nikoga. Hodao je ispunjen osjedajem da ga onaj glas slijedi. Ne, nije zamišljao da je netko drugi. “Vidim sve kao što jest”, pomislio je dok je prolazio ispred policijske postaje. Ovdje su stražu čuvali policajci s automatskim puškama u rukama. Gledali su ga umornim i sumnjičavim pogledima. Galip je hodao neprestano gledajudi ispred sebe. Nije želio vidjeti tekst plakata, neonskih reklamnih panoa i političkih slogana na zidovima. Svi su kafidi i restorani na Nišantašu bili zatvoreni. Dugo je hodao ispod čempresa, platana i divljih kestena slušajudi bat svojih koraka na pločniku. Sa stabala je na pločnik kapao otopljeni snijeg. čuo je i otužne zvukove u žljebovima te buku iz kafida u blizini. U jednome mliječnom restoranu u Karakoju do mile se volje najeo piletine, variva i kadajifa54. Kasnije je kupio povrde u prodavaonici te kruh i sir na jednome kiosku i vratio se u obiteljsku zgradu Šehrikalp.

54

Kadajif: vrsta orijentalne slastice.

Četvrto poglavlje PRIčA O ONIMA KOJI NE MOGU ISPRIčATI PRIčU Da! reče raspoloženi čitatelj. - To je pametno, to je genijalno. To razumijem i time se oduševljavam. I ja sam sto puta to isto pomislio! Drugim riječima, ovaj me je čovjek podsjetio na moju vlastitu pamet i zbog toga mu se divim. —Coleridge -

Ne, moj najvažniji tekst nije onaj o rješenju misterija života. Do grla smo u njemu, a toga nismo ni svjesni. Nije ni onaj napisan prije šesnaest godina i četiri mjeseca. U njemu sam istražio nevjerojatne sličnosti na kartama Damaska, Kaira i Istanbula. (Svi zainteresirani mogu u tome tekstu pročitati o položajima Darb el-Mustakima, naše Kapaličaršije i kairske četvrti Han al-Halili. Svi ti položaji nalikuju slovu mim. čitatelji mogu saznati i na koje me to lice podsjedaju.) Ne, moja najsmislenija pripovijest nije ni dvjesto godina stara pripovijest o sirotome derviškom voĊi Mahmutu. On je za besmrtnost prodao tajne reda jednome europskom špijunu i poslije požalio. O tome sam jednom prilikom pisao s istim uzbuĊenjem. (U tom tekstu možete saznati kako je šejh na bojnim poljima pokušavao prevariti umirude junake oblivene krvlju nudedi im teret svoje besmrtnosti.) Svaki put kada se sjetim priča o kriminalcima s Bejoglua, o pjesnicima koji su izgubili pamdenje, opsjenarima, pjevačicama s dvostrukim identitetom i beznadnim ljubavnicima, shvatim da stalno preskačem temu koju danas smatram najvažnijom, da je omalovažavam ili je s čudnom suzdržanošdu zaobilazim. No ja to ne činim! Pišem ved trideset godina, a približno sam toliko vremena posvetio i čitanju. Nisam uopde vidio da je neki pjesnik s Istoka ili Zapada obratio pozornost na istinu o kojoj du sada pisati. Sada, dok budem čitao ono što du napisati, zamišljajte lica o kojima su pripovijedati. (Što je zapravo čitanje ako ne prenošenje piščevih riječi na tiho kinematografsko platno vašega uma?) Na platnu svojega uma oživite trgovinu ljekovitim biljem u jednome od gradova u istočnoj Anadoliji. U hladno zimsko poslijepodne mrak rano pada. Na tržnici nema previše zbivanja. Brijač ostavlja radionicu naučniku. Jedan Umirovljeni starac i kupci okupili su se oko pedi u prodavaonici na tržnici i čavrljaju. Prepričavaju se sjedanja iz vojske, listaju se novine, ogovara se, a s vremena na vrijeme čuje se smijeh. Jedan meĊu okupljenima najmanje priča. On osjeda nespokoj zbog toga što ne može dodi do riječi. To je brijačev brat. I on na pameti ima priče i šale, ali premda to silno želi, ne zna lijepo pripovijedati, niti privudi pozornost drugih. Tijekom cijeloga poslijepodneva pokušavao je ispričati jednu priču. Drugi bi mu tada i ne primijetivši upali u riječ. Sada vas molim da zamislite izraz lica brijačeva brata kojega prekidaju u pola priče. Pomislite na proslavu zaruka u kudi Obitelji istanbulskoga liječnika. Ti je obitelj poprimila

zapadnjačke navike ali se time nije obogatila. Gosti su okupirali obiteljsku kudu. Dio njih na trenutak se slučajno okupio oko kreveta u sobi djevojke pred zarukama. Na krevetu su bili nagomilani kaputi gostiju. U tome su društvu i simpatična mlada djevojka i dva mladida. Obojica pokazuju zanimanje za nju. Jedan od te dvojice nije previše pristao ni pametan, ali je pričljiv i druželjubiv. Zbog toga plijeni pozornost lijepe djevojke i starijih muškaraca koji ga U lobi slušaju. Sada pokušajte zamisliti lice toga drugog, pametnijeg i senzibilnijeg mladida. On ne zna kako privudi pozornost. Sada vas molim da zamislite tri sestre koje su se udale u razmaku od po dvije godine. One se okupljaju u kudi svoje majke dva mjeseca nakon Sto se najmlaĊa od njih udala. U zimsko poslijepodne uz sivu Svjetlost piju čaj u kudi trgovačke Obitelji srednjega sloja. čuje se kucanje golemoga zidnog sata i glasanje nestrpljivoga kanarinca. NajmlaĊa je sestra uvijek pričljiva i vesela. Sada priča o dvomjesečnome bračnom iskustvu i prepričava neke situacije i smiješne dogaĊaje iz svog života. Način na koji priča potiče najstariju i najljepšu sestru da, unatoč tomu što ved godinama proživljava takve situacije, s melankolijom pomisli da njezinu životu i njezinu suprugu nešto nedostaje. Sada vas molim da zamislite tu melankoliju! Jeste li zamislili? Sliče li sva ta lica na neki čudan način jedna na druge? Ne postoji li nešto zbog čega ih je lako pobrkati? Neke nevidljive niti koje ih izdaleka meĊusobno povezuju. Nisu li lica šutljivih ljudi s nezanimljivim životnim pričama i bez pripovjedačkoga dara smislenija i potpunija? Oni ne mogu privudi pozornost pa tek nakon što proĊe dogaĊaj kod kude smišljaju dobru repliku. Njihova lica bujaju pričama, a oni ih ne mogu ispričati. Ona nose tragove tišine, masnica, čak i poraza. Jeste li ikada pomišljali na svoje lice meĊu tim licima? Koliko smo svi mi napadeni, koliko dirljivi? Vedina nas je beznadna! Ali ne želim vas ponovno zavaravati: ja nisam jedan od vas. Onaj koji, uzevši papir i olovku, može nešto napisati i uvjeriti druge da pročitaju to što je napisao, može se donekle smatrati spašenim od te bolesti. Upravo zbog toga se ni jedan meni poznat pisac nije temeljito pozabavio tim, možda najvažnijim, ljudskim stanjem. Sada shvadam. Svaki put kad u ruke uzmem olovku, tema je ista. Od sada du nastojati udi u tajnu poezije naših lica i strašnu tajnu naših pogleda, pripremite se.

Peto poglavlje ZAGONETKE NA LICIMA Obično su lica ono što ne primjedujemo u prolazu. —Lewis Caroll

Galip je u subotu ujutro sjeo za radni stol koji je bio prekriven primjercima kolumna. Više nije bio optimističan kao prethodnog jutra. Nakon jednodnevnoga rada njegova se slika o Dželalu u potpunosti promijenila. činilo mu se kao da je zbog toga nestao i cilj njegove potrage. Bududi da je samo mogao pretpostavljati gdje su se sakrili Ruja i Dželal, sjedio je za stolom i čitao kolumne i bilješke koje je izvadio iz ormara u hodniku. Osjetio je da može napraviti jedinu stvar koju je mogude napraviti u situaciji kada ste suočeni s katastrofom, a to je imati čistu savjest. Povrh toga, sjediti i čitati Dželalove tekstove bilo je bolje nego čitati ugovore podstanara i agresivnih stanodavaca ili spise trgovaca željezom i tepisima sklonih prijevari, u prašnjavu uredu na Sirkedžiju. Ova ga je soba činila sretnim zbog sjedanja na djetinjstvo. Osjedao se uzbuĊeno poput činovnika premještenoga na bolje radno mjesto, pa makar to bilo i ishod katastrofe. Pio je drugu jutarnju kavu. S istim je uzbuĊenjem ponovno razmotrio sve dostupne tragove. Sjetio se teksta Dželalove kolumne pod naslovom “Isprike i izrugivanja” u Milijetu ubačenome ispod vrata. Isti je tekst prije mnogo godina ved jednom bilo objavljen. To je značilo da Dželal nije poslao novi tekst za nedjeljno izdanje. Bio je to šesti stari članak objavljen u ovim novinama. U kutiji s rezervnim tekstovima ostao je još samo jedan. To je značilo da de, ako Dželal u roku od trideset i šest sati ne dostavi novi tekst, njegova kolumna od četvrtka biti prazna. Bududi da mu je ved trideset i pet godina svako jutro počinjalo kolumnom koju Dželal, za razliku od drugih kolumnista, nikada nije propustio napisati pod izlikom da je bolestan ili na odmoru, osjedaj koji je obuzimao Galipa svaki put kad bi pomislio na praznu drugu stranicu novina podsjetio bi ga na katastrofu koja se približava, na užas koji de obuzeti ljude onoga dana kad se povuku vode Bospora. Kad je one večeri ušao u stan, iskopčao je telefon iz utičnice. želio se usredotočiti na mogude tragove. Ponovno je razmislio o glasu na telefonu. Sve što je taj čovjek rekao o “slučaju Mrtvački kovčeg” i vojnom udaru Galipa je podsjetilo na neke Dželalove stare kolumne. Pronalaženje tih sitnih detalja razasutih po raznim tekstovima uzelo mu je mnogo vremena. Kada je nakon toga ponovno sjeo za stol, bio umoran kao da je cijeli dan radio. Bit de da se Dželal, pišudi početkom šezdesetih godina provokativni članak o vojnom udaru, sjetio jedne od činjenica u tekstu o Mevlani: kolumnist želi da široke mase čitatelja

prihvate neku činjenicu. VoĊen tom željom, on mora znati kako da u sedimentima čitateljeva sjedanja oživi neku davno zaboravljenu, neutemeljenu misao te učini da je čitatelj prihvati! Galip je čitao Dželalove priče sabrane iz povijesnih izvora. Kao svaki dobar čitatelj, očekivao je da se aktiviraju i sedimenti njegova pamdenja, no uspio je potaknuti samo maštu. čitao je kako je jednoga dana dvanaesti imam u uličicama Kapaličaršije sijao strah i trepet meĊu zlatarima-prevarantima. čitao je o sinu derviškoga voĊe. On se spominje u knjizi Povijest silahtara55. Nakon što ga je vlastiti otac proglasio Mehdijem, poveo je za sobom kurdske pastire i majstore kovače te napadao tvrĊave. Pročitao je i priču o naučniku iz praonice posuĊa. On je sanjao Muhameda na zadnjem sjedalu bijeloga cadillaca sa spuštenim krovom. U snu je automobil prelazio preko kamenih ploča kolnika na Bejogluu, prekrivenih lokvama prljave vode. Nakon toga proglasio se Mehdijem. želja mu je bila potaknuti prostitutke, Cigane i čistače cipela na borbu protiv krupnih kriminalaca i svodnika. činilo mu se da te tekstove vidi okupane ljubičastom bojom zore vlastita života i vlastitih maštanja. Neke su mu od tih priča u jednakoj mjeri poticale i maštu i pamdenje: jedne je večeri čitao priču o lažnome Avdži Mehmetu. Taj se prvo proglasio legalnim nasljednikom sultana i sultanom, a potom i svecem. Sjetio se Dželalove priče o tome kakav bi morao biti jedan “lažni Dželal” da bi mogao umjesto njega pisati kolumne (“Netko tko bi mogao usvojiti moju sposobnost pamdenja”, rekao je). Sjetio se i Rujina uvijek snena i optimistična smješkanja. Na trenutak se uplašio osjetivši da je uvučen u opasnu igru koja vodi u smrtonosnu klopku. Ponovno je pročitao imena i adrese iz bilježnice s telefonskim brojevima, usporeĊujudi ih jedno po jedno s imenima i adresama iz telefonskoga imenika. Nazvao je nekoliko brojeva koji su mu djelovali sumnjivo. Jedan od njih bio je broj radionice za izradu predmeta od plastike na Laleliju. IzraĊivali su posude za pranje posuĊa, kante i košare za rublje te su, ako im se da primjer kalupa, u roku od tjedan dana mogli dostaviti na stotine komada bilo kakvog predmeta. Na drugome se broju javilo neko dijete. Reklo je da živi s ocem, majkom i bakom. Otac nije bio kod kude i prije nego što mu je majka sumnjičavo uzela'slušalicu iz ruke, u razgovor se umiješao stariji brat. Rekao je da nepoznatim osobama ne daju svoja imena. “Tko ste vi, tko? Krivi broj”, rekla je oprezna majka prijetedim tonom. Galip je u podne počeo pregledavati Dželalove stare autobusne karte i ulaznice za kino. Dželal je na neke od njih pažljivim rukopisom napisao mišljenje o filmu, a na neke imena glumaca. Galip je pokušao dati neko značenje podcrtanim imenima glumaca. Na autobusnim kartama i ulaznicama za kino bila su napisana neka imena i riječi. Na jednoj je karti bilo lice nacrtano latiničnim slovima. (Bududi da je bila riječ o karti od petnaest kuruša, bit de da je s početka šezdesetih godina.) Pročitao je slova na kartama, neke stare kritike filmova, neke stare intervjue (Slavna američka umjetnica Mary Marlove jučer je bila u našem gradu!), nedovršene križaljke, nasumce odabrana pisma čitatelja i izreske iz novina vezane uz neka ubojstva na Bejogluu, o kojima je Dželal namjeravao pisati. U vedini slučajeva ta ubojstva kao da su oponašala jedno drugo ne samo po tome što je korišten kuhinjski pribor za rezanje i što je vrijeme zločina bilo nakon ponodi, a ubojice i žrtve bili mrtvi-pijani, nego i po stilu kojim je Dželal pisao o njima. U tim se tekstovima oslanjao na mušku senzualnost i moralni princip: “tako završavaju oni koji se upuštaju u mutne poslove”. Dželal je u svojim kasnijim tekstovima na temu tih ubojstava koristio izreske iz novina koji su se odnosili na posebne dijelove Istanbula (Džihangir, Taksim, 55 Sllahtar: pašin ili vezirov službenik koji se brine o održavanju oružja.

Laleli, Kurtuluš). Zahvaljujudi seriji tekstova iz iste kutije pod nazivom “Prvi u našoj povijesti”, Galip se prisjetio da je prvu knjigu na latiničnom pismu u Turskoj 1928. godine objavio vlasnik “Prosvjetne knjižnice” Kasim Bej. Na listovima Prosvjetnoga kalendara sa satom, osim crteža vezanih uz sate namaza, nalazili su se popis jela koja Ruja voli, izreke poznatih osoba kao što su Ataturk, islamski velikani, Benjamin Franklin i Bottfolio te neprikladne šale. Dželal je retuširao brojčanik s kazaljkama na nekim odloženim listovima kalendara. Tako ga je pretvorio u lica s dugim brkovima ili u okrugla lica s dugim nosevima. Vidjevši to, Galip je nešto zapisao na papir. Kasnije je ručao kruh, feta sir i jabuku te je u jednom trenu s neobičnim zanimanjem pogledao zapisanu bilješku. Vidio je trag zelene kemijske olovke. Olovka je neodlučno napredovala prema zadnjoj stranici bilježnice. U toj su bilježnici bili zapisani kodovi i njihova rješenja preuzeti iz knjiga o liniji Maginot i njemačkim špijunima, te sažeci kriminalističkih romana Zlatni kukac i Sedmo slovo. Taj je trag možda nalikovao na strelice nacrtane zelenom olovkom na kartama Kaira, Damaska i Istanbula, no ponekad je nalikovao i na ljudsko lice i cvijede, a ponekad pak na zavojite dijelove rijeke koja vijuga u dolini. Nakon četiri stranice besmislenih, asimetričnih zavoja, na petoj je stranici Galip otkrio tajnu crteža. Na sredini prazne stranice nalazio se mrav. Put koji je životinja neodlučno slijedila bio je označen kemijskom olovkom. Posred pete stranice bilo je njegovo mrtvo tijelo. Tijelo se zalijepilo i osušilo nakon što je bilježnica zatvorena. Galip iz toga nije mogao dodi ni do kakva zaključka te se dao na istraživanje. želio je saznati koliko je to mrtvo tijelo staro i postoji li ikakva veza izmeĊu toga čudnog eksperimenta i tekstova o Mevlani. Mevlana je u četvrtome svesku Mesnevije ispričao priču o mravu i nedovršenu tekstu. Mrav se najprije susreo s arapskim slovima, narcisima i ljiljanima. Kasnije je primijetila ruku, a potom i to da rukom upravlja um. “A još kasnije”, dodao je Dželal u jednom od svojih tekstova, “da taj um pokrede neki drugi um.” Tako su se još jednom pomiješala maštanja sufijskoga pjesnika i Dželalovi snovi. Galip je možda namjeravao smisleno povezati tekstove s datumom pisanja u bilježnicu, no na zadnjim su stranicama bili samo mjesta i datumi požara u starome Istanbulu te broj drvenih konaka zahvadenih njime. Pročitao je jedan Dželalov tekst o naučniku prodavača rabljenih knjiga. Početkom stoljeda prodavao je knjige idudi od vrata do vrata. Svaki je dan odlazio u bogate kude u raznim dijelovima Istanbula. Tamo bi cjenkajudi se prodavao knjige haremskim ženama, prezaposlenim činovnicima, nepokretnim starcima i djeci sanjarima. Prave su mušterije bili paše. Oni zbog zabrane sultana Abdulhamida nisu izlazili iz zgrada ministarstava i iz svojih palača. Prodavao im je knjige u koje bi prethodno ubacio tajne poruke. Galip je pročitao kako je naučnik paše (“svoje čitatelje”, napisao je Dželal) pomodu skrivenih uputa s vremenom podučio hurufijskim tajnama potrebnima za čitanje poruka. Galipu se činilo da polako postaje netko drugi. To je i želio. Tada je shvatio da su te hurufijske tajne jednostavne poput tajnih znakova i slova na kraju jednog prevedenog američkog romana koji je prešao daleka mora prije nego što ga je Dželal jednoga subotnjeg podneva donio Ruji na poklon. Galip je sada bio uvjeren da čovjek neprestano čitajudi može postati netko drugi. Uto je zazvonio telefon. Naravno, zvao jê opet isti muškarac.

“Raduje me što si ponovno ukopčao telefon”, započeo je. Galipa je taj glas podsjedao na glas muškarca kasnije srednje dobi. “Nisam ni pomišljao da bi sada, kada se očekuje najstrašniji razvoj dogaĊaja, mogao prekinuti vezu s vanjskim svijetom.” “Do koje si stranice imenika došao?” “Trudim se, no ide sporije nego što sam mislio. Nakon što sam satima gledao u brojeve, počeo sam pomišljati na stvari koje mi nikada prije nisu padale na pamet. U

brojevima sam počeo uočavati magične formule. Počeo sam uočavati simetričan poredak brojeva, ponavljanja i magične formule u njima. To me usporava.” “A lica?” “Da, ali ta se lica javljaju nakon odreĊenog poretka brojeva. Brojevi ne govore cijelo vrijeme, nekada šute. Ponekad mi se čini da mi pojedine četvorke nešto šapudu i kredu jedna za drugom. Upravo tada znamenke u parovima postaju simetričan kvadrat; odvratiš pogled i ved su postale šesnaest. Na njihovo prazno mjesto tada dolaze sedmice. One mi takoĊer došaptavaju isti poredak. želim misliti kako su to sve besmislene slučajnosti, no ne podsjeda li i tebe Timur Jildirimoglu s broja 140 2240 na bitku kod Ankare 1402. te na činjenicu da je nakon pobjede Timur uzeo Jildirimovu ženu u svoj harem? Imenik buja cijelom našom poviješdu. Ne mogu listati stranice imenika jer ne želim to vidjeti. Ne mogu dodi do tebe, no znam da samo ti možeš zaustaviti najvedu urotu. Pročitaj svoju kolumnu koja ju je pokrenula. Samo ti možeš zaustaviti taj puč, bududi da si ga i zakuhao!” “Zašto?” “Kada smo prošli put razgovarali, nisam uzalud rekao da vjeruju u Mehdija i da ga čekaju. Riječ je o šačici vojnika. I oni su, baš kao i ja, prije mnogo godina pročitali neke od tvojih tekstova vjerujudi u njihovu istinitost. Sjeti se tekstova iz prvih mjeseci 1962. godine. Ponovno obrati pozornost na sredu koja zrači s obiteljskih fotografija na listidima lutrije (majka plete, otac čita novine, možda tvoju kolumnu. Sin sjedi na podu i uči, baka i mačka drijemaju pored pedi. Zašto se listidi lutrije tako dobro prodaju kad je sve tako idealno, a sve Obitelji sretne poput moje?) te na zaključak kolumne u kojoj objašnjavaš zašto nisi mogao vjerovati u tu sredu. Zašto si se u to vrijeme toliko izrugivao domadim filmovima? Zašto ti, dok gledaš te filmove vezane uz naše osjedaje, vidiš samo boce kolonjske vode na komodi kraj kreveta, fotografije poslagane na pokvareni klavir pun paučine, razglednice na rubu ogledala i figurice pasa na obiteljskome radio-aparatu?” “Ne znam.” “Ah, znaš! želiš to prikazati kao znakove naše bijede i propasti. Na isti si način pričao i o istrošenim stvarima bačenima u dvorište zgrade, širim obiteljima u stanovima iste zgrade, bratidima i sestričnama koji se zbog toga i uzmu te o prekrivačima koje stavljaju na fotelje kako se ne bi pohabale. Sve si to prikazao kao patetične znakove nezaustavljive katastrofe i prosječnosti u koju smo potonuli. Kasnije si u povijesnim kolumnama dao naslutiti da je spas uvijek mogud. čak i za najgorega dana mogao bi se pojaviti netko tko de nas izvudi iz bijede. Povratak spasitelja iz vremena od prije nekoliko stotina godina. Ta de se osoba reinkarnirati kao netko drugi i nakon petsto godina vratiti kao Mevlana Dželaletin, Šejh Galip ili pak kao neki kolumnist, ovoga puta u Istanbulu! Dok si pisao o toj temi, o tuzi žena dok čekaju vodu kraj česme i o dirljivim ljubavnim izjavama urezanima na naslonjače sjedala u starim tramvajima, bilo je mladih časnika koji su vjerovali u sve što si napisao. Mislili su da de dolaskom Mehdija nestati sva bijeda i tuga te da de u jednome trenutku sve biti dovedeno u red. Njih si uvjerio! Njih si poznavao! Za njih si pisao!” “Dobro, što ti sad želiš?” “Bit de dovoljno da te jednom posjetim.” “Kojim povodom? Dosje i tome slično ne postoji, zar ne?” “Sve du ti ispričati.” “I tvoje je ime pseudonim!” reče Galip. “želim te vidjeti!” odvrati muškarac glasom iz sinkroniziranih filmova. Taj je glas zvučao

neprirodno, ali je na neki čudan način bio dirljiv i uvjerljiv kao kada kaže “volim te”. “želim te posjetiti. Kad se susretnemo, bit de ti jasno zašto. Nitko te ne može poznavati kao ja, nitko. Znam da do jutra sanjariš ispijajudi uvečer skuhane kave i čajeve i pušiš cigarete Maltepe. Njih si stavio na grijalicu da se osuše. Znam da tekstove pišeš pisadim strojem, a ispravljaš zelenom kemijskom olovkom i da nisi zadovoljan svojim životom. Znam i da do jutra hodaš amo-tamo po sobi. želiš biti netko drugi, a nikako se ne možeš odlučiti tko deš biti.” “O tome sam često pisao”, rekao je Galip. “Znam i da nisi volio svog oca i da te je izbacio iz potkrovlja. Ondje ste se svi zajedno stiskali nakon što se vratio iz Afrike sa svojom novom ženom. Znam i što te mučilo u vrijeme kada si se vratio živjeti s majkom. Ah, brate moj! Dok si radio kao siromašni izvjestitelj s Bejoglua, izmišljao si nepostojeda ubojstva kako bi privukao pozornost! U hotelu Pera Palas radio si intervjue s nepostojedim zvijezdama nikada snimljenih američkih filmova! Pušio si opijum kako bi mogao napisati ispovijesti jednoga turskog ovisnika o opijumu! Na putovanju po Anadoliji dobio si batine! Na to si putovanje krenuo kako bi dovršio članke o hrvanju. članke si u nastavcima objavljivao pod pseudonimom. U kolumni Vjerovali ili ne u suzama si pričao o svome životu. Nitko to nije shvatio! Znam i da ti se ruke znoje, da si dva puta preživio prometnu nesredu i da si, unatoč tome što se bojiš samode, uvijek ostao sam. Voliš se uspinjati na minarete, voliš pornografske časopise, voliš pretraživati po Aladinovu dudanu i biti u dobrim odnosima s polusestrom. Tko drugi može to znati!” "Mnogi ljudi”, rekao je Galip. “Sve se može saznati iz mojih kolumna. Hodeš li mi redi zašto me zapravo želiš vidjeti?” “Vojni udar!” “Spuštam slušalicu...” "Kunem se!” rekao je. “Sve du ti ispričati kada se susretnemo.” Galip je iskopčao telefon iz utičnice. Iz ormara u hodniku uzeo je godišnjak i sjeo u naslonjač. U isti naslonjač sjedao je i Dželal kada se uvečer mrtav umoran vradao u isti stan. Godišnjak je Galipu još jučer privukao pozornost. Bio je to kvalitetno uvezen godišnjak Vojne akademije iz 1947. godine. Izuzmu li se fotografije i maksime Ataturka, potom predsjednika države, zapovjednika glavnoga stožera, zapovjednika svih rodova vojske i zapovjednika i predavača na Vojnoj akademiji, u potpunosti je bio sastavljen od fotografija učenika. Nakon telefonskog razgovora okretao je stranice godišnjaka meĊu koje je Dželal umetnuo pelir papir. Nije znao zašto ga želi prelistati. Sva lica, pogledi, baš kao i kape na glavama i oznake činova na ovratnicima toliko su nalikovali jedni na druge da ih je bilo lako pomiješati. U jednom trenu učinilo mu se da okrede stranice nekoga starog numizmatičkog časopisa naĊenoga u prašnjavoj kutiji. U takvim kutijama prodavači ispred trgovine izlažu rabljene, jeftine i istrošene knjige na čijim se stranicama nalaze primjerci srebrnih novčida. Njih su pak u stanju razlikovati samo stručnjaci. Imao je osjedaj da hoda ulicama i sjedi u brodskim salonima. Primijetio je da je glazba u njemu postaje glasnija: dopadalo mu se gledati lica. Okredudi stranice sjetio se onoga što je nekod osjedao dok je listao novi broj dječjega časopisa. Mirisao je na tiskarsku boju i papir, a čekao bi ga tjednima. Naravno, sve je povezano, kao što u knjigama piše. Na fotografijama je počeo uočavati blistave izraze lica. Vedina mladih časnika s fotografija u godišnjaku zasigurno je sudjelovala u neuspješnome vojnom udaru početkom šezdesetih godina. Objavljene su i fotografije visokih časnika. Oni su iz daljine upravljali tim mladidima ne dovodedi svoje živote u opasnost. Ali, ni u jednom Dželalovom crtežu na stranicama godišnjaka, niti na pokojoj pelir papirom prekrivenoj stranici, nije bilo ničega što bi se moglo povezati s vojnim udarom. Nekim je licima Dželal, poput kakva djeteta, dodao brkove i bradu, a bore pretvorio u tekstove s latiničnim slovima

bez značenja. Na nekima je pak podočnjake pretvorio u pravilne, okrugle oblike sastavljene od slova O i C i dodao im zvijezde, rogove i naočale. Obilježio je kosti brade, nosa i čela mladih časnika, potom povukao linije koje ispituju proporcije duljine i širine lica, nosa i usana te čela i brade. Ispod nekih fotografija naznačio je referencije na fotografije s neke druge stranice. Na lica vedine kadeta dodao je prištide, krupne madeže, mrlje, čireve, modrice i ožiljke od opekotina. Jedno od lica bilo je tako sjajno i čisto da na njega nije mogao dodati ni jednu crtu ili slovo. Dželal je kraj njega napisao: “Retuširana lica ubijaju dušu!” Listajudi neke druge godišnjake koje je izvadio iz ormara, Galip je naišao na istu rečenicu. Njih je pak izvadio iz nekoga drugog ormara. Na fotografijama učenika strojarske škole, profesora medicinskoga fakulteta i novoizabranih zastupnika turskoga parlamenta vidio je iste Dželalove djetinjaste crteže. Vidio ih je i na fotografijama inženjera i upravitelja zaposlenih na željezničkoj liniji Sivas-Kajseri, članova Udruge za uljepšavanje Burse i fotografijama dobrovoljaca u Korejskome ratu. Ti su se dobrovoljci prijavili preko Alsandžaka u Izmiru. Vedinu je lica okomitom crtom podijelio na dva jednaka dijela želedi tako istaknuti slova na njima. Neke bi stranice brzo okretao, a ponekad bi dugo gledao u jednu fotografiju kao da u zadnji čas spašava teško prizvano sjedanje prije nego što ono padne u beskrajni ponor zaborava, kao da po mraku pokušava pronadi adresu neke nepoznate kude. Neka lica nisu odavala više od onoga što bi pokazala u prvome trenu. Neka bi, mirna i nepokretna, najednom započela svoju priču. Tada bi se Galip prisjetio nekih boja i tužnoga pogleda konobarice iz jednoga starog, stranog filma, ili neke pjesme koju bi svaki put propustio čuti od početka kad bi je pustili na radiju, pa čak i dana kad ju je posljednji put čuo. Smrkavalo se, a Galip je kao pijan listao sve godišnjake i albume, novine i slike izrezane iz časopisa. Sve je to pronašao u ormaru u hodniku i kasnije donio u radnu sobu. Na fotografijama je vidio mlade djevojke, gospodu s pustenim šeširima, gospoĊe s maramama na glavi, golobrade mladide i zauvijek nestale beznadnike. Vidio je lica koja nisu odavala kako i kada su fotografije snimljene, i ona koja jesu: dvojica graĊani dok zabrinuto promatraju muhtara56 koji, praden blagonaklonim pogledima ministara i policajaca iz osiguranja, predaje molbu premijeru; majka koja je uspjela spasiti svoje dijete i zavežljaj iz požara u Dereboju na Bešiktašu; žene koje čekaju u redu kako bi kupile karte za film Misirli Abdulvahapa ispred kina Elhamra; poznatu trbušnu plesačicu i filmsku zvijezdu meĊu službenicima policijske postaje na Bejogluu, koju su onamo priveli zbog posjedovanja hašiša, te bezizražajno lice računovoĊe odgovornoga za kraĊu novca koji mu je povjeren. Te nasumce odabrane fotografije iz kutija kao da su same objašnjavale zašto ih je Dželal sačuvao. “Što uopde može biti bogatije značenjem, uvjerljivije i zanimljivije od fotografije, dokumenta na kojemu je zabilježen izraz lica neke osobe”, pomislio je Galip. Obuzet nekom čudnom tugom, osjedao je da se i iza “najispraznijih” lica, čiji su smisao i dubina bili izblijedjeli zbog retuširanja i fotografskih trikova, krije neka priča puna uspomena i strahova, neka tajna i tuga koja se, bududi da se nije mogla izraziti riječima, odražavala u očima, obrvama i pogledima. Dok je gledao sretno i zbunjeno lice poplunareva šegrta koji je na Narodnoj lutriji dobio glavni zgoditak, činovnika osiguravajudeg društva koji je ženu izbo nožem i tursku kraljicu ljepote koja je na natjecanju za mis osvojila trede mjesto i tako svoju zemlju “na najbolji način” predstavila Europi, Galipu umalo nisu potekle suze. Galip je na nekim od tih lica zamijetio tragove tuge o kojoj je čitao u Dželalovim 56 Muhtar: starješina sela ili gradske četvrti.

kolumnama i zaključio da je Dželal te tekstove pisao gledajudi iste fotografije. Kolumnu o donjem rublju obješenu u vrtu siromašne kude s pogledom na tvorničko skladište vjerojatno je napisao gledajudi lice našeg amaterskog boksačkog prvaka u perolakoj kategoriji; za kolumnu o vijugavim ulicama Galate, koje su zapravo vijugave samo u očima stranca, nadahnulo ga je modroblijedo lice poznatoga pjevača u dobi od sto i jedanaest godina, koji je s ponosom nagovještavao da je spavao s Ataturkom, a lica hodočasnika s kapicama na glavi, koji su poginuli u autobusu na povratku iz Meke, podsjetila su Galipa na jedan tekst o zemljovidima i bakrorezima staroga Istanbula. U tom je tekstu Dželal napisao da su na nekim zemljovidima bile obilježene riznice, a na franačkim bakrorezima prikazani naši suludi neprijatelji koji su došli u Istanbul ubiti sultana. Galip je razmišljao o tome kako postoji neka veza izmeĊu teksta koji je Dželal napisao jednoga dana u vrijeme višetjedne osame u skrovitu stanu u nekom zakutku Istanbula, i karata na kojima su neka mjesta bila označena zelenom olovkom. UzbuĊeno je počeo sricati imena opdina na karti Istanbula. Bududi da je sve te riječi godinama koristio u svakodnevnome životu, bile su toliko bremenite sjedanjima da Galipa nisu više ni na što podsjedale, poput riječi “voda” ili “stvar”. Neka imena kvartova u Istanbulu odmah bi prizivala kakvo sjedanje nakon što bi ih naglas ponovio. Galip se sjetio Dželalove serije kolumna o nekim istanbulskim četvrtima. I te je tekstove izvadio iz ormara. Svi su oni bili objavljeni pod zajedničkim nazivom “Skriveni kutci Istanbula”. Dok ih je čitao, Galip je shvatio da u njima Dželal više pripovijeda svoje priče nego što govori o skrivenim kutcima Istanbula. U nekoj drugoj prilici ta bi mu spoznaja bila smiješna, no ovaj ga je put toliko razočarala da je ljutito pomislio kako Dželal tijekom cijeloga svog spisateljskog života nije varao samo čitatelje, ved svjesno i samoga sebe. čitajudi tekstove o sitnim čarkama u tramvaju na liniji Fatih-Harbije, o dječaku kojega su roditelji poslali u trgovinu i koji se nikada više nije vratio te o otkucajima satova u urarskoj radionici na Tophaneu, promrmljao je u bradu: “Nede me više zavaravati.” Kada mu je nešto kasnije palo na pamet da bi se Dželal zasigurno mogao skrivati u nekoj kudi u četvrtima Harbije, Ferikoj ili Tophane, Galip je načas usmjerio svoju ljutnju ne na Dželala, koji ga je navukao u stupicu, nego na svoju pamet, koja je tražila znakove u Dželalovim tekstovima. Stoga je počeo mrziti um koji nije mogao živjeti bez priča, onako kako mrzi kakvo dijete u neprestanoj potrazi za zabavom. No ubrzo je shvatio da na svijetu ne postoje znakovi, tragovi, druga i treda značenja, tajne i misteriji: svi su znakovi bili plod njegove mašte, uobrazilje i vlastitoga uma koji teži pronadi i razumjeti. Osjetio je želju da mirno živi u svijetu u kojemu je svaka stvar samo ono što jest. U tom slučaju ni tekstovi, ni slova, ni lica, ni ulične svjetiljke, ni Dželalov stol, ni ormar strica Meliha, ni škare, ni kemijska olovka s Rujinim otiscima ne bi bili sumnjivi tragovi tajni. Pitao se kako udi u taj svijet u kojem de zelena olovka biti samo zelena olovka, i u kojemu nede željeti biti netko drugi. Pogledao je karte na stolu poput djeteta koje mašta da živi u dalekoj stranoj zemlji iz filma: želio je samoga sebe uvjeriti da i on živi u tom svijetu. Načas mu se učinilo da vidi lice nekoga starca jako naborana čela; potom su mu se ukazala lica sultana koja su se stapala jedna s drugima. Poslije toga ukazalo se lice nekoga njemu poznatog, možda sultanova sina, ali je i ono nestalo prije nego što ga je uspio razabrati. Sjeo je u fotelju misledi da de fotografije koje je Dželal sakupio u proteklih trideset godina modi gledati kao prizore novoga svijeta u kojemu je želio živjeti. Gledao je lica na fotografijama koje je nasumce izvadio iz kutije, nastojedi ne vidjeti tajne i znakove na njima. Tako su sva lice počela dobijati samo tjelesne obrise: nos, oči i usta, baš kao i ona na osobnim

iskaznicama i potvrdama o prebivalištu. A kad bi ga načas rastužilo neko lice, na primjer bol na znakovitom i lijepom licu žene s iskaznice zdravstvenog osiguranja, pribrao bi se i odmah bacio pogled na neko drugo lice, na kojemu se nisu vidjeli ni bol, ni priča, baš ništa osim njega samoga. Da ga ne bi ponijele priče s tih lica, nije čitao napomene ispod fotografija ni tumačio znakove koje je Dželal stavljao na njihove rubove i na njih same. Dugo ih je promatrao primoravajudi se da ih gleda samo kao mape ljudskih lica. Kad je uvečer promet na Trgu Nišantaš postao življi, a Galipu opet potekle suze iz očiju, bio je pregledao samo mali dio fotografija koje je Dželal sakupljao punih trideset godina.

Šesto poglavlje KRVNIK I UPLAKANO LICE Ne plači, ne plači, ah, molim te, ne plači! —Halit Zija

Zbog čega nas prizor muškarca u suzama uznemiruje? Prizor uplakane žene možemo smatrati nečim neobičnim, ali ga prihvadamo s iskrenošdu i osjedajem naklonosti. Uplakani muškarac ispunjava nas osjedajem očaja. U svijetu toga čovjeka ima nešto što se ne slaže s našim svijetom, nešto što nas čini nespokojnima, pa čak i plaši. On kao da je došao na kraj svijeta ili pak napravio sve što je ikada mogao - kao što obično biva kada umre netko koga volimo. Svi poznajemo užas i osjedaj zbunjenosti pri neočekivanu susretu s posve nepoznatom zemljom na karti bliskoga nam ljudskog lica. U četvrtome svesku Povijesti Mustafe Naimije, Ljetopisu jednoga dvorjanina Mehmeta Halife i u djelu Povijest krvnika Kadrija iz Jedrena naišao sam na priče vezane uz tu temu. Jedne proljetne večeri prije tristo godina najslavniji krvnik svoga vremena, Kara Omer, na svom se konju približavao tvrĊavi u Erzurumu. Dvanaest dana prije poslan je s fermanom57 u ruci da po sultanovoj odluci i po nalogu bostandžibaše pogubi vladara tvrĊave Abdi- -pašu. Bio je zadovoljan što je put od Istanbula do Erzuruma prevalio za dvanaest dana. Za isti bi put prosječnoj osobi u to doba godine trebalo mjesec dana. U svježini proljetne večeri zaboravio je na umor, no ipak se osjedao malaksalo. Dobro je znao da se tako ne bi smio osjedati prije izvršenja dužnosti. Kao da je osjedao sjenu nekog prokletstva ili kolebanje koje de ga spriječiti da časno i propisno obavi svoj posao. Njegov je posao bio težak, a to što ga je sada činilo teškim bilo je sljedede: trebao je udi u posve nepoznatu palaču punu pašinih ljudi, uručiti ferman i dati svima do znanja da je besmisleno suprotstavljati se sultanovoj odluci. U slučaju da se paša suprotstavi, trebao ga je odmah ubiti prije nego njegovi ljudi nešto učine. U tome je poslu bio toliko iskusan da zbog toga nije smio osjedati nikakvu nesigurnost. Tijekom dvadesetogodišnje karijere smaknuo je više od šesto ljudi: približno dvadeset prinčeva, dva velika vezira, dvadeset trojicu paša, poštene i lopove, krive i nevine, žene, muškarce, kršdane i muslimane. Od vremena kada je učio zanat do današnjega dana mučio je tisude ljudi. U proljetno jutro krvnik je na obali rijeke ispred grada sjahao s konja. Praden veselim cvrkutom ptica uzeo je abdest i klanjao namaz. Vrlo se rijetko molio i tražio Alahov blagoslov prije no što obavi posao, ali Bog je kao i svaki put prihvatio molitvu toga smrtnika. Paša je odmah prepoznao krvnika s omčom za pojasom i pustenom čunjastom kapom na britvom obrijanoj glavi. Bilo mu je jasno što slijedi, no nije stvarao velike probleme. Bio je svjestan svoje krivice pa se možda zato ved davno prije pomirio sa sudbinom. 57 Sultanov dekret.

Prvo je najmanje deset puta pročitao ferman. Svaki put ga je čitao s jednakom pomnjom. (To je, naime, bilo karakteristično za one koji su se slijepo držali pravila.) Na pompozan ga je način poljubio i stavio na glavu. (Kara Omer je tu reakciju smatrao besmislenom, a zamjedivao ju je kod onih koji su mislili da još uvijek mogu ostaviti dobar dojam.) Rekao je da želi čitati Kuran i klanjati namaz. (To je bila želja onih iskreno pobožnih, no neki su time samo željeli dobiti na vremenu.) Nakon što je otklanjao namaz, svojim je ljudima podijelio drago kamenje, nakit i prstenje s ruke. Nije želio ništa ostaviti krvniku. Rekao je: “Sjetit dete me se.” (Tako su reagirali oni blisko vezani za ovaj svijet te oni toliko površni da zamjeraju krvniku.) Prije nego što mu je krvnik stavio omču na vrat, uz psovke se pokušao boriti. No nakon snažnog udarca šakom u rub brade, srušio se i počeo čekati smrt. Plakao je. Iako je plač takoĊer bio jedan od uobičajenih reakcija žrtava u takvim situacijama, krvnik je na pašinu licu vidio nešto zbog čega je po prvi put u svome poslu osjetio neodlučnost. Kasnije je napravio nešto što nije nikada radio: prije nego što je zadavio žrtvu, lice joj je prekrio tkaninom. Kada bi kod drugih krvnika primijetio takvo ponašanje, kritizirao bi ih jer je vjerovao da krvnik mora modi gledati žrtvi u oči kako bi mogao bez oklijevanja i bez greške odraditi svoj posao. Nakon što se uvjerio da je paša mrtav, ne gubedi ni tren, posebnom britvom (zvanom šifre) odvojio je glavu od tijela. Potom ju je ubacio u debelu vredu od kostrijeti napunjenu medom. Imao ju je uza se zato što je glavu morao neoštedenu donijeti na prepoznavanje. Tako je dokazivao da je ispunio svoju dužnost. Pažljivo je smještao glavu u vredu od kostrijeti. U čudu je ugledao izraz pašina lica. Taj užasni i neshvatljivi izraz lica nede zaboraviti do kraja kratkoga ostatka svoga života. Glavu je smjestio na stražnji dio sedla. Smjesta je uzjahao i krenuo iz grada. Pašino tijelo pokapali su u suzama. Sprovod je bio mučno dirljiv. Krvnik je tada ved bio na najmanje dva dana jahanja od toga mjesta. Jahao je dan i pol bez prestanka i stigao do tvrĊave Kemah. Najeo se u jednome karavansaraju te kasnije povukao u sobu zajedno sa vredom, i dugo spavao. Budio se iz čvrstoga poludnevnog sna. Još uvijek je sanjao da se nalazi u Jedrenama svoga djetinjstva. Približio se golemoj staklenci punoj majčina džema od smokava. Stalno ga je pravila. Cijela kuda, vrt i gradska četvrt bili bi tada okupani njegovim jakim, kiselkastim mirisom. Prvo su smokve u džemu postale oči nekoga uplakanog lica, a poslije je bio svjedok neshvatljivu užasu na tome licu. S osjedajem krivnje otvorio je poklopac staklenke. Tada su iz nje počeli dopirati jecaji odrasla muškarca. Sledio se od očaja i osjedaja bespomodnosti. Sljedede je večeri spavao u nekom drugom prenodištu. U snu se zatekao u jednoj od sporednih ulica Jedrena u predvečerje svoje mladosti. Nije shvatio što se točno dogaĊa, ali je, nakon što ga je prijatelj upozorio, vidio sunce na jednome kraju neba i pun mjesec na drugome kraju neba. Sunce je zalazilo, a mjesec se dizao. Kako je padao mrak, mjesec je postajao sjajniji. Uskoro je postalo jasno da je mjesec zapravo uplakano ljudsko lice. Ta je preobrazba pretvorila ulice Jedrena u ulice nekoga drugog nepoznatog grada. Ne, nije to bio dirljiv, ved posve neobjašnjiv trenutak. Sljededega je jutra pomislio kako je san u skladu s njegovim sjedanjima. U svome životu vidio je na tisude uplakanih muških lica, no ni jedno od njih u njemu nije pobudilo osjedaj milosrĊa, straha ili krivnje. Obično bi se jako rastužio zbog žrtve, no taj bi osjedaj odmah potisnuo slijededi logiku pravde i povjerenoga mu zadatka te ideju nepovratnosti. žrtve bi zadavio, slomio im vrat i odrubio glavu. MeĊutim, bio je svjestan da su žrtve bolje upoznate s razlozima koji ih odvode u smrt. U prizoru lica uplakana i šmrkava muškarca nema ničega što bi trebalo biti nepodnošljivo: on preklinje i jecajudi odlazi u smrt. Za razliku od raskošnih

povijesnih opisa izvršenja kazne, krvnik nije, kako to misle neke budale, običavao ponižavati muškarce niti bi, kao što su radile neke druge budale, osjetio sažaljenje dok bi stajao ispred njih. Ti isti uopde nisu mogli razumjeti slučajnu i nepovratnu okrutnost života. Dobro, što ga je onda u snu činilo bespomodnim? U jedno sjajno sunčano jutro jahao je izmeĊu dubokih, stjenovitih ponora. Vreda od kostrijeti nalazila se na sapima konja. Pomislio je da su oklijevanje i osjedaj bespomodnosti u njemu, povezani s onim osjedajem prokletstva čiju je sjenu zamijetio u svojoj duši prije ulaska u Erzurum. Prije nego što je zadavio pašu, na njegovu je licu vidio misterij. To ga je natjeralo da mu na lice stavi komad vunene tkanine. Krvnik je dugo jahao meĊu strmim stijenama čudnih oblika (jedrenjak u obliku lonca, a na pramcu jedna smokva i lav), izmeĊu neobičnih stabala bora i bukvi te čudnim, kako samo čudnim oblucima na obalama ledeno hladnih potoka. Ni jednom nije pomislio na glavu na stražnjoj strani svoga sedla. Ono što ga je sada više čudilo bio je taj novi svijet. Njega je iznova otkrio, i prvi put primijetio. Primijetio je i da u besanim nodima sva stabla nalikuju na tamne sjene koje šetaju kroz njegova sjedanja. Pastiri su izveli stada ovaca na pašu na zazelenjele obronke. Po prvi put mu se učinilo da nose glave na svojim ramenima kao da su tuĊe. Vidio je ljubičaste planine na zapadu, koje de predi za pola dana. Planine i oblaci iznad njih kao da su bili izrasli iz sidušnih točaka. Pomislio je kako to ukazuje na činjenicu da je svijet gol, potpuno gol. Sada je shvadao da su sve biljke, predmeti i plahe životinje u okolici znakovi svijeta staroga koliko i sjedanja, nagoga poput užasa i strašnoga poput nodne more. Napredovao je prema zapadu, a sjene su počele mijenjati značenje. Krvnik je osjetio da znakovi i tragovi koje ne može razriješiti ni dokučiti lagano istječu u njegovu okolinu kao što krv istječe iz napuknute zemljane posude. Smrkavalo se dok je jeo u jednome prenodištu. Shvadao je da se s vredom nede modi zatvoriti u sobu i spavati. Znao je da u pola nodi nede modi izdržati strašan san. San de se proširiti posve polako, kao što gnoj može potedi iz otvorene rane. Ne bi mogao izdržati ni ono očajno lice. Njega sanja svake večeri kao dio nekoga drugog sjedanja. Gledajudi s čuĊenjem u lica ljudi u gužvi prenodišta, neko se vrijeme odmarao te je krenuo dalje. Večer je bila hladna i tiha. Nije bilo vjetra. Ni jedna grana nije se micala, a krvnikov umorni konj sâm je nalazio put. Ne vidjevši dugo ništa, nastavio je putovati ne razmišljajudi o onome što ga je uznemiravalo. Kasnije de pomisliti da je razlog tomu večernja tama. Drvede, sjene i stijene posve su se polako pretvarale u znakove nerješiva misterija u trenutku kada bi se meĊu oblacima pojavio mjesec. Nisu djelovali zastrašujude ni dirljivi nišani na groblju, ni osamljeni čempresi, ni zavijanje vukova u samotnoj nodi, nego to što sve ukazuje na nešto drugo. Svijet je krvniku želio nešto redi, ali on se kao u snu gubio u dvosmislenosti znakova. Krvnik je pored jutro začuo jecanje u blizini. U cik zore pomislio je kako je jecanje igra vjetra u granama. Sve je pripisao umoru i nesanici. Jecaji iz vrede sa stražnjega dijela sedla postali su toliko glasni da ju je, baš kao netko tko u ponod ustaje iz kreveta kako bi zaustavio iritantnu škripu nezatvorenih prozora, vrlo čvrsto stegnuo užetom. No kasnije ne samo da de pod jakom kišom čuti jecaje, ved de i na svome licu osjetiti suze toga uplakanog lica. Vrijeme se razvedrilo, a krvnik je shvatio da postoji veza izmeĊu zagonetnog izraza lica i misterija ovoga novog svijeta. Kao da su nekod obični izrazi lica i njihova uobičajena značenja održavali na životu svijet koji mu se nekod činio poznatim i smislenim, a čije je značenje nestalo nakon što se pojavio taj čudni izraz lica ostavivši ga u strašnoj samodi, kao Što se sve poremeti nakon što se razbije magični gral ili napukne čarobni kristalni vrč. Na suncu je sušio mokru odjedu.

Shvatio je da mora promijeniti izraz na licu u vredi kako bi sve mogao vratiti u prvotno stanje. S druge strane, etika njegova posla nalagala mu je da odmah nakon smaknuda glavu čvrsto zatvori u vredu punu meda i neoštedenu donese u Istanbul. Krvnik je jahao cijelu nod. Ujutro su se neumorni jecaji iz vrede pretvorili u uznemirujudu glazbu. Krvnik je do tada toliko bio promijenio sliku o svijetu oko sebe da mu je bilo teško vjerovati da je to on. Platane i borovi, blatni putovi i seoske česme bili su projekcije jednoga nepoznatog svijeta. U podne je, voĊen životinjskim instinktom, halapljivo jeo u selu ne prepoznajudi hranu pred sobom. Ranije nije ni znao da to selo postoji. Ispružio se ispod nekog drveta izvan sela kako bi odmorio konja. Shvatio je da se nebo pretvorilo u posve nepoznat čudan plavi svod. U sumrak je uzjahao konja i nastavio put. Pred njim je još uvijek bilo šestodnevno putovanje. Postao je svjestan da nikako nede modi stidi do Istanbula ako ne smiri jecaje u torbi i ne promijeni izraz lica koje plače. Bit de to magičan postupak kojim de svijet pretvoriti u onaj stari, dobro poznati svijet. Nakon što se smračilo, naišao je na bunar na rubu sela iz kojega je dopirao lavež pasa i sjahao s konja. Skinuo je vredu od kostrijeti sa stražnjega dijela sedla, rastvorio je i iz meda izvadio glavu pažljivo je držedi za kosu. Iz bunara je izvukao nekoliko vjedara vode i oprao pašinu glavu kao da pere novoroĊenče. Komadom tkanine pomno ju je osušio, uključujudi uši i ušnu šupljinu. Nakon toga joj je pod svjetlom punoga mjeseca pogledao u lice: plakalo je, uopde se nije promijenilo, imalo je isti, nepodnošljivi izraz. Njega nije mogao zaboraviti. Glavu je ostavio na rubu bunara. Sa stražnjega dijela sedla izvadio je alate svoga zanata, dva posebna noža i tupe metalne šipke za mučenje, te se vratio. Prvo je polako počeo ispravljati rubove usta, kožu i kosti izvijajudi ih nožem. Dugo se trudio. Razrezao je usne i uspio im udahnuti smiješak, pa makar i jedva vidljiv i neprirodan. Poslije se pozabavio detaljima te je počeo otvarati stisnute oči. Nakon duga i naporna truda uspio je proširiti osmijeh na cijelo lice. Bio je umoran, ali je barem napokon odahnuo. Unatoč tomu uspio se razveseliti vidjevši ljubičasti trag od udarca na rubu Abdi-pašine brade. Na to je mjesto smjestio svoju šaku prije nego što ga je zadavio. Radostan poput djeteta, vratio je svoja pomagala na stražnji dio sedla. Kada se vratio, glave nije bilo na mjestu na kojemu ju je ostavio. U prvome trenu mislio je da je riječ o nekoj podvali. Kasnije je shvatio da je pala u bunar. Bez oklijevanja je otrčao do najbliže kude te je udarajudi o vrata probudio stanare. Bilo je dovoljno da stari otac i sin pred sobom vide krvnika da poslušaju njegove naredbe. Sva trojica su do jutra pokušavala izvaditi glavu s dna bunara, iako on i nije bio vrlo dubok. RaĊao se novi dan. Sina su užetom za davljenje privezali oko struka i spustili u bunar. Vratio se prestravljen. Vikao je, a za kosu je držao pašinu glavu. Glava je bila raskomadana, ali barem više nije plakala. Krvnik je spokojno osušio glavu, čvrsto je zapakirao u vredu napunjenu medom te se, gurnuvši ocu i sinu u ruke nekoliko kuruša, veselo udaljio iz sela u pravcu zapada. Sunce se raĊalo, a ptice su cvrkutale u procvalim krošnjama. Krvnik je pun životnog uzbuĊenja širokog kao nebeski svod shvatio da je svijet opet onaj stari, poznati. Iz torbe više nisu dopirali jecaji. Prije podneva sišao je s konja na obali jezera iza brda pokrivena borovima. Sretan je zaspao i spavao dubokim snom, što je ved danima čekao. A prije nego što je legao i zaspao, s radošdu se prošetao do obala jezera te je, vidjevši svoje lice na površini vode, još jednom shvatio da je svijet onakav kakav i treba biti. Pet dana kasnije svjedoci koji su poznavali Abdi-pašu rekli su da glava izvaĊena iz torbe od kostrijeti nije njegova. I dok su razgovarali o tome kako nasmiješeni izraz lica nimalo ne podsjeda na Abdi-pašu, krvnik se sjetio svoga sretnog lica koje je spokojno promatrao na površini jezera. Znajudi da od toga nede biti koristi, nije odgovarao na optužbe da je za mito

koje je uzeo od Abdi-paše u vredu stavio i donio nečiju tuĊu glavu, na primjer glavu kakva nevina pastira kojega je ubio te da je, kako ne bi primijetili njegovu prijevaru, uništio lice grubo postupajudi s njime. Jer je ved prije vidio da kroz vrata ulazi krvnik koji de odrubiti njegovu glavu. Glasina da je umjesto paši odrubio glavu nekome nedužnom pastiru vrlo se brzo proširila. Abdi-paša je u udobnosti svoje palače dočekao drugoga krvnika poslanoga u Erzurum i odmah ga dao pogubiti. Tako je počela dvadesetogodišnja pobuna paše za kojega su neki, čitajudi slova s njegova lica, ustvrdili da je lažni, i u kojoj je palo šest tisuda petsto ljudskih glava.

Sedmo poglavlje MISTERIJ SLOVA I NESTANAK MISTERIJA Tisude i tisude tajni bit de znano Kada se ukaže to skriveno lice. —Atar

Uvečer je promet na Trgu Nišantaš oslabio, a srdita zviždaljka policajca na uglu utihnula. Galip je ved toliko dugo gledao fotografije da je iscrpio svu tugu iz lica sugraĊana. Nije više plakao. Nestali su i veselje, radost i uzbuĊenje; kao da od života nije ništa ni očekivao. Gledao je fotografije i osjedao se ravnodušnim kao netko tko je izgubio pamdenje, nadanja i bududnost. Nije bilo ničega osim tišine. činilo se da de mu, kredudi se i polako rastudi u nekome zakutku njegova uma, obaviti cijelo tijelo. Jeo je kruh i sir, pio ustajali čaj i gledao slike. Površine slika bile su pokrivene mrvicama kruha. U gradu je jenjala vreva. Javili su se večernji zvukovi. Mogao je čuti motor hladnjaka, zatvaranje roloa dudana na drugome kraju ulice i Aladinov glasni smijeh. Ponekad bi obratio pozornost na lupkanje cipela s potpeticom na pločniku. S vremena na vrijeme je s užasom, strahom i čuĊenjem gledao lice na nekoj fotografiji te zaboravljao čak i na tišinu. U tom je trenutku počeo razmišljati o vezi izmeĊu misterija slova i značenja lica i to više sa željom da oponaša nekog junaka iz Rujinih detektivskih romana, nego da otkrije značenje svega što je Dželal istaknuo na fotografijama. “Junaci u krimidima oko sebe stalno pronalaze tragove. Dovoljno je da čovjek povjeruje da svi predmeti skrivaju neku tajnu i da postane jedan on njih”, pomislio je Galip umorno. Iz ormara u hodniku izvadio je kutiju te počeo raditi. Dželal je u toj kutiji držao knjige, brošure, izreske iz novina i tisude fotografija i slika vezanih uz hurufijski pokret. Vidio je lica oblikovana arapskim slovima. Oči od slova vav i ajn, obrve od slova ra i ze i noseve od elifa. Dželal je predanošdu nekoga tko uči staro pismo ispisao slova jedno po jedno. Na stranicama knjige s litografijama vidio je suzne oči napravljene od slova vav i džim. Točka u džimu bila je zapravo suza koja kapa na dno stranice. Na nekim crno-bijelim neretuširanim fotografijama vidio je da se u obrvama, očima, nosevima i usnama s lakodom mogu pročitati ista slova. Dželal je čitkim slovima napisao ime jednoga bektašijskog šejha ispod fotografije. Vidio je natpis Uzdah zbog Ijubavi! Vidio je galije u oluji, munje na nebu, lica u krošnjama drveda i brade. Sve te stvari predstavljale su po jedno slovo. Na fotografiji je vidio blijeda lica. Oči su im bile iskopane. Na rubu usana nevinih vidio je ispisane tragove grijeha. Vidio je grješnike. U borama na njihovim čelima bile su zapisane budude strahote. Vidio je odsutan izraz lica obješenih razbojnika i turskoga premijera. Oni preko bijelih osuĊeničkih košulja i policijskoga zapisnika obješenog im o vrat gledaju u zemlju. Noge im ne dopiru ni do poda. Vidio je pojedina slova na blijedim fotografijama koje su poslali ljudi koji su pročitali nemoral u našminkanim očima poznate filmske umjetnice. Vidio je i slova istaknuta na fotografijama onih koji su sebe usporeĊivali sa sultanima, pašama, Rudolfom

Valentinom i Mussolinijem. Vidio je i fotografije njima sličnih ljudi te slova na Dželalovim osobnim fotografijama. Vidio je duga pisma onih koji su dešifrirali obavijest iz jedne Dželalove kolumne. Napisao ju je ukazujudi čitateljima na značenja i na posebno mjesto slova “h” - posljednjega slova Alahova imena. Bila su tu i pisma onih koji su tjedan, mjesec ili godinu dana pomodu riječi “jutro" “lice” i “sunce” objašnjavali Dželalove simetrične crteže. čitatelji su pisali duga pisma kako bi dokazali da nema razlike izmeĊu bavljenja slovima i obožavanja idola. Galip je uočio znakove tajne igre slovima koju je Dželal otkrio. Vidio je slike na kojima su dodana slova arapskoga i latiničnoga pisma, kopiranima iz minijatura osnivača hurufijskog reda Fazlulaha iz Astarabada, te riječi i slova istaknuta na fotografijama filmskih glumaca i nogometaša. Dželal je te fotografije izvadio iz pakiranja punjenih biskvita i šarenih žvakadih guma tvrdih kao gumeni potplat cipele. Vidio je i fotografije ubojica, griješnika i šejhova. Vidio je stotine, tisude, desetine tisuda fotografija “sugraĊana”. Njihova lica na fotografijama bila su ispisana znakovima. Vidio je tisude fotografija sugraĊana koje je Dželal primao iz svih mjesta u Anadoliji, malih gradova prekrivenih prašinom, udaljenih kasaba. Tamo ljeti od vrudine puca zemlja, a tijekom četiri zimska mjeseca u njih ne svrada nitko osim gladnih vukova. Vidio je i fotografije poslane iz sela krijumčara na granici sa Sirijom, u kojima polovica muškaraca šepa jer je stala na minu, i iz planinskih sela u kojima ved četrdeset godina čekaju da se izgradi cesta. Fotografije su stizale i iz barova i nodnih klubova u velikim gradovima, iz klaonica smještenih u pedinama, iz kafida krijumčara cigareta i hašiša. Susreo se i s fotografijama poslanima iz ureda “uprave” pustih željezničkih stanica, javnih kuda u gradskoj četvrti Sogukoluk i predvorja hotela u kojima node preprodavači stoke. Vidio je tisude fotografija snimljenih starim aparatima Lajka koje su koristili ulični fotografi. Postavljali bi ih pored ureda državne uprave, zgrada mjesne uprave i kraj stolova ovlaštenih pisara. Fotografi bi ulazili pod crnu plahtu na aparatima postavljenim na tronošce i ukrašenim plavim amajlijama protiv uroka i, poput vrača ili alkemičara, baratali mijehovima, pumpama i fotografskim pločama premazanim kemikalijama. Nije bilo teško primijetiti da sugraĊane obuzima strah od prolaznosti i želja za besmrtnošdu dok gledaju u objektiv. Galip je odmah shvatio da je taj intenzivni osjedaj povezan s propašdu, smrti, porazima i strahovima s lica i karata. Morao je pročitati i shvatiti znakove nacrtane na njihovim licima kako bi mogao razotkriti ta skrivena i zagonetna značenja sjedanja. Kao da je riječ o nekome velikom porazu koji je uslijedio nakon mnogih godina srede, fotografije su bile u potpunosti prekrivene slojem pepela i prašine iz vulkana koji je izbacio lavu. Bilo je jasno da su neke fotografije bile poslane za kolumnu Vaše lice zrcali Vašu osobnost. Dželal je preuzeo tu kolumnu početkom pedesetih godina, u isto vrijeme kada je pisao i zagonetke, filmske kritike i kolumnu Vjerovali ili ne. Bilo je jasno da su neke od njih poslane kao dogovor na poziv koji je odaslao u svojim kolumnama (želimo vidjeti fotografije svojih čitatelja, a neke od njih želimo objaviti u ovoj kolumni!), a za neke je pak iz teksta na papirima, pismima i poleĊinama fotografija koje je izvadio iz kutije bilo jasno da su poslane kao odgovor na pisma čiji sadržaj Galip nije mogao točno razumjeti. Gledali bi u fotografske aparate kao da oživljavaju neko sjedanje iz daleke prošlosti ili kao da promatraju zelenkastu Svjetlost munje koja je u jednome trenutku bljesnula iznad udaljena djelida zemlje koji se jedva vidi na obzoru; kao da naviknutim očima promatraju svoju bududnost kako polako tone u tamnoj močvari, poput onih zaboravnih ljudi koji ne sumnjaju u to da se pamdenje koje su izgubili više nikada nede vratiti. Galip je osjedao da nijemi izraz na njihovim licima raste u nekom zakutku njegova uma. Posve je jasno nasludivao zašto Dželal ved godinama puni tu kutiju svim tim fotografijama, izrescima, licima i pogledima. Kada bi taj razlog poželio

iskoristiti kao ključ za rješenje veze izmeĊu svojega života s Dželalovim i Rujinim te kao ključ za izlazak iz te sablasne kude i pripovijesti o svojoj vlastitoj bududnosti, gubio bi se u izmaglicama značenja koje su lebdjele izmeĊu lica i slova, baš kao što su se i lica na fotografijama gubila u izmaglici. Tako se počeo približavati užasu koji de ubrzo pročitati na njihovim licima i koji de kasnije polako obuzeti i njega. U litografskim knjigama i brošurama punim pravopisnih pogrešaka čitao je i o životu osnivača hurufijskog pokreta i proroku Fazlulahu. Rodio se 1339. godine u Astarabadu u blizini Kaspijskoga jezera. S osamnaest se godina cijelim svojim bidem posvetio sufizmu. Odlazi na hodočašde u Meku i postaje sljedbenik Šejha Hasana. Galip je čitao o tome kako je Fazlulah stjecao iskustvo u Azerbajdžanu i Iranu idudi od grada do grada te o čemu je sve razgovarao sa šejhovima u Tebrizu, Širvanu i Bakuu. Osjetio je neodoljivu želju da svoj život, kao što piše u litografskim knjigama, “počne iznova”. Fazlulahova predviĊanja vlastite bududnosti i smrti, koja su se kasnije i obistinila, Galipu su se učinila kao niz običnih dogaĊaja koji se dogaĊaju svakome tko želi početi novi život. Fazlulah se prvo proslavio tumačenjima snova. Jednom je u snu vidio dva pupavca, sebe i proroka Sulejmana58. Dok su ih s grane ptice gledale kako spavaju, snovi Fazlulaha i proroka Sulejmana su se pomiješali; tako su i dvije ptice na drvetu postale jedna. Sljededi je put u snu vidio derviša. Kasnije de mu taj derviš dodi u posjet u špilju u koju se povukao i redi da ga je sanjao: dok su u špilji zajedno listali neku knjigu, u slovima su viĊali svoja lica, a kada su se okrenuli jedan prema drugome, na licima su vidjeli slova iz knjige. Prema Fazlulahovu učenju, zvuk je granica izmeĊu Postojanja i Nepostojanja. Sve opipljive stvari proizvode neki zvuk kada prelaze iz materijalnoga svijeta u nematerijalni. Dovoljno je da se sudare čak i “najtiše” stvari, pa da to bude jasno. Najsavršeniji je oblik zvuka bili su, dakako, riječ, uzvišeni pojam zvan logos i misterij zvan Riječ, a taj je sazdan od slova. Slova su pak bit i smisao Alahove pojavnosti na ovome svijetu. Njih je mogude posve jasno razabrati na ljudskim licima. Naša lica od roĊenja nose sedam crta. Dvije crte obrva, četiri crte trepavica i crtu kose. Kada im se kasnije pridodaju crta nosa - on se u pubertetu “kasno razvio” - dobiva se četrnaest slova. A kada se te imaginarne crte i stvarni prikaz, koji je još poetičniji od imaginarnoga, zbroje, postaje jasno da brojka od dvadeset i osam slova, koju Muhamed spominje u Kuranu, nije slučajnost. Galip je čitao o tome kako su crta kose i ona ispod brade morale biti pažljivo proučene te podijeljene napola kako bi se stiglo do brojke od trideset i dva slova u perzijskome jeziku. Fazlulah je govorio tim jezikom i na njemu napisao svoje poznato djelo Knjiga o vječnosti. Shvatio je zašto su lice i kosa na nekim fotografijama iz ormara podijeljeni po sredini, onako kao što je to u glumaca u američkim filmovima iz pedesetih godina. Sve je izgledalo vrlo jednostavno. U jednome trenutku dopala mu se ta djetinja nagost. Osjetio je da još jednom shvada što je to Dželala povuklo u igre slovima. Baš kao i ON, kojega je Dželal spominjao u svojoj kolumni, i Fazlulah je sebe proglasio spasiteljem, svecem, Mesijom kojega su čekali židovi i kršdani te Mehdijem. Tvrdio je da ga je Muhamed poslao kao glasonošu dobrih vijesti. U Isfahanu je sakupio sedam sljedbenika i počeo širiti vjeru. Galip je čitao kako je Fazlulah idudi od grada do grada propovijedao da ovaj svijet ne otkriva svoje značenje na prvi pogled jer se stopio s tajnama. Pripovijedao je da moramo znati riješiti misterij slova kako bismo mogli dokučiti tajne. Dok je čitao taj tekst, Galipa je obuzimao spokoj. činilo mu se da u njemu nalazi jednostavan dokaz da se i njegov život stopio s misterijem, što je očekivao i stalno priželjkivao. Ako je točno da je svijet prožet 58

Starozavjetni Salamon.

tajnama, to bi moglo značiti da i šalica kave na stolu, pepeljara, nož za papir pa čak i njegova vlastita ruka, koja se kao rak odmarala kraj otvarača, ukazuju na jedan tajanstveni svijet. Ruja je ved bila u tom svijetu, a Galip je bio na njegovu pragu. Kako bi i on mogao udi u njega, morao je još neko' vrijeme pažljivo čitati. Ponovno je čitao o Fazlulahovu životu i smrti. Shvatio je da je on sanjao svoju smrt i da je otišao u smrt kao da sanja. Bio je optužen za bezboštvo zbog toga što ne štuje Alaha, ved slova, ljude i idole. Optužen je i zato što se proglasio Mehdijem te zato što ne vjeruje u pravo i vidljivo značenje Kurana, nego u ono skriveno i nevidljivo. Uhvaden je, osuĊen i obješen. Nakon što su Fazlulah i njegovi roĊaci ubijeni, hurufije su se preselili iz Irana u Anadoliju. Do selidbe je došlo zahvaljujudi jednome od njegovih nasljednika, pjesniku Nesimiju. Pjesnik je u zelenu škrinju utovario Fazlulahove knjige i rukopise o hurufijskom pokretu. Sama de škrinja poslije poprimiti mitska obilježja. Išao je tako Anadolijom od grada do grada i u udaljenim medresama punim paukova i u usnulim tekijama punim guštera našao nove istomišljenike. želio je svojim nasljednicima pokazati da nije samo Kuran prožet tajnama, ved i cijeli svijet. U tu je svrhu primijenio igre riječima i slovima preuzete iz šahovske igre koju je vrlo volio. Nesimi je u dvama stihovima usporedio madež i crte na licu svoga ljubavnika sa slovom i točkom, a to slovo i točku sa spužvom i biserom na dnu mora. Sebe je potom usporedio s umirudim roniocem u potrazi za biserom. Kasnije je ronilac ponovno postao ljubavnik koji hrli u susret Bogu. Na taj je način zatvorio krug i poistovjetio svoga ljubavnika s Bogom. Za kaznu je ubijen tako što mu je oderana koža. Njegovo obješeno tijelo izložili su u gradu. Truplo je raskomadano na sedam dijelova koje su poslali u sedam gradova gdje je imao odane pristaše, kako bi oni iz toga izvukli pouku. Hurufijska se misao zbog Naimijeva utjecaja brzo proširila meĊu bektašijama u Osmanskome Carstvu. Petnaest godina nakon osvajanja Istanbula hurufijsko je učenje uzburkalo i strasti Mehmeta II. Osvajača. Kada su pripadnici uleme bliski sultanu saznali da sultan čita Fazlulahove traktate, da govori o misterijima svijeta, tajnama Bizanta i pitanjima koja postavljaju slova, te promatra svaki dimnjak, svod i stablo kao mogude rješenje zagonetki nekoga drugog, podzemnog svijeta, smislili su spletku i pripadnike hurufijskog reda dali žive spaliti. Galip je u jednoj knjižici vidio sliku nekih hurufija kojima su nakon neuspjela pokušaja ubojstva Osvajačeva sina Bejazita II. odrubili glave i spalili ih. Iz rukom pisane bilješke na prvoj stranici bilo je jasno da je knjižica tiskana u tajnosti početkom Drugoga svjetskog rata u okolici Erzuruma (ili se željelo da tako izgleda). Na jednoj se stranici vidio još jedan prikaz hurufija nacrtan istim djetinjim crtama. Njih su ubili i bacili u vatru nakon jednog neuspjelog atentata na Fatihova sina Bajazita II. Na licima im se vidio užas. Plameni jezici obavijali su njihova tijela. U vatri su se pojavili elifi i lamovi iz riječi Alah. Što je još čudnije, iz očiju hurufija bačenih u plamen tekle su suze ukrašene latiničnim slovima O, U, i Dž. Galip je na toj slici naišao na komentare hurufija o prelasku na latinično pismo i jezičnoj reformi iz 1928. godine. Tada je još uvijek bio zaokupljen formulama misterija. Nastavio je čitati tekstove iz kutije, no nije im mogao dati smisao. Pročitao je stranice i stranice tekstova. U njima je pisalo da je Alahov iskonski atribut jedna “tajna riznica”, jedan misterij. Bit problema jest pronalazak toga misterija. Potrebno je shvatiti da se misteriji odražavaju u svijetu. Vidljivi su na svakome mjestu, u svakoj stvari, predmetu i čovjeku. Svijet je more tih tragova, a svaka njegova slana kap upuduje na misterij. Galip je i dalje čitao crvenih očiju umornih od naprezanja. Znao je da de uskoro uroniti u to more tragova. Sve stvari oko nas nose znakove misterija, stoga je on i prisutan svugdje i u svemu. Galip je jasno vidio da su predmeti oko njega zapravo znakovi. Oni ukazuju na same sebe i na taj

misterij, baš kao i lice voljene osobe, biseri, slavuji, zlatnožuta kosa, čaše vina, večer i plamen u pjesmi. Zavjesa na koju je padala slaba svjetlost svjetiljke, stari naslonjači bremeniti sjedanjima na Ruju, sjene na zidovima, zastrašujuda telefonska slušalica... Sve te stvari toliko su obilovale značenjima da se Galipu činilo kako se nesvjesno upustio u neku igru. Isto je ponekad osjedao i u djetinjstvu. Nastavio je čitati osjedajudi jedva zamjetnu nesigurnost. Vjerovao je da de, baš kao i u djetinjstvu, modi izadi iz igre ako mu poĊe za rukom da postane netko drugi. U toj zastrašujudoj igri svi su ljudi oponašali neke druge, a sve stvari nešto drugo. “Ako se bojiš, upalit du svjetiljku”, rekao bi Galip dok bi se zajedno igrali u tami. “Nemoj je paliti”, rekla bi Ruja. Voljela je igru i osjedaj straha. Galip je nastavio čitati. Na početku sedamnaestoga stoljeda dželalijski su ustanci uznemirili Anadoliju. U to su se vrijeme neke hurufije nastanile u udaljenim selima koja su seljaci napustili bježedi od paša, kadija, razbojnika i imama. Galip je pokušavao dešifrirati stihove jedne podulje pjesme. Govorila je o sretnom i smislenom životu u hurufijskim selima. Ponovno se sjetio sretnih dana svoga djetinjstva provedenih s Rujom. Jednom davno, značenje i pokret bili su isto. U to sretno, rajsko doba, stvari i naša maštanja o njima bili su jedno. Svi su znali da alati, stvari i noževi nisu samo produžeci naših tijela, ved i duša. Kada bi pjesnici u to doba rekli “drvo”, svi su mogli zamisliti pravo drvo. Svi bi znali da ne moraju nadugačko pokazivati vještinu i brojiti grane kako bi riječi pjesme i to drvo ukazivali na pravo drvo u vrtu. Tada su svi dobro znali da su stvari i riječi bliske jedne drugima. Ujutro, kada bi se na to utvarno selo meĊu planinama spustila magla, riječi i stvari miješale su se jedne s drugima. U ta maglovita jutra budili bi se iz snova i ne bi mogli razlikovati san od jave, pjesmu od života, imena od ljudi. Nikome nije palo na pamet pitati se što je pravi život i koja je priča prava. Snovi su se živjeli i tumačili. U to su vrijeme lica ljudi, baš kao i sve drugo, bila puna značenja. čak su i potpuno nepismeni počeli sami od sebe čitati slova posve jasna značenja na našim licima. Galip je čitao o tome kako je pjesnik, u želji da pripovijeda o sretnom dobu kada ljudi još nisu znali za vrijeme, dočarao nepomično narančasto sunce na obzoru. Dočarao je i nepomične galije čija se jedra nadimaju na vjetru iznad mirna mora svijetloplave i pepeljaste boje. Vidio je potpuno bijele džamije i još bjelje minarete. Uzdižu se na obali poput opsjena i čini se da nikada nede nestati. Shvatio je da su u razdoblju od sedamnaestoga stoljeda do današnjeg dana skrivene hurufijske ideje bile prisutne i u Istanbulu. Galip je čitao kako su rode, feniksi, albatrosi i simurzi59 meĊu bijelim minaretima s tri balkona mahali krilima prema obzoru i njihali se iznad stotina kupola Istanbula kao da su ostali visjeti na nebu; kako su šetnje putnika po nepravilnim ulicama Istanbula bile zabavne i vrtoglave poput blagdanskoga putovanja u beskonačnost. čitao je i kako putnik, slijededi prstom krlvul|e svoga kretanja na karti, nakon tih lutanja odmah razumije slova na svome licu i misterij vlastita života; kako su se za ljetnih večeri obasjanih mjesečinom kante koje su spuštali u bunar vradale sa znakovima misterija i zvijezda, i s vodom hladnom poput leda. U to su vrijeme svi recitirali pjesme o značenju znakova i znakovima značenja. Shvatio je da hurufijski pokret u Istanbulu imao svoje zlatno doba te da su njegove i Rujine godine srede davno prošle. No činilo mu se da je to zlatno i sretno doba kratko trajalo. Galip je pročitao da je nakon toga misterij postao posve jasan. Neki hurufije su se nadali da de im eliksiri pripravljeni od krvi, jaja, izmeta i dlake pomodi da dobro sakriju značenje, a neki su pak kopali prolaze u svojim kudama u skrovitim kutcima Istanbula kako bi sakrili svoje tajne. 59 Simurg, mitska ptica koja se gdjekada poistovjeduje s Feniksom. Simurg je opisan kao krilato stvorenje dovoljno

veliko da ponese slona ili kita. Prikazuje se i kao pijetao s glavom psa i kandžama lava, ali i s ljudskim licem. U islamskom misticizmu Simurg

Pročitao je i da su neki manje sretni uhvadeni i obješeni na stabla zato što su se uključili u janjičarsku pobunu. Slova na njihovim zgrčenim licima izgubila su značenja u trenutku kada su nauljene omče na njihovim vratovima zategnuli poput kravata. Bardovi sa sazovima u rukama u ponod bi odlazili u tekije u skrivenim četvrtima na rubu grada. Ondje bi šaputali hurufijske tajne nailazedi na zid istinskoga nerazumijevanja. Svi su ti znakovi, uključujudi udaljena i sablasna sela, upudivali na to da je to zlatno doba s velikom tugom prekinuto. Došao je do zadnje stranice u staroj knjizi poezije. Rubove te knjige izgrizli su miševi, a iz nje se širio ugodan miris vlage i pljesniva papira morskozelene i boje modre galice. Tu je Galip naišao na zanimljivu bilješku da se čitatelj o svemu tome može bolje informirati iz jednog drugog traktata. Na zadnjoj stranici knjižice, izmeĊu posljednjih stihova gazele, adrese izdavačke kude i datuma tiskanja, horasanski je slovoslagar sitnim slovima umetnuo prilično dugu, nedovršenu rečenicu. U njoj je stajalo da je djelo pod nazivom Misterij slova i nestanak misterija tiskano u Erzurumu u blizini Horasana kao sedma knjiga iste

_________________________________

simbolizira uzlet duše u više sfere, napuštanje ovozemaljskog i nestanak u Bogu. (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufike književnosti, Sarajevo 2007., str. 224).

serije. Djelo je napisao F. M. III., a hvalospjev mu je napisao istanbulski novinar Selim Kačmaz. Slomljen umorom pomiješanim s maštanjima, Galip se sjetio godina kada se Dželal počeo baviti novinarstvom. U to se vrijeme Dželalova veza s igrama slovima i riječima svodila na objavljivanje posebnih pozdrava supružnika, prijatelja i roĊaka svojim ljubljenima u rubrikama Vaša sreda danas i Vjerovali ili ne. Galip je u svežnjevima papira, časopisa i novina čeznutljivo tražio knjigu. Detaljno je pretražio sve unaokolo. Iza ponodi je bez nade pogledao u jednu od kutija. Pronašao ju je u njoj, meĊu Dželalovim novinskim izrescima s početka šezdesetih godina, neobjavljenim polemičkim tekstovima i nekim čudnim fotografijama. Nastupila je obeshrabrujuda i zastrašujuda tišina kao za vrijeme policijskoga sata. Poput nekolikih djela te vrste, knjiga pod naslovom Misterij slova i nestanak misterija objavljena je tek godinama kasnije u jednome drugom gradu. Tiskana je u Gordesu 1962. godine, a imala je dvjesto dvadeset stranica. Galipa je začudila činjenica da je ondje u to vrijeme postojao tiskarski stroj. Na požutjelim je koricama bila tamna slika otisnuta lošom tiskarskom bojom. Na njoj se vidjela aleja kestenova koja se gubila u beskonačnosti. Iza svakog stabla kestena nalazila su se slova, strašna slova od kojih se diže kosa na glavi. Na prvi je pogled knjiga nalikovala na jednu od knjiga poput onih: Zašto ved dvjesto godina ne možemo stidi na Zapad? i Kako se razviti?. Takve su knjige tih godina često pisali časnici “idealisti”. Na početku jedne od posveta u toj knjizi, tiskanoj u jednome udaljenom gradidu u Anadoliji, stajalo je: “Polaznice Vojne akademije! Ti si onaj koji de spasiti ovu zemlju!” Počevši listati knjigu, Galip je shvatio da je pred njim posve drugačije “djelo”. Ustao je iz naslonjača, prešao za Dželalov stol te ju je, naslonivši laktove na obje strane knjige, počeo

pozorno čitati. Knjiga Misterij slova i nestanak misterija imala je tri glavna poglavlja. Naslovi prvih dvaju poglavlja susredu se i u nazivu knjige. Prvo poglavlje “Misterij slova” počinjalo je pričom o

životu osnivača hurufijskoga pokreta Fazlulaha. F. M. III. priči je dao svjetovnu dimenziju, stavivši mnogo vedi naglasak na činjenicu da je Fazlulah bio filozof, matematičar i racionalist, nego na njegovu sufijsku i mističku ličnost. Fazlulah je bio prorok, Mehdi, mučenik i svetac, a što je možda i važnije, bio je genijalni filozof, no bio je “naše gore list”. Upravo zbog toga, pokušavati objasniti Fazlulahova razmišljanja utjecajima kabale, Pitagore, neoplatontzma i panteizma, kao što to čine zapadnjački orijentalisti, ne bi značilo ništa drugo nego ubiti ga zapadnjačkom mišlju s kojom se nikada u životu nije slagao. Fazlulah je bio istočnjak u pravome smislu riječi. Prema F. M. III., Istok i Zapad dijelili su svijet na dvije potpuno suprotne polutke, jedno su drugo pobijali te su bili meĊusobno oprečni kao dobro i zlo, svjetlo i tama, vrag i anĊeo. Uopde nije bilo mogude da pomire svoje razlike i žive u suglasju jedan s drugim, kao što vizionari smatraju da bi trebalo. Jedan od dvaju svjetova uvijek je bio nadmodniji, jedan je morao biti gospodar, a drugi rob. Kao primjer ratovanja tih neumornih blizanaca razmotrio je cijeli niz povijesnih dogaĊaja nabijenih posebnim značenjem: od toga kako je Aleksandar Veliki jednim udarcem mača presjekao gordijski čvor, do križarskih ratova, brojeva i slova s dvojakim značenjem na čarobnome satu koji je Harun al-Rašid poslao Karlu Velikome i Hanibalova prelaska preko Alpa. Pisao je i o pobjedi islama u Andaluziji (cijela stranica bila je posvedena broju stupova džamije u Kordobi), o osvajanju Bizanta i Istanbula od strane Mehmeda II. Osvajača koji je i sam bio hurufija, o propasti Hazarske države, porazu Ošmanlija ispred Doppija (Bijeli zamak) i kasnije pred Venecijom. Prema F. M. III. sve te povijesne činjenice ukazivale su na istu ideju. Nju je Fazlulah ved prije neizravno iznio u svojim djelima. Razdoblja u kojima su Istok ili Zapad bili nadmodniji nisu se izmjenjivala slučajnošdu, ved logikom. Ona strana koja bi svijet uspjela doživjeti kao mjesto puno tajni porazila bi drugu. Svijet nije bio jednostavno i jednoznačno mjesto bez tajni pa stoga takvo razmišljanje nužno vodi u poraz i propast. F. M. III. drugo je poglavlje posvetio detaljnoj raspravi o nestanku misterija. Bilo da je riječ o filozofiji antičke Grčke, neoplatonističkome kršdanskom božanstvu, hinduističkoj nirvani, Atarovoj ptici Simurgu, Mevlaninome “voljenom”, “Skrivenoj riznici” hurufija, Kantovoj “noumeni” ili o “krivcu” u detektivskome romanu, misterij je uvijek označavao “središte”. To znači da civilizacije uslijed nestanka ideje o misteriju nužno gube svoj poredak ostajudi bez središta. Galip je čitao retke koji govore o tome kako je Mevlana bio prisiljen ubiti svoga “ljubljenog”, kako je otišao u Damask da zaštiti svoj misterij, obilazio grad i istraživao ga te kako sve to nije bilo dovoljno da se održi njegova ideja o misteriju. Pročitao je i retke o zakutcima kamo je Mevlana zalazio želedi pronadi “središte” misli koju nije mogao dokučiti. Pisac je ustvrdio da za ponovnu uspostavu nestala misterija postoje dvije dobre metode: počiniti savršeno ubojstvo ili nestati bez traga. F. M. III. se u knjizi posvetio i “licima ispisanim slovima”. Za hurufije je to najvažnija tema. Kao što je to Fazlulah napravio u svome djelu Knjiga vječnosti, jasno je iznio činjenicu da se božanstvo očituje na licima ljudi. Dugo je proučavao crte ljudskoga lica te ih kasnije povezao s arapskim slovima. Nakon djetinjastih stranica s iscrpnim tumačenjima stihova hurufijskih pjesnika kao što su Nesimi, Rafii, Misali, Bagdatli Ruhi i Gul Baba, počela se nazirati logika: u vrijeme srede i pobjede lica svih nas puna su značenja, baš kao i ovaj svijet oko nas. Tim značenjem zadužili su nas hurufije. Oni su u svijetu vidjeli misterij, a na našim licima slova. To znači da su nestankom hurufijskoga pokreta nestala i slova s naših lica, jednako kao što je nestao i misterij našega svijeta. Naša su lica od tada prazna kao i prije. Iz njih se ništa više ne može pročitati; naše obrve, oči, nosevi, pogledi, izrazi i prazna lica lišeni

su značenja. Galip je osjedao potrebu da ustane od stola. želio je vidjeti svoje lice u ogledalu, no nastavio je pozorno čitati. Zbog praznine na našim licima fotografije ljudi su potamnjele i počele djelovati zastrašujude poput čudnih znakova na licima turskih, arapskih i indijskih filmskih zvijezda čija lica potiču na razmišljanje o tamnoj strani Mjeseca. Zbog nje ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u ponod jecaju od tuge; mladidi spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a žene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim pločnicima. To znači da se mora uspostaviti nov sustav. To de ponovno dati smisao praznini na našim licima i pomodi nam da na njima vidimo latinična slova. Drugo poglavlje knjige završavalo je sretnom viješdu da se time bavi trede poglavlje pod nazivom “Otkride misterija”. Galipu se svidio književni stil F. M. III. Podsjedao ga je na Dželalov. Koristio je dvostruka značenja riječi poigravajudi se njima bezazleno poput djeteta.

Osmo poglavlje DUGA PARTIJA ŠAHA S vremena na vrijeme Harun al-Rašid prerušavao bi se i obilazio Bagdad u želji da sazna što ljudi misle o njemu i njegovoj vladavini. Tako je bilo i te večeri... —Tisudu i jedna nod

Pismo koje danas objavljujem u svojoj kolumni rasvjetljava tamne točke jednoga razdoblja naše bliske povijesti, poznatoga pod nazivom “Prelazak na demokraciju”. Uslijed izdajničkoga čina posve je slučajno dospjelo u ruke jednome mom čitatelju. čitatelj nije želio da mu objavimo ime. Posve je jasno da ga je napisao naš tadašnji diktator jednome od svojih sinova ili jednoj od svojih kderi u inozemstvu. Pašin stil pisanja nisam mijenjao: Soba u kojoj je umro osnivač Turske Republike bila je toliko topla i zagušljiva da bi čovjek pomislio kako nije stao samo zlatni samostojedi sat u njoj ved i svi satovi u palači Dolmabahče i u cijelom Istanbulu. Taj je sat zaustavljen u osam sati i pet minuta one večeri u kolovozu kada je prije šest tjedana preminuo Ataturk. Uvijek vas je nasmijavao Jer bi zbunjivao vašu pokojnu majku. Zbog strašne vrudine činilo se kao da su se okamenili svaki pokret, misao i vrijeme. Na prozoru s pogledom na Bospor nije bilo ni najmanjega pokreta. Stražari su poput lutaka iz izloga stajali u polumraku postrojeni uzduž mola. činilo mi se da su i oni ostali u stavu mirno zato što je vrijeme stalo, a ne zbog moje naredbe. Osjetio sam da je došlo vrijeme da se upustim u nešto što ved godinama želim. Obukao sam seosku odjedu iz svoga ormara. Prije se nikad nisam mogao odvažiti da to učinim. Iskrao sam se kroz haremska vrata palače koja se više ne koriste. Kako bih se ohrabrio, podsjetio sam se na to da su se i prije mene neki sultani tako iskradali na stražnja vrata palača Topkapi, Bejlerbej i Jildiz u Istanbulu. Nestali bi u tami voljenoga grada, a kasnije se vratili živi i zdravi. Koliko se samo Istanbul promijenio! Na moje čuĊenje prozori moga blindiranog chevroleta nisu bili samo otporni na metke, ved kroz njih nije dopirala ni prava slika života moga ljubljenog grada. Udaljivši se od zidova palače, hodao sam prema Karakoju. Kupio sam zagorjelu halvu kod jednog prodavača. Razgovarao sam s muškarcima u kafidima na otvorenom. Igrali su tavlu, kartali se i slušali radio. Vidio sam prostitutke. čekale su mušterije u slastičarnicama. Vidio sam i djecu pred restoranom. Prosila su pokazujudi na kebab u izlogu. Ušao sam u dvorište džamije. želio sam se pomiješati s mnoštvom ljudi koji su izlazili s jacija-namaza60. Sjedio sam u obiteljskim čajanama s vrtovima, u zabačenim susjedstvima, i kao svi drugi pio čaj i jeo suncokretove koštice. U jednoj od sporednih uličica popločenoj velikim kamenim kockama vidio sam mlade roditelje. Vradali su se iz posjeta susjedima. Kad biste samo znali s kakvom se odanošdu žena s maramom na glavi priljubila uz ruku svoga muža! On je na ramenima nosio usnula sina. Oči su mi se orosile. 60 Jacija-namaz: večernja islamska molitva.

Ne, nije me rastužila sreda ili nesreda sugraĊana. Svjedočio sam njihovim istrošenim, ali stvarnim životima. To je čak i u toj večeri slobode i maštanja u meni ponovno razbuktalo strah i tugu zbog toga što sam odustao od vlastitih snova. Osjedao sam da sam se udaljio od stvarnosti. Pokušao sam se spasiti od toga straha i te nestvarne slike gledajudi Istanbul. Gledao sam izloge slastičarnice i promatrao svjetinu. Iskrcavali su se s parobroda Gradske linije s lijepim dimnjacima. Bila je to posljednja večernja vožnja. Oči su mi se opet orosile. Približavalo se vrijeme policijskoga sata. Njega sam, dakako, ja odredio. želio sam osjetiti svježinu mora. Na povratku sam prišao jednome laĊaru. Dio sam mu pedeset kuruša i rekao da me dobro provoza i ostavi na suprotnoj obali u Karakoju ili Kabatašu. Rekao mi je: “čovječe, jesi li ti potpuno sišao s uma? Zar ne znaš da Predsjednik-paša svake večeri prolazi onuda motornim brodom? Hvataju svakoga tko se nade na moru i odvode u zatvor.” Izvadio sam svežanj ružičastih novčanica (dobro sam znao kakve glasine šire moji neprijatelji zbog toga što je na njima tiskan moj lik) i pružio mu ga u mraku. “Ako se sad otisnemo tvojom barkom, hodeš li mi pokazati motorni brod tog Predsjednika-paše?” “UĊi pod ovo platno i pazi, ni makac!” rekao je i rukom pokazao na jedan kutak u potpalublju barke. “Neka nas Bog čuva.” Počeo je veslati. More je bilo tamno. Nisam mogao znati kamo idemo, prema Bosporu, Zlatnome rogu ili prema Mramornome moru. Mirno je more bilo tiho, mračni grad takoĊer. Osjedao sam jedva osjetan miris sumaglice. Odjednom se začulo brujanje motora. Približavalo se iz daljine. LaĊar je šapatom rekao: “Evo ga, dolazi! Svake večeri dolazi!” Barku je sakrio iza lučkih plutača prekrivenih morskim puževima. Nisam mogao odvojiti oči od snopa svjetlosti. Okretao se s lijeva na desno te nemilice šarao po gradu, džamijama, obali i moru. Poslije sam vidio da nam se taj veliki bijeli brod polako približava. Napredovao je u polumraku. Uz brodsku ogradu stajao je niz naoružanih stražara s prslucima za spašavanje i oružjem na leĊima. Gore na zapovjednome mostu stajala je skupina ljudi, a na uzvišenju iznad njih sâm “lažni predsjednik-paša!” U polumraku sam ga jedva razabrao, no kroz sumaglicu sam nazirao da je obučen isto kao i ja. Rekao sam laĊaru da slijedi brod, no uzalud. Rekao je da policijski sat samo što nije počeo te da ne želi biti na ulici. Ostavio me u Kabatašu. Vratio sam se u palaču kroz tihe ulice. Uvečer sam razmišljao o tome lažnom paši. Nalikovao mi je, no nisam razmišljao o tome tko je on i što je radio nasred mora, ved sam razmišljao o samome sebi. Ujutro sam od nadležnih zapovjednika zatražio da za nekoliko sati pomaknu vrijeme policijskoga sata kako bih ga mogao duže pratiti. Na radiju su odmah objavili tu vijest i pustili moje priopdenje. želio sam odaslati poruku da zabrana više nije toliko stroga pa sam naredio da se na slobodu pusti dio pritvorenika. Odmah su i osloboĊeni. Je li Istanbul sljedede večeri bio veseliji? Ne! To je dokazivalo da neprestana tuga na licu moga naroda nije uzrokovana političkom stegom, kao što su to tvrdili moji površni protivnici, ved da joj je uzrok nešto trajno i puno dublje. Sljedede su večeri pušili, pili kavu, jeli suncokretove koštice i sladoled. S jednakom tugom i rastresenošdu slušali su moje obradanje i vijest da je skradeno trajanje policijskoga sata, no kako su samo bili stvarni! MeĊu njima sam se osjedao poput mjesečara. činilo mi se da se ne mogu probuditi i vratiti meĊu stvarne ljude. LaĊar me je iz nekog razloga opet čekao na Eminonuu. Odmah smo se otisnuli na more. Ovaj put večer je bila vjetrovita, a more valovito. Kao da je Predsjednik-paša vidio neki znak upozorenja te nas je sada puštao da čekamo. Dok smo iza jedne plutače na otvorenome moru kod Kabataša promatrali njegov brod, a potom i njega samoga, pomislio sam kako je lijep te, ako je uopde mogude ove dvije riječi staviti jednu pored druge, lijep i stvaran. Stajao je na zapovjednome mostu i očima poput reflektora prelazio preko Istanbula,

ljudi i povijesti. Što je vidio? Kada sam u laĊarev džep ubacio svežanj ružičastih novčanica, dao se na veslanje. Njišudi se na valovitu moru sustigli smo ih u blizini brodogradilišta na Kasimpaši, no mogli smo ih samo promatrati iz daljine. Ulazili su u sive i tamnoplave limuzine. Tu je bio i moj Chevrolet. LaĊar je rekao da smo zakasnili te da se približava policijski sat. Kad sam stupio na kopno nakon dugoga boravka na valovitu moru, najprije sam pomislio da je osjedaj “nestvarnosti” bio prourokovan poremedenom ravnotežom, no nije bilo tako. Hodao sam alejama pustim zbog policijskoga sata. Obuzeo me snažan osjedaj da izlazim iz okvira stvarnosti. Vidio sam prizore nalik onima iz svijeta snova. Na putu od Findiklija do Dolmabahčea nije bilo nikoga izuzev čopora pasa i prodavača kukuruza koji je dvadeset koraka ispred mene užurbano gurao kolica i neprestano se osvrtao. Iz njegova pogleda bilo mi je jasno da me se uplašio i da sada bježi od mene. želio sam mu redi da je ono čega se treba plašiti skriveno iza velikih stabala kestena poredanih duž ceste, ali nisam mogao, kao da sam bio u nekom snu. Nisam znao bojim li se svoje šutnje ili me ona čini nijemim. Kako sam ubrzavao korak, tako je ubrzavao i prodavač kukuruza. Ono što me plašilo bilo je iza stabala, no nisam znao čega se to plašim. Što je još gore, znao sam da taj strašni prizor nije dio sna. Nisam želio ponovno proživjeti isti osjedaj straha. Sljededega jutra zatražio sam da se još više skrati trajanje policijskoga sata i na slobodu pusti dio pritvorenika. Nisam ni dao izjavu o tome, pa su na radiju emitirali jedno moje staro obradanje. Dugogodišnje mi je iskustvo govorilo da du i ovoga puta na ulicama grada vidjeti iste prizore te da se nikada ništa nede promijeniti. Nisam se prevario: neka ljetna kina pomaknula su unaprijed sate projekcija, ali to je bilo sve. Boja na rukama prodavača šederne vune bila je ista, baš kao i bijela lica turista sa Zapada. Oni se uvečer nisu usuĊivali izadi na ulicu bez svojih vodiča. Našao sam svoga laĊara na istome mjestu. Ondje je bio i lažni paša. Naišli smo na njega nedugo nakon što smo se otisnuli na more. More je bilo mirno kao i prve večeri, ali nije bilo one jedva vidljive izmaglice. U tamnome morskom ogledalu nazirao sam minarete, svjetla grada i pašu. Stajao je na istome uzvišenju iznad zapovjednog mosta. Bio je stvaran. Osim toga, i on je vidio nas, kao što bi nas vidjela i svaka stvarna osoba u to rano predvečerje. Slijededi ga, neprimjetno smo uplovili u pristanište u Kasimpaši. Posve sam mirno iskočio na obalu, a kadli ono, na mene skočiše neki muškarci! Više su izgledali kao zaštitari u nodnim klubovima, nego kao vojnici. Uhvatili su me za ruke i pitali: “Što radiš ovdje ovako kasno?” U panici sam rekao da policijski sat još nije počeo. “Ja sam siroti seljak i odsjedam u hotelu na Sirkedžiju. Pošao sam na izlet barkom večer uoči povratka u selo. Nisam znao za pašinu zabranu” rekao sam. Ali uplašeni im je laĊar sve ispričao, a oni su to prenijeli paši. Iako je bio u “civilnoj” odjedi, vrlo mi je sličio. Nakon što nas je još jednom saslušao, izdao je naredbu: laĊar je mogao otidi, a ja sam trebao podi s njima. Paša i ja smo sjedili sami na stražnjem sjedalu chevroleta parkiranoga u luci. Prozori automobila nisu propuštali zvuk (detalj kojega nije bilo na mom chevroletu). Vozač je sjedio na prednjem sjedalu i bio jednako tih kao automobil. Svojom prisutnošdu nije narušavao našu samodu, ved ju je, naprotiv, povedavao. “Obojica ved godinama čekamo današnji dan”, rekao je glasom koji uopde nije zvučao kao moj. “Ja sam čekao i bio sam toga svjestan. Ti nisi, no ni jedan od nas dvojice nije znao da demo se ovako sresti.” Glasom jednako strastvenim koliko i umornim pričao je svoju priču. Bio je smiren zbog toga što de je konačno privesti kraju, i više nego uzbuĊen što je ima priliku ispričati. Prema njegovim riječima bili smo u istoj klasi na Vojnoj akademiji i slušali predavanja istih

profesora. Istih smo hladnih zimskih večeri odlazili na predavanja, istih smo vrelih ljetnih dana zajedno čekali da poteče voda iz slavina u našoj kamenoj vojarni. U dane dopusta zajedno smo izlazili u obilazak Istanbula. Obojica smo voljeli taj grad. Tada je ved znao da de sve biti kao što je sada, iako tada nije mogao znati kako de to točno biti. Prema njegovim riječima u to je vrijeme meĊu nama dvojicom navodno trajala tajna borba za bolju ocjenu iz matematike, prvo mjesto u natjecanju u gaĊanju i titulu kadeta s najvišim prosjekom ocjena. Natjecali smo se u tomu tko de imati više prijatelja. Shvatio je da du biti bolji od njega i da du živjeti u palači sa zaustavljenim satovima. Podsjetio sam ga da je to morala biti uistinu neprimjetna borba bududi da se nisam mogao sjetiti da sam se i s kim natjecao - kao što vama često savjetujem - niti sam se mogao sjetiti da mi je on bio prijatelj. Uopde se nije začudio. Povukao se iz borbe znajudi da sam toliko samouvjeren da ni ne primjedujem tu našu “skrivenu” borbu. Ved je tada znao da sam mnogo napredniji od drugih kadeta u razredu, poručnika, pa čak i kapetana. Nije želio biti moja bezlična imitacija ni drugorazredna sjena onoga najuspješnijega. želio je biti “stvaran”. Pričao je, a ja sam kroz prozore chevroleta promatrao opustjele ulice Istanbula. Polako sam shvadao da baš i ne sliči na moj automobil. S vremena na vrijeme pogledavao sam prema našim nepomičnim nogama izmeĊu sjedala. Kasnije je rekao kako uopde ne misli da smo se slučajno sreli. Nije trebalo biti vidovit kako bi se predvidjelo da de se naš siromašni narod nakon četrdeset godina predati još jednome diktatoru i da de mu izručiti Istanbul. Bilo je lako zaključiti da de taj diktator biti časnik naših godina te da de na kraju shvatiti kako du baš ja biti taj časnik. Tako je još na Vojnoj akademiji stvorio predodžbu o bududnosti. Imao je dvije mogudnosti: mogao je lutati izmeĊu stvarnosti i imitacije, ili izmeĊu sadašnjosti i maštanja o prošlosti i bududnosti, kao kakva sjena iz polusvijeta, poput svih u ovome sablasnom gradu. Mogao je i posvetiti cijeli život tomu da pronaĊe način kako da bude stvaran. Počinio je nedjelo dovoljno teško da bude izbačen iz vojske, ali ne i da »završi u zatvoru. Rekao je da je obukao odoru zapovjednika Vojne akademije i izvršio inspekciju nodne straže. Tek što je izbačen s Vojne akademije, počeo se baviti trgovinom. Tada sam se po prvi put sjetio toga bezličnog kadeta. S ponosom je rekao: “Svi znaju kako se u našoj zemlji najlakše obogatiti. Pa ipak, razlog našega siromaštva je taj što se ljude tijekom života ne uči kako postati bogat, ved kako prihvatiti siromaštvo.” Nakon trenutka tišine dodao je da sam ga ja naučio kako biti autentičan. “Ti?” rekao je znakovito. “Nakon godina čekanja, ove sam večeri s čuĊenjem uvidio da si manje autentičan od mene. Ubogi seljače!” Uslijedila je duga tišina. U odjedi seljaka iz Kajserija osjedao sam se više nestvarno nego smiješno. Osjedao sam kao da sam protiv svoje volje uvučen u isječak nekoga sna. Shvatio sam i da taj san potječe od prizora tame u gradu. Prizori promiču kraj prozora automobila poput usporena kadra nekog filma: puste ulice, pločnici, otvorene površine. Ponovno je došlo vrijeme policijskoga sata, i grad je opustjeo. Sada mi je postalo jasno da mi je moj ponosni prijatelj ukazao na grad iz mojih vlastitih snova. Prošli smo izmeĊu drvenih kuda koje su se, stisnute golemim čempresima, u potpunosti izgubile meĊu njima. Prošli smo i kroz četvrti na rubu grada koje su se proširile i na groblja te su izgledale kao vrata zemlje snova. Spustili smo se niz popločene padine prepuštene čoporima pasa koji su se neprestano borili. Prešli smo mračne uzbrdice koje su svjetla ulične rasvjete više zamračivala nego osvjetljavala. Prolazili smo kroz sablasne ulice s pokvarenim česmama, kudama s urušenim zidovima i oštedenim dimnjacima. Sve mi je to djelovalo kao dio sna. S čudnim sam strahom promatrao džamije. Drijemale su poput divova iz bajke. Prolazili smo preko trgova s presahnulim zdencima, zaboravljenim kipovima i zaustavljenim satovima. Imao sam dojam da vrijeme nije stalo samo u palači, ved i u cijelome

Istanbulu. Više nisam slušao svoga imitatora. Hvalisavo je pričao o svome uspjehu u trgovini. Njegove priče nisu bile prikladne u toj situaciji. (Pričao je o tome kako je neki stari pastir uhvatio svoju ženu s ljubavnikom te jednu priču iz Tisudu i jedne nodi. U toj priči Harun alRašid nestaje.) Pred jutro je avenija, koja nosi naše prezime više nalikovala nastavku sna nego stvarnome prizoru. Takve su bile i sve ostale avenije, ulice i otvorene površine. Kasnije je ispričao san koji je Mevlana nazvao “pričom o natjecanju u slikanju”, a ja sam napisao priopdenje. Emitirano je na radiju i njime je dokinut policijski sat. Naši vas prijatelji zapadnjaci sigurno ispituju o pozadini te priče. Nakon besane nodi trudio sam se zaspati u krevetu. Maštao sam da de se otvorene površine napuniti ljudima i zaustavljeni satovi pokrenuti te da de ljudi u kavanama, na mostovima i vratima kina započeti život stvarniji od sna i utvara. Ne znam koliko su se ostvarila moja maštanja. Ne znam ni mogu li sada u Istanbulu biti ono što uistinu jesam. Od svojih pobočnika slušam kako sloboda, kao i uvijek, više nadahnjuje moje neprijatelje, nego sanjare. Ponovno su se počeli skupljati u čajanama, hotelskim sobama i pod mostovima. Spletkare protiv nas. Neki od njih ved sada po našim zidinama ispisuju kodirane slogane. Njih nitko ne može dešifrirati, no sve to nije bitno. Vremena kada je prerušeni sultan odlazio meĊu narod, stvar su prošlosti. Takvo što može se nadi još samo u knjigama. Nedavno sam u jednoj knjizi pročitao kako se princ Selim prerušio i otišao u Tebriz. Ondje je došao na glas kao prilično dobar šahist. Bududi da je Šah Ismail takoĊer bio ljubitelj te igre, pozvao je toga mladida u derviškoj odjedi u palaču na partiju šaha. Pobjednik duge partije bio je Selim. Godinama kasnije ponovno de se sresti u bitci kod čaldirana. Šah de shvatiti da nije igrao šah s nekim dervišem, ved s osmanskim sultanom. Pitam se je li za vrijeme bitke u kojoj mu je Selim I. oduzeo Tebriz sjetio poteza iz te partije. Moj prgavi imitator sjedao se svih poteza iz naše igre. E da, bit de da mi je istekla pretplata na časopis o šahu King and Pawn, ne šalju ga više. Šaljem ti novac na tvoj račun u ambasadi da je obnoviš.

Deveto poglavlje OTKRIDE MISTERIJA Ovo poglavlje tumači tekst na tvome licu. —Nijazi-i Misri

Galip je skuhao kavu i počeo čitati trede poglavlje knjige Misterij slova i nestanak misterija. želio se razbuditi. Otišao je do kupaonice i umio se hladnom vodom. Suzdržao se od toga da uopde pogleda svoje lice. Pun poleta sjeo je za Dželalov radni stol. Učinio je to poput nestrpljiva gimnazijalca koji je spreman riješiti neki težak matematički zadatak. F. M. III. tvrdio je da de se Mehdi pojaviti u Anadoliji, na teritoriju Republike Turske. On de spasiti cijeli Istok i vratiti izgubljeni misterij. Počet de od uspostave odnosa izmeĊu dvadeset i osam slova turske latinice i crta ljudskih lica. Na temelju hurufijskih traktata, bektašijske poezije i anadolijske narodne umjetnosti, utvarnih ruševina u hurufijskim selima, crteža na zidovima tekija i palača paša te tisuda kaligrafskih natpisa, prikazao je vrijednosti nekih arapskih i perzijskih glasova u turskom jeziku. Kasnije je zastrašujudom preciznošdu pronašao i istaknuo svako od tih slova na fotografijama nekih osoba. Galip je promatrao te fotografije. Autor knjige rekao je da su toliko precizne i jasne da ne postoji potreba da se na njima traže latinična slova. Naježio se. To mu se dogodilo i kada je gledao fotografije iz Dželalova ormara. Prošao je stranice prekrivene loše reproduciranim fotografijama. Ispod njih je pisalo da su to lica Fazlulaha i dvojice njegovih nasljednika, Mevlanin portret prekopiran s minijature te lice “našega” olimpijskog pobjednika. Naišao je i na jednu Dželalovu fotografiju s kraja pedesetih godina. Tada je imao oko trideset i pet godina. Galip se preplašio. Na toj su fotografiji takoĊer strelicama bili prikazani položaji nekih slova i smjer njihova pisanja. F. M. III. u njegovu je nosu vidio slovo U, a na rubovima očiju slova Z. Slovo H pokrivalo je cijelo lice. Galip je u žurbi prelistao nekoliko stranica. Vidio je slike i fotografije hurufijskih šejhova, slavnih imama, lica američkih zvijezda kao što su Greta Garbo, Humphrey Bogart, Edward G. Robinson i Bette Davis, lica poznatih krvnika te fotografije nekih kriminalca s Bejoglua o čijim je pustolovinama Dželal pisao u mladosti. Autor je poslije napisao da svako slovo ima dva značenja: obično i očito značenje te ono skriveno na našem licu. “Prihvatili smo činjenicu da svako slovo na licu ukazuje na neko skriveno značenje. To znači da svaka riječ sastavljena od tih slova nužno ima i sekundarno značenje”, zaključio je kasnije F. M. III. Sve rečenice i ulomci, ukratko, svi pisani tekstovi posjeduju drugo, skriveno značenje. No ako se uzme u obzir da se ta značenja mogu izraziti i pomodu drugih rečenica, a napose i slovâ, “interpretacijom” je mogude pomodu onog drugoga značenja otkriti trede. Preko svakoga sljededeg značenja mogude je otkriti neko novo. Tako dolazimo do beskonačnoga niza skrivenih značenja. Svako lice nalikuje na neko drugo kao da je riječ o

karti beskonačne mreže ulica nekoga grada. U njemu svaka ulica vodi u neku drugu. Ako pokušavate riješiti misterij slijededi vlastitu logiku, niste ništa drugačiji od prolaznika na ulicama. Oni otkrivaju misterij dok hodaju ulicama koje su na karti grada. Misterij se sve više širi. Shvadaju da su ulice i uzbrdice dio putovanja njihova vlastita života. Ožalošdeni čitatelji počinju nestajati u bezdanu misterija. Upravo tada “pojavljuje” se željno očekivani spasitelj, ON, odnosno Mehdi. U tome se trenutku lica i karte spajaju. Putnik tada od Mehdija dobiva potrebne znakove (poput sufijskoga putnika). Njih pronalazi u tekstu. Oboružan rješenjima i kodovima, počinje nalaziti svoj put! "Baš kao što pješak pronalazi svoj put pomodu putokaza na ulici i aveniji”, rekao je F. M. III. radostan poput djeteta. Pitanje je samo hodemo li uspjeti vidjeti Mehdijeve znakove u tekstu i u svojim životima. P. M. III. tvrdio je da se za rješenje toga misterija potrebno staviti u ulogu Mehdija te pokušati predvidjeti što bi on mogao učiniti. Poput šahista moramo predvidjeti njegove sljedede poteze. Pozvao je čitatelje da to zajedno naprave. Zatražio je da zamisle osobu spremnu obratiti se široj masi čitatelja u svako doba. Odmah zatim je rekao: zamislimo, na primjer, jednoga kolumnista. Njegove tekstove na brodovima, u autobusima, dolmušima, brijačnicama i u svim krajevima zemlje svakodnevno čitaju stotine tisuda ljudi. To je dobar primjer osobe kroz koju Mehdi može objaviti skrivene znakove. Ako niste svjesni misterija, a čitate tekst toga kolumnista, on de imati samo jedno značenje, ono površinsko. Oni koji iščekuju Mehdija i znaju za njegove kodove i formule, modi de, polazedi od drugog značenja, razumjeti i ono skriveno značenje. Mehdi u tekst može staviti sljededu rečenicu: “To su bile moje misli dok sam se promatrao izvana.” Neki de odmah razumjeti da je posrijedi posebna obavijest. Upravo su nju čekali. Oboružani kodovima, započet de avanturu. Ona de ih odvesti u posve nov život i na posve nov put. Običan čitatelj razmišljat de samo o čudnome osnovnom značenju rečenice. Kao što je navješdivao naslov “Otkride misterija”, trede poglavlje nije se bavilo samo misterijem, nego i pronalaženjem Mehdijevih rečenica u tekstu. Pisac je kasnije pričao o kodiranim formulama iz teksta Edgara Allana Poea pod naslovom “Riječ-dvije o skrivenim tekstovima”. Tvrdio je da je metoda premještanja slova latiničnoga pisma najbliža metodi iz kodiranih pisama Mensura Haladža. Tu de metodu u tekstovima koristiti Mehdi. U posljednjim redcima knjige neočekivano je iznio ovaj bitni zaključak: početna točka svih kodova i formula bila su slova. Svatko tko se upusti u tu avanturu modi de ih pročitati na svome licu. Svatko tko želi krenuti na putovanje i otploviti u neki drugi svijet, mora prvo vidjeti slova na vlastitu licu. Ta skromna knjiga u ruci čitatelja bila je vodič za nalaženje slova na licu svake osobe. Tu je napravljen samo uvod u skrivene kodove i formule. Mehdi de se uskoro uzdidi poput sunca i smjestiti ih u tekst. Galip je shvatio da riječ “sunce” ukazuje na ime Mevlanina voljenog Šemsa. Iz ruku je bacio knjigu i krenuo prema zahodu kako bi se pogledao u zrcalo. “Dželal je odavno razumio značenje znakova na mome licu.” Ta je misao jedva vidljivo svjetlucala u njegovu umu, a kasnije se pretvorila u posve očit strah. Obuzeo ga je osjedaj propasti. činilo mu se da ništa od onoga što se odigralo nede modi biti ispravljeno. Isto bi mu se činilo u djetinjstvu i ranoj mladosti kada bi nešto skrivio ili kad bi vjerovao da se upleo u misterij. “Od sada sam netko drugi”, pomislio je Galip poput zaigrana djeteta, no ujedno i poput nekoga tko je pošao na put bez povratka. Sat je pokazivao tri i dvanaest. Samo u taj sat cijelom zgradom i gradom vlada tišina. Zapravo je to bio osjedaj tišine jer se moglo čuti tiho zujanje kotlovnice u blizini ili generatora nekog velikog broda u daljini. Prosudio je kako je odavno došlo vrijeme da se pokrene, no ipak se još malo suzdržao. Sjetio se nečega što je ved tri dana pokušavao zaboraviti: ukoliko Dželal nije poslao kakav

novi tekst, njegova de kolumna od sutra ostajati prazna. Nije ni želio pomišljati na praznu kolumnu. Svih ovih godina ni jednom nije ostala prazna. Ako sutra ne izaĊe novi tekst, to znači da ga Ruja i Dželal ne čekaju na nekom skrivenom mjestu u gradu smijudi se i razgovarajudi. čitao je jedan od starih tekstova. Slučajno ga je izvadio iz ormara i pomislio: “Pa ovo bih i ja mogao napisati.” U rukama je držao jednu formulu. Ne, nije to bila formula staroga kolumnista, ved nešto drugo. “Pročitao sam sve što si napisao, znam sve o tebi, čitao sam i čitao.” Posljednju je riječ promrmljao gotovo naglas. čitao je neki drugi Dželalov novinski tekst iz ormara. No to se ne bi moglo nazvati čitanjem. Prelazio je preko tekstova izgovarajudi riječi u sebi, ali njegov je um bio usredotočen na sekundarna značenja riječi. Njih je pokušavao dokučiti. Galipu se činilo da se svaki put dok čita približava Dželalu. “Što je čitanje doli polagano usvajanje tuĊega pamdenja?” pomislio je. Konačno je bio spreman otidi do ogledala i pročitati slova na svome licu. Ušao je u kupaonicu i pogledao se u ogledalo. Mjesecima kasnije Galip de sjesti za stol kako bi napisao novi tekst. Stvari oko njega i dalje de oponašati prizor star trideset godina. Tada de se sjetiti toga prizora u ogledalu i pomisliti na istu riječ: užas. Pogledao se u zrcalu uzbuĊen kao da je to nekakva igra. Isprva nije osjedao strah, nego prazninu, zaborav i odsustvo želje da reagira. Razlog je bio taj što je u tome trenutku pod svjetlom gole žarulje pogledao lice u ogledalu kao da gleda lica premijera i filmskih glumaca koja je često viĊao u novinama. U vlastito je lice gledao kao da gleda u stari i iznošeni kaput ili tužni stari kišobran, ili kao da je riječ o za njega posve običnu zimskom jutru, a ne o neriješenu misteriju. "Tada sam bio toliko naviknut na samog sebe da uopde nisam primjedivao vlastito lice", pomislit de kasnije Galip. MeĊutim, taj osjedaj nezainteresiranosti nije dugo trajao. Ugledavši svoje lice u ogledalu, odmah je uspio razabrati obrise slova na njemu. Bilo mu je čudno što je u stanju gledati svoje lice kao da gleda ispisan komad papira ili natpis vezan za znakove na nekome drugom licu i očima. Isprva nije previše razmišljao o tome. Naposljetku je izmeĊu očiju i obrva počeo razabirati posve vidljiva slova koja su uskoro postala sasvim jasna. Galip je pomislio na to da ih nikada prije nije vidio. Pomislio je i da je sve to iluzija koja je plod njegovih vlastitih vjerovanja, a dijelom i toga što je predugo gledao u slova istaknuta na licima s fotografija. Odvratio je pogled od zrcala, a zatim ponovno pogledao u njega. Slova su stajala ondje gdje ih je i prije vidio. Nisu se pojavljivala i nestajala poput enigmatskih figura u dječjim časopisima, u kojima se isprva može vidjeti granje drveda, a poslije na trenutak i skriveni lik lopova meĊu granjem. Ta su se slova nalazila u topografiji karte lica koje je Galip svako jutro odsutno brijao. Nalazila su se i u očima, nosu i obrvama. Sve su hurufije u obliku nosa vidjele elif. Slova su se nalazila i na okrugloj površini nazvanoj “krug lica”. činilo se da više nije bilo teško pročitati znakove, nego ih ne modi pročitati. Galip je i to pokušao. Da bi se spasio te uznemirujude maske na licu, prizvao je u pomod podcjenjivačko nepovjerenje koje je imao u glavi dok je danima prelistavao i čitao knjige o hurufijskoj umjetnosti i književnosti. Htio je u sebi potaknuti sumnju koja bi sve što se odnosi na slova i lica učinila smiješnim, nategnutim i djetinjastim, ali su crte njegova lica toliko jasno upudivala na slova da se nije mogao odvojiti od zrcala. To de kasnije u njemu izazvati užas. Sve se brzo odvijalo. Nije mogao dokučiti je li njegovo lice poprimilo izraz užasa zbog toga što se pretvorilo u masku sa slovima i riječima ili je uzrok tome njihovo strašno značenje. Značenje je ukazivalo na jedan misterij. Galip je ved godinama znao za njega, no želio ga je zaboraviti. Sjedao ga se, iako je isprva mislio da ga se ne može sjetiti. Ranije ga je proučavao, no nikada i dokučio. Sjetit de ga se kasnije kada bude pisao, no pomodu posve drugih riječi. čim je pročitao riječi, bio je uvjeren da je sve

tako jednostavno i razumljivo. Kasnije de to opisati kao trenutak užasa. Možda je tek tada u čudu shvatio da istina zapravo može biti tako jednostavna. Maleni je čajnik na stolu bio u stanju doživjeti kao posve nevjerojatan predmet. Istodobno ga je vidio i kao nešto posve obično. Prihvatio je činjenicu da slova i riječi na njegovu licu nisu iluzija. Odmaknuo se od ogledala i izašao u hodnik. Naposljetku je osjetio da taj “užas” ima znatno više veze s onim na što ukazuju značenja riječi, nego s time što se njegovo lice pretvorilo u neku drugo, u masku s natpisom. Prema pravilima igre slova se nalaze na licima svih ljudi. Ta ga je spoznaja tješila. Gledao je police ormara u hodniku. Nedostajali su mu Dželal i Ruja. U jednom je trenutku osjetio tako duboku bol da se jedva održao na nogama. činilo mu se da su ga tijelo i duša iznenada napustili zbog nikad počinjenih grijehova te da samo on pamti poraz i ruševne ostatke misterija. Kasnije se želio prisjetiti svega što je radio tih nekoliko minuta nakon što se pogledao u zrcalo (bududi da se sve odvijalo vrlo brzo). Sjetio se minuta provedenih izmeĊu ormara u hodniku i prozora s pogledom na unutarnje dvorište zgrade. Pokušavao se udaljiti od ogledala u mračnoj sobi. Obuzeo ga je užas. Na čelu su mu se skupljale hladne kapljice znoja. Teško je disao. U jednom je trenutku razmišljao o tome kako bi ponovno mogao stati pred ogledalo i skinuti tu tanku masku sa svoga lica kao kakvu krastu s rane. Mislio je da nede modi pročitati slova ispod nje, baš kao što nije mogao pročitati obične grafite na ulicama ni znakove na plastičnim vredicama. želio je zaboraviti na bol. Izvadio je još jedan tekst iz ormara i pokušao ga čitati. Sve mu je ved bilo jasno. Poznavao je Dželalove tekstove kao da ih je on sâm napisao. Zamišljao je da je slijep i da su zjenice njegovih očiju mramorne rupe, usta otvor pedi, a nosnice zahrĊali otvori za vijke. Shvatio je da i Dželal vidi slova te da su obojica ušla u igru. Kasnije nede biti toliko siguran da je na to tako jasno pomislio. želio je plakati, ali nije mogao. Osjedao je da teško diše. Ispustio je nekontroliran jecaj, ruka mu je sama krenuli prema prozorsko) kvaki. Poželio je pogledati u zatvoreno dvorište zgrade, u mjesto gdje se nekod nalazio tamni ponor. činilo mu se da poput djeteta oponaša neku nepoznatu osobu. Galip Je otvorio prozor, nagnuo se u tamu, a laktove naslonio na rub prozora. Nagnuo se nad dvorište zgrade. Odande se miris širio neugodan miris staroga golubljeg izmeta, odbačenih stvari, prljavštine, gradskoga dima, blata, asfalta i beznaĊa. Onamo su ljudi bacali stvari koje su željeli zaboraviti. Poželio je skočiti u tamu iz koje nema povratka, u odbačena sjedanja starih stanara zgrade. Dželal je godinama strpljivo gradio taj svijet ukrašavajudi ga motivima zdenaca, misterija i straha iz stare poezije. Galip je zurio u tamu kao da je pijan. Neugodan miris prizivao je sjedanja na godine djetinjstva u toj zgradi. Ta su sjedanja bila usko vezana uz taj strah. Nekod je bio djete, smjerni mladid, suprug zadovoljan svojom suprugom, običan graĊanin na rubu nepoznatoga. Dželal i Ruja toliko su mu nedostajali da je poželio vikati. Kao u snu osjedao je da mu je oduzeta polovica tijela i odnesena na neko daleko mračno mjesto. Iz te se stupice mogao izbaviti samo ako duboko udahne i zaviče. No on je samo gledao u tamni ponor osjedajudi hladnodu zimske večeri i vlažni snijeg na licu. Gledao je u mrak i osjedao da dijeli svoju bol. O njoj je danima razmišljao. Ono što ga plaši postalo je jasno i očito. Znao je da su na vidjelo izašli njegovi životni porazi i bijeda. Dželal ga je natjerao u stupicu pripremljenu do najsitnije pojedinosti. Nagnuvši se do struka kroz prozor, dugo je gledao u ponor tamna bezdana. Na licu i vratu osjetio je neugodnu hladnodu. Povukao se s prozora i zatvorio ga. Nije mu bilo posve jasno što mu se dogodilo. Kasnije de se posve jasno sjetiti što je sve radio do zore. Tada de misliti da je sve što je učinio bilo logično, nužno i na mjestu. Prešao je

u dnevni boravak, sjeo u u naslonjač i odmorio se. Pospremio je Dželalov stol. Vratio je papire, izreske iz novina i fotografije u kutije. Kutije je smjestio u ormar. Dva je dana razbacivao stvari po kudi. Sada je pospremio sve u stanu, pa čak i sitnice koje je Dželal bio razbacao jer je neuredan. Ispraznio je pepeljare, oprao šalice i čaše. Odškrinuo je prozore i prozračio stan. Umio se, skuhao još jednu jaku kavu, raščistio radni stol te na njega stavio Dželalov stari pisadi stroj marke Remington. Dželal je ved godinama držao prazne papire za pisanje u ladici. Izvadio ih je, jedan od listova umetnuo u pisadu mašinu i odmah počeo pisati. Pisao je gotovo dva sata ne listajudi od stola. Osjetivši da je sve došlo na svoje mjesto, sretno je pisao. Pritiskao je tipke stroja. One su se pomicale proizvodedi zvuk sličan jednoj staroj melodiji. Bilo mu je jasno da je unaprijed znao što de pisati kao da ved neko vrijeme razmišlja o tome. Možda je ponekad morao usporiti i razmisliti ne bi li na pravo mjesto smjestio kakvu potrebnu riječ, ali pisao je onako kao što je Dželal prije rekao: prepustivši se tijeku misli i rečenica bez opiranja. Prvi je tekst započeo riječima: “Pogledao sam u ogledalo i pročitao slova na svome licu.” Drugi je započeo rekavši: “Sanjao sam da sam postao netko tko ved godinama želim biti”, a tredi pričama o starome Bejogluu. Bio je siguran da de njegovi tekstovi odgovarati Dželalovoj kolumni, baš kao što je i priželjkivao. Tisude je puta oponašao Dželalov potpis na zadnjim stranicama srednjoškolskih bilježnica. Potpisao se na tri teksta. Pred jutro je kamion za odvoz smeda prolazio ulicom. čula se buka kontejnera koji su udarali o rubove kamiona. Galip je proučavao Dželalovu sliku u knjizi F. M. III. Ispod jedne od blijedih fotografija nije pisalo o kome je riječ. Pomislio je da je osoba na njoj pisac knjige. Pažljivo je pročitao autobiografiju na početku knjige. Izračunao je koliko je godina mogao imati F. M. III. u vrijeme kada se umiješao u neuspjeli pokušaj vojnoga udara. Prvi put je po dužnosti otišao u Anadoliju s činom poručnika. Tada je gledao Hamita Kaplana na početku njegove hrvačke karijere. Iz toga se može zaključiti da je vjerojatno bio Dželalovih godina. Galip je u godišnjacima Vojne akademije ponovno pročešljao diplomce iz 1944., 45. i 46. godine. Netko od mladida iz godišnjaka možda je mladenačka verzija autora djela Otkride misterija. Delave glave mladida bile su pokrivene časničkim kapama. Galip je u pola devet izašao kroz vrata obiteljske zgrade Šehrikalp. U unutarnjem džepu sakoa nosio je tri presavijena teksta. Užurbano je prešao na pločnik na drugoj strani ulice. Nitko ga nije vidio, a ako i Jest, nije se oglasio za njim. Vrijeme je bilo vedro, a nebo zimskoplave boje. Pločnici su bili prekrivenim snijegom, ledom i blatom. Ušao je U vežu u kojoj je bila brijačnica Venus. Onamo je na brijanje svakoga jutra dolazio njegov djed, a kasnije i on i Dželal. U bravarskoj radionici na samome kraju veže ostavio je ključ Dželalova stana. Od prodavača novina na uglu kupio je Milijet. Ušao je u slastičarnicu Sutiš. Ondje je ponekad i Dželal ujutro doručkovao. Naručio je pečena jaja, kajmak, med i čaj. Doručkovao je i čitao Dželalovu kolumnu. Pokušao je dati smisao brojnim tragovima. Pomislio je da se i junaci iz Rujinih detektivskih romana zasigurno osjedaju kao on sada. Osjedao se poput detektiva. Pronašao je ključ rješenja misterija, njime de otvoriti nova vrata. Dželalov tekst u novinama bio je posljednji iz fascikla s rezervnim tekstovima. Poput svih ostalih tekstova, i on je ved bio objavljen. Galip nije ni pokušao dokučiti njegovo drugo značenje. Nakon doručka stajao je u redu za dolmuš i razmišljao o tome kakva je osoba donedavno bio: u dolmušu bi čitao novine, razmišljao o povratku kudi i maštao o svojoj usnuloj supruzi. Oči su mu zasuzile. U trenutku kada je dolmuš prolazio ispred palače Dolmabahče, Galip je pomislio: “čini se da je dovoljno da čovjek iznenada shvati da je netko drugi. Tada je u stanju povjerovati da se

svijet u potpunosti promijenio.” Gledao je kroz prozore dolmuša. činilo mu se da ne vidi onaj stari, ved neki posve drugi Istanbul čiji je misterij je tek nedavno shvatio, a poslije de o njemu i pisati. Urednici su bili na sastanku u uredništvu novina. Lagano je pokucao na vrata, pričekao nekoliko trenutaka i ušao u Dželalov ured. Stvari u uredu i na stolu bile su ondje gdje ih je Galip za posljednjega boravka ostavio. Sjeo je za njegov stol i u velikoj žurbi pretražio ladice. Vidio je stare pozivnice za koktele i domjenke u povodu raznih otvorenja, izjave različitih lijevih i desnih političkih frakcija, iste novinske izreske, kravatu, ručni sat, prazne bočice tinte, lijekove... i crne naočale. Njih prošli put nije primijetio. Stavio je naočale i izašao iz Dželalova ureda. Ušao je u prostranu redakciju i ugledao staroga novinara polemičara Nešatija kako radi. Stolica tik do njega bila je prazna. Galip je sjeo na nju. Nakon nekog vremena pitao je starca: “Jeste li me se sjetili?” “Sjetio sam vas se. I vi ste cvijet u vrtu moga pamdenja”, rekao je Nešati. Nije podigao glavu s teksta. “Pamdenje je vrt. čije su to riječi?” “To su riječi Dželala Salika.” “Ne, Bottfoliove” rekao je stari pisac i podigao glavu. “Iz onog klasičnog prijevoda Ibn Zerhanija. Dželal Salik ih je, kao sve drugo, ukrao od njega. Isto kao što ste vi ukrali njegove naočale.” “Naočale su moje”, odgovorio je Galip. “Znači, i naočale se, jednako kao i ljudi, proizvode u paru. Dajte da ih pogledam.” Galip je skinuo naočale i dao mu ih. Starac ih je proučio i oprezno stavio na nos. Sada je izgledao kao jedan od legendarnih kriminalaca iz Dželalovih tekstova iz pedesetih godina. Bio je to vlasnik kockarnice, javne kude i nodnoga kluba. Jednoga je dana nestao. Nisu uspjeli pronadi ni njegov cadillac. Okrenuo se prema Galipu zagonetno se smijudi. “Ne kaže se bez razloga da je katkada potrebno vidjeti svijet oko sebe očima neke druge osobe. čovjek tek tada počinje shvadati misterij svijeta i ljudi. Jeste li me razumjeli? čije su to riječi?” “To su riječi F. M. III.” rekao je Galip. “Nema on nikakve veze s tim. On je budala i ništa više”, rekao je starac. “Siroti bijednik. Od koga si čuo njegovo ime?” “Dželal mi je rekao da je to ved godinama jedan od njegovih pseudonima.” “To znači da taj senilni čovjek ne niječe samo svoju prošlost i tekstove, nego i razmišlja o drugima kao da je riječ o njemu samome. No ne mogu zamisliti da je naš oštroumni gospodin Dželal postao toliko senilan. Vjerojatno je svjesno lagao. želio je time nešto postidi. F. M. III. je živa osoba od krvi i mesa. Riječ je o jednome časniku. Prije dvadeset i pet godina zasipao je našu redakciju svojim pismima. Da ne ispadnemo nepristojni, objavili smo jedno ili dva njegova pisma u rubrikama namijenjenima pismima čitatelja. Počeo je svakodnevno dolaziti ovamo. Šepirio se hodnicima kao da je kod nas stalno uposlen. Onda je iznenada prestao dolaziti i nije se pojavio dvadeset godina. Prije tjedan dana iznenada se ponovno pojavio. Potpuno je odelavio. Rekao je da mi se divi. Bio je patetičan, pričao je kako su se pojavili znakovi.” “Kakvi znakovi?” “Ma hajde, pa znaš, ili ti Dželal nikada nije pričao o tome? Smicalice o tome kako je kucnuo pravi čas, znakovi su se pojavili i hajde sad na ulicu. Sudnji dan, osloboĊenje Istoka i tome slično?” “Dželal i ja smo vas spomenuli kada smo prije nekoliko dana pričali o toj temi.” “Gdje se skriva?”

“Zaboravio sam.”

"Urednici su se okupili”, rekao je stari kolumnist. "Izbacit de tvoga roĊaka Dželala jer ne šalje nove tekstove. Predložit de mi da preuzmem kolumnu na drugoj stranici, no odbit du. Prenesi mu to.” “I Dželal je o vama pričao s ljubavlju kada je prije nekoliko dana opisivao vojni udar s početka šezdesetih godina. Rekao je da ste se zajedno upleli u priču.” “To je laž. Mrzi me, sve nas mrzi” rekao je stari kolumnist. Opustio se. Sada su mu naočale bolje pristajale pa je izgledao manje kao gangster sa staroga Bejoglua, a više kao neki voĊa. “Izdao je udar. Naravno, tebi to nije ispričao. Vjerojatno ti je ispričao da je sve sam organizirao. Istina je da se, kao i uvijek, tvoj bratid Dželal uključio u priču tek kad su svi počeli vjerovati u njezin uspjeh. Osnivale su se mreže čitatelja razasutih diljem Anadolije, a kolale su priče o piramidama, minaretima, masonskim simbolima, misterioznim šestarima, slikama guštera, seldžučkim kupolama, označenim bjeloruskim novčanicama i vučjim glavama. Dželal je u to vrijeme sakupljao samo fotografije svojih čitatelja kao što djeca sakupljaju fotografije pjevača. Jedan je dan izmislio onu priču o kudi krojačkih lutaka, a neki drugi dan je pričao o skrivenome oku. Rekao je da ga u tami večeri slijedi po uskim ulicama. Shvatili smo da nam se želi priključiti. Mislili smo da de koristiti svoju kolumnu kako bi pridonio našoj ideji, a možda i privudi neke od vojnika. Ali kako ih je privukao! U to je vrijeme bilo puno luĊaka i parazita poput tog F. M. III. Dželal ih je odmah zarobio. Kasnije se povezao i s jednim drugim mutnim društvom. Njihovi su mu kodovi, formule i igre slovima koristili. Nakon svake osobne „pobjede‟ dolazio bi k nama te bi se pogaĊao oko položaja na koji de dodi poslije revolucije. Rekao je da je povezan s ostacima nekih derviških redova i onima koji žive u očekivanju Mehdija. Tvrdio je da dobiva pisma od nepostojedih ljudi i da de nam ih poslije pokazati. Rekao je da su ga unuci paša i šejhova posjedivali u njegovu domu. Oni su mu dali rukopise i oporuke pune tajni. Dodao je i kako su mu u ponod u redakciju u posjet dolazili čudni ljudi. Sve je te osobe izmislio. Tih sam dana odlučio privesti kraju jednu iluziju. On je počeo širiti glasine da de nakon revolucije postati ministar vanjskih poslova. U to se vrijeme u svojim tekstovima bavio budalastim pričama. Nazivao ih je oporukom jednoga mračnog, mitskog čovjeka. Pisao je budalaštine o urotama. One su trebale razotkriti jednu nepoznatu činjenicu iz naše prošlosti. Tekstovi su mu bili puni besmislica o prorocima, Mehdijima i Sudnjem danu. Sjeo sam i u svojoj kolumni dodao priču Ibn Zerhanija i Bottfolija. Iznio sam činjenice. Kakva kukavica! Istog se trenutka odvojio od nas i priključio drugima. Pričaju da se uvečer presvlačio i uživljavao u likove svojih junaka. želio je svojim novim prijateljima povezanima s mladim časnicima dokazati da su te osobe stvarne. Ja sam govorio da ne postoje. Jedne se večeri pojavio pred vratima kina na Bejogluu obučen kao Mehdi ili kao sultan Mehmed II. Osvajač. Prije početka projekcije pred začuĊenim je mnoštvom u kinu propovijedao o tome kako je potrebno da cijela nacija promjeni izgled i počne živjeti nekim drugim životom. Rekao je da su američki i domadi filmovi jednako beznadni. Mnoštvo u kinu huškao je na producente u ulici Yešilčam. želio ih je povesti za sobom. U ono vrijeme, kao i danas, dolazak „Spasitelja' čekali su pripadnici bijedne male buržoazije, ali i cijela nacija! živjeli su u trošnim drvenim kudama u blatnjavim ulicama četvrti na rubu Istanbula. O njima je Dželal često pisao. To su oni koji uvijek s istom iskrenošdu i nadom vjeruju da de u slučaju vojnoga udara cijena kruha porasti te da de se otvoriti vrata raja ako grješnici budu mučeni. Ali Dželal je bio pohlepan. želio je sve nadzirati. To je dovelo do svaĊe meĊu frakcijama i nije bilo ništa od vojnoga udara. Tenkovi navečer nisu otišli do zgrade radija, ved su se vratili u vojarnu. Ishod svega: kao što vidiš, još uvijek plazimo, a bududi da se sramimo pred Europom, ponekad pustimo neki glas. Tako

stranim novinarima koji nas posjete možemo redi da im napokon sličimo. To ne znači da smo očajni i da se ne možemo spasiti*. Postoji način. Da je engleska televizijska ekipa željela razgovarati sa mnom, a ne s Dželalom, otkrio bih tajnu kako je Istok još desetinama tisuda godina mogao ostati sretni Istok. Gospodine Galipe, vaš je bratid hendikepiran i tragičan čovjek. Uopde nema potrebe da poput njega u ormarima držimo vlasulje, lažne brade i čudnu odjedu. Tako nedemo postati ono što zapravo jesmo. Mahumud I. svake bi se večeri prerušavao, a znate li kako? Umjesto sultanskoga turbana nosio bi fes, a u rukama štap, i to je sve! Nije potrebno šminkati se svaku večer, niti nositi pretjerano kidenu odjedu ili pak otrcanu odjedu prosjaka. Naš je svijet cjelina. Nije se raspao. Unutar ovoga svijeta uistinu postoji neki drugi svijet, no on nije tajan i skriven kao što je to slučaj sa zapadnim svijetom. Taj je svijet skriven iza prizora i scenografije. Mi ne moramo pobjedonosno didi veo da shvatimo skrivenu istinu. Naš je skromni svijet posvuda, nama središte i nije ga mogude nadi na karti. MeĊutim, upravo je to naš misterij, a to je uistinu vrlo teško shvatiti. To iziskuje napor. Pitam vas koliko to hrabrih junaka meĊu nama zna da su oni sami sav taj svijet čiji misterij traže? Tko meĊu nama zna da je i sam svijet u potrazi za misterijem? Neki su to shvatili. Oni se imaju pravo prerušavati i postajati netko drugi. Postoji samo jedan osjedaj koji dijelim s vašim roĊakom Dželalom. I ja žalim naše sirote filmske zvijezde. One ne mogu biti ono što jesu, a nisu u stanju ni biti netko drugi. Štoviše, još više žalim naš narod. On se poistovjeduje s tim zvijezdama. Taj se narod mogao spasiti, mogao se spasiti cijeli Istok, no vaš nas je bratid Dželal izdao zbog svojih ambicija. Uplašio se vlastita djela te sada bježi od cijele nacije u svojoj čudnoj odjedi. Zašto se skriva?” “Znate zašto. Na ulicama se svakodnevno dogodi deset do petnaest ubojstava”, odgovorio je Galip. “To nisu politička, ved duhovna ubojstva. Uostalom, ako su se pseudopripadnici derviških redova, pseudomarksisti i fašisti meĊusobno pomiješali, što se to Dželala tiče? On više nikoga ne zanima. Skrivajudi se izaziva smrt. želi da i mi pomislimo da je toliko važan da ga žele ubiti. U vrijeme dok je postojala Demokratska stranka, u našim je novinama radio jedan dobar kolumnist, sada pokojni. U želji da privuče pozornost svakodnevno je tužitelju zaduženome za tisak slao pisma pod pseudonimom. U njima je prijavljivao sebe. želio je da protiv njega podignu tužbu. Kao da mu to nije bilo dovoljno, tvrdio je da mi šaljemo ta pisma. Razumijete li? Gospodin Dželal takoĊer je izgubio svoju prošlost i pamdenje. Oni su bili njegova jedina veza s ovim svijetom. To što više ne može pisati, nije slučajnost.” “On me je poslao ovamo”, rekao je Galip. Iz džepa sakoa izvadio je tekstove. “Tražio je da novinama dostavim tekstove.” “Dajte da vidim.” Stari je kolumnist pročitao tri teksta ne skidajudi crne naočale. Galip je na stolu vidio prijevod Chateaubriandova djela Memoari s one strane groba. Iz uredništva je izašao jedan visoki muškarac. Stari ga je pisac prstom ruke pozvao da priĊe. “Novi tekstovi gospodina Dželala. Opet se želi praviti važan, opet...” “Poslat du ih dolje na pripremu za tisak”, rekao je visoki čovjek. “Mislili smo objaviti jedan njegov stari tekst.” “Ja du dostavljati njegove nove tekstove”, rekao je Galip. “Zašto se ne pojavljuje?” upitao je visoki čovjek. “Ovih ga dana mnogi traže.” “Očito se uvečer obojica prerušavaju”, rekao je stari pisac pokazujudi glavom na Galipa. Visoki se čovjek udaljio smiješedi se. Stari se kolumnist okrenuo prema Galipu. “Obučeni u čudnu odjedu, s maskama i tim naočalama odlazite u sablasne ulice. Upuštate se u prljave

poslove, slijedite čudne tajne i utvare onih koji su ved dvjesto godina mrtvi. Odlazite u džamije s urušenim minaretima, trošne graĊevine, prazne kude i napuštene derviške tekije, meĊu varalice i ovisnike o heroinu, zar ne? I ti si se, Galipe, promijenio otkako se nismo vidjeli. Lice ti je blijedo, a oči upale. Postao si netko drugi. Istanbulske večeri nemaju kraja. Postao si sablast. Ne možeš spavati zbog grižnje savjesti uzrokovane vlastitim grijesima... Molim?” “Gospodine, uzeo bih naočale. Odlazim.”

Deseto poglavlje IZGLEDA DA SAM JA TAJ JUNAK Pitanje osebujnosti stila: svoje prve retke pišemo oponašajudi tuĎe tekstove. To je, naravno, nužno. Ne uče li i djeca govoriti oponašajudi druge? —Tahir al-Mevlevi

Pogledao sam u zrcalo i pročitao slova na svome licu. Zrcalo je bilo mirno more, a moje lice u njemu blijedi papir. Na licu su bili vidljivi tragovi zelene tinte boje mora. “Dušo, lice ti je blijedo kao papir” govorila bi mi tvoja lijepa majka, moja strina, kada bih gledao u prazno. Tada sam se nesvjesno bojao značenja slova na svome licu i toga da te nedu modi nadi meĊu starim stolovima, umornim stolicama, blijedim svjetiljkama, novinama, zavjesama i cigaretama. Zimi mrak pada ranije, a nodi su duže. čim se smrači, zatvore vrata i upale svjetiljke, pomislim na tebe. U djetinjstvu si sjedila iza zatvorenih vrata na drugom katu. Sada sjediš iza vrata našega zajedničkog stana. čitatelju, hej, čitatelju! Ti koji razumiješ da pripovijedam o svojoj roĊakinji. Zajedno živimo pod istim krovom. Dok čitaš ove retke, pokušaj se staviti u moj položaj i obrati pozornost na moje znakove. Obojica znamo da pričam tvoju priču kada pričam o sebi i svojim sjedanjima. Pogledao sam se u zrcalo i pročitao slova na svome licu. Moje je lice bilo kamen iz Rozete koji sam dešifrirao. Bilo je nadgrobni kamen bez turbana. Bilo je zrcalo u kojemu se ogleda čitatelj. Nas dvojica, čitatelj i ja, disali bismo na pore istoga lica dok je duhanski dim ispunjavao sobu punu romana koje si čitala kao da ih gutaš, dok je iz mračne kuhinje dopiralo tužno zujanje hladnjaka, a svjetiljka sa štitnikom od kartona bacala svjetlost boje papira na moje prste i tvoje duge noge. Ja sam taj dovitljivi, tužni junak iz knjige koju čitaš. Ja sam taj putnik koji uz pomod vodiča trči izmeĊu mramornih blokova, ogromnih stupova i tamnih stijena svijeta onih koji su osuĊeni na podzemni život, i uspinjem se stubama na sedam nebesa obasjanih zvijezdama. Ja sam iskusni detektiv iz romana koji svojoj ljubljenoj s drugoga kraja mosta razapeta iznad ponora dovikuje: “Ja sam ti!” i kojemu blagonaklonost pisca omoguduje da pronaĊe tragove otrova u pepelu cigarete. Ti bi nestrpljivo i bez riječi okretala stranice. Počinio sam umorstva zbog ljubavi, na konju prešao Eufrat, nestajao u piramidama i vršio atentate na kardinale. “Dušo, o čemu govori ta knjiga?" Ti si bila zbrinuta kudanica, a ja muž koji se uvečer vrada kudi s posla. “Ni o čemu.” Dok je zadnji, najprazniji autobus večernje linije prolazio ulicom, naši bi se naslonjači zatresli. U ruci bi držala meko uvezanu knjigu, a ja novine koje nisam stigao pročitati. “Bi li me voljela da sam junak te knjige?” pitao sam te. “Ne pričaj gluposti!” U romanima si čitala o nemilosrdnoj tišini nodi, a ja sam dobro znao što je to. Pomislio sam kako je njezina majka bila u pravu: lice mi je uvijek bilo blijedo. Na njemu se razaznaje pet slova. Pokraj slova A u početnici je pisalo At, a pokraj slova D Dal. Dva D bila

su od riječi Dede, a dva slova B od riječi Baba .61 Na francuskome se kaže Papa. Ne postoji planina imenom Kaf, ni zmija oko nje. Trčao bih za zarezima, zaustavljao se pred točkama i čudio uskličnicima. Kako me je samo svijet prikazan u knjigama i na kartama zbunjivao! Rendžer Tommiks živio je u Nevadi. Tu su i teksaška legenda Pecos Bili u bostonskoj epizodi te Karaoglu u središnjoj Aziji. čovjek s tisudu lica, Rodi, Batman svi su bili tu. Ah, Aladine, je li izašao sto dvadeset peti broj Teksasa? “Stanište!” rekla bi baka uzimajudi nam stripove iz ruku. "Nema veze što nije izašao novi broj toga prljavog stripa. Ja du vam ispričati jednu priču." Pričala bi nam priču s cigaretom u ustima. Nas smo se dvoje tada uspinjali na planinu Kaf, brali jabuke, spuštali se niz dimnjake i slijedili tragove. Mi smo bili najbolji detektivi, a u poretku su nas slijedili Sherlock Holmes, prijatelj Pecos Billa Bijelo Pero i Šepavi Ali, neprijatelj Maloga Mehmeda. čitatelju, hej čitatelju, slijediš li slova na mome licu? Pa moje lice je karta! Ja to nisam znao! “Što je bilo kasnije?” pitala si iz naslonjača nasuprot mome. “Bako, što je bilo kasnije?” Godinama kasnije ja sam bio umorni suprug koji se navečer vrada kudi s posla. Zgrabila bi časopis čim bih ga izvadio iz aktovke, sjela u isti taj naslonjač i neprestano mahala nogama. Gledao bih u tebe istim praznim pogledom i u strahu se pitao: “O čemu sada razmišlja? Kakav je misterij meni nedostupna, skrivena vrta njezina uma?” Gledao sam tvoja ramena, dugu raspuštenu kosu i tvoje šarene časopise. Pokušao sam dokučiti misterij tvoga uma i toga zašto uporno njišeš nogama. Neboderi u New Yorku, vatromet, zgodni revolucionari i odriješiti milijunaši u Parizu. (Okreni stranicu.) Avioni s bazenima, popularne zvijezde s ružičastim kravatama, univerzalni genijalci i najnovije obavijesti. (Okreni stranicu.) Mlade zvijezde u Hollywoodu, buntovni pjesnici, razni prinčevi i princeze. (Okreni stranicu.) Jedna domada vijest: dva pjesnika i tri književna kritičara raspravljaju o korisnosti čitanja. U tome trenutku još nisam bio riješio misterij, ali ti jesi. Satima si čitala. Sumerska božica zdravlja: Bo. Znak za telurij: Te. Nota: Re. Rijeka koja teče uzvodno: abeceda. Izmišljena planina koja leži na ravnicama slova: Kaf. Magična riječ: Slušaj! Teatar uma: San. Zgodni junak na slici sa strane: Ti si to uvijek znala, ja nikada nisam. U tihoj večeri si podigla glavu s časopisa. Jedna polovica tvoga lica bila je obasjana, a druga je bila tamno ogledalo. Pitala si: “Trebam li skratiti kosu?” Nisam bio siguran obradaš li se meni ili zgodnome junaku. Pogled mi je opet na trenutak bio prazan. Hej, čitatelju! Nikada ti nisam mogao objasniti zašto ne vjerujem u svijet bez junaka, ni zašto jadni pisac koji daje život junacima ne može biti junak. Nisam te mogao uvjeriti da su ljudi s fotografija u časopisima drugačiji od nas, niti sam te tjerao da pristaneš na osrednji život. I nikada te nisam tjerao da i mene uvedeš u tu osrednjost.

61

At: "konj”, dal: “grana”, dede: “djed”, baba: “otac”.

Jedanaesto poglavlje BRATE MOJ! Onaj koji se od svih vladara za koje sam čuo uspio najviše približiti pravom božanskom duhu bio je, mislim, BagdaĎanin Harun al-Rašid koji je, kao što vam je poznato, uživao izlaziti prerušen. —Isak Dinesen

Kada je izašao iz zgrade Milijeta s crnim naočalama, Galip je umjesto prema ûredu krenuo prema Kapaličaršiji. Prolazio je izmeĊu dudana u kojima se prodaju suveniri i kroz dvorište džamije Nuruosmanije, kad je najednom osjetio da mu zbog nesanice Istanbul izgleda kao neki sasvim drugi grad. Kožne torbe, lule od morske pjene i mlinci za kavu koje je vidio prolazedi Kapaličaršijom nisu ga podsjedali na predmete iz grada koji su ljudi, živedi u njemu tisudama godina, učinili sličnima sebi, nego na zastrašujude simbole neke nedokučive zemlje u koju su milijuni privremeno prognani. “Neobično je to”, mislio je Galip tumarajudi zamršenim uličicama Kapaličaršije, “što otkad sam pročitao slova na svojem licu, više ne mogu biti optimističan i vjerovati da du u potpunosti postati ono što jesam.” Zašavši u Ulicu papudžija, umalo je povjerovao da ono što se mijenja nlije grad, nego on sam. No otkako je pročitao slova na svom licu, postao je toliko uvjeren da dovoljno poznaje zagonetku grada da to niije moglo biti istina. Dok je razgledavao izlog jedne prodavaonice sagova, neki unutarnji glas rekao mu je da je jednom prije ved vidio te sagove, da je svojim blatnjavim cipelama i starim papučama godinama koračao po njima. Da poznaje opreznog vlasnika dudana koji ga sumnjičavo promatra ispijajudi kavu pred vratima. Da povijest dudana ispunjenu sitnim prijevarama i podvalama te njegovu priču s mirisom prašine poznaje kao vlastiti život. Isto je pomislio razgledavajudi izloge zlatarskih radnji i postolarskih radnji i antikvarnica. Nakon što je užurbano prošao još nekoliko uličica, učinilo mu se da poznaje sve što se prodaje na Kapaličaršiji; od bakrenih ibrika do vaga s utezima. Sve prodavače koji čekaju kupce i ljude koji prolaze ulicama. Cijeli Istanbul bio mu je poznat, ni jedna tajna toga grada Galipu nije ostala skrivena. Sa spokojem koji mu je pružao taj osjedaj lutao je ulicama kao u snu. Tričarije koje je vidio u izlozima i lica koja je susretao na ulici Galipu su se prvi put u životu učinili istovremeno zbunjujudima kao u snu, i umirujudima i poznatima poput onih na obiteljskome ručku koji se jede u gužvi i bučno. Dok je prolazio pokraj blještavih izloga zlatarnica, palo mu je na pamet da je taj spokoj povezan s tajnom na koju su ukazivala sa strahom pročitana slova na njegovu licu. Otkad ih je pročitao, uopde nije htio razmišljati o onoj nujnoj i zlosretnoj osobi koju je ostavio u svojoj prošlosti. Ako ima nešto što svijet čini tajnovitim, to je postojanje one druge osobe koju čovjek čuva u sebi i s njom živi kao s blizancem. Kad je prošao Ulicom postolara, u kojoj besposleni trgovci drijemaju pred vratima, i ugledao panorame Istanbula na razglednicama jarkih boja izloženima na ulazu jednoga malog dudana, zaključio je da je svoju

unutarnju osobu ved odavno ostavio iza sebe; te su razglednice bile toliko poznate, toliko zastarjele i pune otrcanih istanbulskih prizora da se Galipu, dok je promatrao poznate i dosadne slike brodova Gradskih linija koji pristaju uz most Galata, dimnjaka palače Topkapi, Djevojačke kule i Bosporskog mosta, učinilo da je nemogude da je ijedna tajna toga grada njemu ostala skrivena. No osjedaj je nestao u trenutku kad je zašao u uske uličice Bezistana čiji se izlozi od zelenoga stakla odražavaju jedan u drugome. “Netko me slijedi”, pomislio je sa strahom. Premda uokolo nije bilo nikoga sumnjivog tko bi mu privukao pozornost, Galipa je u trenutku obuzeo osjedaj koji ga je podsjedao na neumitnu katastrofu koja se tromo približava. Ubrzao je korak. Stigavši do Ulice kalpakčija skrenuo je desno, prošao ulicom do kraja i izašao iz čaršije. Namjeravao je bez usporavanja prodi Tržnicom antikvara, no kada se našao pred knjižarom Elif, njezino mu se ime, koje je godinama doživljavao uobičajenim, učinilo znakom. Zapanjujude nije bilo to što se elif, prvo slovo arapskog alfabeta i Alahova imena, koje je prema hurufijskom vjerovanju ishodište svih slova, a time i cijeloga svijeta, našlo u nazivu dudana, nego to što je elif na knjižari bio napisan latinicom, točno onako kako je to predvidio Mehmet III. Osvajač. Bududi da na to nije htio gledati kao na znak, nego kao na običnu slučajnost, skrenuo je pogled na dudan Šejha Muamer-efendije. Knjižara Zamani Šejhija, koju su nekod učestalo posjedivale ucviljene siromašne udovice iz zabačenih četvrti i sjetni američki milijarderi, bila je zatvorena. Galipu se to nije učinilo znakom nekoga uobičajenog dogaĊaja, kao što je nevoljkost šejh-efendije da izaĊe iz kude ili njegova smrt, nego toga da grad još uvijek ima pokoju skrivenu tajnu. “Ako još uvijek po gradu viĊam ovakve znakove”, mislio je šetajudi i hodajudi meĊu hrpama prevedenih detektivskih romana i tumačenja Kurana koje su antikvari ostavili pred vratima, “znači da nisam naučio ono što su mi slova na licu govorila.” No to nije bio razlog; kad god bi se sjetio da ga slijede, koraci bi mu se ubrzali sami od sebe, a grad bi se iz spokojnoga kutka koji vrvi poznatim znakovima i stvarima pretvarao u zastrašujudi svijet prepun nepoznatih opasnosti i tajni. Galip je zaključio da de samo ako ubrza uspjeti za sobom ostaviti sjenu koja ga prati i zaboraviti osjedaj tajnovitosti koji budi tjeskobu. S Trga Bejazit je brzo ušao u Ulicu šatordžija, iz koje je, zato što mu se sviĊalo njezino ime, skrenuo u Ulicu samovara. Ulicom pušača nargile, koja je paralelna s njom, spustio se prema Zlatnom rogu i zatim se ponovno uspeo skrenuvši Ulicom mužara. Vidio je plastičarske radionice, zalogajnice, kotlarske radionice i bravarije. “Znači da sam se na početku svoga novog života najprije trebao susresti s ovim dudanima”, pomislio je naivno poput djeteta. Vidio je dudane u kojima se prodaju kante, lavori, staklene perle, svjetlucave šljokice za odjedu te policijske i vojne odore. Neko je vrijeme hodao prema kuli Bejazit, koju je odabrao za cilj. Zatim se okrenuo pa se, probijajudi se meĊu kamionima, prodavačima naranača, konjskim kolima, starim frižiderima, kolima nosača, gomilama smeda i političkim sloganima ispisanim« po zidovima sveučilišta, uspeo do džamije Sulejmanije. Ušao je u dvorište. Hodajudi ispod čempresa, zagazio je u blato pa je kod medrese izašao na ulicu. Hodao je meĊu neobojenim drvenim kudama koje su se naslanjale jedna na drugu. Kroz glavu mu je prolazilo kako dimnjaci peči, koji vire kroz prozore na prvom katu ruševnih kuda, strle na ulicu poput slijepih cijevi vatrenog oružja, hrĊavih periskopa ili strašnih grla topova. Na kraju više nije htio ni pomišljati na riječ "poput", samo da ga više ništa ne bi podsjetilo na nešto drugo. Kada su ga zaokupile misli o imenu Ulice Patuljkova česma, u koju je skrenuo kako bi izašao iz Ulice mladida, i o tome da bi i ono moglo biti znak, zaključio je da su ulice popločene kaldrmom prepune zamki i znakova, pa je prešao na asfalt, u Aleju prinčeva. Vidio

je prodavače simita62, vozače minibusa koji piju čaj i studente koji proučavaju plakate na vratima kina s lahmadžunima63 u rukama. Tri filma odjednom. Dva su bila karate-filmovi u kojima je igrao Bruce Lee, dok je na slikama na poderanim plakatima za tredi film seldžučki zapovjednik pogranične oblasti Džunejt Arkin tukao bizantske muškarce i spavao s njihovim ženama. Trgnuo se kao da de oslijepiti ako bude dulje gledao u narančasta lica filmskih glumaca na fotografijama u predvorju te se udaljio. Dok je prolazio pokraj Prinčevske džamije, trudio se ne misliti na priču o princu koja mu se vrzmala u mislima. Ipak, sve oko njega još je vrvjelo tajanstvenim znakovima: prometnim znakovima hrĊavih rubova, nakrivljenim grafitima, prljavim restoranima, hotelskim natpisima od pleksiglasa i reklamnim plakatima pjevača arabeski i proizvoĊača deterdženata. I kad bi uz velik trud postigao da ga znakovi ne zaokupe, šetajudi duž akvedukta Bozdogan sanjario bi o riĊobradim bizantinskim svedenicima iz povijesnih filmova koje je gledao u djetinjstvu. Ili bi se, prolazedi pokraj prodavaonice boze Vefa, sjetio jedne bajramske večeri od prije mnogo godina kada je stric Melih, pijan od silnih likera koje je popio, unajmljenim taksijima svu rodbinu doveo ovamo na bozu. I te bi maštarije odmah postajale znakovi tajni zaostalih u njegovoj prošlosti. Trčedi Ataturkovom avenijom još je jednom zaključio da de, ako se bude kretao sve brže i brže, znakove, slike i slova koja mu grad prikazuje vidjeti onako kako sâm želi: ne kao dio tajne, nego onakvima kakvi jesu. Brzo je ušao u Ulicu stolara, prešao u Ulicu teslara i potom dugo hodao ne obradajudi pozornost na imena ulica. Vidio je trošne stambene zgrade u nizu, podignute tik uz drvene kude, s balkonima zahrĊalih ograda, dugonose modele kamiona iz 1950., kotače kola kakvima se igraju djeca, iskrivljene električne stupove, raskopane i potom zaboravljene pločnike, mačke koje čeprkaju po kantama za smede, starice pokrivenih glava koje puše na prozorima, ulične prodavače jogurta, čistače kanala i poplunare. Dok se spuštao Ulicom dilimara prema Ulici Domovina, naglo je skrenuo lijevo i dva puta prešao cestu. Pio je ajran64 u jednoj trgovini kad je shvatio da je ideju o “pradenju” pokupio iz detektivskih romana koje je čitala Ruja. Pa ipak, bio je svjestan da tu misao, kao ni neshvatljive tajne grada, nede lako izbiti iz glave. Skrenuo je u Ulicu par grlica i na prvom račvanju ponovno skrenuo lijevo. U Ulici intelektualca počeo je trčati. Aveniju Fevzi-paše prešao je protrčavši izmeĊu minibusa dok je na semaforu gorjelo crveno svjetlo. Kad je s ploče pročitao da se ulica u koju je potom ušao zove Lavlji brlog, na trenutak ga je uhvatila panika: ako ona skrivena ruka, čiju je prisutnost osjetio prije četiri dana šetajudi blizu mosta Galata, još uvijek za njega postavlja znakove po Istanbulu, onda mora da se tajna za koju zna da postoji nalazi negdje mnogo dalje. Iz vreve tržnice je, prošavši pokraj ribarnica gdje se prodaju šnjuri, palamide i iverci, ušao u dvorište Fatihove džamije, na koje izlaze sve ulice. U prostranome dvorištu nije bilo nikoga osim crnobradog čovjeka u crnom kaputu, koji je po snijegu hodao poput usamljene vrane. I malo je groblje bilo prazno. Vrata sultanova turbeta bila su zaključana. Promatrajudi unutrašnjost kroz prozor, Galip je slušao brujanje grada. Buku prodavača koja je dopirala s tržnice, trube automobila, dječje glasove iz dvorišta neke udaljene osnovne škole, udaranje čekida, zvukove motora, dreku vrabaca i gavrana koji su se komešali po drvedu u dvorištu, buku minibusa i motocikala u prolazu, prozore koji se otvaraju i zatvaraju negdje u blizini, vrata, gradilišta, kude, uličice, drvede, parkove, more, brodove, kvartove, sve zvukove grada. Mehmed Osvajač, čovjek na čijem je mjestu Galip poželio biti dok je kroz prašnjava stakla promatrao njegov sarkofag, tajnu je ovoga grada, koji je osvojio pet stoljeda prije Galipova 62 Simit: vrsta peciva posutog sezamom. 63 Lahmadžun: kora od tijesta na koju se stavlja mljeveno meso, luk i začini, a potom se peče u pednici. 64 Ajran: vrsta tekudeg, ilanog jogurta.

roĊenja, otkrio uz pomod hurufijskih spisa koji su mu dopali ruku. Prihvatio se mukotrpna odgonetanja svijeta u kojemu su svaka vrata, svaki dimnjak, svaka ulica, svaki most, svaki svod i svaka platana znak za nešto drugo. "Da hurufijski spisi i hurufije zbog urote nisu spaljeni", razmišljao je Galip hodajudi Ulicom kaligrafa Izeta prema Zejreku, “i da je sultan uspio odgonetnuti tajnu grada, tko zna što bi sve saznao šedudi bizantinskim ulicama koje je osvojio i gledajudi razrušene zidove, stogodišnje platane, prašnjave ulice i prazna zemljišta kao ja sad?” Kada je stigao do starih i sablasnih zgrada skladišta duhana Džibali, Galip je sam sebi ponudio odgovor koji je znao otkad je pročitao slova sa svoga lica: “Grad koji vidi prvi put poznaje kao da ga je obišao tisudama puta.” No ono doista začuĊujude bilo je sljedede: Istanbul je bio poput netom osvojena grada. Galip se nije uspijevao prepustiti osjedaju da mu je išta od blatnjavih ulica, pohabanih pločnika, ruševnih zidova, tugaljivih stabala olovne boje, trošnih automobila i još trošnijih autobusa, melankoličnih lica koja nalikuju jedno drugome i pasa koji su kost i koža, ved viĊeno ili poznato. Kad je shvatio da se nede modi riješiti osobe koja ga prati (u čije postojanje nije bio siguran), prošetao je obalom Zlatnoga roga. MeĊu radionicama, praznim teretnim brodovima, radnicima u kombinezonima koji na pauzi za ručak jedu devape u kruhu i igraju nogomet u blatu, i razrušenim bizantskim akveduktima, u njemu je toliko narasla želja da taj grad doživi kao spokojno mjesto puno poznatih prizora, da je sebe, kao u djetinjstvu, pokušao zamisliti kao nekog drugog, kao sultana Mehmeda Osvajača. Nakon duge šetnje s tom djetinjastom maštarijom koja mu se nije činila ni ludom ni smiješnom, sjetio se da je Dželal prije mnogo godina, u kolumni napisanoj u povodu obljetnice osvojenja Istanbula, napisao da je od sto dvadeset i četiri vladara koji su Istanbulom vladali tijekom tisudu šesto pedeset godina od Konstantina do danas, Osvajač bio jedini koji nije osjedao potrebu da nodu izlazi prerušen. “Iz razloga koje neki od naših čitatelja vrlo dobro znaju”, pisao je Dželal u tekstu kojega se Galip prisjedao njišudi se zajedno s mnoštvom u autobusu Sirkedži-Ejup koji je poskakivao na cestama popločenima kaldrmom. U autobusu za Taksim, u koji je ušao na postaji Unkapani, Galipa je zbunila brzina kojom je osoba koja ga je pratila uspjela s njim presjesti na drugi autobus. Pogled je osjedao mnogo bližim, na zatiljku. Kad je na Taksimu još jednom presjeo, palo mu je na pamet da de se, ako porazgovara sa starcem koji sjedi pokraj njega, uspjeti pretvoriti u nekoga drugog i možda se na taj način riješiti sjene koja ga slijedi. “Što mislite, hode li ovaj snijeg još padati?” upitao je Galip gledajudi kroz prozor. “Tko zna”, rekao je starac. Možda bi rekao još nešto, ali ga je Galip prekinuo. “čega je znak ovaj snijeg?” rekao je. “čiji je glasnik? Znate li priču o ključu velikog Mevlane? Sretna je okolnost što sam je sinod sanjao. Sve je bilo blistavo bijelo. Sniježnobijelo, kao ovaj snijeg. Odjednom sam se probudio s prodornom i hladnom, ledenom boli u prsima. Pomislio sam da mi je na srcu snježna gruda ili ledena lopta. Kristalna kugla. Nisu bile. Na srcu mi je bio dijamantni ključ pjesnika Mevlane. Uzeo sam ga u ruku i ustao s namjerom da njime otvorim vrata sobe. Otvorila su se, a ja sam se našao u nekoj drugoj sobi. U njoj je u krevetu spavao netko meni sličan, ali ne ja. Vrata te sobe otvorio sam ključem sa srca uspavana čovjeka, ostavivši onaj koji mi je bio u ruci na njegovu mjestu. Ušao sam u još jednu sobu. I ta je soba bila takva: meni slični, ali ljepši likovi, ključevi na mjestu njihovih srdaca... I sljededa se soba otvara u još jednu, a ova opet u sljededu. Osim toga, vidio sam, u sobama ih osim mene ima još. Sjene kao ja. Prikaze koje kao i ja lutaju snovima s ključevima u rukama. U svakoj sobi krevet, u svakom krevetu čovjek koji sanja kao ja! Shvatio sam da sam na tržnici u raju. Tu nema ni kupovine ni prodaje ni novca; tu su samo likovi i lica. Onaj lik koji ti se svidi, u njega ulaziš, stavljaš to lice na sebe kao masku i počinješ novi život. No

lik kojega tražim, znam, nalazi se u posljednjoj od tisudu i jedne sobe, jer zadnji ključ koji sam uzeo u ruke ne otvara njezina vrata. Tada shvadam da sam ta vrata mogao otvoriti onim prvim ključem koji sam ugledao na svojim ledeno hladnim prsima. Ali tko više zna gdje je taj ključ? U čijim je rukama? Ne mogu znati koja je od tisudu i jedne sobe ona s krevetom koji sam napustio. I tako, s razornim osjedajem kajanja i u suzama, s drugim beznadnicima lutam od vrata do vrata, od sobe do sobe, i tako ostavljajudi jedan i uzimajudi drugi ključ, čudedi se svakome od uspavanih likova, shvadam da zauvijek...” "Gledaj", reče starac, "gledaj!” Pogledavši preko crnih naočala onamo kamo mu je starac pokazivao prstom, Galip je zašutio. Na pločniku, tik pred zgradom Radija, ležao je mrtvac okružen nekolicinom ljudi koji su vikali na sav glas i znatiželjnicima koji su se žurno okupljali. Kada je promet stao, oni koji su sjedili na sjedalima prenatrpanoga autobusa, kao i oni koji su se držali za rukohvate, nagurali su se na prozore i sa strahom i užasom nijemo promatrali mrtvaca u krvi. Tišina je ostala nepomudena još dugo nakon što je promet krenuo. Galip je preko puta kina Konak izašao iz autobusa, na tržnici Ankara na rubu Nišantaša kupio usoljenu tunu, namaz od kavijara, jezik, banane i jabuke te užurbano krenuo prema obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Toliko se osjedao kao netko drugi da to nije želio. Prvo se spustio do vratareva stana. Vratar Ismail sjedio je za kuhinjskim stolom pokrivenim plavim uvoštenim platnom s gospoĊom Kamer i njihovim unučidima i jeo krumpir s mljevenim mesom u ozračju obiteljske srede koja se Galipu činila stoljedima dalekom. “Dobar tek”, rekao je Galip, i nakon krade šutnje dodao: “Niste ostavili omotnicu za Dželala.” “Zvonili smo i zvonili, ali ga nije bilo kod kude”, rekla je vratareva žena. “Sada je gore”, rekao je Galip. “Gdje je omotnica?” “Zar je Dželal gore?” upita gospodin Ismail. “Ako ved ideš onamo, daj mu i ovaj račun za struju.” Ustao je od stola i račune koji su stajali na televizoru jedan po jedan približavao svojim kratkovidnim očima. Galip je u trenu izvadio ključ iz džepa i objesio ga na prazan klin na rubu police iznad radijatora. Nisu ga vidjeli. Uzeo je omotnicu i račun i izašao. “Neka se Dželal ne brine, nikome ništa ne govorim!” oglasila se gospoĊa Kamer nekako sumnjivo veselo. Davno je to bilo kada je Galip prvi put uživao vozedi se starim dizalom u obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Još se uvijek osjedao smrad strojnog ulja i laka za drvo, i još je uvijek kredudi stenjao poput starca s lumbagom. Zrcalo u kojem su se Ruja i on gledali i mjerili tko je viši stajalo je čvrsto na svom mjestu, ali se Galip, u strahu da de ga opet obuzeti užas slova, nije pogledao. Ušao je u stan i jedva da je stigao skinuti i objesiti kaput i sako, kad je zazvonio telefon. Prije nego što se javio, otrčao je u kupaonicu i žudno se, hrabro i odlučno nekoliko sekunda gledao u ogledalo kako bi bio spreman na sve. Ne, nije bila slučajnost, slova su bila na starome mjestu. Sve, cijeli svijet i njegova tajna. “Znam”, mislio je Galip dok je podizao slušalicu: “Znam.” Isto je tako i prije nego što se javio znao da ga zove glas koji mu je javio radosnu vijest o vojnom udaru. “Halo.” “Kako deš se ovaj put zvati?” upita Galip. “Nadimaka je ved toliko da ih miješam.” “Razuman početak”, rekao je glas. U njemu je bilo samouvjerenosti koju Galip nije očekivao. “Ti mi daj ime, gospodine Dželal.”

“Mehmet.” “Kao Mehmet Osvajač?” “Da.” “U redu. Ja sam Mehmet. Nisam uspio nadi tvoje ime u imeniku. Daj mi adresu da doĊem.” “Zašto bih ti dao adresu koju skrivam od svih?” “Zato što sam ja dobronamjeran i običan graĊanin koji poznatom novinaru želi donijeti dokaze o krvavom vojnom udaru koji se bliži. Zato.” “O meni znaš toliko da ne možeš biti običan graĊanin”, rekao je Galip. “Prijé šest godina na željezničkom kolodvoru u Karsu sreo sam jednog graĊanina”, čuo se glas čovjeka koji se zvao Mehmetom. “Običnoga graĊanina. On je bio travar i putovao je u Erzurum radi trgovine. Cijelim smo putem razgovarali o tebi. Znao je što znači to što si prvi tekst koji si objavio pod svojim imenom započeo turskom riječju „dinle‟65 za perzijsku riječ „bišnov‟, kojom je Mevlana započeo svoju Mesneviju. Poznavao je i simetriju i utilitarizam skrivene u usporedbi života s romanom u nastavcima u članku koji si napisao u srpnju tisudu devetsto pedeset i šeste, dok si točno godinu dana kasnije usporeĊivao romane u nastavcima sa životom, zato što je iz tvoga stila shvatio da si te godine pod pseudonimom dovršio roman u nastavcima o hrvanju, koji je profesionalni kolumnist, naljutivši se na šefa, ostavio nedovršenim. Znao je da je u tekstu iz tih godina koji si započeo s „Lijepe žene na ulici gledajte kao Europljani, smiješedi se s ljubavlju, a ne namršteno i s mržnjom‟, ona lijepa dama koju si, za primjer ženama koje su nesretne zbog takvih muških pogleda, opisao s ljubavlju, divljenjem i suosjedanjem, zapravo tvoja madeha. Znao je i to da je, u tekstu u kojem si šest godina kasnije šaljivo usporedio velike Obitelji koje žive u istoj obiteljskoj zgradi u prašnjavom Istanbulu s nesretnim zlatnim ribicama koje žive u jednom akvariju, zapravo riječ o ribicama tvojega gluhonijemog strica i o tvojoj vlastitoj Obitelji. Taj čovjek koji ne samo da u životu nije bio u Istanbulu, nego nogom nije kročio zapadno od Erzuruma, znao je sve tvoje roĊake čija imena nisi spominjao, stanove na Nišantašu u kojima si boravio, ulice, policijsku postaju na uglu, Aladinov dudan preko puta, dvorište džamije Tešvikije s fontanom, posljednje sačuvane vrtove, slastičarnicu Šutiš i stabla kestena i lipe na pločnicima, jednako dobro kao unutrašnjost vlastitog malog dudana u podnožju kule u Karsu, u kojemu, kao i Aladin, prodaje sve vrste tričarija, od mirisa do vezica za cipele, od duhana do igle i konca. U godinama kada nacionalna radijska mreža još nije ni mogla biti osnovana, znao je da je u „Kvizu znanja u jedanaest pitanja‟ na Istanbulskom radiju, pod pokroviteljstvom proizvoĊača zubne paste Ipana, samo tri tjedna nakon članka u kojem si ih ismijao, da bi te ušutkali, pitanje za tisudu dvjesto lira bilo o tebi. Znao je i to da, kao što se od tebe moglo i očekivati, nisi prihvatio to malo mito, nego si u prvom sljededem članku čitateljima savjetovao da ne upotrebljavaju američke zubne paste, nego da zube peru čistim prstima i sapunom od mente koji de sami pripremiti kod kude. Ti naravno ne znaš da je naš dobrodudni travar, slijededi izmišljenu formulu iz toga članka, zube, koji de kasnije jedan po jedan ispasti, godinama čistio prstima. A mi smo, travar i ja, u preostalom dijelu našeg putovanja vlakom čak priredili kviz znanja naslova „Tema: Naš kolumnist Dželal Salik‟. Namučio sam se dok nisam pobijedio tog čovjeka čiji je najvedi strah bio da de propustiti kolodvor u Erzurumu. Nije imao novaca da dâ napraviti zube koji mu nedostaju u ustima. Osim tvojih kolumna jedina zabava u životu bila mu je ljubav prema raznovrsnim pticama koje je držao u kavezima u dvorištu i pripovijedanje priča o njima. Rano je propao.

65

Dinle!: Slušaj!

Da, on je bio običan graĊanin. Jesi li razumio, gospodine Dželale? I običan graĊanin - pazi da ih opet ne bi omalovažavao - i običan graĊanin te poznaje. A ja te poznajem i bolje od običnog graĊanina. Zbog toga demo razgovarati do večeri!” “četiri mjeseca nakon drugog članka o zubnoj pasti”, počeo je Galip, “u jednom članku ponovno sam dotaknuo tu temu. Kako?” “Pisao si o mirisu mentola paste za zube koji izlazi iz lijepih usta ljupkih malih djevojčica i dječaka dok uvečer prije spavanja očevima, ujacima, tetama, stričevima i polubradi koji su kod kude, jednom po jednom, daju poljubac za laku nod. Najblaže rečeno, to nije bio lijep tekst.” “Drugi primjeri kad sam pisao o zlatnim ribicama?” “Ribica si se dotaknuo prije šest godina u jednom članku u kojem si poželio smrt i tišinu, i mjesec dana kasnije u članku u kojem si napisao da tražiš red i sklad. Televizore koje imamo u svojim domovima često si usporeĊivao s akvarijima. O užasima koji su zadesili japanske zlatne ribice wakin zato što se pare sa srodnicima pisao si potkradajudi Enciklopediju Britannicu. Tko ti je to preveo? Sestra, nedakinja?” “Policijska postaja?” “Podsjedala te na zagasitoplavu, na batine, na tamu, na matični list, na pometnju zbog državljanstva, na zahrĊale cijevi za vodu, na crne cipele, nodi bez zvijezda, natmurena lica, na jedan metafizički osjedaj nepomičnosti, na zlu kob, na to da si Turčin, na prokišnjavanje krovova i, naravno, na smrt.” “Sve to je znao i travar?” “I više.” “Što te sve pitao?” “Taj čovjek koji u životu nije vidio tramvaj, a vrlo vjerojatno nikad ni nede, prvo me upitao koja je razlika u mirisu istanbulskih tramvaja koje vuku konji i onih bez konja. Rekao sam mu da osnovna razlika, osim u mirisu konja i znoja, leži drugdje: u mirisu motora, ulja i električne struje. Pitao me miriše li struja u Istanbulu. To nisi napisao, ali je on iz tvoje kolumne izvukao takav zaključak. Pitao me recept za miris novina koje su netom izašle iz tiska. Odgovor iz tvojeg članka, zima tisudu devetsto pedeset i osme, jest: mješavina mirisa kinina, podruma, sumpora i vina. Drugim riječima, mješavina da ti se zavrti u glavi. Novine kojima trebaju tri dana da stignu u Kars putem izgube taj miris kaše. Ipak, najteže travarovo pitanje bilo je ono o mirisu jorgovana. Nisam se mogao sjetiti da si tom cvijetu uopde posvetio pažnju. Po travaru, koji je pričao očiju nasmiješenih poput onih u starca koji se prisjeda zaslaĊenih uspomena, u dvadeset i pet godina triput si pisao o mirisu tog cvijeta. Rekao je da si jednom, pričajudi priču o neobičnom princu koji je živio sam i, čekajudi da zauzme prijestolje, oko sebe širio strah, napisao da Je njegova draga mirisala na jorgovan. Dvaput si pak - a u tome ima ponavljanja - vjerojatno nadahnut kderkom nekog od svojlh bliskih roĊaka, opisivao malu djevojčicu s čistom izglačanom pregačom i svjetlucavom vrpcom u kosi, koja nakon ljetnih praznika ponovno krede u školu. Jedne si godine napisao da joj je kosa mirisala na jorgovan, a druge glava. Je li to bila repriza iz stvarnog života ili ponavljanje pisca koji sam od sebe krade?” Galip je neko vrijeme šutio. “Ne sjedam se”, reče i nastavi kao da se probudio iz sna: “Znam i da sam razmišljao o tekstu o princu, ali ne sjedam se da sam ga napisao.” “Travar se sjedao. Osim osjeta mirisa i osjedaj za prostor bio mu je dobar. Polazedi od tvojih članaka ne samo da je zamišljao Istanbul kao vrtlog mirisa, nego je poznavao i sve gradske četvrti kojima si lutao, koje si volio, volio potajice od svih, i smatrao ih zagonetnima. No, kao što nije mogao zamisliti neke mirise, nije imao ni najmanju predodžbu o tome koliko su te četvrti udaljene jedna od druge. Zbog tebe sam, da bih te

našao, i sam povremeno zavirivao u te i meni dobro poznate zakutke, no bududi da je iz tvojeg telefonskog broja bilo jasno da se skrivaš negdje na području Nišantaša i Šišlija, ovaj put se nisam trudio. Ovo ti govorim zato što de te zanimati: travaru sam rekao da ti napiše pismo. Nedakinja koja mu čita tvoje članke navodno zna čitati, ali ne i pisati. Travar naravno ne zna ni čitati ni pisati. I sam si jednom napisao da poznavanje slova unazaĊuje pamdenje. Hodeš li da ti kažem na koji sam način, dok se naš parni vlak približavao Erzurumu, uspio pobijediti tog čovjeka koji te poznaje samo po slušanju tvojih tekstova?” “Nemoj.” “Iako je pojedinačno pamtio apstraktne pojmove iz tvojih tekstova, njihova značenja kao da si uopde nije mogao predočiti. Na primjer, nije imao nikakvu ideju o tome što bi to mogao biti plagijat ili književna kraĊa. Njegova mu nedakinja iz novina nije čitala ništa osim tvojih članaka, a drugo ga nikada nije ni zanimalo. Pomislio bi da je uvjeren da sve članke na svijetu piše jedna osoba, ili da se svi pišu istovremeno. Pitao sam ga zašto se uvijek iznova vradaš i pišeš o pjesniku Mevlani. Šutio je. Pitao sam travara koliko je članak iz 1961. pod naslovom „Zagonetka tajnih spisa‟ tvoj, a koliko Poeov. Nije šutio, rekao je da je u cijelosti tvoj. Pitao sam ga o dvojbi 'bit priče ili priča o biti‟, koja je bila osjetljiva točka polemike - travar bi rekao svaĊe - o Nešatiju, Bottfoliju i Ibn Zerhaniju. Bit svega je slovo, rekao je uvjereno. Ništa nije razumio, pa sam ga pobijedio.” “U toj polemici”, počeo je Galip, “u toj se polemici argumenti koje sam iznio protiv Nešatija oslanjaju na tezu da je bit svega slovo.” “Ali to nije Ibn Zerhanijevo, nego Fazlulahovo mišljenje. Da se nakon parodije o Velikom Inkvizitoru ne bi našao u škripcu, ostao si prisiljen grčevito se držati Ibn Zerhanija. Znam da ti je, dok si to pisao, na pameti bilo jedino kako poniziti Nešatija u šefovim očima ne bi li postigao da ga izbaci iz novina. Prvo si, postavivši mu stupicu u raspravi „Prijevod ili plagijat?‟, Nešatija pomahnitalog od zavisti doveo do zaključka koji de ga navesti da bijesno kaže „plagijat‟. Potom si tom tvrdnjom koju si preuzeo od Ibn Zerhanija, a koju je on preuzeo od Bottfolija, učinio da izgleda kao da je aludirao na to da Istok nede modi biti kreativan i na taj način podcijenio Turke. U jednom si potezu nahuškao njegove čitatelje da pišu pisma vlasniku novina i počeo braniti našu slavnu povijest i „našu kulturu‟. A bijedni turski čitatelj, uvijek spreman na nove križarske pohode protiv bolesnih umova koji tvrde da je „veliki turski arhitekt‟ Mimar Sinan zapravo bio Armenac iz Kajserija, kao i obično ne propušta priliku. Pa kada gazdu zaspe kiša pisama protiv tog izroda, jadni Nešati, pijan od užitka što te zatekao u književnoj kraĊi, ostaje bez posla i bez kolumne. A znaš li da ti on danas, čak i kao posrnuli pisac, u istim novinama u kojima ste se sreli kopa jamu ogovarajudi te iza leĊa, što i ptice na grani znaju?” “Što sam napisao o jamama?” “To je toliko otvorena tema da je o njoj sramota pitati vjernog čitatelja poput mene, a toliko široka da joj nema kraja. Nedu pričati o književnim jamama divanskog pjesništva i bunaru u koji je bačeno mrtvo tijelo Mevlaninog voljenog prijatelja Šemsa, o bunarima punim džina, vještica i divova iz Tisudu i jedne nodi koje si uvijek i bez ustezanja koristio, o uskim prolazima izmeĊu stambenih zgrada ili bezdanu tame o kojem si napisao da se spušta u nutrinu naših duša. Puno si pisao o tome. Ali što kažeš na ovo? U jesen 1957- napisao si promišljen, ljutit i melankoličan tekst o žalosnim šumama betonskih minareta (na minarete obzidane kamenom nisi imao previše primjedbi), koje poput agresivnih šuma kopalja opsjedaju naše gradove i nove gradide koji niču ni njihovim rubovima. U tom članku, koji je kao i svako djelo ko|e izlazi iz okvira dnevne politike i dnevnih skandala ostao nezamijeden, i njegovim još manje zamijedenim posljednjim redcima, opisujudi stražnje dvorište jedne

džamije nedovršenog minareta u jednoj sporednoj četvrti, obraslo asimetričnim trnjem i simetričnom paprati, pripovijedao si o nekoj mukloj, tamnoj i slijepoj jami. Shvatio sam da si tom stvarnom jamom, koju si opisao trima pridjevima, majstorski aludirao na to da trebamo svrnuti pogled ne prema visinama betonskih minareta, nego prema zmijama i dušama koje leže u isušenim i mračnim jamama zaostalim u podsvijesti naše prošlosti. Zato je bila nužnost, a ne slučajnost to što si deset godina kasnije, jedne od besanih i nesretnih nodi u kojima si bio prisiljen sam, potpuno sam se hrvati s utvarama grižnje savjesti, potaknut vlastitom tužnom prošlošdu i kiklopima, opisujudi „oko‟ krivnje koje te godinama bez milosti prati, u jednom tekstu napisao da taj organ vida stoji „točno posred čela poput mračne jame‟.” Je li taj glas, čijeg je vlasnika Galip zamišljao u pohabanoj jakni s bijelim ovratnikom i s licem utvare, sve te rečenice izgovarao napamet, u žaru sjedanja, ili je odnekud čitao? Galip se zamislio. Glas je pak njegovu šutnju protumačio kao znak i pobjednički se nasmijao. Zatim je s osjedajem bratske bliskosti što ga pruža spoznaja da poput zajedničke pupčane vrpce dijele telefonsku žicu koja, krenuvši iz podnožja tko zna kojeg gradskog brežuljka, prolazi tko zna kojim od podzemnih putova punih bizantskih novčida i osmanlijskih lubanja, proteže se meĊu hrĊavim stupovima, platanama i kestenima poput konopca za rublje te kao crni bršljan obavija bočne zidove starih zgrada na kojima se žbuka ljušti, kao da odaje tajnu prošaptao da jako voli Dželala, jako cijeni Dželala, dobro poznaje Dželala i Dželal u to više ne sumnja, zar ne? “Ne znam”, rekao je Galip. “Onda hajde da se riješimo ovih crnih telefona”, rekao je glas. Zato što je zvonjava tih telefona, koji su s vremena na vrijeme zvonili sami od sebe, više zastrašivala nego upozoravala, zato što su njihove slušalice boje katrana bile teške poput malih utega, zato što su pri okretanju brojeva škrgutali melodiju poput one starih rotacijskih vrata na trajektnom pristaništu Karakoj-Kadikoj i zato što bi povremeno uspostavili vezu s kim oni hode, a ne s kim hode onaj koji bira broj. “Jesi li razumio, gospodine Dželale? Daj mi adresu, odmah du dodi.” Galip je, kao učitelj pokoleban genijalnošdu svog izvrsnog učenika, prvo zastao, a onda, čudedi se cvjetovima koji se sa svakim odgovorom otvaraju u vrtu njegovog vlastitog sjedanja, beskraju tog vrta u svakom pitanju i stupici u koju je polako upadao, upitao: “Najlonske čarape?” “U tekstu iz 1958. napisao si da si dvije godine ranije, znači u vrijeme kad si bio prisiljen svoju kolumnu umjesto pod svojim objavljivati pod bijednim izmišljenim imenima, u jednom kinu na Bejogluu (Ruja), u koje si jednog vrudeg ljetnog dana ušao ošamuden od rada i samode da bi zaboravio svoju nesredu i pobjegao od podnevnog sunca, gledao prvi od dva filma počevši od sredine. IzmeĊu grohota čikaških gangstera poturčenih uz pomod jadnih sinkronizera s Bejoglua, pucnjeva iz automatskih pušaka i zveketa boca i stakla, trgnuo te zvuk koji je dolazio iz blizine: nedaleko od tebe jedna se žena kroz najlonske čarape dugim noktima češala po nogama. Kad je prvi film završio, a svjetla se upalila, dva reda ispred sebe vidio si lijepu i elegantnu majku i njezinog pametnog i mirnog jedanaestogodišnjeg sina kako prijateljski razgovaraju. Dugo si promatrao njihovo prijateljstvo i način na koji su razgovarali pozorno slušajudi jedno drugo. U kolumni koju deš napisati dvije godine kasnije, opisat deš kako si, gledajudi drugi film, umjesto zveketa mačeva i huke morskih oluja što su sukljali iz zvučnika, slušao šum koji je proizvodila nemirna ruka švrljajudi po nogama koje su u ljetnim nodima služile kao hrana istanbulskim komarcima, a umjesto o urotama koje kuju gusari na platnu, razmišljao o prijateljstvu majke i sina. Kao što si opisao u članku napisanom dvanaest godina nakon toga, netom nakon što je objavljen tekst o najlonskim čarapama, vlasnik novina

te izgrdio: zar nisi znao da je opažanje seksualnosti kod udanih žena s djecom opasno, vrlo opasno ponašanje i da turski čitatelj to nede trpjeti, i da je, ako želiš biti živi kolumnist, neophodno da pripaziš na ono što pišeš o udanim ženama, kao i na svoj stil?” “Stil. Kratak odgovor, molim.” “Stil je za tebe bio život. Stil je za tebe bio glas. Stil su bila tvoja razmišljenje. Stil je bio bit osobnosti koju si oživio u sebi. No ta osobnost nije bila jedna, niti dvije. Bile su tri...” "Tvoj prvi glas koji zoveš 'moja jednostavna osobnost‟. To je onaj koji pokazuješ svima, koji posjedaš za stol na obiteljskim okupljanjima i nakon jela ga tjeraš da ogovara s ostalima okružen dimom cigareta. Toj osobi duguješ detalje vezane uz svakodnevni život. Drugi je osoba kakva želiš biti. To je maska koju si ukrao od onih koji ne mogu nadi spokoj na ovome svijetu, nego žive u nekom drugom. Koji su okaljani čarima tog drugog svijeta i u tebi izazivaju divljenje. Jednom si napisao, a ja sa suzama u očima čitao, da bez navike da šapdudi vodiš dijaloge s tim „junakom‟ kojeg si prvo želio imitirati, a poslije zauzeti njegovo mjesto, bez navike da igre riječi, zagonetke, ruganja i peckanja koje ti je šaptao u uho ponavljaš poput slaboumnika koji pjevuši refrene koji mu se motaju po glavi, ne bi mogao podnijeti svakodnevni život, pa bi se poput mnogih nesretnika povukao u neki kut i čekao smrt. Ona treda je tebe, a naravno i mene, dovodila do svjetova koje ove tvoje dvije osobnosti koje si nazivao „objektivni stil, subjektivni stil‟ ne mogu dosegnuti. Mračna osobnost, crni stil! Ono što si napisao u nodima kada si bio toliko nesretan da se nisi mogao zadovoljiti imitacijama i maskama bolje znam ja, ali ono što si radio bolje znaš ti, brate. Razumjet demo jedan drugoga, jedan drugoga demo pronadi, zajedno demo se prerušiti, daj mi svoju adresu.” “Adrese?” “Gradovi nastaju od adresa, adrese od slova, a slova od lica. U ponedjeljak 12. listopada 1963. opisivao si Kurtuluš, starim imenom Tatavla, Armenska četvrt, kao jedan od tebi najdražih kutaka Istanbula. čitao sam s užitkom.” “čitati?” “Jednom, u veljači 1962., ako je datum potreban, jedne zimske večeri jednoga od onih tvojih nervoznih dana u kojima si se pripremao za vojni udar koji de spasiti domovinu od bijede, u nekoj mračnoj uličici na Bejogluu vidio si kako je jedno veliko zrcalo s pozladenim okvirom - koje se iz jednog nodnog kluba u kojemu rade trbušne plesačice i opsjenari iz tko zna kojeg čudnog razloga selilo u neki drugi - od hladnode ili iz nekog drugog razloga prvo puklo, a zatim se pred tvojim očima raspalo u sitne komadide. U tom si trenu shvatio da to što se spoj koji od stakla čini zrcalo u turskom naziva „tajnom‟ nije slučajnost. Kad si u jednoj svojoj kolumni opisao taj trenutak nadahnuda, rekao si da je čitanje zapravo gledanje u ogledalo: oni koji poznaju „tajnu‟ iza ogledala prelaze na drugu stranu, a oni koji nisu upudeni u tajnu slova ne mogu nadi ništa do bljutavosti svojih lica na ovome svijetu.” “Što je bila ta tajna?” “Što je ta tajna osim tebe znam samo ja. I sâm znaš da je to nešto što se ne može objasniti preko telefona. Daj mi adresu.” “Što je bila ta tajna?” “Misliš li da je potrebno da ti čitatelj posveti cijeli svoj životni vijek da bi je se domogao? Ja sam ti ga posvetio. Da bih mogao naslutiti tu tajnu, čitao sam sve što si napisao u godinama kada nisi pisao pod svojim imenom: romane u nastavcima koje si pisao za nekog drugog, zagonetke, portrete, političke i sentimentalne reportaže. U državnim knjižnicama u kojima pedi nisu radile, obučen u kaput, s kapom na glavi i vunenim rukavicama na rukama,

dršdudi sam sjedio i čitao sve za što sam slutio da si ti napisao. To što si tijekom više od trideset godina bez prestanka objavljivao u prosjeku nešto više od osam stranica dnevno, čini knjigu od sto tisuda stranica ili tristo svezaka po tristo trideset i tri stranice. Ovaj bi ti narod samo zbog toga trebao podignuti spomenik.” “I tebi, zato što si pročitao”, reče Galip. “Spomenik?” “Dok sam na jednom od svojih putovanja kroz Anadoliju, u gradidu čije sam ime zaboravio, u parku na gradskome trgu čekao polazak autobusa, pokraj mene je sjeo jedan mladid. Počeli smo razgovarati. Prvo smo razgovarali o Ataturkovom spomeniku koji je prstom upirao u garažu za autobuse, kao da govori da je odlazak jedino što se u tom tužnom gradidu može napraviti. Kasnije smo, kad sam na to skrenuo razgovor, pričali o članku koji si napisao o kipovima Ataturka kojih u našoj zemlji ima više od deset tisuda. Napisao si da de u nodi Posljednjeg suda, dok nebesku tamu budu cijepali munje i gromovi, a Zemlja se pomicala, svi ti čudovišni kipovi oživjeti, da de se, neki u zapadnjačkoj odjedi obloženoj golubljim izmetom, neki u maršalskoj uniformi s medaljama, neki na zastrašujudem propetom pastuhu golemog uda, a neki s cilindrom i fantomskim ogrtačem, polako pomaknuti s mjesta. Sidi de s postolja zatrpanih suhim cvijedem i vijencima, oko kojih su godinama jurili prašnjavi stari autobusi, konjske zaprege i muhe, i pred kojima su se vojnici u uniformama koje mirišu na znoj i učenice ženske gimnazije koje mirišu po naftalinu okupljali i recitirali himnu, te utonuti u tamu. Opisao si i s kolikim de se strahom u nodi Sudnjeg dana, dok tlo bude podrhtavalo i nebo se cijepalo, od zvuka tih brončanih I mramornih čizama i potkova u rubnim četvrtima parati uši naših ubogih sugraĊana koji de iza zatvorenih prozora svojih kuda slušati fijukanje izvana. Taj je članak svojedobno pročitao i vatreni mladid koji je sjedio pokraj mene, i toliko se uzbudio da ti je odmah s nestrpljenjem napisao pismo u kojem je pitao kada de taj Sudnji dan dodi. Ako je točno ono što mi je rekao, poslao si mu kratak odgovor u kojem si od njega zatražio jednu fotografiju za dokumente. Kad si je dobio, otkrio si mu tajnu koja de „biti znamenje da je taj dan došao‟. Ne, tajna koju si mu odao nije bila „ta tajna'. Zato što mi ju je mladid, razočaran dugogodišnjim čekanjem u parku s presušenim bazenom i očerupanim travnjakom, otkrio iako je trebala biti osobna. Navodno si mu napisao druga značenja nekih slova i tražio da neku rečenicu na koju de jednoga dana naidi u tvojem članku shvati kao znak. Nakon čitanja te rečenice, naš je mladid trebao odgonetnuti šifriranu kolumnu i krenuti u akciju.” “Koja je to bila rečenica?” “„Cijeli moj život bio je pun ružnih uspomena poput ove.‟ To je bila rečenica. Ne mogu razabrati je li ju on izmislio ili si je ti napisao. Zanimljivo je to što sam, kad si pričao o tome kako ti pamdenje slabi ili se čak potpuno briše, u jednom tvojem starom članku koji je ovih dana ponovno objavljen pročitao tu rečenicu zajedno s ostalima. Daj mi adresu pa du ti odmah objasniti što to znači.” “Druge rečenice?” “Daj mi adresu! Daj mi adresu jer sada znam da te ne zanimaju ni druge rečenice ni druge priče. Odustao si od ove zemlje toliko da te više ništa ne zanima. U mišjoj rupi u kojoj se s gnušanjem skrivaš, na rubu si da se zbog samode, nedostatka prijatelja i suputnika počneš nekontrolirano smijati. Daj mi adresu pa du ti redi u kojem deš kutku antikvarijata pronadi učenike vjerske škole i hrvačke suce, ljubitelje tek stasalih dječaka, kako razmjenjuju potpisane fotografije koje su dobili od tebe. Daj mi adresu pa du ti pokazati gravure koje prikazuju osam posljednjih osmanlijskih sultana u skrivenome kutku Istanbula in flagranti s haremskim ženama na koje su prethodno navukli odjedu zapadnjačkih kurvi. Jesi li znao da se ta bolest, koja zahtijeva obilje haljina i nakita, u luksuznim pariškim krojačnicama i

javnim kudama naziva „turska slabost‟? Jesi li znao da je na jednoj gravuri koja prikazuje Mahmuda II. kako prerušen opdi u nekom mračnom istanbulskom sokaku, on naslikan s golim nogama u čizmama koje je Napoleon nosio u pohodu na Egipat i križem od rubina i dijamanata, koji je njegova omiljena žena, sultanija majka Bezmialem, a ona je baka našeg princa čija ti se priča jako svidjela i kuma jednog osmanlijskog broda, smjelo nosila?” “Križ?” rekao je Galip s nekom radošdu i osjedajem da prvi put u šest dana i četiri sata otkako ga je žena napustila uživa u životu. “Križ je po obliku suprotnost polumjesecu, njegovo pobijanje, „negativ‟. Odmah ispod teksta od 18. siječnja 1958., u kojem si, da bi to dokazao, razglabao o redcima iz rane egipatske geometrije, arapske algebre i sirijskog neoplatonizma, bila je objavljena vijest o vjenčanju Edwarda G. Robinsona, kojega kao „opasnog frajera s velikog platna i pozornica koji žvače cigare‟ jako volim, i Jane Adler, modne dizajnerice iz New Yorka, kao i fotografija mladenaca u sjeni križa. Znam da to nije bila slučajnost. Daj mi adresu. Točno tjedan dana nakon tog članka iznio si ideju da odgoj naše djece u strahu od križa i oduševljenju prema polumjesecu u njihovim zrelim godinama uzrokuje tromost. Na primjer, nesposobnost odgonetanja čarobnih holivudskih lica i spolnu neodlučnost, tako da sve žene lijepih lica doživljavaju kao majke ili tete. Da bi dokazao to svoje stajalište, napisao si da de se u spavaohicama besplatnih internata, u dane kada se na satu povijesti govori o križarskim ratovima, nasumce pronadi na stotine učenika koji su smočili krevet. Ali to ne znači ništa. Daj mi adresu pa du ti donijeti sve priče o križevima iz provincijalnih novina na koje sam nabasao dok sam kopao po knjižnicama da bih čitao tvoje članke. Iz Erdžijas posta, Kajseri, 1962.: „OsuĊenik na smrt, koji se vrada iz zemlje mrtvih nakon što je puklo masno uže koje mu je bilo oko vrata, opisuje križeve na koje je naišao na svojem kratkom putu u pakao‟. A iz Zelene Konje, Konja, 1951. „Naš glavni urednik je danas telegramom objavio Predsjedniku Republike da je za .urski moral prikladnije da umjes.o .og pozna.og slova u obliku križa koris.imo (.)‟, i ako mi daš adresu, odmah du ti donijeti još i više... Ne kažem da deš ih iskoristiti kao materijal zato što znam da mrziš kolumniste koji život doživljavaju kao materijal. Odmah du donijeti sve Sto trenutačno stoji preda mnom U kutijama, zajedno demo čitati, zajedno se smijati, zajedno plakati. Hajde, daj ml adresu, donijet du ti priču u nastavcima iz gradskih novina o mladidima iz Iskenderuna koji jedino u nodnim klubovima nisu mucali zato Sto nikome osim barskim zabavljačicama nisu mogli ispričati koliko mrze svoje očeve. Daj adresu, donijet du ti proročanstvo o ljubavi i smrti nepismenog konobara koji ne samo da nije znao perzijski, nego ni turski nije govorio kako valja, ali je, bududi da su bili blizanci po duši, recitirao nepoznatu poeziju Omera Hajama. Daj adresu pa du ti donijeti snove novinara i slovoslagača iz Bajburta koji je shvatio da de izgubiti pamdenje, pa je na posljednjoj stranici novina kojih je bio vlasnik u nastavcima počeo objavljivati sve svoje znanje, sav život i sjedanja, sve do nodi svoje smrti. Znam da deš u prostranom vrtu koji opisuje u posljednjem snu, meĊu uspomenama na neke dane koje blijede, lišdem koje pada i zdencem koji presušuje, pronadi i svoju priču. Brate moj. Znam i kako si, da bi spriječio da ti se pamdenje sasuši, uzimao lijekove koji razrjeĊuju krv. I da si svakodnevno satima ležao nogu naslonjenih na zid da bi ti krv otišla u mozak i tako jednu po jednu izvlačio uspomene iz te tmurne, slijepe rupe. Dok ti glava visedi preko ruba kauča ili kreveta poprima žarkocrvenu boju, s mukom se prisjedaš: „16. ožujka 1957/ „16. ožujka 1957. sam u kebabdžinici Vilajet sjedio i jeo s kolegama iz redakcije i pričao o maskama koje ljubomora može navudi na čovjeka!' I onda se, znam, ponovno trudiš i kažeš: „Da, da. U svibnju 1962. godine, kad sam se u kudi u jednoj od sporednih ulica Kurtuluša probudio nakon nevjerojatnog podnevnog voĊenja ljubavi, ženi koja je pokraj mene ležala gola rekao sam da dva ogromna madeža na

njezinoj koži sliče madežima moje madehe‟. Kažeš, ali se odmah poslije prepuštaš sumnji koju deš poslije opisati kao „nemilosrdnu‟. Jesi li to rekao njoj ili svjetloputoj ženi u kamenoj kudi u kojoj se kroz odškrinute prozore neprestano čuje žamor s tržnice na Bešiktašu? Ili ženi orošenih očiju koja se odvažila kasniti mužu i djeci samo zato što te toliko voli, i koja je, izašavši iz jednosobnog stana s pogledom na golo drvede u parku Džihangir, otišla čak na Bejoglu da ti kupi neki upaljač za koji se, kao što deš kasnije napisati u jednoj kolumni, više ni ne sjedaš zašto si ga toliko razmaženo zahtijevao? Daj adresu, pa du ti donijeti Mnemonics, najnoviji lijek iz Europe koji nas, na brzinu otvarajudi nikotinom i ružnim sjedanjima začepljene žile u mozgu, u trenutku vrada u svakodnevni život izgubljenog raja. Nakon što umjesto dvije, kako piše u receptu, u svoj jutarnji čaj počneš dodavati dvadeset kapi tekudine boje jorgovana, zauvijek deš se sjetiti mnogih uspomena koje si zaboravio, kao i onih za koje si zaboravio da si ih zaboravio, onako kako pronalaziš drvene bojice, češljeve i pikule iz djetinjstva koje izranjaju iz prostora iza starih ormara. Ako mi daš adresu, sjetit deš se članka u kojemu govoriš da svatko od nas nosi kartu na svojem licu i da je ona puna naznaka nezaobilaznih zakutaka grada u kojem živimo, kao i zašto si taj članak napisao. Ako mi daš adresu, sjetit deš se zašto si u svojoj kolumni morao pisati o poznatoj Mevlaninoj priči o natjecanju slikara. Ako mi daš adresu, sjetit deš se i zašto si napisao onu nerazumljivu kolumnu o tome kako ta beznadna samoda nikad nede postojati zato što nas i u najsamotnijim vremenima prate žene iz mašte. Napisao si još i da de nas te žene, kad god instinktivno naslute da maštamo o njima, čekati, tražiti, a poneke nas i nadi. Daj mi adresu, brate, pa du te podsjetiti i na ono čega se ne budeš mogao sjetiti, jer sad polako gubiš cijeli raj i pakao koji si živio i snivao. Daj adresu da odmah doĊem i spasim te prije nego ti pamdenje u potpunosti utone u bezdan zaborava. Znam sve o tebi, pročitao sam sve što si napisao. Osim mene, ne možeš nadi nikoga da ti pomogne ponovno uspostaviti taj svijet, ponovno napisati te čarobne tekstove koji, danju kao krvožedni orao, a nodu kao prepredene utvare, tumaraju cijelom zemljom. Kad doĊem do tebe, ponovno deš početi pisati te čarobne članke koji pale vatru u srcima mladida u kavanama najzabačenijih anadolskih sela, zbog kojih iz očiju učitelja i učenika u osnovnim školama na planinskim vrhovima suze cure u potocima, a kod mladih majki, koje u kudama u sporednim uličicama malih gradida čekaju smrt čitajudi fotoromane, bude ushit za životom. Daj adresu, razgovarat demo sve do jutra pa deš zajedno s izgubljenom prošlošdu ponovno pronadi ljubav za ovu zemlju i ove ljude. Pomisli samo na očajnike koji ti pišu pisma u snježnim planinskim gradidima u koje poštanska kola svradaju samo jednom u petnaest dana. Pomisli na budale koje prije nego što raskinu zaruke, odu na hadž ili iskoriste pravo glasa na izborima, tebi pišu i od tebe traže pamet, na nesretne Ċake koji te čitaju na satu zemljopisa sjededi u zadnjem redu, na jadne uredske službenike koji sjede za stolovima gurnutima u neki kut i, čekajudi dan odlaska u mirovinu, pogledom prelijedu tvoje tekstove. Pomisli na nesretnike koji, ako nema tvojih članaka, navečer u kafidu osim radijskog programa nemaju nikakvu temu za razgovor. Pomisli na sve one koji te čitaju na nenatkrivenim autobusnim postajama, u prljavim i melankoličnim salonima kina i na zabačenim željezničkim postajama. Svi od tebe očekuju čudo, svi! I moraš im dati čudo koje očekuju. Daj adresu, bolje demo to napraviti udvoje. Napiši im da se bliži dan osloboĊenja. Da de uskoro prodi vrijeme stajanja u redu pred česmom u naselju s plastičnim spremnicima u rukama i iščekivanja da voda poteče. Da de gimnazijalke koje bježe od kude, umjesto da završe u javnim kudama na Galati, modi postati filmske zvijezde i da de, nakon čuda koje de se uskoro dogoditi, svaka sredka Narodne lutrije biti dobitna. Da pijani muževi kad se vrate kudi nede tudi svoje žene i da de nakon tog čudesnog dana lokalnim vlakovima biti dodani vagoni. Napiši i da de jednoga dana na svim gradskim trgovima

svirati orkestri kao na onima u Europi, da de jednog dana svi biti slavni i junaci i da de jednog dana, jednog skorog dana, svi modi ne samo spavati sa svakom ženom koju požele, uključujudi i vlastitu majku, nego da de tu ženu - na neki čudesan način - i nakon toga modi nastaviti gledati kao anĊeosku djevicu i sestru. Napiši da su napokon pronaĊeni tajni dokumenti koji rasvjetljavaju povijesnu tajnu koja ih je stoljedima držala u bijedi i da organizacija vjernika koja poput mreže obavija cijelu Anadoliju samo što se nije pokrenula. Napiši da je izašlo na vidjelo tko su pederi, svedenici, bankari i kurve koji postavljaju meĊunarodnu zamku koja nas osuĊuje na ovaj bijedni život, kao i tko su njihovi lokalni suradnici. Pokaži im tko su im neprijatelji da bi mogli osjetiti spokoj koji pruža pronalaženje krivca za vlastitu nesredu i bijedu; daj im naslutiti što da učine da se od tih neprijatelja spase kako bi u satima u kojima se od tuge i bijesa tresu kao prutovi mogli sanjariti o tome kako de jednoga dana sklopiti velik, velik posao. Toliko im dobro objasni da su za svu bijedu u njihovim životima odgovorni ti odvratni neprijatelji, da osjete unutarnji spokoj koji pruža prebacivanje vlastitih grijeha na druge. Brate moj, znam da tvoje pero može ostvariti sve maštarije, napisati puno teže priče i izvesti najnevjerojatnija čuda. Sve deš te snove ostvariti čudesnim riječima i fantastičnim uspomenama koje deš izvudi iz bezdana svojeg sjedanja. Ako je naš travar iz Karsa mogao godinama s vjerom čitati priče o ulicama u kojima je proteklo tvoje djetinjstvo, to je zato što je izmeĊu redaka mogao naslutiti te snove. Vrati mu njegove snove. Nekod si pisao tekstove od kojih su nesretnici u ovoj zemlji drhtali, od kojih su se ježili, koji su im mutili pamet, koji su im davali naslutiti budude lijepe dane kao da ih podsjedaju na stare bajrame s vrtuljcima i ljuljačkama. Daj mi adresu i ponovno deš ih pisati. Što se osim pisanja u ovoj prokletoj zemlji može očekivati od ljudi poput tebe? Znam da pišeš samo zato što ne možeš ništa drugo, zato što si bespomodan. Ah, kao da sam svih ovih godina malo mislio na te tvoje trenutke bespomodnosti. UzbuĊivalo te kad bi vidio slike paša i voda koje vise u vodarnicama. Brinuo si se kad bi vidio svoju tužnu bradu tvrdih pogleda kako u prljavim kavanama zabačenih četvrti kartama gnjecavim od vlage igraju „šezdeset šest‟. Kad bih vidio majku i sina kako u slijepoj jutarnjoj tami stoje u redu ispred Vijeda za meso i ribu da bi obavili povoljnu kupovinu, kad bi na mojim putovanjima po Anadoliji vlak ujutro prolazio pored mjesta na kojima se okupljaju nadničari, kad bi mi za oko zapeli očevi koji u nedjeljno poslijepodne u blatnjavim parkovima bez drveda i zelenila sjede sa ženama i djecom i pušedi čekaju da proĊe beskrajno vrijeme dosade, upitao bih se što bi ti mislio o njima. Znam da bi ti, da si vidio te prizore, vrativši se navečer u svoj sobičak sjeo za svoj stari radni stol koji je protuteža ovoj bijednoj i zaboravljenoj zemlji, i njihove bajke zapisao na bijele papire kojima se razlijeva tinta. Zamišljao bih te glave nagnute nad papire kako u ponod, bez nade, potišten ustaješ od stola, otvaraš hladnjak i, kao što si jednom napisao, ne uzimaš ništa odreĊeno. Ništa ne vidiš, ništa ne uzimaš, samo zamišljeno gledaš i potom odsutno poput mjesečara lutaš sobama i oko stola. O, brate! Bio si sam. Bio si bijedan. Bio si tužan. Koliko sam te volio! Godinama sam čitao tvoje članke i mislio na tebe. Uvijek na tebe. Molim te, daj mi adresu. Barem mi daj odgovor. Ispričat du ti kako sam na licima studenata Vojne akademije s kojima sam se susreo na brodu za Jalovu vidio nalijepljena ogromna slova nalik mrtvim paucima. Ispričat du ti kako je te čvrsto graĊene studente, kad sam se s njima u prljavom brodskom toaletu našao nasamo, obuzela ljupka i djetinja uznemirenost. Ispričat du ti kako je slijepi prodavač lutrije, koji u džepovima nosi pisma s odgovorima koja je dobio od tebe, u krčmi nakon jedne čašice rakije davao drugima za stolom da ih čitaju. Kako je svaki put svima za stolom ponosno pokazivao zagonetku u tekstu u koju si ga ti uputio i kako je svako jutro tjerao sina da mu čita Milijet ne bi li pronašao rečenicu koja de tu zagonetku upotpuniti. Na pismima je bio pečat pošte Tešvikije. Halo, slušaš li me? Ako ništa, bar mi

odgovori, reci da si tu. Bože! čujem da dišeš, čujem ti dah. Slušaj. Ovo su rečenice koje sam unaprijed brižno pripremio. Slušaj ih pažljivo. Dok si objašnjavao zašto ti se tanki dimnjaci starih bosporskih brodova koji ispuštaju sumoran dim čine toliko nježnima i krhkima, ja sam te razumio. Kad si napisao da na provincijskim svadbama na kojima žene plešu sa ženama, a muškarci s muškarcima u trenu ostaješ bez daha, ja sam te razumio. Kad si pisao o tome zašto se tjeskoba, koja ti sapinje dušu dok hodaš meĊu ostacima drvenih kuda što se prožimaju s grobljima, u ponod kad se vratiš u sobu pretvara u suze, ja sam te razumio. Kad si napisao kako te razdire tišina dok u starim kinima na čijim vratima mala djeca prodaju pročitane Teksase i Tommikse, u dvorani krcatoj mladidima koji se neprekidno vrpolje, gledaš filmove sa Samsonom i Herkulom radnje smještene u doba staroga Rima, a na platnu se pojavljuju duge tanke noge i žalosno lice trederazredne američke glumice u ulozi lijepe ropkinje, i kako onda poželiš umrijeti, i tada sam te razumio. Kako? Razumiješ li ti mene? Odgovori, pokvarenjače! Ja sam onaj nevjerojatni čitatelj koji bi svakog pisca, ako ga samo jednom u životu sretne, učinio sretnim! Daj mi adresu i donijet du ti fotografije učenica ženske gimnazije koje su tvoje obožavateljice. Sto dvadeset i sedam komada. Neke su u bilježnici za ankete ostavile adrese, a neke upisale riječi divljenja. Trideset i tri nose naočale, jedanaest ih ima aparatid za zube, šest ih ima vrat dug poput labuĊega, a dvadeset i četiri nose kosu svezanu u konjski rep, onako kako ti voliš. Sve te vole, očarane su tobom. Kunem ti se. Daj mi adresu i donijet du ti popis žena koje su početkom šezdesetih, kad si u jednoj kolumni pisao: „Jeste li sinod slušali radio? Ja sam slušajudi Sat zaljubljenih i voljenih cijelo vrijeme razmišljao‟, svim srcem vjerovale da si razmišljao upravo o njima. Jesi li znao da osim u provincijskim gradidima, kudama službenika, meĊu ženama časnika te vatrenim i nervoznim studentima, obožavatelja imaš i u visokom društvu? Ako mi daš adresu, donijet du ti i fotografije žena koje se ne maskiraju samo za otužne balove visokog društva, nego i u privatnom životu. Jednom si s pravom napisao da kod nas ne postoji privatni život i da „privatni život‟ kao pojam koji susredemo u prevedenim romanima i vijestima iz stranoga žutog tiska ne možemo ni shvatiti, ali kad vidiš te fotografije s čizmama s visokim potpeticama i Ċavolskim maskama... Hajde daj, daj mi adresu, preklinjem te. Odmah du ti donijeti i fascinantnu zbirku portreta sugraĊana koju sam skupio tijekom dvadeset godina. Imam fotografije ljubomornih ljubavnika snimljene netom nakon što su jedno drugome u lice bacili dušičnu kiselinu. Fotografije bradatih i golobradih zbunjenih reakcionara, uhvadenih pri tajnom obredu crtanja arapskih slova po licima. Fotografije kurdskih pobunjenika s čijih lica koja gore od napalma slova nestaju, i one pogubljenja silovatelja koji u tišini vise u pograničnim gradovima, koje sam pomodu mita uspio izvudi iz dosjea o izvršenju. Kad im masno uže slomi vrat, suprotno onome što prikazuju karikature, jezik uopde ne izaĊe. Samo su slova na licu puno čitkija. Sad znam i koju si skrivenu želju izrazio kad si u jednom od svojih starijih tekstova pisao o tome zašto više voliš stare autoritete i krvnike. Odijelo koje odijevaš kad usred nodi izlaziš meĊu nas da bi oživio izgubljene zagonetke poznato mi je koliko i to da te zanimaju šifre, igre riječima i skriveni spisi. Znam i podvale koje ste ti i tvoja polusestra smišljali za njezinog muža odvjetnika da biste se mogli nalaziti i o svemu se šaliti do jutra. Da biste mogli ispričati najbezazleniju, najčišdu priču koja nas čini onime što jesmo. Znam i koliko si bio u pravu kad si bijesnim čitateljicama, koje su se požalile na članke u kojima se šališ na račun odvjetnika, rekao da zapravo ne govoriš o njima. Daj mi ved jednom tu adresu! Znam što označava svaki od pasa, lubanja, konja i vještica koji se zabavljaju u tvojim snovima, i kakve ljubavne priče pišeš zbog sličica žena, pištolja, mrtvačkih glava, nogometaša, zastava i cvijeda zalijepljenih u kutovima retrovizora u taksijima. Znam i dio ključnih rečenica koje guraš u ruke svojim obožavateljima da bi ih otjerao od sebe, kao i

zašto se nikad ne odvajaš niti od bilježnica u koje ih zapisuješ niti od povijesnih kostima...” Mnogo kasnije, nakon što je nečujno spustio slušalicu i iskopčao telefon, nakon što je poput mjesečara koji traži vlastite uspomene pretražio Dželalove bilježnice, staru odjedu, ormare i članke, ležao je u Dželalovom krevetu, odjeven u njegovu pidžamu. Dok je slušao večernju vrevu s Trga Nišantaš i tonuo u dug i dubok san, Galip Je još jednom shvatio da je najljepša strana sna to što se u njemu ono što si čuo miješa s onim što nikad nisi čuo, ono što si vidio s onim što nikada nisi, a ono što znaš s onim što ne znaš, i to toliko da se zaboravlja udaljenost koja na oči tjera suze, udaljenost izmeĊu osobe koja jesi i one za koju želiš vjerovati da deš jednom postati.

Dvanaesto poglavlje PRIčA O TOME KAKO JE UŠAO U OGLEDALO Na nekome mjestu dvoje je skupa sjelo: lik i njegov odraz uĎoše u zrcalo. —Šejh Galip

Sanjao sam da sam napokon osoba kojom sam godinama htio postati. Negdje usred života koji se naziva “snom”, negdje u šumi graĊevina blatnjavoga grada, meĊu mračnim ulicama i još mračnijim licima. Susreo sam te spavajudi, umoran od tuge. Shvatio sam da deš me modi voljeti čak i ako ne postanem netko drugi. Shvatio sam da trebam prihvatiti sebe takvim kakav jesam, ponizno, kao da se promatram na fotografiji za dokumente. Spoznao sam prazninu koja se krije u nastojanju da zauzmem tuĊe mjesto. Možda u nekom snu. Možda u nekoj priči. Svaki put kad hodamo, pred nama se pojavljuju mračne ulice i zastrašujude kude koje se nad nas nadvijaju. Dok hodamo, pločnici i trgovine dobivaju smisao. Koliko je godina prošlo otkad smo ti i ja prvi put zbunjeno otkrili ovu čarobnu igru s kojom demo se u životu toliko često susretati? Jedan dan uoči Bajrama majke su nas odvele na dječji odjel neke trgovine odjedom (u to sretno, lijepo vrijeme naši se "odjeli” još nisu dijelili na ženske i muške). Slučajno smo zašli meĊu dva velika ogledala koja su u polumračnom kutku dudana dosadnijeg od najdosadnijeg sata vjeronauka stajala jedno nasuprot drugome, i ugledali kako se naši odrazi smanjuju, preklapaju i množe. Dok amo se dvije godine kasnije šalili na račun poznanika koji je svoje slike slao Klubu prijatelja životinja, primijetili smo da naslovnica posljednjeg broja Dječjeg tjedna, čiju smo rubriku Veliki izumitelji čitali u tišini, prikazuje djevojku koja čita časopis koji držimo u rukama. Pažljivo smo pogledali časopis u njezinim rukama i primijetili da se slike jedna u drugoj množe: djevojka na naslovnici časopisa koji u rukama drži djevojka koja je na naslovnici časopisa koji u rukama drži djevojka koja je na naslovnici časopisa koji u rukama drži djevojka koja je na naslovnici časopisa koji u rukama drži djevojka koja je na naslovnici časopisa koji držimo mi bili su ista crvenokosa djevojka i isti Dječji tjedan koji su se smanjivali. Isto se dogaĊalo i sa staklenkom paste od maslina koja se pojavila na tržištu onih godina kad smo narasli i udaljili se jedno od drugog. Nju sam viĊao samo na vašem stolu, za nedjeljnim doručkom, jer se na našem katu to nije jelo. Etiketa na staklenci, koja se na radiju reklamirala: “Ooo, jedeš ajvar! - Ne, nego pastu od maslina Ender!” prikazivala je

besprijekornu i sretnu obitelj s majkom, ocem, djevojčicom i dječakom kako sjedi za stolom i doručkuje. Kad sam ti pokazao da na tom nacrtanom stolu stoji ista takva staklenka i na njoj još jedna i da se staklenke paste od maslina i sretne Obitelji smanjuju do veličine koju oko ne raspoznaje, oboje smo znali početak ove bajke koju du ti ispričati, ali ne i njezin kraj. Djevojka i mladid bili su roĊaci. Odrasli su u istoj zgradi, penjali se istim stubištem, halapljivo jeli iste slatkiše i lokume. Zajedno su učili, istodobno obolijevali od istih bolesti, zajedno se skrivali ne bi li uplašili jedno drugo. Bili su istih godina. Zajedno su išli u školu i kino, slušali iste programe na radiju i iste gramofonske ploče, čitali isti Dječji tjedan i iste knjige, isprobavali iste fesove, svilene marame i čizme koji su izranjali iz ormara i škrinja po kojima su kopali. Jednog su se dana, za posjeta stričevog odraslog sina čije su priče obožavali, dokopali knjige koja mu je bila u rukama i počeli čitati. Ta je knjiga bila veoma debela. Dječak i djevojčica su se u početku posprdno smijali njezinim zastarjelim riječima, kitnjastom stilu i perzijskim izrazima. Kad bi im dosadila, bacali su je na stranu da bi je poslije listali, radoznali postoji li možda u njoj kakav prizor mučenja, golo tijelo ili slika podmornice. Tek su je kasnije počeli čitati. Negdje na početku meĊu glavnim junacima odvijao se takav ljubavni prizor da je dječak poželio nadi se na junakovom mjestu. Ljubav je bila toliko lijepo opisana da se i on poželio zaljubiti kao i lik iz knjige. I tako je prvo primijetio da je i sam počeo pokazivati sve znakove ljubavi za koje je zamišljao da de kasnije biti opisani u knjizi (nestrpljivost za vrijeme jela, smišljanje izlika da bi mogao otidi djevojci, nemogudnost da pije vodu usprkos žeĊi), a zatim shvatio da se, u čarobnim trenucima dok su zajedno gledali stranice knjige držedi ih svaki za jedan kraj, zaljubio u djevojku. No kakva je to priča bila ispričana u knjizi koju su čitali držedi je svaki za jedan kraj? Bila je to priča smještena u vrlo davna vremena, o mladidu i djevojci koji su se rodili u istome nomadskom plemenu. Djevojka i momak, Husn i Ašk, Ljepota i Ljubav, živjeli su na rubu iste pustinje, rodili se iste nodi, pohaĊali nastavu kod istog učitelja, šetali obalom istoga jezera i zaljubili se jedno u drugo. Kada je godinama kasnije mladid zatražio njezinu ruku, plemenski su starješine postavili uvjet: mora otidi u Zemlju Srdaca i otamo donijeti jednu dragocjenost. Kakve je samo muke prošao mladid na svom putu: upao je u zdenac i postao zarobljenik šarene vještice, ošamutile su ga tisude lica i likova koje je vidio u jednoj jami, podlegao je čarima kderi kineskog cara zato što ga je podsjedala na njegovu dragu, izvukao se iz jama, bio zarobljen u tvrĊavama, slijedili su ga i on je slijedio druge. Hvatao se ukoštac sa zimom, prelazio putove, slijedio tragove i znakove, zaglibljivao u tajne slova. Pričao priče i slušao ih. Na kraju mu je Suhan, koji ga je uvijek slijedio prerušen i spašavao od nevolja, rekao: “Ti si tvoja draga, a tvoja draga je ti; zar to još nisi shvatio?” Tada se mladid sjetio da se u djevojku zaljubio dok su na nastavi kod istog učitelja dijelili jednu knjigu. U toj je knjizi pak bilo riječi o jednom vladaru po imenu Hurem Šah i lijepom mladidu Džavidu u kojega je bio zaljubljen. Ti si, naravno, prije našeg sirotog vladara shvatila da se u toj priči nalazi još jedna ljubavna priča o nekim drugim zaljubljenicima koji de se zaljubiti čitajudi neku tredu ljubavnu priču. I u toj se priči dvoje zaljubljuje jedno u drugo čitajudi ljubavnu priču iz neke knjige, i ljubavnici iz te knjige takoĊer se zaljubljuju čitajudi neku drugu ljubavnu priču. Kad sam godinama nakon posjeta trgovini odjede, čitanja Dječjeg tjedna i proučavanja staklenke paste od maslina otkrio da se te ljubavne priče otvaraju jedna u drugu jednako kao i vrtovi naših sjedanja, i da se otvaranjem vrata meĊusobno povezuju i stvaraju beskonačan niz priča, ti si pobjegla iz naše kude, a ja sam se posvetio pričama i svojoj priči. Sve te priče, od kojih su se neke odvijale u pustinjama Arabije, u Damasku, neke u azijskim stepama, u

Horasanu, neke u podnožju Alpa, u Veroni, a neke na obali Tigrisa, u Bagdadu, bile su tužne, sve melankolične, sve dirljive. Što je još dirljivije, sve se te priče lako pamte i čovjek se jednako lako može postaviti na mjesto najčišdega, najnapadenijeg i najnesretnijeg junaka. Nisam još uspio odgonetnuti kraj naše priče, i ako ju jednoga dana netko, a možda to budem i ja, zapiše, ne znam hode li se čitatelj, kao što sam to ja činio dok sam čitao ljubavne priče, modi odmah poistovjetiti s jednim od junaka niti hode li se naša priča pamtiti. Ali sam, bududi da u ovakvim knjigama uvijek postoje odlomci koji junake i priče izdvajaju i čine jedinstvenima, zaključio da bih i ja trebao sastaviti jedan: Volio sam te kad smo jednom zajedno bili u gostima i kad ti se, dok si pozorno slušala priču pripovjedača koji je bio tri koraka udaljen od tebe, u sobi u kojoj je zrak bio težak i plavičast od dima cigareta, na licu polako pojavio onaj ponodni izraz koji kaže “ja nisam tu”. Volio sam preneraženi izraz tvoga lica kada bi nakon tjedna lijenosti, nestrpljivo tražedi remen meĊu košuljama, zelenim puloverima i starim spavadicama koje iz nekog razloga nikako nisi uspijevala baciti, kroz otvorena vrata primijetila strašan nered u ormaru. Volio sam te dok smo bili djeca kad si iz obijesti odlučila da deš biti slikarica i kad si se, sjededi s djedom za stolom, posvedena učenju crtanja drveta, bez ljutnje smijala njegovim zadirkivanjima koja nisu imala veze s onim što si radila. Volio sam izraz zaigrane zbunjenosti koji bi ti se na licu pojavio kad bi se vrata dolmuša zatvorila tako da je rub tvoga ljubičastog kaputa ostao vani, ili kad bi vidjela kako kovanica od pet lira koju si maločas držala u ruci iznenada pada na pod i u besprijekornom se luku kotrlja prema rešetki na rubu pločnika. Volio sam te kad bi za blistavog travanjskog dana izašla na naš maleni balkon i shvatila da te sunce prevarilo i da se rubac koji si objesila ujutro još nije osušio, i odmah potom, kad bi snuždeno osluhnula cvrkutanje djece sa zemljišta iza zgrade. Volio sam te kad bih, dok bi nekome prepričavala film koji smo zajedno gledali, u čudu shvadao koliko je tvoje pamdenje drugačije od mojeg. Volio sam te dok bih te promatrao kako sklupčana u nekom kutku, ne maredi za mene, u novinama s puno slika čitaš bisere o ženidbama unutar Obitelji i brakovima meĊu roĊacima koje je napisao profesor vičan pisanju članaka. Volio sam dok bih gledao ne ono što čitaš, nego način na koji ti se dok čitaš, kao kod Tolstojevih junakinja, samo gornja usna blago zaobli. Volio sam pogled kojim si u ogledalu dizala proučavala samu sebe kao da gledaš nekog drugog, i nervoznu potragu u torbi za nečim čega si se iz nekog razloga nakon tog pogleda sjetila. Volio sam gledati žurno obuvanje cipela s visokom petom koje te satima čekaju ležedi jedna pokraj druge, jedna okrenuta na bok poput tanke jedrilice a druga poput pogrbljene mačke, i vješte pokrete tvojih bedara, nogu i stopala prije nego što ih ostaviš u istoj blatnoj i asimetričnoj samodi kad se satima kasnije vratiš kudi. Volio sam te kad bi ti sjetne misli odlutale tko zna kamo dok bi promatrala opuške i izgorene šibice crnih glava, pognutih kao bez nade, koji su do vrha ispunjavali tvoju pepeljaru. Volio sam te kad bi u ulicama kojima smo uvijek prolazili odjednom otkrili neko sasvim novo svjetlo, kao da je Sunce tog dana izašlo na zapadu, ili neki sasvim novi kutak. Nisam volio ulice, volio sam tebe. Kad bi u zimskom danu iznenadni južni vjetar otopio snijeg i raščistio oblake prljavštine nad Istanbulom, nisam volio planinu Uludag koju si mi pokazivala u pozadini antena, minareta i otoka, nego tebe, koja si drhtala i uvlačila glavu meĊu ramena. Volio sam te dok si sa žaljenjem gledala umornog starog konja koji vuče vodonošina teška kola puna pocinčanih kanti. Volio sam te kad bih vidio tvoj radosni osmijeh dok si se šalila na račun onih koji govore “ne dajte prosjacima novac, oni su zapravo jako bogati”, ili kad bi, dok su svi zavojitim stubištem sporo izlazili iz kina u vanjski svijet, ti našla neki prečac i izvela nas na ulicu prije tog mnoštva. Volio sam kako bi, nakon što bi iz Prosvjetnog kalendara sa satom istrgnula još jedan list koji nas približava smrti, dostojanstvenim i sumornim glasom čitala

recepte za slanutak s mesom, rižu, ukiseljeno povrde i miješani kompot, koji su se na dnu kalendara, kao predznak smrti kojoj se približavamo, preporučali kao jelo dana, i kako bi, nakon što bi me strpljivo mučila da se tuba paste od induna marke Kartal otvara tako da se prvo skine prsten, a zatim poklopac okrene do kraja, rekla: s poštovanjem, monsieur Trelidis, proizvoĊač”. Kad bih u zimsko jutro vidio da ti je lice boje mutnog bijelog neba iznad grada, volio sam te zabrinuto, kao u djetinjstvu kad bih te gledao kako u luĊačkom i radosnom trku prelaziš cestu probijajudi se kroz rijeku automobila. Volio sam te dok si pozorno i sa smiješkom gledala vranu kako slijede na tabut na kamenom odru u dvorištu džamije. Volio sam te kad bi glasom kojim si oponašala radijske drame glumila svaĊe svoje majke i oca, kada bih pažljivo rukama obujmio tvoju glavu i u očima ti sa strahom vidio kamo ide naš život, i kad sam danima kasnije pokraj vaze ponovno ugledao tvoj prsten, za koji ne znam zašto si ga ondje ostavila. Volio sam te i kad bih nakon dugog voĊenja ljubavi koje podsjeda na jednoličan let i lepršanje mitskih ptica konačno shvatio da i ti svojim šalama i stvaralačkom snagom sudjeluješ u uzvišenoj radosti. Volio sam te kad bi mi pokazala savršenu zvijezdu u jabuci koju si prerezala po širini umjesto po dužini, kad bih u podne na svojem pisadem stolu ugledao vlas koja se meni potpuno neshvatljivo ondje stvorila, i kad bih na putovanju na koje smo zajedno pošli u prenatrpanom gradskom autobusu meĊu rukama omotanim oko rukohvata ugledao naše, jednu pokraj druge, i s tugom primijetio koliko malo sliče. Volio sam te kao da te poznajem kao vlastito tijelo, kao da tražim vlastitu dušu koja me napustila, kao da bolno i radosno shvadam da sam netko drugi. Volio sam te bespomodno, bolno i ljubomorno kad sam jednog predvečerja, dok su se jata vrana kriještedi razlijetala kao luda, a mrak naše kude i svjetlo izvana polako mijenjali mjesta zato što je odjednom nestalo struje, na tvojem zagonetnom i melankoličnom licu ponovno ugledao isti onaj tajanstveni izraz koji se pojavljivao dok bi gledala za vlakom koji je otišao u nama nepoznatom smjeru i isti onaj tužni pogled. Volio sam te.

Trinaesto poglavlje NISAM DUŠEVNI BOLESNIK, SAMO SAM TVOJ VJERNI čITATELJ U tvome se bidu zrcali moje bide. —Sulejman čelebi

Iz sna u koji je u srijedu navečer zapao nakon dvodnevne nesanice Galip se probudio u četvrtak pred jutro. Zapravo, to baš i nije bilo buĊenje. Mnogo kasnije, kad iznova bude pokušao shvatiti sve što se dogaĊalo i prolazilo mu kroz glavu, sjetit de se da se izmeĊu četiri ujutro kad se probudio i sedam kad je odslušao jutarnji ezan i opet zaspao, nalazio u “čudesnoj legendarnoj zemlji izmeĊu sna i jave” o kojoj je Dželal u svojim kolumnama često pisao. Kao što se dogaĊa vedini onih koji se probude usred dubokog sna nakon duge nesanice i iscrpljenosti, i iznemoglih nesretnika koji se probude u tuĊem krevetu, Galip se s teškodom prisjedao gdje se nalaze krevet, soba i kuda u kojoj se probudio i kako se ondje našao. No, njegovo sjedanje kao da se i nije previše mučilo da se oslobodi te očaravajude pometnje. Zato se Galip nije nimalo zbunio kad je tik do radnog stola, ondje gdje ju je prije spavanja ostavio, ugledao kutiju s Dželalovim rekvizitima sa prerušavanje. Iz nje je, jedan po jedan, izvadio poznate predmete: polucilindar, sultanske turbane, kaftane, štapove, čizme, umrljane svilene košulje, umjetne brade različitih veličina i boja, vlasulje, džepne tatove, prazne okvire za naočale, šešire, fesove, svilene pojase, noževe, janjičarski nakit, štitnike za ruke i još mnoštvo tričarija koje se mogu nabaviti na Bejogluu u poznatom dudanu gospodina Erola koji odjedom i oružjem snabdijeva turske producente povijesnih filmova. Nakon toga je, kao da se prisjeda uspomene potisnute u neki zabačeni kutak sjedanja, pred očima pokušao dočarati Dželala kako obučen u tu odjedu krede na svoje nodne izlete na Bejoglu. I taj mu se prizor, kao i plavičasti kuderci, skromne ulice i prikaze koje je maloprije sanjao i koje su mu i dalje plesale pred očima, učinio jednom od legendi iz “zemlje izmeĊu sna i jave”; kao čudo koje nije ni zagonetno, ni istinito, ni razumljivo, ni potpuno nerazumljivo. U snu je tražio adresu u nekoj četvrti koja se nalazila i u Damasku i u Istanbulu i u podnožju kule u Karsu. Pronašao ju je brzo i bez imalo truda, kao jedno od onih laganih rješenja zagonetki iz časopisa. Kad je na stolu ugledao bilježnicu punu adresa, Galipu je san još uvijek bio na pameti pa je zaključio da je to zanimljiva podudarnost. Obradovao se kao da je naišao na znakove koje mu je ostavila neka vješta nevidljiva ruka ili tragove nekog nestašnog boga koji se sakrio kao dijete. Adrese iz bilježnice i uz njih zapisane rečenice čitao je smiješedi se, zadovoljan što živi u ovome svijetu. Tko zna koliko je zanesenjaka i obožavatelja iz svih dijelova Istanbula i Anadolije čekalo dan kada de ove rečenice pronadi u Dželalovim člancima. Neki možda ved i

jesu. Kroz izmaglice sna i snova Galip se pokušavao sjetiti: Je li te rečenice ved susreo u Dželalovim člancima? Je li ih prije mnogo godina pročitao? Za neke se od njih nije sjedao da ih je čitao, ali je znao da ih je mnogo puta čuo od Dželala. Na primjer: “Ono što čudno čini čudnim jest njegova običnost, a ono što obično čini običnim njegova je začudnost.” Ako se za neke i nije mogao sjetiti da ih je pročitao ili čuo od Dželala, sjedao se da ih je zapazio negdje drugdje. Takav je, na primjer, ovaj polustih Šejha Galipa napisan prije dva stoljeda koji govori o školskim danima dvoje djece, dječaka Husna i djevojčice Ašk: “Tajna je gospodar, budi pažljiv prema njoj.” Za neke se nije sjedao da ih je čuo ili pročitao kod Dželala niti igdje drugdje, ali su mu bile jednako bliske. Na primjer, ova koja de jednoga dana biti znak Fahretinu Dalkiranu iz Serendžebeja na Bešiktašu: “Toga dana slobode i meteža, kad su mnogi sanjarili o tome kako svoje učitelje tuku sve dok ih ne oblije krv ili s užitkom ubijaju svoje očeve, gospodin se povukao i dugo nije pomolio nosa iz stana za koji nitko nije znao gdje se nalazi, jer je imao toliko zdravog razuma da pretpostavi da de se njegov izgubljeni brat blizanac, s kojim se godinama gorljivo priželjkivao sresti, pred njime modi pojaviti samo kao smrt.” Tko je bio gospodin? Kad je dan bio na pomolu, Galip je nesvjesno ukopčao telefon, oprao se, pojeo ono što je uspio pronadi u frižideru i ubrzo nakon jutarnjeg ezana legao u Dželalov krevet. Netom prije negoli je zaspao, u zemlji izmeĊu sna i jave, negdje bliže snu nego mašti, s Rujom je krenuo na izlet čamcem po Bosporu na kojem su bili u djetinjstvu. U čamcu nije bilo ni teta, ni majki, ni laĊara. Biti s Rujom sam samcat u Galipu je budilo tjeskobu. Kad se probudio, zvonio je telefon. U ono vremena koliko mu je trebalo da do njega stigne, Galip je zaključio da ga ne zove Ruja, nego onaj uvijek isti glas. Kad je začuo ženski glas, riječ mu je zapela u grlu. “Dželale? Dželale, jesi li to ti?” rekao je ne tako mlad i nimalo poznat ženski glas. “Da.” “Dušo. Dušo moja. Gdje si? Kuda se skitaš? Danima te zovem i zovem. Ah...” Zadnji se slog otegnuo u jecaj, a jecaj se pretvorio u plač. “Ne prepoznajem vaš glas”, rekao je Galip. “Vašglas”, rekla je žena oponašajudi Galipa. “Vašglas. Meni kaže vaš glas. Ja sam postala vaš glas” Nakon kratke stanke je sa samopouzdanjem kockara koji se pouzdaje u svoje karte, pomalo prisno, a pomalo oholo objasnila: “Ja sam Emine.” Galipu to ništa nije značilo. “Da.” “Da? To je sve što imaš redi?” "Nakon toliko godina...” promrmljao je Galip. "Nakon toliko godina, dušo. Konačno, nakon toliko godina. Znaš li kiko mi je bilo kad sam u tvojoj kolumni vidjela da si mi se obratio? Dvadeset godina sam čekala današnji dan. I znaš li što mi se dogodilo kad sim pročitala tu rečenicu koju dvadeset godina čekam? Poželjela sam vikati. Redi cijelome svijetu, svima. Bila sam kao mahnita, jedva sam se savladavala. Plakala sam. Znaš, Mehmeta su umirovili jer je navodno bio umiješan u ono s revolucijom. Ipak svako jutro izlazi, vječito ima nekog posla. Izletjela sam na ulicu odmah poslije njega. Odjurila sam na Kurtuluš, u našu uličicu, ali tamo nije bilo ničega, baš ničega. Sve se promijenilo. Sve je srušeno, ništa nije tamo gdje je bilo. Naše kude nema. Počela sam plakati nasred ulice. Sažalili su se i dali mi čašu vode. Odmah sam se vratila kudi, spakirala kovčeg i pobjegla prije nego što se Mehmet vratio. Dušo, Dželale moj, reci kako du te nadi. Ved sam sedam dana na cesti. Spavam u hotelskim sobama ili kao uljez kod dalekih roĊaka pred

kojima ne mogu sakriti stid. Koliko sam samo puta zvala u novine. Svaki put bi rekli: „Ne znamo.‟ Zvala sam tvoju rodbinu, rekli bi isto. Zvala sam ovaj broj, nitko se nije javljao. Sa sobom sam ponijela samo nekoliko sitnica, ništa ne želim. Mehmet me, kažu, traži kao lud. Njemu sam ostavila kratko pismo u kojemu ništa nisam objasnila. Ne zna zašto sam otišla od kude. Nitko ne zna. Nikome nisam povjerila tajnu koja je jedini ponos mojeg života. Svoju ljubav, našu ljubav nikome nisam otkrila, dušo. Što de sad biti? Bojim se. Sad sam sama! Više nemam nikakve odgovornosti. Više ti nede biti žao što se tvoj punašni zeko žuri na večeru da bi stigao svojoj kudi i mužu. Djeca su mi odrasla, jedno je u Njemačkoj, a drugo u vojsci. Cijeli život i sve svoje vrijeme posvetit du tebi. Dat du ti sve. Peglat du ti, pospremati pisadi stol i, ah, tvoje članke. Mijenjat du ti jastučnice. Nisam te vidjela nigdje osim ondje gdje smo se sastajali, bez stvari i ormara. Toliko me zanima tvoja prava kuda, tvoje stvari, tvoje knjige. Gdje si, dušo? Kako du te nadi? Zašto nisi i svoju adresu šifrirao u članku? Daj mi je. I ti si na mene mislio, zar ne? I ti si godinama bez prestanka mislio? Opet demo biti sami u onoj našoj jednosobnoj kamenoj kudi, popodne, dok sunce kroz lišde lipe dopire do naših lica, do naših čašica za čaj, do naših ruku koje se meĊusobno prepoznaju. Ali, Dželale, te kude više nema. Srušena je, nestala. Nema ni onih Armenaca, ni starih dudana... Jesi li to znao? Jesi li htio da odem onamo? Da odem i da plačem? Zašto to nisi dodao u svoj članak? Ti, koji možeš napisati sve, mogao si napisati i to. Razgovaraj sa mnom! Nakon dvadeset godina! Pričaj ! Znoje li ti se još uvijek ruke kad se sramiš? Pojavljuje li ti se još uvijek onaj djetinjasti izraz na licu dok spavaš? Reci... Reci mi 'dušo‟... Kako du te vidjeti?” “GospoĊo”, rekao je Galip oprezno, “gospoĊo, ja sam sve zaboravio. Došlo je do neke greške, ja ved danima ne šaljem članke u novine. Oni ponovno tiskaju članke od prije trideset godina. Razumijete li?” “Ne.” “Ni vama ni ikome drugome nisam htio poslati ni znak ni rečenicu. Više ne pišem. Oni u novinama ponovno objavljuju moje stare tekstove. Znači da je ta rečenica bila u nekom tekstu od prije trideset godina.” “Laži” zaurlala je žena. “Laž! Ti mene voliš. Jako si me volio. U svojim si kolumnama uvijek pisao o meni. Dok si opisivao najljepše dijelove Istanbula, opisivao si ulicu u kojoj se nalazi kuda u kojoj smo vodili ljubav. Naš Kurtuluš. Naš mali kutak, a ne neku običnu garsonijeru. Ono što si vidio u vrtu bile su naše lipe. Kad si spominjao Mevlaninu ljepoticu lica poput mjeseca, nisi govorio o književnosti, nego o svojoj mjesečevoj ljepotici, o meni... Govorio si i o mojim usnama boje trešnje i mojim obrvama oblika polumjeseca. Za sve sam te to ja nadahnula. Znala sam da su ono što si, kad su Amerikanci otišli na Mjesec, nazvao tamnim mrljama na mjesečevoj površini, zapravo madeži na mojem obrazu. Dušo, nemoj više poricati. „Zastrašujudi bezdan mračnih jama‟ bile su moje crne oči. Hvala ti, zaplakala sam. Mjesto ža koje si rekao: „Vratio sam se u tu zgradu!‟ bila je, naravno, naša dvokatnica, ali da nitko ne bi otkrio našu zabranjenu i skrivenu ljubav, morao si je, znam, opisati kao šesterokatnu obiteljsku zgradu s dizalom na Nišantašu. Jer smo se ti i ja ondje na Kurtulušu, u toj kudi, nalazili prije osamnaest godina. Točno pet puta. Ako ništa drugo, bar ne poriči, znam da me voliš.” “GospoĊo, sve je to bilo vrlo davno, i sami tako kažete...” rekao je Galip. “Ja se više ničega ne sjedam, zaboravljam stvari jednu po jednu.” “Dušo, Dželale, Dželale moj. Nije mogude da si to ti. Ne mogu vjerovati. Zar je tamo netko tko te na silu drži, tko te tjera da to govoriš? Jesi li sam? Samo mi reci istinu, reci da si me godinama volio i bit de dovoljno. čekala sam osamnaest godina, čekat du još toliko. Samo mi leĊnom, jedan jedini put reci da me voliš. Ili, ako ništa drugo, bar mi reel da si me tada volio. Reci „tad sam te volio‟ i poklopit du

zauvijek.” "Volio sam te." "Reci mi 'dušo'...” "Dušo..." "A ne, ne tako. Reci iskreno!” "GospoĊo, molim vas! Neka prošlost ostane prošlost. Ja sam ostario, možda ni vi više niste mladi. Ja nisam čovjek iz vaše mašte. Molim vas, dajte da što prije zaboravimo tu izdavačku grešku, tu okrutnu šalu koju nam je priredio nemar.” “Bože! A što de biti sa mnom?” "Vratit dete se kudi, mužu. Ako vas voli, oprostit de vam. Izmislit dete nekakvu priču. Ako vas voli, odmah de povjerovati. Vratite se kudi prije nego što povrijedite muža. Vašeg odanog muža koji vas voli.” “Daj da te nakon osamnaest godina još jednom vidim.” “Ja nisam onaj čovjek od prije osamnaest godina, gospoĊo.” “Ne, ti jesi taj čovjek. čitam tvoje članke. Znam sve o tebi. Oh, koliko sam samo mislila na tebe. Reci mi. Dan izbavljenja više nije daleko, zar ne? Tko je izbavitelj? I ja ga čekam. „On‟ si ti. Znam. Još puno ljudi zna. Cijela tajna je u tvojim rukama. Nedeš dodi na bijelom konju, nego u bijelom cadillacu. Svi to sanjaju. Dželale moj, koliko te samo volim. Daj da te bar jednom, makar iz daleka vidim. Daj da te bar jednom vidim u nekom parku, u parku na Mački. DoĊi u pet u park na Mački.” “GospoĊo, ispričavam se, ali prekinut du vezu. Prije toga du, kao starac koji se povukao iz svijeta, pribjedi vašoj ljubavi koje nikad nisam bio vrijedan i zamoliti vas još nešto. Molim vas da mi kažete gdje ste našli moj telefonski broj? Imate li ijednu od mojih adresa? Jako su mi važne.” “Ako ti kažem, hodeš li mi dopustiti da te još jednom vidim?” Tišina. “Dopustit du ti”, rekao je Galip. Još jednom tišina. “Daj mi ipak prvo adresu”, reče žena lukavo. “Iskreno, nakon svih ovih godina ti ne vjerujem.” Galip se zamislio. S druge se strane poput umorne parne lokomotive čuo nervozan dah žene - možda i dviju, pomislio je. Iz pozadine je dopirala nejasna muzika s radija, muzika koja se na radijskim programima reklamirala kao “turska narodna muzika” i koja je Galipa više nego na ljubav, napuštanje i bol podsjedala na posljednje godine djeda i bake i njihove posljednje cigarete. Galip se trudio prizvati sliku sobe u čijem zabačenom kutu stoji masivni stari radio i zadihane žene suznih očiju koja na drugom kraju sobe sjedi u pohabanoj fotelji s telefonom u ruci, ali mu je pred oči dolazila soba dva kata niže u kojoj su baka i djed nekod sjedili i pušili. Tamo je s Rujom igrao “nisam te vidio”. Kad je nakon krade stanke zaustio: “Adrese...” žena je zavikala iz sve snage: “Ne! Ne! Nemoj redi! I on sluša. I on je tu. Tjera me da govorim. Dželale, dragi, nemoj mi redi adresu, nadi de te i ubiti. Ah, oh, ah!” Iz slušalice koju je snažno pritiskao na uho, Galip je začuo čudne, zastrašujude metalne zvukove, nerazumljiv zveket pomiješan s njezinim zadnjim jaucima. Zamislio je naguravanje. U tome trenutku začuo se snažan tresak: ili je opalio pištolj ili je slušalica oko koje su se natezali pala na pod. Odmah je nastupila tišina, ali ni ona nije bila potpuna. Galip je s radija koji je u daljini i dalje svirao čuo pjesmu Behije Aksoj o ženskarima i jednako udaljene jecaje uplakane žene. Iz blizine se čulo disanje onoga kome je slušalica sada dopala ruku, tko god on bio. Ta osoba ništa nije govorila. Tišina je potrajala veoma dugo. Na radiju je počela nova pjesma. Zvuk disanja i monotonija ženinih jecaja nisu se mijenjali. “Halo!” rekao je Galip, dobrano uzrujan. “Halo! Halo!” “Ja sam. Ja”, oglasio se naposljetku muški glas. Glas koji je danima slušao. Isti kao i

uvijek. Govorio je zrelo, hladnokrvno, gotovo kao da smiruje Galipa, kao da zatvara neprijatnu temu. “Emine mi je jučer sve priznala. Pronašao sam je i doveo kudi. Gospodine Dželale, gadiš mi se, upropastit du te!” Hladnim je glasom, kao sudac koji obznanjuje neugodan rezultat dugotrajne utakmice koji nikoga ne zadovoljava, dodao: “Ubit du te!” Nastala je tišina. “Kad bi me samo saslušao”, rekao je Galip s navikom koju je stekao na poslu. “Kolumna je objavljena greškom. To je stari članak.” “Pusti to. Pusti”, reče Mehmet. Kako li se preživao? “Te priče sam nedavno čuo i puno ih se naslušao. Nedu te zbog toga ubiti, iako i zbog toga zaslužuješ smrt. Znaš li zašto du te ubiti?” Pitanje nije postavio da bi dobio odgovor od Dželala, niti od Galipa - jer je njegov odgovor, čini se, odavna bio spreman. Galip je ved po navici slušao: “Ne zato što si izdao vojnu akciju koja bi dovela ovu onemodalu zemlju u red. Ni zato što si se kasnije rugao samozatajnim časnicima, tim odvažnim ljudima koji su zbog tebe životarili, sudionicima u tom rodoljubnom činu koji je zbog tebe završio sramotno. Ni zbog toga što si ti sjedio u fotelji i prepuštao se sramotnim i podlim maštarijama, dok su oni u tu pustolovinu, koju si prvenstveno izazvao ti svojim pisanjem, ulazili stavljajudi glavu u torbu i s poštovanjem i divljenjem ti otvarali svoja vrata i planove. čak ni zato što si meĊu tim skromnim domoljubnim ljudima, čije si povjerenje zadobio i u čije si domove ušao, uspio svoje maštarije podlo provesti u djelo. Skratit du. Nije ni zbog toga što si onih dana kad smo svi bili opijeni uzbuĊenjem zbog revolucije prevario moju jadnu ženu koja je tada prolazila kroz krizu. Ne. Nego zato što si nas sve prevario. Cijelu zemlju. Ubit du te zato što si nas sve, cijeli narod i prije svega mene, godinama i godinama, uvukavši nas u privid svojih dopadljivih lakrdija, dirljivih detalja i nepokolebljivih riječi, uspijevao natjerati da gutamo tvoje sramotne ideje, besmislene maštarije i smjele laži. Konačno su mi se otvorile oči. Vrijeme je da se otvore i drugima. Znaš onog travara čiju si priču s podsmijehom slušao. Osvetit du i tog čovjeka kojem si se jednom nasmijao i zaboravio ga. U ovom jednom tjednu, u kojem sam cijeli grad pročešljao pedalj po pedalj da bih naišao na tvoj trag, shvatio sam da je to jedino što se treba učiniti. Zato što je potrebno da ovaj narod i ja zaboravimo sve što smo naučili. Sam si napisao da sve svoje pisce, nakon što proĊe prva jesen nakon njihovog sprovoda, prepuštamo vječnome snu u bezdanu zaborava.” “Sa svime se potpuno slažem”, rekao je Galip. “Jesam li ti rekao da du se, nakon ovih zadnjih nekoliko članaka koje sam napisao da bih se oslobodio i zadnjih fragmenata sačuvanih u mojem dobro ispražnjenom sjedanju, u potpunosti povudi iz pisanja? Mogu li te ovom prilikom pitati kako ti se svidio moj današnji članak?” “Licemjeru jedan, znaš li ti što je odgovornost, što je privrženost, što je iskrenost, što je požrtvovnost? Podsjedaju li te te riječi i na što osim na ruganje čitateljima ili na davanje lažnih znakova nekom prevarenom jadniku? Znaš li što je bratstvo?” Više zato što mu se pitanje svidjelo nego da bi branio Dželala, Galip je poželio redi: “Znam!” ali sada je iz Mehmetovih usta - ma kakav Mehmet, on je Muhamed - na drugome kraju žice potekla žestoka bujica psovki. “Šuti, dosta je više!” rekao je kad mu je ponestalo psovki. Galip je iz tišine koja je uslijedila shvatio da je to rekao svojoj ženi koja je još uvijek plakala negdje u sobi. čuo je i ženski glas koji je nešto objašnjavao i gašenje radija. “Pisao si mudrijaške tekstove koji omalovažavaju ljubav meĊu roĊacima zato što si znao da je ona kdi mojega ujaka”, nastavio je glas koji se predstavljao kao Mehmet. “Iako znaš da se polovica djece u ovoj zemlji udaje za sinove svojih teta, a druga ženi kderima svojih ujaka, pisao si sramotne članke koji se bez ustručavanja rugaju brakovima meĊu roĊacima. Ne,

gospodine Dželale, ja se ovom ženom nisam oženio zato što u životu nisam imao prilike upoznati neku drugu djevojku, zato što se bojim svih žena koje nisu dio moje Obitelji, ni zato što ne vjerujem da bi me ikoja žena, osim moje majke, teta i njihovih kderi mogla iskreno voljeti ili me bar strpljivo podnositi. Oženio sam se ovom ženom zato što ju volim. Možeš li ti uopde zamisliti što znači od djetinjstva voljeti djevojku s kojom si se zajedno igrao? Možeš li zamisliti kako je to voljeti jednu ženu, samo jednu ženu cijeli svoj život? Ja sam ovu ženu koja sada zbog tebe plače volio pedeset godina. Volim je otkad sam bio dijete, razumiješ li, još uvijek je volim. Znaš li ti uopde što znači voljeti? Znaš li kako je to s čežnjom, kao kad sanjaš vlastito tijelo, gledati nekoga tko te upotpunjuje. Što je ljubav, znaš li ti to? Mogu li te riječi za tebe biti išta drugo osim materijala koji deš upotrijebiti za svoju sljededu spretnu, lukavu i bestidnu spisateljsku točku koju deš prirediti za one tvoje zaostale čitatelje koji su odavna spremni da ih zavedu tvoje bajke? žalim te, prezirem te, žalim zbog tebe. Jesi li ikada u životu mogao učiniti išta što nije poigravanje riječima, njihovo mijenjanje i izvrtanje? Odgovori!” “Dragi prijatelju”, rekao je Galip, “to je bilo moje zanimanje.” “Ha! Njegovo zanimanje!” zaurlao je glas s drugog kraja žice. “Obmanuo si nas, prevario, sve nas ponizio! Toliko sam ti vjerovao da sam ti davao za pravo čak i kad sam pročitao tvoj pompozni tekst koji je nemilosrdno dokazivao da je čitav moj život parada bijede, niz budalaština i zabluda, pakao košmara i remek-djelo prosječnosti sazdano od nemodi, ponižavanja i trivijalnosti. Uza sve to, umjesto da pomislim kako me to ponižava i vrijeĊa, osjedao sam ponos što sam se upoznao i susreo s nekim tko ima takve uzvišene ideje i tako britko pero. Ponosio sam se čak i time što smo se za jednog vojnog udara našli u istome čamcu koji je potonuo čim je spušten u more. Licemjeru, toliko sam ti se divio da sam, kad si kao glavnoga krivca za svu bijedu prikazao slabost, i to ne samo moju nego cijele nacije, bolno razmišljao o tome zašto sam kukavica. Zbog čega, zbog kojih grešaka sam postao bojažljiv? A tebe, za kojega danas znam da si puno veda kukavica od mene, gledao sam kao spomenik hrabrosti. Toliko sam te obožavao da sam, ne bih li odgonetnuo tajna i skrivena čuda u njima, na stotine puta čitao tvoje članke u kojima si, zato što te više uopde, ali uopde nije bilo briga za nas, opisivao svoje obične uspomene iz mladosti, nimalo drugačije od bilo čijih, mračno stubište s mirisom prženog luka u zgradi u kojoj si proveo dio djetinjstva, snove pune utvara i vještica ili svoja besmislena metafizička iskustva. čak sam davao ženi da ih čita i uvečer s njom satima raspravljao. Nakon toga bih pomislio da je jedino vjerojatno da skriveno značenje koje je tu naznačeno postoji i uvjerio sam sebe da sam te besmislice shvatio.” “Nikad nisam htio poticati takvu vrstu obožavanja”, započeo je Galip. “Laž! Za cijeloga svog spisateljskog života trudio si se uloviti ovakve kao što sam ja. Odgovarao si im na pisma, tražio njihove fotografije, proučavao njihove rukopise, pravio se da odaješ tajne, rečenice i čarobne riječi...” “Sve je to bilo za ustanak. Za Sudnji dan, za Mehdijev dolazak, sve za čas izbavljenja...” “A poslije? Kad si od toga odustao?” “E, zahvaljujudi tomu su čitatelji konačno mogli vjerovati u nešto.” “Vjerovali su tebi, a i ti si se bogme time zanosio... čuj, i ja sam bio toliki obožavatelj da sam čitajudi tvoj izvrsni članak skakao od radosti u fotelji u kojoj sam sjedio, iz očiju su mi frcale suze, nisam mogao stajati na mjestu. Tumarao sam po sobi, hodao ulicom gore dolje, sanjario o tebi. Ali ni to nije ništa. Toliko sam maštao o tebi, toliko sanjario da kao da se u jednom trenutku granica izmeĊu moje i tvoje osobnosti počela gubiti u magli i dimu mojih maštarija. Ne, nikad se ne bih toliko izgubio da pomislim da sam sâm napisao te kolumne. Ne zaboravi da ja nisam duševni bolesnik, nego samo tvoj vjerni čitatelj.

Ali učinilo bi mi se da je u stvaranju tih blistavih rečenica koje pišeš, istančanih otkrida i razmišljanja, na neki čudan način, nekim putem koji je toliko zamršen da se na prvi pogled ne može ni dokazati, postojao i moj udio. Kao da ti ne bi mogao izmisliti sva ta čuda da nije bilo mene. Ne, nemoj me krivo shvatiti, ne govorim o onim tvojim razmišljanjima koja si godinama krao od mene, a da nisi niti jednom osjetio potrebu da me zamoliš za dopuštenje. Ne govorim ni o nadahnudu koje su u meni pobudili hurufije, ni o otkridima u zadnjem dijelu moje knjige za koju sam se toliko namučio da je objavim. Ona i tako pripadaju tebi. Ono što želim objasniti je naprosto osjedaj da smo zajedno razmišljali o istoj stvari; osjedaj da i ja imam udjela u tvome uspjehu. Razumiješ li?” “Razumijem”, reče Galip, “i sâm sam nešto slično napisao...” “Da, i to nesretnim slučajem baš u tom slavnom, ponovno objavljenom članku. Ali ne razumiješ, jer da razumiješ, odmah bi se složio sa mnom. Zbog toga du te ubiti! Eto, zbog toga! Zato što, iako nikada ne razumiješ, uvijek djeluješ kao da razumiješ. Zato što nam se, iako nikada nisi pokraj nas, uspijevaš do te mjere drsko uvudi u dušu da nam nodu ulaziš u snove. Da bih se uvjerio da sam i ja sudjelovao u stvaranju tih tvojih sjajnih tekstova, nakon što sam godinama gutao sve što si napisao, pokušavao sam se sjetiti kako smo, kako demo, u sretnim godinama našeg prijateljstva, zajedno razmišljati ili razgovarati o nečemu sličnom onome što si opisao. Toliko sam o tome razmišljao, toliko sam o tebi maštao da mi se, kad bih upoznao nekog tvojeg obožavatelja, učinilo kao da nevjerojatne pohvale koje govori o tebi zapravo upuduje meni; kao da sam i ja slavan koliko i ti. Glasine koje su kružile o tvojem misterioznom i skrivenom životu kao da su dokazivale da ni ja nisam običan, da je bar dio te božanske čari zahvatio i mene, da sam i ja legenda poput tebe. Uzbudio bih se, zbog tebe bih postajao netko drugi. Prvih godina, kad sam na brodu Gradskih linija čuo dvojicu graĊana kako s novinama u rukama razgovaraju o tebi, došlo mi je da iz sve snage zavičem: „Ja poznajem Dželala Salika, vrlo smo bliski!‟, da uživam u njihovoj zbunjenosti i divljenju, da im pričam o tajnama koje dijelim s tobom. Kasnijih je godina ta moja želja još više ojačala i čim bih negdje vidio dvoje kako razgovaraju o tebi, kako te čitaju, odmah bih poželio redi: „Gospodo, vrlo ste blizu Dželalu Saliku, štoviše, ja sam Dželal Salik!' Od tog mi se razmišljanja toliko vrtjelo u glavi, ono me toliko potresalo da bi mi svaki put kad bih pomislio da du to redi, srce počelo snažno lupati, na čelu bi mi se skupile kapljice znoja, a kad bih pomislio na divljenje koje du ugledati na licima tih budala, činilo mi se da du se onesvijestiti od užitka. Razlog što tu rečenicu nikad nisam izgovorio pobjednički i radosno vičudi nije bio taj što sam je smatrao besmislenom ili pretjeranom, nego to što mi je bilo dovoljno da mi ona samo proĊe kroz glavu. Razumiješ li?” “Razumijem.” “Tvoje sam članke čitao trijumfalno, s osjedajem da sam pametan koliko i ti. Nisu klicali samo tebi, nego i meni, u to sam bio siguran. Zato što smo nas dvojica bili zajedno na mjestu vrlo različitom od ove gužve. Jako sam te dobro razumio. I meni su se, kao i tebi, zgadile te mase koje idu u kina, na nogometne utakmice, na sajmove i sajmišta. Uvijek sam mislio da oni nikad nede postati korisni, da de uvijek izvoditi iste budalaštine, da de se dati varati istim bajkama i da, čak i u onim srceparajudim trenucima neimaštine i nemodi koji tjeraju suze na oči i u kojima izgledaju najčišde, nisu samo žrtve, nego istodobno krivci ili barem sudionici u zločinu. A tebi su dodijali varalice koje dočekuju kao spasitelje, najnovije budalaštine njihovih najnovijih predsjednika, njihovi vojni udari, njihova demokracija, njihova mučenja i njihova kina. Zbog toga sam te volio. Godinama bih nakon svakog tvog članka oduševljeno pomislio i rekao: „Eto, zbog toga volim Dželala Salika!‟ I svaki put sam te volio s potpuno novim ushitom i suzama koje su mi tekle iz očiju. Jesi li jučer, dok sam ti cvrkududi kao

slavuj dokazivao da se sjedam baš svakog tvojeg starog članka, mogao pretpostaviti da je mogude imati takvog čitatelja?” “Možda, malo...” “Slušaj me onda... U jednom davnom trenutku mojega tužnog života, u jednoj od bljutavih i običnih uspomena iz ovog našeg sramotnog svijeta, kad mi je prst ostao prikliješten u vratima dolmuša koja je zatvorila neka neuljuĊena životinja i kad sam, pripremajudi dokumente potrebne da bih osigurao neki mali dodatak svojoj mirovini, morao otrpjeti pametovanje nekog bezvrijednog tipa, znači na samom vrhuncu svoje bijede, odjednom sam se, grčevito kao da se hvatam za pojas za spašavanje, uhvatio za ovu misao: „Što bi Dželal Salik učinio u ovakvom stanju? Što bi on rekao? Ponašam li se možda kao on?' U zadnjih je dvadeset godina ovo posljednje pitanje postalo moja bolest. Dok sam na svadbi jednog roĊaka, da ne bih pokvario ugoĊaj, s ostalima plesao kolo ili dok sam u kvartovskom kafidu, u koji sam odlazio ubijati vrijeme, pobjeĊivao igrajudi „šezdeset šest‟ te se radosno i grohotom smijao, odjednom bih pomislio: „Bi li Dželal Salik ikada ovo radio?‟ To bi bilo dovoljno da me postidi za cijelu večer, za cijeli život. Provodio sam cijeli svoj život pitajudi se: „Što bi Dželal Salik sada učinio, što li Dželal Salik sada radi, o čemu Dželal Salik sada razmišlja?‟ I da je ostalo samo na tome, opet bi bilo dobro. No uz to, u glavu mi se uvuklo još i ovo pitanje: „Što li Dželal Salik misli o meni?‟ To bi se pitanje godinama, kada bih svoj razum iskoristio toliko da shvati da me se ti ni jednom nedeš sjetiti, pomisliti na mene, da ti nedu ni pasti na pamet, vradalo u sljededem obliku: „Kad bi me Dželal Salik vidio u ovome stanju, što bi mislio o meni? Kad bi me Dželal Salik vidio kako ujutro nakon doručka, još uvijek u pidžami, pušim cigaretu, što bi rekao? Kad bi čuo kako sam izgrdio skitnicu koji je uznemiravao udanu damu u kratkoj suknji pokraj sebe, što bi Dželal Salik pomislio? Kad bi znao da sve njegove članke izrezujem i čuvam u registratorima marke ONKA, kako bi se Dželal Salik osjedao? Kad bi saznao moja razmišljanja o njemu, moja razmišljanja o životu, pitam se, što bi Dželal Salik rekao?‟” “Dragi moj čitatelju i prijatelju”, rekao je Galip, “reci mi, zašto me svih ovih godina nisi bar jednom nazvao?” “Misliš da mi to nikad nije palo na pamet? Bojao sam se. Nemoj me krivo shvatiti, ne bojim se ponižavanja pred tobom, ili toga da se, kako se u takvim situacijama obično dogaĊa, ne bih mogao suzdržati od ulagivanja. Toga da bih i tvoje najobičnije riječi dočekivao s divljenjem kao da su velika čuda, ili da bih, misledi da ti to želiš, u sasvim pogrešnom trenutku i kada je to zadnje što želiš, prasnuo u smijeh. Prerastao sam sve te prizore koje sam jedan po jedan tisudama puta zamišljao.” “Previše si pametan da bi uopde zamišljao takve prizore”, rekao je Galip suosjedajno. “Bojao sam se toga da, nakon što se susretnemo i nakon što ti najiskrenije kažem riječi divljenja i laskanja poput ovih koje sam ti sada rekao, ni ti ni ja nedemo imati što redi niti o čemu razgovarati.” “Ali to se, kao što vidiš, uopde nije desilo”, reče Galip. “Gledaj kako ugodno daskamo.” Nastupila je tišina. "Ubit du te", rekao je glas. "Ubit du te! Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono što jesam." "čovjek nikada ne može biti ono što jest.” "Puno si pisao o tome, ali ti to nikada ne možeš osjetiti kao ja, nikada ne možeš pojmiti tu istinu kao ja... Ono što ti nazivaš 'zagonetkom' je to što razumiješ i bez razumijevanja, što o toj istini pišeš a da je ne razumiješ. Zato što čovjek tu istinu ne može otkriti ako nije ono što jest. A opet, ako je otkrije, znači da ne može biti ono što jest. Oboje u isto vrijeme ne može biti istina. Shvadaš li paradoks?”

“Ja sam i ono što jesam i netko drugi”, reče Galip. "Ne, to ne kažeš vjerujudi cijelim srcem”, rekao je čovjek na drugom kraju telefonske žice. “Zbog toga deš umrijeti. Kao i u svojim člancima, uvjeravaš, ali sâm u to ne vjeruješ. A zato što ti u to ne vjeruješ, uspijevaš uvjeriti druge. A kad oni koje si uspio uvjeriti shvate da si ih uspio uvjeriti a da sâm ne vjeruješ, obuzme ih strah.” “Strah?” “Od toga što nazivaš zagonetkom. Zar ne shvadaš? Te neodreĊenosti, te tvoje igre krivotvorenja koja se naziva kolumnom, mračne strane slova, toga se bojim. Godinama sam čitajudi tvoje članke osjedao da sam i tu, na mjestu na kojem čitam, u svojoj fotelji ili za svojim stolom, i na nekom sasvim drugom mjestu, pokraj pisca koji pripovijeda. Znaš li kakav je to osjedaj kad shvatiš da si se dao uvjeriti od nekoga tko sâm ne vjeruje? Znati da oni koji su te u nešto uvjerili zapravo u to ne vjeruju? Ne žalim što zbog tebe nisam mogao biti ono što jesam. Ovako se moj siromašan i bijedan život obogatio. Izašavši iz tame vlastite nesnosne bljutavosti, postao sam ti, ali nikad nisam ni bio siguran u čaroliju koju sam zvao „ti‟. Nisam znao, ali sam ne znajudi znao. Može li se za to uopde redi „znati‟? Kad mi je žena s kojom sam trideset godina u braku ostavila kratko pisamce na kuhinjskom stolu i bez objašnjenja se pridružila nestalima, kao da sam znao kamo je otišla, a opet kao da nisam znao da to znam. Dok sam lutao gradom pretražujudi sve zakutke zato što nisam znao gdje je, nisam tražio tebe, nego nju. No tražedi nju, opet sam nesvjesno tražio i tebe, jer mi je još od prvog dana dok sam se ulicu po ulicu trudio raspetljati zagonetku Istanbula, na umu bila i ova uznemirujuda misao: „Kad bi Dželal Salik saznao da me žena bez razloga napustila, što bi na to rekao?‟ Zaključio sam da je ta situacija „situacija baš po mjeri Dželala Salika‟. želio sam ti ispričati sve. Mislio sam da je baš to tema koju sam godinama bezuspješno tražio, točno ona o kojoj bi se moglo razgovarati s tobom. Obuzeo me toliki ushit da sam se prvi put nakon tolikih godina odvažio potražiti te. No nisam te mogao nadi, nije te bilo. Nigdje te nije bilo. Ali znao sam, znao. Imao sam tvoje telefonske brojeve koje sam tijekom godina nabavio tek tako, da te možda jednoga dana nazovem. Zvao sam, nije te bilo. Zvao sam tvoju rodbinu, tetu koja te jako voli, pomajku koja je za tebe strastveno vezana, tvojega oca, koji nije mogao obuzdati svoje zanimanje za tebe, tvojega strica. Svi su se jako zanimali za tebe, ali tebe nije bilo. Otišao sam u redakciju Milijeta, ni tamo te nije bilo. U redakciji je bilo i drugih koji su te tražili. Sin tvojega strica i muž tvoje sestre Galip, koji je htio da se sastaneš s ekipom engleske televizije. Instinktivno sam se prilijepio za njega. Taj sanjar, taj mjesečar zna gdje Dželal živi, mislio sam. On sigurno zna, a osim toga i zna da zna, govorio sam samome sebi. Slijedio sam ga po Istanbulu poput sjene. On naprijed, ja malo dalje, iza njega. Prolazili smo ulicama, ulazili u kamene poslovne zgrade, stare dudane, ostakljene veže i prljava kina. Obišli smo Kapaličaršiju pedalj po pedalj, zašli u nepopločene siromašne četvrti, prelazili mostove, uranjali u mračne zakutke i nepoznate istanbulske četvrti, zalazili u prašinu, blato i prljavštinu. Nikamo nismo stizali, a i dalje smo išli. Hodali smo kao da poznajemo cijeli Istanbul, a nismo poznavali ni jedno mjesto. Izgubio sam ga pa ponovno našao pa izgubio pa ponovno našao i poslije ga opet izgubio, da bi na kraju on mene našao u nekom otrcanom nodnom klubu. Tamo je svatko od nas za stolom ispričao po jednu priču. Ja volim pričati priče, ali ne mogu nadi slušatelja. Ovaj su put slušali. Negdje na pola priče, dok su znatiželjni, nestrpljivi pogledi slušatelja s mojeg lica pokušavali iščitati njezin kraj, a ja se, kao i uvijek u takvim situacijama, bojao da de ga i vidjeti, lutao sam izmeĊu priče i tih misli i shvatio da je moja žena pobjegla k tebi. „Kao da znam da je pobjegla Dželalu/ mislio sam. Kao da znam, ali ne znam da znam. Ono što sam tražio mora da je bilo to stanje duha. Konačno sam uspio prodi kroz vrata koja su se otvarala prema mojoj duši i udi unutra, u

jedan novi svijet. Prvi put nakon tolikih godina uspio sam biti i netko drugi i ja, točno onako kako sam želio. S jedne strane dolazilo mi je da lažem i kažem: „Pročitao sam ovu priču kod jednog kolumnista‟, a s druge sam osjedao da konačno mogu uroniti u spokoj koji sam godinama nastojao postidi, Taj prokleti spokoj nalikovao je osjedaju koji sam sa strahom nasludivao dok sam ulicu po ulicu lutao Istanbulom, dok sam hodajudi po razrovanim pločnicima i blatu ispred dudana promatrao tugu na licima sugraĊana, i dok sam čitao tvoje stare članke ne bih li otkrio gdje te mogu nadi. No dovršio sam svoju priču i konačno shvatio kamo mi je otišla žena. A i prije sam, slušajudi priče konobara, fotografi i visokog pisca, ugledao užasan ishod toga što sam netom prije shvatio. Cijeli život su me obmanjivali, cijeli život varali! Bože! Moj Bože! Znače li tebi išta ove riječi?” "Znače.” “Onda slušaj. Ja sam zaključio da je istina za kojom si nas godinama tjerao da trčimo nazivajudi je „zagonetkom‟, kao što si i sam ne znajudi znao i ne razumjevši napisao, sljededa: U ovoj zemlji nitko ne može biti ono što jest! Postojati u jednoj zemlji gubitnika i smoždenih znači biti netko drugi. Netko sam drugi, znači postojim! Ali zar onda onaj kojim ja strastveno želim postati, nipošto ne smije postati netko drugi? Prevaren sam, nasamaren, samo to kažem. Zato što osoba kojoj ja vjerujem i koju čitam ne bi mogla oteti ženu nekome tko ga slijepo obožava. Te ponodi, u tom nodnom klubu, htio sam svim tim prostitutkama, konobarima, fotografima i prevarenim muževima koji su sjedili oko stola i pričali priče doviknuti: „Hej, gubitnici! Hej, bijednici! Hej, prokletnici! Hej, zaboravljeni! Hej, beznačajni! Ne bojte se, nitko nije ono što jest, nitko! I svi kraljevi, sretnici, sultani, slavne osobe, zvijezde, bogataši, svi su takvi. Oslobodite ih se! Tada dete u njihovoj odsutnosti vi pronadi priču koju su vam odavali kao da je tajna. Ubijte ih! Stvorite vlastite tajne, sami pronaĊite vlastite zagonetke!‟ Razumiješ li? Ja te nedu ubiti sa životinjskim osjedajem gnjeva i osvete, kao što bi to vedina prevarenih muževa učinila, nego zato što ne želim udi u svijet u koji me uvlačiš. Cijeli Istanbul, sva slova, svi znakovi i lica koje si smjestio u svoje članke tada de se stopiti u tvoju pravu zagonetku. „Dželal Salik ustrijeljen!‟ pisat de novine. „Zagonetno ubojstvo‟, „Neshvatljivo ubojstvo‟ koje nikad nede modi biti riješeno. Možda de smisao koji u našem svijetu uopde ne postoji u potpunosti nestati. Uoči Sudnjega dana o kojemu pričaš, uoči Mehdijevog dolaska Istanbulom de vladati nered, ali za mene i za mnoge to de biti otkride izgubljene zagonetke. Zato što nitko nede modi razriješiti tajnu koja se krije iza tih zbivanja. Što bi drugo to moglo biti doli otkride zagonetke koju si dobro razumio, njeno ponovno otkride o kojem sam pisao u svojoj skromnoj knjizi objavljenoj uz tvoju pomod?” “Uopde nije tako”, rekao je Galip. “Počini koliko god hodeš zagonetno ubojstvo. Oni de, ti sretnici i bijednici, budale i zaboravljeni, odmah udružiti snage i izmisliti priču koja dokazuje da u tom činu nema ničeg mističnog. Ta priča, u koju de povjerovati brzinom kojom je smišljaju, moju de smrt utisnuti u oblik jedne obične bezbojne zamke. I prije početka mojeg sprovoda svi de odmah zaključiti da to mora biti rezultat urote koja dovodi u opasnost naš nacionalni integritet ili dugogodišnje ljubavne pustolovine ispunjene ljubomorom. Uz to de redi da se čini da je ubojica bio oruĊe krijumčara droge i pobornika vojnog udara, da su ubojstvo proveli nakšibendijski tarikat i organizirani ljubavni glasnici, da su taj prljavi posao organizirali unuci posljednjeg sultana i oni koji su spalili našu zastavu, i da su uz njih u tu predstavu bili uključeni i oni koji žele zlo našoj demokraciji i Republici, zajedno s onima koji pripremaju najnoviji križarski rat!” “Mrtvo tijelo poznatog kolumnista koje se na tajanstven način našlo usred Istanbula, na blatnjavom pločniku, meĊu hrpama smeda, ostacima povrda, psedim strvinama i sredkama Narodne lutrije... Kako se drugačije tim jadnicima može

objasniti da jedna zagonetka još uvijek prerušena luta meĊu nama, negdje duboko, u našoj prošlosti, u talogu naših uspomena, meĊu riječima i rečenicama, na rubu zaborava, i da je trebamo pronadi?” “Ovo ti govorim iz svojeg tridesetogodišnjeg spisateljskog iskustva”, reče Galip, “ničega se ne sjedaju, ničega. Osim toga, nije sasvim sigurno ni da brme našao, uspio to obaviti i iz toga izadi čist. U najboljem bi me slučaju uzalud ranio u krivo mjesto. Kasnije bih ja postao junak na način koji ti nikako ne želiš i bio prisiljen podnositi budalaštine Predsjednika koji bi me posjetio da mi poželi brzo ozdravljenje, dok bi ti u policijskoj postaji dobivao teške batine - mučenje da i ne spominjemo. To nije nimalo ugodno, budi siguran! Više ne žele vjerovati da u pozadini svijeta postoji tajna koju nede modi dokučiti.” “Tko de mi dokazati da cijeli moj život nije bio zabluda, obična neprijatna šala?” “Ja!” reče Galip. “Slušaj...” “Bišnov? Ne, ne želim...” “Vjeruj mi, i ja sam vjerovao koliko i ti.” "Recimo da ti vjerujem !" zavapio je Mehmet. "Povjerovat du ti da sačuvam smisao vlastitog života, ali što de biti sa šegrtima poplunara koji šiframa koje si im tutnuo u ruke nastoje slovkati izgubljeni smisao svojih života? Što de biti sa zamišljenim djevicama koje samo zbog tvojih članaka, dok čekaju svoje zaručnike koji se nikada nede vratiti iz Njemačke, niti ih pozvati da im se pridruže, mogu sanjariti o namještaju, aparatima za cijeĊenje naranči, svjetiljkama sa sjenilom u obliku ribe i čipkastim plahtama koje de koristiti u danima raja koje si lm obedao? Što de biti s tvojim čitateljima koji de zbog tebe shvatiti da su zapravo oni sami rajska ptica koju traže, s tvojim tužnim čitateljima o umirovljenim autobusnim kondukterima koji su uz pomod metode naučene od tebe uspjeli na vlastitim licima vidjeti planove stanova u koje de useliti u raju, katastarskim službenicima koji su nadahnudem koje su pronašli u tebi i uz pomod ebdžeda66 uspjeli izračunati dan kad de se u kaldrmom popločenim albanskim ulicama ukazati Mehdi koji de nas sve spasiti, i inkasatorima plina i prodavačima simita i staretinarima i prosjacima - vidiš, ne mogu se riješiti tvojih riječi - i našim travarom iz Karsa?” “Zaboravi”, reče Galip u strahu da de glas s druge strane po navici otegnuti popis. “Zaboravi ih, zaboravi sve, nemoj misliti na njih. Misli na posljednje osmanlijske sultane koji su izlazili prerušeni. Misli na tradicionalne metode kriminalaca s Bejoglua koji, vjerni običajima, svoje žrtve muče prije nego što ih ubiju zato što možda imaju neki skriveni novac, zlato ili tajnu. Razmisli zašto umjetnici koji u novinama rade na retuširanju i na crno-bijele Originale slika džamija, plesačica, mostova, turskih mišica i nogometaša, koje, izrezane iz časopisa kao što su Hajat, Ses, Pazar, Posta, 7 Gun, Jelpaze, Peri, Revu i Hafta, stoje na zidovima dvije tisude i petsto brijačnica, kistovima nanose boju, nebo uvijek oboje u prusko plavu, a naše blatno tlo u boju engleske trave. Pomisli na tisudu i jedan izvor mirisa u uskim, mračnim i zastrašujudim stubištima obiteljskih zgrada, na desetke tisuda vrsta mješavina koje se od tih mirisa stvaraju i na rječnike turskog jezika koje de trebati ispremetati da bi se našle stotine tisuda riječi kojima de se one modi opisati.” “Ah, ti pokvareni pišče!” “Pomisli na zagonetku koja se skriva u tome što se prvi parobrod koji su Turci kupili u Engleskoj zvao Swift. Pomisli na strast za simetriju i red što je osjeda ljevoruki kaligraf koji je, zato što ga je zanimalo gatanje, crtao taloge iz tisuda šalica kave koje je za života popio i šalice u kojima su se nalazili, te, svojim lijepim rukopisom zapisujudi tekst proročanstva pokraj slika, za sobom ostavio rukopisno djelo od tristo stranica.” 66 Ebdžed: u tekstu, gatanje pomodu arapskih slova kojima su pridružene brojčane vrijednosti.

“Ovaj me put nedeš modi prevariti.” “Pomisli na stotine tisuda jama iskopanih tijekom dvije tisude petsto godina u vrtovima našega grada, koje de zbog izgradnje temelja za stambene zgrade biti zatrpane kamenom i betonom, i na škorpione, žabe, skakavce, šareno i raznovrsno likijsko, frigijsko, rimsko, bizantsko i osmanlijsko zlato, rubine, dragulje, križeve, prikaze, zabranjene ikone, knjige i poslanice, planove koji vode do zakopanog blaga i lubanje nesretnih žrtava ubojstva s nepoznatim počiniteljem u njima...” “Opet mrtvo tijelo Šemsa iz Tebriza bačeno u bunar, ha?” “...i na beton, željezo, stanove u obiteljskim zgradama, vrata, stare vratare, parkete čije su fuge pocrnjele kao prljavi nokti, brižne majke, srdite očeve, ormare čija se vrata ne mogu zatvoriti, sestre, polusestre...” “Jesi li ti Šems iz Tebriza? Jesi li Dedžal? Mehdi?” “...stričevog sina oženjenog polusestrom, hidraulička dizala, ogledalo u dizalu...” “Da, da, o svemu tome si pisao.” “...skrivene zakutke koje djeca otkrivaju i u njima se igraju, prekrivače za krevet koji su dio miraza, svilenu tkaninu koju je djedov djed kupio od kineskog trgovca dok je bio namjesnik u Damasku i koju se još nitko nije usudio izrezati, koje de nositi na sebi...” “Pokušavaš me namamiti, zar ne?” “...pomisli na cijelu zagonetku naših života. Pomisli na tajnu koja se skriva iza toga što su stari krvnici britku oštricu, kojom su nakon pogubljenja odsijecali glave svojih žrtava da ih javno izlože kao opomenu drugima, nazivali 'šifrom‟. Pomisli na spoznaje koje se kriju u tome što je umirovljeni pukovnik, koji je šahovske figure preimenovao po uzoru na veliku tursku obitelj: kralja u majku, kraljicu u oca, lovca u strica, a konja u tetu, pijune preimenovao u lupeže, a ne u djecu." "Znaš li da sam te, u onih desetak godina nakon što si nas izdao, vidio samo jednom, možda, u čudnoj hurufijskoj odjedi sultana Mehmeta Osvajača...” "Zamisli beskrajan spokoj jedne obične večeri čovjeka koji kod kude sjedi za stolom i satima rješava zagonetke iz divanskog pjesništva i križaljke iz novina. Zamisli kako de, osim papira i slova koje osvjetljava stolna svjetiljka, sve što je u sobi: pepeljare, zavjese, satovi, vrijeme, uspomene, boli, tuge, obmane, bijes, porazi... ah, naši porazi, ostati u tami. Pomisli na slatkodu bestežinskog stanja koje deš osjedati u tajanstvenoj praznini koju slova opisuju s lijeva na desno i odozgo prema dolje, a koja de se modi usporediti samo s beskonačnim zamkama koje donosi prerušavanje.” “Gledaj, prijatelju”, rekao je glas s druge strane žice s prizvukom koji je odavao da zna što radi i zbunjivao Galipa, “zaboravimo sad sve zamke, sve igre, sva slova i njihove dvojnike; sve smo to prošli, sve smo to savladali. Da, postavio sam ti zamku, ali nije uspjela. Ved znaš, ali opet du ti otvoreno redi. Kao što tebe nema u telefonskom imeniku, tako nije bilo ni vojnog udara, ni dosjea! Volimo te, uvijek mislimo na tebe, oboje smo tvoji obožavatelji, zaista ti se divimo. Cijeli je naš život protekao s tobom i tako de i dalje biti. Hajde da sada zaboravimo sve što treba zaboraviti. Hajde da navečer Emine i ja doĊemo k tebi. Pravit demo se da se ništa nije dogodilo, razgovarati kao da ništa nije bilo. Satima deš pričati kao što si sada pričao. Hajde, reci da! Vjeruj u nas, učinit du što god želiš, donijeti što god želiš!” Galip je dugo razmišljao. “Daj mi moje brojeve telefona i adrese koje imaš!” rekao je potom. “Odmah du ti ih dati, ali ne mogu ih zaboraviti.” “Daj.” Kad je čovjek otišao po adresar, slušalicu je uzela njegova žena. “Vjeruj mu”, prošaptala

je. “Ovaj put se stvarno kaje, stvarno je iskren. Jako te voli. Htio je napraviti ludost, ali je davno odustao. Ako nešto i učini, učinit de meni. Tebi nede ništa, kukavica je, jamčim ti. Zahvaljujem Bogu što je sve uredio. Navečer du obudi onu moju plavu kariranu suknju koju toliko voliš. Dragi, što god poželiš, i on i ja, oboje demo napraviti. Što god poželiš! I još da ti ovo kažem: da bi mogao biti kao ti, on je poput tebe oblačio hurufijsko odijelo sultana Mehmeta Osvajača i iz slova na licima cijele vaše Obitelji...” Zašutjela je kad su se približili koraci njezina muža. Kada je muž uzeo slušalicu, Galip je na zadnju stranicu knjige (La Bruyère, Karakteri) koju je izvukao s police tik pokraj sebe pažljivo zapisao ostale Dželalove telefone i adrese, tjerajudi ga da svaku ponovi više puta. Poslije de im, kao što je unaprijed isplanirao, redi da se predomislio, da ne može više trošiti vrijeme na uporne obožavatelje. U zadnjem je trenu odustao. U glavi mu je sinula nova misao. Mnogo kasnije, kad se točno ili krivo bude prisjedao onoga što se dogaĊalo te večeri, pomislit de: “Možda me uhvatila znatiželja. Znatiželja da makar jednom izdaleka vidim tog muža i ženu. A možda sam poželio i da Dželalu i Ruji, nakon što ih pronaĊem uz pomod tih telefonskih brojeva i adresa, ispričam ne samo ovu nevjerojatnu priču i telefonske razgovore, nego da im budem u stanju opisati i kako je bračni par izgledao, kako su hodali i kako su bili odjeveni.” “Nedu vam dati svoju kudnu adresu”, rekao je. “Ali možemo se nadi negdje drugdje. U devet navečer na Nišantašu, pred Aladinovim dudanom, na primjer.” I to je toliko usredilo muža i ženu da se Galip uznemirio zbog silne zahvalnosti na drugom kraju žice. želi li Dželal da uvečer kad budu dolazili, ponesu kolač od badema ili petit fourre iz slastičarnice Omur, ili, bududi da de jako dugo sjediti i pričati, lješnjake, pistacije i veliku bocu konjaka? Kad je umorni muž prasnuo u zastrašujudi smijeh i zavikao: “Donijet du i svoju zbirku fotografija, portrete i fotografije gimnazijalki!” Galip je shvatio da kod bračnog para ved dugo stoji jedna otvorena boca konjaka. Nestrpljivo su ponovili mjesto i vrijeme sastanka i spustili slušalice.

Četrnaesto poglavlje ZAGONETNE SLIKE Njezinu sam tajnu preuzeo iz Mesnevije. —Šejh Galip

Na početku ljeta 1952., ako je potreban točan datum: prve subote u lipnju, na Bejogluu, u jednoj od uskih uličica koje povezuju ulicu javnih kuda i engleski konzulat, otvoren je najvedi bordel, ne samo u Istanbulu ili Turskoj, nego na cijelom Balkanu i Bliskom istoku. Taj se sretni datum poklopio i sa završnicom jednog pretencioznog šestomjesečnog slikarskog natječaja. Naime, tada najslavniji kriminalac s Bejoglua, koji de kasnije postati legendaran po tome što je zajedno sa svojim cadillacom nestao u vodama Bospora, zaželio je u širokom hodniku na ulazu u svoju ustanovu dati naslikati prizore Istanbula. Ne, slavni razbojnik te slike nije naručio da bi podržao tu umjetnost u kojoj smo zbog zabrana koje nalaže islam poprilično zaostali (govorim o slikarstvu, ne o prostituciji), nego zato da bi svojim probranim mušterijama, koje de u njegovu palaču užitaka dolaziti iz svih krajeva Istanbula i Anadolije, uz glazbu, drogu, pide i djevojke mogao predočiti i ljepote Istanbula. Kad su akademski slikari s kutomjerima u rukama, koji, oponašajudi zapadnjačke kubističke slikare, naše seoske djevojke uspijevaju ugurati u oblik baklave, našega kriminalca odbili zato što prihvadaju narudžbe samo od banaka, on je proširio vijest meĊu slikarima, pismoslikarima i soboslikarima koji stropove provincijskih konaka, zidove ljetnih kina, šatore gutača zmija na sajmovima, kola i kamione čine dopadljivima. Bududi da su obojica obrtnika, koji su se mjesecima kasnije iskazali, poput pravih umjetnika tvrdili da su bolji jedan od drugoga, naš je kriminalac, nadahnut bankama, umiješao pozamašnu svotu novaca te meĊu dvojicom upornih slikara otvorio “Natjecanje za najljepšu sliku Istanbula” i dva suprotna zida kod ulaza u palaču predao pohlepnim obrtnicima u ruke. Slikari, koji su se podozrivo gledali, ved su prvi dan dali meĊu zidovima razvudi zavjesu. Sto osamdeset dana kasnije, u nodi otvorenja palače užitaka, ta je ista umrljana zavjesa još uvijek stajala u ulaznom hodniku punom pozladenih naslonjača presvučenih rebrastim crvenim baršunom, sagova iz Gordesa, srebrnih svijednjaka, kristalnih vrčeva, Ataturkovih fotografija, porculanskih servisa i sedefom inkrustiranih tronožaca. Kada je vlasnik, okružen probranim društvom u kojem se, bududi da je javna kuda u službene registre upisana kao Klub za oživljavanje klasične turske umjetnosti, po službenoj dužnosti nalazio i gradonačelnik, povukao zavjesu od jute, gosti su na jednom zidu vidjeli “prelijepu” sliku Istanbula, a na drugome istu tu sliku pod svjetlom srebrnih svijednjaka, blistaviju nego što stvarno jest. Još ljepšu i još privlačniju, prikazanu u jednom ogledalu.

Nagrada je, naravno, pripala slikaru koji je postavio ogledalo. MeĊutim, vedinu gostiju koji su tijekom godina navradali u javnu kudu nevjerojatni bi prizori na zidovima toliko očarali da bi odvojeno uživali u svakome. Da bi shvatili tajnu tog užitka, satima bi hodali od zida do zida i promatrali ih. Bijedan i tugaljiv ulični pas s prvog zida u ogledalu nasuprot pretvara se u psa koji je istovremeno i sjetan i lukav. Kad se ponovno okrenete prema slici na prvom zidu, otkrijete da je lukavost zapravo i ondje prikazana i da se uz to kod psa dade naslutiti i neki pokret koji u čovjeku budi sumnju. Tek što se okrenete i opet pogledate u ogledalo, pojave se joS neka čudna komešanja i naznake koje de ukazati na značenje pokreta, pa de se ovoga puta promatrač, dobrano pomudena uma, teškom mukom savladavati da se u trenu ponovno ne okrene prema prvome zidu i pogleda originalnu sliku. Jednom je jedan stariji, temeljiti gost u ogledalu vidio kako iz presušene česme na trgu, na kraju ulice kojom luta tugaljivi pas, pršti voda. Kad se s nemirom zaboravnog starca koji se sjetio da je kod kude ostavio otvorene slavine ponovno okrenuo prema slici, shvatio je da je česma suha. Kad se ponovno okrenuo prema zrcalu i osvjedočio da voda još obilnije teče, svoje je otkride poželio podijeliti sa “ženama za užitak”, ali ga je dočekala samo nezainteresiranost barskih dama koje su se odavno zasitile neiscrpnih igara slike i zrcala, pa se bespomodno povukao u vlastiti zatvoreni život i samodu vijeka proteklog u nerazumijevanju. žene koje su radile u palači, bududi da nisu bile baš posve nezainteresirane, u snježnim zimskim večerima koje su provodile drijemajudi i tjeskobno pričajudi jedne drugima jedne te iste bajke, koristile su začarane igre slike i zrcala kao zabavan test osobnosti gostiju. Bilo je nestrpljivih, neosjetljivih i uznemirenih posjetitelja koji uopde nisu primjedivali zagonetna neslaganja izmeĊu slike i odraza u ogledalu. Oni su ili bez prestanka pričali o vlastitim mukama, ili samo čekali da od barskih dama koje nisu razlikovali što prije dobiju samo jedno, ono što svi muškarci žele. Bilo je i onih koji su itekako primjedivali igru ogledala i slike, ali nisu marili za nju. Bili su to prepredeni, smjeli ljudi kojima ništa nije važno i kojih se treba bojati. Bilo je i onih koji su, kao da boluju od neizlječive bolesti simetrije, djetinjasto ustrajali u tome da se isprave nepodudarnosti izmeĊu ogledala i slike te svojim nemirom gnjavili animir-dame, konobare i zaštitare. To su bile škrte, proračunate osobe koje ne mogu zaboraviti na svijet ni dok piju ni dok vode ljubav. Njihova potreba da sve urede samo ih je činila neuspješnim prijateljima i neuspješnim udvaračima. U vrijeme kad su se stanovnici palače ved bili naviknuli na koketeriju zrcala i slike, glavni je istražitelj Bejoglua, koji bi nodni klub, zahvaljujudi više zaštiti koju je pružao negoli modi novca, često počastio svojim posjetom, našavši se u ogledalu oči u oči s mračnom osobom delave glave koja je na prvome zidu prikazana u tamnoj uličici s pištoljem u ruci, shvatio da je upravo to ubojica iz godinama neriješenog glasovitog “ubojstva na Trgu Šišli” te se, pretpostavivši da umjetnik koji je postavio zrcalo zna tajnu, počeo raspitivati o njegovom identitetu. U ljepljivoj večeri jednoga vrudeg ljetnog dana, kada su prljave vode što teku pločnikom isparavale prije nego što bi stigle do obližnje rešetke, jedan je gospodski sin, ostavivši očev mercedes pred natpisom ZABRANJENO PARKIRANJE, zaključio da je fina djevojka koju je u ogledalu vidio kako u jednoj siromašnoj istanbulskoj četvrti tka tepih, njegova izgubljena draga koju godinama traži i ne uspijeva pronadi. Kada se okrenuo slici, dočekala ga je samo nesretna i bezbojna djevojka koja živi u jednom od sela koja pripadaju njezinu ocu. Za gazdu, koji de kasnijih godina, natjeravši svoj cadillac u bosporsku struju kao kakvog konja, otkriti svijet unutar svijeta, sve te zgodne dosjetke, dopadljive slučajnosti i misteriji

skriveni u svijetu nisu bili igra slike i zrcala; kada bi gosti, razuma pomudena drogom i rakijom, na neko vrijeme utonuli u oblake nesrede i tuge, u svojim bi glavama otkrivali jedan star i sretan svijet, i u djetinjoj radosti otkrivanja tajne tog izgubljenog raja miješali zagonetke iz predodžbi s likovima pred sobom. Usprkos tom čvrstom realizmu, u nedjeljna se jutra slavnoga kriminalca moglo vidjeti kako s djecom barskih dama koja čekaju da ih umorne majke odvedu u kino, veselo sudjeluje u igri “PronaĊimo sedam razlika izmeĊu dvije slike” kao da rješava zagonetku iz nedjeljnog dodatka novinama. No razlika, značenja i zbunjujudih nepodudarnosti nije bilo sedam nego beskonačno mnogo. Zato što je slika Istanbula na prvom zidu, koliko god da je tehnikom nalikovala na slike s konjskih kola i sajmova, po živosti podsjedala na sjenovite, mračne i zastrašujude gravure, a po obradi teme na bogate freske. Jedna krupna ptica naslikana na zidu, u ogledalu lagano maše krilima, poput kakve mitske ptice. Neobojena pročelja starih drvenih konaka u ogledalu se pretvaraju u zastrašujuda lica. Praznični sajmovi i vrtuljci u zrcalu se počinju micati i poprimati boju. Svi ti stari tramvaji, konjske zaprege, minareti, mostovi, ubojice, slastičari, parkovi, kafidi na obali, trajekti Gradskih linija, natpisi i sanduci postajali su znakovi jednog sasvim drugog svijeta. Crna knjiga, koju je slikar kao zgodnu dosjetku smjestio u ruke slijepog prosjaka, u ogledalu se dijelila na dvoje i pretvarala u knjigu s dva značenja, s dvije priče. Pri pogledu na zid pak vidi se da je knjiga od početka do kraja jedna jedina te da se zagonetka u njoj izgubila. Naša filmska zvijezda crvenih usana, čeznutljiva pogleda i ogromnih trepavica, koju je slikar kao uspomenu na svoja stara djela sa sajmova naslikao na prvome zidu, u ogledalu se pretvara u prsatu majku cijelog naroda koja je zapala u siromaštvo. Zamagljeni pogledi se okredu natrag prema zidu i s užasom i užitkom primjeduju da majka nije majka nego udana žena s kojom godinama netko spava. Ipak, ono što je najviše užasavalo posjetitelje palače bilo je beskrajno mnoštvo ljudi koje je slikar živahno smjestio posvuda po slici i nova značenja, čudni znakovi i nepoznati svjetovi koji se u ogledalu pojavljuju na licima tih zastrašujudih masa koje ispunjavaju mostove. Osjedaj da lice koje je pri pogledu na sliku izgledalo kao lice zabrinutog, sjetnog i prostodušnog graĊanina ili radišnog čovjeka s pustenim šeširom, zadovoljnog svojim životom, zapravo vrvi tragovima neke karte, zagonetke ili izgubljene priče kao što bi se pokazalo u ogledalu, kod pijanih je posjetitelja, koji bi se vrzmali meĊu baršunastim foteljama pa u ogledalu primijetili i svoj lik, budio nadu da su uočili tajnu koju zna samo nekolicina odabranih. Bilo je opdepoznato da te osobe, prema kojima su se animir-dame ophodile kao da su paše, nede stati dok ne riješe tajnu slike i ogledala. Poznata su bila i njihova brojna putovanja, pustolovine i sukobi u koje bi se upuštali ne bi li se približili nekom rješenju. Mnogo kasnije, godinama nakon što se vlasnik kluba izgubio u beskraju bosporskih voda, ved ostarjele animir-dame su iz žalosnog lica istražitelja s Bejoglua, koji je, iako je pao u nemilost, i dalje navradao u bar, shvatile da je i on jedan od tih nespokojnih ljudi. Taj je čovjek htio još jednom pogledati u ogledalo ne bi li razriješio tajnu starog i čuvenog “ubojstva na Trgu Šišli”, no prije tjedan dana su mu rekli da je golemo zrcalo u tučnjavi dvojice snagatora, koja je izbila zbog nezaposlenosti i tjeskobe više negoli zbog žena ili novca, treskom palo na grubijane i razbilo se u tisude komada. I tako je istražitelj na pragu mirovine ostao meĊu krhotinama stakla ne riješivši ni ubojstvo, ni tajnu ogledala.

Petnaesto poglavlje NE PRIPOVJEDAč NEGO PRIčA Moja metoda pisanja oslanja se više na glasno razmišljanje i promatranje vlastitih raspoloženja, nego na brigu o tome tko me sluša. —De Quincey

Glas na telefonu je malo prije odluke o sastanku pred Aladinovim dudanom Galipu izdiktirao Dželalovih sedam telefonskih brojeva. Galip je bio toliko siguran da de na jednome od njih pronadi Dželala i Ruju da je ved zamišljao ulice, stanove i pragove na kojima de ih ponovno vidjeti. Znao je da de razloge njihovog skrivanja, koje de mu Dželal i Ruja objasniti čim ih ugleda, od prve rečenice smatrati u potpunosti logičnima i opravdanima. Bio je siguran da de mu redi: “Galipe, i mi smo tebe toliko tražili, ali te nije bilo. Ni u kudi ni u uredu. Gdje si bio?” Ustao je iz fotelje u kojoj je ved satima sjedio, skinuo Dželalovu pidžamu, okupao se, obrijao i obukao. Slova koja je gledajudi se u ogledalo jasno razabirao na svojem licu nisu izgledala ni kao produžetak neke tajanstvene zamke ni neke luĊačke igre, niti kao optička iluzija koja može probuditi sumnje u vezi s njegovom osobnosti. Bila su dio stvarnoga svijeta, kao i ružičasti sapun Lux, poput onoga koji koristi Silvana Mangano, i stara britva pred ogledalom. U novinama Milijet, koje su bile ubačene ispod vrata, svoje je vlastite rečenice objavljene u Dželalovoj kolumni čitao kao da su tuĊe. S obzirom na to da su bile objavljene pod Dželalovom slikom, trebale su biti Dželalove. S druge strane, Galip je znao da je sam napisao te riječi. To mu se nije činilo proturječnim. Naprotiv, činilo mu se da je to razumljiv nastavak svijeta. Zamišljao je Dželala u stanu na jednoj od adresa koje je držao u rukama kako čita tuĊi članak objavljen u njegovoj vlastitoj kolumni. Pretpostavljao je da on to ne bi doživio kao napad ili krivotvorenje. Vrlo vjerojatno ne bi ni primijetio da to nije neki njegov stari tekst. Nakon što se najeo kruha, namaza od kavijara, jezika i banana, odlučio je još više ojačati veze sa stvarnim svijetom i srediti poslove koje je ostavio nedovršenima. Nazvao je prijatelja odvjetnika s kojim je vodio političke parnice i, rekavši da je hitno morao otputovati i da je ved nekoliko dana izvan Istanbula, saznao da jedna od parnica napreduje sporo kao i uvijek, dok je u drugoj presuda izrečena, a klijenti zbog skrivanja osnivača tajne komunističke organizacije osuĊeni na po šest godina. Naljutio se kad se sjetio da je u novinama koje je malo prije pročitao preletio tu vijest i da mu nije palo na pamet da ona ima ikakve veze s njim. Nije mogao jasno razabrati prema kome i zašto osjeda taj bijes. Telefonirao je svojoj kudi kao da je to najprirodnija stvar. “Ako se Ruja javi”, mislio je, “malo du se ja s njom poigrati.” Planirao je izmijeniti glas i predstaviti se kao netko tko traži Galipa, ali nije bilo

odgovora. Nazvao je Iskendera. Njemu de redi da Dželala tek što nije našao i pitati ga koliko ljudi s engleske televizije još ostaju u Istanbulu. “Ovo im je zadnja večer”, rekao mu je Iskender. “Rano ujutro putuju u London.” Galip mu je rekao da je na tragu Dželalu, da bi se Dželal volio vidjeti s engleskom televizijskom ekipom da se izjasni o nekim važnim temama i da mu je taj susret veoma važan. “U tom du se slučaju svakako s njima dogovoriti za večeras”, rekao je Iskender. “I oni su, naime, jako zainteresirani.” Galip je rekao da je “trenutačno ovdje” i Iskenderu dao broj koji je pročitao sa slušalice. Okrenuo je broj tete Hale i, izmijenivši i produbivši glas, objasnio da je vjerni čitatelj i obožavatelj koji bi gospodinu Dželalu htio čestitati na današnjem članku. Razmišljao je. Jesu li možda otišli na policiju zato što se Ruja i on nisu javili? Ili možda još uvijek očekuju da de se vratiti iz Izmira? Ili je možda Ruja navratila k njima i sve im objasnila? I zar cijelo to vrijeme od Dželala nije bilo ni traga ni glasa? Ozbiljne riječi tete Hale, koja mu je rekla da gospodin Dželal nije tu i da nazove novine, nisu mu odgovorile na pitanja. U dva sata i dvadeset minuta Galip je jedan po jedan počeo nazivati sedam telefonskih brojeva sa zadnje stranice Karaktera. Bilo je ved sedam sati kad je shvatio da u stanovima s tim telefonskim brojevima žive posve nepoznate Obitelji i svima poznata brbljava djeca, te gospoda grubih i kreštavih glasova. Da su na tim brojevima kebabdžinice i mudrijaši od posrednika nekretninama koje nimalo ne zanimaju bivši vlasnici telefonskih brojeva, gospoĊe krojačice koje tvrde da ved četrdeset godina imaju isti telefonski broj i mladi bračni parovi koji se kasno navečer vradaju kudi. Dok se trudio izadi na kraj s telefonskim brojevima, na donjim policama ormara od brijestovine, na dnu kutije pune starih razglednica koje je ved pregledao, ali mu nisu zaokupile pažnju, pronašao je deset fotografija. Jedanaestogodišnja Ruja na izletu na Bospor u poznatom kafidu pod platanom na Emirganu, sa stricem Melihom u sakou s kravatom, lijepom strinom Suzan, koja joj je u mladosti sličila, i nekim tko bi, ako nije neki čudni prijatelj kojega je Dželal vukao sa sobom, mogao biti imam džamije na Emirganu, sa zanimanjem promatra fotografski aparat koji se očito nalazi u Dželalovim rukama... Ruja, u haljini s naramenicama koju je nosila u ljeto izmeĊu drugog i tredeg razreda osnovne škole, s Vasifom pokazuje akvarijske ribice Komuru, dvomjesečnom mačku tete Hale, i gospoĊa Esma koja im se smije škiljedi zbog cigarete koju ima u ustima i popravlja maramu na glavi da bi se zaštitila od fotografskog aparata jer nije sigurna ulazi li u kadar ili ne... Revolucionarna i neuredna Ruja u prvoj godini svog prvog braka, kad se nije previše zanimala za svoju majku, stričeve i tete, jednog zimskog dana nakon što se dobro najela na zajedničkom ručku za Ramazanski bajram na koji je sama neočekivano došla, nogu priljubljenih uz trbuh i glave okomito položene na jastuk mirno spava na bakinom krevetu na kojemu se od iznenadnog umora ispružila, u istom položaju u kojem ju je Galip prije sedam dana i jedanaest sati zadnji put vidio... Dok cijela obitelj, za fotografiju poredana pred vratima obiteljske zgrade Sehrikalp, zajedno s vratarom Ismailom i gospoĊom Kamer gleda u fotografski aparat, Ruja s vrpcom u kosi iz Dželalova zagrljaja promatra psa lutalicu koji je sigurno ved odavno mrtav... Strina Suzan, gospoĊa Esma i Ruja, zajedno s mnoštvom koje je od djevojačke gimnazije sve do Aladinovog dudana poredano na oba pločnika Avenije Tešvikije, gledaju prolazak De Gaullea od kojega se na slici vidi samo prednji rub auta... Ruja, koja sjedi za majčinim toaletnim stolidem zatrpanim puderljerama, tubama kreme Pertev, bočicama ružine vodice i kolonjske vode, parfemima s pumpicama, rašpicama i kopčama za kosu, kako se, otvorivši krila ogledala i gurnuvši glavu meĊu njih, pretvara u tri, pet, devet, sedamanaest, i trideset i tri Ruje... Petnaestogodišnja Ruja, nesvjesna da je

fotografiraju, s posudom slanutka pored sebe, u jednobojnoj haljini bez rukava, nagnuta nad novine na koje kroz otvoren prozor udara sunce, na licu izraz zbog kojega je Galip uvijek strahovao da je isključen, jednom rukom čupka kosu, a drugom rješava zagonetku olovkom kojoj je izgrizla gumicu... Ruja prije najviše pet mjeseci, sudedi po tome što oko vrata ima hetitsko sunce koje joj je Galip kupio za prošli roĊendan, sjedi u istoj sobi po kojoj je Galip satima tumarao, tik do telefona kojim je Galip malo prije razgovarao, u fotelji u kojoj Galip sada sjedi, i sretno se smije... Ruja sumorna lica, rastužena svaĊama roditelja koje su se rasplamsavale na putovanjima, u nekoj sivoj gostionici za koju Galip nije mogao razabrati gdje se nalazi... Na plaži Kilijos na koju je išla one godine kad je završila gimnaziju, u pozadini zapjenjeno more, pokraj nje bicikl koji nije njezin, ali na čije sjedalo naslanja svoju lijepu ruku kao da to jest, na njoj bikini koji otkriva ožiljak od operacije slijepog crijeva, dva jednaka madeža veličine zrna lede izmeĊu ožiljka i pupka te nejasan obris rebara na njezinoj svilenoj koži, u ruci časopis čiji naziv Galip nije mogao pročitati ne zato što je fotografija mutna, nego od suza. Ruja želi biti sretna, ali na licu nosi tužni i sumorni smiješak čiju zagonetku njezin muž, koji gleda slike, nikada nije mogao razumjeti. Galip je sa svojim suznim očima postao dijelom zagonetke. Kao da je na mjestu koje poznaje, ali ne zna da ga poznaje; kao da je na stranicama knjige koju je počitao, ali je zaboravio da ju je pročitao pa mu je ponovno uzbudljiva. Bio je svjestan da je taj osjedaj katastrofe i gubitka i prije osjetio, kao i toga da je ta bol toliko snažna da je čovjek samo jednom u životu može osjetiti. Tu bol prijevare, samoobmane i gubitka koju je osjedao smatrao je sebi svojstvenom, kao da se nikome drugom ne može dogoditi, a istovremeno je osjedao i da je ona posljedica zamke koju je netko pripremio unaprijed, kao da planira partiju šaha. Nije brisao suze koje su kapale na Rujine fotografije. Teško je disao na nos i nepomično sjedio na fotelji. Izvana, s Trga Nišantaš, dopirali su zvukovi petka navečer: umorni motori punih autobusa, automobili koji su, kad bi promet postao gušdi, naslijepo trubili, zviždaljka nervoznog policajca na uglu, zvučnici prodavaonica ploča i kaseta na ulazima u prolaze i masa koja je preplavljivala pločnike. Od njih su s vremena na vrijeme lagano pucketali ne samo prozori, nego i sve stvari u sobi. Dok je Galip u sobi pozorno slušao to pucketanje, sjetio se da osim vremena i prostora koji su zajednički namještaju, stvarima i svim ljudima, postoje i vlastiti, privatni svjetovi i vremena. “Biti prevaren znači biti prevaren”, rekao je sam sebi. Toliko je puta ponovio te riječi da su se one očistile od značenja i gorčine i pretvorile se u glasove i slova koji ne znače ništa. Maštao je: s Rujom je, ne u ovoj sobi, nego u njihovoj kudi. Petak je navečer i oni de, nakon što negdje večeraju, otidi u kino Konak. Na povratku de kupiti sutrašnje novine i kad stignu kudi uroniti u njih, kao i u knjige koje imaju kod kude. U drugoj mu je maštariji netko, netko s licem prikaze, govorio: “Ja ved godinama znam tko si ti, a ti me ni ne poznaješ.” Kad se sjetio tko je ta utvara od čovjeka, shvatio je da ga je godinama slijedio. Poslije je postalo jasno da čovjek nije slijedio njega, nego Ruju. I sâm je nekod, jednom ili dvaput, potajno uhodio Dželala i Ruju, i tada ga je obuzeo sasvim neočekivan strah: “Kao da sam umro pa sada izdaleka s gorčinom promatram kako život teče nakon mene.” Sjededi za Dželalovim stolom odmah je napisao kolumnu koja počinje tom rečenicom i stavio Dželalov potpis. Bio je siguran da ga netko uhodi; ako ne osoba, onda bar jedno oko. Buku koja je dopirala s Trga Nišantaš polako je zamjenjivalo brujanje televizora iz susjednih zgrada. Kada je iza dva susjedna zida začuo glazbu koja označava početak vijesti u osam, Galip je shvatio da se cijeli Istanbul okupio oko kuhinjskih stolova i da šest milijuna ljudi trenutačno gleda televiziju. Osjetio je želju da masturbira. Kasnije je postao nemiran

zbog stalne prisutnosti oka koje mu se priviĊalo. Toliko je silovito poželio biti ono što jest, samo ono što jest, da mu je došlo da porazbija sve u sobi i da ubije one koji su ga doveli u to stanje. Upravo je snovao kako de iščupati telefon iz zida i baciti ga kroz prozor, kad je aparat zazvonio. Bio je Iskender. Rekao je da se čuo s ljudima s engleske televizije, da su jako uzbuĊeni i da večeras očekuju Dželala u sobi u hotelu Pera Palaa da ga snime. Je li Galip našao Dželala? "Da, da, da!” rekao je Galip i sam iznenaĊen vlastitom žestinom. "Dželal je spreman. Dat de neke vrlo važne izjave. U deset sati bit demo u Pera Palasu.” Nakon što je poklopio, obuzelo ga je uzbuĊenje koje je variralo izmeĊu osjedaja straha i srede, spokoja i nemira, osvete i bratske radosti. Užurbano je nešto tražio meĊu bilježnicima, papirima, starim spisima i izrescima iz novina, ali ni sam nije znao što. Možda neki znak koji de dokazati postojanje slova na licu? Ali slova i značenja su bila toliko očita da nisu trebala dokaz. A logika koja de mu pomodi u odabiru priče? Nažalost, nije bio u stanju povjerovati ičemu osim vlastitom bijesu i uzbuĊenju. Primjer koji de pokazati ljepotu zagonetke? Znao je da je za to potrebno samo pripovijedati, pripovijedati vjerujudi u priče. Prekopao je ormare, na brzinu pročitao adresare, raščlanjivao “ključne rečenice”, pogledao u karte i užurbano pregledao fotografije lica odlažudi jednu, a uzimajudi drugu. Premetao je kutiju s kostimima kad je u tri minute do devet, s razornim osjedajem kajanja zbog toga što svjesno kasni, istrčao iz kude. U devet sati i dvije minute zašao je u sjenovitu vežu zgrade preko puta Aladinovog dudana. Na pločniku nasuprot nije bilo nikoga tko bi mogao biti delavi pripovjedač ili njegova žena. Ljutio se na njih zato što su telefonski brojevi koje su mu dali bili pogrešni. Tko je koga varao? Tko se s kime poigravao? Kroz dupkom pun izlog vidio se samo dio dobro osvijetljenog Aladinovog dudana. MeĊu dječjim puškama koje su na uzicama visjele sa stropa, gumenim loptama u mrežama, maskama orangutana i Frankensteina, kutijama s društvenim igrama, bocama rakije i likera, šarenim magazinima i sportskim časopisima koji su u izlogu visjeli pričvršdeni kvačicama, i lutkama u kutijama, Galip bi povremeno ugledao Aladinovu glavu i tijelo koje se saginjalo i uspravljalo: brojao je novine koje je spakirao za povrat. Osim njega u dudanu nije bilo nikoga. Aladinova žena, koja je tijekom dana radila za pultom, sada je vjerojatno bila kod kude, u kuhinji, i čekala mužev dolazak. U dudan je ušao neki čovjek i Aladin je zašao za pult. Odmah iza njega ušao je i stari bračni par od kojega je Galipu zaigralo srce. Nakon neobično odjevenog čovjeka koji je ušao prvi, muž i žena su izašli s velikom bocom u rukama i primili se pod ruku. Galip je ipak u trenu shvatio da to ne mogu biti oni; bili su previše utonuli u vlastiti svijet. Kasnije je ušao gospodin u kaputu s krznenim ovratnikom i s Aladinom se upustio u razgovor. Galip je zamišljao o čemu pričaju. Sada na ulici nije bilo nikoga tko je privlačio pažnju; ni na strani Trga Nišantaš, ni u smjeru džamije, ni u ulici koja dolazi s Ihlamura: zamišljeni ljudi, užurbani trgovci bez kaputa, samotnjaci posve izgubljeni u olovnom plavetnilu večeri. U jednom su trenutku sve ulice i pločnici opustjeli i Galipu se učinilo da čuje cvrčanje neonske lampe na reklamnoj ploči dudana sa šivadim strojem u izlogu. Nije bilo nikoga osim policajca koji je s automatskom puškom u ruci stražario ispred policijske postaje. Gledajudi mračne i gole grane kestena na koje je Aladin uz pomod gumene vrpce i kvačica vješao raznobojne časopise, osjetio je strah da ga netko uhodi, da se zna da je tu i da je u opasnosti. Začula se buka: na uglu su se zamalo sudarili auto marke dodge, model 54, koji je dolazio iz smjera Ihlamura i stari gradski autobus marke škoda koji se uspinjao prema Nišantašu. Galip je vidio kako su se putnici u autobusu, koji je naglo zakočio i stao, sabrali, oporavili i pogledali na drugu stranu ceste. Pod

slabim svjetlima u kabini vozila našao se oči u oči s umornim licem, nezainteresiranim za dogaĊaj, najviše metar udaljenim od sebe. Iscrpljen čovjek šezdesetih godina, neobičnih očiju punih boli i tuge. Je li ga možda i prije negdje sreo? Je li umirovljeni odvjetnik ili učitelj koji čeka smrt? Obojica su možda mislila slično i, koristedi taj slučajni trenutak koji im je priuštio gradski život, odvažno promatrala jedan drugog. Kad je autobus iznenada krenuo, izgubili su se da se možda nikad više ne vide. Galip je stojedi u ljubičastom oblaku ispušnih plinova primijetio neko gibanje na pločniku nasuprot: vidio je dvojicu mladida kako stoje pred Aladinovim dudanom i jedan drugome pripaljuju cigarete i dvojicu studenata koji prije odlaska u kino petkom navečer čekaju tredeg prijatelja. U Aladinovom dudanu bila je gužva, troje ljudi koji su razgledali časopise i jedan čuvar. Na uglu se u tren oka stvorio prodavač naranči ogromnih brkova s kolima koja je grubo gurao. Ili je možda ved dugo bio ondje i da ga Galip nije primijetio? Pločnikom na strani džamije približavao se par s vredicama u rukama, a Galip je u rukama mladog oca osim vredici primijetio i dijete. U istom je trenu grčka madam, stara vlasnica susjedne male slastičarnice, ugasila svjetla u trgovini, omotala se starim kaputom i izašla na ulicu. Pristojno se osmjehnula Galipu, kukom dohvatila rešetku i bučno je spustila. U jednom su se trenutku Ispraznili i pločnici i Aladinov dudan. Iz smjera djevojačke gimnazije, polako gurajudi dječja kolica, došao je i prošao, odjeven u žutotamnoplavu uniformu, luĊak iz gornje četvrti koji je umislio da je slavni nogometaš. On je iz dječjih kolica, čiji su kotači okredudi se proizvodili glazbu koja se Galipu sviĊala, prodavao novine na ulazu u kino Indži na Pangalti. Zapuhao je ne baš jak vjetar. Galip je zebao. Bilo je ved devet i dvadeset. “Pričekat du da proĊu još tri prolaznika”, mislio je. Sada nije mogao vidjeti ni Aladina u dudanu ni policajca koji bi trebao biti pred ulazom u policijsku postaju. Otvorila su se vrata vrlo uskog balkona na jednoj od zgrada preko puta. Galip je ugledao crveni žar zapaljene cigarete. Poslije je čovjek bacio cigaretu i ušao. Pločnici su bili prekriveni s nešto vlage koja je reflektirala metalno svjetlo neonskih svjetiljki na reklamnim pločama, komadidima papira, smedem, opušcima cigareta, plastičnim vredicama... Galipu su se odjednom cijela ulica, četvrt i udaljene zgrade čiji su se dimnjaci nazirali u mračnom plavetnilu neprijatne večeri, meĊu kojima je od djetinjstva živio i pomno pratio njihove promjene, učinili stranima i dalekima poput dinosaura čije je slike vidio u jednoj dječjoj knjizi. Kasnije se osjetio kao čovjek kojemu iz očiju izbijaju x-zrake kakav je htio biti u djetinjstvu: vidio je skriveno značenje unutar svijeta. Slova na reklamnim panoima za prodavaonice sagova, restorane i slastičarnice, kolači u izlozima, kroasani, šivadi strojevi i novine zapravo su oduvijek ukazivali na to drugo značenje, ali su nesretnici koji ulicama lutaju kao mjesečari zaboravili sjedanja na taj svijet čiju su tajnu nekod poznavali pa se snalaze s prvim značenjem koje im je preostalo; kao oni koji zaborave ljubav, bratstvo i junaštvo pa se zadovolje onime što o tome vide u filmovima. Prošetao je do Trga Tešvikije i sjeo u taksi. Dok je taksi prolazio pored Aladinovog dudana, Galip je zamislio delavog muškarca koji se, kao i on, skriva u nekom kutku i čeka Dželala. Je li to samo zamišljao, ili je možda pokraj izloga sa šivadim strojevima, meĊu začaranim i jezivim trupovima beživotnih lutaka koje su šivale pod neonskim svjetlima, vidio zastrašujudu, čudno odjevenu sjenu? To kao da nije uspijevao razlučiti. Stigavši na Trg Nišantaš, zaustavio je taksi i kupio sutrašnje izdanje Milijeta koje izlazi svaku večer. čitajudi svoj vlastiti članak zbunjeno, zaigrano i znatiželjno kao da je Dželalov, zamišljao je Dželala kako čita tuĊi tekst u vlastitoj kolumni, pod vlastitom slikom i imenom, ali nikako nije mogao zamisliti njegovu reakciju. U Galipu je rastao bijes prema njemu i Ruji. “Vidjet dete vi još!” htio je redi, ali nije mogao razabrati je li mu na umu bila osveta ili nagrada. Osim toga, u nekome kutku njegove mašte skrivala se i

nada da de ih sresti u Pera Palasu. Dok je taksi prolazio krivudavim ulicama Tarlabaša, pokraj mračnih hotela i oronulih kafida golih zidova, prepunih muškaraca, Galip je osjetio da cijeli Istanbul nešto čeka. Zatim se zgranuo nad starošdu automobila, autobusa i kamiona na cesti kao da ih prvi put primjeduje. Ulaz u Pera Palas bio je topao i osvijetljen. U širokom salonu, na jednom od starih divana s desne strane sjedio je Iskender i s nekoliko turista promatrao gužvu: lokalni filmaši su, koristedi ugoĊaj s kraja 19. stoljeda, u hotelu snimali povijesni film. U dobro rasvjetljenom salonu vladala je atmosfera zabave, prijateljstva i radosti. “Dželala nema, nije mogao dodi”, počeo je objašnjavati Iskenderu. “Iskrsnuo mu je jako važan posao. Zbog tog tajanstvenog posla se i skriva. I zbog te iste tajne želi da ja govorim umjesto njega. Priču koju trebam ispričati znam do najsitnije pojedinosti. Ja du govoriti umjesto njega.” “Ne znam hode li se oni složiti.” “Njima deš redi da sam ja Dželal Salik”, rekao je Galip s tolikim žarom da se i sam začudio. “Zašto?” “Zato što je važna priča, a ne pripovjedač. Sada imamo priču koju treba ispričati.” “Ali oni te poznaju”, rekao je Iskender. “One večeri u nodnom klubu čak si im ispričao priču.” “Poznaju?” rekao je Galip sjedajudi. “Pogrešno koristiš tu riječ. Vidjeli su me, to je sve. Osim toga, danas sam netko drugi. Ne poznaju ni osobu koju su vidjeli taj dan, ni mene kojeg de vidjeti danas. I sigurno misle da svi Turci sliče.” "Ako i kažemo da je čovjek kojega su taj dan vidjeli netko drugi, a ne ti”, reče Iskender, "ipak sigurno očekuju da je Dželal Salik stariji.” "Što oni znaju o Dželalu?” reče Galip. “Njima je sigurno netko rekao: popričajte i s tim slavnim kolumnistom, to de biti dobro za vašu reportažu o Turskoj. Oni su pak njegovo ime zapisali na neki papir. I sigurno nisu pitali ni za njegove godine ni za njegovo lice.” U to se iz dijela salona u kojem se snimao povijesni film začuo grohot. Okrenuli su se na divanu na kojem su sjedili i pogledali. "čemu se smiju?” pitao je Galip. "Nisam shvatio”, rekao je Iskender i nasmiješio se kao da jest. “Nitko od nas nije ono što jest”, rekao je Galip šapdudi kao da odaje tajnu. "Nitko od nas ne može biti ono što jest. Zar nimalo ne sumnjaš da te svi vide kao nekoga drugog? Zar si toliko siguran da si ti ti? Ako jesi, jesi li siguran u to tko je osoba za koju si siguran da si ti? Što ti ljudi žele? Zar osoba koju traže nije samo stranac s čijim de mukama i tugom engleski gledatelji koji poslije večere gledaju televiziju suosjedati? Netko s pričom koja de ih dirnuti? Ja imam priču koja u potpunosti odgovara tim zahtjevima! Nema potrebe da mi itko vidi lice. Neka snimaju tako da ono bude u mraku. Tajanstveni i slavni turski novinar u strahu od tiranske vlade, političkih ubojstava i voĊa vojnih udara - to je najzanimljivija tema, a ne zaboravi ni to da sam musliman - koji je odgovorio na pitanja BBC-ja želedi da mu identitet ostane skriven. Zar to nije još i bolje?” “U redu”, rekao je Iskender. “Samo da nazovem sobu, sigurno čekaju.” Galip je promatrao rad na filmu u drugome kraju salona. Jedan bradati osmanlijski paša s fesom na glavi u blistavoj novoj uniformi s medaljama, pojasima i ordenima, razgovarao je s poslušnom kderi koja je pozorno slušala voljenog oca. Njegovo lice nije bilo okrenuto prema njoj, nego prema upaljenoj kameri koju su konobari i hotelski poslužitelji u tišini pratili. “Pomodi nema niotkuda. Nemamo nimalo snage, nemamo nade, nemamo ništa i svi, baš

svi, cijeli je svijet neprijatelj Turčinu‟.” govorio je paša. “Sam Alah zna da je država bila prisiljena žrtvovati i ovu tvrĊavu...” “Ali tatice, gledajte, mi još uvijek...” zaustila je kdi pokazujudi knjigu koju je držala u ruci, više gledateljima nego svom ocu. Galip iz njezinih riječi nije mogao razabrati koja je. Ni pri ponavljanju prizora nije uspio razabrati naslov te knjige koja ga je još više zainteresirala kada je shvatio da nije Kuran. Kasnije, kad se popeo starim liftom i ušao u sobu broj 212 do koje ga je doveo Iskender, bio je ispunjen osjedajem praznine, kao kad zaboraviš ime koje jako dobro znaš. U sobi su bila tri engleska novinara koje je vidio u nodnom klubu na Bejogluu. Momci su s čašicama rakije u rukama pripremali kameru i rasvjetu. žena je podignula glavu s novina koje je čitala. “Naš poznati novinar i kolumnist Dželal Salik osobno pred vama!” rekao je Iskender na engleskom, što je Galip poput dobrog učenika odmah pokušao prevesti na turski, i podbacio. “Jako mi je drago što smo se upoznali!” istovremeno su rekli žena i druga dva momka, kao blizanci u stripu. “Ali, zar se nismo ved prije sreli?” dodala je žena. “Zar se nismo ved prije sreli, kaže”, prenio je Iskender Galipu. “Gdje?” Galip de Iskenderu. Iskender je pak ženi rekao da je Galip pitao: “Gdje?” “U onom klubu”, rekla je žena. “Godinama nisam išao u klubove, ni sada ne idem”, rekao je Galip uvjereno. “čak mislim da nikad u životu nisam bio u nodnom klubu. Tu vrstu društvenih aktivnosti, takva prenatrpana mjesta, nalazim protivnima samodi i mentalnom zdravlju koje trebam da bih stvarao. Intenzitet mojeg spisateljskog života koji doseže zastrašujude razmjere, nevjerojatna dubina mojeg misaonog života i politička ubojstva i pritisci koji dostižu još nevjerojatnije razmjere ionako me uvijek odvradaju od tog načina života. S druge strane, nije mi nepoznato ni to da, ne samo u cijelom Istanbulu, nego i u cijeloj mojoj zemlji, postoje moji sunarodnjaci koji sami sebe vide kao Dželala Salika, predstavljaju se kao Dželal Salik, i to čine sa željom koja je vrlo opravdana i umjesna. čak sam se u večerima u kojima sam prerušen lutao gradom, u gnijezdima bijede u zabačenim četvrtima, u našem mračnom, nerazumljivom životu, u središtu zagonetke, i ja sa strahom susreo s nekima od njih. I sprijateljio sam se s tim nesretnicima koji do te mjere uspijevaju biti ja da me užasavaju. Istanbul je jedna velika zemlja, neshvatljiva zemlja.” Kad je Iskender počeo prevoditi, Galip se kroz prozor zagledao u Zlatni rog i blijeda svjetla Istanbula: džamiju sultana Selima Javuza htjeli su, čini se, osvijetliti za turiste, ali bududi da je jedan dio svjetiljki, kao što se obično u tim slučajevima dogodi, bio pokraden, džamija se pretvorila u zastrašujudu i čudnu kamenu gromadu, u mračna usta starca sa samo jednim zubom. Kad je Iskender završio s prevoĊenjem, žena se s otmjenošdu kojoj nije nedostajalo humora i zaigranosti ispričala što se prevarila i rekla da je zamijenila gospodina Salika s visokim romanopiscem s naočalama koji je te večeri ondje pričao priču. Ipak, nije izgledala uvjereno ni u priču ni u ono što govori. Možda je odlučila tu čudnu situaciju i Galipa prihvatiti kao tursku neobičnost; obavila se onom “ne razumijem, ali poštujem” aurom koju su tolerantni i obrazovani ljudi poprimali pri susretu s drugom kulturom. Galip je osjetio naklonost prema toj glumici punoj razumijevanja koja nije pokvarila igru iako je uočila da su karte lažne. Nije li malo nalikovala Ruji? Kada je Galip sjeo u naslonjač, koji je s reflektorima postavljenima u pozadini, kamerom i mikrofonom smještenima odmah pokraj i crnim električnim kablovima nalikovao na modernu električnu stolicu, primijetili su da je uznemiren. Jedan od muškaraca tutnuo mu je čašu u

ruke i po njegovoj mu želji ljubazno i smiješedi se natočio vodu i rakiju. žena je jednako zaigrano ionako se cijelo vrijeme smiješila - užurbano stavila kasetu u svoju kameru i, kad je u tren oka, nestašno poput nekoga tko u projektor stavlja pornografsku kasetu, pritisnula gumb, na malom prenosivom ekranu pojavili su se prizori Turske koje su snimili u ovih osam dana. Gledali su u tišini, s blagim podsmijehom kao da gledaju pornografski film, ali ne sasvim nezainteresirani: dobro raspoloženi prosjak akrobat koji pokazuje svoje slomljene ruke i noge iskrenute na krivu stranu, vatreni politički miting i naprašiti voĊa koji poslije mitinga daje izjavu, dvojica starijih graĊana koji igraju tavlu, prizori gostionica i nodnih klubova, prodavač sagova koji se ponosi svojim izlogom, nomadsko pleme koje se sa svojim devama penje uzbrdo, parni vlak koji u prolazu dahdudi ispušta dim, djeca u sirotinjskim četvrtima koja mašu kameri, žene pokrivenih glava koje čuvaju naranče u vodarnici, žrtva i tragovi političkog ubojstva prekriveni novinskim papirom, stari nosač koji konjskim kolima prevozi veliki klavir. “Ja poznajem tog nosača”, iznenada je rekao Galip. “To je nosač koji nas je prije dvadeset i tri godine preselio iz obiteljske zgrade Šehrikalp u sporednu ulicu!” Svi su zaigrano i zabavljajudi se, a istodobno ozbiljno, gledali staroga nosača koji se jednako tako zaigrano i zabavljajudi se i jednako tako ozbiljno smiješio kameri dok je kola natovarena klavirom gurao u prednje dvorište jedne stare obiteljske zgrade. “Vratio se prinčev klavir”, rekao je Galip. Dok je to izgovarao, kao da nije mogao prepoznati čijim to glasom govori ni tko je, ali je bio siguran da je sve onako kako treba biti. “Nekod je u lovačkom dvorcu koji se nalazio na mjestu te obiteljske zgrade živio jedan princ. Ispričat du vam njegovu priču.” Sve su vrlo brzo pripremili. Iskender je ponovio da se tu nalazi slavni kolumnist koji se sprema dati vrlo važnu povijesnu izjavu. žena ga je sa žarom predstavila publici stručno ga smjestivši u široki okvir koji je obuhvadao posljednje osmanlijske sultane, tajnu tursku komunističku partiju, Ataturkovo nepoznato i tajanstveno nasljeĊe, islamistički pokret u Turskoj, politička ubojstva i mogudnost vojnog udara. “Nekod je u gradu u kojemu se nalazimo živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi”, započeo je Galip svoju priču. Dok je pripovijedao, u sebi je toliko osjedao prinčev bijes da je samoga sebe vidio kao nekog drugog. Tko je to bio? Pričajudi o prinčevom djetinjstvu, osjetio je da je ta nova osobnost kojom se obavio zapravo dijete po imenu Galip, koje je nekod bio. Pričajudi o tome kako se princ hvatao ukoštac s knjigama, vidio se kao pisca tih knjiga. Pričajudi o samotnim danima koje je princ provodio u palači, vidio je sebe u ulozi junaka iz njegovih priča. Dok je pričao o tome kako je princ svome tajniku diktirao svoja razmišljanja, kao da se nalazio u njima. Pripovijedajudi priče o princu kao da pripovijeda Dželalove priče, osjedao se kao junak neke od njih. Pričajudi o prinčevim posljednjim mjesecima, mislio je: “i Dželal bi to ovako ispričao” i osjedao bijes prema prisutnima u sobi zato što to nisu mogli razumjeti. Pričao je s tolikim žarom da su ga Englezi slušali kao da razumiju turski. Kad je opisao prinčeve posljednje dane i završio priču, bez stanke je počeo ispočetka: “Nekod je u gradu u kojemu se nalazimo živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi”, počeo je jednako uvjereno.

Kad se četiri sata kasnije vratio u obiteljsku zgradu Šehrikalp i razmišljao o razlici izmeĊu prvog i drugog puta kad je izgovorio tu rečenicu, skoro je pomislio da je, dok ju je prvi put izgovarao, Dželal bio živ i zdrav, a da je drugi put ležao mrtav točno nasuprot policijske postaje Tešviklje, malo dalje od Aladinovog dudana, tijela prekrivena novinama. Dok je drugi put pripovijedao, naglasio je dijelove kojima prvi put nije posvetio pažnju, a tredi je put jasno shvatio da kad god iznova priča, može postati novi čovjek. “I ja, kao princ, pričam zato da bih mogao biti ono što jesam”, došlo mu je da kaže. S bijesom prema onima koju mu nisu dopuštali da se osjeda kao ono što jest i s vjerom da de se zagonetka grada i života u koju je upao riješiti samo tako, pričanjem priča, dovršio je trede pripovijedanje s tragom smrti i bjeline na kraju. Nastupila je tišina. Engleski novinari i Iskender su žurno i od srca zapljeskali Galipu, kao gledatelji koji plješdu vještom glumcu nakon zahtjevne predstave.

Šesnaesto poglavlje PRIčA O PRINCU Kako su stari tramvaji bili dobri! —Ahmet Rasim

Nekod je u gradu u kojemu se nalazimo živio jedan princ koji je otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi. Njegovo je otkride bilo cijeli njegov život, a cijeli njegov život bio je njegovo otkride. Ovo sažeto svjedočanstvo o svom kratkom životu Princ je sam dao napisati kad je potkraj života unajmio Tajnika da zapiše priču o onome što je otkrio. Princ je pričao, a Tajnik pisao. U ta vremena - prije sto godina - naš grad još nije bio mjesto čijim ulicama milijuni lutaju poput dokonih zbunjenih kokosi, čijim padinama teku rijeke smeda, a pod mostovima kanalizacija, iz čijih dimnjaka suklja dim boje katrana i na čijim se autobusnim postajama ljudi koji čekaju nemilosrdno guraju laktovima. U ta su doba tramvaje vukli konji pa su bili toliko spori da ste, dok su bili u pokretu, mogli sidi i ponovno se ukrcati. Bosporski trajekti su toliko sporo plovili da bi se neki putnici iskrcali na jednome pristaništu te u sjeni lipa, kestena i platana, smijudi se i brbljajudi, prošetali do sljededega, ondje popili čaj u kafidu i, ukrcavši se na isti trajekt koji je tek stigao, nastavljali put. Tada stabla oraha i kestena još nisu bila posječena i pretvorena u električne stupove na koje de brijači i krojači lijepiti svoje ručno izraĊene plakate. Na rubu grada nisu počinjala smetlišta i goli bre- žuljci načičkani električnim i telegrafskim stupovima, nego zelenilo i šumarci u koje su potišteni i strogi sultani išli u lov. U lovačkom dvorcu na jednom od tih zelenih brežuljaka, koji de kasnije nestati pod kanalizacijskim cijevima, kamenom popločenim cestama i stambenim zgradama, Princ je živio dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Diktiranje je za Princa bilo način da bude ono što jest. Vjerovao je da diktirajudi Tajniku, koji je sjedio za stolom od mahagonija, može biti samo ono što jest. Samo je tako uspijevao pobijediti glasove drugih ljudi, tuĊe priče koje su mu se uvlačile u misli dok se vrzmao po prostorijama dvorca i tuĊe misli čijeg se utjecaja, tumarajudi po dvorištu opasanom visokim zidovima, nikako nije mogao riješiti, a koje su mu tijekom dana brujale u ušima. “Da bi čovjek mogao biti ono što jest, u njemu se trebaju nalaziti samo njegov vlastiti glas, njegove vlastite priče i njegove vlastite misli!” govorio bi Princ, a Tajnik bi pisao. Ali to nije značilo da je Princ, dok je diktirao, u sebi čuo samo vlastiti glas. Baš naprotiv, kad bi počeo pričati neku priču, pomislio bi na neku tuĊu. Znao je Princ da u trenutku kad počne razvijati svoje vlastito mišljenje zaglavi u nekom drugom mišljenju koje je netko drugi

izrekao i da, u trenutku kad ga počne obuzimati vlastiti bijes, u sebi osjeda i nečiji tuĊi. No znao je i da čovjek ispuštajudi glasove protiv onih koje u sebi čuje i izmišljajudi priče protiv drugih priča, njegovim riječima: “hvatajudi se ukoštac s tuĊim klepetanjem”, može dosegnuti i svoj glas. Diktiranje je smatrao bojnim poljem na kojem de ta borba završiti u njegovu korist. Princ se na tom bojnom polju hrvao s mislima, pričama i riječima. Rečenicu koju bi izgovorio tumarajudi sobama dvorca i penjudi se jednim stubištem, mijenjao bi spuštajudi se drugim na mjesto s kojega je krenuo. Onda bi naredio Tajniku da ponovi onu koju je izdiktirao penjudi se prvim stubištem ili sjededi ili ležedi na divanu nasuprot njegovom stolu. “Hajde, pročitaj”, rekao bi Princ, a Tajnik bi monotonim glasom pročitao zadnje rečenice koje mu je gospodar izdiktirao: “Princ Osman Dželaletin znao je da je na ovoj zemlji, na ovoj prokletoj zemlji, najvažniji problem modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi i da smo svi, ako se taj problem ne riješi kako treba, osuĊeni na propast, poraz i ropstvo. Sva plemena koja nisu našla način da budu ono što jesu osuĊena su na ropstvo, sve rase na degeneraciju, svi narodi na bijedu, na ništavilo, ništavilo, govorio bi Osman Dželaletin.” “„Ništavilo‟ nede pisati dva, nego tri puta!” rekao bi Princ spuštajudi se ili penjudi stubama ili vrzmajudi se oko Tajnikova stola. To bi rekao takvim glasom i s takvim izrazom da bi povjerovao da oponaša manire koje je poprimio na satu “diktea” gospodina Françoisa, Francuza koji ga je učio francuski od malih nogu, otkad je progovorio: njegove ljutite korake, čak i njegov docirajudi ton, i u trenu bi zapao u krizu koja mu “obustavlja intelektualnu aktivnost” i "izbljeĊuje sve boje mašte”. Tajnik bi, ved navikao na te krize, s iskustvom koje donose godine, odložio olovku i s bezizražajnim i praznim izrazom koji bi na lice navukao kao masku čekao da proĊu napadaj “ne mogu biti ono što jesam” i bijes. Uspomene iz djetinjstva i mladosti princa Osmana Dželaletina bile su proturječne. Tajnik se sjedao da je neko vrijeme često zapisivao prizore srede iz zabavnog, sretnog i živahnog djetinjstva i mladosti koji su protekli u istanbulskim palačama, dvorcima i konacima osmanlijske dinastije, ali oni su ostali u starim bilježnicama. “Zato što je moja majka Nurudžihan Kadin Efendi67 bila njegova najdraža žena i ljubimica, moj je otac sultan Abdulmedžid Han od svoje tridesetero djece najviše volio mene”, jednom je prije mnogo godina objasnio Princ. Još je jednom, opet prije mnogo godina, opisujudi te prizore srede rekao: “Zato što je moj otac sultan Abdulmedžid Han od svoje tridesetero djece najviše volio mene, njegova druga žena, moja majka Nurudžihan Kadin Efendi, bila mu je miljenica u haremu.” Tajnik je zapisao kako se crni haremski aga onesvijestio kad mu je mali Princ zalupio vrata u lice dok je, bježedi od svojeg starijeg brata Rešata koji ga je lovio, preskakao po dvije stepenice i lupao vratima haremskoga stana palače Dolmabahče, i kako je njegova četrnaestogodišnja starija sestra, sultanija Munira, u večer onoga dana kada je obedana budalastom četrdesetpetogodišnjem paši, uzela svojega ljupkog brata u naručje i plačudi mu rekla da je žalosna samo zbog njega, zato što de završiti daleko od njega i da je Prinčev bijeli ovratnik bio posve mokar od sestrinih suza. Zapisao je i to da na zabavi u čast Engleza i Francuza koji su u Istanbul došli zbog rata na Krimu Princ uz majčinu dozvolu s jedanaestogodišnjom kderi jednog Engleza nije plesao, nego su dugo pregledavali stranice knjige u kojoj su bili prikazani željeznica, pingvini i gusari, i kako ga je na svečanosti krštenja jednoga broda imenom njegove bake, sultanije Bezmialem, nakon oklade u kojoj je Princ pobijedio pojevši točno dvije oke lokuma od ruže i pistacija, njegov glupi stariji brat udario po šiji. Zapisao je i kako 67 Kadin efendi: sultanova miljenica u haremu koja mu je rodila sina. Najutjecajnija žena harema poslije sultanove majke.

je sa starijom bradom i sestrama bio kažnjen kad se u palači pročulo da su u jednoj trgovini na Bejogluu, u koju su otišli kočijom koja pripada palači, pokraj desetaka rubaca, boca kolonjske vode, lepeza i rukavica, nagovorili dječaka za pultom da skine pregaču i kupili je s idejom de im koristiti za kazališne predstave, kao i to da je Princ u djetinjstvu i ranoj mladosti oponašao sve: liječnike, engleskog veleposlanika, brodove koji su prolazili ispred prozora, velike vezire, kreštave zvukove škripavih vrata i glasove haremskih aga, svojega oca, konjska kola, udaranje kiše o prozore, ono što je pročitao u knjigama, uplakanu svjetinu nakon sprovoda njegova oca, valove i učitelja klavira, Talijana Guatelli-pašu. Princ je rekao da o tim trenucima, kojih de se kasnijih godina u svakom opisu sjedati s istim pojedinostima, ali ljutito i s riječima mržnje, uvijek treba misliti u kombinaciji s kolačima, slatkišima, ogledalima, glazbenim kutijama i puno puno igračaka i puno puno knjiga i s poljupcima dobivenim od desetaka i desetaka žena i djevojaka od sedam do sedamdeset. S poljupcima. Kad kasnije bude unajmio Tajnika da zapisuje njegovu prošlost i razmišljanja, Princ de za te godine srede redi: “Sretne godine moga djetinjstva trajale su vrlo dugo. Budalasta sreda moga djetinjstva trajala je toliko dugo da sam točno do dvadeset i devete godine živio kao budalasto i sretno dijete. A carstvo koje princu kojeg de posjesti na prijestolje može omoguditi da do dvadeset i devete godine živi život budalastog i sretnog djeteta osuĊeno je, naravno, na pad, raspad i nestanak.” Do dvadeset i devete se godine Princ, kao što bi učinio i svaki drugi princ koji je peti u nasljednom nizu za prijestolje, zabavljao, spavao sa ženama, čitao knjige, stjecao imanje i stvari, površno se zanimao za glazbu i slikarstvo, još površnije za vojnu službu, oženio se, dobio troje djece, od kojih su dvojica bili sinovi, te stekao prijatelje i neprijatelje, kao i svi. Kasnije de izdiktirati: “Znači da sam trebao navršiti dvadeset i devetu da bih se oslobodio cijelog tog tereta, tih stvari i tih žena, prijatelja i budalastih razmišljanja.” U dvadeset i devetoj se godini iznenada, zbog nekih neočekivanih povijesnih zbivanja, s petog mjesta u nasljednome nizu uspeo na trede. Po Prinčevu mišljenju samo su budale govorile da su dogaĊaji bili “sasvim neočekivani”, jer nitko pri zdravoj pameti nije mogao pomisliti da su bolest i smrt njegova strica sultana Abdulaziza, duha trulog koliko su mu trule bile misli i volja, i svrgnude s prijestolja njegova starijeg brata, koji je ubrzo nakon što je zauzeo stričevo mjesto poludio, prirodan razvoj dogaĊaja. Nakon što bi to izdiktirao penjudi se stubištem dvorca, Princ bi rekao da je i njegov stariji brat Abdulhamit, koji je bio na prijestolju, lud koliko i najstariji brat. Spuštajudi se drugim stubištem, rekao bi da je drugi princ, koji je u nasljednome nizu bio ispred njega, i kao i on u nekom drugom konaku čekao svoj red na prijestolje, još luĊi od ostale brade. Nakon što bi možda po tisuditi put izdiktirao te opasne riječi, Tajnik bi ih možda po tisuditi put zapisao i nastavio strpljivo bilježiti objašnjenja za to što su Prinčeva starija brada poludjela. Zašto su morali poludjeti, i zašto osmanlijski prinčevi nisu imali drugog izbora nego da polude. Zato što je svatko tko cijeli život provodi čekajudi da zasjedne na prijestolje carstva ionako osuĊen na ludilo; zato što de svatko tko vidi stariju bradu poludjelu od čekanja s istim tim snom završiti u pat-poziciji - poludjeti ili ne poludjeti - i zbog toga sigurno poludjeti; zato što ljudi polude ne zato jer žele poludjeti, nego zato jer to ne žele i od toga stvaraju problem; zato što nijedan princ koji je makar jednom za svih tih godina čekanja pomislio na to kako su njegovi preci i pradjedovi, čim bi zasjeli na prijestolje, davali zadaviti ostalu bradu, više nije mogao živjeti a da ne poludi; zato što je svaki princ koji je u bilo kojoj knjizi o povijesti pročitao kako je njegov djed Mehmet III., čim je postao sultan, dao da se jedan po jedan smaknu njegova devetnaestorica brade meĊu kojima je bilo i dojenčadi, a morao ih je pročitati jer je morao poznavati povijest države na čije de prijestolje zasjesti, bio osuĊen na

ludilo; zato što se u nekoj točki neizdrživog iščekivanja koje završava trovanjem, davljenjem ili ubojstvom pod krinkom samoubojstva dogaĊa ludilo koje je, bududi da znači povlačenje iz utrke, najlakši način bijega za sve prinčeve koji u redu za prijestolje čekaju kao u redu za smrt, a time i njihova najdublja i najskrivenija želja; zato što je ludilo bilo dobra prilika za spas od sultanovih uhoda koje nadziru princa te klopki i stupica osrednjih političara koji bi se kroz tu mrežu probili i doprli do njega, i od svih tih neizdrživih iluzija o prijestolju; zato što se svaki princ koji je pogledao kartu carstva o čijem je tronu sanjario svaki put kad bi spoznao koliko je prostrana, koliko je bezgranična i koliko beskrajna zemlja za koju de ubrzo preuzeti odgovornost i kojom de upravljati svojim, da, samo svojim naredbama, morao nadi na rubu ludila, dok je svaki princ koji nije imao taj osjedaj beskraja i nije mogao pojmiti veličinu carstva za koje de jednoga dana odgovarati i tako ved bio lud. Točno na tom dijelu nabrajanja razloga za ludilo princ Osman Dželaletin bi rekao: “Ako sam ja danas netko tko ima više pameti u glavi od svih tih budala, bezumnika i glupana koji vladaju Osmanskim Carstvom, razlog je upravo taj suludi osjedaj beskraja! Razmišljanje o beskraju odgovornosti koju du jednoga dana natovariti sebi na pleda mene nije izludilo kao druge beskarakterne slabide i jadnike. Naprotiv, mene je pomno razmišljanje o tom osjedaju osvijestilo, zato što sam ga vlastitom voljom i odlučnošdu zauzdao i otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi.” čim je s petoga mjesta u nasljednom nizu dospio na trede, predao se čitanju. Svaki princ koji uspon na prijestolje ne smatra čudom misli da se treba obrazovati i optimistično vjeruje da se to postiže čitanjem. Iz svake knjige koju je pohlepno čitao, čije je stranice okretao kao da ih guta, crpio je napredne “korisne misli”. čeznutljivo je sanjario o tome kako de te misli u kratkom vremenu ostvariti u bududoj sretnoj osmanskoj državi. Toliko je želio vjerovati u te maštarije kojih se grčevito držao da ne bi poludio, i što prije se osloboditi svega što ga podsjeda na njegov stari, budalasti, djetinjasti život, da je ostavio ženu, djecu i sve svoje stare stvari i navike u ljetnikovcu na obali Bospora i preselio se u mali lovački dvorac u kojem de živjeti dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Lovački se dvorac nalazio na brežuljku koji de sto godina kasnije biti oklopljen kamenom popločenim tramvajskim prugama, raznolikim strašnim i mračnim stambenim zgradama koje oponašaju zapadne stilove, ženskim i muškim gimnazijama, jednom policijskom postajom, jednom džamijom i dudanima trgovaca odjedom, cvijedem i tepisima te kemijskom čistionicom. Iza zidova koje je Princ dao podidi da bi se zaštitio od budalaština vanjskog svijeta, a sultan zato da bi tog opasnog brata mogao lakše držati na oku, nazirali su se ogromni kesteni i platane oko čijih de grana jedno stoljede kasnije biti omotane telefonske žice, a na čija de debla kvačicama biti pričvršdeni časopisi sa slikama golih žena. U danima kad je vjetar puhao prema moru jedini zvuk koji se u dvorcu čuo, osim krikova jata gavrana koji ni nakon sto godina nede napustiti brežuljak, bili su zvukovi vježbi i glazba iz vojarni na brežuljcima s druge strane. Princ je mnogo puta izdiktirao da mu je prvih šest godina provedenih u dvorcu bilo najsretnije razdoblje u životu. “Zato što sam u tom periodu samo čitao”, govorio bi Princ. “Zato što sam samo maštao o pročitanom. Zato što sam tih šest godina živio samo s mislima i glasovima pisaca koje sam čitao.” A zatim bi dodao: “Ali u tih šest godina uopde nisam bio ono što jesam.” Kad god bi s gorčinom i čežnjom pomislio na tih šest godina, Princ bi diktirao: “Ja nisam bio ja i možda sam upravo zato bio sretan, ali dužnost sultana nije da bude sretan, nego da bude ono što jest!”, a zatim bi izgovorio rečenicu koju je Tajnik možda nekoliko tisuda puta zapisao u svoje bilježnice. “Biti ono što jest nije samo sultanova dužnost, nego svačija.” Princ je jedne večeri na izmaku tih šest godina izdiktirao da tu istinu, koju je nazivao “najvedim otkridem i ciljem svog života”, jasno osjeda: “Kao što sam tih sretnih večeri često činio, opet sam u

mašti sjedio na osmanlijskom prijestolju i bijesno grdio neku zamišljenu budalu da bih riješio neki državni problem. Tu budalu iz mašte grdio sam zato što je i Voltaire rekao da tako treba, a onda sam najednom spoznao stanje u koje sam zapao i sledio se. čovjek kojega sam u mašti vidio na prijestolju kao trideset petog osmanlijskog sultana kao da je bio Voltaire, a ne ja. Kao da je bio njegova imitacija, a ne ja. U tom sam trenutku prvi put spoznao užas koji se skriva u tome da je sultan koji de vladati milijunima smrtnika i upravljati njihovom zemljom koja na karti izgleda beskrajno i bezgranično, netko drugi, a ne onaj koji jest.” U kasnijim napadajima bijesa Princ je ispričao i druge priče vezane uz trenutak kada je prvi put spoznao tu istinu, ali je Tajnik znao da se trenutak spoznaje dogodio u okviru uvijek istih opažanja. Je li bila istina da su umom sultana koji de vladati životima milijuna ljudi lutale tuĊe rečenice? Zar ne bi trebalo da princ koji de jednoga dana upravljati jednim od najvedih carstava na svijetu djeluje samo i isključivo svojom voljom? Bi li se osoba koja pušta da njezinim umom tuĊe misli lutaju kao beskrajni košmar trebala smatrati sultanom ili sjenom? "Kad sam shvatio da trebam biti ono što jesam, a ne sjena, pravi sultan, a ne netko drugi, odlučio sam da se trebam osloboditi svih knjiga koje sam pročitao ne samo u zadnjih šest godina, nego tijekom cijeloga života", govorio bi Princ na početku priče o sljededih deset godina svog života. “Da bih mogao biti ono što jesam, a ne netko drugi, morao sam se osloboditi svih knjiga, svih pisaca, svih priča i svih glasova. To mi je uzelo deset godina.” Tako je Princ Tajniku počeo diktirati na koji se način jedne po jedne oslobaĊao knjiga koje su na njega utjecale. Tajnik je zapisao da je Princ spalio sve sveske Voltairea koje je imao u dvorcu, jer bi se svaki put kad bi ga čitao, svaki put kad bi ga se sjetio, pretvarao u Francuza koji je bezbožniji, šaljiviji, pametniji i dovitljiviji od njega, ali ne bi bio ono što jest. Tajnik je zapisao da su Schopenhauerova djela udaljena iz dvorca zato što se zbog njih Princ poistovjedivao s nekim tko satima i danima razmišlja o svojoj volji i na kraju shvatio da ta pesimistična osoba s kojom se poistovjetio nije Princ koji de jednoga dana zasjesti na osmanlijski tron, nego njemački filozof osobno. I Rousseaova su djela, od kojih je svako dopremljeno uz silne troškove, iskidana i uklonjena iz dvorca zato što su Princa pretvorila u divljaka koji sam sebe pokušava uhvatiti na djelu. “Spalio sam i sve one francuske mislioce: Deltoura, De Passeta, Morellija koji pripovijeda da je svijet mjesto koje se može pojmiti umom i Brichota koji piše suprotno, zato što sam se svaki put kad bih ih čitao vidio ne kao sultana bududnosti, kakav trebam biti, nego kao šaljivčinu koji se trudi osporiti besmislena zapažanja mislilaca koji su mu prethodili, kao profesora koji se upušta u polemiku”, govorio bi Princ. Spalio je priče iz Tisudu i jedne nodi zato što sultani koji izlaze prerušeni, s kojima se zbog te knjige poistovjedivao, više nisu bili sultani kakvim bi Princ trebao postati. Spalio je Macbetha zato što je pri svakom čitanju sebe vidio kao beskarakternu kukavicu spremnu da zbog prijestolja uprlja ruke krvlju, i što je još gore, zato što je, umjesto srama što je takav, osjedao neki poetski ponos. Mevlaninu je Mesneviju uklonio iz dvorca zato što bi se svaki put rasplinuo meĊu pričama te zbrkane knjige i poistovjetio s lutajudim dervišem koji optimistično vjeruje da su one srž života. “Šejha Galipa sam spalio zato što sam se pri svakome čitanju osjedao kao melankolični zaljubljenik”, objašnjavao bi Princ. “Bottfolija sam dao spaliti zato što sam čitajudi postajao zapadnjak koji želi biti istočnjak, a Ibn Zerhanija zato što sam postajao istočnjak koji želi biti zapadnjak. Zato što nisam htio biti ni istočnjak ni zapadnjak ni strastven ni lud ni pustolov ni itko tko je izašao iz knjiga.” Nakon tih riječi Princ bi strastveno ponovio onaj refren koji je Tajnik tijekom šest godina bezbroj puta iznova i iznova zapisivao u svoje mnogobrojne bilježnice: “Samo sam želio biti ono što jesam, samo sam želio biti ono što jesam, samo sam želio biti ono što jesam.” No znao je da to nede biti lako. Kad se riješio cijelog niza knjiga i napokon oglušio na zvuk

priča koje su godinama neprestano pričale, tišina koja je zavladala u njegovom umu bila mu je toliko nepodnošljiva da je i ne htijudi počeo u grad slati jednoga od svojih ljudi da mu kupi nove knjige. Prvo se rugao piscima knjiga koje bi progutao čim bi ih izvadio iz paketa, a zatim bi knjige gnjevno i svečano spalio. Kasnije bi, dok su njihovi glasovi i dalje odjekivali u njemu i dok je nehotice oponašao njihove pisce, bolno osjetio da se klin samo klinom izbija i zaključio da je jedini način da ih se oslobodi čitanje drugih knjiga, pa bi ponovno slao svojeg čovjeka na Babiali i prodavačima stranih knjiga na Bejoglu koji su ga željno čekali. “Princ Osman Dželaletin je, nakon što je odlučio da može postati ono što jest, točno deset godina ratovao s knjigama”, zapisao je jednoga dana Tajnik, a Princ ga je ispravio: “ne „ratovao‟, napiši „hvatao se ukoštac‟!” Princ Osman Dželaletin je, nakon što se deset godina borio s knjigama i njihovim glasovima, shvatio da de samo podižudi vlastiti glas i vlastite priče protiv njih modi postati ono što jest, pa je zaposlio Tajnika. “U tih deset godina princ Osman Dželaletin nije se borio samo s knjigama i pričama, nego sa svime za što je smatrao da ga sprečava da bude ono što jest”, dodavao bi Princ vičudi s vrha stubišta, a Tajnik bi pažljivo zapisao tu rečenicu, koja je unatoč tomu što je ponovljena tisudu puta, tisudu i prvi put bila izgovorena s istim uvjerenjem i žarom kao i prvi put, kao i sve ostale koje su s jednakim žarom slijedile. Tajnik je zapisao i da se Princ tijekom tih deset godina nije borio samo s knjigama, nego i sa svim stvarima koje su ga okruživale i na njega utjecale. Zato što su sav taj namještaj, stolovi, naslonjači i tronošci čovjeku pružali potreban ili nepotreban spokoj ili nespokoj i odvlačili ga od biti; zato što Princ nije mogao izoštriti misli koje de ga učiniti onim što jest jer mu je pogled zapinjao za sve te pepeljare i svijednjake; zato što su ulja na zidovima, vaze na tronošcima i loptasti jastuci na sofama uvlačili Princa u nepoželjna stanja duha; zato što su svi ti satovi, zdjele, uredi i stari stolci bili puni uspomena koje su Princa sprečavale da bude ono što jest. Tajnik je zapisao da se Princ, osim sa stvarima od kojih je neke razbio, neke spalio, a neke bacio i tako ih maknuo s očiju, tijekom tih deset godina borio i s uspomenama koje su ga uvijek činile nekim drugim. "Kad nakon mnogo godina negdje izmeĊu razmišljanja i ma- Ste iskrsne neka mala, nevažna i jednostavna sitnica koja je u mojoj proSlosti zaostala kao okrutni ubojica koji me želi ubiti, kao luĊak koji godinama ide za nekom neshvatljivom osvetom, izgubim prisebnost”, govorio bi Princ. Zato što je iznenadna pojava zdjele jagoda koju je pojeo u djetinjstvu, ili besmislice koju je izrekao neki bezvrijedni haremski aga užasna u mislima osobe koja de, kad zasjedne na osmanlijski tron, morati misliti na živote milijuna nesretnika. Sultan koji treba biti ono što jest i baviti se samo svojim mislima i plodovima svoje vlastite volje i odlučnosti, a i svi ostali, trebaju se suprotstaviti nemarnoj i proizvoljnoj glazbi uspomena koje ih sprečavaju da budu ono što jesu. “Princ Osman Dželaletin je, da bi se izborio protiv uspomena koje kvare čistodu njegovih misli i osobne volje, isušio sve izvore mirisa u dvorcu, uništio sve predmete i odjedu koji su mu je bili poznati, prekinuo veze s umjetnošdu zvanom glazba koja pomuduje svijest i bijelim klavirom na kojemu nikad nije svirao i sve prostorije dvorca dao obojiti u bijelo”, jednom je zapisao Tajnik. “No gori od svega, nesnosniji od svih uspomena, predmeta i knjiga, su ljudi”, dodao bi Princ opruživši se na divanu koji još nije bio bacio te bi naredio Tajniku da pročita ono što mu je izdiktirao. Ima ih raznih: u neobičnim trenucima, u najnepoželjnije doba ulaze kroz vrata i dimnjake i donose gnjusna ogovaranja i bezvrijedne glasine. Dok žele činiti dobro, samo čovjeku otimaju mir. Njihova ljubav više guši nego što umiruje. Govore da bi dokazali da imaju misli. Da bi vas uvjerili da su zanimljivi, pričaju priče. Da bi vam pokazali da vas vole, otimaju vam spokoj. Sve to možda i nije bilo bitno, ali bi Princ koji je uporno želio biti ono

što jest i ostati sam sa svojim mislima, dugo nakon svakog posjeta tih budala, tih nepotrebnih, običnih spletkara bez ikakvih strasti, osjedao da nije svoj. “Princ Osman Dželaletin mislio je da su najveda prepreka tomu da čovjek bude to što jest ljudi koji ga okružuju”, jednom je zapisao Tajnik. Drugi put je zapisao da je “ljudima najvedi užitak usporeĊivati se s drugima”. TakoĊer je zapisao da je Prinčev najvedi strah bila obveza koju de imati jednom kad zasjedne na prijestolje, a to je da s takvima uspostavlja veze. “čovjek je pod utjecajem drugih zato što suosjeda s ožalošdenima, ubogima i bespomodnima”, rekao bi Princ. “Pod utjecajem smo običnih i prosječnih zato što na kraju i mi postajemo obični i prosječni” rekao bi. “A pod utjecajem onih koji imaju osobnost i onih vrijednih poštovanja nalazimo se zato što ih nesvjesno počinjemo oponašati. Ovi posljednji zapravo su i najopasniji”, govorio bi. “Ali napiši da sam ih sve, baš sve udaljio iz svoje okoline! Napiši da sam cijelu ovu borbu posvetio ne samo sebi, ne samo tomu da bih mogao biti ono što jesam, nego i spasu milijuna ljudi!” Zato što je u šesnaestoj godini tog “nevjerojatnog rata biti ili ne biti” koji je izazvao, jedne od onih nodi kada se borio s namještajem na koji je navikao, mirisima koje je volio i knjigama koje su na njega utjecale, dok je kroz “pozapadnjačene” kapke na prozorima promatrao snijeg i mjesečinu u prostranom vrtu, Princ shvatio da rat koji vodi zapravo nije njegov vlastiti, nego rat milijuna nesretnika čije su sudbine vezane uz Osmansko Carstvo u raspadanju. Zato što su, kao što je njegov Tajnik u posljednjih šest godina Prinčevog života u svoje bilježnice zapisao možda na desetke tisuda puta, “svi narodi koji ne mogu biti ono što. jesu, sve civilizacije koje oponašaju neke druge i svi narodi koji mogu biti sretni s tuĊim pričama” osuĊeni na propast, nestanak i zaborav. Tako je Princ, u šesnaestoj godini otkako se povukao u svoj dvorac i počeo čekati da zasjedne na prijestolje, a nakon što je shvatio da se protiv priča koje u sebi čuje može boriti samo i jedino podižudi glas vlastitih priča i bio na pragu da zaposli Tajnika, shvatio da je borba koju je šesnaest godina živio kao osobni i psihološki pokus zapravo “povijesna borba života i smrti”, “posljednji stupanj borbe za promjenu ljušture ili protiv nje, koja se vidi samo jednom u nekoliko tisuda godina” i “najvažniji stadij u povijesnom razvoju koji de stoljedima kasnije povjesničari s pravom ocijeniti kao prekretnicu”. Nedugo nakon nodi u kojoj je mjesec blistao nad vrtom pokrivenim snijegom podsjedajudi na prostranstvo i strahotu vječnosti, kada je starome, odanom i strpljivom Tajniku kojega je zaposlio i svako jutro posjedao za stol od mahagonija preko puta svojega divana počeo pričati tvoju priču i svoje otkride, Princ de se sjetiti da je ta “silno važna povijesni dimenzija” zapravo otkrivena mnogo godina ranije: zar nije vlastitim očima, prije nego što se zatvorio u svoj dvorac, vidio kako se ulice Istanbula iz dana u dan mijenjaju oponašajudi imaginarni grad neke nepostojede strane zemlje? Zar nije znao da su jadnici i nesretnici koji se kredu tim ulicama promijenili svoj izgled i odjedu ugledajudi se na ono što su vidjeli kod zapadnjačkih putopisaca i proučavajudi fotografije stranaca koje su im dopale ruku? Zar nije i sâm čuo kako jadnici iz siromašnih četvrti koji se navečer okupljaju oko pedi u kavanama, umjesto da jedni drugima pričaju bajke koje su naslijedili od očeva, iz novina čitaju smede koje su drugorazredni kolumnisti napisali mijenjajudi imena junaka iz Tri mušketira i Grofa Monte Christa u muslimanska? Osim toga, nije li i sâm nekod, misledi da de mu vrijeme lakše prodi, često posjedivao armenske knjižare koji su te sramotne tekstove objavljivali u obliku knjige? Zar nije i sâm, prije nego što je pokazao odlučnost i karakter dovoljne da se zatvori u dvorac, u prosječnosti koju je dijelio sa svim tim jadnicima i zlosretnicima pri svakome pogledu u ogledalo osjedao kako se staro, tajanstveno značenje njegova lica polako gubi? “Da, osjedao je”, zapisivao je Tajnik nakon svakoga od pitanja znajudi da Princ tako želi. “Da, Princ je

osjedao da se i njegovo lice mijenja.” Prije nego što je istekla druga godina njegovog rada s Tajnikom Princ je posao koji su obavljali nazivao “radom” - Princ je Tajniku izdiktirao sve, od zvukova raznovrsnih parobroda koje je oponašao u djetinjstvu do lokuma koje je jeo, od svih nodnih mora koje je imao u svojem četrdesetsedmogodišnjem životu do svih knjiga koje je pročitao, od najomiljenije odjede do one koju je najmanje volio, od bolesti koje je prebolio do vrsta životinja koje je poznavao. To je napravio “procjenjujudi svaku rečenicu i svaku riječ u svjetlu velike istine koju je otkrio”, kako je često govorio. Svako bi jutro zauzeli svoja mjesta, Tajnik za stolom od mahagonija, a Princ na divanu preko puta, u prostoru za šetnju oko njega ili na stubištima koja su odande vodila na kat ili se s njega spuštala. Obojica su možda znali da Princ nema novu priču koju de izdiktirati, no ta je tišina bila ono što su tražili. Zato što se“samo kad mu ne ostane ništa za redi, čovjek dobrano približi onome što jest”, rekao bi Princ. “Tek kad u sebi začuje onu duboku tišinu koja nastupa kad se potroše stvari o kojima priča, kad zamuknu sve uspomene, knjige, priče i pamdenje, čovjek može biti svjedok uzleta svojeg pravog glasa, koji ga čini onim što jest, iz dubina vlastitog duha, iz beskrajnih i mračnih labirinata vlastite ličnosti.” Jednoga dana, dok je čekao da se taj glas polako uzdigne iz bezdana u kojem se skrivaju bajke, Princ se dotaknuo teme o kojoj je dotad rijetko pričao smatrajudi da je “najopasnija”. Teme žena i ljubavi. Skoro je šest mjeseci pričao o svojim bivšim ljubavima, vezama koje se tako ne mogu nazvati, “zbližavanjima” s haremskim ženama kojih se svih, osim jednoga ili dva, sjedao bolno i sjetno, te o svojoj ženi. Ono što je kod te vrste zbližavanja bilo zastrašujude, po Prinčevom je mišljenju bilo to što je čak i obična, ne odved posebna žena mogla zaokupiti velik dio čovjekovih misli, a da on toga ni ne bude svjestan. Bududi da u godinama rane mladosti kad se oženio, i u prvo vrijeme kad je ostavio ženu i djecu u ljetnikovcu na obali Bospora i uselio se u dvorac, znači sve do trideset i pete godine, nije imao otkride ni cilj kao što su “budi samo ono što jesi” i “nemoj biti ni pod kakvim utjecajem”, Princ tom stanju nije pridavao preveliku važnost. I njega je, kao i druge, ovo “imitatorsko i bijedno društvo” naučilo da se u ljubavi prema ženi, mladidu ili Bogu sve može zaboraviti i da “u ljubavi sve nestaje i odlazi”, kao i da se time treba hvaliti i ponositi. Zato je Princ, kao što su tada činile i mase na ulicama, čak bio ponosan što je “zaljubljen”. Kad se zatvorio u dvorac, šest godina neprestano čitao i otkrio da je najvažniji problem u životu modi ili ne modi biti ono što zapravo jesi, Princ je zaključio da prema ženama treba biti oprezan. Istina je da se bez žena osjedao kao da mu nešto nedostaje. No takoĊer je bila istina da bi svaka žena kojoj se približio pokvarila čistodu njegovih misli i polako zauzela središnje mjesto u njegovoj mašti koje je sam želio biti izvor. Neko je vrijeme mislio da de, ako se zbliži sa što je mogude više žena, uspjeti u svoju krv uliti ljubavni protuotrov. Problem je bio u tome što ga nisu previše zanimale, bududi da im je prilazio samo s utilitarističkom odlukom da se navikne na ljubav i prezasiti ljubavne opojnosti. Dogodilo se da je gospoĊu Lejlu, koju je opisao kao “najmanje posebnu, najbezbojniju, najneviniju i najbezazleniju” od svih žena koje je upoznao, zbog čega je vjerovao da se u nju nede modi zaljubiti, počeo najviše primjedivati. “Princ Osman Dželaletin je bez straha otvorio svoje srce gospoĊi Lejli, jer je vjerovao da se u nju nede modi zaljubiti”, zapisao je jedne nodi Tajnik, bududi da je ved i nodu radio. “No upravo zato što je bila jedina žena kojoj sam bez straha mogao otvoriti svoje srce, odmah sam se u nju zaljubio”, dodao je Princ. “To je bilo jedno od najstrašnijih razdoblja u mom životu.” Tajnik je opisao dane kad su se Princ i gospoĊa Lejla sastajali u dvorcu i svaĊali: gospoĊa

Lejla u dvorac bi dolazila s pratnjom nakon poludnevnog putovanja konjskom zapregom iz konaka svojega oca paše. Zatim bi jeli za trpezom o kakvima su čitali u francuskim romanima, i razgovarali o poeziji i glazbi poput nježnih junaka. Odmah poslije jela, bududi da je bilo vrijeme povratka, zapodijevali bi svaĊu koja je uznemiravala kuhare, lakaje i kočijaše koji su slušali iza poluotvorenih vrata. “Za naše svaĊe nije postojao neki odreĊeni razlog”, jednom je objasnio Princ. “Prema njoj sam osjedao bijes samo zato što zbog nje nisam mogao biti ono što jesam, zato što sam zbog nje izgubio čistodu svojih misli i zato što sam zbog nje oglušio na onaj glas koji je dolazio iz dubina mojega ja. To je trajalo sve dok nije umrla zbog greške za koju nikad nedu shvatiti je li se dogodila mojom krivicom ili ne.” Princ je diktirao da mu je nakon smrti gospoĊe Lejle bilo žao, ali i da je postao slobodan. čak i kada bi uvijek tihi, uvijek pažljivi i uvijek poslušni Tajnik učinio ono što u šest godina svoga profesionalnog života nikada nije, i pokušao još koji put otvoriti i dotaknuti temu te ljubavi i smrti, Princ bi se na nju vradao samo na način i u vrijeme koje bi sam odabrao. Tako je jedne nodi, oko šesnaest mjeseci prije svoje smrti, Princ opisivao kako de se, ako nakon borbe koju ved petnaest godina vodi u dvorcu doživi neuspjeh i ne uspije postati ono što jest, i ulice Istanbula pretvoriti u ulice zlosretnog grada koji “ne može biti ono što jest” i da ni nesretnici koji hodaju trgovima, parkovima i ulicama koji oponašaju trgove, parkove i ulice drugih gradova, nikada nede modi biti ono što jesu. Govorio je da on usprkos tomu što godinama nije ni zakoračio izvan vrta dvorca, poznaje svaku ulicu svojeg voljenog Istanbula i u svojoj mašti svaki pločnik, svaku uličnu svjetiljku i svaki dudan vidi tako živo kao da pored njih svakodnevno prolazi. A onda je u ponod promijenio svoj uobičajeni bijesni glas i muklo, s melankoličnim prizvukom izdiktirao da je u danima kad je gospoĊa Lejla svakodnevno kočijom dolazila u dvorac vedinu vremena provodio zamišljajudi je kako se krede i napreduje gradskim ulicama. “Princ Osman Dželaletin je u danima kad se borio da postane ono što jest, jednu, ružičastu polovicu dana provodio zamišljajudi kojim ulicama prolaze i kojim se uzbrdicama penju dvoprežna kola na svojem putu s Kuručešme do našega dvorca, a drugu, crnu, zamišljajudi povratak kočije koja je gospoĊu Lejlu, očiju suznih nakon uobičajenog objeda i svaĊa, istim tim putovima i padinama odvodila natrag u konak njezinog oca paše”, pisao je Tajnik svojim uobičajenim pažljivim i pedantnim rukopisom. Jednom drugom prigodom, samo sto dana prije svoje smrti, dok je, da bi utišao tuĊe glasove i priče koje je tih dana opet počinjao čuti, gnjevno jednu po jednu nabrajao osobnosti koje je svjesno ili nesvjesno cijeli život poput druge duše nosio u sebi, Princ je tiho izdiktirao da je od svih tih osobnosti, kojima se obavijao kao nesretni sultan koji svake večeri mora odjenuti drugo odijelo, najviše volio onu zaljubljenu u ženu čija je kosa mirisala na jorgovan. Tajnik, koji je svaki redak i svaku rečenicu koju mu je Princ izdiktirao kasnije uvijek iznova pažljivo čitao, i koji je tijekom šest godina polako upoznao, ovladao i stekao vjernu predodžbu o Prinčevom sjedanju i prošlosti, znao je da je žena čija kosa miriše na jorgovan gospoĊa Lejla, zato što se sjetio da mu je Princ jednom prigodom izdiktirao priču o zaljubljenom čovjeku koji zbog žene s mirisom jorgovana nije mogao biti ono što jest, jer čak ni kad je žena umrla u nesredi za koju nikada nede saznati je li ju skrivioj miris jorgovana nije mogao zaboraviti. Posljednji zajednički mjeseci Tajnika i Princa protekli su, kao što je Princ rekao s veseljem koje je prethodilo bolesti, u “intenzivnom radu, s čvrstom nadom i vjerom”. Tih je dana Princ bez prestanka diktirao te je diktirajudi i pričajudi vlastite priče u sebi mnogo bolje čuo glas koji ga je činio onime što jest. Radili bi do kasnih nodnih sati. Tajnik bi se, koliko god kasno bilo, ukrcao u svoja kola koja su stajala vezana u dvorištu i vratio se kudi, a ujutro bi došao rano i zauzeo svoje mjesto za stolom od mahagonija.

Princ je pričao o kraljevstvima koja su se rušila i nestajala zato što nisu mogla biti ono što jesu, o plemenima koja su nestala zato što su oponašala druga plemena, i o narodima koji su, zato što nisu mogli živjeti svoje živote, pali u zaborav u dalekim i nepoznatim krajevima. Iliri su nestali s povijesne pozornice samo zato što dva stoljeda nisu mogli nadi kralja koji de ih svojom snažnom osobnošdu modi poučiti kako da budu ono što jesu. Pad Babilona nije se dogodio zato što je kralj Nimrud izazvao Boga, kao što se mislilo, nego zato što je, ulažudi sve svoje snage u izgradnju kule iscrpio izvore koji su ga činili onime što jest. Nomadsko pleme Lapita, koje samo što nije prešlo na sjedilački način života i osnovalo državu, očarali su Ajtipaljani s kojima su trgovali, te su se posve predali oponašanju i nestali. Krah Sasanida dogodio se zato što su posljednja tri vladara, Kavad, Ardašir i Jezdegerd, kako al-Taberi piše u svojoj Povijesti, bili toliko očarani Bizantincima, Arapima i židovima da ni jedan dan svojih života nisu mogli biti ono što jesu. Velika je Lidija pala i nestala s povijesne pozornice samo pedeset godina nakon izgradnje prvoga hrama pod utjecajem Suse u glavnome gradu Sardu. Seberi su bili na pragu da osnuju veliko carstvo u Aziji kad je cijeli narod, kao da je obolio od nekakve zarazne bolesti, počeo nositi odjedu i nakit kakve su nosili Sarmati i recitirati njihovu poeziju. I zato što su zaboravili svoje uspomene i tajnu koja ih je činila onime što jesu, danas ih ni povjesničari ne pamte. “Medijci, Paflagonjani i Kelti”, diktirao bi Princ, a Tajnik bi prije gospodara dodao: “propali su i nestali zato što nisu mogli biti ono što jesu.” “Skiti, Kalmuci, Misjaci”, zaustio bi Princ, a Tajnik nastavio: “propali su i nestali zato što nisu mogli biti ono što jesu.” Kad bi kasno u nod u znoju završili sa svojim radom i pričama o smrti i propadanju, izvana bi, u tišini ljetne nodi, začuli odlučan glas cvrčka. Kada je jednog vjetrovitog jesenskog dana u kojemu je u bazen s lokvanjima i žabama popadalo crveno lišde kestena Princ ozebao i pao u krevet, nitko od njih dvojice tome nije pridavao važnost. Tada je Princ opisivao ono što de, ako ne uspije jednog dana postati ono što jest i zasjesti na osmanlijsko prijestolje, prolaziti kroz glave budala koje de živjeti u izopačenim ulicama Istanbula. Opisivao je kako de “na vlastite živote gledati tuĊim očima, umjesto vlastitih priča slušati tuĊe bajke i umjesto vlastitim biti očarani licima drugih”. Pili su čaj od lipe koju su ubrali u vrtu i radili do kasnih nodnih sati. Kada se sljededeg dana Tajnik popeo na kat da uzme još jedan pokrivač i pokrije gospodara koji je u vrudici ležao na divanu, s čudnim je zanosom primijetio da je dvorac u kojemu su tijekom godina svi stolovi i stolice raskomadani, sva vrata iščupana i sve stvari uništene, prazan, posve prazan. U njegovim praznim sobama, na njegovim zidovima i stubištima vladala je bjelina kao iz sna. U jednoj praznoj sobi stajao je bijeli Steinway klavir kojem u Istanbulu nije bilo ravnog. Zaostao iz Prinčeva djetinjstva, na njemu godinama nitko nije svirao, a nisu ga bacili jer je bio posve zaboravljen. Pod snježnobijelim svjetlom, koje se kroz prozore ulijevalo u dvorac kao u neki drugi planet, Tajnik je ugledao bjelinu koja je u čovjeku budila osjedaj da su sve uspomene izblijedile, da se pamdenje sledilo, da su se svi zvukovi, mirisi i predmeti povukli i da je vrijeme stalo. Dok se s bijelim, bezmirisnim jorganom u naručju spuštao stubama, osjetio je da su divan na kojem leži Princ, njegov stol od mahagonija za kojim je godinama radio, njegovi bijeli papiri i prozori lomljivi, krhki i nestvarni poput onih u kudama za lutke kojima se igraju djeca. Dok je jorganom pokrivao svojeg gospodara koji se dva dana nije brijao, primijetio je da mu je brada osijedjela. Uz uzglavlje su stajale bijele tablete i pola čaše vode. “Sinod sam u snu, u gustoj i mračnoj šumi u nekoj dalekoj zemlji, vidio majku kako me čeka”, izdiktirao je Princ s divana na kojem je ležao. “Iz golemog crvenog vrča tekla je voda, ali sasvim polako, kao boza. Tada sam shvatio da sam izdržao samo zato što sam cijeli život nastojao biti ono što jesam”, diktirao je. “Princ Osman Dželaletin cijeli je život proveo u

iščekivanju unutarnje tišine kako bi mogao čuti svoj glas i svoje priče”, pisao je Tajnik. “Da bi dočekao tišinu”, ponovio je Princ. “Neka se u Istanbulu ne zaustave satovi”, diktirao je. “Kad bih pogledao satove koje sam sanjao”, rekao je Princ, “uvijek bi mislio da pričaju tuĊe priče”, nastavio je Tajnik. Nastupila je tišina. “Ljubomoran sam na kamenje u nenaseljenim pustinjama, na kamenjare meĊu planinama na koje nikada nije stupila ljudska noga i na stabla u dolinama koje nitko nije vidio, samo zato što mogu biti ono što jesu”, s naporom je i nestrpljivo diktirao Princ. “Kad sam u snu lutao vrtom svojih uspomena”, počeo je u jednom trenutku. “Ništa”, dodao je kasnije. “Ništa”, pažljivo je zapisao Tajnik. Nastupila je duga, veoma duga tišina. Tajnik je zatim ustao, približio se divanu na kojemu je Princ ležao, pažljivo promotrio svoga gospodara i tiho se vratio za stol. Potom je napisao: “Nakon što je izdiktirao ovu rečenicu, u četvrtak 7. šabana 1321., u tri sata i petnaest minuta ujutro, u svojemu lovačkom dvorcu na padini brijega Tešvikije, Princ Osman Dželaletin je preminuo.” Dvadeset godina kasnije Tajnik je istim tim rukopisom zapisao sljedede: "Na prijestolje koje princ Osman Dželaletin nije dočekao, sedam godina kasnije zasjeo je njegov stariji brat Mehmet Rešat koji ga je u djetinjstvu udario po šiji. Osmanska država je za njegove vladavine ušla u svjetski rat i raspala se.” Bllježnicu je Dželalu Saliku donio jedan Tajnikov roĊak, a ovaj je zapis nakon smrti našeg kolumnista pronaĊen meĊu njegovim spisima.

Sedamnaesto poglavlje ALI JA SAM TAJ KOJI OVO PIŠE Vi koji čitate još ste uvijek meĎu živima Ali ja koji ovo pišem Ved sam odavno U zemlji sjena. —E. A. Poe “Da, da, ja sam ja!” pomislio je Galip kad je završio priču o princu. “Da, ja sam ja!” Zato što je ispričao priču, bio je toliko siguran da može biti ono što jest i toliko zadovoljan što je to mogude, da je poželio što prije otidi u obiteljsku zgradu Šehrikalp, sjesti za Dželalov stol i pisati njegove nove kolumne. U taksiju u koji je sjeo izašavši iz hotela vozač mu je počeo pričati priču. Bududi da je shvatio da čovjek samo pričajudi može biti ono što jest, Galip ga je pomirljivo slušao. Dok su jednoga vrudeg ljetnog dana prije sto godina njemački i turski inženjeri koji su gradili željeznički kolodvor Hajdarpaša radili za stolom na kojemu su ležali nacrti, jedan je ronilac, koji je lovio u blizini, na dnu mora našao novčid. Na novčidu je bilo otisnuto žensko lice. čudnovato, čarobno lice. Ronilac je svoj nalaz pokazao jednome od turskih inženjera koji su radili pod crnim kišobranima, misledi da de oni možda iz slova razaznati zagonetku tog lica koju sam nije moglo odgonetnuti. Mladog se inženjera umjesto natpisa toliko dojmio čarobni Izraz na licu bizantske carice, da se zaprepastio, čak i prestrašio, što je ronioca zbunilo. Tajna je bila u tome što izraz na caričinom licu nije samo Imao veze s onime što je inženjer arapskim i latinskim ilovima prepisao na svoje papire, nego je u njemu bilo nešto što ga je podsjedalo na drago lice kderi njegova strica kojom se godinama planirao oženiti. Tu su djevojku upravo tada trebali udati za nekog drugog. "Da, cesta je zatvorena kod policijske postaje Tešvikije”, odgovorio je vozač na Galipovo pitanje. “Opet su nekoga ubili.” Galip je izašao iz taksija i ušao u usku, kratku ulicu koja spaja Aveniju Emlak s Avenijom Tešvikije. Plava svjetla policijskog automobila parkiranog na mjestu na kojem se ulica spaja s avenijom palila su se i gasila i na mokrom asfaltu odražavala blijedom i sumornom neonskom bojom. Na malom trgu pred Aladinovim dudanom u kojem su još uvijek gorjela svjetla vladala je začarana tišina kakvu Galip nikad u životu nije osjetio i koja ga samo u snovima ne bi začudila. Promet je nestao. Drvede je mirovalo. Nije bilo ni daška vjetra. Na malom prostoru vladala je atmosfera kazališne scene formirane od umjetnih boja i zvukova. Lutke iz izloga, koje su stajale meĊu šivadim strojevima Singer, izgledale su kao da de se umiješati meĊu policiju i službenike. “Da, a ja sam ja!” Galipu je došlo da kaže. IzmeĊu znatiželjnika i policajaca bljeskalica jednog fotografa zabljesnula je srebrnoplavo. U tom je trenutku Galip, kao da se sjetio neke uspomene iz snova ili pronašao ključ koji je izgubio prije dvadeset godina, kao da

je prepoznao lice koje nije htio susresti, ugledao bijelu mrlju ispruženu na pločniku dva koraka dalje od izloga sa strojevima Singer. Samo jedna osoba: Dželal. Bio je pokriven novinama. A gdje je Ruja? Galip se približio. Glava, nepokrivena novinama koje su poput pokrivača od tiskanog papira omotale cijelo tijelo, bila je naslonjena na blatni, prljavi pločnik kao na jastuk. Oči su mu bile otvorene, ali odsutne kao da sanja. Na licu umoran izraz, kao da se izgubio u vlastitim mislima, ali i spokojan kao da gleda zvijezde. Kao da kaže: odmaram se i sjedam. Gdje je Ruja? Galipa je obuzela zaigranost, želja za šalom, kajanje. Nema tragova krvi. Kako je shvatio da je truplo Dželalovo prije nego što ga je vidio? Znate li, poželio je redi, da ja navodno ne znam da sve znam. Imao je rupu u pameti, mojoj pameti, našoj pameti; gumb, jedan ljubičasti gumb: iz prostora iza ormara izlaze novac, čepovi od boca sode, gumbi. Gledamo zvijezde, zvijezde meĊu granama. Truplo kao da je govorilo: “Dobro me pokrijte da ne zebem.” Dobro ga pokrijte da ne zebe. Galip je zebao. “Ja sam ja!” Shvatio je da su rastvorene novine zapravo listovi Milijeta i Terdžumana. Mrlje od ulja u sedam boja. Dijelovi novina u koje su gledali pitajudi se ima li meĊu njima Dželalovih članaka. “Ne zebi. Hladno je.” čuo je kako metalni glas iz radiostanice u jednome od policijskih kombija otvorenih vrata zove glavnog istražitelja. Molim vas, gdje je Ruja? Gdje, gdje? Svjetla semafora na uglu koja se uzalud pale i gase: zeleno, crveno. I opet: zeleno, crveno. Isto u izlogu madame slastičarke: zeleno, crveno. Sjedam se, sjedam se, sjedam se, govorio je Dželal. Kapci na Aladinovom dudanu bili su spušteni, a svjetla unutra upaljena. Može li to biti trag? Gospodine istražitelju, htio je redi Galip, ja pišem prvi turski detektivski roman. Pogledajte, ovo je prvi trag: svjetla su ostala upaljena. Na podu opušci, komadidi papira, smede. Galip se namjerio na mladoga policajca, približio se i počeo ispitivati. čin se dogodio izmeĊu devet i trideset i deset sati. Ubojica nije poznat. Nesretnik je na mjestu pao. Da, bio je poznati novinar. Ne, nitko nije bio s njim. Zašto je žrtva ovdje napadnuta, ni policajac ne zna. Ne, ne puši. Da, teško je biti policajac. Ne, nitko nije bio s ubijenim, službenik je u to bio siguran; zašto gospodin pita? čime se gospodin bavi? Što gospodin ovdje traži u ovo doba nodi? Može li gospodin pokazati svoje isprave? Dok je policajac proučavao njegovu osobnu iskaznicu, Galip je promatrao pokrivač od novina pod kojim je ležalo Dželalovo tijelo. Izdaleka se bolje vidjelo blijedo, ružičasto svjetlo koje neonske svjetiljke iz izloga s lutkama bacaju na novine. Mislio je: Gospodine službenice, pokojnik bi zamijetio ovakve sitne detalje. I onaj na fotografiji sam ja, kao i lice koje je na mojem licu. Hajde, uzmi. Molim. Idem ja. I tako me žena čeka kod kude. Možda sam sve glatko riješio. Nije ni zastao pred obiteljskom zgradom Šehrikalp. Pretrčao je preko Trga Nišantaš i jedva da je ušao u ulicu u kojoj mu se nalazi kuda kad je, prvi put u mnogo godina, jedan pas lutalica, podla životinja boje blata, zarežao i zalajao na njega kao da de ga napasti. čega je to znak? Prešao je na drugu stranu ceste. Jesu li svjetla u dnevnom boravku upaljena? Kako na to nije obratio pažnju? Razmišljao je u dizalu. Kod kude nije bilo nikoga. Nigdje ni traga koji bi pokazao da je Ruja u jednome trenutku došla i otišla. Predmeti koje je dirala, kvake na vratima, posvuda razbacane škare, žlice i pepeljare u kojima je Ruja nekod gasila cigarete, kuhinjski stol za kojim su nekod zajedno sjedili i jeli, prazne i tužne fotelje u kojima su nekod sjedili jedno nasuprot drugome, sve što se nalazilo u stanu bilo je neizdrživo mučno, neizdrživo tužno. Izjurio je iz kude. Dugo je lutao ulicama. Na pločnicima izmeĊu Šišlija i Nišantaša, kojima se u djetinjstvu s Rujom žurio kad bi išli u kino Site, nije se micalo ništa osim pasa koji su kopali po kantama za smede. Koliko si kolumni napisao o ovim psima? Koliko du ih ja napisati? Nakon duge

šetnje prošetao je ulicom iza džamije, vratio se preko Trga Tešvikije i noge su ga očekivano ponijele ravno na ugao na kojemu je prije četrdeset i pet minuta ležalo Dželalovo tijelo. Ondje nije bilo nikoga. Svi su se, policijski automobili, novinari i okupljeno mnoštvo, zajedno s tijelom povukli i otišli. Galip ni pred izlogom sa šivadim strojevima, pod svjetlom neonske svjetiljke koje je kroz lutke prodiralo van, na dijelu pločnika na kojem je ležalo Dželalovo tijelo nije vidio nikakav trag. Novine kojima je mrtvac bio pokriven vjerojatno su bile brižljivo pokupljene. Pred policijskom je postajom, kao i uvijek, jedan policajac držao stražu. Ušavši u obiteljsku zgradu Šehrikalp, osjetio je umor na koji nije bio naviknut. Dželalov stan je bio vjeran podsjetnik na prošlost i Galipa je podsjedao na kudu kojoj se vojnik vrada nakon višegodišnjih pustolovina i ratova: bio je toliko zbunjujud i istodobno toliko poznat da su mu na oči navrle suze. Koliko se samo udaljio od te prošlosti! A nije prošlo ni šest sati otkako je izašao. Prošlost je bila privlačna poput sna. Legao je u Dželalov krevet kao nedužno dijete i kao dijete koje je nešto skrivilo. Mislio je da de članke i fotografije koje su svjetiljke obasjavale, zagonetku, Ruju, ono što traži vidjeti u snovima. Mislio je da u snovima nede počiniti zločin i da de ga počiniti. Zaspao je. Kad se probudio, pomislio je; “Subotnje jutro.” MeĊutim, bilo je subotnje podne. Dan kad se ne ide u ured, na sud. Otišao je do vrata ne navukavši papuče i uzeo Milijet ubačen pod njih: “Dželal Salik ubijen.” Vijest su objavili na naslovnici. Objavili su fotografiju trupla snimljenu prije nego što je pokriveno novinama. DogaĊaju su posvetili cijelu stranicu. Odmah su uzeli izjave premijera i ostalih nadležnih i slavnih. Galipov šifrirani članak naslova “Vrati se kudi” uokvirili su kao “njegov posljednji članak”. Objavili su i jednu njegovu lijepu, nedavno snimljenu fotografiju. Po mišljenju slavnih, meci su ispaljeni u demokraciju, slobodu mišljenja, mir i mnogo drugih dobrih stvari kojih bi se sjetili u svakoj sličnoj prigodi. Poduzete su mjere za hvatanje ubojice. Sjedio je za stolom punim papira i izrezaka iz novina i pušio. Dugo je pušio sjededi za tim stolom u pidžami. Kad se zvono na vratima oglasilo, imao je osjedaj da ved sat vremena sjedi i puši istu cigaretu. Bila je gospoĊa Kamer. Prvo je s ključem u ruci zurila u Galipa, kojega je ugledala na vratima što su se neočekivano otvorila, kao da vidi sablast, a zatim je ušla, stropoštala se u fotelju pokraj telefona i počela plakati. Svi su mislili da je i Galip umro. Svi su se danima pitali što je s njima. čim je pročitala vijesti u jutarnjim novinama, izjurila je iz kude da bi otišla do tete Hale. Prolazedi pored Aladinovog dudana unutra je vidjela gužvu. Tada je shvatila da je u dudanu ujutro pronaĊeno tijelo gospoĊe Ruje. Aladin je, navodno, kad je ujutro otvorio dudan, nabasao na Rujino tijelo koje je počivalo meĊu lutkama. čitatelju, hej čitatelju, dopusti mi da se na ovom dijelu svoje knjige u kojoj sam se, možda i ne posve uspješno, od početka trudio jasno razdvojiti pripovjedače od junaka i kolumne od stranica na kojima su opisani dogaĊaji, to jest nakon desetaka dobronamjernih napora koje si i ti možda primijetio, prije nego što ove retke pošaljem slovoslagaču, bar jednom umiješam. Znate kako u nekim knjigama postoje stranice koje nas, ne toliko zbog sposobnosti pisca, koliko zbog priče koja kao da je “sama od sebe” nastala i kao da “sama od sebe” teče, toliko prožmu da ih nikako ne možemo zaboraviti. Te stranice u našem umu, u našim srcima - recite kako god hodete - u nama ne ostaju kao stranice na kojima je majstorsko pero pisca stvorilo čuda, nego kao opipljiva i bolna uspomena iz našeg vlastitog života koje demo se godinama sjedati. Nekih kao sati raja, nekih kao sati pakla, nekih kao oboje, a češde kao nijedno od

toga. No uvijek suznih očiju. Ja bih, da nisam kolumnist-skorojevid nego profesionalac i sposoban pisac, sad bio uvjeren da se nalazimo na jednoj od tih stranica koje de godinama živjeti u pametnim i osjetljivim čitateljima mojega djela pod naslovom Ruja i Galip. No bududi da sam realist kad su u pitanju moje sposobnosti i moje pitanje, kod mene tog uvjerenja nema. Zbog toga na ovim stranicama čitatelja želim ostaviti nasamo s njegovim uspomenama. Da bi se to postiglo, najbolje što se može napraviti jest preporučiti slovoslagaču da ove listove oboji crnom tintom pa da vi sami zamislite stvari koje ne mogu temeljito opisati. Da bi vam predočile boju crnoga sna u koji sam zapao na mjestu na kojem je moja priča stala. Da bi vas stalno podsjedale na tišinu u mojem umu dok sam sljededih dana poput mjesečara lutao kroz dogaĊaje. Stranice koje slijede, crne stranice, od sada promatrajte kao sjedanja jednog mjesečara. GospoĊa Kamer je od Aladinovog dudana trkom došla do stana tete Hale. Tamo su svi plakali, mislili su da je i Galip mrtav. GospoĊa Kamer im je naposljetku odala Dželalovu tajnu: rekla im je da se Dželal godinama sakrivao ovdje, u obiteljskoj zgradi Šehrikalp, u stanu na zadnjem katu, a Galip i Ruja zadnjih sedam dana. Opet su svi pomislili da su i Ruja i Galip mrtvi. Kad se gospoĊa Kamer kasnije vratila onamo, u obiteljsku zgradu Šehrikalp, gospodin Ismail joj je rekao: “IzaĊi i poĊi gore pogledati!” Uzela je ključ i popela se na kat kad ju je, trenutak prije nego što je otvorila vrata, obuzeo čudan strah, a zatim vjera. Vjera da je Galip živ. Na sebi je imala zelenu suknju boje pistacije koju je Galip često viĊao i prljavu pregaču. Galip je kasnije, kada je otišao kudi, primijetio da teta Hale nosi haljinu od tkanine iste te zelene boje pistacije na kojoj cvatu ljubičasti cvjetovi. Je li to bila slučajnost ili neminovnost od prije trideset i pet godina koja podsjeda da je svijet začaran kao i vrtovi sjedanja? Svojoj majci, ocu, stricu Melihu, strini Suzan i svima koji su ga slušali sa suzama u očima objasnio je da su se on i Ruja prije pet dana vratili iz Izmira i da su ovih pet dana i nekoliko nodi vedinu vremena proveli s Dželalom u obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Dželal je zadnji kat kupio prije mnogo godina i to je krio od svih. Skrivao se od nekih ljudi koji su mu prijetili. Dok je u kasnim popodnevnim satima Galip isto to objašnjavao ljudima iz Službe državne sigurnosti i javnom tužitelju, puno je pričao i o glasu s telefona. MeĊutim, tu dvojicu s izrazom lica koji je govorio “mi sve znamo” nije uspio uvudi u svoju priču. Osjetio je bespomodnost onoga tko ne može izadi iz svojih snova, a u njih ne može nikoga uvudi. U njegovu umu vladala je duga i duboka tišina. Predvečer se u jednom trenutku našao u Vasifovoj sobi. Ondje je, možda zato što je to bila jedina soba u kudi u kojoj se nije plakalo, zatekao neiskvarene tragove sretnog obiteljskog života koji je sada bio prošlost. Zlatne ribice, degenerirane “ženidbama" u Obitelji, spokojno su se ljuljuškale u akvariju. Mačak tete Hale, Komur, ispružen na rubu tepiha odsutno je škiljio u Vasifa. Vasif je sjedio na rubu kreveta i proučavao golemu hrpu papira koju je držao u rukama. Papiri su bili telegrami suduti koje su poslale stotine ljudi, od premijera do običnog čitatelja. Galip je na Vasifovom licu vidio onaj izraz čuĊenja i zaigranosti koji se pojavljivao kad bi na istom tom dijelu kreveta sjedio izmeĊu njega i Ruje dok su zajedno gledali stare izreske iz novina. Soba je bila osvijetljena onim blijedim, slabim svjetlom koje je viĊao kad bi se ondje sastajali prije večere koju je za njih spremala teta Hale, a prije nje baka: to uspavljujude svjetlo gole električne žarulje niske voltaže u nepromjenjivom i čvrstom spoju s izblijedjelim starim namještajem i zidnim tapetama Galipa je podsjetilo na melankoliju vremena kad su on i Ruja bili zajedno i na tugu koja ga je prožimala poput bolesti koja nikada nede prodi. Sad su ta melankolija i tuga bile lijepe uspomene. Galip je podigao Vasifa

s mjesta na kojem je sjedio. Ugasio je svjetlo. Na prazan se krevet ispružio u odjedi, kao dijete koje prije spavanja želi plakati, i dvanaest sati spavao. Kada se sljededi dan na sprovodu koji je kretao iz džamije Tešvikije našao u četiri oka s urednikom, rekao mu je da postoje kutije pune Dželalovih još neobjavljenih članaka, da je zadnjih tjedana, unatoč tomu što je u novine slao malo novih članaka, neprestano radio, da je dovršio svoje stare projekte i da je zaigrano napisao mnogo novih tekstova o temama kojih se nikada prije nije doticao. Urednik je, naravno, rekao da te članke želi objaviti u Dželalovoj kolumni. Tako se otvorio put Galipovom spisateljskom životu koji de u Dželalovoj kolumni trajati dugi niz godina. Dok je masa izašavši iz džamije Tešvikije napredovala prema Trgu Nišantaš na kojem su čekala pogrebna kola, Galip je ugledao Aladina kako ih odsutno promatra s vrata dudana. U rukama je držao lutku koju se spremao zamotati u komad novina. Nod nakon što je u Milijet odnio Dželalove nove članke, Galip je prvi put sanjao Ruju i tu lutku. Kada je ostavio članke i poslušao riječi žaljenja i mišljenja o ubojstvu od Dželalovih prijatelja i neprijatelja meĊu kojima je bio i stari kolumnist Nešati, povukao se u njegovu sobu i počeo čitati novine od zadnjih pet dana koje su stajale na stolu. MeĊu tekstovima kolumnista koji su, ovisno o svojim sklonostima, odgovornost za ubojstvo svaljivali na Armence, tursku mafiju (Galip je to poželio ispraviti u “kriminalce s Bejoglua”, zelenom kemijskom), komuniste, krijumčare cigareta, Grke, islamiste, idealiste, Ruse i nakšibendije, patetičnim i pretjerano pohvalnim nekrolozima i stupcima u kojima su opisana slična ubojstva u našoj povijesti, za oko mu je zapeo istraživački članak jednog mladog novinara o tome kako je ubojstvo počinjeno. članak objavljen u Džumhurijetu na dan sprovoda bio je kratak i jasan, ali vrlo rječito napisan. Sudionici se nisu spominjali imenom, nego opdim imenicama napisanim velikim slovom. Poznati Kolumnist i njegova sestra u petak navečer u sedam sati izašli su iz Kolumnistove kude na Nišantašu i otišli u kino Konak. Film naslova Povratak kudi završio je u devet sati i dvadeset pet minuta. Kolumnist i njegova sestra, udana za mladog odvjetnika (ovdje je Galip prvi put u životu naišao na vlastito ime u novinama, pa makar bilo i indirektno spomenuto), zajedno su s masom izašli iz kina. Snijeg, koji je u deset dana zameo Istanbul, više nije padao, ali je bilo hladno. Nakon što su prešli Aveniju Valikonak, ušli su u Aveniju Emlak i izašli na Aveniju Tešvikije. Smrt ih je sustigla točno pred policijskom postajom u devet sati i trideset pet minuta. Ubojica sa starim pištoljem marke Kirikkale, kakvi se često nalaze kod umirovljenih vojnih lica, metke je vjerojatno bio namijenio Kolumnistu, ali su oni pogodili i brata i sestru. Od samo pet metaka koji su ispaljeni, možda zato što se oružje zaglavilo, tri su pogodila Kolumnista, jedan njegovu sestru, a jedan zid džamije Tešvikije. Bududi da ga je jedan od metaka pogodio u srce, Kolumnist je pao na mjestu mrtav. Drugi je metak smrskao nalivpero u lijevom džepu njegove jakne (tog slučajnog znaka oduševljeno su se prihvatile sve novine), pa se tako Kolumnistova bijela košulja uprljala zelenom tintom više nego krvlju. Njegova je sestra pak, teško ranjena u lijevo pludno krilo, nastavila hodati i ušla u dudan u kojem se prodaju duhan i novine, od mjesta dogaĊaja udaljen jednako koliko i policijska postaja preko puta. Novinar je, poput detektiva koji premotava film i nekoliko puta gleda važan prizor, u više navrata opisao kako se sestra teško hodajudi domogla tog dudana, u okolici poznatog kao Aladinov dudan, ušla u njega, i kako je Aladin, koji se sklonio iza korijena drveta, nije uspio vidjeti. U toj mučnoj predstavi vladala je atmosfera baletnog prizora koji se odigrava pod tamnoplavim svjetlima. Sestra s mukom ulazi u dudan i pada u kut meĊu lutke. Potom se film odjednom ubrzava i postaje apsurdan: vlasnik koji je skidao novine obješene na stablo kestena pred dudanom koji je upravo zatvarao, začuje pucnjeve i uspaniči se pa, bududi da nije primijetio ženu koja je ušla u njegov dudan, žurno spušta

rešetku, navrat-nanos bježi s mjesta dogaĊaja i trči kudi. Iako su u prodavaonici duhana u okolici poznatoj kao Aladinov dudan do jutra gorjela svjetla, nitko, ni policajci koji su provodili istragu u okolici niti itko drugi, nije primijetio mladu ženu koja se unutra u agoniji borila za život. Nadležni su s čuĊenjem dočekali i činjenicu da dežurni policajac na pločniku preko puta ne samo da nije intervenirao, nego nije ni primijetio da je još jedna osoba pogoĊena. Ubojica je pobjegao u nepoznatom smjeru. Jedan graĊanin koji se ujutro obratio nadležnima izjavio je da je uvečer, malo prije dogaĊaja, u Aladinovu dudanu kupio sredku Narodne lutrije, i da je u blizini mjesta dogaĊaja vidio mračnu sjenu zastrašujudeg izgleda, umotanu u neobičan ogrtač, u čudnovatom odijelu koje je izgledalo kao iz povijesnih filmova (“Kao da je sultan Mehmet Osvajač”, rekao je), i da je to čak i prije nego što je iz novina saznao što se dogodilo, uzbuĊeno ispričao svojoj ženi i njezinoj sestri. Mladi je novinar svoj članak završio sa željom da i taj trag ne postane žrtvom nezainteresiranosti i nesposobnosti, kao što je bio slučaj s djevojkom čije je tijelo ujutro pronaĊeno meĊu lutkama. Tu je nod Galip sanjao Ruju meĊu lutkama iz Aladinova dudana. Nije bila mrtva. U mraku je zajedno s drugim, tek jedva dišudi, čekala Galipa i namigivala mu. Ali Galip je kasnio, nikako nije mogao dodi do nje; mogao je samo izdaleka, s prozora obiteljske zgrade Šehrikalp, suznih očiju promatrati svjetla koja su iz izloga Aladinova dudana padala na pločnik pokriven snijegom. Jednog sunčanog jutra početkom veljače otac je Galipu rekao da je stigao odgovor na zahtjev u vezi s nasljedstvom, koji je stric Melih predao na Katastarsku upravu Šišli, i da se ispostavilo da je Dželal u nekoj sporednoj ulici na Nišantašu imao još jedan stan. Stan do kojega su stric Melih i Galip otišli povevši sa sobom grbavog bravara nalazio se u sporednom dijelu Nišantaša, u jednoj od onih uskih ulica popločenih kaldrmom i razrovanih pločnika, za koje se Galip svaki put kad bi u njih zašao pitao zašto bogataši žive na tako bijednim mjestima. Ili zašto se onda za one koji žive na tako bijednim mjestima kaže da su bogati. Stan je bio na najvišem katu jedne od onih trokatnica ili četverokatnica čija su pročelja potamnjela od čaĊi i dima, a boja im se mjestimično ljušti kao koža neizlječivog bolesnika. Bravar je bez imalo muke otvorio umornu bravu na vratima bez natpisa i otišao. U stražnjem dijelu nalazile su se dvije uzane spavade sobe s po jednim krevetom. U prednjem su vidjeli mali salon u kojega je svjetlost dopirala kroz prozore s pogledom na ulicu, s golemim kuhinjskim stolom u sredini. Stol je sa svake strane imao po jednu fotelju i bio prekriven izrescima iz novina koji su govorili o najnovijim ubojstvima, fotografijama, časopisima o filmu i sportu, novim izdanjima stripova iz Galipova djetinjstva kao što su Teksas i Tommiks, detektivskim romanima, te hrpama novina i papira. Ljuske pistacija koje su do vrha ispunjavale široku bakrenu pepeljaru Galipu su bile nepobitan dokaz da je za tim stolom sjedila Ruja. U sobi koja je vjerojatno bila Dželalova Galip je vidio pakiranja lijeka za poboljšanje pamdenja Mnemonics, lijekove za proširivanje krvnih žila te kutije aspirina i šibica. Ono što je vidio na stolcu u Rujinoj sobi podsjetilo ga je na to da njegova žena na odlasku nije ponijela puno stvari: nešto šminke, njezine papuče, privjesak za ključeve za koji je vjerovala da joj donosi sredu i četku za kosu s ogledalom na stražnjoj strani. Galip se toliko zagledao u te predmete koji su u praznoj sobi golih zidova stajali na stolici marke Thonet, da se u jednom trenu otrgnuo od iluzije i osjetio da je shvatio ono drugo značenje koje su mu nagovještavale i zaboravljenu tajnu unutar svijeta. “Ovamo su došli jedno drugome pričati priče”, razmišljao je vrativši se do strica Meliha koji je još uvijek bio zadihan od penjanja uza

stube. Položaj u kojemu su na rubu stola stajali fascikli s papirima odavao je da je Ruja počela zapisivati Dželalove priče, da je tijekom tog tjedna Dželal uvijek sjedio u lijevoj fotelji, u kojoj je sada bio stric Melih, a Ruja ga slušala iz one koja je bila slobodna. Galip je Dželalove priče, koje de kasnije iskoristiti u svojim člancima za Milijet, ugurao u džep jakne i započeo s objašnjenjem koje je stric Melih bez mnogo navaljivanja očekivao. Dželal je obolio od strašne bolesti gubitka pamdenja koju je poznati engleski liječnik dr. Cole Ridge davno otkrio, ali joj nije uspio nadi lijeka. Da bi svoju bolest sakrio od svih, skrivao se po ovim stanovima i stalno tražio pomod od Ruje i Galipa. Zbog toga su nodima ovdje boravili, ponekad Galip, a ponekad Ruja, slušali Dželalove priče i čak ih zapisivali misledi da de tako pronadi i obnoviti njegovu prošlost. Dok je vani padao snijeg, Dželal bi im satima pričao svoje neiscrpne priče. Stric Melih je dugo šutio kao da je sve dobro razumio. Onda je plakao. Zapalio je cigaretu. Osjetio je lagano gušenje. Rekao je da je Dželal uvijek imao pogrešne ideje. Bio je izbačen iz obiteljske zgrade Šehrikalp, a kad mu se otac ponovno oženio, on se predao nekoj čudnoj strasti, kao da se želi osvetiti cijeloj Obitelji jer su se prema njemu i majci loše ponijeli. Ipak, otac ga je volio koliko i Ruju. Sada više nije imao djece. Ne, sada mu je jedino dijete bio Galip. Suze. Tišina. Zvukovi nepoznatog stana. Galip je poželio stricu Melihu redi da što prije ode u prodavaonicu na uglu, kupi rakiju i vrati se kudi. Umjesto toga sam je sebi postavio pitanje na koje više nede misliti, a za čitatelje koji sami žele postavljati pitanja bolje je da ga preskoče (jedan odlomak). Zbog kojih su to priča, kojih uspomena, kojeg cvijeda i bajki iz vrta sjedanja Dželal i Ruja, da bi u punini iskusili njihov okus, miris i nasladu, osjetili da trebaju isključiti Galipa? Je li to zbog toga što nije znao pripovijedati? Je li to zbog toga što nije bio živahan i vedar kao oni? Je li to zato što neke priče nikada nije mogao razumjeti? Zato što im je prekomjernim divljenjem uskradivao užitak? Zato što su pobjegli od njegove neizlječive sjete koju je oko sebe širio kao zarazu? Galip je primijetio da je Ruja pod ventil staroga prašnjavog radijatora, kao i kod kude, stavila plastičnu posudu od jogurta. Negdje pred kraj ljeta Galip je ispraznio unajmljeni stan u kojem je živio s Rujom, zato što nije mogao izdržati nepodnošljive uspomene na nju i zato što se svo pokudstvo od gorčine i tuge skoro meškoljilo na svojim mjestima, i uselio se u Dželalov stan u obiteljsku zgradu Šehrikalp. Kao ito nije mogao pogledati Rujino tijelo, nije želio vidjeti ni pokudstvo koje je njegov otac komad po komad razdijelio na sve strane, a dijelom i prodao. O onome u što je u snovima optimistično vjerovao nije više mogao ni maštati: da de Ruja, kao što je izašla iz prvoga braka i došla k njemu, jednoga dana ponovno odnekud dodi i da de zajedno modi nastaviti živjeti kao da nastavljaju knjigu koju su dopola pročitali. Dugi ljetni dani produljili su se kao da nikada nede završiti. Na kraju ljeta dogodio se vojni udar. Nova vlada, sastavljena od opreznih domoljuba koji nisu zaglibili u ustajalo blato koje se naziva politikom, objavila je da de jednog po jednog pronadi krivce za stara politička ubojstva. Zato su novine, koje su zbog cenzure ostale bez političkih vijesti o kojima mogu pisati, na prvu godišnjicu smrti uglaĊenim i odabranim riječima podsjetile da ni “ubojstvo Dželala Salika” još nije riješeno. Jedne novine, iz nekog razloga to nije bio Milijet, za koji je Dželal pisao nego neke druge, objavile su da de onome tko pomogne u pronalaženju ubojice dati veliku novčanu nagradu. Tim se novcem mogao kupiti kamion, mali mlin ili dudan koji bi nekome osigurao solidan mjesečni prihod za cijeli život. Tako je počela inicijativa i ushit koji de rasvijetliti tajnu “ubojstva Dželala Salika”. čak

su i zapovjednici za izvanredno stanje iz provincijskih gradova, da ne bi propustili tu posljednju priliku za besmrtnost koja im se pruža, zasukali rukave i počeli raditi punom parom. Iz mojega ste stila sigurno shvatili da sam opet ja počeo pričati što se dogaĊalo. Zajedno sa stablima kestena koja su tih dana ponovno listala i ja sam se iz melankolika polako pretvarao u gnjevnog čovjeka. A taj gnjevni čovjek nije pridavao veliku važnost vijestima koje su, uz opasku dopisnika iz unutrašnjosti da se “ispitivanje drži u tajnosti”, dopirale do Istanbula. Jedan se tjedan čitalo da je ubojica uhvaden u nekom planinskom selu čije se ime pročulo zato što se nekad u provaliji na ulazu u selo smrskao autobus pun nogometaša i navijača u kojem su svi poginuli, a drugi da je krivac uhvaden dok je iz jednoga obalnog gradida s osjedajem čežnje i dužnosti na horizontu promatrao susjednu državu koja mu je dala punu vredu novca da bi obavio taj posao. Te prve vijesti obodrile su graĊane koji se inače nisu mogli ni odvažiti na dojave te potaknule na rad i zapovjednike za izvanredno stanje koji su zavidjeli svojim kolegama na uspjehu, pa je na početku ljeta počela prava manija “ubojica je uhvaden”. Otprilike u to vrijeme policijski su službenici počeli u ponod dolaziti po mene i voziti me u svoje sjedište u gradu da “iskoriste moje znanje” ili da “identificiram počinitelja”. Kao što se dogaĊa u zabačenim gradidima koji drže do svoje vjere i svojih grobljâ, u kojima se uz policijski sat od ponodi do jutra zbog nedostatka novca u opdinskoj blagajni gase električni generatori, pa u njima vlada atmosfera autoriteta, u kojoj mesari bez dozvole divljački ubijaju ostarjele konje, te bezglasna i zastrašujuda tama, cijela se zemlja, kao da je život u njoj najednom nožem prerezan napola, podijelila na dvoje: na crno i bijelo. Malo iza ponodi polako bih ustajao od radnog stola, za kojim sam, okružen dimom, nadahnudem i stvaralaštvom kakvo pristaje Dželalu, pisao njegovu najnoviju kolumnu, silazio na pusti pločnik pred ulaznim vratima obiteljske zgrade Šehrikalp i čekao policijska kola koja de me pokupiti i odvesti u zgradu Službe državne sigurnosti na padinama Bešiktaša koja je, opasana visokim zidovima, sličila dvorcu. Koliko god da je grad bio pust, nepokretan i mračan, toliko je u dvorcu bilo živo, užurbano i blještavo svijetlo. Pokazivali bi mi fotografije neispavanih mladida sanjarskih pogleda, s tamnoljubičastim podočnjacima i neuredne kose. Oči nekih podsjedale su me na crnookog sina vodonoše koji je prije mnogo godina s ocem došao u našu kudu i, dok su punili kubik vode, svojim prodornim pogledom odmah u pamdenje pohranio namještaj koji se ondje nalazio. Neki su me podsjedali na prištavog i smjelog “prijatelja starijeg brata jednog prijatelja” koji je Ruji pristupio u “petominutnoj pauzi” u jednom od kina u koja smo zajedno išli dok je ona, ni najmanje ne obradajudi pažnju na sina svojega strica pokraj sebe, s užitkom jela svojeg ledenog pingvina; neki na našeg vršnjaka, prodavača u poznatoj trgovini tekstilom izmeĊu kude i škole koja je zabilježena u lokalnoj povijesti, koji je kroz poluotvorena vrata sanjivim očima promatrao školsku vrevu kako se razlijeva ulicom; neki - a ti su bili najstrašniji - nisu me podsjedali ni na koga i ni na što. Dok sam u magli vlastitih uspomena promatrao ta prazna i zastrašujuda lica, prisiljena pozirati fotografu pred neoličenim, prljavim i tko zna čime sve zamrljanim zidovima policijske uprave, nisam mogao sasvim razabrati, niti redi da ne razabirem neku nejasnu sjenu, izraz koji se nije potpuno odavao, a nije ostajao ni potpuno skriven. Znači, kolebao sam se, a detektivi koje je nemogude prevariti stajali su uz mene, ohrabrivali me i odavali mi provokativne podatke o osobi koja se krije iza sablasti na fotografiji: ovaj je mladid uhiden u Sivasu nakon dojave, u kafidu u kojem se okupljaju ultraljevičari, i na duši ima četiri ubojstva. Dugačak članak ovoga drugog, kojemu brkovi tek izbijaju, bio je objavljen u nastavcima u časopisu koji zastupa političke ideje Enver Hodže, i u njemu je

Dželal opisan kao ljudska meta. Ovog s pokidanim gumbima na jakni u Istanbul su poslali iz Malatje. Bio je učitelj, ali je prije petnaest godina, uvjeren da je Dželal u članku o Mevlani uvrijedio tu uzvišenu vjersku veličinu, svojim devetogodišnjim učenicima uporno objašnjavao da Dželala treba ubiti. Sredovječni bojažljivi muškarac s izgledom oca Obitelji zapravo je bio pijanac koji je u jednoj krčmi na Bejogluu održao dug govor o tome kako se naša zemlja treba očistiti od svih mikroba, a u policijsku postaju Bejoglu prijavio ga je graĊanin koji je sjedio za susjednim stolom zaokupljen mislima o nagradi koju de dodijeliti novine, rekavši da je meĊu ostalim mikrobima bilo spomenuto i Dželalovo ime. Poznaje li gospodin Galip tog pijanca mamurnog lica? Poznaje li te mrzovoljne, ljutite i nesretne ljude koji su se izgubili u snovima i nestali? Je li gospodin Galip ikoje od ovih nestvarnih i okrivljenih lica, čije su slike jednu po jednu stavljali pred njega, nedavno ili posljednjih godina vidio u Dželalovoj blizini? Sredinom ljeta, onih dana kad sam primijetio da je na novim novčanicama od pet tisuda lira prikazan Mevlana, u novinama sam pročitao osmrtnicu za umirovljenog pukovnika imenom Mehmet III. Osvajač. Istih tih vrudih srpanjskih dana obavezni nodni posjeti postali su sve učestaliji, a fotografija koje su se nizale preda mnom bilo je sve više i više. Na fotografijama koje su mi pokazivali vidio sam mnogo tužnija, mnogo sjetnija, mnogo strašnija i mnogo nevjerojatnija lica od onih iz Dželalove skromne zbirke: mehaničari za bicikle, studenti arheologije, porubljivači tkanina i sagova, vlasnici benzinskih pumpi, pomodnici u trgovini, statisti iz Ješilčama, vlasnici kafida, pisci vjerskih knjižica, kondukteri u autobusima, čuvari parkova, čuvari u nodnim klubovima, mladi knjigovoĊe, prodavači enciklopedija... Svi podvrgnuti mučenju, više ili manje izudarani i zlostavljani, svi su u fotografski aparat gledali s izrazima koji bi govorili “ja nisam ovdje” i “ja sam i tako netko drugi”, kojima su prikrivali tugu i strah. Kao da žele potisnuti onu izgubljenu tajnu, onu skrivenu informaciju koja svima leži u pamdenju ali su je zaboravili, i zbog toga je nikada nisu ni tražili. Kao da je žele zaboraviti i izgubiti tako da se nikad ne vrati iz bezdana. Bududi da se više ne želim vradati na to koja je figurica u staroj igri, koja se meni (i mojim čitateljima) čini ved odavno završenom, stala na svoje mjesto i koji sam odavno predviĊeni potez nesvjesno povukao, ne bih uopde trebao spominjati slova koja sam vidio na licima s fotografija. No u jednoj od beskrajnih nodi koje sam proveo u dvorcu (bi li možda bilo prikladnije redi tvrĊavi?), kad sam sva lica koja su mi pokazali jednako odlučno odbio, jedan me zaposlenik Službe državne sigurnosti, za kojega du kasnije saznati da je stožerni pukovnik, upitao: “A slova, zar ni slova ne vidite?” I dodao profesionalnim tonom: “I mi znamo koliko je čovjeku u ovoj zemlji teško biti ono što jest. Ali kad biste nam barem malo pomogli.” Jedne sam nodi slušao zaključke jednog debeljuškastog potpukovnika koji se raspričao o tome kako u nekim ostacima derviških redova u Anadoliji još uvijek živi vjerovanje u Mehdija, kao da ne govori o rezultatima istrage, nego kao da prepričava uspomene iz svojeg mračnog i neugodnog djetinjstva. Na svojim tajnim putovanjima po Anadoliji Dželal je pokušavao stupiti u vezu s tim “reakcionarnim ostacima”. U jednoj automehaničarskoj radionici u predgraĊu Konje ili u kudi jednoga poplunara u Sivasu uspio se sastati s nekolicinom tih mjesečara i redi im da de u svojim tekstovima objaviti znakove Sudnjega dana, ali da trebaju čekati. Eto, tih su znakova bili puni članci u kojima je pisao o kiklopima, o Bosporu koji je presušio i o prerušenim pašama i sultanima. Kada je jedan od radišnih činovnika, koji je objavio da je konačno uspio odgonetnuti te znakove, smrtno ozbiljan rekao da de riješiti zagonetku akrostihova koja de se formirati od početnih slova odlomaka u Dželalovom članku pod naslovom “Poljubac”, poželio sam redi:

“Znam.” Kada su mi pokazali značenje koje se skriva u naslovu Homeinijeve knjige Otkrivanje zagonetke, u kojoj opisuje svoju borbu i život i donosi fotografije koje je snimio u mračnim gradskim ulicama za višegodišnjeg progonstva u Bursi, poprilično sam dobro razumio što mi žele pokazati i poželio redi: “Znam.” I ja sam, kao i oni, poznavao izgubljenu ličnost i zagonetku skrivene u Dželalovim člancima o Mevlani. Kada bi oni, smijudi se i zabavljajudi, rekli da, kako bi “utemeljili” Dželalovu izgubljenu zagonetku, traže nekoga tko de se ubiti zato što su mu “popustili šarafi” ili je izgubio pamdenje, ili kad bih na nekoj fotografiji spultenoj preda me ugledao lice jako slično nekoj tužnoj i melankoličnoj osobi izgubljena izraza s fotografija iz dubina Dželalova ormara od brestovine, opet bi mi došlo da kažem: “Znam.” želio sam redi da znam i tko su ljubavnici koje je zazivao u članku o presušivanju bosporskih voda, tko je njegova imaginarna žena kojoj se obrada u članku koji je napisao s iluzijom o poljupcu i tko su junaci koje je susretao u snovima prije sna. Kad bi se s podsmijehom prisjetili da je preprodavač karata, koji je izgubio glavu zaljubivši se u Grkinju blijeda lica zaposlenu na blagajni kina, o kojem je Dželal pisao u jednome od svojih članaka, zapravo bio policajac u civilu s kojim su bili u vezi; kad bih u kasne nodne sate dugo promatrao lice sumnjivca, od batina, mučenja i nesanice izgubljena zajedno sa svojim tajnama i značenjima, koji je, zbog čarobnog ogledala meĊu nama i činjenice da mi njega možemo vidjeti, a on nas ne, bio još uznemireniji, i rekao da ni njega ne prepoznajem; kad bi mi objasnili da su Dželalove teorije o licima i kartama “jedan običan trik” i da je tom jeftinom metodom varao i uveseljavao čitatelje koji su od njega očekivali neku tajnu, neki zavjet, neki znak suučesništva, iako nisam vjerovao njihovim riječima, opet bi mi došlo da kažem: “Znam.” Možda su i sami bili svjesni da ja to znam ili ne znam. Možda su što prije htjeli završiti svoj posao i iskorijeniti sumnju koja se nije meškoljila samo u mojim mislima, nego i u mislima svih čitatelja novina i svih graĊana, prije nego što poraste i razvije se, ubiti tajnu naših života prekrivenu katranom i pepeljastim talogom i Dželalovu crnu izgubljenu zagonetku prije nego što ih otkrijemo. Ponekad bi neki od detektiva koji je vjerovao da se priča dovoljno otegnula, odlučni časnik kojega prvi put vidim ili suhonjavi javni tužitelj kojega sam upoznao nekoliko mjeseci ranije počeo pričati besprijekornu priču, poput nimalo uvjerljivog detektiva iz romana, koji za čitatelje čarobnjačkom lakodom, jedno po jedno otkriva značenja svih tragova i detalja. Dok se odvijao taj prizor koji je podsjedao na zadnje stranice Rujinih romana, drugi su službenici strpljivo i ponosno, poput učitelja koji u školskoj debati sudjeluju kao članovi porote, slušali i vodili bilješke na papirima sa zaglavljem Državnog ureda za nabavu koje su držali pred sobom: ubojica je bio pijun poslan od snaga izvana koje žele “destabilizirati” naše društvo, bektašije-nakšibendije koji su vidjeli da su njihove tajne postale predmetom ismijavanja, neki pjesnici koji u kvantitativnom metru pišu akrostihove i moderni narodni pjevači, to jest hurufije dobrovoljci, u toj su se uroti koja nas je gurala ravno u anarhiju, što je neka vrsta Sudnjega dana, nesvjesno obvezali na to da zastupaju vanjske sile. Ne, ovo ubojstvo nije imalo nikakve veze s politikom: da bi se to shvatilo, bilo je dovoljno sjetiti se kako je ubijeni novinar, tonom koji je prije mnogo godina izašao iz mode i svima nečitkim opsegom i stilom, pisao gluposti koje su mu se motale po glavi i koje nisu imale nikakve veze s politikom. Ubojica je bio ili poznati kriminalac s Bejoglua glavom, koji je pretjerane legende koje je Dželal o njemu pisao shvatio kao izrugivanje, ili pladeni ubojica kojega je on unajmio. Jedne od tih nodi u kojima su mučenjem tjerali sveučilišne studente koji su, samo da bi se razmetali, sami sebe prijavljivali i preuzimali odgovornost za ubojstvo, da povuku svoje izjave, ili nedužne ljude dovedene iz džamije silili da priznaju, bio je ondje i jedan stari profesor

divanske književnosti s umjetnim zubalom. On je djetinjstvo proveo s jednim umirovljenim časnikom Službe državne sigurnosti, u istim stražnjim vrtovima starog Istanbula i istim ulicama u kojima su kude s doksatima. Nakon dosadnog objašnjenja o hurufijama, starim igrama riječi i umjetnosti, koje su prekidali pošalicama, poslušao je i moju priču koju sam nevoljko ispričao. Napuhavajudi se poput gatara iz predgraĊa, rekao je da se dogaĊaji bez puno muke izvrsno mogu uklopiti u Ljepotu i Ijubav Šejha Galipa. Za to je vrijeme dvočlani odbor proučavao prijave koje su novinama i policiji poslane s ushitom zbog obedane nagrade; na profesorov književni pronalazak, koji je ukazivao na problematiku poezije od prije dvjesto godina, nisu obratili pažnju. Otprilike su tada zaključili da je ubojica jedan brijač kojega je netko prijavio. Nakon što su mi pokazali tankog, malenog čovjeka šezdesetih godina i shvatili da ga opet nisam uspio identificirati, više me nikad nisu pozvali u dvorac na svoje festivale smrti, života, zagonetki i vlasti. Tjedan dana kasnije novine su objavile iscrpnu priču o brijaču koji je prvo zanijekao krivnju, a onda priznao, da bi je poslije ponovno zanijekao i opet priznao. Dželal Salik je o tom čovjeku prvi put pisao prije mnogo godina u članku pod naslovom “Moram biti ono što jesam”. U tom članku, i u još nekoliko kasnijih, napisao je da je brijač došao u novine i postavio mu pitanja koja de rasvijetliti duboki misterij vezan uz Istok, nas i naše postojanje, i da mu je on na ta pitanja odgovorio dosjetkama. Brijač je te dosjetke, kojima su i drugi svjedočili, doživio kao uvrede. Gnjevno je primijetio da su prvo spomenute u jednom članku, a poslije još nekoliko puta obraĊene. Kad je dvadeset i tri godine kasnije prvi članak ponovno objavljen pod istim naslovom, brijač je to doživio kao da mu je uvreda ponovno nanesena pa se, nakon nekoliko podbadanja iz svoje okoline, odlučio osvetiti kolumnistu. Brojač je svoje djelo, jezikom koji je naučio od policajaca i iz novina, okarakterizirao kao “pojedinačni terorizam”. Tko su bili provokatori čije je postojanje zanijekao, bilo je nemogude otkriti. Nedugo nakon objavljivanja fotografija njegovog umornog i izmučenog lica očišdenog od značenja i slova, u skladu s odmah potvrĊenom odlukom u ubrzanoj parnici koja je služila kao primjer, jednog jutra, u sat kad istanbulskim ulicama lutaju samo čopori nesretnih pasa koji ne podliježu policijskom satu, brijač je bio obješen. Tih sam dana radio na svim pričama o planini Kaf kojih sam se mogao sjetiti i pronadi, i istodobno, ne bih li rasvijetlio “dogaĊaje”, u svojem odvjetničkom uredu još bunovan od sna slušao teorije ljudi koji su me posjedivali. Nikome nisam mogao baš puno pomodi. Saslušao sam strastvenog učenika medrese Imam Hatip koji mi je nadugo i naširoko objašnjavao da je iz Dželalovih članaka shvatio da je on Dedžal. Ako je on izveo taj zaključak, onda ga je izveo i ubojica, te je tako ubivši Dželala sebe postavio na Mehdijevo, to jest Njegovo mjesto. Pritom mi je pokazivao slova na izrescima iz novina koji su vrvjeli pričama o krvnicima. Saslušao sam i krojača s Nišantaša koji mi je ispričao kako je za Dželala šivao povijesne kostime. čak sam se i toga da je taj krojač onaj isti kojega sam one snježne nodi kad je Ruja nestala vidio kako radi u svojem dudanu sjetio teško, kao netko tko se kao kroz maglu prisjeda filma koji je davno gledao. Jednako sam reagirao i na Saima, koji me je htio obavijestiti o bogatstvima arhiva Službe državne sigurnosti i donijeti mi radosnu vijest da je pravi Mehmet Jilmaz konačno uhiden, a nevini student pušten na slobodu. I dok je Saim, usmjerivši pažnju na naslov članka koji je prikazan kao razlog ubojstva, razbijao glavu nad riječima “moram biti ono što jesam”, ja sam se toliko udaljio od onoga što jesam da kao da sam se udaljavao i od ove crne knjige i od Galipa. Na neko sam se vrijeme posvetio samo pravu i parnicama. Kasnije sam pak popustio u poslu, nazvao stare prijatelje i s ljudima koje sam nedavno upoznao obilazio restorane i krčme. Ponekad bih primijetio da su oblaci nad Istanbulom poprimili nevjerojatnu žutu ili pepeljastu

boju, a ponekad bih sam sebe pokušavao uvjeriti da je nebo nad gradom isto ono poznato, svakidašnje nebo. U ponod bih, kako je to Dželal činio u plodnim razdobljima, odjednom s lakodom napisao dvije-tri njegove kolumne za taj tjedan i potom ustao od stola, sjeo u fotelju pokraj telefona, ispružio noge na podnožak i čekao da se stvari oko mene polako pretvore u znakove nekog drugog svijeta, nekog drugog svemira. Tada bih osjetio kako se negdje u dubini mojega sjedanja neka uspomena miče poput sjene. Kako napreduje prolazedi kroz vrata koja iz vrta sjedanja vode u neki drugi vrt i odande opet u druge i trede vrtove te kako se u toku tog poznatog procesa vrata moje vlastite osobnosti otvaraju i zatvaraju, a moje ja mijenja u osobu koja de se s tom sjenom susresti i s njom biti sretna. Kasnije samo što ne bih progovorio njezinim glasom. Da se ne bih nespreman susreo s uspomenama na Ruju, svoj sam život držao pod nadzorom, iako možda ne baš jako čvrstim, i pomno se klonio tuge za koju sam se bojao da bi se u neočekivano vrijeme i na neočekivanom mjestu mogla obrušiti na mene. Kad bih dva ili tri puta tjedno navečer odlazio do tete Hale, nakon jela bih s Vasifom hranio zlatne ribice, ali nikada nisam s njim sjedio na rubu kreveta i gledao izreske iz novina koje mi je htio pokazati. (Ipak, tako sam naišao na izrezak na kojem je na mjestu Dželalove bila otisnuta slika Edwarda G. Robinsona, i tako otkrio da njih dvojica makar malo sliče jedan na drugog, poput dalekih roĊaka.) Kad bi postalo kasno i otac ili strina Suzan mi, kao da me kod kude čeka Ruja u bolesničkom krevetu, rekli da odem kudi prije nego još više zakasnim, odgovorio bih: “Da, bolje je da odem prije nego što policijski sat proĊe.” Klonio sam se ulica koje vode pokraj Aladinovog dudana i onih kojima smo Ruja i ja običavali šetati. Do naše stare kude i do obiteljske zgrade Šehrikalp hodao sam sporednim ulicama koje su mi sve u svemu produžavale put. Da ne bih zašao u ulice kojima su Dželal i Ruja prošli poslije izlaska iz kina Konak, opet sam mijenjao put i tako se našao u čudnim i mračnim sporednim ulicama, meĊu svjetiljkama, slovima, meni nepoznatim zidovima, slijepim zgradama zastrašujudih lica, tamnim zavjesama na prozorima i dvorištima džamija. Šetnja meĊu svim tim mračnim i mrtvim znakovima toliko bi me promijenila da bih, stigavši pred obiteljsku zgradu Šehrikalp malo poslije početka policijskog sata i ugledavši krpu koja je još uvijek visjela na ogradi balkona na najvišem katu, s lakodom to protumačio kao znak da me kod kude čeka Ruja. Kad bih nakon šetnje praznim i mračnim ulicama ugledao znak koji je Ruja za mene ostavila na ogradi balkona, sjetio bih se kako smo Jedne snježne nodi u tredoj godini braka vrlo dugo razgovarali. Kao dva popustljiva dobra prijatelja koji se godinama druže. Bez podbadanja. Razgovor nije upao u bezdan Rujine indiferentnosti niti smo ijednom osjetili da se približava ona duboka tišina koja se iznenadno kao duh pojavljivala meĊu nama. Kad sam načeo temu, sanjarili smo, s užitkom koji je i Ruja nalazila u svojoj mašti, o danu koji demo zajedno provesti u sedamdeset i tredoj godini života. Jednoga zimskog dana u sedamdeset i tredoj godini života namjeravali smo zajedno izadi na Bejoglu. Od ušteĊenog novca jedno drugome bismo kupili poklon: džemper ili par rukavica. Bili bismo obučeni u stare i teške kapute koje volimo, na koje smo se navikli i koji mirišu po nama. Razgledavali bismo izloge bez ikakva razloga, ne tražedi ništa, i razgovarali. Bijesno bismo psovali, jadikovali o tome kako se sve mijenja i daskali o tome kako su odjeda, izlozi i ljudi nekod bili bolji i ljepši. Dok bismo to radili, znali bismo da se tako ponašamo zato što smo dovoljno stari da od bududnosti ništa ne možemo očekivati, a ipak bismo se tako ponašali. Kupili bismo kilogram ušederenih kestena pažljivo promatrajudi kako ih važu i pakiraju. Kasnije bismo negdje u sporednim ulicama Bejoglua pronašli antikvarijat koji nikada prije nismo vidjeli te bismo zbunjeno i radosno čestitali jedno drugom. Unutra bi se

nalazili jeftini detektivski romani koje Ruja nikad nije pročitala ili koje je zaboravila. Dok bismo mi birali i čeprkali po romanima, stara mačka koja luta meĊu hrpama knjiga počela bi presti, a blaga prodavačica bi nam se nasmiješila. Odande bismo izašli s naramkom knjiga koje bi nas veselile zato što smo ih jeftino kupili i radovali se što smo namirili Rujine potrebe za detektivskim romanima za bar dva mjeseca. Dok bismo pili čaj u slastičarnici, meĊu nama bi izbila prepirka. Porječkali bismo se zato što smo doživjeli sedamdeset i tredu godinu, i zato što bismo, kao i svi koji navrše sedamdeset i tredu, znali da smo cijeli život potrošili uzalud. Vrativši se kudi, otvorili bismo pakete, bez ikakvog srama skinuli odjedu i svojim se blijedim i starim tijelima oslabljenih mišida te s obiljem ušederenih kestena i sirupa predali dugom voĊenju ljubavi. Blijeda boja naših starih i umornih tijela bila bi poluprozračna, krem boja dječje kože iz vremena kad smo se prije šezdeset i sedam godina prvi put upoznali. Ruja, čija je mašta uvijek bila bujnija od moje, dodala je da bismo usred ludog voĊenja ljubavi stali, zapalili cigaretu i plakali. Temu sam načeo ja jer sam znao da de me Ruja, kad sa sedamdeset i tri godine doĊe u stanje u kojem više nede čeznuti za drugačijim životom, voljeti. Istanbul bi pak, kao što su moji čitatelji primijetili, nastavio živjeti u jednakoj bijedi. Još uvijek ponekad u Dželalovim starim kutijama, meĊu stvarima u uredu ili u nekoj sobi u kudi tete Hale, naiĊem na neku njezinu stvar koja mi je nekim čudom promaknula pa je nisam bacio. Ljubičasti gumb s haljine na cvjetide koju sam na njoj vidio kad smo se prvi put upoznali; “moderne” naočale produženih gornjih rubova koje su se šezdesetih godina počele pojavljivati na licima sposobnih, zdravih žena u europskim časopisima, koje je Ruja istih tih godina šest mjeseci nosila i poslije odbacila; male crne ukosnice od kojih je jednu objema rukama stavljala u kosu, a drugu za to vrijeme držala u kutku usana; poklopac u obliku repa drvene patke u kojoj je držala šivade igle i konce i za kojim je godinama tugovala misledi da je izgubljen; zadada iz književnosti koja je ostala meĊu odvjetničkim dokumentima strica Meliha, prepisana iz enciklopedije, o legendarnoj ptici Simurg koja živi na planini Kaf i o pustolovinama onih koji su je tražili; vlasi koje su ostale zapetljane u četki za kosu strine Suzan; popis narudžbi koji je napisan i predan meni (usoljena tuna, časopis Filmsko platno, plin za upaljač, čokolada Bonibon s lješnjacima); slika drveta nacrtana uz djedovu pomod; konj u početnici; jedna od zelenih čarapa koje sam vidio na njezinim nogama prije devetnaest godina dok je vozila unajmljeni bicikl. Prije nego što bih neku od tih stvarčica oprezno, obzirno i brižno ostavio u nekoj od kanti za smede na ulicama Nišantaša i pobjegao, nekoliko bi ih dana, ponekad nekoliko tjedana dobro, dobro, čak mjesec ili dva, nosio u svojim prljavim džepovima. Kad bih se od njih s tugom odvojio, sanjario bih kako de mi se, baš kao i stvari koje se vradaju iz tame obiteljske zgrade, i te tužne stvarčice jednoga dana zajedno s uspomenama jedna po jedna vratiti. Jedino što mi je danas ostalo od Ruje su tekstovi: ove crne, potpuno crne, mračne stranice. Ponekad se sjetim snježne zimske nodi u kojoj smo prvi put iz Dželalovih usta čuli neku od ovih priča, na primjer priču o krvniku ili bajku s naslovom "Ruja i Galip”. Sjetim se i neke druge priče o tome da je jedini način da čovjek bude ono što jest taj da bude netko drugi ili da se izgubi u tuĊim pričama. Ove priče, koje sam želio okupiti u jednoj crnoj knjizi, na primjer naše ljubavne priče koje vode jedna u drugu, naša sjedanja, neka treda i četvrta bajka, zajedno a pričom o zaljubljeniku koji je zalutao na ulicama Istanbula i postao netko drugi živo me podsjedaju na priču o čovjeku koji traži izgubljeno značenje i tajnu svoga lica. I tako se s novim zanosom prihvadam svoga novog posla koji se sastoji od ponovnog zapisivanja starih, vrlo starih, vrlo vrlo starih priča i dolazim do kraja svoje crne knjige. Na tom kraju Galip piše Dželalov posljednji tekst koji treba dostaviti u novine i kojem nitko zapravo ne poklanja previše pažnje. Kasnije, kako se bliži jutro, bolno se prisjeda Ruje, ustaje od stola i promatra

tamu grada koji se budi. Sjedam se Ruje, ustajem od stola i promatram tamu grada koji se budi. Sjedamo se Ruje, promatramo istanbulsku tamu i u ponod, kad mi se izmeĊu sna i jave učini da sam na kariranom plavom poplunu naišao na Rujin trag, obuzimaju nas ushit i sjeta. Zato što ništa ne može biti tako zbunjujude kao život. Osim pisanja. Osim pisanja. Da, naravno, ništa osim pisanja, jedine utjehe. 1985.-1989.

Izvori citata na početku poglavlja Str. 5., natuknica “Muhÿiddin Arabi”, Islam Ansiklopedisi (Enciklopedija islama), Ahmet Atej. Genf Gazeteciye Nasihatlar (Savjeti mladom novinaru), M. Balamir Iz knjige Kitap-al Zulmet, Obscuri Libri (Bottfolio), preveo na arapski ibn Zerhani Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, R. M. Rilke Mazaret ve Istihza (Isprika i sarkazam), Biron Paja Albertine Disparue, Marcel Proust Divina Commedia, Dante Through the Looking-Glass, Lewis Carroll Yahya Kemal‟le Sohbetler (Razgovori s Jahjom Kemalom), Sermet Sami Uysal Hilsn-ii A$k (Ljepota i ljubav), §eyh Galip Natuknica “Ahmet Mithat Efendi”, Istanbul Ansiklopedisi (Enciklopedija Istanbula) Vakanüvis (Dvorski kroničar), Abdurrahman Çeref Novine Milliyet od 7. lipnja 1952., R. C. Ulunay Biographia Literaria, S. T. Coleridge Film Vesikah Yarim (Moja draga prostitutka), Liitfi Akad Pisma, Dostojevski Mesnevija (Mesnevi), Mevlâna Celalettin Rumi Talented Mr. Ripley, Patricia Highsmith Muharir, $air, Edip (Novinar, pjesnik, književnik), Ahmet Rasim The House of the Seven Gables, Nathaniel Hawthorne Alice in Wonderland, Lewis Carroll Madame Bovary, Gustave Flaubert Aurélia, Gérard de Nerval Divan-i femsi Tebrizi (Divan Šemsa iz Tebriza), Mevlâna Celalettin Rumi Essays On His Own Times, S. T. Coleridge Through the LookingGlass, Lewis Carroll Nemide, Halit Ziya U§akligil Mantik-ül Tayr (Govor ptica), Feridüddin Attar Tisudu i jedna nod Divan, Niyazi-i Misri Natuknica “Stil”, Edebiyat Liigati (Književni rježnik), Tahir-ül Mevlevi The Deluge At Norderney, Isak Dinesen

Hilsn-ü Afk (Ljepota i Ijubav), §eyh Galip Vesilet-iin Necat, Süleyman Çelebi Hüsn-il A§k (Ljepota i Ijubav), §eyh Galip Confessions of an English Opium-Eater, De Quincey Efkûli Zaman, Ahmet Rasim Shadow - A Parable, E. A. Poe