orhan-pamuk-crna-knjiga

KIKA

ORHAN PAMUK CRNA KNJIGA

Prema kazivanju Ibn Arabija, jedan njegov prijatelj derviš, kojega su duše uznosile u nebesa, dospije jedanput na planinu Kaf1 koja opasava svijet te vidje da nju opasava zmija. Danas znamo da ne postoji planina koja okružuje svijet, a ni zmija obavijena oko nje. —Enciklopedija islama

1 Mitska planina na kojoj živi ptica Feniks.

KIKA

KIKA

PRVI DIO

Prvo poglavlje DAN KAD JE GALIP PRVI PUT UGLEDAO RUJU... Ne koristite epigraf jer ubija misterij skriven u tekstu. — Adli Ako misterij mora umrijeti, tad i ti ubij tajnu, ubij lažnoga proroka koji prodaje skrivena znanja! — Bahti Opruţena potrbuške, Ruja je spavala u ugodnoj i toploj tami ispod sjenovitih dolina i mekih plavih breţuljaka na nabranu poplunu s plavim kvadratićima, koji se pruţao s kraja na kraj kreveta. S ulice su dopirali prvi zvuci zimskoga jutra: pokoji automobil i stari autobus, muklo udaranje o kaldrmu mjedenih vrĉeva iz kojih su salepĉije2, udruţeni s prodavaĉima lisnatih pogaĉica, nudili svoj topli napitak, zviţdanje nadzornika parkirališta na stajalištu dolmuša3. Sobu je ispunjavala olovno siva zimska svjetlost prigušena tamnoplavim zavjesama. Pospan, Galip je promatrao glavu svoje ţene koja je izvirivala ispod plavoga popluna. Rujina brada bila je utonula u pernati jastuk. Na oblini njezina ĉela odigravalo se nešto nestvarno, nešto što je budilo i strepnju i zanimanje za ĉudesne stvari koje su se u tome ĉasu odvijale u njezinoj glavi. “Sjećanje je vrt” napisao je Dţelal u jednoj kolumni. “Rujini vrtovi, Rujini vrtovi...” prolazilo je Galipu kroz glavu, “ne misli na njih, ne misli jer ćeš biti ljubomoran!” Ali Galip je ipak mislio na njih gledajući ţenino ĉelo. Poţelio je prošetati se zatvorenim vrtom mirno usnule Ruje, na suncu, ispod vrba, bagrema i ruţa-penjaĉica; prošetati se s osjećajem srama i straha od ljudi koje bi ondje mogao sresti (Zdravo, otkud ti ovdje?!), bolno zamjećujući ne samo njezina ruţna sjećanja koja je pamtio i oĉekivao, nego i sjene muškaraca kojima se nije nadao: Oprostite, dragi moj, gdje ste se susreli s mojom ţenom? Gdje ste se upoznali? Prije tri godine, u vašoj kući. U stranom modnom ĉasopisu koji je kupila u Aladinovu dućanu; u zgradi škole koju smo zajedno pohaĊali; na ulazu u kino pred kojim ste se drţali za ruke... Ne, moţda Rujino pamćenje nije tako okrutno pretrpano; moţda su ona i Galip upravo sada zaplovili u barci jedinim osunĉanim zakutkom sjenovitog vrta njezinih sjećanja. Šest mjeseci poslije preseljenja Rujinih roditelja u Istanbul Ruja i Galip dobili su zaušnjake. Zbog toga su - ponekad Galipova, ponekad Rujina lijepa majka teta Suzan, a ponekad obje zajedno - uzimale Galipa i Ruju za ruke i, autobusima koji su poskakivali po poploĉenim cestama, odlazili na Bebek ili Tarabju, na voţnju ĉamcem. Tih se godina govorilo o mikrobima, a ne o lijekovima; vjerovalo se da ĉisti bosponkl zrak koristi djeci oboljeloj od zaušnjaka. Jutrom je more bilo mirno, a vlasnik bijele barke uvijek prijateljski 2 Prodavači salepa, bezalkoholnog pića koji se pravi od korijena istoimene biljke. 3 Vrsta taksija za prijevoz više osoba.

KIKA

raspoloţen. Majka i teta sjedile bi na krmi, a Galip i Ruja na pramcu, jedno uz drugo, zaklonjeni veslaĉevim leĊima koja su se povijala i uspravljala. Pod njihovim njeţnim i gotovo jednakim noţicama, koje su se njihale s ruba barke, lagano su protjecali more, alge, mazutne mrlje u sedam boja, mali i gotovo prozirni obluci i poderane novine na koje su bacali poglede ne bi li ugledali Dţelalovo ime. Kad je Galip prvi put ugledao Ruju, šest mjeseci prije nego što su oboljeli od zaušnjaka, sjedio je na stoliĉici postavljenoj na stol za objedovanje dok mu je brico kratio kosu. Taj visoki ĉovjek s brkovima douglas navraćao je k njima pet puta na tjedan i brijao djeda. Bilo je to vrijeme dugih redova za kavu pred Arapinovim i Aladinovim dućanom, švercera koji su prodavali najlonske ĉarape i chevroleta 56, kojih je na istanbulskim ulicama iz dana u dan bilo sve više. Galip je tek bio krenuo u školu, ali je - jer ga je baka dvije godine prije škole nauĉila ĉitati - već pozorno ĉitao kolumne koje je Dţelal pod pseudonimom Selim Kaĉmaz pet puta tjedno objavljivao na drugoj stranici Milijeta. Sjeli bi za jedan ugao stola za objedovanje. Baka bi, objavivši hrapavim glasom najveću tajnu - kako se slova spajaju u rijeĉi - otpuhnula dim Bafre, cigarete koja joj je uvijek bila u kutu usana; oĉi bi njezina unuka zasuzile, a veliki konj u njegovoj poĉetnici poplavio bi i oţivio. Rasni konj, ispod kojega je pisalo konj, bio je veći od košĉatih raga upregnutih u kola hromoga vodonoše i lopova staretinara. Galip je u to vrijeme maštao kako će snaţnoga konja iz poĉetnice posuti ĉarobnim prahom koji će ga oţiviti, no poslije je, uĉeći iznova ĉitati i pisati u prvom razredu zato što mu nisu dopustili da odmah krene u drugi, tu ideju smatrao glupom. Da je djed, kao što je obećao, mogao donijeti taj ĉarobni prah u boĉici boje nara, Galip bi ga posuo po cepelinima iz Prvoga svjetskog rata, po starim i prašnjavim ĉasopisima Illustration s mnoštvom fotografija topova i leševa u blatu, po razglednicama koje je stric Melih slao iz Pariza i Maroka i po orangutanki koja je na slici što ju je Vasif izrezao iz ĉasopisa Svijet dojila mladunĉe, te po fotografijama ljudi neobiĉnih crta lica koje je Dţelal izrezivao iz novina. No djed više nije išao van, ĉak ni k brijaĉu. Dane je provodio u kući. No odijevao se kao i nekoć kad je odlazio u dućan: na sebi je imao stari engleski ţaket sa širokim ovratnikom, tamnosiv kao brada koju nedjeljom nije brijao, široke hlaĉe, ukrasne gumbe na manšetama košulje, a na vratu usku i dugu sluţbeniĉku “mašnu”, kako je govorio otac. Majka je nije zvala “mašnom” nego “kravatom” - nekoć je njezina obitelj bila imućnija. Poslije bi otac i majka razgovarali o djedu kao da razgovaraju o starim, drvenim, oljuštenim kućama koje su iz dana u dan sve više propadale. A kad bi na kraju zaboravili na djeda, a ton kojim su se obraćali jedno drugome postao viši, okrenuli bi se Galipu i rekli: “Hajde, idi gore i igraj se!” “Dizalom?” “Ne idi sâm dizalom!” “Mogu li se igrali s Vasifom?” “Ne, naljutit ćeš ga.” Zapravo, Vasif se nije ljutio. Bio je gluhonijem, ali je shvaćao da mu se ne izrugujem kad se igram “tajnoga prolaza”, kad se provlaĉim ispod kreveta do kraja pećine u najmraĉnijem dijelu kuće, kao što vojnik, neĉujan kao maĉka, puzi kroz tunel koji je iskopao do neprijateljskih rovova. No to nitko nije znao, osim Ruje koja bi nam se kasnije pridruţila. Ponekad smo Vasif i ja s prozora dugo gledali tramvaje. Jedan prozor na doksatu* betonske zgrade gledao je na jedan kraj svijeta - na dţamiju, drugi pak na drugi kraj svijeta - na ţensku gimnaziju. IzmeĊu njih nalazili su se policijska postaja, golemi kesten, ugao i Aladinov dućan pun mušterija. Dok smo gledali mušterije kako ulaze i izlaze i pokazivali jedan drugome automobile u prolazu, Vasif bi se najednom uzbudio i ispustio hripav i strašan krik kao da se u snu bori s Ċavlom, a ja bih se, preplašen, trgnuo. Djed je obiĉavao sjediti tik iza nas, suĉelice baki, u naslonjaĉu ĉija je jedna noga bila kraća; svirao je radio, a on i baka otpuhivali bi kolute dima kao dva dimnjaka. “Vasif je opet uplašio Galipa”, kazao bi djed baki koja ga nije slušala i - po navici, ne iz radoznalosti - upitao: “Da vidim, koliko ste automobila

nabrojili?” Ali ne bi ĉak ni saslušali koliko je prošlo dodgea, packarda, de sotoa i novih chevroleta. Dok su baka i djed razgovarali, s uvijek ukljuĉenog radija, na kojemu je drijemala figurica mirnog, dugodlakog psa nimalo sliĉnog turskim psima, ĉule su se strana glazba te vijesti i reklame banaka, proizvoĊaĉa kolonjske vode i Narodne lutrije. Optuţivali su jedno drugo zbog pušenja, ţalili se na cigarete kao da je rijeĉ o zubobolji s kojom su se davno srodili, te si meĊusobno spoĉitavali da ono drugo ne moţe prestati pušiti. A kad bi se jedno od njih zagrcnulo od kašlja, drugo bi najprije slavodobitno, a potom usplahireno i ljutito, izjavljivalo da je ipak bilo u pravu. Ali bi trenutak poslije taj netko planuo: “Prestani zanovijetati, zaboga! Ta što imam osim pušenja!” Potom bi dodao ponešto iz novina: “Kaţu da su cigarete dobre za ţivce!” Moţda bi poslije toga naĉas zamuknuli, ali tišina u kojoj se ĉulo kucanje sata u hodniku ne bi potrajala dugo. Nastavili bi razgovor šuškajući novinama koje bi iznova uzeli prelistavati ili igrajući popodnevnu partiju bezika4. Razgovarali bi i onda kad bi ukućani otišli na veĉeru, i kad bi opet došli slušati radio, i nakon što bi proĉitali Dţelalovu kolumnu. “Moţda bi se dozvao k pameti kad bi mu dopustili da potpiše tekst”, kazao bi djed. "Ĉovjeĉe”, uzdahnula bi baka i s nehinjenom radoznalošću na licu upitala kao da to ĉini prvi put: “Piše li tako loše zato što mu ne dopuštaju potpisati kolumnu, ili mu je ne daju potpisati zato što tako loše piše?” “Ako ništa”, uzvratio bi djed, tješeći se jednom od tih dviju mogućnosti, “zahvaljujući tome što je ne potpisuje, vrlo malo ljudi zna da sramoti baš nas.” “Nitko to ne moţe znati”, rekla bi baka glasom koji se Galipu nije ĉinio posve iskrenim. “Tko kaţe da u kolumnama govori o nama?” Razgovarali su o jednoj od kolumna koje će Dţelal dosta poslije, u vrijeme kada bude od ĉitatelja dobivao stotine pisama tjedno, još jednom objaviti neznatno preraĊene i pod svojim razvikanim imenom. Neki su mislili da je to uĉinio zbog pomanjkanja nadahnuća, drugi da zbog ţena i politike nije imao vremena za pisanje, a treći pak da je to uradio iz puke lijenosti. “Zaboga, pa tko ne zna da u kolumni o obiteljskoj zgradi govori upravo o nama?!” uzviknuo bi djed poput drugorazrednog kazališnog glumca kojemu je dotuţilo neuvjerljivo i po tko zna koji put ponavljati istu reĉenicu, a baka bi zašutjela. Negdje u to vrijeme djed je poĉeo spominjati san koji će poslije sve ĉešće sanjati. Taj san, koji je povremeno prepriĉavao sa sjajem u oĉima, bio je plav baš kao i priĉe koje su svakodnevno ponavljali. U snu nije prestajala padati tamnoplava kiša, pa su djedu neprestance rasli brada i kosa. Baka bi strpljivo saslušala djedov san i rekla da će ubrzo stići brico, no djed se ne bi obradovao kad bi ga spomenula: “Previše brblja i zapitkuje”, rekao bi. Poslije razgovora o plavome snu i brici Galip ga je jednom ili dvaput ĉuo kako ispotiha kaţe: "Morali bismo negdje drugdje sagraditi novu obiteljsku zgradu. Ovu nam nije donijela sreću.” Dosta godina poslije, nakon što su obiteljsku zgradu na Sehrikalpu prodali kat po kat i preseli se u drugu, a u staru se, kao i u obliţnje zgrade sliĉne njihovoj, uselili mali konfekcionari, osiguravajući uredi i ginekolozi koji su tajno obavljali pobaĉaje, Galip se, prolazeći pokraj Aladinova dućana i zagledajući ruţno i mraĉno lice zgrade, svaki put pitao zašto je djed izgovorio te rijeĉi. Budući da je znao da djedov brico, više iz navike da brblja negoli iz puke radoznalosti, ĉesto pita za strica Meliha kojemu su trebale godine da se najprije vrati iz Europe i Amerike, a potom iz Izmira u Istanbul (“Gospodine, kada se stariji sin vraća iz Amerike?”), i budući da djedu nikako nije bilo po volji što ga to pita, Galip je još u to vrijeme naslućivao kako bi uzrok djedove nesreće mogao biti njegov najstariji i najĉudniji sin, koji je jednoga dana napustio svoju prvu ţenu i sina i otisnuo se u inozemstvo te se nakon duga izbivanja vratio kući s novom ţenom i kćeri (Rujom). 4 Bezik: vrsta kartaške igre.

KIKA

Kad su poĉeli graditi novu obiteljsku zgradu, stric Melih još je bio tu. Sudeći po onome što je Dţelal ispriĉao Galipu mnogo godina poslije, stric Melih, koji u to vrijeme još nije bio napunio tridesetu, svraćao je predveĉer da se naĊe s ocem i braćom. Oni bi dolazili iz Bijele ljekarne na Karakoju i trgovine bombonima koju su, budući da se nije mogla nositi s Hadţi Bekirovim dućanima i lokumima, najprije preuredili u slastiĉarnicu, a potom u restoran u kojem se dobro prodavalo bakino slatko od dunje, smokve i višanja izloţeno u staklenkama na policama. Da bi se vidio s njima, stric Melih je predveĉer odlazio iz ureda u kojemu se manje bavio odvjetniĉkim radom, a više svaĊao i na koricama starih sudskih spisa grafitnom olovkom crtao brodove i puste otoke; a kad bi stigao na gradilište na Nišantašu, skinuo bi sako i razvezao kravatu, zasukao rukave i dao se na posao ne bi li potaknuo radnike koji bi se pred kraj radnog vremena malo opustili. U to vrijeme stric je poĉeo spominjati kako bi netko morao otići u Francusku i Njemaĉku da ondje nauĉi raditi europske slastice, naruĉi pozlaćeni papir za pakiranje kandiranih kestena, ugovori s Francuzima izgradnju tvornice za proizvodnju šarenoga sapuna za kupanje koji se pjeni, da kupi strojeve za tvornice koje su tih godina u Americi i Europi propadale jedna za drugom kao pogoĊene epidemijom, da za tetu Hale povoljno kupi veliki klavir te da gluhonijemoga Vasifa odvede na pregled nekome dobrom specijalistu za uho i mozak. Obiteljska zgrada bila je gotova, ali ne i useljena kada su Vasif i stric Melih dvije godine poslije toga otputovali u Marsej rumunjskim brodom (Tristana) ĉije je fotografije (mirisale su na ruţinu vodicu) Galip vidio u jednoj od bakinih kutija, i koji je, kako je Dţelal sedam godina poslije tog dogaĊaja doznao iz Vasifovih novinskih isjeĉaka, potonuo u Crnome moru udarivši u plutajuću minu. Kad je Vasif godinu kasnije, posve sam, stigao vlakom na Sirkedţi, bio je i dalje gluh i nijem, “naravno” (kad god bi naĉeli tu temu, teta Hale bi posebno naglasila zadnju rijeĉ, ĉiju skrivenu tajnu Galip godinama nije mogao dokuĉiti); no u krilu je i dalje ĉvrsto drţao akvarij sa zlatnim ribicama s ĉijim će se pra-pra-praprapotomcima druţiti i pedeset godina kasnije, i od kojih se u poĉetku uopće nije odvajao gledajući ih ponekad s uzbuĊenjem koje mu je oduzimalo dah, a ponekad s tugom i suzama koje su mu klizile niz obraze. U to vrijeme Dţelal je s majkom stanovao na trećem katu. Budući da je stricu Melihu trebalo novca kako bi nastavio “komercijalnu” šetnju pariškim ulicama, taj su kat (kasnije je prodan nekome Armencu) najprije dali u najam preselivši se u malen i uvuĉen prostor u potkrovlju koji je prije preureĊenja sluţio za odlaganje starih stvari. No kako su striĉeve pošiljke iz Pariza postajale sve rjeĊe (pisma s receptima za spravljanje šećernih slastica i kolaĉa, s formulama za proizvodnju sapuna i kolonjske vode i s fotografijama glumica i balerina koje su te proizvode jele i koristile, kao i paketi s uzorcima zubnih pasta s okusom mente, kandiranih kestena, pralina punjenih likerom te vatrogasnih i mornarskih kapa za djecu), Melihova je majka poĉela razmišljati o povratku kući. Da bi ostvarila tu nakanu napustila našu obiteljsku zgradu i s Dţelalom se vratila na Aksaraj, majci koja je posjedovala drvenu kuću i ocu koji je u jednoj zakladi radio kao sitni ĉinovnik - najprije je morao buknuti svjetski rat, a nedugo zatim stric Melih poslati iz Bengazija razglednicu na kojoj su se vidjeli neobiĉan dţamijski minaret i zrakoplov. Osim te svijetlosmeĊe razglednice na ĉijoj je poleĊini pisalo da su putovi koji vode u domovinu minirani, stric je iz Maroka, kamo je dospio dosta vremena poslije svršetka rata, slao i druge crno-bijele razglednice. Tako su, mnogo kasnije, baka i djed iz jedne razglednice s prizorom ruĉno retuširanog kolonijalnog hotela, u kojemu je snimljen i jedan ameriĉki film o trgovcima oruţjem i špijunima koji su ljubili iste barske dame, saznali da se stric Melih u Marakešu oţenio nekom

Turkinjom koju je ondje upoznao, da je mladenka sejida5, te da je jako lijepa. (Dosta poslije, nakon što su već bile prohujale mnoge i mnoge godine, pa ĉak i doba kad je po zastavama koje su se vihorile s balkona na drugome katu toga hotela odgonetao kojim zemljama pripadaju, Galip je, bacivši još jedan pogled na tu razglednicu i na trenutak razmislivši u stilu koji je Dţelal koristio u priĉama “Razbojnici s Bejoglua”, zakljuĉio da je jedna od soba toga hotela boje kolaĉa sa šlagom zasigurno “mjesto gdje je Ruja zaĉeta".) A razglednica iz Izmira, koja je stigla pola godine nakon te (nikada nisu povjerovali da ju je poslao stric jer su mislili “da se nikada više neće vratiti u Tursku”), sadrţavala je svakojake glasine: da su se on i njegova nova ţena pokrstili i prikljuĉili nekolicini misionara na putu u Keniju te tamo, u nekoj dolini gdje lavovi love troroge jelene, podignuli crkvu nekog reda kriţa i polumjeseca. Neki je radoznalac - poznavao je mladenkinu rodbinu iz Izmira - priĉao da je stric Melih postao milijunaš baveći se mutnim poslovima u ratom zahvaćenoj sjevernoj Africi (trgovinom oruţjem, podmićivanjem nekoga kralja itd.); da je, obogativši se, sa suprugom koja se već naveliko bila proĉula ljepotom i ĉijim se prohtjevima nije mogao othrvati, naumio krenuti u Hollywood kako bi je uĉinio slavnom, te da je u arapsko-francuskim ĉasopisima već poĉeo objavljivati njezine fotografije, i tome sliĉno. MeĊutim, na razglednici koja je tjednima šetala s kata na kat naše obiteljske zgrade i mjestimice bila oguljena vrškom nokta kao zlatnik s kojega se hoće skinuti sumnja da je krivotvoren, stric je pisao da je zbog neizdrţive ĉeţnje za domovinom pao u postelju te da su se zbog toga odluĉili vratiti u Tursku. Pisao je “da su sada dobro” te “da u duhu novoga i modernoga poimanja financija” u Izmiru vodi poslove svojega tasta, trgovca smokvama i duhanom. Nedugo zatim od strica je stigla nova razglednica ispisana teško ĉitljivim rukopisom, kao da je arapski. Na svakome katu naše obiteljske zgrade njezin je sadrţaj tumaĉen na drugi naĉin, moţda i zbog dijela nasljedstva koje će obitelj uvući u tihi rat, no stric je Melih, kako je Galip poslije i sam proĉitao, ne pretjerano uvijenim rijeĉima javljao da se uskoro vraća u Istanbul i da je dobio kćer, ali da još nije odluĉio koje će joj ime dati. Galip je Rujino ime prvi put proĉitao na jednoj od razglednica koje je baka uguravala u okvir ogledala bifea u kojemu su stajali servisi za liker. MeĊu razglednicama s prizorima crkava, mostova, mora, svjetionika, brodova, dţamija, pustinja, piramida, hotela, parkova i ţivotinja, koje su na velikome ogledalu izgledale kao drugi okvir i ljutile djeda, nalazile su se i Rujine fotografije iz najranijega i ranoga djetinjstva, snimljene u Izmiru. U to vrijeme Galipa nije zanimala kći njegova strica (ili, pomodno kazano, “kuzina”), koja je bila njegova vršnjakinja, nego netko drugi: strina Suzan koja je tuţno gledala u fotografski aparat raskriljujući rukom crno-bijelu pećinu napravljenu od mreţe protiv komaraca (u Galipu je izazivala jezu i raspirivala mu maštu) i pokazivala Ruju koja je spavala u njoj. Tek kasnije, kad su te fotografije poĉele kruţiti meĊu njima, shvatio je kako je baš njezina ljepota znala naĉas izazvati odsutnu šutnju i muških i ţenskih ĉlanova naše velike porodice. Pa ipak, više se razgovaralo o tome kada će se stric s Obitelji vratiti u Istanbul i na koji će se kat smjestiti. Jer kad mu je majka, koja se po drugi put udala za jednoga odvjetnika, umrla mlada od bolesti koju je svaki lijeĉnik nazivao drugim imenom, Dţelal više nije mogao ostati u pauĉinom prekrivenoj i neprikladnoj kući na Aksaraju, te se i na bakino navaljivanje vratio u našu obiteljsku zgradu i uselio se u stan u potkrovlju. Trudeći se razotkriti laţirane utakmice, izvještavao je o nogometu za novine u kojima će kasnije, pod pseudonimom, objaviti prve kolumne; nadahnuto je opisivao misteriozne i umjetniĉki izvedene zloĉine nasilnika iz barova, noćnih klubova i javnih kuća u sporednim ulicama Bejoglua; izraĊivao je kriţaljke u kojima je broj crnih kvadratića uvijek nadmašivao broj bijelih; po potrebi, pisao je nastavke 5 Netko tko je podrijetlom iz Obitelji poslanika Muhameda.

KIKA

maratonskoga feljtona kad bi “majstora” oborilo s nogu vino pomiješano s opijatima; s vremena na vrijeme pisao je i rubrike Kakav rukopis-takva narav, Tumač snova, Vaše lice zrcali Vašu osobnost, Dnevni horoskop (u njemu je poĉeo odašiljati skrivene pozdrave roĊacima i poznanicima, a neki vele i poruke svojim ljubavnicama) i Vjerovali ili ne, a pisao je i kritike za ameriĉke filmove koje je u slobodno vrijeme besplatno gledao u kinima. Govorilo se da će se, nastavi li sam ţivjeti u potkrovlju, moći ĉak i oţeniti zahvaljujući marljivosti i novcu koji je zaraĊivao kao novinar. Kad je Galip - dogodilo se to dosta kasnije - jednoga jutra zamijetio da su pohabane kamene ploĉe duţ tramvajske pruge nestale pod nepotrebnim slojem asfalta, pomislio je kako je ono što djed naziva “nesrećom” moţda povezano s neobiĉnom stiješnjenošću koja se osjećala u obiteljskoj zgradi, s nedostatkom prostora ili pak s neĉim sliĉnim, neodreĊenim i uznemirujućim. Jedne se veĉeri stric Melih sa ţenom, kćerkom, torbama i sanducima vratio u Istanbul kao da se ljuti zbog toga što njegove razglednice nisu uzimali za ozbiljno, banuo u obiteljsku zgradu i, dakako, uselio se u Dţelalovo potkrovlje. Kad je tog proljetnog jutra prespavao poĉetak nastave, Galip je baš sanjao kako kasni u školu. S jednom lijepom, plavokosom djevojĉicom - nikako se nije mogao sjetiti tko je ona - sjedio je u gradskome autobusu koji se udaljavao od škole u kojoj su trebali ĉitati posljednje stranice poĉetnice. Kad se probudio, shvatio je da ne kasni samo on, nego da i otac kasni na posao. On i majka doruĉkovali su za stolom prekrivenim plavo-bijelim stolnjakom nalik na šahovsku ploĉu, koji je već sat vremena bio obasjan jutarnjim suncem, i razgovarali o pridošlicama u potkrovlju kao da razgovaraju o miševima koji su izvirivali iz svakoga kutka obiteljske zgrade ili o vampirima i dţinima6 sluškinje Esme. Osim što nije htio razmišljati o tome zašto kasni u školu i srami li se otići na nastavu zato što kasni, Galip se nije ţelio zamarati ni time tko su ljudi u potkrovlju. Popeo se na bakin i djedov kat gdje se ponavljala ista stvar: brijući djeda koji se nije ĉinio pretjerano sretnim, brico se raspitivao za pristiglu rodbinu. Razglednice s ogledala bile su razbacane, naokolo su leţale strane i neobiĉne stvari, a u zraku se osjećao nov miris koji će Galip kasnije silno voljeti. Najednom je osjetio klonulost, strah i ĉeţnju. Kako zapravo izgledaju te rukom napola obojene zemlje s razglednica? Kakva je lijepa strina s fotografija? Poţelio je smjesta odrasti i postati muškarac. Baka se obradovala kad je kazao da se hoće šišati, no brico je, kao i većina brbljavaca, bio nerazuman: nije ga htio šišati u djedovoj fotelji nego ga je posadio na stoliĉku koju su postavili na stol za objedovanje. Usto, plavo-bijeli prekrivaĉ koji je skinuo s djeda i zavezao oko Galipa bio je prevelik, i ne samo da ga je davio, nego mu je i padao do ispod koljena poput suknje. Mnogo godina poslije, po Galipovu raĉunu 19 godina, 19 mjeseci i 19 dana nakon njihova prvog susreta, mnogo godina i nakon što su se vjenĉali, kad god bi rano ujutro ugledao pokraj sebe Ruju kako spava glave uronjene u jastuk, Galip bi osjetio kako ga na isti naĉin uznemiruju plava boja na njezinu poplunu i ista takva na prekrivaĉu koji je brico skinuo s djeda i obavio oko njega, no o tome joj nije rekao ni rijeĉi, moţda i stoga što je znao da neće promijeniti navlaku za poplun samo zbog tako neuvjerljiva razloga. Paţljivim i vrlo laganim pokretima Galip je ustao iz postelje misleći kako su jutarnje novine već gurnute pod vrata, no noge ga ne odnesoše u tome smjeru, nego u kupaonicu pa onda u kuhinju. Ĉajnik nije bio u kuhinji, a u dnevnoj je sobi našao samo posudu za grijanje vode. Sudeći po tome što je mjedena pepeljara bila vrhom puna opušaka, Ruja je vjerojatno do jutra ĉitala novi krimić. Ili pak nije ĉitala. Ĉajnik je našao u kupaonici. Kako je tlak u cijevima bio jako slab, vodu su grijali u jedinome ĉajniku koji su imali, a ne u onome strašnom aparatu koji zovu bojlerom. Kao što su to svojedobno ĉinili i baka i djed i otac i 6 Demon.

majka, i oni su katkad, pomireni i poslušni, no ipak nestrpljivi, grijali vodu prije nego što bi poĉeli voditi ljubav. U jednoj od svaĊa koje su poĉinjale rijeĉima “ostavi se tog pušenja!” djed je baku proglasio nezahvalnom, a ona mu je uzvratila “kako ni jedno jedino jutro nije ustala iz kreveta poslije njega”. Vasif je to samo promatrao, a Galip slušao i domišljao se što baka time ţeli reći. Mnogo poslije, Dţelal je i o tome ponešto napisao, ali ne u smislu na koji je baka ciljala. “Ne samo navika da se ustaje prije svanuća i za mrkloga mraka”, pisao je Dţelal, “nego i obiĉaj da ţena ustane prije muškarca, tipiĉni su za seljake.” Proĉitavši zakljuĉak u kojemu je Dţelal bez mnogo preinaka prepriĉavao ĉitateljima bakine i djedove navike pri jutarnjem buĊenju (pepeljare na poplunu, proteze u istoj ĉaši sa zubnim ĉetkicama, izvjeţbani pogledi na osmrtnice u jutarnjim novinama), baka je zakljuĉila: “Znaĉi, seljaci smo!” “Morali bismo mu za doruĉak davati varivo od leće, pa da vidi što znaĉi biti seljak”, uzvratio je djed. Dok je prao šalice za kavu, traţio ĉiste vilice, noţeve i tanjure te iz hladnjaka koji je mirisao po pastrmi vadio bijeli sir i masline nalik plastiĉnima, i dok se brijao koristeći toplu vodu iz ĉajnika, pomišljao je da namjernim lupkanjem probudi Ruju, no ipak to nije uĉinio. Dok je za stolom pio kratko odleţali ĉaj, jeo pljesniv kruh s maslinama zaĉinjenim majĉinom dušicom i ĉitao pospane rijeĉi u novinama koje su mirisale rta tiskarsku boju - uzeo ih je ispod vrata i raširio pokraj tanjura - razmišljao je o drugim stvarima: o tome da bi naveĉer mogli otići Dţelalu, ili u kino Konak. Bacio je pogled na Dţelalovu kolumnu i odluĉio je proĉitati uveĉer kad se vrati iz kina; no kako nije mogao odvojiti pogled od teksta, ipak je proĉitao jednu reĉenicu, ustao od stola ostavivši raskriljene novine, odjenuo kaput i pošao van, pa se onda vratio. S rukama u dţepovima punima cigareta, sitniša i iskorištenih karata neko je vrijeme, zadubljeno i s poštovanjem, nijemo promatrao svoju ţenu. Onda se okrenuo i izašao iz kuće lagano povukavši ulazna vrata za sobom. Tek oprane stube vonjale su po vlaţnoj prašini i prljavštini. Zrak je vani bio hladan, prljav i crn od dima ugljena i mazuta koji se izvijao iz dimnjaka na Nišantašu. Otpuhujući oblaĉiće pare u hladni zrak, Galip se provukao izmeĊu posvud razbacanih gomila smeća i stao u dugi red za dolmuš. Neki starac s uzdignutim ovratnikom jakne koju je nosio umjesto kaputa dvojio je pokraj uliĉnoga prodavaĉa na suprotnom ploĉniku koju bi pogaĉicu uzeo - mesnu ili sa sirom. Galip je najednom izjurio iz reda za dolmuš, zamaknuo za ugao, tutnuo novac prodavaĉu novina koji je u jednome ulazu imao improvizirani pult, presavio kupljeni Milijet i stavio ga pod pazuh. Svojedobno je ĉuo kako Dţelal posprdno oponaša jednu vremešnu ĉitateljicu svojih kolumna: “Ah, gospodine Dţelale, toliko volimo i tako nestrpljivo išĉekujemo vaše kolumne da ponekad ja i Muharem kupimo dva Milijeta dnevno!” Na to bi Galip, Ruja i Dţelal prasnuli u smijeh. Dosta kasnije, nakon što ga je priliĉno smoĉila prljava kiša koja je zapadala krupnim kapima, Galip se nekako ugurao u dolmuš. Shvativši da nitko u tom vozilu koje je zaudaralo na mokru odjeću i duhanski dim ne kani zapoĉinjati razgovor s njim, kao pravi ovisnik toliko je ispresavijao novine da je pred sobom imao samo kolumnu s druge stranice, a onda se, bacivši odsutan pogled kroz prozor, dao na ĉitanje.

Drugo poglavlje KAD SE POVUKU VODE BOSPORA Ništa nije tako začudno kao život. Izuzev pisanja. —Ibn Zerhani

Jeste li primijetili da su se vode Bospora poĉele povlaĉiti? Ne mislim da jeste. Tko to od nas išta ĉita i zna o današnjem svijetu, u kojemu jedni druge ubijamo s uţitkom i uzbuĊenjem djece koja idu na blagdansku priredbu? Ĉak i tekstove omiljenih kolumnista ĉitamo površno dok se laktovima probijamo kroz guţvu na pristaništu, sudaramo jedni s drugima u autobusima ili sjedimo u dolmušima u kojima slova plešu kao pomamljena. Ja sam ovu vijest proĉitao u jednome francuskom ĉasopisu za geologiju: Crno se more zagrijava, a Sredozemno hladi. Morska voda otjeĉe u goleme špilje ispod morskoga bazena koji se zbog toga poĉinje širiti, a posljedica tih tektonskih pomicanja jest postupno dizanje morskoga dna Gibraltara, Dardanela i Bospora. Jedan od posljednjih ribara s kojima sam razgovarao na bosporskoj obali rekao mi je da se njegova brodica nasukala toĉno na mjestu gdje je nekoć bacao sidro na lancu ne kraćem od minareta i upitao me: “Zanima li to imalo našega premijera?” Ne znam zanima li ga. Ali znam što će u bliskoj budućnosti biti posljedice toga procesa koji se, kako kaţu, postupno ubrzava. Posve je izvjesno da će se rajsko mjesto zvano Bospor vrlo brzo preobraziti u crnu baruštinu, a crnim blatom prekriveni kosturi galija svjetlucat će u njoj kao sablasti koje pokazuju svoje blještave zube. Nije teško pretpostaviti da će ta baruština pred kraj vrućega ljeta mjestimice presušiti i pretvoriti se u blato, kao što to biva s koritom plitke rjeĉice koja vodom opskrbljuje omanji grad, pa ĉak i to da će se na strmim obalama zazelenjeti trava i stabljike kamilice jer će ih napajati otpadne vode koje će, huĉeći kao slap, pritjecati iz tisuća širokih kanalizacijskih cijevi. U toj dubokoj i divljoj uvali, u kojoj će se Djevojaĉka kula vinuti u nebo kao zastrašujuća i stvarna utvrda na vrhu brda, poĉet će neki novi ţivot. Govorim o novim ĉetvrtima koje će, pod budnim okom uţurbanih općinskih ĉinovnika s kaznenim prijavama u rukama, poĉeti nicati u blatu uvale koju su nekoć zvali Bosporom. Govorim o sirotinjskim kućercima, sklepanim dućanĉićima, barovima, noćnim klubovima i drugim mjestima za zabavu, o lunaparkovima s vrtuljcima, kockarnicama, dţamijama, derviškim tekijama i gnijezdima marksistiĉkih frakcija, o fušerskim ateljeima za izradu plastiĉnih predmeta i malim radionicama za proizvodnju najlonskih ĉarapa... U tome apokaliptiĉnom kaosu vidjet će se nagnute olupine brodova Sretne kompanije koji su nekoć prometovali Bosporom te polja metalnih ĉepova s boca osvjeţavajućih napitaka i jata meduza. IzmeĊu ameriĉkoga prekooceanskog broda koji će se nasukati onoga dana kad se voda naglo povuĉe i jonskih stupova pokrivenih algama leţat će kosturi Kelta i Likijaca koji

KIKA

se, razjapljenih ĉeljusti, mole nepoznatim pretpovijesnim bogovima. Mogu zamisliti i to kako će dotrajali rumunjski tanker, vitla zabodena u blato, napajati energijom antiĉke peći i svjetiljke te civilizacije koja će se raĊati izmeĊu bizantskih riznica pokrivenih dagnjama, srebrnih i limenih vilica i noţeva, tisuću godina starih baĉava vina, boca od osvjeţavajućih napitaka i skeleta galija šiljatih kljunova. Pa ipak, ako na nešto moramo biti pripravni, to su posve nove zaraze; izbit će u toj prokletoj udolini koju će napajati tamnozeleni slapovi otpadnih voda, pojaviti se s pretpovijesnim otrovnim plinovima koji kuljaju iz zemlje, u isušenim moĉvarama, meĊu truplima dupina, iveraka i sabljarki i horda štakora koji će otkriti novi raj. Znam i opominjem vas: toga će dana dolinu pretvoriti u karantenu ograĊenu bodljikavom ţicom, a sve nas duboko će potresti tragedije koje će se u njoj poĉeti dogaĊati. S balkona, s kojih smo nekoć promatrali srebrni odbljesak mjeseĉine na svilenkastim vodama Bospora, gledat ćemo svjetlucanje plavkastog dima koji će se izdizati s mjesta gdje će na brzinu spaljivati mrtve jer ih neće stizati pokapati. Na obalama Bospora, gdje smo nekoć sjedili za kavanskim stolovima, pili rakiju i udisali omamljujuću svjeţinu judina drveta i orlovih noktiju, gušit će nas kiselkasto-pljesnivi smrad raspadnutih leševa. Na molovima gdje su ribari nekoć vezivali brodice neće se ĉuti huka bosporskih struja i umirujući proljetni poj ptica, nego dovikivanja protivnika koji će, strepeći za goli ţivot, posegnuti za svim mogućim oruţjem baĉenim u more tijekom tisuću godina straha od pretresa i premetaĉina: za svakojakim maĉevima i sabljama, bodeţima, zahrĊalim maĉetama, pištoljima i kremenjaĉama. CarigraĊani koji su nekoć ţivjeli u naseljima na morskoj obali neće više širom otvarati prozore autobusa kako bi, dok se uveĉer premoreni vraćaju kući, udahnuli miris morskih alga; naprotiv, u okvire prozora gradskih autobusa, kroz koje će se nazirati plameni jezici u jezovitoj tami uvale, nagurat će novine i komade tkanine kako unutra ne bi prodirao smrad trulih leševa i mulja. Iz kavana, u kojima smo nekoć viĊali prodavaĉe balona i lisnate halve, više nećemo gledati mornariĉke parade, nego krvavo crveni bljesak mina koje će radoznala djeca dirati i potom s njima odletjeti u zrak. Ljudi koji se danas prehranjuju skupljajući bizantske bakrenjake i prazne limenke koje olujno more izbaci poslije juţine, prehranjivat će se prodajući predmete koje su nabujali bosporski brzaci nekoć davno odnosili iz priobalnih drvenih kuća u morske dubine: mlinove za kavu, satove s kukavicom ĉije će mehaniĉke ptice obrasti mahovinom, i crne glasovire prekrivene oklopom od dagnja. Eto, i ja ću se jednoga takvog dana u ponoć provući kroz bodljikavu ţicu i stupiti u taj novi pakao da u njemu naĊem jedan crni cadillac. Crnim cadillacom nekoć se razmetao jedan razbojnik s Bejoglua (ne osuĊujem se reći “gangster”), vlasnik jedne rupĉage na ĉijem su ulazu visjele dvije slike Istanbula kojima sam se divio. Njegove pustolovine pratio sam prije trideset godina, dok sam još bio neiskusni dopisnik. Isti takav automobil imali su Dagdelen, koji se obogatio na ţeljeznici, i duhanski kralj Maruf. Mi novinari uĉinili smo besmrtnim svojega razbojnika izvještavajući jedan cijeli tjedan o posljednjim satima njegova ţivota. A kad ga je jedne noći policija satjerala u škripac, on je sa svojom ljubavnicom u mjestu Akinti Burun sletio cadillacom u mraĉne vode Bospora. Neki vele da je bio drogiran, neki pak da je to namjerno uĉinio, poput odmetnika koji se na konju u galopu strmoglavi u provaliju. Ja već sada mogu reći gdje se nalazi njegov cadillac za kojim su ronioci danima tragali nošeni morskom strujom na dnu zaljeva, a koji su i novine i ĉitatelji ubrzo potom zaboravili. Leţat će ondje, u dubinama nove doline koju su nekoć zvali “Bosporom”, podno blatnjavog bezdana obiljeţena sedam stoljeća starim rasparenim cipelama i ĉizmama u kojima su se nastanili rakovi, devinim kostima i bocama s pismima nepoznatim ljubavima, na mjestu iza padina pokrivenih šumama spuţvi i dagnja u kojima svjetlucaju dragulji, naušnice,

metalni ĉepovi za boce i zlatne narukvice, nedaleko od laboratorija za proizvodnju heroina sklepanoga na brzu ruku u olupini jednoga trulog tegljaĉa, malo podalje od pješĉanika s ostrigama i priljepcima, u koji su ilegalni proizvoĊaĉi sudţuka izlijevali kante krvi zaklanih konja i magaraca. Tragajući za autom, spustit ću se u tu mraĉnu tišinu koja zaudara na leševe i osluhnuti trube automobila na asfaltnoj cesti koju smo nekoć zvali “priobalnom”, a koja će više nalikovati na planinski put. Tu ću nabasati na kosture dvorskih urotnika, još uvijek skvrĉene u vrećama u kojima su se ugušili, te na ostatke pravoslavnih svećenika s kriţevima i skiptarima u rukama i s kuglama na gleţnjevima. Kad ugledam plavkasti dim koji se izdiţe iz dimnjaka (nekoć periskopa) engleske podmornice koja je, namjeravajući torpedirati brod Guldţemal (s pristaništa Tophane prevozio je vojnike na Dardanele), potonula zbog toga što joj se vitlo zapetljalo u ribarsku mreţu, a ona pramcem udarila u stijene obrasle algama, znat ću da su uklonjeni kosturi engleskih mornara ĉije su ĉeljusti zbog nedostatka zraka bile širom razjapljene, te da naši zemljaci, posve priviknuti na novi dom sagraĊen na dokovima Liverpoola, sjede u kapetanovoj fotelji presvuĉenoj baršunom i iz kineskoga porculana piju popodnevni ĉaj. Malo dalje, u tami, leţat će zahrĊalo sidro oklopnjaĉe Kaisera Wilhelma, a namignut će mi sedefom prekriven televizijski ekran. Vidjet ću ostatke jedne poharane Ċenovske riznice, muţar s cijevi zaĉepljenom blatom, dagnjama prekrivene slike i idole nekih išĉezlih drţava i naroda te razbijene ţarulje mesinganoga lustera okrenutog naglavaĉke. Spuštajući se lagano sve niţe i niţe i napredujući preko blata i stijena, ugledat ću kosture galiota kako strpljivo sjede lancima prikovani za vesla i gledaju zvijezde. Vidjet ću jednu ogrlicu na stablima algi. Moţda se neću obazirati na naoĉale i kišobrane, ali ću s pomnjom i strahom na trenutak baciti pogled na veliĉanstvene kosture konja koji će i tada prkosno stajati na nogama te na kriţarske oklopnike koji će pod oruţjem i u punoj opravi sjediti na njima. U tom ću trenutku, uţasnut, shvatiti da kosturi kriţara, ĉiji će simboli i oruţje biti pokriveni dagnjama, zapravo ĉuvaju crni cadillac koji leţi tik pokraj njih. Crnome cadillacu, koji će povremeno jedva zamjetno osvijetliti fosforna svjetlost iz nepoznata izvora, pribliţit ću se sa zebnjom i posve laganim koracima, kao da od kriţarskih ĉuvara traţim dopuštenje za to. Pokušat ću nasilu otvoriti vrata poteţući ruĉicu na njima, ali mi vozilo prekriveno dagnjama i morskim jeţevima neće dopustiti da uĊem; ni njegovi ĉvrsto zatvoreni zelenkasti prozori neće se dati pomaknuti ni za dlaku. Tada ću iz dţepa izvaditi kemijsku olovku i vrhom s jednoga od stakala lagano ostrugati sloj algi boje pistacija. Kad u toj zastrašujućoj i zaĉaranoj ponoćnoj tami kresnem šibicu, blistavi volan, kromirani mjeraĉ, kazaljke i satovi bljesnut će kao i oklopi na kriţarima. U metalnome odbljesku ugledat ću kosture razbojnika i njegove voljene kako se na prednjim sjedalima ljube i grle. Vidjet ću njihove isprepletene ruke i njezine narukvice i prstenje na njeţnom zapešću i prstima, i to da su ne samo ĉeljustima već i sraslim lubanjama spojeni u besmrtni poljubac. A kada, ne paleći drugo drvce šibice, poĊem natrag prema svjetlima grada, pomislit ću kako je upravo to najsretniji naĉin da se u pogibelji doĉeka smrt, i poĉeti dozivati ljubljenu: Dušo, ljepoto i tugo moja, nastupila su nesretna vremena, doĊi mi gdje god da si - u zadimljenu uredu, u kući koja miriše na oprano rublje, u kuhinji koja vonja na isjeckani luk, u neurednoj plavoj spavaćoj sobi, gdje god bila, doĊi mi, vrijeme je! Kucnuo je ĉas da zagrlimo jedno drugo najjaĉe što se moţe i da u tišini polumraĉne sobe iza navuĉenih zavjesa ĉekamo smrt.

Treće poglavlje POZDRAVI RUJU! Djed je takvu družinu nazivao porodicom. —Rilke

Onoga jutra kad će ga napustiti ţena, Galip je, drţeći pod pazuhom novine koje je netom bio proĉitao i penjući se uza stube koje vode prema njegovu uredu na strmini Babiali, mislio na zelenu kemijsku olovku koja mu je prije mnogo godina, na jednom od onih izleta brodicom u vrijeme kad su Ruja i on imali zaušnjake, ispala iz ruke i potonula u bosporske dubine. Uveĉer istoga dana, dok je pomno analizirao pismo koje mu je Ruja ostavila napuštajući ga, prisjetit će se da zelena olovka kojom je pismo bilo napisano po svemu odgovara onoj koja mu je davno ispala u vodu. Tu kemijsku olovku Galipu je prije dvadeset ĉetiri godine posudio Dţelal na jedan tjedan, zamijetivši da mu se jako dopala. A kad je saznao da je izgubljena, Dţelal je pitao gdje se u tom trenutku nalazila barka, a onda rekao: “Ne smatram je izgubljenom. Znamo gdje je potonula.” Galipa je zaprepastila pomisao da bi Dţelal mogao uza se imati još jednu takvu olovku kojom bi na “Dan kataklizme” (u uredu je još jednom proĉitao pojedinosti o njoj) s prozora cadillaca sastrugao mahovinu boje pistacije. Jer, podudarnost mnogih pojedinosti iz minulih desetljeća i stoljeća (primjerice, da u onoj blatnjavoj bosporskoj dolini ĉiji je nastanak Dţelal prorekao zajedno leţe bizantski novĉići s prikazom Olimpa i metalni zatvaraĉi boca osvjeţavajućega pića Olimpos) bio je postupak kojim se rado koristio u svim svojim kolumnama. Dakako, ako Galipa ne vara sjećanje, Dţelal je za jednoga od njihovih posljednjih susreta jedne veĉeri rekao: “Kad vrt sjećanja poĉne sahnuti, tad ĉovjek strepi nad posljednjim stablima i ruţama koje ima. Zalijevam ih i njegujem od jutra do mraka da mi se ne osuše: prisjećam se, prisjećam se da ne zaboravim!” Godinu dana poslije striĉeva odlaska u Pariz i Vasifova povratka s akvarijem na krilu, Galip je od Dţelala ĉuo da su njegov otac i djed otišli u striĉev ured na Babialiju, natovarili na jedna zapreţna kola njegove stvari i spise, prevezli ih na Nišantaš i smjestili u stan u potkrovlju. Mnogo godina nakon što se iz Magreba vratio stric Melih s novom, lijepom ţenom i Rujom, i nakon što mu nisu dopustili ni da zaviri u slastiĉarnicu i ljekarnu iz straha da obiteljski posao ne dovede do bankrota, kao što je bankrotirao i u Izmiru u poslu sa suhim smokvama u koji je nekoć ušao sa svojim tastom, stric je Melih odluĉio ponovno otvoriti odvjetniĉku pisarnicu pa je, da bi ostavio dojam na klijente, te stvari dopremio u novi ured. Mnogo godina poslije Dţelal je jedne noći, prisjećajući se toga dogaĊaja s podsmijehom i bijesom, ispriĉao Galipu i Ruji kako je isti namještaj prije dvadeset dvije godine u potkrovlje

KIKA

nosio isti nosaĉ specijaliziran za prenošenje osjetljivih stvari poput hladnjaka i glasovira, samo što je u meĊuvremenu bio oćelavio. I tako, dvadeset i jednu godinu poslije, nakon što je Vasif istome nosaĉu donio ĉašu vode pozorno ga odmjeravajući, stric Melih odluĉio je odvjetniĉki ured ostaviti Galipu, koji mu u to vrijeme nije bio zet nego samo nećak. Po mišljenju Galipova oca, stric se na to odluĉio zbog toga što se prepirao jedino sa svojim klijentima, a ne i s njihovim protivnicima. Galipova je majka smatrala da je stric bio ostario i podjetinjio, te da je zakone, sudske zapisnike i pravne knjige poĉeo brkati s jelovnicima i voznim redom brodova na Bospora, a Ruja je drţala da je njezin dragi otac donio takvu odluku zato što je slutio što će se dogoditi izmeĊu nje i njegova nećaka Galipa. S uredom je Galipu u ruke dopao i stari inventar: gologlavi portreti nekih zapadnih pravnika ĉija su imena, jednako kao i razlog njihove slave, davno bila zaboravljena; fotografije profesora pravnoga fakulteta od prije pedeset godina (svi su na glavama imali fesove); predmeti sudskih parnica ĉiji su sudionici - i tuţitelji, i tuţeni, i suci - odavno bili mrtvi; pisaći stol za kojim je Dţelal neko vrijeme naveĉer radio i na kojemu je njegova majka ujutro precrtavala krojeve za haljine; usto, na rubu stola i jedan veliki crni telefon koji je više nalikovao na kakvu tešku, nezgrapnu i zlosretnu ratnu napravu negoli na sredstvo za komunikaciju. Zvonjava toga telefona, koji se s vremena na vrijeme znao oglasiti i sam od sebe, ĉovjeka bi više uplašila nego što bi mu dojavila da ga netko treba. Slušalica boje katrana bila je teška kao omanji uteg; kad bi se na njemu birao broj, oglašavao bi se kao stare rampe za prolaz putnika na pristaništu Karakoj-Kadikoj, a ponekad bi uspostavljao vezu ne s brojem koji ste traţili, nego s onim koji bi on sam birao. Galip se iznenadio kad se Ruja javila ĉim je okrenuo kućni broj. “Jesi li budna?” Bilo mu je drago što Ruja više nije u zatvorenome vrtu svojih sjećanja, nego u dobro poznatome svijetu. Zamišljao je stolić na kojemu stoji telefon, nepospremljenu sobu i Rujino drţanje u tome trenutku. “Jesi li proĉitala novine koje sam ti ostavio na stolu? Dţelal je napisao nešto zanimljivo.” “Nisam”, odgovori Ruja. “Koliko je sati?” “Kasno si legla, zar ne?” upita Galip. “Sam si spremio doruĉak?” uzvratila je Ruja. “Nisam te imao srca probuditi. Što si sanjala?” “Noćas kasno vidjela sam u hodniku jednoga ţohara”, reĉe Ruja izvjeţbanim glasom spikera koji na radiju priopćava mjesto gdje je u Crnome moru viĊena plutajuća mina, no ipak doda usplahireno: “IzmeĊu kuhinjskih vrata i radijatora u hodniku... U dva sata... Nešto veliko...” Poslije toga nastupila je tišina. “Da uzmem taksi i smjesta doĊem?” upita Galip. “Grozno je biti u kući kad su zavjese navuĉene”, reĉe Ruja. “A da veĉeras odemo u kino? U Konak. Na povratku moţemo svratiti k Dţelalu.” “Pospana sam* odgovori Ruja zijevajući. “Onda spavaj!” reĉe Galip, zatim oboje zašutješe. Prije nego što je spustio slušalicu, Galip je izdaleka još jednom ĉuo Ruju kako zijeva. Sljedećih dana, tijekom kojih se mnogo, mnogo puta uvijek iznova morao prisjetiti toga telefonskog razgovora, Galip se poĉeo propitivati ne samo je li Ruja još jednom zijevnula, nego i koliko je onoga o ĉemu su razgovarali doista ĉuo. Budući da su se Rujine rijeĉi u njegovu pamćenju, neprestano mijenjale i da je dvojio što je toĉno rekla, Galip je povjerovao da osoba s kojom je razgovarao nije bila Ruja, nego netko drugi, utvarajući tako da ga je netko prevario. Neki drugi put pomislio bi kako je ĉuo sve što je Ruja rekla, no da je on, a ne ona, pred kraj razgovora postao netko drugi. S tom novom osobnošću Galip je rekonstruirao sve što je, po njegovu mišljenju, pogrešno ĉuo ili zapamtio. Jer upravo će tih dana, kad mu se njegov vlastiti glas ĉinio tuĊim, jako dobro shvatiti kako se dva sugovornika na istoj telefonskoj liniji tijekom razgovora mogu preobraziti u posve druge osobe. U poĉetku je naivno mislio kako je za sve kriv stari telefon, budući da je tu nezgrapnu napravu koristio po

cijeli dan. Poslije razgovora s Rujom Galipa je najprije traţio podstanar koji je zbog spora s kućevlasnicom dospio na sud. Potom je uslijedio pogrešan poziv. Dok se Iskender nije javio, “pogrešan broj” ga je traţio još dva puta. Usto i netko tko je znao “da je roĊak gospodina Dţelala”, pa je traţio Dţelalov telefonski broj. Tek poslije jednog trgovca ţeljezom koji je pitao zbog ĉega sucu treba dati mito prije nego što donese presudu, nazvao je Iskender. I on je htio stupiti u kontakt s Dţelalom. Budući da je bio Galipov prijatelj iz gimnazijskih dana, te da se njih dvojica od tada uopće nisu vidjela, Iskender je ukratko ispriĉao što mu se zbilo u proteklih petnaest godina, ĉestitao mu na braku s Rujom i, kao i mnogi drugi, dodao “kako je zapravo znao da će se to dogoditi*. Rekao je da je producent u jednoj reklamnoj tvrtki te da Dţelala ţeli upoznati s ljudima iz BBC-ja koji snimaju emisiju o Turskoj. “Ţele pred kamerama imati novinara koji, poput Dţelala, već trideset godina piše o stanju u Turskoj!” Iskender je nepotrebno i preopširno objašnjavao kako se televizijska ekipa susrela s politiĉarima, poslovnim ljudima i sindikalnim ĉelnicima, ali da se neizostavno ţele susresti s Dţelalom jer ga smatraju najzanimljivijim. “Ne brini se, smjesta ću ga naći”, rekao je Galip obradovavši se što mu se ukazala prilika nazvati Dţelala. “Već su dva dana kako me kolege iz redakcije pokušavaju skinuti s vrata”, rekao je Iskender. 'Zbog toga sam te nazvao. Dţelal već dva dana ne svraća onamo. Sigurno se nešto kuha.” DogaĊalo se i prije da Dţelal na ĉetiri-pet dana svima zataji adresu i telefonski broj te da se zatvori u jedan od svojih tajnih stanova u Istanbulu, no Galip nije ni pomislio da ga ne bi mogao naći. “Ne brini se!” ponovio je još jednom, “odmah ću ti ga naći!” Pa ipak, ni do veĉeri ga nije našao. Nazivao ga je cijeli dan, a pri svakome je pokušaju da ga dobije kod kuće ili u redakciji Milijeta zamišljao kako će, kad se Dţelal javi, promijeniti glas i s njim razgovarati kao netko drugi. (Onih veĉeri kad bi sve troje - Ruja, Dţelal i Galip sjedili i u stilu glumaca iz radio-drama oponašali neke ĉitatelje i oboţavatelje, Galip bi izmijenjenim glasom rekao: “Dragi moj, dakako da sam razumio skrivenu poruku vaše današnje kolumne!”) No kad god bi nazvao novine, ista bi mu tajnica dala isti odgovor: “Gospodin Dţelal još nije došao.” Muĉeći se cijeli dan s telefoniranjem, Galipu se samo jednom pruţila prigoda da izmijenjenim glasom zbuni sugovornika. Bilo je već kasno predveĉerje kad ga je na veĉeru pozvala teta Hale, koju je nazvao misleći da zna gdje je Dţelal. Kad je teta rekla kako će na veĉeru doći i Galip i Ruja, Galip je shvatio da ga ni taj put nije prepoznala po glasu, da ga je zamijenila s Dţelalom. “Pa što onda?” rekla je teta shvativši zabunu, “svi ste vi ionako moja nevjerna djeca, svi ste mi isti! I tebe sam htjela nazvati.” Izgrdivši Galipa zbog toga što je nije dugo nazvao, i to glasom kojim je ruţila svoga crnog maĉka Komura kad bi oštrim kandţama grebao fotelje, rekla mu je da usput svrati do Aladinova dućana i kupi hranu za Vasifove zlatne ribice, jer da jedu samo hranu iz Europe, a Aladin je ĉuva samo za poznanike. “Jeste li proĉitali današnju kolumnu?” upitao je Galip. “Ĉiju?” uzvratila je teta prkosnim glasom koji joj je već bio prešao u naviku. “Jel‟ Aladinovu? Ne, nisam. Milijet kupujemo samo radi tetkovih kriţaljki i da bi Vasif imao što rezati škarama i zabavljati se. A ne radi toga da ĉitam Dţelalove kolumne i ţalostim se kad vidim na što mi je sin spao.” “Onda vi nazovite Ruju i pozovite je na veĉeru” rekao je Galip, “ja neću imati vremena.” “Nemoj zaboraviti!” rekla je teta Hale podsjećajući ga na obvezu i vrijeme veĉere. Onda je nabrojila uvijek iste uzvanike tih obiteljskih okupljanja, kao da nabraja uvijek ista jela s jelovnika, i to glasom spikera s radija koji, da bi zagrijao slušatelje za utakmicu, poĉinje

KIKA

razgovijetno nabrajati zvijezde danima ţeljno oĉekivanoga nogometnog susreta: tvoja majka, strina Suzan, stric Melih, Dţelal, ako doĊe, i dakako, tvoj otac, Vasif s Komurom i tvoja teta Hale. No nije prasnula u promukao smijeh kako bi stavila toĉku na pobrojanu “momĉad”. “Tebi ću napraviti puf-burek”*, rekla je i spustila slušalicu. Odsutno zureći u telefon koji je poĉeo zvoniti ĉim je spustio slušalicu, Galip se prisjetio tetinih planova o udaji koji su se u zadnji tren izjalovili, no iz nekoga se razloga nije mogao sjetiti ĉudnog imena nesuĊenog tetka, koje je samo trenutak prije imao u glavi. Da mu se mozak ne ulijeni, odluĉio je ne podići slušalicu dok se ne sjeti imena koje mu je bilo na vrh jezika. Telefon je zazvonio sedam puta i prestao. Kad se malo poslije opet oglasio, Galip je mislio na davni posjet nesuĊenoga tetka ĉudnog imena, njegova strica i starijeg brata koji su, godinu dana prije nego što su Rujini stigli u Istanbul, došli da je isprose. Telefon je opet utihnuo. A kad je još jednom zazvonio, bilo se već priliĉno smraĉilo; stvari u uredu nazirale su se samo u obrisima. Galip se nije sjetio imena, ali je s nelagodom mislio na ĉudne cipele toga ĉovjeka. Na licu je imao “orijentalni ĉir”**. “Jesu li oni Arapi?” pitao je djed. “Hale, ţeliš li se stvarno udati za tog Arapina? Gdje ste se upoznali?” Posve sluĉajno! Uveĉer oko sedam, dok je na izlasku iz opustjele zgrade pri svjetlosti uliĉnih svjetiljaka prelistavao dosje jednoga klijenta koji je ţelio promijeniti ime, Galip je sluĉajno naletio na to neobiĉno ime. Idući prema dolmušu na Nišantašu, razmišljao je o tome kako je svijet toliko velik da ne moţe stati ni u jedno pamćenje, a sat kasnije, koraĉajući prema stanu na Nišantašu, o tome kako ĉovjek o biti stvari prosuĊuje na temelju sluĉajnosti. Zgrada u ĉijemu su jednom stanu stanovali teta Hale, Vasif i gospoĊa Esma, a u drugome stric Melih i strina Suzan (prije i Ruja), nalazila se u jednoj zabaĉenoj ulici na Nišantašu. Budući da je od policijske postaje na uglu, Aladinova dućana i glavne prometnice bila udarena samo tri ulice i pet minuta hoda, moţda je neki drugi ljudi ne bi smatrali “zabaĉenom”; pa ipak, za stanare stanova smještenih jedan iznad drugoga, koje gotovo da nije zanimala preobrazba blatnjave njive i povrtnjaka s izvorom u kaldrmu, a potom i poploĉenu ulicu, pa ni preobrazba mnogo zanimljivijih ulica, ta ulica nikako nije mogla biti _____________________________________ •Vrsta bureka nadjevena sirom i mesom; prţi se u tavi na ulja. ** Leishmania tropica (lajšmanijaza).

centar Nišantaša. Prije preseljenja onamo jasno su naslućivali da će stanove u glavnoj ulici Šehrikalp morati prodavati jedan za drugim (u njihovim glavama ta je ulica uspostavljala simetriju njihovih ne samo zemljopisnih, nego i duhovnih svjetova), da će morati napustiti zgradu koja je - kako je govorila teta Hale - “dominirala cijelim Nišantašem”, i prijeći u oronule unajmljene stanove. Stoga su poslije useljenja u trošnu zgradu na nesretnome i zabaĉenom kraju zemljopisne simetrije u njihovim glavama, od prvoga dana koristili naziv “zabaĉena ulica”, moţda i zato da ne bi propustili nešto što se nikako nije smjelo propustiti: priliku da okrive jedni druge, preuveliĉavajući nesreću koja ih je zadesila. Nakon što se tri godine prije nego što će umrijeti preselio iz obiteljske zgrabe na Šehrikalpu u stan u zabaĉenoj ulici, te u svome novom domu sjeo u fotelju s jednom kraćom nogom, koja je u odnosu na uliĉni prozor zauzimala nov poloţaj, ali u odnosu na tešku komodu na kojoj je stajao radio onaj isti kut koji je imala i u starome stanu, djed Mehmet

Sabit Bej je, zacijelo malo nadahnut i mršavim konjem koji je toga dana dovukao kola natovarena našim stvarima, rekao: “Pa lijepo, s konja na magarca! Neka je sa srećom!” Potom je ukljuĉio radio na kojemu je već stajao vezeni tabletić i na njemu figurica usnuloga psa. Bilo je to prije osamnaest godina. Ali istoga dana u osam naveĉer, kad je Galip ugledao svjetla zgrade, sve su trgovine bile zatvorene osim cvjećarnice, Aladinova dućana i trgovine sušenim voćem i sjemenkama, a zrakom koji je zaudarao na automobilske plinove, ĉaĊu iz toplana, sumpor, lignit i prašinu, prolijetale su pahuljice mokroga snijega. Kad je Galip, dakle, ugledao stara svjetla zgrade, uĉinilo mu se, kao i uvijek do tada, da sjećanja na tu zgradu i njezine katove ne traju samo osamnaest godina. Za taj osjećaj nisu bili vaţni širina ulice, ime na zgradi (nitko ga nije rado izgovarao zbog previše O i U u njemu) i mjesto gdje se nalazila, nego dojam kao da u njoj, jedni iznad drugih, stanuju još od davne, bezvremene prošlosti. Penjući se stubama koje su uvijek jednako zaudarale (formulu tog zadaha objelodanio je Dţelal u kolumni koja je izazvala bijes: memla starih hodnika, zadah vlaţnoga kamena i plijesni, miris pregrijana ulja i prţena luka), Galip je u glavi brzo prelistao male scene i prizore koje će trenutak kasnije unutra i uţivo vidjeti, poput ĉitatelja koji rutinski i nestrpljivo lista knjigu koju je uzduţ i poprijeko išĉitao. Budući da je osam sati, vidjet ću strica Meliha kako sjedi u djedovoj fotelji i ĉita novine koje je sâm donio s gornjega kata (kao da ih već nije bio proĉitao!), pravdajući se time “da vijest proĉitana na donjem katu moţe imati drugo znaĉenje negoli kad se proĉita na gornjem” ili “da ţeli još jednom baciti pogled na njih prije nego što ih Vasif škarama izreţe na komadiće”. Ja ću pomisliti da mi nesretna papuĉa, koja po cijeli dan cupka na vrhu striĉeve iivijek nemirne noge, vidno nervozna i nestrpljiva, bolno dovikuje: “Dosadno mi je, moram nešto raditi, dosadno je, moram nešto raditi”, kao što sam se i ja dosaĊivao kad sam bio dijete. Ĉut ću kako gospoĊa Esma, koju je iz kuhinje potjerala teta Hale kako bi na miru i bez iĉijega uplitanja napravila puf-burek, pita: “Koliko će nas biti?” kao da ni sama ne zna i kao da drugi znaju odgovor na to pitanje, i pritom, s cigaretom bez filtera u ustima (Bafra, ne moţe se ni usporediti s Jeni harmanom!), postavlja stol za objedovanje. Strina Suzan i stric Melih, koji će sjediti ispred mojih roditelja i, kao djed i baka, s radio-aparatom izmeĊu sebe, neko će vrijeme šutjeti; potom će se strina Suzan okrenuti gospoĊi Esmi i upitati je s nadom: “Dolazi li veĉeras Dţelal, gospoĊo Esma?” a kad stric po navici kaţe: “Neće se on opametiti, neće”, ĉut ću kako moj otac, ponosan i zadovoljan zbog toga što moţe zaštititi svoga nećaka od strica Meliha i pokazati da je odgovorniji i uravnoteţeniji od svoga starijeg brata, s uţitkom obznaniti da je proĉitao jednu od posljednjih Dţelalovih kolumni. Potom će, uţivajući u tome što štiti nećaka od svoga starijeg brata, ali i iz zadovoljstva što preda mnom moţe pametovati, izreći nekoliko pohvalnih rijeĉi o toj i toj Dţelalovoj kolumni posvećenoj nekom nacionalnom ili ţivotnom problemu i nekoliko “konstruktivnih” kritika (da ih je mogao ĉuti, Dţelal bi ih ismijao prije svih), a majka će se (majko, bar se ti ne miješaj!), kimajući glavom (jer i ona na striĉevu ljutnju uvijek odgovara u stilu “zapravo je dobar, ali-"), pridruţiti ocu; i kad to budem vidio, neću se moći suzdrţati te ću ih uzalud upitati: “Jeste li proĉitali njegovu današnju kolumnu?* premda znam da nikada neće shvatiti njezin duboki smisao ili osjetiti uţitak koji ja osjećam ĉitajući Dţelalove tekstove. Ĉut ću strica kako pita: “Koji je danas dan ?” iako moţda baš u tom trenutku drţi stranicu s Dţelalovom kolumnom, ili pak: “Zar mu daju svaki dan pisati? Nisam je proĉitao!”; otac će kazati: “Uopće nije u redu da o premijeru piše onako grubo!” a majka će dodati: “Pa ako i ne osjeća poštovanje prema njegovim idejama, morao bi osjećati poštovanje prema njihovu autoru”, i njezina će reĉenica biti tako zapetljana da nitko neće znati komu daje za pravo: premijeru, ocu ili pak Dţelalu. Moţda ohrabrena tom

KIKA

nedoreĉenošću, strina Suzan ponovno će naĉeti temu cigareta i duhana: “Njegove ideje o besmrtnosti, ateizmu i duhanu podsjećaju na Francuze!” Vidjet ću kako se izmeĊu gospoĊe Esme i strica Meliha ponovno rasplamsava stara rasprava: “Tvoja mi cigareta škodi jer imam astmu, gospoĊo Esma!” reći će stric. “Ako ti smeta, gospodine Melih, onda najprije sam prestani pušiti!” uzvratit će gospoĊa Esma s cigaretom u kutu usana postavljajući stol, iako se još nije znalo koliko će osoba objedovati, i gledajući kako na njega polagano pada stolnjak ĉiji je jedan kraj drţala, a drugi snaţno protresla kao da na leţaj prostire veliku, ĉistu plahtu. Onda ću izaći van. U kuhinji, u isparinama koje mirišu na tijesto, rastopljen sir i zagrijano ulje, zateći ću tetu Hale kako peĉe burek s maramom na glavi (“da joj se kosa ne zamasti”), poput osamljene vještice koja u kotlu miješa ĉarobni napitak; da bi zauzvrat od mene dobila posebnu paţnju, ljubav, a moţda i poljubac, tutnut će mi u usta (kao da mi daje mito) jedan od vrelih burekĉića i reći: “Ne pokazuj nikome!” a potom upitati: “Je li vruće?” no ja neću reći da jest iako će mi od boli poteći suze na oĉi. Odatle ću prijeći u sobu u kojoj su djed i baka provodili besane noći, gdje nas je baka, umotana u plavi poplun na ĉijim smo rubovima sjedili ja i Ruja, pouĉavala crtanju, matematici i ĉitanju, i kamo se poslije njihove smrti smjestio Vasif sa svojim zlatnim ribicama. Tu ću naći Vasifa i Ruju. Zajedno će gledati ribice ili Vasifovu zbirku isjeĉaka iz novina i ĉasopisa. Pridruţit ću im se. Po obiĉaju, Ruja i ja neko vrijeme nećemo progovoriti ni rijeĉi, kao da nastojimo zatajiti da je Vasif gluhonijem, no poslije ćemo mu, mimikom koju smo razvili još kao djeca, odigrati neki prizor iz starih filmova s televizije, a moţda - budući da proteklih tjedana ni jedno od nas nije gledalo nešto što bi se na taj naĉin dalo odglumiti - moţda i neki prizor iz Fantoma u operi koja svaki put uzbudi Vasifa, pazeći pritom na svaki detalj kao da smo taj film nedavno gledali. Kad se malo kasnije Ruja i ja pogledamo zato što će nam Vasif, razumniji od svih ostalih, okrenuti leĊa, ili se pribliţiti svojim dragim ribicama, ja ću - jer te nisam vidio od jutros i jer od sinoć nisam razgovarao s tobom oĉi u oĉi - ja ću te pitati kako si, a ti ćeš mi, kao i uvijek, odgovoriti: “Ništa novo, dobro sam!” Naĉas ću zastati i dobro razmisliti o ciljanim i usputnim znaĉenjima tih rijeĉi pa ću te onda, da bih prikrio prazninu svojih misli, moţda i upitati: “Što si danas radila? Što si radila, Ruja?” praveći se da ne znam kako još nisi poĉela prevoditi roman za koji si rekla da ćeš ga jednoga dana prevesti i kako se lijeno izleţavaš prevrćući stranice starih krimića od kojih ni jedan nikako nisam uspijevao proĉitati. U jednoj drugoj kolumni Dţelal je napisao da većina stubišta u zgradama sporednih ulica zaudara po spavanju, ĉešnjaku, plijesni, vapnu, ugljenu i vrelome ulju, te tako dao i drugu formulu stubišnog vonja. Prije nego što je pozvonio na vratima, Galip pomisli: “Pitat ću Ruju je li moţda ona veĉeras triput telefonirala.” Vrata je otvorila teta Hale: “A gdje je Ruja?” “Zar nije došla?” upita Galip. “Niste li joj telefonirali?” “Jesam, no nitko se nije javio”, odgovori teta. “Pa sam mislila da si je ti obavijestio.” “Moţda je gore, kod oca”, reĉe Galip. “Tvoji stric i strina odavno su sišli k nama.” Neko su vrijeme šutjeli. “Doma je”, reĉe Galip nešto kasnije. “Skoknut ću onamo i dovesti je," “Nitko se kod vas ne javlja”, reĉe teta, ali je Galip već pojurio niza stube. “Dobro, ali poţuri se!” viknu teta. “GospoĊa Esma već ti podgrijava horek.” Galip je grabio brzim korakom dok je hladni vjetar raznosio mokre pahuljice snijega i vitlao skutima njegova devet godina starog kaputa

(još jedna tema za Dţelala). Odavno je bio izraĉunao da mu od zgrade u kojoj su stanovale tetina i striĉeva obitelj do njihove zgrade treba dvanaest minuta ako, ĉim izaĊe na ulicu, produţi sporednom mraĉnom ulicom pokraj zatvorenih dućana, krojaĉke radionice u kojoj je još uvijek radio vrijedni majstor s naoĉalama na nosu i stanova za pazikuće te nastavi hodati pod blijedim svjetlima reklama za Coca- Colu i najlonske ĉarape. U procjeni se nije mnogo prevario: trebalo mu je dvadeset šest minuta da se vrati istim ulicama i istim ploĉnicima krojaĉ je u iglu udijevao novi konac, no na istome koljenu leţala mu je ista tkanina). Strini Suzan, koja mu je otvorila vrata, a kasnije za stolom i ostalima, rekao je da se Ruja prehladila i razboljela, da je zaspala ošamućena svim mogućim antibioticima koje je našla u ladici i popila, da od umora nije mogla ustati i javiti se na telefon iako ga je ponekad ĉula da zvoni, da je pospana i da nema teka, te da sve skupa pozdravlja iz bolesniĉke postelje. Iako je znao kakve će fantastiĉne predodţbe izazvati njegove rijeĉi kod većine nazoĉnih za stolom (jadna Ruja u bolesniĉkoj postelji!), pretpostavio je i to da će smjesta krenuti jezikoslovna rasprava te da će svi odreda, ubacujući mnoštvo vokala i prilagoĊavajući ih turskome izgovoru, poĉeti nabrajati lijekove koji se prodaju u našim ljekarnama: antibiotike, peniciline, sirupe i pastile protiv kašlja, lijekove protiv gripe koji proširuju krvne ţile i smiruju bolove te - kao šlag na torti - nazive vitamina koje s njima treba gutati u velikim koliĉinama. Da je bila druga prigoda, Galip bi u tome kreativnom druţenju posvećenome izgovoru rijeĉi i amaterskoj medicini mogao uţivati kao u poeziji, no njega je zaokupio prizor Ruje u bolesniĉkoj postelji, prizor za koji ĉak ni mnogo kasnije nije mogao reći koliko je bio stvaran, a koliko hinjen. Stvarnima su mu se ĉinili Rujina noga koja je izvirivala ispod popluna i ukosnice rasute po plahti; hinjenima pak toboţe rasuta kosa na jastuku ili zbrkana hrpa lijekova, ĉaša, boĉica i knjiga uz uzglavlje. Te dvije stvari ĉinile su mu se odnekud poznatima, preuzetima iz nekoga filma koji je Ruja oponašala ili iz nekoga od loše prevedenih romana koje je gutala kao pistacije kupljene u Aladinovu dućanu. Odgovarajući kratko na “sućutna” pitanja koja su mu nešto kasnije poĉeli postavljati, Galip se i tada trudio napraviti razliku izmeĊu tih Rujinih stvarnih i hinjenih prizora, u najmanju ruku kao i detektivi iz kriminalistiĉkih romana koje je kasnije ţelio nauĉiti pisati. Da, sada (dok svi sjede za stolom) Ruja vjerojatno spava; ne, nije gladna, nema potrebe da se strina Suzan muĉi i ide joj kuhati juhu; ne ţeli ni doktora, onoga kojemu usta zaudaraju na ĉešnjak, a torba na koţaru; ne, nije išla zubaru ni ovaj mjesec; toĉno, Ruja u posljednje vrijeme jako rijetko izlazi, stalno je u kući izmeĊu ĉetiri zida; ne, danas uopće nije izlazila, zar ste je vidjeli na ulici? Znaĉi, nakratko je bila izašla, no Galipu nije rekla; ne, rekla je, gdje ste je vidjeli? Išla je u prodavaonicu tkanina, u trgovinu gumbima da kupi ljubiĉaste gumbe, prošla je pokraj dţamije; dakako da je to rekla; bit će da se tako i prehladila na ovoj studeni; kašljala je, usto i pušila, kutiju; da, bila je blijeda kao krpa; ah, ne, Galip ne zna da je i on tako blijed; ni to kad će Ruja i on prestati s tim nezdravim ţivotom. Kaput. Gumb. Ĉajnik. Kasnije, poslije toga rodbinskog propitivanja Galip si neće mnogo razbijati glavu pitanjem zašto su mu na pamet pale baš te tri rijeĉi. Dţelal je u jednoj svojoj kolumni proţetoj baroknim gnjevom napisao da se mraĉne strane našega nesvjesnog ne pojavljuju kod nas, nego kod zapadnjaĉkih romanesknih i filmskih junaka koje uopće nismo nauĉili oponašati. (U to je vrijeme Dţelal gledao film Iznenada, prošloga ljeta, u kojemu Elizabeth Taylor nikako ne moţe prodrijeti do mraĉne podsvijesti Montgomeryja Clifta.) A prije je pak - pod utjecajem nekih knjiga o psihologiji u kojima je bilo primjera s lascivnim pojedinostima, što ih je ĉitao u skraćenim prijevodima - pisao ĉlanke u kojima je sve osim naših jadnih ţivota objašnjavao tom nerazumljivom i zastrašujuće mraĉnom stranom naše podsvijesti, što je Galip shvatio tek kad je saznao da je Dţelal utemeljio muzej i knjiţnicu

KIKA

posvećenu svome vlastitom ţivotu. Da bi promijenio temu, Galip je umalo upitao “jeste li danas ĉitali...” no plašeći se da bi mu to moglo prijeći u naviku, rekao je nešto drugo, nešto što mu je baš u tome trenutku palo na pamet: “Teta Hale, zaboravio sam svratiti u Aladinov dućan.” Na slatko od bundeve, koje je gospoĊa Esma donijela tako paţljivo kao da u kolijevci nosi ruţiĉastu bebu, posipali su orahe tuĉene u muţaru (uspomena iz trgovine slasticama). Još prije ĉetvrt stoljeća Galip i Ruja otkrili su da taj muţar odzvanja kao zvono udare li ga pri vrhu tankom drškom ţlice: ding-dong! “Prestanite s tom zvonjavom, ta niste crkveni zvonari, glava će mi puknuti od toga!” Dragi Boţe, teško je gutati toliku pljuvaĉku! Oraha nije bilo “dovoljno za sve”. Teta Hale majstorski je pustila ljubiĉastu zdjelu da kruţi od ruke do ruke da bi opet bila zadnja na redu (to nikako ne volim). Onda se, bacivši pogled u praznu zdjelu, najednom okomila na nekog njihovog starog “neprijatelja1' u trgovini kojeg je drţala odgovornim ne samo za pomanjkanje oraha, nego i za besparicu koja nas je muĉila. Prijavit će ga policiji. Dakako, takvi poput njega bojali su se policije kao vraga! Kad je Dţelal jednom napisao da je policija tamna strana naše podsvijesti, policajac iz postaje donio mu je poziv da doĊe u tuţiteljstvo i da izjavu o tome. Zazvonio je telefon. Smrtno ozbiljan, Galipov je otac podigao slušalicu. Galip je pomislio da zovu iz policije. Dok je razgovarao, otac je praznim pogledom kruţio uokolo: gledao je i oko sebe (jedina utjeha: tapete su bile iste kao i u zgradi na Šehrikalpu: zelene bobice rasute meĊu listovima puzavca) i ukućane na trosjedu (stric Melih imao je napad kašlja, gluhonijemi Vasif kao da je prisluškivao razgovor, a kosa Galipove majke od silnog je bojenja na koncu imala istu boju kao i kosa strine Suzan). Kao i svi ostali ukućani, i Galip je mogao ĉuti samo polovicu telefonskog razgovora, ali se trudio dokuĉiti s kim to otac razgovara. “Ne, nije ovdje... A tko ste vi?” pitao je otac. “Hvala... Šteta što veĉeras nije s nama...” “Netko traţi Ruju”, mislio je Galip. “Netko je trebao Dţelala”, rekao je otac spustivši slušalicu. Bio je zadovoljan. “Starija ţena, njegova oboţavateljica, prava gospoĊa, jako joj se dopala Dţelalova kolumna pa je htjela razgovarati s njim, traţila je njegovu adresu i telefon.” “Koja kolumna?” upitao je Galip. “Znaš što, Hale”, rekao je Galipov otac, “to je vrlo ĉudno, no glas te ţene jako sliĉi tvome.” “Valjda je i prirodno da glas starije ţene sliĉi mome!” rekla je Hale istegnuvši kao guska svoj ruţiĉasti vrat. “No moj glas nipošto ne nalikuje na taj.” “Kako ne?” “Osoba za koju si rekao da je 'prava dama‟ zvala je i jutros”, odgovorila je teta. “No po glasu se ne bi dalo zakljuĉiti da je gospoĊa, nego vještica koja se upinje govoriti kao gospoĊa. Moţda i muškarac koji oponaša govor ostarjele ţene.” Otkuda toj postarijoj dami njihov broj, i je li ju i Hale to pitala, zanimao se Galipov otac. “Nisam...” rekla je Hale, “nisam mislila da trebam. Budući da me više ne ĉudi ni jedan Dţelalov postupak otkako je u novinama poĉeo iznositi naše prljavo rublje kao da piše neki tamo feljton o hrvaĉima, mislila sam, moţda je u nekom tekstu, u kojemu nas opet ismijava, naveo i naš telefonski broj da bi se radoznali ĉitatelji još bolje zabavili. Zapravo, kad god se prisjetim koliko su moji pokojni majka i otac propatili zbog njega, shvatim da jedina stvar kojom me Dţelal još moţe iznenaditi nije pomisao da bi ĉitateljima mogao dati naš telefonski broj da se zabave, nego spoznaja da je desetljećima zazirao od sviju nas.” “Zazirao je jer je komunist” reĉe stric Melih pobjedonosno pripaljujući cigaretu nakon što je svladao kašalj. “Kad su svojedobno shvatili da ne mogu zavesti ni radnike ni narod, komunisti su, pridobivši vojsku, htjeli iscenirati boljševiĉku revoluciju na janjiĉarski naĉin. A on je kolumnama s

mirisom krvi i mrţnje posluţio kao instrument te iluzije.” “Nije”, rekla je teta Hale. “Predaleko si otišao.” “Ne znam, Ruja mi je to rekla”, odvrati stric Melih. Prasnuo je u smijeh, ali se nije zakašljao. Potom je nastavio: “Uvjeren da će u tome boljševiĉko-janjiĉarskom poretku na turski naĉin, koji su kanili utemeljiti poslije vojnog puĉa, biti ministar vanjskih poslova ili veleposlanik u Parizu, dao se na uĉenje francuskog jezika. U poĉetku sam se ĉak i radovao tome misleći kako će taj neostvarivi i prevratniĉki san koristiti mome sinu da, ako ništa, bar nauĉi francuski jer zbog druţenja s ološem u mladosti nije stigao nauĉiti ĉak ni neki strani jezik. No kad je u tome pretjerao, nisam više dopuštao Ruji da se viĊa s njim.” “Melih, ta uopće nije bilo tako!” oglasi se strina Suzan. “Ruja i Dţelal stalno su se viĊali, pitali jedno za drugo, voljeli se kao da su roĊeni brat i sestra.” “Bilo je, bilo je, no ja sam kasno reagirao. Narod i vojsku nije mogao pridobiti, no pridobio je sestru. Tako je Ruja i postala anarhistica. Da je moj sin Galip nije izvukao iz te bande, iz toga štakorskog legla, tko zna gdje bi sada bila, sigurno ne u svome krevetu.” Galip je gledao svoje nokte i mislio kako u tom trenu svi pred oĉima imaju sliku bolesne Ruje u krevetu, i pitao se hoće li stric Melih dodati još nešto popisu propusta koji je svaka dva-tri mjeseca naizust deklamirao. “Moţda bi Ruja završila i u zatvoru, nije ona tako oprezna kao Dţelal”, rekao je stric Melih i, ponesen svojim popisom, uzbuĊeno nastavio nabrajati, ne osvrćući se na povike “Boţe saĉuvaj!”: 'Moţda bi se s Dţelalom pridruţila tim razbojnicima. Sirota bi Ruja ušla u svu tu raskalašenu bratiju gangstera s Bejoglua, proizvoĊaĉa heroina, nasilnika iz noćnih klubova i kokainu sklonih Bjelorusa, meĊu koje je Dţelal zalazio izgovarajući se da radi reportaţe. Moţda bismo kćer morali traţiti meĊu Englezima koji su u potrazi za svojim nastranim uţicima stigli ĉak do Istanbula; meĊu homoseksualcima koje uzbuĊuju feljtoni o hrvanju i hrvaĉi; Amerikankama koje se prepuštaju ĉarima hamama; prevarantima; našim filmskim zvijezdama koje se u nekoj europskoj zemlji ne bi mogle baviti ni prostitucijom, a kamoli glumom; ĉasnicima izbaĉenima iz vojske zbog neposluha i dugova, muškobanjastim pjevaĉicama sifilitiĉna glasa i prigradskim ljepoticama koje se izdaju za dame iz visokoga društva. Reci joj neka uzme steropiramicin.” “Molim?” upita Galip. “To je najbolji antibiotik protiv gripe. On i bekozim forte. Jedanput svakih šest sati. Koliko je sati? Je li se probudila?” Strina Suzan rekla je da Ruja vjerojatno još uvijek spava. Galip je, kao i svi ostali, mislio na Ruju. “Ne!” javi se gospoĊa Esma podiţući paţljivo nesretni stolnjak koji su, unatoĉ bakinu protivljenju, najprije djed, a onda i ostali ugledajući se na njegovu lošu naviku, koristili ne samo kao stolnjak, nego i kao zaprljanu salvetu ĉijim su krajevima brisali usta poslije jela. “Ne, ne dopuštam da se išta prigovara mome Dţelalu. On je postao velik ĉovjek.” Po mišljenju strica Meliha, njegov pedesetpetogodišnji sin ne naziva sedamdesetpetogodišnjega oca baš zato što i sam to misli, nikome ne odaje u kojem stanu boravi, usto iskljuĉuje telefon, a brojeve taji kako bi svima bio nedostupan, ĉak i teti Hale koja mu je prva sve opraštala. Galip se uplašio da će striĉeve oĉi ovlaţiti nekoliko hinjenih suza, ne od tuge, nego naprosto iz navike. No dogodilo se nešto drugo, nešto ĉega se takoĊer bojao: ignorirajući razliku u godinama (dvadeset dvije), stric je po staroj navadi još jednom ponovio da je zapravo uvijek ţelio imati sina poput Galipa - pribrana, zrela i mirna, ne poput Dţelala... Kad je Galip prije dvadeset i dvije godine (Dţelal je tada bio u njegovim sadašnjim godinama), dakle, u dobi kad se sramio svoga brzog rasta, a još više nespretnih ruku i nogu,

KIKA

prvi put ĉuo tu reĉenicu, maštao je da će se ono što je njome izreĉeno jednom i ostvariti, i odmah poĉeo sanjariti kako bi se tada spasio bezbojnih i bezliĉnih veĉera s majkom i ocem, za kojih je svatko zurio u beskraj onkraj zidova koji su pravokutno okruţivali stol (Majka: Ţeli li tko zejtinjagli* od današnjega ruĉka? Galip: Hmmm, ne. Majka: A ti? Otac: Što ja?) i da će svake veĉeri moći jesti sa strinom Suzan, stricem Melihom i Rujom. Kasnije su mu i druge stvari dolazile na pamet i izazivale mu vrtoglavicu: lijepa strina Suzan koju bi - makar i povremeno - viĊao u plavoj spavaćici kad bi otišao na gornji kat da se nedjeljom prije podne igra s Rujom (“tajni prolaz” i “ne vidim te”) bila bi mu majka (bolje); stric Melih, ĉije je odvjetniĉke i afriĉke priĉe naprosto oboţavao, bio bi mu otac (bolje), a Ruja bi mu, jer su istoga uzrasta, bila sestra blizanka (kada bi zastao na tome mjestu i razmotrio zastrašujuće posljedice te mogućnosti, pokolebao bi se). ________________________________________ ' Zejtinjagli: jela od povrća i riţe pripravljena na maslinovu ulju.

Kad je stol bio pospremljen, Galip je rekao da su Dţelala traţili ljudi s BBC-a, no da ga nisu našli. Oĉekivao je da će njegove rijeĉi još jednom potaknuti rasprave o tome kako Dţelal posvuda u Istanbulu ima stanove ĉije adrese i telefonske brojeve taji, i o ĉijem broju kruţe svakojake priĉe, te o tome kako bi se ta njegova skloništa mogla pronaći. Pa ipak, to se nije dogodilo. Netko je rekao da pada snijeg. Ustali su od stola. Prije nego što su se udobno zavalili u svoje fotelje, nadlanicama su razmaknuli zavjesu i kroz hladni i mraĉni otvor izmeĊu nje i okna provirili na sporednu ulicu koja se tek bila zabijeljela od snijega. Bijele pahuljice neĉujno su padale. (Ponavljanje prizora koji je Dţelal više koristio da se našali na raĉun svojih ĉitatelja, negoli da s njima podijeli ĉeţnju za “nekadašnjim ramazanskim veĉerima”) Galip je krenuo za Vasifom koji se povukao u svoju sobu. Vasif je sjeo na rub velikoga kreveta, Galip naspram njega. Vasif je rukom prešao preko svoje sijede kose i spustio je na Galipovo rame: Ruja? Galip se šakom udari u prsa i zakašlja se kao da će se ugušiti: Bolesna je i kašlje! Potom sklopi ruke i nasloni glavu na njih kao na jastuk: Leţi. Vasif ispod kreveta izvadi veliku kartonsku kutiju: zbirku isjeĉaka iz novina i ĉasopisa (prikupljao ih je proteklih pedeset godina), moţda najbolju od svih. Galip sjede pokraj njega. Razgledali su fotografije koje su nasumce vadili iz kutije, kao da je i Ruja s njima, Vasifu s druge strane, i kao da se sve troje smiju isjeĉcima koje im pokazuje: sapunastom osmijehu jednoga poznatog nogometaša s novinske reklame kojemu je lice bilo prekriveno pjenom za brijanje i koji je kasnije umro od krvarenja u mozgu nakon što je glavom odbio lopta upućenu iz kornera; truplu iraĉkoga voĊe Kasima u krvavoj odori, poslije vojnoga puĉa; nacrtanom prikazu glasovita “zloĉina na Trgu Šišli" (Tek poslije umirovljenja, dakle dvadeset godina poslije, ljubomorni je pukovnik shvatio da ga njegova mlada ţena vara s jednim novinarom te ju je danima pratio i na kraju ubio i nju i njezina razvratna ljubavnika u njegovu automobilu”, izdeklamirala bi Ruja oponašajući glumce iz radijskih drama); premijeru Menderesu u trenutku kad poklanja ţivot devi koju su njemu u ĉast htjeli ţrtvovati (u pozadini se vide dopisnik Dţelal i deva, oboje gledaju u nekom drugom smjeru). Upravo kad je Galip htio ustati i krenuti kući, pogled mu se zaustavi na dvama Dţelalovim starim tekstovima koje je Vasif izvjeţbanim pokretom izvukao iz kutije. Prvi se zvao “Aladinov dućan”, a drugi “Krvnik i uplakano lice”. Štivo za besanu noć! Nije trebalo previše gestikulacije da mu ih Vasif posudi. Imali su razumijevanja i za to što nije popio kavu koju je gospoĊa Esma donijela. Znaĉi, već mu se i s lica jasno ĉitalo “da mu je ţena bolesna”. Stajao je na pragu otvorenih vrata. Ĉak je i stric Melih rekao: “Da, neka ide, neka samo ide!” Teta Hale pognula se prema maĉku Komuru koji se vraćao sa snjeţne ulice, a iz stana su mu još jednom

doviknuli: “Ţelimo joj brz oporavak, nek‟ nam brzo ozdravi! I pozdravi je, pozdravi Ruju!” Na povratku se Galip susreo s krojaĉem s naoĉalama; spuštao je rešetke na izlogu radionice. Pozdravili su se ispod uliĉne svjetiljke s ĉijih su krajeva visjele male ledenice i produţili zajedno. “Kasnim”, reĉe krojaĉ moţda i zato da bi narušio mrtvu tišinu snjeţne veĉeri. “Doma me ţena ĉeka.” “Hladno je”, odvrati mu Galip. Osluškujući škripanje snijega pod nogama, koraĉali su jedan pokraj drugoga do zgrade na uglu, sve dok se na gornjem katu zgrade nije ukazao stan iz ĉije je spavaće sobe dopirala slaba Svjetlost noćne svjetiljke nad uzglavljem. S vremena na vrijeme smjenjivali su se snijeg i tama. Svjetlo u dnevnome boravku bilo je ugašeno, kako ga je Galip i ostavio izlazeći iz kuće, a u hodniku upaljeno. Ĉim je ušao, pristavio je vodu za ĉaj. Skinuo je kaput i sako i objesio ih na vješalicu, te je ušao u spavaću sobu i pri slaboj svjetlosti skinuo mokre ĉarape i navukao suhe. Potom je sjeo za stol za objedovanje i još jednom proĉitao pismo koje mu je Ruja ostavila na odlasku. Pismo napisano zelenom kemijskom olovkom imalo je manje rijeĉi nego što je bio zapamtio: svega devetnaest.

KIKA

Četvrto poglavlje ALADINOV DUĆAN Ako imam neki nedostatak, to je što se udaljavam od teme. —Biron Paša

Ja sam “pitoreskni” pisac. Pogledao sam u rjeĉnike, ali znaĉenje te rijeĉi nisam mogao odgonetnuti. Nije vaţno, ionako volim samo ozraĉje skriveno u njoj. Oduvijek sam sanjao o tome da vam pripovijedam o drugim stvarima: o konjanicima pod punom ratnom spremom, o vojskama koje se s dvaju krajeva sumorne ravnice jednoga tmurnog jutra prije tristo godina spremaju jurnuti jedna na drugu, o nesretnicima koji za zimskih noći u krĉmama priĉaju o svojim ljubavnim jadima, o beskrajnim dogodovštinama ljubavnika koji tragaju za tajnama izgubljenim u sumornim gradovima... Oduvijek sam sanjao da vam pripovijedam o tome, no Alah mi je dao samo kolumnu u kojoj moram priĉati neke druge priĉe, i vas, moje ĉitatelje. Pa ipak, nekako se snalazimo. Da vrt mojih sjećanja nije poĉeo sahnuti, moţda se uopće ne bih ţalio na to; no ĉim se latim pera, pred oĉima mi se ukaţete vi, moji ĉitatelji, koji svaki put od mene nešto oĉekujete, i tragovi sjećanja u usahlu vrtu koja su, jedno po jedno, pobjegla od mene. Susret s tragom sjećanja, a ne sa sjećanjem samim, nalikuje suznu pogledu na uleknuće koje u fotelji ostavi voljena osoba kad vas zauvijek napusti. Tako sam odluĉio razgovarati s Aladinom. Kad je ĉuo da ću u novinama pisati o njemu, no da se najprije ţelim sastati s njim, razrogaĉio je svoje crne oĉi i upitao: “Brate, moţe li mi to nauditi?” Rekao sam mu da ne moţe. Opisao sam mu koje mjesto u našim ţivotima zauzima njegov dućan na Nišantašu. Pripovijedao sam mu o tome kako tisuće, deseci tisuća vrsta robe koju je prodavao u svome malom dućanu još i danas intenzivno ţive u našim sjećanjima sa svim svojim bojama i mirisima. Pripovijedao sam mu o tome s kakvim su nestrpljenjem bolesna djeca u svojim posteljama išĉekivala da im se majke vrate iz Aladinova dućana, kamo su odlazile da im kupe igraĉku (olovnoga vojnika), knjigu (Crvenokosi dječak) ili crtani roman (17. broj u kojemu se Kinova vraća iz mrtvih); o tisućama uĉenika iz okolnih škola koji su, išĉekujući zadnje školsko zvono, u mašti poslije tog istog zvona hrlili u dućan i kupovali ĉokoladne napolitanke sa skrivenim sliĉicama nogometaša (Metin iz Galatasaraja), hrvaĉa (Hamit Kaplan) i filmskih glumaca (Jerry Lewis); o djevojkama koje su prije odlaska u veĉernju školu za umjetniĉki obrt kupovale aceton da bi s noktiju skinule izblijedjeli lak i koje su se mnogo godina poslije prisjećale Aladinova dućana kao neke davno ispriĉane bajke kad bi se, okruţene djecom i unucima u obiĉnoj kuhinji jednoga obiĉnog braka, s tugom sjetile svoje

rane mladosti i prvih ljubavi. Odavno smo bili stigli u moj stan i sjeli jedan preko puta drugoga. Ispriĉao sam mu pripovijest o zelenoj kemijskoj olovci i jednom loše prevedenom detektivskom romanu, kupljenima prije mnogo godina u njegovu dućanu. Junakinja moje druge pripovijesti, kojoj sam poklonio roman i koju sam jako volio, bila je osuĊena na to da do kraja ţivota ne radi ništa drugo osim da ĉita detektivske romane. Pripovijedao sam mu o jednoj uroti koja je trebala promijeniti našu i povijest cijeloga Istoka i o tome kako su se, prije svoga prvog povijesnog susreta, u Aladinovu dućanu susreli rodoljubni ĉasnici koji su planirali srušiti vladu i dvojica novinara. Opisivao sam mu kako je on, Aladin, jedne veĉeri, upravo u vrijeme toga povijesnog susreta, za pultom prekrivenim knjigama i kulama kutija koje su sezale do stropa pijuckao u prste i brojio novine i ĉasopise koje je sljedećega jutra morao vratiti, ni ne sluteći što se u trgovini dogaĊa. Priĉao sam mu o našim i stranim obnaţenim ljepoticama koje su pozirale za ĉasopise koje je stavljao u izlog i oko debelog kestena pred vratima dućana, i o samcima koji odsutno prolaze poploĉenom ulicom, a noću sanjaju kako ih te iste ljepotice zavode poput nezasitnih robinja i kalifovih ţena iz Tisuću i jedne noći. A budući da se poveo razgovor o Tisuću i jednoj noći, ispriĉao sam mu da naslovna priĉa zapravo nije ispriĉana ni u jednoj od tisuću i jedne noći, nego da je spretno ubaĉena meĊu korice knjige kad ju je Antoine Galland prvi put tiskao na Zapadu prije dvjesto pedeset godina. Objasnio sam mu da te priĉe nije pripovijedala Šeherezada, nego ih je Gallandu ispriĉao kršćanin po imenu Hanna; da je Hanna zapravo Johanna Dijab, uĉenjak iz Alepa, da je priĉa turskoga podrijetla i da se vrlo vjerojatno dogaĊala u Istanbulu, što sam zakljuĉio po pojedinostima koje se odnose na kavu. Kazao sam i to da ĉovjek zapravo nikada neće dokuĉiti što je pravi ţivot, a što samo priĉa. Jer ja, rekao sam mu, ja zapravo sve zaboravljam, sve zaboravljam, sve zaboravljam. Jer sam zapravo star, nesretan, mrzovoljan i sam, i jer ţelim umrijeti. Jer s Trga Nišantaš dopire buka veĉernjega prometa, a s radija glazba koja ĉovjeku tjera suze na oĉi. Jer da zapravo i ja, koji sam cijeloga ţivota pripovijedao priĉe, da i ja prije nego što umrem ţelim da mi on, Aladin, ispripovijeda sve priĉe o svemu što sam zaboravio: o boĉicama kolonjske vode u dućanu, poštanskim markama, sliĉicama na kutijama šibica, najlonskim ĉarapama, razglednicama, fotografijama umjetnika, erotskim almanasima, ukosnicama i molitvenim knjigama. Kao i sve druge stvarne osobe koje se zateknu u izmišljenoj pripovijesti, i Aladin je imao irealnu stranu naravi koja pomiĉe granice ovoga svijeta i ogoljelu logiku koja utjeĉe na njegova pravila. Rekao je da je zadovoljan zanimanjem tiska za njegov dućan. Ima već trideset godina kako radi u tom dućanu na uglu, koji dvadeset ĉetiri sata na dan radi punom parom, a nedjeljom popodne, izmeĊu dva i pol i ĉetiri i pol, odspava kod kuće jer u to vrijeme svi slušaju prijenose nogometnih utakmica na radiju. Rekao je da se drukĉije zove no da to njegovi kupci ne znaju. I da ĉita samo Hurijet. U njegovu dućanu politiĉki se susreti ne mogu odrţavati jer je smješten toĉno preko puta policijske postaje Tešvikije, a politika ga uopće ne zanima. Nije toĉna ni tvrdnja da broji ĉasopise pljujući u prste, niti da mu je dućan legendaran ili bajkovit. Ţalio se na tu i sliĉne zablude: na to da neki siromašni starci povjeruju kako su plastiĉni satovi u izlogu pravi te, zaĉuĊeni njihovom bagatelnom cijenom, uzuĊeno upadnu u dućan; da neki pobjesne kad ne dobiju ništa na “salonskim konjskim trkama” ili na lutriji koju su sami odabrali te galame misleći kako sam Aladin izmišlja te igre. I ţena s potrganom oĉicom na najlonskoj ĉarapi, i majka djeteta ĉija se koţa po cijelom tijelu guli od domaće ĉokolade, i ĉitatelj kojemu se ne sviĊaju politiĉki stavovi novina koje ĉita, svi oni okrivljuju Aladina koji je samo posrednik, a ne proizvoĊaĉe koji tu robu proizvode. Aladin nije odgovoran ni za paketić iz kojega iskrsne smeĊa krema za cipele namjesto kave;

KIKA

ne odgovara ni za domaće baterije koje iscure već poslije prve pjesme Emel Sajin, pjevaĉice zavodljiva glasa, a ugljeno crna tekućina iz njih uništi tranzistor. Nije odgovoran ni za kompas ĉija se igla, kamo god pošao, uvijek okreće prema policijskoj postaji na Tešvikije umjesto prema sjeveru, kao ni za kutiju cigareta Bafra iz koje je izronilo ljubavno pismo i braĉna ponuda romantiĉne mlade radnice, ali je presretni soboslikarski šegrt koji je otvorio tu kutiju ipak dojurio k njemu, poljubio mu ruku, zamolio ga da im bude vjenĉani kum i pitao za djevojĉino ime i adresu. Svojedobno mu se dućan nalazio u “jednoj od najboljih istanbulskih ĉetvrti”, ali su ga i ondje kupci uvijek iznova iznenaĊivali. Ĉudio se gospodi s kravatama koja nisu nauĉila što znaĉi “ĉekati u redu”. Kad se nije mogao suspregnuti, vikao je na one koji nisu htjeli ĉekati iako su znali što je “red”. Zbog pet-šest ljudi odustao je od prodaje autobusnih karata; kad bi se autobus pojavio na uglu, oni bi jurnuli u dućan kao mongolski ratnici u pljaĉku i, rušeći sve pred sobom, preklinjali ga da im hitno proda kartu. Doţivio je da se ĉetrdesetogodišnji supruţnici posvaĊaju pri kupnji srećke. Susretao je našminkane ţene koje pomirišu trideset razliĉitih sapuna da bi kupile samo jedan i umirovljene ĉasnike koji pomno isprobaju sve zviţdaljke u kutiji prije nego što kupe jednu. Takve je ljude susretao, no ne smetaju mu više, već se naviknuo na njih. Ravnodušan je bio i prema kućanici koja je gunĊala zato što nije mogla naći neki od starih brojeva fotoromana ĉiji je posljednji svezak izašao prije jedanaest godina, prema pretilom gospodinu koji bi prije kupnje poštanske marke najprije polizao njezino naliĉje da bi okusio aromu ljepila, kao i prema mesarevoj ţeni koja mu je drugoga dana ljutito vratila karanfil od krep-papira “jer ne miriše”. Dućan je podignuo sam sa svojih deset prstiju. Godinama je svojeruĉno uvezivao sveske Teksasa i Tommiksa; ujutro bi, dok grad još spava, otvarao dućan i ĉistio ga te na ulazna vrata i na kesten vješao novine i ĉasopise. Drţeći da će ih kupci traţiti, najnovije je stvari stavljao u izlog, te godinama obilazio Istanbul, pedalj po pedalj, dućan po dućan, da bi kupcima mogao ponuditi najneobiĉniju robu (balerine koje plešu kad im se pribliţi magnetizirano ogledalo, trobojne vezice za cipele, mala gipsana poprsja Ataturka u ĉijim oĉima svijetle plave ţaruljice, šiljila u obliku vjetrenjaĉe, ploĉice s natpisom KUĆA ZA IZNAJMLJIVANJE i BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM7, ŢVakaĆe gume s okusom borove smole i sliĉicama ptica oznaĉenima od jedan do stotinu, ruţiĉaste kocke za tavlu koje su se inaĉe mogle nabaviti samo na Kapaliĉaršiji, prekopirane crteţe Tarzana i Barbarose, kape s kićankama u bojama nogometnih klubova - deset je godina i sâm imao na glavi jednu takvu, plavu, metalne ţlice za obuvanje cipela ĉiji je drţak istodobno bio i otvaraĉ za boce). Ĉak ni na najneobiĉnija pitanja (“Imate li plavu tintu s mirisom ruţe?”; “Drţite li moţda prstenje koje svira?”) nikada ne bi odgovorio “ne”; vjerovao je da takve stvari postoje jer se kupci raspituju za njih. Rekao bi im da doĊu sutra i u rokovnik zapisao što ţele, pa bi se sljedećeg dana, poput putnika koji u gradu krene u potragu za nekom tajnom, raspitivao za tu robu po dućanima i tragao za njom sve dok je ne bi našao. Bilo je dana kad bi bez velika truda zaraĊivao na fotoromanima ili ilustriranim kaubojskim priĉama ili na fotografijama domaćih glumaca “bezizraţajna lica" - sve je to prodavao u nevjerojatnim koliĉinama, ali i hladnih, posnih vremena kad su cigarete i kava nabavljani na crnome trţištu i kad bi ga obuzimala zebnja. Da bacite pogled iz njegova dućana, ne biste mogli vjerovati da su ljudi koji teku niz poploĉenu ulicu takvi, takvi..., nekako... nekako... -ni-sam-ne-znam-kakvi. Najednom se tako raznoliko mnoštvo kupaca poĉne zanimati za tabakere u obliku glazbene kutije, potom razgrabi japanska nalivpera veliĉine maloga prsta, a idući mjesec sve to zaboravi i tako zdušno navali kupovati upaljaĉe u obliku pištolja da ih Aladin jedva stiţe na7 U ime Alaha, Milostivog i Milosrdnog.

baviti. Poslije toga zavlada moda plastiĉnih cigaršpica: šest mjeseci koriste ih baš svi, prateći s uţivanjem poremećena znanstvenika kako se u njima taloţi odvratni katran. Odjednom ih i to prestane zanimati te svi odreda - i desniĉari i ljeviĉari, i vjernici i ateisti - poĉnu kod Aladina kupovati brojanice svih oblika i boja te ih po cijeli dan vrte u rukama. No i ta se oluja stiša, i prije nego što Aladin stigne vratiti neprodane brojanice, u modu uĊu snovi: na vratima dućana stvori se red jer svatko ţeli kupiti omanji tumaĉ snova. Onda doĊe neki ameriĉki film, i svi mladi krenu kupovati crne sunĉane naoĉale; pojavi se neka vijest u novinama, i sve ţene traţe kremu za usne, a muškarci kapice koje priliĉe imamima. Ti se prohtjevi najĉešće šire kao kuga - na nedokuĉiv naĉin. Zašto tisuće, deseci tisuća ljudi u nekom trenutku poĉnu stavljati makete jedrenjaka na radio-aparate, radijatore, iza straţnjega sjedala u automobilu, u sobe, na radne stolove, pultove? Kako se moţe protumaĉiti to što i majka i dijete, i muško i ţensko, i staro i mlado, svi odreda neodoljivo poţele kupiti istu reprodukciju i objesiti je na zid ili vrata - crteţ tuţna djeĉaka europskoga lica iz ĉijega je oka potekla krupna suza? Ovaj narod, ovi ljudi, tako su... tako su... “ĉudni”, ili pak “neshvatljivi”, pa “ĉak zastrašujući”, kaţem ja dodajući rijeĉi koje Aladin ne moţe pronaći jer pronalaţenje rijeĉi nije Aladinov, nego moj posao. Poslije toga neko vrijeme obojica šutimo. Nešto kasnije, dok je pripovijedao o malim celuloidnim guskama koje kimaju glavom i koje godinama prodaje, o nekadašnjim griotama u obliku boĉice ili o tome gdje u Istanbulu nabavlja najbolje i najjeftinije letvice za papirnate zmajeve, shvatio sam da izmeĊu Aladina i njegovih kupaca postoji veza koju ni on sam ne moţe opisati pravim rijeĉima. Dragi su mu i djevojĉica koja s bakom doĊe kupiti tamburin, i pristavi mladić koji zgrabi francuski ĉasopis i povuĉe se u kut dućana kako bi se naĉas upustio u ljubavnu igru s golim modelom u njemu. Volio je i kratkovidnu bankarsku ĉinovnicu koja bi kupila roman o nevjerojatnim ţivotnim priĉama holivudskih zvijezda i noću ga proĉitala, a izjutra vraćala izgovarajući se da “taj već ima”. Pa i starca koji je posebno molio da mu poster djevojke koja ĉita Kuran umota u novine bez fotografija i slika. Pa ipak, bila je to ljubav s ogradama. Moţda je donekle imao razumijevanja za majku i kćer koje bi iz modnoga ĉasopisa izvadile kroj, raširile ga nasred dućana kao zemljopisnu kartu i poĉele rezati tkaninu, kao i za djeĉake koji bi s tek kupljenim tenkovima zapoĉeli boj i polomili ih prije nego što izaĊu iz dućana. Ali, stalno ga je muĉio osjećaj da mu ljudi koji se raspituju za baterijske svjetiljke u obliku olovke ili za privjeske za kljuĉeve s lubanjom, upućuju znakove iz kakva njemu posve nepoznata i nerazumljiva svijeta. Koje je skrivene znakove odašiljao tajnoviti ĉovjek koji je jednoga snjeţnog dana ušao u njegov dućan i navaljivao da mu dade “Ljetno doba”, a ne “Zimsko doba” koje su djeca trebala za školu? Jedne noći, upravo kad se spremao zatvoriti dućan, ušla su dva mraĉna ĉovjeka. Pozorno, njeţno i spretno kao da su lijeĉnici, razgledali su lutke raznih veliĉina, one koje pomiĉu ruke gore-dolje i za koje se prodaje gotova odjeća, oĉarano gledali kako ta ruţiĉasta plastiĉna bića otvaraju i zatvaraju oĉi, a na kraju zatraţili da im zapakira jednu lutku i litru rakije i nestali u jezovitoj tami. I sada (isto mu se dogaĊalo i ranije, poslije mnogih sliĉnih dogaĊaja) Aladin sanja lutke koje prodaje u kutijama i plastiĉnim vrećicama; kad zakljuĉa vrata dućana i ode, one polako otvaraju i zatvaraju oĉi, a kosa im raste. Moţda je i mene htio pitati što bi to moglo znaĉiti, no najednom se prepustio beznadnoj i melankoliĉnoj šutnji u koju zapadnu naši sunarodnjaci kad najednom osjete da prekomjerno govore te da svojim problemima previše zamaraju svijet. Obojica zašutjesmo svjesni da će toga puta tišina dugo potrajati. Kad je Aladin poslije duţeg vremena ustao i krenuo kao da se zbog neĉega ispriĉava, kazao je da ću ja to bolje znati i da ću kolumnu ionako napisati onako kako budem htio. Dragi ĉitatelji, moţda jednoga dana i napišem dobar tekst o lutkama i našim snovima.

KIKA

Peto poglavlje TO JE DJETINJARIJA! Kad netko odlazi, odlazi iz nekog razloga. Kaže vam to. Dopušta vam da se opravdate. Ne odlazi se tek tako. To je djetinjarija. —Marcel Proust

Oproštajno pismo od devetnaest rijeĉi Ruja je napisala zelenom kemijskom olovkom koja je, po Galipovoj ţelji, uvijek stajala pokraj telefona. Budući da olovka nije bila na vidnome mjestu te da je ni u kasnijim pretraţivanjima nije našao, Galip je zakljuĉio da je Ruja napisala pismo netom prije izlaska iz stana. Bit će da ju je, napisavši pismo, stavila u torbicu da joj se nade pri ruci. Jer debelo nalivpero koje je rado koristila kad bi se jednom u sto godina nakanila komu pisati (to pismo nikada ne bi dovršila, a ako i bi, ne bi ga stavila u kuvertu, a ako bi ga i stavila, ne bi ga poslala), bilo je na uobiĉajenom mjestu: u ladici komode u spavaćoj sobi. Raĉunajući i prekide, Galipu je trebalo dosta vremena da ustanovi iz koje je biljeţnice istrgnut list na kojemu je pismo bilo napisano. Taj list usporeĊivao je s listovima iz biljeţnica koje je izvadio iz ladica staroga ormara u kojemu je Ruja, po Dţelalovu nagovoru, napravila mali muzej svoje prošlosti: matematiĉka biljeţnica iz osnovne škole u kojoj se tucet jaja obraĉunava po šest kuruša*; biljeţnica s molitvama koja je na nastavi vjeronauka bila obavezna i na ĉijim su zadnjim stranicama iz puke dosade crtani kukasti kriţevi i karikatura razrokoga nastavnika; biljeţnice iz knjiţevnosti (djelo Ljepota i Ljubav** moglo bi biti na ispitu!), na ĉijim su rubovima bile nacrtane skice modela sukanja i imena nekih stranih filmskih zvijezda te naoĉitih domaćih sportaša i pjevaĉa pop glazbe. Mnogo kasnije, netom prije jutarnje molitve, a poslije zadnje, jednako razoĉaravajuće pretrage ladica i kutija, zavirivanja pod leţajeve i premetanja Rujinih dţepova iz kojih se - kao da ga ţeli uvjeriti kako se ništa nije promijenilo - širio poznat miris, Galip je u starome ormaru, u koji je tek lako gurnuo ruku kad mu je opet zapeo za oko, pronašao biljeţnicu iz koje je Ruja istrgnula list. List je bio grubo i u ţurbi istrgnut iz sredine biljeţnice koju je ranije prelistao ne obraćajući pozornost na crteţe i tekstove u njoj (drţavni udar naše vojske od 27. svibnja*** izvršen je zbog vlasti koja je uništila naše šume; presjek hidre sliĉi plavoj vazi u bakinu bifeu). Taj detalj nije imao nikakva znaĉenja, izuzmu li se bezglava uţurbanost, nevaţne pojedinosti koje je cijelu noć gomilao u sebi, mala otkrića i asocijacije koje su se kao domine rušile jedna na drugu. Asocijacija: ruţni nastavnik povijesti kojega su on i Ruja prije mnogo godina, u višim razredima osmogodišnje škole, u istoj uĉionici, ali ne i u istoj klupi, podnosili sa strpljenjem i podsmijehom, najednom je uĉenicima rekao da izvade papire i olovke. U tišini koja je nastupila zbog straha od provjere znanja koja ih je zatekla nespremne, zaĉulo se trganje listova iz biljeţnica, što on nikako nije podnosio pa se prodorno kriještavim glasom: “Ne trgajte listove iz biljeţnica! Hoću da pišete u radnim blokovima! Tko god dere biljeţnicu i upropaštava narodnu imovinu, taj nije Turĉin, nego

izrod! Dat ću mu jedinicu!” I davao bi. Malo otkriće: u ponoćnoj tišini koju je drsko narušavao motor hladnjaka koji se ukljuĉivao u njemu nedokuĉivim intervalima, Galip je _______________________________ * najmanja novĉana jedinica u Turskoj. **Alegorijsko poetsko djelo sufijske knjiţevnosti (Husn-ü Afk) o dvoje zaljubljenih po imenu Husn (Ljepota) i djevojci Ašk (Ljubav), koje je krajem 18. st. napisao sevlevijski šejh Galip Dede (1757.-1799.), poznatiji kao Šejh Galip. *** prvi drţavni udar u Turskoj izvršen je 27. svibnja i960, godine.

na dnu ormara po kojemu je po tko zna koji put prekopavao, meĊu štiklama maslinaste boje koje Ruja nije ponijela sa sobom, ugledao prijevod jednoga krimića. To mu se u prvi mah nije uĉinilo posebnim jer ih je u kući bilo na stotine. No njegova ruka, koja se tijekom noći izvjeţbala da ispita sve što dotakne i pronaĊe na dnu ormara i u kutovima ladica, mehaniĉki je poĉela prelistavati stranice te crne knjige na kojoj je bila nacrtana buljooka* mala, izdajniĉka sova. Prelistavajući je, meĊu listovima je ugledao fotografiju iz nekog ĉasopisa tiskanoga na kvalitetnu papiru: gol i zgodan muškarac. Promatrajući muškarĉevo opušteno spolovilo i instinktivno ga usporeĊujući sa svojim, Galip pomisli: “Sigurno ga je izrezala iz nekog stranog ĉasopisa kupljenoga kod Aladina.” Asocijacija: Ruja je znala da Galip ne poseţe za krimićima jer ih ne podnosi. Uopće nije mogao boraviti u tom virtualnom svijetu u kojem su Englezi “najengleskiji”, a debeli uvijek najdeblji, i u kojem ni drugi “subjekti” i “objekti”, zajedno s ubojicama i ţrtvama, ne sliĉe sebi samima jer ih pisac ili navodi na pravi trag, ili ih prisiljava da ĉitatelje navode na laţni trag. (“Tako ubijam vrijeme!” rekla bi Ruja gutajući krimić i sjemenke iz Aladinova dućana.) “Mogao bih”, rekao je jedanput Galip Ruji, “mogao bih ĉitati krimić u kojemu ni pisac ne zna tko je ubojica, bude li takav ikada napisan.” Tako “objekti” i junaci ne bi morali biti izloţeni prisili sveznajućega pripovjedaĉa koji ih navodi na prave i laţne tragove, a ĉitatelji bi, ako ništa, slijedili ne zamisli pisca, nego stvari onakve kakve i jesu u stvarnome ţivotu. Ruja, koja je bila bolji ĉitatelj romana od Galipa, pitala je kako se moţe ograniĉiti mnoštvo pojedinosti. Jer u romanima te vrste detalji uvijek imaju neku svrhu. Pojedinosti: prije nego što je izašla iz kuće, Ruja je zahod, kuhinju i hodnik dobro poprskala sredstvom protiv kukaca s ĉijega su omota potrošaĉe plašili veliki crni i tri mala smeĊa ţohara. (Još se osjećao njegov miris.) Da bi zagrijala vodu, okrenula je gumb na onome što nazivaju “elektriĉnim bojlerom” (moţda i zbog rastresenosti, jer srijeda je dan kad u zgradi imaju toplu vodu), prelistala (i izguţvala) Milijet te grafitnom olovkom koju je kasnije uzela sa sobom riješila ponešto iz kriţaljke: mauzolej, pauza, mjesec, teţak; dioba, simbol, misterij, slušaj. Doruĉkovala je (ĉaj, bijeli sir, kruh), suĊe nije oprala. U spavaćoj sobi popušila dvije, u dnevnom boravku ĉetiri cigarete. Sa sobom je ponijela samo nešto zimske odjeće, dio šminke za koju je tvrdila da joj šteti koţi, papuĉe, romane koje je zadnje proĉitala, privjesak bez kljuĉeva za koji je vjerovala da joj donosi sreću pa ga je kvaĉila na ruĉku svoje ladice, bisernu ogrlicu (bila joj je jedini nakit) i ĉetku za kosu s ogledalom na straţnjoj strani, te je odjenula kaput koji je bio iste boje kao njezina kosa. Vjerojatno je sve to nagurala u stari kofer srednje veliĉine koji joj je otac kupio za put na koji nikada nisu pošli (donio ga je stric Melih iz Maroka). Zalupila je vrata većine ormara (nogom), ladice gurnula natrag, naokolo razbacane sitnice vratila na njihova mjesta, a oproštajno pismo napisala u dahu, bez imalo oklijevanja: u košari za otpatke i pepeljarama nije bilo nikakva poderana i baĉena nacrta. Moţda se njezino pismo ne bi ni moglo nazvati oproštajnim: Ruja, doduše, nije spominjala da će se vratiti, ali ni to da se neće vratiti. Kao da je napuštala kuću, a ne Galipa. A Galipu je

KIKA

uputila tri suuĉesniĉke rijeĉi, koje je prihvatio ĉim ih je proĉitao: “Pripazi na moje!” Kako ga ni na koji naĉin nije krivila za odlazak, Galipa je to suuĉesništvo radovalo jer je - samo po sebi - ipak bilo suuĉesništvo s Rujom. U zamjenu za to partnerstvo napisala mu je obećanje od tri rijeĉi: “Javit ću se.” No te se noći nije javila.

Vodovodne i cijevi centralnoga grijanja cijele su noći stenjale, grgoljile i uzdisale. Povremeno je padao snijeg. Prošao je prodavaĉ boze, ali se nije vratio. Galip i Rujin zeleni potpis gledali su se satima. Stvari i sjene u stanu dobile su novo znaĉenje, sve je postalo drukĉije. Poţelio je reći: “Dakle, luster koji već tri godine visi s stropa nalikuje pauku.” Htio je spavati misleći da bi moţda mogao usnuti dobar san, no nije mogao zaspati. Cijele je noći analizirao što je sve pretraţio (Je li pregledao kutiju na dnu ormara? Da, pregledao ju je. Moţda jest, moţda nije. Vjerojatno nije. Ne, nije, i sada mora krenuti ispoĉetka.) i zapoĉinjao novu potragu. Kad bi usred toga beznadnog posla zastao drţeći u ruci kopĉu starog Rujinog opasaĉa ili pak praznu futrolu njezinih davno izgubljenih crnih naoĉala, i kad bi mu najednom sinulo koliko je ta potraga beznadno besmislena (kako su neuvjerljivi oni knjiški detektivi, kako je optimistiĉan pisac koji mu došaptava tragove!), s pomnjom oprezna znanstvenika koji popisuje inventar nekoga muzeja vratio bi na staro mjesto predmet koji je u tom trenutku imao u ruci, a noge bi snenim koracima mjeseĉara same od sebe odnijele u kuhinju, gdje bi otvarao hladnjak, premetao namirnice u njemu ne vadeći ništa, a potom se vraćao u omiljenu fotelju u dnevnome boravku i nakratko sjeo prije nego što bi iznova zapoĉeo istu ceremoniju pretraţivanja. Galipu je pred oĉima lebdjela uvijek ista slika dok je te noći sjedio u fotelji iz koje je tri godine njihova braka promatrao Ruju: nestrpljiva i nervozna, sjedila bi preko puta njega i ĉitala krimiće cupkajući nogama, cupkajući kosu, povremeno duboko uzdišući i okrećući stranice, strastveno i s uţitkom. Ne, nije ta slika bila podsjećanje na vlastitu beznaĉajnost (lice mi je nesimetriĉno, ruke nespretne, posve sam nezamjetljiv, glas mi je preslab!) i na osjećaj poraţenosti i samoće koji ga je obuzimao u gimnazijskim danima. Tada se, naime, uvjerio da se Ruja druţi s prištavim mladićima na ĉijim su naušnicama izbijale prve dlaĉice (on ih još nije imao) i koji su prije njega poĉeli pušiti, te da s njima odlazi u slastiĉarnice i mlijeĉne restorane po ĉijim su stolovima besciljno kruţili neustrašivi ţohari. Nije to bio osjećaj poraţenosti i samoće od prije tri godine, kad se jednoga subotnjeg popodneva popeo na njihov kat (Došao sam vas pitati imate li plave naljepnice za biljeţnice?) i vidio Ruju kako sjedi za trošnim toaletnim stolićem svoje majke i šminka se pred ogledalom nestrpljivo cupkajući nogama i pogledavajući na sat, niti osjećaj poraţenosti i samoće kakav ga je obuzeo tri godine poslije toga, kad je saznao da je Ruja, koja nikada do tada nije izgledala tako blijeda i umorna, sklopila brak koji nije bio “samo politiĉki brak” s jednim mladim politiĉarom kojega su njemu bliski ljudi smatrali iznimno ĉasnim i poţrtvovnim i koji je još u to vrijeme, u ĉasopisu Zora rada, pod svojim imenom poĉeo objavljivati prve politiĉke “analize”. Ne, nije to bila ta slika. Pred oĉima mu je cijele noći lebdio samo jedan isjeĉak iz ţivota, slika neke propuštene prigode ili nekog zadovoljstva: svjetlosti iz Aladinova dućana koja osvjetljava bijeli ploĉnik dok vani prši snijeg. Godinu i pol nakon što su se Rujini preselili na gornji kat obiteljske zgrade, dakle u trećem razredu osnovne škole, jednoga petka dok se smraĉivalo, a ? Trga Nišantaš dopirala buka automobila i tramvaja u zimsko predveĉerje, poĉeli su se igrati jedne nove igre - “pronaĊi

me", koju su tih dana izmislili spojivši pravila igara “tajni prolaz” i “ne vidim te”: jedno od njih dvoje otišlo bi u neki od stanova u obiteljskoj zgradi, kod striĉeva ili bake, sakrilo se bilo gdje i “nestalo”, a drugo bi tragalo za njim dok ga ne pronaĊe. Ta priliĉno jednostavna igra zahtijevala je strpljenje i maštu igraĉa zato što se nije smjelo paliti svjetlo i što nije bila vremenski ograniĉena. Kad je na njega došao red da “nestane” Galip se popeo na ormar u bakinoj spavaćoj sobi (najprije na rukohvat fotelje, a potom, oprezno, na naslon), koji mu je dva dana prije, u trenutku kreativnoga nadahnuća, zapeo za oko, i tu se pritajio

Siguran da ga ondje Ruja nikada neće pronaći, u tami je mislio na nju. Da bi bolje oćutio kako pati zbog njegove odsutnosti, u mašti se uţivio u njezinu ulogu: bit će da je na rubu plaĉa, da joj je dojadila samoća i da na donjem katu, uplakana, preklinje Galipa da izaĊe iz skrovišta u udaljenoj, mraĉnoj sobi. Dosta kasnije, poslije ĉekanja koje mu se uĉinilo beskrajno dugim kao i samo djetinjstvo, Galip je, najednom osjetivši nestrpljenje, skoĉio s ormara ne shvaćajući kako ga je baš u tome ĉasu nestrpljenje porazilo. Priĉekavši da mu se oĉi priviknu na prigušeno svjetlo u stanu, toga je puta on sam krenuo traţiti Ruju. Pretraţio je sve katove obiteljske zgrade, a zatim je, obuzet neobiĉnim i sablasnim predosjećajem, posve poraţen, stao pred baku (sjedila je u fotelji) i upitao je za Ruju. “Ah, pa ti si prašnjav od glave do pete! Gdje si bio? Traţili su te!” A djed je na to dodao: “Dţelal je došao. On i Ruja otišli su u Aladinov dućan!” Galip je smjesta odjurio do hladnog, modrog i mraĉnog prozora: padao je snijeg, teţak i tuţan, i mamio ga van. Iz ne previše udaljena Aladinova dućana, izmeĊu igraĉaka, ilustriranih ĉasopisa, lopta, jo-joa, raznobojnih boca i tenkova, probijala je svjetlost boje Rujine koţe i mutno se odbijala o bjelinu snijega na ploĉniku. Svaki put kad bi se Galip u dugim noćima poslije Rujina odlaska prisjetio te slike od prije dvadeset ĉetiri godine, osjetio bi isto uzbuĊenje i bljutav okus u ustima kakvo ima mlijeko kad iskipi. Gdje li je taj izgubljeni djelić njegova ţivota? Iz hodnika je dopiralo beskrajno i podrugljivo otkucavanje zidnoga sata s klatnom. Taj je sat u bakinu i djedovu hodniku godinama ĉekao da istekne vrijeme i nastupi beskraj, a Galip i Ruja su ga u prvim danima braka uzeli iz stana tete Hale te ga poletno i gorljivo objesili na zid novoga gnijezda sreće kako bi što duţe odrţali na ţivotu uspomene na djetinjstvo i legende o nekadašnjem zajedniĉkom ţivotu. Pa ipak, ĉinilo se da se upravo Ruja, a ne Galip, u te tri godine braka ţalila kako propušta radost koja je na nekome nepoznatom mjestu i zadovoljstvo nekoga nepoznatog ţivota. Galip bi izjutra odlazio na posao, a uveĉer se vraćao dolmušima i autobusima naguravajući se s laktovima i koljenima smrknuta i bezimena mnoštva ljudi. Jedanput ili dvaput dnevno iz ureda bi nazivao kući pronalazeći svakojake izgovore zbog kojih bi Ruja negodovala. A kad bi se uveĉer vratio doma, po broju i vrsti opušaka u pepeljari, po namještaju, predmetima, novim detaljima i boji Rujina lica mogao je manje ili više toĉno, no bez velike pogreške, dokuĉiti što je toga dana radila. Kad bi u trenucima neizmjerne sreće (iznimno rijetko) ili teške sumnje otvoreno pitao ţenu kako je provela dan i što je radila u kući, baš kao što ju je noć prije to pitao u svojoj mašti nastojeći oponašati muţeve iz stranih filmova, oboje bi osjetili nemir zbog zadiranja u neko neodreĊeno i sklisko podruĉje o kojemu se ni u jednome filmu posve jasno ne govori, bio on istoĉnjaĉki ili zapadnjaĉki. Galip je tek poslije ţenidbe otkrio da u ţivotu anonimne osobe koja se u statistikama i birokratskim rubrikama vodi kao “kućanica” (ţena okruţena djecom i s praškom za pranje u rukama, dakle, onakva kakvu on nikada nije mogao prispodobiti Ruji) postoji takvo misteriozno, tajnovito i sklisko podruĉje.

KIKA

Galip je znao da je za njega posve zatvoren vrt toga zagonetnog i skliskog podruĉja prepunog tajnovitih biljaka i zastrašujućih cvjetova, baš kao i njemu nedokuĉiva prostora u dubinama Rujinih sjećanja. To zabranjeno podruĉje bilo je zajedniĉka tema i cilj svih tih promidţbenih poruka za sapune i deterdţente, fotoromana, najnovijih vijesti prevedenih iz stranih ĉasopisa te većine priloga s radija i iz novinskih dodataka u boji, no istodobno se pruţalo kudikamo dalje i bilo neusporedivo misterioznije i tajnovitije od svega spomenutoga. Kada bi, potaknut nejasnim porivom, poĉeo razmišljati o tome zašto - primjerice - škare za papir stoje na radijatoru u hodniku, pokraj mjedene posude, ili kad bi u vrijeme zajedniĉke nedjeljne šetnje susreli ţenu s kojom se Ruja vrlo ĉesto viĊa (znao je to), ali koju on sam već godinama nije vidio, Galip bi se na trenutak smeo kao da je pronašao trag koji vodi onomu skliskom, kao svila skliskom i njemu zabranjenom podruĉju, ili kao da je nabasao na tajnoviti znamen koji proistjeĉe upravo iz toga zabranjenog podruĉja, te bi neodluĉan zastao kao da se najednom suoĉio s otajstvom nekog potisnutog i u podzemlje gurnutog reda koji se više ne moţe tajiti. Zastrašujuća je bila spoznaja da su ta bića bez vlastite osobnosti, te “kućanice”, meĊusobno povezane tajnama poput pripadnika nekog zabranjenog reda, ali da se ponašaju kao da ne postoji ništa, kao da nemaju tajnih obreda, zajedniĉkih grijeha, radosti i zajedniĉku prošlost, usto, kao da sve to što ĉine, ĉine posve iskreno, a ne da bi nešto zatajile. To zabranjeno podruĉje istodobno je bilo i privlaĉno i odbojno poput tajne koju su kastrirani haremski eunusi ĉuvali iza mnogih brava. Moţda nije uţasno kao noćna mora jer svi znaju da postoji; pa ipak, njegov misterij izaziva tugu jer nikada nije opisano ili imenovano i, unatoĉ tomu što se stoljećima prenosilo s naraštaja na naraštaj, nikada nije bilo izvor ponosa, povjerenja ili trijumfa. Galipu se ponekad ĉinilo da je to podruĉje neka vrsta prokletstva, nešto kao zla kob koja stoljećima prati sve ĉlanove jedne Obitelji, no budući da se i sam uvjerio da se mnoge ţene udaju, rode dijete i potom, iz nekakva neshvatljiva razloga, dragovoljno napuste posao i vrate se tome misterioznom prokletstvu, shvatio je da otajstvo reda ima neku privlaĉnost. Ĉak je vjerovao da je kod nekih ţena koje se odluĉe izbaviti toga prokletstva i postati netko drugi, i koje s tisuću muka naĊu nekakav posao i poĉnu raditi, da je i kod takvih viĊao znakove ţelje da se vrate onim tajnovitim ceremonijama koje su nekoć ostavile za sobom, onim ĉarobnim trenucima i kao svila skliskim ili mraĉnim podruĉjima koje sâm nikada neće moći razumjeti. Ponekad, kad bi se Ruja nasmijala njegovoj glupavoj šali ili igri rijeĉima toliko da bi taj smijeh iznenadio i njega samoga, ili kad bi s istim veseljem prihvatila da njegove nespretne ruke lutaju kroz sjenovitu šumu njezine kose boje vjeveriĉjega krzna, dakle, u jednome trenutku toliko priţeljkivane bliskosti izmeĊu muţa i ţene, koja briše sve ceremonije nauĉene iz ilustriranih ĉasopisa i svu prošlost i budućnost, najednom bi se u Galipu probudila ţelja da se kod svoje supruge raspita za to tajnovito podruĉje jer je ţelio znati što je “danas”, odnosno baš “u ono vrijeme”, radila u kući osim što je prala rublje i posuĊe, ĉitala krimiće i šetala se (lijeĉnik je kazao da ne mogu imati djece, pa Ruja nije imala volje ni za što). Ali, otuĊenost koja bi se poslije takvoga pitanja mogla osjetiti meĊu njima izgledala mu je toliko zastrašujuće, a odgovor na koji bi ciljalo pitanje toliko stran rjeĉniku njihova zajedniĉkog jezika, da ne bi ništa rekao, samo bi praznim pogledom nakratko promotrio Ruju koja mu je leţala u naruĉju. “Opet gledaš tako odsutno!' rekla bi Ruja. “Blijed si kao krpa!” veselo bi ponovila reĉenicu koja je Galip slušao od majke još od najranijega djetinjstva. Poslije jutarnjega ezana8 Galip je kratko odspavao u fotelji u dnevnom boravku. Sanjao je da Ruja, on i Vasif razgovaraju o nekom nesporazumu dok u akvariju, u tekućini boje zelene 8 Ezan: poziv na molitvu s džamijskog minareta.

kemijske olovke, lagano lelujaju zlatne ribice. Nešto kasnije shvatili su da je on, Galip, gluhonijem, a ne Vasif, ali se zbog toga nisu previše ţalostili jer je ionako sve uskoro trebalo biti kao i prije. Razbudivši se, sjeo je za stol i - vjerojatno kao i Ruja prije dvadeset ĉetiri sata - poĉeo traţiti prazan list papira. Kako mu papir, jednako kao ni Ruji, nije bio nadohvat ruke, na poleĊini njezina oproštajnog pisma poĉeo je sastavljati popis osoba i mjesta kojih se tijekom noći mogao prisjetiti. Taj uznemirujući popis, koji je postajao sve duţim što ga je više pisao, i sve ga više tjerao na pisanje što je postajao duţim, u Galipu je budio osjećaj kao da oponaša junake kriminalistiĉkih romana. Rujine bivše ljubavi, šaljive cure iz gimnazije, prijatelji koje je povremeno spominjala, osobe koje su joj nekoć bile “politiĉki” bliske, kao i njihovi zajedniĉki prijatelji kojima je odluĉio ne reći ništa sve dok ne pronaĊe Ruju, sva su ta imena izdajniĉki namigivala njemu, detektivu-amateru, upućivala ga na krivi trag mašući mu iz zakrivljenih crta samoglasnika i suglasnika od kojih su bila sastavljena, iz “ravnih” i “kosih” oblika slova iz kojih su se pomaljala neka lica postajući smislenijima i dvosmislenijima. Kad su smetlari ispraznili velike spremnike udarajući njima o rubove kamiona i otišli, Galip je, da se popis ne bi prekomjerno oduţio, zelenu kemijsku olovku, zajedno s još jednom istom takvom, gurnuo u unutrašnji dţep sakoa koji je toga dana namjeravao obući. Kad je snijeg vani postao plavkast najavljujući svitanje, pogasio je sva svjetla u kući. Da radoznali vratar ne bi postao sumnjiĉav, iznio je kantu za otpatke provjerivši još jednom njezin sadrţaj. Pustio je ĉaj da odstoji, stavio u aparat nov ţilet i obrijao se, odjenuo ĉisto, ali neizglaĉano rublje i košulju te pospremio stan po kojemu je cijele noći premetao. Dok se odijevao, vratar je ispod vrata progurao Milijet. U kolumni koju je proĉitao uz ĉaj, Dţelal je pisao o “oku” s kojim se susreo prije mnogo godina, u ponoć, u jednoj mraĉnoj i zabaĉenoj ĉetvrti. Iako mu je taj davno objavljeni tekst bio poznat, Galip se najeţio osjetivši to isto “oko” na sebi. Uto se oglasio telefon. “Ruja!” pomisli Galip. Ţureći prema telefonu, razmišljao je ĉak i o kinu u koje bi uveĉer mogli otići: Konak. Odgovarajući na pitanja glasu u slušalici koji mu je pokopao svaku nadu zvala je teta Suzan - ni na tren nije zastao: Da, spala joj je temperatura, cijelu je noć dobro spavala, ĉak je i sanjala, jutros mu je ispriĉala taj san; naravno da bi htjela razgovarati s majkom, samo trenutak! “Ruja!” dozivao ju je kroz hodnik, “Ruja, na telefonu je tvoja majka!” Zamislio je Ruju kako zijevajući ustaje iz postelje, lijeno se proteţe i traţi papuĉe... No odmah je ubacio drugu filmsku vrpcu u projektor svoga pamćenja: zabrinuti suprug Galip ulazi u hodnik da bi pozvao ţenu na telefon i ponovno je zatjeĉe u duboku snu. Da bi taj drugi film bolje animirao, da bi teti Suzan ponudio što uvjerljiviju atmosferu, stvarao je ĉak “efekte” hodajući hodnikom gore-dolje. Potom se vratio do telefona. “Strina Suzan, zaspala je, oĉi su joj bile krmeljive od temperature, umila se, legla i opet zaspala!” “Neka pije mnogo naranĉina soka!” rekla je strina Suzan potanko mu objašnjavajući gdje moţe kupiti najbolje i najjeftinije crvene naranĉe za cijeĊenje. “Moţda ćemo veĉeras ići u kino Konak” samouvjereno je rekao Galip. “Neka pazi da se opet ne prehladi!” rekla je strina Suzan, a onda je napreĉac promijenila temu, moţda i zato što joj se uĉinilo kako se previše miješa u sve: “Znaš, glas ti je doista sliĉan Dţelalovu. Da se nisi i ti prehladio? Pazi da te Ruja ne zarazi!” Izmijenili su iste izraze uzajamna poštovanja i ljubavi te, plašeći se da bi mogli probuditi Ruju, lagano i oprezno spustili slušalice kao da se boje da će im nanijeti bol. Kada je odmah poslije telefonskog razgovora iznova poĉeo ĉitati Dţelalovu staru kolumnu osjećajući misli i “oko” iz teksta te onu drugu osobnost koja ga je maloĉas bila proţela,

KIKA

najednom mu sinu da se Ruja, naravno, vratila bivšem muţu. Zaĉudio se kako prije nije uvidio tu posve razvidnu ĉinjenicu koju je cijele noći zamagljivao drugim fantazijama. Odluĉno je krenuo prema telefonu da nazove Dţelala, prizna mu kakvu zbrku ima u glavi i do ĉega ga je dovela, i da mu kaţe: “Idem ih potraţiti. Ali, kad naĊem Ruju s bivšim muţem - a neće mi trebati puno vremena za to - bojim se da je neću moći nagovoriti da se vrati kući. To moţeš samo ti. Kako da je nagovorim da se vrati doma?" (Htio je reći “meni”, no tu rijeĉ nije prevalio preko usana.) “Smiri se!‟ prisno će mu uzvratiti Dţelal. “Kad te je napustila? Smiri se! Motamo malo razmisliti. DoĊi k meni u redakciju.” Ali, Dţelala još uvijek nije bilo ni kod kuće, ni u redakciji. Napuštajući kuću, razmišljao je o tome da ne spusti telefonsku slušalicu. Kaţe li strina Suzan da je “zvala i zvala, ali je uvijek bilo zauzeto” reći će: “Ruja nije dobro spustila slušalicu. Ta znate da je rastresena, sve zaboravlja.” No ipak to nije uĉinio.

Šesto poglavlje DJECA MAJSTORA BEDIIJA ...uzdasi zbog kojih drhtaj vječnog zraka slijedi. —Dante

Otkako smo stupce svojih novina odvaţno otvorili za sve probleme svojih sugraĊana neovisno o staleţu kojemu pripadaju ili zanimanju i podrijetlu, stiţu nam zanimljiva pisma ĉitatelja. Oni kojima se napokon pruţila mogućnost progovoriti o “svojoj” istini, ponekad nemaju strpljenja pisati o njoj, nego dotrĉe u našu redakciju i naširoko nam izlaţu svoje pripovijesti. A neki pak vide da sumnjamo u nevjerojatne dogaĊaje i strašne pojedinosti o kojima nam pripovijedaju i poţele dokazati vjerodostojnost svojih priĉa te nas odvajaju od radnih stolova i odvode u blatnjave, tajnovite i mraĉne ponore našega društva o kojima do sada nitko nije ni pisao, niti se zanimao za njih. Eto, tako smo doznali za strašnu, u podzemlje prognanu povijest izrade lutaka u Turskoj. Izuzevši jedan “folklorni” detalj, kao što je strašilo za ptice koje zaudara na gnojivo i selo, naši ljudi stoljećima nisu ni slutili da postoji obrt zvan “izrada modnih lutaka”. Prvi majstor koji se upustio u taj posao, dakle utemeljitelj obrta za izradu modnih lutaka, bio je majstor Bedii, koji je izradio lutke za Pomorski muzej podignut po naredbi sultana Abdulhamida i pod nadzorom princa Osmana Dţelaletin-efendije. Majstor Bedii bio je i ĉovjek koji je poĉeo stvarati tajnu povijest izrade lutaka u nas. Kad su prvi posjetitelji toga prvog muzeja vidjeli kako uz carske galije ponosito stoje nagizdani, brkati i stasiti junaci i mornari koji su prije tristo godina u Sredozemnome moru zagorĉavali ţivot talijanskim i španjolskim brodovima, bili su zaprepašteni. Majstor Bedii je za izradu tih prvih ĉudesnih lutaka koristio drvo, gips, vosak, devinu, ovĉju i srneću koţu te ljudsku kosu i bradu. Kad je onodobni uskogrudni šejhulislam9 vidio ta ĉudesna stvorenja izraĊena s velikom umjetniĉkom vještinom, pobjesnio je. Kako su to bile savršene kopije Alahovih stvorenja, njihova je izrada bila protumaĉena kao neka vrsta nadmetanja s Njim, te su lutke izbaĉene iz muzeja, a izmeĊu galija poredana strašila za ptice. Taj cenzorski mentalitet s kojim smo se tisuće puta susreli u svojoj nedovršenoj povijesti pozapadnjenja nije u majstoru Bediiju ugasio rasplamsalu “vatru umjetniĉkoga obrta”. Lutke je izraĊivao kod kuće istodobno nastojeći od nadleţnih ĉinovnika ishoditi dopuštenje da u muzej vrati rukotvorine koja je nazivao “svojom djecom”, ili pak da ih izloţi na drugome javnom mjestu. Kad mu to nije uspjelo, okrenuo je leĊa drţavi i ĉinovnicima, ali ne i svome novom obrtu. U podrumu kuće koji je pretvorio u mali atelje nastavio je izraĊivati lutke. Kasnije se preselio iz staroga Istanbula na G alatu, na “franaĉku” obalu, ne samo da bi se zaštitio od susjeda koji su ga optuţivali za “gatanje, nastranost i bezboţništvo‟ nego i zato što 9 Šejhulislam: najviši vjerski dostojanstvenik u Osmanskome Carstvu.

on i “njegova djeca”, kojih je iz dana u dan bivalo sve više, na kraju nisu mogli stati u skromnu muslimansku kuću. Pouĉivši i sina obrtu koji je sam bio izuĉio, majstor Bedii strastveno je i ne gubeći nadu nastavio svoj minuciozni posao u toj ĉudnoj kući na Kuledibiju, u koju me odveo moj posjetitelj. U uzbudljivome valu pozapadnjenja koji nas je zapljusnuo prvih godina Republike, kad su gospoda s glave skinula fes i stavila panamski šešir, a gospoĊe odbacile ĉadore i obule cipele s petom, u izloge glasovitih modnih salona u Aveniji Bejoglu trgovci su poĉeli stavljati modne lutke. Kad je vidio prve lutke dopremljene iz inozemstva, majstor Bedii je izjurio iz radionice na ulicu misleći da je poslije mnogih godina išĉekivanja napokon osvanuo pobjedniĉki dan. Ali, na toj blještavoj aveniji kupnje i zabave, poznatoj kao Bejoglu, doĉekalo ga je novo iznenaĊenje koje će ga opet natjerati da se vrati u mrak podrumskoga ţivota, ovoga puta sve do smrti. Njegove ponude odbili su svi ti veletrgovci, svi konfekcionari koji nude odijela, suknje, kostime, ĉarape, kapute i kape, kao i svi dekorateri izloga, svi kojima je odnosio i pokazivao uzorke i koji su dolazili u njegov podrumski atelje i podzemno skladište. Jer njegove lutke i odjeća na njima sliĉili su na naše ljude, a ne na zapadnjake. “Kupac ne ţeli imati kaput koji svaki dan viĊa na desetinama tisuća brkatih, krivonogih, tamnoputih i mršavih sugraĊana”, rekao je jedan od prodavaĉa. “On ţeli kaput kakav nosi „naoĉit‟ ĉovjek iz daleke i nepoznate zemlje kako bi, odjenuvši ga, povjerovao da se i sâm promijenio i postao netko drugi.” Iskazavši divljenje prema djelima majstora Bediija, jedan iskusni dekorater izloga pojasnio je zašto, naţalost, “zbog borbe za kruh svagdašnji” ne moţe u svoje izloge staviti te “prave Turke, te naše nepatvorene sugraĊane”: jer Turci više ne ţele biti “Turci”, nego netko drugi. Zbog toga su izveli prevrat u odijevanju, obrijali brade, promijenili jezik i pismo. Jedan drugi vlasnik modnoga salona, koji se volio izraţavati još konciznije, rekao je da kupci ne kupuju odijelo, nego zapravo privid. Ono što u biti ţele kupiti jest privid da bi mogli postati netko “drugi”, netko tko nosi takvo odijelo. Majstor Bedii nije ni pokušao napraviti modele prikladne za ostvarenje te nove iluzije. Shvatio je da se neće moći nositi s modnim lutkama iz Europe, ĉiji su se ĉudni poloţaji tijela i osmijesi s reklama za zubne paste neprestano mijenjali. Tako se vratio vlastitim snovima koje je bio ostavio u mraku svoga ateljea. Napravivši u zadnjih petnaest godina ţivota više od sto pedeset novih lutaka, od kojih je svaka bila istinsko remek-djelo, on je svim tim lokalnim i zastrašujućim likovima iz mašte podario izgled pravih ljudi od krvi i mesa. Njegov sin, koji je svratio u redakciju i odveo me u oĉev podzemni atelje, pokazivao mi je svaku od tih lutaka i objašnjavao kako se u tim ĉudnim i prašnjavim djelima krije “bit” koja nas ĉini “onim što jesmo”. Niz blatnjavu padinu na Kuledibiju spustili smo se neravnim stubama od loše kaldrme i sišli u podrum hladne i mraĉne kuće. Posvuda oko sebe osjetili smo punoću zaustavljena ţivota lutaka koje su se svim silama upinjale pokrenuti, kao da ţele oţivjeti i dati se na neki posao. U polumraĉnoj podrumskoj ostavi bilo je na stotine izraţajnih lica i oĉiju koje su gledale u nas, ili jedne u druge. Neke su lutke sjedile, neke su nešto priĉale, neke jele, neke se smijale, neke su klanjale namaz10, a neke opet kao da su svojim “postojanjem”, koje mi se u tom ĉasu ĉinilo nepodnošljivim, prkosile vanjskome ţivotu. Sve je bilo jasno kao dan: u njima je bilo više ţivota negoli u izlozima trgovina na Bejogluu i Mahmutpaši, ĉak više negoli u mnoštvu ljudi na mostu Galata. Koţa toga ţivahnog i ustreptalog mnoštva lutaka zraĉila je ţivotom. Bio sam oĉaran. Sjećam se: obuzet strepnjom i nekim unutarnjim porivom, pribliţio sam se jednoj od lutaka; ţeleći preuzeti djelić te njezine ţivotne energije i 10

Klanjati namaz: obavljati jednu od pet muslimanskih dnevnih molitvi.

dokuĉiti tajnu takve stvarnosti i takvoga svijeta, nagnuo sam se prema njoj (starijem ĉovjeku, utonulome u svoje ţivotne probleme) i dotaknuo je. Hladna koţa, zastrašujuća i hladna kao i sama prostorija. “Otac je govorio da prije svega moramo paziti na kretnje koje nas i ĉine onim što jesmo!” ponosito je objašnjavao lutkarev sin. Poslije duga i zamorna radnog dana otac i sin iz mraĉnih bi podzemnih odaja na Kuledibiju izlazili na svjetlo dana, sjedali za neki od stolova svodniĉke kavane na Taksimu, naruĉivali ĉaj i promatrali “geste” mnoštva ljudi na trgu. Otac je tih godina shvaćao da jedan narod s vremenom moţe mijenjati “naĉin ţivota”, povijest, tehnologiju, kulturu, umjetnost i knjiţevnost, ali ne i svoje kretnje. Priĉajući mi o svemu tome, njegov mi je sin otkrivao posebnosti u kretnjama vozaĉa koji pripaljuje cigaretu, pojašnjavao kako i zašto huligan s Bejoglua hoda s rukama odmaknutima od tijela i malo postrance, i skretao mi pozornost na ĉeljust jednoga pomoćnika prodavaĉa slanutka koji se, kao i svi mi, smijao širom otvorenih usta. Priĉao mi je o tome što znaĉi strah u oĉima ţene koja spuštena pogleda i s mreţastom torbom u ruci prolazi sama ulicom, i zbog ĉega naši ljudi hodajući gradom neprestance gledaju preda se, dok su im u prirodi pogledi upereni u nebo... Tko zna koliko se puta vraćao na svoje lutke koje su ĉekale da istekne sat beskraja koji bi ih mogao pokrenuti, i uvijek mi iznova skretao pozornost na njihove poloţaje, drţanje i ono “naše” u tom drţanju. I na to da biste, odjenete li ih u lijepu odjeću, shvatili da te ĉudesne kreature doista mogu biti izloţene. Pa opet, u tim lutkama, u tim jadnim kreaturama bilo je nešto što je ĉovjeka tjeralo da izaĊe na dnevno svjetlo vanjskoga ţivota. Kako da kaţem... nekakav uţas, nešto strašno bolno i mraĉno! “Poslije nekog vremena otac više nije mogao uoĉiti ĉak ni naše svakodnevne kretnje”, rekao je sin, a ja sam istoga trena pomislio kako sam taj zastrašujući kraj već bio naslutio: otac i sin s vremenom su poĉinjali shvaćati da su se kretnje koje sam nazvao “gestama”, te svakodnevne kretnje - od toga kako brišemo nos do naĉina na koji se glasno smijemo, od hoda s pogledom ispod oka i rukovanja, do kretnji kojima otvaramo boce - da su se i te “geste” promijenile izgubivši svoju prvotnu nevinost. Promatrajući mnoštvo ljudi iz svodniĉke kavane, najprije nikako nisu mogli dokuĉiti na koga se uglédaju i koga oponašaju ljudi s ulice koji nisu imali priliku vidjeti nikoga drugog osim sebe samih i sebi sliĉnih. Kretnje koje nazivaju “najznaĉajnijim bogatstvom našega ĉovjeka”, ti mali pokreti tijela koje svakodnevno ponavljamo, mijenjale su se polako i uporno te nestajale kao da njima upravlja neki skriven i nevidljiv “šef”, a umjesto njih koristile su se neke nove, za koje se nije znalo otkuda potjeĉu. Kasnije, u vrijeme kad je otac radio na jednoj seriji djeĉjih lutaka, najednom im je sinulo: “Za sve su krivi ti prokleti filmovi!” uzviknuo je sin. Zbog prokletih filmova koji u golemim koliĉinama stiţu sa Zapada i satima se vrte u našim kinima, kretnje naših ljudi s ulice poĉele su gubiti svoju prvotnu nevinost. Naši su ljudi polako odbacili svoje kretnje te poĉeli oponašati i prihvaćati kretnje stranaca. Ne ţelim raspredati o pojedinostima koje je sin sipao kao iz rukava da bi dokazao opravdanost bijesa koji su u ocu izazivale te nove, usiljene kretnje i nerazumljive geste. Priĉao mi je o svemu što je preuzeto iz filmova: o glasnome smijanju; o svim onim nauĉenim i suvišnim kretnjama koje pravimo svakom prigodom - kad otvaramo prozor ili zatvaramo vrata, kad drţimo šalice za kavu ili pak oblaĉimo kaput; o naĉinu na koji povlaĊujemo kimanjem glavom, uljudno kašljemo ili zapadamo u bijes; o namigivanju, tuĉnjavi, kretnjama obrvama i oĉima; o otmjenim pokretima koji ubijaju našu djetinju nevinost, te o strogosti i nepopustljivosti. Njegov otac više nije htio ni vidjeti te hibridne kretnje koje su izgubile svoju prvotnu nevinost. Bojeći se da bi i sam mogao nesvjesno prihvatiti te nove, hinjene kretnje i prenijeti ih na svoju “djecu”, odluĉio je prestati izlaziti iz radionice. Zatvorivši se u

podzemnu ostavu, objavio je kako je zapravo davno upoznao “bit smisla i tajne u koju se mora biti upućen”. Promatrajući djela koja je majstor Bedii izradio zadnjih petnaest godina ţivota, s uţasom “zloĉesta djeteta” koje je svoj stvarni identitet spoznalo mnogo godina kasnije, naslutio sam što bi ta teško dokuĉiva bit trebala znaĉiti: u toj tami posvemašnjega beznaĊa, meĊu lutkama striĉeva, téta, prijatelja, roĊaka, poznanika, sitnih trgovaca i radnika, u tom mnoštvu kreatura koje su me gledale, hrlile u moj ţivot i zastupale me, bilo je i meni sliĉnih, bio sam ĉak i ja sâm. Te lutke s likovima naših sugraĊana, od kojih je većina bila pokrivena sivom prašinom (bili su meĊu njima i kriminalci s Bejoglua, i mlade švelje, i glasoviti bogataš Dţevdet Bej, i enciklopedist Selahatin Bej, bili su i vatrogasci i patuljci, i ostarjeli prosjaci i trudne ţene), kao i njihove jezive sjene koje su se pri prigušenoj svjetlosti svjetiljaka ĉinile ogromnima, podsjećale su me na bogove koji ispaštaju zbog izgubljene ĉistoće i nevinosti, na muĉenike koji jedu vlastito meso jer ne mogu patiti za druge, na nesretnike koji ubijaju jedno drugo jer im ne daju da vode ljubav. Doimalo se kao da su i oni, kao i ja, kao svi mi, u dalekoj rajskoj prošlosti bili dokuĉili smisao maglovite egzistencije u koju su sluĉajno dospjeli, no da su kasnije zaboravili taj njezin magiĉni smisao. Patili smo zbog toga zaboravljena sjećanja, pogrbili se, ali smo ustrajavali na tome da budemo ono što jesmo. Osjećaj nesreće i gubitništva koji je prodro u naše kretnje, u geste koje nas ĉine onima koji jesmo, u naĉin na koji brišemo nos, ĉeškamo se po glavi, koraĉamo i bacamo pogled, zapravo je bila kazna za naše ustrajavanje da budemo ono što jesmo. “Otac je uvijek vjerovao da će njegove lutke jednoga dana biti stavljene u izloge" pripovijedao je sin o majstoru Bediiju. “Nikada nije izgubio nadu u to da će naši sugraĊani jednom biti toliko sretni da neće morati oponašati druge", govorio je. A ja sam, slušajući ga, razmišljao o tome kako ta druţina lutaka ţudi da sa mnom što prije izaĊe iz toga zatvorena i pljesniva skladišta na sunce i poĉne ţivjeti sretno kao mi, gledajući druge, oponašajući druge i upinjući se da budu netko drugi. A ta ţelja, kako sam kasnije saznao, nije ostala neispunjena! Vlasnik jedne trgovine, koji je pozornost mušterija volio privlaĉiti bizarnim stvarima, kupio je nešto malo “robe” iz ateljea, moţda i zato jer je znao da će joj smanjiti cijenu. Ali lutke su svojim drţanjem i poloţajima toliko sliĉile kupcima onkraj izloga i rijeci prolaznika na ploĉniku, i izgledale tako obiĉnima, tako stvarnima i “našima”, da se nitko nije osvrtao na njih. Poslije toga škrti ih je trgovac pilom izrezao na komade; a kad je nestala cjelina koja kretnjama daje smisao, njihove ruke i noge godinama su korištene za nešto drugo: da u malome izlogu male trgovine mnoštvu prolaznika s Bejoglua izloţe kišobrane, rukavice, ĉizme i cipele.

Sedmo poglavlje SLOVA PLANINE KAF Mora li ime nešto značiti? —Lewis Carroll

Kad je poslije besane noći stupio na ulicu, Galip je po ĉudesnoj bjelini koja je prekrila jednoliĉni i sivi Nišantaš zakljuĉio da je napadalo više snijega nego što je mislio. Brojni prolaznici na ploĉnicima kao da nisu primjećivali mutne i oštre ledenice na strehama zgrada. Galip je ušao u Iš-banku na Trgu Nišantaš (“Is-banka”, rekla bi Ruja svaki put kad bi se sjetila Trga i prašine, dima, automobilskih plinova i prljave, plavkaste izmaglice koja je sukljala iz okolnih dimnjaka11); ondje je saznao da Ruja u posljednjih deset dana nije podignula znatniji iznos novca s njihova zajedniĉkog raĉuna, da im u banci ne radi grijanje te da su svi bili veseli jer je jedna mlada, grozno našminkana sluţbenica dobila manji dobitak na lutriji. Prošavši pokraj cvjećarnica sa zamagljenim izlozima, prolaza u koje su ulazili raznosaĉi ĉaja i gimnazije Teraki na Šišliju, koju su Ruja i on pohaĊali, te ispod sablasnih kestenovih stabala s ĉijih su grana visjele ledenice, ušao je u Aladinov dućan. Aladin je brisao nos; na glavi je imao plavu kapuljaĉu koju je prije devet godina spominjao i Dţelal u jednoj svojoj kolumni. “Zdrav mi bio, Aladine! Da nisi bolestan?” “Prehladio sam se.” Razgovijetno izgovarajući njihove nazive, Galip zatraţi po jedan primjerak ljeviĉarskih politiĉkih ĉasopisa za koje je neko vrijeme pisao i Rujin bivši muţ, i ĉiji je pristaša ili protivnik nekoć i sam bio. S djetinjastim, plašljivim, sumnjiĉavim, ali nikad neprijateljskim izrazom lica Aladin reĉe kako te ĉasopise ĉitaju samo studenti. “A što će tebi?” upita. “Rješavat ću zagonetke!” uzvrati Galip. Aladin se glasno nasmija pokazavši time da razumije šalu: “Pa u tim ĉasopisima uopće nema enigmi!” Poslije toga upita briţnim glasom zaljubljenika u enigmatiku: “Ova su dva nedavno izašla, hoćeš li i njih?” “Moţe”, reĉe Galip. “Sve ih zamotaj u novine!” doda potom šapatom kao da je starac koji kupuje ĉasopis s fotografijama golih ţena. U autobusu za Eminonu osjetio je da je paket u njegovu krilu nekim ĉudom oteţao te da ga, opet nekim ĉudom, obuzima osjećaj da ga neĉije oko promatra. Ne, nije to bio netko iz mnoštva ljudi natiskanih u autobusu, jer putnici su, klateći se tamo-amo kao u brodici na uzburkanu moru, odsutno gledali snjeţne ulice i mnoštvo prolaznika na njima. Uto opazi da je Aladin politiĉke ĉasopise zamotao u stari Milijet te da ga s fotografije u kutu presavijenih novina promatra Dţelal. Godinama se Galip svakoga jutra susretao s istom tom fotografijom; pa ipak, neobiĉno je bilo to što ga je Dţelal ovoga puta gledao na neki posve drukĉiji naĉin, 11 Igra riječi: Is Bankasi znači “Poslovna banka” (poznata turska banku), u Is Bankau značilo bi približno “čađava banka”.

pogledom koji je govorio “Poznajem te i stalno te promatram!” Stavio je prst na to “oko” koje mu zaviruje u dušu, no l dalje mu se za duge voţnje autobusom ĉinilo da ga osjeća pod pritom, Ĉim je stigao u ured, nazvao je Dţelala, no nije ga bilo. Briţno je odloţio paket u jedan kut, iz njega izvadio ljeviĉarskc ĉasopise i paţ- ljivo ih poĉeo ĉitati. Oni su u njemu najprije probudili uzbuĊenje, napetost i išĉekivanje, osjećaje koje je davno bio zaboravio i koji su ga podsjetili na trenutke izbavljenja i pobjede (njima se više nije nadao, niti je pamtio kad im se prestao nadati) te na dan potpune propasti. Dosta kasnije, poslije duga telefoniranja bivšim Rujinim prijateljima ĉija je imena bio zapisao na poleĊini njezina oproštajnog pisma, pred oĉi su mu iskrsnule izgubljene uspomene, privlaĉne i nevjerojatne kao filmovi koje je u djetinjstvu gledao u ljetnim kinima izmeĊu dţamijskih zidova i otvorenih kavana. Gledajući nekoć crno-bijele filmove snimljene u Ulici Ješilĉam12, Galip je ili mislio da ih ne razumije, budući da je cjelovitosti filmske priĉe nedostajala motiviranost postupaka likova, ili je pak sumnjao da ga oni ţele namamiti u svijet bogatih i nemilosrdnih oĉeva, predobrih siromaha, kuhara, sluškinja, prosjaka i limuzina s krilima, u svijet koji se, iako ne s predumišljajem, preobrazio u bajku (de soto s istom registracijskom tablicom vidjela sam i u prošlom filmu, komentirala bi Ruja); no u trenutku negodovanja zbog toga nevjerojatnog svijeta ili pak ĉuĊenja nad rasplakanim gledateljem pokraj sebe, da, da, toĉno u tome ĉasu - pozor! - i on bi se nekim nedokuĉivim hokus-pokusom najednom zatekao kako plaĉe suosjećajući sa sudbinom ogorĉenih dobriĉina ispijenih lica i napaćenih, odluĉnih i poţrtvovnih junaka s filmskoga platna. Kad je u starim politiĉkim ĉasopisima pronašao Ruju i njezina bivšeg muţa, telefonirao je jednome svom starom prijatelju koji ih je skupljao: htio je saznati nešto više o bajkovitu crnobijelom svijetu malih Ijeviĉarskih frakcija. “Još uvijek skupljaš ĉasopise, zar ne?" upitao ga je Galip optimistiĉno. “Mogu li nakratko zaviriti u tvoju arhivu kako bih pripremio obranu za jednoga klijenta koji je zapao u nevolju?” “Dakako", odgovorio je uvijek dobronamjerni Saim, obradovan time što ga netko traţi zbog njegova "arhiva”. Rekao je Galipu da ga oĉekuje uveĉer u pola osam. Galip je ostao raditi u uredu sve dok se nije smraĉilo. Nekoliko puta nazivao je Dţelala, ali ga nije mogao dobiti. Poslije svakoga razgovora s tajnicom koja bi mu rekla kako "još" nije došao, ili da je “ovoga ĉasa” izašao, Galip je imao osjećaj da ga s novinskoga lista koji je odloţio na policu (nekoć vlasništvo strica Meliha) promatra Dţelalovo oko. Dţelalovu prisutnost u sobi osjećao je i dok su mu pretili sin i majka (torba joj je bila puna lijekova), upadajući jedno drugome u rijeĉ, izlagali kronologiju svaĊe meĊu nasljednicima maloga dućana na Kapaliĉaršiji ili dok je jednome prometnom policajcu s crnim naoĉalama, koji je htio tuţiti drţavu zbog pogrešno izraĉunatoga radnog staţa, objašnjavao kako mu se, prema vaţećim zakonima, dvije godine koje je proveo u umobolnici ne mogu raĉunati u radni staţ. Rujine prijatelje nazivao je pojedinaĉno. Za svaki poziv pronalazio je drugi izgovor. Madţide, Rujinu prijateljicu iz gimnazije, pitao je za Gulin broj telefona jer ju je toboţe morao nazvati zbog neke tuţbe. Od uljudne sluţavke iz bogate kuće doznao je da je Gul, gospoĊa lijepa imena, koju Madţide nije podnosila, u klinici Gulbahĉe13 prekjuĉer rodila treće i ĉetvrto dijete te da bi, ako se poţuri u rodilište, izmeĊu dva i pet kroz prozor djeĉje sobe mogao vidjeti draţesne blizance kojima su nadjenuli imena Ljepota i Ljubav. Da, Figen je Ruji htjela vratiti posuĊenu knjigu Što da se radi? (Ĉerniševski) i Raymonda Chandlera, i ţeli joj brzo ozdravljenje. Što se pak Behije tiĉe, ne, Galip je imao pogrešno mišljenje o 12

Yeçilçam, ulica u četvrti Rejtiglu, blizu Trga Taksim. Budući da se sve do 1980. u njoj nalazila većina turskih filmskih

kuća, postala je simbolom turske kinematografije onoga doba. 13

Gul: Ruža; Gulbahče: Ružičnjak.

njezinu stricu, ĉovjek radi u odjelu za narkotike policijske uprave i... Da, nije se prevario, već se po njezinu glasu dalo zakljuĉiti da ništa ne zna o Ruji. Semih se pak ĉudio kako je Galip doznao za ilegalnu radionicu tekstila; da, ondje je s nekolicinom inţenjera i tehniĉara grozniĉavo radio na izradi prvoga turskog patentnog zatvaraĉa ali ne, za najnovije krijumĉarenje konca za šivanje i on je doznao iz novina pa o pravnome aspektu toga sluĉaja ne moţe Galipu dati nikakvu informaciju, samo bi Ruji htio poslati najsrdaĉnije pozdrave (što mu je Galip vjerovao). Ni telefonski pozivi tijekom kojih je mijenjao glas i predstavljao se kao netko drugi Galipu nisu pomogli da uĊe Ruji u trag. Sulejman, koji je iz Engleske donosio medicinske enciklopedije stare ĉetrdeset godina i prodavao ih kao akviziter, iskreno i prostodušno rekao je toboţnjem ravnatelju škole, koji ga je hitno traţio na telefon, da je rijeĉ o zabuni jer ne samo da nema kćer Ruju, nego uopće ni nema djece. Ilijas, koji oĉevom teglenicom prevozi ugljen preko Crnoga mori, rekao je da on u kinu Ruja (san) sigurno nije zaboravio nikakav notes sa zapisanim snovima jer mjesecima nije bio u kinu, a Aulm, uvoznik dizala, opovrgnuo je da bi mogao biti odgovoran za kvarove u zgradi Ruja jer za ulicu i zgradu s tim imenom nikada nije ni ĉuo. I oni su, jednako kao Sulejman, ime Ruja izgovarali na isti naĉin krajnje prostodušno i iskreno, bez 1 najmanjega osjećaja uzrujanosti i krivnje. A Tarik, koji ujutro u laboratoriju svoga pooĉima pravi mišomor, a noću piše pjesme o alkemiji smrti, s radošću je prihvatio molbu studenata prava da odrţi predavanje s temom snova i misterija sna te je rekao da će gospodina s kojim razgovara uveĉer ĉekati na Taksimu u nekadašnjoj svodniĉkoj kavani. Kemal i Murat bili su na putu u Anadoliji. Radi teksta za godišnjak Tvornice šivaćih strojeva Singer, prvi je krenuo tragom sjećanja na krojaĉicu iz Izmira koja je prije pedeset godina, pred brojnim novinarima i uz burni pljesak nazoĉnih, s Ataturkom otplesala valcer te odmah sjela za stroj na noţni pogon i sašila hlaĉe zapadnjaĉkoga kroja; drugi je pak na mazgi putovao istoĉnom Anadolijom, obilazio sela i kavane i ondje prodavao magiĉne kockice za igranje tavle, izraĊene od bedrene kosti tisućugodišnjega dobriĉine kojega Europljani zovu Sveti Nikola. Ime ili pseudonim bivšega Rujina muţa Galip nije pronašao ni meĊu preostalim imenima sa svoga popisa (za snjeţnih i kišnih dana u telefonskoj su slušalici zvuĉala nejasno i pogrešno), ni na stranicama politiĉkih ĉasopisa koje je ĉitao do veĉeri. Nije ga bilo meĊu onima koji su mijenjali strane, priznali policiji da su krivi, bili muĉeni, pogubljeni, osuĊeni na robiju ili pali od ruke nepoznatoga ubojice, kao ni meĊu autorima na ĉije se tekstove reagiralo i autorima na koje se pozivalo, meĊu ĉitateljima ĉija su pisma objavljivana i ĉitateljima koji su crtali karikature i pisali pjesme, pa ni meĊu imenima i pseudonimima ĉlanova redakcije. Tuţan i nepomiĉan, ostao je sjediti u fotelji. Vani se spuštao sumrak, kroz prozor ga je gledala jedna radoznala vrana, a s ulice je dopirala buka prometne guţve petkom uveĉer. Lagano je utonuo u opuštajući i ugodan san. Kad se mnogo kasnije probudio, soba je bila u mraku. Pa ipak, osjećao je da ga vrana pod prozorom promatra na isti naĉin kao i Dţelalovo “oko" s fotografije u novinama. U tami je polako pozatvarao ladice, odjenuo kaput koji je napipao na vješalici i izašao iz ureda. U mraĉnim hodnicima zgrade sva su svjetla bila pogašena. Raznosaĉ ĉaja ĉistio je zahode. Prolazeći preko snijegom prekrivena mosta na Galati, osjetio je hladnoću. S Bospora je puhao vrlo hladan vjetar. Na Karakoju, u jednome mlijeĉnom restoranu s mramornim stolovima, bokom okrenut zrcalima koja su se oglédala jedno u drugome, pojeo je pileću juhu s rezancima i jaja na oko. Na jedinom zidu bez ogledala visjela je slika planinskoga krajolika. Bila je nadahnuta prizorima iz kalendara Pan Americana i s razglednica: kroz borove šume, onkraj jezera glatkoga kao zrcalo, vidjela se planina vrhova pokrivenih snijegom. Slika je bila

posebna po tome što je planina više nalikovala na planinu Kaf, na koju su u mašti Galip i Ruja ĉesto odlazili, negoli na Alpe s razglednice. Vozeći se uspinjaĉom od Tunela prema Bejogluu, Galip se s nepoznatim starcem upustio u raspravu o glasovitoj “nesreći u Tunelu”, koja se zbila prije dvadeset godina. Jesu li vagoni iskoĉili iz traĉnica, probili zidove, proletjeli kroz ostakljene okvire i, kao razuzdani i sretni ţdrijepci kad im se popuste uzde, sletjeli na Trg Karakoj zbog toga što je puknulo ĉeliĉno uţe za vuĉu ili zato što je strojovoĊa bio pijan? Pijani strojovoĊa iz Trabzona navodno je bio zemljak toga nepoznatog starca. Na ulicama Dţihangira nije bilo ţive duše. Saim i njegova ţena, koji su Galipu ţurno i radosno otvorili vrata, gledali su televizijski program u kavani u prizemlju, gdje su se okupljali vozaĉi i vratari. U emisiji Što smo ostavili za sobom sjetno se govorilo o graĊevinama koje su Osmanlije nekoć podigli - o drevnim dţamijama, ĉesmama i karavansarajima koji su ostali na prostoru Jugoslavije, Albanije, Grĉke... Galip je sjedio na jednoj fotelji u rokoko-stilu ĉije su opruge davno bile popustile, i na koju su ga posadili kao dijete iz susjedstva koje doĊe gledati nogometnu utakmicu. I dok je na ekranu televizora gledaa ţalosne snimke dţamija, ĉinilo mu se da su ga Saim i njegova ţena odavno zaboravili. Saim je sliĉio jednome preminulom hrvaĉu, olimpijskom pobjedniku ĉije su fotografije još uvijek visjele na zidovima voćarnica, a njegova je ţena podsjećala na debeljuškasta i simpatiĉna miša. U sobi su se nalazili jedan stari stol boje prašine i podna svjetiljka iste boje. Na zidu je, u pozlaćenu okviru, visjela slika stare« koji je više sliĉio Saimovoj ţeni (“Zove li se Remzije?” umorno je razmišljao Galip) negoli Saimu. Tu su bili i kalendar neke osiguravajući kuće, pepeljara s natpisom banke, bife sa servisom za liker, vazom, srebrenom posudom za šećer i šalicama za kavu te, na kraju, razlog Galipova dolaska: “knjiţnica-arhiv”, zapravo dva zida policu prepunih prašine, papira, ĉasopisa, ĉasopisa i opet ĉasopisa. Još prije deset godina tu su knjiţnicu šaljivi kolege sa studija nazivali “svojim revolucionarnim arhivom”, a Saim ju je, kako se jednom odvaţio priznati, poĉeo stvarati zbog “neodluĉnosti”. Ta “neodluĉnost” nije potjecala od dvojbe kojoj se od “dviju klasa prikloniti”, kako se nekoć govorilo, već je to bila neodluĉnost ĉovjeka koji se boji izabrati neku od politiĉkih frakcija. Tih je godina Saim odlazio na sve politiĉke sastanke, sudjelovao u radu svakoga “foruma”, jurio od sveuĉilišta do sveuĉilišta, od kantine do kantine, slušao svakoga, slijedio “svako mišljenje, svaku politiku” i, budući da se susprezao previše pitati, iznalazio razne naĉine da nabavi svakojake ljeviĉarske publikacije, ukljuĉujući i ruĉno umnoţena priopćenja, propagandne brošure i rukom pisane letke (Oprosti, imaš li proglas koji su juĉer na Tehniĉkom sveuĉilištu dijelili jeziĉni puristi ?), te ih ĉitao kao mahnit. Bit će da ih je poĉeo prikupljati u nekome razdoblju kad mu je ponestalo vremena za ĉitanje svega što bi mu došlo pod ruku, a i zato što još nije bio odluĉio kojoj se “politiĉkoj liniji prikloniti”. U kasnijim godinama nakana da se graĊa proĉita i donese politiĉka odluka izgubila je na znaĉenju. Jedini cilj bio je podići branu kako bi se rijeka “dokumenata”, koja se postupno raĉvala i širila, usmjerila na jedno mjesto i tako sprijeĉila da uludo otjeĉe (tu je usporedbu napravio osobno Saim, inaĉe graĊevinski inţenjer po struci). Stoga je Saim preostali dio ţivota velikodušno posvetio tome cilju. Galip je odmah prešao na stvar budući da su ga supruţnici gledali upitnim pogledima u tišini koja je nastupila poslije završetka emisije, gašenja televizora i razmjene kurtoaznih pitanja. Prihvatio se obrane jednoga studenta optuţenog za politiĉko ubojstvo koje nije poĉinio. Ne, ne bi se moglo reći da nije bilo mrtvih jer se poslije jedne nevješte pljaĉke banke koju su poĉinila trojica neiskusnih mladića, jedan od njih, usplahireno trĉeći Iz banke prema

ukradenu automobilu, sudario s malenom staricom koja je bila u mnoštvu kupaca na ulici. Od ţestine toga sudara starica je pala, udarila glavom o ploĉnik i na mjestu preminula. (“Eto, vidiš", rekla )e Salmova ţena.) Na licu mjesta uhićen je samo jedan mirni mladić iz “dobre obitelj!” s pištoljem u ruci. Dakako da je policiji htio zatajiti imena dvojice prijatelja, prema kojima je osjećao silno divljenje i poštovanje, a još je ĉudnije da mu je to pošlo za rukom unatoĉ muĉenju. No ima nešto još gore: kao što je Galip kasnije ustanovio, šutnja mu je na leĊa natovarila i stariĉinu smrt, za koju nije bio odgovoran. Student arheologije Mehmet Jilmaz, koji se bio sudario sa staricom i prouzroĉio njezinu smrt, ubijen je tri tjedna kasnije u novoj ĉetvrti bespravno podignutih kućeraka iza Umranije, u unakrsnoj vatri nepoznatih poĉinitelja, dok je na zidu jedne tvornice pisao šifrirane parole. U novonastaloj situaciji oĉekivalo se od mladića iz dobre Obitelji da imenuje stvarnoga krivca. MeĊutim, ne samo da policija nije povjerovala u to da je ubijeni Mehmet Jilmaz zapravo onaj Mehmet Jilmaz za kojim se traga, nego su i voĊe organizacije koja je organizirala pljaĉku posve neoĉekivano ustvrdili da je Mehmet Jilmaz ţiv, te da je jednako odluĉan nastaviti pisati ĉlanke za njihov ĉasopis. Galip se prihvatio obrane više na zamolbu njegova bogatog i dobronamjernog oca negoli zbog mladića koji je “zasad” unutra te ţeli: 1) pregledati ĉlanke Mehmeta Jilmaza kako bi dokazao da ta osoba nije onaj prvi Mehmet Jilmaz; 2) na osnovi korištenih pseudonima utvrditi tko je namjesto ubijenog Mehmeta Jilmaza nastavio pisati ĉlanke pod njegovim imenom; 3) baciti pogled na zadnjih šest mjeseci rada i djelovanja te politiĉke frakcije budući da je za tu ĉudnu situaciju odgovorna organizacija koju je, kako su već zamijetili Saim i njegova ţena, neko vrijeme vodio i Rujin bivši suprug; 4) dokraja proniknuti u tajnu fantomskih tekstopisaca, pseudonima i nestalih osoba koji su pisali umjesto pokojnika. Odmah su zapoĉeli istragu koja je ponijela i Saima. Prva dva sata pratili su samo imena i pseudonime autora ĉlanaka pijući ĉaj koji je posluţila Saimova ţena (Galip joj se kasnije sjetio imena: Rukije) i grickajući kekse. Potom su u potragu ukljuĉili i pseudonime onih koji su policiji priznali krivnju, poginulih osoba te suradnika ĉasopisa. Ubrzo im se zavrtjelo u glavi od draţi jednoga napola skrivena svijeta sazdana od osmrtnica, prijetnji, priznanja, bombi, tiskarskih pogrešaka, poezije i slogana, koji je poĉeo padati u zaborav još u vrijeme dok se u njemu ţivjelo. Pronašli su pseudonime koji nisu “krili” da su pseudonimi, imenu izvedena od pseudonima i imena nastala dijeljenjem tih imena. Razriješili su akrostihove, ne baš toĉne igre rijeĉi i više ili manje transparentne šifre, a da ni sami nisu znali koliko hotimice, a koliko pukim sluĉajem. I Rukije je sjela za jedan kraj stola za kojim su Saim i Galip radili. U sobi su se osjećali melankolija i blago nestrpljenje igraĉa koji na novogodišnju veĉer, uz radio, igraju tombolu ili "salonske konjske trke”; ta su raspoloţenja bila snaţnija od ozraĉja potrage koja je trebala spasiti mladića nevino optuţena za zloĉin, ili pak potrage za nestalom ţenom. Kroz razmaknute zavjese vidio se snijeg koji je poĉinjao padati. UzbuĊeni poput strpljiva uĉitelja koji, nakon što otkrije novog i izvrsnog uĉenika, postane svjedokom njegova uspješnog sazrijevanja, ponosito su slijedili pustolovine pseudonima, njihov krivudav hod od ĉasopisa do ĉasopisa, spuštanje i uzdizanje; a kad bi otkrili da je netko od njih uhićen, muĉen, osuĊen ili nestao, ili da je netko ĉiju fotografiju vide prvi put ubijen u unakrsnoj vatri nepoznatih poĉinitelja, zašutjeli bi obuzeti tugom koja bi potisnula ushit traganja. Kad bi nešto kasnije otkrili novu igru rijeĉima, novu sluĉajnost ili neobiĉnost, iznova bi se vraćali ţivotu tekstova iz ĉasopisa. Po Saimovu mišljenju, ne samo da su mnoga imena i junaci na koje su nailazili u ĉasopisima bili izmišljeni, nego se ni neke demonstracije, sastanci, tajna generalna

zasjedanja, ilegalni partijski kongresi i pljaĉke banaka nikada nisu ni dogodili. Kao ekstreman primjer za to proĉitao mu je kratku povijest jedne narodne pobune od prije dvadeset godina koja je planula u mjestašcu Kuĉuk Ĉeruh, smještenu izmeĊu Erzindţana i Kemaha u istoĉnoj Anadoliji. Za vrijeme toga ustanka ĉiju povijest pomno biljeţi jedan od ĉasopisa, formirana je prijelazna vlada, tiskana je ruţiĉasta marka sa slikom goluba, poginuo je kajmakam14 kojemu je na glavu pala vaza, tiskane su dnevne novine na ĉijim su stranicama objavljene samo pjesme, okulisti i ljekarne besplatno su slabovidnima dijelili naoĉale, a osiguran je ogrjev za peć u osnovnoj školi. Upravo kad su završavali most koji je to mjestašce trebao povezati s civilizacijom, pristigle su oruţane snage ataturkovske vlade i preuzele kontrolu nad dogaĊajima prije nego što su krave stigle pojesti dţamijske ćilime koji su zaudarali na oznojene noge i prekrivali zemljani pod, te pobunjenike povješale na platane na mjesnome trgu. Pa ipak, ne samo da nije postojalo mjestašce zvano Ĉeruh, što je Saim i dokazao upozorivši na tajnu skrivenu u slovima i zemljopisnim kartama, nego su laţna bila ĉak i imena osoba za koje se tvrdilo da su sudionici pobune koja se u povijesti mjestašca uzdigla kao mitska ptica. Kad bi - posve poneseni rimom i aliteracijom tih pjesniĉkih pseudonima ponekad i naišli na trag koji vodi k Mehmetu Jilmazu (datum koji je Galip spomenuo podudarao se s datumom jednoga politiĉkog zloĉina poĉinjenoga u Umranije), o kasnijem raspletu dogaĊaja nisu mogli doznati ništa ne samo iz izvještaja i vijesti koje su ĉitali, nego ni iz kasnijih brojeva ĉasopisa, te im se ĉinilo kao da gledaju nepovezane prizore iz starih domaćih filmova. Jedanput je Galip ustao od stola i telefonirao kući, Ruji, rekavši joj njeţnim glasom da će kod Saima moţda raditi do kasnih noćnih sati i da ga stoga ne ĉeka, nego da ode spavati. Telefon se nalazio na drugom kraju sobe. Saim i njegova ţena dali su pozdraviti Ruju. Dakako, i Ruja njih. Kad su se posve udubili u igru traţenja i odgonetanja imenâ te izvoĊenja novih premetanjem slova u otkrivenima, Saimova je ţena ustala i otišla spavati ostavivši dvojicu muškaraca u sobi zatrpanoj gomilama papira, novina, ĉasopisa i priopćenja. Odavno je bila prošla ponoć, a nad Istanbulom je lebdjela ĉarobna snjeţna tišina. Dok je Galip uţivao u slovoslagarskim i pravopisnim pogreškama jedne zanimljive zbirke ĉija je graĊa (proglasi dijeljeni po zadimljenim sveuĉilišnim kantinama, u pokislim štrajkaškim šatorima i na prigradskim ţeljezniĉkim postajama) bila objedinjena samo zato jer je umnaţana na istome šapirografu blijeda otiska (“Jako je manjkava, nedostaje joj mnogo toga!” rekao je samozatajni vlasnik), Saim je iz straţnje sobe donio jedan “rijedak primjerak” i s kolekcionarskim ga ponosom pokazao Galipu: Anti-Ibn Zerhani ili put u sufijski misticizam putnika koji ĉvrstim nogama stoji na zemlji. Galip je pozorno prelistavao pisaćim strojem otipkane stranice ukoriĉene knjige. “Djelo jednoga prijatelja iz maloga grada Kajserija, ĉije se ime ne moţe pronaći na srednje velikoj zemljopisnoj karti Turske”, rekao je Saim. “U djetinjstvu je stekao obrazovanje u vjeri i misticizmu od oca koji je bio šejh jedne male tekije. Prisjetivši se poslije mnogo godina što je radio Lenjin dok je ĉitao Hegela, i on je, ĉitajući Mudro$ti izgubljenoga misterija Ibn Zerhanija, arapskoga mistika iz 13. stoljeća, na marginama poĉeo pisati „materijalistiĉke‟ komentare. Te je komentare prepisao dodavši im nepotrebna i duga objašnjenju u zagradama. Kasnije je napisao podugo pojašnjenje vlastita tekstu, vrstu komentara, kao da je rijeĉ o djelu nekog posve drugog autori i mislima ĉiju tajnu i smisao nije moguće razriješiti. A onda je sve to, ponovno kao da se radi o tuĊim rukopisima, objedinio i pretipkao dodavši knjizi 'predgovor prireĊivaĉa‟ koji je sam napisao. Na poĉetak knjige stavio je poglavlje od trideset 14

Kajmakam: namjesnikov zastupnik u nekom administativnom okrugu ili na nekoj dužnosti.

stranica u kojemu iznosi legendu o svojem vjerskom i revolucionarnom ţivotu. Najzanimljiviji trenutak u tim legendama jest pišĉeva pripovijest o tome kako je, šećući se jednoga predveĉerja mjesnim grobljem, otkrio snaţnu vezu izmeĊu filozofije sufizma, koju zapadnjaci nazivaju „pantelzmom‟, i neke vrste „filozofske opredmećenosti‟, koju je on sam razvio pod utjecajem svoga oca šejha. Kad je, naime, poslije dvadeset godina ugledao istu vranu na groblju na kojemu pasu ovce i spavaju vampiri - i sam znaš da turske vrane ţive duţe od dvjesto godina - samo ovaj put meĊu nešto debljim ĉempresima, shvatio je da je to leteće, krilato i drsko stvorenje koje nazivaju 'uzvišenom idejom‟ ostalo posve isto ne samo u tijelu i krilima, nego ĉak i u glavi i nogama. Njegov je i crteţ vrane na koricama knjige. On dokazuje kako svaki Turĉin koji stremi besmrtnosti mora biti sam svoj Johnson, i Boswell, i Goethe, i Eckermann. Pisaćim je strojem napravljeno šest kopija knjige. Teško da Sluţba za nacionalnu sigurnost u svojim arhivima ima ijedan primjerak te knjige.” Osim dvojice muškaraca, u sobi kao da se osjećao i duh trećega ĉovjeka koji ih je povezivao s piscem knjige na ĉijim je koricama bila nacrtana vrana, sa ţivotom koji je protekao izmeĊu kuće u provincijskome gradiću i male ţeljezarije naslijeĊene od oca, te s maštom toga tuţnog, neupadljivog i tihog ţivota. “Postoji samo jedna priĉa o kojoj pripovijedaju sva ta slova, sve rijeĉi, sve te oslobaĊajuće fantazije i trenuci muke i srama, i svi tekstovi napisani s radošću i tugom tih fantazija i uspomena!” poţelio je reći Galip. Ĉinilo se kao da je tu pripovijest Saim ulovio negdje u zbirci papira, novina i ĉasopisa (skupljao ju je poput strpljiva ribara koji godinama izvlaĉi mreţu iz mora) i kao da je znao da ju je ulovio, ali je iz nagomilana i razvrstana materijala nije mogao izvući van u svoj njezinoj ogoljenosti jer je izgubio i rijeĉ kojom se pripovijest otkljuĉava i kojom se u nju ulazi. Kad su u jednom ĉasopisu tiskanom prije ĉetiri godine naišli na ime Mehmeta Jilmaza, Galip je htio poći kući misleći da je rijeĉ o sluĉajnosti, ali ga je Saim zaustavio rekavši mu kako u ĉasopisima - konaĉno je koristio sintagmu “moji ĉasopisi” - ništa nije sluĉajnost. Sljedeća dva sata, ulaţući nadljudske napore, skaĉući s ĉasopisa na ĉasopis i šireći oĉi kao projektor, otkrio je da se Mehmet Jilmaz najprije zvao Ahmet Jilmaz; u jednom ĉasopisu na ĉijoj je naslovnici bio naslikan izvor, i u kojemu se mnogo pisalo o kokosima i seljacima, Ahmet Jilmaz postao je Mete Ĉakmaz. Saim je bez imalo muke otkrio da su Metin Ĉakmaz i Ferit Ĉakmaz jedna te ista osoba; u meĊuvremenu je ta osoba prestala potpisivati teorijske ĉlanke i dala se na pisanje tekstova za pjesme koje se, uz saz15 i duhanski dim, pjevaju na komemoracijama u salonima za svadbe i druge obiteljske proslave. Pa ipak, ni tu se nije dugo zadrţao. Neko je vrijeme njegov autorski potpis dokazivao da su svi ljudi, osim njega samoga, policajci, a potom se preobratio u ambiciozna i nervozna ekonomista, nadarena u matematici, koji razotkriva zablude engleskih akademika. No ni ti mraĉni i nesretni klišeji nisu ga mogli primiriti na duţe vrijeme. U jednom ĉasopisu starom tri godine i dva mjeseca, koji je skupa s novom zbirkom donio iz spavaće sobe krećući se na vrhovima prstiju, Saim je s lakoćom pronašao našega junaka, kao da ga je onamo svojeruĉno smjestio. Poslije novoga preobraţaja zvao se Ali iz Zemlje Ĉuda. Ovoga puta pisao je da će se promijeniti šahovska pravila jer u nadolazećim, sretnim danima nitko više neće trebati kraljeve i kraljice, da će se sva djeca po imenu Ali razviti i narasti jer se dobro hrane i da će jaja na kojima će biti ispisana imena, zadovoljna i sretna, sjediti na zidovima "po turski” i rješavati zagonetke. Iz drugoga su ĉasopisa saznali da je Ali iz Zemlje Ĉuda samo prevoditelj toga ĉlanka te da je njegov autor jedan Albanac, profesor matematike. Ako je Galipa išta iznenadilo, onda je to bio susret s imenom Rujina bivšeg muţa: on se, naime, uopće nije skrivao iza pseudonima, pa je njegovo puno ime i prezime stajalo i ispod priĉe o ţivotu albanskoga profesora. 15

Glazbeni instrument sličan tamburi.

“Ništa ĉovjeka toliko ne iznenaĊuje koliko sam ţivot”, ponosito je kazao Saim u tome trenutku zbunjenosti i tišine. “Osim pisanja.” Ponovno je na vrhovima prstiju ušao u spavaću sobu i vratio se noseći dvije velike kutije od margarina do vrha napunjene ĉasopisima. “Ovo su ĉasopisi o jednoj frakciji koja je bila povezana s Albanijom. Otkrit ću ti jednu ĉudnu stvar koju sam rješavao godinama jer mi se ĉini da je povezana s onim za ĉime tragaš.” Ponovno je pristavio ĉaj te na stol stavio neke ĉasopise iz kutije i knjige s polica, za koje je drţao da bi mu mogle trebati za priĉu. “Bilo je to prije šest godina”, poĉeo je Saim pripovijedati. "Prelistavajući jednoga subotnjeg popodneva jedan od ĉasopisa koji su izdavali sljedbenici Albanske partije rada i voĊe Envera Hodţe (u to su vrijeme izlazila tri takva ĉasopisa koja su meĊu sobom vodila nemilosrdan rat), to jest zadnji broj Narodnog truda, pogled su mi privukli jedan ĉlanak i jedna fotografija. U njemu se govorilo o sveĉanosti upriliĉenoj u povodu najnovijih primanja u partiju. Ne, moju pozornost nije privukla ĉinjenica da nove ĉlanove jedne marksistiĉke stranke, ĉije su komunistiĉke aktivnosti u našoj zemlji bile zabranjene, primaju uz recitiranje poezije i svirku sazova. Da bi opstali, i ostali mali ĉasopisi ljeviĉarskih organizacija morali su dokazivati da su „stasali‟, te su u svakom novom broju, unatoĉ rizicima, objavljivali sliĉne tekstove. Pozornost mi je privuklo „dvanaest‟ stupova u dvorani. Stajali su ispod crno-bijele fotografije na kojoj su se vidjeli veliki plakati s likovima Envera Hodţe i Maoa, recitatori poezije i mnoštvo koje puši strastveno kao da sudjeluje u neĉemu svetom. Još ĉudnije je bilo to što su se, kako je pisalo u reportaţi, kao pseudonimi novih partijskih ĉlanova uvijek koristila alevitska16 imena Hasan, Husein, Ali, te imena poglavara bektašijskog reda17, što sam otkrio tek kasnije. Da nisam znao koliko je bektašijski red u Albaniji nekoć bio jak, moţda ni u snu ne bih naslutio tu nevjerojatnu tajnu, tako da sam krenuo istraţivati dogaĊaje i izvore: ĉetiri sam godine neprestance ĉitao knjige o bektašijskom redu, janjiĉarima, hurufijama18 i albanskome komunizmu i zahvaljujući tome otkrio povijesnu urotu staru stotinu pedeset godina.” “Sve to znaš i sam!" rekao je Saim i nastavio priĉati o sedam stoljeća dugoj povijesti bektašijskog reda, poĉevši od njezina utemeljitelja, Hadţi Bektaša Velija19. Govorio je o alevitskim, sufijskim i šamanistiĉkim izvorima reda, o njegovoj vezi s osnutkom i usponom Osmanskoga Carstva te o tradiciji nezadovoljstva i pobuna u središtu janjiĉarske vojske, koja je bila temeljem Carstva. Ako ĉovjek pomisli da je svaki janjiĉarski vojnik bio bektašija, u trenu mu sine na koji je naĉin skriveno i nedokuĉivo uĉenje reda obiljeţilo povijest Istanbula. I prvi progon bektašija iz Istanbula dogodio se zbog janjiĉara. Kad su po naredbi sultana Mahmuta II. 1826. godine topovi otvorili vatru na vojarne pobunjenih janjiĉara koji su odbili prihvatiti novi ustroj vojske po zapadnjaĉkom uzoru, zatvorene su i tekije koje su osiguravale 16 Aleviti (tur. Alevt), ezoterična vjerska zajednica u Anadoliji, u osmanskoj povijesti poznata pod imenom “Crvenoglavi”. Stožerna je ličnost alevitskoga vjeronazora Hazreti Ali (otuda i noviji naziv Alevî), zet poslanika Muhameda. Zbog toga su ih ranije pogrešno izjednačavali s iranskim šiitima iako su dogmatske i obredne razlike među njima uistinu velike. 17 Mistični red koji je bio rasprostranjen po cijelome Carstvu, posebice među janjičarima. Učenje je tog reda sinkretističko te u sebi ima i kršćanske elemente. 18 Mistični red čiji sljedbenici vjeruju da arapska slova osim brojčane vrijednosti kriju i tajna značenja s pomoću kojih se može proricati budućnost, a posebice tumačiti Kuran. To je učenje donekle slično židovskoj Kabali. 19Mistik i pjesnik iz 13. st. Rođen je u Horasanu, ali je aktivno djelovao u okolici anadolijskoga grada Kiršehira. Osnivač je bektašijskog reda čije je učenje postalo temeljem šijitskoga ezoterizma i steklo veliku popularnost među pukom, posebice među janjičarima koji su ga prihvatrili kao svoje ideološko polazište.

duhovno jedinstvo janjiĉara, a bektašijski su prvaci protjerani iz Istanbula. Dvadeset godina poslije prvoga povlaĉenja u tajnost, opet su se bektašije vratile u Istanbul, ali ovoga puta kao nakšibendije20. Sve do Ataturkove zabrane sufijskih bratstava poslije utemeljenja Republike, dakle punih osamdeset godina, bektašije su se vanjskome svijetu predstavljali kao nakšibendije, ali su i dalje ţivjeli kao bektašije, samo što su svoje tajno uĉenje još dublje skrili u sebi. Promatrajući u jednom engleskom putopisu na stolu gravuru s prikazom bektašijskoga obreda, koja je više zrcalila snagu slikareve imaginacije negoli stvarnost, Galip je, jedan po jedan, nabrojio dvanaest stupova. “Treći povratak bektašija”, nastavio je Saim, “dogodio se pedeset godina poslije utemeljenja Republike. Ali toga puta ne u odori nakšibendijskog reda, nego u marksistiĉkolenjinistiĉkoj...” Poslije kraće šutnje uzbuĊeno je poĉeo kao iz rukava izbacivati primjere iz ĉasopisa, brošura, knjiga, novinskih isjeĉaka, podastirati fotografije i gravure te dokazivati da je sve što se radilo, pisalo te kako se ţivjelo i u redu i u partiji bilo posve jednako: sve pojedinosti tijekom ceremonije primanja novih ĉlanova u red, odnosno partiju; razdoblje muĉenja i kušnji prije primanja; patnje mladoga pristupnika prije primanja; štovanje i naĉini izraţavanja štovanja prema muĉenicima, biltenima i umrlim ĉlanovima reda, odnosno partije; sveto znaĉenje koje pripisuju rijeĉi "put”21; ponavljanje kakve rijeĉi ili parole radi jaĉanja duha jedinstva i zajedništva; skupni obredi; meĊusobno prepoznavanje “upućenih” u tajne redove ili partije po brkovima, bradama, pa ĉak i pogledima; svirka saza na sveĉanostima, metar i rima pjesama koje su recitirali itd, itd. “I što je najvaţnije: ako je sve to samo sluĉajnost”, nastavio je Saim, “ako je to samo gruba šala koju ml Je dragi Bog priredio u obliku rukopisa, opet bih morao biti slijep da ne zamijetim kako se igre slova i rijeĉi, koje su bektašije preuzeli od hurufija, ponavljaju u partijskim ĉasopisima na naĉin koji na moje rijeĉi ne baca ni najmanju sumnju.” U tišini koja je potom uslijedila nije se ĉulo ništa osim zviţdaljki noćnih ĉuvara negdje u udaljenim ĉetvrtima. Polako, kao da izgovara molitvu, Saim je Galipu poĉeo ĉitati igre slova koje je otkrio, usporeĊujući njihova nova znaĉenja s prijašnjima. Mnogo kasnije, kada se Galip s Rujinim likom pred oĉima poĉeo prepuštati sjećanjima na sretne dane lebdeći tako izmeĊu sna i jave, Saim se upustio u nešto što je nazvao “biti i najdojmljivijom stranom cijele stvari”! Ne, mladići koji su pristupili toj politiĉkoj partiji nisu znali da su postali bektašije; ne, izuzev moţda ĉetvorice ili petorice, nitko nije ni slutio da je cijela stvar rezultat tajnoga dogovora izmeĊu srednje pozicioniranih partijskih kadrova i nekih bektašijskih šejhova u Albaniji; ne, svi ti dobrohotni i poţrtvovni mladi ljudi, ĉije su se svakodnevne navike i ţivot korjenito promijenili nakon što su pristupili partiji, nisu ni sanjali da su neki bektašijski prvaci sve fotografije snimljene tijekom tih ceremonija, obreda, zajedniĉkih objeda i marševa, smatrali nastavkom bektašijskog reda. “Najprije sam naivno mislio da je to strašna urota i nevjerojatna tajna te da su ti mladi ljudi bezoĉno prevareni”, rekao je Saim. “Bio sam toliko uvjeren u svoje otkriće da sam mislio kako ću ga, samo zbog uzbuĊenja koje me je obuzelo, poslije petnaest godina prvi put staviti na papir i objaviti sa svim pojedinostima, ali sam ubrzo odustao.” Kroz snijeg koji je sipio dopiralo je potmulo brundanje motora nekoga mraĉnog tankera na Bosporu. Osluškujući tutnjavu zbog koje su lagano podrhtavala sva prozorska stakla u gradu, Saim je dodao: “Zato što sam konaĉno spoznao da se ţivot ne bi nimalo promijenio kad bi se i dokazalo da postojimo samo u neĉijem snu.” 20 Nakšibendije: jedan od derviških redova. 21 Tarikat: “put”; derviški (sufijski) red.

Poslije mi je ispriĉao priĉu o plemenu Zeriban koje se, nastanivši se u nekoj nepristupaĉnoj planini u istoĉnoj Anadoliji, dvjesto godina spremalo za putovanje na planinu Kaf. Mijenja li išta na stvari to što su ideju o putovanju na Kaf preuzeli iz jednoga tumaĉa snova staroga tristo dvadeset godina, ili to što su plemenski prvaci, koji su tu predaju kao svetu tajnu prenosili s naraštaja na naraštaj, bili u dosluhu s Osmanlijama da nikada ne krenu na taj put? Kad bi se vojnicima koji u anadolijskim gradićima nedjeljom popodne pune kina objasnilo da je prijetvorni pop, koji u povijesnome filmu kani otrovati turskoga junaka toĉeći mu otrov u vino, u stvarnome ţivotu zapravo osrednji glumac odan vjeri i islamu, bi li to imalo ikakva drugog uĉinka osim što bi im pokvarilo naslaĊivanje gnjevom koje im je jedina razonoda? Dok je Galip pred jutro u polusnu sjedio na divanu, Saim mu je objašnjavao kako sjedobradi bektašijski šejhovi, koji su se u prekrasnome, praznom salonu jednoga albanskog kolonijalnog hotela s poĉetka prošloga stoljeća sastali s nekim vodećim partijskim funkcionarima, najvjerojatnije nisu znali da mladi Turci na fotografijama koje su gledali suznim oĉima ne razgovaraju na svojim sveĉanostima o misterijima reda, nego vatreno raspravljaju o marksistiĉko-lenjinistiĉkim postavkama. Ni alkemiĉari nisu mogli znati da nikada neće pronaći zlato za kojim stoljećima tragaju, no ta ĉinjenica nije bila razlog njihove nesreće, nego njihova postojanja. Neka suvremeni iluzionist objašnjava koliko ţeli kako je trik što ga izvodi obiĉna varka, uzbuĊeni će gledatelj osjetiti sreću jer će, makar i na trenutak, povjerovati da je vidio pravu ĉaroliju, a ne iluziju. Mnogi se mladi ljudi u nekom razdoblju ţivota zaljube pod utjecajem rijeĉi ili priĉe koju ĉuju, ili knjige koju zajedno proĉitaju, u tome ljubavnom zanosu stupe u brak s voljenom osobom te preostali dio ţivota proţive sretno, a da nikada ne osvijeste obmanu svojih ĉula skrivenu iza njihove ljubavi. Ujutro, dok je Saimova ţena skupljala ĉasopise i pripremala stol za doruĉak, Saim je, ĉitajući jutarnje novine ugurane ispod ulaznih vrata, rekao da ništa na stvari ne mijenja ni spoznaja da nijedan tekst, ništa što je ikada napisano - upavo stoga jer je napisano - nije pravi ţivot, nego, u krajnjem sluĉaju, samo ispriĉani san.

Osmo poglavlje TRI MUŠKETIRA Pitao sam ga tko su mu neprijatelji. Nabrajao je, nabrajao i nabrajao. —Razgovori s Jahjom Kemalom

Sprovod mu je bio onakav kakvog se pribojavao prije dvadeset godina i kakav je opisao prije trideset tri godine: dva ĉovjeka iz maloga, privatnog staraĉkog doma na Uskudaru (jedan je bio posluţitelj, drugi prijatelj iz sobe); umirovljeni novinar kojega je, kao kolumnist, proteţirao u svojim najuspješnijim godinama; zbunjeni roĊak koji nije imao pojma ni o ţivotu ni o djelu pokojnikovu; jedna ĉudna, nakinĊurena ţena s velom od tila i šeširom urešenim iglom koja je sliĉila na sultanske perjanice; imam efendija; ja i tijelo kolumnista u kovĉegu - sve u svemu, devet osoba. Imam je brzo izgovorio molitve, moţda i zato što se toga dana, u trenutku kad su spuštali kovĉeg u grobnu jamu, podigla snjeţna oluja; brzo smo ga zatrpali. Što je poslije bilo, ne znam, svi smo se u tren oka razišli. Na postaji Kisikli nitko osim mene nije ĉekao tramvaj. Prešavši na ovu stranu Bospora, popeo sam se na Bejoglu. U Alhambri je igrao film Edwarda G. Robinsona Ţena na prozoru22; ušao sam i s oduševljenjem ga pogledao. Oduvijek sam volio Edwarda G. Robinsona! U filmu igra neuspješna sluţbenika i neuspješna slikara-amatera koji mijenja odjeću i identitet te se izdaje za milijardera da bi zadivio svoju ljubav. No i njegova ljubav, Joan Bennett, vara njega. Bio je prevaren, tuţan, uništen, a mi smo to, potišteni, gledali. Kad sam se upoznao s pokojnikom (i ovaj odlomak, jednako kao i prvi, zapoĉinjem rijeĉima koje je i pokojnik ĉesto ponavljao u svojim tekstovima), kad smo se, dakle, prvi put sreli, on je bio sedamdesetogodišnji novinar-kolumnist, a meni je bilo trideset. Bio sam krenuo u Bakirkoj vidjeti jednoga prijatelja. Na Sirkedţiju sam se upravo spremao ukrcati u prigradski vlak, a kad tamo imam što vidjeti: za jednim stolom restorana na kolodvoru on sjedi i pije rakiju u društvu još dvojice legendarnih kolumnista iz moga djetinjstva i rane mladosti. Nije me zaĉudilo to što sam ta tri starca od sedamdeset i nešto godina, koja su ţivjela na planini Kaf moje literarne fantazije, sreo na stanici Sirkedţi meĊu smrtnicima i usred neizdrţive buke, nego to što ta tri mušketira od pera, koja su se cijeloga svojeg spisateljskog ţivota meĊusobno vrijeĊala i omalovaţavala, sjede za istim stolom i piju rakiju baš kao tri mušketira koja su se dvadeset godina poslije sastala u gostionici Dumas Otac i za istim stolom pila vino! U svojim pola stoljeća dugim spisateljskim ţivotima, za kojih su “potrošili” tri sultana, jednoga kalifa i tri predsjednika republike, ta su se tri svadljiva 22

Izvorni našlov Scarlet Street, film iz 1945. godine.

mušketira, ne raĉunajući brojne, povremeno i toĉne optuţbe, meĊusobno optuţivala i za bezboţništvo, mladoturkijstvo, proeuropejstvo, nacionalizam, masoneriju, kemalizam, republikanizam, izdaju domovine, podupiranje sultana, zapadnjaštvo, islamski misticizam, knjiţevnu kraĊu, nacizam, cionizam, proarabizam, proarmenstvo, homoseksualnost, prevrtljivost, prošerijatske ideje, komunizam, proamerikanizam i, naposljetku, za egzistencijalizam, što je tada bilo jako pomodno. (U to je vrijeme jedan od njih ustvrdio da je “Ibn Arabi najveći egzistencijalist” i da su ga “oni sa Zapada” sedamsto godina poslije samo potkradali, potkradali, potkradali i oponašali.) Neko sam vrijeme pozorno promatrao ta tri mušketira, a onda sam, slijedeći svoj unutarnji poriv, prišao njihovu stolu, predstavio se i svakome od njih uputio odmjerene rijeĉi pohvale i divljenja. Volio bih da me ĉitatelji razumiju: bio sam uzbuĊen, strastven i mlad, bio sam kreativan, briljantan, uspješan i neodluĉan, a taj osjećaj neodluĉnosti varirao je u meni izmeĊu samoljublja i samouvjerenosti te krajnje dobrohotnosti i lukavosti. Ne bih se ni usudio prići toj trojici velikana svoje profesije da nisam - unatoĉ poĉetniĉkom ushićenju - bio posve uvjeren da sam već ĉitaniji od njih, da od ĉitatelja primam kudikamo više pisama, da svakako pišem bolje od njih i da su barem dvojica od njih toga bolno svjesna. Zbog toga sam njihovo prezrivo mrgoĊenje radosno protumaĉio kao znak pobjede. Da sam bio prosjeĉan ĉitatelj koji im je došao uputiti rijeĉi divljenja, a ne mlad i uspješan kolumnist, naravno da bi se sa mnom bolje ophodili. Najprije mi nisu ponudili da sjednem, pa sam ĉekao. Kad mi je konaĉno ponuĊeno sjesti, poslali su me u kuhinju kao da sam konobar; htjeli su pregledati jedan ĉasopis, otrĉao sam na trafiku i kupio ga; jednome sam ogulio naranĉu, drugome poţurio podići ubrus s poda; na njihova pitanja odgovarao sam krajnje smjerno: dakle, rekao sam da je prava šteta što ne znam francuski, ali da se uveĉer, s rjeĉnikom u ruci, trudim ĉitati i razumjeti Les Fleurs du Mal. Moje neznanje uĉinilo je moju pobjedu podnošljivijom, a moje krajnje smjerno ponašanje olakšalo mi je krivicu. Kad sam se mnogo godina kasnije i sam ponio na isti naĉin prema mladim novinarima, shvatio sam da su me tri majstora, razgovarajući kao da nisam prisutan, zapravo htjela impresionirati. Slušao sam ih bez rijeĉi i s poštovanjem: Što je nagnalo jednoga njemaĉkog atomskog fiziĉara, ĉije ime tih dana nije silazilo s nastavnica novina, da prijeĊe na islam? Je li Ahmet Mithat-efendi, rodonaĉelnik turskih kolumnista, jedne noći u nekoj mraĉnoj ulici premlatio “Gumenoga” Sait Beja, pobjednika u polemici koju su njih dvojica vodila, i od njega iznudio obećanje da će prekinuti rat perom? Je li Bergson bio mistik ili materijalist? Ima li dokaza da na ovome svijetu postoji neki “drugi svijet” tajnovit i nevidljiv? Tko su pjesnici koji su u posljednjim ajetima 26. sure Kurana Ĉasnog prekoreni kako hine da vjeruju u Alaha, a zapravo nisu ni vjerovali, niti ĉinili Sto lm vjera nalaţe? U vezi s time, je li André Gide uistinu bio homoseksualac ili se, zapravo sklon ţenama, predstavljao “drukĉijim" samo da bi privukao pozornost na sebe, baš kao i arapski pjesnik Abu Nuvas? Je li Jules Verne u uvodnome poglavlju svoga romana Svojeglavi Kéreban (Kéreban te Têtu) pogriješio u opisu Trga Tophane i ĉesme Mahmuda I. zato što se sluţio jednom Mellingovom gravurom, ili stoga što je opis trga i ĉesme doslovno preuzeo iz Lamartineova djela Voyage en Orient? Je li Mevlana23 u peti svezak svoje Mesnevije uvrstio priĉu o ţeni koja je umrla dok je općila s magarcem radi same priĉe ili radi njezine moralne pouke? Uljudno i krajnje obazrivo raspravljali su o tim temama, a kako su njihovi pogledi ponekad znali kliznuti i prema meni, a njihove mi sijede obrve odaslati znak pitanja, i ja sam kazao što o tome mislim: kao i sve druge priĉe, i ta je onamo uvrštena radi nje same, samo što je pri23 Mevlana Dželaleddin Rumi (1207.-1273.), veliki mistik i pjesnik perzijskoga podrijetla, utemeljitelj mevlevijskog reda (tarikata) tzv. plešućih derviša. Autor je grandioznog šestosveščanog djela Mesnevija, napisanog na perzijskome jeziku.

krivena tankim velom moralne pouke. Pitanje mi je uputio kolumnist na ĉijem sam sprovodu juĉer bio: “Mladiću”, rekao je, “pišete li vi svoje tekstove radi moralne pouke ili radi zabave?” Da bih im dokazao kako o svemu imam izgraĊeno mišljenje, uhvatio sam se prvoga odgovora koji mi je pao na um. “Radi zabave, gospodine”, odgovorio sam. To im se nije svidjelo. “Mladi ste, tek ste na poĉetku profesionalnog ţivota”, uzvratili su mi. “Hoćete li saslušati nekoliko savjeta!” Oduševljeno sam poskoĉio s mjesta: “Gospodo, ţelim ih zapisati!” rekoh, uzbuĊeno otrĉah do blagajne i od vlasnika restorana uzeh sveţanj papira. S vama, svojim ĉitateljima, ţelim podijeliti savjete o tome kako se pišu kolumne; tijekom toga dugog nedjeljnog razgovora zapisivao sam ih nalivperom napunjenim zelenom tintom (oni su mi ga posudili) na poleĊini papira na ĉijoj je prednjoj strani otisnuto ime restorana. Znam, ima meĊu vama i ĉitatelja koji nestrpljivo išĉekuju da im kaţem tko su ta tri davno zaboravljena majstora. Oni oĉekuju da im imena tih mušketira po peru, koja sam do sada uspješno krio, barem šapnem na uho - no ja to neću uĉiniti. Ne zato da bi spokojno poĉivali u svojim grobovima, nego zbog toga što ţelim razdvojiti ĉitatelje koji to zasluţuju znati od onih koji ne zasluţuju. Zbog toga ću svakoga od naših pokojnih kolumnista nazvati po pseudonimu nekoga osmanskog sultana koji je pisao pjesme. Ĉitatelji koji otkriju kojemu sultanu pripada koji pseudonim moţda i riješe tu posve nevaţnu zagonetku budu li imali na umu da izmeĊu pseudonima sultana i imena mojih majstora postoji neki paralelizam. No stvarna je zagonetka skrivena u savjetima koje su mi majstori davali vukući poteze u šahovskoj igri svojih taština. Budući da još uvijek nisam dokuĉio ljepotu te tajne, uz savjete svojih uĉitelja dopisivao sam u zagradama svoje kratke i bijedne komentare, nalikujući po tome beznadnim mediokritetima koji u novinskim sportskim rubrikama analiziraju njima nerazumljive poteze šahovskih velemajstora. A: Adli. Toga zimskog dana imao je na sebi svijetlosmeĊe odijelo od engleskoga štofa (sve skupe štofove u nas nazivaju “engleskima”, pa i ja to ĉinim) i tamnu kravatu. Visok, njegovan, s poĉešljanim sijedim brkovima. Nosi štap. Izgleda poput engleskoga dţentlmena bez novca, iako nisam siguran da se bez novca uopće moţe biti dţentlmen. B: Bahti. Kravata mu je olabavljena i iskrivljena, kao i lice. Na sebi ima umrljan i neizglaĉan stari sako. Ispod sakoa vide se prsluk i lanac dţepnoga sata. Debeo je i neuredan. U ruci mu je stalno cigareta koju je zaljubljeno nazivao “jedinim prijateljem”, no jedini je prijatelj izdao to jednostrano prijateljstvo i ubio ga srĉanim udarom. Dţ: Dţemali. Nizak, nervozan. Ni njegovo nastojanje da izgleda ĉisto i uredno ne moţe promijeniti dojam da podsjeća na umirovljenog uĉitelja. Izblijedjela poštarska jakna i hlaĉe, na nogama stare cipele Sumerbank s debelim, gumenim potplatima. Debele naoĉale, izrazito kratkovidan, gotovo napadno ruţan. Sada slijede savjeti majstora i moji jadni komentari: 1. Dţ: Pisanje samo radi zadovoljstva ostavlja kolumnista na otvorenu moru bez kompasa. 2. B: No kolumnist nije ni Ezop ni Mcvlana. Pouka uvijek proizlazi iz priĉe, a ne priĉa iz pouke. 3. Dţ: Kad pišeš, ravna| se prema svojoj inteligenciji, a ne inteligenciji ĉitatelja. 4. A: Priĉa je kompas (aluzija na 1. Dţ). 5. Dţ: Dokle god se ne prodre u tajnu naše povijesti i naših groblja, nije moguće govoriti ni o nama, ni o Istoku. 6. B: Kljuĉ promišljanja Istoka i Zapada skriven je u ovim rijeĉima Bradatoga Arifa: “Ah, vi nesretnici što u laĊi koja plovi na Istok gledate prema Zapadu!” (Bradati Je Arif junak kolumna kojeg je stvorio B prema jednoj stvarnoj osobi.) 7. A-B-Dţ: Dodaj poslovice, idiome, anegdote, viceve, stihove, maksime, antologijske

rečenice. 8. Dţ: Ne traţi prikladnu maksimu kojom bi okrunio tekst nakon što izabereš temu, nego najprije naĊi zgodan aforizam pa onda temu kojom ćeš ga okruniti. 9. A: Ne sjedaj za radni stol dok ne naĊeš prvu reĉenicu. 10. Dţ: Moraš iskreno vjerovati u ono o ĉemu pišeš. 11. A: Ako i ne vjeruješ, ĉitatelj mora vjerovati u to da iskreno vjeruješ. 12. B: Onaj kojega nazivaš ĉitateljem, dijete je koje bi išlo na vašar. 13. Dţ: Ĉitatelj ne oprašta huljenje na Muhameda, a Alah takve kaţnjava moţdanim udarom. (Naslutivši da bi toĉka 11 mogla biti aluzija na njega, dovodi u vezu jedva zamjetno kriva usta A s ĉlankom u kojemu A govori o Muhamedovu braĉnom i poslovnom ţivotu.) 14. A: Voli patuljke, i ĉitatelji ih vole. (Odgovor na 13. Dţ i aluzija na njegov nizak stas.) 15. B: Primjerice, tajnovita kuća patuljka na Uskudaru dobra je tema. 16. Dţ: I hrvanje je dobra tema, ali samo ako je rijeĉ o sportu, ili ako se piše o njemu. (Drţeći da bi se toĉka 15 mogla odnositi na njega, aludira na govorkanja o homoseksualnosti B zbog njegove strasti prema hrvanju i seriji ĉlanaka na tu temu.) 17. A: Ĉitatelj je osoba koja se bori za svakodnevno preţivljavanje, oţenjen, uzoran obiteljski ĉovjek s ĉetvero djece i inteligencijom dvanaestogodišnjaka. 18. Dţ: Ĉitatelj je nezahvalan kao maĉka. 19. B: Maĉka, inaĉe pametna ţivotinja, nije nezahvalna nego svjesna toga da se ne moţe pouzdati u kolumniste koji vole samo pse. 20. A: Pusti maĉke i pse, piši o problemima u zemlji. 21. B: Upamti adrese konzulata. (Aluzija na govorkanja da je u vrijeme Drugoga svjetskog rata Dţ primao materijalnu potporu njemaĉkoga, a A engleskog konzulata.) 22. B: Upusti se u polemiku samo ako si sposoban smrviti protivnika. 23. A: Upusti se u polemiku samo ako moţeš pridobiti šefa za sebe. 24. Dţ: Upusti se u polemiku samo ako sa sobom poneseš kaput, (Aluzija na glasovitu izjavu B kojom se pravdao što se nije ukljuĉio u oslobodilaĉki rat nego je ostao u zaposjednutom Istanbulu: "Ne bih mogao izdrţati zimu u Ankari!”) 25. B: Odgovaraj na pisma ĉitatelja. Ako ih nema, piši ih sam sebi i odgovaraj na njih. 26. Dţ: Šeherezada je naša zaštitnica i uĉiteljica. Ne zaboravi: ni ti ne radiš ništa drugo osim što ubacuješ sedam-osam stupaca meĊu dogaĊaje koje nazivaju “ţivotom”. 27. B: Ĉitaj malo, ali ĉitaj s radošću pa ćeš djelovati naĉitanije od nekoga tko ĉita puno, ali s mukom i dosadom. 28. B: Budi komunikativan, upoznaj ĉovjeka i saĉuvaj ga u pamćenju da bi mu, kad umre, mogao napisati nekrolog. 29. A: Nekrolog zapoĉni milosrdno i ne završavaj ga ruţnim rijeĉima o pokojniku. 30. A-B-Dţ: Kloni se sljedećih reĉenica koliko god je moguće: a) Pokojnik je do juĉer bio zdrav, b) Profesija nam je nezahvalna, naši tekstovi već sutradan padaju u zaborav, c) Jeste li sinoć na radiju slušali taj i taj program? d) Kako godine prolaze! e) Što bi on, da je ţiv, rekao na tu sablazan? f) Tako se ne radi u Europi, g) Prije toliko i toliko godina kruh je koštao toliko i toliko, h) Poslije me taj sluĉaj podsjetio na sljedeće. 31. Dţ: “Poslije” je ionako rijeĉ za poĉetnike koji ne vladaju umijećem pisanja. 32. B: Sve što je u kolumni umijeće pisanja, nije kolumna, a sve što je kolumna, nije umijeće pisanja. 33. Dţ: Ne hvali razum koji ljubav prema umjetnosti zadovoljava silovanjem poezije. (Podbada B zbog njegova pjesništva.) 34. B: Piši jednostavno, lakše će te ĉitati.

35. Dţ: Piši komplicirano pa će te lako ĉitati. 36. B: Dobit ćeš ĉir na ţelucu budeš li pisao teškim stilom. 37. A: Dobiješ li ĉir, postat ćeš umjetnikom. (Poslije prvih

ljubaznih rijeĉi koje je jedan od

njih rekao drugome, sva su se trojica uglas nasmijala.) 38. B: Ostari što prije. 39. Dţ: Ostari da bi mogao napisati dobar tekst o jeseni. (Ponovno su razmijenili ljubazne osmijehe.) 40. A: Nedvojbeno je da su tri velike teme smrt, ljubav i glazba. 41. Dţ: No o tome što je to ljubav morao bi se postići dogovor. 42. B: Tragaj za ljubavlju. (Podsjetit ću ĉitatelje da su poslije svih savjeta nastupale duge tišine, stanke, šutnje.) 43. Dţ: Zataji ljubav jer si pisac! 44. B: Ljubav je potraga. 45. Dţ: Skrivaj se kako bi mislili da imaš neku tajnu! 46. A: Daj naslutiti da imaš neku tajnu da bi te ţene voljele. 47. Dţ: Svaka je ţena zrcalo. (Na ovome su mjestu i meni ponudili rakiju jer je otvorena nova boca.) 48. B: Pamti nas po dobru. (“Dakako, gospodo!” rekao sam. I kao što će se prisjetiti moji pozorni ĉitatelji, napisao sam dosta tekstova u kojima se prisjećam njih i njihovih priĉa.) 49. A: IzaĊi na ulicu, promatraj lica - i već imaš temu. 50. Dţ: Nagovijesti da postoje povijesne tajne, ali da, naţalost, o njima ne moţeš pisati. (Na ovome je mjestu Dţ ispriĉao jednu priĉu koju ću vam drugom prigodom ispriĉati. Govori o zaljubljenome ĉovjeku koji svojoj voljenoj kaţe: “Ja sam ti!” Prvi put sam osjetio da su sva trojica kolumnista upućena u neku tajnu i da ih ona tjera da s toliko ljubavi sjednu za isti stol iako već pola stoljeća vrijeĊaju jedan drugoga.) 51. A: Ne zaboravi da nam je cijeli svijet neprijatelj. 52. B: Ovi ljudi jako vole svoje paše, svoje djetinjstvo i majke, pa ih i ti voli. 53. A: Ne koristi epigraf jer on ubija misterij skriven u tekstu. 54. B: Ako misterij već mora umrijeti, onda i ti ubij tajnu, ali najprije laţnoga proroka koji je nudi na prodaju. 55. Dţ: Ako ţeliš koristiti epigraf, ne uzimaj ga iz zapadnjaĉkih knjiga ĉiji pisci i novinari nisu poput nas, i nipošto ga ne uzimaj iz knjiga'koje nisi proĉitao jer to radi i laţni mesija Dedţal24. 56. A: Ne zaboravi: ti si i vrag, i anĊeo, i Dedţal, i On jer je ĉitateljima dosadan netko tko je savršeno dobar, baš kao i netko tko je apsolutno loš. 57. B: A kad ĉitatelj shvati da mu se Dedţal javlja u Njegovu liku, kad uţasnut shvati da je onaj kojega je smatrao Spasiteljem zapravo Dedţal i da je prevaren, bogami će te ubiti u nekoj mraĉnoj ulici! 58. A: Da, zbog toga ĉuvaj tajnu. Nemoj nikome prodati tajnu svoje profesije! 59. Dţ: Ne zaboravi: ljubav je tvoja tajna. Ljubav je kljuĉna rijeĉ. 60. B: Ne, kljuĉna rijeĉ piše nam na licima. Gledaj i slušaj. 61. A: Ljubav je, ljubav je, ljubav je, ljubav! 62. B: Ne zaziri ni od plagiranja jer je svekolika tajna našega tegobnog ĉitanja i pisanja skrivena u našem sufijskom zrcalu. Znaš li Mevlaninu priĉu o natjecanju dvojice slikara? I on je tu priĉu preuzeo od drugih, no sam je... (Znam, efendim25, rekao sam.) 24 25

Dedžal (Deccal), u islamskoj eshatologiji pandan kršćanskom** Antlkrlitu, l»inl Efendim: “dragi (moj) gospodine”.

Dţ: Kad jednom ostariš i zapitaš se moţe li ĉovjek ostati ono što jest, upitat ćeš se, ne zaboravi, jesi li dokuĉio tajnu. (Nisam to zaboravio.) 64. B: Ne zaboravi ni stare autobuse, bezvrijedne knjige, strpljive ljude, one koje razumiju stvari oko sebe i one koji to ne mogu! 63.

Odnekud s kolodvora, moţda i iz samoga restorana, dopirala je do nas pjesma o ljubavi, boli i besmislu ţivota. U tome trenutku posve me zaboraviše te prijateljski, bratski i sjetno nastaviše jedan drugome priĉati priĉe podsjećajući me na to kako je svaki od njih vremešna, brkata Šeherezada. Evo nekih od njih: Smiješna i tuţna priĉa o nesretnome kolumnistu ĉija je jedina strast bila opisivati Muhamedovo putovanje kroz sedam nebeskih sfera i koji se, mnogo godina kasnije, jako rastuţio saznavši da je nešto sliĉno napravio Dante; priĉa o sumanutu i nastranu sultanu koji je kao dijete sa sestrom lovio vrane u povrtnjacima; priĉa o piscu koji je izgubio snove kad mu je ţena pobjegla; priĉa o ĉitatelju koji se poĉeo osjećati i kao Albertine i kao Proust; priĉa o kolumnistu koji se prerušio u Mehmeda Osvajaĉa i umislio da je postao on, i tako dalje, i tako dalje...

Deveto poglavlje NETKO ME PRATI Čas je padao snijeg, a čas se spuštala tama. —Šejh Galip

Jedna stara fotelja koju je Galip vidio ujutro kad je napustio kuću svoga prijatelja, arhivista Saima, i niz stare se uliĉice i stube u ĉetvrti Dţihangir spustio na Karakoj, toga će mu dana uvijek iznova dolaziti pred oĉi kao kakav detalj iz zloslutne noćne more. Fotelja pred spuštenim roletama jedne radionice za tapetarske i stolarske usluge i obradu linoleuma i kartona, smještene na strmoj padini iza ĉetvrti Tophane, kojom je neko vrijeme lutao Dţelal prateći tragove trgovine opijumom i kokainom u Istanbulu. Nasloni za ruke i noge bili su izgubili sjaj, poderana koţa na mjestu za sjedenje podsjećala je na ranu, u zahrĊale opruge beznadno su virile van kroz koţu kao rasuta crijeva iz rasporena trbuha nekog kavalerijskog dorata. Došavši u Karakoj, gotovo da je povjerovao kako su pustoš padine na kojoj je vidio fotelju i praznina trga (iako je bilo nešto iza osam) u vezi s nekom kataklizmom ĉiji je skori dolazak svatko mogao osjetiti. Brodovi, koji su već trebali isploviti, kao da su zbog nadolazeće kataklizme mirovali vezani jedan uz drugi, pristaništa su opustjela, a uliĉni prodavaĉi, fotografi i prosjaci grubih lica okupljeni na mostu Galata kao da su svoje posljednje dane odluĉili provesti u dokolici. Dok je naslonjen na ogradu mosta gledao mutnu vodu, Galip se najprije sjetio kako su nekoć djeca okupljena na jednome kraju mosta izranjala metalne novĉiće koje su strani turisti bacali u vode Zlatnoga roga. Poslije se ĉudio zbog ĉega Dţelal u kolumni o presušivanju Bospora ne spominje te kovanice koje će godinama kasnije upućivati na mnoge stvari, samo ne na ono ĉemu su nekoć u prvome redu sluţile. Otišao je u svoj ured i za stolom poĉeo ĉitati Dţelalovu novu kolumnu. Zapravo, kolumna nije bila nova, prvi put je bila objavljena prije mnogo godina. Ta se spoznaja mogla protumaĉiti i kao nagovještaj neĉega posve dugog, a ne samo kao oĉit dokaz da Dţelal odavno ne šalje redakciji nove tekstove. Moţda i pitanje postavljeno usred teksta (Imate li poteškoća biti ono što jeste?), jednako kao i brico, junak Dţelalove kolumne koji to pitanje postavlja, ne upućuju na ciljana znaĉenja u tekstu nego na neka druga, skrivena znaĉenja, u svijetu izvan teksta? Galip se prisjećao da mu je Dţelal nekoć objašnjavao nešto u vezi s time. “Većina ljudi”, rekao je, “ne zamjećuje bitna svojstva stvari samo zato jer su im pred nosom, a vide i prepoznaju njihova marginalna i drugorazredna svojstva koja im privlaĉe pozornost upravo zato što su takva. Zbog toga u

svojim kolumnama nikada ne razotkrivam ono što ĉitateljima ţelim reći, nego to uguram u neki kutak svoga teksta. Dakako, taj kutak gdje skrivam znaĉenje nije jako tajnovit i nedokuĉiv - moja bi igra skrivaĉa mogla obmanuti samo dijete - no ipak to ĉinim zbog toga što ĉitatelji, jednako kao i djeca, smjesta povjeruju u sve što u njemu pronaĊu. A najgore je to što odloţe novine ne dokuĉivši ono što je oĉito i što je utkano u velik dio preostaloga teksta, kao što ne dokuĉe ni druga skrivena i sporedna znaĉenja za ĉije je odgonetanje potrebno samo malo strpljenja i inteligencije.” Naglo odloţivši novine, Galip se, voĊen nekim unutarnjim porivom, zaputi u Milijet potraţiti Dţelala. Budući da je znao kako on u redakciju ĉešće dolazi vikendom jer tada nema guţve, pretpostavljao je da će ga zateći samoga u sobi. Penjući se uzbrdicom, smislio je kako će mu kazati samo to da je Ruja malo prehlaĊena. A onda će mu ispriĉati sluĉaj klijenta koji oĉajava jer ga je ţena napustila. Što bi Dţelal rekao na to? Protivno našoj cjelokupnoj povijesti i svim našim tradicijama, supruga neoĉekivano napušta jednoga našeg sugraĊanina koji je voli, napušta poštena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspješna ĉovjeka. Na što bi to moglo upućivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu? Pozorno saslušavši pojedinosti Galipove priĉe, Dţelal bi poĉeo govoriti, a kad bi Dţelal govorio, svijet bi postajao smislenijim, istine skrivene pred našim nosom postajale bi zaĉudnim dijelovima bogate priĉe koju smo i prije znali, ali nismo znali da je znamo. I ţivot bi postao podnošljivijim. Promatrajući svjetlucave grane na mokrim stablima u vrtu iranskoga veleposlanstva, Galip je razmišljao o tome kako bi volio ţivjeti u svijetu o kojemu Dţelal pripovijeda, a ne u vlastitome. U sobi nije zatekao Dţelala. Stol mu je bio pospremljen, pepeljara prazna, nije bilo ni šalice za ĉaj. Galip je sjeo u ljubiĉastu fotelju u koju sjeda svaki put kad uĊe u tu sobu, i ĉekao. Vjerovao je da će ubrzo iz neke od susjednih soba ĉuti Dţelalov smijeh. Kad je prestao vjerovati u to, prisjetio se mnogih drugih stvari. Najprije svoga prvog posjeta novinama s jednim školskim prijateljem koji se kasnije zaljubio u Ruju. Otišao je bez dopuštenja roditelja i pod izlikom da mora uzeti propusnicu za kviz koji je radio trebao izravno prenositi. (Na povratku je, postiĊen, rekao prijatelju: “Proveo bi nas Dţelal i kroz tiskaru, ali nije imao vremena.” “Jesi li na stolu vidio fotografije ţena?” pitao je prijatelj iz škole.) Potom mu je u sjećanju oţivio dan kad su on i Ruja prvi put otišli u redakciju i kad ih je Dţelal proveo kroz tiskaru (“Ţelite li i vi biti novinarka, gospoĊice?” pitao je Ruju postariji slovoslagar, a ona je na povratku postavila Galipu isto pitanje). Prisjetio se i toga da je Dţelalovu sobu zamišljao kao odaju iz Tisuću i jedne noći - prepunu snova i papira na kojima su bile zapisane ideje za priĉe koje on sam nije mogao ni zamisliti... Kad je ţurno poĉeo kopati po Dţelalovu stolu ne bi li pronašao nove papire i priĉe te ih zaboravio, da, zaboravio, našao je sljedeće stvari: neotvorena pisma ĉitatelja, olovke, isjeĉke iz novina (zelenom je olovkom bila obiljeţena vijest o zloĉinu koji je prije mnogo godina poĉinio ljubomorni muţ), fotografije lica izrezane iz stranih ĉasopisa, portrete, zabilješke na papirićima zapisane Dţelalovim rukopisom (Ne zaboravi: priĉa o princu!), prazne boĉice za tintu, šibice, jednu ruţnu kravatu, bezvrijedne puĉke knjiţice o šamanizmu, hurufijskome nauku i metodama jaĉanja pamćenja, boĉicu tableta za spavanje, lijekove za poboljšanje cirkulacije, gumbe, ruĉni sat koji nije radio, škare, fotografije koje su ispale iz otvorenoga pisma nekog ĉitatelja (na jednoj su bili Dţelal i neki ćelavi ĉasnik kako sjede u seoskoj kavani i gledaju u fotografski aparat skupa s dvojicom hrvaĉa namazanih uljem i jednim umiljatim domaćim psom), olovke u boji, ĉešljeve, cigaršpice i raznobojne kemijske olovke... Na podlošku za pisanje našao je dva fascikla na kojima je pisalo za UPORABU I REZERVE. U fasciklu za uporabu nalazila se Dţelalova neobjavljena nedjeljna kolumna,

zajedno s tekstovima objavljenima u proteklih šest dana. Budući da je nedjeljna kolumna trebala izaći dan kasnije, vjerojatno je tekst već bio sloţen i ilustriran te vraćen u fascikl. U fasciklu REZERVE našao je samo tri teksta, sva tri objavljena prije mnogo godina. Ĉetvrti tekst, onaj koji je trebao izaći u ponedjeljak, u tom je trenutku najvjerojatnije bio na nekome od donjih katova novinske kuće, na slovoslagarevu stolu, pa su dakle rezervni tekstovi u fasciklu dostajali do ĉetvrtka. Bi li to moglo znaĉiti da je Dţelal bez iĉijega znanja otišao na put ili na kraći odmor? No on gotovo nikada nije napuštao Istanbul! Galip je ušao u prostranu sobu u redakciji da bi pitao za Dţelala, i noge su ga same odnijele do stola za kojim su sjedila i razgovarala dva postarija ĉovjeka. Jedan od njih, razdraţljiv starac koji je pisao pod svima poznatim pseudonimom Nešati, prije mnogo godina vodio je s Dţelalom ţestoku polemiku. Sada je pak, ljutito moralizirajući, za iste novine pisao nekakva sjećanja neusporedivo manje ĉitana od Dţelalove kolumne. “Gospodina Dţelala nema već danima!” rekao je s obješenim licem koje je vrlo podsjećalo na buldoga s fotografije u zaglavlju njegove rubrike. “Jeste li mu kakav rod?” U neurednim fasciklima svoga pamćenja Galip samo što nije bio otkrio tko je drugi novinar, kad ga ovaj upita zbog ĉega traţi gospodina Dţelala. Taj ĉovjek s tamnim naoĉalama bio je Sherlock Holmes dodatka Magazin, kojega nitko nije bio u stanju prevariti. Taj je znao sve o našim filmskim zvijezdama koje se prenemaţu i ponašaju kao ne znam kakve osmanlijske gospoĊe. Znao je koje su meĊu njima, prije koliko godina i za koju madame radile u luksuznim bordelima u zabaĉenim ulicama na Bejogluu, znao je da je StarChanteuse, koja je u Istanbul dovedena kao argentinska aristokratkinja, premda je u provincijskim gradićima u Francuskoj nastupala kao akrobatkinja, zapravo muslimanka iz Alţira. “Dakle, roĊaci ste”, reĉe novinar Magazina. “Koliko ja znam, gospodin Dţelal osim pokojne majke nema bliskih roĊaka.” “Oho!” oglasi se stari polemiĉar. “Kako bi Dţelal-efendija dospio na sadašnji poloţaj da nema roĊaka! Imao je, primjerice, šogora koji ga je dosta pogurao. Bio je poboţan ĉovjek, on ga je nauĉio pisati, no Dţelal ga je kasnije iznevjerio. Šogor je bio pripadnik jedne nakšibendijske tekije i dolazio je na tajne obrede u zgradi bivše tvornice sapuna na Kumkapiju. Poslije obreda na kojima su se koristili i lanci, preše za cijeĊenje maslina, voštane svijeće i kalupi za sapun, jednom u tjednu sjedao bi za radni stol i Sluţbi za nacionalnu sigurnost pisao izvještaje o tekiji. Ĉovjek je zapravo htio dokazati da muridi26 reda o kojoj je izvještavao vojsku zapravo ni u kojem smislu ne štete drţavi. Svoje je izvještaje pokazivao i Dţelalu da ih njegov mladi i za knjiţevnost zagrijani šogor proĉita, da se informira o tome i uţiva u literarnim kvalitetama teksta. I stil tih izvještaja, koje je Dţelal u kasnijim godinama, kad mu je puhnulo u glavu da se prikloni ljevici, bezoĉno koristio, bio je protkan usporedbama i alegorijama izravno preuzetim od Atara27, Abu Horasanija, Ibn Arabija28 i Bottfolija. Otkud bi ĉitatelji koji u Dţelalovim usporedbama - a sve se oslanjaju na jednake, stereotipne dosjetke - nalaze mostove koji nas povezuju s našom minulom kulturom, mogli znati da je tvorac toga pastiša bio netko drugi, a ne Dţelal? A svestrani šogor, kojega je Dţelal ţelio gurnuti u zaborav, bio je istinski majstor tisuću umijeća: izumio je škare s ogledalom da 26 Murid: netko tko želi pristupiti mističnom redu (derviškome redu); pristalica, sljedbenik nekoga šejha, vrhovnog autoriteta reda. 27 Feridudin Atar, perzijski pjesnik i mistik rođen 1145/46. godine, autor glasovitog djela Mantik-ut Tajr (Govor ptica). 28 Ibn Arabi (rođ. 1163.), arapski filozof rodom iz Andaluzije. Autor je glasovita djela Fusus al-hikam (Dragulji mudrosti) za koje je tvrdio da ga je napisao sa111 poslanik Muhamed i predao mu ga rekavši: “Izađi s njom u svijet!"

frizerima olakša posao, razvio je aparat za obrezivanje koji onemogućuje kobne pogreške koje su uništile budućnost mnoge naše djece, konstruirao bezbolna vješala koja umjesto masnoga konopca imaju lanac, a namjesto stolca sklisku podlogu. U vrijeme kad su mu trebali sestrina i šogorova paţnja i naklonost, Dţelal je ta otkrića oduševljeno predstavljao ĉitateljima u svojoj rubrici Vjerovali ili ne.” "Oprosti, bilo je upravo suprotno!” usprotivio mu se novinar Magazina, "Dok je ureĊivao i vodio rubriku Vjerovali ili ne, gospodin Dţelal bio je posve sam. Opisat ću vam jedan prizor koji nisam ĉuo od drugih, nego sam mu osobno nazoĉio.” Bio je to jedan od prizora iz filmova iz “produkcije Ješilĉam” koji govore o godinama neimaštine i samoće dobroćudnih mladića koji su poslije postigli velik uspjeh u ţivotu. Jedne novogodišnje noći u nekoj od siromašnih kuća sirotinjske ĉetvrti mladi i neiskusni novinar Dţelal kaţe majci da ga je bogati ogranak Obitelji pozvao na novogodišnje slavlje u svoju kuću na Nišantašu. Tamo će sa striĉevima i tetama i s njihovim veselim kćerima i raspuštenim sinovima provesti zabavnu veĉer, a onda odjuriti na tko zna koje drugo slavlje u gradu. Majka švelja, sretna što moţe maštati o sinovoj sreći, kaţe mu radosnu vijest: da je za tu noć potajice prepravila i dotjerala stari kaput njegova pokojnoga oca. Dok Dţelal oblaĉi kaput koji mu savršeno pristaje (prizor zbog kojega majci poteknu suze na oĉi: “Isti si otac!”), majci lakne kad sazna da je na istu zabavu pozvan i prijatelj njezina sina, takoĊer novinar. Kada taj novinar i svjedok ove priĉe te iste veĉeri siĊe s Dţelalom niz hladne i mraĉne stube drvene kuće i naĊe se na blatnjavoj ulici, doznaje da siromašnoga Dţelala na novogodišnju zabavu nisu pozvali nikakvi bogati roĊaci, niti itko drugi, nego da te noći mora deţurati u redakciji kako bi platio operaciju za majku koja je, neprestance šivajući pri svjetlosti svijeće, gotovo posve oslijepila. Poslije te priĉe nastupila je tišina. Onda je Galip rekao nekoliko rijeĉi u vezi s pojedinostima koje se nisu podudarale s Dţelalovom ţivotnom priĉom, no dva stara novinara nisu se obazirala na njih. Da, moguće je da su se zabunili oko nekih rodbinskih odnosa i datuma; budući da je otac gospodina Dţelala još uvijek ţiv (Jeste li sigurni u to?), moţe biti da su pobrkali oca s djedom, ili stariju sestru s tetom, no - koliko se moglo vidjeti - nije ih puno boljela glava zbog toga. Nakon što su Galipa pozvali da sjedne za njihov stol, ponudili ga cigaretom i postavili pitanje na koje nisu saslušali odgovor (Što ste rekli, u kakvom ste srodstvu s njim?), na zamišljenu šahovsku ploĉu poĉeli su slagati figure koje su, jednu za drugom, vadili iz torbe uspomena. Onih nesretnih dana kad mu je bilo zabranjeno pisati o bilo ĉemu osim o općinskim problemima, Dţelal je bio toliko obasut beskrajnom ljubavlju svoje šire rodbine da je bilo dovoljno da mu pred oĉima iskrsne nešto iz djetinjstva provedenog u vili s ĉijeg se svakog prozora mogla vidjeti po jedna lipa, pa da u dahu napiše tekst koji nisu mogli razumjeti ni ĉitatelji, ni cenzori. Ne, izuzev s novinarima, imao je tako malo kontakata s ljudima da je, kad bi morao otići na neki veliki skup, ţelio uza se imati iskrena prijatelja kojega bi mogao oponašati u svemu, poĉevši od kretnji do govora, od odijevanja do izbora jela. Ne, uopće nije bilo tako! Ĉime bi se, osim potporom moćnih roĊaka koji su ga štitili ljubavlju koju nije zasluţio, moglo objasniti kako se taj mladi zaljubljenik u novinarstvo, ĉiji je zadatak bio ureĊivati enigmatski kutak i ţensku rubriku Savjeti, u svega tri godine ugnijezdio u najĉitanijoj rubrici ne samo u svojoj zemlji, nego i na Bliskom istoku i Balkanu, te bez ikakvih skrupula poĉeo sijati razdor na sve strane? Kad je jedan naš napredni drţavnik za osmi roĊendan svoga sina dao pripremiti krem-tortu s jagodama na koju je stavljeno osam svijeća, te na to sasvim obiĉno “roĊendansko slavlje”

pozvao djeĉakove prijatelje, jednu levantinsku madame koja je tandrkala po klaviru i novinare, i to s nakanom da se proslava roĊendana, toga temeljnog kamena zapadne civilizacije, udomaći i kod nas, Dţelal ga je u svojoj kolumni s nesmiljenom i neshvatljivom ironijom naprosto pokopao. No razlog tomu nije bio ideološke, politiĉke ili estetske naravi, kako se mislilo, nego to što je Dţelal bolno zamijetio kako nikada u ţivotu nije osjetio takvu oĉinsku, niti bilo kakvu drugu ljubav. To što ga sada nigdje nema, što su adrese i telefoni koje je dao pogrešni ili izmišljeni, sve je to zbog ĉudne i neshvatljive odvratnosti koju osjeća prema daljim i bliţim roĊacima, prema svim ljudima koju mu nisu uzvratili ljubav. (Galip je pitao gdje bi mogao naći Dţelala.) Ne, razlog njegova povlaĉenja u neki skroviti kutak grada i bijega od svih ljudi bio je, dakako, posve drugi: već je bio shvatio da se neće moći osloboditi onoga bolnog osjećaja samoće koji mu od roĊenja stoji nad glavom kao aureola nesreće, niti bolne nemoći da se pribliţi ljudima; stoga se, tko zna u kojoj dalekoj sobi, pomiren, prepustio beznadnoj samoći od koje ne moţe pobjeći, onako kako se bolesnik bez nade prepušta svojoj bolesti. Galip je htio znati u kojoj je ĉetvrti ta udaljena soba, spomenuo je televizijsku ekipu koja traţi gospodina Dţelala... “Gospodin Dţelal ionako će dobiti otkaz!” prekinu ga polemiĉar Nešati. “Već deset dana ne šalje nove tekstove! Svi vide da su rukopisi koje je ostavio u fasciklu REZERVA zapravo tekstovi od prije dvadeset godina, samo pretipkani.” Kao što je Galip oĉekivao i priţeljkivao, njegovim se rijeĉima usprotivio novinar Magazina: ti se tekstovi ĉitaju s mnogo većim zanimanjem nego prije, telefoni neprestano zvone, a svaki dan Dţelal prima najmanje dvadeset pisama. “Da”, uzvratio je polemiĉar, “pisma s prijedlozima kurvi, svodnika, terorista, hedonista, preprodavaĉa droge i starih kriminalaca koje je hvalio zbog trgovine drogom.” “Jel‟ ih ti to potajice otvaraš i ĉitaš?” upitao je novinar Magazina. “Kao i ti!” odgovorio je polemiĉar. Obojica su se uspravila na svojim stolicama kao šahisti zadovoljni poĉetnim potezima u novoj partiji. Polemiĉar je iz unutarnjeg dţepa sakoa izvadio jednu malu kutiju. Pokazao ju je Galipu kao opsjenar koji publici pomno pokazuje neki predmet prije negoli taj predmet nestane. “Ovaj lijek za ţeludac jedina je zajedniĉka stvar koju imamo vaš roĊak, gospodin Dţelal, i ja. U trenutku zaustavlja luĉenje ţeluĉane kiseline. Hoćete li jednu tabletu?” Galip je uzeo bijelu tabletu i progutao je kako bi se ukljuĉio u igru za koju nije znao odakle poĉinje i kamo vodi, no u kojoj je htio sudjelovati. “SviĊa li vam se naša igra?” upitao je stari kolumnist smješkajući se. “Trudim se shvatiti pravila", uzvratio je Galip sumnjiĉavo. “Ĉitate li moje tekstove?” “Ĉitam.” “Kad uzmete novine, ĉiju kolumnu prvo proĉitate? Moju ili Dţelalovu?” “Dţelal mi je roĊak.” “Ĉitate li samo zbog toga njegov tekst prije mojega?” upita stari kolumnist. “Je li srodstvo vaţnije od kvalitete ĉlanka?” “I Dţelalove su kolumne jako dobre!” odvrati Galip. “Svatko ih moţe napisati, shvaćate li?” reĉe stari polemiĉar. “Usto, većina tekstova preduga je za kolumne. Oponašaju priĉe. One su umjetniĉki ukrasi. Prazne rijeĉi. Ima u njima nekoliko šablonskih trikova, to je sve. Govore o uspomenama, samo o lijepim stvarima, slaĊima od meda. Svaki se ĉas naiĊe na neki paradoks. Pribjegava se igri „prijetvornosti‟,

koju su divanski pjesnici zvali tecahiil-ii arifane, to jest 'pretvaraj se da ništa ne znaš‟. Nepostojeće stvari predoĉene su kao postojeće, postojeće kao nepostojeće. Ako je sve to nedostatno, praznina priĉe bit će prikrivena bombastiĉnim reĉenicama koje njegovi oboţavatelji smatraju „lijepima‟. Svatko ima ţivot, uspomene i prošlost, kao i on. Svatko moţe tako igrati. I vi. Ispriĉajte mi neku priĉu!” “Kakvu priĉu?” “Kakvu god, prvu koja vam padne na pamet.” “Priĉu o ĉovjeku ĉija je ţena jednoga dana nestala i koji ju je pošao traţiti”, poĉe Galip. “Lutao je gradom u potrazi za njom. Kamo god krenuo, naišao bi na njezine tragove, ali ne i na nju!” “I?” “Toliko” “Ne, ne, mora biti još!” reĉe stari kolumnist. “Što ĉovjek išĉitava iz tih tragova posvuda po gradu? Je li mu ţena stvarno lijepa? S kim je pobjegla?” “U tragovima razasutima po gradu taj ĉovjek kao da ĉita vlastitu prošlost. Ne zna s kim je pobjegla ili to ne ţeli znati jer, kad god i gdje god naiĊe na tragove svoje ţene i svoje prošlosti, pomisli da bi ĉovjek kojemu je pobjegla, ili mjesto na koje je pobjegla, morali biti skriveni negdje u njegovoj vlastitoj prošlosti.” “To je dobra tema”, primijeti stari kolumnist. “Kao što bi Poe rekao: ljepotica koja umre ili nestane! No pripovjedaĉ mora biti dosljedniji. Ĉitatelj, naime, nema povjerenja u neodluĉna pripovjedaĉa. Završimo tu priĉu koristeći Dţelalove trikove... Uspomene: neka cijeli grad vrvi lijepim uspomenama toga ĉovjeka. Stil: neka tragovi tih uspomena skriveni u kiĉastim rijeĉima i figurama upućuju na prazninu. Tecahül-ü arifane: neka ĉovjek hini da ne zna kome je njegova ţena pobjegla. Paradoks: tako bi ĉovjek kod kojega je ţena našla utoĉište mogao biti isti onaj od kojega je pobjegla. Kako vam se ĉini? Vidite, i vi to moţete napisati. Svatko moţe.” “Ali samo Dţelal tako piše”, reĉe Galip. “No dobro, odsad ćete i vi tako pisati!” uzvrati polemiĉar tonom koji je nagovijestio kraj rasprave. “Ako ga traţite, pozorno ĉitajte njegove kolumne", reĉe novinar Magazina. “On je negdje u svojim tekstovima. Puni su odaslanih poruka, malih, osobnih poruka. Shvaćate li?” Kao odgovor na to Galip je ispriĉao kako mu je Dţelal nekoć, kad su bili djeca, pokazivao reĉenice koje je sastavio od prvih i zadnjih slova odlomaka njegovih tekstova. Priĉao je o igrama slova koje je Dţelal bio izumio da zavara cenzuru i drţavno povjerenstvo za tisak, 0 sintagmama koje je pravio od prvih i zadnjih slogova reĉenice, o reĉenicama koje su se dale sklopiti od svih velikih slova u tekstu i o igrama rijeĉi koje, kako je Dţelal rekao, mogu razljutiti “našu tetu”. “Je li vam teta bila usidjelica?” upitao je novinar Magazina. “Nikad se nije udavala”, odgovorio je Galip. “Je li toĉno da je gospodin Dţelal bio u svaĊi s ocem zbog jednoga kata u potkrovlju?” Galip je odgovorio da je taj problem “jako stara stvar”. “Je li toĉno da je jedan Dţelalov stric odvjetnik svojedobno brkao zapisnike, tumaĉenja i zakone s jelovnicima i voznim redom brodova na Bosporu?” Galip je odgovorio da bi i to, kao i drugo, kao i sve ostalo, moglo biti samo priĉa. “Shvaćaš li, mladiću?” oglasi se stari novinar neugodnim glasom. “O tome mu nije priĉao gospodin Dţelal. Do tih je skrivenih podataka došao jedan naš prijatelj, zaljubljenik u detektivski poziv i hurufijski nauk. Izvlaĉio ih je iz Dţelalovih tekstova, iz slova meĊu kojima su bila skrivena, i to s velikom mukom, kao da iglom kopa bunar.”

Moţda te igre imaju neko skriveno znaĉenje, mislio je novinar Magazina, moţda gospodinu Dţelalu pristiţu glasovi iz kakvog misterija 1 moţda ga ta njegova duboka veza s misterijem izdiţe iznad drugih novinara, no ĉovjek bi se morao prisjetiti i ove opomene: “Ohole novinare pokapaju ili novcem od milodara ili o trošku općine...” “A moţda je - saĉuvaj nas Boţe! - umro”, reĉe stari kolumnist. “Ne sviĊa vam se naša igra?” “A to da je izgubio pamćenje... Je li to izmišljeno ili je istina?” upitao je novinar Magazina. “I jedno i drugo!” odgovori Galip. “A prebivališta ĉije adrese taji?” “Isto tako.” "Moţda mu je pozlilo u jednome od tih stanova pa se bori za ţivot”, reĉe kolumnist. “Znate, i on sam uţiva u igrama pretpostavki.” “Da je tako, pozvao bi nekoga tko mu je blizak”, na to će novinar Magazina. “Nema takvoga”, uzvrati mu stari kolumnist. “Nitko mu nije bio blizak.” “Mladić vjerojatno ne misli tako”, reĉe novinar Magazina. “Niste nam rekli ni kako se zovete.” Galip je rekao svoje ime. “Onda nam kaţite, gospodine Galipe”, nastavio je novinar Magazina, “postoji li osoba koju gospodin Dţelal smatra toliko bliskom da bi joj u kući u koju se zatoĉio u trenucima tko zna kakve krize mogao povjeriti neku knjiţevnu tajnu ili ostaviti svoju oporuku? Jer, ipak ne moţe biti toliko sam.” Galip je razmišljao. “Nije bio toliko sam”, reĉe uznemireno. “Koga bi pozvao?” upita novinar Magazina. “Vas?” “Svoju sestru”, odgovori Galip ne razmišljajući. “Ima sestru po ocu, mlaĊa je od njega dvadeset godina. Nju bi pozvao.” Zamislio se. Sjetio se fotelje rasporena trbuha iz koje su virile hrĊave opruge. “Moţda ste napokon poĉeli shvaćati logiku naše igre”, rekao je stari kolumnist. “Već izvlaĉite zakljuĉke i uţivate u njima. Stoga ću vam bez susprezanja reći: svi su hurufije skonĉali loše. Fazlulah iz Esterabada, utemeljitelj hurufijskog reda, ubijen je kao pas. Svezali su mu noge konopcem i vukli ga po ulicama i trgovima. Znate li da je i on prije šesto godina poĉeo kao tumaĉ snova, jednako kao i gospodin Dţelal? Ali ne u.novinama, nego u jednoj pećini izvan grada...” “Koliko je uz pomoć takvih usporedi moguće razumjeti nekog ĉovjeka, koliko se moţe prodrijeti u tajne neĉijega ţivota?” pitao se novinar Magazina. “Više od trideset godina pokušavam proniknuti u nepostojeće tajne naših jadnih umjetnika koje oponašajući Amerikance nazivamo 'zvijezdama'. Napokon sam shvatio: varaju se oni koji vjeruju da je ĉovjek stvoren u paru. Nitko ne sliĉi ni na koga. Svaka naša siromašna djevojka siromašna je na svoj naĉin. Svaka je naša zvijezda jedinstvena, jedna jedina na nebu, sama samcata, sirota zvjezdica kojoj nema sliĉne.” “Izuzev onih u Hollywoodu. Jesam li vam govorio o originalnim autorima koje gospodin Dţelal oponaša? Osim onih koje sam malo prije pobrojio, stalno ponešto uzima od Dantea, Dostojevskog, Mevlane i Šejha Galipa”, rekao je stari kolumnist. “Svaki je ţivot jedinstven!” ustvrdio je kolumnist Magazina. “Priĉa i jest priĉa baš zato što ne nalikuje ni na jednu drugu priĉu. Svaki je pisac posve sam i jadan.” “Ne slaţem se s tim!” rekao je stari pisac kolumna. “Uzmimo njegov tekst „Kad se povuku vode Bospora‟, koji ĉitatelji navodno jako vole. Nije li on nastao potkradanjem prastarih

knjiga koje govore o navještajima Sudnjega dana prije dolaska Mesije, prepisivanjem kuranskih sura o smaku svijeta, Ibn Halduna, Abu Horasanija? Dţelalova je samo banalna priĉa o nekom obiĉnom kriminalcu. Taj tekst nema nikakve knjiţevne vrijednosti. Gluposti o kojima razglaba sigurno nisu razlog zbog kojega ga je uţi krug ĉitatelja doĉekao s oduševljenjem, zbog kojega su histeriĉne ţene toga dana nazivale po stotinu puta. Poruke su skrivene u slovima, njih mogu razumjeti samo ĉlanovi reda, oni koji su upućeni u tajne ĉitanja, a ne vi ili ja. A kako su raštrkani po cijeloj zemlji, ti sljedbenici (polovicu Ĉine prostitutke, a polovicu homoseksualci) te poruke skrivene u slovima tumaĉe kao naredbu da se sastanu, te od jutra do veĉeri telefoniraju u redakciju da ne bismo njihova šejha, Dţelalefendiju, otpustili zbog gluposti o kojima piše. Ionako je pred zgradom uvijek dvoje-troje ljudi koji ga ĉekaju. Kako moţemo znati da i vi, gospodine Galipe, niste jedan od njih?” “Po tome što nam se dopao!” rekao je novinar Magazina. “U njemu smo prepoznali nešto od svoje mladosti. Toliko nam je bio simpatiĉan dà smo mu otkrili mnogo tajni. Eto, po tome znamo da nije jedan od tih. Kao što mi je pri našem zadnjem susretu posljednjih dana svoga ţivota u staraĉkome domu rekla velika dama Šamije Samim, svojedobno glasovita zvijezda: bolest zvana ljubomora... Što? Zar već idete, mladiću?" “Gospodine Galipe, dragi sine, kad već odlaziš, odgovori mi na sljedeće pitanje!” rekao je stari kolumnist. “Zbog ĉega novinari engleske televizije ţele razgovarati s Dţelalom, a ne sa mnom?” “Zato što piše bolje od vas”, odgovorio je Galip. Dignuo se od stola i krenuo prema praznome hodniku koji je vodio prema stubama. Ĉuo je staroga novinara kako snaţnim glasom i s ništa manje dobre volje viĉe za njim: “Zar stvarno misliš da sam ti dao tabletu za ţeludac?” Stupivši na ulicu, Galip se oprezno osvrnu oko sebe. Na suprotnom ploĉniku, na uglu gdje su nekoć uĉenici medrese spalili stranicu s Dţelalovom kolumnom tvrdeći da vrijeĊa vjeru, dokono su stajali uliĉni prodavaĉ naranĉi i jedan ĉovjek bez ijedne vlasi na glavi. Nitko nije ĉekao Dţelala. Prešao je na drugu stranu i kupio jednu naranĉu. Dok ju je gulio i jeo, imao je osjećaj da ga netko slijedi. Nikako nije mogao dokuĉiti zbog ĉega ga je taj osjećaj obuzeo baš kad je preko Trga Dţagaloglu krenuo prema svome uredu. Ni zašto mu se ĉinio tako stvarnim dok se polako spuštao niz padinu razgledajući izloge knjiţara. Na zatiljku kao da je osjećao jedva zamjetnu prisutnost nekog “oka”, i ništa više. Kad je u jednoj od knjiţara pred kojima je uvijek usporavao ugledao drugi par oĉiju, obradovao se kao da je ugledao nekoga bliskog i u tome trenutku shvatio koliko ga voli. Bio je to izlog izdavaĉke kuće koja je objavila većinu kriminalistiĉkih romana koje je Ruja naprosto gutala. Zloslutna sova, koju je ĉesto viĊao na koricama knjiga, strpljivo je promatrala Galipa i ljude koji su subotom prolazili ispred maloga izloga nevelike knjiţare. Galip je ušao u knjiţaru, kupio tri stara romana za koja je pretpostavljao da ih Ruja nije proĉitala, usto i roman Ţena, Ijubav i viski koji je toga tjedna promoviran, te sve to dao zapakirati. Na povećem kartonu obješenom na gornju policu pisalo je sljedeće: U Turskoj ni jedna serija knjiga nije dosegnula broj 126. Naklade naših detektivskih romana jamstvo su naše kvalitete. Budući da su u knjiţari prodavali i druge knjige osim “knjiţevnih ljubavnih romana” i “serije humoristiĉkih romana Sova” istoimene izdavaĉke kuće, upitao je imaju li kakvu knjigu o hurufijstvu. Podeblji starac, koji je iz fotelje pokraj vrata mogao vidjeti i pult za kojim je stajao blijedi mladić i ljude koji su prolazili blatnjavim ploĉnikom, dao mu je oĉekivani odgovor: “Nemamo. Pitaj u knjiţari Škrtog Ismaila.” Potom je dodao: “Jednom su mi u ruke dospjeli rukopisi krimića koje je s francuskoga preveo princ Osman Dţelaletin-efendija, i sam hurufija. Znate li kako je ubijen?” Izašavši van, Galip je promotrio obje strane ulice, no nije zamijetio ništa što bi mu privuklo

pozornost. Jedna pokrivena ţena s malim djetetom u preširoku kaputu gledala je izlog prodavaĉa sendviĉa; tu su bile i dvije uĉenice u istim zelenim ĉarapama, a starac u smeĊem kaputu ĉekao je da prijeĊe na drugu stranu ulice. No ĉim se uputio prema svome uredu, na potiljku je osjetio pogled onoga istog “oka”. Budući da ga nikada dotad nitko nije pratio te da nikada nije upoznao osjećaj kako je to kad ga netko prati, Galipova iskustva bila su ograniĉena na ono što je znao iz filmova koje je gledao i na prizore iz krimića koje je Ruja ĉitala. Iako je proĉitao vrlo malo kriminalistiĉkih romana, ĉesto se razmetao idejama o njima: bit će da je moguće koncipirati krimić ĉiji bi poĉetak i kraj bili isti, morala bi se moći zamisliti priĉa koja nema “kraja” zbog toga što bi joj svršetak bio skriven u samoj priĉi, mora biti moguće smisliti roman ĉija se radnja odvija meĊu slijepcima itd. Dok je iznosio te zamisli zbog kojih bi Ruja naškubila usne, maštao je o tome da jednoga dana postane netko posve drugi. Uvjerivši se da je prosjak bez noge, koji se bio smjestio u jedno udubljenje kraj ulaza u poslovnu zgradu, slijep na oba oka, Galip je pomislio kako košmar koji ga je muĉio mora biti povezan ne samo s Rujinom nestankom, nego i s nesanicom. Ušao je u sobu i umjesto da smjesta sjedne za stol, otvorio je prozor i pogledao dolje. Neko je vrijeme promatrao sve što se kretalo na ulici. Kad je sjeo za stol, ruka mu je sama od sebe krenula ne prema telefonu, nego prema fasciklu s pisaćim papirom. Izvadio je iz njega jedan ĉist papir i bez mnogo se razmišljanja bacio na pisanje. “Gdje bi Ruja mogla biti: stan bivšega muţa, striĉev stan, Banuov stan, neki politiĉki stan, konspirativni stan u kojemu se razgovara o poeziji, stan u kojem se razgovara o svemu, neki posve drugi stan na Nišantašu, bilo koji stan, neki stan.” Shvativši da nije u stanju razmišljati, odloţio je olovku. Kad ju je ponovno uzeo, precrtao je sve što je bio napisao osim prve mogućnosti: “stan bivšega muţa”, te dopisao sljedeće: “Mjesta na kojima bi se mogli sastajati Ruja i Dţelal: Ruja i Dţelal u Dţelalovoj kući, Ruja i Dţelal u nekoj hotelskoj sobi, Ruja i Dţelal idu u kino. Ruja i Dţelal? Ruja i Dţelal?” Zapisujući to na papire, usporeĊivao je samoga sebe s junacima krimića koje je osmišljavao u glavi te mu se, zahvaljujući upravo tome, ĉinilo kako se pribliţava pragu vrata koja ga vode prema Ruji, prema preobrazbi u nekoga novog ĉovjeka kakvim je ţelio postati, prema jednome novom svijetu. Svijet koji se kroz ta vrata mogao vidjeti bio je svijet u kojemu ĉovjek mirno prihvaća da ga netko prati. Jer ako ĉovjek vjeruje da ga prate, onda bi u najmanju ruku morao vjerovati i u svoju sposobnost da sjedne za stol i popiše sve tragove koji mu mogu pomoći da naĊe neku nestalu osobu. Galip je i sam znao da ne sliĉi na junake kriminalistiĉkih romana, no uvjerenost da je nalik nekoj takvoj osobi i da bi mogao biti “poput nje” pomalo mu je olakšavala pritisak zbog svega što se oko njega dogaĊalo. Mnogo kasnije, kad mu je mladi konobar sa zaĉuĊujuće simetriĉnim razdjeljkom na glavi donio iz restorana jelo koje je naruĉio, Galip je, neprestance biljeţeći moguće tragove na ĉistim listovima papira, bio toliko uronio u svijet krimića da mu se pilav s donerom29 i salata od mrkve, doneseni na prljavome pladnju, nisu ĉinili svakidašnjima, nego kao neka posve drukĉija i njemu prvi put posluţena jela. Slušalicu telefona koji je zazvonio usred jela podignuo je kao netko tko oĉekuje poziv. Pogrešan broj. Maknuo je pladanj poslije završena objeda i s istim mirom nazvao stan na Nišantašu. Puštajući telefon da dugo zvoni, zamišljao je kako se Ruja umorna vratila doma i kako upravo ustaje iz kreveta, ali se ipak nije iznenadio kad mu se nitko nije javio. Okrenuo je broj tete Hale. 29

Pilav: kuhana riža koja se služi kao prilog uz mesna jela.

Da teta ne bi pitala za nešto drugo osim za Rujinu bolest i razlog zbog kojega je Rujina majka poljubila zakljuĉana vrata nakon što je, zabrinuta zbog višednevnog neuspješnog nazivanja, otišla do njihova stana, Galip je u dahu izdeklamirao sljedeće: nisu se mogli javiti jer je telefon bio pokvaren, Ruja je još one noći bila dobro, sada je zdrava kao drijen, ne fali joj ništa, zadovoljna ţivotom, u svome ljubiĉastom kaputu sjedi u taksiju, jednom chevroletu 56, i ĉeka njega, Galipa, skupa idu u Izmir posjetiti jednoga starog prijatelja, sada teško bolesnog, brod uskoro kreće, a on telefonira iz jednoga dućana na putu u luku, zahvaljuje prodavaĉu koji mu je u toj guţvi dopustio telefonirati, doviĊenja! No teta Hale opet je morala nešto pitati: jesu li dobro zatvorili vrata? Je li Ruja ponijela svoj zeleni vuneni dţemper? Kad je Saim nazvao, Galip je upravo razmišljao o tome koliko bi se promijenila psiha ĉovjeka koji bi neprestano zurio u plan grada u koji nije nogom kroĉio, a nastoji si ga predoĉiti. Saim je i nakon Galipova odlaska nastavio kopati po svojem arhivu te je naišao na neke korisne tragove: Mehmet Jilmaz, koji je odgovoran za smrt starice, mogao bi još uvijek biti na ţivotu, ali poput utvare hoda gradom ne kao Ahmet Kaĉar ili Haldun Kara, kao što su prije mislili, nego kao Muamer Ergener, a to se ime ne ĉini laţnim. Iznenadio se kad je u ĉasopisu naišao na to ime koje je u svemu zastupalo "suprotno stajalište”; zbunili su ga i isti stil i iste pravopisne pogreške osobe potpisane kao Salih Golbaši, koja je u istome ĉasopisu oštro kritizirala dvije Dţelalove kolumne. Razmislivši o tome da se ime i prezime te osobe rimuju s imenom i prezimenom prvoga Rujinog muţa i da je sastavljeno od istih suglasnika, nastavio je potragu i u jednom od starih brojeva malotiraţnoga pedagoškog ĉasopisa Sat rada opet naišao na njega, samo što je sada bio naveden kao odgovorni urednik, te je za Galipa pribiljeţio adresu redakcije smještene izvan grada: Ĉetvrt Guntepe, Refet Bej 13, Sinanpaša, Bakirkoj. Galip se iznenadio kada je poslije telefonskog razgovora u gradskome vodiĉu pronašao ĉetvrt Guntepe, ali to iznenaĊenje nije bilo prouzroĉeno njegovom ţeljom da se korjenito promijeni i postane netko drugi. Ta se ĉetvrt prostirala na jednom golom brdu, a u jedan bespravno podignut kućerak na njemu uselili su se prije dvanaest godina Ruja i njezin prvi muţ, kako bi “djelovali” meĊu radnicima. Sudeći po karti, brdo je bilo ispresijecano ulicama koje su nosile imena junaka oslobodilaĉkoga rata. U kutu karte vidio se trg oznaĉen zelenom bojom (park), minaretom (dţamija) i, toĉno u sredini, kvadratićem (Ataturkov spomenik). Bilo je to zadnje mjesto koje bi Galipu palo na pamet. Ponovno je nazvao redakciju, a kad su mu rekli da “gospodin Dţelal još nije stigao”, nazvao je Iskendera i ispriĉao mu da je našao Dţelala i prenio mu da se engleski novinari ţele susresti s njim, da se ni on sam nije tome mnogo protivio, ali da je baš ovih dana jako zauzet. Dok je to govorio, iz slušalice je dopirao plaĉ djevojĉice nedaleko od telefona. Iskender je rekao da će Englezi ostati u Istanbulu još barem šest dana. O Dţelalu su ĉuli mnogo toga pohvalnog pa je uvjeren da će ga ĉekati, a i sam Galip, ako ţeli, moţe ih potraţiti u hotelu Pera Palas. Odloţivši pladanj pred vrata, izašao je iz poslovne zgrade. Spuštajući se niz padinu, primijetio je kako nebo nikada dotad nije bilo tako blijedo. Ĉinilo mu se da bi svakoga trena mogao poĉeti padati pepeljast snijeg i da bi ga, sve i da zapada, mnoštvo ljudi na ulicama doţivjelo kao nešto svakidašnje. A moţda su svi i gledali preda se, u blatnjave ploĉnike, da bi se pripremili na to. Osjetio je da ga smiruju krimići pod rukama. Ĉinilo se da svatko moţe nastaviti svoj svagdašnji ţivot - prodavaĉi plina za upaljaĉe u iznošenoj odjeći, zgrbljeni ljudi koji podsjećaju na stare, izblijedjele komade odjeće i tihi putnici na stajalištu dolmuša - da svi oni mogu disati u svojim svagdašnjim ţivotima jer su romani toga ţanra napisani u dalekim i tajnovitim zemljama i da su ih na “naš jezik” prevele nesretne kućanice pune kajanja zbog

toga što su prekinule školovanje u gimnazijama u kojima se uĉe strani jezici. Kad je u ĉetvrti Harbije izašao iz autobusa kojim je stigao s Eminonua, ugledao je mnoštvo ljudi pred kinom Konak. Bili su to posjetitelji subotnje projekcije u ĉetvrt do tri. Prije dvadeset pet godina dolazio je i on na te popodnevne projekcije s Rujom i prijateljima iz škole; u gomili prištavih uĉenika odjevenih u iste lake kapute spuštao se niza stube koje su i nekoć bile pokrivene piljevinom, gledao ţaruljicama osvijetljene prizore iz filmova koji će se prikazivati tjedan dana poslije te mirno i strpljivo pratio s kim Ruja razgovara. Ĉinilo mu se da film koji se prikazuje nema kraja, da se nikada neće otvoriti vrata i nastupiti trenutak kad će ući i sjesti pokraj Ruje, a u dvorani se pogasiti svjetla. Kad je ĉuo da ima karata za predstavu u ĉetvrt do tri, obuzeo ga je nekakav osjećaj slobode. U kinu je bilo jako toplo i zagušljivo od gledatelja koji su netom bili izašli. Kad su se svjetla ugasila i poĉeo film, shvatio je da će zaspati. Probudivši se, uspravio se na sjedalu. Na platnu je bila neka lijepa ţena, vrlo lijepa, no jednako toliko i tuţna. Potom je vidio široku, mirnu rijeku, onda seosku kuću i u zelenilu jedan ameriĉki par. Onda je lijepa, tuţna ţena poĉela razgovarati sa sredovjeĉnim muškarcem kojega Galip nikada prije nije vidio ni u jednom ameriĉkom filmu. Po sporom i mirnom govoru, po istim pokretima i izrazima lica, shvatio je da im je ţivot pun boli. Zapravo je znao, a ne shvatio! Njihov je ţivot bio pun patnje, pun gorĉine i teških muka koje nas u licu ĉine sliĉnima: kad se jedna završi, sustigne nas druga, kad se na jednu naviknemo, snaĊe nas neka nova. Ĉak i kad znamo da su odavno krenule na nas i pripremimo se za njih, kad se ta bol na nas sruĉi kao noćna mora, opet se povuĉemo u neku vrstu osame, u beznadnu i neizbjeţnu samoću koja bi nas usrećila kad bismo mislili da je dijelimo s drugima. Galip je na trenutak osjetio da on i ţena na platnu dijele istu bol, ili moţda ne istu bol, nego zajedniĉki svijet: jedan posve ureĊen svijet od kojega se ne oĉekuje previše, no u kojemu se nitko ni ne ljuti, svijet u kojemu su smisao i besmisao ograniĉeni i koji ĉovjeka poziva na samozatajnost. Dok se radnja filma odvijala, i dok je ţena izvlaĉila vodu iz bunaru, vozila stari fordov kamionet, uzimala malo dijete u naruĉje i stavljala ga na spavanje neprestance mu nešto govoreći, Galipu se ta ţena ĉinila bliskom ka0 da gleda samoga sebe. Ono što je u njemu budilo ţelju da je zagrli nije bila njezina ljepota, prirodnost ili pak sposobnost da bude to što jest, nego duboka uvjerenost da on i ta ţena ţive u istome svijetu. Kad bi je mogao priviti uza se, i ta bi njeţna ţena svijetlosmeĊe kose pomislila isto. Galipu se ĉinilo da taj film gleda posve sam i da nitko drugi ne vidi ono što on vidi. Nešto kasnije, kad je u usijanome gradu presjeĉenom širokom asfaltnom cestom izbila tuĉnjava, i kad je jedan okretni, hitri, snaţni i “karakterni” muškarac preuzeo kontrolu nad dogaĊajima, Galip je osjetio da je bliskosti izmeĊu njega i ţene došao kraj. Svaka rijeĉ titla bola mu je oĉi, a u prepunu kinu osjećao je komešanje ljudi. Ustao je, izašao i vratio se kući u ranoj pomrĉini i pod snijegom koji je lagano padao. Mnogo poslije, dok je leţao na plavome, kariranom poplunu, u polusnu se sjetio da je u kinu zaboravio krimiće koje je kupio za Ruju.

Deseto poglavlje OKO U tome stvaralačkom razdoblju svoga života nikada nije napisao manje od pet stranica dnevno. —Abdurahman Šeref

DogaĊaj koji ću vam ispriĉati odigrao se jedne zimske noći. Zbio se u pesimistiĉnom razdoblju moga ţivota: za mnom su bile prve i teške godine novinarskoga rada, no sve ono što sam u profesionalnom ţivotu napravio radi to malo priznanja odavno je bilo potopilo moje prvotno oduševljenje za taj poziv. U hladnim zimskim noćima govorio sam samome sebi da sam ostao na nogama, no istodobno sam osjećao da sam iznutra ispraţnjen. Budući da sam te zime obolio od nesanice koja će me pratiti cijeloga ţivota, ponekad sam s urednikom ostajao u redakciji do sitnih sati i pripremao tekstove za koje sam znao da ih ujutro, u svakodnevnoj zbrci i guţvi, neću stići napisati. Rubrika Vjerovali ili ne, koja je u to vrijeme bila vrlo omiljena u europskim novinama i ĉasopisima, bila je kao stvorena za taj noćni rad. Najprije bih pred sobom raskrilio neke europske novine s puno rupa nastalih izrezivanjem ĉlanaka, neko vrijeme pomno analizirao crteţc Iz rubrike Vjerovali ili ne (poznavanje stranoga jezika smatrao sam suvišnim, pa ĉak i štetnim po svoju maštu), te bih s nekom vrstom umjetniĉkoga ushita zapisivao nadahnuća koja bi ti crteţi pobudili u meni. Te zimske noći bacio sam pogled na crteţ jedne nakaze neobiĉna lica (oĉi su joj bile jedno ispod drugoga), objavljen u francuskom Illustrationu, i u trenu skicirao tekst o jednookim mitskim bićima. Najprije sam ukratko izloţio povijest toga neustrašivog stvorenja: u Epu o Dede Korkutu30 plašilo je mlade djevojke; kod Homera se pretvaralo u podmukloga Kiklopa; u Buharijevoj Povijesti Božjih poslanika bilo je nitko drugi doli Dedţal; u Tisuću i jednoj noći uvlaĉilo se u vezirske hareme; prije susreta s voljenom Beatrice, koja mi se u Danteovu Raju uĉinila jako poznatom, na trenutak se pojavilo u ljubiĉastoj odori; u Mevlaninoj Mesneviji presretalo je karavane; a kod Vatheka31, kojega jako volim, pretvaralo se u crnkinju. Potom sam opisao ĉemu nalikuje to njegovo ĉudno, jedino oko sliĉno mraĉnoj rupi toĉno posred ĉela, zbog ĉega nas ono uţasava, zašto ga se trebamo bojati i kloniti, te sam svojoj kratkoj “monografiji” pridodao i dvije priĉice koje su mi u naletu spisateljskoga ţara same došle na vrh pera: taj netko, to otmjeno jednooko stvorenje znano kao “Lord”, ţivi u jednoj siromašnoj ĉetvrti na obali Zlatnoga roga, noću se spušta u blatnjavu, mutnu i mazutom zagaĊenu vodu i odlazi tko zna kamo, susreće se s Kiklopom ili je pak on sâm taj Kiklop, a u ponoć, kad s glave svuĉe kapu s krznenim obodom, mnoge djevojke iz luksuznih bordela na Peri od straha padaju u nesvijest.

30Ep oguskih Turaka. Smatra se da je nastajao u razdoblju u kojemu su oguski Turci prihvatili lslam (8.-10. st.), no vjerojatno vuče korijene još iz predislamskoga doba. Zapisan je između 14. i 16. st. 31 Roman Wllllama Thomasa Beckforda, objavljen 1786. na engleskom, a 1787. na francuskom jeziku.

Ilustratoru koji je bio lud za takvim temama ostavio sam kratku poruku (Molim te, bez brkova!) i nešto iza ponoći napustio redakciju. Budući da se nisam htio odmah vratiti u hladan i prazan stan, odluĉio sam pješaĉiti starim istanbulskim ulicama. Kao i uvijek, nisam bio zadovoljan Mamim sobom, ali sam bio zadovoljan tekstom i priĉom. Mislio sam, ako u dugoj šetnji budem mislio na tu malu knjiţevnu pobjedu, moţda ću se malo osloboditi osjećaja da sam nesretan, osjećaja koji se zavukao u mene kao bolest koja nikako ne prolazi. Išao sam sporednim ulicama koje su krivudale i nepravilno se kriţale, suţavale se i postajale sve mraĉnijima. Osluškujući bat svojih koraka, hodao sam ispod tamnih prozora mraĉnih kuća ĉiji su se nakrivljeni i ostakljeni doksati gotovo dodirivali. Hodao sam tim posve zaboravljenim ulicama od kojih su zazirali i ĉopori pasa, pospani noćni ĉuvari, narkomani, pa ĉak i utvare. Kad sam osjetio da me odnekud promatra neko oko, najprije se nisam naroĉito uzbudio. Bit će da je to umišljanje povezano s tekstom koji sam maloprije napisao, govorio sam samome sebi, jer ni na boĉnome prozoru doksata koji su se nadnosili nad usku ulicu, ni u mraku pustoga graĊevinskog zemljišta nije bilo nikakva oka uperena prema meni. Osjećaj da me netko promatra mogla je izazvati i kakva maglovita prikaza, te mu nisam htio pridavati pozornost. Ali u nastupima duge tišine, kad se ništa nije ĉulo osim zviţdaljki noćnih ĉuvara i zavijanja ĉopora pasa koji su u dalekim ĉetvrtima nasrtali jedni na druge, osjećaj da me netko promatra postupno je jaĉao te je na kraju postao tako zgusnut da sam poslije nekoga vremena shvatio kako se toga neizdrţivog pritiska ne mogu spasiti hineći da ga ne primjećujem. Svevideće oko, koje me je posvuda pratilo, sad me je promatralo ne skrivajući se! Ne, ono nije imalo nikakve veze s junacima priĉe koju sam izmislio. Nije bilo zastrašujuće, ruţno ili smiješno kao oni. Nije bilo ni strano i hladno. Ĉak mi se ĉinilo poznatim: oku sam bio poznat, a i ono meni. Već dugo smo znali jedno za drugo, ali za tako otvoreno suoĉenje trebali su nam i onaj posebni osjećaj koje me obuzeo u ponoć i ona odreĊena ulica kojom sam prolazio i uvjerljivost priviĊenja u njoj. Neću navesti ime te ulice na padinama Zlatnoga roga jer to ništa ne znaĉi ĉitateljima koji ne poznaju dobro Istanbul. Zamislite poploĉenu ulicu s mraĉnim drvenim kućama od kojih se mnoge, trideset godina poslije toga mog “metafiziĉkog iskustva”, još uvijek nalaze ondje, zamislite sjene doksata, blijedu uliĉnu svjetiljku ĉija se svjetlost probija kroz isprepletene grane, i eto! Ploĉnici su bili prljavi i uski. Zid male dţamije u toj ĉetvrti do beskraja se protezao u tamu. U mraĉnoj toĉki gdje su se u perspektivi spajali zid i ulica ĉekalo me je to apsurdno (kako bih ga drukĉije nazvao?) oko. Već je sve bilo jasno: ono me je ĉekalo ne da mi uĉini nešto loše, recimo, da me prepadne, zadavi, izbode ili ubije, nego, kako sam poslije zakljuĉio, da bi me što prije uronilo u to metafiziĉko iskustvo koje je više sliĉilo na san, i da bi mi pomoglo. Vladala je mrtva tišina. U prvi mah pomislio sam da je cijelo to iskustvo povezano s mojom unutarnjom prazninom, sa svime onim što mi je uzela moja novinarska profesija. Ĉovjek doţivljava najrealistiĉnije košmare upravo kad je umoran! Ali nije to bila mora, nego puno odreĊeniji, jasniji, gotovo matematiĉki precizan osjećaj. “Znam da sam iznutra posve prazan.” To sam rekao. A kad sam zastao naslonivši se na dţamijski zid, ponovio sam ovo: “Ono zna da sam iznutra posve prazan.” Znalo je što mislim, znalo je što sam dosad radio, no sve to nije bilo vaţno jer me je “oko” upućivalo na nešto sasvim drugo, nešto što je usto bilo i posve oĉito: ja sam stvorio njega, a ono je stvorilo mene! Mislio sam da će mi ta misao sinuti u glavi i nestati kao besmislena rijeĉ kad se najednom stvori na vrhu pera, no ona je ostala. Tako sam i ja kroz vrata koja su raskrilile te misli ušao u jedan nov svijet, baš kao onaj engleski zec koji je kroz rupu u polju propao u bezdan.

Na samome poĉetku ja sam stvorio to “oko”. Da me vidi i promatra, dakako. Nisam htio biti izvan njegova dosega. Formirao sam se pod njegovim nadzorom i uz njegovu pomoć i bio zadovoljan njime. Jer svakoga sam ĉasa bio svjestan da me promatra, dakle, postojao sam. Da me nije promatralo, ne bih ni postojao. Ta je istina bila tako oĉita da sam zaboravio da sam ja stvorio to “oko” te sam osjećao zahvalnost “njemu”, koje je uĉinilo da budem. Ţelio sam slijediti njegove naredbe kako bih ušao u jednu ugodniju “egzistenciju”, no to se teško dalo provesti. Pa opet, ta prisila nije bila bolna, bila je naĉin ţivljenja, nešto ugodno, nešto što je trebalo prihvatiti kao normalno. Svijet misli u koji sam, naslonjen na zid dţamije, bio uronio, nije nalikovao na moru nego na nekakvu sreću satkanu od sjećanja i meni poznatih slika poput onih crteţa nepostojećih ilustratora ĉije sam bizarnosti saţimao u rubrici Vjerovali ili ne. U sredini toga vrta sreće, oslonjen na dţamijski zid u ponoć, vidio sam samoga sebe i gledao vlastite misli. Smjesta sam shvatio: ono što sam vidio u središtu svojih misli, ili mašte, ili svijeta iluzija nazovite to kako hoćete - nije bilo nešto sliĉno meni, nego ja sâm. Istoga trena shvatio sam da je moj pogled bio pogled “oka” koje sam netom prije vidio. Postao sam, znaĉi, “oko” i izvana gledao samoga sebe. No taj mi osjećaj nije bio ĉudan i stran, nije mi bio ni strašan. Jer, ĉim sam se pogledao izvana, sjetio sam se da mi je promatranje sebe izvana odavno prešlo u naviku. Promatrajući se izvana, godinama sam radio na sebi. “Da, sve je onako kako i treba biti”, govorio sam promatrajući samoga sebe. “Ne sliĉim dovoljno na ono na što ţelim sliĉiti.” Ili: “Sliĉim, no moram se još malo potruditi.” Godinama sam to ponavljao, a kad sam se kasnije ponovno pogledao, bio sam sretan: “Da, konaĉno sliĉim na ono ĉemu sam ţelio sliĉiti!” rekao sam, “da, isti sam kao ONO, postao sam ONO!” Što je ONO? Najprije sam shvatio zbog ĉega mi se u toj toĉki putovanja kroz svijet ĉuda prikazalo ONO, na koje sam htio sliĉiti: zato što tijekom duge noćne šetnje nisam ţelio nalikovati na njega, zato što nikoga i ništa nisam oponašao. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da bi ĉovjek mogao ţivjeti ne oponašajući druge i ne ţeleći postati netko drugi, no te je veĉeri - od umora, od praznine koju sam ćutio u sebi - ţelja da oponašam i da se mijenjam bila toliko slaba da smo ja i ONO, ĉije sam naredbe slijedio, prvi put bili jednaki. Tu “relativnu” jednakost moţete prepoznati i po tome što GA se nisam bojao, što sam bez ikakva zazora iskoraknuo u fantastiĉni svijet u koji me je ONO pozivalo. Bio sam pod njegovom prismotrom, ali sam te lijepe zimske noći bio i slobodan. Osjećaj koji sam ćutio u sebi bio je osjećaj slobode i jednakosti, iako ne potaknut mojom voljom ili izvojevanom pobjedom, nego umorom i porazom. ONO je otvorilo vrata velikoj bliskosti izmeĊu mene i NJEGA. (Zacijelo se ta bliskost razaznaje i po mojemu stilu.) Tako je, prvi put poslije tolikih godina, ON meni mogao povjeriti tajne, a ja sam NJEGA mogao razumjeti. Da, naravno da sam razgovarao sa samim sobom, no takvi razgovori i nisu ništa drugo doli prijateljsko došaptavanje s onim drugim, pa i trećim bićem skrivenim duboko u nama. Moji paţljivi ĉitatelji zapravo su to i dokuĉili po zamjeni dviju rijeĉi, no ipak ţelim napisati: ON je, dakako, “oko”. “Oko” je osoba koja sam ţelio biti. Nisam najprije stvorio “oko”, nego osobu koja sam ţelio biti. A ta je osoba svoj strašni, ubitaĉni pogled upravila prema meni. Taj nesmiljeni pogled koji je nadzirao svaki moj pokret i prosuĊivao ga, to “oko” koje je ograniĉavalo moju slobodu, lebdjelo je nada mnom kao neko prokleto sunce koje me neprestance prati. Pa ipak, ne dajte da vas moje rijeĉi zavedu i da pomislite da se ţalim! Bio sam zadovoljan blještavilom koji mi je nudilo “oko”. Kad sam samoga sebe promotrio u tome geometrijskom i blistavom prikazu (zbog toga je zapravo i bio lijep), odmah mi je postalo jasno da sam GA ja stvorio, ali kako sam GA stvorio, toga sam se tek maglovito prisjećao. Neki su tragovi upućivali na to da sam ga

sazdao od materijala vlastita ţivota i uspomena. Na NJEGA, kojega sam htio oponašati, utjecali su razni junaci crtanih romana iz moga djetinjstva, neki umni mislioci i pisci ĉije sam fotografije viĊao po stranim ĉasopisima, kao i poloţaji koje su te umišljene osobe zauzimale pred fotografima dok su ih snimali ispred njihovih knjiţnica, radnih stolova ili svetih mjesta na kojima su razvijale svoje “dubokoumne” ideje. Dakako da sam htio biti poput njih, ali do koje mjere? U tome metafiziĉkom prostoru vidio sam i neke obeshrabrujuće pojedinosti iz svoje prošlosti koje sam koristio stvarajući NJEGA: marljivog i bogatog susjeda o kojemu je majka govorila s divljenjem; sjenu jednoga paše koji se, nakon što se europeizirao, dao na spašavanje domovine; viziju junaka knjige koju sam pet puta proĉitao od korica do korica; uĉitelja koji nas je kaţnjavao šutnjom; prijatelja iz razreda koji je oca i majku oslovljavao s “vi” i koji je bio toliko bogat da je svakoga dana mogao nositi druge ĉarape; pametne, uspješne i na jeziku brze junake stranih filmova prikazivanih u kinima Šehzadebaši i Bejoglu, naĉin na koji drţe ĉaše i sposobnost da sa ţenama, lijepim ţenama, budu tako opušteni, duhoviti i, ustreba li, odluĉni; glasovite pisce, filozofe, uĉenjake, istraţivaĉe i izumitelje ĉije sam ţivotne priĉe ĉitao u enciklopedijama i predgovorima knjiga; neke vojnike; junake iz priĉa koji, muĉeni nesanicom, noću spašavaju grad od katastrofalne bujice... Svi ti ljudi pokazivali su mi se jedan za drugim kao poznata mjesta koja mašu odnekud s karte svijeta ĉudesa u koji sam stupio kasno iza ponoći, stojeći leĊima oslonjen na dţamijski zid. Najprije sam se djetinjasto smeo kao netko tko prvi put u ţivotu ugleda na karti grada ĉetvrt i ulicu u kojoj ţivi godinama. A onda sam osjetio onaj isti, bljutavi okus razoĉaranja koji osjeti i ĉovjek koji prvi put u ţivotu vidi kartu svoga grada i zamijeti kako je na njoj crticama i toĉkicama oznaĉeno sve ono ĉega se on moţe sjetiti iz cijeloga svojeg ţivota: zgrade, ulice, parkovi, kuće i sva druga mjesta prepuna njegovih uspomena, te razoĉaran shvati koliko je malen, beznaĉajan i nevaţan u usporedbi s drugim crtama i znakovima na toj golemoj karti. NJEGA sam stvorio od svih uspomena i ljudi koji su se pretvorili u uspomene. U pogledu “oka” koje je ON usmjerio odozgor prema meni i koji je sada bio i moj pogled, vidio se duh ĉuda i kolaţ sazdan od mnoštva ljudi ĉijih sam se imena prisjećao tek kad bi, jedan po jedan, istupili preda me. Tim sam “okom” sada vidio sebe i svoj ţivot. Zadovoljan time što gledam njime i što, zahvaljujući tomu, mogu raditi na samome sebi, ţivim oponašajući GA, nastojeći GA dosegnuti oponašanjem i vjerujući da ću jednoga dana biti ON, da ću, ako ništa, barem biti poput NJEGA. Ne, ja ne ţivim s tom nadom, nego za nadu da ću biti netko drugi, da ću biti ON. Neka moji ĉitatelji ne pomisle da je to “metafiziĉko iskustvo” neka vrsta prosvjetljenja ili buĊenja, kao kad ĉovjek “otvori oĉi pred stvarnošću”. U svijetu ĉuda u koji sam kroĉio stojeći oslonjen na dţamijski zid, sve je blistalo u savršenom geometrijskom poretku oĉišćenom od krivnje i grijeha, uţitka i kazne. Jednom sam u snu vidio kako se preda mnom pruţaju ista ulica i ista perspektiva i kako se sjajni puni mjesec na nebu prekrivenom istim zagasitim plavetnilom polako pretvara u blještavi brojĉanik sata. Prizor koji mi se ukazao bio je jasan, prozraĉan i simetriĉan baš kao u tome snu. Ĉovjeka je jednostavno obuzimala ţelja da ga gleda do mile volje te da opaţa zabavne razlike koje su se savršeno vidjele, i da ih jednu po jednu broji. Ni ja se tomu nisam mogao othrvati: kao da tumaĉim poredak figura na modroj mramornoj ploĉi za igru “mlin”, ponavljao sam samome sebi: “Ja, koji sam naslonjen na dţamijski zid, ţelim postati ON.” Ovaj ĉovjek ţeli dosegnuti NJEGA, na kojega je ljubomoran. ON pak hini kako ne zna da ga je stvorilo “ja” koje ga oponaša. Zbog toga ga “oko” i gleda s toliko povjerenja. Ali, i ĉovjek oslonjen na dţamijski zid kao da je zaboravio da je stvorio “oko” kako bi mu mogao prići, no donekle je i svjestan te maglovite istine. Ako MU u jednome

skoku priĊe i postane ON, tada ne samo da će se “oko” naći u klopci ili pak u praznini u pravome smislu te rijeĉi, nego će i... et cetera, et cetera. Razmišljao sam o tome promatrajući samoga sebe izvana. Potom je moje izvana promatrano “ja”, prošavši pokraj dţamijskoga zida, drvenih kuća s doksatima koje su se nizale jedna za drugom, pustih parcela, ĉesme, dućana sa spuštenim kapcima i groblja, krenulo prema svojoj kući i spavaćoj sobi. Kao što se, zagledajući lica u mnoštvu ljudi na ulici, najednom zaĉudimo ugledavši same sebe u izlogu neke trgovine ili u velikome zrcalu iza poredanih modnih lutaka, tako sam se i ja neprestance ĉudio gledajući sebe izvana. Pa ipak, znao sam da i nije tako ĉudno to što je osoba koju sam - baš kao u snu - promatrao izvana, zapravo bila JA. Zaĉudna je bila ta nevjerojatno topla, slatka, ljubavlju ispunjena bliskost koju sam osjećao prema njoj. Naslućivao sam koliko je osjetljiva, tuţna, jadna, bespomoćna i potištena. Jedini sam ja znao da ta osoba nije onakva kakva se drugima ĉini, i htio sam to osjetljivo dijete, toga roba, to jadno i dobro stvorenje zaštititi i priviti na svoje grudi kao otac, pa ĉak i kao neki bog. On je pak, nakon duga hoda, izašao na glavnu ulicu. (O ĉemu je razmišljao, zašto je bio potišten, tako umoran i obeshrabren?) Odsutno je zurio u izloge mlijeĉnih restorana i dućana ĉija su se svjetla naizmjeniĉno palila i gasila. Ruke je drţao u dţepovima. Potom je pognuo glavu i nastavio pješaĉiti od Šehzadebašija i Unakapanija ne zamijetivši ni jedno vozilo, ni jedan prazan taksi koji bi tu i tamo prošao pokraj njega. A moţda nije imao ni novca. Prolazeći preko mosta Unkapani, još je jednom pogledao na Zlatni rog: jedan mornar, koji se jedva nazirao u tami, povlaĉio je konopcem dugi, tanki dimnjak teglenice koja je trebala proći ispod mosta. Penjući se uz padinu prema Šišhane, razmijenio je usput dvije-tri rijeĉi s jednim pijancem. Nisu ga se dojmili dobro osvijetljeni izlozi Avenije Istiklal, osim jednoga: dugo je gledao izlog trgovine srebrnim nakitom. “O ĉemu je razmišljao?” pitao sam se radoznalo, drhteći od brige i gledajući ga s ljubavlju. U jednom bifeu na Takismu kupio je cigarete i šibice; onim usporenim pokretima, kakve ĉesto zapaţamo kod naših sugraĊana, otvorio je kutiju i pripalio cigaretu. Ah, taj tanki, melankoliĉni dim koji se izvija iz njegovih usta! Sve sam znao, sve mi je to bilo poznato, sve to kao da sam vidio i proţivio, ali sam bio i uplašen i uznemiren kao da mi je to prvi susret sa ţivotom, s nekim ljudskim bićem. Kad god bi koraknuo, kad god bi prelazio ulicu, dolazilo mi je da viknem: “Pazi se, mladiću!” i zahvaljivao sam Bogu što mu se ništa loše nije dogodilo jer sam na ulici, na proĉeljima mraĉnih kuća i u neosvijetljenim prozorima opaţao znakove moguće nesreće. Hvala Bogu, prošao je ţiv i zdrav kroz vrata jedne zgrade na Nišantašu (zvala se Šehrikalp). Kad je ušao u svoj stan u potkrovlju, mislio sam da će zaspati sa svojom boli koju sam ţelio razumjeti i odagnati. Ali ne, sjeo je u fotelju i, pušeći, neko vrijeme prelistavao novine. Potom se ushodao izmeĊu starih stvari, trošnoga stola, blijedih zavjesa, papira i knjiga. Najednom je sjeo za stol, namjestio se na škripavoj stolici i nadvio nad prazan list papira kako bi nalivperom nešto napisao na njemu. Odmah sam se stvorio pokraj njega, gotovo kao da sam i ja bio na neurednu stolu. Gledao sam ga iz neposredne blizine: pisao je s djeĉjom predanošću, s mirnim uţitkom nekoga tko gleda omiljeni film, ali je njegov pogled bio upravljen unutra. Promatrao sam ga onako kako ponosni otac promatra voljenoga sina koji mu piše svoje prvo pismo. Pred kraj svake reĉenice lagano bi napućio usne, a s napisanim rijeĉima i njegov je drhtavi pogled odmicao po papiru. Vidjevši da je pri kraju prve stranice, proĉitao sam što je napisao i bolno ustuknuo. Nije pisao o svojoj duši, koju sam ţudio upoznati, nego je samo pisao rijeĉi koje ovdje

sada ĉitate. One nisu bile njegov, nego moj svijet, u njima nisu bile njegove, nego ove moje rijeĉi preko kojih sada tako brzo prelazite pogledom (Usporite, molim vas!). Htio sam se usprotiviti, reći mu neka piše svojim rijeĉima, ali mi ništa nije polazilo za rukom osim gledati ga kao u kakvu snu: nizale su se reĉenice i rijeĉi, a svaka sljedeća nanosila mi je sve veću bol. Malo sam zastao nad novim odlomkom. Pogledao me je kao da me vidi i kao da su nam se pogledi sreli. Sjećate li se onih prizora iz starih knjiga i ĉasopisa kad pisac i njegova muza ugodno ćaskaju? Na rubu teksta duhoviti bi ilustratori nacrtali draţesnu malu muzu (ne veću od svoje olovke) i odsutnoga pisca kako sjede i smiješe se jedno drugome. Eto, tako smo se i nas dvojica smiješili jedan drugome. Dakako da sam optimistiĉno oĉekivao kako će se sve razjasniti nakon što smo razmijenili poglede pune razumijevanja: on bi shvatio stvarnost i pisao priĉe iz vlastita ţivota koji sam ţudio upoznati, a ja bih imao zadovoljstvo ĉitati dokaze da i on moţe biti samo svoj. Ne, takvo se što ipak nije dogodilo. Još se jednom sretno osmijehnuo kao da je razjašnjeno sve što se moralo razjasniti ili kao da je riješio neki problem u igri dame; uzbuĊen, naĉas je zastao, a onda dopisao posljednje rijeĉi koje su sve što pripada mojemu svijetu ostavile u nepojmljivoj tami.

Jedanaesto poglavlje U KINU SMO IZGUBILI PAMĆENJE Kino ne kvari djetetu samo vid, nego i moć rasuĎivanja. —Ulunaj

Kad se Galip probudio, znao je da je napadao novi snijeg. Moţda je to naslutio i spavajući jer je tišinu snijega koji je prigušio gradsku buku osjećao i u snu kojega se sjetio ĉim se probudio, a zaboravio ga ĉim je pogledao kroz prozor. Odavno se bilo smraĉilo. Oprao se vodom koju bojler nikako nije mogao zagrijati i odjenuo se. Uzeo je olovku i list papira, sjeo za stol i neko se vrijeme pozabavio tragovima. Nakon što se obrijao, odjenuo je sako s uzorkom riblje kosti koji mu je, kako je Ruja mislila, jako dobro pristajao (takav je imao i Dţelal), preko njega debeli, grubi kaput, i potom izašao na ulicu. Snijeg je prestao padati, a na parkiranim automobilima i ploĉnicima bilo ga je ĉetiri prsta. Ljudi koji su se subotom uveĉer vraćali iz kupovine s vrećicama u rukama hodali su oprezno kao da koraĉaju po mekanoj površini nekoga planeta na koji su se tek poĉeli navikavati. Kad je došao na Trg Nišantaš, obradovao se što je u glavnoj ulici jedva bilo prometa. S novinskoga pulta koji je noću stajao na ulazu u jedan dućan ţiveţnih namirnica, i na kojemu su bili posloţeni senzacionalistiĉki ĉasopisi i magazini s fotografijama obnaţenih ţena, uzeo je sutrašnji Milijet. Ušao je u restoran preko puta, sjeo u kut iz kojega ne moţe vidjeti prolaznike i naruĉio juhu od rajĉice i kebab. Ĉekajući jelo, pozorno je proĉitao Dţelalovu nedjeljnu kolumnu. Budući da je kolumnu napisanu prije mnogo godina proĉitao dok je toga jutra bio u redakciji, Galip se prisjećao nekih Dţelalovih reĉenica o pamćenju. Pijuckajući kavu, upitnikom je obiljeţio neke dijelove teksta. Izašavši iz restorana, našao je taksi koji će ga odvesti u Bakirkoj i Sinanpašu. Za vrijeme duge voţnje Galipa je obuzimao osjećaj da iz automobila gleda neki posve drugi grad, a ne Istanbul. Na raskriţju gdje strma ulica s Gumušsujua vodi prema Dolmabahĉeu dogodio se lanĉani sudar triju gradskih autobusa koje je poslije nesreće okruţilo mnoštvo radoznalaca. Stajališta autobusa i dolmuša bila su posve prazna. Snijeg je nalegao na grad kao nekakav osjećaj smoţdenosti i bezvoljnosti, svjetiljke su slabije svijetlile, nestalo je ţivosti koja grad ĉini gradom: vratila se srednjovjekovna noć u kojoj su sva vrata zakljuĉana, a ulice posve puste. Snijeg na dţamijskim kupolama, skladištima i bespravno izgraĊenim potleušicama bio je plav, a ne bijel. Na prilazima Aksaraju Galip i vozaĉ vidjeli su prostitutke modrih lica i usana, ispred gradskih bedema mladiće koji se sanjkaju na drvenim ljestvama, a na izlazu iz velikog autobusnog kolodvora plava svjetla policijskih automobila i policajce koji su kontrolirali autobuse, te putnike u ĉijim se oĉima zrcalio strah. Stari vozaĉ ispriĉao je nevjerojatnu priĉu o jednoj davnoj i nevjerojatnoj zimi kada se Zlatni rog bio zaledio. Pri unutarnjem svjetlu plymoutha 59 Galip je Dţelalovu

nedjeljnu kolumnu dopunio brojevima, znakovima, slovima, no rezultata nije bilo. Budući da je vozaĉ rekao da ne moţe dalje, izašao je iz auta na Sinanpaši i nastavio pješke. Ĉetvrt Guntepe bila je bliţe glavnoj prometnici nego što je mislio. Put je vodio izmeĊu starih i bespravno izgraĊenih potleušica (na tom su graĊevinskom zemljištu poslije podignute betonske dvokatnice s navuĉenim zavjesama) i dućana s pogašenim svjetlima, a nakon jednoga laganog uspona ĉovjek bi se najednom našao na malome trgu. U sredini je stajalo Ataturkovo poprsje (ne kip) koje je Galip vidio u kvadratiću u vodiĉu Sabah Šehir. Pouzdajući se u plan grada koji je imao u glavi, skrenuo je u ulicu koja je vodila pokraj poveće dţamije na ĉijim su zidovima bili ispisani politiĉki slogani. Galip nije ţelio ni zamisliti Ruju u nekoj od tih kuća kroz ĉije su prozore stršali limeni dimnjaci, a balkoni im se blago nadnosili nad ulicu; ali kad je prije deset godina, isto tako u ponoć, stigao na isto mjesto i neĉujno se prišuljao otvorenim prozorima kuće, kroz okno je ugledao prizor koji nije ţelio ni zamisliti i smjesta se vratio natrag: te vrele noći u kolovozu, za stolom zatrpanim papirima, sjedila je Ruja u laganoj platnenoj haljini bez rukava i nešto ĉitala motajući na prst pramen kose; njezin muţ, leĊima okrenut Galipu, miješao je ĉaj pred sobom dok je jedan noćni leptir, koji je ubrzo trebao uginuti, pravio zadnje i sve nepravilnije krugove oko gole ţarulje tik iznad njihovih glava. IzmeĊu ţene i muţa stajao je tanjur smokava i sprej protiv komaraca. Galip se jako dobro sjećao zveckanja ţliĉice u šalici ĉaja i cvrĉanja cvrĉaka u obliţnjem grmlju. No kad je ugledao natpis ULICA RAFET BEjA, obješen na jedan elektriĉni stup dopola zatrpan snijegom, u njemu se nije probudilo ni jedno sjećanje vezano uz mjesto na kojemu se nalazila ta kuća. Dvaput je prošao ulicom od poĉetka do kraja: na jednom su se kraju grudala djeca, a na drugome je uliĉna svjetiljka osvjetljavala ţenu na poveliku filmskom plakatu koja ni po ĉemu nije bila posebna i ĉije su oĉi bile išarane crnom olovkom. Budući da su sve kuće bile dvokatnice te da ni na jednoj nije bilo broja, pri drugom se prolasku ulicom nevoljko prisjetio svega onoga što je prvi put hinio da ne vidi: prozora, kvake na vratima od koje je prije deset godina zazirao, onoga neoţbukanog i ruţnog zida. Na jednokatnicu je bio nadograĊen drugi kat, vrt je bio ograĊen zidom, a dvorište betonirano. Prizemlje je bilo u potpunom mraku. Plavkasta svjetlost televizora, koja se probijala kroz navuĉene zavjese na gornjem katu sa zasebnim ulazom, i sumporno ţuti dim drvenog ugljena (kuljao je iz limenog dimnjaka koji je kao topovska cijev stršao iz zida) odašiljali su radosnu vijest da će “Boţji gost”, kad im u ponoć pokuca na vrata, u toj kući naći topao objed, toplu peć i tople ljude koji tupo zure u televizor. Dok se oprezno uspinjao snijegom pokrivenim stubama, iz susjednoga vrta zloslutno je zalajao pas. “Neću dugo razgovarati s Rujom!” reĉe samome sebi, ali ipak nije bio posve siguran komu: samome sebi ili, u mislima, njezinu muţu. Zamolit će je da mu objasni razloge odlaska koje nije navela u oproštajnom pismu, potom zatraţiti da što prije navrati kući te pokupi i odnese iz nje sve svoje stvari: knjige, cigarete, rasparene ĉarape, prazne kutije od lijekova, ukosnice, futrole za naoĉale, napola pojedene ĉokolade, ukosnice, drvene patkice iz djetinjstva... “Strašno me rastuţuju sve stvari koje me podsjećaju na tebe, toliko da ne mogu izdrţati da budu pokraj mene.” Dakako, budući da to ne bi mogao reći pred tim tipom, najbolje bi mu bilo da je odmah nagovori da odu nekamo gdje mogu sjesti i razgovarati “kao razumni ljudi”. A kad bi otišli na neko takvo mjesto i zapoĉeli razgovor o “razumu”, bilo bi posve moguće nagovoriti Ruju i na druge stvari, no kako naći to mjesto u ĉetvrti gdje postoje samo kavane za muškarce? Već je prošlo mnogo vremena otkako je pozvonio na vratima. Kad je najprije ĉuo djeĉji glas (Majko, vrata!), a potom ţenski glas koji ni najmanje nije

nalikovao glasu njegove ţene, njegove ljubavi koju već dvadeset pet godina voli i prijateljice s kojom trideset godina prijateljuje, Galip je shvatio koliku je glupost napravio misleći da će je tu pronaći. Na trenutak je pomislio na bijeg, no vrata su se već bila otvorila. Ĉim ga je ugledao, Galip je prepoznao “bivšega muţa”, ali on njega nije. Bio je srednjih godina i srednje visine; izgledao je kao ĉovjek koji je nekoć imao iluzije i koji ih nikada više neće imati. Dok je Galip bivšem muţu, koji se trudio priviknuti oĉi na tamu opasnoga vanjskog svijeta, davao dovoljno vremena da ga se sjeti, iznutra je provirila radoznala glava njegove ţene, a onda prvoga, pa i drugoga djeteta: “Tko je to, tata?” Otac je pronašao kakav-takav odgovor, naĉas je bio zbunjen. Osjetivši da mu ta zbunjenost pruţa jedinu mogućnost da pobjegne ne ulazeći u kuću, Galip je odmah poĉeo govoriti. Ispriĉava se što ga uznemirava u kasne noćne sate, no u teškoj je situaciji; zbog jednoga gorućeg problema i radi informacija o jednoj osobi, moţda i o jednome imenu, došao je u tu kuću, u koju bi u nekoj drugoj prilici došao iz prijateljstva (ĉak i s Rujom). Jedan student, ĉiju je obranu preuzeo, okrivljen je za ubojstvo koje nije poĉinio. Ne, ne moţe se reći da nije bilo ţrtve, no stvarni ubojica, za koga priĉaju da pod laţnim imenom luta gradom kao kakva sablast, neko je vrijeme... Kad je završio tu priĉu, pozvali su ga da uĊe. Nakon što je izuo cipele, dali su mu papuĉe koje su mu bile malene, u ruku mu tutnuli šalicu kave i rekli da je ĉaj pristavljen. Da ne bi duţio, Galip je još jednom ponovio ime dotiĉne osobe (izmislio je drugo, za svaki sluĉaj), a tada je Rujin bivši muţ poĉeo govoriti. Dok je govorio, Galip je osjećao da ga njegove pripovijesti pritišću kao san te da će mu svakim novim trenutkom biti sve teţe napustiti kuću. Kasnije će se prisjetiti kako se neko vrijeme tješio mišlju da će, slušajući njegove pripovijesti, saznati neke pojedinosti o Ruji, ako ništa barem otkriti neke tragove koji vode do nje, no ta je utjeha više sliĉila na samozavaravanje bolesnika koji pod djelovanjem narkoze gubi svijest prije teške operacije. Do trenutka kada je, tri sata kasnije, prišao dvorišnim vratima, za koja je već mislio da se nikada neće otvoriti, iz pripovijesti bivšega Rujinog muţa, koje su tekle kao bujica koja ruši sve pred sobom, saznao je sljedeće: Mislimo da mnogo znamo, ali ne znamo ništa. Primjerice, znamo da većina Ţidova iz istoĉne Europe i Amerike potjeĉe od stanovništva ţidovskoga Hazarskog Carstva koje je izmeĊu Kavkaza i Volge vladalo prije tisuću godina. Znamo i to da su Hazari zapravo Turci koji su prihvatili judaizam. Ne znamo pak da su i Turci Ţidovi onoliko koliko su i Ţidovi Turci. Ah, kako je samo zanimljivo pratiti ta dva bratska plemena koja su se, kao dva nesretna blizanca osuĊena jedan na drugoga, dvadeset stoljeća neprestance gibala kao da plešu u ritmu skrivene muzike, dodirivala kao tangenta i kruţnica, ali se nikada nisu susrela! Kad je Rujin bivši muţ donio kartu, Galip se najednom trgnuo iz obamrlosti u koju je bio utonuo kao u kakvu bajku; ustao je, razgibao tijelo tromo od vrućine te na raskriljenoj karti bajkovita planeta zaĉuĊeno gledao strelice obiljeţene zelenom kemijskom olovkom. Budući da je neporeciva istina da se povijest ponavlja u simetriĉnim razdobljima, već sada bismo se morali pripremiti za razdoblje nesreće koje će trajati koliko i prohujalo razdoblje sreće... i tako dalje, i tako dalje. Najprije bi utemeljili drţavu izmeĊu dvaju tjesnaca, Bospora i Dardanela. No ovaj put ne bi naselili nove ljude u novu zemlju, kao prije tisuću godina, nego bi stare ljude pretvorili u “nove”, u one koji bi mogli sluţiti drţavi. Ne mora ĉovjek ĉitati Ibn Halduna da bi pretpostavio kako bi nam radi toga izbrisali pamćenje i pretvorili nas u jadnike izvan vremena, bez prošlosti i povijesti. Poznato je da turskoj djeci u opskurnim misionarskim

školama u sporednim ulicama Bejoglua i na padinama Bospora daju piti neku ljubiĉastu tekućinu (obratite pozornost na boju, rekla je ţena koja je pozorno slušala muţa32) da im izbrišu pamćenje. Kasnije su “humanisti” sa Zapada tu radikalnu metodu proglasili suviše opasnom zbog štetnih kemijskih sastojaka te tekućine, pa se umjesto nje pribjeglo umjerenijem, ali dugoroĉnijem rješenju: metodi “kino i glazba”. Nema nikakve sumnje u to da su filmski postupci koji koriste ţenska lica, lijepa kao da su s ikona, snaţnu i skladnu glazbu orgulja, ponavljanje slika koje podsjećaju na naboţne pjesme, fascinantan, blještav prikaz alkoholnih pića, oruţje, avione i odjeću, kudikamo radikalniji i djelotvorniji od metoda koje su misionari isprobali u Latinskoj Americi i Africi. (Galip se pitao tko je još osim njega slušao te, oĉito prije sroĉene, duge reĉenice? Susjedi iz ĉetvrti? Kolege na poslu? Anonimni putnici u dolmušima? Punica?) Kad su u Istanbulu otvorena prva kina na Šehzadebašiju i Bejogluu, stotine su ljudi potpuno oslijepile. Oĉajniĉke krike gledatelja, koji su u kinodvoranama osjećali da im se dogaĊa nešto uţasno i pobunili se protiv toga, ušutkali su policajci i ludi psihijatri. A djecu, koja danas jednako spontano reagiraju, smirili su tako što su im na oĉi obnevidjele od tih novih slika nabili naoĉale zdravstvenoga osiguranja. Ali uvijek je bilo i onih koje se nije dalo tako lako prevariti. Jednom je, dvije ĉetvrti dalje, vidio nekog šesnaestogodišnjeg mladića kako u ponoć ispaljuje oĉajniĉki metak u filmski plakat i odmah mu je sve bilo jasno. Drugi, kojega su na ulazu u kino uhvatili s kantama benzina u rukama i istukli ga zbog toga, zahtijevao je od svojih zlostavljaĉa da mu vrate oci, da, nekadašnje oĉi koje su vidjele prijašnje slike... Novine su pisale o sluĉaju mladoga pastira iz Malatje koji se samo u jednom tjednu toliko naviknuo na kino da je posve izgubio pamćenje i zaboravio sve svoje poznanike, pa ĉak i put do kuće, je li moţda i Galip ĉitao nešto o tome? Danima bi mogao priĉati o jadnicima koji se više nisu mogli vratiti prijašnjim ţivotima jer su ţeljeli imati ulice, odjeću i ţene koje su vidjeli na filmskim platnima. Budući da se beskrajno mnogo ljudi poistovjećuje s likovima s platna, ne nazivaju ih više “pacijentima” ili “krivcima”, a naši ih novi gospodari ĉak i ukljuĉuju u zajedniĉke poslove. Svi smo postali slijepci, svi odreda... Domaćin, Rujin bivši muţ, potom je pitao kako je moguće da doista ni jedan od duţnosnika ove drţave ne zamjećuje vezu izmeĊu pada Istanbula i uspona kina? Jesu li kina i javne kuće u našoj zemlji igrom sluĉaja uvijek u istoj ulici? Zašto je u kinima uvijek tako jako mraĉno, mraĉno kao u rogu? Prije deset godina, ovdje, u ovoj kući, pod laţnim identitetom i s kodnim imenima, trudili su se on i gospoĊa Ruja ţivjeti za jednu stvar u koju su u to vrijeme iskreno vjerovali. (Galip je svako malo pogledavao u svoje nokte.) Priopćenja koja su stizala iz zemlje u kojoj nikada nisu bili, napisana na jeziku zemlje u kojoj nikada nisu bili, prevodili su na “naš jezik” trudeći se da prijevod sliĉi jeziku te daleke zemlje; politiĉka proroĉanstva ljudi koje nikada nisu upoznali pretakali su u taj novi jezik te ih pretipkavali i umnoţavali da bi ih proslijedili ljudima koje nikada nisu vidjeli. Naravno, zapravo su samo htjeli postati netko drugi. Koliko su se samo radovali kad bi vidjeli da netko koga su tek upoznali njihova kodna imena smatra pravima! DogaĊalo se da jedno od njih dvoje zaboravi na umor od dugotrajna rada u tvornici baterija, na tekstove koje treba napisati i priopćenja koja treba staviti u kuverte, pa da dugo promatra novu osobnu iskaznicu u ruci. Dobrohotnima i mladalaĉki zanesenima, toliko im se sviĊalo reći da su se promijenili i postali posve drugi ljudi da su stvarali prigode u kojima bi to mogli reći jedno drugome. Zahvaljujući svome novom identitetu, u svijetu su išĉitavali znaĉenja koja do tada nisu mogli išĉitati: svijet je postao jedna sasvim nova enciklopedija koju treba proĉitati od poĉetka do kraja. Ĉitali su je, no enciklopedija se uvijek iznova 32

Tur. eflitun: “ljubičast, boje jorgovana”, i adaptirani oblik Platonova imena (Efifitun).

mijenjala, a s njome i oni; došavši do kraja, opet bi se vraćali na poĉetak i tu enciklopediju, u kojoj je bio saţet cijeli svijet, poĉinjali iznova ĉitati te bi, opijeni novim identitetom, tko zna kojim po redu, meĊu njezinim stranicama ĉak i zaboravljali na sebe. (Dok su se domaćin i njegove rijeĉi rasplinjivali u metafori kojom se sigurno i prije sluţio, Galip je na polici vitrine ugledao sveske enciklopedije Riznica znanja, koja je izlazila kao dodatak jednim novinama.) Danas, poslije mnogo godina, jasno mu je da je taj circulus vitiosus bio neka vrsta utješnoga manevra koji su “oni” aranţirali: misliti da se moţemo vratiti svome prvotnom identitetu tako da postanemo netko drugi, nakon što smo već jednom postali netko drugi neprestano se mijenjajući i postajući drugi, nije ništa drugo doli isprazan optimizam. Negdje nasred puta, meĊu pismima, priopćenjima, osobama, pištoljima i znakovima koje ni sami nisu mogli rastumaĉiti, shvatili su da su se izgubili na zajedniĉkome putu kojim supruţnici hode. U to vrijeme na golome je brdu stajala samo ova kuća. Jedne veĉeri Ruja je strpala nekoliko stvari u torbu i vratila se roditeljima i sigurnosti staroga doma. Domaćin, ĉiji su pogledi povremeno podsjećali na Zekoslava Mrkvu iz starih djeĉjih ĉasopisa, i koji bi ustao iz fotelje i ushodao se svaki put kad bi ga ponijela ţestina izgovorenih rijeĉi, što je kod Galipa izazivalo neku omamljujuću vrtoglavicu, zakljuĉio je da se moramo vratiti na poĉetak svih poĉetaka kako bismo “tim” ljudima pomrsili raĉune. A Galip vidi: kuća mu posve odgovara kući “malograĊanina”, ili “ĉovjeka iz srednje klase”, ili kući “našega tradicionalnog graĊanina”. Ima stare fotelje s presvlakama od platna sa šarenim cvjetićima, sintetiĉke zavjese, emajlirane tanjure ĉiji su rubovi urešeni leptirima, ruţni bife u kojemu su zdjelica za bombone koji se o praznicima nude gostima te servis za liker, koji nikada ne koriste, i jedan glatki tepih. Zna da njegova ţena nije obrazovana i tako izuzetna kao Ruja. Sliĉi na svoju majku: jednostavna je, skromna, suzdrţana, kći je njegova strica (ţena se osmjehnula najprije Galipu, a onda muţu, ali znaĉenje njezina osmijeha Galip nije mogao dokuĉiti). I djeca su poput nje. Da je ţiv i da se ništa nije promijenilo, i njegov bi otac tako organizirao svoj ţivot. Svjesno odabravši takav ţivot i svjesno ga ţiveći, osujećuje dvije tisuće godina staru urotu: odbija biti netko drugi i uporno ustrajava na svome “iskonskom” identitetu. I sve ostalo što je Galip sluĉajno vidio u sobi bio je podreĊeno tome cilju. Zidni je sat bio pomno odabran jer takvim kućama i pristaju zidni sat i njegovo kucanje. Televizor je bio stalno upaljen, kao uliĉna svjetiljka, jer u takvim je kućama u to doba dana televizor uvijek ukljuĉen. Na njemu je stajao kukiĉani tabletić zato što kod takvih Obitelji na televizorima uvijek stoje kukiĉani tabletići. Na stolu je vladao nered: odbaĉene stare novine s izrezanim kuponima, mrlja od dţema na rubu kutije od ĉokolade pretvorene u kutiju za šivaći pribor. Ĉak i stvari koje on nije svjesno osmislio: šalica kojoj su djeca slomila drţak nalik uhu, rublje koje se sušilo pokraj zastrašujuće peći, sve je to bilo dio nekoga dobro smišljenog plana. Naĉas bi zastao i - baš kao da gleda neki film - pratio o ĉemu razgovaraju ţena i djeca te kako sjede za stolom, uţivajući u spoznaji da njihove rijeĉi i kretnje posve odgovaraju rijeĉima i kretnjama u takvim obiteljima. Ako je sreća u tome da ĉovjek svjesno ţivi onako kako ţeli, onda je i bio sretan. A i sama pomisao da, ponesen tom srećom, raskrinkava povijesnu urotu staru dvije tisuće godina, ĉinila ga je još sretnijim. Iako je popio mnogo šalica kave i ĉaja, Galip je osjećao obamrlost. Stoga je domaćinove posljednje rijeĉi hotimice protumaĉio kao zakljuĉne, Ultao 1 zanoseći se krenuo prema vratima rekavši da snijeg opet pada. Ne prestajući govoriti, domaćin je stao izmeĊu Galipa i zida ni kojemu je bio obješen kaput. Ţao mu je što se gospodin Galip vraća u Istanbul u kojemu je i poĉeo sav taj rasap. Istanbul je kamen kušnje. Porazno je i kroĉiti u taj grad, a pogotovo ţivjeti u njemu. Taj uţasni grad

sada je prepun sablaţnjivih slika koje smo isprva viĊali samo u kinima. Nesnosne guţve, stari automobili, mostovi koji polako tonu u vodu, hrpe lima, rupe u asfaltu, velika nerazumljiva slova, neĉitki oglasi, besmisleni, poderani panoi, grafiti ispisani razmazanim bojama, fotografije boca i cigareta, minareti s kojih se ne ĉuje ezan, gomile graĊevinskog otpada, prašina i blato... Ništa se ne moţe oĉekivati od te ruševine od grada. Ako jednoga dana bude moguće novo uskrsnuće - domaćin je siguran u to da postoje i drugi ljudi koji se, kao i on sam, svojim naĉinom ţivota bune protiv sadašnjega stanja - vjerovao je da će ono krenuti iz ĉetvrti koje s prezirom nazivaju “mahalama betonskih kućeraka”, budući da se u njima još uvijek njeguje i ĉuva ono što u biti jesmo. Ponosan je na to što je utemeljitelj jedne takve ĉetvrti i što joj je prokrĉio put te poziva i Galipa da mu se pridruţi i nastavi ţivjeti takvim ţivotom, i to smjesta. Mogao bi i noćas ostati kod njega; ako ništa, raspravljali bi o tome... Galip je odjenuo kaput, pozdravio se s tihom majkom i pospanom djecom, otvorio vrata i krenuo van. Promotrivši pozorno snijeg vani, domaćin je rekao “bi-jel”, izgovorivši tu rijeĉ na naĉin koji se Galipu svidio. Poznavao je jednoga šejha koji je nosio samo bijelu odjeću, a nakon što ga je upoznao, sanjao je jedan bijel-bjelcat san. U tome snjeţno bijelom snu sjedio je s Muhamedom na straţnjem sjedalu snjeţno bijelog cadillaca. Naprijed su sjedili vozaĉ (lice mu se nije vidjelo) i dva Muhamedova unuĉica, Hasan i Husein, oba odjevena u bijelo. I dok je bijeli cadillac prolazio Bejogluom prepunim plakata, reklama, kina i bordela, unuĉici su okretali glave prema djedu, a s lica im se ĉitalo negodovanje i prezir. Galip je u tome ĉasu htio krenuti niza stube, ali domaćin nije prestajao govoriti: Ne, on ni snovima ne pridaje veću vaţnost nego što treba. Samo je nauĉio ĉitati neke svete znakove i ništa više od toga. Ţelio bi da i gospodin Galip i Ruja imaju koristi od njegova znanja. Jer, i drugima je od koristi: Uţiva u tome što danas iz premijerovih usta moţe ĉuti neke svoje politiĉke analize, doslovce preuzete “globalne analize” koje je prije tri godine, u najţešćim danima svoga politiĉkog ţivota, objavio pod pseudonimom. Naravno, “ljudi” imaju obavještajnu sluţbu koja prati ĉak i najmanji ĉasopis u zemlji i, ustreba li, šalje informacije “gore”. Nedavno mu je zapeo za oko jedan tekst Dţelala Salika. Shvatio je da je i on istim kanalima došao do tih njegovih tekstova, no Dţelal je ionako beznadan sluĉaj: u kolumni koju svima prodaje uzalud traţi pogrešno rješenje za već svršenu stvar. Najzanimljivije u svemu tome jest pitanje kojim putem premijeri i glasoviti kolumnisti dolaze do zamisli jednoga vjeri privrţenoga ĉovjeka koji ĉvrsto vjeruje u svoje ideje i na ĉija vrata neki nikada nisu pokucali misleći da je njegovo prošlo? Neko se vrijeme spremao dokazati kako su te dvije ugledne osobe od rijeĉi do rijeĉi preuzele gotove izraze, pa ĉak i reĉenice iz teksta tiskanoga u jednome frakcijskom ĉasopisu koji nitko ne ĉita, te tako tisku dokazati drsku kraĊu svojih ideja, no za taj se obraĉun još nisu stvorili uvjeti. Pouzdano zna da još uvijek mora strpljivo ĉekati te da će mu isti ti ljudi jednoga dana pokucati na vrata. To što je gospodin Galip jedne snjeţne noći došao u tako daleku ĉetvrt s posve neuvjerljivim izgovorom da mu treba jedno laţno ime; znak je da će se njegovo predviĊanje obistiniti. Bi li gospodin Galip našu povijest odsad htio ĉitati s toga posve drugoga motrišta? Bi li ga on mogao otpratiti ako gospodin Galip ne moţe sam naći put do glavne ulice, da ne zaluta? Kada bi gospodin Galip opet mogao doći u posjet? Dobro, a bi li Ruji htio prenijeti puno pozdrava od njega?

Dvanaesto poglavlje POLJUBAC Ibn Rušdovoj klasifikaciji antimnemonika ili svega onoga što dovodi do slabljenja pamćenja moglo bi se s pravom pridružiti i čitanje novina i časopisa... —Coleridge

Toĉno prije tjedan dana netko te je pozdravio. “Naravno da ću je pozdraviti”, rekao sam, ali sam zaboravio i prije nego sam ušao u automobil. Ne pozdrav, nego ĉovjeka koji te pozdravio. Ako baš hoćete, ne kajem se zbog toga. Što se mene tiĉe, pametan muţ mora zaboraviti pozdrave koje muškarci upućuju njegovoj ţeni. Za svaki sluĉaj. A pogotovo ako vam je ţena kućanica. Ne raĉunamo li prodavaĉe na trţnici i rodbinu, nesretno biće zvano kućanica u ţivotu ne vidi nijednoga drugog muškarca osim svoga nesnosnog muţa. Kad je, dakle, netko pozdravi, ona misli na tu uglaĊenu osobu, naĊe vremena za to. Oh, da, takvi su ljudi doista uglaĊeni! Za Boga miloga, je li taj obiĉaj postojao i prije? Jesu li i u ona dobra, stara vremena uglaĊeni ljudi upućivali izraze poštovanja onim - u najmanju ruku bezimenim i bezobliĉnim - haremima? Sve je nekoć bilo bolje. Moji ĉitatelji koji znaju da nisam oţenjen, da se nikada nisam ţenio i da se, jer sam novinar, nikada neću oţeniti, shvatili su već poslije prve reĉenice da sam im postavio zagonetku. Tko je osoba koju sam oslovio s “ti”? Hokus-pokus! Vaš će stari kolumnist govoriti o pamćenju koje ga polako napušta. Izvolite sa mnom u moj vrt mirisati ruţe koje venu, pa ćete zagonetku odgonetnuti. No ne pribliţavajte mi se previše! Budite dva koraka dalje da u miru mogu izvesti predstavu s ovim ne tako sjajnim tekstom prije nego što otkrijete moju varku. Na samom poĉetku svoga novinarskog ţivota, prije dobrih trideset godina, kao dopisnik s Bejoglua obilazio sam mnoga vrata trudeći se ugrabiti neku vijest. Pratio sam je li u noćnim klubovima i meĊu kriminalcima te ĉetvrti poĉinjen neki novi zloĉin i je li se kakva ljubavna priĉa završila samoubojstvom. Obilazio sam hotele raspitujući se je li u Istanbul navratio koji slavni stranac, odnosno je li u naš grad stigao kakav zanimljiv zapadnjak kojega bih ĉitateljima mogao predstaviti kao slavnoga. Hotelskim bih recepcionarima tutnuo u ruku dvije i pol lire te od njih uzimao i ĉitao knjige gostiju. U to vrijeme svijet nije bio prepun slavnih ljudi kao danas, nitko poznat nije svraćao u Istanbul. Kad bih u svojim novinama predstavio takve ljude kao slavne osobe, iako su u svojim zemljama bili posve nepoznati, i kad bi vidjeli svoje fotografije, obuzimalo ih je ĉuĊenje koje se redovito završavalo nezahvalnošću. Jedna od takvih, za koju sam prije dvadeset godina u svome ĉlanku “Glasovita modna dizajnerica boravila je tog i tog dana u našem gradu” prorekao da će postati slavna, doista je dvadeset godina poslije postala glasovita francuska - i egzistencijalistiĉka - modistica, no nije mi rekla ni hvala. Zapadnjaci su nezahvalni. Jednoga od tih dana kad sam se bavio nezahvalnim slavnim osobama koje to još uvijek

nisu bile i mjesnim kriminalcima (sada ih zovu mafijašima), upoznao sam jednoga starog ljekarnika koji je mogao biti zanimljiva tema. Taj je ĉovjek tada bolovao od dviju bolesti koje i mene sada muĉe: od nesanice i gubitka pamćenja. Strašno je kad se te dvije bolesti istodobno pojave jer mislimo da ćemo jednom (previše vremena zbog nesanice) nadomjestiti drugu (oslabljeno pamćenje), no dogaĊa se upravo suprotno. U besanim su noćima od starca (baš kao sada od mene) uspomene tako bjeţale da je u vremenu koje nikako nije prolazilo bio uvjeren da je sam samcat u nekome svijetu bez identiteta, osobnosti, mirisa i boja, “na mraĉnoj strani Mjeseca” o kojoj se u to vrijeme mnogo govorilo u ĉlancima prevedenima iz stranih ĉasopisa. Umjesto da poput mene bolest lijeĉi pisanjem, starac je u laboratoriju ljekarne izumio lijek protiv nesanice. Na konferenciji za novinare na kojoj su bile dvije (s ljekarnikom tri) osobe ja i dopisnik nekih veĉernjih novina, inaĉe narkoman - starac je iz jedne boĉice demonstrativno nalio u ĉašu ruţiĉastu tekućinu, pokazao je svima i ispio stvarno se domogavši sna kojemu je godinama teţio. Je li pritom dosegnuo i rajske trenutke svojih uspomena, to javnost, uzbuĊena spoznajom da je konaĉno i jedan Turĉin nešto izumio, nikada neće saznati budući da se stari ljekarnik nikada više nije probudio. Na njegovu pokopu, na koji smo otišli jednoga tmurnog dana, mislim dva dana nakon što je zaspao, neprestance sam se pitao što je to ĉega se starac ţelio prisjetiti. I još uvijek razmišljam: dok starimo, koji teret odbacuje naše pamćenje, kao što ćudljiva ţivotinja odbacuje prekomjerni tovar koji ne ţeli nositi na leĊima? Nama najdraţi? Najteţi? Ili onaj koji najlakše otpadne? Zaboravio sam kako sunĉeva svjetlost pada na naša tijela probijajući se kroz lagane zavjese u sobiĉcima najljepših dijelova Istanbula. Zaboravio sam pred kojim je kinom preprodavaĉ karata bio ludo zaljubljen u mladu, blijedu Grkinju na blagajni. Odavno ne pamtim ni imena dragih ĉitatelja s kojima sam sanjao iste snove onda kad sam ih tumaĉio u vašim novinama, ni tajne koje sam im otkrivao u pismima. Osvrćući se iznova na to izgubljeno vrijeme, tragajući za granom za koju bi se uhvatio u besanim noćima, vaš se kolumnist godinama kasnije prisjeća jednoga strašnog dana koji je doţivio na istanbulskim ulicama: jedanput sam svim svojim bićem ţudio za poljupcem. Jednoga subotnjeg popodneva, gledajući u starom kinu jedan, moţda i od kina stariji ameriĉki krimić (Crvena ulična svjetiljka), vidio sam ne baš dug prizor ljubljenja. Bio je to posve obiĉan prizor koji se ni po ĉemu nije razlikovao od sliĉnih prizora iz crno-bijelih filmova, koje su naši cenzori kratili na ĉetiri sekunde. Ali, ni sam ne znam kako, osjetio sam jaku ţelju da se s nekom ţenom poljubim na isti naĉin - snaţno pritišćući svoje usne uz njezine - toliko jaku da mi se ĉinilo da ću se ugušiti od tuge. Imao sam dvadeset ĉetiri godine, ali se ni s jednom ţenom još nisam ljubio u usta. Ne, svakako da sam spavao sa ţenama iz bordela, ali takve ne samo da se ne ljube, nego se ni ja s njima nisam htio ljubiti. Izašavši na ulicu, dok film još nije bio završio, osjetio sam neko nestrpljenje i nemir kao da me negdje u gradu ĉeka ţena koja bi se sa mnom ljubila. Sjećam se da sam ţurnim korakom grabio do Tunela, potom se ţustro vratio na Galatasaraj nastojeći u sjećanje prizvati neko lice, neki osmijeh, kao da oĉajniĉki traţim nešto u tami. Nije bilo nikoga poznatoga, nikoga od rodbine s kime bih se poljubio, a ni nade da ću naći voljenu osobu; ta nisam bio ni upoznao ţenu koja bi mi mogla biti ljubav! Kao da je prenapuĉeni grad bio posve pust. Pa ipak, tek što sam stigao na Taksim, našao sam se u autobusu. Nakon što nas je otac napustio, jedna se obitelj, daleki roĊaci s majĉine strane, donekle zanimala za nas. Imali su kćer koja je bila dvije godine mlaĊa od mene i s kojom sam u to doba nekoliko puta odigrao

“devet figurica”33. Kad sam sat kasnije stigao do njihova stana na Findikzadeu i pokucao na vrata, sjetio sam se da se djevojka o ĉijem sam poljupcu maštao davno udala. Njezini, sada već pokojni otac i majka, pozvali su me da uĊem. Bili su malo zbunjeni, nisu shvaćali kako to da sam iskrsnuo poslije toliko godina. Razgovarali smo o svemu i svaĉemu (nije ih zanimalo ĉak ni to što sam novinar: za njih je to bila mizerna profesija, nešto kao ogovaranje), pijuckali ĉaj i grickali perece slušajući prijenos nogometne utakmice na radiju. Dobrohotno su oĉekivali da ostanem i na veĉeri, no ja sam najednom promrsio nešto i izjurio van. I nakon što sam izašao i osjetio svjeţinu zraka, u meni je još uvijek svom snagom plamtjela ţudnja za poljupcem. Osjećao sam nekakav dubok, neizdrţiv nemir jer mi je koţa bila hladna kao led, a meso i krv su gorjeli. Na Eminonuu sam se ukrcao na brod i prešao na drugu obalu grada, u Kadikoj. Imao sam prijatelja u gimnaziji; on je priĉao 0 avanturama neke djevojke iz svoje ĉetvrti koja se voljela ljubakati (prije braka). Idući prema Fenerbahĉeu, prema njegovoj kući, mislio sam: ĉak ako nje više i nema, prijatelj poznaje njoj sliĉne. Vrtio sam se oko mraĉnih drvenih konaka i ĉempresa na mjestu gdje je nekoć stanovao, ali kuću nisam mogao naći. Idući izmeĊu drvenih graĊevina od kojih većina danas ne postoji, gledao sam neke osvijetljene prozore i zamišljao da je baš tu stanovala djevojka koja se voljela ljubiti. “Eno, tamo je djevojka koja bi se sa mnom ljubila!” mislio sam gledajući u neki prozor. Nismo bilo daleko jedno od drugoga, dijelili su nas tek jedan vrtni zid, vrata i drvene stepenice, ali ipak nisam mogao do nje, nisam se mogao ljubiti s njom. Ta stvar, tajnovita, neobiĉna, nevjerojatna, nepoznata i ĉarobna kao san, ta svakome znana, zastrašujuća i privlaĉna stvar zvana ljubljenje, bila je nadohvat ruke, a opet tako daleko! Sjećam se da sam na povratku u europski dio grada razmišljao što bi se dogodilo da nasilu, ili hineći da sam se zabunio, poljubim neku od ţena na brodu, no oko sebe nisam vidio ni jedno prikladno lice, iako nisam posebno izbirljiv. I u drugim razdobljima ţivota dogaĊalo mi se da me, dok s mnoštvom ljudi oko sebe dišem isti zrak, obuzme beznadan i bolan osjećaj da sam posve sam u pustom, posve pustom gradu, no on nikada nije bio snaţan kao toga dana. Dugo sam hodao vlaţnim, poploĉenim ulicama. Da bih ostvario naum, sigurno sam u taj prazni, posve prazni grad morao doći neki drugi put, ovjenĉan slavom. No tom trenu vaš kolumnist nije imao ni jednu drugu utjehu osim da se vrati kući u kojoj je ţivio s majkom i da ĉita Balzaca koji je u turskome prijevodu razglabao o jadnom Rastignacu. U to vrijeme nisam ĉitao knjige iz zadovoljstva nego, baš kao pravi Turĉin - kao domaću zadaću koja bi mi jednoga dana mogla koristiti. No ono što u budućnosti moţe koristiti, ne koristi vam sada! Tako sam nakon kraćega zadrţavanja u svojoj sobi nestrpljivo izašao van. Sjećam se da sam se gledao u zrcalu kupaonice i razmišljao moţe li se ĉovjek ljubiti sa samim sobom te da sam, zureći u zrcalo, zamišljao glumce iz filma. Zapravo, usne tih glumaca (Joan Bennett, Dana Duryea) neprestance su mi bile pred oĉima. Ne, ipak nije moguće poljubiti samoga sebe jer bih, na kraju, poljubio samo zrcalo. Izašao sam iz kupaonice. Majka je sjedila za stolom meĊu krojevima i izrezanim komadima šifona koje je dobila od tko zna koje daleke roĊakinje i šivala veĉernju haljinu za neku svadbu. Poĉeo sam joj nešto govoriti. Vjerojatno su to bile moje fantazije i priĉe o tome što ću u budućnosti napraviti, o mojim budućim uspjesima i snovima, no u posao zadubljena majka uopće me nije slušala. Shvatio sam: što god govorio, nevaţno je; vaţno je to što sam u subotnju veĉer s majkom i što brbljam s njom. Poĉeo me obuzimati bijes. Kosa joj je te veĉeri bila ureĊena i lijepo 33

Devet figurica: vrsta igre na ploči označenoj kvadratićima.

poĉešljana, usne jedva zamjetno narumenjene bojom koje se još uvijek sjećam: ciglastocrvena. Zurio sam nepomiĉan u njezine usne koje su ĉesto usporeĊivali s mojima. "Zašto me tako ĉudno gledaš?” uplašeno je upitala. Nastupila je duga tišina. Krenuo sam prema majci, ali zastadoh poslije dva koraka, noge su mi drhtale. Ne pribliţivši joj se više od toga, poĉeo sam vikati koliko me grlo nosi. Više ne pamtim što sam toĉno rekao, no istoga je ĉasa meĊu nama planula jedna od onih ĉestih, uţasnih svaĊa. U trenutku smo zaboravili onaj obostrani i duboko usaĊeni strah da bi nas susjedi mogli ĉuti. Bio je to jedan od onih izljeva bijesa i osjećaja slobode kad ĉovjek sugovorniku saspe u lice sve što mu padne na pamet. U tim trenucima ĉovjek poţeli razbiti šalicu za kavu ili prevrnuti peć. Kad sam konaĉno izjurio iz kuće, majka je ostala plakati meĊu komadima šifona, koncima i uvezenim pribadaĉama (prvu tursku pribadaĉu proizvela je 1976. godine tvrtka Atli). Do ponoći sam tumarao gradom. Bio sam u dvorištu dţamije Sulejmanije, prošao preko Ataturkova mosta, popeo se na Bejoglu... Ĉinilo mi se da ja nisam ja; kao da me je pratio nekakav demon bijesa i osvete, kao da me je slijedila osoba koja je trebala biti ja. Na Bejogluu sam sjeo u jedan mlijeĉni restoran samo da bih bio okruţen ljudima, ali nisam gledao ni u koga zazirući od pomisli da bi mi se pogled mogao susresti s pogledom nekoga poput mene, nekoga tko se trudi ispuniti beskrajne sate subotnje veĉeri. Jer, ljudi kao ja smjesta se prepoznaju i prezru jedni druge. Malo kasnije prišao mi je jedan braĉni par. Muškarac je poĉeo nešto govoriti. Tko li je bila ta sjedokosa utvara iz mojih sjećanja? Bio je to prijatelj ĉiju kuću na Fenerbahĉeu nikako nisam mogao pronaći. Oţenio se. Radi u Drţavnoj ţeljeznici. Već je bio sijed, ali je dobro pamtio davne godine. Kad neki stari prijatelj s kojim se susretnete poslije mnogo godina nalazi da ste jako zanimljivi samo zato da bi imponirao ţeni ili prijatelju koji je s njim i ponaša se kao da imate tko zna kakve zajedniĉke uspomene i tajne, to vas, dakako, zbuni. I moj se prijatelj tako ponašao, no ja se nisam dao zbuniti. U toj igri nisam prihvatio da budem netko tko izmišljene uspomene ĉini zanimljivijima i tko još uvijek ţivi onim mizernim i ţalosnim ţivotom koji je taj drugi davno ostavio iza sebe. Miješajući svoj nezaslaĊeni puding, povjerio sam im da sam odavno oţenjen, da jako dobro zaraĊujem, da me ĉekaš doma, da sam svoj Chevrolet ostavio na Taksimu i došao ti kupiti puding s mljevenim pilećim prsima jer si ga poţeljela jesti, da stanujemo na Nišantašu te da ih svojim automobilom mogu povesti dio puta. Zahvalio se na tome jer da još uvijek stanuje na Fenerbahĉeu. Budući da je bio radoznao, najprije se ustruĉavao pitati tko si, a kad je saznao da si iz “dobre obitelj!” poĉeo se raspitivati za tebe kako bi ţeni pokazao da je blizak s dobrim obiteljima. Nisam propustio prigodu: rekao sam da bi te se morao sjećati. Sjetio te se s velikim zadovoljstvom i šalje ti izraze dubokog poštovanja. Izašavši iz mlijeĉnog restorana s paketićem u ruci, poljubio sam najprije njega, a potom - u duhu zapadnjaĉkih manira pokupljenih iz filmova - i njegovu ţenu. Kako li ste vi, moji ĉitatelji, ĉudni i kako je ĉudna ova zemlja!

Trinaesto poglavlje POGLEDAJ TKO JE DOŠAO! Da smo se ranije sreli! —Turkan Šoraj

Na glavnoj prometnici, na koju je Galip sišao nakon što je otišao iz kuće Rujina bivšeg muţa, nije bilo ni jednoga prijevoznog sredstva kojim bi se povezao natrag. MeĊugradski autobusi, koji bi s vremena na vrijeme s nepokolebljivom odluĉnošću projurili pokraj njega, ne bi ĉak ni usporili. Odluĉio je pješaĉiti do ţeljezniĉke postaje na Bakirkoju. Dok se s mukom probijao kroz snijeg napredujući prema ţeljezniĉkoj postaji koja je podsjećala na dotrajale ostakljene hladnjake kakve trgovci ţiveţnim namirnicama rabe kao izloge, u mašti se bezbroj puta susreo s Rujom. Već su se bili vratili svakodnevnom ţivotu, a posve obiĉni i razumljivi razlozi zbog kojih ga je bila “ostavila" bili su odavno zaboravljeni. Pa ipak, u njihovu novom ţivotu, koji je u Galipovoj mašti poĉinjao ispoĉetka, on Ruji nije rekao da se sastao s njezinim bivšim muţem. U vlaku koji je krenuo pola sata kasnije jedan mu je starac ispriĉao dogaĊaj koji se odigrao prije ĉetrdeset godina, jedne isto toliko hladne zimske noći. U godinama siromaštva, kad se oĉekivalo da i naša zemlja bude uvuĉena u rat, starac je sa svojom ĉetom proveo jednu tešku zimu u nekome selu u Trakiji. Jednoga jutra stigla je tajna zapovijed da napuste selo. Vojnici su uzjahali konje i poslije duga jahanja koje je trajalo cijeli dan pribliţili se Istanbulu. U grad, meĊutim, nisu odmah ušli. Na brdima iznad Zlatnoga roga priĉekali su da padne noć. Tek kada je ţivot u gradu popriliĉno zamro, spustili su se u mraĉne ulice, sjahali s konja i pješke, po zaleĊenoj kaldrmi osvijetljenoj slabom svjetlošću ţmirkavih svjetiljki, stigli u klaonicu u naselju Sutludţe. Ondje su predali ţivotinje. Zbog kloparanja vlaka Galip je slabo razabirao slogove i rijeĉi starĉeve pripovijesti o krvavim prizorima pokolja: o tome kako su konji padali jedan za drugim, o uţasu ţivotinja iz ĉijih su rasporenih trbuha ispadala crijeva na krvave kamene ploĉe, a unutarnji organi izvirivali iz utrobe kao opruge iz razvaljene fotelje, o razjarenim mesarima i o tome kako su tuţni pogledi konja koji su ĉekali u redu za klanje sliĉili tuţnome izrazu na licima vojnika koji su obiĉnim korakom napustili grad. Na postaji u Sirkedţiju nije bilo ni jednoga vozila. Galip je na trenutak pomislio da ode u poslovnu zgradu i noć provede u uredu, ali je primijetio da jedan taksi zaokreće i da će vjerojatno stati radi njega. Ali prije nego što se automobil pribliţio nogostupu, vrata je otvorio jedan crno-bijeli ĉovjek s aktovkom u ruci, koji kao da je izašao iz crno-bijelih filmova, i ušao u automobil. Primivši putnika, vozaĉ se zaustavio pred Galipom i rekao da bi i njega mogao povesti skupa s “uvaţenim gospodinom”, ali samo do Galatasaraja. Galip je ušao u taksi. Kad je na Galatasaraju izašao iz taksija, pokajao se što s crno-bijelim ĉovjekom nije progovorio ni rijeĉi. Promatrajući prazne, osvijetljene brodove za Bospor, privezane za most

na Karakoju, razmišljao je što je tom ĉovjeku mogao reći: “Gospodine, nekoć sam, prije mnogo godina, iste ovakve snjeţne noći...” Da je poĉeo priĉati, zapoĉetu bi priĉu mirne duše mogao dovesti do kraja, a ĉovjek bi ga saslušao s oĉekivanim zanimanjem. Dok je nedaleko od kina Atlas gledao izlog trgovine ţenskom obućom (Ruja nosi broj 37), prišao mu je neki nizak, mršav ĉovjek. U ruci je drţao torbu od umjetne koţe, onakvu kakvu nose sluţbenici plinare koji obilaze stanove radi naplate duga. "Voliš li zvijezde?” upitao je. Sako mu je bio zakopĉan do grla jer ga je nosio umjesto zimskoga kaputa. Galip upravo pomisli da je nabasao na kolegu ĉovjeka koji za vedrih noći postavlja teleskop na Taksimu i radoznalcima naplaćuje sto lira za gledanje zvijezda, kadli ovaj iz aktovke izvadi nekakav “album”. Na stranicama koje je ĉovjek prevrtao Galip je vidio nevjerojatne fotografije nekih glasovitih filmskih zvijezda otisnute na kvalitetnu papiru. Naravno, na fotografijama nisu bile poznate filmske zvijezde, nego ţene nalik njima u istoj odjeći i s istim nakitom. I što je najvaţnije, pozirale su na isti naĉin kao zvijezde, drţale cigarete, zaobljavale usne ili ih pućile kao da hoće nekoga poljubiti. Svaka od tih “zvijezda” imala je svoju stranicu na koju su bili nalijepljeni njezino ime (izrezano iz novinskih naslovnica) i fotografija u boji (iz nekog ĉasopisa), ali su u okvir bile ubaĉene razne “privlaĉne” poze dvojnica koje su se trudile oponašati svoje uzore. Kad je vidio da Galipa zanimaju fotografije, suhonjavi ĉovjek s torbom u ruci odvuĉe ga u jednu usku i pustu uliĉicu koja je vodila prema kinu Novi anĊeo, i pruţi mu album da ga sam pregleda. Pri svjetlosti neobiĉnog izloga s ĉijega su stropa, privezane tankim uzicama, visjele odsjeĉene ruke, noge, rukavice, kišobrani, torbe i ĉarape, Galip je paţljivo razgledao fotografije Turkan Šoraj kako pleše u posve raskopĉanoj ciganskoj nošnji, ili kako premorena pripaljuje cigaretu; Muţde Ari dok guli bananu zavodniĉki gledajući u kameru ili dok se glasno i raskalašeno smije; Hulije Koĉjigit sa sunĉanim naoĉalama dok zašiva grudnjak koji je skinula sa sebe, pere suĊe nagnuta nad sudoper ili pak, oĉajna i tuţna, plaĉe. Vlasnik albuma, koji ga je cijelo vrijeme promatrao s istom pozornošću, najednom istrgnu album iz Galipove ruke i bespogovorno ga strpa u torbu kao uĉitelj kad ulovi uĉenika da ĉita kakvu zabranjenu knjigu. “Da te odvedem k njima?” “Gdje su?” “Izgledaš mi kao pravi gospodin, poĊi za mnom!” Dok su išli zabaĉenim ulicama, Galip je rekao da mu se sviĊa Turkan Šoraj, budući da je na ĉovjekovo navaljivanje morao izabrati. "Sto posto ona!" kazao je ĉovjek s torbom kao da odaje neku tajnu. “I njoj će biti drago, jako ćeš joj se svidjeti.” Ušli su u prizemlje jedne stare kamene zgrade pokraj policijske postaje na Bejogluu, na kojoj je pisalo PRIJATELJI. Hodnik je zaudarao po prašini i tkaninama. U polumraĉnoj sobi nije bilo ni platna ni šivaćih strojeva, no iz nekog se razloga Galipu uĉinilo da bi se to mjesto moralo zvati krojaĉnica Prijatelji. Druga, vrlo svijetla soba u koju su ušli kroz visoka, bijela vrata, podsjetila je Galipa na to da svodniku mora dati novac. “Turkan!” oglasi se ĉovjek gurajući novac u dţep. “Gle, Turkan, došao je Izet, traţi te!” Dvije ţene koje su se kartale okrenuše se prema Galipu s osmijehom na licu. Sobu, koja je sliĉila na staru i dotrajalu kazališnu pozornicu, ispunjavali su teţak, omamljujući zrak svojstven prostorijama koje griju peći ĉiji dimnjaci slabo vuku, uspavljujući miris nekog parfema i zamorna buka “domaćeg popa”. Opruţena na sofi, jedna je ţena listala neki humoristiĉki ĉasopis u poloţaju u kojemu je Ruja ĉitala krimiće (s jednom nogom na naslonu sofe), ali nije sliĉila ni filmskoj zvijezdi, ni Ruji. Jedino se po imenu na njezinoj košulji

moglo zakljuĉiti da glumi Muţde Ar. Postariji muškarac, odjeven kao konobar, spavao je pred televizorom na kojemu se vodila rasprava o povijesnome znaĉenju zauzeća Carigrada. Jedna mlada ţena s trajno nakovrĉanom kosom, odjevena u traper, podsjetila je Galipa na ameriĉku zvijezdu ĉije je ime bio zaboravio, no nije znao je li ta sliĉnost bila namjerna. Ĉovjek koji je ušao na jedna druga vrata prišao je Muţde Ar te, progutavši prvi slog, s ozbiljnošću pijanca poĉe sricati ime na njezinoj košulji poput ljudi koju uzimaju zdravo za gotovo sve što proĉitaju u novinama. Po naĉinu na koji mu je prilazila i nedokuĉivu skladu njezina hoda, Galip je pretpostavio da bi ţena u haljini s uzorkom leopardova krzna morala biti Turkan Šoraj. Moţda je upravo ona najviše sliĉila svome originalu: duga, plava kosa bila joj je prebaĉena preko desnoga ramena. “Smijem li popušiti jednu cigaretu?” upitala je s ugodnim osmijehom na usnama. Stavila je u usta cigaretu bez filtra. “Imate li vatre?” Kad joj je Galip upaljaĉem pripalio cigaretu, oko njezine glave stvorio se nevjerojatno gust oblak dima. U nastupu neobiĉne tišine, u kojoj se nije ĉula ni ona preglasna glazba, iz gustog dima izronili su njezina glava i oĉi s dugim trepavicama. “Kao da svetica izranja iz magle”, pomislio je Galip i u tome trenutku prvi put u ţivotu naslutio da bi mogao spavati i s drugom ţenom osim s Rujom. Platio je nekom ĉovjeku koji je bio odjeven kao sluţbenik i oslovljavao ga s “gospodine Izete”. Kad su se uspeli na gornji kat, u jednu briţljivo namještenu sobu, Ţena je ugasila napola popušenu cigaretu u pepeljari na kojoj je pisalo Akbank i izvadila novu. “Smijem li popušiti jednu cigaretu?” upitala je istim glasom uz iste kretnje. Stavila je cigaretu u kut usana i umilno se osmjehivala gledajući ga onim istim gordim pogledom. “Imate li vatre?” Kad je Galip primijetio da je na isti naĉin - dopadljivim kretnjama nastojeći istaknuti grudi - nagnula glavu prema zamišljenu upaljaĉu, shvatio je da su njezini pokreti i rijeĉi preslikani iz jednoga filma Turkan Šoraj i da bi on trebao biti Izet Gunaj, glavni muški lik u tome filmu. Nakon što je zapalila cigaretu, oko glave joj se opet stvorio nevjerojatno gust oblak dima iz kojega su polako izranjala dva crna oka s dugim trepavicama. Kako li joj polazi za rukom ispuhnuti tu veliku koliĉinu dima, kakvu je moguće proizvesti samo u studiju? “Zašto šutiš?” upitala je ţena. “Ne šutim”, uzvratio je Galip. “Izgledaš iskusno, a moţda si ipak nevinašce?” pitala je s hinjenom znatiţeljom i ljutnjom. Ponovila je istu reĉenicu na isti naĉin. Goleme naušnice dosezale su joj do obnaţenih ramena. Haljinu s uzorkom leopardova krzna, koja je otkrivala leĊa sve do bokova,, nosila je Turkan Šoraj prije dvadeset godina u filmu Moja draga prostitutka34, kada je s Izetom Gunajem u glavnoj muškoj ulozi glumila animir-damu, što je Galip mogao zakljuĉiti i po fotografijama uguranima u rubove toaletnog ogledala na ovalnoj komodi. Usto, iz ţeninih je usta ĉuo i druge rijeĉi koje je Turkan Šoraj izgovorila u tom filmu: “Zar spavati?! Ţelim piti i zabavljati se!” (pokunjena kao tuţno i razmaţeno dijete, najednom raširivši ruke prekriţene pod bradom); “Izete, doĊi i ostani kod mene dok opet ne spuste most!” (kao dobra teta, briţna prema djetetu iz susjedstva); “SuĊeno mi je danas napokon da budem s tobom!” (najednom oduševljena); “Drago mi je što smo se upoznali, drago mi je što smo se upoznali, drago mi je što smo se upoznali..." (na naĉin poštovane gospode). Galip je sjeo na stolac pokraj vrata. Smjestivši se na tabure ispred ovalne komode koja je priliĉno sliĉila na onu iz filma, ţena je ĉešljala svoju dugu, obojenu kosu. U jednome kutu ogledala stajala je fotografija istog tog prizora. Ţenina leĊa bila su ljepša od glumiĉinih. U jednom trenutku ugledala je Galipa u zrcalu: 34

Kultni turski film čiji izvorni naslov glasi Vesikah Yarim.

“Trebali smo se ranije sresti...” “Davno smo se sreli”, odgovorio je Galip gledajući njezino lice u zrcalu. "U školi nismo sjedili u istoj klupi, no kad bi za toplih proljetnih dana otvorili prozore poslije dugih rasprava u razredu, istoga bih trena, kao i sada u zrcalu, ugledao odraz tvoga lica u prozorskome staklu koje se zbog crne školske ploĉe u pozadini pretvaralo u zrcalo.” “Hm... Trebali smo se ranije sresti.” “Davno smo se sreli”, nastavio je Galip. “Kad smo se prvi put sreli, tvoje su mi se noge ĉinile tako krhkima, tako njeţnima da sam se prepao da ću ih slomiti. Kao da ti je koţa u djetinjstvu izgledala grublje, ali se s vremenom mijenjala, poslije srednje škole dobila je lijepu boju i postala nevjerojatno njeţnom i mekanom. Za vrućih ljetnih dana, kad bi nas vodili na plaţu zato što smo u kući postajali nepodnošljivi, vraćali bismo se iz Tarabje sa sladoledima u rukama, ispisujući si oštrim noktima slova na nadlakticama bijelima od morske soli. Volio sam njeţne dlaĉice na tvojim njeţnim rukama. Volio sam tvoje noge, pocrvenjele od sunca. Volio sam tvoju kosu koja bi se rasula po mome licu kad god bi ustala dohvatiti nešto s police iznad moje glave...” “Trebali smo se ranije sresti.” “Volio sam tragove tankih naramenica koje ti je na leĊima ostavljao gornji dio majĉina kupaćeg kostima; tvoje odsutno cupkanje kose kad si bila nervozna; pokrete kojima si srednjim prstom i palcem s vrha jezika skidala trunĉice duhana dok si pušila cigarete bez filtra; naĉin na koji si otvarala usta gledajući film; pokrete kojima si, ĉitajući knjigu, nesvjesno jela slanutak i lješnjake iz zdjele pod rukom. Volio sam to što si stalno gubila kljuĉeve i to što si škiljila kroz trepavice zato što nisi htjela priznati da si kratkovidna. Briţno sam te volio kad bi s poluspuštenim oĉnim kapcima krenula nekamo gledajući u daljinu, a ja shvatio da si pošla u drugome smjeru, a ne onamo kamo si naumila. S osjećajem straha i zebnje volio sam sve što sam znao da imaš u glavi, pa ĉak i ono što nisam znao. Mili Boţe!” Primijetivši u zrcalu nekakav nemir na licu Turkan Šoraj, Galip je zašutio. Ţena se opruţila na leţaju pokraj komode. “DoĊi! Od toga nema nikakve koristi, baš nikakve, shvaćaš li?” No Galip je sjedio, neodluĉan. "Ili moţda ne voliš Turkan Šoraj?” nastavila je ţena ljubomorno. Galip nije mogao dokuĉiti je li njezina ljubomora bila stvarna ili odglumljena. “Volim.” “SviĊa li ti se kako trepćem?” “SviĊa.” “SviĊa ti se kako u filmu Baš je slatka na plaţi silazim niza stube, kako u Mojoj dragoj prostitutki pripaljujem cigaretu, a u filmu Djevojka kao bomba pušim na cigaršpic, zar ne?” “SviĊa mi se.” “Pa onda, dragi moj, doĊi ovamo!” “A da još razgovaramo?” “O ĉemu?” Galip je razmišljao. “Kako se zoveš, ĉime se baviš?” “Odvjetnik sam.” “Imala sam jednoga”, rekla ja ţena. “Izvukao mi je sav novac, ali ne i automobil koji je moj muţ kupio na moje ime. Auto je bio moj, shvaćaš li, moj, no sada njime raspolaţe jedna kurva. Chevrolet 56, crven kao vatrogasno vozilo. Što će mi odvjetnik ako se ne moţe izboriti da natrag dobijem auto? Bi li ti mogao ishoditi da mu ga oduzmu i vrate mi ga?” “Mogao bih”, rekao je Galip.

“Moţeš?” rekla je s nadom. “Moţeš. Vratit ćeš mi ga, a ja ću se udati za tebe. Izbavit ćeš me od ovoga ţivota. Mislim, filmskoga ţivota. Dosta mi je glume. Za ovaj glupavi narod glumice nisu umjetnice, nego prostitutke. Ja nisam glumica, umjetnica sam, shvaćaš li?” “Naravno...” “Hoćeš li me uzeti za ţenu?” upitala je radosno. “Ako se oţeniš mnome, putovat ćemo mojim autom. Hoćeš li me uzeti? Ali moraš me voljeti.” “Oţenit ću se tobom.” "Ne, ne, to ti pitaj mene... Pitaj me: hoćeš li se udati za mene?" “Turkan, hoćeš li se udati za mene?” “Ne tako! Pitaj me iskreno, osjećajno, kao u filmovima! Najprije ustani, to se ne pita sjedeći.” Galip je ustao kao da će pjevati tursku himnu: “Turkan, hoćeš li se udati za... za mene?” "Ali nisam djevica!” odvratila je ţena. “Dogodila mi se neka nesreća." “Dok si jahala, ili dok si se spuštala niz ogradu stepenica?” “Ne, dok sam glaĉala. Smiješ se, no ja sam još juĉer ĉula da je naš sultan naredio da ti odrube glavu. Jesi li oţenjen?” “Oţenjen sam.” “Uvijek me naĊu baš oţenjeni!” rekla je ţena glasom iz Moje drage prostitutke. “No to nije vaţno. Vaţne su Drţavne ţeljeznice. Što misliš, koji će nogometni klub osvojiti prvenstvo? Po tvome mišljenju, kamo sve ovo vodi? Što veliš, kad će vojska zaustaviti ovo bezvlašće? Znaš, bolje bi ti pristajala kraća kosa.” “Ne spominji ništa u vezi sa mnom”, rekao je Galip. “To je nepristojno.” “A što sam to rekla?” upitala je ţena s hinjenom zbunjenošću, širom rastvorenih oĉiju, trepćući kao Turkan Šoraj. “Pitala sam te hoćeš li se izboriti za moj auto ako se oţeniš mnome. Ne, nego: hoćeš li se oţeniti mnome ako se izboriš za moj auto. Reći ću ti registarski broj: 34 CG 19. srpnja 1919. krenuo je iz Samsuna i oslobodio cijelu zemlju.35 Chevrolet 56.” “Priĉaj mi o chevroletu!” “Dobro, ali ubrzo će pokucati na vrata. Kraj je vizite.” “Na našem se jeziku kaţe „posjet‟.” “Molim?” “Novac nije vaţan.” “Nije ni meni”, rekla je ţena. “Chevrolet je bio crven kao moji nokti, baš te boje. Jedan je slomljen, zar ne? Moţda je i moj Chevrolet slupan. Prije nego što ga je bijednik od moga muţa poklonio onoj kurvi, svaki sam dan ovamo dolazila automobilom. Sada ga vidim samo na ulici, mislim, auto. Nekad ga vidim kako zaokreće na Taksimu, nekad pak na Karakoju, dok ĉekam brod na pristaništu, ali uvijek ga vozi netko drugi. Ţena je luda za tim autom, svaki ga dan daje polirati. Gledam, jedan je dan tamnosmeĊ, sutradan poniklan, ima nove farove i boju bijele kave. Za koji dan je ruţiĉast svadbeni auto ukrašen cvijećem i s lutkom na haubi. Ne zadugo, jer tjedan poslije obojen je u crno, a u njemu šestorica policajaca s crnim brkovima - doista pravi policijski auto! Na njemu ĉak i piše POLICIJA, nema zabune. Naravno, svaki mu put stavljaju druge tablice da ga ne bih prepoznala.” “Naravno.” “Naravno”, ponovi ţena. “I policajci i vozaĉi ţenini su ljubavnici, ali, zar moj bivši muţ rogonja uopće zamjećuje što se dogaĊa oko njega? Mene je jednoga dana ostavio, 35 Aluzija na Ataturka i datum koji se smatra početkom oslobodilačkoga rata. Taj se datum danas slavi kao državni praznik.

jednostavno otišao. Je li se to tebi ikada dogodilo? Koji je danas datum?” “Dvanaesti.” “Kako vrijeme leti! Gle, ti me još uvijek puštaš govoriti. Ţeliš li moţda nešto posebno? Reci, dopao si mi se, uljudan si, pa zašto ne? Imaš li puno novaca uza se, jesi li doista bogat? Ili si trgovac voćem i povrćem, kao Izet? Ne, odvjetnik si. Pa postavi mi neku zagonetku, gospodine odvjetnice... Dobro, ja ću tebi: kakva je razlika izmeĊu sultana i mosta na Bosporu?” “Ne znam.” “A izmeĊu Ataturka i Muhameda?” “Ne znam.” “Lako se predaješ!” rekla je ţena. Ustala je od komode u ĉijem se zrcalu oglédala i, kikoćući se, šapnula odgovore Galipu na uho. Potom mu je obavila ruke oko vrata. “Vjenĉajmo se”, promrsila je. “PoĊimo na planinu Kaf. Pripadajmo jedno drugome. Postanimo posve drugi ljudi. Uzmi me, uzmi me, uzmi me!” Poljubili su se poneseni tom igrom. Je li u toj ţeni bilo iĉega što ga podsjeća na Ruju? Nije, no Galip je bio zadovoljan ţivotom. Kada su pali na postelju, ţena je uĉinila nešto što ga je podsjetilo na Ruju, ali nije bilo posve isto. Kad god bi mu Ruja gurnula jezik u usta, on bi se uznemirio misleći kako mu je ţena u tome trenutku postala neka druga osoba. A kad mu je ova ţena - imitacija Turkan Šoraj - gurnula u usta svoj veći i teţi jezik, i još s nekom vrstom pobjedniĉkoga osjećaja, ali dopadljivo i kao da zbija šalu, Galip je osjetio da je on, a ne ţena u njegovu naruĉju, postao netko posve drugi, i jako se uzbudio. Kad ga je odgurnuti zapoĉinjući igru, poĉeli su se prevrtati s kraja na kraj velikog kreveti, valjati se jedno preko drugoga i mijenjati poloţaje - naĉas je jedno bilo gore, pa onda drugo - kao u neuvjerljivim prizorima ljubljenja iz domaćih filmova. “Zavrtjelo mi se u glavi od tebe!” rekla je ţena preslikavajući neki izmaštani, nepostojeći prizor i hineći da joj se doista zavrtjelo u glavi. Kad je Galip uoĉio da se s drugoga kraja leţaja mogu vidjeti u zrcalu, bilo mu je jasno zbog ĉega je bio potreban taj ugodni prizor valjanja po krevetu. Dok je ţena s njega i sebe skidala odjeću, s uţitkom je pratio taj prizor u zrcalu. Nešto kasnije oboje su naizmjeniĉno i s nasladom u zrcalu promatrali ţenina umijeća, kao da gledaju nekoga trećeg, ili kao da su ĉlanovi ţirija koji na gimnastiĉkome natjecanju ocjenjuju natjecatelja koji izvodi obavezne vjeţbe, jedino moţda s nešto više veselja. Dok su se njihali na tihim oprugama kreveta, u trenutku kad Galip nije vidio zrcalo, ţena je rekla: “Oboje smo postali netko drugi. Tko sam ja, tko sam, tko?” No Galip joj nije dao odgovor koji je htjela ĉuti, bio je zauzet samim sobom. Ĉuo je da kaţe: “Dva puta dva jesu ĉetiri”, da nerazgovjetno ponavlja: “Slušaj, slušaj, slušaj!” te da, koristeći se glagolskim vremenom kojim se pripovijedaju bajke ili prepriĉavaju snovi, pripovijeda priĉu o nekome sultanu i sirotome princu. “Ako sam ja ti, ti si ja”, rekla je kasnije dok su se oblaĉili, “što znaĉi da si ti postao ja, a ja ti.” Smješkala se gledajući ga prepredeno. “SviĊa ti se Turkan Šoraj?” “SviĊa.” “Onda me odvedi iz ovog ţivota, spasi me, izbavi me, povedi me sa sobom, poĊimo nekamo drugdje, pobjegnimo, vjenĉajmo se, poĉnimo novi ţivot!” Iz kojega kazališnog komada, iz kojega su filma bile te rijeĉi? Galip je bio neodluĉan. A moţda je ţena to i ţeljela. Rekla je Galipu kako ne vjeruje da je oţenjen jer dobro poznaje oţenjene muškarce. Ako se uzmu i ako Galip uspije spasiti Chevrolet 56, ići će na voţnju uz Bospor. Na Emirganu će kupiti lisnatu halvu, na Tarabji gledati more, a na Bujukdereu objedovati. “Ne volim Bujukdere”, rekao je Galip.

“Onda GA uzalud ĉekaš”, rekla je ţena. “ON nikada neće doći.” “Ne ţuri mi se.” “Meni da”, rekla je inateći se. “Bojim se da GA neću prepoznati kad doĊe. Bojim se da ću GA zadnja prepoznati. Bojim se ostati na kraju.” “Tko je ON?” upitao je Galip. Ţena se zagonetno osmjehnu. “Zar nikad ne gledaš filmove, zar ne znaš pravila igre? Zar u ovoj zemlji ostavljaju na ţivotu one koji to pitanje prevale preko usana? Ja ţelim ţivjeti.” I dok je priĉala o prijateljici koja je nestala na misteriozan naĉin, najvjerojatnije ubijena i potom baĉena u Bospor, netko je pokucao na vrata. Ţena je zašutjela. Kad je Galip pošao iz sobe, šapatom mu je dobacila: “Svi GA ĉekamo, svi mi, baš svi. Ĉekamo GA.”

Ĉetrnaesto poglavlje

SVI GA ĈEKAMO Ne mogu odoljeti misterijima. —Dostojevski

Svi GA ĉekamo. Ĉekamo GA stoljećima. Neki GA ĉekaju potišteno zureći u olovnosive vode Zlatnoga roga, ošamućeni mnoštvom ljudi na mostu Galata; neki dok ubacuju drva u peć koja nikako da zagrije mali dvosobni stan na Surdibiju; neki dok se uspinju beskrajnim stubama zgrade sagraĊene u grĉkome stilu u jednoj sporednoj ulici na Dţihangiru; neki dok u dalekome anadolijskom gradiću rješavaju kriţaljke da bi skratili vrijeme do susreta s prijateljima u krĉmi; neki pak dok maštaju o tome da se ukrcaju u zrakoplove, otputuju u raskošne salone i ondje uza se privinu lijepa tijela o kojima pišu ove novine i ĉije fotografije objavljuju. Ĉekamo GA i kada snuţdeni koraĉamo blatnjavim ploĉnicima noseći vrećice od stotinu puta preraĊena papira i jeftine plastike od koje jabuke smrde na sintetiku, i mreţaste torbe koje na dlanovima i prstima ostavljaju modre tragove. Ĉekamo GA dok se vraćamo iz kina u kojima subotom uveĉer gutamo filmove o avanturama prelijepih ţena i muškaraca koji razbijaju boce i prozore te na povratku iz bordela u kojima lijeţemo s prostitutkama te ih napuštamo još usamljeniji. Ĉekamo GA i kad se vraćamo iz krĉmi u kojima nam se okrutni prijatelji podsmjehuju zbog naših malih opsesija, i na povratku od susjeda zbog ĉije buĉne djece, koja nisu htjela poći na spavanje, nismo mogli uţivati ni u igri na radiju. Neki vele da će se najprije ukazati na mraĉnim uglovima zabaĉenih ĉetvrti u kojima obijesna djeca praćkama razbijaju uliĉne svjetiljke; neki pak da će se pojaviti pred dućanima grješnika koji prodaju listiće Narodne lutrije i sportske prognoze, ĉasopise sa fotografijama golih ţena, igraĉke, duhan, prezervative i svakojake triĉarije. Gdje god da se pojavi - bilo u kebabdţinicama u kojima nedorasli djeĉaci dvanaest sati na dan mijese mljeveno meso, bilo u kinima u kojima se, zahvaćene vatrom jedne jedine ţelje, tisuće oĉiju stapaju u jedno, ili na zelenim breţuljcima na kojima anĊeoski nevini pastiri zadivljeno gledaju vitke ĉemprese na grobljima - svi tvrde da će GA sretnik koji GA prvi ugleda smjesta prepoznati i istoga trenutka shvatiti da je došao kraj ĉekanju dugom kao beskraj, a kratkom kao treptaj oka, te da je napokon kucnuo ĉas spasenja. Kuran je u pogledu NJEGOVA dolaska jasan samo onima koji znaju tumaĉiti slova (97. ajet sure al-Isra i 23. ajet sure al-Zumer, koji kaţe da je Alah objavio Knjigu “sliĉnu po smislu”). U knjizi Početak i povijest, koju je tristo pedeset godina poslije objave Kurana napisao Muhatar ibn Tahir iz Jeruzalema, kao dokaz toga proroĉanstva navode se Muhamedove rijeĉi kako će se pojaviti “netko ĉije će ime, izgled ili istovjetno djelo ukazati

na pravi put”, kao i svjedoĉenja tumaĉa toga ili sliĉnih hadisa36. Znamo da i Ibn Batuta prije isto toliko godina u svojemu Putopisu spominje kako u podzemnoj odaji Mauzoleja Gospodara vremena u šijitskoj Samari sveĉano oĉekuju NJEGOV povratak. Sudeći po tekstu koji je trideset godina kasnije, po nalogu Firuz-šaha, zapisao njegov pisar, ţutim, prašnjavim ulicama Delhija hodalo je tisuće nesretnika išĉekujući otkrovenje NJEGOVIH znakova i NJEGOVA misterija. Znamo da je tih godina i Ibn Haldun iz svakoga od tih hadisa o NJEGOVU dolasku izbacio pretjerivanja pojedinih šijitskih izvora i pojedinaĉno ih obradio u svojoj Prolegomeni37 još jednom upozorivši na nešto drugo: na to da će se zajedno s NJIM pojaviti i Dedţal, Sejtan ili - reĉeno po zapadnjaĉkome shvaćanju - Antikrist, te da će ON toga Sudnjeg dana ubiti Dedţala. Ĉudno je to što u išĉekivanju Velikoga Spasitelja nitko nikada nije zamislio NJEGOV lik; baš nitko, poĉevši od moga marljivog ĉitatelja Mehmeta Jilmaza koji mi je opisao o ĉemu sanjari u svome domu u jednome zabaĉenom anadolijskom gradiću, do Ibn Arabija koji je u djelu Čudesni feniks još prije sedamsto godina pisao o istim vizijama; ili, poĉevši od filozofa al-Kindija, koji je tisuću sto jedanaest godina prije nas maštao o tome kako će baš ON, predvodeći svoje preobraćene pristaše, preoteti Istanbul iz kršćanskih ruku, pa do mlade prodavaĉice koja mnogo stoljeća poslije ostvarenja toga sna u jednome dućanĉiću manufakturne robe, smještenome u nekoj sporednoj ulici na Bejogluu, mašta o NJEMU meĊu koncima, gumbima i najlonskim ĉarapama. Dedţala si pak jako dobro moţemo predoĉiti. U djelu Proroci Buhari piše da je jednook i crvenokos, dok u Hodočašću stoji da mu na licu piše tko je; Tajalisi biljeţi da ima debeo vrat, dok je po navodima iz djela Vjerovanje u Božje jedinstvo hodţe Nizametin-efendije, koji je u Istanbulu sanjario o NJEMU tisuću godina nakon Tajalisija, crvenook i košĉat. U stripu o dogodovštinama jednoga turskog ratnika, koji je prvih godina moga novinarskog ţivota izlazio u vrlo ĉitanim anadolijskim novinama KaraĎoz, Dedţala su crtali razrokim i krivoustim. Na crteţu je imao široko ĉelo i velik nos, ali ne i brkove, a u borbi protiv našega junaka, koji je ljubovao s ljepoticama još neosvojena Konstantinopola, sluţio se nevjerojatnim podvalama (neke sam ja predloţio crtaĉu). Iako nam Dedţal toliko puno zaokuplja maštu, jedini autor koji je slikovito opisao toga Izbavitelja bio je naš pisac dr. Ferit Kemal, i to u djelu Le Grand Pacha, objavljenu u Parizu tek 1870. godine na francuskome jeziku, što neki smatraju velikim gubitkom za našu nacionalnu knjiţevnost. Koliko god da je pogrešno raspravu Le Grand Pacha, jedino djelo u kojemu je ON posve vjerodostojno opisan, ne smatrati dijelom turske knjiţevnosti samo zato što je napisana na francuskome jeziku, toliko je ţalosno to što u orijentalistiĉkim ĉasopisima Fontana i Veliki Istok neke iskompleksirane osobe tvrde da je ruski pisac Dostojevski ulomak o Velikome Inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi preuzeo iz te nevelike rasprave. Legende o djelima koja je Zapad preuzeo od Istoka i Istok od Zapada uvijek me podsjete na ovu misao: Ako kaţemo da je svijet snova koji zovemo “ovim” zapravo kuća na ĉija smo vrata ušli zbunjeni poput mjeseĉara, onda i knjiţevnosti sliĉe na zidne satove u odajama te iste kuće na koju se ţelimo naviknuti. Stoga je besmisleno tvrditi: 1. da jedan od satova na zidovima te kuće snova otkucava toĉno ili netoĉno vrijeme; 2. da jedan od njih ţuri pet sati u odnosu na ostale, jer se istom logikom moţe izvesti zakljuĉak da zapravo kasni sedam sati; 3. da sat na kojemu je devet sati i trideset pet minuta oponaša sat koji je prije tko zna koliko 36 Hadis: predaja o riječima i djelima poslanika Muhameda. 37 Ibn Haldun (1332.-1406.), slavni povjesničar, historiograf i političar. Najpoznatiji je po svome djelu Muqaddima (Prolegomena ili Predgovor).

vremena pokazivao devet sati i trideset pet minuta. Ibn Arabi, autor više od dvjesto sufijskih rasprava, godinu dana prije nego što će otputovati na Ibn Rušdov38 sprovod u Kordobu, boravio je u Maroku, gdje je pisao knjigu nadahnut predajom (snom) o tome kako je Muhamed jedne noći odnesen u Jeruzalem, odakle se stubama uspeo na nebesa (arapski: miradž) te dobro promotrio raj i pakao, o ĉemu govori sura al-Isra koju sam gore već spomenuo (napomena slovoslagaĉu: ako smo sada u gornjem dijelu stupca, napiši “dolje”, a ne “gore”!). Ako na temelju Ibn Arabijeva opisa Poslanikova obilaska sedam nebesa, svega što je ondje vidio i o ĉemu je razgovarao s prorocima koje je susreo, ili na temelju ĉinjenice da je Ibn Arabi tu knjigu napisap s punih trideset pet godina (1198.) zakljuĉimo da je Nizam, djevojka iz toga sna, ona prava, a da je Beatrice laţna, ili da je Ibn Arabi u pravu, a Dante nije, ili pak da su Kitab al-Isra i Makam al-Asra originalna djela, a Božanstvena komedija nije, onda je to pogreška o kojoj sam malo prije govorio pod rednim brojem jedan. Osvrnimo se i na andaluzijskoga filozofa Ibn Tufejla, koji je još u 11. stoljeću napisao djelo o ĉovjeku koji je kao malo dijete dospio na neki nenaseljen otok i ondje godinama ţivio sam, postupno stjeĉući spoznaje o prirodi, stvarima oko sebe, srni koja ga je dojila, moru, smrti, nebu i “boţjim istinama”. Ako ustvrdimo da je Robinson Crusoe napravo inaĉica šesto godina starijeg Ibn Tufejlova junaka Haja Ibn Jaksana, ili ako na temelju ĉinjenice da Daniel Defoe podrobnije opisuje stvari i naprave svoga junaka Robinsona Crusoea, zakljuĉimo da je Ibn Tiifejl šest stoljeća zaostao za Danielom Defoeom, onda su to besmislice o kojima sam govorio pod rednim brojem dva. Navodno je hadţi Velijudin-efendija, jedan od šejhulislama iz doba vladavine Mustafe III., poĉeo pisati drugu mesneviju nakon što je dobio nenadano nadahnuće potaknuto nepristojnim i neprimjerenim rijeĉima svoga brbljavog prijatelja koji je jednoga petka u oţujku 1761. godine došao njegovoj kući i, vidjevši veliĉanstvenu škrinju u šejhulislamovoj radnoj sobi, rekao: “Hodţa-efendija, ĉini mi se da ti u škrinji vlada ista zbrka kao i u glavi.” UsporeĊujući to dvoje, hadţi Velijudin-efendija je u svojoj mesneviji nastojao dokazati kako je i u njegovoj glavi, kao i u škrinji od orahova drva, sve na svome mjestu. Dvadeset godina poslije objavljivanja te glasovite mesnevije njemaĉki je filozof Kant izdvojio dvadeset kategorija ĉistoga uma i pokazao da, jednako kao i u spomenutoj veliĉanstvenoj škrinji armenske izrade s dvojim vratima, ĉetirima pregradama i s dvanaest ladica, i u našem umu ima dvadeset pregrada koje ĉuvaju satove, mjesta, brojke, papire i mnoge druge triĉarije koje danas nazivamo “kauzalnošću”, “egzistencijom” i “nuţnošću”. Zakljuĉiti po tome da je Nijemac plagirao Velijudin-efendiju primjer je treće vrste gluposti. Da je doktor Ferit Kemal, dok je ţivopisno slikao Velikoga Mesiju kojega svi išĉekujemo, znao da će mu sugraĊani stoljeće kasnije pripisivati takve besmislice, ne bi se tome nimalo zaĉudio. Jer, cijeli je ţivot ionako proveo pod aureolom nezainteresiranosti i zaborava, što ga je izruĉivalo tišini nalik snu. Danas mogu samo zamišljati da mu je lice, kojega nema ni na jednoj fotografiji, sliĉilo sablasnu licu nekoga mjeseĉara. Bio je narkoman. Iz omalovaţavajućega djela Abdurahmana Šerefa Mladoosmanlije i sloboda zakljuĉujemo da je Ferit Kemal mnoge bolesnike (i sam je bio bolestan) lijeĉio opijumom. Godine 1866. - da, godinu prije nego što je Dostojevski krenuo na svoje drugo putovanje po Europi - otisnuo se u Pariz gonjen nekim neodreĊenim buntovniĉkim porivom i ţeljom da bude slobodan. U novinama Hurijet i Muhbir39 izašla su mu dva-tri ĉlanka. No dok su se mladoturci, postiţući nagodbe s dvorom, postupno vraćali u Istanbul, on je ostao ü Parizu. Drugih tragova o njemu 38

39

Ibn Rušt (Rušd), poznat u Europi kao Averoes, arapski filozof iz 12. stoljeća. Huriyet (hürriyet): “sloboda”, muhbir: “dopisnik".

nema. Sudeći po tome što u predgovoru svoje knjige spominje Baudelaireove Umjetne rajeve (Les paradis artificiels), moguće je da je znao za De Quinceya kojega sam jako volio. A moguće je da se bio upustio i u eksperimentiranja s opijumom. MeĊutim, na stranicama na kojima govori o NJEMU nisu zamjetni tragovi tih eksperimenata, već nešto posve suprotno: snaţna logika koja nam je danas i te kako potrebna. Ovaj tekst pišem s nakanom da razmotrim tu logiku i da domoljubnim ĉasnicima naših oruţanih snaga predstavim neodoljive ideje iz djela Le Grand Pacha. No da bi se razumjela ta logika, najprije se treba prepustiti ozraĉju toga djela. Zamislite knjigu u plavom uvezu koju je 1870. godine u Parizu tiskao nakladnik Poulet-Malassis na podebljem papiru od slame. Ima svega devedeset šest stranica. Ilustrirao ju je jedan francuski ilustrator (De Tennielle). Zamislite crteţe grada s ploĉnicima koji više nalikuju današnjim istanbulskim ulicama s kamenim kućama i poploĉenim ulicama negoli Istanbulu toga doba; zamislite crteţe gradova, stvari i sjena koji više podsjećaju na betonske štakornjake opremljene suvremenim, strašnim elektriĉnim napravama za muĉenje, negoli na onodobne kamene tamnice i primitivne muĉiteljske naprave. Knjiga poĉinje opisom jedne zabaĉene istanbulske ulice u ponoć. Ĉuju se samo mukli udarci štapova noćnih ĉuvara o kaldrmu i zavijanje ĉopora pasa koji u udaljenim ĉetvrtima nasrću jedni na druge. Kroz kapke na prozorima drvenih kuća ne probija se ni traĉak svjetlosti. Jedva zamjetan dim iz dimnjaka miješa se s izmaglicom koja se spustila na krovove i kupole. U toj dubokoj tišini zaĉuju se koraci po pustome ploĉniku. Kao da išĉekuju radosnu vijest, svi ljudi u kućama osluškuju taj neobiĉni, novi, neoĉekivani bat koraka - i oni koji se, dobro utopljeni, spremaju leći u hladne postelje, i oni koji tonu u san pod brdima popluna. Sljedećega dana, već dalekoga od tjeskobe protekle noći i puna sunĉeva blještavila, poĉelo je veselje. Svi su GA prepoznali, svi su shvatili da je to ON i samo ON te da je istekao posljednji trenutak vjeĉnosti pune patnje koja se svima u mraĉnim vremenima ĉinila beskonaĉnom. U tome prazniĉnom ozraĉju ON je već bio meĊu vrtuljcima, meĊu izmirenim starim neprijateljima, djecom koja jedu ušećerene jabuke i svakojake slastice, muškarcima i ţenama koji se šale, meĊu sviraĉima i plesaĉima. Nesretnicima kojima će pruţiti ljepše dane i povesti ih iz pobjede u pobjedu ON je više od nadmoćna spasitelja koji hoda - ON je stariji brat koji se našao meĊu mlaĊom braćom. Pa ipak, na licu mu je sjena neke sumnje, neke primisli i slutnje: dok tako zamišljen bude lutao ulicama, zgrabit će ga ljudi Grand Pache i zatoĉiti u neku od hladnih gradskih tamnica s kamenim svodovima. U ponoć će mu u ćeliju doći Grand Pacha s uljanicom u ruci i cijele noći razgovarati s njim. Tko je Grand Pacha? Budući da i ja, baš kao i pisac spomenute knjige, ţelim da sami ĉitatelji prosude tko je on, ne mogu doslovno prevesti na turski ĉak ni ime te po svemu posebne osobe. Po tome što je paša, mogli bismo zakljuĉiti da je neki veliki drţavnik, veliki vojskovoĊa ili bilo koji vojnik s visokim ĉinom. Po ispravnosti njegove logike mogli bismo zakljuĉiti da je istodobno i filozof ili neka uzvišena osoba, jedna od onih kakve ĉesto susrećemo, a koje su dosegnule neku vrstu spoznaje svojstvene ljudima koji misle na drţavu i narod više negoli na same sebe. Cijele te noći u zatvorskoj će ćeliji govoriti samo Grand Pacha, a ON će ga slušati. Evo kojom GA je logikom i rijeĉima Grand Pacha ušutkao i nastojao obeshrabriti: 1. I ja sam, kao i svi drugi, odmah shvatio da si ti ON (tim je rijeĉima poĉeo Grand Pacha). Da bih to shvatio, nisam morao pribjegavati tajnama slova, brojeva, navještajima s nebesa ili iz Kurana i proroĉanstvima o tebi, kao što su to drugi ĉinili stotinama godina. Kad sam vidio radost i pobjedniĉko uzbuĊenje na licima mnoštva ljudi, shvatio sam da si ti ON. Ti ljudi sada od tebe oĉekuju da im izbrišeš sjećanje na patnje i boli, da im vratiš izgubljenu nadu i da ih

vodiš iz pobjede u pobjedu. Ali, moţeš li im to dati? Prije mnogo stoljeća Muhamed je tim nesretnicima mogao pruţiti nadu zato što ih je sabljom vodio iz pobjede u pobjedu. MeĊutim, što god bila naša vjera, danas je oruţje neprijatelja islama kudikamo moćnije od našega. Nemoguće je ostvariti bilo kakvu vojnu pobjedu! Nije li to oĉito već iz ĉinjenice da su laţni spasitelji, koji su nekoć ustvrdili da su ON, pregaţeni i uništeni nakon što su neko vrijeme zadavali glavobolju Englezima i Francuzima u Indiji i Africi, izazvavši time još veća razaranja? (Poslije ovoga što je ovdje prepriĉano iznose se vojne i ekonomske usporedbe kojima se ţeli dokazati kako je postizanje velike pobjede ne samo islama, nego i Istoka nad Zapadom, samo puka maštarija. Grand Pacha pošteno usporeĊuje razinu bogatstva Zapada s neimaštinom Istoka kao da je realpolitiĉar, a ON, budući da nije šarlatan već uistinu ON, šutke i s tugom potvrĊuje tu sumornu sliku.) 2. No, dakako, ta potresna neimaština ne znaĉi da se nesretnicima ne moţe pruţiti nada (nastavlja Grand Pacha iako je ponoć davno prošla). Mi ne moţemo samo ratovati protiv vanjskih neprijatelja. Što je s unutarnjima? Nisu li moţda uzrokom naše svekolike neimaštine i patnje ipak grješnici, lihvari, krvopije, tirani i oni koji hine da su nevinašca, a ipak su prijestupnici? I ti uviĊaš da se tvojoj nesretnoj braći moţe pruţiti nada u pobjedu i sreću samo ratom protiv unutarnjih neprijatelja, nije li tako? Onda uviĊaš i to da se taj rat vodi s doušnicima, krvnicima, policijom i muĉiteljima, a ne s hrabrom vojskom i gazijama40. Onima koji su izgubili svaku nadu treba samo pokazati krivca koji je odgovoran za sveopću bijedu i smjesta će povjerovati da će, ĉim mu smrskaju glavu, na Zemlji zavladati raj. Eto, to smo radili proteklih tristo godina. Da bismo braći ulili nadu, prokazujemo krivce meĊu njima. A oni nam vjeruju jer ţude za nadom koliko i za kruhom. Budući da primjećuju kako se sve odvija po toj logici, najinteligentniji i najpošteniji meĊu krivcima, prije nego što se nad njima izvrši kazna, desetostruko uveliĉaju svoje male krivnje, ako ih imaju, te tako svojoj nesretnoj braći omogućuju da, ako ništa drugo, proţive još neko vrijeme u nadi. Nekima ĉak i oprostimo pa nam se pridruţuju u lovu na krivce. I nada, jednako kao i Kuran, odrţava ne samo naš duhovno-moralni, nego i ovozemaljski ţivot. Zato što nadu i slobodu oĉekujemo odande odakle nam dolazi i kruh. 3. Znam da si toliko odluĉan da moţeš uspjeti u svim teškim zadaćama koje oĉekuju od tebe, toliko pravedan da, ne trepnuvši okom, moţeš izdvojiti krivce iz mnoštva ljudi, i toliko jak da ih, premda nevoljko, moţeš podvrgnuti muĉenju i izaći na kraj sa svim tim teškim zadaćama. Jer ti si ON. No koliko ćeš dugo moći zavaravati mase tom nadom? Poslije nekoga vremena vidjet će da ništa ne ide nabolje. A budući da ni kruh u njihovim rukama neće postajati veći, poĉet će kopniti i nada koju si im dao. Tada će iznova poĉeti gubiti vjeru u Knjigu i ţivot na ovome i onome svijetu. Brzo će se prepustiti onome što ih okruţuje i s ĉim su do juĉer ţivjeli: duboku pesimizmu, nemoralu i duhovnoj bijedi. A najgore je to što će poĉeti sumnjati u tebe i gnušati te se. Doušnici će poĉeti osjećati grizoduSje zbog prijestupnika koje su rado izruĉivali tvojim krvnicima i revnim muĉiteljima; policajci i straţari toliko će se umoriti od besmislena muĉenja da ih neće zavarati ni najnovije metode, ni nada koju ćeš im nastojati uliti, pa će zakljuĉiti da su nesretnici, koji se na vjetru zanjišu na vješalima kao zreli grozdovi na ĉokotima, uzalud ţrtvovani. Vidjet ćeš, na Dan strašnoga suda više neće vjerovati ni tebi ni priĉama koje si im pripovijedao. No sigurno ćeš doţivjeti i gore od toga: kad više ne bude priĉe u koju svi mogu vjerovati, svaki od njih smislit će vlastitu i svi će je ţeljeti ispriĉati. Nalik na mjeseĉare, milijuni bijednika tuţno će tumarati prljavim ulicama prenapuĉenih gradova i blatnjavim trgovima koji se više ne mogu urediti, noseći sa sobom svoje priĉe onako kako drugi ljudi nose aureolu nesreće. U njihovim oĉima 40

Gazija: heroj, ratni junak, pobjednik; borac za vjeru.

tada nećeš više biti ON, Spasitelj, nego Dedţal. Ti - Dedţal! Tada će poţeljeti vjerovati ne u tvoje nego u njegove, Dedţalove priĉe! Dedţal ću biti ja ili netko sliĉan meni, netko tko se pobjedonosno vraća. On će tim nesretnicima reći da si ih godinama obmanjivao i hranio laţima, a ne nadom. Reći će im da si Dedţal, a ne ON. A moţda to neće ni biti potrebno jer će ili Dedţal, ili neki nesretnik koji će konaĉno shvatiti da si ga godinama obmanjivao, u nekoj mraĉnoj ulici u ponoć isprazniti pištolj u tvoje smrtno tijelo za koje su nekoć mislili da mu metak ne moţe ništa. Tako ćeš, zbog toga što si godinama ulijevao nadu ljudima i godinama ih obmanjivao, skonĉati jedne noći na prljavom ploĉniku neke blatnjave ulice na koju si se već bio priviknuo i zavolio je.

Petnaesto poglavlje LJUBAVNE PRIĈE U SNJEŢNIM NOĆIMA ...dokoni i njima slični ljudi koji tragaju za bajkama i pričama... — Mevlana

Galip je upravo bio napustio sobu dvojnice Tukan Šoraj kad je ponovno ugledao ĉovjeka iz crno-bijelih filmova pokraj kojega je sjedio u taksiju vozeći se od Sirkedţija do Galatasaraja. Stajao je pred policijskom postajom na Bejogluu, neodluĉan kamo bi krenuo. Na trenutak je zastao kad se jedan policijski automobil s ukljuĉenim rotacijskim svjetlom pojavio iza ugla i pribliţio nogostupu. Odmah je prepoznao ĉovjeka kojega su hitro izgurali kroz straţnja vrata automobila; stajao je izmeĊu dvojice policajaca. Ozraĉje svojstveno crno-bijelim filmovima koje je prije širio oko sebe bilo je nestalo, a lice mu je bilo obliveno ţivim bojama poĉinjenoga prijestupa i noćnoga plavetnila. U kutu usana vidio se tamnocrveni trag krvi što je svjetlucala pod jarkom svjetlošću reflektora koji su snaţno osvjetljavali proĉelje zgrade kako bi se sprijeĉio svaki mogući napad. On je nije brisao. Aktovku, koju je u taksiju ĉvrsto drţao, nosio je jedan od dvojice policajaca. Ĉovjek je hodao gledajući ravno preda se, s pomirenošću ljudi koji priznaju zloĉin; pa ipak, ĉinilo se da je prezadovoljan svojim ţivotom. Kad je pred vanjskim stubama policijske postaje opazio Galipa, naĉas ga je pogledao s nekom ĉudnom i zastrašujućom razdraganošću: “Dobra veĉer, gospodine!” “Dobra veĉer!” uzvrati Galip neodluĉno. “Tko je to?” upita jedan od policajaca pokazujući na Galipa. Galip nije mogao ĉuti odgovor jer su ĉovjeka ugurali u policijsku postaju. Kad je izašao na glavnu ulicu, bilo je jedan poslije ponoći. Na ploĉnicima pokrivenim snijegom još uvijek je bilo prolaznika. “U jednoj od ulica paralelnih s vrtom engleskoga konzulata ima lokala koji su otvoreni do jutra. U njih zalaze ne samo skorojevići iz Anadolije koji dolaze spiskati novac, nego i školovani ljudi”, razmišljao je Galip. Ruja je te podatke napabirĉila iz umjetniĉkih ĉasopisa koji o takvim mjestima pišu s podsmijehom. Pred starom zgradom hotela Tokatlijan Galip je sreo Iskendera. Po zadahu se osjećalo da je mnogo pio. Iskender mu je ispriĉao kako je televizijsku ekipu BBC-ja pokupio iz hotela Pera Palas i pokazao im “Istanbul iz Tisuću i jedne noći” (pse koji kopaju po kantama za smeće, prodavaĉe droge i sagova, trbušaste plesaĉice trbušnog plesa, nasilnike po noćnim klubovima i drugo) te ih odveo u noćni klub u nekoj zabaĉenoj ulici. Ondje je jedan ĉudak s aktovkom u ruci izazvao tuĉnjavu zbog neke nepromišljene rijeĉi, ne, ne s njima nego s nekim drugim

gostima. Poslije su stigli policajci, zgrabili ga i odveli. Jedan drugi sudionik tuĉe iskoĉio je kroz prozor i pobjegao. Poslije te guţve za njihov stol sjeli su i neki drugi ljudi te je poĉela noćna zabava kojoj se, ako ţeli, i Galip moţe pridruţiti. Neko je vrijeme hodao Bejogluom s Iskenderom koji je traţio cigarete bez filtra, a potom se uputio u bar na ĉijim je vratima stajao natpis NOĆNI KLUB. Doĉekali su ga veselo, buĉno i pomalo nezainteresirano. Jedna lijepa ţena, koja je sjedila s engleskim novinarima, pripovijedala je svoju priĉu. Orkestar je prekinuo svirku, a opsjenar je zapoĉeo svoju toĉku: iz nekih je kutija vadio druge kutije, a potom je iz tih izvaĊenih vadio nove kutije. Njegova pomoćnica imala je pomalo krive noge, a odmah ispod pupka tragove oţiljka od carskog reza. Galip je pomislio kako bi ta ţena mogla roditi samo pospana zeca kojeg je drţala u ruci, a ne djecu. Kad su poslije toĉke “izgubljeni radio”, koju su preuzeli od Zatija Sungura, opet poĉeli vaditi kutije iz kutija, opalo je zanimanje gledatelja za njih. Iskender je prevodio ono o ĉemu je pripovijedala Engleskinja za drugim krajem stola. Galip ju je slušao s optimistiĉnim uvjerenjem da će s njezina izraţajnog lica moći dokuĉiti smisao pripovijesti ĉiji je poĉetak propustio. Iz preostalog dijela priĉe moglo se razabrati da neka ţena (Galip je pomislio da bi to mogla biti ona sama) ţeli muškarca kojega poznaje i voli od svoje devete godine uvjeriti u jednu posve oĉitu ĉinjenicu, u posve jasnu poruku s bizantskoga novĉića koji je izronio neki ronilac, ali da su muškarĉeve oĉi, koje nisu bile u stanju vidjeti ništa osim ljubavi koju je osjećao prema njoj, bile slijepe za ĉaroliju o kojoj su svi drugi mogli svjedoĉiti te da mu je preostalo samo da u ljubavnom zanosu piše pjesme. “Tako su se na kraju roĊaci mogli vjenĉati zahvaljujući bizantskome novĉiću koji je ronilac izronio s dna mora. No dok se ţivot ţene koja je povjerovala u ĉaroliju lica na bizantskome novĉiću iz temelja promijenio, muškarac baš ništa nije shvatio”, preveo je Iskender Engleskinjine rijeĉi. Zbog toga je ţena do kraja ţivota ţivjela sama u kuli (Galip je pomislio da je ostavila muškarca). Kad je postalo jasno da je pripovijest gotova, ona “ljudima svojstvena šutnja” koja je u društvu za dugim stolom nastupila iz poštovanja prema “ljudskim osjećajima”, uĉinila mu se besmislenom. Moţda nije ţelio da se raduju tome što je lijepa ţena napustila toga glupoga muškarca; ali, izuzevši ljepotu te “lijepe ţene”, tragiĉan (zato što su se slušatelji prepustili onoj hinjenoj i budalastoj tišini koja je uslijedila poslije tako suhoparnih rijeĉi!) i muĉan kraj te pripovijesti, ĉiju je samo jednu polovicu ĉuo, zapravo je bio smiješan. Kad je priĉa bila gotova, Galip je zakljuĉio da ţena koja ju je pripovijedala nije lijepa, nego samo simpatiĉna. Iz Iskenderovih rijeĉi Galip je shvatio da je visoki muškarac koji je poĉeo pripovijedati sljedeću priĉu pisac ĉije je ime tu i tamo znao ĉuti. Napomenuvši da njegova priĉa ima veze s jednim piscem, taj je ĉovjek s naoĉalama upozorio slušatelje da pisca iz priĉe ne brkaju s njime samim. Dok je to govorio pomalo kao da se stidi, a pomalo kao da ţeli uspostaviti bliskost s ljudima za stolom, Galip nije bio siguran u njegovu stvarnu namjeru budući da se ĉudno smješkao. Po onome što je pisac ispripovijedao, taj je osamljeni Ĉovjek u svojoj kući godinama pisao romane i priĉe koje nikome nije pokazivao, a i da jest, nitko ih ne bi objavio. Bio je tako opsesivno posvećen svome poslu (a tada mu pitanje i nije bio posao) da mu je samoća postala nekom vrstom navike. Nije zalazio meĊu ljude zbog toga što se nikako nije mogao odvojiti od svoga radnog stola iza zatvorenih kućnih vrata, a ne zbog toga ito nije volio ljude ili zato što mu se nije sviĊao njihov naĉin ţivota. Budući da je ţivio posve sam za svojim radnim stolom, pišĉeve "društvene navike” toliko su bile otupjele da bi se, kad bi rijetko izašao i utopio se u mnoštvu ljudi, zbunio i povukao u neki kut te ondje išĉekivao trenutak kad će se ponovno vratiti za svoj radni stol. Svakoga dana provodio je više od ĉetrnaest sati za stolom;

a kad bi se pred samo svitanje s gradskih minareta jedan za drugim poĉinjali oglašavati pozivi na jutarnju molitvu i njihova se jeka zaĉula u okolnim brdima, odlazio bi u postelju i maštao o svojoj ljubljenoj koju je viĊao jednom u deset godina, i to sluĉajno. MeĊutim, o toj ţeni nije sanjao s primislima putene “ljubavi” o kojoj svi govore, ili “spolnosti”, nego s ĉeţnjom za imaginarnim suputnikom koji bi po svemu bio potpuna suprotnost samoći. Pisac, koji je govorio da “ljubav” moţe razumjeti samo iz knjiga te da ga spolnost previše ne uzbuĊuje, mnogo godina poslije oţenio se iznimno lijepom ţenom o kojoj je sanjao. Taj mu brak nije promijenio ţivot, kao ni knjige koje su mu u to vrijeme objavljivane. Ponovno je provodio ĉetrnaest sati dnevno sam za radnim stolom, ponovno je strpljivo i polako pisao reĉenice za svoje pripovijesti i satima zurio u prazan papir pred sobom smišljajući pojedinosti za nove priĉe. Jedina promjena u njegovu ţivotu bila je podudarnost izmeĊu snova koje je njegova lijepa i tiha ţena mirno sanjala u krevetu u koji je lijegao pred jutro, i maštanja kojima se po navici prepuštao osluškujući jutarnji poziv na molitvu. Dok je sanjario opruţen pokraj ţene, piscu se ĉinilo da postoji neka veza izmeĊu njegovih i njezinih snova; nešto nalik spontanu skladu njihovih udisaja i izdisaja koji su podsjećali na visoke i niske tonove neke osrednje skladbe. Pisac je bio zadovoljan novim ţivotom i nije mu teško padalo to što nakon toliko samaĉkih godina netko spava pokraj njega. Uţivao je maštati osluškujući disanje lijepe ţene pokraj sebe i vjerujući da se njihovi snovi prepliću i miješaju. Kad ga je jednoga zimskog dana ţena napustila bez ikakva povoda, za pisca su poĉeli teški dani: više nikako nije mogao kao nekoć sanjariti u postelji osluškujući jutarnji poziv na molitvu. Maštanja kojima se s lakoćom prepuštao prije ţenidbe i u braku, i s kojima je nekoć spokojno uranjao u san, više nije mogao uĉiniti onoliko “uvjerljivima” i “jasnima” koliko je priţeljkivao. Baš kao u romanu koji nikako nije uspijevao napisati kako je ţelio, pisac je i u svojim maštanjima osjećao neku neobjašnjivu nepotpunost i neodluĉnost koja ga je vukla u jezive slijepe ulice. Prvih dana poslije ţenina odlaska ta je utuĉenost u njegovim maštanjima dosegla takve razmjere da on, koji se svakoga jutra budio s prvim pozivom na molitvu, nije mogao zaspati ni dugo vremena nakon što bi prve ptice propjevale u krošnjama, galebovi napustili gradske krovove na kojima se noću okupljaju, a kamion za odvoz smeća i prvi gradski autobus prošli ispod njegova prozora. A gore od svega bilo je to što su se nepotpunost u njegovim maštanjima i nedostatnost njegova sna odrazili i na pisanje. Primijetio je da ĉak ni najjednostavnijoj reĉenici ne moţe udahnuti ţivost kakvu je ţelio, pa ni da je dvadeset puta iznova napiše. Pisac se jako trudio izaći iz te krize u koju je potonuo cijeli njegov svijet: podvrgnuo se novome strogom reţimu i samoga sebe prisiljavao da se sjeti starih snova kako bi povratio sklad meĊu njima. Kad je poslije mnogo tjedana, netom nakon mirna sna u koji je bio utonuo poslije jutarnjega poziva na molitvu, ustao kao mjeseĉar, sjeo za radni stol i poĉeo pisati uvjerljive i lijepe reĉenice, shvatio je da je prebrodio krizu te da je, kako bi ostvario ono što ţeli, ĉak pribjegao i neobiĉnom lukavstvu koje je nesvjesno otkrio. Budući da nije mogao odsanjati nove snove koje je ţelio, ĉovjek kojega je napustila ţena, taj pisac, najprije je prizivao stare snove: sanjario je o nekadašnjem ţivotu u kojem ni s kim nije dijelio krevet i u kojemu se njegove maštarije nisu miješale sa snovima kakve god lijepe ţene. Odluĉno je i toliko usredotoĉeno mislio na osobu koju je ostavio u bivšem ţivotu da je na kraju postao ta osoba o kojoj je maštao te je mogao mirno spavati maštajući o njoj. Kako se ubrzo naviknuo na taj dvojni ţivot, nije se više morao siliti da sanjari i piše. Dok je postajao netko drugi, pisao je puneći pepeljaru opušcima istih cigareta i pijući kavu iz istih šalica te je mogao mirno usnuti u istoj postelji, u isto se vrijeme prepuštajući prividu vlastite prošlosti.

Kad mu se jednoga dana ţena vratila (rekla je “kući”) ne rekavši poseban razlog zbog kojega je otišla, za pisca je opet poĉelo teško razdoblje na koje se nikako nije mogao naviknuti, fer ţivot mu je opet ispunila neizvjesnost koja se javila u snovima prvih dana nakon što ga je ona napustila. Budio se iz tjeskobna sna koji mu je teškom mukom dolazio na oĉi. Nije mogao naći mir ni sa starim ni s novim identitetom pa je zalud lutao izmeĊu prvoga i drugoga kao pijanac koji se ne zna vratiti kući. Jednoga takvog besanog jutra pisac je ustao iz postelje i s jastukom u ruci otišao u sobu u kojoj su bili njegov pisaći stol i papiri i koja je zaudarala po grijanju i prašini. Ondje se sklupĉao na maloj sofi i odmah ĉvrsto zaspao. Od toga jutra nastavio je spavati pokraj pisaćega stola i papira, a ne uz tihu i zagonetnu ţenu koja je sanjala nerazumljive snove. Ĉim bi ustao, mogao bi napola budan sjesti za pisaći stol i mirno nastaviti pisati pripovijesti koje su mu se ĉinile kao nastavak snova. Pa ipak, sada je imao drugi problem koji ga je plašio. Naime, prije nego što ga je ţena napustila, pisac je bio završio knjigu o dvojici muškaraca sliĉnih jedan drugome koji su zamijenili mjesta i identitete. Tu su knjigu poslije i njegovi ĉitatelji nazvali “povijesnom”. Kad bi poprimio svoju staru osobnost da bi mogao mirno spavati i pisati, pisac bi postao osoba koja piše ovu pripovijest; budući da nije mogao istodobno ţivjeti i svoju budućnost i budućnost te osobe iz mašte, pisac pronalazi samoga sebe tako što iznova i s istim uzbuĊenjem piše staru “priĉu o dvojnicima”! Taj svijet, u kojemu sve oponaša sve i u kojemu su sve priĉe i svi ljudi imitacije i originali drugih ljudi i stvari osim sebe, i u kojemu su sve priĉe otvorene za druge priĉe, piscu se uĉinio toliko stvarnim da je, misleći kako nitko neće povjerovati u priĉe napisane toliko “oĉito” realno, odluĉio prijeći s onu stranu stvarnosti u taj svijet o kojemu će s uţitkom pisati i u koji će ĉitatelji s uţitkom vjerovati. Da bi to ostvario, pisac u ponoć, dok njegova lijepa i tajanstvena ţena spokojno spava u svome krevetu, luta mraĉnim gradskim ulicama, zabaĉenim ĉetvrtima s porazbijanim uliĉnim svjetiljkama i bizantskim podzemnim prolazima, zalazi u kavane u kojima se okupljaju narkomani i ubogi ljudi, u krĉme i noćne barove. Ono što je vidio nauĉilo ga je da je ţivot u “našem gradu” stvaran koliko i imaginarni svijet. Naravno, to potvrĊuje da je svijet zapravo jedna knjiga. Svidjelo mu se ĉitati taj ţivot, lutati od raskriţja do raskriţja i svakoga dana satima hodati gledajući lica, znakove i priĉe koje mu grad-knjiga svakoga trenutka nudi na svojim stranicama. To mu se toliko sviĊa da se sada boji kako se nikada više neće moći vratiti svojoj lijepoj ţeni koja spava u svome krevetu i priĉi koju je ostavio nedovršenom. Pišĉeva priĉa primljena je s mûkom budući da je više govorila o samoći negoli o ljubavi, te više o umijeću pripovijedanja negoli o samoj pripovijesti. Galip je mislio kako sve prisutne najviše zanima odgovor na pitanje zbog ĉega je pisca napustila ţena budući da svatko ionako pamti neko “bezrazloţno napuštanje”. Barska dama, koja je nakon pisca zapoĉela svoju priĉu, nekoliko je puta ponovila da je istina sve što će im ispriĉati, a posebno je nastojala da i “naši prijatelji turisti” budu obaviješteni o toj vaţnoj stvari. Jer, ţeljela je da njezina pripovijest bude pouĉna ne samo za Tursku, nego i za cijeli svijet. Priĉa je poĉinjala u bliskoj prošlosti, u tome istom noćnom klubu. Dvoje mladih, bratić i sestriĉna, susreću se ondje nakon mnogo godina i meĊu njima se iznova rasplamsava ljubav iz djetinjstva. Djevojka je bila barska dama, a muškarac “zaštitnik” (to jest svodnik, rekla je okrenuvši se “turistima”), pa se meĊu njima nije postavljalo “pitanje ĉasti” koje bi muškarca nagnalo da je ubije, kao što se i inaĉe oĉekuje u takvim okolnostima. U to vrijeme noćni je klub, jednako kao i cijela Turska, bio miran, mladi se nisu ubijali na ulicama nego su se ljubili te su za blagdane jedni drugima slali pakete slastica, a ne bombe. Djevojka i mladić bili su sretni. Nakon iznenadne smrti djevojĉina oca

ţivjeli su u istoj kući, ali su spavali u zasebnim krevetima nestrpljivo išĉekujući dan vjenĉanja. Kad je osvanuo taj dan, djevojka se u društvu svih barskih dama s Bejoglua našminkala, dotjerala i namirisala; za to vrijeme mladić se na glavnoj ulici, na koju je izašao vraćajući se od brijaĉa, uhvatio u mreţu jedne prelijepe ţene. Mladića, koji se na prvi pogled smrtno zaljubio u nju, ta je ţena odvela u svoju sobu u hotelu Pera Palas i tu mu, nakon što su se nauţivali ljubavnih igara, otkrila svoju tajnu - nesretnica je bila nezakonito dijete iranskoga šaha i engleske kraljice. Došla je u Tursku u sklopu velikog plana da se osveti majci i ocu koji su je dobili nakon jedne noći uţitka, a potom ostavili na cjedilu. Od našega je svodnika traţila da se domogne nekakva zemljovida ĉiju je jednu polovicu ĉuvala sluţba javne sigurnosti, a drugu tajna policija. Izgarajući od strasti, mladić je zatraţio dopuštenje da ode. Odjurio je u bar u kojemu se trebala odrţati svadba. Ali uzvanici su se već bili razišli, a djevojka je sjedila u kutu i plakala. Mladić ju je najprije utješio, a potom joj rekao da radi na jednoj "stvari od drţavne vaţnosti". Odgodili su vjenĉanje i razglasili svim barskim damama, trbušnim plesaĉicama, svodnicima i Cigankama iz Sulukulea41 da se kod policajaca koji zalaze u te istanbulske rupe raspitaju za zemljovide. Kad su se na kraju domogli obaju dijelova zemljovida i sastavili ga, djevojka je, kao što bi i sve druge ĉestite ţene u Istanbulu, shvatila da je izigrana i da je njezin bratić zaljubljen u kćer iranskoga šaha i engleske kraljice. Sakrivši zemljovid pod lijevu dojku, oţalošćena je djevojka prognala samu sebe u jedan bordel na Kuledibiju u koji zalaze najpokvarenije ţene i najnemoralniji muškarci. Po naredbi opake princeze mladić pretraţuje Istanbul pedalj po pedalj. Tragajući za djevojkom, shvaća da voli onu koju traţi, a ne onu koja mu je naloţila da traţi, shvaća da traga za svojom ljubavlju, a ne za bilo kojom ţenom te da voli sestriĉnu s kojom je odrastao u djetinjstvu, a ne princezu. Kad je napokon u bordelu na Kuledibiju pronašao svoju ljubav iz djetinjstva i u konveksnom zrcalu na prozoru, namijenjenom klijentima, vidio kojim se sve lukavstvima djevojka koristi da bi se obranila od jednoga bogataša s leptir-mašnom i “ostala ĉestita”, razbio je vrata i spasio je. Od silne boli, iznad oka kojim je virio kroz kljuĉanicu (njegova polugola ljubav svira flautu) izbio mu je golem madeţ koji se nikada više nije povukao. Isti takav biljeg njihove ljubavi imala je i djevojka ispod lijeve dojke. Kad je s policijom izvršio prepad na Pera Palas i kad su uhitili okrutnu ţenu, iz ladica princeze koja je gutala muškarce poispadale su fotografije desetine tisuća nevinih polugolih mladića snimljenih u razliĉitim poloţajima, koje je ona obmanula i pridodala svojoj zbirci. Osim te široke politiĉke galerije likova naĊene su stotine knjiga koje su prikazali na televiziji zajedno s anarhistima, potom proglasi sa srpom i ĉekićem, jedna oporuka posljednjega nastranog sultana te planovi o podjeli Turske, na kojima je bio bizantski kriţ. Policija je, dakako, vrlo dobro znala da ta ţena u zemlju unosi anarhiju, ali i sifilis, no budući da su na njezinim fotografijama bili i mnogi policajci “kao od majke roĊeni”, s palicama u rukama, stvar je zataškana prije nego što je dospjela u tisak. Jedino je bilo dopušteno da se u novinama objave fotografije bratića i sestriĉne i vijest o njihovu vjenĉanju. Pripovjedaĉica je iz torbe izvadila taj isjeĉak s fotografijom i zamolila da ide od ruke do ruke; na njoj se vidjela osobno ona, odjevena u elegantan kaput s ovratnikom od lisiĉjeg krzna i bisernim naušnicama koje je i te veĉeri imala na sebi. Kad je ţena kasnije shvatila da je njezina pripovijest doĉekana s izvjesnom sumnjom, pa ĉak i s povremenim podsmjehivanjem, srdito je rekla da je istina sve što je ispriĉala i glasno nekoga pozvala za stol. U baru je bio i fotograf koji je snimio tolike bestidne fotografije prin41

Sulukule, romsko naselje pokraj Istanbula.

ceze i njezinih ţrtava. Kad je taj fotograf olovnosive kose prišao stolu i kad mu je barska dama rekla da će mu “gosti” za stolom dopustiti da ih slika u zamjenu za dobru ljubavnu priĉu te da će mu ona usto dati bogatu napojnicu, fotograf je poĉeo pripovijedati: Prije najmanje trideset godina jedan je sluga svratio u njegov mali studio i pozvao ga u jednu kućicu na Šišliju, smještenu uz tramvajsku prugu. U toj kućici, u koju je otišao pitajući se kako su, kraj tolikih kolega koji snimaju bogataške zabave, našli baš njega, “barskoga fotografa”, doĉekala ga je jedna mlada i lijepa udovica i ponudila mu “posao”: predloţila mu je da joj za pozamašnu svotu novca svako jutro donosi duplikate svih fotografija koje noću snimi u klubovima na Bejogluu. Naslućujući da bi se u pozadini toga posla, koji je prihvatio dijelom i iz radoznalosti, mogla kriti neka “ljubavna priĉa”, fotograf donosi odluku da - koliko je to u njegovoj moći izbliza prati jedva zamjetno razroku ţenu svijetlokestenjaste boje. Na izmaku druge godine fotograf shvaća da ţena ne traga za nekim odreĊenim muškarcem kojega otprije zna ili ĉiju je fotografiju prije vidjela. Jer ni lica, ni ţivotne dobi muškaraca koje je htjela vidjeti u drukĉijim poloţajima i na velikim formatima nisu se podudarali sa fotografijama koje je odabirala meĊu stotinama onih koje su joj svako jutro prolazile kroz ruke. U kasnijim godinama, pomalo zbog bliskosti koja se rodila iz njihove suradnje, pomalo i zbog povjerenja koje ulijeva upućenost u zajedniĉku tajnu, ţena se poĉela povjeravati fotografu: “Ne donosi mi fotografije bezliĉnih osoba, muškaraca praznih pogleda i bezizraţajna lica!” govorila bi. “Kod njih ne nalazim nikakva smisla, nikakva znaka!” A fotografije lica na kojemu je mogla proĉitati navještaj nekoga smisla (tu je rijeĉ uporno koristila) svaki put bi je razoĉarale pa bi uvijek ponavljala isto: “Ako takve nalazimo u noćnim klubovima i krĉmama kamo zalaze ţalosni i ucviljeni ljudi, kako li tek prazno gledaju ljudi na radnim mjestima, za pultovima dućana, za uredskim stolovima, mili Boţe?!” Pa ipak, nije da nisu naišli na dva-tri “sluĉaja” koja su im probudila nadu. Jednom prilikom ţena je na posve izboranu licu nekoga starca - poslije se ispostavilo da je zlatar - proĉitala neko jako staro i vrlo daleko znaĉenje na kojemu se dugo zadrţala. Brazde na njegovu ĉelu i bogatstvo slovnih simbola ispod njegovih oĉiju bili su samo posljednje prazne rijeĉi nekakva nedokuĉiva i opskurna znaĉenja koje se stalno ponavljalo. Kad su poslije tri godine naišli na lice na kojemu su poigravali slovni simboli i koje je ukazivalo na vrijeme u kojemu ţive, uvećali su fotografije toga ĉovjeka, po njihovu saznanju knjigovoĊe, ĉije ih je lice uzbuĊivalo. Jednoga tmurnog jutra ţena je fotografu pokazala golemu fotografiju toga ĉovjeka objavljenu u novinama i rekla: “Pronevjerio je dvadeset milijuna.” Nakon što je prestao strepiti zbog krivnje i nezakonitih poslova, s lica opuštenoga knjigovoĊe, koji je izmeĊu dvojice brkatih policajaca mirno gledao ĉitatelje, ĉitala se ravnodušnost jednaka izrazu ţrtvenog janjeta obiljeţena kanom42. Sašaptavajući se i namigujući jedni drugima, ljudi za stolom su se, dakako, sloţili da se stvarna ljubav odvijala izmeĊu fotografa i ţene, no na kraju te “ljubavne priĉe” pojavio se posve drugi junak. Kad je ţena jednoga prohladnog ljetnog jutra na fotografiji ugledala ono nevjerojatno lice koje je blistalo meĊu bezizraţajnim fizionomijama za barskim stolom, smjesta je zakljuĉila da potraga koja je trajala jedanaest godina nipošto nije bila uzaludna. Budući da se mladi ĉovjek opet pojavio u noćnom klubu, njegovo jedinstveno lice iste je noći ponovno snimljeno. Na uvećanim fotografijama s njega se moglo proĉitati vrlo ogoljeno, jednostavno i jasno znaĉenje - bila je to ljubav. S ĉestita i otvorena lica toga tridesettrogodišnjaka koji je imao malu urarsku radionicu na Karagumruku tih se pet “novih” slova (LJ-U-B- -A-V) tako lako ĉitalo da je ţena fotografu, koji nije mogao razaznati ni jedno 42

Kana, kna: prah osušenog lišća biljke Lawsonia intermis L., koji se koristi za bojenje ruku, prstiju i kose.

od njih, rekla da je slijep. Dane koji su uslijedili provela je uzbuĊena kao mladenka koja treba izaći pred prosce, i unaprijed pateći kao zaljubljenik koji zna da je od poĉetka osuĊen na poraz. A kad bi je ipak obasjao traĉak nade, s opsesivnom je pomnjom razraĊivala sve mogućnosti za buduću sreću. Za tjedan dana u svakome kutku ţenina dnevnog boravka visjele su stotine urarovih fotografija snimljenih s raznim izgovorima i uz pomoć svakojakih trikova. Kad je poslije jedne veĉeri, u kojoj je fotograf izbliza napravio detaljnije snimke, urar nevjerojatna lica prestao dolaziti u bar, ţena je izgubila razum. Poslala je fotografa u Karagumruk, no muškarca nije bilo ni u urarskoj radionici, ni u stanu koji mu je pokazao jedan stanovnik ĉetvrti. Kad je tjedan kasnije ponovno otišao onamo, radionica je bila “na prodaju”, a stan ispraţnjen. Nakon toga ţena je izgubila svaki interes za fotografije koje je fotograf na kraju donosio jedino “njoj za ljubav”, i nije htjela baciti ĉak ni letimiĉan pogled na druga zanimljiva lica, nego samo na urarovo. Jednoga vjetrovitog jutra rano pristigle jeseni pokucao je na ţenina vrata drţeći u ruci “primjerak” koji bi je mogao zanimati. Kad je ljubopitljivi vratar zgrade u kojoj je stanovala rekao da se gospoĊa preselila na neku nepoznatu adresu, fotograf je tuţno pomislio da je njegovoj priĉi došao kraj. A moţda je ta njegova priĉa, koju je morao ispriĉati misleći na vlastitu prošlost, tek poĉinjala. I doista, pravi kraj priĉe saznao je iz naslova jednih novina koje je mnogo godina kasnije odsutno ĉitao: “U lice mu je izlila solnu kiselinu!” Ni ime, ni izgled, a ni godine ljubomorne ţene koja je to napravila nisu odgovarali gospoĊi sa Šišlija, a ni muškarac kojemu je u lice izlila solnu kiselinu nije bio urar, nego drţavni tuţitelj u nekome gradiću u središnjoj Anadoliji, odakle je i potjecala ta vijest. Štoviše, ni jedna od pojedinosti iz novina nije se podudarala s opisom lijepe ţene i urara o kojima je godinama razmišljao. Pa ipak, ĉim je ugledao rijeĉ “solna kiselina”, naš je fotograf naslutio da oni mogli biti taj par. Shvatio je da su njih dvoje godinama bili skupa, da su ga iskoristili i zajedno pobjegli te da su pribjegli toj igri kako bi se otresli tko zna kojega nesretnika kakav je i sam bio. Kad je u jednome tabloidu koji je kupio istoga dana vidio urarevo lice na kojemu nije bilo ni traga skrivenu smislu i slovnim simbolima, shvatio je koliko je bio u pravu. Kad je fotograf, gledajući ponajprije strane novinare, vidio da je njegova pripovijest primljena s odobravanjem i zanimanjem, pobjedu je okrunio posljednjim detaljem: kao da odaje vojnu tajnu, otkrio im je da je isti tabloid sliku unakaţenoga lica objavio još jednom, mnogo godina poslije, kao fotografiju posljednje ţrtve dugogodišnjega rata na Bliskome istoku te da je ispod nje bila otisnuta sljedeća reĉenica: “Kaţu da se sve dogaĊa zbog ljubavi”. Društvo za stolom razdragano je poziralo fotografu. MeĊu njima su bila dva-tri novinara i jedan struĉnjak za promidţbu - Galip ih je poznavao iz viĊenja - jedan posve ćelav ĉovjek koji mu se odnekud ĉinio poznatim i nekoliko stranaca koji su im se pridruţili. Za stolom se već bilo stvorilo ozraĉje radoznalosti i sluĉajnoga prijateljstva kakvo sklapaju ljudi koji se na jednu noć naĊu u istome prenoćištu, ili pak doţive nekakvu nezgodu. Noćni se klub bio priliĉno ispraznio i utihnuo, a rasvjeta na pozornici odavno je bila ugašena. Kad je Galip otkrio sliĉnost izmeĊu noćnoga kluba u kojemu su sjedili i bara u kojemu je snimljen film Moja draga prostitutka s Turkan Šoraj u glavnoj ulozi, pozvao je postarijega konobara i raspitao se o tome. I stari je konobar ispriĉao jednu pripovijest, moţda zbog toga što su ga svi u tome ĉasu pogledali, a moţda i stoga što su ga uzbudile priĉe koje je te veĉeri prisluškivao. Ne, njegova pripovijest nije imala veze s time, nego s jednim starim, upravo ondje snimljenim filmom. Gledao ga je toĉno ĉetrnaest puta onoga tjedna kad se prikazivao u kinu

Ruja, jer je mogao vidjeti i samoga sebe. Naime, u vrijeme snimanja sa zadovoljstvom je prihvatio ponudu producenta i lijepe glumice da se pojavi u nekoliko prizora. U filmu koji je gledao dva mjeseca kasnije prepoznao je svoje lice i ruke, ali leĊa, ramena i zatiljak iz jednoga drugog prizora nisu bili njegovi. To je staroga konobara i plašilo i izazivalo u njemu neku neobiĉnu jezu svaki put kad bi gledao film. Usto, nikako se nije mogao naviknuti na to da iz njegovih usta izlazi tuĊi glas, i to glas koji će poslije ĉuti i u mnogim drugim filmovima. Ta jeziva, zbunjujuća i košmarna zamjena njegove je roĊake i poznanike koji su gledali film manje zanimala negoli njega samoga. Oni naprosto nisu razumjeli ni takozvane filmske trikove, niti bitno vaţnu istinu: da uz pomoć male varke ĉovjek moţe drugoga prikazati kao sebe, a sebe kao nekoga drugog. Uzalud se konobar godinama nadao da će kina na Bejogluu u ljeto kad se prikazuju po dva filma prikazati i onaj u kojemu se na trenutak pojavljuje. Vjerovao je da bi mogao zapoĉeti jedan posve nov ţivot kad bi još jednom pogledao taj film, ne zato što bi se susreo s vlastitom mladošću, nego iz posve drugoga, “poznatog” i njegovim bliţnjima neshvatljivog razloga koji probrano društvo za stolom moţe jako dobro razumjeti. Za stolom se konobaru iza leĊa dugo raspravljalo o tome što bi mogao biti taj “razumljivi razlog”. Većina je, dakako, mislila da je posrijedi ljubav: konobar je bio zaljubljen ili u sebe samoga ili u svijet koji je vidio u sebi ili u filmsku umjetnost. Barska je dama završila raspravu rekavši da je konobar, kao i svi stari hrvaĉi, homoseksualac. Jednom su ga zatekli kako pred zrcalom posve gol zadovoljava svoje porive, a uhvatili su ga dok je u kuhinji zlostavljao mlade pomoćnike. Starac s glavom glatkom kao bundeva, koji se Galipu ĉinio poznatim, usprotivio se ţeninim “neutemeljenim predrasudama” prema hrvaĉima koji se bave turskim nacionalnim sportom. Poĉeo je navoditi svoja zapaţanja o uzornome obiteljskom ţivotu tih iznimnih ljudi koje je neko vrijeme izbliza pratio, posebice u Trakiji. Iskender je za to vrijeme rekao Galipu tko je taj starac. S tom bundevastom glavom susreo se u hotelu Pera Palas dok je traţio Dţelala onih uzbudljivih dana kad je pravio dnevni program za engleske novinare i trudio se završiti ga što prije, da, moţda baš one veĉeri kad je telefonirao Galipu. Ĉovjek se prikljuĉio potrazi rekavši da se gospodin Dţelal i on dobro znaju te da ga i on traţi zbog neke osobne stvari. U kasnijim bi danima koji put iskrsnuo pred njih te njemu i engleskim novinarima pomagao ne samo da pronaĊu Dţelala nego i u drugim, manje vaţnim poslovima, jer je kao umirovljeni ĉasnik imao širok krug poznanika. Uţivao je u tome da prozbori pokoju rijeĉ na engleskome koji je jedva govorio. Nema sumnje da je bio umirovljenik koji u slobodno vrijeme ţeli biti koristan, rado sklapa prijateljstva i vrlo dobro poznaje Istanbul. Nakon opaski o hrvaĉima iz Trakije, starac je uzeo rijeĉ napomenuvši da je došlo vrijeme za priĉu koja se dotiĉe biti stvari. Zapravo, bilo je to više pitanje negoli priĉa. Jedan stari pastir zatvara u tor stado ovaca koje se samo vratilo u selo zbog pomraĉenja sunca usred bijela dana, te se vraća kući. U postelji zatiĉe ţenu koju silno voli i njezina ljubavnika. Nekoliko trenutaka oklijeva, a onda zgrabi noţ i ubije oboje. Nakon što se predao, pred sucem se branio da nije ubio svoju ţenu i njezina ljubavnika, nego njemu nepoznatu ţenu i njezina ljubavnika koje je zatekao u svome krevetu. Pastirova logika bila je vrlo jednostavna: budući da je nezamislivo da bi mu ţena s kojom je godinama ţivio u ljubavi, kojoj je vjerovao i poznavao je, mogla uĉiniti takvo što, njegova su ţena i ona koju je zatekao u krevetu dvije razliĉite osobe. Smjesta je povjerovao u tu zaĉuĊujuću promjenu pouzdajući se u iznimni znak koji mu je sunce dalo. Svakako je bio spreman ispaštati kaznu namjesto ubojice u kojega se naĉas bio preobratio, ali je ţelio da ţena i muškarac koje je ubio u svome krevetu budu smatrani lopovima koji su ušli u njegovu kuću i bestidno iskoristili blagodati njegova kreveta. Nakon

što odleţi kaznu, kakva god bila, krenut će traţiti svoju ljubljenu ţenu koju nije vidio od pomraĉenja sunca, a kad je naĊe, dat će se u potragu za svojom izgubljenom osobnošću, moţda i uz njezinu pomoć. Kako je sudac presudio pastiru? Slušajući odgovore koje su ljudi za stolom davali umirovljenome pukovniku, Galip je razmišljao o tome kako je tu priĉu i to pitanje negdje već proĉitao ili ĉuo, no nikako se nije mogao prisjetiti gdje. Kad je bacio pogled na jednu od tek izraĊenih fotografija koje je fotograf podijelio društvu za stolom, na trenutak mu se uĉinilo da će se sjetiti odakle zna tu priĉu i ćelavoga ĉovjeka. Uĉinilo mu se da tom ĉovjeku samo treba reći tko je on i da bi se istoga ĉasa odgonetnula tajna lica ĉiji je skriveni smisao bilo teško dokuĉiti, baš kao i smisao na licima iz fotografove priĉe. Kad je došao red na njega, Galip je poĉeo objašnjavati zašto bi sudac trebao osloboditi pastira, osjećajući da polako odgoneta tajnu na licu umirovljenoga ĉasnika; a kad je prestao govoriti, ĉinilo se kao da je ĉovjek slušajući ga posve promijenio osobnost i za kratko vrijeme postao netko drugi. Kad je došao red na njega, Galip je poĉeo pripovijedati ljubavnu priĉu jednoga ostarjelog i osamljenog novinara koju je prije mnogo godina ĉuo od jednoga kolumnista. Taj je ĉovjek proţivio ţivot prevodeći za novine i ĉasopise na Babialiju i pišući tekstove o filmskim i kazališnim predstavama. Nikada se nije ţenio zato što su ga više privlaĉili ţenska odjeća i nakit negoli same ţene. Ţivio je posve sam u malom dvosobnom stanu u jednoj zabaĉenoj ulici na Bejogluu sa šarenom maĉkom koja je izgledala starija i osamljenija od njega samoga. Jedini potres doţivio je kad je pred kraj ţivota poĉeo ĉitati onu naizgled beskrajnu knjigu u kojoj Marcel Proust traga za izgubljenim vremenom. Toliko se stari novinar zaljubio u tu knjigu da je neko vrijeme svakome koga bi sreo govorio o njoj; meĊutim, nije naišao ni na koga tko bi s njime podijelio oduševljenje tim djelom, a kamoli nekoga tko bi kao on uz tristo muka na francuskome proĉitao sve njegove sveske i zavolio ih. Zbog toga se povukao u sebe i sam sebi poĉeo prepriĉavati priĉe i pojedine prizore iz svezaka koje je tko zna koliko puta proĉitao. Kad bi se tijekom dana suoĉio s nekim problemom, kad bi se morao miriti s prostotama i bešćutnošću “nekulturnih” ljudi, a takvi su uvijek nemilosrdni, neprofinjeni i pohlepni, pomislio bi: “Ja ionako nisam ovdje. Ja sam sada u svome stanu, u svojoj spavaćoj sobi, sanjarim o tome što radi moja Albertine koja spava u drugoj sobi ili se upravo budi, ili pak uţivam i s radošću osluškujem one njezine meke i slatke korake koji se ĉuju kad šeće po stanu.” Kad bi nesretan išao ulicama, zamišljao je - baš kao i Proustov pripovjedaĉ - da ima lijepu i mladu ţenu koja ga ĉeka kod kuće, da se zove Albertine i da ga je nekoć ĉak i poznanstvo s njom usrećivalo, te si doĉaravao što u tom trenutku Albertine radi dok ga išĉekuje. A kad bi se vratio u dvosobni stan koji peć nikako nije mogla zagrijati, stari bi se novinar s tugom sjetio stranica iz nekoga drugog sveska u kojemu Albertine ostavlja Prousta; tada bi duboko u sebi oćutio tugu praznoga doma i - kao da je istodobno i Proust i njegova ljubavnica Albertine - prisjećao se svega o ĉemu su razgovarali smijući se, njezinih posjeta (prije ulaska morala mu je pozvoniti), zajedniĉkih doruĉaka, svojih beskrajnih napadaja ljubomore i maštanja o zajedniĉkome putovanju u Veneciju. Sjećanja bi navirala sve dok mu od tuge i radosti ne bi potekle suze. Kad bi ga u nedjeljna jutra, koja je provodio sa svojom maĉkom, naljutile novine koje objavljuju neukusne i banalne priĉe, i kad bi se prisjetio podrugljivih rijeĉi svojih radoznalih susjeda, ograniĉenih dalekih roĊaka i neodgojene djece neobuzdana jezika, pretvarao se da je u ladici stare komode našao nekakav prsten, zamišljao da ga je sluškinja Françoise pronašla u ladici od ruţina drveta i da je taj prsten Albertine zaboravila uzeti, pa bi se okrenuo zamišljenoj sluškinji i rekao joj tonom koji je mogla ĉuti šarena maĉka: “Ne, Françoise, Al-

bertine nije zaboravila ovaj prsten. Nije potrebno da joj ga šaljemo, ionako će se ubrzo vratiti doma.” Jadna je i bijedna ova naša zemlja u kojoj nitko ne zna za Albertine i nitko nije ĉuo za Prousta, mislio je stari novinar. Kad se jednoga dana u njoj pojave ljudi koji će razumjeti Prousta i Albertine, da, moţda će tek tada brkati, siromašni ljudi na ulicama moći bolje ţivjeti, moţda će tek tada moći ţivo maštati o svojim ljubavima kao Proust, umjesto da jedni druge izbodu noţevima u prvom naletu ljubomore. Svi oni brojni pisci i prevoditelji koji su dobili posao u novinama samo zato to ih smatraju pismenima, loši su i ograniĉeni zato što nisu ĉitali Prousta i nisu upoznali Albertine, zato što ne znaju da je stari novinar proĉitao Prousta i ne shvaćaju da je on sam i Proust i Albertine. Zaĉudnost te priĉe leţi u tome što stari, osamljeni novinar nije mislio da je on junak toga romana ili njegov pisac. Jer svaki Turĉin koji strastveno zavoli neko zapadnjaĉko djelo koje prije njega nitko nije ĉitao, nakon nekog vremena iskreno povjeruje u to da ga je on sam i napisao, a ne samo s radošću proĉitao. Takav ĉovjek poslije poĉinje omalovaţavati ljude oko sebe ne samo zbog toga što nisu proĉitali tu knjigu, nego i zato što nisu ĉitali djelo koje je on osobno napisao. Eto, zbog toga ne ĉudi što se stari novinar godinama osjećao i kao Proust i kao Albertine, nego to što je svoju dugogodišnju tajnu povjerio jednom mladom kolumnistu. Moţda se stari novinar povjerio mladom kolumnistu zato što je osjećao posebnu naklonost prema njemu. Mladić je naime posjedovao neku ljepotu koja ga je podsjećala i na Prousta i na Albertine: imao je brĉiće, ĉvrstu, klasiĉnu graĊu, lijepa bedra, duge trepavice, zagasit ten i nizak stas kao Proust i Albertine, a svojom mekanom, svilenkastom i svjetlucavom koţom podsjećao je na Pakistanca. No sva je sliĉnost bila samo u tome. Kada je mladi i lijepi kolumnist, ĉiji ukus u europskoj knjiţevnosti nije išao dalje od Paula de Kocka i Pitigrillija, saslušao tajnu staroga novinara, najprije je prasnuo u grohotan smijeh, a onda rekao da će tu zanimljivu priĉu ispriĉati u jednoj kolumni. Shvativši kakvu je pogrešku poĉinio, stari je novinar preklinjao mladoga i lijepoga kolegu da to ne uĉini, no ovaj se i dalje smijao ne shvaćajući o ĉemu je rijeĉ. Kad se stari novinar vratio kući, najednom je shvatio da mu se srušio cijeli svijet. U praznoj kući nije više mogao misliti ni na Proustove napadaje ljubomore, ni na lijepe trenutke koje su on i Albertine proveli skupa, ni na to kamo je Albertine otišla. Ona iznimna i ĉarobna ljubav koju je u Istanbulu osjećao i ţivio samo on i nitko drugi, ta uzvišena ljubav koja je bila jedinim izvorom ponosa u njegovu ţivotu i koju dotad nitko nije ukaljao, uskoro je na grub i sirov naĉin trebala biti ispriĉana stotinama tisuća ograniĉenih ĉitatelja, a Albertine, koju je godinama oboţavao, gotovo obešĉašćena. Stari je novinar ţelio umrijeti svaki put kad bi se upitao koliko će ograniĉenih ĉitatelja, koje zanimaju samo lopovštine posljednjega premijera i pogreške na najnovijim radijskim programima, na dno kante za otpatke polagati listove novina na kojima će biti otisnuto lijepo ime njegove voljene Albertine, zbog koje je bio smrtno ljubomoran i smoţden kad ga je napustila i na koju ni na trenutak nije prestajao misliti otkako ju je prvi put vidio u Balbecu kako vozi bicikl. Zbog toga je smogao ono malo preostale snage i odluĉnosti, telefonirao mladome kolumnistu svilenkaste puti i s brĉićima i preklinjao ga da ni u jednome svom tekstu nikada ne spomene Prousta i Albertine, napomenuvši mu kako “jedino i samo on” moţe razumjeti tu, po svemu osobitu i neizljeĉivu ljubav, tu ljudsku situaciju i beznadnu i bezgraniĉnu ljubomoru. Hrabro je dodao i ovo: “Osim toga, vi niste ni proĉitali tu Proustovu knjigu!” “Koju i ĉiju knjigu, i zašto?” upitao je mladi kolumnist koji je odavno bio zaboravio na ljubav staroga novinara. Starac mu je opet ispripovijedao svoju priĉu, a mladi i bešćutni kolumnist opet je prasnuo u grohotan smijeh i veselo rekao da, da, svakako bih tu priĉu

trebao napisati i objaviti je. Moţda i zato što je mislio da stari novinar ţeli da je objavi. I objavio ju je. U kolumni nalik na priĉu stari se novinar opisuje onako kako ste i ĉuli: kao osamljeni i oţalošćeni CarigraĊanin koji je zaljubljen u junaka jednoga ĉudnog zapadnjaĉkog romana, i koji sebe smatra i piscem i junakom toga djela. I stari novinar iz priĉe, jednako kao i onaj stvarni iz ţivota, ima šarenu maĉku. I stari novinar iz kolumne potresen je time što ga ismijavaju u priĉi ispriĉanoj u kolumni. I u priĉi iz priĉe sadrţane u ispriĉanoj priĉi stari je novinar poţelio umrijeti kad je u novinama ugledao imena Prousta i Albertine. U košmarima koje je stari novinar proţivio zadnjih nesretnih noći iz bezdana su, jedan za drugim, izlazili razliĉiti osamljeni novinari, Proustovi i Albertine. Kad bi se u ponoć trgnuo iz teških snova, stari novinar više nije imao ni ljubavi koja ga je usrećivala time što nitko nije znao za nju. Kad su jednoga jutra, trećega dana poslije objavljivanja okrutne kolumne, provalili vrata i ušli u stan staroga novinara, zakljuĉili su da ga je ugušio dim iz peći ĉiji dimnjak nije dobro vukao te da je umro mirno, u snu. Šarena maĉka gladovala je dva dana, ali se ipak nije odvaţila jesti gospodara. Iako je Galipova priĉa, jednako kao i ostale, bila prepuna tuge, zbliţila je slušatelje za stolom i oraspoloţila ih. Nekolicina gostiju, meĊu njima i strani novinari, ustala je od stolova i u pratnji glazbe sa skrivenoga radija zaplesala s barskim damama, zabavljala se i smijala sve dok se noćni klub nije posve ispraznio.

Šesnaesto poglavlje MORAM BITI ONO ŠTO JESAM Ako želiš biti veseo ili tužan, rastresen, zamišljen ili uljudan, trebaš to samo dobro odglumiti. —Patricia Highsmith

Jednog metafiziĉkog pokusa, koji mi se dogodio jedne zimske noći prije dvadeset i šest godina, sjetio sam se mnogo godina kasnije i ukratko ga opisao u jednoj od svojih kolumna. Nakon tog poduţeg ĉlanka napisanog prije jedanaest ili dvanaest godina, ne mogu se toĉno sjetiti kada (šteta što mi ovih dana, kad mi je pamćenje već dobrano oslabilo, nije pri ruci moj “tajni arhiv” kojega se laćam u trenucima poput ovog!), primio sam mnoštvo pisama od svojih ĉitatelja. MeĊu ĉitateljima koji su se, kao što to obiĉno biva, razbjesnili što nisam napisao ĉlanak kakav su oĉekivali, na kakve su se naviknuli (Zašto nisam, kao obiĉno, govorio o problemima u domovini, zašto nisam, kao obiĉno, opisivao melankoliju ulica kišovitog Istanbula?), nalazilo se i pismo jednog ĉitatelja koji je “shvatio” da dijeli moje mišljenje o jednoj drugoj “vrlo vaţnoj temi”. Pisao je da će me uskoro posjetiti i

postaviti mi pitanja o "osobnim” i "dubokim" temama za koje je smatrao da su nam obojici bliske. Gotovo sam bio zaboravio na pismo tog svog ĉitatelja koji je napisao da je brijaĉ (I to je bilo ĉudno), kadli se on jedno popodne zaista pojavi. Bilo je vrijeme za prijelom i ja sam upravo dovršavao dopola napisane ĉlanke da ih pošaljem dolje. Nisam imao nimalo vremena. Osim toga, razmišljao sam i o tome kako će brijaĉ nadugo i naširoko opisivati svoje muke i kako će me opsjedati ispitujući me zašto u svojim kolumnama ne mogu posvetiti dovoljno prostora tim beskrajnim jadima. Da ga se riješim, rekao sam mu da doĊe neki drugi put. Podsjetio me da ml je u pismu najavio da će doći i da nema vremena za “neki drugi put"; da će mi postaviti dva pitanja na koja ću odmah moći odgovoriti, na koja mogu odgovoriti bez imalo razmišljanja. Svidjelo mi se kako je bez okolišanja prešao na stvar, pa sam mu rekao da me odmah pita. “Je li vam teško biti ono što jeste?” Budući da su kolege naslutili da je na pomolu nešto neobiĉno, neka zabava, neka šala zbog koje će se kasnije svi smijati, poĉeli su se okupljati oko stola: mladi novinari kojima sam bio mentor, debeli i glasni sportski novinar koji je sve nasmijavao... Stoga sam se, kako se u takvom trenutku od mene i oĉekivalo, kao odgovor na pitanje “inteligentno” našalio. Brijaĉ je šalu saslušao pozorno, kao da je to odgovor koji ţeli, i postavio drugo pitanje. “Postoji li naĉin da ĉovjek bude samo ono što jest?” Ovaj put pitanje nije postavio kao da namjerava zadovoljiti svoju znatiţelju, nego kao da posreduje po ţelji nekog drugog. Bilo je oĉito da ga je unaprijed pripremio i nauĉio napamet. Odjek moje prve šale još je uvijek bio u zraku. Okupili su se i drugi koji su ĉuli smijeh. Što je u takvom trenutku bilo prirodnije od toga da, umjesto da odrţim ontologijski govor o “mogućnosti ĉovjeka da bude ono što jest”, izvalim drugu šalu koju su s uzbuĊenjem oĉekivali i koja će dobro sjesti? Osim toga, tom se drugom šalom povećava uĉinak prve i sve se pretvara u vrlo zgodnu priĉu koja će se prepriĉavati i kada mene više ne bude. Nakon te druge dosjetke, koje se danas ni ne sjećam, brijaĉ je rekao: “Razumijem!” - i otišao. Budući da naš narod pokazuje zanimanje za dvosmislene rijeĉi samo kad ono drugo znaĉenje sadrţi nekakvu uvredu ili poniţenje, uopće nisam obratio pozornost na brijaĉevu preosjetljivost. Ĉak mogu reći da sam ga ponizio onako kako poniţavam one uzbuĊene Ĉitatelje koji, upoznavši vašeg kolumnista u javnom zahodu, ĉovjeka koji zakopĉava hlaĉe ispituju o smislu ţivota i o tome vjeruje li u Boga ili ne. No kako je vrijeme prolazilo... Nakon te reĉenice koja je ostala nedovršena jasno je da me oni moji ĉitatelji koji drţe da ću napisati da sam se pokajao zbog svoje drskosti, da sam stalno razmišljao o tome koliko je brijaĉevo pitanje bilo na mjestu i da sam ga jedne noći ĉak i sanjao i probudio se s osjećajem krivnje u košmaru, još nisu upoznali. Osim jednom, na brijaĉa nikada nisam ni pomislio. A i to “jednom” kad sam na njega pomislio, zapravo sam mislio na nešto drugo. To što mi je palo na pamet bilo je nastavak neĉega o ĉemu sam razmišljao mnogo godina prije nego što sam ga upoznao. Na poĉetku se to ĉak nije ni moglo nazvati razmišljanjem; bio je to refren koji mi se od djetinjstva s vremena na vrijeme motao po glavi i koji se odjednom ponovno poĉeo ponavljati negdje u mojim ušima. Ne, nego u dubinama mojega uma, moje duše: “Moram biti ono što jesam, moram biti ono što jesam, moram biti ono što jesam...” Nakon dana koji sam proveo u guţvi, s rodbinom i meĊu “prijateljima” s posla, prije nego što ću u ponoć leći u krevet, sjedio sam u staroj fotelji u drugoj sobi svoga stana. Nogu ispruţenih na podnošku, pušeći cigaretu, gledao sam u strop. Beskonaĉne rijeĉi ljudi koje sam cijeli dan gledao, graja i njihove ţelje kao da su se ispreplele, postale jedinstven zvuk i negdje

mi duboko u ušima odzvanjale poput neugodne i zamorne glavobolje. Štoviše, poput podmukle zubobolje. Taj stari “refren”, koji sam se ustruĉavao nazvati “razmišljanjem”, najprije je poĉeo kao suprotnost toj zvonjavi, kao neka vrsta “kontrapunkta”. Podsjećao me na izlaz koji će me, ako zaronim u vlastiti unutarnji glas, u vlastitu sreću i spokoj, ĉak u svoj miris, spasiti beskrajne graje toga mnoštva. “Moraš biti ono što jesi, moraš biti ono što jesi, moraš biti ono što jesi!” U ponoć sam shvatio koliko sam sretan što sjedim daleko od sve te guţve i blata tog odvratnog meteţa u koji oni (imam koji drţi propovijed na dţumi43, uĉitelji, moje tete, otac i stric, politiĉari, svi), nazivajući ga “ţivotom”, ţele da svojski zaglibim, da zaglibimo. Bio sam toliko zadovoljan što, umjesto njihovim suhoparnim i bljutavim bajkama, tumaram vrtom vlastitih maštarija, da sam s ljubavlju promatrao svoje tanke noge koje su se pruţale od fotelje do podnoška, ĉak i svoja uboga stopala; s blagošću sam odmjeravao svoju nevještu i ruţnu ruku koja je ustima prinosila, a zatim odmicala cigaretu ĉiji sam dim otpuhivao prema stropu. Jedanput u sto godina mogao sam biti ono što jesam! I zbog toga što sam jednom u sto godina mogao biti ono što jesam, konaĉno sam mogao voljeti sebe! Eto, u tom trenutku sreće i “refren” je promijenio boju. Umjesto da se od rijeĉi do rijeĉi ponavlja, onako kao što mjesni luĊak, hodajući uza zid dţamije, kod svakoga kamena ponavlja istu rijeĉ, ili kao što vremešni putnik kroz prozor vlaka broji telefonske stupove: “jedan, jedan, jedan”, poprimio je odreĊenu ţestinu kojom je obavio ne samo mene, nego i onu moju staru, bijednu sobu u kojoj sam sjedio u društvu njegova gnjeva i nestrpljenja. U tom ţaru u koji sam zapao “refren” se više nije ponavljao sam. Ja sam ga ponavljao s radosnom ţestinom; moram biti ono što jesam, ponavljao sam. Ja moram biti ono Što jesam. Uopće ne mareći za njih. Ne mareći za njihove glasove, mirise, ţelje, ljubavi i mrţnje, ja moram biti ono što jesam. Moram biti ono što jesam, ponavljao sam promatrajući svoja stopala ugodno ispruţena na podnošku i dim cigarete koji sam otpuhivao prema stropu. Jer, ako ne mogu biti ono što jesam, postajem onaj koji oni ţele da budem. A s ĉovjekom kojega bi oni ţeljeli nikako se ne bih mogao pomiriti, mislio sam. I da je bolje da ne budem ništa nego da postanem ta nesnosna osoba koja su ţeljeli da postanem. Ili da, još bolje, uopće ne postojim. Zato što sam postajao osobom koju su moji striĉevi i tete, kada bih ih u mladosti posjetio, odmjeravali pogledom koji je govorio: “Šteta što se bavi novinarstvom. No puno radi pa će, nastavi li tako, ako Bog da, jednog dana biti uspješan.” Zato što sam, nakon što sam godinama radio da bih se riješio te osobe, ja, odrastao ĉovjek, otišao u onu obiteljsku zgradu u kojoj je na jednom od katova stanovao i moj otac sa svojom novom ţenom, i postao osoba koju su gledali kao nekog tko je “puno radio i nakon mnogo godina postao bar donekle uspješan”. Zato što se, što je još gore, ni ja nisam vidio nikako drugaĉije. Zato što se ta osobnost koju nimalo nisam volio zalijepila za moje meso poput ruţne koţe. Zatekao bih se kako u njihovu društvu umjesto svojih izgovaram rijeĉi te osobe, pa bih se po povratku kući prisjećao kako sam svaku od njih izgovorio, a sve da bih sam sebe muĉio. Otrcane fraze poput: "dotaknuo sam se te teme u ovotjednom dugom ĉlanku”, “pozabavio sam se tim problemom u ĉlanku od prošle nedjelje”, “u sutrašnjem ĉlanku govorim i o tome”, “ovaj utorak u dugom ĉlanku spominjem i to”, ponavljao sam dok se ne bih poĉeo gušiti od tuge, da bih naposljetku bar malo mogao biti ono što jesam. Cijeli moj ţivot bio je pun takvih ruţnih uspomena. Sjedeći u fotelji ispruţenih nogu, prisjećao sam se jednog po jednog trenutka u kojemu ja nisam bio ja, kako bih još više mogao uţivati u tome što mogu biti ono što jesam. Sjetio sam se kako sam cijeli vojni rok proveo kao “onaj koji ni u najteţim situacijama ne 43

Džuma: glavna islamska molitva koja se obavlja petkom u džamiji.

odustaje od zbijanja šala”, jer su moji “prijatelji” po oruţju još prvi dan odluĉili da budem takav. Sjetio sam se da sam na projekcijama loših filmova, na koje sam išao više da bih sâm sjedio u prohladnoj tami nego da mi proĊe vrijeme, u “petominutnim pauzama” osjećao da pogledi dokone svjetine koja puši govore “sposoban mladić, kandidat za vrlo vaţne poslove”, i zbog toga se ponašao kao “zamišljen mladić, utonuo u slojevite, pa ĉak i uzvišene misli”. Sjetio sam se kako sam se, u vrijeme kad smo sanjali o danu kad ćemo se dokopati planova za vojni udar i preuzimanje vlasti, ponašao kao netko tko toliko voli svoj narod da noćima ne spava zbog straha da će se, ako vojni udar još zakasni, njegove patnje produţiti. Sjetio sam se kako sam se, na sastancima na koje sam odlazio kriomice, pravio da sam oĉajnik koji je nedavno proţivio strašnu i beznadnu ljubavnu pustolovinu, misleći da kurve prema takvima bolje postupaju. Sjetio sam se kako sam, kad ne bi bilo vremena da prijeĊem na drugu stranu ceste; prolazio pokraj policijskih postaja trudeći se izgledati kao dobar graĊanin. Sjetio sam se kako sam se u kući svojih roditelja, u koju sam išao samo zato što nisam imao hrabrosti da u samoći provedem onu strašnu noć koja se naziva “novogodišnjom”, pravio da se sjajno zabavljam igrajući tombolu s ostalima, samo da bih se uklopio. Sjetio sam se kako sam se pred nekim ţenama koje su mi se sviĊale trudio izgledati ne kao ja, nego kao netko tko ne misli ni o ĉemu osim o braku i borbi za golu egzistenciju, pred drugima kao netko tko ne posvećuje vrijeme niĉemu osim spašavanju domovine, a pred nekima pak kao tankoćutan ĉovjek sit neosjetljivosti i nerazumijevanja naših sugraĊana, kojega bi se otrcanom frazom moglo nazvati “skrivenim pjesnikom”, misleći da će im se netko takav svidjeti. Zatim sam se (da, na samome kraju) sjetio da ni kod brijaĉa, kojemu sam odlazio dva puta mjesečno, nisam bio pravi ja, nego sam oponašao sebe kao skup svih tih likova koje sam glumio. Ipak, ja sam tom brijaĉu išao da bih se oslobodio. (Ne onom s poĉetka ĉlanka, naravno!) No, kad bih zajedno s njime poĉeo promatrati kosu koja će biti ošišana, glavu koja je nosi, ramena, trup, ogledalo, odmah bih shvatio da ni osoba koja sjedi na toj stolici, ni ona koju smo promatrali u ogledalu, nisam “ja”, nego netko drugi. Ta glava koju je brijaĉ rukom pridrţavao dok me pitao: “Koliko ćemo skratiti naprijed?", vrat koji je nosi, ramena i trup, nisu bili moji, nego Dţelala Salika, kolumnista. Ja pak nisam imao ni najmanje veze s tim ĉovjekom. To je bilo toliko oĉito da sam mislio da će i brijaĉ primijetiti, ali njega uopće nije bilo briga. Uz to bi mi, kao da ţeli da se još više osjećam kao “kolumnist”, a ne kao ja, postavljao pitanja kakva se obiĉno postavljaju jednome kolumnistu. Na primjer: “Da sad izbije rat, bismo li pobijedili Grke?” “Je li istina da je premijerova ţena prostitutka?” “Podiţu li prodavaĉi povrća cijene?” Neka nerazumljiva sila, ĉije porijeklo nikako ne uspijevam odgonetnuti, nije mi davala da odgovorim, nego bi umjesto mene kolumnist, kojega sam i sâm s neobiĉnom zbunjenošću promatrao u ogledalu, s uobiĉajenom pozom sveznalice promrmljao nešto poput: “Mir je dobar!” i “Treba znati da se vješanjem ljudi cijene neće spustiti!” Mrzio sam tog kolumnista koji je mislio da sve zna, koji je, ĉak i kad nije znao, bio svjestan da ne zna i koji je kao pravi mudrijaš nauĉio blagonaklono gledati na vlastite nedostatke i pretjerivanja! Mrzio sam i brijaĉa koji me svakim svojim pitanjem sve više ĉinio “gospodinom Dţelalom, kolumnistom”! Eto u tom sam se dijelu svojih ruţnih uspomena sjetio i brijaĉa koji je došao u novinsku redakciju da mi postavi ĉudna pitanja. U kasnim noćnim satima, nogu ispruţenih na podnošku, sjedeći u fotelji koja me ĉinila onime što jesam, slušajući novi gnjev staroga refrena koji mi je zvonio u ušima i podsjećao me na ruţne uspomene, govorio sam sâm sebi: “Da, gospodine brijaĉu, ĉovjeku nikako ne dopuštaju da bude ono što jest, ne puštaju ga da na miru bude on, nikad ga ne puštaju.” No, metar refrena i te rijeĉi koje sam bijesno izgovarao samo su me sve dublje uranjale u spokoj

kojemu sam se htio predati. Tada sam zakljuĉio da u cijeloj toj priĉi, u brijaĉevu posjetu i u sjećanju na njega osvjeţenom posredstvom jednoga drugog brijaĉa, postoji neki red, neko znaĉenje, ĉak, kako da kaţem, neka “tajna simetrija”, o kojima sam pisao u nekim drugim ĉlancima, i koje će primijetiti samo moji vjerni ĉitatelji. To je bio putokaz upravljen prema mojoj budućnosti. Mogućnost da budeš ono što jesi kad ostaneš sam nakon dugoga dana, pa ĉak i nakon duge veĉeri, i sjediš u svojoj fotelji, podsjeća na povratak kući nakon dugogodišnjeg putovanja ispunjenog pustolovinama.

Sedamnaesto poglavlje PREPOZNAJETE LI ME? Što se više osvrćem na ta vremena, kao da naslućujem gomilu koja tumara po mraku. —Ahmet Rasim

Izašavši iz noćnoga kluba, pripovjedaĉi se nisu odmah razišli, nego su pod snijegom koji je polako poĉinjao padati ĉekali neku novu razonodu i pogledavali se, poput ljudi koji su vidjeli kakav poţar ili umorstvo, pa ostaju prikovani za to mjesto kao da ĉekaju da se još nešto dogodi. Ćelavi ĉovjek, koji je odavno na glavu stavio pusteni šešir, rekao je: “To nije mjesto koje je otvoreno za sve, gospodine Iskenderu.” “Ovakvo društvo neće moći otpraviti. Ja samo ţelim odvesti Engleze. Neka upoznaju i tu stranu naše domovine.” Obratio se Galipu. “I vi ste dobrodošli, naravno...” Budući da ih se nisu uspjeli otarasiti kao ostalih, poveli su sa sobom i dvoje koji su im se pridruţili u zadnji ĉas: ţenu koja se bavi antikvarstvom i sredovjeĉnog arhitekta ĉetkastih brkova, te krenuli prema Tepebašiju. Dok su prolazili ispred ameriĉkog konzulata, muškarac s pustenim šeširom upita: “Jeste li bili u kućama gospodina Dţelala na Nišantašu i Šišliju?” “Zašto?” uzvrati Galip, izbliza se zagledavši u ĉovjekovo lice koje nije nalazio odviše znakovitim. “Gospodin Iskender nam je rekao da ste vi nećak Dţelala Salika. Zar ga nećete pozvati? Zar ne bi bilo dobro da on Englezima razjasni probleme naše domovine? Pogledajte, sada svijet pokazuje interes za nas.” “Naravno da bi”, reĉe Galip. “Imate li vi njegove adrese?” upitao je ĉovjek s pustenim šeširom. “Nemam”, reĉe Galip, “nikome ih ne daje.” “Je li istina da se u tim stanovima sastaje sa ţenama?” “Nije”, rekao je Galip. “Ne zamjerite”, reĉe ĉovjek. “Traĉevi. Što sve neće reći! Ali nisu ljudska usta plastiĉna vrećica pa da ih sveţete. Pogotovo ako ste prava legenda poput gospodina Dţelala! Ja ga poznajem.” “Stvarno?” “Da. Jednom me pozvao u jedan od svojih stanova na Nišantašu.” “Gdje se nalazio taj stan?” upita Galip. “Sada je to mjesto već odavno srušeno. U toj mi se kamenoj dvokatnici jednog predveĉerja poţalio na samoću. Rekao mi je da ga potraţim kad god poţelim.” “Ali on ţeli biti sam”, reĉe Galip. “Moţda ga ne poznajete dobro”, nato će ĉovjek. “Neki mi unutarnji glas govori da oĉekuje moju pomoć. Zar zaista ne znate njegovu adresu?” “Zaista ne znam”, reĉe Galip. “Ali nije sluĉajno da u njemu svatko pronalazi dio sebe.” “Iznimna osoba!” rekao je ĉovjek s pustenim šeširom i time zakljuĉio priĉu. Tada su poĉeli razgovarati o Dţelalovim posljednjim kolumnama. U jednoj od uliĉica koje se penju prema Tunelu zaĉuli su zviţdaljku noćnog ĉuvara koja se

obiĉno ĉuje u siromašnim ĉetvrtima, pa su se svi okrenuli i zagledali u snijegom pokrivene ploĉnike uske ulice osvijftljene ljubiĉastom neonskom svjetiljkom. Kad su ušli u jednu od ulica koje izlaze na kulu Galata, Galipu se uĉinilo da se gornji katovi zgrada pored ceste pribliţavaju jedni drugima poput zavjesa u kinu koje se polako zatvaraju. Na vrhu kule gorjele su crvene svjetiljke koje najavljuju sutrašnji snijeg. Bila su dva sata ujutro. Negdje u blizini buĉno se spustila rešetka nekog dućana. Obišli su kulu, zašli u jednu od sporednih uliĉica koju Galip nikada prije nije vidio i prošli zaleĊenim i mraĉnim ploĉnicima. Ĉovjek s pustenim šeširom zakucao je na stara vrata jedne male dvokatnice. Nakon duţeg vremena na drugom se katu upalilo svjetlo, otvorio se prozor i kroz njega se pomolila plaviĉasta glava. “Otvori, ja sam”, rekao je muškarac s pustenim šeširom. “Imamo goste iz Engleske.” Potom se okrenuo i stidljivo osmijehnuo Englezima. Vrata na kojima je pisalo MARS - ATELJE ZA IZRADU LUTAKA otvorio je bljedunjav, neobrljan ĉovjek tridesetih godina. Lice mu je bilo sanjivo. Bio je odjeven u crne hlaĉe i plavi prugasti gornji dio pidţame. Tek nakon što se rukovao sa svakim gostom gledajući ga zagonetnim pogledom kao da su braća po nekoj tajni, uveo ih je u jarko osvijetljenu prostoriju koja je mirisala po boji, punu kutija, kalupa, limenki i raznih dijelova tijela. Dijeleći brošure koje je izvukao iz nekog kutka, poĉeo je govoriti monotonim glasom: “Naša je ustanova najstarija ustanova za proizvodnju krojaĉkih lutaka na Balkanu i Bliskom istoku. Stupanj na kojem se nalazimo danas, nakon stoljetne povijesti, ujedno je pokazatelj dosega Turske u pitanju industrijalizacije i modernizacije. Danas, ne samo što se sto posto ruku, nogu i bedara proizvodi u našoj zemlji...” “Gospodine Dţebare”, neraspoloţeno je rekao ćelavi ĉovjek, “naši gosti nisu došli da vide ovo, nego da uz vaše vodstvo vide donje katove, podzemlje, nesretnike, našu povijest, ono što nas ĉini nama.” Vodiĉ je prvo ljutitim pokretom okrenuo prekidaĉ i, kad je stotine ruku, nogu, glava i trupova u trenutku utonulo u tišinu i tamu, upalio golu ţarulju koja je osvijetlila malo odmorište na vrhu stubišta. Svi su se zajedno uputili niza ţeljezne stube. Kad se odozdo osjetio miris vlage, Galip je na trenutak zastao. Gospodin Dţebar pribliţio mu se s ĉudnovatim mirom. “Ne boj se, ovdje ćeš naći to što traţiš!” rekao je vrlo upućeno. “Poslao me On. Nikako ne ţeli da lutaš krivim putem, da se izgubiš.” Je li i drugima govorio te neodreĊene rijeĉi? Vodiĉ je lutke koje su vidjeli spustivši se u prvu sobu predstavio kao “prva djela mojega oca”. Dok su u sljedećoj sobi pod svjetlom gole ţarulje promatrali lutke osmanlijskih pomoraca, gusara, pisara i seljaka koji su podvijenih nogu sjedili oko niskoga stola, opet je promrmljao nešto nerazumljivo. Galip je tek u nekoj drugoj sobi, u kojoj su vidjeli lutke pralje, nevjernika odrubljene glave i krvnika s oruĊem u ruci, prvi put uspio razabrati vodiĉeve rijeĉi. “Kad je moj djed prije sto godina proizveo svoja prva djela, koja ste vidjeli u prvim sobama, na pameti mu nije bilo ništa do sljedećeg jednostavnog razmišljanja: 'Lutke koje stoje u izlozima trgovina moraju se praviti po uzoru na naše ljude‟, mislio je djed. No, sprijeĉile su ga zlosretne ţrtve meĊunarodne i povijesne urote koja je pripremana punih dvjesto godina.” Spuštali su se stubama, prolazili kroz vrata i ponovno se spuštali. U prostorijama s ĉijih je stropova kapala voda, i kojima je elektriĉni kabel s golim ţaruljama krivudao poput konopca za sušenje rublja, vidjeli su na stotine lutaka. Idući od vrata do vrata, vidjeli su lutku maršala Fevzija Ĉakmaka koji je kao naĉelnik glavnog stoţera punih trideset godina strahovao da bi mu narod mogao biti u dosluhu s neprijateljem te je htio isprazniti Istanbul i proglasiti ga gradom duhova, dići u zrak sve mostove u zemlji, srušiti sve minarete u gradu kako Rusima ne bi posluţili kao orijentiri, i grad pretvoriti u labirint u kojemu će se neprijatelji izgubiti. Vidjeli su lutke seljaka iz Konje

koji su bili svi navlas isti zato što su se generacijama meĊusobno ţenili - majke, oĉevi, kćeri, djedovi, striĉevi - i one staretinara koji su skupljali svu onu starudiju koja nas je ĉinila onim što jesmo, a da toga nisu bili svjesni. Vidjeli su lutke poznatih turskih umjetnika i glumaca koji nisu mogli biti ni ono što jesu ni netko drugi, i zato su u svojim filmovima najbolje mogli utjeloviti junake koji ne mogu biti ono što jesu, ili jednostavno sebe; tuţnih smušenjaka koji su cijeli svoj ţivot posvetili prevoĊenju i “adaptiranju” kako bi prenijeli znanje i umjetnost Zapada na Istok; zanesenjaka koji su, da bi krivudave istanbulske sokake pretvorili u avenije lipa poput onih u Berlinu, ili pariške avenije što se pruţaju u obliku zvijezde, ili u avenije s mostovima kao u Sankt Peterburgu, cijeli ţivot radili nad kartama s povećalom u ruci, i nakon cjeloţivotnog sanjarenja o modernim ploĉnicima po kojima će naši umirovljeni paše moći voditi svoje pse da obave nuţdu, šećući ih na uzicama kao zapadnjaci, umrli ne ostvarivši ni jednu od svojih maštarija, a grobovi su im neznano gdje. Vidjeli su i lutke sluţbenika obavještajne sluţbe koji su rano umirovljeni jer su ţeljeli ostati vjerni nacionalnim i tradicionalnim metodama muĉenja, umjesto da se priklone novim meĊunarodnim standardima, i one putujućih prodavaĉa koji s motkom na ramenima po gradskim ĉetvrtima prodaju bozu, palamide i jogurt. MeĊu “Prizorima iz kavane”, koje je vodiĉ predstavio kao “seriju koju je zapoĉeo moj djed, razvio moj otac, a ja je preuzeo”, vidjeli su nezaposlene ljude glava uvuĉenih meĊu ramena, sretnike koji su igrajući damu ili tavlu radosno uspijevali zaboraviti stoljeće u kojem ţive i vlastite identitete, te graĊane koji pušeći jeftine cigarete s ĉajem u ruci gledaju u neku toĉku u daljini kao da se pokušavaju sjetiti razloga za postojanje koji su izgubili. One koji se povlaĉe u svoje skrovite misli, i one koji, zato što se ni ondje nisu uspjeli sakriti, bacaju karte i kocke, ili naguravaju jedni druge. "Moj je djed tek na samrtnoj postelji uspio shvatiti koliko su snaţne meĊunarodne sile s kojima se suoĉava”, priĉao je vodiĉ. “Povijesne sile koje nisu ţeljele da naš narod bude ono što jest, zato što su nas ţeljele lišiti našeg najdragocjenijeg blaga, naših svakodnevnih pokreta i gesta, protjerale su mog djeda s Bejoglua, iz dućana, iz Ulice Istiklal, iz izloga. Kad je moj otac uz umirućeg djeda shvatio da mu za budućnost preostaje samo podzemlje, da, podzemlje, još nije znao da je Istanbul tijekom cijele povijesti bio podzemni grad. Prvu spoznaju o tome pruţio mu je ţivot, a kasnije blatnjavi podzemni hodnici s kojima se susretao svaki put kad bi probijao nove prostorije u koje će smjestiti svoje lutke.” Spuštajući se niza stube koje su vodile u te hodnike i prolazeći kroz blatnjave špilje koje se više nisu mogle nazvati sobama, vidjeli su na stotine lutaka. One su pod svjetlom golih ţarulja ponekad podsjećale Galipa na strpljive graĊane koje su, dok su na nekoj zaboravljenoj postaji ĉekali autobus koji nikada neće stići, prekrili stoljetna prašina i blato, a ponekad na iluziju koja mu se javljala dok je šetao istanbulskim ulicama, na osjećaj da su svi nesretnici braća. Vidio je prodavaĉe tombole s vrećicama u rukama. Podrugljive i nervozne studente. Pomoćnike u trgovinama koje prodaju pistacije, ljubitelje ptica i tragaĉe za skrivenim blagom. Vidio je lutke onih koji ĉitaju Dantea da bi dokazali kako su zapadnjaĉka znanost i umjetnost potekle s Istoka, i onih koji crtaju karte da bi dokazali da su objekti koji se nazivaju minaretima zapravo signal nekom drugom svijetu. Uĉenike vjerske škole koje je, kad su naletjeli na mreţu visokoga napona, udario plaviĉasti val energije pa su se poĉeli prisjećati svakodnevnih dogaĊaja od prije dva stoljeća. Primijetio je da su lutke poredane u sobama okovanima blatom podijeljene u skupine. Na primjer: varalice, oni koji ne mogu biti ono što jesu, grešnici, oni koji se izdaju za druge. Vidio je nesretno oţenjene, nespokojne mrtvace i muĉenike koji izlaze iz grobova. Vidio je zagonetne osobe sa slovima na ĉelima i licima, mudrace koji su dokuĉili tajne tih slova, pa ĉak i današnje slavne osobe koje ih slijede. U jednom kutu, meĊu poznatim suvremenim turskim piscima, ilustratorima i ostalim

umjetnicima, nalazila se i lutka Dţelala odjevena u kabanicu koju je nosio prije dvadeset godina. Vodiĉ je u prolazu rekao da je taj kolumnist, u kojega je njegov otac nekoć polagao velike nade, zlorabio tajnu slova koju je od njega preuzeo i jeftino se prodao. Jedan Dţelalov ĉlanak, koji je prije dvadeset godina napisao o vodiĉevu ocu i djedu, bio je uokviren i poput smrtne presude obješen lutki o vrat. Dok je Galip u plućima osjećao vlagu koja je probijala kroz zidove blatnjavih soba što su, kao i kod mnogih drugih trgovaca, bile iskopane protuzakonito jer se od općine nije mogla dobiti dozvola, i zagušljivi miris plijesni, vodiĉ je priĉao kako je njegov otac, nakon bezbrojnih izdaja s kojima se susreo, sve svoje nade polagao u tajnu slova koju je donio sa svojih putovanja po Anadoliji, i kako su mu se, u danima kada je tu tajnu urezivao u lica svojih lutaka, svojih nesretnika, jedan po jedan otkrivali podzemni hodnici koji Istanbul ĉine Istanbulom. Galip se priliĉno dugo zadrţao pred Dţelalovom debelom lutkom ogromna trupa, meka pogleda i malih ruku, netremice je gledajući. “Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono što jesam”, došlo mu je da kaţe, “zbog tebe sam povjerovao u sve te priĉe koje me ĉine tobom.” Promatrao je Dţelalovu lutku dugo i paţljivo, kao sin koji nakon mnogo godina sa zanimanjem prouĉava dobro snimljenu fotografiju svoga oca. Sjetio se da je materijal za hlaĉe koje su na njemu bio kupljen s popustom u dućanu dalekog roĊaka na Sirkedţiju, da je kabanicu Dţelal jako volio jer je u njoj sliĉio na junake iz engleskih detektivskih romana, da su se šavovi na rubu dţepova jakne rasparali zato što je u njima ĉesto drţao ruke, da zadnjih godina nije mogao vidjeti posjekotine ţiletom na njegovoj donjoj usni i adamovoj jabuĉici te da Dţelal i danas koristi nalivpero koje stoji u dţepu njegove jakne. Volio ga je i bojao ga se. Ţelio je biti on i od njega bjeţao. Traţio ga je i ţelio ga zaboraviti. Drţao je Dţelalovu jaknu kao da je zalijepljen za njezin ovratnik, kao da će tako od njega moći saznati smisao ţivota koji nije uspio dokuĉiti, tajnu koju je Dţelal znao i skrivao u sebi, zagonetku svijeta skrivena unutar našega, izlaz iz igre koja je poĉela kao šala, a pretvorila se u noćnu moru. Izdaleka je dopirao glas vodiĉa, sada ispunjen uzbuĊenjem koliko i navikom. "Moj je otac toliko brzo stvarao lutke na ĉija je lica pomoću slova utiskivao znaĉenja koja se na našim ulicama, u našim kućama niti igdje u našem društvu više ne mogu susresti, da za njih u sobama koje smo iskopali pod zemljom nismo uspijevali naći dovoljno mjesta. Stoga je ĉinjenicu da smo upravo u to vrijeme pronašli hodnike koji nas povezuju s povijesnim podzemljem nemoguće objasniti sluĉajnošću. Moj je otac vrlo dobro vidio da će od tog trenutka moći vladati podzemljem naše prošlosti, da ţivot u podzemlju naznaĉuje kraj raspada na površini i da su hodnici, ĉiji su se krajevi jedan po jedan otvarali u našoj kući, podzemni putovi krcati kosturima, povijesna prilika da tek uz pomoć lica pravih graĊana, koje smo sami napravili, pronaĊemo ţivot i smisao.” Kad je Galip pustio ovratnik, Dţelalova se lutka zanjihala sporo poput olovnog vojnika. Galip se udaljio nekoliko koraka misleći da taj ĉudni, zastrašujući i smiješni prizor nikada neće zaboraviti, i pripalio cigaretu. Uopće mu se nije dalo s ostalima spuštati u grotlo podzemnoga grada u kojemu će “jednoga dana biti isto toliko lutaka koliko i kostura”. Dok je vodiĉ svojim “gostima” pokazivao ţdrijelo hodnika koji su na drugoj obali Zlatnog roga iskopali Bizantinci u strahu od Atilina napada, a ĉiji je jedan kraj dopirao sve do ove obale, i srdito im priĉao o kosturima koje će vidjeti ako sa svjetiljkom u ruci zaĊu u taj prolaz, o riznicama koje oni ĉuvaju, a koje su skrivene od latinskih osvajaĉa prije šesto sedamdeset pet godina, i o stolovima i stolicama koji se ne vide od pauĉine, Galip je razmišljao o tome kako je već, veoma davno, u jednom Dţelalovom ĉlanku naišao na zagonetku koja je upućivala na te prizore i priĉe. Dok je vodiĉ opisivao kako je njegov otac silazak u podzemni svijet tumaĉio kao nezaobilazan znamen konaĉne propasti i gnjevno

pripovijedao o tome kako su se nakon svakog hodnika, nakon svakog dubokog tunela iskopanog iz neke velike nuţde u Bizantu, Buzosu, Nova Romi, Romaniju, Carigradu, Miklagardu, Konstantinopolu, Kospoliju i Istinpolinu, na površini stvarale nevjerojatno isprevrtane formacije, te kako bi se podzemna civilizacija svaki put osvetila površinskom svijetu koji ju je onamo gurnuo, Galip se prisjećao jedne Dţelalove kolumne u kojoj je o katovima obiteljske zgrade pisao kao o nastavku podzemnih civilizacija. Vodiĉ je u ţaru priĉe opisivao kako je njegov otac, da bi sudjelovao u toj grandioznoj propasti koju je podzemni svijet najavio, u tom smaku svijeta kojemu se nemoguće suprotstaviti, ţelio lutkama napuniti sve hodnike i sve podzemne prolaze krcate blagom na kojemu leţe kosturi i legu se štakori i pauci; kako je otac maštanjem o proslavi te grandiozne propasti dao novi smisao svome ţivotu te kako i on sam napreduje na tom putu utiskujući tajnu slova na lica svojih lutaka. Slušajući ga, Galip je gotovo povjerovao u to da vodiĉ svakoga jutra prije svih kupuje Milijet i pohlepno, ljubomorno, s jednakom mrţnjom i gnjevom ĉita Dţelalovu kolumnu. A kad je rekao da u taj nevjerojatni hodnik, s ĉijega stropa vise zlatne ogrlice i narukvice, mogu ući samo oni dovoljno odvaţni da pogledaju kosture Bizantinaca koji su sišli u podzemlje strahujući od abasidske opsade i Ţidova izbjeglih pred napadom kriţara koji su zagrljeni stupili u vjeĉnost, Galip je shvatio da je vodiĉ paţljivo proĉitao Dţelalov zadnji ĉlanak. Dok je priĉao o šest stotina godina starim kosturima ljudi koji su preţivjeli epidemiju kuge i azovskim brodom ušli u grad, i o onima Đenovljana, Amalfiljana i Piţana koji su pobjegli kad su Bizantinci prije sedamsto godina u gradu pobili više od šest tisuća Talijana, i opisivao kako za stolovima spuštenima u podzemlje još za avarske opsade sjede naslonjeni jedni na druge i strpljivo ĉekaju Sudnji dan, Galip je razmišljao o tome kako i u njemu ima nešto Dţelalove strpljivosti. Dok je vodiĉ priĉao da oni koji su dvjesto godina kasnije pobjegli zbog zabrane konzumiranja kave, duhana i opijuma koju je uveo Murat IV., i sakrili se u hodnike, nekoć iskopane radi bijega od osmanlijskog pljaĉkanja Bizanta, koji se pruţaju od Aja Sofije do Svete Irene i od tamo do Pantokratora, a njihov jedan kraj, zato što u njih kasnije nisu mogli stati, doseţe ĉak do ove obale, pod svilenkastim slojem prašine koji se na njih spustio poput snijega, s mlincima za kavu, dţezvama, nargilama, ĉibucima, vrećicama duhana i opijuma i fildţanima u rukama ĉekaju lutke koje će im jednoga dana pokazati put spasa, Galip je razmišljao o tome kako će isti taj svileni sloj prašine jednoga dana pokrivati i Dţelalov kostur. Vodiĉ je priĉao da u hodnicima u kojima su se skrivali Ţidovi protjerani iz Bizanta, osim kostura prijestolonasljednika Ahmeta III., koji je sedamsto godina kasnije poraţen u dvorskim spletkama i bio prisiljen spustiti se u podzemlje, i gruzijske djevojke koja je sto godina nakon toga pobjegla iz harema sa svojim ljubavnikom, moţemo vidjeti i tiskare krivotvorenog novca kako provjeravaju boju vlaţnih novĉanica, ili muslimansku Lady Macbeth koja se, jer u malome podrumskom kazalištu nema garderobe, spustila kat niţe i za toaletnim stolićem, u prizoru neviĊenom na cijelome svijetu, ĉetkom natopljenom bivoljom krvlju, koju je na crno kupila od mesara, boji svoje ruke u jedinstvenu nijansu crvene boje, ili pak naše mlade kemiĉare ponesene ţeljom da izvoze, kako stoje pored staklenih posuda i destiliraju izvrstan heroin koji će zahrĊalim bugarskim brodovima poslati u Ameriku, a Galip je, slušajući ga, razmišljao o tome kako sve to, kao da ĉita Dţelalove kolumne, moţe proĉitati i s vodiĉevog lica. Mnogo kasnije, nakon što je svojim “gostima” pokazao sve hodnike i sve lutke, vodiĉ je opisao najveći svoj san i san svoga oca: jednoga vrućeg ljetnog dana, dok cijeli Istanbul bude drijemao na teškoj podnevnoj sparini u oblacima prašine, pun muha i smeća, sve će lutke, koje u hladnim, vlaţnim i mraĉnim hodnicima ţive punim ţivotom i ţivotnom snagom našega naroda, s kosturima organizirati gozbu, veliku zabavu, festival posvećen ţivotu i smrti koji

nadilazi granice vremena, povijesti, zakona i zabrana. Nakon što su gosti s nelagodom zamislili taj strašni prizor i ushićene kosture i lutke koji na toj zabavi sretno plešu, vrĉeve za vino i šalice koje se razbijaju, glazbu i tišinu i klepet kostiju pri snošaju, i nakon što je vidio bol na licima stotina “lutaka-graĊana” ĉije ţivotne priĉe vodiĉ nije osjetio potrebu ispriĉati, Galip je pri povratku na sebi osjećao teţinu svih priĉa koje je ĉuo i svih lica koja je vidio. Slabost u njegovim nogama nije bila ni od strmine uzbrdice kojom su se popeli, ni od umora nakon dugog dana. U vlastitom je tijelu osjećao umor s lica braće pokraj koje su prolazili bez zastajanja, s kojima su se susretali u vlaţnim sobama i na skliskim stubama osvijetljenima golim ţaruljama. Sve muke i priĉe tih graĊana bile su izrasline na njegovu trupu: pognuti vratovi, pogrbljena leĊa, iskrivljene noge. Osjećao je da su sva ta lica njegovo lice, da je sve to beznaĊe njegovo beznaĊe i zato uopće nije ţelio gledati lutke koje su mu se ţivahno pribliţavale, nije se ţelio s njima susresti oĉi u oĉi. MeĊutim, od njih nije uspijevao odlijepiti pogled, kao netko tko se ne moţe odvojiti od svojeg blizanca. U jednom je trenu, toĉno kako je to ĉinio u najranijoj mladosti ĉitajući Dţelalove kolumne, poţelio uvjeriti sama sebe da u pozadini vidljiva svijeta postoji jedna jednostavna tajna ĉijeg će se utjecaja uspjeti osloboditi ako je odgonetne. Tajna koja će, ako se za nju pronaĊe recept, osloboditi ĉovjeka. No otkrio je da je u taj svijet bio toliko duboko zaglibio da se svaki put kad se napregne da riješi tajnu, osjeti kao netko tko je izgubio pamćenje, kao da postaje bespomoćan i djetinjast, toĉno onako kako se osjeća dok ĉita Dţelalove kolumne. Nije znao što znaĉi svijet na koji su upućivale lutke. Nije znao što radi ondje s tim strancima. Nije znao ni smisao slova i lica, ni tajnu svojeg postojanja. Uz to je, pribliţavajući se površini, penjući se prema gore, udaljavajući se sve više od tajni skrivenih u dubini, shvatio da poĉinje zaboravljati i ono što je ondje vidio i saznao. U jednoj od gornjih soba ugledao je seriju lutaka “obiĉnih graĊana” na kojoj se vodiĉ nije zadrţao. Osjetio je da s njima dijeli istu sudbinu, da razmišlja o istim stvarima kao i oni. Nekoć su svi ţivjeli smislen ţivot, no sada su iz nekog nepoznatog razloga izgubili i takav ţivot, i pamćenje. Budući da bi se izgubili svaki put kad bi pošli iznova traţiti smisao i ušli u hodnike svojega pamćenja pune paukova, budući da nisu mogli naći izlaz iz mraĉnih, slijepih ulica svojih umova, budući da nikada nisu mogli naći kljuĉ za novi ţivot koji je nestao u bezdanu njihovih sjećanja, obuzimala ih je neizljeĉiva bol onih koji su izgubili svoju kuću, svoj dom, svoju prošlost i svoju povijest. Ta bol zbog udaljenosti od doma i gubitka svojega puta bila je toliko silna, toliko neizdrţiva da je bilo najbolje ni ne pokušavati sjetiti se izgubljena smisla ili tajne, nego se samo strpjeti i u tišini ponizno ĉekati da proĊe vjeĉnost. No pribliţavajući se površini, Galip je osjećao i to da se neće moći pomiriti s tim teškim išĉekivanjem. Da neće moći naći spokoj ako ne pronaĊe ono što traţi. Zar nije bolje biti loša imitacija nekog drugog negoli izgubiti prošlost, pamćenje i snove? Našavši se na pragu ţeljeznih stuba, poţelio je staviti se na Dţelalovo mjesto i prezreti sve lutke i logiku koja ih je stvorila: sve je to bilo plod opsjednutosti besmislenim razmišljanjem. Sve je bilo loša karikatura, neumjesna šala, jedna bezvezna i promašena budalaština! A vodiĉ, koji je ionako bio karikatura samoga sebe, objašnjavao je, kao da to ţeli i dokazati, kako njegov otac nije vjerovao u ono što nazivaju “zabranom slika u islamu”, te kako ono što nazivaju “idejom” samo po sebi nije ništa drugo nego slika, te da su ondje vidjeli niz slika. Kad su stigli u prvu prostoriju, objašnjavao je da moraju poraditi na trţištu lutaka da bi se ta “grandiozna ideja” mogla odrţati te zamolio goste da od srca ponešto ubace u zelenu škrinjicu za pomoć.

Galip je u zelenu kutiju ubacio tisuću lira i našao se oĉi u oĉi s antikvarkom. "Prepoznajete li me?” upitala je. Imala je sanjarski pogled i djetinjast, zaigran izraz lica. “Ĉini se da su sve priĉe moje bake istinite.” U polumraku su joj oĉi svjetlucale poput maĉjih. “Molim ?" rekao je Galip zbunjeno. "Ne sjećaš se", rekla je. “U srednjoj školi smo išli u isti razred. Belkis.” “Belkis", ponovio je Galip, primjećujući da se od cijelog razreda ne moţe sjetiti ni jedne djevojĉice osim Ruje. "Imam auto" rekla je. “I ja stanujem na Nišantašu. Mogu te povesti.” Skupina je izašla na svjeţ zrak i polako se raspršila. Engleski su novinari otišli u Pera Palas, gospodin s pustenim šeširom Galipu je dao posjetnicu, pozdravio Dţelala i izgubio se u zabitim uliĉicama Dţihangira. Iskender se ukrcao u taksi, a arhitekt ĉetkastih brkova prošetao s Belkis i Galipom. Prošli su kino Atlas, od prodavaĉa na uglu kupili riţu i pojeli je. Prouĉavali su satove koji su se nazirali kroz zaleĊen izlog jednoga urara u blizini Taksima kao da gledaju zaĉarane igraĉke. Galip je promatrao poderani filmski plakat boje mutne zagasitoplave veĉeri i fotografiju davno ubijenog bivšeg premijera kod jednog fotografa, kad je arhitekt predloţio da ih odvede do dţamije Sulejmanije. Namjeravao im je pokazati nešto zanimljivije od mjesta koje je nazvao “lutkarskim paklom”; dţamija stara ĉetiri stotine godina polako se pomiĉe s mjesta! Ukrcali su se u automobil koji je Belkis ostavila u jednoj od sporednih uliĉica Talimhane i krenuli u tišini. Dok su prolazili izmeĊu mraĉnih, zastrašujućih dvokatnica, Galipu je došlo da kaţe: “Strašno, strašno!” Snijeg je padao sasvim lagano, a cijeli je grad spavao. Kad su nakon duga puta stigli do dţamije, arhitekt im je ispriĉao svoju priĉu: bavi se restauracijom i odrţavanjem pa poznaje podzemne hodnike koji pripadaju dţamiji, ali i imama koji je za nekoliko kuruša spreman otvoriti sva vrata. Kad je motor utihnuo, Galip je rekao da neće izlaziti, nego ih priĉekati u automobilu. “Smrznut ćeš se u autu!” rekla je Belkis. Galip je prvo primijetio da mu se ţena ne obraća s vi, a zatim i to da, usprkos ljepoti, u teškom ogrtaĉu i s maramom koju je u tom trenu omotala oko glave, sliĉi na jednu njegovu daleku tetu. Kreme od badema koje je posluţivala ta daleka teta koju su posjećivali o Bajramu bile su toliko slatke da bi Galip, prije nego što bi pojeo obaveznu drugu porciju, morao popiti vode. Zašto Ruja nije dolazila u te bajramske posjete? "Ne ţelim ići s vama!” odluĉno je rekao Galip. "Ali zašto?” pitala je ţena. “Poslije ćemo se popeti i na minaret.” Okrenula se arhitektu. “Moţemo li se popeti na minaret?” Na trenutak su utihnuli. Negdje u blizini zalajao je pas. Galip je ĉuo brujanje grada pod snijegom. “Moje srce ne moţe izdrţati tolike stube”, rekao je arhitekt, “vi se popnite.” Galipu se zamisao o penjanju na minaret svidjela, pa je izašao iz auta. Prošli su kroz prvo dvorište u kojemu su gole ţarulje osvjetljavale stabla okovana snijegom i ušli u unutarnje dvorište. Masa se kamena odjednom uĉinila manjom nego što jest, a dţamija se pretvorila u poznatu graĊevinu koja ne moţe sakriti svoje tajne. ZaleĊeni sloj snijega koji je prekrivao mramor bio je mraĉan i pun rupa kao površina Mjeseca na reklami za strane satove. Na mjestu na kojemu je trijem zakretao arhitekt je spretno poĉeo ĉaĉkati po lokotu obješenom na metalna vrata. Usput je priĉao da dţamija, zajedno s breţuljkom na kojemu je sagraĊena, zbog svoje teţine već stoljećima klizi prema Zlatnome rogu po pet do deset centimetara godišnje. Da bi se zapravo sada trebala puno brţe spuštati prema obali, ali da njezino pomicanje usporavaju “ovi kameni zidovi” koji krivudaju meĊu temeljima ĉiju je tajnu još uvijek nemoguće otkriti, “ovaj sistem kanala” ĉiju tehniku još uvijek nismo uspjeli

nadmašiti, ta toliko pomno promišljena i uravnoteţena “vodena vaga” i “sustav hodnika” koji je projektiran prije ĉetiri stotine godina. Kad su lokot i vrata popustili i otkrili mraĉan hodnik, Galip je u ţeninim svjetlucavim oĉima zamijetio strast za ţivotom. Moţda Belkis i nije posjedovala izvanrednu ljepotu, ali se ĉovjek pitao što će sljedeće uĉiniti. “Zapadnjaci nisu uspjeli riješiti tu tajnu!” zaneseno je rekao arhitekt i kao pijan se spustio u hodnik. Galip je ostao vani. Osluškivao je glasove koji su dopirali iz hodnika kad je iz sjena stupova ĉiji su rubovi bili zaleĊeni izronio imam. Nije izgledao kao da se ţali što su ga probudili u taj rani jutarnji sat. Nakon što je i on osluhnuo glasove iz hodnika, upitao je: “Je li ţena turistica?” “Ne”, odgovorio je Galip, primijetivši da imam zbog brade izgleda starijim nego što jest. “Jesi li i ti uĉitelj?” upita imam. “Profesor sam.” “Profesor si kao i gospodin Fikret!” “Jesam.” “Je li istina da se dţamija miĉe?” “lstina je, zbog toga smo i došli.” "Bog vas blagoslovio!” reĉe imam. Izgledao je nepovjerljivo. “Je li ţena došla s djetetom?” “Nije”, reĉe Galip. "Ima jedno dijete koje se skriva unutra, u dubini”, reĉe imam. "Navodno dţamija već stoljećima klizi”, rekao je Galip sumnjiĉavo. "To znam” reĉe imam, “tamo je ulaz zabranjen, ali je jedna turistica ušla s djetetom. Izašla je sama. Dijete je ostalo unutra.” “Trebao si reći policiji”, rekao je Galip. “Nije bilo potrebe”, odgovorio je imam, “zato što je kasnije u novinama izašla slika djeteta i ţene. Dijete je unuk etiopskog kralja, kaţu. Samo neka ga izvuku odande.” “Što je bilo na djetetovu licu?” upita Galip. “Vidi, vidi”, uzvrati imam sumnjiĉavo, “i ti znaš. Djetetu nisi mogao pogledati u oĉi.” “Što mu je pisalo na licu?” inzistirao je Galip. “Na licu mu je svašta pisalo”, odgovorio je imam gubeći samopouzdanje. “Znaš li ti ĉitati lica?” pitao je Galip. Imam je šutio. “Da bi ĉovjek našao lice koje je izgubio, je li dovoljno da se potrudi pronaći njegovo znaĉenje?” pitao je Galip. “To ti bolje znaš”, rekao je imam tjeskobno. “Je li dţamija otvorena?” upitao je Galip. “Maloprije sam je otvorio”, rekao je imam. “Uskoro će poĉeti dolaziti na jutarnji namaz. Idi.” Dţamija je bila prazna. Neonske svjetiljke više su osvjetljavale gole zidove, nego ljubiĉaste sagove koji su se prostirali kao površina mora. Galipova su se stopala u ĉarapama smrzavala. Promatrao je kupolu, stupove i ogromnu kamenu masu nad glavom ţeleći da oni na neki naĉin utjeĉu na njega. No u njemu se nije probudilo ništa osim same ţelje za utjecajem: neki osjećaj išĉekivanja, neodreĊena radoznalost što će se dogoditi... Osjetio je da je dţamija ogroman objekt. Zatvoren i sam sebi dovoljan, kao i kamen od kojeg je sazidana. Prostor nije ĉovjeka ni pozivao niti ga nekamo upućivao. Kao što ništa nije bilo znak za nešto drugo, tako je sve moglo biti znak svega. U jednom mu se trenutku uĉinilo da vidi neko plaviĉasto svjetlo. Zatim je ĉuo uţurban lepet poput lepeta krila golubice. Trenutak se kasnije pak sve vratilo u staro stanje tihe nepokretnosti i išĉekivanja nekog novog znaĉenja. U tom je trenutku pomislio da su stvari i kamenje “ogoljeli” od onoga što bi trebali biti: kao da ga dozivaju govoreći: “Daj nam znaĉenje!” Malo kasnije, kad su se dva starca koja su se došaptavala u hodu pribliţila i kleknula tik pred mihrabom44, Galip je oglušio na dozivanje stvari.

44

Mihrab: niša u zidu džamije u kojoj imam klanja predvodeći zajedničku molitvu.

Moţda upravo zbog toga nije oĉekivao ništa novo dok se penjao na minaret. Kad mu je arhitekt rekao da se gospoĊa Belkis bez oklijevanja popela, i on se poĉeo brzo penjati stubama. Nedugo zatim osjetio je kucanje u sljepooĉnicama i zastao. Potom je osjetio bol u nogama i kukovima i sjeo. Sjeo bi svaki put kad bi prošao pored jedne od golih ţarulja koje su osvjetljavale stubište pa bi se opet uspinjao. Negdje iznad sebe zaĉuo je zvuk ţeninih koraka i ubrzao. Uspio ju je sustići tek mnogo kasnije, kad se uspeo na šerefu45. Zajedno s njom je dugo, u tišini, bez rijeĉi promatrao Istanbul u mraku, nejasna svjetla grada i snijeg koji je lagano padao. Kad je Galip primijetio da se tmina polako cijepa, grad je izgledao kao da će, poput mraĉne strane neke udaljene zvijezde, još neko vrijeme ostati u noći. Kasnije je, dršćući od hladnoće, razmišljao o tome kako svjetlo koje udara u dim iz dimnjaka, zidove dţamije i hrpe betona, izbija iz samoga grada, a ne odnekud izvan njega. Djelići grada prekriveni betonom, kamenom, crijepom, drvetom, pleksiglasom i kupolama, naborani kao površina planeta ĉije formiranje još nije dovršeno, kao da će se polako razmaknuti, a iz tame će probiti tajanstvena plamena svjetlost podzemlja. Ni to nejasno razdoblje nije dugo trajalo. Ĉim su se meĊu zidovima, dimnjacima i krovovima jedno po jedno poĉela nazirati krupna slova reklama za cigarete i banke, kroz zvuĉnike koji su se nalazili tik pokraj njih zaĉuli su metalni glas imama koji je uĉio jutarnji ezan46. Dok su se spuštali stubama, Belkis je pitala za Ruju. Galip je odgovorio da ga ţena ĉeka kod kuće; danas joj je kupio tri detektivska romäna, ona ih voli ĉitati noću. Kad je Belkis ponovno upitala za Ruju, već su se bili ukrcali u njezin bezliĉni murat47, ostavili arhitekta ĉetkastih brkova u uvijek prostranoj i uvijek pustoj ulici Dţihangir te se uspinjali na Taksim. Galip joj je rekao da Ruja ne radi, da ĉita detektivske romane i da s vremena na vrijeme polako prevodi jedan od romana koje ĉita. Dok se okretala na Trgu Taksim, ţena je upitala Galipa na koji naĉin Ruja prevodi. Galip joj je odgovorio: “Vrlo sporo.” Kad bi Galip ujutro otišao u ured, Ruja bi pospremila stol za kojim su doruĉkovali i smjestila se za njega. Budući da je nikada nije vidio za tim stolom, nije je ondje mogao ni zamisliti. Na neko je drugo pitanje odgovorio da povremeno ujutro odsutno poput mjeseĉara izlazi iz kuće prije nego Ruja ustane. Rekao je da jednom tjedno odlaze na veĉeru svojim zajedniĉkim tetama i da ponekad naveĉer idu u kino Konak. “Znam”, rekla mu je Belkis. “ViĊala sam vas u kinu. Dok si ti zadovoljan svojim ţivotom gledao slike u predvorju, i svoju ţenu, drţeći je njeţno pod ruku, vodio kroz guţvu do vrata balkona, ona je na tim plakatima po zidovima i u guţvi traţila lice koje će joj otvoriti vrata nekog drugog svijeta. Shvaćala sam da je negdje daleko od tebe i da ĉita tajna znaĉenja lica.” Galip je šutio. “U petominutnoj pauzi mahao si prodavaĉu koji je novĉićem udarao po drvenoj kutiji da bi kao dobar i zadovoljan muţ kupio ţeni ĉokoladu s indijskim orašĉićima ili pingvina od leda i tako je razveselio. I dok si traţio sitniš po dţepovima, ja sam pod blijedim svjetlima kina opaţala da tvoja ţena, koja je s tugom gledala reklame za metlu za ĉišćenje tepiha ili cjedilo za naranĉe, ĉak i u tim reklamama traţi tragove ĉarobne poruke koja će je odvesti u neki drugi svijet.” Galip je šutio. “Dok su oko ponoći ljudi izlazili iz kina Konak, naslanjajući se jedni drugima na ogrtaĉe i kapute više negoli jedni na druge, ja bih vas vidjela kako ruku pod ruku hodate prema kući 45 Šerefa: uski ograđeni prostor na džamijskom minaretu s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu. 46 Učiti ezan: pozivati na molitvu s minareta džamije. Ezan je na arapskome jeziku, a uči ga mujezin pet puta dnevno. 47 Murat: model Fiatovog automobila koji se prozvodi u Turskoj.

gledajući pred sebe.” “Na kraju krajeva”, rekao je Galip s nekim nejasnim bijesom, “u kinu si nas vidjela jednom.” “Ne jednom. U kinu sam vas vidjela dvanaest puta, na ulici više od šezdeset puta, tri puta u restoranu i šest puta u trgovinama. Kada bih se vratila kući, kao i u djetinjstvu, zamišljala sam da djevojka pored tebe nije Ruja, nego ja.” Nastupila je tišina. “U srednjoj školi”, nastavila je ţena vozeći pored kina Konak koje je nedugo prije toga spominjala, “na odmorima, dok se ona smijala priĉama djeĉaka koji su moĉili kosu i ĉešljali je ĉešljevima koje su vadili iz straţnjih dţepova, i koji su vješali privjeske za kljuĉeve na petlje za pojas na svojim hlaĉama, ja sam zamišljala da ona koju promatraš krajičkom oka, ne podiţući pogleda s knjige na klupi, nije Ruja nego ja. U zimska jutra zamišljala sam da vesela djevojka koju sam vidjela kako prelazi cestu ne pogledavši je li put slobodan ili ne, zato što si ti pokraj nje, nije Ruja nego ja. Kad bih vas ponekad vidjela subotom popodne kako s nekim ĉovjekom koji vas nasmijava hodate prema dolmušima za Taksim, sanjarila sam da će i mene odvesti s tobom na Bejoglu.” “Koliko je ta igra trajala?” pitao je Galip paleći radio u autu. “To nije bila igra” rekla je ţena i, ne usporavajući pred ulazom u ulicu, dodala: “Neću skrenuti u vašu ulicu.” “Sjećam se ove muzike”, rekao je Galip promatrajući svoju ulicu kao da promatra razglednicu nekog dalekog grada. “Ovo je pjevao Trini Lopez.” Na ulici i zgradi nije bilo nikakvih naznaka da se Ruja vratila kući. Galip je ţeleći zaposliti ruke mijenjao postaje na radiju. Ugodan i njeţan glas govorio je o mjerama zaštite od poljskih miševa. “Nikad se nisi udala?” pitao je Galip dok je auto ulazio u sporedne uliĉice Nišantaša. “Udovica sam” rekla je Belkis. “Muţ mi je umro.” “Uopće te se ne sjećam iz škole”, rekao je Galip bezrazloţno nemilosrdno. “Pada mi na pamet jedno drugo lice sliĉno tebi. To je bila jedna jako mila, stidljiva ţidovska djevojka, Meri Tavaši. Otac joj je bio vlasnik tvornice ĉarapa Vog. Zbog toga su na Novu godinu neki djeĉaci, pa ĉak i profesori, od nje traţili Vogove kalendare na kojima su bile prikazane djevojke u ĉarapama, a ona ih je donosila sa sramom i nelagodom.” “Prvih godina braka Nihad i ja bili smo sretni”, objasnila je ţena nakon kraće tišine. “Bio je mršav, tih, puno je pušio. Nedjeljom bi prelistao novine, slušao nogometne utakmice na radiju i pokušavao svirati flautu koju je tada dobio. Vrlo je malo pio, ali lice mu je uglavnom bilo melankoliĉnije od lica najtuţnijih pijanaca. U jednom je razdoblju srameţljivo spominjao bol u glavi. Za to je vrijeme negdje u njegovom mozgu rasla ogromna izraslina. Znaš da postoje tvrdoglava i tiha djeca koja nešto sakriju u ĉvrsto stisnutu šaku i, koliko god da se trudiš, ne ţele je otvoriti i dati ti ono što je u njoj: on je poput njih tvrdoglavo ĉuvao izraslinu u svojem mozgu. I isto kao ta djeca koja se, kad naposljetku otvore šaku i pruţe vam kuglicu koju su skrivali, na trenutak osmijehnu, tako se i on meni pri odlasku na operaciju mozga zadovoljno osmijehnuo. Ondje je tiho umro.” Ušli su u zgradu koja se nalazila nedaleko od kuće tete Hale, na mjestu kojim je Galip rijetko prolazio, ali za koje je znao da postoji kao i za svoju vlastitu ulicu, i koji je vanjskim izgledom i ulazom bio iznenaĊujuće nalik obiteljskoj zgradi Šehrikalp. “Znala sam da mi se smrću na neki naĉin osvećuje”, nastavila je ţena dok su bili u dizalu. “Shvatio je da je on trebao biti imitacija tebe, onoliko koliko sam ja bila imitacija Ruje. Zato što se ponekad, kad bih naveĉer pretjerala s konjakom, nisam mogla suzdrţati pa bih mu nadugo i naširoko priĉala o tebi i Ruji.”

U tišini su ušli u stan. Galip je sjeo meĊu stvari sliĉne onima u njegovoj kući i, kao da se ispriĉava, uznemireno rekao: “Nihada se sjećam iz razreda.” “Što misliš, je li ti bio sliĉan?” Galip je uz mnogo truda iz dubina svog sjećanja izvukao nekoliko prizora: dok on i Nihad u rukama drţe “ispriĉnice” koje su potpisali skrbnici, na kojima piše da neće moći sudjelovati na satu, njihov ih profesor tjelesnog optuţuje da su mlakonje; on i Nihad jednog vrućeg proljetnog dana prislanjaju usne na slavine u smrdljivom uĉeniĉkom zahodu i piju vodu. Bio je debeo, nespretan, teţak i spor. Nije bio ni odveć bistar. Usprkos svoj dobroj volji, Galip nije mogao osjetiti bliskost prema dvojniku kojega se slabo sjećao. “Da”, rekao je. “Nihad mi je malo sliĉio.” “Nije nimalo”, rekla je Belkis. Oĉi su joj na trenutak opasno zasvjetlucale kao onda kad ju je Galip prvi put primijetio. “Znam da ti uopće nije sliĉio. Ali bili smo u istome razredu. Mogla sam ga natjerati da me gleda kao što si ti gledao Ruju. Dok sam za vrijeme podnevnih odmora s Rujom i ostalim djeĉacima pušila u slastiĉarnici Sutiš, vidjela bih ga kako s ploĉnika na kojemu bi stajao zabrinutim pogledom prelijeće preko dobro raspoloţenog društva unutra, znajući da sam i ja u njemu. Dok sam za tugaljivih jesenskih veĉeri kad se rano smrkavalo promatrala golo drveće pod blijedim svjetlom koje je dopiralo iz okolnih obiteljskih zgrada, znala sam da će on, promatrajući isto to drveće, razmišljati o meni kao što ti razmišljaš o Ruji.” Kad su sjeli za doruĉak, u sobu su kroz razmaknute zavjese prodirale blistave sunĉeve zrake. "Znam koliko je ĉovjeku teško biti ono što jest”, rekla je Belkis, iznenada naĉinjući temu kao oni koji o neĉemu dugo razmišljaju. “No to sam shvatila tek nakon tridesete. Prije toga ĉinilo mi se da je problem samo nemogućnost da budem poput nekoga drugoga, ili naprosto ljubomora. Dok sam noćima budna leţala u krevetu na leĊima i promatrala sjene na stropu, toliko sam ţeljela biti na mjestu toga nekoga drugoga, da sam vjerovala da ću kao ruka koja se izvlaĉi iz rukavice uspjeti izaći iz svoje koţe, i zatim se samo snagom svoje ţelje umotati u koţu te druge osobe i zapoĉeti novi ţivot. Ponekad bih toliko patila zbog razmišljanja o tom drugom ĉovjeku, zbog toga što ne mogu ţivjeti svoj ţivot kao da je njegov, da bi mi, dok bih sjedila na sjedalu u kinu ili na prepunoj trţnici promatrala ljude utonule u vlastite svjetove, iz oĉiju tekle suze.” Ţena je odsutno, kao da maţe maslac, prelazila ĉistim noţem po tankoj kriški prepeĉenog kruha. “Ni nakon nekoliko desetljeća ne uspijevam shvatiti zašto ĉovjek umjesto svog ţivota ţeli ţivjeti ţivot nekog drugog”, nastavila je. “Štoviše, ne mogu jasno reći ni zašto sam umjesto ovog ili onog ĉovjeka ţeljela biti baš na Rujinu mjestu. Mogu reći samo da sam godinama vjerovala da je to bolest koju treba skrivati. Sramila sam se svoje bolesti, svojega duha kojim je ovladala i tijela osuĊenoga da je nosi. Mislila sam da je moj ţivot imitacija „originalnog ţivota‟ kakav bi trebao biti. Da ga se, kao i svih imitacija, treba sramiti. Da je tuţan i jadan. U to doba nisam bila u stanju ĉiniti ništa drugo osim nastaviti imitirati svoj „original‟. Neko sam vrijeme planirala promijeniti školu, ĉetvrt ili okolinu, ali sam bila svjesna da bih, udaljivši se od vas, samo još više razmišljala o vama. Jednog kišnog jesenskog popodneva, kad nisam imala volje išta raditi, satima sam sjedila u fotelji i promatrala kapljice koje su udarale o staklo. Razmišljala sam o vama, o Ruji i Galipu. Promatrala sam linije na svojem dlanu i razmišljala što Galip i Ruja u tom trenutku rade, toliko da bih sat-dva kasnije povjerovala da osoba koja sjedi u fotelji u mraĉnoj sobi nisam ja, nego Ruja. Ta mi je zastrašujuća misao donosila silan uţitak.”

Ţena se povremeno, donoseći ĉaj ili prepeĉenac iz kuhinje, uspijevala ugodno nasmiješiti kao da. pripovijeda zgodnu priĉu o nekom dalekom poznaniku, pa ju je Galip slušao bez nelagode. “Ta je bolest trajala sve do smrti moga muţa. Moţda još uvijek traje, ali sada je ne doţivljavam kao bolest. Nakon dana samoće i kajanja koji su uslijedili nakon muţevljeve smrti, zakljuĉila sam da ne postoji naĉin da ĉovjek bude ono što jest. Tih sam dana s intenzivnim osjećajem kajanja, koji je zapravo samo druga vrsta te iste bolesti, gorjela od ţelje da sve ono što sam kroz godine proţivjela s Nihadom proţivim ponovno na isti naĉin, ali ovaj put samo kao ja. Jedne sam noći shvatila da će kajanje razoriti ono što je preostalo od mog ţivota, i kroz glavu mi je prošlo sljedeće: prva polovica mojeg ţivota protekla je tako da, zbog ţelje da budem netko drugi, nisam bila ono što jesam, a drugu ću provesti kao netko drugi tko se kaje zbog godina u kojima nije bio ono što jest. Ta pomisao bila mi je toliko smiješna da su se uţas i nesreća koje sam vidjela kao svoju prošlost i budućnost u trenu pretvorili u sudbinu koju dijelim sa svima i kojom se nisam ţeljela previše zamarati. To da nitko ne moţe biti ono što jest prihvatila sam kao ĉinjenicu koju je nemoguće zaboraviti. Znala sam da starac kojeg sam viĊala zabavljenog vlastitim nevoljama u guţvi u redu na autobusnoj postaji u sebi još uvijek odrţava na ţivotu duhove nekolicine „pravih‟ osoba na ĉijem je mjestu htio biti prije mnogo godina. Znala sam da je ona snaţna, zdrava majka koja je jednog zimskog jutra izvela svoje dijete na sunce u park bila ţrtva kopiranja jedne druge majke koja je svoje dijete vodila u park. Znala sam da jadnike koji odsutno izlaze iz kina, nesretnike koji se meškolje u vrevi ulice i u buĉnim kafićima od jutra do sutra uznemiravaju utvare originala na ĉijim mjestima ţele biti.” Pušili su za stolom. Dok je ţena priĉala, Galip je osjetio da ga, s toplinom koja polako raste u sobi, svladava san kojem se ne moţe othrvati i obavija mu tijelo lagano kao osjećaj nevinosti kojega ĉovjek postaje svjestan tek u snu. Kad je zatraţio dopuštenje da na divanu pored radijatora “malo ubije oko”, Belkis mu je poĉela pripovijedati “Priĉu o princu” koja je po njezinu mišljenju “imala veze sa svim tim”. Da, nekoć je ţivio jedan princ koji je otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi. Ali kada je Galip poĉeo pred oĉima prizivati boje te priĉe, zaspao je s osjećajem da se najprije pretvorio u nekog drugog, a zatim u onoga koji je zaspao.

Osamnaesto poglavlje TAMA STAMBENE ZGRADE ...vanjština toga starog konaka podsjeća me na ljudsko lice. —Nathaniel Hawthorne

Jedne sam veĉeri nakon mnogo godina otišao vidjeti tu zgradu. Prije sam ĉesto prolazio tim ploĉnicima i uvijek punim ulicama. Na njima se u podne naguravaju neuredni gimnazijalci s kravatama i torbama u rukama, uţurbano koraĉaju muţevi na povratku s posla i kućanice s neke zabave. Pa ipak, nikada nisam dolazio ovamo s ciljem da ponovno vidim tu zgradu koja mi je nekoć puno znaĉila. Bilo je to jedne zimske veĉeri. Mrak je rano pao, a dim iz dimnjaka spustio se na prostranu aveniju poput maglovite veĉeri. Samo na dva kata zgrade gorjelo je svjetlo: u veĉernjim je satima urede osvjetljavala beţivotna i blijeda svjetlost. Preostali dio proĉelja zgrade bio je posve taman. U mraĉnim stanovima bile su navuĉene tamne zavjese, a prozori su bili prazni i strašni poput oĉiju slijepca. U usporedbi s prošlim vremenima bio je to blijed i otuţan prizor. Ĉovjek ne bi ni mogao pomisliti da je u tome meteţu nekoć ţivjela brojna obitelj. Uţivao sam u prizoru propadanja koji je proţimao zgradu poput kazne za mladenaĉke grijehe. Znao sam da me taj osjećaj obuzima zato što nikada nisam mogao osjetiti sreću koja mi je pripadala i zato što je ta ruševina u meni poticala ţelju za osvetom. MeĊutim, u tom trenutku na pameti mi je bilo nešto posve drugo: “Pitam se što li je bilo s tajnom skrivenom u ponoru pretvorenome u unutrašnje dvorište zgrade?” Pomislio sam na bunar tik do zgrade. Nekoć je pobuĊivao jezu ne samo u meni, nego i u draţesnoj djeci, djevojkama i odraslim stanarima zgrade. Kao kakav bunar iz bajke, bio je prepun šišmiša, otrovnica, škorpiona i miševa. Znao sam da su o tome bunaru pripovijedali Šejh Galip u svome djelu Ljepota i Ijubav i Mevlana u Mesneviji. Ponekad su priĉali da kad onamo spuste vjedra, uţe bude prerezano. Nekada pak da u tom bezdanu boravi netko strašan, crnac velik kao zgrada! Rekli bi: “Djeco, ne pribliţavajte se tom bunaru!” Jednom su vezali domara za remen i spustili u bunar. Vratio se suznih oĉiju i pluća crnih od katrana nakon besteţinskog putovanja u beskraj jednog mraĉnog vremena. Znao sam i da bunar ĉuva otrovna pustinjska vještica koja se pretvara u domarevu prelijepu ţenu. Znao sam i da bunar skriva tajnu nestalu u ponorima pamćenja stanara zgrade. Bojali su se tajne skrivene u njemu kao da je posrijedi grijeh koji nikada neće moći biti zaboravljen. Naposljetku su poput bespomoćnih ţivotinja koje prljavštinom prekrivaju svoj sram zaboravili bunar, stvorenja, sjećanja i tajne skrivene njemu. Kad sam se jednoga jutra probudio iz noćne more ispunjene bezizraţajnim ljudskim licima,

vidio sam da je otvor bunara prekriven. Praćen osjećajem nalik onome iz košmara u strahu sam shvatio da se sada na tome mjestu uzdiţe izvrnuti bunar. Sada su o tome novom meĊuprostoru govorili koristeći se drugim rijeĉima: unutarnje dvorište zgrade, tamno mjesto zgrade. U naše ţivote unosio je tajnu i priĉu o smrti. To novo mjesto prije je bilo bunar budući da su se s obje strane zgrade prvo nalazile prazne parcele, a ne jedna od ruţnih zgrada nalik prljavome zidu koji okruţuje ulicu. Stanari zgrade nevoljko su ga i s gaĊenjem poĉeli nazivati “unutarnjim dvorištem” i “mraĉnim mjestom” (nisu ga nazivali “svjetlosnim oknom” kao ostali graĊani Istanbula). Prazna je parcela jednoga dana prodana graĊevinarima. Kuhinjski prozori s pogledom na dţamiju, tramvajsku prugu, ţensku gimnaziju, Aladinovu prodavaonicu i obliţnji bunar, sićušni uvuĉeni prozori hodnika te prozori sobiĉaka koje su na svakom katu imale neku drugu namjenu (ostava, soba za poslugu, djeĉja soba, soba za siromašnog gosta, soba za peglanje, soba daleke roĊakinje) sada su gledali na prozore tri metra udaljene visoke, nove zgrade. Tako se izmeĊu betonskih zidova pokrivenih prljavštinom stvaralo ustajalo ozraĉje bez svjetla. U prozorima su se zrcalili drugi prozori i viši katovi zgrade. To ozraĉje podsjećalo je na bezdan bunara. Golubovi su odmah otkrili tu prazninu. Neprestano su gomilali prljavštinu ispred prozora. Stanari su s vremenom odustali od toga mjesta jer im je bilo izvan dosega. Ptice su na napuklim prozorskim daskama, betonskim ispustima i pregibima ţljebova za kišnicu svijale gnijezda prikladna za svoju neprestano rastuću populaciju. Prostor je uskoro ispunio teški, ustajali zrak. S vremena na vrijeme golubima bi se pridruţili i drski galebovi, glasnici vremenskih i drugih nepogoda. Ponekad i gavrani, udarajući u ponoć u mraĉne prozore tamnoga bezdana. U prizemlje se ulazilo kroz mala ţeljezna vrata domareva neprozraĉenog stana s niskim stropom. Ta su vrata podsjećala na ulaz u prostranu ćeliju (cviljela su kao vrata tamnice). Nekada bi ondje nalazili strvine tih krilatih stvorenja. Njih su rastrgali miševi. Na toj odvratnoj površini prekrivenoj prljavštinom nalazile su se i druge stvari. Ne bi se to moglo nazvati gnojivom. Ondje bi završile i ljuske golubljih jaja. Njih su krali miševi uspinjući se preko ţljebova na više katove. Bili su ondje i nesretni noţevi, vilice, po jedna ĉarapa, krpe za prašinu, opušci, krhotine stakla, ţarulja, pospane posteljine i ogledala nestali u tamnozelenome bezdanu iz stolnjaka s cvjetićima. Prizor su upotpunjavale i zahrĊale opruge madraca, ruţiĉaste lutke bez ruku i oĉiju, ukrašene plastiĉnim trepavicama koje u oĉaju i dalje uporno trepću, komadići paţljivo poderanih stranica nekih sumnjivih ĉasopisa i novina, probušene lopte, prljavo djeĉje rublje, potrgane fotografije... Domar bi povremeno išao od kata do kata s gaĊenjem drţeći neki od tih predmeta, kao da je to okrivljenik kojemu treba utvrditi identitet. MeĊutim, stanari nisu ţeljeli biti vlasnici tih sumnjivih predmeta neoĉekivano vraćenih iz toga drugog, blatnjavog svijeta. “Nije naš”, obiĉavali su reći. "Zar je onamo pao?” To je mjesto bilo poput straha. Ţeljeli su pobjeći od njega i zaboraviti ga, ali nisu mogli. O njemu su govorili kao da govore o nekoj ruţnoj, umnoj bolesti. U trenutku nepaţnje dvorište zgrade moglo je postati odvratno mjesto u koje su nesretnim sluĉajem i sami mogli pasti slijedeći hudu sudbinu sirotih predmeta. U njemu se podlo smjestio rasadnik zla. Posve je jasno da su se boleţljiva djeca ondje zarazila mikrobima iz novinskih stupaca te strahom od smrti i utvara iz ranijih priĉa. Ĉudni su mirisi i osjećaj straha ponekad proţimali zgradu i ulazili u domove kroz prostor izmeĊu prozora. S tog su mjesta dopirale nevolja i nesreća. U umovima stanara, oblaci katastrofe koji su se poput tamnoplavog gustoga dima unutrašnjega dvorišta (bankroti, dugovi, oĉevi koji bjeţe od Obitelji, ljubavi meĊu roĊacima, razvodi, izdaje, ljubomore, smrti) nadvili nad njima, bili su usko povezani s prošlošću toga mjesta: kao da je kakva knjiga, pobrkali su stranice u ţelji da zaborave.

Srećom, uvijek se pojavi netko tko prelista zabranjene stranice takvih knjiga i pronaĊe blago: prestrašena djeca u tami hodnika. Ne pale svjetiljke da bi uštedjeli struju (ah, ta djeca!), ulaze meĊu ĉvrsto navuĉene zavjese te naslanjaju ĉela na tamne prozore s pogledom na unutrašnje dvorište zgrade. Kad god bi se u djedovu stanu spremalo jelo za cijelu obitelj, sluškinja bi vikala kroz unutarnje dvorište kako bi obavijestila ostale s viših katova da je jelo posluţeno. Majka i sin prognani na najviši kat ne bi bili pozvani na objed, te bi svako malo pogledavali kroz kuhinjski prozor. Kroz njega bi promatrali kako se jela pripremaju. Ponekad bi uveĉer gledao kroz prozor dvorišta sve dok ga stara majka ne bi uhvatila. Za kišnih dana sluškinja bi tugovala baš kao i ţljebovi te sanjarila gledajući u njih. Kasnijih je godina isto ĉinio i jedan mladić. On će se pobjedonosno vratiti na kat koji upropaštena obitelj nije mogla zadrţati. Bacimo sada i mi letimiĉan pogled na to što su vidjeli: na zamagljenim kuhinjskim prozorima blijedi prizori ţena i djevojaka. Njihovi se glasovi ne ĉuju. Sjena nalik utvari u tamnoj sobi klanja namaz i polako se uspravlja. Tu je i noga starije ţene. Odmara se na krevetu pokrivenome prekrivaĉem, kraj ilustriranoga ĉasopisa (ako priĉekate vidjet ćete kako jedna ruka okreće stranice ĉasopisa i lijeno ĉeška nogu). Ĉelo jednoga mladića na hladnome prozorskom staklu. On je odluĉio da će se jednoga dana pobjedonosno vratiti kako bi otkrio tajnu koju su ĉuvali stanari zgrade. (Isti je mladić ugledao svoju maćehu oĉaravajuće ljepote dok je promatrao odsjaj vlastita lika na suprotnoj strani. I ona je poput njega maštala na prozoru zgrade preko puta.) Dodajmo i to da ove prizore upotpunjavaju tijela i glave golubova pritajenih u mraku, da je okruţenje tamnoplave boje te da se zavjese pomiĉu. Svjetiljke se na trenutak upale pa ugase. Osvijetljene sobe ostavljaju sjajan naranĉast trag u tuţnom sjećanju progonjenome osjećajem krivnje. Ţivot je kratak. Malo toga vidimo i malo znamo, pa moţemo barem maštati. Ţelim vam ugodnu nedjelju, dragi ĉitatelji.

Devetnaesto poglavlje ZNAKOVI GRADA Jesam li ja bio ista osoba kada sam se ovog jutra probudio? Ako nisam, pitam se: Tko li sam to ja, za ime Božje? —Lewis Carroll

Kada se Galip probudio, iznad njega je stajala neka posve druga ţena. Moţda se presvukla. Na sebi je imala tamnozelenu suknju, što ga je podsjetilo na to da se nalazi na nepoznatu mjestu s nepoznatom ţenom. Njezino lice i kosa bili su posve drugaĉiji. Kosu je vezala odostraga kao Ava Gardner u filmu 55 dana u Pekingu, a usta namazala crvenim ruţem Supertechirama. Galip je gledao to novo ţensko lice. Odjednom je pomislio kako se ljudi već dugo poigravaju njime. Malo kasnije izvadio je novine iz dţepa kaputa koji je ţena paţljivo objesila na vješalicu i spremila u ormar, te ih je jednako paţljivo rasprostro na stol. Iznova je ĉitao Dţelalovu kolumnu. Bilješke koje je ranije bio zapisao na marginama i podcrtane rijeĉi i slogovi uĉinili su mu se besmislenima. Ĉinjenica da slova koja trebaju riješiti tajnu iz kolumne ne ukazuju ni na što, bila je toliko jasna da se Galipu u jednom trenu uĉinilo kao da nema nikakve tajne i kao da reĉenice istovremeno upućuju i na same sebe, i na druge stvari. Stoga mu se svaka reĉenica iz te nedjeljne kolumne o junaku koji nije mogao ĉovjeĉanstvu obznaniti svoj nevjerojatni izum jer je izgubio pamćenje izgledala poput neke druge, svima poznate i razumljive priĉe. Ta je spoznaja bila toliko o£lta da uopće nije bilo potrebe izdvajati druga slova, slogove i rijeĉi i iznova ih premetati. Kako bi dopro do skrivena znaĉenja, morao je još jednom proĉitati kolumnu vjerujući u to da ga tekst skriva. I dok je pogledom prelazio preko rijeĉi, vjerovao je da će moći proĉitati sve tajne ţivota i grada. One će ga uputiti na mjesto gdje se skrivaju Ruja i Dţelal. MeĊutim, kad god bi podigao glavu s teksta i ugledao Belkisino lice, napustio bi ga osjećaj optimizma. U ţelji da zadrţi taj osjećaj, pokušavao je iznova i iznova ĉitati samo taj tekst, ali mu nije mogao dokuĉiti znaĉenje. Ushićeno je osjećao da se pribliţava znanju vezanome uz tajnu ţivota i svijeta, no kad je pokušao izgovarati rijeĉi slog po slog, misleći jasno na to mjesto koje traţi, pred oĉima je vidio samo ţenska lica. Ţena ga je promatrala iz jednoga kuta sobe. Nakon nekog vremena prosudio je da će se tajni pribliţiti razmišljajući, a ne slijedeći intuiciju. Olovkom je poĉeo zapisivati nove bilješke uz rub teksta i oznaĉavati posve druge slogove i rijeĉi. Tek što se dao na posao, kadli se Belkis pribliţi stolu. “Tekst Dţelala Salika. Znam da je on tvoj stric. Znaš li zašto su mi se juĉer naveĉer krojaĉke lutke pod zemljom uĉinile toliko strašnima?” upitala je. “Znam”, odgovorio je Dţelal. "Ali on nije moj stric, već sin moga strica.” “Jer mu lutka jako sliĉi. Kad god bih otišla na Nišantaš nadajući se da ću vas sresti, srela

bih njega u toj istoj odjeći, a ne vas.” “Ovo je njegova stara kabanica. Ranije ju je ĉesto nosio”, rekao je Galip. “I dalje je nosi i šeće Ništašom poput utvare”, rekla je Belkis. “Kakve su to bilješke uz rub teksta?" “Nemaju veze s tekstom”, rekao je Galip presavijajući novine. “Tekst govori o jednome nestalom polarnom istraţivaĉu. Budući da je nestao, na njegovo su mjesto poslali drugog istraţivaĉa. On se takoĊer izgubio. Misteriozni nestanak drugog istraţivaĉa produbio je misterij nestanka onoga prvog. Taj je tada već ţivio pod drugim imenom u jednome zaboravljenom gradu. Jednoga je dana ubijen. Ubijenome je nadimak bio...” Privevši priĉu kraju, Galip je shvatio da će je biti prisiljen iznova ispriĉati. Iznova ju je priĉao osjećajući pritom duboku srdţbu spram svih onih zbog kojih je to bio prisiljen ĉiniti. Osjetio je poriv da kaţe: "Kad bi barem ljudi bili ono što jesu! Tada nitko ne bi trebao pripovijedati priĉe!” Ustao je od stola i ponovno stavio presavijene novine u dţep staroga kaputa. "Odlaziš?” upitala je Belkis posve nevoljko. "Nisam završio priĉu”, srdito je rekao Galip. Privodio je priĉu kraju te mu se u jednome trenu uĉinilo da Belkis na licu nosi masku. Mislio je da će na njezinu licu jasno proĉitati znaĉenje ako s njega skine tu masku s usnama obojenim crvenim ruţem, no nije mogao predvidjeti kakvo će to znaĉenje biti. Kao što je obiĉavao ĉiniti u djetinjstvu kada bi do grla upao u nevolju, igrao se igre “Zašto postojimo?” Baš kao i u djetinjstvu, za vrijeme igre mogao je pripovijedati priĉu i u isto vrijeme biti zaokupljen neĉim drugim. U jednom trenu Galip je pomislio da se ţene zanimaju za Dţelala upravo zato što moţe priĉati priĉu i istovremeno misliti na druge stvari. Belkis ga sada nije gledala kao da sluša Dţelalovu priĉu, već kao da ne moţe sakriti znaĉenje na svome licu. “Nije li Ruja zabrinuta zbog tebe?” upitala je Belkis. “Ne. Koliko sam se puta vratio kući u ponoć zbog nestalih politiĉara i prevaranata! Oni su se laţno predstavljali i uzimali priznanice o dugu. Koliko sam puta i ja sam bio izgubljen zbog tajanstvenih stanara. Neki su od njih nestali ne plativši stanarinu. Bili su tu i neki nesretnici. S laţnim dokumentima vjenĉali bi se po drugi put.” “Prošlo je podne. Da sam ja Ruja i da te ĉekam kod kuće, ţeljela bih da se ĉim prije javiš telefonom”, rekla je Belkis. “Ne ţelim telefonirati.” “Da sam ja ta koja te ĉeka, razboljela bih se od brige”, nastavila je Belkis. “Gledala bih kroz prozor i išĉekivala da zazvoni telefon. Misleći na to kako ne zoveš iako znaš da sam zabrinuta i tuţna, bila bih još ţalosnija. Hajde, javi joj se. Reci joj da si ovdje sa mnom.” Ţena je donijela telefonsku slušalicu i Galip je nazvao kući. Nitko se nije javio. “Nema nikoga.” "Gdje li je?” rekla je ţena više kao da je rijeĉ o igri. "Ne znam”, rekao je Galip. Izvadio je novine iz dţepa kaputa. Ponovno se vratio za stol i poĉeo ĉitati Dţelalovu kolumnu. Toliko ju je dugo iznova i iznova ĉitao da su slova izgubila znaĉenje i pretvorila se u neke oblike saĉinjene od slova. Kasnije je pomislio da bi i on mogao napisati taj tekst te da je U Stanju pisati onako kao što piše Dţelal. Ubrzo je iz ormara izvadio kaput i obukao ga. Paţljivo je presavio novine, istrgnuo kolumnu i spremio je u dţep. "Zar ideš? Nemoj!” rekla je Belkis. Znatno kasnije Galip je kroz prozor taksija posljednji put pogledao tu njezinu dobro poznatu ulicu. Bojao se da neće moći zaboraviti ţenino lice. Inzistirala je da ne ide. Ţelio ju je pamtiti kao osobu iz neke druge priĉe.

Osjetio je potrebu da, poput likova iz detektivskih romana, vozaĉu kaţe: “Tim i tim putem na aveniju”, no rekao mu je samo da ide do mosta Galata. Dok je pješke prelazio preko mosta, obuzeo ga je osjećaj da će u nedjeljnoj guţvi moći riješiti misterij. Već godinama to pokušava, a tek sada toga postaje svjestan. Kao u kakvom snu izdaleka je naslućivao da je to oĉekivanje iluzija. Nije ga nimalo uznemirilo to što mu se u glavi sudaraju te dvije proturjeĉne ĉinjenice. Vidio je vojnike koji su izašli u grad, ribiĉe, roditelje s djecom. Uţurbano su hodali prema trajektu. Svi su oni ţivjeli taj misterij, no toga nisu bili svjesni. Vidio je dijete u gumenim ĉizmicama u oĉevu naruĉju. Išli su u nedjeljni posjet. U autobusu je vidio majku i kćer s maramama na glavi. Malo kasnije, kada Galip riješi taj misterij, svi će postati svjesni te ĉinjenice. Ona već godinama izdaleka odreĊuje njihove ţivote. Nalazio se na ploĉniku mosta, na onoj strani iznad Mramornoga mora. Krenuo je ususret ljudima. Kao da je onaj izgubljeni, zaboravljeni i istrošeni izraz na njihovim licima naĉas bljesnuo. Gledali su tko im dolazi ususret. Dok im je gledao oĉi i promatrao lica, Galipu se ĉinilo da iz njih moţe odgonetnuti tajnu. Većina ih je nosila stare i izblijedjele kapute. Dok su hodali, cijeli im se svijet ĉinio posve obiĉnim, baš kao i ploĉnik po kojemu su hodali. No u njemu se nisu osjećali kao kod kuće. Bili su rastreseni, no kad bi im se sjećanje malo pokrenulo, na njihovim bezizraţajnim licima javili bi se znatlţelja koja ih povezuje s nekim dubokim znaĉenjem iz prošlosti. "Ţelim ih uznemiriti!” pomislio je Galip. "Ţelim im ispriĉati priĉu o princu !* Ta je priĉa sada posve nova. Osjećao je da ju je protivio i da je se sjeća. Većina ljudi imala je vrećice u rukama. Iz vrećica su stršali sitni metalni ili plastiĉni komadi, novine i paketići, a Galip ih je gledao kao da ih vidi prvi put. Paţljivo je proĉitao natpise na njima. Naĉas se ponadao da bi rijeĉi i slova na njima mogli biti znakovi koji mu ukazuju na onu “drugu, pravu stvarnost”. MeĊutim, slogovi i rijeĉi na plastiĉnim vrećicama postupno bi nestajali nakon što bi naĉas bljesnuli novim znaĉenjem, upravo onako kao što su se nakon kratkotrajna bljeska gasila znaĉenja na licima ljudi koji su prolazili pokraj njega. No Galip ih je opet dugo ĉitao: SLASTIĈARNICA... ATAKOJ... TURKSAN... SUŠENO VOĆE... SAT JE... PALAČE.

Umjesto slova, na vrećici starca koji je pecao vidio je samo fotografiju rode i pomislio da će moći razumjeti slike jednako kao što je razumio i slova. Na jednoj je vrećici ugledao lica dvoje djece: djeĉaka i djevojĉice, i radosne roditelje kako puni nade gledaju na svijet. Na drugim je vrećicama vidio dvije ribe, slike cipela, karte Turske, obrise zgrade, kutije cigareta, crne maĉke, pijetlove, konjske potkove, minarete, baklave i drveće. Sve su to bez sumnje bili znakovi nekoga misterija, ali kojega? Starija je ţena ispred dţamije prodavala hranu za golubove. Na vrećici pored nje ugledao je sliku sove. Shvatio je da je to ista ona sova iz Rujinih romana, ili neka njoj sliĉna, lukavo skrivena sova. Tada je posve jasno osjetio da postoji neka ruka koja kriomice upravlja svime. Skriveno znaĉenje zapravo je igra tajanstvene ruke. Nju treba razotkriti i dešifrirati. MeĊutim, nitko osim njega uopće nije mario za to iako su svi do grla bili ukopani u znaĉenje i zaboravljeni misterij. Kako bi izbliza mogao prouĉiti sovu, kupio je pun tanjur prosa od te ţene i bacio ga golubovima. Ţena je bila nalik na vješticu. Odjednom su se oko hrane, gugućući, okupili ruţni, crni golubovi natkrivši je poput kišobrana. Sova s plastiĉne vrećice bila je ista ona sova iz detektivskih romana! Galip je osjećao ljutnju zbog toga što sretni i ponosni roditelji promatraju kako njihova mala djevojĉica hrani golubove, a niĉega nisu svjesni. Nisu svjesni ni sove, ni te jasne ĉinjenice, niti bilo kojega drugog znaka. Nije osjećao ni trunku sumnje. Zaboravili su. Zamišljao se u ulozi junaka iz Rujinih detektivskih romana. Ono što je trebao

shvatiti nalazilo se negdje izmeĊu njega i te tajne ruke. Ta ruka sve odreĊuje i ukazuje na skrivena znaĉenja. Unatoĉ tome uspijeva ostati nevidljiva. Bilo je dovoljno da sada vidi šegrta kako prolazi kraj Sulejmanije noseći sliku te dţamije uokvirenu ukrasnim staklenim zrncima, pa da zakljuĉi da su sve rijeĉi, slova i slike - znakovi. Ţarke boje na slici djelovale su stvarnije od same dţamije. Skrivena ruka nije upravljala samo natpisima, licima i slikama, već i svim drugim predmetima. Ĉim je to shvatio, prosudio je da i ime gradske ĉetvrti po ĉijim nepravilnim ulicama hoda ima posebno znaĉenje. To znaĉenje nitko nije primijetio. Kao da se bliţi kraju rješavanja kriţaljke, Galip je osjećao da će uskoro sve moći staviti na svoje mjesto. Slutio je da su škare za vrt, znakovi zabrane parkiranja, limenke umaka od rajĉice, odvijaĉi ukrašeni zvjezdicama, zidni kalendari iz jeftinih restorana, akvedukt iz bizantskih vremena ukrašen slovima od pleksiglasa i teški lokot na zatvorenom rolou kakve je viĊao u trošnim prodavaonicama i na vijugavim ploĉnicima te ĉetvrti, znakovi koji ukazuju na to skriveno znaĉenje. Osjećao je da će, ako poţeli, moći proĉitati te predmete i znakove kao da su ljudska lica. Tako je, ihvativši to, pomislio da škare za rezanje ţice ukazuju na “paţnju”, staklenka maslina na “strpljivost”, a veseli vozaĉ na oglasu za automobilske gume na ĉinjenicu da se pribliţava svome cilju. MeĊutim, bio je okruţen znakovima kao što su telefonski kabeli, oglas za sunećenje48, prometni znakovi, paketi deterdţenta, lopate bez drţaka, neĉitki politiĉki slogani, komadići leda i prazni papiri. Ti znakovi nisu odavali nikakvo znaĉenje. Moţda će mu se malo poslije stvari uĉiniti razumljivijima, no u tome trenutku sve ga je umaralo i ĉinilo mu se kaotiĉnim. Junaci iz detektivskih romana koje ĉita Ruja bili su dio mirnoga i spokojnoga svijeta okruţenoga tragovima. Tragove su im davali pisci romana. No ipak, tješila ga je ĉinjenica da znakovi dţamije Ahi Ĉelebija ukazuju na nešto njemu posve razumljivo. Godinama prije Dţelal je napisao da je sanjao sebe, Muhameda i neke bogougodnike okupljene u toj maloj dţamiji. Tumaĉ snova na Kasimpaši rekao mu je da će se do kraja ţivota baviti pisanjem. Kasnije će toliko pisati i maštati da će mu se cijeli njegov ţivot ĉiniti kao jedno dugo putovanje. Galip je znatno kasnije shvatio da je Dţelal taj tekst preuzeo od Evlije Ĉelebija. Dok je prolazio ispred prodavaonice ţiveţnim namirnicama, pomislio je: "Zato je priĉa imala jedno znaĉenje kada sam je prvi put ĉitao, a posve drugo kad sam je ĉitao kasnije?” Uopće nije sumnjao da će tekstovi imati drugaĉije znaĉenje svaki put kada ih bude ĉitao. Te priĉe, baš kao i zagonetke u djeĉjim ĉasopisima, svaki bi put ukazivale na nešto drugo. Galipu je to ulijevalo nadu da se pribliţava cilju prolazeći kroz vrata koja se jedna za drugima otvaraju pred njime. Izašao je iz trgovine i ugledao staretinara. Na prazan ploĉnik rasprostro je plahtu. Na njoj je izloţio cijeli niz predmeta: dvije cijevi, stare gramofonske ploĉe, par crnih cipela, podmetaĉ za svjetiljku, crni telefon, dvije opruge iz madraca, slomljena kliješta, sedefasti drţaĉ za cigarete, zidni sat koji je stao, bjeloruske novĉanice, mjedenu slavinu, figuricu rimske boţice sa strijelama na leĊima - moţda je to bila Dijana - prazan okvir za slike, stari radio-aparat, dvije alke za vrata i posuda za šećer. Galip je bio oĉaran. Sve ih je paţljivo promotrio te ih imenovao izgovarajući rijeĉ po rijeĉ. Osjetio je da ga nisu oĉarali sami predmeti, već naĉin na koji su izloţeni. Bile su to obiĉne stvari. Mogu se vidjeti kod svakog staretinara na ulici. Starac ih je poredao u ĉetiri reda po ĉetiri predmeta, kao na ploĉi za igru dame. Predmeti su se nalazili na jednakoj udaljenosti jedan od drugoga, kao da su na ploĉi s odreĊenim brojem kvadrata. Nisu se dodirivali. Ĉinilo mu se da ta jednostavnost 48

Obrezivanje dječaka.

i odreĊenost njihovih mjesta nije bila sluĉajna, već ciljana. Galipa je to podsjetilo na provjere znanja rijeĉi iz udţbenika za uĉenje stranih jezika. Na tim je stranicama takoĊer viĊao crteţe šesnaest razliĉitih predmeta poredanih jedan uz drugi. Kasnije bi te iste stvari morao imenovati koristeći rijeĉi novoga jezika koji uĉi. S istim uzbuĊenjem poţelio je reći: cijev, gramofonska ploĉa, cipela, kliješta. MeĊutim, plašilo ga je to što je osjećao da predmeti ukazuju i na neka druga znaĉenja. Gledao je u bakrenu slavinu. U poĉetku je smatrao da slavina, baš kao što je sluĉaj u testovima poznavanja rijeĉi, ukazuje na samu sebe. Kasnije je s uzbuĊenjem naslutio da ukazuje i na nešto drugo. Crni telefon na plahti, baš kao i fotografije telefona u knjigama za uĉenje stranih jezika, ukazivao je na pojam “telefon”. Posve obiĉan predmet. Omogućava nam da ĉujemo glas osobe s druge strane linije. No crni je telefon ukazivao na jedno posve drugo znaĉenje. Galipu se od njega dizala kosa na glavi. Kako ući u tajanstveni svijet toga drugog znaĉenja i riješiti misterij? No je sretan. Osjećao je da se nalazi na pragu tog drugog svijeta, no nikako nije mogao zakoraĉiti u njega. Kada u detektivskim romanima riješe misterij, taj drugi svijet obavijen velom tajne na trenutak zabljesne, no u istome trenu nestane tonući u tamnome bezdanu nepovezanosti s onim prvim svijetom. Kada bi Ruja, usta punih slanutaka iz Aladinova dućana, rekla: “Ĉini se da je ubojica umirovljeni ĉasnik. Osvećuje se zbog uvrede!” Galip bi shvatio da je zaboravila sve detalje iz knjige prepune engleskih slugu, upaljaĉa, stolova za objed, porculanskih šalica. Shvatio bi da će pamtiti samo svijet novih i skrivenih znaĉenja na koja ukazuju ti predmeti i osobe. MeĊutim, ono što bi na kraju tih loše prevedenih knjiga Ruji i liku detektiva iz romana Otvaralo vrata u nove spoznaje, njemu je samo ulijevalo nadu da će i on jednoga dana otkriti taj novi svijet. Galip je promotrio staretinara kao da namjerava proĉitati znaĉenje s njegova lica. “Koliko košta telefon?” “Jesi li ti kupac?” upita staretinar kako bi zapoĉeo cjenkanje. Galipa je iznenadilo to neoĉekivano, osobno pitanje. Na trenutak je pomislio: “Eto, i oni misle da sam ja netko drugi.” Ali svijet u koji je ţelio ući nije bio ovaj svijet, već svijet koji je tijekom godina paţljivo osmislio Dţelal. Pomislio je da je Dţelal u svojim kolumnama izgradio tajni svijet, godinama imenujući svaki od predmeta i pripovijedajući, a zatim sakrio njegove kljuĉeve. Lice staretinara je zbog poziva na cjenkanje na tren zasjalo, a potom opet poprimilo izraz smirenosti. “Ĉemu sluţi ovo?” upita Galip pokazujući na malo, jednostavno postolje za svjetiljku. “Moţe posluţiti kao noga stola, a neki je stavljaju i na kraj karniše. Moţe se koristiti i kao kvaka.” Galip se uspeo na Ataturkov most i pomislio: “Odsad ću gledati samo lica.” Blistavi izrazi lica prolaznika na mostu rasli su u njegovoj glavi kao upitnici nad glavama junaka stranih stripova, a potom s istim tim licima nestajali ostavljajući za sobom blijed trag. Kao da se na trenutak uspostavila veza izmeĊu pogleda s mosta na grad i znaĉenja koja su ta lica nagomilala u njegovu sjećanju. MeĊutim, to je bila iluzija. Moţda je na licima sugraĊana i bilo moguće vidjeti istrošenost, nesreću, nestali sjaj i sjetu grada, no to nisu bili pomno osmišljeni znakovi koji ukazuju na neku tajnu, već znakovi jednoga zajedniĉkog poraza, povijesnoga razdoblja i osjećaja krivnje. U zapjenjenu moru koje su za sobom ostavljale teglenice, olovnosiva boja Zlatnoga roga pretvarala se u zastrašujuću smeĊu. Do trenutka kada je ušao u kafić iza Tunela, vidio je sedamdeset i tri nova lica. Sjeo je za stol zadovoljan svime što je vidio. Nakon što je od konobara naruĉio ĉaj, iz navike je iz dţepa hlaĉa izvadio novine i iznova poĉeo ĉitati Dţelalovu kolumnu. Rijeĉi, reĉenice i slova više

nisu bili novi. Ĉitajući ih osjećao je da se potvrĊuju neke misli koje mu prije nisu padale na pamet. Te misli nisu bile dio Dţelalove kolumne, već njegove vlastite misli, a Dţelalova ih je kolumna samo na ĉudan naĉin odraţavala. Kada je osjetio tu povezanost svojih i Dţelalovih misli, Galip je osjetio unutarnji spokoj kao kada bi u djetinjstvu prosudio da moţe dobro oponašati neku osobu na ĉijem bi mjestu ţelio biti. Na stolu se nalazio komad papira savijen u obliku stošca. Suncokretove koštice jasno su upućivale na to da ga je onome tko je prije Galipa sjedio za stolom prodao uliĉni prodavaĉ. Galip je ugledao rub stošca i shvatio da je papir istrgnut iz školske biljeţnice. Proĉitao je djeĉji sastavak na poleĊini papira. “6. studenoga 1972. Lekcija 12. Domaća zadaća: Naša kuća, naš vrt. U vrtu naše kuće nalaze se ĉetiri stabla: dvije topole, jedna velika i jedna mala vrba. Zidove vrta podignuo je otac od kamenja i ţice. Kuća je sklonište koje ljude zimi štiti od hladnoće, a ljeti od vrućine. Kuća nas štiti od svih zala. Naša kuća ima jedna vrata, šest prozora i dva dimnjaka.” Ispod teksta vidio je crteţ kuće i drveća u vrtu obojen drvenim bojicama. Crjepovi su bili pojedinaĉno nacrtani, a kasnije nestrpljivo obojeni u crveno. Kada je vidio da broj vrata, prozora i dimnjaka odgovara onome iz teksta, osjetio je da spokoj u njemu raste. Praćen tim osjećajem spokoja, okrenuo je praznu stranicu papira i poĉeo brzo pisati. Nije bilo sumnje da rijeĉi koje je napisao na papir, baš kao i rijeĉi koje je napisalo dijete, uistinu upućuju na neke postojeće ĉinjenice. Kao da je zbog te domaće zadaće ponovno poĉeo otkrivati davno zaboravljene rijeĉi. Niţući tragove jedan ispod drugoga došao je do kraja stranice i pomislio: “Sve je tako jednostavno! Moram vidjeti još mnogo lica kako bih bio siguran da Dţelal razmišlja kao i ja." Popio je ĉaj promatrajući lica gostiju kafića, a zatim ponovno izašao na hladnu ulicu. U jednoj ulici iza gimnazije Galatasaraj ugledao je ţenu s maramom na glavi. Razgovarala je sama sa sobom. Gledajući lice djevojĉice koja je, sagnuvši se ispod roloa, izašla iz trgovine, shvatio je da svi ţivoti nalikuju jedan drugom. Na licu jedne mlade djevojke u izblijedjeloj haljini mogao je proĉitati znakove. Ukazivali su na to da je uznemirena. Djevojka je hodala i, skliţući se na ledu, neprestance gledala u svoje gumene cipele. Ponovno je ušao u neki kafić i sjeo. Izvadio je domaću zadaću iz dţepa te je poĉeo brzo ĉitati kao da ĉita Dţelalovu kolumnu. Napokon je shvatio da će, bude li uvijek iznova ĉitao Dţelalove kolumne, preuzeti njegova sjećanja i odgonetnuti gdje je. To je znaĉilo da najprije mora pronaći mjesto gdje su pohranjeni svi njegovi tekstovi. Iz domaće zadaće koju je po tko zna koji put ĉitao zakljuĉio je da to mjesto zasigurno mora biti neka kuća: “Mjesto koje nas štiti od svih zala.” Ĉitajući je ponovno, osjetio se poput prostodušna djeteta koje ne osjeća strah kada imenuje predmete njihovim pravim imenima i najednom pomislio kako će odmah moći reći na kojem ga mjestu ĉekaju Dţelal i Ruja. Sjedio je za stolom u kafiću. Kad god bi ga obuzeo osjećaj uzbuĊenja, mogao je na poleĊini domaće zadaće samo zapisati nove tragove, i ništa više. Kada je ponovno izašao iz kafića, odbacio je neke od tragova, a neke je druge pak stavio u prvi plan: budući da Dţelal ne bi mogao ţivjeti nigdje drugdje osim u Istanbulu, njih dvoje nisu napustili grad. Nisu mogli biti na azijskoj strani Istanbula jer je Dţelal smatrao da ondje nema dovoljno “povijesti”. Nisu mogli biti u kući nekog Dţelalova prijatelja jer on nije imao takvih prijatelja. Ruja nije mogla biti kod nekoga od svojih prijatelja budući da Dţelal nikada ne bi otišao na takvo mjesto. Nisu mogli odsjesti ni u kakvom hotelu jer muškarac i ţena koji odsjedaju u istoj hotelskoj sobi uvijek privlaĉe paţnju, pa ĉak i kad su brat i sestra. Kada je sjeo u sljedeći kafić, bio je barem siguran da je na dobrom putu. Hodao je sporednim ulicama Bejoglua prema Taksimu, Nišantašu, Šišliju, središtu svoje prošlosti.

Sjetio se da je Dţelal u jednoj svojoj kolumni dugo pripovijedao o konjima na ulicama Istanbula. Na jednoj crno-bijeloj fotografiji na zidu vidio je pokojnoga hrvaĉa o kojem je Dţelal opširno pisao. Ta je fotografija krasila zidove mnogih dućana, brijaĉnica i krojaĉkih radionica. Bila je istrgnuta iz duplerice staroga primjerka ĉasopisa Hajat i uokvirena. Gledao je skromni izraz nasmiješena lica osvajaĉa olimpijske medalje pa se sjetio da je hrvaĉ poginuo u prometnoj nesreći. Na taj se naĉin naivni izraz lica pomiješao s mišlju o nesreći. Galip je pomislio da je to znak. Ĉinilo mu se da upućuje na prometnu nesreću koja će ga zadesiti. To znaĉi da je potrebno zdruţiti ĉinjenice i maštarije kako bi se stvorili novi znakovi. Oni će upućivati na neku posve drugu priĉu. Izašao je iz kafića i uputio se prema Taksimu. Pomislio je: “Na primjer, kad pogledam ovoga starog i onemoćalog konja na uskom ploĉniku Ulice Hasnun Galip, sjetim se onoga velikog konja iz poĉetnice kojim se sluţila moja baka kada me uĉila ĉitati i pisati. Ispod crteţa pisalo je „konj‟. Taj veliki konj iz poĉetnice podsjeća me na Dţelala i na stan koji je uredio u skladu sa svojim ţeljama i uspomenama. Tih je godina ţivio sam na posljednjem katu zgrade u Aveniji Tešvikije. Zatim pomišljam da taj stan upućuje na Dţelalovu ulogu u mome ţivotu.” MeĊutim, prošlo je mnogo godina otkako je Dţelal otišao iz toga stana. Galip je zastao pomislivši kako je moguće i to da krivo tumaĉi znakove. Nije uopće bilo sumnje da će se izgubiti u gradu ukoliko povjeruje da ga vlastita intuicija vara. Ono što ga je tjeralo da ide dalje bile su priĉe. Njih je pronalazio ispitujući okolicu rukama poput slijepca koji intuitivno prepoznaje predmete oko sebe. Već je tri dana šetao gradom paţljivo gledajući lica i smišljao priĉe na temelju znakova u njima. Uopće nije bilo upitno da snagu za nastavak potrage crpi iz priĉa svijeta i ljudi oko sebe. Ušao je u drugi kafić i sjeo. Praćen istim osjećajem optimizma razmotrio je “svoju situaciju”. Rijeĉi na popisu tragova djelovale su mu jednostavno i razumljivo kao i rijeĉi domaće zadaće s poleĊine papira. Na crno-bijelom televizoru smještenome u udaljenom kutu kafića prikazivala se nogometna utakmica i nogometaši na snijegom pokrivenom igralištu. Rubovi terena ocrtani ugljenim prahom i lopta umazana blatom bili su crni. Većina je gostiju pratila tu crnu loptu, samo su se neki kartali za rašĉišćenim stolom. Izašao je iz kafića i pomislio kako je ta tajna jednostavna i jasna kao i ta crno-bijela nogometna utakmica. Trebao je samo paţljivo hodati promatrajući u prolazu prizore i lica ljudi te ići kamo ga noge vode. Istanbul je bio pun kafića; bilo je moguće propješaĉiti cijeli grad uzduţ i poprijeko ulazeći svakih dvjesto metara u neki od njih. Odjednom se našao u masi ljudi koji su izlazili iz kina u blizini Taksima. Silazili su stubištem koje vodi na ulicu, s rukama u dţepovima ili drţeći se pod ruku i odsutno gledajući ispred sebe. Na njihovim je licima bilo toliko mnogo znaĉenja da se Galipu uĉinilo kako njegova vlastita priĉa nalik noćnoj mori uopće nije bitna. Budući da su u potpunosti bili zaokupljeni vlastitim imaginarnim priĉama, na licima tih ljudi vidio se spokoj svojstven onima koji su zaboravili svoje nevolje. U istome su se trenutku nalazili i na tim dotrajalim ulicama i u priĉama ĉijim su djelom ţarko ţeljeli biti. Njihovi umovi, moreni porazima i boli, sada su obilovali priĉama. Priĉe ublaţuju osjećaj tuge zbog doţivljenih poraza. “Oni su u stanju vjerovati da su netko drugi!” ĉeznutljivo je pomislio Galip. Na tren je poţelio pogledati taj isti film, izgubiti se u njegovoj priĉi i postati netko drugi. Vidio je da se ljudi razilaze. Gledaju u posve obiĉne izloge prodavaonica i vraćaju se u dosadni i tmurni svijet, meĊu njima dobro poznate stvari. “Lako se predaju!" pomislio je Galip. MeĊutim, ĉovjek mora dati sve od sebe kako bi postao netko drugi. Došavši na Taksim,

Galip je osjetio odluĉnost potrebnu da potakne svu snagu volje. “Ja sam netko drugi!” rekao je. Bio je to ugodan osjećaj. Sada mu se ĉinilo da se ne mijenjaju samo ledom prekriven ploĉnik pod njegovim nogama i trg okruţen reklamama za Coca-Colu i konzerviranu hranu, već u potpunosti i njegova vlastita osobnost. Neprestano ponavljajući tu reĉenicu ĉovjek bi mogao povjerovati da se cijeli svijet mijenja, no nije bilo potrebno ići tako daleko. “Ja sam netko drugi”, rekao je Galip sebi u bradu. S uţitkom je osjetio da glazba saĉinjena od sjećanja i tuga te druge osobe u njemu postaje glasnija. U njemu je rastao novi ţivot. Trg Taksim središnja toĉka njegova svijeta - promijenio se. Autobusi prolaze poput ogromnih purana. Trolejbusi se njime kreću polako poput odsutnih jastoga. Praćeni tom glazbom zamiĉu za njegove uvijek mraĉne uglove. Taksim se pretvorio u moderno ureĊen trg osiromašene zemlje. Tako su snijegom prekrivena skulptura “Republika”, grĉke stube i zgrada opere uistinu postali dijelovi imaginarne zemlje na koju su ukazivali. Prije deset godina s uţitkom je promatrao plamen poţara u operi. MeĊu skupinom rastresenih ljudi na autobusnoj postaji nije vidio nijedno tajanstveno lice niti plastiĉnu vrećicu. Ništa nije ukazivalo na taj drugi svijet obavijen velom tajne. Hodao je preko Harbije ravno prema Nišantašu. Nije osjećao potrebu da ulazi u kafiće kako bi ĉitao znakove na ljudskim licima. Znatno kasnije pomislio je da će pronaći mjesto koje traţi, no više se nije mogao prisjetiti u koga se to uţivio. Kasnije će okruţen starim kolumnama, biljeţnicama i novinskim izrescima vezanim uz Dţelalovu prošlost, pomisliti: “U tom trenu nisam sam sebe mogao uvjeriti da sam Dţelal. U tom trenu još uvijek nisam prestao biti onaj pravi ja.” Gledao je u stvari oko sebe kao putnik koji zbog kašnjenja aviona provodi pola dana u nekom gradu. Ni u snu nije oĉekivao da će biti tu. Kip Ataturka svjedoĉio je o ĉinjenici da je on odigrao vaţnu vojnu ulogu u povijesti zemlje. Skupina ljudi na blatnome, osvijetljenome prostoru ispred kina ukazivala je na to da se ljudi iz dosade zabavljaju uvoznim snovima. Prodavaĉi sendviĉa i bureka koji su s noţevima u rukama gledali kroz izloge prema ploĉniku ukazivali su na to da bolna maštanja i sjećanja polako gasnu. A gola i mraĉna stabla posred avenije ukazivala su na sveprisutnu tugu nacije, koja je u predveĉerja postajala sve teţom i teţom. “Boţe, što da se radi u ovome gradu, u ovoj aveniji, u ovaj sat?” promrmljao je Galip, svjestan da je to rekao u stilu jedne stare kolumne koju je Dţelal nekoć izrezao iz novina i spremio. Kada je stigao na Nišantaš, već se bilo smraĉilo. U zimskoj su veĉeri uske ploĉnike ispunili ispušni plinovi vozila zastalih u guţvi i mirisi dima iz dimnjaka na zgradama. Galip je spokojno udahnuo taj teški, neugodni miris. Na neki ga je ĉudan naĉin smatrao karakteristiĉnim za tu gradsku ĉetvrt. Nalazio se u zabaĉenom djelu Nišantaša. Ţelja da postane netko drugi u njemu je toliko narasla da je, ugledavši proĉelja zgrada, izloge dućana, reklamne panoe banaka i neonska slova, pomislio da je rijeĉ o nekim posve novim stvarima, unatoĉ ĉinjenici što ih je vidio već tisućama puta. Osjećaj promjene uslijed koje je njemu dobro poznata ĉetvrt postala nov prizor u njemu je bio toliko jak da se ĉinilo kao da ga nikada neće napustiti. Umjesto da prijeĊe na drugu stranu ulice i nastavi ravno prema kući, skrenuo je desno u Aveniju Tešvikije. Osjećaj promjene u potpunosti ga je ispunio i uĉinio zadovoljnim. Ponovno je mislio da je netko drugi. Nove mogućnosti djelovale su mu toliko primamljivima da je stvari oko sebe promatrao oĉima bolesnika koji je nakon mnogo godina dobio otpust iz bolnice i susreo se s novim prizorima. Osjetio je ţelju reći: "Ĉini mi se da izlog slastiĉarnice izgleda poput osvijetljenoga izloga prodavaonice nakita. Godinama već prolazim ovuda! Avenija je zapravo uska, a ploĉnik vijugav!” U djetinjstvu bi napuštao vlastito tijelo i promatrao tu potpuno drugu osobu. “Sada prolazi

ispred banke Osmanli, a sada ispred obiteljske zgrade Šehrikalp, ni ne okrenuvši se.” Godinama je ovdje ţivio i majkom, ocem i djedom. Sada zastaje, gleda u izlog ljekarne i vidi da za blagajnom sjedi sin ţene koja ga je u djetinjstvu cijepila. Bez straha prolazi ispred policijske postaje i s ljubavlju gleda lutke iza šivaćih strojeva marke Singer kao da su stari prijatelji. Sada odluĉno i s jasnim ciljem hoda prema središtu godinama pomno smišljanoga misterija...” rekao je kao da prati neku osobu u koju bi se u djetinjstvu uţivio. Prešavši na suprotnu stranu, još jednom se vratio natrag istim putem. Ponovno je prešao na suprotnu stranu ulice i krenuo prema dţamiji prolazeći ispod pokoje lipe, reklamnih panoa i balkona. Kasnije se vratio istim putem. Svaki put je otišao malo dalje hodajući luprotnim smjerovima avenije i tako širio svoje “istraţivanje”. Paţljivo je prouĉavao pojedine detalje. Njegova stara, nesretna liĉnost nije ih primjećivala. U izlogu Aladinove prodavaonice nalazio se dţepni noţić na rasklapanje skriven meĊu nagomilanim starim novinama, plastiĉnim pištoljima, igraĉkama i paketima najlonskih ĉarapa. Znak obveznog smjera kretanja vozila na Aveniji Tešvikije usmjeravao je vozila prema obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Na osušeni kruh ostavljen na niskom zidu dţamije uhvatila se plijesan, iako je bilo hladno. Neke su rijeĉi politiĉkih slogana napisanih na ulazu u ţensku gimnaziju bile dvosmislene. S fotografije na zidu osvijetljene uĉionice Ataturk je kroz prašnjave prozore gledao obiteljsku zgradu Šehrikalp. Neka je ĉudna ruka zabola pribadaĉe u ruţine pupoljke u izloga cvjećarnice. Galip je slijedio poglede raskošnih krojaĉkih lutaka u izlogu tek otvorene prodavaonice koţne galanterije, uprte u obiteljsku zgradu Šehrikalp. Dugo je promatrao posljednji kat zgrade. Ovdje su nekoć ţivjeli Rujini. Osjećao se poput imitacije savršenih junaka iz stranih detektivskih romana. Nikada ih nije ĉitao, no o njima mu je priĉala Ruja. Pomislio je kako je posve logiĉno da su Ruja i Dţelal ondje na najvišem katu. Udaljio se od zgrade kao da bjeţi i krenuo prema dţamiji, za što mu je bili potrebna sva raspoloţiva snaga. Noge kao da se nisu ţeljele udaljiti od zgrade, već ući u nju, trĉeći se uspeti njemu dobro poznatim stubama do toga mraĉnog i jezivog mjesta i pokazati mu nešto. Galip nije ţelio misliti na taj prizor. Svom se snagom odmaknuo od kuće. Kako se udaljavao, osjećao je da ploĉnici, prodavaonice, slova reklamnih panoa i prometni znakovi ponovno dobivaju ona stara znaĉenja. U trenutku kada je to shvatio, posve ga je obuzeo osjećaj straha i predstojeće katastrofe. Stigavši do Aladinove prodavaonice nije bio siguran je li osjećaj straha uzrokovan time što se pribliţava policijskoj postaji ili time što je primijetio da znak obaveznog smjera prometa više ne pokazuje na obiteljsku zgradu Šehrikalp. Bio je toliko umoran i zbunjen da je morao na trenutak sjesti kako bi mogao misliti. Sjeo je u stari restoran sa samoposluţivanjem pokraj postaje za dolmuše na liniji TešvikijeEminonu, i naruĉio burek i ĉaj. Ne bi li bilo najlogiĉnije pomisliti da je Dţelal ponovno unajmio ili kupio stan u kojemu je proveo djetinjstvo i mladenaĉke dane? To bi znaĉilo da oni koji su ga nekoć otjerali s toga mjesta u oskudici trunu u nekoj prašnjavoj zgradi u jednoj od straţnjih ulica, a on se ponovno pobjedonosno vratio onamo. Galipu je tu pobjedu, skrivanje od cijele Obitelji i ĉinjenicu da mu nitko ne moţe ući u trag unatoĉ tomu što ţivi na glavnoj aveniji, smatrao tipiĉnima za Dţelala. U minutama koje su uslijedile nakon toga Galip je obratio pozornost na jednu obitelj. Nedugo prije toga u restoran ušli su majka, otac, kćerka i sin nakon kina u nedjeljno predveĉerje. Roditelji su bili Galipovih godina. Otac je izvadio novine iz dţepa kaputa. Povremeno bi se zadubio u novine. Majka je namigujući nadzirala burnu djeĉju prepirku. Poslije je kao kakav opsjenar na sve strane stola dodavala razliĉite stvari: šmrkavom sinu rupĉić na nos, suprugu koji je ĉitao Dţelalovu kolumnu crvenu tabletu na dlan i upaljaĉ da

zapali cigaretu, kćerki ukosnicu u kosu, pa opet sinu istu rupĉić za nos. Kada je pojeo burek i popio ĉaj, Galip je shvatio da je otac Obitelji još jedan njegov stari prijatelj iz gimnazije. Izlazeći iz restorana osjetio je potrebu da mu to kaţe. Primijetio je da ĉovjek ima ruţan oţiljak od opekotine na vratu i desnom obrazu. Prisjetio se da je i majka Obitelji pametna brbljavica koja je s Rujom pohaĊala isti razred gimnazije Šišli Teraki. Dok su odrasli razgovarali o uobiĉajenim stvarima i sjećanjima na stare dane i Ruju, djeca su iskoristila priliku da se obraĉunaju jedno s drugim. Galip je rekao da nemaju djece, da Ruja sada ĉita detektivski roman i ĉeka ga kod kuće. Rekao je i da se vraća iz kupovine karata i da će uveĉer zajedno ići u kino Konak, te da je danas na ulici sreo još jednu razrednu kolegicu iz srednjoškolskih dana, Belkis. Nezanimljivi su supruţnici s jednako nezanimljivom sigurnošću, ne ostavivši mjesta sumnji, ustvrdili: “U našem razredu nije bila ni jedna Belkis!” Bili su toliko sigurni u to jer su s vremena na vrijeme otvarali koţne korice starih školskih godišnjaka te se prisjećali svakog od razrednih kolega prepriĉavajući priĉe i sjećanja koja ih veţu za njih. Galip je izašao iz restorana na hladnu ulicu i ţurno krenuo prema Trgu Nišantaš. Dotrĉao je do kina Konak uvjeren da će Ruja i Dţelal u 19.15 biti ondje, no oni nisu bili na ploĉniku ispred kina, a ni na ulazu. Dok je ĉekao da se pojave, ugledao je fotografiju ţene iz filma koji je gledao juĉer poslijepodne. Osjetio je da u njemu ponovno raste ţelja da bude ona. Znatno kasnije ponovno se našao pred obiteljskom zgradom Šehrikalp. Svake veĉeri u osam sati plaviĉasta svjetla televizora obasjavala su prozore svih zgrada u aveniji, osim onih na obiteljskoj zgradi Sehrikalp. Galip je paţljivo promatrao mraĉne stanove. Primijetio je tamnoplavu krpu zakvaĉenu za rešetke balkona na posljednjem katu. Prije trideset godina ondje je ţivjela cijela obitelj. Krpa iste boje, obješena na isti taj balkon, bila je znak vodonoši da su stanari nekoga kata ostali bez vode. Vodonoša je raznosio vodu u pocinĉanim limenkama Utovarenima na konjsku zapregu. Galip je zakljuĉio da je ta krpa zasigurno znak. Dosjetio se nekoliko mogućih naĉina kako da ga protumaĉi. To je mogao biti znak da se Dţelal i Ruja nalaze ondje, ili ĉinjenica koja ukazuje na to da je Dţelal sa sjetom oţivio neke detalje iz svoje prošlosti. Stajao je na istome mjestu do osam i petnaest, a onda krenuo kući. Svjetlost u dnevnom boravku bila je bremenita nepodnošljivo tuţnim sjećanjima, poput fotografija izgubljenoga raja objavljenih u novinama. U toj su sobi nekoć, ne tako davno, on i Ruja zajedno sjedili, ĉitali novine i knjige te pušili. Nije bilo niĉega što bi ukazivalo na to da se Ruja vratila kući ili da je svraćala onamo. Na povratku u gnijezdo umorni je suprug zatekao samo iste tuţne mirise i sjene. Kroz hodnik je otišao u mraĉnu spavaću sobu ostavivši svoje tihe stvari u sjaju sjetnih svjetiljaka. Skinuo je kaput. Napipavajući put rukama pronašao je krevet i izvalio se na leĊa. Igra svjetlosti u dnevnom boravku i one koja je s uliĉnih svjetiljki dopirala kroz hodnik, na stropu sobe oblikovala je sjene nalik vraţiĉcima. Kada je ustao iz kreveta, bio je siguran da zna što treba uĉiniti. U novinama je proĉitao televizijski program i vidio da se raspored projekcija i nazivi filmova u obliţnjim kinima nisu promijenili. Posljednji je put bacio pogled na Dţelalovu kolumnu. Otvorio je hladnjak i meĊu trulim namirnicama pronašao i izvadio nekoliko maslina, feta sir i stari kruh te se najeo. Pronašao je poveliku kuvertu u Rujinu ormaru i u nju nagurao nasumce odabrane novinske izreske. Na kuverti je napisao Dţelalovo ime i ponio je sa sobom. U deset i petnaest izašao je iz kuće i ponovno poĉeo ĉekati ispred obiteljske zgrade Šehrikalp, ovaj put malo podalje. Uskoro su se upalila svjetla na stubištu. Domar zgrade Ismail prošao je s cigaretom u ustima pokraj Galipa i poĉeo prazniti kante za smeće u veliki spremnik smješten kraj debelih

stabala kestena. Već ĉetrdeset godina radio je ondje kao domar. “Dobar dan, gospodine Ismaile. Došao sam Dţelalu ostaviti ovu kuvertu.” “Hej, Galipe! Dţelal nije ovdje”, rekao je domar sumnjiĉavo poput ravnatelja gimnazije kojemu je drago što poslije mnogo godina prepoznaje svoga bivšeg uĉenika. “Znam da je ovdje, ali nisam o tome nikoga obavijestio. Rekao mi je da nikomu ne kaţem da je ovdje i da vam ostavim ovu kuvertu!” rekao je Galip dok je odluĉnim koracima ulazio u zgradu. Uspeo se stubama i ušao u stan. Stubište je već trideset godina ispunjavao isti miris plina i prepeĉenoga ulja. Ismailova supruga Kamer sjedila je u istom naslonjaĉu i gledala u televizor na ormariću. Na istome je mjestu nekoć stajao radio. “Kamer, vidi tko ti je došao”, rekao je Galip. “Aaa, zaboravio si ti na nas!” rekla je ţena, ustala i poljubila ga. “Kako bih vas mogao zaboraviti!” “Svi prolazite kraj zgrade, no nikada ne svraćate ovamo!” “Ovo sam donio Dţelalu”, rekao je Galip pokazavši kuvertu. “Je li ti Ismail rekao da je doneseš?” “Ne, Dţelal mi je to osobno rekao. Znam da je ovdje, ali pazite, nemojte to nikome reći!” rekao je Galip. "Šutimo kao zaliveni. Upozorio nas je”, rekla je ţena. "Znam. Je li sada gore?" “Ne znam. Vraća se i izlazi u vrijeme kada mi već spavamo. Samo mu ĉujemo glas. Iznosimo njegovo smeće i ostavljamo mu novine. Nekada se novine danima gomilaju ispred vrata.” "Neću se penjati gore”, rekao je Galip. Paţljivo je promotrio doma- rov stan praveći se da traţi mjesto na koje bi mogao odloţiti kuvertu: stol za objed prekriven istim plavim, kariranim voštanim stolnjakom, iste izblijedjele zavjese kroz koje se vide noge prolaznika na ploĉniku i blatnjavi kotaĉi automobila, kutija za šivaći pribor, glaĉalo, posuda za šećer, plinski štednjak i ĉaĊava grijalica. Galip je spazio kljuĉ obješen na ĉavao pribijen na rub police iznad grijalice. Ţena je ponovno sjela u naslonjaĉ. “Skuhat ću ti ĉaj. Sjedni ondje na rub kreveta”, rekla je ţena jednim okom gledajući televiziju. “Što radi Ruja? Kako to da još uvijek nemate djece?” Ţena je sada usmjerila svu svoju pozornost na televizijski ekran. Na njemu se pojavila neka djevojka. Iako su bili udaljeni od njega, mogli su vidjeti da ta djevojka podsjeća na Ruju. Kosa joj je bila raspuštena, ali nije bilo jasno koje je boje. Imala je svijetlu put, a njezin je pogled odavao djetinju nezainteresiranost. “Lijepa ţena”, rekao je tiho Galip. “GospoĊa Ruja je ljepša”, rekla je gospoĊa Kamer jednako tihim glasom. Oboje su s divljenjem gledali u ekran. Galip je vještim pokretom ruke uspio skinuti kljuĉ s ĉavla. “Kamo da odloţim kuvertu?” pitao je Galip. “Daj je meni”, odgovorila je ţena. Galip je kroz prozorĉić okrenut prema ulazu vidio da gospodin Ismail ulazi u zgradu kako bi unio kante za smeće. Svjetlo se u dizalu upalilo, a dizalo pokrenulo. Zbog toga se slika na ekranu pokvarila, a Galip je iskoristio taj trenutak da se oprosti od domareve ţene. Uspeo se stubama i otišao do ulaznih vrata zgrade. Otvorio je vrata i uz tresak ih zatvorio ne izašavši iz zgrade. Tiho se vratio u stubište i uspeo na drugi kat hodajući na vrhovima prstiju. Sjeo je na stube izmeĊu drugog

i trećega kata i ĉekao da se Ismail spusti dizalom. Domar je po višim katovima zgrade

raznosio prazne kante za smeće. Svjetlo na stubištu se odjednom ugasilo. “Automatski” promrmljao je Galip pomislivši na tu rijeĉ. U djetinjstvu mu je ona prizivala pomisao na daleke, ĉarobne zemlje. Svjetla au se ponovno upalila. Dok se domar spuštao dizalom, Galip se polako nastavio uspinjati stubama. Na vratima stana u kojemu je nekoć ţivio s roditeljima stajala je mjedena ploĉica s imenom nekoga odvjetnika. Uspeo se na kat na kojemu su nekoć ţivjeli baka i djed. Na vratima je ugledao natpis GINEKOLOŠKA ORDINACIJA i praznu kantu za smeće. Na vratima Dţelalova stana nije bilo ni ploĉice s imenom niti bilo kakve druge oznake. Samopouzdan poput inkasatora za plin, pozvonio je na vrata. Kada je pozvonio drugi put, svjetlo se ugasilo na stubištu. Ispod vrata stana nije dopirala nikakva svjetlost. Pozvonio je drugi i treći put, traţeći kljuĉeve u bezdanu svoga dţepa. “Skrivaju se u jednoj od soba”, pomislio je. “Sjede tiho u naslonjaĉima u dnevnom boravku i ĉekaju.” Isprva nije mogao ugurati kljuĉ u kljuĉanicu. Pomislio je da je rijeĉ o krivome kljuĉu, no onda je, kao pamćenje u kojemu se sve pobrka, ali se najednom prosvijetli i shvati svoju glupost i kaotiĉni poredak svijeta, kljuĉ iznenaĊujućom i ĉudesnom simetrijom kliznuo u bravu. Kad su se vrata otvorila, Galip je vidio da je stan mraĉan. Odmah nakon toga negdje u tami zazvonio je telefon.

DRUGI DIO

Prvo poglavlje KUĆA DUHOVA Osjećao se sjetno poput prazne kuće. —Flaubert

Telefon je zazvonio nekoliko sekunda nakon što su se vrata otvorila. Galip se uznemirio misleći da izmeĊu zvona i vrata postoji nekakva mehaniĉka povezanost, baš kao što je to sluĉaj s nemilosrdnom zvonjavom alarma u kriminalistiĉkim filmovima. Telefon je zazvonio treći put, a uzbuĊeni se Galip u mraku stana trudio doći do njega. Zamišljao je da će udariti u telefon. Kada je zazvonio i ĉetvrti put, odluĉio je da se neće javiti, no kada se i peti put oglasio, odluĉio se javiti misleći da samo onaj tko ne vjeruje da u kući nema nikoga pušta da telefon zvoni tako dugo. Dok je šesti put zvonilo, rukom je napipavao i traţio prekidaĉ za svjetlo zamišljajući raspored toga sablasnog stana te se zaĉudio kada je udario u nešto. Posljednji je put ušao kroz ta vrata prije petnaest godina. U potpunome mraku trĉao je prema telefonu neprestano udarajući u stvari i prevrćući ih. Nikako nije mogao pronaći slušalicu. Kada ju je naposljetku podignuo, njegovo je tijelo već samo bilo pronašlo naslonjaĉ i sjelo. "Halo?" “Znaĉi, konaĉno ste došli!” rekao je njemu potpuno nepoznat glas. “Da.” “Gospodine Dţelale, koliko vas dana već zovem! Ispriĉavam se što vas uznemirujem u ovaj kasni sat. Morao bih vas ĉim prije vidjeti.” “Ne prepoznajem vaš glas.” “Prije mnogo godina sreli smo se na balu u povodu Dana Republike. Ja sam vam se predstavio, no vjerojatno se toga sada nećete sjetiti. Kasnije sam vam poslao dva pisma pod pseudonimima. Njih se sada ne sjećam. U jednome je bila tvrdnja koja bi mogla rasvijetliti tajnu smrti sultana Abdulhamida, a drugo se odnosilo na urotu koja je u studentskim krugovima poznata kao „sluĉaj Mrtvaĉki kovĉeg‟49. Tijekom istrage dao sam vam naslutiti da se u priĉu upleo jedan agent. VoĊeni svojom oštroumnošću, istraţili ste problem. Shvatili ste o ĉemu je rijeĉ i pozabavili ste se njime u svojim kolumnama.” “Da.” “Preda mnom je sada jedan drugi dosje.” “Dajte ga novinama.” “Znam da već dugo niste otišli u redakciju. Povrh toga, ne znam koliko povjerenja mogu imati u ljude koji ondje rade.” 49 Godine 1972. ubijen je jedan pripadnik ljevičarske organizacije Tikko, a potom je njegovo tijelo stavljeno u kovčeg i bačeno u more. Taj zločin poznat pod imenom “Mrtvački kovčeg” (Sandik cinayeti) zbog brojnih je nerazjašnjenih okolnosti svojedobno izazivao veliko zanimanje javnosti. Motivi i okolnosti u kojima se dogodio još nisu posve rasvijetljeni.

“U redu, u tom sluĉaju ostavite ga vrataru.” “Ne znam adresu. Na telefonskim informacijama daju broj telefona, ali ne i adresu. Bit će da ste ovaj telefon prijavili pod nekim drugim imenom. U telefonskom imeniku nema Dţelala Salika. Postoji Dţelaletin Rumi, bit će da je to nadimak.” “Nije li vam osoba koja vam je dala moj broj telefona dala i moju adresu?” “Nije.” “Od koga ste dobili moj broj telefona?” “Od jednoga našeg zajedniĉkog prijatelja. O tome vam ţelim priĉati u ĉetiri oka. Danima vas već traţim. Pokušao sam na sve moguće naĉine. Zvao sam vašu obitelj. Razgovarao sam sa sestrom vašega oca. Ona vas jako voli. Kako bih vas sreo, otišao sam u razliĉite kutke Istanbula: Kurtuluš, Dţihangir, kino Konak. Iz vaših starih novinskih tekstova saznao sam da ih volite. U meĊuvremenu sam saznao da s vama ţeli razgovarati jedna engleska televizijska ekipa te da vas i oni traţe. Jeste li znali za to?” “Koja je tema dosjea?” “Ne ţelim objašnjavati preko telefona. Dajte mi svoju adresu, nije kasno, odmah ću doći. Ţivite na Nišantašu, zar ne?” “Da”, odgovorio je Galip hladnokrvno. “No te me teme više ne zanimaju.” “Kako molim?” “Da ste paţljivo ĉitali moje kolumne, shvatili biste da me takve teme više ne zanimaju.” “Ne, ne, rijeĉ je o temi koja će vas sigurno zanimati. O njoj ćete sigurno pisati, a moţete je razotkriti i engleskoj televizijskoj ekipi. Recite na kojoj adresi se nalazite.” “Oprostite”, rekao je Galip s takvim veseljem da je i samog sebe zaĉudio. “Ne sastajem se više s knjiţevnim entuzijastima.” Spokojno je spustio slušalicu. Ruka mu se sama od sebe ispruţila u mraku, napipala prekidaĉ stolne svjetiljke nadohvat ruke i okrenula ga. Sobu je osvijetlila svjetlost naranĉastih nijansa, a Galipa su obuzeli strah i osjećaj zbunjenosti. Kasnije će to pamtiti kao priviĊenje. Soba je bila posve ista kao i prije dvadeset pet godina, Dţelal je ondje ţivio samaĉki, radeći kao novinar. Sve stvari, zavjese, mjesta na kojima se nalaze svjetiljke, boje i sjene bile su u potpunosti iste kao i prije dvadeset pet godina. Neke nove stvari kao da su imitirale pojedine stare kako bi se poigrale s Galipom i uvjerile ga da nije proţivio posljednjih ĉetvrt stoljeća. No ĉim je paţljivije pogledao, osjetio se kao netko tko treba zakljuĉiti da se vrijeme od njegova djetinjstva do danas magiĉnim potezom otopilo i nestalo. Stvari koje su se iznenada pojavile nisu bile nove. Mislio je da stvari u stanu stare usporedo s njegovim sjećanjima te da su potrgane, a moţda i uništene. Sada su se odjednom ponovno pojavile pred njim zajedno sa zaboravljenim sanjarenjima. Kao da stari stolovi, izblijedjele zavjese, prljave pepeljare i dotrajali naslonjaĉi nisu pristali na sudbinu koju su im namijenili Galipov ţivot i sjećanja te su se nakon jednoga dana (dana kad je obitelj strica Meliha došla iz Izmira i uselila se u zgradu) pobunili protiv nametnuta im usuda, traţeći naĉin da stvore svoj vlastiti svijet. Galip je još jednom u strahu shvatio da su sve stvari rasporeĊene kao i prije ĉetrdeset godina kada je tu Dţelal ţivio s majkom. Na istovjetan naĉin bile su rasporeĊene i prije dvadeset pet godina kad je tu ţivio mladi novinar Dţelal. Stol od orahovine ĉije su noge nalikovale lavljima, njegova udaljenost od prozora zastrtih svijetlozelenim zavjesama od iste tkanine (isti su razjareni lovaĉki hrtovi u šumi s ljubiĉastim lišćem s jednakim ţarom još uvijek jurili za sirotim gazelama), oblik mrlje od briljantina nalik ljudskoj sjeni na naslonjaĉu, strpljivost setera iz engleskih filmova koji iz prašnjave vitrine s bakrenog tanjura promatra uvijek isti svijet, poloţaji zaustavljenih satova iznad grijalice, šalica i škarica za nokte. Sve te stvari stajale su na svome mjestu kao da ih je Galip

otavio u tom naranĉastom svjetlu da ih se više nikada ne sjeti. Dţelal je u jednoj od svojih posljednjih kolumna napisao: “Nekih se stvari naprosto ne moţemo sjetiti, a za neke ĉak zaboravljamo i da ih se ne moţemo sjetiti, njih valja iznova traţiti.” Galip se sjećao da su te stvari polako mijenjale mjesto na kojemu se nalaze, trošile se i bile obnavljane. Bilo je to nakon što se Dţelal odselio iz ovoga stana, a Rujini su se u njega doselili. Znao je i da su te iste stvari kasnije nestale u tmini koja neće ostaviti traga u sjećanju. Telefon je ponovno zazvonio. Dok je iz staroga naslonjaĉa posezao za njim i podizao slušalicu, bio je, ĉak i ne razmišljajući o tome, siguran da će moći imitirati Dţelalov glas. Glas s druge strane bio je onaj isti. Na Galipovu zamolbu ovoga se puta predstavio vlastitim imenom, a ne sjećanjem. Mahir II. Te rijeĉi u Galipu nisu prizivale lice i osobu. “Organizirat će vojni udar. Jedna mala organizacija unutar vojske. Vjerska organizacija, jedan derviški red. Vjeruju u Mehdijev50 povratak. Vjeruju da je došlo vrijeme, a što je još gore, pozivaju se na vaše tekstove.” “Ja se nisam bavio takvim besmislicama.” "Jesi, gospodine Dţelale, jesi. Kao što si napisao: ne sjećaš se zato što si izgubio pamćenje, ili ga ne ţeliš, ne ţeliš se sjećati. Baci pogled na stare tekstove, ĉitaj ih malo, sjetit ćeš se.” "Neću ih se moći sjetiti.” “Sjetit ćeš se, jer koliko te poznajem, ti nisi od onih koji mogu mirno ostati sjediti kad prime vijest o vojnom udaru.” “Da, nisam. Nisam ĉak više ni svoj.” “Odmah ću doći. Podsjetit ću te na prošlost i izgubljena sjećanja. Na kraju ćeš priznati da sam u pravu i posve se predati ovome sluĉaju.” “I ja bih to ţelio, ali neću vas vidjeti.” “Ja ću vidjeti tebe.” “Samo ako si u stanju pronaći moju adresu. Uopće ne izlazim.” “Slušaj, u telefonskom imeniku Istanbula ima tristo deset tisuća pretplatniĉkih brojeva. S obzirom na to da sam nasumce okrenuo prvi broj, znam da u sat vremena mogu provjeriti pet tisuća brojeva. To znaĉi da ću najkasnije za pet dana naći tvoju adresu i pseudonim koji me priliĉno intrigira.” “Uzaludan trud!” reĉe Galip trudeći se ostaviti dojam da je siguran u sebe. “Ovaj broj nije u telefonskom imeniku!” “Lud si za pseudonimima. Već godinama ĉitam tvoje ĉlanke, oboţavaš se koristiti pseudonimima i predstavljati se kao netko drugi. Umjesto da traţiš da se broj izbriše iz telefonskog imenika, s uţitkom si izmislio neki pseudonim. Već sada mogu provjeriti neke svoje pretpostavke i pseudonime koje voliš.” “A ti su?” Ĉovjek ih je nabrojao. Nakon što je spustio slušalicu i telefon iskopĉao iz utiĉnice, Galip je shvatio da ni jedno od tih imena ne priziva sjećanja te da će ih zaboraviti. Izvadio je papir iz dţepa hlaĉa i napisao ih jedno ispod drugoga. Ĉinjenica da postoji ĉitatelj koji pomnije prati Dţelalove ĉlanke i koji ih se sjeća bolje od njega sama, Galipu je bila ĉudna i zbunjujuća do te mjere da mu se ĉinilo da ne osjeća vlastito tijelo. Naslutio je da bi ga bratski osjećaji mogli povezivati s tim paţljivim ĉitateljem, ĉak i kad bi to bio netko odbojan. Da mu je sjeo suĉelice i porazgovarao s njim o Dţelalovim starim ĉlancima, ovaj bi naslonjaĉ i nestvarna soba sada imali potpunije znaĉenje. Svaki put kada bi se s kata na kojem je ţivjela oĉeva majka popeo do Dţelalova stana - što 50 Mehdi: spasitelj koji će se pojaviti na Sudnjemu danu. Vjerski autoriteti sunita (oko 80-90% muslimana u svijetu) smatraju da njegov identitet nije poznat, odnosno da će se otkriti tek kad se on pojavi i kada ga ljudi prepoznaju kao Mehdija. Po šijitskome vjerovanju Mehdi je Dvanaesti Imam, sin Imama Hasana el-Askerija.

se roditeljima ne bi previše sviĊalo - sjedio je u ovom naslonjaĉu. Sjedio je u njemu i kada bi u poslijepodnevnim satima zajedno slušali prijenose utakmica na radiju (kimao bi glavom kao da je rijeĉ o ozbiljnu poslu) te dok bi u ĉudu promatrao Dţelali kako s cigaretom u ustima dovršava nastavak nezavršene serije tekstova o jednome hrvaĉu i brzo piše na pisaćem stroju. Tada je Imao lest godina, a Rujini se još nisu bili doselili ovamo. U hladnim zimskim veĉerima, uz dopuštenje roditelja popeo bi se na gornji kat kako bi slušao striĉeve priĉe o Africi i promatrao tetu Suzan i lijepu Ru|u, i sjedio u ovome naslonjaĉu nasuprot Dţelalu koji se namigujući podrugivao striĉevim priĉama. Ruju je tek tada otkrio. Bilo je to prije nego što se Dţelal odselio i dok su svi još ţivjeli na istome katu s Obitelji strica Meliha. U sljedećim je mjesecima Dţelal iznenada nestao, a svaĊe izmeĊu oca i strica Meliha redovito bi rasplakale oĉevu majku. Dok su se u bakinu stanu svaĊali oko imovine i dijela koji im pripada, netko bi rekao: “Pošaljite djecu gore.” Njih dvoje tada bi ostajali sami meĊu tim tihim stvarima. Ruja bi sjedila opustivši noge preko ruba naslonjaĉa, a Galip bi je s poštovanjem promatrao. Bilo je to prije dvadeset pet godina. Galip je dugo sjedio u tišini. Kasnije se u ostalim sobama Dţelalova stana dao na potragu za informacijama koje bi mogle ukazati na to gdje se skrivaju Ruja i Dţelal. Sam stan ĉinio mu se poput utvare. Iznova je prizivao uspomene na djetinjstvo i mladost. Dva sata poslije s ljubavlju je, uzbuĊenjem, divljenjem i poštovanjem šetao sobama i hodnicima toga utvarnog stana, više kao kakav kolekcionar koji šeta kroz prvi otvoreni muzej posvećen njegovoj strasti negoli kao detektiv koji traţi svoju nestalu ţenu, i znatiţeljno prevrtao po Dţelalovim ormarima. Sudeći po dvjema šalicama na stoliću, Dţelal je i druge dovodio onamo. Stolić je prevrnuo trĉeći u mraku do telefona. MeĊutim, budući da su se krhke šalice bile slomile, nije mogao doći do zakljuĉaka kusanjem preostalog sloja taloga kave (Ruja je uvijek pila slaĊu kavu). Sudeći prema datumu izdanja najstarijeg primjerka novina Milijet, nagomilanih neprestanim guranjem pod vrata, Dţelal je bio u stanu onoga dana kada je Ruja nestala. Kraj starog pisaćeg stroja marke Remington nalazio se primjerak kolumne pod naslovom “Kad se povuku vode Bospora” iz novina tiskanih istoga dana. Dţelal je zelenom kemijskom olovkom ljutito ispravio tiskarske pogreške u kolumni. U ormaru u spavaćoj sobi i onome kraj ulaznih vrata nije uopće bilo tragova koji bi upućivali na to da već dugo izbiva iz stana. Cijeli stan, poĉevši od pidţame na plave pruge do cipela zamazanih svjeţim blatom, tamnoplavih hlaĉa koje je ĉesto nosio u to godišnje doba, zimskih prsluka, hrpe donjega rublja (u jednome od svojih starih tekstova Dţelal je napisao da se, nakon siromašnoga djetinjstva i mladosti, većina bogatih muškaraca srednjih godina zarazi prekomjernom kupovinom gaća i potkošulja koje nikada neće ni stići obući) i prljavih ĉarapa u kolari za rublje, izgledao je kao stan nekoga tko bi se svakoga trena mogao vratiti s posla i odmah nastaviti sa svakodnevnim ţivotom. Moţda je bilo teško iz detalja kao što su ruĉnik i posteljina zakljuĉiti U kojoj se mjeri oponašalo nekadašnje ureĊenje stana, no raspored soba sigurno je odgovarao konceptu “utvarne kuće” iz dnevne sobe. Sve je bilo isto: Rujina soba iz djetinjstva s istim djeĉje plavim zidovima; okvir improviziranog kreveta na koji je Dţelalova majka odlagala šlvaći pribor, krojeve i europske tkanine koje su gospoĊe sa Nišantaša i Šišlija donosile zajedno s fotografijama i modnim ĉasopisima. Ako su se mirisi, a oĉigledno jesu, skupljali u kutovima stana da pobude asocijacije i ponovno prizovu prošlost, bilo je to zbog predmeta koji su ih vizualno nadopunjavali. Galip je prišao starom kauĉu koji je nekoć bio Rujin krevet. Uĉinilo mu se da osjeća mješavinu mirisa staroga sapuna Puro i striĉeve kolonjske vode Jorgi Tomatis, koja je kasnije povuĉena iz prodaje. Kasnije je shvatio da mirisi mogu postojati

samo ako postoje i predmeti koji ih upotpunjuju. U sobi zapravo nije bilo ni ladica nekoć ispunjenih šarenim knjigama, lutkama, ukosnicama, slatkišima, olovkama i slikovnicama koje je Ruja dobivala iz Izmira i iz Aladinovog dućana, niti mirisnih sapuna u blizini njezina kreveta, već su tu sad bile boĉice kopije parfema Re-ja i gume za ţvakanje s okusom mente. Iz toga nestvarnog dekora bilo je teško dokuĉiti koliko je ĉesto Dţelal dolazio kući ili koliko je dugo ovdje ţivio. Mogli bismo pomisliti da su opušci u starim pepeljarama izgledale su kao da su posve sluĉajno postavljene - ĉisti tanjuri u kuhinjskom ormaru i svjeţa pasta za zube na otvoru nezatvorene tube Ipana (Dţelal ju je pri vrhu nemilosrdno stisnuo kada je u jednoj od svojih kolumna pisao protiv te robne marke) zapravo dobro nadgledani inventar muzeja koji s bolesnom pomnošću netko stalno ureĊuje. Krećući se dalje mogli bismo pomisliti da su prašina na dnu kugle na svjetiljci i sjena koja pada na blijede zidove klizeći preko prašine - šume Afrike i Srednje Azije iz mašte dvoje djece iz Istanbula. Mogli bismo pomisliti i da su to prikaze vukova i lasica iz priĉa o vješticama i ĉudovištima koje su slušali od tete i bake, a njihovi oblici nalik blijedim mrljama, neponovljiv dio onoga što je oţivljeno u tome muzeju. Lokva vode sušila se pokraj balkonskih vrata. Vrata nisu bila dobro zatvorena. Sive nakupine prašine uza zid bile su namotane poput svile. Parket se bio rasušio od topline staroga radijatora i sada je zaškripao pod teţinom prvoga koraka. Iz svega toga nije bilo moguće zakljuĉiti koliko je dugo Dţelal ţivio u tome stanu. Ĉinilo se da je raskošni sat obješen nasuprot kuhinjskim vratima bio zaustavljen baš kao i satovi u raznim muzejima posvećenima Ataturku diljem ove zemlje. Te su satove s jednakom manijakalnom ovisnošću pomicali da pokazuju vrijeme njegove smrti. Isti se takav sat nalazio u kući staroga bogataša, gospodina Dţevdeta. Teta Hale je to ponosno ponavljala. MeĊutim, Galipu nije palo na pamet koje je to veĉeri sat mogao stati u devet i trideset pet, niti da bi to vrijeme moglo ukazivati na vrijeme kljuĉnoga dogaĊaja. Tek sada, nakon što su ga obuzeli ţelja za osvetom, sjeta i teret utvarne prošlosti zbog stvari koje su prodane staretinaru zato što u stanu nije ostalo mjesta - tresući se na njegovim kolima, te su stvari odlazile Bog zna kamo - primijetio je vitrinu izraĊenu od brijestova drva. Vitrina je cijelom duţinom prekrivala dugi zid izmeĊu kuhinje i kupaonice. Vratio se u hodnik kako bi prelistao papire koji su se u njoj nalazili. Nakon kratke pretrage pronašao je izreske vijesti i novinskih reportaţa iz vremena kada je Dţelal bio mladi izvjestitelj, izreske novinskih tekstova, sve kolumne i pripovijetke koje je Dţelal objavio pod pseudonimima. Našao je i sve kolumne potpisane njegovim vlastitim imenom kao što su Vjerovali ili ne, Tumač snova, Tristo čuda, Dogodilo se na današnji dan, Kakav rukopis-takva narav, Vaše lice zrcali Vašu osobnost, Enigmatika i njima sliĉne, izreske svih intervjua koje je Dţelal napravio i kopije novinskih ĉlanaka koji iz raznih razloga nisu objavljeni. Tu su bile i njegove privatne bilješke, biljeţnice u koje je zapisivao svoje snove, maštanja i najvaţnije detalje. Tu su bile i desetine tisuća novinskih izrezaka i fotografija, sušeno voće i orašĉići, slatkiši od kestena, tisuće pisama ĉitatelja spremljenih u kutiju za cipele, izresci iz romana u nastavcima pisanih u potpunosti ili djelomiĉno pod pseudonimom, stotine kopija Dţelalovih pisama, stotine ĉudnih ĉasopisa, pamfleta, brošura te školskih i vojnih godišnjaka, kutije pune fotografija ljudi izrezanih iz novina i ĉasopisa, pornografske fotografije, fotografije ĉudnih ţivotinja i kukaca. Pronašao je i dvije velike kutije publikacija i novinskih tekstova o hurufijskom pokretu, stare karte za nogometne utakmice, autobus i kino, na kojima su bili nacrtani znakovi, simboli i istaknuta slova, neke fotografije koje nisu zalijepljene u albume, priznanja za uspjeh koje je dobio od novinarskih udruga, turske novĉanice i one iz Carske Rusije koje više nisu bile u optjecaju, imenike i adresare. Ĉim je pronašao tri adresara, vratio se u naslonjaĉ u dnevnom boravku i jedan za drugim ih

proĉitao. Nakon ĉetrdesetominutne istrage shvatio je da su osobe iz adresara imale ulogu u Dţelalovu ţivotu u razdoblju od pedesetih do kraja šezdesetih godina. Zakljuĉio je i da su kuće koje se nalaze na tim adresama vrlo vjerojatno srušene, a brojevi telefona promijenjeni, te da tamo neće moći naći Ruju i Dţelala. Nakon što je pregledao sitnice na polici u vitrini, poĉeo je ĉitati Dţelalove kolumne i pisma ĉitatelja iz sedamdesetih godina. Ţelio je pronaći pisma vezana uza “sluĉaj Mrtvaĉki kovĉeg”. Mahir II. rekao je da ih je poslao. Traţio je i novinske tekstove o samome sluĉaju. Galip se zainteresirao za to politiĉko ubojstvo zato što je iz gimnazijskih dana poznavao neke od umiješanih u taj sluĉaj. Dţelal je rekao da je u našoj zemlji sve kopija neĉega drugog. Na to ga je potakla ĉinjenica da je kreativna mladeţ okupljena oko iste te frakcije nesvjesno oponašala jedan roman Dostojevskoga (Zli dusi), ostavši mu vjerna do detalja. Dok je rukom prebirao po pismima, sjećao se jedne ili dviju veĉeri kada je Dţelal priĉao o toj temi. To su bili mraĉni, hladni i neveseli dani za zaborav. Svaki put kada Galip nije znao treba li se ponašati s poštovanjem ili prijezirom, Rujina bi muţa nazivao “dobrim deĉkom” ĉije je ime zaboravio. Kada bi ga kasnije obuzela znatiţelja, paţljivo bi saslušao ogovaranja i dao se na istraţivanje. Više je mogao saznati o najnovijim politiĉkim vijestima, nego o detaljima vezanim uz sreću i nevolje mladoga braĉnog para. Jedne je zimske veĉeri Vasif spokojno hranio zlatne ribice (crveni wakini i watonai kojima su resice na repovima nestale zbog meĊusobna ukrštanja). Teta Hale rješavala je kriţaljku u Milijetu tu i tamo pogledavajući na televizor. Te je veĉeri baka iznenada preminula oĉiju uprtih u hladni strop svoje hladne sobe. Ruja je došla na sprovod bez pratnje, u kaputu svijetle boje i s još svjetlijom feredţom, te je odmah nakon sprovoda nestala. (“I bolje je tako”, rekao je stric Melih ne skrivajući mrţnju prema svome zetu provincijalnih korijena i dajući tako zvuĉnu kulisu Galipovim mislima.) Kasnije su se Dţelal i Galip jedne veĉeri sastali u stanu. Dţelal je pitao Galipa ima li kakve spoznaje vezane uz "sluĉaj Mrtvaĉki kovĉeg”. Nije saznao ono što ga je zapravo zanimalo: “Pitam se je li koji od tih mladića proĉitao tu knjigu ruskoga pisca.” Iste je veĉeri Dţelal rekao: “Sva su ubojstva, kao i sve knjige, imitacija. Zbog toga ne mogu objaviti knjigu pod vlastitim imenom.” Sljedeće su se veĉeri u kasni sat ponovno okupili u beţivotnoj kući. A kad su njih dvojica ostali sami, Dţelal je nastavio: “No ipak, i najteţa ubojstva karakterizira nešto što se ne moţe naći ni u najgorim knjigama!” I u kasnijim je godinama Galip paţljivo slušao Dţelalova promišljanja. Doţivljavao ih je kao svojevrsna putovanja tijekom kojih se Dţelal polako spuštao u dubine vlastita uma. “To znaĉi da ljudi oponašaju knjige, a ne druga ubojstva”, govorio je Dţelal. “Nama najdraţe stvari imitacije su imitacija. Knjige o ubojstvima i ubojstva koja slijede fabulu knjige obraćaju se neĉemu zajedniĉkom u svima nama: ĉovjek je u stanju ubiti samo kad se stavi u poloţaj neke druge osobe (jer nitko ne moţe podnijeti da sebe vidi kao ubojicu). Inventivnost je u naĉelu plod srdţbe. Srdţba sve baca u zaborav. No moţe nas potaknuti samo posredovanjem prethodno nauĉenih metoda. Njih smo nauĉili od drugih: noţevi, pištolji, otrovi, knjiţevne tehnike, vrste romana, metrika itd. Kada „ubojica iz naroda‟ kaţe onu poznatu: „Nisam bio pri sebi, gospodine suĉe', zapravo iznosi sljedeću istinu: ĉin je ubojstva nešto što smo u potpunosti nauĉili iz legenda, pripovijedaka, sjećanja i novina, ukratko, iz knjiţevnosti. Ĉak su i najprozirnija ubojstva, kao na primjer ona koja su nehotice poĉinjena iz ljubomore, nesvjesne imitacije. Što kaţeš na to da napišem tekst na tu temu?” upitao je. Nije ga napisao. Dugo iza ponoći Galip je ĉitao Dţelalove stare kolumne iz ormara. U jednome trenutku svjetiljke su lagano problijedile poput svjetiljaka koje osvjetljuju kazališni zastor, a poslije je hladnjak zastenjao kao natovareni kamion kojemu na strmoj i blatnoj padini netko mjenjaĉem mijenja brzinu. Cijeli je stan ostao u potpunome mraku. U nadi da će se struja svaki ĉas

vratiti, Galip je u krilu drţao registratore pune novinskih izrezaka te je dugo i nepomiĉno sjedio u naslonjaĉu. Poput svih stanovnika Istanbula bio je naviknut na ĉeste nestanke struje. Osluškivao je već godinama zaboravljene zvukove unutrašnjega dvoriita zgrade, kuckanje grijalice, gluhe zidove, zavijanje u slavinama i cijevima, podmuklo kucanje sata i zastrašujuću buku u hodniku zgrade. Prošlo je dosta vremena dok nije ušao u Dţelalovu sobu napipavši rukom put. Dok je skidao odjeću i oblaĉio Dţelalovu pidţamu, palo mu je na pamet da i onaj drugi junak iz povijesne pripovijetke ĉijega je tragiĉnog pisca juĉer naveĉer sreo u klubu, ulazi u tihi i prazni krevet glavnoga junaka. Legao je u postelju, no nije mogao zaspati.

Drugo poglavlje "ZAR NE MOŢETE SPAVATI? Snovi su naš drugi život. —Gérard de Nerval

Ušli ste u krevet. Zavukli ste se meĊu pokrivaĉe i posteljinu. Oni odišu vašim sjećanjima i mirisima. Glavu ste naslonili na dobri, stari, meki jastuk, okrenuli se na bok, noge ste privukli trbuhu, nagnuli vrat; hladna jastuĉnica osvjeţila vam je lice. Još malo i spavat ćete, i u mraku zaboraviti baš sve. Sve ćete zaboraviti: nemilosrdnu moć nadreĊenih, nepromišljene rijeĉi, budalaštine, poslove koje niste stigli obaviti na vrijeme, nerazumijevanje, bešćutnost, one koji vas optuţuju ili će vas tek optuţivati, besparicu, vrijeme koje je zaĉas prošlo, prijevare i nepravde. Zaboravit ćete i sve što niste mogli ostvariti, svoju samoću, sram, nepravdu, poraze, osobnu bijedu, svoje jadno stanje i strašne nevolje, sve ćete to zaboraviti. Drago vam je što ćete zaboraviti. Ĉekate. Vama dobro poznati ormari, ladice, grijalice, stolovi, stolići za kavu, stolice, navuĉene zavjese, odloţena odjeća, vaša kutija cigareta, šibice u dţepu vaše jakne, vaša ruĉna torba i sat, i oni ĉekaju. Dok ĉekate, ĉujete poznate zvukove; automobil prolazi kroz gradsku ĉetvrt preko kamenih kocaka kolnika i lokava uz rub ceste, uliĉna se vrata zatvaraju negdje u blizini, iznenada netko spušta rolo slastiĉarnice. Ĉujete motor staroga hladnjaka, laveţ pasa u daljini, širenje zvuka sirene za maglu s obale mora. Ti su zvukovi puni sjećanja. Sjećanja sada otvaraju vrata novoga svijeta radosna zaborava te vas zajedno s mojim prizivanjem sna i snova podsjećaju da sve ide svojim tijekom. Podsjećaju vas i na to da ćete ih zaboraviti, kao i stvari koje okruţuju vaš dragi krevet te otploviti u jedan posve drugi svijet. Spremni ste. Spremni ste. Kao da ste se udaljili od vlastita tijela, voljenih nogu i straţnjice, pa ĉak i od ruku i šaka koje su vam još bliţe. Spremni ste i to vas ĉini toliko zadovoljnima da više ne osjećate potrebu za tim bliskim dijelovima tijela. Dok vam se oĉi sklapaju, znate da ćete i njih uskoro zaboraviti. Znate da se ispod sklopljenih vjeĊa vaše zjenice blagim pokretom mišića udaljuju od svjetlosti. Ĉini se da vaše zjenice pomoću mirisa i zvukova koje prizivam znaju da je sve u redu. One sada ne daju sliku slabe svjetlosti sobe, već svjetlosti boja koje se rasprskavaju poput vatrometa u vašem umu. Um se postupno opušta i postaje spokojan; vidite modre mrlje, plave munje, ljubiĉast dim i ljubiĉast svod. Vidite tamnoplave vibrirajuće valove, ruţiĉaste sjene, ljubiĉastu lavu koja teĉe iz otvora vulkana i tamnoplavu boju tihoga sjaja

zvijezda. Boje i oblici smjenjuju se, nestaju, ponovno se pojavljuju i polako se mijenjajući vraćaju u neke zaboravljene prizore. Neki od njih nisu se nikada ni dogodili. Promatrate boje u svojoj glavi. No i dalje ne moţete spavati. Nije li još prerano da priznate tu ĉinjenicu? Mislite na stvari o kojima razmišljate kad spokojno spavate. Ne, nemojte misliti na to što se radili danas i što ćete raditi sutra, mislite na slatke trenutke. Oni vas ponovno spajaju sa slatkim zaboravom sna. Vraćate se. Konaĉno krećete nazad. Sve stvari ĉekaju vaš povratak i raduju vam se. Ne, uopće se ne vraćate. Nalazite se u vlaku. Sa sobom ste ponijeli torbu punu vama najdraţih stvari. Vlak prolazi meĊu telegrafskim stupovima pokrivenima snijegom. Svi vam se šutke dive zbog lijepih rijeĉi i inteligentnih odgovora, pa makar i skriveno, uviĊajući pritom svoje pogreške. Obgrlili ste lijepo tijelo svoje voljene i ona vaše. Vratili ste se u voćnjak koji niste mogli zaboraviti i ondje berete zrele trešnje. Dolazi ljeto, dolazi zima, dolazi proljeće, dolazi jutro, plavo i krasno, suncem okupano, veselo jutro... Ali ne, ne moţete spavati. Tada uĉinite isto što i ja: lagano pomaknite ruke i noge i polako se okrenite u postelji. Stavite glavu na drugi kraj jastuka, a obraz u njegov hladni kut. Zatim pomislite na kraljevnu Mariju Paleologinu. Nju su kao mladenku poslali mongolskome vladaru Hulagu-kanu. Iz vašega grada, Konstantinopola, poslana je u Iran da se uda za njega. Budući da je Hulagu preminuo prije no što je ona stigla onamo, udala se za njegova sina i nasljednika Abaka. Petnaest godina ţivjela je na mongolskome dvoru u Iranu, a kada joj je muţ ubijen, vratila se u ova brda na kojima i vi ţelite spokojno spavati. Pomislite na njezinu tugu i dane provedene u crkvi smještenoj na obali Zlatnog roga. Crkvu je dala izgraditi nakon što se vratila i zatvorila u nju. Pomislite na patuljke sultanije Handan. Majka sultana Ahmeta I. dala je da se na Uskudaru sagradi kuća za patuljke. Ţeljela je tako razveseliti te svoje drage prijatelje. Patuljci su godinama ţivjeli ondje. Kasnije su, ponovno uz sultanijinu pomoć, sagradili galiju. Njome su ţeljeli otići na neko rajsko mjesto. Porinuli su je i odselili se iz Istanbula u neku nepoznatu zemlju. Tu zemlju nisu ĉak ni mogli pronaći na karti. Pomislite na tugu sultanije Handan i sjetu patuljaka u jutro rastanka. Patuljci mašu rupĉićima. Pomislite sada na tugu i sjetu koju osjećate u trenucima kada se rastajete od Istanbula i svega što vam je priraslo srcu. Dragi ĉitatelju, ako me i to ne uspava, zamišljam jednoga razdraţenog ĉovjeka. On u gluho doba noći na pustome peronu kolodvora ĉeka vlak. Vlak nikako ne dolazi. Kada odluĉim kamo će taj ĉovjek otići, postajem on. Zamišljam i radnike koji kopaju tunel na Silivrikapiju, koji je prije sedam stoljeća omogućio Grcima da u vrijeme opsade Istanbula ulaze u grad. Zatim zamišljam da sam zbunjena osoba koja otkriva da sve ima i svoje drugo znaĉenje. Sanjarim o drugome svijetu, i dok mi postaje jasno to novo znaĉenje, zamišljam kako ću se napiti okruţen novim znaĉenjima u tome novom svijetu. Zamišljam da sam izgubio pamćenje i da sam ostavljen u meni potpuno nepoznatu gradu. Gradske su ĉetvrti potpuno puste. U njima su nekoć ţivjeli milijuni ljudi. Puste su i avenije, dţamije, mostovi, brodovi, sve je potpuno pusto. Hodam tim sablasnim prostorom i u suzama se prisjećam svoga grada i svoje prošlosti. Polako hodam prema svojoj kući i krevetu. Zamišljam da sam François Champollion. Uveĉer ustajem iz kreveta kako bih dešifrirao hijeroglife na kamenu iz Rozete. Šećem se mraĉnim hodnicima svoga pamćenja te se, ušavši u slijepu ulicu, susrećem sa zaboravljenim sjećanjima. Zamišljam da sam Murat IV. Jedne sam se veĉeri prerušio kako bih nadgledao zabranu toĉenja alkohola. Vjerujući da mi nitko neće moći nauditi dok sam prerušen i u pratnji svojih prerušenih tjelohranitelja, s ljubavlju se dajem na promatranje ţivota svojih robova u dţamijama, u još uvijek otvorenim prodavaonicama i leprozijima u

skrivenim prolazima. Kasnije, u ponoć, postajem šegrt. Idući od vrata do vrata, pripremam ljude za posljednji ustanak janjiĉara u devetnaestome stoljeću. Trgovcu šapućem prvi i zadnji slog lozinke. Ili postajem uĉenik medrese i glasnik. Budim usnule ĉlanove zabranjenoga derviškoga reda iz tišine i sna koji traju godinama. Dragi ĉitatelju, ako još uvijek ne mogu spavati, postajem nesretni bard. Traţim lice svoje izgubljene drage slijedeći tragove sjećanja. Otvaram sva vrata u gradu. Traţim tragove svoje prošlosti i svoje drage u svakoj sobi u kojoj se puši opijum, u svakome društvu pripovjedaĉa priĉa i u svakoj kući iz koje se ori pjesma. Naposljetku, ako se tijekom ovoga dugog putovanja moje pamćenje, moć imaginacije i sanjarenja još uvijek nisu iscrpili i predali, ulazim u prvi poznati prostor. Taj se prostor pojavio preda mnom u jednome od mojih sjećanja na onu sretnu neizvjesnost izmeĊu sna i jave, kuću dalekoga prijatelja ili prazan konak bliskoga roĊaka. Ulazim u posljednju sobu. Nju sam pronašao neprestano otvarajući sva vrata kao da pretraţujem zaboravljene kutke svoga pamćenja. Gasim svijeću. Ulazim u krevet i spavam meĊu dalekim, nepoznatim i ĉudnim predmetima.

Treće poglavlje "TKO JE UBIO ŠEMSA IZ TEBRIZA? Koliko ću te vremena tražiti od kuće do kuće, od vrata do vrata? Koliko još vremena od ugla do ugla, ulicu po ulicu ? —Mevlana

Nakon duga sna Galip se ujutro probudio miran. Svjetiljka stara šezdeset godina bacala je sa stropa svjetlost boje poţutjela papira. Bio je odjeven u Dţelalovu pidţamu. Pogasio je svjetiljke u stanu te je, uzevši primjerke Milijeta, sjeo za Dţelalov radni stol i ĉitao ih. U današnjoj kolumni vidio je tipografske greške koje je uoĉio i kada je u subotu poslije podne otišao u redakciju (“biti ono što jeste” otisnuli su kao “biti ono što jesmo”). Ruka mu je sama od sebe pošla prema ladici te je, pronašavši kemijsku olovku zelene boje, poĉela ispravljati ĉlanak. Završio je s ispravljanjem. Palo mu je na pamet da je i Dţelal u toj plavoj pidţami na pruge sjedao za taj stol i pušio te da je istom tom kemijskom olovkom ispravljao pogreške. Vjerovao je da je sve u redu. Nakon što se dobro naspavao, za doruĉkom je bio pun optimizma i zaokupljen samim sobom kao netko tko samopouzdano zapoĉinje teţak dan. Ĉinilo mu se kao da ne osjeća potrebu da bude netko drugi. Nakon što je pripremio doruĉak, na radni je stol smjestio neke od kutija punih kolumna, pisama i izrezaka iz novina. Njih je izvadio iz ormara u hodniku. Nije uopće sumnjao da će, ako paţljivo i s pouzdanjem u sebe proĉita sve tekstove pred sobom, pronaći ono što traţi. Ĉitao je Dţelalove stare kolumne o divljim ţivotima posve napuitene djece koja bez ikoga svoga ţive u pontonima mosta Galata, mucavcima i ĉudovišnim upraviteljima u sirotištima, letaĉkim natjecanjima krilatih znanstvenika. Ti su znanstvenici skakali s mosta u zrak kao da skaĉu u vodu s mosta Galata. Ĉitao je i o povijesti pederastije l svodnicima koji se danas time bave. U sebi je pronašao pozornost i strpljenje koji su nuţni za ĉitanje tekstova. S istom nadom i namjerom proĉitao je priĉe o sjećanjima strojarskoga nauĉnika s Bešiktaša. On je u Istanbul dovezao prvi Fordov model T. Proĉitao je i priĉe o tome zašto su u svakoj gradskoj ĉetvrti u Istanbulu morali biti podignuti tornjevi sa glazbenim satovima, priĉe o povijesnome znaĉenju zabrane prizora s haremskim ţenama i crnim robovima iz knjige Tisuću ijedna noć i o prednostima toga što se u stare tramvaje s konjskom zapregom moţete ukrcati u pokretu. Iz tih je priĉa saznao i zašto su papagaji pobjegli iz Istanbula, a vrane došle u njega te priĉu o tome kako je zbog toga poĉeo padati snijeg. Ĉitajući ih, prisjećao se dana kada je prvi put ĉitao te tekstove. U meĊuvremenu je na komad papira zapisivao bilješke. Ponekad je neku odreĊenu reĉenicu, ulomak ili rijeĉ iznova ĉitao. U kutiju je vraćao proĉitane tekstove i s

ljubavlju vadio nove. Sunce nije udaralo u unutrašnjost sobe, već samo u rubove prozora. Zavjese su bile razmaknute. S krovova zgrada preko puta visjele su ledene sige. S njihovih vrhova i s prljavih ţljebova punih snijega i prljavštine kapala je voda. IzmeĊu trokuta krova boje prljavoga snijega i crvenih crjepova, te pravokutnika dugog nazubljenog dimnjaka iz kojega je izlazio lignitni dim, vidjelo se plavo i sjajno nebo. Galip se oĉima umornim od ĉitanja zagledao u prostor izmeĊu trokuta i pravokutnika. Vidio je vrane. Brzim su letom presijecale njegovo plavetnilo. Okrenuo je glavu prema papiru pred sobom. Tada je shvatio da gleda u isto mjesto i promatra let istih vrana kao i Dţelal kada se umori od pisanja. Znatno kasnije sunce je udaralo u tamne prozore ĉije su zavjese bile navuĉene. Galipov optimizam poĉeo je kopnjeti. Stvari, rijeĉi, smisao, moţda je sve bilo na svome mjestu, ali kako je ĉitao, s tugom je osjećao da dublja istina koja ih drţi na okupu nestaje. Ĉitao je Dţelalove ĉlanke o Mehdijima, o laţnim padišahovima i laţnim prorocima, o odnosima Mevlane i Šemsa iz Tebriza, Mevlane i zlatara Selahatina s kojim se taj veliki pjesnik zbliţio nakon Tebrizijeve smrti te o Mevlaninu odnosu sa Ĉelebi Husametinom, koji je zamijenio Selahatina nakon što je ovaj umro. Ne bi li se oslobodio osjećaja nelagode koji se u njemu skupio, proĉitao je sve što je Dţelal napisao u rubrici Vjerovali ili ne. Nije ga zabavila priĉa o pjesniku Figaniju kojega su privezali za magarca i tako proveli kroz cijeli Istanbul zato što je, napisavši jedan dvostih, uvrijedio Velikoga vezira. Nije ga zabavila ni priĉa o Šejhu Eflakiju koji se oţenio svakom od svojih sestara te ih tako nehotice gurnuo u smrt. Ĉitajući pisma iz druge kutije, s divljenjem je shvatio koliko se puno razliĉitih ljudi zanimalo za Dţelala. Isto je divljenje osjećao i u djetinjstvu. MeĊutim, pisma onih koji su traţili novac, optuţivali jedni druge, objašnjavali da su ţene drugih kolumnista kurve, izjavljivali mu ljubav ili mrţnju, prijavljivali prljave prijevare tajnih redova i monopolistiĉki usmjerenih mjesnih moćnika nisu posluţila niĉemu osim što su pothranjivala osjećaj nesigurnosti koji se nakupio u Galipu. Sjedao je za stol znajući da je ono što je vezano uz postupnu promjenu slike o Dţelalu zapravo u njegovoj glavi. Ujutro su stvari i predmeti bile nastavak jednog razumljivog svijeta, a Dţelal netko ĉije ĉlanke već godinama ĉita. Njegove nepoznate strane prihvatio je s odmakom i usvojio kao ĉinjenice koje nije znao. Poslijepodne je dizalo bez prestanka dovozilo bolesnice i trudnice u ordinaciju ginekologa na katu niţe. Galip je shvatio da se ta slika o Dţelalu u njegovoj glavi na ĉudan naĉin pretvorila u sliku koja “nedostaje”. Osjetio je da su se stol za kojim sjedi, cijela soba i sve stvari oko njega promijenili. Stvari su poĉele upućivati na jedan drugi svijet koji se nije ĉinio nimalo prijateljskim. Njegove se tajne nisu mogle lako riješiti. Odluĉio je ustrajati na toj temi jer je shvatio da je promjena usko vezana uz sve ono što je Dţelal napisao o Mevlani. Ubrzo je izvadio sve Dţelalove kolumne posvećene tome sufijskom pjesniku i poĉeo ih brzo ĉitati. Ono što je Dţelala povezivalo s najutjecajnijim sufijskim piscem nisu bile ni pjesme napisane u Konji u trinaestome stoljeću na perzijskom jeziku, ni cijenjeni stihovi odabrani iz tih pjesama kako bi posluţili kao primjer na satu etike u srednjoj školi. Kao da je rijeĉ o odabranim “biserima” koje ukrašavaju prve stranice knjiga mnogih osrednjih pisaca, Dţelalovu pozornost uopće nisu privlaĉili ni bosonogi sudionici mevlevijskih obreda u haljama. Turistiĉke kompanije i proizvoĊaĉi razglednica pak nisu odustajali od tih motiva. O Mevlani je tijekom sedam stoljeća napisano na desetke tisuća svezaka knjiga, komentara. No pjesnik, jednako kao i red koji se proširio nakon njegove smrti, privlaĉili su Dţelalovu pozornost samo kao ţarište zanimanja prijeko potrebna svakome kolumnistu. Dţelala je u vezi s Mevlanom najviše zaintrigirala erotska i mistiĉka bliskost s pojedinim muškarcima u odreĊenim periodima njegova ţivota i to kako su se te tajne i zakljuĉci koji se mogu iz njih

izvesti odrazili na njegova djela. Kada je Mevlani bilo oko ĉetrdeset i pet godina, ţivio je u derviškoj loţi koju je preuzeo od svojega oca. U to vrijeme nisu ga voljeli samo njegovi uĉenici, već su mu se divili i svi stanovnici grada. Onda je pao pod utjecaj lutajućega derviša Šemsa iz Tebriza, ĉije vrijednosti i pogledi na ţivot nisu uopće nalikovali Mevlaninima. Prema Dţelalovu mišljenju, bilo je to posve nerazumno ponašanje. To dokazuju objašnjenja ljetopisaca koji su tijekom sedam stoljeća pokušavali razjasniti njihov odnos. Sumnja se da je jednoga dana Šems nestao ili bio ubijen. Mevlana je tada, unatoĉ negodovanju svojih sljedbenika, zamjenikom imenovao jednoga beznaĉajnog, neukog zlatara. Dţelal je smatrao da taj izbor ne ukazuje na to da je, kao što su se svi trudili dokazati, Šems iz Tebriza posjedovao mistiĉku privlaĉnost. Prema njegovu mišljenju, to je upućivalo na osebujnost Mevlanina duhovnog stanja i erotske sklonosti. Nakon smrti toga drugog zamjenika, Mevlana je odabrao trećega. Taj je bio posve obiĉan i nije imao dovoljno karizme da naslijedi prethodnika. Prema Dţelalovu mišljenju, zamjenicima su se pripisivale nerealne vrline. Neki su ĉak nasljednike genealoški povezivali s Muhamedom i Alijem, što se već stoljećima radi kako bi se taj “nerazumni” odnos uĉinio “razumnim”. Dţelal je smatrao da su se previĊale i neke vrlo vaţne stvari kada je rijeĉ o Mevlani. O njima je pisao u nedjeljnom izdanju novina rekavši da se odraţavaju u Mevlaninim djelima. Ta je kolumna izašla na dan sjećanja na Mevlanu, koji se svake godine obiljeţava u Konji. Nakon dvadeset i dvije godine Galip je ponovno ĉitao taj tekst. U djetinjstvu ga je smatrao dosadnim, kao uostalom i sve druge tekstove vezane uz religiju. Sjetio ga se zbog serije poštanskih maraka posvećene Mevlani. Serija je izašla samo te godine (markice od petnaest kuruša bile su ruţiĉaste, od trideset kuruša plave, a one od šezdeset kuruša, koje su bile rijetke, zelene boje). Ĉitajući ga, primijetio je da se stvari u njegovoj okolini mijenjaju. Prema Dţelalovu mišljenju, ĉinjenica da su Mevlana i lutajući derviš Šems ostavili dubok dojam jedan na drugoga kada su se prvi put vidjeli u Konji, bila je istinita. Toj su ĉinjenici ljetopisci posvećivali pozornost u glavnim smjernicama svojih knjiga i tisućama je puta razmatrali. No to se nije dogodilo, kao što se smatra, nakon onoga slavnog dijaloga koji je zapoĉeo Šems iz Tebriza. Njihov se razgovor zasnivao na “pitanju skromnosti”. Tisuće takvih primjera moguće je naći i u najjednostavnijim sufijskim knjigama. Kao što je Dţelal napisao, Mevlana nije mogao ostati pod dojmom tako jednostavne teme. U najmanju se ruku pravio da ga se dojmila. Upravo to je i uĉinio. Ponašao se kao da hrli u naruĉje jedne duboke osobnosti i dojmljiva duha. Tada je imao ĉetrdeset i pet godina. Dţelal je vjerovao da je Mevlana toga dana uistinu osjećao potrebu da se susretne s nekim takvim. Nekim u ĉijem će licu prepoznati svoj lik. Tako je, ĉim se susreo s Šemsom, sam sebe uvjerio da je on taj. Naravno, nije mu uopće bilo teško uvjeriti Šemsa u to. Odmah nakon toga susreta 23. listopada 1244., zatvorili su se u jednu sobu u medresi i nisu izlazili šest mjeseci. Dţelal je prvo u ĉlanku pomno obradio to “laiĉko” pitanje. Nije ţelio izazvati bijes svojih religioznih ĉitatelja. Pitao se što su to radili šest mjeseci i o ĉemu su razgovarali u jednoj od soba medrese. Mevlevije se time nisu previše bavili. Zatim je prešao na pravu temu. Mevlana je cijeloga ţivota traţio “onoga drugog”, ogledalo svoga lica i duše. Upravo se zato njihovi razgovori i ono što su ĉinili u sobi medrese mogu smatrati rijeĉima i djelima jedne osobe koja pokušava biti više razliĉitih osoba u isto vrijeme, ili pak glasovima, rijeĉima i djelima više osoba koje nastoje biti jedna. Isti je sluĉaj i sa Mevlaninim djelima. Kako bi mogao podnijeti divljenje svojih sljedbenika (kojih se nije mogao odreći) i budala u svome okruţenju te opresivnu atmosferu jednoga anadolskog grada u trinaestome stoljeću, osjećao je

potrebu za drugim identitetom. Njega je preuzeo poput krinke iz ormara. I to mu je donijelo olakšanje. Dţelal je tu duboku potrebu potkrijepio slikom posuĊenom iz drugih tekstova: “Baš kao što je bio i sluĉaj sa seljaĉkom odjećom u ormaru jednoga sultana nesigurnoga u svoju vladavinu nad siromašnima, okrutnima i ulizicama u jednoj glupoj zemlji. Ĉuvao ju je u ormaru i oblaĉio kako ga ne bi prepoznali kada uveĉer izlazi na ulicu." Kao što je i oĉekivao, Dţelal je ponovno pisao o toj temi mjesec dana nakon što je izašao taj tekst, iako je urednik traţio da to ne ĉini. Njegovi poboţni ĉitatelji reagirali su na tekst prijetnjama smrću, a oni republikanski usmjereni pismima s ĉestitkama. U novome je tekstu Dţelal prvo iznosio neke ĉinjenice poznate svim mevlevijama: drugi uĉenici, ljubomorni što Mevlana pokazuje toliku naklonost prema jednome slabo poznatome dervišu, vršili su pritisak na Šemsa i prijetili mu smrću. Ubrzo nakon toga, jednoga snjeţnog dana, 15. veljaĉe 1246., Šems je nestao iz Konje. (Galip je volio Dlelalovu strast prema povijesti. Podsjećala ga je na srednjoškolske udţbenike prepune tiskarskih grešaka.) Mevlana nije mogao podnijeti nestanak svoga voljenog. Iz jednoga je pisma shvatio da je Šems u Damasku. Uĉinio je da se njegov “voljeni” (Dţelal je tu rijeĉ uvijek pisao U navodnicima kako bi u ĉitateljima pobudio sumnju vezanu uz nju) dovede natrag te ga je odmah oţenio jednom od svojih pokćerka. No i poslije toga se obruĉ ljubomore oko Šemsa ponovno poĉeo stezati. Nije prošlo mnogo vremena i petoga ĉetvrtka mjeseca prosinca 1247. godine Šemsa je nezadovoljna rulja namamila u zasjedu i nasmrt izbola noţem. MeĊu njima je bio i Mevlanin sin Aladin. Šemsovo su tijelo iste veĉeri po hladnoj i prljavoj kiši bacili u bunar kraj Mevlanine kuće. U kasnijim redcima teksta Dţelal je opisivao mjesto kamo je baĉeno Šemsovo tijelo. Galip tu nije našao neke nove podatke. Sve što je Dţelal napisao o bunaru, tijelu baĉenu u njega te o Mevlaninoj ţalosti i samoći nije mu se uĉinilo samo strašnim i ĉudnim, već se osjećao kao da je osobno vidio sedam stoljeća star bunar i odabrao kamen i horasansku ţbuku od kojih je sazidan. Nekoliko je puta proĉitao tekst i pogledom prešao preko drugih odabranih ĉlanaka. Otkrio je da je Dţelal u novinskom tekstu s otprilike istim datumom, pišući o unutrašnjem dvorištu neke zgrade, iskoristio iste reĉenice kojima je opisao bunar te da je u oba teksta zadrţao isti stil pisanja. Kasnije je, pridavajući vaţnost toj stilskoj igri, poĉeo s jednakom pomnjom ĉitati kolumne nagomilane na stolu. Za njih ne bi mario da ih je kojim sluĉajem proĉitao nakon što je uronio u sve što je Dţelal napisao o hurufijama i njihovu nauku. I upravo tada, dok je ĉitao Dţelalove ĉlanke, Galip je shvatio zašto se stvari koje ga okruţuju mijenjaju. Shvatio je zašto su najednom nestali onaj optimizam i duboki smisao koji meĊusobno povezuje sve stolove, zavjese, svjetiljke, pepeljare, stolice, škare na grijalici i ostale sitnice. Dţelal je pisao o Mevlani kao o sebi samome. Iskoristivši promjenu jednog neupadljivog, ali kljuĉnog mjesta meĊu rijeĉima i reĉenicama, sebe je postavljao na Mevlanino mjesto. Galip je uoĉio da Dţelal u nekim tekstovima o samome sebi i u nekim “povijesnim” tekstovima o Mevlani koristi isti stil. Taj je stil proţimao s osjećajem tuge sve reĉenice, odlomke i više od toga. Galip je bio siguran u tu promjenu reda rijeĉi. Ta ĉudna stilska igra bila je zastrašujuća zbog svega što je Dţelal napisao u svojim privatnim bilješkama, neobjavljenim ĉlancima, razgovorima o povijesti, u esejima o šejhu Galipu, komentarima snova i sjećanjima na Istanbul. U svojoj kolumni Vjerovali ili ne Dţelal je stotine puta ispriĉao priĉu o kraljevima koji su mislili da su netko drugi, o kineskim carevima koji su palili svoje palaĉe da bi postali netko drugi i padišahovima koji su bolovali za tim da noću mijenjaju odjeću i zalaze meĊu puk, zanemarujući danima dvor i drţavniĉke poslove. Dţelal je u jednu biljeţnicu pisao kratke

priĉe nalik nedovršenim sjećanjima. Galip je u njoj proĉitao da je Dţelal jednoga posve obiĉnoga ljetnog dana sebe redom zamišljao kao: Leibniza, poznatoga bogataša gospodina Dţevdeta, Muhameda, vlasnika novina, Anatolea Francea, uspješnoga kuhara, slavnoga imama propovjednika, Robinsona Crusoea, Balzaca i još šest drugih osoba. Šest posljednjih imena iz srama je prešarao. Vidio je crteţe Mevlane na poštanskim markama i plakatima te jedan njegov neuspio portret na sarkofagu na kojemu je pisalo Mevlana Dţelal. Jedan je pak neobjavljeni tekst poĉinjao sljedećom reĉenicom: “Mesnevija se smatra Mevlaninim najvećim djelom iako je potpuni plagijat!” Nakon te reĉenice Dţelal je istaknuo sliĉnosti Mesnevije s drugim djelima. Stilom koji je odreĊivao strah od primisli da ne poštuju Mevlanu i potreba da se iznese istina, na tu su sliĉnost ukazivali i drugi komentatori iz akademskih krugova. Ta i ta priĉa iz Mesnevije preuzeta je iz Kelile i Dimne, ona je ukradena iz Atarova djela Govor ptica, jedna je uzeta iz Lejle iMedţnuna, a ova druga pak iz djela Zgode bogougodnika. Gallp je na dugu popisu plagiranih izvora vidio i dijela Priče o Boţjim poslanicima, Tisuću i jedna noć i djela pisca Ibn Zerhanija. Na kraj popisa Dţelal je dodao i Mevlanin komentar o tome kako je krao priĉe od drugih. Smrkavalo se. Galip to nije shvatio samo kao Mevlanin komentar, već i kao Dţelalov komentar dok zamišlja da je Mevlana. Dţelal je vjerovao da i Mevlana, poput nekih ljudi, nije mogao podnijeti da bude ono što jest. Spokoj je pronalazio samo kada bi poprimio osebujnosti neke druge osobnosti. Otpoĉevši neku priĉu, mogao je ispriĉati jedino ono što je netko drugi već ispriĉao. Zapravo je to bio trik smišljen za sve nesretnike koji gore od ţelje da budu netko drugi i da ispriĉaju priĉu kako bi se izbavili od dosade vlastitih tijela i duša. Poţelio je ispripovijedati nekakvu priĉu samo kako bi je ispripovijedao. Baš kao i Tisuću i jedna noć, Mesnevija je bila ĉudna i nesustavna literarna kompozicija. U njoj druga priĉa poĉinje, a da prva još nije završila; druga ne završi, a već se prelazi na treću. Poput nepresušnih ljudskih osobnosti, ubrzo vam dojadi. Galip je listao sveske Mesnevije. Vidio je crteţe uz erotske priĉe i pojedine stranice prepune ispravaka U obliku uskliĉnika, upitnika i dijelova našaranih srditom zelenom olovkom. U ţurbi je proĉitao priĉe na tim stranicama punim prljavštine i tinte. Shvatio je da je Dţelal nekoliko svojih priĉa preuzeo iz Mesnevije i prilagodio ih Istanbulu našega vremena. Iste je priĉe ĉitao U djetinjstvu misleći da su to njegovi autorski tekstovi. Galip se prisjetio veĉeri tijekom kojih je Dţelal satima priĉao o umjetnosti pisanja nazira (pjesama zasnovanih na drugim pjesmama, koje se pridrţavaju iste forme i sadrţaja) govoreći da je to jedina prava vještina. Ruja bi halapljivo jela kolaĉe kupljene putem, a Dţelal priĉao o tome kako je mnoge svoje kolumne, a moţda ĉak i sve, napisao uz tuĊu pomoć. Rekao je da su svi tekstovi preuzeti od nekih drugih. Dodao je i kako nije najvaţnije stvarati nešto “novo”, već moći reći nešto posve novo o remek-djelima stvaranima tisućama godina promijenivši im neke dijelove. Galip se razbjesnio. Napuštao ga je optimizam u pogledu autentiĉnosti papira na stolu. Uzrok tome nije bilo razoĉaranje u autentiĉnost Dţelalovih tekstova, već neke druge pretpostavke na koje je upućivala ta ĉinjenica. Palo mu je na pamet da bi na nekome drugom mjestu u Istanbulu mogli postojati neka druga soba i stan ureĊeni na potpuno isti naĉin kao i ovaj, koji jednako tako imitira atmosferu od prije dvadeset i pet godina. Ako ondje nisu Dţelal i Ruja koja s veseljem sluša njegovu priĉu, sigurno postoji netko jednako nesretan kao Galip. I taj je netko vjerovao da će sjedeći za istim stolom i neprestano ĉitajući zbirku starih kolumna pronaći izgubljenu suprugu. Kad god bi razmišljao o njemu, pomišljao bi da njegov ţivot ima drugaĉiji smisao, jednako kao što i znakovi na predmetima, slikama i plastiĉnim vrećicama svaki put ukazuju na nešto drugo. Isti je sluĉaj s Dţelalovim tekstovima. Oni pri svakome ĉitanju upućuju na nešto drugo. Pomislio

je da bi se mogao izgubiti u znakovima koji poput vagona vlaka nezaustavljivo slijede jedni druge. Pao je mrak, a u sobi se skupila ona prigušena, gotovo opipljiva svjetlost. Atmosfera je podsjećala na miris plijesni i smrti u mraĉnim podrumima punim paukova. Galip je nevoljko upalio svjetiljku na stolu. Shvatio je da ne postoji izlaz iz te noćne more i sablasnog svijeta, osim da nastavi ĉitati već umorim oĉima. Tako se vratio na bunar paukova. U njega je baĉeno Šemsovo tijelo. Nastavio je ĉitati na mjestu gdje je stao. U nastavku priĉe pjesnik je bio izvan sebe zbog gubitka “prijatelja i voljenoga”. Nikako nije mogao povjerovati da su ubili Šemsa i tijelo mu bacili u bunar. Štoviše, ljutio se kada su mu ţeljeli pokazati bunar kraj kuće. Izmišljao je izlike kako će traţiti svoga “voljenog” negdje drugdje: zar nije moguće da je Šems otišao u Damask, kao i prošli put kada je nestao? Mevlana je tako otišao u Damask i ondje traţio svoga voljenog. Ušao je u sve ulice i sobe u gradu. Zavirio je u svaki skriveni kutak i pod svaki kamen. Traţio ga je kod njegovih starih prijatelja i zajedniĉkih poznanika. Jednu po jednu pretraţio je sve dţamije, derviške tekije i draga mjesta koja je Šems volio. Nakon nekoga vremena sama je potraga postala vaţnija od ţelje da ga pronaĊe. U ovome dijelu kolumne ĉitatelj zatjeĉe sebe okruţena opijumskim dimom, mirisom ruţine vodice i šišmišima jednoga mistiĉnog i panteistiĉkog svijeta. U tome je svijetu ono što biva traţeno zamijenilo mjesta s onim koji traţi. U njemu bit nije pronalaţenje cilja već koraĉanje prema njemu. Ukratko su prikazane razne Mevlanine pustolovine na ulicama velikoga grada, koje odgovaraju etapama kroz koje mora proći sljedbenik reda da bi dosegnuo istinu i postigao savršenstvo. Prizor njegove nevjerice u trenu kada je postalo jasno da je njegov voljeni pobjegao i potraga sa njim odgovaraju stadiju nef-i isbat51. Prizori sa starim prijateljima i neprijateljima njegovog voljenog i prizori stvari punih bolnih sjećanja odgovaraju razliĉitim stadijima derviških iskušenja. Prizor u javnoj kući oznaĉuje stapanje u ljubavi. Izgubiti se u raju i paklu pseudonima nalik šifriranim pismima i u tekstovima punim knjiţevnih zamki i igara rijeĉima - nakon smrti Mensura Haladţa pronašli su ih u njegovoj kući - znaĉilo je izgubiti se u dolini tajni na koju upućuje i Atar. Prizor u gostionici uzet je iz Atarova Mantik-ut Tajra. U njemu iza ponoći svi pripovjedaĉi priĉaju neku drugu ljubavnu priĉu. Pjesnik pijan luta ulicama grada okruţen prodavaonicama i prozorima koji skrivaju misterij. Njegova spoznaja da je ono što je traţio na planini Kaf zapravo on sâm bila je još jednom primjer stapanja s apsolutom uzet iz iste knjige, itd. Dţelalov dugi tekst bio je ukrašen impresivnim stihovima pisanima U aruzu52. Bili su to stihovi sufija o jedinstvu putnika u mistiĉkoj potrazi za onime za ĉime tragaju. U tekstu se nalazio i jedan poznati Mevlanin stih. Dţelal nije volio prepjeve pa ga je napisao u prozi: “Pa ja sam on!” rekao je pjesnik jednoga dana, izgubljen u znakovima grada. “Zašto još uvijek traţim ako je tako?” Vrhunac zapleta teksta završio je knjiţevnom ĉinjenicom koju su sve mevlevije s ponosom ponavljale: Mevlana je nakon toga sakupio svoje sjajne pjesme pod imenom Divan Šemsa iz Tebriza, a ne pod svojim imenom.53 Baš kao i u djetinjstvu, Galipa su u kolumni najviše zanimali fikcionalni dijelovi detektivske potrage i istrage. Dţelal je svojim zakljuĉkom iznova razljutio poboţne ĉitatelje ĉija je srca osvojio priĉama o sufijima. S druge strane, njime je razveselio svoje laiĉki i republikanski orijentirane ĉitatelje. Napisao je: “Mevlana je osobno dao ubiti Šemsa te je 51 Zapravo nefy ü isbât “negirati i potvrditi”. Nefy znači poricanje nečega što postoji, I isbât potvrđivanje da to nešto ipak postoji iako se poricalo. Obično se kao primjer te stilske figure navodi rečenica La iîâha illallâh “Nema boga osim Alaha." (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufske književnosti, Sarajevo 2007., str. 190), 52 Aruz: metrika klasičnog turskog pjesništva. 53 Divan: pjesnička zbirka.

traţio da se njegovo tijelo baci u bunar!” Dţelal je tu tvrdnju dokazao metodom koju su u pedesetim godinama ĉesto koristili turska policija i javni tuţitelj. S njome se pobliţe upoznao kada je pedesetih godina radio kao izvjestitelj iz sudnice na Bejogluu. Prvo je stilom javnoga tuţitelja u malome provincijskom gradu, naviknutoga na iznošenje optuţbe, istaknuo da je od tog ubojstva najviše koristi imao sam Mevlana. Podsjetivši da je zahvaljujući tome ĉinu od obiĉnoga uĉitelja postao najveći sufijski pjesnik, ukazao je na to da je vjerojatno sam Mevlana najviše priţeljkivao to ubojstvo. Dţelal je zanemario pravne poveznice izmeĊu ţelje da se nešto uĉini i toga da se nekome dade da nešto uĉini. Bili su to motivi karakteristiĉni za kršćanske romane. Zatim se okrenuo pokazateljima krivice i trikovima tipiĉnima za ubojice poĉetnike kao što su nevjerica u to da je mrtav, odbijanje da pogleda u bunar i opsesivno ponašanje. Odmah nakon toga prešao je na novu temu. Galipa je to bacilo u duboko beznaĊe. Pitao se na što su onda ukazivali višemjeseĉna istraga i pretraţivanje grada uzduţ i poprijeko nakon ubojstva? Galip je na temelju nekih informacija iz biljeţnice i karte Damaska shvatio da je Dţelal toj temi posvetio više vremena nego što se to na prvi pogled ĉinilo. Kartu je pronašao u jednoj kutiji s Dţelalovim starim ulaznicama za nogometne utakmice (Turska-MaĊarska 3:1) i kino (Ţena na prozoru i Povratak kući). Na karti su zelenom bojom bila oznaĉena neka mjesta. Ta je mjesta Mevlana pretraţio za svoga boravka u Damasku. Nije traţio Šemsa jer je dobro znao da je mrtav. Bit će da je Mevlana radio nešto drugo, ali što? Na karti su bila oznaĉena sva mjesta koja je posjetio u gradu. Na poleĊini karte vidio je imena svih gradskih ĉetvrti, objekata, prenoćišta i gostionica. U sve je njih Mevlana kroĉio. Dţelal je pokušao dati neki smisao izduţenim slovima i slogovima imena. Oni su stajali poredani na karti jedan ispod drugoga. Traţio je skrivenu simetriju. Pao je mrak. Znatno kasnije pronašao je kutiju s Dţelalovim sitnicama. U njoj su bili i karta Kaira i telefonski imenik Istanbula iz 1934. godine. Oni su mu dospjeli u ruke u vrijeme kada je objavljen tekst o detektivskim priĉama iz Tisuću i jedne noći. Kao što je i oĉekivao, mjesta iz priĉa u knjizi bila su na karti Kaira oznaĉena zelenim strelicama nacrtanima kemijskom olovkom. Na kartama i na stranicama gradskoga vodiĉa vidio je iste strelice nacrtane istom zelenom bojom, premda ne istom olovkom. Pratio je avanture zelenih strelica na zbunjujućim kartama. Ĉinilo mu se kao da prati tragove svoga jednotjednog obilaska Istanbula. Kako bi samoga sebe uvjerio da je sve to iluzija, podsjetio se da zelene strelice nisu zgrade u koje je kroĉio, dţamije u koje je ušao i padine uz koje se uspeo. Pa ipak, posjetio je susjedne zgrade, ušao u dţamije u blizini i popeo uz padine istih brda. To znaĉi da je cijeli Istanbul, bez obzira na to što govori karta, bio prepun ljudi. Svi su oni krenuli na isto putovanje! Galip je potom spojio karte Damaska, Kaira i Istanbula. O istoj je stvari pisao Dţelal u jednome svom tekstu inspiriranome E. A. Poeom. Kako bi to uĉinio, morao je poderati uvezane stranice telefonskoga imenika Istanbula, i to ţiletom iz kupaonice. Na njemu su i dalje bili Vidljivi tragovi korištenja. Postavio je te karte jednu do druge. Nije znao što da uĉini sa sitnim oznakama i crteţima jer se njihove veliĉine nisu podudarale. Poslije ih je pritisnuo na staklena vrata dnevne sobe i promatrao u svjetlu koje je padalo odostrag. Isto je radio i u djetinjstvu kada bi on i Ruja precrtavali neku sliku iz ĉasopisa. Trudeći se promatrati ih kao dijelove misterija, gledao je u njih kao što je nekoć svoga vlasnika promatrala odjeća na stolu u radnoj sobi Dţelalove majke. Na kartama naslaganima jedne na druge slabo se moglo razabrati izborano lice starice u poodmakloj dobi. Toliko je dugo gledao u to lice da je imao osjećaj kao da je rijeĉ o staroj znanici. Osjećaj bliskosti i tišina veĉeri ĉinili su ga spokojnim. Ĉinilo mu se da je taj osjećaj unaprijed

proţivljen i isplaniran te da bi on trebao nekome drugom uliti povjerenje. Galip je uistinu mislio da ga Dţelal vodi. Postojao je cijeli niz Dţelalovih tekstova o znaĉenjima lica. MeĊutim, Galipu su na pamet padale neke Dţelalove reĉenice iz teksta o unutarnjem spokoju koji ga je ispunio dok je promatrao lica stranih umjetnica. VoĊen time, odluĉio je iz kutije izvaditi ĉlanke o kinematografiji. Njih je Dţelal napisao u mladosti. U starim ĉlancima o kinematografiji Dţelal je opisivao patnju i nostalgiju na licima nekih ameriĉkih glumaĉkih zvijezda. Ĉinio je to kao da priĉa o sjajnim mramornim kipovima, glatkoj površini nekoga nevidljivog planeta i prozaiĉnim sanjarskim basnama kakve udaljene zemlje. Ĉitajući te retke osjetio je da je ta nostalgija ono što ga ĉini bliskim Dţelalu, a ne Ruja i njegove priĉe. Taj je osjećaj bio poput Ugodne, jedva ĉujne glazbe. U isto je vrijeme volio novootkrivene detalje na karti, licima i u rijeĉima, i bojao ih se. Ţelio je ući dublje u te tekstove o kinematografiji, no suzdrţao se i zastao. Dţelal nije istim stilom pisao o licima slavnih turskih glumica. Njega su onu podsjećala na pola stoljeća stari, zaboravljeni brzojav iz rata. Tada je shvatio zašto ga je ujutro za doruĉkom napustio osjećaj optimizma. Taj mu je osjećaj prije proţimao cijelo tijelo. Nakon šest sati ĉitanja, njegova se slika o Dţelalu u potpunosti promijenila. Ujutro je pun optimizma vjerovao u ovaj svijet i mislio je da će marljivo radeći lako riješiti tu dobro skrivenu tajnu. Tada nije ţudio biti netko drugi. Ali sada su se te tajne poĉele udaljavati od njega. Njemu dobro poznate stvari i predmeti u sobi poĉeli su se pretvarati u tajanstvene predmete, u dijelove jednoga nepoznatog svijeta i karte nepoznatih lica. Galip se ţelio osloboditi uloge beznadne i opterećene osobe. Poţelio je biti netko drugi. Ţelio je slijediti posljednji trag. On bi mu mogao objasniti Dţelalov odnos s Mevlanom i mevlevijama. Poĉeo je ĉitati neke kolumne u kojima je Dţelal pisao o svojim sjećanjima, a plava svjetla televizora poĉela su s prozora obasjavati Aveniju Tešvikije. Dţelal se nije zanimao za mevlevije samo zato što je znao da će ĉitatelji koji osjećaju neobjašnjivu vezanost uz temu uroniti u nju, već i zato što mu je oĉuh bio mevlevija. Dţelal ga je opisao s mješavinom laiĉke ljutnje i volterovskog humora: kao grbava odvjetnika. Govorio je kroz nos i odlazio na tajne obrede. Galip je iz opisa shvatio da je to ĉovjek za kojega se Dţelalova majka udala nakon što se stric nije vratio iz Europe i sjeverne Afrike, jer nije mogla uzdrţavati sebe i sina. On je redovito odlazio u mevlevijsku tekiju koja se nalazi u jednoj sporednoj ulici gradske ĉetvrti Javuz Sultan pokraj cisterne s vodom iz bizantskog doba. Galip je ĉitao o tome kako je Dţelal ţivio pod istim krovom s oĉuhom i radio na mjestu podvornika u kinu. U mraĉnim, prepunim dvoranama ĉesto je dijelio i dobivao batine dok je prodavao sodu u pauzama filma. S prodavaĉem bi se dogovorio da u peciva stavlja soi i papar. U tekstu se poput dobroga ĉitatelja stavljao u ulogu podvornika i svadljivih posjetitelja. Ĉitao je tekst o Dţelalovim sjećanjima iz knjigoveţnice. Na tome je mjestu radio nakon što je napustio posao u kinu u Aveniji Šehzadebaši. Galipu je u oĉi upala jedna reĉenica koja mu se uĉinila kao davno prije smišljeno proroĉanstvo vezano uz njegovo stanje. Bila je to jedna posve uobiĉajena reĉenica. Svi je pisci koriste kada izmišljaju svoju dirljivu i hvalevrijednu prošlost. “Ĉitao bih sve što mi je došlo pod ruku”, napisao je Dţelal. Galip je ĉitao sve što mu je došlo pod ruku o Dţelalu. Pratio ga je osjećaj da Dţelal pripovijeda o njemu osobno, a ne o vremenu kada je radio u knjigoveţnici.

Galip je nekoliko puta pomislio na tu reĉenicu. Smatrao ju je dokazom da Dţelal zna što on radi u tome trenu. Svoja jednotjedna nastojanja nije doţivljavao kao traganje za Dţelalom i Rujom, nego kao igru. Igru je osmislio Dţelal (a moţda i Ruja). Ta je zamisao odgovarala Dţelalovoj ţelji da malim zamkama, nejasnoćama i rijeĉima iz daljine tiho upravlja ljudima. Zbog toga Galip svoju potragu u tom ţivom muzeju više nije smatrao znakovima svoje, već Dţelalove slobode. Ţelio je što prije izaći iz stana. Razlog nije bila neizdrţiva bol u oĉima prouzroĉena ĉitanjem, nego to što u kuhinji nije bilo hrane. Iz ormara pored vrata izvadio je Dţelalov tamnoplavi kaput i obukao ga. Ţelio je da Ismail i njegova ţena, ako još nisu zaspali, pomisle da lu noge i kaput koje će zamijetiti kroz vrata svojega stana Dţelalovi. Ne upalivši svjetlo sišao je stepeništem. Vidio je da kroz niski prozor domareva stana okrenuta prema ulazu zgrade ne dopire svjetlost. Nije imao kljuĉ pa stoga nije svom snagom povukao za sobom ulazna vrata zgrade. Zakoraĉio je na ploĉnik i na tren se najeţio. Pomislio je da će onaj muškarac s druge strane telefonske linije izaći iz nekoga mraĉnog kuta. Dugo se trudio ne misliti na njega. Zamišljao je da u ruci toga ĉovjeka neće biti dosje o vojnom udaru, već nešto strašnije i opasnije. Imao je predosjećaj da će mu muškarac biti poznat, no na ulici nije bilo baš nikoga. Hodao je ispunjen osjećajem da ga onaj glas slijedi. Ne, nije zamišljao da je netko drugi. “Vidim sve kao što jest”, pomislio je dok je prolazio ispred policijske postaje. Ovdje su straţu ĉuvali policajci s automatskim puškama u rukama. Gledali su ga umornim i sumnjiĉavim pogledima. Galip je hodao neprestano gledajući ispred sebe. Nije ţelio vidjeti tekst plakata, neonskih reklamnih panoa i politiĉkih slogana na zidovima. Svi su kafići i restorani na Nišantašu bili zatvoreni. Dugo je hodao ispod ĉempresa, platana i divljih kestena slušajući bat svojih koraka na ploĉniku. Sa stabala je na ploĉnik kapao otopljeni snijeg. Ĉuo je i otuţne zvukove u ţljebovima te buku iz kafića u blizini. U jednome mlijeĉnom restoranu u Karakoju do mile se volje najeo piletine, variva i kadajifa54. Kasnije je kupio povrće u prodavaonici te kruh i sir na jednome kiosku i vratio se u obiteljsku zgradu Šehrikalp.

54

Kadajif: vrsta orijentalne slastice.

Četvrto poglavlje PRIĈA O ONIMA KOJI NE MOGU ISPRIĈATI PRIĈU Da! reče raspoloženi čitatelj. - To je pametno, to je genijalno. To razumijem i time se oduševljavam. I ja sam sto puta to isto pomislio! Drugim riječima, ovaj me je čovjek podsjetio na moju vlastitu pamet i zbog toga mu se divim. —Coleridge -

Ne, moj najvaţniji tekst nije onaj o rješenju misterija ţivota. Do grla smo u njemu, a toga nismo ni svjesni. Nije ni onaj napisan prije šesnaest godina i ĉetiri mjeseca. U njemu sam istraţio nevjerojatne sliĉnosti na kartama Damaska, Kaira i Istanbula. (Svi zainteresirani mogu u tome tekstu proĉitati o poloţajima Darb el-Mustakima, naše Kapaliĉaršije i kairske ĉetvrti Han al-Halili. Svi ti poloţaji nalikuju slovu mim. Ĉitatelji mogu saznati i na koje me to lice podsjećaju.) Ne, moja najsmislenija pripovijest nije ni dvjesto godina stara pripovijest o sirotome derviškom voĊi Mahmutu. On je za besmrtnost prodao tajne reda jednome europskom špijunu i poslije poţalio. O tome sam jednom prilikom pisao s istim uzbuĊenjem. (U tom tekstu moţete saznati kako je šejh na bojnim poljima pokušavao prevariti umiruće junake oblivene krvlju nudeći im teret svoje besmrtnosti.) Svaki put kada se sjetim priĉa o kriminalcima s Bejoglua, o pjesnicima koji su izgubili pamćenje, opsjenarima, pjevaĉicama s dvostrukim identitetom i beznadnim ljubavnicima, shvatim da stalno preskaĉem temu koju danas smatram najvaţnijom, da je omalovaţavam ili je s ĉudnom suzdrţanošću zaobilazim. No ja to ne ĉinim! Pišem već trideset godina, a pribliţno sam toliko vremena posvetio i ĉitanju. Nisam uopće vidio da je neki pjesnik s Istoka ili Zapada obratio pozornost na istinu o kojoj ću sada pisati. Sada, dok budem ĉitao ono što ću napisati, zamišljajte lica o kojima su pripovijedati. (Što je zapravo ĉitanje ako ne prenošenje pišĉevih rijeĉi na tiho kinematografsko platno vašega uma?) Na platnu svojega uma oţivite trgovinu ljekovitim biljem u jednome od gradova u istoĉnoj Anadoliji. U hladno zimsko poslijepodne mrak rano pada. Na trţnici nema previše zbivanja. Brijaĉ ostavlja radionicu nauĉniku. Jedan Umirovljeni starac i kupci okupili su se oko peći u prodavaonici na trţnici i ĉavrljaju. Prepriĉavaju se sjećanja iz vojske, listaju se novine, ogovara se, a s vremena na vrijeme ĉuje se smijeh. Jedan meĊu okupljenima najmanje priĉa. On osjeća nespokoj zbog toga što ne moţe doći do rijeĉi. To je brijaĉev brat. I on na pameti ima priĉe i šale, ali premda to silno ţeli, ne zna lijepo pripovijedati, niti privući pozornost drugih. Tijekom cijeloga poslijepodneva pokušavao je ispriĉati jednu priĉu. Drugi bi mu tada i ne primijetivši upali u rijeĉ. Sada vas molim da zamislite izraz lica brijaĉeva brata kojega prekidaju u pola priĉe. Pomislite na proslavu zaruka u kući Obitelji istanbulskoga lijeĉnika. Ti je obitelj poprimila

zapadnjaĉke navike ali se time nije obogatila. Gosti su okupirali obiteljsku kuću. Dio njih na trenutak se sluĉajno okupio oko kreveta u sobi djevojke pred zarukama. Na krevetu su bili nagomilani kaputi gostiju. U tome su društvu i simpatiĉna mlada djevojka i dva mladića. Obojica pokazuju zanimanje za nju. Jedan od te dvojice nije previše pristao ni pametan, ali je priĉljiv i druţeljubiv. Zbog toga plijeni pozornost lijepe djevojke i starijih muškaraca koji ga U lobi slušaju. Sada pokušajte zamisliti lice toga drugog, pametnijeg i senzibilnijeg mladića. On ne zna kako privući pozornost. Sada vas molim da zamislite tri sestre koje su se udale u razmaku od po dvije godine. One se okupljaju u kući svoje majke dva mjeseca nakon Sto se najmlaĊa od njih udala. U zimsko poslijepodne uz sivu Svjetlost piju ĉaj u kući trgovaĉke Obitelji srednjega sloja. Ĉuje se kucanje golemoga zidnog sata i glasanje nestrpljivoga kanarinca. NajmlaĊa je sestra uvijek priĉljiva i vesela. Sada priĉa o dvomjeseĉnome braĉnom iskustvu i prepriĉava neke situacije i smiješne dogaĊaje iz svog ţivota. Naĉin na koji priĉa potiĉe najstariju i najljepšu sestru da, unatoĉ tomu što već godinama proţivljava takve situacije, s melankolijom pomisli da njezinu ţivotu i njezinu suprugu nešto nedostaje. Sada vas molim da zamislite tu melankoliju! Jeste li zamislili? Sliĉe li sva ta lica na neki ĉudan naĉin jedna na druge? Ne postoji li nešto zbog ĉega ih je lako pobrkati? Neke nevidljive niti koje ih izdaleka meĊusobno povezuju. Nisu li lica šutljivih ljudi s nezanimljivim ţivotnim priĉama i bez pripovjedaĉkoga dara smislenija i potpunija? Oni ne mogu privući pozornost pa tek nakon što proĊe dogaĊaj kod kuće smišljaju dobru repliku. Njihova lica bujaju priĉama, a oni ih ne mogu ispriĉati. Ona nose tragove tišine, masnica, ĉak i poraza. Jeste li ikada pomišljali na svoje lice meĊu tim licima? Koliko smo svi mi napaćeni, koliko dirljivi? Većina nas je beznadna! Ali ne ţelim vas ponovno zavaravati: ja nisam jedan od vas. Onaj koji, uzevši papir i olovku, moţe nešto napisati i uvjeriti druge da proĉitaju to što je napisao, moţe se donekle smatrati spašenim od te bolesti. Upravo zbog toga se ni jedan meni poznat pisac nije temeljito pozabavio tim, moţda najvaţnijim, ljudskim stanjem. Sada shvaćam. Svaki put kad u ruke uzmem olovku, tema je ista. Od sada ću nastojati ući u tajnu poezije naših lica i strašnu tajnu naših pogleda, pripremite se.

Peto poglavlje ZAGONETKE NA LICIMA Obično su lica ono što ne primjećujemo u prolazu. —Lewis Caroll

Galip je u subotu ujutro sjeo za radni stol koji je bio prekriven primjercima kolumna. Više nije bio optimistiĉan kao prethodnog jutra. Nakon jednodnevnoga rada njegova se slika o Dţelalu u potpunosti promijenila. Ĉinilo mu se kao da je zbog toga nestao i cilj njegove potrage. Budući da je samo mogao pretpostavljati gdje su se sakrili Ruja i Dţelal, sjedio je za stolom i ĉitao kolumne i bilješke koje je izvadio iz ormara u hodniku. Osjetio je da moţe napraviti jedinu stvar koju je moguće napraviti u situaciji kada ste suoĉeni s katastrofom, a to je imati ĉistu savjest. Povrh toga, sjediti i ĉitati Dţelalove tekstove bilo je bolje nego ĉitati ugovore podstanara i agresivnih stanodavaca ili spise trgovaca ţeljezom i tepisima sklonih prijevari, u prašnjavu uredu na Sirkedţiju. Ova ga je soba ĉinila sretnim zbog sjećanja na djetinjstvo. Osjećao se uzbuĊeno poput ĉinovnika premještenoga na bolje radno mjesto, pa makar to bilo i ishod katastrofe. Pio je drugu jutarnju kavu. S istim je uzbuĊenjem ponovno razmotrio sve dostupne tragove. Sjetio se teksta Dţelalove kolumne pod naslovom “Isprike i izrugivanja” u Milijetu ubaĉenome ispod vrata. Isti je tekst prije mnogo godina već jednom bilo objavljen. To je znaĉilo da Dţelal nije poslao novi tekst za nedjeljno izdanje. Bio je to šesti stari ĉlanak objavljen u ovim novinama. U kutiji s rezervnim tekstovima ostao je još samo jedan. To je znaĉilo da će, ako Dţelal u roku od trideset i šest sati ne dostavi novi tekst, njegova kolumna od ĉetvrtka biti prazna. Budući da mu je već trideset i pet godina svako jutro poĉinjalo kolumnom koju Dţelal, za razliku od drugih kolumnista, nikada nije propustio napisati pod izlikom da je bolestan ili na odmoru, osjećaj koji je obuzimao Galipa svaki put kad bi pomislio na praznu drugu stranicu novina podsjetio bi ga na katastrofu koja se pribliţava, na uţas koji će obuzeti ljude onoga dana kad se povuku vode Bospora. Kad je one veĉeri ušao u stan, iskopĉao je telefon iz utiĉnice. Ţelio se usredotoĉiti na moguće tragove. Ponovno je razmislio o glasu na telefonu. Sve što je taj ĉovjek rekao o “sluĉaju Mrtvaĉki kovĉeg” i vojnom udaru Galipa je podsjetilo na neke Dţelalove stare kolumne. Pronalaţenje tih sitnih detalja razasutih po raznim tekstovima uzelo mu je mnogo vremena. Kada je nakon toga ponovno sjeo za stol, bio umoran kao da je cijeli dan radio. Bit će da se Dţelal, pišući poĉetkom šezdesetih godina provokativni ĉlanak o vojnom udaru, sjetio jedne od ĉinjenica u tekstu o Mevlani: kolumnist ţeli da široke mase ĉitatelja

prihvate neku ĉinjenicu. VoĊen tom ţeljom, on mora znati kako da u sedimentima ĉitateljeva sjećanja oţivi neku davno zaboravljenu, neutemeljenu misao te uĉini da je ĉitatelj prihvati! Galip je ĉitao Dţelalove priĉe sabrane iz povijesnih izvora. Kao svaki dobar ĉitatelj, oĉekivao je da se aktiviraju i sedimenti njegova pamćenja, no uspio je potaknuti samo maštu. Ĉitao je kako je jednoga dana dvanaesti imam u uliĉicama Kapaliĉaršije sijao strah i trepet meĊu zlatarima-prevarantima. Ĉitao je o sinu derviškoga voĊe. On se spominje u knjizi Povijest silahtara55. Nakon što ga je vlastiti otac proglasio Mehdijem, poveo je za sobom kurdske pastire i majstore kovaĉe te napadao tvrĊave. Proĉitao je i priĉu o nauĉniku iz praonice posuĊa. On je sanjao Muhameda na zadnjem sjedalu bijeloga cadillaca sa spuštenim krovom. U snu je automobil prelazio preko kamenih ploĉa kolnika na Bejogluu, prekrivenih lokvama prljave vode. Nakon toga proglasio se Mehdijem. Ţelja mu je bila potaknuti prostitutke, Cigane i ĉistaĉe cipela na borbu protiv krupnih kriminalaca i svodnika. Ĉinilo mu se da te tekstove vidi okupane ljubiĉastom bojom zore vlastita ţivota i vlastitih maštanja. Neke su mu od tih priĉa u jednakoj mjeri poticale i maštu i pamćenje: jedne je veĉeri ĉitao priĉu o laţnome Avdţi Mehmetu. Taj se prvo proglasio legalnim nasljednikom sultana i sultanom, a potom i svecem. Sjetio se Dţelalove priĉe o tome kakav bi morao biti jedan “laţni Dţelal” da bi mogao umjesto njega pisati kolumne (“Netko tko bi mogao usvojiti moju sposobnost pamćenja”, rekao je). Sjetio se i Rujina uvijek snena i optimistiĉna smješkanja. Na trenutak se uplašio osjetivši da je uvuĉen u opasnu igru koja vodi u smrtonosnu klopku. Ponovno je proĉitao imena i adrese iz biljeţnice s telefonskim brojevima, usporeĊujući ih jedno po jedno s imenima i adresama iz telefonskoga imenika. Nazvao je nekoliko brojeva koji su mu djelovali sumnjivo. Jedan od njih bio je broj radionice za izradu predmeta od plastike na Laleliju. IzraĊivali su posude za pranje posuĊa, kante i košare za rublje te su, ako im se da primjer kalupa, u roku od tjedan dana mogli dostaviti na stotine komada bilo kakvog predmeta. Na drugome se broju javilo neko dijete. Reklo je da ţivi s ocem, majkom i bakom. Otac nije bio kod kuće i prije nego što mu je majka sumnjiĉavo uzela'slušalicu iz ruke, u razgovor se umiješao stariji brat. Rekao je da nepoznatim osobama ne daju svoja imena. “Tko ste vi, tko? Krivi broj”, rekla je oprezna majka prijetećim tonom. Galip je u podne poĉeo pregledavati Dţelalove stare autobusne karte i ulaznice za kino. Dţelal je na neke od njih paţljivim rukopisom napisao mišljenje o filmu, a na neke imena glumaca. Galip je pokušao dati neko znaĉenje podcrtanim imenima glumaca. Na autobusnim kartama i ulaznicama za kino bila su napisana neka imena i rijeĉi. Na jednoj je karti bilo lice nacrtano latiniĉnim slovima. (Budući da je bila rijeĉ o karti od petnaest kuruša, bit će da je s poĉetka šezdesetih godina.) Proĉitao je slova na kartama, neke stare kritike filmova, neke stare intervjue (Slavna ameriĉka umjetnica Mary Marlove juĉer je bila u našem gradu!), nedovršene kriţaljke, nasumce odabrana pisma ĉitatelja i izreske iz novina vezane uz neka ubojstva na Bejogluu, o kojima je Dţelal namjeravao pisati. U većini sluĉajeva ta ubojstva kao da su oponašala jedno drugo ne samo po tome što je korišten kuhinjski pribor za rezanje i što je vrijeme zloĉina bilo nakon ponoći, a ubojice i ţrtve bili mrtvi-pijani, nego i po stilu kojim je Dţelal pisao o njima. U tim se tekstovima oslanjao na mušku senzualnost i moralni princip: “tako završavaju oni koji se upuštaju u mutne poslove”. Dţelal je u svojim kasnijim tekstovima na temu tih ubojstava koristio izreske iz novina koji su se odnosili na posebne dijelove Istanbula (Dţihangir, Taksim, 55

Sllahtar: pašin ili vezirov službenik koji se brine o održavanju oružja.

Laleli, Kurtuluš). Zahvaljujući seriji tekstova iz iste kutije pod nazivom “Prvi u našoj povijesti”, Galip se prisjetio da je prvu knjigu na latiniĉnom pismu u Turskoj 1928. godine objavio vlasnik “Prosvjetne knjiţnice” Kasim Bej. Na listovima Prosvjetnoga kalendara sa satom, osim crteţa vezanih uz sate namaza, nalazili su se popis jela koja Ruja voli, izreke poznatih osoba kao što su Ataturk, islamski velikani, Benjamin Franklin i Bottfolio te neprikladne šale. Dţelal je retuširao brojĉanik s kazaljkama na nekim odloţenim listovima kalendara. Tako ga je pretvorio u lica s dugim brkovima ili u okrugla lica s dugim nosevima. Vidjevši to, Galip je nešto zapisao na papir. Kasnije je ruĉao kruh, feta sir i jabuku te je u jednom trenu s neobiĉnim zanimanjem pogledao zapisanu bilješku. Vidio je trag zelene kemijske olovke. Olovka je neodluĉno napredovala prema zadnjoj stranici biljeţnice. U toj su biljeţnici bili zapisani kodovi i njihova rješenja preuzeti iz knjiga o liniji Maginot i njemaĉkim špijunima, te saţeci kriminalistiĉkih romana Zlatni kukac i Sedmo slovo. Taj je trag moţda nalikovao na strelice nacrtane zelenom olovkom na kartama Kaira, Damaska i Istanbula, no ponekad je nalikovao i na ljudsko lice i cvijeće, a ponekad pak na zavojite dijelove rijeke koja vijuga u dolini. Nakon ĉetiri stranice besmislenih, asimetriĉnih zavoja, na petoj je stranici Galip otkrio tajnu crteţa. Na sredini prazne stranice nalazio se mrav. Put koji je ţivotinja neodluĉno slijedila bio je oznaĉen kemijskom olovkom. Posred pete stranice bilo je njegovo mrtvo tijelo. Tijelo se zalijepilo i osušilo nakon što je biljeţnica zatvorena. Galip iz toga nije mogao doći ni do kakva zakljuĉka te se dao na istraţivanje. Ţelio je saznati koliko je to mrtvo tijelo staro i postoji li ikakva veza izmeĊu toga ĉudnog eksperimenta i tekstova o Mevlani. Mevlana je u ĉetvrtome svesku Mesnevije ispriĉao priĉu o mravu i nedovršenu tekstu. Mrav se najprije susreo s arapskim slovima, narcisima i ljiljanima. Kasnije je primijetila ruku, a potom i to da rukom upravlja um. “A još kasnije”, dodao je Dţelal u jednom od svojih tekstova, “da taj um pokreće neki drugi um.” Tako su se još jednom pomiješala maštanja sufijskoga pjesnika i Dţelalovi snovi. Galip je moţda namjeravao smisleno povezati tekstove s datumom pisanja u biljeţnicu, no na zadnjim su stranicama bili samo mjesta i datumi poţara u starome Istanbulu te broj drvenih konaka zahvaćenih njime. Proĉitao je jedan Dţelalov tekst o nauĉniku prodavaĉa rabljenih knjiga. Poĉetkom stoljeća prodavao je knjige idući od vrata do vrata. Svaki je dan odlazio u bogate kuće u raznim dijelovima Istanbula. Tamo bi cjenkajući se prodavao knjige haremskim ţenama, prezaposlenim ĉinovnicima, nepokretnim starcima i djeci sanjarima. Prave su mušterije bili paše. Oni zbog zabrane sultana Abdulhamida nisu izlazili iz zgrada ministarstava i iz svojih palaĉa. Prodavao im je knjige u koje bi prethodno ubacio tajne poruke. Galip je proĉitao kako je nauĉnik paše (“svoje ĉitatelje”, napisao je Dţelal) pomoću skrivenih uputa s vremenom poduĉio hurufijskim tajnama potrebnima za ĉitanje poruka. Galipu se ĉinilo da polako postaje netko drugi. To je i ţelio. Tada je shvatio da su te hurufijske tajne jednostavne poput tajnih znakova i slova na kraju jednog prevedenog ameriĉkog romana koji je prešao daleka mora prije nego što ga je Dţelal jednoga subotnjeg podneva donio Ruji na poklon. Galip je sada bio uvjeren da ĉovjek neprestano ĉitajući moţe postati netko drugi. Uto je zazvonio telefon. Naravno, zvao jê opet isti muškarac.

“Raduje me što si ponovno ukopĉao telefon”, zapoĉeo je. Galipa je taj glas podsjećao na glas muškarca kasnije srednje dobi. “Nisam ni pomišljao da bi sada, kada se oĉekuje najstrašniji razvoj dogaĊaja, mogao prekinuti vezu s vanjskim svijetom.” “Do koje si stranice imenika došao?” “Trudim se, no ide sporije nego što sam mislio. Nakon što sam satima gledao u brojeve, poĉeo sam pomišljati na stvari koje mi nikada prije nisu padale na pamet. U

brojevima sam poĉeo uoĉavati magiĉne formule. Poĉeo sam uoĉavati simetriĉan poredak brojeva, ponavljanja i magiĉne formule u njima. To me usporava.” “A lica?” “Da, ali ta se lica javljaju nakon odreĊenog poretka brojeva. Brojevi ne govore cijelo vrijeme, nekada šute. Ponekad mi se ĉini da mi pojedine ĉetvorke nešto šapuću i kreću jedna za drugom. Upravo tada znamenke u parovima postaju simetriĉan kvadrat; odvratiš pogled i već su postale šesnaest. Na njihovo prazno mjesto tada dolaze sedmice. One mi takoĊer došaptavaju isti poredak. Ţelim misliti kako su to sve besmislene sluĉajnosti, no ne podsjeća li i tebe Timur Jildirimoglu s broja 140 2240 na bitku kod Ankare 1402. te na ĉinjenicu da je nakon pobjede Timur uzeo Jildirimovu ţenu u svoj harem? Imenik buja cijelom našom poviješću. Ne mogu listati stranice imenika jer ne ţelim to vidjeti. Ne mogu doći do tebe, no znam da samo ti moţeš zaustaviti najveću urotu. Proĉitaj svoju kolumnu koja ju je pokrenula. Samo ti moţeš zaustaviti taj puĉ, budući da si ga i zakuhao!” “Zašto?” “Kada smo prošli put razgovarali, nisam uzalud rekao da vjeruju u Mehdija i da ga ĉekaju. Rijeĉ je o šaĉici vojnika. I oni su, baš kao i ja, prije mnogo godina proĉitali neke od tvojih tekstova vjerujući u njihovu istinitost. Sjeti se tekstova iz prvih mjeseci 1962. godine. Ponovno obrati pozornost na sreću koja zraĉi s obiteljskih fotografija na listićima lutrije (majka plete, otac ĉita novine, moţda tvoju kolumnu. Sin sjedi na podu i uĉi, baka i maĉka drijemaju pored peći. Zašto se listići lutrije tako dobro prodaju kad je sve tako idealno, a sve Obitelji sretne poput moje?) te na zakljuĉak kolumne u kojoj objašnjavaš zašto nisi mogao vjerovati u tu sreću. Zašto si se u to vrijeme toliko izrugivao domaćim filmovima? Zašto ti, dok gledaš te filmove vezane uz naše osjećaje, vidiš samo boce kolonjske vode na komodi kraj kreveta, fotografije poslagane na pokvareni klavir pun pauĉine, razglednice na rubu ogledala i figurice pasa na obiteljskome radio-aparatu?” “Ne znam.” “Ah, znaš! Ţeliš to prikazati kao znakove naše bijede i propasti. Na isti si naĉin priĉao i o istrošenim stvarima baĉenima u dvorište zgrade, širim obiteljima u stanovima iste zgrade, bratićima i sestriĉnama koji se zbog toga i uzmu te o prekrivaĉima koje stavljaju na fotelje kako se ne bi pohabale. Sve si to prikazao kao patetiĉne znakove nezaustavljive katastrofe i prosjeĉnosti u koju smo potonuli. Kasnije si u povijesnim kolumnama dao naslutiti da je spas uvijek moguć. Ĉak i za najgorega dana mogao bi se pojaviti netko tko će nas izvući iz bijede. Povratak spasitelja iz vremena od prije nekoliko stotina godina. Ta će se osoba reinkarnirati kao netko drugi i nakon petsto godina vratiti kao Mevlana Dţelaletin, Šejh Galip ili pak kao neki kolumnist, ovoga puta u Istanbulu! Dok si pisao o toj temi, o tuzi ţena dok ĉekaju vodu kraj ĉesme i o dirljivim ljubavnim izjavama urezanima na naslonjaĉe sjedala u starim tramvajima, bilo je mladih ĉasnika koji su vjerovali u sve što si napisao. Mislili su da će dolaskom Mehdija nestati sva bijeda i tuga te da će u jednome trenutku sve biti dovedeno u red. Njih si uvjerio! Njih si poznavao! Za njih si pisao!” “Dobro, što ti sad ţeliš?” “Bit će dovoljno da te jednom posjetim.” “Kojim povodom? Dosje i tome sliĉno ne postoji, zar ne?” “Sve ću ti ispriĉati.” “I tvoje je ime pseudonim!” reĉe Galip. “Ţelim te vidjeti!” odvrati muškarac glasom iz sinkroniziranih filmova. Taj je glas zvuĉao

neprirodno, ali je na neki ĉudan naĉin bio dirljiv i uvjerljiv kao kada kaţe “volim te”. “Ţelim te posjetiti. Kad se susretnemo, bit će ti jasno zašto. Nitko te ne moţe poznavati kao ja, nitko. Znam da do jutra sanjariš ispijajući uveĉer skuhane kave i ĉajeve i pušiš cigarete Maltepe. Njih si stavio na grijalicu da se osuše. Znam da tekstove pišeš pisaćim strojem, a ispravljaš zelenom kemijskom olovkom i da nisi zadovoljan svojim ţivotom. Znam i da do jutra hodaš amo-tamo po sobi. Ţeliš biti netko drugi, a nikako se ne moţeš odluĉiti tko ćeš biti.” “O tome sam ĉesto pisao”, rekao je Galip. “Znam i da nisi volio svog oca i da te je izbacio iz potkrovlja. Ondje ste se svi zajedno stiskali nakon što se vratio iz Afrike sa svojom novom ţenom. Znam i što te muĉilo u vrijeme kada si se vratio ţivjeti s majkom. Ah, brate moj! Dok si radio kao siromašni izvjestitelj s Bejoglua, izmišljao si nepostojeća ubojstva kako bi privukao pozornost! U hotelu Pera Palas radio si intervjue s nepostojećim zvijezdama nikada snimljenih ameriĉkih filmova! Pušio si opijum kako bi mogao napisati ispovijesti jednoga turskog ovisnika o opijumu! Na putovanju po Anadoliji dobio si batine! Na to si putovanje krenuo kako bi dovršio ĉlanke o hrvanju. Ĉlanke si u nastavcima objavljivao pod pseudonimom. U kolumni Vjerovali ili ne u suzama si priĉao o svome ţivotu. Nitko to nije shvatio! Znam i da ti se ruke znoje, da si dva puta preţivio prometnu nesreću i da si, unatoĉ tome što se bojiš samoće, uvijek ostao sam. Voliš se uspinjati na minarete, voliš pornografske ĉasopise, voliš pretraţivati po Aladinovu dućanu i biti u dobrim odnosima s polusestrom. Tko drugi moţe to znati!” "Mnogi ljudi”, rekao je Galip. “Sve se moţe saznati iz mojih kolumna. Hoćeš li mi reći zašto me zapravo ţeliš vidjeti?” “Vojni udar!” “Spuštam slušalicu...” "Kunem se!” rekao je. “Sve ću ti ispriĉati kada se susretnemo.” Galip je iskopĉao telefon iz utiĉnice. Iz ormara u hodniku uzeo je godišnjak i sjeo u naslonjaĉ. U isti naslonjaĉ sjedao je i Dţelal kada se uveĉer mrtav umoran vraćao u isti stan. Godišnjak je Galipu još juĉer privukao pozornost. Bio je to kvalitetno uvezen godišnjak Vojne akademije iz 1947. godine. Izuzmu li se fotografije i maksime Ataturka, potom predsjednika drţave, zapovjednika glavnoga stoţera, zapovjednika svih rodova vojske i zapovjednika i predavaĉa na Vojnoj akademiji, u potpunosti je bio sastavljen od fotografija uĉenika. Nakon telefonskog razgovora okretao je stranice godišnjaka meĊu koje je Dţelal umetnuo pelir papir. Nije znao zašto ga ţeli prelistati. Sva lica, pogledi, baš kao i kape na glavama i oznake ĉinova na ovratnicima toliko su nalikovali jedni na druge da ih je bilo lako pomiješati. U jednom trenu uĉinilo mu se da okreće stranice nekoga starog numizmatiĉkog ĉasopisa naĊenoga u prašnjavoj kutiji. U takvim kutijama prodavaĉi ispred trgovine izlaţu rabljene, jeftine i istrošene knjige na ĉijim se stranicama nalaze primjerci srebrnih novĉića. Njih su pak u stanju razlikovati samo struĉnjaci. Imao je osjećaj da hoda ulicama i sjedi u brodskim salonima. Primijetio je da je glazba u njemu postaje glasnija: dopadalo mu se gledati lica. Okrećući stranice sjetio se onoga što je nekoć osjećao dok je listao novi broj djeĉjega ĉasopisa. Mirisao je na tiskarsku boju i papir, a ĉekao bi ga tjednima. Naravno, sve je povezano, kao što u knjigama piše. Na fotografijama je poĉeo uoĉavati blistave izraze lica. Većina mladih ĉasnika s fotografija u godišnjaku zasigurno je sudjelovala u neuspješnome vojnom udaru poĉetkom šezdesetih godina. Objavljene su i fotografije visokih ĉasnika. Oni su iz daljine upravljali tim mladićima ne dovodeći svoje ţivote u opasnost. Ali, ni u jednom Dţelalovom crteţu na stranicama godišnjaka, niti na pokojoj pelir papirom prekrivenoj stranici, nije bilo niĉega što bi se moglo povezati s vojnim udarom. Nekim je licima Dţelal, poput kakva djeteta, dodao brkove i bradu, a bore pretvorio u tekstove s latiniĉnim slovima

bez znaĉenja. Na nekima je pak podoĉnjake pretvorio u pravilne, okrugle oblike sastavljene od slova O i C i dodao im zvijezde, rogove i naoĉale. Obiljeţio je kosti brade, nosa i ĉela mladih ĉasnika, potom povukao linije koje ispituju proporcije duljine i širine lica, nosa i usana te ĉela i brade. Ispod nekih fotografija naznaĉio je referencije na fotografije s neke druge stranice. Na lica većine kadeta dodao je prištiće, krupne madeţe, mrlje, ĉireve, modrice i oţiljke od opekotina. Jedno od lica bilo je tako sjajno i ĉisto da na njega nije mogao dodati ni jednu crtu ili slovo. Dţelal je kraj njega napisao: “Retuširana lica ubijaju dušu!” Listajući neke druge godišnjake koje je izvadio iz ormara, Galip je naišao na istu reĉenicu. Njih je pak izvadio iz nekoga drugog ormara. Na fotografijama uĉenika strojarske škole, profesora medicinskoga fakulteta i novoizabranih zastupnika turskoga parlamenta vidio je iste Dţelalove djetinjaste crteţe. Vidio ih je i na fotografijama inţenjera i upravitelja zaposlenih na ţeljezniĉkoj liniji Sivas-Kajseri, ĉlanova Udruge za uljepšavanje Burse i fotografijama dobrovoljaca u Korejskome ratu. Ti su se dobrovoljci prijavili preko Alsandţaka u Izmiru. Većinu je lica okomitom crtom podijelio na dva jednaka dijela ţeleći tako istaknuti slova na njima. Neke bi stranice brzo okretao, a ponekad bi dugo gledao u jednu fotografiju kao da u zadnji ĉas spašava teško prizvano sjećanje prije nego što ono padne u beskrajni ponor zaborava, kao da po mraku pokušava pronaći adresu neke nepoznate kuće. Neka lica nisu odavala više od onoga što bi pokazala u prvome trenu. Neka bi, mirna i nepokretna, najednom zapoĉela svoju priĉu. Tada bi se Galip prisjetio nekih boja i tuţnoga pogleda konobarice iz jednoga starog, stranog filma, ili neke pjesme koju bi svaki put propustio ĉuti od poĉetka kad bi je pustili na radiju, pa ĉak i dana kad ju je posljednji put ĉuo. Smrkavalo se, a Galip je kao pijan listao sve godišnjake i albume, novine i slike izrezane iz ĉasopisa. Sve je to pronašao u ormaru u hodniku i kasnije donio u radnu sobu. Na fotografijama je vidio mlade djevojke, gospodu s pustenim šeširima, gospoĊe s maramama na glavi, golobrade mladiće i zauvijek nestale beznadnike. Vidio je lica koja nisu odavala kako i kada su fotografije snimljene, i ona koja jesu: dvojica graĊani dok zabrinuto promatraju muhtara56 koji, praćen blagonaklonim pogledima ministara i policajaca iz osiguranja, predaje molbu premijeru; majka koja je uspjela spasiti svoje dijete i zaveţljaj iz poţara u Dereboju na Bešiktašu; ţene koje ĉekaju u redu kako bi kupile karte za film Misirli Abdulvahapa ispred kina Elhamra; poznatu trbušnu plesaĉicu i filmsku zvijezdu meĊu sluţbenicima policijske postaje na Bejogluu, koju su onamo priveli zbog posjedovanja hašiša, te bezizraţajno lice raĉunovoĊe odgovornoga za kraĊu novca koji mu je povjeren. Te nasumce odabrane fotografije iz kutija kao da su same objašnjavale zašto ih je Dţelal saĉuvao. “Što uopće moţe biti bogatije znaĉenjem, uvjerljivije i zanimljivije od fotografije, dokumenta na kojemu je zabiljeţen izraz lica neke osobe”, pomislio je Galip. Obuzet nekom ĉudnom tugom, osjećao je da se i iza “najispraznijih” lica, ĉiji su smisao i dubina bili izblijedjeli zbog retuširanja i fotografskih trikova, krije neka priĉa puna uspomena i strahova, neka tajna i tuga koja se, budući da se nije mogla izraziti rijeĉima, odraţavala u oĉima, obrvama i pogledima. Dok je gledao sretno i zbunjeno lice poplunareva šegrta koji je na Narodnoj lutriji dobio glavni zgoditak, ĉinovnika osiguravajućeg društva koji je ţenu izbo noţem i tursku kraljicu ljepote koja je na natjecanju za mis osvojila treće mjesto i tako svoju zemlju “na najbolji naĉin” predstavila Europi, Galipu umalo nisu potekle suze. Galip je na nekim od tih lica zamijetio tragove tuge o kojoj je ĉitao u Dţelalovim 56

Muhtar: starješina sela ili gradske četvrti.

kolumnama i zakljuĉio da je Dţelal te tekstove pisao gledajući iste fotografije. Kolumnu o donjem rublju obješenu u vrtu siromašne kuće s pogledom na tvorniĉko skladište vjerojatno je napisao gledajući lice našeg amaterskog boksaĉkog prvaka u perolakoj kategoriji; za kolumnu o vijugavim ulicama Galate, koje su zapravo vijugave samo u oĉima stranca, nadahnulo ga je modroblijedo lice poznatoga pjevaĉa u dobi od sto i jedanaest godina, koji je s ponosom nagovještavao da je spavao s Ataturkom, a lica hodoĉasnika s kapicama na glavi, koji su poginuli u autobusu na povratku iz Meke, podsjetila su Galipa na jedan tekst o zemljovidima i bakrorezima staroga Istanbula. U tom je tekstu Dţelal napisao da su na nekim zemljovidima bile obiljeţene riznice, a na franaĉkim bakrorezima prikazani naši suludi neprijatelji koji su došli u Istanbul ubiti sultana. Galip je razmišljao o tome kako postoji neka veza izmeĊu teksta koji je Dţelal napisao jednoga dana u vrijeme višetjedne osame u skrovitu stanu u nekom zakutku Istanbula, i karata na kojima su neka mjesta bila oznaĉena zelenom olovkom. UzbuĊeno je poĉeo sricati imena općina na karti Istanbula. Budući da je sve te rijeĉi godinama koristio u svakodnevnome ţivotu, bile su toliko bremenite sjećanjima da Galipa nisu više ni na što podsjećale, poput rijeĉi “voda” ili “stvar”. Neka imena kvartova u Istanbulu odmah bi prizivala kakvo sjećanje nakon što bi ih naglas ponovio. Galip se sjetio Dţelalove serije kolumna o nekim istanbulskim ĉetvrtima. I te je tekstove izvadio iz ormara. Svi su oni bili objavljeni pod zajedniĉkim nazivom “Skriveni kutci Istanbula”. Dok ih je ĉitao, Galip je shvatio da u njima Dţelal više pripovijeda svoje priĉe nego što govori o skrivenim kutcima Istanbula. U nekoj drugoj prilici ta bi mu spoznaja bila smiješna, no ovaj ga je put toliko razoĉarala da je ljutito pomislio kako Dţelal tijekom cijeloga svog spisateljskog ţivota nije varao samo ĉitatelje, već svjesno i samoga sebe. Ĉitajući tekstove o sitnim ĉarkama u tramvaju na liniji Fatih-Harbije, o djeĉaku kojega su roditelji poslali u trgovinu i koji se nikada više nije vratio te o otkucajima satova u urarskoj radionici na Tophaneu, promrmljao je u bradu: “Neće me više zavaravati.” Kada mu je nešto kasnije palo na pamet da bi se Dţelal zasigurno mogao skrivati u nekoj kući u ĉetvrtima Harbije, Ferikoj ili Tophane, Galip je naĉas usmjerio svoju ljutnju ne na Dţelala, koji ga je navukao u stupicu, nego na svoju pamet, koja je traţila znakove u Dţelalovim tekstovima. Stoga je poĉeo mrziti um koji nije mogao ţivjeti bez priĉa, onako kako mrzi kakvo dijete u neprestanoj potrazi za zabavom. No ubrzo je shvatio da na svijetu ne postoje znakovi, tragovi, druga i treća znaĉenja, tajne i misteriji: svi su znakovi bili plod njegove mašte, uobrazilje i vlastitoga uma koji teţi pronaći i razumjeti. Osjetio je ţelju da mirno ţivi u svijetu u kojemu je svaka stvar samo ono što jest. U tom sluĉaju ni tekstovi, ni slova, ni lica, ni uliĉne svjetiljke, ni Dţelalov stol, ni ormar strica Meliha, ni škare, ni kemijska olovka s Rujinim otiscima ne bi bili sumnjivi tragovi tajni. Pitao se kako ući u taj svijet u kojem će zelena olovka biti samo zelena olovka, i u kojemu neće ţeljeti biti netko drugi. Pogledao je karte na stolu poput djeteta koje mašta da ţivi u dalekoj stranoj zemlji iz filma: ţelio je samoga sebe uvjeriti da i on ţivi u tom svijetu. Naĉas mu se uĉinilo da vidi lice nekoga starca jako naborana ĉela; potom su mu se ukazala lica sultana koja su se stapala jedna s drugima. Poslije toga ukazalo se lice nekoga njemu poznatog, moţda sultanova sina, ali je i ono nestalo prije nego što ga je uspio razabrati. Sjeo je u fotelju misleći da će fotografije koje je Dţelal sakupio u proteklih trideset godina moći gledati kao prizore novoga svijeta u kojemu je ţelio ţivjeti. Gledao je lica na fotografijama koje je nasumce izvadio iz kutije, nastojeći ne vidjeti tajne i znakove na njima. Tako su sva lice poĉela dobijati samo tjelesne obrise: nos, oĉi i usta, baš kao i ona na osobnim

iskaznicama i potvrdama o prebivalištu. A kad bi ga naĉas rastuţilo neko lice, na primjer bol na znakovitom i lijepom licu ţene s iskaznice zdravstvenog osiguranja, pribrao bi se i odmah bacio pogled na neko drugo lice, na kojemu se nisu vidjeli ni bol, ni priĉa, baš ništa osim njega samoga. Da ga ne bi ponijele priĉe s tih lica, nije ĉitao napomene ispod fotografija ni tumaĉio znakove koje je Dţelal stavljao na njihove rubove i na njih same. Dugo ih je promatrao primoravajući se da ih gleda samo kao mape ljudskih lica. Kad je uveĉer promet na Trgu Nišantaš postao ţivlji, a Galipu opet potekle suze iz oĉiju, bio je pregledao samo mali dio fotografija koje je Dţelal sakupljao punih trideset godina.

Šesto poglavlje KRVNIK I UPLAKANO LICE Ne plači, ne plači, ah, molim te, ne plači! —Halit Zija

Zbog ĉega nas prizor muškarca u suzama uznemiruje? Prizor uplakane ţene moţemo smatrati neĉim neobiĉnim, ali ga prihvaćamo s iskrenošću i osjećajem naklonosti. Uplakani muškarac ispunjava nas osjećajem oĉaja. U svijetu toga ĉovjeka ima nešto što se ne slaţe s našim svijetom, nešto što nas ĉini nespokojnima, pa ĉak i plaši. On kao da je došao na kraj svijeta ili pak napravio sve što je ikada mogao - kao što obiĉno biva kada umre netko koga volimo. Svi poznajemo uţas i osjećaj zbunjenosti pri neoĉekivanu susretu s posve nepoznatom zemljom na karti bliskoga nam ljudskog lica. U ĉetvrtome svesku Povijesti Mustafe Naimije, Ljetopisu jednoga dvorjanina Mehmeta Halife i u djelu Povijest krvnika Kadrija iz Jedrena naišao sam na priĉe vezane uz tu temu. Jedne proljetne veĉeri prije tristo godina najslavniji krvnik svoga vremena, Kara Omer, na svom se konju pribliţavao tvrĊavi u Erzurumu. Dvanaest dana prije poslan je s fermanom57 u ruci da po sultanovoj odluci i po nalogu bostandţibaše pogubi vladara tvrĊave Abdi- -pašu. Bio je zadovoljan što je put od Istanbula do Erzuruma prevalio za dvanaest dana. Za isti bi put prosjeĉnoj osobi u to doba godine trebalo mjesec dana. U svjeţini proljetne veĉeri zaboravio je na umor, no ipak se osjećao malaksalo. Dobro je znao da se tako ne bi smio osjećati prije izvršenja duţnosti. Kao da je osjećao sjenu nekog prokletstva ili kolebanje koje će ga sprijeĉiti da ĉasno i propisno obavi svoj posao. Njegov je posao bio teţak, a to što ga je sada ĉinilo teškim bilo je sljedeće: trebao je ući u posve nepoznatu palaĉu punu pašinih ljudi, uruĉiti ferman i dati svima do znanja da je besmisleno suprotstavljati se sultanovoj odluci. U sluĉaju da se paša suprotstavi, trebao ga je odmah ubiti prije nego njegovi ljudi nešto uĉine. U tome je poslu bio toliko iskusan da zbog toga nije smio osjećati nikakvu nesigurnost. Tijekom dvadesetogodišnje karijere smaknuo je više od šesto ljudi: pribliţno dvadeset prinĉeva, dva velika vezira, dvadeset trojicu paša, poštene i lopove, krive i nevine, ţene, muškarce, kršćane i muslimane. Od vremena kada je uĉio zanat do današnjega dana muĉio je tisuće ljudi. U proljetno jutro krvnik je na obali rijeke ispred grada sjahao s konja. Praćen veselim cvrkutom ptica uzeo je abdest i klanjao namaz. Vrlo se rijetko molio i traţio Alahov blagoslov prije no što obavi posao, ali Bog je kao i svaki put prihvatio molitvu toga smrtnika. Paša je odmah prepoznao krvnika s omĉom za pojasom i pustenom ĉunjastom kapom na britvom obrijanoj glavi. Bilo mu je jasno što slijedi, no nije stvarao velike probleme. Bio je svjestan svoje krivice pa se moţda zato već davno prije pomirio sa sudbinom. 57

Sultanov dekret.

Prvo je najmanje deset puta proĉitao ferman. Svaki put ga je ĉitao s jednakom pomnjom. (To je, naime, bilo karakteristiĉno za one koji su se slijepo drţali pravila.) Na pompozan ga je naĉin poljubio i stavio na glavu. (Kara Omer je tu reakciju smatrao besmislenom, a zamjećivao ju je kod onih koji su mislili da još uvijek mogu ostaviti dobar dojam.) Rekao je da ţeli ĉitati Kuran i klanjati namaz. (To je bila ţelja onih iskreno poboţnih, no neki su time samo ţeljeli dobiti na vremenu.) Nakon što je otklanjao namaz, svojim je ljudima podijelio drago kamenje, nakit i prstenje s ruke. Nije ţelio ništa ostaviti krvniku. Rekao je: “Sjetit ćete me se.” (Tako su reagirali oni blisko vezani za ovaj svijet te oni toliko površni da zamjeraju krvniku.) Prije nego što mu je krvnik stavio omĉu na vrat, uz psovke se pokušao boriti. No nakon snaţnog udarca šakom u rub brade, srušio se i poĉeo ĉekati smrt. Plakao je. Iako je plaĉ takoĊer bio jedan od uobiĉajenih reakcija ţrtava u takvim situacijama, krvnik je na pašinu licu vidio nešto zbog ĉega je po prvi put u svome poslu osjetio neodluĉnost. Kasnije je napravio nešto što nije nikada radio: prije nego što je zadavio ţrtvu, lice joj je prekrio tkaninom. Kada bi kod drugih krvnika primijetio takvo ponašanje, kritizirao bi ih jer je vjerovao da krvnik mora moći gledati ţrtvi u oĉi kako bi mogao bez oklijevanja i bez greške odraditi svoj posao. Nakon što se uvjerio da je paša mrtav, ne gubeći ni tren, posebnom britvom (zvanom šifre) odvojio je glavu od tijela. Potom ju je ubacio u debelu vreću od kostrijeti napunjenu medom. Imao ju je uza se zato što je glavu morao neoštećenu donijeti na prepoznavanje. Tako je dokazivao da je ispunio svoju duţnost. Paţljivo je smještao glavu u vreću od kostrijeti. U ĉudu je ugledao izraz pašina lica. Taj uţasni i neshvatljivi izraz lica neće zaboraviti do kraja kratkoga ostatka svoga ţivota. Glavu je smjestio na straţnji dio sedla. Smjesta je uzjahao i krenuo iz grada. Pašino tijelo pokapali su u suzama. Sprovod je bio muĉno dirljiv. Krvnik je tada već bio na najmanje dva dana jahanja od toga mjesta. Jahao je dan i pol bez prestanka i stigao do tvrĊave Kemah. Najeo se u jednome karavansaraju te kasnije povukao u sobu zajedno sa vrećom, i dugo spavao. Budio se iz ĉvrstoga poludnevnog sna. Još uvijek je sanjao da se nalazi u Jedrenama svoga djetinjstva. Pribliţio se golemoj staklenci punoj majĉina dţema od smokava. Stalno ga je pravila. Cijela kuća, vrt i gradska ĉetvrt bili bi tada okupani njegovim jakim, kiselkastim mirisom. Prvo su smokve u dţemu postale oĉi nekoga uplakanog lica, a poslije je bio svjedok neshvatljivu uţasu na tome licu. S osjećajem krivnje otvorio je poklopac staklenke. Tada su iz nje poĉeli dopirati jecaji odrasla muškarca. Sledio se od oĉaja i osjećaja bespomoćnosti. Sljedeće je veĉeri spavao u nekom drugom prenoćištu. U snu se zatekao u jednoj od sporednih ulica Jedrena u predveĉerje svoje mladosti. Nije shvatio što se toĉno dogaĊa, ali je, nakon što ga je prijatelj upozorio, vidio sunce na jednome kraju neba i pun mjesec na drugome kraju neba. Sunce je zalazilo, a mjesec se dizao. Kako je padao mrak, mjesec je postajao sjajniji. Uskoro je postalo jasno da je mjesec zapravo uplakano ljudsko lice. Ta je preobrazba pretvorila ulice Jedrena u ulice nekoga drugog nepoznatog grada. Ne, nije to bio dirljiv, već posve neobjašnjiv trenutak. Sljedećega je jutra pomislio kako je san u skladu s njegovim sjećanjima. U svome ţivotu vidio je na tisuće uplakanih muških lica, no ni jedno od njih u njemu nije pobudilo osjećaj milosrĊa, straha ili krivnje. Obiĉno bi se jako rastuţio zbog ţrtve, no taj bi osjećaj odmah potisnuo slijedeći logiku pravde i povjerenoga mu zadatka te ideju nepovratnosti. Ţrtve bi zadavio, slomio im vrat i odrubio glavu. MeĊutim, bio je svjestan da su ţrtve bolje upoznate s razlozima koji ih odvode u smrt. U prizoru lica uplakana i šmrkava muškarca nema niĉega što bi trebalo biti nepodnošljivo: on preklinje i jecajući odlazi u smrt. Za razliku od raskošnih

povijesnih opisa izvršenja kazne, krvnik nije, kako to misle neke budale, obiĉavao poniţavati muškarce niti bi, kao što su radile neke druge budale, osjetio saţaljenje dok bi stajao ispred njih. Ti isti uopće nisu mogli razumjeti sluĉajnu i nepovratnu okrutnost ţivota. Dobro, što ga je onda u snu ĉinilo bespomoćnim? U jedno sjajno sunĉano jutro jahao je izmeĊu dubokih, stjenovitih ponora. Vreća od kostrijeti nalazila se na sapima konja. Pomislio je da su oklijevanje i osjećaj bespomoćnosti u njemu, povezani s onim osjećajem prokletstva ĉiju je sjenu zamijetio u svojoj duši prije ulaska u Erzurum. Prije nego što je zadavio pašu, na njegovu je licu vidio misterij. To ga je natjeralo da mu na lice stavi komad vunene tkanine. Krvnik je dugo jahao meĊu strmim stijenama ĉudnih oblika (jedrenjak u obliku lonca, a na pramcu jedna smokva i lav), izmeĊu neobiĉnih stabala bora i bukvi te ĉudnim, kako samo ĉudnim oblucima na obalama ledeno hladnih potoka. Ni jednom nije pomislio na glavu na straţnjoj strani svoga sedla. Ono što ga je sada više ĉudilo bio je taj novi svijet. Njega je iznova otkrio, i prvi put primijetio. Primijetio je i da u besanim noćima sva stabla nalikuju na tamne sjene koje šetaju kroz njegova sjećanja. Pastiri su izveli stada ovaca na pašu na zazelenjele obronke. Po prvi put mu se uĉinilo da nose glave na svojim ramenima kao da su tuĊe. Vidio je ljubiĉaste planine na zapadu, koje će preći za pola dana. Planine i oblaci iznad njih kao da su bili izrasli iz sićušnih toĉaka. Pomislio je kako to ukazuje na ĉinjenicu da je svijet gol, potpuno gol. Sada je shvaćao da su sve biljke, predmeti i plahe ţivotinje u okolici znakovi svijeta staroga koliko i sjećanja, nagoga poput uţasa i strašnoga poput noćne more. Napredovao je prema zapadu, a sjene su poĉele mijenjati znaĉenje. Krvnik je osjetio da znakovi i tragovi koje ne moţe razriješiti ni dokuĉiti lagano istjeĉu u njegovu okolinu kao što krv istjeĉe iz napuknute zemljane posude. Smrkavalo se dok je jeo u jednome prenoćištu. Shvaćao je da se s vrećom neće moći zatvoriti u sobu i spavati. Znao je da u pola noći neće moći izdrţati strašan san. San će se proširiti posve polako, kao što gnoj moţe poteći iz otvorene rane. Ne bi mogao izdrţati ni ono oĉajno lice. Njega sanja svake veĉeri kao dio nekoga drugog sjećanja. Gledajući s ĉuĊenjem u lica ljudi u guţvi prenoćišta, neko se vrijeme odmarao te je krenuo dalje. Veĉer je bila hladna i tiha. Nije bilo vjetra. Ni jedna grana nije se micala, a krvnikov umorni konj sâm je nalazio put. Ne vidjevši dugo ništa, nastavio je putovati ne razmišljajući o onome što ga je uznemiravalo. Kasnije će pomisliti da je razlog tomu veĉernja tama. Drveće, sjene i stijene posve su se polako pretvarale u znakove nerješiva misterija u trenutku kada bi se meĊu oblacima pojavio mjesec. Nisu djelovali zastrašujuće ni dirljivi nišani na groblju, ni osamljeni ĉempresi, ni zavijanje vukova u samotnoj noći, nego to što sve ukazuje na nešto drugo. Svijet je krvniku ţelio nešto reći, ali on se kao u snu gubio u dvosmislenosti znakova. Krvnik je pored jutro zaĉuo jecanje u blizini. U cik zore pomislio je kako je jecanje igra vjetra u granama. Sve je pripisao umoru i nesanici. Jecaji iz vreće sa straţnjega dijela sedla postali su toliko glasni da ju je, baš kao netko tko u ponoć ustaje iz kreveta kako bi zaustavio iritantnu škripu nezatvorenih prozora, vrlo ĉvrsto stegnuo uţetom. No kasnije ne samo da će pod jakom kišom ĉuti jecaje, već će i na svome licu osjetiti suze toga uplakanog lica. Vrijeme se razvedrilo, a krvnik je shvatio da postoji veza izmeĊu zagonetnog izraza lica i misterija ovoga novog svijeta. Kao da su nekoć obiĉni izrazi lica i njihova uobiĉajena znaĉenja odrţavali na ţivotu svijet koji mu se nekoć ĉinio poznatim i smislenim, a ĉije je znaĉenje nestalo nakon što se pojavio taj ĉudni izraz lica ostavivši ga u strašnoj samoći, kao Što se sve poremeti nakon što se razbije magiĉni gral ili napukne ĉarobni kristalni vrĉ. Na suncu je sušio mokru odjeću.

Shvatio je da mora promijeniti izraz na licu u vreći kako bi sve mogao vratiti u prvotno stanje. S druge strane, etika njegova posla nalagala mu je da odmah nakon smaknuća glavu ĉvrsto zatvori u vreću punu meda i neoštećenu donese u Istanbul. Krvnik je jahao cijelu noć. Ujutro su se neumorni jecaji iz vreće pretvorili u uznemirujuću glazbu. Krvnik je do tada toliko bio promijenio sliku o svijetu oko sebe da mu je bilo teško vjerovati da je to on. Platane i borovi, blatni putovi i seoske ĉesme bili su projekcije jednoga nepoznatog svijeta. U podne je, voĊen ţivotinjskim instinktom, halapljivo jeo u selu ne prepoznajući hranu pred sobom. Ranije nije ni znao da to selo postoji. Ispruţio se ispod nekog drveta izvan sela kako bi odmorio konja. Shvatio je da se nebo pretvorilo u posve nepoznat ĉudan plavi svod. U sumrak je uzjahao konja i nastavio put. Pred njim je još uvijek bilo šestodnevno putovanje. Postao je svjestan da nikako neće moći stići do Istanbula ako ne smiri jecaje u torbi i ne promijeni izraz lica koje plaĉe. Bit će to magiĉan postupak kojim će svijet pretvoriti u onaj stari, dobro poznati svijet. Nakon što se smraĉilo, naišao je na bunar na rubu sela iz kojega je dopirao laveţ pasa i sjahao s konja. Skinuo je vreću od kostrijeti sa straţnjega dijela sedla, rastvorio je i iz meda izvadio glavu paţljivo je drţeći za kosu. Iz bunara je izvukao nekoliko vjedara vode i oprao pašinu glavu kao da pere novoroĊenĉe. Komadom tkanine pomno ju je osušio, ukljuĉujući uši i ušnu šupljinu. Nakon toga joj je pod svjetlom punoga mjeseca pogledao u lice: plakalo je, uopće se nije promijenilo, imalo je isti, nepodnošljivi izraz. Njega nije mogao zaboraviti. Glavu je ostavio na rubu bunara. Sa straţnjega dijela sedla izvadio je alate svoga zanata, dva posebna noţa i tupe metalne šipke za muĉenje, te se vratio. Prvo je polako poĉeo ispravljati rubove usta, koţu i kosti izvijajući ih noţem. Dugo se trudio. Razrezao je usne i uspio im udahnuti smiješak, pa makar i jedva vidljiv i neprirodan. Poslije se pozabavio detaljima te je poĉeo otvarati stisnute oĉi. Nakon duga i naporna truda uspio je proširiti osmijeh na cijelo lice. Bio je umoran, ali je barem napokon odahnuo. Unatoĉ tomu uspio se razveseliti vidjevši ljubiĉasti trag od udarca na rubu Abdi-pašine brade. Na to je mjesto smjestio svoju šaku prije nego što ga je zadavio. Radostan poput djeteta, vratio je svoja pomagala na straţnji dio sedla. Kada se vratio, glave nije bilo na mjestu na kojemu ju je ostavio. U prvome trenu mislio je da je rijeĉ o nekoj podvali. Kasnije je shvatio da je pala u bunar. Bez oklijevanja je otrĉao do najbliţe kuće te je udarajući o vrata probudio stanare. Bilo je dovoljno da stari otac i sin pred sobom vide krvnika da poslušaju njegove naredbe. Sva trojica su do jutra pokušavala izvaditi glavu s dna bunara, iako on i nije bio vrlo dubok. RaĊao se novi dan. Sina su uţetom za davljenje privezali oko struka i spustili u bunar. Vratio se prestravljen. Vikao je, a za kosu je drţao pašinu glavu. Glava je bila raskomadana, ali barem više nije plakala. Krvnik je spokojno osušio glavu, ĉvrsto je zapakirao u vreću napunjenu medom te se, gurnuvši ocu i sinu u ruke nekoliko kuruša, veselo udaljio iz sela u pravcu zapada. Sunce se raĊalo, a ptice su cvrkutale u procvalim krošnjama. Krvnik je pun ţivotnog uzbuĊenja širokog kao nebeski svod shvatio da je svijet opet onaj stari, poznati. Iz torbe više nisu dopirali jecaji. Prije podneva sišao je s konja na obali jezera iza brda pokrivena borovima. Sretan je zaspao i spavao dubokim snom, što je već danima ĉekao. A prije nego što je legao i zaspao, s radošću se prošetao do obala jezera te je, vidjevši svoje lice na površini vode, još jednom shvatio da je svijet onakav kakav i treba biti. Pet dana kasnije svjedoci koji su poznavali Abdi-pašu rekli su da glava izvaĊena iz torbe od kostrijeti nije njegova. I dok su razgovarali o tome kako nasmiješeni izraz lica nimalo ne podsjeća na Abdi-pašu, krvnik se sjetio svoga sretnog lica koje je spokojno promatrao na površini jezera. Znajući da od toga neće biti koristi, nije odgovarao na optuţbe da je za mito

koje je uzeo od Abdi-paše u vreću stavio i donio neĉiju tuĊu glavu, na primjer glavu kakva nevina pastira kojega je ubio te da je, kako ne bi primijetili njegovu prijevaru, uništio lice grubo postupajući s njime. Jer je već prije vidio da kroz vrata ulazi krvnik koji će odrubiti njegovu glavu. Glasina da je umjesto paši odrubio glavu nekome neduţnom pastiru vrlo se brzo proširila. Abdi-paša je u udobnosti svoje palaĉe doĉekao drugoga krvnika poslanoga u Erzurum i odmah ga dao pogubiti. Tako je poĉela dvadesetogodišnja pobuna paše za kojega su neki, ĉitajući slova s njegova lica, ustvrdili da je laţni, i u kojoj je palo šest tisuća petsto ljudskih glava.

Sedmo poglavlje MISTERIJ SLOVA I NESTANAK MISTERIJA Tisuće i tisuće tajni bit će znano Kada se ukaže to skriveno lice. —Atar

Uveĉer je promet na Trgu Nišantaš oslabio, a srdita zviţdaljka policajca na uglu utihnula. Galip je već toliko dugo gledao fotografije da je iscrpio svu tugu iz lica sugraĊana. Nije više plakao. Nestali su i veselje, radost i uzbuĊenje; kao da od ţivota nije ništa ni oĉekivao. Gledao je fotografije i osjećao se ravnodušnim kao netko tko je izgubio pamćenje, nadanja i budućnost. Nije bilo niĉega osim tišine. Ĉinilo se da će mu, krećući se i polako rastući u nekome zakutku njegova uma, obaviti cijelo tijelo. Jeo je kruh i sir, pio ustajali ĉaj i gledao slike. Površine slika bile su pokrivene mrvicama kruha. U gradu je jenjala vreva. Javili su se veĉernji zvukovi. Mogao je ĉuti motor hladnjaka, zatvaranje roloa dućana na drugome kraju ulice i Aladinov glasni smijeh. Ponekad bi obratio pozornost na lupkanje cipela s potpeticom na ploĉniku. S vremena na vrijeme je s uţasom, strahom i ĉuĊenjem gledao lice na nekoj fotografiji te zaboravljao ĉak i na tišinu. U tom je trenutku poĉeo razmišljati o vezi izmeĊu misterija slova i znaĉenja lica i to više sa ţeljom da oponaša nekog junaka iz Rujinih detektivskih romana, nego da otkrije znaĉenje svega što je Dţelal istaknuo na fotografijama. “Junaci u krimićima oko sebe stalno pronalaze tragove. Dovoljno je da ĉovjek povjeruje da svi predmeti skrivaju neku tajnu i da postane jedan on njih”, pomislio je Galip umorno. Iz ormara u hodniku izvadio je kutiju te poĉeo raditi. Dţelal je u toj kutiji drţao knjige, brošure, izreske iz novina i tisuće fotografija i slika vezanih uz hurufijski pokret. Vidio je lica oblikovana arapskim slovima. Oĉi od slova vav i ajn, obrve od slova ra i ze i noseve od elifa. Dţelal je predanošću nekoga tko uĉi staro pismo ispisao slova jedno po jedno. Na stranicama knjige s litografijama vidio je suzne oĉi napravljene od slova vav i dţim. Toĉka u dţimu bila je zapravo suza koja kapa na dno stranice. Na nekim crno-bijelim neretuširanim fotografijama vidio je da se u obrvama, oĉima, nosevima i usnama s lakoćom mogu proĉitati ista slova. Dţelal je ĉitkim slovima napisao ime jednoga bektašijskog šejha ispod fotografije. Vidio je natpis Uzdah zbog Ijubavi! Vidio je galije u oluji, munje na nebu, lica u krošnjama drveća i brade. Sve te stvari predstavljale su po jedno slovo. Na fotografiji je vidio blijeda lica. Oĉi su im bile iskopane. Na rubu usana nevinih vidio je ispisane tragove grijeha. Vidio je grješnike. U borama na njihovim ĉelima bile su zapisane buduće strahote. Vidio je odsutan izraz lica obješenih razbojnika i turskoga premijera. Oni preko bijelih osuĊeniĉkih košulja i policijskoga zapisnika obješenog im o vrat gledaju u zemlju. Noge im ne dopiru ni do poda. Vidio je pojedina slova na blijedim fotografijama koje su poslali ljudi koji su proĉitali nemoral u našminkanim oĉima poznate filmske umjetnice. Vidio je i slova istaknuta na fotografijama onih koji su sebe usporeĊivali sa sultanima, pašama, Rudolfom

Valentinom i Mussolinijem. Vidio je i fotografije njima sliĉnih ljudi te slova na Dţelalovim osobnim fotografijama. Vidio je duga pisma onih koji su dešifrirali obavijest iz jedne Dţelalove kolumne. Napisao ju je ukazujući ĉitateljima na znaĉenja i na posebno mjesto slova “h” - posljednjega slova Alahova imena. Bila su tu i pisma onih koji su tjedan, mjesec ili godinu dana pomoću rijeĉi “jutro" “lice” i “sunce” objašnjavali Dţelalove simetriĉne crteţe. Ĉitatelji su pisali duga pisma kako bi dokazali da nema razlike izmeĊu bavljenja slovima i oboţavanja idola. Galip je uoĉio znakove tajne igre slovima koju je Dţelal otkrio. Vidio je slike na kojima su dodana slova arapskoga i latiniĉnoga pisma, kopiranima iz minijatura osnivaĉa hurufijskog reda Fazlulaha iz Astarabada, te rijeĉi i slova istaknuta na fotografijama filmskih glumaca i nogometaša. Dţelal je te fotografije izvadio iz pakiranja punjenih biskvita i šarenih ţvakaćih guma tvrdih kao gumeni potplat cipele. Vidio je i fotografije ubojica, griješnika i šejhova. Vidio je stotine, tisuće, desetine tisuća fotografija “sugraĊana”. Njihova lica na fotografijama bila su ispisana znakovima. Vidio je tisuće fotografija sugraĊana koje je Dţelal primao iz svih mjesta u Anadoliji, malih gradova prekrivenih prašinom, udaljenih kasaba. Tamo ljeti od vrućine puca zemlja, a tijekom ĉetiri zimska mjeseca u njih ne svraća nitko osim gladnih vukova. Vidio je i fotografije poslane iz sela krijumĉara na granici sa Sirijom, u kojima polovica muškaraca šepa jer je stala na minu, i iz planinskih sela u kojima već ĉetrdeset godina ĉekaju da se izgradi cesta. Fotografije su stizale i iz barova i noćnih klubova u velikim gradovima, iz klaonica smještenih u pećinama, iz kafića krijumĉara cigareta i hašiša. Susreo se i s fotografijama poslanima iz ureda “uprave” pustih ţeljezniĉkih stanica, javnih kuća u gradskoj ĉetvrti Sogukoluk i predvorja hotela u kojima noće preprodavaĉi stoke. Vidio je tisuće fotografija snimljenih starim aparatima Lajka koje su koristili uliĉni fotografi. Postavljali bi ih pored ureda drţavne uprave, zgrada mjesne uprave i kraj stolova ovlaštenih pisara. Fotografi bi ulazili pod crnu plahtu na aparatima postavljenim na tronošce i ukrašenim plavim amajlijama protiv uroka i, poput vraĉa ili alkemiĉara, baratali mijehovima, pumpama i fotografskim ploĉama premazanim kemikalijama. Nije bilo teško primijetiti da sugraĊane obuzima strah od prolaznosti i ţelja za besmrtnošću dok gledaju u objektiv. Galip je odmah shvatio da je taj intenzivni osjećaj povezan s propašću, smrti, porazima i strahovima s lica i karata. Morao je proĉitati i shvatiti znakove nacrtane na njihovim licima kako bi mogao razotkriti ta skrivena i zagonetna znaĉenja sjećanja. Kao da je rijeĉ o nekome velikom porazu koji je uslijedio nakon mnogih godina sreće, fotografije su bile u potpunosti prekrivene slojem pepela i prašine iz vulkana koji je izbacio lavu. Bilo je jasno da su neke fotografije bile poslane za kolumnu Vaše lice zrcali Vašu osobnost. Dţelal je preuzeo tu kolumnu poĉetkom pedesetih godina, u isto vrijeme kada je pisao i zagonetke, filmske kritike i kolumnu Vjerovali ili ne. Bilo je jasno da su neke od njih poslane kao dogovor na poziv koji je odaslao u svojim kolumnama (Ţelimo vidjeti fotografije svojih ĉitatelja, a neke od njih ţelimo objaviti u ovoj kolumni!), a za neke je pak iz teksta na papirima, pismima i poleĊinama fotografija koje je izvadio iz kutije bilo jasno da su poslane kao odgovor na pisma ĉiji sadrţaj Galip nije mogao toĉno razumjeti. Gledali bi u fotografske aparate kao da oţivljavaju neko sjećanje iz daleke prošlosti ili kao da promatraju zelenkastu Svjetlost munje koja je u jednome trenutku bljesnula iznad udaljena djelića zemlje koji se jedva vidi na obzoru; kao da naviknutim oĉima promatraju svoju budućnost kako polako tone u tamnoj moĉvari, poput onih zaboravnih ljudi koji ne sumnjaju u to da se pamćenje koje su izgubili više nikada neće vratiti. Galip je osjećao da nijemi izraz na njihovim licima raste u nekom zakutku njegova uma. Posve je jasno naslućivao zašto Dţelal već godinama puni tu kutiju svim tim fotografijama, izrescima, licima i pogledima. Kada bi taj razlog poţelio

iskoristiti kao kljuĉ za rješenje veze izmeĊu svojega ţivota s Dţelalovim i Rujinim te kao kljuĉ za izlazak iz te sablasne kuće i pripovijesti o svojoj vlastitoj budućnosti, gubio bi se u izmaglicama znaĉenja koje su lebdjele izmeĊu lica i slova, baš kao što su se i lica na fotografijama gubila u izmaglici. Tako se poĉeo pribliţavati uţasu koji će ubrzo proĉitati na njihovim licima i koji će kasnije polako obuzeti i njega. U litografskim knjigama i brošurama punim pravopisnih pogrešaka ĉitao je i o ţivotu osnivaĉa hurufijskog pokreta i proroku Fazlulahu. Rodio se 1339. godine u Astarabadu u blizini Kaspijskoga jezera. S osamnaest se godina cijelim svojim bićem posvetio sufizmu. Odlazi na hodoĉašće u Meku i postaje sljedbenik Šejha Hasana. Galip je ĉitao o tome kako je Fazlulah stjecao iskustvo u Azerbajdţanu i Iranu idući od grada do grada te o ĉemu je sve razgovarao sa šejhovima u Tebrizu, Širvanu i Bakuu. Osjetio je neodoljivu ţelju da svoj ţivot, kao što piše u litografskim knjigama, “poĉne iznova”. Fazlulahova predviĊanja vlastite budućnosti i smrti, koja su se kasnije i obistinila, Galipu su se uĉinila kao niz obiĉnih dogaĊaja koji se dogaĊaju svakome tko ţeli poĉeti novi ţivot. Fazlulah se prvo proslavio tumaĉenjima snova. Jednom je u snu vidio dva pupavca, sebe i proroka Sulejmana58. Dok su ih s grane ptice gledale kako spavaju, snovi Fazlulaha i proroka Sulejmana su se pomiješali; tako su i dvije ptice na drvetu postale jedna. Sljedeći je put u snu vidio derviša. Kasnije će mu taj derviš doći u posjet u špilju u koju se povukao i reći da ga je sanjao: dok su u špilji zajedno listali neku knjigu, u slovima su viĊali svoja lica, a kada su se okrenuli jedan prema drugome, na licima su vidjeli slova iz knjige. Prema Fazlulahovu uĉenju, zvuk je granica izmeĊu Postojanja i Nepostojanja. Sve opipljive stvari proizvode neki zvuk kada prelaze iz materijalnoga svijeta u nematerijalni. Dovoljno je da se sudare ĉak i “najtiše” stvari, pa da to bude jasno. Najsavršeniji je oblik zvuka bili su, dakako, rijeĉ, uzvišeni pojam zvan logos i misterij zvan Riječ, a taj je sazdan od slova. Slova su pak bit i smisao Alahove pojavnosti na ovome svijetu. Njih je moguće posve jasno razabrati na ljudskim licima. Naša lica od roĊenja nose sedam crta. Dvije crte obrva, ĉetiri crte trepavica i crtu kose. Kada im se kasnije pridodaju crta nosa - on se u pubertetu “kasno razvio” - dobiva se ĉetrnaest slova. A kada se te imaginarne crte i stvarni prikaz, koji je još poetiĉniji od imaginarnoga, zbroje, postaje jasno da brojka od dvadeset i osam slova, koju Muhamed spominje u Kuranu, nije sluĉajnost. Galip je ĉitao o tome kako su crta kose i ona ispod brade morale biti paţljivo prouĉene te podijeljene napola kako bi se stiglo do brojke od trideset i dva slova u perzijskome jeziku. Fazlulah je govorio tim jezikom i na njemu napisao svoje poznato djelo Knjiga o vječnosti. Shvatio je zašto su lice i kosa na nekim fotografijama iz ormara podijeljeni po sredini, onako kao što je to u glumaca u ameriĉkim filmovima iz pedesetih godina. Sve je izgledalo vrlo jednostavno. U jednome trenutku dopala mu se ta djetinja nagost. Osjetio je da još jednom shvaća što je to Dţelala povuklo u igre slovima. Baš kao i ON, kojega je Dţelal spominjao u svojoj kolumni, i Fazlulah je sebe proglasio spasiteljem, svecem, Mesijom kojega su ĉekali Ţidovi i kršćani te Mehdijem. Tvrdio je da ga je Muhamed poslao kao glasonošu dobrih vijesti. U Isfahanu je sakupio sedam sljedbenika i poĉeo širiti vjeru. Galip je ĉitao kako je Fazlulah idući od grada do grada propovijedao da ovaj svijet ne otkriva svoje znaĉenje na prvi pogled jer se stopio s tajnama. Pripovijedao je da moramo znati riješiti misterij slova kako bismo mogli dokuĉiti tajne. Dok je ĉitao taj tekst, Galipa je obuzimao spokoj. Ĉinilo mu se da u njemu nalazi jednostavan dokaz da se i njegov ţivot stopio s misterijem, što je oĉekivao i stalno priţeljkivao. Ako je toĉno da je svijet proţet 58

Starozavjetni Salamon.

tajnama, to bi moglo znaĉiti da i šalica kave na stolu, pepeljara, noţ za papir pa ĉak i njegova vlastita ruka, koja se kao rak odmarala kraj otvaraĉa, ukazuju na jedan tajanstveni svijet. Ruja je već bila u tom svijetu, a Galip je bio na njegovu pragu. Kako bi i on mogao ući u njega, morao je još neko' vrijeme paţljivo ĉitati. Ponovno je ĉitao o Fazlulahovu ţivotu i smrti. Shvatio je da je on sanjao svoju smrt i da je otišao u smrt kao da sanja. Bio je optuţen za bezboštvo zbog toga što ne štuje Alaha, već slova, ljude i idole. Optuţen je i zato što se proglasio Mehdijem te zato što ne vjeruje u pravo i vidljivo znaĉenje Kurana, nego u ono skriveno i nevidljivo. Uhvaćen je, osuĊen i obješen. Nakon što su Fazlulah i njegovi roĊaci ubijeni, hurufije su se preselili iz Irana u Anadoliju. Do selidbe je došlo zahvaljujući jednome od njegovih nasljednika, pjesniku Nesimiju. Pjesnik je u zelenu škrinju utovario Fazlulahove knjige i rukopise o hurufijskom pokretu. Sama će škrinja poslije poprimiti mitska obiljeţja. Išao je tako Anadolijom od grada do grada i u udaljenim medresama punim paukova i u usnulim tekijama punim guštera našao nove istomišljenike. Ţelio je svojim nasljednicima pokazati da nije samo Kuran proţet tajnama, već i cijeli svijet. U tu je svrhu primijenio igre rijeĉima i slovima preuzete iz šahovske igre koju je vrlo volio. Nesimi je u dvama stihovima usporedio madeţ i crte na licu svoga ljubavnika sa slovom i toĉkom, a to slovo i toĉku sa spuţvom i biserom na dnu mora. Sebe je potom usporedio s umirućim roniocem u potrazi za biserom. Kasnije je ronilac ponovno postao ljubavnik koji hrli u susret Bogu. Na taj je naĉin zatvorio krug i poistovjetio svoga ljubavnika s Bogom. Za kaznu je ubijen tako što mu je oderana koţa. Njegovo obješeno tijelo izloţili su u gradu. Truplo je raskomadano na sedam dijelova koje su poslali u sedam gradova gdje je imao odane pristaše, kako bi oni iz toga izvukli pouku. Hurufijska se misao zbog Naimijeva utjecaja brzo proširila meĊu bektašijama u Osmanskome Carstvu. Petnaest godina nakon osvajanja Istanbula hurufijsko je uĉenje uzburkalo i strasti Mehmeta II. Osvajaĉa. Kada su pripadnici uleme bliski sultanu saznali da sultan ĉita Fazlulahove traktate, da govori o misterijima svijeta, tajnama Bizanta i pitanjima koja postavljaju slova, te promatra svaki dimnjak, svod i stablo kao moguće rješenje zagonetki nekoga drugog, podzemnog svijeta, smislili su spletku i pripadnike hurufijskog reda dali ţive spaliti. Galip je u jednoj knjiţici vidio sliku nekih hurufija kojima su nakon neuspjela pokušaja ubojstva Osvajaĉeva sina Bejazita II. odrubili glave i spalili ih. Iz rukom pisane bilješke na prvoj stranici bilo je jasno da je knjiţica tiskana u tajnosti poĉetkom Drugoga svjetskog rata u okolici Erzuruma (ili se ţeljelo da tako izgleda). Na jednoj se stranici vidio još jedan prikaz hurufija nacrtan istim djetinjim crtama. Njih su ubili i bacili u vatru nakon jednog neuspjelog atentata na Fatihova sina Bajazita II. Na licima im se vidio uţas. Plameni jezici obavijali su njihova tijela. U vatri su se pojavili elifi i lamovi iz rijeĉi Alah. Što je još ĉudnije, iz oĉiju hurufija baĉenih u plamen tekle su suze ukrašene latiniĉnim slovima O, U, i Dţ. Galip je na toj slici naišao na komentare hurufija o prelasku na latiniĉno pismo i jeziĉnoj reformi iz 1928. godine. Tada je još uvijek bio zaokupljen formulama misterija. Nastavio je ĉitati tekstove iz kutije, no nije im mogao dati smisao. Proĉitao je stranice i stranice tekstova. U njima je pisalo da je Alahov iskonski atribut jedna “tajna riznica”, jedan misterij. Bit problema jest pronalazak toga misterija. Potrebno je shvatiti da se misteriji odraţavaju u svijetu. Vidljivi su na svakome mjestu, u svakoj stvari, predmetu i ĉovjeku. Svijet je more tih tragova, a svaka njegova slana kap upućuje na misterij. Galip je i dalje ĉitao crvenih oĉiju umornih od naprezanja. Znao je da će uskoro uroniti u to more tragova. Sve stvari oko nas nose znakove misterija, stoga je on i prisutan svugdje i u svemu. Galip je jasno vidio da su predmeti oko njega zapravo znakovi. Oni ukazuju na same sebe i na taj

misterij, baš kao i lice voljene osobe, biseri, slavuji, zlatnoţuta kosa, ĉaše vina, veĉer i plamen u pjesmi. Zavjesa na koju je padala slaba svjetlost svjetiljke, stari naslonjaĉi bremeniti sjećanjima na Ruju, sjene na zidovima, zastrašujuća telefonska slušalica... Sve te stvari toliko su obilovale znaĉenjima da se Galipu ĉinilo kako se nesvjesno upustio u neku igru. Isto je ponekad osjećao i u djetinjstvu. Nastavio je ĉitati osjećajući jedva zamjetnu nesigurnost. Vjerovao je da će, baš kao i u djetinjstvu, moći izaći iz igre ako mu poĊe za rukom da postane netko drugi. U toj zastrašujućoj igri svi su ljudi oponašali neke druge, a sve stvari nešto drugo. “Ako se bojiš, upalit ću svjetiljku”, rekao bi Galip dok bi se zajedno igrali u tami. “Nemoj je paliti”, rekla bi Ruja. Voljela je igru i osjećaj straha. Galip je nastavio ĉitati. Na poĉetku sedamnaestoga stoljeća dţelalijski su ustanci uznemirili Anadoliju. U to su se vrijeme neke hurufije nastanile u udaljenim selima koja su seljaci napustili bjeţeći od paša, kadija, razbojnika i imama. Galip je pokušavao dešifrirati stihove jedne podulje pjesme. Govorila je o sretnom i smislenom ţivotu u hurufijskim selima. Ponovno se sjetio sretnih dana svoga djetinjstva provedenih s Rujom. Jednom davno, znaĉenje i pokret bili su isto. U to sretno, rajsko doba, stvari i naša maštanja o njima bili su jedno. Svi su znali da alati, stvari i noţevi nisu samo produţeci naših tijela, već i duša. Kada bi pjesnici u to doba rekli “drvo”, svi su mogli zamisliti pravo drvo. Svi bi znali da ne moraju nadugaĉko pokazivati vještinu i brojiti grane kako bi rijeĉi pjesme i to drvo ukazivali na pravo drvo u vrtu. Tada su svi dobro znali da su stvari i rijeĉi bliske jedne drugima. Ujutro, kada bi se na to utvarno selo meĊu planinama spustila magla, rijeĉi i stvari miješale su se jedne s drugima. U ta maglovita jutra budili bi se iz snova i ne bi mogli razlikovati san od jave, pjesmu od ţivota, imena od ljudi. Nikome nije palo na pamet pitati se što je pravi ţivot i koja je priĉa prava. Snovi su se ţivjeli i tumaĉili. U to su vrijeme lica ljudi, baš kao i sve drugo, bila puna znaĉenja. Ĉak su i potpuno nepismeni poĉeli sami od sebe ĉitati slova posve jasna znaĉenja na našim licima. Galip je ĉitao o tome kako je pjesnik, u ţelji da pripovijeda o sretnom dobu kada ljudi još nisu znali za vrijeme, doĉarao nepomiĉno naranĉasto sunce na obzoru. Doĉarao je i nepomiĉne galije ĉija se jedra nadimaju na vjetru iznad mirna mora svijetloplave i pepeljaste boje. Vidio je potpuno bijele dţamije i još bjelje minarete. Uzdiţu se na obali poput opsjena i ĉini se da nikada neće nestati. Shvatio je da su u razdoblju od sedamnaestoga stoljeća do današnjeg dana skrivene hurufijske ideje bile prisutne i u Istanbulu. Galip je ĉitao kako su rode, feniksi, albatrosi i simurzi59 meĊu bijelim minaretima s tri balkona mahali krilima prema obzoru i njihali se iznad stotina kupola Istanbula kao da su ostali visjeti na nebu; kako su šetnje putnika po nepravilnim ulicama Istanbula bile zabavne i vrtoglave poput blagdanskoga putovanja u beskonaĉnost. Ĉitao je i kako putnik, slijedeći prstom krlvul|e svoga kretanja na karti, nakon tih lutanja odmah razumije slova na svome licu i misterij vlastita ţivota; kako su se za ljetnih veĉeri obasjanih mjeseĉinom kante koje su spuštali u bunar vraćale sa znakovima misterija i zvijezda, i s vodom hladnom poput leda. U to su vrijeme svi recitirali pjesme o znaĉenju znakova i znakovima znaĉenja. Shvatio je da hurufijski pokret u Istanbulu imao svoje zlatno doba te da su njegove i Rujine godine sreće davno prošle. No ĉinilo mu se da je to zlatno i sretno doba kratko trajalo. Galip je proĉitao da je nakon toga misterij postao posve jasan. Neki hurufije su se nadali da će im eliksiri pripravljeni od krvi, jaja, izmeta i dlake pomoći da dobro sakriju znaĉenje, a neki su pak kopali prolaze u svojim kućama u skrovitim kutcima Istanbula kako bi sakrili svoje tajne. 59

Simurg, mitska ptica koja se gdjekada poistovjećuje s Feniksom. Simurg je opisan kao krilato stvorenje dovoljno

veliko da ponese slona ili kita. Prikazuje se i kao pijetao s glavom psa i kandžama lava, ali i s ljudskim licem. U islamskom misticizmu Simurg

Proĉitao je i da su neki manje sretni uhvaćeni i obješeni na stabla zato što su se ukljuĉili u janjiĉarsku pobunu. Slova na njihovim zgrĉenim licima izgubila su znaĉenja u trenutku kada su nauljene omĉe na njihovim vratovima zategnuli poput kravata. Bardovi sa sazovima u rukama u ponoć bi odlazili u tekije u skrivenim ĉetvrtima na rubu grada. Ondje bi šaputali hurufijske tajne nailazeći na zid istinskoga nerazumijevanja. Svi su ti znakovi, ukljuĉujući udaljena i sablasna sela, upućivali na to da je to zlatno doba s velikom tugom prekinuto. Došao je do zadnje stranice u staroj knjizi poezije. Rubove te knjige izgrizli su miševi, a iz nje se širio ugodan miris vlage i pljesniva papira morskozelene i boje modre galice. Tu je Galip naišao na zanimljivu bilješku da se ĉitatelj o svemu tome moţe bolje informirati iz jednog drugog traktata. Na zadnjoj stranici knjiţice, izmeĊu posljednjih stihova gazele, adrese izdavaĉke kuće i datuma tiskanja, horasanski je slovoslagar sitnim slovima umetnuo priliĉno dugu, nedovršenu reĉenicu. U njoj je stajalo da je djelo pod nazivom Misterij slova i nestanak misterija tiskano u Erzurumu u blizini Horasana kao sedma knjiga iste

_________________________________



simbolizira uzlet duše u više sfere, napuštanje ovozemaljskog i nestanak u Bogu. (Vid. F. Nametak, Pojmovnik divanske i tesavvufike književnosti, Sarajevo 2007., str. 224).

serije. Djelo je napisao F. M. III., a hvalospjev mu je napisao istanbulski novinar Selim Kaĉmaz. Slomljen umorom pomiješanim s maštanjima, Galip se sjetio godina kada se Dţelal poĉeo baviti novinarstvom. U to se vrijeme Dţelalova veza s igrama slovima i rijeĉima svodila na objavljivanje posebnih pozdrava supruţnika, prijatelja i roĊaka svojim ljubljenima u rubrikama Vaša sreća danas i Vjerovali ili ne. Galip je u sveţnjevima papira, ĉasopisa i novina ĉeznutljivo traţio knjigu. Detaljno je pretraţio sve unaokolo. Iza ponoći je bez nade pogledao u jednu od kutija. Pronašao ju je u njoj, meĊu Dţelalovim novinskim izrescima s poĉetka šezdesetih godina, neobjavljenim polemiĉkim tekstovima i nekim ĉudnim fotografijama. Nastupila je obeshrabrujuća i zastrašujuća tišina kao za vrijeme policijskoga sata. Poput nekolikih djela te vrste, knjiga pod naslovom Misterij slova i nestanak misterija objavljena je tek godinama kasnije u jednome drugom gradu. Tiskana je u Gordesu 1962. godine, a imala je dvjesto dvadeset stranica. Galipa je zaĉudila ĉinjenica da je ondje u to vrijeme postojao tiskarski stroj. Na poţutjelim je koricama bila tamna slika otisnuta lošom tiskarskom bojom. Na njoj se vidjela aleja kestenova koja se gubila u beskonaĉnosti. Iza svakog stabla kestena nalazila su se slova, strašna slova od kojih se diţe kosa na glavi. Na prvi je pogled knjiga nalikovala na jednu od knjiga poput onih: Zašto već dvjesto godina ne moţemo stići na Zapad? i Kako se razviti?. Takve su knjige tih godina ĉesto pisali ĉasnici “idealisti”. Na poĉetku jedne od posveta u toj knjizi, tiskanoj u jednome udaljenom gradiću u Anadoliji, stajalo je: “Polaznice Vojne akademije! Ti si onaj koji će spasiti ovu zemlju!” Poĉevši listati knjigu, Galip je shvatio da je pred njim posve drugaĉije “djelo”. Ustao je iz naslonjaĉa, prešao za Dţelalov stol te ju je, naslonivši laktove na obje strane knjige, poĉeo pozorno ĉitati. Knjiga Misterij slova i nestanak misterija imala je tri glavna poglavlja. Naslovi prvih dvaju poglavlja susreću se i u nazivu knjige. Prvo poglavlje “Misterij slova” poĉinjalo je priĉom o

ţivotu osnivaĉa hurufijskoga pokreta Fazlulaha. F. M. III. priĉi je dao svjetovnu dimenziju, stavivši mnogo veći naglasak na ĉinjenicu da je Fazlulah bio filozof, matematiĉar i racionalist, nego na njegovu sufijsku i mistiĉku liĉnost. Fazlulah je bio prorok, Mehdi, muĉenik i svetac, a što je moţda i vaţnije, bio je genijalni filozof, no bio je “naše gore list”. Upravo zbog toga, pokušavati objasniti Fazlulahova razmišljanja utjecajima kabale, Pitagore, neoplatontzma i panteizma, kao što to ĉine zapadnjaĉki orijentalisti, ne bi znaĉilo ništa drugo nego ubiti ga zapadnjaĉkom mišlju s kojom se nikada u ţivotu nije slagao. Fazlulah je bio istoĉnjak u pravome smislu rijeĉi. Prema F. M. III., Istok i Zapad dijelili su svijet na dvije potpuno suprotne polutke, jedno su drugo pobijali te su bili meĊusobno opreĉni kao dobro i zlo, svjetlo i tama, vrag i anĊeo. Uopće nije bilo moguće da pomire svoje razlike i ţive u suglasju jedan s drugim, kao što vizionari smatraju da bi trebalo. Jedan od dvaju svjetova uvijek je bio nadmoćniji, jedan je morao biti gospodar, a drugi rob. Kao primjer ratovanja tih neumornih blizanaca razmotrio je cijeli niz povijesnih dogaĊaja nabijenih posebnim znaĉenjem: od toga kako je Aleksandar Veliki jednim udarcem maĉa presjekao gordijski ĉvor, do kriţarskih ratova, brojeva i slova s dvojakim znaĉenjem na ĉarobnome satu koji je Harun al-Rašid poslao Karlu Velikome i Hanibalova prelaska preko Alpa. Pisao je i o pobjedi islama u Andaluziji (cijela stranica bila je posvećena broju stupova dţamije u Kordobi), o osvajanju Bizanta i Istanbula od strane Mehmeda II. Osvajaĉa koji je i sam bio hurufija, o propasti Hazarske drţave, porazu Ošmanlija ispred Doppija (Bijeli zamak) i kasnije pred Venecijom. Prema F. M. III. sve te povijesne ĉinjenice ukazivale su na istu ideju. Nju je Fazlulah već prije neizravno iznio u svojim djelima. Razdoblja u kojima su Istok ili Zapad bili nadmoćniji nisu se izmjenjivala sluĉajnošću, već logikom. Ona strana koja bi svijet uspjela doţivjeti kao mjesto puno tajni porazila bi drugu. Svijet nije bio jednostavno i jednoznaĉno mjesto bez tajni pa stoga takvo razmišljanje nuţno vodi u poraz i propast. F. M. III. drugo je poglavlje posvetio detaljnoj raspravi o nestanku misterija. Bilo da je rijeĉ o filozofiji antiĉke Grĉke, neoplatonistiĉkome kršćanskom boţanstvu, hinduistiĉkoj nirvani, Atarovoj ptici Simurgu, Mevlaninome “voljenom”, “Skrivenoj riznici” hurufija, Kantovoj “noumeni” ili o “krivcu” u detektivskome romanu, misterij je uvijek oznaĉavao “središte”. To znaĉi da civilizacije uslijed nestanka ideje o misteriju nuţno gube svoj poredak ostajući bez središta. Galip je ĉitao retke koji govore o tome kako je Mevlana bio prisiljen ubiti svoga “ljubljenog”, kako je otišao u Damask da zaštiti svoj misterij, obilazio grad i istraţivao ga te kako sve to nije bilo dovoljno da se odrţi njegova ideja o misteriju. Proĉitao je i retke o zakutcima kamo je Mevlana zalazio ţeleći pronaći “središte” misli koju nije mogao dokuĉiti. Pisac je ustvrdio da za ponovnu uspostavu nestala misterija postoje dvije dobre metode: poĉiniti savršeno ubojstvo ili nestati bez traga. F. M. III. se u knjizi posvetio i “licima ispisanim slovima”. Za hurufije je to najvaţnija tema. Kao što je to Fazlulah napravio u svome djelu Knjiga vječnosti, jasno je iznio ĉinjenicu da se boţanstvo oĉituje na licima ljudi. Dugo je prouĉavao crte ljudskoga lica te ih kasnije povezao s arapskim slovima. Nakon djetinjastih stranica s iscrpnim tumaĉenjima stihova hurufijskih pjesnika kao što su Nesimi, Rafii, Misali, Bagdatli Ruhi i Gul Baba, poĉela se nazirati logika: u vrijeme sreće i pobjede lica svih nas puna su znaĉenja, baš kao i ovaj svijet oko nas. Tim znaĉenjem zaduţili su nas hurufije. Oni su u svijetu vidjeli misterij, a na našim licima slova. To znaĉi da su nestankom hurufijskoga pokreta nestala i slova s naših lica, jednako kao što je nestao i misterij našega svijeta. Naša su lica od tada prazna kao i prije. Iz njih se ništa više ne moţe proĉitati; naše obrve, oĉi, nosevi, pogledi, izrazi i prazna lica lišeni

su znaĉenja. Galip je osjećao potrebu da ustane od stola. Ţelio je vidjeti svoje lice u ogledalu, no nastavio je pozorno ĉitati. Zbog praznine na našim licima fotografije ljudi su potamnjele i poĉele djelovati zastrašujuće poput ĉudnih znakova na licima turskih, arapskih i indijskih filmskih zvijezda ĉija lica potiĉu na razmišljanje o tamnoj strani Mjeseca. Zbog nje ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u ponoć jecaju od tuge; mladići spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a ţene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim ploĉnicima. To znaĉi da se mora uspostaviti nov sustav. To će ponovno dati smisao praznini na našim licima i pomoći nam da na njima vidimo latiniĉna slova. Drugo poglavlje knjige završavalo je sretnom viješću da se time bavi treće poglavlje pod nazivom “Otkriće misterija”. Galipu se svidio knjiţevni stil F. M. III. Podsjećao ga je na Dţelalov. Koristio je dvostruka znaĉenja rijeĉi poigravajući se njima bezazleno poput djeteta.

Osmo poglavlje DUGA PARTIJA ŠAHA S vremena na vrijeme Harun al-Rašid prerušavao bi se i obilazio Bagdad u želji da sazna što ljudi misle o njemu i njegovoj vladavini. Tako je bilo i te večeri... —Tisuću i jedna noć

Pismo koje danas objavljujem u svojoj kolumni rasvjetljava tamne toĉke jednoga razdoblja naše bliske povijesti, poznatoga pod nazivom “Prelazak na demokraciju”. Uslijed izdajniĉkoga ĉina posve je sluĉajno dospjelo u ruke jednome mom ĉitatelju. Ĉitatelj nije ţelio da mu objavimo ime. Posve je jasno da ga je napisao naš tadašnji diktator jednome od svojih sinova ili jednoj od svojih kćeri u inozemstvu. Pašin stil pisanja nisam mijenjao: Soba u kojoj je umro osnivaĉ Turske Republike bila je toliko topla i zagušljiva da bi ĉovjek pomislio kako nije stao samo zlatni samostojeći sat u njoj već i svi satovi u palaĉi Dolmabahĉe i u cijelom Istanbulu. Taj je sat zaustavljen u osam sati i pet minuta one veĉeri u kolovozu kada je prije šest tjedana preminuo Ataturk. Uvijek vas je nasmijavao Jer bi zbunjivao vašu pokojnu majku. Zbog strašne vrućine ĉinilo se kao da su se okamenili svaki pokret, misao i vrijeme. Na prozoru s pogledom na Bospor nije bilo ni najmanjega pokreta. Straţari su poput lutaka iz izloga stajali u polumraku postrojeni uzduţ mola. Ĉinilo mi se da su i oni ostali u stavu mirno zato što je vrijeme stalo, a ne zbog moje naredbe. Osjetio sam da je došlo vrijeme da se upustim u nešto što već godinama ţelim. Obukao sam seosku odjeću iz svoga ormara. Prije se nikad nisam mogao odvaţiti da to uĉinim. Iskrao sam se kroz haremska vrata palaĉe koja se više ne koriste. Kako bih se ohrabrio, podsjetio sam se na to da su se i prije mene neki sultani tako iskradali na straţnja vrata palaĉa Topkapi, Bejlerbej i Jildiz u Istanbulu. Nestali bi u tami voljenoga grada, a kasnije se vratili ţivi i zdravi. Koliko se samo Istanbul promijenio! Na moje ĉuĊenje prozori moga blindiranog chevroleta nisu bili samo otporni na metke, već kroz njih nije dopirala ni prava slika ţivota moga ljubljenog grada. Udaljivši se od zidova palaĉe, hodao sam prema Karakoju. Kupio sam zagorjelu halvu kod jednog prodavaĉa. Razgovarao sam s muškarcima u kafićima na otvorenom. Igrali su tavlu, kartali se i slušali radio. Vidio sam prostitutke. Ĉekale su mušterije u slastiĉarnicama. Vidio sam i djecu pred restoranom. Prosila su pokazujući na kebab u izlogu. Ušao sam u dvorište dţamije. Ţelio sam se pomiješati s mnoštvom ljudi koji su izlazili s jacija-namaza60. Sjedio sam u obiteljskim ĉajanama s vrtovima, u zabaĉenim susjedstvima, i kao svi drugi pio ĉaj i jeo suncokretove koštice. U jednoj od sporednih uliĉica poploĉenoj velikim kamenim kockama vidio sam mlade roditelje. Vraćali su se iz posjeta susjedima. Kad biste samo znali s kakvom se odanošću ţena s maramom na glavi priljubila uz ruku svoga muţa! On je na ramenima nosio usnula sina. Oĉi su mi se orosile. 60

Jacija-namaz: večernja islamska molitva.

Ne, nije me rastuţila sreća ili nesreća sugraĊana. Svjedoĉio sam njihovim istrošenim, ali stvarnim ţivotima. To je ĉak i u toj veĉeri slobode i maštanja u meni ponovno razbuktalo strah i tugu zbog toga što sam odustao od vlastitih snova. Osjećao sam da sam se udaljio od stvarnosti. Pokušao sam se spasiti od toga straha i te nestvarne slike gledajući Istanbul. Gledao sam izloge slastiĉarnice i promatrao svjetinu. Iskrcavali su se s parobroda Gradske linije s lijepim dimnjacima. Bila je to posljednja veĉernja voţnja. Oĉi su mi se opet orosile. Pribliţavalo se vrijeme policijskoga sata. Njega sam, dakako, ja odredio. Ţelio sam osjetiti svjeţinu mora. Na povratku sam prišao jednome laĊaru. Dio sam mu pedeset kuruša i rekao da me dobro provoza i ostavi na suprotnoj obali u Karakoju ili Kabatašu. Rekao mi je: “Ĉovjeĉe, jesi li ti potpuno sišao s uma? Zar ne znaš da Predsjednik-paša svake veĉeri prolazi onuda motornim brodom? Hvataju svakoga tko se nade na moru i odvode u zatvor.” Izvadio sam sveţanj ruţiĉastih novĉanica (dobro sam znao kakve glasine šire moji neprijatelji zbog toga što je na njima tiskan moj lik) i pruţio mu ga u mraku. “Ako se sad otisnemo tvojom barkom, hoćeš li mi pokazati motorni brod tog Predsjednika-paše?” “UĊi pod ovo platno i pazi, ni makac!” rekao je i rukom pokazao na jedan kutak u potpalublju barke. “Neka nas Bog ĉuva.” Poĉeo je veslati. More je bilo tamno. Nisam mogao znati kamo idemo, prema Bosporu, Zlatnome rogu ili prema Mramornome moru. Mirno je more bilo tiho, mraĉni grad takoĊer. Osjećao sam jedva osjetan miris sumaglice. Odjednom se zaĉulo brujanje motora. Pribliţavalo se iz daljine. LaĊar je šapatom rekao: “Evo ga, dolazi! Svake veĉeri dolazi!” Barku je sakrio iza luĉkih plutaĉa prekrivenih morskim puţevima. Nisam mogao odvojiti oĉi od snopa svjetlosti. Okretao se s lijeva na desno te nemilice šarao po gradu, dţamijama, obali i moru. Poslije sam vidio da nam se taj veliki bijeli brod polako pribliţava. Napredovao je u polumraku. Uz brodsku ogradu stajao je niz naoruţanih straţara s prslucima za spašavanje i oruţjem na leĊima. Gore na zapovjednome mostu stajala je skupina ljudi, a na uzvišenju iznad njih sâm “laţni predsjednik-paša!” U polumraku sam ga jedva razabrao, no kroz sumaglicu sam nazirao da je obuĉen isto kao i ja. Rekao sam laĊaru da slijedi brod, no uzalud. Rekao je da policijski sat samo što nije poĉeo te da ne ţeli biti na ulici. Ostavio me u Kabatašu. Vratio sam se u palaĉu kroz tihe ulice. Uveĉer sam razmišljao o tome laţnom paši. Nalikovao mi je, no nisam razmišljao o tome tko je on i što je radio nasred mora, već sam razmišljao o samome sebi. Ujutro sam od nadleţnih zapovjednika zatraţio da za nekoliko sati pomaknu vrijeme policijskoga sata kako bih ga mogao duţe pratiti. Na radiju su odmah objavili tu vijest i pustili moje priopćenje. Ţelio sam odaslati poruku da zabrana više nije toliko stroga pa sam naredio da se na slobodu pusti dio pritvorenika. Odmah su i osloboĊeni. Je li Istanbul sljedeće veĉeri bio veseliji? Ne! To je dokazivalo da neprestana tuga na licu moga naroda nije uzrokovana politiĉkom stegom, kao što su to tvrdili moji površni protivnici, već da joj je uzrok nešto trajno i puno dublje. Sljedeće su veĉeri pušili, pili kavu, jeli suncokretove koštice i sladoled. S jednakom tugom i rastresenošću slušali su moje obraćanje i vijest da je skraćeno trajanje policijskoga sata, no kako su samo bili stvarni! MeĊu njima sam se osjećao poput mjeseĉara. Ĉinilo mi se da se ne mogu probuditi i vratiti meĊu stvarne ljude. LaĊar me je iz nekog razloga opet ĉekao na Eminonuu. Odmah smo se otisnuli na more. Ovaj put veĉer je bila vjetrovita, a more valovito. Kao da je Predsjednik-paša vidio neki znak upozorenja te nas je sada puštao da ĉekamo. Dok smo iza jedne plutaĉe na otvorenome moru kod Kabataša promatrali njegov brod, a potom i njega samoga, pomislio sam kako je lijep te, ako je uopće moguće ove dvije rijeĉi staviti jednu pored druge, lijep i stvaran. Stajao je na zapovjednome mostu i oĉima poput reflektora prelazio preko Istanbula,

ljudi i povijesti. Što je vidio? Kada sam u laĊarev dţep ubacio sveţanj ruţiĉastih novĉanica, dao se na veslanje. Njišući se na valovitu moru sustigli smo ih u blizini brodogradilišta na Kasimpaši, no mogli smo ih samo promatrati iz daljine. Ulazili su u sive i tamnoplave limuzine. Tu je bio i moj Chevrolet. LaĊar je rekao da smo zakasnili te da se pribliţava policijski sat. Kad sam stupio na kopno nakon dugoga boravka na valovitu moru, najprije sam pomislio da je osjećaj “nestvarnosti” bio prourokovan poremećenom ravnoteţom, no nije bilo tako. Hodao sam alejama pustim zbog policijskoga sata. Obuzeo me snaţan osjećaj da izlazim iz okvira stvarnosti. Vidio sam prizore nalik onima iz svijeta snova. Na putu od Findiklija do Dolmabahĉea nije bilo nikoga izuzev ĉopora pasa i prodavaĉa kukuruza koji je dvadeset koraka ispred mene uţurbano gurao kolica i neprestano se osvrtao. Iz njegova pogleda bilo mi je jasno da me se uplašio i da sada bjeţi od mene. Ţelio sam mu reći da je ono ĉega se treba plašiti skriveno iza velikih stabala kestena poredanih duţ ceste, ali nisam mogao, kao da sam bio u nekom snu. Nisam znao bojim li se svoje šutnje ili me ona ĉini nijemim. Kako sam ubrzavao korak, tako je ubrzavao i prodavaĉ kukuruza. Ono što me plašilo bilo je iza stabala, no nisam znao ĉega se to plašim. Što je još gore, znao sam da taj strašni prizor nije dio sna. Nisam ţelio ponovno proţivjeti isti osjećaj straha. Sljedećega jutra zatraţio sam da se još više skrati trajanje policijskoga sata i na slobodu pusti dio pritvorenika. Nisam ni dao izjavu o tome, pa su na radiju emitirali jedno moje staro obraćanje. Dugogodišnje mi je iskustvo govorilo da ću i ovoga puta na ulicama grada vidjeti iste prizore te da se nikada ništa neće promijeniti. Nisam se prevario: neka ljetna kina pomaknula su unaprijed sate projekcija, ali to je bilo sve. Boja na rukama prodavaĉa šećerne vune bila je ista, baš kao i bijela lica turista sa Zapada. Oni se uveĉer nisu usuĊivali izaći na ulicu bez svojih vodiĉa. Našao sam svoga laĊara na istome mjestu. Ondje je bio i laţni paša. Naišli smo na njega nedugo nakon što smo se otisnuli na more. More je bilo mirno kao i prve veĉeri, ali nije bilo one jedva vidljive izmaglice. U tamnome morskom ogledalu nazirao sam minarete, svjetla grada i pašu. Stajao je na istome uzvišenju iznad zapovjednog mosta. Bio je stvaran. Osim toga, i on je vidio nas, kao što bi nas vidjela i svaka stvarna osoba u to rano predveĉerje. Slijedeći ga, neprimjetno smo uplovili u pristanište u Kasimpaši. Posve sam mirno iskoĉio na obalu, a kadli ono, na mene skoĉiše neki muškarci! Više su izgledali kao zaštitari u noćnim klubovima, nego kao vojnici. Uhvatili su me za ruke i pitali: “Što radiš ovdje ovako kasno?” U panici sam rekao da policijski sat još nije poĉeo. “Ja sam siroti seljak i odsjedam u hotelu na Sirkedţiju. Pošao sam na izlet barkom veĉer uoĉi povratka u selo. Nisam znao za pašinu zabranu” rekao sam. Ali uplašeni im je laĊar sve ispriĉao, a oni su to prenijeli paši. Iako je bio u “civilnoj” odjeći, vrlo mi je sliĉio. Nakon što nas je još jednom saslušao, izdao je naredbu: laĊar je mogao otići, a ja sam trebao poći s njima. Paša i ja smo sjedili sami na straţnjem sjedalu chevroleta parkiranoga u luci. Prozori automobila nisu propuštali zvuk (detalj kojega nije bilo na mom chevroletu). Vozaĉ je sjedio na prednjem sjedalu i bio jednako tih kao automobil. Svojom prisutnošću nije narušavao našu samoću, već ju je, naprotiv, povećavao. “Obojica već godinama ĉekamo današnji dan”, rekao je glasom koji uopće nije zvuĉao kao moj. “Ja sam ĉekao i bio sam toga svjestan. Ti nisi, no ni jedan od nas dvojice nije znao da ćemo se ovako sresti.” Glasom jednako strastvenim koliko i umornim priĉao je svoju priĉu. Bio je smiren zbog toga što će je konaĉno privesti kraju, i više nego uzbuĊen što je ima priliku ispriĉati. Prema njegovim rijeĉima bili smo u istoj klasi na Vojnoj akademiji i slušali predavanja istih

profesora. Istih smo hladnih zimskih veĉeri odlazili na predavanja, istih smo vrelih ljetnih dana zajedno ĉekali da poteĉe voda iz slavina u našoj kamenoj vojarni. U dane dopusta zajedno smo izlazili u obilazak Istanbula. Obojica smo voljeli taj grad. Tada je već znao da će sve biti kao što je sada, iako tada nije mogao znati kako će to toĉno biti. Prema njegovim rijeĉima u to je vrijeme meĊu nama dvojicom navodno trajala tajna borba za bolju ocjenu iz matematike, prvo mjesto u natjecanju u gaĊanju i titulu kadeta s najvišim prosjekom ocjena. Natjecali smo se u tomu tko će imati više prijatelja. Shvatio je da ću biti bolji od njega i da ću ţivjeti u palaĉi sa zaustavljenim satovima. Podsjetio sam ga da je to morala biti uistinu neprimjetna borba budući da se nisam mogao sjetiti da sam se i s kim natjecao - kao što vama ĉesto savjetujem - niti sam se mogao sjetiti da mi je on bio prijatelj. Uopće se nije zaĉudio. Povukao se iz borbe znajući da sam toliko samouvjeren da ni ne primjećujem tu našu “skrivenu” borbu. Već je tada znao da sam mnogo napredniji od drugih kadeta u razredu, poruĉnika, pa ĉak i kapetana. Nije ţelio biti moja bezliĉna imitacija ni drugorazredna sjena onoga najuspješnijega. Ţelio je biti “stvaran”. Priĉao je, a ja sam kroz prozore chevroleta promatrao opustjele ulice Istanbula. Polako sam shvaćao da baš i ne sliĉi na moj automobil. S vremena na vrijeme pogledavao sam prema našim nepomiĉnim nogama izmeĊu sjedala. Kasnije je rekao kako uopće ne misli da smo se sluĉajno sreli. Nije trebalo biti vidovit kako bi se predvidjelo da će se naš siromašni narod nakon ĉetrdeset godina predati još jednome diktatoru i da će mu izruĉiti Istanbul. Bilo je lako zakljuĉiti da će taj diktator biti ĉasnik naših godina te da će na kraju shvatiti kako ću baš ja biti taj ĉasnik. Tako je još na Vojnoj akademiji stvorio predodţbu o budućnosti. Imao je dvije mogućnosti: mogao je lutati izmeĊu stvarnosti i imitacije, ili izmeĊu sadašnjosti i maštanja o prošlosti i budućnosti, kao kakva sjena iz polusvijeta, poput svih u ovome sablasnom gradu. Mogao je i posvetiti cijeli ţivot tomu da pronaĊe naĉin kako da bude stvaran. Poĉinio je nedjelo dovoljno teško da bude izbaĉen iz vojske, ali ne i da »završi u zatvoru. Rekao je da je obukao odoru zapovjednika Vojne akademije i izvršio inspekciju noćne straţe. Tek što je izbaĉen s Vojne akademije, poĉeo se baviti trgovinom. Tada sam se po prvi put sjetio toga bezliĉnog kadeta. S ponosom je rekao: “Svi znaju kako se u našoj zemlji najlakše obogatiti. Pa ipak, razlog našega siromaštva je taj što se ljude tijekom ţivota ne uĉi kako postati bogat, već kako prihvatiti siromaštvo.” Nakon trenutka tišine dodao je da sam ga ja nauĉio kako biti autentiĉan. “Ti?” rekao je znakovito. “Nakon godina ĉekanja, ove sam veĉeri s ĉuĊenjem uvidio da si manje autentiĉan od mene. Ubogi seljaĉe!” Uslijedila je duga tišina. U odjeći seljaka iz Kajserija osjećao sam se više nestvarno nego smiješno. Osjećao sam kao da sam protiv svoje volje uvuĉen u isjeĉak nekoga sna. Shvatio sam i da taj san potjeĉe od prizora tame u gradu. Prizori promiĉu kraj prozora automobila poput usporena kadra nekog filma: puste ulice, ploĉnici, otvorene površine. Ponovno je došlo vrijeme policijskoga sata, i grad je opustjeo. Sada mi je postalo jasno da mi je moj ponosni prijatelj ukazao na grad iz mojih vlastitih snova. Prošli smo izmeĊu drvenih kuća koje su se, stisnute golemim ĉempresima, u potpunosti izgubile meĊu njima. Prošli smo i kroz ĉetvrti na rubu grada koje su se proširile i na groblja te su izgledale kao vrata zemlje snova. Spustili smo se niz poploĉene padine prepuštene ĉoporima pasa koji su se neprestano borili. Prešli smo mraĉne uzbrdice koje su svjetla uliĉne rasvjete više zamraĉivala nego osvjetljavala. Prolazili smo kroz sablasne ulice s pokvarenim ĉesmama, kućama s urušenim zidovima i oštećenim dimnjacima. Sve mi je to djelovalo kao dio sna. S ĉudnim sam strahom promatrao dţamije. Drijemale su poput divova iz bajke. Prolazili smo preko trgova s presahnulim zdencima, zaboravljenim kipovima i zaustavljenim satovima. Imao sam dojam da vrijeme nije stalo samo u palaĉi, već i u cijelome

Istanbulu. Više nisam slušao svoga imitatora. Hvalisavo je priĉao o svome uspjehu u trgovini. Njegove priĉe nisu bile prikladne u toj situaciji. (Priĉao je o tome kako je neki stari pastir uhvatio svoju ţenu s ljubavnikom te jednu priĉu iz Tisuću i jedne noći. U toj priĉi Harun alRašid nestaje.) Pred jutro je avenija, koja nosi naše prezime više nalikovala nastavku sna nego stvarnome prizoru. Takve su bile i sve ostale avenije, ulice i otvorene površine. Kasnije je ispriĉao san koji je Mevlana nazvao “priĉom o natjecanju u slikanju”, a ja sam napisao priopćenje. Emitirano je na radiju i njime je dokinut policijski sat. Naši vas prijatelji zapadnjaci sigurno ispituju o pozadini te priĉe. Nakon besane noći trudio sam se zaspati u krevetu. Maštao sam da će se otvorene površine napuniti ljudima i zaustavljeni satovi pokrenuti te da će ljudi u kavanama, na mostovima i vratima kina zapoĉeti ţivot stvarniji od sna i utvara. Ne znam koliko su se ostvarila moja maštanja. Ne znam ni mogu li sada u Istanbulu biti ono što uistinu jesam. Od svojih poboĉnika slušam kako sloboda, kao i uvijek, više nadahnjuje moje neprijatelje, nego sanjare. Ponovno su se poĉeli skupljati u ĉajanama, hotelskim sobama i pod mostovima. Spletkare protiv nas. Neki od njih već sada po našim zidinama ispisuju kodirane slogane. Njih nitko ne moţe dešifrirati, no sve to nije bitno. Vremena kada je prerušeni sultan odlazio meĊu narod, stvar su prošlosti. Takvo što moţe se naći još samo u knjigama. Nedavno sam u jednoj knjizi proĉitao kako se princ Selim prerušio i otišao u Tebriz. Ondje je došao na glas kao priliĉno dobar šahist. Budući da je Šah Ismail takoĊer bio ljubitelj te igre, pozvao je toga mladića u derviškoj odjeći u palaĉu na partiju šaha. Pobjednik duge partije bio je Selim. Godinama kasnije ponovno će se sresti u bitci kod Ĉaldirana. Šah će shvatiti da nije igrao šah s nekim dervišem, već s osmanskim sultanom. Pitam se je li za vrijeme bitke u kojoj mu je Selim I. oduzeo Tebriz sjetio poteza iz te partije. Moj prgavi imitator sjećao se svih poteza iz naše igre. E da, bit će da mi je istekla pretplata na ĉasopis o šahu King and Pawn, ne šalju ga više. Šaljem ti novac na tvoj raĉun u ambasadi da je obnoviš.

Deveto poglavlje OTKRIĆE MISTERIJA Ovo poglavlje tumači tekst na tvome licu. —Nijazi-i Misri

Galip je skuhao kavu i poĉeo ĉitati treće poglavlje knjige Misterij slova i nestanak misterija. Ţelio se razbuditi. Otišao je do kupaonice i umio se hladnom vodom. Suzdrţao se od toga da uopće pogleda svoje lice. Pun poleta sjeo je za Dţelalov radni stol. Uĉinio je to poput nestrpljiva gimnazijalca koji je spreman riješiti neki teţak matematiĉki zadatak. F. M. III. tvrdio je da će se Mehdi pojaviti u Anadoliji, na teritoriju Republike Turske. On će spasiti cijeli Istok i vratiti izgubljeni misterij. Poĉet će od uspostave odnosa izmeĊu dvadeset i osam slova turske latinice i crta ljudskih lica. Na temelju hurufijskih traktata, bektašijske poezije i anadolijske narodne umjetnosti, utvarnih ruševina u hurufijskim selima, crteţa na zidovima tekija i palaĉa paša te tisuća kaligrafskih natpisa, prikazao je vrijednosti nekih arapskih i perzijskih glasova u turskom jeziku. Kasnije je zastrašujućom preciznošću pronašao i istaknuo svako od tih slova na fotografijama nekih osoba. Galip je promatrao te fotografije. Autor knjige rekao je da su toliko precizne i jasne da ne postoji potreba da se na njima traţe latiniĉna slova. Najeţio se. To mu se dogodilo i kada je gledao fotografije iz Dţelalova ormara. Prošao je stranice prekrivene loše reproduciranim fotografijama. Ispod njih je pisalo da su to lica Fazlulaha i dvojice njegovih nasljednika, Mevlanin portret prekopiran s minijature te lice “našega” olimpijskog pobjednika. Naišao je i na jednu Dţelalovu fotografiju s kraja pedesetih godina. Tada je imao oko trideset i pet godina. Galip se preplašio. Na toj su fotografiji takoĊer strelicama bili prikazani poloţaji nekih slova i smjer njihova pisanja. F. M. III. u njegovu je nosu vidio slovo U, a na rubovima oĉiju slova Z. Slovo H pokrivalo je cijelo lice. Galip je u ţurbi prelistao nekoliko stranica. Vidio je slike i fotografije hurufijskih šejhova, slavnih imama, lica ameriĉkih zvijezda kao što su Greta Garbo, Humphrey Bogart, Edward G. Robinson i Bette Davis, lica poznatih krvnika te fotografije nekih kriminalca s Bejoglua o ĉijim je pustolovinama Dţelal pisao u mladosti. Autor je poslije napisao da svako slovo ima dva znaĉenja: obiĉno i oĉito znaĉenje te ono skriveno na našem licu. “Prihvatili smo ĉinjenicu da svako slovo na licu ukazuje na neko skriveno znaĉenje. To znaĉi da svaka rijeĉ sastavljena od tih slova nuţno ima i sekundarno znaĉenje”, zakljuĉio je kasnije F. M. III. Sve reĉenice i ulomci, ukratko, svi pisani tekstovi posjeduju drugo, skriveno znaĉenje. No ako se uzme u obzir da se ta znaĉenja mogu izraziti i pomoću drugih reĉenica, a napose i slovâ, “interpretacijom” je moguće pomoću onog drugoga znaĉenja otkriti treće. Preko svakoga sljedećeg znaĉenja moguće je otkriti neko novo. Tako dolazimo do beskonaĉnoga niza skrivenih znaĉenja. Svako lice nalikuje na neko drugo kao da je rijeĉ o

karti beskonaĉne mreţe ulica nekoga grada. U njemu svaka ulica vodi u neku drugu. Ako pokušavate riješiti misterij slijedeći vlastitu logiku, niste ništa drugaĉiji od prolaznika na ulicama. Oni otkrivaju misterij dok hodaju ulicama koje su na karti grada. Misterij se sve više širi. Shvaćaju da su ulice i uzbrdice dio putovanja njihova vlastita ţivota. Oţalošćeni ĉitatelji poĉinju nestajati u bezdanu misterija. Upravo tada “pojavljuje” se ţeljno oĉekivani spasitelj, ON, odnosno Mehdi. U tome se trenutku lica i karte spajaju. Putnik tada od Mehdija dobiva potrebne znakove (poput sufijskoga putnika). Njih pronalazi u tekstu. Oboruţan rješenjima i kodovima, poĉinje nalaziti svoj put! "Baš kao što pješak pronalazi svoj put pomoću putokaza na ulici i aveniji”, rekao je F. M. III. radostan poput djeteta. Pitanje je samo hoćemo li uspjeti vidjeti Mehdijeve znakove u tekstu i u svojim ţivotima. P. M. III. tvrdio je da se za rješenje toga misterija potrebno staviti u ulogu Mehdija te pokušati predvidjeti što bi on mogao uĉiniti. Poput šahista moramo predvidjeti njegove sljedeće poteze. Pozvao je ĉitatelje da to zajedno naprave. Zatraţio je da zamisle osobu spremnu obratiti se široj masi ĉitatelja u svako doba. Odmah zatim je rekao: zamislimo, na primjer, jednoga kolumnista. Njegove tekstove na brodovima, u autobusima, dolmušima, brijaĉnicama i u svim krajevima zemlje svakodnevno ĉitaju stotine tisuća ljudi. To je dobar primjer osobe kroz koju Mehdi moţe objaviti skrivene znakove. Ako niste svjesni misterija, a ĉitate tekst toga kolumnista, on će imati samo jedno znaĉenje, ono površinsko. Oni koji išĉekuju Mehdija i znaju za njegove kodove i formule, moći će, polazeći od drugog znaĉenja, razumjeti i ono skriveno znaĉenje. Mehdi u tekst moţe staviti sljedeću reĉenicu: “To su bile moje misli dok sam se promatrao izvana.” Neki će odmah razumjeti da je posrijedi posebna obavijest. Upravo su nju ĉekali. Oboruţani kodovima, zapoĉet će avanturu. Ona će ih odvesti u posve nov ţivot i na posve nov put. Obiĉan ĉitatelj razmišljat će samo o ĉudnome osnovnom znaĉenju reĉenice. Kao što je navješćivao naslov “Otkriće misterija”, treće poglavlje nije se bavilo samo misterijem, nego i pronalaţenjem Mehdijevih reĉenica u tekstu. Pisac je kasnije priĉao o kodiranim formulama iz teksta Edgara Allana Poea pod naslovom “Rijeĉ-dvije o skrivenim tekstovima”. Tvrdio je da je metoda premještanja slova latiniĉnoga pisma najbliţa metodi iz kodiranih pisama Mensura Haladţa. Tu će metodu u tekstovima koristiti Mehdi. U posljednjim redcima knjige neoĉekivano je iznio ovaj bitni zakljuĉak: poĉetna toĉka svih kodova i formula bila su slova. Svatko tko se upusti u tu avanturu moći će ih proĉitati na svome licu. Svatko tko ţeli krenuti na putovanje i otploviti u neki drugi svijet, mora prvo vidjeti slova na vlastitu licu. Ta skromna knjiga u ruci ĉitatelja bila je vodiĉ za nalaţenje slova na licu svake osobe. Tu je napravljen samo uvod u skrivene kodove i formule. Mehdi će se uskoro uzdići poput sunca i smjestiti ih u tekst. Galip je shvatio da rijeĉ “sunce” ukazuje na ime Mevlanina voljenog Šemsa. Iz ruku je bacio knjigu i krenuo prema zahodu kako bi se pogledao u zrcalo. “Dţelal je odavno razumio znaĉenje znakova na mome licu.” Ta je misao jedva vidljivo svjetlucala u njegovu umu, a kasnije se pretvorila u posve oĉit strah. Obuzeo ga je osjećaj propasti. Ĉinilo mu se da ništa od onoga što se odigralo neće moći biti ispravljeno. Isto bi mu se ĉinilo u djetinjstvu i ranoj mladosti kada bi nešto skrivio ili kad bi vjerovao da se upleo u misterij. “Od sada sam netko drugi”, pomislio je Galip poput zaigrana djeteta, no ujedno i poput nekoga tko je pošao na put bez povratka. Sat je pokazivao tri i dvanaest. Samo u taj sat cijelom zgradom i gradom vlada tišina. Zapravo je to bio osjećaj tišine jer se moglo ĉuti tiho zujanje kotlovnice u blizini ili generatora nekog velikog broda u daljini. Prosudio je kako je odavno došlo vrijeme da se pokrene, no ipak se još malo suzdrţao. Sjetio se neĉega što je već tri dana pokušavao zaboraviti: ukoliko Dţelal nije poslao kakav

novi tekst, njegova će kolumna od sutra ostajati prazna. Nije ni ţelio pomišljati na praznu kolumnu. Svih ovih godina ni jednom nije ostala prazna. Ako sutra ne izaĊe novi tekst, to znaĉi da ga Ruja i Dţelal ne ĉekaju na nekom skrivenom mjestu u gradu smijući se i razgovarajući. Ĉitao je jedan od starih tekstova. Sluĉajno ga je izvadio iz ormara i pomislio: “Pa ovo bih i ja mogao napisati.” U rukama je drţao jednu formulu. Ne, nije to bila formula staroga kolumnista, već nešto drugo. “Proĉitao sam sve što si napisao, znam sve o tebi, ĉitao sam i ĉitao.” Posljednju je rijeĉ promrmljao gotovo naglas. Ĉitao je neki drugi Dţelalov novinski tekst iz ormara. No to se ne bi moglo nazvati ĉitanjem. Prelazio je preko tekstova izgovarajući rijeĉi u sebi, ali njegov je um bio usredotoĉen na sekundarna znaĉenja rijeĉi. Njih je pokušavao dokuĉiti. Galipu se ĉinilo da se svaki put dok ĉita pribliţava Dţelalu. “Što je ĉitanje doli polagano usvajanje tuĊega pamćenja?” pomislio je. Konaĉno je bio spreman otići do ogledala i proĉitati slova na svome licu. Ušao je u kupaonicu i pogledao se u ogledalo. Mjesecima kasnije Galip će sjesti za stol kako bi napisao novi tekst. Stvari oko njega i dalje će oponašati prizor star trideset godina. Tada će se sjetiti toga prizora u ogledalu i pomisliti na istu rijeĉ: uţas. Pogledao se u zrcalu uzbuĊen kao da je to nekakva igra. Isprva nije osjećao strah, nego prazninu, zaborav i odsustvo ţelje da reagira. Razlog je bio taj što je u tome trenutku pod svjetlom gole ţarulje pogledao lice u ogledalu kao da gleda lica premijera i filmskih glumaca koja je ĉesto viĊao u novinama. U vlastito je lice gledao kao da gleda u stari i iznošeni kaput ili tuţni stari kišobran, ili kao da je rijeĉ o za njega posve obiĉnu zimskom jutru, a ne o neriješenu misteriju. "Tada sam bio toliko naviknut na samog sebe da uopće nisam primjećivao vlastito lice", pomislit će kasnije Galip. MeĊutim, taj osjećaj nezainteresiranosti nije dugo trajao. Ugledavši svoje lice u ogledalu, odmah je uspio razabrati obrise slova na njemu. Bilo mu je ĉudno što je u stanju gledati svoje lice kao da gleda ispisan komad papira ili natpis vezan za znakove na nekome drugom licu i oĉima. Isprva nije previše razmišljao o tome. Naposljetku je izmeĊu oĉiju i obrva poĉeo razabirati posve vidljiva slova koja su uskoro postala sasvim jasna. Galip je pomislio na to da ih nikada prije nije vidio. Pomislio je i da je sve to iluzija koja je plod njegovih vlastitih vjerovanja, a dijelom i toga što je predugo gledao u slova istaknuta na licima s fotografija. Odvratio je pogled od zrcala, a zatim ponovno pogledao u njega. Slova su stajala ondje gdje ih je i prije vidio. Nisu se pojavljivala i nestajala poput enigmatskih figura u djeĉjim ĉasopisima, u kojima se isprva moţe vidjeti granje drveća, a poslije na trenutak i skriveni lik lopova meĊu granjem. Ta su se slova nalazila u topografiji karte lica koje je Galip svako jutro odsutno brijao. Nalazila su se i u oĉima, nosu i obrvama. Sve su hurufije u obliku nosa vidjele elif. Slova su se nalazila i na okrugloj površini nazvanoj “krug lica”. Ĉinilo se da više nije bilo teško proĉitati znakove, nego ih ne moći proĉitati. Galip je i to pokušao. Da bi se spasio te uznemirujuće maske na licu, prizvao je u pomoć podcjenjivaĉko nepovjerenje koje je imao u glavi dok je danima prelistavao i ĉitao knjige o hurufijskoj umjetnosti i knjiţevnosti. Htio je u sebi potaknuti sumnju koja bi sve što se odnosi na slova i lica uĉinila smiješnim, nategnutim i djetinjastim, ali su crte njegova lica toliko jasno upućivala na slova da se nije mogao odvojiti od zrcala. To će kasnije u njemu izazvati uţas. Sve se brzo odvijalo. Nije mogao dokuĉiti je li njegovo lice poprimilo izraz uţasa zbog toga što se pretvorilo u masku sa slovima i rijeĉima ili je uzrok tome njihovo strašno znaĉenje. Znaĉenje je ukazivalo na jedan misterij. Galip je već godinama znao za njega, no ţelio ga je zaboraviti. Sjećao ga se, iako je isprva mislio da ga se ne moţe sjetiti. Ranije ga je prouĉavao, no nikada i dokuĉio. Sjetit će ga se kasnije kada bude pisao, no pomoću posve drugih rijeĉi. Ĉim je proĉitao rijeĉi, bio je uvjeren da je sve

tako jednostavno i razumljivo. Kasnije će to opisati kao trenutak uţasa. Moţda je tek tada u ĉudu shvatio da istina zapravo moţe biti tako jednostavna. Maleni je ĉajnik na stolu bio u stanju doţivjeti kao posve nevjerojatan predmet. Istodobno ga je vidio i kao nešto posve obiĉno. Prihvatio je ĉinjenicu da slova i rijeĉi na njegovu licu nisu iluzija. Odmaknuo se od ogledala i izašao u hodnik. Naposljetku je osjetio da taj “uţas” ima znatno više veze s onim na što ukazuju znaĉenja rijeĉi, nego s time što se njegovo lice pretvorilo u neku drugo, u masku s natpisom. Prema pravilima igre slova se nalaze na licima svih ljudi. Ta ga je spoznaja tješila. Gledao je police ormara u hodniku. Nedostajali su mu Dţelal i Ruja. U jednom je trenutku osjetio tako duboku bol da se jedva odrţao na nogama. Ĉinilo mu se da su ga tijelo i duša iznenada napustili zbog nikad poĉinjenih grijehova te da samo on pamti poraz i ruševne ostatke misterija. Kasnije se ţelio prisjetiti svega što je radio tih nekoliko minuta nakon što se pogledao u zrcalo (budući da se sve odvijalo vrlo brzo). Sjetio se minuta provedenih izmeĊu ormara u hodniku i prozora s pogledom na unutarnje dvorište zgrade. Pokušavao se udaljiti od ogledala u mraĉnoj sobi. Obuzeo ga je uţas. Na ĉelu su mu se skupljale hladne kapljice znoja. Teško je disao. U jednom je trenutku razmišljao o tome kako bi ponovno mogao stati pred ogledalo i skinuti tu tanku masku sa svoga lica kao kakvu krastu s rane. Mislio je da neće moći proĉitati slova ispod nje, baš kao što nije mogao proĉitati obiĉne grafite na ulicama ni znakove na plastiĉnim vrećicama. Ţelio je zaboraviti na bol. Izvadio je još jedan tekst iz ormara i pokušao ga ĉitati. Sve mu je već bilo jasno. Poznavao je Dţelalove tekstove kao da ih je on sâm napisao. Zamišljao je da je slijep i da su zjenice njegovih oĉiju mramorne rupe, usta otvor peći, a nosnice zahrĊali otvori za vijke. Shvatio je da i Dţelal vidi slova te da su obojica ušla u igru. Kasnije neće biti toliko siguran da je na to tako jasno pomislio. Ţelio je plakati, ali nije mogao. Osjećao je da teško diše. Ispustio je nekontroliran jecaj, ruka mu je sama krenuli prema prozorsko) kvaki. Poţelio je pogledati u zatvoreno dvorište zgrade, u mjesto gdje se nekoć nalazio tamni ponor. Ĉinilo mu se da poput djeteta oponaša neku nepoznatu osobu. Galip Je otvorio prozor, nagnuo se u tamu, a laktove naslonio na rub prozora. Nagnuo se nad dvorište zgrade. Odande se miris širio neugodan miris staroga golubljeg izmeta, odbaĉenih stvari, prljavštine, gradskoga dima, blata, asfalta i beznaĊa. Onamo su ljudi bacali stvari koje su ţeljeli zaboraviti. Poţelio je skoĉiti u tamu iz koje nema povratka, u odbaĉena sjećanja starih stanara zgrade. Dţelal je godinama strpljivo gradio taj svijet ukrašavajući ga motivima zdenaca, misterija i straha iz stare poezije. Galip je zurio u tamu kao da je pijan. Neugodan miris prizivao je sjećanja na godine djetinjstva u toj zgradi. Ta su sjećanja bila usko vezana uz taj strah. Nekoć je bio djete, smjerni mladić, suprug zadovoljan svojom suprugom, obiĉan graĊanin na rubu nepoznatoga. Dţelal i Ruja toliko su mu nedostajali da je poţelio vikati. Kao u snu osjećao je da mu je oduzeta polovica tijela i odnesena na neko daleko mraĉno mjesto. Iz te se stupice mogao izbaviti samo ako duboko udahne i zaviĉe. No on je samo gledao u tamni ponor osjećajući hladnoću zimske veĉeri i vlaţni snijeg na licu. Gledao je u mrak i osjećao da dijeli svoju bol. O njoj je danima razmišljao. Ono što ga plaši postalo je jasno i oĉito. Znao je da su na vidjelo izašli njegovi ţivotni porazi i bijeda. Dţelal ga je natjerao u stupicu pripremljenu do najsitnije pojedinosti. Nagnuvši se do struka kroz prozor, dugo je gledao u ponor tamna bezdana. Na licu i vratu osjetio je neugodnu hladnoću. Povukao se s prozora i zatvorio ga. Nije mu bilo posve jasno što mu se dogodilo. Kasnije će se posve jasno sjetiti što je sve radio do zore. Tada će misliti da je sve što je uĉinio bilo logiĉno, nuţno i na mjestu. Prešao je

u dnevni boravak, sjeo u u naslonjaĉ i odmorio se. Pospremio je Dţelalov stol. Vratio je papire, izreske iz novina i fotografije u kutije. Kutije je smjestio u ormar. Dva je dana razbacivao stvari po kući. Sada je pospremio sve u stanu, pa ĉak i sitnice koje je Dţelal bio razbacao jer je neuredan. Ispraznio je pepeljare, oprao šalice i ĉaše. Odškrinuo je prozore i prozraĉio stan. Umio se, skuhao još jednu jaku kavu, rašĉistio radni stol te na njega stavio Dţelalov stari pisaći stroj marke Remington. Dţelal je već godinama drţao prazne papire za pisanje u ladici. Izvadio ih je, jedan od listova umetnuo u pisaću mašinu i odmah poĉeo pisati. Pisao je gotovo dva sata ne listajući od stola. Osjetivši da je sve došlo na svoje mjesto, sretno je pisao. Pritiskao je tipke stroja. One su se pomicale proizvodeći zvuk sliĉan jednoj staroj melodiji. Bilo mu je jasno da je unaprijed znao što će pisati kao da već neko vrijeme razmišlja o tome. Moţda je ponekad morao usporiti i razmisliti ne bi li na pravo mjesto smjestio kakvu potrebnu rijeĉ, ali pisao je onako kao što je Dţelal prije rekao: prepustivši se tijeku misli i reĉenica bez opiranja. Prvi je tekst zapoĉeo rijeĉima: “Pogledao sam u ogledalo i proĉitao slova na svome licu.” Drugi je zapoĉeo rekavši: “Sanjao sam da sam postao netko tko već godinama ţelim biti”, a treći priĉama o starome Bejogluu. Bio je siguran da će njegovi tekstovi odgovarati Dţelalovoj kolumni, baš kao što je i priţeljkivao. Tisuće je puta oponašao Dţelalov potpis na zadnjim stranicama srednjoškolskih biljeţnica. Potpisao se na tri teksta. Pred jutro je kamion za odvoz smeća prolazio ulicom. Ĉula se buka kontejnera koji su udarali o rubove kamiona. Galip je prouĉavao Dţelalovu sliku u knjizi F. M. III. Ispod jedne od blijedih fotografija nije pisalo o kome je rijeĉ. Pomislio je da je osoba na njoj pisac knjige. Paţljivo je proĉitao autobiografiju na poĉetku knjige. Izraĉunao je koliko je godina mogao imati F. M. III. u vrijeme kada se umiješao u neuspjeli pokušaj vojnoga udara. Prvi put je po duţnosti otišao u Anadoliju s ĉinom poruĉnika. Tada je gledao Hamita Kaplana na poĉetku njegove hrvaĉke karijere. Iz toga se moţe zakljuĉiti da je vjerojatno bio Dţelalovih godina. Galip je u godišnjacima Vojne akademije ponovno proĉešljao diplomce iz 1944., 45. i 46. godine. Netko od mladića iz godišnjaka moţda je mladenaĉka verzija autora djela Otkriće misterija. Ćelave glave mladića bile su pokrivene ĉasniĉkim kapama. Galip je u pola devet izašao kroz vrata obiteljske zgrade Šehrikalp. U unutarnjem dţepu sakoa nosio je tri presavijena teksta. Uţurbano je prešao na ploĉnik na drugoj strani ulice. Nitko ga nije vidio, a ako i Jest, nije se oglasio za njim. Vrijeme je bilo vedro, a nebo zimskoplave boje. Ploĉnici su bili prekrivenim snijegom, ledom i blatom. Ušao je U veţu u kojoj je bila brijaĉnica Venus. Onamo je na brijanje svakoga jutra dolazio njegov djed, a kasnije i on i Dţelal. U bravarskoj radionici na samome kraju veţe ostavio je kljuĉ Dţelalova stana. Od prodavaĉa novina na uglu kupio je Milijet. Ušao je u slastiĉarnicu Sutiš. Ondje je ponekad i Dţelal ujutro doruĉkovao. Naruĉio je peĉena jaja, kajmak, med i ĉaj. Doruĉkovao je i ĉitao Dţelalovu kolumnu. Pokušao je dati smisao brojnim tragovima. Pomislio je da se i junaci iz Rujinih detektivskih romana zasigurno osjećaju kao on sada. Osjećao se poput detektiva. Pronašao je kljuĉ rješenja misterija, njime će otvoriti nova vrata. Dţelalov tekst u novinama bio je posljednji iz fascikla s rezervnim tekstovima. Poput svih ostalih tekstova, i on je već bio objavljen. Galip nije ni pokušao dokuĉiti njegovo drugo znaĉenje. Nakon doruĉka stajao je u redu za dolmuš i razmišljao o tome kakva je osoba donedavno bio: u dolmušu bi ĉitao novine, razmišljao o povratku kući i maštao o svojoj usnuloj supruzi. Oĉi su mu zasuzile. U trenutku kada je dolmuš prolazio ispred palaĉe Dolmabahĉe, Galip je pomislio: “Ĉini se da je dovoljno da ĉovjek iznenada shvati da je netko drugi. Tada je u stanju povjerovati da se

svijet u potpunosti promijenio.” Gledao je kroz prozore dolmuša. Ĉinilo mu se da ne vidi onaj stari, već neki posve drugi Istanbul ĉiji je misterij je tek nedavno shvatio, a poslije će o njemu i pisati. Urednici su bili na sastanku u uredništvu novina. Lagano je pokucao na vrata, priĉekao nekoliko trenutaka i ušao u Dţelalov ured. Stvari u uredu i na stolu bile su ondje gdje ih je Galip za posljednjega boravka ostavio. Sjeo je za njegov stol i u velikoj ţurbi pretraţio ladice. Vidio je stare pozivnice za koktele i domjenke u povodu raznih otvorenja, izjave razliĉitih lijevih i desnih politiĉkih frakcija, iste novinske izreske, kravatu, ruĉni sat, prazne boĉice tinte, lijekove... i crne naoĉale. Njih prošli put nije primijetio. Stavio je naoĉale i izašao iz Dţelalova ureda. Ušao je u prostranu redakciju i ugledao staroga novinara polemiĉara Nešatija kako radi. Stolica tik do njega bila je prazna. Galip je sjeo na nju. Nakon nekog vremena pitao je starca: “Jeste li me se sjetili?” “Sjetio sam vas se. I vi ste cvijet u vrtu moga pamćenja”, rekao je Nešati. Nije podigao glavu s teksta. “Pamćenje je vrt. Ĉije su to rijeĉi?” “To su rijeĉi Dţelala Salika.” “Ne, Bottfoliove” rekao je stari pisac i podigao glavu. “Iz onog klasiĉnog prijevoda Ibn Zerhanija. Dţelal Salik ih je, kao sve drugo, ukrao od njega. Isto kao što ste vi ukrali njegove naoĉale.” “Naoĉale su moje”, odgovorio je Galip. “Znaĉi, i naoĉale se, jednako kao i ljudi, proizvode u paru. Dajte da ih pogledam.” Galip je skinuo naoĉale i dao mu ih. Starac ih je prouĉio i oprezno stavio na nos. Sada je izgledao kao jedan od legendarnih kriminalaca iz Dţelalovih tekstova iz pedesetih godina. Bio je to vlasnik kockarnice, javne kuće i noćnoga kluba. Jednoga je dana nestao. Nisu uspjeli pronaći ni njegov cadillac. Okrenuo se prema Galipu zagonetno se smijući. “Ne kaţe se bez razloga da je katkada potrebno vidjeti svijet oko sebe oĉima neke druge osobe. Ĉovjek tek tada poĉinje shvaćati misterij svijeta i ljudi. Jeste li me razumjeli? Ĉije su to rijeĉi?” “To su rijeĉi F. M. III.” rekao je Galip. “Nema on nikakve veze s tim. On je budala i ništa više”, rekao je starac. “Siroti bijednik. Od koga si ĉuo njegovo ime?” “Dţelal mi je rekao da je to već godinama jedan od njegovih pseudonima.” “To znaĉi da taj senilni ĉovjek ne nijeĉe samo svoju prošlost i tekstove, nego i razmišlja o drugima kao da je rijeĉ o njemu samome. No ne mogu zamisliti da je naš oštroumni gospodin Dţelal postao toliko senilan. Vjerojatno je svjesno lagao. Ţelio je time nešto postići. F. M. III. je ţiva osoba od krvi i mesa. Rijeĉ je o jednome ĉasniku. Prije dvadeset i pet godina zasipao je našu redakciju svojim pismima. Da ne ispadnemo nepristojni, objavili smo jedno ili dva njegova pisma u rubrikama namijenjenima pismima ĉitatelja. Poĉeo je svakodnevno dolaziti ovamo. Šepirio se hodnicima kao da je kod nas stalno uposlen. Onda je iznenada prestao dolaziti i nije se pojavio dvadeset godina. Prije tjedan dana iznenada se ponovno pojavio. Potpuno je oćelavio. Rekao je da mi se divi. Bio je patetiĉan, priĉao je kako su se pojavili znakovi.” “Kakvi znakovi?” “Ma hajde, pa znaš, ili ti Dţelal nikada nije priĉao o tome? Smicalice o tome kako je kucnuo pravi ĉas, znakovi su se pojavili i hajde sad na ulicu. Sudnji dan, osloboĊenje Istoka i tome sliĉno?” “Dţelal i ja smo vas spomenuli kada smo prije nekoliko dana priĉali o toj temi.” “Gdje se skriva?”

“Zaboravio sam.”

"Urednici su se okupili”, rekao je stari kolumnist. "Izbacit će tvoga roĊaka Dţelala jer ne šalje nove tekstove. Predloţit će mi da preuzmem kolumnu na drugoj stranici, no odbit ću. Prenesi mu to.” “I Dţelal je o vama priĉao s ljubavlju kada je prije nekoliko dana opisivao vojni udar s poĉetka šezdesetih godina. Rekao je da ste se zajedno upleli u priĉu.” “To je laţ. Mrzi me, sve nas mrzi” rekao je stari kolumnist. Opustio se. Sada su mu naoĉale bolje pristajale pa je izgledao manje kao gangster sa staroga Bejoglua, a više kao neki voĊa. “Izdao je udar. Naravno, tebi to nije ispriĉao. Vjerojatno ti je ispriĉao da je sve sam organizirao. Istina je da se, kao i uvijek, tvoj bratić Dţelal ukljuĉio u priĉu tek kad su svi poĉeli vjerovati u njezin uspjeh. Osnivale su se mreţe ĉitatelja razasutih diljem Anadolije, a kolale su priĉe o piramidama, minaretima, masonskim simbolima, misterioznim šestarima, slikama guštera, seldţuĉkim kupolama, oznaĉenim bjeloruskim novĉanicama i vuĉjim glavama. Dţelal je u to vrijeme sakupljao samo fotografije svojih ĉitatelja kao što djeca sakupljaju fotografije pjevaĉa. Jedan je dan izmislio onu priĉu o kući krojaĉkih lutaka, a neki drugi dan je priĉao o skrivenome oku. Rekao je da ga u tami veĉeri slijedi po uskim ulicama. Shvatili smo da nam se ţeli prikljuĉiti. Mislili smo da će koristiti svoju kolumnu kako bi pridonio našoj ideji, a moţda i privući neke od vojnika. Ali kako ih je privukao! U to je vrijeme bilo puno luĊaka i parazita poput tog F. M. III. Dţelal ih je odmah zarobio. Kasnije se povezao i s jednim drugim mutnim društvom. Njihovi su mu kodovi, formule i igre slovima koristili. Nakon svake osobne „pobjede‟ dolazio bi k nama te bi se pogaĊao oko poloţaja na koji će doći poslije revolucije. Rekao je da je povezan s ostacima nekih derviških redova i onima koji ţive u oĉekivanju Mehdija. Tvrdio je da dobiva pisma od nepostojećih ljudi i da će nam ih poslije pokazati. Rekao je da su ga unuci paša i šejhova posjećivali u njegovu domu. Oni su mu dali rukopise i oporuke pune tajni. Dodao je i kako su mu u ponoć u redakciju u posjet dolazili ĉudni ljudi. Sve je te osobe izmislio. Tih sam dana odluĉio privesti kraju jednu iluziju. On je poĉeo širiti glasine da će nakon revolucije postati ministar vanjskih poslova. U to se vrijeme u svojim tekstovima bavio budalastim priĉama. Nazivao ih je oporukom jednoga mraĉnog, mitskog ĉovjeka. Pisao je budalaštine o urotama. One su trebale razotkriti jednu nepoznatu ĉinjenicu iz naše prošlosti. Tekstovi su mu bili puni besmislica o prorocima, Mehdijima i Sudnjem danu. Sjeo sam i u svojoj kolumni dodao priĉu Ibn Zerhanija i Bottfolija. Iznio sam ĉinjenice. Kakva kukavica! Istog se trenutka odvojio od nas i prikljuĉio drugima. Priĉaju da se uveĉer presvlaĉio i uţivljavao u likove svojih junaka. Ţelio je svojim novim prijateljima povezanima s mladim ĉasnicima dokazati da su te osobe stvarne. Ja sam govorio da ne postoje. Jedne se veĉeri pojavio pred vratima kina na Bejogluu obuĉen kao Mehdi ili kao sultan Mehmed II. Osvajaĉ. Prije poĉetka projekcije pred zaĉuĊenim je mnoštvom u kinu propovijedao o tome kako je potrebno da cijela nacija promjeni izgled i poĉne ţivjeti nekim drugim ţivotom. Rekao je da su ameriĉki i domaći filmovi jednako beznadni. Mnoštvo u kinu huškao je na producente u ulici Yešilĉam. Ţelio ih je povesti za sobom. U ono vrijeme, kao i danas, dolazak „Spasitelja' ĉekali su pripadnici bijedne male burţoazije, ali i cijela nacija! Ţivjeli su u trošnim drvenim kućama u blatnjavim ulicama ĉetvrti na rubu Istanbula. O njima je Dţelal ĉesto pisao. To su oni koji uvijek s istom iskrenošću i nadom vjeruju da će u sluĉaju vojnoga udara cijena kruha porasti te da će se otvoriti vrata raja ako grješnici budu muĉeni. Ali Dţelal je bio pohlepan. Ţelio je sve nadzirati. To je dovelo do svaĊe meĊu frakcijama i nije bilo ništa od vojnoga udara. Tenkovi naveĉer nisu otišli do zgrade radija, već su se vratili u vojarnu. Ishod svega: kao što vidiš, još uvijek plazimo, a budući da se sramimo pred Europom, ponekad pustimo neki glas. Tako

stranim novinarima koji nas posjete moţemo reći da im napokon sliĉimo. To ne znaĉi da smo oĉajni i da se ne moţemo spasiti*. Postoji naĉin. Da je engleska televizijska ekipa ţeljela razgovarati sa mnom, a ne s Dţelalom, otkrio bih tajnu kako je Istok još desetinama tisuća godina mogao ostati sretni Istok. Gospodine Galipe, vaš je bratić hendikepiran i tragiĉan ĉovjek. Uopće nema potrebe da poput njega u ormarima drţimo vlasulje, laţne brade i ĉudnu odjeću. Tako nećemo postati ono što zapravo jesmo. Mahumud I. svake bi se veĉeri prerušavao, a znate li kako? Umjesto sultanskoga turbana nosio bi fes, a u rukama štap, i to je sve! Nije potrebno šminkati se svaku veĉer, niti nositi pretjerano kićenu odjeću ili pak otrcanu odjeću prosjaka. Naš je svijet cjelina. Nije se raspao. Unutar ovoga svijeta uistinu postoji neki drugi svijet, no on nije tajan i skriven kao što je to sluĉaj sa zapadnim svijetom. Taj je svijet skriven iza prizora i scenografije. Mi ne moramo pobjedonosno dići veo da shvatimo skrivenu istinu. Naš je skromni svijet posvuda, nama središte i nije ga moguće naći na karti. MeĊutim, upravo je to naš misterij, a to je uistinu vrlo teško shvatiti. To iziskuje napor. Pitam vas koliko to hrabrih junaka meĊu nama zna da su oni sami sav taj svijet ĉiji misterij traţe? Tko meĊu nama zna da je i sam svijet u potrazi za misterijem? Neki su to shvatili. Oni se imaju pravo prerušavati i postajati netko drugi. Postoji samo jedan osjećaj koji dijelim s vašim roĊakom Dţelalom. I ja ţalim naše sirote filmske zvijezde. One ne mogu biti ono što jesu, a nisu u stanju ni biti netko drugi. Štoviše, još više ţalim naš narod. On se poistovjećuje s tim zvijezdama. Taj se narod mogao spasiti, mogao se spasiti cijeli Istok, no vaš nas je bratić Dţelal izdao zbog svojih ambicija. Uplašio se vlastita djela te sada bjeţi od cijele nacije u svojoj ĉudnoj odjeći. Zašto se skriva?” “Znate zašto. Na ulicama se svakodnevno dogodi deset do petnaest ubojstava”, odgovorio je Galip. “To nisu politiĉka, već duhovna ubojstva. Uostalom, ako su se pseudopripadnici derviških redova, pseudomarksisti i fašisti meĊusobno pomiješali, što se to Dţelala tiĉe? On više nikoga ne zanima. Skrivajući se izaziva smrt. Ţeli da i mi pomislimo da je toliko vaţan da ga ţele ubiti. U vrijeme dok je postojala Demokratska stranka, u našim je novinama radio jedan dobar kolumnist, sada pokojni. U ţelji da privuĉe pozornost svakodnevno je tuţitelju zaduţenome za tisak slao pisma pod pseudonimom. U njima je prijavljivao sebe. Ţelio je da protiv njega podignu tuţbu. Kao da mu to nije bilo dovoljno, tvrdio je da mi šaljemo ta pisma. Razumijete li? Gospodin Dţelal takoĊer je izgubio svoju prošlost i pamćenje. Oni su bili njegova jedina veza s ovim svijetom. To što više ne moţe pisati, nije sluĉajnost.” “On me je poslao ovamo”, rekao je Galip. Iz dţepa sakoa izvadio je tekstove. “Traţio je da novinama dostavim tekstove.” “Dajte da vidim.” Stari je kolumnist proĉitao tri teksta ne skidajući crne naoĉale. Galip je na stolu vidio prijevod Chateaubriandova djela Memoari s one strane groba. Iz uredništva je izašao jedan visoki muškarac. Stari ga je pisac prstom ruke pozvao da priĊe. “Novi tekstovi gospodina Dţelala. Opet se ţeli praviti vaţan, opet...” “Poslat ću ih dolje na pripremu za tisak”, rekao je visoki ĉovjek. “Mislili smo objaviti jedan njegov stari tekst.” “Ja ću dostavljati njegove nove tekstove”, rekao je Galip. “Zašto se ne pojavljuje?” upitao je visoki ĉovjek. “Ovih ga dana mnogi traţe.” “Oĉito se uveĉer obojica prerušavaju”, rekao je stari pisac pokazujući glavom na Galipa. Visoki se ĉovjek udaljio smiješeći se. Stari se kolumnist okrenuo prema Galipu. “Obuĉeni u ĉudnu odjeću, s maskama i tim naoĉalama odlazite u sablasne ulice. Upuštate se u prljave

poslove, slijedite ĉudne tajne i utvare onih koji su već dvjesto godina mrtvi. Odlazite u dţamije s urušenim minaretima, trošne graĊevine, prazne kuće i napuštene derviške tekije, meĊu varalice i ovisnike o heroinu, zar ne? I ti si se, Galipe, promijenio otkako se nismo vidjeli. Lice ti je blijedo, a oĉi upale. Postao si netko drugi. Istanbulske veĉeri nemaju kraja. Postao si sablast. Ne moţeš spavati zbog griţnje savjesti uzrokovane vlastitim grijesima... Molim?” “Gospodine, uzeo bih naoĉale. Odlazim.”

Deseto poglavlje IZGLEDA DA SAM JA TAJ JUNAK Pitanje osebujnosti stila: svoje prve retke pišemo oponašajući tuĎe tekstove. To je, naravno, nužno. Ne uče li i djeca govoriti oponašajući druge? —Tahir al-Mevlevi

Pogledao sam u zrcalo i proĉitao slova na svome licu. Zrcalo je bilo mirno more, a moje lice u njemu blijedi papir. Na licu su bili vidljivi tragovi zelene tinte boje mora. “Dušo, lice ti je blijedo kao papir” govorila bi mi tvoja lijepa majka, moja strina, kada bih gledao u prazno. Tada sam se nesvjesno bojao znaĉenja slova na svome licu i toga da te neću moći naći meĊu starim stolovima, umornim stolicama, blijedim svjetiljkama, novinama, zavjesama i cigaretama. Zimi mrak pada ranije, a noći su duţe. Ĉim se smraĉi, zatvore vrata i upale svjetiljke, pomislim na tebe. U djetinjstvu si sjedila iza zatvorenih vrata na drugom katu. Sada sjediš iza vrata našega zajedniĉkog stana. Ĉitatelju, hej, ĉitatelju! Ti koji razumiješ da pripovijedam o svojoj roĊakinji. Zajedno ţivimo pod istim krovom. Dok ĉitaš ove retke, pokušaj se staviti u moj poloţaj i obrati pozornost na moje znakove. Obojica znamo da priĉam tvoju priĉu kada priĉam o sebi i svojim sjećanjima. Pogledao sam se u zrcalo i proĉitao slova na svome licu. Moje je lice bilo kamen iz Rozete koji sam dešifrirao. Bilo je nadgrobni kamen bez turbana. Bilo je zrcalo u kojemu se ogleda ĉitatelj. Nas dvojica, ĉitatelj i ja, disali bismo na pore istoga lica dok je duhanski dim ispunjavao sobu punu romana koje si ĉitala kao da ih gutaš, dok je iz mraĉne kuhinje dopiralo tuţno zujanje hladnjaka, a svjetiljka sa štitnikom od kartona bacala svjetlost boje papira na moje prste i tvoje duge noge. Ja sam taj dovitljivi, tuţni junak iz knjige koju ĉitaš. Ja sam taj putnik koji uz pomoć vodiĉa trĉi izmeĊu mramornih blokova, ogromnih stupova i tamnih stijena svijeta onih koji su osuĊeni na podzemni ţivot, i uspinjem se stubama na sedam nebesa obasjanih zvijezdama. Ja sam iskusni detektiv iz romana koji svojoj ljubljenoj s drugoga kraja mosta razapeta iznad ponora dovikuje: “Ja sam ti!” i kojemu blagonaklonost pisca omogućuje da pronaĊe tragove otrova u pepelu cigarete. Ti bi nestrpljivo i bez rijeĉi okretala stranice. Poĉinio sam umorstva zbog ljubavi, na konju prešao Eufrat, nestajao u piramidama i vršio atentate na kardinale. “Dušo, o ĉemu govori ta knjiga?" Ti si bila zbrinuta kućanica, a ja muţ koji se uveĉer vraća kući s posla. “Ni o ĉemu.” Dok je zadnji, najprazniji autobus veĉernje linije prolazio ulicom, naši bi se naslonjaĉi zatresli. U ruci bi drţala meko uvezanu knjigu, a ja novine koje nisam stigao proĉitati. “Bi li me voljela da sam junak te knjige?” pitao sam te. “Ne priĉaj gluposti!” U romanima si ĉitala o nemilosrdnoj tišini noći, a ja sam dobro znao što je to. Pomislio sam kako je njezina majka bila u pravu: lice mi je uvijek bilo blijedo. Na njemu se razaznaje pet slova. Pokraj slova A u poĉetnici je pisalo At, a pokraj slova D Dal. Dva D bila

su od rijeĉi Dede, a dva slova B od rijeĉi Baba .61 Na francuskome se kaţe Papa. Ne postoji planina imenom Kaf, ni zmija oko nje. Trĉao bih za zarezima, zaustavljao se pred toĉkama i ĉudio uskliĉnicima. Kako me je samo svijet prikazan u knjigama i na kartama zbunjivao! Rendţer Tommiks ţivio je u Nevadi. Tu su i teksaška legenda Pecos Bili u bostonskoj epizodi te Karaoglu u središnjoj Aziji. Ĉovjek s tisuću lica, Rodi, Batman svi su bili tu. Ah, Aladine, je li izašao sto dvadeset peti broj Teksasa? “Stanište!” rekla bi baka uzimajući nam stripove iz ruku. "Nema veze što nije izašao novi broj toga prljavog stripa. Ja ću vam ispriĉati jednu priĉu." Priĉala bi nam priĉu s cigaretom u ustima. Nas smo se dvoje tada uspinjali na planinu Kaf, brali jabuke, spuštali se niz dimnjake i slijedili tragove. Mi smo bili najbolji detektivi, a u poretku su nas slijedili Sherlock Holmes, prijatelj Pecos Billa Bijelo Pero i Šepavi Ali, neprijatelj Maloga Mehmeda. Ĉitatelju, hej ĉitatelju, slijediš li slova na mome licu? Pa moje lice je karta! Ja to nisam znao! “Što je bilo kasnije?” pitala si iz naslonjaĉa nasuprot mome. “Bako, što je bilo kasnije?” Godinama kasnije ja sam bio umorni suprug koji se naveĉer vraća kući s posla. Zgrabila bi ĉasopis ĉim bih ga izvadio iz aktovke, sjela u isti taj naslonjaĉ i neprestano mahala nogama. Gledao bih u tebe istim praznim pogledom i u strahu se pitao: “O ĉemu sada razmišlja? Kakav je misterij meni nedostupna, skrivena vrta njezina uma?” Gledao sam tvoja ramena, dugu raspuštenu kosu i tvoje šarene ĉasopise. Pokušao sam dokuĉiti misterij tvoga uma i toga zašto uporno njišeš nogama. Neboderi u New Yorku, vatromet, zgodni revolucionari i odriješiti milijunaši u Parizu. (Okreni stranicu.) Avioni s bazenima, popularne zvijezde s ruţiĉastim kravatama, univerzalni genijalci i najnovije obavijesti. (Okreni stranicu.) Mlade zvijezde u Hollywoodu, buntovni pjesnici, razni prinĉevi i princeze. (Okreni stranicu.) Jedna domaća vijest: dva pjesnika i tri knjiţevna kritiĉara raspravljaju o korisnosti ĉitanja. U tome trenutku još nisam bio riješio misterij, ali ti jesi. Satima si ĉitala. Sumerska boţica zdravlja: Bo. Znak za telurij: Te. Nota: Re. Rijeka koja teĉe uzvodno: abeceda. Izmišljena planina koja leţi na ravnicama slova: Kaf. Magiĉna rijeĉ: Slušaj! Teatar uma: San. Zgodni junak na slici sa strane: Ti si to uvijek znala, ja nikada nisam. U tihoj veĉeri si podigla glavu s ĉasopisa. Jedna polovica tvoga lica bila je obasjana, a druga je bila tamno ogledalo. Pitala si: “Trebam li skratiti kosu?” Nisam bio siguran obraćaš li se meni ili zgodnome junaku. Pogled mi je opet na trenutak bio prazan. Hej, ĉitatelju! Nikada ti nisam mogao objasniti zašto ne vjerujem u svijet bez junaka, ni zašto jadni pisac koji daje ţivot junacima ne moţe biti junak. Nisam te mogao uvjeriti da su ljudi s fotografija u ĉasopisima drugaĉiji od nas, niti sam te tjerao da pristaneš na osrednji ţivot. I nikada te nisam tjerao da i mene uvedeš u tu osrednjost.

61

At: "konj”, dal: “grana”, dede: “djed”, baba: “otac”.

Jedanaesto poglavlje BRATE MOJ! Onaj koji se od svih vladara za koje sam čuo uspio najviše približiti pravom božanskom duhu bio je, mislim, BagdaĎanin Harun al-Rašid koji je, kao što vam je poznato, uživao izlaziti prerušen. —Isak Dinesen

Kada je izašao iz zgrade Milijeta s crnim naoĉalama, Galip je umjesto prema ûredu krenuo prema Kapaliĉaršiji. Prolazio je izmeĊu dućana u kojima se prodaju suveniri i kroz dvorište dţamije Nuruosmanije, kad je najednom osjetio da mu zbog nesanice Istanbul izgleda kao neki sasvim drugi grad. Koţne torbe, lule od morske pjene i mlinci za kavu koje je vidio prolazeći Kapaliĉaršijom nisu ga podsjećali na predmete iz grada koji su ljudi, ţiveći u njemu tisućama godina, uĉinili sliĉnima sebi, nego na zastrašujuće simbole neke nedokuĉive zemlje u koju su milijuni privremeno prognani. “Neobiĉno je to”, mislio je Galip tumarajući zamršenim uliĉicama Kapaliĉaršije, “što otkad sam proĉitao slova na svojem licu, više ne mogu biti optimistiĉan i vjerovati da ću u potpunosti postati ono što jesam.” Zašavši u Ulicu papudţija, umalo je povjerovao da ono što se mijenja nlije grad, nego on sam. No otkako je proĉitao slova na svom licu, postao je toliko uvjeren da dovoljno poznaje zagonetku grada da to niije moglo biti istina. Dok je razgledavao izlog jedne prodavaonice sagova, neki unutarnji glas rekao mu je da je jednom prije već vidio te sagove, da je svojim blatnjavim cipelama i starim papuĉama godinama koraĉao po njima. Da poznaje opreznog vlasnika dućana koji ga sumnjiĉavo promatra ispijajući kavu pred vratima. Da povijest dućana ispunjenu sitnim prijevarama i podvalama te njegovu priĉu s mirisom prašine poznaje kao vlastiti ţivot. Isto je pomislio razgledavajući izloge zlatarskih radnji i postolarskih radnji i antikvarnica. Nakon što je uţurbano prošao još nekoliko uliĉica, uĉinilo mu se da poznaje sve što se prodaje na Kapaliĉaršiji; od bakrenih ibrika do vaga s utezima. Sve prodavaĉe koji ĉekaju kupce i ljude koji prolaze ulicama. Cijeli Istanbul bio mu je poznat, ni jedna tajna toga grada Galipu nije ostala skrivena. Sa spokojem koji mu je pruţao taj osjećaj lutao je ulicama kao u snu. Triĉarije koje je vidio u izlozima i lica koja je susretao na ulici Galipu su se prvi put u ţivotu uĉinili istovremeno zbunjujućima kao u snu, i umirujućima i poznatima poput onih na obiteljskome ruĉku koji se jede u guţvi i buĉno. Dok je prolazio pokraj blještavih izloga zlatarnica, palo mu je na pamet da je taj spokoj povezan s tajnom na koju su ukazivala sa strahom proĉitana slova na njegovu licu. Otkad ih je proĉitao, uopće nije htio razmišljati o onoj nujnoj i zlosretnoj osobi koju je ostavio u svojoj prošlosti. Ako ima nešto što svijet ĉini tajnovitim, to je postojanje one druge osobe koju ĉovjek ĉuva u sebi i s njom ţivi kao s blizancem. Kad je prošao Ulicom postolara, u kojoj besposleni trgovci drijemaju pred vratima, i ugledao panorame Istanbula na razglednicama jarkih boja izloţenima na ulazu jednoga malog dućana, zakljuĉio je da je svoju

unutarnju osobu već odavno ostavio iza sebe; te su razglednice bile toliko poznate, toliko zastarjele i pune otrcanih istanbulskih prizora da se Galipu, dok je promatrao poznate i dosadne slike brodova Gradskih linija koji pristaju uz most Galata, dimnjaka palaĉe Topkapi, Djevojaĉke kule i Bosporskog mosta, uĉinilo da je nemoguće da je ijedna tajna toga grada njemu ostala skrivena. No osjećaj je nestao u trenutku kad je zašao u uske uliĉice Bezistana ĉiji se izlozi od zelenoga stakla odraţavaju jedan u drugome. “Netko me slijedi”, pomislio je sa strahom. Premda uokolo nije bilo nikoga sumnjivog tko bi mu privukao pozornost, Galipa je u trenutku obuzeo osjećaj koji ga je podsjećao na neumitnu katastrofu koja se tromo pribliţava. Ubrzao je korak. Stigavši do Ulice kalpakĉija skrenuo je desno, prošao ulicom do kraja i izašao iz ĉaršije. Namjeravao je bez usporavanja proći Trţnicom antikvara, no kada se našao pred knjiţarom Elif, njezino mu se ime, koje je godinama doţivljavao uobiĉajenim, uĉinilo znakom. Zapanjujuće nije bilo to što se elif, prvo slovo arapskog alfabeta i Alahova imena, koje je prema hurufijskom vjerovanju ishodište svih slova, a time i cijeloga svijeta, našlo u nazivu dućana, nego to što je elif na knjiţari bio napisan latinicom, toĉno onako kako je to predvidio Mehmet III. Osvajaĉ. Budući da na to nije htio gledati kao na znak, nego kao na obiĉnu sluĉajnost, skrenuo je pogled na dućan Šejha Muamer-efendije. Knjiţara Zamani Šejhija, koju su nekoć uĉestalo posjećivale ucviljene siromašne udovice iz zabaĉenih ĉetvrti i sjetni ameriĉki milijarderi, bila je zatvorena. Galipu se to nije uĉinilo znakom nekoga uobiĉajenog dogaĊaja, kao što je nevoljkost šejh-efendije da izaĊe iz kuće ili njegova smrt, nego toga da grad još uvijek ima pokoju skrivenu tajnu. “Ako još uvijek po gradu viĊam ovakve znakove”, mislio je šetajući i hodajući meĊu hrpama prevedenih detektivskih romana i tumaĉenja Kurana koje su antikvari ostavili pred vratima, “znaĉi da nisam nauĉio ono što su mi slova na licu govorila.” No to nije bio razlog; kad god bi se sjetio da ga slijede, koraci bi mu se ubrzali sami od sebe, a grad bi se iz spokojnoga kutka koji vrvi poznatim znakovima i stvarima pretvarao u zastrašujući svijet prepun nepoznatih opasnosti i tajni. Galip je zakljuĉio da će samo ako ubrza uspjeti za sobom ostaviti sjenu koja ga prati i zaboraviti osjećaj tajnovitosti koji budi tjeskobu. S Trga Bejazit je brzo ušao u Ulicu šatordţija, iz koje je, zato što mu se sviĊalo njezino ime, skrenuo u Ulicu samovara. Ulicom pušaĉa nargile, koja je paralelna s njom, spustio se prema Zlatnom rogu i zatim se ponovno uspeo skrenuvši Ulicom muţara. Vidio je plastiĉarske radionice, zalogajnice, kotlarske radionice i bravarije. “Znaĉi da sam se na poĉetku svoga novog ţivota najprije trebao susresti s ovim dućanima”, pomislio je naivno poput djeteta. Vidio je dućane u kojima se prodaju kante, lavori, staklene perle, svjetlucave šljokice za odjeću te policijske i vojne odore. Neko je vrijeme hodao prema kuli Bejazit, koju je odabrao za cilj. Zatim se okrenuo pa se, probijajući se meĊu kamionima, prodavaĉima naranaĉa, konjskim kolima, starim friţiderima, kolima nosaĉa, gomilama smeća i politiĉkim sloganima ispisanim« po zidovima sveuĉilišta, uspeo do dţamije Sulejmanije. Ušao je u dvorište. Hodajući ispod ĉempresa, zagazio je u blato pa je kod medrese izašao na ulicu. Hodao je meĊu neobojenim drvenim kućama koje su se naslanjale jedna na drugu. Kroz glavu mu je prolazilo kako dimnjaci peĉi, koji vire kroz prozore na prvom katu ruševnih kuća, strle na ulicu poput slijepih cijevi vatrenog oruţja, hrĊavih periskopa ili strašnih grla topova. Na kraju više nije htio ni pomišljati na rijeĉ "poput", samo da ga više ništa ne bi podsjetilo na nešto drugo. Kada su ga zaokupile misli o imenu Ulice Patuljkova ĉesma, u koju je skrenuo kako bi izašao iz Ulice mladića, i o tome da bi i ono moglo biti znak, zakljuĉio je da su ulice poploĉene kaldrmom prepune zamki i znakova, pa je prešao na asfalt, u Aleju prinĉeva. Vidio

je prodavaĉe simita62, vozaĉe minibusa koji piju ĉaj i studente koji prouĉavaju plakate na vratima kina s lahmadţunima63 u rukama. Tri filma odjednom. Dva su bila karate-filmovi u kojima je igrao Bruce Lee, dok je na slikama na poderanim plakatima za treći film seldţuĉki zapovjednik pograniĉne oblasti Dţunejt Arkin tukao bizantske muškarce i spavao s njihovim ţenama. Trgnuo se kao da će oslijepiti ako bude dulje gledao u naranĉasta lica filmskih glumaca na fotografijama u predvorju te se udaljio. Dok je prolazio pokraj Prinĉevske dţamije, trudio se ne misliti na priĉu o princu koja mu se vrzmala u mislima. Ipak, sve oko njega još je vrvjelo tajanstvenim znakovima: prometnim znakovima hrĊavih rubova, nakrivljenim grafitima, prljavim restoranima, hotelskim natpisima od pleksiglasa i reklamnim plakatima pjevaĉa arabeski i proizvoĊaĉa deterdţenata. I kad bi uz velik trud postigao da ga znakovi ne zaokupe, šetajući duţ akvedukta Bozdogan sanjario bi o riĊobradim bizantinskim svećenicima iz povijesnih filmova koje je gledao u djetinjstvu. Ili bi se, prolazeći pokraj prodavaonice boze Vefa, sjetio jedne bajramske veĉeri od prije mnogo godina kada je stric Melih, pijan od silnih likera koje je popio, unajmljenim taksijima svu rodbinu doveo ovamo na bozu. I te bi maštarije odmah postajale znakovi tajni zaostalih u njegovoj prošlosti. Trĉeći Ataturkovom avenijom još je jednom zakljuĉio da će, ako se bude kretao sve brţe i brţe, znakove, slike i slova koja mu grad prikazuje vidjeti onako kako sâm ţeli: ne kao dio tajne, nego onakvima kakvi jesu. Brzo je ušao u Ulicu stolara, prešao u Ulicu teslara i potom dugo hodao ne obraćajući pozornost na imena ulica. Vidio je trošne stambene zgrade u nizu, podignute tik uz drvene kuće, s balkonima zahrĊalih ograda, dugonose modele kamiona iz 1950., kotaĉe kola kakvima se igraju djeca, iskrivljene elektriĉne stupove, raskopane i potom zaboravljene ploĉnike, maĉke koje ĉeprkaju po kantama za smeće, starice pokrivenih glava koje puše na prozorima, uliĉne prodavaĉe jogurta, ĉistaĉe kanala i poplunare. Dok se spuštao Ulicom ćilimara prema Ulici Domovina, naglo je skrenuo lijevo i dva puta prešao cestu. Pio je ajran64 u jednoj trgovini kad je shvatio da je ideju o “praćenju” pokupio iz detektivskih romana koje je ĉitala Ruja. Pa ipak, bio je svjestan da tu misao, kao ni neshvatljive tajne grada, neće lako izbiti iz glave. Skrenuo je u Ulicu par grlica i na prvom raĉvanju ponovno skrenuo lijevo. U Ulici intelektualca poĉeo je trĉati. Aveniju Fevzi-paše prešao je protrĉavši izmeĊu minibusa dok je na semaforu gorjelo crveno svjetlo. Kad je s ploĉe proĉitao da se ulica u koju je potom ušao zove Lavlji brlog, na trenutak ga je uhvatila panika: ako ona skrivena ruka, ĉiju je prisutnost osjetio prije ĉetiri dana šetajući blizu mosta Galata, još uvijek za njega postavlja znakove po Istanbulu, onda mora da se tajna za koju zna da postoji nalazi negdje mnogo dalje. Iz vreve trţnice je, prošavši pokraj ribarnica gdje se prodaju šnjuri, palamide i iverci, ušao u dvorište Fatihove dţamije, na koje izlaze sve ulice. U prostranome dvorištu nije bilo nikoga osim crnobradog ĉovjeka u crnom kaputu, koji je po snijegu hodao poput usamljene vrane. I malo je groblje bilo prazno. Vrata sultanova turbeta bila su zakljuĉana. Promatrajući unutrašnjost kroz prozor, Galip je slušao brujanje grada. Buku prodavaĉa koja je dopirala s trţnice, trube automobila, djeĉje glasove iz dvorišta neke udaljene osnovne škole, udaranje ĉekića, zvukove motora, dreku vrabaca i gavrana koji su se komešali po drveću u dvorištu, buku minibusa i motocikala u prolazu, prozore koji se otvaraju i zatvaraju negdje u blizini, vrata, gradilišta, kuće, uliĉice, drveće, parkove, more, brodove, kvartove, sve zvukove grada. Mehmed Osvajaĉ, ĉovjek na ĉijem je mjestu Galip poţelio biti dok je kroz prašnjava stakla promatrao njegov sarkofag, tajnu je ovoga grada, koji je osvojio pet stoljeća prije Galipova 62 Simit: vrsta peciva posutog sezamom. 63 Lahmadžun: kora od tijesta na koju se stavlja mljeveno meso, luk i začini, a potom se peče u pećnici. 64 Ajran: vrsta tekućeg, ilanog jogurta.

roĊenja, otkrio uz pomoć hurufijskih spisa koji su mu dopali ruku. Prihvatio se mukotrpna odgonetanja svijeta u kojemu su svaka vrata, svaki dimnjak, svaka ulica, svaki most, svaki svod i svaka platana znak za nešto drugo. "Da hurufijski spisi i hurufije zbog urote nisu spaljeni", razmišljao je Galip hodajući Ulicom kaligrafa Izeta prema Zejreku, “i da je sultan uspio odgonetnuti tajnu grada, tko zna što bi sve saznao šećući bizantinskim ulicama koje je osvojio i gledajući razrušene zidove, stogodišnje platane, prašnjave ulice i prazna zemljišta kao ja sad?” Kada je stigao do starih i sablasnih zgrada skladišta duhana Dţibali, Galip je sam sebi ponudio odgovor koji je znao otkad je proĉitao slova sa svoga lica: “Grad koji vidi prvi put poznaje kao da ga je obišao tisućama puta.” No ono doista zaĉuĊujuće bilo je sljedeće: Istanbul je bio poput netom osvojena grada. Galip se nije uspijevao prepustiti osjećaju da mu je išta od blatnjavih ulica, pohabanih ploĉnika, ruševnih zidova, tugaljivih stabala olovne boje, trošnih automobila i još trošnijih autobusa, melankoliĉnih lica koja nalikuju jedno drugome i pasa koji su kost i koţa, već viĊeno ili poznato. Kad je shvatio da se neće moći riješiti osobe koja ga prati (u ĉije postojanje nije bio siguran), prošetao je obalom Zlatnoga roga. MeĊu radionicama, praznim teretnim brodovima, radnicima u kombinezonima koji na pauzi za ruĉak jedu ćevape u kruhu i igraju nogomet u blatu, i razrušenim bizantskim akveduktima, u njemu je toliko narasla ţelja da taj grad doţivi kao spokojno mjesto puno poznatih prizora, da je sebe, kao u djetinjstvu, pokušao zamisliti kao nekog drugog, kao sultana Mehmeda Osvajaĉa. Nakon duge šetnje s tom djetinjastom maštarijom koja mu se nije ĉinila ni ludom ni smiješnom, sjetio se da je Dţelal prije mnogo godina, u kolumni napisanoj u povodu obljetnice osvojenja Istanbula, napisao da je od sto dvadeset i ĉetiri vladara koji su Istanbulom vladali tijekom tisuću šesto pedeset godina od Konstantina do danas, Osvajaĉ bio jedini koji nije osjećao potrebu da noću izlazi prerušen. “Iz razloga koje neki od naših ĉitatelja vrlo dobro znaju”, pisao je Dţelal u tekstu kojega se Galip prisjećao njišući se zajedno s mnoštvom u autobusu Sirkedţi-Ejup koji je poskakivao na cestama poploĉenima kaldrmom. U autobusu za Taksim, u koji je ušao na postaji Unkapani, Galipa je zbunila brzina kojom je osoba koja ga je pratila uspjela s njim presjesti na drugi autobus. Pogled je osjećao mnogo bliţim, na zatiljku. Kad je na Taksimu još jednom presjeo, palo mu je na pamet da će se, ako porazgovara sa starcem koji sjedi pokraj njega, uspjeti pretvoriti u nekoga drugog i moţda se na taj naĉin riješiti sjene koja ga slijedi. “Što mislite, hoće li ovaj snijeg još padati?” upitao je Galip gledajući kroz prozor. “Tko zna”, rekao je starac. Moţda bi rekao još nešto, ali ga je Galip prekinuo. “Ĉega je znak ovaj snijeg?” rekao je. “Ĉiji je glasnik? Znate li priĉu o kljuĉu velikog Mevlane? Sretna je okolnost što sam je sinoć sanjao. Sve je bilo blistavo bijelo. Snijeţnobijelo, kao ovaj snijeg. Odjednom sam se probudio s prodornom i hladnom, ledenom boli u prsima. Pomislio sam da mi je na srcu snjeţna gruda ili ledena lopta. Kristalna kugla. Nisu bile. Na srcu mi je bio dijamantni kljuĉ pjesnika Mevlane. Uzeo sam ga u ruku i ustao s namjerom da njime otvorim vrata sobe. Otvorila su se, a ja sam se našao u nekoj drugoj sobi. U njoj je u krevetu spavao netko meni sliĉan, ali ne ja. Vrata te sobe otvorio sam kljuĉem sa srca uspavana ĉovjeka, ostavivši onaj koji mi je bio u ruci na njegovu mjestu. Ušao sam u još jednu sobu. I ta je soba bila takva: meni sliĉni, ali ljepši likovi, kljuĉevi na mjestu njihovih srdaca... I sljedeća se soba otvara u još jednu, a ova opet u sljedeću. Osim toga, vidio sam, u sobama ih osim mene ima još. Sjene kao ja. Prikaze koje kao i ja lutaju snovima s kljuĉevima u rukama. U svakoj sobi krevet, u svakom krevetu ĉovjek koji sanja kao ja! Shvatio sam da sam na trţnici u raju. Tu nema ni kupovine ni prodaje ni novca; tu su samo likovi i lica. Onaj lik koji ti se svidi, u njega ulaziš, stavljaš to lice na sebe kao masku i poĉinješ novi ţivot. No

lik kojega traţim, znam, nalazi se u posljednjoj od tisuću i jedne sobe, jer zadnji kljuĉ koji sam uzeo u ruke ne otvara njezina vrata. Tada shvaćam da sam ta vrata mogao otvoriti onim prvim kljuĉem koji sam ugledao na svojim ledeno hladnim prsima. Ali tko više zna gdje je taj kljuĉ? U ĉijim je rukama? Ne mogu znati koja je od tisuću i jedne sobe ona s krevetom koji sam napustio. I tako, s razornim osjećajem kajanja i u suzama, s drugim beznadnicima lutam od vrata do vrata, od sobe do sobe, i tako ostavljajući jedan i uzimajući drugi kljuĉ, ĉudeći se svakome od uspavanih likova, shvaćam da zauvijek...” "Gledaj", reĉe starac, "gledaj!” Pogledavši preko crnih naoĉala onamo kamo mu je starac pokazivao prstom, Galip je zašutio. Na ploĉniku, tik pred zgradom Radija, leţao je mrtvac okruţen nekolicinom ljudi koji su vikali na sav glas i znatiţeljnicima koji su se ţurno okupljali. Kada je promet stao, oni koji su sjedili na sjedalima prenatrpanoga autobusa, kao i oni koji su se drţali za rukohvate, nagurali su se na prozore i sa strahom i uţasom nijemo promatrali mrtvaca u krvi. Tišina je ostala nepomućena još dugo nakon što je promet krenuo. Galip je preko puta kina Konak izašao iz autobusa, na trţnici Ankara na rubu Nišantaša kupio usoljenu tunu, namaz od kavijara, jezik, banane i jabuke te uţurbano krenuo prema obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Toliko se osjećao kao netko drugi da to nije ţelio. Prvo se spustio do vratareva stana. Vratar Ismail sjedio je za kuhinjskim stolom pokrivenim plavim uvoštenim platnom s gospoĊom Kamer i njihovim unuĉićima i jeo krumpir s mljevenim mesom u ozraĉju obiteljske sreće koja se Galipu ĉinila stoljećima dalekom. “Dobar tek”, rekao je Galip, i nakon kraće šutnje dodao: “Niste ostavili omotnicu za Dţelala.” “Zvonili smo i zvonili, ali ga nije bilo kod kuće”, rekla je vratareva ţena. “Sada je gore”, rekao je Galip. “Gdje je omotnica?” “Zar je Dţelal gore?” upita gospodin Ismail. “Ako već ideš onamo, daj mu i ovaj raĉun za struju.” Ustao je od stola i raĉune koji su stajali na televizoru jedan po jedan pribliţavao svojim kratkovidnim oĉima. Galip je u trenu izvadio kljuĉ iz dţepa i objesio ga na prazan klin na rubu police iznad radijatora. Nisu ga vidjeli. Uzeo je omotnicu i raĉun i izašao. “Neka se Dţelal ne brine, nikome ništa ne govorim!” oglasila se gospoĊa Kamer nekako sumnjivo veselo. Davno je to bilo kada je Galip prvi put uţivao vozeći se starim dizalom u obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Još se uvijek osjećao smrad strojnog ulja i laka za drvo, i još je uvijek krećući stenjao poput starca s lumbagom. Zrcalo u kojem su se Ruja i on gledali i mjerili tko je viši stajalo je ĉvrsto na svom mjestu, ali se Galip, u strahu da će ga opet obuzeti uţas slova, nije pogledao. Ušao je u stan i jedva da je stigao skinuti i objesiti kaput i sako, kad je zazvonio telefon. Prije nego što se javio, otrĉao je u kupaonicu i ţudno se, hrabro i odluĉno nekoliko sekunda gledao u ogledalo kako bi bio spreman na sve. Ne, nije bila sluĉajnost, slova su bila na starome mjestu. Sve, cijeli svijet i njegova tajna. “Znam”, mislio je Galip dok je podizao slušalicu: “Znam.” Isto je tako i prije nego što se javio znao da ga zove glas koji mu je javio radosnu vijest o vojnom udaru. “Halo.” “Kako ćeš se ovaj put zvati?” upita Galip. “Nadimaka je već toliko da ih miješam.” “Razuman poĉetak”, rekao je glas. U njemu je bilo samouvjerenosti koju Galip nije oĉekivao. “Ti mi daj ime, gospodine Dţelal.”

“Mehmet.” “Kao Mehmet Osvajaĉ?” “Da.” “U redu. Ja sam Mehmet. Nisam uspio naći tvoje ime u imeniku. Daj mi adresu da doĊem.” “Zašto bih ti dao adresu koju skrivam od svih?” “Zato što sam ja dobronamjeran i obiĉan graĊanin koji poznatom novinaru ţeli donijeti dokaze o krvavom vojnom udaru koji se bliţi. Zato.” “O meni znaš toliko da ne moţeš biti obiĉan graĊanin”, rekao je Galip. “Prijé šest godina na ţeljezniĉkom kolodvoru u Karsu sreo sam jednog graĊanina”, ĉuo se glas ĉovjeka koji se zvao Mehmetom. “Obiĉnoga graĊanina. On je bio travar i putovao je u Erzurum radi trgovine. Cijelim smo putem razgovarali o tebi. Znao je što znaĉi to što si prvi tekst koji si objavio pod svojim imenom zapoĉeo turskom rijeĉju „dinle‟65 za perzijsku rijeĉ „bišnov‟, kojom je Mevlana zapoĉeo svoju Mesneviju. Poznavao je i simetriju i utilitarizam skrivene u usporedbi ţivota s romanom u nastavcima u ĉlanku koji si napisao u srpnju tisuću devetsto pedeset i šeste, dok si toĉno godinu dana kasnije usporeĊivao romane u nastavcima sa ţivotom, zato što je iz tvoga stila shvatio da si te godine pod pseudonimom dovršio roman u nastavcima o hrvanju, koji je profesionalni kolumnist, naljutivši se na šefa, ostavio nedovršenim. Znao je da je u tekstu iz tih godina koji si zapoĉeo s „Lijepe ţene na ulici gledajte kao Europljani, smiješeći se s ljubavlju, a ne namršteno i s mrţnjom‟, ona lijepa dama koju si, za primjer ţenama koje su nesretne zbog takvih muških pogleda, opisao s ljubavlju, divljenjem i suosjećanjem, zapravo tvoja maćeha. Znao je i to da je, u tekstu u kojem si šest godina kasnije šaljivo usporedio velike Obitelji koje ţive u istoj obiteljskoj zgradi u prašnjavom Istanbulu s nesretnim zlatnim ribicama koje ţive u jednom akvariju, zapravo rijeĉ o ribicama tvojega gluhonijemog strica i o tvojoj vlastitoj Obitelji. Taj ĉovjek koji ne samo da u ţivotu nije bio u Istanbulu, nego nogom nije kroĉio zapadno od Erzuruma, znao je sve tvoje roĊake ĉija imena nisi spominjao, stanove na Nišantašu u kojima si boravio, ulice, policijsku postaju na uglu, Aladinov dućan preko puta, dvorište dţamije Tešvikije s fontanom, posljednje saĉuvane vrtove, slastiĉarnicu Šutiš i stabla kestena i lipe na ploĉnicima, jednako dobro kao unutrašnjost vlastitog malog dućana u podnoţju kule u Karsu, u kojemu, kao i Aladin, prodaje sve vrste triĉarija, od mirisa do vezica za cipele, od duhana do igle i konca. U godinama kada nacionalna radijska mreţa još nije ni mogla biti osnovana, znao je da je u „Kvizu znanja u jedanaest pitanja‟ na Istanbulskom radiju, pod pokroviteljstvom proizvoĊaĉa zubne paste Ipana, samo tri tjedna nakon ĉlanka u kojem si ih ismijao, da bi te ušutkali, pitanje za tisuću dvjesto lira bilo o tebi. Znao je i to da, kao što se od tebe moglo i oĉekivati, nisi prihvatio to malo mito, nego si u prvom sljedećem ĉlanku ĉitateljima savjetovao da ne upotrebljavaju ameriĉke zubne paste, nego da zube peru ĉistim prstima i sapunom od mente koji će sami pripremiti kod kuće. Ti naravno ne znaš da je naš dobroćudni travar, slijedeći izmišljenu formulu iz toga ĉlanka, zube, koji će kasnije jedan po jedan ispasti, godinama ĉistio prstima. A mi smo, travar i ja, u preostalom dijelu našeg putovanja vlakom ĉak priredili kviz znanja naslova „Tema: Naš kolumnist Dţelal Salik‟. Namuĉio sam se dok nisam pobijedio tog ĉovjeka ĉiji je najveći strah bio da će propustiti kolodvor u Erzurumu. Nije imao novaca da dâ napraviti zube koji mu nedostaju u ustima. Osim tvojih kolumna jedina zabava u ţivotu bila mu je ljubav prema raznovrsnim pticama koje je drţao u kavezima u dvorištu i pripovijedanje priĉa o njima. Rano je propao.

65

Dinle!: Slušaj!

Da, on je bio obiĉan graĊanin. Jesi li razumio, gospodine Dţelale? I obiĉan graĊanin - pazi da ih opet ne bi omalovaţavao - i obiĉan graĊanin te poznaje. A ja te poznajem i bolje od obiĉnog graĊanina. Zbog toga ćemo razgovarati do veĉeri!” “Ĉetiri mjeseca nakon drugog ĉlanka o zubnoj pasti”, poĉeo je Galip, “u jednom ĉlanku ponovno sam dotaknuo tu temu. Kako?” “Pisao si o mirisu mentola paste za zube koji izlazi iz lijepih usta ljupkih malih djevojĉica i djeĉaka dok uveĉer prije spavanja oĉevima, ujacima, tetama, striĉevima i polubraći koji su kod kuće, jednom po jednom, daju poljubac za laku noć. Najblaţe reĉeno, to nije bio lijep tekst.” “Drugi primjeri kad sam pisao o zlatnim ribicama?” “Ribica si se dotaknuo prije šest godina u jednom ĉlanku u kojem si poţelio smrt i tišinu, i mjesec dana kasnije u ĉlanku u kojem si napisao da traţiš red i sklad. Televizore koje imamo u svojim domovima ĉesto si usporeĊivao s akvarijima. O uţasima koji su zadesili japanske zlatne ribice wakin zato što se pare sa srodnicima pisao si potkradajući Enciklopediju Britannicu. Tko ti je to preveo? Sestra, nećakinja?” “Policijska postaja?” “Podsjećala te na zagasitoplavu, na batine, na tamu, na matiĉni list, na pometnju zbog drţavljanstva, na zahrĊale cijevi za vodu, na crne cipele, noći bez zvijezda, natmurena lica, na jedan metafiziĉki osjećaj nepomiĉnosti, na zlu kob, na to da si Turĉin, na prokišnjavanje krovova i, naravno, na smrt.” “Sve to je znao i travar?” “I više.” “Što te sve pitao?” “Taj ĉovjek koji u ţivotu nije vidio tramvaj, a vrlo vjerojatno nikad ni neće, prvo me upitao koja je razlika u mirisu istanbulskih tramvaja koje vuku konji i onih bez konja. Rekao sam mu da osnovna razlika, osim u mirisu konja i znoja, leţi drugdje: u mirisu motora, ulja i elektriĉne struje. Pitao me miriše li struja u Istanbulu. To nisi napisao, ali je on iz tvoje kolumne izvukao takav zakljuĉak. Pitao me recept za miris novina koje su netom izašle iz tiska. Odgovor iz tvojeg ĉlanka, zima tisuću devetsto pedeset i osme, jest: mješavina mirisa kinina, podruma, sumpora i vina. Drugim rijeĉima, mješavina da ti se zavrti u glavi. Novine kojima trebaju tri dana da stignu u Kars putem izgube taj miris kaše. Ipak, najteţe travarovo pitanje bilo je ono o mirisu jorgovana. Nisam se mogao sjetiti da si tom cvijetu uopće posvetio paţnju. Po travaru, koji je priĉao oĉiju nasmiješenih poput onih u starca koji se prisjeća zaslaĊenih uspomena, u dvadeset i pet godina triput si pisao o mirisu tog cvijeta. Rekao je da si jednom, priĉajući priĉu o neobiĉnom princu koji je ţivio sam i, ĉekajući da zauzme prijestolje, oko sebe širio strah, napisao da Je njegova draga mirisala na jorgovan. Dvaput si pak - a u tome ima ponavljanja - vjerojatno nadahnut kćerkom nekog od svojlh bliskih roĊaka, opisivao malu djevojĉicu s ĉistom izglaĉanom pregaĉom i svjetlucavom vrpcom u kosi, koja nakon ljetnih praznika ponovno kreće u školu. Jedne si godine napisao da joj je kosa mirisala na jorgovan, a druge glava. Je li to bila repriza iz stvarnog ţivota ili ponavljanje pisca koji sam od sebe krade?” Galip je neko vrijeme šutio. “Ne sjećam se”, reĉe i nastavi kao da se probudio iz sna: “Znam i da sam razmišljao o tekstu o princu, ali ne sjećam se da sam ga napisao.” “Travar se sjećao. Osim osjeta mirisa i osjećaj za prostor bio mu je dobar. Polazeći od tvojih ĉlanaka ne samo da je zamišljao Istanbul kao vrtlog mirisa, nego je poznavao i sve gradske ĉetvrti kojima si lutao, koje si volio, volio potajice od svih, i smatrao ih zagonetnima. No, kao što nije mogao zamisliti neke mirise, nije imao ni najmanju predodţbu o tome koliko su te ĉetvrti udaljene jedna od druge. Zbog tebe sam, da bih te

našao, i sam povremeno zavirivao u te i meni dobro poznate zakutke, no budući da je iz tvojeg telefonskog broja bilo jasno da se skrivaš negdje na podruĉju Nišantaša i Šišlija, ovaj put se nisam trudio. Ovo ti govorim zato što će te zanimati: travaru sam rekao da ti napiše pismo. Nećakinja koja mu ĉita tvoje ĉlanke navodno zna ĉitati, ali ne i pisati. Travar naravno ne zna ni ĉitati ni pisati. I sam si jednom napisao da poznavanje slova unazaĊuje pamćenje. Hoćeš li da ti kaţem na koji sam naĉin, dok se naš parni vlak pribliţavao Erzurumu, uspio pobijediti tog ĉovjeka koji te poznaje samo po slušanju tvojih tekstova?” “Nemoj.” “Iako je pojedinaĉno pamtio apstraktne pojmove iz tvojih tekstova, njihova znaĉenja kao da si uopće nije mogao predoĉiti. Na primjer, nije imao nikakvu ideju o tome što bi to mogao biti plagijat ili knjiţevna kraĊa. Njegova mu nećakinja iz novina nije ĉitala ništa osim tvojih ĉlanaka, a drugo ga nikada nije ni zanimalo. Pomislio bi da je uvjeren da sve ĉlanke na svijetu piše jedna osoba, ili da se svi pišu istovremeno. Pitao sam ga zašto se uvijek iznova vraćaš i pišeš o pjesniku Mevlani. Šutio je. Pitao sam travara koliko je ĉlanak iz 1961. pod naslovom „Zagonetka tajnih spisa‟ tvoj, a koliko Poeov. Nije šutio, rekao je da je u cijelosti tvoj. Pitao sam ga o dvojbi 'bit priĉe ili priĉa o biti‟, koja je bila osjetljiva toĉka polemike - travar bi rekao svaĊe - o Nešatiju, Bottfoliju i Ibn Zerhaniju. Bit svega je slovo, rekao je uvjereno. Ništa nije razumio, pa sam ga pobijedio.” “U toj polemici”, poĉeo je Galip, “u toj se polemici argumenti koje sam iznio protiv Nešatija oslanjaju na tezu da je bit svega slovo.” “Ali to nije Ibn Zerhanijevo, nego Fazlulahovo mišljenje. Da se nakon parodije o Velikom Inkvizitoru ne bi našao u škripcu, ostao si prisiljen grĉevito se drţati Ibn Zerhanija. Znam da ti je, dok si to pisao, na pameti bilo jedino kako poniziti Nešatija u šefovim oĉima ne bi li postigao da ga izbaci iz novina. Prvo si, postavivši mu stupicu u raspravi „Prijevod ili plagijat?‟, Nešatija pomahnitalog od zavisti doveo do zakljuĉka koji će ga navesti da bijesno kaţe „plagijat‟. Potom si tom tvrdnjom koju si preuzeo od Ibn Zerhanija, a koju je on preuzeo od Bottfolija, uĉinio da izgleda kao da je aludirao na to da Istok neće moći biti kreativan i na taj naĉin podcijenio Turke. U jednom si potezu nahuškao njegove ĉitatelje da pišu pisma vlasniku novina i poĉeo braniti našu slavnu povijest i „našu kulturu‟. A bijedni turski ĉitatelj, uvijek spreman na nove kriţarske pohode protiv bolesnih umova koji tvrde da je „veliki turski arhitekt‟ Mimar Sinan zapravo bio Armenac iz Kajserija, kao i obiĉno ne propušta priliku. Pa kada gazdu zaspe kiša pisama protiv tog izroda, jadni Nešati, pijan od uţitka što te zatekao u knjiţevnoj kraĊi, ostaje bez posla i bez kolumne. A znaš li da ti on danas, ĉak i kao posrnuli pisac, u istim novinama u kojima ste se sreli kopa jamu ogovarajući te iza leĊa, što i ptice na grani znaju?” “Što sam napisao o jamama?” “To je toliko otvorena tema da je o njoj sramota pitati vjernog ĉitatelja poput mene, a toliko široka da joj nema kraja. Neću priĉati o knjiţevnim jamama divanskog pjesništva i bunaru u koji je baĉeno mrtvo tijelo Mevlaninog voljenog prijatelja Šemsa, o bunarima punim dţina, vještica i divova iz Tisuću i jedne noći koje si uvijek i bez ustezanja koristio, o uskim prolazima izmeĊu stambenih zgrada ili bezdanu tame o kojem si napisao da se spušta u nutrinu naših duša. Puno si pisao o tome. Ali što kaţeš na ovo? U jesen 1957- napisao si promišljen, ljutit i melankoliĉan tekst o ţalosnim šumama betonskih minareta (na minarete obzidane kamenom nisi imao previše primjedbi), koje poput agresivnih šuma kopalja opsjedaju naše gradove i nove gradiće koji niĉu ni njihovim rubovima. U tom ĉlanku, koji je kao i svako djelo ko|e izlazi iz okvira dnevne politike i dnevnih skandala ostao nezamijećen, i njegovim još manje zamijećenim posljednjim redcima, opisujući straţnje dvorište jedne

dţamije nedovršenog minareta u jednoj sporednoj ĉetvrti, obraslo asimetriĉnim trnjem i simetriĉnom paprati, pripovijedao si o nekoj mukloj, tamnoj i slijepoj jami. Shvatio sam da si tom stvarnom jamom, koju si opisao trima pridjevima, majstorski aludirao na to da trebamo svrnuti pogled ne prema visinama betonskih minareta, nego prema zmijama i dušama koje leţe u isušenim i mraĉnim jamama zaostalim u podsvijesti naše prošlosti. Zato je bila nuţnost, a ne sluĉajnost to što si deset godina kasnije, jedne od besanih i nesretnih noći u kojima si bio prisiljen sam, potpuno sam se hrvati s utvarama griţnje savjesti, potaknut vlastitom tuţnom prošlošću i kiklopima, opisujući „oko‟ krivnje koje te godinama bez milosti prati, u jednom tekstu napisao da taj organ vida stoji „toĉno posred ĉela poput mraĉne jame‟.” Je li taj glas, ĉijeg je vlasnika Galip zamišljao u pohabanoj jakni s bijelim ovratnikom i s licem utvare, sve te reĉenice izgovarao napamet, u ţaru sjećanja, ili je odnekud ĉitao? Galip se zamislio. Glas je pak njegovu šutnju protumaĉio kao znak i pobjedniĉki se nasmijao. Zatim je s osjećajem bratske bliskosti što ga pruţa spoznaja da poput zajedniĉke pupĉane vrpce dijele telefonsku ţicu koja, krenuvši iz podnoţja tko zna kojeg gradskog breţuljka, prolazi tko zna kojim od podzemnih putova punih bizantskih novĉića i osmanlijskih lubanja, proteţe se meĊu hrĊavim stupovima, platanama i kestenima poput konopca za rublje te kao crni bršljan obavija boĉne zidove starih zgrada na kojima se ţbuka ljušti, kao da odaje tajnu prošaptao da jako voli Dţelala, jako cijeni Dţelala, dobro poznaje Dţelala i Dţelal u to više ne sumnja, zar ne? “Ne znam”, rekao je Galip. “Onda hajde da se riješimo ovih crnih telefona”, rekao je glas. Zato što je zvonjava tih telefona, koji su s vremena na vrijeme zvonili sami od sebe, više zastrašivala nego upozoravala, zato što su njihove slušalice boje katrana bile teške poput malih utega, zato što su pri okretanju brojeva škrgutali melodiju poput one starih rotacijskih vrata na trajektnom pristaništu Karakoj-Kadikoj i zato što bi povremeno uspostavili vezu s kim oni hoće, a ne s kim hoće onaj koji bira broj. “Jesi li razumio, gospodine Dţelale? Daj mi adresu, odmah ću doći.” Galip je, kao uĉitelj pokoleban genijalnošću svog izvrsnog uĉenika, prvo zastao, a onda, ĉudeći se cvjetovima koji se sa svakim odgovorom otvaraju u vrtu njegovog vlastitog sjećanja, beskraju tog vrta u svakom pitanju i stupici u koju je polako upadao, upitao: “Najlonske ĉarape?” “U tekstu iz 1958. napisao si da si dvije godine ranije, znaĉi u vrijeme kad si bio prisiljen svoju kolumnu umjesto pod svojim objavljivati pod bijednim izmišljenim imenima, u jednom kinu na Bejogluu (Ruja), u koje si jednog vrućeg ljetnog dana ušao ošamućen od rada i samoće da bi zaboravio svoju nesreću i pobjegao od podnevnog sunca, gledao prvi od dva filma poĉevši od sredine. IzmeĊu grohota ĉikaških gangstera poturĉenih uz pomoć jadnih sinkronizera s Bejoglua, pucnjeva iz automatskih pušaka i zveketa boca i stakla, trgnuo te zvuk koji je dolazio iz blizine: nedaleko od tebe jedna se ţena kroz najlonske ĉarape dugim noktima ĉešala po nogama. Kad je prvi film završio, a svjetla se upalila, dva reda ispred sebe vidio si lijepu i elegantnu majku i njezinog pametnog i mirnog jedanaestogodišnjeg sina kako prijateljski razgovaraju. Dugo si promatrao njihovo prijateljstvo i naĉin na koji su razgovarali pozorno slušajući jedno drugo. U kolumni koju ćeš napisati dvije godine kasnije, opisat ćeš kako si, gledajući drugi film, umjesto zveketa maĉeva i huke morskih oluja što su sukljali iz zvuĉnika, slušao šum koji je proizvodila nemirna ruka švrljajući po nogama koje su u ljetnim noćima sluţile kao hrana istanbulskim komarcima, a umjesto o urotama koje kuju gusari na platnu, razmišljao o prijateljstvu majke i sina. Kao što si opisao u ĉlanku napisanom dvanaest godina nakon toga, netom nakon što je objavljen tekst o najlonskim ĉarapama, vlasnik novina

te izgrdio: zar nisi znao da je opaţanje seksualnosti kod udanih ţena s djecom opasno, vrlo opasno ponašanje i da turski ĉitatelj to neće trpjeti, i da je, ako ţeliš biti ţivi kolumnist, neophodno da pripaziš na ono što pišeš o udanim ţenama, kao i na svoj stil?” “Stil. Kratak odgovor, molim.” “Stil je za tebe bio ţivot. Stil je za tebe bio glas. Stil su bila tvoja razmišljenje. Stil je bio bit osobnosti koju si oţivio u sebi. No ta osobnost nije bila jedna, niti dvije. Bile su tri...” "Tvoj prvi glas koji zoveš 'moja jednostavna osobnost‟. To je onaj koji pokazuješ svima, koji posjedaš za stol na obiteljskim okupljanjima i nakon jela ga tjeraš da ogovara s ostalima okruţen dimom cigareta. Toj osobi duguješ detalje vezane uz svakodnevni ţivot. Drugi je osoba kakva ţeliš biti. To je maska koju si ukrao od onih koji ne mogu naći spokoj na ovome svijetu, nego ţive u nekom drugom. Koji su okaljani ĉarima tog drugog svijeta i u tebi izazivaju divljenje. Jednom si napisao, a ja sa suzama u oĉima ĉitao, da bez navike da šapćući vodiš dijaloge s tim „junakom‟ kojeg si prvo ţelio imitirati, a poslije zauzeti njegovo mjesto, bez navike da igre rijeĉi, zagonetke, ruganja i peckanja koje ti je šaptao u uho ponavljaš poput slaboumnika koji pjevuši refrene koji mu se motaju po glavi, ne bi mogao podnijeti svakodnevni ţivot, pa bi se poput mnogih nesretnika povukao u neki kut i ĉekao smrt. Ona treća je tebe, a naravno i mene, dovodila do svjetova koje ove tvoje dvije osobnosti koje si nazivao „objektivni stil, subjektivni stil‟ ne mogu dosegnuti. Mraĉna osobnost, crni stil! Ono što si napisao u noćima kada si bio toliko nesretan da se nisi mogao zadovoljiti imitacijama i maskama bolje znam ja, ali ono što si radio bolje znaš ti, brate. Razumjet ćemo jedan drugoga, jedan drugoga ćemo pronaći, zajedno ćemo se prerušiti, daj mi svoju adresu.” “Adrese?” “Gradovi nastaju od adresa, adrese od slova, a slova od lica. U ponedjeljak 12. listopada 1963. opisivao si Kurtuluš, starim imenom Tatavla, Armenska ĉetvrt, kao jedan od tebi najdraţih kutaka Istanbula. Ĉitao sam s uţitkom.” “Ĉitati?” “Jednom, u veljaĉi 1962., ako je datum potreban, jedne zimske veĉeri jednoga od onih tvojih nervoznih dana u kojima si se pripremao za vojni udar koji će spasiti domovinu od bijede, u nekoj mraĉnoj uliĉici na Bejogluu vidio si kako je jedno veliko zrcalo s pozlaćenim okvirom - koje se iz jednog noćnog kluba u kojemu rade trbušne plesaĉice i opsjenari iz tko zna kojeg ĉudnog razloga selilo u neki drugi - od hladnoće ili iz nekog drugog razloga prvo puklo, a zatim se pred tvojim oĉima raspalo u sitne komadiće. U tom si trenu shvatio da to što se spoj koji od stakla ĉini zrcalo u turskom naziva „tajnom‟ nije sluĉajnost. Kad si u jednoj svojoj kolumni opisao taj trenutak nadahnuća, rekao si da je ĉitanje zapravo gledanje u ogledalo: oni koji poznaju „tajnu‟ iza ogledala prelaze na drugu stranu, a oni koji nisu upućeni u tajnu slova ne mogu naći ništa do bljutavosti svojih lica na ovome svijetu.” “Što je bila ta tajna?” “Što je ta tajna osim tebe znam samo ja. I sâm znaš da je to nešto što se ne moţe objasniti preko telefona. Daj mi adresu.” “Što je bila ta tajna?” “Misliš li da je potrebno da ti ĉitatelj posveti cijeli svoj ţivotni vijek da bi je se domogao? Ja sam ti ga posvetio. Da bih mogao naslutiti tu tajnu, ĉitao sam sve što si napisao u godinama kada nisi pisao pod svojim imenom: romane u nastavcima koje si pisao za nekog drugog, zagonetke, portrete, politiĉke i sentimentalne reportaţe. U drţavnim knjiţnicama u kojima peći nisu radile, obuĉen u kaput, s kapom na glavi i vunenim rukavicama na rukama,

dršćući sam sjedio i ĉitao sve za što sam slutio da si ti napisao. To što si tijekom više od trideset godina bez prestanka objavljivao u prosjeku nešto više od osam stranica dnevno, ĉini knjigu od sto tisuća stranica ili tristo svezaka po tristo trideset i tri stranice. Ovaj bi ti narod samo zbog toga trebao podignuti spomenik.” “I tebi, zato što si proĉitao”, reĉe Galip. “Spomenik?” “Dok sam na jednom od svojih putovanja kroz Anadoliju, u gradiću ĉije sam ime zaboravio, u parku na gradskome trgu ĉekao polazak autobusa, pokraj mene je sjeo jedan mladić. Poĉeli smo razgovarati. Prvo smo razgovarali o Ataturkovom spomeniku koji je prstom upirao u garaţu za autobuse, kao da govori da je odlazak jedino što se u tom tuţnom gradiću moţe napraviti. Kasnije smo, kad sam na to skrenuo razgovor, priĉali o ĉlanku koji si napisao o kipovima Ataturka kojih u našoj zemlji ima više od deset tisuća. Napisao si da će u noći Posljednjeg suda, dok nebesku tamu budu cijepali munje i gromovi, a Zemlja se pomicala, svi ti ĉudovišni kipovi oţivjeti, da će se, neki u zapadnjaĉkoj odjeći obloţenoj golubljim izmetom, neki u maršalskoj uniformi s medaljama, neki na zastrašujućem propetom pastuhu golemog uda, a neki s cilindrom i fantomskim ogrtaĉem, polako pomaknuti s mjesta. Sići će s postolja zatrpanih suhim cvijećem i vijencima, oko kojih su godinama jurili prašnjavi stari autobusi, konjske zaprege i muhe, i pred kojima su se vojnici u uniformama koje mirišu na znoj i uĉenice ţenske gimnazije koje mirišu po naftalinu okupljali i recitirali himnu, te utonuti u tamu. Opisao si i s kolikim će se strahom u noći Sudnjeg dana, dok tlo bude podrhtavalo i nebo se cijepalo, od zvuka tih bronĉanih I mramornih ĉizama i potkova u rubnim ĉetvrtima parati uši naših ubogih sugraĊana koji će iza zatvorenih prozora svojih kuća slušati fijukanje izvana. Taj je ĉlanak svojedobno proĉitao i vatreni mladić koji je sjedio pokraj mene, i toliko se uzbudio da ti je odmah s nestrpljenjem napisao pismo u kojem je pitao kada će taj Sudnji dan doći. Ako je toĉno ono što mi je rekao, poslao si mu kratak odgovor u kojem si od njega zatraţio jednu fotografiju za dokumente. Kad si je dobio, otkrio si mu tajnu koja će „biti znamenje da je taj dan došao‟. Ne, tajna koju si mu odao nije bila „ta tajna'. Zato što mi ju je mladić, razoĉaran dugogodišnjim ĉekanjem u parku s presušenim bazenom i oĉerupanim travnjakom, otkrio iako je trebala biti osobna. Navodno si mu napisao druga znaĉenja nekih slova i traţio da neku reĉenicu na koju će jednoga dana naići u tvojem ĉlanku shvati kao znak. Nakon ĉitanja te reĉenice, naš je mladić trebao odgonetnuti šifriranu kolumnu i krenuti u akciju.” “Koja je to bila reĉenica?” “„Cijeli moj ţivot bio je pun ruţnih uspomena poput ove.‟ To je bila reĉenica. Ne mogu razabrati je li ju on izmislio ili si je ti napisao. Zanimljivo je to što sam, kad si priĉao o tome kako ti pamćenje slabi ili se ĉak potpuno briše, u jednom tvojem starom ĉlanku koji je ovih dana ponovno objavljen proĉitao tu reĉenicu zajedno s ostalima. Daj mi adresu pa ću ti odmah objasniti što to znaĉi.” “Druge reĉenice?” “Daj mi adresu! Daj mi adresu jer sada znam da te ne zanimaju ni druge reĉenice ni druge priĉe. Odustao si od ove zemlje toliko da te više ništa ne zanima. U mišjoj rupi u kojoj se s gnušanjem skrivaš, na rubu si da se zbog samoće, nedostatka prijatelja i suputnika poĉneš nekontrolirano smijati. Daj mi adresu pa ću ti reći u kojem ćeš kutku antikvarijata pronaći uĉenike vjerske škole i hrvaĉke suce, ljubitelje tek stasalih djeĉaka, kako razmjenjuju potpisane fotografije koje su dobili od tebe. Daj mi adresu pa ću ti pokazati gravure koje prikazuju osam posljednjih osmanlijskih sultana u skrivenome kutku Istanbula in flagranti s haremskim ţenama na koje su prethodno navukli odjeću zapadnjaĉkih kurvi. Jesi li znao da se ta bolest, koja zahtijeva obilje haljina i nakita, u luksuznim pariškim krojaĉnicama i

javnim kućama naziva „turska slabost‟? Jesi li znao da je na jednoj gravuri koja prikazuje Mahmuda II. kako prerušen opći u nekom mraĉnom istanbulskom sokaku, on naslikan s golim nogama u ĉizmama koje je Napoleon nosio u pohodu na Egipat i kriţem od rubina i dijamanata, koji je njegova omiljena ţena, sultanija majka Bezmialem, a ona je baka našeg princa ĉija ti se priĉa jako svidjela i kuma jednog osmanlijskog broda, smjelo nosila?” “Kriţ?” rekao je Galip s nekom radošću i osjećajem da prvi put u šest dana i ĉetiri sata otkako ga je ţena napustila uţiva u ţivotu. “Kriţ je po obliku suprotnost polumjesecu, njegovo pobijanje, „negativ‟. Odmah ispod teksta od 18. siječnja 1958., u kojem si, da bi to dokazao, razglabao o redcima iz rane egipatske geometrije, arapske algebre i sirijskog neoplatonizma, bila je objavljena vijest o vjenĉanju Edwarda G. Robinsona, kojega kao „opasnog frajera s velikog platna i pozornica koji ţvaĉe cigare‟ jako volim, i Jane Adler, modne dizajnerice iz New Yorka, kao i fotografija mladenaca u sjeni kriţa. Znam da to nije bila sluĉajnost. Daj mi adresu. Toĉno tjedan dana nakon tog ĉlanka iznio si ideju da odgoj naše djece u strahu od kriţa i oduševljenju prema polumjesecu u njihovim zrelim godinama uzrokuje tromost. Na primjer, nesposobnost odgonetanja ĉarobnih holivudskih lica i spolnu neodluĉnost, tako da sve ţene lijepih lica doţivljavaju kao majke ili tete. Da bi dokazao to svoje stajalište, napisao si da će se u spavaohicama besplatnih internata, u dane kada se na satu povijesti govori o kriţarskim ratovima, nasumce pronaći na stotine uĉenika koji su smoĉili krevet. Ali to ne znaĉi ništa. Daj mi adresu pa ću ti donijeti sve priĉe o kriţevima iz provincijalnih novina na koje sam nabasao dok sam kopao po knjiţnicama da bih ĉitao tvoje ĉlanke. Iz Erdţijas posta, Kajseri, 1962.: „OsuĊenik na smrt, koji se vraća iz zemlje mrtvih nakon što je puklo masno uţe koje mu je bilo oko vrata, opisuje kriţeve na koje je naišao na svojem kratkom putu u pakao‟. A iz Zelene Konje, Konja, 1951. „Naš glavni urednik je danas telegramom objavio Predsjedniku Republike da je za .urski moral prikladnije da umjes.o .og pozna.og slova u obliku kriţa koris.imo (.)‟, i ako mi daš adresu, odmah ću ti donijeti još i više... Ne kaţem da ćeš ih iskoristiti kao materijal zato što znam da mrziš kolumniste koji ţivot doţivljavaju kao materijal. Odmah ću donijeti sve Sto trenutaĉno stoji preda mnom U kutijama, zajedno ćemo ĉitati, zajedno se smijati, zajedno plakati. Hajde, daj ml adresu, donijet ću ti priĉu u nastavcima iz gradskih novina o mladićima iz Iskenderuna koji jedino u noćnim klubovima nisu mucali zato Sto nikome osim barskim zabavljaĉicama nisu mogli ispriĉati koliko mrze svoje oĉeve. Daj adresu, donijet ću ti proroĉanstvo o ljubavi i smrti nepismenog konobara koji ne samo da nije znao perzijski, nego ni turski nije govorio kako valja, ali je, budući da su bili blizanci po duši, recitirao nepoznatu poeziju Omera Hajama. Daj adresu pa ću ti donijeti snove novinara i slovoslagaĉa iz Bajburta koji je shvatio da će izgubiti pamćenje, pa je na posljednjoj stranici novina kojih je bio vlasnik u nastavcima poĉeo objavljivati sve svoje znanje, sav ţivot i sjećanja, sve do noći svoje smrti. Znam da ćeš u prostranom vrtu koji opisuje u posljednjem snu, meĊu uspomenama na neke dane koje blijede, lišćem koje pada i zdencem koji presušuje, pronaći i svoju priĉu. Brate moj. Znam i kako si, da bi sprijeĉio da ti se pamćenje sasuši, uzimao lijekove koji razrjeĊuju krv. I da si svakodnevno satima leţao nogu naslonjenih na zid da bi ti krv otišla u mozak i tako jednu po jednu izvlaĉio uspomene iz te tmurne, slijepe rupe. Dok ti glava viseći preko ruba kauĉa ili kreveta poprima ţarkocrvenu boju, s mukom se prisjećaš: „16. oţujka 1957/ „16. oţujka 1957. sam u kebabdţinici Vilajet sjedio i jeo s kolegama iz redakcije i priĉao o maskama koje ljubomora moţe navući na ĉovjeka!' I onda se, znam, ponovno trudiš i kaţeš: „Da, da. U svibnju 1962. godine, kad sam se u kući u jednoj od sporednih ulica Kurtuluša probudio nakon nevjerojatnog podnevnog voĊenja ljubavi, ţeni koja je pokraj mene leţala gola rekao sam da dva ogromna madeţa na

njezinoj koţi sliĉe madeţima moje maćehe‟. Kaţeš, ali se odmah poslije prepuštaš sumnji koju ćeš poslije opisati kao „nemilosrdnu‟. Jesi li to rekao njoj ili svjetloputoj ţeni u kamenoj kući u kojoj se kroz odškrinute prozore neprestano ĉuje ţamor s trţnice na Bešiktašu? Ili ţeni orošenih oĉiju koja se odvaţila kasniti muţu i djeci samo zato što te toliko voli, i koja je, izašavši iz jednosobnog stana s pogledom na golo drveće u parku Dţihangir, otišla ĉak na Bejoglu da ti kupi neki upaljaĉ za koji se, kao što ćeš kasnije napisati u jednoj kolumni, više ni ne sjećaš zašto si ga toliko razmaţeno zahtijevao? Daj adresu, pa ću ti donijeti Mnemonics, najnoviji lijek iz Europe koji nas, na brzinu otvarajući nikotinom i ruţnim sjećanjima zaĉepljene ţile u mozgu, u trenutku vraća u svakodnevni ţivot izgubljenog raja. Nakon što umjesto dvije, kako piše u receptu, u svoj jutarnji ĉaj poĉneš dodavati dvadeset kapi tekućine boje jorgovana, zauvijek ćeš se sjetiti mnogih uspomena koje si zaboravio, kao i onih za koje si zaboravio da si ih zaboravio, onako kako pronalaziš drvene bojice, ĉešljeve i pikule iz djetinjstva koje izranjaju iz prostora iza starih ormara. Ako mi daš adresu, sjetit ćeš se ĉlanka u kojemu govoriš da svatko od nas nosi kartu na svojem licu i da je ona puna naznaka nezaobilaznih zakutaka grada u kojem ţivimo, kao i zašto si taj ĉlanak napisao. Ako mi daš adresu, sjetit ćeš se zašto si u svojoj kolumni morao pisati o poznatoj Mevlaninoj priĉi o natjecanju slikara. Ako mi daš adresu, sjetit ćeš se i zašto si napisao onu nerazumljivu kolumnu o tome kako ta beznadna samoća nikad neće postojati zato što nas i u najsamotnijim vremenima prate ţene iz mašte. Napisao si još i da će nas te ţene, kad god instinktivno naslute da maštamo o njima, ĉekati, traţiti, a poneke nas i naći. Daj mi adresu, brate, pa ću te podsjetiti i na ono ĉega se ne budeš mogao sjetiti, jer sad polako gubiš cijeli raj i pakao koji si ţivio i snivao. Daj adresu da odmah doĊem i spasim te prije nego ti pamćenje u potpunosti utone u bezdan zaborava. Znam sve o tebi, proĉitao sam sve što si napisao. Osim mene, ne moţeš naći nikoga da ti pomogne ponovno uspostaviti taj svijet, ponovno napisati te ĉarobne tekstove koji, danju kao krvoţedni orao, a noću kao prepredene utvare, tumaraju cijelom zemljom. Kad doĊem do tebe, ponovno ćeš poĉeti pisati te ĉarobne ĉlanke koji pale vatru u srcima mladića u kavanama najzabaĉenijih anadolskih sela, zbog kojih iz oĉiju uĉitelja i uĉenika u osnovnim školama na planinskim vrhovima suze cure u potocima, a kod mladih majki, koje u kućama u sporednim uliĉicama malih gradića ĉekaju smrt ĉitajući fotoromane, bude ushit za ţivotom. Daj adresu, razgovarat ćemo sve do jutra pa ćeš zajedno s izgubljenom prošlošću ponovno pronaći ljubav za ovu zemlju i ove ljude. Pomisli samo na oĉajnike koji ti pišu pisma u snjeţnim planinskim gradićima u koje poštanska kola svraćaju samo jednom u petnaest dana. Pomisli na budale koje prije nego što raskinu zaruke, odu na hadţ ili iskoriste pravo glasa na izborima, tebi pišu i od tebe traţe pamet, na nesretne Ċake koji te ĉitaju na satu zemljopisa sjedeći u zadnjem redu, na jadne uredske sluţbenike koji sjede za stolovima gurnutima u neki kut i, ĉekajući dan odlaska u mirovinu, pogledom prelijeću tvoje tekstove. Pomisli na nesretnike koji, ako nema tvojih ĉlanaka, naveĉer u kafiću osim radijskog programa nemaju nikakvu temu za razgovor. Pomisli na sve one koji te ĉitaju na nenatkrivenim autobusnim postajama, u prljavim i melankoliĉnim salonima kina i na zabaĉenim ţeljezniĉkim postajama. Svi od tebe oĉekuju ĉudo, svi! I moraš im dati ĉudo koje oĉekuju. Daj adresu, bolje ćemo to napraviti udvoje. Napiši im da se bliţi dan osloboĊenja. Da će uskoro proći vrijeme stajanja u redu pred ĉesmom u naselju s plastiĉnim spremnicima u rukama i išĉekivanja da voda poteĉe. Da će gimnazijalke koje bjeţe od kuće, umjesto da završe u javnim kućama na Galati, moći postati filmske zvijezde i da će, nakon ĉuda koje će se uskoro dogoditi, svaka srećka Narodne lutrije biti dobitna. Da pijani muţevi kad se vrate kući neće tući svoje ţene i da će nakon tog ĉudesnog dana lokalnim vlakovima biti dodani vagoni. Napiši i da će jednoga dana na svim gradskim trgovima

svirati orkestri kao na onima u Europi, da će jednog dana svi biti slavni i junaci i da će jednog dana, jednog skorog dana, svi moći ne samo spavati sa svakom ţenom koju poţele, ukljuĉujući i vlastitu majku, nego da će tu ţenu - na neki ĉudesan naĉin - i nakon toga moći nastaviti gledati kao anĊeosku djevicu i sestru. Napiši da su napokon pronaĊeni tajni dokumenti koji rasvjetljavaju povijesnu tajnu koja ih je stoljećima drţala u bijedi i da organizacija vjernika koja poput mreţe obavija cijelu Anadoliju samo što se nije pokrenula. Napiši da je izašlo na vidjelo tko su pederi, svećenici, bankari i kurve koji postavljaju meĊunarodnu zamku koja nas osuĊuje na ovaj bijedni ţivot, kao i tko su njihovi lokalni suradnici. Pokaţi im tko su im neprijatelji da bi mogli osjetiti spokoj koji pruţa pronalaţenje krivca za vlastitu nesreću i bijedu; daj im naslutiti što da uĉine da se od tih neprijatelja spase kako bi u satima u kojima se od tuge i bijesa tresu kao prutovi mogli sanjariti o tome kako će jednoga dana sklopiti velik, velik posao. Toliko im dobro objasni da su za svu bijedu u njihovim ţivotima odgovorni ti odvratni neprijatelji, da osjete unutarnji spokoj koji pruţa prebacivanje vlastitih grijeha na druge. Brate moj, znam da tvoje pero moţe ostvariti sve maštarije, napisati puno teţe priĉe i izvesti najnevjerojatnija ĉuda. Sve ćeš te snove ostvariti ĉudesnim rijeĉima i fantastiĉnim uspomenama koje ćeš izvući iz bezdana svojeg sjećanja. Ako je naš travar iz Karsa mogao godinama s vjerom ĉitati priĉe o ulicama u kojima je proteklo tvoje djetinjstvo, to je zato što je izmeĊu redaka mogao naslutiti te snove. Vrati mu njegove snove. Nekoć si pisao tekstove od kojih su nesretnici u ovoj zemlji drhtali, od kojih su se jeţili, koji su im mutili pamet, koji su im davali naslutiti buduće lijepe dane kao da ih podsjećaju na stare bajrame s vrtuljcima i ljuljaĉkama. Daj mi adresu i ponovno ćeš ih pisati. Što se osim pisanja u ovoj prokletoj zemlji moţe oĉekivati od ljudi poput tebe? Znam da pišeš samo zato što ne moţeš ništa drugo, zato što si bespomoćan. Ah, kao da sam svih ovih godina malo mislio na te tvoje trenutke bespomoćnosti. UzbuĊivalo te kad bi vidio slike paša i voća koje vise u voćarnicama. Brinuo si se kad bi vidio svoju tuţnu braću tvrdih pogleda kako u prljavim kavanama zabaĉenih ĉetvrti kartama gnjecavim od vlage igraju „šezdeset šest‟. Kad bih vidio majku i sina kako u slijepoj jutarnjoj tami stoje u redu ispred Vijeća za meso i ribu da bi obavili povoljnu kupovinu, kad bi na mojim putovanjima po Anadoliji vlak ujutro prolazio pored mjesta na kojima se okupljaju nadniĉari, kad bi mi za oko zapeli oĉevi koji u nedjeljno poslijepodne u blatnjavim parkovima bez drveća i zelenila sjede sa ţenama i djecom i pušeći ĉekaju da proĊe beskrajno vrijeme dosade, upitao bih se što bi ti mislio o njima. Znam da bi ti, da si vidio te prizore, vrativši se naveĉer u svoj sobiĉak sjeo za svoj stari radni stol koji je protuteţa ovoj bijednoj i zaboravljenoj zemlji, i njihove bajke zapisao na bijele papire kojima se razlijeva tinta. Zamišljao bih te glave nagnute nad papire kako u ponoć, bez nade, potišten ustaješ od stola, otvaraš hladnjak i, kao što si jednom napisao, ne uzimaš ništa odreĊeno. Ništa ne vidiš, ništa ne uzimaš, samo zamišljeno gledaš i potom odsutno poput mjeseĉara lutaš sobama i oko stola. O, brate! Bio si sam. Bio si bijedan. Bio si tuţan. Koliko sam te volio! Godinama sam ĉitao tvoje ĉlanke i mislio na tebe. Uvijek na tebe. Molim te, daj mi adresu. Barem mi daj odgovor. Ispriĉat ću ti kako sam na licima studenata Vojne akademije s kojima sam se susreo na brodu za Jalovu vidio nalijepljena ogromna slova nalik mrtvim paucima. Ispriĉat ću ti kako je te ĉvrsto graĊene studente, kad sam se s njima u prljavom brodskom toaletu našao nasamo, obuzela ljupka i djetinja uznemirenost. Ispriĉat ću ti kako je slijepi prodavaĉ lutrije, koji u dţepovima nosi pisma s odgovorima koja je dobio od tebe, u krĉmi nakon jedne ĉašice rakije davao drugima za stolom da ih ĉitaju. Kako je svaki put svima za stolom ponosno pokazivao zagonetku u tekstu u koju si ga ti uputio i kako je svako jutro tjerao sina da mu ĉita Milijet ne bi li pronašao reĉenicu koja će tu zagonetku upotpuniti. Na pismima je bio peĉat pošte Tešvikije. Halo, slušaš li me? Ako ništa, bar mi

odgovori, reci da si tu. Boţe! ĉujem da dišeš, ĉujem ti dah. Slušaj. Ovo su reĉenice koje sam unaprijed briţno pripremio. Slušaj ih paţljivo. Dok si objašnjavao zašto ti se tanki dimnjaci starih bosporskih brodova koji ispuštaju sumoran dim ĉine toliko njeţnima i krhkima, ja sam te razumio. Kad si napisao da na provincijskim svadbama na kojima ţene plešu sa ţenama, a muškarci s muškarcima u trenu ostaješ bez daha, ja sam te razumio. Kad si pisao o tome zašto se tjeskoba, koja ti sapinje dušu dok hodaš meĊu ostacima drvenih kuća što se proţimaju s grobljima, u ponoć kad se vratiš u sobu pretvara u suze, ja sam te razumio. Kad si napisao kako te razdire tišina dok u starim kinima na ĉijim vratima mala djeca prodaju proĉitane Teksase i Tommikse, u dvorani krcatoj mladićima koji se neprekidno vrpolje, gledaš filmove sa Samsonom i Herkulom radnje smještene u doba staroga Rima, a na platnu se pojavljuju duge tanke noge i ţalosno lice trećerazredne ameriĉke glumice u ulozi lijepe ropkinje, i kako onda poţeliš umrijeti, i tada sam te razumio. Kako? Razumiješ li ti mene? Odgovori, pokvarenjaĉe! Ja sam onaj nevjerojatni ĉitatelj koji bi svakog pisca, ako ga samo jednom u ţivotu sretne, uĉinio sretnim! Daj mi adresu i donijet ću ti fotografije uĉenica ţenske gimnazije koje su tvoje oboţavateljice. Sto dvadeset i sedam komada. Neke su u biljeţnici za ankete ostavile adrese, a neke upisale rijeĉi divljenja. Trideset i tri nose naoĉale, jedanaest ih ima aparatić za zube, šest ih ima vrat dug poput labuĊega, a dvadeset i ĉetiri nose kosu svezanu u konjski rep, onako kako ti voliš. Sve te vole, oĉarane su tobom. Kunem ti se. Daj mi adresu i donijet ću ti popis ţena koje su poĉetkom šezdesetih, kad si u jednoj kolumni pisao: „Jeste li sinoć slušali radio? Ja sam slušajući Sat zaljubljenih i voljenih cijelo vrijeme razmišljao‟, svim srcem vjerovale da si razmišljao upravo o njima. Jesi li znao da osim u provincijskim gradićima, kućama sluţbenika, meĊu ţenama ĉasnika te vatrenim i nervoznim studentima, oboţavatelja imaš i u visokom društvu? Ako mi daš adresu, donijet ću ti i fotografije ţena koje se ne maskiraju samo za otuţne balove visokog društva, nego i u privatnom ţivotu. Jednom si s pravom napisao da kod nas ne postoji privatni ţivot i da „privatni ţivot‟ kao pojam koji susrećemo u prevedenim romanima i vijestima iz stranoga ţutog tiska ne moţemo ni shvatiti, ali kad vidiš te fotografije s ĉizmama s visokim potpeticama i Ċavolskim maskama... Hajde daj, daj mi adresu, preklinjem te. Odmah ću ti donijeti i fascinantnu zbirku portreta sugraĊana koju sam skupio tijekom dvadeset godina. Imam fotografije ljubomornih ljubavnika snimljene netom nakon što su jedno drugome u lice bacili dušiĉnu kiselinu. Fotografije bradatih i golobradih zbunjenih reakcionara, uhvaćenih pri tajnom obredu crtanja arapskih slova po licima. Fotografije kurdskih pobunjenika s ĉijih lica koja gore od napalma slova nestaju, i one pogubljenja silovatelja koji u tišini vise u pograniĉnim gradovima, koje sam pomoću mita uspio izvući iz dosjea o izvršenju. Kad im masno uţe slomi vrat, suprotno onome što prikazuju karikature, jezik uopće ne izaĊe. Samo su slova na licu puno ĉitkija. Sad znam i koju si skrivenu ţelju izrazio kad si u jednom od svojih starijih tekstova pisao o tome zašto više voliš stare autoritete i krvnike. Odijelo koje odijevaš kad usred noći izlaziš meĊu nas da bi oţivio izgubljene zagonetke poznato mi je koliko i to da te zanimaju šifre, igre rijeĉima i skriveni spisi. Znam i podvale koje ste ti i tvoja polusestra smišljali za njezinog muţa odvjetnika da biste se mogli nalaziti i o svemu se šaliti do jutra. Da biste mogli ispriĉati najbezazleniju, najĉišću priĉu koja nas ĉini onime što jesmo. Znam i koliko si bio u pravu kad si bijesnim ĉitateljicama, koje su se poţalile na ĉlanke u kojima se šališ na raĉun odvjetnika, rekao da zapravo ne govoriš o njima. Daj mi već jednom tu adresu! Znam što oznaĉava svaki od pasa, lubanja, konja i vještica koji se zabavljaju u tvojim snovima, i kakve ljubavne priĉe pišeš zbog sliĉica ţena, pištolja, mrtvaĉkih glava, nogometaša, zastava i cvijeća zalijepljenih u kutovima retrovizora u taksijima. Znam i dio kljuĉnih reĉenica koje guraš u ruke svojim oboţavateljima da bi ih otjerao od sebe, kao i

zašto se nikad ne odvajaš niti od biljeţnica u koje ih zapisuješ niti od povijesnih kostima...” Mnogo kasnije, nakon što je neĉujno spustio slušalicu i iskopĉao telefon, nakon što je poput mjeseĉara koji traţi vlastite uspomene pretraţio Dţelalove biljeţnice, staru odjeću, ormare i ĉlanke, leţao je u Dţelalovom krevetu, odjeven u njegovu pidţamu. Dok je slušao veĉernju vrevu s Trga Nišantaš i tonuo u dug i dubok san, Galip Je još jednom shvatio da je najljepša strana sna to što se u njemu ono što si ĉuo miješa s onim što nikad nisi ĉuo, ono što si vidio s onim što nikada nisi, a ono što znaš s onim što ne znaš, i to toliko da se zaboravlja udaljenost koja na oĉi tjera suze, udaljenost izmeĊu osobe koja jesi i one za koju ţeliš vjerovati da ćeš jednom postati.

Dvanaesto poglavlje PRIĈA O TOME KAKO JE UŠAO U OGLEDALO Na nekome mjestu dvoje je skupa sjelo: lik i njegov odraz uĎoše u zrcalo. —Šejh Galip

Sanjao sam da sam napokon osoba kojom sam godinama htio postati. Negdje usred ţivota koji se naziva “snom”, negdje u šumi graĊevina blatnjavoga grada, meĊu mraĉnim ulicama i još mraĉnijim licima. Susreo sam te spavajući, umoran od tuge. Shvatio sam da ćeš me moći voljeti ĉak i ako ne postanem netko drugi. Shvatio sam da trebam prihvatiti sebe takvim kakav jesam, ponizno, kao da se promatram na fotografiji za dokumente. Spoznao sam prazninu koja se krije u nastojanju da zauzmem tuĊe mjesto. Moţda u nekom snu. Moţda u nekoj priĉi. Svaki put kad hodamo, pred nama se pojavljuju mraĉne ulice i zastrašujuće kuće koje se nad nas nadvijaju. Dok hodamo, ploĉnici i trgovine dobivaju smisao. Koliko je godina prošlo otkad smo ti i ja prvi put zbunjeno otkrili ovu ĉarobnu igru s kojom ćemo se u ţivotu toliko ĉesto susretati? Jedan dan uoĉi Bajrama majke su nas odvele na djeĉji odjel neke trgovine odjećom (u to sretno, lijepo vrijeme naši se "odjeli” još nisu dijelili na ţenske i muške). Sluĉajno smo zašli meĊu dva velika ogledala koja su u polumraĉnom kutku dućana dosadnijeg od najdosadnijeg sata vjeronauka stajala jedno nasuprot drugome, i ugledali kako se naši odrazi smanjuju, preklapaju i mnoţe. Dok amo se dvije godine kasnije šalili na raĉun poznanika koji je svoje slike slao Klubu prijatelja ţivotinja, primijetili smo da naslovnica posljednjeg broja Dječjeg tjedna, ĉiju smo rubriku Veliki izumitelji ĉitali u tišini, prikazuje djevojku koja ĉita ĉasopis koji drţimo u rukama. Paţljivo smo pogledali ĉasopis u njezinim rukama i primijetili da se slike jedna u drugoj mnoţe: djevojka na naslovnici ĉasopisa koji u rukama drţi djevojka koja je na naslovnici ĉasopisa koji u rukama drţi djevojka koja je na naslovnici ĉasopisa koji u rukama drţi djevojka koja je na naslovnici ĉasopisa koji u rukama drţi djevojka koja je na naslovnici ĉasopisa koji drţimo mi bili su ista crvenokosa djevojka i isti Dječji tjedan koji su se smanjivali. Isto se dogaĊalo i sa staklenkom paste od maslina koja se pojavila na trţištu onih godina kad smo narasli i udaljili se jedno od drugog. Nju sam viĊao samo na vašem stolu, za nedjeljnim doruĉkom, jer se na našem katu to nije jelo. Etiketa na staklenci, koja se na radiju reklamirala: “Ooo, jedeš ajvar! - Ne, nego pastu od maslina Ender!” prikazivala je

besprijekornu i sretnu obitelj s majkom, ocem, djevojĉicom i djeĉakom kako sjedi za stolom i doruĉkuje. Kad sam ti pokazao da na tom nacrtanom stolu stoji ista takva staklenka i na njoj još jedna i da se staklenke paste od maslina i sretne Obitelji smanjuju do veliĉine koju oko ne raspoznaje, oboje smo znali poĉetak ove bajke koju ću ti ispriĉati, ali ne i njezin kraj. Djevojka i mladić bili su roĊaci. Odrasli su u istoj zgradi, penjali se istim stubištem, halapljivo jeli iste slatkiše i lokume. Zajedno su uĉili, istodobno obolijevali od istih bolesti, zajedno se skrivali ne bi li uplašili jedno drugo. Bili su istih godina. Zajedno su išli u školu i kino, slušali iste programe na radiju i iste gramofonske ploĉe, ĉitali isti Dječji tjedan i iste knjige, isprobavali iste fesove, svilene marame i ĉizme koji su izranjali iz ormara i škrinja po kojima su kopali. Jednog su se dana, za posjeta striĉevog odraslog sina ĉije su priĉe oboţavali, dokopali knjige koja mu je bila u rukama i poĉeli ĉitati. Ta je knjiga bila veoma debela. Djeĉak i djevojĉica su se u poĉetku posprdno smijali njezinim zastarjelim rijeĉima, kitnjastom stilu i perzijskim izrazima. Kad bi im dosadila, bacali su je na stranu da bi je poslije listali, radoznali postoji li moţda u njoj kakav prizor muĉenja, golo tijelo ili slika podmornice. Tek su je kasnije poĉeli ĉitati. Negdje na poĉetku meĊu glavnim junacima odvijao se takav ljubavni prizor da je djeĉak poţelio naći se na junakovom mjestu. Ljubav je bila toliko lijepo opisana da se i on poţelio zaljubiti kao i lik iz knjige. I tako je prvo primijetio da je i sam poĉeo pokazivati sve znakove ljubavi za koje je zamišljao da će kasnije biti opisani u knjizi (nestrpljivost za vrijeme jela, smišljanje izlika da bi mogao otići djevojci, nemogućnost da pije vodu usprkos ţeĊi), a zatim shvatio da se, u ĉarobnim trenucima dok su zajedno gledali stranice knjige drţeći ih svaki za jedan kraj, zaljubio u djevojku. No kakva je to priĉa bila ispriĉana u knjizi koju su ĉitali drţeći je svaki za jedan kraj? Bila je to priĉa smještena u vrlo davna vremena, o mladiću i djevojci koji su se rodili u istome nomadskom plemenu. Djevojka i momak, Husn i Ašk, Ljepota i Ljubav, ţivjeli su na rubu iste pustinje, rodili se iste noći, pohaĊali nastavu kod istog uĉitelja, šetali obalom istoga jezera i zaljubili se jedno u drugo. Kada je godinama kasnije mladić zatraţio njezinu ruku, plemenski su starješine postavili uvjet: mora otići u Zemlju Srdaca i otamo donijeti jednu dragocjenost. Kakve je samo muke prošao mladić na svom putu: upao je u zdenac i postao zarobljenik šarene vještice, ošamutile su ga tisuće lica i likova koje je vidio u jednoj jami, podlegao je ĉarima kćeri kineskog cara zato što ga je podsjećala na njegovu dragu, izvukao se iz jama, bio zarobljen u tvrĊavama, slijedili su ga i on je slijedio druge. Hvatao se ukoštac sa zimom, prelazio putove, slijedio tragove i znakove, zaglibljivao u tajne slova. Priĉao priĉe i slušao ih. Na kraju mu je Suhan, koji ga je uvijek slijedio prerušen i spašavao od nevolja, rekao: “Ti si tvoja draga, a tvoja draga je ti; zar to još nisi shvatio?” Tada se mladić sjetio da se u djevojku zaljubio dok su na nastavi kod istog uĉitelja dijelili jednu knjigu. U toj je knjizi pak bilo rijeĉi o jednom vladaru po imenu Hurem Šah i lijepom mladiću Dţavidu u kojega je bio zaljubljen. Ti si, naravno, prije našeg sirotog vladara shvatila da se u toj priĉi nalazi još jedna ljubavna priĉa o nekim drugim zaljubljenicima koji će se zaljubiti ĉitajući neku treću ljubavnu priĉu. I u toj se priĉi dvoje zaljubljuje jedno u drugo ĉitajući ljubavnu priĉu iz neke knjige, i ljubavnici iz te knjige takoĊer se zaljubljuju ĉitajući neku drugu ljubavnu priĉu. Kad sam godinama nakon posjeta trgovini odjeće, ĉitanja Dječjeg tjedna i prouĉavanja staklenke paste od maslina otkrio da se te ljubavne priĉe otvaraju jedna u drugu jednako kao i vrtovi naših sjećanja, i da se otvaranjem vrata meĊusobno povezuju i stvaraju beskonaĉan niz priĉa, ti si pobjegla iz naše kuće, a ja sam se posvetio priĉama i svojoj priĉi. Sve te priĉe, od kojih su se neke odvijale u pustinjama Arabije, u Damasku, neke u azijskim stepama, u

Horasanu, neke u podnoţju Alpa, u Veroni, a neke na obali Tigrisa, u Bagdadu, bile su tuţne, sve melankoliĉne, sve dirljive. Što je još dirljivije, sve se te priĉe lako pamte i ĉovjek se jednako lako moţe postaviti na mjesto najĉišćega, najnapaćenijeg i najnesretnijeg junaka. Nisam još uspio odgonetnuti kraj naše priĉe, i ako ju jednoga dana netko, a moţda to budem i ja, zapiše, ne znam hoće li se ĉitatelj, kao što sam to ja ĉinio dok sam ĉitao ljubavne priĉe, moći odmah poistovjetiti s jednim od junaka niti hoće li se naša priĉa pamtiti. Ali sam, budući da u ovakvim knjigama uvijek postoje odlomci koji junake i priĉe izdvajaju i ĉine jedinstvenima, zakljuĉio da bih i ja trebao sastaviti jedan: Volio sam te kad smo jednom zajedno bili u gostima i kad ti se, dok si pozorno slušala priĉu pripovjedaĉa koji je bio tri koraka udaljen od tebe, u sobi u kojoj je zrak bio teţak i plaviĉast od dima cigareta, na licu polako pojavio onaj ponoćni izraz koji kaţe “ja nisam tu”. Volio sam preneraţeni izraz tvoga lica kada bi nakon tjedna lijenosti, nestrpljivo traţeći remen meĊu košuljama, zelenim puloverima i starim spavaćicama koje iz nekog razloga nikako nisi uspijevala baciti, kroz otvorena vrata primijetila strašan nered u ormaru. Volio sam te dok smo bili djeca kad si iz obijesti odluĉila da ćeš biti slikarica i kad si se, sjedeći s djedom za stolom, posvećena uĉenju crtanja drveta, bez ljutnje smijala njegovim zadirkivanjima koja nisu imala veze s onim što si radila. Volio sam izraz zaigrane zbunjenosti koji bi ti se na licu pojavio kad bi se vrata dolmuša zatvorila tako da je rub tvoga ljubiĉastog kaputa ostao vani, ili kad bi vidjela kako kovanica od pet lira koju si maloĉas drţala u ruci iznenada pada na pod i u besprijekornom se luku kotrlja prema rešetki na rubu ploĉnika. Volio sam te kad bi za blistavog travanjskog dana izašla na naš maleni balkon i shvatila da te sunce prevarilo i da se rubac koji si objesila ujutro još nije osušio, i odmah potom, kad bi snuţdeno osluhnula cvrkutanje djece sa zemljišta iza zgrade. Volio sam te kad bih, dok bi nekome prepriĉavala film koji smo zajedno gledali, u ĉudu shvaćao koliko je tvoje pamćenje drugaĉije od mojeg. Volio sam te dok bih te promatrao kako sklupĉana u nekom kutku, ne mareći za mene, u novinama s puno slika ĉitaš bisere o ţenidbama unutar Obitelji i brakovima meĊu roĊacima koje je napisao profesor viĉan pisanju ĉlanaka. Volio sam dok bih gledao ne ono što ĉitaš, nego naĉin na koji ti se dok ĉitaš, kao kod Tolstojevih junakinja, samo gornja usna blago zaobli. Volio sam pogled kojim si u ogledalu dizala prouĉavala samu sebe kao da gledaš nekog drugog, i nervoznu potragu u torbi za neĉim ĉega si se iz nekog razloga nakon tog pogleda sjetila. Volio sam gledati ţurno obuvanje cipela s visokom petom koje te satima ĉekaju leţeći jedna pokraj druge, jedna okrenuta na bok poput tanke jedrilice a druga poput pogrbljene maĉke, i vješte pokrete tvojih bedara, nogu i stopala prije nego što ih ostaviš u istoj blatnoj i asimetriĉnoj samoći kad se satima kasnije vratiš kući. Volio sam te kad bi ti sjetne misli odlutale tko zna kamo dok bi promatrala opuške i izgorene šibice crnih glava, pognutih kao bez nade, koji su do vrha ispunjavali tvoju pepeljaru. Volio sam te kad bi u ulicama kojima smo uvijek prolazili odjednom otkrili neko sasvim novo svjetlo, kao da je Sunce tog dana izašlo na zapadu, ili neki sasvim novi kutak. Nisam volio ulice, volio sam tebe. Kad bi u zimskom danu iznenadni juţni vjetar otopio snijeg i rašĉistio oblake prljavštine nad Istanbulom, nisam volio planinu Uludag koju si mi pokazivala u pozadini antena, minareta i otoka, nego tebe, koja si drhtala i uvlaĉila glavu meĊu ramena. Volio sam te dok si sa ţaljenjem gledala umornog starog konja koji vuĉe vodonošina teška kola puna pocinĉanih kanti. Volio sam te kad bih vidio tvoj radosni osmijeh dok si se šalila na raĉun onih koji govore “ne dajte prosjacima novac, oni su zapravo jako bogati”, ili kad bi, dok su svi zavojitim stubištem sporo izlazili iz kina u vanjski svijet, ti našla neki preĉac i izvela nas na ulicu prije tog mnoštva. Volio sam kako bi, nakon što bi iz Prosvjetnog kalendara sa satom istrgnula još jedan list koji nas pribliţava smrti, dostojanstvenim i sumornim glasom ĉitala

recepte za slanutak s mesom, riţu, ukiseljeno povrće i miješani kompot, koji su se na dnu kalendara, kao predznak smrti kojoj se pribliţavamo, preporuĉali kao jelo dana, i kako bi, nakon što bi me strpljivo muĉila da se tuba paste od inćuna marke Kartal otvara tako da se prvo skine prsten, a zatim poklopac okrene do kraja, rekla: s poštovanjem, monsieur Trelidis, proizvoĊaĉ”. Kad bih u zimsko jutro vidio da ti je lice boje mutnog bijelog neba iznad grada, volio sam te zabrinuto, kao u djetinjstvu kad bih te gledao kako u luĊaĉkom i radosnom trku prelaziš cestu probijajući se kroz rijeku automobila. Volio sam te dok si pozorno i sa smiješkom gledala vranu kako slijeće na tabut na kamenom odru u dvorištu dţamije. Volio sam te kad bi glasom kojim si oponašala radijske drame glumila svaĊe svoje majke i oca, kada bih paţljivo rukama obujmio tvoju glavu i u oĉima ti sa strahom vidio kamo ide naš ţivot, i kad sam danima kasnije pokraj vaze ponovno ugledao tvoj prsten, za koji ne znam zašto si ga ondje ostavila. Volio sam te i kad bih nakon dugog voĊenja ljubavi koje podsjeća na jednoliĉan let i lepršanje mitskih ptica konaĉno shvatio da i ti svojim šalama i stvaralaĉkom snagom sudjeluješ u uzvišenoj radosti. Volio sam te kad bi mi pokazala savršenu zvijezdu u jabuci koju si prerezala po širini umjesto po duţini, kad bih u podne na svojem pisaćem stolu ugledao vlas koja se meni potpuno neshvatljivo ondje stvorila, i kad bih na putovanju na koje smo zajedno pošli u prenatrpanom gradskom autobusu meĊu rukama omotanim oko rukohvata ugledao naše, jednu pokraj druge, i s tugom primijetio koliko malo sliĉe. Volio sam te kao da te poznajem kao vlastito tijelo, kao da traţim vlastitu dušu koja me napustila, kao da bolno i radosno shvaćam da sam netko drugi. Volio sam te bespomoćno, bolno i ljubomorno kad sam jednog predveĉerja, dok su se jata vrana kriješteći razlijetala kao luda, a mrak naše kuće i svjetlo izvana polako mijenjali mjesta zato što je odjednom nestalo struje, na tvojem zagonetnom i melankoliĉnom licu ponovno ugledao isti onaj tajanstveni izraz koji se pojavljivao dok bi gledala za vlakom koji je otišao u nama nepoznatom smjeru i isti onaj tuţni pogled. Volio sam te.

Trinaesto poglavlje NISAM DUŠEVNI BOLESNIK, SAMO SAM TVOJ VJERNI ĈITATELJ U tvome se biću zrcali moje biće. —Sulejman Ĉelebi

Iz sna u koji je u srijedu naveĉer zapao nakon dvodnevne nesanice Galip se probudio u ĉetvrtak pred jutro. Zapravo, to baš i nije bilo buĊenje. Mnogo kasnije, kad iznova bude pokušao shvatiti sve što se dogaĊalo i prolazilo mu kroz glavu, sjetit će se da se izmeĊu ĉetiri ujutro kad se probudio i sedam kad je odslušao jutarnji ezan i opet zaspao, nalazio u “ĉudesnoj legendarnoj zemlji izmeĊu sna i jave” o kojoj je Dţelal u svojim kolumnama ĉesto pisao. Kao što se dogaĊa većini onih koji se probude usred dubokog sna nakon duge nesanice i iscrpljenosti, i iznemoglih nesretnika koji se probude u tuĊem krevetu, Galip se s teškoćom prisjećao gdje se nalaze krevet, soba i kuća u kojoj se probudio i kako se ondje našao. No, njegovo sjećanje kao da se i nije previše muĉilo da se oslobodi te oĉaravajuće pometnje. Zato se Galip nije nimalo zbunio kad je tik do radnog stola, ondje gdje ju je prije spavanja ostavio, ugledao kutiju s Dţelalovim rekvizitima sa prerušavanje. Iz nje je, jedan po jedan, izvadio poznate predmete: polucilindar, sultanske turbane, kaftane, štapove, ĉizme, umrljane svilene košulje, umjetne brade razliĉitih veliĉina i boja, vlasulje, dţepne tatove, prazne okvire za naoĉale, šešire, fesove, svilene pojase, noţeve, janjiĉarski nakit, štitnike za ruke i još mnoštvo triĉarija koje se mogu nabaviti na Bejogluu u poznatom dućanu gospodina Erola koji odjećom i oruţjem snabdijeva turske producente povijesnih filmova. Nakon toga je, kao da se prisjeća uspomene potisnute u neki zabaĉeni kutak sjećanja, pred oĉima pokušao doĉarati Dţelala kako obuĉen u tu odjeću kreće na svoje noćne izlete na Bejoglu. I taj mu se prizor, kao i plaviĉasti kućerci, skromne ulice i prikaze koje je maloprije sanjao i koje su mu i dalje plesale pred oĉima, uĉinio jednom od legendi iz “zemlje izmeĊu sna i jave”; kao ĉudo koje nije ni zagonetno, ni istinito, ni razumljivo, ni potpuno nerazumljivo. U snu je traţio adresu u nekoj ĉetvrti koja se nalazila i u Damasku i u Istanbulu i u podnoţju kule u Karsu. Pronašao ju je brzo i bez imalo truda, kao jedno od onih laganih rješenja zagonetki iz ĉasopisa. Kad je na stolu ugledao biljeţnicu punu adresa, Galipu je san još uvijek bio na pameti pa je zakljuĉio da je to zanimljiva podudarnost. Obradovao se kao da je naišao na znakove koje mu je ostavila neka vješta nevidljiva ruka ili tragove nekog nestašnog boga koji se sakrio kao dijete. Adrese iz biljeţnice i uz njih zapisane reĉenice ĉitao je smiješeći se, zadovoljan što ţivi u ovome svijetu. Tko zna koliko je zanesenjaka i oboţavatelja iz svih dijelova Istanbula i Anadolije ĉekalo dan kada će ove reĉenice pronaći u Dţelalovim ĉlancima. Neki moţda već i

jesu. Kroz izmaglice sna i snova Galip se pokušavao sjetiti: Je li te reĉenice već susreo u Dţelalovim ĉlancima? Je li ih prije mnogo godina proĉitao? Za neke se od njih nije sjećao da ih je ĉitao, ali je znao da ih je mnogo puta ĉuo od Dţelala. Na primjer: “Ono što ĉudno ĉini ĉudnim jest njegova obiĉnost, a ono što obiĉno ĉini obiĉnim njegova je zaĉudnost.” Ako se za neke i nije mogao sjetiti da ih je proĉitao ili ĉuo od Dţelala, sjećao se da ih je zapazio negdje drugdje. Takav je, na primjer, ovaj polustih Šejha Galipa napisan prije dva stoljeća koji govori o školskim danima dvoje djece, djeĉaka Husna i djevojĉice Ašk: “Tajna je gospodar, budi paţljiv prema njoj.” Za neke se nije sjećao da ih je ĉuo ili proĉitao kod Dţelala niti igdje drugdje, ali su mu bile jednako bliske. Na primjer, ova koja će jednoga dana biti znak Fahretinu Dalkiranu iz Serendţebeja na Bešiktašu: “Toga dana slobode i meteţa, kad su mnogi sanjarili o tome kako svoje uĉitelje tuku sve dok ih ne oblije krv ili s uţitkom ubijaju svoje oĉeve, gospodin se povukao i dugo nije pomolio nosa iz stana za koji nitko nije znao gdje se nalazi, jer je imao toliko zdravog razuma da pretpostavi da će se njegov izgubljeni brat blizanac, s kojim se godinama gorljivo priţeljkivao sresti, pred njime moći pojaviti samo kao smrt.” Tko je bio gospodin? Kad je dan bio na pomolu, Galip je nesvjesno ukopĉao telefon, oprao se, pojeo ono što je uspio pronaći u friţideru i ubrzo nakon jutarnjeg ezana legao u Dţelalov krevet. Netom prije negoli je zaspao, u zemlji izmeĊu sna i jave, negdje bliţe snu nego mašti, s Rujom je krenuo na izlet ĉamcem po Bosporu na kojem su bili u djetinjstvu. U ĉamcu nije bilo ni teta, ni majki, ni laĊara. Biti s Rujom sam samcat u Galipu je budilo tjeskobu. Kad se probudio, zvonio je telefon. U ono vremena koliko mu je trebalo da do njega stigne, Galip je zakljuĉio da ga ne zove Ruja, nego onaj uvijek isti glas. Kad je zaĉuo ţenski glas, rijeĉ mu je zapela u grlu. “Dţelale? Dţelale, jesi li to ti?” rekao je ne tako mlad i nimalo poznat ţenski glas. “Da.” “Dušo. Dušo moja. Gdje si? Kuda se skitaš? Danima te zovem i zovem. Ah...” Zadnji se slog otegnuo u jecaj, a jecaj se pretvorio u plaĉ. “Ne prepoznajem vaš glas”, rekao je Galip. “Vašglas”, rekla je ţena oponašajući Galipa. “Vašglas. Meni kaţe vaš glas. Ja sam postala vaš glas” Nakon kratke stanke je sa samopouzdanjem kockara koji se pouzdaje u svoje karte, pomalo prisno, a pomalo oholo objasnila: “Ja sam Emine.” Galipu to ništa nije znaĉilo. “Da.” “Da? To je sve što imaš reći?” "Nakon toliko godina...” promrmljao je Galip. "Nakon toliko godina, dušo. Konaĉno, nakon toliko godina. Znaš li kiko mi je bilo kad sam u tvojoj kolumni vidjela da si mi se obratio? Dvadeset godina sam ĉekala današnji dan. I znaš li što mi se dogodilo kad sim proĉitala tu reĉenicu koju dvadeset godina ĉekam? Poţeljela sam vikati. Reći cijelome svijetu, svima. Bila sam kao mahnita, jedva sam se savladavala. Plakala sam. Znaš, Mehmeta su umirovili jer je navodno bio umiješan u ono s revolucijom. Ipak svako jutro izlazi, vjeĉito ima nekog posla. Izletjela sam na ulicu odmah poslije njega. Odjurila sam na Kurtuluš, u našu uliĉicu, ali tamo nije bilo niĉega, baš niĉega. Sve se promijenilo. Sve je srušeno, ništa nije tamo gdje je bilo. Naše kuće nema. Poĉela sam plakati nasred ulice. Saţalili su se i dali mi ĉašu vode. Odmah sam se vratila kući, spakirala kovĉeg i pobjegla prije nego što se Mehmet vratio. Dušo, Dţelale moj, reci kako ću te naći. Već sam sedam dana na cesti. Spavam u hotelskim sobama ili kao uljez kod dalekih roĊaka pred

kojima ne mogu sakriti stid. Koliko sam samo puta zvala u novine. Svaki put bi rekli: „Ne znamo.‟ Zvala sam tvoju rodbinu, rekli bi isto. Zvala sam ovaj broj, nitko se nije javljao. Sa sobom sam ponijela samo nekoliko sitnica, ništa ne ţelim. Mehmet me, kaţu, traţi kao lud. Njemu sam ostavila kratko pismo u kojemu ništa nisam objasnila. Ne zna zašto sam otišla od kuće. Nitko ne zna. Nikome nisam povjerila tajnu koja je jedini ponos mojeg ţivota. Svoju ljubav, našu ljubav nikome nisam otkrila, dušo. Što će sad biti? Bojim se. Sad sam sama! Više nemam nikakve odgovornosti. Više ti neće biti ţao što se tvoj punašni zeko ţuri na veĉeru da bi stigao svojoj kući i muţu. Djeca su mi odrasla, jedno je u Njemaĉkoj, a drugo u vojsci. Cijeli ţivot i sve svoje vrijeme posvetit ću tebi. Dat ću ti sve. Peglat ću ti, pospremati pisaći stol i, ah, tvoje ĉlanke. Mijenjat ću ti jastuĉnice. Nisam te vidjela nigdje osim ondje gdje smo se sastajali, bez stvari i ormara. Toliko me zanima tvoja prava kuća, tvoje stvari, tvoje knjige. Gdje si, dušo? Kako ću te naći? Zašto nisi i svoju adresu šifrirao u ĉlanku? Daj mi je. I ti si na mene mislio, zar ne? I ti si godinama bez prestanka mislio? Opet ćemo biti sami u onoj našoj jednosobnoj kamenoj kući, popodne, dok sunce kroz lišće lipe dopire do naših lica, do naših ĉašica za ĉaj, do naših ruku koje se meĊusobno prepoznaju. Ali, Dţelale, te kuće više nema. Srušena je, nestala. Nema ni onih Armenaca, ni starih dućana... Jesi li to znao? Jesi li htio da odem onamo? Da odem i da plaĉem? Zašto to nisi dodao u svoj ĉlanak? Ti, koji moţeš napisati sve, mogao si napisati i to. Razgovaraj sa mnom! Nakon dvadeset godina! Priĉaj ! Znoje li ti se još uvijek ruke kad se sramiš? Pojavljuje li ti se još uvijek onaj djetinjasti izraz na licu dok spavaš? Reci... Reci mi 'dušo‟... Kako ću te vidjeti?” “GospoĊo”, rekao je Galip oprezno, “gospoĊo, ja sam sve zaboravio. Došlo je do neke greške, ja već danima ne šaljem ĉlanke u novine. Oni ponovno tiskaju ĉlanke od prije trideset godina. Razumijete li?” “Ne.” “Ni vama ni ikome drugome nisam htio poslati ni znak ni reĉenicu. Više ne pišem. Oni u novinama ponovno objavljuju moje stare tekstove. Znaĉi da je ta reĉenica bila u nekom tekstu od prije trideset godina.” “Laţi” zaurlala je ţena. “Laţ! Ti mene voliš. Jako si me volio. U svojim si kolumnama uvijek pisao o meni. Dok si opisivao najljepše dijelove Istanbula, opisivao si ulicu u kojoj se nalazi kuća u kojoj smo vodili ljubav. Naš Kurtuluš. Naš mali kutak, a ne neku obiĉnu garsonijeru. Ono što si vidio u vrtu bile su naše lipe. Kad si spominjao Mevlaninu ljepoticu lica poput mjeseca, nisi govorio o knjiţevnosti, nego o svojoj mjeseĉevoj ljepotici, o meni... Govorio si i o mojim usnama boje trešnje i mojim obrvama oblika polumjeseca. Za sve sam te to ja nadahnula. Znala sam da su ono što si, kad su Amerikanci otišli na Mjesec, nazvao tamnim mrljama na mjeseĉevoj površini, zapravo madeţi na mojem obrazu. Dušo, nemoj više poricati. „Zastrašujući bezdan mraĉnih jama‟ bile su moje crne oĉi. Hvala ti, zaplakala sam. Mjesto ţa koje si rekao: „Vratio sam se u tu zgradu!‟ bila je, naravno, naša dvokatnica, ali da nitko ne bi otkrio našu zabranjenu i skrivenu ljubav, morao si je, znam, opisati kao šesterokatnu obiteljsku zgradu s dizalom na Nišantašu. Jer smo se ti i ja ondje na Kurtulušu, u toj kući, nalazili prije osamnaest godina. Toĉno pet puta. Ako ništa drugo, bar ne poriĉi, znam da me voliš.” “GospoĊo, sve je to bilo vrlo davno, i sami tako kaţete...” rekao je Galip. “Ja se više niĉega ne sjećam, zaboravljam stvari jednu po jednu.” “Dušo, Dţelale, Dţelale moj. Nije moguće da si to ti. Ne mogu vjerovati. Zar je tamo netko tko te na silu drţi, tko te tjera da to govoriš? Jesi li sam? Samo mi reci istinu, reci da si me godinama volio i bit će dovoljno. Ĉekala sam osamnaest godina, ĉekat ću još toliko. Samo mi leĊnom, jedan jedini put reci da me voliš. Ili, ako ništa drugo, bar mi reel da si me tada volio. Reci „tad sam te volio‟ i poklopit ću

zauvijek.” "Volio sam te." "Reci mi 'dušo'...” "Dušo..." "A ne, ne tako. Reci iskreno!” "GospoĊo, molim vas! Neka prošlost ostane prošlost. Ja sam ostario, moţda ni vi više niste mladi. Ja nisam ĉovjek iz vaše mašte. Molim vas, dajte da što prije zaboravimo tu izdavaĉku grešku, tu okrutnu šalu koju nam je priredio nemar.” “Boţe! A što će biti sa mnom?” "Vratit ćete se kući, muţu. Ako vas voli, oprostit će vam. Izmislit ćete nekakvu priĉu. Ako vas voli, odmah će povjerovati. Vratite se kući prije nego što povrijedite muţa. Vašeg odanog muţa koji vas voli.” “Daj da te nakon osamnaest godina još jednom vidim.” “Ja nisam onaj ĉovjek od prije osamnaest godina, gospoĊo.” “Ne, ti jesi taj ĉovjek. Ĉitam tvoje ĉlanke. Znam sve o tebi. Oh, koliko sam samo mislila na tebe. Reci mi. Dan izbavljenja više nije daleko, zar ne? Tko je izbavitelj? I ja ga ĉekam. „On‟ si ti. Znam. Još puno ljudi zna. Cijela tajna je u tvojim rukama. Nećeš doći na bijelom konju, nego u bijelom cadillacu. Svi to sanjaju. Dţelale moj, koliko te samo volim. Daj da te bar jednom, makar iz daleka vidim. Daj da te bar jednom vidim u nekom parku, u parku na Maĉki. DoĊi u pet u park na Maĉki.” “GospoĊo, ispriĉavam se, ali prekinut ću vezu. Prije toga ću, kao starac koji se povukao iz svijeta, pribjeći vašoj ljubavi koje nikad nisam bio vrijedan i zamoliti vas još nešto. Molim vas da mi kaţete gdje ste našli moj telefonski broj? Imate li ijednu od mojih adresa? Jako su mi vaţne.” “Ako ti kaţem, hoćeš li mi dopustiti da te još jednom vidim?” Tišina. “Dopustit ću ti”, rekao je Galip. Još jednom tišina. “Daj mi ipak prvo adresu”, reĉe ţena lukavo. “Iskreno, nakon svih ovih godina ti ne vjerujem.” Galip se zamislio. S druge se strane poput umorne parne lokomotive ĉuo nervozan dah ţene - moţda i dviju, pomislio je. Iz pozadine je dopirala nejasna muzika s radija, muzika koja se na radijskim programima reklamirala kao “turska narodna muzika” i koja je Galipa više nego na ljubav, napuštanje i bol podsjećala na posljednje godine djeda i bake i njihove posljednje cigarete. Galip se trudio prizvati sliku sobe u ĉijem zabaĉenom kutu stoji masivni stari radio i zadihane ţene suznih oĉiju koja na drugom kraju sobe sjedi u pohabanoj fotelji s telefonom u ruci, ali mu je pred oĉi dolazila soba dva kata niţe u kojoj su baka i djed nekoć sjedili i pušili. Tamo je s Rujom igrao “nisam te vidio”. Kad je nakon kraće stanke zaustio: “Adrese...” ţena je zavikala iz sve snage: “Ne! Ne! Nemoj reći! I on sluša. I on je tu. Tjera me da govorim. Dţelale, dragi, nemoj mi reći adresu, naći će te i ubiti. Ah, oh, ah!” Iz slušalice koju je snaţno pritiskao na uho, Galip je zaĉuo ĉudne, zastrašujuće metalne zvukove, nerazumljiv zveket pomiješan s njezinim zadnjim jaucima. Zamislio je naguravanje. U tome trenutku zaĉuo se snaţan tresak: ili je opalio pištolj ili je slušalica oko koje su se natezali pala na pod. Odmah je nastupila tišina, ali ni ona nije bila potpuna. Galip je s radija koji je u daljini i dalje svirao ĉuo pjesmu Behije Aksoj o ţenskarima i jednako udaljene jecaje uplakane ţene. Iz blizine se ĉulo disanje onoga kome je slušalica sada dopala ruku, tko god on bio. Ta osoba ništa nije govorila. Tišina je potrajala veoma dugo. Na radiju je poĉela nova pjesma. Zvuk disanja i monotonija ţeninih jecaja nisu se mijenjali. “Halo!” rekao je Galip, dobrano uzrujan. “Halo! Halo!” “Ja sam. Ja”, oglasio se naposljetku muški glas. Glas koji je danima slušao. Isti kao i

uvijek. Govorio je zrelo, hladnokrvno, gotovo kao da smiruje Galipa, kao da zatvara neprijatnu temu. “Emine mi je juĉer sve priznala. Pronašao sam je i doveo kući. Gospodine Dţelale, gadiš mi se, upropastit ću te!” Hladnim je glasom, kao sudac koji obznanjuje neugodan rezultat dugotrajne utakmice koji nikoga ne zadovoljava, dodao: “Ubit ću te!” Nastala je tišina. “Kad bi me samo saslušao”, rekao je Galip s navikom koju je stekao na poslu. “Kolumna je objavljena greškom. To je stari ĉlanak.” “Pusti to. Pusti”, reĉe Mehmet. Kako li se preţivao? “Te priĉe sam nedavno ĉuo i puno ih se naslušao. Neću te zbog toga ubiti, iako i zbog toga zasluţuješ smrt. Znaš li zašto ću te ubiti?” Pitanje nije postavio da bi dobio odgovor od Dţelala, niti od Galipa - jer je njegov odgovor, ĉini se, odavna bio spreman. Galip je već po navici slušao: “Ne zato što si izdao vojnu akciju koja bi dovela ovu onemoćalu zemlju u red. Ni zato što si se kasnije rugao samozatajnim ĉasnicima, tim odvaţnim ljudima koji su zbog tebe ţivotarili, sudionicima u tom rodoljubnom ĉinu koji je zbog tebe završio sramotno. Ni zbog toga što si ti sjedio u fotelji i prepuštao se sramotnim i podlim maštarijama, dok su oni u tu pustolovinu, koju si prvenstveno izazvao ti svojim pisanjem, ulazili stavljajući glavu u torbu i s poštovanjem i divljenjem ti otvarali svoja vrata i planove. Ĉak ni zato što si meĊu tim skromnim domoljubnim ljudima, ĉije si povjerenje zadobio i u ĉije si domove ušao, uspio svoje maštarije podlo provesti u djelo. Skratit ću. Nije ni zbog toga što si onih dana kad smo svi bili opijeni uzbuĊenjem zbog revolucije prevario moju jadnu ţenu koja je tada prolazila kroz krizu. Ne. Nego zato što si nas sve prevario. Cijelu zemlju. Ubit ću te zato što si nas sve, cijeli narod i prije svega mene, godinama i godinama, uvukavši nas u privid svojih dopadljivih lakrdija, dirljivih detalja i nepokolebljivih rijeĉi, uspijevao natjerati da gutamo tvoje sramotne ideje, besmislene maštarije i smjele laţi. Konaĉno su mi se otvorile oĉi. Vrijeme je da se otvore i drugima. Znaš onog travara ĉiju si priĉu s podsmijehom slušao. Osvetit ću i tog ĉovjeka kojem si se jednom nasmijao i zaboravio ga. U ovom jednom tjednu, u kojem sam cijeli grad proĉešljao pedalj po pedalj da bih naišao na tvoj trag, shvatio sam da je to jedino što se treba uĉiniti. Zato što je potrebno da ovaj narod i ja zaboravimo sve što smo nauĉili. Sam si napisao da sve svoje pisce, nakon što proĊe prva jesen nakon njihovog sprovoda, prepuštamo vjeĉnome snu u bezdanu zaborava.” “Sa svime se potpuno slaţem”, rekao je Galip. “Jesam li ti rekao da ću se, nakon ovih zadnjih nekoliko ĉlanaka koje sam napisao da bih se oslobodio i zadnjih fragmenata saĉuvanih u mojem dobro ispraţnjenom sjećanju, u potpunosti povući iz pisanja? Mogu li te ovom prilikom pitati kako ti se svidio moj današnji ĉlanak?” “Licemjeru jedan, znaš li ti što je odgovornost, što je privrţenost, što je iskrenost, što je poţrtvovnost? Podsjećaju li te te rijeĉi i na što osim na ruganje ĉitateljima ili na davanje laţnih znakova nekom prevarenom jadniku? Znaš li što je bratstvo?” Više zato što mu se pitanje svidjelo nego da bi branio Dţelala, Galip je poţelio reći: “Znam!” ali sada je iz Mehmetovih usta - ma kakav Mehmet, on je Muhamed - na drugome kraju ţice potekla ţestoka bujica psovki. “Šuti, dosta je više!” rekao je kad mu je ponestalo psovki. Galip je iz tišine koja je uslijedila shvatio da je to rekao svojoj ţeni koja je još uvijek plakala negdje u sobi. Ĉuo je i ţenski glas koji je nešto objašnjavao i gašenje radija. “Pisao si mudrijaške tekstove koji omalovaţavaju ljubav meĊu roĊacima zato što si znao da je ona kći mojega ujaka”, nastavio je glas koji se predstavljao kao Mehmet. “Iako znaš da se polovica djece u ovoj zemlji udaje za sinove svojih teta, a druga ţeni kćerima svojih ujaka, pisao si sramotne ĉlanke koji se bez ustruĉavanja rugaju brakovima meĊu roĊacima. Ne,

gospodine Dţelale, ja se ovom ţenom nisam oţenio zato što u ţivotu nisam imao prilike upoznati neku drugu djevojku, zato što se bojim svih ţena koje nisu dio moje Obitelji, ni zato što ne vjerujem da bi me ikoja ţena, osim moje majke, teta i njihovih kćeri mogla iskreno voljeti ili me bar strpljivo podnositi. Oţenio sam se ovom ţenom zato što ju volim. Moţeš li ti uopće zamisliti što znaĉi od djetinjstva voljeti djevojku s kojom si se zajedno igrao? Moţeš li zamisliti kako je to voljeti jednu ţenu, samo jednu ţenu cijeli svoj ţivot? Ja sam ovu ţenu koja sada zbog tebe plaĉe volio pedeset godina. Volim je otkad sam bio dijete, razumiješ li, još uvijek je volim. Znaš li ti uopće što znaĉi voljeti? Znaš li kako je to s ĉeţnjom, kao kad sanjaš vlastito tijelo, gledati nekoga tko te upotpunjuje. Što je ljubav, znaš li ti to? Mogu li te rijeĉi za tebe biti išta drugo osim materijala koji ćeš upotrijebiti za svoju sljedeću spretnu, lukavu i bestidnu spisateljsku toĉku koju ćeš prirediti za one tvoje zaostale ĉitatelje koji su odavna spremni da ih zavedu tvoje bajke? Ţalim te, prezirem te, ţalim zbog tebe. Jesi li ikada u ţivotu mogao uĉiniti išta što nije poigravanje rijeĉima, njihovo mijenjanje i izvrtanje? Odgovori!” “Dragi prijatelju”, rekao je Galip, “to je bilo moje zanimanje.” “Ha! Njegovo zanimanje!” zaurlao je glas s drugog kraja ţice. “Obmanuo si nas, prevario, sve nas ponizio! Toliko sam ti vjerovao da sam ti davao za pravo ĉak i kad sam proĉitao tvoj pompozni tekst koji je nemilosrdno dokazivao da je ĉitav moj ţivot parada bijede, niz budalaština i zabluda, pakao košmara i remek-djelo prosjeĉnosti sazdano od nemoći, poniţavanja i trivijalnosti. Uza sve to, umjesto da pomislim kako me to poniţava i vrijeĊa, osjećao sam ponos što sam se upoznao i susreo s nekim tko ima takve uzvišene ideje i tako britko pero. Ponosio sam se ĉak i time što smo se za jednog vojnog udara našli u istome ĉamcu koji je potonuo ĉim je spušten u more. Licemjeru, toliko sam ti se divio da sam, kad si kao glavnoga krivca za svu bijedu prikazao slabost, i to ne samo moju nego cijele nacije, bolno razmišljao o tome zašto sam kukavica. Zbog ĉega, zbog kojih grešaka sam postao bojaţljiv? A tebe, za kojega danas znam da si puno veća kukavica od mene, gledao sam kao spomenik hrabrosti. Toliko sam te oboţavao da sam, ne bih li odgonetnuo tajna i skrivena ĉuda u njima, na stotine puta ĉitao tvoje ĉlanke u kojima si, zato što te više uopće, ali uopće nije bilo briga za nas, opisivao svoje obiĉne uspomene iz mladosti, nimalo drugaĉije od bilo ĉijih, mraĉno stubište s mirisom prţenog luka u zgradi u kojoj si proveo dio djetinjstva, snove pune utvara i vještica ili svoja besmislena metafiziĉka iskustva. Ĉak sam davao ţeni da ih ĉita i uveĉer s njom satima raspravljao. Nakon toga bih pomislio da je jedino vjerojatno da skriveno znaĉenje koje je tu naznaĉeno postoji i uvjerio sam sebe da sam te besmislice shvatio.” “Nikad nisam htio poticati takvu vrstu oboţavanja”, zapoĉeo je Galip. “Laţ! Za cijeloga svog spisateljskog ţivota trudio si se uloviti ovakve kao što sam ja. Odgovarao si im na pisma, traţio njihove fotografije, prouĉavao njihove rukopise, pravio se da odaješ tajne, reĉenice i ĉarobne rijeĉi...” “Sve je to bilo za ustanak. Za Sudnji dan, za Mehdijev dolazak, sve za ĉas izbavljenja...” “A poslije? Kad si od toga odustao?” “E, zahvaljujući tomu su ĉitatelji konaĉno mogli vjerovati u nešto.” “Vjerovali su tebi, a i ti si se bogme time zanosio... Ĉuj, i ja sam bio toliki oboţavatelj da sam ĉitajući tvoj izvrsni ĉlanak skakao od radosti u fotelji u kojoj sam sjedio, iz oĉiju su mi frcale suze, nisam mogao stajati na mjestu. Tumarao sam po sobi, hodao ulicom gore dolje, sanjario o tebi. Ali ni to nije ništa. Toliko sam maštao o tebi, toliko sanjario da kao da se u jednom trenutku granica izmeĊu moje i tvoje osobnosti poĉela gubiti u magli i dimu mojih maštarija. Ne, nikad se ne bih toliko izgubio da pomislim da sam sâm napisao te kolumne. Ne zaboravi da ja nisam duševni bolesnik, nego samo tvoj vjerni ĉitatelj.

Ali uĉinilo bi mi se da je u stvaranju tih blistavih reĉenica koje pišeš, istanĉanih otkrića i razmišljanja, na neki ĉudan naĉin, nekim putem koji je toliko zamršen da se na prvi pogled ne moţe ni dokazati, postojao i moj udio. Kao da ti ne bi mogao izmisliti sva ta ĉuda da nije bilo mene. Ne, nemoj me krivo shvatiti, ne govorim o onim tvojim razmišljanjima koja si godinama krao od mene, a da nisi niti jednom osjetio potrebu da me zamoliš za dopuštenje. Ne govorim ni o nadahnuću koje su u meni pobudili hurufije, ni o otkrićima u zadnjem dijelu moje knjige za koju sam se toliko namuĉio da je objavim. Ona i tako pripadaju tebi. Ono što ţelim objasniti je naprosto osjećaj da smo zajedno razmišljali o istoj stvari; osjećaj da i ja imam udjela u tvome uspjehu. Razumiješ li?” “Razumijem”, reĉe Galip, “i sâm sam nešto sliĉno napisao...” “Da, i to nesretnim sluĉajem baš u tom slavnom, ponovno objavljenom ĉlanku. Ali ne razumiješ, jer da razumiješ, odmah bi se sloţio sa mnom. Zbog toga ću te ubiti! Eto, zbog toga! Zato što, iako nikada ne razumiješ, uvijek djeluješ kao da razumiješ. Zato što nam se, iako nikada nisi pokraj nas, uspijevaš do te mjere drsko uvući u dušu da nam noću ulaziš u snove. Da bih se uvjerio da sam i ja sudjelovao u stvaranju tih tvojih sjajnih tekstova, nakon što sam godinama gutao sve što si napisao, pokušavao sam se sjetiti kako smo, kako ćemo, u sretnim godinama našeg prijateljstva, zajedno razmišljati ili razgovarati o neĉemu sliĉnom onome što si opisao. Toliko sam o tome razmišljao, toliko sam o tebi maštao da mi se, kad bih upoznao nekog tvojeg oboţavatelja, uĉinilo kao da nevjerojatne pohvale koje govori o tebi zapravo upućuje meni; kao da sam i ja slavan koliko i ti. Glasine koje su kruţile o tvojem misterioznom i skrivenom ţivotu kao da su dokazivale da ni ja nisam obiĉan, da je bar dio te boţanske ĉari zahvatio i mene, da sam i ja legenda poput tebe. Uzbudio bih se, zbog tebe bih postajao netko drugi. Prvih godina, kad sam na brodu Gradskih linija ĉuo dvojicu graĊana kako s novinama u rukama razgovaraju o tebi, došlo mi je da iz sve snage zaviĉem: „Ja poznajem Dţelala Salika, vrlo smo bliski!‟, da uţivam u njihovoj zbunjenosti i divljenju, da im priĉam o tajnama koje dijelim s tobom. Kasnijih je godina ta moja ţelja još više ojaĉala i ĉim bih negdje vidio dvoje kako razgovaraju o tebi, kako te ĉitaju, odmah bih poţelio reći: „Gospodo, vrlo ste blizu Dţelalu Saliku, štoviše, ja sam Dţelal Salik!' Od tog mi se razmišljanja toliko vrtjelo u glavi, ono me toliko potresalo da bi mi svaki put kad bih pomislio da ću to reći, srce poĉelo snaţno lupati, na ĉelu bi mi se skupile kapljice znoja, a kad bih pomislio na divljenje koje ću ugledati na licima tih budala, ĉinilo mi se da ću se onesvijestiti od uţitka. Razlog što tu reĉenicu nikad nisam izgovorio pobjedniĉki i radosno viĉući nije bio taj što sam je smatrao besmislenom ili pretjeranom, nego to što mi je bilo dovoljno da mi ona samo proĊe kroz glavu. Razumiješ li?” “Razumijem.” “Tvoje sam ĉlanke ĉitao trijumfalno, s osjećajem da sam pametan koliko i ti. Nisu klicali samo tebi, nego i meni, u to sam bio siguran. Zato što smo nas dvojica bili zajedno na mjestu vrlo razliĉitom od ove guţve. Jako sam te dobro razumio. I meni su se, kao i tebi, zgadile te mase koje idu u kina, na nogometne utakmice, na sajmove i sajmišta. Uvijek sam mislio da oni nikad neće postati korisni, da će uvijek izvoditi iste budalaštine, da će se dati varati istim bajkama i da, ĉak i u onim srceparajućim trenucima neimaštine i nemoći koji tjeraju suze na oĉi i u kojima izgledaju najĉišće, nisu samo ţrtve, nego istodobno krivci ili barem sudionici u zloĉinu. A tebi su dodijali varalice koje doĉekuju kao spasitelje, najnovije budalaštine njihovih najnovijih predsjednika, njihovi vojni udari, njihova demokracija, njihova muĉenja i njihova kina. Zbog toga sam te volio. Godinama bih nakon svakog tvog ĉlanka oduševljeno pomislio i rekao: „Eto, zbog toga volim Dţelala Salika!‟ I svaki put sam te volio s potpuno novim ushitom i suzama koje su mi tekle iz oĉiju. Jesi li juĉer, dok sam ti cvrkućući kao

slavuj dokazivao da se sjećam baš svakog tvojeg starog ĉlanka, mogao pretpostaviti da je moguće imati takvog ĉitatelja?” “Moţda, malo...” “Slušaj me onda... U jednom davnom trenutku mojega tuţnog ţivota, u jednoj od bljutavih i obiĉnih uspomena iz ovog našeg sramotnog svijeta, kad mi je prst ostao prikliješten u vratima dolmuša koja je zatvorila neka neuljuĊena ţivotinja i kad sam, pripremajući dokumente potrebne da bih osigurao neki mali dodatak svojoj mirovini, morao otrpjeti pametovanje nekog bezvrijednog tipa, znaĉi na samom vrhuncu svoje bijede, odjednom sam se, grĉevito kao da se hvatam za pojas za spašavanje, uhvatio za ovu misao: „Što bi Dţelal Salik uĉinio u ovakvom stanju? Što bi on rekao? Ponašam li se moţda kao on?' U zadnjih je dvadeset godina ovo posljednje pitanje postalo moja bolest. Dok sam na svadbi jednog roĊaka, da ne bih pokvario ugoĊaj, s ostalima plesao kolo ili dok sam u kvartovskom kafiću, u koji sam odlazio ubijati vrijeme, pobjeĊivao igrajući „šezdeset šest‟ te se radosno i grohotom smijao, odjednom bih pomislio: „Bi li Dţelal Salik ikada ovo radio?‟ To bi bilo dovoljno da me postidi za cijelu veĉer, za cijeli ţivot. Provodio sam cijeli svoj ţivot pitajući se: „Što bi Dţelal Salik sada uĉinio, što li Dţelal Salik sada radi, o ĉemu Dţelal Salik sada razmišlja?‟ I da je ostalo samo na tome, opet bi bilo dobro. No uz to, u glavu mi se uvuklo još i ovo pitanje: „Što li Dţelal Salik misli o meni?‟ To bi se pitanje godinama, kada bih svoj razum iskoristio toliko da shvati da me se ti ni jednom nećeš sjetiti, pomisliti na mene, da ti neću ni pasti na pamet, vraćalo u sljedećem obliku: „Kad bi me Dţelal Salik vidio u ovome stanju, što bi mislio o meni? Kad bi me Dţelal Salik vidio kako ujutro nakon doruĉka, još uvijek u pidţami, pušim cigaretu, što bi rekao? Kad bi ĉuo kako sam izgrdio skitnicu koji je uznemiravao udanu damu u kratkoj suknji pokraj sebe, što bi Dţelal Salik pomislio? Kad bi znao da sve njegove ĉlanke izrezujem i ĉuvam u registratorima marke ONKA, kako bi se Dţelal Salik osjećao? Kad bi saznao moja razmišljanja o njemu, moja razmišljanja o ţivotu, pitam se, što bi Dţelal Salik rekao?‟” “Dragi moj ĉitatelju i prijatelju”, rekao je Galip, “reci mi, zašto me svih ovih godina nisi bar jednom nazvao?” “Misliš da mi to nikad nije palo na pamet? Bojao sam se. Nemoj me krivo shvatiti, ne bojim se poniţavanja pred tobom, ili toga da se, kako se u takvim situacijama obiĉno dogaĊa, ne bih mogao suzdrţati od ulagivanja. Toga da bih i tvoje najobiĉnije rijeĉi doĉekivao s divljenjem kao da su velika ĉuda, ili da bih, misleći da ti to ţeliš, u sasvim pogrešnom trenutku i kada je to zadnje što ţeliš, prasnuo u smijeh. Prerastao sam sve te prizore koje sam jedan po jedan tisućama puta zamišljao.” “Previše si pametan da bi uopće zamišljao takve prizore”, rekao je Galip suosjećajno. “Bojao sam se toga da, nakon što se susretnemo i nakon što ti najiskrenije kaţem rijeĉi divljenja i laskanja poput ovih koje sam ti sada rekao, ni ti ni ja nećemo imati što reći niti o ĉemu razgovarati.” “Ali to se, kao što vidiš, uopće nije desilo”, reĉe Galip. “Gledaj kako ugodno ćaskamo.” Nastupila je tišina. "Ubit ću te", rekao je glas. "Ubit ću te! Zbog tebe nikad nisam mogao biti ono što jesam." "Ĉovjek nikada ne moţe biti ono što jest.” "Puno si pisao o tome, ali ti to nikada ne moţeš osjetiti kao ja, nikada ne moţeš pojmiti tu istinu kao ja... Ono što ti nazivaš 'zagonetkom' je to što razumiješ i bez razumijevanja, što o toj istini pišeš a da je ne razumiješ. Zato što ĉovjek tu istinu ne moţe otkriti ako nije ono što jest. A opet, ako je otkrije, znaĉi da ne moţe biti ono što jest. Oboje u isto vrijeme ne moţe biti istina. Shvaćaš li paradoks?”

“Ja sam i ono što jesam i netko drugi”, reĉe Galip. "Ne, to ne kaţeš vjerujući cijelim srcem”, rekao je ĉovjek na drugom kraju telefonske ţice. “Zbog toga ćeš umrijeti. Kao i u svojim ĉlancima, uvjeravaš, ali sâm u to ne vjeruješ. A zato što ti u to ne vjeruješ, uspijevaš uvjeriti druge. A kad oni koje si uspio uvjeriti shvate da si ih uspio uvjeriti a da sâm ne vjeruješ, obuzme ih strah.” “Strah?” “Od toga što nazivaš zagonetkom. Zar ne shvaćaš? Te neodreĊenosti, te tvoje igre krivotvorenja koja se naziva kolumnom, mraĉne strane slova, toga se bojim. Godinama sam ĉitajući tvoje ĉlanke osjećao da sam i tu, na mjestu na kojem ĉitam, u svojoj fotelji ili za svojim stolom, i na nekom sasvim drugom mjestu, pokraj pisca koji pripovijeda. Znaš li kakav je to osjećaj kad shvatiš da si se dao uvjeriti od nekoga tko sâm ne vjeruje? Znati da oni koji su te u nešto uvjerili zapravo u to ne vjeruju? Ne ţalim što zbog tebe nisam mogao biti ono što jesam. Ovako se moj siromašan i bijedan ţivot obogatio. Izašavši iz tame vlastite nesnosne bljutavosti, postao sam ti, ali nikad nisam ni bio siguran u ĉaroliju koju sam zvao „ti‟. Nisam znao, ali sam ne znajući znao. Moţe li se za to uopće reći „znati‟? Kad mi je ţena s kojom sam trideset godina u braku ostavila kratko pisamce na kuhinjskom stolu i bez objašnjenja se pridruţila nestalima, kao da sam znao kamo je otišla, a opet kao da nisam znao da to znam. Dok sam lutao gradom pretraţujući sve zakutke zato što nisam znao gdje je, nisam traţio tebe, nego nju. No traţeći nju, opet sam nesvjesno traţio i tebe, jer mi je još od prvog dana dok sam se ulicu po ulicu trudio raspetljati zagonetku Istanbula, na umu bila i ova uznemirujuća misao: „Kad bi Dţelal Salik saznao da me ţena bez razloga napustila, što bi na to rekao?‟ Zakljuĉio sam da je ta situacija „situacija baš po mjeri Dţelala Salika‟. Ţelio sam ti ispriĉati sve. Mislio sam da je baš to tema koju sam godinama bezuspješno traţio, toĉno ona o kojoj bi se moglo razgovarati s tobom. Obuzeo me toliki ushit da sam se prvi put nakon tolikih godina odvaţio potraţiti te. No nisam te mogao naći, nije te bilo. Nigdje te nije bilo. Ali znao sam, znao. Imao sam tvoje telefonske brojeve koje sam tijekom godina nabavio tek tako, da te moţda jednoga dana nazovem. Zvao sam, nije te bilo. Zvao sam tvoju rodbinu, tetu koja te jako voli, pomajku koja je za tebe strastveno vezana, tvojega oca, koji nije mogao obuzdati svoje zanimanje za tebe, tvojega strica. Svi su se jako zanimali za tebe, ali tebe nije bilo. Otišao sam u redakciju Milijeta, ni tamo te nije bilo. U redakciji je bilo i drugih koji su te traţili. Sin tvojega strica i muţ tvoje sestre Galip, koji je htio da se sastaneš s ekipom engleske televizije. Instinktivno sam se prilijepio za njega. Taj sanjar, taj mjeseĉar zna gdje Dţelal ţivi, mislio sam. On sigurno zna, a osim toga i zna da zna, govorio sam samome sebi. Slijedio sam ga po Istanbulu poput sjene. On naprijed, ja malo dalje, iza njega. Prolazili smo ulicama, ulazili u kamene poslovne zgrade, stare dućane, ostakljene veţe i prljava kina. Obišli smo Kapaliĉaršiju pedalj po pedalj, zašli u nepoploĉene siromašne ĉetvrti, prelazili mostove, uranjali u mraĉne zakutke i nepoznate istanbulske ĉetvrti, zalazili u prašinu, blato i prljavštinu. Nikamo nismo stizali, a i dalje smo išli. Hodali smo kao da poznajemo cijeli Istanbul, a nismo poznavali ni jedno mjesto. Izgubio sam ga pa ponovno našao pa izgubio pa ponovno našao i poslije ga opet izgubio, da bi na kraju on mene našao u nekom otrcanom noćnom klubu. Tamo je svatko od nas za stolom ispriĉao po jednu priĉu. Ja volim priĉati priĉe, ali ne mogu naći slušatelja. Ovaj su put slušali. Negdje na pola priĉe, dok su znatiţeljni, nestrpljivi pogledi slušatelja s mojeg lica pokušavali išĉitati njezin kraj, a ja se, kao i uvijek u takvim situacijama, bojao da će ga i vidjeti, lutao sam izmeĊu priĉe i tih misli i shvatio da je moja ţena pobjegla k tebi. „Kao da znam da je pobjegla Dţelalu/ mislio sam. Kao da znam, ali ne znam da znam. Ono što sam traţio mora da je bilo to stanje duha. Konaĉno sam uspio proći kroz vrata koja su se otvarala prema mojoj duši i ući unutra, u

jedan novi svijet. Prvi put nakon tolikih godina uspio sam biti i netko drugi i ja, toĉno onako kako sam ţelio. S jedne strane dolazilo mi je da laţem i kaţem: „Proĉitao sam ovu priĉu kod jednog kolumnista‟, a s druge sam osjećao da konaĉno mogu uroniti u spokoj koji sam godinama nastojao postići, Taj prokleti spokoj nalikovao je osjećaju koji sam sa strahom naslućivao dok sam ulicu po ulicu lutao Istanbulom, dok sam hodajući po razrovanim ploĉnicima i blatu ispred dućana promatrao tugu na licima sugraĊana, i dok sam ĉitao tvoje stare ĉlanke ne bih li otkrio gdje te mogu naći. No dovršio sam svoju priĉu i konaĉno shvatio kamo mi je otišla ţena. A i prije sam, slušajući priĉe konobara, fotografi i visokog pisca, ugledao uţasan ishod toga što sam netom prije shvatio. Cijeli ţivot su me obmanjivali, cijeli ţivot varali! Boţe! Moj Boţe! Znaĉe li tebi išta ove rijeĉi?” "Znaĉe.” “Onda slušaj. Ja sam zakljuĉio da je istina za kojom si nas godinama tjerao da trĉimo nazivajući je „zagonetkom‟, kao što si i sam ne znajući znao i ne razumjevši napisao, sljedeća: U ovoj zemlji nitko ne moţe biti ono što jest! Postojati u jednoj zemlji gubitnika i smoţdenih znaĉi biti netko drugi. Netko sam drugi, znaĉi postojim! Ali zar onda onaj kojim ja strastveno ţelim postati, nipošto ne smije postati netko drugi? Prevaren sam, nasamaren, samo to kaţem. Zato što osoba kojoj ja vjerujem i koju ĉitam ne bi mogla oteti ţenu nekome tko ga slijepo oboţava. Te ponoći, u tom noćnom klubu, htio sam svim tim prostitutkama, konobarima, fotografima i prevarenim muţevima koji su sjedili oko stola i priĉali priĉe doviknuti: „Hej, gubitnici! Hej, bijednici! Hej, prokletnici! Hej, zaboravljeni! Hej, beznaĉajni! Ne bojte se, nitko nije ono što jest, nitko! I svi kraljevi, sretnici, sultani, slavne osobe, zvijezde, bogataši, svi su takvi. Oslobodite ih se! Tada ćete u njihovoj odsutnosti vi pronaći priĉu koju su vam odavali kao da je tajna. Ubijte ih! Stvorite vlastite tajne, sami pronaĊite vlastite zagonetke!‟ Razumiješ li? Ja te neću ubiti sa ţivotinjskim osjećajem gnjeva i osvete, kao što bi to većina prevarenih muţeva uĉinila, nego zato što ne ţelim ući u svijet u koji me uvlaĉiš. Cijeli Istanbul, sva slova, svi znakovi i lica koje si smjestio u svoje ĉlanke tada će se stopiti u tvoju pravu zagonetku. „Dţelal Salik ustrijeljen!‟ pisat će novine. „Zagonetno ubojstvo‟, „Neshvatljivo ubojstvo‟ koje nikad neće moći biti riješeno. Moţda će smisao koji u našem svijetu uopće ne postoji u potpunosti nestati. Uoĉi Sudnjega dana o kojemu priĉaš, uoĉi Mehdijevog dolaska Istanbulom će vladati nered, ali za mene i za mnoge to će biti otkriće izgubljene zagonetke. Zato što nitko neće moći razriješiti tajnu koja se krije iza tih zbivanja. Što bi drugo to moglo biti doli otkriće zagonetke koju si dobro razumio, njeno ponovno otkriće o kojem sam pisao u svojoj skromnoj knjizi objavljenoj uz tvoju pomoć?” “Uopće nije tako”, rekao je Galip. “Poĉini koliko god hoćeš zagonetno ubojstvo. Oni će, ti sretnici i bijednici, budale i zaboravljeni, odmah udruţiti snage i izmisliti priĉu koja dokazuje da u tom ĉinu nema niĉeg mistiĉnog. Ta priĉa, u koju će povjerovati brzinom kojom je smišljaju, moju će smrt utisnuti u oblik jedne obiĉne bezbojne zamke. I prije poĉetka mojeg sprovoda svi će odmah zakljuĉiti da to mora biti rezultat urote koja dovodi u opasnost naš nacionalni integritet ili dugogodišnje ljubavne pustolovine ispunjene ljubomorom. Uz to će reći da se ĉini da je ubojica bio oruĊe krijumĉara droge i pobornika vojnog udara, da su ubojstvo proveli nakšibendijski tarikat i organizirani ljubavni glasnici, da su taj prljavi posao organizirali unuci posljednjeg sultana i oni koji su spalili našu zastavu, i da su uz njih u tu predstavu bili ukljuĉeni i oni koji ţele zlo našoj demokraciji i Republici, zajedno s onima koji pripremaju najnoviji kriţarski rat!” “Mrtvo tijelo poznatog kolumnista koje se na tajanstven naĉin našlo usred Istanbula, na blatnjavom ploĉniku, meĊu hrpama smeća, ostacima povrća, psećim strvinama i srećkama Narodne lutrije... Kako se drugaĉije tim jadnicima moţe

objasniti da jedna zagonetka još uvijek prerušena luta meĊu nama, negdje duboko, u našoj prošlosti, u talogu naših uspomena, meĊu rijeĉima i reĉenicama, na rubu zaborava, i da je trebamo pronaći?” “Ovo ti govorim iz svojeg tridesetogodišnjeg spisateljskog iskustva”, reĉe Galip, “niĉega se ne sjećaju, niĉega. Osim toga, nije sasvim sigurno ni da brme našao, uspio to obaviti i iz toga izaći ĉist. U najboljem bi me sluĉaju uzalud ranio u krivo mjesto. Kasnije bih ja postao junak na naĉin koji ti nikako ne ţeliš i bio prisiljen podnositi budalaštine Predsjednika koji bi me posjetio da mi poţeli brzo ozdravljenje, dok bi ti u policijskoj postaji dobivao teške batine - muĉenje da i ne spominjemo. To nije nimalo ugodno, budi siguran! Više ne ţele vjerovati da u pozadini svijeta postoji tajna koju neće moći dokuĉiti.” “Tko će mi dokazati da cijeli moj ţivot nije bio zabluda, obiĉna neprijatna šala?” “Ja!” reĉe Galip. “Slušaj...” “Bišnov? Ne, ne ţelim...” “Vjeruj mi, i ja sam vjerovao koliko i ti.” "Recimo da ti vjerujem !" zavapio je Mehmet. "Povjerovat ću ti da saĉuvam smisao vlastitog ţivota, ali što će biti sa šegrtima poplunara koji šiframa koje si im tutnuo u ruke nastoje slovkati izgubljeni smisao svojih ţivota? Što će biti sa zamišljenim djevicama koje samo zbog tvojih ĉlanaka, dok ĉekaju svoje zaruĉnike koji se nikada neće vratiti iz Njemaĉke, niti ih pozvati da im se pridruţe, mogu sanjariti o namještaju, aparatima za cijeĊenje naranĉi, svjetiljkama sa sjenilom u obliku ribe i ĉipkastim plahtama koje će koristiti u danima raja koje si lm obećao? Što će biti s tvojim ĉitateljima koji će zbog tebe shvatiti da su zapravo oni sami rajska ptica koju traţe, s tvojim tuţnim ĉitateljima o umirovljenim autobusnim kondukterima koji su uz pomoć metode nauĉene od tebe uspjeli na vlastitim licima vidjeti planove stanova u koje će useliti u raju, katastarskim sluţbenicima koji su nadahnućem koje su pronašli u tebi i uz pomoć ebdţeda66 uspjeli izraĉunati dan kad će se u kaldrmom poploĉenim albanskim ulicama ukazati Mehdi koji će nas sve spasiti, i inkasatorima plina i prodavaĉima simita i staretinarima i prosjacima - vidiš, ne mogu se riješiti tvojih rijeĉi - i našim travarom iz Karsa?” “Zaboravi”, reĉe Galip u strahu da će glas s druge strane po navici otegnuti popis. “Zaboravi ih, zaboravi sve, nemoj misliti na njih. Misli na posljednje osmanlijske sultane koji su izlazili prerušeni. Misli na tradicionalne metode kriminalaca s Bejoglua koji, vjerni obiĉajima, svoje ţrtve muĉe prije nego što ih ubiju zato što moţda imaju neki skriveni novac, zlato ili tajnu. Razmisli zašto umjetnici koji u novinama rade na retuširanju i na crno-bijele Originale slika dţamija, plesaĉica, mostova, turskih mišica i nogometaša, koje, izrezane iz ĉasopisa kao što su Hajat, Ses, Pazar, Posta, 7 Gun, Jelpaze, Peri, Revu i Hafta, stoje na zidovima dvije tisuće i petsto brijaĉnica, kistovima nanose boju, nebo uvijek oboje u prusko plavu, a naše blatno tlo u boju engleske trave. Pomisli na tisuću i jedan izvor mirisa u uskim, mraĉnim i zastrašujućim stubištima obiteljskih zgrada, na desetke tisuća vrsta mješavina koje se od tih mirisa stvaraju i na rjeĉnike turskog jezika koje će trebati ispremetati da bi se našle stotine tisuća rijeĉi kojima će se one moći opisati.” “Ah, ti pokvareni pišĉe!” “Pomisli na zagonetku koja se skriva u tome što se prvi parobrod koji su Turci kupili u Engleskoj zvao Swift. Pomisli na strast za simetriju i red što je osjeća ljevoruki kaligraf koji je, zato što ga je zanimalo gatanje, crtao taloge iz tisuća šalica kave koje je za ţivota popio i šalice u kojima su se nalazili, te, svojim lijepim rukopisom zapisujući tekst proroĉanstva pokraj slika, za sobom ostavio rukopisno djelo od tristo stranica.” 66

Ebdžed: u tekstu, gatanje pomoću arapskih slova kojima su pridružene brojčane vrijednosti.

“Ovaj me put nećeš moći prevariti.” “Pomisli na stotine tisuća jama iskopanih tijekom dvije tisuće petsto godina u vrtovima našega grada, koje će zbog izgradnje temelja za stambene zgrade biti zatrpane kamenom i betonom, i na škorpione, ţabe, skakavce, šareno i raznovrsno likijsko, frigijsko, rimsko, bizantsko i osmanlijsko zlato, rubine, dragulje, kriţeve, prikaze, zabranjene ikone, knjige i poslanice, planove koji vode do zakopanog blaga i lubanje nesretnih ţrtava ubojstva s nepoznatim poĉiniteljem u njima...” “Opet mrtvo tijelo Šemsa iz Tebriza baĉeno u bunar, ha?” “...i na beton, ţeljezo, stanove u obiteljskim zgradama, vrata, stare vratare, parkete ĉije su fuge pocrnjele kao prljavi nokti, briţne majke, srdite oĉeve, ormare ĉija se vrata ne mogu zatvoriti, sestre, polusestre...” “Jesi li ti Šems iz Tebriza? Jesi li Dedţal? Mehdi?” “...striĉevog sina oţenjenog polusestrom, hidrauliĉka dizala, ogledalo u dizalu...” “Da, da, o svemu tome si pisao.” “...skrivene zakutke koje djeca otkrivaju i u njima se igraju, prekrivaĉe za krevet koji su dio miraza, svilenu tkaninu koju je djedov djed kupio od kineskog trgovca dok je bio namjesnik u Damasku i koju se još nitko nije usudio izrezati, koje će nositi na sebi...” “Pokušavaš me namamiti, zar ne?” “...pomisli na cijelu zagonetku naših ţivota. Pomisli na tajnu koja se skriva iza toga što su stari krvnici britku oštricu, kojom su nakon pogubljenja odsijecali glave svojih ţrtava da ih javno izloţe kao opomenu drugima, nazivali 'šifrom‟. Pomisli na spoznaje koje se kriju u tome što je umirovljeni pukovnik, koji je šahovske figure preimenovao po uzoru na veliku tursku obitelj: kralja u majku, kraljicu u oca, lovca u strica, a konja u tetu, pijune preimenovao u lupeţe, a ne u djecu." "Znaš li da sam te, u onih desetak godina nakon što si nas izdao, vidio samo jednom, moţda, u ĉudnoj hurufijskoj odjeći sultana Mehmeta Osvajaĉa...” "Zamisli beskrajan spokoj jedne obiĉne veĉeri ĉovjeka koji kod kuće sjedi za stolom i satima rješava zagonetke iz divanskog pjesništva i kriţaljke iz novina. Zamisli kako će, osim papira i slova koje osvjetljava stolna svjetiljka, sve što je u sobi: pepeljare, zavjese, satovi, vrijeme, uspomene, boli, tuge, obmane, bijes, porazi... ah, naši porazi, ostati u tami. Pomisli na slatkoću besteţinskog stanja koje ćeš osjećati u tajanstvenoj praznini koju slova opisuju s lijeva na desno i odozgo prema dolje, a koja će se moći usporediti samo s beskonaĉnim zamkama koje donosi prerušavanje.” “Gledaj, prijatelju”, rekao je glas s druge strane ţice s prizvukom koji je odavao da zna što radi i zbunjivao Galipa, “zaboravimo sad sve zamke, sve igre, sva slova i njihove dvojnike; sve smo to prošli, sve smo to savladali. Da, postavio sam ti zamku, ali nije uspjela. Već znaš, ali opet ću ti otvoreno reći. Kao što tebe nema u telefonskom imeniku, tako nije bilo ni vojnog udara, ni dosjea! Volimo te, uvijek mislimo na tebe, oboje smo tvoji oboţavatelji, zaista ti se divimo. Cijeli je naš ţivot protekao s tobom i tako će i dalje biti. Hajde da sada zaboravimo sve što treba zaboraviti. Hajde da naveĉer Emine i ja doĊemo k tebi. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo, razgovarati kao da ništa nije bilo. Satima ćeš priĉati kao što si sada priĉao. Hajde, reci da! Vjeruj u nas, uĉinit ću što god ţeliš, donijeti što god ţeliš!” Galip je dugo razmišljao. “Daj mi moje brojeve telefona i adrese koje imaš!” rekao je potom. “Odmah ću ti ih dati, ali ne mogu ih zaboraviti.” “Daj.” Kad je ĉovjek otišao po adresar, slušalicu je uzela njegova ţena. “Vjeruj mu”, prošaptala

je. “Ovaj put se stvarno kaje, stvarno je iskren. Jako te voli. Htio je napraviti ludost, ali je davno odustao. Ako nešto i uĉini, uĉinit će meni. Tebi neće ništa, kukavica je, jamĉim ti. Zahvaljujem Bogu što je sve uredio. Naveĉer ću obući onu moju plavu kariranu suknju koju toliko voliš. Dragi, što god poţeliš, i on i ja, oboje ćemo napraviti. Što god poţeliš! I još da ti ovo kaţem: da bi mogao biti kao ti, on je poput tebe oblaĉio hurufijsko odijelo sultana Mehmeta Osvajaĉa i iz slova na licima cijele vaše Obitelji...” Zašutjela je kad su se pribliţili koraci njezina muţa. Kada je muţ uzeo slušalicu, Galip je na zadnju stranicu knjige (La Bruyère, Karakteri) koju je izvukao s police tik pokraj sebe paţljivo zapisao ostale Dţelalove telefone i adrese, tjerajući ga da svaku ponovi više puta. Poslije će im, kao što je unaprijed isplanirao, reći da se predomislio, da ne moţe više trošiti vrijeme na uporne oboţavatelje. U zadnjem je trenu odustao. U glavi mu je sinula nova misao. Mnogo kasnije, kad se toĉno ili krivo bude prisjećao onoga što se dogaĊalo te veĉeri, pomislit će: “Moţda me uhvatila znatiţelja. Znatiţelja da makar jednom izdaleka vidim tog muţa i ţenu. A moţda sam poţelio i da Dţelalu i Ruji, nakon što ih pronaĊem uz pomoć tih telefonskih brojeva i adresa, ispriĉam ne samo ovu nevjerojatnu priĉu i telefonske razgovore, nego da im budem u stanju opisati i kako je braĉni par izgledao, kako su hodali i kako su bili odjeveni.” “Neću vam dati svoju kućnu adresu”, rekao je. “Ali moţemo se naći negdje drugdje. U devet naveĉer na Nišantašu, pred Aladinovim dućanom, na primjer.” I to je toliko usrećilo muţa i ţenu da se Galip uznemirio zbog silne zahvalnosti na drugom kraju ţice. Ţeli li Dţelal da uveĉer kad budu dolazili, ponesu kolaĉ od badema ili petit fourre iz slastiĉarnice Omur, ili, budući da će jako dugo sjediti i priĉati, lješnjake, pistacije i veliku bocu konjaka? Kad je umorni muţ prasnuo u zastrašujući smijeh i zavikao: “Donijet ću i svoju zbirku fotografija, portrete i fotografije gimnazijalki!” Galip je shvatio da kod braĉnog para već dugo stoji jedna otvorena boca konjaka. Nestrpljivo su ponovili mjesto i vrijeme sastanka i spustili slušalice.

Četrnaesto poglavlje ZAGONETNE SLIKE Njezinu sam tajnu preuzeo iz Mesnevije. —Šejh Galip

Na poĉetku ljeta 1952., ako je potreban toĉan datum: prve subote u lipnju, na Bejogluu, u jednoj od uskih uliĉica koje povezuju ulicu javnih kuća i engleski konzulat, otvoren je najveći bordel, ne samo u Istanbulu ili Turskoj, nego na cijelom Balkanu i Bliskom istoku. Taj se sretni datum poklopio i sa završnicom jednog pretencioznog šestomjeseĉnog slikarskog natjeĉaja. Naime, tada najslavniji kriminalac s Bejoglua, koji će kasnije postati legendaran po tome što je zajedno sa svojim cadillacom nestao u vodama Bospora, zaţelio je u širokom hodniku na ulazu u svoju ustanovu dati naslikati prizore Istanbula. Ne, slavni razbojnik te slike nije naruĉio da bi podrţao tu umjetnost u kojoj smo zbog zabrana koje nalaţe islam popriliĉno zaostali (govorim o slikarstvu, ne o prostituciji), nego zato da bi svojim probranim mušterijama, koje će u njegovu palaĉu uţitaka dolaziti iz svih krajeva Istanbula i Anadolije, uz glazbu, drogu, piće i djevojke mogao predoĉiti i ljepote Istanbula. Kad su akademski slikari s kutomjerima u rukama, koji, oponašajući zapadnjaĉke kubistiĉke slikare, naše seoske djevojke uspijevaju ugurati u oblik baklave, našega kriminalca odbili zato što prihvaćaju narudţbe samo od banaka, on je proširio vijest meĊu slikarima, pismoslikarima i soboslikarima koji stropove provincijskih konaka, zidove ljetnih kina, šatore gutaĉa zmija na sajmovima, kola i kamione ĉine dopadljivima. Budući da su obojica obrtnika, koji su se mjesecima kasnije iskazali, poput pravih umjetnika tvrdili da su bolji jedan od drugoga, naš je kriminalac, nadahnut bankama, umiješao pozamašnu svotu novaca te meĊu dvojicom upornih slikara otvorio “Natjecanje za najljepšu sliku Istanbula” i dva suprotna zida kod ulaza u palaĉu predao pohlepnim obrtnicima u ruke. Slikari, koji su se podozrivo gledali, već su prvi dan dali meĊu zidovima razvući zavjesu. Sto osamdeset dana kasnije, u noći otvorenja palaĉe uţitaka, ta je ista umrljana zavjesa još uvijek stajala u ulaznom hodniku punom pozlaćenih naslonjaĉa presvuĉenih rebrastim crvenim baršunom, sagova iz Gordesa, srebrnih svijećnjaka, kristalnih vrĉeva, Ataturkovih fotografija, porculanskih servisa i sedefom inkrustiranih tronoţaca. Kada je vlasnik, okruţen probranim društvom u kojem se, budući da je javna kuća u sluţbene registre upisana kao Klub za oţivljavanje klasiĉne turske umjetnosti, po sluţbenoj duţnosti nalazio i gradonaĉelnik, povukao zavjesu od jute, gosti su na jednom zidu vidjeli “prelijepu” sliku Istanbula, a na drugome istu tu sliku pod svjetlom srebrnih svijećnjaka, blistaviju nego što stvarno jest. Još ljepšu i još privlaĉniju, prikazanu u jednom ogledalu.

Nagrada je, naravno, pripala slikaru koji je postavio ogledalo. MeĊutim, većinu gostiju koji su tijekom godina navraćali u javnu kuću nevjerojatni bi prizori na zidovima toliko oĉarali da bi odvojeno uţivali u svakome. Da bi shvatili tajnu tog uţitka, satima bi hodali od zida do zida i promatrali ih. Bijedan i tugaljiv uliĉni pas s prvog zida u ogledalu nasuprot pretvara se u psa koji je istovremeno i sjetan i lukav. Kad se ponovno okrenete prema slici na prvom zidu, otkrijete da je lukavost zapravo i ondje prikazana i da se uz to kod psa dade naslutiti i neki pokret koji u ĉovjeku budi sumnju. Tek što se okrenete i opet pogledate u ogledalo, pojave se joS neka ĉudna komešanja i naznake koje će ukazati na znaĉenje pokreta, pa će se ovoga puta promatraĉ, dobrano pomućena uma, teškom mukom savladavati da se u trenu ponovno ne okrene prema prvome zidu i pogleda originalnu sliku. Jednom je jedan stariji, temeljiti gost u ogledalu vidio kako iz presušene ĉesme na trgu, na kraju ulice kojom luta tugaljivi pas, pršti voda. Kad se s nemirom zaboravnog starca koji se sjetio da je kod kuće ostavio otvorene slavine ponovno okrenuo prema slici, shvatio je da je ĉesma suha. Kad se ponovno okrenuo prema zrcalu i osvjedoĉio da voda još obilnije teĉe, svoje je otkriće poţelio podijeliti sa “ţenama za uţitak”, ali ga je doĉekala samo nezainteresiranost barskih dama koje su se odavno zasitile neiscrpnih igara slike i zrcala, pa se bespomoćno povukao u vlastiti zatvoreni ţivot i samoću vijeka proteklog u nerazumijevanju. Ţene koje su radile u palaĉi, budući da nisu bile baš posve nezainteresirane, u snjeţnim zimskim veĉerima koje su provodile drijemajući i tjeskobno priĉajući jedne drugima jedne te iste bajke, koristile su zaĉarane igre slike i zrcala kao zabavan test osobnosti gostiju. Bilo je nestrpljivih, neosjetljivih i uznemirenih posjetitelja koji uopće nisu primjećivali zagonetna neslaganja izmeĊu slike i odraza u ogledalu. Oni su ili bez prestanka priĉali o vlastitim mukama, ili samo ĉekali da od barskih dama koje nisu razlikovali što prije dobiju samo jedno, ono što svi muškarci ţele. Bilo je i onih koji su itekako primjećivali igru ogledala i slike, ali nisu marili za nju. Bili su to prepredeni, smjeli ljudi kojima ništa nije vaţno i kojih se treba bojati. Bilo je i onih koji su, kao da boluju od neizljeĉive bolesti simetrije, djetinjasto ustrajali u tome da se isprave nepodudarnosti izmeĊu ogledala i slike te svojim nemirom gnjavili animir-dame, konobare i zaštitare. To su bile škrte, proraĉunate osobe koje ne mogu zaboraviti na svijet ni dok piju ni dok vode ljubav. Njihova potreba da sve urede samo ih je ĉinila neuspješnim prijateljima i neuspješnim udvaraĉima. U vrijeme kad su se stanovnici palaĉe već bili naviknuli na koketeriju zrcala i slike, glavni je istraţitelj Bejoglua, koji bi noćni klub, zahvaljujući više zaštiti koju je pruţao negoli moći novca, ĉesto poĉastio svojim posjetom, našavši se u ogledalu oĉi u oĉi s mraĉnom osobom ćelave glave koja je na prvome zidu prikazana u tamnoj uliĉici s pištoljem u ruci, shvatio da je upravo to ubojica iz godinama neriješenog glasovitog “ubojstva na Trgu Šišli” te se, pretpostavivši da umjetnik koji je postavio zrcalo zna tajnu, poĉeo raspitivati o njegovom identitetu. U ljepljivoj veĉeri jednoga vrućeg ljetnog dana, kada su prljave vode što teku ploĉnikom isparavale prije nego što bi stigle do obliţnje rešetke, jedan je gospodski sin, ostavivši oĉev mercedes pred natpisom ZABRANJENO PARKIRANJE, zakljuĉio da je fina djevojka koju je u ogledalu vidio kako u jednoj siromašnoj istanbulskoj ĉetvrti tka tepih, njegova izgubljena draga koju godinama traţi i ne uspijeva pronaći. Kada se okrenuo slici, doĉekala ga je samo nesretna i bezbojna djevojka koja ţivi u jednom od sela koja pripadaju njezinu ocu. Za gazdu, koji će kasnijih godina, natjeravši svoj cadillac u bosporsku struju kao kakvog konja, otkriti svijet unutar svijeta, sve te zgodne dosjetke, dopadljive sluĉajnosti i misteriji

skriveni u svijetu nisu bili igra slike i zrcala; kada bi gosti, razuma pomućena drogom i rakijom, na neko vrijeme utonuli u oblake nesreće i tuge, u svojim bi glavama otkrivali jedan star i sretan svijet, i u djetinjoj radosti otkrivanja tajne tog izgubljenog raja miješali zagonetke iz predodţbi s likovima pred sobom. Usprkos tom ĉvrstom realizmu, u nedjeljna se jutra slavnoga kriminalca moglo vidjeti kako s djecom barskih dama koja ĉekaju da ih umorne majke odvedu u kino, veselo sudjeluje u igri “PronaĊimo sedam razlika izmeĊu dvije slike” kao da rješava zagonetku iz nedjeljnog dodatka novinama. No razlika, znaĉenja i zbunjujućih nepodudarnosti nije bilo sedam nego beskonaĉno mnogo. Zato što je slika Istanbula na prvom zidu, koliko god da je tehnikom nalikovala na slike s konjskih kola i sajmova, po ţivosti podsjećala na sjenovite, mraĉne i zastrašujuće gravure, a po obradi teme na bogate freske. Jedna krupna ptica naslikana na zidu, u ogledalu lagano maše krilima, poput kakve mitske ptice. Neobojena proĉelja starih drvenih konaka u ogledalu se pretvaraju u zastrašujuća lica. Prazniĉni sajmovi i vrtuljci u zrcalu se poĉinju micati i poprimati boju. Svi ti stari tramvaji, konjske zaprege, minareti, mostovi, ubojice, slastiĉari, parkovi, kafići na obali, trajekti Gradskih linija, natpisi i sanduci postajali su znakovi jednog sasvim drugog svijeta. Crna knjiga, koju je slikar kao zgodnu dosjetku smjestio u ruke slijepog prosjaka, u ogledalu se dijelila na dvoje i pretvarala u knjigu s dva znaĉenja, s dvije priĉe. Pri pogledu na zid pak vidi se da je knjiga od poĉetka do kraja jedna jedina te da se zagonetka u njoj izgubila. Naša filmska zvijezda crvenih usana, ĉeznutljiva pogleda i ogromnih trepavica, koju je slikar kao uspomenu na svoja stara djela sa sajmova naslikao na prvome zidu, u ogledalu se pretvara u prsatu majku cijelog naroda koja je zapala u siromaštvo. Zamagljeni pogledi se okreću natrag prema zidu i s uţasom i uţitkom primjećuju da majka nije majka nego udana ţena s kojom godinama netko spava. Ipak, ono što je najviše uţasavalo posjetitelje palaĉe bilo je beskrajno mnoštvo ljudi koje je slikar ţivahno smjestio posvuda po slici i nova znaĉenja, ĉudni znakovi i nepoznati svjetovi koji se u ogledalu pojavljuju na licima tih zastrašujućih masa koje ispunjavaju mostove. Osjećaj da lice koje je pri pogledu na sliku izgledalo kao lice zabrinutog, sjetnog i prostodušnog graĊanina ili radišnog ĉovjeka s pustenim šeširom, zadovoljnog svojim ţivotom, zapravo vrvi tragovima neke karte, zagonetke ili izgubljene priĉe kao što bi se pokazalo u ogledalu, kod pijanih je posjetitelja, koji bi se vrzmali meĊu baršunastim foteljama pa u ogledalu primijetili i svoj lik, budio nadu da su uoĉili tajnu koju zna samo nekolicina odabranih. Bilo je općepoznato da te osobe, prema kojima su se animir-dame ophodile kao da su paše, neće stati dok ne riješe tajnu slike i ogledala. Poznata su bila i njihova brojna putovanja, pustolovine i sukobi u koje bi se upuštali ne bi li se pribliţili nekom rješenju. Mnogo kasnije, godinama nakon što se vlasnik kluba izgubio u beskraju bosporskih voda, već ostarjele animir-dame su iz ţalosnog lica istraţitelja s Bejoglua, koji je, iako je pao u nemilost, i dalje navraćao u bar, shvatile da je i on jedan od tih nespokojnih ljudi. Taj je ĉovjek htio još jednom pogledati u ogledalo ne bi li razriješio tajnu starog i ĉuvenog “ubojstva na Trgu Šišli”, no prije tjedan dana su mu rekli da je golemo zrcalo u tuĉnjavi dvojice snagatora, koja je izbila zbog nezaposlenosti i tjeskobe više negoli zbog ţena ili novca, treskom palo na grubijane i razbilo se u tisuće komada. I tako je istraţitelj na pragu mirovine ostao meĊu krhotinama stakla ne riješivši ni ubojstvo, ni tajnu ogledala.

Petnaesto poglavlje NE PRIPOVJEDAĈ NEGO PRIĈA Moja metoda pisanja oslanja se više na glasno razmišljanje i promatranje vlastitih raspoloženja, nego na brigu o tome tko me sluša. —De Quincey

Glas na telefonu je malo prije odluke o sastanku pred Aladinovim dućanom Galipu izdiktirao Dţelalovih sedam telefonskih brojeva. Galip je bio toliko siguran da će na jednome od njih pronaći Dţelala i Ruju da je već zamišljao ulice, stanove i pragove na kojima će ih ponovno vidjeti. Znao je da će razloge njihovog skrivanja, koje će mu Dţelal i Ruja objasniti ĉim ih ugleda, od prve reĉenice smatrati u potpunosti logiĉnima i opravdanima. Bio je siguran da će mu reći: “Galipe, i mi smo tebe toliko traţili, ali te nije bilo. Ni u kući ni u uredu. Gdje si bio?” Ustao je iz fotelje u kojoj je već satima sjedio, skinuo Dţelalovu pidţamu, okupao se, obrijao i obukao. Slova koja je gledajući se u ogledalo jasno razabirao na svojem licu nisu izgledala ni kao produţetak neke tajanstvene zamke ni neke luĊaĉke igre, niti kao optiĉka iluzija koja moţe probuditi sumnje u vezi s njegovom osobnosti. Bila su dio stvarnoga svijeta, kao i ruţiĉasti sapun Lux, poput onoga koji koristi Silvana Mangano, i stara britva pred ogledalom. U novinama Milijet, koje su bile ubaĉene ispod vrata, svoje je vlastite reĉenice objavljene u Dţelalovoj kolumni ĉitao kao da su tuĊe. S obzirom na to da su bile objavljene pod Dţelalovom slikom, trebale su biti Dţelalove. S druge strane, Galip je znao da je sam napisao te rijeĉi. To mu se nije ĉinilo proturjeĉnim. Naprotiv, ĉinilo mu se da je to razumljiv nastavak svijeta. Zamišljao je Dţelala u stanu na jednoj od adresa koje je drţao u rukama kako ĉita tuĊi ĉlanak objavljen u njegovoj vlastitoj kolumni. Pretpostavljao je da on to ne bi doţivio kao napad ili krivotvorenje. Vrlo vjerojatno ne bi ni primijetio da to nije neki njegov stari tekst. Nakon što se najeo kruha, namaza od kavijara, jezika i banana, odluĉio je još više ojaĉati veze sa stvarnim svijetom i srediti poslove koje je ostavio nedovršenima. Nazvao je prijatelja odvjetnika s kojim je vodio politiĉke parnice i, rekavši da je hitno morao otputovati i da je već nekoliko dana izvan Istanbula, saznao da jedna od parnica napreduje sporo kao i uvijek, dok je u drugoj presuda izreĉena, a klijenti zbog skrivanja osnivaĉa tajne komunistiĉke organizacije osuĊeni na po šest godina. Naljutio se kad se sjetio da je u novinama koje je malo prije proĉitao preletio tu vijest i da mu nije palo na pamet da ona ima ikakve veze s njim. Nije mogao jasno razabrati prema kome i zašto osjeća taj bijes. Telefonirao je svojoj kući kao da je to najprirodnija stvar. “Ako se Ruja javi”, mislio je, “malo ću se ja s njom poigrati.” Planirao je izmijeniti glas i predstaviti se kao netko tko traţi Galipa, ali nije bilo

odgovora. Nazvao je Iskendera. Njemu će reći da Dţelala tek što nije našao i pitati ga koliko ljudi s engleske televizije još ostaju u Istanbulu. “Ovo im je zadnja veĉer”, rekao mu je Iskender. “Rano ujutro putuju u London.” Galip mu je rekao da je na tragu Dţelalu, da bi se Dţelal volio vidjeti s engleskom televizijskom ekipom da se izjasni o nekim vaţnim temama i da mu je taj susret veoma vaţan. “U tom ću se sluĉaju svakako s njima dogovoriti za veĉeras”, rekao je Iskender. “I oni su, naime, jako zainteresirani.” Galip je rekao da je “trenutaĉno ovdje” i Iskenderu dao broj koji je proĉitao sa slušalice. Okrenuo je broj tete Hale i, izmijenivši i produbivši glas, objasnio da je vjerni ĉitatelj i oboţavatelj koji bi gospodinu Dţelalu htio ĉestitati na današnjem ĉlanku. Razmišljao je. Jesu li moţda otišli na policiju zato što se Ruja i on nisu javili? Ili moţda još uvijek oĉekuju da će se vratiti iz Izmira? Ili je moţda Ruja navratila k njima i sve im objasnila? I zar cijelo to vrijeme od Dţelala nije bilo ni traga ni glasa? Ozbiljne rijeĉi tete Hale, koja mu je rekla da gospodin Dţelal nije tu i da nazove novine, nisu mu odgovorile na pitanja. U dva sata i dvadeset minuta Galip je jedan po jedan poĉeo nazivati sedam telefonskih brojeva sa zadnje stranice Karaktera. Bilo je već sedam sati kad je shvatio da u stanovima s tim telefonskim brojevima ţive posve nepoznate Obitelji i svima poznata brbljava djeca, te gospoda grubih i kreštavih glasova. Da su na tim brojevima kebabdţinice i mudrijaši od posrednika nekretninama koje nimalo ne zanimaju bivši vlasnici telefonskih brojeva, gospoĊe krojaĉice koje tvrde da već ĉetrdeset godina imaju isti telefonski broj i mladi braĉni parovi koji se kasno naveĉer vraćaju kući. Dok se trudio izaći na kraj s telefonskim brojevima, na donjim policama ormara od brijestovine, na dnu kutije pune starih razglednica koje je već pregledao, ali mu nisu zaokupile paţnju, pronašao je deset fotografija. Jedanaestogodišnja Ruja na izletu na Bospor u poznatom kafiću pod platanom na Emirganu, sa stricem Melihom u sakou s kravatom, lijepom strinom Suzan, koja joj je u mladosti sliĉila, i nekim tko bi, ako nije neki ĉudni prijatelj kojega je Dţelal vukao sa sobom, mogao biti imam dţamije na Emirganu, sa zanimanjem promatra fotografski aparat koji se oĉito nalazi u Dţelalovim rukama... Ruja, u haljini s naramenicama koju je nosila u ljeto izmeĊu drugog i trećeg razreda osnovne škole, s Vasifom pokazuje akvarijske ribice Komuru, dvomjeseĉnom maĉku tete Hale, i gospoĊa Esma koja im se smije škiljeći zbog cigarete koju ima u ustima i popravlja maramu na glavi da bi se zaštitila od fotografskog aparata jer nije sigurna ulazi li u kadar ili ne... Revolucionarna i neuredna Ruja u prvoj godini svog prvog braka, kad se nije previše zanimala za svoju majku, striĉeve i tete, jednog zimskog dana nakon što se dobro najela na zajedniĉkom ruĉku za Ramazanski bajram na koji je sama neoĉekivano došla, nogu priljubljenih uz trbuh i glave okomito poloţene na jastuk mirno spava na bakinom krevetu na kojemu se od iznenadnog umora ispruţila, u istom poloţaju u kojem ju je Galip prije sedam dana i jedanaest sati zadnji put vidio... Dok cijela obitelj, za fotografiju poredana pred vratima obiteljske zgrade Sehrikalp, zajedno s vratarom Ismailom i gospoĊom Kamer gleda u fotografski aparat, Ruja s vrpcom u kosi iz Dţelalova zagrljaja promatra psa lutalicu koji je sigurno već odavno mrtav... Strina Suzan, gospoĊa Esma i Ruja, zajedno s mnoštvom koje je od djevojaĉke gimnazije sve do Aladinovog dućana poredano na oba ploĉnika Avenije Tešvikije, gledaju prolazak De Gaullea od kojega se na slici vidi samo prednji rub auta... Ruja, koja sjedi za majĉinim toaletnim stolićem zatrpanim puderljerama, tubama kreme Pertev, boĉicama ruţine vodice i kolonjske vode, parfemima s pumpicama, rašpicama i kopĉama za kosu, kako se, otvorivši krila ogledala i gurnuvši glavu meĊu njih, pretvara u tri, pet, devet, sedamanaest, i trideset i tri Ruje... Petnaestogodišnja Ruja, nesvjesna da je

fotografiraju, s posudom slanutka pored sebe, u jednobojnoj haljini bez rukava, nagnuta nad novine na koje kroz otvoren prozor udara sunce, na licu izraz zbog kojega je Galip uvijek strahovao da je iskljuĉen, jednom rukom ĉupka kosu, a drugom rješava zagonetku olovkom kojoj je izgrizla gumicu... Ruja prije najviše pet mjeseci, sudeći po tome što oko vrata ima hetitsko sunce koje joj je Galip kupio za prošli roĊendan, sjedi u istoj sobi po kojoj je Galip satima tumarao, tik do telefona kojim je Galip malo prije razgovarao, u fotelji u kojoj Galip sada sjedi, i sretno se smije... Ruja sumorna lica, rastuţena svaĊama roditelja koje su se rasplamsavale na putovanjima, u nekoj sivoj gostionici za koju Galip nije mogao razabrati gdje se nalazi... Na plaţi Kilijos na koju je išla one godine kad je završila gimnaziju, u pozadini zapjenjeno more, pokraj nje bicikl koji nije njezin, ali na ĉije sjedalo naslanja svoju lijepu ruku kao da to jest, na njoj bikini koji otkriva oţiljak od operacije slijepog crijeva, dva jednaka madeţa veliĉine zrna leće izmeĊu oţiljka i pupka te nejasan obris rebara na njezinoj svilenoj koţi, u ruci ĉasopis ĉiji naziv Galip nije mogao proĉitati ne zato što je fotografija mutna, nego od suza. Ruja ţeli biti sretna, ali na licu nosi tuţni i sumorni smiješak ĉiju zagonetku njezin muţ, koji gleda slike, nikada nije mogao razumjeti. Galip je sa svojim suznim oĉima postao dijelom zagonetke. Kao da je na mjestu koje poznaje, ali ne zna da ga poznaje; kao da je na stranicama knjige koju je poĉitao, ali je zaboravio da ju je proĉitao pa mu je ponovno uzbudljiva. Bio je svjestan da je taj osjećaj katastrofe i gubitka i prije osjetio, kao i toga da je ta bol toliko snaţna da je ĉovjek samo jednom u ţivotu moţe osjetiti. Tu bol prijevare, samoobmane i gubitka koju je osjećao smatrao je sebi svojstvenom, kao da se nikome drugom ne moţe dogoditi, a istovremeno je osjećao i da je ona posljedica zamke koju je netko pripremio unaprijed, kao da planira partiju šaha. Nije brisao suze koje su kapale na Rujine fotografije. Teško je disao na nos i nepomiĉno sjedio na fotelji. Izvana, s Trga Nišantaš, dopirali su zvukovi petka naveĉer: umorni motori punih autobusa, automobili koji su, kad bi promet postao gušći, naslijepo trubili, zviţdaljka nervoznog policajca na uglu, zvuĉnici prodavaonica ploĉa i kaseta na ulazima u prolaze i masa koja je preplavljivala ploĉnike. Od njih su s vremena na vrijeme lagano pucketali ne samo prozori, nego i sve stvari u sobi. Dok je Galip u sobi pozorno slušao to pucketanje, sjetio se da osim vremena i prostora koji su zajedniĉki namještaju, stvarima i svim ljudima, postoje i vlastiti, privatni svjetovi i vremena. “Biti prevaren znaĉi biti prevaren”, rekao je sam sebi. Toliko je puta ponovio te rijeĉi da su se one oĉistile od znaĉenja i gorĉine i pretvorile se u glasove i slova koji ne znaĉe ništa. Maštao je: s Rujom je, ne u ovoj sobi, nego u njihovoj kući. Petak je naveĉer i oni će, nakon što negdje veĉeraju, otići u kino Konak. Na povratku će kupiti sutrašnje novine i kad stignu kući uroniti u njih, kao i u knjige koje imaju kod kuće. U drugoj mu je maštariji netko, netko s licem prikaze, govorio: “Ja već godinama znam tko si ti, a ti me ni ne poznaješ.” Kad se sjetio tko je ta utvara od ĉovjeka, shvatio je da ga je godinama slijedio. Poslije je postalo jasno da ĉovjek nije slijedio njega, nego Ruju. I sâm je nekoć, jednom ili dvaput, potajno uhodio Dţelala i Ruju, i tada ga je obuzeo sasvim neoĉekivan strah: “Kao da sam umro pa sada izdaleka s gorĉinom promatram kako ţivot teĉe nakon mene.” Sjedeći za Dţelalovim stolom odmah je napisao kolumnu koja poĉinje tom reĉenicom i stavio Dţelalov potpis. Bio je siguran da ga netko uhodi; ako ne osoba, onda bar jedno oko. Buku koja je dopirala s Trga Nišantaš polako je zamjenjivalo brujanje televizora iz susjednih zgrada. Kada je iza dva susjedna zida zaĉuo glazbu koja oznaĉava poĉetak vijesti u osam, Galip je shvatio da se cijeli Istanbul okupio oko kuhinjskih stolova i da šest milijuna ljudi trenutaĉno gleda televiziju. Osjetio je ţelju da masturbira. Kasnije je postao nemiran

zbog stalne prisutnosti oka koje mu se priviĊalo. Toliko je silovito poţelio biti ono što jest, samo ono što jest, da mu je došlo da porazbija sve u sobi i da ubije one koji su ga doveli u to stanje. Upravo je snovao kako će išĉupati telefon iz zida i baciti ga kroz prozor, kad je aparat zazvonio. Bio je Iskender. Rekao je da se ĉuo s ljudima s engleske televizije, da su jako uzbuĊeni i da veĉeras oĉekuju Dţelala u sobi u hotelu Pera Palaa da ga snime. Je li Galip našao Dţelala? "Da, da, da!” rekao je Galip i sam iznenaĊen vlastitom ţestinom. "Dţelal je spreman. Dat će neke vrlo vaţne izjave. U deset sati bit ćemo u Pera Palasu.” Nakon što je poklopio, obuzelo ga je uzbuĊenje koje je variralo izmeĊu osjećaja straha i sreće, spokoja i nemira, osvete i bratske radosti. Uţurbano je nešto traţio meĊu biljeţnicima, papirima, starim spisima i izrescima iz novina, ali ni sam nije znao što. Moţda neki znak koji će dokazati postojanje slova na licu? Ali slova i znaĉenja su bila toliko oĉita da nisu trebala dokaz. A logika koja će mu pomoći u odabiru priĉe? Naţalost, nije bio u stanju povjerovati iĉemu osim vlastitom bijesu i uzbuĊenju. Primjer koji će pokazati ljepotu zagonetke? Znao je da je za to potrebno samo pripovijedati, pripovijedati vjerujući u priĉe. Prekopao je ormare, na brzinu proĉitao adresare, rašĉlanjivao “kljuĉne reĉenice”, pogledao u karte i uţurbano pregledao fotografije lica odlaţući jednu, a uzimajući drugu. Premetao je kutiju s kostimima kad je u tri minute do devet, s razornim osjećajem kajanja zbog toga što svjesno kasni, istrĉao iz kuće. U devet sati i dvije minute zašao je u sjenovitu veţu zgrade preko puta Aladinovog dućana. Na ploĉniku nasuprot nije bilo nikoga tko bi mogao biti ćelavi pripovjedaĉ ili njegova ţena. Ljutio se na njih zato što su telefonski brojevi koje su mu dali bili pogrešni. Tko je koga varao? Tko se s kime poigravao? Kroz dupkom pun izlog vidio se samo dio dobro osvijetljenog Aladinovog dućana. MeĊu djeĉjim puškama koje su na uzicama visjele sa stropa, gumenim loptama u mreţama, maskama orangutana i Frankensteina, kutijama s društvenim igrama, bocama rakije i likera, šarenim magazinima i sportskim ĉasopisima koji su u izlogu visjeli priĉvršćeni kvaĉicama, i lutkama u kutijama, Galip bi povremeno ugledao Aladinovu glavu i tijelo koje se saginjalo i uspravljalo: brojao je novine koje je spakirao za povrat. Osim njega u dućanu nije bilo nikoga. Aladinova ţena, koja je tijekom dana radila za pultom, sada je vjerojatno bila kod kuće, u kuhinji, i ĉekala muţev dolazak. U dućan je ušao neki ĉovjek i Aladin je zašao za pult. Odmah iza njega ušao je i stari braĉni par od kojega je Galipu zaigralo srce. Nakon neobiĉno odjevenog ĉovjeka koji je ušao prvi, muţ i ţena su izašli s velikom bocom u rukama i primili se pod ruku. Galip je ipak u trenu shvatio da to ne mogu biti oni; bili su previše utonuli u vlastiti svijet. Kasnije je ušao gospodin u kaputu s krznenim ovratnikom i s Aladinom se upustio u razgovor. Galip je zamišljao o ĉemu priĉaju. Sada na ulici nije bilo nikoga tko je privlaĉio paţnju; ni na strani Trga Nišantaš, ni u smjeru dţamije, ni u ulici koja dolazi s Ihlamura: zamišljeni ljudi, uţurbani trgovci bez kaputa, samotnjaci posve izgubljeni u olovnom plavetnilu veĉeri. U jednom su trenutku sve ulice i ploĉnici opustjeli i Galipu se uĉinilo da ĉuje cvrĉanje neonske lampe na reklamnoj ploĉi dućana sa šivaćim strojem u izlogu. Nije bilo nikoga osim policajca koji je s automatskom puškom u ruci straţario ispred policijske postaje. Gledajući mraĉne i gole grane kestena na koje je Aladin uz pomoć gumene vrpce i kvaĉica vješao raznobojne ĉasopise, osjetio je strah da ga netko uhodi, da se zna da je tu i da je u opasnosti. Zaĉula se buka: na uglu su se zamalo sudarili auto marke dodge, model 54, koji je dolazio iz smjera Ihlamura i stari gradski autobus marke škoda koji se uspinjao prema Nišantašu. Galip je vidio kako su se putnici u autobusu, koji je naglo zakoĉio i stao, sabrali, oporavili i pogledali na drugu stranu ceste. Pod

slabim svjetlima u kabini vozila našao se oĉi u oĉi s umornim licem, nezainteresiranim za dogaĊaj, najviše metar udaljenim od sebe. Iscrpljen ĉovjek šezdesetih godina, neobiĉnih oĉiju punih boli i tuge. Je li ga moţda i prije negdje sreo? Je li umirovljeni odvjetnik ili uĉitelj koji ĉeka smrt? Obojica su moţda mislila sliĉno i, koristeći taj sluĉajni trenutak koji im je priuštio gradski ţivot, odvaţno promatrala jedan drugog. Kad je autobus iznenada krenuo, izgubili su se da se moţda nikad više ne vide. Galip je stojeći u ljubiĉastom oblaku ispušnih plinova primijetio neko gibanje na ploĉniku nasuprot: vidio je dvojicu mladića kako stoje pred Aladinovim dućanom i jedan drugome pripaljuju cigarete i dvojicu studenata koji prije odlaska u kino petkom naveĉer ĉekaju trećeg prijatelja. U Aladinovom dućanu bila je guţva, troje ljudi koji su razgledali ĉasopise i jedan ĉuvar. Na uglu se u tren oka stvorio prodavaĉ naranĉi ogromnih brkova s kolima koja je grubo gurao. Ili je moţda već dugo bio ondje i da ga Galip nije primijetio? Ploĉnikom na strani dţamije pribliţavao se par s vrećicama u rukama, a Galip je u rukama mladog oca osim vrećici primijetio i dijete. U istom je trenu grĉka madam, stara vlasnica susjedne male slastiĉarnice, ugasila svjetla u trgovini, omotala se starim kaputom i izašla na ulicu. Pristojno se osmjehnula Galipu, kukom dohvatila rešetku i buĉno je spustila. U jednom su se trenutku Ispraznili i ploĉnici i Aladinov dućan. Iz smjera djevojaĉke gimnazije, polako gurajući djeĉja kolica, došao je i prošao, odjeven u ţutotamnoplavu uniformu, luĊak iz gornje ĉetvrti koji je umislio da je slavni nogometaš. On je iz djeĉjih kolica, ĉiji su kotaĉi okrećući se proizvodili glazbu koja se Galipu sviĊala, prodavao novine na ulazu u kino Indţi na Pangalti. Zapuhao je ne baš jak vjetar. Galip je zebao. Bilo je već devet i dvadeset. “Priĉekat ću da proĊu još tri prolaznika”, mislio je. Sada nije mogao vidjeti ni Aladina u dućanu ni policajca koji bi trebao biti pred ulazom u policijsku postaju. Otvorila su se vrata vrlo uskog balkona na jednoj od zgrada preko puta. Galip je ugledao crveni ţar zapaljene cigarete. Poslije je ĉovjek bacio cigaretu i ušao. Ploĉnici su bili prekriveni s nešto vlage koja je reflektirala metalno svjetlo neonskih svjetiljki na reklamnim ploĉama, komadićima papira, smećem, opušcima cigareta, plastiĉnim vrećicama... Galipu su se odjednom cijela ulica, ĉetvrt i udaljene zgrade ĉiji su se dimnjaci nazirali u mraĉnom plavetnilu neprijatne veĉeri, meĊu kojima je od djetinjstva ţivio i pomno pratio njihove promjene, uĉinili stranima i dalekima poput dinosaura ĉije je slike vidio u jednoj djeĉjoj knjizi. Kasnije se osjetio kao ĉovjek kojemu iz oĉiju izbijaju x-zrake kakav je htio biti u djetinjstvu: vidio je skriveno znaĉenje unutar svijeta. Slova na reklamnim panoima za prodavaonice sagova, restorane i slastiĉarnice, kolaĉi u izlozima, kroasani, šivaći strojevi i novine zapravo su oduvijek ukazivali na to drugo znaĉenje, ali su nesretnici koji ulicama lutaju kao mjeseĉari zaboravili sjećanja na taj svijet ĉiju su tajnu nekoć poznavali pa se snalaze s prvim znaĉenjem koje im je preostalo; kao oni koji zaborave ljubav, bratstvo i junaštvo pa se zadovolje onime što o tome vide u filmovima. Prošetao je do Trga Tešvikije i sjeo u taksi. Dok je taksi prolazio pored Aladinovog dućana, Galip je zamislio ćelavog muškarca koji se, kao i on, skriva u nekom kutku i ĉeka Dţelala. Je li to samo zamišljao, ili je moţda pokraj izloga sa šivaćim strojevima, meĊu zaĉaranim i jezivim trupovima beţivotnih lutaka koje su šivale pod neonskim svjetlima, vidio zastrašujuću, ĉudno odjevenu sjenu? To kao da nije uspijevao razluĉiti. Stigavši na Trg Nišantaš, zaustavio je taksi i kupio sutrašnje izdanje Milijeta koje izlazi svaku veĉer. Ĉitajući svoj vlastiti ĉlanak zbunjeno, zaigrano i znatiţeljno kao da je Dţelalov, zamišljao je Dţelala kako ĉita tuĊi tekst u vlastitoj kolumni, pod vlastitom slikom i imenom, ali nikako nije mogao zamisliti njegovu reakciju. U Galipu je rastao bijes prema njemu i Ruji. “Vidjet ćete vi još!” htio je reći, ali nije mogao razabrati je li mu na umu bila osveta ili nagrada. Osim toga, u nekome kutku njegove mašte skrivala se i

nada da će ih sresti u Pera Palasu. Dok je taksi prolazio krivudavim ulicama Tarlabaša, pokraj mraĉnih hotela i oronulih kafića golih zidova, prepunih muškaraca, Galip je osjetio da cijeli Istanbul nešto ĉeka. Zatim se zgranuo nad starošću automobila, autobusa i kamiona na cesti kao da ih prvi put primjećuje. Ulaz u Pera Palas bio je topao i osvijetljen. U širokom salonu, na jednom od starih divana s desne strane sjedio je Iskender i s nekoliko turista promatrao guţvu: lokalni filmaši su, koristeći ugoĊaj s kraja 19. stoljeća, u hotelu snimali povijesni film. U dobro rasvjetljenom salonu vladala je atmosfera zabave, prijateljstva i radosti. “Dţelala nema, nije mogao doći”, poĉeo je objašnjavati Iskenderu. “Iskrsnuo mu je jako vaţan posao. Zbog tog tajanstvenog posla se i skriva. I zbog te iste tajne ţeli da ja govorim umjesto njega. Priĉu koju trebam ispriĉati znam do najsitnije pojedinosti. Ja ću govoriti umjesto njega.” “Ne znam hoće li se oni sloţiti.” “Njima ćeš reći da sam ja Dţelal Salik”, rekao je Galip s tolikim ţarom da se i sam zaĉudio. “Zašto?” “Zato što je vaţna priĉa, a ne pripovjedaĉ. Sada imamo priĉu koju treba ispriĉati.” “Ali oni te poznaju”, rekao je Iskender. “One veĉeri u noćnom klubu ĉak si im ispriĉao priĉu.” “Poznaju?” rekao je Galip sjedajući. “Pogrešno koristiš tu rijeĉ. Vidjeli su me, to je sve. Osim toga, danas sam netko drugi. Ne poznaju ni osobu koju su vidjeli taj dan, ni mene kojeg će vidjeti danas. I sigurno misle da svi Turci sliĉe.” "Ako i kaţemo da je ĉovjek kojega su taj dan vidjeli netko drugi, a ne ti”, reĉe Iskender, "ipak sigurno oĉekuju da je Dţelal Salik stariji.” "Što oni znaju o Dţelalu?” reĉe Galip. “Njima je sigurno netko rekao: popriĉajte i s tim slavnim kolumnistom, to će biti dobro za vašu reportaţu o Turskoj. Oni su pak njegovo ime zapisali na neki papir. I sigurno nisu pitali ni za njegove godine ni za njegovo lice.” U to se iz dijela salona u kojem se snimao povijesni film zaĉuo grohot. Okrenuli su se na divanu na kojem su sjedili i pogledali. "Ĉemu se smiju?” pitao je Galip. "Nisam shvatio”, rekao je Iskender i nasmiješio se kao da jest. “Nitko od nas nije ono što jest”, rekao je Galip šapćući kao da odaje tajnu. "Nitko od nas ne moţe biti ono što jest. Zar nimalo ne sumnjaš da te svi vide kao nekoga drugog? Zar si toliko siguran da si ti ti? Ako jesi, jesi li siguran u to tko je osoba za koju si siguran da si ti? Što ti ljudi ţele? Zar osoba koju traţe nije samo stranac s ĉijim će mukama i tugom engleski gledatelji koji poslije veĉere gledaju televiziju suosjećati? Netko s priĉom koja će ih dirnuti? Ja imam priĉu koja u potpunosti odgovara tim zahtjevima! Nema potrebe da mi itko vidi lice. Neka snimaju tako da ono bude u mraku. Tajanstveni i slavni turski novinar u strahu od tiranske vlade, politiĉkih ubojstava i voĊa vojnih udara - to je najzanimljivija tema, a ne zaboravi ni to da sam musliman - koji je odgovorio na pitanja BBC-ja ţeleći da mu identitet ostane skriven. Zar to nije još i bolje?” “U redu”, rekao je Iskender. “Samo da nazovem sobu, sigurno ĉekaju.” Galip je promatrao rad na filmu u drugome kraju salona. Jedan bradati osmanlijski paša s fesom na glavi u blistavoj novoj uniformi s medaljama, pojasima i ordenima, razgovarao je s poslušnom kćeri koja je pozorno slušala voljenog oca. Njegovo lice nije bilo okrenuto prema njoj, nego prema upaljenoj kameri koju su konobari i hotelski posluţitelji u tišini pratili. “Pomoći nema niotkuda. Nemamo nimalo snage, nemamo nade, nemamo ništa i svi, baš

svi, cijeli je svijet neprijatelj Turĉinu‟.” govorio je paša. “Sam Alah zna da je drţava bila prisiljena ţrtvovati i ovu tvrĊavu...” “Ali tatice, gledajte, mi još uvijek...” zaustila je kći pokazujući knjigu koju je drţala u ruci, više gledateljima nego svom ocu. Galip iz njezinih rijeĉi nije mogao razabrati koja je. Ni pri ponavljanju prizora nije uspio razabrati naslov te knjige koja ga je još više zainteresirala kada je shvatio da nije Kuran. Kasnije, kad se popeo starim liftom i ušao u sobu broj 212 do koje ga je doveo Iskender, bio je ispunjen osjećajem praznine, kao kad zaboraviš ime koje jako dobro znaš. U sobi su bila tri engleska novinara koje je vidio u noćnom klubu na Bejogluu. Momci su s ĉašicama rakije u rukama pripremali kameru i rasvjetu. Ţena je podignula glavu s novina koje je ĉitala. “Naš poznati novinar i kolumnist Dţelal Salik osobno pred vama!” rekao je Iskender na engleskom, što je Galip poput dobrog uĉenika odmah pokušao prevesti na turski, i podbacio. “Jako mi je drago što smo se upoznali!” istovremeno su rekli ţena i druga dva momka, kao blizanci u stripu. “Ali, zar se nismo već prije sreli?” dodala je ţena. “Zar se nismo već prije sreli, kaţe”, prenio je Iskender Galipu. “Gdje?” Galip će Iskenderu. Iskender je pak ţeni rekao da je Galip pitao: “Gdje?” “U onom klubu”, rekla je ţena. “Godinama nisam išao u klubove, ni sada ne idem”, rekao je Galip uvjereno. “Ĉak mislim da nikad u ţivotu nisam bio u noćnom klubu. Tu vrstu društvenih aktivnosti, takva prenatrpana mjesta, nalazim protivnima samoći i mentalnom zdravlju koje trebam da bih stvarao. Intenzitet mojeg spisateljskog ţivota koji doseţe zastrašujuće razmjere, nevjerojatna dubina mojeg misaonog ţivota i politiĉka ubojstva i pritisci koji dostiţu još nevjerojatnije razmjere ionako me uvijek odvraćaju od tog naĉina ţivota. S druge strane, nije mi nepoznato ni to da, ne samo u cijelom Istanbulu, nego i u cijeloj mojoj zemlji, postoje moji sunarodnjaci koji sami sebe vide kao Dţelala Salika, predstavljaju se kao Dţelal Salik, i to ĉine sa ţeljom koja je vrlo opravdana i umjesna. Ĉak sam se u veĉerima u kojima sam prerušen lutao gradom, u gnijezdima bijede u zabaĉenim ĉetvrtima, u našem mraĉnom, nerazumljivom ţivotu, u središtu zagonetke, i ja sa strahom susreo s nekima od njih. I sprijateljio sam se s tim nesretnicima koji do te mjere uspijevaju biti ja da me uţasavaju. Istanbul je jedna velika zemlja, neshvatljiva zemlja.” Kad je Iskender poĉeo prevoditi, Galip se kroz prozor zagledao u Zlatni rog i blijeda svjetla Istanbula: dţamiju sultana Selima Javuza htjeli su, ĉini se, osvijetliti za turiste, ali budući da je jedan dio svjetiljki, kao što se obiĉno u tim sluĉajevima dogodi, bio pokraden, dţamija se pretvorila u zastrašujuću i ĉudnu kamenu gromadu, u mraĉna usta starca sa samo jednim zubom. Kad je Iskender završio s prevoĊenjem, ţena se s otmjenošću kojoj nije nedostajalo humora i zaigranosti ispriĉala što se prevarila i rekla da je zamijenila gospodina Salika s visokim romanopiscem s naoĉalama koji je te veĉeri ondje priĉao priĉu. Ipak, nije izgledala uvjereno ni u priĉu ni u ono što govori. Moţda je odluĉila tu ĉudnu situaciju i Galipa prihvatiti kao tursku neobiĉnost; obavila se onom “ne razumijem, ali poštujem” aurom koju su tolerantni i obrazovani ljudi poprimali pri susretu s drugom kulturom. Galip je osjetio naklonost prema toj glumici punoj razumijevanja koja nije pokvarila igru iako je uoĉila da su karte laţne. Nije li malo nalikovala Ruji? Kada je Galip sjeo u naslonjaĉ, koji je s reflektorima postavljenima u pozadini, kamerom i mikrofonom smještenima odmah pokraj i crnim elektriĉnim kablovima nalikovao na modernu elektriĉnu stolicu, primijetili su da je uznemiren. Jedan od muškaraca tutnuo mu je ĉašu u

ruke i po njegovoj mu ţelji ljubazno i smiješeći se natoĉio vodu i rakiju. Ţena je jednako zaigrano - ionako se cijelo vrijeme smiješila - uţurbano stavila kasetu u svoju kameru i, kad je u tren oka, nestašno poput nekoga tko u projektor stavlja pornografsku kasetu, pritisnula gumb, na malom prenosivom ekranu pojavili su se prizori Turske koje su snimili u ovih osam dana. Gledali su u tišini, s blagim podsmijehom kao da gledaju pornografski film, ali ne sasvim nezainteresirani: dobro raspoloţeni prosjak akrobat koji pokazuje svoje slomljene ruke i noge iskrenute na krivu stranu, vatreni politiĉki miting i naprašiti voĊa koji poslije mitinga daje izjavu, dvojica starijih graĊana koji igraju tavlu, prizori gostionica i noćnih klubova, prodavaĉ sagova koji se ponosi svojim izlogom, nomadsko pleme koje se sa svojim devama penje uzbrdo, parni vlak koji u prolazu dahćući ispušta dim, djeca u sirotinjskim ĉetvrtima koja mašu kameri, ţene pokrivenih glava koje ĉuvaju naranĉe u voćarnici, ţrtva i tragovi politiĉkog ubojstva prekriveni novinskim papirom, stari nosaĉ koji konjskim kolima prevozi veliki klavir. “Ja poznajem tog nosaĉa”, iznenada je rekao Galip. “To je nosaĉ koji nas je prije dvadeset i tri godine preselio iz obiteljske zgrade Šehrikalp u sporednu ulicu!” Svi su zaigrano i zabavljajući se, a istodobno ozbiljno, gledali staroga nosaĉa koji se jednako tako zaigrano i zabavljajući se i jednako tako ozbiljno smiješio kameri dok je kola natovarena klavirom gurao u prednje dvorište jedne stare obiteljske zgrade. “Vratio se prinĉev klavir”, rekao je Galip. Dok je to izgovarao, kao da nije mogao prepoznati ĉijim to glasom govori ni tko je, ali je bio siguran da je sve onako kako treba biti. “Nekoć je u lovaĉkom dvorcu koji se nalazio na mjestu te obiteljske zgrade ţivio jedan princ. Ispriĉat ću vam njegovu priĉu.” Sve su vrlo brzo pripremili. Iskender je ponovio da se tu nalazi slavni kolumnist koji se sprema dati vrlo vaţnu povijesnu izjavu. Ţena ga je sa ţarom predstavila publici struĉno ga smjestivši u široki okvir koji je obuhvaćao posljednje osmanlijske sultane, tajnu tursku komunistiĉku partiju, Ataturkovo nepoznato i tajanstveno nasljeĊe, islamistiĉki pokret u Turskoj, politiĉka ubojstva i mogućnost vojnog udara. “Nekoć je u gradu u kojemu se nalazimo ţivio jedan princ koji je otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi”, zapoĉeo je Galip svoju priĉu. Dok je pripovijedao, u sebi je toliko osjećao prinĉev bijes da je samoga sebe vidio kao nekog drugog. Tko je to bio? Priĉajući o prinĉevom djetinjstvu, osjetio je da je ta nova osobnost kojom se obavio zapravo dijete po imenu Galip, koje je nekoć bio. Priĉajući o tome kako se princ hvatao ukoštac s knjigama, vidio se kao pisca tih knjiga. Priĉajući o samotnim danima koje je princ provodio u palaĉi, vidio je sebe u ulozi junaka iz njegovih priĉa. Dok je priĉao o tome kako je princ svome tajniku diktirao svoja razmišljanja, kao da se nalazio u njima. Pripovijedajući priĉe o princu kao da pripovijeda Dţelalove priĉe, osjećao se kao junak neke od njih. Priĉajući o prinĉevim posljednjim mjesecima, mislio je: “i Dţelal bi to ovako ispriĉao” i osjećao bijes prema prisutnima u sobi zato što to nisu mogli razumjeti. Priĉao je s tolikim ţarom da su ga Englezi slušali kao da razumiju turski. Kad je opisao prinĉeve posljednje dane i završio priĉu, bez stanke je poĉeo ispoĉetka: “Nekoć je u gradu u kojemu se nalazimo ţivio jedan princ koji je otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi”, poĉeo je jednako uvjereno.

Kad se ĉetiri sata kasnije vratio u obiteljsku zgradu Šehrikalp i razmišljao o razlici izmeĊu prvog i drugog puta kad je izgovorio tu reĉenicu, skoro je pomislio da je, dok ju je prvi put izgovarao, Dţelal bio ţiv i zdrav, a da je drugi put leţao mrtav toĉno nasuprot policijske postaje Tešviklje, malo dalje od Aladinovog dućana, tijela prekrivena novinama. Dok je drugi put pripovijedao, naglasio je dijelove kojima prvi put nije posvetio paţnju, a treći je put jasno shvatio da kad god iznova priĉa, moţe postati novi ĉovjek. “I ja, kao princ, priĉam zato da bih mogao biti ono što jesam”, došlo mu je da kaţe. S bijesom prema onima koju mu nisu dopuštali da se osjeća kao ono što jest i s vjerom da će se zagonetka grada i ţivota u koju je upao riješiti samo tako, priĉanjem priĉa, dovršio je treće pripovijedanje s tragom smrti i bjeline na kraju. Nastupila je tišina. Engleski novinari i Iskender su ţurno i od srca zapljeskali Galipu, kao gledatelji koji plješću vještom glumcu nakon zahtjevne predstave.

Šesnaesto poglavlje PRIĈA O PRINCU Kako su stari tramvaji bili dobri! —Ahmet Rasim

Nekoć je u gradu u kojemu se nalazimo ţivio jedan princ koji je otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi. Njegovo je otkriće bilo cijeli njegov ţivot, a cijeli njegov ţivot bio je njegovo otkriće. Ovo saţeto svjedoĉanstvo o svom kratkom ţivotu Princ je sam dao napisati kad je potkraj ţivota unajmio Tajnika da zapiše priĉu o onome što je otkrio. Princ je priĉao, a Tajnik pisao. U ta vremena - prije sto godina - naš grad još nije bio mjesto ĉijim ulicama milijuni lutaju poput dokonih zbunjenih kokosi, ĉijim padinama teku rijeke smeća, a pod mostovima kanalizacija, iz ĉijih dimnjaka suklja dim boje katrana i na ĉijim se autobusnim postajama ljudi koji ĉekaju nemilosrdno guraju laktovima. U ta su doba tramvaje vukli konji pa su bili toliko spori da ste, dok su bili u pokretu, mogli sići i ponovno se ukrcati. Bosporski trajekti su toliko sporo plovili da bi se neki putnici iskrcali na jednome pristaništu te u sjeni lipa, kestena i platana, smijući se i brbljajući, prošetali do sljedećega, ondje popili ĉaj u kafiću i, ukrcavši se na isti trajekt koji je tek stigao, nastavljali put. Tada stabla oraha i kestena još nisu bila posjeĉena i pretvorena u elektriĉne stupove na koje će brijaĉi i krojaĉi lijepiti svoje ruĉno izraĊene plakate. Na rubu grada nisu poĉinjala smetlišta i goli bre- ţuljci naĉiĉkani elektriĉnim i telegrafskim stupovima, nego zelenilo i šumarci u koje su potišteni i strogi sultani išli u lov. U lovaĉkom dvorcu na jednom od tih zelenih breţuljaka, koji će kasnije nestati pod kanalizacijskim cijevima, kamenom poploĉenim cestama i stambenim zgradama, Princ je ţivio dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Diktiranje je za Princa bilo naĉin da bude ono što jest. Vjerovao je da diktirajući Tajniku, koji je sjedio za stolom od mahagonija, moţe biti samo ono što jest. Samo je tako uspijevao pobijediti glasove drugih ljudi, tuĊe priĉe koje su mu se uvlaĉile u misli dok se vrzmao po prostorijama dvorca i tuĊe misli ĉijeg se utjecaja, tumarajući po dvorištu opasanom visokim zidovima, nikako nije mogao riješiti, a koje su mu tijekom dana brujale u ušima. “Da bi ĉovjek mogao biti ono što jest, u njemu se trebaju nalaziti samo njegov vlastiti glas, njegove vlastite priĉe i njegove vlastite misli!” govorio bi Princ, a Tajnik bi pisao. Ali to nije znaĉilo da je Princ, dok je diktirao, u sebi ĉuo samo vlastiti glas. Baš naprotiv, kad bi poĉeo priĉati neku priĉu, pomislio bi na neku tuĊu. Znao je Princ da u trenutku kad poĉne razvijati svoje vlastito mišljenje zaglavi u nekom drugom mišljenju koje je netko drugi

izrekao i da, u trenutku kad ga poĉne obuzimati vlastiti bijes, u sebi osjeća i neĉiji tuĊi. No znao je i da ĉovjek ispuštajući glasove protiv onih koje u sebi ĉuje i izmišljajući priĉe protiv drugih priĉa, njegovim rijeĉima: “hvatajući se ukoštac s tuĊim klepetanjem”, moţe dosegnuti i svoj glas. Diktiranje je smatrao bojnim poljem na kojem će ta borba završiti u njegovu korist. Princ se na tom bojnom polju hrvao s mislima, priĉama i rijeĉima. Reĉenicu koju bi izgovorio tumarajući sobama dvorca i penjući se jednim stubištem, mijenjao bi spuštajući se drugim na mjesto s kojega je krenuo. Onda bi naredio Tajniku da ponovi onu koju je izdiktirao penjući se prvim stubištem ili sjedeći ili leţeći na divanu nasuprot njegovom stolu. “Hajde, proĉitaj”, rekao bi Princ, a Tajnik bi monotonim glasom proĉitao zadnje reĉenice koje mu je gospodar izdiktirao: “Princ Osman Dţelaletin znao je da je na ovoj zemlji, na ovoj prokletoj zemlji, najvaţniji problem moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi i da smo svi, ako se taj problem ne riješi kako treba, osuĊeni na propast, poraz i ropstvo. Sva plemena koja nisu našla naĉin da budu ono što jesu osuĊena su na ropstvo, sve rase na degeneraciju, svi narodi na bijedu, na ništavilo, ništavilo, govorio bi Osman Dţelaletin.” “„Ništavilo‟ neće pisati dva, nego tri puta!” rekao bi Princ spuštajući se ili penjući stubama ili vrzmajući se oko Tajnikova stola. To bi rekao takvim glasom i s takvim izrazom da bi povjerovao da oponaša manire koje je poprimio na satu “diktea” gospodina Françoisa, Francuza koji ga je uĉio francuski od malih nogu, otkad je progovorio: njegove ljutite korake, ĉak i njegov docirajući ton, i u trenu bi zapao u krizu koja mu “obustavlja intelektualnu aktivnost” i "izbljeĊuje sve boje mašte”. Tajnik bi, već navikao na te krize, s iskustvom koje donose godine, odloţio olovku i s bezizraţajnim i praznim izrazom koji bi na lice navukao kao masku ĉekao da proĊu napadaj “ne mogu biti ono što jesam” i bijes. Uspomene iz djetinjstva i mladosti princa Osmana Dţelaletina bile su proturjeĉne. Tajnik se sjećao da je neko vrijeme ĉesto zapisivao prizore sreće iz zabavnog, sretnog i ţivahnog djetinjstva i mladosti koji su protekli u istanbulskim palaĉama, dvorcima i konacima osmanlijske dinastije, ali oni su ostali u starim biljeţnicama. “Zato što je moja majka Nurudţihan Kadin Efendi67 bila njegova najdraţa ţena i ljubimica, moj je otac sultan Abdulmedţid Han od svoje tridesetero djece najviše volio mene”, jednom je prije mnogo godina objasnio Princ. Još je jednom, opet prije mnogo godina, opisujući te prizore sreće rekao: “Zato što je moj otac sultan Abdulmedţid Han od svoje tridesetero djece najviše volio mene, njegova druga ţena, moja majka Nurudţihan Kadin Efendi, bila mu je miljenica u haremu.” Tajnik je zapisao kako se crni haremski aga onesvijestio kad mu je mali Princ zalupio vrata u lice dok je, bjeţeći od svojeg starijeg brata Rešata koji ga je lovio, preskakao po dvije stepenice i lupao vratima haremskoga stana palaĉe Dolmabahĉe, i kako je njegova ĉetrnaestogodišnja starija sestra, sultanija Munira, u veĉer onoga dana kada je obećana budalastom ĉetrdesetpetogodišnjem paši, uzela svojega ljupkog brata u naruĉje i plaĉući mu rekla da je ţalosna samo zbog njega, zato što će završiti daleko od njega i da je Prinĉev bijeli ovratnik bio posve mokar od sestrinih suza. Zapisao je i to da na zabavi u ĉast Engleza i Francuza koji su u Istanbul došli zbog rata na Krimu Princ uz majĉinu dozvolu s jedanaestogodišnjom kćeri jednog Engleza nije plesao, nego su dugo pregledavali stranice knjige u kojoj su bili prikazani ţeljeznica, pingvini i gusari, i kako ga je na sveĉanosti krštenja jednoga broda imenom njegove bake, sultanije Bezmialem, nakon oklade u kojoj je Princ pobijedio pojevši toĉno dvije oke lokuma od ruţe i pistacija, njegov glupi stariji brat udario po šiji. Zapisao je i kako 67 Kadin efendi: sultanova miljenica u haremu koja mu je rodila sina. Najutjecajnija žena harema poslije sultanove majke.

je sa starijom braćom i sestrama bio kaţnjen kad se u palaĉi proĉulo da su u jednoj trgovini na Bejogluu, u koju su otišli koĉijom koja pripada palaĉi, pokraj desetaka rubaca, boca kolonjske vode, lepeza i rukavica, nagovorili djeĉaka za pultom da skine pregaĉu i kupili je s idejom će im koristiti za kazališne predstave, kao i to da je Princ u djetinjstvu i ranoj mladosti oponašao sve: lijeĉnike, engleskog veleposlanika, brodove koji su prolazili ispred prozora, velike vezire, kreštave zvukove škripavih vrata i glasove haremskih aga, svojega oca, konjska kola, udaranje kiše o prozore, ono što je proĉitao u knjigama, uplakanu svjetinu nakon sprovoda njegova oca, valove i uĉitelja klavira, Talijana Guatelli-pašu. Princ je rekao da o tim trenucima, kojih će se kasnijih godina u svakom opisu sjećati s istim pojedinostima, ali ljutito i s rijeĉima mrţnje, uvijek treba misliti u kombinaciji s kolaĉima, slatkišima, ogledalima, glazbenim kutijama i puno puno igraĉaka i puno puno knjiga i s poljupcima dobivenim od desetaka i desetaka ţena i djevojaka od sedam do sedamdeset. S poljupcima. Kad kasnije bude unajmio Tajnika da zapisuje njegovu prošlost i razmišljanja, Princ će za te godine sreće reći: “Sretne godine moga djetinjstva trajale su vrlo dugo. Budalasta sreća moga djetinjstva trajala je toliko dugo da sam toĉno do dvadeset i devete godine ţivio kao budalasto i sretno dijete. A carstvo koje princu kojeg će posjesti na prijestolje moţe omogućiti da do dvadeset i devete godine ţivi ţivot budalastog i sretnog djeteta osuĊeno je, naravno, na pad, raspad i nestanak.” Do dvadeset i devete se godine Princ, kao što bi uĉinio i svaki drugi princ koji je peti u nasljednom nizu za prijestolje, zabavljao, spavao sa ţenama, ĉitao knjige, stjecao imanje i stvari, površno se zanimao za glazbu i slikarstvo, još površnije za vojnu sluţbu, oţenio se, dobio troje djece, od kojih su dvojica bili sinovi, te stekao prijatelje i neprijatelje, kao i svi. Kasnije će izdiktirati: “Znaĉi da sam trebao navršiti dvadeset i devetu da bih se oslobodio cijelog tog tereta, tih stvari i tih ţena, prijatelja i budalastih razmišljanja.” U dvadeset i devetoj se godini iznenada, zbog nekih neoĉekivanih povijesnih zbivanja, s petog mjesta u nasljednome nizu uspeo na treće. Po Prinĉevu mišljenju samo su budale govorile da su dogaĊaji bili “sasvim neoĉekivani”, jer nitko pri zdravoj pameti nije mogao pomisliti da su bolest i smrt njegova strica sultana Abdulaziza, duha trulog koliko su mu trule bile misli i volja, i svrgnuće s prijestolja njegova starijeg brata, koji je ubrzo nakon što je zauzeo striĉevo mjesto poludio, prirodan razvoj dogaĊaja. Nakon što bi to izdiktirao penjući se stubištem dvorca, Princ bi rekao da je i njegov stariji brat Abdulhamit, koji je bio na prijestolju, lud koliko i najstariji brat. Spuštajući se drugim stubištem, rekao bi da je drugi princ, koji je u nasljednome nizu bio ispred njega, i kao i on u nekom drugom konaku ĉekao svoj red na prijestolje, još luĊi od ostale braće. Nakon što bi moţda po tisućiti put izdiktirao te opasne rijeĉi, Tajnik bi ih moţda po tisućiti put zapisao i nastavio strpljivo biljeţiti objašnjenja za to što su Prinĉeva starija braća poludjela. Zašto su morali poludjeti, i zašto osmanlijski prinĉevi nisu imali drugog izbora nego da polude. Zato što je svatko tko cijeli ţivot provodi ĉekajući da zasjedne na prijestolje carstva ionako osuĊen na ludilo; zato što će svatko tko vidi stariju braću poludjelu od ĉekanja s istim tim snom završiti u pat-poziciji - poludjeti ili ne poludjeti - i zbog toga sigurno poludjeti; zato što ljudi polude ne zato jer ţele poludjeti, nego zato jer to ne ţele i od toga stvaraju problem; zato što nijedan princ koji je makar jednom za svih tih godina ĉekanja pomislio na to kako su njegovi preci i pradjedovi, ĉim bi zasjeli na prijestolje, davali zadaviti ostalu braću, više nije mogao ţivjeti a da ne poludi; zato što je svaki princ koji je u bilo kojoj knjizi o povijesti proĉitao kako je njegov djed Mehmet III., ĉim je postao sultan, dao da se jedan po jedan smaknu njegova devetnaestorica braće meĊu kojima je bilo i dojenĉadi, a morao ih je proĉitati jer je morao poznavati povijest drţave na ĉije će prijestolje zasjesti, bio osuĊen na

ludilo; zato što se u nekoj toĉki neizdrţivog išĉekivanja koje završava trovanjem, davljenjem ili ubojstvom pod krinkom samoubojstva dogaĊa ludilo koje je, budući da znaĉi povlaĉenje iz utrke, najlakši naĉin bijega za sve prinĉeve koji u redu za prijestolje ĉekaju kao u redu za smrt, a time i njihova najdublja i najskrivenija ţelja; zato što je ludilo bilo dobra prilika za spas od sultanovih uhoda koje nadziru princa te klopki i stupica osrednjih politiĉara koji bi se kroz tu mreţu probili i doprli do njega, i od svih tih neizdrţivih iluzija o prijestolju; zato što se svaki princ koji je pogledao kartu carstva o ĉijem je tronu sanjario svaki put kad bi spoznao koliko je prostrana, koliko je bezgraniĉna i koliko beskrajna zemlja za koju će ubrzo preuzeti odgovornost i kojom će upravljati svojim, da, samo svojim naredbama, morao naći na rubu ludila, dok je svaki princ koji nije imao taj osjećaj beskraja i nije mogao pojmiti veliĉinu carstva za koje će jednoga dana odgovarati i tako već bio lud. Toĉno na tom dijelu nabrajanja razloga za ludilo princ Osman Dţelaletin bi rekao: “Ako sam ja danas netko tko ima više pameti u glavi od svih tih budala, bezumnika i glupana koji vladaju Osmanskim Carstvom, razlog je upravo taj suludi osjećaj beskraja! Razmišljanje o beskraju odgovornosti koju ću jednoga dana natovariti sebi na pleća mene nije izludilo kao druge beskarakterne slabiće i jadnike. Naprotiv, mene je pomno razmišljanje o tom osjećaju osvijestilo, zato što sam ga vlastitom voljom i odluĉnošću zauzdao i otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi.” Ĉim je s petoga mjesta u nasljednom nizu dospio na treće, predao se ĉitanju. Svaki princ koji uspon na prijestolje ne smatra ĉudom misli da se treba obrazovati i optimistiĉno vjeruje da se to postiţe ĉitanjem. Iz svake knjige koju je pohlepno ĉitao, ĉije je stranice okretao kao da ih guta, crpio je napredne “korisne misli”. Ĉeznutljivo je sanjario o tome kako će te misli u kratkom vremenu ostvariti u budućoj sretnoj osmanskoj drţavi. Toliko je ţelio vjerovati u te maštarije kojih se grĉevito drţao da ne bi poludio, i što prije se osloboditi svega što ga podsjeća na njegov stari, budalasti, djetinjasti ţivot, da je ostavio ţenu, djecu i sve svoje stare stvari i navike u ljetnikovcu na obali Bospora i preselio se u mali lovaĉki dvorac u kojem će ţivjeti dvadeset i dvije godine i tri mjeseca. Lovaĉki se dvorac nalazio na breţuljku koji će sto godina kasnije biti oklopljen kamenom poploĉenim tramvajskim prugama, raznolikim strašnim i mraĉnim stambenim zgradama koje oponašaju zapadne stilove, ţenskim i muškim gimnazijama, jednom policijskom postajom, jednom dţamijom i dućanima trgovaca odjećom, cvijećem i tepisima te kemijskom ĉistionicom. Iza zidova koje je Princ dao podići da bi se zaštitio od budalaština vanjskog svijeta, a sultan zato da bi tog opasnog brata mogao lakše drţati na oku, nazirali su se ogromni kesteni i platane oko ĉijih će grana jedno stoljeće kasnije biti omotane telefonske ţice, a na ĉija će debla kvaĉicama biti priĉvršćeni ĉasopisi sa slikama golih ţena. U danima kad je vjetar puhao prema moru jedini zvuk koji se u dvorcu ĉuo, osim krikova jata gavrana koji ni nakon sto godina neće napustiti breţuljak, bili su zvukovi vjeţbi i glazba iz vojarni na breţuljcima s druge strane. Princ je mnogo puta izdiktirao da mu je prvih šest godina provedenih u dvorcu bilo najsretnije razdoblje u ţivotu. “Zato što sam u tom periodu samo ĉitao”, govorio bi Princ. “Zato što sam samo maštao o proĉitanom. Zato što sam tih šest godina ţivio samo s mislima i glasovima pisaca koje sam ĉitao.” A zatim bi dodao: “Ali u tih šest godina uopće nisam bio ono što jesam.” Kad god bi s gorĉinom i ĉeţnjom pomislio na tih šest godina, Princ bi diktirao: “Ja nisam bio ja i moţda sam upravo zato bio sretan, ali duţnost sultana nije da bude sretan, nego da bude ono što jest!”, a zatim bi izgovorio reĉenicu koju je Tajnik moţda nekoliko tisuća puta zapisao u svoje biljeţnice. “Biti ono što jest nije samo sultanova duţnost, nego svaĉija.” Princ je jedne veĉeri na izmaku tih šest godina izdiktirao da tu istinu, koju je nazivao “najvećim otkrićem i ciljem svog ţivota”, jasno osjeća: “Kao što sam tih sretnih veĉeri ĉesto ĉinio, opet sam u

mašti sjedio na osmanlijskom prijestolju i bijesno grdio neku zamišljenu budalu da bih riješio neki drţavni problem. Tu budalu iz mašte grdio sam zato što je i Voltaire rekao da tako treba, a onda sam najednom spoznao stanje u koje sam zapao i sledio se. Ĉovjek kojega sam u mašti vidio na prijestolju kao trideset petog osmanlijskog sultana kao da je bio Voltaire, a ne ja. Kao da je bio njegova imitacija, a ne ja. U tom sam trenutku prvi put spoznao uţas koji se skriva u tome da je sultan koji će vladati milijunima smrtnika i upravljati njihovom zemljom koja na karti izgleda beskrajno i bezgraniĉno, netko drugi, a ne onaj koji jest.” U kasnijim napadajima bijesa Princ je ispriĉao i druge priĉe vezane uz trenutak kada je prvi put spoznao tu istinu, ali je Tajnik znao da se trenutak spoznaje dogodio u okviru uvijek istih opaţanja. Je li bila istina da su umom sultana koji će vladati ţivotima milijuna ljudi lutale tuĊe reĉenice? Zar ne bi trebalo da princ koji će jednoga dana upravljati jednim od najvećih carstava na svijetu djeluje samo i iskljuĉivo svojom voljom? Bi li se osoba koja pušta da njezinim umom tuĊe misli lutaju kao beskrajni košmar trebala smatrati sultanom ili sjenom? "Kad sam shvatio da trebam biti ono što jesam, a ne sjena, pravi sultan, a ne netko drugi, odluĉio sam da se trebam osloboditi svih knjiga koje sam proĉitao ne samo u zadnjih šest godina, nego tijekom cijeloga ţivota", govorio bi Princ na poĉetku priĉe o sljedećih deset godina svog ţivota. “Da bih mogao biti ono što jesam, a ne netko drugi, morao sam se osloboditi svih knjiga, svih pisaca, svih priĉa i svih glasova. To mi je uzelo deset godina.” Tako je Princ Tajniku poĉeo diktirati na koji se naĉin jedne po jedne oslobaĊao knjiga koje su na njega utjecale. Tajnik je zapisao da je Princ spalio sve sveske Voltairea koje je imao u dvorcu, jer bi se svaki put kad bi ga ĉitao, svaki put kad bi ga se sjetio, pretvarao u Francuza koji je bezboţniji, šaljiviji, pametniji i dovitljiviji od njega, ali ne bi bio ono što jest. Tajnik je zapisao da su Schopenhauerova djela udaljena iz dvorca zato što se zbog njih Princ poistovjećivao s nekim tko satima i danima razmišlja o svojoj volji i na kraju shvatio da ta pesimistiĉna osoba s kojom se poistovjetio nije Princ koji će jednoga dana zasjesti na osmanlijski tron, nego njemaĉki filozof osobno. I Rousseaova su djela, od kojih je svako dopremljeno uz silne troškove, iskidana i uklonjena iz dvorca zato što su Princa pretvorila u divljaka koji sam sebe pokušava uhvatiti na djelu. “Spalio sam i sve one francuske mislioce: Deltoura, De Passeta, Morellija koji pripovijeda da je svijet mjesto koje se moţe pojmiti umom i Brichota koji piše suprotno, zato što sam se svaki put kad bih ih ĉitao vidio ne kao sultana budućnosti, kakav trebam biti, nego kao šaljivĉinu koji se trudi osporiti besmislena zapaţanja mislilaca koji su mu prethodili, kao profesora koji se upušta u polemiku”, govorio bi Princ. Spalio je priĉe iz Tisuću i jedne noći zato što sultani koji izlaze prerušeni, s kojima se zbog te knjige poistovjećivao, više nisu bili sultani kakvim bi Princ trebao postati. Spalio je Macbetha zato što je pri svakom ĉitanju sebe vidio kao beskarakternu kukavicu spremnu da zbog prijestolja uprlja ruke krvlju, i što je još gore, zato što je, umjesto srama što je takav, osjećao neki poetski ponos. Mevlaninu je Mesneviju uklonio iz dvorca zato što bi se svaki put rasplinuo meĊu priĉama te zbrkane knjige i poistovjetio s lutajućim dervišem koji optimistiĉno vjeruje da su one srţ ţivota. “Šejha Galipa sam spalio zato što sam se pri svakome ĉitanju osjećao kao melankoliĉni zaljubljenik”, objašnjavao bi Princ. “Bottfolija sam dao spaliti zato što sam ĉitajući postajao zapadnjak koji ţeli biti istoĉnjak, a Ibn Zerhanija zato što sam postajao istoĉnjak koji ţeli biti zapadnjak. Zato što nisam htio biti ni istoĉnjak ni zapadnjak ni strastven ni lud ni pustolov ni itko tko je izašao iz knjiga.” Nakon tih rijeĉi Princ bi strastveno ponovio onaj refren koji je Tajnik tijekom šest godina bezbroj puta iznova i iznova zapisivao u svoje mnogobrojne biljeţnice: “Samo sam ţelio biti ono što jesam, samo sam ţelio biti ono što jesam, samo sam ţelio biti ono što jesam.” No znao je da to neće biti lako. Kad se riješio cijelog niza knjiga i napokon oglušio na zvuk

priĉa koje su godinama neprestano priĉale, tišina koja je zavladala u njegovom umu bila mu je toliko nepodnošljiva da je i ne htijući poĉeo u grad slati jednoga od svojih ljudi da mu kupi nove knjige. Prvo se rugao piscima knjiga koje bi progutao ĉim bi ih izvadio iz paketa, a zatim bi knjige gnjevno i sveĉano spalio. Kasnije bi, dok su njihovi glasovi i dalje odjekivali u njemu i dok je nehotice oponašao njihove pisce, bolno osjetio da se klin samo klinom izbija i zakljuĉio da je jedini naĉin da ih se oslobodi ĉitanje drugih knjiga, pa bi ponovno slao svojeg ĉovjeka na Babiali i prodavaĉima stranih knjiga na Bejoglu koji su ga ţeljno ĉekali. “Princ Osman Dţelaletin je, nakon što je odluĉio da moţe postati ono što jest, toĉno deset godina ratovao s knjigama”, zapisao je jednoga dana Tajnik, a Princ ga je ispravio: “ne „ratovao‟, napiši „hvatao se ukoštac‟!” Princ Osman Dţelaletin je, nakon što se deset godina borio s knjigama i njihovim glasovima, shvatio da će samo podiţući vlastiti glas i vlastite priĉe protiv njih moći postati ono što jest, pa je zaposlio Tajnika. “U tih deset godina princ Osman Dţelaletin nije se borio samo s knjigama i priĉama, nego sa svime za što je smatrao da ga spreĉava da bude ono što jest”, dodavao bi Princ viĉući s vrha stubišta, a Tajnik bi paţljivo zapisao tu reĉenicu, koja je unatoĉ tomu što je ponovljena tisuću puta, tisuću i prvi put bila izgovorena s istim uvjerenjem i ţarom kao i prvi put, kao i sve ostale koje su s jednakim ţarom slijedile. Tajnik je zapisao i da se Princ tijekom tih deset godina nije borio samo s knjigama, nego i sa svim stvarima koje su ga okruţivale i na njega utjecale. Zato što su sav taj namještaj, stolovi, naslonjaĉi i tronošci ĉovjeku pruţali potreban ili nepotreban spokoj ili nespokoj i odvlaĉili ga od biti; zato što Princ nije mogao izoštriti misli koje će ga uĉiniti onim što jest jer mu je pogled zapinjao za sve te pepeljare i svijećnjake; zato što su ulja na zidovima, vaze na tronošcima i loptasti jastuci na sofama uvlaĉili Princa u nepoţeljna stanja duha; zato što su svi ti satovi, zdjele, uredi i stari stolci bili puni uspomena koje su Princa spreĉavale da bude ono što jest. Tajnik je zapisao da se Princ, osim sa stvarima od kojih je neke razbio, neke spalio, a neke bacio i tako ih maknuo s oĉiju, tijekom tih deset godina borio i s uspomenama koje su ga uvijek ĉinile nekim drugim. "Kad nakon mnogo godina negdje izmeĊu razmišljanja i ma- Ste iskrsne neka mala, nevaţna i jednostavna sitnica koja je u mojoj proSlosti zaostala kao okrutni ubojica koji me ţeli ubiti, kao luĊak koji godinama ide za nekom neshvatljivom osvetom, izgubim prisebnost”, govorio bi Princ. Zato što je iznenadna pojava zdjele jagoda koju je pojeo u djetinjstvu, ili besmislice koju je izrekao neki bezvrijedni haremski aga uţasna u mislima osobe koja će, kad zasjedne na osmanlijski tron, morati misliti na ţivote milijuna nesretnika. Sultan koji treba biti ono što jest i baviti se samo svojim mislima i plodovima svoje vlastite volje i odluĉnosti, a i svi ostali, trebaju se suprotstaviti nemarnoj i proizvoljnoj glazbi uspomena koje ih spreĉavaju da budu ono što jesu. “Princ Osman Dţelaletin je, da bi se izborio protiv uspomena koje kvare ĉistoću njegovih misli i osobne volje, isušio sve izvore mirisa u dvorcu, uništio sve predmete i odjeću koji su mu je bili poznati, prekinuo veze s umjetnošću zvanom glazba koja pomućuje svijest i bijelim klavirom na kojemu nikad nije svirao i sve prostorije dvorca dao obojiti u bijelo”, jednom je zapisao Tajnik. “No gori od svega, nesnosniji od svih uspomena, predmeta i knjiga, su ljudi”, dodao bi Princ opruţivši se na divanu koji još nije bio bacio te bi naredio Tajniku da proĉita ono što mu je izdiktirao. Ima ih raznih: u neobiĉnim trenucima, u najnepoţeljnije doba ulaze kroz vrata i dimnjake i donose gnjusna ogovaranja i bezvrijedne glasine. Dok ţele ĉiniti dobro, samo ĉovjeku otimaju mir. Njihova ljubav više guši nego što umiruje. Govore da bi dokazali da imaju misli. Da bi vas uvjerili da su zanimljivi, priĉaju priĉe. Da bi vam pokazali da vas vole, otimaju vam spokoj. Sve to moţda i nije bilo bitno, ali bi Princ koji je uporno ţelio biti ono

što jest i ostati sam sa svojim mislima, dugo nakon svakog posjeta tih budala, tih nepotrebnih, obiĉnih spletkara bez ikakvih strasti, osjećao da nije svoj. “Princ Osman Dţelaletin mislio je da su najveća prepreka tomu da ĉovjek bude to što jest ljudi koji ga okruţuju”, jednom je zapisao Tajnik. Drugi put je zapisao da je “ljudima najveći uţitak usporeĊivati se s drugima”. TakoĊer je zapisao da je Prinĉev najveći strah bila obveza koju će imati jednom kad zasjedne na prijestolje, a to je da s takvima uspostavlja veze. “Ĉovjek je pod utjecajem drugih zato što suosjeća s oţalošćenima, ubogima i bespomoćnima”, rekao bi Princ. “Pod utjecajem smo obiĉnih i prosjeĉnih zato što na kraju i mi postajemo obiĉni i prosjeĉni” rekao bi. “A pod utjecajem onih koji imaju osobnost i onih vrijednih poštovanja nalazimo se zato što ih nesvjesno poĉinjemo oponašati. Ovi posljednji zapravo su i najopasniji”, govorio bi. “Ali napiši da sam ih sve, baš sve udaljio iz svoje okoline! Napiši da sam cijelu ovu borbu posvetio ne samo sebi, ne samo tomu da bih mogao biti ono što jesam, nego i spasu milijuna ljudi!” Zato što je u šesnaestoj godini tog “nevjerojatnog rata biti ili ne biti” koji je izazvao, jedne od onih noći kada se borio s namještajem na koji je navikao, mirisima koje je volio i knjigama koje su na njega utjecale, dok je kroz “pozapadnjaĉene” kapke na prozorima promatrao snijeg i mjeseĉinu u prostranom vrtu, Princ shvatio da rat koji vodi zapravo nije njegov vlastiti, nego rat milijuna nesretnika ĉije su sudbine vezane uz Osmansko Carstvo u raspadanju. Zato što su, kao što je njegov Tajnik u posljednjih šest godina Prinĉevog ţivota u svoje biljeţnice zapisao moţda na desetke tisuća puta, “svi narodi koji ne mogu biti ono što. jesu, sve civilizacije koje oponašaju neke druge i svi narodi koji mogu biti sretni s tuĊim priĉama” osuĊeni na propast, nestanak i zaborav. Tako je Princ, u šesnaestoj godini otkako se povukao u svoj dvorac i poĉeo ĉekati da zasjedne na prijestolje, a nakon što je shvatio da se protiv priĉa koje u sebi ĉuje moţe boriti samo i jedino podiţući glas vlastitih priĉa i bio na pragu da zaposli Tajnika, shvatio da je borba koju je šesnaest godina ţivio kao osobni i psihološki pokus zapravo “povijesna borba ţivota i smrti”, “posljednji stupanj borbe za promjenu ljušture ili protiv nje, koja se vidi samo jednom u nekoliko tisuća godina” i “najvaţniji stadij u povijesnom razvoju koji će stoljećima kasnije povjesniĉari s pravom ocijeniti kao prekretnicu”. Nedugo nakon noći u kojoj je mjesec blistao nad vrtom pokrivenim snijegom podsjećajući na prostranstvo i strahotu vjeĉnosti, kada je starome, odanom i strpljivom Tajniku kojega je zaposlio i svako jutro posjedao za stol od mahagonija preko puta svojega divana poĉeo priĉati tvoju priĉu i svoje otkriće, Princ će se sjetiti da je ta “silno vaţna povijesni dimenzija” zapravo otkrivena mnogo godina ranije: zar nije vlastitim oĉima, prije nego što se zatvorio u svoj dvorac, vidio kako se ulice Istanbula iz dana u dan mijenjaju oponašajući imaginarni grad neke nepostojeće strane zemlje? Zar nije znao da su jadnici i nesretnici koji se kreću tim ulicama promijenili svoj izgled i odjeću ugledajući se na ono što su vidjeli kod zapadnjaĉkih putopisaca i prouĉavajući fotografije stranaca koje su im dopale ruku? Zar nije i sâm ĉuo kako jadnici iz siromašnih ĉetvrti koji se naveĉer okupljaju oko peći u kavanama, umjesto da jedni drugima priĉaju bajke koje su naslijedili od oĉeva, iz novina ĉitaju smeće koje su drugorazredni kolumnisti napisali mijenjajući imena junaka iz Tri mušketira i Grofa Monte Christa u muslimanska? Osim toga, nije li i sâm nekoć, misleći da će mu vrijeme lakše proći, ĉesto posjećivao armenske knjiţare koji su te sramotne tekstove objavljivali u obliku knjige? Zar nije i sâm, prije nego što je pokazao odluĉnost i karakter dovoljne da se zatvori u dvorac, u prosjeĉnosti koju je dijelio sa svim tim jadnicima i zlosretnicima pri svakome pogledu u ogledalo osjećao kako se staro, tajanstveno znaĉenje njegova lica polako gubi? “Da, osjećao je”, zapisivao je Tajnik nakon svakoga od pitanja znajući da Princ tako ţeli. “Da, Princ je

osjećao da se i njegovo lice mijenja.” Prije nego što je istekla druga godina njegovog rada s Tajnikom - Princ je posao koji su obavljali nazivao “radom” - Princ je Tajniku izdiktirao sve, od zvukova raznovrsnih parobroda koje je oponašao u djetinjstvu do lokuma koje je jeo, od svih noćnih mora koje je imao u svojem ĉetrdesetsedmogodišnjem ţivotu do svih knjiga koje je proĉitao, od najomiljenije odjeće do one koju je najmanje volio, od bolesti koje je prebolio do vrsta ţivotinja koje je poznavao. To je napravio “procjenjujući svaku reĉenicu i svaku rijeĉ u svjetlu velike istine koju je otkrio”, kako je ĉesto govorio. Svako bi jutro zauzeli svoja mjesta, Tajnik za stolom od mahagonija, a Princ na divanu preko puta, u prostoru za šetnju oko njega ili na stubištima koja su odande vodila na kat ili se s njega spuštala. Obojica su moţda znali da Princ nema novu priĉu koju će izdiktirati, no ta je tišina bila ono što su traţili. Zato što se“samo kad mu ne ostane ništa za reći, ĉovjek dobrano pribliţi onome što jest”, rekao bi Princ. “Tek kad u sebi zaĉuje onu duboku tišinu koja nastupa kad se potroše stvari o kojima priĉa, kad zamuknu sve uspomene, knjige, priĉe i pamćenje, ĉovjek moţe biti svjedok uzleta svojeg pravog glasa, koji ga ĉini onim što jest, iz dubina vlastitog duha, iz beskrajnih i mraĉnih labirinata vlastite liĉnosti.” Jednoga dana, dok je ĉekao da se taj glas polako uzdigne iz bezdana u kojem se skrivaju bajke, Princ se dotaknuo teme o kojoj je dotad rijetko priĉao smatrajući da je “najopasnija”. Teme ţena i ljubavi. Skoro je šest mjeseci priĉao o svojim bivšim ljubavima, vezama koje se tako ne mogu nazvati, “zbliţavanjima” s haremskim ţenama kojih se svih, osim jednoga ili dva, sjećao bolno i sjetno, te o svojoj ţeni. Ono što je kod te vrste zbliţavanja bilo zastrašujuće, po Prinĉevom je mišljenju bilo to što je ĉak i obiĉna, ne odveć posebna ţena mogla zaokupiti velik dio ĉovjekovih misli, a da on toga ni ne bude svjestan. Budući da u godinama rane mladosti kad se oţenio, i u prvo vrijeme kad je ostavio ţenu i djecu u ljetnikovcu na obali Bospora i uselio se u dvorac, znaĉi sve do trideset i pete godine, nije imao otkriće ni cilj kao što su “budi samo ono što jesi” i “nemoj biti ni pod kakvim utjecajem”, Princ tom stanju nije pridavao preveliku vaţnost. I njega je, kao i druge, ovo “imitatorsko i bijedno društvo” nauĉilo da se u ljubavi prema ţeni, mladiću ili Bogu sve moţe zaboraviti i da “u ljubavi sve nestaje i odlazi”, kao i da se time treba hvaliti i ponositi. Zato je Princ, kao što su tada ĉinile i mase na ulicama, ĉak bio ponosan što je “zaljubljen”. Kad se zatvorio u dvorac, šest godina neprestano ĉitao i otkrio da je najvaţniji problem u ţivotu moći ili ne moći biti ono što zapravo jesi, Princ je zakljuĉio da prema ţenama treba biti oprezan. Istina je da se bez ţena osjećao kao da mu nešto nedostaje. No takoĊer je bila istina da bi svaka ţena kojoj se pribliţio pokvarila ĉistoću njegovih misli i polako zauzela središnje mjesto u njegovoj mašti koje je sam ţelio biti izvor. Neko je vrijeme mislio da će, ako se zbliţi sa što je moguće više ţena, uspjeti u svoju krv uliti ljubavni protuotrov. Problem je bio u tome što ga nisu previše zanimale, budući da im je prilazio samo s utilitaristiĉkom odlukom da se navikne na ljubav i prezasiti ljubavne opojnosti. Dogodilo se da je gospoĊu Lejlu, koju je opisao kao “najmanje posebnu, najbezbojniju, najneviniju i najbezazleniju” od svih ţena koje je upoznao, zbog ĉega je vjerovao da se u nju neće moći zaljubiti, poĉeo najviše primjećivati. “Princ Osman Dţelaletin je bez straha otvorio svoje srce gospoĊi Lejli, jer je vjerovao da se u nju neće moći zaljubiti”, zapisao je jedne noći Tajnik, budući da je već i noću radio. “No upravo zato što je bila jedina ţena kojoj sam bez straha mogao otvoriti svoje srce, odmah sam se u nju zaljubio”, dodao je Princ. “To je bilo jedno od najstrašnijih razdoblja u mom ţivotu.” Tajnik je opisao dane kad su se Princ i gospoĊa Lejla sastajali u dvorcu i svaĊali: gospoĊa

Lejla u dvorac bi dolazila s pratnjom nakon poludnevnog putovanja konjskom zapregom iz konaka svojega oca paše. Zatim bi jeli za trpezom o kakvima su ĉitali u francuskim romanima, i razgovarali o poeziji i glazbi poput njeţnih junaka. Odmah poslije jela, budući da je bilo vrijeme povratka, zapodijevali bi svaĊu koja je uznemiravala kuhare, lakaje i koĉijaše koji su slušali iza poluotvorenih vrata. “Za naše svaĊe nije postojao neki odreĊeni razlog”, jednom je objasnio Princ. “Prema njoj sam osjećao bijes samo zato što zbog nje nisam mogao biti ono što jesam, zato što sam zbog nje izgubio ĉistoću svojih misli i zato što sam zbog nje oglušio na onaj glas koji je dolazio iz dubina mojega ja. To je trajalo sve dok nije umrla zbog greške za koju nikad neću shvatiti je li se dogodila mojom krivicom ili ne.” Princ je diktirao da mu je nakon smrti gospoĊe Lejle bilo ţao, ali i da je postao slobodan. Ĉak i kada bi uvijek tihi, uvijek paţljivi i uvijek poslušni Tajnik uĉinio ono što u šest godina svoga profesionalnog ţivota nikada nije, i pokušao još koji put otvoriti i dotaknuti temu te ljubavi i smrti, Princ bi se na nju vraćao samo na naĉin i u vrijeme koje bi sam odabrao. Tako je jedne noći, oko šesnaest mjeseci prije svoje smrti, Princ opisivao kako će se, ako nakon borbe koju već petnaest godina vodi u dvorcu doţivi neuspjeh i ne uspije postati ono što jest, i ulice Istanbula pretvoriti u ulice zlosretnog grada koji “ne moţe biti ono što jest” i da ni nesretnici koji hodaju trgovima, parkovima i ulicama koji oponašaju trgove, parkove i ulice drugih gradova, nikada neće moći biti ono što jesu. Govorio je da on usprkos tomu što godinama nije ni zakoraĉio izvan vrta dvorca, poznaje svaku ulicu svojeg voljenog Istanbula i u svojoj mašti svaki ploĉnik, svaku uliĉnu svjetiljku i svaki dućan vidi tako ţivo kao da pored njih svakodnevno prolazi. A onda je u ponoć promijenio svoj uobiĉajeni bijesni glas i muklo, s melankoliĉnim prizvukom izdiktirao da je u danima kad je gospoĊa Lejla svakodnevno koĉijom dolazila u dvorac većinu vremena provodio zamišljajući je kako se kreće i napreduje gradskim ulicama. “Princ Osman Dţelaletin je u danima kad se borio da postane ono što jest, jednu, ruţiĉastu polovicu dana provodio zamišljajući kojim ulicama prolaze i kojim se uzbrdicama penju dvopreţna kola na svojem putu s Kuruĉešme do našega dvorca, a drugu, crnu, zamišljajući povratak koĉije koja je gospoĊu Lejlu, oĉiju suznih nakon uobiĉajenog objeda i svaĊa, istim tim putovima i padinama odvodila natrag u konak njezinog oca paše”, pisao je Tajnik svojim uobiĉajenim paţljivim i pedantnim rukopisom. Jednom drugom prigodom, samo sto dana prije svoje smrti, dok je, da bi utišao tuĊe glasove i priĉe koje je tih dana opet poĉinjao ĉuti, gnjevno jednu po jednu nabrajao osobnosti koje je svjesno ili nesvjesno cijeli ţivot poput druge duše nosio u sebi, Princ je tiho izdiktirao da je od svih tih osobnosti, kojima se obavijao kao nesretni sultan koji svake veĉeri mora odjenuti drugo odijelo, najviše volio onu zaljubljenu u ţenu ĉija je kosa mirisala na jorgovan. Tajnik, koji je svaki redak i svaku reĉenicu koju mu je Princ izdiktirao kasnije uvijek iznova paţljivo ĉitao, i koji je tijekom šest godina polako upoznao, ovladao i stekao vjernu predodţbu o Prinĉevom sjećanju i prošlosti, znao je da je ţena ĉija kosa miriše na jorgovan gospoĊa Lejla, zato što se sjetio da mu je Princ jednom prigodom izdiktirao priĉu o zaljubljenom ĉovjeku koji zbog ţene s mirisom jorgovana nije mogao biti ono što jest, jer ĉak ni kad je ţena umrla u nesreći za koju nikada neće saznati je li ju skrivioj miris jorgovana nije mogao zaboraviti. Posljednji zajedniĉki mjeseci Tajnika i Princa protekli su, kao što je Princ rekao s veseljem koje je prethodilo bolesti, u “intenzivnom radu, s ĉvrstom nadom i vjerom”. Tih je dana Princ bez prestanka diktirao te je diktirajući i priĉajući vlastite priĉe u sebi mnogo bolje ĉuo glas koji ga je ĉinio onime što jest. Radili bi do kasnih noćnih sati. Tajnik bi se, koliko god kasno bilo, ukrcao u svoja kola koja su stajala vezana u dvorištu i vratio se kući, a ujutro bi došao rano i zauzeo svoje mjesto za stolom od mahagonija.

Princ je priĉao o kraljevstvima koja su se rušila i nestajala zato što nisu mogla biti ono što jesu, o plemenima koja su nestala zato što su oponašala druga plemena, i o narodima koji su, zato što nisu mogli ţivjeti svoje ţivote, pali u zaborav u dalekim i nepoznatim krajevima. Iliri su nestali s povijesne pozornice samo zato što dva stoljeća nisu mogli naći kralja koji će ih svojom snaţnom osobnošću moći pouĉiti kako da budu ono što jesu. Pad Babilona nije se dogodio zato što je kralj Nimrud izazvao Boga, kao što se mislilo, nego zato što je, ulaţući sve svoje snage u izgradnju kule iscrpio izvore koji su ga ĉinili onime što jest. Nomadsko pleme Lapita, koje samo što nije prešlo na sjedilaĉki naĉin ţivota i osnovalo drţavu, oĉarali su Ajtipaljani s kojima su trgovali, te su se posve predali oponašanju i nestali. Krah Sasanida dogodio se zato što su posljednja tri vladara, Kavad, Ardašir i Jezdegerd, kako al-Taberi piše u svojoj Povijesti, bili toliko oĉarani Bizantincima, Arapima i Ţidovima da ni jedan dan svojih ţivota nisu mogli biti ono što jesu. Velika je Lidija pala i nestala s povijesne pozornice samo pedeset godina nakon izgradnje prvoga hrama pod utjecajem Suse u glavnome gradu Sardu. Seberi su bili na pragu da osnuju veliko carstvo u Aziji kad je cijeli narod, kao da je obolio od nekakve zarazne bolesti, poĉeo nositi odjeću i nakit kakve su nosili Sarmati i recitirati njihovu poeziju. I zato što su zaboravili svoje uspomene i tajnu koja ih je ĉinila onime što jesu, danas ih ni povjesniĉari ne pamte. “Medijci, Paflagonjani i Kelti”, diktirao bi Princ, a Tajnik bi prije gospodara dodao: “propali su i nestali zato što nisu mogli biti ono što jesu.” “Skiti, Kalmuci, Misjaci”, zaustio bi Princ, a Tajnik nastavio: “propali su i nestali zato što nisu mogli biti ono što jesu.” Kad bi kasno u noć u znoju završili sa svojim radom i priĉama o smrti i propadanju, izvana bi, u tišini ljetne noći, zaĉuli odluĉan glas cvrĉka. Kada je jednog vjetrovitog jesenskog dana u kojemu je u bazen s lokvanjima i ţabama popadalo crveno lišće kestena Princ ozebao i pao u krevet, nitko od njih dvojice tome nije pridavao vaţnost. Tada je Princ opisivao ono što će, ako ne uspije jednog dana postati ono što jest i zasjesti na osmanlijsko prijestolje, prolaziti kroz glave budala koje će ţivjeti u izopaĉenim ulicama Istanbula. Opisivao je kako će “na vlastite ţivote gledati tuĊim oĉima, umjesto vlastitih priĉa slušati tuĊe bajke i umjesto vlastitim biti oĉarani licima drugih”. Pili su ĉaj od lipe koju su ubrali u vrtu i radili do kasnih noćnih sati. Kada se sljedećeg dana Tajnik popeo na kat da uzme još jedan pokrivaĉ i pokrije gospodara koji je u vrućici leţao na divanu, s ĉudnim je zanosom primijetio da je dvorac u kojemu su tijekom godina svi stolovi i stolice raskomadani, sva vrata išĉupana i sve stvari uništene, prazan, posve prazan. U njegovim praznim sobama, na njegovim zidovima i stubištima vladala je bjelina kao iz sna. U jednoj praznoj sobi stajao je bijeli Steinway klavir kojem u Istanbulu nije bilo ravnog. Zaostao iz Prinĉeva djetinjstva, na njemu godinama nitko nije svirao, a nisu ga bacili jer je bio posve zaboravljen. Pod snjeţnobijelim svjetlom, koje se kroz prozore ulijevalo u dvorac kao u neki drugi planet, Tajnik je ugledao bjelinu koja je u ĉovjeku budila osjećaj da su sve uspomene izblijedile, da se pamćenje sledilo, da su se svi zvukovi, mirisi i predmeti povukli i da je vrijeme stalo. Dok se s bijelim, bezmirisnim jorganom u naruĉju spuštao stubama, osjetio je da su divan na kojem leţi Princ, njegov stol od mahagonija za kojim je godinama radio, njegovi bijeli papiri i prozori lomljivi, krhki i nestvarni poput onih u kućama za lutke kojima se igraju djeca. Dok je jorganom pokrivao svojeg gospodara koji se dva dana nije brijao, primijetio je da mu je brada osijedjela. Uz uzglavlje su stajale bijele tablete i pola ĉaše vode. “Sinoć sam u snu, u gustoj i mraĉnoj šumi u nekoj dalekoj zemlji, vidio majku kako me ĉeka”, izdiktirao je Princ s divana na kojem je leţao. “Iz golemog crvenog vrĉa tekla je voda, ali sasvim polako, kao boza. Tada sam shvatio da sam izdrţao samo zato što sam cijeli ţivot nastojao biti ono što jesam”, diktirao je. “Princ Osman Dţelaletin cijeli je ţivot proveo u

išĉekivanju unutarnje tišine kako bi mogao ĉuti svoj glas i svoje priĉe”, pisao je Tajnik. “Da bi doĉekao tišinu”, ponovio je Princ. “Neka se u Istanbulu ne zaustave satovi”, diktirao je. “Kad bih pogledao satove koje sam sanjao”, rekao je Princ, “uvijek bi mislio da priĉaju tuĊe priĉe”, nastavio je Tajnik. Nastupila je tišina. “Ljubomoran sam na kamenje u nenaseljenim pustinjama, na kamenjare meĊu planinama na koje nikada nije stupila ljudska noga i na stabla u dolinama koje nitko nije vidio, samo zato što mogu biti ono što jesu”, s naporom je i nestrpljivo diktirao Princ. “Kad sam u snu lutao vrtom svojih uspomena”, poĉeo je u jednom trenutku. “Ništa”, dodao je kasnije. “Ništa”, paţljivo je zapisao Tajnik. Nastupila je duga, veoma duga tišina. Tajnik je zatim ustao, pribliţio se divanu na kojemu je Princ leţao, paţljivo promotrio svoga gospodara i tiho se vratio za stol. Potom je napisao: “Nakon što je izdiktirao ovu reĉenicu, u ĉetvrtak 7. šabana 1321., u tri sata i petnaest minuta ujutro, u svojemu lovaĉkom dvorcu na padini brijega Tešvikije, Princ Osman Dţelaletin je preminuo.” Dvadeset godina kasnije Tajnik je istim tim rukopisom zapisao sljedeće: "Na prijestolje koje princ Osman Dţelaletin nije doĉekao, sedam godina kasnije zasjeo je njegov stariji brat Mehmet Rešat koji ga je u djetinjstvu udario po šiji. Osmanska drţava je za njegove vladavine ušla u svjetski rat i raspala se.” Blljeţnicu je Dţelalu Saliku donio jedan Tajnikov roĊak, a ovaj je zapis nakon smrti našeg kolumnista pronaĊen meĊu njegovim spisima.

Sedamnaesto poglavlje ALI JA SAM TAJ KOJI OVO PIŠE Vi koji čitate još ste uvijek meĎu živima Ali ja koji ovo pišem Već sam odavno U zemlji sjena. —E. A. Poe “Da, da, ja sam ja!” pomislio je Galip kad je završio priĉu o princu. “Da, ja sam ja!” Zato što je ispriĉao priĉu, bio je toliko siguran da moţe biti ono što jest i toliko zadovoljan što je to moguće, da je poţelio što prije otići u obiteljsku zgradu Šehrikalp, sjesti za Dţelalov stol i pisati njegove nove kolumne. U taksiju u koji je sjeo izašavši iz hotela vozaĉ mu je poĉeo priĉati priĉu. Budući da je shvatio da ĉovjek samo priĉajući moţe biti ono što jest, Galip ga je pomirljivo slušao. Dok su jednoga vrućeg ljetnog dana prije sto godina njemaĉki i turski inţenjeri koji su gradili ţeljezniĉki kolodvor Hajdarpaša radili za stolom na kojemu su leţali nacrti, jedan je ronilac, koji je lovio u blizini, na dnu mora našao novĉić. Na novĉiću je bilo otisnuto ţensko lice. Ĉudnovato, ĉarobno lice. Ronilac je svoj nalaz pokazao jednome od turskih inţenjera koji su radili pod crnim kišobranima, misleći da će oni moţda iz slova razaznati zagonetku tog lica koju sam nije moglo odgonetnuti. Mladog se inţenjera umjesto natpisa toliko dojmio ĉarobni Izraz na licu bizantske carice, da se zaprepastio, ĉak i prestrašio, što je ronioca zbunilo. Tajna je bila u tome što izraz na cariĉinom licu nije samo Imao veze s onime što je inţenjer arapskim i latinskim ilovima prepisao na svoje papire, nego je u njemu bilo nešto što ga je podsjećalo na drago lice kćeri njegova strica kojom se godinama planirao oţeniti. Tu su djevojku upravo tada trebali udati za nekog drugog. "Da, cesta je zatvorena kod policijske postaje Tešvikije”, odgovorio je vozaĉ na Galipovo pitanje. “Opet su nekoga ubili.” Galip je izašao iz taksija i ušao u usku, kratku ulicu koja spaja Aveniju Emlak s Avenijom Tešvikije. Plava svjetla policijskog automobila parkiranog na mjestu na kojem se ulica spaja s avenijom palila su se i gasila i na mokrom asfaltu odraţavala blijedom i sumornom neonskom bojom. Na malom trgu pred Aladinovim dućanom u kojem su još uvijek gorjela svjetla vladala je zaĉarana tišina kakvu Galip nikad u ţivotu nije osjetio i koja ga samo u snovima ne bi zaĉudila. Promet je nestao. Drveće je mirovalo. Nije bilo ni daška vjetra. Na malom prostoru vladala je atmosfera kazališne scene formirane od umjetnih boja i zvukova. Lutke iz izloga, koje su stajale meĊu šivaćim strojevima Singer, izgledale su kao da će se umiješati meĊu policiju i sluţbenike. “Da, a ja sam ja!” Galipu je došlo da kaţe. IzmeĊu znatiţeljnika i policajaca bljeskalica jednog fotografa zabljesnula je srebrnoplavo. U tom je trenutku Galip, kao da se sjetio neke uspomene iz snova ili pronašao kljuĉ koji je izgubio prije dvadeset godina, kao da

je prepoznao lice koje nije htio susresti, ugledao bijelu mrlju ispruţenu na ploĉniku dva koraka dalje od izloga sa strojevima Singer. Samo jedna osoba: Dţelal. Bio je pokriven novinama. A gdje je Ruja? Galip se pribliţio. Glava, nepokrivena novinama koje su poput pokrivaĉa od tiskanog papira omotale cijelo tijelo, bila je naslonjena na blatni, prljavi ploĉnik kao na jastuk. Oĉi su mu bile otvorene, ali odsutne kao da sanja. Na licu umoran izraz, kao da se izgubio u vlastitim mislima, ali i spokojan kao da gleda zvijezde. Kao da kaţe: odmaram se i sjećam. Gdje je Ruja? Galipa je obuzela zaigranost, ţelja za šalom, kajanje. Nema tragova krvi. Kako je shvatio da je truplo Dţelalovo prije nego što ga je vidio? Znate li, poţelio je reći, da ja navodno ne znam da sve znam. Imao je rupu u pameti, mojoj pameti, našoj pameti; gumb, jedan ljubiĉasti gumb: iz prostora iza ormara izlaze novac, ĉepovi od boca sode, gumbi. Gledamo zvijezde, zvijezde meĊu granama. Truplo kao da je govorilo: “Dobro me pokrijte da ne zebem.” Dobro ga pokrijte da ne zebe. Galip je zebao. “Ja sam ja!” Shvatio je da su rastvorene novine zapravo listovi Milijeta i Terdţumana. Mrlje od ulja u sedam boja. Dijelovi novina u koje su gledali pitajući se ima li meĊu njima Dţelalovih ĉlanaka. “Ne zebi. Hladno je.” Ĉuo je kako metalni glas iz radiostanice u jednome od policijskih kombija otvorenih vrata zove glavnog istraţitelja. Molim vas, gdje je Ruja? Gdje, gdje? Svjetla semafora na uglu koja se uzalud pale i gase: zeleno, crveno. I opet: zeleno, crveno. Isto u izlogu madame slastiĉarke: zeleno, crveno. Sjećam se, sjećam se, sjećam se, govorio je Dţelal. Kapci na Aladinovom dućanu bili su spušteni, a svjetla unutra upaljena. Moţe li to biti trag? Gospodine istraţitelju, htio je reći Galip, ja pišem prvi turski detektivski roman. Pogledajte, ovo je prvi trag: svjetla su ostala upaljena. Na podu opušci, komadići papira, smeće. Galip se namjerio na mladoga policajca, pribliţio se i poĉeo ispitivati. Ĉin se dogodio izmeĊu devet i trideset i deset sati. Ubojica nije poznat. Nesretnik je na mjestu pao. Da, bio je poznati novinar. Ne, nitko nije bio s njim. Zašto je ţrtva ovdje napadnuta, ni policajac ne zna. Ne, ne puši. Da, teško je biti policajac. Ne, nitko nije bio s ubijenim, sluţbenik je u to bio siguran; zašto gospodin pita? Ĉime se gospodin bavi? Što gospodin ovdje traţi u ovo doba noći? Moţe li gospodin pokazati svoje isprave? Dok je policajac prouĉavao njegovu osobnu iskaznicu, Galip je promatrao pokrivaĉ od novina pod kojim je leţalo Dţelalovo tijelo. Izdaleka se bolje vidjelo blijedo, ruţiĉasto svjetlo koje neonske svjetiljke iz izloga s lutkama bacaju na novine. Mislio je: Gospodine sluţbenice, pokojnik bi zamijetio ovakve sitne detalje. I onaj na fotografiji sam ja, kao i lice koje je na mojem licu. Hajde, uzmi. Molim. Idem ja. I tako me ţena ĉeka kod kuće. Moţda sam sve glatko riješio. Nije ni zastao pred obiteljskom zgradom Šehrikalp. Pretrĉao je preko Trga Nišantaš i jedva da je ušao u ulicu u kojoj mu se nalazi kuća kad je, prvi put u mnogo godina, jedan pas lutalica, podla ţivotinja boje blata, zareţao i zalajao na njega kao da će ga napasti. Ĉega je to znak? Prešao je na drugu stranu ceste. Jesu li svjetla u dnevnom boravku upaljena? Kako na to nije obratio paţnju? Razmišljao je u dizalu. Kod kuće nije bilo nikoga. Nigdje ni traga koji bi pokazao da je Ruja u jednome trenutku došla i otišla. Predmeti koje je dirala, kvake na vratima, posvuda razbacane škare, ţlice i pepeljare u kojima je Ruja nekoć gasila cigarete, kuhinjski stol za kojim su nekoć zajedno sjedili i jeli, prazne i tuţne fotelje u kojima su nekoć sjedili jedno nasuprot drugome, sve što se nalazilo u stanu bilo je neizdrţivo muĉno, neizdrţivo tuţno. Izjurio je iz kuće. Dugo je lutao ulicama. Na ploĉnicima izmeĊu Šišlija i Nišantaša, kojima se u djetinjstvu s Rujom ţurio kad bi išli u kino Site, nije se micalo ništa osim pasa koji su kopali po kantama za smeće. Koliko si kolumni napisao o ovim psima? Koliko ću ih ja napisati? Nakon duge

šetnje prošetao je ulicom iza dţamije, vratio se preko Trga Tešvikije i noge su ga oĉekivano ponijele ravno na ugao na kojemu je prije ĉetrdeset i pet minuta leţalo Dţelalovo tijelo. Ondje nije bilo nikoga. Svi su se, policijski automobili, novinari i okupljeno mnoštvo, zajedno s tijelom povukli i otišli. Galip ni pred izlogom sa šivaćim strojevima, pod svjetlom neonske svjetiljke koje je kroz lutke prodiralo van, na dijelu ploĉnika na kojem je leţalo Dţelalovo tijelo nije vidio nikakav trag. Novine kojima je mrtvac bio pokriven vjerojatno su bile briţljivo pokupljene. Pred policijskom je postajom, kao i uvijek, jedan policajac drţao straţu. Ušavši u obiteljsku zgradu Šehrikalp, osjetio je umor na koji nije bio naviknut. Dţelalov stan je bio vjeran podsjetnik na prošlost i Galipa je podsjećao na kuću kojoj se vojnik vraća nakon višegodišnjih pustolovina i ratova: bio je toliko zbunjujuć i istodobno toliko poznat da su mu na oĉi navrle suze. Koliko se samo udaljio od te prošlosti! A nije prošlo ni šest sati otkako je izašao. Prošlost je bila privlaĉna poput sna. Legao je u Dţelalov krevet kao neduţno dijete i kao dijete koje je nešto skrivilo. Mislio je da će ĉlanke i fotografije koje su svjetiljke obasjavale, zagonetku, Ruju, ono što traţi vidjeti u snovima. Mislio je da u snovima neće poĉiniti zloĉin i da će ga poĉiniti. Zaspao je. Kad se probudio, pomislio je; “Subotnje jutro.” MeĊutim, bilo je subotnje podne. Dan kad se ne ide u ured, na sud. Otišao je do vrata ne navukavši papuĉe i uzeo Milijet ubaĉen pod njih: “Dţelal Salik ubijen.” Vijest su objavili na naslovnici. Objavili su fotografiju trupla snimljenu prije nego što je pokriveno novinama. DogaĊaju su posvetili cijelu stranicu. Odmah su uzeli izjave premijera i ostalih nadleţnih i slavnih. Galipov šifrirani ĉlanak naslova “Vrati se kući” uokvirili su kao “njegov posljednji ĉlanak”. Objavili su i jednu njegovu lijepu, nedavno snimljenu fotografiju. Po mišljenju slavnih, meci su ispaljeni u demokraciju, slobodu mišljenja, mir i mnogo drugih dobrih stvari kojih bi se sjetili u svakoj sliĉnoj prigodi. Poduzete su mjere za hvatanje ubojice. Sjedio je za stolom punim papira i izrezaka iz novina i pušio. Dugo je pušio sjedeći za tim stolom u pidţami. Kad se zvono na vratima oglasilo, imao je osjećaj da već sat vremena sjedi i puši istu cigaretu. Bila je gospoĊa Kamer. Prvo je s kljuĉem u ruci zurila u Galipa, kojega je ugledala na vratima što su se neoĉekivano otvorila, kao da vidi sablast, a zatim je ušla, stropoštala se u fotelju pokraj telefona i poĉela plakati. Svi su mislili da je i Galip umro. Svi su se danima pitali što je s njima. Ĉim je proĉitala vijesti u jutarnjim novinama, izjurila je iz kuće da bi otišla do tete Hale. Prolazeći pored Aladinovog dućana unutra je vidjela guţvu. Tada je shvatila da je u dućanu ujutro pronaĊeno tijelo gospoĊe Ruje. Aladin je, navodno, kad je ujutro otvorio dućan, nabasao na Rujino tijelo koje je poĉivalo meĊu lutkama. Ĉitatelju, hej ĉitatelju, dopusti mi da se na ovom dijelu svoje knjige u kojoj sam se, moţda i ne posve uspješno, od poĉetka trudio jasno razdvojiti pripovjedaĉe od junaka i kolumne od stranica na kojima su opisani dogaĊaji, to jest nakon desetaka dobronamjernih napora koje si i ti moţda primijetio, prije nego što ove retke pošaljem slovoslagaĉu, bar jednom umiješam. Znate kako u nekim knjigama postoje stranice koje nas, ne toliko zbog sposobnosti pisca, koliko zbog priĉe koja kao da je “sama od sebe” nastala i kao da “sama od sebe” teĉe, toliko proţmu da ih nikako ne moţemo zaboraviti. Te stranice u našem umu, u našim srcima - recite kako god hoćete - u nama ne ostaju kao stranice na kojima je majstorsko pero pisca stvorilo ĉuda, nego kao opipljiva i bolna uspomena iz našeg vlastitog ţivota koje ćemo se godinama sjećati. Nekih kao sati raja, nekih kao sati pakla, nekih kao oboje, a ĉešće kao nijedno od

toga. No uvijek suznih oĉiju. Ja bih, da nisam kolumnist-skorojević nego profesionalac i sposoban pisac, sad bio uvjeren da se nalazimo na jednoj od tih stranica koje će godinama ţivjeti u pametnim i osjetljivim ĉitateljima mojega djela pod naslovom Ruja i Galip. No budući da sam realist kad su u pitanju moje sposobnosti i moje pitanje, kod mene tog uvjerenja nema. Zbog toga na ovim stranicama ĉitatelja ţelim ostaviti nasamo s njegovim uspomenama. Da bi se to postiglo, najbolje što se moţe napraviti jest preporuĉiti slovoslagaĉu da ove listove oboji crnom tintom pa da vi sami zamislite stvari koje ne mogu temeljito opisati. Da bi vam predoĉile boju crnoga sna u koji sam zapao na mjestu na kojem je moja priĉa stala. Da bi vas stalno podsjećale na tišinu u mojem umu dok sam sljedećih dana poput mjeseĉara lutao kroz dogaĊaje. Stranice koje slijede, crne stranice, od sada promatrajte kao sjećanja jednog mjeseĉara. GospoĊa Kamer je od Aladinovog dućana trkom došla do stana tete Hale. Tamo su svi plakali, mislili su da je i Galip mrtav. GospoĊa Kamer im je naposljetku odala Dţelalovu tajnu: rekla im je da se Dţelal godinama sakrivao ovdje, u obiteljskoj zgradi Šehrikalp, u stanu na zadnjem katu, a Galip i Ruja zadnjih sedam dana. Opet su svi pomislili da su i Ruja i Galip mrtvi. Kad se gospoĊa Kamer kasnije vratila onamo, u obiteljsku zgradu Šehrikalp, gospodin Ismail joj je rekao: “IzaĊi i poĊi gore pogledati!” Uzela je kljuĉ i popela se na kat kad ju je, trenutak prije nego što je otvorila vrata, obuzeo ĉudan strah, a zatim vjera. Vjera da je Galip ţiv. Na sebi je imala zelenu suknju boje pistacije koju je Galip ĉesto viĊao i prljavu pregaĉu. Galip je kasnije, kada je otišao kući, primijetio da teta Hale nosi haljinu od tkanine iste te zelene boje pistacije na kojoj cvatu ljubiĉasti cvjetovi. Je li to bila sluĉajnost ili neminovnost od prije trideset i pet godina koja podsjeća da je svijet zaĉaran kao i vrtovi sjećanja? Svojoj majci, ocu, stricu Melihu, strini Suzan i svima koji su ga slušali sa suzama u oĉima objasnio je da su se on i Ruja prije pet dana vratili iz Izmira i da su ovih pet dana i nekoliko noći većinu vremena proveli s Dţelalom u obiteljskoj zgradi Šehrikalp. Dţelal je zadnji kat kupio prije mnogo godina i to je krio od svih. Skrivao se od nekih ljudi koji su mu prijetili. Dok je u kasnim popodnevnim satima Galip isto to objašnjavao ljudima iz Sluţbe drţavne sigurnosti i javnom tuţitelju, puno je priĉao i o glasu s telefona. MeĊutim, tu dvojicu s izrazom lica koji je govorio “mi sve znamo” nije uspio uvući u svoju priĉu. Osjetio je bespomoćnost onoga tko ne moţe izaći iz svojih snova, a u njih ne moţe nikoga uvući. U njegovu umu vladala je duga i duboka tišina. Predveĉer se u jednom trenutku našao u Vasifovoj sobi. Ondje je, moţda zato što je to bila jedina soba u kući u kojoj se nije plakalo, zatekao neiskvarene tragove sretnog obiteljskog ţivota koji je sada bio prošlost. Zlatne ribice, degenerirane “ţenidbama" u Obitelji, spokojno su se ljuljuškale u akvariju. Maĉak tete Hale, Komur, ispruţen na rubu tepiha odsutno je škiljio u Vasifa. Vasif je sjedio na rubu kreveta i prouĉavao golemu hrpu papira koju je drţao u rukama. Papiri su bili telegrami sućuti koje su poslale stotine ljudi, od premijera do obiĉnog ĉitatelja. Galip je na Vasifovom licu vidio onaj izraz ĉuĊenja i zaigranosti koji se pojavljivao kad bi na istom tom dijelu kreveta sjedio izmeĊu njega i Ruje dok su zajedno gledali stare izreske iz novina. Soba je bila osvijetljena onim blijedim, slabim svjetlom koje je viĊao kad bi se ondje sastajali prije veĉere koju je za njih spremala teta Hale, a prije nje baka: to uspavljujuće svjetlo gole elektriĉne ţarulje niske voltaţe u nepromjenjivom i ĉvrstom spoju s izblijedjelim starim namještajem i zidnim tapetama Galipa je podsjetilo na melankoliju vremena kad su on i Ruja bili zajedno i na tugu koja ga je proţimala poput bolesti koja nikada neće proći. Sad su ta melankolija i tuga bile lijepe uspomene. Galip je podigao Vasifa

s mjesta na kojem je sjedio. Ugasio je svjetlo. Na prazan se krevet ispruţio u odjeći, kao dijete koje prije spavanja ţeli plakati, i dvanaest sati spavao. Kada se sljedeći dan na sprovodu koji je kretao iz dţamije Tešvikije našao u ĉetiri oka s urednikom, rekao mu je da postoje kutije pune Dţelalovih još neobjavljenih ĉlanaka, da je zadnjih tjedana, unatoĉ tomu što je u novine slao malo novih ĉlanaka, neprestano radio, da je dovršio svoje stare projekte i da je zaigrano napisao mnogo novih tekstova o temama kojih se nikada prije nije doticao. Urednik je, naravno, rekao da te ĉlanke ţeli objaviti u Dţelalovoj kolumni. Tako se otvorio put Galipovom spisateljskom ţivotu koji će u Dţelalovoj kolumni trajati dugi niz godina. Dok je masa izašavši iz dţamije Tešvikije napredovala prema Trgu Nišantaš na kojem su ĉekala pogrebna kola, Galip je ugledao Aladina kako ih odsutno promatra s vrata dućana. U rukama je drţao lutku koju se spremao zamotati u komad novina. Noć nakon što je u Milijet odnio Dţelalove nove ĉlanke, Galip je prvi put sanjao Ruju i tu lutku. Kada je ostavio ĉlanke i poslušao rijeĉi ţaljenja i mišljenja o ubojstvu od Dţelalovih prijatelja i neprijatelja meĊu kojima je bio i stari kolumnist Nešati, povukao se u njegovu sobu i poĉeo ĉitati novine od zadnjih pet dana koje su stajale na stolu. MeĊu tekstovima kolumnista koji su, ovisno o svojim sklonostima, odgovornost za ubojstvo svaljivali na Armence, tursku mafiju (Galip je to poţelio ispraviti u “kriminalce s Bejoglua”, zelenom kemijskom), komuniste, krijumĉare cigareta, Grke, islamiste, idealiste, Ruse i nakšibendije, patetiĉnim i pretjerano pohvalnim nekrolozima i stupcima u kojima su opisana sliĉna ubojstva u našoj povijesti, za oko mu je zapeo istraţivaĉki ĉlanak jednog mladog novinara o tome kako je ubojstvo poĉinjeno. Ĉlanak objavljen u Dţumhurijetu na dan sprovoda bio je kratak i jasan, ali vrlo rjeĉito napisan. Sudionici se nisu spominjali imenom, nego općim imenicama napisanim velikim slovom. Poznati Kolumnist i njegova sestra u petak naveĉer u sedam sati izašli su iz Kolumnistove kuće na Nišantašu i otišli u kino Konak. Film naslova Povratak kući završio je u devet sati i dvadeset pet minuta. Kolumnist i njegova sestra, udana za mladog odvjetnika (ovdje je Galip prvi put u ţivotu naišao na vlastito ime u novinama, pa makar bilo i indirektno spomenuto), zajedno su s masom izašli iz kina. Snijeg, koji je u deset dana zameo Istanbul, više nije padao, ali je bilo hladno. Nakon što su prešli Aveniju Valikonak, ušli su u Aveniju Emlak i izašli na Aveniju Tešvikije. Smrt ih je sustigla toĉno pred policijskom postajom u devet sati i trideset pet minuta. Ubojica sa starim pištoljem marke Kirikkale, kakvi se ĉesto nalaze kod umirovljenih vojnih lica, metke je vjerojatno bio namijenio Kolumnistu, ali su oni pogodili i brata i sestru. Od samo pet metaka koji su ispaljeni, moţda zato što se oruţje zaglavilo, tri su pogodila Kolumnista, jedan njegovu sestru, a jedan zid dţamije Tešvikije. Budući da ga je jedan od metaka pogodio u srce, Kolumnist je pao na mjestu mrtav. Drugi je metak smrskao nalivpero u lijevom dţepu njegove jakne (tog sluĉajnog znaka oduševljeno su se prihvatile sve novine), pa se tako Kolumnistova bijela košulja uprljala zelenom tintom više nego krvlju. Njegova je sestra pak, teško ranjena u lijevo plućno krilo, nastavila hodati i ušla u dućan u kojem se prodaju duhan i novine, od mjesta dogaĊaja udaljen jednako koliko i policijska postaja preko puta. Novinar je, poput detektiva koji premotava film i nekoliko puta gleda vaţan prizor, u više navrata opisao kako se sestra teško hodajući domogla tog dućana, u okolici poznatog kao Aladinov dućan, ušla u njega, i kako je Aladin, koji se sklonio iza korijena drveta, nije uspio vidjeti. U toj muĉnoj predstavi vladala je atmosfera baletnog prizora koji se odigrava pod tamnoplavim svjetlima. Sestra s mukom ulazi u dućan i pada u kut meĊu lutke. Potom se film odjednom ubrzava i postaje apsurdan: vlasnik koji je skidao novine obješene na stablo kestena pred dućanom koji je upravo zatvarao, zaĉuje pucnjeve i uspaniĉi se pa, budući da nije primijetio ţenu koja je ušla u njegov dućan, ţurno spušta

rešetku, navrat-nanos bjeţi s mjesta dogaĊaja i trĉi kući. Iako su u prodavaonici duhana u okolici poznatoj kao Aladinov dućan do jutra gorjela svjetla, nitko, ni policajci koji su provodili istragu u okolici niti itko drugi, nije primijetio mladu ţenu koja se unutra u agoniji borila za ţivot. Nadleţni su s ĉuĊenjem doĉekali i ĉinjenicu da deţurni policajac na ploĉniku preko puta ne samo da nije intervenirao, nego nije ni primijetio da je još jedna osoba pogoĊena. Ubojica je pobjegao u nepoznatom smjeru. Jedan graĊanin koji se ujutro obratio nadleţnima izjavio je da je uveĉer, malo prije dogaĊaja, u Aladinovu dućanu kupio srećku Narodne lutrije, i da je u blizini mjesta dogaĊaja vidio mraĉnu sjenu zastrašujućeg izgleda, umotanu u neobiĉan ogrtaĉ, u ĉudnovatom odijelu koje je izgledalo kao iz povijesnih filmova (“Kao da je sultan Mehmet Osvajaĉ”, rekao je), i da je to ĉak i prije nego što je iz novina saznao što se dogodilo, uzbuĊeno ispriĉao svojoj ţeni i njezinoj sestri. Mladi je novinar svoj ĉlanak završio sa ţeljom da i taj trag ne postane ţrtvom nezainteresiranosti i nesposobnosti, kao što je bio sluĉaj s djevojkom ĉije je tijelo ujutro pronaĊeno meĊu lutkama. Tu je noć Galip sanjao Ruju meĊu lutkama iz Aladinova dućana. Nije bila mrtva. U mraku je zajedno s drugim, tek jedva dišući, ĉekala Galipa i namigivala mu. Ali Galip je kasnio, nikako nije mogao doći do nje; mogao je samo izdaleka, s prozora obiteljske zgrade Šehrikalp, suznih oĉiju promatrati svjetla koja su iz izloga Aladinova dućana padala na ploĉnik pokriven snijegom. Jednog sunĉanog jutra poĉetkom veljaĉe otac je Galipu rekao da je stigao odgovor na zahtjev u vezi s nasljedstvom, koji je stric Melih predao na Katastarsku upravu Šišli, i da se ispostavilo da je Dţelal u nekoj sporednoj ulici na Nišantašu imao još jedan stan. Stan do kojega su stric Melih i Galip otišli povevši sa sobom grbavog bravara nalazio se u sporednom dijelu Nišantaša, u jednoj od onih uskih ulica poploĉenih kaldrmom i razrovanih ploĉnika, za koje se Galip svaki put kad bi u njih zašao pitao zašto bogataši ţive na tako bijednim mjestima. Ili zašto se onda za one koji ţive na tako bijednim mjestima kaţe da su bogati. Stan je bio na najvišem katu jedne od onih trokatnica ili ĉetverokatnica ĉija su proĉelja potamnjela od ĉaĊi i dima, a boja im se mjestimiĉno ljušti kao koţa neizljeĉivog bolesnika. Bravar je bez imalo muke otvorio umornu bravu na vratima bez natpisa i otišao. U straţnjem dijelu nalazile su se dvije uzane spavaće sobe s po jednim krevetom. U prednjem su vidjeli mali salon u kojega je svjetlost dopirala kroz prozore s pogledom na ulicu, s golemim kuhinjskim stolom u sredini. Stol je sa svake strane imao po jednu fotelju i bio prekriven izrescima iz novina koji su govorili o najnovijim ubojstvima, fotografijama, ĉasopisima o filmu i sportu, novim izdanjima stripova iz Galipova djetinjstva kao što su Teksas i Tommiks, detektivskim romanima, te hrpama novina i papira. Ljuske pistacija koje su do vrha ispunjavale široku bakrenu pepeljaru Galipu su bile nepobitan dokaz da je za tim stolom sjedila Ruja. U sobi koja je vjerojatno bila Dţelalova Galip je vidio pakiranja lijeka za poboljšanje pamćenja Mnemonics, lijekove za proširivanje krvnih ţila te kutije aspirina i šibica. Ono što je vidio na stolcu u Rujinoj sobi podsjetilo ga je na to da njegova ţena na odlasku nije ponijela puno stvari: nešto šminke, njezine papuĉe, privjesak za kljuĉeve za koji je vjerovala da joj donosi sreću i ĉetku za kosu s ogledalom na straţnjoj strani. Galip se toliko zagledao u te predmete koji su u praznoj sobi golih zidova stajali na stolici marke Thonet, da se u jednom trenu otrgnuo od iluzije i osjetio da je shvatio ono drugo znaĉenje koje su mu nagovještavale i zaboravljenu tajnu unutar svijeta. “Ovamo su došli jedno drugome priĉati priĉe”, razmišljao je vrativši se do strica Meliha koji je još uvijek bio zadihan od penjanja uza

stube. Poloţaj u kojemu su na rubu stola stajali fascikli s papirima odavao je da je Ruja poĉela zapisivati Dţelalove priĉe, da je tijekom tog tjedna Dţelal uvijek sjedio u lijevoj fotelji, u kojoj je sada bio stric Melih, a Ruja ga slušala iz one koja je bila slobodna. Galip je Dţelalove priĉe, koje će kasnije iskoristiti u svojim ĉlancima za Milijet, ugurao u dţep jakne i zapoĉeo s objašnjenjem koje je stric Melih bez mnogo navaljivanja oĉekivao. Dţelal je obolio od strašne bolesti gubitka pamćenja koju je poznati engleski lijeĉnik dr. Cole Ridge davno otkrio, ali joj nije uspio naći lijeka. Da bi svoju bolest sakrio od svih, skrivao se po ovim stanovima i stalno traţio pomoć od Ruje i Galipa. Zbog toga su noćima ovdje boravili, ponekad Galip, a ponekad Ruja, slušali Dţelalove priĉe i ĉak ih zapisivali misleći da će tako pronaći i obnoviti njegovu prošlost. Dok je vani padao snijeg, Dţelal bi im satima priĉao svoje neiscrpne priĉe. Stric Melih je dugo šutio kao da je sve dobro razumio. Onda je plakao. Zapalio je cigaretu. Osjetio je lagano gušenje. Rekao je da je Dţelal uvijek imao pogrešne ideje. Bio je izbaĉen iz obiteljske zgrade Šehrikalp, a kad mu se otac ponovno oţenio, on se predao nekoj ĉudnoj strasti, kao da se ţeli osvetiti cijeloj Obitelji jer su se prema njemu i majci loše ponijeli. Ipak, otac ga je volio koliko i Ruju. Sada više nije imao djece. Ne, sada mu je jedino dijete bio Galip. Suze. Tišina. Zvukovi nepoznatog stana. Galip je poţelio stricu Melihu reći da što prije ode u prodavaonicu na uglu, kupi rakiju i vrati se kući. Umjesto toga sam je sebi postavio pitanje na koje više neće misliti, a za ĉitatelje koji sami ţele postavljati pitanja bolje je da ga preskoĉe (jedan odlomak). Zbog kojih su to priĉa, kojih uspomena, kojeg cvijeća i bajki iz vrta sjećanja Dţelal i Ruja, da bi u punini iskusili njihov okus, miris i nasladu, osjetili da trebaju iskljuĉiti Galipa? Je li to zbog toga što nije znao pripovijedati? Je li to zbog toga što nije bio ţivahan i vedar kao oni? Je li to zato što neke priĉe nikada nije mogao razumjeti? Zato što im je prekomjernim divljenjem uskraćivao uţitak? Zato što su pobjegli od njegove neizljeĉive sjete koju je oko sebe širio kao zarazu? Galip je primijetio da je Ruja pod ventil staroga prašnjavog radijatora, kao i kod kuće, stavila plastiĉnu posudu od jogurta. Negdje pred kraj ljeta Galip je ispraznio unajmljeni stan u kojem je ţivio s Rujom, zato što nije mogao izdrţati nepodnošljive uspomene na nju i zato što se svo pokućstvo od gorĉine i tuge skoro meškoljilo na svojim mjestima, i uselio se u Dţelalov stan u obiteljsku zgradu Šehrikalp. Kao ito nije mogao pogledati Rujino tijelo, nije ţelio vidjeti ni pokućstvo koje je njegov otac komad po komad razdijelio na sve strane, a dijelom i prodao. O onome u što je u snovima optimistiĉno vjerovao nije više mogao ni maštati: da će Ruja, kao što je izašla iz prvoga braka i došla k njemu, jednoga dana ponovno odnekud doći i da će zajedno moći nastaviti ţivjeti kao da nastavljaju knjigu koju su dopola proĉitali. Dugi ljetni dani produljili su se kao da nikada neće završiti. Na kraju ljeta dogodio se vojni udar. Nova vlada, sastavljena od opreznih domoljuba koji nisu zaglibili u ustajalo blato koje se naziva politikom, objavila je da će jednog po jednog pronaći krivce za stara politiĉka ubojstva. Zato su novine, koje su zbog cenzure ostale bez politiĉkih vijesti o kojima mogu pisati, na prvu godišnjicu smrti uglaĊenim i odabranim rijeĉima podsjetile da ni “ubojstvo Dţelala Salika” još nije riješeno. Jedne novine, iz nekog razloga to nije bio Milijet, za koji je Dţelal pisao nego neke druge, objavile su da će onome tko pomogne u pronalaţenju ubojice dati veliku novĉanu nagradu. Tim se novcem mogao kupiti kamion, mali mlin ili dućan koji bi nekome osigurao solidan mjeseĉni prihod za cijeli ţivot. Tako je poĉela inicijativa i ushit koji će rasvijetliti tajnu “ubojstva Dţelala Salika”. Ĉak

su i zapovjednici za izvanredno stanje iz provincijskih gradova, da ne bi propustili tu posljednju priliku za besmrtnost koja im se pruţa, zasukali rukave i poĉeli raditi punom parom. Iz mojega ste stila sigurno shvatili da sam opet ja poĉeo priĉati što se dogaĊalo. Zajedno sa stablima kestena koja su tih dana ponovno listala i ja sam se iz melankolika polako pretvarao u gnjevnog ĉovjeka. A taj gnjevni ĉovjek nije pridavao veliku vaţnost vijestima koje su, uz opasku dopisnika iz unutrašnjosti da se “ispitivanje drţi u tajnosti”, dopirale do Istanbula. Jedan se tjedan ĉitalo da je ubojica uhvaćen u nekom planinskom selu ĉije se ime proĉulo zato što se nekad u provaliji na ulazu u selo smrskao autobus pun nogometaša i navijaĉa u kojem su svi poginuli, a drugi da je krivac uhvaćen dok je iz jednoga obalnog gradića s osjećajem ĉeţnje i duţnosti na horizontu promatrao susjednu drţavu koja mu je dala punu vreću novca da bi obavio taj posao. Te prve vijesti obodrile su graĊane koji se inaĉe nisu mogli ni odvaţiti na dojave te potaknule na rad i zapovjednike za izvanredno stanje koji su zavidjeli svojim kolegama na uspjehu, pa je na poĉetku ljeta poĉela prava manija “ubojica je uhvaćen”. Otprilike u to vrijeme policijski su sluţbenici poĉeli u ponoć dolaziti po mene i voziti me u svoje sjedište u gradu da “iskoriste moje znanje” ili da “identificiram poĉinitelja”. Kao što se dogaĊa u zabaĉenim gradićima koji drţe do svoje vjere i svojih grobljâ, u kojima se uz policijski sat od ponoći do jutra zbog nedostatka novca u općinskoj blagajni gase elektriĉni generatori, pa u njima vlada atmosfera autoriteta, u kojoj mesari bez dozvole divljaĉki ubijaju ostarjele konje, te bezglasna i zastrašujuća tama, cijela se zemlja, kao da je ţivot u njoj najednom noţem prerezan napola, podijelila na dvoje: na crno i bijelo. Malo iza ponoći polako bih ustajao od radnog stola, za kojim sam, okruţen dimom, nadahnućem i stvaralaštvom kakvo pristaje Dţelalu, pisao njegovu najnoviju kolumnu, silazio na pusti ploĉnik pred ulaznim vratima obiteljske zgrade Šehrikalp i ĉekao policijska kola koja će me pokupiti i odvesti u zgradu Sluţbe drţavne sigurnosti na padinama Bešiktaša koja je, opasana visokim zidovima, sliĉila dvorcu. Koliko god da je grad bio pust, nepokretan i mraĉan, toliko je u dvorcu bilo ţivo, uţurbano i blještavo svijetlo. Pokazivali bi mi fotografije neispavanih mladića sanjarskih pogleda, s tamnoljubiĉastim podoĉnjacima i neuredne kose. Oĉi nekih podsjećale su me na crnookog sina vodonoše koji je prije mnogo godina s ocem došao u našu kuću i, dok su punili kubik vode, svojim prodornim pogledom odmah u pamćenje pohranio namještaj koji se ondje nalazio. Neki su me podsjećali na prištavog i smjelog “prijatelja starijeg brata jednog prijatelja” koji je Ruji pristupio u “petominutnoj pauzi” u jednom od kina u koja smo zajedno išli dok je ona, ni najmanje ne obraćajući paţnju na sina svojega strica pokraj sebe, s uţitkom jela svojeg ledenog pingvina; neki na našeg vršnjaka, prodavaĉa u poznatoj trgovini tekstilom izmeĊu kuće i škole koja je zabiljeţena u lokalnoj povijesti, koji je kroz poluotvorena vrata sanjivim oĉima promatrao školsku vrevu kako se razlijeva ulicom; neki - a ti su bili najstrašniji - nisu me podsjećali ni na koga i ni na što. Dok sam u magli vlastitih uspomena promatrao ta prazna i zastrašujuća lica, prisiljena pozirati fotografu pred neoliĉenim, prljavim i tko zna ĉime sve zamrljanim zidovima policijske uprave, nisam mogao sasvim razabrati, niti reći da ne razabirem neku nejasnu sjenu, izraz koji se nije potpuno odavao, a nije ostajao ni potpuno skriven. Znaĉi, kolebao sam se, a detektivi koje je nemoguće prevariti stajali su uz mene, ohrabrivali me i odavali mi provokativne podatke o osobi koja se krije iza sablasti na fotografiji: ovaj je mladić uhićen u Sivasu nakon dojave, u kafiću u kojem se okupljaju ultraljeviĉari, i na duši ima ĉetiri ubojstva. Dugaĉak ĉlanak ovoga drugog, kojemu brkovi tek izbijaju, bio je objavljen u nastavcima u ĉasopisu koji zastupa politiĉke ideje Enver Hodţe, i u njemu je

Dţelal opisan kao ljudska meta. Ovog s pokidanim gumbima na jakni u Istanbul su poslali iz Malatje. Bio je uĉitelj, ali je prije petnaest godina, uvjeren da je Dţelal u ĉlanku o Mevlani uvrijedio tu uzvišenu vjersku veliĉinu, svojim devetogodišnjim uĉenicima uporno objašnjavao da Dţelala treba ubiti. Sredovjeĉni bojaţljivi muškarac s izgledom oca Obitelji zapravo je bio pijanac koji je u jednoj krĉmi na Bejogluu odrţao dug govor o tome kako se naša zemlja treba oĉistiti od svih mikroba, a u policijsku postaju Bejoglu prijavio ga je graĊanin koji je sjedio za susjednim stolom zaokupljen mislima o nagradi koju će dodijeliti novine, rekavši da je meĊu ostalim mikrobima bilo spomenuto i Dţelalovo ime. Poznaje li gospodin Galip tog pijanca mamurnog lica? Poznaje li te mrzovoljne, ljutite i nesretne ljude koji su se izgubili u snovima i nestali? Je li gospodin Galip ikoje od ovih nestvarnih i okrivljenih lica, ĉije su slike jednu po jednu stavljali pred njega, nedavno ili posljednjih godina vidio u Dţelalovoj blizini? Sredinom ljeta, onih dana kad sam primijetio da je na novim novĉanicama od pet tisuća lira prikazan Mevlana, u novinama sam proĉitao osmrtnicu za umirovljenog pukovnika imenom Mehmet III. Osvajaĉ. Istih tih vrućih srpanjskih dana obavezni noćni posjeti postali su sve uĉestaliji, a fotografija koje su se nizale preda mnom bilo je sve više i više. Na fotografijama koje su mi pokazivali vidio sam mnogo tuţnija, mnogo sjetnija, mnogo strašnija i mnogo nevjerojatnija lica od onih iz Dţelalove skromne zbirke: mehaniĉari za bicikle, studenti arheologije, porubljivaĉi tkanina i sagova, vlasnici benzinskih pumpi, pomoćnici u trgovini, statisti iz Ješilĉama, vlasnici kafića, pisci vjerskih knjiţica, kondukteri u autobusima, ĉuvari parkova, ĉuvari u noćnim klubovima, mladi knjigovoĊe, prodavaĉi enciklopedija... Svi podvrgnuti muĉenju, više ili manje izudarani i zlostavljani, svi su u fotografski aparat gledali s izrazima koji bi govorili “ja nisam ovdje” i “ja sam i tako netko drugi”, kojima su prikrivali tugu i strah. Kao da ţele potisnuti onu izgubljenu tajnu, onu skrivenu informaciju koja svima leţi u pamćenju ali su je zaboravili, i zbog toga je nikada nisu ni traţili. Kao da je ţele zaboraviti i izgubiti tako da se nikad ne vrati iz bezdana. Budući da se više ne ţelim vraćati na to koja je figurica u staroj igri, koja se meni (i mojim ĉitateljima) ĉini već odavno završenom, stala na svoje mjesto i koji sam odavno predviĊeni potez nesvjesno povukao, ne bih uopće trebao spominjati slova koja sam vidio na licima s fotografija. No u jednoj od beskrajnih noći koje sam proveo u dvorcu (bi li moţda bilo prikladnije reći tvrĊavi?), kad sam sva lica koja su mi pokazali jednako odluĉno odbio, jedan me zaposlenik Sluţbe drţavne sigurnosti, za kojega ću kasnije saznati da je stoţerni pukovnik, upitao: “A slova, zar ni slova ne vidite?” I dodao profesionalnim tonom: “I mi znamo koliko je ĉovjeku u ovoj zemlji teško biti ono što jest. Ali kad biste nam barem malo pomogli.” Jedne sam noći slušao zakljuĉke jednog debeljuškastog potpukovnika koji se raspriĉao o tome kako u nekim ostacima derviških redova u Anadoliji još uvijek ţivi vjerovanje u Mehdija, kao da ne govori o rezultatima istrage, nego kao da prepriĉava uspomene iz svojeg mraĉnog i neugodnog djetinjstva. Na svojim tajnim putovanjima po Anadoliji Dţelal je pokušavao stupiti u vezu s tim “reakcionarnim ostacima”. U jednoj automehaniĉarskoj radionici u predgraĊu Konje ili u kući jednoga poplunara u Sivasu uspio se sastati s nekolicinom tih mjeseĉara i reći im da će u svojim tekstovima objaviti znakove Sudnjega dana, ali da trebaju ĉekati. Eto, tih su znakova bili puni ĉlanci u kojima je pisao o kiklopima, o Bosporu koji je presušio i o prerušenim pašama i sultanima. Kada je jedan od radišnih ĉinovnika, koji je objavio da je konaĉno uspio odgonetnuti te znakove, smrtno ozbiljan rekao da će riješiti zagonetku akrostihova koja će se formirati od poĉetnih slova odlomaka u Dţelalovom ĉlanku pod naslovom “Poljubac”, poţelio sam reći:

“Znam.” Kada su mi pokazali znaĉenje koje se skriva u naslovu Homeinijeve knjige Otkrivanje zagonetke, u kojoj opisuje svoju borbu i ţivot i donosi fotografije koje je snimio u mraĉnim gradskim ulicama za višegodišnjeg progonstva u Bursi, popriliĉno sam dobro razumio što mi ţele pokazati i poţelio reći: “Znam.” I ja sam, kao i oni, poznavao izgubljenu liĉnost i zagonetku skrivene u Dţelalovim ĉlancima o Mevlani. Kada bi oni, smijući se i zabavljajući, rekli da, kako bi “utemeljili” Dţelalovu izgubljenu zagonetku, traţe nekoga tko će se ubiti zato što su mu “popustili šarafi” ili je izgubio pamćenje, ili kad bih na nekoj fotografiji spultenoj preda me ugledao lice jako sliĉno nekoj tuţnoj i melankoliĉnoj osobi izgubljena izraza s fotografija iz dubina Dţelalova ormara od brestovine, opet bi mi došlo da kaţem: “Znam.” Ţelio sam reći da znam i tko su ljubavnici koje je zazivao u ĉlanku o presušivanju bosporskih voda, tko je njegova imaginarna ţena kojoj se obraća u ĉlanku koji je napisao s iluzijom o poljupcu i tko su junaci koje je susretao u snovima prije sna. Kad bi se s podsmijehom prisjetili da je preprodavaĉ karata, koji je izgubio glavu zaljubivši se u Grkinju blijeda lica zaposlenu na blagajni kina, o kojem je Dţelal pisao u jednome od svojih ĉlanaka, zapravo bio policajac u civilu s kojim su bili u vezi; kad bih u kasne noćne sate dugo promatrao lice sumnjivca, od batina, muĉenja i nesanice izgubljena zajedno sa svojim tajnama i znaĉenjima, koji je, zbog ĉarobnog ogledala meĊu nama i ĉinjenice da mi njega moţemo vidjeti, a on nas ne, bio još uznemireniji, i rekao da ni njega ne prepoznajem; kad bi mi objasnili da su Dţelalove teorije o licima i kartama “jedan obiĉan trik” i da je tom jeftinom metodom varao i uveseljavao ĉitatelje koji su od njega oĉekivali neku tajnu, neki zavjet, neki znak suuĉesništva, iako nisam vjerovao njihovim rijeĉima, opet bi mi došlo da kaţem: “Znam.” Moţda su i sami bili svjesni da ja to znam ili ne znam. Moţda su što prije htjeli završiti svoj posao i iskorijeniti sumnju koja se nije meškoljila samo u mojim mislima, nego i u mislima svih ĉitatelja novina i svih graĊana, prije nego što poraste i razvije se, ubiti tajnu naših ţivota prekrivenu katranom i pepeljastim talogom i Dţelalovu crnu izgubljenu zagonetku prije nego što ih otkrijemo. Ponekad bi neki od detektiva koji je vjerovao da se priĉa dovoljno otegnula, odluĉni ĉasnik kojega prvi put vidim ili suhonjavi javni tuţitelj kojega sam upoznao nekoliko mjeseci ranije poĉeo priĉati besprijekornu priĉu, poput nimalo uvjerljivog detektiva iz romana, koji za ĉitatelje ĉarobnjaĉkom lakoćom, jedno po jedno otkriva znaĉenja svih tragova i detalja. Dok se odvijao taj prizor koji je podsjećao na zadnje stranice Rujinih romana, drugi su sluţbenici strpljivo i ponosno, poput uĉitelja koji u školskoj debati sudjeluju kao ĉlanovi porote, slušali i vodili bilješke na papirima sa zaglavljem Drţavnog ureda za nabavu koje su drţali pred sobom: ubojica je bio pijun poslan od snaga izvana koje ţele “destabilizirati” naše društvo, bektašije-nakšibendije koji su vidjeli da su njihove tajne postale predmetom ismijavanja, neki pjesnici koji u kvantitativnom metru pišu akrostihove i moderni narodni pjevaĉi, to jest hurufije dobrovoljci, u toj su se uroti koja nas je gurala ravno u anarhiju, što je neka vrsta Sudnjega dana, nesvjesno obvezali na to da zastupaju vanjske sile. Ne, ovo ubojstvo nije imalo nikakve veze s politikom: da bi se to shvatilo, bilo je dovoljno sjetiti se kako je ubijeni novinar, tonom koji je prije mnogo godina izašao iz mode i svima neĉitkim opsegom i stilom, pisao gluposti koje su mu se motale po glavi i koje nisu imale nikakve veze s politikom. Ubojica je bio ili poznati kriminalac s Bejoglua glavom, koji je pretjerane legende koje je Dţelal o njemu pisao shvatio kao izrugivanje, ili plaćeni ubojica kojega je on unajmio. Jedne od tih noći u kojima su muĉenjem tjerali sveuĉilišne studente koji su, samo da bi se razmetali, sami sebe prijavljivali i preuzimali odgovornost za ubojstvo, da povuku svoje izjave, ili neduţne ljude dovedene iz dţamije silili da priznaju, bio je ondje i jedan stari profesor

divanske knjiţevnosti s umjetnim zubalom. On je djetinjstvo proveo s jednim umirovljenim ĉasnikom Sluţbe drţavne sigurnosti, u istim straţnjim vrtovima starog Istanbula i istim ulicama u kojima su kuće s doksatima. Nakon dosadnog objašnjenja o hurufijama, starim igrama rijeĉi i umjetnosti, koje su prekidali pošalicama, poslušao je i moju priĉu koju sam nevoljko ispriĉao. Napuhavajući se poput gatara iz predgraĊa, rekao je da se dogaĊaji bez puno muke izvrsno mogu uklopiti u Ljepotu i Ijubav Šejha Galipa. Za to je vrijeme dvoĉlani odbor prouĉavao prijave koje su novinama i policiji poslane s ushitom zbog obećane nagrade; na profesorov knjiţevni pronalazak, koji je ukazivao na problematiku poezije od prije dvjesto godina, nisu obratili paţnju. Otprilike su tada zakljuĉili da je ubojica jedan brijaĉ kojega je netko prijavio. Nakon što su mi pokazali tankog, malenog ĉovjeka šezdesetih godina i shvatili da ga opet nisam uspio identificirati, više me nikad nisu pozvali u dvorac na svoje festivale smrti, ţivota, zagonetki i vlasti. Tjedan dana kasnije novine su objavile iscrpnu priĉu o brijaĉu koji je prvo zanijekao krivnju, a onda priznao, da bi je poslije ponovno zanijekao i opet priznao. Dţelal Salik je o tom ĉovjeku prvi put pisao prije mnogo godina u ĉlanku pod naslovom “Moram biti ono što jesam”. U tom ĉlanku, i u još nekoliko kasnijih, napisao je da je brijaĉ došao u novine i postavio mu pitanja koja će rasvijetliti duboki misterij vezan uz Istok, nas i naše postojanje, i da mu je on na ta pitanja odgovorio dosjetkama. Brijaĉ je te dosjetke, kojima su i drugi svjedoĉili, doţivio kao uvrede. Gnjevno je primijetio da su prvo spomenute u jednom ĉlanku, a poslije još nekoliko puta obraĊene. Kad je dvadeset i tri godine kasnije prvi ĉlanak ponovno objavljen pod istim naslovom, brijaĉ je to doţivio kao da mu je uvreda ponovno nanesena pa se, nakon nekoliko podbadanja iz svoje okoline, odluĉio osvetiti kolumnistu. Brojaĉ je svoje djelo, jezikom koji je nauĉio od policajaca i iz novina, okarakterizirao kao “pojedinaĉni terorizam”. Tko su bili provokatori ĉije je postojanje zanijekao, bilo je nemoguće otkriti. Nedugo nakon objavljivanja fotografija njegovog umornog i izmuĉenog lica oĉišćenog od znaĉenja i slova, u skladu s odmah potvrĊenom odlukom u ubrzanoj parnici koja je sluţila kao primjer, jednog jutra, u sat kad istanbulskim ulicama lutaju samo ĉopori nesretnih pasa koji ne podlijeţu policijskom satu, brijaĉ je bio obješen. Tih sam dana radio na svim priĉama o planini Kaf kojih sam se mogao sjetiti i pronaći, i istodobno, ne bih li rasvijetlio “dogaĊaje”, u svojem odvjetniĉkom uredu još bunovan od sna slušao teorije ljudi koji su me posjećivali. Nikome nisam mogao baš puno pomoći. Saslušao sam strastvenog uĉenika medrese Imam Hatip koji mi je nadugo i naširoko objašnjavao da je iz Dţelalovih ĉlanaka shvatio da je on Dedţal. Ako je on izveo taj zakljuĉak, onda ga je izveo i ubojica, te je tako ubivši Dţelala sebe postavio na Mehdijevo, to jest Njegovo mjesto. Pritom mi je pokazivao slova na izrescima iz novina koji su vrvjeli priĉama o krvnicima. Saslušao sam i krojaĉa s Nišantaša koji mi je ispriĉao kako je za Dţelala šivao povijesne kostime. Ĉak sam se i toga da je taj krojaĉ onaj isti kojega sam one snjeţne noći kad je Ruja nestala vidio kako radi u svojem dućanu sjetio teško, kao netko tko se kao kroz maglu prisjeća filma koji je davno gledao. Jednako sam reagirao i na Saima, koji me je htio obavijestiti o bogatstvima arhiva Sluţbe drţavne sigurnosti i donijeti mi radosnu vijest da je pravi Mehmet Jilmaz konaĉno uhićen, a nevini student pušten na slobodu. I dok je Saim, usmjerivši paţnju na naslov ĉlanka koji je prikazan kao razlog ubojstva, razbijao glavu nad rijeĉima “moram biti ono što jesam”, ja sam se toliko udaljio od onoga što jesam da kao da sam se udaljavao i od ove crne knjige i od Galipa. Na neko sam se vrijeme posvetio samo pravu i parnicama. Kasnije sam pak popustio u poslu, nazvao stare prijatelje i s ljudima koje sam nedavno upoznao obilazio restorane i krĉme. Ponekad bih primijetio da su oblaci nad Istanbulom poprimili nevjerojatnu ţutu ili pepeljastu

boju, a ponekad bih sam sebe pokušavao uvjeriti da je nebo nad gradom isto ono poznato, svakidašnje nebo. U ponoć bih, kako je to Dţelal ĉinio u plodnim razdobljima, odjednom s lakoćom napisao dvije-tri njegove kolumne za taj tjedan i potom ustao od stola, sjeo u fotelju pokraj telefona, ispruţio noge na podnoţak i ĉekao da se stvari oko mene polako pretvore u znakove nekog drugog svijeta, nekog drugog svemira. Tada bih osjetio kako se negdje u dubini mojega sjećanja neka uspomena miĉe poput sjene. Kako napreduje prolazeći kroz vrata koja iz vrta sjećanja vode u neki drugi vrt i odande opet u druge i treće vrtove te kako se u toku tog poznatog procesa vrata moje vlastite osobnosti otvaraju i zatvaraju, a moje ja mijenja u osobu koja će se s tom sjenom susresti i s njom biti sretna. Kasnije samo što ne bih progovorio njezinim glasom. Da se ne bih nespreman susreo s uspomenama na Ruju, svoj sam ţivot drţao pod nadzorom, iako moţda ne baš jako ĉvrstim, i pomno se klonio tuge za koju sam se bojao da bi se u neoĉekivano vrijeme i na neoĉekivanom mjestu mogla obrušiti na mene. Kad bih dva ili tri puta tjedno naveĉer odlazio do tete Hale, nakon jela bih s Vasifom hranio zlatne ribice, ali nikada nisam s njim sjedio na rubu kreveta i gledao izreske iz novina koje mi je htio pokazati. (Ipak, tako sam naišao na izrezak na kojem je na mjestu Dţelalove bila otisnuta slika Edwarda G. Robinsona, i tako otkrio da njih dvojica makar malo sliĉe jedan na drugog, poput dalekih roĊaka.) Kad bi postalo kasno i otac ili strina Suzan mi, kao da me kod kuće ĉeka Ruja u bolesniĉkom krevetu, rekli da odem kući prije nego još više zakasnim, odgovorio bih: “Da, bolje je da odem prije nego što policijski sat proĊe.” Klonio sam se ulica koje vode pokraj Aladinovog dućana i onih kojima smo Ruja i ja obiĉavali šetati. Do naše stare kuće i do obiteljske zgrade Šehrikalp hodao sam sporednim ulicama koje su mi sve u svemu produţavale put. Da ne bih zašao u ulice kojima su Dţelal i Ruja prošli poslije izlaska iz kina Konak, opet sam mijenjao put i tako se našao u ĉudnim i mraĉnim sporednim ulicama, meĊu svjetiljkama, slovima, meni nepoznatim zidovima, slijepim zgradama zastrašujućih lica, tamnim zavjesama na prozorima i dvorištima dţamija. Šetnja meĊu svim tim mraĉnim i mrtvim znakovima toliko bi me promijenila da bih, stigavši pred obiteljsku zgradu Šehrikalp malo poslije poĉetka policijskog sata i ugledavši krpu koja je još uvijek visjela na ogradi balkona na najvišem katu, s lakoćom to protumaĉio kao znak da me kod kuće ĉeka Ruja. Kad bih nakon šetnje praznim i mraĉnim ulicama ugledao znak koji je Ruja za mene ostavila na ogradi balkona, sjetio bih se kako smo Jedne snjeţne noći u trećoj godini braka vrlo dugo razgovarali. Kao dva popustljiva dobra prijatelja koji se godinama druţe. Bez podbadanja. Razgovor nije upao u bezdan Rujine indiferentnosti niti smo ijednom osjetili da se pribliţava ona duboka tišina koja se iznenadno kao duh pojavljivala meĊu nama. Kad sam naĉeo temu, sanjarili smo, s uţitkom koji je i Ruja nalazila u svojoj mašti, o danu koji ćemo zajedno provesti u sedamdeset i trećoj godini ţivota. Jednoga zimskog dana u sedamdeset i trećoj godini ţivota namjeravali smo zajedno izaći na Bejoglu. Od ušteĊenog novca jedno drugome bismo kupili poklon: dţemper ili par rukavica. Bili bismo obuĉeni u stare i teške kapute koje volimo, na koje smo se navikli i koji mirišu po nama. Razgledavali bismo izloge bez ikakva razloga, ne traţeći ništa, i razgovarali. Bijesno bismo psovali, jadikovali o tome kako se sve mijenja i ćaskali o tome kako su odjeća, izlozi i ljudi nekoć bili bolji i ljepši. Dok bismo to radili, znali bismo da se tako ponašamo zato što smo dovoljno stari da od budućnosti ništa ne moţemo oĉekivati, a ipak bismo se tako ponašali. Kupili bismo kilogram ušećerenih kestena paţljivo promatrajući kako ih vaţu i pakiraju. Kasnije bismo negdje u sporednim ulicama Bejoglua pronašli antikvarijat koji nikada prije nismo vidjeli te bismo zbunjeno i radosno ĉestitali jedno drugom. Unutra bi se

nalazili jeftini detektivski romani koje Ruja nikad nije proĉitala ili koje je zaboravila. Dok bismo mi birali i ĉeprkali po romanima, stara maĉka koja luta meĊu hrpama knjiga poĉela bi presti, a blaga prodavaĉica bi nam se nasmiješila. Odande bismo izašli s naramkom knjiga koje bi nas veselile zato što smo ih jeftino kupili i radovali se što smo namirili Rujine potrebe za detektivskim romanima za bar dva mjeseca. Dok bismo pili ĉaj u slastiĉarnici, meĊu nama bi izbila prepirka. Porjeĉkali bismo se zato što smo doţivjeli sedamdeset i treću godinu, i zato što bismo, kao i svi koji navrše sedamdeset i treću, znali da smo cijeli ţivot potrošili uzalud. Vrativši se kući, otvorili bismo pakete, bez ikakvog srama skinuli odjeću i svojim se blijedim i starim tijelima oslabljenih mišića te s obiljem ušećerenih kestena i sirupa predali dugom voĊenju ljubavi. Blijeda boja naših starih i umornih tijela bila bi poluprozraĉna, krem boja djeĉje koţe iz vremena kad smo se prije šezdeset i sedam godina prvi put upoznali. Ruja, ĉija je mašta uvijek bila bujnija od moje, dodala je da bismo usred ludog voĊenja ljubavi stali, zapalili cigaretu i plakali. Temu sam naĉeo ja jer sam znao da će me Ruja, kad sa sedamdeset i tri godine doĊe u stanje u kojem više neće ĉeznuti za drugaĉijim ţivotom, voljeti. Istanbul bi pak, kao što su moji ĉitatelji primijetili, nastavio ţivjeti u jednakoj bijedi. Još uvijek ponekad u Dţelalovim starim kutijama, meĊu stvarima u uredu ili u nekoj sobi u kući tete Hale, naiĊem na neku njezinu stvar koja mi je nekim ĉudom promaknula pa je nisam bacio. Ljubiĉasti gumb s haljine na cvjetiće koju sam na njoj vidio kad smo se prvi put upoznali; “moderne” naoĉale produţenih gornjih rubova koje su se šezdesetih godina poĉele pojavljivati na licima sposobnih, zdravih ţena u europskim ĉasopisima, koje je Ruja istih tih godina šest mjeseci nosila i poslije odbacila; male crne ukosnice od kojih je jednu objema rukama stavljala u kosu, a drugu za to vrijeme drţala u kutku usana; poklopac u obliku repa drvene patke u kojoj je drţala šivaće igle i konce i za kojim je godinama tugovala misleći da je izgubljen; zadaća iz knjiţevnosti koja je ostala meĊu odvjetniĉkim dokumentima strica Meliha, prepisana iz enciklopedije, o legendarnoj ptici Simurg koja ţivi na planini Kaf i o pustolovinama onih koji su je traţili; vlasi koje su ostale zapetljane u ĉetki za kosu strine Suzan; popis narudţbi koji je napisan i predan meni (usoljena tuna, ĉasopis Filmsko platno, plin za upaljaĉ, ĉokolada Bonibon s lješnjacima); slika drveta nacrtana uz djedovu pomoć; konj u poĉetnici; jedna od zelenih ĉarapa koje sam vidio na njezinim nogama prije devetnaest godina dok je vozila unajmljeni bicikl. Prije nego što bih neku od tih stvarĉica oprezno, obzirno i briţno ostavio u nekoj od kanti za smeće na ulicama Nišantaša i pobjegao, nekoliko bi ih dana, ponekad nekoliko tjedana dobro, dobro, ĉak mjesec ili dva, nosio u svojim prljavim dţepovima. Kad bih se od njih s tugom odvojio, sanjario bih kako će mi se, baš kao i stvari koje se vraćaju iz tame obiteljske zgrade, i te tuţne stvarĉice jednoga dana zajedno s uspomenama jedna po jedna vratiti. Jedino što mi je danas ostalo od Ruje su tekstovi: ove crne, potpuno crne, mraĉne stranice. Ponekad se sjetim snjeţne zimske noći u kojoj smo prvi put iz Dţelalovih usta ĉuli neku od ovih priĉa, na primjer priĉu o krvniku ili bajku s naslovom "Ruja i Galip”. Sjetim se i neke druge priĉe o tome da je jedini naĉin da ĉovjek bude ono što jest taj da bude netko drugi ili da se izgubi u tuĊim priĉama. Ove priĉe, koje sam ţelio okupiti u jednoj crnoj knjizi, na primjer naše ljubavne priĉe koje vode jedna u drugu, naša sjećanja, neka treća i ĉetvrta bajka, zajedno a priĉom o zaljubljeniku koji je zalutao na ulicama Istanbula i postao netko drugi ţivo me podsjećaju na priĉu o ĉovjeku koji traţi izgubljeno znaĉenje i tajnu svoga lica. I tako se s novim zanosom prihvaćam svoga novog posla koji se sastoji od ponovnog zapisivanja starih, vrlo starih, vrlo vrlo starih priĉa i dolazim do kraja svoje crne knjige. Na tom kraju Galip piše Dţelalov posljednji tekst koji treba dostaviti u novine i kojem nitko zapravo ne poklanja previše paţnje. Kasnije, kako se bliţi jutro, bolno se prisjeća Ruje, ustaje od stola i promatra

tamu grada koji se budi. Sjećam se Ruje, ustajem od stola i promatram tamu grada koji se budi. Sjećamo se Ruje, promatramo istanbulsku tamu i u ponoć, kad mi se izmeĊu sna i jave uĉini da sam na kariranom plavom poplunu naišao na Rujin trag, obuzimaju nas ushit i sjeta. Zato što ništa ne moţe biti tako zbunjujuće kao ţivot. Osim pisanja. Osim pisanja. Da, naravno, ništa osim pisanja, jedine utjehe. 1985.-1989.

Izvori citata na početku poglavlja Str. 5., natuknica “Muhÿiddin Arabi”, Islam Ansiklopedisi (Enciklopedija islama), Ahmet Atej. Genf Gazeteciye Nasihatlar (Savjeti mladom novinaru), M. Balamir Iz knjige Kitap-al Zulmet, Obscuri Libri (Bottfolio), preveo na arapski ibn Zerhani Zapisi Maltea Lauridsa Briggea, R. M. Rilke Mazaret ve Istihza (Isprika i sarkazam), Biron Paja Albertine Disparue, Marcel Proust Divina Commedia, Dante Through the Looking-Glass, Lewis Carroll Yahya Kemal‟le Sohbetler (Razgovori s Jahjom Kemalom), Sermet Sami Uysal Hilsn-ii A$k (Ljepota i ljubav), §eyh Galip Natuknica “Ahmet Mithat Efendi”, Istanbul Ansiklopedisi (Enciklopedija Istanbula) Vakanüvis (Dvorski kroniĉar), Abdurrahman Çeref Novine Milliyet od 7. lipnja 1952., R. C. Ulunay Biographia Literaria, S. T. Coleridge Film Vesikah Yarim (Moja draga prostitutka), Liitfi Akad Pisma, Dostojevski Mesnevija (Mesnevi), Mevlâna Celalettin Rumi Talented Mr. Ripley, Patricia Highsmith Muharir, $air, Edip (Novinar, pjesnik, knjiţevnik), Ahmet Rasim The House of the Seven Gables, Nathaniel Hawthorne Alice in Wonderland, Lewis Carroll Madame Bovary, Gustave Flaubert Aurélia, Gérard de Nerval Divan-i femsi Tebrizi (Divan Šemsa iz Tebriza), Mevlâna Celalettin Rumi Essays On His Own Times, S. T. Coleridge Through the Looking-Glass, Lewis Carroll Nemide, Halit Ziya U§akligil Mantik-ül Tayr (Govor ptica), Feridüddin Attar Tisuću i jedna noć Divan, Niyazi-i Misri Natuknica “Stil”, Edebiyat Liigati (Književni rježnik), Tahir-ül Mevlevi The Deluge At Norderney, Isak Dinesen

Hilsn-ü Afk (Ljepota i Ijubav), §eyh Galip Vesilet-iin Necat, Süleyman Çelebi Hüsn-il A§k (Ljepota i Ijubav), §eyh Galip Confessions of an English Opium-Eater, De Quincey Efkûli Zaman, Ahmet Rasim Shadow - A Parable, E. A. Poe