Oprostajni Valcer - Milan Kundera

Milan K undera

Oproštajni valcer S češkog preveo Nikola Kršić

»VESELIN MASLEŠA«, SARAJEVO

Naslov srcinal a: Milan Kundera

VALČIK NA RAZLOUČENOU

PRVI DAN

1.

Došla je jesen i lišće na drveću je požutjelo, pocrvenjelo, potamnjelo; malo banjsko lječilište usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom. kolonade žene, zastaju kraj Toplodnost. su žene koje ne mogu imatiDuž djecu i nadajušetaju se da će im ljekovita vodaizvora. podariti Među pacijentima ima mnogo manje muškaraca, ali ih ipak ima, jer banja nije čuvena samo po ginekološkim čudima ne go i po blago tvor nom djelovanju na srce. Uprkos tome, na jednog pacijenta dolazi devet pacijentkinja, što je prava muka za neudatu mladu ženu koja radi u lječilištu kao medicinska sestra i brine se za neplodne dame dok se kupaju u bazenu! Ružena se tu rodila, tu joj žive roditelji, hoće li joj ikad uspjeti da pobjegne iz tog gr adića tako prenaseljen og ženama? Ponedjeljak je i radno vrijeme bliži se kraju. Ostalo je još da umota u čaršave posljednjih lica, osmjehne se. nekoliko debelih žena, da ih položi na ležajeve, obriše im — Hoćeš li mu telefonirati? — pitaju Ruženu njene kolegice; jedna od njih je jedra žena, od oko trideset pet godina, druga je mršava i nešto mlađa. — Zašto ne bih? — odgovara im Ružena. — Nemaš se čega bojati — hrabri je ona od trideset pet godina i vodi je u kabinu za presvlačenje u kojoj sestre imaju svoje ormariće, stolić i telefon. — Trebalo bi da ga pozoveš na kuću — kaže mršava zlobno, i sve tri se nasmijaše. — Znam broj pozorišta — rekla je Ružena kad se smijeh utišao. 2.

Bio je to strašan razgovor. Uplašio se čim je čuo njen glas iz slušalice. Oduvijek se bojao žena, iako mu to nijedna žena nije vjerovala. Ta njegova tvrdnja uvijek im je zvučala kao koketna šala. — Kako si? — upitao ju je. — Nisam baš dobro — odgovorila je. — Kako to?

— Trebalo bi da govorim s tobom — rekla je patetično. Upravo taj patetični ton iščekivao je, izbezumljen od užasa, već nekoliko godina. — Da — rekao je stisnutog grla. — Zaista bi trebalo da govorim s tobom — ponovila je. — Šta se dogodilo? — Drukčija sam nego što sam bila kad si me upoznao. Riječi su mu zapele u grlu. Tek nakon nekoliko trenutaka skupio je snage da pro muca: — Kako to? — Nisam dobila već šest nedjelja. — To vjerovatno nije ništa — rekao je, nastojeći savladati podrhtavanje glasa. — To se po nekad događa, i o bično ništa ne znači. — Ne, ovoga puta to je ono. — Pa to je nemoguće. To je prosto nemoguće. U svakom slučaju, to se nije moglo dog se. oditi krivicom. Uvrijedila —mojom Šta misliš o meni, zabo ga! Bojao se da je ne uvrijedi, jer se i tako bojao nje. — Ne, ne želim te vrijeđati, to je besmisleno, zašto bih te htio vrijeđati, samo kažem da se to sa mnom nije mog lo do goditi i da nema čega da se p lašiš, to je pr osto nemoguće, fiziološki nemoguće. — Onda te molim da se ne ljutiš — rekla je naglašeno uvrijeđeno. — Oprosti što sam te uznemirila. — Ne, ne, ne! — povikao je, u strahu da će spustiti slušalicu. — Dobro si učinila što si me pozvala! Razumljivo, rado ću ti pomoći. Sve se to može srediti, naravno. — Kako to misliš — srediti? To ga je zbunilo. Nije se usuđivao da stvari nazove pravim imenom. — Pa, ovaj, ... srediti. — Na to na što misliš, ne računaj. To izbij sebi iz glave. Ne bih to učinila čak ni kad bih znala da ću upr opastiti vlastiti život. Ponovo je osjetio jezu, ali je uprkos tome, makar i neodlučno, krenuo u napad: — Zašto si me pozvala ako ne želiš sa mnom razgovarati o tome? Želiš li se posavjetovati sa mnom ili si već donijela odluku? — Htjela bih se posavjetovati s tobom.

— Doći ću. — Kada? — Javiću ti. — Dobro. — Do tada, da si mi zdr avo. — Zdravo. Spustio je slušalicu i vratio se u dvoranu u kojoj je vježbao njegov orkestar. — Gospodo, proba je završena — rekao je. — Ja danas više nisam u stanju r aditi. 3.

Kad je spustila slušalicu, bila je sva crvena od uzbuđenja. Bila je uvrijeđena kojiprje uvrijeđen a jenačinom bila još na davno ije Klima toga. reagirao na njenu vijest. Uostalom, Upoznali su se pri je dva mjeseca, kada je slavni t rubač nastupao u banji sa svojim orkestrom. Poslije koncerta priređena je pijanka, na koju su je pozvali. Trubač je od svih prisut nih odabrao upravo nju, i zajedn o su proveli no ć. Od tada se nije javio ni jednom riječju. Dva puta mu je poslala razglednicu s pozdravom, ali ni na jednu nije odgovorio. Jednom je bila u glavnom gradu i pozvala je telefonom pozorište u kome je, kako je saznala, vježbao sa svojim orkestrom. Muškarac koji se javio zahtijevao je da se predstavi, a onda je rekao da će pogledati da li je Klima još u sobi. Ubrzo se vratio je proba izavršena je gospodin šef već otišao. Učiniloi saopćio joj se dajojjedaizbjegava osjetila ijedakako je obuzima ljubomora, ljubomora utoliko veća što je tada već počela sumnjati da je u drugom stanju. — Kaže da je to fiziološki nemoguće! To je lako reći, fiziološki nemog uće! Zanima me šta će reći kad se dijete ro di! Kolegice su joj povlađivale, uzbuđene. Još od dana kada im je u parom zasićenoj sobi ispričala kako je provela nezaboravnu noć sa slavnim čovjekom, trubač je postao vlasništvo svih njenih kolegica. U sali u kojoj su se smjenjivale kao da je ostala da živi njegova sjenka i svaki put kad bi neko izgovorio njegovo ime zakikotale bi se u sebi, kao da je riječ o nekome koga intimno poznaju. Kad su saznale da je Ružena u drugom stanju, obuzela ih je

neka čudna radost jer je od tada bio i fizički prisutan, u dubinama njenog tijela. — Hajde, hajde, djevojko, smiri se — rekla je ona od trideset pet godina, tapšući je po leđima. — Našla sam nešto za tebe. — Raširila je pred njom primjerak ilustrir anog časopisa, v eć prilično izgužvan i prljav. — Pogledaj! Sve tri su se zagledale u fotografiju na kojoj je mlada, lijepa, tamnokosa žena Ružena stajala nakao podijumu mik ro fonom ruci. da je spokušavala iz utih nekoliko kvadratnih centimetara pro čitati svoju sudbinu. — Nisam znala da je tako ml ada — rekla je bo jažljivo . — Idi, molim te! — nasmijala se ona od trideset pet godina. — Ta fotografija je stara bar deset godina. Oni su isto godište. Gdje se ona može mjeriti s tobom! 4.

Još za vrijeme telefonskog razgovora Klima je postao svjestan da je tu strašnu vijest već odavno očekivao. Ne zbog toga što bi imao nekog opr avdanog razlog a za uvjerenje da je poslije one sudbonosne pijan ke ostavio Ruženu u drugom stanju (naprotiv, bio je siguran da ga nepravedno optužuje), nego zato što je takvu vijest očekivao već mnogo godina, davno prije nego što e uopće upoznao Ruženu. Imao je dvadeset jednu godinu kad je neka zaljubljena plavuša došla na ideju da se pretvara kako je ostala u drugom stanju ne bi li ga natjerala da se oženi njome. Proživio je nekoliko strašnih sedmica i na kraju dobio grčeve u želucu koji su ga doveli do potpunog fizičkog sloma. Iz tog vremena ostalo mu je saznanje da je trudnoća udarac koji može doći s bilo koje strane i u bilo koje vrijeme, udarac od koga se ne može zaštititi nikakvim gromobranom i koji stiže kao patetični glas iz telefonske slušalice (da, i onda mu je plavuša saopćila strašnu vijest preko telefona). Doživljaj iz dvadesetih godina učinio je da je kasnije uvijek sa strepnjom pristupao ženama (iako nije propustio nijednu priliku koja mu se pružila) i da se poslije svakog ljubavnog sastanka pribojavao neugodnih posljedica. Tješio se, doduše, uvjeravanjem da je uz njegovu upravo bolesnu opreznost vjerovatnoća da bi moglo doći do takve nesreće jednaka jednom hiljaditom dijelu procenta, ali ponekad se plašio i tog jednog hiljaditog dijela. Jednom, ne znajući kako da ispuni slobodno veče, pozvao je telefonom

djevojku koju nije vidio već više od dva mjeseca. Kad je prepoznala njegov glas, uzviknula je: — Bože, to si ti! Nemaš pojma s kakvim sam nestrpljenjem čekala da mi se javiš! Ne možeš zamisliti koliko mi je bilo potrebno da porazgovaram s tobom! — Izgovorila je to tako naglo, tako patetičnim glasom, da mu se srce steglo od poznate strepnje. Osjećao je, bio je siguran, da e nastupio trenutak koga se pribojavao. Htio je, međutim, što prije pogledati istini u oči, pa je uzvratio pitanjem: — Zašto mi to, zaboga, govoriš tako tragičnim glasom? — Juče mi je umrla mama — odgovorila je. — Odahnuo e, ali je zna o da g a ono čega se boji neće mimoići. 5.

— E, sad mi je dosta. Šta to treba da znači? — rekao je bubnjar i Klima je konačno došao sebi. Ugledao je oko sebe zabrinuta lica svojih muzičara i rekao im šta se dogodilo. Momci su odložili instrumente i skupili se da mu pomog nu savjet savjetom. Prvi bio je radikalan: osamnaestogodišnji gitarista je izjavio da s djevojkama kakva je ta što je upravo pozvala njihovog šefa i trubača treba postupati oštro i odlučno. — Reci joj neka radi šta hoće. Da to nije tvoje dijete i da te sve to uopće ne zanima. A ako baš hoće, ispitivanjem krvi može se ustanoviti s kim g a je začela. Klima je primijetio da se ispitivanjem krvi najčešće ništa ne može dokazati, i da zato optužba obično ostaje na snazi. Gitarista je odgovorio da nikakvog ispitivanja krvi i tako ne bi bilo. Djevojka koja naiđe na takav otpor dobro će pripaziti da ne navuče na vrat suvišne nevolje i kad shvati da optuženi papučić, oslobodiće se djeteta sama, o vlastitom trošku.muškarac — A ako nije ga naplašljiv kraju i rodi, svi iz orkestra će ti pred sudom posvjedočiti da su u to vrijeme spavali s njom. Pa neka onda među nama traže oca! — Vjerujem da biste to učinili — rekao je Klima. — Do tada bih, međutim, sigurno poludio od neizvjesnosti i straha. U tim stvarima sam najveća kukavica na svijet u. To treba r iješiti što pri je. Svi su se složili s tim. Metoda koju je predložio gitarista u principu je dobra, ali ne odgovara svakome. U prvom redu, nije za onoga ko nema dobre živce. Drug o, nije pog odna za slavn og i bog atog muškarca koji ženama može izgledati vrijedan i najluđeg rizika. Zato su se na kraju svi saglasili da umjesto

grubog odbijanja treba metodom ubjeđivanja navesti djevojku da pobaci. Samo, kakve argumente upotrijebiti? U tu svrhu nametale su se tri osnovne mogućnosti. Prvi način bio je osloniti se na bolećivost djevojačkog srca. Klima treba da razgovara s medicinskom sestrom kao sa svojom najboljom prijateljicom; da joj se iskreno ispovijedi; da joj kaže kako mu je žena teško bolesna i da bi e ubilo kad bi saznala da njen muž ima dijete s drugom; kako njegov duh i živci ne bi mogli podnijeti takvu situaciju i da s obzirom na sve to zamoli medicinsku sestru da se smiluje nad njim. Osnovna primjedba koja je govorila protiv primjene ove metode bila je čisto principijelnog karaktera. Opasno je graditi strategiju na nečemu tako nesigurnom i problematičnom kao što su sentimentalnost i dobro srce medicinske sestre. Ako djevojka nije sentimentalna i dobro g sr ca, takav pristup okrenuće se protiv Klime. Sva ta pretjerana obzirnost s kojom se izabrani otac njenog djetet a odnosi prema dr ugoj ženi samo će uvrijediti djev ojku, i o na će svoje zahtjeve postavljati još upornije. Drugi način bio je pozvati se na zdrav razum: Klima treba da nastoji objasniti joj kako nije i nikad neće biti siguran da je dijete zaista njegovo. S medicinskom sestrom sreo se samo jednom u životu i ništa ne zna o njoj. Nema pojma s kime se još sastaje. Ne, ne, nije mu ni na kraj pameti da je optužuje za svjesnu prevaru, ali sigurno ne može tvrditi da se ne sastaje i s drugim muškarcima! A kad bi to i tvrdila, na osnovu čega može Klima biti siguran da ona govori istinu? A zar je pametno rađati dijete čiji otac nikad neće biti siguran da mu je zaista otac? Zar bi Klima mogao napustiti svoju ženu radi djeteta za koje ne zna je li uopće njegovo? Može li Ružena osuditi svoje dijete da nikad ne upozna svog oca? Kritika ove metode takođe je bila čisto principijelnog karaktera. Basista (najstariji član orkestra) je primijetio da je gluplje osloniti se na djevojački razum nego na djevojačk o srce. Sva log ika arg umentacije udariće u prazno, a činjenica da voljeni muškarac ne vjeruje u istinitost njenih riječi samo će pogoršati situaciju. To će je samo podstaknuti da još plačljivije i još tvrdoglavije insistira na svojim tvrdnjama i namjerama. Bila je tu, konačno, i treća varijanta: Klima će se trudnoj djevojci zakleti da ju je volio i da je još uvijek voli. Mogućnost da je otac djeteta neko drugi ne smije ni spomenuti. Upravo suprotno — treba da je obaspe povjerenjem, ljubavlju i nježnošću. Da joj obeća sve, pa i da će se razvesti. Da slika živim

bojama njihovu sretnu budućnost. A onda da u ime te ljubavi zatraži od nje da prekine trudnoću. Dijete, objasniće joj, došlo bi prerano i uskratilo im najljepše prve godine ljubavi. Tim argumentima nedostajalo je ono čega je u prethodnim varijantama bilo previše: logika. Zašto je Klima dva mjeseca izbjegavao medicinsku sestru ako je tako zaljubljen u nju? Basista je, međutim, tvrdio da zaljubljeni uvijek postupaju suprotno svakoj logici i da neće biti nimalo teško objasniti to djevojci. Na kraju su se svi složili da je ova treća metoda vjerovatno najpogodnija jer se oslanja na djevojčinu zaljubljenost što je, čini se, u datoj situaciji jedina koliko-toliko sigurna činjenica. 6.

Izišli su iz pozorišta i rastali se na uglu, ali gitarista je otpratio Klimu do kuće. On se jedini nije bio složio s predloženim planom. Činilo mu se da nije dostojan šefa orkestra, kojegjedinu je obožavao. — Kad ideš ponesi bič — citirao je Nietzschea, u stvari njegovu rečenicu koju ženi, je znao. — Dragi moj momče — uzdahnuo je Klima — bič je, izgleda, uzela ona. Gitarista je poslije toga predložio Klimi da se odvezu kolima u banju, izmame djevojku na ulicu i da je on prosto pregazi. — Niko neće moći dokazati da nije sama istrčala pr ed auto. Gitarista je bio najmlađi član orkestra, volio je Klimu, i Klimu su njegove riječi dir nule. — Baš si zlatan — rekao je. Gitarista je nastavio da razrađuje plan u detalje, zajapurenog lica. — Zaista si zlatan, ali to neće ići — rekao je Klima. — Zašto se ustručavaš? Samo će dobiti što i zaslužuje. — Hvala ti, to je lijepo od tebe, ali ne dolazi u obzir — rekao je Klima, a onda su se rastali. 7.

Kad je ostao sam počeo je razmišljati o mladićevom prijedlogu i o tome zašto ga je odbacio. Nije to učinio zato što je bio plemenitiji od gitariste nego prosto zato što je bio plašljiviji. Strah da bi mogao biti optužen za saučesništvo

u ubistvu nije bio ništa manji od straha da će ga proglasiti ocem. Zamišljao je kako automobil udara u Ruženu, zamišljao ju je kako leži u lokvi krvi na ulici i na trenutak ga je proželo osjećanje sreće i olakšanja. Znao je, međutim, da nema nikakvog smisla prepuštati se igrama mašte. Imao je ozbiljnijih briga. Mislio je na svoju ženu. Ah, bože, sutra joj je rođendan. Do šest sati, kada se zatvaraju trgovine, ostalo je još svega nekoliko minuta. Stigao je da svrati u cvjećarnicu i kupi veliki buket ruža. Biće to strašan rođendan, pomislio je. Moraće se pretvarati kako je srcem i mislima uz nju, moraće sav da joj se posveti, da bude nježan, da je zabavlja, da se smije s njom, a istovr emeno će biti pr isiljen da misli na neki tuđi, daleki t rbuh. Tjer aće sebe da izgovara tople riječi, a misli će mu biti daleko, zarobljene u mračnoj ćeliji te tuđe utro be kao u samici. Postao je svjestan da neće moći skupiti sna gu da pr ovede taj ro đendan kod kuće, i odlučio je da odlazak u banju ne odlaže. Ni to, naravno, nije bila naročito primamljiva vizija. Banjsko lječilište u brdima zapahnulo ga je prazninom pustinje. Nikoga tamo nije poznavao. Osim, možda, onog pacijenta Amerikanca koji se ponašao kako su to nekad činili bogati građani u provincijskim mjestima, i poslije koncerta častio u svom apartmanu cio orkestar. Nudio ih je biranim pićima i pozvao u društvo birano žensko osoblje lječilišta, pa je tako indirektno skrivio što se Klima spetljao s Ruženom. Ah, kad bi bar taj čovjek, koji se tada odnosio prema njemu tako otvoreno prijateljski, još bio u lječilištu! Klima se uhvatio za njegovu sliku kao utopljenik za slamku jer u trenucima kakve je preživljavao čovjeku nije ništ a potrebnije od pr ijateljskog r azumijevanja drugog čovjeka. Vratio se u pozorište, otišao ravno u vratarevu sobicu i okrenuo broj međugradske centrale. Ubrzo je u slušalici začuo njen glas. Rekao joj je da će već sutra doputovati u banju. Ni jednom riječju nije spomenuo vijest koju mu e nekoliko sati ranije saopćila. Razgovarali su kao bezbrižni ljubavnici. U razgo vor u je iskor istio priliku da je upit a: — Je li o naj Amerikanac još u banji? — Jeste, tu je — odgovorila je Ružena. Laknulo mu je i malo uvjerljivije nego prije ponovio da se raduje što će e vidjeti. — Šta imaš na sebi? — upitao ju je poslije tog a. — Zašto pitaš? Već mnogo godina s uspjehom je upotrebljavao taj trik u telefonskim flertovima. — Htio bih znati kako si obučena. Pokušavam zamisliti kako

izgledaš. — Imam crvenu haljinu. — Crvena boja ti sigurno dobro stoji. — Ne znam, možda — rekla je. — A pod haljinom? Nasmijala se. Da, svaka se uvijek nasmijala kad bi to upitao. — Kakve imaš gaćice. — Takođe cr vene. — Jedva čekam da te vidim u njima — rekao je i opr ostio se s njom. Činilo mu se da je pronašao pravi ton. Za trenutak mu je bilo lakše, ali samo za trenutak. Ubrzo je postao svjestan da nije u stanju da misli ni na šta osim na Ruženu i da će biti potrebno da današnji razgovor sa svojom ženom svede na najmanju mjeru. Zastao je pred blagajnom kina u kome je igrao američki vestern i kupio dvije kar te. 8.

Iako je Kamilla Klimova bila žena čija je ljepota bacala u zasjenak činjenicu da je bolesna, bilo je poznato da nije najboljeg zdravlja. Zbog toga je prije nekoliko godina bila prisiljen a da prekine karijeru pjevačice, k oja jo j je, pored ostalog, donijela i brak sa čuvenim trubačem. Lijepa mlada žena, naviknuta na uspjeh i obožavaoce, našla se odjednom u potpuno drukčijoj sredini, prožetoj zadahom karbola. Devet gora i devet mora dijelilo je, činilo joj se, taj svijet od svijeta njenog muža. Kad je Klima prvi put primijetio tugu na njenom licu, srce mu se steglo i pokušao je da joj (preko tih fiktivnih devet gora i devet mora) pruži ljubav i razumijevanje. Kamilla je shvatila da njena tuga posjeduje snagu o kojoj nije ni sanjala, silu koja neodoljivo privlači Klimu, čini ga sentimentalnim i nježnim. Zbog toga nije nikakvo čudo što je počela (možda bezobzirno, i vrlo često) koristiti to iznenada otkriveno oružje. Ta samo u trenucima dok je sjedio zagledan u njeno tužno lice mogla je biti koliko-toliko sigurna da u njegovim mislima nema suparnice, nema druge žene. Ta lijepa mlada gospođa bojala se, naime, žena i vidjela ih je svuda.

Nigdje i nikad nisu mogle ostati neprimijećene. Znala ih je otkriti u tonu glasa kad bi je, došavši kući, pozdravio. Znala ih je osjetiti u mirisu njegovog odjela. Nedavno je na njegovom stolu našla komadić hartije, otkinut s ruba novina, i na njemu njegovom rukom napisan datum. To se, naravno, moglo odnositi na bilo šta — na zakazanu probu, sastanak s agentom — ali ona je mjesec dana mislila samo na to s kojom će se ženom tog dana Klima sastati, i mjesec dana nije zbog tog a mog la mir no spavati. Ako se već toliko užasavala izdajničkog svijeta žena, zar nije mogla naći utjehu u svijetu muškaraca? Teško. Ljubomora ima čudnu moć da oštrim zracima osvijetli jednog edinog muškarca, a sve ostale ostavi u potpunoj tami. Misli gospođe Kamille znale su se kretati samo u smjeru tih nesavladivih zraka i njen muž se pretvor io u jedinog muškarca na svijet u. Čula je kako se okreće ključ u vratima i ugledala muzičara s buketom ruža u ruci. U buket prvomveć trenutku osjetila ali ubrzo se javila joj donosi danas,jekad je njenradost, r ođendan tek sutra? Šta itosumnja: treba dazašto znači? — Zar sutra nećeš biti ovdje? — dočekala ga je pitanjem. 9.

Iz toga što je donio ruže večeras nije se ni po čemu moglo zaključiti da sutra neće biti ovdje. Ali pipci njenog nepovjerenja uvijek budni, uvijek nabijeni ljubomorom, bili su u stanju da unaprijed otkriju svaku tajnu suprugovu namjeru. Svaki put, kad god bi Klima postao svjestan postojanja tih strašnih pipaka koji su ga pratili, proučavali, otkrivali, ispunio bi ga beznadni osjećaj zamora. M rzio ih je i bio uvjeren da njego v brak, ako ga išta ugro žava, ugrožavaju upravo oni. Bio je uvijek ubijeđen (i u tom pogledu imao je ratoborno čistu savjest) da ako svoju ženu ponekad i laže, čini to samo zato da e poštedi, zaštiti od svakog uznemiravanja, i da ona svojim nepovjerenjem sama sebe muči. Posmatrao je njeno lice i čitao na njemu sumnju, tugu i loše raspoloženje. Došlo mu je da tresne buket o zemlju, ali se savladao. Znao je da će u toku slijedećih nekoliko dana biti prinuđen da se savlađuje i u mnogo mučnijim situacijama.

— Smeta ti što sam donio cvijeće već danas? — rekao je. Kamilla je osjetila razdraženost u njegovom glasu pa je požurila da mu zahvali, uzela cvijeće i o tišla natočiti vo du u vazu. — Prokleti socijalizam — rekao je poslije toga Klima. — Šta ti je sad? molim te, borbe opet nas tjeraju da besplatno nastupamo. Stalno edno—te Zamisli, isto — čas u prilog protiv imperijalizma, onda za godišnjicu revolucije, pa u čast nekog glavešine, i ako ne želim da nam zabrane rad, moram sve to trpjeti. Ne možeš ni zamisliti kako sam se danas opet iznervirao. — Šta se dogodilo? — upitala je nezainteresirano. — Na probu je došla neka žena, referent u narodnom odboru, i počela nam držati lekcije o tome šta smijemo a šta ne smijemo svirati i na kraju nas prisilila da priredimo besplatan koncert za Savez omladine. Najgore od svega e, međutim, to što sutra moram provesti cio dan na nekoj glupoj konferenciji, gdje će nas poučavati na koji način muzika treba da doprinosi izgradnji socijalizma. rođendan! Upropašćen dan, izgubljeno vrijeme! I to upravo na tvoj — Ta neće vas tamo dr žati do noći! — Neće, ali možeš zamisliti moje raspoloženje kad se vratim. Zato sam htio da bar današnje veče provedem u miru, s tobom — rekao je i uhvatio ženu za r uke. — To je lijepo od tebe — rekla je i Klima je po njenom glasu osjetio da ne vjeruje ni jedn u jedinu riječ od o noga što je rekao o sutrašnjoj ko nferenciji. Kamilla se, naravno, ne bi nikad usudila da mu otvoreno kaže da mu ne vjeruje. Znala je da bi ga njeno nepovjerenje samo razbjesnilo. Klima je, međutim, bio izgubio u njeno povjerenje. Govorio istinu ili laži, uvijekveć je odavno podozrijevao da onavjeru s nevjericom prima njegove riječi. Nije, međutim, imao kuda, morao je dalje govoriti kao da vjeruje da mu ona vjeruje, a ona mu je (tužnog i tuđeg lica) postavljala pitanja o sutrašnjoj konferenciji, ne bi li mu dokazala kako ne sumnja da zaista mora prisustvovati takvom skupu. Zatim je otišla u kuhinju spremiti večeru. Presolila je jelo. Voljela je kuhati i kuhala je odlično (život je nije razmazio, i nije se odvikla da se brine za domaćinst vo) i Klima je zn ao da jo j jelo nije uspjelo samo zbog toga što je nesretna. Mogao je da zamisli nagli, oštri pokret kojim je dodala so u jelo, i srce mu se steglo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima osjeća ukus

njenih suza i da mora gutati svoju vlastitu krivicu. Znao je da Kamillu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i htio je da je pomiluje, poljubi, utješi. Bio je, međutim, svjestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci otkrili u njegovoj nježnosti samo nečistu savjest. Konačno su o tišli u kino. Akcije junaka, koji je na platnu s fasciniraj ućom sigurnošću izbjegavao smišljene klopke, ispunile su zbog nečega Klimu samopouzdanjem. Zamišljao je sebe na njegovom mjestu i za trenutak mu se učinilo da nagovoriti Ruženu da izvrši pobačaj neće biti nikakav problem, da e to sitnica koju će, zahvaljujući svom šarmu i sretnoj zvijezdi, obaviti lijevom rukom. Vratili su se kući i legli jedno pored drugog na široki krevet. Posmatrao u je. Ležala je na l eđima, glave utisnute u mekani jastuk, ist urene br ade i o čiju uprtih u tavanicu, i u toj napetoj ispruženosti njenog tijela (uvijek ga je podsjećala na zategnute strune, govorio je da ima »dušu kao strune.«) iznenada e, u jednom trenutku, sagledao njenu cijelokupnu ličnost. Da, povremeno se događalo (bili su to čudesni trenuci) da neočekivano, iz jednog jedinog njenog gesta ili pokreta, pročita čitavu historiju njenog tijela i duše. Bili su to trenuci neke apsolutne vidovitosti ali i apsolutne nježnosti; ta žena ga je, naime, voljela još dok je bio niko i ništa, bila je uvijek spremna da za njega žrtvuje sve, instinktivno je razumjela sve njegove misli, tako da je s njom mogao razgovarati o Armstrongu i Stravinskom, o glupostima i svakodnevnim brig ama, bila mu je najbliža o d svih ljudi na ovo m svijetu... Pokušao je zamisliti da su to divno tijelo, to prekrasno lice, mrtvi, i osjećao je da njihov gubitak ne bi mogao preživjeti. Znao je da bi je branio do posljednjeg daha, da bi za nju spremno žrtvovao život. To zagušujuće osjećanje ljubavi bilo je, međutim, samo nemoćni, trenutni bljesak, jer su mu misli bile potpuno preplavljene strepnjom i strahom. Ležao e pored Kamille, znao je da je beskrajno voli, ali bio je sasvim odsutan duhom. Milovao ju je po licu kao da to čini iz neke beskrajne daljine.

DRUGI DAN

1.

Bilo je oko devet sati ujutro kad se na parkiralištu na ulazu u banju — vožnja kroz gradić bila je zabranjena — zaustavio elegantni bijeli automobil. Iz automobila je izišao Klima. Sredinom banjske ulice protezao se dug park s rijetkim drvećem, travnjacima, stazama posutim pijeskom i živo obojenim klupama. S obje strane stajale su u nizu zgr ada lječilišta, među njima i »D om Karla Marxa«, u kome je u sobici u kojoj je muzičar proveo dva sudbonosna noćna časa stanovala sestra Ružena. Tačno nasuprot »Doma Karla Marxa«, s druge strane parka, širila se najljepša zgrada lječilišta u secesionističkom stilu, sagrađena početkom stoljeća, bogato ukrašena štukaturama i s mozaikom nad ulazom. Samo njoj ostavljena je privilegija da zadrži prvobitno ime »Richmond«. — Stanuje li gospodin Bertlef još uvijek ovdje? — upitao je Klima vratara i, kad je dobio po tvrdan o dgovo r, ustrčao je po crvenom tepih u na prvi sprat i pokucao na vrata. Kad je ušao, ugledao je Bertlefa koji je, još u pidžami, pošao da otvori vrata. U neprilici, počeo se izvinjavati zbog nenajavljenog dolaska, ali Bertlef ga je prekinuo. — Prijatelju, ne treba da se izvinjavate! Obradovali ste me kako me još niko u ovim juta rnjim časovima nije obradovao . Srdačno je stegnuo Klimi ruku, i nastavio: — U ovoj zemlji ljudi ne cijene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilnika koji im razbija san kao oštricom sjekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu. Recite mi kakav može biti danbudilnika koji počinje takvim aktom nasilja? U šta pretvaraju ljudi pomoć dobijaju svakog jutra po jedan maliseelektrošok? Oni sekoji na uz taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Vjerujte mi, karakter ljudi uslovljavaju njihova jutra. Bertlef je nježno uhvatio Klimu za ramena, prisilio ga da sjedne u fotelju, a onda nastavio: — Što se mene tiče, ja beskrajno volim jutarnje časove neaktivnosti po kojima polako, kao preko mosta ukrašenog kipovima, prelazim iz noći u dan, iz sna u budno stanje. To je dio dana u kome bih sve dao za neko malo čudo, za iznenadni susret koji bi me uvjerio da se moji noćni snovi nastavljaju i da između avanture sna i avanture dana ne zjapi duboka provalija.

Muzičar je posmatrao Bertlefa kako u pidžami šeta po sobi gladeći rukom prosijedu kosu i razmišljao o tome kako njegov zvučni glas posjeduje neizbrisiv američki prizvuk a izbor riječi neki neobičan starinski šarm, lako objašnjiv činjenicom da nikad nije živio u svom starom kraju i da je maternji ezik naučio slušajuć i r azgovo re svojih ro ditelja. — I niko, prijatelju moj — rekao je naginjući se nad Klimom i blago se osmjehujući — niko u ovom lječilištu nije u stanju da mi iziđe u susret. Čak i medicinske sestre, inače sasvim pristupačne, reagiraju uvrijeđeno kad ih pozovem da sa mnom provedu nekoliko veselih trenutaka dok doručkujem. Tako sam prisiljen da sve sastanke odlažem do večeri, kada sam ipak već pomalo umoran. Otišao je do stolića na kome je stajao telefon i upitao: — Kad ste doputovali? — Ovog trena — rekao je Klima. — Kolima. — Onda ste sigurno gladni — rekao je Bertlef i podigao slušalicu. Naručio je dva doručka. — Četiri jaja u čaši, sir, maslac, kifle, mlijeko, šunka, čaj. Klima je za to vrijeme razgledao sobu. Veliki okrugli sto, stolice, fotelje, ogledalo, dva kauča, vrata za kupatilo i još jedna koja su, koliko se sjećao, vodila u malu spavaću sobu. Tu, u tom raskošnom apartmanu, sve je i počelo. Tu su sjedili pijani mladići iz njegovog orkestra u društvu medicinskih sestara koje je na zabavu pozvao bogati Amerikanac. — Da — r ekao je Bertlef — ta slika, koju posmatrate, nije posljednji put bila ovdje. Muzičar je tek tada primijetio sliku na kojoj je bio prikazan bradati starac sa čudnim oko glave, s četkicom u jednojjei paletom u drugo j r uci.svijetloplavim Portret je bio obručem naslikan pomalo nevješt o, ali muzičar znao da su mnoge na prvi pogled nevješto urađene slike u stvari velika umjetnička djela. — Ko je to slikao? — Ja lično — odgovorio je Bertlef. — Nisam znao da ste i slikar. — Volim slikati. — A ko je to na slici? — usudio se Klima upitati. — Sveti Lazar. — Zar je Lazar bio slikar ?

— To nije onaj Lazar iz biblije nego sveti Lazar, kaluđer, koji je živeo u devetom vijeku, u Carigradu. To je, inače, moj patron. — Da — rekao je muzičar, pomalo zbunjen. — Bio je to veoma neobičan svetac. Na muke su ga udarili ne pagani zbog toga što je vjerovao u Krista nego loši kršćani zbog toga što je volio slikati. Kao što možda znate, asketizam, u osmom netrpeljiv i devetom prema stoljećusvim u grčkom crkve prevlađivao je surovi životnimdijelu radostima bez razlike. Slike i skulpture smatrane su za predmete namijenjene tjelesnim užicima pa, prema tome, nemoralne. Car Teofil je naredio da se unište hiljade prekrasnih slika, a mojem dragom Lazaru je zabranio da slika. Lazar je, međutim, znao da svojim slikama hvali Boga, i nije poslušao. Teofil je naredio da ga uhapse, muče, zahtijevao je od Lazara da se odrekne kista, ali Bog mu se smilovao i dao mu snage da izdrži i najveće muke. — Lijepa priča — rekao je muzičar učtivo. — Prekrasna. Vi ste, međutim, došli k meni sigurno iz nekih drugih razlogUa,tom a netrenutku da gledatzačulo e moje se slike. kucanje i u sobu je ušao konobar s velikim poslužavnikom u rukama. Spustio ga je na sto i počeo postavljati doručak za dvojicu. Bertlef je pozvao muzičara za sto i rekao: — Doručak nije tako senzacionalan da uz njega ne bismo mogli nastaviti razgovor. Recite šta vam je na srcu! I tako je muzičar, preko zalogaja, počeo pričati Amerikancu šta mu se dogodilo. Njegovo izlaganje Bertlef je na nekoliko mjesta prekinuo, postavljajući do punska pitanja. 2.

Kao prvo, zadržao se na pitanju zašto Klima nije sestri Ruženi odgovorio ni na jednu od njenih razglednica, zašto ju je izbjegavao i nije ni pokušao da nekim prijateljskim gestom produži njihovu ljubavnu noć bar tihom, sjetnom ekom. Klima je priznao da nije postupio ni pristojno ni mudro, ali je dodao da drukčije nije mogao učiniti. Bila mu je odvratna i pomisao na bilo kakve dalje veze s tom djevojkom. — Zavesti ženu — rekao je Bertlef nezadovoljno — zna svaka budala.

Zreo muškarac se poznaje po tome da li zna i da je napusti. — Znam — priznao je trubač — ali otpor u meni, to nesavladivo gađenje, ači su od svake promišljenosti. — Zaboga — začudio se Bertlef — nećete reći da ste ženomrzac? — Kažu da jesam. — Ne shvatam otkud to u vama. Ne izgledate ni kao impotentan čovjek ni kao homoseksuala c! — Pa i nisam ni impotentan ni homoseksualac. Stvar je mnogo gora — priznao je trubač melanholično. — Volim, naime, svoju vlastitu ženu. To je moja erotska tajna, za većinu ljudi po tpuno neshvatljiva. To priznanje bio je tako dirljivo da su obojica neko vrijeme šutjeli. Poslije izvjesnog vremena muzičar je nastavio: — To niko ne može shvatiti, a najmanje mo ja vlastita žena. Ona misli da se velika ljubav izr ažava na taj način što muškarac nema ništa s drugim ženama. A to je glupost. Svakog časa me privuče neka tuđa žena, ali u trenutku kad je osvojim, neka snažna opruga odbacuje me opet natrag Kamilli. Ponekad kažem samome sebi da te žene tražim samo radi te opruge, radi tog odbacivanja i prekrasnog leta — ispunjenog nježnošću, čežnjom i kajanjem — ka vlastitoj ženi, koju poslije svakog novog nevjerstva volim sve više i više. — I tako je sestra Ružena bila za vas samo sredstvo za učvršćivanje monog amne ljuba vi. — Da — rekao je muzičar. — Veoma prijatno sredstvo, uostalom. Sestra Ružena je, naime, neobično privlačna žena za onoga ko je prvi put vidi, a njena velika prednost je, uzgred, i što se ta privlačnost za dva sata potpuno iscrpi, tako da čovjeka ništa ne vuče da ostane kraj nje nego se sa zadovoljstvom prepušta opruzi i predivnom povratnom letu. — Dragi moj prijatelju, od vašeg primjera nema boljeg dokaza da je neumjerena ljubav grešna. — Mislio sam da je moja ljubav pr ema ženi ono jedino dobr o u meni. — U tome se varate. Ta vaša pretjerana ljubav prema ženi ne može kao protuteg uravnotežiti vašu bezosjećajnost, ona je, naprotiv, uzrok te bezosjećajnosti. Kako je vaša supruga za vas sve, sve ostale žene za vas ne predstavljaju ništa, ili, bolje rečeno, one su za vas kurve. A to je teško bogohulstvo i nepoštovanje stvorenja koja su božje djelo. Dragi prijatelju, ta vrsta ljubavi je jeres.

3.

Bertlef je odgurnuo praznu šoljicu, ustao od stola i otišao u kupatilo. Do Klime je iz kupatila najprije dopro zvuk vode koja teče, a poslije izvjesnog vremena Bertlefov glas: — Mislite da čovjek ima pravo ubijati nerođenu djecu? Još kad je ugledao sliku bradonje s oreolom, Klima je osjetio nelagodnost. Sjećao se Bertlefa kao žovijalnog bonvivana i ni u snu ne bi pomislio da bi mogao biti religiozan. Grlo mu se steglo jer se uplašio da će uslijediti moralistička propovijed i da će se njegova jedina oaza u pustinji ovog lječilišta pretvoriti u pijesak. — Spadate li vi među one koji to nazivaju ubistvom? — r ekao je prig ušenim g lasom. Bertlef nije odgovorio. Konačno je izišao iz kupatila obučen u svijetlo odijelo i pažljivo začešljan . — Ubistvo je riječ koja pr eviše zaudara na električnu stolicu — rekao je. — Riječ je o nečemu dr ugom. Znate, ja mislim da život treba pr ihvatiti onakav kakav jest. To je prva zapovijest, koja dolazi prije onih deset. Sve što se događa u Božjim je rukama i mi ne znamo kakav će vid pojedini događaji imati sutra. Hoću da kažem da prihvatati život kakav jest znači prihvatiti i nepredviđeno. A dijete je koncentrat nepredviđenog. Dijete je utjelovljenje nepredviđenog. Ne znate šta će od njega postati, šta će vam donijeti, i upravo zbog toga ga treba prihvatiti. U suprotnom, čovjek samo napola živi, živi kao neplivač koji se br čka u plića ku kraj o bale iako je pravo mor e tek tamo g dje je dubina. Muzičar je primijetio da dijete nije njegovo. — Ne znam kako možete biti tako sigurni u to — rekao je Bertlef — ali neka bude. Budite, međutim, i vi iskreni i priznajte da biste s jednakom upornošću nagovarali Ruženu na pobačaj i da je dijete vaše. Učinili biste to zbog svoje suprug e i gr ešne ljubavi koju gajit e prema njoj. — Da, priznajem — rekao je trubač. — Nagovarao bih je da izvrši pobačaj bez obzira na oko lnosti. Bertlef je stajao naslonjen na okvir vrata koja su vodila u kupatilo i osmjehivao se. — Razumijem vas i ne pada mi na pamet da vas odgovaram. Previše sam star da sad pokušavam izmijeniti svijet. Rekao sam vam šta mislim, i to je sve. Ostaću vaš prijatelj i ako postupite suprotno mom

uvjerenju, i pomoći ću vam bez obzira na to što se s vama ne slažem. Trubač je pogledao u Bertlefa, koji je izgovorio posljednje rečenice baršunastim glasom mudrog propovjednika. Izgledao je veličanstveno. Činilo mu se da bi sve što Bertlef govori moglo poslužiti kao legenda, alegorija, primjer, poglavlje iz nekog modernog svetog pisma. Došlo mu je (shvatimo ga, bio je uzbuđen i sklon pretjeranim gestovima) da se duboko pokloni pred njim. — Pomoći ću vam koliko mogu — nastavio je Bertlef. — Potražićemo mog prijatelja, primarijusa Škretu, koji će se pobrinuti za medicinsku stranu slučaja. Recite mi samo kako ćete nago vor iti Ruženu da učini nešto što ne želi? 4.

To je bila treća tema o kojoj su detaljnije raspravljali. Kad je trubač izložio svoj plan, B ertlef je rekao: — To me podsjeća na slučaj koji se dogodio meni lično kad sam kao mladić željan avantura radio kao radnik u lučkim dokovima. Doručak nam je donosila jedna djevojka neobično dobrog srca, koja nikome nije znala kazati ne. Takvu dobrotu srca (i tijela) muškarci, međutim, obično plaćaju grubošću, a ne zahvalnošću, tako da sam bio jedini koji se prema njoj odnosio ljubazno i učtivo, iako upravo ja nisam s njom imao ništa. Moja ljubaznost je učinila da se zaljubila u mene. Uvrijedio bih je i ponizio da na kraju nisam i ja spavao s njom. Učinio sam to, međutim, samo jednom i odmah sam joj objasnio da ću e i dalje voljeti, ali da ne možemo biti ljubavnici. Zaplakala je, pobjegla, prestala me pozdravljati i još otvorenije se podavala drugima. A onda, poslije dva mjeseca, saopćila je da je sa mnom ostala u drugom — Bili ste, znači,mi u istom položaju kao ja! — uzviknuostanju. je muzičar. — Ah, prijatelju — rekao je Bertlef — zar ne znate da je to što proživljavate priča svih muškaraca na svijetu? — I šta ste učinili? — Držao sam se slično kao što se vi namjer avate držati, s jednom razlikom. Vi namjeravate pred Ruženom glumiti ljubav, dok sam ja tada tu djevojku istinski volio . Vidio sam pr ed sobo m jadnicu, ponižavanu i vrijeđanu, siro tu djevojku koja je ljubazn u riječ čula samo od jednog čo vjeka i sad g a ne želi izgubiti. Shvatio sam da me voli i nisam se mogao ljutiti što to pokazuje

onako kako zna, sredst vima kojima u svojoj nevinoj pro stodušnosti r aspolaže. Evo šta sam joj rekao: »Potpuno sam siguran da si u drugom stanju ostala s nekim drugim. Znam, međutim, i to da si se tom varkom poslužila iz ljubavi i želim da ljubav uzvratim ljubavlju. Potpuno mi je svejedno čije je dijete i, ako želiš, oženiću se tobom«. — To je bila prava ludost! — A ipak možda efikasnija od vašeg dobr o promišljenog postupka. Kad sam toj kurvici još nekoliko puta ponovio da je volim i da ću se oženiti njom bez obzira na dijete, briznula je u plač i priznala da me je lagala. Suočena s mojom dobrotom, shvatila je, rekla je, da me nije dostojna i da se nikad ne bi mogla udati za mene. Muzičar je zamišljeno šutio, a Bertlef je dodao: — Biće mi drago ako iz ove priče izvučete nešto što bi vam moglo poslužiti. Nemojte pokušavati da pred Ruženom g lumite ljubav, nastojte je istinski voljeti. Pokušajt e da je žalite. Čak i ako ustanovite da vas laže, pokušajte u tim lažima vidjeti njenu ljubav. Uvjeren sam da neće odoljeti snazi vaše dobrote i da će sama sve srediti tako da vas poštedi svih neu godnosti. Bertlefove riječi ostavile su snažan utisak na muzičara, ali čim je sebi malo oštrije dočarao Ruženin lik postao je svjestan da je put ljubavi, koji mu je pokazao Bertlef, za njega neprohodan; da je to put za svece, a ne za obične ljude. 5.

Ružena je sjedila za stolićem u velikoj banjskoj dvorani gdje su duž zidova postavljeni ležaji na kojima koje su sesuodmarale žene poslije Uzela jebili kartone od dviju pacijentkinja upravo došle, zapisalaterapije. u njih datum i predala im ključeve od garderobe, ručnike i dugačke bijele čaršave. Zatim je pogledala na sat, ustala (na sebi je imala samo bijeli bolnički mantil preko golog tijela jer su bijelim pločicama obložene sale bile ispunjene toplom parom) i otišla u zadnju dvoranu do bazena gdje se u čudotvornoj, ljekovitoj vodi brčkalo dvadesetak golih žena. Prozvala je tri od njih i obavijestila ih da je vrijeme određeno za kupanje isteklo. Dame su poslušno izišle iz bazena, zatresle krupnim dojkama s kojih je kapala voda i poskakujući krenule za Ruženom koja ih je odvela u prednju prostoriju. Tu su se dame ispružile na prazne ležaje a Ružena je jednu po jednu umotala u čaršave,

obrisala im rubom tkanine oči a zatim svaku još pokrila toplim ćebetom. Zahvalile su joj osmijehom, ali im ga Ružena nije uzvratila. Nema ničeg prijatnog u tome roditi se u gradiću kroz koji godišnje prolazi desetak hiljada žena a rijetko koji mlađi muškarac. U takvom gradiću djevojka već sa petnaest godina može načiniti potpun pregled svih erotskih mogućnosti koje će joj se pružati u toku cijelog života ako ne promijeni mjesto boravka. A kako to učiniti? Lječilište u kome je bila zaposlena veoma nerado je prihvatalo otkaze a i Ruženini roditelji su se bunili kad god bi natuknula nešto o odlasku. Ne, ta djevojka, iako je nastojala da sve u svemu savjesno obavlja svoje dužnosti, nije baš gorjela od ljubavi prema svojim pacijentkinjama. Biće dovoljno ako navedemo t ri g lavna razlog a za to. Kao prvo, zavist; došle su ovamo od svojih muževa, od svojih ljubavnika, iz svijeta u kome je, po njenom mišljenju, cvjetalo na hiljade mogućnosti koje će za nju ostati nedokučive iako ima ljepše grudi, duže noge i pravilnije lice nego o ne. Pored zavisti, nestrpljivost; dolazile su ovamo sa svojim dalekim sudbinama, a ona je živjela bez sudbine, prošle godine ista kao ove. Užasavalo u je što u tom svom gradiću proživljava vrijeme bez događaja i, iako je bila mlada, neprestano je mislila na to kako će joj život proći pr ije nego što uopće počne živjeti. Konačno, kao treće, osjećala je instinktivno neprijateljstvo prema njima već zbog samog njihovog bro ja, koji je smanjivao vrijednost pojedin ačne žene kao takve. Živjela je okružena žalosnom inflacijom ženskih grudi među kojima su i tako lijepe dojke kakve je imala ona gubile od svoje vrijednosti. bez osmijeha, posljednju triju dama kad je u salu zavirila njenaPokrila mršavaje, koleginica i doviknula joj: —odTelefon! Po trijumfalnom izrazu njenog lica Ružena je odmah znala ko je zove. Sva zajapurena otišla je iza kabina, podigla slušalicu i rekla svoje ime. Klima ju je pozdravio i upitao kad će naći vremena za njega. — Radim do tri — rekla je. — Mogli bismo se sastati u četiri. Zatim su se dogovorili o mjestu sastanka. Ružena je predložila da se nađu u najvećoj banjskoj kafani, koja je otvorena cio dan. Mršava koleginica, koja e stajala pored Ružene ne skidajući pogled s njenih usana, klimnula je odobravajući glavom. Trubač je rekao da bi se s Ruženom radije sastao negdje

gdje im niko neće smetati i predložio da se odvezu njegovim kolima nekuda izvan banje. — To nema nikakvog smisla. Kuda da idemo? — rekla je Ružena. — Bićemo sami. — Ako ti je neprijatno da te vide sa mnom, nije trebalo da dolaziš — rekla je Ružen a a njena mršava koleginica je ponovo klimnula glavom. — Nisam tako mislio — rekao je Klima. — Čekaću te u četiri pred kafanom. — Odlično — rekla je mršava koleginica kad je Ružena spustila slušalicu. — On bi htio da se tajno sastane s tobom, ali ti treba da nastojiš da vas vidi što više ljudi. Ružena je bila sva van sebe od uzbuđenja i osjećala je tremu od predstojećeg susreta. Više nije mogla ni da dočara sebi Kliminu sliku — kako izgleda, kako se smije, kako se ponaša. Iz njihovog jedinog susreta ostale su oj sasvim neodređene uspomene. Koleginice su se u ono vrijeme detaljno raspitivale o muzičaru, htjele su da čuju kakav je, o čemu priča, kako izgleda bez odjeće i kako vo di ljubav. Ona, međutim, nije znala ništa da im kaže i samo e ponavljala da je sve bilo kao san. To nije bila samo fraza. Muškarac s kojim je provela dva sata u krevetu došao je k njoj s plakata. Njegova fotografija je na trenutak dobila tri dimenzije, toplinu i masu, da bi se zakratko opet pretvorila u bestjelesnu i bezbojnu sliku, hiljadu puta reproduciranu i zato još apstraktniju i nestvarniju. Upravo zbog toga što je tako brzo opet pobjegao u svoj grafički lik, ostavio je na Ruženu prijatan utisak da je savršen. Nije se mogla uhvatiti ni za ednu pojedinost kojom bi ga spustila s visina i približila sebi. Dok je bio daleko, da bude odlučna i borbena, ali sad, kad je osjetila njegovu blizinu, mogla počela je je gubiti hrabrost. — Ne daj se — rekla joj je mr šava koleginica. — Držaću ti palce. 6.

Kad je Klima zav ršio razg ovor s Ruženom, Bert lef ga je uhvatio po d ruku i poveo prema »Domu Karla Marxa«, gdje je ordinirao i stanovao doktor Škreta. U čekaonici je sjedilo nekoliko žena, ali Bertlef je bez oklijevanja četiri puta kratko pokucao na vrata ordinacije. Gotovo istog trenutka iz

ordinacije je izišao visok muškarac u bijelom mantilu, s naočarima na pozamašnom nosu. Obratio se ženama u čekaonici jednim kratkim »trenutak, molim« i odveo Klimu i Bertlefa u hodnik, a iz hodnika u svoj stan, na spratu više. — Kako ste, maestro? — obr atio se muzičaru kad su sjeli. — Kad ćemo vas opet vidjeti ovdje na koncer tu? — Više nikad, dok sam živ — odgovor io je Klima. — Ova banja mi donosi nesreću. Bertlef je objasnio doktoru Škreti u kakvoj se nevolji našao trubač, a Klima je njegovo izlaganje dopunio riječima: — Htio sam vas zamoliti da mi pomognete. Prije svega, želio bih znati je li zaista u drugom stanju. Možda joj e samo zakasnila ili, pak, pokušava da me prevari. To sam, nekad davno, već doživio s jednom djevojkom. Takođe plavušom. — Treba da se držite podalje od plavuša — rekao je doktor Škreta. — Da — potvrdio je Klima — plavuše su moja nesreća. Gospodine primar ijuse, to je bilo užasno. Tjeraonešto sam sa je da pođe na ljekarski pregled, ali u početnim fazama trudnoće je teško sigurnošću zaključiti. Zahtijevao sam da naprave pr obu na miševima. Ženki se ubrizg a mokr aća... — I ako joj oteknu jajnici, dama je u drugom stanju — upitao je doktor Škreta. — Ponijela je u bočici jutarnju mokraću, išli smo zajedno, i pred samom polikli nikom ispustila je bočicu na tro toar. Bacio sam se na kr hotine da spasem bar nekoliko kapi! Ponašao sam se kao da je ispustila Sveti gral! Razbila je bočicu namjer no, jer je znala da nije trudna, a ht jela me je mučiti što duže. — Tipično za plavuše — rekao je, nimalo začuđen, doktor Škreta. — Mislite da su plavuše drukčije nego brinete? — upitao je Bertlef. — Naravno da jesu — odgovorio je doktor Škreta. — Svijetla kosa i tamna kosa, to su dva pola ljudskog karaktera. Tamna kosa znači muževnost, odvažnost, otvorenost i poduzetnost, dok je svijetla kosa simbol ženstvenosti, nježnosti, bespomoćnosti i pasivnosti. Plavuša je, prema tome, dvostruko žena. Princeza mora biti plavokosa. Zato žene, da bi bile ženstvenije, boje ko su u žuto, a nikad u cr no. — Volio bih znati kakvim putevima ispoljava pigment svoj uticaj na ljudsku dušu — rekao je Bertlef sumnjičavo. — Nije riječ o pigmentu. Plavuša, posebno ona vještačka, nastoji da se

svim silama prilagodi svojoj kosi, da bude vjerna boji, pretvara se u krhko biće, lutku za igru, traži nježnost i uslužnost, zahtijeva galantno ophođenje i alimentacije, ne zna sama da se snađe, spolja je utjelovljenje finoće, a iznutra prostakuša. Kad bi tamna kosa ušla u modu, život bi bio mnogo prijatniji. To bi bila najkorisnija društv ena refor ma koja je ikad pro vedena. — Prema tome, lako je moguće da se Ružena samo poigrava sa mnom — pokušao je Klima da iz doktorovih riječi izvuče malo nade za sebe. — Ne. Prekjuče sam je pregledao. Gravidna je — rekao je doktor Škreta. Bertlef je pr imjetio da je muzičarevo lice pozelenje lo. — Gospodine doktore, vi ste predsjednik komisije koja odobrava pobačaje, zar ne? — rekao je. — Jesam — rekao je Škreta.— Komisija zasjeda u petak. — Odlično — rekao je Bertlef. — Stvar i tako treba ubrzati jer će naš prijatelj doživjeti nervni slom. Znam da je u ovoj zemlji odobrenje za pobačaj dosta teško dobiti. — Veoma teško — rekao je doktor Škreta. — U mojoj komisiji sjede kao predstavnici naroda dvije babe, obje su neopisivo ružne i ne skrivaju mržnju prema svim ženama koje dolaze k nama. Znate li ko su najveći ženomrsci? Žene. Gospodo, nijedan muškarac, ni gospodin Klima, kojeg su već dvije dame optužile da ih je doveo u drugo stanje, ne bi nikad mogao osjećati takvu mržnju prema ženama kakvu gaje žene prema drugim pripadnicima svog spola. Šta mislite, zašto se bore da nas osvoje? Samo zato da bi ranile i ponizile svoje drugarice. Bog je usadio u žensko srce mržnju prema drugim ženama zato što je htio da se ljudski rod razmnožava. — Biće bolje da vam odmah oprostim te više riječi — rekao je Bertlef — er želim da se na slučaj našeg prijatelja. U toj komisiji vi ipak vodite glavnu riječ, i tevratimo ružne babe drže do vašeg mišljenja. — Vodim glavnu riječ, ali ipak jedva čekam da se oslobodim te dužnosti. I tako mi ne donosi ni groša. Koliko vi, maestro, dobijate za jedan koncert? Suma koju je izgovorio Klima privukla je doktorovu pažnju. — Već sam često razmišljao o tome da bih svirajući mogao popraviti svoje finansijske prilike. Ja, naime sasvim, pristojno udaram u bubnjeve. — Udarate u bubnjeve? — rekao je trubač, trudeći se da mu pitanje zvuči zainteresovano. — Aha — rekao je doktor Škreta. — U domu kulture imamo klavir i

bubnjeve. U slobodno vrijeme rado odlazim tamo da vježbam. — To je izvanredno! — uzviknuo je trubač, sretan što mu se pruža prilika da se malo dodvor i primar ijusu. — Na žalost, nemam saradnika s kojima bih mogao osnovati pravi orkestar. Jedino apotekar dosta dobro svira klavir. Nekoliko puta smo zajedno vježbali. Znate šta... — dodao je, zamislivši se. — Neka Ružena dođe pred komisiju... — Kad bi samo htjela! — uzdahnuo je Klima. Doktor Škreta je odmahnuo rukom. — Doći će, ne brinite, sve one dolaze. Komisija, međutim, zaht jeva da dođe i otac, pa ćete mor ati da dođete s njom. A da ne dolazite ovamo samo radi te gluposti, mogli biste doći dan ranije pa da uveče prir edimo ko ncert. Truba, klavir, bubnjevi. Tres faciunt orchestrum. Vaše ime na plakatu biće do voljno da publika ispuni salu. Št a kažete na to? Klima je uvijek čak pretjerano bdio nad profesionalnom savršenošću svojih nastupanja i primarijusov prijedlog još prekjuče bi mu zvučao kao apsurd. Danas ga je,sestre međutim, samo procesodgovorio što se odvijao u tijelus edne medicinske i na zanimao doktorovo pitanje je učtivo, potrebnom mjero m oduševljenja: — To bi bilo fino! — Ozbiljno? Slažete se? — Naravno. — Šta vi kažete? — obratio se Škr eta Bertlefu. — Da je to odlična ideja. Samo ne znam da li ćete stići za dva dana spremiti koncert. Umjesto odgovora, Škreta je ustao i otišao do telefona. Okrenuo je neki broj, ali niko se nije javio. — Najvažnije od svega je urediti da se smjesta izlijepe plakati, ali naša sekretarica je sad vjerovatno na ručku — rekao je. — Obezbijediti salu je sitnica. Društvo za narodno prosvjećivanje najavilo je za četvrtak predavanje protiv alkoholizma, koje treba da drži jedan moj kolega. Biće veoma sretan ako ga zamolim da odloži predavanje izgovarajući se bolešću. U tom slučaju, trebalo bi da budete ovdje već u četvrtak u podne, kako bismo mogli održati probu, da vidimo kako će nam ići. Mislite da to možda nije potrebno? — Ne, ne — rekao je Klima. — Potrebno je. Treba bar jednom da pređemo repertoar. — I ja mislim — složio se Škreta. — Odabraćemo sve najefektnije stvari.

Odlično sam uvježbao Saint Luis blues i Kad sveci marširaju. Pripremio sam nekoliko solo-partija, zanima me šta ćete reći. Uostalom, šta radite danas popodne? Jest e li voljni da malo pro bamo? — Danas popodne moram, na žalost, nagovarati Ruženu da pristane na abortus. Škreta je odmahnuo rukom. — Manite se toga. Pristaće ona i bez nagovaranja. — Gospodine primarijuse — rekao je Klima molećivo — radije u četvrtak. — I ja mislim da će biti bolje da pr obu odr žite u četvrtak — podržao ga je Bertlef. — Naš se prijatelj danas vjerovatno ne bi mogao koncentrirati. Osim toga, čini mi se da nije ponio trubu. — To je istina — priznao je Škreta i poveo dvojicu prijatelja u restoran na suprotnoj strani ulice. Kad su izišli iz zgrade, sustigla ih je sestra iz ordinacije doktora Škrete i zamolila primarijusa da se vrati. Doktor Škreta se izvinio prijateljima i pustio da ga sestra odvede natrag u ordinaciju, njegovim neplodnim pacijentkinjama. 7.

U sobicu u »Domu Karla Marxa« Ružena se preselila prije oko pola godine iz doma svojih roditelja, koji su živjeli u susjednoj općini. U život bez roditeljskog nadzora polagala je velike nade, ali je u međuvremenu postala svjesna da joj so bica i sloboda nisu donijele onaj srećni i bogati život o kome e sanjala. Kad se poslije tri vratila kući iz sale za terapiju, neprijatno se iznenadila kad je u sobi ugledala oca koji ju je čekao, udobno ispružen na kauču. Ta posjeta joj je pala utoliko nezgodnije što je željela da se skoncentriše na gar derobu, da se očešlja i pažljivo odabere haljinu koju će obući. — Šta radiš ovdje? — upitala je neljubazno, bijesna na vratara koji je poznavao njenog oca i bio, uvijek spreman da ga pusti u njenu sobu kad ona nije bila kod kuće. — Danas imamo vježbu — rekao je otac. — Trenutno smo slobodni. Njen otac bio je pr ipadnik dobro voljne or ganizacije za održavanje jav nog reda. Ljekari su se u svom krugu rugali starcima koji su s trakom oko ruke

važno ho dali ulicama, zbog čega je Ruženu bilo stid te očeve akt ivnosti. — Kako te samo ne mrzi — promrmljala je. — Budi sretna što imaš oca koji nikad nije ljenčario i nikad neće ljenčariti. Još ćemo mi penzioneri pokazati vama mladima šta smo sve u stanju. Ružena je da će Otvor biti najbolje da ga pusti neka govori, a sama da se usredotoči napomislila izbor haljine. ila je o rmar. — Baš bih voljela vidjeti šta ste u stanju — rekla je. — Svašta. Ovo je lječilište svjetskog glasa, djevojčice. A kako izgleda? Djeca trčkaraju po travnjacima! — Pa sad, bože moj... — rekla je Ružena pretražujući or mar. Nijedna od haljina nije joj odgo varala. — Djeca još kako-tako, ali ti psi! Narodni odbor je još davno naredio da psi moraju biti na uzici, sa brnjicom na njušci! Na to se ovdje niko ne obazire, svako radi šta mu se sviđa. Samo pogledaj u park. Ružena je izvukla jednu haljinu i počela se presvlačiti skrivena iza poluotvorenih vrat a or mara. — Sve zapišavaju! I pijesak na dječijem igralištu! A sad zamislite dijete koje se tamo igra i ispusti iz ruke namazanu krišku kruha. Onda se čudimo što bolesti haraju! Samo pogledaj! — Otac je otišao do prozora. — Evo ovog trenutka četiri psa slobodno trčkaraju po parku. Ružena je zatvorila vrata ormara i pogledala se u ogledalo. Ogledalo je bilo maleno, tako da se mogla vidjeti samo do pasa. — Tebe to vjerovatno ne zanima, zar ne? — rekao je otac. — Zanima rekla povlačeći na prstima pokušavajući da me vidi— kako joj jeu Ružena toj haljini izgledajuse noge. Nemojodse ogledala ljutiti, treba da idem, i žurim. — Ja priznajem samo policijske vučjake i lovačke pse — rekao je otac. — Ne shvatam ljude koji drže psa u kući. Još malo pa će žene prestati da rađaju djecu i u kolicima će voziti pudlice. Ružena je bila nezadovoljna slikom koju je vidjela u ogledalu. Ponovo je otvorila o rmar i počela tražit i haljinu k oja jo j bolje stoji. — Donijeli smo odluku da je dozvoljeno držati psa u stanu samo ako se s tim na sastanku slože svi ostali stanari zgrade. Osim toga, povećaćemo takse na pse.

— Vidim da imaš ozbiljnih briga — rekla je Ružena i pomislila kako je sretna što ne mora živjeti s roditeljima. Oca je, zbog vječitih pridika i komandiranja, smatrala strancem još dok je bila sasvim mala. Čeznula je za svijetom u kome ljudi govo re dr ukčije, drugim r ječnikom. — Samo se ti rugaj. Psi predstavljaju veoma važan problem, i to ne mislim samo ja jenego i neki funkcioneri. Možda zaboravili zapitati tebe šta važno a štanajviši nije. Tipolitički bi im bez sumnje rekla da susutvoje halji ne najvažnija stvar na svijetu — dodao je kad je primijetio kako se njegova kći opet sakriva iza vr ata or mara i presvlači. — Da su važnije od tvojih pasa, to je sigurno — odbrusila je podižući se na prste pred ogledalom. Opet nije bila zadovoljna svojim izgledom. To nezadovoljstvo samom sobom u njoj se, međutim, postepeno počelo pretvarati u prkos; trubač će biti prisiljen da je prihvati i u toj jevtinoj haljini, pomislila e zlobno i to ju je ispunilo nekim čudnim zadovoljstvom. — Riječ je o higijeni — nastavio je otac. — Naši gr adovi neće biti čisti dok nam psi budu po trotoarima. A treba gledati i moralnu Nedopustivo je da kenjali se po stanovima namijenjenim ljudima šire psi. stranu stvari. Dogodilo se nešto čega Ružena uopće nije bila svjesna — njen prkos počeo se na neki tajanstven i neprimjetan način stapati s očevim ogorčenjem. Više joj nije, kao maločas, bio odvratan — naprotiv, iz njegovih gnjevnih riječi crpla je novu energiju. — Mi nikad nismo držali pse u kući i nisu nam nedostajali — rekao je otac. I dalje posmatrala sebe u ogledalu, ispunjena osjećanjem da joj trudnoća daje dotad nepoznatu nadmoćnost. Sviđala se sama sebi ili ne, trubač je doputovao raditrenutku nje i ljubazno poziva u kavanu. Uostalom — pogledala je na sat — u ovom već je je čeka. — Mi ćemo, međutim, napraviti red, još ćeš se začuditi! — smijao se otac a ona mu je rekla blago, gotovo s osmijehom: — Drago mi je, tata. Ali ja sad moram ići. — Ja takođe. Vježba samo što nije počela. Zajedno su izišli iz zgrade i tu se nastali. Ružena je polako krenula prema kavani.

8.

Klima nikad nije naučio da se potpuno uživi u ulogu zvijezde, svakom poznate ličnosti, i za njega je ona, naročito u časovima kad su ga mučili lični problemi, predstavljala hendikep i opterećenje. Kad je s Ruženom ušao u hol i na zidu nasuprot gar derobi ugledao svoju veliku fotogr afiju na plak atu koji je tu ostao još od prošlog koncerta, obuzeo ga je osjećaj tjeskobe. Poveo je djevojku dalje u salu, bespomoćno nagađajući koliko će ga gostiju poznati. Plašio se pogleda, činilo mu se da ga sa svih strana prate i nadziru da li se drži i ponaša kako treba. Već je primijetio kako ga slijede radoznale oči. Nastojao je da na njih ne obraća pažnju i uputio se u dno sale prema stoliću od koga se kro z veliki prozo r pr užao pogled na k ro šnje drveća u parku. Kad su sjeli, osmjehnuo se Ruženi, pomilovao je po ruci i rekao da joj haljina lijepo stoji. Skromno je odbijala komplimente, ali on je insistirao na svome i nastojao da neko vrijeme govori na temu njene privlačnosti. Iznenađen je, reče, njenom pojavom. Mislio je na nju puna dva mjeseca dok uz pomoć mašte, svojstvene slikarima, nije dočarao lik veoma različit od stvarnosti. Najneobičnije u svemu je to što je njena stvarna pojava daleko privlačnija od one zamišljene iako je na nju mislio s toliko čežnje. Ružena je primijetila da se dva mjeseca nije javio i da zbog toga nije baš uvjerena d a je na nju mnogo mislio. Klima je bio spreman na tu primjedbu. Umorno je odmahnuo rukom i rekao djevojci da ne može ni zamisliti kakva je strašna dva mjeseca proživio. Ružena je upitala šta se dogodilo, ali muzičar se nije htio upuštati u pojedinosti. Rekao je samo to da se razočarao u osobu od koje je očekivao više zahvalnosti i da je iznenada o stao sasvim sam na svijetu, bez prijatelja, bez ikoga. Pribojavao se da bi Ružena mogla početi da se raspituje za pojedinosti tih njegovih nevolja, i da bi se mogao uplesti u laži. Te strepnje bile su sasvim suvišne. Činjenica da je muzičar proživio teške dane veoma je zainteresirala Ruženu i spremno je prihvatila takvo obrazloženje njegove dvomjesečne šutnje. U čemu su se u stvari sastojale te nevolje bilo joj je sasvim svejedno. U tim tužnim vrem enima za nju je bila važna jedino sama tuga. — Mnogo sam mislila na tebe i voljela bih da sam ti mogla pomoći — rekla je. — Bio sam tako sit čitavog svijeta da me je bilo strah sastajati se bilo s kim. Tužan sagovor nik nije dobar sagovor nik — rekao je. — I ja sam bila tužna — rekla je.

— Znam — rekao je i pomilovao je po r uci. — Već dugo sam uvjerena da sam s tobom ostala u drugom stanju, a ti se nisi javljao. Ja bih, međutim, zadržala to dijete i da nisi došao, da si odlučio da me više nikad ne vidiš. Čak i ako ostanem sasvim sama, govorila sam sebi, bar ću imati tvoje dijete. Nikad ne bih dala da mi ga uzmu, nikad... trenutku nije bio u stanjumisli. ni riječi progovori jerkoji mu je je užas Klima koji gaujetom obuzeo potpuno paralizirao Na da sreću, konobar lijeno posluživao goste zastao je u tom trenutku kraj njihovog stola i upitao ih šta žele. — Konjak — uzdahnuo je muzičar i odmah se ispr avio. — Dva konjaka. Ponovo je zavladala tišina i Ružena je ponovila šapatom: — Ni za šta na svijetu ne bih dala da mi g a uzmu. — Ne govori tako — trgao se Klima konačno. — To ipak nije samo tvoja stvar. Dijete, na kraju krajeva, ne pripada samo ženi. To je stvar oca koliko i majke. U tome moraju biti složni, jer u suprotnom sve se može loše završiti. Tek pošto je to izgovorio, postao je svjestan da je upravo indirektno priznao da je otac djeteta i da će od tog trenutka s Ruženom moći pregovarati samo na bazi tog priznanja. Znao je, doduše, da postupa po planu, da je to ustupak s kojim je od početka računao, ali se ipak uplašio svojih riječi. Nad njihov sto nagnuo se konobar, donoseći konjake. — Vi ste gospodin Klima, džez-trubač! — Da — rekao je Klima. — Djevojke iz kuhinje su vas poznale. Vaša slika je na onom plakatu u holu? — Da — rekao je Klima. — Kažu da ste idol svih žena od dvanaest do sedamdeset godina! — rekao e konobar i dodao, obraćajući se Ruženi: — Žene će ti od zavisti počupati kosu! — Odlazeći, nekoliko puta se okrenuo i nametljivo, povjerljivo se osmjehnuo. — Nikad ne bih mogla ukloniti dijete — ponovila je Ružena. — A i ti ćeš ednog dana biti sretan što ga imaš. Ta ja, konačno, ništa ne tražim od tebe. Ne misliš, nadam se, da namjeravam postavljati neke zahtjeve. Što se toga tiče, možeš biti potpuno miran. Sve je to samo moja stvar i ako ne želiš, ni o čemu ne treba da brineš... Ništa na svijetu ne može tako uzbuditi muškarca kao takve umirujuće

riječi. Klimu je odjednom savladalo osjećanje da pokušaj da se nešto spase daleko premašuje njegove snage i da bi bilo najbolje dići ruke od svega. Nije rekao ništa a i Ružena je šutjela, pa su riječi koje je upravo izgovorila i dalje rasle u tišini i trubač se suočen s njima osjećao sve jadniji i bespomoćniji. A onda se pr ed njim, u mislima, poj avila slika njego ve žene. Znao je da ne smije kapitulirati. Pružio je ruku preko mramorne ploče stolića i dodirnuo Ruženine prste. Stegnuo ih je i rekao: — Zaboravi malo na to dijete. Dijete uopće nije ono najvažnije u svemu. Misliš da nas dvoje nemamo ništa više da kažemo jedno drugo m? Misliš da sam došao o vamo samo radi tog djeteta? Ružena je slegla ramenima. — Najvažnije od svega je to da mi je bilo teško bez tebe. Vidjeli smo se samo jednom, i na kratko vrijeme. A nije od tada prošao ni jedan dan a da nisam mislio na tebe. Zašutio je, a Ružena je rekla: — Nisi se javio puna dva mjeseca, a ja sam ti dva puta pisala. — Nenisam. ljuti sePlašio zbog toga ekao je — Nisam se htiosam javljati. Namjerno sam — se ronoga štomuzičar. se događa u meni.ti Borio se protiv ljubavi. Htio sam ti napisati dugačko pismo, ispisao sam mnogo listova hartije, ali sam ih na kraju sve bacio. Još nikad mi se nije dogodilo da se tako zaljubim, i to m e je ispunjavalo užasom. Uostalom, zašto da ti ne priznam. Htio sam provjeriti i to nisu li ta moja osjećanja samo trenutan zanos. Ako i poslije mjesec dana ostanem tako opčinjen, rekao sam sebi, onda ono što osjećam prema njoj nije varka nego istina. — A šta sad misliš? — upitala je tiho Ružena. — Je li varka? Kad je Ružena izgovorila te riječi, trubač je postao svjestan da njegov plan nai uspjeh. Zato više Ruženinu nastavio je govorima iti, izgleda sve lakše lakše. Upravo u onije vomispuštao trenutku, dok sjediruku t u si njom, shvata da je nepotrebno da svoja osjećanja podvrgava daljim kušanjima jer je sve asno. O djetetu ne želi razgovarati jer je za njega važna Ružena, a ne njeno dijete. To nerođeno dijete značajno je samo zbog toga što je učinilo da se ponovo nađe s Ruženom. Da, to dijete, koji živi u njoj, pozvalo ga je da dođe u banju, učinilo je da shvati koliko voli Ruženu i zato (podigao je čašu s konjakom) pije u zdravlje tog djeteta. Naravno, smjesta se uplašio te strašne zdravice do koje ga je doveo njegov g ovor nički zanos. Ali r iječi su bile izgo vor ene. Ružena je podigla čašu i šapnula: — Da. Za naše dijete. — Ispila je konjak.

Muzičar, u nastojanju da što brže zataška zlosretnu zdravicu, ponovo je izjavio kako je svakog dana i svakog časa mislio na Ruženu. Ona je na to rekla kako se on u glavnom gradu sigurno kreće u društvu zanimljivijih žena nego što je ona. Odgo vor io je kako je već do g uše sit njihove izvješt ačenosti i dvoličnosti. Nijedna od tih žena ne može se mjeriti s Ruženom; samo je šteta što je zaposlena tako daleko od njega. Da li bi željela da pređe u glavni grad? Veoma rado bi prešla u glavni grad, odgovorila je. Nije, međutim, nimalo lako tamo dobiti mjesto. Skromno se osmjehnuo i rekao da u glavnom gradu ima mnogo poznanika među ljekarima, tako da ne bi bilo naročito teško pronaći zaposlenje za nju. Još dugo je tako g ovor io, neprest ano je držeći za r uku, i nije ni primijetio da im je prišla nepoznata djevojčica. Ne izvinjavajući se što ih uznemirava, rekla je oduševljeno: — Vi ste gospodin Klima! Smjesta sam vas prepoznala! HtjelaKlima bih samo da venjeo. mi datePostao autogram. je pocr je svjestan da drži Ruženu za ruku i izjavljuje oj ljubav na javnom mjestu, naočigled velikog broja ljudi. Učinilo mu se da sjedi na pozornici usred amfiteatra i da čitav svijet, kao zabave željna publika, sa zlobnim smijehom prati njegovu bor bu za život . Djevojčica mu je pružila parčence papira i Klima je htio da se potpiše i što prije se r iješi bijed e, ali nije imao pero , a nije ga imala ni djevojčica. — Imaš li pero? — šapnuo je Ruženi, istinski šapnuo, jer nije htio da djevojčica primijeti da je s Ruženom na ti. Onda je postao svjestan da je držanje za ruku daleko izrazitiji znak intimnosti nego obraćanje sa ti, pa je ponovio pitanje, nešto glasnije: — Imaš li pero? Ružena je odrečno zavrtjela glavom i djevojčica je otišla do stola za kojim je sjedila s nekim mladićima i djevojkama. Ovi su odmah iskoristili priliku i nagrnuli za njom prema Klimi. Neko mu je pružio pero , i mor ao je da se potpisuje na listićima koje su kidali iz malog bloka. U stvari, sve je to bilo sasvim u skladu sa zamišljenim planom. Što bude više svjedoka njihove intimnosti, Ružena će prije povjerovati da je on voli. Međutim, supro tno o nome što mu je g ovor io razum, neka p otpuno ir acionalna strepnja učinila je da muzičar sasvim izgubi glavu. Iznenada mu se nametnula misao da je sve to Ružena unaprijed izrežirala. Kao u izmaglici vidio je kako svi ti ljudi svjedoče protiv njega u postupku za utvrđivanje očinstva...

da,

vidjeli smo ih, sjedili su jedno por ed drugog kao ljubavnici, on ju je milovao po ruci i gledao zaljubljeno u oči...

Njegova sujeta samo je povećavala tu nelagodnost; Ružena, smatrao je, nije dovoljno lijepa da bi sebi mogao dozvoliti da je drži za ruku. U tom pogledu bio je pomalo nepravedan. Bila je mnogo ljepša nego što mu se u tom trenutku činilo. Kao što zaljubljenom voljena žena izgleda ljepša tako za onoga ko strepi od neke žene svaka, pa i najmanja nepravilnost njenih crta dobija nestvarne r azmjer e... Konačno su se svi udaljili i Klima je rekao: — Ne sviđa mi se ovaj lokal. Bi li htjela da se malo pr ovozamo? Pristala je najviše zbog toga što je htjela vidjeti kakav ima auto. Klima je pozvao konobara i platio. Kad su izišli iz kafane, ugledali su na suprotnoj strani ulice, u parku, na širokoj stazi posutoj žutim pijeskom, desetak postrojenih muškaraca. Bili su to uglavnom već ljudi u godinama, svi su na rukavima zgužvanih odijela imali crvene trake a svaki je u rukama držao dugačku motku s omčom na kraju. — Klima je pr etrnuo. — Šta je to? — upitao je. — Ništa, ništa — rekla je brzo Ružena i povukla ga za sobom. — Gdje si ostavio kola? Klima, međutim, nije mogao odvojiti pogled od tih ljudi. Prosto nije mogao shvatiti, čemu bi mogle da služe te dugačke motke sa žičanim omčama. Izgledali su kao ljudi koji su nekad po ulicama palili plinske lampe, kao ribari koji se spremaju u lov na leteće ribe, kao ljudi koji brane svoje domove naoružani nekim tajnim oružjem. Dok ih je tako posmatrao, učinilo mu se da mu se jedan od njih osmjehuje. To ga je uplašilo, možda jo oko š više uplašio samokoji g sebe. Već mu se javljaju priviđenja, pomislioalije,seveć svuda sebe vidi ljude ga prate i špijuniraju. Zato je prosto pustio da ga Ružena brzim koracima odvuče do parkinga. 9.

— Htio bih s tobom otputovati nekud daleko — rekao je. Desnu ruku prebacio je Ruženi preko ramena a lijevom je držao volan. — Nekud daleko na ug. Po dugim, širokim auto-stradama koje vode duž obala. Jesi li kad bila u

Italiji? — Nisam. — Onda mi obećaj da ćeš poći tamo sa mnom. — Da malo ne pretjeruješ? Ružena je to rekla prosto iz skromnosti, ali Klima se sa strahom upitao ne odnosi li se to njeno ne pretjeruješ na cijelu njegovu demagogiju, koju je iznenada otkrila. Nazad se, međutim, nije mo glo . — Da, pretjerujem. Mašta me uvijek vuče predaleko. Takav sam, šta mogu. Samo što, za razliku od drugih, ja te svoje neskromne ideje i ostvarujem. Vjeruj mi, nema ničeg ljepšeg na svijetu od ostvarivanja pretjeranih želja. Htio bih da sav moj život bude jedna pretjerana želja. Htio bih da se više ne vraćamo u banju, htio bih da se ovako vozimo sve dalje i dalje, dok ne stignemo da mora. Tamo bih našao mjesto u nekom orkestru i putovali bismo zajed no o d jednog primo rskog ljetovališta do drugo g. Zaustavio je kola na mjestu sa koga se pružao pr ekrasan pogled na oko lna brda. Izišli su. Pozvao ju je da prošetaju po šumi. Šetali su, i poslije izvjesnog vremena sjeli na drvenu klupu koja je tu ostala iz vremena kad su se ljudi manje vozili automobilima, a više odlazili na izlete u šumu. I dalje je držao ruku prebačenu preko njenih ramena. — Svi misle kako je moj život ispunjen samo uživanjem — rekao je odjednom sumornim glasom. — Samo ja znam koliko se varaju. U stvari, veoma sam nesretan. Ne samo ovih posljednjih nekoliko mjeseci nego već mnogo g odina. Koliko su joj njegove riječi o putovanju u Italiju zvučale nestvarno (u njenoj zemlji bilo je malo onih koji su mogli putovati u inostranstvo kad im padne na pamet) je nekim toliko ju je sad privukla tugai ispunjavale kojom su bile prožetenejasnim njegovenepovjerenjem, reči. Uživala je u njenoj aro mi kao u mir isu pečenja. — Zašto bi ti bio nesretan? — Zašto bih ja bio nesretan... — uzdahnuo je muzičar. — Slavan si, imaš lijep auto, imaš novca, imaš lijepu ženu... — Lijepu, možda... — rekao je gorko. — Znam — rekla je Ružena. — Više nije mlada. Ona je otprilike tvojih godina, zar ne? Klima je postao svjestan da je Ružena prikupila detaljne informacije o

njegovoj ženi i to ga je ispunilo bijesom. Ipak se savladao i rekao: — Da, mojih je godina. — Na tebe se to ne odnosi. Ti nisi star. Izgledaš kao dječak — rekla je Ružena. — Samo što je muškarcu potrebna mlađa žena — nastavio je Klima. — Umjetniku posebno. Potrebna mi Ponekad je mladost, možeš koliko tebi volim upravo tvoju mladost. mi ne se čini da ni svezamisliti to više ne moguu izdržati. Upravo ludački čeznem da se oslobodim. Da počnem sve iz početka, i drukčije. Onaj tvoj jučerašnji telefonski poziv... Odjednom me je obuzeo osjećaj da je to poruka koju mi šalje sama sudbina. — Zaista? — rekla je tiho. — Zašto sam te onda odmah ponovo pozvao, šta misliš? Odjednom mi je postalo jasno da više ništa ne smijem odgađati. Da te moram odmah vidjeti, odmah, smjesta... — Zašutio je i samo ju je dugo gledao pravo u oči. — Voliš li me? — Volim. A ti mene? — Mnogo te volim — rekao je. — I ja tebe. Nagnuo se i dodirnuo ustima njena usta. Bila su to lijepa usta, mlada usta, privlačna usta s pravilno krojenim mekanim usnama i blistavim, bijelim zubima, sve je na njima bilo kako treba, ta prije svega dva mjeseca osjećao je nesavladivu želju da ih ljubi. I upravo zato što su ga ta usta toliko privlačila vidio ih je kroz izmaglicu čežnje i nije primjećivao njihov stvarni izgled; jezik u njima bio je kao plamen, njegova vlažnost kao gutljaj plemenitog žestokog pića. Tek usta koja ga više nisu privlačila postala su iznenada stvarna — obična — hektolitri usta, onajraznih nezasitni kroz koji suu prošle gomile knedli i krompira, juha otvor i drugih tečnosti, kome su zubi zakrpljeni plombama a jezik nije navlažen opojnim pićem nego pljuvačkom, rođenom sestrom sline. Taj njen jezik ispunjavao mu je usta kao neukusni zalogaj koji ne može pr ogutati, a ne smije ispljunut i. Poljubac se konačno završio, pa su ustali i krenuli dalje. Ružena je bila gotovo sretna, ali se ipak nikako nije mogla osloboditi osjećanja da je neposredni povod zbog koga je telefonirala muzičaru i natjerala ga da doputuje ostao u razgovoru iz nekih razloga nespomenut. Ona, doduše, nije ni željela da o njemu nadugačko raspravlja. Naprotiv, smatrala je da je ono o čemu su razgovarali daleko prijatnije i važnije. Ipak je htjela da ta stvar bude

na neki način prisutna, maka r i diskr etno, neupadljivo, skr omno . Zato je, kad je Klima poslije nekoliko ljubavnih izjava rekao da će učiniti sve kako bi mogao živjeti s Ruženom, ubacila: — Veoma si zlatan, ali treba da mislimo i na to da više nisam sama. — Da — rekao je Klima. Znao je da je, eto, nastupio trenutak kojeg se sve vrijeme plašio, da je do šla na udar najranjivija tač ka njegove demago gije. — Da, imaš pr avo — rekao je. — Nisi sama, ali to nikako nije najvažnije u svemu ovome. Želim da budem s tobom zato što te volim a ne zato što si ostala u drugom stanju. — Da — uzdahnula je Ružena. — Nema ničeg mučnijeg od braka sklopljenog samo zbog toga što je gr eškom začeto dijete. Čak, drag a, ako želiš da budem iskr en, htio bih da budeš opet kakva si bila. Da opet budemo sami nas dvoje i da nikoga ne bude između nas. Razumiješ li me? — Ah, ne to je nemoguće, to ne mogu, to nikad ne bih mogla učiniti — uspro tivila se Ružena. Ne bi se moglo reći da je to izjavila zato što je u to bila iz dubine duše uvjerena. Definitivna sigurnost koju je stekla prilikom prekjučerašnjeg razgovora s doktorom Škretom bila je nešto još sasvim svježe. Nije se rukovodila nikakvim unaprijed skovanim planom, bila je samo svjesna da je u drugom stanju i proživljavala je to kao veliki događaj i — možda još više — kao šansu i priliku kakva joj se više neće pružiti. Osjećala se kao pion u šahu koji je stigao do kraja table i pretvorio se u kraljicu. Uživala je u toj iznenada stečenoj i dotad nepoznatoj moći. Doživjela je da na njeno naređenje stvari počnu da se kreću, slavni muzičar dolazi k njoj iz glavnog grada, vozi je u prekrasnom automobilu, izjavljuje ljubav.neka Nijeveza. biloAko nikakve sumnje između trudnoće i te iznenadne moćijojpostoji nije htjela da da se odr ekne moći, n ije se mogla odreći ni trudnoće. Zato je trubač morao dalje kotrljati svoj kamen. — Draga, meni nije potrebna po rodica. Potrebna mi je ljubav. Ti si za mene lj ubav, a dijete pretvara svaku ljubav u porodicu. U dosadu. U brige. U mrzovolju. A svaku ljubavnicu pretvara u majku. Ti za mene nisi maj ka. Za mene si ljubavnica, i ne želim da te dijelim bilo s kim. Ni s djetetom. Bile su to lijepe riječi, Ružena ih je rado slušala, ali je ipak zavrtjela glavom. — Ne, to ne bih mogla učiniti. Ta to je tvoje dijete. Ne bih mogla ukloniti tvoje dijete.

Nije mogao smisliti nikakav nov argument i ponavljao je stalno jedno te isto, plašeći se da Ružena ne prozre neiskrenost njegovih riječi. — Imaš više od trideset godina — rekla je. — Zar nikad nisi poželio imati dijete? Nikad dosad nije poželio imati dijete, zaista. Toliko je volio Kamillu da bi mu dijete smetalo.—Kad je maločas to rekao Ruženi, nije lagao. Te iste riječi pored je već nje godinama iskreno i bez trunke pretvaranja — ponavljao svojoj ženi. — Već šest godina si u braku, a nemate djece. Bila sam tako sretna što ti mogu pokloniti dijete. Polako je postajao svjestan da se sve okreće protiv njega. Njegova bezmjerna i sasvim izuzetna ljubav prema Kamilli svela se u Ruženinoj interpretaciji na to da Kamilla ne može imati djecu i samo je podstiče na sve veću drskost. Zahladnjelo je, sunce se spustilo do horizonta, vrijeme je prolazilo, a on e stalno ponavljao onomušto rekao dok je onanije ponavljala svoje Činilo se jo daj je se već našao u ćorsokaku, više znao šta ne, ne, neiznova bih mogla. da poduzme, bio je uvjeren da je sve izgubljeno. Bio je tako nervozan da je zaboravio da je dr ži za ruku, zab or avio je da treba da je ljub i i da g las treba da mu zvuči nježno. Uplašio se kad je toga postao svjestan i pokušao je popraviti stvar. Zastao je, osmjehnuo joj se i zagrlio je. Bio je to zagrljaj ispunjen umorom. Privukao ju je sebi a obraz pritisnuo uz njeno lice, ali je u stvari nije grlio nego se samo naslonio na nju, da se odmori, da predahne, jer mu se činilo da je pred njim dug put za koji nema snage. I Ružena je, međutim, bila stigla do kraja. I njoj je ponestalo arg umenata i osjećala je da muškarcu koga želi osvojiti ne može u beskraj ponavljati samo ne. Zagrljaj je dugo trajao i, kad je stisa k Kliminih ruku popust io, o bor ila je glavu i pokorno šapnula: — Reci mi onda šta treba da radim. Klima nije mogao povjerovati svojim ušima. To je došlo previše naglo i neočekivano, i donijelo mu beskrajno olakšanje. Olakšanje tako ogromno da e morao uložiti sve snage da ga sakrije. Pomilovao je djevojku po obrazu i rekao da je primarijus Škreta njegov dobar prijatelj i da će biti dovoljno da Ružena za tri dana dođe pr ed komisiju. Poći će s njo m. Nema se čega plašiti. Ružena se nije opirala pa mu se vratila želja da nastavi igrati svoju ulogu. Išli su zagrljeni i svakog časa zastajali i ljubili se (njegova radost bila je tako

velika da su poljupci bili opet obavijeni onom prijatnom izmaglicom). Ponovo e počeo govoriti o tome kako bi Ružena trebalo da se preseli u glavni grad. Ponovio je čak i pr iču o putovanju na more. Sunce je zašlo, u šumi je zavladao sumrak a iznad vrhova bo rova izro nio e blijed, okrugao mjesec. Krenuli su natrag prema autu. Kad su izišli na cestu, iznenada su se našli obasjani svjetlošću reflektora. Najprije im se učinilo da to nailazi neki automobil, a onda su postali svjesni da ih reflektor prati. Svjetlost e dolazila od motocikla parkiranog na suprotnoj strani ceste. Na motociklu je sjedio muška rac i posmatrao ih. — Hajdemo brže, molim te — rekla je. Kad su došli do automobila, muškarac na motociklu je ustao i krenuo prema njima. Muzičar ga je vidio samo kao tamnu siluetu jer ga je reflektor motocikla, čija mu je svjetlost udarala u oči, osvjetljavao s leđa. — Dođi! — viknuo je prilazeći Ruženi. — Moram govoriti s tobom! Imam ti mnogo toga kazati! Mnogo, mnogo toga kazati! — vikao je smušeno i nervozno. I muzičar je bio nervozan i zbunjen i nije znao kako reagirati na to ne naročito pristojno ponašanje. — Gospođica je sa mnom, nije s vama — izjavio e. — I s vama bi trebalo da porazgovaram, znate — viknuo je nepoznati muškarac obraćajući se trubaču. — Vi mislite da vam je zbog toga što ste slavni sve dopušteno! Mislite da imate pravo da je zaluđujete? Da joj možete nekažnjeno zavrtjeti mozak! Za vas je to isuviše jednostavno! I ja bih to znao da sam na vašem mjestu! Ružena je iskoristila trenutak kada se moticiklista obratio Klimi i ušla u automobil. Mladićjeje glasna potrčaomuzika. za njom, ali ona zalupila i uključilai radio. Odjeknula Klima je je takođe ušaovrata u automobil zatvorio vrata. Kola su bila ispunjena bukom. Kroz prozor je mogao vidjeti samo siluetu muškarca koji je nešto vikao i gestikulirao. — Ludak, neprestano me progoni — rekla je Ružena. — Molim te, krenimo, brzo! 10 .

Parkirao je automobil, otpratio Ruženu do »Doma Karla Marxa«,

poljubio je i, kad je nestala iza vrata, osjetio je umor kao da je probdio četiri noći. Bilo je već kasno, mučila ga je glad i činilo mu se da neće imati snage da sjedne za volan i vozi. Osjetio je potrebu za Bertlefovim umirujućim riječima i krenuo popr ijeko kro z park prema ho telu »Richmond«. Kad je stigao do ulaza, primijetio je veliki plakat osvijetljen svijetlošću ulične lampe. Na plakatu je velikim nevješto iscrtanim slovima bilo napisano njegovo ime a ispod njega, manjim slovima, bila su napisana imena doktora Škrete i apotekara. Da bude upadljiviji, na plakatu je bila nacrtana još i zlatna truba. Brzina kojom je doktor Škreta organizirao reklamiranje koncerta bila je za Klimu dobar znak jer je činilo se, govorila da se u doktora može pouzdati. Ustrčao je uza stepenice i pokucao na vrata Bertlefovog apartmana. Nikakav zvuk nije se čuo . Pokucao je pono vo. Opet tišina. Prije nego što je stigao pomisliti kako je došao u nezgodno vrijeme (bogati bio kvaku. je čuven ponisu svojim vezama u Muzičar ženskomjesvijetu) njegova Amerikanac ruka je pritisnula Vrata bila zaključana. ušao u sobu i zastao kao uko pan. Nije se vidjelo ništa. Nije se vidjelo ništa, samo je iz ednog ugla sobe dopirala neka čudna svjetlost. Nije bila slična ni bjeličastom iskrenju, ni žućkastom svjetlu električne sijalice. Bilo je to neko plavičasto zračenje koje je ispunjavalo čitavu prostoriju. U tom trenutku zakašnjela misao stigla je muzičarevu brzopletu ruku i upozorila ga da je učinio nešto veoma indiskretno kad je u kasne večernje sate, nenajavljen pa čak i bez dopuštenja ušao u tuđu sobu. Uplašio se te svoje nepristojnosti, iziša o u hodnik i brzo zatvor io za sobom vrata. Bio pokušavajući je tako zbunjen da nije odmah ostao stoji pred vratima odgonetnuti šta bi otišao moglonego biti je izvor onedatajanstvene svjetlosti. Možda Amerikanac leži nag u sobi, pomislio je, i izlaže tijelo ultraljubičastim zracima vještačkog sunca. U tom trenutku otvor ila su se vr ata i na njima se pojavio Bertlef. Nije bio nag, bio je u istom odijelu u kojem ga je vidio ujutro. — Drago mi je što ste svratili. Izvolite, uđite — rekao je, osmjehujući se. Muzičar je, ispunjen radoznalošću, ušao u apartman, ali prostorija je bila osvijetljena običnim lusterom obješenim na sredini tavanice. — Bojim se da vam ne smetam — rekao je Klima.

— Ni najmanje — odgovorio je Bertlef i pokazao na fotelju kraj prozora u uglu iz koga je, kako se muzičaru učinilo, maločas izbijala ona čudna plavičasta svjetlost. — Razmišljao sam, to j e sve. — Kad sam ušao... opr ostite što sam tako upao ovamo... primijetio sam neko neo bično zr ačenje... — ozbiljno Zračenje? — nasmijao se Bertlef. se da ste taj vaš slučaj previše shvatili. Tako ozbiljno da vam—se Čini već priviđaju stvari. — Možda mi se to učinilo zato što sam ušao iz mračnog hodnika. — Možda — rekao je Bertlef. — Pričajte mi šta ste uradili. Muzičar mu je počeo pričati, ali Bertlef ga je poslije nekoliko trenutaka prekinuo : — Jeste li gladni? Klimnuo je glavom, i Bertlef je izvadio iz ormara paketić dvopeka i konzervu šunk e, koju je odmah o tvor io. Klima je pričao, halapljivo gutajući hranu i povremeno upitno podižući pogled prema Bertlefu . — Uvjeren sam da će se sve dobro svršiti — umirivao ga je Bertlef. — Šta mislite, ko bi mogao biti čovjek koji nas je čekao pored automobila? — upitao je Klima. Bertlef je slegao ramenima. — Ne znam. To je, uostalom, sad i tako svejedno. — To je istina. Biće bolje da r azmislim kako da objasnim Kamilli zašto je konferencija ta ko dugo trajala. Bilo je već prilično kasno. S obnovljenom snagom i umiren muzičar je sjeo u automobil i odvezao se natrag u glavni grad. Put mu je osvjetljavao velik, okrugao mjesec.

TREĆI DAN

1.

Osvanula je srijeda, banja se probudila i oživjela. Mlazevi vode potekli su u kade, maseri su otpočeli mijesiti obnažena leđa a na parkingu se zaustavio putnički Tosasvim nije bila ona luksuzna limuzina koja se jučevoze zaustavila na istom automobil. mjestu nego običan automobil kakve uglavnom ljudi u ovoj zemlji. Za volanom je sjedio muškarac od otprilike četrdeset pet godina; bio je sam u kolim a. Zadnja sjedišta bila su zatrpana kofer ima. Muškarac je izišao, zaključao kola, dao čuvaru parkinga pet kruna i pošao ravno prema »Domu Karla Marxa«. Ušao je i kroz hodnik stigao do vrata na kojima je stajalo ime doktora Škrete. Produžio je u čekaonicu i pokucao na vrata ordinacije. Kroz odškrinuta vrata provirila je sestra, muškarac joj je rekao svoje ime i poslije jednog trenutka izišao je iz ordinacije sam doktor Škreta. — Kad si stigao? — Jakube! Ovog časa. — To je fantastično! Treba da porazgovaramo o toliko stvari... Znaš šta... — rekao je, pošto je neko vrijeme razmišljao — sad ne mogu ostaviti posao. Uđi u or dinaciju. Daću ti bijeli m antil. Jakub nije bio ljekar i još nikad nije bio u g inekološkoj o rdinaciji. Doktor Škreta ga je, međutim, uhvatio ispod ruke i uveo u bijelu prostoriju u kojoj je, na stolu za preglede, ležala obnažena žena, raširenih nogu. — Nađite jedan mantil za gospodina doktora — rekao je Škreta sestri i sestra je otvorila ormar i pružila Jakubu bijeli ljekarski ogrtač. — Dođi da vidiš. Htio bih da potvrdiš moju dijagnozu. Odveo je Jakuba do žene koja je očigledno bila veoma zadovoljna činjenicom što će tajna njenih jajnika koji dosad, uprkos svim nastojanjima, nisu mogli dovesti na svijet potomka biti predmet istraživanja dvojice renomiranih stručnjaka. Doktor Škreta počeo je ponovo ispitivati utrobu pacijentkinje i izgovorio nekoliko latinskih riječi, na što je Jakub promrmljao nešto kao da se slaže. — Koliko ostaješ? — upitao ga je zatim doktor Škreta. — Jedan dan. — Samo jedan dan? Premalo. Nećemo stići prodiskutirati ni o čemu. — Kad me tu dodirnete, osjećam bol — rekla je žena koja je ležala na

stolu r aširenih nogu. — Mora malo boljeti, to nije ništa — rekao je Jakub da zabavi svog prijatelja. — Da, gospodin doktor je u pravu — rekao je Škreta. — To nije ništa. Sve je u redu. Propisaću vam kuru injekcija. Javićete se sestri svakog jutra u šest sati. Možetesam se obući. — Došao se u stvari oprostiti s tobom — rekao je Jakub. — Kako to — oprostiti se? — Odlazim u inostranstvo. Dobio sam iseljeničku dozvolu. Žena se u međuvremenu obukla, pozdravila se s doktorom Škretom i njegovim kolego m i izišla. — To je novost! Tako nešto nisam očekivao — začudio se doktor Škreta. — Ako je tako, ako se r astajemo, smjesta ću poslati one babe kući. — Gospodine doktore — umiješala se u razgovor sestra — i juče ste ih poslali kući. Krajem sedmice bićemo u velikom zao statku. — Onda pozovite sljedeću — rekao je doktor Škreta i uzdahnuo. Sestra je prozvala sljedeću pacijentkinju. Muškarci su je neprimjetno odmjerili i dali jedan drugome na znanje da je ljepša od prethodne. Doktor Škreta ju je upitao kako se osjeća poslije kupki a onda joj rekao da se svuče. — Strahovito dugo je trajalo dok mi nisu dali pasoš, a onda sam za dva dana bio spr eman za put. Čak nisam imao vo lje da se opr aštam bilo s kim. — Utoliko više se radujem što si svratio — rekao je doktor Škreta i pozvao mladu ženu da se popne na sto za preglede. Navukao je gumenu rukavicu i posvetio se pacijentk inji. — Htio sam vidjeti samo tebe i Olgu — rekao je Jakub. — Nadam se da je dobro. — Budi bez brige — rekao je Škreta, ali se po njegovom glasu moglo osjetiti da ne zna šta je odgovorio Jakobu. Sva njegova pažnja bila je koncentrirana na pacijentkinju. — Biće potrebna jedna mala intervencija — rekao je. — Ne plašite se, neće boljeti. — Otišao je do zastakljenog ormara i izvukao špric za injekcije koji je na kraju umjesto igle imao kratak nastavak od plastike. — Šta je to? — upitao je Jakub. — S godinama sam došao do nekih novih metoda, veoma efikasnih, kako

se pokazalo. Možda ćeš reći da sam sebičan, ali zasad ne namjeravam da ih objavljujem, to su moje tajne. — Ne treba da se plašim? — upitala je više koketno nego bojažljivo žena koja je ležala raširenih nogu. — Nimalo — odgovor io je doktor Škreta i, oprezno uzevši epruvetu s nekomi pritisnuo tečnošću,klip. pažljivo špric. Prišao je ženi, gurnuo joj špric među noge — Jenapunio li boljelo? — Nije — rekla je. — Došao sam ovamo i zato da ti vratim tabletu — rekao je Jakub. Doktor Škreta kao da nije čuo njegove riječi. Bio je previše zauzet svojom pacijentkinjom. Zamišljeno, ozbiljnog lica odmjerio je ženu od glave do pete i rekao: — U vašem slučaju bilo bi zaista šteta da nemate djecu. Imate lijepe, dugačke noge, dobro građenu karlicu, lijep grudni koš i veoma privlačne crte lica. Dodirnuo je lice pacijentkinje, uhvatio je za bradu i dodao: — Lijepa vilica, sve veoma lijepo mo delirano. — Z atim je polo žio r uku na njeno bedro . — Prekr asne čvrste kosti. Kao da svjetlucaju kr oz mišiće. Još neko vrijeme je tako hvalio pacijentkinju opipavajući pojedine dijelove njenog tijela a ona nije ni protestirala niti se koketno smijala jer je doktor ova o zbiljnost činila da su n jego vi dodiri bili sve prije nego nepristojni. Konačno joj je pokretom glave dao znak da se obuče i okrenuo se prijatelju. — Šta si ono rekao? — Da sam došao da ti vratim tabletu. — Kakvu tabletu? Oblačeći se, žena je upitala: — Mislite da se mogu nadati, gospodine doktore? — Veoma sam zadovoljan — rekao je doktor Škreta. — Mislim da se stvari dobro razvijaju i da se oboje, i vi i ja, možemo nadati uspjehu. Žena je, pošto je zahvalila doktoru, izišla iz ordinacije i Jakub je rekao: — Jednom si mi dao tabletu koju mi niko drugi nije htio dati. Sad, kad odlazim , čini mi se da mi više neće biti potrebna i da bi trebalo da je vratim. — Biće bolje da je zadržiš. Takva pilula može čovjeku dobro doći drugdje kao i o vdje. — Ne, ne. Ta tableta pripada ovoj zemlji. Želim ostaviti ovoj zemlji sve što je njeno — rekao je Jakub.

— Gospodine doktore, da pozovem sljedeću pacijentkinju? — upitala je sestra. — Pošaljite te babe kući — rekao je doktor Škreta. — Za danas sam se naradio. Ova posljednja će sigurno roditi, vidjećete. To je za jedan dan dovoljno, zar ne? Sestra je odano gledala u doktora, ali nije pokazivala mnogo volje da ga posluša. Doktor Škreta je razumio taj pogled. — Dobro — rekao je — nemojte ih nikuda slati nego im r ecite da ću se vratiti za pola sata. — Gospodine doktore, juče ste isto tako rekli pola sata, a morala sam trčati za vama po ulici. — Ne brinite, sestro, za pola sata se vraćam — rekao je Škreta i kazao prijatelju da svuče mantil. Zatim ga je poveo iz zgrade i dalje kroz park prema »Richmondu«. 2.

Popeli su se na prvi kat a onda su otišli do kraja dugačkog, crvenim tepihom zastrtog hodnika. Doktor Škreta je otvorio vrata i ušao s prijateljem u malu ali prijatnu sobu. — Lijepo je od tebe — rekao je Jakub — što za mene uvijek nađeš neku sobicu. — Sve sobe na ovom kraju hodnika rezervirane su za moje posebne pacijente. Pored ove sobe je najljepši apartman u kome su u stara vremena odsjedali ministri i fabrikanti. Tu sam smjestio svog najdragocjenijeg pacijenta, bogatog Amerikanca, ro dom iz ovih kr ajeva. Pomalo smo prijatelji, mislim. — A gdje stanuje Olga? — U »Domu Karla Marxa« gdje i ja. Nije joj loše, ne boj se. — Najvažnije od svega je to da se za nju brineš. Kako je sada? — Normalne poteškoće ner vno labilne žene. — Pisao sam ti kako je izgledao njen život. — U ovu banju žene dolaze najviše zato da se liječe od neplodnosti. U slučaju tvoje štićenice bilo bi, međutim, bolje da ne bude previše plo dna. Jesi li

e vidio nagu? — Zaboga, nisam — rekao je Jakub. — Onda je pogledaj! Uzan grudni koš, a sisice kao dvije šljive! Lijepo joj se vide sva rebra. Ubuduće obrati kod žena više pažnje na grudni koš. Prave grudi treba da budu agresivne, da strče naprijed, da se šire kao da žele zauzeti što više prostora.pred Nasuprot takvim, postojenagrudi u defanzivi, koje se povlače svijetom i podsjećaju oklopkoje kojisuseuvijek sve više steže oko čovjeka dok ga konačno ne uguši. Takve grudi ima ona. Reci joj neka ti ih pokaže. — To joj neću reći — rekao je Jakub. — Bojiš se da je, kad bi ih vidio, više ne bi mogao smatrati svojom štićenicom. — Naprotiv — rekao je Jakub. — Bojim se da bih je žalio još više. — Znaš — rekao je Škreta — onaj Amerikanac je veoma zanimljiv čovek. — Gdje je mogu naći? — upitao je Jakub. — Koga? — Olgu. — Sad je nećeš naći. Sad je na terapiji. Čitavo jutro treba da provede u bazenu. — Ne bih htio da se mimoiđemo. Može li se tamo telefonirati? Doktor Škreta je podigao slušalicu i okrenuo broj ne prestajući razgovarati sa svojim prijateljem. — Upoznaću te s njim, htio bih da ga malo prostudiraš. Ti si odličan psiholog, ti ćeš ga pročitati. Imam neke planove s njim. vezu.— Kakve planove? — upitao je Jakub, ali doktor Škreta je već bio dobio — Je li to sestra Ružena? Kako ste? ... To ne treba da vas brine, takve neugodnosti su u vašem stanju normalna stvar. Htio sam vas upitati je li kod vas u bazenu moja pacijentkinja, ona što stanuje pored vas... Jest? Onda joj, molim vas, recite da ima posjetu iz glavnog grada, da ne bi slučajno nekuda otišla... Da, sačekaće je u dvanaest pred lječilištem. Škreta je spustio slušalicu. — Č uo si. Naći ćeš se s njom u podne. O čemu smo ono govorili? — O onom Amerikancu.

— Aha — rekao je Škreta. — Veoma interesantan momak. Izliječio sam njego vu ženu. Nisu mog li imati djece. — Od čega se on liječi ovde? — Srčane smetnje. — Rekao si da imaš s njim neke planove. — Prava je sramota — naljutio se Škreta — šta sve ljekar u ovoj zemlji mora raditi da bi koliko-toliko pristojno živio! Sutra dolazi čuveni trubač Klima. Treba da g a pratim na bubnjevima! Škretine tvrdnje Jakub nije previše ozbiljno uzimao, ali je smatrao da bi trebalo da se začudi: — Kako to? Zar ti znaš da udaraš u bubnjeve? — Naravno, čovječe! Šta drugo da radim, sad kad imam i porodicu. — Šta kažeš? — Jakub se sad istinski začudio. — Por odicu? Da se nisi oženio? — Oženio sam se — rekao je Škreta. — Květom? Květa je bila ljekarka u banji s kojom je Škreta išao već godinama, ali mu e uvijek uspijevalo da se u poslj ednjem trenutku izvuče od svadbe. — Da Květom — rekao je Škreta. — Pričao sam ti kako sam s njom svake sedmice odlazio na izlet u planinu, do vidikovca. — Znači, ipak si se oženio — rekao je Jakub sumorno. — Svaki put dok smo se peli — nastavio je Škreta — Květa me je nagovarala da se vjenčamo. Ja sam uvijek bio toliko iscrpljen od tog penjanja da mi se činilo da sam već star i da mi ne preostaje drugo nego da se oženim. Na kraju sam se, međutim, uvijek nekako savladao i kad mi se još, dok smo silazili, vratila snaga, nisam htio ni putem čuti zai ženidbu. danadugo Květa nagovorila da pođemo zaobilaznim uspon je Jednog trajao tako da me samje pristao da se vjenčamo još daleko ispod vrha. Sad je i dijete na putu pa treba pomalo da mislim i na novac. Amerikanac slika svete sličice. To bi se moglo dobr o unovčiti. Šta kažeš na to? — Misliš da za svetim sličicama vlada velika potražnja? — To bi bio fantastičan posao! Kad bismo postavili tezgu pred crkvom na sajamski dan i prodavali ih po sto kruna komad, zaradili bismo bogatstvo! Ja bih preuze o pr odaju, i dijeli o s njim pr ihod napola. — A šta on kaže na to?

— Taj momak ima toliko love da prosto ne zna šta da radi s njom, pa ga sve to uopće ne zanima — rekao je Škreta i opsovao. 3.

Olga je primijetila da joj sestra Ružena upućuje neke znake stojeći na rubu bazena, ali se pr etvarala da je ne vidi i plivala je dalje. Njih dvije se nisu voljele. Doktor Škreta je smjestio Olgu u sobicu pored njene. Ružena je imala običaj da glasno pušta radio, a Olga je željela mir. Nekoliko puta udarila je šakom o zid a medicinska sestra je na to odgovorila time što je još više po jačala zvuk. Ružena je strpljivo mahala dok joj nije konačno uspjelo da saopći pacijentkinji da će je u dvanaest sati pred zgradom čekati posjetilac iz glavnog grada. Olga se odmah sjetila da to može biti samo Jakub, i to ju je ispunilo beskrajnom radošću. Odmah se, međutim, i začudila toj radosti. Zašto, upitala se, osjećam takvu radost čim saznam da dol azi? Olga je, naime, bila od onih modernih žena koje vole da se razdvajaju u biće koje osjeća i biće koje posmatra. Radovalo se, međutim, i ono biće u njoj koje je posmatralo. Bilo je dobro svjesno da je pro sto nerazumno da se Olga koja o sjeća toliko raduje, a kak o je bilo i zlobno, ta nerazumnost ga je ispunjavala veseljem. Uživalo je zamišljajući kako bi se Jakub uplašio kad bi saznao za silinu njene radosti. Kazaljke na satu koji je visio iznad bazena pokazivale su petnaest minuta do dvanaest. Olga je zamišljala kakav bi se izraz pojavio na Jakubovom licu kad bi mu se bacila oko vrata i poljubila ga. Otplivala je do ruba bazena, izišla iz njega i otišla u kabinu da se obuče. Bilo joj je pomalo krivo što za njegov dolazak nije saznala još ujutro. Ljepše bi se obukla. Ovako, obukla je sivi, nimalo zanimljiv kost im, i to ju je o neraspoložilo. Ponekad, kao, na primjer, maloprije, dok je plivala u bazenu, potpuno je zaboravljala na svoj izgled. Sad je, međutim, stajala u kabini pred malim ogledalom i vidjela sebe u sivom kostimu. Još prije nekoliko minuta se zlobno osmijehivala ideji da se baci Jakubu oko vrata i strastveno ga izljubi. Samo, to oj je palo na pamet u bazenu, dok je plivala bez tijela, kao slobodna misao. Sad, kad je iznenada ponovo stekla tijelo i kostim, našla se beskrajno daleko

od te vesele zamisli i znala je da je opet tačno onakva kakvu je — na njenu veliku žalost — Jakub uvijek vidi: sažaljenja dostojna djevojčica, kojoj je potrebna pomoć. Da je Olga bila samo malo gluplja, možda bi sebe smatrala sasvim lijepom djevojkom. Kako je bila inteligentna, činilo joj se da je mnogo ružnija nego što je u stvarnosti bila jer, istini za volju, nije bila ni lijepa ni ružna i svaki muškarac prosječnih estetskih zahtjeva rado bi s njom proveo noć. Kako je Olga voljela da se razdvaja, biće u njoj koje je posmatralo obrecnulo se na biće koje je osjećalo: zar je uopće važno da li izgleda ovako ili onako? Zašto muči samu sebe gledajući se u ogledalu? Zar nije ništa više od objekta za muške oči? Zar ne može biti nezavisna od svog izgleda bar u onoj mjeri kako to zna biti svaki muškarac? Izišla je iz zgrade i ugledala njegovo lice, dobroćudno raznježeno. Znala e da će je, umjes to da joj pruži r uku, pomilovati po kosi kao dobru djevojčicu. I učinio je tako, naravno. — Kuda dajepođemo na uručak? — upitao ju je. Za njenim stolom bilo je Predložila da ručaju restoranu za pacijente. edno slobodno mjesto. Bila je to jedna ogromna prostorija, ispunjena stolovima za kojima su, zbijeni jedan uz drugog, ručali pacijenti. Jakub i Olga su sjeli i dugo čekali da im servirka naspe juhu u duboke tanjire. Za njihovim stolom sjedilo je dvoje nepoznatih ljudi koji su smjesta uvrstili Jakuba u složnu porodicu pacijenata i trudili se da uspostave konverzaciju. Tako je Jakub u razgovoru mogao tek tu i tamo postaviti Olgi poneko pitanje i saznati neke čisto praktične stvari — je li zadovoljna hranom, je li zadovoljna ljekarima, je li zadovoljna terapijom. K ad u je upitao kako se smjestila, reklastolova, je da ima groznu Pokretom glave pokazala je na jedan o d susjednih za koj im jesusjetku. sjedila Ružena. Ljudi koji su sjedili s njima za stolom konačno su se pozdravili i otišli i Jakub je rekao, gledajući Ruženu: — Zanimljiva su Hegelova razmišljanja o takozvanom grčkom profilu čija je ljepota, po njemu, u tome što je nos u istoj liniji sa čelom, čime gornja polovina glave, sjedište razuma i duha, dobija poseban akcent. Posmatram ovu tvoju susjetku i zaključujem da je kod nje, naprotiv, cijelo lice usredotočeno na usta. Pogledaj kako pažljivo žvaće i uz to glasno govori! Akcent na tom donjem, animalnom dijelu lica bio bi Hegelu odvratan, a ipak je ta djevojka, iako mi je zbog nečega nesimpatična, prilično ljepuškasta.

— Misliš? — rekla je Olga. U njenom glasu se osjećalo negodovanje. — Plašio bih se tih njenih usta, da me ne progutaju — rekao je brzo Jakub, a onda dodao: — Hegel bi bio zadovoljniji tobom. Dominanta tvog lica e čelo, koje svakome odmah ukazuje na tvoju inteligenciju. — Takva r azglabanja dovode me do bjesnila — rekla je Olga oštro. — Iz njih bi uvijek proiziđebesmislica. zaključak Ja da zamišljam je fizionomija čovjeka njegove duše. trebalo A to jedapotpuna da moja dušaotisak ima čvrstu bradu i senzualna usta, a imam sitnu bradu i tanke usne. Da se nikad nisam vidjela u ogledalu, i kad bi trebalo da prikažem svoju spoljašnost prema onome kako sebe poznajem iznutra, to stvorenje ne bi nimalo ličilo na mene! Moja ličnost nema nikakve veze s mojim izgledom! 4.

Teško bi bilo naći riječ kojo m bi se mogao izraziti J akubov o dnos prema Olgi. je kćiJakub njegovog prijatelja, i pogubljenog kad jeosirotjele imala sedamBila godina. je tada odlučiouhapšenog da preuzme ulogu zaštitnika djevojčice. Sam nije imao djece i takvo neobavezno očinstvo ga je privlačilo. U šali ju je nazivao svojom štićenicom. Sjedili su u Olginoj sobici. Olga je uključila rešo, stavila na njega lončić s vodom i Jakub je iznenada postao svjestan da će mu biti veoma teško da joj saopći pravi razlog svoje posjete. Svaki put kad je htio da joj kaže kako je došao da se oprosti s njom, uhvatio bi ga strah da će ta vijest zvučati previše patetično i da će, kad je izgovori, zavladati nelagodna atmosfera. Već odavno e naslućivao da je potajno zaljubljena u njega. Olga izvadila izvodom. ormaraJakub dvije šoljice, nasula u njih mljevenu kavu ii prelila je jeključalom je ubacio u šoljicu kocku šećera promiješao kavu. Trgao se kad je čuo Olgino pitanje: — Reci mi, Jakube, kakav je u stvari bio moj otac? — Zašto pitaš? — Može li se r eći da je imao čistu savjest? — Kako ti je, molim te, sad to palo na pamet? — začudio se Jakub. Olgin otac je prije izvjesnog vremena javno rehabilitiran i svrstan među one koji su nevini pogubljeni. U njegovu nevinost niko nije sumnjao. — Nisam tako mislila — rekla je Olga. — Mislila sam, u stvari, suprotno.

— Ne razumijem — rekao je Jakub. — Pitam se da li je nekome učinio ono isto što su učinili njemu. Oni koji su ga poslali na vješala bili su, u stvari, isti kakav je bio i on. Vjerovali su u isto, nisu bili ništa manji fanatici. Bili su uvjereni da svaka, i najmanja, razlika u nazorima predstavlja smrtnu opasnost za revoluciju, i bili su sumnjičavi. Poslali su ga u smrt u ime onih istih stvari koje su i za njega bile svete. Zašto bi onda bilo nemog uće da je i on drug ima činio o no isto što su kas nije učinili njemu? — Vrijeme stahovito br zo leti i prošlost je, što dalja, sve neshvatljivija — rekao je Jakub oklijevajući. — Šta ti znaš o svom ocu osim onoga što si mogla pročitati iz nekoliko pisama i nekoliko stranica dnevnika koje su ti milostivo vratili, i ono malo uspomena njegovih pr ijatelja? — Zašto izbjegavaš odgovor ? — navaljivala je Olga. — Pitala sam sasvim jasno. Je li moj otac bio isti kao oni koji su ga poslali u smr t? — Vjerovatno jeste — rekao je Jakub sliježući ramenima. — Onda je sasvim moguće da je i on činio iste okr utnosti? — Teorijski gledano — odgovorio je polako Jakub — teorijski gledano, mogao je drugima učiniti tačno ono isto što su drugi učinili njemu. Nema na svijetu čovjeka koji ne bi bio u stanju da relativno mirne savjesti pošalje svog bližnjeg u smrt. Ja bar takvog još nisam sreo. Ako se u tom pogledu ljudi nekad promijene, izgubiće jednu od osnovnih ljudskih osobina. To onda više neće biti ljudi nego neka sasvim drukčija stvorenja. — E pa, zaista, svaka vam čast! — viknula je Olga obr aćajući se u množini hiljadama Jakubâ. — Lijepo proglasite sve ljude ubicama, pa ubistva što ste ih učinili rprestaju čitavog ljudskog oda. da budu zločini i postaju zajednička karakteristika — Ljudi se većinom kreću u idiličnom krugu između kuće i zaposlenja — rekao je Jakub. — Žive na sigurnom terenu, po strani od dobra i zla. Užasavaju se kad vide čovjeka koji ubija. Dovoljno je, međutim, da ih izvučemo iz tog svijeta mira i sigurnosti pa da se, ni sami ne znajući kako, pretvore u ubice. Postoje historijski periodi kada su ljudi izloženi izuzetnim pritiscima i iskušenjima. Pritiscima i iskušenjima kojima se niko ne može oduprijeti. Samo, nema nikakvog smisla govoriti o tome. Za tebe uopće nije važno šta je tvoj otac teorijski bio u stanju da učini, jer se to i tako ne može dokazati. Trebalo bi da te zanima samo ono što je učinio ili što nije učinio. A u tom

pogledu savjest mu je bila čista. — Jesi li baš siguran u to? — Potpuno siguran. Niko o njemu ne za više od mene. — Zaista mi je drago što to čujem — rekla je Olga. — To što sam te pitala nije mi samo tek tako, iz čista mira, palo na pamet. Već duže vrijeme dobijam Ljudinego mi pišu da ga nemam pravai sam da izigravam kćerku mučenikaanonimna jer je mo pisma. j otac, prije što su pog ubili, poslao u tamn icu mnogo nevinih ljudi, ljudi koji su skrivili samo to što su im nazori bili drukčiji od njegovih. — Besmislica — rekao je Jakub. — U tim pismima opisuju ga kao divljeg fanatika i okr utnog čovjeka. Pisma su, doduše, anonimna i zlobna, ali očigledno ih ne pišu primitivci. Ti ljudi se izražavaju bez pretjerivanja, precizno i konkretno, tako da sam im gotovo povjerovala. To je još uvijek ona i sta osveta — rekao je Jakub. — Reći ću ti nešto. Kad su uhapsili tvog oca, zatvori su bili puni ljudi koji su tamo dospjeli zahvaćeni prvim taksom revolucije. Zatvorenici su u njemu prepoznali istaknutog političara, komunistu, i iskoristili su prvu priliku da se bace na njega i pretuku ga do besvijesti. A čuvari su to posmatrali zlurado se osmjehujući. — Znam — rekla je Olga i Jakub je postao svjestan da joj priča nešto što e već mnogo puta čula. Još davno je donio čvrstu odluku da o tim stvarima nikad ne govori, ali mu nikad nije uspjelo da je provede u djelo. Onaj ko je preživio saobraćajnu nesreću uzalud zabranjuje sebi da je se sjeća. — Znam — ponovila je Olga — i ja se nimalo ne čudim tim ljudima. Držali su ih u zatvoru bez suđenja, često i bez ikakvog razloga. I odjednom su ugledali među sobom jednog od o nih koji su, po njihovom mišljenju, bili za to odgovorni. — U trenutku kad je obukao kažnjeničku odjeću tvoj otac je postao jedan od njih. Bilo je besmisleno nanositi mu zlo, pogotovo pred zadovoljnim pogledima stražara. To je bila kukavička osveta, nisko iživljavanje nad bespomoćnom žrtvom. A pisma što ih dobijaš plodovi su te iste osvete koja je, kako vidim, jača od vremena. — Jakube, zaboga! Ta u zatvorima je bilo na stotine hiljada ljudi! A od njih se mnogo hiljada nikad nije vratilo! I nijedan od krivaca za to nikad nije bio kažnjen! Ta čežnja za osvetom je prosto nezadovoljena čežnja za pravdom!

— Svetiti se kćeri za djela njenog oca nema nikakve veze s pr avdom. Sjeti se samo kako si zbog oca izgubila dom, kako si morala da odeš iz grada u kome si živjela, kako ti je bilo zabranjeno da studiraš. Sve zbog mrtvog oca, koga gotovo nisi ni znala! I sad, zbog tog istog oca, treba da te progone oni drugi? Povjeriću ti najtužnije otkriće u svom životu: oni koji su pali kao žrtve nisu bili nimalo bolji od onih čije su žrtve bili. Mogu sasvim lako da zamislim situaciju u kojoj su uloge zamijenjene. Ti ćeš u tome možda vidjeti alibizam, nastojanje da se čovjek oslobodi odgovornosti i da se ona prebaci na tvorca koji je stvorio čovjeka onakvog kakav jeste. I možda je dobro da tako gledaš na tu stvar, jer doći do zaključka da nema razlike između krivca i žrtve znači odreći se svake nade. A to se zove pakao, djevojčice. 5.

Koleginice su jedva čekale da saznaju kako je prošao jučerašnji Ruženin sastanak, su tog dana sastale bile u službi drugom krajusulječilišta, da su se sa svojo mali prijateljicom tek u trinasata. Smjesta je zasule tako pitanjima. Ružena je neko vrijeme oklijevala, a onda je, nesigurno, odgovorila: — Rekao je da me vo li i da će se vjenčati sa mnom. — Vidiš! Jesam li ti rekla! — rekla je ona mršava. — Razvešće se, znači? — Rekao je da hoće. — Moraće — rekla je veselo ona od trideset pet godina. Dijete je dijete, a njegova žena je nerotkinja. Ružena se više nije mogla savladati. — Rekao je da će me odvesti u Prag. Da će mi tamo naći zaposlenje. Rekao j e da ćemo za praznike putovati u It aliju. Ne želi, međutim, odmah imati djecu. I t u je u pravu. Prve g odine su najljepše, i kad bismo odmah imali djecu, ništa od svega ne bismo iskoristili. Ona od trideset pet godina je pretrnula. — Odlučila si da se oslobodiš djeteta? Ružena je potvrdno klimnula glavom. — Poludjela si! — viknula je mršava. — Omađijao te je! — rekla je ona od trideset pet godina. — U trenutku kad se oslo bodiš djeteta daće ti nogu. — Zašto bi mi dao nogu? — Hajde da se kladimo — rekla je mršava.

— On me voli. — Otkud znaš da te voli? — upitala je ona od trideset pet godina. — Rekao mi je. — A zašto se nije javio puna dva mjeseca? — Bojao se ljubavi — rekla je Ružena. — Šta kažeš? — Kako da vam objasnim... Uplašio se pomisli da se zaljubio u mene... — I zato se nije javljao? — Htio je provjeriti da li me može zaboraviti. To je bar shvatljivo, zar ne? — Aha — nastavila je ona od trideset pet godina. — I kad je saznao da te e udesio, odjednom je ustanovio da te ne može Zaboraviti. — Rekao mi je da mu je drago što sam u drugom stanju, ali ne zbog djeteta nego zato što me je to natjeralo da se javim. Shvatio je da me vol i. — Gospode, kakva si ti glupača! — rekla je ona mršava. — Ne vidim zašto sam glupača. — Zato što to dijete predstavlja sve što imaš — rekla je ona od trideset pet godina. — Kad se oslobodiš djeteta, neće ti ostati ništa, i odbaciće te kao staru krpu. — Htjela bih da me želi radi mene same, a ne radi djeteta. — Šta ti sebi, zaboga, umišljaš? Zašto da te želi r adi tebe same? Dugo su tako uzbuđeno razgovarale. Obje žene neprestano su ponavljale Ruženi da joj je dijete jedini adut , koji ne smij e olako odbaciti. — Ja se, kažem ti, nikad ne bih odr ekla djeteta. Nikad! Nikad, razumiješ li, nikad! — govorila je ona mr šava. Ružena se osjećala kao djevojčica, i odjednom je izgovorila onu istu rečenicu koja je juče vratila Klimi volju za život: — Recite mi onda šta da radim? — Drži se i ne popuštaj — rekla je ona od trideset pet godina a onda je otvorila fioku svog ormarića i izvadila iz nje tubu s tabletama. — Evo, uzmi ovo! Previše si uzbuđena. Ovo će te smir iti. Ružena je uzela tabletu i pro gutala je. — Zadrži cijelu tubu. Na njoj piše tri puta dnevno, ali ti ih uzimaj samo kad osjetiš potrebu da se smiriš. Da u uzbuđenju ne učiniš kakvu glupost. Ne

zaboravi da imaš posla s iskusnim čovjekom, čovjekom koji je proživio mnogo toga. Ovog puta se, međutim, neće tako lako izvući! Poslije svega, opet nije znala šta da radi. Još prije kratkog vremena bila je uvjerena da je donijela odluku, ali argumenti njenih koleginica zvučali su ubjedljivo i ponovo su je pokolebali. Zbunjena, krenula je polako niz stepenice. U prizemlju, p ritrčao joj je mladić, lica crven og od uzbuđenja. — Rekla sam ti da me nikad ne čekaš ovdje — okomila se Ružena na njega. — A poslije onog sinoć nije mi uopće jasno otkuda ti ta hrabrost. — Ne ljuti se na mene, molim te! — uzviknuo je mladić očajno. — Šuti! — izderala se. — Još samo treba da mi ovdje praviš scene. — Okrenula se s na mjero m da ode. — Nemoj bježati ako ne želiš scene! Ništa se nije moglo učiniti. Naokolo su se motali pacijenti a svakog trenutka prošao bi i poneko u bijelom mantilu. Ružena je željela da ostane neprimijećena i zbog toga je bila prisiljena da ostane i da se drži neusiljeno. — Šta hoćeš? — upitala je šapatom. — Ništa. Htio sam samo da te zamolim za oproštenje. Zaista mi je krivo što sam ono učinio. Samo, mol im te, zakuni mi se da nemaš ništa s njim. — Već sam ti rekla da nemam ništa s njim. — Zakuni se. — Ne budi dijete, neću da se zaklinjem zbog takve gluposti. — Zato što si nešto petljala s njim. — Već sam ti rekla da nisam. Ako mi ne vjeruješ, nemamo o čemu razgovarati. se, to je sve. Zar ne smijem imati poznanike? Cijenim ga. Drag o miPoznajemo je što g a poznajem. — Znam. Ništa ti ne predbacujem — rekao je mladić. — Sutra će ovdje imati koncert. Nadam se da me nećeš opet špijunirati. — Ako mi daš časnu riječ da nemaš ništa s njim. — Već sam ti rekla da mi ponos ne dozvoljava da dajem časnu riječ za takve stvari. Ali, časna riječ, ako te još jednom uhvatim kako me špijuniraš, nikad više neću prog ovor iti s tobom. — Šta mogu kad te volim — rekao je mladić očajno. — I ja tebe — rekla je Ružena poslovno — ali zbog toga ne pr avim scene

na ulici. — Zato što me ne voliš. Ne želiš da te vide sa mnom. — Ne lupaj gluposti — odbrusila mu je Ružena. — Ne želiš da se sastajemo, da zajedno izlazimo... — Zaveži! — prosiktala je, jer je ponovo bio podigao glas. — Otac bi me ubio. Pričala sam ti kako me nepr estano nadzir e. A sad mor am ići, ne ljuti se. — Nemoj ići — rekao je mladić hvatajući je za ruku. Ružena je očajnički podigla pogled prema tavanici. — Kad bismo se vjenčali, sve bi bilo drukčije. Ne bih ti mogao ništa predbacivati. Imali bismo djecu... — Ne želim imati djecu! — prekinula ga je Ružena oštro. — Ubila bih se kad bi trebalo da rodim dijete! — Zašto? — Zato. Ne želim imati dijete. — Volim te, Ružena — rekao je ponovo mladić. — I zbog toga me želiš natjerati na samoubistvo, je li? — rekla je Ružena. — Samoubistvo? — začudio se mladić. — Da, samoubistvo! — Ružena... — rekao je mladić molećivo. — Natjeraćeš me na samoubistvo, kažem ti! Natjeraćeš me da se ubijem! — Smijem li večeras svratiti? — upitao je pokor no. — Ne, danas ne — rekla je Ružena, a onda je postala svjesna da ga mora nekako umiriti, pa je dodala, malo blaže: — Možeš mi se javiti, ali tek poslije nedjelje. — Okrenula se dajeo mladić. de. — Čekaj — rekao — Donio sam ti nešto. Da mi oprostiš. Pružio jo j je paketić. Uzela ga je i brzo izišla na ulicu. 6.

— Je li doktor Škreta zaista takav čudak ili se samo pretvara? — upitala je Olga Jakuba. — O tome r azmišljam otkako ga poznajem — odgovorio je Jakub.

— Čudaci dobr o prolaze u životu — rekla je Olga — ako im pođe za rukom da ih ljudi kao čudake prihvate i poštuju. Doktor Škreta je strahovito rasijan. Usred r azgovor a zaboravlja o čemu je govo rio . Ponekad se zapriča na ulici i dođe u ordinaciju sa dva sata zakašnjenja. Ipak niko se ne ljuti na njega er je gospodin doktor zvanično priznati čudak i samo bi neki odvratan gr ubijan mog ao da mu o sporava pravo da bude takav. — Bio čudak ili ne; mislim da je kao ljekar odličan. — Sigurno, samo što svi imaju utisak da je za njega ljekar ska praksa nešto sporedno, nešto što ga ometa u njegovim daleko važnijim poslovima. Sutra će, na primjer, svirati na koncertu. — Čekaj — prekinuo je Jakub Olgu — zar je to istina? — Sigurno da je istina. Po cijeloj banji vise plakati kojima se oglašava sutrašnji nastup slavnog džez-trubača Klime, koga će na bubnjevima pratiti gospodin primarijus Škreta . — To je upravo nevjerovatno — rekao je Jakub. — Nisam se nimalo začudio je Škreta saopćio da će nastupiti na koncertu. Škreta je najveća sanjalicakad kojumipoznajem. Nisam, međutim, još doživio da se neki njegov san i ostvari. Kad smo se upoznali, još kao studenti, Škreta je uvijek kuburio s novcem. Nikad nije imao novca i vječito je sanjario o tome kako da dođe do velikih para. Sjećam se, planirao je da nabavi ženku velškog terijera jer mu je neko rekao da se štenad te rase prodaju po četiri hiljade kruna. Sve je smjesta izračunao. Kujica je trebalo da okoti dva puta godišnje po petoro štenadi, dva puta pet je deset, deset puta četiri hiljade je četrdeset hiljada godišnje. Sve je odlično smislio. Sa dosta truda uspostavio je vezu s upravnikom studentske menze, koji mu je obećao da će mu za psa svakog dana davati ostatke iz kuhinje. Dvjema koleginicama napisao je diplomske radove da mu zauzvrat izvode psa u šetnju. Stanovao je u studentskom domu, gdje je bilo zabranjeno držati psa. Zato je supruzi upravnika doma donosio svake nedjelje buket ruža dok mu na kraju nije obećala da će u njegovom slučaju napraviti iznimku. Puna dva mjeseca radio je tako na stvaranju uslova za držanje psa, a svi mi smo znali da ga nikad neće imati. Nije imao četir i hiljade kr una da ga kupi, niti od koga da ih pozajmi. Niko ga nije shvaćao ozbiljno. Svi su smatrali da je sanjalica, neobično domišljat i poduzetan, doduše, ali samo u carstvu snova. — Zgodna priča, ali ne objašnjava tvoju čudnu ljubav pr ema njemu. Ta on e sasvim nepouzdan čovjek. Nikad ne dolazi na vrijeme, a već sutra će zaboraviti ono o čemu se dogo vor io danas.

— To, u stvari, nije sasvim tačno. Jednom mi je mnogo pomogao. Kad razmislim, niko mi nikad n ije pomog ao više od njega. Jakub je zavukao dva prsta u mali džep na sakou i izvadio neki sitan predmet zamotan u svileni papir. Kad je razmotao papir, Olga je ugledala tabletu svijetloplave boj e. — je to? upitala je. — Šta Otrov. Jakub je neko vrijeme uživao u pitanjem ispunjenom ćutanju djevojke, a onda je nastavio. — Čuvam ovu tabletu već više od petnaest godina. Dok sam ležao u zatvoru, nešto sam shvatio: čovjek mora bar u jednu stvar biti siguran — da će ostati gospodar svoje smrti i da će moći odabrati trenutak i način njenog dolaska. Ako je siguran u to, može izdržati strahovito mnogo. Uvijek zna da im može pobjeći u času koji sam izabere. — Imao si taj otrov uza se u zatvoru? — Na žalost, nisam, ali nabavio sam ga čim sam izišao. — Ali tada ti više nije bio potreban! — U ovoj zemlji čovjek nikad ne zna kad mu može zatrebati. Osim toga, za mene je to stvar principa. Svaki čovjek bi na dan punoljetstva trebalo da dobije na poklon otrov. Da ga primi uz poseban ceremonijal. Ne zato da ga navede na samoubistvo, nego da živi mirnije i sigurnije. Da živi svjestan da je gospodar svog života i svoje smrti. — Kako si ga nabavio? — Škreta je započeo praksu radom u biokemijskoj laboratoriji. Najprije sam se obratio jednom drugom prijatelju, ali taj je smatrao da mu je dužnost da odbije moju molbu. Škreta mi je bez predomišljanja sam napravio tabletu. — Zato što je i tako čudak, vjerovatno. — Možda, ali najviše zbog toga što me je razumio. Znao je da nisam sklon histeriji i da nemam namjeru da priređujem samoubilačke komedije. Shvatio je do čega mi je stalo. Želim mu danas vratiti ovu tablet u. Više mi neće biti potrebna. — Nema više opasnosti? — Sutra ujutro zauvijek napuštam ovu zemlju. Dobio sam poziv od ednog univerziteta, i naše vlasti su mi do zvolil e da otputujem. Konačno je izgovorio ono što je želio. Pogledao je Olgu i vidio da se osmjehuje. Zgrabila ga je za r uku. — Zaista? To je divno . Mnogo se r adujem!

Radovala se nesebično kao što bi se radovao on da je saznao kako Olga odlazi u inostranstvo, nekuda gdje će joj biti dobro. To ga je iznenadilo jer se uvijek plašio da se osjeća sentimentalno vezana uz njega. Bilo mu je drago što nije tako, ali ga je to, začudo, i pomalo zaboljelo. Olga je bila tako obuzeta tom viješću da je izgubila svako zanimanje za svijetloplavu tabletu ležala detaljno između objasniti njih na sve komadiću svilenog papira. Jakubkoja joj jeje morao o svomzgužvanog budućem poslu. — Veoma se radujem što ti je to uspjelo. Ovdje bi te dovijeka pratilo sumnjičenje i nepovjerenje. Ne bi ti dopustili da se baviš vlastitim poslom. A uz to neprestano drže propovijedi o ljubavi prema domovini. Kako da čovjek voli zemlju u kojoj ne može raditi? Ja, reći ću ti, ne osjećam nikakvu ljubav prema domo vini. Je li to r užno? — Ne znam — odgovorio je Jakub — Zaista ne znam. Da kažem istinu, ja sam se osjećao prilično vezan za ovu zemlju. Možda nešto— vezuje. Štajebito moružno glo da— menastavila vezuje? je Olga — ali ja ne osjećam da me — Čovjeka vezuju i tužne uspomene. — Zašto da ga vezuju? Zašto bi zbog njih trebalo da ostane tamo gdje se rodio? Ne shvaćam kako neko može govoriti o slobodi, a da sa sebe ne zbaci to breme. Drvo nije u svojoj domovini tamo gdje ne može rasti. Drvetu je domovina tamo gdje ima vlage koja mu je potrebna. — A ti imaš ovdje dovoljno te vlage? — Uglavnom, da. Sad kad su mi konačno dozvolili da studiram, imam ono što mi je bilo potrebno. Baviću se svojim prirodnim naukama i neću da znam ni za šta drugo. Ja nisam izmislila ovdašnje prilike i ne snosim odgovornost za njih. Kad, u stvari, odlaziš? — Sutra. — Tako brzo? — Ponovo ga je uhvatila za ruku. — Molim te, kad si već bio tako do bar i došao da se opro stiš sa mnom, nemoj toliko žuriti. Sve je to još uvijek bilo drukčije od onoga što je očekivao. Nije se ponašala ni kao djevojka koja ga tajno voli, ali ni kao štićenica koja se prema njemu odnosi kao prema ocu. Držala ga je za ruku, nježno i sugestivno, gledala ga pravo u oči i ponavljala: — Nemoj žuriti! Samo od dolaska da mi kažeš zbogom ne bih imala ništa.

Jakub se našao u nezgodnoj situaciji. — Vidjećemo — rekao je. — I Škreta me nagovara da ostanem još koji dan. — Moraš ostati — rekla je Olga. — Tako ćemo imati malo vremena... Već bi trebalo opet da pođem na terapiju... — Zamislila se, a onda je izjavila da nikuda neće ići, sad kad je Jakub ovde. — Ne, ne, treba da ideš. Liječenje ne smiješ zanemar iti — r ekao je Jakub. — Otpratiću te do lječilišta. — Hoćeš? — upitala je Olga glasom iz koga je zračila radost. Otvor ila je ormar i počela nešto tražiti u njemu. Na stolu je na komadiću zgužvanog svilenog papira, ležala svijetloplava tableta a Olga, jedini čovjek kome je povjerio tajnu njenog postojanja, stajala e okrenuta leđima, tražeći nešto u otvorenom ormaru. Ta svijetloplava tableta, pomislio je Jakub, predstavlja dramu njegovog života, dramu napuštenu, gotovo zaboravljenu i vjerovatno nezanimljivu. Krajnje je vrijeme, pomislio e da se oslobodi te nezanimljive drame, da se što prije oprosti s njom i ostavi e iza sebe. Ponovo je zamotao tabletu u papirić i gurnuo je u mali džep na sakou. Olga je izvukla iz ormara torbu, ubacila u nju ručnik, zatvorila ormar i rekla: — Možemo ići. 7.

Ružena je sjedila na klupi u parku, već ni sama nije znala koliko dugo i nije bila u stanju da se pomjeri, možda i zato što su joj i misli neprestano bile usredsređene na jedno. Još juče je vjerovala u ono o čemu joj je govorio Klima. Ne samo zato što je bilo prijatno vjerovati u to nego i zato što je to bilo jednostavnije: tako je mogla da se mirne savjesti odrekne dalje borbe za koju nije imala snage. Sad, međutim, pošto su joj se ko leginice narugale, ponovo mu više nije vje ro vala i mislila je na njega s mržnjom jer se u dubini duše plašila da nije ni dovoljno lukava ni dovoljno upor na da ga osvoji za sebe. Bez zanimanja je pocijepala omot paketića koji joj je dao František. Iz paketića je provirila svijetloplava tkanina i Ružena je shvatila da je dobila na poklon spavaćicu; spavaćicu u kojoj bi htio da je gleda svakog dana, svakog dana i mnogo dana i sve dane do kraja života. Zurila je u svijetloplavu tkaninu

i činilo joj se da se ta plavičasta mrlja razliva, širi, pretvara u močvaru, u močvaru dobrote i odanosti, u močvaru ropske ljubavi koja će je na kraju progutati. Koga je mrzila više? Onog koji je nije htio ili onog koji je nastojao da je osvoji po svaku cijenu? I tako jeništa sjedila, prikovana klupu jednom ne primjećujući od onoga što se za događalo oko nje. iUzdrugom trotoar mržnjom, se zaustavio edan mali kombi a iza njega je stao zatvoren zeleni kamion iz koga su odjekivali lavež i zavijanje pasa. Vrata kombija su se otvorila i iz njega je izišao starac s crvenom trakom na rukavu. Ružena je tupo gledala pred sebe i neko vrijeme uopće nije bila svjesna onoga što vidi. Starac je viknuo nešto što je zvučalo kao naredba i iz kombija je izišao oš jedan starac s crvenom trakom na rukavu, noseći tri metra dugačku motku s omčom od žice na kraju. Za njim je iskočilo iz kombija još nekoliko muškaraca koji su se brzo postrojili na trotoaru ispred kola. Svi su bili već u godinama, svi su imali crvene trake na rukavima a u rukama dugačke štapove sa žičanim omčama na kraju. Starac koji je izišao prvi, bez te dugačke motke, izdavao je naređenja a starci u stroju, kao grupa čudnih kopljanika, stali su nekoliko puta mirno i na mjestu voljno. Zatim je odjeknula nova komanda i starci su u stroju krenuli trčečim korakom prema parku. Tu su se razišli i svaki je krenuo drugim smjerom, neki po stazama a drugi poprijeko, preko travnjaka. Po parku su šetali banjski gosti, trčkarala su djeca, ali svi su zastali i začuđeno posmatrali staru g ospodu kako kr eću na juriš s uperenim motka ma. I Ružena se prenula iz svo jih misli i sad je pr atila šta se dog ađa. U jednom od staraca prepoznala je svog oca i posmatrala ga s gađenjem, ali nimalo začuđeno. Oko breze na sredini travnjaka trčkarao je mali čupavi pas. Jedan od staraca je potrčao prema njemu a pas je zastao i iznenađeno ga posmatrao. Starac je ispružio motku, pokušavajući da nabaci žičanu omču psu oko vrata. Motka je, međutim, bila dugačka, starčeve ruke slabe, i nikako nije mogao da pogo di. Pas je radoznalo posmatrao žičanu omču koja se nesigurno klatila oko njegove glave. U tom trenutku starcu je pritrčao s druge strane u pomoć jedan drugi penzioner čije su ruke bile snažnije i psić se konačno našao u omči. Starac je trgnuo motkom, žica se usjekla u čupavi vrat i psić je zaskičao. Penzioneri su se nasmijali i povukli psa po travnjaku prema parkiranim

automobilima. Otvorili su velika vrata kamiona iz kojih je izbio snažan talas laveža, i ubacili psića među ranije ulovljene pse. Sve što je vidjela Ružena je shvaćala samo kao dio svog vlastitog slučaja: vidjela je sebe kao nesretnicu koja se našla između dva svijeta — Kliminog, u koji nije imala pristupa, i Františekovog, iz kojeg je htjela pobjeći (svijeta banalnosti i dosade, svijeta neuspjeha i kapitulacije), a koji je došao po nju u obliku ovog jurišnog odreda kao da se sprema da je odvuče jednom od tih žičanih omči. Na pijeskom posutoj stazi parka stajao je dvanaestogodišnji dječak i očajnički dozivao svog psa koji je odlutao u grmlje. Umjesto psa dotrčao je, međutim, Ruženin otac s omčom. Dječak je smjesta zašutio; uplašio se da pas ne dođe, jer je znao da bi ga starac s motkom odvukao. Potrčao je dalje stazom, da pobjegne od starca, ali starac je trkom krenuo za njim. Trčali su edan pored drugog, Ruženin otac s motkom i dječak koji je trčeći počeo da plače. Iznenada, dječak se okrenuo i potrčao nazad, ali se okrenuo i Ruženin otac. I dalje su trčali zajedno. Iz grma je izišao jazavičar. Ruženin otac posegnuo je motkom za njim, ali psić mu je izma kao i pritrčao dječaku koji ga je po digao i čvrsto pr ivio uza se. Ruženinom ocu pritrčali su u pomoć drugi penzioneri i istrgli jazavičara iz dječakovog zagrljaja. Dječak je plakao, vikao i udarao oko sebe, tako da su starci bili prisiljeni da mu zavrnu ruke i začepe usta jer je njegova vika privukla pažnju velikog broja prolaznika. Stajali su, gledali, ali su se plašili da interveniraju. Ruženi je bilo dosta i vlastitog oca i njegovih kompanjona. Samo, kuda da pođe? U sobi je imala nedovršen detektivski roman, koji je nije zanimao, u kinu se davao film koji je već gledala a u sali »Richmonda« vječito je bio uključen televizor. Odlučila se za televiziju. Ustala je s klupe i, slušajući uzvike staraca koji su neprestano dopirali sa svih strana, ponovo je postala svjesna tereta koji je nosila u svojoj utrobi. Učinilo joj se da je taj teret svetinja. Izmijenio ju je i uzdigao. Predstavljao je zid koji ju je razdvajao od pobješnjelih ljudi koji love pse. Pomalo nejasno, kroz glavu joj je proletjela misao da se ne smije predati, da ne smije kapitulirati jer u utrobi nosi svoju edinu nadu, svoju jedinu ulaznicu za budućnost. Kad je stigla do kraja parka, ugledala je Jakuba. Stajao je na trotoaru ispred »Richmonda« i posmatrao scenu u parku. Vidjela ga je samo jednom, danas za ručkom, ali ga je zapamtila. Pacijentkinja koja je privremeno bila

njena susjetka i koja je udarala u zid svaki put kad bi Ružena pustila radio da svira malo glasnije nije joj bila nimalo simpatična pa je pažljivo i s negodovanjem pratila sve što je bilo u vezi s njom. Lice tog čovjeka nije joj se sviđalo. Iz njega je zračila ironija, a Ružena je mrzila ironiju. Uvijek joj se činilo da ironija (svaka ironija) stoji kao naoružani stražar na kapiji njene budućnosti, stražar koji je ispitivački posmatra i odrečno vr ti glavom. Uspravila se, riješena d a pro đe pored Jakuba izazovno ist urenih gr udi, ponosna na ono što nosi u svom trbuhu. Ali taj čovjek (posmatrala ga je krajičkom oka) odjednom je rekao nježnim, blagim glaso m: — Dođi ovamo ... hajde, dođi o vamo k meni... U prvom trenutku nije mogla da shvati zašto je zove. Nježnost njegovog glasa ju je zbunila tako da nije znala šta da odgovori. Okrenula se i primijetila da pored nje ide pas, debeli pas s njuškom ružnom kao ljudsko lice. Jakubov glas je privukao psa. — Pođi sa mnom inače ti se crno piše — rekao je i uhvatio psa za o gr licu. Pas je s povjerenjem podigao njušku iz koje e visio vesela zastavica. Bioj ezik je tokao za Ruženu trenutak poniženja, smiješnog, beznačajnog, ali ipak primjetnog poniženja; nije primijet io ni njeno izazovno držanje ni njen ponos. Mislila je da se obraća njoj, a on se obraćao psu. Prošla je pored njega i zastala na stepeništu pred ulazom u »Richmond«. Do Jakuba su preko ulice dotrčala dva starca s motkama. Zlurado je posmatrala scenu i nije mogla a da ovog puta ne bude na njihovoj strani. Jakub je poveo psa uz stepenište držeći ga za ovratnik, a jedan od staraca e viknuo: — Smjesta pustite tog psa! — U ime zakona! — viknuo je drugi starac. Jakub je išao dalje ne obraćajući pažnju na starce, ali jedna motka polako se spustila pored njegove ruke i žičana omča nesigurno se zaljuljala iznad glave boksera. Jakub je dohvatio motku i snažno je odbacio u stranu. — To je suprotstavljanje službenom postupku! Pozvaću miliciju! — viknuo je treći starac, koji je u međuvremenu dotrčao. Jedan od penzionera žalio se visokim glasom: — Trčao je po parku! Trčao je tamo gdje je zabranjeno, po dječjem igralištu! Pišao je na pijesak za djecu. Zar više volite pse nego djecu? Ružena je posmatrala prizor s vrha stepeništa i ponos koji je maločas

osjećala samo u stomaku sad joj je prožimao čitavo tijelo i ispunjavao je nekim nepoznatim prkosom. Jakub se, vodeći psa, peo uz stepenište. — Nije dozvoljeno uvoditi pse — rekla je oštro. Jakub joj je odgovorio svojim blagim glasom, ali ona više nije mogla natrag. Stala je pred široka vrata »Richmonda« i ponovila: — Ovo je zgrada za pacijente, a ne za pse. Uvoditi pse je zabr anjeno. — Možda i vi želite da vam daju onu motku s omčom, gospođice? — rekao je Jakub i pokuša o da se s psom pr ogura kro z vrata. U toj Jakubovoj r ečenici Ružena je osjeti la onu o mraženu iro niju, ironiju koja je gura natrag, tamo odakle je iznikla i gdje ne želi da se vrati. Mrak joj je pao na oči od bijesa. Uhvatila je psa za okovratnik, i sad su ga oboje držali. Jakub ga je vukao unutra, a ona napolje. Jakub je uhvatio Ruženu za ruku, istrgao joj okovratnik i snažno je odgurnuo, tako da se zateturala. — I vi ste, izgleda, od onih koji bi u kolicima radije vozili psa nego dijete! — viknula je. Jakub se osvrnuo i pogledao je. Njihovi pogledi su se sudarili svom žestinom naglo rođene, nesputane mržnje. 8

Bokser je radoznalo trčkarao po sobi kao da nije upravo izmakao opasnosti. Jakub, ispružen na kauču, razmišljao je šta da radi s njim. Pas mu se dopadao, bio je dobroćudan i veseo. Ležernost s kojom se u toku nekoliko minuta nastanio u tuđoj sobi i sprijateljio s nepoznatim čovjekom bila je čak pomalo sumnjiva, činilo se da se graniči s glupošću. Kad je onjušio sve uglove prostorije, popeo se na kauč i legao pored Jakuba. Jakub se iznenadio, ali je bez primjedbe prihvatio taj gest drugarstva. Položio je ruku na pseća leđa; toplota tijela životinje prijatno mu je grijala dlan. Oduvijek je volio pse, ta čovjeku bliska, vjerna i istovremeno tajanstvena stvorenja. Ljudi nikad neće saznati šta se odigrava u glavama tih veselih i odanih poslanika strane i čovjeku neshvatljive prirode. Počešao je psa po leđima i pred očima mu se pojavila scena kojoj je maločas prisustvovao. Starci s dugačkim motkama postepeno su se pretopili u zatvorske stražare, isljednike i potkazivače koji prisluškuju da li susjed u

trgovini vodi političke razgovore. Šta tjera te ljude na te odvratne djelatnosti? Zloba? Sigurno, ali i želja da se uspostavi red. Želja koja teži da svijet čovjeka pretvori u anorgansko carstvo u kome sve ide glatko, sve se uklapa i sve funkcionira podređeno poretku koji je iznad pojedinca. Težnja za uspostavljanjem reda je istovremeno i čežnja za smrću, jer život i nije drugo nego neprestano remećenje reda. Ili, obratno rečeno, težnja za uspostavljanjem reda je časna isprika kojom se opr avdava mržnja prema ljudima. U mislima mu se pojavila ona djevojka plave kose koja nije htjela da ga s psom pusti u »Richmond«, i mržnju koja ga je prožela osjetio je gotovo kao bol. Starci s omčama nisu za njega predstavljali iznenađenje, takve je dobro poznavao, s njima je računao, nikad nije sumnjao da postoje i moraju postojati, da će uvijek ostati njegovi progonitelji. Ta djevojka, međutim, to je bio njegov vječiti poraz. Bila je lijepa i pojavila se na sceni ne kao progonitelj nego kao posmatrač koji se, ponesen scenom, identificirao s progoniteljima. Jakub se uvijek užasavao pomisli da će se posmatrači pokazati spremni da priskoče u pomoć krvniku i pridrže žrtvu. Krvnik se, naime, u toku vremena postepeno pretvorio u susjedski intimnu ličnost, dok je progonjeni poprimio neki aristokratski zadah. Duša mase, koja se nekad možda identificirala s progonjenim bijednicima, danas se identificira s bijedom progonitelja. U našem stoljeću lov na ljude postao je, naime, lov na privilegirane, na one koji čitaju knjige ili imaju psa. Osjećao je pod rukom toplo tijelo životin je i r ekao sebi da je ta pla vokosa djevojka došla da mu samo njemu razumljivim znakom da na znanje da u toj zemlji nikad neće biti voljen i da će ona, izaslanik naroda, biti uvijek spremna da ga pridrži kako bi mu ljudi s dugačkim motkama lakše nataknuli na vrat žičanu omču. Zagrlio je psa i privukao ga sebi, osjećao je da ga ne može ostaviti na milost i nemilost krvnicima, da bi trebalo da ga povede sa sobom iz zemlje kao uspomenu na prog one, kao jednog o d onih kojima je uspjelo da se spasu. Onda je pomislio kako tu, u svojoj sobi, krije veselog kera kao da je bjegunac koga pro goni policija, i došlo mu je da se glasno nasmije. U tom trenutku začulo se kucanje i u sobu je upao doktor Škreta. — Bilo e krajnje vr ijeme da se vr atiš. Tražim te čitavo popo dne. Gdje se skitaš? — Bio sam s Olgom a onda sam... — Htio je ispričati događaj s psom, ali Škreta ga je pr ekinuo. — Mogao sam misliti. Traćiš vrijeme a treba da kažemo jedan drugome toliko toga. Obavijestio sam Bertlefa da si stigao i udesio sam da nas pozove k

sebi. Pas je skočio s kauča, prišao doktoru i stojeći na zadnjim nogama podigao mu šape na ramena. Škreta je počešao psa po vratu i, nimalo se ne čudeći, rekao: — »Hajde, hajde, Bobi, hajde budi dobar...« — Zove se Bobi? — Da, zove se Bobi — potvrdio je Škreta objasnio pas pripada gostioničaru koji drži svratište u šumi nedaleko od i banje; psa da poznaje čitav gradić, jer se voli skitati. Pas je shvatio da se govori o njemu i nastojao je pokazati da ga to raduje. Vrtio je repom i pokušavao liznuti Škretu po licu. — Ti si odličan psiholog — rekao je doktor Škreta. — Danas treba dobr o da ga prostudiraš. Ja ne znam kako da mu priđem, a imam s njim velike planove. — S onim svetim sličicama? — Svete sličice su glupost — rekao je Škreta. — Riječ je o važnijim stvarima. Želim da me usvoji. — Usvoji? — Kao sina. To je moja životna šansa. Kao njegov adoptirani sin steći ću automatski američko državljanstvo. — I ti bi htio u iseljenike? — Ne, to nikako. Upustio sam se u neke dalekosežne eksperimente i ne bih želio da ih prekidam. I o njima bih danas htio porazgovarati s tobom, jer ćeš mi biti potreban. S američkim državljanstvom dobio bih, međutim, i američki pasoš, s kojim bih mogao slobodno putovati po cijelom svijetu. To je edini način da običan čovjek negdje stigne. A ja bih strašno želio vidjeti Island. — Zašto upravo Island? — Nema boljeg mjesta za lov na losose — rekao je Škreta, i nastavio: — Stvar je pomalo komplicirana zbog toga što je Bertlef samo sedam godina stariji od mene. Moraću mu nekako objasniti da je adoptivno očinstvo pravni odnos koji nema ničeg zajedničkog s prirodnim očinstvom i da bih, teorijski, mogao biti njegov usvojeni sin i da sam stariji od njega. On bi to možda i shvatio, ali ima veoma mladu ženu. Moju pacijentkinju. Treba da doputuje preksutra. Poslao sam Květu u glavni grad da je dočeka na aerodromu. — Květa zna za taj tvoj plan?

— Naravno. Naredio sam joj da se po svaku cijenu svidi svojoj budućoj svekrvi. — A Amerikanac? Šta on kaže na to? — U tome je najveći problem. Taj momak nikako nije u stanju da sam dođe na čitavu stvar. Zato si mi potreban, da ga prostudiraš i posavjetuješ mi kakvuŠkreta taktiku imijenim. je da pogprledao na sat i izjavio da ih Bertlef već čeka. — A šta ćemo s Bobijem? — upitao je Jakub. — Otkud on kod tebe? Jakub je počeo objašnjavati prijatelju kako je spasao psa, ali Škreta je već bio utonuo u svoje misli i činilo se da ga uopće ne sluša. Kad je Jakub završio priču, rekao je: — Gostioničareva supruga je bila moja pacijentkinja. Pr ije dvije godine e rodila prekrasno dijete. Mnogo vole Bobija, trebalo bi da im ga sutra vratiš. U međuvremenu daćemo mu pr ašak za spavanje, da nam ne dosađuje. Izvadio je iz džepa bočicu, istresao na dlan tabletu, privukao psa sebi, otvorio mu gubicu i ub acio tabletu u gr lo. — Za koji minut slatko će spavati — r ekao je i pozvao Jakuba da pođe s njim. 9.

Bertlef je radosno dočekao goste. Jakub je sa zanimanjem razgledao sobu a zatim prišao da izbliže pogleda sliku bradatog sveca. — Čuo sam da slikate — rekao je — Bertlefu. — Da odgovorio je Bertlef. — To je sveti Lazar, moj patron. — Zašto ste mu or eol naslikali plavom bojom? — upitao je Jakub. — Drago mi je što ste postavili to pitanje. Ljudi obično pogledaju sliku i uopće nisu svjesni onoga što vide. Oreol sam naslikao plavom bojom prosto zbog toga što je svjetlost oko glave svetaca plava. Jakub je iznenađeno slušao Bertlefa, koji je nastavio — Ljude koji mu se predaju svim svojim srcem Bog nagrađuje svetom radošću koja prožima njihova tijela i zrači iz njih kao svjetlost. Svjetlost te božanske radosti je blaga i nježna, i ima boju nebeskog plavetnila.

— Čekajte malo — prekinuo ga je Jakub. — Vi zaista vjerujete da oreol nije samo likovni simbol? — Naravno — rekao je Bertlef. — Samo, to ne treba shvatiti tako da ta svjetlost zrači neprestano i da sveci hodaju po svijetu kao pokretne svjetiljke. To bi bilo smiješno. Samo u trenucima izuzetno velike unutrašnje radosti iz njih počne izbijati plavičasto zračenje. U prvim vjekovima posle Isusove smrti, kada je bilo mnogo svetaca i mnogo onih koji su ih lično poznavali, svi su znali kakve je boje ta svjetlost i na slikama i freskama iz tog vremena oreoli oko svetačkih glava su plavi. Tek od petog vijeka slikari postepeno počinju da ih prikazuju drugim bojama, narandžastom ili žutom, na primjer. U gotici, oreol postaje zlatan jer je takav bio dekorativniji i bolje izražavao ovozemaljsku moć i slavu crkve. U stvari, takav oreol ličio je na pravo zračenje koliko i tadašnja crkva na prvobitnu kršćansku zajednicu. — To nisam znao — rekao je Jakub. Bertlef je otvorio ormarić napunjen flašama. Neko vrijeme se dogovarao s gostima o tome kojoj bi od flaša trebalo dati prvenstvo. Kad je natočio konjak u tri čaše, obratio se doktoru Škreti. — Nećete, nadam se, zaboraviti onog nesretnog oca. Mnogo mi je stalo do njega. Škreta je uvjeravao Bertlefa da će sve na kraju dobro ispasti, i Jakub je upitao o čemu je riječ. Kad su mu objasnili (primijetimo diskreciju obojice muškaraca — ni pr ed Jakubom nisu izgo vor ili ničije ime), izjav io je da mu je žao tog nepoznat og, nesretnog oca. — Ko od nas nije preživio te muke! To je jedno od najvećih iskušenja. Oni koji podlegnu i postanu protiv svoje volje očevi doživljavaju poraz koji će ih pratiti cijelog života. Postaju zli kao svi koji pretrpe poraz, i priželjkuju istu sudbinu svima. — Prijatelju! — uzviknuo je Bertlef. — Zar se tako govori pred sretnim ocem? Ako ostanete ovdje još dva-tri dana, vidjećete mog prekrasnog sina i odmah ćete povući svoje riječi. — Neću povući — rekao je Jakub — jer vi niste postali otac protiv svoje volje. — To nisam, zaista. Otac sam po svojoj volji i volji doktora Škrete. Doktor Škreta je zadovoljno klimnuo glavom i izjavio da se njegovi nazori o očinstvu takođe razlikuju od Jakubovih, što dokazuje blagosloveno stanje njegove Květe. — Jedino — dodao je — što u meni izaziva izvjesnu

skeptičnost prema rađanju jest nerazuman izbor roditelja. Upravo je nevjerovatno kakvi odvratni pojedinci dolaze do zaključka da treba da se množe. Misle, po svemu sudeći, da će im breme ružnoće biti lakše ako ga raspodijele na potomstvo. Bertlef je gledište doktora Škrete nazvao estetskim rasizmom. — Ne zaboravite, gospodo, da je Sokrat bio izuzetno ružan čovjek a da ni mnoge slavne ljubavnice nisu bile tjelesno savršene. Estetski rasizam je gotovo uvijek posljedica nedostatka iskustva. Oni koji nisu prodrli naročito duboko u svijet ljubavnih radosti sude o ženama samo na osnovu onoga što vide. Nasuprot tome, oni koji istinski poznaju žene svjesni su da oko može ocijeniti samo mali dio onoga što nam žena zna pružiti. Kad je Bog pozvao ljude da se vole i množe, on je, gospodine doktore, imao na umu i lijepe i ružne. Uostalom, uvjeren sam da je estetski kriterij uveo đavo, a ne Bog. U raju niko nije razlikovao lijepo od ružnog. U debatu se umiješao Jakub r iječima da estetski razl ozi nisu nimalo uticali na njegove nazore o očinstvu. — Mogao bih, međutim, navesti deset drugih razlog a zbog ko jih ne bih ž elio biti ota c. — Recite nam, to me veoma zanima — rekao je Bertlef. — Prije svega, ne volim materinstvo — rekao je Jakub i nastavio zamišljeno: — Moderno doba već je demaskiralo sve mitove. Djetinjstvo već odavno nije vrijeme nevinosti. Freud je otkrio seksualnost novorođenčeta i rekao nam sve o Edipu. Samo je Jokasta ostala i dalje prekrivena velom i niko se ne usuđuje da ga strgne. Materinstvo je posljednji i najveći tabu, i upravo u njemu kri je se i najveće pr okletstvo. Nema čvr šće veze od veze između majke i djeteta. Ta povezanost zauvijek defor miše dušu djeteta a majci u vrijeme kad se njen sin pretvara u muškarca donosi najteže ljubavne muke koje se mogu zamisliti. Tvrdim da je materinstvo prokletstvo i ne želim ga umnožavati. — Dalje — rekao je Bertlef. — Ima još razloga zbog kojih ne želim povećavati broj majki — rekao je Jakub, pomalo u neprilici. — Volim tijelo žene i mučna mi je pomisao da bih voljene gr udi mogao pretvor iti u mašine za mlije ko. — Dalje — rekao je Bertlef. — Gospodin doktor će sigur no potvrditi da sa ženama koje leže u bolnici nakon prekida trudnoće ljekari i sestre postupaju mnogo gore nego s por odiljama i ne kriju izvjest an prezir prema njima iako će i sami bar jednom u životu biti prinuđeni da učine isto. To je, međutim, u njima jače od bilo

kakvih argumenata, jer je kult rađanja dio diktature prirode. Zbog toga u pro pagir anju populacije ne treba tražiti nikakve razumne arg umente. Mislite da iz ono ga što o populacij i pro povijeda crkva odzva nja glas Is usov ili da vam se kroz propagiranje populacije u komunističkim zemljama obraća Marx? Želja da se sačuva ljudski rod dovešće na kraju do toga da će se čovječanstvo na ovoj maloj Zemlji ugušiti. Ali propagatori populacije i dalje melju svoje, a sentimentalna publika udara u suze nad svakom slikom nasmijane bebe ili majke koja doji dijete. Meni se sve to gadi. Kad zamislim kako se s milionima takvih zanesenjaka naginjem, s tupim osmijehom, nad dječjim kolicima, osjetim kako m e hvata jeza. — Dalje — rekao je Bertlef. — Moram, naravno, razmišljati i o tome u kakav bih svijet poslao svoje dijete. Ubrzo bi ga otela od mene škola i počela mu puniti glavu neistinama protiv kojih sam se čitavog života uzalud borio. Zar bi trebalo da posmatram kako se moj potomak pretvara u ukalupljenu budalu? Ili bi trebalo da ga uvedem u vlastiti misaoni svijet i onda patim zbog toga što je nesretan jer upada u iste konflikte kao i ja? — Dalje — rekao je Bertlef. — Treba, naravno, da mislim i na sebe. U ovoj zemlji kažnjavaju djecu zbog neposlušnosti roditelja a roditelje zbog neposlušnosti djece. Koliko je mladih ljudi izbačeno s fakulteta zbog toga što su im roditelji pali u nemilost! A koliko se roditelja pomirilo s tim da život prožive kao bijedne kukavice samo da ne naškode svojoj djeci! Onaj ko želi da u ovoj zemlji sačuva bar malo slobode, ne smije imati djecu — rekao je Jakub i ušutio. — Ostalo je još pet razloga do spomenutih deset — rekao je Bertlef. —— Posljednji razlog je tako veliki da vrijedi za pet sdrugih — rekao Jakub. Imati dijete, znači izraziti apsolutnu saglasnost čovjekom kakavje est. Imati dijete, znači isto što i reći: rodio sam se, vidio sam život i ustanovio sam da je tako lijep da vrijedi da bude ponovljen. — A vi nalazite da život nije lijep? — upitao je Bertlef. Jakub je nastojao da se izražava precizno pa je oprezno odgovorio: — Znam samo to da nikad ne bih mogao s punim uvjerenjem reći: čovjek je divno stvor enje, želio bih stvor iti jo š jednog. — To je zato što si upoznao život samo s jedne, i to najgore strane — rekao je doktor Škreta. — Nikad nisi znao živjeti. Uvijek si vjerovao da je tvoja dužnost da budeš, kako se kaže, na licu mjesta. U središtu događaja. A

kakvi su to bili događaji? Politika. A politika je ono najmanje vrijedno i najmanje važno u životu. Politika je prljava pjena na rijeci čiji se pravi život odvija negdje u dubinama. Ginekologija je nauka kojom se ljudi bave već hiljadama godina. To je pouzdana i solidna historija. Njoj je potpuno svejedno koja je vlada trenutno na vlasti. Ja, kad navučem gumenu rukavicu da pregledam pacijentkinju, mnogo sam bliže središtu života nego ti koji si zamalo ostao bez glave radeći za dobro ljudi. Umjesto da im se suprotstavi, Jakub je pokretom glave potvrdio da se slaže s primjedbama svog prijatelja, pa je doktor Škreta, podstaknut, nastavio: — Arhimed sa svojim krugovima, Michelangelo kraj komada mramora, Pasteur s epruvetom u ruci, samo oni su mijenjali život ljudi i stvarali pravu historiju, dok su političari... — Škreta je zašutio i prezrivo odmahnuo rukom. — Dok su političari...? — upitao je Jakub i odmah nastavio: — Reći ću ti. Ako su nauka i umjetnost za ista prava i istinska arena histor ije, onda je politika zatvorena naučna laboratorija u kojoj se obavljaju neviđeni eksperimenti s čovjekom. Tu se probni primjerci ljudske vrste bacaju u ponore i ponovo izvlače na scenu, zavode aplauzima i zastrašuju vješalima, špijuniraju i prisiljavaju da potkazuju druge. Radio sam u toj laboratoriji kao laborant, ali nekoliko puta sam se našao u njoj i kao žrtva vivisekcije. Znam da nisam stvor io nikakve vrijednost i (kao što ih nisu stvor ili ni dr ugi ko ji su tamo r adili sa mnom), ali sam zato bolje nego drugi shvatio šta je to čovjek. — Razumijem vas — r ekao je Bertlef — i poznajem tu laboratoriju iako lično nikad u njoj nisam bio kao laborant nego uvijek samo kao zamorče. Rat me zatekao u Njemačkoj. Žena koju sam volio prijavila me je Gestapou. Došli su i pokazali joj fotografiju na kojoj sam bio u zagrljaju druge žene. To ju je ogorčilo, a vi znate kako se ljubav lako pretvara u mržnju. Našao sam se u tamnici ispunjen čudnim osjećanjem da me je u nju dovela ljubav. Zar to nije divno, naći se u kandžama Gestapoa i znati da je to u stvari privilegija čovjeka koji je suviše voljen? — Ako mi se nešto zgadilo kod čovjeka — odgovorio je Jakub — onda je to način na koji se njegova okrutnost, podlost i ograničenost znaju skrivati iza lirske maske. Poslala vas je u smrt, a doživjela je to kao gest strasti, djelo izvršeno zbog ranjene ljubavi. A vi ste otišli na gubilište zbog takve ograničene žene ispunjeni osjećanjem da igrate ulogu u tragediji koju je za vas napisao Shakespeare. — Poslije rata došla je k meni, sva u suzama — nastavio je Bertlef, kao da

nije čuo Jakubove primjedbe. — Ne boj se, rekao sam joj, Bertlef se nikad ne sveti. — Znate — rekao je Jakub — često se sjetim kralja Heroda. Znate onu priču. Saznao je, navodno, da se rodio budući jevrejski kralj pa je, plašeći se za svoj prijesto, naredio da se pobiju sva tek rođena djeca. Ja Heroda shvatam drukčije, iako znam da je to samo igra mašte. Po meni, Herod je bio obrazovan, plemenit i veoma mudar kralj koji je dugo radio u laboratoriji politike, koji je shvatio šta je život i šta je čovjek. Taj čovjek je shvatio da čovjeka, kakav jeste, nije trebalo stvarati. Uostalom, njegove sumnje nisu bile tako grešne i neumjesne. Ako se ne varam i sam Bog je posumnjao u čovjeka i razmišljao o tome ne bi li bilo bo lje da uniš ti to svoje djelo. — Da — potvrdio je Bertlef — o tome je pisao Mojsije u šestom poglavlju Geneze: »Ljude koje sam stvorio zbrisaću s lica zemlje... jer sam se pokajao što sam ih napravio«. — Bio je to možda samo trenutak slabosti kada je Gospod konačno dopustio Noji da se spase na svojoj lađi i čovječanstvu da počne iz početka. Možemo li biti sigurni da Bog nikad nije požalio tu svoju slabost? Samo, žalio on ili ne žalio, više se ništa nije moglo učiniti. Bog ne može praviti budalu od samog sebe tako što će neprestano mijenjati odluke. Ali šta ako je on sam usadio tu misao u Herodovu glavu? Je li to potpuno isključeno? Bertlef je slegao ramenima i nije rekao ništa. — Herod je bio kralj. Bio je odgovor an ne samo za sebe. Nije mogao r eći kao ja: neka ostali rade šta go d žele, ja neću povećavat i bro j ljudi. Hero d je bio kralj i znao je da mora odlučivati ne samo u svoje ime nego i u ime drugih, i odlučio je, u ime čovječanstva, da čovjek više ne treba da se razmnožava. I tako je započelo ubijanje novorođenčadi. To nije bilo iz tako niskih pobuda kako to kaže predanje. Herod se rukovodio najplemenitijom težnjom — osloboditi svijet iz kandži čovjeka. — Vaša interpretacija Heroda mi se, moram priznati, sviđa — rekao je Bertlef. — Toliko mi se sviđa da ću od danas na pokolj novorođenčadi gledati kao vi. Samo, ne zaboravite da se upravo u vrijeme kad je Herod odlučio da uništi čovječanstvo u Betlehemu rodio dječak koji je izmakao njegovom nožu. Taj dječak je odrastao i rekao ljudima da je potrebno samo jedno pa da vrijedi živjeti: uzajamno se voljeti. Možda je Herod bio obrazovaniji i iskusniji. Isus e, u stvari, bio još mladić i vjerovatno nije znao mnogo o životu. Možda se cjelokupno njegovo učenje može objasniti samo njegovom mladošću i

neiskustvom. Njegovo m naivnošću, ako baš hoćete. A ipak je bio u pravu. — U pravu? Ko je dokazao da je bio u pravu? — upitao je bor beno Jakub. — Nije niko — rekao je Bertlef. — To niko nije dokazao i neće dokazati. Isus je toliko volio svog oca da nije mogao prihvatiti pomisao da je njegovo djelo l oše. U tome ga je vodila lj ubav, a ne razum. Zato u suko bu između njega i Heroda odluku donijeti samo našekao srce. li biti ičovjek ne? Ja to ničim ne mogumože dokazati, ali vjerujem, štoVrijedi je vjerovao Isus, dailivrijedi. — Osmijehnuo se i pokazao na doktora Škretu. — Zato sam poslao ženu da se liječi ovdje, kod gospodina doktora koji je u mojim očima jedan od svetih Isusovih učenika jer zna da pravi čuda i vraća u život zamrle ženske organe. Pijmo u njegovo zdr avlje! 10 .

Jakub se prema Olgi uvijek odn osio očinski ozbiljno i vo lio je sebe u šali nazivati »starim gospodinom«. Ona je,im međutim, znalaDanas da ima žena kojima on postupa drukčije i zavidjela je na tome. je, mnogo ipak, prvi puts pomislila da u Jakubu ima nečeg staračkog. Iz njegovog odnosa prema njoj dopro je do nje onaj ustajali zadah koji osjećaju mladi kad se nađu u bližem dodiru sa st arijo m generacijom. Staru gospodu lako je prepoznati po tome što se hvale pretrpljenim patnjama i prave od njih muzej u koji pozivaju svoje goste (ah, ti tužni muzeji imaju tako malo posjetilaca!). Olga je postala svjesna da predstavlja najvažniji živi eksponat u Jakubovom muzeju i da njegov plemeniti i nesebični odnos prema njoj ima za svrhu da r asplače posjetioce. Danas i najvažniji mrtvi eksponat svijetloplavu tabletu. Kadjejevidjela razmotao papirić začudila se što je muzeja to nije — nimalo dirnulo. Shvaćala je, doduše, da je Jakub u teškim trenucima morao pomišljati na samoubistvo, ali patos s kojim joj je to povjerio izgledao joj je smiješan. Bilo e smiješno s kakvom je opreznošću razmotavao svileni papir u koji je bila uvijena tableta, kao da je neki skupocjeni dijamant. Osim toga, nikako nije mogla shvatiti zašto sad želi da vrati otrov doktoru Škreti, prije nego što otputuje, a istovremeno izjavljuje da bi svaki odrastao čovjek trebalo da bude gospodar svoje smrti, bez obzira na okolnosti. Zar se Jakub ne bi u inostranstvu mogao razboljeti od raka i zar mu ne bi tada mogao zatrebati otrov? Ne, za Jakuba ta tableta nije bila običan otrov nego simbolični rekvizit

što ga sad u nekom sakralnom obredu mora predati prvosvećeniku. I to je bilo smiješno. Na povratku iz banje krenula je pravo prema »Richmondu«. Bez obzira na sve te zlobne misli, radovala se sastanku s Jakubom. Odlučila je da obeščasti Jakubov muzej i da se u njemu ponaša ne kao eksponat nego kao žena. Zato je bila pomalo razočarana kad je na vratima našla poruku da ga potraži u susjednom apartmanu. U društvu je gubila hrabrost, tim više što Bertlefa nije poznavala a doktor Škreta se odnosio prema njoj ljubazno, ali pomalo nemarno. Bertlef, predstavivši joj se s dubokim naklonom, smjesta je razbio to osjećanje ne lago dnosti, pogo tovo kad je zamjerio doktor u Škreti što ga dosad nije upoznao s tako zanimljivom ženom. Škreta je odgo vor io da mu je Jaku b povjerio da se brine o djevojci i da je zbog toga namjerno nije htio upoznati s Bertlefom jer, kako je poznato, njemu nijedna žena ne može odoljeti. Bertlef je sa zadovoljstvom primio na znanje to obrazloženje, a onda je podigao slušalicu i naručio iz r estor ana večeru. — Upravo je nevjerovatno — rekao je doktor Škreta — kako našem prijatelju uspijeva da živi tako raskošno u ovom provincijskom gradiću u kome čovjek ni u jednom restoranu ne može dobiti pristojnu večeru. Bertlef je zavukao ruku u otvorenu kutiju od cigara koja je stajala kraj telefona. Bila je puna srebrnih dolara. — Ne treba biti škrt... — rekao je i nasmijao se. Jakob je primijetio kako još nikad nije sreo čovjeka koji tako čvrsto vjeruje u Boga a istovremeno se zna tako radovati životu. — To je vjerovatno zato što nikad niste sreli pravog kršćanina. Riječ »evanđelje«, kao štoKristov znate,amanet. znači »radosna poslanica«. Radovati se životu možda je najvažniji Olgi se učinilo da joj to pruža priliku da se umiješa u razgovor. — Koliko se mogu osloniti na ono o čemu su nam pričali učitelji, kršćani su na ovozemaljski život gledali samo kao na dolinu suza i radovali se pravom životu koji će nastati tek poslij e smr ti. — Draga gospođice — rekao je Bertlef — ne vjerujte učiteljima. — A sveci — nastavila je Olga — nisu radili ništa drugo nego se odricali života. Umjesto da se vole, bičevali su se, umjesto da pričaju kao mi, povlačili su se u isposničke ćelije, a umjesto da naručuju večeru preko telefona, hranili

su se korijenjem. — Moram reći da ne znate ništa o svecima, gospođice. Bili su to ljudi koji su i te kako imali smisla za životne radosti, samo što su do njih stizali drugim putevima. Šta, po vašem mišljenju, predstavlja najveće uživanje za čovjeka? Možete pogađati, ali nećete pogoditi jer niste dovoljno iskreni. Ja vam to ne predbacujem jer je za iskrenost potrebno upoznati sebe, a za to su opet potrebne godine. Kako bi, onda, mogla biti iskrena djevojka iz koje tako zrači mladost kao iz vas? Ne može biti iskrena jer ni ne zna šta nosi u sebi. Kad bi to, međutim, znala, morala bi se složiti sa mnom da je za čovjeka najveće uživanje da mu se dr ugi dive. Mislite da nisam u pr avu? — Znam i veća zadovoljstva. — odgovor ila je Olga. — Ne znate — rekao je Bertlef. — Uzmite, na primjer, onog vašeg dugoprugaša, onoga što ga ovdje zna svako dijete, onoga što je pobijedio na tri olimpijade. Mislite da se on odrekao života? A ipak je, umjesto da priča, ljubi i čast i se, mor ao u beskraj trčati u kr ug o ko ig rališta. Njegov trening bio e veoma sli čan ono me što su radil i veliki sveci. Sveti Makarije Aleksandrijski, dok je boravio u pustinji, punio je torbu pijeskom i s torbom na leđima hodao danima kroz beskrajne ravnice sve dok ne bi pao potpuno iscrpen. I za vašeg dugoprugaša i za Makarija Aleksandrijskog postojala je, očigledno, neka velika nagrada, nešto što im je bogato nadoknađivalo sva odricanja. Znate li šta znači slušati aplauz ogromnog olimpijskog amfiteatra? Nema većeg zadovoljstva od toga! Sveti Makarije Aleksandrijski dobro je znao zašto vuče na leđima torbu punu pijeska. Vijest o njegovim rekordnim pohodima kroz pustinju brzo se prenijela kroz čitav kršćanski svijet. Sveti Makarije Aleksandrijski bio je isto što i onaj vaš atletičar. Taj je pobijedio najprije na pet hiljada metara, zatim na deset hiljada i nije imao mira nego je morao pobijediti u maratonu. Čežnja za divljenjem je nezasitna. Sveti Makarije je, nepoznat, došao u tabatski manastir i zamolio da ga prime za člana. Kad je došlo vrijeme četrdesetodnevnog posta, nastupio je njegov veliki trenutak. Dok su ostali postili sjedeći, on je u toku cijelog posta, punih četrdeset dana, stajao! Bio je to trijumf kakav ne možete ni zamisliti! Ili, ... sjetite se svetog Simona, onoga što je živio na stubu. Podigao je usred pustinje stub s malom platformom na vrhu na kojoj nije mogao ni da sjedi, samo je mogao stajati. I on je stajao na tom stubu cijelog života i sav kršćanski svijet se čudio i divio tom nevjerovatnom rekordu koji kao da je premašivao granice ljudskih mogućnosti. Sveti Simon sa stuba bio je Gagarin trećeg vijeka. Možete li uopće zamisliti kakvo je blaženstvo ispunilo svetu Agnesu Parišku kad je od

galskih trgovaca saznala da sveti Simon za nju zna i blagosilja je sa svog stuba? A zašto je, šta mislite, nastojao oboriti rekord? Možda zato što mu nije bilo stalo ni do života ni do ljudi? Ne budite naivni! Crkveni oci znali su veoma dobro da je sveti Simon sa stuba častoljubiv i odlučili su da ga podvr gnu ispitu. U ime vrho vne crkvene vlasti naredili su m u da siđe sa stuba i prekine takmičenje. Bio je to za svetog Simona težak udarac, ali bio je toliko mudar — ili lukav — da je poslušao. Crkveni oci nisu bili protiv njegovih rekor da, htjeli su samo da budu sigurni da Simonovo slavoljub lje nije veće od njegove poslušnosti. Kad su vidjeli kako tužno silazi sa stuba, smjesta su mu naredili da se opet vrati gore, i tako je svetom Simonu dopušteno da umre na svom stubu obasut ljubavlju i divljenjem svijeta. Olga je pažljivo slušala i na posljednje Bertlefove riječi se nasmijala. — Ta nesavladiva čežnja za divljenjem nije smiješna nego dirljiva — rekao je Bertlef. — Onaj ko čezne za tim da mu se svijet divi ne može bez ljudi, vezan je za ljude, mora biti medu njima. Sveti Simon, sam na vrhu stuba, na površini od jednog kvadratnog metra, a ipak zajedno s ljudima, među ljudima! U svojoj mašti vidi milione očiju koje prate svaki njegov pokret. Prisutan je u mislima miliona ljudi, i tome se raduje. To je veliki primjer ljubavi prema ljudima i ljubavi prema životu. Ne možete ni zamisliti, draga gospođice, koliko je Simon sa stuba još prisutan u svima nama. I sigurno niste svjesni da on do danas predstavlja onaj bolji pol našeg bića. U tom času začulo se kucanje i u sobu je ušao konobar gurajući pred sobom ko lica krcat a hranom. Prekrio je sto stolnjakom i počeo da postavlja za večeru. Bertlef je zagrabio šakom iz kutije od cigara i gurnuo mu u džep pregršt kovanog novca. Zatim su se svi bacili na jelo a konobar je ostao da puni čaše vinom i servira jedno jelo za drugim. Bertlef je gurmanski komentirao ukus pojedinih jela i Škreta je primijetio kako se ne sjeća kada je tako dobro jeo. — Možda posljednji put kad mi je još kuhala majka, ali tada sam bio još mali. Ostao sam siroče sa pet godina. Svijet u kome sam se našao bio je za mene stran, a strana je bila i kuhinja. Ljubav prema jelu izvire iz ljubavi prema ljudima. — To je zaista istina — rekao je Bertlef podižući na viljušci zalogaj govedine. — Napušteno dijete gubi apetit. Vjerujte, do danas me boli što nemam ni oca ni majku. I danas, iako sam već čo vjek u go dinama, dao bih ne znam šta da imam oca.

— Precjenjujete rodbinske odnose — rekao je Bertlef. — Svi ljudi su vaši bližnji. Ne zaboravite šta je rekao Isus kad su tražili da se vrati majci i braći. Pokazao je na svoje učenik e i o dgovo rio : »Evo mo je majke i braće! « — Ipak, sveta majka crkva nije se pokazala ni najmanje sklona da razori porodicu ili da je zamijeni slobodnom družbom svih ljudi — pokušao se usprotiviti doktor Škreta. — Sveta crkva nije isto što i Isus. A sveti Pavle, ako dozvoljavate da to kažem, u mojim očima je istovremeno i sljedbenik i falsifikator Kristovog učenja. Već samo njego vo iznenadno preo braćanje iz Savla u Pavla! Zar nismo vidjeli dosta takvih strastvenih fanatika koji su preko noći promijenili vjeru? Neka mi niko ne govori da fanatike vodi ljubav! To su moralisti koji melju svojih deset zapovijesti. A Isus nije bio moralista. Sjetite se šta je rekao kad su mu prebacili što nije praznovao subotu. Subota je radi čovjeka, a nije čovjek radi subote. Isus je volio žene! A možete li zamisliti svetog Pavla kao ljubavnika? Sveti Pavle mi ne bi oprostio što volim žene, a Isus bi za to imao razumijevanja. Voljeti žene, mnogo žena, i biti voljen od žena, mnogih žena, u tome ne vidim ništa loše. — Bertlef se, zadovoljan sobom, sretno osmjehivao. — Prijatelji, moj život nije bio lak i nekoliko puta sam gledao smrti u oči. U ednoj stvari, međutim, Bog je prema meni bio široke ruke. Imao sam bezbroj žena i voljele su me. Večera je bila pri kraju i konobar je počeo raspremati sto kad se ponovo začulo kucanje. Neko je zakucao tiho i neodlučno, kao da mu je potrebno ohrabrenje. — Naprijed! — rekao je Bertlef. Vrata su se otvorila i u sobu je ušlo dijete. Bila je to djevojčica od otprilike pet godina, u bijeloj haljinici s volanima, opasana širokom bijelom trakom vezanom pozadi u veliku mašnu, tako veliku da je podsjećala na leptirova krila. U ruci je držala buketić cvijeća, nekoliko velikih margareta. Kad je postala svjesna da u sobi ima više ljudi i da je svi zapanjeno, nijemo posmatraju, zastala je ne usuđujući se da kr ene dalje. Bertlef je ustao ozarenog lica, i rekao: — Ne boj se, anđele, uđi! Dijete kao da se uhvatilo za Bertlefov osmijeh, nasmijalo se i pritrčalo k njemu. Bertlef je uzeo cvijeće i poljubio djevojčicu u čelo. Svi koji su sjedili za stolom, i konobar, začuđeno su posmatrali tu scenu. Dijete s velikom mašnom na leđima zaista je podsjećalo na malog anđela. A Bertlef, dok je stajao nagnut s cvijećem u ruci, podsjećao je na baroknu skulpturu sveca kakve ukrašavaju trgove malih gradova.

— Dragi prijatelji — obratio se gostima — bilo mi je lijepo u vašem društvu i nadam se da je i vama bilo prijatno sa mnom. Rado bih sjedio s vama do kasno u noć, ali i sami vidite da ne mogu. Ovaj lijepi anđelak je došao da me vodi nekome ko čeka na mene. Već sam vam rekao da život nije bio nježan prema meni, ali da su me žene voljele. Bertlef, privijajući jednom rukom cvijeće na grudi a drugu položivši na rame djevojčice, poklonom se oprostio od svog malog društva. Olgi se činilo da je smiješ no teatralan i bilo joj je dr ago što o dlazi i što će o na konačno mo ći biti sama s Jakubom. Bertlef se okrenuo i izišao s djevojčicom. Prije toga je, međutim, zavukao ruku u kutiju od cig ara i napunio džep srebrnim no vcem. 11.

Konobar je složio tanjire i prazne boce na kolica i kad je izišao iz sobe, Olga je upitala: — Ko je ta djevojčica? — Nikad je nisam vidio — rekao je Škreta. — Izgledala je zaista kao mali anđeo — rekao je Jakub. — Anđeo koji posreduje ljubavnicima? — nasmijala se Olga. — Da — rekao je Jakub. — Anđeo podvodač i posrednik. Tačno tako trebalo bi da izgleda njegov lični anđeo. — Ne znam je li to zaista bio anđeo — rekao je doktor Škreta — ali veoma je čudno da tu djevojčicu nikad nisam vidio, ja koji poznajem sve pacijente i sve stanovnike g radića. — Onda postoji samo jedno objašnjenje — nasmijao se Jakub. — Djevojčica je došla iz nekog drugo g svijeta. — Bila ona anđeo ili kći neke sobarice, u jedno sam sigurna — rekla je Olga. — On nije otišao k nekoj ženi! Naš prijatelj je strahovito samoljubiv čovjek. I šta radi? Samo se r azmeće! — Meni se sviđa — rekao je Jakub. — Može biti — rekla je Olga — ali ipak tvrdim da je to najuobraženiji čovjek na svijetu. Kladim se da je sat prije našeg dolaska dao toj djevojčici šaku srebrnih dolara i zahtijevao od nje da u određeno vrijeme dođe ovamo s cvijećem u ruci. Pobožni ljudi posjeduju izuzetan talent za režiranje čudesnih scena.

— Bilo bi mi veoma drago kad biste bili u pravu — rekao je doktor Škreta. — Gospodin Bertlef je, naime, teško bolestan i svaka ljubavna noć predstavlja za njega veliki rizik. — Eto, vidite da sam imala pravo. Sve te aluzije na žene su samo riječi! — Draga gospođice — rekao je doktor — ja sam njegov ljekar i prijatelj, a ipak—nisam tako sigur u to. Jabolestan? to pr osto — ne znam. Je li zaista tako an ozbiljno upitao je Jakub. — Zašto bi onda, šta mislite, živio već gotovo godinu dana u ovoj banji gdje ga njego va mlada žena, koju mnog o vo li, samo povremeno po sjećuje? — Bez njega je odjednom sve nekako prazno — rekao je Jakub. I zaista, sve troje su se iznenada osjetili napušteni, i nisu više imali volje da se zadržavaju u tuđem apartmanu. Škreta je ustao. — Da otpratimo gospođicu Olgu kući i uz put malo pro šetamo? Treba da p or azgovar amo o toliko stvari. — Meni se još ne ide na spavanje! — protestirala je Olga. — Već je krajnje vr ijeme. Naređujem vam to kao ljekar — rekao je Škreta strogo. Izišli su iz »Richmonda« i krenuli kroz park. Olga je uz put iskoristila priliku da šapne Jakubu: — Htjela sam večeras biti s tobom... Jakub je, međutim, samo slegao ramenima jer je Škreta veoma odlučno provodio svoju volju. Otpratili su djevojku do »Doma Karla Marxa« i Jakub je pred prijateljem nije čak ni pomilovao po kosi, kako je imao običaj. Doktorova antipatija prema grudima nalik na dvije šljive ispunjavala ga je tremom. Primijetio je da je Olga razočarana, i bilo mu je žao što ju je povrijedio. — Pa šta kažeš na sve ovo? — rekao je Škreta kad se našao sam s prijateljem na stazi u parku. — Jesi li čuo kad sam rekao kako mi je potreban otac? I kamen bi zaplakao nada mnom. A on skrene na priču o svetom Pavlu. Zar zaista nije u stanju da pogodi na šta ciljam? Već dvije godine mu govorim da sam siroče i ističem prednosti posjedovanja američkog pasoša. Hiljadu puta sam mu kao uz put spominjao razne slučajeve posvojenja. Sve te primjedbe trebalo je, po mom proračunu, već da se spoje u ideju da me adoptira. — Previše je zagledan u samog sebe — rekao je Jakub. — U tome je stvar — potvrdio je Škreta. — Ako je ozbiljno bolestan, ne bi trebalo da se čudiš — r ekao je Jakub i

dodao: — Ako je njegovo stanje zaista tako loše kao što si rekao. — Još je i gor e — rekao je Škreta. — Prije pola godine preživio je drugi, veoma težak infarkt, i od tog vremena ne može da se odluči na bilo kakvo duže putovanje, pa živi ovdje kao zarobljenik. Njegov život visi o koncu. I on to zna. — Edapaje—metoda rekao jealuzija zamišljeno je trebalo odavno sda shvatiš loša Jakub jer on— teonda aluzije samoveć povezuje razmišljanjima o samom sebi. Trebalo bi da mu svoju želju saopćiš otvoreno, bez uvijanja. Siguran sam da bi je ispunio, jer voli da ispunjava želje. To, naime, odgovara slici koju je stv or io o sebi. Želi da lju dima donosi r adost. — Ti si genijalan! — viknuo je Škreta i zastao. — Stvar je jednostavna kao Kolumbovo jaje, sve je tačno onako kako si rekao! A ja sam, budala, izgubio dvije godine života samo zbog toga što sam ga loše procijenio! Izgubio sam dvije godine života zbog sasvim nepotrebnog okolišanja! Tvojom krivicom, jer je trebalo već odavno da mi posavjetuješ šta da radim! — je da me pitaš! — Trebalo Pune dvije godine nisi navratio ovamo! Prijatelji su šetali kroz mračni park i udisali svjež zrak rane jeseni. — Kad sam njega učinio ocem, valjda sam zaslužio da on mene učini sinom — rekao je Škreta. Jakub je klimnuo g lavom. — Sva nesreća je u tome — nastavio je Škreta poslije dužeg razmišljanja — što je čovjek okružen glupacima. Postoji li neko u ovom gradu kome bih se mogao obratiti za savjet? Inteligentan čovjek je osuđen da živi u vječitom progonstvu. To je pitanje o kome neprestano razmišljam, jer spada u moju struku: čovječanstvo proizvodi upravo nevjerovatne količine glupaka. Što je pojedinac gluplji ima veću želju da se razmnožava. Savršeni pojedinci imaju edno, u najboljem slučaju dvoje djece, a oni najbolji — među koje spadaš i ti — obično dođu do zaključka da ne treba da imaju potomstvo. To je prava katastrofa. A ja neprestano sanjam o svijetu u kojem se čovjek, kad se rodi, neće naći među strancima nego među braćom. Jakub je slušao Škretu, ali u njegovim riječima nije nalazio ništa naročito zanimljivo. — Molim te da to ne shvatiš kao frazu — nastavio je Škreta. — Nisam političar, nego ljekar, i riječ brat znači za mene nešto sasvim konkretno. Braća

su oni ljudi koji imaju bar jednog zajedničkog roditelja. Svi Solomonovi sinovi, stotine njih, iako su imali svaki svoju majku, bili su braća. To je sigurno bilo divno! Šta kažeš na to? Jakub je udisao svjež zr ak i nije znao šta da kaže. — Razumljivo — nastavio je Škreta — veoma je teško prinuditi ljude na spolne stoljeću odnose isključivo potomstva. Ali, to ipitanja nije posrijedi. U našem potrebno jeradi naćistvaranja druge puteve za rješavanje razumnog rađanja djece. Čovjek ne može u beskonačnost miješati ljubav s reprodukcijom. Jakub je rekao da se slaže. — Tebe, međutim, zanima samo to kako osloboditi ljubav balasta oplodnje — rekao je Škreta. — Meni je, opet, stalo da oslobodim oplodnju balasta ljubavi. Htio sam te upoznati s mojim projektom. U epruveti držim svoje sjeme. Jakub ga je sad pažljivije slušao. — Šta kažeš na to? — Da je to vrlo interesantno — rekao je Jakub. — To je upravo veličanstveno! — rekao je Škreta. — Na taj način izliječio sam od neplodnosti već veoma mnogo žena. Ne zaboravi da mnoge žene ne mog u imati djecu samo zato što su im muževi neplo dni. K meni dolaze pacijenti iz čitave republike, a uz to sam u toku posljednje četiri godine preuzeo na sebe i ginekološke preglede žena iz našeg gradića. Uzeti epruvetu, napuniti špric i ubr izgati ženi životnu materiju je sitnica. — I koliko već djece imaš? — Radim to već nekoliko godina, ali evidencija mi je nepotpuna. Ponekad ne mogu biti siguran u očinstvo jer me pacijentkinje tako reći varaju sa svojim muževima. Osim toga, vraćaju se svojim kućama i ponekad i ne saznam kakav e bio rezultat liječenja. Što se tiče ovdašnjih pacijentkinja, imam nešto bolji pregled. Škreta je zašutio a Jakub se, raznježen, zamislio. Škretin projekt ga je oduševio i dirnuo, jer je u njemu prepoznao svog starog prijatelja i nepopravljivog sanjara. — To mora da je lijepo... imati djecu s tako mnogo žena — rekao je konačno. — I sva su braća — dodao je Škreta.

Šetali su dalje, udisali mirisni vazduh i šutjeli. Onda je opet progovorio Škreta. — Znaš, često sam sebi govor im kako, uprkos tome što nam se u ovoj zemlji mnoge stvari ne dopadaju , ne možemo po bjeći od odg ovor nosti za nju . Strašno me ždere što ne mogu slobodno putovati po svijetu, ali nikad ne bih pao tako nisko da ogovaram svoju zemlju. To bi značilo da ogovaram samog sebe. Šta je ko od nas učinio da u ovoj zemlji bude bolje? Šta je ko od nas učinio da se u njoj može živjeti? Da bude zemlja u kojoj se osjećamo kod kuće? Samo, kod kuće... — Škretin glas postao je tiši i blaži — kod kuće se čovjek može osjećati samo kad je među svojima. Rekao si da odlaziš, pa sam odlučio nagovoriti te da uzmeš učešća u mom projektu. Donio sam ti epruvetu. Ti ćeš biti negdje u inostranstvu a ovdje će se rađati tvoja djeca. I za deset, dvadeset godina biće ovo prekrasna zemlja, vidjećeš! Na nebu je stajao okrugao mjesec (stajaće tamo do posljednje noći u našoj prići, koju zbog toga možemo s pravom nazvati mjesečeva priča ) kad je doktor Škreta dopratio Jakuba do »Richmonda«. — Sutra još ne smiješ otputovati — rekao je. — Moram. Čekaju me — rekao je Jakub iako je znao da će popustiti. — Besmislica — rekao je Škr eta. — Drago mi je što ti se sviđa moj plan. Sutra o njemu moramo detaljnije porazgo varati.

ČETVRTI DAN

1.

Kad je gospođa Klima krenula ujutro od kuće, njen suprug je još ležao u postelji. — Zar ne bi trebalo i ti da kreneš? — upitala je. — Nema nikakve potrebe da žurim. I tako ću s tim budalama izgubiti i previše vremena — odgovorio je Klima, zijevnuo i okrenuo se na drugu stranu. Još preksinoć joj je rekao kako se na zamornoj konferenciji morao obavezati da će pomag ati amaterskim ansamblima i da će zato u četvrtak uveče učestvovati na koncertu u jednom lječilištu u planinama, s nekim ljekarom i apotekarom koji sviraju džez. Uz to je psovao, ali ga je supruga gledala pravo u lice i dobro vidjela da iza tih psovki nema prave ljutnje jer nikakvog koncerta neće biti, jer ga je Klima izmislio samo da obezbijedi vrijeme za neku Bila je Kad u stanju s njegovog lica pročita sve,stranu, pred njom ljubavnu ništa nijeavanturu. mogao sakriti. se s da psovkom okrenuo na drugu odmah joj je bilo jasno da to nije učinio zato što je pospan, nego da sakrije lice od nje i onemog ući joj da pretražuje po njemu. Zatim je otišla u pozorište. Kad joj je prije nekoliko godina bolest oduzela svjetlosti pozornice, dobila je, njegovom intervencijom, službeničko mjesto. Nije joj bilo loše, svakog dana se sretala sa zanimljivim ljudima i mog la je relat ivno slobodno da podešav a radno vrijeme po svojo j volji. Sjela je za sto da sastavi nekoliko službenih pisama, ali nije bila u stanju da se koncen trira na po sao. Ništa ne može tako ispuniti čovjeka kao ljubomora. Kad joj je prije godinu dana umrla majka, bila je to sigurno veća nesreća od neke trubačeve avanture. Ipak joj je smrt majke zadala manje bola, iako je mnogo voljela majku. Taj bol bio je milostivo raznobojan — bilo je u njemu tuge, čežnje, sjete, samooptuživanja (je li se dovoljno brinula za nju? je li je zanemarivala?) i tihih osmjeha. Taj bol bio je milostivo raspršen — misli su se odbijale od mrtvačkog sanduka i bježale u uspomene, u djetinjstvo pa i dalje, u majčino djetinjstvo, odbijale su se ka desetinama praktičnih briga, odbijale su se u budućnost koja je bila otvorena i u kojoj je kao utjeha (da, bili su to izuzetni dani kada je u njemu nalazila utjehu) stajao Klima.

Bol ljubomore nije se, međutim, kretao u prostoru, kružio je oko jedne tačke. Raspršavanja nije bilo. Ako je majčina smrt otvorila vrata budućnosti (drukčije, siromašnije, ali zrelije), bol zbog nevjerstva nije otvarao vrata nikakve budućnosti. Sve se koncentriralo u jednu (stalno prisutnu) sliku nevjernog tijela, u jedno (stalno prisutno) prebacivanje. Kad joj je umrla majka, mogla je slušati muziku, mogla je čak i čitati; sada izmučena ljubomor om, nije mog la raditi niš ta. Još juče je došla na pomisao da otputuje u banju i uvjeri se u postojanje tog sumnjivog koncerta, ali je ubrzo odbacila tu ideju jer je znala da je Klimi njena ljubomor a odvr atna i da je ne smije pokazivat i. Ali ljubomor a je g rmjela u njoj kao motor i nije mogla učiniti ništa drugo nego da podigne telefonsku slušalicu. Samu sebe je zavaravala da poziva željezničku stanicu bez neke određene namjere, iz rastresenosti, samo zbog toga što se ne može koncentrirati na sastavljanje službenog dopisa. Kad je saznala da ima jedan voz u jedanaest prije podne, zamišljala je kako hoda po nepoznatim ulicama, traži plakate s Kliminim imenom, kako se raspituje u direkciji da li znaju nešto o nekom koncertu na kome bi trebalo da nastupi njen muž, kako saznaje da nikakvog koncerta nema, a zatim luta, bijedna i prevarena, po pustom stranom gradu. Zamišljala je dalje kako joj sljedećeg dana priča o koncertu a ona ga pita za razne pojedinosti. Kako ga gleda u lice, sluša njegove izmišljotine i s gorčinom ispija opojni, otrovni čaj njegovih laži. Odmah je, međutim, upozorila sebe da tako ne smije postupati. Ne smije provoditi dane i sedmice uhodeći i dočaravajući sebi slike koje samo podstiču njenu ljubomoru. Plaši se da ga ne izgubi i na kraju će ga izgubiti upravo zbog tog straha za njega! Drugi g las je na to odmah odgo vor io, s varljivo m naivnošću : Ta nećeš ići da ga uhodiš! Ta Klima je rekao da će svirati na koncertu i ti mu vjeruješ! Upravo zbog toga što više ne želi da se muči ljubomorom shvatila je njegove riječi ozbiljno i bez ikakvih sumnji! Ta rekao je da se nimalo ne raduje tom koncertu i da ga očekuje dan ispunjen dosadom i još dosadnije veče! Otputovaće za njim samo zato da mu priredi radosno iznenađenje! Kad se poslije koncerta Klima bude izmučeno klanjao, neraspoložen zbog pomisli na zamornu povratnu vožnju, probiće se do pozornice, on će je ugledati i oboje će se veselo o smjehnuti jedno dr ugom. Predala je direktoru s mukom napisane dopise. Svi u pozorištu su je

voljeli. Znali su da cijene to što je, iako žena slavnog muzičara, skromna i prijatna. Tuga koja je ponekad zračila iz nje potpuno ih je razoružavala. Zar bi direktor mogao odbiti njenu molbu? Obećala mu je da će se vratiti u petak poslije podne i da će ostati u pozorištu do uveče, da obavi zaostale poslove. 2.

Bilo je deset sati i Olg a je, kao uvijek, uzela o d Ružene veliki bijeli čar šav i ključ. Otišla je u kabinu, skinula se, objesila haljinu na vješalicu, ogrnula se čaršavom kao antičkom togom, zaključala kabinu, predala ključ Ruženi i otišla u susjednu salu, u kojoj je bio bazen. Prebacila je čaršav preko ograde i sišla niz stepenice u vodu u kojoj se već brčkalo nekoliko žena. Bazen nije bio veliki, ali Olga je bila uvjerena da je plivanje neophodno za zdravlje i pokušala je načiniti nekoliko pokreta. Ustalasala je vodu, koja je zapljusnula ednu ženu po licu. — Kakve su to gluposti? — obrecnula se na Olgu kreštavim Ovo nijebazena bazen kao za plivanje! Žene gl suasom. sjedile—duž ivice velike žabe. Olga ih se boj ala. Sve su bile starije od nje, krupnije, s više sala i bijele kože. Pokorno je sjela među njih, nepokr etna i namr štena. Odjednom je primijetila da na ulazu u salu stoji jedan mladić, širok i niska rasta, u farmerkama i pocijepanom džemperu. — Šta radi onaj tip tamo? — viknula je. Sve žene su se okrenule prema ulazu i počele da se smiju i vrište. U tom trenutku u salu je ušla Ružena i viknula: — Došli su snimatelji! Snimaće vas za filmski žurnal! Žene u bazenu ponovo su se nasmijale. — Čija je to ideja? — protestirala je Olga. — Odobrenje je dala uprava lječilišta — rekla je Ružena. — Baš me briga za upravu lječilišta. Mene niko nije pitao! — viknula je Olga. Mladić u pocijepanom džemperu (oko vrata mu je visio svjetlomjer) prišao je bliže bazenu, posmatrajući Olgu s osmjehom koji se njoj učinio opscen. — Gospođice, lj udi će biti izbezumljeni kad vas ugledaju na platnu! Žene su odgovorile novom salvom smijeha, a Olga je dlanovima pokrila grudi (to nije bilo teško jer su joj dojke, kako je poznato, bile kao dvije šljive)

i sakrila se iza drugih kupačica. U salu su ušla još dvojica muškaraca u farmerkama i stala na rub bazena, a onaj viši od njih je rekao: — Molim vas da se držite sasvim prirodno, kao da nas nema ovdje. Olga je ispružila ruku, dohvatila čaršav koji je ostavila prebačen preko ograde, još ui vodi i uzsestepnice pod sale.ogrnula Čaršavse je njime bio mokar iz njega cijedilaizišla voda.iz bazena na popločani — Do đavola, kuda ste krenuli? — viknuo je mladić u pocijepanom džemperu. — Treba da ostanete još četvrt sata u bazenu! — okomila se na nju Ružena. — Ona se stidi! — smijao se bazen iza njenih leđa. — Da joj neko ne odgr ize komadić te njene ljepote! — rekla je Ružena. — Princeza! — začuo se glas iz bazena. — Ako neko ne želi da bude snimljen, može, razumije se, otići — rekao e mirno visoki mušk arac u farmer kama. — Mi se nemamo čega stidjeti! Mi smo lijepe! — rekla je koketno jedna debela dama i povr šina bazena se zatalasala od smi jeha. — Gospođica nema prava otići! Treba da ostane u bazenu još četvrt sata! — pr otestirala je Ružena pr ateći pogledom Olgu koja je prkosno odmarširala u gardero bu. 3.

Niko razbješnjela nije imao prava se ljuti Ruženu što nijedaraspoložena, ali zašto se toliko zbogdatoga što na Olga nije htjela je snime? Zašto se toliko poistovetila s gomilom debelih žena koje su dočekale dolazak muškaraca veselim cičanjem? Zašto su, uostalom, te debele žene tako veselo cičale? Zbog toga što su željele da se pred mladićima diče svojom ljepotom, da ih zavode? Nikako. Taj neočekivani nedostatak stida poticao je upravo iz svijesti da ne raspolažu nekom zavodljivom ljepotom. Bile su neprijateljski raspoložene prema ženskoj mladosti i željele su da izlože svoja seksualno neupotrebljiva tijela kao podrugljivu karikaturu ženske golotinje. Odbojnošću svojih tijela

htjele su osvetnički da torpeduju slavu ženske ljepote jer su znale da su lijepa i ružna tijela na kraju krajeva ista i da ružno baca svoju sjenku na lijepo, šapćući muškarcu u uho: Pogledaj, ovo je prava istina o tijelu koje te očarava! Pogledaj, ove velike opuštene dojke su isto što i čvrste grudi koje tako slijepo obožavaš! Vesela bestidnost debelih baba u bazenu bila je nekrofilni ples nad prolaznošču mladosti, utoliko veseliji što se u bazenu našla kao žrtva jedna mlada djevojka. Kad se Olga ogrnula čaršavom, protumačile su to kao sabotažu nad svojim zlo bnim obredom i r asrdile se. Ružena, međutim, nije bila ni debela ni stara, bila je čak ljepša od Olge! Zašto se onda nije solidarisala s njom? Da je bila donijela odluku da se oslobodi djeteta i da je vjerovala kako je očekuje sretna ljubav s Klimom, sve bi to doživjela drukčije. Ljubav muškarca izdvaja ženu iz mase i Ružena bi bila blaženo svjesna svoje neponovljive edinstvenosti. U debelim ženama vidjela bi neprijatelja, a u Olgi sestru. Podržala bi je kao što ljepota podržava drugu ljepotu, sreća sreću, ljubav ljubav. Prethodne noći, međutim, Ružena je veoma loše spavala i zaključila je da ne može vjerovati u Kliminu ljubav. Tako se sve što ju je izdvajalo iz mase pokazalo kao zabluda. Jedino što je imala bila je ona živa klica u trbuhu, pod zaštitom društva i tradicije. Jedino što je imala bila je slavna jednoobraznost ženske sudbine koja j e obećavala da će se bor iti za nju. A upravo te žene u bazenu predstavljale su pravu ženskost u čit avoj svo joj ednoobraznosti, ženskost vječitog rađanja, dojenja, venjenja, ženskost koja se podrugljivo smije onom polaznom trenutku kad žena vjeruje da je voljena i osjeća se kao neponovljiva ličnost. Između žene koja vjeruje u svoju nezamjenjivost i žena koje su se ogrnule plaštem jednoobrazne ženske sudbine, nema pomirenja. Nakon neprospavane noći ispunjene razmišljanjem Ružena je (nesretni trubač!) stala na stranu onih drugih. 4.

Jakub je držao volan a Bobi, koji je sjedio na sjedištu pored njega, svakog časa je naginjao glavu prema njemu i lizao ga. Iza posljednjih niskih kućica

gradića uzdizalo se nekoliko višespratnih stambenih zgrada. Prije godinu dana nije ih bilo i Jakub je smatrao da su odvratne. Stršale su u zelenom predjelu kao kante za smeće usred cvjetnih gredica. Jakub je pomilovao Bobija koji je spokojno gledao kroz prozor i pomislio kako je Bog bio milostiv prema psima kad im u g lave nije ulio smisao za lijepo. Pas ga je ponovo liznuo (možda je osjećao da Jakub stalno misli na njega) i Jakub je rekao samom sebi kako njegova domo vina, razvija jući se, ne postaje ni bolja ni gora nego, što dalje, sve smiješnija. Proživio je jednom u njoj lov na ljude a juče je vidio lov na pse — kao da je to jedna te ista predstava samo s drugim ansamblom. Umjesto isljednika i čuvara nastupali su penzioneri, a umjesto uhapšenih državnika čupavi psić, jazavičar i bokser. Sjetio se kako su prije nekoliko godina njegovi susjedi u glavnom gradu našli pred vratima stana svog mačka, vezanih nogu, odsječenog jezika i s ekserima zabijenim u oči. Djeca iz ulice ugledala su se u svojim igrama na odrasle. Jakub je ponovo pomilovao Bobija po glavi i parkirao kola pred gostionicom. Pretpostavljao je da će pas, kad otvori vrata automobila, radosno potrčati prema kući. Bobi je umjesto toga skakao na Jakuba, htio je da se igra. U tom trenutku začuo se uzvik Bobi! i pas je potrčao prema ženi koja je stajala na pragu. — Ti si jedna nepopravljiva skitnica — rekla je izvinjavajuči se i upitala Jakuba je li mu pas mnog o dosađivao. Kad je odgovorio da je pas prenoćio kod njega i da ga je sad dovezao kolima, žena je počela da mu zahvaljuje i pozvala ga da uđe. Odvela ga je u odvojenu prostoriju, koja je vjerovatno služila za večernje sastanke zatvorenih društava, i otrčala da pozove muža. Ubrzo se vratila u društvu jednog mladog muškarca koji je sjeo kraj Jakuba i pružio mu ruku. — Vi ste sigurno veoma dobar čovjek kad ste se potrudili da radi Bobija dođete čak ovamo. To je strašno glup pas i stalno skita okolo. Ali mi ga volimo. Da li biste kod nas ručali? — Rado — rekao je Jakub i žena je otrčala u kuhinju. Jakub je ispričao kako je spasao Bobija o d penzionerskih omči. — Kurve proklete! — uzviknuo je mladi čovjek i pozvao, okr enuvši se prema otvorenim vratima: — Vera! Dođi. Jesi li čula šta te kurve opet rade tamo dolje? Vera je došla noseći poslužavnik na kome se pušila činija sa čorbom.

Sjela je za sto i Jakub je morao još jednom pričati o jučerašnjim događajima. Pas je sjedio po d stolo m puštajući da ga Jakub češe iza ušiju. Kad je Jakub pojeo čorbu, muškarac je ustao, otišao u kuhinju i donio svinjetinu s knedlama. Jakub je sjedio kraj prozora; osjećao se prijatno. Gostioničar je proklinjaogostionica one doljegore, (Jakuba je posebno što onsesmatra da je njegova na Olimpu, da jefasciniralo mjesto s koga stvari mogu gledati s visine i sa distance), a njegova žena je dovela njihovog dvogodišnjeg sinčića. — Zahvali gospodinu — rekla je — doveo je tvog Bobija. Dječak je promrmljao nekoliko nerazumljivih riječi i nasmijao se. Napolju je sijalo sunce i požutjelo lišče miroljubivo je šuštalo iza prozora. Vladala je tišina, gostionica je bila visoko iznad svijeta, oaza mira i spokojstva. Iako nije želio imati potomstvo, Jakub je volio djecu. — Simpatičan dječak — rekao je. — Strašno je nos. smiješan — rekla je žena. — Ne znam samo od koga je naslijedio taj veliki Jakub se sjetio masivnog nosa svog prijatelja i rekao: — Doktor Škreta mi je pričao da ste se liječili kod njega. — Vi poznajete gospodina doktora? — upitao je radosno gostioničar. — Mi smo stari dr ugovi — rekao je Jakub. — Veoma smo mu zahvalni — rekla je mlada majka i Jakub je pomislio kako je to dijete vjerovatno jedan od rezultata Škretinog eugeničkog projekta. — On nije ljekar, on je čarobnjak — rekao je s poštovanjem mladi čovjek. Jakub je pomislio kako njih troje predstavljaju, u toj betlehemskoj mirnoj sredini svetu porodicu, kako čak i njihovo dijete nije sin svog oca nego sin božji — sin doktora Škrete. Dječak je ponovo promrmljao nekoliko nerazumljivih riječi i mladi čovjek ga je s ljubavlju pogledao. — Ne možeš znati ko je od tvojih dalekih predaka bio nosonja. Jakub se nasmijao. Odjednom mu se, naime, nametnulo čudno pitanje: je li doktor Škreta i svoju vlastitu suprugu Květu oplodio pomoću šprica za injekcije? — Zar nije tako? — smijao se mladi otac.

— Naravno — r ekao je Jakub. — Ima nečeg utješnog u pomisli da će po svijetu šetati naš nos i kad budemo već odavno u g robu. Svi su se smijali i pomisao da bi dječakov otac mogao biti Škreta pretvorila se za Jakuba u lepršavi san. 5.

František je primio novac od žene kojoj je popravio frižider, izišao na ulicu, sjeo na svoj vjerni motocikl i odvezao se do posljednjih kuća na ivici grada da preda dnevni obračun kancelariji koja je vodila instalatersku službu za cijeli okrug. Nešto poslije dva sata bio je slobodan. Ponovo je sjeo na motocikl i odvezao se u banju. Na parkingu je ugledao bijelu limuzinu. Parkirao je motocikl pored velikih kola i krenuo duž kolonade prema Domu kulture, jer je pretpostavljao da bi tamo mogao naći muzičara. Ono što ga je vuklo nije bila ni drskost ni borbenost. Nije htio da ponovo pravi skandale. Naprotiv, bio jesebi spreman na samosavlađivanje, odstupanje, pokor avanje. Govor io je samom da je njegova ljubav t oliko velika da je u stanju da za nju podnese sve. Kao što princ u bajci trpi radi ruke svoje izabranice svakojaka poniženja i muke, bori se sa zmajem i plovi preko sedam mor a, tako je i o n bio r iješen da izdrži sve uvrede, mak ar bile i teže od o nih u bajci. Zašto je tako pokoran? Zašto ne potraži neku drugu djevojku, kojih u planinskom lječilišt u ima više nego dovoljno? František je mlađi od Ružene pa je, prema tome, na svoju nesreću, veoma mlad. Kad zađe u godine, postaće svjestan prolaznosti stvari i znače da se iza horizonta jedne žene horizont što František još se, uvijek zna šta je vrijeme. Odotvara djetinjstva živi drugih. u svijetuSamo koji traje i ne mijenja živine u nekoj nepokretnoj vječnosti, stalno uz istog oca i majku i Ružena, koja je od njega načinila muškarca, uzdiže se iznad njega kao nebeski svod, jedini mogući nebeski svod. Ne bi mogao zamisliti život bez nje. Juče joj je poslušno obećao da je neće uhoditi i odlučio je da joj se danas sklanja s puta. Govorio je sebi da ga zanima samo trubač i da, prateći njega, neće prekršiti obećanje. Znao je, međutim, da je to samo izgovor i da se Ruženi njegovo ponašanje ne bi svidjelo, ali tjeralo ga je nešto jače od svakog obećanja i odluke , nešto kao potreba za drog om. Mor ao je da g a vidi, ponovo , bez žurbe i iz blizine. Morao je pogledati u lice svojoj patnji. Morao je da vidi

njegovo tijelo, čije je spajanje s Ruženinim tijelom za njega bilo nešto nemoguće i nezamisliv o. Mor ao g a je vidjeti kao da je želio da provjer i jesu li njihova tijela spojiva ili ne. Na pozornici, ansambl je već svirao — doktor Škreta je sjedio za bubnjevima, jedan mršav čovjek za klavirom a Klima je stajao, s trubom u ruci. U sali je sjedilo nekoliko dječaka, ljubitelja džeza, koji su se uvukli da slušaju probu. František nije trebalo da se plaši da će neko otkriti zbog čega je došao. Bio je siguran da trubač, zaslijepljen farom motocikla, u utorak uveče nije vidio njegovo lice, a za njegovu vezu s Ruženom — zahvaljujući njenoj opr eznosti — niko drugi nije znao. Trubač je sam sjeo za klavir da mršavom čovječuljku odsvira dionicu koju je zamišljao u drukčijem tempu. František je sjeo u gledalište i postepeno se pretvor io u sjenku koja tr ubača tog dana neće napustiti ni na trenutak. 6.

Dok se vraćao iz šumske gostionice bilo mu je žao što pored njega ne sjedi veseli pas koji bi ga svakog časa liznuo po licu. Zatim je pomislio kakvo e to u stvari čudo da je u toku četrdeset pet godina svog života sačuvao to mjesto pored sebe prazno, tako da sad može otputovati iz ove zemlje neopterećen, bez prtljaga, bez balasta, sam, s lažnom (ali ipak lijepom) iluzijo m mlado sti, kao student koji tek udara temelje svoj e budućnosti. Nastojao je da u glavu utuvi svijest da zauvijek napušta svoju domovinu. Nastojao je da dozove u sjećanje svoj dosadašnji život. Nastojao je da ga vidi kao prostrani predio za kojim se sa čežnjom osvrće, predio vrtoglavo dalek i nedostižan. mu uspijevalo. što jeharmonika. mogao sebiS naporom dočarati iz minulih vremena biloNije je sitno, stisnuto kaoOno izduvana je izvlačio odlomke uspomena koje bi bilo jedva moguće spojiti u nešto koliko-toliko slično pro življenom životu. Posmatrao je drveće pored ceste. Lišće je bilo zeleno, crveno, žuto i smeđe. Šume kao da su gorjele. Odlazi, pomislio je, u vrijeme kada gore šume i prekrasni, bezosjećajni plamen te vatre proždire njegov život i uspomene. Treba li možda da pati zbog toga što ne pati? Treba li možda da tuguje zbog toga što ne osjeća tugu? Tugu nije osjećao, ali ni neku potrebu da žuri. Prema dogovoru s prijateljima u inostranstvu, u to vrijeme već je trebalo da bude na granici, ali je

osjećao kako ga opet hvata ona nesavladiva lijenost, već poslovična u krugu njegovih prijatelja jer ga je obuzimala uvijek u trenucima kada je bilo potrebno djelovati odlučno i konkretno. Znao je da će do posljednjeg trenutka izjavljivati kako mora još danas otputovati, ali je istovremeno bio svjestan da od jutra radi sve kako bi odgodio odlazak iz tog dragog gradića u koji je godinama dolazio da obiđe prijatelja, ponekad sa dugim razmacima, ali uvijek rado. Parkirao je kola (da, tamo gdje su već stajali bijeli trubačev automobil i Františekov crveni moticikl) i ušao u restoran u kome je kroz pola sata trebalo da se sastane s Olgom. Volio je jedan sto u dnu sale, pored prozora kroz koji je mogao posmatrati plamteće drveće u parku, ali upravo za tim stolom sjedio je edan mlad čovjek, tridesetih godina. Jakub je sjeo za susjedni sto. Nije mogao posmatrati drveće, ali je njegovu pažnju privuklo držanje mladog čovjeka. Bio e primjetno nervozan, neprestano je pogledao ka ulazu u salu i tapkao nogom po podu. 7.

Konačno je došla. Klima je skočio sa stolice, pošao joj u susret i doveo do stola kraj prozo ra. Smješkao se, kao da tim osmjehom želi da kaže kak o je njihov dogovor na snazi, kako su oboje mirni i staloženi, puni povjerenja edno u drugo. U izrazu djevojčinog lica tražio je potvrdan odgovor na taj svoj osmijeh, ali ga nije nalazio. To ga je uznemirilo . Plašio se da pr ogovor i o onome na šta je mislio i poveo je s djevojkom beznačajn u konverzaciju koja je trebalo da stvori lagodnu atmosferu. Njegove riječi su se, međutim, odbijale od njenog ćutanja kao od stijene. Iznenada ga je prekinula. — Promijenila sam odluku. To bi bio zločin. Ti bi možda bio u stanju da učiniš t ako nešto, ah ja ne mo gu. Te njene riječi porušile su u Klimi sve što je s toliko nade i truda gradio. Nijemo je zurio u Ruženu, nije imao više šta da joj kaže. Osjećao je samo očajanje i umor. A Ružena je pono vila: — To bi bio zločin. Gledao je u nju, ali mu je izgledala kao nešto potpuno nestvarno. Ta žena, čiji lik nije mogao sebi dočarati kad bi se našao daleko od nje, našla se sad pred njim kao doživotna presuda. (Kao i mi svi, i Klima je stvarnim smatrao samo ono što ulazi u naš život iznutra, postepeno, organski, dok je u onome što dolazi spolja, neočekivano i slučajno, vidio invaziju nestvarnog. Na

nesreću, nema ničeg stvarnijeg od tog nestvarnog.) U tom trenutku njihovom stolu prišao je konobar, onaj koji je još prekjuče poznao Klimu. Donio im je na poslužavniku dva konjaka. — Nadam se da sam iz očiju pročitao želju — rekao je veselo i dodao obraćajući se Ruženi: — Samo uživaj. Djevojke će ti i tako počupati kosu. — Slatko se nasmijao i otišao. Klima je bio previše ošamućen strašnom viješću da bi čuo konobarove riječi. Otpio je gutljaj konjaka i nagnuo se prema Ruženi. — Molim te — rekao je. — Ta bili smo se lijepo dogovorili. Sve smo razjasnili. Zašto si odjednom promijenila odluku? Složili smo se da je neophodno da bar nekoliko godina posvetimo samo jedno drugom. Ružena, razmisli. Sve to radimo samo radi naše ljubavi i zato da jednom imamo dijete kad ga oboje budemo poželjeli. 8.

Jakub je smijesta prepoznao medicinsku sestru koja je juče htjela izručiti Bobija pobješnjelim starcima. Kao opčinjen zurio je u nju i strahovito ga je zanimalo o čemu to ona razgovara s mladićem. Nije, međutim, mogao razumjeti ni jednu riječ, samo je pr imijetio da go vor e napeto i nervozno. Ubrzo je postalo očigledno da je mladi čovjek čuo neku neprijatnu vijest. Prošlo je dosta vremena dok nije opet sk upio dovoljno snage da prog ovor i. Iz izraza njegovog lica moglo se pročitati da moli i nagovara djevojku na nešto. Ali djevojka je uporno šutjela. Jakub je imao utisak da je u pitanju nečiji život. U plavokosoj djevojci još osobu koja je spremna da krvniku pridrži žrtvu, i ni jednog uvijek vidio trenutkajenije posumnjao da je mladić na strani života, a ona na strani smrti. Mladić želi da spase nečiji život, moli je da mu pomogne, ali plavuša to odbija i neko će zbog nje umrijeti. Zatim je primijetio da mladić prestaje insistirati, da se osmjehuje i čak miluje djevojku po licu. Je li to značilo da su se sporazumjeli? Ne, nikako. Oči ispod žute kose uporno su gledale u svoje daljine, izbjegavajući mladićeve. Jakub nije bio u stanju da odvoji pogled od djevojke u kojoj je od juče mogao vidjeti samo krvnikovu pomoćnicu. Njeno lice bilo je lijepo i prazno. Dovoljno lijepo da privuče muškarca i dovoljno prazno da se u njemu izgube

sve njegove očajničke molbe. To lice bilo je i ponosno, i Jakub je pomislio kako je ponosno ne na svoju ljepotu nego upravo na tu prazninu. Jakubu se činilo da u tom licu susreće hiljade drugih lica koja je dobro poznavao. Imao je osjećanje da sav njegov život nije bio ništa drugo nego neprekidni dijalog upravo s takvim licem. Kad god je pokušavao da mu nešto objasni, to lice je uvrijeđeno gledalo u stranu, na njegove dokaze odgovaralo skretanjem na druge teme; kad bi se osmjehnuo, predbacivalo mu je zbog lakomislenosti; kad bi nešto zamolio, optuživalo ga je za protekcionaštvo, to lice koje ništa nije razumjelo, a o svemu je odlučivalo, lice prazno kao pustinja i ponosno na svoju prazninu. Pomislio je kako danas posljednji put gleda to lice da bi već sutra otputovao iz njego vog carstva. 9.

I Ružena i prepoznala ga. Osjećala je na njegov uporni pogled jei primijetila to je u njojJakuba izazivalo strah. Činilo joj se da je sebi ukliještena između dvojice muškaraca među kojima postoji neko tajno savezništvo, ukliještena između dva pog leda uperena u nju kao dvije puščane cijevi. Klima je ponovo iznio svoje argumente i ona nije znala šta da mu odgovori. Zato je na brzinu uvjerila samu sebe da tamo gdje je posrijedi buduće dijete razum nema šta tražiti, da samo osjećanja imaju pravo govoriti. Okrenula je šut ke lice tako da izbjegne oba pog leda i zagledala se kroz pr ozo r. Zahvaljujući izvjesnoj koncentraciji, u njoj se u tim trenucima rodio prkos neshvaćene ljubavnice i majke i kvasao u njoj kao tijesto. Kako nije znala da ga izrazi je da zrači iz njenih očiju uprtih stalno u istu tačku u parku na riječima, suprotnojpustila strani ulice. Iznenada, upravo na mjestu u koje je tupo zurila, ugledala je poznatu figuru i uplašila se. Više uopće nije čula o čemu Klima govori. Bio je to treći pogled, treća u nju uperena cijev, i to najopasnija. Ružena, naime, u početku (dakle, prije nekoliko sedmica) nije bila baš sasvim sigurna ko je otac njenog budućeg djeteta. U obzir je dolazio i čovjek koji ju je u tom trenutku iz prikrajka posmatrao, nevješto skriven iza jednog drveta u parku. To, naravno, nije dugo trajalo jer je kasnije, kako je vrijeme odmicalo, postajala sve uvjerenija da je pravi otac muzičar, tako da je na kraju odlučila da otac može biti samo on i niko drugi. Da budemo načisto: ona ga nije željela lažno optužiti

iz nekih svojih računa. Tu odluku nije donijela smišljajući podvalu nego tražeći istinu. Odlučila je da je zaista tako bilo . Materinstvo je, uostalom, tako sveta stvar da joj je izgledalo nemoguće da njegov tvorac bude neko koga je maltene prezirala. Došla je do zaključka, ne putem logičkog razmatranja svih činjenica nego zahvaljujući nekoj podsvjesnoj vidovitosti, da je mogla zatrudnjeti samo s nekim ko joj se dopadao, do koga joj je bilo stalo i kome se divila. Kad je, poslije toga, kroz telefonsku slušalicu osjetila da je onaj koga je odredila za oca svog djeteta šokiran, uplašen i da bi se htio izvući od svojih očinskih obaveza, njena odluka e postala konačna jer je u tom trenutku bila ne samo sigurna da je u pravu nego i spremna da se za t o pr avo bor i. Klima je prestao govoriti i pomilovao je Ruženu po licu. Prenula se iz svojih misli i ugledala njegov osmijeh. Trebalo bi da se opet odvezu kolima u šetnju izvan grada, rekao je, jer ih ovaj kafanski stolić razdvaja kao hladan zid. Uplašila se. František je još stajao iza drveta u parku i gledao u prozor restorana. Šta će biti ako ih ponovo presretne kad iziđu? Šta ako ponovo napravi scenu kao u utorak? — Da platim, dva konjaka — rekao je Klima konobaru. Izvadila je iz torbice staklenu tubu s tabletama. Trubač je pružio konobaru novčanicu i širokogrudim gestom odbio sitninu. Ružena je otvori la tubu, istresla na dlan tabletu i brzo je pro gutala. Kad je zatvorila tubu, trubač se ponovo okrenuo i pogledao je pravo u oči. Uzeo je njene ruke u svoje pa je, primajući dodir njegovih prstiju, ispustila tubu na sto. — Hajde, idemo — rekao je i Ružena je ustala. Uhvatila je Jakubov pogled, tvrd i neprijateljski, i brzo se okrenula. Kad su izišli na ulicu, sa strepnjom je pogledala prema parku, ali Františeka više nije bilo. 10 .

Jakub je ustao, uzeo neispijenu čašu vina i preselio se za slobodni sto. Sa zadovoljst vom je po gledao kr oz pr ozor, uživajuć i u plamtećim bojama drveća u parku, i ponovo pomislio kako je to požar u koji baca svojih proteklih

četrdeset pet godina. Zatim mu je pogled skrenuo na dasku stola i pored pepeljare je ugledao zaboravljenu staklenu tubu. Uzeo je tubu i pogledao je iz blizine; na njoj je bio napisan naziv njemu nepoznatog lijeka uz koji je olovkom bilo dopisano 3 puta dnevno. Tablete su bile svijetloplave bo je. To ga e natjeralo da se zamisli. Proživljavao je poslednje časove u domovini tako da su i najbeznačajniji događaji poprimali sasvim izuzetnu važnost i pretvarali se u alegorijsko pozorište. Šta bi to moglo da znači, upitao se, da mu upravo danas neko ostavlja na stolu tubu sa svijetloplavim tabletama? I zašto ih je tu ostavila upravo ta žena, nastavljač političkih hajki i pomagač krvnika? Je li željela da mu kaže kako potreba za svijetloplavim tabletama još nije minula? Ili mu, podsjećajući ga na otrov želi dati na znanje da njena mržnja nikad neće umrijeti? Ili želi da mu kaže kako njegov odlazak iz zemlje predstavlja istu kapitulaciju kao i gutanje svijetloplave tablete koju nosi u malo m džepu? Gurnuo je dva prsta u džep, izvukao papirić i razmotao ga. Kad je ponovo ugledao svoju tabletu, učinilo mu se da je ipak nešto tamnija od tablete u zabor avljenoj tubi. Otvor io je tubu i istresao jednu tabletu na dlan. Da, njego va e bila pr imjetno tamnija i nešto manja. Ubacio je obje tablete u tubu. Kad ih je ponovo pogledao, zaključio je da se teško može primijetiti neka razlika. Na vrhu, iznad bezopasnih tableta namijenjenih vjerovatno liječenju nekog banalnog por emećaja, ležala je maskirana smr t. U tom trenutku prišla mu je Olga. Brzo je zatvorio tubu, spustio je pored pepeljare i ustao da pozdravi prijateljicu. — Upravo sam vidjela onog slavnog trubača Klimu! Je li to moguće? — izgovorila je gotovo bez daha sjedajući nasuprot Jakubu. — Išao je s onom groznom ženom! Šta sam ja danas s njom doživjela u bazenu! Riječi su joj zapele u grlu jer je u tom trenutku Ružena prišla njihovom stolu. — Zaboravil a sam ovdje svo je tablete — rekla j e. Prije nego što je stigao odgovoriti, ugledala je tubu pored pepeljare i pružila ruku da je uzme. Jakub je, međutim, bio brži i zgrabio je tubu prije nje. — Dajte mi to — rekla je Ružena. — Htio sam vas nešto zamoliti — rekao je Jakub. — Dali bih mogao uzeti ednu tabletu? — Ostavite se toga, molim vas, nemam vr emena...

— Uzimam te iste lijekove i... — Nisam pokretna apoteka — odbrusila je Ružena. Jakub je htio otvoriti poklopac tube, ali prije nego što mu je to uspjelo Ružena je pružila ruku. Jakub e brzo stegnuo šaku i odmaknuo ruku izvan dosega djevojke. — Šta radite? Dajte mi te tablete! — viknula je. Jakub ju je pogledao pravo u oči a o nda polako i svečano otvorio šaku. 11.

Štropot točkova kao da joj je govorio o uzaludnosti tog putovanja. Ta potpuno je sigurno da njen suprug nije u banji. Zašto onda putuje tamo? Muči se četiri sata u vozu samo zato da bi saznala o no što već zna, i vr atila se natrag ! Ono što ju je pokretalo nije, međutim, bilo stvar razuma. Bio je to neki motor u njoj koji je r adio i r adio i nije bilo mo guće zaustaviti ga. (Da, u ovom trenutku František i Kamilla ulijeću u prostor naše priče kao dvije rakete kojima daljinski upravlja slijepa — kakvo je to onda upravljanje? — ljubomora.) Veza između glavnog gr ada i banje nije na jbolja i g ospođa Klima mor ala e tri puta prelaziti iz voza u voz dok se na kraju nije, iscrpena, našla na idiličnoj željezničkoj stanici prekrivenoj plakatima koji su preporučivali mjesne ljekovite izvore i čudotvorno blato. Alejom topola stigla je od stanice do lječilišta i na početku kolonade primijetila je rukom izrađeni plakat na kome je ime njenog muža bilo ispisano crvenim slovima. Zastala je, iznenađena, i ispod Kliminog imena pročitala još dva. Nije mogla vjerovati svojim očima — Klima je nije slagao! Bilo je tačno onako kako je rekao. U prvom trenutku osjetila je beskrajnu radost, vratilo joj se davno izgubljeno povjerenje. Radost je, međutim, trajala kratko jer je ubrzo postala svjesna da to što će se koncert zaista održati još nije dokaz da joj je muž vjeran. Pristao je da nastupi u ovoj zabačenoj banji sigurno samo zbog toga što želi da se tu sastane s nekom ženom. Odjednom je postala svjesna da je sve još mnogo gore nego što je pr etpostavljala, i da se našla u klopci! Doputovala je zato da ustanovi kako njen suprug nije u banji i tako ga (ponovo, po koji put!) indirektno optuži za nevjerstvo. Situacija se, međutim, okrenula — neće ga uhvatiti u laži nego (i to direktno, i vidljivo) u preljubi.

Htjela ona to ili ne, vidjeće nepoznatu ženu s kojom Klima provodi dan. Od te pomisli poklecnula su joj koljena. Bila je, doduše, već davno sigurna da sve zna, ali dosad ništa (nijednu njegovu ljubavnicu) nije vidjela. Uostalom, pravo rečeno, nije znala pod bogom ništa, samo je mislila da zna, i toj sumnji je pripisivala težinu istine. Vjerovala je da je vara kao što kršćanin vjeruje da Bog postoji. Kršćanin, međutim, vjeruje u Boga siguran da ga nikad neće vidjeti. Pomisao da će danas ugledati Klimu u društvu druge žene ispunila ju j e strahom kakav bi osjetio kršćanin kad bi mu Bog preko telefona javio da će mu doći na r učak. Tijelo joj se ukočilo od strepnje, ali u tom trenutku je čula kako je neko doziva po imenu. Okrenula se i među stubovima kolonade ugledala trojicu mladih ljudi. Bili su u farmerkama i džemperima i svojim boemskim izgledom odudarali od brižljivo dotjeranih banjskih gostiju koji su šetali duž kolonade. Gledali su je i smijali se. — Zdravo! — doviknula im je. Bili su to momci sa filma, prijatelji koje je upoznala u vrijeme kad je jo š nastupala pred mikro fonom. Najviši od njih, režiser, smjesta ju je uhvatio ispod ruke. — Bilo bi lijepo zamisliti da si do putovala radi nas... — A ona je, u stvari, doputovala radi muža... — rekao je tužno njegov asistent. — Kakva šteta — rekao je režiser. — Najljepša žena u glavnom gradu koju jedan trubač dr ži u kavezu tako da je već g odinama nig dje nema... — Do vraga — r ekao je kamerman (mladić u pocijepanom džemper u) — hajde da to pro slavimo! Bili su uvjereni da svoje rječito divljenje upućuju uzvišenoj kraljici koja ga istog časanjihove s prezirom punudjevojka nezanimljivih darova, a ona e primala riječiodbacuje zahvalnou košaru kao hroma koja se oslanja na milostive ruke. 12.

Olga je g ovor ila a Jakub je mislio na to da je nepozna toj ženi da o o tro v i da ga ona može u svakom času progutati. Sve se odigralo neočekivano, brže nego što je mogao da misli. Nije uopće bio svjest an onog a što se dog odilo.

Olga je još uvijek s ogorčenjem govorila o nečemu a Jakub se u sebi opravdavao da joj nije htio dati tubu, da ga je ona sama prisilila na to. Samo što je to pomislio, postao je svjestan da je to jeftin izgovor. Imao je hiljadu mogućnosti da je ne posluša. Na njenu drskost mogao je uzvratiti drskošću i mirno istresti svoju tabletu na dlan i gurnuti je u džep. Kadi već snalažljiv dauopće to odmah je kako potrčati za njom rećinije joj bio da jedovoljno u tubi otrov. Ne bi bilo učini, teško mogao objasniti je došlo do toga. A on, evo, i dalje sjedi i gleda u Olgu koja o nečemu govori. Trebalo bi da ustane i stigne medicinsku sestru. Još uvijek ima vremena. Dužan je, u stvari, da učini sve kako bi spasao njen živo t. Zašto onda sjedi, nepo kretan? Olga je g ovor ila a on se čudio zašt o sjedi i ne miče se. Odlučio je da smjesta ustane i pođe da je potraži. Razmišljao je kako da objasni Olgi zašto mora otići. Treba li da joj povjeri šta se dogodilo? Bio je svjestan da to ne može učiniti. Šta bi bilo kad bi medicinska sestra uzela lijek prije štonajevrijeme, pronađe?kako Zar da smije dopustiti da Olga saznadugo da ječekao? ubica?Kako Pa i kad binego stigao objasni Olgi zašto je tako da joj objasni zašto je sestri uopće dao tubu? Pa već sad, za ovo kratko vrijeme koliko tu pasivno sjedi, postao je ubica u očima svakoga ko bi za to saznao! Ne, Olgi ne smije ništa povjeriti, ali šta da joj kaže? Kako da obrazloži to što će o djednom ustati i o trčati nekud? Uostalom, zar je uopće važno šta će joj reći? Zašto uopće razmišlja o takvim glupostima? Zar je oči u oči sa smrću uopće važno šta će Olga pomisliti? Znao je da su njegova razmišljanja krenula stranputicom i da svaka sekunda oklijevanja u kojoj našla medicinska sestra. Us stvari, već je kasno. povećava Dok je onopasnost oklijevao, ona jeseveć sigurno otišla nekuda mladićem, pa ne bi znao ni gdje da je traži. Otkud može znati kuda su krenuli? Kojim smjerom bi pošao? Smjesta je, međutim, priznao sebi da je i to samo novi izgovor. Bilo bi teško brzo ih pronaći, ali ne bi bilo nemoguće. Još nije kasno da nešto učini, ali ako ne želi da bude prekasno mora smjesta krenuti u akciju! — Od jutra mi je sve krenulo naopako — rekla je Olga. — Kasno sam se probudila, zakasnila sam na doručak, nisu više htjeli ništa da mi daju, u bazen su došli oni glupi snimatelji... A ja bih tako žel jela da mi danas bude lijepo, kad

sam poslednji put s tobom. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je stalo do toga. Jakube, znaš li ti uopće koliko mi je stalo do toga? Nagnula se preko stola i uhvatila ga za ruke. — Ne boj se, nema nikakvog razloga da današnji dan bude loš — odgovorio je s naporom jer se nikako nije mogao koncentrirati na ono o čemu e govorila. glas u njemu ga jeo opominjao da medicinska sestra nosi u svojojNeki torbici otrov i da onstalno odlučuje njenom životu i smrti. Taj glas bio je nametljivo istrajan, ali, začudo, dosta slab, kao da dopire iz neke prevelike dubine. 13 .

Klima se vozio s Ruženom šumskim putem i postepeno dolazio do zaključka da vožnja luksuznim automobilom ovog puta ne ide njemu u prilog. Bilo je nemoguće razbiti Ruženinu tvrdokornu nepristupačnost, pa je Klima odlučio da i o n šuti. Kad je tišina postala previše mučna, upitao je: — Doći ćeš na koncert? — Ne znam — odgovorila je. — Dođi — rekao je i večernji koncert postao je povod za razgovor koji e na trenutak uklonio napetost. Klima se šalio na račun primarijusa koji udara u bubnjeve a u sebi je odlučio da presudni obračun s Ruženom odgodi za večernje sate. — Već se r adujem tome kako ćemo se sastati poslije koncerta — rekao je. — Kao onda kad sam prošli put ovdje nastupao... Tek kad je izgovorio ove posljednje riječi postao je svjestan šta je u stvari rekao. Kao onda značilo je da bi poslije koncerta trebalo da vode ljubav. Gospode bože, kako to da uopće nije računao na tu mogućnost? Čudna stvar, ali do tog trenutka mu nikad nije palo na pamet da bi mogao spavati s njom. Trudnoća je tiho i neprimjetno pomjerila tu ženu u vanseksualnu oblast strepnje. Naredio je, doduše, sebi da bude nježan prema njoj, da je ljubi i miluje, pa je to i radio, veoma savjesno, ali bili su to samo pokreti, prazni gestovi bez ikakve zainteresiranosti tijela. Dok je razmišljao o tome, palo mu je na pamet da je nezainteresiranost za Ruženino tijelo bila najveća greška koju je napravio u toku posljednjih dana. Da, sad mu je bilo sasvim jasno (ljutio se na prijatelje s kojima se savjetovao

što ga na to nisu upozorili) — apsolutno je neophodno da s njom spava! Ta neočekivana otuđenost kojom se djevojka ogrnula i koju nije mogao da probije posljedica je toga što im tijela ostaju udaljena. Time što odbija dijete, plod njene utrobe, na uvredljiv način odbija i njeno oplođeno tijelo. Trebalo bi da pokaže što veće zanimanje za njeno neoplođeno tijelo. Trebalo bi da njeno neoplođeno tijelo suprotstavi oplođenom, i nađe u njemu saveznika. Kad je tako o svemu razmislio, osjetio je da se u njemu rađa nova nada. Stegnuo je Ruženu za rame i rekao: — Srce mi se cijepa kad se ovako svađamo. Znaš šta, na kraju će već nekako sve dobro ispasti. Najvažnije je da smo zajedno. Nikome nećemo dopustiti da nam oduzme ovu noć, i biće to isto onako divna noć kao ona prva. Jednom rukom je držao volan a drugu je prebacio preko njenih ramena. Odjednom mu se učinilo da se negdje u dubini njegovog tijela javlja čežnja za njenom nagom kožom i to ga je ispunilo radošću jer je u toj čežnji nalazio edini zajednički jezik k ojim se mo gao dogo vor iti s njom. — A gdje ćemo se naći? — upitala je. Klima je postao svjestan da će čitav gradić znati s kim je otišao poslije koncer ta. Druge, međutim, nije bilo. — Čim se završi koncert, potraži me iza pozornice. 14 .

Dok se Klima žurno vraćao u Dom kulture, da tamo još jednom proba Saint Louis Blues i Kad sveci marširaju, Ružena je zastala i osvrnula se, pažljivo pogledom pretražujući okolinu. Prije nekoliko trenutaka, dok su još bili u kolima, nekoliko puta ga je vidjela u retrovizoru kako ih izdaleka prati na motociklu. Sad ga, međut im, nije bilo . Sama sebi je izgledala kao bjegunac koga progoni vrijeme. Znala je da do sutra mora znati šta hoće, a još nije znala ništa. Na svijetu nije bilo čovjeka kome bi mogla vjerovati. Vlastita porodica bila joj je strana. František ju je volio, ali ona upravo zbog toga nije imala u njega povjerenja (kao što srna ne vjeruje lovcu). Klimi nije vjerovala kao što lovac ne vjeruje srni. S koleginicama je, doduše, bila u dobrim odnosima, ali ni njima nije potpuno vjerovala (kao što lovac ne vjeruje drugim lovcima). Išla je kroz život potpuno sama a u toku posljednja dva mjeseca s nekim čudnim drugom koga je nosila u

sebi i za koga su jedni tvrdili da je njena najveća sreća a drugi upravo suprotno. Sama nije prema njemu još izgradila nikakav odnos. Nije znala. Bila je do ruba ispunjena neznanjem. Bila je utjelovljeno neznanje. Nije znala ni kuda ide. Prošla je pored restorana »Slavija«, najgoreg lokala u banji, prljave krčme ubio kojusasvim su svraćali mjesni gostii da pivo i pljuju po podu. Nekad jevrtu to možda pristojan lokal iz piju tih vremena ostala su u malom prema ulici tri drvena, crveno obojena (ali već oljuštena) stola sa stolicama, uspomena na buržujsko uživanje u svirci vrtnih kapela, večerinke s plesom i suncobrane lijepih dama obješene o naslone stolica. Šta je, međutim, o tim vremenima znala Ružena koja je išla kroz život po uskom mostiću sadašnjosti, ne sjećajući se bilo čega iz prošlosti? Nije mogla vidjeti sjenku ružičastog suncobrana koja je padala iz dalekih vremena, vidjela je samo trojicu muškaraca u far merkama, jednu lijepu ženu i flašu vina na n ezastrtom stolu. Jedan od muškaraca ju je zovnuo po imenu. Okrenula se i poznala kamermana u pocijepanom džemperu. — Pridružite nam se! — pozvao ju je. Poslušala je. — Ova lijepa djevojka omogućila nam je danas da snimimo kratak pornografski film — predstavio je kamerman Ruženu ženi koja joj je pružila ruku, promr mljavši nerazgo vijetno svoje ime. Ružena je zatim sjela pored kamermana koji je pred nju stavio čašu i napunio je vinom. Ružena je bila sretna št o se nešto do gađa. Što ne mo ra misliti kuda da ide i šta da radi. Što ne mor a razmišljati da li treba ili ne treba da sačuva dijete. 15.

Konačno je ipak donio odluku. Platio je račun i r ekao Olgi da se sad mora s njom rastati i da će se ponovo vidjeti prije koncerta. Olga ga je upitala kakve to hitne poslove ima, što je u Jakubu izazvalo neprijatno osjećanje da je na saslušanju. Odgovorio je da treba da se sastane sa Škretom. — U r edu — rekla je. — To sigurno neće tako dugo trajati. Poći ću da se presvučeni i u šest sati čekaću te opet o vdje. Pozivam te na večeru.

Jakub je otpratio Olgu do »Doma Karla Marxa«. Kad je nestala u hodniku koji je vodio prema sobama, upitao je portira: — Molim vas, je li sestra Ružena kod kuće? — Nije — odgovorio je portir. — Ključ je ovdje. — Trebalo bi da hitno razgovaram s njom — r ekao je Jakub. — Znate li možda bih je mogao naći? —gdje Ne znam. — Maločas sam je vidio s onim trubačem koji večer as nastupa ovdje. — Da, i ja sam čuo da nešto petlja s njim — rekao je por tir. — On je sad sigurno na probi u Domu kult ure. Kad je doktor Škreta sa pozornice, gdje je sjedio za bubnjevima, ugledao na vratima sale Jakuba, odmah mu je pokretom glave dao znak da uđe. Jakub mu se osmjehnuo i osvrnuo se po gledalištu, gdje je sjedilo nešto više od desetak ljubitelja džeza (da, František, koji se pretvorio u Kliminu sjenku, opet e bio među njima). Zatim je sjeo među njih i čekao neće li se pojaviti medicinska sestra. Razmišljao je gdje bi je još mogao potražiti. U tom trenutku mogla je biti bilo gdje, na nekom mjestu za koje i ne zna da po stoji. Možda bi trebalo da pita trubača? Samo, kako da ga pita? Šta će biti ako se u međuvremenu već dogodilo nešto tragično? Jakub je nešto ranije došao do zaključka da će njena smrt biti prosto neobjašnjiva i da će ubicu, koji je djelovao bez motiva, biti nemoguće otkriti. Je li onda pametno da upozorava na sebe? Treba li da ostavlja tragove i navlači na sebe sumnju? Bio je svjestan da su takve misli za svaku osudu. Na kocki je ljudski život i ne smije postupiti tako kukavički. Iskoristio je pauzu između dvije tačke i popeo se naprst pozor Škreta se okrenuo i veselo g a pozdravio, ali o n e položio na nicu. usta iDoktor šapatom ga zamolio da upita trubača gdje bi mogao naći medicinsku sestru koja je prije otprilike jednog sata sjedila s njim u kafani. — Zašto se odjednom svi vrtite oko nje? — promrmljao je neljubazno Škreta. — Gdje je Ružena? — doviknuo je trubaču, koji je pocrvenjeo i rekao da ne zna. — Onda se ne može ništa učiniti — rekao je Jakub izvinjavajući se. — Samo vi svirajte dalje. — Kako ti se sviđa naš sastav? — upitao je doktor Škreta.

— Odlični ste — odgovor io je Jakub i vratio se na svoje mjesto u gledalištu. Znao je da je sve što je dosad uradio bilo pogrešno. Da mu je zaista bilo stalo do njenog života, podigao bi uzbunu i alarmirao sve, zahtijevajući da je što prije pronađu. On je u stvari pošao da je traži samo zato da bi imao opr avdanje pred svojo m savješću. U mislima je ponovo vidio trenutak kada je dao Ruženi tubu s otrovom. Je li se sve zaista odigralo tako brzo da nije bio svjestan šta se događa? Je li zaista postupao po tpuno nesvjesno ? Jakub je znao da to nije istina. Njegova svijest nije spavala. Ponovo je zamislio lice ispod plave kose i znao je da se sve to nije odigralo slučajno (dok je njegova svijest spavala), da joj je tubu s otrovom dao namjerno, da je to bila njegova davna želja koja je godinama čekala pogodnu priliku i koja je bila tako jaka da je tu priliku konačno sama stvorila. Stresao se od užasa i ustao. Ponovo je otrčao u »Dom Karla Marxa«. Ružena se, međutim, još nije bila vr atila kući. 16.

Kakva idila, kakav predah! Kakva pauza u odvijanju drame! Kakvo raskošno popodne s tri fauna! Obje trubače ve pro goniteljice, obje njego ve nesreće sjede jedna nas uprot drugoj, obje piju vino iz iste flaše i obje su podjednako sretne što su tu i što bar trenutak ne moraju misliti na njega. Kakva dirljiva sloga, kakvo razumijevanje! Gospođa Klima posmatra trojicu muškaraca čijem je svijetu nekad pripadala. Gleda u njih kao u negativ svog današnjeg života. Ona, obuzeta brigama, sjedi sad suočena s čistom bezbrižnošću, ona, vezana za jednog muškarca, sjedi s tri fauna koji predstavljaju beskrajnu raznovrsnost muškog spola. Razgovori trojice fauna usmjereni su ka sasvim određenom cilju: provesti noć s ovim ženama, provesti noć upetoro. Taj cilj je čista iluzija jer znaju da je suprug gospođe Klima ovdje, ali cilj je tako lijep da mu teže iako znaju da je nedostižan. Gospođa Klima zna šta smjeraju, i prepušta se tome iako je svjesna da je to samo predstava, samo igra, samo iskušenje u snu. Smije se dvosmislenim

rečenicama, izazivački se šali s nepoznatom djevojkom i čezne za tim da taj prekid stvarne drame potraje što duže, da što kasnije vidi svoju suparnicu i pogleda istini u oči. Još jedna flaša vina, svi su veseli, svi su pijani, ne toliko od vina koliko od tog čudnog raspoloženja, tog nastojanja da se što više produži trenutak koji, znaju, ubrzo mo ra pro ći. Gospođa Klima osjeća kako se pod stolom režiserova noga priljubila uz njeno bedro. D obr o je svjesna toga, ali se ne pomjer a. To je do dir ko ji između njih uspostavlja neku posebnu, koketnu vezu, ali istovremeno i dodir do koga e moglo doći slučajno i koji, kao beznačajan, nije uopće morala primijetiti. To je, prema tome, dodir na samoj granici nedužnog i bestidnog. Kamilla ne želi da pređe tu granicu, ali joj je prijatno što se može zadržavati tačno na njoj (na toj uskoj ničijoj zemlji neočekivane slobode) i biče joj još pr ijatnije ako se ta čudesna linija pomjeri ka još smjelijim aluzijama, dodirima i igrama. Zaštićena dvosmislenom nedužnošću te pomjerljive granice, čezne za tim da je ona nosi sve dalje i dalje, u nedogled. Gotovo neprijatno zasljepljujuća Kamillina ljepota prisiljavala je režisera da u osvajanje kreće polako, oprezno, ali svakodnevna Ruženina privlačnost mamila je kamermana silovito i neposredno. Već mu je uspjelo da je zagrli, i sad dodiruje njene grudi. Kamilla posmatra sve to. Već odavno nije iz blizine gledala bestidne gestove stranih ljudi. Posmatra muški dlan kako prekriva dojku djevojke, gnječi je i miluje kroz haljinu. Posmatra Ruženino lice, nepomično, predano tjelesnom uživanju, pasivno. Ruka miluje dojku, vrijeme slatko promiče i Kamilla osjeća da njenu drugu nogu sad dodiruje asistentovo koljeno. — Tako bih voljela da prolumpujem ovu noć — kaže. — Neka đavo nosi onog tvog trubača! — viče režiser. — Neka ga đavo nosi! — ponavlja asistent. 17.

U tom trenutku ju je prepoznala. Da, to je ono lice koje su joj prijateljice pokazale na fot ografiji! Naglim pokr etom odgur nula je kame rmanovu r uku. — Kakve su to sad gluposti? — protestirao je. Ponovo je pokušao da je zagrli, i pono vo je pružila otpor.

— Ne budite drski! — obrecnula se na njega. Režiser i njegov asistent su se nasmijali. — Govorite ozbiljno? — upitao e asistent. — Naravno da govorim ozbiljno — odgovor ila je strogo. Asistent je pogledao na sat i rekao kamermanu: — Sada je tačno šest sati. Do preokreta u situaciji došlo je zbog do togasedam. što se naša prijateljica u parne sate ponaša pristojno. Treba da se suzdržiš Ponovo je odjeknuo smijeh. Ružena je bila rumena od stida. Zatečena je s tuđom rukom na gr udima. Zatečena je kako dopušta sve. A u tome ju je zatekla njena najveća suparnica, i sad gleda kako joj se svi smiju. — Možda bi trebalo da zamoliš gospođicu — rekao je režiser kamermanu — da danas iznimno proglasi šest za neparan broj. — Misliš, da bi teorijski bilo moguće tretirati šest kao neparan broj? — upitao je asistent. — Naravno — rekao je režiser. — U svom čuvenom djelu Osnove Euklid e o tome rekao, citiram: »U izvjesnim posebnim i veoma tajanstvenim okolnostima neki parni brojevi ponašaju se kao neparni«. Mislim da smo upravo svjedoci tih tajans tvenih oko lnosti. — Slažete li se onda, Ružena, da šest proglasimo za neparan sat? Ružena je šutjela. — Slažeš li se? — upitao je kamerman naginjući se prema njoj. — Gospođica šuti — r ekao je asistent — pa treba da odlučimo hoćemo li njenu šutnju smatrati za pri stanak ili o dbijanje. — Možemo glasati — rekao je režiser. Pravilno —neparan rekao jebroj? asistent. — Ko je zaprva! to da se Ružena slaže da je šest u—ovom slučaju Kamilla! Glasaš — Mislim da se Ružena sigurno slaže — rekla je Kamilla. — Šta ti kažeš? — obratio se r ežiser u. — Uvjeren sam — rekao je režiser svojim spokojnim glasom — da je Ružena voljna da smatra šest za neparan broj. — Kamerman je direktno zainteresiran, i zato nema pravo glasa. Ja glasam za — rekao je asistent. — Prema tome, jednoglasno je odlučeno da Ruženina šutnja znači saglasnost. Iz toga, dragi naš kamermane, proizlazi da odmah treba da nastaviš gdje si stao.

— Kamerman se nagnuo prema Ruženi i obgr lio je rukom tako da je opet dodirnuo njene grudi. Ružena se otrgla još energičnije nego prvi put i viknula: — Nosi svoje prljave šape! — Ta on nije kriv što mu se toliko sviđate, Ružena... Svi smo bili tako lijepo raspoloženi... — priskočila mu je u pomoć Kamilla. Još prije nekoliko je bilarade sklona da sežele, držikao pasivno, se prepusti toku stvari, trenutaka da dopustiRužena da s njom šta god da je da iz onoga što će se dogoditi htjela da odgonetne svoju sudbinu. Bila bi dopustila da je odvedu, bila bi dopustila da je zavedu i nagovore na bilo šta, samo kad bi to predstavljalo izlaz iz ćorsokaka u kome se našla. Na nesreću, tok događaja kome se s toliko nade prepuštala iznenada je otkrio svoje neprijateljsko lice i Ružena, ponižena i ismijana pred suparnicom, opet je postala svjesna da posjeduje samo jedan siguran oslonac, samo jednu utjehu i samo jednu nadu u spas — plod u svojoj utrobi. Cijela njena duša (opet! opet!) počela se spuštati, sve niže, unutra, u dubinu tijela, i uvjerenje da se ne smije odreći onoga što mirno klija u njoj postajalo je sve čvršće. U njemu je njen tajni adut koji je uzdiže visoko iznad njihovog podsmijeha i nečistih ruku. Željela je da im to kaže, da im to baci u lice, da im se osveti za njihovo podsmjehivale a njoj za licemjernu ljubaznost. Samo mirno, rekla je sebi i posegla rukom u torbicu da uzme tabletu. Izvukla je tubu, ali je u tom trenutku osjetila čvrst stisak nečije ruke na podlaktici. 18 .

nije primijetio je prišao. Odjednom se našao iza nje i Ružena, kad seNiko okrenula, ugledala jekada njegov osmijeh. Nije ispustio njenu ruku, naprotiv, stisak njegovih prstiju postao je snažniji pa ga je, ne r azmišljajući, poslušala. Tu ba je pala na dno tor bice. — Dozvolite, dame i gospodo, da se pr idružim. Zovem se Ber tlef. Nijedan od prisutnih muškaraca nije bio oduševljen dolaskom nepoznatog gospodina, nijedan se nije predstavio a Ružena nije bila tako okretna u društvu da bi se snašla i upoznala ih. — Primjećujem da je moj dolazak malo por emetio ugodnu zabavu — rekao je Bertlef, privukao stolicu od susjednog stola i smjestio se u pročelju,

tako da je sjedio nasupro t ostalima, s Ruženom s desne strane. — Molim da mi oprostite zbog toga — nastavio je. — Ja, naime, imam pomalo čudan običaj da ne dolazim nego se pojavljuje m. — U tom slučaju — rekao je asistent — dozvolićete nam da vas smatramo za priviđenje i da ne obraćamo pažnju na vas. rado —volju rekaoneće je Bertlef bojim—daTo vam to nidopuštam uz najbolju uspjeti. uz lagani naklon. — Samo se Okrenuo se prema o svijetljenim vratima lokala i pljesnu o rukama. — Ko vas je ustvari zvao, šefe? — upitao je kamerman. — Hoćete da mi kažete kako nisam dobr odošao? Mogao bih odmah da odem s Ruženom, ali navika je navika. Svake večeri sjedim za ovim stolom i pijem vino . — Pogledao j e na etiketu flaše koj a je stajala na stolu. — Naravno , bolje od o voga ko je vi pijete. — Volio bih da vidim kako ćete u ovom ćumezu dobiti neko bolje vino — rekao je asistent. — Čini mi se, šefe, da se previše pravite važni — dodao je kamerman pokušavajući da što više ponizi nezvanog gosta. — U izvjesnim godinama čovjeku, naravno, ne preo staje drugo nego da se pravi važan . — Varate se — rekao je Bertlef kao da nije čuo kamermanovu uvredljivu primjedbu. — U ovoj krčmi imaju, u tajnom skrovištu, bolje vino nego u najskupljim hotelima. U tom trenutku već se rukovao s gostioničarom koji se za sve vrijeme nije pokazao , ali sad se klanjao pr ed Bertlefom i pitao: — Da posta vim za sve? — Naravno — odgovorio je Bertlef a onda se obratio ostalima: — Dame i gospodo, pozivam vas da zajedno ispijemo vino u čijem sam ukusu ovdje već mnog o puta uživao. Slažete li se? Niko nije odgovorio, a gostioničar je rekao: — Što se tiče jela i pića, mog u da prepor učim cijenje nom dr uštvu da se s punim povjerenjem osloni na gospodina Bertlefa. — Prijatelju — r ekao je Bertlef gostioničaru — donesite dvije flaše i sir. — Zatim se ponovo obr atio ostalima. — Nema potrebe da se ustručavate. Ruženini prijatelji su i moji prijatelji. Iz krčme je dotrčao dječak od jedva dvanaest godina noseći poslužavnik sa čašama i tanjirićima i stolnjak preko ruke. Spustio je poslužavnik na susjedni sto i počeo preko ramena gostiju skupljati čaše i poluprazne flaše.

Zatim je dugo brisao sto, primjetno prljav, da bi ga mogao pokriti čistim, bijelim stolnjakom. Htio je da vrati čaše i flaše na sto pred goste, ali Bertlef ga e prekinuo u poslu. — Prljave čaše i flaše s ostatkom tog bućkuriša možeš odnijeti — rekao e. — Tata će nam do nijeti bolje vino . — Šefe, hoćete li biti ljubazni i pustiti nas da pijemo što nam se sviđa? — pobunio se kamerman. — Kako želite, gospodine — rekao je Bertlef. — Ja sam protiv toga da neko natura ljudima sreću. Svako ima pravo na svoje loše vino, na svoju glupost i svoju prljavštinu pod noktima. Znaš šta, momče — nastavio je obraćajući se dječaku — stavi pred svakoga stare čaše i po jednu čistu čašu. Neka moji g osti slobodno biraju da li će pit i vino r ođeno u magli ili vino koje e ro dilo sunce . Pred svakim gostom našle su se tako dvije čaše, jedna prazna i jedna s neispijenim vinom. Prišao je gostioničar noseći dvije flaše, stegao jednu koljenima i čašu. snažnim trzajem izvukao zapušač. Nalio je nekoliko vina seu Bertlefovu Bertlef je prinio čašu usnama, probao vino i kapi okrenuo gostioničaru. — Izvanredno je. Berba dvadeset treće? — Dvadeset druge — rekao je gostioničar. — Natočite — rekao je Bertlef a gostioničar je obišao sto i napunio sve prazne čaše. Bertlef je podigao čašu. — Prijatelji, probajte ovo vino! Ono ima slatki ukus prošlosti. Probajte ga kao da sišete srž iz kosti jednog davno zaboravljenog ljeta. Htio bih da ovom zdravicom spojim pr ošlo sa sadašnjim a sunce iz dvadeset druge godine sa suncem ovog trenutka. To sunce je Ružena, ta djevojka, koja jekaputu. kraljica Ona a da tojei ne Ona u ovo j banji blista kaojednostavna dragulj na prosjačkom kaozna. mjesec zaboravljen na izblijedjelom dnevnom nebu. Ona je kao leptir koji leti iznad snijega. Kamerman je na silu pokušao da se nasmije. — Da malo ne pretjerujete, šefe? — Ne pretjerujem — rekao je Bertlef i okr enuo se kamermanu. — To vama samo tako izgleda, jer stalno živite ispod stvarne mjere stvari, vi, gorka biljko, antropomorfno sirće! Puni ste kiselina koje klokoću u vama kao u alhemičarskoj retorti! Sve biste dali za to da svijet oko vas bude ružan kao što e ružno ono što nosite u sebi, jer biste tek tada, bar na trenutak, pronašli nešto zajedničko između sebe i svijeta. Svijet, koji je lijep, za vas je strašan, udara

vas na muke i neprestano vas izlučuje iz svoje sredine. Nesnošljivo je s prljavim noktima sjediti pored lijepe žene. Zato ženu treba najprije uprljati i tek onda uživati u njenoj prisutnosti. Zar nije tako, moj gospodine? Drago mi e što skrivate ruke pod stolom, sigurno sam bio u pravu kad sam govorio o vašim noktima. — Serem ja na par adu! Nisam ja klovn s bijelom kragnom i kravatom kao vi! — odbrusio mu je kamerman. — Vaši prljavi nokti i pocijepani džemper nisu ništa novo pod suncem — rekao je Bertlef. — Nekad davno jedan filozof, cinik, ponosno je šetao po Ateni u pocijepanom ogrtaču uvjeren da se svi dive njegovoj ravnodušnosti prema konvencijama. Srete ga Sokrat i reče mu: »Kroz rupe na tvom ogrtaču vidim tvoju taštinu«. I vaša prljavština, gospodine, tašta je a vaša taština prljava. Ružena nije mogla doći sebi, bila je prosto omamljena od iznenađenja. Čovjek koga je poznavala sasvim površno, samo kao pacijenta, pritekao joj je u pomoć kao da je pao s neba, i ona je bila očarana privlačnom ležernošću njegovog držanja i sigurnošću s kojom je r ušio kamermanovu drskost . — Vidim da ste ostali bez riječi — rekao je poslije izvjesnog vremena Bertlef kamermanu tihim glasom. — Vjerujte da nisam imao ni najmanju želju da vas vrijeđam. Ja sam za uživanje, mrzim sukobe, i ako sam se zanio vlastitom rječitošću, spreman sam da vas zamolim za oproštenje. Ne želim ništa drugo nego da probate ovo vino i da zajedno nazdravimo Ruženi, zbog koje sam i d ošao o vamo. Bertlef je ponovo po digao čašu, ali mu se n iko nije pridružio. — Prijatelju — obr atio se Bertlef gostioničaru — hoćete li i vi popiti s nama? — Ovo vino uvijek — rekao je gostioničar, uzeo sa susjednog stola praznu čašu i napunio je vinom. — Gospodin Bertlef zna šta je dobro vino. Još davno je pronašao moj podrum kao lastavica koja iz daljine leti ravno prema svom g nijezdu. Bertlef se radosno nasmijao kao čovjek koji uživa u komplimentima. — Da ispijemo u Ruženino zdravlje? — rekao je. — Ruženino? — upitao je gostioničar. — Da, Ruženino — rekao je Bertlef, i pokretom očiju pokazao na djevojku po red sebe. — Sviđa li se i vama koliko se sviđa meni?

— U vašem društvu, gospodine Bertlef, čovjek može vidjeti samo lijepe žene. I da nisam vidio gospođicu znao bih da je lijepa, čim sjedi pored vas. Bertlef se ponovo radosno nasmijao, gostioničar se smijao s njim i, začudo, u tome im se pridružila i Kamilla, za koju je Bertlefov dolazak od početka predstavljao izuzetno zabavan događaj. Taj smijeh bio je neočekivan, ali, začudo, nekako neobjašnjivo zarazan. Kamilli se iz galantne solidarnosti pridružio režiser, režiseru asistent, a konačno se nasmijala i Ružena, koja se u taj višeglasni smijeh bacila kao u naručje zaborava. Bio je to njen prvi smijeh tog dana. Prvo opuštanje, prvi predah. Smijala se glasnije od ostalih i nije se mogla nasititi tog smijeha. Bertlef je opet podigao čašu. — Za Ruženu! — rekao je. Gostioničar je podigao čašu, Kamilla je podigla čašu, režiser i asistent su takođe podigli čaše, i svi su ponovili u horu: — Za Ruženu! — Čak je i kamerman podigao čašu i bez riječi o tpio g utljaj. Kad je okusio vino, režiser se obratio Bertlefu: — Ovo je zaista izvanredno vino! — Zar vam nisam r ekao? — nasmijao se gostioničar. U tom trenutku dječak je spustio na sto veliku zdjelu s raznim sirevima, a Bertlef je r ekao: — Poslužite se, odlični su! — Zaboga — začudio se r ežiser — otkud ovdje takav izbor sireva, imam osjećaj da se nalazim u Francuskoj. Napetost je iznenada popustila, raspoloženje se popravilo, svi su se raspričali, služili se sirom, čudili se gdje ih je gostioničar nabavio (u ovoj zemlji, u kojoj se pr oizvodi tako malo vr sta sira) i punili čaše vinom. Kad je raspoloženje bilo na vrhuncu, Bertlef je ustao i poklonio se. — Bilo miima je veoma hvala vam. Moj prijatelj, doktor Škreta, večeras lijepo koncertu ivašem Ruženadruštvu, i ja želimo ga čuti. 19 .

Ružena i Bertlef nestali su u prozirnim velovima sumraka što se polako spuštao, ali prvobitni elan koji je bio ponio društvo za stolom kao u mašti stvorenom ostrvu bluda bio je već nestao i bilo je nemoguće vratiti ga. Sve je obuzela obamrlo st. Kamilla se osjećala kao da se probudila iz sna koji je željela na svaki

način da produži. Sinula joj je misao da uopće ne bi trebalo da ide na koncert. Da bi za nju samu bilo najveće iznenađenje kad bi sad iznenada ustanovila da nije došla u banju da uhodi muža nego da sama doživi avanturu. Da bi bilo fantastično da sad ostane s ovim filmadžijama i ujutro tajno otputuje kući. Nešto ju je tjeralo da postupi tako; to bi bio čin; oslobođenje i buđenje iz ukletosti. Bila je, međutim, previše trezvena osoba, čarolija je prošla. Ostala je opet sama sa sobom, sa svojom prošlošću, sa svojom teškom glavom prepunom starih trezvenih misli. Bila bi sretna da je mogla produžiti taj san za bar još nekoliko časova, ali je znala da je san već izblijedio i da se razilazi kao utarnja tama. — Treba i ja da pođem — rekla je. Nagovarali su je da ostane, ali su znali da više nemaju dovoljno snage ni samopouzdanja da je zadrže. — Đavo da ga nosi — rekao je kamer man — ko je bio onaj tip. Htjeli gostioničara, od trenutka kada glasovi je Bertlef otišao niko više na njih su nijepitati obraćao pažnju. Izali točionice su dopirali pijanih gostiju a oni su sjedili napušteni, uz neispijeno vino i nepojedeni sir. — Bio on ko bio, pokvario nam je veče. Jednu od dama nam je odveo on, a druga sad odlazi sama. Otpratićemo Kamillu. — Ne — rekla je Kamilla. — Samo ostanite. Želim tamo otići sama. Više nije bila s njima. Njihovo prisustvo joj je smetalo. Ljubomora je došla po nju kao smrt. Opet je bila u njenoj vlasti i nije znala ni za koga drugog. Ustala je i krenula smjerom kojim su maloprije otišli Ružena i Bertlef. Još je samo iz daljine čula kako kamerman govori: — Đavo da ga nosi... 20 .

Jakub i Olga otišli su prije početka koncerta u prostoriju za izvođače da Škreti stisnu ruku i tek poslije toga su otišli u salu. Olga je htjela da za vrijeme pauze odu, jer je željela provesti veče sama s Jakubom. Jakub je na to primijetio da bi se njegov prijatelj sigurno naljutio, ali Olga je tvrdila da on njihov prijevremeni odlazak uopće neće primijetiti. Sala je bila već gotovo puna i u njihovom redu bila su prazna samo njihova dva mj esta.

— Ova žena me danas progoni kao sjenka — rekla je Olga nagnuvši se prema Jakubu kad su sjeli. Jakub je tek tada opazio da pored Olge sjedi Bertlef a pored njega medicinska sestra koja u torbici nosi otrov. Srce mu je na trenutak zastalo, ali kako je naučio da cijelog života skriva ono što se događa u njemu, rekao je sasvim mirno: — Vidim da smo se našli u redu besplatnih ulaznica koje je Škreta podijelio svojim poznanicima. To znači da zna gdje sjedimo i da će uočiti ako o demo. — Reći ćeš mu da je u prednjem dijelu sale loša akustika i da smo se zbog toga za vrijeme pauze preselili u zadn ji r ed — rekla je Olg a. U tom trenutku na pozornicu je izišao Klima sa zlatnom trubom u ruci, i publika ga je pozdravila pljeskom. Kad se iza njega pojavio doktor Škreta, aplauz se pojačao i kroz salu je kao talas prostrujao žagor. Doktor Škreta je skromno stao iza trubača i rukom nespretno davao znake kojima je htio pokazati da je zvijezda koncerta gost iz glavnog grada. Publika je primijetila šarmantnu nespretnost tog pokreta i odgovorila na njega još jačim aplauzom. Iz zadnjih r edova začuli su se uzvici »Živio do ktor Škr eta!« Pijanista, najmanje pr imjetan i najmanje bučno do čekan od strane publike, sjeo je na taburet ispred klavira, Škreta se smjestio iza impozantnog sistema udaraljki a trubač je počeo lakim, ritmičnim korakom šetati između pijaniste i Škrete. Aplauz se stišao, pijanista je spustio ruke na dirke i započeo svoj solouvod, ali Jakub je vidio da je njegov prijatelj uznemiren i da se nervozno osvrće lijevo-desno. I trubač je primijetio da kod doktora nešto nije u redu i prišao mu da vidi šta se događa. Škreta mu je nešto šapnuo a onda su se obojica sagnuli kao da nešto traže po podu. Neko vrijeme su tako stajali a onda e trubač podigao palicu koja se bila o tkotrljala do noge klavira i dao je Škreti. U tom trenutku publika, koja je pažljivo pratila scenu, ponovo je bučno zapljeskala a klavirista, koji je protumačio aplauz kao priznanje njegovom preludijumu, nastavio je svir ati, klanjajući se uz put publici. Olga je uhvatila Jakuba za ruku i šapnula mu: — Ovo je prekrasno! Ovo e tako divno da mi se čini da je ovim trenutkom nastupio kraj svim današnjim neugodnostima. Konačno su se zvucima klavira pridružili bubanj i truba. Klima je svirao na prekide, u kratkim, ritmičkim pasažima a doktor Škreta je sjedio za svojim bubnjevima kao neki uzvišeni, dostojanstveni Buda.

Jakub je pomislio šta bi se dogodilo kad bi se medicinska sestra usred koncerta sjetila da uzme lijek, progutala tabletu, počela da se previja u grčevima i ostala mrtva na stolici uz grmljavinu bubnjeva doktora Škrete s pozor nice i aplauz i ovacije publik e. Odjednom mu je postalo sasvim jasno zašto je ta djevojka dobila ulaznicu u istom redu s njim — neočekivani susret u restoranu bio je iskušenje, stavljanje na probu. To se dogodilo samo zato da kao u ogledalu vidi svoj lik, lik onog a koji svom bližnjem daje otro v. Ali onaj ko ga iskušav a (Bog, u ko ga ne vjeruje) ne želi krvave žrtve, ne želi krv nevinih. Proba ne treba da završi smrću nego time što će Jakub vidjeti sebe i tako se osloboditi bezrazložne gordosti. Zato sad medicinska sestra sjedi u istom redu, da bi je u posljednjem trenutku mogao spasiti. I zato pored nje sjedi čovjek s kojim se juče sprijateljio i ko ji će mu u tome pomo ći. Da, sačekaće prvu priliku, možda prvu pauzu između dvije tačke, i obratiće se Bertlefu s molbom da sve troje iziđu u foaje. Tamo će im sve nekako o bjasniti i okončati tu ne vjerovatnu ludost. Muzičari su odsvirali prvu kompoziciju, odjeknuo je aplauz, medicinska sestra je rekla »Oprostite!« i zajedno s Bertlefom počela da se probija između sjedišta. Jakub je htio ustati i poći za njima, ali ga je Olga zgrabila za ruku i zadržala. — Ne, molim te, nemoj sada. Saček ajmo pauzu. Sve se odigr alo tako brzo da nije stigao reag irati. Muzičari su već počeli svirati sljedeću kompoziciju i Jakub je shvatio da onaj ko ga iskušava nije smjestio Ruženu u isti red zato da ga spase nego bez sumnje zato da mu jasnije ukaže na to da je izgubio i da je osuđen. Klima je duvao u trubu, doktor Škreta je sjedio kao veliki Buda za bubnjevima, a Jakub se osjećao kao ukočen, nesposoban da se pomakne. U tim trenucima nije vidio ni trubača ni doktora Škretu, vidio je samo sebe, vidio je kako sjedi i ne miče se, i nije mogao odvojiti pogled od te strašne slike. 21.

Kad je Klima čuo gromki zvuk svoje voljene trube, učinilo mu se da on sam tako odzvanja i ispunjava cijeli prostor dvorane. Imao je osjećaj da je moćan, da je nepobjediv. Ružena je sjedila u počasnom redu pozvanih gostiju pored Bertlefa (u tome je vidio dobar znak) a atmosfera cijele večeri bila je opojna. Publika je bila dobro raspoložena i uživala je u muzici, i sve to kao da

mu je šaptalo da će se sve ipak dobro svršiti. Kad je odjeknuo prvi aplauz, Klima je širokim gestom pokazao na doktora Škretu, koji mu je te večeri, ko zna zašto, bio nekako posebno drag i blizak. Doktor je ustao i poklonio se. Kad je, međutim, poslije druge kompozicije ponovo pogledao u dvoranu, ustanovio je da je stolica na kojoj je sjedila Ružena prazna. Uplašio se, i od tog trenutka svirao je nervozno, pretražujući pogledom salu, stolicu po stolicu, kontrolirajući svako mjesto, ali je nije našao. Pomislio je da je otišla namjerno, da izbjegne dalje nagovaranje, riješena da ne iziđe pred komisiju. Gdje da je traži po slije koncer ta? I šta će biti ako j e ne nađe? Osjećao je da svira loše, mehanički, odsutan duhom. Publika, međutim, nije osjećala da je trubač neraspoložen, bila je zadovoljna koncertom i ovacije su poslije svake izvedene kompozicije postajale sve glasnije. Tješio se da je možda samo otišla u toalet. Osjetila je mučninu, kako se to događa trudnim ženama. Kad se nije pojavila ni poslije pola sata, pomislio je da je otišla kući po nešto što je zaboravila i da će se ubrzo opet naći na svom mjestu. Prošla je, međutim, i pauza, koncert je bio pri kraju a njeno mjesto još uvijek je bilo prazno. Vjerovatno se ne usuđuje da uđe u salu usred koncerta. Hoće li se pojaviti kad odjekne posljednji aplauz? Došao je i taj posljednji aplauz, Ružene nije bilo i Klima je osjećao da je već pri kraju snaga. Publika je ustala i vikala »bis«, ali Klima se okrenuo doktoru Škreti i zavrtio glavom, dajući mu na znanje da više ne može svirati. Ugledao je, međutim, dva blistava oka koja nisu željela ništa drugo nego da bubnjaju, bubnjaju, bez pr estanka, čitavu noć. Publika je Klimin pokret glavom shvatila kao nužnu koketeriju zvijezde i pljeskala je sve jače i jače. U tom trenutku do pozornice se probila jedna lijepa mlada žena i Klima, kad ju je ugledao, pomislio je da će se srušiti, da će se onesvijestiti i da se nikad više neće probuditi. Osmjehivala se i govorila mu (nije čuo njen glas, ali je mogao pročitati riječi s njenih usana) »Sviraj! Sviraj oš!« Klima je po digao trubu u znak da će svirati jo š. Publika se smjesta utišala. Lica bubnjara i pijaniste su zablistala, i trenutak poslije toga odjeknuli su prvi taktovi posljednje kompozicije. Klimi se činilo da svira na pogrebu, koračajući za vlastitim kovčegom. Svirao je, svjestan da je sve izgubljeno, da sad može još samo zatvoriti oči, spustiti ruke u krilo i prepustiti se sudbini da ga preg azi svojim t očkovima.

22.

Na stoliću u Bertlefovom apartmanu stajalo je nekoliko flaša s upadljivim stranim etiketama. Ružena nije znala ništa o skupim uvoznim pićima i zatražila e viski jer je to bilo jedino čijeg se naziva mogla sjetiti. Njen razum nastojao je uNekoliko međuvremenu da seBertlefa probijeotkud kroztoveo omamljenosti i sagleda situaciju. puta je upitala da e danas potraži kad je u stvari gotovo i ne poznaje. — Hoću da znam — ponavljala j e. — Hoću da znam zašto ste se sjetili upravo mene. — Htio sam to još davno učiniti — odgovorio je Bertlef ne prestajući da e gleda pravo u oči. — Zašto ste to onda učinili upravo danas? — Zato što sve ima svoje vrijeme. A naš trenutak kucnuo je danas. Te riječi su zvučale tajanstveno, ali Ružena je nekako osjećala da su istinite. Njena situacija postala je upravo danas tako nesnošljivo bezizlazna da se nešto mor alo dog oditi. — Da — rekla je zamišljeno. — Današnji dan bio je po mnogo čemu poseban. — Ta vi znate da sam došao u pravo vrijeme — rekao je Bertlef baršunastim glasom. Ruženu je obuzeo neki nejasan, ali beskrajno prijatan osjećaj olakšanja. To što se Bertlef pojavio upravo danas nesumnjivo znači da svime što se događa upravlja neka nevidljiva sila i da ko načno smije o dahnuti i pr epustiti se toj višoj sili. — Da, zaista ste stigli na vrijeme — rekla je. — Znam. U svemu tome ipak je bilo nečega što nije mogla shvatiti. — Ali zašto? Zašto ste došli? — Zato što vas volim. Riječ volim izgovorio je sasvim tiho, ali činilo se da je ispunila cijelu sobu. I njen glas postao je tiši. — Volite me? — Da, volim vas. To isto rekli su joj već i František i Klima, ali tek sad je sagledala te riječi

u njihovom pravom svjetlu, čula je kako zvuče kad dođu nezvane, neočekivane, nage. Stupile su u sobu kao čudesno priviđenje. Bilo je to prosto neobjašnjivo, ali činilo joj se da su upravo zato stvarnije, istinitije, jer za sve bitne stvari na svijetu i tako ne postoji ni razlog ni objašnjenje, jer su one same sebi povod i o pravdanje. — Zaista? — upitala je a njen glas, inače ponekad i previše prodor an, pretvorio se u šapat. — Zaista. — Ta ja sam sasvim obična djevojka. — Niste. — Jesam. — Lijepi ste. — Nisam. — Nježni ste. — Nisam — zavrtjela je glavom. — Zrače iz vas nježnost i dobrota. — Ne, ne, ne — odmahivala je. — Znam kakvi ste. Znam to bolje od vas. — Ne znate ništa. — Znam. Povjerenje koje je izbijalo iz Bertlefovih očiju bilo je kao čudotvorna kupka i Ružena je željela da taj pogled, koji ju je zapljuskivao i milovao, potraje što duže. — Zaista sam takva? — Sigurno. Znam to. Bilo je to kao neka ugodna vrtoglavica, ta svijest da je u njegovim očima nježna, krhka, čista, p lemenita kao kr aljica. Osjećala se kao da je sva ispunjena medom i mirisnim travama. Bila je neizrecivo prijatna sama sebi. (Bože moj, pa ona to jo š nikad nije doživjela, da tako uživa sama u sebi! ) — Ta vi me uopće ne poznajete — tvrdila je uporno. — Poznajem vas odavno. Već dugo vas posmatram, ali vi to niste mogli znati. Znam vas napamet — dodao je dodirujući prstima njeno lice. — Vaš nos, vaš osm ijeh, samo kao naznačen, vašu kosu... Počeo je da joj otkopčava haljinu, a ona se nije branila, samo ga je

gledala pravo u oči, tonući u njegov pogled kao u vodu, slatku vodu. Sjedila je pred njim obnaženih grudi koje su se pod njegovim pogledom sve više podizale, htjela je da je gleda i hvali njenu ljepotu. Cijelo njeno tijelo okretalo se prema njego vim očima kao suncokret prema suncu. 23 .

Sjedili su u Jakub ovoj sobi, Olga je nešto pričala a Jakub je govor io sebi da još uvijek ima vremena. Mogao bi još jednom otići do »Doma Karla Marxa« a ako je ne nađe, mogao bi svratiti u Bertlefov apartman i upitati ga da li zna gdje se djevojka nalazi. Olga je nešto pričala a on je u sebi proživljavao mučnu scenu, vidio sebe kako nešto objašnjava medicinskoj sestri, zamuckuje, kako se izvlači i izmotava nastojeći da se dočepa tube s plavim tabletama. Iznenada, predstave s kojima se nosio već nekoliko sati kao da su ga zamorile, i osjetio je kako ga savlađuje ravnodušnost. To, međutim, nije bila ravnodušnost izazvana umorom, bila je to neka svjesna i borbena ravnodušnost. Jakub je postao svjestan da mu je potpuno svejedno hoće li ono žutokoso stvorenje živjeti ili umrijeti i da bi pokušaj da ga spase bio obično pretvaranje i sramna komedija. Da bi na taj način u stvari varao onoga ko ga iskušava. Onaj ko ga iskušava (Bog, koji ne postoji) želi saznati kakav Jakub zaista jest, a ne u kojoj mjeri zna da se pretvara. Zato je odlučio da pred njim bude po šten, da bude ono što jeste. Sjedili su u foteljama jedno nasuprot drugom, a između njih bio je nizak stolić. Jakub je vidio kako se Olga preko stolića naginje prema njemu i čuo njen — Htjela bih te poljubiti. Kako to da se već tako dugo poznajemo, a nikadglas: se nismo poljubili? 24 .

Kad se, tražeći muža, probila do sobe za izvođače, gospođa Kamilla je osjetila da namješteni osmijeh teško može sakriti strepnju koja ju je ispunjavala. Pomisao da će ugledati lice njegove ljubavnice tjerala joj je strah u kosti. Nikakve ljubavnice, međutim, nije bilo. Vidjela je nekoliko djevojčica koje su došle da traže od Klime autogram, ali je odmah primijetila (imala je

izvježbano oko za to) da ga nijedna od njih lično ne poznaje. Ipak bila je sigurna da ljubavnica postoji. Zaključila je to po odsutnom izrazu na blijedom Kliminom licu. Svojoj ženi upućivao je podjednako neprirodne osmijehe kao i ona njemu. Doktor Škreta, apotekar ljudi, vjerovatnoNeko takođe ljekari i njihove supruge, predstavili su ijojjoš se neki duboko se klanjajući. je predložio da svi pođu u bar, jedini noćni lokal u gradiću. Klima nije htio da ide, izgovarajući se da je umoran. Kamilla je bila uvjerena da se Klima izvlači zato što ga u baru čeka ljubavnica, pa ga je zamolila da joj učini po volji i savlada umor. Nesreća ju je privlačila kao magnet. Ni u baru, međutim, nije bilo žene za koju bi se moglo pretpostaviti da ima neke vez s njenim mužem. Sjeli su za j edan veliki sto. Doktor Škreta bio j e veoma govorljiv i glasno je hvalio trubača. Apotekar je bio pun tihe sreće, koja ostaje bez riječi. Gospođa Kamilla se trudila da bude vesela i mila. — Gospodine magistre, doktore, bili ste izvanredni je Škreti — a sve i vi,je gospodine takođe. Atmosfera — je govorila uopće bila izvanredna, djelovalo tako srdačno, iskreno, spontano, bilo je hiljadu puta bolje nego na koncertima u glavn om g radu. Iako nije direktno gledala u njega, ni za trenutak ga nije prestala pratiti. Osjećala je da samo s najvećim naporom sakriva nervozu i nastoji da tu i tamo dobaci ponešto da se ne primijeti kako je potpuno odsutan duhom. Bilo je sasvim jasno da mu je po kvarila neki plan, nešto što nij e bilo beznačajno. Da je bila posrijedi samo prolazna avantura (Klima se uvijek zaklinjao da se nikad ne bi mogao zaljubiti u drugu ženu), ne bi sigurno bio toliko potišten. Njegovu ljubavnicu, doduše, nije vidjela, ali joj se činilo da vidi njegovu zaljubljenost ( zaljubljenost mučeničku, očajničku), i to je za nju bio prizor koji joj je zadavao jo š više bola. — Šta vam je, gospodine Klima? — upitao je odjednom apotekar koji je, što je bio šutljiviji, postajao sve ljubazniji i pažljiviji. — Ništa, nije mi ništa — uplašio se Klima. — Malo me boli glava. — Želite li jedan pr ašak? — upitao je apotekar. — Ne, ne — odmahnuo je glavom trubač. — Samo, moliću vas da nam oprostite što ćemo otići nešto ranije. Zaista sam strahovito umoran.

25.

Kako to da se konačno usudila? Još od trenutka kad je sjela kraj njega u restoranu Jakub joj je izgledao drukčiji nego inače. Bio je šutljiv ali pristupačan, rastresen ali prijatno poslušan, misli su mu lutale ko zna gdje, ali je ipak radio sve što je željela. Upravo ta njegova rastresenost (koju je pripisivala njegovom skorom odlasku) bila joj je prijatna — govorila je obraćajući se njegovom odsutnom licu kao da govori u daljine do kojih njen glas uopće ne dopire. Zato mu je mog la kazati i o no što mu jo š nikad nije r ekla. Sad, kad ga je pozvala da se poljube, učinilo joj se da ga je uznemirila i uplašila. U tome, međutim, nije vidjela znak za povlačenje, naprotiv, svijest o tome ispunila ju je prijatnim uzbuđenjem — konačno se osjećala kao odlučna i izazovna žena kakva je uvijek željela biti, žena koja gospodari situacijom, usmjerava okom prati svog partnera i zbunjuje ga. Bilo I daljetok ga događaja, je gledala budnim pravo u oči i, osmjehujući se, rekla: — Ne ovdje. bi smiješno da se ljubimo naginjući se preko ovog stolića. Dođi. Pružila mu je ruku i odvela ga do kauča uživajući u duhovitosti, eleganciji i smirenoj samouvjerenosti vlastitog djelovanja. Zatim ga je poljubila s njoj do tada nepoznatom agresivnošću. To, međutim, nije bila spontana agresivnost tijela koje se ne može kontrolirati, bila je to agresivnost mozga, agresivnost svjesna i željena. Htjela je strgnuti s Jakuba kostim što ga je navukao igrajući ulogu oca, htjela ga je šokirati i uzbuditi se posmatrajući njegovu zbunjenost, htjela ga je silovati i gledati kako ga siluje, htjela je upoznati ukus njegovog ezika i dodirima. osjetiti kako njegove očinske ruke postepeno prikupljaju smjelost da je obaspu Raskopčala mu je sako i sama ga svukla. 26.

Pažljivo ga je posmatrao za vrijeme koncerta a onda se umiješao u gomilu skupljača autograma koja je nagrnula na pozornicu. Ružene, međutim, nije bilo. Zatim je pratio grupu koja je zajedno s trubačem otišla u bar. Ušao je za njima, uvjeren da Ružena u baru čeka trubača, ali je ustanovio da je nema.

Izišao je na ulicu i du go patro lirao pred ulazom. Odjednom se stresao od bola. Iz bara je izišao Klima, a uz njega se privijala neka žena. U prvom trenutku mu se učinilo da je to Ružena, a onda je ustanovio da nije. Pratio ih je dok nisu ušli u »Richmond«. Žurnim koracima pošao Upitao je krozjepark prema »Domu kod Karla Marxa«. Glavni ulaz bio je još otvoren. vratara je li Ružena kuće, a ovaj mu je rekao da nije. Otrčao je natrag prema »Richmondu« u strahu da Ružena u međuvremenu ne ode u hotel. Šetao je po parku i posmatrao ulaz. Nije mogao shvatiti šta se događa. Kroz glavu mu se motalo bezbroj raznih pretpostavki, ali one nisu bile važne. Važno je bilo da stražari i znao je da će stražariti sve dok nekoga od njih ne ugleda. Zašto? Kakvog je to imalo smisla? Zar ne bi bilo bolje da je otišao kući spavati? Mora konačno saznati cijelu istinu, govorio je sebi. A je li zaista htio saznati istinu? Je li se zaista toliko želio uvjeriti kako Ružena spava s Klimom? Nije li možda htio da se dočepa nekog dokaza da je Ružena u svemu tome nedužna? I da li bi, sumnjičav kakav je bio, vjerovao u neki takav dokaz? Nije znao zašto čeka. Znao je samo to da će čekati dugo, možda i cijelu noć, možda nekoliko noći, jer ljubomornom čovjeku vrijeme strahovito brzo prolazi. Ljubomora ispunjava misli potpunije nego najstrastveniji intelektualni rad. U mislima ne ostaje ni jedan slo bodan trenutak. Ljubomo ran čo vjek ne zna šta je dosada. František je šetao gore-dolje po jednom svega stotinak metara dugom dijelu staze sa koga je mogao vidjeti ulaz u »Richmond«. Tako će hodati cijele noći, kad svi ostali utonu u san, tako će hodati sve do sljedećeg dana, do početka novog poglavlja. Zašto bar ne sjedne? U parku, nasuprot »Richmondu«, ima nekoliko klupa. Ne može da sjedi. Ljubomora je kao strašna zubobolja. Ne dopušta čovjeku da radi, pa ni da sjedi. Tjera ga da hoda, tamo-amo, tamo-amo.

27.

Krenuli su istim putem kojim i Bertlef i Ružena, Jakub i Olga, uz stepenište na prvi sprat a onda po crvenom tepihu do kraja hodnika koji se završavao velikim Bertlefovog apartmana. Jakubove sobe, lijevovratima soba koju je doktor Škreta ustupio Desno Klimi. su bila vrata Kad je otvorio vrata i upalio svjetlost, primijetio je brz, ispitivački pogled kojim je Kamilla obuhvatila cijelu prostoriju; znao je da u njoj traži tragove neke druge žene. Taj pogled bio mu je dobro poznat. Znao je o njoj sve. Znao e da nježnost s kojom se odnosi prema njemu nije iskrena. Znao je da ga je došla uhoditi i znao je da će se pretvarati kako je to učinila da ga obraduje. Znao je, međutim, i to da ona dobro primjećuje njegovu potištenost i da je sigurna kako mu je pokvarila neki plan, osujetila neku ljubavnu avanturu. — Reci mi, dragi, da li ti zaista ne smeta što sam došla ovamo? — r ekla e. — Zašto bi mi smetalo? — odgovor io je. — Mislila sam da ćeš se ovdje osjećati usamljen. — Osjećao bih se usamljen da nisi došla. Bio sam presretan kad sam te poslije koncerta ugledao među publikom. — Izgledaš nekako umoran. Ili si zbog nečega neraspoložen? — upitala e. — Ne, ne, nisam neraspoložen. Samo sam umoran. — Tužan si zato što si bio isključivo u muškom dr uštvu. Znam da te takve stvari uvijek deprimir aju. Ali sad si por ed lijepe žene. Zar nisam lij epa žena? — Jesi, lijepa si — rekao je Klima. Bile su to prve iskrene riječi koje joj e tog dana uputio. Kamila je bila božanski lijepa i Klima je osjećao beskrajan bol kad god bi pomislio da nad tom ljepotom, neprestano lebdi smrt. Sad mu se, međutim, ta ljepota osmjehivala. Počela se svlačiti. Posmatrao je njeno obnaženo tijelo kao da se oprašta s njom. Grudi, prekrasne grudi, čvrste i nedirnute, vitki struk, bokove niz koje su upravo skliznule gaćice. Gledao je u sve to s nekom tugo m, kao u uspom enu. Kao kr oz staklo. Kao iz daljine. Njeno nago tijelo bilo je tako udaljeno da nije osjetio ni najmanje uzbuđenje. Ipak ga e upijao gladnim pog ledom. Upijao je to nago tijelo kao što čovjek osuđen na smrt ispija svoju posljednju čašu. Upijao je to nago tijelo kao što pijemo

izgubljenu p ro šlost i pro mašeni život. Kamilla mu je pr išla. — Zar ćeš ostati obučen? Nije mu preostalo drugo nego da se svuče. Tuga ga je potpuno savladala. — Nemoj ni pomisliti kako smiješ biti umoran, danas, kad sam došla ovamo radi tebe. Želim te i potreban si mi. Znao je da to nije istina. Znao je da Kamilla nema ni najmanje volje za ljubav i da je natjerala sebe na ovako izaživačko ponašanje samo zato što vidi da je potišten i vjeruje da je takav zbog toga što voli drugu ženu. Znao je (bože, kako ju je dobro poznavao!) da, koristeći se svojim zavodljivim tijelom, želi iskušati koliko je obuzet mislima na drugu ženu, da njegovom tugom želi da muči sebe. — Zaista sam premoren — rekao je. Zagrlila ga je i povela prema postelji. — Ne brini, brzo ćeš zaboraviti na umor — rekla je i počela d a se igra s njego vim nagim t ijelom. Ležao je kao na operacionom stolu. Znao je da će sav trud njegove žene biti uzaludan. Njegovo tijelo se zatvaralo u sebe, povlačilo se, nije ni pomišljalo na ekspanziju. Kamillina vlažna usta šetala su po cijeloj njegovoj površini a on je znao da ona to radi samo da muči i sebe i njega, i mrzio je. Mrzio je Kamillu s vom snago m svoje beskrajne ljubav i prema njoj — svojo m ljubomorom, svojim uhođenjem, svojim nepovjerenjem, svojim današnjim dolaskom učinila je da je sad sve izgubljeno, da im je brak miniran razornim punjenjem smještenim u tuđem tijelu, punjenjem koje će kroz sedam mjeseci eksplodirati i raznijeti sve. Svojim bezumnim strahom da ga ne izgubi, sama je uništila njihovu ljubav. Spustila je glavu u njegovo krilo i on je osjetio kako se pod njenim dodirima udo uvlači kako bježi njom, kako postaje sve sićušnije injegovo bojažljivije. I znao uje sebe, da Kamilla u tompred otporu njegovog tijela vidi snagu njegove ljubavi prema drugoj ženi. Znao je da preživljava strahovite muke i da će što bude više mučila sebe, više mučiti njega i vlažnim ustima sve strastvenije dodirivati njegovo nemoćno tijelo. 28 .

Ništa nije bilo tako daleko od njega kao želja da vodi ljubav s tom djevojkom. Volio je da joj pričinjava radost, da je obasipa pažnjom, ali ta

pažnja ne samo da nije imala ničeg zajedničkog sa seksualnim željama nego ih e direktno isključivala jer je htjela da bude čista, nesebična, odvojena od svakog užitka. Šta je, međutim, mogao učiniti? Zar da radi čistoće te svoje dobrote odbije Olgu? Znao je da to ne može učiniti. Njegovo odbijanje teško bi je povrijedilo, ranilo bi je tako da se od toga možda dugo ne bi oporavila. Shvatio je da čašu dobrote mora iskapiti do dna. A onda se iznenada našla naga pred njim i on je pomislilo kako je njeno lice milo i plemenito. To je, međutim, bila slaba utjeha dok je gledao to lice zajedno s tijelom koje je izgledalo kao dugačka, tanka stabljika nekog nesrazmjerno velikog i čupavog cvijeta. Sad, bila ona kakva bila, Jakub je znao da nema uzmaka. Uostalom, osjetio je da je njegovo tijelo (to robovsko tijelo) već sasvim spremno da podig ne koplje za bo rbu. Činilo mu se, međutim, kao da se t o uzbuđenje r ađa u nekom drugom, negdje daleko, izvan njegove duše, kao da se uzbuđuje bez vlastitog učešća i kao da na to uzbuđenje gleda pomalo s prezirom. Duša mu je bila daleko od tijela, zauzeta mislima na otrov u torbici jedne druge žene, i tužno primala na znanje kako tijelo slijepo i bezobzirno ide za vlastitim, prezira dostojnim interesima. Kroz glavu mu je iznenada bljesnula davna uspomena — imao je oko deset godina kad je saznao kako se rađaju djeca i od tog vremena te predstave su ga progonile sve više što se, tokom godina, detaljnije upoznavao s konkretnom konstrukcijom ženskog mehanizma. Često je poslije toga zamišljao svoje r ađanje, zamišljao je kako njego vo sićušno tijelo pro lazi kroz tijesni, vlažni tunel, kako su mu nos i usta puni one čudne sluzi kojom je sav premazan i obilježen. Da, ta sluz ga je obilježila da bi cijelog života zadržala svoju tajanstvenu vlast nad njim, da bi ga mogla u svako doba pozvati i naređivati čudnim mehanizmima u njegovom tijelu. Sve to mu se oduvijek gadilo i opirao se tom podaničkom odnosu bar na taj način što ženama nikad nije davao svoju dušu, što je čuvao svoju slobodu i samoću, što je toj vladavini sluzi prepuštao samo ograničene trenutke svog života. Da, možda je zato i volio Olgu toliko što je za njega uvijek bila izvan granica seksa i što je bio siguran da ga svojim tijelom nikad neće podsjetiti na ponižavajući način ljudskog rađanja. Silom je otjerao te misli jer se situacija na kauču brzo razvijala i trebalo e da svakog trenutka prodre u njeno tijelo, a on nije htio da u takvom času

misli na odvratne stvari. Ta žena, rekao je sebi, koja se otvara pred njim, jeste biće koje se predaje jedinoj čistoj ljubavi u svom životu, i sad će stupiti u ljubavnu igru s njom samo zato da je učini sretnom, da joj pruži radost, da poslije toga bude samouvjerena i vesela. A onda je bio iznenađen samim sobom — kretao se na njoj kao da se ljulja na talasima čiste dobrote. Bio je sretan, bilo mu je lijepo. Njegova duša se pokorno identificirala s aktivnošću njegovog tijela kao da je ljubavni akt samo tjelesni izraz dobrote, čistih osjećanja prema bližnjem. Ništa nije smetalo, ništa nije zazvučalo pogrešnim tonom. Ležali su, čvrsto zagrljeni, i dah im se miješao. Bili su to prekrasni, dugi minuti, a onda mu je Olga šapnula u uho jednu lascivnu riječ. Izgovorila ju je jednom, zatim još jednom, i opet, i sama uzbuđena zvukom te ri ječi. U tom trenutku talasi dobrote naglo su se rasplinuli, i Jakub se našao s djevojkom usred pustinje. Ne, uriječi. drugim situacijama, dokpohotu je vodio ljubav, Žene nije imao ništa protiv lascivnih Budile su u njemu i okrutnost. su tada postajale prijatno strane njego voj duši a pr ijatno pr ivlačne njegovo m tijelu. Lascivna riječ iz Olginih usta uništila je, međutim, smjesta sve slatke iluzije, prekinula je prijatni san. Oblak dobrote se rasplinuo i u njegovom naručju našla se Olga onakva kakvu je maločas vidio — veliki cvijet glave pod kojim podrhtava tanka stabljika tijela. To krhko, nježno biće ponašalo se kao prostitutka a da nije prestajalo da bude nježno pa su prostačke riječi zvučale komično i tužno. Jakub je, međutim, znao da ne smije dozvoliti da ona nešto primijeti, da mora izdržati, dabio gorku čašu jedino dobrote moradjelo, piti njegovo i ispiti do krajaiskupljenje jer je taj apsurdni zagrljaj njegovo dobro jedino (ni za trenutak nije bio prestao misliti na otrov u torbici), njegov jedini spas. 29 .

Bertlefov luksuzni apartman bio je smješten između soba u kojima su stanovali Jakub i Klima kao biser između dva bezvrijedna kamička. U obje prostrane sobe vladala je, međutim, već odavno tišina dok je Ružena u Bertlefovom zagrljaju uzdisala u posljednjim trenucima strasti.

Zatim je tiho ležala pored njega, a on je milovao njeno lice. Onda je počela jecati. Plakala je dugo, skrivajući glavu u njegovom naručju. Bertlef je milovao Ruženu kao malu djevojčicu i ona se zaista tako osjećala. Malena kao nikad do tada (nikad se nije tako skrivala na nečijim grudima), ali i odrasla kao nikad (nikad u ljubavnom činu nije uživala kao danas). A plač ju je u trzajima nosio osjećanju blaženstva kakvo nikad do tada nije osjetila. Gdje je sad Klima, gdje je František? Negdje, u dalekim maglama, njihovi likovi udaljavali su se ka horizontu kao perca koja nosi vjetar. Gdje je sad njena grčevita težnja da jednog od njih osvoji a drugog se oslobodi? Gdje je njena otrovna zloba, gdje je njeno uvrijeđeno ćutanje u koje se od jutros bila zatvor ila kao u oklo p? Ležala je, tiho jecala a on ju je milovao po licu. Govorio joj je da spava, da će se on povući u susjednu sobu. Otvorila je oči i gledala ga; Bertlef, potpuno nag, otišao je u kupatilo (čula je kako teče voda) a onda se vratio, otvorio or mar, izvukao pokrivač i nježno ga pr ebacio preko Ružen inog tijela. Ružena je vidjela nabrekle vene na njegovim nogama. Kad se nagnuo iznad nje, zapazila je da mu je talasasta, sijeda kosa prorijeđena i da se kroz nju nazire koža. Da, Bertlef je bio muškarac u kasnim pedesetim godinama, čak s trbuhom, ali Ruženi to nije smetalo. Naprotiv, njegove godine su joj ulivale sigurnost, njegove godine bacale su jarku svjetlost na njenu mladost, dosad sivu i praznu, tako da se osjećala puna života i tek na samom početku puta. Sad, u njego vom prisustvu, iznenada je postala svjesna da će jo š dugo biti mlada, da nema razloga da žuri i ne treba da se boji vremena. Bertlef je ponovo sjeo kraj nje, milovao je, a o na se osjećala k ao da je skrivena ne samo u nježnim dodirima njegovih prstiju nego i u utješnom zagrljaju njegovih godina. Onda je počela da se gubi i kroz glavu su joj počele strujati smušene predstave prvih talasa sna. Onda se probudila i učinilo joj se da je čitava soba ozarena čudnom plavičastom svjetlošću. Kakvo je to neobično zračenje, slično nikad nije vidjela? Da nije u sobu sišao mjesec obavijen plavim velom? Ili sanja otvor enih očiju? Bertlef se osmjehivao i neprestano je milovao po licu. A ona je konačno, tonući u san, zatvorila oči.

PETI DAN

1.

Kad se Klima probudio iz polušna, bio je još mrak. Htio je razgovarati s Ruženom prije nego što ona pođe na posao. Kako, međutim, da objasni Kamilli zašto odlazi još prije svanuća? Pogledao je na časovnik: bilo je pet sati. Znao je da mora smjesta ustati ako ne želi da Ružena ode, ali nije mogao smisliti nikakav izgovor. Srce mu je snažno udaralo od uzbuđenja, ali izlaza nije bilo, ustao je i počeo se oblačiti, tiho, da ne probudi Kamillu. Upravo je bio zakopčao sako kad je začuo njen glas. Još u pol usnu, visokim tonom, upitala je: — K uda si pošao ? Prišao je i nježno je polj ubio u usta. — Spavaj, odmah ću se vratit i. — Idem s tobom — rekla je Kamilla, ali je odmah ponovo zaspala. Klima je brzo izišao iz sobe. 2.

Je li to mo guće? Još uvijek hoda t amo-amo? Da, ali sad je zastao. Na vratima »Richmonda« ugledao je Klimu. Sakrio se, a onda je oprezno krenuo za njim prema »Domu Karla Marxa«. Prošao je pored portirove lože (vratar je spavao) i stao na početku hodnika u kome se nalazila Ruženina soba. Vidio je kako trubač kuca na Ruženina vrata, ali mu niko nije otvorio. Klima je pokucao još nekoliko puta, a onda se okrenuo i otišao. je istrčaogdje za njim iz zgrade. Ugledao je kako dugu ulicuFrantišek prema lječilištu je Ružena za pola sata ga trebalo daodlazi primi niz smjenu. Ponovo je utrčao u »Dom Karla Marxa« i počeo lupati šakom po vratima Ruženine sobe. — Ja sam, František! — šaptao je u ključaonicu. — Mene ne treba da se plašiš. Možeš slobodno otvoriti! Niko mu nije odgovorio. Kad je izlazio, vrat ar se upravo bio pro budio. — Je li Ružena kod kuće? — upitao ga je František. — Od juče nije dolazila — rekao je vratar. František je izišao na ulicu. Izdaleka je vidio Klimu kako ulazi u zgradu s

bazenima. 3.

Ružena se redovno budila u pola šest pa ni tog jutra, poslije onako divne noći, nije spavala duže. Ustala je, o bukla se a o nda na prstima ušla u Bertlefo vu spavaću sobu. Bertlef je ležao na boku, duboko dišući, a kosa, preko dana brižljivo začešljana, bila je sad raščupana i otkrivala golo tjeme. U snu, njegovo lice bilo je sivo i nekako starije. Na stoliću pored kreveta stajale su flašice s lijekovima koje su Ruženu podsjetile na bolnicu. Ništa od svega toga nije joj, međutim, smetalo. Posmatrala ga je i osjetila kako joj suze naviru na oči. Ljepše veče od onoga što je provela s njim nije doživjela. Obuzela ju je čudna želja da klekne pred njim. Nije to učinila, ali se sagnula i nježno ga poljubila u čelo. se unašla kako Kad joj ide susret.na ulici i krenula prema lječilištu, ugledala je Františeka Još juče taj susret bi je uzbudio. Voljela je trubača, ali Fr antišek joj je ipak značio mnogo. On i Klima izvanredno su se dopunjavali. Jedan je predstavljao sve što je obično, a drugi san, jedan ju je želio, a drugi nije, od jednog je htjela pobjeći, a za drugim je čeznula. Svaki od njih određivao je smisao postojanja onog drugog. Kad je odlučila da je zatrudnjela s Klimom, nije samo tek tako izbrisala Františeka iz svog života, naprotiv — upravo František ju je natjerao da tako odluči. Stajala je između njih dvojice kao između dvaju polova svog života; predstavljali su sjever i jug njene planete, a ona drugu nije poznavala. puta živjeti. je, međutim, iznenada ila da ta živjeti njena planeta nije jedina na kojojOvog se može Shvatila je dashvat je moguće i bez Klime i bez Františeka; da nema zašto žuriti; da vremena ima dovoljno; da može pustiti da e mudar i zr eo muškarac izved e iz tog uklet og kraja u kome se tak o br zo stari. — Gdje si bila noćas? — okomio se na nju. — Šta te se tiče. — Tražio sam te. Nisi bila u svojoj sobi. — Nimalo te se ne tiče gdje sam bila — rekla je Ružena i ne zastajući produžila pravo prema ulazu u zgradu s bazenima. — I ne traži me više. Ne želim da dolaziš k meni.

František je ostao sam ispred zgrade lječilišta i, kako su ga boljele noge (hodao je cijele noći!), sjeo je na klupu sa koje je mogao vidjeti ulaz. Ružena je otrčala uz stepenice i na prvom spratu ušla u prostranu čekaonicu sa stolicama i klupama za pacijente duž zidova. Pred vratima njene sobice sjedio je Klima. Ružena — rekao je i pogledao je očajnički — Molim te... Molim te, budi — razumna i pođi sa mnom. Njegov strah je ostao sasvim nag, oslobođen svake ljubavne demagogije u koju je prethodnih dana ulagao toliko snaga. — Želiš me se osloboditi — rekla je Ružena. Klima je pretrnuo. — Ne želim te se osloboditi. Naprotiv, sve je to potrebno da bismo se mogli voljeti još više . — Lažeš — rekla je Ružena. — Ružena, molim te... Ako ne pođeš, dogodiće se nesr eća... — A ko je rekao da neću poći? Samo, imamo još puna tri sata vremena. Pa tek je šest sati! Vrati se mirno svojo j ženi i lijepo se naspavaj. Zatvor ila je vr ata za sobo m, obukla bijeli mant il i rekla svojo j koleg inici, onoj od trideset pet godina: — Nešto bih te zamolila... U devet treba da iziđem. Hoćeš li me zamijeniti jedan sat ? — Znači, dozvolila si da te nagovor i — rekla joj je koleginica pr ekorno. — Nisam dozvolila da me nagovori. Zaljubila sam se — rekla je Ružena. 4.

Jakub je otišao do prozora i otvorio ga. Mislio je na svijetloplavu tabletu i nije mogao vjerovati da ju je juče zaista dao onoj nepoznatoj ženi. Posmatrao e plavetnilo neba i udisao svjež zrak jesenjeg jutra. Svijet koji je vidio kroz prozor bio je normalan, miran, stvaran. Jučerašnji događaj s medicinskom sestrom iznenada mu se učinio kao nešto sasvim besmisleno i nevjerovatno. Podigao je slušalicu i okrenuo broj lječilišta. Želi govoriti sa sestrom Ruženom na ženskom odjeljenju, rekao je. Čekao je veoma dugo, a onda se avio ženski glas. Ponovio je da želi govoriti sa sestrom Ruženom. Glas je odgovorio da je sestra Ružena dežurna u bazenu i ne može doći. Zahvalio je i spustio slušalicu.

Osjetio je beskrajno olakšanje — medicinska sestra je živa. Na tubi je pisalo da tablete treba uzimati tri puta dnevno, morala je uzeti jednu sinoć i ednu jutros pa je, prema tome, njegovu tabletu već odavno progutala. Odjednom mu je sve postalo sasvim jasno: svijetloplava tableta koju je nosio u džepu kao garanciju slobode bila je prevara. Prijatelj mu je poklonio tabletu iluzija. Bože, kako nikad dosad nije pomislio na tu mogućnost? Sjetio se ponovo davnog dana kada je od prijatelja zatražio otrov. Bio je tek izišao iz zatvora i sad, iz ove vremenske udaljenosti, bilo mu je sasvim jasno da bi svako pomislio kako je njegova molba samo teatralni gest kojim želi ukazati na to kakve je muke pretrpio. Škreta mu je, međutim, bez oklijevanja obećao da će mu ispuniti želju i nekoliko dana poslije toga mu je donio glatku svijetloplavu tabletu. A i zašto bi oklijevao i nastojao da ga odgovori? Postupio je mnogo vještije od onih koji su odbili njegovu molbu. Dao mu je bezopasnu iluziju mira i sigur nosti i uz to zauvijek obezbi jedio njego vu privrženost. Kako mu to nikad nije palo na pamet? Još mu je bilo pomalo čudno što mu je Škreta dao otrov u obliku obične, fabrički proizvedene tablete. Znao je, doduše, da Škreta kao biohemičar lako može nabaviti otrov, ali mu nije bilo asno kako je došao do uređaja za presovanje tableta. Nije, međutim, razmišljao o tome. Iako je sumnjao gotovo u sve na ovom svijetu, u tabletu je vjerovao kao u neko evanđelj e. Sad, u trenutku velikog olakšanja, bio je zahvalan prijatelju zbog te njegove podvale. Bio je sretan što je medicinska sestra živa i što cio jučerašnji besmisleni događaj nije ništa drugo nego mora, ružan san. Na svijetu, međutim, ništa ne traje dugo i kad su se talasi osjećanja olakšanja smirili, javio se, tiho, tanki glasić razočarenja. Kako je sve to smiješno! Tableta u džepu davala je svakom njegovom postupku pozorišni patos i omogućila mu da od svog života stvori nešto kao uzvišeni mit! Bio je uvjeren da u komadiću svilene hartije nosi smrt, a umjesto nje nosio je samo tihi Škretin smijeh! Jakub je bio svjestan da je njegov prijatelj na kraju krajeva postupio ispravno, ali ipak mu se učinilo da se Škreta, koga je volio, odjednom pretvorio u sasvim običnog ljekara, ljekara kakvih ima na hiljade. Razumijevanje koje je pokazao kad mu je bez oklijevanja dao otrov potpuno ga je izdvojilo od ljudi koje je Jakub poznavao. U njegovom postupku bilo je nečeg nestvarnog. Postupio je na način na koji ne postupa čovjek sa čovjekom.

Uopće nije razmišljao o tome da bi Jakub u nastupu histerije ili depresije mogao zloupotrijebiti tabletu. Zauzeo je stav kao da pred sobom ima čovjeka koji u potpunosti vlada sobom i nema ljudskih slabosti. Postupali su kao bogo vi koji su iz nekog razlog a prisiljeni da žive međ u ljudima — i t o je bilo divno. To je bilo nezabor avno. A sad je odjedno m nestalo. Jakub je gledao u nebesko plavetnilo. Danas mi je podario olakšanje i mir, rekao je samom sebi, ali mi je ist ovr emeno oduzeo samog sebe. 5.

Ruženin pristanak izazvao je kod Klime slatku omamljenost, ali ni za šta na svijetu ne bi pristao da ode iz čekaonice. Jučerašnji neobjašnjivi Ruženin nestanak urezao mu se u misli kao strašna prijetnja. Odlučio je da je strpljivo sačeka, da ne dopusti da je neko odgovori, odnese, otme. Oko njega su se počele motati pacijentkinje, prolazile su kroz vrata iza kojih je nestala Ružena, neke su duž tamozidova, ostajale,a druge vračale u čekaonicu zauzimale mjesta na klupama sve suse radoznalo posmatralei Klimu, jer su se u čekaonici ženskog odjeljenja muškarci rijetko kad pojavljivali. Vrata su se otvorila i u čekaonicu je ušla krupna žena u bijelom ogrtaču. Dugo je posmatrala Klimu a onda mu prišla i upitala ne čeka li slučajno Ruženu. Pocrvenjeo je i potvrdno klimnuo glavom. — Nije potrebno da čekate. Imate vremena do devet sati — rekla je nametljivo intimno i Klimi se učinilo da sve žene oko njega to čuju i znaju o čemu je riječ. Bilo je petnaest do devet kad se na vratima pojavila Ružena, ponovo obučena joj ni se primijetili i šutke su da izišli iz zgrade.prati Oboje su bili zadubljenizauizlazak. vlastite Pridružio misli pa nisu ih František skrivajući se iza gr mlja. 6.

Jakubu je ostalo još samo da se oprosti s Olgom i sa Škretom, ali je poželio da pr ije toga jo š jednom (posljednji put ) sam pro šeta kro z park i baci pogled na dr veće boje plamena . Izišao je u hodnik u istom trenutku kad se na vratima sobe nasuprot

njegovoj pojavila žena čija je vitka figura privukla njegovu pažnju. Kad je ugledao njeno lice, ostao je bez daha. Takvu ljepotu odavno nije vidio. — Vi ste poznanica doktora Škrete? — obratio joj se. Žena se prijazno nasmijala. — Kako znate? — Izišli ste iz sobe koju doktor Škreta čuva za svoje pr ijatelje — rekao je Jakub, a onda se predstavio. — Drago mi je. Ja sam Kamilla Klima. Gospodin doktor je ovdje smjestio mog muža. Upravo sam pošla da ga tražim. Vjerovatno je negdje s doktorom. Da slučajno ne znate gdje bih mogla da ih nađem? Jakub je beskrajno uživao u ljepoti lica te mlade žene i kroz glavu mu je (ponovo!) proletjela misao da je o vo njego v posljednji da n u domo vini. To je svakom događaju davalo neki poseban smisao i pretvaralo ga u simboličnu poruku. Samo, kakav je smisao te poruke? — Mogu vas odvesti do doktora Škrete — rekao je. — Biču vam zahvalna — odgovor ila je. Da, kakav bi mogao biti smisao te poruke? Prije svega, to je samo poruka i ništa više. Kroz dva sata Jakub će otputovati i od ovog prekrasnog biča neće mu ostati ništa. Ta žena je došla da mu se pokaže kao nešto što mu je uskraćeno. Sreli su se samo da bi shvatio da neće biti njegova. Sreo ju je kao utjelovljenje svega što će svojim odlaskom izgubiti. — Čudna stvar — rekao je. — Danas ću vjer ovatno posljednji put u životu razgo varati s doktor om Škretom. s tom ženom govorila je, međutim, nešto.Poruka Došla koju je damu ga jeu susret posljednjem trenutkudonio upozori da postoji ljepota.još Da, ljepota, i Jakub se gotovo uplašio kad je postao svjestan da o ljepoti, u stvari, nikad nije ništa znao, da je nije primjećivao i da nikad nije živio za nju. Ljepota te žene ga je fascinirala. Odjednom mu se učinilo da je u svemu o čemu je odlučivao uvijek postojala neka greška. Da je zaboravljao uračunati neke važne faktor e. Imao je o sjećaj da bi, da je ranije upoznao tu ženu, donosio drukčije o dluke. — Posljednji put ćete razgovarati s njim? Kako to? — Odlazim u inostranstvo. Zauvijek. Ne bi mogao reći da nije imao lijepih žena, ali njihova privlačnost bila je

za njega uvijek nešto sporedno. Ono što ga je privlačilo ženama bila je želja za osvetom, bila je to tuga, bilo je to nezadovoljstvo a ponekad i sažaljenje, svijet žena se nekako stapao s njegovom gorkom dramom u ovoj zemlji u kojoj je bio progonitelj i progonjeni, gdje je doživio mnogo sukoba, a rijetko koju idilu. Sada je, međutim, sasvim neočekivano stekao utisak da je ta žena daleko od svega toga, da nema nikakve veze s njegovim životom, da je došla odnekud izvana, kao priviđenje, da se pojavila pred njim ne samo kao lijepa žena nego kao utjelovljenje ljepote k oje mu donosi po ruku da bi se i ovdje mog lo živjeti drukčije i za nešto drugo, da je ljepota iznad pravde, da je ljepota iznad istine, da je stvarnija, određenija, pa i dohvatljivija, da je ljepota iznad svega ostalog i da je u ovo m trenutku za njega već definitivn o izgubljena. Da je došl a da mu se pokaže u posljednjem trenutku kako ne bi otišao u uvjerenju da je upoznao sve i pro živio svoj život do dna svih mog ućnosti. Zavidim vam na tome — rekla je. Išli su zajed no kr oz park, nebo je bilo plavo, gr mlje u parku žut o i crveno i Jakub je ponovo pomislio kako je sve to slika va tre na kojoj izg araju njegovi doživljaji, uspomene i šanse. — Nemate mi na čemu zavidjeti. U ovom trenutku mi se čini da ne bi trebalo da odem. — Zašto? U posljednjem trenutku ste zaključili da vam se ovdje sviđa? — Vi mi se sviđate. Strašno mi se sviđate. Beskrajno ste lijepi. Izgovorio je to a da ni sam nije bio svjestan svojih riječi, a onda mu se učinilo da joj smije reći sve što mu padne na pamet jer i tako kroz dva-tri sata neće više biti ovdje a njegove riječi neće imati nikakvih posljedica, ni za njega ni za nju. Ta iznenada otkrivena sloboda prosto ga je omamila. —l Živio kao to slijepac. slijepac. Danas sam prvi put shvatio da postoji jepota.sam I da sam saznao Kao pr ekasno. Stapala se s muzikom i slikama, s tim carstvom u koje nikad nije kročio, stapala se s raznobojnim drvećem i odjednom u njemu više nije vidio poruke i simbol vatre nego prosto i samo ekstazu ljepote, tajanstveno probuđene dodiro m njenih kor aka, zvukom njenog glasa. — Učinio bih sve da vas osvojim. Želio bih odbaciti sve i čitav život proživjeti drukčije, samo za vas i radi vas. A to je nemoguće jer u ovom trenutku više nisam ovdje. Trebalo je da otputujem još juče i ostao sam ovdje samo kao vlastito zakašnjenje.

Ah, da, odjednom je shvatio zašto mu je bilo dopušteno da je sretne. Taj susret se odigrao izvan njegovog života, negdje na spoljašnjoj strani njegove sudbine, na rubu njegove biografije. Zato je utoliko slobodnije mogao razgovarati s njom, dok nije odjednom osjetio da joj i tako ne može reći sve što bi htio. Dodirnuo je njenu ruku i rekao: — U ovoj zgradi ordinira doktor Škreta. Na prvom spratu. Kamilla ga je dugo posmatrala a Jakub je tonuo u njen pogled, vlažan i mekan kao daljina. Još jednom je dodirnuo njenu ruku, okrenuo se i otišao. Poslije nekog vr emena se okrenuo i vidio da lijepa žen a nepomično stoji i gleda za njim. Osvrnuo se još nekoliko puta a ona je još uvijek stajala i pratila ga pog ledom. 7.

U čekaonici je sjedilo dvadesetak nervo znih žena i za Ruženu i K limu nije bilo mjesta da sjednu. Zidovi su bili prekriveni velikim plakatima, postavljenim tu da slikama i riječju nagovore žene da odustanu od abortusa. Mama, zašt o me ne ž eliš? pisalo je krupnim slovima na plakatu s koga se osmjehivalo dijete u pelenama. Ispod slike djeteta bilo je odštampana pjesma u kojoj je nerođeno dijete molilo majku da ga ne ubije i obećavalo joj kao nagradu hiljade radosti. U čijem naručju ćeš umrijeti, mama, ako me ne rodiš? Na drugim plakatima mogle su se vidjeti velike fotografije nasmijanih majki s kolicima i malih dječaka kako piške. (Čudno, pomislio je Klima, ali dječačić koji piški predstavlja, čini se, neoboriv argument u prilog rađanja djece. Sjetio se jednog filmskog žurnala sa sličnom scenom — dečkom koji piški — i kako je kr oz cij elu salu pro strujao talas sr etnih ženskih uzdaha.) Nakon nekoliko minuta čekanja Klima je po kucao na vr ata; izišla je sestra i Klima je zamolio da pozove doktora Škretu. Škreta je odmah izišao, dao Klimi formular i zamolio da ga ispuni, a onda st rpljivo sačeka red. Klima je prislonio formular na zid i počeo ispunjavati pojedine rubrike: ime i prezime, datum rođenja, mjesto rođenja. Ružena mu je diktirala svoje podatke. Zatim je stigao do rubrike ime oca. Sledio se. Bilo je strašno vidjeti crno na bijelo tu ponižavajuću titulu i dopisati uz nju svoje ime. Ružena je posmatrala Kliminu ruku i primijetila da podrhtava. Osjetila je

neizmjerno zadovoljstvo. — Piši! — rekla je. — Koga da upišem? — šapnuo je Klima. Kukavica, strašljivac, zaslužuje samo prezir, pomislila je. Svega se plaši, plaši se odgo vor nosti, boji se i vlastitog potpisa na služb enom fo rmularu. — Zaboga, pa sasvim je jasno koga treba da upišeš — rekla je. — Mislio sam da to nije važno — rekao je Klima. Više joj nije bilo stalo do njega ali je duboko u duši bila uvjerena da je taj strašljivac zaista kriv za sve što je pretrpjela. Bilo je uživanje kažnjavati ga. — Ako namjeravaš da lažeš, teško ćemo se dogovoriti. — Kad je unio u rubriku svoje i me, dodala j e s uzdahom. — Još uvijek ne znam šta da ur adim... — Kako to misliš? Posmatrala je njegovo uplašeno lice. — Još se mogu predomisliti — rekla je.

8.

Sjedila je u fotelji, s nogama na stolu, i zurila u stranice detektivskog romana što g a je kupila da skrati dosadne dane u banji. Nije se međutim, mogla koncentrirati na čitanje, misli su joj se stalno vraćale na ono što se dogodilo prethodne večeri. Sve je bilo divno ali najbolje u svemu bila je ona sama. Bila e konačno onakva kakva je uvijek željela biti — ne žrtva muških akcija nego sama tvorac svoje avanture. Definitivno je odbacila ulogu smjerne štićenice koju joj je bio namijenio Jakub, čak joj je uspjelo da promijeni njega u skladu sa svojim željama. Postala je ono što je htjela — elegantna, samostalna i odvažna žena. Posmatrala je svoje noge na stolu, utegnute u bijele farmerke, i kad je neko pokucao na vrata, veselo j e viknula: — Uđi, čekam te! Ušao je Jakub; držao se upadljivo po tišteno. — Zdravo! — rekla je i još neko vrijeme zadržala noge na stolu. Činilo oj se da je Jakubu pomalo neugodno, i to ju je veselilo. Prišla mu je i ovlaš ga poljubila u o braz. — Možeš li ostati koji trenutak? — Ne mogu — odgovorio je Jakub tužnim glasom. — Ovog puta se istinski opraštam s tobom. Za koji minut krećem. Mislio sam da te još jednom otpratim do lječilišta.

— U redu — rekla je Olga veselo. — Možemo prošetati. 9.

Jakub je bio sav ispunjen slikom lijepe gospođe Kamille i morao se savladati kako bi otišao da se oprosti s Olgom, koja mu je sinoć ostavila na duši nelago dnost i ljag u. Ni za šta na svijetu ne bi, međutim, dopust io da ona to primijeti. Naredio je sebi da mora postupati s izuzetnim taktom da ni slučajno ne nasluti koliko su mu malo uživanja i radosti pružili njihovi jučerašnji zagrljaji, i da joj oni o stanu u najlje pšoj uspomeni. Držao se o zbiljno, r ečenice koje nisu značile ništa izgovarao je s melanholičnim prizvukom nježno dodirujući njenu ruku , ponekad bi je pomilo vao po kosi a kad bi mu pogledala u oči, nastojao je da joj uzvrati tužnim pogledom. Uz put mu je predložila da svrate na čašu vina, ali Jakub je htio da njihov posljednji susret bude što kraći jer je sve to za njega predstavljalo strahovit napor. — Rastanak je previše žalosna stvar, i nema smisla produžavati ga — rekao je. Pred ulazom u zgradu lječilišta uzeo je obje njene ruke u svoje i čvrsto oj se zagledao u oči. — Jakube, divno je od tebe što si došao — rekla je Olga. — Veče koje smo proveli zajedno bilo je nezaboravno. Sretna sam što si konačno prestao igrati ulogu oca i što si postao pravi Jakub. Bilo je divno. Bilo je divno, zar ne? Jakub je shvatio da više ništa ne shvata. Je li moguće da ta nježna djevojka shvata njihove sinoćnje zagrljaje kao običnu zabavu? Da su oni bili posljedica strasti svakog osjećanja? Da lijepa uspomena na ljubavnu noć može zasjenitilišene tugu zbo g rastanka zauvijek? Poljubio je Olgu a ona mu je poželjela sretan put i nestala iza širokih vrata lječilišta. 10 .

Šetao je već gotovo dva sata ispred zgrade poliklinike i postajao sve nestrpljiviji. Neprestano je opominjao sebe da ne smije učiniti ništa nepromišljeno, ali je o sjećao da je već pri kraju svojih snaga, da se neće moći

oš dugo obuzdavati. Ušao je u zgradu. Gradić nije bio veliki i svi su ga poznavali. Upitao je vratara da li je vidio Ruženu. Vratar je odgovorio potvrdno i dodao da se odvezla liftom. Kako je lift vozio samo na treći sprat, a na prvi i drugi je trebalo ići pješice, mogao je ograničiti svoje istraživanje na dva hodnika u najvišem dijelu zgrade. Na jednoj strani bile su kancelarije a na drugoj ginekološko odjeljenje. Prošao je najprije kro z prvi hodnik (u njemu nije bilo žive duše) a u drugi je stupio ispunjen neprijatnim osjećanjem da je pristup muškarcima u taj dio zgrade zabranjen. Sreo je jednu medicinsku sestru koju e znao iz viđenja i upitao je nije li slučajno vidjela Ruženu. Sestra mu je bez riječi pokazala vrata na kraju hodnika. Vrata su bila otvorena i ispred njih je stajalo nekoliko muškaraca i žena. František je ušao u čekaonicu, ali među onima koji su unutra sjedili nije vidio ni Klimu ni Ruženu. — Da niste slučajno vidjeli jednu gospođicu, plavušu...? Gospođa kojoj se obratio pokazala je na vrata kancelarije. — Upravo su ušli. Mama, zašto me ne želiš? pročitao je František krupni tekst na plakatu, a onda pažljivije pogledao i ostale plakate sa slikama novorođenčadi i dječaka koji piške. Konačno je počeo shvatati o čemu je riječ. 11.

Glavni komad namještaja u prostoriji bio je jedan dugački sto. Klima i Ružena sjeli su s jedne strane, a njima nasuprot sjedio je doktor Škreta s po ednom korpulentnom ženom sa svake strane. Doktor Škreta je pogledao molioce i negodujući zavrtio glavom. — Teško mi je kad vas tako gledam. Je li vam poznato koliko truda i brige ulažemo da nesretnim ženama vratimo sposobnost da rađaju djecu? A vi, mladi ljudi, zdravi, snažni, dobrovoljno se odričete onog najdragocjenijeg u životu. Ozbiljno vas upozoravam da ova komisija nema zadatak da podržava pobačaje nego da ih regulira. Korpulentne žene promrmljale su nešto u znak saglasnosti a doktor Škreta e nastavio sa svojim predbacivanjima. Klima je čuo kako mu srce udara. Naslućivao je, doduše, da se doktor Škreta ne obraća njemu nego članicama komisije koje su cijelom masom svojih glomaznih materinskih trbuha mrzile

mlade žene koje ne žele rađati, ali se plašio da bi te riječi mogle pokolebati Ruženu. Zar mu nije m aločas r ekla da još nije odlučila šta će učiniti? — S kakvim ciljem želite živjeti? — nastavio je doktor Škreta. — Život bez djece je kao drvo bez lišća. Kad bi meni neko dao vlast, ja bih pobačaje zabranio zakonom. Zar vas činjenica da natalitet iz godine u godinu opada nimalo ne zabrinjava? U našoj zemlji, koja je u pogledu brige za majku i dijete bez premca u svijetu? U našoj zemlji, u kojoj niko ne mora strahovati za budućnost svog djeteta? Korpulentne žene su opet mrmljanjem potvrdile svoju saglasnost a doktor Škreta je nastavio. — Drug je oženjen i plaši se da pr imi na sebe sve poslj edice nepromišljenog seksualnog kontakta. Samo, o tome je trebalo da vodite računa ranije, druže! Doktor Škreta je neko vrijeme šutio, a onda se ponovo obratio Klimi. — Djece nemate. Sigurni ste da se radi ovog nerođenog djeteta ne možete razvesti od vaše žene? — mogu——uzdahnuo rekao je Klima. — Ne Znam je doktor Škreta. — Primio sam mišljenje psihijatra prema kojem supruga druga Klime pati od samoubilačkih sklonosti. Rođenje ovog djeteta dovelo bi u pitanje njen život, razbilo jedan brak a sestra Ružena bi ostala neudata majka. Šta da radimo? — uzdahnuo je još jednom i pružio formular najprije jednoj a zatim drugoj ženi koje su, takođe uzdahnuvši, stavile svoje po tpise na predviđena mjesta. — Javite se radi intervencije u ponedeljak u osam sati ujutro — r ekao je doktor Škreta Ruženi i dao joj znak da može otići. — Vas molim da ostanete — obratila se jedna od kor pulentnih žena Klimi. Ružena izašla, a žena je rekla: — Prekid nije tako naivna stvar kako vi jevjerovatno mislite. Izgubiće mnogotrudnoće krvi. Svojim nepromišljenim postupkom oduzeli ste drugarici dragocjenu krv, i zato je jedino ispravno da darujete nešto svoje krvi drugima. — Gurnula je pred Klimu neki formular i rekla: — Potpišite se ovdje. Zbunjeni Klima poslušno se potpisao. — Ovo je pristupnica za dobrovoljne davaoce krvi. Možete otići u susjednu or dinaciju, sestra će vam odmah uzeti krv. 12.

Ružena je oborenog pogleda prošla kroz čekaonicu i ugledala je Františeka tek kad ju je zaustavio u ho dniku. — Gdje si bila? Uplašila se bije snog izraza na njegovo m licu i ubrzala je kor ak. — Pitam te, gdje si bila? — Ne tiče te se. — Znam gdje si bila! — Ako znaš, zašto pitaš? Išli su niz stepenice. Ružena je žurila, htjela je pobjeći od Františeka i tog razgovora. — Bila si pred komisijom za abortuse — rekao je. Ružena nije odgovorila. Izišli su iz zgrade na ulicu. — Bila si pred komisijom za abortuse, znam. Želiš izvršiti pobačaj. — Uradiću šta mi je volja. — Nećeš uraditi šta ti je volja. To je i moja stvar. Ružena je brzo koračala, gotovo trčala. František je trčao za njom. Kad su stigli do ulaza u lječilište, rekla je: — Ne usuđuj se da uđeš za mnom. Ja sad radim. Ne smiješ me ometati u poslu. František je bio sav izvan sebe. — Nemaš prava da mi bil o šta naređuješ! — Ti nemaš prava! — Ti nisi imala prava da ideš tamo! Ružena je pobjegla u zgradu, a František je potrčao za njom. 13 .

Jakub je bio sretan što je najteže prošlo i što mu je preostalo još samo edno — da se pozdravi sa Škretom. Polako je krenuo od lječilišta kroz park, prema »Domu Karla Marxa«. Prema njemu, po najširoj stazi parka, išla je učiteljica a za njom, u redu, djeca iz zabavišta, njih dvadesetak. Učiteljica je stezala u ruci kraj dugačke crvene trake za koju su se djeca poslušno držala. Djeca su išla polako a učiteljica im je pokazivala grmlje i drveće i govorila njihove nazive. Jakub je zastao. Nikad nije znao botaniku i uvijek je zaboravljao da se javor zove javor

a grab grab. — Ovo je lipa — rekla je učiteljica pokazujući djeci požutjelo krošnjato stablo. Jakub je posmatrao djecu. Sva su imala na sebi plave kaputiće i crvene kapice. Izgledala su kao braća i sestre. Pažljivije im je pogledao lica i učinilo mu se dadjece su neprimijetio samo jednako obučena nego i noseve da su im crte iste. sedmoro je upadljivo masivne i široka usta. Bar Bilakod su slika i prilika doktora Škrete. Sjetio se gostioničarevog sina. Je li moguće da Škretin eugenički plan nije samo mašta? Da se u ovom kraju zaista rađaju djeca velikog oca Škrete? Došlo mu je da se glasno nasmije. Sva ta djeca izgledala su isto zato što sva djeca na svijetu liče jedno na drugo. Ipak, šta će biti ako Škreta zaista ost varuje svo j neobični plan, pom islio je. Ni najneobičnije planove nije nemoguće ostvariti. — A šta je ovo, djeco? — To je breza — odgovorio je jedan mali Škreta. Imao je ne samo povelik nos nego i naočare i govorio je s nazalnim prizvukom karakterističnim za g ovor Jakubovog prijatelja. — Tako je — r ekla je učiteljica. U ovoj zemlji za deset, dvadeset godina živjeće hiljade Škreta, pomislio je Jakub. Ponovo ga je obuzelo ono neobično osjećanje da je živio u svojoj domovini a nije znao šta se u njoj događa. A živio je, tako reći, u središtu događaja. Pratio je sve što je bilo aktualno. Bavio se politikom, zbog čega zamalo nije ostao bez glave, a i kad je odbačen na sporedni kolosijek, nije prestajao patiti zbog nje. Uvijek je vjerovao da čuje srce koje udara u grudima zemlje, a ko zna šta je u stv ari čuo! Jesu li to uo pće bili udari srca? Da nije bilo kucanje starog budilnika? Odbačenog starog budilnika koji je pokazivao neko lažno vrijeme? Da svi ti politički sukobi nisu bili labirint kroz koji se sve više udaljavao o d ono ga što je bilo istinski važno? Učiteljica je odvela djecu dalje u park i Jakub je osjetio da je još uvijek ispunjen slikom one lijepe žene. Sjećanje na tu ljepotu stalno mu je nametalo ono isto pitanje: Nije li možda živio u sasvim drukčijem svijetu nego što je zamišljao? Šta ako je sve vidio naopako? Šta ako ljepota znači više od istine i šta ako je dijete koje je prije dva dana donijelo Bertlefu cvijet bilo zaista anđeo?

— A šta je ono tamo? — začuo je glas učiteljice. Mali Škreta s naočarima je o dgovo rio : — To je javor. 14 .

Ružena je trčala uz stepenice nastojeći da se ne osvrće Zalupila je za sobom vrata i brzo otišla u garderobu. Obukla je na golo tijelo bijeli mantil medicinske sestre i duboko odahnula. Neprijatna scena s Františekom ju je uzbudila, ali istovremeno i na neki čudan način smirila. Osjećala je da su joj sad obojica, i František i Klima, strani i nezanimljivi ljudi. Izišla je iz kabine i otišla u prostoriju u kojoj su se na ležajima poredanim uza zid odmarale žene poslije kupanja. Za stolom kraj vrata sjedila je njena koleginica, ona od trideset pet godina. — Šta je bilo, jesu li dali odobrenje — upitala je hladno. — Jesu. Hvala ti — rekla je Ružena i požurila da novoj pacijentkinji da ključ i veliki čar šav. Samo što je koleginica otišla, vrata su se odškrinula i u prostoriju je zavirio František. — Varaš se ako misliš da je to samo tvoja stvar. To je naša zajednička stvar. I ja imam prava da o dlučujem! — Molim te, nestani! — prosiktala je. — Ovo je žensko odjeljenje, muškarci ovdje nemaj u šta tražiti! Nestani, smjesta, jer ću u supro tnom narediti da te izbace! Františekovo lice bilo je tamno crveno. Ruženina prijetnja ga je tako razbjesnila da je ušao u prostoriju i zalupio za sobom vrata. — Potpuno mi je svejedno šta ćeš uraditi! Potp uno mi je svejedno! — viknuo je. — Rekla sam ti da se gubiš! — rekla je Ružena. — Pročitao sam vas! To je sve maslo onog tipa, onog trubača! Obična podvala i pro tekcija! On je uredio stvar s onim doktor om, jer su sinoć zajedn o svirali! Ali ja sam pročitao sve to i neću dozvoliti da ubiješ moje dijete! Ja sam otac i imam pr ava kazati svoje! Ne dozvoljavam ti da ubiješ mo je dijete! František je urlao a žene koje su ležale umotane u pokrivače počele su radoznalo podizati glave. I Ružena je već bila sva izvan sebe jer je František vikao a ona nije znala

kako da pr ekine svađu. — Dijete uopće nije tvoje — rekla je. — To si izmislio. Dijete uopće nije tvoje. — Šta si rekla? — zaurlao je František i ušao još dva kor aka dalje u prostoriju da obiđe sto i zgrabi Ruženu. — Da dijete nije moje? To bi trebalo da znam, i jatrenutku znam! iz dvorane s bazenima došla je naga, potpuno mokra žena, U tom i uplašeno zastala kad je ugledala Františeka koje je stajao nekoliko metara ispred nje i zurio u nju očima koje, međutim, ništa nisu vidjele. Ružena je iskoristila priliku, prišla ženi, zagrnula je čaršavom i odvela na ležaj. — Šta radi ovdje taj muškar ac? — rekla je žena osvrćući se. — To je neki ludak! Poludio je i ja sad ne znam kako da ga izbacim. Ne znam šta da radim s njim! — govorila je Ružena dok je pokrivala ženu toplim ćebetom. — Hej, gospodine! — doviknula mu je jedna od žena što su se odmarale na ležajima. — Vi ovdje nemate nikakvog posla! Odlazite odavde! — Ja ovdje imam i te kako mnogo posla! — odgovor io je František tvrdoglavo, ne mičući se. Kad mu je Ružena prišla, više nije bio crven, nego blijed kao smrt. Više nije vikao, govorio je tiho i odlučno. — Reći ću ti nešto. Ako ubiješ to dijete, ubićeš i mene. A ko ubiješ to dijete, imaćeš na savjesti dva života. Ružena je duboko uzdahnula i izvukla fioku svog stola. U fioci je ležala tuba sa svijetloplavim tabletama. Istresla je jednu na dlan i pro gutala je. František više nije pr ijetio, već mo lio. — Molim te, Ružena, molim te... Ja bez tebe ne mogu živjeti... Ubiću se... U tom trenutku Ružena je osjetila strahoviti bol u želucu i František je vidio kako joj se lice krivi, kako joj se oči šire i iz njih nestaje pogled, kako oj se tijelo grči, savija, kako rukama pritiskuje stomak i pada bez svijesti na zemlju. 15.

Olga se brčkala u bazenu kad je čula... šta je u stvari čula? Nije znala šta u stvari čuje. Zavladala je strahovita gužva. Že ne su izlazile i z bazena i zavir ivale

u susjednu prostoriju, koja kao da je usisala u sebe cijelu okolinu. I Olga se našla zahvaćena tom nezadrživom strujom i, ni o čemu ne razmišljajući, ispunjena samo strepnjom i radoznalošću, krenula za ostalim ženama. U susjednoj prostoriji, pored vrata, ugledala je grupu žena; stajale su okrenute leđima, nage i mokre, i isturenih stražnjica naginjale se prema zemlji. Ispred nji h je stajao ml ad, nepoznat muškarac. Prilazile su i druge nage žene, gurajući se, pa se i Olga progurala i vidjela da na zemlji, nepomična, leži sestra Ružena. Mladić je kleknuo pored nje i viknuo: — Ja sam je ubio! Ja sam je ubio ! Ja sam ubica! S nagih tijela cijedila se voda. Jedna žena se nagnula nad Ruženu i pokušala da joj napipa puls. Bio je to, međutim, sasvim suvišan gest jer više niko nije sumnjao da je smrt odavno nastupila. Naga, mokra tijela žena zbijala su se nestrpljivo jedno preko drugog da bi vidjela smrt iz blizine, da bi je vidjela na dobr o poznatom licu. František je klečao na podu, grlio Ruženu i ljubio joj lice. Žene : su iznad a František ponavljao — stajale Ja sam je ubio!njih Uhapsit e me! je svakog časa podizao glavu i — Učinite nešto, zaboga — rekla je konačno jedna od žena, a druga je istrčala u hodnik i počela dozivati u pomoć. Ubrzo su dotrčale obje Ruženine koleginice a za njima i ljeka r u bijelom og rtaču. Olga je tek tada postala svjesna da je naga i da se zajedno s ostalim nagim ženama gura pred nepoznatim mladićem i nepoznatim ljekarom. Kakva smiješna situacija, pomislila je, ali je znala da to ništa neće izmijeniti, da će ostati gdje jeste i gurati se da vidi smrt, smrt od koje je teško odvojiti pogled. Ljekar je držao Ruženu za ruku uzalud pokušavajući napipati puls, a František je neprestano ponavljao: — Ja sam je ubio! Pozovite policiju! Uhapsite me! 16.

Jakub je našao svog prijatelja u trenutku kad se ovaj iz poliklinike vratio u ordinaciju. Pohvalio je njegov jučerašnji nastup i zamolio ga da mu oprosti što ga nije sačekao poslije koncerta. — Žao mi je što nisi došao — rekao je doktor Škreta. — Što si posljednje večeri odlutao ko zna kuda. A trebalo je da porazgovaramo o toliko stvari!

Najgore od svega je to što si sigurno bio s onom mršavom djevojčicom. Vidim da je zahvalnost grozno osjećanje. — Kakva zahvalnost? Za šta bi trebalo da joj budem zahvalan? — Pisao si mi da je njen otac mnogo učinio za tebe. Doktor Škreta tog dana nije or dinirao i ginekološki sto je sta jao pr azan u dnu prostorije. Prijatelji su sjeli jedan nasuprot drugom u fotelje. — Ne, nije bilo tako — nastavio je Jakub započeti r azgovor. — Htio sam da malo pr ipaziš na nju, pa mi se činilo da je najjedno stavnije da napišem kako mnogo dugujem njenom ocu. U stvari, sve je bilo upravo suprotno. Sad, kad stavljam tačku iza svega, mogu ti sve reći. U zatvor sam dospio uz punu saglasnost njenog oca. Njen otac me je poslao u smrt. Pola godine poslije toga sam je otišao na gubilište, dok sam ja imao sreće i izvukao se. — Drugim riječima, njen otac bio je hulja — rekao je doktor Škreta. Jakub je slegao ramenima. — Bio je uvjeren da sam neprijatelj revolucije. Svi su tako go vor ili, i on je povjerovao. — Zašto si mi onda rekao da je bio tvoj prijatelj? — Bili smo prijatelji, i zato je bio posebno ponosan na to što je glasao da budem uhapšen. Dokazao je da su za njega ideali ispred drugarstva. U trenutku kad me je proglasio neprijateljem revolucije bio je uvjeren da je uske lične interese podredio uzvišenijim stvarima, i doživio je to kao jedno svoje veliko djelo. — I zbog toga voliš tu ružnu djevojku? — Ona nema nikakve veze s tim. Ona za to nije kriva. — Takvih djevojaka ima na hiljade. Kad si izabrao upravo nju, učinio si to vjerovatn o zbog toga što je kći svog o ca. Jakub je slegao ramenima, a Škreta je nastavio: — U tebi ima nečeg izopačenog kao što je bilo i u njemu. Čini mi se da i ti svoj prijateljski odnos prema toj djevojci cijeniš kao svoje najveće djelo u životu. Ugušio si u sebi sasvim prirodnu mržnju, potisnuo si sasvim prirodnu odvratnost da dokažeš samom sebi kako si plemenit. To je lijepo, ali sasvim neprirodno, i potpuno suvišno. — Nije tako — usprotivio se Jakub. — Nisam imao ni najmanju želju da nešto gušim u sebi i nisam nastojao dokazivati kako sam plemenit. Bilo mi je prosto žao djevojčice. Već u trenutku kad sam je prvi put vidio. Bila je još dijete kad su je istjerali iz kuće, živjela je s majkom u nekom planinskom selu,

ljudi su se plašili da razgovaraju s njima. Dugo nije smjela da se upiše na fakultet iako je nadarena djevojka. Strašno je to proganjanje djece zbog ro ditelja. Je li trebalo da je i ja mrzim zbog njenog o ca? Ja sam je pro sto žalio . Žalio sam je zbog toga što joj je otac pogubljen, žalio sam je zbog toga što je njen otac poslao najboljeg druga u smrt. U tom trenutku zazvonio je telefon. Škreta je podigao slušalicu i neko vrijeme slušao. Namrštio se i rekao: — Imam posla. Je li baš neophodno da i ja budem prisutan? — Nekoliko trenutaka vladala je tišina, a onda je Škreta rekao: — Dobro, dolazim. — Spustio je slušalicu i opsovao. — Ako treba nekuda da ideš, ne sekiraj se zbog toga. Ja i tako treba već da krenem — rekao je Jakub i ustao. — Đavo neka ga nosi! — ljutio se Škreta. — Ni o čemu nismo stigli porazgovarati. A danas smo htjeli da... Sad više ne znam šta. Znam samo da je bilo nešto važno. Od jutros razmišljam o tome. Sjećaš li se ti o čemu smo htjeli razgovarati? — je Jakub. — Ne Do sjećam đavola,se ja — sadrekao mor am hitno do bazena... — Najljepše je ovako se rastati. Usred razgovor a — rekao je Jakub i stegao prijatelju ruku. 17.

Ruženino mrtvo tijelo ležalo je u sobici namijenjenoj za noćno dežurstvo ljekara. Po prostoriji se motalo nekoliko ljudi, među njima i policijski inspektor, koji je upravo bio saslušao Františeka i zapisao njegovu izjavu. František je ponovo molio da ga uhapsi. — Jeste li joj vi dali tu tabletu? — upitao je inspektor. — Nisam! — Onda prestanite da tvrdite kako ste je vi ubili! — Stalno mi je govor ila da će se ubiti — rekao je František. — Zašto je govorila da će se ubiti? — Govorila je da će se ubiti ako ne prestanem da joj dosađujem. Govorila je da ne želi dijete. Da će se radije ubiti nego roditi dijete. U sobicu je ušao doktor Škreta. Prijateljski se pozdravio s inspektorom a

onda prišao mrtvoj djevojci. Podigao je očni kapak da vid i boju bionjače. — Gospodine primarijuse, vi ste bili šef ovoj sestri — upitao je inspektor. — Da. — Da li je, po vašem mišljenju, mogla upotrijebiti neki otrov koji se kor isti u vašoj pr aksi? Škreta je ponovo pogledao mrtvu Ruženu i saslušao opis događaja, a onda rekao: — Po svemu sudeći, nije upotrijebila ni jedan od lijekova ili preparata koji se mogu naći u našim ordinacijama. Sve ukazuje na trovanje nekim alkaloi dom. Kakvim, to će biti ustanovljeno o bdukcijom. — Gdje je mogla nabaviti taj otrov? — Alkaloidi su biljni otrovi. Kako je nabavila taj otrov, to je teško reći. — Zasad je sve zagonetno — rekao je inspektor. — Ni motiv nije jasan. Ovaj mladi čovjek je izjavio da je bila u drugom stanju s njim, i da je htjela pobaciti. — On ju je pr isilio na to! — viknuo je Fr antišek. — Ko? — upitao je inspektor. — Onaj trubač! Htio je da je preotme i natjerao ju je da pobaci moje dijete! Pratio sam ih! Bio je s njom pred komisijom za odobravanje abortusa. — To mogu potvrditi — rekao je doktor Škreta. — Komisija je zaista danas razmatrala molbu sestre Ružene. — I trubač je tamo bio s njom? — upitao je inspektor. — Da — rekao je Škreta. — Sestra je izjavila da je on otac njenog djeteta. — Lagala je! Dijete je bilo moje! — viknuo je František. — U to niko ne sumnja — rekao je doktor Škreta. — Samo, naša sestra je znala da kao oca mora prijaviti oženjenog čovjeka, je r u suprotnom komisija ne bi odo brila pr ekid trudnoće. — Vi ste, znači, znali da ona laže! — izderao se František na doktora Škretu. — Prema zakonu, mjer odavno je ono što tvrdi žena. Kad nam je sestra Ružena rekla da je zatrudnjela s gospodinom Klimom i kad je to izjavio i on, niko od nas nije imao pravo tvrditi suprotno. — Vi sami, međutim, niste povjerovali da je gospodin Klima otac djeteta? — upitao je inspektor. — Nisam.

— Na osnovu čega ste došli do takvog zaključka? — Gospodin Klima je sve u svemu dva puta bio u našoj banji, i zadržao se po nekoliko sati. Malo je vjerovatno da je za to vrijeme došlo do intimnih odnosa između njega i naše sestre. Naš gradić je malen i za nešto tako sigurno bi se saznalo. Po svemu sudeći, sestra Ružena je nagovorila gospodina Klimu da nastupi kao otac, kako bi joj komisija odobrila prekid trudnoće. Ovaj gospodin, naime, za tak o nešto nije htio ni da čuje. František, međutim, više uopće nije čuo Škretine riječi. Stajao je i zurio u prazno. U ušima su mu odzvanjale Ruženine riječi: Natjeraćeš me na samoubistvo, kažem ti, najteraćeš me da se ubijem. Znao je da je kriv za njenu smrt, ali nikako nije mogao shvatiti zašto; sve je bilo sasvim neobjašnjivo. Stajao je kao čovjek pred kojim se upravo odigralo čudo, stajao je kao pred nekom natprirodnom pojavom, iznenada gluh i slijep jer njegov mozak nije mog ao pr imiti neshvatljivo pr ed kojim se našao. (Jadni František, proživjeće život i neće ništa shvatiti, znaće samo da je svojom ljubavlju ubio ženu koju je volio, živjeće s tim osjećanjem kao tajno žigosan užasom, kao gubavac koji voljenim ljudima donosi neobjašnjive strahote, ići će kroz život kao vjesnik nesreće.) Blijedog lica, stajao je kao stub soli i uopće nije primijetio kad je u prostoriju, strahovito uzbuđen, ušao jedan muškarac. Prišao je mrtvoj djevojci, dugo g ledao, u nju, a onda je pomilovao po kosi. — Samoubistvo. Otrov — šapnuo je doktor Škreta. Muškarac je naglo okrenuo glavu. — Samoubistvo? Kategorički tvrdim da ova žena nije sama sebi oduzela život. A ako je progutala otrov, onda je riječ o ubistvu. Inspektor ga je iznenađeno pogledao. U Bertlefovim očima svjetlucali su gnjevni plamičci. 18 .

Jakub je okrenuo ključ i kola su krenula. Provezao se pored posljednjih banjskih vila i izbio u otvoreni predio. Znao je da do granice ima oko četiri sata vožnje i nije htio žuriti. Svijest da se kroz taj predio vozi posljednji put učinila je da ga je posmatrao kao nešto dragocjeno i neobično. Svakog trenutka mu se činilo da ne prepoznaje krajeve kroz koje je toliko puta

putovao, da se stalno mijenjaju, da su drukčiji neg o što ih j e pamtio i da je šteta što se u njima ne mo že duže zadržati. Razmišljajući tako, istovr emeno je govor io sebi da nikak vim odg ađanjem odlaska, ni za jedan dan ni za nekoliko godina, ne bi mogao popraviti ono što ga je mučilo — svoju domovinu ne bi upoznao ništa bolje nego što ju je bio upoznao do tada. Treba da se pomiri s tim da je napušta a da je nije upoznao, da nije uživao u svim njenim ljepotama, da je napušta kao dužnik i kao povjerilac, s uzajamno neplaćenim računima. Zatim se o pet sjetio djevojke kojoj je dao tobožnji otro v i pomislio kako e njegova karijera ubice bila najkraća od svih karijera što ih je započeo u životu. Bio sam ubica oko osamnaest sati, pomislio je i nasmijao se. Ne, usprotivio se odmah poslije toga samom sebi. Nije istina da sam bio ubica samo tako kratko vrijeme. Ubica je, i ostaće ubica do smrti. Nije važno da li je svijetloplava tableta bila ili nije bila otrov, važno je da je on bio uvjeren u to a da ju je i pak dao nepoznatoj ženi i nij e učinio ništa da je spase. Razmišljao je ousvemu tome s eksperimenta. bezbrižnošču čovjeka koji je shvatio da se njegovo djelo našlo r avni pukog Njegovo ubistvo bilo je posebne vrste. Bilo je to ubistvo bez motiva. Ubica od njega nije očekivao nikakav dobitak za sebe. Kakvog je onda uopće imalo smisla? Smisao je očigledno bio samo u tome da shvati da je ubica. Ubistvo kao eksperiment, kao akt upoznavanja samog sebe, ta to je poznata stvar: to je Raskoljnikov. On je ubio da bi našao odgovor na pitanje ima li čovjek pravo ubiti manje vrijedno ljudsko biće i može li podnijeti teret tog ubistva; ubistvom je ispitivao samog sebe. Da, u svemu tome ima nečega što ga čini bliskim Raskoljnikovu — odsustvo svrheseubistva i njegov teoretskičovjek karakter. Postoje, međutim, razlike: Raskoljnikov pitao ima li sposoban pravo da radi vlastitihi interesa žrtvuje manje vrijedan život. Jakub, kad je dao medicinskoj sestri tubu s otrovom, nije mislio ni na šta slično. Jakuba nije zanimalo ima li čovjek pravo da žrtvuje nečiji život. Naprotiv, Jakub je bio uvjeren da čovjek nema pravo na to. Jakub se čak užasavao činjenice da mnogi sebi prisvajaju takvo pravo. Jakub je živio u svijetu u kome su ljudski životi žrtvovani radi apstraktnih ideja. Jakub je poznavao lica tih ljudi i znao je da ona nisu zla, nego zrače dobrotom, plamte pravednim gnjevom ili blistaju od ljubavi prema čovječanstvu. Ta lica su ponekad izražavala nevinost ili žalosni kukavičluk, onda kad su izvinjavajući se, ali savjesno, izvršavala nad svojim bližnjim

presude čije su nepravednosti bila svjesna. Jakub je dobro poznavao ta lica i mrzio ih. Osim toga, Jakub je znao da svaki čovjek priželjkuje nečiju smrt i da se uzdržava od ubistva iz samo dva razloga — zbog straha od kazne i zbog poteškoća oko samog procesa ubijanja. Jakub je znao da bi čovječanstvo, kad bi ljudi imali mogućnost da ubijaju tajno i na daljinu, za nekoliko minuta izumrlo. Za njega je zbog toga eksperiment što ga je izvršio Raskoljnikov bio potpuno suvišan. Zašto je onda dao medicinskoj sestri otrov? Da se, ipak, sve to nije odigralo slučajno? Ta Raskoljnikov je dugo razmišljao o ubistvu i pripremao ga, dok je on djelao pokrenut trenutnim impulsom. Jakub je, međutim, bio svjestan da se i on već mnogo godina tajno pripremao za slično djelo i da je sekunda kad je pružio Ruženi otrov bila pukotina u koju se kao željezna poluga uklinila čitava njegova prošlost, sva odvratnost što ju je osjećao prema ljudima. Raskoljnikov, dok je sjekirom ubijao staru lihvarku, bio je svjestan da je prešao preko sudbonosnog praga, da je prekršio božji zakon. Znao je da je starica, doduše, sasvim bezvrijedno stvorenje, ali da je istovremeno i božji stvor. Jakub nije dijelio takvu bojazan. Za njega ljudi nisu bili božja stvorenja. Jakub je volio nježnost i plemenitost, ali se uvjerio da to nisu ljudske osobine. Dobro je poznavao ljude i zato ih nije volio. Bio je plemenit i zato im je dao otrov. Motiv ubistva je, dakle, plemenitost, rekao je sebi. Bilo je to istovremeno i smiješno i tužno. Raskoljnikov, koji je ubio staru lihvarku, nije bio u stanju da savlada strašnu oluju griže savjesti. Jakub, duboko uvjeren da čovjek nema pravo da raspolaže životima drugih, nije osjećao nikakvu grižu savjesti. A uz to je medicinska sestra kojoj je dao otrov bila sigurno prijatnija osoba od stare lihvarke Raskoljnikova. Pokušao je zamisliti da je medicinska sestra mrtva i čekao da se javi osjećanje krivice. Ne, ništa slično nije se javljalo i Jakub je mirno i zadovoljno vozio dalje kroz pr edio koji se, pitom i nježan, tiho o praštao s njim. Raskoljnikov je doživio svoje ubistvo kao tragediju i padao je pod teretom svog djela. Jakub se čudio tome što je njegovo djelo tako lako, bez težine, što ga nimalo ne opterećuje. I pitao se nije li u toj lakoći mnogo više užasa nego u histeričnim preživljavanjima ruskog junaka. Vozio je polako, povremeno prekidajući tok misli da bi posmatrao predio.

Čitava ta epizoda s tabletom, govorio je sebi, bila je samo igra, igra bez posljedica kao i sav njegov život u toj zemlji u kojoj nije ostavio nikakvog traga, nikakvog korijenja, nikakvu brazdu i iz koje sad odlazi, ne mijenjajući u njoj ništa, kao povjetarac. 19 .

Lakši za četvrt litra krvi, Klima je nestrpljivo čekao doktora Škretu u njegovoj čekaonici. Nije htio da otputuje iz banje dok se ne pozdravi s njim i ne zamoli ga da malo pripazi na Ruženu. Još se mogu predomisliti ... te njene riječi još su mu odjekivale u ušima i ispunjavale ga užasom. Bojao se da bi, kad otputuje, Ružena mog la u posljednjem tr enutku pro mijeniti odluku. Doktor Škreta je konačno došao. Klima mu je požurio u susret, zahvalio mu se za odličnu pratnju na koncertu i dodao kako je došao da se pozdravi s njim. — Bio je to izvanredan koncert — jednom rekao je ponovimo. doktor Škreta. — Svirali odlično. Najveća mi je želja da ga Trebalo bi daste pronađemo način na koji bismo mogli prirediti slične koncerte i u drugim banjskim mjestima. — Naravno, biće mi drago, bilo je veoma prijatno svirati s vama! — rekao je trubač srdačno i dodao: — Htio sam vas nešto zamoliti. Da malo pripazite na Ruženu. Bojim se da joj nešto ne udari u glavu. Žene su strašno nepouzdane. — Ništa joj više neće udariti u glavu, ne br inite — rekao je doktor Škreta. — Ružena je mrtva. Klima neko vrijeme uopće nije shvatao o čemu doktor govori, pa mu je doktor morao ispričati sve od početka. — Samoubistvo, to je očigledno — rekao je — ali stvar je ipak pomalo zagonetna. Nekome bi moglo biti sumnjivo to što je sebi oduzela život samo jedan sat nakon što je s vama bila pred komisijom. Ne, ne, ne treba da se plašite! — rekao je i uhvatio trubača za ruku kada je primijetio da je ovaj preblijedio. — Naša sestra je, na sreću, išla s nekim mladim mehaničarem koji je uvjeren da je dijete bilo njegovo. Izjavio sam da vi s našom medicinskom sestrom nikad niste bili u intimnim odnosima i da vas je ona zamolila da primite krivicu na sebe jer komisija ne odobrava prekid trudnoće ako ni otac ni majka nisu u braku. Zato pazite da ne pokvarite stvar ako vam neko bude postavio pitanje u vezi s tim. Imate slabe živce, to se

vidi na vama, i to je šteta. Treba da se smirite, htio bih da još mnogo puta zajedno nastupamo. Klima nije mogao da nađe riječi, dugo je zahvaljivao Škreti i stezao mu ruku. Kamilla ga je čekala u »Richmondu«. Bez riječi ju je zagrlio i počeo je ljubiti. Nije propustio da poljubi ni jedno mjesto na njenom licu a onda je kleknuo i ljubio je po haljini, od g lave do koljena. — Šta se dogodilo s tobom? — Ništa. Beskrajno sam sretan što te imam. Beskrajno sam sretan što postojiš. Spakovali su svoje torbe i otišli do automobila. Rekao je da je umor an i zamolio je da o na vozi. Šutjeli su. Klima je bio potpuno iscrpen, ali smiren i opušten. Pomisao da bi ga mogli pozvati na saslušanje ipak ga je pomalo uznemiravala. Plašio se da bi tako Kamilla mogla nešto saznati. Ponavljao je u sebi ono što mu je rekao doktor Škreta. Ako ga budu saslušavali, treba da se prikaže u nevinoj (u ovoj zemlji prilično čestoj) ulozi džentlmena koji je proglasio sebe za oca da bi pomogao dami. To mu niko ne bi mogao zamjeriti, čak ni Kamilla kad bi nekako saznala za cijel u stvar. Pogledao je Kamillu. Njena ljepota ispunjavala je skučeni prostor u automobilu kao jak parfem. Pomislio je kako ne želi ništa drugo nego da cijelog života udiše taj miris. A onda mu se učinilo da čuje daleki, tihi zvuk trube, na kojoj sam svira, i obećao je sebi da će do smrti svirati samo na radost toj ženi, jed inoj i najdražoj. 20 .

Svaki put kad bi se našla za volanom osjetila bi se snažnijom i samostalnijom. Ovog puta, međutim samopouzdanje je crpla ne toliko iz osjećanja da v lada kolima koliko iz riječi nepoznat og muškarca kojeg je srela u hodniku »Richmonda«. Nije ih mogla zaboraviti, a nije mogla zaboraviti ni njegovo lice, toliko muževnije od glatkog lica njenog supruga. Kamilla je pomislila kako u stvari nikad nije upoznala pravog muškarca. Bacila je ispod o ka pogled na umor no Klimino lice koje su s vremena na vrijeme obasjavali neshvatljivi sretni osmijesi dok ju je njegova ruka nježno

milovala po r amenu. Ta pretjerana nježnost nije je ni obradovala ni dirnula. Njeno neobjašnjivo por ijeklo bilo je za nju samo jo š jedan dokaz da njen s uprug ima svoje tajne, svoj vlastiti život koji skriva od nje i u koji joj zabranjuje svaki pristup. To je, međutim, ovog puta nije ispunilo bolom nego ravnodušnošću. Štabila je rekao Danego odlazi Srceprilikom. joj se steglo od tuge. To nije tuga zaonaj timčovjek? čovjekom za zauvijek. propuštenom I ne samo za tom konkretnom prilikom nego za svim propuštenim prilikama. Žalila je za svim prilikama koje joj se nikad nisu pružile. Onaj čovjek joj je rekao da je proživio život kao slijepac i da uopće nije slutio da postoji ljepota. Razumjela ga je. Ta s njom se dogodilo isto. I ona je živjela zaslijepljena. Nije vidjela ništa osim jednog lika osvijetljenog snažnim reflektorom ljubomore. Šta bi se dogodilo kad bi se taj reflektor iznenada ugasio? U difuznoj dnevnoj svjetlosti pojavile bi se hiljade drugih likova i čovjek, za koga je vjerovala da je jedini na svijetu, postao bi samo jedan od mnogih. Držala je volan, ispunjena samopouzdanjem, svjesna da je lijepa i privlačna žena, a misli su joj postajale sve smjelije. Je li to što je vezuje uz Klimu zaista ljubav ili strah da ga ne izgubi? Ako je taj strah u početku i bio oblik ljubavi, nije li možda, s vremenom, ljubav (umorna, iscrpena) postepeno izvjetrila? Je li moguće da joj je na kraju ostao samo strah, strah bez ljubavi? I šta će ostati ako i taj strah nestane? Klima, na sjedištu pored nje, ponovo se — iz nekog neobjašnjivog razlog a — nasmijao. Pogledala ga je i rekla samoj sebi da joj, ako ljubomora nestane, neće ostatinaništa. brzinom kojomlinija je jurila, pomislila je kakos negdje ispred nje, cesti Ponesena života, postoji nacrtana koja će značiti razlaz trubačem. Ta pomisao kod nje, pr vi put, nije izazvala ni strepnju ni st rah. 21.

Olga je ušla u Bertlefov apartman i odmah se počela izvinjavati. — Ne ljutite se, molim vas, što upadam ovako nenajavljena, ali tako sam uznemirena da ne mo gu izdržati da budem sama. Z aista vam ne smetam? U apartmanu su sjedili Ber tlef, doktor Škreta i inspektor. — N e smetate —

rekao je inspektor. — Sada već razgovaramo sasvim neslužbeno. — Gospodin inspektor je moj stari prijatelj — objasnio je doktor Škreta Olgi. — Zaboga, zašto je to učinila? — upitala je Olga. — Mladić s kojim je išla priredio joj je neugodnu scenu. Usred svađe posegla je usaznati. torbicu i progutala nešto. To je sve što znamo i bojim se da više nećemo ni — Gospodine inspektor e — rekao je Bertlef ozbiljno — molim vas da posvetite odgovarajuću pažnju onome što sam vam izdiktirao u zapisnik. U ovoj prostoriji proveo sam s Ruženom njenu posljednju noć. Ono najvažnije možda nisam dovoljno podvukao. Bila je to prekrasna noć i Ružena je bila beskrajno sretna. Toj neupadljivoj djevojci bilo je potrebno samo da raskine obr uče kojima ju je stez ala ravnodušna i bezobzirna okolina pa da se pretvori u blistavo biće puno ljubavi, nježnosti i velikodušnosti, biće kakvo niko nije u njoj ni naslućivao. Kažem vam, ja sam joj u toku prošle noći otvorio vrata u edan sasvim život, i ona — je tek tadaseosjetila pravu voljutiho za dodao životom. Samo, neko midrukčiji se našao na putu... Bertlef zamislio , a onda :— Imam osjećanje da se umiješao sam pakao. — Paklene sile su izvan domašaja policije — rekao je inspektor. Bertlef je prešao preko te ironične primjedbe. — Pretpostavka da je izvršila samoubistvo je besmislena — nastavio je. — Molim vas, pokušajte to da shvatite! Ta nije se ubila u trenutku kada je htjela da počne živjeti! Neću nikako do zvoliti, ponavljam, da je o ptužite za samoubistvo. — Dragi prijatelju — rekao je inspektor — za samoubistvo je niko ne može optužiti već i zato što samoubistvo ne predstavlja zločin. Samoubistvo nije stvar pr — avde. To uopće nije naša stvar. — Da rekao je Bertlef — samoubistvo za vas nije zločin jer život za vas ne predstavlja neku vrijednost. Ali za mene, gospodine inspektore, nema većeg grijeha. Samoubistvo je gore od ubistva. Čovjek može ubiti čovjeka iz osvete ili iz koristoljublja, ali i koristoljublje je izraz neke — makar i izopačene — ljubavi prema životu. Samoubistvom, međutim, bacamo svoj život s prezirom Bogu pred noge. Samoubistvo je pljuvanje u lice stvoritelju. Učiniću sve, kažem vam, da dokažem da ta djevojka nije počinila takav grijeh. A ako tvrdite da je sebi oduzela život, objasnite mi zašto je to učinila? Kakav ste motiv pronašli? — Motivi samoubistva uvijek su zagonetni — rekao je inspektor. — Osim

toga, nije moja dužnost da ih tražim. Mislim da ne bi trebalo da se ljutite na mene što radim samo ono što mi je dužnost. Obaveza imam i previše, jedva stižem da ih izvršavam. Slučaj, doduše, ostaje otvoren, ali vam mogu unaprijed reći da ubistvo ne dolazi u obzir. — Divim vam se — rekao je Bertlef i ne pokušavajući prikriti ogor čenje. — Divim se s kakvom brzinom udarate tačku na ljudski život. Olga je primijetila da je inspektorovo lice pocrvenjelo. Ipak se savladao i poslije kraće pauze rekao, možda malo pretjerano ljubazno: — U redu. Da prihvatimo vašu pretpostavku da je u pitanju ubistvo. Razmislimo malo o tome kako je ubistvo izvršeno. U torbici pokojnice našli smo tubu s tabletama za umirenje. Možemo pretpostaviti da je sestra Ružena htjela uzeti tabletu, da se smiri, ali da joj je neko prethodno podmetnuo u tubu drugu tabletu, sličnog izgleda, samo otro vnu. — Mislite da je Ružena uzela otrov iz tube ataraktika? — upitao je doktor Škreta. — izvan Sestratube. Ružena moglasamoubistva. uzeti otrov izAko torbice, gdje ga je čuvala Takoje,binaravno, bilo u slučaju pretpostavimo, međutim, da je u pitanju ubistvo, onda nema druge mogućnosti nego da pretpostavimo da joj je neko podmetn uo o tro v oblikovan kao njen lijek. — Ne ljutite se, molim, što se miješam — rekao je doktor Škreta — ali nije baš jednostavno izraditi od alkaloida tabletu odgovarajućeg izgleda. To bi mogao uraditi samo neko ko ima pristup uređajima za proizvodnju lijekova. Ovdje niko nema takvih mogućnosti. — Hoćete da kažete kako je nemoguće izraditi takvu otrovnu tabletu? — Nije nemoguće, ali je veoma teško. — Dovoljno moguće rekaoodjesmrti inspektor nastavio: Razmislimo, nadalje,je kodabijemogao imati—koristi te žene.i Bogata nije— bila, prema tome koristoljublje možemo isključiti. Možemo odbaciti i političke motive, kao i špijunažu. Ostaju razlozi intimnog karaktera. Ko bi mogao biti sumnjiv? Prije svega ljubavnik, koji se neposredno prije njene smrti žestoko posvađao s njom. Vjerujete li da joj je on podmetnuo otrov? Kako na pitanje niko nije odgovorio, inspektor je nastavio: — Ja u to ne vjerujem. Taj mladić se svim silama borio za tu djevojku. Htio je da se oženi njom. Ostala je s njim u drugom stanju, pa i ako je zatrudnjela s nekim drugim, važno je samo to da je on bio uvjeren kako je zatrudnjela s njim. U trenutku kada je ustanovio da ona želi prekinuti trudnoću prosto se izbezumio. Samo,

uzmite u obzir, molim, da je sestra Ružena tek bila otišla pred komisiju, da još nije bila izvršila abortus! Za našeg očajnika, prema tome, još ništa nije bilo izgubljeno. Zametak u njoj još je živio i on je bio spreman da učini sve kako bi ga spasao. Apsurdno je i pomisliti da bi joj on u tom trenutku mogao dati otrov kad nije želio ništa drugo nego da živi s njom i ima dijete. Gospodin doktor nam je, uostalom, objasnio da običan čovjek ne može baš lako nabaviti otrov u obliku tablete. Gdje bi ga taj naivni dječak, bez veza i poznanstava, mogao nabaviti? Možete li mi to objasniti? Bertlef, kome se inspek tor, govo reći, stalno o braćao, slegao je r amenima. — Da vidimo na koga bi još mogla pasti sumnja. Uzmimo onog trubača iz glavnog gr ada. Upoznao se o vdje nekad s pokojnicom, ali ne znamo i nikad nećemo saznati koliko je daleko išla njihova veza. U svakom slučaju, dovoljno daleko da ga pokojnica zamoli da iziđe s njom pred komisiju za odobravanje abortusa i izjavi kako je on otac nerođenog djeteta. Zašto je to tražila upravo od njega, a ne od nekog ovdašnjeg građanina? To nije teško odgonetnuti. Nijedan oženjeni muškarac u ovoj banji ne bi se usudio da to uradi plašeći se da bi mogla pući bruka i donijeti mu neugodnosti. Takvu uslugu mogao joj je učiniti samo neko ko ne živi ovdje. Uostalom, priča o tome kako je ostala u drugom stanju sa slavnim umjetnikom mogla je medicinskoj sestri samo goditi, a muzičaru nije mogla naškoditi. Možemo, prema tome, zaključiti da je gospodin Klima pristao a da nije mnogo razmišljao o posljedicama. Zašto bi, poslije svega, on ubio jadnu medicinsku sestru? Kako nam je gospodin primarijus objasnio, veoma je malo vjerovatno da je Klima bio stvarni otac nerođenog djeteta. Uzmimo, međutim, u obzir i tu mogućnost. Pretpostavimo da je otac bio Klima i da mu to nije bilo nimalo prijatno. Objasnite mi, međutim, kakvi bi ga razlozi mogli natjerati da ubije Ruženu nakon što je ona pristala trudnoće i nakon štomožemo je operativni zahvat bio zvanično odobren?naŠtaprekid mislite, gospodine Bertlef, li pretpostaviti da je Klima ubica? — Niste me razumjeli — rekao je Bertlef blago. — Ja ne želim silom dovesti nekoga na električnu stolicu. Želim samo da sperem ljagu s Ružene, jer e samo ubistvo najteži g rijeh. I život u najtežim mukama im a svoju tajanstvenu vrijednost. I život na samom pragu smrti je divan. Onaj ko nikad nije gledao u lice smrti to možda ne zna, ali ja, gospodine inspektore, ja to znam. Zato vam kažem da ću učiniti sve da dokažem kako je ta djevojka nevina. — I ja pokušavam to isto — r ekao je inspektor. — Postoji, naime, i treća

sumnjiva ličnost. Gospodin Bertlef, Amerikanac, trgovac. Sam je izjavio da je sa sestrom Ruženom proveo njenu posljednju noć. Moglo bi se primijetiti da nam on to, da je ubica, nikad ne bi sam rekao, ali ta primjedba ne stoji. Svi prisutni na sinoćnjem koncertu mogli su vidjeti gospodina Bertlefa kako sjedi pored Ružene, a onda je još prije završetka odvodi u svoj apartman. Gospodin Bertlef dobro zna da je u takvom slučaju bolje sve reći nego čekati da to drugi otkriju. Gospodin Bertlef tvrdi da je Ružena te noći bila sretna. Pa i ne bila! Gospodin Bertlef, naime, nije samo šarmantan muškarac nego i bogat američki biznismen, pun dolara, vlasnik pasoša s kojim se može putovati po cijelom svijetu. Sestra Ružena živi kao zazidana u ovom gradiću i uzalud traži mogućnost da pobjegne iz njega. Ima ljubavnika koji bi htio da se oženi njom, ali taj mladić je običan mehaničar. Ako se uda za njega, zapečatiće zauvijek vlastitu sudbinu i nikud neće stići. Ipak, nikog drugog nije imala, pa nije htjela ni da se raziđe s njim, ali, ne želeći se odreći svojih nada, nije pristajala da se definitivno veže uz njega. Iznenada, pojavljuje se elegantan stranac, muškarac istančanog ukusa i široke ruke, i potpuno je zaluđuje. Počinje da sanja o tome kako će se udati za njega i tako konačno pobjeći iz ovog zabačenog kraja. Iako e u početku bila prilično diskretna ljubavnica, postajala je, kako je vrijeme prolazilo, sve neugodnija. Dala mu je na znanje da se neće lako predati i počela ga ucjenjivati. Bertlef je, međutim, oženjen čovjek i, koliko znam, njegova supruga, i to, opet toliko znam, voljena supruga i majka ednogodišnjeg djeteta, treba sutra da doputuje iz Amerike. Bertlef je spreman učiniti sve kako bi izbjegao skandal. Zna da sestra Ružena stalno nosi uza se tubu tableta za umirenje i zna kako te tablete izgledaju. Ima dobre veze u inostranstvu, a i dovolj no novca. Nabaviti otro vnu tabletu koja se po izgledu ne razlikuje od Ruženinog lijeka za njega je sitnica. U toku one predivne noći, dok njegova ljubavnica stavlja svečano otrovnu podižući tabletu glas u tubu. gospodine Bertlef — rekaospava, je inspektor, — daMislim, ste vi edini čovjek koji je imao razloga da ubije sestru Ruženu, i koji je imao mog ućnosti za to. Pozivam vas da priznate! U prostoriji je vladala mrtva tišina, inspektor je gledao Bertlefa pravo u oči a Bertlef mu je, šutke i strpljivo, Uzvraćao pogled. Njegovo lice nije izražavalo ni zaprepašćenje ni potresenost. — Nisam nimalo iznenađen vašim zaključcima — rekao je Bertlef konačno. — Kako niste u stanju da pronađete ubicu, morate pronaći nekoga na čija pleća možete prebaciti zločin. Činjenica da nevini stradaju umjesto krivih edna je o d velikih tajni ljudskog života. Molim, uhapsite me!

22.

Predio je tonuo u prozirni sumrak. Jakub je zaustavio kola u selu nekoliko kilometara ispred granične rampe. Htio je nekako da produži posljednje ulicom. trenutke u domovini. Izišao je iz automobila i krenuo seoskom Bila je to ružna i zapuštena ulica. Oko kuća su ležali zarđali obruči, zaboravljeni točkovi traktora, komadi starog željeza. Čitavo selo bilo je zapušteno i ružno. Jakubu se nametnula misao da su ta smetljišta sa zarđalim obručima kao neka prostačka riječ kojom se njegova domovina, umjesto pozdrava, oprašta s njim. Stigao je do kraja ulice i izbio na seoski trg s ribnjakom. I ribnjak je bio zapušten, prekriven žabokrečinom. Jedan dječak pokušavao je štapom tjerati pred sobom nekoliko gusaka, ali njima se, očigledno, nije išlo iz blata oko ribnjaka. Jakub se kuće okrenuo i pošao natragDječak, do automobila, zastao posmatrao kad je iza prozora jedne ugledao dječaka. od najvišeali petjegodina, e kroz prozorsko staklo ono što se događalo pored ribnjaka. Možda je posmatrao guske, možda dječaka koji je tjerao guske štapom. Stajao je tako, a Jakub nije mog ao otrgnuti pogled o d njega. On o što je najviše privuklo Jakuba na tom dječjem licu bile su naočare. Dječak je nosio ogromne naočare, s debelim staklima. Glava mu je bila malena, a naočare velike. Dječak ih je nosio kao neki balast. Nosio ih je kao svoju sudbinu. Gledao je kroz okvir naočara kao da gleda kroz rešetke. Da, nosio je taj ogromni okvir kao rešetke koje će vući sa sobom cijelog života. A Jakub je kroz te rešetke posmatrao dječakove oči i odjednom je osjetio kako ga savlađuje tuga. Došlo je to iznenada, kao kad voda probije nasip i razlije se po ravnici. Jakub već dugo nije bio tužan. Mnogo godina. Znao je za gorčinu, za ozlojeđenost, ali za tugu ne. Sad ga je odjednom obuzela, i nije se mogao s mjesta pomjeriti. Vidio je pred sobom dijete okovano u rešetke i bilo mu je žao tog djeteta, bilo mu je žao cijele njego ve zemlje i činilo mu se da je tu svoju zemlju volio premalo, volio pogrešno. I bio je tužan zbog te nedovoljne i neuspjele ljubavi. Odjednom mu je sinulo da svoju zemlju nije volio zato što mu je u tome smetala go rdo st, go rdo st izdvojenosti, gor dost elitizma, go rdo st prefinje nosti; luda gordost koja je učinila da ne voli svoje bližnje, da ih mrzi, da u svima

vidi ubice. I ponovo se sjetio toga kako je nepoznatoj ženi dao otrov i da je, prema tome, i sam ubica. Ubica je, i njegova gordost srušena je u prašinu. Postao je jedan od njih, postao je brat onih sumornih ubica. Dječak s velikim naočarima stajao je na prozoru kao okamenjen i neprestano gledao prema ribnjaku. Taj dječak, pomislio je Jakub, nije kriv ni za šta, nije učinio nikakvo zlo a rodio se sa slabim vidom, što će ga pratiti cijelog života. I postepeno mu se nametala ne sasvim jasna misao da je ono što zamjera ljudima nešto unaprijed određeno, nešto s čime su se rodili i što su prisiljeni da vuku sa sobom kao teške rešetke. Postajao je svjestan da on sam nema neko isključivo pravo na plemenitost i da je najplemenitije voljeti ljude makar bili i ubice. Ponovo se sjetio svijetloplave tablete i pomislio kako je nesimpatičnoj medicinskoj sestri podmetnuo otrov kao pokajanje, kao prijavu u njihovo društvo, kao molbu da ga prime kao sebi ravnog iako se uvijek protivio da ga ubrajaju među njih. Otišao je brzim koracima do automobila, otvorio vrata, sjeo za volan i uputio se prema granici. Još sinoć je vjerovao da će prelazak granice biti trenutak olakšanja. Da će otputovati radostan. Da će otputovati iz zemlje u kojoj se rodio greškom i u koju ne spada. Sada je, međutim, znao da napušta svoju jedinu d omo vinu i da druga ne postoji. 23 .

— Prerano ste se obradovali — rekao je inspektor. — Zatvor vas neće dočekati slavolucima, da stupite u njega kao Krist na Golgotu. Ni u zato snu da nisam pomislio da ste zaista tu mladu ženu. Optužio sam vas samo pr estanete s tvrdnjama kakoubili je ubijena. — Drago mi je što niste mislili ozbiljno kad ste me optužili — rekao je Bertlef pomir ljivo. — Mor am pri znati da ste u pravu. Tražiti pravdu za Ruženu od vas bilo je zaista nerazumno. — Sretan sam što ste se pomir ili — rekao je doktor Škreta. — Jedna stvar e u svemu tome ipak utješn a. Ma kako da je umr la, njena posljednja no ć bila je predivna. — Pogledajte mjesec — rekao je Bertlef — svijetli kao juče i pretvara ovu sobu u vrt. Nije prošlo ni dvadeset četiri sata od vremena kada je Ružena

hodala po tom vr tu kao vila. — Pravda, u stvari, i ne treba da nas previše zanima — rekao je doktor Škreta. — Pravda nije ljudska stvar. Postoji pravda slijepih i krutih zakona a osim nje možda i neka viša pravda, ali tu ja ne razumijem. Uvijek mi se činilo da na ovom svijetu živim izvan pravde. — se rekao Olga. je doktor Škreta. — Kako Pravdato? me—sezačudila ne tiče — — Pravda je nešto izvan mene i iznad mene. Kako god se uzme, nešto neljudsko. Nikad neću sarađivati s t om odvr atnom silo m. — Hoćete da kažete — r ekla je Olga — da ne priznajete vrijednosti koje važe za sve? — Vrijednosti koje priznajem nemaju nikakve veze s pr avdom. — Na primjer? — upitala je Olga. — Na primjer, drugarstvo — odgovorio je tiho Škr eta. Svi su neko vrijeme sjedili šuteći a onda je inspektor ustao da se pozdravi. U tom trenutku Olga se nečeg sjetila. — Kakve su boje bile tablete koje je gospođica Ružena nosila u tubi? — u pitala je. — Svijetloplave — rekao je inspektor i dodao, zainteresirano: — Zašto pitate? Olga se uplašila da je inspektor pročitao njene misli i brzo rekla: — Vidjela sam kod nje jednom takvu tubu. Zanimalo me je samo je li to bila tuba koju sam vidjela... Inspektor nije bio pročitao njene misli, bio je već umoran i poželio je svim prisutnima laku noć. Kadlijeizići otišao, se obratio Škreti. — Još malo pa će stići naše žene. Hoćemo da ihBertlef dočekamo? — Hoćemo. Danas uzmite dvostruku dozu lijeka — rekao je doktor Škreta brižno i Bertlef je otišao u susjednu sobu. — Vi ste nekad davno dali Jakubu otrov — rekla je Olga. — Jednu svijetloplavu tabletu. Znam da je uvijek nosio tu tabletu uza se. — Ne izmišljajte gluposti. Nikad mu ništa slično nisam dao — rekao je oštro doktor Škreta. Iz susjedne sobe izišao je Bertlef s novom kravatom i Olga je zaključila da je vrijeme da se povuče.

24 .

Bertlef i doktor Škreta išli su duž aleje topola prema željezničkoj stanici. — Pogledajte ovaj mjesec — rekao je Bertlef. — Vjerujte, doktore, učerašnje veče i no ć bili su čudesni. — Vjerujem vam, ali ne bi trebalo da se tako poigravate. Pokr eti bez kojih takva noć ne može proći za vas su zaista veoma riskantni. Bertlef nije odgovo rio , ali lice mu je up ravo blistalo o d sreće i ponosa. — Čini mi se da ste odlično raspoloženi — rekao je doktor Škreta. — U pravu ste. To što sam posljednju noć njenog života učinio lijepom zaista me ispunjava srećom. — Znate — rekao je doktor Škreta iznenada — već odavno želim vam se obr atiti jednom neobičnom mo lbom, a nikako se ne usuđ ujem da je izgovo rim. Osjećam, međutim, da je današnji dan nekako poseban, i da bi trebalo da skupim hr abro sti... — Samo recite, doktore! — Htio bih da me usvojite kao sina! Bertlef je, začuđen, zastao a doktor Škreta mu je počeo objašnjavati razlog e zbog kojih mu se obratio s ta kvom molbom. — Ja bih za vas, doktore, uradio sve — rekao je Bertlef — samo se pitam kako će čitavu stvar shvatiti moja žena. Njoj bi to moglo izgledati glupo. Bila bi petnaest godina mlađa od svog sina. Je li to pravno uopće moguće? — Nigdje ne piše da usvojeni sin mora biti mlađi od svojih roditelja. Ta nije pravi sin, nego usvojeni. — Jeste li sigurni u to? — Sve sam već odavno u detalje raspravio s pravnicima — rekao je doktor Škreta oklijevajući. — Znate, sve je to pomalo čudno i zbunjuje me — rekao je Bertlef — ali danas sad izuzetno dobro raspoložen i htio bih da se cio svijet raduje sa mnom. I ako će vam to donijeti radost... sine moj... Pali su jed an drugo me u zagr ljaj nasred ulice. 25.

Olga je ležala u krevetu (iz susjedne sobe nije se čuo radio) i razmišljala o tome kako je potpuno sigurno da je Ruženu ubio Jakub i da to znaju samo ona i doktor Škreta. Zašto je to učinio, vjerovatno nikad neće saznati. Osjećala e kako joj talasi jeze prolaze kroz tijelo, ali je s iznenađenjem ustanovila (znamo već da je znala posmatrati samu sebe) da je ta jeza prijatna a užas pomiješan s ponosom. Vodila je, sinoć, s Jakubom ljubav u vrijeme kada je sigurno bio obuzet najstrašnijim mislim a, i upila ga j e u sebe, u ljubavnom aktu, zajedno s njima. Kako je moguće da mi to ne smeta? pitala se. Zašto nisam otišla (i nikad neću otići) da ga prijavim? Zar i ja živim izvan pravde? I što je duže postavljala sebi takva pitanja u njoj je sve više rastao neki čudni, opojni ponos. Osjećala se kao djevojka koju siluju i koju iznenada obuzima vrtoglava slast, slast utoliko žešća što je navirala protiv njene volje. 26.

Voz se zaustavio u stanici i iz njega su izišle dvije žene. Jedna od njih mogla je imati oko trideset pet godina; nju je poljubio doktor Škreta. Druga je bila mlađa, elegantno odjevena, nosila je u naručju dijete i nju je poljubio Bertlef. — Pokažite mi, gospođo, vašeg sinčića — rekao je doktor Škreta. — Ta a ga jo š nisam vidio! — Da te tako dobro ne poznajem, posumnjala bih — nasmijala se supr uga doktora Škrete. — Pogledaj, ima mladež na gornjoj usni, na istom mjestu gdje i ti! Gospođa Bertlef je pogledala Škretu i jedva prigušila uzvik. — Zaista! Kad sam se liječila ovdje, to uopće nisam primijetila. — To je tako zanimljiva slučajnost da ću se usuditi da je uvrstim među čuda — rekao je Bertlef. — Gospodin doktor Škreta, koji vraća ženama zdravlje, spada među anđele i kao anđeo ostavlja svoj znak na djeci kojoj je pomo gao da dođu na svijet. To nije mladež, to je anđeo ski pečat! Bertlefovo objašnjenje svima se dopalo, i dočekali su ga smijehom. — Uostalom — obr atio se Bertlef svojoj privlačnoj ženi — svečano te obavještavam da je gospodin doktor prije nekoliko minuta postao brat našeg malog Johna. Prema tome, sasvim je u redu da kao braća nose isti znak.

— Konačno si se... znači... riješio... — uzdahnula je supruga doktora Škrete, presr etna. — Ne razumijem, ne razumijem! — tražila je objašnjenje gospođa Bertlef. — Sve ću ti reći. Danas ćemo imati o mnogo čemu da pričamo, mnogo štoštapod da proslavimo. Pred nama je divan vikend — rekao je Bertlef hvatajući ženu ruku. Polako, veselo razgovarajući, krenuli su preko osvijetljenog perona prema izlazu. obrada: skobo90