One who waits-Onaj koji čeka

, a k e č , i e j j l o k zem j a n ama eka. o m bin čovj de, a s Ja u du i na e ru j o lič zlatn ra, a n O naj š ka izvo tali, O am ruda sa ehko , s a o m v a m J itka to se a sa om. P en š neb sjajn a , m v e m j a u i l o r G inta p vatr oji bd ta, T bljena naj k a čis , e d o r u a r o r Ob a sameškog bez m rijem. J ad t e I lju , Izn pobunen zemji čekai Bezm kamnaj koe stvarih. i j v i o b o n o Dr a sam ode nd sjaj J se r je o Da sjajni Još ISBN 978-9958-865-98-5

0009789958865985

SEJAD DURAK

ONAJ KOJI ČEKA pjes me

Sejad Durak/ONAJ KOJI ČEKA

SAMOSTALNO IZDANJE

autoportret

SEJAD DURAK

ONAJ KOJI ČEKA

pjesme

SARAJEVO 2012

Ja poslana sam iz moći,

I došla sam k onima koji me promišljaju, Pronašli su me oni koji za mnom tragaju. Pogledajte me, vi koji me promišljate, I vi što slušate, počujte. Vi koji na me čekate, uzmite me k sebi. Grom:Savršeni um

Mojim kćerkama Emini i Selmi.

Zahvaljujem mojoj sestri Hasni Mirsadi Durak na pomoći i razumjevanju za moje pisanje, za pripremu i objavljivanje moje prve, toliko čekane, zbirke pjesama. Zahvaljujem se pjesniku Šefiku Daupoviću i Viktoru Majiću na istrajnoj podršci i hrabrenju da ova zbirka bude ukoričena, oštampana i ponuđena sudu kritike i javnosti. Takođe svima onima koji budu čitali ove pjesme, hvalili, kudili ili promišljali o ovim pjesmama, sa dubokim poštovanjem zahvaljujem se, jer na kraju krajeva pjesme i nastaju radi svih onih koji ih čitaju. Nerado moram napisati da sam dugo, dugo čekao ovu zbirku pjesama i nerado se sjećam svih mojih neuspjeha kod izdavača. Ojađen ovim siromašnim stanjem društva i duha odlučio sam se za, možda nepopularan čin, samostalno objaviti ove pjesme nastale 2007 i 2008 godine, iako je ostalo nekoliko knjiga pjesama iz prethodnog perioda.Nisam onaj koji se samo nada i samo vjeruje, ja sam onaj koji je istrajan, ”Onaj koji čeka”.

8

Ja svetkujem samog sebe i pjevam samog sebe, a što ja sebi dopuštam morate i vi sebi dopustiti. Walt Whitman

9

Zemlja seoba

Nas dva

O

pet smo, Putniče, zašli u planinu, Među strmo stijenje i oštro kamenje, Kroz povijest cijelu, Zalutali smjelo. Kud li nade te? Da pokrenemo se iz mira izbe, Pod nebom plavetnila, Ništa ne tražeći, Samo, puta pred sobom. Sa ono prtljaga što u umove stade, Sa onim što u nasljedstvo dobismo, Nas dva, Zaputismo se u neznani dan, A traga ni ispred, ni iza ne osta, Prašina mehka i trenutna, Koliko blizu, toliko daleka, Putniče moj.

12

13

Onaj koji čeka

J

a sam onaj koji čeka, Onaj u dubinama zemlje, Onaj što liči na čovjeka. Ja sam ruka zlatne rude, Pitka voda sa izvora, Grumen što se mehko tali, Tinta plava neba sama, Obrubljena vatrom sjajnom. Ja sam onaj koji bdije, Iznad teškog rada čista, Bez pobune i bez more, Drobim kamen zemlju rijem. Ja sam onaj koji čeka, Da se rode nove stvari Još sjajnije od sjajnijih.

14

Zemlja seoba

K

ad bi ti pisao pjesmu ovu? O svjetovniče. Dok ti koračaš ili puziš, To tvoj je izbor, Kroz zemlju seoba Prema čistom ustrojstvu Tvojih misli. Kad bi samo mogao? Pomislio bi kako je Malen krajolik I zvijezde bliske Bilu našem. Ja i saputnik izbjegli bi U zemlju seoba, Gdje korak ne predstavlja Ubrzanje, Gdje lebdenje čini hod Veselim i dalekosežnim Za umiranje.

15

Tu kraj tebe, U punom smislu ostanka, Izgradio bi dom Sa sedam spratova I piramidom od vjetra, Za sve nas Da se zaklonimo Od nemilosti sunca. Bili bi ponovno jedan narod, Misao jednakosti, Bili bi prvotni hor Jednog glasa, Dok se bude usnule livade I na njima cvijetovi razasuti.

16

Novčić za dušu ostavi

N

ovčić za dušu ostavi, Na mrtvo tijelo, Srce otvori prostranstvu, Iza oblaka i postojanja, Sebi, putniče, podari Posljednju svjetlost ovoga mraka, Što kasni u našim očima Sagorjelim od vječnosti. Prašnjave su mudrosti, Kao izgubljeni ratovi naši Na ovome svijetu Vrelom od uzaludnog gledanja. Druže moj! Toliko bi dao ljubavi, Za samo jednu bol Cvijeta što se nanovo rađa Iz smole vremena. Kada nam se ukaže sunce Našega smirenja, Nad prošlim vremenima, I vatra, budućeg sna,

17

Našega neznanja, Na vratima prostranstva, Sa onu stranu planine odnese. Kada ostane samo tren sjećanja, Iz bilo kog života, A vjetar oduva Ono ljubavi iz uma, I zavolimo cvijet u pupoljku Iz ove pjesme, Pjevajmo, vrelo pjevajmo.

18

Krenusmo putniče smjelo

K

renusmo putniče smjelo, Od planine Zagros na istok, Preko Ararata I planinskog lanca Taurus Na sjever do brežuljaka Sirije i Libanona, Tražeći koru hljeba nama dragu, Ukusnu do pune svjesnosti, Našeg čina, Da budemo i da nas bude. Ti i ja i ovo nebo, Ja i ti i ovo sunce, Znamo da su i oni sa nama, Sa pristojne visine upućeni U naš naum. Putniče znamena puta, Koferi naši postaše nama lagani, Kao vjetar koji prolazi Pored nas lagano ali puni našu nadu. Put bez povratka bijaše, Ovaj naš, 19

Sa odmorištima u špiljama Šenidara, Dok rušile su se oluje i potopi, Iza naših namjera Da živimo slobodni Na ovoj zemlji velikih uskrsnuća.

20

Tvoj pogled

T

voj pogled je Na istok i na zapad, Zagledan u jednome trenu, Ispred trostolnog grada. Trenutak tvoj traje U cijelom vremenu, Ovome što je iznad Tebe i nas, Iznad gornjeg i donjeg svijeta. On ne prestaje da bude, Kao i tvoj pogled Na obje strane. Ništa se neobično Neće desiti, Jer čuda su svakodnevna. Dva kamena nišana Do sada i od nekad, Dva nišana između Neba i zemlje, I nade jedne buduće Kao sjemena. 21

O mirna tvari uma

O

mirna tvari uma, U tebi bukti voda, Raznesena poljima čistim, Nakon nebeske bitke. Ti trpiš osluškivanje Iz vedrih i velikih dubina, Nataložene sreće, Što se razlijeva tvojim Šumama i tvojim travama I svim biljem, Ove ljepote nastale Vrelom pjesmom. I danas dok gledam, I dok pred vidom, Odvija se misao vatre I spoznaja vode, Talože se stihovi harmonije, I cijeli krajolik drhti Od ritma i slika, Stvorenih u davnini, A u blizini čistog vremena. 22

23

Putnik

P

utnik, saputnik, sabrat, Zagledan u tebe, prašinu, Što se izdiže van neba, Plaveti slikane morem, Sanja mojim očima, Svih vjetrova, Svih plima i oseka, Što stigoše u naše oči, Iz bliskih davnina, Iz dalekih nizina, Na ovaj maleni kamen, Na koji se oslanjam, Dok stišćemo kofere, Svu svoju imovinu.

24

Lulu

U

vrtovima samoće, Na domak ljubavi, Lulu strastveno izmješan, Dovoljan sebi, Naslonjen na kamen vreo, Sanja nas udvojene i bolne, Ti okupan vrelom tamom, Zlim vjetrom sa goleme planine, Zaljubljen u stvaranje nedostižno, Suzama plaviš more pustinje. Sebi dovoljan a neplodan, Kao iz vremena pretpotopskog, Kad se ne sije i ne žanje, A buka se pretvara u noć, Automobili, vozovi i avioni, Raznose vrijeme kao vjetar pelud, Kroz ovaj čudesni vijek. 25

U izlozima, stranicama dostupnim, Svim dušama nade, Ti se podatno ustoličuješ, Kao ljubav za dvoje, U jednom plamtećem dahu, Do struka obla ženstvenost, Od struka bik prožimajući.

26

Gledam tu sliku

G

ledam tu sliku. Što tu ima? To što se kreće, Nevidljivo je svima. Tebi samo! Začuđujuće jasna. Ali dok si u njoj, Kao plima skrivena. Gledam i vidim, Um sumoran u vjetru, Možda neka voda, Bezbojna od samoće, I ti, putnik, Na putu kratkom, Što nestaje. Sunce ili svjetlost, Padovi sa vidljive litice, Kroz realnu noć, U neko oko, Koje će moći Da gleda u tebe.

27

Sliku gledam… A ne vidim… Od slike same To što slika skriva, Taj rascjep vida Što se otima Iz linije bila, Iz sjene svjetla, Iz tebe U njoj skriveno. Gledam i gledam, Dok praznina ne savlada Prostor gledanja.

28

Deset hiljada svijeća za Hirošimu i Nagasaki

D

eset hiljada svijeća, Plove niz rijeku, Deset hiljada duša, Svijetli u dvadesetom Vijeku. To mjesto života, To mjesto umiranja, Taj planet. Taj dvadeseti vijek. To stanje, Ni naprijed ni nazad, Taj kovitlac kolopleta, Smrt i život, Života i smrti, Kao masovne pojave, Među dvije rane, Rane neba i rane tla. Deset hiljada svijeća, Plovi niz rijeku. 29

Sklonište

Sklonište

T

u negdje u uglu svijeta mora da bude jedno mjesto, pjesma da bude ko trn, ko prijesto, i kad kiša pada i kad sunce grije, kad se na nas snjegovi strovaljuju, kada oluje bjesne, da mogu u taj mali dio svijeta, u taj posljednji dio svijeta, na kraj svijeta, da se sklonim, u tu moju kuću sa četvera vrata na četiri strane svijeta, u taj mali dvorac ispod kape neba, da se skuče ova naša djeca, ova naša ljubav što nam treba. U tu pjesmu zemlju, u tu pjesmu vodu, u tu pjesmu nebo, kad zagrme vatre, kada gine sjeme, da se skupe oko mene, pod pazuho, ispod stijene, u sigurne krajolike, 32

ova naša djeca što lutaju svijetom, kao kletva na sve strane svijeta.

2. Dođi več i spusti ruku na moje srce, otopi led, otopi kamen što se u njemu stiska, dođi več dok snijegovi ne zaveju puteve, dok mora ne preplave planine, dođi prije pomračenja sunca, dođi u ranu zoru kad moje srce lagano kuca, dođi, sva su vrata na kući otvorena, sva su za tebe. Pogledaj me, oko tvoje je i moje oko, kroz njega se vodopadi liju, dođi, iz neba, iz vode, iz zemlje, dodirni me, otopi mi led u srcu, korak tvoj pjesma je što nadu oslobađa, mekan kao mačji hod na putu slave, korak tvoj je bliži meni,od mene dalek, a tu si, osjećam te, u svakoj suri, u svakom dahu, u svakom treptaju, u kapi rose jutarnje progovaraš, tvoji su stihovi, ti si u stihovima odbrana, moja snaga, moja djeca, moje jutro u srcu, čin svanuča, nebo, još jedno nebo, 33

i nebo iznad neba, znam, još više znam, hiljadama godina znam, da dolaziš, dolaziš viječno, dođi već, krajnje je vrijeme, zaustavi pokrete, sile, mržnje, ideale, otvori moje srce, onako lagano, u jutro, probudi me, pogledaj me, oči su naše dvije ljubavne strijele, jednim letom lete, otvori mi srce nek u njega uniđu vjetrovi sa Himalaja, neka u njega uniđu naša izgnanstva, sjećanja naša na pomore, na ratove, na krvoprolića, na sjemenje zla, otvori to moje malo srce i u njemu zdrobi kamen, neka nikada ne naraste mržnja, dođi, jer drugoga mi puta nemamo, jer drugim putem se ne može, svi su drugi putevi zatvoreni, samo jedan od tebe do mene, i od mene do tebe tu je.

34

Kuća

S

jedim kod kuće, vjetar je majka, otac se odselio još juče, iznad naše kuće, spomen na njega tražim, nišani, nišani, tamo gdje su bile topole i kesteni... Ispred kuće sam, cvijeće je uzraslo visoko, rumeni plamenovi latica bdiju, čuvaju izgubljenu uspomenu. Kuća zidova nema, ni susjedova tako, ulica cijela ruševina je samo, sjedim pred kućom, bez godina i nade, trnci mi obamrli u kostima, pepeo u očima, avlija pusta, mahala napuštena, srce prazno... sjedim pred kućom koje više nema, stvari iz nje su sad tuđe ruho, fotografije razasute u plamenu, pospremanja tu nema, u kofere, 35

skupljam ostatke pepela, kao da i mene nema.

Krenut se nema kuda, zarovi smrti su u okolo, mada straha tu više nema, otac je odnio nadu, poći kuda sada? početku il kraju? dvorišta se za mnom zatvaraju. Ispred kuće još molitvu da predam, smrti ne, a ni raju, oku što suzu skriva, možda uzdisaju. Kuća, to drvo ne raste u mom kraju.

36

37

Mantranje

40

Prva

Jedinstvo (kamen)

S

jedinjeni, mnogougli kamengrad, I svaki od vas po jedan kamen Međaš uz međaš postajemo uzlov, Zakona obnavljanja iz unutarnjeg U srce vanjskog mnogokružja. Glasom obgrli dan i noć, ovo se Zbiva kada smo skupa sa kamenom, Materijom mnogostrukosti, O neka teče našom moći. Ponavljaj kao mnogi i moli, O neka teče kao voda O neka se lije kao mjesečina, O blista u našem umu, Sanja nas dok sanjamo, zdravi Od bola neba, od jada vjetra Od svakog neprijatelja u nama Sjedinjeni mnogougli smo kamenovi. 41

42

Druga Stabilnost (korijenje)

D

uh naš, duše svih nas nad ovim I onim svjetovima iznad i ispod, Na zapadu i istoku, sjeveru i jugu. U svakidašnjem krugu, Reci: Ovdje smo kao postojanje, Čvrsta je materija mantre. Duh naš je besprijekorni krug, Ta mjera između uzdaha i tijela, U koju se zalazi miran kao stijena.

43

44

Treća

Prolaznost (voda)

B

acismo kamenčić u mirnu vodu Naše mandale. I gle, Kružnice lotosove sanjaju nebo, I ponavljaju se u vrtlogu, Jedan i još jedan i još jedan.

45

46

Četvrta Obala (izlazak)

M

ore mandale na rubovima vode, Donose naplavine bića ovdašnjih, Kao historija ispresjecana si Ušćima naših misli. Da zakoračim na izlasku, da se probudim, I vidim svijet u ovome trenutku, Među vitražima kroz koje prolazim, Sa vlagom slanih kapljica. Ti si mandala ćilima sadašnjeg, U sebe unosiš vitice i bordure, Ceste i drumove koje nas bude Poslije potonuća.

47

48

Peta

Oblak (stanje)

N

isko tragasmo za tobom, U tvojoj pjenušavoj vjeri, Nad nama kao kapljice lebdiš, U krugovima naizmjeničnim. Podignemo li oči imamo te, Danas bijelu, A na tugu tešku sivu iz očiju. Uvijek te nalazimo uzvišena I kada se krugovi bore među sobom, Ne dodirujući zemlju Dok je ne oplačeš.

49

50

Šesta

ODSJAJ (o zrcalu )

P

onavljaj ovu ničim neuznemirenu, Mantru ogledanja u mojoj duši. Prvo je prizma što svjetlosti se daje, Potom je kugla kroz koju teče tama, A kada postane cvjetno polje, Prihvati odsjaj iz duše, ogledalo Tvoje i moje. Zrake su kao sječiva misli, Prolaze smjerno kroz materiju svaku, Duboku tamu i blisko svjetlo, Nalazeći me.

51

Dodirni mi dušu

Ninlili u vodi

K

upala si se gola u vodi, Čistoj i modroj od neba, Rad rađanja lotosova cvijeta. Stidjela si se odbiti me, Nagloga i u vatru bačenog, Dok sam prolazio vremenom. Iz sna vode dopirala je Muzika golemih prostranstava, Tvoje umilne duše strasne. Sva okolina me zazivala, U tvoje odaje Dok se pjenuša svod plavetni. Uzeh ono što me u vatru pretvori, Uzeh te u krhkom čamcu, Dok rijeka je odmicala obale. Buđenje bijaše smrtno i zamorno, Oteklog od munje i groma Što me udarom razdjeli na dvoje. 54

Belkis kraljica od Sabe

P

akujmo darove Zlatno grumenje I metale drage Hiljade slonova I mnogo ženske I muške djece Spakujmo snove Belkis Za tren mudrosti Ljubav što ima Svoj izvor I krenimo Tamnoputa ljepoto Preko prostranstva Nedostižnog Neka ljubav bude Neka se stvara Neka se množi Loza bezvremena U strasti sna.

55

Djevana

D

jevana, divna, Gazila je vijek U mome srcu Sa svojim Godinama mladim, U ropstvu, što je Do mene donese, Kao vjetar paučinu Iz zaborava. Djevana, divna divoto, Zanesena u trpnju, Vremena našeg Što nas nikuda Ne vodi, Samo vraća nanovo Sebi. Djevana, Snu nedosanjanom. 1436. hladna, duboka Smeta, Niz zemlju pustu Od samoće, Kroz stijenje Gole pustoće. Provedoše stazom, Djevanu, konjica mračna, Krvava od gluvoće.

56

Djevana Djevana, divna, Gazila je vjek U mome srcu Sa svoim Godinama mladim, U ropstvu, što je Do mene donese, Kao vjetar paučinu Iz zaborava. Djevana, divna divoto, Zanesena u trpnju, Vremena našeg Što nas nikuda Ne vodi, Samo vraća nanovo Sebi. Djevana, Snu nedosanjanom. hladna duboka Smeta, Niz zemlju pustu Od samoće, Kroz stijenje Gole pustoće. Provedoše stazom, Djevanu, konjica mračna, Krvava od gluvoće.

57

Dodirni mi dušu

D

odirni mi dušu,

Ženo. Uskoro ništa više Neće postojati. Dodirni tu sliku Hladnoće. U dubini vode. A poslije ništa, Više neće biti, Kao da nikad, Nije ni bilo. Dodirni, ako hoćeš, Ženo. I budi tren čovjek Od samoće, Iz moje duše hladne, Kao jutro sunčano

58

Stiješnjena izvan slobode

S

tiješnjena, izvan slobode, Gle, kucnula je kao bilo, Otkucaj sa Katedrale. Živa je, iskra malena, Njeno tijelo blistajuće, Između borbe i nade, Između htjeti i moći, Gle, kucnula je u jednom Otkucaju bila sa Katedrale. Svjetlosne godine su prošle, Između otkucaja, između Zvijezda. Stiješnjena izvan slobode, Bila je ona.

59

Sitne se kapi kiše množe

S

itne se kapi kiše množe, Prskaju prozor i svod, gledaj, Nebo se spušta na naše oči, Mislim draga, Koliko more mora da bude? Koliko samo protekne vode? I daljine kolike su, Koje nas nikud ne vode? Sivo je naše jutro, podne i veče. Daleka bliska tama ova. Ti si me dušo ostavila. -Rad Gota jednogKao da sam siroče. Da kisnem u nutrini samoće.

60

Tražio sam te dušo

T

ražio sam te dušo, Ispod oblaka, U grimiznoj odstupnici, Vjetra, Da mi se ukažeš, U neizmjernoj veličini, Kao da tražim, Matematičku veličinu, Na identitet svoj, Boga, Tu negdje, Gdje još teče vazduh, Za udisanje i izdisanje.

61

Dijak

P

isah ti, veličanstvena nado, Na koricama knjige dva reda, Pismom našijem, da me se sjetiš, Vjero mojih ruku i da me čekaš, Dok iz bojišta ne stignem, u ranama, Ljubavi. Pisah ti, očiju mi mojih, dok se Rušiše strepnje u ovu moć, Da neće do tebe stići ovo pismo, Prvi redak molitve, da me dočekaš, A drugi za ono što iza nas ostade, Neiskazano u vjetru dodira naših. Dijak sam samo tvoj, a bolan I mrtav u tvojoj duši, kao oko ugaslo, I znam Dijak sam samo, A ne vladar tvoga srca. Umrijeh na bojni od koplja srdita, I ako ne mislih zlo nikome, sa perom, Vjero moja, umrijeh bolan, prebolan.

62

Odgovor Dijaku

P

ismo ti pisah, o mili, Dragi dijače, na tvoje pismo, Koje ne dobih Nit suzama ga oblih nijemim. Pismo moje je od bijelih Uzlova, sa ljubavlju izatkano, A svaki uzao jedna je suza moja, U retke u znamenja, Rad tebe dragi. Tvoje bojne su u mome srcu, Tvoje stradanje su bolni san, Dijače moj, Pišem ti, ne dočekala noć, Što se talasa niz Bosnu, Rad ovih reda, moje slabosti, Nevjerstva moga golemog. Udajem se dragi za mjesec, Što nad poljem leprša, Udajem se dijače, Nedočekavši tvoje retke nade, Da me obljubiš u svitanja. 63

To jedinstvo u početku

O

tebi. O meni u tebi. O tebi u meni sa razmjerima Čiste jednakosti, izbirljive samoće, Pronađenog vremena u sjećanju. To jedinstvo u početku, Ta misao na kraju, Potire trajanje naše boli, Koju nosimo kroz sve živote. Ti svemoćna veličina, Ja samo tvoja čestica. To moje osjećanje prostora, Ja ime tvoje. Nosimo se koracima vrelim, Izvan nas obojenih tuđom vjerom. Volimo se kao dva pustinjska kamena, Oslonjenih na vrelinu zvijezda. Čekamo, o tebi misao u meni, O meni, svršetak mita u tebi.

64

I u bajci

I

u bajci Poljubac sve rješava. O draga, o mila. I u bajci. Dok smrzavaju se prozori prolazni, Kroz pamet cijeloga vremena, Nikada ne ljubljenog niti voljenog, Kao što se vole vrapci na žici. Poljupci bi to mogli kada bi htjeli, Ratove u vitrine šarene poredati, Da samo ruke sviju koje se ljube U proljeća, ljeta, jeseni i zime. Naše poljupce ljudske i one sve druge, Što se u registrima množe, Kod velikog registratora, Kod velikog registratora snova I darova topline na vrhu svijeta. Mogu to oni, mogu, Ali su na njih svi živi i svi mrtvi Zaboravili i odali se brzini postojanja, Kao i ja u bajci. 65

Sve je pod dubokom tamom

S

ve je pod dubokom tamom, I nigdje se iseliti ne može, Što je ovamo i tamo je, Što gore je pada dole, Sa zapada na istok, Sjevera na jug. Tama na tamu se širi, I nigdje, baš nigdje Izbjeći se ne može.

68

Nedjelja je u svijetu

N

edjelja je u svijetu, Skriveno znamenje nedostupno, Onima što na ovaj dan, Proklinju svitanje, psuju suton. Pred samoćom ostavljeni, Kao što se ostavljaju siročad. Ne, a mogao je biti, Bilo koji drugi dan, druga noć, Kada se svijest seli u skrivene, Tajne nedokučive, neobjavljive. Mogao je biti bilo koji mjesec, Godina ili vijek, U kojem se proklinje svitanje, A psuje suton. U čistoj samosti našoj.

69

Izgnanstvo

P

omislih na dobrovoljno Izgnanstvo, Protjeran od svega Dohvatljivog, U visine samoće. Pomislih, da mi se to, Već desilo, Mada je duboka noć I svitanje za nikada, Ne dolazi, Ne nose sunce sa sobom. Ovo je samo, Plod mašte. Daleko bilo pa nestalo, Postojanje duše moje.

70

Tako to ide

T

ako to ide, Kao kad se rodiš, Poslije svoje smrti. Samo te veže, Imati, namaknuti, Nabaviti tu bogdu, Što te u njoj ima, U svijetu žurnom. I kad središ sve, I kad sagradiš svijet, Nestane te iz njega, Kao da si umro Prije svoje smrti.

71

(ovo

je teška pjesma)

N

ema riječi Misli se zgrušavaju, Nema odgovora, Samo patnja, U sjećanjima, U osjećanjima, U umu bola. Bola. I bola bola. Slike kakve Se ne mogu Zamisliti, Kakve se Ne mogu stvoriti, Kakve se Ne mogu osjetiti, Bez probadanja, Bola. Bez Srebrenice, Više od simbola, Više od patnje, 72

Više od smrti. Ne može se Zatvoriti oči i zaspati.

-----------------------------------------------------Tragediji koja traje i ne nestaje u nestajanju svakodnevnice,

ime grada je postalo simbol sa značenjem nepremostive patnje.

73

Bješe to kao dan

B

ješe to kao da je dan, A nije bila ni noć, Nije bilo ništa, U svijetu čudovišta. Gorjele su šume, I rastinje. Gorjela je duša svijeta, Uronjenog u plamen Smaknuća. Bješe kao da nije bilo, A bilo je, Samo se ne pamti, I ne pripovijeda po uglovima, Po ranama zaboravljenim, I od vjetra prolaznog, I od svijeta cijelog.

74

Kad sve prođe

K

ad sve prođe, Reci još jednom, Od bijesa i bola, Vrisni. Krikom, neka odjekne Ovom ljepotom, Božanskog gorja. Kada te prestane Srdžba, Kada bol umine, Zaboravi. Ono što je ožiljcima Dato. Zaboravi krik nedavni, Otpušten u prostranstvo, Kao okašnjeli leptir mudrost. I neka je i psovka, Ili mali vapaj molitve, Neka je posljednji, Tvoj vrisak.

75

Niotkud sam

N

iotkud sam, Ni za koga sam, Promašen prostor, Ostavljen za vremena Zaboravljena. Iza ili ispred Davno buduće, Skrhano uzdignuće. Nikada, ni otkuda, Neću se roditi. I ostat ću puka Egzistencija. I da me ima, I da jesam, Da se obnavljam, Ili prepisujem, A nastajem, Na strašnim Sjećanjima. A da me ima Koračao bi Niz Omladinsko Šetalište. Živ. Višestruko živ. 76

Ne prepoznajem te

N

e prepoznajem te, Ti si onaj uvijek tu, U ogledalu, Kad god se pogledam. Ne znam, koji si? Zacijelo stranac. Ne ličeći na ovoga, Mene. Nešto što me prene, U sred upitnosti, Duše nespoznate.

77

Unutar i vani

Kao što ptice lete

S

ve je sazdano Od trenutka ljubavi, Od ljubavnog prostiranja, Neograničenoj u ograničenju, Naših osjećanja ljepote. Unutar i vani, U istom trenu, Višestruko se dodirujemo mislima, Kao što ptice lete Od mene tebi, Od tebe meni.

80

81

U svojoj samoći

D

e, Sretniče, pogledaj

Sebe. Spavaš, ponešto sanjaš, U jutro ispijaš kafu, Uz tuđi život. Vijest strašnija od strašnije. Nešto radiš rada radi, Kotrljaš se ulicama, Sudaraš se sa vremenom. Poneku bolest sebi priuštiš, Okružen glasnogovornicima Svakodnevnim. De, Sretniče, pogledaj se U svojoj samoći Sa tuđim životom na ekranu Ispijaš svoju jutarnju kafu.

82

Da budeš čist sunčevi krug

D

a budeš čist sunčevi krug, Ti uzmogni svoje snove, Nositi vrelo. Ispod šešira, oboda, Tamo gdje su tvoje, Drage uspomene, Istrgni onu što te nosi, Kroz dan i noć. Ti poglavaru mojih misli, Ti, zaštićen u svojoj moć i, Ne progovori ništa, Jer šešir si, kapa silna, Što skriva se i pojavljuje se Unutar bića.

83

U krugu sobe

U

krugu sobe U dvorištu, Gradu sa neboderima, I ulici sa trotoarima, Izlozima, Porodice i prijatelja, U krugu unutarnjem, Ograđenim od svijeta, Od poretka i uredka, U krug od misli, U krug od osjećanja, U zatvoru, Od vanjskog zbivanja, Da iskoračim. Kako? Da sam žena, Muž, Majka i otac, Da sam osoba, Ličnost ili samac, U krugu sobe, U dvorištu,

84

Da iskoračim korak, Da se iskažem, U svijetu van kruga, U krugu kruga, U sebi i van sebe, Da preživim, U nemiru i nemaru, U strahu Ili, Da se rodim nanovo, Van okruženja, Platana i gavranova, Da hodam drugdje, Iz drugog u drugo, Da biće budem, Da živim u drugom.

85

Imamo um

I

mamo um, I razum imamo, Nije važno, Kakvo tijelo imamo, I lice imamo, Nije važno kakvo Lice imamo. Imamo svoje misli, I osjećanja imamo, Nije važno, Kakvi smo vani, Imamo ono, Što nas boljim čini, Imamo svoju Odluku o sebi. Imamo se, Onakvim kakvim smo, Imamo sada, I prošlost isto, Budućnost imamo, Jer um je u nama, Ono što nas čini Sasvim svojim. 86

Sevdaliji

P

onesoše ga sedam evlada I cio umet s ruke na ruku A pjesma se sevdaha Raznosila u peludu, U glasu cvjetova i bilja. Sa njim pjesma za njim pjesma, Duša što se rahati iz stiha. Samo mu pomogoše da pređe prag Preko uzavrelih planina i polja. Da pjesmom u dženetu radosti Svijet glasova cvijetova i bilja. U mezar ga na mezastanu Spustiše svjetlosti cijeloj Za dan ovaj i dan onaj Sevdalija od sevdaha u sevdahu.

------------------------------------------------------Onima što pjevaše i uzdizaše sevdalinku u ljepotu ovoga i onoga svijeta.

87

Tri boje sumraka

Č

udno je, zaista čudno, U kući i van kuće za dvoje, Vratima razapetim na dvije strane Svijeta, U prostoru omrznutom, Za ovaj jedan život iz priče. Kao da je bez početka I bez kraja, To prolazno namaknuće, U kojem treba prekoračit prag. A praga nema ni danas ni juće, Neznano u buduće. Ništa za ovaj svijet i ovo stanje Stvari. Ništa za prelijepi svod i morski Pod, Za planine i polja, Ljute rijeke, cvijeće, trave i životinje neke, Ništa u životu ovom, 88

Tebi se ne nudi, Sem prolaska kroz vrata, U neki drugi svijet hudi. Ovdje je samo prolazni hod, Na jedna vrata ulaziš, Kroz druga odeš.

-----------------------------------------------------------čudno je, zaista čudno, da onaj ko vjeruje u vječnu kuću radi za ovaj dunjaluk. – Ibn Ebu ed.Dunja

89

Ovdje tu

O

vdje tu, u sudbini, Gdje umiranje znači nešto, Dan gdje se svršava sumrakom, A rijeka u moru. U ovome tu tijelu, U vremenu kratkom do bola, Ostajemo ko miris zadocnjelog Proljeća, dok se otapaju snijegovi Sa visokih hridina naših.

90

Otvorit će se vrata

O

tvorit će nam se vrata, Putniče iz prolaznosti naše, I koferi će postati lagani Kao sokolov let u kanjonu Čiste tame. Sa druge strane prolaza, Između zategnutih tetiva, Bjelasa se more nepomično Kao da nas i hoće i neće sebi, A lađe sa lađarom nema. Sami smo tu sa našim koferima, Razotkrivenih očiju pred nemani, Što bi trebala biti naše uznijesnuće, Na putu ovome. I stojimo kao stamen, I čekamo kao vječnost, Što zbraja tu misao, I ništa ne znamo što znamo, I pamtimo zaboravljeno Ispred nas i iza nas, Hudo usamljenih putnika, Natovarenih tovarom preteškim. 91

Kaži mi putniče

K

aži mi putniče moj, Gdje počinje i završava, Ova bol, Ovo utrnuće slobode, U svitanje onoga sutra, Što se kotrlja između riječi? Ti si oduvijek tu, Što zbrajaš i oduzimaš, Množiš i dijeliš snove one, Na one prošle i one buduće. Reci riječima svojim, Mislima što izviru, Iz mora svjetla i mora tame, Zgrudvanih u nutrini tvojoj.

92

93

Sve će se promjeniti

S

ve će se promijeniti, Kao što se mijenja dan i noć, I vrata će biti odškrinuta, Samo jedan trenutak U svijetu svjetlosti. I sve će stati u mrtvom trenu, Nepokretno u zamoru Između svjetova. Dragi moj. Tvoja ruka neka se ispruži, Prema milosti vjetra, Što nadolazi sa sjevera, Sa visokih visina, Sa neba bez oblaka, U moje oči. Putniče moj. To svjetlo kao oštrica Razdvaja dva srca, Između nas danas, Između nas sutra: Došao sam kao tama. A bio sam svjetlo. Došao sam kao bol. 94

A bio sam radost. Došao sam sa mržnjom, A ostavio vjeru Na kamenu golom Da me sanja.

95

NA TRAGU SVJETLOSTI

Pjesme Sejada Duraka su hronika ispaćene duše, odraz ljudske tragike kojoj nema kraja. I u tom haosu on pokušava sačuvati smisao kroz nepatvorenu poetsku artikulaciju. Bez filtera, izdići se iznad krika stješnjenosti. Dirljivost stihova i izražajna metaforičnost često briše granice između stvarnog i nestvarnog. Sejad se ne povodi efektima da bi poetizirao svoj unutarnji i vanjski svijet već glazbom svog stiha i govorom slika stišava nemoć i srdžbu. Dakle, bez poze, bez diktata i uljepšavanja situacije balansira između zbilje i imaginacije ne dozvoljavajući hermetizaciju pjesme, otvarajući prostor spektru lirskih raspoloženja. Prividno, socijalna tematika ostaje u pozadini lirskog izvora gdje bistrina izraza potire dubinski bezdan uznemirene duše. On je protiv stroge forme i kod njega nema blefiranja. Sve je čisto i iskreno, po mjeri čovjeka. Njemu je bitna neposredna komunikacija koja ne razlikuje prirodu od čovjeka. Za njega stihovi su voda u svim svojim slobodnim oblicima i položajima, puni emotivne sugestivnosti. Nekada ta bujica riječi ne dozvoljava opstojnost sažetosti misli, razvodnjava je tamo gdje je itekako potrebna. Na sreću, toga nema puno. Stvaralački optimizam na momente lišen je potpunije angažovanosti. Ta povremena bojaznost statizira poetsko nadahnuće, udaljava ga od mogućnosti vjerodostojnijeg pjesničkog iskaza. Taj blagi strah je bespotreban jer uglavnom njegov rukopis ne podliježe onom modernom senzibilitetu koji kroz materijalno ruho perfidno uzurpira istinske prostore svih umjetnosti. 96

Za njega pisanje nije navika već trenutak kome se vjerodostojno predaje kad dođe i ostavlja ga uglavnom kakav stvarno jeste. Svako naknadno dorađivanje je neobjektivno u odnosu na prirodno stanje. To je bježanje od stvarnosti i odgovornosti koje smo preuzeli baveći se time. On je protiv šutnje i ne teži za epohalnošću, protiv je emigracije riječi zarad neke privremene pozitivne kritike na uštrb istine pa makar nekad bila i gorka. Jednostavno protiv je dvostrukog života, on je za jedan koji je manje uprljan maglama svakidašnjeg. Sve ono što zamagljuje pjesnički iskaz i šteti inspirativnoj dosljednosti, pa makar se radilo i o mudrosti, kod njega gubi prava na dimenzije poetskog priznavanja. Iako mu spisateljsko umijeće nije strano, kao ni drugi oblici umjetnosti, on to puno ne mari, prati svoj osjećaj faktološki. Predaje se ljepoti trenutka ili prisustva tuge bez dotjerivanja i „velike prašine“. Kod njega težina ne postoji, sve lebdi unutar strana svijeta i van njenih granica, penje se visoko- visoko, ponire duboko-duboko. On od pjesama ništa posebno ne očekuje, dovoljna mu je sreća koja ga prati dok ih ispisuje. Sloboda izražavanja i prirodni dar za njega su najveće bogastvo. U vrtlogu ovovremenskih zabluda njegovi stihovi imaju ljepotu cvijeća s kojim je njegova majka često razgovarala, ublažavajući svakodnevne brige, i prijanjaju na dušu kao voda iz njenih ruku kojim ga je zalijevala. Ako se za nekog može reći da njegov tekst ima ljudski oblik, kako bi rekao Ronald Bart, onda se to sa pravom može reći za Sejada Duraka. Pjesme iz zbirke pjesama Onaj koji čeka, a i za ostale iz pet-šest neobjavljenih, teku spontano, lišene klišea kako je to tijelo tražilo u datom trenutku iz njegovih najdubljih poriva. Stihovi se uklapaju u prirodnu logiku izbjegavajući senzacionalizam, dišu punim plućima. Tu nema kompromisa, ponekad i po cijenu funkcionalnog izraza. 97

Bez obzira na sve ove neznatne manje činjenice ova emotivna zbirka pjesama zaslužuje svoje mjesto na suncu zajedno s drugima. Njen izlazak vjerovatno će se pozitivno reflektovati na njegov novi izbor što i sam autor nagovještava zadnjom pjesmom u zbirci pod naslovom Sve će se promjeniti, pa valjda i on. Za kraj citirat ću posljednje stihove: Došao sam kao tama. / A bio sam svjetlo. / Došao sam s mržnjom, / a ostavio vjeru / na kamenu golom / da me sanja. Šefik Daupović Fiko

98

Biografija Sejad Durak Rođen u Banjalučici kod Sokoca 1953 godine. Građanin Sarajeva postao u prvoj godini života, a u tom gradu završio osnovnu školu i Mašinsku Tehničku školu-zanatski smjer. Studirao Filosofski fakultet ali ga nisam završio. Uradio nekoliko kurseva i certifikata iz metalske struke. 2008 dobio certifikat, prvi stepen za grafički dizajn. Cio život se bavio amaterizmom, muzikom, fotografijom, slikarstvom( bio član amaterskih umjetničkih društava, „Lola“, „Proleter“,“Ars“) a poslednjih dvadeset godina IT tehnologijama, kompjuterskom grafikom, DTP i grafičkim dizajnom, obradom digitalne fotografije, 3D animiranjem i modelovanjem na softwerima za animaciju i modelovanje, montažu i izradu filmnskih efekata u 2D i 3D. Poeziju pišem od rane mladosti. Objavio u mnogim ex Jugoslavenskim časopisima i listovima za literaturu; „Mostovi“, “OKO“, “Lica“, “Dani“, “Mladost“ i drugi, uglavnom sedamdesetih i osamdesetih godinu.1983.dobio nagradu „Slovo Gorčin“ za nebjavljenu zbirku pjesama „Mandala“. Destak godina pokušavao bezuspješno objaviti zbirku pjesama kod izdavača, „Svjetlost“ Sarajevo,“Maslaša“ Sarajevo i „Univerzal“ Tuzla.

99

Sadržaj

Zemlja seoba 1------Nas dva....................................................10 2------Ja sam onaj koji čeka...............................12 3------Zemlja seoba............................................13 4------Novčić za dušu ostavi..............................15 5------Krenusmo putniče smjelo.........................17 6------Tvoj pogled..............................................19 7------O mirna tvari uma....................................20 8------Putnik.......................................................22 9------Lulu..........................................................23 10-----Gledam tu sliku........................................25 11-----Deset hiljada svijeća................................27

Sklonište

1------ Sklonište..................................................30 2-------Kuća........................................................33

Mantranje

1------Prva.........................................................39 2------Druga.......................................................41 3------Treća........................................................43 4------Četvrta.....................................................45 5------Peta..........................................................47 6------Šesta.........................................................49

Dodirni mi dušu

1----- Ninlili u vodi............................................52 2------Belkis kraljica od Sabe............................53 3------Djevana...................................................54 4------Dodirni mi dušu.......................................65 5------Stiješnjena izvan slobode.........................57 6- ----Sitne se kapi kiše množe...........................58 7------Tražio sam te dušo...................................59 8------Dijak........................................................60 9------Odgovor Dijaku.......................................61 10-----To jedinstvo u početku..............................62 11------I u bajci...................................................63

Sve je pod dubokom tamo

1------Sve je pod dubokom tamom......................66 2------Nedjelja je u svijetu..................................67 3------Izgnanstvo.................................................68 4------Tako to ide.................................................69 5------Ovo je teška pjesma..................................70 6------Bješe to kao dan.......................................72 7------Kad sve prođe...........................................73 8------Niotkud sam..............................................74 9------Ne prepoznajem te....................................75

Unutar i vani

1------Kao što ptice lete......................................78 2------U svojoj samoći........................................80 3------Da budeš čist sučev krug..........................81 4------U krugu sobe............................................82 5------Imamo um.................................................84 6------Sevdalija...................................................85 7------Tri boje sumraka.......................................86 8------Ovdje tu....................................................88 9------Otvorit će se vrata....................................89 10-----Kaži mi putniće.........................................90 11-----Sve će se promjeniti..................................92 ---------Na tragu svjetlosti-Šefik Daupović...96 ---------Biografija................................................99 --------Sadržaj...................................................100

Crteži i grafike priložene u ovoj knjizi 1.........Autoportret-------------------------------crtež______ 2 2.........Izida---------------------------vektorski crtež______ 7 3.........Nas Dva-----------------------vektorski crtež______11 4.........Onaj koji čeka----------------------------crtež______12 5.........Abraksas pečat iz Antičkog Rima Pronađen u Sarajevu-Logavina--------crtež______20 6.........Lulu---------------------------------------crtež______24 7.........Nostalgija---------------------------------crtež______35 8.........Mandala-Jedinstvo--------------------grafika______38 9.........Mandala-Stabilnost-------------------grafika______40 10........Mandala-Prolaznost------------------grafika______42 11........Mandala-Obala------------------------grafika______44 12........Mandala-Oblak------------------------grafika______46 13........Mandala-Odsja------------------------grafika______48 14........Djevana-tekst na Bosančici--_________________55 15........Od ljubavi--------------------------------crtež______79 16........Jednorog----------------------------------crtež______ 91 17........Lebdenje--------------------------------grafika______93 18........Svijet------------------------------------grafika______98

SEJAD DURAK ONAJ KOJI ČEKA Poezija

Autor----------Sejad Durak Urednik-------Viktor Majić Recenzija------Šefik Daupović Ilustracije -----Sejad Durak InDesign ------DURAKart-Sejad Durak Prvo izdanje Samostalno izdanje.Sarajevo Jezik------------Bosanski Objavljeno i štampano 2012 godine Štamparija-----GRAFX-Sarajevo Za štampariju---Nusret Hajrović,graph.ing. Tiraž------300 kom.

CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i Univerzitetska Biblioteka Bosne i Hercegovine,Sarajevo 821.163.4(497.6)-1 DURAK,Sejad Onaj koji čeka:pjesme/Sejad Durak; [ ilustracije Sejad Durak].-Sarajevo:autor, 2012.-104 str.:ilustr.; 20cm ISBN 978-9958-865-98-5 COBISS.BH-ID 20173062

104