Odnosi Bosne i Dubrovnika do kraja vladavine Tvrtka I Kotromanića

1

Univerzitet u Tuzli Filozofski fakultet Odsjek: Historija

Odnos srednjovjekovne Bosne i Dubrovnika do kraja vladavine Tvrtka I Kotromanića (1180.- 1391.) (pristupni rad iz predmeta državnost srednjovjekovne Bosne)

Student: Suljić Adis

Mentor: dr.sc Adnan Velagić van.prof Tuzla, 2016.

2

Sadržaj I. Uvod ............................................................................................................ 3 II. Prvi bosanski banovi i njihov odnos sa Dubrovnikom ......................... 4 2.1 Odnosi Bosne i Dubrovnika za vrijeme bana Kulina ................................ 4 2.2 Odnosi Bosne i Dubrovnika za vrijeme bana Ninoslava ........................... 6 III. Bosansko-dubrovački odnosi u XIV stoljeću ........................................ 8 3.1 Odnosi Bosne i Dubrovnika za vrijeme Tvrtka I Kotromanića ................... 12 IV. Zaključak .................................................................................................. 16 V. Literatura ................................................................................................... 17 5.1 Knjige ......................................................................................................... 17 5.2 Članci i rasprave ......................................................................................... 18

3

I. Uvod Do uspostavljana odnosa između Bosne i drugih stranih gradova dolazi u drugoj polovini 12. stoljeća, kada su već bile formirane osnove bosanskog državnog organizma i feudalnog državnog uređenja. Prvi kontakti srednjovjekovne Bosne vežu se za Dubrovnik i uspostavljanje trgovačkih odnosa. Bosanski ban Kulin izdao je 1189. godine prvu povelju kojom je Dubrovčanima jamčio slobodu trgovine u svojoj zemlji i u kojoj je njihov grad prvi put označen slavenskim imenom Dubrovnik, a ne latinskim Ragusa. Slične su povlastice Dubrovčanima i posle dijelili bosasni vladari, primjer, ban Matej Ninoslav 1240. ili kralj Tvrto I Kotromanić 1378. godine. Kasno srednjovjekovno širenje Dubrovačke Republike uglavnom se temeljilo na kupovini zemalja bosanskih vladara: od bana Stjepana II Kotromanića kupljen je 1333. godine Pelješac sa Stonom za godišnju naknadu od 500 perpera, a velikaš Radoslav Pavlović prodao je 1426. godine Dubrovčanima Konavle. U 14. stoljeću u Bosni su uz trgovišta u blizini rudnika u Zvorniku, Fojnici, Visokom, Srebrenici, formirane stalne naseobine (kolonije) dubrovačkih trgovaca.Na ušću riječice Misoče u Bosnu kraj Ilijaša, sjeverno od Sarajeva, nalazio se gradić Dubrovnik (prvi put spomenut u izvorima 1404. godine, a posljedni put kao ruševno i napušteno naselje 1707. godine), što su ga prema predaji koju spominje Ivan Franjo Jukić sagradili Dubrovčani još u doba bana Kulina. Dubrovčani su iz Bosne uglavnom izvozili srebro, olovo i kožu, a uvozili sol, tkanine, oružje, vino, ulje i začine i dr. Najbogatiji bosanski i hercegovački velikaši imali su u Dubrovniku kuće ( npr. Sandalj Hranić) te pohranjivali u njima novac i dragocjenosti. Posebno važan aspekt bosansko dubrovačkih odnosa bila je trgovina robljem: u 15. stoljeću Dubrovčani su , unatoč zabranama svojih vlasti, trgovali ljudima iz Bosne , najvećim dijelom u obližnjem trebinjsom kraju. Ovaj rad sastoji se iz dva dijela : prvi dio obrađuje odnos prvih bosanskih banova sa Dubrovnikom, a drugi dio obrađuje odnose Bosne i Dubrovnika u 14. stoljeću.

4

II. Prvi bosanski banovi i njihov odnos sa dubrovnikom

2.1 Odnosi Bosne i Dubrovnika za vrijeme bana Kulina Ban Kulin je bio nasljednik bana Borića, te na vlasti je bio od 1180.-1204. goidine.1 Prve kontakte sa Dubrovnikom ostvario je 1189. godine, jednim od najstarijih ugovora o prijateljskim, privrednim, trgovačkim i svim drugim odnosima između Bosne i Dubrovnika. To je bila povelja kojom je ban Kulin obećao Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovanja, bezbjednosti i sigurnosti svake vrste, za sve dubrovčane širom njegove zemlje. Od njih neće tražiti nikakve dadžbine, osim onog što mu ko od svoje volje pokloni. Nije poznato od kada sežu trgovačke i druge dobre veze Bosne i Dubrovnika.Povelja bana Kulina prestavlja kamen tenmeljac bosansko-dubrovačkih odnosa, koji su se vremenom sve više i uspješnije razvijali.2 U tom svjetlu povelja Kulina bana je prvi pisani sačuvani dokument, koji je mnogostruko zunačajan i u današnje vrijeme. Nakon smrti Bizantskog cara Manojla Komnina 1180. godine, prestaje dugogodišnji pritisak Vizantije na banovinu Bosnu.Ban Kulin je bio u jako dobrim odnosima sa srpskom državom i dinastijom Nemanjića, jer je nnjegova sestra bila udata za Nemanjinog brata humskog kneza Miroslava. Kako bi još snažnije pokrenuli napredak, razvoj i konsolidovanje unutrašnjih prilika bosanski i srpski vladari nastoje privuć strani kapital i trgovački promet, povezujući se u prvom redu sa Dubrovačkom republikom. Tako je srpski župan Stevan Nemanja 1186. godine, a zatim i ban Kulin 1189. godine, izdali povelje Dubrovčanima o slobodi kretanja, sigurnosti ljudi, roba, kapitala i slobodne trgovine i svakog drugog privređivanja u županiji Raškoj i banovini Bosni.3 Značajno je i to da banovina Bosna nije imala neposredni dodir sa Dubrovnikom. Iako je Dubrovnik imao dobre veze sa Mediteranom, zbog sve snažnijeg pritiska Venecije, Dubrovnik je sve više bio ovisan o privrednim 1 Sima Ćirković, Istorija srednkjovjekovne bosnaske države, Beograd 1964., str. 40-43. 2 Sima Ćirković, Ban Kulin, Borba za očuvanje samostalnosti 1180.-1250., str.46.-47. 3 Desanska Kovačević Kojić, Kulinova povelja i Bosansko-Dubrovački odnosi, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1972. str. 113-115.

5

vezamai trgovisnkom razmjenom sa balkanskim zemljama. Do sada nije poznato od koga je potekla inicijativa za pisanjem povelje, ali se zna da je od velikog interesa uspostavljanje trgovačkih odnosa između Bosne i Dubrovnika, za obje države.Izvjesno je da je u dubrovačkoj kancelariji pisana povelja na latinskom jeziku, koja je potom poslana u Bosnu, na kojoj je ispod tog teksta bosanski pisar, ispisao približan tekst bosančicom, na bosanskom narodnom jeziku, upisujuči i tačan datum, mjesec i godinu, što je od strane Bosne bila ujedno izvršena i ratifikacija ove povelje.4 Može se reći da kao najvažnije vrijednosti povelje bana Kulina jesu u tome što nudi siurnost kretanja, trgovanja i sigurnost ljudi, roba, kapitala, i ideja bez ikakvih plaćanja dažbina ili drugih globa, koje su bile tada pristune. To je naravno imalo za posljedicu još veći podsticaj za dolazak i ostanak brojnih etničkih grupa na području Bosne.Time Bosna nije nimalo oštećena, jer joj je na taj način povećan priliv roba, kapitala, ideja i sve većeg privrednog procvata u tadašnjim okolnostima.5 Koliko su vrijedile sve privilegije koje je nudio ban Kulin Dubrovčanima, govore i navodi u prvoj Povelji bana Ninoslava Dubrovčanima, da se poziva na bana Kulina i da im potvrđuje privilegije koje su dobili od njega.Pored ostalih argumenata i to je pokazatelj, , da su Dubrovčani u doba bana Kulina uspješno i dobro trgovali u Bosni, i da su bili sasvim zadovoljni obilnom trgovinom, sigurnošću i načinima na koje su prihvatani i podržavani u Bosni.Oim i predmet trgovanja Dubrovčana u Bosni za vrijeme bana Kulina zavisilo je i od privrednog razvoja Bosne, o čemu slikovito govori i narodno predanje koje kaže da je za vrijeme Kulkinovog vakta bilo doba i izobilja u kojem j bilo svega blaga božijega. Sve to govori da je Kulinovo doba bilo vrijeme prosperiteta i privrednog napretka Bosne.6

4 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 10-11. 5 Desanka Kovačević Kojić, Ibidem, str. 15-16. 6 Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika od osnutka do 1808. godine, Knjiga prva, Zagreb 1980., str. 80-90.

6

2.2 Odnosi Bosne i Dubrovnika za vrijeme bana Mateja Ninoslava Povlastice koje su Dubrovčani dobili od bana Kulina su potvrđene i za vrijeme bana Ninoslava.Bosanski ban Ninoslav ostvario je sa Dubrovčanima živu diplomatsku ali i ekonomsku i političku saradnju o čemu svjedoče povelje izdate 1234. i 1240., 1249. godine.7 Poveljom iz 1234. godine potvrđuje ban Ninoslav Dubrovčanima sve one slobode koje su imali od njegovog prethodnika.Oko povelje bana Ninoslava iz 1234. godine, koju je izdao Dubrovčanima , u 19. i 20. stoljeću pod uticajem srpskog romantizma, nastaju nepotrebne i neistinite polemike oko toga ko su Vlasi, ko Srblji, a ko Bošnjaci. Čeh Konstantin Jireček je pod Vlasima vidio Dubrovčane a pod Srbljima Bošnjane, što uopšte nije istina, jer je još ban Kulin u svojoj povelji znao ko su Dubrovčani.Vlasi i Srblji se pojavljuju u Humu i oko Dubrovnika kao radna snaga i Stočari. U ostalim poveljama Ninoslav ne ponavlja više neodređenu Kulinovu formulaciju o slobodi kretanja Dubrovčana, već određeno i izričito navodi da ih oslobađa svih carina.8 U svečanoj povleji iz 1240. godine ban Ninoslav samostalno donosi olduke o bosnsko-dubrovačkim odnosima. Donosi odluke koje treba da otklone preprekeu intenzivnoj trgovačkoj aktivnosti između Dubrovnika i Bosne.Odredbe iz ove povelje bile su na snazi za vrijeme bana Ninoslava, i on ponovno potvrđuje ovu povelju poveljom koju izdaje 1249. godine. I u onoj iz 1240. i u onoj iz 1249. se kaže da „Dubrovčani nisu dužni u Bosni plaćati nikakve daće, te da će ban u slučaju dubrovačkog rata sa Srbijom, štititi Dubrovčane“.9

7 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Iz historije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972, str. 83. 8 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 10-11.

7

Ako se uzme u obzir da su carine bile izvor prihoda u srednjem vijeku onda bi na prvi pogled izgledalo da je ovolika širokogrudnost bosanskih vladara išla na njihovu štetu, međutim Ninoslavljeva vladavina bila je u prvoj polovini 13. stoljeća kada nije bilo jačeg razvoja bosanskih rudnika niti izvoza ostalih sirovina ili uvoza robe na čiju se trgovinu naplaćivala carina.Zato u doba svoje vladavine, Ninoslav je mogao odustati od naplate carina, jer dok sa jedne strane

nije ništa gubio, sa druge privlačio je Dubrovačke trgovce koji baveći se trgovinom razvijali su privredu njegove zemlje.10 U doba vladavine bana Kulina i Ninoslava izvozili su se robovi, vosak, koža, krzno a uvozili so, tkanine i druga roba. Ugovori koji su sklopljeni za vrijeme bana Kulina i Ninoslava nisu obnovljeni za vrije bana Prijezde.Međutim režim uspostavljen ranijim ugovorima ostao je na snazi i pružao osnovne pogodnosti i sigurnost za rad dubrovačkim trgovcima, i za vrije ovog bana. O poečetku ekonomskih, odnosno trgovačkih veza Bosne i Dubrovnika možemo pouzdano govoriti tek od vremena bana Kulina. Od tad počinje intenzivniji azvoj trgovine, i može se pratiti kako je tekao njen razvoj u kasnijem periodu, od uspona pa do propasti srednjovjekovne Bosnaske države.11

9 Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika od osnutka do 1808. godine, Knjiga prva, Zagreb 1980., str. 82. 10 Desanka Kovačević Kojić, Razvoj i organizacija carina u srednjovjekovnoj Bosni, GID BIH , 6/1954., str. 229. 11 Desanka Kovačević Kojić, Ibidem, str. 231.l

8

III. Odnosi Bosne i Dubrovnika u XIV stoljeću

Prvi bosasnki vladari svoje diplomatske aktivnosti su podešavali prema spoljnim okolnostima, od dvadesetih godina XIV stoljeća se može govoriti o samostalno postavljenim ciljevima državne politike koji se ostvaruju za vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića i Tvrtka I Kotromanića.12 To je bila posljedica tadašnjeg stanja ekonomskog razvitka đto je Bosnu dovelo do trgovačke veze sa bližim i daljim zemljama. U ostvarenju svojih ciljeva bosanski valdari koristili su se diplomatskim sredstvima , naučenim od Dubrovčana. Za vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića dolazi do sređivanja i učvršćivanja bosanske države. U nastojanju da ojača Bosnu Stjepan II nije bio popustljiv prema Dubrovčanima.On ih pismom obavještava 1326. godine, da će uzimati od njih carine od kojih je ih ban Ninoslav oslobodio.13

12 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Iz historije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972, str. 90.

13 Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije, Knjiga I, Beograd 1953., str. 512.

9

Godine 1326. ban Stjepan Kotromanić uvodi carinu u iznosu desetine vrijednosti robe koju će od sad morat plaćati svi dubrovački kao i ostali trgovci.Dubrovačkoj vladi nije uspjelo tu carinu ukinuti.14 Dubrovačka vlada nije psotigla sporazum sa Stjepanom II, pa je bila zabranjena, Dubrovčanima trgovina po Bosni uz prijetnju od 300 perpera, od Dubrovačke vlade. Posle svih nesuglasica zaključen je 1332. godine trgovački ugovor između Stjepana II i Dubrovnika. O mladosti Stjepana II ne zna se mnogo, ali se iz ljetopisa Lukarevića može saznati da je Stjepan II kao dijete sa majkom Elizabetom i svoja dva brata posle očeve smrti boravio u Dubrovniku. „Ljetopisac Lukarević piše , da su Dubrovačke vlasti dale stan Kotromanovoj udovici i djeci i opskrbili ih svim potrebnim kao kraljeve i pobrinule se da Stjepanu dadu latinske škole, a kada su u Bosni prestali nemiri, da je nastojanjima Dubrovačkog senata, Stjepan vraćen u svoju državu.“15 To gostoprimstvo koje su pružili Stjepanu II , Dubrovčani će vrlo lukavo iskorstiti za proširenje svoje države na račun Bosne. Širenjem Bosanske države u XIV stoljeću, Dubrovnik se našao u potpunom okruženju jer je bosanski teritorij dopirao do samih gradskih zidina.Ojačala trgovačka republika sve je više nastojala proširiti svoju teritoriju.Na tome će koristeči se novcem i lukavom politikom manje-više uspješno raditi. Lukavi Dubrovački trgoci su svoja potraživanja obično započinjali malim zahtjevima da bi u povoljnim okolnostima iznosili pretenzije za čitavim oblastima.16 Prvi takav pokušaj je bio dok se Hum nalazio pod vlašću srpskog kralja Dušana. Shvativši da neće moći sačuvati taj teritorij od bosanske vojske, prihvatio je ranije iznesenu ponudu i prodao dio bosanske zemlje Dubrovčanima. Tako su Dubrovčani zavladali oblasti od ušća Neretve do 14 Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika od osnutka do 1808. godine, Knjiga prva, Zagreb 1980., str. 82. 15 Grupa autora, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., str.252. 16 Enver Imamović, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., str. 316.

10

njihovog grada, za 8 000 perpera i 500 perpera godišnjeg tributa. Uskoro je bosanska vojska projerala Srbe iz Huma, pogodbu je tako trebao priznati zakonski vladar Stjepan II . Pored svega što su mu nudili Stjepan je odbijao molbe Dubrovčana.Međutim, Dubrovčani su našli način kako da utiču na Stjepana II. „Spočitali su mu da je nezahvalan i da je olahko zaboravio dobročinstvo koje je svojevremeno njihov grad učinio njegovoj majci Elizabeti i njenoj djeci (među kojima je bio i on), kad su, zbog političkih smutnji, nakon smrti bana Kotromanića izbjegli iz zemlje, pa im je njihov grad dao utočište i ugostio ih za duže vrijeme.“17 15. 02. 1333. godine ban Stjepan II je izdao povelju Dubrovčanima kojom je potvrdio prodaju poluotoka Pelješca sa gradom Stonom. Dubrovčani će i ubuduče nastaviti sa provođenjem iste politike. Da je ban Stjepan II uzimao dadžbine od Dubrovačkih trgovaca potvrđuje i odluka bana od 1326. godine da će od njih uzimati deseti dio od sve robe koju u njegovu zemlju budu unosili. Sa Humom i dolina Neretve je pripala Bosni, to je uticalo na jačanje trgovačkih veza između Dubrovnika i Bosne.Takođe Stjepan II je i trg Drijeva na ušću Neretve priključio bosanskoj državi.Trg Drijeva je bio stari utvrđeni trg Soli. Njegov vrlo prikladan položaj omogućavao je na široj osnovi razmjenu dobara koja su pristizala morskim i kopnenim putem.18 Korist od privrednog uspona ima vladar zemlje. On je ubirao prihod od svih carina i novootvorenih rudnika. Stjepan II je počeo da kuje i vlastiti novac, prvi bosanski dinar. Doduše još ranije se na srebrenom novcu kneza Pavla nalaze imena Mladena I i Mladena II , koji u Bosni vrše bansku vlast, ali od domaćih vladara prvi to čini Stjepan II.19

17 Ibidem, str. 316. 18 Marko Dinić, Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku, Beograd 1938., str. 109 19 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 22.

11

U Bosni se tada razvila i robno novčana privreda. U tome Dubrovčani imaju najvažniju ulogu. Da je bila nagla ekspanzija dubrovačkih trgovaca, pokazuju podaci da su Dubrovčani, 1332. godine tvrdili da njihovi trgovci u Bosni imaju robe u vrijednosti od 25 000 perpera. Godine 1389. samo tri Dubrovčanina su zakupila srebreničku carinu za 8 000 perpera, dakle, za trećinu sume koja je prestavljala vrijednost robe svih Dubrovačkih trgovaca ajedno. Za nastanak gradskih naselja najznačajniji su novi ekonomski procesi koji je sa sobom donio razvoj rudarstva.Uz rudarske jame pored rudara Sasa, okupljaju se i trgovci privučeni dobrim izgledom za zaradu.Tako polahko nastaju naselja rudara i trgovaca. Već 1349. godine kad se u izvorima prvi put javljaju u Ostrožnici se pominju dubrovački trgovci.Zajedno sa rudarima oni čine jezgro jednog novog tipa naselja koji dobija oblik trga.20 Iako u vrijeme najvećih vladara srednjovjekovne Bosne, bilježimo česte nesuglasice u političkim odnosima Bosne i Dubrovnika, izravnim pretenzijama Dubrovčana prema bosanskom primorju, otvorenih ratnih sukoba nije bilo. Čak i za vrijeme ratnih sukoba veze Bosne i Dubrovnika nisu prekidane na duži vremenski period. Kada bi prestala ratna desjtva, obnavljala bi se politička i ekonomska aktivnost, a zabrane dolaska dubrovačkih trgovaca u Bosnu bile bi ukidane.Zabilježeno je da su Dubrovčani u toku ratnjih neprijateljstava održavali ekonomske veze sa pojedinim dijelovima Bosne.To je najviše izraženo u periodu jačanja oblasnih gospodara koji protiv volje bosanskog kralja surađuju s Dubrovnikom. U XIV stoljeću rudarski proizvodi u izvozu zauzimaju prvo mjesto, naročito srebro, koje se dobijalo u rudnicima Ostrožnici i Srebrenici. Izvozilo se i roblje, ali u nešto manjem obimu nego ranije.21 Žito je bilo predmet izvoza kao i stoka.Od uvoznih artikala, so je bila na prvom mjestu. Dobar dio bosanskog uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve.Na njenom ušću i blizu njega obrazovalo se nekoliko trgova kao etape između zaleđa i primorskih gradova, naročito Dubrovnika. Ostrva Osinj i Posrednica koje su 20 Desanka Kovačević Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, str. 32. 21 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 16.

12

uzalud Dubrovčani nastojali da dobiju pod svoju vlast, kao Ploče, Nekranj, Brštanik i dr. Ali od svih ovih trgova najnapredniji je bio trg Drijeva.Njegov značaj naročito je porastao kada je sa Humom potpao pod Bosnu. U njemu su bila velika skladišta soli koja se izvozila u unutrašnjost. Sredinom XIV stoljeća bosanski ban je od izdavanja pod zakup drijevske carine primao prihod od 6 000 perpera godišnje.22 Od vremena Stjepana II rudarski proizvodi zauzimaju prvo mjesto.Kao najveći rudnik spominje se 1349. godine Srebrenica.Obim trgovine je naglo porstao zato Stjepan II nije činio ustupke Dubrovačkim trgovcima kao njegovi prethodnici. Jer da nije uzimao dadžbinu na promet robe u obliku carine, odrekao bi se, s obzirom na nagli uspon trgovine u njegovo doba, velikog izvora prihoda. Promet roe raste o čemu svjedoče ne samo veći broj artikala već i porast kolićina kojima se trguje.23

3.1 Odnos Bosne i Dubrovnika za vrijeme Tvrtka I Kotromanića Kao i Stjepan II tako i Tvrtko I dolaskom na čelo bosanske države pokazuje dobre namjere u pogledu trgovačke saradnje sa Dubrovnikom. Ban Stjepan Kotromanić je umro 1353., a naslijedio ga je sinovac Tvrtko.Dubrovčani su nastojli da s njime nastave dobre odnose, kakve su imali sa prošlim banom i njegovim prethodnicima. I zaista 1355. godine izda Tvrtko I 22 Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije, Knjiga I, Beograd 1953., str. 527-528. 23 Grupa autora , Ibidem, str.529.

13

u Visokom latinsku ispravu, kojom utvrđuje s njima staro prijateljstvo i potvrđuje slobodu i prava đto su ih Dubrovčani imali za vrijeme njegovog prethodnika.Sljedeće 1356. godine, dođe i do formalnog ugovora između Tvrtka I i Dubrovnika, uobičajnom izmjenom dviju ugovornih isprava.Dubrovčani poslaše Tvrtku ispravu kojom se obavezuju čuvati i đtovati sve one uvjete prema Bosni, kojima su se bili obavezali prema njegovu prethodniku banu Stjepanu.Tvrtko im sa svoje strane u dvoru na Neretvi 14. marta izda latinsku ispravu, kojom tu dubrovaćku prima na znanje i prihvaća, te se obavezuje da će sve njihove trgovce zaštićivati a njihovu Općinu uzdržati u svim slobodama i pravima , kakve je imala u doba bana Stjepana.24 Isto to ponovo čini novom poveljom koju izdaje iduće godine. Još u nekoliko navrata potvrđuje stare dubrovaćke privilegije kao npr.: prilikom svog boravka 1367. godine u Dubrovniku . Značajne su sljedeće riječi ove povelje: „Prisegosmo na moćima i na svetom evanđelju da je naša kuća sa Dubrovnikom jedna kuća dovijeka.Kako je jedna kuća bila sa našim stricem i gospodinom banom Stjepanom, tako da je s nama Dubrovnik jedna kuća do vijeka vijekova.Dokle god bude našeg sjemena i njihovog, neka se te dvije kuče ne razdvojenikada do vijeka viječnog, nego neka obje budu jedna kuća.I onaj zakon koji su imali sa našim stricem Stjepanom, i pisanje onih zakona i knjiga potvrdismo našom prisegom i našim pisanjem i našim pečatom,tako da je među nama jedinstvou vijeke vijekova i mi nećemo Dubrovnika ostaviti i bratstva dovijeka nikada, doke bude našeg i njihovog sjemena, i time da oni nikakvo zlo ne počinju te da se odloži sve što bi moglo nevjerom prema ugarskom kralju.“25 Tvrtko I Kotromanić je 1375. godine jednom posebnom poveljom oslobodio Dubrovčane od plaćanja carine u svojoj državi. Međutim ova njegova odluka bila je privremenog karaktera, te nije sotala na snazi i nije se uobičajila u dubrovačko-bosanskim odnosima. Već 1376. godine u Bosni se ubirala carina od Dubrovaćkih trgovaca. Krunisanjem Tvrtka za kralja Srbije i Bosne i paralelno sa tim jačanje vladavine moći nije izmjenilo njgov stav prema Dubrovčanima. Naprotiv 10. aprila 1378. godine u Žrnovnici Tvrtko izdaje, a 17. juna u Trstivnici pod Bobovcem 24 Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika od osnutka do 1808. godine, Knjiga prva, Zagreb 1980., str. 93. 25 Ibidem, str.157.-158.

14

potvrđuje svečanu povelju u kojoj su obuhvaćena i tačno formulisana razna pitanja dubrovačko-bosanskih odnosa.26 U periodu Tvrtkove vladavine Dubrovčani su bili uveliko uključeni u privredni život srednjovjekovne Bosne.Bosanski ban a kasnije kralj Tvrtko, bavio se takođe trgovinom.Pri kraj svoje vladavine kralj Tvrtko je okupio na svom dvoru Dubrovačke majstore tekstilne struke , ova proizvodnja tkanine nije imala velike razmjere, pokrivala je potrebe dvora i teritorije Bosne, i nije se mogla izvoziti jer je bila slabog kvaliteta.27 Dubrovčani su svojim posredništvom u trgovini i ulaganjem kapitala uticali na razvoj privrede u Bosni, ali su u isto vrijeme koćili svaki pokušaj privrednog osamostaljivanja. Druga polovina XIV stoljeća predstavljala je psoebno razdoblje u historiji bosanske države, zbog naglog razvoja robnonovčane privrede.U spoljnoj trgovini bosanski proizvodi se preko Dubrovnika plasirali na evropsko tržište.28 Tvrtko je uveliko olakšavao trgovinsku razmjenu između Bosne i Dubrovnika time što je psotavio bosansko novčarstvo na istu osnovu na kojem se zasniva i dubrovačko, te tako izjednačio valutnu stopu svog novca sa dubrovačkim.29 Takođe i u Tvrtkovo vrijeme dolazilo je do povremenih zastoja u trgovinskom prometu između Bosne i Dubrovnika.Na to su uticale spoljno političke ili unutrašnje nepovoljne okolnosti. Sukob između Tvrtka i ugarskog kralja Ludvika , bio je dovoljan razlog dubrovačkoj vladi da izglasa zabranu odlaska svojih trgovaca u Bosnu.Takođe dubrovački trgovci privremeno napuštaju Bosnu kada dolazi do sukoba između Tvrtka i njegovog brata Vuka. U vrijeme najveže moći srednjovjekovne Bosne, njenji vladari provode poptuno samostalnu svoju spoljnu politiku.Za izvoznu trgovinu u ovom periodu veliki značaj je imao več ranije započeti razvoj rudarstva.U aktivnim rudnicima u ono 26 Ivan Balta, Historija zemalja jugositočne Evrope, Tuzla 2005, str. 143. 27 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 21. 28 Desanka Kovačević Kojić, Ibidem, str. 21. 29 Ibidem, str. 23.

15

vrijeme preteđno se ekspoloatisalo srebro, koje je zauzimalo prvo mjesto po vrijednosti i značaju među proizvodima koji su izvoženi u Dubrovnik.Pred kralj XIV stoljeća počeli su da rade rudnici olova u sjeveroistočnoj Bosni.Dubrovačka vlada pokazivala je veliki interes za izvoz olova iz Bosne. Olovo se dobijalo i u rudnicima centralne Bosne, kao proizvod drugog reda.30 Iz rudnika u Srebrenici pored srebra se eksploatisala i određena količina olova.Uviđajući značaj olova Dubrovačka republika je na razne načine stimulisala njegov izvoz iz Bosne.Onima koji su se bavili izvozom olova stavljene siu na raspolaganje veće količine soli iz opštinskih rezervi.so je također davana i na kredit, pretežno na godinu dana , uz uslov da se u Dubrovnik dovezu određene količine olova. Bakar se takođe izvozio Bosne i to po cijeni od 15 dukata po jednom milijaru.31 U ovo vrijeme izvozila su se drva sa Drine, žitarice pretežno sa Neretve. Izvozilo se i roblje, ali u nešto manjem obimu nego ranije.32 Od uvoznih artikala najveći značaj imala je sol.Za dubrovačko-bosanske odnose poseban značaj u ovom periodu ima privredni centar Drijeva.Trg Drijeva imao je značajnu ulogu u privrednom progresu srednjovjekovne Bosne . Dubrovčani su morem stizali do ušća Neretve, a odatle preko Drijeva, dolinom Neretve plasirali svoje proizvode u unutrašnjost Bosne.ekonosmki uspon Drijeva zasnivao se u prvom redu na trgovini solju.Drijeva je bilo glavo tršište soli , koje Bosna gubi 1357. godine na duže vrijeme.Da bi nadoknadio gubitak Tvrtko otvara solane i tržišta soli u novopodignutim gradovima Brštaniku i Novom.So je bila vrlo značajna u balkanskoj trgovini i rano su se javile težnje za obezbjeđivanjem tržišta.Drijeva pored Dubrovnika kotora i Svetog Srđa je bila jedno od samo četri mjesta na prostoru od Neretva do ušća Bojane, u kojima je bila dozvoljena prodaja soli.Dubrovčani su se svim sredstvima protive Tvrtkovom nastojanju da u Novom otvori tržište soli.Na sve načine nastojali su da ponovo zavedu ranije 30 Desanka Kovačević, Žore Bokšić, Dubrovački trgovac i protovestijar bosanskih krajeva, GID BiH, 13/1962, str. 294. 31 Bogomil Hrabak, Metali i otopine iz Bosne i Srbije na tržištu arapskih zemalja (XIVXVV) prilozi(2), Sarajevo 13/1977., str. 58. 32 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 528.

16

ustaljenu praksu, prodaje i proizvodnje soli, samo na četri mjesta od Neretve do Bojane.Nakon mnogo napora u tome su i uspjeli.Tome je doprinijeo i sam Tvrtko I jer se nakon što je ponovo osvojio Drijeva, olahko odrekao planova oko Novog.Trgovinu solju držali su Dubrovčani koji su sklopili ugovor sa vlasima o prijenosu soli preteđno u Borač i Praču zatim u Goražde i Foču.U decembru 1382. godine izdao je Tvrtko I Dubrovčanima povelju u kojoj ističe da je prihvatio stari zakon i zabranio prodaju soli u Novom.33 Domaći trgovci su se bavili raznim poslovima bogatili se i i izdvajali u psoebnu društvenu klasu.U isto vrijeme jačala je vlastela ali bosanski vladar imao je prevlast, kao što su i ranije imali vladari. Posljedice jačanja feudalca doći će do izražaja u političkom životu srenjovjekovne Bosne poslije Tvrtkove smrti.Vladari koji su doalzili posle njegove smrti nisu uspjeli zaustaviti ovaj proces. Ponašanje Dubrovčana dobro pokazuje da se zbog uticaja feudalaca moralo voditi računa o njihovim zahtjevima.34

33 Desanka Kovačević Kojić, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961., str. 529.

34 Desanka Kovačević Kojić, Ibidem, str.530.

17

IV.Zaključak Kada su formirane osnove bosanske države i feudalnog društvenog uređenja, došlo je do uspostavljanja trgovačkih veza između Bosne i Dubrovnika, kao najbližeg trgovačkog grada Bosni. Razvoj trgovine u XII i XIII stoljeću nije bio intenzivan.U bosni se krajem XIV i početkom XV otvaraju brojni rudnici, razvoj rudarstva je uticao i na razvoj trgovine. Dubrovčani se još više vezuju za Bosnu baš u periodu razvoja rudarstva, oni formiraju svoje kolonije oko trgova i rudnika. Privredna aktivnost rudarskih središta privlačila je strane trgovce.Članovi dubrovačkih kolonija bavili su se u prvom redu trgovinom. Dubrovački trgovci su bili zainteresirani za rude koje su se kopale u primorskim rudnicima, i željeli su da imaju monopol kada je u pitanju izvoz tih ruda iz Bosne, kao što su imali monopol kada je u pitanju najvažniji uvozni atikal, a to je bila sol. Preko trgovine sve više se bosansko feudalno društvo uključuje u robnu proizvodnju.Porast robnog prometa i jači opticaj novca doprinijeli su dalje unapređenju robno-novčane, a potiskivanju naturalne privrede. Razvoj trgovine jača pozicije vladara.Takođe ni feudalci nisu željeli da ostanu izvan toga, zato nije teško shvatiti zašto su nastojali da svoje posjede pretvore u odvojene ekonomske cijeline. Uslovi za odvijanje trgovine između Bosne i Dubrovnika krajem XIV i početkom XV stoljeća su bili otežani, zbog unutrašnjih nemira u Bosni, kao i sve češćih upada osmanske vojske na teritoriju srednjovjekovne Bosne. Međutim dubrovački trgovci su bili aktivni na području srednjovjekovne Bosne sve do njenog pada pod osmansku vlast.

18

V.Literatura 5.1 Knjige 1. Balta Ivan, Historija zemalja jugoistočne evrope, Tuzla 2005 2. Ćirković Sima, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964 3. Foretić Vinko, Povijest Dubrovnika od osnutka do 1808. godine, Zagreb 1980 4. Grupa autora, Istorija naroda Jugoslavije, I, Beograd 1953 5. Grupa autora, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovineod najstarijih vremena do 1463, I, Sarajevo 1942 6. Imamović Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995 7. Kovačević Desanka, Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1961 8. Kovačević Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978 9. Lučić Josip, Povijest Dubrovnika, Zagreb 1973

19

5.2 Članci, rasprave 1. Hrabak Bogumil,Metali i otopine iz Bosne i Srbije na tržištu araspkih zemalja ( XIV-XV), Prilozi Instituta za historiju, 13, Sarajevo 1976. godine, 59-73. 2. Kovačević Kojić Desanka, Privredni razvoj srednjovjekovne bosankse države, Prilozi za historiju BiH , 17, Sarajevo 1987. godine, 85-190. 3.Kovačević Kojić Desanka, O naselju Drijeva i njegovom položaju, GID BiH, XXI-XXVII, Sarajevo 1976. godine, 30-49.