Obligaciono Pravo

OBLIGACIONO PRAVO:

UVOD: 1.Pojam i značaj op: Pojam:Skup opštih pravnih normi kojim se regulišu obligacioni odnosi. OP obuhvata onu vrstu odnosa koje se nazivaju obligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugom obavezna na određeno ponašanje. OP čini dio šire cjeline pravnog poretka – građanskog prava. Odnos izeđu oblig. i stvarnog pr.: obligaciono pr. je pretežno pravo prometa roba i usluga ono se bavi stečenim vrednostima. Putem oblig. pr. vrši se promet stvarnih prava, da bi se stvarna pr. prenosila potrebna su obligacionopr. obaveze. Značaj: Bez OP promet materijalnog i duhovnog dobra bila bi nezamisliva. Najveći dio svojih svakodnevinh obaveza ispunjavamo preko obligacionih odnosa. OP kao naučne discipline mjeri se obligacionim odnosima. 2.Nastanak i razvoj op Nastanak:Predstavlja neposrednu nadogradnju na robonovčanim odnosima. Građansko pravne norme čine institut op i to najčešće ugovora, jer je to pravni instrument bez kojeg je robna razmjena nezamisliva. Dakle, nastaje sa pojavom robne proizvodnje i to najprije prodaja, zajam u žitu, posluga, najam, zaloga i nadoknada štete. U srednjem vjeku, razvoj op biva zaustavljen vraćanjem na naturalnu privredu. OP potupno se razvilo tek u XIX vjeku u kapitalizmu. Razvoj:razvijeniji i raznovrsniji društveni odnosi uslovljavali su nastanak novih tipova ugovora: ugovor o korišćenju stana, ugovor o zakupu posl. Prostorija, o zakupu poljoprivrednog zemljišta i sl. Mnogi principi rimskog prava su postali skučeni pa ih je valjalo dopunjavati, novinu prestavlja asignacija, princip neformalnosti ugovora i jednostrana izjava volje kao izvor obl. odnosa. 3.Izvori op Opšti pogled:U evropi postoje tri zakonodavna djela: švajcarski federalni Zakon o op, bugarski Zakon o obavezama i ugovorima i naš Zakon o obligacionim odnosima 1978.g. Zakon o obl. odnos.:Zakon je najznačajni izvor op. Donesen je 30.03.1978, a stupio na snagu 1. oktobra iste godine.Propisuje jednistvena pr. pravila koja važe za sva fiz. I pr. lica. Načela: slobode uređivanja obligacionih odnosa, ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu,savesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe prava, jednake vrednosti davanja, zabrane prouzrokovanja štete drugome, postupanja u oblig. odnosima sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno domaćina i stručnjaka, postupanja u oblig. odnosima u skladu sa dobrim poslovnim običajima, zabrane stvaranja i iskorišćavanja monoposlkog položaja na tržištu, dispozitivnosti odredaba Zakona. Sudska praksa:nije izvor op, kreativna uloga sudova u pravnim stavovoima i načelnim mišljenjima. Najautoritativniji tumači zakona. 4.Sistem op: Pojedina pravila imaju širi i uži značaj pa se raspoređuju u opšti ili posebni dio. Opšti izučavaju pr. pravila koja imaju opšti karakter i važe za obl. odnose doke se u posebnim izlažu pojedini instituti op. Materija je raspoređena u 8 djelova. DEO PRVI: OBLIGACIJA I OBLIGACIONI ODNOS: 1.Obligacija a) Jezičko značenje izmjenjen izraz lat. riječi obligacio (obligo-are – privezati, zavezati, sriviti, obavezati obećanjem,savezom, pa i založiti, značenje riječi obligacio bilo je slično riječi zaloga. U početku je prestavljala fizičku ličnu vezanost za neku obavezu, a kasnije pravnu vezanost.

Njome se naziva hartija od vrijednosti (obveznica) i pismena isprava kojom se posvedočava postojanje duga (priznanica). b) Pojmovno značenje riječi obligacija Obligacija je pr. odnos kojim se obavezuje jedno lice da drugome nešto učini ili ne učini. Za lice koje je ovlašćeno da traži to činjenje ili ne činjenje obligacija znači tražbinu ili potraživanje, dok za lice koje ima obavezu znači dug. Za treće lice označava i jedno i drugo i tražbinu i dug. Ona je zajednički naziv za dug i tražbinu kao pojmovni par. Pojam tražbine: iskanje ili traženje da se nešto učini i da onaj koji traži ima pravo na traženo. Izraz tražbina ili potraživanje znače isto što i pravo potraživanja.To je apstraktan pojam koji podrazumjeva utuživo pravo na činidbu ili zahtjev. Posljedica određene činjenice koja tvori obligacioni odnos. Činidba kao predmet tražbine: pravo da se od drugoga zahtjeva određeno ponašanje. To ponašanje predstavlja predmet tražbine. Predmet tražbine naziva se činidba, prestacija ili obligaciona radnja. Predmet je ono na šta je usmjerena sadržina tražbine. Kod trežbina koja se odnose na nečinjenje činidba nema svoj predmet. U pravnom smislu činidba podrazumjeva i radnju i neradnju. Činidba se može sastojati u činjenju, nečinjenju i trpljenju. Činidba predpostavlja dugovanu radnju koja je nužna da bi se postigao rezultat kome poverilac stremi, a u nekim slučajevima predpostavlja sam rezultat koji se garantuje poveriocu i koji treba da bude postignut u njegovoj sferi. S obzirom na postignut rezultat činidbe mogu biti: čisto fizičke i čisto pravne. Ali postoje i činidbe kod kojih se ne postavlja pitanje rezultata - činidbe koje se sastoje u propuštanju. Korist poveriočeva od činidbe: Činidbom se pidmiruje određeni poveriočev interes. Ukoliko takav interes nedostaje, tražbina ne može nastati, a kad on prestane postojati ili bude namiren bilo kojim načinom, tražbina se gasi. Dužnika ne obavezuje poveriočeva korist od činidbe, nego dato obećanje. Poveriočeva korist od činidbe većinom je imovinske prirode (smatralo se nekada), a danas se činidbom može namiriti svaki interes poveriočev, ne samo imovinski. 2.Obligacioni odnos Ima dvojako značenje:uže (proizvodi tražbinu odnosno dug) i šire (ukupan pravni odnos između poverioca i dužnika). Razlike između obligacije i obligacionog odnosa: Obligacija je prost odnos, odnos povodom jedne tražbine, a obigacioni odnos je složen pravni odnos jer se sastoji iz više pojedinačnih odnosa. Obligacija je tiče uvjek isključivo jedne činidbe, tražbine, a obligacioni odnos se samo izuzetno sastoji iz jedne tražbine, obligacioni odnos sadrži više tražbina. Obligacioni odnos je obuhvatniji, obligacija je samo jedan njegov sastojak i to najvažniji. Kod nastanka tražbina ne nastaje uvjek kad i obligacioni odnos nego u nekom docnijem trenutku. Tražbina se gasi ispunjenjem, oproštajem duga, novacijom, sjedinjenjem, prebijanjem, zastarelošću i usled naknadne nemogućnosti ispunjenja. Obligacioni odnos se gasi istekom vremena, odustankom od ugovora, odnosno otkazom, i ispunjenjem svih potraživanja. Dešava se da tražbina nadživi obligacioni odnos na koji se oslanja. Tražbine se mogu ustupiti drugom, a da obligacioni odnos ostane i dalje između onih lica među kojima je i nastao. Sadržina obligacionog odnosa: čine: jedna ili više obligacija, sporedna prava, obaveze uzajamne obzirnosti, prava preobražavanja i prava na prigovore. Jedna ili više obligacija: svaka obligacija tiče se jedne činidbe. Učesnici imaju najčešće obostrane i uzajamne obaveze na neku činidbu. Te obaveze mogu biti primarne i sekundarne. Primarne su one s kojima nastaje obl. odnos i koji određuje njegov tip, a sekundarne su one obaveze koje ne nastaju kad i oblig. odnos, nego tek docnije, ukoliko budu prekršene primarne obaveze. Sporedna prava: služe obezbjeđenju tražbine i traju dok se tražbina ne podmiri.

Obaveze uzajamne obzirnosti: reč je o obavezama strana u oblig. odnosima da se jedna prema drugoj ophode onako kako se, s obzirom na cilj obligacionog odnosa i vrstu činidbe, može očekivati od savesnih i poštenih poslovnih partnera. Prava preobražavanja:ovlašćenje učesnika da svojom jednostranom voljom izazovu željeno pravno dejstvo. Pravo izbora između više alternativnih obaveza, i pravo da se odustane od ugovora i zahteva nadoknade štete, umjesto prvobitno dugovane činidbe. Pravo na prigovore: upereno je protiv druge strane, njegova je svrha da se taj zahtjev odboje zato što se postojanje tražbine negira, ili da se odloži njeno ispunjenje. Npr. prigovor zastarelosti, prigovor prekluzije, prigovor neispunjenog ugovora i prigovor prethodne tužbe. 3. Subjekti obligacionog odnosa Obligacioni odnos postoji između određenih fizičkih i pravnih lica kojih se onvi odnosi tiču. Njih je najmanje dva ih može biti i više i imaju položaj dužnika ili povjerioca. Dužnik je ono lice koje je obavezno na određeno ponašanje, a lice prema kojem dužnik stoji u obavezi i koje od njega zahtjeva da obavezu ispuni je povjerilac. Dužnikova uloga je pasivna, a poveriočeva je aktivna, ima se u vidu njihov pravni položaj u obligacionom odnosu. Za povjerioca je obigacioni odnos tražbina ili tražbinsko pravo, a za dužnika – dug ili obaveza.subjekti obligacionog odnosa nisu ravnopravne strane. Poverilac ima mogućnost da pravno prinudi dužnika da svoju obavezu ispuni, ali dužnik nije u stanju da natjera poverioca da naplati svoju tražbinu.Povjerilac se može odreći svog prava prema dužniku, dok se dužnik ne može odreći svoje obaveze prema povjeriocu. 4.Zaštita obligacionog odnosa Dug i odgovornost:obligacioni odnos ovlašćuje jedno lice da zahtjeva od drugog izvjesnu činidbu. Mimo volje obvezanika činidbu je nemoguće pribaviti. Nekada se sankcija kojim se štitio obligac. odnos ondnosio na dužnikovu ličnost, a danas na njegovu imovinu. Dužnik se potčinjava jedino objektivnoj vlasti prava, a ne vlasti i samovolji poverioca. Tražbina je subjektivno pravo i zato se njeno namirenje ne može prepustiti volji dužnikovoj. Ako dužnik ne ispuni doborvoljno svoju obavezu, pravni poredak nudi poveriocu određena sredstva prinude: tužba za ispunjenje obaveze i zahtjev za prinudno izvršenje na dužnikovoj imovini. Odgovornost dolazi do izražaja tek ukoliko dug ne bude dobrovoljno isplaćen, ako se naplaćuje uz pomoć državne prinude. Dotle postoji samo pravna pretnja da će se takva prinuda upotrijebiti, što psihološki djeluje na dužnika da ispuni obavezu i tako izbjegne prinudu. Kompletna dužnikova imovina je garant za ispunjenje njegove obaveze, prem da to ne mora biti uvjek slučaj – dugovi sa ograničenom odgovornošću za koju odgovara samo djelom imovine ili samo do određenog novčanog iznosa. Neutužive tražbine: postoje tražbine kojima nedostaje osnobina utuživosti, koje se ne mogu neposredno iznuditi. Ali nedostatak mogućnosti za prinudnu naplatu ne mjenja činjenicu da dužnik zaista duguje. Dužnik ne može zahtjevati povraćaj datoga zato što ga povjerilac nije mogao prinuditit na isplatu, ali može tužbi za ispunjenje prigovoriti da je tražbina neutuživa. Današnji pravni sistemi poznaju tri osnovne vrste neutuživih tražbina:zastarele tražbine, tražbine iz ugovora o dopuštenoj igri i opkladi i tražbine iz ugovora koji nisu sklopljeni u odgovarajućoj dokaznoj formi. Od neutuživih tražbina treba razlikovati nesamostalne obaveze – kada se traži nadoknada štete, ako dobrovoljno ispunjenje izostane usled krivice dužnikove. 5.Odnos obligacionih i stvarnih prava: 1.razlike između obligacionih i stvarnih prava: a)razlike u ekonomskom smislu: obligacije predstavlja odnos pomoću kojeg se vrši pomjeranje imovinskih dobara (već prisvojenih vrijednosti) iz oblasti proizvodnje u oblast prometa, a preko njega u oblast potrošnje. U stvarnom pravu se najlakše uočava u pravu svojine čija se ekonomska suština sastoji u pravu prisvajanja. Obligacioni odnos prodaje predstavlja za kupca način sticanja

prava svojine, a za prodavca način upotrebe jednog od najvažnijih svojinskih ovlaćšenja –prava raspolaganja. b)razlike prema predmetu: stvarna prava imaju za predmet određenu stvar, a obligaciona određenu radnju dužnikovu. Stvarno pruža svom nosiocu mogućnost neposrednog korišćenja stvari koja je njegov predmet, a obligaciono se svodi na određenu ličnu vezu između poverioca i dužnika: poverilac je samo ovlašćen da zahtjeva od dužnika neko ponašanje. Stvarna pr. imaju za predmet uvjek konkretnu individualizovanu stvar. c)razlike prema dejstvu: obligaciona inter partes, relativno dejstvo među licima, a stvarna erga omnes djeluju prema svima, apsolutna prava. Ona su nadmoćnija u odnosu na obligacije jer imaju jaču zaštitu. Stvarno pravo ima pravo sleđenja i prvenstva, dok obligaciono pravo sljedi dužnika. d)razlike prema broju i načinu sticanja: stvarna prava zadiru u većoj mjeri u javni interes od obigacija. Stvarna pr. su zakonom ograničena numerus slausus, ova prava se stiču i gube predajom stvari ili upisom u knjige, dok oblig. nisu ograničena po broju a stiču se na osnovu ugovora, jednostrane izjave volje. Obligaciona ne prestaju jednostranom voljom poverioca. 2.sličnosti između obligacionih i stvarnih prava: Te dvije vrste prava su međusobno povezane i funkcionalno zavisne jedna od druge. Putem obligacija vrši se promet stvarnih prava, a stvarna prava su sredstvo njihovog osiguranja. a)relativiziranje stvarnih prava: u nekim sličajevima stvarna ne djeluju prema svima (pribavljanje svojine na pokretnu stvar od lica koje nije njen vlasnik, pa kad pravi vlasnik sazna i hoće da je vrati nema pravnu mogućnost za to, može da povrati stvar od savjesnog kupca uz naknadu, a pravo na povraćaj gasi se kroz godinu dana od sticanja prava svojine na stvar, što znači da ono ima obligacionopravni a ne stvarnopravni karakter). b)apsolutiziranje obligacionih prava: pokazuju tedenciju da se izjednače sa stvarnim pravima, tako npr. zakon o oblig. odnosim propisuje da zakupodavac može, radi naplate svojih potraživanja od zakupca, zahtjevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcu po osnovu podzakupa. Poverilac je ovlašćen da zahtjeva isplatu i od dužnikovog dužnika. Tražbena prava mogu zadobiti apsolutno dejstvo i upisom u zemljišne knjige, tiču se nepokretnih stvari, pravo zakupa, otkupa i pravo preče kupovine. Dok se ne upišu u zemljišne knjige važe samo prema određenom dužniku (vlasniku), a poslje upisa i prema svakom docnijem pribaviocu stvari. Vrste obaveza 1.Vrste obaveza s obzirom na svojstva: a)pozitivne i negativne:dužnik je najčešće obavezan da izvrši neku adnju za poverioca, da mu nešto dade ili učini (pozitivna obaveza), dok pasivno držanje dužnikovo označava njegovo uzdržavanje od nečega što mu je inače dopušteno da čini (negativna obaveza). Negativne obaveze imaju supsidijaran karakter, prestavljaju dopunu glavne obaveze dužnikove koja je pozitivna. b)lične i nelične obaveze: lične su takve da ih ne može ispuniti niko drugi nego dužnik, jer njegove duhovne ili fizičke snage karakterišu činidbu, a nelične može ispuniti svako treće lice osim dužnika. c)kratkotrajne i dugotrajne: prve se konstituišu na određen trenutak u kome se one ispunjavaju, a druge pretpostavljaju trajno ispunjavanje od strane dužnika ili ponavljanje istih postupaka u određenim vremenskim razmacima. d) djeljive i nedjeljive: prve se mogu razdjeliti na više alikvotnih djelova, bez štete po suštinu stvari na koju se odnosi, a druge se ne mogu razdjeliti bez štete po suštinu stvari.

2.Vrste obaveze s obzirom na stepen određenosti: Činidba na koju se tražbina odnosi mora biti određena ili barem odrediva, dok se taj uslov ne ispuni obaveza ne može nastati. S obzirom na stepen određenosti obaveze mogu biti individualne i generičke, alternativne, fakultativne i kumulativne. a)individualne i generičke obaveze:Obaveza je individualna kad se tiče stvari čiji je identitet izvjestan (određena slika čuvenog slikara), odnose se na nezamenljivu stvar, ali se mogu ticati i zamjenjivih (kupovinom određene količine uglja utovaren u vagon). Nasuprot njima stoje generičke – tiču se predaje stvari čiji identitet nije izvjestan. Predmet čine zamjenjive stvari koje se oderđuju prema broju, mjeri ili težini. Rizik slučajne propasti stvari određene po rodu snosi dužnik, a stvari određen individualno – povjerilac. Ograničene generičke obaveze tiču se stvari koju valja uzeti iz ogrtaničene zalihe stvari određenih po rodu (dvije ovce iz jednog stada, ne zna se koje dvije). b)alternativne obaveze: pojam: kod alternativnih obaveza dužnik duguje više različitih činidbi, ali da bi se oslobodio obaveze nije potrebno da ih ispuni sve, nego samo jednu od njih, a koja će biti određuje lice koje ima pravo izbora (dužniku, povjeriocu ili nekom trećem) odnos alternativnih i generičkih obaveza: sličnosti: predmet obaveze u početku nije određen nego samo odrediv; propast nekog predmeta ne dovodi do gašenja obaveze;jednom od subjekata je svejedno koja će upravo stvar biti predmet ispunjenja. Kod alternativne obaveze strana koja ima pravo izbora može odabrati baš onu stvar koju želi, a kod generičkih se ne vrši izbor nego se stvar samo izdvaja iz određene mase stvari. Pravo izbora jedne od dugovanih činidbi: ima dužnik, povjerilac ili treće lice, o tome odlučuju strane ugovornice ili zakonodavac. Uglavnom pripada dužniku, povjerilac ne može birati sam umjesto dužnika, već može od suda zahtjevati alternativno ispunjenje te odluka mora glasiti alternativno. Ako pravo izbora pripada povjeriocu a on se ne izjasni u roku, zapada u povjerilačku docnju. Dužnik ga može pozvati da izabere u određenom roku, pa ako ni tad ne izabere pravo prelazi na dužnika. Ako pripada trećem licu pa ni to lice ne izvrši, svaka strana u oblig. odnosu može zahtjevati da izbor izvrši sud, jer je izbor pretpostavka za ispunjenje obaveze. Izjava o izboru je tzv. prava preobražavanja mjenja pravni odnos između dužnika i povjerioca djelujući rezolutno na sve one činidbe koje nisu izabrane. Alternativna obaveza je bezuslovna, jedino je njen promet u početku bio odrediv pa izborom postao određen. Nemogućnost ispunjeja neke od dugovanih činidbi: alternativne obaveze mogu se svesti na manji broj predmeta ili na samo jedan predmet i nastupanjem nemogućnosti ispnjenja nekog od dugovanih. Posljedice zavise od uzroka: ako pravo izbora ima povjerilac i njegovom krivicom postane nemoguće, on može zahtjevati neki od preostalih predmeta ili da izabere nemoguć predmet i ugasi obavezu; ako pravo pripada povjeriocu a dužnik skrivi, povjerilac može zahtjevati preostali predmet ili nadoknadu vrijednosti; ako pravo pripada dužniku i postanje nemoguće njegovom krivicom, može dati povjeriocu neki od preostalih predmeta; ako pripada dužniku a krivica poverioca, dužnik može izabrati nemoguć predmet i tako ugasiti obavezu ili dat ineki od preostalih predmeta, a zahtjevati obeštećenje za onaj koji je postao nemoguć. c)fakultativne obaveze: pojam:njigov je predmet određen od početka, duguje se izvjesna činidba. Ne mora se ispuniti isključivo onom činidbom koja se duguje (glavna činidba), umjesto nje može se dati odnosno zahtjevati ispunjenje i izvjesne druge činidbe koja se ne duguje. Ovlašćenje da se dugovana činidba zamjeni drugom naziva se facultas alternativa, ustanovljava se pravim poslom ili zakonom, a može pripadati dužniku ili povjeriocu. Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik: dužnik duguje određenu činidbu ali je ovlašćen da umjesto nje izvrši drugu i tako se oslobodi obaveze. Upotrebom tog ovlašćenja ne preinačuje se predmet obaveze. Dok je pravo izbora neopozivo, ovlašćenje za zamjenu nije. Njegova izjava ne

mjenja ništa u oblig. odnosu, tako da povjerilac i posljie toga može zahtjevati ispunjenje samo dugovane činidbe. Neispunjenje dugovane činidbe povlači ili nadoknadu ili fakultativnu činidbu (je dužnikova privilegije, ne dužnost nju povjerilac ne može zahtjevati). Ako izvršenje fakultativne činidbe postane nemoguće obaveza traje i dalje, ali dužnik gubi mogućnost da dugovanu činidbu zamjeni. Kad ovlašćenje za zamjenu ima povjerilac (fakultativna potraživanja): povjerilac je ovlašćen da zahtjeva izvršenje druge određene činidbe.Stvar je isključivo poveriočeva da se brine o svome ovlašćenju da ga upotrebi na vrijeme. Ako činidba koju dužnik duguje postene nemoguća, posledice zavise od uzroka: dužnik odgovoran-nadoknađuje štetu, događaj bez uticaja dužnikaobaveza se gasi. d)kumulativne obaveze: su obaveze koje se tiču dveju ili više različitih činidbi. Sve se činidbe imaju izvršiti u isti mah. U slučaju da dođe do nemogućnosti izvršenja za koju dužnik ne odgovara posledice zavise od toga je li povjerilac zainteresovan za preostale (ako jeste dužnik ih duguje, a ako nije gasi se obaveza). 3.Novačane obaveze: Obaveze koje se tiču plaćanja određene ili odredive svote novca. Danas su najčešće i najznačajnije. Funkcija nadoknade štete zamjenjuje skoro svaku drugu činidbu. Neugovorna odgovornost svodi se na novčani dug. Pojam novca: novac je pokretna stvar što služi kao mjerilo vrednosti pravnih dobara svih vrsta. Opšte sredstvo razmjene. U užem smislu sredstva razmjene utvrđena propisima domaće države, koja povjerilac mora primiti kao isplatu novčane obaveze. To svojstvo novca zove se prindni kurs. Vrednost označena na novčanicama predstavlja nominalnu vrijednost i on je stalna, dok je njegova kupovna moć promjenjiva (zavisi od stanja na tržištu). Kursna vrijednost je poređenje novca jedne zemlje sa novcem drugih zemalja. Obračunski novac služi za bezgotovinska ili knjigovodstvena plaćanja (prenošenje novca sa računa dužnika na poveriočev račun). Osobenosti novčanih obaveza: dugoje se onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku. Povjeriocu je stalo do nominalne vrijednosti koju oni otelovljuju, dužnik predaje sumu novca. Promjena u kuppovnoj snazi novca koje su u međuvremenu nastupile nisu od pravnog značaja (princip monetarnog nominalizma). Obezvređenje novca i osiguranje njegove vrijednosti: povjerioci nominalnih novčanih dugova nastoje da se od štet usled obezvređenja novca zaštite klauzulama o osiguranju vrijednosi. Sporazumi po kojima dugovana suma treba da se revalorizuje (zlatna klauzula – određivanje vrijednosti u zlatu , indeksne klauzule – sporazum koji novčane obaveze vezuju za određene pokazatelje cjena). Kamata: je nadoknada na koju poverilac ima pravo zbog toga što je lišen izvjesne svote novca koju mu neko duguje, pod uslovom dase ta nadoknada određuje prema visini duga i prema vremenu njegovog trajanja. Prestavlja dug glavnice. Ako je isplaćena glavnica, smatra se da je isplaćena i kamata. Ona se izračunava u procentima od dugovane sume za jednu godinu. Može biti ugovorna ili zakonska. Potraživanje zakonske kamate dospjeva odmah čim nastane, tako da se i njegova isplata može odmah zahtjevati. Ima se isplatiti po isteku kamatnog perioda (unapred, prilikom započinjanja svakog kamatnog perioda). Od kamate treba razlikovati rentu (gdje nema potraživanja glavnice, obaveza periodičnog plaćanja određenog novčanog iznosa), ratu (postupno otplaćivanje duga), amortizaciju (otpisane sume na račun vrijednosti osnovnih sredstava), dividendu (dobit od posla). Kamatne stope: je visina utvrđena u procentima glavnog novčanog duga. Zavisi od ponude i potražnje novčanog kapitala (zakonom je ograničena kako bi se onemogućilo zelenašenje). Od dužnika se ne može zahtjevati da plati kamatu na kamatu. Izvori obligacionih odnosa:

1.Pojam i vrste izvora obligacionih odnosa: obligacioni odnosi izviru neposredno iz pravnih činjenica zato što im zakon daje tu stvaralačku moć. Za svaki obligacioni odnos koji je izazvala neka od činjenica iz okvira iste grupe, važe određena zajednička pravila, koja jedino mogu biti predmet izučavanja opšteg djela obligacionog prava. U rimskom pravu izvori su bili ugovor i delikt (kvazi ugovori i kvazi delikti). Danas postoje samo dva izvora obligacionih odnosa: zakon i pravni posao. Takođe mogu nastati iz srodstva, bračne veze, suvlasništva i odnosi susedstva – zajedničko im je to što njih nastaju obaveze usljed naređenja zakona (zakonske obligacije u užem smislu). 2.Vrste izvora obligacionih odnosa u našem pravu: ugovor, pruzrokovanje štete drugome, neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđih poslova ili poslovodstvo bez naloga, jednostrane izjave volje i ostali izvori (bračne veze, suvlasništva i odnosi susedstva isl.). DEO DRUGI: OBLIGACIONI UGOVORI : 1.Pojam i značaj ugovora Pojam: ugovor nema samo jedan smisao već se odnosi na tri različite stvari: na pravni akt, na pravni odnos i na pravni dokument ili ispravu. Ugovor kao pravni akt: je razmjena saglasnih izjava volje između dva ili više lica, kojom se zasniva, mjenja ili ukida određeni pravni odnos (u pravnotehničkom ili u prirodnome smislu). On je sredstvo nije cilj. On je sredstvo kojim se začinje, preoblikuje ili okončava pravni odnos. Može biti dvostrani (biletarni) i višestrani (multilateralni). Obligacioni ugovor je razmjena podudarnih izjava volje između dva ili više lica, kojom se zasniva, mjenja ili ukida određeni obligacioni odnos. Od ugovora treba razlikovati zajedničke izjave (otkazuje neki pravni odnos) i zaključke više lica (zaključci skupština, upravnih ili izvršnih odbora, zborova, savjeta, udruženja i dr.). Ugovor kao pravni odnos: je posledica ugovora kao pravnog akta koji se javlja kao uzrok. Pravni odnosi što nastaju saglasnom izjavom volja mogu biti različitog karaktera: obligacionopravni, naslednopravni, porodičnopravni, radnopravni, međunarodni, upravnopravni. Ugovor kao pravni dokument: akt u kome su ispisane saglasne izjave volja određenih lica, u smislu govori o slanju, potpisivanju ugovora i sl. Značaj ugovora: pomoću njega mogu se stvoriti, preinačiti ili ukinuti već postojeći obligacioni odnosi. Ima primjenu osim u obligacionim i u drugim pravnim odnosima: zasniva brak, radni odnos, usovjenje, u međunarodnom pravu za regulisanje raznovsnih odnosa država i sl. Najveći značaj ima u oblasi imovinskog prava, obligacionog i trgovinskog. Opšta pravila čine predmet izučavanja opšteg djela teorije obligacionog prava, dok se podrobnija pravila, koja važe za pojedine vrste ugovora izučavaju u posebnom djelu. 2.Princip slobode ugovaranja Pojam i sadržina principa slobode ugovaranja: Pojam: sloboda ugovaranja je izraz privatne autonomije (individualistički princip samoodređenja, koji podrazumjeva slobodu pojedinca da sam proizvodi i oblikuje svoje pravne odnose prema vlastitoj volji). Princip slobode ugovaranja podrazumjeva mogućnost pravnih subjekata da svojom slobodnom voljom stvaraju pravnu normu koja ih obavezuje na određeno međusobno ponašanje. Tu slobodu zakonodavac obezbjeđuje dispozitivnom pravnim normama. Sadržina: princip slobode ugovaranja sastoji se iz: slobode da se ugovor zaključi ili ne zaključi, sloboda izbora ugovornog partnera, sloboda uređivanja sadržine ugovora, sloboda određivanja tipa ugovora, sloboda određivanja obaveznosti ugovora (razni modaliteti: sporazum koji ne proizvodi pravne obaveze, sporazum ograničene obaveznosti), sloboda izbora forme ugovora, sloboda da se ugovor raskine ili zamjeni, sloboda izbora merodavnog prava. Ograničenje slobode ugovaranja: Predpostavlja ekonomsku i socijalnu jednakost ugovornika, a takve najčešće među njima nema. Potrebu za ograničavanjem iziskuju dva razloga: sloboda se mora zaštititi protiv njene

zloupotrebe od strane ugovornika, drugo, društvena zajednica kao cjelina zahtjeva da bude zaštićena zabranom svega onog što je protivno javnom poretku. Ograničenje slobode da se ugovor ne zaključi: dešava se kada jedan ponudilac ima monopolski položaj i mogućnost zloupotrebe, tada mu je nametnuta pravna obaveza da sklapa odgovarajuće obaveze (javna preduzeća: pošte, javni prevoz putnika, sl.). Ograničenje slobode da se ugovor zaključi: izvjesne usluge ne mogu biti predmet pravnog prometa, određuju se imperativnim normama radi pravičnosti i radi zaštite socijalno slabijih subjekata. Postoji i zabrana sporazumnog određivanja njihovog kvaliteta, a određen je propisom o kvalitetu koji ne može biti ispod utvrđenom minimuma. Ne mogu se zaključivati ugovori koji su protivni dobrim običajima, prinudnim propisima ili javnom poretku. Ograničenje slobode izbora ugovornog partnera: kod posotjanja prava prvenstva (pravo preče kupovine, zakupa, otkupa i sl.). Suština je da kad lice koje želi da zaključi ugovor na koji određeno lice ima pravo prvenstva, prvo mora da ponudi tom licu, pa ako ono odbije onda može sklapati sa trećim licima, a ako ne postupi tako duguje nadoknadu štete licu čije pravo nije uvažio. Ugovori za koje je potrebna saglasnost trećeg: treći koji treba da se saglasi sa zaključenjem ugovora je državni organ ili fizičko lice. Njegova saglasnost može prethoditi ugovoru (dozvola) ili usljediti poslje već zaključenog ugovora (odobrenje), a zahtjeva se u cilju zaštite društvenih ili interesa pojedinaca. Ostala indirektna ograničenja slobode ugovaranja: forma koju zakon traži za neke vrste ugovora, ćutanje jedne strane kome zakon, u određenim slučajevima pridaje značaj konkludentne radnje kao i tumačenje ugovora pri kojima se izvjesnim izrazima pridaje značenje koje je uobičajeno među ljudima što učestvuju u pravnom saobraćaju. Opšti uslovi nastanka ugovora: postupak usaglašavanja njihovih volja naziva se zakjlučivanje ili sklapanje ugovora, a lica se nazivaju ugovorne strane, učesnici ili partneri, ugovornici, strane ugovornice, stipulanti ili kontrahenti. Za nastanak ugovora potrebno je: poslovna sposobnost ugovornika, saglasnost volja, predmet ugovora i osnova ugovora. U opšte uslove spada i forma. 1.Poslovna sposobnost ugovornika: Subjekti se razlikuju po posl. spos. na lica koja nemaju nikakvu posl. spos., lica koja imaju ograničenu posl. spos. i lica koja imaju posl. spos. u neograničenoj mjeri. Nesposobna – lica sa 14 god., lica koja zbog duševnog stanja nemaju posl. spos., ali postoje izuzeci: mogu sklapati ugovore za manje vrjednosti (kupovina novina, karte za prevoz, knjige, čokolade i sl.) i dobročine ugovore kojima pribavljaju sebi neku imovinsku korist. Djelimično spos.: od 14 i punoljetna lica koja su djelimično lišena posl. spos., mogu sklapati ugovore preko zastupnika, a ako sklope bez zastupnika ti su ugovori nedovršeni ili nepotpuni pa samim tim su rušljivi (može naknadno odobrenje zastupnika u roku od 30 dana, pa postanu važeći). 2.Predmet ugovora: Pojam predmeta ugovora: ugovor rađa tražbinu čiju sadržinu čine prava i obaveze njenih subjekata, a predmet dugovana činidba ili prestacija. Kod dvostranih ugovora svaka strana duguje najmanje po jednu činidbu pa ugovor ima dva predmeta. Stvar nije predmet ugovora već predmet činidbe. Ugovor nema svoj zaseban predmet, predmet pripada ujedno i tražbini koju je ugovor proizveo. Ugovorna obaveza se može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju i trpljenju. Zahtjevi koji se postavljaju predmetu ugovora: Da zadovoljava neki interes poveriočev, imovinski ili neimovinski, da bude određen ili odredljiv, da je moguć i da je dopušten. Određenost predmeta ugovora: treba da je određen ili bar odredljiv. Dovoljno je da se strane sporazumeju o bitnim elementima ugovora (određuju ih dispozitivnim normama) ili da sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti (ili kad ga odredi treće lice – arbitražni vještak (njegova

sloboda ugovaranja mora da odgovara pravičnosti)). Cjena kao bitan element ugovora o prodaji smatra se određenom kad je propisana od strane drž. org. Mogućnost predmeta ugovora: a)uvod:Ako ugovornu činidbu nije moguće ispuniti, ugovor je besmislen i bespredmetan. Ovdje se misli na početnu ili prvobitnu nemogućnost, koja postoji već u trenutku sklapanja ugovora. b)vrste nemogućnosti: objektivna postoji kad je riječ o činidbi koju nije u stanju da izvrši niko, a subjektivna se tiče činidbe koja prevazilazi snagu i sposobnost konkretnog dužnika – nesposobnost ili nemoć. S obzirom na uzroke može biti: fizička ili faktička ili pravna. c)polsljedice objektivne nemogućnosti: ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet nemoguć, ugovor je ništav, a ukoliko je nemoguć samo dio predmeta obaveze, on je punovažan u pogledu mogućeg djela. Ako objektivno nemoguća činidba poslje postane moguća, ugovor je i dalje ništav, ali ako je ugovor trebalo ispuniti u nekom docnijem trenutku, on je punovažan ukoliko je ispunjenje u tom trenutku moguće. Nadoknada štete se ne podrazumjeva ukoliko je dužnik znao da postoji nemogućnost činidbe, takođe u slučaju da je druga strana znala za nemogućnost, nema pravo na nadoknadu. d)posljedice subjektivne nemogućnosti: ugovor je punovažan samo što zahtjev da dužnik namiri svoj primarni dug ostaje bez rezultata. Stoga tužba za nadoknadu štete ima jedino smisla, jer je nadoknada moguća. e)dopuštenost predmeta ugovora: predmet ugovora sa stanovišta države mora biti dopušten, da je u skladu sa dobrim običajima, javnim poretkom i prinudnim propisima. 3.Osnov ugovora (CAUSA) a)uvod: po francuskom građ. Zakoniku kauza ima značaj opšte pretpostavke važnosti ugovora i razlikuje se od predmeta ugovora to je usvojeno i kod nas. b)pojam osnova: svako ko se veže ugovorom podstaknut je nekom pobudom odn. ciljevima koji mogu biti bliži ili dalji, neposredni ili posredni, pravni ili ekonomski. Za ugovor je posebno značajan neposredni koji se naziva osnov obavezivanja ili osnov ugovora. Osnov ugovora pruža nam pravno objašnjenje zbog čega je on zaključen, kojim su razlozima ugovornici bili podstaknuti, ugovor je sam po sebi sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. c)Razlika između osnova i motiva: motivi su ciljevi kojima streme strane ugovornice, ali su to ciljevi drugog reda. Motivi izazivaju želju za postizanjem cilja koji znači osnov. Dok osnov objašnjava obavezu ugovornika, motiv daje objašnjenje za sam osnov. Motivi su skrivene pobude i nalaze se izvan sadržine ugovora, dok je osnov u samom ugovoru. Osnov je objektivno svojstvo ugovora koje je poznato svakoj strani, a motivi su skriveni subjektivni ciljevi kojima ugovornici streme. d)Značaj osnova i motiva: osnov je bitan uslov nastanka i opstanka svakog ugovora, ugovor koje on nedostaje je prazno obećanje. Svaki cilj kome bi ugovornici stremili ne može biti osnov ugovora. Osnov mora biti dopušten, on je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Osnov ugovora mora biti i istinit. Ako su ugovornici u zabludi o osnovu, tad postoji nesporazum i ugovor ostaje bez dejstva. Motiv je čisto lična i najčešće skrivena pobuda, koja nije podvrgnuta zajedničkoj ocjeni strana ugovornica, on nema onaj pravni značaj koji ima osnov. Nezakonit i nemoralan motiv može učiniti da i sam ugovor bude nedopušten, ništav i ta mogućnost je znatno manja kod teretnih nego kod dobročinih. Saglasnost volja: 1.Izjava volje i saglasnost volja: podrazumjeva svjest o značaju radnje koju preduzimaju i htenje te radnje i takvo psihičko stanje mora postojati kod obje strane ugovornice. Način njenog iskazivanja naziva se izjava volje. Teorija volje – smatra merodavnom stranu volju. Teorija izjave – smatra volju koja je manifestovana. Volja da se zaključi ugovor može se izjaviti postupcima koji se sastoje iz činjenja ili nečinjenja. Izjave mogu biti neposredne (obavlja se postupcima čija je neposredna svrha da pokažu određenu volju) i posredne (postupci iz kojih se

može zaključiti da lice njima izražava određenu volju).Ugovor zahtjeva izjave volje obje ugovorene strane. Podudaranje njihovih volja po cilju se naziva saglasnost. 2.Zaključivanje obligacionih ugovora: strane ugovornice saopštavaju svoju volju postupcima koji predstavljaju tehniku zaključivanja ugovora. Dva najvažnija: iznošenje ponude i prihvatanje ponude. PONUDA a)Pojam i pravna priroda ponude: ponuda je prijedlog jedne strane drugoj da zaključe ugovor određene sadržine. Predstavlja inicijativu jedne strane (jednostranu izjavu kojom nešto obećava). Ponuda nije obična radnja kojom se riprema zaključenje ugovora, nego je sa^ma ugovorna izjava, ona je punovažna jednio ako je potpuna. Ponuda mora predstavljati gotov nacrt ugovora. Od ponude valja razlikovati poziv da se ponuda uputi. Pozivom se izražava spremnost na zaključenje ugovora. Pošiljalac pokazuje težnju ka zaključenju ugovora (slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i drugih obavještenja, oglašavanje putem pošte, letka, radija, tlevizije i dr.). Pošiljalac poziva nije dužan da prihvati ponudu koja mu je upućena, ali je dužan odbiti ponudu na koju ne pristaje. Ponuda ima neposredno pravno dejstvo samo utoliko što tvori ovlašćenje za ponuđenog da prihvatanjem ponude izazove zaključenje ugovora. Dva jednostrana pravna posla ne čine ugovor, njega čini saglasnost volja koja se postiže preko dveju obavezujućih izjava. b)Uslovi koje treba da zadovolji ponuda: tiču se adresata, izjavioca, sadržine i forme izjave. Ponudu treba da uputi lice koje se zove ponudilac, mora poticati od budućeg eventualnog partnera, treća lica tu mogu biti samo glasonoše. Lice sa kojim se želi zaključiti ugovor je ponuđeni. Ponuda se može uputiti i neodređenom broju lica (opšta ili generalna ponuda). Ponuda treba da sadrži bitne elemente ili sastojke ugovora. Oni su bitni za datu vrstu ugovora po prirodi stvari jer čine njegovu suštinu. Oni se moraju unjeti u ponudu jer se inače ugovor ne bi mogao zaključiti prostim saglasavanjem ponuđenog. A ne mora sadržavati prirodne elemente kao vrijeme, mjesno i rok izvršenja ugovora, niti eventualne elemente kao kapara, ugovorna kazna, odustanica i sl. Nenavođenje prirodnih elemenata znači da ponudilac pristaje na onakvo njihovo značenje kakvo za datu vrstu ugovora određuju dispozitivne pravne norme. Samo ukoliko želi da imaju drugačiji izgled u tom slučaju postaju subjektivno bitni i zahtjevaju da se i o njima postigne saglasnost ponudioca i ponuđenog. Namjera je bitan sastojak ponude, ponudilac treba da je svjestan pravnih posljedica svoje izjave. Time se ponuda i razlikuje od izjava kojima je cilj da se druga lica postaknu da učine ponudu. Uobičajene klauzule su: neobavezno, bez obaveze, ponuda neobavezna i sl. Takve ograde znače da izjavilac ne želi da se definitivno veže za svoju izjavu. Pregovor sa ogradom je poziv da se ponuda prihvati. Ako nije poštovana tražena forma izjava volje nema značaj ponude, pa makar da zadovoljava sve ostale uslove. c)Dejstvo ponude: ponudom se tvori mogućnost za ponuđeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen (pravo preobražavanja). Ponuda sama po sebi obavezuje ponudioca, pa bilo da je oročena ili neoročena. Ponudilac postaje vezan svojom ponudom čim ponuđeni sazna za nju. To zahtjeva načelo obaveznosti izjavljene volje. Izuzetak je ukoliko se prije nego što ponuđeni prihvati bitno promjene okolnosti na štetu povjerioca. Mimo ovog slučaja ne smje da odustane od ponude. Ponudilac nije vezan za svoju ponudu do beskonačnosti jer bi inače ponuđeni imao mogućnost zloupotrebe. Rok trajanja ponude moće odrediti ponudilac, ako nije naznačio u pismu ili telegramu, smatra se da je počeo teći od datuma označenog u pismu, od trena kad je predato pošti. d)Ponuda prisutnom licu: obavezuje ponudioca samo za kratko vrijeme. Pošto je ponuđeni u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni treba da je prihvati odmah ili po proteku roka za razmišljanje. Ako ponuđeni saznaje za ponudu neposredno od ponudioca, i ako je u mogućnosti da se o njoj izravno i odmah izjasni, riječ je o ponudi prisutnom licu. Ako je između izjavljene volje jedne i druge strane nužan izvjestan vremenski razmak, riječ je o ponudi odsutnom licu.

e)Ponuda odsutnom licu: ova ponuda obavezuje za jedan razuman rok. To je vrijeme potrebno da ponuda stigne, da se ponuđeni odluči, da je razmotri i da uredno pošalje odgovor. f)Smr ili gubitak posl. spos. jedne strane: ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njenog prihvatanja, izuzev ako suprotno proizilazi iz najmera strana, običaja ili priride posla. g)Povlačenje ponude: opozivanjem se okončava pravno dejstvo ponude koje je već nastupilo, dok se povlačenjem sprečava da pravno dejstvo ponude nastupi. I opozivanje i povlačenje ponude mogu se učiniti u bilo kojoj formi. Povlačenjem se želi preduhitriti stanje vezanosti ponudioca za ponudu, moguće je samo prije nego što je vezanost počela. Ponudilac nije ovlašćen da opozove ponudu, osim u slučaju promjenjenih okolnosti. PRIHVATANJE PONUDE (AKCEPT) a)Pojam prihvatanja ponude: ugovor se sastoji iz ponude i prihvatanja ponude. Ponudom se tvori mogućnost za ponuđenog da ugovor zaključi tako što će je prihvatiti. Zaključivanje ugovora zavisi još jedino od volje ponuđenog. Prihvatanje je jednostrana izjava volje kojom se ponuda pretvara u ugovor. b)Uslovi prihvatanja ponude: prihvatanje ponude mora poticati od ponuđenog, odnosno od njegovog ovlaštenog zastupnika, nju mogu prihvatiti i nasljednici ponuđenog lica. Mimo njih ne može je prihvatiti niko treći. Izjava o prihvatanju ponude treba da bude nedvosmislena. Samo ćutanje ponuđenog, koje nije propraćeno njegovim konkludentnim radnjama, ne može imati važnost prihvatanja, već ga treba shvatiti kao znak nesaglašavanja sa ponudom. Prihvatanje ponude treba da je bezuslovno. Podudarnost izjave volje ponudioca i ponuđenog naziva se saglasnost ili sporazum, a nepodudarnost nesaglasnost ili nesporazum. Postoje dva oblika nesporazuma: otvoreni i prikriveni. Otvoren je kad su ponudilac i ponuđeni njega svjesni, a prikriven ili latentan kad vjeruju da su njihove izjave podudarne a u stvari su nepodudarne. Bilo da je u pitanju jedno ili drugo ugovor ne nastaje. Prihvatanje ponude treba da usljedi blagovremeno. Neblagovremeno prihvatanje ponude, ukoliko zadovoljava potrebne uslove, smatra se novom ponudom koju čini ponuđeni, osim ako je prihvat usljedio u vrijeme kad su se potpuno izmjenile okolnosti koje su postojale u vrijeme iznošenja ponude. Ponuda treba da bude prihvaćenja i u odgovarajućoj formi, kada je riječ o formalnom ugovoru. c)Vrijeme i mjesto zaključenja ugovora: ugovor se sastoji iz ponude i prihvatanja ponude. Tu se poslje prijema ponude mogu razlikovati nekoliko trenutaka koji se ređaju naizmjenično i dolaze u obzir kao trenuci sklapanja ugovora. Za ugovore važe samo oni zakoni koji su bili na snazi kad je sklopljen, a i sposobnost ugovornika cjeni se prema tom trenutku. O vremenu zaključenja ugovora postoje 4 teorije: teorija izjave (očitovanja) – trenutak kad je ponuđeni izjavio volju da je prihvatio ponudu; teorija otpravljanja (odašiljanja) – trenutak kad je ponuđeni poslao ponudiocu pozitivan odgovor na ponudu; teorija prijema – trenutak kad je ponudilac primio izjavu ponuđenog da prihvata ponudu; teorija saznanja – trenutak kad je ponudilac saznao da se ponuđeni saglasio sa ponudom. Mjesto zaključenja ugovora smatra se mjesto u kome je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu. 3.Posebni načini sklapanja ugovora Ugovori koji se sklapaju na temelju opštih uslova poslovanja: a)Pojam opštih uslova poslovanja: opšte uslove čini spisak tipičnih ili standardizovanih ugovornih klauzula koje se sastavljaju unapred. To su apstraktna pravila za sve buduće pojedinačne ugovore određene vrste. Oni čine temelj svih pojedinačnih ugovora koje sastavljač misli da zaključi sa neodređenim licima. To su ugovorni formulari preduzeća. b)Osnov važenja opštih uslova poslovanja: sastavljači opštih uslova nisu ovlašćeni da propisuju pravo. Normativnu snagu oni stiču samo od slučaja do slučaja, voljom i druge strane ugovornice, koja se mora pouzdano utvrditi. Takav sporazum predstavlja pojedinačan ugovor, koje se označava različitim nazivima: formularni, šablonski, standardni, tipski ili masovni ugovor (nije

isto što i sam formalni ugovor). Onaj ko koristi opšte uslove poslovanja dužan je da svoga ugovornog partnera obavjesti i upozori sa opštim uslovima poslovanja i da ga upozna sa njihovom sadržinom. Druga se strana može saglasiti sa opštim uslovima izričito ili prećutno. Formularni ugovori izjednačavaju se često sa athezionim ugovorima ili ugovorima po pristupu. Kod athezionih jedna strana je unaprijed odredila klauzule, tako da druga nije u stanju da nešto mjenja, može jedino u cjelosti da ih prihvati ili da se odrekne. Slično je i kod formalnih ugovora , ali nisu svi formalni ugovori athezioni, jer su njihove strane slobodne da izmjene klauzule opštih uslova i da ih prilagode svojim potrebama. c)Kontrola sadržine opštih uslova poslovanja: upotrebu opštih uslova poslovanja omogućuje princip slobode ugovaranja. Dopušta stranama ugovornicama da regulišu odnose na način koji im najbolje odgovara. Oni se podvrgavaju državnoj kontroli, kako bi se zaštitila slabija strana. Kontrola se sprovodi na tri načina: donošenjem zakonskih propisa koji određuju granice slobode sastavljača opštih uslova; nalaganjem obaveze sastavljačima izvjesnih opštih uslova da ih prije upotrebe podnesu na saglasnost nadležnom upravnom org.; davanjem ovlašćenja sudova da naknadno provjeravaju da li su opšti uslovi poslovanja na štetu drugoj strani. Cilj je da suzbije mogućnost zloupotrebe slobode ugovaranja od strane sastavljača opštih uslova. d)Obostrana upotreba opštih uslova poslovanja: kada obje strane imaju opšte uslove poslovanja, pitanje je čije su mjerodavne za ugovor, postoje tri teorije: teorija poslednje riječi – mjerodavni su opšti uslovi one strane ugovornice koja je u svojoj potvrdi naloga ukazala na vlastite uslove, dok se druga strana nije blagovremeno usprostavila toj ponudi. Teorija delimične nesaglasnosti – ako se nijedan ugovornik ne odrekne izričito vlastitih opštih uslova za ugovor nisu mjerodavni uslovi ni jedne ni druge strane (tada se primjenjuju dispozitivne norme umjesto opštih uslova poslovanja). Teorija činidbe tipične za ugovor – mjerodavni su opšti uslovi preduzeća koje se obavezalo na činidbu što je tipična za odnosini ugovor. Faktički ugovorni odnosi: a)pojam faktičkog ugovornog odnosa: ugovorna potraživanja pretpostavljaju ugovor između zainteresovanih lica. Postoje i takvi pravni odnosi najprikladnija pravila ugovornog prava. Podstaknuto je željom da se objasni međusobni položaj vršilaca i korisnika masovnih usluga, a zatim položaj strana u trajnom obligacionom odnosu nastalom na temelju nepunovažnog ugovora. U oba ova slučaja pravni odnos se temelji na određenoj faktičkoj radnji, odnosno ponašanju zainteresovanih lica. Glavno područje na kome učenje o faktičkom ugovornom odnosu nalazi svoju primjenu su odnosi između vršilaca i korisnika masovnih korisnika komunalnih usluga (javni prevoz, o parkiranju motornih vozila na javnim parkiralištima uz nadoplatu). Samo faktičko korišćenje usluge dovodi do odgovarajućeg ugovornog odnosa između određenih lica. 4.Obligacioni odnos na temelju pregovora (CULPA IN CONTRAHENDO) Pojam pregovora i obaveze njegovih učesnika: zaključenju ugovora prethode često pregovori između ponudioca i ponuđenog, pogotovo kad se razmjenjuju veće imovinske vrijednosti. Pod pregovorom se podrazumjeva razmjena mišljenja o predmetu ugovora između potencijalnih strana ugovornica. Cilj tih postupaka je da se razjasne mogućnosti sklapanja ugovora i da se pripremi njegovo zaključenje. Značajan je pri tumačenju ugovora. Pregovori se ne moraju završiti ugovorom ali kada tako završe onda odnos pregovora prerasta u ugovorni odnos. Obligacioni odnos se temelji na zakonu. On stvara za učesnike posebne vrste obaveza: obzirnosti, lojalnosti i diskrecije. Mjerilo za njih je načelo savjesnosti i poštenja iz čega proističu 4 dužnosti: učesnici u pregovoru dužni su da postupaju ozbiljno; svaka strana je dužna da drugog učesnika u pregovoru obavjesti o svim činjenicama mjerodavnim za njegovu odluku da ugovor uopšte zaključi, odnosno da ga zaključi pod određenim uslovima, kao i o činjenicama koje stoje na putu da se sklopi punovažan ugovor; svaki učesnik u pregovoru koji u vezi sa sklapanjem ugovora daje izvjesne savjete drugoj strani, po vlastitom nahođenju ili na traženje druge strane,

dužan je da to čini prema najboljem sopstvenom uvjerenju; obaveza svakog učesnika u pregovoru da u vlastitom području preduzme sve potrebne mjere zaštite kako bi se izbjeglo oštećenje pravnih dobara druge strane dok pregovor traje. Odgovornost zbog culpa in contrahendo: Skrivljeno kršenje neke od obaveza koje imaju učesnici pregovora naziva se culpa in contrahendo, a obavezuje na nadoknadu štete uzrokovane drugoj strani. Ukoliko se culpa in contrahendo svodi na zanemarivanje dužnosti da se partner u pregovoru obavesti o izvjesnim činjenicama ili da mu se one razjasne, tada nadoknada obuhvata tzv. negativni ugovorni interes. Kod zahtjeva nadoknade pozitivnog ugovornog interesa (interes ispunjenja) ona je među pravnicima sporna. Prema jednim se može zahtjevati samo ako je on manji od negativnog, a prema drugim takvu nadoknadu treba dopustiti u situacijama u kojima bi namirenje isključivo negativnog interesa bilo kruto i nepodnošljivo (i zbog namirenja izmakle dobiti). Pravna priroda odgovornosti culpa in contrahendo: dvije teorije: deliktna – prema kojoj prestavlja delikt ili ponašanje koje pravno izjednačava sa deliktom i ugovorna – prema kojoj su obaveze culpa in contrahendo slične ugovornim obavezama, na njihove prekršioce treba primjeniti pravna pravila koja važe za prekršioce ugovornih dužnosti. FORMA I TUMAČENJE UGOVORA 1.forma ugovora: Pojam i svrha forme: način na koji strane ugovornice izjavljuju svoju volju da zasnuju ugovorni odnos naziva se forma ugovora. Forma je manifestacija sadržine. Strane su u mogućnosti da zaključe ugovor u bilo kojoj formi. U pravnotehničkom smislu takvi ugovori se nazivaju neformalni. Ako nemaju slobodu da izaberu formu, sklapaju ga u tačno određenoj formi, formalni. Na pridržavanje te forme može ih obavezati zakon ili njihov predhodni sporazum, pa u zavisnosti od toga forma je zakonska ili ugovorena. Forma je nekada imala unutrašnju vrijednost i karakter simbolike, a danas tvori prava i obaveze i ima karakter cjelishodnosti. Forma čini ugovor jasnijim i preciznijim, te tako predupređuje moguće sporove i sumnje. Njena je svrha da zaštiti interes jedne ili obeju strana ugovornica, javni interes ili interes trećeg lica. Konstitutivna i dokazna forma: a)pojmovna razlika: razlikuju se dvije vrste formi: konstitutivna i dokazna. Konstitutativna je ona forma koja uslovljava nastanak punovažnog ugovora, u odsustvu te forme je ugovor ništav. Dokazna ima procesnopravni značaj. Njeno nepoštovanje ne povlači materijalnu nevažnost ugovora, nego procesnu sankciju. Od konstitutivne i dokazne forme treba razlikovati pismenu potvrdu o usmeno zaključenom ugovoru – ugovornici se mogu dogovoriti da će svome usmenom ugovoru dati docnije određenu formu. Pismena isprava olakšava jedino dokazivanje ugovora. b)posledice nepridržavanja propisane konstitutivne forme: ugovor koji nije sklopljen u propisanoj konstitutivnoj formi jeste ništav, ukoliko iz cilja propisa kojim je forma određena ne proizilazi što drugo. Ako je propisom o formi određeno izričito da njegovo nepoštovanje povlači ništavost, onda je takva sankcija nesumnjiva, a ako nije onda bi sud trebao da utvrdi cilj zbog kojeg je forma propisana, pa da odluči hoće li ugovor ostati na snazi ili će biti proglašen ništavim. Strane ugovornice mogu se pozvati na ništavost i sud vodi računa o njoj po službenoj dužnosti. Strane ugovornice nemaju mogućnost da ispune ono što su obećale jedna drugoj. Uskraćenje ispunjenja obaveze nije protivno načelu savjesnosti i poštenja. To važi i kad nisu znali da je propisana forma za zaključenje njihovog ugovora i u slučaju kad su je oni svjesno zaobišli. Ako jedna strana zna za formu pa navede lukavo drugu da sklopi ugovor (a druga ne zna) onda se ovoj strani može prigovoriti da je skrivila ništavost ugovora. Formalno ništav ugovor ne stiče pravnu važnost ni kad se činidba koja je njime obećana ispuni. Ali zakonodavac može i drugačije da odredi: ugovor koji je ništav zato što nije zaključen u pismenoj zakonskoj formi može naknadno biti osnažen ako ovje strane u cjelosti ili u pretežnom djelu, dobrovoljno ispune ono što su njime jedna drugoj obećale. Onaj ko znajući za formalnu ništavost doborvoljno

ispuni obećanu činidbu, ne može tražiti povraćaj datog ukoliko je dobio protivčinidbu. A ako samo jedna strana ispuni dobrovoljno obećanu činidbu, očekujući od druge isto, time nije osnažen cjeli ugovor. Neispunjeno obećanje ostaje neutuživo, a strana koja je dala ima pravo da traži povraćaj datog. Pismena forma ugovora: je najčešći oblik formalnih ugovora i iziskuje dva uslova: pismeni tekst (sadržinu) ugovora i svojeručni potpis isprave. Nekad se traži da ugovor bude ovjeren od strane suda. Tekst ugovora može biti napisan rukom ili mašinom. Potpisima pismene izjave o ugovoru ugovornici potvrđuju da je u tekstu sadržana njihova volja. Stoga potpis mora biti svojeručan. Ako je ugovor obostrano obavezujući njega potpisuju obje strane, a ako je jednostrano dovoljan je jedan potpis. Ako lica nisu sposobna da se potpišu te potpise može zamjeniti sud ili dr. drž. org. ručnim znakom, donosno potpisi dva svjedoka koji su prisustvovali zaključenju ugovora. Punovažne su i usmene pogodbe o sporednim tačkama o kojima u pismenom ugovoru nije ništa rečeno, ukoliko nisu u suprotnosti sa njegovom sadržinom ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je forma ustanovljena. Svaki ugovor sam po sebi tvori faktičku i pravnu pretpostavku potpunosti i tačnosti. Ako neko potpiše ugovor a da ga prethodno ne pročita, saglasan je sa svakom njegovom sadržinom, osim u slučaju zablude. 2.Tumačenje ugovora: Pojam i vrste tumačenja: ugovor sadrži pravnu normu za buduće ponašanje lica koja su ga zaključila. Dešava se da to ponašanje postane sporno. To se dešava jer više lica zaključuju ugovore i svako različito pojmi, jer je jezik kao sredstvo izražavanja misli po sebi već neprecizirano. Stoga se traži tumačenje ugovora. Tumačenje se traži samo ako strane ugovornice zastupaju različita shvatanja o smislu svog ugovora, kao i ako su izjave volje nejasne, ako to nije slučaj odredbe se primjenjuju onako kako glase. Dakle, neposredan predmet tumačenja nije ugovor nego izjave volja iz kojih se on sastoji. Tumačenje može biti sudsko (vrši sud) i vansudsko (vrši drugi drž. org. po volji lica kojih se ugovor tiče). Kriterijum tumačenja: volja ugovornika je osnovni činilac ugovora i ona se mora istraživati i pri njegovom tumačenju. Treba težiti stvarnoj volji lica. To isključuje doslovno tumačenje teksta ugovora, a ta se volja može saznati iz ranijeg ponašanja izjavilaca ili iz prethodnih okolnosti pod kojima je izjava usljedila. Doslovno tumačenje je formalističko tumačenje ugovora – volja se može spoznati jedino iz riječi u kojima je našla svoj izraz. Subjektivnom tumačenju ne treba pridavati veliki slučaj, jer kad bi se gledalo šta je svaka od strana zamislila, ugrozila bi se pravna sigurnost. Objektivno tumačenje polazi od principa povjerenja, kojim se zahtjeva da se svaki ugovor tumači na taj način da se iz sadržine izjave određuje ono što je pod izjavom trebalo i moralo da se razumje (poimanje razumnih i konkretnih ljudi). Ne zasniva se na stvarnoj već pretpostavljenoj volji. Posebna pravila tumačenja: 1.pri tumačenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora i njegove pojedine odredbe treba dovesti u logičku vezu, 2.tumač ne treba uzimati da nejasne i dvosmislene odredbe nemaju nikakvo dejstvo, nego im valja iznaći pravni smisao, 3.ako se odredbe ugovora sastoje iz riječi koje mogu imati uže i šire značenje, mjerodavnim treba smatrati uže značenje, 4.u slučaju da je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, njegove nejasne odredbe valja tumačiti u korist druge strane, 5.nejasne odredbe u dobročinim ugovorima treba tumačiti u smislu koji je povoljniji po dužnika, a u teretnom u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja, 6.za tumačenje neodređenih izraza, u nekim slučajevima su mjerodavna pravila tumačenja koja je propisao zakon (pravila o računanju rokova i sl.), 7.za pravnu kvalifikaciju ugovora je mjerodavna stvarna namjera. Dopunjujuće tumačenje ugovora: primjenjuje se kod praznina, koje čini često zakonodavac dispozitivnim normama (to čini sud), a svodi se na utvrđivanje smislene sadržine ugovora.

Vrste obligacionih ugovora: Opšti pogled: Dioba ugovora na formalne i neformalne i na konsensualne i realne, odnosi se na ugovor kao saglasnost izjavljenih volja njegovih učesnika. 1.Formalni i neformalni:prvi su oni koji se na osnovu zakona ili volji strana ugovornica trebaju zaključiti u tačno određenoj formi, a neformalni se mogu sklopiti u bilo kojoj formi (u svakoj od postojećih formi). 2.Konsensualni i realni: konsensualni koji se mogu zaključiti samo saglasnošću izjavljenih volja ugovornika, a nasuprot njima stoje realni za čije je zaključivanje pored verbalne volje potrebno preuzimanje određenih realnih akata, da se drugoj strani preda stvar koja je predmet činidbe iz ugovora (npr. ugovor o zajmu). Konsensualni potiče od lat. consensus što znači sporazum, saglasnost, a realni od res stvar. 3.Jednostrano obavezujući i obostrano obavezujući: ova podjela se ne vrši po broju lica koja sklapaju ugovor već s obzirom na njegovo dejstvo, na raspored prava i obaveza koja iz ugovora proističu. Jednostrano obavezujući je svaki ugovorkoji rađa obavezu na činidbu samok za jednu stranu ugovornicu, dok druga strana stiče jedino pravo potraživanja od prve. Obavezuje jednog a ovlašćuje drugog, strogo podjeljene uloge: jedan je dužnik a drugi povjerilac. Obostrano obavezujući se djele na: prave obostrano obavezujuće – uzajamni ili sinalagmatički ugovori, njima se vrši međusobna razmjena činidbi; i nepravo obostrano obavezujuće – obični ili nesavršeni, razlikuju se od prethodnih po motivaciji odnosa u kome stoje međusobna prava i obaveze ugovornika, oni nisu motivisani željom za međusobnom razmjenom činidbi, već nekim drugim težnjama. Postoji trostruka zavisnost uzajamnih obaveza ugovornika: generička, kondicionalna i funkcionalna. Generička uslovljava nastanak obaveze jedne strane istovremenim punovažnim nastankom obaveze druge strane. Kondicionalna uslovljava opstanak obaveze jedne postojanjem obaveze druge strane i to trajno. Funkcionalna ogleda se u fazi izvršenja obostranih obaveza. 4.Teretni i dobročini ugovori:kriterijum za ovu podjelu je cilj kome streme ugovornici. U teretnom ugovoru oba ugovornika vide zadovoljenje nekog svog interesa. Za pravo koje se stiče tim ugovorom plaća se nadoknada, prihvata se obaveza na neku činidbu u najširem smislu. Stoga se ovi nazivaju ugovori uz nadoknadu (onerozni) ili naplatni ugovori. Tu spadaju: ugovor o prodaji, zakupu, trampi, djelu i sl. Doborčini se zaključuju isključivo u interesu jedne starne, tako da druga preuzima na sebe obavezu ne očekujući da nešto dobije od prve, dobročini, besplatni ili ugovori bez naknade (lukrativni). Tu spadaju: ugovor o poklonu i ugovor o posluzi. Kod teretnih postoji uvjek odgovornost za fizičke i pravne nedostatke stvari, dok kod dobročinih samo ako je dužnik postupao u zloj namjeri. Savjesnot kod dobročinih se cjeni strože i lična svojstva i motivi lica koji su zaključili dobročine ugovore imaju veći pravni značaj. 5.Komutativni i aleatorni ugovori: kod komutativni se zna vrsta, opseg činidbe, ko je obavezan na činidbu izvrši, a ko je ovlašćen da zahtjeva njeno izvršenje, definitivno je određeno samim ugovorom i šta se duguje, i koliko i kome duguje. To su: prodaja, zakup, razmjena i sl. Kod aleatornih neki od elemenata su odredljivi u trenutku nastanka ugovora (zavise u cjelosti ili djelimično od nekog neizvjesnog neodređenog događaja), dakle, nisu zaključeni pod uslovom. Neizvjesnost postoji jedino na planu dobiti sa kojom računaju oba ili barem jedan ugovornik. U aleatorne spadaju: ugovor o igri i opkladi, o osiguranju i o doživotnom izdržavanju. 6.Predugovori i konačni ugovori:predugovor je ugovor u kome se jedna ili obje strane ugovornice obavezuju da će docnije zaključiti neki drugi ugovor određene sadržine i to između sebe ili sa nekim trećim. Taj na koji se obavezuju je definitivan ili konačan ugovor, a prestavlja krajnji cilj ugovornika. Predugovor stvara pravnu obavezu da zaključe konačan ugovor. Zaključenje konačnog ugovora znači ispunjenje predugovora. Predugovor mora imati određen ili odrediv predmet. Forma predugovora zavisi od forme koju zakon predviđa za konačan ugovor.

Zaključenje konačnog ugovora može se zahtjevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka utvrđenog za njegovo zaključenje. Predugovor treba razlikovati od punktacije – privremeni pismeni sporazum o bitnim sastojcima ugovora, a dopušta da zahtjev za ispunjenje određene činidbe nastane odmah, kao i od ugovora o opciji – drugoj strani se daje pravo opcije. 7.Kauzalni i apstraktni ugovori: kauzalnim (materijalnim) se označavaju svi oni ugovori koji ne sadrže samo golo obećanje određene činidbe, nego i saglasnost ugovornika o pravnoj namjeri obećanja, tj. razlog ili svrhu obavezivanja. Apstraktni (nematerijalni) sadrže apstraktno obećanje bez navođenja razloga obavezivanja, iz njih se ne vidi na šta se dužnik obavezao, šta mu je bio cilj u konkretnom slučaju, ugovornici znaju za razloge, ali su nepoznati trećim licima. Kako bi se izbjegle zloupotrebe u smislu pravnih poslova koji su nedozvoljeni, obavezne su mjenice, čekovi. 8.Kratkotrajni i dugotrajni ugovori: izraz trenutan odgovara jedino za one ugovore koji zaista nastaju i gase se u jednom trenutku (kupovina sa gotovinskim plaćanjem). Kratkotrajnim se smatra onaj koji se iscrpljuje u jednokratnoj činidbi dužnika, ali može biti i višekratna i tad se njom postiže unapred određen rezultat za povjerioca ili nekog trećeg i čim se taj cilj ispuni, ugovorni odnos se gasi. Dugotrajni produktuju obavezu na neprekidno ispunjenje ili na periocično ponavljanje istovrsnih činidbi.Dugotrajni ugovori mogu biti zaključeni na određeno ili neodređeno, u prvom slučaju prestaju istekom roka, a u drugom otkazom. Dugotrajni su: ugovor o zakupu, posluzi, ostavi, doživotnom izdržavanju i sl. Kratkotrajni su: ugovor o prodaji, trampi i sl. Kratkotrajni se ne mogu raskinuti izjavom jedne strane ukolko drugi ne prekrši svoju obavezu, a dugotrajni mogu biti raskinuti i bez nekog razloga i to se naziva otkaz. 9.Imenovani i neimenovani ugovori: Ugovori koji su u zakonu izričito regulisani (imaju određen naziv i sadržinu) su imenovani. Npr.:ugovor o prodaji, zakupu ili najmu, o ostavi, posluzi, ortakluku i sl. Neregulisani ugovori us neimenovani. Oni su podređeni opštim pravilima koja važe za sve tipove ugovora. 10.Glavni i sporedni ugovori: ako su dva ugvora međusobno povezana zajedničkim ciljem, oni se mogu odnositi kao glavni i sporedni. Glavni je onaj ugovor bez kojeg se cilj u pitanju ne može nikako postići, postiže cilj i sam, npr:ugovor o prodaji ili o djelu. Dok sporedni ima ulogu da služi kao oslonać, kao pomoćno sredstvo. Sporedni može nastati istovremeno ili naknadno kada i glavni. Ako glavni ugovor nije punovažno nastao, ne može nastati ni sporedni, ako je glavni ugovr ugašen na bilo koji način, gasi se i sporedni. U sporedne ugovore spadaju svi oni kojima se osigurava izvršenje drugih ugovora kao glavnih: ugovor o jemstvu, o zalozi, kapari, odustanici i ugovornoj kazni. 11.Prosti i složeni: sadržina ugovora se sastoji od elemenata koji su svojstveni samo jednom njegovom pitu onda je to prost, jednostran ili elementaran ugovor. Ako se u njemu nalaze sastojci koji su karakterističan za dva ili više različitih tipova ugovor je onda složen ili mješovit. Prosti su imenovani, a složeni neimenovani. Prosti su:o zajmu, ostavi, prodaji i sl., složeni: ugovor o pansionu, o sofe, folničkom lječenju, i sl. 13.Generalni i posebni ugovori: generalnam je samo onaj ugovor kojim se samo uopšteno regulišu prava i obaveze njegovih strana. Tu uopštenost uslovljava činjenica što oni imaju za predmet činidbu koju treba izvršavati u dužem vremenskom periodu. Zbog dužine tog perioda da se kasnije na osnovu generalnog zaključuju i posebni ugovori koji regulišu obaveze koje treba izvrštiti u kraćem vremenskom periodu. Generalni predstavlja opšti pravni okvir za posebne. Posebni su način realizacije generalnih. Posebni imaju osobinu da se lako prilagode promjenjnim okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti u vrijeme zaključenja generalnog ugovora. Generalni imaju za predmet najčešće izgradnju raznih građevinskih objekata. Ali ih treba razlikovati od okvirnih i pojedinačnih (okvirnim se zasniva stalni poslovni odnos između ugovornika).

14.Individualni i kolektivni ugovori: Ugovor je individualan pravni akt i tvori prava i obaveze samo za lica koja direktno ili indirektno učestvuju u njegovom zaključenju. Kolektivni su zaključenju, nego i ostala lica koja su članovi određenog kolektiva čiji su predstavnici ugovor sklopili. Njegovo dejstvo se proteže i izvan ugovornika. Kolektivni prestavljaju pravni okvir za individualne ugovore koji ga konkretizuju. Takvi su: kolektivni ugovor o radu, o osiguranju, o prinudnom poravnanju povjerilaca, o zajedničkom snabdjevanju i sl. Opšta dejstva ugovora: 1.Učemu se sastoji dejstvo ugovora: U najopštijem smislu ugovorom se stvaraju prava i obaveze za određena lica. Njime se mogu zaključivati neka imovinska – građanska prava. Za stvarno pravo ugovor je samo pravni osnov, ne i način sticanja prava. Prava koja se stiču ugovorom zaštićena su sankcijom. Obećanje dato drugoj strani se mora ispuniti. Svaki ugovornik vezan ugovorom i obavezama zakonom. Ako ne plati doborovoljno svoj dug sljedi osuda na plaćanje iprinudno izvršenje. Povjerilac ima pravo na ispunjenje ugovora u naturi, tj pravo da zahtjeva da dužnik izvrši onu činidbu koju je obećao. A ako je nemoguće ima pravo na novčani ekvivalent u vidu naknade štete. 2.Lica prema kojima ugovor dejstvuje: Dejstvo ugovora prema ugovornicima: prema njegovim tvorcima ima važenje zakona, a za treća lica to je tuđi posao. Treća lica su ona koja u ugovoru nisu učestvovala ni neposredno ni posredno, ali se trećim licima ne mogu smatrati njihovi naslednici (ugovarača). Samo u dva slučaja ugovor neće proizvoditi dejstvo prema naslednicima:1.) ako su se ugovornici tako sporazumjeli i 2.) ako je ugovor zaključen s obzirom na lična (nezamjenjiva) svojstva jednog ugovornika. Ipak, potraživanja i dugovi iz takvih ugovora koji su dospjeli još za života ostavioca prelaze na nasljednike. Dejstvo ugovora prema trećima: učešće trećeg nije uvjek isto, može imati dvojaki karakter: on je samo ovlašćen da primi činidbu od dužnika, ali nema pravo da zahtjeva i njeno izvršenje ili on stiče vlastito pravo da potražuje činidbu. Kakva i kolika prava ima treći, zavisi od volje ugovornika. Ako treći učestvuje u izvršenju ugovora bez prava da sam zahtjeva činidbu od dužnika, riječ je o ugovoru o ispunjenu trećem licu ili o nepravom ugovoru u korist trećeg. 3.Ugovor u korist trećeg lica: Pojam ugovora u korist trećeg: treće lice može učestvovati sa tražbenim pravom prema dužniku, a takav status mu određuju strane ugovornice, zaključujući pravi ugovor u korist trećeg lica. Kod osiguranja života u engleskoj u korist bračnog druga ili naslednika imaju mogućnost obraćanja osiguravaocu preko trust-a – to je surogat ugovora u korist trećeg lica. Ugovorom u korist trećeg lica jedna ugovorna strana se obavezuje drugoj da određenu činidbu izvrši nekom trećem licu, s tim što se treći ovlašćuje da od dužnika samostalno i neposredno zahtjeva ispunjenje ugovora u svoju koris. Tu se razlikuju tri lica: ono koje obećava da će učiniti nešto trećem – obećalac ili promitent; ono kome se takvo obećanje daje, a naziva se stipulant ili promisar i lice u čiju korist prva dva nešto ugovaraju – korisnik ili benificijar. Prva dva lica u određen a treće je odredljivo. Za nastanak tog prava nije potrebna ni njegova volja ni njegovo znanje, pa ni njegova poslovna sposobnost. To može biti lice koje nije ni rođeno i preduzeće koje nije osnovano. Treće lice može i da ne prihvati pravo koje mu se nudi, da ga odbije. A ako prihvati stipulant više ne može da ga bez njegove saglasnosti opozove, osim ako nije drugačije navedeno u ugovoru, ovo ograničenje se ne važi za ugovore kojima se promitent obaveže da će učiniti nešto u korist trećeg tek poslje smrti stipulantove. Takvu korist stipulant može opozvati u svako vrijeme, pa i testamentom, ako iz samog ugovora ili iz okolnosti ne proizlazi što drugo. Dejstvo ugovora u korist trećeg: a)odnos promitenta i korisnika: u ovom odnosu primitent ima položaj dužnika, a korisnik položaj povjerioca. Njegovo je pravo potraživanja izvorno, nije izvedeno iz prava stipulantovog. Pravo

korisnika da traži ispunjenje činidbe od promitenta zasniva se na ugovoru u korist trećeg. Potraživanju korisnika promitent može da suprostavi sve prigovore koji proističu iz samog ugovora – objektivne prigovore, knpr.: prigovor nevažnosti ugovora, prigovor neispunjenog ugovora, prigovor neurednog ispunjenja i sl. Korisnik raspolaže samo pravom potraživanja od promitenta, on nije u položaju druge ugovorene strane. Korisnik može zahtjevati samo korist koja je za njega ugovorena, ne može raskinuti ugovor niti zahtjevati naknadu štete zbog neispunjenja. b)odnos promitenta i stipulanta (odnos pokrića): zavisi od vrste ugovora. Ako je riječ o sinalagmatičkom ugovoru stipulant i promitent imaju uzajamna prav i obaveze s tim što je promitent dužan da svoju obavezu izvrši neposredno korisniku, a ne stipulantu. Stipulant je povjerilac prema promitentu. On može tražiti ispunjenje obaveze al ne za sebe već za korisnika. Ako benificijar odbije koris - pripada stipulantu i obaveza se gasi. c)odnos stipulanta i korisnika (valutni odnos): priroda zavisi od cilja koji ugovoru u korist trećeg postavlja stipulant. Stipulant je najčešće korisnikov dužnik po nekom osnovu, pa želi da mu isplati dug ili da nešto u zajam, ali može biti i da želi da mu pokloni nešto. Ugovor u korist trećeg ostaje u važnosti za promitetnta bez obzira na pobude koje ima stipulant u odnosu na korisnika. 4.Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica: ugovor na teret trećeg lica nije moguć, ali ugovor o obećanju činidbe trećeg lica nije bez dejstva i među ugovornicima: on obavezuje onoga ko je tuđu činidbu obećao. Kod nas, francuza i švajcaraca, obećalac garantuje za obećanu činidbu trećeg. A kod austijanaca ima slabije dejstvo, samo stvara obavezu da se obećalac zauzme kod trećeg da izvrši obećanu činidbu. Svojevrsna dejstva uzajamnih ugovora: 1.Opšti pogled: svojevrsna dejstva se ogledaju u: 1.obje strane su dužne da istovremeno ispune obavezu, 2.strana koja prenosi na drugu neko pravo na stvar dužna je da garantuje za pravna i fizička svojstva stvari, 3.ako je ugovor ujedno i komutativan, uzajamne činidbe treba da budu približno jednake vrijednosti, 4.ako jedna strana ne želi da ispuni svoju obavezu, druga može odustati od ugovora, 5.ako se na štetu jedne strane bitno promjene okolonosti pod kojima je ugovor zaključen, ona može tražiti da se ugovor raskine ili revidira, 6.ako ispunjenje obaveze jedne strane postane nemoguće, tada ni druga nije dužna da ispuni svoju obavezu. 2.Prigovor neispunjenog ugovora: Pojam i uslovi prigovora neispunjenog ugovora: pravilo je da se obaveze ispunjavaju istovremeno. Ali postoje i izuzeci od pravila o istovremensti ispunjenja obaveza koji mogu biti određeni ugovorom, zakonom ili proizići iz prirode posla. Uspješno isticanje prigovora neispunjenog ugovora pretpostavlja ove uslove: - postojanje punovažnog ugovora između tužioca i tuženog (kad je riječ o ugovoru u korist trećeg promitent može prigovor istaći i beneficijaru; - potrebno je da tužena strana nije bila dužna da prva ispuni svoju obavezu prema tužiocu, ovaj uslov nije uvjek nužan. Strana koja pristaje da prva ispuni svoju obavezu daje kredit drugoj strani koji pretpostavlja povjerenje u njenu imovinu. Ako se imovinske prilike docnije pogoršaju povjerenje biva poljuljano. Obećalac kredita ima pravo da svoje obećanje opozove, sve dok mu se ne ispuni protivčinidba; - obaveza tužioca zbog čijeg neispunjenja tuženi prigovara mora imati karakter protivčinidbe u odnosu na obavezu tužene strane; - tuženi mora ostati pri svojoj obavezi iz ugovora prema tužiocu, ali odbija da je prvi ispuni; - tuženi treba da ima punovažno protivpotraživanje od tužioca zbog kojeg mu prigovara. Pravna priroda prigovora neispunjenog ugovora: spada u red dilatornih prigovora. Tuženi saopštava tužiocu: ja ne izvršavam obavezu tebi zato što ni ti nisi izvršio svoju obavezu meni. Dva stanovišta: po jednom isticanje ovog prigovora uzrokuje sudsku presudu koja obavezuje

obje ugovorene strane na istovremeno ispunjenje, po drugom isticanje prigovora dovodi do odbacivanja tužbe zbog preuranjenosti. Prvo u našem a drugo u švajcarskom i anglo-amer. Ako tuženi ne istakne prigovor iako je očigledno da ni tužilac nije ispunio svoju obavezu, sud će ga osuditi na bezuslovno izvršenje obaveze. Ovaj prigovor predstvalja pravno sredstvo odbrane od nesavjesnih povjerilaca. Ali tjera obje strane da izvrše svoje obaveze. 3. Obaveza garancije za pravna i materijalna svojstva stvari: Opšti pogled: Činidbe koje se razmjenjuju putem uzajamnih ugovora služe određenim ciljevima. Obaveza ispunjenja činidbi se podrazumjeva. Ako se pokaže da je prenosilac nju zanemario, sljedi njegova odgovornost pribaviocu. S obzirom na svojstva razlikujemo: odgovornost za pravne i odgovornost za materijalne nedostatke stvari. Odgovornost zbog pravnih nedostataka stvari: a)pojam pravnog nedostatka stvari: ako se pokaže da je u pitanju pravo koje uopšte ne postoji ili nema odgovarajuću sadržinu riječ je o pravnom nedostatku stvari. Podrazujmeva činjenicu da treća lica imaju izvjesno pravo na stvar. To mogu biti sve vrste stvarnih prava i tražbena prava koja imaju apsolutno dejstvo. U ovim situacijama pribavilac nije uopšte stekao pravo koje je trebalo da stekne ili ga je stekao u manjem opsegu nego što je očekivao. b)pojam i vrste evikcije: evikcija je pravna pobjeda jednog subjekta nad drugim. Činjenica da je pribavilac izgubio državinu stvar ina koju mu je pravo preneto jer je morao dati trećem licu koje je dokazalo da je njen vlasnik, zatim slučaj kad pribavilac zadrži stvar po nekon drugom pravnom osnovu mimo prava prenosiočevog. Zatim kad pravna pretenzija trećeg ne dovede do oduzimanja državine stvari kad pretedent ima pravo službenosti ili zakupa, koje ovaj mora da trpi. Evikcija će nasupiti tek ako se spor između trećeg i pribavioca o preimućstvu sukobljenih prava okonča na štetu pribaviočevu, ako treće lice izađe kao pobjednik. Može biti potpuna i djelimična evikcija. Potpuna onemogućuje pribavioca da koristi pravo koje je na osnovu ugovora trebalo da stekne. Dokazano pravo trećeg negira u potpunosti pravo pribavioca. Djelimična postoji u slučaju da je to pravo umajeno ili ograničeno. Onaj ko prenosi pravo uz naknadu dužan je da pribavioca štiti i od potpune i od djelimične evikcije. c)uslovi obaveze zaštite od evikcije: predpostavlja sljedeće uslove: -pribavilac mora biti pravno uznemiren od nekog trećeg -pravni nedostatak stvari na koju postoji pretenzija trećeg mora postojati u vrijeme kad je ugovor zaključen odnosno, u vrijeme kad je pribavilac trebalo da stekne pravo o kome je riječ (savjesnost pribavioca se podrazumjeva) -pribavilac se nije ugovorom odrekao prava na zaštitu oe evikcije. -kad se pokaže da treće lice polaže neko pravo na stvar čim sazna za pravno uzmeniravanje, prenosilac je dužan da priskoči u pomoć, tj. da licu koje ga uznemirava dokaže zbilju ili potpunost prava koje je ustupio, a ako je uznemiravanje izvršeno putem tužbe sudu, obavezan je da se umješa u sporu na strni pribavioca. d)pravne posledice evikcije: zavise od toga da li je potpuna ili djelimična. Ako je pribavilac lišen državine zbog vindikacione tužbe ili tužbe po osnovu hipoteke ugovor za njega postaje bespredmetan, nije njime dobio to što je mislio da će dobiti. U ovom slučaju se ugovor raskida sam od sebe. Prenosilac može sprečiti raskidanje ugovora ukoliko oslobidi stvar od prava ili pretenzije trećeg ili mu isporuči drugu stvar istog roda koja nema pravnih nedostataka. Ako je došlo do djelimične evikcije on može birati između dvije mogućnosti: da ugovor raskine ili da zahtjeva srazmjerno sniženje nadoknade koju je dao drugoj strani. Prenosilac je dužan da otkloni nepovoljne posljedice evikcije, kao i da nadoknadi pribaviocu štetu izvazvanu evikcijom. Pribaviočeva prava po osnovu pravnih nedostataka gase se istekom godine dana od saznanja za prava trećeg, odnosno istekom šest mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

Odgovornost zbog materijalnih nedostataka stvari: a)pojam materijalnog nedostatka stvari: u središtu je upotrebljivost stvari, svrha ili cilj kome je namjenjena cjela njena vrsta ili koju je imao u vidu pribavilac. Stvar ima materijalne nedostatke kad je nije moguće upotrebiti u običajene ili naročite svrhe. Pod materijalnim nedostatkom podrazumjevamo svako odstupanje od apstraktnosti (fizičko-hemijskog svojstva). Stvar može imati osobena svojstva – ona koje nemaju sve stvari određene vrste. Nedostatak se određuje i objektivno i subjektivno. Manjak u količini se određuj dvojako: kao rđavo ispunjenje obaveze u smislu nedostatka ili kao djelimično ispunjenje obaveze. b)pretpostavke odgovornosti zbog materijalnih nedostataka: -nedostatak treba da je znatan – koji potpuno onemogućuje upotrebu stvari u određene svrhe ili je u velikoj mjeri otežava. -nedostatak treba da bude nevidljiv ili skriven za pribavioca -nedostatak treba postojati u trenutku predaje stvari -pribavilac je dužan da primljenu stvar pregleda i da o vidljivim nedostacima obavjesti prenosioca u roku od 8 dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja. -uslov je da odgovornost zbog materijalnih nedostataka nije ugovorom isključena ili ograničena. c)vrijednost posljedice materijalnog nedostatka stvari: ZOO priznaje pribaviocu da može insitirati na urednom ispunjenju ugovora, zahtjevajući od prenosioca da nedostatak otkloni ili da mu preda drugu stvar bez mane, može tražiti sniženje cjene ili izjaviti da raskida ugovor, kao i nadoknadu štete. Ovlašćenja može koristiti alternativno, zakon ga obavezuje da zahtjeva najprije ispunjenje ugovora, pa tek ako se u određenom roku ne dobije, stiče pravo da ga raskine. On ostavlja rok prenosiocu do kojeg mora ispuniti obavezu, kad naknadni rok mine po samom zakonu se ugovor raskida. Pribavilac gubi pravo raskida ugovora zbog nedostatka ako nije u stanju da stvar vrati u stanju u kojem je primio. Ako je stvar potpuno ili djelimično propala ili oštećena nezavisno od povjeriočevih radnji onda može raskinuti ugovor. Prava na raskid ugovora i sva ostala prava zbog materijalnog nedostatka gase se po isteku od jedne godine od dana odašiljanja obavještenja prenosiocu izuzev ako je prenosiočevom prevarom pribavilac bio sprečen da ih upotrebi. Garancija za ispravno funkcionisanje stvari ide po osnovu garantnog lista koje izdaje proizvođač ili uvoznik robe. 4.Prekomjerno oštećenje: Pojam i uslovi prekomjernog oštećenja: Ako jedna strana izvlači nesrazmjernu korist na račun druge, ugovor je nepravičan i protivan načelu savjesnosti i poštenja. Ugovor je nepravovaljan za oštećenu stranu i ona nije dužna da pri njemu ostane. Institut prkomjernog oštećenja predpostavlja 3 uslova: 1-ugovor treba da je uzajaman i komutativan, kod dobročinih i aleatornih ugovora i kod javne prodaje prekomjerno oštećenje nije pravno značajno; 2-činidba treba da bude nesramjerna po vrijednosti, da jedna strana dobija očigledno više od druge; 3-oštećena strana teba da bude u zabludi o pravnoj vrijednosti uzajamnih činidbi. Pravne posljedice prkomjernog oštećenja: ugovor koji ima prkomjerno oštećenje je rušljiv. Oštećena strana može tražiti da se on ponište putem tužbe ili isticanjem prigovora rušljivosti u parnici radi njegovog ispunjenja. Svaka strana nakon poništenja vraća to što je od druge uzela. 5.Nemogućnost ispunjenja obaveza: može nastupiti usljed različitih uzroka, bez obzira da li je objektivna ili subjektivna. Bitno je samo da li je jedna od strana odgovorna za nemogućnost. Postoje tri vrste nemogućnosti: nemogućnost za koju ne odgovara nijedna strana, nemogućnost za koju odgovara dužnik, nemogućnost za koju odgovara povjerilac. Nemogućnost treba da ima trajni karakter. Nemogućnost za koju ne odgovara nijedna strana:u tom slučaju gase se obaveze obeju strana. Strana čija je činidba postala nemoguća snosi rizik nemogućnosti ispunjenja vlastite obaveze,

gubi pravo na protivčinidbu. Ako je druga strana djelimično ili u cjelosti ispunila svoju obavezu može zahtjevati povraćaj. Nemogućnost za koju odgovara dužnik: dužnik odgovara ako je kriv ili ako stvar otuđi nekom trećem, umjesto da je preda povjeriocu. Dolazi do preinačenja povjeriočeve tražbine, a povjerilac može tražiti nadoknadu štete zbog neispunjenja ili tzv. pozitivni ugovorni interes. Nadoknada zamjenjuje u svemu nemoguću činidbu. Ali ako druga strana ne ispuni istovremeno svoju obavezu druga strana može istaći prigovor neispunjenog ugovora. Takođe, povjerilac moe odustati od ugovora. Nemogućnost za koju odgovara povjerilac: npr. stvar koju dužnik duguje propadne krivicom povjeriočevom, ili povjerilac uradi sam ono što je trebao dužnik. Dužnikova obavza se gasi ali on zadržava svoja prava prema drugoj strani. 6.Promjenjene okolnosti: Pojam i značaj promjenjenih okolnosti: ugovorne strane računaju da će postojeće okolnosti potrajati dok se obaveze iz ugovora ne izvrše, ali se dešava da se one promjene. Ispunjenje obaveze jedne strane može postati otežano ili onemogućeno usljed promjenjenih okolnosti. Prema opštem ili pandektnom pravu svaki ugovor treba da obavezuje samo dotle dok se u suštini ne promjene okolnosti pod kojima je zaključen (teorija clausula rebus sic stantibus). Obeležja promjenjenih okolnosti: promjenjene okolnosti treba znatno da otežavaju isunjenje obaveze jedne strane, da cilj bude neostvarljiv. Promjene koje izazivaju veći poremećaj srazmjere u vrednosti uzajamnih činidbi. Promjenjene okolnosti mogu biti izvanredne ili nepredvidljive. Svaki dugoročan ugovor snosi određene rizike koje strane prihvataju. U nepredvidljive i neotklonjive okolnosti spadaju: poplava, suša, glad, zemljotres, ograničenja prometa robe, promjena sistema cijena, promjena tarifa, izuzetno nagli ili visok skok cijena. Posljedice promjenjenih okolnosti: Strana ugovornica na čiju su se štetu okolnosti promjenile mora prvo obavjestiti drugu stranu, pa onda može zahtjevati raskid ugovora pomoću tužbe, prigovora ili protivtužbe. Druga strana može ponuditi da umjesto raskida, sadržina ugovora prilagodi novonastaloj situaciji. Prilikom odlučivanja o raskidu ugovora sud se rukovodi načelima poštenog prometa. Vodi računa o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu i interesu strana ugovornica. Prestanak ugovora: Posebni uzroci gašenja: pništenje, raskidanje, slučajna nemogućnost ispunjenja obaveze, protek vremena i otkaz, smrt jedne strane ugovornice. 1.Raskidanje ugovora: može biti sporazumno i jednostrano. Sprazumno: s obzirom da ugovor nastaje saglasnošću volja obje strane, kada im više nije potreban ili kda ne žele ono zbog čega su ga zaključile mogu ga raskinuti istom tom saglasnošću. Strane se oko raskidanja mogu saglasiti i prećutno. Jdenostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja: a)pojam i razvoj: U rimskom pravu je važilo pravilo pacta sunt servanda – ugovor je zakon koji ugovornici moraju bezuslovno poštovati. Stav da kod sinalagmatičkih ugovora raskidni uslov treba uvjek podrazumjevati ozakonjen je u francuskom građ.zakoniku. Izvor ovog pravnog instituta je kanonsko pravo. Oni su ustanovili vezu koja objedinjuje međusobne obaveze i ustanovili pravilo da strana koja ne ispunjava svoje obaveze gubi pravo protivčinidbe. Da bi ugovor bio raskinut od povjerioca se tražilo da se obrati sudu, jer je jedino sud mogao ugovornika njegove obaveze. Opšte uzanse za promet robe (1953) su utvrdile sveopšte pravilo jednostranog raskida. b)uslovi: da je jedna strana vjerna ugovoru (pravo na raskid ima ona strana koja je svoju obavezu ispunila ili imala namjeru da je ispuni); da druga strana nije ispunila svoju obavezu (da je zapala u dužničku docnju. Kad je obaveza djeljiva odustanak je moguć samo u pogledu neispunjenog djela, a kod nedjeljive zbog djelimičnog neispunjenja raskida se u cjelosti); da je protekao naknadni rok za ispunjenje (njime se dužniku koji je zadocnjio daje poslednja šansa da ispuni

obavezu, kod dugotrajnih ugovora naknadni rok je duži, kod kratkotrajnih može biti dovoljno i vrijeme od nekoliko časova; u slučaju kad iz dužnikovog držanja proizilazi da neće ispuniti obavezu ili kada ugovore da pravo jednostranog raskida u ugovoru, onda ne mora biti ispunjen ovaj uslov). c)posljedice: raskidanjem se gasi obligacioni odnos među ugovornicima. Dejstvo kratkotrajnog ugovora ukida se retroaktivno (ex tunc) a dugotrajnog za budućnost (ex nunc). Obaveza nadoknade štete prestavlja subjektivnu docnju, neispunjenje obaveze koju je dužnik skrivio (šteta zbog neispunjnja ili pozitivni ugovorni interes). Ne dolazi u obzir zahtjev za razmjenu činidbe, nego jedino zahtjev zbog diferencije. Prema trećim licima zavisi od njihove savjesnosti. Raskidanje fiksnih ugovora: Rok ispunjenja za povjerioca je bitan. Ove ugovore odlikuje odredba da se određene obaveze imaju ispuniti ’’najdalje’’ ili ’’najdocnije’’do određenog vremena, a ugovor će se smatrati raskinutim ukoliko ne budu ispunjene obaveze u određenom roku (kasatorna klauzula). Teret dokazivanja jena povjeriocu. Kod apsolutno fiksnih ugovora obaveza se mora ispuniti u tačno određenom trenutku inače postaje nemoguće ispunjenje (nepravi fiksni ugovor). Ovi ugovori se raskidaju sami po sebi. Kod relativno fiksnih – iako je dužnik zadocnio njegova je činidba moguća (pravi fiksni ugovori). Ovi se raskidaju čim dužnik prekorači rok za ispunjenje, dolazi po samom zakonu. 2.Poništenje ugovora: Razlika između raskidanja i poništenja: raskinuti se mogu pravno valjani ugovori bez nedostatka, uzrok nastaje docnije, potrebno je da jedna strana ne ispuni obavezu ili ako ga ne žele više. Poništava se ugovor koji ima neku urođenu manu, nije pravno valjan. Strane nisu poštovale neku zakonsku odredbu nastanka i važenja ugovora. Tiču se posl. spos., saglasnosti njihovih volja, predmeta, osnova ili forme ugovora. Strane ističu prigovor protiv tužbe za njegovo ispunjenje ili putem tužbe za poništenje. Ništavi ugovori: a)razlikovanje ništavih od nepostojećih ugovora: ugovor se smatra nepostojećim kad mu nedostaje neki od sastojaka bez kojih se ne može zamisliti. Razlikuje se u teorijskom smislu i to je malog značaja. Nepostojeći ugovor nije moguć. b)pojam ništavih ugovora: to su oni koji nemaju zakonsku važnost i koji postoje samo prividno. ZOO predviđa ništavim sve one koji su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, osim ako 1)cilj prekršenog pravila upućuje na neku drugu sankciju i 2)zakon u određenim slučajevima propisuje što drugo. Ništavost jedne ugovorne odredbe ne povlači ništavost cijelog ugovora, pri procjeni ništavosti jednog djela ugovora vodi se računa o volji ugovornika. Ništav ugovor ne postaje punovažan ni kad razlog ništavosti docnije nastane. c)Isticanje ništavosti: razlog nišavosti djeluje sam po sebi, nema potrebe za naročitim aktom:ni izjava volje, ni tužba ni presuda. Ali se može podići tužba za utvrđivanje ništavosti, kako bi se srušila iluzija o ugovoru. Ništavost je apsolutna važi za i protiv svakog. d)posljedice utvrđivanja ništavosti: pravilo ponašanja utvrđeno ništavim ugovorom nema pravne važnosti, ali može proizvesti određene neželjene pravne posljedice. Činidba je bez pravnog osnova, samim tim strane su dužne vratiti jedna drugoj ugovorene obaveze ukoliko je to nemoguće ide novčana naknada. Rušljivi ugovori: a)pojam rušljivog ugovora: nisu pravno valjani imaju neki nedostatak. Njihovim se zaključenjem oštećuju interesi ugovorinika ili trećih lica, a ništavim se ugrožavaju javni interesi. U početku su važeći, jer su proizveli željne pravne posljedice za bar jednu stranu. Oni su pravno nesavršeni, rušljivi su ugovori potencijalno nevažeći, jer mogu biti poništeni. Nedostaci koji ugovor čine rušljivim tiču se uglavnom saglasnosti volja njegovih strana. b)poništenje rušljivog ugovora: odluka o poništavanju ima konstutivan karakter. Dovodi do prestanka ugovora, pravo na taj zahtjev ima ograničen krug lica. Može ugovorna strana u čijem

je interesu rušljivost ustanovljena, ali i ne mora tražiti njegovo poništenje ako ne želi. Dok se ne izjasni sudbina ugovora je neizvjesna (u određenom roku, a ako se ne izjasni smatra se poništenim). Poništenje mogu tražiti i nasljednici te strane, treća lica kojima je to pravo u izvjesnom slučaju priznato (javni pravobranilac), lica koja imaju pravni interes. Pravo poništenja gasi se nakon 1 godine od saznanja rušljivosti ili od prestanka prinude, a u svakom slučaju u roku od 3 godine. c)osnaženje rušljivog ugovora: lica ovlašćenja da traže poništenje mogu se odreći tog svog prava i pri ugovoru ostati – osnažiti ugovor. Osnaženjem se otklanja nedostatak koji je ugovor činio rušljivim, i za budućnost i za prošlost (ab initio), ugovor postaje trajno važeći. Može biti izričito i prećutno osnaženje. d)posljedice poništenja:ukida se privremena važnost ugovora i to retroaktivno. Smatra se da nisu ni nastale pravne posljedice. Strane se mogu dogovoriti da poništenje važi samo za budućnost, a da se do tad izvršeno ne poništava. Kad se rušljiv ugovor poništi, obaveze se ne moraju ispunjavati. Pošto nije u javnom interesu ne mora biti ni restitucija ni da se obećano konfiskuje. 3.Slučaj nemogućnosti ispunjenja obaveza: Pojam i vrste nemogućnosti ispunjenja: ako dužnik nije nikako u stanju da učini ono što duguje kaže se da je nastupila nemogućnost ispunjenja, ali ne postoji ako je neispunjenje znatno otežano ili moguće. Nemogućnost ispunjenja se može temeljiti na fizičkim ili pravnim razlozima. Trajna i privremena nemogućnosti, potpuna i djelimična. Dejstvo nemogućnosti ispunjenja obaveze: ako ispunjenje obaveze postane trajno nemoguće sljed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, obaveza se gasi. Dužnik dokazuje da se radi o okolnostima koje njegovu odgovornost isključuju. Do gašenja obaveza dolazi ipso facto, za to nije potrebna ničija izjava volje. Prestanak obaveze ne dovodi uvjek do gašenja obligacionog odnosa, ako dužnik ima sekundarne obaveze prema povjeriocu, njih duguje i dalje. Pravilo o gašenju obaveza ne važi kad se duguje predaja stvari određene po rodu, niti usljed propasti stvari, obaveza prestaje kada propadne cijela ta masa iz koje je trebao uzeti stvar. 4.Protek vremena i otkaz: trajni ugovorni odnosi imaju određen ili neodređen rok trajanja. Određeni prestaju protekom roka, a neodređeni otkazom strana ugovornica. Otkaz je jednostrana i neformalna izjava volje koja treba da bude prenjeta drugoj strani, ne može u nevrjeme (otkazni rok). 5.Smrt jedne strane: ugovor se svodi na imovinsku pravnu vezu među licima, pa ne prestaje ni poslje smrti, već se prenosi na nasljednike, osim ako se ne odnosi na lične osobine ugovornih strana. DEO TREĆI: Opšte učenje o odgovornosti zbog štete: 1.Prouzrokovanje štete durgome kao izvor obligacionog odnos: Postoji opšta zabrana nanošenja štete drugom i ona je izrečena posredno tako što se licu koje drugome prouzrokuje štetu nalaže da je nadoknadi. Nanošenje štete drugom je nedopušteno. Onaj ko se o nju ogreši postaje dužnik jedne druge obavaeze: da nadoknadi prouzrokovanu štetu. Prouzrokovanje štete druome predstavlja izvor OO čiji su subjekti počinilac štete i oštećeni. Obaveza počinioca je da prouzrokovanu štetu nadoknadi a pravo pštećenog da od njega zahtjeva nadoknadu. Obaveza nadoknade štete se još naziva i građanskom, imovinskom i materijalnom odgovornošću. 2.Pojam i suština pravne odgovornosti uopšte: Pravni delikt kao pretpostavka pravne odgovornosti: Čovjek može biti pozvan na odgovornost samo za one svoje postupke koji krše neku važeću društvenu normu, koji čine delikte. Pravna odgovornost je vezana za pravne delikte, za društveno štetna ponašanja koja su nedopuštena sa stanovišta prava. Delikti mogu biti različiti: krivični, građanski ili imovinski, upravni, disciplinski. Svi oni imaju zajednička obilježja: delinkventi mogu biti samo pravni subjekti –

fizička i pravna lica; pravni delikti su vidljive radnje ljudi, a ne njihove misli ili osjećanja; svi pravni delikti predstavljaju protivpravna ponašanja ljudi; pravni delikti su srivljene protivpravne radnje, krivica je subjektivna strana delikta. Bez krivice nema pravnih delikata u pravnom smislu. Bitne karakteristike pravne odgovornosti: 1)Svaka pravna odgovornost je sankcija zbog kršenja prava. Odgovornost se sastoji iz primjene i oživotvorenja sankcija iz pravnih normi (dolazi do izražaja pravo države na kažnjavanje i pravo na prinudnu naplatu duga). Odgovarati znači biti podložan pravu, potčinjavati se pravnoj normi.2) Društvena osuda ponašanja delinkventa, državna prinuda koja nije propraćena društvenom osudom ne spada u mjere pravne odgovornosti (slučaj sa oduzimanjem stvari od savjesnog držaoca, mjerama bezbjednosti koje se primjenjuju prema neuračunljivim licima i sl.) 3)Pravna odgovornsot se ispoljava u određenim negativnim posljedicama za odgovorno lice. Povezana je sa izvjesnim lišavanjima koja trpi delinkvent zbog svog negativnog odnosa prema pravnim normama i duštvenim interesima koji su njima zaštićeni. 3.Pojam i suština imovinske ili građanske odgovornosti: Razlikovanje pojmova naknada štete i imovinska odgovornost: imovinska odgovornost se nadovezuje na imovinske ili građanske delikte. Njihovo obilježje sastoji se u tome što imaju za posljedicu štetu po nekoga. Odgovornost podrazumjeva nadoknadu štete, ali svaka nadoknada nije i odgovornost. Obavezu da nadoknadi štetu može imati i lice čija radnja nema svojstvo protivpravnosti, odgovarati može samo onaj ko je učinio delikt (osiguralac ili jemac duguju nadoknadu, a odgovaraju ukoliko je dobrovoljno ne ispune). Teorijska neminovnost zamjene pojmova nadoknada štete i imovinska odgovornost: njih valja upotrebljavati kao sinonime samo zbog toga što ne postoji jezička mogućnost preciznog izražavanja. Pojam građanska odgovornost ne podrazumjeva isključivo dužnost nadoknade štete. On obuhvata i obavezu plaćanja kamate, penala, ugovorne kazne, kao i naloženu dužnost preduzimanja odgovarajućih mera za sprečavanje nastanka štete ili uznemiravanja, odgovornost podrazumjeva gubitak kapare, kaucije ili naloženu mjeru osiguranja poveriočevog potraživanja. Nadoknada štete jeste samo jedan oblik imovinske odgovornosti. Ona je najvažniji njen oblik. 4.Ugovorna i neugovorna odgovornost: postoje dvostruke razlike teorijske i praktične. Teorijske razlike: imovinska odgovornost nastaje zbog kršenja obaveza da se drugom naštkodi, a može biti opšta (apsolutna) ili posebna (relativna). Opšta obaveza je ona koju ima pravni subjekt prema svakom drugom subjektu (obaveza da se uzdržavamo od tjelesne povrede drugih). One su sadržinski neodređene. Posebna su one koje imaju samo određena lica prema drugim određenim licima. Kod njih su određeni i dužnik i povjerilac. Čine sadržinu posebnog odnosa i one su određene ili bar odredljive. Njihov predmet je neka činidba. Taj odnos nastaje najčešće ugovorom između zainteresovanih lica. Usljed povrede opšte obaveze da se drugome ne pričinjava šteta nastaje tzv. ugovorna odgovornost. Tek sa prouzrokovanjem štete među njima počinje poseban odnos, dužnost da se šteta nadoknadi. Generalna delitna norma glasi: svako ko svojom protivpravnom radnjom i svojom krivicom prouzrokuje štetu drugom, dužan je da je nadoknadi (važi za francuski, austrijski, poljski građ. Zakonik). Nasuprot tome neugovorna građanska odgovornost u engleskom pravu osniva se na pojedinačnim deliktima (princip enumeracije, law of torts – obuhvataju jednu pravnu oblast). Ako se prekrši relativna obaveza neškođenja drugome, nastaje tzv. ugovorna odgovornost. Ona pretpostavlja postojanje od ranije posebnog pravnog odnosa između počinioca štete i oštećenog, jer samo iz takvog odnosa mogla je nastati relativna obaveza nanošenja štete drugom. Ugovornu odgovornost ne treba poistovjećivati sa odgovornošću zbog kršenja ugovorne obaveze. Ona je sekundarna sadržina OO. Praktične razlike: 1) ZOO svoje propise o neugovornoj odgovornosti locira, a kao o ugovornoj kao posebne.2) Neugovorna odgovornost dopire dalje od ugovorne (kad više lica prouzrokuju štetu kod neugovorne odnogovrnosti odgovaraju solidarno, a kod ugovorne tužba se može podići

samo protiv druge strane, treća lica ne mogu biti obuhvaćena). 3) Neke zemlje su neugovornu odgovornost osnivale na dokazanoj krivici izvršioca delikta a ugovonu na pretpostavljenoj krivici prkršioca ugovra kod nas ovo nije slučaj. 4) Za neugovornu odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice počinioca štete, dok je ugovorna odgovornost dužnika u nekim slučajevima ograničena na teži oblik krivice. 5) Neugovorna se odnosi na lica koja nemoaju poslovnu spos. (posl. nespos. lica ne mogu zaključivati ugovore). 6)Neugovorna je regulisana imperativnim normama, ne postoji mogućnost da se sporazumom počinioca štete oštećenog unaprijed isključi ili ograniči. Ugovorna se može unaprijed isključiti, ograničiti ili proširiti. 7) Rok zastarjelosti potraživanja nadoknade štete počinje teći od trenutka kad povjerilac sazna za štetu i počinioca, a rok kod ugovora od trenutka njegove dospjelosti za isplatu. 8)Prouzrokovanje naknade štete iz ugovora dospjeva za naplatu u trenutku u kome je ispunjenje obaveze trebalo da usljedi i kad je nemogućnost njenog ispunjenja nastupila ranije. Potraživanje naknade štete po osnovu neugovorne odgovornosti dospjeva odmah čim je šteta prozurokovana. 9) Neugovorna odgovornost podrazumjeva potpunu naknadu (stvarne štete i izmakle dobiti). Kod ugovorne odgovornosti povjerilac ima pravo na naknadu izmakle dobiti i štete ako je tako predviđeno prilikom zaključenja ugovora – predvidljiva šteta. U slučaju prevare, namjernog neispunjenaj ili neispunjenja zbog krajnje nepažnje, dužnik je obavezan da naknadi i predvidljivu i nepredvidljivu štetu. Mogućnost sticaja i konkrencije odgovornosti: pored isključivo ugovornih i neugovornih šteta, postoji područje u kome se stiču i ugovorna i neugovorna protivnpravna radnja. Šteta se pojavljuje kao rezultat kršenja i opšte (zakonske) obaveze da se ne škodi pravnim dobrima dugovoga i posebne (ugovorne)obaveze počinioca štete prema oštećenom. Kod nas postoji sticaj i ugovorne i neugovorne odgovornosti. Zahtjev za obeštećenje po jednom osnovu konkurencije zahtjevu po drugom osnovu (teorija konkurencije zahtjeva). Povjerilac može birati pravni osnov tužbe koji je za njega povoljniji. To ne znači da postoje dvije tražbine za naknadu štete, već jedna. Kad povjerilac bude obeštećen po jednom osnovu gubi pravo da se obrati dužniku i po drugom, osim ako tako može dobitit više nego prvom.opšta zahvrana da se drugome ne nanosi šteta je individualizovana i pojačana ugovorom. Odnos građanske i krivične odgovornosti: razlike među njima su osobito velike, mogu postojati i paralelno na temelju jednog istog događaja (tzv. kumuliranje delikata i kumuliranje odgovornosti). Krivična i građanska odgovornost mogu nastupitit i nezavisno jedna od druge. Svako krivično djelo ne mora imati za posledicu i građansku odgovornost (neuspio pokušaj krađe). Događaj koji izazove štetu pa samim tim i građansku odgovornost, ne mora imati obilježja krivičnog djela. 1)Krivična odg. pretpostavlja neko krivično djelo koje je utvrđeno zakonom. Broj krivičnopravnih delikata unapred je ograničen kao i mogućnosti krivične odgovornosti. Za građansku odg. Ne važi princip enumeracije. Ona može nastati bez nejgove krivice. 2)Krivična odgovornost je uvjek posljedica određenje protivpravne radnje. Odgovornost pretpostavlja protivpravnost. Građanska odg. može nastati ponašanjem koje nema obilježja protivpravnosti (u stanju krajnje nužde). U građ. pr. odgovara se za rezultat, a u krivičnom za društveno opasnu djeatnost. 3)Cilj krivične odg. je individualna i generalna prevencija. Njega svrha je da prevaspita delinkventa čime se vrši i posredan uticaj na ostale članove društva. Građanska odgo. za cilj ima da se nadoknade štetne posljedice po oštećenog koje je izazvao počinilac, da mu se nadoknadi nastala šteta. 4)Za krivično pravo karakteristična je strogo lična (individualna) odg. izvršioca kriv. djela. Umjesto njega niko drugi ne može biti odgovoran. Kod građ. i nasljednici mogu odgovarati za štetu koju je prouzrokovao njihov ostavilac, a roditelji za štetu koju počine djeca, kao i mogućnost zamjene odgovornog lica i za života dužnikovog, putem preuzimanja duga. 5)Krivična odgovornost osniva se na krivici odgovornog lica. Krivica izvršioca krivičnog djela morabiti dokazana i sve dok to ne bude učinjeno pretpostavlja se da je on nevin. Za

građansku nije uvjek potrebna i krivica odgovornog lica. Krivica počinioca štet se pretpostavlja pa je on dužan da dokazuje svoju nevinost. Za građ. odg. je dovoljan svaki stepen krivice, dok krivična odgovornost za nehat postoji samo u slučaju kad to zakon propisuje. 6)U krivičnom pravu krivica odgovornog lica cjeni se prema uračunljivosti, a u građ. prema njegovim individualnim svojstvima i prema objektivnom mjerilu. Nedostatak krivice u krivičnom pr. ne sprečava da se ona istražuje sa stanovišta građanskog prava. 7)Krivična pogađa ličnost odgovornog lica i samo se posredno odnosi i na njegovu imovinu. Građanska je imovinske prirode i samo se posredno može ticati i ličnosti dužnikove. Obaveza nadoknade štete se može zamjeniti kaznom zatvora, a konkretno lice može biti zamjenjeno nekim drugim. Osnovi i uslovi odgovornosti zbog štete 1.Osnovi ili razlozi odgovornosti: Pojam i vrste osnova odgovornosti: imalac pravnog dobra treba sam da snosi štetu koja je njegovo dobro zadesila. Osnov odgovornosti podrazumjeva ideje koje nju razumno i uopšteno objašnjavaju. U te ideje spadaju: krivica, stvoreni ili kontrolisani rizik i pravičnost. Imovinska odgovornost može biti trojaka: odgovornost zbog krivice; zbog stvorenog, održavanog ili kontrolisanog rizika; i odgovornost zbog pravičnosti. Odgovornost zbog krivice (subjektivna odgovornost): a)istorija nastanka: najjačim razlogom imovinske odgovornosti smatra se krivica počinioca štete. U svim primitivnim društvima glavna pažnja bila je usmjerena na samu štetu. Princip odgovornosti zbog štete postao je suveren princip imovinske odgovornosti tek u prvim godinama devetnaestog vjeka. Imovinski delikt smatra se zloupotrebom slobode, što povlači ličnu odgovornost samo ukoliko je delinkvent skrivio štetu. b)suština: krivica kao razlog odg. osniva se na ličnom ukoru. Njemu se upućuje prekor što se u datoj situaciji nije ponašao onako kako je trebalo. Odgovornost za krivicu smatra se elementarnim zahtjevom pravičnosti i izvodi se iz čovjekovog dostojanstva. Odgovornost za štetu može počivati na dokazanoj ili na pretpostavljenoj krivici počinioca štete. Samo se ugovorna odgovornost zasnivala na pretpostavljenoj krivici. Naš ZOO smatra da se neugovorna odgovornost osniva na pretpostavljenjoj krivici. Za lice koje drugome prouzrokuje štetu pretpostavlja se da je krivo, ali je ta pretpostavka relativna i može se poreći. Pretpostavlja se samo obična nepažnja, dok se umišljaj i grubi nehat moraju uvjek dokazati. c)područje važenja: zaposleni odgovaraju svome poslodavcu, odgovornost roditelja maloljetnika od 7 godina i temelji se na krivici. Odgovornost zbog stvorenog ili kontrolisanog rizika (objektivna odgovornost): a)istorija nastanka: uvećan mašinski rad i moderan saobraćaj stvorili su prostor za štete koje niko nije mogao da spreči. U tehniziranom društvu, štete su normalna posljedica ljudske aktivnosti, one su slučajne štete ili štete usljed nesrećnih slučajeva. Mogućnost da odgovornost nastupi i nezavisno od krivice temelji se na objektivnim uslovima: štete i uzročne veze. b)suština: počinilac odgovara nezavisno od krivice, a oštećeni svoje pravo na naknadu objašnjava obavezom počinioca da snosi rizik štete. Dok ovaj drugi mora da dokaže da je šteta posljedica više sile, isključive odgovornosti oštećenog ili nekog trećeg lica. Teorija rizika podrazumjeva da onaj ko izvor opasnosti štete stvara, održava ili kontroliše, mora za njeg i da jemči. Ekonomski odgovara osiguranik koji plaća premiju, a pravno osiguravalac. Šteta je rezultat radnje koja je protivpravna. c)područje važenja: objektivna odgovornost čini izuzetak. Izvjesne zemlj uvele su objektivnu odgovornost preko sudske prakse i na generalan način. Nju vezuju za tzv. opasne stvari i opasne djelatnosti, čije osobine utvrđuje sud u svakom konkretnom slučaju. Odgovornost po osnovu pravičnosti: postoji u užem i u širem smislu. U užem pretpostavlja protivpravnu radnju, tu spada neuračunljivost lica za štetu prouzrokovanu drugom. Oni izuzetno mogu odgovarati pod dva uslova: da se nadoknada ne može odbiti od lica koje je bilo dužno da

vodi nadzor nad njima i da je materijalno stanje poinioca štete znatno veće od oštećenog. Odgovornost lica nesposobnih za rasuđivanje je supsidijarna. Kod maloljetnika koji su sposobni za rasuđivanje roditelji će odgovarati ako: maloljetnik nije sam u stanju da plati nadoknadu i ako je materijalno stanje roditelja povoljnije od stanja oštećenikovog. U širem smislu podrazumjeva nadoknadu štete uzrokovane pravno dopuštenim postupcima, koje oštećeni mora da trpi jer nema pravo na odbranu. Ta odgovornost izvire iz zahtvjeva komutativne pravičnosti koja iziskuje da se primjeni pravilo čija korist, toga i krivica. Pravo na naknadu u ovom slučaju imaju lica čijua su dobra žrtvovana, tu spadaju:šteta usred krajnje nužde, usljed eksproprijacije, šteta zbog progona ili traženja svojih stvari na tuđem zemljištu, šteta vlasnika poslužnog dobra kod službenosti itd. 2.Uslovi odgovornosti: osnov je ono zbog čega se odgovara dok su uslovi pretpostavke odgovornosti. Uslove odgovornosti određuje zakon kao i zainteresovana lica (počinioc štete i oštećeni). Dvije vrste uslova: obavezni ili stalni i varijabilni ili povremeni. (Posebni su potrebni za imovinsku odgovornost.) U stalne spadaju: šteta i uzročna veza izmeđunje i radnje počinioca štete, a u povremene:krivica počinioca štete i protivpravnost njegove radnje. Ako je riječ o deliktnoj odgovornosti potrebno je da se ispune oba uslova. U imovinske odogovornosti spadaju: šteta, uzručna veza između štete i radnje počinioca štete, krivica počinioca štete, protivpravnost štetne radnje. Šteta 1.Pojam štete: stvarni ili prirodni pojam štete podrazumjeva gubitak ili pogoršanje nekog životnog dobra čovjekovog. Ako je riječ o materijalnom dobru, onda je to šteta u ekomonskom smislu. U pravnom smislu ima uže značenje, ne obuhvata svaku faktičku ili ekonomsku štetu. Tiče se samo onog koji je dostojan pravne zaštite, takođe je značajno i kako je do prikraćivanja došlo i na čiji će teret to naposljetku pasti. Dakle, podrazumjeva onaj teret koji usljed određenog događaja neko trpi na svojim pravno zaštićenim dobrima i koje je određeno treće lice dužno da nadoknadi. Šteta je gubitak koji oštećeni trpi, jer nastaje mimo njegove volje, usljed radnje trećeg ili prirodnog događaja. Ako je gubitak nastao po volji oštećenog rijč je o otuđenju ili utrošku imovine, a ne o šteti. Može imati karakter štete u ovim slučajevima: 1)kad je potreba koja se želi zadovoljiti otuđenjem ili trošenjem nastala mimo volje lica o čijoj je potrebi riječ; 2)kad neko otuđi ili utroši svoju imovinu pod uticajem protivpravnog djelovanja drugog na njegovu volju; 3)kad je osujećen cilj radi kojeg je imovina otuđena ili utrošena. Pasivna šteta je opterećenje pravnom obavezom, nastalo radnjom drugoga. Pod štetom se podrazumjeva svaki uštrb nekog pravno zaštićenog dobra (interesa) koji nastaje mimo volje pogođenog lica i koji je neko dužan da nadoknadi, a može se sastojati u gubitku izvjesnog dobra ili u promjeni nagore njegovog stanja. Šteta je relativan pojam čiju sadržinu određuje sud u svakom pojedinačnom slučaju. 2.Vrste štete: materijalna ili imovinska je šteta koja nastaje na imovinskim dobrima čovjekovim, može se pojaviti u obliku oduzimanja, uništenja ili pogoršanja nekog imovinskog dobra, u obbliku umanjenja imovine kao cjeline ili sprečavanja očekivanog uvećanja imovina (tzv. opšta imovinska šteta). Neimovinska se tiče njegovog ličnog integriteta, onoga što jeste. Šteta na ličnim neimovinskim dobrima kao što su: život, zdravlje, fizički i psihički integritet, sloboda, čast, ugled, dostojanstvo itd. Afekciona vrednost – draga uspomena na nekoga. Pod imovinskim dobrima podrazumjevaju se sva dobra čija se vrijednost može izraziti u novcu. Neimovinska imaju individualnu vrednost. Stvarna šteta i izmakla dobit: stvarna, prosta, obična ili pozitivna šteta podrazumjeva svaku škodljivu promjenu na nečemu što već postoji, tj. na imovini, pravima i ličnosti nekoga. Izmakla dobit je vid materijalne štete koju neko trpi zato što ga je tuđa protivpravna radnja sprečila da stekne određenu imovinsku korist. Ona se tiče buduće imovine oštećenog koja mu izmiče iz ruku usljed štetnog događaja. Izmaklu dobit čini očekivano uvećanje imovine.

Neposredna i posredna šteta: neposredna je ona šteta koja je direktna posljedica štetne radnje, dok je posredna šteta indirektna posljedica štetne radne, odnosno druge štete. U posrednu spada gubitak zarade, kao i svaki drugi oblik izmakle koristi. Pozitivni i negativni interes: pozitivni interes ili šteta zbog neispunjenja je gubitak nastao usljed neispunjenja ili rđavog ispunjenja ugovorne obaveze. Šteta zbog neispunjenja obuhvata i vrednost koristi koju bi povjerilac iz činidbe izvukao u slučaju da je ona ispunjena kako valja (izmakla dobit), kao i troškove što ih je morao načiniti da bi svoj interes zadovoljio na neki drugi način, pa je sekundarne prirode. Negativni interes – radi se o šteti koju neko trpi usljed toga što je vjerovao da će određeni ugovor sklopiti ili da je već sklopljeni ugovor punovažan, pa se naziva i štetom zbog vjerovanja. Nadoknada negativnog interesa dolazi, u obzir u slučaju kad je ugovor ništav ili rušljiv, pod uslovom da oštećeni nije znao niti je morao znati za uzroke ništavosti, odnosto rušljivosti. Nadoknada obuhvata ove gubitke: 1)troškove zaključenja ugovor, odnosno vođenja pregovora o zakjlučenju; 2)troškove ispunjenja ili prijema isunjenja ugovora; 3)štetu nastalu usljed toga što je jedna strana, vjerujući u valjanost i ostvarenje ugovora, propustila zauvjek priliku da zaključi drugi koristan ugovor, kao i dobit koja bi se iz tog ugovora mogla postići. Šteta je oblik negativnog interesa po pravilu je manja od pozitivnog, ali se može desiti da bude i veća od njega. Konkretna i računska šteta: konkretna ili realna šteta znači svarni negativan uticaj štetnog događaja na određeno pravno dobro. Računska ili apstraktna šteta podrazumjeva umanjenje imovine ili imovinskog dobra izraženo u novcu. Opšta imovinska šteta je uvjek računska, nematerijalna šteta je realna, jer nije mjerljiva u novcu. Od konkretne i računske štete treba razlikovati tzv. konkretno i apstraktno obračunatu štetu. To je ona koja je utvrđena prema konkretnim okolnostima slučaja i koja predstavlja stvarni gubitak, a apstraktno obračunata ima utvrđen iznos nezavisno od faktički nastalog gubitka. Predvidljiva i nepredvidljiva šteta: predvidljivom se smatra ona čije je nastupanje počinilac mogao da predvidi u vrijeme zaključenja ugovora. Ako počinilac takvu štetu ne predvidi smatra se krivim, a ako se nije mogla predvidjeti, ona je nepredvidljiva. Dovoljno je da predvidi početnu štetu. Praktičan značaj ove podjele šteta postoji u oblasti ugovorne odgovornosti.

Uzročna veza: 1.Pojam i značaj uzročne veze: Svaka pojava u prirodi i ljudskom društv posljedica je neke druge pojave koju nazivamo uzrokom. Odnos između dvije pojave od kojih je jedna uslovljena drugom naziva se uzročnom vezom ili odnosom klauzalnosti. Pitanje uzročne veze rješava sud u svakom pojedinačnom slučaju. 2.Razlikovanje prirodne i tzv. pravne uzročnosti: Pojam uzroka u pravnom smislu oslanja se pojam uzroka u smislu prirodnih nauka. Pojam uzročne veze u filozofskom smislu i u smislu prirodnih nauka služi kao podloga na kojoj i pravnik mora da gradi svoje shvatanje o kauzalitetu. Teoretičari prava istovremeno su zaključili da filozofski (logički) pojam uzroka nije podesan za određivanje odgovornog lica, jer se svodi na bezbroj uslova na koje se šteta može podjeliti. Kod svakog rezultata sudjeluju i uslovi na koje potencijalno odgovorno lice nije imalo nikakvog uticaja, sa kojim ono nije ničim vezano. Zajednički cilj svih njih jeste da se osujeti pravna odgovornost za svaku pa i udaljenu posljedicu čovjekove radnje. 3.Teorija uslova ili teorija ekvivalentnosti: uzrokom u pravnom smislu valja smatrati svaku od više činjenica čiji je sticaj dao određenu ukupnu štetu. Svaka okolnost koju nije moguće apstrahovati a da usljed toga i posljedica ne izostane. Da radnja nužno uslovljava posljedicu, to se utvrđuje u postupku tzv. hipotetičke eliminacije: sa znanjem okolnosti slučaja cjeli tok stvari

posmatra se unazad tako kao da štetna radnja nije ni izvršena. Ako se pokaže da i bi i u tom pretpostavljenom događaju posljedica ipak nastala, za nju radnja nije bila uslovljavajuća i izvršilac radnje nije odgovoran. Ako bi poslje pretpostavljene eliminacije radnje posljedica izostala radnja se smatra njenim uzrokom. Služi se formalnom logikom i zato ne priznaje slučajan sticaj okolnosti. 4.Teorija neposrednog i posrednog prouzrokovanja: smatra se da oni doprinose nastupanju štete u većoj mjeri nego događaji koji su od štete vremenski dalji. Bliži događaji označavaju se kao neposredni, a dalji kao posredni uzroci. Pravno značajnim smatraju se jedino neposredni uzroci. 5.Teorija adekvatne uzročnosti: teorija adekvatne uzročnosti predstavlja najrasprostranjenije učenje o ozročnoj vezi u oblasni građanske odgovornosti. Ona je prihvaćena u našoj pravnoj teoriji i praksi. Samo onaj događaj čijem redovnom dejstvu odgovara konkretna šteta, tj. koji je po svojoj prirodi adekvatan toj šteti. Adekvatna je ako je radnja bila uopšte podesena da izazove štetnu posljedicu, ali ne u slučaju kad je ona to mogla učiniti zahvaljujući jedino specifičnim i potpuno neočekivanim okolnostima o kojima se, po redovnom toku stvari ne vodi računa. Neadekvatne posljedice radnje ne mogu se pojmiti kao posljedice kojima upravlja izvršilac radnje, što znači da one ne utiču na njegovo slobodno samoodređivanje. Dok prirodna ili logička uzročna veza predstavlja faktičko pitanje, adekvatna uzročna veza je pravno pitanje. Dok je procjena da li je ta veza adekvatna zadatak suda. Uzročnu vezu sudija procjenjuje ex post, putem naknadne prognoze, uz poznavanje nastale posljedice i svih okolnosti slučaja. Pri tome nije bitno da li je odgovorno lice moglo subjektivno računati sa određenom posljedicom, već da li je ona objektivno podesena da bude rezultat izvjesnog uzroka. Ova teorija ima i svoje protivnike (zamjera joj se da je suviše subjektivna jer traži od suda da procjenjuje da li je uzročna veza tipična ili netipična, adekvatna ili neadekvatna). 6.Nečinjenje kao uzrok štete: Lice o čijem je nečinjenju riječ moralo je biti dužno da štetu od drugog odgovarajućom mjerom otkloni. Nekad zakon izričito propisuje šta u određenoj situaciji valja uraditi i onaj ko propusti čini pravni delikt nečinjenja. Izvor obaveze na činjenje može biti zakon, običajno pravo, staleška pravila ponašanja, ugovor ili povjerenje. Za dužnost činjenja u građanskom pravu dovoljna je i moralna obaveza. Odlučujući značaj ima odgovor na pitanje da li bi preduzimanje propuštenih mjera sprečilo nastupanje štete. I pri toj procjeni ne vodi se računa o posljedicama koje nisu adekvatne. 7.Konkurencija uzroka: naspram jedne štete mogu stajati više samostalnih događaja koji su u stanju da budu njeni uzroci. Tada je riječ o konkurenciji uzroka. Svrstavaju se u dvije grupe: jedno su oni u kojima je šteta zaista posljedica dva ili više događaja, a drugo u kojima je ona izazvana samo jednim događajem, dok se dejstvo drugih može pojmiti samo hipotetički, vrste: zbirne, kumulativne, alternativne, prestižuće i minimalne. Zbirni kauzalitet: šteta je rezultat delovanja dva ili više uzroka. Lica odgovorna za štetu od zbirnih uzroka ne dugugju nadoknadu solidarno, nego prema svojim udjelima u šteti. Kumulativni ili dupli kauzalitet: kad dva stvarna uzroka djeluju u isti mah, ali bi svaki od njih ponaosob bio dovoljan da izazove istu toliku štetu. Svaki izvršilac navedenih radnji može se braniti prigovorom da nije uzrok nastale štete, tj. da bi šteta nastala i bez njega usljed postupka drugog. Oba izvršioca škodljive radnje treba da odgovaraju solidarno. Alternativni kauzalitet: kad više lica dokaze u obzir kao počinioci iste štete, ali nije moguće utvrditi koje je od njih štetu zaista prouzrokovalo. Tri su pretpostavke alternativnog kauzaliteta: 1) da su dva ili više lica izvršila radnju koja je nastalu štetu mogla prouzrokovati; 2) da je radnja jednog od njih štetu zaista prouzrokovala; 3) da se može ustanoviti čija je radnja stvarni uzrok štete. Lica odgovaraju solidarno. Prestižući kauzalitet (rezervni uzrok): kad posle događaja koji je štetu nanjeo i za koji je neko odgovoran, nastupi ubrzo drugi kogađaj koji bi istu ili sličnu štetu prouzrokovao da ona nije već

bila prouzrokovana prvim događajem. Drugi događaj je isključivo hipotetički ili rezervni uzrok štete. O rezervnom uzroku treba voditi računa u sljedećima situacijama: -Dužnik u docnji odgovara i za slučajnu nemogućnost ispunjenja, osim ako dokaže da bi stvar koja je predmet njegove obaveze slučajno propala i da je obavezu na vrijeme ispunio. -Kad je riječ o šteti koja u trenutku škodljive radnje nije definitivna nego s vremenom nastaje sukcesivno kao što je izmakla zarada. -Ako je na stvari ili ličnosti oštećenog još u trenutku izvršenja škodljive radnje postojao začetak štete. Pravovaljano alternativno postupanje – počinilac štete se protivpravnom radnjom brani prigovorom da bi do štete došlo i da se on ponašao propisano, a tada se pitanje odgovornosti ne bi moglo postaviti. Minimalni kauzalitet: podvode se slučajevi u kojima šteta izazvana od većeg broja lica, ali sa neznatnim udjelima pojedinaca. Ovdje radnja svakog pojedinca ne bi bila dovoljna da štetu u cjelosti izazove. Radi se o kolektvinom nanošenju štete u kome može učestvovati i više hiljada ljudi. Krivica Ukoliko nije ugovorom drugačije određeno ili zakonom propisano obaveza da se nadoknadi drugom uzrokovana šteta pretpostavlja skrivljeno ponašanje počinioca. 1.Pojam krivice: O krivici uopšte: krivica znači uvjek neku grešku, nepravilnost ili omašku koju društvo ne odobrava, zbog koje počinilac trpi zamjerku, društveni prijekor ili osudu. Podrazumjeva negativnu ocjenu vrednosti čovjekovog ponašanja. Pitanje krivice javlja se ovdje u slučaju kad neko prouzrokuje drugome izvjesnu štetu i kad se od njega očekuje da je nadoknadi. Kažemo da je počinilac kriv ako se nije rukovodio onim načelima koja su za njeg moralna biti mjerodavna na temelju obligacionog odnosa koji postoji između njega i oštećenog ili na temelju opštih pravila koja uređuju zajednički život ljudi. Krivica u obligacionom pravu može biti ugovorna ili neugovorna. Odnos krivice prema protivpravnoj radnji: krivica pretpostavlja protivpravno ponašanje, mada ne i svjest o tome. Krivica je ocjena koja se tiče umnog ponašanja određenog lica. To ponašanje podrazumjeva psihički odnos izvršioca protivpravne radnje prema toj radnji i prema šteti kao njenoj posljedici. Krivica je subjektivna greška, a greške mogu biti i objektivne. Sposobnost za krivicu: štetna radnja se može pripisati samo licu koje ima sposobnost za rasuđivanje, uračunljivost ili razboritost. Sposobnost za rasuđivanje je relativna vrednost. Lica nesposobna za rasuđivanje su maloljetnici do navršene 7 god. (između 7 i 14te postoji zakonska pretpostavka da su nerazboriti, osim ako se dokaže suprotno) i lica koja su duševno bolesna ili maloumna. To stanje može biti i prolazno (alkohol, droga i ostalo – lice je samo skrivilo svoje stanje, pa je u tom djelu krivo, a ako ga je navuko neko treći onda je on kriv). 2.Oblici krivice: umišljaj i nehat Umišljaj: vrsta teže krivice – zla ili rđava namjera ili prosto namjera. Lica su svjesno i voljno pričinila štetu. Dva elementa: intelektualni i voljni. Izvršilac treba da bude savjestan da je njegova radnja protivpravna i da će iz nje ishoditi štetna posljedica. Namjera je isključena i usljed pravne zablude. Počinilac štete ne mora predvidjeti sve štetne posljedice koje je njegova radnja izazvala, dovoljno je da predvidi neposrednu štetu, dok posredna šteta ne mora biti obuhvaćena namjerom. Voljni element umišljaja pokazuje odnos izvršioca protivpravne radnje prema toj radnji i njenim posljedicama sa stanovišta njegove volje. Izvršilac treba da bude svjestan protivpravnosti svoje radnje i njene štetne posljedice i da je obuhvati svojom voljom. Umišljaj može biti direktan i eventualan. Direktan pretpostavlja volju – šteta treba da bude isključiv motiv radnje. Eventualni pretpostavlja pristanak na posljedicu. Nehat:

a)pojam nehata: je vrsta slabije krivice u odnosu na umišljaj. Nehatno ponašanje je skrivljeno, ali on nije apsolutan nego relativan pojam. Izazivanje štete mora biti predvidljivoa protivpravnost radnje saznatljiva. Sadrži i intelektualni i voljni element. Svjestan – kad počinilac štetu predvidi, ali olako drži da neće nastupiti pa se ne trudi da je izbjegne i nesvjestan – ako ne predvidi da će njegova radnja izazvati štetu, ali je mogao i morao predvidjeti. b)mjerilo za nehat: apstraktno i objektivno. Kod ugovorne odgovornosti to mjerilo propisuje ZOO- traži od ugovornika da se jedan naspram drugog odnose s pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina i dobrog sturčnjaka. c)stepen nehata: tri stepena: gruba nepažnja, obična nepažnja i odsustvo pažnje koja se poklanja vlastitim poslovima. Razlikovanje nehata na grubu ili krajnju nepažnju i običnu ili prostu nepažnju. Laki nehat podrazumjeva grešku koja se zgodnom prilikom može pokrasti i pažljivom čovjeku, dok je gruba nepažnja greška koja se urednom čovjeku u datoj situaciji ne bi ni u kom slučaju potkrala. Obična nepažnja – svaka koja nije gruba. Pod laki se može podvesti opreznost koja je manja od prosječne, odnosno od opreznosti dobrog stručnjaka. Smisao ove krivice nije u tome da se odgovornost za štetu poveća, nego da se umanji. Protivpravnost štetne radnje: 1.Stanovište ZOO: odgovornost za štetu ne uslovljava izričitim zahtjevom da štetna radnja bude protivpravna. On ističe jedino krivicu kao pretpostavku odgovornosti, dopuštajući u isti mah i odgovornost bez obzira na krivicu u određenim slučajevima. Protivpravnost kao uslov delikta ne treba posebno isticati, jer je ona obuhvaćena samim pojmom krivice. Pitanje nečije krivice može se postaviti tek pošto utvrđeno da se ono ponašalo protivpravno. Moguće je da izvršilac protivpravne radnje nije za nju kriv, kod: nadoknade štete uzrokovane u nužnoj odbrani, stanju krajnje nužde, dopuštene samopomoći. 2.Pojam protivpravnosti štetne radnje: čovjekova radnja (činjenje ili nečinjenje) je protivpravna u slučaju kad se njome krše određene pravne zabrane ili zapovjesti. Pri ocjeni da li je neka radnja protivpravna treba voditi računa i o javnom poretku i o dobrim običajima. Pojedinačne norme ponašanja dopunjavaju zbrane i zapovjesti koje prioističu iz priznanja apsolutnih prava. Ta su prava zaštićena od svakoga. Protivpravne su one ljudske radnje kojima se krše zabrane ili zapovesti što proističu iz pravnih normi, iz dobrih običaja, iz pravila struke određenog poziva, iz pravnih poslova i pregovora o zaključenju ugovora. To je ono ponašanje koje se svodi na kršenje pravne zabrane ili zapovjesti, ali nije od značaja za obigaciono jer ne povlači imovinsku odogvornosti subjekta ponašanja. Ona je relativna i može se obarati. Ako zabrane ili zapovjesti u normi nema tada nepoštovanje njene poruke nema karakter protivpravne radnje. 3.Subjektivna i objektivna teorija protivpravnosti: subjektivna teorija smatra da prtivpravnost i krivica jedne drugu uslovljavaju. Protivpravnost je objektivna strana krivice, a krivica subjektivna strana protivpravnosti. Objektivna teorija smatra protivpravnim svako ponašanje koje je protivno zabranama ili zapovjestima pravnih normi. Protivpravnost je samo objektivno protivljenje normi, nezavisno od krivice lica koje to čini. 4.Činjenice koje isključuju protivpravnost štetne radnje: vršenje javne dužnosti, pristanak oštećenog, nužna odbrana, stanje krajnje nužde, dozvoljena samopomoć i korišćenje svojim pravom. Vršenje javne dužnosti:lica vrše radnju koja im je povjerena i ukoliko ne izlazi iz okvira njegovih ovlašćenja, nema karakter protivpravne radnje ni kad je njome prouzrokovana šteta drugom. Pristanak oštećenog: protivpravnost štetne radnje isključuje i pristanak oštećenog na tu radnju. Pristank je jedna vrsta raspolaganja pravom na nadoknadu štete tj. odricanje unapred od tog prava. Postupanje na sopstveni rizik je sličan pristnku oštećenog, razlika je samo u tome što ovom prvom slučaju nema saglašavanja sa štetom nego jedino sa rizikom, jer onaj ko se saglašava vjeruje da se rizik neće oživotvoriti, dok se pristanak oštećenog može odnositi na štetu,

koju on opravdava. Postupati na vlastiti rizik mogu i poslovno nesposobna lica, ali ne mogu dati pristanak i na štetu u smislu isključenja protivrpavnosti štetne radnje. Naknadni pristanak nema retroaktivno dejstvo kao kod pravnih poslova, radnja kojom je šteta izazvana ostaje protivpravna, a naknadna saglasnost ima značaj oproštaja duga počiniocu štete. Pristanak ne važi ni kad je sam po sebi normalan. Pravo samoodređenja – u slulčaju medicinskog zahvata na čovjeku, u cilju lječenja može se vršiti samo uz pristanak onoga koga se tiče. Pristanak je punovažan samo ukoliko pacijent zna suštinu, značaj i domašaj onoga sa čim se saglašava. Ljekar je dužan da pacijenta obavjesti, a ako objašnjenje izostane pristanak nije punovažan i ljekar mkora da odgovara zbog štete i u slučaju da je intervencija obavljena propisno. Ljekar snosi rizik medicinoskog zahvata sa kojim se pacijent nije saglasio ili o kome nije bio obavješten kako treba. Po našem pravu pristanak na medicinsku interveniciju nema karakter pravnog posla, pa ga mogu dati i lica koja su napunila 15 godina života ako su sposobna za rasuđivanje. On se može iskazati izričito ili konkuldentnim radnjama. U izuzetnim slučajevima medicinske mjere mogu se zakonski preduzeti i protivno volji pacijenta (vakcine protiv zarazne bolesti) i tu građani mogu dobiti odštetu. Pravo na naknadu štete pretpostavlja i ljekarsku grešku i krivicu. Sudjelovanje u sportskoj igri ili takmičenju skopčano je sa rizikom štete u obliku tjelesne povrede pa čak i smrti. Ako je šteta nastala usljed nepoštovanja pravila sporta, radnja ima obilježje protivpravnosti. Nužna odbrana: podrazumjeva radnju koja je neophodna da bi neko od svog dobra ili dobra drugoga odbio istovremeni protivpravni napad. Nužno je vremensko poklapanje napada i odbrane, jer se niko ne može braniti od prošlog ili budućeg napada. Nema obilježje protivpravnosti pa se tako povlači odgovornost za štetu. Nužna odbrana mora biti srazmjerna napadu kome se suprostavlja. Stanje krajnje nužde: je opasnost iz koje se izvjesno pravno dobro ne može drugačije izbaviti osim prikraćivanjem pravno zaštićenog dobra nekog drugog. Ona ne mora biti ni protivpravna ni skrivljena. Takvo izbavljenje je dozvoljeno samo pod uslovom da je vrednost spasenog dobra nesrazmjerno veća od vrijednosti onog koje se žrtvuje. Pošto je radnja spasavanja pravno dopuštena, lice na čiji se račun to čini ima obavezu trpljenja, tj. ne smje preduzimati radnje nužne odbrane. Može se štititi svako pravno dobro: imovinsko i neimovinsko, dok dobro koje se prikraćuje može biti i imovinsko. Prikraćivanje tuđih ličnih dobara (kao život, djelovi tjela ili zdravlje) smatra se uvjek protivpravnim, ukoliko ne postoji punovažan pristanak oštećenog. Postupanje u nuždi može biti i agresivno i defanzivno. Ono ima agresivan karakter lice koje postupa u nuždi poseže za tuđom neutralnom imovinom, tj. kad je njegova radnja uperena protiv stvari od koje opasnost ne preti. A defanzivno ako je radnja lica uperena protiv stvari od koje opasnost potiče, ako se ta stvar u izvjesnom smislu, pojavljuje kao napadač. Ovaj slučaj nužde se naziva odbrana od stvari, najčešće od životinje. Oštećeni može zahtjevati nadoknadu samo od lica koje je skrivilo opasnost štete, kao i od licaod koga je šteta otklonjena, ali ne više od koristi koju je ono od toga imalo. Dozvoljena samopomoć: svoje pravo na obeštećenje oštećeni može štititi posezanjem za tuđim pravnim dobrom: povjerilac pod određenim uslovima može žrtvovati dobro dužnikovo kako bi osigurao svoje pravo potraživanja – dopuštena samopomoć. Pretpostavke (uslovi) su: 1) lice koje sebi pomaže mora imati pravo potraživanja nadoknade štete prema licu za čijim pravnim dobrom poseže; 2) mora postojati opasnost da naplata potraživanja bude osujećena ili znatno otežana; 3)mjere osiguranja potraživanja ne mogu blagovremeno da sprovedu nadležni državni organi; 4)radnju samopomoći treba da preduzme sam povjerilac potraživanja i to prema dužniku nadoknade. Ukoliko su ispunjeni ti uslovi povjerilac je ovlašćen da svoje tražbeno pravo na nadoknadu štete privremeno osigura posezanjem za pravnim dobrima dužnikovim. Nanošenje lakše tjelesne povrede je dopušteno, ako se nikako nije moglo izbjeći. Šteta prouzrokovana u dozvoljenoj samopomoći ne mora se nadoknaditi licu koje je izazvalo potrebu da se mjera samopomoći preduzme.

Korišćenje svojim pravom: onaj ko upotrebom svog prava drugom nanese štetu nije dužan da je nadoknadi. Svačije subjektivno pravo je ograničeno subjektivnim pravom nekog drugog koje se sa njim graniči. To uslovljava mogućnost sukoba između dva prava različitih imalaca, onda kad jedan od njih prekorači granice svog prava i tako prikrati pravo drugoga. Prekoračenje se smatra zloupotrebom prava, tj. nedozvoljenim korišćenjem. Onaj ko zloupotrebljava neko svoje subjektivno pravo i pri tom nanese štetu drugom, dugovaće nadoknadu. Subjektivna teorija zloupotrebe prava postoji kad neko svoje pravo koristi isključivo u namjeri da drugom naškodi ili ukoliko to čini bez ikakvog obzira naspram interesa ostalih pravnih subjekata (radi to iz pakosti). Objektivna teorija prihvata širi kriterijum zloupotrebe, smatra da korišćenje vlastitim pravom može samo po sebi prestavljati zloupotrebu, ukoliko je protivno ekonomskom i socijalnom cilju prava. Ako je radnja u kojo se ispoljava korišćenje pravom, po svojoj sadržini nenormalna tada postoji zloupotreba prava. Okolnosti koje isključuju ili ograničavaju odgovornost za počinjenu štetu: Spadaju:viša sila, krivica oštećenog, i ugovorne klauzule o isključenju i ograničenju odgovornosti. 1.Slučaj (causus) Pojam slučaja: to su događaji koji uopšte nisu predodređeni slobodnom ljudskom voljom, događaji koji nisu bili cilj određene voljne odluke. Sa stanovišta određenih uzroka, slučajnim smatramo sva kasnija stanja koja nisu nastala kao njihova posljedica (filozofski pojam slučajnosti). Pravni pojam slučaja odnosi se na krivicu. Slučaj u obligacionom pravu označava odsustvo krivice u izvršioca protivpravne radnje kojom je šteta izazvana. U pitanju je uzrok štete koji nije skrivio ni oštećeni ni neko drugi, dakle, nešto što je od cilja nezavisno. Slučaj može biti neki prirodni događaj ili ljudska radnja za koju izvršilac nije odgovoran. Kad počinilac nije znao niti je bio dužan znati da njegova radnja može uzrokovati štetne posljedice riječ je o slučajnoj a ne o skrivljenoj šteti. Pravni značaj sluačaja: za pravo je slučaj od značaja kao uzrok koji isključuje odgovornost. Ugovorom se može odrediti i pojačana odgovornost, tako da ona obuhvati i slučajne štete i sam zakon propisuje odgovornost za slučajne štete, zakon nalaže odgovornost i za tzv. mješoviti slučaj – čije je štetno djelovanje skrivljeno od nekoga. 2.Viša sila (vis maior) Pojam i obilježja više sile: tu spadaju prirodni događaji i ljudska radnja. Prihvaćeno je u praksi naših sudova. Viša sila je uži pojam od pojma slučaja, ona je osobit ili kvalifikovan slučaj. Događaji koji su izvanredni, neizbježni i spoljni. a)izvanrednost ili nepredvidljivost događaja: oni događaji koji su izuzetni ili neobični, sa kojima se nije moglo računati zato što nisu učestali, što se normalno ne dešavaju. Mora biti veoma izuzetan. b)neizvježnost događaja: da bi se događaj morao svrstati u višu silu on mora biti neizbježan neminovan ili neotklonjiv. Mogućnost izbjegavanja cjeni se objektivno. Riječ je opet o najvećoj mogućoj pažnji čovjeka, a ne o prosječnoj pažnji. c)spoljni događaj: kaže se obično da su to oni događaji koji nisu skopčani sa djelatnošću lica od kojeg je šteta potekla. Npr:kiša, snjeg, grad. Postupci trećih lica mogu imati karakter više sile npr. akt sabotaže ili atentat. d)zaključak: viša sila zavisi od konkretne situacije, ograničena je na mali borj slučajeva. Pravni značaj više sile: viša sila isključuje odgovornost kao i slučaj. To je granica objektivne odgovornosti. Do isključenja odgovornosti dolazi samo u onoj mjeri u kojoj je dotična šteta zaista uslovljena višom silom. Zato odgovornost neće izostati u slučaju ako bi štetne posljedice nastupile i bez događaja koji ima obilježja više sile. 3.Krivica oštećenog:

Pojam krivice oštećenog: šteta koju neko pretrpi može biti posljedica ne samo tuđeg, nego i vlastitog ponašanja oštećenog. U slučaju kad oštećeni svojim postupcima omogući drugome da mu štetu prouzrokuje, ili barem doprinese da šteta bude veća nego što bi inače bila. Svako ponašanje oštećenika koje je uzročno povezano sa njegovom štetom, nema karakter krivice. Svako kome je uzrokovana šteta treba da preduzme uobičajene mjere da štetu zaustavi, da spreči njego uvećanje. Oštećeni ne smje pustiti da se šteta umnožava na račun trećeg. Krivica počinioca štete drugome uslovljena je i njegovom sposobnošću za rasuđivanje, dok krivica oštećenog ne mora imati taj subjektivni sastojak; ona pristaje i licima koja nisu deliktno sposobna. Krivica oštećenog se ispoljava u škodljivoj radnji i poistovjećuje se. Krivicu oštećenih neuračunljivih lica treba vrednovati manje nego uračunljivih. Sa krivicom oštećenih neki pravnici izjednačavaju udio apstraktnog rizika štete od opasne stvari i opasne djelatnosti. Oštećenom se uračunava rizik štete od vlastitih dobara koji bi uslovio njegovu objektivnu odgovornost trećima. Pravni značaj krivice oštećenog: krivica oštećenog može biti razlog i za isključenje i za umanjenje odgovornosti počinioca štete drugom. Sve zavisi od toga koliki je udio jedne i druge strane u prouzrokovanju štete. po pravilu samo teži oblik krivice oštećenog može potpuno isključiti odgovornost počinioca. Samo se takva krivica smatra isključivim uzrokom štete. 4. Sporazumno isključenje i ograničenje odgovornosti: ugovorne strane mogu svoju odgovornost za štetu sporazumno unapred isključiti – klauzulama o neodgovornosti. Njima se ne može isključiti tuđa odgovornost (ugovor u korist trećeg). Kod pristanka oštećenog povjerilac se saglašava s tim da mu dužnik prouzrokuje štetu, dok ovdje takvog saglašenja nema. Otpust se tiče jednog već postojećeg potraživanja, dok se isključenje odgovornosti tiče tražbine koja će eventualno, tek nastati. Cilj je da se unapred spreči nastanak prava na nadokandu štete (ono krije u sebi mogućnost zloupotrebe). Ta mogućnost zavisi od inteziteta krivice odgovornog lica. Povjerilac se ne može unapred odreći prava na nadoknadu štete koju mu je druga strana prouzrokovala namjerno. Odgovornost se može isključiti samo za štetu izazvanu nepažnjom. Nije dozvoljeno da strana koja je u jačoj poziciji nameće drugoj takvu klauzulu. Nisu dozvoljene klauzule o isključenju odgovornosti za tjelesne povrede i smrt lica. Pravne norme kojima je cilj zaštita tjelesnog integriteta čovjeka imaju imperativan karakter i njihova se primjena ne može sporazumno otkloniti. Ograničenje se može ticati opsega odgovornosti tj. može se ugovoriti najviši iznos nadoknade koji će dugovati ugovornik (ili samo za izvjesne štete). One su punovažne samo ukoliko ugovoreni iznos nadoknade nije u očiglednoj nesrazmjeri sa štetom i ako za određeni slučaj ograničenje zakonom nije zabranjeno. Tada povjerilac ima pravo na potpunu nadoknadu ako je namjerno prouzorkovana ili krajnjom nepažnom dužnika. Odgovornost za drugog 1.Pojam i opšte karakteristike odgovornosti za drugog: odgovornost za dugog može biti u okviru postojećeg obligacionog odnosa između odgovornog lica i povjerioca (ugovorna odgovornost) ili izvan njega (neugovorna odgovornost). Počinilac štete i onaj ko za nju odgovara jesu dva različita lica. Odnos karakteriše zavisnost i podređenost počinioca štete prema licu koje je za njega odgovorno. Krivica koja se sastoji u nedovoljnom nadzoru nad licem koje je štetu prouzrokovalo u nedovloljnom davanju potrebnih instrukcija ili u pogrešnom izboru njega za saradnika. Krivica odgovornog lica uvjek se pretpostavlja. Nekad je pretpostavka njegove krivice relativna pa se dokazom može oboriti, a nekad je apsolutna i neoboriva. 2.Slučajevi odgovornosti za drugog: odgovornost za maloljetna lica; odgovornost za duševno bolesna lica ili zaostalog umnog razvoja; odgovornost za pomoćnike; odgovornost za poslodavca za zaposlene; odgovornost pravnih lica za svoje organe. Odgovornost za maloljetna lica:

a)Opšti pogled: ukoliko postupcima tih lica bude uzrokovana šteta drugome, ona neće odgovarati. Oštećenom treba dati mogućnost da se za nadoknadu obrati nekom drugom – lice koje je vršilo nadzor nad maloljetnikom, roditelji, staraoci, škola ili neka dr. ustanova. b)Deliktna sposobnost, odnosno nesposobnost maloljetnika: starosna granica kreće se u granicama između 7-15 godina. Sud je dužan da najprije ustanovi stepen duževnog razvitka maloljetnikovog i njegovu sposobnost za štetu koju uzrokuje drugom. Maloljetnikom do navršene 7 godine ne odgovara za štetu. Od 7 do 14 godine takođe, s tim da je pretpostavka njegove deliktne sposobnosti relativna. Sa 14 je deliktno sposoban i odgovara za štetu. Kako bi maloljetnik koji je deliktno nesposoban odgovarao, potreno je ispunjenje 2 uslova: da se nadoknada ne može dobiti od lica koje je dužno da vodi nadzor nad njim i da je materijalno stanje maloljetnika bolje od stanja oštećenog. b)odgovornost roditelja i drugih lica koja vrše nadzor nad maloljetnikom: za štetu koju prouzrokuje drugom maloljetnik do navršene 7 godine, roditelji odgovaraju bez obzira na svoju krivicu. Mogu se osloboditi odgovornosti samo u dva slučaja: ako dokažu da postoji neki od poznatih razloga koji isključuju odgovornost bez obzira na krivicu i ako je šteta nastala dok je djete bilo povjereno drugom licu. Za sedmogodišnjaka roditelji odgovaraju po principu relativno pretpostavljene krivice, tj. ukoliko dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice. Roditelji su solidarno odgovorni za štetu, a ako su razdvojeni onda samo onaj kod koga se djete nalazi u vrjeme prouzrokovanja štete. Takođe su odgovorni ukoliko su ga loše vaspitali. Moguće je i djelimična nadoknada roditelja za štetu usljed 2 slučaja: da počinilac štete nije u stanju da štetu nadoknadi i da je materijalno stanje roditelja znatno povoljnije od materijalnog stanja oštećenikovog. Odgovornost za duševno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja: nisu sposobni za rasuđivanje i zato se nalaze pod tuđim nadzorom, nemaju ni deliktnu sposobnost. Odgovornost nadziratelja se zasniva na relativno pretpostavljenoj krivici. I duševno bolesno lice može biti odgovorno u dva slučaja: ako je štetu prouzrokovalo za vrijeme svjetlih trenutaka i po osnovu pravičnosti. Odgovornost za pomoćnike: kad neko ne može ili neće da sam obavi neki svoj posao, on ugovorom o djelu angažuje drugog da radi umjesto njega ili zajedno s njim. Tada se ova lica jedan naspram drugog odnose kao gospodar posla i pomoćnik. Pravo iziskuju da gospodar posla odgovara za štetu koju njegov pomoćnik prouzrokuje trećem dok obavlja posao. Postoje 2 vrste pomoćnika: jedni pomažu u poslu kojim gospodar ispunjava svoju raniju obavezu naspram oštećenog, a drugi pomažu gospodaru u poslu koji nema takav karakter. Pomoćnici u ispunjenj uodređene obaveze, a drugo su ostali pomoćnici. Odgovornost za pomoćnike u ispunjenju određene obaveze: a)pojam i uslovi: ovo je vid ugovorne odgovornosti za drugog. Karakteriše je okolnost između odgovornog i oštećenog kod kojih je ranije postojao obligacioni odnos određene sadržine u kome je odgovorni ima položaj dužnika, a oštećeni povjerioca. Radi ispunjenja svoje obaveze dužnik se polužio uslugama trećeg koji ima ulogu njegovog pomoćnika. Bitno je da pomoćnik nije u radnom odnosu sa gospodarom posla (dužnikom), već posal obavlja za njega na osnovu nekog posebnog ugovora. Bitan je i voljni momenat – da se gospodar posla saglasi sa tim da mu drugi pomaže u ispunjenju neke njegove obaveze prema povjeriocu, ukoliko se tim saglasio gospodar posla. Ako je angažovanje usljedilo mimo volje on je odgovoran za krivicu pomoćnikovu, ukoliko je ona uzrok štete. Radnje koje izvrši pomoćnik smatraju se kao radnje samog gospodara. Dužnik ima koristi od pomoćnikove djelatnosti, pa zato važi princip čija korist toga i šteta. Time se štite interesi poveriočevi. Uzrok štete ne moraju biti samo one radnje pomoćnikove kojima se neposredno ispunjava obaveza, dovoljne su i pripremne radnje.

b)osnov odgovornosti: bitno je da postoji krivica pomoćnikova, dok krivica gospodara posla nije uopšte nužna. Mjerilo za pomoćnikovu pažnju određuje se prema ličnosti gospodara posla, jer je on dužan povjeriocu. Od pomoćnika se traži da pokaže onoliko pažnje kao da on lično ispunjava svoju obavezu. Ako neko postavi sebi zamjenika za izvjesno vrijeme tada odgovara samo ukoliko je pogrješio u izboru. Pomoćnikova odgovornost dolazi u obzir samo ako je prikratio neko apsolutno pravo oštećenog. Ako gospodar posla isplati oštećenog, stiče pravo da zahtjeva nadoknadu od pomoćnika koji je štetu počinio, ukoliko je ovaj isklučivo kriv za štetu. Aki ako ima krivice i do gospodara posla, naknada se među njima razdjeljuje srazmjerno krivici. Odgovornost za ostale pomoćnike: odgovornost za njih ne pretpostavlja raniji obligacioni odnos između gospodara posla i oštećenog. Ona nije ugovorne nego neugorvorne prirode i nije odgovornost za tuđu nego vlastitu krivicu, koja se relativno pretpostavlja. Gospodar posla odgovara ukoliko nije pokazao potrebnu pažnju pri izboru ili nadziranju pomoćnika, ili pri davanju njemu odgovarajućih upustava i opreme. Merodavna je pažnja što je u saobraćaju uobičajena i nužna. Odgovornost gospodara posla ne isključuje mogućnost da i pomoćnik odgovara solidarno sa njim, ukoliko kriv. Kad neko angažuje drugoga da posal obavi samostalno on odgovara samo za pogrešan izbor. Odgovornost poslodavca za posljedice: odgovornost zbog štete koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom nanesu trećem licu reguliše jednim djelom ZOO a drugim zakon o osnovama radnih odnosa i zakon o radnim odnosima Srbije. Zbog ove štete odgovara oštećenom poslodavac kod kojeg je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete. Zaposleni odgovara neposredno poslodavcu koji je za njega platio nadoknadu. Samo ako je štetu izazvao namjerno zaposleni je odgovoran i oštećenom i to solidarno sa svojim poslodavcem. Poslodavac odgovara samo zbog štete za vrijeme radnog vremena (u funkciji rada). Radnja mora biti protivpravna neugovorna ili ugovorna. Poslodavac snosi rizik za postupke svojih zaposlenih u funkciji rada, kaže da je njegova odgovornost objektivna, on odgovara subjektivno – i zbog svoje i zbog tuđe krivice. Ako je zaposleni prozurokovao štetu trećem opasnom stvari ili opasnom djelatnošću, poslodavac odgovara bez obzira na krivicu. Kad isplati nadoknadu oštećenom, poslodavac stiče pravo da zahtjeva regres od zaposlenog ukoliko je to učinio namjerno ili krajnjom nepažnjom. Ukoliko je posljedica krivica više zaposlenih svaki od njih snosi dio štete koji je sam prouzrokovao. Ako se udio ne može utvrditi oni štetu snose na jednake djelove. Samo ako je više zaposlenih prouzrokovalo štetu krivičnim djelom sa umišljajem, oni mogu odgovarati solidarno. Odgovornost pravnog lica za svoje organe: radnje organa smatraju se radnjama samog pravnog lica i propisuju se njemu. Preko organa je pravno lice jedino u stanju da ispolji svoju volju, da preuzme na sebe obavezu prema trećima ili da od njih stekne pravo. Riječ je o šteti nastaloj usljed radnji kojima se ostvaruju ciljevi pravnog lica. Kad organ namjerno obavlja poslove iz vlastite nadležnosti, kad pretnjom ili prevarom navede trećeg da sklopi ugovor sa pravnim licem, kad ne ispuni ugovorne obaveze pravnog lica prema trećem ili ne preduzme određene organizacione mjere. Šteta može biti posljedica i običnog saobraćajnog udesa koji je organ izazvao na svom službenom putu. Organi pravnog lica mogu biti kolektivni (poslovodni odbor, skupština itd) ili inokosni (direktor ili upravnik). Vrste organa pravnog lica određene su nejgovim satutom i zakonom. Odlučujuće je to da on tu funkciju fakstički vrši. Svodi se na posjedovanje i korišćenje samostalnih upravljačkih i zastupničkih ovlašenja na učešće u formiranju volje pravnog lica. Onaj ko ima takvu poziciju jeste organ pravnog lica u smislu pravila o odgovornosti. Za štetu koju trećima uzrokuje njegov organ, pravno lice odgovara bez obzira na svoju krivicu. Postupak organa treba da ima karakter delikta. Kad pravno lice isplati nadoknadu oštećenome, stiče pravo regresa prema organu ukoliko je ovaj štetu nanjeo namjerno ili krajnjom nepažnjom. Pošto pravno lice i njegov organ imaju položaj saučesnika, trebalo bi da odgovaraju solidarno. Pravna lica odgovaraju i za svoje ovlašćene zastupnike, koji nemaju svojstvo organa.

Odgovornost za štetu izazvanu opasnom stvari i opasnom djelatnošću: 1.Pojam opasne stvari i opasne djelatnosti: najčešći uzrok štete čine opasne stvari ili opasne djelatnosti. Podrazumjeva objektivnu mogućnost ili vjerovatnoću izazivanja štete. Opasnost se da stepenosvati. Jedino stvar iod kojih preti prekomjerna opasnot štete spadaju u opasne stvari. Definicija po Mihailu Konstatinoviću: opasne su sve pokretne i nepokretne stvari koje svojim položajem, svojstvima ili samim postojanjem predstavljaju povećanu opasnost za okolinu. One tvore rizik štete koji se ne da uvijek izbjeći ni pri najvećoj mogućoj pažnji. To je relativan pojam koji se može mjenjati. Neke si stvaro opasne samim tim što postoje (životinje, eksploziv, otrovi), neke zbog položaja u kome se nalaze (staro drveno stablo sa kojeg spadaju grane, dimnjak). Opasne djelatnosti su djelatnosti čovjeka od koje prijeti veća neuobičajena opasnost od štete koja se ne moe uvjek izbjeći ni uz najveću pažnju poslenikovu. Izvjesne sportske priredbe i građevinske radovi. 2.Opšta pravila o odgovornosti za štetu izazvanu opasnom stvari i opasnom djelatnošću: Uslovi odgovornosti: odgovornost se temelji na stvorenom, održavanom ili kontrolisanom riziku. Ona je objektivna. Da bi oštećeni ostvario pravo na nadoknadu, dovoljno je da dokaže da je pretrpeo štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Šteta ne potiče od opasne stvari u slučaju kad je izazvana višom silom, radnjom oštećenika ili trećeg. Odgovorna lica: a)opšti pogled: odovornost za štetu načinjenu opasnom djelatnošću snosi onaj ko tu djelatnost obavlja. Lica mogu biti primarno i sekundarno odgovorna za štetu, što zavisi od njihovog odnosa prema stvari. b)držalac stvari:za štetu od opasne stvari odgovoran je njen držalac – prema materijalnom kriterijumu. Pojam držaoca pretpostavlja, trajan odnos prema stvari ali se unapred obično ne kaže koliko bi vremena taj odnos trebalo da traje. Utvrđivanje svojstva držaoca stvari vrši se prema objektivnom mjerilu, tako da volja dotičnog lica nije bitna, pa valja voditi računa o svim okolnostima. c)imalac stvari: ZOO propisuje daza štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu opasne djelatnosti lice koje se njome bavi. Ni imalac ni držalac ne pretpostavljaju sami po sebi neku pravnu vlast na stvar, nego fizičku vlast raspolaganja, koju ima i lopov. Imalac je najčešće ujedno i vlasnik stvari (materijalnu i nematerijalnu). Ako stvar koristi treće lice, umjesto imaoca, tada imalac nije u mogućnosti da je kontroliše pa stoga nije ni odgovoran za štetu (odgovara neposredani korisnik stvari). Ako se pouzdano ne utvrdi ko je bio stvarni korisnik opasne stvari u vrijeme štetnog događaja, korisnikom se ima smatrati njen imalac. Imalac je ujedno i korisnik stvari. Solidarna odgovornost pogađa i suvlasnike opasne stvari. Svojstvo imaoca opasne stvari može i mati i lice koje je deliktno nesposobno, pošto se inače radi o odgovornosti koja ne zavisi od krivice. d)protivpravni držalac stvari: smatra se lice koje je do opasne stvari došlo mimo znanja i volje njenog imaoca, tj. na pravno nedopušten način. Status protivpravnog držaoca u smislu pravila o odgovornosti ima i lice koje stvar zajedno sa oduzimaocem koristi, pod uslovom da je nesavjesno. Isti položaj ima i onaj ko drugog prisili da stvar za njegov račun upotrebi. Protivpravni držalac prisvaja bespravno položaj koji je sličan imaocu, odgovara za štetu nastalu za vrijeme dok se opasna stvar kod njeg analazi. Između krivice imaoca i neovlašćenje upotrebe stvari treba da postoji uzročna veza. Stoga imalac neće odgovarati u slučaju kad je jedna vrata automobila ostavio otključana, a pokaže se da je kradljivac obio druga, zaključana i kroz njih ušao. Ako imalac stvari namiri oštećenog, stiče pravo regresa od protivpravnog držaoca. Imalac nije odgovoran protivpravnom držaocu, nego trećem oštećenom licu. e)licu u službi imaoca stvari: to je svako ono lice kome je imalac predao opasnu stvar kao svome radniku, da je upotrebljava ili čuva u njegovom interesu. Stvar drži radi koristi koju izvlači imalac. To lice ne radi za sebe nego za imaoca to je u njegovoj službi. Pravni odnos te službe

može biti radni odnos ili neki drugi ugovorni odnos. Pored imaoca lice u njegovoj službi može odgovarati oštećenom samo po osnovu krivice, i to ako je štetu prouzrokovao namjerno. Dešava se da lice u službi imaocaopasne stvari upotrebljava nju na crno, tj. bez naloga imaoca ili čak protivno njegovome nalogu. Na crno je neovlašćena upotreba. Solidarno sa njim odgovara i imalac, ali mu pripada pravo na regres, odgovornost imaoca je objektivna. f)lice koje nije u službi imaoca stvari: najčešći cilj takvog povjeravanja jeste da se lice kome se stvar predaje njome služi. Sva ta lica mogu se uslovno nazvati ovlašćenim držaocima stvari. Imaju obavezu da opasnu stvar nadgledaju pa zato odgovaraju za štetu koju stvar izazove dok je pod njihovom kontrolom. Ovlašćeni držaoci odgovaraju umjesto imaoca bez obzira na krivicu. Bez obzira na vrijeme za koje opasnu stvar povjerava drugom, imalac odgovara solidarno sa ovlašćenim držaocem u slučaju kad je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje nije skrenuo pažnju držaoca. Riječ je o skrivenim manama i svojstvima za koja je imalac znao ili je morao znati. Ako ovlašćeni držalac isplati nadoknadu oštećeniku, ima pravo regresa od imaoca. Ako je imalac povjerio stvar licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašćeno da njome rukuje on je isključivo odgovoran za štetu od te stvari (rukovanje složenim mašinama ili automobilima za koje je potrebna posebna dozvola nadležnog drž. org.). Licu što ne ispunjava oba ta uslova opasna stvar ne smje se povjeriti. Imalac koji to učini, postupa na vlastiti rizik, tu se radi o odgovornosti za stvar i za drugoga. Okolnosti koje isključuju odgovornost: viša sila, radnja oštećenog i radnja trećeg lica. Ako hoće da bude oslobođen od odgovornosti, treba da obori zakonsku pretpostavku uzročnosti po kojoj se smatra da šteta nastal u vezi sa opasnom stvari potiče od nje. Mora dokazati da je stvar uzrok štete ili viša sila ili radnja oštećenog ili radnja trećeg lica, a da je stvar imala pri tome samo pasivnu ulogu. a)viša sila: oni događaji koji su izvanredni ili nepredvidljivi, neotklonjivi i spoljni. Sva ova obilježja treba da se steknu istovremeno. b)radnja oštećenog: nebitno je da li je radnja oštećenog uzrokovana usljed nesposobnosti za rasuđivanje i da li mu se vlastito ponašanje može upisati u krivicu. Da bi se imalac opasne stvari potpuno oslobodio od odgovornosti, radnja oštećenog mora biti isključivi uzrok štete. Ako je oštećeni samo djelimično doprinjeo da šteta nastane, imalac se oslobađa od odgovornosti srazmjerno. Ponašanje oštećenog mora biti takvo da ga imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti i da njegove posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. c)radnja trećeg lica: dovoljno je da treće lice ima faktičko učešće u prouzrokovanju štete. Mora imati obilježja više sile za imaoca opasne stvari, tj. da ga on nije mogao predvidjeti i da njegove posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Treće lice je ono koje nije ni oštećeni ni imalac opasne stvari, niti lice za čije ponašanje imalac odgovara kao za svoje vlastito. Trećim licima u odnosu jedna na prema drugom ne smatraju se ona lica koja oštećenom odgovaraju solidarno, već samo lica čija je odgovornost podjeljena. Ako je nastanku štete treće lice doprinjelo samo delimično, odgovornost imaoca opasne stvari srazmjerno se ne umanjuje, niti treće lice odgovara samo za onaj dio štete koji od njega potiče. Oni obojica odgovaraju solidarno. Ali ako imalac opasne stvari obešteti oštećenog od trećeg može zahtjevati da definitivno snosi samo dio štete koji je srazmjeran težini njegove krivice. 3.Posebni slučajevi odgovornosti za štetu od opasne stvari: Odgovonosti u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu: do udes dolazi kad se sudare dva ili više vozila, ali je ona moguć i bez sudara. Štetu trpe sami imaoci vozila i treća lica. Odgovornost zavisi od njihove krivice za udes. Ako je do njega došlo isključivom krivicom jednog imaoca on snosi vlastitu štetu i duguje nadoknadu štete koju je počinio drugom imaocu. Pokaže li se da je krivica obostrana, ukupna šteta među njima razdjeljuje se srazmjerno krivici. Ako nema krivice ni do jednog imaoca, oni snose štetu na ravne djelove, ukoliko razlozi pravičnosti ne iskazuju nešto drugo. Trećem oštećenom licu imaoci sudarenih vozila odgovaraju

nezavisno od krivice, i to solidarno. Svaki od njih duguje nadoknadu ukupne štete. U slučaju da nema ničije krivice za udes, oni snose štetu na ravne djelove. Odgovornost za štetu koju uzrokuje stvar sa nedostatkom: a) uvod:gubici što ih uzrokuju nedostaci sadržani u čitavoj seriji proizvoda su serijske štete. Treba razjasniti sljedeća pitanja: stvari i njihove nedostatke; štetu kao pretpostavku odgovornosti; šta znači stavljanje stvari u promet i pojam proizvođača i osnov njegove odgovornosti. b)stvari i njihovi nedostaci: odgovornost se ograničava na pokretne stvari. Odgovornost se odnosi na sve pokretne stvari i na svaku proizvedenu ili sakupljenu energiju za davanje svjetlosti, toplote ili kretanja. Nije bitno da li se radi o industrijskom, zanatskom ili umjetničkom proizvodu. Nedostatak postoji ako proizvod ne obezbjeđuje sigurnost koja se s pravom očekuje s obzirom na sve okolnosti uključujući i reklamu, svrhu kojoj je namjenjen i vrijeme kada je stavljen u promet. Opasnost razvoja su nedostaci koji s obzirom na stanje naučnih znanja i stepen razvitka tehnike, u trenutku stavljanja stvari u promet, nisu se mogli spoznati (nesaznatljivi nedostaci) c)šteta kao pretpostavka odgovornosti: više naziva: sekundarna, sporedna, prateća, posredna i refleksna šteta. U pitanju je uštrb od mane. Refleksna šteta obuhvata uštrb na ličnim i imovinskim dobrima kupaca, korisnika stvari s nedostatkom ili nekog trećeg ko se nađe u njegovoj blizini. d)stavljanje stvari u promet: biva kad proizvođač svojom voljom na temelju određenog ugovora prenese drugome vlast da njome raspolaže, odnosno da je upotrebljava ili kad je jednostavno pošalje potrošaču. Ako je potencijalnom kupcu stvar data radi probe, u prodavnici ili krugu fabrike to se smatra stavljanjem u promet. e)odgovornost lica i osnov odgovornosti: odgovornost zbog štete od stvari s nedostatkom pada na proizvođača (to je lice koje gotove proizvode, sirovine ili sastavne djelove). Budući da finalni proizvođač prodaje stvar isključivo pod svojim imenom, oštećeni će tužiti njega. Položaj proizvođača ima i kvazi proizvođač, onaj ko se predstavlja kao proizvođač, stavljanjem na proizvod svog znaka ili drugog obilježnog znaka, kao i lice koje uvozi proizvod namjenjen prodaji. Kad je u pitanju uvozni proizvod na kome nema podataka o uvodniku, prodavac ima položaj proizvođača iako proizvodi sadrži podatke o stvarnom proizvođaču. Odgovornost prodavca ne isključuje odgovornost uvoznika, odgovaraju solidarno. Proizvođač odgovara bez obzira da li je znao za nedostatak (objektivna odgovornost), a oslobađa se odgovornosti ako dokaže jednu od sljedećih okolnosti: 1) da proizvod nije stavio u promet; 2) da nedostatak vjerovatno nije postojao u vrijeme kad je proizvod stavio u promet ili se pojavio kasnije; 3)da on nije proizveo proizvod namjenjen za prodaju i da proizvod nije proizveden u okviru njegove redovne djelatnosti; 4) da je nedostatak nastao usljed usaglašavanja svojstva proizvoda sa propisanim normama; 5) da nivo naučnog i tehničkog znanja u vrijeme kada je proizvod stavljen u promet nije omogućavao otkrivanje nedostataka – rizik razvoja ili razvojni rizik. Odgovornost za štetu koju je izazvala životinja: životinje koje služe za zabavu (lovački pas, trkači konj) i za njih je režim odgovornosti nezavisno od krivice, a za životinje koje služe u privredne svrhe odgovornost po osnovu krivice koja je relativno pretpostavlja. Životinje su žive opasne stvari i odgovornost za štetu koju one uzrokuju je objektivna. Za štetu koju nanese životinja, odgovara njen imalac. Imalac će biti odgovoran ako životinja prouzrokuje štetu licu koje je dragovoljno pokušalo da je uhvati ili zadrži. Ako je životinja načinila štetu na zemljištu držalac zemljišta ima pravo da je uhvati i zadrži kao zalogu za naplatu nadoknade. Ne odgovara za štetu ako je životinju povjerio na čuvanje veterinaru, potkivaču, krčamu ili bolnici za životinje, već odgovaraju ta lica. Štetu koju načine divlje zaštićene životinje zavisi da li su zaštićene lovostajom (odgovara korisnik lovišta, preduzeće ili lovačko društvo) –u određenom

periodu ili trajnom zabranom lova (odgovara republika). Zahtjev za naknadu treba podnjeti u roku od 3 dana od saznanja za štetu ili u roku od mjesec dana od nastanka štete. Odgovornost za štetu koju je izazvala građevina: zgrade na zemlji ili ispod zemlje, televizijski tornjevi, električni ili telegrafski stubovi, fabrički dimnjaci, mostovi, groblja, tribine, vodovodi, građevinske skele, pa čak i putevi i trotoari. U skici za zakonik o obligacijama i ugovorima prof. Mihaila Konstatinovića bilo je propisano da imalac građevine ne odgovara samo ako dokaže da je štete posljedica više sile (zemljotresa ili klizanja zemljišta) ili krivice oštećenika. Ako je štetu krivo 3. lice, imalac se ni tada ne oslobađa od odgovornosti, ali mu pripada pravo da se od trećeg regresira u cjelosti. Objektivna odgovornost za štetu usljed rušenja građevine. Odgoovrnost za štetu izazvanu padom, bacanjem ili prosipanjem nečega iz prostorije: za ovu štetu odgovara imalac prostorije iz koje je potekao uzrok štete. Riječ je o odgovornosti za vlastite i za tuđe radnje i ponašanje životinja. Stvari što su ispale, bačene ili prosute sa visine, zbog takvog položaja opasne, odgovornost za štetu koju one uzrokuju ne zavisi od krivice. Može se osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je štetu izazvala viša sila. 4.Obavezno osiguranje od štete izazvane opasnim stvarima: tri su oblika obaveznog osiguranja od štete uzrokovanih opasnim stvarima:1) osiguranje putnika u javnom saobraćajom od posljedica nesrećenog slučaja; 2) osiguranje vlasnika, odnosno korisnika motornih i priključnih vozila; 3)osiguranje vlasnika vazduhoplova. Osiguranje putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesrećnog slučaja: strane tog ugovora nazivaju se osiguranik i osiguravalac, a osigurani putnici – korisnici osiguranja. U vrste prevoznih sredstava spadaju: autobusi kojima se obavlja javni prevoz u gradskom, međugradskom i međunarodnom linijskom i vanlinijskom saobraćaju; putnički taksi-automobili i rent-a-car vozila; autobusi kojima se obavljaju prevozi zaposlenih na posao; šinska vozila za prevoz putnika; sve vrste pomorskih, jezerskih i rječnih plovila (skele i splavovi); vazduhoplovi kojima se obavlja prevoz putnika i koji se koriste za kraće prelete i panoramske letove i rent-acar vazduhoplovi; autobusi za prevoz turista; sva druga prevozna sredstva koja idu uz naplatu prevoza u vidu djelatonosti. Putnicima se smatraju: lica koja se radi putovanja nalaze u prevoznom sredstvu, lica koja se nalaze u krugu stanice, pristaništa, luke, aerodroma ili u bilizini prevoznog sredstva prije ukrcavanja, odnosno poslje iskrcavanja koja su imala namjeru da putuju,lica koja imaju pravo na besplatnu vožnju, osim lica kojima je mjesto rada na prevoznom sredstvu. Osiguravaju se u slučaju:smrti putnika, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti putnika, prolazne nesposobnosti za rad i stvarnih nužnih troškova za lječenje putnika. Osiguravaoc mu isplaćuje osiguranu sumu, a lice može zahtjevati naplatu osiguranja i iz garantnog fonda (njega čine sredstva koj se obrazuju doprinosom organizacija za osiguranje radi ekonomske zaštite putnika i trećih lica). Organizacija ne odgovara za obaveze iz garantnog fonda trećim oštećenim licima. Osiguranje sopstvenika, odnosno korisnika motornih i priključnih vozila: a)ugovor o obaveznom osiguranju i njegovo dejstvo: korisnike motornih i priključinih vozila zakon obavezuje na zaključenje ugovora o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila pričine trećim licima (autoodgovornost). Podrazumjevaju se vozila koja služe za prevoz lica i stvari, za vuču, radna vozila koja moraju biti registrovana na rok od 12 mj (ono je moguće ukoliko se državnom org. za izdavanje podnese dokaz o registrovanju vozila). Radi se o tipičnom formalnom ugovoru, sklapa se uplatom premije i izdavanjem polise u kojoj su označeni i vozilo i sopstvenik-korisnik. Ako dođe do promjene vlasnika vozila, registracija se prenosi (ad rem). Status trećih lica nemaju:vlasnik, korisnik, suvlasnik i drugi imaoci motornog vozila čijom je upotrebom nastala šteta; vozač čijom upotrebom je učinjena šteta i koji je odgovoran; lice koje je učestvovalo u protivpravnom oduzimanju motornog vozila čijom je upotrebom šteta uzrokovana. Nije bitno je li uzrok izazvan na našoj ili stranoj teritoriji. Oštećeno lice ima nadoknadu štete zahtjevati neposredno od osiguravaoca (njegova je obaveza akcesorne prirode).

Mogu odgovarati i solidarno (osiguranik-neograničeno, a osiguravalac-do visine osigurane sume). b)nadoknada štete uzrokovane motornim vozilom inostrane registracije: motorno vozilo inostrane registracije mora imat ivaljanu međunarodnu ispravu o osiguranju od autoodgovornosti, koja važi na teritoriji naše zemlje. Onaj ko to nema, mora na granici zaključiti ugovor o osigruranju od autoodgovornosti sa domaćom organizacijom za osiguranje. Ako je šteta izazvana prije nego što se osigura, onda se podmiruje iz garntnog fonda. Osiguranje sopstvenika vazduhoplova: vlasnici naših vazduhoplova dužni su da se osiguraju od odgovornosti štete uzrokovanje trećim licima posedovanjem ili upotrebom vazduhoplova. I stranac mora biti osiguran od odgovornosti štete uzrokovanje trećim licima, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Posebni slučajevi odgovornosti za štetu: 1.Odgovornost za štetu uzrokovanu terorističkim aktima, javnim demostracijama i manifestacijama: za štetu odgovornost snosi država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da takvu štetu spreče. Odgovornost države da se stara za sigurnost ljudi i imovine i da obezbjeđuje javni red i mir. Odgovornost se temelji na neoborivoj pretpostavci o krivici države. 2.Odgovornost organizatora priredbi: oni koji organizuju takvo okupljanje ljudi odgovaraju za štetu koja tih nastala usljed tih okolnsti- prema pravilima o objektivnoj odgovornosti. Oni odgovaraju samo za štetu koja se nadovezuje na smrt ili tjelesnu povredu usljed nekontrolisanog djelovanja mase svjeta. Pošto je organizator priredbe dužan da obezbjedi red među učesnicima i gledaocima, on je odgovoran i za štetu zbog smrti ili tjelesne povrede. 3.Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći: Načelo solidarnosti zahtjeva od svih građana da priteknu u pomoć onome ko se nalazi u opasnosti. Kršenje te obaveze povlači primjenu krivičnopravnih i imovinskopravnih sankcija. Onaj ko uskrati pomoć licu čiji su život ili zdravlje ugorženi odgovaraće za štetu koja nastane, ukoliko uskrati neophodnu pomoć. Pretpostavlja uslove: da su licu ugroženi život ili zdravlje, da spasilac može pomoć pružiti ne izlažući sebe opasnosti (ne zahtjeva žrtvovanje), da lice koje je pomoć uskratilo moralo štetu predvidjeti (ne odgovara za nepredvidljivu štetu). 4.Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora: odbijanje zaključenja ugovora treba da bude neopravdano. Ako se to čini što zainteresovano lice nije ispunilo sve potrebne uslove koji se traže za zaključenje ugovora, odbijanje da se sa njim ugovor sklopi ne polvači odgovornost, jer šteta nije rezultat protivrpavnog ponašanja. 5.Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa: preduzeća koja vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od opšteg interesa, odgovaraju za štetu ako bez opravndanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu. Odgovornost preduzeća koja obavlja djelatnost od opšteg intersa samo ako bez opravnodanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju ulogu (zavisi od okolnosti slučaja). Teret dokazivanja leži na preduzećima tj. ona treba da dokažu razloge koji njihove postupke opravdavaju. 6.Odgovornost više lica za istu štetu: mogu biti odgovorna za istu štetu onda kad je više njih zajedno ili odvojeno, učestvovalo u izazivanju štete. Ovdje spadaju i lica čije je učešće bilo samo posredno – svi su oni saučesnici u prouzrokovanju štete, pa zato sudjeluju i u odgovornosti. Odgovarati za štetu mogu i treća lica koja su se na to svojevoljno obavezala (osiguravalac) ili ih je obavezao zakon (roditelj, poslodavac). Solidarna odgovornost - sva lica koja su štetu prouzrokovala radeći zajedno, podstrekači i pomagači, i onaj ko je skrivao odgovornog za štetu. Solidarno odgovaraju i lica koja su štetu uzrokovala radeći nezavisno, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u načinjenoj šteti, kao i lica koja su nekako međusobno povezana, ako je nesumnjivo da je neko od njih štetu izazvao a ne može se utvrditi ko kao i naručioc i izvođač radova na nepokretnosti za štetu trećem licu. Solidarni dužnici odgovaraju samo za srazmjerni dio, visinu udjela odrđuje sud. Ako je utvrđivanje udjela dužnika nemoguće, smatra se da su svi

udjeli jednaki. Odgovornost više zaposlenih koji prouzrokuju štetu svom poslodavcu, riječ je o podjeljenoj odgovornosti, svaki zaposleni je odgovoran za štetu koju je izazvao. Samo ako više njih prouzrokuje štetu umišljajnim krivičnim djelom, njihova je odgovornost solidarna. Nadoknada štete uopšte: 1.Nadoknada materijalne štete: Pojam i cilj nadokande: nadoknada štete podrazumjeva otklanjanje štetnih posljedica po oštećenog na račun nekog trećeg. To se postiže davanjem ili činjenjem. Nadoknadom se vrši samo svaljivanje štete sa oštećenog na odgovornog i pogađa imovinu počinioca štete. Cilj nadoknade štete jeste da se oštećenom povrati ono što je izgubio od svojih pravno zaštićenih dobara. To što se daje ili čini mora biti zamjena za ono što se nadoknađuje. Nadoknada treba da bude ekvivalent prtrpljenog gubitka. Sporedan željeni rezultat nadoknade štete je prevencija. Princip popravljanja ili uklanjanja štete je danas vodeći. Oblici nadoknade: putem naturalne restitucije i davanjem novčane nadoknade. Naturalna restitucija podrazumjeva stvarno uspostavljanje onog stanja oštećenog dobra koje je postojalo prije nego što je šteta nastala. Npr davanje neke druge stvari (iste vrednosti i iste vrste) umjesto one koja je uništena, traži se da je stvar zamjenjiva u pravnom smislu, ili povraćajem iste stvari koja je bila oduzeta, ili opravkom oštećene stvari. novčanom naknadom se uspostavlja stanje jednakih ili barem približno jednakih novčanih vrijednosti. Oštećeni nije dužan da ga upotrebi za podmirenje štete, već ga može utrošiti u bilo koje svrhe. ZOO daje prednost naturalnoj restituciji u odnosu na novčanu nadoknadu, jer propisuje da je odgovorno lice dužno da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je nastala šteta. Dopušta novčanu naknadu u dva slučaja: kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće i kad sud smatra da nije nužno da odgovorno lice to učini. Utvrđivanje visine štete: sud mora utvrditi koliko iznosi šteta čija se nadoknada zahtjeva. Opseg štete treba da dokaže oštećeni. Ima šteta čija se visina ne može cifarski dokazati jer je samo izvjesno da će nastati u budućnosti (izmakla dobit), što sud procjenjuje prema običnom toku stvari i prema mjerama koje je preduzeo oštećeni. To vrši subjektivnim i objektivnim metodama. a)trenutak prema kome se šteta utvrđuje: tri različita trenutka: trenutak u kome je šteta prouzrokovana, trenutak podizanja tužbe i trenutak donošenja sudske odluke. Visina štete i nadoknade određuju prema trenutku donošenja presude. b)mjerilo za utvrđivanje štete: novčana vrednost uništene, oštećene ili izgubljene stavi može se utvrđivati na dva načina:prema objektivnom i subjektivnom mjerilu. Po objektivnom ili apstraktnom utvrđuje se opšta ili prometna vrijednost stvari. To je vrijednost koju stvar, iste vrste i istog kvaliteta, ima za svakoga, u datom trenutku na tržištu, bez obzira na posebne prilike prilike oštećenog. Po subjektivnom mjerilu treba da ustanovi gubitak koji je, usljed neke pozitivne ili negativne činjenice, nastao u imovinskim prilikama samog oštećenog. Utvrđivanje vrijednosti koju je stvar imala za oštećenog – o njenoj individualnoj vrijednosti. Ta vrijednost se naziva subjektivna vrijednost ili interes. Interes može biti ravan objektivnoj vrednosti stvari ali ne i manji. Može biti veći u slučaju kad je uništena stvar bila od posebno velike koristi za oštećenog ili kad je činila ekonomsku cjelinu, pa je usljed gubitka nje i vrijednost tih stvari sada smanjena. Objektivna (tržišna) vrijednost čini srž zahtjeva za nadoknadu štete. Ona je minimum nadoknade. Subjektivna vrijednost se ne podudara sa afekcionom vrednošću koja je neimovinska vrijednost. ZOO naknadu afekcione vrednosti stvari priznaje u slučaju uništenja ili oštećenja nastalog umišljajnim krivičnim djelom. c)problem novo za staro: šteta nastala usljed gubitka upotrebljavane stvari, naturalna terstitucija iziskuje da se umjesto uništene, da druga upotrebljiva stvar, iste vrste i jednake vrijednosti. Restitucija postaje nemoguća kada se upotrebljavana stvar ne može pribaviti (nošeno odjelo), onda se umjesto uništene oštećenom pribavlja nova stvar iste vrste (novo odjelo). Tada se oštećenom daje više nego što iznosi šteta, oštećeni postaje bogatiji. U takvim slučajevima

restituciju treba zamjeniti novčanom vrednošću te stvari koja je uništena. Neki smatraju da štetu u ovom slučaju treba obračunavati subjektivno, to znači da na vrijednost propale upotrebljavane stvari treba dodati i štetu koja je nastala usljed prijevremenih izdataka za kupovinz nove stvari iste vrste. Drugi misle da treba priznati pravo na nadoknadu u visini vrednosti nove stvari. d)oduzimanje koristi od štete: prouzrokovanje štete može katkad donjeti i izvjesne koristi oštećenom. Neko bude prinuđen da posječe oštećeno stablo voćke ili da poruši zidove izgorjele kuće, pa tako pronađe skriveno blago. Like koje se zbog tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja nalazi u bolnici na lječenju, ušteđuje uobičajene troškove života. Dešava se da oštećeni, blagoradeći pretrpljenoj šteti, stekne neki dobitak i od trećih lica, taj dobitak može biti izraz ili dobročinstva ili obaveze trećeg prema oštećeniku (penzija, invalidnina, suma osiguranja i sl.). u suštini je riječ o utvrđivanju iznosa štete tj. za koliko je oštećeni siromašniji usljed štetne radnje. Oduzimanje koristi od štete ne treba dopustiti u vidu pravila, nego u vidu izuzetka. Smatra se da svi slučajevi koristi nisu u suštini jednaki i da se ne mogu tretirati na isti način. ZOO kaže da o koristi treba voditi računa u razumnoj mjeri. Kriterijum za razlučivanje treba da bude vrsta stečene koristi, a ukoliko je korist proizišla iz davanja od strane trećih lica, da bude mjerodavan cilj tog davanja. Koristi koje nisu rezultat davanja trećih niti naročitog truda oštećenog koji je uslovljen radnjom počinioca štete, u većini slučajeva valjalo oduzeti od štete, jer nepreduzimanje tih mjera moglo bi mu se upisati u krivicu. Ne treba uračunavati korist stečene po osnovu dobrovoljnog osiguranja imovine i lica, jer je za njih plaćena protivvrednost u vidu premije. Princip potpune nadoknade: sud će uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslje prouzrokovanja štete, dosuditi nadoknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Princip potpune nadoknade podupire i odredba da oštećenik ima pravo kako na nadoknadu obične štete, tako i izmakle koristi. U oblasti ugovorne odgovornosti ovaj princip ublažen je pravilom po kome dužnik odgovara samo za onu štetu koju je u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu kršenja ugovora. Samo u slučaju prevare ili namjernog neispunjenja obaveza, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, dužnik je obavezan da nadoknadi i nepredvidljivu štetu. Razlozi za sniženje nadoknade: manji stepen krivice počinioca štete, krivica oštećenog, slabo imovno stanje počinioca štete, dobročinsto počinioca štete prema oštećenom, nesigurnost uzorčne veze i drugi. a)manji stepen krivice počinioca štete: u pruskom opštem zemaljskom pravu bila je razlika između više stepena krivice: umišljaja, grube greške, umjerene greške i manje greške. Austijski opšti građ. zak. - počinilac štete koji je postupao sa lakom nepažnjom nadoknađuje jedino stvarnu ili pozitivnu štetu, tako da oštećeni ne dobija puno obeštećenje, osim štete prouzrokovane namjerno ili grubom nepažnjom. Stepenovanje odgovornosti je prema krivici moguće kod šteta zbog tjelesne povrede i oštećenja zdravlja. Oštećenik po pravilu ima pravo na nadoknadu i obične štete i izmakle dobiti. Kad se radi o ugovornoj šteti, povjerilac ima praavo na punu nadoknadu samo ako dužnik nije ispunio svoju obavezu namjerno ili zbog krajnje nepažnje. b)krivica oštećenog: riječ je o ponašanju oštećenog koji je uslovio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ili ako dužnikov položaj bude gori. U tom slučaju nadoknada se srazmjerno umanjuje. Štetu treba utvrditi po slobodnoj procjeni tj. po približno stvarnom stanju. O krivici oštećenog vodi se računa i u slučaju kad je šteta izazvana umašljajnim krivičnim djelom. c)slabo imovno stanje odgovornog lica: socijalna pravičnost iziskuje da se prilikom određivanja nadoknade vodi računa o ekonomskim mogućnostima odgovornog lica. Sud može da snizi visinu nadoknade u slučaju kad je dužnik slabog imovnog stanja i kad bi isplatom punog iznosa zapao u oskudicu. Sud vodi računa o imaovinskim prilikama i jedne i druge strane. Nadoknada se može

sniziti jedino u slučaju kad je šteta počinjena običnom nepažnjom. Onaj ko izazove štetu najmjerno ili grubom nepažnjom ne zaslužuje nikakve obzire zbog slabog imovnog stanja. d)dobročinstvo počinioca štete prema oštećenom: ako je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto radi koristi oštećenika, sud može odrediti manju naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u sopstvenim poslovima. Kod ugovora o ostavi ostavoprimac koji radi besplatno dužan je da čuva stvar kao svoju sopstvenu, sa pažnjom dobrog privrednika. e)nesigurnost uzročne veze: utvrđivanje uzročne veze između štetnikove radnje i štete u nekim slučajevima je nemoguće, osobito kad se radi o šteti zbog ljekarske greške (vrši se procjena hipotetičkog, a ne stvarnog razvoja stanja zdravlja određenog pacijenta). Sud se mora zadovoljiti sa velikim stepenom verovatnoće. Ako stekne pretežno uvjerenje da uzročna veza između ljekarske greške i štete postoji, on pacijentu priznaje pravo na naknadu ukupne štete. Ali sumnja u uzročnu vezu povlači odbijanje zahtjeva za obeštećenje od strane suda (princip sve ili ništa). Kod francuskih, italijanskih i švajcarskih sudova vjerovatnoća uzrokovanja štete je izražena u procentima pa određuje visinu prava na naknadu. To se naziva nadoknadom štete zbog izgubljene šanse, u pitanju je princip proporcionalne odgovornosti. f)ostali razlozi: konstitucione predispozicije usmrćenog ili povređenog lica, tj. sklonost organizma ka oštećenjima ili ka nenormalno teškim reakcijama na oštećenja. Pod konstitucione predispozicije u širem smislu podvode se latentna oboljenja i bolesna stanja. Sve ove okolnosti utiču da šteta bude veća nego što bi inače bila. Šteta koja se svodi na konstitucione predispozicije oštećenog treba da padne na teret počinioca. Sudovi Sav. Rep. Njemačke smatraju da treba da snosi isključivo počinilac štete, jer je on dao povod djelovanju konstitucionih predispozicija. 2.Nadoknada nematerijalne štete: Opšti pogled: u slučaju povrede prava ličnosti, sud može narediti da počinilac povuče izjavu kojom je povreda učinjena. Popravljanje nematerijalne štete moguće je povraćajem ili uništenjem neovlašćeno sačinjene fotokopije privatnih pisama ili snimljenih magnetofonskih traka, pa i kozmetičkom operacijom tjelesnih ožiljaka, i sl. Najveći broj nematerijalnih šteta nije moguće popraviti putem naturalne restitucije, tada dolazi u obzir jedino novčano davanje radi zadovoljenja (satisfakcije) oštećenog, ali ono nije cijena prikraćenog dobra (neka životna radost kao utjeha). Time se kod njega uspostavlja izvjesna psihička i emocionalna ravnoteža, ublažava duševni nemir. Najveći broj pravnih sistema evropskih zemalja mogućnost novčane nadoknade priznaje u određenim slučajevima, samo izvjesnih oblika koji su u zakonu izričito utvrđeni. Sud će dosuditi pravičnu novčanu nadoknadu za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, zbog naruženosti, zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, zbog smrti bliskog lica, i za nanjeti strah. Pravo na novačanu nadoknadu ima lice koje je prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti, navedeno na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, kao i lice nad kojim je izvršeno neko drugo krivčno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala. Za trajne nematerijalne štete nadoknada se dosuđuje u jednokratnom novčanom iznosu, a može i u vidu novčane rente. Zakonodavac nalaže sudu da vodi računa o značaju prikraćenog dobra i o cilju kome ta nadoknada služi. Posebna ograničenja za novčanu nadoknadu nematerijalne štete: a)ograničenje nadoknade na štetu izazvanu krivicom: naši sudovi su ranije dosuđivali nadoknadu za neimovinsku štetu samo u prisustvu krivice poinioca, a potom su zauzeli stav da je osnov odgovornosti nebitan. ZOO ne pravi ovu razliku. Zbog posebne naklonosti oštećenog prema uništenoj stvari (afekciona vrijednost) novčanu naknadu priznaju neka prava samo pod uslovom da na strani počinioca štete postoji teža krivica. Vrhovni sud BIH traži da je stvar oštećena radnjom koja predstavlja krivično djelo, ili je učinjena iz objesti ili zluradosti. ZOO mogućnost naknade afekcione vrednosti stvari uslovljava umišljajnim krivičnim djelom počinioca štete. b)ograničavanje nadoknade na neugovornu štetu: u nekim pravnim sistemima, pravo na nadoknadu neimovinske štete prihvaćeno je samo u okviru neugovorne odgovornosti (njemačko,

italijansko i anglo-američko pravo). Vrhovni sud BiH ako stranka traži naknadu štete radi neispunjenja ugovora, može prema pravnim pravilima građanskog prava zahtjevati samo naknadu materijalne štete, koja se odražava u njenoj imovini. Vrhovni sud Jugoslavije: preduzeće koje u određenom roku nije ispunilo svoju obavezu da tužiocu, umjesto porušenog stana, obezbjedi drugi na Karaburmi, dužno je da tužiocu na ime nematerijalne štete plati naknadu štete. c)ograničenje nadoknade na znatnu štetu: neimovinska šteta se nadoknađuje samo ako je znatna. Prikraćivanje neimovinskog dobra treba da bude naročito teško. Zahtjevi koji se postavljaju u pogledu veličine neimovinske štete: bol mora biti intenzivna i trajna, strah naročito intenzivan, a poremećaj njime izazvan trajnije prirode. Ta strogost objašnjava se strahom od koristoljublja motiva tužilaca. d)ograničavanje kruga povjerilacaa nadoknade: zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed smrti bliskog lica ima samo uži krug njegovih srodnika (bračni drug, djeca i roditelji, braća i sestre i vanbračni partneri ako postoji zajednica života). Sud može dosuditi i novčanu nadoknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed naročito teškog invaliditeta bliskog lica. e)ograničavanje mogućnosti nasleđivanja i ustupanja potraživanja nadoknade: potraživanje nadoknade neimovinske štete po pravilu ne prelazi na nasljednike povjerioca i ne može biti predmet ustupanja, prebijanja i prinudnog izvršenja. Ono je strogo lično pravo. Prema pravu Savezne rep. Njemačke pravo na nadoknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova nema karakter strogo ličnog prava oštećenog, nego se može prenjeti na drugoga. Kad nosilac tog prava umre, ono automatski prelazi u njegovu zaostavštinu i prelazi na nasljednike. NADOKNADA ŠTETE ZBOG PRIKRAĆIVANJA PRAVA LIČNOSTI 1.Naknada štete izazvane tjelesnom povredom i oštećenjem zdravlja lica: Pojam tjelesne povrede i oštećenje zdravlja: pod tjelesnom povredom u smislu građanskog prava podrazumjeva se svako narušavanje tjelesnog ili psihičkog integriteta čovjeka, koje je imalo za posljedicu neku štetu (imovinsku ili neimovinsku - psihičke traume, bolesti srca, prevremenog ili defektong rođenja, nervoze ili psihičke smetnje, i sl.). Tjelesna povreda ne odnosi se isključivo na rođenog čovjeka, slučaj nerođenog djeteta (koji potom dođe na svijet sa tjelesnim ili mentalnim deformacijama ili začecima bolesti tzv. prenatalna šteta). Moguće su i genetske štete uzrokovane oštećenjem očevih ili majčinih polnih žljezda. Povreda tjela sama po sebi nije šteta, ali može biti uzrok štete. Štetom se smatra posljedica povrede, a ne sama povreda. Oblici štete: troškovi lječenja, igubljena zarada usljed privremene nesposobnosti za rad, izgubljena zarada usljed trajne nesposobnosti za rad i neimovinska šteta. a)troškovi lječenja: u njih spadaju svi troškovi koje iziskuje nabavka ljekova čija je upotreba medicinski opravdana i koji se u praksi redovno koriste. Za izbor sredstava mjerodavno je mišljenje medicinskih stručnjaka. Pored ljekova, ovdje spadaju i sve druge vrste potrebne ljekarske pomoći, kao i troškovi nabavke proteza i dr. pomagala ukoliko su potrebna (kao i tuđa njega i banjsko lječenje). Priznanje članovima porodice nadoknadu putnih troškova radi posjete povređenog, jer to pozitivno utiče ne njega. b)izgubljena zarada: zarada koju gubi oštećeno lice za vrijeme dok traje njegovo lječenje od zadobijene tjelesne povrede (prihod iz redovnog radnog odnosa i iz dopunskog i povremenog rada). Pošto lica za vrijeme bolovanja primaju sredstva fonda zdravstvenog osiguranja, od počinioca štete može očekivati samo razliku između nakoknade i zarade. c)izgubljena zarada usljed rajne nesposobnosti za rad: taj gubitak radne sposobnosti može biti potpun ili djelimičan. Štetom se smatra gubitak ili smanjenje zarade zbog nestanka ili umanjenja radne sposobnosti. Zarada pretpostavlja radnu sposobnost povređenog. Ako je u pitanju djete, ono će taj gubitak pretrpjeti tek u budućnosti, kad postane sposobno za rad, pa je ovlašćeno da zahtjeva nadoknadu tek od tog trenutka. Ako bi ono umrlo prije ispunjenja tog uslova, počinilac

štete neće morati da nadoknađuje štetu. Pravo na ovu nadoknadu ima i lice koje ima posl. sposobnost ali u trenutku povrede nije sticalo zaradu. Ono mora dokazati da su postojale i objektivne i subjektivne pretpostavke njegovog zaposlenja u bliskoj budućnosti. Ona se nadoknađuje periodično u vidu mjesečne rente, koja se isplaćuje unaprijed. Samo izuzetno može zahtjevati da mu se nadoknada isplati odjednom (tzv. paušaliranje rente). Kad se naknada dosuđuje u jednom iznosu, visina štete se utvrđuje na osnovu interesnog računa, tj. uz odbotak međukamata. Ako je promjena nastala u pozitivnom smislu (ako je radna sposobnost povređenog povećana) sud će na zahtjev dužnika umanjiti rentu ili ukinuti, i obrnuto. Može se i izmjeniti u slučaju kad se izuzetno pogoršaju materijalni uslovi života oštećenog koji prima rentu. Pravo na nadoknadu štete u vidu rente jeste lično pravo povređenog i ono se može prenositi na drugoga. d)nadoknada neimovinske štete: zbog tjelesne povrede i oštećenje zdravlja oštećeni može trpjeti sljedeće vidove neimovinske štete: štetu zbog fizičkih bolova, zbog pretrpljenog straha, zbog duševnih bolova, zbog unakaženosti, zbog umajenja životne aktivnosti. Za svaki od ovih vidova štete može se tražiti posebna naknada. Usljed tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, duševnu bol mogu trpjeti i treća lica koja su u bliskom srodstvu sa povređenim. ZOO: u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolesti. To pravo pripada i vanbračnom drugu ako je među njima postojala životna zajednica. 2.Nadoknada štete usljed prouzrokovanja smrti lica: Pojam prouzrokovanja smrti: smrt je protivpravno lišenje života lica koje može biti izazvano mehaničkim ili nemehaničkim djelovanjem. Smrt može nastupiti neposredno poslje djelovanja ili kasnije. O smrti lica može se govoriti kad je u pitanju živ čovjek. Ako trudnica poslje tjelesne povrede rodi mrtvo djete nije riječ o smrti i ne mogu se postaviti zahtjevi za nadoknadu koji se nadovezuju za smrt. Smrt životinje spada u štetu stvari. Oblici štete:troškovi lječenja, troškovi pogreba, šteta zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći, šteta trećih lica zbog pretrpljenih duševnih bolova. a)troškovi lječenja i izgubljena zarada: nastaju jedino u slučaju kad smrt ubijenog lica nije nastupila odmah već poslje izvjesnog vremena kojem je prethodilo bezuspješno lječenje. Tada se može pojaviti i izgubljena zarada usljed nesposobnosti za rad, ukoliko je u pitanju lice koje je takvu zaradu imalo prije tjelesne povrede sa smrtnim ishodom. b)troškovi zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći: treća lica mogu pretrpjeti štetu usljed gubitka izdržavanja. Pravo na nadoknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja imaju sva lica koja je ubijeni stvarno izdržavao, bez obzira da li je bio i pravno obavezan. Nije od značaja činjenica što je neko treći bio dužan da oštećenog izdržava. Isto pravo imaju i lica koja bi imala pravo na izdržavanje po pravnom kriteriju. Vodi se računa o stvarnim davanjima bez obzira na da li nadilaze iznos koji oštećenom pripada po propisima porodičnog zakonodavstva. Ako stvarnog davanja nije bilo iznos nadoknade ne može biti veći od iznosa koji bi oštećenik dobijao od poginulog da je ovaj poživio. Naknada se može izmjeniti ukoliko dođe do znatnijih promjena troškova života. Pravo na naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja je lično ili neprenosivo, osim onih potraživanja koja su već dospjela za naplatu, a utvrđena su pravosnažnom sudskom presudom ili ugovorom. Ono je i privremenog karaktera. To se pravo uvjek gasi kad izdržavano lice bude u stanju da se samo izdržava. c)šteta trećih lica zbog pretrpljenih duševnih bolova: Usljed smrti lica za koje je neko drugi odgovoran duševnu bol trpe i njegovi bliži srodnici (bračni drug, djeca, roditelji, braća, sestre, vanbračni partner ako je postojala životna zajednica). Oni imaju pravo da traže nadoknadu u vidu bolince. Ranije se vršila procjena dječijeg sazrevanja u smislu da li su svjena i da li zaista pate do ’77 kad je utvrđen načelan stav da djete ima nadoknadu neimovinske štete za duševne bolove zbog smrti svog roditelja bez obzira na njegov uzrast, čak kad je rođeno i poslje smrti roditelja. Vodi se računa o duševnim patnjama koje će djete osjećati u toku razovja. U Saveznoj rep.

Njemačkoj lica nemaju pravo na ovu nadoknadu, već samo ona lica koja su pretjerano osjetljiva – šteta usljed šoka. 3.Nadoknada materijalne štete izazvane povredom časti i širenjem neistinitih navoda: Šteta izazvana povredom časti: pravo na čast spada u lična prava čovjekova. Njegova povreda povlači i krivičnu i građansku odgovornost. Može se povrediti izjavama nepoštovanja i omalovažavanja, što dovodi do umanjenja njegovog ugleda u društvu. Takve izjave mogu se dati i usmeno i pismeno, preko štampe, radija, televizije, na javnom skupu ili na javnom mjestu. Lice čija je čast povređena može trpiti i materijalnu i nematerijalnu štetu. Oštećeni ima pravo da zahtjeva naknadu materijalne štete. Za obevezu nadoknade štete uzrokovane povredom časti trebalo da bude dovoljan svaki stepen krivice počinioca. Šteta izazvana širenjem neistinitih navoda:Povreda časti izazvana iznošenjem ili prenošenjem neistinitih navoda o drugome pri čemu se onaj ko to čini zna ili bi morao znati da su ti navodi neistiniti. Mogu se ticati tuđe prošlosti, znanja, spostobnosti ili nečeg drugog. Njihovo iznošenje u stanju je da izazove i materijalnu štetu, u tom slučaju ZOO priznaje oštećenom pravo da zahtjeva naknadu štete. Ovaj vid štete nastaje najčešće zbog tzv. nelojalne konkurencije (protivno dobrim običajima i poslovnom moralu). Kod krivičnog djela klevete uslov je da onaj ko to čini postupa sa umišljajem. Prenošenje se može izvršiti i propuštanjem i nečinjenjem. Iznošenje ili prenošenje znači činjeničnu tvrdnju, ne svoju ocjenu ili sud. Za građansku odgovornost dovoljan je svaki stepen krivice, pa i obična nepažnja. Ako onaj ko je neistinit navod o drugom saopštio ili onaj kome je saopštenje učinjeno imao u tome ozbiljnog interesa, odgovornost zbog štete ograničava se na umišljajnu krivicu. DEO ČETVRTI OSTALI IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSA NEOSNOVANO OBOGAĆENJE 1.Pojam i opšte pretpostavke neosnovanog obogaćenja Pojam neosnovanog obogaćenja: često se dešava da neko stekne izvjesnu korist na račun drugoga a da se njegovo sticanje ne temelji na pravno priznatom osnovu ili razlogu. Takvo sticanje se smatra neosnovanim, neopravdanim ili nepravičnim. Budući da sticanje koristi znači uvećanje imovine, govori se o neosnovanom obogaćenu. Pravni poredak takvo stanje smatra nenormalnim i neodrživim. Neosnovano postignutu korst treba vratiti licu za čije je ili na čiji je račun ona stečena. Dovoljna je činjenica što je njegovo obogaćenje neosnovano. Neosnovano obogaćenje je supsidijaran izvor obligacionih odnosa. Ono dolazi do izražaja samo u slučaju kad se potraživanje ne može izvesti iz prava svojine, ugovora, nezvanog vršenja tuđih poslova ili iz prouzrokovanja štete drugom. Opšte pretpostavke neosnovanog obogaćenja: su obogaćenje jednog lica, osiromašenje drugog lica i nedostatak osnova za obogaćenje, odnosno osiromašenje. a)obogaćenje jednog lica: obogaćenje znači povećanje imovine uopšte. To je razlika između sadašnjeg stanaj imovine i stanja koje bi postojalo da nije bilo neosnovanog sticanja imovinskih vrijednosti. Postoje dva načina: uvećanjem imovine i sprečavanjem da se imovina umanji. Uvećanje imovine biva ili porastom aktive ili smanjenjem pasive. Aktiva raste sticanjem imovinskih prava (stvarnih ili tražbenih) ili zadobijanjem državine stvari (neko plati tuđi dug, vjerujući da plaća vlastiti). Obogaćenje se može zbiti sprečavanjem umanjenja imovine do kojeg je po redovnom toku stvari trebalo doći (kad neko plati izdržavanje tuđem djetetu, obogaćeni su roditelji jer ušteđuju troškove koje us dužni da plaćaju). Bogaćenje može biti i neimovinsko (kad neko primi ljekarsku pomoć drugoga, ljekove ili časove podučavanja u muzici, obogaćenje se sastoji u poboljšanju zdravlja, odnosno u stečenom znanju). b)osiromašenje drugog lica: obogaćenje jednog lica treba da je nastalo na račun drugog. Obogaćenje jednog povlači osiromašenje drugog. Kad osiromašeni izgubi neko svoje pravo ili državinu stvari, ili dak svoju imovinu umanji isplatom određene sume novca, kao i lice koje je

neosnovano obavilo neki fizički ili intelektualni napor za drugog, a da za to nije dobilo odgovarajuću naknadu. Osiromašenje i obogaćenje treba da su međusobno uslovljeni, da su obje promjene posljedica istog uzroka. Dobitak i gubitak ne moraju biti istovjetni niti jednaki po vrijednosti, a veza može biti i neposredna i posredna. c)odsustvo osnova: neosnovano je samo ono obogaćenje koje se ne temelji na pravnom pravilu sadržanom u ma kom izvoru prava:zakonu, pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugog državnog organa. Nije neosnovano obogaćenje koje je nastalo izvršenjem makar neke prirodne obaveze, moralne ili društvene dužnosti. Objektivno poimanje osnova – ono što je obogaćeni stekao treba i da mu pripadne. Danas preovlađuje subjektivno shvatanje – osnov valja shvatiti kao subjektivnu činjenicu:kao cilj kome je težio činitelj, kao svrhu činidbe. 2. Oblici neosnovanog obogaćenja: Osiromašenje usljed radnje osiromašenog: najčešće usljed neke radnje samog osiromašenog lica. Činidba se može sastojati u prenosu nekog prava na stvar ili državine stvari ili u pružanju usluga. Ako se prenos prava vrši na temelju ništavog ugovora, obogaćenje je moguće samo ukoliko je to pravo, i pored nedostatka pravnog osonova, prešlo na pribavioca. Ako je prenosilac prenjeo pribaviocu samo državinu stvari, obogaćenje posotji i stvar se može povratiti tužbom iz neosnovanog obogaćenja. Tri su moguća slučaja obogaćenja usljed radnje osiromašenog: 1 isplata nedugovanog, 2 isplata sa obzirom na osnov koji se obistinio i 3 isplata sa obzirom na osnov koji je docnije otpao. a)isplata nedugovanog: potrebna su 3 uslova: da je plaćanje učinjeno, da je isplaćen prividni dug i da je isplatilac bio u zabludi. Isplata solvendi causa- ako je prema sporazumu strana trebalo da posluži podmirenju prividnog duga. Ako su isplatilac i primalac isplate znali da dug ne postoji riječ je o simulovanoj causa solvendi, iza koje stoji najčešće poklon. b)isplata prividnog duga: pojam je dvosmislen, podrazumjeva stvarne dugove koji su u trenutku isplate bili ugašeni, dugovi iz poništenog ili raskinutog ugovora, iz ugovora čija je nevažnost lebdeća i ugovora zaključenog pod odložnim uslovom koji još nije nastupio. To su apsolutno nestvarni dugovi, njih valja razlikovati od relativno nestvarnih dugova. Apsolutno su nestvarni dugovi koji se nikoga i ničega ne tiču, dok se relativno nestvarni dugovi ne tiču ili isplatioca, ili primaoca isplate, ili barem činidbe koja je izvršena radi njihovog podmirenja. Pravo na povrćaj ima isplatiosac. U relativno nestvarne dugove spadaju: tuđi dugoi koje je isplatilac podmirio vjerujući da su njegovi; dugovi isplaćeni licu koji nema pravo potraživanja od isplatioca; dugovi koje je dužnik podmirio činidbom koju ne duguje. Nije plaćeno nedugovano i nema mjesta povrćaju u ovim slučajevima: - kad dužnik plati dug ne znajući da ima pravo prigovora neispunjenog ugovora, prigovora prtethodne tužbe, prigovora prebijanja ili pravo da ugovor raskine. – Kad je plaćen dug koji nije dospeo za isplatu. – Kad neko isplati tuđi dug u pogrešnom uvjerenju da je na to obavezan prema dužniku. U tom slučaju povjeriocu nije plaćeno nedugovano i zato nema mjesta povraćaju. Ali se takovm isplatom obogatilo treće lice čiji je dug ugašen. – Kad je isplatilac znao da nije dužan isplatiti, onome ko savjesno isplati nestavan dug pa docnije traži povraćaj, može se istaći prigovor zabrane protivrečnog ponašanja. – Neutuživ je zastarjeli dug kao i dug koji je nastao na temelju ugovora na sreću, ali ako je isplatu tog duga izvršilo lice koje je poslovno nesposobno, njegov staralac može tražitit povraćaj. – Kad se isplatom željela nadokanditi šteta izazvana povredom tjela, narušavanjem zdravlja ili smrću lica, pretpostavka je da primalac isplate bude savjestan. Ako je neko treći odgovoran za štetu, isplatilac može od njega zahtjevati povraćaj jer se treći obogatio tom isplatom. c)zabluda isplatioca: isplatilac treba da je bio u zabludi o dugu, da je vjerovao da dug postoji i da se tiče njega i primaoca isplate. Kad isplatilac vjeruje u neku umišljenu činjenicu (da je na snazi ugovor koji uopšte nije zaključen ili koji je poništen) ili kad ne zna za neku činjenicu (da je dug već ugašen), ili na neznanju ili pogrešnom poimanju pravnih načela. Nema ničeg zajendičkog sa

zabludom koja pravni posao čini rušljivim. Isplata treba da je učinjena bezuslovno. Zabluda nije potrebna u ovim slučajevima: kad je isplatilac zadržao pravo da traži povraćaj, kad je dug isplaćen da bi se izbjegla prinuda državnog organa ili nekog drugog, kad je isti dug plaćen dva puta, pa makar jednom i po osnovu izvršene isprave, kad je isplatilac bio prinuđen na isplatu, kad je neko načinio za drugog kakav izdatak ili učinio nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti. d)isplata s obzirom na osnov koji se nije obistinio: u tom slučaju isplaćeno nema osnova i može se tužbom povratiti. Isplatilac zna da plaća nedugovano, u zabludi je da će dug docnije postati. Slučaj kad se unaprijed plati zakupnina za određeno vrijeme, pa ugovor o zakupu bude ugašen prije isteka tog vremena. Kad isplatilac ne očekuje da će između njega i primaoca isplate nastati obligacioni odnos, dovoljno je ako vjeruje da će primalac isplate obećanu protivčinidbu dobrovoljno ispuniti, pa se to ne dogodi. e)isplata s obzirom na osnov koji je docnije otpao: kad isplata koja je prvobitno bila osnovana postane docnije neosnovana. U slučaju kad ne u trenutku isplate postojao za nju pravni osnov, ali je kasnije nestao (jedna strana ugovornica ispuni svoju obavezu prema drugoj, pa se docnije ugovor poništi zato što je bio rušljiv, ili ako dođe do raskidanja ugovora. Obogaćenje usljed vlastite radnje: nastaje usljed radnje samog obogaćenog, na koju on nije bio ovlašćen. To su nedopuštene radnje, sastoji se u neovlašćenom korišćenju ili utrošku tuđe stvari u svoju korist. Utrošak podrazumjeva i predaju tuđe stvari, kao i građenje tuđim materijalnom na svome zemljištu, pod uslovom da je onaj ko to čini stekao pravo svojine na novu stvar. Obuhvata mješanje ili spajanje tuđih sa svojim stvarima, kao i neovlašćeno raspolaganje tuđim pravom i naplatu tuđeg potraživanja. Lice na čiji se račun drugi obogatio može zahtjevati i nadoknadu štete, osiromašeni ima pravo na nadoknadu koristi koju je obogaćeni stekao utroškom njegove stvari. Obogaćenje usljed radnje trećeg ili spoljnjg događaja: npr. neko upotrebi stvar jednog lica u korist drgoga a nema uslova za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, ili neko pomješa ili spoji pokretne stvari različitih sopstvenika. Lice kome one pripadnu obogaćeno je na tuđi račun i dužno je da nadoknadi vrednost svog obogaćenja. Osiromašeni ima pravo na condictio sine sausa u užem smislu. 3. Dejstvo neosnovanog obogaćenja: zasniva se na obligacionom odnosu između obogaćenog i osiromašenog. Obogaćeni ima položaj dužnika, a osiromašeni položaj povjerioca. Dužnik mora da vrati ono čime se obogatio. Može dugovati povraćaj stvari, nadoknadu vrednosti stvari, nadoknadu koristi od upotrebe stvari, ili nadoknadu za uslugu koju mu je učinio povjerilac. Obaveza povraćaja ili nadoknade vrijednosti: dužnik je prvenstveno obavezan da vrati povjeriocu ono što je stekao na njegov račun. Ako je postao vlasnik određene stvari, dužan je da vrati povjeriocu i da mu prenese pravo koje je na nju pribavio. Ukoliko je bio samo držalac stvari, duguje povraćaj državine, a ako je imao potraživanje, dužan je da njega ustupi povjeriocu. Restitucija je uspostavljanje pređašnjeg stanja u imovini i jedne i druge strane. Opseg obaveze obogaćenog lica zavisi od toga da li je ono savjesno ili nesavjesno. Dužnik koji je u dobroj vjeri ima znatno povoljniji položaj od položaja nesavjesnog dužnika. ZOO određuje tri mjesta za povlasticu u korist savjesnog sticaoca bez osnova: kod obaveze vraćanja plodova, kod nakodnade nužnih i korisnih troškova, kod neosnovane isplate nakoknade štete izazvane povredom tjela, narušavanjem zdravlja ili smrću lica. a)ako je obogaćeni savjestan: princip je da savjestan sticalac, poslje povraćaja stečene koristi ili isplate nadoknade, ne smije biti doveden u imovinsku situaciju koja je gora od situacije u kojoj je bio da se obogaćenje nije dogodilo. Posljedice tog principa su ove: ukoliko u trenutku isticanja zahtjeva stečene koristi u njega više nema, otpada i njegova obaveza da je vrati, odnosno da plati nadoknadu. Povjerilac treba srazmjerno da snizi svoje potraživanje od savjesnog dužnika, ukoliko za to postoje razlozi (ako je stvar djelimično oštećena ili ako je

obogaćeni uštedio manje nego što je tržišna vrednost stečenog). Zavisi od toga da li se koristi koju je on stekao još nalazi u njegovoj imovini. Stvarno stanje imovine dužnikove sa stanjem koje bi postojalo da nije bilo obogaćenja. Dužnik ima pravo na nadokandu nužnih i korisnih troškova (za plaćanje vozarije, carine, za porez), kao i pravo da uzme ono čime je stvar poboljšao. b)ako je obogaćeni nesavjestan: ima veću obavezu nego savjesni sticalac. On je dužan ne samo da vrati neosnovano stečenu korist koju posjeduje u trenutku isticanja zahtjeva, nego i da odgovara zbog koristi kojih više nema. Nesavjestan sticalac bez osnova odgovara povjeriocu za ono što je stekao (ako je pribavljena stvar uništena, izgubljena ili oštećena, dužan je da nadoknadi njenu tržišnu vrijednost premda za nju nije ništa dobio). Nesavjestan sticalac ima pravni položaj sličan položaju dužnika koji je zapao u docnju. Plodove od stvari i zateznu kamatu obogaćeni koji je nesavjestan duguje od dana sticanja, on ima pravo na nadoknadu nužnih troškova, a korisnih samo do iznosa uvećanja vrednosti stečenog u trenutku vraćanja. 4.Tužba zbog neosnovanog obogaćenja: Pravna priroda tužbe: ili kondikcija je po prirodi obligaciona – lična, cilj je da se ponovo pribavi pravo svojine. Kad je riječ o nepokretnosti, potrebno je da ponovo uknjižnjenje tužioca. Ako obogaćeni padne pod stečaj, kondikcija se usmjerava na novčano potraživanjenjene vrednosti. Može se podići samo protiv obogaćenog i njegovih naslednika, ne i protiv singularnih pravnih sljedbenika tih lica. Ako je obogaćeni stvar otuđio uz nadoknadu, njegovo obogaćenje nije nestalo, ono je promjenilo samo svoj predmet, pa je tužba protiv obogaćenog moguća. Ako je sticalac bez osnova stvar poklonio, ili zavještao izvjesnom trećem, njegovo obogaćenje prestaje, a biva obogaćen treći. Njegovo obogaćenje ima osnov u ugovoru o poklonu, odnosno u testamentu. Odnos prema drugim sličnim tužbama: supsidijarnost kondikcije je relativna. a)tužba zbog neosnovanog obogaćenja i tužba zbog neispunjenja ugovorne obaveze: kad prodavac preda kupcu stvar a ne primi od njega ugovorenu cijenu, kupac je obogaćen, njegovo obogaćenje nije bez osnova jer ga pravno objašnjava ugovorom o prodaji. Ako kupac neće da plati prodavac ne može kondikcijom tražiti povraćaj stvari, jer kupac može dokazati da stvar drži na temelju ugovora o prodaji. Zato prodavac mora protiv njega podići tužbu zbog neplaćanja ugovorne cijene, prodavac može ugovor da raskine. Ako to učini, srušio je pravni osnov, pa će kupac ubuduće držati stvar bez osnova, pa može upotrebiti kondikciju i tražiti povraćaj stvari (condictio ob causam finitam). b)tužba zbog neosnovanog obogaćenja i svojinska tužba: onaj ko drži tuđu stvar, za njega se može reći da je obogaćen jedino u eknomskom smislu. Cilj vlasničke tužbe nije da se tuženi liši nekog prava na stvar, jer on tako pravo i nema, tuženi ima jedino državinu stvari, i vlasnik može da ga liši državine u svoju korist. Budući da u prvome smislu tuženi nije obogaćen, protiv njega nema mjesta kondikciji. Ako držalac stvar utroši ili otuđi ili pomješa odnosno spoji sa svojim stvarima, prestaje stvarnopravni odnos između njega i vlasnika, a nastaje obligacionopravni. Usljed toga, vlasnik gubi pravo na vindikacionu tužbu, a stiče pravo na kondikciju (ko može da vindicira, ne može da kondicira). c)tužba zbog neosnovanog obogaćenja i tužba za nadoknadu štete: tužba za nadoknadu štete i tužba zbog neosnovanog obogaćenja stoje u odnosu konkurencije pa povjerilac može po izboru upotrebiti jednu ili drugu. Ako neko upotrebi stvar jednog lica u korist drugog, on može biti tužen tužbom za nadoknadu štete, a obogaćeni – kondikcijom. Ako tužilac nije u stanju da dokaže krivicu tuženog, ili ako je tuženi deliktno nesposoban, on će se odlučiti za kondikciju. Kondikcija se može jedino upotrebiti i u slučaju kad je pravo na nadoknadu štete zastarjelo. NEZVANO VRŠENJE TUĐIH POSLOVA ILI POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (negotiorum gestio): 1.Dopušteno nezvano vršenje tuđih poslova:

Pojam: nezvano vršenje tuđih poslova je nespojivo sa subjektivnim pravima i predstavlja delikt, osim u slučaju kad posao ne trpi odlaganje, budući da predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi za lice o čijem je poslu riječ. Nezvano vršenje tuđih poslova postoji uvjek kad neko obavlja tuđe poslove bez naloga ili ovlašćenja, ali u interesu onoga čiji su poslovi. Takvo zakoračenje u tuđu imovinsku sferu podstaknuto je željom da se drugom pomogne, pa se stoga i smatra dopuštenim. Ono tvori određen obligacioni odnos između zainteresovanih lica. Subjekti tog odnosa jesu lice koje svojevoljno obavlja posao drugog, i koji se naziva nezvani vršilac tuđih poslova ili poslenik bez naloga (negotiorum gestor) i lice čije poslove ono obavlja, a zove se gospodar posla (dominus negotii). Nijedno od tih lica ne mora biti poslovno sposobno. Neosnovano obogaćenje karakteriše objektivni moment povećanje imovine jednog lica na račun drugog, pri čemu je nebitno da li se to dešava vlastitom ili tuđom voljom, odnosno radnjom, ili usljed prirodnog događaja. Uslovi: nezvano vršenje tuđih poslova dopušta samo pod određenim uslovima. a)posao mora biti vršen ili izvršen: b)posao mora biti tuđi:objektivno-poslovi koji pripadaju nekom drugom a ne vršiocu posla, subjektivno – koji su po prirodi neutralni. Ako poslenik zna da je posao objektivno tuđi, on očigledno ima namjeru da ga obavlja za drugog. Ali ako je bio u zabludi o njegovoj pripadnosti, tj. ako je smatrao da obavlja svoj posao, tada ne postoji nezvano vršenje tuđih poslova, beć moće biti riječi o neosnovanom obogaćenju. Zabluda skrivljena, vršenje tuđeg posla predstavlja nedopuštenu radnju. Moguće je da poslenik posao obavlja i u svom i u tuđem interesu. Kad zakupac u odsustvu vlasnika stana, gasi požar u prostoriji u kojoj stanuje, jer požar preti ujedno i njemu. Vozač koji je svoja kola skrenuo u jarak ne bi pregazio djete, pa ih oštetio, nije vršio tuđi posao, tj. spasavanje djeteta, jer je bio dužan da izbjegne nesreću, u protivnom bi odgovarao za štetu. c)posao mora biti u intersu gospodara: vršenje tuđeg posla dopušteno je samo ako je u interesu gospodara, ako on od toga ima neke koristi. Korisnost posla za gospodara cjeni se po objektivnom i po subjektivnom mjerilu. Korisnost se sastoji u tome što posljednik otklanja opasnost štete koja preti imovinskim ili ličnim dobrima drugoga. To je nužno nezvano vršenje tuđih poslova (negatiorum gestio nesessaria). Svojim radnjama poslenik može da postigne i stvarnu korist za gospodara – korisno nezvano vršenje tuđih poslova (negotiorum gestio utilis). d)posao mora biti vršen bez naloga ili ovlašćenja: poslenik ne treba da bude ni ovlašćen ni obavezan da tuđi posao obavi. d)namjera poslenika da zhtjeva nadoknadu: nadoknada troškova i nagradu za obavljanje tuđih poslova. Pravne posljedice: a)obaveze nezvanog vršioca posla: glavne obaveze nezvanog vršioca posla jesu:1 da uredno i savjesno vodi započeti posao, rukovodeći se stvarim ili vjerovatnim namjerama i potrebama gospodara posla. Dužan je da postupa sa pažnjom dobrog privrednika. Da bi gospodaru omogućio pruzimanje, dužan je da ga o preduzetom poslu obavjesti što je moguće prije. Ukoliko gospodar posla umre, dužan je da obavjesti njegove nasljednike, a smrt poslednika njegovi nasljednici su dužni da obavjeste gospodara. 2 Kao i nalogodavac, poslenik je dužan da položi račun gospodaru posla i da mu ustupi sve što je pribavio obavljajući njegov posao. 3 Poslenik je dužan da gospodaru posla nadoknadi štetu koju je prouzrokovao svojim radnjama vršeći njegov posao, i to prema opštim pravilima o odgovornosti. Sud može smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi od odgovornsti za nepažnju. Za odgovornost poslenika koji je poslovno nesposoban važe pravila o njegovoj ugovornoj i vanugovornoj odgovornosti.

b)obaveze gospodara posla: ima dužnost: 1 Da ga oslobodi svih obaveza koje je zbog posla pruzeo na sebe, i da preuzme sve obaveze koje je zaključio u njegovo ime. 2 Da mu nadoknadi sve troškove koji su razumni, nužni i korisni. 3 Da posleniku plati odgovarajuću naknadu za trud, ako je on otklonio opasnost štete koja je pretila gospodaru posla. 2. Nedopušteno nezvano vršenje tuđih poslova: u slučaju kad se neko prihvati tuđeg posla uprkos zabrani lica kome on pripada. Pretpostavka je da je poslenik znao za zabranu ili de je morao znati (kao je zabrana bila jasno izražena). Ono nije u stanju da proizvede pravni odnos slučan nalogu, ukoliko ga gospodar naknadno ne odobri. Nezvani vršilac ne stiče prava koja pripadaju posleniku bez naloga, ima da odgovara za štetu koju je prouzrokovala mješanjem u tuđi posao. Ni gospodar posla ne može zadržati za sebe koristi koje je stekao usljed toga. Odobrenje se može dati izričito ili prćutno (prisvajanjem koristi). I zabranjeno vršenje tuđih poslova izjednačuje se u nekim slučajevima sa dopuštenim poslovodstvom bez naloga, te povlači i odgovarajuće obaveze poslednika i gospodara. Obavljanje tuđeg posla je dopušteno ako je zabrana protivna zakonu ili moralu. Dopušteno je dati drugom izdržavanje ako ga ne daje onaj čija je to zakonska dužnost. 3.Nepravo nezvano vršenje tuđih poslova: posao u namjeri da za sebe sadrži postignute koristi, iako zna da je posao objektivno tuđi. Nepravo poslovodstno bz naloga imamo u slučaju kad poslenik obavlja tuđi posao kao svoj (uzme za sebe pošiljku namjenjenu drugom, proda ili izda u zakup tuđu stvar, koristi neovlašćeno tuđi stani i sl.). Poslenik se poima kao nezvani vršilac tuđeg posla, njemu pripada pravo na nadoknadu troškova. Predstavlja protivpravnu radnju, zato gospodar može zahtjevati vraćanje stvari u pređašnje stanje i nadoknadu štete. 4. Pravna priroda dopuštenog nezvanog vršenja tuđih poslova: nezvano vršenje tuđih poslova nema karakter pravnog posla ali je radnja slična pravnom poslu, koja ptretpostavlja pravnu sposobnost poslenika, odnosno odobrenje njegovog zakonskog zastupnika. Nezvano obavljanje tuđih poslova predstavlja faktičku radnju, čiji izvršilac ne mora voditi računa o njenim pravnim posljedicama. JEDNOSTRANE IZJAVE VOLJE KOJE TVORE OBLIGACIONE ODNOSE 1. Opšti pogled: takve izjave nazivaju se samobavezujuće izjave volje. Po širm shvatanju u jednostrane izjave volje spadaju: nezvano vršenje tuđih poslova, neosnovano obogaćenje, ponuda za zaključenje ugovora, javno obećanje nagrade i izdavanje vredonosnih papira. A po užem: javno obećanje nagrade i izdavanje vredonosnih papira. ZOO – uže shvatanje. 2. Javno obećanje nagrade: Pojam i uslovi javnog obećanja nagrade: a)pojam: javno obećanje nagrade postoji kada neko javnim oglasom obeća neodređenom broju lica da će dati nagradu onome ko bude izvršio određenu radnju, odnosno postigao neki uspjeh, ili se našao u određenoj situaciji. Obavezuje obećaoca da dadne nagradu onome ko postigne određen rezultat. b)uslovi: da je neko fizičko ili pravno lice obećalo nagradu za određenu radnju (mora biti posl. spos.); obećanje mora biti učinjeno javnim oglasom (preko novina, radija, tva, plakatiranjem ili usmenim saopštenjem većem broju lica); upućeno neodređenom broju lica; potrebno je da bude određena radnja čije izvršenje pretpostvalja isplatu nagrade (da bude moguća i dopuštena); mora biti određena nagrada (suma novca, ili neke stvari, dodjeljivanje diplome ili medalje i sl). Opozivanje i dejstvo javnog obećanja nagrade: a)opozivanje: Javno učinjeno obećanje može se opozvati do izvršenja radnje. Licima koja su obaveještena o opozivanju obećanja obećalac nije dužan da isplati nagradu poslje opoziva. Obećalac je i poslje toga dužan da nadoknadi troškove onim licima koja su ih, s obzirom na obećanje, savjesno učinila najviše do iznosa obećane nagrade. Obećanje se ne može opozvati ako se obećalac odrekao prava opoziva ili ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za obavještenje o postignutom rezultatu ili o nastupanju određene situacije.

b)dejstvo: lice koje prvo izvrši radnju za koju je nagrada obećana stiče pravo da traži nagradu od obećaoca (prije ili poslje obećanja). Ako je više njih izvršilo radnju istovremeno, oni djele nagradu na jednake djelove, ukoliko pravičnost ne zahtjeva drukčiju podjelu. Dobitniku nagrade obećalac je dužan da garantuje za pravna i fizička svojstva stvari. ako je nagrada obećana putem konkursa o dodjeljivanju odlučuje organizator konkursa. Na djelu koje je nagrađeno na konkursu organizator stiče svojinu ili neko drugo pravo ako je tako rečeno u oglasu konkursa. Obaveza obećaoca nagrade prestaje ako ga u roku određenom u oglasu niko ne obavjesti da je izvršio radnju ili ispunio uslove predviđene u oglasu. Ukoliko rok nije bio određen, obaveza se gasi istekom godine dana od oglasa. Ako je obećanje učinjeno u cilju reklame: kad fabrika obeća nagradu onome ko dokaže da njen proizvod nema određena svojstva. Takvo obećanje moglo bi se shvatiti i kao ponuda za zaključenje ugovora o opkladi, nije ponuđeno sigurno mjerilo za razgraničenje javnog obećanja nagrade od opklade. Pravna priroda javnog obećanja nagrade: javno obećanje predstavlja ponudu za zaključenje ugovora, upućenu neodređenom broju lica (generalna ponuda) – eng. i američko pravo. javno obećanje nagrade prestavlja jednostrani pravni akt, koji sam za sebe rađa obavezu obećaoca, a preduzimanje radnje za koju je nagrada obećana predstavlja samo ispunjenje uslova pod kojim se obećalac obavezao, ne i prihvatanje ponude ugovora. 3.Izdavanje vredonosnih papira na donosioca: Pojam i značaj vredonosnih papira uopšte: Posjedovanje isprave jeste nužan uslov za korišćenje prava koje je u nju upisano i za prenošenje tog prava na drugog. Vredonosni papiri su strogo formalne isprav, koje moraju imati sve bitne sastojke. Njih čine:1)označenje vrste hartije od vrijednosti, 2) firma, odnosno naziv i sjedište, odnosno ime i prebivalište izdavaoca, 3) firma, odnosno naziv ili ime lica na koje, odnosno po čijoj naredbi papir glasi, ili označenje da on glasi na donosioca, 4) tačno označenje obaveze izdavaoca koja proizilazi iz hartije od vrijednosti, 5) mjesto i datum izdavanja papira, a kod onih koji se izdaju u seriji i njegov serijski broj, 6) potpis izdavaoca papira, odnosno faksimil potpisa izdavaoca papira koji se izdaje u seriji. Isprava koja ne sadrži ma koji od ovih sastojaka ne važi kao hartija od vrednosti. Prestavljaju veoma pogodnu formu za dokazivanje, prenošenje i ostvarivanje tražbenih prava. Vrste: papiri na ime, papiri na donosioca, papiri po naredbi. Pojam i dejstvo papira na donosioca: a)pojam:Papirima na donosioca nazivaju se pismene isprave u kojima se potpisani izdavalac obavezuje na određenu činidbu njenom imaocu, ono je apstraktno jer se iz ispraven vidi zbog čega se izdavalac obavezao. Dužnik je izdavalac papira, a povjerilac je onaj ko papir ima u rukama i ko je u stanju da ga prezentira (podnese) dužniku radi isplate (donosilac). Dužnik je određen od početka, a povjerilac iz ovog obligacionog odnosa može biti samo odredljiv. Dužnik se obavezuje svakom ko je u stanju da mu papir kao svoj pokaže i ko zatraži njegovu isplatu. b)dejstvo: činidbu označenu u papiru može od dužnika tražiti samo njegov zakoniti imalac, odnosno lice koje on ovlasti. Izdavalac je dužan da činidbu izvrši svakom donosiocu (imaocu) papira. Ukoliko je savjestan oslobađa se obaveze i kad je ispuni nezakonitom imaocu. Formalno ovlašenje povjerioca (tj. samo posjedovanje papira) dovoljan je osnov za isplatu. Jedino ako dužnik zna ili je morao znati da donosilac papira nije njegov zakoniti imalac, niti je ovlašćen od strane zakonitog imaoca, dužan je da odbije isplatu. Izdavalac papira ne može punovažno ispuniti svoju obavezu ni u slučaju kad mu je to nadležni organ zabranio, ili kad je znao ili mogao znati da je pokrenut postupak za amortizaciju ili poništenje papira. Ukoliko se desi da hartija bude oštećena imalac može od izdavaoca tražiti da mu izda novu hartiju u istom iznosu, s tim što je dužan da mu vrati oštećenu i nadoknadi troškove izdavanja druge hartije. Teorije o nastanku obaveze iz papira na donosioca: postoji niz teorija a najznačajnije su: kreaciona i ugovorna teorija.

a)kreaciona teorija: (u našem pravu prihvaćena) za nastanak obaveze iz papira odlučujući značaj ima izdavanje isprave kad ga izdavalac potpiše. Izdavanjem se stvara dužnikova obaveza prema sadržini isprave. Ono predstavlja jednostrani pravni posao. Pored sačinjavanja isprave, za nastanak tražbine potrebne je da ispravu stekne prvi imalac ili drugi savjesni pribavilac (to bi bio uslov za sticanje prava po kreacionoj teoriji). Obaveza izdavaoca nastaje samo prema savjesnom imaocu papira, nesavjestan držalac papira ne postaje njegov vlasnik i ne stiče status povjerioca. b)ugovorna teorija i teorija emisije: konačna izjava volje nastaje tek kad izdavalac papira preda papir nekom drugom svojom voljom. Obaveza izdavaoca nastaje tek kad on papir svojom voljom preda drugom. Teorija ugovora nalazi da predaja papira predstavlja ugovor između izdavaoca i primaoca. Ugovor o predaji vredonosnog papira jeste jednostrano obavezujući ugovor, koji čini osnov obavezivanja izdavaočevog. c)teorija pravnog privida: osnov obaveze izdavaoca ova teorija vidi u tome što je izdavalac sačinjavanjem isprave stvorio pravni privid, u koji može vjerovati svaki imalac koji je papir savjesno pribavio pravnim poslom. U nedostatku punovažnog ugovora o predaji, obaveza izdavaoca nastaje tek u trenutku u kome je prvi držalac isprave, koji pravo nije stekao, raspolagao njome u korist savjesnog pribavioca. Legitimacioni papiri i legitimacioni znaci: a)legitimacioni papiri: služe za legitimiranje povjerilaca kojima dužnik-izdavalac duguje određenu činidbu. Mogu biti na ime određenog lica (mjesečne vozne karte i štedne knjižice). Za njih važe analogno pravila o vredonosnim papirima. Pravo ima samo imalac legitimacionog papira koji je savjestan, a izdavalac se oslobađa obaveze i kad je ispuni neovlašćenom imaocu, pod uslovom da to ne čini zlonamjerno. Legitimacioni papiri razlikuju se od vredonosnih po tome što ne moraju imati potpis izdavaoca i što sadrže nepotpune podatke o sadržini i modalitetima dugovane činidbe, njihova je važnost vremenski ograničena. b)legitimacioni znaci: garderobni ili slični znaci (prtljažne karte, potvrde i sl.), koji se sastoje od parčeta hartije, metala ili drugog materijala, na kojima je obično utisnut neki broj ili naveden broj predatih predmeta. Povjerilac može zahtjevati ispunjenje obaveze i kad izgubi legitimacioni znak. Njima se potvrđuje postojanje obligacionog odnosa između imaoca i izdavaoca, ali je taj odnos regulisan posebnim ugovorom ili propisom. Oni ne ovlašćuju na apstraktno potraživanje. DEO PETI DEJSTVO OBLIGACIONIH ODNOSA: Suština dejstva obligacionog odnosa: ispoljava se u pravima i obavezama lica koja u njemu učestvuju, u dugu i tražbini. Obaveza se može ugasiti jedino obostranom voljom učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zahtjeva. Dužnik je odnovoran povjeriocu. Ukoliko dobrovoljno ne ispuni ono što duguje, povjerilac ga može na to prinuditi uz pomoć suda. Kršenje postoji uvjek kad se obaveza ne ispuni nikako ili se ne ispuni u pravo vrijeme, na pravom mjestu i na pravi način. Odgovornost može biti zbog neispunjenja ili zbog rđavog ispunjenja obaveze. Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu samo ukoliko dokaže da obavezu nije mogao da ispuni, ili je zadocnijo sa ispunjenjem usljed okolnosti nastalih poslje zakljlučenja ugovora, koje nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbjeći. Učesnici u obligacionom odnosu koji je nastao na temelju ugovora mogu svojevoljno izmeniti pravni režim odgovornosti, mogu ugovorom proširiti odgovornost dužnikovu, pod uslovom da to proširenje ne bude u opreci sa načelom savjesnoti i poštenja, sporazumom o isključenju, odnosno ograničenju odnovornosti. Učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja s pažnjom dobrog privrednika, domaćina. Savjesnost i poštenje se odnose i na povjerioca, treba da se uzdrži od postupaka kojim se dužniku otežava ispunjenje obaveze, ne može se nemarno odnositi prema svojim dobrima, ako je šteta veća nastala dužan je da preuzme mjere da se ona smanji. U protivnom dužnik može tražiti da mu se nadoknada umanji. Moraju jedan drugog obavještavati o činjenicama koje se odnose na njihov

međusobni odnos, strana koja to ne uradi odgovorna je za štetu prouzrokovanu neblagovremenim obavještenjem. Osiguranje ispunjenja obaveze: 1.Opšti pogled: osigurano je pravnom sankcijom (preko suda). Prinudno ispunjenje čini mjeru odnovornosti za dug. Tu štetu povjerilac nije uvjek u stanju da dokaže. Ako štete opipljive nema, prolazi bez posljedica (kad stvar koju je prodao jednom licu pnovo proda i preda drugome). Tako dužnik može lako da se odluči na kršenje obaveze ili da preuzme obavezu za koju unapred zna da je neće ispuniti. Može se desiti i da je njegova imovina nedovoljna da obavezu podmiri. U tim slučajevima povjerilac ostaje gotovo bez štete. Drugi oblici osiguranja mogu biti stvarni (realni) i lični (personalni). Stvarni su kad dužnik ili neko treći dade povjeriocu unapred izvjesnu stvar kao garanciju za tražbinu. Stvarno osiguranje ispunjenja obaveze vrši se pomoću stvarnog, a lično pomoću obligacionog prava. U stvarna osiguranja spadaju: kapara, zaloga i kaucija, a u lična: ugovorna kazna, jemstvo i odustanica. 2.Ugovorna kazna: jeste određena novčana suma ili neka druga materijalna korist koju dužnik obeća da će dati , odnosno pribaviti povjeriocu ukoliko svoju obavezu uopšte ne ispuni ili je ispuni dockan. Obaveza čije se ispunjenje osigurava ugovornom kaznom naziva se glavna obaveza. Visina ove kazne se određuje paušalno (u jednom ukupnom iznosu), u procentu, za svaki dan zadocnjenja, ili neki drugi način. Mora biti u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi. Ugovorna kazna ne može se ugovarati za novčane obaveze, jer su one osigurane pravom na zateznu kamatu. Ona je sporedna obaveza, djeli sudbinu glavne obaveze. Posljedice: ako je ugovr iz kojeg izvire glavna obaveza ništav, biše ništav i sporazum o ugovornoj kazni; ako se glavna obaveza ugasi na bilo koji način gasi se i sporazum o ugovornoj kazni; ako je neispunjenje ili zadocnjenje posljedica uzroka za koji dužnik ne odgovara, sporazum o ugovornoj kazni gubi pravno dejstvo; ako se glavno potraživanje ustupi drugome, samim tim je ustupljeno i pravo na ugovornu kaznu. Oblici ugovorne kazne: s obzirom na uslov plaćanja: ugovorna kazna zbog neispunjenja i zbog zadocnjenja sa ispunjenjem obaveze , što se saznaje iz ugovora kojim je ona određena, a ako nije onada važi zakonska pretpostavka u korist ugovorne kazne zbog zadocnjenja može i prećutno biti prihvaćena. Ima za cilj da zamjeni interes povjeriočev za ispunjenje glavne obaveze.povjerilac može da bira između ova dva potraživanja. Ako je djelimično primio ispunjenje obaveze gubi pravo na ugovornu kaznu. Naziva se alternativnom ugovornom kaznom. Nema karakter odustanice, tj. ne daje dužniku pravo na isplati kaznu i odustane od ugovora, osim ako je to bila namjera ugovornika kad su kaznu ugovorili. Ugovorna kazna zbog zadocnjenja sa ispunjenjem služi kao pokriće za štetu koju je povjerilac pretrpeo usljed dužnikovog docnjenja sa ispunjenjem obaveze. Podstiče dužnika da obabezu ispuni na vrijeme. Povjerilac može zahtjevati obje (i gl. potraživanje i ugovornu kaznu) jer se nadopunjuju, pa se naziva kumulativnom ugovornom kaznom. Odnos ugovorne kazne i štete: povjerilac može zahtjevati jedno ili drugo, osim ako je ugovorom drugačije utvrđeno. To važi samo kad je ugovorna kazna po svojoj vrednosti veća od štete ili kad je bar jednaka sa njom. U tom slučaju povjerilac može da traži od dužnika ugovornu kaznu kao nadoknadu, a da pri tom ne mora dokazivati da šteta stvrno postoji, jer pravo na ugovornu kaznu nije uslovljeno štetom. Dovoljna je krivica dužnikova, koja se pretpostavlja. Ali ako je šteta veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo da zahtjeva i nadoknadu štete koja nije obuhvaćena ugovornom kaznom. Naš ZOO ne dozvoljava jedino da se zahtjeva u isti mah ugovorna kazna i nadoknada određena zakonom pod nazivom penala, izuzev ako je to samim zakonom dopušteno. Ugovorne strane određuju visinu ugovorne kazne. Sud može na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmjerno visoka obzirom na vrednost i značaj predmeta obaveze (sprečavanje zelenašenja). Dužnik se može unapred odreći prava da traži smanjenje

ugovorne kazne, tj. odricanje je ništavo. Smanjenje ne bi trebalo dozvoliti ako je ugovorna kazna već isplaćena. Pravna priroda ugovorne kazne: ona predstavlja unapred utvrđen iznos štete zbog neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja obaveze, a po drugom ona je kaznena mjera prema nemarnom dužniku. Njena uloga je kaznena i odštetna, mogu se strogo odvajati jedna od druge. 3.Jemstvo: Pojam i osobine jemstva: a)pojam: nastaje najčešće na osnovu ugovora, mada postoji i zakonsko jemstvo. Ugovorom o jemstvu obavezuje se jedno lice prema povjeriocu određenog dužnika da će ispuniti obavezu koju taj dužnik ima, ako to ovaj ne učini. Za izjavu o jemstvu potrebna je pismena forma. Lice koje preuzima jemstvo naziva se jemac a lice za čiji se dug jemči naziva se glavni dužnik, obavezuje se da će platiti tuđi dug. Stoga jemčeva obaveza pretpostavlja dug nekog trećeg, tzv. glavni dug. Jemstvo dato za buduću obavezu može se i opozvati prije nego što obaveza nastane ukoliko nije utvrđen rok njenog nastanka, pod uslovom da budući dug zaista i nastane. Može jemčiti i za obavezu poslovno nesposobnog lica. b)osobine: jemstvo predstavlja sporednu obavezu, pa zato djeli pravnu sudbinu obaveze glavnog dužnika. Posljedice:1-jemičiti se može samo za punovažnu obavezu glavnog dužnika, da bi i samo jemčenje bilo punovažno, 2-jemstvo traje dotle dok traje i obaveza glavnog dužnika, 3jemčeva obaveza ne može biti veća od obaveze gl. dužnika, čak i kad je ugovoreno da bude veća. Ako se smanji obaveza gl. dužnika smanjuje se srazmjerno i obaveza jemca. Smanjenje obaveze gl .dužnika u stečajnom postupku ili u postupku prinudnog poravnanja ne povlači za sobom i odgovarajuće smanjenje jemčeve obaveze. Za ugovorenu kamatu odgovara samo ako je dospjela za isplatu poslje zaključenog ugovora o jemstvu. Jemčeva obaveza može se i povećati ako se poveća obaveza gl. dužnika. Kad se prenese potraživanje na drugog, smatra se da je prenjeto i potraživanje od jemca. Dejstvo jemstva: ugovorom o jemstvu zasniva se pravni odnos između jemca i povjerioca. Ni u korist ni na teret trećih lica. Ako jemac plati dug umjesto gl. dužnika, nastaje pravni odnos među njima, a gasi se ujedno odnos između jemca i povjerioca. a)odnos jemca i povjerioca: jemac se obavezao povjeriocu da će platiti tuđi a ne svoj dug. Stoga njegova obaveza je sekundara ili supsidijarna, a ogleda se u tome što je moguće zahtjevati ispunjenje pod uslovom da to nije učunio gl. dužnik. Ako bi povjerilac prije toga zatražio isplatu, ovaj ima pravo da mu istakne prigovor što se ne drži reda. Samo je moguće izuzetno: ako je očigledno da se iz dužnikovih sredstava obaveza ne može namiriti ili ako je gl. dužnik pao pod stečaj. Ako je dužnik izgubio pravo na rok određen za ispunjenje, povjerilac ne može zahtjevati ispunjenje prije isteka roka, ukoliko nije drukčije određeno. Protiv povjeriočevog zahtjeva jemac može istaći sve prigovore gl. dužnika, uključujući i prigovor prebijanja. Jemac ima pravo da od povjerioca zahtjeva nadoknadu štete koju je pretrpio usljed dužnikovog neispunjenja obaveze. Jemac može biti potpuno oslobođen od odgovornosti: zbog povjeriočevog odugovlačenja (kad on na poziv jemca, poslje dospjelosti potraživanja ne zahtjeva ispunjenje obaveze u roku od mjesec dana; ako rok nije određen jemac može poslje god. dana pozvati povjerioca da mu da potrebnu izjavu za određivanje datuma ispunjenja, pa ako ovaj kroz mjesec dana to ne učini, ovas se oslobađa odgovornosti. b)odnos jemca i dužnika: ukoliko jemac namiri povjerioca, gl .dužnik ostaje u obavezi prema jemcu. Isplatom duga jemac se subrogira na mjesto povjerioca i stiče sva ona prava prema gl. dužniko koja je imao i povjerilac. Može zahtjevati da mu isplati sve sa kamatom. Protiv jemca koji je bez njegovog znanja izvršio isplatu povjeriocu dužnik može upotrebiti sva pravna sredstva (prigovor zastarjelosti, oproštaja, prebijanja i sl.). Jemac gubi pravo na regres i u slučaju kad ne obavjesti dužnika da je isplatio povjerioca pa dužnik ne znajući za to isplati ponovo isto

potraživanje. Ali pošto je povjerilac time neosnovano obogaćen, jemac može zahtjevati od njega da mu vrati ono što je isplatio. Gašenje jemstva:kao sporedna obaveza jemstvo se gasi uvjek kad se ugasi i glavna obaveza koju ono osigurava. Ako je ono dato samo za određeno vrijeme pa to vrijeme istakne. Do gašenja dolazi i kad povjerilac oprosti dug jemcu, kad se sjedine jemac i povjerilac ili jemac i gl. dužnik. Kad rok zastarjevanja obaveza gl. dužnika duži od dvije godine, obaveza jemca zastarjeva po isteku dvije godine od dospjelosti obaveze gl. dužnika. Naročite vrste jemstva: a)solidarno jemstvo: jemac se obavezuje kao jemac sisplatilac, tj. on odgovara solidarno sa dužnikom za cjelu obavezu. Povjerilac može zahtjevati ispunjenje obaveze bilo od jemca bilo od gl. dužnika ili od obojice istovremeno. b)sajemci: kad više lica jemče za istu obavezu oni se zovu sajemci. Mogu se obavezati zajedno i istovremeno ili u različito vrijeme i nezavisno jedan od drugog. Oni odgovaraju solidarno za dug gl. dužnika. Ne odgovaraju solidarno sa gl. dužnikom, osim ako su se tako obavezali. c)jemac jemčev:onaj ko se obaveže povjeriocu da će jemčiti za njegovo potraživanje od jemca naziva se jemčev jemac. Povjerilac ima 2 jemca, glavni i sporedni, to su dužnici različitog reda. Ako jemčev jemac namiri povjerioca, stiče pravo regresa i to za cjeli plaćen iznos. d)jemac za nadoknadu štete: ne obavezuje se na jemstvo povjeriocu, već njegovom jemcu. Preuzima obavezu da će jemcu gl. dužnika nadoknaditi eventualnu štetu usljed datog jemstva. Osigurava jemčevo potraživanje od gl. dužnika. e)ugovor o garanciji: njime se jedno lice obavezuje drugome da će garantovati za njegov uspjeh u nekom budućem poslu, tj. da će snositi rizik tog posla. Obaveza nadoknade eventualne štete koju bi druga strana mogla pretrpjeti obavljajući određenu djelatnost. Obaveza je samostalna i primarna. 4. Odustanica: Pojam odustanice: odustanicom se osigurava ispunjenje samo ugovone obaveze. Pod njom se podrazumjeva određena suma novca ili neka druga stvar koju jedna ugovorna strana obećava da će dati drugoj ukoliko se odkuči da odustane od ugovora. Pravo odustanka mogu ugovoriti obje strane ugovornice. Može se dati i unaprijed u tom slučau rijč je o kapari koja ima ulogu i odustanice. Dejstvo odustanice: strana u čiju je korist ugovorena odustanica ima pravo da bira između dvije mogućnosti: da ostane pri ugovoru i da svoju obavezu ispuni, ili da odustane od ugovora plaćajući odustanicu. Ako se odluči da odustane od ugovora i to saopšti drugoj strani, dužna je odmah da plati odustanicu, ovaj izbor je definitivan. Pravo je ograničeno rokom koji ugovornici odrede. Pravo odustanka od ugovora prestaje i kad strana u čiju je korist ono ugovoreno počne ispunjavati svoje obaveze iz tog ugovora ili primati ispunjenje od druge strane. Ako obaveza iz ugovora nije ispunjena zato što je postala nemoguća usled okolnosti za koje dužnik ne odgovara, odustanica se ne mora platiti. Isti je slučaj kad ovlašćena stana odustane od ugovora zbog docnje druge strane. Ako je pravo odustanka od ugovora uz kaparu, smatra se da ono pripada svakoj strani ugovornici. Ako odustane str. koja je dala kaparu ona je gubi, a primalac – ona se mora vratiti u dvostrukom iznosu. Ubraja se u sredstvo osiguranja ispunjenja obaveze. 5.Kapara: Pojam kapare: kapara (arrha) je određen iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna ugovorna strana daje drugoj kao znak da je ugovor zaključen, kao osiguranje njegovog izvršenja, i kao akontaciju isplate duga koji duguje na osnovu ugovora. Onaj ko ima kaparu ima i dokaz da je zaključio ugovor sa davaocem kapare. Ugovor se smatra zaključenim u trenutku davanje kapare, ako ugovornici drugačije ne odrede. Sporazum o kapari može se zaključiti u obliku jedne klauzule u glavnom ugovoru ili u obliku zasebnog ugovora. On mora biti realan, jer je potrebna i predaja stvari kao kapare. Pošto predmet kapare može biti samo

zamjenjiva stvar, ona prelazi u svojinu primaoca kapare. Kapara je i sporedni ugovor jer djeli sudbinu glavnog ugovora i služi kao osiguranje. Dejstvo kapare: zavisi od toga da li su ugovorne obaveze koje se njome osiguravaju ispunjene. Ako su obaveze iz glavnog ugovora ispunjene, kapara se uračunava u vrednost ispunjenja, ukoliko je takvo uračunavanje po prirodi stvari moguće. Ukoliko je uračunavanje nemoguće zbog toga što kapara nije istovrsna sa predmetom glavne obaveze, ona se vraća davaocu. Ako ne dođe do ispunjenja ugovora, sudbina kapare zavisi od sljedećih uzroka: ako je raskinut obostranom saglasnošću ili krivice obje strane, kapara se vraća davaocu, kao i u slučaju kad je nemogućnost ispunjenja nastupila usljed okolnosti za koju ne odgovara ni jedna strana. Kao sredstvo osiguranja počinje djelovati ako je odgovorna samo jedna strana. Ukoliko je riječ o str. koja je dala kaparu, primalac kapare može odustati od ugovora i zadržati je. Na zahtjev zainteresovane strane sud može smanjiti pretjerano visoku kaparu. Primalac kapare može zahtjevati ispunjenje ugovora ukoliko je to još moguće i može tražiti nadoknadu zbog docnjenja, ali mora uračunati kaparu u nadoknadu. Ukoliko je riječ o primaocu kapare, njen davalac može odustati od ugovora i tražiti vraćanje dvostrukog iznosa kapare. Može zahtjevati i nadoknadu štete zbog neispunjenja, kao i zahtjevati istunjenje ako je još mogući uz nadoknadu štete zbog zadocnjenja. Ako je obaveza djelimično ispunjenja, povjerilac nema pravo da zadrži kaparu, može samo zahtjevati ispunjenje ostatka obaveze uz nadoknadu štete zbog docnjenja. Ako povjerilac raskine ugovor i vrati ono što je primio kao djelimično ispunjenje, može zadržati primljenu kaparu, kao i pravo da traži nadoknadu štete zbog neispunjenja, al je dužan da kaparu uračuna u nadoknadu. Kaucija: pod kaucijom se podrazumjeva određen iznos novca koji jedna strana daje drugoj u cilju osiguranja zaključenja izvjesnog ugovora ili u cilju osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora koji je već zaključen. Ima 2 uloge. Kaucijom se osigurava zaključenje ugovora putem javnog nadmetanja koje koriste preduzeća. Učesnici u nadmetanju daju polažu određen novačani iznos kao garanciju da će zaključiti ugovor, ukoliko se ispune određeni uslovi. Ako davalac ne zaključi ugovor njegova kaucija propada i ide u korist primaoca ili nekog trećeg. Ako dođe do zaključenja kaucija se vraća davaocu ili uračunava u ispunjenje ugovorne obaveze. Kaucijom se može osigurati i ispunjenje obaveze iz već zaključenog ugovora (npr. obaveza vraćanja prodavčeve ambalaže, flaša, korpi i sl.). ugovornici se mogu sporazumjeti da kaucija služi samo za pokriće štete, a da preosatli iznos bude vraćen davaocu. Ali ako takvog sporazuma nema, kaucija se ne uračunava u nadoknadu štete. Po ovom se razlikuje od kapare koja se uvjek uračunava, kao i to što kaucija prestavlja jednostrano osiguranje ispunjenja ugovora (samo za primaoca), a kapara obostrano osigurava i primalac ne vraća dvostruki iznos kaucije. DOCNJA STRAN U OBLIGACIONOM ODNOSU: Dvije vrste docnje: dužnikova i povjeriočeva. Docnja dužnika (mora solvendi, mora debitoris): Pojam dužnikove docnje: dužnik zapada u docnju kad svoju obavezu blagovremeno ne ispuni niti ponudi njegno ispunjenje. Docnja pretpostavlja mogućnost da se obaveza naknadno ispuni. Ako je ispunjenje postalo objektivno nemoguće dužnik ne može zapasti u docnju jer je njegova obaveza usled nemogućnosti ugašena. Subjektivna nemogućnost ne sprečava nastanak docnje, ukoliko je dužnik za nju odgovoran. Uslovi docnje dužnikove: dužnik može zapasti u docnju ako je njegova obaveza dospjela i ako ga je povjerilac opomenuo na isplatu. a)dospjelost obaveze: dužnik zapada u docnju samo ako je njegova obaveza dospjela, tj. ako povjerilac može zattjevati da je on ispuni. Stoga je docnja sa ispunjenjem neutuživih obaveza nemoguća. Ni stečaj dužnika ne čini njegovu obavezu dospjelom u smislu pravila o docnji. Sporno je da li je dužnikovo pravo na prigovor utiče na dospjevanje njegove obaveze. Po

jednima dovoljno je ako dužnik ima mogućnost da takav prigovor istakne, a nije potrebno da je on to zaista i učinio. Po drugima to pravo na prigovor mora i da iskoristi. b)opomena: potrebno je da povjerilac pozove dužnika da obavezu ispuni, da ga opomene. Opomena je način upotrebe zahtjeva sadržanog u tražbini. Njome se otklanjaju teškoće koje bi za dužnika mogle nastati usljed toga što je vrijeme ispunjenja obaveze neodređeno ili je makar njemu nepoznato. Opomena je apel povjerioca dužniku da obavezu ispun, usmeno, pismeno, preko ili mimo suda. Opomenu može uputiti samo povjerilac ili njegov zastupnik. Ona treba da bude upućena dužniku ili njegovom zastupniku. Docnja nastaje sutradan ili kroz nekoliko narednih dana, u zavisnosti od dužnikove obaveze i okolnosti. Pravan priroda – po jednima prestavlja pravni posao, po drugima izjavu volje koja je samo slična pravnom poslu. c)kad opomena nije potrebna: dužnik ne treba da očekuje opomenu u situaciji u kojoj samo on može znati kad treba da ispuni svoju obavezu. Nije potrebno opominjati dužnika koji se unapred odrekao prava da bude opomenut kao ni dužnika koji se skriva od povjerioca. Ako poslje dospjelosti svoje obaveze dužnik nedvosmisleno izjavi da je neće ispuniti. Dužnika koji je po osnovu nedopuštene radnje obavezan da vrati stvar ili nadoknadi štetu povjeriocu, ni dužniku koji je sam sebe opomenuo na ispunjenje obaveze –samoopomena (kad samoinicijativno obeća da će određenog dana ispuniti obavezu, pa to ne učini). d)krivica dužnika: ZOO ne zahtjeva krivicu dužnika kao uslov njegove docnje. Dva negativna uslova docnje: docnja je isključena ako je dužnik zakasnio zato što je povjerilac odbio da pirimi ispunjenje ili je nepreduzimanjem određenih radnji onemogućio dužnika da obavezu ispuni (dužnikovu docnju sprečava docnja povjerioca); ne može nastupiti ni u slučaju kad dužnik protiv povjeriočevog zahtjeva istakne prigovor neispunjenosti ugovora. Posljedice dužnikove docnje: zadocnjenje znači kršenje obaveze i određene su sankcije za dužnika. Za neke nije bitna dužnikova krivica za docnju, a neke zavise od nje. a)posljedice bez obzira na krivicu: povlači dvije posljedice – obavezu plaćanja zatezne kamate i pravo povjerioca da odustane od ugovora. Dužnik koji se nalazi u docnji sa ispunjenjem novčane obaveze, pored glavnice duguje i kamatu. Ona prestavlja obeštećenje povjeriocu. Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretpio kakvu štetu zbog docnje. Ako je šteta beća od iznosa zatezne kamate, on ima pravo da zahtjeva razliku do potpune nadoknade pod uslovom da dokaže da šteta zaista postoji. Kod uzajamnih ugovora povjerilac može zahtjevati i odustajanje od ugovora. Ali ako povjerilac želi da odustane mora ostaviti dužniku naknadni razuman rok za ispunjenje. Ako dužnik ne ispuni obavezu ni u naknadnom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, ukoliko povjerilac ne obavjesti dužnika da ostaje pri ugovoru i da zahtjeva da on svoju obavezu ispuni. Ako je riječ o fiksnom ugovoru ostavljanje naknadnog roka nije potrebno. b)dopunske posljedice skrivljene docnje: dvije dopunske posljedice: obaveza nadoknade štete i odgovornost za slučaj nemogućnosti ispunjenja obaveze. Dužnik se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je sa ispunjenjem obaveze zadocnio zbog okolnosti nastalih poslje zaključenja ugovora koje nije mogao sprečiti, otkloniti ili izbjeći. Pod nju se mogu podvesti koristi koje bi povjerilac imao od predmeta obaveze da je ispunjenje usljedilo blagovremeno. Troškovi koje je povjerilac morao načiniti zbog docnje. Poslje zapadanja u docnju dužnik odgovara i za slučajeve (neskrivljenu) nemogućnost ispunjenje svoje obaveze. To je odgovornost za tzv. mješoviti slučaj (casus mixtus) i ona priostiče iz opštih načela o uzročnoj vezi. Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu samo ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze propala usljed slučaja i da je on obavezu na vrijeme ispunio. Prestanak dužnikove docnje (purgatio morae): iz docnje nastaju određene negativne posljedice. Docnja prestaje po izvjesnim uslovima, a riječ je o prestanku posljedica docnje i to samo za budućnost. Prava koja je povjerilac već stekao po osnovu docnje ostaju i dalje, ukoliko se on njih

ne odrekne ugovorom o oproštaju duga. Uzroci, dva najvažnija: ponuda ispunjenja obaveze i gašenje obaveze. a)prestanak docnje usljed ponude ispunjenja obaveze: trba da ispuni primarnu obavezu i ponudi ispunjenje svih sekundarnih obaveza koje su nastale kao posljedica. Ako povjerilac ponudu dužnika neosnovano odbije, dužnička docnja se preobraća u povjerilačku docnju. Docnja prestaje i kad povjerilac dužniku naknadno produži rok za ispunjenje. Ovo pravilo važi ako dužnik u produženom roku obavezu ispuni. b)prestanak docnje usljed gašenja obaveze: gašenje obaveze usljed nemogućnosti ili opraštanja duga. Docnja prestaje i kad dužnik stekne pravo na prigovor neispunjenog ugovora. 2.Docnja povjerioca: Pojam povjeriočeve docnje: dužnik nije u stanju da ispuni svoju obavezu bez povjeriočeve saradnje. Dužnost saradnje nema karakter pravne obaveze i dužnik ga ne može na to tužbom prinuditi. Dužnik ima pravo priznat interes da se ispunjenjem oslobodi obaveze. Zakonodavac propisuje da će povjerilac koji usljed neprihvatanja ispunjenja zapadadne u docnju snositi određene posljedice. Povjerilačka docnja razlikuje se od dužnikove docnje po tome što ne predstavlja kršenje obaveze. Uslovi povjeriočeve docnje: a)ponuda dužnika da obavezu ispuni: prvi uslov povjeriočeve docnje jeste ponuda dužnika da ispuni obavezu (obligatio debiti). Ponuda mora imati određena svojstva. Ona treba i kvantitativno i kvalitativno da odgovara sadržini povjeriočeve tražbine, njome treba da bude ponuđeno davanje, odnosno činjenje upravo onoga što se i kako duguje. Dužnik treba da bude u stanju da obavezu zaista ispuni. Ako povjerilac dokaže da nije bio u stanju da obavezu ispuni, on neće zapasti u docnju. Potrebna je stvarna ili realna ponuda. Dužnik treba da je preuzeo sve što je bilo potrebno za ispunjenje, tako da je povjeriocu preostalo samo da činidbu prihvati. Samo izuzetno biće dovoljna i verbalna ponuda. Povjerilac može zapasti u docnju i u slučaju kad mu ispunjenje nije ponuđeno (ipslo iure) ako je vrjeme izvršenja njegove radnje bilo tačno određeno. U tom slučaju docnja nastupa samim protekom roka u kome je trebalo da odgovarajuću radnju preuzme (dies offert pro homine). b)odbijanje povjerioca da primi ispunjenje: povjerilac zapada u docnju kad ne primi ispunjenje obaveze koje mu dužnik ponudi. Povjerilac ne izvršava bilo koju radnju od koje, fizički ili pravno, zavisi dužnikovo ispunjenje obaveze prema njemu. Povjerilac dolazi u docnju ako odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spreči. I kad je spreman da prihvati ispunjenje dužnikove obaveze ali ne nudi istovremeno ispunjenje svoje dospjele obaveze iz uzajamnog ugovora. U tom slučaju on dolazi u dužnikovu docnju. c)Krivica povjerioca: za povjerilačku kao i za dužničku docnju, nije uslov krivica. Riječ je o nemanju objektivnih razloga koji bi mogli pravdati povjeriočevo odbijanje da primi ispunjenje obaveze. Zavisi od okolnosti. Posljedice povjeriočeve docnje: usljed povjeriočeve docnje obligacija se ne gasi. Dužnik ostaje u obavezi i dalje, ali se njeogv pravni položaj donekle poboljšava. a)prestanak dužnikove docnje: kad povjerilac zapadne u docnju, prestaje docnja dužnikova. Ako je dužnik bio ranije zapao u docnju i ako ponudi ispunjenje i primarne i sekundarne obaveze koje su posljedica docnje, povjeriočeva docnja isljučuje docnju dužnikovu. Prestaje teći kamata, dužnik se može osloboditi plaćanja ove kamate samo deponovanjem glavnice. b)prelaz rizika sa dužnika na povjerioca: ako je dužnik dugovao da preda individualno određenu stvar poslje docnje povjerioca, rizik slučajne propasti ili oštećenja prelazi sa dužnika na povjerioca. c)obaveza povjerioca da nadoknadi štetu dužniku: dužan je da nadoknadi štetu nastalu usljed docnje za koju odgovara, kao i troškove oko daljeg čuvanja stvari.

d)pravo dužnika da deponuje ili proda dugovanu stvar: kad povjerilac zapadne u docnju, dužnik može stvar deponovati kod suda, može zahtjevati od suda da odredi lice kome će predati stvar da je čuva o trošku i za račun povjerioca, kao i da stvar proda. d)pravo dužnika da odustane od ugovora: kad se dužnikova obaveza ne sastoji u predaji stvari nego u vršenju usluge, on nije u stanju da se nje oslobodi ni deponovanjem ni prodajom. Jedino može odustati od ugovora. Prestanak docnje (purgatio morae): može prestati gašenjem tražbine, kad se naknadno ugovori novi rok ispunjenja, povlačenjem ponude za ispunjenje od strane dužnika, naknadnom izjavom povjerioca da je spreman da primi ispunjenje obaveze i da dužniku nadoknadi štetu zbog docnje. Prestankom povjeriočeve može nastati dužnikova docnja. Posljeidce docnje prestaju samo za ubuduće. MJEŠANJE POVJERIOCA U DUŽNIKOVA IMOVINSKA PRAVA 1.Pojam i svrha mješanja: povjerilac je ovlašćen da sovje potraživanje naplati iz cjelokupne imovine dužnikove. Zato se i kaže da povjerilac ima opštu zalogu na imovini dužnikovoj, sadašnjoj i budućoj. Nedostaju dvije najbitnije osobine prava zaloge: pravo prvenstvene naplate i pravo sleđenja. Cjelokupna imovina dužnikova služi za naplatu, zbog toga povjeriocu nije svejedno šta se zbiva sa dužnikovom imovinom: da li se ona smanjuje ili povećava. Povjerilac je ovlašćen da se pod određenim uslovima umješa u imovinskopravne odnose svog dužnika. Postupci dužnikovi koji vode ka njeogvoj insolventnosti. Cilj mješanja jeste da se sačuva, dostigne dužnikova platežna sposobnost, ima karakter mjera zaštite. Dvije vrste mješanja: da upotrebi dužnikova zanemarena prava i da pobija dužnikove pravne radnje kojima se njegova imovina umanjuje. Ima pravo zadržavanja dužnikove stvari koja se kod njega nađe. 2.Upotreba dužnikovih prava: Pojam i uslovi upotrebe dužnikovih prava: dužnik može da se uzdrži od upotrebe ugovornih prava zato što zna da se rezultatom neće koristiti on već njegov povjerilac. Tužba koju podiže povjerilac u ovom slučaju naziva se posredna ili indirektna tužba ili tužba po sili subrogacije, jer se ona podnosi umjesto dužnika i dovodi do istih onih posljedica do kojih bi dovele i odgovarajuće radnje dužnikove. Pravo na upotrebu dužnikovih prava ima svki povjerilac koji od dužnika potražuje nešto neposredno i određeno. Slov je da dužnik bude insolventan, da je njegova imovina nedovoljna z namirenje povjeriočevog potraživanja i da dužnik bude nemaran. Mora se raditi o imovinskim pravima dužnikovim, ne može se mješati u neimovinska pitanja, ali može dati pozitivnu nasljedničku izjavu umjesto dužnika, zahtjevati diobu nasljeđa, primiti legat, vindicirati određenu stvar i sl. Dejstvo upotrebe dužnikovih prava: iz nje se mogu naplatiti svi povjerioci dužnikovi. Upotrebljavajući dužnikovo pravo povjerilac stiče korist podjednako svim povjeriocima. 3.Pobijanje dužnikovih pravnih radnji (actio Pauliana): Pojam i svrha pobijanja: efikasno i često korišćeno sredstvo za mješanje povjerioca u pravne odnose dužnikove. Ide se za tim da se pobijana pravna radnja dužnikova učini bez dejstva samo prema povjeriocu –tužiocu. Svrha pobijanja nije u tome da se proglasi nevažećom cijela pravna radnja i za sva lica, nego da se ona proglasi bez dejstva samo naspram povjerioca koji je pobija, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za njegovo namirenje. U svemu ostalom pravna radnja ostaje i dalje u važnosti. Ko može vršiti pobijanje i protiv koga: pravo na pobijanje ima svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za naplatu, bez obzira kada je ono nastalo: prije ili poslje pravne radnje koja se pobija. Uslov je jedino da dokaže svoj status povjerioca. Nema pravo na pobijanje onaj pobjerilac čija je tražbina uslovna. Pravo pobijanja ima i cesionar i naslednik povjerioca. U formi paulijanske tužbe ili naulijanskog prigovora. Dolazi u obzir kad se pobija dužnikova obaveza prema drugoj strani koja još nije izvršena i čije se izvršenje tek traži, ili kad se u dužnikovoj imovini nađe neka stvar koja je već otuđena pravnom radnjom koja se pobija. U oba ova slučaja

povjerilac može svoje pravo na pobijanje da ostvaruje isticanjem paulijanskog prigovora. Lica protiv kojih se može podići tužba za pobijanje nazivaju se protivnici pobijanja. To su treća ica sa kojima je ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, kao i njihov univerzalni pravni sljedbenici. Pravne radnje koje se mogu pobijati: predmet pobijanja čine sve pravne radnje dužnikove kojima se njegova imovina umanjuje. Širi je od pojma pravnog posla, jer obuhvata i propuštanja zbog kojih je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza. Tužba za pobijanje može se podići samo u određenom roku poslje preduzimanja pravne radnje. U propuštanja koja se mogu pobijati spadaju neisticanje prigovora zastarjelosti, neprekidanje zastarjevanja, neprijavljivanje tražbina u stečajnu masu, nekorišćenje pravnim sredstvima i sl. ne mogu se pobijati propuštanja dužnikova da se obaogati. Posebni uslovi za uspjeh pobijanja: a)oštećenje povjerioca (eventus damnum): povjerilac treba zaista da bude oštećen radnjom koju je dužnik preduzeo. Ako usljed nje dužnik ne bi imao dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevih potraživanja. Ne može se pobijati isplata nesumnjivog i dospjelog potraživanja drugih povjerilaca ili uzimanje zajma u tom cilju. Oštećenje pretpostavlja stvarnu nemogućnost namirenja tražbine povjerioca, što on treba da dokaže. b)dužnikova krivica za oštećenje (consilium fraudis): drugi je uslov da je dužnik stvarno kriv što je onemogućio ili otežao namirenje povjerioca. Mora biti svjestan štetnih posljedica svoje radnje. Dužnikova se krivica ne pretpostavlja, već je povjerilac dužan da je dokaže. Ako dužnik nije radnju preduzeo lično, već preko svog zakonskog zastupnika, tada zastupnik treba da bude kriv za štetu nanjetu povjeriocu. Ako je riječ o ugovornom zastupniku (punomoćniku) potrebna je krivica zastupanog ili zastupnika. b)krivica trećeg lica: je treći uslov. To lice treba da je znalo ili moglo znati da dužnik učinjenim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu. Povjerilac ga mora dokazati. Ukoliko treće lice spada u članove u tzv. sumnjive porodice zakon pretpostavlja da mu je bilo poznato da dužnik učinjenim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu. Ako je treći korist otuđio nekim poslom, mogućnost podizanja tužbe protiv pribavioca zavisi od toga da li je raspolaganje teretno ili dobročino. Ako je teretno uslov je da je pribavilac znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati, a ako je dobročino taj uslov nije potreban. Dejstvo pobijanja: pobijanje ima za cilj da se povjeriocu omogući naplata iz dužnikove imovine koja je otuđena pobijanom pravnom radnjom. Dejstvo pobijanja određeno je njegovim ciljem. Ne ništi se u cjelosti već gubi dejstvo jedino prema tužiocu u mjeri potrebnoj za namirenje njegovih potraživanja. Prema svim ostalim licima njeno dejstvo se ne potire. Protivnik pobijanja smatra se nesavjesnim držaocem: on je dužan vratiti korist koju je izvukao iz stvari i one koje je mogao izvući. On odgovara iz za slučajnu propast ili oštećenje stvari. 4.Pravo zadržavanja (ius retentionis): Pojam i uslovi prava zadržavanja: Povjerilac u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo da je zadrži sve dok njegovo potraživanje ne bude isplaćeno. Uslov je jedino da je riječ o potraživanju koje je dospjelo za naplatu. Povjerilac potraživanja koje nije dospjelo ima pravo zadržavanja samo u slučaju kad je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Pravo zadržavanja zavisi od toga kako je stvar izašla iz dužnikove državine i koja je vrsta stvari u pitanju. Stvar koja je izašla iz njegove državine bez njegove volje mora se vratiti dužniku ako on to zahtjeva. Ne mogu se zadržati ove stvari: punomoćje dobijeno od dužnika ili druge njegove isprave, legitimacije, prepiske i slične stvari, kao i druge stvari koje se ne mogu izložiti prodaji. Dejstvo upotrebe prava zadržavanja: prije nego što pristupi naplati dužan je da o svojoj namjeri blagovremeno obavjesti dužnika. Cilj ovog obavještenja je da se dužniku pruži prilika da svoju obavezu ispuni i tako spreči prodaju stvari. DEO ŠESTI

GAŠENJE OBLIGACIONIH ODNOSA: Obligacioni odnos tvori pravnu zapovjest dužniku da se ponaša na određen način, dok njegovo gašenje dovodi do prestanka važenja te zapovjesti. Ovaj odnos traje dok se ne postigne cilj kome on služi. Gašenje OO ne izaziva samo jedan uzrok, nego više njih. Načini gašenja OO mogu se svrstati u dvije grupe: gašenje usljed namirenja povjerioca i gašenje bez namirenja povjerioca. U prvu grupu spadaju ispunjenje, deponovanje i prodaja dugovane stvari, a u drugu svi ostali načini gašenja. ISPUNJENJE ILI ISPLATA 1.Pojam ispunjenja ili isplate: pod isplatom treba razumjeti izvršenje dugovane činidbe. Time se potpuno zadovoljava interes povjerioca koji je bio cilj OO, a dužnik se ujedno oslobađa obaveze. Sadržina ispunjenja zavisi od onoga što se duguje. Ispunjenje treba shvatiti kao fizičku radnju a ne kao pravni posao, nije potrebna aktivna volja dužnika niti pasivna volja povjerioca. 2.Opšta pravila o isplati: Subjekti isplate: dva lica: jedno koje vrši isplatu i durgo koje isplatu prima. a)lice koje vrši isplatu: naziva se isplatilac. To može biti dužnik koji je dužan i ovlašćen da obavezu ispuni. Lice koje je posl. sposobno. Desi li se da isplatu izvrši posl. nespos. njegov staralac ima pravo da je osporava i da zahtjeva povraćaj isplaćenog iznosa. Kad su u pitanju obaveze koje su vezane za ličnost dužnikovu, njih mora ispuniti sam dužnik. Ako nije riječ o činidbama ove vrste, dužnik može ovlastiti nekog trećeg ili mu dati nalog da njegovu obavezu ispuni. Dužnik odgovara za njega kao za svog pomoćnika u ispunjenju. Dužnik jedino ne odgovara za trećeg koji vrši isplatu duga bez njegovog znanja, odnosno saglasnosti. U tom slučaju povjeriocu će odgovarati samo treće lice, po pravilima koja važe za neugovornu odgovornost. b)isplata sa subrogacijom: kad treće lice ispuni obavezu on je definitivno ugašena prema povjeriocu, dužnik ne mora biti oslobođen obaveze. Treće lice može zauzeti mjesto isplaćenog povjerioca, tako da dužnik duguje njemu ono što je dotle dugovao povjeriocu. Isplaćeno potraživanje može preći na isplatioca – isplata sa subrogacijom. Dvije vrste subrogacije: zakonska i voljna. Zakonska je u korist liva koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena (npr. jemac i zalogodavac). Voljna subrogacija nastaje na osnovu ugovora između isplatioca i povjerioca. Određuje se da li će ispunjeno potraživanje preći na isplatioca sa svim ili samo sa nekim sporednim pravima. U svakom slučaju do subrogacije dolazi u času isplate. Isplata sa subrogacijom ima dvostruko dejstvo: dužnik se oslobađa obaveze prema povjeriocu, a isplatilac preuzima povjeriočeva prava prema dužniku. Sa povjerioca na isplatioca prelaze i sporedna prava kojima je ispunjenje potraživanja osigurano. Povjerilac je dužan da isplatiocu preda sredstva kojima se potraživanje dokazuje ili osigurava. Nije dužan da mu preda i stvar koju je primio u zalogu, osim ako zalogodavacna to pristane. Obavezan je da stvar drži i da je čuva za račun isplatioca. Za dužnika isplata sa subrogacijom znači promjenu povjerioca. Sve što je dotle dugovao starom povjeriocu, dugovaće sada isplatiocu. c)lice kome se vrši isplata: dug se mora ispuniti povjeriocu ili njegovom zastupniku, ako se isplati trećem licu, potraživanje nije ugašeno. Isplata se može izvršiti jedino poslovno sposobnom licu, samo izuzetno posl. nesposobnom povjeriocu:ukoliko je to za njega bilo korisno ili ukoliko se pored isplate još nalazi kod njega. Postojanje uslova dokazuje dužnik. Dug se može isplatiti i trećem licu, ako: su dužnik i povjerilac tako ugovorili, je tako određeno zakonom ili sudskom odlukom, je tako odredio sam povjerilac (asignacija), je treće lice cedent a dužnik ne zna za cesiju, je povjerilac naknadno odobrio isplatu trećem ili se njome koristio. Mjesto isplate: to je mjesto u kome dugovanu radnju treba preduzeti. Određuje zakon ili pravni posao. Ono se može odrediti po svrsi posla, prirodi obaveze ili ostalim okolnostima. Novčane obaveze se određuju prema mjestu sjedišta – prebivališta povjerioca.

Vrijeme isplate: može biti određeno apsolutno (dies crtus quando) ili relativno. Apsolutno je određeno kad je fiskirano kalendarski, a relativno kad se vezuje za neki događaj. Vrijeme isplate može biti određeno ugovorom, zakonom ili jednostranom izjavom volje dužnika, odnosno povjerioca. Rok ispunjenja može se odrediti s obzirom na svrhu posla, prirodu obaveze i ostale okolnosti. Kad je rok određen, prije njega niti povjerilac može zahtjevati isplatu niti dužnik može ponuditi povjeriocu. Zakon dopušta izuzetke od ovog pravila u korist obje strane. Međuinteres je odbitak koristi koje ima povjerilac što mu je dug ranije isplaćen. Povjerilac ima pravo da zahtjeva ispunjenje prije roka u tri slučaja: kad mu dužnik nije dao obećano osiguranje, kad na zahtjev povjeriočev nije dopunio osiguranje smanjeno bez njegove krivice, kad je rok ugovoren isključivo u povjeriočevom interesu. Ako se plaćanje vrši preko banke ili druge organizacije kod koje se vodi račun povjerioca, smatra se da je dug izmiren kad banci, kod koje se vodi račun stigne novčana doznaka u korist povjerioca ili nalog (virman) dužnikove banke da odobri računu povjerioca iznos označen u nalogu. Kad je ugovoreno plaćanje preko pošte, smatra se da je dužnik izmirio svoju obavezu uplatom dužnog iznosa pošti, a ako ovakav način plaćanja nije ugovoren, dug je izmiren kad povjerilac primi novčanu doznaku. Ako je propisano ili ugovoreno plaćanje čekovnom uplatnicom na određen račun, isplata se smatra izvršenom onda kad dužnik uplati dugovani iznos u korist označenog računa. Predmet isplate: može biti samo ona činidba koju dužnik duguje. Ukoliko dužnik preda kao isplatu neku stvar koju ne duguje, povjerilac, ako je bio u zabludi, ima pravo da je vrati dužniku i da od njega zahtjeva dugovanu stvar. Ako se duguje predaja stvari određene po rodu, mora se dati stvar srednje kakvoće. Ali ako je dužniku poznata svrha kojoj ona treba da posluži, dužan je da dade stvar odgovarajućeg kvaliteta. Dužnik je obavezan da dug isplati odjednom, a ne u djelovima. Povjerilac je dužan da primi djelimičnu isplatu, osim u tri slučaja: kad priorda obaveze nalaže drugačije, kad je to ugovoreno, kad mu se nudi isplata novčanog duga a nema poseban interes da djelimično ispunjenje odbije. Zamjena obostranom saglasnošću je dopuštena. Dužnik i povjerilac mogu se naknadno sporazumjeti da se umjesto prvobitno dugovane činidbe izvrši neka druga, te da se tako obaveza ugasi, tad je riječ o zamjeni ispunjenja. Pristanak povjerioca na zamjenu je definitivan. Ako ima materijalne ili pravne nedostatke, dužnik odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari date umjesto onog što je prvobitno dugovao, ako i prodavac. Povjerilac u tom slučaju može zahtjevati ispunjenje prvobitnog potraživanja i nadoknadu štete. Jedino od jemca ne može više zahtjevati namirenje prvobitnog potraživanja, jer su oni obavješteni da je dug izmiren surogatom. Davanje radi ispunjenja postoji kad dužnik preda povjeriocu neku svoju stvar ili mu ustupi svoje potraživanje u cilju da povjerilac stvar proda, pa da se iz onog što dobije namiri za svoje potraživanje od dužnika, a eventualni višak mu vrati. Obaveza se ne gasi, a povjerilac ima ulogu dužnikovog punomoćnika, pa zato davanje radi ispunjenja nije surogat isplate. Isplata novčanih obaveza: novčana obaveza je ona koja glasi na izvjesnu svotu novca. Pošto je novac stvar određena po rodu duguje se određena suma ili vrijednost novčanica. Dvije teorije naminalistička i valoristička. Po nominalističkoj teoriji dužnik treba da plati sumu čija je kupovna moć ravna kupovnoj moći koju je u vrijeme nastanka obaveze imala suma koju nominalno duguje. Dužnik je obavezan da isplati onaj iznos novca na koji obaveza glasi, izuzev kad je posebnim propisom određeno nešto drugo. Plaćanje u zlatu je zlatna klauzula, a strana valuta je valutna klauzula. Njihova isplata može se zahtjevati samo u domaćem novcu, a dozvoljeno je ugovaranje i klauzule klizne skale. Pošto je rok za ispunjenje novčanih obaveza određen u interesu dužnika, on može te obaveze ispuniti i prije roka. Ako ispunjava obavezu prije roka nema pravo da od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obaveze, osim ako je na to ovlašćen ugovorom ili to proizilazi iz odgovarajućih običaja. Dužnik može biti obavezan da plati i ugovorenu kamatu. Ugovorna kamata između fizičkih lica može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge

po viđenju. Ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, dužnik duguje najveću dozvoljenu kamatnu stopu. Kamata se obračunava samo na glavnicu, ne i na dospjelu neisplaćenu kamatu. Ništava je odredba ugovora kojom se ugovora kamata na kamatu. Uračunavanje isplate: ili imputacije isplate – kad povjerilac ima više jednorodnih potraživanja od istog dužnika, a ono što dužnik plati nije dovoljno da se podmire sva potraživanja. Ako nema sporazuma ili jednostrane izjave dužnikove, zakonodavac propisuje sljedeće: tražbine se namiruju najprije po redosljedu dospjeća; ako je više tražbina dospjelo istovremeno, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbjeđene, a kad su sve obezbjeđene podjednako, prvo se namiruju one koje su dužniku na najvećem teretu; ako su obaveze u svemu navedenom jednake namiruju se redom kako su nastale, a ako su nastale istovremeno ono što je dato na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno veličini njihovih iznosa; ako se pored glavnice duguju i kamate i troškovi, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavica. Dokazivanje isplate: dužnik je dužan da dokaže da je obavezu ispunio. Dokaz je priznanica o primljenoj isplati. To je pismena isprava kojom povjerilac potvrđuje da je primio isplatu kojom je njegova tražbina namirena. Svako ko ispuni obavezu ima pravo da zahtjeva da mu povjerilac (o svom trošku) izda o tome priznanicu. Dužnik može deponovati kod suda predmet svoje obaveze. Priznanica u rukama dužnika povlači relativnu pretpostavku da je dug ugašen. Pretpostavlja se da su isplaćene i kamate i sudski troškovi, ako ih je bilo. Isplata se može dokazivati i obveznicom, dužnik može pored priznanice zahtjevati od povjerioca da mu vrati obveznicu. Povjerilac nije dužan da je vrati ukoliko je ovaj ispunio samo djelimično svoju obavezu. 3.Deponovanje i prodaja dugovane stvari Deponovanje dugovane stvari: a)pojam i uslovi deponovanja: isplata duga vrši se povjeriocu ili licu koje je on za to ovlastio. Dužnik ima mogućnost da se obaveze oslobodi i polaganjem (deponovanjem) stvari kod suda. To pravo imaju i treća lica – to je izuzetak koji zakon dopušta, a razlozi su na strani povjerioca. Ono se može izvršiti u sljedećim slučajevima: kad je povjerilac u docnji sa prijemom ispunjenja; kad je povjerilac nepoznat; kad je neizvjesno ko je povjerilac; kad je nepoznato povjeriočevo mjesto boravka i kad je povjerilac posl. nesposoban a nema zaknoskog zastupnika. Potrebna su i dva opšta uslova: tiču se same stvari i suda kod koga se ono vrši. Stvari moraju biti za to podesene – mrtve i pokretne stvari koje ne zauzimaju veliki prostor i lako se čuvaju (hartije, dragocjenosti i sl.). Sud mora biti stvarno nadležan u mjestu isplate, osim kad su razlozi ekonomičnosti ili priroda posla u pitanju. Dužnik je obavezan da isplati nadoknadu povjeriocu ako je ovaj deponovanjem kod drugog suda pretrpio štetu. Ako dužnik zna ko mu je povjerilac i gdje je mjeso njegovo boravka, on treba da ga obavjesti o izvršenom deponovanju. b)posljedice deponovanja: dužnik se oslobađa obaveze od časa deponovanja. Ako je bio u docnji prestaje docnja i prestaje teći kamata (ugovorena ili zatezna). Povjerilac snosi i troškove deponovanja, ukoliko oni prelaze troškove isplate koje je dužnik dužan da snosi. Dužnik može opozvati deponovanje, pa se to smatra kao da deponovanja nije ni bilo, a njegovi sadužnici i jemci ostaju u obavezi. Dužnik gubi pravo da uzme stvar u tri slučaja: ako se izjavom sudu odrekao tog prava, ako je povjerilac izjavio da uzima položenu stvar i ako je prvavosnažnom odlukom utvrđeno da polaganje zadovoljava uslove urednog ispunjenja. Deponovanje predstavlja odnos koji se tiče polagaoca (deponenta), suda (čuvara) i povjerilaca. Ono je slično ugovoru u korist trećeg. Sud može predati povjeriocu položenu stvar samo pod uslovima koje je dužnik odredio. Predajom stvar ipovjeriocu ne prenosi se i pravo svojine na nju, jer je povjerilac to pravo stekao već u trenutku deponovanja. Prodaja dugovane stvari: dužnik se može osloboditi obaveze i prodajom dugovane stvari, a dobiveni novčani iznos, po odbitku troškova prodaje, pololožiti kod suda. Stvari što pripadaju

dužniku i na koje je trebalo prjenjeti pravo svojine povjeriocu. Dužnik se može njime (pravom) koristiti samo u dva slučaja:ako je stvar nepodesena za čuvanje ili ako su troškovi potrebni za čuvanje ili održavanje neprimjerni njenoj vrijednosti. Prodaja se vrši javnim putem, ako stvar ima tekuću (tržišnu) cjenu ili ako je male vrijednosti, dužnik je može prodati i sam. Stvar koja može brzo propasti ili se pokvariti mora se prodati bez odlaganja na najpogodniji način. Dužnik je obavezan obavjestiti povjerioca o namjeravanoj prodaji. Od iznosa dobijenog prodajom odbijaju se najprije troškovi prodaje i troškovi čuvanja, a ostatak se polaže kod suda za povjerioca. PREBIJANJE KOMPENZACIJE 1.Pojam i značaj prebijanja: podrazumjeva gašenje uzajamnih i istovrsnih potraživanja između istih lica usljed potiranja tražbina. Učestvuju najmanje dva lica: jedno koje vrši prebijanje (kompenzant) i drugo sa kojim se vrši prebijanje (kompenzat). Ona zamjenjuje dvije isplate, jer i kompenzant i kompenzat dobijaju ono što otražuju jedan od drugog. Svaka strana plaća sebi ono što duguje drugoj strani. Prebijanjem se izbjegava i rizik da jedna strana ispuni svoju obavezu prema drugoj a da sama ne bude u mogućnosti da od nje naplati svoje potraživanje, bilo zato što je ono zastarjelo ili što je dužnik postao insolventan. Virmanskim računima se prebijaju njihova uzajamna potraživanja, tako da na kraju obračunskog perioda isplaćuju samo eventualnu razliku. 2.Uslovi prebijanja: prebijanjem se mogu ugasiti potraživanja koja udovoljavaju određenim zakonskim uslovima ona koja su kompenzabilna, to su pozitivni i negativni uslovi. Pozitivni uslovi prebijanja: u pozitivne spadaju uzajamnost, istoriodnost, dospjelost i likvidnost tražbina. a)uzajamnost potraživanja: u slučaju kad dužnik potraživanja koje se pobija povjerilac potraživanja sa kojim se prebija. Uzajamn su potraživanja koja postoje između istih lica. Prebiti se može samo vlastito potraživanje i ono prestavlja raspolaganje tražbinom. Izuzetno Zakon dozvoljava i prebijanje potraživanja lica među kojima nema uzajamnosti (npr. jemac može prebiti dužnikove obaveze prema povjeriocu sa dužnikovim potraživanjem od povjerioca). Cesus može prebiti cesionaru ona svoja potraživanja koja je do obavještenja o ustupanju mogao prebiti cedentu. On mu može prebiti čak i svoja potraživanja koja u času kad je obavješten o ustupanju nisu bila dospjela, ukoliko dospjevaju prije roka za ispunjenje ustupljenog potraživanja ili u isto vrijeme. Ako je dužnik bez rezerve izjavio cesionaru da pristaje na ustupanje, ne može mu se više prebiti nikakvo svoj potraživanje prema cedentu. Ako je ustupljeno potraživanje upisano u javne knjige, dužnik može izvršiti prebijanje cesionaru samo ako je cesionar obavješten prilikom ustupanja o postojanju tog potraživanja. I solidarni dužnik može potraživanje svog sadužnika prema povjeriocu prebiti sa povjeriočevim potraživanjem, ali samo za onoliko koliko iznosi dio duga tog sadužnika. b)istorodnost potraživanja:moraju biti istorodna potraživanja, koja glase na novac ili druge zamjenive stvari istog roda i iste kakvoće. Istorodnost može nastati i naknadno. Istorodnost ne znači i jednaku vrijednost potraživanja, ako su nejednake prebijanje se vrši do visine manjeg. Potraživanja mogu ishoditi iz različitih osnova, ni razlika po mjestu ispunjenja ne sprečava njihovu jendostornost. Ako je dozvoljeno da se ispunjenje obaveza koja glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti zahtjeva u domaćem novcu i prema kursu koji je važio u trenutku ispunjenja obaveze i potraživanje koje glasi na stranu valutu treba smatrati kompenzabilnim. c)dospjelost potraživanja: kako bi bilo prikladno za kompenzaciju, mora biti dospjelo, zato što kompenzacija predstavlja surogat isplate, a ona je ne može izvršiti prije roka. Jedino povjerilac dužnik koji je pao pod stečaj može prebiti svoje potraživanje za potraživanje koje dužnik ima prema njemu i kad ono nije dospjelo (jer potraživanje svih povjerilaca od dužnika u stečaju dospjevaju u času otvaranja stečaja nad dužnikovom imovinom). Tražbine koje se mogu isplatiti prije roka mogu se i prebiti.

d)utuživost i likvidnost potraživanja: (POTRAŽIVANJE KOMPENZANTOVOG) potraživanje lica koje vrši kompenzaciju (kompenzanta) mora biti utuživo. Ovaj uslov objašnjava se time što se prebijanje može izvršiti i protivno volji kompenzata. Neutuživo potraživanje nije kompenzabilno (zastarjelo potraživanje i ono koje je nastalo iz igre i opklade). Zakon smatra da se dug može prebiti ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uslovi za prebijanje. Ako su se uslovi za prebijanje stekli nakon zastarjevanja jednog od potraživanja, prebijanje ne nastaje ako je dužnik zastarjelog istakao prigovor zastarjelosti. (POTRAŽIVANJE KOMPENZATA) ne mora biti utuživo. Kompenzant može i neutuživo potraživanje kompenzatovo isplatiti prebijanjem sa svojim potraživanjem. Negativni uslovi prebijanja: a)isključenje mogućnosti prebijanja voljom zaintersovanih strana: izvodi se iz principa slobode ugovaranja. Putem ugovora strane mogu isključitit mogućnost kompenzacije svojih potraživanja. b)isključenje mogućnosti prebijanja zakonom: potraživanje koje se ne može zapleniti; potraživanje stvari ili vrednosti stvari koje su dužniku bile date na čuvanje ili na posudu; potraživanje nastalo namjernim prouzrokovanjem štete;potraživanje nadoknade štete pričinjene oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti; potraživanje koje ishodi iz zakonske obaveze izdržavanja; dužnik ne može vršiti prebijanje ako je njegovo potraživanje dospjelo tek pošto je neko treći stavio zabranu na povjeriočevo potraživanje prema njemu. 3.Načini prebijanja: po sili zakona, po volji strana i po odluci suda. Prebijanje po sili zakona: prebijanje koje nastaje automatski čim se dvije kompenzabilne tražbine nađu jedna naspram druge. Ona nastaje bez volje i znanja zaintersovanih strana. A pošto je dispozivne prirode, stranke mogu ugovorom isključiti njenu primjenu. Naš zakon ne priznaje automatsku kompenzaciju, već zahtjeva da jedna od strana izjavi da vrši prebijanje. Voljno prebijanje: može biti ugovoreno ili jednostrano. a)ugovoreno prebijanje: pretpostavlja sporazum zainteresovanih strana da prebiju svoja međusobna potraživanja. Nisu potrebni nikakvi naročiti uslovi. Kompenzacija putem ugovora predstavlja obostranu zamjenu ispunjenja. Poseban slučaj ugovora o kompenzaciji jeste ugovor o kontokorentu (tekućem računu) kojim se predviđa automatsko prebijanje potraživanja, bez ikakve izjave o tome. b)jednostrano prebijanje: ova izjava se može dati u bilo kojoj formi. Izjava se može dati samo kad su se stekli svi potrebni uslovi za kompenzaciju. Ako između kompenzanta i kopenzanta postoji više potraživanja koja se mogu ugasiti prebijanjem, kopenzant treba da naznači koja potraživanja želi da kompenzira. Ako on to ne učini, prebijanje se vrši po pravilima koja važe za uračunavanje ispunjenja. Ima retroaktivno dejstvo. Praktični značaj retroaktivnog dejstva izjave o prebijanju veoma je velik, jer nikakvi događaji koji su nastali od trenutka kad su se stekli zakonski uslovi za kompenzaciju pa do davanja izjave nemaju pravni značaj. Izjava da se želi izvršiti prebijanje može se dati i u parnici pred sudom. To čini obično tuženi koji prigovara potraživanju tužioca. Umjesto prigovora kompenzacije, tuženi može da podigne protivtužbu zahtjevajući njome naplatu svojeg potraživanja od tužioca. U oba ova slučaja sud će donjeti odluku i o kompenzaciji, pa se zato govori o sudskoj kompenzaiciji. 4.Dejstvo prebijanja: prebijanje dovodi do definitivnog gašenja oba potraživanja. Ako jedno potraživanje postji, a drugo ne postoji, prebijanje ostaje bez dejstva, i ono koje je postojalo nije ugašeno. Da bi se oba potraživanja ugasila, uslov je da su ona jednake vrijednosti. Ako su potraživanja nejednako vredna, dolazi do gašenja samo manjeg dok se veće samo smanjuje za iznos tog manjeg. OSTALI NAČINI GAŠENJA OO 1.Oproštaj duga Pojam i uslovi oproštaja duga: Povjerilac može i da se odrekne svoga potraživanja te tako ugasi oo, to se naziva oproštaj ili otpust duga. Za odricanje od stvarnih prava dovoljna je jednostrana

izjava njihovog imaoca, a za odricanje tražbenih prava potreban je sporazum povjerioca i dužnika. Dužnik može imati razloge da ne pristane na oproštaj:zato što hoće dug da plati, što smatra da je dug već ugašen i sl. Oproštaj može usljediti na osnovu postignute saglasnosti dužnika i povjerioca, zaključenjem ugovora o oproštaju. Povjerilac može dug oprostiti u cjelosti ili djelimično. Nije potrebna neka naročita forma ugovora. Ponuda za ugovor o oproštaju može se učiniti i prećutno (vraćanjem obveznice dužniku). Ovaj ugovor nema uvjek isti osnov. To je najčešće dobročin pravni posao kojim povjerilac čini poklon dužniku. Može biti zaključen i kao apstraktni ugovor, bez navođenja njegovog osnova. Dejstvo oproštaja duga: oproštaj duga može učiniti samo onaj povjerilac koji je u stanju da slobodno i punovažno raspolaže svojim potraživanjem. Tražbina se gasi u cjelosti. Opštim oproštajem duga gase se sva povjeriočeva potraživanja prema dužniku, izuzev onih za koja povjerilac nije znao da postoje u času kad je oproštaj učinio. Oproštaj duga jendom solidarnom dužniku dovodi do gašenja tražbine jedino prema njemu lično, dok se obaveza ostalih solidarnih dužnika samo smanjuje srazmjerno tom njegovom djelu. Ali ako je oproštaj učinjen in rem, gasi se obaveza svih solidarnih dužnika prema povjeriocu. Oproštaj duga jemcu ne oslobađa glavnog dužnika, dok oproštaj glavnom dužniku oslobađa jemca. Kad ima više jemaca pa jednog povjerilac oslobodi obaveze, ostali ostaju u obavezi, ali se njihova obaveza umanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jemca. Oproštaj duga ne može biti na štetu stečenih prava trećeg lica. Ono što se postiže oproštajem duga može se postići i tzv. negativnim priznanjem, tj. kad povjerilac prizna da dug ne postoji ili da ne postoji obligacioni odnos iz kojeg bi dug mogao ishoditi. To on obično čini kad je dug neizvjestan ili kad ga dužnik osporava (eventualni oproštaj). Moguć je i oproštaj sa slbijim dejstvom (pactum de non petendo). U slučaju kad povjerilac jednostrano obeća dužniku da neće od njega traži naplatu potraživanja. Dužnik se na ovaj način ne oslobađa obaveze, već stiče samo mogućnost da istakne odgovarajući prigovor povjeriocu ako mu on zatraži isplatu. Povjerilac može takvo obećanje dati za određeno ili neodređeno vrijeme. Za razliku od pactum de non petendo ne ukida sporedna prava povjeriočeva niti pravo na prebijanje. 2.Prenov ili novacija: Pojam i značaj novacije: novacija se sastoji u sporazumu dužnika i povjerioca da svoj obligacioni odnos ugase i zamjene ga novim odnosom. Primjenjuje se naročito u slučaju kad se neki nejasan ili neizvjestan obligacioni odnos hoće zamjeniti novim, ili kad se apstraktnom i dospjelom dugu želi produžiti rok važenja. Sa eknonomskog stanovišta novacija predstavlja preinačenje starog oo u novi koji ima isti ili sličan ekonomski cilj. Pravno gledano ona se sastoji u zasnivanju nove obaveze koja staru gasi. Zamjenom ispunjenja dužnik se definitivno oslobađa obaveze prema povjeriocu, dok kod novacije on duguje i dalje, samo novu obavezu. Poravnanje je ugovor između strana kojim se otklanja spor ili neizvjesnost o pravnom odnosu. Stvara nov osnov tužbe, jer poravnanje nema za cilj novaciju, već da nesigurno i sporno pravno stanje među stranama učini sigurnim i nespornim. Pri tome ne nastaje nikakva nova obaveza. Uslovi novacije:4 uslova: da postoji namjera strana da izvrše novaciju; da postoji stari obligacioni odnos; da se zasniva novi oo; da postoji razlika između starog i novog oo. a)namjera da se izvrši novacija: dužnik i povjerilac treba da izraze namjeru da su voljni za novaciju. Namjera mora biti nedvosmisleno izražena. Nema novacije u slučaju kad povjerioac primi od dužnika potpisanu mjenicu ili ček na ime postojećeg duga, osim ako je drukčije ugovoreno. Lica moraju biti posl. sposobna. b)postojanje starog oo: potrebno je da postoji stari oo koji se novira. Kad je ranija obaveza bila samo rušljiva novacija je punovažna ako je dužnik znao za nedostatke obaveze. Stara tražbina može biti i neutuživa (npr. zastarjela).

c)stvaranje novog oo: cilj novacije je da se stari oo zamjeni novim. Stari se gasi pod uslovom da nastane novi, a novi nastaj samo ukoliko je stari novacijom ugašen. Gašenje starog i stvaranje novog oo rezultat su jednog jedinog čina. d)razlika između starog i novog oo: potrebno je da se oni razlikuju prema predmetu ili prema osnovu obaveze. Novacija se može izvršiti samo putem osnova ili predmeta oo, ne i nekog drugog njegovog sastojka.novacija putem zamjene predmeta obaveze postoji kad se strane dogovore da dužnik, umjesto činidbe koju je dotle dugovao, duguje ubuduće neku drugu činidbu. Moguće je da se novacija izvrši promjenom i predmeta i osnova. Nema novacije ako se sporazumom povjerioca i dužnika mjenja odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, ako se naknadno ugovara kamata, ugovorena kazna ili neko drugo osiguranje tražbine i sl. Dejstvo novacije: sa ranijom obavezom prestaje i zaloga i jemstvo ako ih je bilo, izuzev ako je sa jemcem ili zalogodavcem drugačije ugovoreno. Od trenutka novacije međusobni položaj strana određuje se prema novom oo. Prigovori protiv starog ne mogu se isticati i protiv novog. Ako je dužnik bio u docnji sa obavezom iz starog oo, nije u docnji sa obavezom iz novog. 3.Sjedinjenje (confusio): Pojam i uslovi sjedinjenja: ako se tražbina i dug steknu u istom licu, tj. ako ono postane i dužnik i povjerilac iste tražbine, nastaje sjedinjenje. Do sjedinjenja dolazi usljed univerzalne sukcesije – kad dužnik nasljedi svoga povjerioca ili povjerilac dužnika. Sjedinjenje je moguće i preko singularne sukcesije – ustupanjem tražbine dužniku i u slučaju spajanja pravnih lica ili pripajanja. Pretpostavka je da su lica bila u ulozi povjerioca i dužnika. Od sjedinjenja treba razlikovati nepravo sjedinjenje – sticanje više prava ili više obaveza u istog lica. Dejstvo sjedinjenja: sjedinjenje dovodi do konačnog gašenja oo. Sjedinjenje ne dovodi do gašenja obaveze upisane u javne knjige, osim ako je upisano i brisanje. Gašenje oo usljed sjedinjenja ne mora biti definitivno u svakom pojedinačnom slučaju, već može oživjeti ako se sjedinjenje poništi. ZASTARJEVANJE TRAŽBINA 1.Pojam i svrha ustanove zastarjevanja: mogućnost da se zahtjeva ispunjenje tražbine vremenski je ograničena usanovom zastarjelosti. Usljed zastarjelosti tražbina se obesnažuje, jer postaje utuživa samo uslovno: ukoliko tuženi dužnik ne istakne prigovor zastarjelosti. Ako dužnik plati dug ne znajući da je on zastario, nema pravo da zahtjeva povraćaj onoga što je dao. On nije učinio ni poklon niti je platio nedugovano, pa se ni povjerilac nije neosnovano obogatio. Sud se ne bavi pitanjem zastarjelosti po službenoj dužnosti. Dužnik ne može da se odrekne prava na isticanje prigovora zastarjelosti prije nego što zastarjelost nastupi. Zastarjevaju sva potraživanja (osim zakonskog prava na izdržavanje). Kad zastari glavno, zastariće i sporedna potraživanja (kamata, plodovi, troškovi i ugovorne kazne). Dva razloga zastarjelosti: smatra se da je ona u javnom interesu, jer obezbjeđuje pravnu sigurnost i pravni mir; počiva na vjerovatnoći da tražbina koja vezuje za neko zbivanje iz dalje prošlosti ili nije ni nastala ili je već ugašena. Štetne posljedice zastarjelosti treba pripisati u krivicu povjeriocu, jer se on nije brinuo da očuva svoje pravo. 2.Vrijeme potrebno za zastarjelost: 4 roka: od deset, pet, tri i godinu dana. Opšti rok zastarjelosti je 10 godina, u njemu zastarjevaju sva potraživanja. U roku od 10 zas.:sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom dr. drž.org. ili poravnanjem pred sudom, pa i ona za koja zakon inače utvrđuje kraći rok zastarjelosti. I potraživanja po osnovu osiguranja života u svakom slučaju zastarjevaju u ovom roku. Za pet zas.: sama prav iz kojih proističu povremena potraživanja, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslje kog dužnik nije vršio davanja i potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života. U roku od tri: potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, potraživanje kamata, ali ne važi za otplate u ratama i druga djelimična ispunjenja. Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o

prometu robe, potraživanja nadoknade štete, osim ako je ista počinjena krivičnim djelom, potraživanja osiguravaoca iz ug. o osiguranju. U roku od jedne: potraživanja nadoknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, održavanje čistoće, potraživanja radio stanice i rtv takse, telegrava i telefona, pošte, kao i za povremene publikacije. Zastoj zastarjevanja: određene činjenice sprečavaju zastarjevanje, a one bi bile zbog bliskosti lica: između supružnika, između roditelja i djece dok traje roditeljstvo, između štićenika i staraoca dok traje starateljstvo, između lica koja su u vambračnoj zajednici, dok zajednica traje; zatim zbog mobilizacije; u pogledu potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu od poslodavc ili članova njegove porodice koji zajedno sa njim žive, sve dok zaposenje traje; zastarjevanje ne teče ni za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog neotklonjivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze. Prekid zastarjevanja: ono se prekida kad dužnik prizna dug dablanjem otplate, plaćanjem kamate ili davanjem povjeriocu nečeg radi osiguranja potraživanja. Podizanjem tužbe i svkom durgom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili dr. nadležnom org., u cilju osiguranja, utvrđivanja ili ostvarenja potraživanja. Ako povjerilac odustane od tužbe ili druge radnje koju je preduzeo, smatra se da prekid zastarjevanja nije nastupio, niti u slučaju kad povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili ako je preuzeta mjera izvršenja ili osiguranja tražbine bude poništena. Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili zbog kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od mjesec dana od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom. Poslje prekida, zastarjevanje počinje teći iznova. Zastarjevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od trenutka priznanja, a ono koje počinje teći iznova poslje prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena kojliko je zakonom određeno. Ako je prekid nastao priznanjem duga od strane dužnika, a povjerilac i dužnik su se sporazumjeli da izvrše novaciju, novo potraživanje zastarjeva za vrijeme koje je određeno za njegovu zastarjelost. 3.Posljedice zastarjelosti:ona je razlog gašenja manjeg stepena. Zastarjelost ne ukida tražbinu, već jedino njenu utuživost. Povjerilac zastarjelog potraživanja koje je osigurano zalogom ili hipotekom može se čak i namiriti iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. 4.Prekluzija: podrazumjeva se gubitak nekog subjektivnog prava usljed proteka određenog roka. Riječ je o pravu na tužbu ili na neku drugu pravnu radnju koja je potrebna da bi se određeno subjektivno pravo moglo upotrebiti. Jemac se oslobađa od odgovornosti ako povjerilac, na njegov poziv, poslje dospjelosti potraživanja ne zahtjeva ispunjenje od glavnog dužnika u roku od mjesec dana od tog poziva. Protekom prekluzivnog roka, za razliku od roka za zastarjelost, pravo se gasi. Prekluzivne rokove određuje zakon ili sud, a mogu biti određeni i pravnim poslom. Za njih ne važe pravila o zastarjelosti. Kod prekluzivnih rokova nema ni obustave ni prekida, a sud o njima vodi računa i po službenoj dužnosti. DEO SEDMI OBLIGACIONI ODNOSI SA VIŠE DUŽNIKA ILI POVJERILACA: Kad učestvuju dva lica kaže se da je oo prost, a kad učestvuje više lica onda je složen. Takav izgled on može ima već od trenutka postanka (kad više lica prouzrokuje štetu drugom) ili ga zadobije docnije (kad više njih nasljede povjerioca ili dužnika). U zavisnosti od toga i obligacioni odnos je upojedinačen ili združen. UPOJEDINAČENI ILI PODJELJENI OO Ono što dužnik duguje može biti djeljivo ili nedjeljivo. Djeljivo je ako se može podjeliti i ispuniti u djelovima tako da se ne gubi ništa od vrijednosti predmeta. I djeljivu obavezu više dužnika može djeliti solidarno. Više povjerilaca mogu ispunjenje djeljive obaveze zahtjevati upojedinačeno ili združeno (solidarno). Ako se oo djeli između njihovih učesnika na onoliko

dugovanja koliko ima dužnika ili na onoliko potraživanja koliko ima povjerilaca, riječ je o upojedinačenom ili podjeljenom oo. 1.Više dužnika djeljive obaveze: kad više dužnika duguje pretpostavlja se da duguju podjeljeno, da svaki odgovara samo za određeni dio obaveze (ukoliko nije drugačije određeno). Za dužnike djeljive obaveze koja je nastala na osnovu ugovora o privredi ZOO propisuje pretpostavku solidarnosti. 2.Više povjerilaca djeljive obaveze: kad više povjerilaca imaju tražbeno pravo prema dužniku djeljive obaveze, važi pretpostavka da je potraživanje među njima podjeljeno, da svaki od njih može zahtjevati samo jedan dio ukupnog potraživanja. Iako nastaju iz istog ugovora, potraživanja povjerilaca ne zavise jedno od drugog. Svaki povjerilac može svojim potraživanjem slobodno raspolagati: otuđiti, zaožiti, novirati, prebiti ili naplatiti. Ako ga naplati, zadržava za sebe sve što je dobio. SOLIDARNI ILI ZDRUŽENI OO: Postoji solidarnost dužnika i solidarnost povjerilaca. U oba slučaja oo predstavlja jednu cjelinu, tj. on je nepodjeljen (združen) ili solidaran. 1.Solidarnost dužnika: Pojam i značaj solidarnosti dužnika: solidarnost dužnika imamo u slučaju kad više njih duguju jednu obavezu tako da povjerilac može zahtjevati potpuno ispunjenje od koga hoće, ali kad jedan dužnik ispuni, ona prestaje za sve. OO na osnovu kojeg povjerilac ima određeno tražbeno pravo prema svakom dužniku, a dužnici jedan prema drugome. Povjeriočevo pravo se sastoji iz više pojedinačnih tražbina koje jedna drugoj konkurišu i koje vode i ka ispunjenju jedne jedine činidbe. Samostalnost potraživanja spram svakog solidarnog dužnika ogleda se u tome što povjerilac može svakim od njih posebno raspolagati na bilo koji način. Solidarni dužnici su obavezni da zadovolje isti interes povjerioca, tako da duguju istu činidbu. Nije nužno da njihove obaveze budu po iznosu jednake. Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i sa različitim odstupanjima. Obaveza jednog dužnika može biti osigurana, a drugog neosigurana. Solidarni dužnici moraju biti dužnici istog ranga. Solidarnost dužnika je izuzetak koji mora biti posebno utvrđen zakonom ili ugovorom. Zakon propisuje solidarnu odgovornost više lica koja zajedno prouzrokuju štetu drugome, naručioca i izvođača radova na nepokretnosti, lica na koje pređe neka imovinska cjelina i dotadašnjeg imaoca, roditelja i djece za štetu koju prouzrokuju djeca. Ugovorom se može odrediti solidarnost u svakom pojedinom slučaju i izričito i prećutno. Solidarnost za povjerioca je jedna vrsta ličnog osiguranja tražbine. Odnos solidarnih dužnika prema povjeriocu: povjerilac je ovlašćen da po svom izboru zahtjeva ispunjenje obaveze. On može tražiti isplatu od svih njih istovremeno ili pojedinačno, u cjelosti ili djelimično. Dužnik od koga povjerilac zatraži ispunjenje nema pravo da se pozove i na ostale solidarne dužnike. Ako mu jedan plati cjeli dug, svi se solidarni dužnici oslobađaju obaveze. Oslobođenje nastaje po sili zakona. Ako jedan od dužnika deponuje predmet obaveze ili izvrši prebijanje sa povjeriocem, posljedice deponovanja i prebijanja nastaju za sve solidarne dužnike, ako jedan dužnik isplati samo dio duga povjeriocu, svi dužnici će i dalje solidarno dugovati neisplaćeni dio. Svaki dužnik ima pravo da povjeriocu istakne i objektvne i subjektivne prigovore. Objektivne prigovori su zajednički za sve dužnike čije su obaveze nastale iz istog pravnog osnova (npr. prigovor nevažnosti ugovora zbog nepoštovanja propisane forme, prigovor da je sadržina obaveze nezakonita i sl.). ZOO dopušta solidarnim dužnicima da mogu potraživanje svog sadužnika prema povjeriocu prebiti sa povjeriočevim potraživanjem, ali samo onoliko koliko iznosi dio duga tog sadužnika u solidarnoj obavezi. Ličnim prigovorima svaki dužnik može se koristiti po vlasitom nahođenju, dok se objektivnim prigovorima moraju koristiti svi dužnici, jer su oni u interesu svih. Pošto su obaveze solidarnih dužnika samostalne, pravilo je da jedan dužnik ne može svojim postupcima otežati položaj ostalih sadužnika. Ni docnja jednog

dužnika ni priznanje duga nemaju dejstva prema osalima. Ali kad povjerilac dođe u docnju prema jednom solidarnom dužniku, on je u docnji i prema ostalim. Poravnanje koje je zaključio jedan od solidarnih dužnika sa povjeriocem ne važi za ostale, ali ovi imaju pravo da ga prihvate ako ono nije ograničeno na dužnika sa kojim je zaključeno. Subjektivni razlozi su npr.: 1) oproštaj duga izvršen sporazumno sa jednim solidarnim dužnikom oslobađa obaveze i ostale dužnike. Ako je cilj oproštaja bio da se oslobodi obaveze samo dužnik solidarna obaveza smanjuje se za dio koji prema međusobnim odnosima dužnika pada na njega, a ostali odgovaraju solidarno za ostatak obaveze; 2) novacijom se oslobađaju ostali dužnici, ali ako su ograničili samo na dio obaveze jednog dužnika, obaveza ostalih ne prestaje, nego se smanjuje za taj dio; 3) kad se u jednom licu steknu svojstva povjerioca i dužnika iste solidarne obaveze, obaveze ostalih solidarnih dužnika smanjuje se za iznos djela koji na njega pada; 4) ako zastarjevanje ne teče ili je prekinuto prema jednom dužniku, ono teče za ostale solidarne dužnike i može se navršiti, ali dužnik prema kome obaveza nije zastarila i koji je morao da je ispuni ima pravo da zahtjeva od ostalih dužnika prema kojima je obaveza zastarila da mu nadoknade svaki svoj dio obaveze. Međusobni odnos solidarnih dužnika: ako dug isplati bilo koji od solidarnih dužnika, oo se gasi za sve njih. Time se ne gasi i pravni odnos između solidarnih dužnika. Na osnovu tog odnosa se teret duga raspoređuje na sve solidarne dužnike. Onaj koji izvrši isplatu ima pravo regresa – može tražiti da svi dužnici koji su oslobođeni obaveze snose određeni dio troškova koje je on načinio radi isplate. Ono se stiče isplatom, isplatilac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca. Odgovornost dužnika u ovom slučaju je proporcionalna. Ako je neko od dužnika insolventan njegom dio duga se srazmjerno raspodjeljuje na sve dužnike. Pravo na regres se uvjek pretpostavlja. Interni odnos među solidarnim dužnicima može biti i takav da dužnik koji izvrši isplatu nema pravo regresa (npr. slučaj kad glavni mjenični dužnik plati svoj dug). Njihov odnos zavisi od njihovog sporazuma ili zakona. Ako je solidarna obaveza zaključena u interesu jednog solidarnog dužnika, on je dužan da nadoknadi cjeli iznos obaveze sadužniku koji je namirio povjerioca. Dužnik koji je isplatio cjeli dug ima pravo regresa i od onog solidarnog dužnika kome je povjerilac lično oprostio dug ili ga smanjio. Oproštaj duga važi samo za tog povjerioca i dužnika a ne može pogoršati položaj ostalih solidarnih dužnika. Povjerilac ima pravo da se odrekne svog potraživanja ali nema pravo da utiče na međusobne odnose između ovog i ostalih dužnika. Pravo na regres nema jedino onaj dužnik koji je svojim radnjama pogoršao položaj ostalih dužnika. One se sastoje u propužanju isticanja nekog prigovora protiv povjeriočevog potraživanja na koji imaju pravo svi solidarni dužnici (npr. prigovor neispunjenog ugovora, prigovor zastarjelosti i sl.). 2.Solidarnost povjerilaca: Pojam i zanačaj solidarnosti povjerilaca: solidarnost povjerilaca postoji u slučaju kad je svaki od više njih ovlašćen da od dužnika zahtjeva ispunjenje cjele obaveze. Isplatom jednom povjeriocu dužnik se oslobavđa obaveze prema svim povjeriocima. Ova solidarnost se određuje ugovorom ili zakonom. Ako cjela tražbina bude isplaćena nesavjesnom ili insolventom povjeriocu, time mogu biti oštećeni ostali. Sporazum o solidarnosti povjerilaca ima smisla samo kad su njihovi interesi tako usko povezani da se isplatom jednome zadovoljavaju ujedno i interesi drugoga (supružnici kao solidarni dužnici). Od solidarnosti povjerilaca treba razlikovati slučaj kad više povjerilaca imaju pravo da zahtjevaju ispunjenje obaveze samo za jednog od njih (npr. stipulant i beneficijar prema promitetntu kod ugovora u korist trećeg). Nema solidarnosti ni između povjerilaca od kojih jedan ima primarno, a drugi sekundarno potraživanje prema istom dužniku. Odnos solidarnih povjerilaca prema dužniku: svaki solidarni povjerilac ima nepodjeljeno i samostalno tražbeno pravo na cjelu dugovanu činidbu. Dužnik može ispuniti obavezu povjeriocu koga sam izabere, sve dok neki od njih ne zatraži od njega ispunjenje. Ako ga jedan od njih tuži, može da plati drugome samo ako tužba protiv prvoga bude odbačena. Svaki povjerilac je

ovlašćen da raspolaže cjelom tražbinom u zajedničkom interesu. Niko od njih nema pravo da preduzima one radnje koje idu na štetu ostalih. Pošto svaki povjerilac ima samostalno potraživanje prema dužniku, svaki može njime slobodno raspolagati. To podrazumjeva ne samo pravo da ga naplati, već i da ga ustupi ili založi, pa čak i da ga se odrekne. Ako se dužnik odrekne zastarjelosti prema jednom povjeriocu, to koristi i ostalima. Poravnanje koje je zaključio jedan solidarni povjerilac sa dužnikom ne važi i za ostale. Ali oni mogu da ga prihvate izuzev ako se odnosi samo na dio povjerioca sa kojim je zaključeno. Zakon vodi računa o tome da dužnik duguje sam ojednu činidbu i da može birati kome će je ispuniti. Iz toga proističu sljedeće posljedice: 1)dužnik može izvršiti prebijanje svoje obaveze ne samo sa potraživanjem koje ima od povjerioca koji od njega zahtjeva ispunjenje, već i sa potraživanjem koje ima od nekog drugog povjerioca, ali do visine djela solidarnog potraživanja koje pripada tom povjeriocu. 2)oproštajem duga i novacijom između dužnika i jednog povjerioca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi dio tog potraživanja povjerioca. 3)ako se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih povjrilaca može od njega zahtjevati samo svoj dio potraživanja. 4)kad dužnik zapadne u docnju prema jednom solidarnom povjeriocu, on je u docnji i prema ostalim, docnja jednog solidarnog povjerioca škodi i ostalim. 5)priznanje duga učinjeno jednom povjeriocu koristi svim povjeriocima. Međusobni odnos solidarnih povjerilaca: svaki solidarni povjerilac ima pravo da zahtjeva od onog koji je primio ispunjenje da mu preda dio koji mu pripada. Ako zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno, smatra se da svakom solidarnom povjeriocu pripada jednak dio. Ostali povjerioci imaju pravo regresa samo pod uslovom da je on dobio više nego što mu, shodno njihovom internom odnosu pripada. Ako je dobio samo onoliko koliko iznosi njegov dio, ostali od njega ne mogu zahtjevati ništa. Rizik dužnikove insolventonosti snose podjednako svi povjerioci. Pravo ostalih solidarnih povjerilaca da traže svoj dio postoji u slučaju prebijanja ili oproštaja. OO SA NEDJELJIVIM OBAVEZAMA: Kad se ono što dužnik duguje ne može djeliti na djelove koji imaju ista svojstva kao i ugkupan predmet, obaveza je nedjeljiva (npr. obaveze koje imaju za predmet individualno određenu stvar). Iste se moraju ispuniti odjednom, a mogu učestovati više lica u ispunjenju. 1.Više dužnika nedjeljive obaveze: kad više dužnika duguje nedjeljivu obavezu, oni silom prilika bivaju solidarni dužnici. ZOO propisuje da se na nedjeljive obaveze u kojima ima više dužnika shodno primjenjuju propisi o solidarnim obavezama. 2.Više povjerilaca nedjeljive obaveze: mogu imati potraživanja od dužnika nedjeljive obaveze na osnovu ugovora ili zakona (kad neko uništi stvar koja je bila u svojini dva lica, oba suvlasnika imaju pravo na nadoknadu štete). Može postojati solidarnost samo ako je tako ugovoreno ili zakonom propisano. Ako solidarnosti nema ZOO propisuje da jedan povjerilac može zahtjevati da dužnik obavezu ispuni njemu samo ako je ovalšćen od ostalih povjerilaca da prihvati ispunjenje. Kad takvog ovlašćenja nema, on može tražiti od dužnika da obavezu ispuni svim povjeriocima zajedno ili da je položi sudu. Pošto je zajednica povjerilaca uslovljena nedjeljivošću obaveze, oni postaju potpuno nezavisni jedan od drugog ukoliko obaveza naknadno postane djeljiva. Ako su suvlasnici stvari, svaki može tražiti nadoknadu u visini svog suvlasničkog djela. DEO OSMI ZAMJENA SUBJEKATA OO: U doba rimskog prava vladalo je shvatanje da je zamjena dužnika i povjerioca u oo nedopustiva. Potraživanje i dug bili su nodvojivo vezani za određena lica. Nešto docnije bilo je dopušteno da ih mogu zamjeniti samo njihovi nasljednici, jer se smatralo da oni produžuju ličnost umrloga. Ustupanje potraživanja pravnim poslom među živima rimski pravnici su postigli najprije preko

novacije. Pošto je za novaciju bila potrebna saglasnost dužnika, došli su na ideju o procesnom zastupniku u vlastitom interesu. Licu kome je želio da ustupi potraživanje povjerilac je davao pravo da vodi njegovu parnicu u svoje ime, i da potraživanje čija je naplata priznata zadrži za sebe. Taj mandatum agendi predstavlja cesiju u njenom prvobitnom obliku, dok će ustupanje prava potraživanja putem direktnog ugovora između povjerioca i trećeg biti dopušteno tek u srednjovjekovnom pravu. U imovinu ulaze ne samo stvarna prava već i tražbine. Potraživanjem povjerilac može raspolagati i u korist trećih lica, u kom slučaju ono postaje predmet prometa kao stvarno pravo. To raspolaganje može biti trojako: 1)ustupanje ukupnog prava potraživanja drugome, bez promejene njegove sadržine 2)usupanje prava plodouživanja potraživanja i 3)zalaganje potraživanja. Povjerilac u OO može biti zamjenjen na tri načina: 1)putem univerzalne sukcesije; 2)putem preuzimanja ugovora i 3)putem ustupanja tražbine. Zamjena dužnika vrši se preuzimanjem duga. USTUPANJE POTRAŽIVANJA (CESIJA): 1.Pojam i uslovi ustupanja potraživanja: povjerilac može svoje potraživanje ustupiti trećem licu, ali je potrebna i saglasnost lica kome se potraživanje ustupa, odnosno ugovor o ustupanju ili cesiji. On je neformalan, osim ako se za pravni posao koji čini osnov ustupanja traži određena forma. Učestvuju najmanje dva lica kao dvije ugovorne strane. Lice koje ustupa svoju tražbinu drugome naziva se ustupilac ili cedent, a lice kome se ustupa primalac ili cesionar. Ugovor o ustupanju proizvodi dejstvo i prema licu koje je obavezno da tražbinu ispuni, ono se naziva ustupljeni dužnik ili cesus. 2.Predmet ustupanja: Pojam predmeta ustupanja: predmet ustupanja su samo tražbine ne i oo iz kojeg su one ishodile. Za ustupanje ukupnog oo (sasvim obavezama) potrebna je saglasnost i drugog ugovornika (tzv. preuzimanje ugovora). Ustupiti se mogu buduće tražbine. Pretpostavka je da tražbina bude određena ili barem odredljiva. Cesija se može odnositi na ukupnu tražbinu ili samo na jedan njen dio, s tim da drugi dio cedent zadrži za sebe ili da ga prenese drugom cesionaru. Tražbine koje se ne mogu ustupiti: a)zakonske zabrane ustupanja: ZOO zabranjuje: potraživanje nadoknade štete u vidu novčane rente usljed smrti bliskog lica ili usljed povrede tjela ili oštećenja zdravlja; potraživanje nadokande nematerijalne štete koje nije priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili pismenim sporazumom. b)zabrane ustupanja koje proističu iz prirode oo: potraživanja koja su vezana za ličnost povjerioca (potraživanja po osnovu penzionog osiguranja, potraživanja iz prava preče kupovine, potraživanja jemaca, bez glavnog potraživanja i sl.). c)ugovorne zabrane ustupanja: povjerilac se može ugovorom obavezati dužniku da svoje potraživanje prema njemu neće prenjeti drugome ili da makar to neće učiniti bez dužnikovog pristanka. Takav ugovor se naziva ugovorom o zabrani ustupanja (pactum de non cedendo). Može se zaključiti i prije i poslje nastanka oo iz kojeg tražbina ishodi. 3.Dejstvo ustupanja potraživanja: Opšti pogled: potraživanje prelazi sa cedenta na cesionara. Cedent prestaje biti povjerilac, a na njegovo mjesto dolazi cesionar kao novi povjerilac. I gubljenje i sticanje tražbine dešava se onog momenta kad ugovor o ustupanju bude zaključen. Ako je isto potraživanje ustupljeno više puta, povjerilac postaje onaj kome je ono najprije ustupljeno, jer se tražbena prava stiču zaključenjem ugovora. Dužniku zakon omogućava da se oslobodi obaveze isplatom primaocu o kome ga je ustupalac prvo obavjestio. Na cesionara prelaze i sporedna potraživanja (pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, pravo na kamatu, na ugovorenu kaznu i sl.). Odnos cesionara i cesusa: poslje izvršene cesije, dužnik duguje isplatu samom novom povjeriocu. Ali dužnik ne mora ni znati za cesiju, jer je ugovor o ustupanju punovažan i kad on

o njemu nije bio obavješten. Neobavješteni dužnik ne smje trpiti štetu usljed neznanja za cesiju. Dužnik je obavezan da cesionara prizna za povjerioca i da njemu plati tek kad ga cedent, neposredno ili posredno, obavjesti o ustupanju. Saznanje ga obavezuje na isplatu, a ne može zapasti u dužničku docnju. Zakon obavezuje cedenta da dužnika obavjesti o izvršenom ustupanju. Na cesionara kao pravnog sljedbenika ustupiočevog tražbina prelazi u onom stanju u kome se nalazila kod ustupioca, sa svim njenim prednostimai slabostima. Tu važi pravilo da niko ne može drugome prenjeti više prava nego što sam ima. Cesionar ima prema dužniku ista prava koja je do ustupanja imao i cedent. Prigovore koje je protiv tražbine mogao istaći ustupiocu do časa kad je saznao za ustupanje, dužnik može istaći i primaocu. Odnos cedenta i cesionara: tražbina prelazi sa prvog na drugog. Ustupilac je zato dužan da preda primaocu sve isprave o dugu na koji se potraživanje odnosi. Jedan dio potraživanja ustupilac je dužan da preda primaocu ovjereni prepis obveznice kojom dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja. Cesionar može zahtjevati od ustupioca da mu izda ovjerenu potvrdu o ustupanju. Ako je potraživanje ustupljeno bez nadoknade, cedent ne odgovara ni za postojanje ni za naplativost potraživanja. Kad je ustupanje izvršeno ugovorom uz nadoknadu ustupilac odgovara za postojanje potraživanja u času ustupanja i to bez obzira na svoju krivicu. On neće odgovarati i za naplativost potraživanja. Ova odgovornost može se ustanoviti jedino ugovorom između cedenta i cesionara i to opet samo do visine nadoknade koju je ustupilac primio od primaoca, kao i za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika. 4.Posebni slučajevi ustupanja potraživanja: Blanko ustupanje: kad se ustupanje potraživanja vrši putem pismene isprave o ustupanju. Njena je specifičnost u tome što se iz isprave vidi jedino koje se potraživanje ustupa, ali ne i kome. Cedent ne navodi ime cesionara, već prepušta primaocu da u ispravu upiše docnije svoje ime ili nekog trećeg. Fiducijarno ustupanje (pactum fiduciae): ustupilac ne želi da konačno ispadne iz oo. On tražbinu ustupa drugome kao svome fiducijaru (lice u koje ima povjerenje), čiji je položaj određen ugovorom o ustupanju. Tri su vrste fiducijarne cesije: ustupanje umjesto ispunjenje, ustupanje radi naplaćivanja i ustupanje radi osiguranja tražbine. a)ustupanje umjersto ispunjenja: kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obaveze, ustupi povjeriocu svoje potraživanje. Zaključenjem ugovora o ustupanju dužnikova obaveza se gasi do iznosa ustupljenog potraživanja. b)ustupanje radi naplaćivanja: kad dužnik ustupi povjeriocu svoje potraživanje samo radi naplaćivanja. Potraživanje se ne ustupa u namjeri da pripadne cesionaru, već da ovaj naplati od dužnika u svoje ime a za račun cedenta. c)ustupanje radi osiguranja potraživanja:kad se ustupanje vrši radi osiguranja cesionarevog potraživanja prema ustupiocu. Ona ga može naplatiti samo u slučaju da tražbina koja je ustupanjem osigurana ne bude isplaćena. Ako ona bude plaćena, cesionar je dužan da ustupljeno potraživanje vrati cedentu – povratna cesija. Ako ne bude isplaćeno, cesionar može naplatiti ustupljeno potraživanje i zadržati za sebe onoliko koliko je potrebno za namirenje vlastitog potraživanja od ustupioca, a višak je dužan da mu preda. Ustupanje po sili zakona (cessio legis): slučaj kod tzv. personalne subrogacije. Kad jemac plati dug glavnog dužnika, subrogira se u prava povjerioca prema dužniku, do visine plaćenog iznosa. Ustupanje po odluci suda:na temelju sudske odluke (u parnicama o diobi imovine i u izvršnom postupku). 5.Ustupanje ugovora: Pojam ustupanja ugovora: čitav ugovorni oo može biti predmet ustupanja nekom trećem licu, tako da ono stekne isti položaj koji bi imalo da je od samog početka bilo ugovorna strana. Lice koje preuzima tuđi ugovor dobija sva prava i obaveze svoga prethodnika, uključujući i pravo na otkaz, odnosno raskidanje, pravo da zahtjeva otklanjanje nedostataka stvari i sl. Svaka strana u

dvostaranom ugovoru može svoj ugovor ustupiti nekom trećem licu. Pošto se ovo raspolaganje tiče i drugog saugovornika, potreban je njegov pristanak. On mora biti dat u formi koja je zakonom propisana unapred ili naknadno. Od ustupanja treba razlikovati pristupanje ugovoru, koje postoji kad neko pristupa tuđem ugovoru pored ranijeg ugovornika. Druga strana ne gubi dužnika nije potrebna njena saglasnost. Dovoljna je saglasnost one strane kojoj treći pristupa. Dejstvo ustupanja ugovora: sastoji se u tome da ustupilac izlazi iz ustupljenog ugovora, a na njegovo mjesto dolazi primalac. Izvjesna sporedna prava ne mogu, zbog same njihove prirode preći na primaoca samim ustupanjem ugovora. Prilamac ne odgorava za neisplaćene kamate koje su dospjele do ustupanja. Ustupilac odgovara primaocu za punovažnost ustupljenog ugovora. One mu ne jemči da će druga strana ispuniti svoju obavezu osim ako se na to posebno obavezao. Ni svome saugovorniku iz ustupljenog ugovora ustupilac ne jamči za primaoca, osim ako je preuzeo takvu obavezu. ZAMJENA DUŽNIKA 1.Preuzimanje duga: Pojam i uslovi preuzimanja duga: preuzimanje duga predstavlja suprotnost ustupanju potraživanja, jer dovodi do zamjene dužnika u oo. Preuzimanje duga pretpostavlja pravni posao kojim se postižu dva dejstva: oslobođenje dotadašnjeg dužnika i obavezivanje preuzimaoca. Po našem ZOO preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. Pristanak povjerioca na ugovor o preuzimanju potreban je zato što njemu nije svejedno ko će mu biti dužnik. Punovažnost ugovora o preuzimanju duga uslovljena saglasnošću povjerioca prema kome dug postoji. On to može učiniti izričito i prećutno. Ugovornici (zajednoo ili posebno) mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako on to ne učini, smatraće se da nije dao svoj pristanak. Za vrijeme dok se povjerilac ne izjasni, ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pruzimanju ispunjenja. Neizjašnjavanje povjrioca u nekim slučajevima ima značaj pristanka. Predmet preuzimanja može biti ma koji dug, pa čak i onaj koji je po sadržini takav da dužnik treba da ga lično ispuni. Dejstvo preuzimanja duga: dovodi do zamjene dužnika u oo. Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između ranijeg dužnika i povjerioca. Ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a povjerilac to nije znao raniji dužnik ne oslobađa se obaveze, a ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pristupanju dugu. Preuzimanjem duga povjerilac ne gubi ni svoja sporedna prava. Ovo pravilo ima izuzetke: zalogu koju je dalo treće lice i jemstvo ne važe za novog dužnika, ukoliko jemac i zalogodavac ne pristanu da odgovaraju i za njega. Ovi izuzeci objašnjavaju se time što su i jemstvo i zaloga trećih lica iz povjerenja prema određenom dužniku, a ne prema bilo kome. Povjerilac ne može od novog dužnika zahtjvati ni da mu plati kamate koje su dospjele do preuzimanja, izuzev ako je drukčije ugovoreno. 2.Pristupanje tuđem dugu: treće lice može se ugovorom obavezati povjeriocu da će namiriti njegovo potraživanje od određenog dužnika. To se naziva pristupanje tuđem dugu. Onaj ko pristupa tuđem dugu ulazi u oo pored dužnika i postaje sa njim solidarno odgovoran povjeriocu. Time se oo samo proširuje i na novog dužnika, dok njegova sadržina ostaje ista. Ima za cilj da se povjeriočevo potraživanje više osigura. Do pristupanja može doći i nezavisno od volje lica koje pristupa, uslučaju pribavljanja neke imovinske cjeline. Njegova odgovornost proteže se do vrednosti aktive pribavljene imovinske cjeline. Ona se ne može ugovorom isključiti ni ograničiti. 3.Preuzimanje ispunjenja: do njega dolazi na osnovu ugovora između dužnika i nekog trećeg lica, kojim se treći obavezuje dužniku da će ispuniti njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu. To je interni ugovor između dužnika i trećeg (obećaoca) koji se povjerioca ne tiče. Povjerilac ne može tražiti ispunjenje od obećaoca. Jedino dužnik ima pravo da zahjteva od

obećaoca da umjesto njega dug plati. Obećalac odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu prema povjeriocu. UPUT ILI ASIGNACIJA 1.Pojam i značaj uputa: to je izjava volje jednog lica kojom ono upućuje i ovlašćuje drugo lice da za njegov račun izvrši određenu činidbu određenom trećem licu, koga upućuje i ovlašćuje da činidbu u svoje ime prihvati. Lice koje izjavljuje je uputilac ili asignant, lice koje je upućeno i ovlašćeno da činidbu izvrši naziva se upućenik ili asignat, dok se lice koje je upućeno i ovlašćeno da isplatu prihvati zove primalac uputa ili asignatar. Činidba se sastoji u plaćanju određene novčane sume, u davanju vrednosnog papira ili neke druge zamjenjive stvari. asignaciju treba razlikovati od naloga za isplatu, koji postoji kad povjerilac naloži trećem licu da naplati nešto od njegovog dužnika. U tom slučaju treći isplatu zahjteva u ime povjerioca i za njegov račun, dok asignatar to čini u svoje ime, a ono što dobije isplatom može zadržati za sebe. Asignacija ima izvjesne sličnosti sa preuzimanjem duga i cesijom, jer se njome može postići isti rezulatat kao i pomoću ova dva pravna instituta. Zakon ne traži posebnu formu. Ona je sredstvo indirektnog plaćanja, jer se jednom isplatom možu ugasiti dva oo. Ako je asignant povjerilac asignata i istovremeno dužnik asignatara, on svoju obavezu može ispuniti tako što će ovlastiti asignatara da isplatu dobije od asignata, čime se tražbina asignanta prema asignatu gasi. Asignacija može biti i sredstvo kredita. Kome od ovih ciljeva treba da posluži, to se iz asignacije ne vidi jer je apstraktna. Cilj asignacije postiže se samim ovlašćenjem asignatu i asignataru, tj. jednostranim pravnim poslom. 2.Dejstvo uputa: zasniva trostruki pravi odnos: između asignanta i asignata, asignanta i asignatara i asignata i asignatara. Odnos između asignanta i asignata (odnos pokrića): objašnjava zašto asignant zahtjeva od asignata da za njegov račun nešto učini asignataru. On to čini većinom zato što je asignat njegov dužnik, što kod njega ima pokriće za ono što ovaj treba da učini asignataru. U tom slučaju asignat je dužan da prihvati uput do iznosa svog duga. Ako ne prihvati odgovara za štetu koju time pruzrokuje asignantu. Izvršenjem uputa oslobađa se svoje obaveze prema asignantu. Ali ako uput nije izdat zbog asignatovog duga asignantu ili ako asignat nije uopšte dužnik asignantov, asignat nije obavezan da prihvati uput, izuzev kad je to obećao asignantu. Asignant može opozvati ovlašćenje dato asignatu, sve dok ovaj ne izjavi asignataru da prihvata uput, ili dok ga ne izvrši. Uput se smatra opozvanim i po sili zakona ako je nad imovinom asignanta otvoren stečaj, izuzev kad je asignat prihvatio uput prije otvaranja stečaja ili kad u času prihvatanja nije znao niti je mogao znati za stečaj. Smrt asignanta, asignata ili asignatara, kao i lišenje poslovne spos. nekog od njih, nema uticaja na uput. Odnos između asignanta i asignatara (valutni odnos): objašnjenje zašto asignant želi da asignat učini nešto asignataru. Asignatar nije ni dužan da pristane na uput. Ako pristane na uput, dužan je da pozove asignata da ga izvrši. Ukoliko asignat ne pristane na uput, asignatar je dužan da o tome odmah obavjesti asignanta, inače mu odgovara za štetu. Ako je asignatar povjerilac asignantov pa pristane na uput izdat u cilju ispunjenje obaveze, smatra se da je obaveza ugašena tek kad asignat ispuni uput. Asignatar koji nije povjerilac asignantov može da odustane od uputa, ali je dužan da bez odlaganja obavjesti o tome povjerioca. Asignant može opozvati ovlašćenje izuzev ako je uput izdao u cilju isplate svoga duga prema njemu i uopšte ako je uput izdao u njeogovom interesu. Odnos između asignata i asignatara: tek kad asignatizjavi da prihvata uput, asignatar može od njega zahtjevati isplatu. Prihvatanje uputa ne može se opozvati. Ako asignat prihvati uput, između njega i asignatara nastaje oo koji ne zavisi od odnosa između asignanta i asignata, kao ni od odnosa između asignanta i asignatara. Izjava o prihvatanju uputa data asignataru ima dejstva prema svim licima na koja bi uput bio uzastopno prenesen. Ako asignat izjavi pribaviocu koji je uput stekao od asignatara da uput prihvata, ne može pribaviocu istaći prigovore koje ima lično

prema asignataru. Pravo asignatara da zahtjeva ispunjenje od asignata zastarjeva za godinu dana po proteku roka određenog za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, zastarjevanje počinje teći kad asignat prihvati uput, a ako ga je on prihvatio prije nego što je dat asignataru, onda kad bude dat ovome. 3.Posebne vrste uputa: Uput u obliku hartije na donosioca: uput izdat u pismenoj formi može glasiti na donosioca. U tom slučaju on ima karakter vrednosnog papira, a svaki njegov imalac ima pložaj asignatara prema asignantu. Odnosi nastaju između savkog pojedinog imaoca hatrije i lica koje mu je hartiju ustupio. Uput u obliku hartije po naredbi: pismeni uput koji glasi na novac, na hartije od vrednosti ili na zamjenjive stvari, može biti izdat i sa odredbom po naredbi, ako je asignat lice koje se bavi privrednom djelatnošću i ako ono što treba da izvrši ulazi u okvir te djelatnosti.