Obligaciono pravo

OBLIGACIONO PRAVO OPĆI DIO

POJAM OBLIGACIONOG PRAVA Obligaciono pravo u objektivnom smislu je dio građanskog prava kojim se regulišu obligacioni odnosi između određenih subjekata. Njime se reguliše prelaz dobara iz imovine jednog u imovinu drugog lica. Obligaciono pravo u subjektivnom smislu je ovlaštenje ili pravo određenog pojedinca (povjerioca) da od drugog lica (dužnika) zahtijeva određeno ponašanje. Kad je to potrebno, povjerilac svoje pravo može i prinudno ostvariti.

I – IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakoni, običaji, sudska praksa i pravna nauka. Zakon je najčešći izvor obligacionog prava. Zakon o obligacionim odnosima koji je na snazi u BiH donesen je 30.03.1978.godine, a u pravni sistem BiH preuzet je 1992.godine. Ima ukupno 1109 članova i podijeljen je na opći i posebni dio. Prema ZOO, obaveze nastaju iz: - ugovora; - prouzrokovanja štete; - sticanja bez osnova (neosnovanog bogaćenja); - poslovodstva bez naloga; - jednostrane izjave volje (javno obećanje nagrade, hartije od vrijednosti). Osim ZOO, i drugi zakoni sadrže odredbe koje predstavljaju izvor obligacionog prava. To su: Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o prometu nekretnina, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o vrijednosnim papirima, Zakon o mjenici, Zakon o čeku itd. Običaji. Pod običajem se podrazumijeva nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem. Naš ZOO propisuje da su učesnici u obligacionim odnosima dužni postupati u skladu sa poslovnim običajima. Trgovački običaji (uzanse) primjenjuju se u slučajevima kad su ih ugovorne strane ugovorile ili kad iz okolnosti proizilazi da su strane htjele njihovu primjenu. Sudska praksa je posredan izvor obligacionog prava. Javlja se kao bitan faktor tumačenja pojedinih zakonskih odredbi, kao i u popunjavanju pravnih praznina. Pravna nauka formalno takođe nije izvor obligacionog prava. Sudovi se na naučna djela ne mogu pozivati prilikom rješavanja konkretnih slučajeva, ali pravna nauka ipak ima značajnu ulogu kao pomoćno sredstvo za kreiranje i tumačenje pojedinih zakonskih odredaba.

II – POJAM OBLIGACIJE 1. UOPĆE O OBLIGACIJI Obligacija je pravni odnos između dvije određene strane na osnovi kojeg je jedna strana (povjerilac, vjerovnik, kreditor) ovlaštena da od druge strane (dužnik, debitor) zahtijeva određeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti,a druga strana je obavezna to ispuniti. U tom smislu, obligacija sa stanovišta povjerioca predstavlja potraživanje, a sa stanovišta dužnika dug. Dakle, obligacija je odnos između najmanje 2 lica, od kojih je jedno ovlašteno da od drugog zahtijeva da nešto čini ili ne čini. 2. HISTORIJSKI RAZVOJ OBLIGACIJE Pravno regulisanje prvih obligacionih pojmova javlja se sa pojavom razmjene, odnosno trgovine. U razvijenijem rimskom pravu obaveze su se dijelile na obaveze iz kontrakta (obligationes ex contractus) i

obaveze iz delikta (obligationes ex delicto). U Justinijanovim Institucijama obaveza je definisana kao pravna obaveza po kojoj je neko prisiljen da nešto ispuni prema pravnim normama države. 3. PRAVNE KARAKTERISTIKE OBLIGACIJE Obligacija je pravni odnos između povjerioca i dužnika, koji djeluje inter partes. Povjerilac svoje pravo može ostvariti samo prema dužniku, a ne i prema trećim licima. Za razliku od ovog relativnog odnosa, stvarna i lična prava imaju apsolutno dejstvo i djeluju erga omnes, tj. prema svima. Relativnost obligacije nije apsolutna, odnosno i obligacija može imati apsolutno dejstvo. Npr. zakup kao obligacioni odnos ima relativno dejstvo, a u izvjesnim slučajevima može imati i apsolutno dejstvo. To će biti slučaj kad se zakup nekretnine upiše u zemljišnu knjigu. Od principa relativnosti obligacije izuzeci postoje i kod prava preče kupovine. Obligacija je imovinskopravni odnos. Najčešće obligacija ima neposredno imovinski karakter. Imovinski karakter obligacije ne mora biti vidljiv, jer obaveza može biti i propuštanje, što posredno vodi ostvarenju određenog prava. Suprotan postupak od onoga koji je predviđen obligacijom dovodi do povrede obligacije, a time i prava na naknadu štete. Sadržina obligacije. Sadržaj obligacije čine prava i obaveze subjekata (stranaka). 4. SUBJEKTI OBLIGACIJE Subjekti obligacije su povjerilac i dužnik. Pravu povjerioca odgovara obaveza dužnika, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ako se na strani povjerioca ili dužnika pojavi više lica govorimo o množini subjekata obligacije. Njihov broj mora biti određen i mora se znati njihov pravni položaj u obligaciji. Povjerilačka strana obligacije naziva se aktivnom, a dužnička pasivnom stranom. Ako se isto lice istovremeno nalazi u ulozi povjerioca i dužnika, govori se o dvostrano obaveznom odnosu, npr. kod kupoprodaje. Subjekti obligacije po pravilu su poznati od samog nastanka obligacionog odnosa. Izuzetno, na početku odnosa može biti poznata samo jedna strana, a druga će biti poznata naknadno. Npr. u trenutku izdavanja papira od vrijednosti ili javnog obećanja nagrade, poznata je samo jedna strana, a obligacija će proizvesti dejstvo tek kad se pojavi i drugi subjekt obligacije. Ako se drugi subjekt ne pojavi, smatra se da obligacija nije ni nastala. 5. RAZLIKA IZMEĐU OBLIGACIJE I OBLIGACIONOG ODNOSA U užem smislu, obligacija posmatrana sa stanovišta povjerioca je potraživanje, a sa stanovišta dužnika obaveza. U širem smislu, obligacija je cjelokupan odnos između povjerioca i dužnika. Ovaj odnos naziva se obligacioni odnos ili obligacionopravni odnos. Iz navedenog se može zaključiti da je obligacija sastavni dio obligacionopravnog odnosa, a za obligacionopravni odnos se može reći da se sastoji iz vjerovnikovog potraživanja i dužnikove obaveze. Potraživanje se po pravilu sastoji iz 2 elementa: povjeriočevog subjektivnog prava i zahtjeva za ostvarivanjem tog konkretnog prava. Dužnikova obaveza se takođe sastoji od 2 dijela: samog duga i odgovornosti za ispunjenje obaveze. U našoj praksi pojam obligacije se upotrebljava kao sinonim za obligacioni odnos. 6. ODNOS OBLIGACIONOG I STVARNOG PRAVA Obligaciono i stvarno pravo su dijelovi građanskog prava, kao jedne šire pravne cjeline. Stvarno pravo reguliše odnose nastale povodom stvari, a obligaciono pravo povodom određenog ponašanja subjekata obligacije. Stvarna prava djeluju erga omnes, a obligaciono po pravilu inter partes.

Titular stvarnog prava ima negativan zahtjev prema svima. To znači da ga niko nema pravo ometati u njegovom pravu. Titular obligacionog prava ima negativan ili pozitivan zahtjev. Pozitivan zahtjev odnosi se na neko davanje ili činjenje dužnika, a negativan zahtjev na neko uzdržavanje ili trpljenje od strane dužnika. Broj stvarnih prava (numerus clausus) je unaprijed tačno određen, a njihov sadržaj je regulisan prinudnim normama (ius cogens). Dakle, broj stvarnih prava je mali i tačno određen zakonom. Broj subjektivnih obligacionih prava je znatno veći, sadržaj različit, a njihov broj nije određen zakonom. U obligacionom pravu ugovorne strane mogu svoja prava i obaveze slobodno regulirati u okviru dispozitivnih normi.

III – VRSTE OBLIGACIJA 1. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA OBAVEZU DUŽNIKA Pozitivne (aktivne) i negativne (pasivne) obligacije. Pozitivne obligacije postoje u slučaju kad je dužnik obavezan na aktivno činjenje (tj.davanje ili činjenje), a negativne kad se od dužnika ne očekuje nikakva radnje, već samo njegovo pasivno držanje. U negativne obligacije spadaju propuštanje i trpljenje. Pozitivne obligacije su u praksi češće. Radnja propuštena povredom pozitivne obligacije se može naknadno izvršiti. S druge strane, postupanje suprotno negativnoj obligaciji odmah dovodi do povrede prava, a ove obligacije se ne mogu naknadno izvršiti. Podjela obligacija na pozitivne i negativne značajna je i za početak toka zastare. Kod pozitivnih obligacija zastarijevanje po pravilu počinje teći prvog narednog dana od dana kad je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Kod negativnih obligacija zastara počinje teći prvog narednog dana od dana kad je dužnik postupio protivno svojoj obavezi. 2. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA IZVOR NASTANKA OBAVEZE Po ovom kriteriju obligacije se dijele na ugovorne i vanugovorne. Ugovorne nastaju izjavom volje, a vanugovorne na temelju radnji, svojstava ili stanja. Ugovorne obligacije najčešće su regulisane dispozitivnim normama, pa je za njih dispozitivnost primarna karakteristika. Kod vanugovornih obligacija dispozitivnost je sekundarnog značaja. Ugovorne obligacije su najčešće. Ugovor je saglasna izjava volje najmanje 2 ugovorne strane, kojom one žele postići pravno dejstvo. Da bi ugovor bio temelj nastanka obaveze, ugovorne strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim sastojcima pravnog posla (ugovora). Vanugovorne obligacije. Vanugovorni izvori obligacije su: prouzrokovanje štete (delikt), sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje), poslovodstvo bez naloga (nezvano vršenje tuđeg posla) ili jednostrana izjava volje. 3. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA BROJ LICA I DJELJIVOST PREDMETA Solidarne obligacije Solidarne ili obligacije sa množinom subjekata postoje u slučaju kad se na strani povjerioca ili dužnika u obligacionom odnosu javi više lica. Ako je više lica na strani povjerioca, radi se o aktivnoj solidarnoj obligaciji. U suprotnom se radi o pasivnoj solidarnoj obligaciji. Aktivna solidarna obligacija je slučaj kad je na strani povjerioca više lica, koja se nazivaju sapovjerioci. Svaki sapovjerilac ima pravo od dužnika tražiti da u cjelosti ispuni obligaciju. Dužnik je obavezan ispuniti dug samo jednom od sapovjerilaca, a ako nije drugačije precizirano, dužnik može svoju obavezu ispuniti bilo kojem od sapovjerilaca. Ako jedan od sapovjerilaca podigne tužbu i postupak se okonča u

njegovu korist, dužnik više nema pravo izbora u pogledu osobe povjerioca, već svoju obavezu mora ispuniti upravo prema tužiocu. Aktivna solidarnost se ne prezumira. Najčešće nastaje ugovorom, a rjeđe na osnovu zakona. Sapovjerilac koji je primio cjelokupno ispunjenje dužan je ostalim sapovjeriocima predati njihov dio. Ako drugačije nije precizirano, svi ti dijelovi su jednaki. Pasivna solidarna obligacija postoji u slučaju postojanja više dužnika od kojih je svaki obavezan u cjelosti ispuniti obavezu prema povjeriocu. Povjerilac je ovlašten da po vlastitom izboru traži ispunjenje obaveze od bilo kojeg dužnika, ili od više njih. Ako jedan od sadužnika isplati dug, obaveza svih sadužnika se gasi. Sadužnik koji je ispunio obavezu ima pravo regresa od ostalih sadužnika. Ako drugačije nije određeno, dijelovi sadužnika su jednaki. Djeljive i nedjeljive obligacije Ukoliko se obaveza može ispuniti u više dijelova radi se o djeljivoj obligaciji. Kao djeljive obligacije najčešće se javljaju novčane obaveze. Nedjeljive obligacije nije moguće ispuniti u dijelovima, a da se pritom ne izmijeni suština predmeta obaveze ili ne umanji njegova vrijednost. Nedjeljivost obligacije može nastati iz 2 razloga: zbog samog svojstva stvari koja je predmet obaveze (npr.predaja životinje, predaja knjige i sl) ili zbog pravnog posla na osnovu kojeg je nastala obaveza (npr.obaveza da se odjednom preda određena količina brašna). U prvom slučaju govori se o faktičkoj, a u drugom o pravnoj nedjeljivosti obligacije. Kad se kod djeljivih obligacija više lica javi na strani povjerioca ili na strani dužnika, tada imamo više samostalnih (razdijeljenih) obligacija, tj. imamo onoliko obligacija koliko ima povjerilaca ili dužnika. Druga mogućnost je da iz tih djeljivih obligacija dobijemo aktivnu ili pasivnu solidarnu obligaciju. S druge strane, kad je nedjeljiva obligacija sa više subjekata, ona je uvijek solidarna. Dakle, iz nedjeljive obligacije ne može nastati zajednička obligacija. 4. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA LIČNOST DUŽNIKA S obzirom na to da li je obligacionu radnju obavezno ispuniti tačno određeno lice, obligacije dijelimo na lične i nelične. Lične obligacije se ugovaraju obzirom na određena svojstva koja posjeduje dužnik (npr.poznati muzičar) ili s obzirom na odnos povjerenja između subjekata obligacije (npr. pacijent želi da mu zube popravlja glavni zubar, a ne pripravnik). Nelične obligacije su češće od ličnih. Ukoliko ništa nije posebno određeno, niti proizilazi iz prirode obaveze, pretpostavka je da se radi o neličnim obligacijama. Nelične obligacije su prenosive, a lične nisu. Prava i obaveze kod neličnih obligacija prelaze i na nasljednike. 5. VRSTE OBLIGACIJA PREMA DUŽINI TRAJANJA Trenutne i trajne obligacije. Ova podjela je izvršena prema tome da li se ispunjenje obligacije sastoji iz jednog akta ili zahtijeva dugotrajnije ponašanje dužnika. Kod trenutnih obligacija dužnikova radnja se sastoji od jednokratnog postupka (npr.isplata cjelokupne cijene ili predaja stvari). Međutim, ponekad i trenutne obligacije po vremenu izvršenja radnje traju duže, npr.kad se određena stvar povjeri na čuvanje – radi se o trenutnoj obligaciji, ali njeno izvršenje traje duže vremena. Obligacije sa trenutnim izvršenjem nazivaju se još i prolazne ili proste obligacije. Trajne su one obligacije čije izvršenje traje duže vremena, a ponekad uopće nisu vremenski ograničene (npr.zakup poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme).

6. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA ODREĐENOST RADNJE Individualne i generičke obligacije. Kod individualnih obligacija obaveza dužnika je tačno određena. Predmet obaveze i predmet ispunjenja su isti. (npr.predaja tačno određene originalne umjetničke slike određenog slikara). Individualne obligacije nazivaju se još i specijalne obligacije. Kod generičkih obligacija obaveza dužnika određena je prema rodu ili vrsti, tj. radi se o zamjenjivim stvarima, a predmet obaveze je znatno širi od predmeta ispunjenja (izvršenja). Pritom je posebno značajno pitanje kvaliteta stvari koja je predmet ispunjenja. Ukoliko strane nisu posebno ugovorile kvalitet stvari, ZOO utvrđuje da je dužnik obavezan predati stvari srednje kakvoće. Osim toga, značajno je pitanje ko ima pravo izbora ugovorene količine iz jedne vrste. Ako to nije posebno ugovoreno, niti utvrđeno posebnim propisom, pravo izbora pripada dužniku. Podjela obligacija na individualne i generičke je od posebnog značaja kod propasti stvari. Naime, obaveza po pravilu prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik ne odgovara. Međutim, ovo pravilo ne važi kad je predmet obaveze generička stvar, jer se smatra da rod ne može propasti. Dužnik bi se oslobodio svoje obaveze samo u slučaju da se zabrani promet stvari tog roda. 7. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA MNOŽINU PREDMETA 7.1. Alternativne obligacije Kod alternativnih obligacija obaveza dužnika prestaje kad on ispuni jednu od 2 ili više alternativno predviđenih radnji koje su predmet obaveze. Ovdje je bitno kome pripada pravo izbora između više određenih radnji. To se najčešće reguliše sporazumom stranaka. Ako stranke nisu ništa odredile, a ni iz predmeta obaveze ne proizilazi ko ima pravo izbora, pravo izbora pripada dužniku. Ako dužnik u određenom roku ne izvrši izbor obaveze, pravo izbora ne prelazi na povjerioca. Povjerilac može samo podnijeti tužbu nadležnom sudu u kojoj će alternativno zahtijevati ispunjenje obaveze, a sud će svojom odlukom takođe alternativno obavezati dužnika na izvršenje bilo koje radnje. Kad pravo izbora pripada povjeriocu, a on u određenom roku ne izvrši izbor, tada on dolazi u povjerilačku docnju (zakašnjenje). Nakon toga pravo povjerioca da izvrši izbor između više predmeta prelazi na dužnika. Izbor jedne od više alternativnih obligacija može se izvršiti izričito ili konkludentnim radnjama. Time alternativna obligacija prelazi u individualno određenu obligaciju i ne može se izabrati dio obaveze iz jedne, a dio iz druge obligacije (npr. ne može se predati 50% u novcu, a 50% u predmetima -stvarima). Ako obligacija ima 2 predmeta obaveze, a izvršenje jednog predmeta postane nemoguće bez krivice bilo koje strane, izvršenje obaveze svodi se na preostali predmet. Međutim, ako se pojavi naknadna nemogućnost izvršenja alternativne obaveze usljed krivice jedne od strana, rješenje nastale situacije zavisi od toga da li je nemogućnost nastupila krivicom dužnika ili povjerioca, te od toga ko ima pravo izbora. S tim u vezi moguće su slijedeće situacije: a) Ako je za nemogućnost kriv dužnik, a pravo izbora pripada njemu, obaveza ispunjenja odnosi se na preostali predmet obaveze (tj.preostalu alternativu); b) Ako je za nemogućnost kriv dužnik, a pravo izbora pripada povjeriocu, povjerilac može tražiti preostali predmet ili naknadu štete za predmet čije je ispunjenje nenoguće usljed krivice dužnika; c) Ako je za nemogućnost kriv povjerilac, a njemu pripada i pravo izbora, on može tražiti ispunjenje neke od preostalih obaveza (predmeta). Za onu obavezu čije ispunjenje je postalo nemoguće njegovom krivicom, povjerilac je obavezan dužniku naknaditi štetu ili izabrati upravo tu obavezu koja je postala nemoguća njegovom krivicom i na taj način ugasiti obligaciju;

d) Ako je za nemogućnost kriv povjerilac, a pravo izbora pripada dužniku, dužnik može izabrati upravo tu obavezu za čiju nemogućnost ispunjenja je kriv povjerilac i na taj način obligacija prestaje. Druga mogućnost dužnika je da ispuni neku od preostalih obaveza (predmeta), a od povjerioca zahtijevati naknadu štete za propalu obavezu (predmet). Ako bi se desilo da svi predmeti alternativne obligacije postanu nemogući za izvršenje, primjenjivala bi se opća pravila o dejstvu naknadne nemogućnosti. 7.2. Fakultativne obligacije (facultas alternativa) Kod fakultativnih obligacija postoji mogućnost da se umjesto dugovane radnje (predmeta) izvrši druga radnja. Ovlaštenje može biti na strani dužnika ili povjerioca, a po pravilu je na strani dužnika. a. Fakultativno ovlaštenje na strani dužnika. U ovom slučaju dužnik duguje jedan predmet, ali se svoje obaveze može osloboditi na način da umjesto dugovanog predmeta povjeriocu preda drugi predmet. Povjerilac može zahtijevati samo predmet koji dužnik duguje, a ne i predmet koji dužniku stoji kao alternativa. Ako dugovani predmet propadne iz razloga za koji dužnik ne odgovara, obligacija se gasi, tj. dužnik se oslobađa svoje obaveze. b. Fakultativno ovlaštenje na strani povjerioca. U ovom slučaju dužnik duguje povjeriocu jedan predmet, ali povjerilac umjesto tog predmeta može zahtijevati neki drugi predmet. Međutim, ukoliko povjerilac ne saopšti dužniku da želi drugi predmet, obaveza dužnika koncentrisana je samo na glavni predmet. Ako glavni predmet postane nemoguć prije nego što povjerilac saopšti da želi drugi predmet, a do nemogućnosti je došlo bez dužnikove krivice, dužnik se oslobađa obaveze. 7.3. Kumulativne obligacije Kod kumulativnih obligacija dužnik duguje 2 ili više predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze. Ukoliko bi dužnik predao samo neke od predmeta koje duguje, smatralo bi se da on svoju obavezu nije uredno ispunio. 8. NOVČANE OBLIGACIJE (OBAVEZE) Novčane obligacije imaju svoje specifičnosti: 1. Njihovo ispunjenje ne može postati nemoguće, jer se radi o vrsti generičkih obligacija. 2. U slučaju kašnjenja dužnik pored glavnice duguje i zatezne kamate, koje mogu biti ugovorne i zakonske. Pravo na kamatu konstituira se samim kašnjenjem, odnosno povjerilac ne mora dokazivati da je pretrpio štetu. 3. Ako mjesto ispunjenja nije određeno pravnim poslom niti zakonom, novčane obaveze se ispunjavaju u mjestu prebivališta odnosno boravišta povjerioca. Nenovčane se ispunjavaju u mjestu prebivališta, odnosno boravišta dužnika. 4. Kod novčanih obligacija dužnik je obavezan platiti određenu svotu novca, i to onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, osim ako zakon odredi nešto drugo. Ovo pravilo poznato je kao načelo monetarnog nominalizma.

IV – UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE 1. POJAM OBLIGACIONIH UGOVORA Obligacioni ugovor je dvostrani pravni posao u kome se jedna strana obavezuje da će nešto određeno izvršiti drugoj strani (dati, učiniti ili dozvoliti) ili nešto određeno propustiti, a druga strana sve to prihvata. Obligacioni ugovori su najčešći izvor obligacionih odnosa. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja učešće najmanje 2 ugovorne strane (kontrahenti, ugovornici ili stranke).

Ugovor predstavlja saglasnu izjavu volja 2 ili više lica usmjerenu na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka, tj. na nastanak, promjenu ili prestanak obligacionog odnosa. Ponekad se događa da strane svoju volju izraze na pogrešan način ili da pravilno izražena volja bude pogrešno protumačena. Zbog toga se postavlja pitanje koja volja je relevantna – da li stvarna ili izjavljena volja. U odgovoru na to pitanje postoje 2 teorije: teorija volje i teorija izjave. Prema teoriji volje, bitno je ono što je ugovorna strana zaista htjela. Ukoliko postoji nesklad između htijenja (volje) i očitovanja (izjave), prednost se daje stvarnoj volji. Ovu teoriju je posebno zastupao njemački pravnik Savigny. Po teoriji izjave, prednost ima izjava, a ne unutrašnja volja. Njome se želi zaštititi sigurnost pravnog prometa i druga savjesna ugovorna strana, koja može registrovati samo izjavljenu volju. Ovu teoriju zastupao je njemački pravnik Köhler. Naš zakon prednost daje teoriji izjave, a odstupanja su predviđena kod mana volje, tj. kad se radi o zabludi, prevari, prijetnji ili prinudi. U tim slučajevima prednost se daje stvarnoj volji. Isto važi ako je volja izjavljena neozbiljno ili u šali. Prema ZOO, ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora (essentialia negotii). Međutim, Zakonom nisu definisani bitni sastojci. Oni zavise od tipa ugovora, a to su ustvari oni minimalni sastojci koji su neophodni za postojanje ugovora. Mogu biti objektivni i subjektivni. Objektivni se određuju zakonom (npr. kod ugovora o prodaji bitni sastojci su predmet i cijena), a subjektivni voljom stranaka. U slučaju spora samo se objektivno bitni sastojci ne dokazuju. Postojanje subjektivno bitnih sastojaka dokazuje ona strana koja se na njih poziva. Pored bitnih, postoje još i prirodni, kao i slučajni sastojci obligacionih ugovora. Prirodni sastojci (naturalia negotii) su sastojci koje strane ne moraju ugovoriti, ali oni ipak čine sastavni dio ugovora i njihovo postojanje se prezumira. Ukoliko žele eliminisati njihovo djelovanje, stranke to moraju izričito predvidjeti ugovorom. Tipičan primjer prirodnih sastojaka je odgovornost prodavca za faktičke i pravne nedostatke prodate stvari. Sporedni (slučajni) sastojci (accidentalia negotii) su sastojci koji važe samo ako su ih stranke izričito ugovorile (npr.uvjet - condicio, rok - dies).

II - OSNOVNA NAČELA UGOVORNOG PRAVA 1. SLOBODA UREĐIVANJA UGOVORNIH ODNOSA Sloboda ugovaranja podrazumijeva pravo subjekata (ugovarača) da zaključuju ili ne zaključuju ugovore s kim oni to žele, te da određuju sadržaj i formu ugovora. Dakle, sloboda ugovaranja sadrži više pojedinačnih prava odnosno sloboda za svaku ugovornu stranu: -

pravo da se zaključi ili ne zaključi ugovor;

-

pravo izbora ugovornog partnera;

-

sloboda određivanja sadržaja i vrste budućeg ugovora s obzirom na cilj koji se želi postići.

-

sloboda izbora forme, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Zakon usvaja načelo konsenzualizma, a načelo formalizma je izuzetak. Konsenzualizam podrazumijeva da je za nastanak ugovora potrebna saglasnost volja ugovornih strana u bilo kojoj formi;

-

sloboda ugovaranja podrazumijeva da ugovarači svoja prava i obaveze mogu mijenjati ili stvarati nova.

Naravno, sloboda ugovaranja nije apsolutna i neograničena. ZOO predviđa da učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prinudnim propisima i

moralu društva. Ograničenje slobode ugovaranja ponekad podrazumijeva obavezno zaključivanje ugovora, npr. u slučaju obaveznog osiguranja m/v.

2. SAVJESNOST I POŠTENJE Načelo savjesnosti i poštenja normirano je u ZOO, gdje se kaže da su učesnici obligacionih odnosa dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja prilikom zasnivanja, kao i prilikom ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa. Zakonom nije preciziran sadržaj ovih načela, već je to faktičko pitanje o kome ocjenu donosi sud u svakom konkretnom slučaju.

III - OPĆI USLOVI ZAKLJUČENJA OBLIGACIONIH UGOVORA Obligacioni ugovor mora ispunjavati slijedeće pretpostavke: a) da ugovorne strane imaju poslovnu sposobnost; b) da posoji saglasna volja ugovornih strana; c) da postoji predmet ugovora; d) da postoji valjan osnov ugovora; e) određena forma (samo kod pojedinih ugovora). 1. POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA Potpunu poslovnu sposobnost imaju punoljetna fizička lica (koja nisu pod starateljstvom niti im je oduzeta poslovna sposobnost), kao i pravna lica. Poslovnu sposobnost imaju i lica koja nisu navršila 18 godina, ako su zaključila brak. Lica koja imaju potpunu poslovnu sposobnost mogu vlastitim radnjama sticati prava i obaveze. U praksi je općeprihvaćeno da lica koja nisu poslovno sposobna mogu sklapati ugovore manjeg značaja i dobročine ugovore. U prvu kategoriju spadaju npr.svakodnevna kupovina novina, životnih namirnica i sl, a druga kategorija su ugovori iz kojih proizilaze samo prava, a ne i obaveze za poslovno nesposobnu osobu. Ograničena ili djelimična poslovna sposobnost nije regulisana u našem pozitivnom pravu, ali se ta praznina može popuniti zakonskom analogijom. Naime, Porodični zakon BiH normira da je staralac lica kome je djelimično oduzeta poslovna sposobnost ima prava i dužnosti staraoca maloljetnika koji je navršio 15 godina života. Prema tome, može se zaključiti da Porodični zakon BiH postavlja granicu od 15 godina za sticanje ograničene (djelimične) poslovne sposobnosti. Maloljetnik koji je navršio 15 godina života može zasnovati radni odnos i slobodno raspolagati svojom zaradom. Ovi maloljetnici imaju specijalnu poslovnu sposobnost i mogu samostalno zaključivati sve pravne poslove koji se odnose na njihovu zaradu. Lica koja imaju ograničenu poslovnu sposobnost mogu zaključivati samo one ugovore čije im je zaključenje dozvoljeno zakonom, te ostale ugovore uz saglasnost zakonskog zastupnika. Saglasnost za zaključenje ugovora mora se dati u propisanoj formi. Ako saglasnost izostane, radi se o nepotpunom ili “šepavom” ugovoru (negotium claudicans). U slučaju naknadne saglasnosti, ugovor će važiti kao i da je saglasnost postojala prije zaključenja ugovora. Ako saglasnost izostane, ugovor je ništav od početka, a strana koja je eventualno nešto primila na ime ispunjenja ugovora, morala bi to vratiti. Saugovarač ograničeno poslovno sposobnog lica ima pravo odustati od zaključenja ugovora u 2 slučaja: ako nije znao za poslovnu nesposobnost druge strane ili ako je znao, ali ga je saugovarač prevario da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Pravo odustanka se gasi najkasnije nakon isteka roka od 30 dana od dana saznanja za jedan od navedenih razloga. Poslovna sposobnost pravnog lica je u principu izjednačena sa poslovnom sposobnošću fizičkih lica. Razlika je u tome što kod pravnog lica nema stepenovanja poslovne sposobnosti.

2. SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA Volja koja dovodi do zaključenja ugovora mora imati karakteristike pravno relevantne volje. To podrazumijeva postojanje svijesti i namjere (htijenja). Svijest obuhvata značaj i posljedice zaključenja ugovora, a namjera znači da ugovorne strane žele zaključenje upravo tog ugovora (animus contrahendi). Pravno relevantna volja, osim što je slobodna, mora biti ozbiljna i stvarna. Ozbiljnost znači da volja izražena u šali ne proizvodi pravno dejstvo. Volja mora biti stvarna, a ne simulirana. Ako bi ugovorne strane izjavile da zaključuju jedan ugovor (npr.o poklonu), a zapravo zaključuju drugi ugovor (npr.kupoprodajni ugovor), radi se o prikrivenom (prividnom) pravnom poslu,a prema ZOO prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Međutim, ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uslovima za njegovu pravnu valjanost. Strana koja drugoj nudi zaključenje ugovora naziva se ponudilac (ponuđač, offerent), a strana kojoj je ponuda upućena zove se ponuđeni (ponuđeno lice). Izjava volje ponudioca usmjerena na zaključenje ugovora naziva se ponuda (offerte). Ponudu u pravnom smislu potrebno je razlikovati od pojma ponude u svakodnevnom životu. Ponuda je jednostrana izjava volje kojom ponudilac ponuđenom nudi zaključenje određenog ugovora pod određenim uslovima. Ponuda mora biti tako formulisana da zaključenje ugovora zavisi samo od saglasnosti ponuđenog. Da bi proizvela pravno dejstvo, ponuda mora imati određena svojstva: 1. Mora sadržavati najmanje bitne elemente (essentialia negotii) ugovora (npr.predmet i cijenu kod ugovora o prodaji). Dakle, mora sadržajno odgovarati budućem ugovoru. Pritom može, ali ne mora sadržavati prirodne i slučajne elemente. 2. Mora biti upućena od strane ovlaštenog lica koje želi zaključiti ugovor i to od strane ponudioca ili njegovog punomoćnika odnosno zastupnika; 3. Mora biti upućena drugom licu sa kojim se želi zaključiti ugovor (ponuđeni). Može se uputiti i neodređenom broju lica. Izuzetak je u slučaju kad se zaključuje ugovor s obzirom na individualna svojstva ugovarača. 4. Mora sadržavati jasno izraženu volju ponudioca da želi zaključiti ugovor i to sa ponuđenim, a pod uslovima iz ponude (animus contrahendi). Ako bi ponudilac u svojoj izjavi stavio određene rezerve, to ne bi bila ponuda već poziv na pregovore, odnosno poziv da druga strana da svoju ponudu. 5. Forma, ukoliko je predviđena zakonom (najčešće pisana forma). Od tog pravila postoji izuzetak ako je ponuda u potpunosti realizirana. Tada se primjenjuju pravila ZOO o konvalidaciji, prema kojima se ugovor za čije sklapanje se zahtijeva pismena forma smatra pravovaljanim mada nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane u cjelosti ili u pretežnom dijelu izvršile obaveze koje iz njega nastaju. Pravna dejstva ponude. Ponuda je jednostrani pravni akt koji obavezuje ponudioca na pridržavanje njenog sadržaja, a ne i na izvršenje sadržaja ponude. Od ovog pravila postoje izuzeci. Prvi se odnosi na mogućnost ponudioca da u samoj ponudi istakne isključenje obaveznosti ponude, unošenjem odgovarajuće klauzule (npr.”bez obaveze”, “neobavezno” i sl). U takvom slučaju postavlja se pitanje da li se takva izjava volje uopće može smatrati ponudom. Drugi izuzetak odnosi se na mogućnost opoziva ponude. Prema ZOO, ponudilac može opozvati svoju ponudu samo ako je ponuđeni primio opoziv prije prijema ponude, ili istovremeno sa njom. Iz ovoga proizilazi da je ponudu vrlo teško opozvati. Ako je u ponudi ostavljen rok za njeno prihvatanje, on se smatra sastavnim dijelom ponude. Ovi rokovi su dispozitivne prirode i uglavnom zavise od volje ponudioca.

Prema ZOO, ponuda učinjena odsutnom licu u kojoj nije određen rok za prihvatanje, vezuje ponudioca za vrijeme “koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponuđenom, da je ponuđeni razmotri, o njoj odluči i da odgovor od prihvatanju stigne ponudiocu”. Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuđenog kojom on ponudiocu izražava saglasnost sa njegovom ponudom. Prihvat mora sadržajno odgovarati ponudi. Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan, on mora ispunjavati određene pretpostavke: 1. Mora poticati od ponuđenog ili njegovog ovlaštenog zastupnika i mora biti upućen ponudiocu ili njegovom ovlaštenom zastupniku. Ako bi ponudu prihvatilo neko treće lice, ne bi nastao ugovor već samo ponuda tog trećeg lica ponudiocu za zaključenje ugovora 2. Prihvat ponude mora sadržajno odgovarati ponudi. Ponuđeni ne može uslovljavati prihvat, jer se u slučaju postavljanja uslova ne bi radilo o prihvatu ponude već o novoj ponudi. 3. Iz prihvata se mora jasno vidjeti volja ponuđenog da sa ponudiocem zaključi ugovor (animus contrahendi). Ona može biti izražena izričito ili konkludentnom radnjom. 4. Prihvat ponude mora ponudiocu stići u predviđenom roku. Zakašnjeli prihvat smatra se novom ponudom, ako ispunjava potrebne uslove za ponudu. Izuzetak postoji ako je prihvat ponude bez krivice ponuđenog stigao nakon isteka roka, a ponudilac je znao ili je mogao znati da je izjava o prihvatu poslana na vrijeme. U tom slučaju ZOO predviđa da ugovor ipak nastaje. 5. Ako se ponudom predlaže zaključenje nekog formalnog ugovora, tada i ponuda i prihvat moraju biti dati u toj formi. Vrijeme zaključenja ugovora. Pitanje perfekcije ugovora ne postavlja se kad je ponuda upućena prisutnom licu. Ako ponuđeni prihvati ponudu, ugovor je tada i zaključen, i obrnuto. Spor o vremenu zaključenja može se postaviti samo ako je ugovor zaključen između odsutnih lica. Momenat perfekcije značajan je iz više razloga: - od tog momenta ugovor proizvodi pravna dejstva; - pitanje zastare potraživanja; - poslovna sposobnost ugovarača; - slučajna propast stvari itd. Postoje različite teorije koje odgovaraju na pitanje kad se ugovor smatra zaključenim: Po teoriji izjave (očitovanja) ugovor je zaključen u trenutku kad je ponuđeni prihvatio ponudu. Ova teorija svoje pristalice nalazi u francuskoj pravnoj školi. Osnovni prigovor joj je što je vrlo teško tačno utvrditi kad je ponuđeni odlučio da prihvati ponudu, jer svoj prihvat ne mora istovremeno uputiti ponuđaču, odnosno može se desiti da taj prihvat uopće ne uputi. Tada uopće ne bi došlo do sklapanja ugovora, bez obzira na to što je ponuđeni zaista prihvatio ponudu. Prema teoriji odašiljanja (otposlanja, mail box theory), ugovor je zaključen kad je ponuđeni poslao svoj prihvat ponude ponudiocu, npr. kad je pismo sa prihvatom predao na poštu. Ova teorija svoju primjenu nalazi u angloameričkom pravu. Prema teoriji prijema, ugovor je zaključen kad je ponudilac primio izjavu ponuđenog o prihvatu ponude. Ovoj teoriji se može prigovoriti kako u momentu prijema prihvata ponude ponudilac nije odmah pročitao pirhvat, tako da i u trenutku prispjeća odgovora (npr.u poštansko sanduče) ponudilac još uvijek ne zna da li je ponuđeni prihvatio ponudu ili ne. Po teoriji saznanja, ugovor je nastao kad ponudilac sazna za sadržaj izjave o prihvatu ponude. Ova teorija primjenjuje se u italijanskom pravu. Može joj se staviti prigovor sličan onome kod teorije izjave. Naime, vrlo je teško utvrditi momenat u kome je ponudilac zaista saznao za prihvat ponude. Naš zakonodavac prihvata teoriju prijema, jer se u ZOO kaže da je ugovor zaključen u trenutku kad je ponudilac primio izjavu ponuđenog da prihvata ponudu. Prijem prihvata mora dokazati ponuđeni.

Mjesto zaključenja ugovora. U ZOO je određeno da je ugovor zaključen u mjestu u kome je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu.

3. PREDMET UGOVORA Zakon ne definira pojam predmeta ugovora, već samo određuje da se ugovorna obaveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju. Može se reći da je predmet ugovora obaveza iz jednog obligacionog odnosa. Kod dvostranih ugovora postoje najmanje 2 predmeta ugovora, odnosno 2 obligacije u jednom obligacionom odnosu. Npr. kod ugovora o prodaji prodavac je kupcu obavezan predati prodatu stvar, a kupac ima pravo zahtijevati predaju stvari. Istovremeno, kupac je obavezan da plati prodajnu cijenu, koju je prodavac ovlašten zahtijevati od kupca. Predmet ugovora potrebno je razlikovati od sadržaja ugovora. Predmet je određena radnja (činidba) koja može biti pozitivno ili negativno određena. Sadržaj ugovora predstavlja jedinstvo prava i obaveza iz tog ugovora. Dakle, sadržaj je širi pojam od predmeta ugovora. Predmet ugovora mora biti moguć, dopušten i određen ili odrediv. Mogućnost predmeta ugovora Predmet ugovora mora biti moguć, jer ono što nije moguće izvršiti i ne obavezuje (impossibilium nulla obligatio est). Nemogućnost može biti objektivna i subjektivna. Objektivna nemogućnost postoji kad ugovornu obavezu ne može ispuniti ni dužnik, niti bilo koje drugo lice. Subjektivna nemogućnost postoji kad ugovornu obavezu ne može ispuniti dužnik, ali bi neko drugo lice moglo. S obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, nemogućnost može biti prvobitna (početna) i naknadna. Početna (prvobitna) nemogućnost je ona koja je postojala u vrijeme zaključenja ugovora, a naknadna je ona koja je nastupila nakon zaključenja ugovora. Objektivna nemogućnost može biti početna i naknadna. Isto važi i za subjektivnu nemogućnost. Početna objektivna nemogućnost povlači ništavost ugovora, odnosno u takvom slučaju ugovor uopće nije ni nastao. Naknadna objektivna nemogućnost povlači nemogućnost ispunjenja ugovorne obaveze dužnika. Ako je naknadna nemogućnost nastupila usljed krivnje dužnika, za dužnika nastaje obaveza naknade štete. Ako za nemogućnost nije kriva nijedna ugovorna strana, već je ona nastala slučajno ili usljed više sile, dužnik se oslobađa obaveze (obligacija prestaje). Subjektivna nemogućnost (početna ili naknadna) ne povlači ništavost ugovora, ali je dužnik obavezan na naknadu štete. Dužnik se može osloboditi te obaveze ako dokaže da nije kriv za nemogućnost. Od pravila da predmet obaveze mora biti moguć postoji izuzetak ako je ugovor zaključen pod odložnim uslovom ili rokom. Naime, ako je predmet obaveze u početku nemoguć, a ugovor sadrži odložni uslov ili rok, pa prije ispunjenja obaveze postane moguć, smatra se da je ugovor punovažan. Dopuštenost predmeta ugovora Ništav je ugovor čiji je predmet obaveze nedopušten. Prema čl.49 ZOO, nedopušten je predmet obaveze koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima ili moralnim normama. Nedopuštenost obaveze može proizilaziti i iz prirode stvari. Određene stvari su izuzete iz prometa (res extra commercium). To se prvenstveno odnosi na javna dobra. Osim toga, postoje i stvari čiji promet je ograničen – npr.lijekovi, oružje i sl. Određenost ili odredivost predmeta ugovora

Zakon ne traži da se ugovarači dogovore o svim pojedinostima obaveze, već da se usaglase o bitnim elementima konkretnog ugovora. Dakle, bitno je da ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti predmet ugovorne obaveze. Sudska praksa je na stanovištu da je predmet obaveze određen kad ugovor sadrži dovoljno podataka na osnovu kojih se može zaključiti koja stvar je predmet ugovora. Npr. u jednoj odluci je rečeno da je ugovor dovoljno određen kada je prodavac u pismenom ugovoru naveo da prodaje svoju jedinu kuću, iako nije naveo bliže katastarske oznake nekretnine. 4. OSNOV UGOVORA Osnov ili kauza (causa) ugovora je cilj, odnosno svrha ugovora (causa finalis). Npr. banka daje kredit da bi dobila kamate. Bitan uslov za nastanak punovažnog ugovora je dopuštenost kauze. Ukoliko je osnova nedopuštena ugovor je ništav. Nedopuštenom se smatra osnova koja je suprotna javnom poretku, tj. ona koja je suprotna Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva. Pored dopuštenosti, za valjanost ugovora neophodna je i istinitost osnove. To znači da osnova (kauza) ne smije biti prividna. Prividna kauza može se javiti u 2 slučaja: 1. Ako ugovorne strane pogrešno smatraju da zaključuju jedan, a u stvari zaključuju drugi ugovor Npr. jedan ugovarač daje drugome stvar na zajam, a taj drugi pogrešno smatra da se radi o poklonu. Takav ugovor nema učinka. 2. Ako ugovorne strane simuliraju kauzu. Npr. ako ugovarači zaista zaključuju ugovor o prodaji, a da bi izbjegli plaćanje poreza prema trećim licima iznose da su zaključili ugovor o poklonu. U takvom slučaju simulirana kauza ne proizvodi pravno dejstvo, a prikrivena kauza je valjana ukoliko se ne radi o zabranjenom ili nemoralnom ugovoru. Osnov (kauza) je različit pojam od motiva, odnosno pobude za sklapanje ugovora. Pod motivom (pobudom) se podrazumijeva unutrašnji psihološki faktor ugovarača, odnosno ono što ga je pokrenulo na zaključenje ugovora. Jedan ugovarač poznaje kauzu drugog, ali najčešće ne zna njegov motiv (koji mu u krajnjoj liniji nije ni bitan).

V – FORMA I TUMAČENJE UGOVORA 1. FORMA UGOVORA Pod formom ugovora podrazumijeva se način, odnosno oblik postizanja saglasnosti izjavljenih volja ugovornih strana. Za pojedine ugovore se zahtijeva da budu zaključeni u određenoj formi i takvi ugovori nazivaju se formalnim ugovorima. Da li će ugovor biti formalan ili ne zavisi prvenstveno od zakonske odredbe, a zatim i od volje ugovornih strana. Zakonska forma predviđena je zakonom i odstupanje od nje najčešće povlači ništavost ugovora. Ugovornu formu određuju ugovorne strane. Obligacioni ugovori se najčešće sklapaju usmeno i bez postojanja unaprijed propisane forme. ZOO prihvata načelo neformalnosti ugovora, od kojeg postoji niz izuzetaka predviđenih u ZOO, ali i u drugim propisima. Npr. ZOO predviđa posebnu formu za ugovore o prodaji nekretnina, za ugovor o prodaji sa obročnim otplatama, ugovor o građenju, o licenci itd. 2. TUMAČENJE UGOVORA U slučaju da su pojedine ugovorne odredbe sporne, tumačenjem ugovora se istražuje zajednička namjera ugovornih strana. Tumačiti se mogu samo punovažno zaključeni ugovori i to najčešće samo pojedine njihove odredbe. Jasne i nesporne odredbe ne mogu biti predmetom tumačenja, već se one primjenjuju onako kako glase. Postoje različiti načini tumačenja ugovora, od kojih su najpoznatiji subjektivno i objektivno tumačenje. Subjektivno tumačenje pažnju poklanja isključivo volji ugovornih strana i cilj tumačenja je da se pronađe

zajednička volja ugovornih strana. Objektivno tumačenje veću pažnju poklanja značenju upotrijebljenih riječi i izraza u vezi sa njihovim uobičajenim značenjem u pravnom prometu. ZOO, kao i većina drugih savremenih zakona, usvaja mješovito tumačenje, prema kome se ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već je potrebno ispitati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu razumjeti u skladu sa načelima obligacionog prava. Nejasne odredbe u ugovoru bez naknade treba tumačiti u smislu koji je manje težak za dužnika, a nejasne odredbe u teretnom ugovoru – u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

VI – VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA 1. JEDNOSTRANO I DVOSTRANO OBVEZNI UGOVORI Kod jednostrano obvezni ugovora obaveza nastaje samo na jednoj strani – strani dužnika. Povjerilac stiče samo pravo na potraživanje, bez ikakvih obaveza prema dužniku (npr.ugovor o poklonu, o posudbi, punomoćstvu bez naknade itd). Dvostrano obvezni su ugovori kojim se stvaraju obaveze za obje ugovorne strane, koje se istovremeno javljaju i u ulozi dužnika i u ulozi povjerioca (npr.kupoprodaja, ugovor o djelu itd). Ova podjela ima višestruk praktični značaj: •

Kod dvostrano obveznih ugovora važi princip uzajamnosti obaveza, što znači da jedna strana može ispunjenje svoje obaveze usloviti ispunjenjem obaveze druge ugovorne strane. Ako jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga može prostom izjavom raskinuti ugovor.

•

Pravo na poništenje zelenaškog ugovora ili ugovora zbog prekomjernog oštećenja moguće je samo kod dvostrano obaveznih ugovora.

•

Kad obaveza jedne strane postane nemoguća, kod jednostrano obaveznog ugovora obligacija se gasi, a kod dvostrano obaveznog ugovora postavlja se pitanje krivice, odnosno odgovornosti za nemogućnost ispunjenja.

•

Ustupanje je prema ZOO moguće samo kod dvostranih ugovora, ukoliko druga ugovorna strana na to pristane.

•

Pri tumačenju spornih odredaba jednostrano obveznih ugovora uzima se da se dužnik obavezao na manju obavezu, a kod dvostrano obveznih ugovora nejasne odredbe se tumače na način kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

2. TERETNI I DOBROČINI UGOVORI Pod teretnim ugovorom podrazumijeva se ugovor u kome jedna ugovorna strana daje činidbu a druga protivčinidbu, a dobročini ugovor postoji u slučaju kad jedna ugovorna strana za svoju činidbu ne dobiva protivčinidbu. Primjeri teretnih ugovora su ugovor o prodaji, o zakupu, o zajmu sa kamatom, ugovor o djelu itd. Dobročini su npr. ugovor o poklonu, o zajmu bez kamate, o posluzi, o besplatnoj ostavi itd. Svi teretni ugovori su dvostrano obavezni, a svaki dvostrano obavezni ugovor nije uvijek teretan. Npr. ugovor o zajmu je dvostrano obavezan, ali može biti i teretan i dobročin, što zavisi od toga da li se zajam daje sa ili bez kamate. Podjela ugovora na teretne i dobročine značajna je kod odgovornosti za fizičke i pravne nedostatke stvari, koja postoji samo kod teretnih, a ne i kod dobročinih ugovora. 3. FORMALNI I NEFORMALNI UGOVORI

Ako se za zaključenje ugovora traži posebna forma, onda se govori o formalnim ugovorima. Određena forma može biti zakonska ili ugovorna i kod takvih ugovora forma je bitan element ugovora, što znači da nepoštivanje forme povlači ništavost ugovora. Kod neformalnih ugovora je za nastanak ugovora dovoljna saglasnost volja o bitnim elementima ugovora. 4. KONSENZUALNI I REALNI UGOVORI Konsenzualni ugovor je ugovor koji je perfektan (koji nastaje) kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora, bez bilo koje određene forme ili predaje stvari drugoj ugovornoj strani. Dakle, ugovor je perfektan kad ponuđeni prihvati ponudu. Realni ugovor nastaje kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od ugovornih strana drugoj preda stvar koja je predmet ugovora. Dakle, kod realnog ugovora potrebno je kumulativno ispunjenje dvaju pretpostavki: sporazum stranaka i predaja stvari. Sporazum i predaja mogu, ali ne moraju biti istovremeni. Naš ZOO načelno usvaja konsenzualnu koncepciju ugovora, a predaja stvari se smatra aktom izvršenja ugovora. Izuzeci postoje kod ugovora o poklonu i o posudbi, kao i kod davanja kapare, kada se ugovor smatra zaključenim onda kad je data kapara. 5. KAUZALNI I APSTRAKTNI UGOVORI Kauzalni ugovor je onaj ugovor kod kojeg je osnov obavezivanja (causa obligandi) istaknut kao bitan element ugovora. Apstraktni ugovor je onaj kod kojeg osnov obavezivanja nije vidljiv iz samog ugovora, dakle ne može se vidjeti cilj zbog kojeg se stranke obavezuju. Npr. ako se jedna osoba pismeno obaveže da će drugoj isplatiti 100KM u roku od 2 mjeseca, radi se o apstraktnom ugovoru, jer se iz samog ugovora ne vidi da li obaveza potiče iz ugovora o zajmu, prodaji i sl. U pravnom prometu preovlađuju kauzalni ugovori, kao što su ugovor o prodaji, o zakupu, o zajmu, o djelu itd). Najčešći primjeri apstraktnog ugovora su mjenica i ček. 6. EKVIVALENTNI I ALEATORNI UGOVORI Ekvivalentni su ugovori kod kojih ugovorne strane u trenutku zaključenja ugovora o cjelosti znaju svoja prava i obaveze. Kod aleatornih ugovora ugovorne strane u vrijeme zaključenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze. Obim prava i obaveza kod aleatornih ugovora često zavisi od nekog budućeg neizvjesnog događaja, a obaveza jedne strane ne predstavlja ekvivalent obavezi druge strane. Aleatorni ugovori su ugovori o opkladi, o igri, kao i ugovori “o kupovini nade” – npr. proljetna kupovina cjelokupnog roda šljive u nekom voćnjaku, mada se rod očekuje u jesen. Aleatorni ugovori se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja niti kao zelenaški. Iz ekvivalentnih ugovora nastaju utužive, a iz aleatornih po pravilu prirodne obligacije. Izuzetak su državna lutrija i sportska prognoza. 7. PREDUGOVOR I GLAVNI UGOVOR Predugovor je saglasna izajva volja o preuzimanju obaveze da se zaključi glavni ugovor. Njime se dakle dvije strane međusobno obavezuju da će zaključiti drugi, glavni ugovor. Predugovor obavezuje samo ako su njime određeni bitni elementi glavnog ugovora. Glavni ugovor je ugovor koji su se stranke predugovorom obavezale zaključiti. On nema retroaktivno dejstvo, već proizvodi pravni učinak od trenutka njegovog zaključenja. U principu, predugovor može prethoditi zaključenju i konsenzualnog i realnog ugovora. Predugovor je u načelu neformalan, a ako je za glavni ugovor propisana forma, onda i predugovor mora biti zaključen u toj formi.

ZOO ne predviđa rok kao bitan element u kome su predugovorne strane obavezne zaključiti glavni ugovor. Zakonom je određeno da se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje. Ukoliko taj rok nije određen, onda u roku od 6 mjeseci od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebao biti zaključen. Predugovor se značajno razlikuje od pregovaranja, jer pregovaranje ne obavezuje, a predugovor da. Međutim, predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti nakon njegovog zaključenja toliko izmijenile da predugovor ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u trenutku njegovog zaključenja. Smrt ili poslovna nesposobnost jednog od pregovarača ne dovodi do gašenja predugovora, osim ako se radi o strogo ličnoj obavezi. 8. IMENOVANI I NEIMENOVANI UGOVORI Imenovani ugovori su oni koji su zbog svog značaja i česte primjene dobili svoj naziv i kao takvi regulisani zakonom, npr.ugovor o prodaji, zakupu, o poklonu itd. Bitni i prirodni elementi imenovanih ugovora propisani su zakonom. Izostanak bitnih elemenata povlači ništavost ugovora, a prirodni elementi se primjenjuju ukoliko ugovorne strane nisu ugovorom odredile drugačije. Neimenovani ugovori su oni koji u zakonu nisu označeni posebnim nazivom, niti su posebno regulisani. Oni svojim sadržajem ipak moraju odgovarati općim propisima o obligacionim ugovorima. Značaj ove podjele je prvenstveno u tome što za razliku od neimenovanog, ugovarači ne moraju detaljno regulisati sva pitanja iz imenovanog ugovora. Dovoljno je da se sporazumiju o bitnim elementima, a ostala pitanja regulišu se primjenom dispozitivnih propisa. 9. GLAVNI I SPOREDNI UGOVORI Glavni ugovor je ugovor kojim se potpuno samostalno zasniva i reguliše obligacioni odnos između ugovornih strana (npr.ugovor o zakupu, o djelu, o poklonu itd). Sporedni (akcesorni) ugovori se dodaju glavnom ugovoru i dijele sudbinu glavnog ugovora. Oni najčešće služe kao sredstvo pojačanja ili osiguranja glavnog ugovora. Sporedni ugovori su npr. ugovor o zalogu, o jemstvu, o kapari i dr. 10. TRAJNI I TRENUTNI UGOVORI Trajni su ugovori čije ispunjenje traje duže vrijeme, bilo kontinuirano ili perodično (npr.ugovor o zakupu, o doživotnom izdržavanju, o osiguranju itd). Kod trenutnih ugovora obaveza se izvršava odjednom (npr.kupovina hrane u prodavnici). Značaj ove podjele ogleda se u slučaju raskida ugovora. Kod trajnih ugovora kod kojih nije određen rok trajanja, ugovorni odnos se okončava jednostranom izjavom volje (otkazom). Raskidanje i izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti moguća je samo kod trajnih, a ne i kod trenutnih ugovora. Samo kod trajnih ugovora moguće je prešutno produženje ugovora. 11. LIČNI I NELIČNI UGOVORI Lični ugovori su oni koji su zaključeni s obzirom na svojstvo tačno određenog lica (ugovori intuitu personae). Tu spadaju ugovor o djelu, ugovor o punomoćstvu, o ortakluku, o poklonu itd. Kod neličnih ugovora, težište je na izvršenju određene obaveze, a ne na ličnosti. Takvu obavezu može izvršiti bilo koje lice, a ne samo dužnik. Nelični ugovori su češći. Značaj podjele je u tome što se prava i obaveze iz ličnih ugovora ne mogu, a iz neličnih mogu prenositi odnosno ustupati. Lični ugovori se mogu poništiti zbog zablude u ličnosti (error in persona), a i prestaju u slučaju smrti jedne ugovorne strane.

12. GENERALNI I POSEBNI UGOVORI Generalni ugovori se uglavnom zaključuju na duži vremenski period, gdje se utvrđuju samo opći elementi ugovora i uslovi izvršenja. Najčešće se sklapaju prilikom izgradnje velikih investicionih objekata (tvornica, puteva i sl). Poseban ugovor se zaključuje u okviru generalnog ugovora i njime se konkretiziraju pitanja značajna za izvršenje generalnog ugovora. Poseban ugovor mora biti u okvirima koji su predviđeni generalnim ugovorom, jer bi se u suprotnom radilo o sporazumnoj promjeni generalnog ugovora.

VII – POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA 1. PROMIJENJENE OKOLNOSTI Kod pojedinih ugovora između zaključivanja i izvršenja može proći duži vremenski period. U tom periodu može doći do promjena okolnosti u odnosu na one koje su postojale prilikom zaključenja ugovora. S tim u vezi postavlja se pitanje uticaja ovih promjena dalje izvršenje ugovora. Pitanje promjena okolnosti regulisano je u ZOO. Da bi se govorilo o promijenjenim okolnostima, potrebno je ispunjenje slijedećih uslova: 1. da su promjene nastupile nakon zaključenja ugovora 2. da su promijenjene okolnosti takve da otežavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora; 3. da je nakon nastupanja novih okolnosti očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi ga po općem mišljenju bilo nepravično održavati na snazi. Okolnosti koje bi eventualno dovele do raskida ili izmjene ugovora moraju biti nepredvidive i neotklonjive, tj. na njih se ne može povati strana koja je takve okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zaključenja ugovora. Strana koja se poziva na promijenjene okolnosti mora putem nadležnog suda tražiti raskid ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ima samo druga, tj. tužena strana. Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, tada će na zahtjev tužene nevine strane obavezati tužioca da naknadi pravičan dio štete. Prema ZOO, ugovorne strane se mogu unaprijed odreći prava da se pozivaju na oddređene promijenjene okolnosti, osim ako je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja. 2. PREKOMJERNO OŠTEĆENJE (LAESIO ENORMIS) Jedno od osnovnih načela obligacionog prava je načelo jednake vrijednosti davanja, tj. da kod dvostranih ugovora činidba odgovara protučinidbi. Povreda ovog načela postoji kod prekomjernog oštećenja i zelenaškog ugovora. Prekomjerno oštećenje postoji kod dvostranih (naplatnih) ugovora ako je u vrijeme njihovog zaključenja postojala očigledna nesrazmjera između obaveza ugovornih strana. Dakle, pretpostavke postojanja prekomjernog oštećenja su: 1. ugovor mora biti dvostrani, odnosno naplatni. Prekomjerno oštećenje nije moguće kod dobročinih ugovora, igara na sreću, javne prodaje, kao ni onda kad je za stvar plaćena viša cijena zbog posebne naklonosti prema toj stvari; 2. između obaveza mora postojati očita nesrazmjera (radi se o faktičkom pitanju); 3. nesrazmjera mora postojati u trenutku zaključenja ugovora Oštećena strana može tražiti samo poništenje ugovora, pod uslovom da pravu vrijednost obaveza tada nije znala niti je morala znati. Svoj zahtjev za poništenje podnosi podizanjem tužbe ili isticanjem prigovora na zahtjev za ispunjenje obaveze.Rok za podnošenje zahtjeva je 1 godina od dana zaključenja ugovora (a ne od dana saznanja za prekomjerno oštećenje). Ovaj rok je prekluzivan.

Druga strana ima mogućnost izbora (facultas alternativa). Može pristati na poništenje ugovora ili dopuniti svoju činidbu do stvarne vrijednosti i tako održati ugovor na snazi. Ugovorne strane se ne mogu unaprijed odreći prava na poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja, odnosno ovo odricanje nema pravni učinak. 3. ZELENAŠKI UGOVOR Zelenaški ugovor je takav ugovor kojim jedno lice, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao da će dati ili učiniti. Dakle, pretpostavke postojanja zelenaškog ugovora su: 1. između činidbe i protučinidbe mora postojati očita nesrazmjera i to u vrijeme zaključenja ugovora; 2. jedna ugovorna strana je iskoristila određeno stanje nužde druge ugovorne strane. Ako oštećena strana dokaže postojanje ovih pretpostavki, ona može tražiti da se ugovor poništi ili da se njena obaveza smanji na pravičan iznos. Rok za podnošenje zahtjeva je 5 godina od dana zaključenja ugovora.

VIII – SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Sredstva za obezbjeđenje pravilnog izvršenja ugovora tradicionalno se dijele na 2 grupe: 1. STVARNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Kod ovih sredstava povjerilac stiče stvarno pravo na stvari dužnika ili trećeg lica. Ako dužnik ne izmiri svoju obavezu, povjerilac se može namiriti iz tih stvari. Stvarna sredstva obezbjeđenja su: kapara, kaucija, avans, zaloga i hipoteka. 1.1. Kapara Kapara (arrha) je određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj kao znak da je ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja ugovora. Kapara je akcesoran ugovor koji se može zaključiti istovremeno sa glavnim ugovorom ili nakon zaključenja glavnog ugovora. Ugovor o kapari je realan ugovor jer predmet ugovora mora biti predat drugoj strani. Dakle, ZOO kod ugovora o kapari odstupa od načela konsenzualizma. Kapara ima najmanje 2 svrhe, a uslovno se može reći da ima 3: 1. Kapara je znak da je ugovor zaključen. Glavni ugovor nastaje i bez kapare, ali ako se dokaže da je data kapara, time je dokazano i da je zaključen ugovor. 2. Kapara služi kao obezbjeđenje ispunjenja ugovora i njena svrha je da podstakne dužnika na ispunjenje obaveze. Po pravilu, kaparu daje jedan od ugovarača, ali nema smetnje i da je daju obojica. 3. Kad je kaparu dao ugovarač koji je nakon toga ispunio svoju obavezu, tada se kapara uračunava u izvršenje ukoliko je istovrsna sa predmetom ugovora. Dakle, u ovom slučaju kapara predstavlja djelimično ispunjenje obaveze. Pravno dejstvo kapare zavisi od toga da li je obaveza ispunjena u potpunosti, djelimično ili uopće nije ispunjena. Ako je ugovor valjano ispunjen, kapara se vraća onoj strani koja ju je dala, ili se uračunava u ispunjenje obaveze.

Ako je ugovor djelimično ispunjen, savjesna strana ne može zadržati kaparu već ima 2 mogućnosti: 1. tražiti potpuno ispunjenje ugovora i naknadu štete pretrpljene zbog neurednog ispunjenja; 2. tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja obaveze. Ako ugovor nije ispunjen, u zavisnosti od krivice ugovornih strana razlikuju se 4 slučaja: 1. Ako za neizvršenje nije odgovorna nijedna strana, kapara se mora vratiti; 2. Ako su za neizvršenje odgovorne obje strane, kapara se takođe vraća; 3. Ako je za neizvršenje odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može zadržati kaparu ili tražiti ispunjenje ugovora (ako je ono još moguće) i naknadu štete zbog zakašnjenja ispunjenja; 4. Ako je za neizvršenje odgovorna strana koja je primila kaparu, druga (nevina strana) može izabrati jednu od slijedećih mogućnosti: (1) tražiti izvršenje ugovora (ako je još moguće) i naknadu štete zbog kašnjenja; (2) odustati od ugovora i tražiti naknadu štete zbog neispunjenja; (3) odustati od ugovora i tražiti od druge strane isplatu dvostrukog iznosa kapare. 1.2. Kaucija Kaucija (vadium) je određeni iznos novca koji dužnik daje prilikom zaključenja ugovora. Ugovor o kauciji je realan i akcesoran. Ako dužnik ispuni obaveze iz glavnog ugovora, kaucija se po pravilu uračunava u izvršenje obaveza, ali se može i vratiti. U slučaju neizvršenja ugovora dužnik gubi kauciju, i to bez obzira na njegovu krivicu. Kaucija se najčešće daje kod ugovora koji se zaključuju putem aukcije ili za primljenu ambalažu kod ugovora o prodaji. Kaucija se od kapare razlikuje u sljedećem: - kaucija propada bez obzira na razlog neizvršenja, a kapara samo ako je dužnik odgovoran za neizvršenje ugovora; - kod kapare povjerilac (nevini ugovarač) ima mogućnost izbora, a kod kaucije ne; - kaucija obezbjeđuje samo primaoca kaucije, a kapara obje ugovorne strane; - visina kapare se pod određenim uslovima može smanjiti, a kaucija ne. 1.3. Zaloga ZOO reguliše zalogu kao: (1) založno pravo na pokretnoj stvari i (2) zalaganje potraživanja i drugih prava. Založno pravo na nekretninama (hipoteka) regulisano je putem ZOVO. Zaloga (ručna zaloga) je založno pravo na pokretnoj stvari. Najčešće se zasniva ugovorom, a mnogo rjeđe na osnovu zakona i sudske odluke. Ugovorom o zalozi dužnik ili neko treće lice obavezuju se da će povjeriocu predati neku pokretnu stvar iz koje se on može namiriti, ukoliko mu potraživanje ne bude isplaćeno o dospjelosti. Dakle, ugovor o zalozi je konsenzualan, a i akcesoran. Povjerilac stiče založno pravo kad mu stvar koja je predmet ugovora bude predata. Dotad on prema drugoj strani ima obligacionopravni zahtjev usmjeren na izvršenje ugovora, tj. na predaju stvari. Objekat založnog prava može biti svaka stvar u prometu kojoj se može odrediti vrijednost. Založiti se može i suvlasnički (alikvotni) dio, kao i tuđa stvar. Stvar koja se zalaže po pravilu mora biti određena, ali se pod određenim uvjetima može založiti i generička stvar. Zalog se može dati za buduću, kao i za uslovnu obavezu. Osim stvari, založiti se mogu i potraživanja i neka druga prava. Subjekti založnog prava su zalogoprimac (založni povjerilac) i zalogodavac (založni dužnik). Založni dužnik je najčešće i dužnik iz glavnog ugovora, mada to može biti i treće lice. Način ostvarivanja. Ugovarači u ugovor ne mogu unijetu klauzulu prema kojoj će založena stvar automatski preći u vlasništvo povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti. Dakle, povjeriocu je zabranjeno da se jednostrano namiri iz založene stvari, već on od suda može zahtijevati prodaju založene stvari. Da bi se stvar mogla prodati, povjerilac prvo mora dobiti izvršni naslov, tako što će kod nadležnog suda podići tužbu (založna tužba – actio pigneratia), ishoditi presudu i nakon toga u

izvršnom postupku tražiti prodaju stvari. Za podizanje tužbe moraju se kumulativno ispuniti 2 pretpostavke: 1. povjeriočevo potraživanje mora biti dospjelo; 2. dužnik se mora nalaziti u zakašnjenju sa ispunjenjem obaveze. Pravilo da se založni povjerilac namiruje sudskim putem ima nekoliko izuzetaka: 1. Ako bi troškovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki u odnosu na vrijednost založene stvari. U tom slučaju sud može odlučiti da povjerilac proda stvar po cijeni koja je utvrđena procjenom stručnjaka ili da je zadrži za sebe po toj cijeni. 2. Ako je u zalogu data stvar čija cijena je propisana, ugovarači se mogu sporazumjeti da povjerilac založenu stvar proda po propisanoj cijeni ili da je po toj cijeni zadrži za sebe. Ukoliko bi prilikom zaključenja ugovora bile ugovorena i nedozvoljena klauzula da će založena stvar automatski preći u vlasništvo povjerioca (lex commisoria), ugovor bi bio valjan, a ništava bi bila samo ta klauzula. Međutim, ako ugovarači ovakvu odredbu ugovore nakon zaključenja ugovora o zalozi, tada će ona biti valjana. To se pravda činjenicom da dužnik više nije pod pritiskom zaključenja ugovora, a i sama naplata iz predate stvari može uštediti vrijeme i novac ugovornim stranama. Prava i obaveze iz ugovora o zalozi. Primarna obaveza zalogodavca je predaja založene stvari bez materijalnih ili pravnih nedostataka. U suprotnom, založni povjerilac ima pravo tražiti drugu odgovarajuću zalogu. Založni povjerilac je založenu stvar dužan čuvati sa pažnjom dobrog domaćina (fizička lica), odnosno dobrog privrednika (pravna lica). To znači da založenoj stvari mora pokloniti veću pažnju nego što bi poklonio svojim stvarima. U slučaju neispunjenja ove dužnosti, sud na zahtjev zalogodavca može založenu stvar oduzeti od zalogoprimca i predati je trećem licu da stvar drži za račun zalogoprimca. Osnovno pravo založnog povjerioca je da se namiri iz založene stvari ako njegovo potraživanje ne bude izmireno o dospjelosti. Ako je ista stvar založena za obezbjeđenje više potraživanja, redoslijed naplate određuje se prema vremenu nastanka založnog prava, a ne prema vremenu nastanka glavnog obligacionog zahtjeva. Založno pravo na pravima stiče se ugovorom o prenosu potraživanja na založnog povjerioca. Ovim ugovorom založni dužnik na povjerioca prenosi određeno svoje pravo prema trećem licu. Založni dužnik mora svog dužnika pismeno obavijestiti o sklopljenom ugovoru o zalogu i naložiti mu da obavezu koju je trebao ispuniti njemu, sada ispuni založnom povjeriocu. Da bi se mogla zalagati, prava moraju biti samostalna, prenosiva i imati imovinski karakter (vrijednost). 2. LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Kod ličnih sredstava obezbjeđenja, dužnik se obavezuje da će povjeriocu dati određenu stvar (najčešće novac) ukoliko ne ispuni svoju obavezu. U lična sredstva obezbjeđenja spadaju: ugovorna kazna, jemstvo i odustanica. 2.1. Ugovorna kazna Ugovornom kaznom dužnik se obavezuje da će povjeriocu isplatiti određeni novčani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Visina i način određivanja ugovorne kazne su prepušteni ugovaračima. Najčešće se ugovara istovremeno sa ugovorom o glavnoj obavezi, kao tačka glavnog ugovora. Međutim, ugovorna kazna se može regulisati i posebnim ugovorom, s tim što on mora biti u istoj formi kao i glavni ugovor. Ugovorna kazna je akcesorne prirode. Uglavnom se određuje i plaća u novcu, ali može se ugovoriti i u drugim stvarima. Izuzetak je kod novčanih obaveza, gdje se obezbjeđenje postiže plaćanjem zateznih kamata.

Ugovorna kazna se može ugovoriti za slučaj neispunjenja ili za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze. Ukoliko je ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može alternativno zahtijevati ispunjenje ugovorne obaveze ili isplatu ugovorne kazne. Jednom izvršeni izbor između zathjeva za ispunjenjem obaveze i isplate kazne je konačan, a pravo izbora ima povjerilac. Kad je ugovorna kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja ispunjenja obaveze, povjerilac kumulativno može zahtijevati isplatu ugovorne kazne i ispunjenje obaveze. Ta kazna naziva se i kumulativnom ugovornom kaznom. Ukoliko ugovorne strane nisu precizirale o kojoj vrsti ugovorne kazne se radi, smatra se da je ugovorena kazna za slučaj zakašnjenja. ZOO ne reguliše slučaj kad dužnik pravovremeno, ali neuredno ispuni svoju obavezu. Smatra se da bi u takvom slučaju povjerilac imao ista prava kao da se radi o zakašnjenju ispunjenja obaveze. Odnos između ugovorne kazne i naknade štete regulisan je na način da povjerilac ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad uopće nije pretrpio štetu. Ako je šteta veća od ugovorne kazne, povjerilac ima pravo na cjelokupnu naknadu štete, ali ne može kumulativno tražiti i naknadu štete i ugovornu kaznu. Npr, ako je ugovorna kazna 750KM, a povjerilac je pretrpio štetu od 1.000 KM, on ima pravo na ugovornu kaznu u visini od 750KM bez ikakvog dokazivanja štete. On takođe ima pravo i na naknadu štete u iznosu od dodatnih 250KM, ali mora dokazati naknadu štete. Međutim, povjerilac ni u kom slučaju ne može tražiti kumulativno puni iznos naknade štete i ugovorne kazne (tj.ne može tražiti 1.750KM) Visina ugovorne kazne u principu nije limitirana. Međutim, ako ugovorna kazna prelazi «razumnu mjeru», dužnik može od suda zahtijevati njeno smanjenje. Sud će cijeniti visinu ugovorne kazne obzirom na vrijednost i značenje predmeta obaveze. U svakom slučaju, sud ne bi mogao smanjiti ugovornu kaznu ispod visine pretrpljene štete. Ugovornu kaznu treba razlikovati od tzv.»penala». Penali su zakonom propisana naknada koju plaća ono lice koje ne postupi po pravnoj normi. Penali i njihova visina se propisuju zakonom, a ugovorna kazna sporazumom ugovornih strana. Ugovorna kazna se može smanjivati, a penali ne. U slučaju da je za neispunjenje ili zakašnjenje ispunjenja određene obaveze zakonom propisana određena naknada, a istovremeno ugovorena i ugovorna kazna, povjerilac ne može zahtijevati i zakonsku i ugovornu naknadu, već samo jednu od njih. Pravo izbora između ugovorne i zakonske naknade pripada povjeriocu. 2.2. Jemstvo Jemstvo je ugovor zaključen između povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ukoliko dužnik to ne učini. Jemac povjeriocu odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Ugovor o jemstvu se može zaključiti i protiv volje glavnog dužnika, koji ovdje nije ugovorna strana. Ugovor je jednostrano obavezan i dobročin, jer se njime obavezuje samo jemac i on za svoju obavezu od povjerioca ne dobiva nikakvu protivuslugu. Jemstvo može nastati i na osnovu zakona, mada je to rijedak slučaj, a najpoznatiji takav primjer je jemstvo države za štedne uloge građana u bankama. ZOO traži da ugovor o jemstvu bude sačinjen u pismenoj formi. Kod jemstva glavni dužnik i jemac nisu dužnici istog ranga. Glavni dužnik odgovara na prvom mjestu, a jemac supsidijarno. Prema ZOO, povjerilac se za ispunjenje dospjele obaveze mora prvo pismeno obratiti glavnom dužniku, ostavljajući mu istovremeno određeni rok za ispunjenje obaveze. Po isteku tog roka, povjerilac može od jemca tražiti ispunjenje obaveze. Dakle, da bi zatražio ispunjenje obaveze od jemca, povjerilac ne mora prethodno putem suda zahtijevati ispunjenje obaveze od glavnog dužnika.

Uz supsidijarnost, druga najvažnija osobina jemstva je akcesornost, tj. postojanje obaveze jemca zavisi od obaveze glavnog dužnika. Od načela akcesornosti postoji izuzetak, a to je slučaj kad se jemac obavezao povjeriocu za neko poslovno nesposobno lice. Tu bi se prije moglo reći da se radi o zasnivanju samostalne obaveze jemca, nego o postojanju jemstva. Jemstvo se može dati za svaku punovažnu obavezu, bez obzira na njen sadržaj. Osim toga, jemčiti se može i za uslovnu i za buduću obavezu. Kad se radi o budućoj obavezi, ona mora biti određena. Čisto lične obaveze takođe se mogu obezbijediti jemstvom, ali ne istog sadržaja jer čisto ličnu obavezu može ispuniti samo dužnik, a ne i treće lice. Međutim, u ovom slučaju se može jemčiti za eventualno nastalu štetu koja može nastati ako glavni dužnik ne ispuni svoju obavezu. Akcesornost jemstva podrazumijeva slijedeće: -

obaveza jemca u potpunosti slijedi sudbinu obaveze glavnog dužnika (postojanje, prestanak, cesija..)

-

obim obaveze jemca ne može biti veći od obaveze glavnog dužnika;

-

jemčeva obaveza mora biti kvalitativno ista kao i obaveza glavnog dužnika, (sa izuzetkom strogo ličnih obaveza);

-

jemac odgovara kako za ispunjenje glavne obaveze, tako i troškova koje je povjerilac učinio u cilju naplate duga od glavnog dužnika. Jemac uz to odgovara i za svako povećanje obaveze koje bi nastalo dužnikovim kašnjenjem ili dužnikovom krivicom, osim ako je drugačije dogovoreno.

-

položaj jemca ne smije biti slabiji od položaja glavnog dužnika. Zbog toga jemac ima pravo povjeriocu isticati sve one prigovore koje bi mogao istaći i glavni dužnik, a koji se odnose na dug.

Ako jemac umjesto glavnog dužnika ispuni obavezu prema povjeriocu, to potraživanje sa svim sporednim pravima i jemstvima prelazi na jemca. Ovdje se radi o zakonskoj personalnoj subrogaciji, jer na jemca potraživanje prelazi ipso iure, bez ikakvog dodatnog akta od strane povjerioca ili glavnog dužnika. Zakonska personalna subrogacija u potpunosti odgovara svrsi jemstva. Ta svrha je obezbjeđivanje povjeriočevog potraživanja, a ne oslobađanje glavnog dužnika od obaveze. Jemac od glavnog dužnika može zahtijevati samo onaj iznos koji je on (jemac) platio povjeriocu. Glavni dužnik može jemcu istaći sve prigovore koje je jemac mogao istaći povjeriocu prilikom ispunjenja obaveze, kao npr. zastarjelost potraživanja, oprost duga i sl. U skladu sa obavezama jemca razlikuje se nekoliko vrsta jemstva: obično ili supsidijarno jemstvo, solidarno jemstvo, podjemstvo, sajemstvo i jemstvo za naknadu štete jemcu. Kod solidarnog jemstva nema supsidijarnosti i povjerilac ispunjenje svoje obaveze može zahtijevati bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, a može i istovremeno od obojice. Razlika između solidarnog jemstva i solidarne odgovornosti dužnika je u slijedećem: - obaveze solidarnih dužnika su nezavisne jedna od druge, dok je obaveza solidarnog jemca akcesorna i zavisi od obaveze glavnog dužnika; - solidarni jemac koji plati dug ima regresno pravo prema glavnom dužniku u cijelom iznosu obaveze, a solidarni dužnik ima pravo samo na odgovarajući dio koji otpada na ostale solidarne dužnike. Solidarno jemstvo je izuzetak a ne pravilo. Zbog toga se, ukoliko ništa nije izričito ugovoreno, smatra da se radi o običnom, a ne solidarnom jemstvu. Izuzetak od ovoga su obaveze nastale na osnovu ugovora u privredi, gdje se prezumira solidarno jemstvo. Podjemstvo je takva vrsta jemstva gdje se treće lice (podjemac, jemčev jemac) obavezuje povjeriocu da će mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne učini jemac. Sajemstvo postoji kad se više jemaca obavežu da će odgovarati za ispunjenje glavne obaveze. Ta lica nazivaju se sajemci i odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dužnika. Povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze od bilo kog sajemca ili od svih njih zajedno, ali tek pošto svoje potraživanje nije uspio

naplatiti od glavnog dužnika. Sajemstvo se i razlikuje od solidarnog jemstva po tome što je obaveza sajemaca supsidijarna u odnosu na obavezu glavnog dužnika. Jemstvo za naknadu štete jemcu postoji onda kad se jedno lice obaveže jemcu da će mu naknaditi eventualnu štetu koju bi on (jemac) pretrpio zbog toga što je kao jemac platio glavni dug. Treće lice se ustvari obavezuje da će jemcu naknaditi onaj dio koji on ne bi mogao naplatiti od glavnog dužnika u regresnom postupku. Jemstvo prestaje kad prestane i glavna obaveza, a izuzetno u slučaju da ga povjerilac oslobodi obaveze ili istekom roka ako je jemstvo zaključeno na određeni rok. 3. Odustanica Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaćanjem određenog iznosa novca odustanu od glavnog ugovora. Najčešće se određuje posebnom klauzulom u glavnom ugovoru i to kao pravo jedne strane, ali može biti ugovorena i kao pravo obje strane. Ako rok za odustanak nije određen, ovlaštena strana može odustati od ugovora dok ne protekne rok određen za ispunjenje njene obaveze. Odustanica može biti ugovorena zajedno sa kaparom. U tom slučaju kapara se javlja kao odustanica. Ako odustane strana koja je dala kaparu, tada ona gubi kaparu. Ako odustane strana koja je primila kaparu, ona mora vratiti kaparu u dvostrukom iznosu. Odustanica se od kapare razlikuje u slijedećem: -

odustanica se samo obećava i obično se ne daje, a kapara se predaje drugoj ugovornoj strani;

-

odustanicom se zasniva pravo odustanka od ugovora, a davanje kapare je znak da je ugovor zaključen;

-

pravo na odustanicu ima ona ugovorna strana u čiju korist je ona ustanovljena, dok pravo na kaparu ima samo nevina strana (tj.ona koja nije odgovorna za neizvršenje ugovora);

Odustanica se od ugovorne kazne razlikuje u slijedećem: -

odustanicom ovlaštena strana plaća određeni iznos novca i nije obavezna drugoj strani naknaditi štetu. Kod ugovorne kazne povjerilac može tražiti i naknadu štete i ugovornu kaznu ako je kazna manja od prouzrokovane štete;

-

odustanica se po pravilu ne može smanjiti, a ugovorna kazna može;

-

plaćanjem odustanice raskida se ugovor, a ugovorna kazna se može kumulirati sa ispunjenjem ugovora.

4. Pravo zadržavanja Pravo zadržavanja (ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja zadrži dužnikovu stvar koja je u njegovom posjedu, sve dok mu ne bude isplaćeno to potraživanje. Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu, povjerilac se može namiriti iz zadržane stvari istim postupkom kao založni povjerilac. Da bi se povjerilac mogao koristiti pravom zadržavanja, potrebno je da se ispune određene pretpostavke: -

povjeriočevo potraživanje mora biti dospjelo. Izuzetak postoji u slučaju ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Tada povjerilac ne mora čekati dospjelost potraživanja da bi se poslužio pravom zadržavanja;

-

pravo zadržavanja može se vršiti na pokretnoj ili nepokretnoj stvari koja mora imati određenu prometnu vrijednost;

-

stvar mora biti u posjedu povjerioca.

Koneksitet nije uslov prava zadržavanja, odnosno stvar koju povjerilac zadržava ne mora poticati iz istog obligacionog odnosa iz kojeg povjerilac ima potraživanje prema dužniku. Povjerilac se iz zadržane stvari namiruje na isti način kao i založni povjerilac, s tim što je dužan da o svojoj namjeri pravovremeno obavijesti dužnika. Od prava zadržavanja postoje izuzeci, tj. povjerilac nema pravo zadržavanja na: - stvari koje su od dužnika oduzete protiv njegove volje; - stvari koje su mu predate na čuvanje ili poslugu; - stvari koje se ne mogu izložiti prodaji; - punomoć, isprave, legitimacije i sl. Pravo zadržavanja može prestati prestankom obaveze ili gubitkom posjeda na stvari koja je predmet zadržavanja.

IX – UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA Ugovorom u korist trećeg lica se jedna ugovorna strana (promitent ili obećavalac) obavezuje drugoj (promisar ili stipulant) da će izvršiti određenu radnju u korist trećeg lica (korisnik ili beneficijar). Korisnik može biti bilo koje lice, pa i ono koje nema poslovnu sposobnost. Za valjanost ugovora ne zahtijeva se saglasnost korisnika, ali je on ovlašten odbiti prijem ispunjenja takvog ugovora. U takvom slučaju se smatra da ugovor nije ni zaključen. Ugovor u korist trećeg lica može biti tzv.»pravi» i «nepravi». Kod «pravog» ugovora korisnik stiče pravo da od promitenta zahtijeva ispunjenje obaveze. Kod «nepravog» ugovora u korist trećeg lica, korisnik je ovlašten primiti, ali nije ovlašten tražiti prisilno ispunjenje obaveze. Naravno, ispunjenje obaveze u oba slučaja može tražiti promisar. Naš ZOO regulisao je samo «pravi» ugovor u korist trećeg lica. Kod ugovora u korist trećeg lica postoje 3 međusobna odnosa i to: 1. Odnos promitenta i promisara, tj.njihova međusobna prava i obaveze nastale su na osnovu ugovora; 2. Odnos promitenta i korisnika. Korisnik ima pravo da zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze, ali ne može uticati na oblik i sadržaj ugovora, jer on nije ugovorna strana. S druge strane, promitent može prema korisniku isticati sve prigovore koje ima prema promisaru, a koji proizilaze iz osnovnog pravnog posla; 3. Odnos promisara i korisnika može biti različit, u zavisnosti od motiva zbog kojih promisar ugovara neko pravo za korisnika. Na taj odnos promitent nema uticaja. Nasuprot ugovoru u korist trećeg lica bio bi ugovor na štetu trećeg lica, koji nastaje tako što jedna ugovorna strana obeća drugoj da će joj treća osoba izvršiti neku činidbu. Ovakav ugovor ne obavezuje treću osobu, ali strana kojoj je činidba obećana ima pravo na naknadu štete od obećavaoca ukoliko treća osoba odbije izvršiti činidbu. Obećavalac ne odgovara za štetu ako se samo obavezao da će se zauzeti kod trećeg za neku činidbu.

X – NEVAŽNOST UGOVORA Pod nevažnošću ugovora ZOO reguliše ništave i pobojne ugovore. Zakon i sudska praksa ne poznaju kategoriju nepostojećih ugovora. 1. NIŠTAVI UGOVORI

Ništavi su ugovori oni koji su protivni ustavnom uređenju, prinudnim propisima ili moralu društva. Osim ovih, ZOO propisuje i druge razloge ništavosti i to: - poslovna nesposobnost stranaka; - nesporazum prilikom izjave volje (disens); - nemogućnost predmeta obaveze; - nedopuštenost predmeta obaveze; - neodređenost odnosno neodredivost predmeta obaveze; - nepostojanje osnove - nedopuštenost osnove - nepostojanje forme, ako je ona propisana. Na ništavost se mogu pozvati sva zainteresirana lica, a sud na ništavost pazi i po službenoj dužnosti. Pozivanje na ništavost ne zastarijeva (nema konvalidacije). Kod ništavosti se smatra da ugovor nije ni nastao. U skladu s tim, dovoljno je da se zainteresirano lice pozove na ništavost tako što će istaći prigovor ništavosti ili tražiti povrat onoga što je dato suprotnoj strani. Dakle nije potrebno podizanje posebne tužbe. Međutim, ponekad može biti sporno da li između samih ugovornih strana postoje razlozi ništavosti ili ne. U tom slučaju da bi zainteresirano lice moglo podnijeti tužbu za utvrđenje, pri čemu bi odluka suda imala samo deklaratorni (a ne konstitutivni karakter). Pravne posljedice ništavog ugovora prvenstveno se očituju u tome što svaka ugovorna strana mora drugoj strani vratiti sve ono što je primila na osnovu ništavog ugovora (potpuna restitucija). Izuzetak od potpune restitucije regulisan je u ZOO na način da sud može odbiti zahtjev za vraćanjem onog što je dala nesavjesna strana, ako je ta strana svojim ponašanjem dovela do ništavosti ugovora. Iz istih razloga sud može odrediti da druga strana preda općini ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora. Pored restitucije, savjesna strana ima pravo i na naknadu štete. Savjesnom se smatra ona strana koja nije znala, niti je prema okolnostima slučaja mogla znati da postojanje uzroka ništavosti. Postavlja se pitanje kakav je pravni položaj trećeg lica koje je na osnovu valjanog pravnog posla steklo stvar koja je prethodno bila predmet ništavog ugovora. Npr.A proda bicikl B-u, a zatim B proda bicikl Cu. Pitanje je da li C može zadržati bicikl ako se naknadno ustanovi da je ugovor između A i B ništav. Dosljednom primjenom principa da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima 1, moglo bi se zaključiti da treći (C) od svog saugovarača ne može steći nikakva prava, te bi A nakon poništenja svog ugovora mogao tužbom zahtijevati povrat stvari od novog sticaoca. Od navedenog pravila postoje izuzeci, ustanovljeni zbog sigurnosti pravnog prometa: 1. Kad se na strani sticaoca ispune uvjeti za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti. 2. Sticanje prava vlasništva od nevlasnika. Ovo je jedan od načina originarnog sticanja vlasništva na pokretnim stvarima (uvjeti: savjestan sticalac, teretni ugovor, pokretna stvar). Djelimična ništavost. Ništavost jedne odredbe ne mora značiti ništavost i cijelog ugovora. Da bi ugovor mogao opstati i pored neke odredbe, moraju se ispuniti i dodatni uvjeti: - da se ne radi o bitnoj odredbi ugovora; - da ta odredba nije bila uvjet zaključenja ugovora; - da ništava odredba nije bila odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora. Pitanje da li će ugovor opstati je faktičko pitanje o kome sud odlučuje u svakom konkretnom slučaju. 2. POBOJNI UGOVORI Pobojni (relativno ništavi) ugovori proizvode pravna dejstva, ali se mogu poništiti na zahtjev zainteresiranih lica. Kao razlozi pobojnosti u Zakonu su navedeni: - ograničena poslovna sposobnost ugovarača; - mane volje: zabluda, prijetnja i prevara; 1

nemo plus iuris ad alium transphere potest quam ipse habet

-

prekomjerno oštećenje; pravne radnje dužnika preduzete na štetu povjerioca.

Za poništenje pobojnog ugovora ovlaštena je samo ona ugovorna strana u čiju korist je pobojnost ustanovljena. Pobojan ugovor proizvodi pravna dejstva sve dotle dok ne bude poništen. U slučaju donošenja sudske odluke, ista neće imati deklaratoran, već konstitutivan karakter. Tom presudom se ugovor poništava, i to sa retroaktivnim dejstvom. Protekom određenog vremena ugovor će konvalidirati. Konvalidacija može biti izričita i prećutna. Izričita pretpostavlja jednostranu izjavu lica u čiju korist je pobojnost ustanovljena, da se odriče prava pobijati ugovor. Prećutna konvalidacija je situacija kad osoba u čiju korist je pobojnost ustanovljena ispuni ugovor (u cjelosti ili djelimično). Ovdje se pretpostavlja da je ta osoba znala za mogućnost pobijanja, ali je od toga dobrovoljno odustala putem ispunjenja. Poništenje mogu zahtijevati slijedeća lica: 1. Zakonski zastupnik ograničeno poslovno sposobnog lica, ili samo to lice kad postane potpuno poslovno sposobno; 2. Ugovarač koji je u zabludi, prinuđen ili prevaren (ako se ugovor pobija zbog mana volje); 3. Ugovarač koji je prekomjerno oštećen; 4. Povjerilac koji je oštećen dužnikovim pravnim radnjama; 5. Nasljednici (univerzalni sukcesori) gore navedenih lica. Subjektivni rok za podnošenje zahtjeva za poništenje pobojnog ugovora je 1 godina od dana saznanja za pobojnost, odnosno od prestanka prinude, a objektivni je 3 godine od dana sklapanja ugovora. Rokovi su prekluzivni. Izuzeci od navedenih rokova postoje kod ugovora pobojnih zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog od ugovarača i kod prekomjernog oštećenja. Naime, u roku od 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti, ugovarač može zahtijevati poništenje ugovora koji je zaključio tokom svoje ograničene poslovne sposobnosti, a bez odobrenja zakonskog zastupnika. Kod prekomjernog oštećenja postoji samo objektivni rok od 1 godine od dana zaključenja ugovora. Zbog sigurnosti pravnog prometa drugoj ugovornoj strani data je mogućnost da i ona sama traži izjašnjenje od svog saugovarača da li ostaje pri ugovoru ili ne, dajući mu pritom rok za izjašnjenje koji ne može biti kraći od 30 dana. Ako se pozvana strana ne izjasni u ugovorenom roku, smatra se da je ugovor poništen, a eventualno dato izjašnjenje je konačno i ne može se naknadno mijenjati. Pravne posljedice poništenja pobojnog ugovora su takve da ugovor prestaje važiti, i to od njegovog zaključenja (ex tunc). Uz restituciju primljenog, posljedica može biti i pravo na naknadu štete. Ako je jedna ugovorna strana kriva za pobojnost ugovora (npr.zbog prijetnje ili prevare), ona je obavezna drugoj ugovornoj strani naknaditi štetu, i to pozitivni i negativni ugovorni interes. Pozitivni ugovorni interes je izgubljena korist koju bi druga ugovorna strana ostvarila da je došlo do ispunjenja ugovora. Negativni ugovorni interes je šteta koju je pretrpila ugovorna strana postupajući u uvjerenju da je ugovor valjan, dok je druga strana istovremeno znala ili je morala znati za postojanje razloga koji dovode do pobojnosti ugovora. Sličnosti i razlike između ništavih i pobojnih ugovora su slijedeće: - Ništav ugovor ne može konvalidirati, a pobojan može; - Na ništavost se mogu pozivati sva zainteresirana lica, a na pobojnost samo ugovarač u čiju korist je pobojnost ustanovljena; - Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a na pobojnost ne; - Sudska odluka kod ništavog ugovora ima deklaratoran, a kod pobojnog konstitutivan karakter; - Pravo pozivanja na ništavost ne zastarijeva, a pobojnost se može isticati samo u Zakonom predviđenim rokovima.

XI – RASKID UGOVORA Raskid ugovora može biti sporazumni i jednostrani. 1. SPORAZUMNI RASKID UGOVORA Sporazumni raskid je novi ugovor, zaključen između istih ugovarača, kojim se ugovara prestanak važenja do tada punovažnog ugovora. Do sporazumnog raskida može doći samo ako ugovarači nisu u potpunosti ispunili svoje obaveze. U suprotnom se ne radi o ugovoru o raskidu, već o posebnom, novom ugovoru. Ako ugovarači nisu uopće ispunili svoje obaveze, pravne posljedice sporazumnog raskida su takve da se uzima kako ugovor uopće nije ni nastao. Ako su obaveze djelimično ispunjene, ugovarači će sporazumno odrediti sudbinu dotad ispunjenog dijela ugovora. Oni se u načelu mogu sporazumjeti i da raskid djeluje retroaktivno. Izuzetak od ovog načela su trajni ugovori, kod kojih je određivanje retroaktivnog dejstva suprotno prirodi ovih ugovora. Kad je u pitanju forma, ZOO u načelu dozvoljava da se i neformalni i formalni ugovori mogu raskinuti neformalnim sporazumom ugovarača, uz 2 izuzetka: - da je zakonom drugačije propisano; - kad cilj zbog kojeg je propisana forma ugovora zahtijeva i za raskid ugovora istu formu. Bitno je napomenuti da raskid ugovora djeluje samo između ugovarača, odnosno njime se ne može dirati u stečena prava savjesnih trećih lica. 2. JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA Važeći propisi omogućavaju ugovornim stranama da svojim ugovorom regulišu i jednostrani raskid ugovora. Najčešći razlog za jednostrani raskid ugovora je neispunjenje ugovornih obaveza. 2.1. Raskid ugovora zbog neispunjenja Kad jedna ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu, druga može zahtijevati ispunjenje ili pod određenim uslovima raskinuti ugovor. Ispunjenje obaveze može tražiti samo strana koja je svoju obavezu već ispunila, ili je spremna da je ispuni. Da bi jedna ugovorna strana imala pravo na jednostrani raskid ugovora, potrebno je ispunjenje slijedećih uslova: 1. da druga ugovorna strana svojom krivicom nije ispunila obavezu ni u naknadno ostavljenom roku; 2. da je povjerilac obavijestio dužnika o raskidanju ugovora. Neispunjenje obaveze može biti potpuno ili djelimično. Kod potpunog neispunjenja situacija je jasna, a kod djelimičnog se u svakom konkretnom slučaju mora ispitati da li to djelimično ispunjenje odgovara očekivanjima ugovornih strana zbog kojih su i zaključile ugovor. Ugovor se ne može raskinuti ako dužnik nije ispunio samo neznatni dio ugovorne obaveze. Krivica dužnika se prezumira, čim on zakasni sa ispunjenjem obaveze. Radi se o oborivoj pretpostavci i dužnik može dokazivati da je neispunjenje posljedica slučaja ili više sile. U takvoj situaciji ugovor će prestati zbog naknadne nemogućnosti izvršenja. Naknadni rok. Zakon ne određuje trajanje tog roka, već se on određuje u svakom konkretnom slučaju, u zavisnosti od svih okolnosti i načina na koji dužnik treba ispuniti svoju obavezu. U određenim slučajevima povjerilac nije obavezan dužniku ostaviti naknadni rok. To su: 1. tzv.fiksni ugovori ili fiksni pravni poslovi, kod kojih ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora. Fiksni rok, kao bitan sastojak ugovora može biti određen izričitim

sporazumom strana, ali može biti fiksan i po samoj prirodi ugovora (npr.kad se ugovori fotografisanje svadbe, nedolazak fotografa u tačno određeno vrijeme predstavlja povredu fiksnog roka, jer se ta obaveza ne može naknadno izvršiti). Kod fiksnih ugovora krivica dužnika nije važna. Dovoljno je da dužnik svoju obavezu nije izvršio na vrijeme. 2. Ugovori kod kojih se iz prirode posla i cilja ugovora jasno zaključuje da ispunjenje obaveze nakon ugovorenog roka više nije u interesu povjerioca (npr.osoba naruči taksi u 10,00 sati, da bi stigla na željezničku stanicu u 11,00, a taksi dođe u 11,15). 3. Ako iz dužnikovog držanja očigledno proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku. Obavještenje dužnika. Naš ZOO prihvata vansudski način raskida ugovora. Povjerilac je obavezan dužnika bez odlaganja obavijestiti o raskidu. Radi se o jednostranoj izjavi volje, koja dužniku može biti saopštena pismeno ili usmeno. 2.2. Pravna dejstva raskida Raskid u pravilu ima retroaktivno dejstvo (ex tunc), što podrazumijeva povrat u prijašnje stanje. Izuzetak su trajni ugovori čije ispunjenje je već započeto. Tipičan primjer je ugovor o zakupu, gdje dejstvo raskida nastupa od momenta raskidanja (ex nunc). Pored prava na raskid, povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

XII – PROUZROKOVANJE ŠTETE 1. UOPĆE O PROUZROKOVANJU ŠTETE Obligacija po osnovu prouzrokovanja štete nastaje kad jedno lice (štetnik) svojom radnjom (štetna radnja) nanese štetu drugom licu (oštećeni). U tako nastaloj obligaciji oštećeni je u ulozi povjerioca, a štetnik u ulozi dužnika. Šteta može biti materijalna (imovinska) i nematerijalna (neimovinska). ZOO uspostavlja razliku između ugovorne i vanugovorne odgovornosti za štetu. Pritom se pravila o vanugovornoj odgovornosti posmatraju kao opća, odnosno primjenjuju se i na ugovornu odgovornost, ako nije posebno predviđeno nešto drugo. Opći uslovi odgovornosti za štetu, tj.opći uslovi nastanka obligacionog odnosa po toj osnovi su: 1. postojanje dvaju različitih subjekta obligacije: povjerilac-oštećeni i dužnik-štetnik; 2. protivpravna štetna radnja; 3. štetna radnja; 4. postojanje štete; 5. uzročna veza između štetne radnje i štete. 1.1.Subjekti odgovornosti za štetu Štetnik može biti svako fizičko i pravno lice. Međutim, da bi postojala obaveza naknade štete, odnosno odgovornost za naknadu štete, štetnik mora imati deliktnu sposobnost. Deliktna sposobnost je sposobnost da se odgovara za prouzrokovanu štetu, odnosno za građanskopravni delikt. Dijete do navršene 7.godine života je potpuno deliktno nesposobno. Za štetu koju ono učini odgovara njegov zakonski zastupnik. Za maloljetnike od 7.-14.godine života vrijedi oboriva zakonska pretpostavka o nesposobnosti za rasuđivanje. Maloljetnik sa navršenih 14 godina je potpuno deliktno sposoban. Deliktno su nesposobna i lica koja su nesposobna za rasuđivanje zbog duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili nekih drugih razloga. Lica koja su prouzrokovala štetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje (pod uticajem opojnih sredstava) će odgovarati ukoliko su u to stanje dospjeli vlastitom krivicom. Ako ih je u takvo stanje dovela treća osoba, onda će ona odgovarati za štetu.

Pravno lice je u potpunosti deliktno sposobno.

1.2.Protivpravna radnja Protivpravnost radnje mora istovremeno predstavljati povredu i objektivnog i subjektivnog prava. Naime, kad neka osoba vrijeđa objektivnu normu (npr.vozi auto u pijanom stanju), ona samim tim nije izazvala štetu trećem licu, koje i nema pravo na naknadu štete. Tek ako bi takva osoba (pijani vozač) povrijedio nečije subjektivno pravo (tijelo ili imovinu), nastala bi obaveza naknade štete. Moguće je da je štetna radnja sama po sebi protivpravna, ali joj zakon izuzetno oduzima karakter protivpravnosti. U te izuzetke spadaju: nužna odbrana, stanje nužde, dopuštena samopomoć, pristanak oštećenog, izvršenje dužnosti, vršenje prava, slučaj i viša sila. Nužna odbrana je neophodno potrebna radnja kojom se od sebe ili drugog odbija istovremeni protivpravni napad. Lice koje postupa u nužnoj odbrani biće obavezno nadoknaditi štetu ukoliko prekorači granice nužne odbrane. U slučaju da lice koje postupa u nužnoj odbrani nanese štetu trećem licu (npr.slučajnom prolazniku), to treće lice može zahtijevati naknadu štete od štetnika (tj.lica u nužnoj odbrani) ili od lica koje je bilo napadač. -

Naknada od štetnika zahtijeva se po pravilima objektivne odgovornosti, tj. bez obzira na krivicu. Štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je za štetu kriv napadač. Ako štetnik ipak naknadi štetu trećem licu, on ima pravo regresa prema napadaču i to u iznosu koji je isplatio trećem licu.

-

Naknada od napadača zahtijeva se po pravilima subjektivne odgovornosti, tj. po pravilima na osnovu krivice.

Stanje nužde (krajnja nužda) postoji kad osoba otklanja od sebe ili drugog istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjena šteta nije veća od štete koja je prijetila. Dakle, kod nužne odbrane se radi o sukobu prava i neprava, a kod krajnje nužde o sukobu 2 prava. Postupanjem u nužnoj odbrani dolazi do povrede prava napadača, a u krajnjoj nuždi do povrede prava trećih osoba. Treća osoba koja je u takvoj situaciji pretrpjela štetu može zahtijevati naknadu od lica koje je krivo za nastanak opasnosti ili od lica od kojih je šteta (tj.opasnost) otklonjena. Od lica od kojih je opasnost otklonjena naknada se zahtijeva po pravilima o objektivnoj odgovornosti, s tim što se ne može tražiti naknada viša od od koristi koju su ta lica imala otklanjanjem opasnosti. Lice od kojeg je opasnost otklonjena ima pravo regresa od lica koje je skrivilo nastanak opasnosti. Dopuštena samopomoć je pravo svakog lica da otkloni povredu prava koja neposredno prijeti od strane nekog trećeg. Npr.vlasnik ima pravo otjerati tuđu stoku sa svog imanja. Ako bi tom prilikom neka od životinja zadobila povredu prolazeći kroz ogradu, vlasnik imanja ne bi bio odgovoran za naknadu štete. Pristanak oštećenog uz ispunjenje određenih uslova takođe predstavlja osnov isključenja protivpravnosti. To su slijedeći uslovi: - oštećeni mora biti poslovno sposoban, a izjava volje ne smije biti data pod pritiskom, usljed zablude ili prevare; - oštećeni je dozvolio štetniku poduzimanje određene radnje; - radnja mora biti pravno dozvoljena. Pristanak na zakonom zabranjenu radnju je ništav, a smatra se da bi u tom slučaju postojala podijeljena odgovornost jer je i oštećeni doprinio vlastitoj šteti. Tipični primjeri pristanka oštećenog kao osnova isključenja protivpravnosti su hirurške intervencije i sportska takmičenja.

Izvršenje dužnosti. Lice koje u vršenju službene dužnosti, postupajući u okviru svojih ovlaštenja, nanese štetu drugome, neće odgovarati za tako prouzrokovanu štetu. Odgovornost za štetu postoji u slučaju prekoračenja ovlaštenja, i to za dio štete nastao prekoračenjem, a u skladu sa pravilima subjektivne odgovornosti. 1.3. Štetna radnja Pod pojmom štetna radnja podrazumijeva se određeno ponašanje lica koje svojim radnjama prouzrokuje štetu drugom licu. To može biti činjenje i nečinjenje. Štetna radnja može biti takva da njome nastaje obligacioni odnos, ili da se mijenja neki postojeći obligacioni odnos. U prvom slučaju radi se o građanskom deliktu, a u drugom o ugovornoj odgovornosti za štetu. Građanski delikt je potrebno razlikovati od krivičnog delikta: 1. Krivični delikti su tačno nabrojani u zakonu, a građanski ne, te je odgovornost za građanski delikt mnogo šira od krivične odgovornosti; 2. Svrha krivične odgovornosti je kažnjavanje i prevaspitavanje učinioca, uz istovremeni preventivni uticaj na potencijalne učinioce. Svrha građanske odgovornosti je naknada prouzrokovane štete; 3. Odgovornost učinioca krivičnog djela se uvijek zasniva na krivici, što nije isto kod građanskog delikta (objektivna odgovornost, odgovornost za djecu i sl); 4. Krivična odgovornost je isključivo lična, a kod građanske je moguća i odgovornost za drugog (npr. nasljednici za štetu koju je izazvao njihov ostavilac); 5. Krivična odgovornost moguća je i za pokušaj, a građanska ne. 6. Novčana kazna za krivični delikt se može pretvoriti u kaznu zatvora, a za građanski ne. Obaveza plaćanja novčane kazne za krivično djelo je neprenosiva, a za građanski delikt prenosiva. 1.4.Šteta ZOO definira štetu kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit), kao i nanošenje fizičkog ili psihičkog bola, ili straha drugome (nematerijalna šteta). Zavisno od kriterija koji se uzima u razmatranje, šteta se može podijeliti na: Imovinska i neimovinska šteta. Imovinska šteta se neposredno odražava na umanjenje imovine oštećenog. Neimovinska šteta postoji kad su povrijeđena pravna dobra (npr.život, zdravlje, sloboda, čast i sl). Povreda nekog neimovinskog dobra (npr.zdravlja) može dovesti i do imovinske štete, kad uklanjanje neimovinske štete umanjujuće djeluje na imovinu. Imovinska šteta može biti oštećenje nekog dobra, prava ili interesa. Ona može biti izražena kao obična šteta ili kao izmakla dobit. Obična šteta (damnum emergens) sastoji se u umanjenju postojeće imovine oštećenog. Običnom štetom se označava i razlika u imovini oštećenika prije i nakon nastupanja štetnog događaja. Ispoljava se u umanjenju aktive ili povećanju pasive oštećenog. Izmakla dobit (lucrum cessans) je gubitak imovinske koristi koju bi oštećeni ostvario da nije bilo štetne radnje. Npr. ako bi pijani vozač svojom krivicom oštetio taksi vozilo. Popravak auta bio bi obična šteta, a zarada koju taksista nije mogao ostvariti bila bi izmakla dobit. Pod neimovinskom štetom podrazumijeva se nanošenje drugom boli ili straha. Ona se ne može procijeniti u novcu na način na koji se može procijeniti imovinska šteta. Međutim, to ne znači da se oštećenom ne može dosuditi određeni iznos novca. Neposredna i posredna šteta. Neposredna šteta je uvijek neposredno povezana sa štetnom radnjom kao uzrokom, dok je posredna šteta potekla od neke druge radnje. Npr.neposredna šteta je povreda tijela, a posredna šteta izgubljena zarada.

Konkretna i apstraktna šteta. Konkretna je šteta čija se visina u svakom konkretnom slučaju može dokazati. Apstraktna je šteta čije postojanje se pretpostavlja, a njena visina se određuje prema unaprijed propisanim parametrima. Često se visina apstraktne štete određuje u paušalnom iznosu, a najčešće se primjenjuje kod željezničkog i poštanskog prometa. Pozitivni i negativni ugovorni interes. Pozitivni ugovorni interes je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog toga što je dužnik neuredno ispunio, ili uopće nije ispunio svoju ugovornu obavezu. Negativni ugovorni interes je šteta koju je jedna ugovorna strana pretrpjela zato što se pouzdala u valjanost pravnog posla, dok je druga ugovorna strana znala ili je morala znati da pravni posao nije valjan. U takvom slučaju savjesna strana ima pravo na naknadu štete koja će je dovesti u onakvo stanje u kakvom bi bila da nikada nije čula o tom pravnom poslu. Savjesna strana ne može tražiti ispunjenje posla, jer je posao ništav. 1.5. Uzročna veza između protivpravne radnje i štete Lice može odgovarati samo za štetu koja je nastala kao posljedica njegove konkretne radnje. Veza između radnje i štete naziva se uzročna veza ili odnos kauzalnosti. Postojanje uzročne veze je faktičko pitanje koje sud rješava u svakom pojedinom slučaju. Radnja kao uzrok može biti svako postupanje odgovornog lica, kao i bavljenje opasnom djelatnošću ili držanje opasne stvari. Npr. za štetu će odgovarati vlasnik psa, ukoliko se pas otrgne s lanca i nanese povrede slučajnom prolazniku. Počinilac odgovara i za posljedice svog djela koje nije predvidio, pa i za one koje nije želio. Općeprihvaćeno je mišljenje da se odgovara i za štetu nastalu zbog propuštanja dužne radnje. Uzročna veza između radnje i štete mora biti neprekinuta. Npr. osoba X lakše povrijedi osobu Y, usljed čega Y mora dvaput sedmično ići u ambulantu na previjanje rane. Troškove snosi X. Međutim, ako bi Y na putu za ambulantu nastradao u saobraćajnom udesu, X ne bi odgovarao za štetu. Teorije o uzročnoj vezi. Postoji više teorija, a najbitnije su: Teorija uslova. Po ovoj teoriji radnja je uslov nastanka štete (condicio sine qua non). Dovoljno je da je učinilac stvorio jedan od uslova nastanka štete, pa da odgovara za cjelokupnu štetu. Ova teorija danas ima malo pristalica. Teorija neposrednog uzroka. Po ovoj teoriji relevantan je samo vremenski ili prostorno najbliži uzrok štete. Taj uzrok naziva se neposredni, a svi drugi uzroci su posredni i nisu od primarnog značaja. Ova teorija primijenjena je u Francuskom Građanskom zakoniku. Teorija adekvatne uzročnosti. Prema ovoj teoriji, kad više događaja (činjenica) djeluje na nastanak štete, za uzrok se uzima samo onaj događaj koji je adekvatan učinjenoj šteti. Ova teorija je prihvaćena i kod nas. Konkurencija uzroka. Šteta može poticati i od više samostalnih događaja pogodnih da budu uzrok nastanka štete. Ako šteta nastane usljed djelovanja više lica, postavlja se pitanje uzročne veze i određivanje udjela svakog od tih lica u nastanku štete. U tom smislu razlikuju se 3 vrste uzroka: alternativni, kumulativni i hipotetički. Alternativni uzroci postoje kad se utvrdi da je šteta uzrokovana radnjom dvaju ili više lica, ali se ne može tačno utvrditi koja pojedinačna radnja je dovela do nastanka štete. Npr.više lica učestvuje u tuči, jedno lice je teško povrijeđeno, ali se ne može utvrditi ko je povredu nanio. U takvim situacijama svi učesnici u tuči se tretiraju kao solidarni dužnici, tj. odgovaraju solidarno. Pretpostavka postojanja odgovornosti je da postoji neki postupak koji ugrožava tuđe interese preko uobičajene mjere. Kumulativni uzroci javljaju se kad 2 ili više lica različitim radnjama uzrokuju štetu, a pojedinačan udio svakog od učesnika nije lako dokazati. U tom slučaju lica koja su uzrokovala štetu odgovaraju solidarno.

Hipotetički uzroci postoje kad je šteta već učinjena jednom radnjom, ali je neposredno nakon toga drugi štetni događaj djelovao na istu stvar kao prethodni. Npr. osoba A ošteti prednja lijeva vrata automobila osobe B. Zbog toga automobil ostane u garaži, gdje narednog dana izgori zajedno sa garažom od udara groma. Postavlja se pitanje da li će A odgovarati za oštećenje vrata na automobilu koji je u cjelosti izgorio. Ovdje se iz razloga zdravog razuma ne može dozvoliti da se A oslobodi odgovornosti samo zato što je nekom kasnijom radnjom isti predmet uništen. Zbog toga će A odgovarati nezavisno od drugih uzroka.

XIII – RAZNE VRSTE ODGOVORNOSTI 1. UGOVORNA I VANUGOVORNA ODGOVORNOST Ova podjela je izvršena prema tome da li je povreda nastala u okviru postojećeg obligacionog odnosa ili ne. Kod ugovorne odgovornosti šteta se očituje u povredi već postojećeg ugovornog odnosa. Iz povrede ugovora proizilazi obaveza naknade štete. Naknada može zamijeniti ugovornu obavezu, a ponekad će ugovorna obaveza ostati a štetnik će uz nju dugovati i naknadu (npr.u slučaju zakašnjenja). Svoju obavezu dužnik može povrijediti samo prema povjeriocu, a ne i prema trećim licima. S tim u vezi naknadu štete nastale kao posljedica povrede ugovora oštećeni može tražiti samo od svog saugovarača. Pod povredom ugovorne obaveze podrazumijevaju se 3 situacije: a) neizvršenje obaveze; b) manjkavo (loše ili neuredno) ispunjenje; c) zakašnjenje (docnja) u ispunjenju obaveze. Kod ove vrste odgovornosti potrebno je da oštećeni dokaže kako je pretrpio štetu zbog kršenja ugovora. Krivica dužnika se pretpostavlja. To je praesumptio iuris tantum, tj. oboriva pretpostavka. Dužnik se oslobađa obaveze naknade štete ako dokaže da je do povrede ugovora došlo zbog okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ugovorom se odgovornost dužnika može pooštriti i proširiti u odnosu na povrede ugovora za koje bi on odgovarao pod normalnim okolnostima. Ovo proširenje odgovornosti ne smije biti protivno načelu savjesnosti i poštenja. S druge strane, ugovorom se ne može isključiti dužnikova odgovornost za povredu ugovora koju on izazove namjerno ili usljed krajnje nepažnje. Vanugovorna odgovornost postoji u onim slučajevima kad jedno ili više lica drugom licu nanese štetu protivpravnom (deliktnom) radnjom. Prouzrokovanjem štete zasniva se obligacioni odnos naknade štete. Delikt može nastati činjenjem ili propuštanjem određene (dužne) radnje. U građanskom deliktu štetnik odgovara samo oštećenom, a ne i trećim licima, pa čak i u slučaju da su treća lica posredno oštećena. Inače, razlike između ugovorne i vanugovorne odgovornosti za štetu su: 1.

Ugovorne obaveze nastaju voljom ugovornih strana, a vanugovorne na osnovu postojećih pravnih činjenica ili stanja. Obje vrste se mogu mijenjati ili prestati voljom strana;

2.

Vanugovorna odgovornost je šira od ugovorne i javlja se kao lex generalis u odnosu na ugovornu odgovornost;

3.

Kod vanugovorne odgovornosti odgovorna mogu biti i poslovno nesposobna lica, a za povredu ugovorne obaveze odgovorna mogu biti samo poslovno sposobna lica;

4.

Kod vanugovorne odgovornosti povjerilac može biti bilo koja oštećena osoba, a kod ugovorne odgovornosti povjerilac može biti samo druga ugovorna strana;

5.

Kod vanugovorne odgovornosti štetnik odgovara samo za uzrokovanu štetu, a kod ugovorne dužnik može pored naknade štete odgovarati i za ispunjenje obaveze preuzete ugovorom.

2. SUBJEKTIVNA I OBJEKTIVNA ODGOVORNOST 2.1. Subjektivna odgovornost Postojanje subjektivne odgovornosti pretpostavlja postojanje krivice štetnika. Krivica je subjektivni odnos učinioca štetne radnje prema toj radnji i njenoj posljedici. Može se podijeliti na namjeru (umišljaj, dolus) i nepažnju (nehat, culpa). Nepažnja se dijeli na grubu (culpa lata) i običnu nepažnju (culpa levis). Namjera (umišljaj) postoji kad je štetnik bio svjestan posljedice, ali je pristao na takvu radnju (htio njeno nastupanje). Nepažnja predstavlja zanemarivanje potrebne pažnje u prometu. Štetnik ne želi nastanak štete, ali u konkretnoj situaciji nije upotrijebio potrebnu pažnju. Krajnja nepažnja postoji kad štetnik nije ni onoliko pažljiv koliko se očekuje od svakog čovjeka (npr. vozač m/v se noću sa sporednog puta uključuje na glavnu cestu bez svjetala, smatrajući da u tom trenutku neće naići drugo vozilo). Prosta nepažnja postoji kad štetnik zanemari pažnju koja se očekuje od naročito brižljivog i pažljivog čovjeka. Štetnik odgovara za svaki stepen krivice, s tim što sud može, vodeći računa o materijalnom stanju oštećenika, osuditi odgovorno lice da isplati naknadu manju nego što iznosi šteta pod uslovom da šteta nije uzrokovana namjerno niti krajnjom nepažnjom. Osim toga, poklonodavac ili poslugodavac odgovara samo za onu štetu koju je izazvao namjerno ili krajnjom nepažnjom. U našem ZOO kao pravilo je prihvaćen princip pretpostavljene krivice, jer je propisano da je lice koje drugom prouzrokuje štetu dužno tu štetu naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Pritom se pretpostavlja postojanje štetnikove obične nepažnje. Teži stepen krivice oštećeni mora dokazati. 2.2. Objektivna odgovornost Uopće. Pod objektivnom odgovornošću podrazumijeva se odgovornost kod koje krivica nije bitan element, već se za štetu odgovara samim tim što je šteta nastala. Kod objektivne odgovornosti oštećeni mora dokazati postojanje štete, te da šteta potiče od opasne stvari ili djelatnosti. Zakon ne daje definiciju opasne stvari niti opasne djelatnosti, već je to faktičko pitanje. Može se reći da je opasna stvar svaka pokretna ili nepokretna stvar koja zbog svog položaja, upotrebe ili nekog drugog svojstva predstavlja povećanu opasnost za okolinu (npr.automobil je opasna stvar kad je u pokretu, a nije opasan ako je parkiran). Opasnim djelatnostima smatraju se one djelatnosti kojima se stvara povećana opasnost za nastanak štete, a ta se šteta ne može izbjeći i pored pažljivog odnosa zaposlenih radnika (npr. rad sa opasnim energijama, eskplozivom itd). Odgovorna lica. Za štetu koja potiče od opasne stvari odgovara imalac te stvari, a za štetu nastalu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se tom djelatnošću bavi. Pored vlasnika, odgovorno je i lice koje drži, odnosno koje se koristi opasnom stvari. Suvlasnici odgovaraju solidarno za štetu izazvanu trećim licima. Ako je lice na protivpravan način imaocu oduzelo opasnu stvar, za tako prouzrokovanu štetu će odgovarati nezakoniti posjednik. Npr. ako kradljivac automobila uzrokuje udes, on će, a ne vlasnik ukradenog automobila, odgovarati za nastalu štetu. Ali ako je vlasnik automobila ostavio ključeve u autu i time zanemario svoju dužnu pažnju, on se neće potpuno osloboditi odgovornosti, već će za štetu odgovarati kao za mješoviti slučaj.

Ako je imalac opasne stvari povjerio stvar drugom licu, odgovornost za štetu zavisi od toga da li je lice kome je stvar povjerena u radnom odnosu kod imaoca ili ne. Ako je lice kod njega zaposleno, za štetu prouzrokovanu trećim licima odgovaraće vlasnik stvari, a ne zaposleni. Zaposleni će oštećenom direktno odgovarati samo ako je štetu izazvao namjerno. Imalac opasne stvari će po principu objektivne odgovornosti odgovarati trećim licima i u slučaju kad je opasnu stvar povjerio licu koje nije osposobljeno ili nije ovlašteno da njome rukuje. Oslobođenje od odgovornosti. Odgovorno lice će se osloboditi odgovornosti ako dokaže: a) da je šteta nastala od uzroka izvan stvari, čije djelovanje se nije moglo predvidjeti, izbjeći ili otkloniti – pod ovom formulacijom podrazumijeva se djelovanje više sile (vis maior) – npr.zemljotres, poplave i sl; b) da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog lica koju štetnik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (npr.šestogodišnji dječak, koji nije u stanju shvatiti značaj svoje radnje i upravljati svojim postupcima, iznenada istrči pred automobil u pokretu i izgubi život. Ovdje nema odgovornosti za štetu pričinjenu zbog smrti djeteta). c) Da je šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica koje imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti, a štetne posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti. Npr.vozač da bi izbjegao nadolazećeg biciklistu, neočekivano skrene i sudari se sa drugim autom. Ako je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete, tada se imalac opasne stvari djelimično oslobađa odgovornosti za naknadu. S druge strane, treće lice koje je djelimično doprinijelo nastanku štete solidarno će odgovarati zajedno sa imaocem opasne stvari. Kad štetnik ili treće lice naknade štetu oštećenom, u unutrašnjem međusobnom odnosu isplaćenu naknadu će podijeliti srazmjerno svojim udjelima u nastanku štete. Posebni slučajevi objektivne odgovornosti. ZOO sadrži posebna pravila o odgovornosti u slučaju udesa izazvanog m/v u pokretu i o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom. Odgovornost u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu javlja se u slučaju sudara najmanje 2 m/v u pokretu. Međusobna odgovornost vozača rješava se u skladu sa pravilima subjektivne odgovornosti, tj. u zavisnosti od krivice za udes. Svaki imalac odgovara za štetu u skladu sa stepenom svoje krivice. Ako nema krivice nijednog imaoca, tada će oni snositi štetu u jednakim dijelovima ukoliko se iz razloga pravičnosti ne zahtijeva nešto drugo. U takvom slučaju se radi o objektivnoj odgovornosti, jer imalac odgovara i ako nema njegove krivice. Za štetu koju pretrpe treća lica, imaoci m/v im odgovaraju solidarno. Dakle, odgovornost prema trećem licu je objektivna, a tek u njihovom unutrašnjem odnosu, tj. u regresnom zahtjevu, imalac koji je isključivo kriv snosiće cjelokupnu štetu. Odgovornost proizvođača stvari sa nedostatkom. Proizvođač odgovara za štetu koja nastane usljed nedostatka na stvari i to ne samo za naknadu vrijednosti same stvari, već i za štetu nastalu na ostalim pravno zaštićenim dobrima (život, zdravlje ili druga dobra oštećenog). Odgovornost proizvođača je objektivna. Pored proizvođača, oštećenom solidarno odgovara i prodavac stvari. Proizvođač će odgovarati po pravilima objektivne vanugovorne odgovornosti, a prodavac po pravilima subjektivne ugovorne odgovornosti. 3. ODGOVORNOST ZA DRUGOGA Kod odgovornosti za drugoga štetnik i odgovorno lice su dvije različite osobe i štetu neće naknaditi štetnik, već drugo lice koje je sa štetnikom u određenom pravnom odnosu. Najčešće je to roditeljski ili radni odnos. 3.1. Odgovornost za maloljetnike

Kad štetu prouzrokuje dijete do navršene 7.godine života, za štetu odgovaraju njegovi roditelji po principu objektivne odgovornosti. Kad je prouzrokuje maloljetnik stariji od 7 godina, roditelji odgovaraju po principu pretpostavljene krivice, tj.mogu se osloboditi odgovornosti ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivice. Po istom principu odgovaraju ustanove i pojedinci koji su preuzeli obavezu čuvanja i nadzora nad maloljetnicima (škole, staratelji i sl), osim ako dokažu da su nadzor vršili na način na koji su obavezni ili da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora. Moguće je da pored roditelja ili ustanove, za štetu odgovara i maloljetnik. U takvim situacijama roditelji ili ustanove odgovaraju zajedno sa maloljetnikom po principu solidarne odgovornosti, a u regresnom odnosu između ustanove i maloljetnika isplaćena naknada se dijeli prema stepenu njihove krivice. 3.2. Odgovornost za duševno bolesne i zaostale u duševnom razvoju Za ove osobe odgovaraju njihovi staratelji, tj. roditelji sa produženim roditeljskim pravom, staratelji ili ustanove. Svi odgovaraju po principu pretpostavljene krivice. 3.3. Odgovornost poslodavca za radnike Ova odgovornost je najčešći slučaj odgovornosti za drugog. Poslodavac trećem licu odgovara za štetu koju mu je nanio njegov zaposlenik, pod uslovom da je štetna radnja učinjena na radu ili u vezi sa radom. Ovdje se trećim licima smatraju i ostali zaposlenici istog poslodavca. Odgovornost poslodavca zasniva se na pretpostavljenoj subjektivnoj odgovornosti. Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupio onako kako je trebalo. Odgovornost poslodavca će biti objektivna ako je radnik radio sa opasnim stvarima ili ako se djelatnost poslodavca može okarakterizirati kao opasna. U slučaju namjerno uzrokovane štete, oštećeni može zahtijevati naknadu od poslodavca ili od radnika, ili od oba subjekta istovremeno, a po pravilima solidarne odgovornosti. Kad poslodavac isplati štetu trećem licu, on ima pravo regresa prema radniku, pod uslovom da je radnik štetu izazvao namjerno ili usljed krajnje nepažnje. Pravo regresa zastarijeva u roku od 6 mjeseci od dana isplaćene naknade. 3.4. Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ trećem licu nanese u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Za štetu odgovara pravno lice bez obzira na krivicu. Njegova odgovornost se zasniva na neoborivoj pretpostavci krivice (praesumptio iuris et de iure). Pravno lice se može osloboditi odgovornosti pod istim uvjetima pod kojima se oslobađaju lica koja odgovaraju po objektivnoj odgovornosti. Naknadu štete oštećeni može zahtijevati samo od pravnog lica, a ne i od lica koje je neposredno izvršilo štetnu radnju. Kad oštećenom isplati štetu, pravno lice ima pravo regresa od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom, ako u konkretnom slučaju nije zakonom određeno nešto drugo. Ovo pravo zastarijeva u roku od 6 mjeseci od dana isplaćene naknade. 4. ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU Ako je štetu prouzrokovalo više lica, oni solidarno odgovaraju u slijedećim slučajevima: 1. ako su štetu uzrokovali kao saučesnici; 2. ako su štetu izazvali neovisno jedan od drugog, ali se njihovi udjeli ne mogu utvrditi; 3. kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo jedno od 2 ili više određenih lica, a ne može se utvrditi koje od njih je stvarno prouzrokovalo štetu. Kad jedan od solidarnih dužnika isplati oštećenom cjelokupnu naknadu ili više nego što iznosi njegov udio u šteti, on ima pravo regresa prema ostalim dužnicima. Udio svakog štetnika u regresnom postupku

određuje sud, vodeći računa o krivici i težini posljedice njegovog djelovanja. Ako se udjeli ne mogu utvrditi, onda su jednaki, osim u slučaju kad razlozi pravičnosti ne upućuju na drugačije rješenje.

5. ODGOVORNOST PO OSNOVU PRAVIČNOSTI Kad štetu prouzrokuje neuračunljivo lice, ZOO predviđa mogućnost da sud osudi takvog štetnika da naknadi štetu, ukoliko to zahtijevaju razlozi pravičnosti, a posebno s obzirom na materijalno stanje štetnika i oštećenog. Uslov za to je da se šteta nije mogla naplatiti od lica koje je bilo dužno vršiti nadzor nad neuračunljivim štetnikom. Dakle, odgovornost neuračunljivih lica je supsidijarna. Na pravičnosti se može zasnivati i odgovornost roditelja. Naime, ako je štetu prouzrokovao maloljetnik koji je sposoban za rasuđivanje ali zbog imovinskih prilika ne može naknaditi štetu, sud može iz razloga pravičnosti obavezati roditelje da naknade štetu. Dakle odgovornost roditelja je supsidijarna, a pri određivanju visine naknade sud vodi računa o imovinskom stanju roditelja i oštećenog. 6. POSEBNI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI 6.1. Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Za štetu u ovakvim slučajevima odgovara zajednica čiji su nadležni organi u skladu sa propisima bili dužni spriječiti takvu štetu (država, općina i sl). Njihova odgovornost je objektivna, a zajednica ima pravo regresa od lica koje je šretu prouzrokovalo. 6.2. Odgovornost organizatora priredbi Organizator okupljanja većeg broja ljudi na otvorenom ili u zatvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu zbog smrti ili tjelesne povrede koju neko pretrpi usljed vanrednih okolnosti kao što je kretanje mase, opći nered i sl. Organizator odgovara po principu objektivne odgovornosti, ali samo za štete na ličnosti, a ne i na imovini lica. 6.3. Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći Lice koje bez opasnosti za sebe uskrati pomoć licu čiji su život ili zdravlje očigledno ugroženi, odgovara za štetu koja nastane. Dodatni uslov koji se mora ostvariti jeste da li je “spasilac” štetu mogao predvidjeti. U svakom konkretnom slučaju sud mora procijeniti da li su ispunjeni svi navedeni uslovi, a ako pravičnost zahtijeva sud može takvo lice osloboditi obaveze da naknadi štetu. 6.4. Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora Određena lica obavezna su zaključiti ugovor sa svim licima koja ispunjavaju određene uslove. Npr. prevoznik je obavezan primiti na prijevoz svako lice koje ispunjava uslove određene u objavljenim općim uslovima. Lica koja uprkos obavezi zaključenja ugovora odbiju zaključiti ugovor na zahtjev zainteresiranog lica, moraju naknaditi prouzrokovanu štetu. 6.5. Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od općeg interesa Organizacije koje vrše komunalnu ili neku drugu djelatnost od općeg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neuredno vrše svoju uslugu (organizacije koje isporučuju vodu, el.energiju, plin, odvoze smeće itd).

XIV – NAKNADA ŠTETE 1. UOPĆE O NAKNADI ŠTETE

Obaveza naknade štete nastaje bez obzira na volju štetnika i oštećenog, ali sama realizacija prava zavisi od volje oštećenog. Oštećeni može, ali ne mora, zahtijevati naknadu. Odgovorno lice može namiriti štetu dobrovoljno. Ako to ne učini, oštećeni je ovlašten podnijeti tužbu sudu i nakon donesene presude tražiti prinudnu naplatu štete. Štetu naknađuje odgovorno lice, a ne štetnik. Najčešće su odgovorno lice i štetnik ista osoba, ali to ne mora uvijek biti tako (npr. roditelji, poslodavac). Naknada treba biti takva da se njome može uspostaviti prijašnje stanje. Oblik u kome će se izvršiti naknada pored ostalog zavisi i od vrste štete. Naknada imovinske štete vrši se naturalnom restitucijom ili novčanom naknadom, a naknada neimovinske štete novčanom naknadom ili satisfakcijom. 2. NAKNADA IMOVINSKE ŠTETE To je obaveza odgovornog lica da oštećenom kompenzira nastalo smanjenje imovine. Naše pravo kao princip usvaja naturalnu restituciju, a novčana naknada se javlja u slučajevima kad naturalna restitucija nije moguća ili kad sud smatra da uspostava prijašnjeg stanja nije nužna. Naturalna restitucija se najčešće vrši popravkom oštećene stvari, a može se ostvariti i davanjem druge stvari iste vrste i kvalitete, ukoliko je oštećena generička stvar. U praksi se novčana naknada ipak javlja češće nego naturalna restitucija i to iz praktičnih razloga (jednostavnost izvršenja i isključena mogućnost daljih sporova). Novčana naknada je oblik naknade štete gdje se odgovorni obavezuje oštećenom isplatiti određeni iznos novca na ime naknade štete. Visina naknade može se odrediti sporazumno, a ako se oštećeni i odgovorno lice ne mogu sporazumjeti, visinu naknade određuje sud svojom presudom. U izvjesnim situacijama moguća je kombinacija naturalne restitucije i novčane naknade. To su slučajevi kad se uspostavom prijašnjeg stanja šteta ne namiri u potpunosti, pa je odgovorno lice za ostatak obavezno dati naknadu u novcu. Primjer za to je automobil nakon sudara, koji se uprkos izvršenim popravkama više ne može prodati po onoj cijeni po kojoj se mogao prodati prije udesa. Smatra se da je oštećeni ovlašten zahtijevati naknadu te umanjene vrijednosti (merkantilna umanjena vrijednost) i to odmah nakon što se takvo umanjenje ustanovi. U ZOO je određeno da se novčana naknada može dati u slijedećim slučajevima: - kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća; - kad je moguća, ali sud smatra da to nije nužno; - kad oštećeni traži naknadu u novcu, a okolnosti datog slučaja ne opravdavaju restituciju; - kod djelimične restitucije, kad se ostatak štete naknađuje u novcu; - kad stvar koja je protivpravno oduzeta imaocu propadne usljed više sile (odgovorno lice je obavezno dati naknadu u novcu). 2.2. Određivanje visine naknade štete Visina naknade treba odgovarati visini stvarno prouzrokovane štete. Tačno određenje vrijednosti naknade zavisi od više faktora. Prije svega, značajan je kriterij po kome se određuje šteta. Po objektivnom kriteriju naknada se izračunava prema tržišnoj vrijednosti koju je stvar imala prije oštećenja. Kod subjektivnog kriterija se u obzir uzima posebna vrijednost koju određena stvar ima za oštećenog (uspomena i sl). To je tzv.afekciona (subjektivna) vrijednost ili interes. U našem pravu se visina štete načelno određuje po objektivnom kriteriju. Primjena subjektivnog kriterija moguća je ako je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom koje je učinjeno sa umišljajem. Osim navedenog, moguće je da šteta bude učinjena na jednoj stvari, ali se gubitak odražava na cjelokupnu imovinu oštećenog. (Npr. dvije životinje su posebno istrenirane za potrebe snimanja nekog filma. Povreda ili smrt jedne životinje može se odraziti na neupotrebljivost i druge životinje). U takvom slučaju odgovorno lice snosi naknadu štete nastale u cjelokupnoj imovini.

Visina štete se određuje u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom nije drugačije regulisano. ZOO prihvata princip integralne naknade štete, što znači da odgovorno lice naknađuje kako običnu štetu, tako i izmaklu dobit. U pogledu naknade štete nema razlike u tome da li je štetna radnja učinjena nepažnjom ili namjerno. Stepen krivice bitan je samo izuzetno, npr.kod ugovora o poklonu ili ugovora o posluzi. 2.3. Sniženje naknade Ukoliko u ukupno nastaloj šteti postoji i doprinos oštećenog, sud će srazmjerno tom doprinosu umanjiti naknadu oštećenom. Ka se ne može tačno utvrditi koliki dio štete potiče od štetnika a koliki od oštećenog, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja. Naknada se može smanjiti i ako je oštećeni imao određene koristi od oštećene stvari (npr. ako je uspio prodati dijelove slupanog auta). U takvim slučajevima govori se o prebijanju koristi sa štetom. Štetnik po tom osnovu može zahtijevati smanjenje naknade samo ako su i korist i šteta posljedica iste štetne radnje. Štetnik se ne može pozvati na korist koju je oštećeni dobio na poklon od trećih lica. Na kraju, i sud je ovlašten da smanji iznos naknade vodeći računa o materijalnom stanju štetnika i oštećenog. Fakultativni osnov za smanjenje naknade je da je odgovorno lice slabog imovnog stanja tako da bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu. Smanjenje po ovom osnovu moguće je samo ako šteta nije prouzrokovana namjerno niti krajnjom nepažnjom. Sud može odrediti manju naknadu oštećenom kad je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto u korist oštećenog i pritom pokazao brižljivost koju pokazuje u vlastitim poslovima. 2.4. Naknada u obliku rente Naknada u obliku novčane rente (doživotno ili za određeno vrijeme) određuje se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja. Renta se plaća mjesečno, ako sud ne odredi nešto drugo. Ustanovljena visina rente može se mijenjati zavisno od promjena okolnosti, a po zahtjevu oštećenog i štetnika. Pravo na naknadu štete u obliku novčane rente zbog smrti bliskog lica ili zbog povrede tijela ili oštećenja zdravlja ne može se prenijeti drugom licu. Dospjeli iznosi se mogu prenijeti ako je iznos naknade određen pismenim sporazumom strana ili pravosnažnom sudskom odlukom. 3. NAKNADA NEIMOVINSKE ŠTETE 3.1. Uopće o naknadi neimovinske štete Zakonom je određeno da se pod štetom podrazumijeva i nematerijalna šteta, koja se očituje u nanošenju drugome fizičke ili psihičke boli ili straha. Neimovinska šteta se može naknaditi uspostavom prijašnjeg stanja ili novčano. 3.2. Uspostava prijašnjeg stanja kao oblik naknade neimovinske štete Uspostava prijašnjeg stanja moguća je samo kod nekih oblika neimovinske štete. Najčešće je to povreda prava ličnosti (slobode, časti ugleda i sl). U tim situacijama uspostava prijašnjeg stanja postiže se na način da sud naredi objavljivanje presude, odnosno ispravke ili narediti da štetnik povuče svoju izjavu kojom je povrijedio pravo ličnosti drugoga. Objavljivanje presude ili ispravke vrši se na račun štetnika. Objavljivanje presude ili izvinjenje štetnika je osnovni, ali ne mora biti i jedini način naknade. Oštećeni će imati pravo i na novčanu naknadu kad je izjava štetnika prouzrokovala bol ili strah kod oštećenog. 3.3. Novčana naknada neimovinske štete U ZOO su navedeni oblici neimovinske štete za koje se može dosuditi naknada za postojeću i buduću neimovinsku štetu:

Za pretrpljene fizičke bolove. Na osnovu sudske prakse može se reći da se kao fizički bolovi najčešće javljaju: operacije, infuzije, razne vrste fiksacija, previjanje rana, upotreba invalidskih kolica itd. Visina naknade zavisi od intenziteta i vremena trajanja tih bolova, što se utvrđuje vještačenjem. Za pretrpljene duševne bolove koje oštećeni i dalje trpi i to: a) za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti – najčešće su posljedica povrede tijela; b) za duševne boli zbog naruženosti – relevatna je samo naruženost koja se smatra bitnom po objektivnim mjerilima; c) za duševne boli zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti – npr.zbog neosnovanog lišavanja slobode; d) za duševne boli zbog smrti bliskog lica – ovo pravo mogu ostvariti bračni drug, djeca i roditelji umrlog, te braća sestre i vanbračni drug umrlog; e) za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta nekog lica – naknadu mogu ostvariti bračni drug, djeca i roditelji. Za pretrpljeni strah. Strah je psihičko stanje u kome se jedno lice nalazi svjesno neposredne opasnosti. Strah može uzrokovati depresije, neurotična stanja, šokove i dr. Takav strah predstavlja povredu zdravstvenog i tjelesnog integriteta čovjeka, što se manifestuje kao oblik nematerijalne štete. Visina naknade zavisi od intenziteta i vremena trajanja straha. Potraživanje naknade za neimovinsku štetu prenosi se na nasljednika samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom. Pod istim uslovima, to potraživanje može biti predmetom ustupanja, prebijanja i prinudnog izvršenja.

XV - STICANJE BEZ OSNOVA (CONDICTIO SINE CAUSA) 1. POJAM Sticanje bez osnova javlja se kao jedan od izvora vanugovornog nastanka obligacije. Postoji onda kad je dio imovine jednog lica bez pravne osnove prešao u imovinu drugog lica. 2. PRETPOSTAVKE STICANJA BEZ OSNOVA 1. Mora nastupiti neosnovano povećanje imovine na strani obogaćenog lica, i to povećanjem aktive ili smanjenjem pasive. 2. Smanjenje imovine na strani osiromašenog lica (osiromašenje). Nastaje kao posljedica nekog izdatka ili nesticanja imovine na strani osiromašenog, a u korist obogaćenog. 3. Uzročna (kauzalna) veza između osiromašenja i obogaćenja. 4. Za sticanje dobiti ne postoji punovažan pravni osnov (ako nije postojao od početka, ako je naknadno otpao ili ako je ispunjeni ugovor poništen zbog zablude). 5. Da je do obogaćenja došlo na zakonit način. Ukoliko je obogaćenje nastalo nezakonitom radnjom ili povredom obligacije, tada se ne radi o sticanju bez osnova, nego o naknadi štete. Do sticanja bez osnova može doći radnjom obogaćenog, radnjom osiromašenog, a i radnjom trećeg lica (npr.prodavač pogrešno isporuči namještaj trećem licu umjesto kupcu). Izmakla dobit se ne smatra vrstom umanjenja imovine u smislu sticanja bez osnova (neosnovanog bogaćenja), nego se ona ostvaruje u skladu sa pravilima koja važe za naknadu štete. 3. VRSTE STICANJA BEZ OSNOVA 3.1. Plaćanje neduga (condictio indebiti) Plaćanje nedugovanog postoji u 3 slučaja:

1. kad jedno lice u zabludi ili neznanju isplati određeni iznos ili preda određenu stvar drugom licu, a pravni osnov takvog davanja uopće ne postoji; 2. kad jedno lice (osiromašeni) plati tuđi dug u uvjerenju da plaća vlastiti dug; 3. kad osiromašeni dva puta plati isti dug. U svim ovim slučajevima osiromašeni ima pravo tražiti vraćanje onoga što je neosnovano plaćeno, ali uz ispunjenje slijedećih uslova: - Da je osiromašeni određenu činidbu izvršio u u namjeri da ispuni neku svoju postojeću obavezu, a da je druga strana to primila kao isplatu dugovanog. Lice koje zna da plaća nepostojeći dug ne može tražiti povrat po pravilima sticanja bez osnova. - Osiromašeni mora dokazati da je platio nepostojeći dug. Lice koje ispuni naturalnu obligaciju ne može tražiti povrat plaćenog. - Osiromašeni mora biti u zabludi, tako da pogrešno smatra kako je dužan platiti dug, mada u stvarnosti nije. Ta zabluda može biti zabluda o pravu i zabluda o činjenicama. Ako osiromašeni ispuni 2 ili više alternativnih obligacija, pogrešno smatrajući da ih treba ispuniti kumulativno, ima pravo na povrat svega što je dao preko ispunjenja jedne alternativne obaveze. Pritom treba voditi računa koja strana ima pravo na izbor alternativne obaveze. 3.2. Sticanje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao (condictio ab causam finitam) Ova vrsta postoji ukoliko je u vrijeme ispunjenja obaveze postojao pravni osnov, koji je naknadno otpao. Npr.dvije strane su zaključile ugovor o zakupu, uz obavezu zakupoprimca da na početku godine isplati cjelokupnu godišnju zakupninu. Ako bi se takav ugovor raskinuo nakon 6 mjeseci, zakupodavac bi se neosnovano obogatio za zakupninu koju je naplatio za preostalih 6 mjeseci, te bi istu bio dužan vratiti. 3.3. Sticanje s obzirom na osnov koji se kasnije nije ostvario (condictio causa data ili condictio ab causam futuram) Ovo je slučaj kad je jedno lice (osiromašeni) dalo drugom licu (obogaćenom) određenu stvar ili izvršilo određenu činidbu u nadi da će i druga strana izvršiti protivčinidbu. Dakle, moraju se ispuniti 2 pretpostavke: 1. da je jedna strana izvršila svoju činidbu očekujući protivčinidbu; 2. da je očekivana protivčinidba izostala. Osiromašeni mora dokazati da je činidba izvršena, da protivčinidba nije izvršena, te da su ove činidbe bile uslovljene očekivanim uspjehom. 3.4. Upotreba stvari u tuđu korist Ako neka osoba upotrijebi svoju ili tuđu stvar u korist trećeg lica, na strani tog trećeg postoji neosnovano obogaćenje. Treći je dužan vratiti stvar ili naknaditi njenu vrijednost, ako povrat nije izvodljiv. Ovdje je bitno utvrditi da li je osiromašeni namjerno upotrijebio stvar u korist trećeg ili ne. Ako je stvar nenamjerno upotrijebio, radi se o neosnovanom bogaćenju, a ako je stvar upotrijebljena namjerno, o poslovodstvu bez naloga. 3.5. Upotreba tuđe stvari u svoju korist Ako jedno lice upotrijebi tuđu stvar u svoju korist, dužno je vlasniku stvari naknaditi korist koju je imalo od njene upotrebe. 4. OBIM VRAĆANJA Pravilo je da sticalac ne vraća više od onoga što je stekao neosnovanim obogaćenjem. Sticalac je prvenstveno dužan izvršiti naturalnu restituciju, a ako ona nije moguća, isplatiti novčanu protivvrijednost. Predmet obogaćenja dužan je vratiti i savjesni i nesavjesni sticalac.

Savjesni sticalac dužan je vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje, a nesavjesni od dana sticanja. Savjesni sticalac je onaj koji nije znao, niti je prema okolnostima slučaja morao znati da se neosnovano obogatio na tuđi račun. Nesavjesni je onaj koji je znao, ili je morao znati da se neosnovano obogatio. S druge strane, savjesni sticalac ima pravo naknade nužnih i korisnih troškova. Nesavjesni nema pravo na naknadu nužnih troškova, a za korisne mu pripada naknada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti stvari u trenutku vraćanja.

XVI - POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO) 1. POJAM Poslovodstvo bez naloga je obligacionopravni odnos koji nastaje tako što jedno lice svjesno i bez naloga (ovlaštenja) obavlja neki posao ili drugu radnju u korist drugog lica. Lice koje obavlja posao naziva se poslovođa bez naloga ili samo poslovođa (gestor), a lice u čiju korist se posao obavlja naziva se gospodar posla (dominus). 2. PRETPOSTAVKE POSLOVODSTVA 1. Posao mora biti tuđi. Poslovodstvo bez naloga postoji i u slučaju kad poslovođa vrši posao djelimično za sebe, a djelimično za gospodara posla, npr. kada jedan suvlasnik kuće bez odobrenja ostalih izvrši popravku krova. 2. Poslovođa treba da je već izvršio ili preduzeo izvršenje jednog ili više tuđih poslova. Izvršenje radnje može se sastojati samo od činjenja. Pasivna činidba (nečinjenje ili trpljenje) nije poslovodstvo bez naloga. 3. Poslovođa mora imati volju da preduzimajući posao zaštiti interes gospodara posla, a ne svoj. U nekim slučajevima gospodar posla može biti i buduće lice (pravno lice u osnivanju ili nasciturus) 4. U vrijeme preduzimanja posla poslovođa ne smije imati ovlaštenje (nalog) gospodara posla. U suprotnom bi se radilo o nalogu, odnosno zastupanju. 5. Posao koji se preduzima mora biti koristan za gospodara posla, odnosno posao se preduzima da bi se otklonila neposredna i iznenadno nastupajuća šteta. 6. U vrijeme preduzimanja posla na strani poslovođe mora postojati namjera da od gospodara posla traži naknadu za izvršeni rad. Ako takve namjere nema, radi se o poklonu, a ne o poslovodstvu bez naloga. 7. Preuzeti posao ne smije biti nezakonit niti nemoralan. 3. VRSTE POSLOVODSTVA 3.1. Nužno poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio necessaria) Ono postoji kad je posao izvršen u nuždi, da bi se od gospodara posla otklonila neposredno prijeteća šteta. Nastupanje neposredne opasnosti može biti vezano za ličnost ili za imovinu gospodara posla. Poslovodstvo bez naloga postoji i ako poslovođa nije svojom radnjom postigao namjeravani uspjeh, jer je za ovu vrstu poslovodstva bitno da je poslovođa postupao savjesno i da je preduzimanje radnje bilo nužno. Obaveze i prava poslovođe i gospodara posla. Osnovna obaveza poslovođe je da o svom postupku što prije obavijesti gospodara posla i da shodno mogućnostima nastavi započeti posao sve dok brigu o poslu ne preuzme gospodar posla. Poslovođa je pritom obavezan postupati sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika. Nakon obavljenog posla dužan je gospodaru posla položiti račun i ustupiti mu sve što je stekao vršeći njegov posao.

Istovremeno, poslovođa ima pravo na naknadu svih nužnih i korisnih izdataka u onim slučajevima kad su ti izdaci bili cjelishodni, pa čak i onda kad korist nije nastupila a poslovođa nije skrivio neuspjeh. Poslovođa ima pravo zadržati gospodarevu stvar radi naknade izdataka, a ima pravo i na naknadu pretrpljene štete. Naš ZOO propisuje da poslovođi pripada i primjerena nagrada za trud, ako je uspješno otklonio štetu za gospodara posla. 3.2. Korisno poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio utilis) Korisno poslovodstvo postoji kad je poslovođa preduzeo neki posao za gospodara posla, da bi mu pribavio neku materijalnu ili ličnu korist. Korisnost se ocjenjuje sa stanovišta gospodara posla, a ne po ličnim shvatanjima poslovođe. Poslovođa je dužan voditi računa o stvarnim i vjerovatnim namjerama i potrebama gospodara posla. U našem pravu poslovođa ima pravo na naknadu troškova kao i kod nužnog poslovodstva, odnosno pravo na naknadu se ne veže za uspjeh posla, odnosno korist koju je ostvario gospodar posla kao što je to slučaju u nekim drugim sistemima. Kad su u pitanju prava i obaveze, za korisno poslovodstvo u našem pravu važi sve što je rečeno i za nužno poslovodstvo. 3.3. Poslovodstvo protiv zabrane gospodara posla (negotiorum gestio contra voluntatem domini negotii) Ovo poslovodstvo postoji kad se poslovođa prihvati posla protivno zabrani gospodara posla. Takvo poslovodstvo je nedozvoljeno i poslovođa nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga. On je gospodaru posla odgovoran za svu štetu koja je posljedica njegovog miješanja u tuđe poslove, pa čak i ako je do štete došlo bez njegove krivice. Kod ovakvog poslovodstva poslovođa samo ima pravo da odnese stvari kojima je povećao imovinu gospodara posla, pod uslovom da se time ne pogoršava stanje stvari gospodara posla (ius tollendi - pravo odvajanja). Uslov za postojanje ovakvog poslovodstva je da poslovođa zna za postojanje zabrane. Zabrana ne mora biti izričito rečena, već je dovoljno da se postojanje zabrane pretpostavlja ili da proizilazi iz same prirode stvari. Zabrana obavljanja posla ne smije biti nezakonita ili nemoralna. 3.4. Nepravo poslovodstvo Kod nepravog poslovodstva poslovođa obavlja tuđi posao u namjeri da postignutu korist zadrži sa sebe, mada zna da je posao tuđi. U tom slučaju je obavezan na zahtjev gospodara posla položiti račun i predati mu svu postignutu korist. Gospodar posla može zahtijevati i vraćanje stvari u prijašnje stanje i naknadu štete. 4. NAKNADNO ODOBRENJE (RATIHABITIO) Ukoliko gospodar posla naknadno odobri posao, smatra se da je poslovođa od početka radio po nalogu gospodara posla. Dakle, naknadno odobrenje ima retroaktivno dejstvo.

XVII - JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE Jednostrani pravni poslovi su takvi poslovi kod kojih se jedno lice obavezuje drugom licu ili neodređenom broju drugih lica, da će izvršiti određenu obligacionu radnju. Jednostranim pravnim poslom mogu se stvarati samo obaveze, a ne i prava. U našem ZOO jednostranim pravnim poslovima smatraju se javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira. 1. JAVNO OBEĆANJE NAGRADE 1.1. Pojam i pretpostavke

Javno obećanje nagrade postoji kad se jedno lice javnim oglasom obaveže dati nagradu onome licu koje izvrši neku radnju ili postigne određeni uspjeh pod uslovima predviđenim tim oglasom. Da bi proizvelo pravne učinke potrebno je kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1. Lice koje obećava nagradu mora imati poslovnu sposobnost (izvršilac ne mora); 2. Obećanje mora biti učinjeno javnim oglasom. Najčešće je to objavljivanje putem medija, mada nema smetnji da se to učini i usmeno, ali na takav način da se sa sadržajem mogu upoznati lica od kojih se može očekivati izvršenje tražene radnje; 3. Obećanje mora biti upućeno neodređenom broju lica. 4. Obećavalac mora odrediti radnju koja je predmet javnog obećanja nagrade. Radnja mora biti moguća i dozvoljena. 5. Obećavalac mora odrediti rok za izvršenje tražene radnje. Ako to ne učini, svako ko želi učestvovati ima pravo tražiti da sud odredi odgovarajući rok. Obaveza davanja nagrade za obećavaoca nastaje u trenutku davanja izjave. Pravo na nagradu druga strana stiče tek nakon izvršenja tražene radnje. Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši traženu radnju. Ako je više lica istovremeno izvršilo radnju, pripadaju im jednaki dijelovi nagrade, osim ako na drugačije rješenje upućuju razlozi pravičnosti. 1.2. Opoziv obećanja nagrade Javno obećanje nagrade se u principu može opozvati sve dok se ne izvrši tražena radnja. Opoziv se mora objaviti na isti način na koji je objavljeno i obećanje. Ukoliko obećavalac zbog prirode obećanja ima neposredne kontakte sa potencijalnim izvršiocima, on im može i ličnim saopštavanjem opozvati obećanje. Ako su o opozivu obaviještena samo pojedina lica, opoziv djeluje samo prema njima. Opoziv nema dejstvo ni prema licima koja su do trenutka obavještenja o povlačenju nagrade izvršila predviđenu radnju. Obećavalac je obavezan naknaditi troškove koje su savjesna treća lica pretrpjela izvršavajući radnju određenu u javnom oglasu. Visina naknade troškova ne smije preći iznos obećane nagrade. Javno obećanje nagrade se ne može opozvati u 2 slučaja: 1. ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje; 2. ako se obećavalac nagrade u javnom oglasu odrekao prava na opoziv. 1.3. Prestanak obaveze Obaveza davanja javno obećane nagrade može prestati: 1. isplatom nagrade licu koje je izvršilo traženu radnju; 2. opozivom obećane nagrade; 3. istekom roka za izvršenje radnje objavljenog u oglasu. Ako rok nije određen, obaveza prestaje istekom zakonskog roka od 1 godine od dana objavljivanja oglasa. 2. VRIJEDNOSNI PAPIRI 2.1. Opće odredbe o vrijednosnim papirima Vrijednosni papir ili hartija od vrijednosti je pismena isprava kojom se izdavalac obavezuje da će zakonitom imaocu isprave ispuniti obavezu upisanu na toj ispravi. Najčešće se radi o isplati određenog novčanog iznosa.

Vrijednosni papiri su formalni jednostrani pravni poslovi. Po njihovom sadržaju mogu se podijeliti na ličnopravne, stvarnopravne i obligacionopravne vrijednosne papire. Ličnopravni predstavljaju pravo učešća u upravljanju i odlučivanju u određenom pravnom licu (npr.dionice). Stvarnopravni su papiri čijom se predajom zamjenjuje predaja stvari upisanih na tom papiru (npr.konosman, skladišnica, tovarni list i sl). Obligacionopravni papir sadrži određeno potraživanje, odnosno dug (mjenica, ček). Zbog značaja nekih vrsta vrijednosnih papira, za njih se pravila postavljaju u vidu posebnih zakona. Kod nas su doneseni Zakon o mjenici, Zakon o čeku i Zakon o vrijednosnim papirima. Osim toga, opći propisi sadržani u ZOO važe za sve vrijednosne papire kao lex generalis. U odgovoru na pitanje kada i kako nastaje obligacija iz vrijednosnih papira postoje 3 teorije: 1. Ugovorna teorija smatra da su vrijednosni papiri posebna vrsta ugovora, te je za nastanak obaveze na osnovu tih papira potrebna saglasnost ugovarača; 2. Teorija emisije, prema kojoj obaveza nastaje kad izdavalac papir dobrovoljno pusti u promet; 3. Teorija kreacije, prema kojoj obaveza nastaje u trenutku kad izdavalac sastavi i potpiše vrijednosni papir. Naš ZOO načelno prihvata teoriju emisije, a teoriju kreacije izuzetno i to kod vrijednosnog papira na donosioca. 2.2. Bitni sastojci vrijednosnih papira Vrijednosni papir mora sadržavati slijedeće bitne sastojke: 1. Oznaku vrste papira (mjenica, ček, skladišnica i sl); 2. Ime izdavaoca papira (za pravno lice naziv i sjedište, za fizičko lice ime i prebivalište, a najčešće i broj LK); 3. Oznaku korisnika ili naznaku da papir glasi na donosioca. Korisnik se naziva i remitent; 4. Tačna obaveza izdavaoca koja proizilazi iz vrijednosnog papira; 5. Mjesto i datum izdavanja, kao i serijski broj za one papire koji se izdaju u seriji. 6. Potpis izdavaoca, odnosno faksimil potpisa na papiru koji se izdaje u seriji. Posebnim zakonima se za pojedine vrijednosne papire mogu predvidjeti i drugi bitni sastojci. 2.3. Vrste vrijednosnih papira Prema ličnosti titulara prava iz vrijednosnih papira, razlikuju se 3 vrste vrijednosnih papira: na donosioca, na ime i papiri po naredbi. Papiri na donosioca su takvi vrijednosni papiri kod kojih se dužnik (izdavalac papira) obavezuje ispuniti naznačenu obavezu svakom donosiocu papira. Povjerilac je dakle svaki donosilac papira, pod uslovom da je savjesni sticalac, odnosno zakoniti imalac. Savjesnost se prezumira. Obaveza iz ovih papira je apstraktna, jer se ne vidi razlog obavezivanja. Za realizaciju papira na donosioca dovoljno je posjedovanje papira i njegova predaja dužniku. Papiri na donosioca su lako prenosivi, ali gubljenjem papira vlasnik gubi i pravo upisano u papir. Zbog toga vlasnik kome je papir nestao može tražiti poništenje te isprave putem suda. Ovakvo poništenje naziva se amortizacija vrijednosnih papira, a provodi se po pravilima vanparničnog postupka. Papiri na ime su vrijednosni papiri na kojima je upisano ime povjerioca. Papiri na ime su npr. polica osiguranja, štedna knjižica i sl. Papiri na ime mogu biti i mjenica i ček, ako se unese tzv.rekta klauzula (tj.zabrana prenošenja). Pravo upisano na ovakvom vrijednosnom papiru može se prenositi samo cesijom, u okviru koje cedent predaje cesionaru vrijednosni papir.

Papiri po naredbi sjedinjavaju sigurnost i mogućnost brze promjene povjerioca. Naime, u papiru po naredbi povjerilac je određen imenom, ali povjerilac može biti i svako drugo lice kojeg prethodni povjerilac odredi svojom naredbom. Među najvažnijim papirima po naredbi su mjenica i ček. Prenos prava iz ovih papira vrši se indosamentom. Indosament je izjava dosadašnjeg povjerioca (korisnika) upisana na vrijednosni papir, kojom on svoje pravo iz papira prenosi na drugo lice. Lice koje prenosi svoje pravo naziva se indosant, a lice na kojeg se pravo prenosi naziva se indosatar. Indosament može biti puni, blanko i na donosioca. Puni sadrži sve bitne elemente indosamenta i to: izjavu o prenosu, firmu odnosno ime indosatara i potpis indosanta. Kod blanko indosamenta stavlja se samo potpis indosanta i to na poleđini papira. Indosament na donosioca nastaje kad se u vrijednosnom papiru na mjesto indosatara upiše riječ "donosiocu". Indosament na donosioca vrijedi kao blanko indosament. 2.4. Papiri slični vrijednosnim papirima Legitimacioni papiri su isprave iz kojih za imaoca proizilazi pravo da od izdavaoca traži izvršenje naznačene radnje (npr.tramvajska karta). Kod ovih papira ime povjerioca najčešće nije naznačeno, mada može biti naznačeno (npr.mjesečna karta za gradski prevoz). Njihova važnost je najčešće vremenski ograničena. Za razliku od vrijednosnih papira, u legitimacionim papirima nije inkorporirano pravo već oni samo mogu poslužiti kao dokazno sredstvo u slučaju spora. Legitimacioni znaci nisu isprave, nego samo znaci na kojima je utisnut broj ili neka druga oznaka. Tipični primjeri su garderobni broj i potvrda o predaji prtljaga.

XVIII - ZAKAŠNJENJE (DOCNJA) 1. DUŽNIČKO ZAKAŠNJENJE (MORA DEBITORIS, MORA SOLVENDI) ZOO prihvata objektivni koncept zakašnjenja, jer se po ZOO dužnik nalazi u zakašnjenju kad ne ispuni obavezu u roku predviđenom za ispunjenje. 1.1. Pretpostavke dužničkog zakašnjenja Neispunjenje obaveze - kod zakašnjenja je još uvijek moguće ispuniti obavezu. Ako to ispunjenje nije moguće ni u naknadnom roku, radi se o naknadnoj nemogućnosti ispunjenja, a ne o zakašnjenju. Kod poslova sa fiksnim rokom dužnik po pravilu ne može zapasti u zakašnjenje jer nemogućnost nastupa odmah po isteku roka. Dospjelost obaveze - prije dospjelosti dužnik ne može biti u zakašnjenju. Obaveza dospijeva u vrijeme određeno sporazumom stranaka. Ako sporazuma nema, obaveza dospijeva s obzirom na svrhu (cilj) posla. Ako se ne može odrediti prema svrsi posla, dospjelost se određuje prema prirodi obaveze i ostalim okolnostima. Ako se rok ne može odrediti po prethodnim kriterijima, povjerilac može odmah zahtijevati ispunjenje obaveze, odnosno dužnik može zahtijevati da povjerilac odmah primi ispunjenje. Dužnik može doći u zakašnjenje i kod naturalnih obligacija, s tim što neće biti obavezan ispuniti dug ako istakne prigovor. Opomena - opomena je jednostrana izjava volje kojom povjerilac obavještava dužnika da je dužan ispuniti svoju dospjelu obavezu. Opomena je slična pravnom poslu, ali se s njim ne može izjednačiti jer se opomenom samo zahtijeva realizacija već postojećeg prava iz obligacionog odnosa. Opomena može biti saopštena usmeno ili pismeno, kao i započinjanjem nekog postupka čija svrha je postizanje ispunjenja obaveze. Opomenom se smatra i nalog za isplatu, prezentiranje mjenice i sl. Opomena nije potrebna u 3 slučaja:

Ako je datum (rok) ispunjenja obaveze tačno određen Ako iz ponašanja dužnika proizilazi da opomena ne bi imala nikakvog efekta. Ako se dužnik odrekne prava da bude prethodno opomenut ili kad naknadno obeća ispunjenje obaveze na tačno određeni dan. 1.2. Pravne posljedice dužničkog zakašnjenja Povjerilac ima pravo tražiti ispunjenje obaveze i naknadu cjelokupne štete koju je pretrpio usljed zakašnjenja. Dužnik tokom zakašnjenja odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja obaveze i ako tu nemogućnost nije skrivio, ali je ona nastupila nakon ulaska dužnika u zakašnjenje. Kad dužnik zakasni sa isplatom novčanog duga, obavezan je povjeriocu platiti i zatezne kamate, bez obzira da li je povjerilac zbog zakašnjenja pretrpio štetu ili ne. Ako je dužnik u zakašnjenju kod dvostranog ugovora, povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor ostavljajući dužniku naknadni rok za ispunjenje njegove obaveze. Ako dužnik ne ispuni obavezu ni u naknadnom roku, povjerilac može zahtijevati naknadu štete. Dužnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je zakasnio zbog okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora, a koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. 1.3. Prestanak dužničkog zakašnjenja Zakašnjenje prestaje kad dužnik ponudi uredno ispunjenje svoje obaveze, odnosno svih obaveza nastalih zbog njegovog zakašnjenja. Zakašnjenje prestaje za buduće vrijeme, ali dotadašnje posljedice zakašnjenja dužnik mora snositi. Obavezu umjesto dužnika može ispuniti i neka druga osoba koja ima pravni interes za to (npr.jemac, zalogodavac i sl). Ako povjerilac odbije primiti ispunjenje obaveze od tih lica, on pada u povjerilačko zakašnjenje, a dužničko zakašnjenje prestaje. 2. POVJERILAČKO ZAKAŠNJENJE Povjerilac se nalazi u zakašnjenju ako bez osnovanog razloga odbije primiti uredno ponuđeno ispunjenje, ili ga svojim ponašanjem spriječi. Povjerilac se takođe nalazi u zakašnjenju ako ne izvrši izbor kod alternativnih obligacija ili ne preduzme sve potrebne radnje za preuzimanje ispunjenja. Kod dvostrano obaveznih ugovora povjerilac dolazi u zakašnjenje i ako je spreman primiti ispunjenje dužnikove obaveze, ali sa svoje strane ne nudi istovremeno ispunjenje svoje dospjele obaveze. 2.1. Pretpostavke povjerilačkog zakašnjenja -

dospjelost obaveze;

-

dužnik mora povjeriocu ponuditi ispunjenje obaveze, koju je zaista u stanju i da ispuni. Ako bi povjerilac dokazao da dužnik u vrijeme ponude nije bio u mogućnosti ispuniti obavezu, povjerilac se ne bi nalazio u zakašnjenju;

-

odbijanje povjerioca da prihvati ponuđeno ispunjenje. Postojanje krivice povjerioca nije bitno, jer postoji njegova obaveza na preuzimanje ispunjenja.

2.2. Posljedice povjerilačkog zakašnjenja Povjerilačko zakašnjenje ne dovodi do oslobođenja dužnika od obaveze, ali padanjem povjerioca u zakašnjenje prestaje dužničko zakašnjenje.

Dužnik odgovara samo za štetu koju je prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, a na povjerioca prelazi rizik slučajne propasti stvari. Ako dužnik duguje generičku stvar, ne oslobađa se obaveze kod slučajne propasti, osim ako je prethodno izdvojio ugovorenu količinu i o tome obavijestio povjerioca. Kod dvostranih obligacija dužnik ima pravo od povjerioca tražiti izvršenje protivčinidbe. Od dana povjerilačkog zakašnjenja prestaju teći kamate. Povjerilac je obavezan dužniku naknaditi svu štetu pretrpljenu zbog zakašnjenja, kao i troškove nastale u vezi čuvanja stvari. Kad je povjerilac u zakašnjenju, dužnik se svoje obaveze može osloboditi tako što će dugovanu stvar položiti kod suda i to stvarno nadležnog suda u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonomičnosti ili priroda posla ne zahtijevaju da se polaganje izvrši u mjestu gdje se stvar nalazi. Povjerilačko zakašnjenje prestaje prijemom ispunjenja obaveze od dužnika.

XIX - ZASTARJELOST 1. POJAM Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje dužnikove obaveze. To vrijeme naziva se rok ili vrijeme zastarijevanja. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana dospijeća potraživanja i to kod obaveza na pozitivnu činidbu. Smatra se da je potraživanje dospjelo onda kad povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze. Ako se obaveza sastoji u propuštanju odnosno nečinjenju, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je dužnik postupio suprotno svojoj obavezi. Vrijeme zastarijevanja vezano je za obavezu, a ne za ličnost dužnika, te se u njega uračunava i vrijeme proteklo u korist dužnikovih prethodnika. Zakonom je propisano da se rokovi zastare ne mogu mijenjati pravnim poslom, niti se može ugovoriti da zastara određeno vrijeme neće teći. Dužnik se ne može unaprijed odreći zastarjelosti. Ako ispuni zastarjelo obavezu, ne radi se o plaćanju neduga već o ispunjenju naturalne obaveze. Zastarjelost glavnog potraživanja praćena je i zastarjelošću sporednih potraživanja (kamate, plodovi, troškovi, ugovorne kazne). 2. VRIJEME ZASTARJELOSTI Razlikuju se opći i posebni zastarni rokovi. Opći rok iznosi 5 godina. Posebni rokovi su 3 i 1 godina. Nakon 3 godine zastarijevaju: -

povremena potraživanja, koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (npr.kamate, izdržavanje, anuiteti). To ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

-

međusobna potraživanja pravnih lica nastala na osnovu ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknada za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima.

-

potraživanje zakupnine, bilo da se plaća povremeno (npr.mjesečno) ili u jednom ukupnom iznosu.

-

potraživanje naknade za učinjenu štetu i to od trenutka saznanja za štetu i štetnika (subjektivni rok). Objektivni rok u ovom slučaju je 5 godina od dana nastanka štete.

-

potraživanja osiguravača iz ugovora o osiguranju

Nakon 1 godine zastarijevaju: -

potraživanja naknade od domaćinstava za isporučenu el.energiju, grijanje, plin, vodu, dimnjačarske usluge i održavanje čistoće;

-

potraživanja RTV pretplate;

-

potraživanje PTT za usluge telefona i poštanskih pretinaca, kao i druga njihova potraživanja;

-

potraživanje pretplate na povremene publikacije, računajući od isteka vremena na koje je publikacija naručena. Zastara teče iako su isporuke ili usluge produžene.

Zastarni rok za potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa iznosi 10 godina. Ovo se odnosi i na potraživanja za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. 3. ZASTOJ ZASTARIJEVANJA Zastoj zastarijevanja postoji kad usljed zakonom predviđenih činjenica ili okolnosti zastarijevanje ne može započeti ili već započeto zastarijevanje prestaje teći dok te okolnosti postoje. Nestankom tih okolnosti zastarijevanje se nastavlja. Vrijeme proteklo prije zastoja uračunava se u zastarni rok, a vrijeme trajanja zastoja ne. Zastarijevanje ne teče: -

između bračnih drugova;

-

između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo;

-

između štićenika i staraoca, kao i organa starateljstva, za vrijeme trajanja starateljstva i dok ne budu položeni računi;

-

između vanbračnih drugova, dok postoji vanbračna zajednica;

-

za vrijeme mobilizacije, neposredne ratne opasnosti ili rata za potraživanja vojnih obveznika;

-

u pogledu potraživanja lica zaposlenih u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu i članovima njegove porodice koji zajedno sa njim žive, a dok taj radni odnos traje;

-

za svo vrijeme za koje povjeriocu zbog nesavladivih prepreka nije bilo moguće da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

4. PREKID ZASTARIJEVANJA Prekid zastarijevanja postoji kad usljed određenih činjenica ili okolnosti zastarijevanje ne može početi, a već započeto zastarijevanje prestaje teći. Prestankom okolnosti koje dovode do prekida zastarijevanje počinje teći iznova (prethodno vrijeme se ne uračunava). Prekid zastarijevanja može nastupiti preduzimanjem određenih radnji od strane povjerioca ili dužnika. Prekid nastupa kad dužnik prizna dug. Za priznanje se ne zahtijeva nikakva forma, a ono može biti dato i konkludentnim radnjama (npr.plaćanje kamate, jemstvo i sl). Povjerilac može prekinuti zastarijevanje podizanjem tužbe i svakom drugom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom. Da bi prekinuo zastarjelost, povjerilac mora preduzeti strogo formalne procesne radnje i to u parničnom, izvršnom ili upravnom postupku. Ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo, smatra se da prekid zastarijevanja nije ni nastupio. Zastarijevanje treba razlikovati od prekluzivnog roka. Istek prekluzivnog roka povlači gubitak samog prava, a istek zastarnog roka povlači samo gubitak prava na tužbu, odnosno na prinudno ispunjenje obaveze. Osim toga, kod prekluzivnih rokova nema zastoja niti prekida, a na njih sud pazi po službenoj dužnosti.

XX - PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE 1. UOPĆE U savremenoj pravnoj teoriji i praksi općeprihvaćeno je mišljenje da se prava i obaveze povjerilaca i dužnika mogu odvojiti od njihove ličnosti. To praktično znači da se subjekti obligacije mogu zamijeniti drugim licima. Promjena subjekta obligacije može se javiti kao promjena povjerioca, promjena dužnika, te promjena subjekta u dvostranom ugovoru. Najčešći pravni osnov promjene subjekta obligacije je ugovor. Ugovorna promjena povjerioca ostvaruje se na dva načina: putem cesije ili ustupanjem potraživanja, te putem ugovorne personalne subrogacije. Promjena dužnika se ostvaruje ugovorom o preuzimanju duga i ugovorom o asignaciji. Kod dvostranoobaveznih ugovora putem ustupanja ugovora cjelokupan ugovorni odnos, odnosno pravni položaj jedne ugovorne strane prelazi na treće lice. Uslov za to je pristanak druge ugovorne strane. Pravni osnov promjene subjekata obligacije može biti i zakon. Najčešći slučajevi su kod univerzalne sukcesije, nacionalizacije ili konfiskacije, te zakonska personalna subrogacija. Sudskom odlukom takođe može doći do promjene subjekaata obligacije. Najčešće je to u postupku prinudnog izvršenja, zatim kod diobe zajedničke imovine i sl. Jednostranom izjavom volje može se promijeniti samo ličnost povjerioca, a ne i dužnika. Ovaj način se ostvaruje testamentom ili legatom, kada testator ili legatar ustupi svoje potraživanje nasljedniku ili legatoru. 2. UGOVORNO USTUPANJE POTRAŽIVANJA (CESIJA) 2.1. Pojam cesije Ustupanje potraživanja je ugovor između starog i novog povjerioca kojim dotadašnji povjerilac prenosi potraživanje koje ima prema dužniku na novog povjerioca. Ugovor kojim se potraživanje ustupa naziva se cesija. Prethodni povjerilac je cedent (ustupilac), a novi povjerilac cesionar (prijemnik). Dužnik se zove cesus. Osim ugovorne, postoje zakonska i sudska cesija. Do zakonske cesije dolazi nastupom određenih zakonom predviđenih činjenica. Npr. na jemca prelazi potraživanje prema dužniku koje je jemac umjesto dužnika namirio povjeriocu. Sudska cesija se javlja u izvršnom postupku, kad sud zaplijeni potraživanje koje dužnik ima prema trećim licima, i to potraživanje prenese na tražioca izvršenja, tj.dužnikovog povjerioca. Da bi došlo do ugovorne cesije potrebno je ispunjenje određenih pretpostavki. Prije svega, potrebno je zaključenje ugovora između cedenta i cesionara. Razlog ustupa potraživanja nije bitan za valjanost cesije. Ako cedent ispunjava svoju obavezu prema cesionaru iz nekog njihovog ranijeg ugovornog odnosa, tada imamo solvendi causa, a ako cedent poklanja cesionaru svoje potraživanje radi se o donandi causi. Za valjanost cesije nije potrebna saglasnost dužnika, jer on nije ugovorena strana. Bitno je da se položaj dužnika ne smije pogoršati. Izuzetak od pravila da je cesija valjana i bez saglasnosti dužnika postoji u slučaju kad su dužnik i cedent prethodno ugovorili da se potraživanje ne može prenijeti bez dužnikovog pristanka. Da bi cesija bila valjana, potrebno je da potraživanje koje se ustupa nije obuhvaćeno zakonskom zabranom ustupanja, da nije vezano za ličnost povjerioca ili da se po svojoj prirodi ne protivi prenošenju na drugog. Ugovor o cesiji je po svojoj prirodi konsenzualan pravni posao. Potraživanje postaje imovina cesionara samim činom sklapanja ugovora. Obavještenje dužnika o cesiji nema konstitutivni karakter, već

predstavlja samo mjeru publiciteta. Budući da se iz cesije ne vidi cilj njenog zaključenja, ugovor o cesiji je apstraktan pravni posao.

2.2. Predmet ustupanja Predmet ustupanja je određeno potraživanje, a ne kompletan obligacioni odnos iz kojeg je to potraživanje proizašlo. Ustupanje kompletnog položaja ugovorne strane nije cesija već ustupanje ugovora. Načelno je moguće ustupiti svako potraživanje. Izuzeci su predviđeni u čl.436 ZOO. Predmetom cesije mogu biti dospjela i nedospjela, uslovna, pa i buduća potraživanja, s tim što se od dužnika ne može zahtijevati naplata budućeg potraživanja prije njegovog dospjeća. Ustupljeno potraživanje mora biti određeno ili barem odredivo. Za ustupanje budućih potraživanja važe opća pravila ustupanja, gdje poseban značaj ima određenost, odnosno odredivost potraživanja. Djelimično ustupanje je dopušteno ukoliko je potraživanje djeljivo i ako ga strane nisu sporazumom isključile od prenosa. Djelimično ustupanje dovodi do većeg broja povjerilaca. Zbir njihovih potraživanja predstavlja prvobitnu obavezu, a njihova prava su neovisna jedna od drugih. Ako se dužniku za ispunjenje obaveze obrati više povjerilaca, prioritet ima onaj koji se prije obratio. Potraživanja iz dvostrano obaveznih ugovora. Kod dvostrano obaveznih ugovora, gdje se kao povjerilac javlja i cesus, za neispunjenje obaveze prema cesusu odgovoran je cedent, a ne cesionar, jer je cedent ugovorna strana sa kojom je cesus zaključio posao. Forma ugovora o cesiji. Ugovor o cesiji je neformalan. Dovoljna je saglasnost volja ugovornih strana. Izuzetak je u slučaju kad je za pravni posao koji čini osnov ustupanja potrebna određena forma. Takva cesija će biti formalna. 2.3. Zabrana ustupanja Zabrana ustupanja može proizilaziti iz zakona ili prirode pojedinog prava. Ustupiti se ne mogu slijedeća potraživanja: Potraživanja čiji prenos je zabranjen zakonom (pravo na naknadu štete u obliku novčane rente, zbog smrti bliskog lica ili zbog povrede tijela ili narušavanja zdravlja. Dospjeli iznosi naknade se mogu cedirati ako je visina određena pismenim sporazumom stranaka ili pravosnažnom sudskom odlukom). Potraživanja vezana za ličnost povjerioca (alimentacija, penzija i sl, sa izuzetkom dospjelih obroka alimentacije). Potraživanja koja se po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga. To su prvenstveno potraživanja koja u osnovi imaju odnos povjerenja (npr.ugovor o nalogu). S druge strane, postoje potraživanja kod kojih zahtjevi čine neraskidivo jedinstvo sa pravnom osnovom (npr.zahtjev za predaju stvari, zahtjev za propuštanje određene činidbe). Potraživanja čiji prenos je isključen ugovorom. Ugovor o ustupanju sklopljen uprkos ugovornoj zabrani (pactum de non cedendo) nema učinak prema dužniku. Međutim, dužnik može naknadno dati saglasnost na taj ugovor. 2.4. Prelaz sporednih prava Sporedno pravo dijeli sudbinu glavnog potraživanja (npr.pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga itd). Založena stvar se može predati cesionaru samo ako zalogodavac na to pristane. Dospjele, a neisplaćene kamate prenose se zajedno sa glavnim potraživanjem, o čemu se cedent i cesionar mogu drugačije dogovoriti. 2.5. Obavještenje dužnika o cesiji

Da bi cesija djelovala prema cesusu, on mora o njoj biti obaviješten. Obavještavanje je zakonska obaveza cedenta. Do trenutka obavještavanja (denuncijacije) cesus svoju obavezu ispunjava cedentu, a nakon toga cesionaru. Ukoliko cedent ne može dokazati da je cesus obaviješten o cesiji, odgovoran je cesionaru za nastalu štetu. Cesusa o cesiji može obavijestiti i cesionar (a ne samo cedent). Zakon ne propisuje posebnu formu obavještenja. 2.6. Zaštita dužnika (cesusa) Dužnik cesijom ne može biti doveden u lošiji položaj od onoga u kome je bio prije cesije. Zaštiti dužnika služi zakonska odredba prema kojoj se savjestan dužnik, koji nije znao za cesiju, oslobađa obaveze ukoliko je ispuni cedentu. Osim toga, ZOO reguliše da cesus može cesionaru istaći i prigovore koje je mogao istaći cedentu do trenutka kad je saznao za cesiju. 2.7. Prebijanje potraživanja kao zaštita dužnika Prebijanje je jedan od načina prestanka obaveze koji se realizira tako što se dvije uzajamno jednorodne obligacije prebijaju jedna za drugu. Cesus može cesionaru prebiti ona svoja potraživanja koja je do obavještavanja o cesiji mogao prebiti cedentu. Dakle, bitno je da je potraživanje cesusa prema cedentu nastalo prije obavještenja o cesiji. U ovom slučaju se odstupa od pravila međusobne uzajamnosti potraživanja, jer dužnik cesionaru prebija potraživanje koje on ima prema cedentu. Cesus ne može izjaviti prebijanje cesionaru ako je on svoje potraživanje prema cedentu stekao nakon obavještenja o cesiji. 2.8. Višestruko ustupanje Cedent po pravilu svoje potraživanje može ustupiti samo jednom, a novo ustupanje od strane cedenta na drugog povjerioca je bez pravnog dejstva. Ukoliko se desi da cedent svoje potraživanje cedira nekoliko puta, ZOO regulira da u takvom slučaju potraživanje pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dužnika, odnosno onom cesionaru koji se prvi javio dužniku. Ukoliko je cesus znao samo za jednu cesiju, on će se osloboditi obaveze ukoliko je ispuni tom poznatom cesionaru. Međutim, ako je znao za višestruko ustupanje, cesus svoju obavezu mora ispuniti upravo onom cesionaru na kojeg mu je ukazao cedent. 2.9. Odnos cedenta i cesionara Ovi odnosi po pravilu se reguliraju ugovorom o cesiji. Ukoliko određena pitanja nisu regulirana ugovorom, primjenjuju se zakonski propisi. Radi lakše realizacije ustupljenog potraživanja cedent je dužan predati cesionaru obveznicu ili drugu ispravu o dugu. Ako cedent na cesionara prenosi samo dio potraživanja, on mu je obavezan predati ovjereni prepis obveznice ili druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljenog potraživanja. Isto tako, cesionar može od cedenta tražiti ovjerenu potvrdu o ustupanju. Jedno od dejstava cesije odnosi se na cedentovu odgovornost za postojanje potraživanja i odgovornost za naplativost. Odgovornost za postojanje potraživanja. Ako je ustupanje potraživanja bez naknade (npr.poklon), cedent nije odgovoran za postojanje niti za naplativost potraživanja. Kod ustupanja potraživanja sa naknadom, cedent garantuje cesionaru da je potraživanje istinito i punovažno. On garantuje da potraživanje postoji u momentu cesije (veritas nominis), da potiče iz punovažnog pravnog posla, te da ne može biti poništeno zbog bilo kojih prigovora.

Odgovornost za naplativost. Cedent je odgovoran i za naplativost ustupljenog potraživanja ako je to ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od cesionara. Da bi cedent odgovarao, pored ugovorom preuzete obaveze potrebno je ispuniti još 2 uslova: -

da je nenaplativost postojala već u momentu zaključenja cesije. Za kasnije nastalu nenaplativost cedent ne odgovara.

-

da u vrijeme ustupanja potraživanja cesionar nije znao za postojanje nedostataka.

3. POSEBNI SLUČAJEVI USTUPANJA POTRAŽIVANJA Prema ZOO, ti slučajevi su: ustupanje umjesto ispunjenja, ustupanje radi naplaćivanja i ustupanje radi osiguranja. 3.1. Ustupanje umjesto ispunjenja Dužnik (cedent) umjesto ispunjenja svoje obaveze može svom povjeriocu (cesionaru) ustupiti potraživanje koje ima prema trećoj osobi. Dakle, razlika u odnosu na redovnu cesiju je u tome što je u ovom slučaju cedent istovremeno dužnik cesionaru. Cedent svoj dug namiruje jednim drugim dugom, gdje se on javlja kao povjerilac prema trećoj osobi. Svrha ustupanja umjesto ispunjenja jeste da se cedent oslobodi svoje obaveze prema cesionaru. Ovaj oblik cesije ustvari je jedan od slučajeva zamjene ispunjenja (datio in solutum). Cedent može na cesionara prenijeti i samo dio svog potraživanja prema trećoj osobi. U tom slučaju se radi o djelimičnom ustupanju. U u ovom slučaju cedent je odgovoran za postojanje i naplativost ustupljenog potraživanja. Ako povjerilac (cesionar) prilikom realizacije potraživanja koje mu je cedirano (naplate svog duga), dobije više nego što iznosi njegovo potraživanje prema cedentu, on (cesionar) ima obavezu da sve što je naplatio više od iznosa svog potraživanja ustupi cedentu, tj. svom dužniku. 3.2. Ustupanje radi naplaćivanja Ustupanje radi naplaćivanja je poseban slučaj cesije, gdje cedent ustupa svom povjeriocu (cesionaru) neko svoje potraživanje radi toga da cesionar to potraživanje naplati od dužnika. Samim činom ustupanja cedentova postojeća obaveza prema cesionaru se ne mijenja. Ta obaveza se gasi (odnosno smanjuje) tek kad cesionar naplati ustupljeno potraživanje. To je i osnovna razlika u odnosu na ustupanje umjesto ispunjenja, kod kojeg samim zaključenjem ugovora ustupljeno potraživanje odmah prelazi u imovinu cesionara. Druga specifičnost kod ustupanja radi naplaćivanja jeste u tome što i nakon obavještenja o cesiji cesus svoju obavezu može ispuniti po svom izboru - cedentu ili cesionaru. 3.3. Ustupanje radi obezbjeđenja Ustupanje radi obezbjeđenja služi osiguranju potraživanja koje cesionar prema cedentu ima po nekom drugom pravnom osnovu. Ustupljeno potraživanje cesionaru služi samo kao osiguranje njegovog potraživanja prema cedentu. Cesionar ustupljeno potraživanje ne može naplatiti ni za sebe niti za cedenta. Tek ako cedent ne ispuni postojeću obavezu prema njemu, cesionar bi mogao naplatiti cedirano potraživanje (od cesusa). Pritom je cesionar obavezan sav eventualni višak predati cedentu. Ako cedent ispuni svoju obavezu, cesionar mu je dužan natrag cedirati ustupljeno potraživanje. U tom slučaju radi se o povratnoj cesiji.

XXI - PROMJENA DUŽNIKA 1. UOPĆE Promjena dužnika ostvaruje se putem ugovora zainteresiranih lica ili na osnovu zakona. ZOO je regulirao samo situaciju kad se promjena dužnika ostvaruje ugovorom. Ugovornom promjenom dužnika sadržaj obligacije ostaje isti, a samo se mijenja ličnost dužnika. Promjena dužnika moguća je na 3 načina: preuzimanjem duga, pristupanjem dugu, te preuzimanjem ispunjenja. 2. PREUZIMANJE DUGA Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i trećeg lica, kojim treće lice na sebe preuzima dužnikovu obavezu. ZOO ovo lice naziva preuzimaocem. Da bi taj ugovor proizveo pravno dejstvo, povjerilac mora dati svoju saglasnost. Zakonom nije utvrđeno kad povjerilac može dati svoju saglasnost na ugovor o preuzimanju duga, te se smatra da se saglasnost može dati prije, nakon ili istovremeno sa zaključenjem ugovora. Povjerilac može dati bezuslovan pristanak, ali takođe može pristanak i usloviti. Zakon ne propisuje moguće načine uslovljavanja pristanka. Osim toga, zakonom nije bliže određena forma u kojoj povjerilac može dati svoj pristanak. Ukoliko se preuzima dug iz formalnog ugovora, onda pristanak povjerioca treba biti u istoj formi. Svoj pristanak povjerilac može dati izričito i prešutno, s tim što prešutna saglasnost treba biti izražena na jasan i nedvosmislen način. Za prešutan pristanak povjerioca trebaju biti ispunjena 2 uslova: 1. da je povjerilac ispunjenje od primaoca duga primio bez ikakvih primjedbi 2. da je preuzimalac stavio do znanja povjeriocu da je on (preuzimalac) ispunjenje izvršio kao svoju obavezu ( u svoje ime). Ako povjerilac odbije dati saglasnost, ili se u određenom roku uopće ne izjasni, ugovor ne proizvodi pravna dejstva prema povjeriocu. Takav ugovor proizvodi pravna dejstva između ugovornih strana Zakonom je propisano da ugovor o preuzimanju duga na koji povjerilac nije dao svoju saglasnost proizvodi dejstva kao ugovor o preuzimanju ispunjenja. Po pravilu se mogu preuzeti svi dugovi, osim onih koji su u vezi sa ličnošću dužnika. Ugovor o preuzimanju duga je načelno neformalan. Izuzetak je ukoliko se preuzima dug nastao na osnovu nekog formalnog ugovora. U tom slučaju i ugovor o preuzimanju duga mora biti zaključen u istoj formi. 2.2. Pravni učinci preuzimanja duga Uopće. Osnovno dejstvo ugovora o preuzimanju duga je to što umjesto starog dužnika obavezu povjeriocu mora ispuniti preuzimalac. Preuzimalac u svemu ima isti položaj prema povjeriocu kakav je imao i stari dužnik, dakle sadržaj obligacije se ne mijenja. Ako je povjeriocu pripadalo i neko sporedno pravo, on može ispunjenje glavne obaveze zahtijevati zajedno sa tim sporednim pravom. Izuzeci od ovog pravila su jemstvo i zaloga. Pošto je dužnik prestao biti strana u obligacionom odnosu, eventualni rizik nenaplativosti preuzetog duga snosi povjerilac. Ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac prezadužen, a povjerilac to ne zna niti bi morao znati, prijašnji dužnik se ne bi oslobodio obaveze, a ugovor o

preuzimanju duga imao bi dejstvo ugovora o pristupanju dugu. Ova odredba ZOO predstavlja mjeru zaštite povjerioca. Sporedna prava. Sporedna prava se tretiraju kao akcesorna, sa izuzetkom jemstva i zaloge. Jemstvo prestaje u slučaju preuzimanja duga, jer je jemac svoj pristanak dao za ranijeg, a ne novog dužnika (preuzimaoca). Kad je u pitanju zaloga, ako ju je dao dužnik, ona ostaje i nakon promjene dužnika. Ako ju je dalo treće lice, zaloga prestaje preuzimanjem duga. Naravno, moguće je da jemac ili vlasnik založene stvari pristanu garantirati i za novog dužnika, ali se u takvom slučaju njihova garancija mora posebno ugovoriti. Povjerilac sam snosi rizik ako pristane na ugovor o preuzimanju duga, pa se naknadno ispostavi da je došao u lošiji položaj od onog u kome je bio prije promjene dužnika. Prigovori preuzimaoca. Preuzimalac načelno može istaći sve prigovore koje je mogao istaći i stari dužnik (prigovor zastare, da je dug isplaćen, da potraživanje nije punovažno zbog postojanja nedostataka ili mana volje). Izuzeci od ovog načela su: -

prigovori lične prirode koje je mogao istaći stari dužnik;

-

prigovore u vezi sa pravnim odnosom koji je preuzimalac imao sa starim dužnikom, a koji je bio osnov preuzimanja.

Slučaj kad je dug obezbijeđen hipotekom. Kad vlasnik nekretnine koja je pod hipotekom tu nekretninu proda trećem licu, hipotekarni povjerilac ima 2 dužnika: starog dužnika kao ličnog dužnika i novog vlasnika nekretnine kao hipotekarnog dužnika. ZOO u ovakvom slučaju dozvoljava da se stari i novi vlasnik nekretnine mogu sporazumjeti i o preuzimanju duga zbog kojeg postoji hipoteka na prodatoj nekretnini. O preuzimanju duga stari vlasnik nekretnine mora obavijestiti povjerioca i to u pisanoj formi. Povjerilac može prihvatiti ili odbiti preuzimanje tog duga. Ako ne želi odobriti preuzimanje duga, povjerilac o tome mora obavijestiti starog dužnika. Ako se povjerilac uopće ne izjasni u roku od 3 mjeseca, smatra se da je pristao na preuzimanje duga. 3. PRISTUPANJE DUGU I PREUZIMANJE ISPUNJENJA 3.1. Pristupanje dugu Pristupanje dugu je ugovor koji se zaključuje između povjerioca i trećeg lica. Njime se treće lice povjeriocu obavezuje da će ispuniti dužnikovu obavezu, i to cjelokupan dug ili samo jedan dio. Ovaj ugovor se zaključuje bez učešća dužnika, a može se zaključiti čak i protiv njegove volje. Posljedica ovog ugovora je da su i dužnik i treće lice, neovisno jedan od drugog, obavezni ispuniti obavezu povjeriocu. Međutim, povjerilac može ispunjenje primiti samo od jednog od njih (u suprotnom bi se neosnovano obogatio). Mada na prvi pogled postoje sličnosti, institut ugovora o pristupanju dugu potrebno je razlikovati od jemstva i solidarnih obaveza. Što se tiče jemstva, lice koje kao jemac isplati dužnikov dug ima pravo regresa prema dužniku. Na jemca se prenose povjerilačka prava na osnovu zakonske subrogacije. S druge strane, lice koje je dužnikovu obavezu ispunilo na osnovu ugovora o pristupanju dugu nije ni supsidijarni niti solidarni dužnik, izuzev ako je solidarnost posebno ugovorena. Takođe, kod ugovora o pristupanju dugu može biti ugovorena subrogacija, tako da bi se na toj osnovi treće lice regresiralo od dužnika. ZOO posebno obrađuje pristupanje dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline. To je slučaj kad jednoj osobi pripadne određena imovinska cjelina u cjelosti ili djelimično i to kako aktiva tako i pasiva. Zakon ne pravi razliku između ugovora na osnovu kojih se imovinska cjelina prenosi. Najčešće su to ugovora o prodaji zanatske radnje, podjele zajedničke imovine ili sunasljedstva. Radi efikasnije zaštite povjerioca imovinske cjeline koja je prenesena na novo lice, Zakonom je predviđeno da za dugove koji se odnose na tu cjelinu uz dotadašnjeg dužnika solidarno odgovara i sticalac te imovine. Zakon takođe

propisuje da prema povjeriocima nema pravnog učinka odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost ranijeg i novog imaoca.

3.2. Preuzimanje ispunjenja Do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom između dužnika i trećeg lica kojim treći preuzima obavezu da umjesto dužnika ispuni dužnu činidbu. Ugovor o preuzimanju ispunjenja pravne učinke proizvodi samo između ugovornih strana, tj. između dužnika i trećeg lica. Povjerilac ne stiče nikakva nova prava, tj. on može ispunjenje ugovora tražiti samo od svog dužnika. Treće lice nije preuzelo dug, niti je pristupilo dugu. Ono se samo obavezalo dužniku da će ispuniti njegovu obavezu. Ugovorom o preuzimanju ispunjenja uspostavljaju se određena prava dosadašnjeg dužnika i obaveze trećeg lica. Dužnik ima pravo zahtijevati od trećeg lica da povjeriocu blagovremeno i uredno ispuni dužnikov dug. Ako neblagovremeno ili neuredno ispuni obaveze prema povjeriocu, treće lice će odgovarati dužniku. Vrstu i obim odgovornosti određuju same ugovorne strane, a ako to ne učine treći odgovara prema općim pravilima. Ugovor za povjerioca ne može proizvoditi nikakve obaveze, osim obaveze prijema ispunjenja duga. Naime, prema općim pravilima ispunjenja propisanim u ZOO, obavezu može ispuniti dužnik ili neko treće lice. U skladu s tim, povjerilac je dužan primiti ispunjenje od trećeg lica jer bi se u suprotnom našao u povjerilačkom zakašnjenju.

XXII - USTUPANJE UGOVORA Promjena povjerioca vrši se cesijom, a promjena dužnika preuzimanjem duga. Cesijom cedent prenosi svoje potraživanje na cesionara, ali u dvostranom ugovoru cedent ostaje u obavezi prema cesusu. Analogna situacije je i kod preuzimanja duga. Potpuni izlazak jedne ugovorne strane iz obligacionog odnosa postiže se ustupanjem ugovora. Ustupanje ugovora je pravni posao kojim jedna ugovorna strana u dvostranom ugovoru trećem licu ustupa svoju cjelokupnu pravnu poziciju, pod uslovom da na to pristane druga ugovorna strana. Ustupanje ugovora na način na koji to regulira ZOO moguće je samo na osnovu ugovora. Pored toga, u praksi je moguća i izmjena ličnosti ugovarača na osnovu zakona i sudske odluke. Međutim, to su posebni instituti koji se razlikuju od sporazumnog, odnosno dobrovoljnog ustupanja ugovora. Na osnovu zakona to se dešava u slučaju konfiskacije, nacionalizacije ili nasljeđivanja kod univerzalne sukcesije. Na osnovu sudske odluke, ugovarača je moguće izmijeniti kod podjele zajedničke imovine. Ustupanje ugovora moguće je samo kod dvostrano obavezujućih teretnih ugovora. Cesija i preuzimanje duga mogući su kod svih ugovora (teretnih, besteretnih, dvostranih, jednostranih). 2. PRETPOSTAVKE ZA VALJANOST USTUPANJA UGOVORA 1. Sporazum o ustupanju ugovora. Ustupanje ugovora moguće je obaviti samo kod dvostranih ugovora i to na osnovu sporazuma između ustupioca i primaoca. Za nastanak ugovora o ustupanju važe opća pravila kao i za nastanak svakog drugog ugovora. 2. Predmet sporazuma o ustupanju ugovora. Pod pojmom ustupanja ugovora podrazumijeva se ustupanje ugovornog statusa ustupioca, odnosno njegovog pravnog položaja (tj.prava i obaveza). 3. Dvostrano obavezni ugovor. Ustupanje ugovora moguće je samo kod dvostranoobaveznih ugovora i to samo ako obaveze nisu ispunjene. Kad jedna ugovorna strana ispuni svoje obaveze, ona svoje potraživanje može cedirati, a nikako to potraživanje ne može prenijeti u smislu ustupanja ugovora. Isto

tako, druga strana kojoj je ostala samo obaveza, svoju obavezu može samo prenijeti na treće lice u skladu sa pravilima preuzimanja duga. Bitno je napomenuti da se ustupiti mogu samo oni ugovori koji nisu vezani za ličnost ugovarača, tzv.intuitu personae. 4. Pristanak druge ugovorne strane. Da bi sporazum proizveo pravne učinke, potrebno je da na njega pristane druga ugovorna strana. Saglasnost se može dati prije, u toku ili nakon zaključenja sporazuma između ustupioca i primaoca. Prema ZOO, sporazum o ustupanju ugovora proizvodi dejstvo u trenutku kad druga strana pristane na ustupanje. Ako je druga ugovorna strana svoj pristanak na ustupanje ugovora dala unaprijed, primalac ulazi u ugovorni odnos u trenutku kad je obaviješten o ustupanju. 3. PRAVNA DEJSTVA USTUPANJA UGOVORA 3.1. Odnos između ustupioca i primaoca Ovaj odnos regulira se sporazumom o ustupanju ugovora, dakle sporazumom ustupioca i primaoca. 3.2. Odnos između ustupioca i druge ugovorne strane Međusobna prava i obaveze ustupioca i druge ugovorne strane prestaju kad druga ugovorna strana da pristanak na ugovor o ustupanju, odnosno kad bude obaviještena o ustupanju ugovora ako je pristanak dala unaprijed. 3.3. Odnos između primaoca i druge ugovorne strane Perfekcijom sporazuma o ustupanju ugovora primalac zauzima mjesto ustupioca, preuzimajući njegova prava i obaveze. Preuzimalac dakle postaje subjekat obligacije. Postavlja se pitanje šta je sa sredstvima obezbjeđenja potraživanja. Ako je sredstvo obezbjeđenja (npr.zalogu, kaparu, kauciju i sl) dao sam ustupilac, ona i dalje obezbjeđuju izvršenje primaočeve obaveze. Kad je treće lice dalo zalogu ili preuzelo jemstvo radi obezbjeđenja ustupiočeve obaveze, potreban je pristanak tih trećih lica u vezi sa njihovom odgovornošću za novog dužnika, odnosno za primaoca. Dakle, sporedni dužnik se treba izjasniti da li preuzima odgovornost za primaoca ili ne.

XXIII - ASIGNACIJA 1. POJAM ASIGNACIJE Asignacija ili uput je izjava volje jednog lica kojom ono upućuje i ovlašćuje drugo lice da za njegov račun izvrši određenu činidbu trećem licu, a to treće lice ovlašćuje da činidbu primi u svoje ime. Činidba koja je predmet asignacije najčešće se sastoji u plaćanju određene novčane sume. Lice koje izjavljuje volju naziva se asignant ili uputilac, lice koje je upućeno i ovlašteno da izvrši činidbu je asignat ili upućenik. Lice koje prima činidbu u svoje ime je asignatar ili primalac upute. Asignacija sadrži 2 ovlaštenja: 1. ovlaštenje asignatu da za račun asignanta izvrši činidbu asignataru; 2. ovlaštenje asignataru da tu činidbu primi. Asignacija je apstraktni pravni posao, jer cilj koji se njime želi postići nije vidljiv za treća lica. Ugovor o asignaciji je neformalan. 2. DEJSTVO ASIGNACIJE Asignacijom se zasniva trostruki odnos:

1. Odnos između asignanta i asignata (odnos pokrića) najčešće se javlja kod nekih bankarskih poslova, gdje je banka asignat, a fizičko ili pravno lice asignant. Ovaj odnos zavisi od toga da li je asignat dužnik ili nije. Asignat nije obavezan prihvatiti asignantovu uputu, čak i ako je on asignantov dužnik, izuzev ako mu je to obećano. Međutim, kad mu je uputa izdana na temelju asignantova duga prema asignataru, tad je asignat obavezan izvršiti uputu ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obaveze prema asignantu. Asignant može opozvati ovlaštenje sve dotle dok asignat ne izjavi da prihvata uput ili dok ga ne izvrši. 2. Odnos između asignanta i asignatara (valutni odnos). Ovdje je bitno znati da li je asignatar asignantov povjerilac ili nije. Ako jeste, onda asignatar može, ali ne mora prihvatiti asignantov uput. Ako odbije uput, asignatar je obavezan odmah o tome obavijestiti asignanta. U suprotnom mu odgovara za štetu. Asignatar koji je pristao na asignaciju može zahtijevati ispunjenje obaveze prvenstveno od asignata, a od asignanta supsidijarno. Ako asignatar nije asignantov povjerilac, tada on nije obavezan prihvatiti asignaciju. 3. Odnos između asignata i asignatara. Kad asignat prihvati uput, asignatar ima pravo od njega zahtijevati ispunjenje obaveze. Tu nije bitno da li je asignatar asignantov povjerilac ili ne. Uputa izdana u pisanoj formi može biti na donosioca. U takvom slučaju ima svojstva vrijednosnog papira. Svaki imalac tog papira u odnosu na asignanta ima položaj asignatara.

XXIV - PRESTANAK OBLIGACIJE 1. UOPĆE U poglavlju IV ZOO regulisani su načini prestanka obligacije: - Ispunjenje; - Zakašnjenje te polaganje i prodaja dugovane stvari; - Kompenzacija; - Otpust duga; - Novacija; - Sjedinjenje; - Nemogućnost ispunjenja; - Protek vremena i otkaz; - Smrt; - Zastarjelost (ovdje prestaje samo pravo zahtijevati prinudno izvršenje obaveze). 2. ISPUNJENJE (SOLUTIO) Pod ispunjenjem se podrazumijeva valjano izvršenje činidbe koja je predmet obaveze dužnika. Ono može biti neposredno i posredno. Neposredno predstavlja realni akt dužnika i najčešće se radi o isplati određenog novčanog iznosa. Kod posrednog ispunjenja dolazi do međusobnog obračunavanja uzajamnih činidbi (kompenzacija ili prebijanje). 2.1. Ko može ispuniti obavezu Po pravilu, obavezu ispunjava dužnik ili od njega ovlašteno lice. ZOO propisuje da je povjerilac obavezan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima pravni interes da obaveza bude ispunjena. Tim licima se smatraju svi oni koji mogu pretrpjeti štetu zbog neispunjenja dužnikove obaveze. U ovu kategoriju spadaju jemac, zalogodavac i protivnik pobijanja. Povjerilac mora primiti ispunjenje od tih lica, a u suprotnom bi bio u povjerilačkom zakašnjenju. Izuzetak je slučaj kad dužnik ponudi da sam odmah ispuni svoju obavezu. Tada je povjerilac obavezan primiti ispunjenje od dužnika i odbiti prijem ispunjenja od trećih lica.

Kad je dužnik saglasan da njegovu obavezu ispuni neko treći, povjerilac je dužan primiti to ispunjenje bez obzira da li se radi o trećem licu koje ima pravni interes ili ne. Izuzetak je situacija kad je dužnik obavezan lično izvršiti činidbu, zbog samog ugovora ili prirode obaveze. Ako treće lice želi ispuniti obavezu bez dužnikovog znanja, povjerilac može ali i ne mora primiti ispunjenje. Ako treće lice želi dužnikovu obavezu ispuniti protiv volje dužnika, dužnik koji za to sazna može ponuditi da sam odmah ispuni svoju obavezu. U takvom slučaju povjerilac ne može primiti ispunjenje od trećeg lica. Treće lice koje ispunjava dužnikovu obavezu mora imati poslovnu sposobnost. 2.2. Personalna subrogacija Personalna subrogacija je prenos povjeriočevog potraživanja na treće lice koje je ispunilo obavezu umjesto dužnika. Lice koje je ispunilo obavezu umjesto dužnika naziva se ispunilac ili solvens. Ispunilac stupa na mjesto dotadašnjeg povjerioca. Načelno je personalna subrogacija moguća u svakoj obligaciji. Izuzeci postoje kod obaveza vezanih za ličnost i ako su strane ugovorile da ih može ispuniti samo dužnik. Personalna subrogacija moguća je na osnovu ugovora i zakona. Ugovorna subrogacija. Njen osnov je ugovor koji se zaključuje između povjerioca i ispunioca ili između dužnika i ispunioca. Treba biti sklopljen prije ili najkasnije prilikom ispunjenja, jer se subrogacija nakon toga ne može ugovarati. Ugovorom o subrogaciji ugovorne strane trebaju regulirati i prijelaz sporednih prava. Ukoliko ništa ne ugovore, sudbina sporednih prava se rješava prema općim pravilima o odnosu glavnih i sporednih prava. Pretpostavke valjanosti personalne subrogacije su: 1. Povjerilac ili dužnik moraju zaključiti ugovor sa ispuniocem, u kome će se naznačiti da se radi o personalnoj subrogaciji; 2. Ugovorne strane ovaj ugovor moraju zaključiti prije isplate, najkasnije sa samom isplatom; 3. Da bi ispunilac stupio u obligaciju na mjesto povjerioca, on mora ispuniti dužnikovu obavezu. Saglasnost povjerioca na ugovor između dužnika i ispunioca nije potrebna. Čak ne postoji ni obaveza obavještavanja povjerioca o zaključivanju personalne subrogacije između dužnika i ispunioca. Ipak, smatra se da povjerilac treba znati da će njegovo potraživanje ispuniti neko drugi, a ne glavni dužnik. Pravila o ugovaranju personalne subrogacije su dispozitivne prirode, a za valjanost ugovora nije propisana nikakva forma. Sličnosti i razlike između personalne subrogacije i cesije Sličnosti: -

Oba instituta služe za prenos potraživanja;

-

Kod oba instituta mijenja se subjekat obligacije na povjerilačkoj strani, a sadržaj ostaje isti;

-

Osnov promjene je ugovor;

-

Pravni položaj dužnika se ne mijenja i ne smije se pogoršati;

-

Ne traži se saglasnost za zaključenje od ugovorne strane koja u tome ne učestvuje.

Razlike:

-

Kod cesije se dužnik uopće ne može javiti kao ugovorna strana. Personalna subrogacija nastaje na 2 načina: ugovorom između povjerioca i ispunioca, ali i ugovorom između dužnika i ispunioca. Dakle, o cesiji odlučuje povjerilac, a zaključenje personalne subrogacije moguće je čak i protiv volje povjerioca;

-

Dejstvo cesije nastupa u trenutku zaključenja ugovora, a dejstvo subrogacije u trenutku ispunjenja ugovora;

-

Cedent odgovara cesionaru za postojanje i naplativost potraživanja. Kod subrogacije ne.

-

Kod cesije se na cesionara prenose i sporedna prava, ukoliko drugačije nije ugovoreno. Kod subrogacije se na ispunioca prenose samo ona prava koja su ugovorena.

-

Cesionar može od cesusa zahtijevati ispunjene obaveze u cjelosti, bez obzira koliko je on za nju platio cedentu. Kod personalne subrogacije ispunilac ne može od dužnika zahtijevati više od onoga što je on (ispunilac) isplatio povjeriocu. Dakle, na ispunioca se potraživanje prenosi samo do one visine koliko je on platio.

Zakonska subrogacija nastaje po sili zakona i ne mogu je spriječiti ni dužnik niti povjerilac. Dovoljno je da ispunilac u konkretnom slučaju ima pravni interes i da može dokazati da je ispunio dužnikovu obavezu. Ispunilac može biti i lice koje nema pravni interes, ali dužnikovu obavezu želi izvršiti iz njemu poznatih razloga. Kod zakonske subrogacije se sporedna prava prenose na ispunioca zajedno sa potraživanjem. Za razliku od toga, kod ugovorne subrogacije prenose se samo ona sporedna prava koja su stranke ugovorile. 2.3. Predmet, vrijeme i mjesto ispunjenja Predmet ispunjenja je samo ona radnja koja za dužnika proizilazi iz jednog obligacionog odnosa. Ako je stvar tačno određena, može se predati samo ona, a ako se radi o generičkoj obavezi, dužnik je obavezan predati stvar srednjeg kvaliteta (ako zakonom ili ugovorom nije određeno drugačije). Međusobnim sporazumom povjerilac i dužnik mogu regulisati da dužnik umjesto dugovane činidbe izvrši neku drugu. U tom slučaju se radi o zamjeni ispunjenja ili o davanju umjesto ispunjenja (datio in solutum). Ako predmet koji je dat kao zamjena ispunjenja ima određenih nedostataka, povjerilac može zahtijevati ispunjenje prvobitnog potraživanja i naknadu štete ili zahtijevati odgovornost dužnika za materijalne, odnosno pravne nedostatke stvari. Isto važi i za slučaj ako treće lice po bilo kom osnovu oduzme predmet od povjerioca. Od zamjene ispunjenja treba razlikovati predaju ili dvanje radi ispunjenja. Davanje radi ispunjenja postoji kad dužnik svom povjeriocu preda određenu stvar ili neko drugo pravo da ih povjerilac proda i iz dobivenog iznosa naplati svoje potraživanje, a eventualni ostatak vrati dužniku. Dužnik je dužan svoju obavezu ispuniti u cjelosti. Od tog pravila postoje izuzeci i to: kad priroda obaveze nalaže djelimično ispunjenje (npr.isporuka vode, struje i sl), ili kad je dužnikova obaveza novac. U slučaju kad obaveza glasi na novac, povjerilac ipak može odbiti djelimični prijem ako za to ima poseban interes. Vrijeme i mjesto ispunjenja. Kad i gdje će dužnik biti obavezan ispuniti svoju obavezu zavisi od sporazuma između povjerioca i dužnika. Tek ako ne postoji sporazum, primjenjuju se zakonske odredbe. Ako rok nije određen ugovorom, a iz svrhe posla, prirode obaveze ili ostalih okolnosti ne proizilazi da treba izvjestan rok za ispunjenje obaveze, povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze odmah. S druge strane, dužnik može od povjerioca odmah zahtijevati da primi ispunjenje. Kad je rok ustanovljen u isključivom interesu dužnika, on može svoju obavezu ispuniti i prije ugovorenog roka, ali o tome mora pravovremeno obavijestiti povjerioca. S druge strane, povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze prije roka u slijedećim slučajevima:

1. kad mu dužnik nije dao obećano obezbjeđenje; 2. kad na povjeriočev zahtjev dužnik nije dopunio smanjeno obezbjeđenje bez povjeriočeve krivice; 3. ako je rok ugovoren isključivo u korist povjerioca. Ako se plaćanje vrši posredstvom banke, smatra se da je dug namiren kad banci stigne novčana doznaka ili virmanski nalog u korist povjerioca. Ako se plaćanje vrši poštom, dug je izmiren kad se novac uplati u poštu. Kad mjesto ispunjenja nije određeno ugovorom ni zakonom, niti se prema svim okolnostima može odrediti, ispunjenje se vrši u mjestu u kome je dužnik imao prebivalište odnosno boravište (kod pravnih lica sjedište). Kod novčanih obaveza je suprotno, tj. mjesto ispunjenja je ono mjesto u kome povjerilac ima prebivalište odnosno boravište (za pravna lica sjedište). 2.4. Uračunavanje ispunjenja Kad između dužnika i povjerioca postoji više istorodnih obaveza, a ono što dužnik plaća nije dovoljno da se podmire sve obaveze, postavlja se pitanje koju je obavezu dužnik ispunio. Ovo se rješava pravilom o redu uračunavanja (čl.312 ZOO): - prije svega, ispunjenje se odnosi na obavezu koju su sporazumno odredili povjerilac i dužnik; - ako nema sporazuma, redoslijed određuje dužnik prije ispunjenja ili najkasnije istovremeno sa ispunjenjem; - ako se dužnik nije izjasnio, onda redom kojim su obaveze dospjele; - ako je više obaveza dospjelo istovremeno, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijeđenje; - ako su podjednako obezbijeđene, onda prvo one koje su dužniku na najvećem teretu; - ako su u svemu prethodno navedenom jednake, obaveze se namiruju redoslijedom kojim su i nastale; - ako su nastale istovremeno, ono što je dužnik dao na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima. Ako dužnik pored glavne obaveze mora platiti kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamata i na kraju glavnica. 3. PREBIJANJE (KOMPENZACIJA) 3.1. Uopće Prebijanje (kompenzacija) je način prestanka obligacije međusobnim obračunavanjem potraživanja jedne strane (povjerioca) s uzajamnim protivpotraživanjem druge strane (dužnika). Prebijanje se vrši jednostranom izjavom volje bilo koje strane. Druga strana ne može spriječiti prebijanje ako postoje zakonske pretpostavke za to. 3.2. Načini nastanka kompenzacije Ugovorna kompenzacija. Za ovo prebijanje dovoljno je da su potraživanja uzajamna. Subjekti se mogu sporazumjeti da prebiju dospjelo sa nedospjelim potraživanjem, zastarjelo sa nezastarjelim i sl. Jednostrana kompenzacija je najčešći način prebijanja. Vrši se na osnovu izjave volje jedne strane kad se ispune zakonske pretpostavke za prebijanje. Da bi došlo do jednostrane kompenzacije, potrebno je da budu ispunjene i druge pretpostavke: 1. Uzajamnost potraživanja. Potraživanja, odnosno dugovanja koja se prebijaju moraju biti uzajamna. Od ovoga postoje 3 izuzetka: (1) jemac može izvršiti prebijanje dužnikove obaveze prema povjeriocu sa dužnikovim potraživanjem; (2) cesus može cesionaru prebiti potraživanja koja je do obavještenja o cesiji mogao prebiti cedentu; (3) solidarni dužnik može potraživanje svog sadužnika prebiti sa povjeriočevim potraživanjem, ali samo za onoliko koliko iznosi dio duga tog sadužnika

2. Istovrsnost potraživanja. Potraživanja moraju biti istovrsna (jednorodna). Kompenzirati se mogu novčana potraživanja ili druge zamjenjive stvari. Istovrsnost ne mora postojati od početka. Ona može nastupiti i tako što se npr. jedno ili oba potraživanja pretvore u naknadu štete. Kvantitativna jednakost potraživanja nije uslov kompenzacije (manje potraživanje prestaje, a veće ostaje postojati za onu razliku). 3. Utuživost potraživanja. Utuživost pretpostavlja da oba potraživanja uživaju sudsku zaštitu, tj. da se realizacija može ostvariti prinudnim putem. Potraživanja iz naturalnih obligacija se ne mogu jednostrano kompenzirati. Takva potraživanja se mogu kompenzirati samo pod uslovom da druga strana ne istakne prigovor da se radi o naturalnim obligacijama. 4. Dospjelost potraživanja. Dospjela su potraživanja kod koih je nastupio rok za njihovo ispunjenje, odnosno to je momenat kad povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze. Naš zakon traži da su oba potraživanja dospjela, međutim smatra se da je dovoljna dospjelost protivpotraživanja, tj. onog potraživanja sa kojim se vrši prebijanje. Naime, ako je jedno lice ovlašteno ispuniti i obavezu prije njene dospjelosti, ne može mu se uskratiti pravo da to potraživanje kompenzira sa drugim, dospjelim potraživanjem. Naš zakon ne poznaje zakonsku kompenzaciju. 3.3. Dejstvo prebijanja Prebijanje djeluje retroaktivno (ex tunc), tj. od trenutka kad su se 2 potraživanja pojavila jedno prema drugom. 3.4. Isključenje prebijanja Slučajevi isključenja prebijanja taksativno su nabrojani u čl.314 ZOO: - Potraživanja koja se ne mogu sudski zaplijeniti (npr.primanja socijalne pomoći); - Potraživanja stvari ili vrijednosti stvari koje su dužniku bile date na čuvanje ili na posudbu, ili koje je dužnik bespravno uzeo ili bespravno zadržao; - Potraživanja nastala namjernim prouzrokovanjem štete; - Potraživanja naknade štete pričinjene oštećenjem zdravlja ili prouzrokovanjem smrti; - Potraživanja koja potiču iz zakonske obaveze izdržavanja. 4. OSTALI NAČINI PRESTANKA OBLIGACIJE 4.1. Oprost duga Oprost duga nastaje sporazumom između povjerioca i dužnika, kojim se oni saglašavaju da prestaje postojati dužnikova obaveza prema povjeriocu. Da bi došlo do oprosta, potrebno je da i dužnik da svoju saglasnost. Povjerilac ne može dužniku nametnuti oprost, jer se ponekad iza toga krije nemoralan ili nezakonit motiv. Ako povjerilac ne želi primiti obavezu, a dužnik ne prihvata oprost duga, dužnik će svoju obavezu odnosno predmet ispunjenja položiti kod suda. Time se smatra da je dužnik izmirio obavezu. Oprostiti se može cjelokupan dug ili samo jedan dio. Oprost ne može ići na štetu stečenih prava trećih lica, koja ostaju bez obzira na oprost (npr.založno pravo ili pravo uživanja). Samo lice koje ima potpunu poslovnu sposobnost može oprostiti dug. Sporazum o oprostu je neformalan pravni posao, pa čak i kod poslova kod kojih je forma bila bitan element nastanka obligacije. Oprost je apstraktan pravni posao jer nije potrebno naznačavati kauzu, tj. razlog zbog kojeg povjerilac oprašta dug. Oprost može biti izričit i prećutan. Prećutan je npr. kad povjerilac dužniku vrati priznanicu o dugu, a ovaj je bez daljeg uslovljavanja primi. Sa trenutkom zaključenja oprosta prestaje obligacija, a s njom i sporedna prava. Povjerilac može oprostiti i samo sporedna potraživanja, kao što su kamate, jemstvo i sl. U takvom slučaju glavna obaveza ostaje.

4.2. Novacija (prenov) Prenov ili novacija (novatio) nastaje kad se povjerilac i dužnik dogovore da već postojeću obavezu zamijene novom. Dejstvo novacije se ogleda u tome što prestaje stara i na njeno mjesto stupa nova obligacija. Posljedice toga su: -

novo potraživanje oslobađa se nedostataka i prigovora koji su bili povezani sa prethodnim potraživanjem;

-

novacijom se prekidaju dotadašnji rokovi zastarjelosti i počinju teći novi. Sredstva obezbjeđenja ranijeg potraživanja (npr.zaloga i jemstvo) prestaju;

Da bi došlo do novacije, moraju biti ispunjeni slijedeći uslovi: -

novacijom mora nastati nova obaveza;

-

novacijom mora prestati valjana stara obaveza. Novacija ne proizvodi pravno dejstvo ako je prethodna obaveza bila ništava ili je već ranije ugašena;

-

nova obaveza mora se razlikovati od stare;

-

ugovorne obaveze moraju imati animus novandi, tj. volju da svojim sporazumom promijene dotadašnju obligaciju.

Novacija nastaje ugovorom i valjanost novacionog ugovora određuje se po općim pravilima valjanosti ugovora. 4.3. Sjedinjenje (konfuzija) Sjedinjenje ili konfuzija (confusio) postoji kad ista osoba u jednoj obligaciji postane i povjerilac i dužnik. Time obligacija prestaje, jer ista osoba ne može sama sebi biti dužnik. Sjedinjenje najčešće nastaje usljed univerzalne ili singularne sukcesije. Od pravila da sjedinjenjem prestaje obaveza postoje 2 izuzetka: 1. kad povjerilac naslijedi jednog od solidarnih dužnika, obligacija ne prestaje, nego se samo smanjuje; 2. kod vrijednosnih papira se može desiti da papir dođe u ruke dužnika. Time obligacija ne prestaje, jer se isti papir može ponovo pustiti u promet. 4.4. Nemogućnost ispunjenja Nemogućnost ispunjenja vodi prestanku obligacije kad je ispunjenje naknadno postalo nemoguće usljed okolnosti za koje dužnik nije odgovoran. Dužniik mora dokazati da je naknadna nemogućnost nastala usljed okolnosti koje on nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. To su po pravilu slučajevi više sile, nepredvidivog slučaja ili isključive krivice povjerioca ili trećeg lica. Ako je dužnik kriv za nastupanje nemogućnosti, njegova prvobitna obaveza pretvara se u obavezu naknade štete. Obligacija ne prestaje ako dužnik duguje određenu količinu generičkih stvari, čak ni u slučaju kad sve što on ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on nije odgovoran. Međutim, ako su predmet obaveze generičke stvari koje se moraju uzeti iz tačno određene mase tih stvari, obaveza prestaje ako propadne cijela ta masa. Kod dvostrano obaveznih ugovora, kad jedna strana ne može ispuniti obavezu bez vlastite krivice, prestaje obaveza i druge strane. Nemogućnost ispunjenja se ne prezumira, već je na dužniku teret dokazivanja da je nemogućnost nastupila bez njegove krivice. Ukoliko to ne dokaže, obavezan je naknaditi štetu drugoj strani. 4.5. Protek vremena, otkaz i smrt

Otkaz je jedan od načina prestanka trajnog obligacionog odnosa i to na osnovu izjave jednog od subjekata obligacije. Otkazom prestaje obaveza u jedno određeno buduće vrijeme. On može biti dostavljen drugoj strani u svako doba, osim u nevrijeme. Smrt jednog od subjekata obligacije po pravilu ne dovodi do prestanka obligacije, jer prava i obaveze prelaze na nasljednike. Smrću prestaju samo obligacije koje su vezane za ličnost umrlog.