O prosuđivanju djela likovne umjetnosti, Konrad Fiedler

FIEDLEROVA TEORIJA UMJETNOSTI Fiedler je ograničio svoje razmišljanje isključivo na likovne umjetnosti, vjerujudi da se u drugim umjetnoStima suočavamo s drugim stanjem stvari. Opda umjetnost ne postoji, ved samo postoje zasebno likovna, glazbena, pjesnička itd. Fiedler dijeli estetiku od teorije umjetnosti kao što pojmovno razdvaja lijepo od umjetničkog. Određujudi zakonitosti likovnog stvaranja, oblikovanja i doživljaja pokušava stvoriti teoriju ili nauku likovnih umjetnosti. Svoje gledište smatra gledištem umjetničke svjesti koje oštro odvaja od filozofskog gledišta: filozofska gledišta potječu iz jedne duhovne potrebe koju umjetnost nije sklona zadovoljiti. Filozofski sistem je rezultat aktivnosti koja se razlikuje od umjetničke. Metafizički principi niu isto što i zakonitosti umjetničkog oblikovanja. Fiedlerova ideja o razdvajanju estetike od teorije umjetnosti odigrala je veliku ulogu o razvoju moderne estetike. Estetski sud ili sud ukusa zasniva se na estetskom osjedaju kojeg Fiedler izjednačava s osjedajem lijepog. Taj sud je neizbježno subjektivan. Međutim umjetnička djelatnost i doživljavanje se baziraju na određenim zakonitostima, a ne na osjedajima. Oni posreduju saznanja, a ne uživanje. Estetski osjedaji prate čovjeka i van promatranja umjetničkih djela, osjedaj o estetici imamo i za prirodu. Bududi da je umjetnost nužno vezana s našim znanjem i htjenjem, itd. njen je zadatak da umjetnički oblikuje sve vrijednosti i životne sadržaje ne mijenjajudi ih u suštini i dajudi im nov vrijednosni položaj – lijepo nije jedini zadatak umjetnosti. Fiedler lijepo izjednačava s estetskim, a estetsko zasniva na osjedaju ugode ili neugode te je etetski sud pod subjektivnim utjecajem. On traži da se iz likovnih umjetnosti progna sve što je osjedajno i sadržajno, praktično i moralno (umjetnička produkcija može obistiniti autonomiju umjetnosti). Princip likovnih umjetnosti nije ljepota ni pojam, ni imitiranje, ni osjedanje, ved vidljivost („organ ove umjetnosti je oko koje se razlikuje od običnog oka ne po tome što vidi različito ili više, ved po tome što vidi na produktivan način“).

O PROSUĐIVANJU DJELA LIKOVNE UMJETNOSTI I Djelo ljudske djelatnosti možemo potpuno razumjeti tek onda kada se možemo zapitati o svrsi koje djelo treba ispuniti prema namjeri svog tvorca. U djelu je najbitnije ono zbog čega je stvoreno, dok je sporedno sve što mu se pripisuje nezavisno od namjere autora. Umjetniku je često otvorena opcija da se njegovo umjetničko djelo protumači na potpuno pogrešan način dok ono postaje predmet istraživanja, razmišljanja i dok ostaje skriven onaj osjedaj umjetničke snage koje je djelu pridao autor. Što je jedan proizvod više dostupan javnosti, to je on više izložen nejasnom shvadanju. II Čovjek se umjetničkim djelima, iako toga nije svjestan, obrada svojom sposobnošdu osjedaja za estetsko. Fiedler osjedaj za estetsko nativa sposobnošdu uživanja. I prirodu možemo doživjeti lijepom, promatrajudi ju umjetničkim očima. Ali kako prirodni predmeti mogu imati umjetnički sadržaj kada u njema nema čovjekove duhovne djelatnosti? Odgovor na to pitanje moramo potražiti u nekoj drugoj osobini umjetničkih djela; ako se prosuđivanje umjetničkih djela poziva na estetsko osjedanje, onda se ono zove ukus. O ukusu se obrazujemo u dodiru s umjetničkim djelima (u tome treba donositi sud između kvalitetnog i nekvalitetnog djela). Interes za umjetnost počinje u onom momentu u kojem se gasi interes za inters za sadržaj umjetničkog djela. Sadržaj djela postoji prije nego što se ono prilagodilo izrazu u umjetničkom djelu. Umjetnik ga ne stvara, on ga samo nalazi. Tako prosuđivanje umjetničkih djela prema vriejdnosti materijalnog sadržaja dovodi do pogrešnih rezultata. Postoji mnogo infrmacija o umjetničkim djelima koje je vrijedno znati, a da one nisu nikako povezane s njihovim umjetničkim značajem. Ljudi koji se se posvete više duhovnom aspektu umjetničkog djela, mogu ga doživjeti u punoj snazi i bez tih činjenica. Dok se ispitivanja i dokazivanja umjetničkih djela vrše na tehničkom postupku i primjenjenosti, ne znači da razumijemo djelo niti da se umjetnički za njega interesiramo, međutim pomodu tih oznaka možemo se baviti primjerice formom djela. Poznavanje forme jednog umjetničkog djela nije poznavanje umjetničkog značaja te forme. Ako se u osnovi povijesnog razmatranja umjetničkih djela ne nalazi čist i strog pojam o umjetnosti, onda mu se podvrgavaju one strane umjetničkog djela

koje leže van umjetničkog značenja, dok se suština djela uopde ne uzima u obzir. Onaj kome je bliži povijesni interes od umjetničkog izlaže se opasnosti da ono što povijest umjetnosti unosi u krug svojih razmatranja smatra cjelokupnim sadržajem umjetničkih djela i da zbog povijesnog istraživanja tog djela nikada ne dospije do cjeline. Sasvim je mogude da jedno umjetničko djelo ima veliki kulturno-povijesni značaj i da mu se ne može pripisati neka velika umjetnička vriejdnost; obratno značajno umjetničko djelo može izgubiti kulturno-povijesni značaj ako brzo propadne ili iz nekog drugog slučaja. Ako se umjetnost želi shvatiti kao kulturni element, moramo ispitati djelovanje na pojedinog čovjeka. Svi ostali aspekti umjetnosti se ne mogu mjeriti s utjecajem kojeg djelo izvrši na ljudsku prirodu. Što se tiče filozofskog pogleda na umjetnost, filozofi de nastojati umjetnost dovesti na mjeru razumijevanja u svojem pogledu na svijet. Ako on time i zadovoljava neku duhovnu potrebu, ništa ne bi moglo obogatiti pravo razumijevanje. Ako se pravom razumijevanju umjetnosti doda filozofsko stajalište u položaju umjetnosti u cjelokupnoj slici svijeta, to je napredak u filozofskom, a ne u umjetničkom saznanju. Pravo razumijevanje umjetničkih djela mogude je samo na temelju umjetničkog razumijevanja svijeta koje je samostalno i bezgranično, a mogude bez filozofskog razmišljanja. III Odnos u kojem se čovjek pomodu svojih osjedaja nalazi naspram svijeta može biti, prema vrsti i stupnju, vrlo različit. Jedan aspekt doživljaja je biti ravnodušan, a drugi su senzibilniji na utjecaj nekih pojava. Oni nisu indiferentni, ali se ne uzdižu iznad pojedinačnog fragmentarnog osjedanja stvari. Tako pojedinci mogu osjetiti ljepotu, ali de ga ona uzbuđivati kao pojedinačna osobina, dok de mu predmet ostati tuđ. Za malo individua odnos prema stvarima ne nastaje iz pojedinih djelovanja, ved prihvadaju samu egzistenciju i osjedaju predmetnost onog što postoji još prije nego što tu cjelovitost rasporede na razne osjedaje. Osjedanje se javlja i kod slabo razvijenog opažanja. Fina sposobnost osjedaja je preduvjet za umjetničku produkciju. Umjentika umjetničko osjedanje drži u stalnom kontaktu sa stvarima, on je povezan sa svijetom i on materiju koju svijet daje svladava svojim duhom. Događa se prijelaz iz čulno u nadčulno, iz vidljivog u nevidljivo, iz opažanja u apstrakciju. Buđenje osjedanja i shvadanje pojma označuju krajnju točku opažanja. Jedino onaj koji može slobodno upotrebljavati svoje opažajne sposobnosti

vidi beskonačnost opažajnog shvadanja. U umjetničkoj prirodi je bitno to što je rođena za slobodnu upotrebu opažajne sposobnosti shvadanja. Za umjetnika je opažanje otpočetka prirodna, slobodna djelatnost koja ne služi nikakvoj svrsi. Umjetniku je svijet samo pojava. On mu se približava nastojedi reproducirati cjelinu u svome opažanju. Izvor i egzistencija umjetnosti počivaju na neposrednom zahvadanju svijeta jednom specifičnom snagom ljudskog duha. Položaj umjetnika je prirođen. Odnos u koji se on stavlja prema stvarima nije izveden, nego neposredan. Umjetnost se suprostavlja prirodi, ona prisvaja vede pravo, jer za svoje u svoje postojanje uključuje ljudski duh. Umjetnička djelatnost nije izmišljanje iz vlastite volje i čisto oponašanje, ved slobodno oblikovanje. Ako nešto oponašamo, ono mora postojati otprije u našoj svjesti. Umjetnost je i istraživanje i učenje, a učenje je oblikovanje poput umjetnosti. Ono što ona stvara je svijet kroz umjetničku svijest. Ona polazi od misli, duhovnog produkta, bezobličnog, da bi se spustila do forme i tu je njeno duhovno značenje. U umjetniku se razvija jedna specifična svijest o svijetu. On ispunjava svoju svijest slikama predmeto postojedeg. Prvi sadržaj njegovog duha je svijest o vidljivoj i dohvatljivoj prirodi. Njemu nije potrebna priroda, nego je on potreban prirodi jer širi ideju o višoj egzistenciji prirode za umjetnika i za svakoga tko ga razumije u njegovim djelima. Kod umjetnika stvaralačka svijest uvijek postoji. Umjetnička svijest je individualna. Djelo nije zbroj umjetničke djelatnosti individue, ved fragmentarni izraz nečeg što se u svojoj cjelokupnosti ne može izraziti. Glavna težnja umjetnika je razviti svaki lik, formu, do njene pune egzistencije. U umjetnost je uloženo sve ono što je bilo značajno za rzvitak djela.