O Ljudskoj Prirodi (Edward O. Wilson) [Jesenski i Turk] 2007
January 12, 2017 | Author: Mile Perić | Category: N/A
Short Description
O ljudskoj prirodi (Edward O. Wilson) [Jesenski i Turk] 2007...
Description
EDWARD O. WILSON
O LJUDSKOJ PRIRODI
urednik biblioteke: Ognjen Strpić izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić preveo i odabrao: Belmondo Miliša korektorica: Monika Milić grafički urednik: Boris Kuk dizajn naslovnice: Božesačuvaj fotografija autora: Jim Harrison tisak: Zrinski d.d., Čakovec travanj 2007.
www.jesenski-turk.hr
EDWARD O. WILSON
O LJUDSKOJ PRIRODI
Naklada Jesenski i Turk Zagreb, travanj 2007.
Izvornik: Edward O. Wilson: On Human nature Copyright © 1978, 2004 by the President and Fellows of Harvard College
Sadržaj
Predgovor, 2004...................................................................7 Predgovor...........................................................................17 1. Dilema.............................................................................21 2. Nasljednost.....................................................................33 3. Razvoj..............................................................................63 4. Emergencija....................................................................79 5. Agresivnost..................................................................101 6. Seksualnost..................................................................119 7. Altruizam.....................................................................143 8. Religija..........................................................................159 9. Nada..............................................................................179 Rječnik pojmova..............................................................193 Bilješke..............................................................................201 Kazalo...............................................................................233
Ako se ova razmišljanja o ljudskoj prirodi i čine apstraktna i teško shvatljiva, to ne znači da se smije zaključiti da su i po grešna. Naprotiv, čini se nemogućim da bi ono što je dosad izbjeglo tolikim mudrim i dubokim filozofima bilo sasvim očigledno i lagano. Pa ma koliko nas truda stajala ova ispiti vanja, smatrat ćemo da smo dovoljno nagrađeni ne samo ko rišću već i zadovoljstvom ako time uspijemo obogatiti svoju riznicu znanja o predmetima od neizrecive važnosti. – David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu
Predgovor, 2004.
Postoji li uopće važnija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli proniknuti u njene tajne, s većom bismo preciznošću definirali našu vrstu, a možda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavlji vanja ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u zapad nom svijetu su prevladavale dvije koncepcije mišljenja o ljudskoj vr sti. Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na ljudska su bića gledali kao na crne anđele u životinjskim tijelima koji čekaju otkupljenje i vječni život. Po njihovom mišljenju, ljudska pri roda je mješavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz po moć spisa bliskoistočnih proroka. Za razliku od njih, najveći dio intelektualaca, bez obzira na even tualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje nečega kao što je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploča, stroj koji pokreću temeljne strasti, svenamjensko računalo koje stvara um samo na osnovi vlastitog iskustva i učenja. Većina intelektualaca se damdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna naučena reakcija na okolinu i slučajna povijesna zbivanja. U isto vrijeme je počeo jačati i drukčiji, naturalistički pogled. Iako u začetku, taj pravac je odlučno tvrdio da su mozak i um biološkog porijekla i da svoju složenost zahvaljuju evoluciji i procesu prirod ne selekcije. Ljudska priroda doista postoji, a čine je sposobnost za učenje i skup sklonosti – potencijali koje vrlo općenito nazivamo na
Predgovor, 2004.
gonima. Oni su se razvijali milijunima godina, još otkad su ljudi bili paleolitski lovci-sakupljači. Kao posljedica toga, ljudski nagoni još uvijek nose arhaični pečat biološkog nasljeđa vrste. Ljudsku prirodu stoga možemo razumjeti samo uz pomoć znanstvene metode. Kul tura se, istina, razvija zahvaljujući povijesnim i prirodnim okolnosti ma, ali na njenu razvojnu putanju uvelike djeluju urođene osobito sti ljudske prirode. Ovakav pogled na svijet objašnjava nova grana znanosti, sociobiologija, koja je kasnije, primijenjena na čovjeka, do bila naziv evolucijska psihologija (bez obzira na to, ona i dalje osta je sociobiologija). Ljudska sociobiologija postavlja pitanje što su, zapravo, ljudski nagoni. Na koji način su „posloženi“ tako da svojim sklopom čine ljudsku prirodu? Sve do sedamdesetih godina, ova važna i prastara pitanja gotovo nitko nije povezivao s biologijom, a sigurno ih nitko nije smještao u područje dviju radikalno različitih, ali veoma važnih i kompatibilnih bioloških disciplina. Prva od tih dviju je neuroznanost, koja pokušava objasniti prirodu ljudskog uma i način na koji ga mo zak stvara. Druga znanost je evolucijska biologija koja traži odgovor na pitanje zašto mozak radi upravo na ovaj neobičan način a ne na neki drugi, jednako moguć. Ukratko, nekolicina znanstvenika, uklju čivši i mene, zaključila je u tom ranom periodu, da zagonetka ljudske prirode može biti riješena samo ako znanstveno objašnjenje obuhvati i kako (neuroznanost) i zašto (evolucijska psihologija) rada mozga, i ako se te dvije dimenzije objašnjenja međusobno usklade. Naturalistički pristup ljudskoj prirodi morao je pružiti još mno ga objašnjenja. Čovjek nosi naslijeđene nagone, znanost ih je dobro proučila i razjasnila, sve je to u redu, ali na koji način takve urođene smjernice mentalnog razvoja stvaraju neku kulturu? Mnogi mislio ci ne mogu ni predočiti složenost ovog problema. Ako se kultura ra zvijala kroz tisućljeća pod utjecajem biološki obilježene ljudske priro de, jednako je istinito i da se ljudska priroda razvijala kroz tisućljeća u kojima su pripadnici suvremene ljudske vrste i njihovi neposred ni prethodnici iz roda Homo, živjeli u skupinama, otkrivali vatru, iz mislili oruđa, usavršili jezik, i kao rezultat takvih plamsaja genijalno sti zauzeli udaljene kontinente i arhipelage planeta. Koevolucija gena i kulture, sinergističko stapanje dvaju evolucijskih oblika – bio je ne
Predgovor, 2004.
izbježan proces. Ipak, o strukturi te koevolucije mi još uvijek znamo vrlo malo. Knjiga O ljudskoj prirodi i u ovom izdanju dolazi pred čitatelje u svom izvornom obliku. Da bih vam približio kontekst, pokušat ću objasniti kako sam se, tamo 1977–78, odlučio na taj pothvat. Do tog perioda, čitava tri desetljeća, bavio sam se proučavanjem mrava. Bio sam upravo zadivljen načinom na koji nagoni upravljaju izvanred nom složenošću i preciznošću organizacije života ovih kukaca (neki kritičari su rekli da sam pretjerano zadivljen). Bavio sam se i prou čavanjem bioloških različitosti pa sam, dakako, bio zainteresiran za opću znanost o evoluciji i njenu povezanost s biologijom populaci ja. Bio sam zaprepašten spoznajom, koja danas zvuči kao nešto po sve normalno, da su društva zapravo populacije, i da mnoge osobine ljudskog društva podliježu pravilima genetike i populacijske ekologi je. U knjizi The Insect Societes (1971) predložio sam utemeljenje nove grane biologije koja bi nastala kao sinteza proučavanja društvenog ponašanja i populacijske biologije. Nova bi znanost, koju sam nazvao sociobiologijom, po prvi puta ujedinila znanje o društvenim kukcima i društvenim kralježnjacima: Optimistički izgledi sociobiologije mogu se izložiti u nekoliko crta. Unatoč filogenetskoj udaljenosti kralježnjaka i kukaca i te meljnim razlikama između njihovih personalnih i impersonal nih sustava komunikacije, ove dvije grupe životinja razvile su društveno ponašanje koje je slično po stupnju složenosti i su kladno u mnogim važnim detaljima. Ova činjenica nam pruža nadu da načela sociobiologije možemo izvesti iz prvih načela populacije i bihevioralne biologije i tako stvoriti jedinstvenu, zrelu znanost. Takva disciplina bi unaprijedila naše razumije vanje specifičnog društvenog ponašanja životinja u odnosu na ljudsko. (The Insect Societes, str. 460) Shema međusobnog odnosa ovih znanosti, koja je prvi put izlože na 1971. može se vidjeti na sljedećoj stranici.
Evolucijski i ekološki parametri. Iz knjige The Insect Societies, str. 459.
11 Predgovor, 2004.
Kasnije, 1975. proširio sam koncepciju discipline tako da obuhva ti i kralježnjake. Rezultat je bila nova knjiga pod naslovom Sociobiolo gy: The New Synthesis. Bila je to debela knjiga od 697 stranica, prikaz teorije utemeljene na enciklopedijskom pregledu svih poznatih druš tvenih organizama od bakterija i mješinaca do kukaca, kralježnjaka i čovjeka. Dio o ne-ljudskim vrstama doživio je velik uspjeh među bi olozima. U anketi iz 1989. djelatnici i članovi Međunarodnog udru ženja za proučavanje ponašanja životinja vrednovali su ovu knjigu kao najvažnije djelo o ovom predmetu svih vremena, stavivši je čak ispred Darwinova klasika The Evolution of Emotions in Man and Ani mals (1872). Mnogi znanstvenici i drugi čitatelji, vjerovali su da sam se trebao zaustaviti kod čimpanza ne dotičući se Homo sapiensa, pristojno osta jući na zoološkoj strani granice između prirodnih i humanističkih znanosti. Ali snaga izazova i uzbuđenje koje sam osjećao bili su od već veliki da se suspregnem, i tako sam se u posljednjem poglavlju „Čovjek: od sociobiologije ka sociologiji“, usudio prijeći tu dobro ču vanu granicu: Promotrimo sada čovjeka u slobodnom duhu povijesti priro de, kao da smo zoolozi s nekog drugog planeta koji izrađuju katalog društvenih vrsta na planetu Zemlji. U takvoj makro skopskoj vizuri sve humanističke i društvene znanosti postale bi tek specijalizirane grane biologije; povijest, biografije i lite ratura samo istraživački zapisnici ljudske etologije; dok bi an tropologija i sociologija zajedno tvorile sociobiologiju jedne vr ste primata. Da, rekao sam upravo to i još uvijek tako mislim. Mi smo tek jed na od bioloških vrsta poniklih u Zemljinoj biosferi; jedna od prilago đenih vrsta među mnogima. Ma kako veličanstveni bili naši jezici i kulture; ma kakvo bilo bogatstvo i profinjenost našeg uma; ma koli ko goleme bile naše kreativne moći – mentalni proces ostaje proizvod mozga, organa kojega je čekić prirodne selekcije uobličio na nakov nju prirode. Sve moći i sva začudnost ljudskog uma nose u sebi pečat njegova porijekla. I kad se kulture vinu u nedokučive visine misleći o počecima vremena i istražujući najdalje zakutke svemira, one nikad
12 Predgovor, 2004.
neće postići potpunu slobodu. Da nije tako, ne bismo ni koristili na ziv „humanističke znanosti“ da označimo proučavanje specifičnih fe nomena koji nas čine ljudima. Vrlo je mali broj stručnjaka s područja društvenih znanosti bio spreman na razmatranje ovakve percepcije, i rijetki su u prošlosti izra zili slična mišljenja. Činilo bi se logičnim da biološke činjenice služe kao potpora njihovim znanostima, kao što je fizika za kemiju (odatle i nastaje fizikalna kemija), dok obje služe kao temelj biologiji. Mislio sam da će sociobiologija olakšati premošćivanje jaza između različi tih grana znanosti ili, u najmanju ruku, providjeti korisna sredstva za analizu ljudskog ponašanja. Većina humanističkih znanstvenika i stručnjaka ostali su ravno dušni, ili su nove ideje doživjeli kao neprijateljski napad neke lažne i neprihvatljive ideologije. Na moje iznenađenje – priznajem da sam bio naivan – podigle su se kontroverze i odjeknuli su prvi hici. Istini za volju, za predstavljanje sociobioloških ideja nije moglo biti goreg vremena od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Najomraženiji sukob u američkoj povijesti, rat u Vijetnamu, pribli žavao se svome kraju. Činilo se da će i borba za ljudska prava doži vjeti svoj trijumf, iako takav ishod još uvijek nije bio izvjestan. Ame rička demokracija, u svom glomaznom i bučnom obličju, još jednom je pokazala svoju ćud. Negativna strana čitave te gungule, bila je stvaranje prostora za ekstremizam. U akademskim krugovima u modi je bila revolucionarna ljevica. Elitna sveučilišta izumila su po jam političke korektnosti i uvela ga u upotrebu društvenim pritisci ma i pod prijetnjom studentskih prosvjeda. U takvom okružju soci jalizam i marksizam bili su prava stvar. Režimi u Kini i SSSR-u, bili su, barem u teoriji, prihvatljivi. Politički centrizam se, izvan deka nova ureda, duboko prezirao. Konzervativci, u kojima je sve kuha lo, uglavnom se nisu usuđivali progovoriti. Radikalno lijevi profe sori i srodni im aktivisti, heroji sveučilišta, neprekidno su recitirali svoju litaniju: establišment nas je izdao, establišment blokira napre dak, establišment je naš neprijatelj. „Moć narodu“ – da, ali na ame rički način. S obzirom da su pripadnici američke radničke klase pri tom igranju revolucije ostali beznadno konzervativni, klasnu borbu i ulogu novog proletarijata morali su preuzeti studenti jer se nisu
13 Predgovor, 2004.
mogli zamisliti kao budući burzovni mešetari, birokrati i sveučiliš ni profesori. U takvoj atmosferi, rasna problematika je bila poput radioaktiv ne smjese, smrtonosne po svakoga tko joj pristupi bez krajnjeg opre za. Teorije o nasljeđivanju IQ-a ili ljudskog ponašanja smatrale su se uvredama koje treba kazniti. Svatko tko se usudio progovoriti o ovim temama osim na način izričite osude riskirao je etiketu rasista, a takva optužba, i kad je bila lažna, dovodila bi do bojkota akademske sredi ne. To se zapravo događalo jako rijetko, jer su akademci bili dovoljno pametni i prestrašeni pa su izbjegavali slične teme, barem u javnosti. Čak su i privatni razgovori bili obilježeni izvjesnim oprezom. Korijeni tako duboke odbojnosti prema drukčijem mišljenju sežu veoma duboko, i bez obzira na histeriju sedamdesetih, ta odbojnost ima svoju zdravu osnovu. Socijalni darvinizam i eugenika, plodovi braka nemušte biologije i desničarske nativističke ideologije, bili su pogubni za prirodne znanosti početka dvadesetog stoljeća. Takvi sta vovi su uživali veliku popularnost u Sovjetskom Savezu 1930-ih, u predlamarkovskom periodu, i bili su sastavni dio nacističkih teorija i zločina. Jednim dijelom zbog ovakve zloupotrebe biologije, a djelo mično i zbog razvoja biheviorizma kao dominantnog pokreta unutar psihologije, humanističke znanosti su se, objašnjavajući ljudsko po našanje, sve više udaljavale od pojmova nagona i upotrebe genetike i evolucijske teorije. Sve do sedamdesetih godina, interpretacija mozga kao prvotno prazne ploče štitila je društvene znanosti i humanistiku od biologije i izvojevala je njihovu neovisnost pomogavši im da po stanu dvije od te tri velike grane znanja. Sociobiologija nije dočekana kao intelektualni doprinos, kako sam se nadao, nego kao prijetnja „svjetonazoru prazne ploče“. Što više, mali ali utjecajni dio intelektualne elite doživio ju je kao prijet nju marksističkoj ideologiji. Odbacujući sociobiologiju, ti su kritičari uspjeli redefinirati njeno značenje na potpuno pogrešan način. Me diji su je predstavljali kao teoriju o ljudskom ponašanju koje je djelo mično ili potpuno uvjetovano genetikom, a ne učenjem. Takav se stav danas smatra ispravnim, a već 1970. bilo je dovoljno dokaza da ga podrže. Bez obzira na takve dokaze, to nije bila glavna poruka socio biologije, a nije ni danas. Sociobiologija je znanstvena disciplina, su
14 Predgovor, 2004.
stavno izučavanje bioloških temelja svih vrsta društvenog ponašanja živih organizama, uključujući i čovjeka. Kao skup relevantnih teorija, ova učenja obuhvaćaju i mogućnost „prazne ploče“ uzimajući u obzir da bi nadilaženje urođenih osobina također zahtijevalo golemu evo lucijsku snagu koja uključuje velik broj gena. Drugim riječima, teorija o praznoj ploči je intenzivno sociobiološka, ali je pogrešna. Proturječnosti sociobiologije proistječu iz mješavine nesporazu ma, sumnji i ogorčenosti. Njihovo postojanje me uvjerilo da nisam na prikladan način objasnio važnost ove discipline za razumijevanje ljudskog ponašanja. Posljednje poglavlje knjige Sociobiology: The New Synthesis trebalo je biti izlaganje u veličini zasebne knjige. Trebao sam ući dublje u problematiku bihevioralne genetike, pristupiti uvjerlji vije temi kulture, i pozabaviti se filozofskim i društvenim pitanjima koje je sociobiologija potaknula; morao sam s punom usredotočeno šću odgovoriti na glavne primjedbe koje su se tada mogle čuti, kao i na one koje će političke ideologije i religije tek postaviti. Suočen s ta kvim zahtjevima, 1977. godine sam odlučio napisati knjigu koju sada držite u rukama. Bio sam veoma sretan kad je knjiga dobro primljena, a zadovoljan sam i činjenicom da se i danas dobro prodaje. Edward O. Wilson Lexington, Massachusetts lipanj 2004.
15 Predgovor, 2004.
Prijedlozi za dalje čitanje Ove knjige, namijenjene širokoj publici, svojom tematikom prate raz voj sociobiologije ljudi (koja se najčešće naziva evolucijska psihologi ja) u periodu otkako je objavljena knjiga O ljudskoj prirodi, dakle u po sljednjih dvadeset i pet godina. Alcock, John. The Triumph of Sociobiology (New York: Oxford Uni versity Press, 2001). Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.) The Adapted Mind (New York: Oxford University Press, 1992). Degler, Carl N. In Search of Human Nature: The Decline & Revival of Darwinism in American Social Thought (New York: Oxford Uni versity Press, 2000). Segerstråle, Ullica. Defenders of the Truth (New York: Oxford Uni versity Press, 2000). V. također Polšek, Darko i Josip Hrgović (ur.) Evolucija društvenosti (Zagreb: Jesenski i Turk, 2004).
Predgovor
O ljudskoj prirodi je treći dio trilogije koja je nastala posve nenamjerno. Sve dok knjiga nije dovršena, bio sam nesvjestan logičke povezanosti s prethodnim radovima. Posljednje poglavlje The Insect Societes (1971) nosilo je naslov „Izgledi ujedinjene sociobiologije”. U tom sam poglavlju pokušao objasniti da se načela populacijske biologije i komparativne zoologije koja uspješno tumače rigidne sustave društvenih kukaca, mogu točku po točku primijeniti i na kralježnjake. Ustvrdio sam da ćemo s vremenom, služeći se istim parametrima i jedinstvenom kvantitativnom teorijom, proučavati kolonije termita kao i rezus-majmuna. Ne uspijevajući se oduprijeti izazovu vlastite retorike, bacio sam se na temeljito studiranje opsežne i izvrsne literature o društvenom ponašanju kralježnjaka. Plod tih napora bila je knjiga Sociobiology: The New Synthesis (1975). U posljednjem poglavlju „Čovjek: od sociobiologije ka sociologiji”, iznio sam tezu da će se biološka načela koja sada važe za životinje u budućnosti uspješno primijeniti i na društvene znanosti. Ova natuknica je izazvala neuobičajeno velik interes i brdo kontroverzi. U periodu nakon objavljivanja Sociobiologije pročitao sam mnogo literature o ljudskom ponašanju, posjetio brojne seminare i razvio bogatu prepisku sa znanstvenicima iz područja humanistike. Ta iskustva su me do kraja uvjerila da je konačno došlo vrijeme da se premosti jaz između dvaju oblika kulture i da su najbolja sredstva za takav pothvat sociobiologija, kao jednostavno proširenje populacijske
18 Predgovor biologije, i evolucijska teorija kao objašnjenje društvene organizacije. Ova knjiga je prikaz tih teza. Ona nipošto nije udžbenik niti konvencionalna sinteza znanstvene literature. Proučavanje ljudskog ponašanja zahtijeva zaustavljanje pred svakim hodnikom u labirintu ljudskog uma i u skladu s tim uvažavanje dostignuća ne samo znanosti o društvu nego i cjelokupne humanistike, uključivši filozofiju i izučavanje samog znanstvenog procesa. Sukladno ovim zahtjevima, O ljudskoj prirodi nije znanstveno djelo; to je djelo o znanosti, o tome kako duboko prirodne znanosti mogu zadrijeti u tajne ljudskog ponašanja dok se i same ne transformiraju u nešto novo. Nadalje, zahvaljujući obilnoj dokumentaciji, knjiga može poslužiti kao izvor informacija o ponašanju i o sociobiologiji. U svojoj srži ona je spekulativni esej koji razmatra duboke posljedice susreta socijalne teorije i prirodnih znanosti povezanih s njome. Mišljenja o ovim argumentima će, bez ikakve sumnje, biti podijeljena kao što je to bio slučaj sa sličnim temama u Sociobiologiji. Uz rizik povlađivanja onima čija osobna uvjerenja ne dopuštaju ništa osim odbacivanja mojih teza, moram se obratiti čitateljima koji će ovu knjigu prihvatiti nekritički, kao skup znanstveno potvrđenih činjenica. Njima, dakle, želim reći da je lako moguće da sam u krivu; možda precjenjujem ulogu prirodnih znanosti; možda se presmiono kockam s vjerom u znanstveni materijalizam. Ne izričem ove sumnje zbog lažne skromnosti, nego zbog želje da održim snagu. Beskompromisna primjena evolucijske teorije na sve aspekte ljudske egzistencije ne vodi ničemu ako je sam znanstveni duh kolebljiv, ako se ideje ne mogu podvrgnuti objektivnoj provjeri i ako time ne dobiju pečat smrtnosti. Društvene znanosti su još uvijek premlade i slabašne, a evolucijska teorija nesavršena i stoga teze koje iznosim ne mogu imati dogmatsku snagu. Bez obzira na to, vjerujem da postoje dokazi koji govore u njihovu korist i koji jačaju povjerenje u biološka istraživanja, glavnu uzdanicu ovog izlaganja. Na moju veliku sreću, za vrijeme rada na ovoj knjizi bio sam okružen prijateljima i suradnicima koji su mi neizmjerno pomogli i dali mnogo korisnih savjeta. Oni se, posve prirodno, nisu složili sa svime što sam iznio, i ja ih molim za ispriku zbog pogrešaka koje nisam ispravio. Ovo su njihova imena: Richard D. Alexander, Jerome
19 Predgovor H. Barkow, Daniel Bell, William I. Bennett, Herbert Bloch, William E. Boggs, John T. Bonner, John E. Boswell, Ralph W. Burhoe, Donald T. Campbell, Arthur Caplan, Napoleon A. Chagnon, George A. Clark, Robert K. Colwell, Bernard D. Daviš, Irven DeVore, Mildred Dickeman, Robin Fox, Daniel G. Freedman, William D. Hamilton, Richard J. Hernstein, Bert Holldobler, Gerald Holton, Šarah Blaffer Hrdy, Harry J. Jerison, Mary-Claire King, Melvin Konner, George F. Oster, Orlando Patterson, John E. Pfeiffer, David Premack, W. V. Quine, John Seger, Joseph, Shepher, B. F. Skinner, Frank Sulloway, Lionel Tiger, Robert L. Trivers, Pierre van den Berghe, Arthur W. Wang, James D. Weinrich, Irene K. Wilson, Richard W. Wrangham. Kao što je bilo pri radu na mojoj prethodnoj knjizi, Kathleen M. Horton mi je pomogla u bibliografskim pretraživanjima i otipkala sve skice mojeg rukopisa. Njezina pomoć je doprinijela preciznosti i urednosti mojega rada i to u razmjerima koje se ne usuđujem predočiti. Prvo poglavlje sadrži gotovo nepromijenjene dijelove mojih članaka „The social instinct”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences, 30: 11-24 (1976) i ,,Biology and the Social Sciences”, Daedalus, 106(4): 127-140 (1977); u 5. i 7. poglavlju nalazi se dobar dio članka „Human Decency Is Animal” (The New York Times Magazine, 12. listopad 1975); a 4. i 8. poglavlje sadrže nekoliko dijelova iz 27. poglavlja Sociobiologije. Zahvalan sam nakladnicima koji su mi dopustili reprodukciju ovih materijala. University of California Press, University of Chicago Press i Macmillan Company dali su mi dopuštenje za citiranje drugih autora. Citati se nalaze u bibliografskim opaskama.
1. Dilema
Prisjetimo se načas ključnih pitanja koje je veliki filozof David Hume smatrao iznimno važnima: kako funkcionira mozak, zašto upravo na taj, a ne na neki drugi način, i uzevši sve to u obzir, u čemu je temelj ljudske prirode? Vraćamo se ovim pitanjima s osjećajem nesigurnosti, pa čak i straha. Ako je mozak tek stroj sačinjen od deset milijardi stanica i ako se ljudski um može objasniti kao proizvod zajedničke aktivnosti ograničenog broja kemijskih i fizikalnih reakcija, određujući time granice ljudskih mogućnosti - to znači da smo u cijelosti biološka bića i da naše duše ne mogu slobodno letjeti. Ako je čovječanstvo nastalo kao plod Darwinove prirodne selekcije, znači da su za postanak vrsta odgovorne genske slučajnosti i zahtjevi okoliša, a ne Bog. Božansku je dimenziju još uvijek moguće tražiti u svijetu najmanjih čestica materije, u kvarkovima i elektronskim ljuskama (Hans Kung ima puno pravo pitati ateiste zašto uopće postoji nešto, a ne ništa) ali nikako u porijeklu vrsta. Koliko god pokušavali uljepšati ovaj krajnji zaključak služeći se metaforama i maštom, on ostaje važnim dijelom filozofske baštine posljednjih stotinu godina znanstvenih istraživanja. Nemoguće je zaobići ovu doista neprivlačnu tvrdnju. Ona je bitna početna hipoteza u svakom ozbiljnijem razmatranju ljudskog fenomena. Bez nje se društvene znanosti svode na puko opisivanje vanjskih pojavnosti, ostaju krnje kao što bi to bila astronomija bez fizike, biologija bez kemije i matematika bez algebre. Uzevši je u obzir,
22 Dilema ljudska priroda se može promatrati kao predmet pravog empirijskog istraživanja, biologija se tada može staviti u službu humanističkog odgoja a slika o nama samima može postati neizmjerno preciznija i bogatija. U onoj mjeri u kojoj je svjetonazor novog naturalizma ispravan, on stvara dvije velike duhovne dileme. Prva proizlazi iz zaključka da niti jedna vrsta, uključivši našu, ne posjeduje svrhu koja nadilazi zahtjeve svoje genetičke povijesti. Vrste mogu imati goleme potencijale za materijalni i mentalni napredak, ali ne postoji nikakva unutarnja svrha njihova postojanja niti njihov razvoj vode sile onkraj neposrednog okoliša. Štoviše, nema ni evolucijskog cilja prema kojem molekularna struktura upravlja određenu vrstu. Vjerujem da struktura ljudskog uma tvori njegove granice i da ga čisto biološkim sredstvima prisiljava na određene odluke. Ako je mozak evoluirao prirodnom selekcijom, čak i sposobnost estetske prosudbe ili religijske vjere moraju biti dio tog istog mehaničkog procesa. Mora se raditi ili o neposrednim adaptacijama na elemente okoliša u davnim vremenima ljudske vrste, ili, u najmanju ruku, o usputnim pojavama, pratećem efektu nekih važnih, manje vidljivih aktivnosti koje su nekad služile prilagodbi u strogom biološkom smislu te riječi. Što je, dakle, bit ovog argumenta? Vjerujem da mozak postoji zato što pomaže preživljavanju i umnožavanju gena koji čine osobitosti vrste. Ljudski um je sredstvo preživljavanja i reprodukcije, a razum je samo jedna od njegovih tehnika. Steven Weinberg je jednom istaknuo da fizička stvarnost ostaje nedokučiva čak i fizičarima jer je teško vjerovati da je stvorena tako da bude shvatljiva ljudskom umu. Obrnut ćemo tu misao i s još većim uvjerenjem reći da intelekt nije stvoren za razumijevanje atoma niti samoga sebe, nego samo kao pomoć za preživljavanje ljudskih gena. Misaona osoba dobro zna da životom, na neki čudesan način, upravlja biološka ontogeneza, više ili manje ustaljen redoslijed životnih razdoblja. Ona osjeća da je uz sve te porive, duhovitost, ljubav, ponos, bijes, nadu i tjeskobu, uz sve te značajke njegove vrste, jedina izvjesnost nastavljanje tog ciklusa. Mnogi pjesnici su ovu istinu doživljavali kao nešto tragično. Yeats je naziva dolaskom mudrosti:
23 Dilema Iako lišća je mnogo, korijen je tek jedan; Kroz dane laži, kroz dane mladosti Moje lišće i cvijeće lelujaše na suncu; A sada mogu mirno istrunuti u istini.
Prva dilema, ukratko, proizlazi iz činjenice da nema mjesta kamo idemo. Vrste nemaju nikakve svrhe koja nadrasta granice njihove biološke prirode. Moguće je da će u nekoliko narednih stoljeća čovjek napredovati u tehnologiji i politici, riješiti energetske i materijalne krize, spriječiti nuklearni rat i kontrolirati svoju reprodukciju. Čovječanstvo se možda i može nadati stabilnom ekosustavu i sitoj populaciji. Ali što onda? Obrazovani ljudi žele vjerovati da izvan materijalnih potreba postoji potreba za ispunjenjem i realizacijom osobnih potencijala. Ali što je to ispunjenje i s kakvim svrhom bi se razvijali ti potencijali? Tradicionalne religije propadaju, ne samo zbog ponižavajućih dokaza o povijesnoj netočnosti njihovih mitologija, već i zbog spoznaje da su vjerovanja samo mehanizmi koji pomažu preživljavanju vrste. Religije, kao i ostale ljudske institucije nastaju samo da bi ojačale ustrajnost i utjecaj njihovih sljedbenika. Marksizam i druge sekularne religije nude tek nešto više od materijalnog boljitka i ozakonjenog bijega od posljedica djelovanja ljudske prirode. I njih također pokreće želja za kolektivnim samoveličanjem. Francuski politički komentator Alain Pevrefitte rekao je, diveći se Mau Ce-Tungu, da su „Kinezi upoznali radost ljubavi prema sebi ljubeći njega i da je stoga prirodno da Mao ljubi sam sebe kroz njih”. I tako se ideologije klanjanju svojim skrivenim gospodarima - genima, a najuzvišeniji porivi nakon podrobnijeg promatranja postaju tek zakrabuljene biološke aktivnosti. Neki od mračnijih suvremenih tumača društva, kao što su Robert Heilbroner, Robert Nisbet i L. S. Stavrianos, tvrde da zapadnoj civilizaciji, kao i čitavom čovječanstvu prijeti propast. Njihova razmišljanja nas uvode u viziju postideoloskih društava koja ugađajući sama sebi, sve više tonu u dekadenciju. Gunther Stent u svojoj knjizi Dolazak zlatnog doba piše:
24 . Dilema Volja za moći neće potpuno iščeznuti ali distribucija njene snage drastično će se promijeniti. Na jednom kraju tog pravca nalazit će se manjina koja će održavati tehnologiju nužnu za visok standard življenja masa. U sredini će biti oni za koje će razlika između iluzornog i stvarnog još uvijek imati smisla... Oni će zadržati interes za svijet i tražit će čulna zadovoljstva. Na drugom kraju spektra bit će oni za koje će granica između zamišljenog i realnog biti gotovo izbrisana. Veza s realnošću bit će tek tolika da omogući fizičko preživljavanje. Opasnost na koju ukazuje prva dilema je nestajanje transcendentnih ciljeva prema kojima društva mogu organizirati svoju energiju. Ovi ciljevi, moralne inačice rata, polako su izblijedjeli; kako smo im se približavali, oni su se, poput fatamorgane, jedan po jedan pretvarali u trak pare. Da bismo pronašli novu etiku, utemeljenu na istinitijem određenju čovjeka, morat ćemo se zagledati unutar sebe, secirajući mašineriju mozga i krenuti unazad putem evolucijske povijesti. Uvjeren sam da će taj pothvat otvoriti vrata drugoj dilemi: izboru između etičkih premisa koje su dio čovjekove biološke prirode. Kad smo već došli do te točke, dopustite mi da vas u najkraćim crtama upoznam s temeljem druge dileme, dok ću argumente koji je podupiru izložiti u sljedećem poglavlju. U našem mozgu postoje urođeni cenzori i motivacijski elementi koji na podsvjesnoj razini, ali veoma snažno, utječu na naše etičke premise. Moralnost je nagon koji niče iz tih korijena. Ako je ovakva tvrdnja točna, znanost će možda morati istražiti porijeklo i značenje ljudskih vrednota, jer iz njih proizlaze sve etičke postavke i veći dio političke prakse. Filozofi, od kojih većina ne uzima u obzir evolucionističku perspektivu, nikada nisu posvetili mnogo vremena ovom problemu. Oni su upute etičkih sustava proučavali na razini posljedica a ne njihova porijekla. John Rawls započinje svoju utjecajnu knjigu Teorija pravednosti (1971) tvrdnjom koja ne trpi pogovora: ,,U pravednom društvu povlastice jednakopravnog građanskog statusa se podrazumijevaju; prava koja osigurava društvo ne mogu ovisiti o trgovini političkim ili društvenim interesima.” Prvo poglavlje knjige Roberta Nozicka Anarhija, država i utopija (1974) počinje jednako odlučnom
25 Dilema tvrdnjom: „Pojedinci imaju svoja prava, i postoje stvari koje im nitko, ni osoba ni grupa ne bi smjeli činiti (a da time ne prekrše njihova prava). Ta prava su toliko čvrsta i dalekosežna da se možemo upitati što država i njeni službenici uopće smiju činiti.” Ove dvije premise su međusobno različite i vode do radikalno različitih prijedloga. Rawls bi dopustio stroge mehanizme društvene kontrole da osigura što ravnopravniju distribuciju društvenih nagrada. Za Nozicka, idealno bi društvo bilo što manje slično državi, a mehanizmi kontrole bi samo štitili građane od nasilja i prijevara, dok bi nejednaka raspodjela nagrada bila posve prihvatljiva. Rawls ne prihvaća meritokraciju; Nozick je dopušta i drži je poželjnom osim u slučajevima kad lokalna zajednica svojom voljom izabere eksperimentiranje s egalitarizmom. Kao i svi drugi, filozofi odmjeravaju svoje emocionalne reakcije prema različitim mogućnostima kao da se savjetuju sa skrivenim proročištem. To se proročište nalazi u dubokim emocionalnim centrima mozga, najvjerojatnije unutar limbičkog sustava, složenog sklopa neurona i stanica koje luče hormone smještene ispod „mislećeg” dijela moždane kore. Emocionalne reakcije čovjeka i etičko djelovanje koje se na njima temelji, u svojoj su osnovi programirani prirodnom selekcijom tijekom tisuća generacija. Stupanj ograničenja uzrokovanih takvim programiranjem, njihovi izvori u mozgu, i razumijevanje njihova značenja preko rekonstrukcije evolucijske povijesti mozga - pitanja su koja predstavljaju pravi izazov znanosti. Ovaj pothvat će biti logična dopuna kontinuiranom proučavanju kulturne evolucije. Uspjeh takvih nastojanja iznjedrit će i drugu dilemu, koju možemo izraziti ovim pitanjem: koje od postojećih cenzora i motivatora treba slušati, a koje je od njih bolje ograničiti ili sublimirati? Upute takve vrste predstavljaju samu bit naše ljudskosti. Upravo one, a ne vjera u duhovnu posebnost, razlikuju nas od elektronskih računala. U nekim budućim vremenima morat ćemo odlučiti o stupnju naše ljudskosti - i to u osnovnom, biološkom smislu - jer će pred nama stajati izbor između različitih emocionalnih uputa koje smo naslijedili. Našu ćemo sudbinu zacrtati tako da s automatske kontrole koja se temelji na našim biološkim obilježjima prijeđemo na svjesno, precizno upravljanje uz pomoć spoznaja o biologiji.
26 Dilema Budući da se upute koje pred čovjeka postavlja njegova priroda moraju proučiti uz pomoć složenog sustava ogledala, one su vrlo skliska tema i prava filozofska zamka. Jedini način da se krene naprijed je proučavanje ljudske prirode kao dijela prirodnih znanosti, s pokušajem da prirodoslovlje integriramo s društvenim i humanističkim znanostima. Ne mogu zamisliti nikakve ideološke ni formalističke prečace. Neurobiologija se ne može naučiti klečeći pred stopalima gurua. Posljedice genetičke povijesti neće odrediti nikakvo zakonodavno tijelo. Naročito je važno da, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog našeg fizičkog boljitka, etičku filozofiju ne prepustimo procijenama obične mudrosti. Iako je ljudski napredak moguće postići uz pomoć intuicije i snage volje, jedino će mukom stečeno empirijsko znanje o našoj biološkoj prirodi ukazati na optimalne odluke unutar suparničkih kriterija napretka. Važna početna faza ove analize bit će prožimanje biologije i različitih društvenih znanosti - psihologije, antropologije, sociologije i ekonomije. Te dvije grane kulture tek su se odnedavno upoznale kako treba. Rezultat tog upoznavanja mogao se i predvidjeti: bila je to mješavina odbojnosti, nerazumijevanja, pretjeranog entuzijazma, lokalnih sukoba i rasprava. Situaciju ćemo najbolje sažeti ako kažemo da biologija danas predstavlja „antidisciplinu” društvenih znanosti. Riječju „antidisciplina” želio bih opisati ono naročito neprijateljstvo koje se javlja kad prve interakcije nastaju baš medu organizacijskim razinama koje međusobno graniče. Objasnit ću to na primjerima. Za kemiju, antidisciplina je mnogolika znanost fizike; za molekularnu biologiju to je kemija; za fiziologiju molekularna biologija; i tako redom preko sparenih razina veće specifičnosti i složenosti. Povijest različitih disciplina uglavnom slijedi sličan obrazac. U samom početku njeni praktikanti vjeruju u inovativnost nove znanosti i jedinstvenost objekta istraživanja. Svoje živote posvećuju istraživanju pojedinih aspekata i obrazaca i za vrijeme te početne istraživačke faze ne vjeruju da je uočene fenomene moguće svesti na jednostavne zakone. Članovi drugog tabora, antidiscipline, zastupaju drukčiji stav. S obzirom da primarni objekti njihova istraživanja pripadaju nižoj organizacijskoj razini, na primjer atomima a ne molekulama, oni vjeruju da se znanost o višoj organizacijskoj razini mora preformulirati u
27 Dilema skladu s njihovim zakonima: kemiju će tako promijeniti zakoni fizike, biologiju zakoni kemije i tako dalje. Njihovi interesi su prilično uski, apstraktni i na neki način izrabljivački. P. A. M. Dirac govoreći o teoriji vodikovog atoma ustvrdio je da će se njene konzekvence pokazati kao čista kemija. Malo je biokemičara koji žive u uvjerenju da život nije „ništa više” od djelovanja atoma i molekula. Lako je shvatiti zašto je svaka disciplina ujedno i antidisciplina. Protivnički odnos je moguć jer se privrženici dvaju susjednih organizacijskih razina - npr. atoma i molekula - posvećuju vlastitim metodama i idejama dok su usredotočeni na višu razinu (u ovom slučaju, na molekule). Po današnjim standardima, znanstvenik je onaj koji proučava tri znanstvena područja: svoju disciplinu (u ovom primjeru kemiju), nižu antidisciplinu (fiziku) i područje kojemu njegova disciplina predstavlja antidisciplinu (kemijske aspekte biologije). Dobar stručnjak za živčani sustav - uzmimo još jedan, bolje razrađen primjer - vrlo dobro poznaje strukturu živčane stanice, razumije prirodu kemijske baze impulsa koji prolaze kroz te stanice i između njih, i pored toga se nada da će objasniti kako te stanice funkcioniraju zajedno i time stvaraju osnovne obrasce ponašanja. Svaki uspješan znanstvenik pristupa trima razinama fenomena koji su vezani za njegovu specijalnost na različite načine. Međusobni odnos pograničnih znanosti u početku je napet i kreativan, ali s vremenom postaje u potpunosti komplementaran. Prisjetimo se početaka molekularne biologije. Krajem devetnaestog stoljeća velikom je brzinom napredovalo proučavanje stanica (citologija) i studije o kemijskim procesima unutar i oko stanica (biokemija). Odnos između ovih dvaju područja bio je složen i velikim je dijelom odgovarao historijskoj shemi koju sam opisao. Citolozi su bili ushićeni zbog sve brojnijih dokaza o zakučastoj staničnoj strukturi. Uspjeli su protumačiti tajanstvenu koreografiju kromosoma za vrijeme stanične diobe i tako postaviti okvir za rađanje moderne genetike i eksperimentalne razvojne biologije. S druge strane, mnogi kemičari su sumnjali da na mikroskopskoj razini postoji toliko razrađena struktura. Mislili su da citolozi zapravo opisuju laboratorijske artefakte nastale metodama fiksiranja i bojenja stanica. Oni su se više zanimali za „fundamentalne” teme kao što je kemijska priroda protoplazme, a
28 Dilema naročito za novu teoriju po kojoj se život temelji na enzimima. Citolozi su s posvemašnjim prezirom odgovarali na samu ideju da je stanica tek „vreća enzima”. Općenito govoreći, biokemičari su smatrali da citolozi preslabo poznaju kemiju da bi mogli razumjeti temeljne procese, dok su citolozi tvrdili da su metode kemije neprikladne za proučavanje neobične strukture žive stanice. Obnova mendelovske genetike u dvadesetom stoljeću i otkriće uloge kromosoma i gena nisu bitno pripomogli sintezi te dvije znanosti. Kako biokemičari nisu pronašli načina da objasne klasičnu genetiku, odlučili su je manje-više ignorirati. Obje strane su u onom najvažnijem bile u pravu. Biokemija je uspjela na svoj način objasniti mnogo toga o staničnom aparatu i tako opravdati neke od svojih najsmionijih pretpostavki. Da bi ostvarila taj pothvat, ona se djelomično transformirala u novu disciplinu pod imenom molekularna biologija, znanost koju bismo mogli opisati kao biokemiju s osvrtom na posebne prostorne razmještaje molekula kao što su DNA spirala i enzimski proteini. Citologija je potaknula razvoj čitavog niza novih, djelotvornih tehnika uključujući elektroforezu, kromatografiju, centrifugiranje i rendgensku kristalografiju. U isto vrijeme citologija se preobrazila u modernu biologiju stanice. Uz veliku pomoć elektronskog mikroskopa koji povećava uzorke i više stotina tisuća puta, ona se i stajalištima i jezikom sjedinila s molekularnom biologijom. Naposljetku je i klasična genetika premještajući žižu interesa s vinskih mušica i miševa prema bakterijama i virusima obuhvatila biokemiju i tako se pretvorila u molekularnu genetiku. Velik dio napretka u biologiji može se zahvaliti nadmetanju među različitim stajalištima i tehnikama koje potječu iz područja biologije stanice i biokemije - jedne discipline i njezine antidiscipline. Potvrda njihova međudjelovanja bila je pravi trijumf znanstvenog materijalizma. Taj korak znanosti je uvelike unaprijedio naše poznavanje prirode života i priskrbio obilje materijala za literaturu dalekosežnijeg utjecaja od bilo kakvih zamišljaja predznanstvene kulture. Vjerujem da će se slično dogoditi prožimanjem biologije i društvenih znanosti, i da će se naposljetku, dvije razine intelektualnog života Zapada stopiti u jednu. Biologija je tradicionalno utjecala na društvene znanosti samo indirektno, preko svojih tehnoloških manifestacija
29 Dilema kao što su dobrobiti medicine, tehnike genetike ili preko stalne prijetnje rasta populacije. Iako od velike praktične važnosti, ove teme su trivijalne u odnosu na konceptualne temelje društvenih znanosti. Konvencionalno obrađivanje „socijalne biologije” ili „socijalnih pitanja unutar biologije” predstavljalo je svojevrstan intelektualni izazov, ali nipošto bit socijalne teorije. Ta bit se nalazi u dubini strukture ljudske prirode, jednog izrazito biološkog fenomena, koji je također i primarni fokus cjelokupne humanistike. Protivnički argumenti mogu zvučati veoma zavodljivo kad ističu da nam znanost može dati samo neke vrste informacija, da se njezina hladna, apolonijska metoda ne može primijeniti na svu puninu dionizijskog života uma, da je jednostrana posvećenost znanosti dehumanizirajuća itd. Izražavajući svjetonazor hipi-kulture, Theodore Roszak opisuje kartu mozga kao „spektar mogućnosti koje se pretapaju... na jednoj strani imamo snažna, oštra svjetla znanosti; tu nalazimo informacije. U središtu se nalaze čulni preljevi umjetnosti; tu je mjesto estetskog uobličavanja svijeta. Na drugom kraju se naziru tamni, sjenoviti tonovi religijskog iskustva koji polako prelaze u valne dužine onkraj svakog opažaja; tu čovjek nalazi smisao.” Ne, ovdje nalazimo samo mračnjaštvo! Tu nalazimo neshvatljivo podcjenjivanje svih mogućnosti našega mozga. Sve te čulne preljeve i tamne tonove stvorila je genetička evolucija živčanog i osjetnog tkiva. Ako ih ne promatramo kao predmete biološkog proučavanja, znači da imamo preskromne ambicije. Bit svake znanstvene metode je sažimanje uočenih fenomena na fundamentalna, provjerljiva načela. Elegancija, možemo slobodno reći i ljepota, pojedine znanstvene generalizacije može se mjeriti odnosom njene jednostavnosti i broja fenomena koje uspijeva objasniti. Ernst Mach, fizičar i preteča logičkog pozitivizma izrazio je tu ideju na krajnje sažet način: „Znanost je minimalni problem koji se sastoji od najpotpunije prezentacije činjenica uz najmanji mogući utrošak misli.” Iako ovakva percepcija neporecivo ima svoj šarm, redukcija sirovina je samo polovina znanstvenog procesa. Ostatak procesa pripada rekonstrukciji složenosti uz pomoć sinteze pod kontrolom zakona koji se iznova dokazuju analizom. Ova ponovna uspostava otkriva postojanje novog, iznenađujućeg fenomena. Kad promatrač skrene
30 Dilema pozornost s jedne organizacijske razine na drugu, primjerice s fizike na kemiju ili s kemije na biologiju on očekuje da tu važe svi zakoni niže razine. Ali, za vraćanje na višu razinu organizacije potrebni su podaci o uređenju nižih jedinica što stvara temelje za otkrivanje novih, neočekivanih načela. Radi se o podacima tj. o opisu pojedinačnih kombinacija elemenata, zatim prostornog razmještaja i povijesti njihova udruživanja. Poslužit ćemo se jednostavnim primjerom iz kemije. Molekula amonijaka sastoji se od negativno nabijenog atoma dušika povezanog s trokutom triju pozitivno nabijenih vodikovih atoma. Kad bi atomi bili učvršćeni u jednom položaju, molekula amonijaka imala bi na oba svoja kraja različit naboj (dipolni moment) u prividnom proturječju sa zakonima simetrije nuklearne fizike. Unatoč tome, molekula se ponaša baš kako treba: ona neutralizira dipolni moment provodeći atom dušika naprijed-natrag kroz trokut vodikovih atoma i to u frekvenciji od trideset milijardi puta u sekundi. Takva simetrija ipak ne postoji kod šećera i drugih velikih organskih molekula zbog njihove složenosti i veličine koje im ne dopuštaju da same sebe „izvrnu”. One krše, ali ne ukidaju fizikalne zakone. Ovakve pojave možda i nisu od naročitog interesa za nuklearne fizičare, ali su veoma značajne za organsku kemiju i biologiju. Evo i drugog primjera, mnogo bližeg našoj temi, iz evolucije društvenog života kukaca. U doba mezozoika, prije nekih 150 milijuna godina, prvobitne ose su razvile specifičan način određivanja spola svojih potomaka - haplodiploidiju. To je značilo da se iz oplođenih jaja rađaju ženke, a iz neoplođenih mužjaci. Ova jednostavna metoda kontrole možda je bila specifičan oblik adaptacije koja je dopuštala ženkama izbor spola svojega potomstva u skladu s vrstom plijena koji treba svladati. Moguće je da je mužjacima bio namijenjen manji plijen jer je za njihov razvoj bilo potrebno manje proteina. Bez obzira na prvotni uzrok ove pojave, haplodiploidija predstavlja evolucijski događaj koji gotovo slučajno usmjerava ove kukce ka razvijanju naprednijih oblika društvenog života. Jedna od posljedica haplodiploidije je mnogo veća međusobna sličnost dviju sestara nego između kćeri i majke, pa tako ženke donose genetički dobitak postajući pripadnicama specijalizirane kaste zadužene za odgajanje svojih sestara. Postojanje takvih sterilnih kasta temeljna je značajka društve-
31 Dilema ne organizacije kukaca. Zbog povezanosti s haplodiploidijom, društveni se život kukaca ograničava gotovo samo na ose i njihove bliske rođake, pčele i mrave. Mnoge od takvih zajednica se mogu nazvati matrijarhatima, u kojima kraljica kontrolira koloniju kćeri, ili sestrinstvima gdje sterilne kćeri kontroliraju majke nesilice. Društvene zajednice osa, pčela i mravi, pokazale su se toliko uspješnima, da su uspjele osvojiti i izmijeniti gotovo sva staništa na Zemlji. Na ujedinjene snage ovih kukaca otpada više od dvadeset posto sveukupne težine kopnenih životinja brazilske prašume, uključujući crve nematode, tukane i jaguare. Tko bi pomislio što će se dogoditi zahvaljujući haplodiploidiji! Redukcija je tradicionalni instrument znanstvene analize, ali mnogi je se boje i štošta joj zamjeraju. Ako se ljudsko ponašanje može reducirati i odrediti bilo kakvim stupnjem bioloških zakona, značilo bi to da ljudska vrsta nije toliko jedinstvena i da je samim tim dehumanizirana. Vrlo je malen broj stručnjaka iz područja društvenih znanosti koji bi se usudili koketirati s takvim teorijama, a kamoli prepustiti dio svog teritorija. Ali takvo gledanje na stvari, koje redukciju izjednačava s ukidanjem nečega, potpuno je pogrešno. Zakonitosti nekog područja istraživanja važne su i za disciplinu iznad (u smislu organizacijske strukture) tog područja; one predstavljaju izazov i omogućavaju djelotvornije restrukturiranje, ali one nisu dovoljne za ostvarenje ciljeva te discipline. Biologija je ključ za razumijevanje ljudske prirode i društvenjaci ne smiju previdjeti njezina sve jasnija načela. Društvene su, pak, znanosti potencijalno mnogo bogatije sadržajem. One će naposljetku apsorbirati vrijedne spoznaje biologije i nadići ih. Istinski predmet proučavanja čovjeka je, iz razloga koji nadilaze antropocentrizam - upravo čovjek sam.
2. Nasljednost
Raznolikost organskih oblika života na našem planetu upravo je zapanjujuća. Još otkako je Carl Linne započeo proces formalne klasifikacije 1758, zoolozi su katalogizirali oko milijun vrsta životinja, svakoj dodijelili znanstveni naziv, nekoliko crtica u stručnim knjigama i komadić prostora na policama nekog svjetskog muzeja. Unatoč izuzetnim naporima, može se reći da je proces otkrivanja tek započeo. Tako je, recimo, 1976. otkriven primjerak nepoznate vrste morskog psa. dugog 4,2 metra i teškog 720 kilograma, dok je pokušavao progutati sidro američkog vojnog broda u blizini Havaja. Otprilike u to vrijeme entomolozi su otkrili posve novu vrstu parazitske muhe koja izgledom podsjeća na golemog crvenkastog pauka i živi isključivo u gnijezdima novozelandskih šišmiša. Svake godine muzejski kustosi raspoređuju tisuće novih vrsta kukaca, račića, bodljikaša, priapulida, pauropoda, hipermastigota, i drugih stvorenja koje znanstvenici sakupljaju na ekspedicijama diljem svijeta. Nacrti koji se temelje na preciznim mjerenjima unutar izdvojenih staništa upućuju da bi konačni broj životinjskih vrsta mogao biti između tri i deset milijuna. Biologija je, kako je to u naslovu svoje knjige istaknuo prirodoslovac Howard Evans, studija života „na slabo poznatom planetu”. Mnoge od tih vrsta izrazito su društvena bića. Najrazvijenije među njima čine ono što nazivam vrhuncima društvenog života životinja. To su koralji, zatim mahovnjaci i drugi beskralježnjaci koji se udružuju u kolonije, društveni kukci kao što su mravi, ose, pčele i termiti i
34 Nasljednost društvene vrste riba, ptica i sisavaca. Zadružna priroda ovih triju „vrhunaca” tvori jedan od glavnih objekata istraživanja sociobiologije, znanosti koju definiramo kao sustavno proučavanje bioloških osnova svih oblika društvenog ponašanja, kod svih vrsta organizama, uključujući čovjeka. Korijeni ovog pothvata sežu u ne tako blisku prošlost. Veći dio osnovnih informacija i neke od najvažnijih ideja potječu iz etologije, proučavanja obrazaca ponašanja živih organizama u prirodnim uvjetima. Pionire ove znanosti kao što su Julian Huxley, Karl von Frisch, Konrad Lorenz, Nikolaas Tinbergen i nekolicinu drugih slijedila je generacija inovativnih i plodnih istraživača. Etologija se i dalje bavi osobitostima obrazaca ponašanja pojedinih vrsta, načinima na koje ovakvi obrasci pomažu adaptaciji vrste na zahtjeve okoliša i proučavanjem promjena određenih obrazaca uslijed genetičke evolucije, ali je moderna etologija povezana i sa studijama živčanog sustava i utjecaja hormona na ponašanje. Današnji istraživači temeljito proučavaju razvojne procese kao npr. proces učenja što je donedavno bilo isključivo područje psihologije, a među vrste koje se temeljito proučavaju pomalo ulazi i ljudska vrsta. Naglasak etologije u svakom slučaju ostaje na individualnim organizmima i njihovoj fiziologiji. Za razliku od nje, sociobiologija je izrazito hibridna znanost koja uključuje spoznaje etologije (proučavanje cjelokupnog ponašanja u prirodnom okolišu), ekologije (proučavanje odnosa organizama i okoliša), i genetike, u želji da se pronađu temeljna načela po kojima društvena pojavnost proizlazi iz bioloških svojstava vrste. Ono što je kod sociobiologije uistinu novo jest način na koji ona izdvaja najvažnije činjenice o društvenoj organizaciji iz njihove prirodne matrice tj. etologije i psihologije, ponovno ih slaže unutar okvira ekologije i genetike (znanosti koje se izučavaju na razini populacije) da bi pokazala kako se društvene grupacije uz pomoć evolucije prilagođavaju okolišu. Ekologija i genetika su tek u posljednjem periodu postale dovoljno snažne i sofisticirane da bi osigurale temelje za tako nešto. Predmet sociobiologije temelji se uglavnom na usporedbama između društvenih vrsta. Svaki živi oblik može se promatrati kao evolucijski eksperiment, kao produkt milijuna godina interakcije između gena i okoliša. Da bismo pobliže proučili te eksperimente morali smo konstruirati i provjeriti temeljna načela genetičke evolucije društve-
35 Nasljednost nosti. Sada smo u mogućnosti da ta opsežna saznanja primijenimo i na proučavanje ljudskih bića. Svoj predmet sociobiolozi moraju promatrati kao da gledaju kroz teleskop; kao da se nalaze na golemoj udaljenosti, a taj je objekt prividno sićušnih dimenzija, da bi ga mogli izučavati istovremeno s nizom drugih socijalnih eksperimenata. Oni pokušavaju smjestiti ljudski rod na njegovo pravo mjesto - unutar kataloga društvenih vrsta planeta Zemlje prihvaćajući Rousseauovu misao da „ljude treba proučavati izbliza, a čovjeka izdaleka”. Ovakav makroskopski pogled ima određene prednosti ispred tradicionalnog antropocentrizma društvenih znanosti. Istina je da niti jedan intelektualni porok nije toliko poguban kao tvrdoglavi antropocentrizam kojim čovjek želi ugoditi samome sebi. Sjećam se dovitljivosti Roberta Nozicka koji je pomoću ovoga pokušao potkrijepiti tvrdnje u korist vegetarijanstva. Ljudska bića, primijetio je Nozick, opravdavaju jedenje životinjskog mesa time što se životinje ne mogu uspoređivati s čovjekom po stupnju osjećajnosti i inteligencije. Iz toga slijedi da bi predstavnici superiorne vanzemaljske civilizacije, pri posjeti Zemlji, mogli mirne savjesti jesti ljude. U okviru te iste priče moglo bi se dogoditi da nas vanzemaljci dozive kao nezanimljiva bića niske inteligencije, predvidljivih nagona, sa društvenom organizacijom kakvu su već mnogo puta susreli u svemiru. Na naš jad, oni bi se možda usmjerili na mrave, jer ta mala stvorenja s njihovim haplodiploidnim načinom određivanja spola i bizarnim ženskim kastinskim sustavom predstavljaju pravu inovaciju unutar galaksije. Možemo zamisliti tekst njihova dnevnika: „Došli smo do epohalnog otkrića; konačno smo pronašli haplodiploidne društvene organizme veličine od jednog do deset milimetara.” A tada bi nam svemirci mogli nanijeti posljednju uvredu: da budu potpuno sigurni kako nas nisu podcijenili, oni bi simulirali tj. umjetno stvorili ljudska bića u laboratoriju. Kao što kemičari provjeravaju strukturalne osobine organskih spojeva sastavljajući ih od jednostavnijih komponenti, i vanzemaljci bi sintetizirali dva-tri hominida. Ovaj znanstvenofantastični scenarij može imati određeno značenje kod definiranja čovjeka. Zapanjujući napredak kompjutorske znanosti u projektiranju umjetne inteligencije postavlja nas pred jednu
36 Nasljednost mogućnost: ono što se ponaša poput čovjeka - i jest čovjek. Ljudsko ponašanje možemo precizno definirati jer evolucijske staze koje su do njega dovele nisu uvijek ostavljale prostor za kompromise. Evolucija nije stvorila svemoćnu kulturu. Pogrešna je zamisao mnogih tradicionalnih marksista, nekih teoretičara učenja i iznenađujuće velikog broja antropologa i sociologa da društveno ponašanje može poprimiti kakavgod oblik. Zadrti zastupnici teorije okoliša počinju tvrdnjom da je čovjek proizvod svoje kulture tj. da „kultura stvara čovjeka”. To je samo polovična istina. Svakog čovjeka oblikuje međudjelovanje okoliša, naročito kulturnog, i gena koji utječu na društveno ponašanje. Iako stotine postojećih ljudskih kultura izgledaju beskrajno šaroliko, sve one zajedno čine sićušan djelić mogućih organizacija društvenih vrsta na planetu i još manji djelić onih koje možemo zamisliti uz pomoć sociobiološke teorije. Glavno pitanje nije više je li ljudsko ponašanje genski uvjetovano, nego do koje mjere. Sakupljeni dokazi o postojanju snažne hereditarne komponente mnogo su razrađeniji i zanimljiviji nego što većina ljudi, čak i samih genetičara, može shvatiti. Ja ću ići i korak dalje tvrdeći da je ta komponenta presudna. Nakon takve izjave dopustit ćete mi da vas upoznam s preciznom definicijom genetički određene osobine. Radi se o obilježju koje se barem djelomično razlikuje od drugih zbog utjecaja jednog ili više gena. Važno je napomenuti da objektivna procjena genskog utjecaja zahtijeva usporedbu dviju ili više varijanti iste osobine. Nije dovoljno ustvrditi da je plava boja očiju nasljedna, jer su plave oči rezultat međudjelovanja gena i fiziološkog okružja koje stvara konačnu boju šarenice. Druga je stvar kad kažemo da se razlika između smeđih i plavih očiju temelji u cijelosti ili djelomično na razlici među genima. Takva tvrdnja ima smisla jer se može provjeriti i prevesti na jezik genetičkih zakonitosti. Zatim možemo potražiti i odgovore na dodatna pitanja: kakva je boja očiju roditelja, braće i sestara, djece i daljih rođaka? Ovi podaci se obrađuju u skladu s jednostavnim načelima mendelovske genetike, koja počiva na razumijevanju stanične diobe i spolne reprodukcije uključujući djelovanje dvaju gena. Ako se podaci uklapaju u shemu, razlike se temelje na dvama genima. Ako nije tako, primjenjuju se mnogo složenije sheme. Razrađuju se mode-
37 Nasljednost li sa sve većim brojem gena i sve složenijim oblicima njihova međusobnog djelovanja, sve dok se ne dođe do odgovarajućeg rezultata. U prije spomenutom primjeru, glavna razlika između smeđih i plavih očiju temelji se na dvama genima, iako postoje vrlo složene modifikacije koje ovaj primjer ne čine prikladnim za udžbenike. Kod nekih složenijih osobina, ponekad su u pitanju i stotine različitih gena, a stupanj njihova utjecaja moguće je mjeriti tek ugrubo i uz pomoć krajnje složenih matematičkih tehnika. Bez obzira na to, kad se analize izvedu propisno, ne treba sumnjati u pokazatelje nazočnosti i razmjera genskog utjecaja. Društveno ponašanje čovjeka može se vrednovati na isti način: prvo usporedbom s ponašanjem drugih vrsta, a potom s mnogo više poteškoća i nejasnoća, proučavanjem varijacija unutar ljudske populacije. Slika genetičkog determinizma postaje mnogo oštrija kad usporedimo neke važnije kategorije životinja s ljudskom vrstom. Neke od svojih osobina čovjek zasigurno dijeli s većinom čovjekolikih i drugih majmuna Afrike i Azije, životinjama koje su na razini anatomije i biokemije naši najbliži evolucijski rođaci. Nabrojit ću neke od tih osobina: • Intimnije društvene grupacije ljudske vrste čini desetak do sto odraslih jedinki, nikada samo dvoje, kao što je slučaj kod većine ptica ili majmuna svilaša, ili do tisuću kao kod mnogih riba i kukaca. • Mužjaci su veći od ženki. Ova osobina je od velikog značaja među majmunima Staroga svijeta i čovjekolikim majmunima. Prosječan broj ženki sparenih s uspješnim mužjacima odgovara razlici u veličini između mužjaka i ženki. Ovakva zakonitost ima smisla: što je veće suparništvo zbog ženki, veća je i prednost snažnog i velikog tijela, ali je u isto vrijeme manji utjecaj nepovoljnosti vezanih uz veličinu. Mužjaci nisu mnogo veći od ženki; po tom pitanju smo slični čimpanzama. Ako se razlika u veličini između spolova kod ljudskih bića usporedi s drugim sisavcima, ustanovit ćemo da je prosječan broj ženki koje dolaze na jednog uspješnog mužjaka veći od jedan, a manji od tri. Pretpostavka je vrlo blizu realnosti; mi smo doista blago poliginijska vrsta. • Mladi se „oblikuju” u dugom periodu uvježbavanja socijalnih vje-
38 Nasljednost ština, u početku tijesno povezani s majkom, a kasnije s drugom djecom iste dobi i spola. • Društvena igra je vrlo razvijena aktivnost koja uključuje podjelu uloga, oponašanje agresije, seksualnu praksu i istraživanje. Ove osobine, uz neke druge, označavaju taksonomsku grupu u koju ulaze čovjekoliki majmuni, ostali majmuni Staroga svijeta i ljudi. Nemoguće je zamisliti da se ljudsko biće može socijalizirati unutar „programa” koji pripadaju drugim grupama, kao što su ribe, ptice, antilope ili glodavci. Ljudska bića bi mogla svjesno oponašati takve programe, ali uvijek bi se radilo o nekoj vrsti izvedbe za pozornicu koja bi se kosila s izvornim emocionalnim reakcijama i koja nipošto ne bi mogla prijeći na sljedeću generaciju. Ozbiljno prisvajanje nekog sustava ponašanja koje pripada ne-primatima, značilo bi ludost, u doslovnom smislu te riječi. Ličnost pojedinca bi se raspala, odnosi razorili, a reprodukcija zaustavila. Na sljedećoj, finijoj razini klasifikacije, razlika između naše vrste i majmuna, može se objasniti samo kao rezultat jedinstvenog skupa ljudskih gena. S ovom točkom se slažu čak i zapjenjeni zastupnici teorije okoliša. Oni će spremno prihvatiti riječi velikog genetičara Theodosiusa Dobzhanskog koji kaže da su ,,u stanovitom smislu ljudski geni tijekom evolucije ustupili svoj primat jednom posve novom, ne-biološkom ili nadorganskom elementu - kulturi. Bez obzira na to, ne smijemo smetnuti s uma da je taj element u potpunosti ovisan o ljudskom genotipu.” Ali pitanje zadire još mnogo dublje. Postoje socijalna obilježja tipična za sve kulture koja su toliko karakteristična za ljudsku vrstu kao što su neke druge osobine tipične za određene životinjske vrste; toliko prepoznatljivo ljudske kao što je raspored ljuskica na krilima tipičan za leptira fritilariju ili složena melodija proljetnog pjeva za šumskog drozda. Američki antropolog George P. Murdock predložio je 1945. popis značajki ljudske vrste koje čine dio svih kultura koje su povijest i etnografija ikada poznavale. Evo tih značajki: Dobna podjela, atletski sportovi, ukrašavanje tijela, kalendar, održavanje čistoće, organizacija zajednice, kuhanje, suradnja, kozmologija, udvaranje, ples, dekorativna umjetnost, proricanje, podjela rada, tumačenje snova, odgoj, eshatologija, etika,
39 Nasljednost etnobotanika, pravila ponašanja, iscjeljivanje vjerom, porodična slavlja, paljenje vatre, folklor, tabui hrane, pogrebni obredi, igre, geste, darivanje, vlast, pozdravi, uređivanje kose, gostoljubivost, održavanje domaćinstva, higijena, tabui incesta, zakoni nasljeđivanja, šale, rodbinsko grupiranje, rodbinsko nazivlje, jezik, zakon, praznovjerje, magija, vjenčanje, vrijeme obroka, medicina, porodiljstvo, kaznene mjere, osobna imena, populacijska politika, briga o novorođenčadi, običaji vezani uz trudnoću, prava vlasništva, žrtve nadnaravnim bićima, običaji vezani za pubertet, religijski rituali, pravila stanovanja, seksualna ograničenja, koncepti duše, statusne razlike, operacije, izrada oruđa, trgovina, posjete, izrada tkanina, kontrola vremena. Neke od ovih značajki mogu se tumačiti kao neizbježne posljedice društvenog života ili visoke inteligencije. Lako je zamisliti i neljudsko društvo čiji pripadnici posjeduju višu inteligenciju ili složeniju organizaciju, a ipak im nedostaju neke od navedenih značajki. Promotrimo načas mogućnosti koje postoje unutar jedne zajednice kukaca. Sterilni radnici pokazuju mnogo veću sklonost suradnji i altruizam nego što je to slučaj kod ljudi. Oni također imaju mnogo izraženiju sklonost ka kastinskom sustavu i podjeli rada. Kad bi mravi bilo obdareni racionalnim umom poput nas, bili bi nam potpuno ravnopravni. Njihovo društvo bi određivale sljedeće značajke: Dobna podjela, obredi ticala, lizanje tijela, kalendar, kanibalizam, podjela na kaste, kastinski zakoni, pravila o osnivanju kolonije, organizacija kolonije, učenje održavanja čistoće, društvena skrb, zadružni rad, kozmologija, udvaranje, podjela rada, kontrola zujanja, odgoj, eshatologija, etika, pravila ponašanja, eutanazija, paljenje vatre, tabui hrane, darivanje, organizacija vlasti, pozdravi, obredi dotjerivanja, gostoljubivost, održavanje nastambe, higijena, tabui incesta, jezik, briga o ličinkama, zakon, medicina, obredi preobrazbe, nuđenje poluprobavljene hrane, kasta njegovatelja, svadbeni letovi, hranjiva jaja, populacijska politika, podložnost kraljici, prebivališni zakoni, određivanje spola, vojnička kasta, sestrinstva, statusne podjele, sterilni radnici, operacije, briga za simbiotskog parnjaka, izrada oruđa, posjete, kontrola vremena, kao
40 Nasljednost i mnoga druga obilježja toliko različita od ljudskih da bi već i njihov opis predstavljao pretežak zadatak za naš jezik. Ako bi k tome bila programirana za eliminiranje sukoba i očuvanje prirodnog okoliša, takva bi vrsta zasigurno bila žilavija od ljudske, a imala bi i uzvišeniji moral. Civilizacija nije beziznimno vezana za hominide. Ona se tek slučajem povezala s anatomijom bezdlakih, dvonožnih sisavaca i specifičnim značajkama ljudske prirode. Freud je rekao da je Bog kriv za loše izveden i neujednačen posao. Takva izjava sadrži više istine nego što je i sam mislio: ljudska priroda je samo jedna vrsta smjese, jedan ričet između mnogih koji su mogli nastati. Pa ipak, da netko odstrani samo jedno jedino obilježje ljudske rase, rezultat bi bio katastrofalan. Ljudska bića ne mogu simulirati niti ponašanje njihovih najbližih rođaka. Kad bi zbog nekakvog perverznog dogovora ljudi pokušali do u detalj oponašati društvenu strukturu čimpanza ili gorila, napori bi im uskoro propali i bili bi prisiljeni vratiti se svom ljudskom ponašanju. Zanimljive su i neke druge spekulacije po kojima bi ljudi od rođenja lišeni bilo kakva dodira s kulturom, ipak uspjeli stvoriti temeljne elemente društvenog života ab initio. Za kratko vrijeme izmislili bi nove elemente jezika i njihova kultura bi se obogatila. Robin Fox, antropolog i pionir humane sociobiologije, prikazao je ovu hipotezu u njenom krajnjem obliku. Zamislite, iznio je on svoje pretpostavke, da se osmjelimo na okrutan eksperiment kakav legenda pripisuje faraonu Psametihu i škotskom kralju Jamesu IV. Oni su, prema predaji odgajali djecu u potpunoj izolaciji od odraslih osoba. Bi li u takvom slučaju djeca naučila komunicirati jezikom? Ne sumnjam da bi ta djeca mogla govoriti i da bi, s vremenom, ona ili njihovi potomci izmislili i razvili jezik bez obzira što ih nitko nije tome poučio. Nadalje, takav bi jezik, makar potpuno različit od bilo kojeg poznatog, podlijegao istim lingvističkim zakonitostima kao i svi drugi jezici i bilo bi ga moguće prevesti. Krenut ću i korak dalje. Ako bi naši novi Adam i Eva preživjeli i stvorili potomstvo - još uvijek u potpunoj izolaciji od bilo kakvog kulturnog utjecaja - oni bi naposljetku stvorili
41 Nasljednost društvo s njegovim zakonima o vlasništvu, pravilima o incestu i braku, stvorili bi tabue, metode rješavanja sukoba s minimalnim prolijevanjem krvi, vjerovanja o nadnaravnom i uz to vezane prakse, sustav društvene stratifikacije i njegovo znakovlje, inicijacijske obrede za mladiće, udvaranje i uz njega vezano ukrašavanje žena, opći simbolični sustav ukrašavanja, određene aktivnosti i ceremonije isključivo za muškarce, neke oblike kockanja, proizvodnju oruđa i oružja, mitove i legende, ples, bračnu prijevaru, određene doze ubojstava, samoubojstava, homoseksualnosti, shizofrenije, psihoza i neuroza, kao i određen broj liječnika koji bi zloupotrebljavali ili liječili spomenute pojave, ovisno o tome kako bi stav o njima imali. Ne samo da su osnovne značajke ljudskog ponašanja vrlo osebujne, već se one u određenoj mjeri mogu usporediti sa sličnim značajkama kod životinja, naročito onima sisavaca i drugih primata. Neki od znakova korisnih pri organizaciji ponašanja vidljivo potječu od čovjekolikih i drugih majmuna. Grimase straha, smješkanja, pa i sam smijeh imaju vidne sličnosti s izrazima lica u čimpanza. Ove sličnosti spadaju u obrazac koji se može i očekivati ako su čovjekovi preci uistinu primati Starog svijeta, a ukoliko razvoj ljudskog ponašanja sadrži makar i najmanji stupanj genetičkih ograničenja, može se razmatrati i šira hipoteza. Primjer čimpanza zaslužuje pomnije razmatranje. Zahvaljujući sve boljem poznavanju ovih najinteligentnijih majmuna, posvećena dogma o jedinstvenosti ljudske vrste počinje se urušavati. Prije svega, čimpanze sliče čovjeku u anatomskim i fiziološkim detaljima. Ustanovljeno je da postoji velika sličnost i na molekularnoj razini. Biokemičari Mary-Claire King i Allan C. Wilson usporedili su proteine kodirane genima na četrdeset i četiri lokusa. Otkrilo se da su genske razlike između dviju vrsta jednako neznatne kao i one između dviju gotovo istovjetnih vrsta vinskih mušica, i tek dvadeset pet do šezdeset puta veće nego razlike između pripadnika bijele, žute i crne rase ljudi. Razvojne su se linije čimpanza i ljudi odvojile tek prije dvadeset milijuna godina, što je relativno kratko razdoblje po evolucijskom mjerenju vremena.
42 Nasljednost Po strogo ljudskim mjerilima, inteligencija čimpanza odgovara inteligenciji čovjeka sa srednje teškom mentalnom retardacijom. Njihov mozak je velik kao trećina našega, a grkljan čovjekolikih majmuna je građen tako da priječi svaku mogućnost artikulacije ljudskih glasova. Ipak, neki od njih mogu uz ljudsku pomoć naučiti znakovni jezik ili pričvrstiti plastične simbole na ploču. Najbistriji su uspjeli savladati više od dvije stotine engleskih riječi uz elementarna pravila sintakse i tako sastaviti rečenice kao ,,Mary mi daje jabuku” i ,,Lucy češka Rogera”. Lana, ženka čimpanze, koju je Rombaughs trenirao u Yerkes Centru za primate u Atlanti, ljutito je otjerala svog trenera iz sobe uz znakovnu poruku „Ti zeleno govno”. Šarah, druga ženka koju je trenirao David Premack, uspjela je upamtiti 2500 rečenica, a mnogima se i koristila. Tako obrazovani čimpanze razumiju i složene upute poput „ako je crveno na zelenom (a ne obrnuto), uzmi crveno (a ne zeleno)” ili „stavi bananu u vjedro, jabuku u zdjelu”. Čak su izmislile vlastite fraze kao što su „voda ptica” za patku i „piće voće” za lubenicu, kombinirajući pojmove na sličan način kao i izumitelji engleskog jezika (lubenica se na engleskom jeziku kaže zvatermelon, op. prev). Čimpanze se po inventivnosti i dinamičnosti učenja jezika ne mogu ni izdaleka usporediti s ljudskom djecom. Štoviše, čimpanzama nedostaju neke važne sposobnosti: još se nije našao takav genij među njima koji bi uspio spojiti dvije jednostavne rečenice kao što su „Mary mi daje jabuku” i „Volim Mary” u složenu „Volim Mary zato što mi daje jabuku”. Ljudski intelekt je daleko moćniji od intelekta čimpanza. Ipak, mogućnost komuniciranja simbolima i upotreba sintakse mogućnosti su koje posjeduju i čovjekoliki majmuni. Mnogi suvremeni zoolozi sumnjaju u postojanje nepremostivog lingvističkog jaza između životinja i ljudi. Više se ne možemo složiti s antropologom Lesliem Whiteom koji je 1949. izjavio da je ljudsko ponašanje simboličko ponašanje, a simboličko ponašanje uvijek ljudsko. Nedavno je premoštena još jedna provalija - pojam svijesti o sebi. Kad je psiholog Gordon G. Gallup pustio čimpanze da nekoliko dana zure u ogledalo, one su u početku svoj odraz doživljavale kao stranca, ali nakon nekog vremena počele su ga prepoznavati kao vlastitu sliku. Od tog trenutka koristili su ogledalo da promotre do tada nedohvatne dijelove svoga tijela. Pravili su grimase, čačkali hranu između
43 Nasljednost zubi, puhali mjehure od pljuvačke itd. S drugim vrstama majmuna kao što su giboni, takav eksperiment nije donio rezultata. Drugi eksperiment dao je još uvjerljivije dokaze o postojanju samosvijesti kod čovjekolikih majmuna. Znanstvenici su majmune uspavali i obojili dijelove njihovih lica. Nakon toga, životinje su provodile mnogo više vremena pred ogledalom proučavajući promjene na licu i njuškajući prste kojima su dodirivali izmijenjene dijelove. Ako postoji svijest o sebi i mogućnost komunikacije s drugim bićima, je li moguće otkriti i druge kvalitete ljudskog uma? Premack je razmišljao što bi bilo kad bi se čimpanzama prenio koncept osobne smrti. U svojom zaključcima on izražava oklijevanje. Zamislimo da čimpanze, poput ljudi, strepe od smrti i da se s time nose na jednako bizaran način kao čovjek. Željeni cilj ne bi bio samo prijenos spoznaje smrti, nego, što je mnogo važnije, izbjegavanje reakcije straha, koja je kod čovjeka dovela do stvaranja rituala, mitova i religije. Sve dok sam ne shvatim kako je moguće prihvatiti ideju smrti bez straha, ne pada mi na pamet objašnjavati čimpanzama što je smrtnost. A što je s društvenim životom čimpanza? On je daleko jednostavnije organiziran čak i od onog lovaca-sakupljača koji predstavlja najjednostavnije ekonomsko ustrojstvo koje povijest poznaje. Ipak, moguće je izdvojiti neke temeljne sličnosti. Čovjekoliki majmuni žive u čoporima od najviše pedeset članova, unutar kojih se stvaraju i raspadaju manje, labavije grupacije. Takve promjenjive kombinacije nastaju i nestaju u roku od nekoliko dana. Mužjaci su nešto krupniji od ženki, u sličnom razmjeru kao kod ljudi, i zauzimaju vrh jasno označene dominacijske hijerarhije. Mladi su prvih par godina, a ponekad i do zrele dobi, tijesno povezani s majkama. Mladi čimpanze ostaju međusobno povezani dugo vremena; neki od njih čak i posvajaju mlađu braću i sestre u slučaju majčine smrti. Svaki čopor zauzima prostor od oko pedeset kvadratnih kilometara. Susreti između susjednih čopora nisu česti i uglavnom su obilježeni napetostima. U nekim slučajevima spolno zrele ženke i mlade majke znaju prebjeći drugom čoporu. U drugim prilikama čimpanze pokazuju naglašenu teritorijalnu agresivnost i ubilački nagon. U re-
44 Nasljednost zervatu Gombe Stream u Tanzaniji, gdje je Jane Goodall provodila svoje slavno istraživanje, grupa mužjaka jednog čopora zaposjela je stanište drugog, ranila neke od njih i na kraju otjerala čitav čopor s njegovog dotadašnjeg teritorija. Kao što je to bilo kod prvobitnih ljudi, i čimpanze sakupljaju plodove i drugu biljnu hranu, a tek se povremeno bave lovom. Razlika u prehrani između ovih dviju vrsta tiče se omjera. Dok su pripadnici ljudske vrste iz doba lovaca-sakupljača 35% kalorija dobivali od svježeg mesa, čimpanze iz takve vrste hrane dobivaju tek 1-2%. Prvobitni ljudi su lovili plijen svih veličina, uključujući i stotinu puta veće životinje od sebe, kao npr. slonove; čimpanze će vrlo rijetko napasti životinju čija težina premašuje petinu težine odrasla čovjeka. Možda je najsličnije obilježje društvenog života čimpanza upotreba inteligentnog, suradničkog načina lova. Obično love odrasli mužjaci - što je još jedna sličnost s ljudima. Kad odaberu potencijalnu žrtvu, na primjer zamorca ili mladog pavijana, čimpanze signaliziraju svoje namjere promjenama položaja tijela, pokretima ili izrazima lica. Tada drugi mužjaci počinju zuriti u označenu životinju. Stav njihova tijela postaje napet, dlake se kostriješe i čitava grupa utihne - što je za ljudskog promatrača upadljiva promjena, budući da su čimpanze poznati kao najbučniji među životinjama. Stanje pripravnosti u jednom trenutku prekida gotovo istodoban početak progona. Mužjaci lovci najčešće ulijeću među grupu pavijana i u brzini pokušavaju ugrabiti mladunčad. Kod druge strategije oni opkole jednog pavijana i slijede ga dok ovaj uzmiče. U rezervatu Gombe Stream poduzetni mužjak Figan slijedio je mladog pavijana sve dok se ovaj nije popeo na palmu. Gotovo u trenutku ostali mužjaci koji su se do tada odmarali i čistili krzno, ustali su i pridružili se potjeri. Nekolicina je ostala pod stablom na koje se popeo pavijan, a drugi su se smjestili podno susjednih stabala koja su mogla poslužiti bijegu. Pavijan je skočio na drugo drvo, a čimpanze su spremno preselile stražarnicu. Pavijan je konačno uspio pobjeći skočivši s visine od šest metara na tlo i u žestokom trku dostigavši svoj čopor. Podjela hrane također pokazuje značajke suradnje, s pružanjem i primanjem usluga. Čimpanza moljaka hranu tako da intenzivno bulji i približava svoje lice hrani ili čak licu subrata koji se gosti. Ponekad
45 Nasljednost dodiruje jelo, bradu ili usne druge životinje ili pruža prema njoj otvoren dlan. Ponekad se mužjak koji drži plijen naglo izmiče, ali još češće udovoljava molbama i dopušta drugome da zagrize u obrok ili otkida od njega manje komadiće. U rijetkim će prilikama mužjaci sami otkinuti dio obroka i pružiti ga molitelju. Prema ljudskim standardima altruizma, to je malena gesta, ali ona je iznimno rijetka među životinjama tako da predstavlja velik korak za „majmunstvo”. Može se reći da čimpanze posjeduju neku vrstu rudimentarne kulture. Za vrijeme dvadesetpetogodišnjeg istraživanja slobodnih čopora u afričkim prašumama, zoološki tim iz Europe, Japana i SAD-a otkrio je zapanjujuću raznolikost uporabe oruđa u svakodnevnom životu čovjekolikih majmuna. Ona uključuje uporabu štapova i grana u obrani od leoparda; bacanje štapova, kamenja i snopova bilja za vrijeme napada na pavijane, ljude, kao i druge čimpanze; otvaranje termitnjaka štapovima i „pecanje” termita pomoću gole, dopola raskoljene stabljike; čačkanje štapom po otvorenim kutijama; sakupljanje vode iz rupa u stablima uz pomoć „spužvi” od prožvakana lišća. Za ovladavanje vještinama kao što je baratanje oruđem najvažniji oblik učenja je igra. Ako se dvogodišnjem čimpanzi uskrati mogućnost igre sa štapovima, njihova sposobnost korištenja tog oruđa bit će u kasnijim godinama bitno umanjena. Mlade životinje odgojene u zatočeništvu uz dostupne igračke, pokazuju veoma sličan ritam ovladavanja vještinama. Prije druge godine života, one samo dodiruju ili drže predmete ne pokušavajući ih koristiti. Kako rastu, povećavaju se i nastojanja da jednim predmetom pogode ili probodu neki drugi pokazujući sve veću sposobnost korištenja tih predmeta za rješavanje problema. Sličan proces sazrijevanja pokazuju i divlje populacije u Africi. Mladunci ne stariji od šest tjedana pružaju ručice iz majčina zagrljaja da opipaju lišće i grane. Kad malo porastu, bez prekida ispituju okolinu očima, jezikom, nosom i rukama trgajući lišće i mašući njime naokolo. Vještinu uporabe oruđa razvijaju korak po korak. Istraživači su vidjeli kako se osmomjesečni mališan igra vlatima trave tako što ih trlja o kamenje ili majčinu kožu. Ovakvo ponašanje vezuje se uz „pecanje” termita - vještinu kojom veliki majmuni dopuste kukcima da se popnu na grančicu, a onda ih pojedu. Za vrijeme igre mladunci pretvaraju stabljike biljaka u „udice” odsijecajući rubove širokih vlati i žvačući krajeve stabljika.
46 Nasljednost Jane Goodall je pribavila dokaze imitacijskog obrasca ponašanja u prijenosu ovih tradicija. Promatrala je mladunče koji pažljivo gledaju kako stariji upotrebljavaju oruđe, a kad se oni maknu, uzimaju isto oruđe i oponašaju njihove radnje. Dvaput je vidjela kako trogodišnji majmun promatra majku dok ova lišćem briše ostatke izmeta sa stražnjice. Potom je sam uzeo lišće i obrisao svoju stražnjicu makar nije bila prljava. Čimpanze su u stanju izmisliti tehnike i prenijeti ih drugima. Tipičan primjer je čeprkanje po kutijama uz pomoć štapova. Ovom postupku su se dosjetili neki čimpanze iz Gombe Stream rezervata, a „nauk” se brzo raširio zahvaljujući sposobnosti oponašanja. Jedna ženka, koja se nedavno bila doselila u to područje, promatrala je iz grmlja kako drugi pokušavaju otvoriti kutiju. Za vrijeme svog četvrtog posjeta, osmjelila se izaći na otvoreno, zgrabila je štap i počela čačkati po kutiji. Svaka od vještina koje su zabilježili istraživači u Africi bila je ograničena na određene populacije čimpanza, ali su vještine sličnog dometa prilično ravnomjerno raspoređene. To je obrazac koji se može očekivati kada se oblici ponašanja prenose kulturom. Mapa s geografskim rasporedom određenih vještina kojima se koriste različite populacije čimpanza, a koju je izradio španjolski zoolog Jorge Sabater-Pi, mogla bi slobodno pripadati udžbeniku antropologije. Iako je većina dokaza o inventivnosti i prijenosu vještina uporabe oruđa indirektnog tipa, taj materijal pokazuje da su čovjekoliki majmuni uspjeli prijeći prag kulturne evolucije i da su time stupili na ljudsko područje. Ovaj prikaz iz života čimpanza trebao mi je kao pomoć pri postavljanju temeljne zamisli o položaju čovjeka. U skladu s evolucijskim postavkama i temeljnim kriterijima psihologije mi nismo sami - tu su i naša mlađa braća. Činjenice o sličnosti društvenog ponašanja čovjeka i čimpanza uz anatomske i biokemijske pokazatelje vrlo recentnog odvajanja naših genskih putova, čine dokazni materijal odveć snažan da bismo ga ignorirali. Vjerujem da se barem dio tih sličnosti temelji na zajedničkim genima. Ako ova tvrdnja sadrži i najmanju istinu, očuvanje i pomno proučavanje majmuna Staroga svijeta i nižih primata postaje urgentna potreba. Temeljitije poznavanje ovih
47 Nasljednost životinjskih vrsta pomoći će nam da steknemo jasniju sliku o postupnim genskim promjenama koje su dovele do stupnja evolucije na kojem se pojavio čovjek. Pokušajmo napraviti sažetak. Osnovne značajke ljudske prirode čine se ograničene i vrlo specifične ako ih usporedimo s drugim vrstama živih bića. Dodatni dokazi sugeriraju činjenicu da su mnogi stereotipni oblici ljudskog ponašanja tipični za sve sisavce, a naročito za primate, kao što je moguće predvidjeti na temelju poznavanja evolucijske teorije. Čimpanze su po detaljima društvenog života i mentalnim karakteristikama toliko bliske čovjeku da ih možemo uspoređivati s nama čak i u područjima koja nekada nisu dopuštala nikakve usporedbe. Ove činjenice su potpuno u skladu s hipotezom da društveno ponašanje čovjeka počiva na genskim temeljima - da je ljudsko ponašanje, da budemo precizniji, organizirano uz pomoć grupe gena koje dijelimo s bliskim vrstama i onih koji su jedinstveni za ljudsku vrstu. Ove činjenice nikako ne odgovaraju suparničkoj hipotezi koja je generacijama dominirala društvenim znanostima, uvjerenju da je čovječanstvo nadišlo utjecaj gena i razvijalo se isključivo pod utjecajem kulture. Proučimo ovu temu sustavno. Bit genetičke hipoteze je pretpostavka koja većim dijelom proizlazi iz novodarvinovske evolucijske teorije. Ona govori o adaptivnosti obilježja ljudske prirode tijekom razvoja vrste i genima koji su se, u skladu s tim, širili populacijom i tako stvarali predispoziciju za razvoj takvih obilježja. Adaptivnost znači da jedinka koja ima određene osobine ima veću šansu da prenese svoje gene na sljedeću generaciju nego ona koja nema takve osobine. Diferencijalna prednost između jedinki može se nazvati genetičkom podobnošću ili sposobnošću. Postoje tri temeljne komponente genetičke sposobnosti: povećana stopa preživljavanja, povećana stopa reprodukcije i povećano preživljavanje i reprodukcija bliskih rođaka koji zbog zajedničkog porijekla dijele iste gene. Jačanje bilo kojeg od ovih elemenata ili njihovih kombinacija, dokaz je veće genetičke sposobnosti. Proces koji je Darwin nazvao prirodnom selekcijom zapravo opisuje čvrsti uzročno-posljedični ciklus. Ako posjedovanje određenih gena stvara predispoziciju za neku osobinu, recimo za određeni oblik društvenog ponašanja, a takva osobina uvjetuje
48 Nasljednost veću sposobnost, geni koji je stvaraju bit će izrazitije zastupljeni u narednoj generaciji. Ako prirodna selekcija traje mnogo generacija, korisni geni će se proširiti po čitavoj populaciji a osobina koju uvjetuju postat će karakteristična za vrstu. Mnogi sociobiolozi, antropolozi i drugi znanstvenici smatraju da je ljudska priroda stvorena upravo na ovakav način, to jest prirodnom selekcijom. Bez obzira na ove pretpostavke, postoji još jedna zanimljiva činjenica koja uvelike otežava našu analizu. Sociobiološku teoriju možemo objasniti genetičkim, ali i kulturološkim zakonitostima. Štoviše, postoji mogućnost i čiste kulturalne sociobiologije. Da ljudska bića ne posjeduju ništa osim elementarnih nagona za preživljavanjem i reprodukcijom, zajedno sa sposobnošću stvaranja kulture, ona bi i tada mogli naučiti mnoge oblike društvenog ponašanja koji bi povećali njihovu genetičku sposobnost. Ali, kao što ćemo kasnije vidjeti, postoje granice takvog kulturnog oponašanjae, kao i metode pomoću kojih se ono može razlikovati od složenijih oblika biološke adaptacije. Takva analiza zahtijeva brižljivu uporabu bioloških, antropoloških i psiholoških tehnika. Fokus našeg promatranja bit će odnos i sukladnost društvenog ponašanja čovjeka sa sociobiološkom teorijom, i dokazi genskog utjecaja koje nalazimo u snazi i automatskoj prirodi predispozicija za takve oblike ponašanja. Dopustite mi da našu temeljnu tvrdnju izrazim na snažniji i možda zanimljiviji način: ako genetičke komponente ljudske prirode nisu posljedice prirodne selekcije, evolucijska teorija se nalazi u velikoj nevolji. U najblažem slučaju, teorija evolucije se mora izmijeniti da bi razjasnila neke nove, sada nezamislive oblike genetičkih promjena u populaciji. U skladu s tim, humana sociobiologija bi trebala otkriti uklapa li se evolucija ljudske prirode u konvencionalnu evolucijsku teoriju. Sama mogućnost da takav napor ne urodi plodom, biolozima zvuči kao zujanje topovskog projektila ili pucanje leda pod nogama. Možemo biti gotovo posve sigurni da se genetička evolucija ljudskog društvenog ponašanja odvijala veoma davno, više od pet milijuna godina prije nastanka civilizacije, kad se vrsta sastojala od raštrkane, relativno nepokretne populacije lovaca-sakupljača. S druge strane, najveći dio kulturne evolucije dogodio se nakon početka poljoprivrede i stvaranja gradova, što znači prije 10000 godina. Iako se
49 Nasljednost i nakon početka velike povijesne trke nastavio neki oblik genetičke evolucije, ona je tek neznatno utjecala na značajke ljudske prirode. Da nije tako, današnji bi se čovjek mnogo više razlikovao od tadašnjih lovacasakupljača. Zahvaljujući ovoj činjenici postavke humane sociobiologije mogu se provjeravati i proučavanjem preživjelih stočarskih kultura koje se ne koriste pismom, kao i nekih ratarskih kultura. Zbog toga je upravo antropologija, a ne sociologija ili ekonomija, znanost koja je najbliža sociobiologiji. Zahvaljujući antropološkim studijama postoji mogućnost provjeravanja genetičke teorije ljudske prirode. Snaga neke znanstvene teorije razmjerna je njenoj mogućnosti da mali broj aksiomatskih ideja pretvori u detaljna predviđanja nekog fenomena koji se može promatrati; na takav način su Bohrova otkrića o atomu stvorila preduvjet za razvoj moderne kemije, a moderna kemija omogućila stvaranje biologije stanice. Nadalje, valjanost neke teorije mjeri se stupnjem uspješnosti kojom se takva predviđanja suprotstavljaju drugim teorijama o tome fenomenu. Tako je Kopernikov sustav, nakon kratke bitke, zamijenio Ptolomejev. I konačno, utjecaj i uvažavanje neke teorije sa strane znanstvenika rastu u razmjeru s većim brojem činjenica koje se uklapaju u neku shvatljivu shemu. Vjerodostojnosti teorije doprinosi i sukladnost njenih tvrdnji s očekivanjima: vjerojatnije je da je Zemlja okrugla, nego da je ravna. Najvažnije činjenice za napredak neke znanosti mogu se dobiti ili uz pomoć pokusa ili promatranjem prirodnih fenomena. Put napretka znanosti najčešće slijedi ovu oportunističku, cik-cak liniju. U slučaju teorije o genetičkoj evoluciji ljudske prirode, mi bismo trebali izdvojiti neke od najuvjerljivijih načela ekologije i genetike, koje se i same temelje na teoriji, i prilagoditi ih, do detalja, ljudskoj društvenoj organizaciji. Takva bi teorija morala ne samo dati uvjerljivija objašnjenja već poznatih činjenica, već i pružiti neke nove informacije o kojima društvene znanosti do sada nisu ni razmišljale. Tako razjašnjeno, ljudsko bi ponašanje predstavljalo najopćenitiji i najmanje racionalan dio humanog repertoara, dio koji mora biti veoma udaljen od svakodnevnog razmišljanja i zbunjujućih nestalnosti kulture. Drugim riječima, trebalo bi govoriti o urođenim, biološkim fenomenima koji su ponajmanje podložni kulturnom oponašanju.
50 Nasljednost Ovakvi zahtjevi su pretjerano strogi za mladu disciplinu poput humane sociobiologije, ali oni se mogu s lakoćom opravdati. Sociobiologija „upada” među društvene znanosti s kvalifikacijama koje nosi iz svijeta prirodnih znanosti i s početnom, pomalo nepoštenom, psihološkom prednošću. Ako se ideje i analitičke metode „čvrstih” znanosti mogu primijeniti na srodan i trajan način, razlika između dviju znanstvenih kultura će posvema nestati. Ali, ako se ideja ljudske prirode mora promijeniti, to će se dogoditi uz pomoć tvrdnji koje se slažu sa kanonima znanstvenih dokaza a ne s nekom novom dogmom, ma kako je žarko priželjkivali. Tema narednih šest poglavlja bit će različita sociobiološka istraživanja. Neka od njih su potpuno pouzdana, a druga spekulativna. U ovom trenutku želio bih sažeto predočiti tek dva primjera. Tabui incesta spadaju u neke od univerzalnih obrazaca ljudskog ponašanja. Izbjegavanje seksualnih odnosa između braće i sestara, roditelja i njihova potomstva u svim se kulturama postiže pomoću određenih sankcija. No, barem u slučaju odnosa između braće i sestara postoje i neki dublji, manje racionalni razlozi takvog tabua. Čini se da postoji spontana seksualna odbojnost između osoba koje odrastaju zajedno u dobi prije šeste godine. Studije provedene u izraelskim kibucima, od kojih je najpoznatija ona Josepha Shephera sa Sveučilišta u Haifi, pokazale su da takva odbojnost između vršnjaka ne ovisi samo o krvnom srodstvu. Od 2760 brakova niti jedan nije bio sklopljen između osoba koje su u kibucu zajedno provele rano djetinjstvo. Nije zabilježen čak niti jedan slučaj heteroseksualne aktivnosti, iako tako nešto nije bilo zabranjeno. U manje zatvorenim društvima gdje se incest u bilo kojem obliku ponekad pojavljuje, oni koji ga počinjaju izvrgnuti su sramoti i sankcijama. Generalno, najžešće se osuđuje odnos između majke i sina, nešto manje između brata i sestre, a najmanje između oca i kćeri. Bez obzira na to, najčešće se zabranjuju svi oblici incesta. I u današnje vrijeme, u SAD-u, jedan od pornografskih rodova koji izaziva najveće zgražanje je prikaz odnosa između očeva i njihovih nedoraslih kćeri. Kakvu korist donosi tabu incesta? Antropolozi najčešće objašnjavaju da takav tabu čuva integritet porodice koji bi bio narušen miješanjem uloga u slučaju incestuoznog seksa. Drugo objašnjenje potječe
51 Nasljednost od Edwarda Tylora i čini dio antropološke teorije Claudea Levi-Straussa izložene u njegovom utjecajnom djelu Les Structures Elementaires de la Parente. Radi se o spekulaciji po kojoj zabrana incesta olakšava razmjenu žena između različitih društvenih grupa. Sestre i kćeri, u skladu s ovim gledištem, koriste se kao sredstvo stjecanja moći. Za razliku od ovih autora, sociobiolozi smatraju integraciju porodice i bračne razmjene tek nusproduktima ili čimbenicima drugorazredne važnosti. Oni drže da postoje dublji i snažniji razlozi, povezani s teškim fiziološkim posljedicama parenja bliskih srodnika. Genetičari su ustanovili da čak i manji stupanj srodstva između partnera ostavlja posljedica na potomstvo. Takva djeca imaju manju tjelesnu težinu i visinu, slabiju mišićnu koordinaciju i lošiji uspjeh u školi. Otkriveno je preko stotinu recesivnih gena koji u svom „neublaženom”, homozigotnom obliku uvjetuju nasljedne bolesti; a u takvom se obliku često nalaze upravo kod djece bliskih srodnika. Jedna analiza francuske i američke populacije pokazala je da svaka osoba nosi u sebi prosječno četiri letalna gena koji mogu biti razmješteni na različite načine: ili se radi o četiri gena koja u homozigotnom obliku uzrokuju trenutačnu smrt, ili je to osam gena koji uzrokuju smrt u 50% slučajeva, ili se pak radi o aritmetičkim ekvivalentima koji imaju za posljedicu smrt ili degeneraciju. Ovako visoke vrijednosti, tipične za životinjske vrste, pokazuju da parenje bliskih srodnika nosi smrtni rizik. Od 161 djeteta koje se rodilo u Čehoslovačkoj kao plod odnosa njihovih majki sa svojim očevima, braćom ili sinovima, petnaestero je rođeno mrtvo ili je umrlo prije navršene prve godine života, a više od četrdeset posto je trpjelo od različitih fizičkih i umnih mana, kao što su teška mentalna zaostalost, patuljasti rast, deformacija srca ili mozga, gluhonijemost, proširenje debelog crijeva i malformacije urinarnog trakta. Za razliku od njih, djeca koju su iste žene rodile iz neincestnih veza bila su zdrava u razmjerima prosječne populacije. Petero je umrlo prije navršene prve godine, nijedno nije patilo od ozbiljnije mentalne zaostalosti, a samo petero je imalo fizičke deformacije. Manifestacija patologije incestuoznog porijekla potvrđuje zakone prirodne selekcije na intenzivan i nedvosmislen način. Osnovna teorija populacijske genetike iznosi pretpostavku da se svaka tendencija izbjegavanja incesta, ma kako blaga ili uvijena, pojavila i proširila
52 Nasljednost među ljudskom vrstom još u pradavnim vremenima. Prednost sparivanja nesrodnih jedinki toliko je velika da je zasigurno utjecala na kulturnu evoluciju. Integritet obitelji i politička važnost razmjene parova možda su tek sretne posljedice ovih prirodnih sklonosti, ali veća je vjerojatnost da se radi o praktičnim sredstvima, o sekundarnoj kulturnoj prilagodbi koja se koristi neizbježnošću sparivanja nesrodnih jedinki zbog čisto bioloških razloga. Među tisućama društvenih zajednica ljudske povijesti, samo nekoliko najnovijih posjeduje nešto znanja o genetici. Bilo je vrlo malo mogućnosti da se racionalnim putem steknu spoznaje o destruktivnim posljedicama incestuoznih veza. Plemenska vijeća se nisu bavila izračunavanjem učestalosti pojedinih gena ili mutacija. Automatsko odbacivanje seksualnog odnosa između osoba koje su prethodno bile u nekoj drugoj vrsti odnosa - ta „dubinska odbojnost” koja rađa ritualne sankcije protiv incesta - jest nešto prilično nesvjesno i iracionalno. Isključivanje same mogućnosti seksualnog vezivanja, kao u primjeru izraelske djece, primjer je onoga što biolozi nazivaju neposrednim uzrokom; u ovom slučaju psihološka odbojnost neposredni je uzrok tabua incesta. Stvarni uzrok takvog ponašanja kako nam sugerira biološka hipoteza, jest opasnost koju incest predstavlja za genetičku sposobnost. Činjenica je da djeca iz incestuoznih veza stvaraju manje potomaka. Biološkom hipotezom se tvrdi da jedinke koje posjeduju genetičku predispoziciju za izbjegavanje incesta prenose više gena na naredne generacije. Tu je liniju prirodna selekcija vjerojatno slijedila tisućama godina i zbog toga ljudska bića intuitivno izbjegavaju incest pokoravajući se jednostavnom, automatskom pravilu zabrane određenih veza. Ako želimo izložiti ovu ideju u njenom ogoljenom obliku, poštujući, ali na trenutak zaobilazeći utjecaj razvojnog procesa, možemo reći da ljudska bića vodi nagon koji se temelji na genima. Takva proces je uočen kod odnosa između braće i sestara, ali postoji velika mogućnost da važi i za ostale kategorije ovog tabua. Hipergamija je običaj pri kojem žena izabire partnera jednakog ili višeg ekonomskog i socijalnog statusa. Kod ljudi i većine društvenih životinja, ženke se izborom partnera uspinju na društvenoj ljestvici. O kakvoj se to biološkoj sklonosti radi? Ključ problema pronašli su Robert L. Trivers i Daniel E. Willard tijekom sociobiološkog istra-
53 Nasljednost živanja šireg opsega. Oni su primijetili da se snažni i zdravi mužjaci kralježnjaka općenito, naročito sisavaca i ptica, pare relativno često, dok se mnogi slabiji i manji mužjaci uopće ne pare. Za razliku od njih, sve ženke uspijevaju pronaći partnera. Istraživači su također potvrdili da najsnažnije ženke rađaju najzdraviju djecu i da takvo potomstvo obično izrasta u najsnažnije odrasle jedinke. Trivers i Willard su primijetili da, u skladu sa zakonima prirodne selekcije, najzdravije ženke rađaju veći broj muških potomaka, jer će oni kad porastu biti veliki i snažni, s uspjehom se pariti i stvoriti maksimalan broj potomaka. Kako tjelesne kvalitete nekog naraštaja ženki opadaju, one rađaju veći broj ženske djece zato što ženske jedinke predstavljaju sigurniji „ulog”. Prema teoriji prirodne selekcije, geni koji potiču ovakvu reprodukcijsku strategiju raširit će se populacijom istiskujući gene za neke druge strategije. Čini se da je teorija na mjestu. O spomenutim zakonitostima provedena su istraživanja na populaciji jelena i ljudi. Pokazalo se da se kod nepovoljnih utjecaja okoliša, škodljivih za trudne ženke rađa nerazmjerno velik broj potomaka ženskog spola. Slične podatke daju i istraživanja na populaciji kuna, svinja, ovaca i galebova. Izgleda da nepovoljne okolnosti utječu na veću smrtnost muških fetusa. Radi se o fenomenu zabilježenom kod mnogih vrsta sisavaca. Promjena u omjeru spola mladunčadi prije rođenja u potpunosti je iracionalna pojava; ona je, zapravo, fiziološka. Antropologinja Mildred Dickeman pokušala je provjeriti ovu teoriju u području svjesnog ponašanja. Ona se pitala slijedi li i svjesno čedomorstvo zakonitosti reproduktivne strategije. Čini se da tako nešto nije isključeno. U predkolonijalnoj i Britanskoj Indiji uspon kćeri na društvenoj ljestvici uz pomoć odgovarajuće udaje bio je gotovo posvećeni zakon, precizno strukturiran običajima i religijom, dok je ubijanje ženske novorođenčadi bilo uobičajena praksa među pripadnicima viših slojeva društva. Bedi Sikhi, najviša svećenička podkasta Pendžaba, poznati su kao Kuri-Mar, ubojice kćeri. Oni su ubijali gotovu svu žensku djecu, a svoje bi sinove ženili djevojkama iz nižih kasti. U Kini prije revolucije, mnoge društvene klase prakticirale su čedomorstvo ženske djece s istim posljedicama kao u Indiji. Radi se, dakle, o uspinjanju žena na viši stupanj društvene hijerarhije uz prilog njihova miraza,
54 Nasljednost o koncentraciji bogatstva i žena u rukama malobrojne srednje i više klase, i gotovo potpunoj isključenosti siromašnih muškaraca iz reprodukcijskog procesa. Valja još vidjeti je li isti obrazac raširen u svim ljudskim kulturama. U ovom trenutku i ovih nekoliko primjera posve su dovoljni za preispitivanje fenomena u svjetlu biološke teorije. Teško je reći da su ženska hipergamija i čedomorstvo nekakvi racionalni procesi. Nameće se zaključak da se radi o urođenim predispozicijama koje služe povećanju potomstva u odnosu na druge članove društvene zajednice. Možda će Dickemanina istraživanja, proširena 1 na druga društva, donijeti uvjerljivije dokaze ove teorije. Ako se u tome uspije, vjerojatno ćemo bolje razumjeti duboke mentalne procese koji nagone ljude na izbor jednog prilično složenog ponašanja umjesto drugih, jednostavnijih i racionalnijih mogućnosti. Ljudsku prirodu možemo istraživati i uz pomoć drugih, više psiholoških tehnika. Ponašanje iracionalnog i univerzalnog tipa trebalo bi biti otpornije na nepovoljne kulturne čimbenike, nego što je to slučaj s intelektualnim, individualističkim ponašanjem. Iracionalno ponašanje je pod mnogo manjim utjecajem čeonog režnja mozga i drugih viših centara, sjedišta dugoročnih, racionalnih misli. Umjesto toga, na njega snažno djeluje limbički sustav, evolucijski star dio moždane kore smješten pokraj „fizičkog” dijela mozga. S obzirom da su centri za više i niže funkcije anatomski odvojeni, moguće je da osoba s disfunkcijom racionalnih sposobnosti još uvijek dobro funkcionira na razini nagona. Takvi ljudi doista postoje. U svom istraživanju koje je proveo u ustanovi za mentalno zaostale osobe, Richard H. Wills je izdvojio dva različita tipa. Inteligencija „kulturnih” bila je znatno ispod prosjeka, ali njihovo je ponašanje zadržalo jedinstvena svojstva ljudskog ponašanja. Komunicirali su služeći se govorom, bavili se relativno složenim aktivnostima, kao što su pojedinačno ili grupno pjevanje, slušanje ploča, razgledavanje časopisa, izvršavanje jednostavnih zadataka, održavanje higijene, uređivanje, pušenje, razmjena odjeće, zadirkivanje drugih ili izdavanje naredbi i svojevoljno pružanje usluga. Druga grupa, koju je nazvao ,,ne-kulturni”, pokazivala je dramatično lošije sposobnosti. Oni nisu bili sposobni ni za jednu od navedenih aktivnosti. Način općenja s drugima teško bi se mogao nazvati istinski ljud-
55 Nasljednost skom komunikacijom. Čini se dakle, da je kulturno ponašanje psihološka cjelina koja ili postoji u mozgu ili je posve odsutna. Ipak, i grupa „nekulturnih” posjedovala je čitav repertoar „nagonskih” oblika ponašanja, individualnih akcija sličnih onima koje vrše drugi sisavci. Oni su mogli komunicirati uz pomoć izraza lica, zatim promatrati jedan drugoga, krasti, označavati svoj teritorij, obraniti se u slučaju napada, pa i igrati se sami sa sobom ili s drugima. Fizički kontakt s drugima bio im je veoma važan i neprekidno su ga tražili; pružali su i zahtijevali nježnosti izražavajući tu potrebu snažnim, rječitim gestama. Zapravo niti jedna od njihovih reakcija ne može se nazvati biološki abnormalnom. Tim je pacijentima samo neumoljiva sudbina zapriječila ulaz u svijet kulture koji pripada sivoj kori velikog mozga. Sada bih pokušao odgovoriti na važno i delikatno pitanje o razlikama u društvenom ponašanju unutar ljudske vrste. Činjenica da se struktura ljudskog ponašanja još uvijek temelji na fiziologiji i da je izrazito slična strukturi drugih sisavaca, potvrđuje nam da je i samo ponašanje podvrgnuto genetičkoj evoluciji. Ako je to istina, moguće je da se genske varijacije ponašanja pojavljuju i u eri civilizacije. U svakom slučaju, nije dokazano da se takve varijacije pojavljuju i danas. Postoje dvije prihvatljive hipoteze. Prva je da je ljudska vrsta na svom evolucijskom putu iscrpila cjelokupnu gensku varijabilnost. Jedna je jedina grupa ili kombinacija gena koji određuju značajke ponašanja preživjela dugi marš kroz prethistoriju. Ovakav pogled podržavaju mnogi humanistički znanstvenici, a i većina lijevih intelektualaca koji unutar svojih političkih ideologija dotiču ovakva pitanja. Ljudska bića su se razvijala, kažu oni, ali samo do stupnja kada su se pretvorila u vrstu ujednačenih osobina - u bića koja govore i stvaraju kulturu. Do početka povijesne ere ljudi su postali glina u rukama okoliša. Jedina evolucija koja se mogla nastaviti bila je ona kulturna. Druga hipoteza ističe da još uvijek dolazi do nekih genskih varijacija. Razvoj čovječanstva je možda prestao, to jest biološki oblik prirodne selekcije je popustio svoj stisak, ali vrste još uvijek nisu izgubile potencijal genetičkog i kulturalnog evoluiranja. Čitatelj će primijetiti da se obje mogućnosti - potpuna kulturalna determiniranost, odnosno mješavina genetičke i kulturalne determi-
56 Nasljednost niranosti - slažu s općim sociobiološkim pogledom na ljudsku prirodu, što znači da su se tipične značajke ljudskog ponašanja razvile prirodnom selekcijom i da se do danas prenose zahvaljujući posebnim grupama gena. Nakon što smo ove hipoteze izložili na prilično udžbenički način, moram dodati kako postoje dokazi da se vrlo značajan dio varijacija unutar ljudskog ponašanja temelji na genetičkim razlikama među jedinkama. Na naše ponašanje, bez ikakve sumnje, utječu i mutacije. Od poznatih promjena u kemijskom sastavu gena ili strukturi i rasporedu kromosoma, više od trideset utječe na ponašanje. Neke od tih mutacija izazivaju neurološke poremećaje, druge oštećenja inteligencije. Vrlo poznat i proturječan primjer je slučaj kromosoma XYY kod muškaraca. Kromosomi X i Y određuju spol kod ljudi; kombinacija XX stvara ženu, a XY muškarca. Otprilike 0,1 posto populacije primi u trenutku začeća i dodatni kromosom Y. Sve su takve jedinke, naravno, muškog spola. Oni izrastu u visoke muškarce, redom više od 1,82 metra. U odnosu na ostatak populacije, oni češće završavaju u zatvoru ili na odjelima za forenzičku psihijatriju. Isprva se nametnulo uvjerenje da dodatni kromosom Y donosi i dodatnu dozu agresivnosti, stvarajući tako grupu genetičkih kriminalaca. Kasnije je statistička studija psihologa Hermana A. Witkina i njegovih suradnika s Princetona, uz zamašnu količinu podataka iz Danske, pružila manje zlokobnu interpretaciju. Muškarci s kombinacijom XYY nisu bili agresivniji od prosjeka niti su pokazivali bilo kakav specifičan oblik ponašanja koji bi ih razlikovao od ostataka danske populacije. Jedino primjetno odstupanje bio je nešto niži kvocijent inteligencije. Jedno od mogućih objašnjenja njihove nazočnosti u zatvorima je nedostatak spretnosti pri bijegu ili prikrivanju zlodjela. Ipak, ne treba brzati sa zaključcima. Rezultati jednog istraživanja ne isključuju mogućnosti postojanja urođenih predispozicija za kriminal. Štoviše, izdvojene su mutacije koje sigurno utječu na neke oblike ponašanja. Turnerov sindrom, koji nastaje u slučaju kromosoma XO (X kromosom nema para), ima kao posljedicu mentalnu zaostalost, ali i izrazito smanjenu sposobnost pamćenja oblika i određivanja lijeve i desne strane na mapama i dijagramima. Lesch-Nyhanov sindrom, koji nastaje zbog jednog recesivnog gena, očituje se, pored mentalne
57 Nasljednost zaostalosti, u kompulzivnoj sklonosti cupkanju i trganju vlastitog tijela do granice sakaćenja. Proučavanje žrtava ovakvih ili sličnih genetičkih poremećaja, kao što su teške mentalne retardacije, pruža nam izvanredne mogućnosti za bolje razumijevanje ljudske prirode. Ove pojave se na najbolji način mogu analizirati uz pomoć postupka koji nazivamo genetičkom analizom. Kada se poremećaj, bez obzira na liječničke mjere predostrožnosti, ipak pojavi, može se temeljitije proučiti tako da se što preciznije odredi koji se djelić mozga promijenio. Osim određivanja lokacije valja izdvojiti hormone i druge kemijske čimbenike koji su posredovali promjenu. Sve se to može izvršiti bez fizičkog „kopanja” po mozgu. Dijagram našeg moždanog stroja moguće je tako izraditi promatranjem njegovih pokvarenih dijelova. Ne bismo zbog toga trebali upadati u zamku nepotrebne sentimentalnosti nazivajući postupak nečovječnim; radi se o jedinom načinu da pronađemo lijek za ovakve poremećaje. Mnoge mutacije koje je moguće analizirati poput Turnerovog i LeschNyhanovog sindroma također izazivaju oštećenja i bolesti. To važi ne samo za čovjeka, nego i za životinjski i biljni svijet. Ako želite razumjeti zašto je tako, poslužite se analogijom ručnog sata. Kad se sat žestoko protrese ili izloži udarcima, velika je vjerojatnost da će tako nešto umanjiti njegovu efikasnost, kao što će i kemija našeg tijela nakon mutacije vjerojatno doživjeti negativnu transformaciju. Svi ovi uvjerljivi primjeri ne daju nam odgovora na pitanja o genetičkim promjenama i evoluciji „normalnog” društvenog ponašanja. Ljudsko ponašanje je složen pojam i na njega utječe mnogo različitih gena, a svaki od njih je zadužen za jedan aspekt cjeline. Ovakve „poligene” nije moguće izdvojiti prateći mutacije koje ih mijenjaju. Njih možemo vrednovati tek indirektno uz pomoć statističkih podataka. Jedna od najčešćih metoda kojima se koristi genetika ponašanja je uspoređivanje parova jednojajčanih blizanaca s parovima dvojajčanih. Jednojajčani blizanci nastaju iz jednog oplođenog jaja. Nakon prve podjele oplođene jajne stanice, dvije nove stanice ne ostaju spojene kako bi se nastavile razvijati u fetus, nego se dijele i tako svaka od njih postaje osnova za razvoj jednog fetusa. Kako su se takvi blizanci razvili iz iste početne stanice, imali su istu jezgru i iste kromosome, što znači da su genetički identični. Za razliku od njih, dvojajčani blizanci
58 Nasljednost nastaju od dva odvojena jajašca koja su dva spermija pukim slučajem oplodila u isto vrijeme. Genetička sličnost tako nastalih blizanaca nije ništa veća od one između braće i sestara različite dobi. Blizanci su pravi primjer prirodno kontroliranog eksperimenta. Kontrolna grupa je par jednojajčanih blizanaca: svaka razlika između članova tog para mora biti izazvana utjecajem okoline (osim u vrlo rijetkim slučajevima posve novih mutacija). Razlike između dvojajčanih blizanaca mogu nastati zbog razlika u genskom nasljeđu, zbog okoline ili međudjelovanja genetike i okoline. Ako u određenoj osobini, kao što je oblik nosa, jednojajčani blizanci pokazuju veći stupanj sličnosti nego dvojajčani blizanci istog spola, može se reći da je takva osobina barem donekle uvjetovana genima. Koristeći se ovom metodom, genetičari su primijenili zakone nasljeđivanja i na osobine koje pripadaju području društvenih odnosa: aritmetička sposobnost, tečan govor, pamćenje, vrijeme potrebno za usvajanje novih riječi, konstrukcija rečenice, sposobnost zapažanja, psihomotoričke vještine, ekstrovertnost i introvertnost, homoseksualnost, dob početka spolnog života, čak i određeni oblici neuroza i psihoza, uključujući manično-depresivnu psihozu i shizofreniju. Isitina, postoji u ovim rezultatima „kvaka” koja ih čini nešto manje definitivnima. Jednojajčane blizance roditelji često odgajaju kao da se radi o istom djetetu. Mnogo češće nego dvojajčani blizanaci nose istu odjeću, provode više vremena zajedno, imaju istu prehranu itd. Stoga bi se, u nedostatku drugih dokaza moglo zaključiti da je njihova velika sličnost rezultat djelovanja okoline. U današnje vrijeme postoje dovoljno rafinirane tehnike koje uzimaju u obzir sve elemente. Otkrića koja su bacila dodatno svjetlo na ovu problematiku možemo zahvaliti psiholozima Johnu C. Loehlinu i Robertu C. Nicholsu koji su 1962. u svojim istraživanjima proučili ponašanje 850 parova blizanaca. Uzeli su u obzir ne samo razlike između jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca, nego su brižljivo ispitali i podatke o okružju njihova ranog djetinjstva. Rezultati su pokazali da sličnost u tretmanu jednojajčanih blizanaca ne može objasniti istovjetnost njihovih sposobnosti, osobnih značajki, ili čak ideala, ciljeva i izbora zanimanja. Zaključak je da se njihove sličnosti mogu objasniti ili genetičkom bliskošću ili još neotkrivenim utjecajima okoline.
59 Nasljednost Na temelju ovih informacija stječe se dojam da je Homo sapiens samo jedna od životinjskih vrsta čije ponašanje ovisi o kvaliteti i opsegu genetičke raznolikosti. Ako je to točno, psihička jedinstvenost ljudske rase ne može više imati oblik dogme nego znanstveno provjerljive hipoteze. Vjerujem da ćemo vrlo skoro biti u mogućnosti identificirati mnoge gene koji utječu na ponašanje. Zahvaljujući golemom napretku tehnike i razvoju postupaka kojima je moguće odrediti jedva primjetne razlike u kemijskim tvorevinama koje ovise o genima, naše poznavanje finih detalja o zakonitostima nasljeđivanja munjevito je poraslo. Genetičari Victor McKusick i Francis Ruddle objavili su 1977. u časopisu Science da je moguće izdvojiti 1200 različitih gena. Određena je i precizna lokacija 210 gena na kromosomima. Većina tih gena utječe na razvoj anatomskih i biokemijskih značajki, a vrlo malo na ponašanje. Ipak, neki od njih djeluju i na ponašanje i neke od važnih mutacija iz područja ponašanja tijesno su povezane s određenim biokemijskim promjenama. Poznato je i da su neki aspekti kontrole ponašanja povezeni s promjenama u razini hormona i transmitera koji djeluju na živčane stanice. Nedavno otkriveni encefalin i endorfin, tvari slične proteinima, mogu snažno djelovati na raspoloženje i temperament. Jedna jedina mutacija koja mijenja kemijsku strukturu jedne ili više tih tvari može izmijeniti crte ličnosti ili barem predispozicije, što znači da će u određenom kulturnom okružju jedinka prije razviti jedan tip ličnosti nego neki drugi. Vjerujem da je posve moguće, čak vrlo vjerojatno, da će položaj gena koji vrše indirektni utjecaj na najsloženije oblike ponašanja, uskoro biti precizno lociran i iscrtan na mapi ljudskih kromosoma. Ovi geni vjerojatno ne određuju svaki specifičan obrazac ljudskog ponašanja; ne vjerujem da je za određeni oblik seksualnog odnosa ili načina oblačenja zaslužan neki određeni gen. Geni ponašanja po svoj prilici određuju raspon oblika i intenzitet emocionalnih reakcija, podražajni prag i obrazac osjetljivosti na utjecaj okoline koji daje smjer kulturnoj evoluciji. Jednako je važno saznati postoje li razlike u ponašanju uvjetovane rasom. Prije nego iznesem bilo kakav stav, dužan sam upozoriti da se radi o veoma osjetljivom i politički veoma opasnom području. Većina biologa i antropologa koristi pridjev „rasni” tek usput, u kontekstu bezopasnih opservacija o razlikama u prosječnoj težini i boji kože
60 Nasljednost kao posljedicama genetičke raznolikosti. Kad se govori o takvim razlikama između, primjerice, Europljana i Azijaca, naglašavaju se razlike između Europe i Azije kao lokaliteta. Iz toga se onda zaključuje da se na temelju tih osobina ne može govoriti o različitim „rasama” i da postoji velika mogućnost da spomenute osobine variraju i na području jednog kontinenta. Osim toga, neke anatomske i fiziološke značajke poput boje kože i sposobnosti probavljanja mlijeka, pokazuju vrlo različite obrasce geografskih („rasnih”) varijacija. Uzevši sve to u obzir, većina znanstvenika smatra da je definiranje rasa jalov posao. Takvi entiteti jednostavno ne postoje. Svakako je važno napomenuti da opis geografskih varijacija neke osobine koji iznose biolozi, antropolozi ili bilo tko drugi, nipošto ne smije donositi i sudove o vrijednosti te osobine. Sada smo spremni postaviti i krajnje objektivno pitanje: jesu li geografske varijacije vidljive i u genetičkoj osnovi ljudskog ponašanja? Postoje snažni dokazi da gotovo sve razlike između ljudskih društava potječu od učenja i društvenih uvjetovanosti, a ne od nasljednih čimbenika. Čini se ipak da to ne važi za sve razlike. Daniel G. Freedman, psiholog s Čikaškog sveučilišta, pozabavio se ovim pitanjem kroz čitavu seriju studija o ponašanju novorođenčadi različita rasnog podrijetla. Zamijetio je značajne razlike u motoričkim sposobnostima, položaju, mišićnom tonusu različitih dijelova tijela i emocionalnim reakcijama; elementima koje je teško mogao pripisati odgoju ili utjecajima kojima su djeca bila izvrgnuta u utrobi majke. Novorođenčad žute rase, na primjer, pokazivala je veću stabilnost, manje su ih smetali buka i pokreti, lakše bi se prilagodili novim podražajima i neudobnostima i mnogo brže bi se smirili nego djeca bijelih roditelja. Preciznije rečeno, slučajni uzorak djece čiji su roditelji potjecali iz Kine razlikovao se u određenim obrascima ponašanja od djece europskog podrijetla. Neki pokazatelji upućuju da se takve osobine prenose i u doba djetinjstva. Freedmanova studentica Nova Green, promatrala je ponašanje djece u jednom dječjem vrtiću u Chicagu. Ustanovila je da djeca azijskog porijekla provode manje vremena u igri i interakciji s drugom djecom, a više u individualnim aktivnostima za razliku od djece europskog podrijetla. Pokazale su se i neke zanimljive različitosti temperamenta:
61 Nasljednost Iako je većina djece azijskog podrijetla bila u dobi „visoke podražljivosti”, tj. između 3 i 5 godina, njihovo emocionalno ponašanje nije bilo naročito intenzivno. Oni su trčali i skakutali, smijali se i međusobno dozivali, vozili bicikle i koturaljke baš kao i sva djeca njihove dobi, ali razina buke je uvijek ostala primjetno niska, a čitava emocionalna atmosfera odisala je više smirenošću nego kaotičnošću. Spokojan izraz lica davao je toj djeci izgled dostojanstva i samokontrole, ali to je bio tek jedan element cjelokupnog dojma koji su ostavljali. Njihovi pokreti su bili koordinirani, bez posrtanja, padova, udaranja o namještaj; nije bilo modrica, vrištanja, kmečanja, čak niti povišenih glasova tipičnih za dječje svađe kakvi odjekuju po svim dječjim vrtićima. Nitko nije zabilježio svađe oko vlasništva, tek tu i tamo bi došlo do blagog oblika „tučnjave”, bolje rečeno do prijateljskog hrvanja između starijih dječaka. Freedman i suradnici su promatrali i djecu Navajo Indijanaca koja su se pokazala još smirenijom od djece kineskog podrijetla. Kada bi ih podigli u uspravan položaj i lagano gurali prema naprijed, oni nisu pokazivali tendenciju savijanja nogu pokušavajući koračati; u sjedećem bi se položaju njihova leđa savijala, a kad bi ih položili na trbuh ne bi pokušavali puzati, barem ne tako često kao djeca iz druge grupe. Takvu pasivnost djece Navaja znanstvenici su najčešće tumačili običajem nošenja mališana na leđima, u košarama koje bi čvrsto stisnule dijete uz majčino tijelo. Freedman je pak nagovijestio da je moguća i obrnuta logika: relativna mirnoća djece Navaja, značajka koja je vidljiva odmah nakon rođenja, dopušta uporabu leđnih nosiljki. Taj način postupanja s djetetom je djelotvoran kompromis između kulturne inventivnosti i obilježja dječje konstitucije. Prihvatimo li činjenicu da je čovjek pripadnik jedne biološke vrste, ne bi nas trebalo previše iznenaditi ako je društveno ponašanje uvjetovano genetičkim razlikama na fizičkoj i mentalnoj razini. Otkriće ovakvog tipa neće okužiti ideale zapadne civilizacije. Da bismo očuvali ljudsku slobodu i dostojanstvo nije potrebno vjerovati u biološku uniformnost. Ovu ideju je precizno izrazio sociolog Marvin Bressler: „Ideologija koja biološku istovjetnost smatra uvjetom ljudske eman-
62 Nasljednost cipacije iskrivljuje ideju slobode. Štoviše, takva ideologija tjera svakog pristojnog čovjeka na strah od 'nezgodnih' otkrića koje bi mogla donijeti znanost budućnosti. Takav nedolični antiintelektualizam je sramotan i vjerojatno nepotreban.” Otići ću i dalje i reći da baština naše genetičke raznolikosti nije razlog za očajanje nego za nadu i ponos. Mi smo pripadnici jedinstvene vrste, a ne dviju ili više njih; jedan razvojni smjer kojim protječu i miješaju se geni svakog naraštaja. Upravo zbog toga neprekinutog toka, čovječanstvo posjeduje jedinstvenu ljudsku prirodu. Unutar nje se, preko pojedinaca i obitelji prenose nasljedni utjecaji i pritom stvaraju šarolike i promjenjive obrasce. Da bismo bolje razumjeli neizmjernu važnost ovog biološkog jedinstva, zamislimo kolika bi bila naša moralna tjeskoba da je kojim slučajem australopitek, čovjek-majmun, preživio do današnjih dana. Bilo bi to biće na pola puta između čimpanze i čovjeka, barem što se tiče inteligencije; biće genski odvojeno od obiju spomenutih vrsta: slabije razvijenih jezičnih i intelektualnih sposobnosti od nas. Kakva bi bila naša obveza prema njemu? Što bi na to rekli teolozi ili marksisti? Možda bi potonji u njima vidjeli najpotlačeniju klasu? Bismo li u takvom slučaju trebali podijeliti svijet, potruditi se da njihovu inteligenciju uzdignemo do ljudske razine i potom ustanovimo dva odvojena područja vladanja uz sporazum o intelektualnoj i tehnološkoj ravnopravnosti? Možda bismo se trebali osigurati od njihova daljeg napretka? Ili, još gore od svega toga, zamislite naš položaj da moramo živjeti uz neku mentalno superiorniju ljudsku vrstu, uz nekakvog Homo superbusa, koji na nas, nižu bratsku vrstu, gleda kao na moralni problem.
3 Razvoj
Oplođeno jaje, tjelešce veliko tek stotinku centimetra, još uvijek nije ljudsko biće. Ono je samo skup uputa koji pluta u utrobi majke. U okrugloj jezgri nalazi se otprilike 250 000 parova gena, od kojih 50 000 upravlja sintezom proteina, a ostatak regulira stupanj razvoja. Nakon što jaje prodre unutar bogato prokrvljenih zidova maternice, ono se počinje dijeliti. Rastuća masa stanica kćeri savija se i nabire u grebene, petlje i slojeve. A onda se, poput kakva čarobnog kaleidoskopa, pretvara u fetus, preciznu konfiguraciju krvnih žila, živaca i drugih složenih tkiva. Svakom pojedinačnom diobom i premještanjem stanica upravlja struja kemijskih informacija koja teče od gena ka proteinima, mastima i ugljikohidratima, tvarima koje čine te stanice. I tako je u devet mjeseci stvoreno ljudsko biće. Gledajući funkcionalno, to je samo probavna cijev okružena slojem mišića i kože. Dijelovi te tvorbe neprekidno se hrane krvlju koja prolazi zatvorenim krvnim žilama zahvaljujući ritmičkom pumpanju tek razvijenog srca. Te ograničene tjelesne aktivnosti koordinira složena međuigra hormona i živaca. Reproduktivni organi su još uspavani; oni čekaju precizne hormonske signale koji će godinama kasnije potaknuti drugu i posljednju fazu razvoja i pozvati organizam na izvršenje njegova konačnog biološkog zadatka. Na vrhu čitave te hijerarhije nalazi se mozak. On teži tek 45 dag, a sačinjen je od debelog sloja kremastog tkiva. Njegova fina struktura predstavlja najsloženiji mehanizam koji se ikada pojavio na našem planetu. Sastoji se od deset milijardi neuro-
64 Razvoj na, staničnih jedinica, od kojih je svaka povezana sa stotinama ili čak tisućama drugih. Mnogobrojna živčana vlakna protežu se kroz leđnu moždinu gdje se spajaju s drugim stanicama koje prenose ili primaju informacije od različitih organa. Centralni živčani sustav, koji uključuje mozak i leđnu moždinu, prima električne impulse od gotovo milijun osjetnih elemenata, od štapića mrežnice do tjelešaca u koži osjetljivih na opip. Novorođeno dijete je tako „premreženo” na zapanjujuće precizan način. Tisuće živčanih stanica koje upravljaju pokretima očiju, protežu se od očnog mišićja do refleksnih centara između oka i mozga, dok su složeniji mehanizmi smješteni u centru za vid u čeonom režnju, i drugim centrima unutar moždane kore. Dijete sluša i zvukovi raznih frekvencija aktiviraju posebne skupine receptora u unutarnjem uhu, koji prenose informaciju odgovarajućoj skupini živčanih stanica više razine unutar mozga. Signali putuju prema unutra, kao da kakva klavijatura stvara melodije u unutarnjem uhu, a onda ih uz pomoć nove dijatonske ljestvice nosi do usputne postaje u stražnjem mozgu, potom do donjih kolikula srednjeg mozga i medijalnih genikulatnih tijela prednjeg mozga i konačno do slušnog dijela moždane kore, smještenog u čeonom dijelu kore, gdje na neki čudovit način um „čuje” određeni zvuk. Ovaj čudesni robot dolazi na svijet okružen skrbi svojih roditelja. On će svoje nagomilano iskustvo vrlo skoro pretvoriti u neovisno razmišljanje i osjećaj individualnosti. Uslijedit će i temeljne sastavnice društvenog ponašanja - jezik, traženje partnera, bijes, povreda ega, ljubav, lojalnost prema grupi i sve ostale osobine tipične za ljudsku vrstu. Ali do koje će mjere neuronska mreža, neumoljivo određena genima, uistinu odrediti smjer i oblik društvenog ponašanja? Možda je evolucija stvorila takav jedan dijagram samo da posluži kao adaptivni okvir za sve oblike društvenog života. To je, dakle, referentni okvir koji nam pokazuje kakve su stvarne dimenzije empirijskog problema ljudskog ponašanja može se ovako oslikati: 250 tisuća gena, 10 milijardi neurona i bezbrojne varijacije društvenih sustava. U prethodnom sam poglavlju ljudsku vrstu usporedio s društvenim životinjama da bih pokazao u kojoj mjeri nasljeđe ograničava oblike ljudskog ponašanja. Naše ponašanje je očito
65 Razvoj povezano s osobinama ostalih sisavaca. Ali, postavlja se pitanje koliki je konačni doseg naših potencijala. Možemo li dosegnuti ili čak nadići granice koje je priroda odredila sisavcima? Odgovor je moguće pronaći uz pomoć proučavanja individualnog razvoja s posebnim osvrtom na genetički determinizam. I tako smo došli do ključnog izraza - genetički determinizam. Cjelokupan odnos između biologije i društvenih znanosti ovisi o njegovoj interpretaciji. Onima koji spremno odbacuju pretpostavke sociobiologije, taj izraz priziva sliku stvorenja sličnog kukcu, ograničenog nepromjenjivim osobinama, kojim upravlja skup gena. Takvom konceptu savršeno odgovara život nekog komarca. Kada krilati odrasli kukac izmigolji iz kukuljice, on ima na raspolaganju tek nekoliko dana da izvede seriju složenih manevara kojima je konačna svrha polaganje oplođenih jaja u vodu. Mužjaci i ženke se spremno bacaju na posao. Zuj krila ženke, zvuk tako iritantan ljudskom uhu, za mužjaka je prava ljubavna pjesma. Bez ikakva prethodnog iskustva on leti ka izvoru zvuka. Frekvencija lepeta krila ženke komarca iznosi oko 450-600 herca. Znanstvenici su u laboratoriju uspjeli proizvesti isti učinak koristeći se glazbenom viljuškom. Kad bi viljušku prekrili slojem sira, neki naročito uzbuđeni mužjaci pokušali su izvesti i čin parenja. Ženke ne smiju biti toliko nepromišljene, ali i epizode njihova života slijede kruti red koji određuju geni. One nalaze ljude ili druge sisavce zahvaljujući toplini svojih žrtava ili slijedeći miris mliječne kiseline koju isparava njihova koža. Slijećući na kožu, ženke je probijaju dvama mikroskopski tankim žalcima. Oštrice koje prolaze kroz slojeve kože traže krvne žile kao što bušilice traže naftu na naftnim poljima. Ponekad uspiju pronaći žilu, ponekad ne. Ženke barem jedne vrste komarca prepoznaju krv po okusu kemijskog spoja zvanog adenozin difosfat (ADP) koji se nalazi u crvenim krvnim zrncima. Jedina važna značajka koja izdvaja ADP od ostalih sastojaka krvi je njegova laka razlučivost. Postoje i drugi „znakovni stimulansi” važni za život komarca, kao što su oni koji ih vode ka odgovarajućim vodenim površinama ili lokvama u koje mogu položiti jaja. Komarac je neka vrsta automata. On i ne smije biti ništa drugo. U njegovoj malenoj glavi nalazi se samo oko stotinu tisuća neurona i svaki od njih daje svoj doprinos. Jedini način da komarac
66 Razvoj uspješno prođe svoj životni ciklus jest pomoću nagona, serije krutih i nepromjenjivih obrazaca ponašanja koje određuju geni i koji se strogo određenim slijedom odvijaju od rođenja do posljednjeg čina polaganja jaja. Kanali ljudskog mentalnog razvoja su, za razliku od onih kod komaraca, zaobilazni i promjenjivi. Umjesto da propisuju neku značajku, ljudski geni određuju stupanj mogućnosti da se razvije skup nekih značajki. Kod nekih kategorija ponašanja, takav skup je ograničen i značajke je moguće promijeniti tek uz naporne vježbe, ako i tada. U drugim slučajevima skupovi značajki su manje određeni i lakše je utjecati na njihove manifestacije. Jedan od primjera izražene genetičke predispozicije je preferencija lijeve, odnosno desne ruke. Kod svakog čovjeka takva je predispozicija jasno vidljiva. U suvremenom zapadnom društvu postoji određeni stupanj tolerancije i djeci se dopušta da slijede tu svoju genetičku osobinu. Nasuprot tome, tradicionalni kineski odgoj zahtijeva od djece isključivu upotrebu desne ruke pri jelu i pisanju. Ispitujući grupu tajvanske djece, Evelvn Lee Teng i suradnici otkrili su da, zahvaljujući odgoju, sva djeca koriste desnu ruku pri obavljanju ovih dviju aktivnosti, ali pri ostalim aktivnostima koje nisu podvrgnute odgojnim mjerama, one nisu utjecale na upotrebu preferirane ruke. U ovom slučaju, dakle, ponašanje određuju geni, ukoliko ono nije rezultat svjesne odluke i vježbe. Evoluciju mogućnosti možemo jasno predstaviti primjerom genskog poremećaja zvanog fenilketonurija (PKU), koja za posljedicu ima slaboumnost i popratne fiziološke simptome. Uzrok PKU-a je postojanje jednog jedinog para recesivnih gena između stotina tisuća drugih parova koji se nalaze na ljudskom kromosomu. Osobe koje su nosioci dvostrukog gena za PKU ne mogu koristiti važan prehrambeni element aminokiselinu fenilalanin. Kad je onemogućena razgradnja fenilalanina, tijelo počinje gomilati nepotrebne međuprodukte. Mokraća, pri dodiru sa zrakom, postaje tamna i zadobiva karakterističan mišji miris. Na svakih deset tisuća djece jedno se rađa s ovakvim poremećajem. Iako trovanje organizma prestaje u dobi od 4-6 mjeseci, posljedice, kao što su mentalna retardacija, ostaju trajne. Na sreću, ovakav se ishod može izbjeći pravodobnom dijagnozom i strogom di-
67 Razvoj jetom s niskim dozama fenilalanina. Međuodnos između gena i utjecaja okoline u slučaju PKU-a veoma je jednostavan i lako uočljiv. Dijete rođeno s dva gena PKU-a ima mogućnost normalnog razvoja ili zaostalosti, sa snažnom sklonošću toj drugoj mogućnosti. Ta se sklonost može preokrenuti jedino ako dođe do vrlo određene promjene okolnosti u ovom slučaju je to prehrana siromašna fenilalaninom. Ako, dakle, želimo predvidjeti s određenim stupnjem sigurnosti hoće li dijete razviti normalnu inteligenciju ili će uslijed PKU-a biti zaostalo, trebat ćemo poznavati i gene i okolinu. Rijetki su oblici ponašanja rezultat djelovanja jednog ili dvaju gena i malo ih je na koje je moguće utjecati tako lako kao na posljedice PKU-a. U slučaju ovog poremećaja radi se o grubom, konkretnom nedostatku, a ne o suptilnoj promjeni obrasca neke reakcije. Mnogo učestaliji oblik suodnosa između gena i okoline može se vidjeti kod shizofrenije, najčešćeg mentalnog oboljenja. Shizofrenija nije tek prekid ili poremećaj normalnog ponašanja. Neki psihijatri, kao što su Thomas Szasz i R. D. Laing, držali su da je to tek obična etiketa koju je društvo nalijepilo pojedincima drugačijeg ponašanja. Njihove teorije su se ipak pokazale pogrešnima. Istina je da shizofrenija izgleda kao besmislen skup čudnovatih reakcija; ona se manifestira kao kombinacija halucinacija, deluzija, neprikladnih emocionalnih reakcija, prisilnog ponavljanja pokreta bez vidljivog značenja ili kao ukočenost katatoničkog transa. Postoji bezbroj finih varijacija i liječnici su naučili da svaki bolesnik zahtijeva individualni tretman. Razdjelna linija između shizofreničara i zdravog čovjeka je vrlo nejasna. Bolesnici s blagim oblikom te bolesti prolaze neprimijećeni, dok su mnogi normalni ljudi neopravdano dijagnosticirani kao shizofreničari. Bez obzira na to, postoje tri oblika bolesti koja gotovo nepogrešivo upućuju na dijagnozu: paranoidni oblik kod kojeg bolesnik vjeruje da je okružen neprijateljima, špijunima i ubojicama, klaunska i razuzdana hebefrenija, i „zaleđena” katatonija. Iako mogućnost da „kliznemo” u shizofreniju postoji kod sviju nas, nema dvojbe da neke osobe nose jasno određene gene koji stvaraju jaku predispoziciju za ovu bolest. Usvojena djeca, čiji su biološki roditelji bili shizofreničari, često su i sama oboljela, u svakom slučaju češće od djece zdravih roditelja. Znanstvenik Sevmour Kety je zajedno s timom američkih i danskih psihologa pro-
68 Razvoj veo preciznu analizu stotina takvih slučajeva. Rezultati tog istraživanja jasno pokazuju da je sklonost ka razvoju shizofrenije najvećim dijelom ovisna o nasljednom čimbeniku. Dodatni dokaz su i podaci o raširenosti shizofrenije u drugim društvima. Istraživanja Jane Murphv pokazala su da Eskimi s obala Beringova mora, kao i članovi plemena Yoruba u Nigeriji, poznaju simptome koje mi označavamo kao shizofreniju. Takve pojedince i oni smatraju mentalno bolesnima. Njihovo stanje Eskimi nazivaju nuthkavihak, a Yorube were i takvi ljudi spadaju u česte pacijente plemenskih iscjelitelja. Postotak oboljelih od ove bolesti sličan je kao i u zapadnim društvima - on čini između 0,4 do 0,7 posto odrasle populacije. Shizofrenija se razvija na mnogo složeniji način nego PKU i drugi nasljedni oblici mentalne zaostalosti. Je li za nju zaslužan jedan ili više gena, nije poznato. Postoje određene fiziološke promjene kod takvih bolesnika i medicina će vjerojatno vrlo skoro pronaći vezu između tih poremećaja i mentalnih simptoma. Philip Seeman i Tvrone Lee su otkrili da neki dijelovi mozga shizofreničara sadrže dvostruko veći broj receptora za dopamin, tvar koja prenosi signale između živčanih stanica. Moguće je da ta nepravilnost čini mozak pretjerano osjetljivim na vlastite signale i stoga podložnim halucinacijama. To ne znači da nema istine u psihološkim teorijama o značajnom utjecaju okoline na razvoj sindroma. Postoji i nešto što se naziva tipičnim „shizofrenogenim” obiteljskim okolišem, takvim koji će vjerojatno potaknuti razvoj mentalne bolesti kod odrasle osobe. Osobine takvog okoliša su potpuni nedostatak međusobnog povjerenja, komunikacije, roditelji koji otvoreno pokazuju međusobni prezir dok pred djecu postavljaju nemoguće zahtjeve itd. Neki psihijatri smatraju da se u umu shizofreničara stvara neka vrsta „uvrnutog” opravdanja za stvaranje osobnog unutarnjeg svijeta kao bijega od neprijateljske okoline. I pored svega toga, ostaje činjenica o postojanju gena koji stvaraju predispoziciju za bolest. Pojedinci koji ih nose mogu razviti bolest čak i ako odrastaju okruženi podrškom zdrave obitelji. Možemo zaključiti da čak i u slučaju jednostavnih kategorija ponašanja čovjek nasljeđuje mogućnost da razvije neku osobinu, te pristranost učenju određene osobine među više mogućih. Znanstvenici
69 Razvoj koji su inače zastupali različite filozofije, kao što su bili Konrad Lorenz, Robert A. Hinde i B. F. Skinner, uvijek su naglašavali da ne postoji oštra granica između naslijeđenog i usvojenog. Pokazalo se da su potrebne nove deskriptivne tehnike koje će zamijeniti zastarjelu podjelu na prirodne i odgojne elemente. Jedan od najzanimljivijih takvih pokušaja temelji se na zamislima Conrada H. Waddingtona, velikog genetičara koji je umro 1975. godine. Waddington je razvoj živog bića prikazao kao krajolik koji se pruža od vrhova nekog brijega do obale. Razvoj neke osobine - boje očiju, Ijevorukosti, shizofrenije ili čega god - nalikuje kotrljanju kugle niz padinu. Svaka osobina presijeca različite dijelove te zemlje, svaka od njih slijedi putanju sastavljenu od grebena i usjeka. U slučaju boje očiju i početnog skupa gena koji određuje pigment šarenice, topografija je predstavljena jednim jedinim, dubokim kanalom. Kugla će se tu beziznimno kotrljati prema jednom odredištu - od trenutka prodiranja spermija u jaje, moguća je, dakle, samo jedna boja očiju. Razvojni „krajolik” nekog komarca, može se prikazati kao skup dubokih, ne naročito razgranatih usjeka, od onog koji zuj krila povezuje sa seksualnom privlačnošću do drugog koji je zadužen za automatsko sisanje krvi, pa do ostalih desetak koji simboliziraju nagonske reakcije tog kukca. Svaka od tih brazda tvori preciznu, neizmjenjivu seriju biokemijskih etapa koje vode od DNA oplođenog jaja do neuromuskularnih aktivnosti posredovanih komarčevim mozgom. Razvojna topografija ljudskog ponašanja je daleko šira i složenija, ali se još uvijek može nazvati topografijom. Na njoj se neke od brazda račvaju u dva ili tri nova pravca. Pojedinac tako može postati ljevak ili dešnjak. Ako ga genetička predispozicija ili rani fiziološki utjecaji vode ka Ijevorukosti, ta će brazda biti nešto dublja. Bez jačeg utjecaja okoline, kugla će se vjerojatno kotrljati tom putanjom. Ali ako dijete, zbog utjecaja okoline vježba desnu ruku, kugla će biti gurnuta u susjednu, pliću brazdu. Krajolik koji predstavlja shizofreniju još je daleko složenija mreža anastomozirajućih kanala, koje je teže slijediti pa je i putanja kugle statistički vrlo neizvjestan faktor. Krajolik o kojem govorimo samo je metafora, svakako neprikladna za opis većine složenih fenomena, ali ta metafora sažima temeljnu istinu o društvenom ponašanju čovjeka. Ako želimo u potpunosti
70 Razvoj shvatiti njegovo određenje, svaki oblik ponašanja moramo promatrati odvojeno, uz pokušaj da pratimo putanju koja vodi od gena do konačnog rezultata. Ovakva vrsta analize prikladnija je za neke oblike ponašanja a teže ju je primijeniti na neke druge. Izrazi lica kojima se pokazuju temeljne emocije kao što su strah, odbojnost, bijes, iznenađenje i sreća pokazuje osobine istovjetne kod svih ljudskih bića. Psiholog Paul Ekman načinio je niz fotografija koje prikazuju Amerikance pri izrazu ovih emocija. Nadalje, fotografirao je pripadnike plemena koji žive na razini kamenog doba dok pripovijedaju svoje priče i izražavaju iste emocije. Kada bi pripadniku jedne kulture pokazali fotografiju čovjeka iz druge kulture, on bi s lakoćom (više od 80 posto točnih odgovora) protumačio značenje izraza lica na slici. Irenaus Eibl-Eibesfeldt je, putujući po svijetu i proučavajući prastara plemena, kamerom snimio brojne primjere komunikacije gestama i izrazima lica. Kako bi što manje utjecao na njihovu prirodnost, koristio je i posebnu tehniku koja mu je omogućavala da ih snima iz različitih kutova. Eibl-Eibesfeldt je na taj način pribavio bogatu dokumentaciju komunikacijskih signala koji su prošireni u kulturama različitih stupnjeva razvoja. Jedan od manje poznatih primjera je podizanje obrva - signal koji se spontano koristi pri prijateljskom susretu. Još jedan primjer univerzalnih signala koji su utvrdili humani etolozi jest osmijeh, koji se može svrstati u gotovo zoološke nagone. Osmijeh se pojavljuje na licu djeteta u dobi od dva do četiri mjeseca života i kod roditelja potiče još snažnije osjećaje ljubavi i brižnosti. Zoološkom terminologijom, osmijeh je sredstvo socijalnog otpuštanja, urođen i relativno slabo varijabilan signal kojim se posreduju društveni odnosi. Antropolog Melvin J. Konner nedavno je dovršio studiju o osmijehu i drugim oblicima ponašanja djece kod !Kung Sana (naroda poznatog kao Bušmani) u pustinji Kalahari. Na početku proučavanja bio je spreman baš na sve, s obzirom da su djeca iz tog plemena rasla u drastično različitim okolnostima u odnosu na njihove zapadnjačke vršnjake. Majke ih donose na svijet bez ičije pomoći, bez anestetika; prvih nekoliko mjeseci života u neprekidnom su fizičkom kontaktu s majkom ili drugim ženama koje o njima skrbe; dok su budni održavaju ih u uspravnom položaju, a prve tri ili četiri godine
71 Razvoj života ta djeca sišu nekoliko puta na sat. Osim toga, njihovi roditelji ih na mnogo stroži način od Europljana ili Amerikanaca uče sjedenju, stajanju i hodanju. Pa ipak, njihov osmijeh je istovjetan osmijehu američke djece, pojavljuje se u istoj dobi i služi istoj svrsi. Još uvjerljiviji je dokaz da se gluha i gluhoslijepa djeca također osmjehuju bez obzira što ih na to ne potiče nijedan poznat psihološki čimbenik. Moguće je da neki posve jednostavni i automatski oblici ponašanja čine dio stanične građe ljudskog mozga i facijalnih živaca i da do reaktivne kontrakcije tih živaca dolazi za ranog postnatalnog razvoja uslijed nekih fizioloških poticaja. Sve to zahtijeva tek minimum učenja. U budućnosti će se vjerojatno otkriti postojanje mutacija koje utječu na oblik i jačinu tih neuromuskularnih aktivnosti. Njihovo identificiranje će predstavljati prvi prodor u genetiku ljudske komunikacije. Slike „razvojnog krajolika” koji smo spominjali s vremenom se mijenjaju jer učenje i kulturno okružje uvelike utječu na njegov izgled. Kad su u pitanju jezik, odijevanje i drugi o kulturi ovisni oblici ponašanja, krajolik je veoma razveden i sastoji se od brojnih usjeka i uzvisina. Pogledajmo samo primjer jezika i njegova razvoja. Postoje dokazi da je ljudski mozak prirodno „baždaren”, tj. da ima urođenu predispoziciju za određene jezične strukture. Noam Chomskv i još neki psiholingvisti tvrde da postojanje takve „dubinske gramatike” omogućava mnogo brže učenje jezika. Matematička simulacija pokazuje da period djetinjstva ne bi bio dovoljan za mehaničko usvajanje svih engleskih fraza. Mala djeca, za razliku od mladunčadi drugih primata, uključujući i čimpanze, posjeduju snažnu sklonost ka učenju jezika: ona tepaju, izmišljaju riječi, eksperimentiraju sa značenjima i uče gramatička pravila velikom brzinom i s predvidivim redoslijedom; ona stvaraju konstrukcije koje sliče rečenicama odraslih i u isto vrijeme se od njih razlikuju u nekim važnim detaljima. Specijalist za dječju psihologiju, Roger Brown, s pravom je njihove domete nazvao „prvim jezikom”. Ispitivanja jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca pokazala su da brzina razvoja jezičnih vještina donekle ovisi o genima. Tako je gornji sloj jezičnog polja unutar „razvojnog krajolika” relativno jednostavan prostor s dubokim kanalima, dok su niža područja koja predstavljaju složeni „drugi jezik”, jezik odraslih, ispresijecana mrežom kanala koji se račvaju u raznim pravcima. Vanjske manife-
72 Razvoj stacije jezika mijenjaju se s kulturnom evolucijom; one jesu velikim dijelom kulturna evolucija. I najmanji utjecaji odgoja i mode mogu mijenjati rječnik, naglasak i tempo jezika. Ali što u stvarnosti odgovara tim grebenima i kanalima? U nekim slučajevima kanale urezuju hormoni ili druge biokemijske tvorevine koje sudjeluju u izgradnji živčane stanice. Neki vrlo jednostavan spoj može djelovati na sklonost živčanog sustava ka određenoj vrsti reakcije. Jednako važna mogu biti i „pravila učenja”, stupnjevi i procedure koje se temelje na djelovanju posebnih skupina živčanih stanica zaduženih za procese učenja. Rašireno je mišljenje da je učenje univerzalan fenomen koji tek donekle varira od jedne do druge vrste organizma. Mnogi uvaženi psiholozi, a naročito B. F. Skinner i drugi bihevioristi, tvrdoglavo su ustrajali u mišljenju da je najveći dio ponašanja proizvod nekoliko elementarnih oblika učenja. Ako smjestimo životinje u jednostavno laboratorijsko okružje, gdje se stimulacije mogu s lakoćom kontrolirati, otkrit ćemo i univerzalne zakonitosti koje upravljaju učenjem. „Univerzalna topografija reaktivnog ponašanja nije važna”, napisao je Skinner 1938. godine, „jer je najveći dio reakcija uvjetovan. Predlažem da se dinamičke osobitosti reaktivnog ponašanja proučavaju kao jedan jedini refleks.” U svojoj utjecajnoj knjizi Beyond Freedom and Dignity, Skinner tvrdi da će otkrivanje tih zakonitosti pomoći ljudskim bićima da vode sretniji i bogatiji život. Kulturu će oblikovati najmudriji članovi društva, a djeca će se bezbolno uklopiti u nju. Radi se o snažnim idejama, sa zavodljivim presedanima unutar prirodnih znanosti, koje su doprinijele značajnom napretku proučavanja životinjskog i ljudskog ponašanja. Temeljna ideja filozofije biheviorizma, tvrdnja da ponašanje i um počivaju na potpuno materijalnim temeljima koji se mogu podvrgnuti eksperimentalnoj analizi, u svojoj je osnovi ispravna. I pored toga, njihove teze o jednostavnosti i svemoći učenja s vremenom su srušene. Umjesto njih nametnula se slika o postojanju mnogih specifičnih oblika učenja koji ne podliježu nekom univerzalnom zakonu, već su, moguće, posljedica prirodne selekcije. Potencijal za učenje svake pojedine vrste čini se u potpunosti programiran strukturom mozga, slijedom otpuštanja hormona i konačno, svojim genima. Svaka životinjska vrsta je „pripremljena”
73 Razvoj da prepozna i reagira na određene podražaje, zabranjeno joj je da nauči neke druge, dok je prema trećima neutralna. Srebrnasti galeb, primjerice, nagonski prepoznaje svoje tek izlegle ptiće, ali ne i svoja jaja, koja su jednako vidljiva. Tek okoćeno mače jedva puzi po trbuhu i potpuno je bespomoćno. Ipak, onih nekoliko oblika ponašanja koji su mu potrebni da bi preživjelo, ono uči veoma lako. Koristeći se tek njuhom, mače u vremenu kraćem od jednog dana nauči kako će dopuzati do mjesta gdje bi mogla biti njegova majka. Uz pomoć mirisa ili dodira ono pamti put koji vodi preko majčinog trbuha do njegove omiljene bradavice. Pri laboratorijskim eksperimentima, pokazalo se da mače može razlikovati jednu umjetnu sisu od druge zahvaljujući neznatnim razlikama u materijalu. Postoje i mnogo impresivniji primjeri. Jedna vrsta američke zebe svake godine seli iz svog stalnog staništa u Sjevernoj Americi u zimovalište u Južnoj Americi. Kao i mnoge druge američke vrste, ova ptica putuje noću. Već nakon napuštanja gnijezda mlade zebe su sposobne za orijentaciju uz pomoć određene zvjezdane konstelacije. One to uče automatski i velikom brzinom, a u isto su vrijeme potpuno nesposobne da nauče neku drugu konstelaciju. Kada se domaća kokoš izloži slabom električnom šoku usmjerenom u njezin kljun i popraćenom bljeskom svjetla dok pije vodu, ona će početi izbjegavati sličan vizualni podražaj, ali ako je podražaj bio auditivnog tipa, poput škljocanja, ona ga se neće kloniti. Posve je obrnuto ako se struja usmjeri u njezine noge. Ovakva simetrija se može činiti čudnom, ali radi se o jednostavnom zakonu preživljavanja kod životinja slabije razvijenog mozga. Kod kokoši se takva zakonitost može sažeti u formuli poput: od stvari koje se mogu vidjeti, nauči one koje se tiču glave, a od zvukova one koji se tiču nogu. I tako se neki od najkrućih oblika životinjskog nagona mogu temeljiti na čudnovatim formama „pripremljenog” učenja. Je li i ljudsko učenje na isti način unaprijed pripremljeno? Vjerojatno ne toliko mehanički kao što je to kod ptica i slijepih mačića. Ipak, i tu postoje ograničenja. Moramo priznati da postoje granice i u sposobnostima genija, kao i profesionalnih mnemoničara i da neki od nas ovladavaju mentalnim vještinama mnogo lakše od drugih. Još je važnija činjenica da djeca uče vještine i emocionalne reakcije slijedeći shemu
74 Razvoj koju je veoma teško promijeniti. Glasoviti stručnjak za razvojnu psihologiju Jean Piaget proveo je život izrađujući nacrte etapa intelektualnog razvoja djece, s ponekad iznenađujućim rezultatima. Čini se da um slijedi usporedne, ali čvrsto združene putanje u ovladavanju vještina kao što su svjesni pokreti, koncepti značenja i uzročnosti, prostora, vremena, oponašanja i igre. Sama koncepcija stvarnosti napreduje u pravilnim skokovima od stupnja dominacije refleksa, do razdoblja egocentričnog i potom socijalnog bića. Od jednostavnog napora da se pomakne neki predmet, aktivnost djeteta s vremenom se razvija u refleksiju o samom pokretu. Predmeti se u početku doživljavaju kao samostalni objekti, a kasnije kao članovi određene grupe koja se može označiti simbolom ili imenom. Piaget, po zanimanju biolog, gledao je na intelektualni razvoj kao na interakciju između genskog programa i okoline. Nije slučajnost da je ovu koncepciju nazvao „genetska epistemologija”, što znači studija nasljednog razvoja sposobnosti razumijevanja. U svojim je važnim knjigama Attachment i Separation John Bowlby opisao slične stupnjeve razvoja emocionalnih veza pomoću kojih dijete unutar razdoblja od nekoliko mjeseci uspijeva razviti složene socijalne odnose sa svojim najbližima. Lawrence Kohlberg je otkrio prilično precizan oblik piagetovskih stupnjeva u razvoju moralnih kodova, dok su psiholingvisti dokazali kako je vremenski raspored savladavanja jezika kod male djece toliko precizan i brz da ga je teško pripisati samo brzom memoriranju. Sagledamo li zajedno sva ta postignuća, stječe se dojam da je socijalni život previše složen da bismo njegov razvoj protumačili tek jednostavnim, linearnim modelom učenja. Ljudski um, dakle, nije tabula rasa, čista pločica po kojoj iskustvo ostavlja zakučaste tragove u obliku linija i točkica. On se mnogo točnije može opisati kao neovisni instrument za donošenje odluka, pažljivi skener okoline koji određenu vrstu izbora pretpostavlja nekoj drugoj, koji posjeduje urođenu sklonost ka jednom izboru i odbojnost prema drugom i koji potiče tijelo na neku aktivnost u skladu s programom čija fleksibilnost omogućuje stupnjevite i automatske promjene od djetinjstva do zrele dobi. Um, dakle, čini akumulacija starih odluka, sjećanje na njih, razmišljanje o budućim odlukama i ponovno iskustvo emocija koje su ih pobudile. Osobitosti u izboru odluka
75 Razvoj razlikuju jedno ljudsko biće od drugoga. I pored toga, pravila koja se moraju slijediti dovoljno su jasno određena da i pored svih individualnih razlika nije teško uočiti sličnosti nečega što možemo nazvati ljudskom prirodom. Znanosti je moguće makar u grubo procijeniti kolika je genetička uvjetovanost različitih oblika ponašanja. Studije jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca pokazale su da primarne mentalne sposobnosti, kao i one percepcijske i motoričke, gotovo u potpunosti ovise o genima, dok su crte ličnosti ponajmanje ovisne o njima. Ako se ovaj važan rezultat potvrdi i dodatnim istraživanjima, moći ćemo zaključiti da se sposobnosti potrebne za suočavanje s nepromjenjivim zahtjevima fizičkog okoliša razvijaju unutar krutih okvira, dok one koje predstavljaju brzu adaptaciju na društveni okoliš moraju biti fleksibilnije. Evolucijske hipoteze nam ukazuju i na druge vrste važnih korelacija. Najmanje racionalan, ali važan proces donošenja odluka zahtijeva i veliko ulaganje emocija. U skladu s tim biolozi ovako tumače odnose među jedinkama: mentalni razvoj se sastoji od pojedinačnih koraka koji se moraju poduzeti brzo i na automatski način da bi omogućili preživljavanje i reprodukciju. S obzirom da sposobnost racionalne kalkulacije mozga ima svoje granice, dio izvršenja zadatka ovisi o finim nijansama užitka i boli koje posreduju limbički i drugi niži centri mozga. Kao primjer ponašanja na koje direktno utječu geni, može nam poslužiti upravo nesvjesno, emocionalno učenje. Pogledajmo primjer fobija. Kao i drugi primjeri iz područja „životinjskog” učenja, fobije potječu iz djetinjstva, duboko su iracionalne i veoma se teško liječe. Značajno je što većinu fobija izazivaju zmije, pauci, štakori, visina, zatvoreni prostor i drugi elementi koji su u našem prastarom okolišu predstavljali potencijalnu opasnost. I doista, rijetke su fobije od modernih izuma kao što su noževi, pištolji i električni aparati. U ranom periodu ljudske povijesti, fobije su mogle predstavljati dodatnu rezervu opreznosti potrebne za preživljavanje: svakako je bolje ustuknuti pred provalijom paraliziran od straha, nego rastreseno preći preko njezina ruba. Tabu incesta je drugi primjer tzv. učenja udesavanjem. Kao što su istaknuli antropolozi Lionel Tiger i Robin Fox, taj tabu se može ozna-
76 Razvoj čiti samo kao dio općeg pravila o sprečavanju mijenjanja određenih veza. Ako dvije jedinke stvore čvrstu međusobnu vezu određenog tipa, stvara se emocionalna blokada za stvaranje neke druge vrste veze među njima. Profesori i studenti prilično teško postaju kolege čak i ako studenti jednog dana nadmaše svoje mentore; majke i kćeri teško mijenjaju osnovni ton njihova odnosa. Tabu incesta je, kako se čini, univerzalan u svijetu ljudske kulture, jer očevi i kćeri, majke i sinovi, braća i sestre doživljavaju svoj prvotni odnos kao isključiv. Ljudima je, dakle, otežano učenje zabranjenih veza. Nasuprot tome, ljudi su pripremljeni naučiti one odnose koji su genetički najkorisniji. Proces seksualnog sparivanja uvelike se razlikuje među kulturama, ali je uvijek povezan s jakim emocijama. U kulturama s romantičnom tradicijom, privlačnost može nastupiti brzo i snažno, stvarajući osjećaj ljubavi neovisan o seksu, iskustvo koje zauvijek mijenja život adolescenta. Opis ovog dijela humane etologije najbolje prikazuje profinjena sposobnost pjesnika, kao što možemo vidjeti u primjeru koji nam je podario James Joyce: Djevojka stajaše pred njim gledajući u more. Izgledalo je da je nekom čarolijom poprimila lik čudne i prelijepe morske ptice. Njezine duge, vitke, obnažene noge bijahu nježne poput ždralovih i posve čiste osim na mjestu gdje je smaragdni dodir alge ostavio trag poput pečata na koži... Duga joj svijetla kosa bijaše kao u kakve djevojčice; i kao u djevojčice njeno lice bijaše dotaknuto čudom smrtne ljepote... Kada je osjetila njegovu nazočnost i pogled prepun obožavanja, okrenula se i prihvatila taj patnički pogled, bez stida i bez pohote... Njena je slika unišla zauvijek u njegovu dušu i nikakva riječ nije narušila tišinu te ekstaze. (Portret umjetnika u mladosti, prev. Leo Držić) Urođene predispozicije za učenje možemo potražiti i u drugim važnim područjima života, dijelovima životnog ciklusa povezanim s jakim emocijama. Ljudi su skloni kreiranju „pragova” preko kojih na ritualan način prelaze iz jedne faze u drugu. Kulture su tako stvorile obrede zrelosti - inicijaciju, vjenčanje, potvrdu, inauguraciju - u oblicima koji ukazuju na skrivene biološke pramotive. U svim periodima života očituje se jaka sklonost ka stvaranju dihotomija, odvajanju lju-
77 Razvoj di u dvije strogo odijeljene kategorije. Čini se da se najugodnije osjećamo kada čovječanstvo svrstamo u članove i nečlanove, srodnike i nesrodnike, prijatelje i dušmane. Erik Erikson je napisao da su ljudi posvuda skloni tzv. pseudospecijaciji, redukciji svake strane grupe na status inferiorne vrste, gotovo nehumane skupine koju je moguće poniziti bez ikakve grižnje savjesti. Čak i dobronamjerni pripadnici naroda San iz pustinje Kalahari nazivaju sami sebe !Kung - što znači ljudska bića. Ovakve i mnoge druge opće ljudske predispozicije otkrivaju svoj smisao ako ih se promatra unutar mehanizama za napredak vrste. Kao što je čarobna proljetna pjesma mužjaka ptice pjevice sredstvo za obranu teritorija i upozorenje na moguću agresiju, i ove osobine posjeduju estetiku čije pravo, prozaično značenje leži onkraj našeg svjesnog poimanja.
4. Emergencija
Ako je biologija sudbina, kao što reče Freud, što je sa slobodom volje? Zavodljiva je misao o duši koja počiva negdje u mozgu, o duši koja djeluje slobodno, vodeći računa o tjelesnim iskustvima, ali slijedeći neke neovisne staze, razmišljajući, planirajući i pokrećući poluge neuromotoričkog stroja. Veliki paradoks koji je zaokupljao pozornost najmudrijih filozofa i psihologa sviju epoha, onaj o determinizmu i slobodi volje, može se izraziti i posve biološkim terminima: ako su naši geni nasljedni, a okolina tek slijed fizičkih okolnosti postavljenih prije našeg rođenja, kako ikakva može neovisno djelovati unutar mozga? Sama ta sila stvorena je međudjelovanjem gena i okoline pa se čini da je naša sloboda tek obična iluzija. Može biti da je baš tako. Teoriju o predvidivosti nekih događaja na složenijoj razini od one atomske, moguće je i filozofski obraniti. Moguće je predvidjeti budućnost nekih stvari i to koristeći inteligenciju i samu stvorenu na materijalnoj osnovi, uz napomenu da je takvo predviđanje moguće tek unutar konceptualnog svijeta inteligencije koja promatra. Sloboda volje postoji ondje gdje je moguće odabrati, odlučiti - bez obzira koliko te odluke bile determinirane. Uzmimo kao primjer bacanje novčića u zrak i razmislimo o stupnju slobode koji postoji unutar tog čina. Na prvi pogled čini se da je teško zamisliti događaj s manjim stupnjem predodređenosti; radi se, štoviše, o školskom primjeru slučajnog ishoda. Zamislimo sada da imamo na raspolaganju svu znanstvenu aparaturu potrebnu za proučavanje ba-
80 Emergencija canja novčića. Što bismo mogli napraviti? Izmjerili bismo fizičke osobine novčića do u mikron, analizirali fiziologiju mišića i palca čovjeka koji će novčić zavrtjeti, zatim bismo ispitali zračne struje u prostoriji, mikrotopografiju i otpor materijala podloge itd. U trenutku akcije, svi ovi podaci, zajedno s podacima o trenutačnoj snazi i kutu vrtnje bili bi pohranjeni u računalo. Prije nego što bi se novčić nekoliko puta okrenuo oko svoje osi, računalo bi izbacilo podatak o vjerojatnom broju okreta i strani na koju će pasti. Tako bismo dobili odgovor na pitanje - pismo ili glava? Metoda, naravno, nije savršena i poneka inicijalna pogreška može dovesti i do pogrešnog rezultata. Svejedno, serija takvih pokusa pokazat će da je računalo mnogo pouzdanije od pogađanja naslijepo. Čini se da je moguće, barem do određene mjere, predvidjeti budućnost novčića. Zgodna vježba, reći će netko, ali ne posve prikladna, jer novčić nema mozak. I ovu primjedbu možemo relativizirati ako se poslužimo akterima čija je složenost manja od ljudske, ali veća od one običnog novčića. Neka naš slobodno lebdeći objekt bude neki kukac, na primjer pčela. Pčela ima sposobnost pamćenja iako može razmišljati na veoma ograničen način. Za svoga kratkog života - umrijet će u starosti od pedeset dana - naučit će razlikovati doba dana, smještaj svoje košnice, miris svojih posestrima iz iste košnice, kao i lokaciju i kvalitetu pet livada za pašu. Na pljesak istraživačevih dlanova ona će reagirati žustro i nepredvidivo. Neupućenom promatraču se čini da ova pčela djeluje posve slobodno. Ipak, ako upotrijebimo sva naša saznanja o predmetima njene veličine, o živčanom sustavu kukaca, osobitostima ponašanja obične pčele, i ako iskoristimo najnapredniju kompjutorsku tehnologiju, moći ćemo predvidjeti putanju leta naše pčele s izvjesnošću mnogo većom od pukog nagađanja. Promatrači koji će iščitati kompjutorsko izvješće, steći će dojam da je budućnost pčele u određenoj mjeri determinirana. Ali u svojem „umu”, pčela, koja nema pojma o tim ljudskim saznanjima, uvijek će biti stvorenje sa slobodom volje. Kad kao ljudska bića razmišljamo o svom centralnom živčanom sustavu, na početku se čini da se nalazimo u istom položaju kao i pčele. Iako je ljudsko ponašanje neizmjerno složenije i raznolikije, i ono se može odrediti. Na naše mogućnosti bitno djeluju genetička ogra-
81 Emergencija ničenja, kao i nevelik broj vrsta okoliša u kojima čovjek može živjeti. Ipak, tek bismo uz nezamislivo naprednu tehnologiju mogli očekivati postignuća poput kratkotrajnog predviđanja nekih oblika ljudskog ponašanja, a takva razina napretka možda posve nadilazi naše mogućnosti. Postoje stotine tisuća varijabli koje bi valjalo uzeti u obzir, a najmanje bi odstupanje u točnosti samo jedne od njih moglo promijeniti qelokupni rezultat. Nadalje, ovdje bi se Heisenbergovo načelo neodređenosti iz područja subatomske fizike, moglo primijeniti u širim razmjerima: što pomnije istraživač ispituje ponašanje, to se ono pod utjecajem promatranja više mijenja, a samo njegovo značenje više ovisi o vrsti promatranja. Volja i sudbina promatrača povezane su s voljom i sudbinom promatranog. Tek bi krajnje sofisticirane naprave za promatranje, koje bi mogle zabilježiti ogroman broj unutarnjih neuralnih procesa, i to simultano i s veće udaljenosti, mogle reducirati štetne interakcije do neke dopuštene razine. I tako bi zbog matematičke neodredivosti i načela neodređenosti mogli gotovo izvesti jedan od zakona prirode: nijedan živčani sustav ne može usvojiti dovoljno znanja da bi sa sigurnošću i detaljno predvidio budućnost drugog inteligentnog sustava, niti mu je moguće posjedovati toliki stupanj samospoznaje da bi predvidio svoju budućnost, zauzdao sudbinu, i na taj način, eliminirao slobodu volje. Velika poteškoća u predviđanju složenih aktivnosti leži u transformaciji pomoću koje sirovi podražaji i podaci dopiru do dubina ljudskog mozga. Vidni opažaj, primjerice, počinje svoj put kada blistava svjetlosna energija pokrene otprilike stotinu milijuna stanica svjetlosnih receptora koje se nalaze u mrežnici. Svaka stanica registrira razinu svjetlosti (boju) koja dolazi do nje, i to u svakom pojedinom trenutku; slika koja tako prolazi kroz leće je zapravo uzorak električnih signala kao kod televizijskih kamera. Iza mrežnice nalazi se oko milijun ganglija koji primaju signale i obrađuju ih u obliku apstrakcije. Svaka stanica prima informacije od kružne skupine primarnih receptora u mrežnici. Kada dovoljno jak kontrast svijetlo-tamno razdijeli mrežničnu skupinu, aktivira se ganglijska stanica. Ova informacija potom prelazi u zatiljni dio moždane kore gdje je „prevode” posebne živčane stanice. Svaku od tih stanica sa svoje strane pokreće grupa ganglijskih stanica. Do električne aktivnosti dolazi ako oblik praž-
82 Emergencija njenja ganglijskih stanica odražava linije koje ukazuju na jedan od tri moguća smjera: vodoravni, okomiti ili kosi. Druge stanice npr. reagiraju na krajeve ravnih linija ili na kutove. Zahvaljujući ovom načinu šifriranja i apstrakcije, um može primiti sve spomenute informacije, dolazile one izvana ili iznutra. Svijest se sastoji od neizmjernog broja simultanih, usklađenih procesa, simboličkih prikaza koje omogućavaju živčane stanice neokorteksa. Ako svijest promatramo kao djelovanje organskog stroja, to nipošto ne znači da je podcjenjujemo. Prisjetimo se predivne usporedbe sir Charlesa Sherringtona koji reče da je mozak poput „začarana tkalačkog stana gdje milijuni uzbibanih čunaca tkaju krhki uzorak”. S obzirom da um stvara realnost zahvaljujući sposobnosti apstrakcije čulnih podražaja, posve je moguće da stvori i privid stvarnosti pomoću sjećanja i mašte. Mozak izmišlja priče i premješta zamišljene i doživljene događaje duž linije vremena: uništava neprijatelje, stvara oruđe iz blokova stijena, grli svoju ljubav i s lakoćom putuje kraljevstvima mita i savršenosti. Naše Ja je glavni glumac ove neuralne drame. Emocionalni centri nižeg mozga programirani su da povlače lutkarove konce naročito pažljivo u trenutku kada Ja stupi na scenu. No ako prihvatimo da su naše najdublje emocije vezane za nas same, možemo li ovu brigu za najdublji dio našeg bića - za dušu - opisati mehaničkom terminologijom? Najveći misterij neurobiologije nije ljubav prema sebi niti snovi o besmrtnosti, već tajna namjere. Sto je prvi pokretač, tkalac koji vodi tkalačke čunke? Prejednostavan neurološki pristup može nas dovesti do modela mozga u obliku ruske babuške: kao što otvaramo jednu figuru da bismo unutar nje našli manju, i tako do posljednje nakon koje nema više ničeg, tako bi i naše istraživanje moglo proniknuti u jedan neuronski krug nakon drugog sve do razine pojedinačnog neurona. Ako odemo u drugu krajnost, otvara se područje vitalističke metafizike, koja barata kategorijama potpuno nevezanima s neuronima i bilo kakvim fizičkim jedinicama. Kompromisno rješenje moglo bi se naći prihvaćanjem jednog termina kognitivne psihologije - sheme ili planovi. Shema u ovom kontekstu znači određenu konfiguraciju unutar mozga, koja može biti urođena ili formirana učenjem, i koja odgovora „inputu” neke živča-
83 Emergencija ne stanice. Suprotstavljanje stvarnog i očekivanog obrasca može donijeti različite rezultate. Shema tako može pridonijeti formiranju mentalne sklonosti ka izdvajanju određenih detalja. Takve detalje jedinka primjećuje jasnije od drugih; njena svijest posvećuje pažnju određenim dijelovima okoliša i sklonija je donošenju određenih odluka. Ova sklonost može pomoći da se nadoknade informacije koje nedostaju, one koje se trenutačno ne mogu percipirati. Možemo zaključiti da na ovaj način struktura, „geštalt” nekog objekta - činjenica da ga se prepoznaje kao trg, drvo ili nešto drugo - nastaje zahvaljujući taksonomskoj moći sheme. Tako na primjer, kontekst pomaže koordinaciji pokreta čitavog tijela stvaranjem svijesti i automatske kontrole njegovih pokretnih dijelova. Povezanost ulaznih podataka dobivenih iz osjetila, i konteksta u kojem su dobivena, može se u svoj svojoj dramatičnosti vidjeti kad se dio tijela, npr. ruka, imobilizirana zbog ozljede, ponovno počinje koristiti. Glasoviti neurolog Oliver Sacks, opisao je svoje prve korake nakon liječenja ranjene noge: Osjećao sam se kao da sam bačen u percepcijski delirij; kao da se nalazim usred neobuzdane provale slika i predodžbi koje nikada prije nisam iskusio. U jednom trenutku mi se činilo da su moja noga i tlo ispod nje beskrajno udaljeni, da bi se odmah potom našli ispod moga nosa. Osjećao sam kako se noga na bizaran način uvrće na razne strane. Ovakve podivljale percepcije (ili percepcijske hipoteze) izmjenjivale su se svakih par sekundi, na posve nevoljan i nepredvidiv način. S vremenom su se njihova nepredvidivost i žestina smanjile, da bih naposljetku, nakon nekih pet minuta i tisuće takvih bljeskova, doživio moju nogu na uobičajen način. U tom trenutku noga je doista postala moja i stvarna, i ja sam konačno mogao hodati. Veoma je značajno da ove sheme u mozgu mogu poslužiti kao fizički temelj volje, što znači da organizam u svom fizičkom djelovanju može slijediti formu reaktivne petlje: slijed poruka kreće iz osjetnih organa do shema u mozgu, vraća se u osjetne organe i tako redom, sve dok se sheme ne „uvjere” da je djelovanje posve ispravno. Um može biti prava republika takvih shema, koji su programirani za međusobno nadmetanje u kontroli centara za odlučivanje. Nji-
84 Emergencija hova moć raste i opada kao posljedica važnosti određene fiziološke potrebe organizma signalizirane preko moždanog debla i srednjeg mozga. Sama volja je možda rezultat ovog nadmetanja i ne treba joj pomoć „malog čovjeka” niti bilo kakvog vanjskog čimbenika. Nema, dakako, čvrstih dokaza da mozak djeluje upravo na ovakav način. Za sada možemo ustanoviti da postoje temeljni mehanizmi; tako na primjer reaktivna petlja kontrolira veći dio naših automatskih reakcija. Posve je moguće da volja duša, ako tako želite - proizlazi iz evolucije fizioloških mehanizama, koji su, naravno, daleko složeniji od ičega na našem planetu. Slijedom toga, čini se da se paradoks determinizma može razriješiti ne samo u teoriji, već se može svesti na običan empirijski problem iz područja fizike i biologije. Valja ipak naglasiti da, čak uz pretpostavku o mehanicističkoj prirodi uma, vjerojatno ne postoji inteligencija koja bi mogla s preciznošću predvidjeti djelovanje nekog ljudskog bića, kako je to, barem do određene mjere, moguće učiniti kad se radi o obrtaju novčića ili letu pčele. Ljudski um je previše složena struktura, a utjecaj socijalnih odnosa na odluke previše zamršen i raznolik, da bi čovjek mogao detaljnije predvidjeti nečije ponašanje. U temeljnom smislu, vi i ja ostajemo i dalje bića koja raspolažu slobodom volje. Pa ipak, ljudsko ponašanje se može predvidjeti na drugačiji, manje precizan način. Ako se uzmu nešto šire kategorije ponašanja, moguća su i prilično precizna predviđanja. Novčić će se vrlo vjerojatno vrtjeti na svom rubu, a neće na njemu mirno stajati; pčela će letjeti u uspravnom položaju, a čovjek će govoriti i ponašati se na način tipičan za njegovu vrstu. Štoviše, moguće je odrediti i statističke osobitosti populacije. U slučaju novčića, nije potrebno računalo i slična sredstva da napravimo precizan statistički proračun; njegovim kretanjem upravljaju fizikalni zakoni koje je lako ispisati na poleđini omotnice. Te matematičke formule predstavljaju bogat izvor korisnih informacija. Sto se tiče pčela, entomolozi su izradili detaljne opise i sheme pčelinjeg leta prema cvjetovima. Oni unaprijed poznaju statističke osobitosti „treskajućeg plesa” koji pčele izvode pred svojim sestrama da bi opisale lokaciju ispaše. Znanstvenici su čak uspjeli izračunati vrijeme i učestalost pogrešaka koje pčele pritom mogu počiniti.
85 Emergencija Uz dostatno poznavanje ljudske prirode, povijesti ljudskih društava i fizičkog okoliša, moguće je u određenoj mjeri statistički predvidjeti i način ponašanja čovjeka. Genetičke odrednice svakako sužavaju mogućnosti daljeg razvoja ljudske kulture i nema preciznog načina da odredimo koliko će ona napredovati. Moguće je, ipak, pomnije proučiti prošlost toga puta, i uz nešto vještine i sreće, pretpostaviti vjerojatan smjer te evolucije. Važan dio takve analize činit će poznavanje psihologije pojedinca. Unatoč postojanju impozantne holističke tradicije za koju su zaslužni velikani poput Durkheima u sociologiji i Radcliffe-Browna u antropologiji, kulture nisu superorganizmi koji se razvijaju po vlastitoj dinamici. Prije će biti da su kulturalne promjene statistički produkt pojedinačnih reakcija velikog broja pojedinaca koji se u svom socijalnom okružju snalaze kako najbolje znaju. Ako društva promatramo kao populacije, moći ćemo lakše definirati odnos između kulture i nasljeđa. Društvena evolucija čovjeka kreće se dvostrukim putem: kulturalnim i biološkim. I dok je kulturalna evolucija lamarkovskog tipa i veoma brza, biološka evolucija je darvinovska i obično veoma spora. Lamarkovska evolucija se temelji na usvajanju osobina, na prijenosu osobina koje potomstvo usvaja za života roditelja. Kad je francuski biolog Jean Baptiste de Lamarck iznio svoju teoriju 1809. godine, čvrsto je vjerovao da se biološka evolucija odvijala upravo na ovakav način. Kada žirafe, tvrdio je Lamarck, istežu svoje vratove da dosegnu grane visokih stabala, njihovi mladi nasljeđuju takve vratove bez sličnog napora; kada rode protežu noge da bi osušile trbuh, njihovo potomstvo automatski nasljeđuje duge noge. Lamarkizam je potpuno odbačen kao temelj biološke evolucije, ali se može prihvatiti u kontekstu kulturne evolucije. Charles Darwin je 1859. godine bio prvi znanstvenik koji je na uvjerljiv način iznio teoriju evolucije, po kojoj prirodna selekcija modificira čitave populacije. Jedinke unutar neke populacije međusobno se razlikuju po genetičkoj strukturi i, u skladu s time, po sposobnosti preživljavanja i reprodukcije. Oni najuspješniji prenose najviše genskog materijala, a kao rezultat, naredne generacije najviše sliče na takve jedinke. Po teoriji prirodne selekcije, žirafe se me-
86 Emergencija dusobno razlikuju po dužini vrata. One koje imaju najduže vratove, lakše dolaze do hrane i stvaraju potomstvo s dužim vratom; kao posljedica toga prosječna dužina vrata kod žirafa raste s novim generacijama. Ako pored toga dođe do poneke genske mutacije koja utječe na dužinu vrata, može se reći da proces evolucije može beskonačno dugo trajati. Darvinizam je postao najvažnija teorija biološke evolucije svih vrsta, uključujući i čovjeka. S obzirom da se radi o procesu mnogo sporijem od evolucije lamarkovskog tipa, kulturalne promjene uglavnom zasjenjuju biološku evoluciju. Ipak, razlika između njih ne može postati prevelika, jer će na kraju društveni okoliš koji je kulturna evolucija stvorila, pratiti i zakonitosti biološke evolucije. Pojedinci suicidnog ili destruktivnog ponašanja ostavit će za sobom manje genskog materijala od onih koji nisu skloni takvom ponašanju. Društva koja propadaju jer njihovi pripadnici stvaraju slabije kulture zamijenit će ona bolje opremljena za preživljavanje. Ja se ne bih usudio trenutačna zbivanja u društvu pripisati genetičkim razlikama, ali valja barem ustvrditi sljedeće: postoje granice, možda i bliže djelovanju suvremenog društva nego što se usuđujemo pomisliti, onkraj kojih biološka evolucija počinje povlačiti kulturalnu evoluciju ka sebi. Štoviše, valja očekivati da će ljudi pokazati otpor ukoliko se ova dva evolucijska pravca odveć odvoje. Negdje u našem umu, kako tvrdi Lionel Trilling u svojoj knjizi Beyond Culture, „nalazi se tvrda, neslomljiva jezgra biološke nužnosti i biološkog smisla, jezgra koju kultura ne može doseći, i koja zadržava pravo da, prije ili kasnije, prosudi kulturu, opre joj se i konačno je promijeni”. Takvu biološku tvrdokornost moguće je ilustrirati primjerom institucije ropstva. Orlando Patterson, sociolog s harvardskog sveučilišta, izradio je sistematsku studiju robovlasničkih društava u cijeloj povijesti. Pokazalo se da je takva institucija uvijek prolazila sličan životni ciklus, na kraju kojega su naročite okolnosti, posljedica prirode ove pojave ali i naročitih kvaliteta ljudske prirode, dovele do njenog ukidanja. Robovlasnička epoha započinje kad se proizvodnja dobara, zbog rata, imperijalističkog širenja, ili mijenjanja glavne poljoprivredne kulture, premjesti u udaljena područja. Posljedica takvog procesa je
87 Emergencija migracija siromašnih seljaka u gradove ili nove kolonije. U imperijalnom centru zemlja i ostali kapital sve više postaju monopol bogatih, uz sve veći nedostatak radne snage. Teritorijalna ekspanzija donosi privremeno rješenje toga problema zahvaljujući porobljavanju osvojenih naroda. Kad bi nova kultura uistinu uspjela oblikovati ljudska bića i kad bi se ona ponašala poput crvenih mrava Polyergus koji automatski prihvaćaju ropski status, robovlasnička bi društva vjerojatno postala trajni oblik društvenog uređenja. Ipak, osobine koje prepoznajemo kao tipične za sisavce i, dakako, za ljude, čine takav ishod nemogućim. Radnička klasa u gradovima s vremenom se sve više udaljava od sredstava proizvodnje, doživljavajući fizički rad kao simbol niskog socijalnog statusa. Robovi, osim toga, pokušavaju očuvati obiteljske i etničke veze i tako skrpati ostatke svojih starih kultura. Kada u tome uspiju, oni mijenjaju svoju početnu, slugansku poziciju. Onamo, pak, gdje nedostaje samosvijesti, opada i reprodukcija pa je potrebno uvoziti novu generaciju robova. Snažna fluktuacija ovakvoga tipa ima poguban efekt na kulturu kako robova tako i gospodara. Robovlasnici sve češće izbivaju i borave u centrima vlastite kulture, a kontrolu preuzimaju nadglednici. Nedjelotvornost, brutalnost, otpor i sabotaže sve više uzimaju maha i sustav se počinje urušavati. Robovlasnička društva poput antičke Grčke i Rima, srednjovjekovnog Iraka i Jamajke u osamnaestom stoljeću imala su i mnoge druge mane, od kojih su neke bile fatalne za njihov opstanak. Ipak, sama institucija ropstva bila je dovoljna da oblikuje neobičan razvojni tok ovih društava. „Njihov uspon ka zrelosti bio je brz”, kaže Patterson, „razdoblje slave kratko, a pad u propast razmetljiv i rastegnut.” Vjerujem da se putanje ljudske povijesti može barem donekle predvidjeti, upravo zahvaljujući činjenici da se robovi podvrgnuti velikom stresu ponašaju kao ljudi, a ne kao mravi, giboni, mandrili ili pripadnici neke druge vrste. Biološka ograničenja pomažu nam da definiramo područja nevjerojatnog ili čak nedopuštenog. Razmišljajući o mogućnosti predviđanja barem jednog dijela naše sudbine (o toj temi će biti više riječi u posljednjem poglavlju), duboko sam svjestan da je čovjek sposoban osmisliti i ozakoniti bilo koji hipotetski tok povijesti. Ipak, i uz veliku samouvjerenost, uz mogućnost da se riješe energetske i materijalne krize, nadiđu stare ideologije i time otvore sve mogućnosti društvenog
88 Emergencija razvoja, ostaje nam tek nekoliko pravaca razvoja koje bismo uistinu željeli slijediti. Može se, dakako, pokušati i s drugima, ali oni bi vjerojatno doveli do društvenih i ekonomskih poremećaja, opadanja kvalitete života, općeg otpora i, naposljetku, odustajanja. Ako je istina da je povijest tek neznatno uvjetovana biološkom evolucijom koja joj je prethodila, tada se važan ključ za razumijevanje njenog toka može pronaći unutar preživjelih zajednica najsličnijim onima iz prethistorijskog perioda. To su lovačko-sakupljačka društva: australski Aboridžini, pleme San iz pustinje Kalahari, afrički Pigmeji, andamanski Negriti, Eskimi i druge zajednice koje žive isključivo od lova i sakupljanja biljne hrane. Trenutačno poznajemo nekih stotinu društava takvog tipa. Malo njih broji preko deset tisuća ljudi, a gotovo svima prijeti asimilacija od susjednih kultura ili čak potpuno istrebljenje. Antropolozi su svjesni goleme teoretske važnosti ovih primitivnih kultura, i sada su suočeni s borbom protiv vremena prije nego ova društva posve iščeznu. Društvo lovaca-sakupljača ima mnoge osobine koje su prikladne za njihov surov način života. Plemena se sastoje od stotinu ili manje članova koji lunjaju širokim područjima i često se razdvajaju ili ujedinjuju s drugima u potrazi za hranom. Manju grupu čini otprilike dvadeset i pet članova koji obično zauzimaju područje veličine od tisuću do tri tisuće kvadratnih kilometara, otprilike kao i čopor vukova, ali stotinu puta manje od čopora gorila biljoždera. Dijelovi tih velikih područja mogu se nazvati i teritorijima, naročito oni bogati izvorima hrane. Kao čestu karakteristiku društvenog života ovakvih zajednica valja spomenuti međuplemensku agresiju koja u nekim kulturama može dovesti do ratova ograničena opsega. Pleme je, zapravo, proširena obitelj. Brakovi se sklapaju unutar, ali i izvan plemena uz pregovore i odgovarajuće rituale, a složene mreže srodstva koje iz toga nastaju, odlikuju specifične klasifikacije i stroga pravila. Muškarci u plemenu ulažu znatnu količinu vremena za podizanje potomstva, postavljajući se pritom izuzetno zaštitnički. Ubojstva, koja su u takvim društvima jednako učestala kao u prosječnom američkom gradu, najčešće su posljedica nevjere ili svađe zbog žena. Mladi prolaze dug period kulturalne indoktrinacije i njihove aktivnosti, u početku vezane za majku, postupno se fokusiraju na vrš-
89 Emergencija njake. Njihove igre služe razvijanju fizičkih vještina bez jasne strategije, oponašajući na neorganiziran i rudimentaran način uloge koje će jednom preuzeti. Svim aspektima života dominira stroga podjela rada između spolova. Izrazita dominacija muškaraca vidljiva je samo na području kontrole određenih plemenskih funkcija. Muškarci tako predsjedavaju plemenskim zborovima, odlučuju o oblicima rituala, ili kontroliraju oblike komunikacije i trgovine s drugim plemenima. Sto se tiče ostalog, život u takvim društvima je dosta neformalan i krasi ga prilična ravnopravnost u odnosu na ekonomski razvijenija društva. Muškarci love, a žene sakupljaju plodove. Uloge se često i preklapaju, iako to nije slučaj kad se radi o velikoj lovini i većim daljinama. Lov zauzima značajno, ali ne i isključivo mjesto u plemenskoj ekonomiji. Proučavajući šezdeset i osam zajednica lovaca-sakupljača, antropolog Richard B. Lee ustanovio je da tek jedna trećina prosječnog obroka uključuje svježe meso. Ipak, takva hrana predstavlja najbogatiji izvor važnih bjelančevina i masti i siguran je znak prestiža. Primitivni čovjek spada u one mesoždere čiji je plijen često veći od njega samoga. Iako su mnoge životinje kojima se hrani prilično malene tu spadaju miševi, ptice i gušteri - niti jedna vrsta nije pošteđena. Morž, žirafa, kudu pa i slon mogu lako postati žrtvama stupice ili ručno izrađenog oružja lovca. Jedini sisavci koji pored čovjeka proganjaju tako veliku lovinu jesu lavovi, hijene, vukovi i afrički divlji psi. Svaka od ovih vrsta ima razvijenu društvenu organizaciju i precizno koordiniran oblik lova. Ove dvije značajke, veličina plijena i zajednički lov, blisko su povezane. Zahvaljujući tome, ove vrste mogu uloviti velike i gotovo nesavladive životinje kao što su žirafe i odrasli bivoli, što za usamljene lovce predstavlja nemoguć zadatak. Primitivni čovjek je tako u ekološkom smislu analogan lavovima, vukovima i hijenama. Čovjek je jedini među primatima, uz malu iznimku čimpanze, usvojio lov u čoporu. Tu ne prestaje sličnost sa četveronožnim mesožderima: poput njih i čovjek ubije više no što može pojesti, pohranjuje višak plijena, mladima daje sirovu hranu, organizira podjelu rada, prakticira kanibalizam, i ponaša se agresivno prema konkurentskim vrstama. Iskopine kostiju i oruđa sa nalazišta u Africi, Europi i Aziji dokazuju da je ovakav način života trajao milijun godina, možda i
90 Emergencija više, i da je napušten tek posljednjih nekoliko tisuća godina. To znači da lovačko-sakupljački način života zauzima 99 posto čitave ljudske genetičke evolucije. Ova vidljiva korelacija između ekologije i ponašanja vodi nas do najvažnije teorije o porijeklu ljudske društvenosti. Ona se temelji na nizu povezanih rekonstrukcija i usporedbi sa drugim vrstama primata. Srž ove teorije je ono što sam u svojoj knjizi Sociobiology nazvao autokatalitički model. Autokataliza je termin preuzet iz kemije, a označava svaki proces koji se ubrzava u skladu s količinom produkata koje stvara. Što proces duže traje, brzina postaje veća. U skladu s ovom koncepcijom rani čovjek ili čovjek-majmun počeo je hodati uspravno u razdoblju kada je veći dio vremena provodio na zemlji. Ruke su tada postale slobodne, a izrada i rukovanje oruđem sve lakši. S napretkom manualnih vještina, rasla je i inteligencija. S većim mentalnim kapacitetom i sve većom sklonošću za uporabom i izradom predmeta, počela se širiti kultura utemeljena na materijalnom. Vrsta je sada bila podvrgnuta dvjema evolucijskim strujama: genetička evolucija je prirodnom selekcijom povećavala sposobnosti potrebne za razvoj kulture, dok je kultura utjecala na gensku prevlast onih koji su se njome najbolje služili. Suradnja za vrijeme lova postajala je sve savršenijom, pružajući tako daljnji poticaj razvoju inteligencije, koja je sa svoje strane omogućila izradu sve savršenijeg oruđa. I tako se nastavio ovaj uzročno-posljedični lanac. Podjela lovine i ostale hrane doprinijela je usavršavanju socijalnih vještina. U suvremenim zajednicama lovaca-sakupljača, to je stvorilo teren za neprekidne pregovore i manevre. Baš kao što iznosi Lee govoreći o plemenu !Kung San: Neprekidan žamor razgovora čini pozadinu svih aktivnosti u logoru: tu se vode beskrajni razgovori o sakupljanju hrane, lovu, vremenskim prilikama, raspodjeli hrane, darivanju i skandalima. Zaista, plemenu !Kung nikada ne nedostaje riječi i često se mogu čuti kako nekoliko njih uglas iznosi različite priče tako da slušatelj mora odabrati „kanal”. Najveći dio ovih razgovora, čak i u najzadovoljnijim grupama, ima karakter prepirke. Svađaju se oko nepravedne raspodjele hrane, oko kršenja pravila ponašanja ili neuzvraćenog gostoprim-
91 Emergencija stva i darova... Gotovo svi argumenti rasprave su ad hominem. Drugi se najčešće optužuju zbog ponosa, nadmenosti, lijenosti i sebičnosti. Posve je moguće da je takav oblik ponašanja nastao zahvaljujući potrebama povezanima s trajnom seksualnom raspoloživošću ženki. S obzirom da opstanak plemena ovisi o stupnju suradnje, spolna selekcija je povezana s lovačkom smjelošću, sposobnostima vodstva, vještinom izrade oruđa i drugim osobinama koje doprinose snazi obitelji i čopora. U isto vrijeme napredak zahtijeva ograničavanje agresivnosti, a filogenetski stariji oblici izrazite dominacije ustupili su mjesto složenijim socijalnim vještinama. Mladim mužjacima se više isplatilo kontrolirati svoju seksualnost i agresivnost čekajući svoj trenutak preuzimanja vodstva. Dominantni mužjak u tim prvim zajednicama hominida vjerojatno je morao posjedovati mozaik odlika povezanih sa sposobnošću za kompromis. U skladu s tim zaključkom Robin Fox je predložio ovakav portret uspješnog dominantnog mužjaka: „Obuzdan, lukav, kooperativan, privlačan damama, dobar s djecom, opušten, strog, rječit, vješt, upućen, uspješan u samoobrani i lovu.” S obzirom da će se sofisticirane društvene sposobnosti i uspjeh vrste i u budućnosti neprekidno ispreplitati, društvena evolucija će nastaviti svoju putanju bez većeg uplitanja okoliša kao čimbenika. U određenom trenutku evolucije, vjerojatno u vrijeme prijelaza od čovjeka-majmuna tipa Australopithecus prema pravom čovjeku, autokataliza je novu vrstu uzdigla do novih razina mogućnosti sposobnosti. U to vrijeme su hominidi počeli loviti velike biljoždere poput slonova, kojima su vrvjele afričke ravnice. Proces je vjerojatno započeo kad su prvi ljudi naučili kako od svoga plijena otjerati velike mačke, hijene i ostale grabežljivce. Uskoro su postali najspretnijim lovcima od svih i bili su prisiljeni zaštititi svoj plijen od drugih mesoždera i strvinara. Takav je pravac razvoja doveo i do napretka u odgoju djece, vjerojatno zahvaljujući produbljenim vezama između pojedinih mužjaka koji su napuštali boravišta u potrazi za krupnijim plijenom i ženki koje su odgajale djecu baveći se sakupljanjem biljne hrane. Tada se, vjerojatno, uz seks pojavila i ljubav. Mnoge osobitosti seksualnog
92 Emergencija ponašanja čovjeka potječu od temeljne podjele rada. Takve značajke nisu bitne za autokatalitički model; one su samo pridodane evolucijskoj priči jer se pojavljuju u gotovo svim zajednicama lovaca-sakupljača. Autokatalitičke reakcije nikada se ne nastavljaju u nedogled, a biološki napredak se s vremenom usporava i naposljetku prestaje. Ipak, gotovo kakvim čudom, ovo pravilo ne važi za evoluciju čovjeka. Porast obujma mozga i usavršavanje kamenog oruđa, pokazuju da se u posljednjih dva do tri milijuna godina krivulja napretka nije prekidala. Za vrijeme ovog iznimno važnog perioda, ona je pokazivala ili velike uspone ili brze izmjene uspona i stagnacija. Nijedan organ u povijesti života nije pokazao tako brz rast kao ljudski mozak. Na prijelazu od čovjekolikog majmuna ka pravom čovjeku, mozak je rastao za oko 16 kubnih mililitara (približni sadržaj jedne kuhinjske žlice), i to svakih stotinu tisuća godina. Rast se zaustavio u vrijeme pojave suvremenog čovjeka, prije nekih četvrt milijuna godina. Fizički rast mozga je tada zamijenila sve izraženija kulturna evolucija. Nakon pojave neandertalske kulture prije sedamdeset i pet tisuća godina, došlo je do golemih kulturnih promjena, a kruna toga procesa je pojava paleolitske kromanjonske kulture u Europi prije četrdeset tisuća godina. Poljoprivreda je uzela maha prije nekih deset tisuća godina, došlo je do golemog rasta populacije i primitivni čopori lovaca-sakupljača postupno su ustupili mjesto suvremenijim plemenima, i naposljetku, državama. Konačno, nakon 1400. godine nakon Krista, europska se civilizacija još jednom zahuktala i zahvaljujući razvoju znanstvenih dostignuća i tehnologije počela mijenjati svijet oko sebe. Nema dokaza da je, za vrijeme ovog posljednjeg sprinta u svemirsku eru došlo do potpunog zastoja u evoluciji ili razvoju novih mentalnih sposobnosti i osobina socijalnog ponašanja. Teorija populacijske genetike i pokusi izvršeni na drugim vrstama pokazali su da do značajnih evolucijskih promjena može doći unutar perioda od stotinu generacija, što za čovjeka znači razmak od današnjeg vremena do razdoblja Rimskog Carstva. Period od dvije tisuće generacija, to jest vrijeme kad je Homo sapiens napučio Europu, dovoljno je za stvaranje novih vrsta i temeljno oblikovanje njihove anatomije i ponašanja. Iako ne možemo sa sigurnošću znati traje li još uvijek mentalna evo-
93 Emergencija lucija, bilo bi prerano tvrditi da suvremena civilizacija u cijelosti počiva na genskom kapitalu stečenom za vrijeme ledenog doba. Valja ipak priznati da taj kapital nije beznačajan. Može se pouzdano tvrditi da je kulturna, a ne genetička evolucija stvorila najveći dio promjena koje su se dogodile u razdoblju između dominacije lovacasakupljača i prvih proplamsaja civilizacije u sumerskim gradovimadržavama, i kasnije, sve do procvata Europe. Ono što nas zanima jesu razmjeri utjecaja genskog materijala lovaca-sakupljača na kulturnu evoluciju koja je slijedila. Vjerujem da je taj utjecaj bio od goleme važnosti. Jedan od dokaza je činjenica da se razvoj civilizacije posvuda odvijao u vidljivim etapama, u nizu sekvenci. Kako je zajednica rasla od malenog čopora lovacasakupljača, njezina struktura je postajala sve složenijom, a nove značajke su se pojavljivale točno određenim slijedom. Kada bi čopor prerastao u pleme, pojavili bi se dominantni mužjaci-vođe, savezništva između susjednih grupa bi ojačala i dobila formalan oblik, a obredi koji označavaju izmjenu određenih razdoblja postali bi općevažeći. Dalji porast populacije doveo je do stvaranja prave vlasti: nastale su formalne klasne razlike i to u skladu s pripadnošću određenim obiteljima, zatim nasljedno pravo vlasti, jasnija podjela rada, raspodjela posjeda pod nadzorom vladajuće elite itd. Ti prvi oblici organiziranog društva pripomogli su stvaranju gradova i država, a nasljedni status elite uskoro je posvećen religijskim vjerovanjima. U isto vrijeme dolazi do sve veće specijalizacije zanata i vještina što donosi klasnu podjelu ostatka društva. Religija i zakon dobivaju svoje stroge forme, stvara se vojska i širi birokratski način uprave. Populacija može zahvaliti svoje širenje i sve savršenijim metodama navodnjavanja i obrade zemlje. Na vrhuncu razvoja države, arhitektura zadobiva monumentalne oblike, a vladajuća klasa status polubogova, dok obredi koji slave državu zauzimaju centralno mjesto prvih religija. Sličnosti glavnih značajki velikih civilizacija kao što su egipatska, mezopotamska, indijska, kineska ili meksička, upravo su zapanjujuće. Takvu sličnost je nemoguće objasniti kao slučajnu ili kao produkt međusobnih utjecaja. Iako je poznato da su etnografski i povijesni arhivi prepuni primjera o varijacijama detalja između različitih kultura, ono što zaslužuje posebnu pozornost jest istovjetnost glavnih značaj-
94 Emergencija ki tih istih kultura. Kada razmišljamo o dvostrukoj stazi ljudske evolucije, naročitu pozornost valja obratiti baš na te sličnosti. Po mom mišljenju ključ razumijevanja emergencije ljudske civilizacije leži u činjenici hipertrofije, ekstremnog rasta već postojećih struktura. Kao što se zubi malenoga slona s vremenom pretvaraju u kljove, a lubanjske kosti losa izrastaju u veličanstveno rogovlje, tako su se i nekadašnji društveni nagoni čovjeka od jednostavnih adaptacija na okoliš preobrazili u neočekivano složene oblike društvenog ponašanja. Ipak, pravac njihova razvoja i konačan oblik uvelike ovisi o genetički naslijeđenim predispozicijama koje su obilježavale i najranije adaptacije primitivnog čovjeka. Znakovi hipertrofije ponekad se mogu zamijetiti i u društvima na početnom stupnju razvoja. Takav je primjer podčinjenost žena u prvobitnim kulturama. U plemenu !Kung San iz pustinje Kalahari djeci se ne nameću nikakve spolne uloge. Odrasli se prema djevojčicama ponašaju uglavnom kao i prema dječacima, što znači da su prema njima jednako popustljivi i blagonakloni. Antropologinja Patricia Draper je ipak primijetila da postoje izvjesne razlike u odgoju. Djevojčice se više drže kuće i rjeđe se pridružuju grupama odraslih. U igri, dječaci češće oponašaju odrasle muškarce, a djevojčice odrasle žene. Kako odrastaju, razlike postaju sve izraženije. Žene se bave sakupljanjem oraha mongongo i drugih biljaka, odlaze po vodu i ne udaljavaju se od kuće više od kilometar-dva, dok muškarci poduzimaju mnogo veća putovanja u potrazi za lovinom. I pored ovih razlika, može se reći da je život u plemenu !Kung San veoma opušten i prožet duhom jednakosti jer muškarci i žene obavljaju mnoge zadatke zajednički. Tako muškarci bez problema sakupljaju mongongo orahe ili grade kolibe (što je inače ženski posao), a žene ponekad love manje životinje. Žene ovoga plemena, zabilježila je dr. Draper, imaju kontrolu nad rezervama hrane koju sakupljaju, a njihovo opće držanje odaje ,,živahnost i samopouzdanje”.
Kako su zajednice rasle, nastajale su i nove institucije, i to na prilično ujednačen način. Ovaj dijagram pokazuje primjere raznih povijesnih epoha i odgovarajućih kultura.. (Prema K .V. Flartnervju.)
96 Emergencija Na nekim mjestima plemena osnivaju stalna naselja i bave se poljoprivredom. Rad sada postaje teži i po prvi put u povijesti naroda !Kung, njime se bave i djeca. Sa završetkom djetinjstva spolne uloge postaju izraženije. Djevojke sve više ostaju kod kuće da bi se brinule o djeci i obavljale kućanske poslove. Dječaci se brinu za domaće životinje i štite vrtove od majmuna i koza. Do pune zrelosti, spolovi su se u pogledu načina života i statusa uvelike udaljili. Žene su sada prave kućanice, a njihove poslove nadziru muškarci. Oni pak nastavljaju slobodno lutati, i sami preuzimaju odgovornost za svoje vrijeme i vrstu aktivnosti. Na ovom primjeru se vidi kako je samo jedan životni ciklus dovoljan za stvaranje dobro poznatog obrasca spolne dominacije. Društva koja su svojevremeno postala veća i složenija, u još su većoj mjeri ograničila utjecaj žene izvan kuće. U takvim društvima njezin položaj postao je strogo određen običajima, obredima i zakonima. Kako je napredovao proces hipertrofije, žena je postala oblik imovine, mogla se prodati poput bilo koje robe, zbog nje su vođene borbe i bila je u potpunosti prepuštena volji muškarca. Povijest doduše poznaje i nekoliko drukčijih primjera, ali ogromna većina društava razvila je ovakav oblik spolne dominacije. Čini se da su gotovo sve, ako ne i sve važne karakteristike suvremenih društava, zapravo hipertrofijske modifikacije biološkog nasljeđa čopora lovaca-sakupljača i ranih plemenskih zajednica. Nacionalizam i rasizam, plodovi prvobitnog tribalizma, samo su dva takva primjera. Pripadnici plemena Nyae Nyae, jednog od ogranaka naroda !Kung, vole govoriti o sebi kao o savršenima i čistima, dok ostala plemena nazivaju stranim ubojicama i trovačima. Civilizacija tako svoje samoljublje uzdiže na pijedestal visoke kulture, zazivajući božanske kazne nad ostatak svijeta i umanjujući njihovu vrijednost stvaranjem pogrešnih povijesnih interpretacija. Bez obzira na blagodati hipertrofije, ljudska bića se teško nose s ekstremnim kulturalnim promjenama, zato jer su sociobiološki opremljena za raniji i jednostavniji oblik života. Za razliku od prethodnika, lovacasakupljača, koji su imali tek nekoliko neformalnih uloga i zadataka, pripadnici pismene civilizacije moraju izabrati desetak ili više od nekoliko tisuća mogućih uloga, mijenjajući ih s godinama, ili čak u jed-
97 Emergencija nom jedinom danu. Nadalje, svaka od tih uloga - liječnik, sudac, učitelj, konobarica - mora se igrati po strogo određenim pravilima, bez obzira na osobu koja je izvodi. Veći odmak od idealne izvedbe odmah se tumači kao znak mentalne nesposobnosti i nepouzdanosti. Na taj način svakodnevni život poprima oblik trajne glumačke izvedbe pomiješane s različitim stupnjevima samospoznaje. Pod tako stresnim okolnostima, „pravo” Ja, kako ističe Erving Goffman, nije lako definirati. Između osobe i uloge postoji određeni odnos. On je svojevrstan odraz interaktivnog sustava - obrasca - unutar kojega se izvodi neka uloga, dok se osoba izvođača tek nejasno nazire. Ja, u skladu s tim, nije nikakav cjelovit entitet koji se skriva iza događaja, već promjenjiva formula koja nam pomaže da se s tim događajima nosimo. Baš kao što trenutačna situacija određuje vrstu službene krinke iza koje se skrivamo, kao i mjesto i način izvedbe, kultura nam propisuje kako moramo doživljavati sami sebe. Nije stoga nikakvo čudo što je glavni izvor suvremene neurotičnosti upravo kriza identiteta, i što urbana srednja klasa žudi za povratkom jednostavnijem životu. S procvatom i širenjem kulturalne nadgradnje, ljudi su sve manje razumijevali njen prvotni smisao. U knjizi Cannibals and Kings, Marvin Harris navodi niz bizarnih primjera o utjecaju kroničnog nedostatka mesne ishrane na stvaranje religijskih vjerovanja. Dok su drevni lovci-sakupljači bili zaokupljeni svakodnevnim opasnostima i ograničenjima okoline koja su zaustavljala rast populacije, mogli su barem uživati u ishrani s relativno visokim udjelom mesa. Prvi ljudi su, kako sam već istaknuo, zauzimali posebnu ekološku nišu: bili su mesožderi primati afričkih ravnica. Takav položaj su zadržali i za vrijeme ledenog doba dok su se širili po Europi, Aziji i Novom svijetu. Kada se gustoća populacije, zahvaljujući zemljoradnji, počela povećavati, nije više bilo toliko lovine kao nekad i nova se civilizacija morala osloniti na domaće životinje i redukciju mesne ishrane. I pored toga, potreba za mesom je ostala primarnim prehrambenim impulsom. Ta činjenica je dovela i do brojnih popratnih pojava na području kulturnog razvoja.
98 Emergencija U drevnom Meksiku, kao i u većini tropskih predjela, nije bilo mnogo velikih biljoždera kao u afričkim i azijskim ravnicama. Osim toga, Azteci i drugi narodi toga kraja nisu imali dovoljno domaćih životinja. Kad se populacija Meksičkog zaljeva znatno povećala, samo je vladajuća klasa uživala u jelima od pasjeg, purećeg, pačjeg, jelenjeg, zečjeg i ribljeg mesa. Takva je hrana potpuno nestala s jelovnika običnih građana, koji su bili prisiljeni kupiti naslage algi spirulina s površine jezera Texcoco. Tako je kanibalizam - jedenje mesa ljudskih žrtava - ostao glavni izvor mesne prehrane za mase. U doba kad je Cortez došao u Meksiko, prosječan broj ljudskih žrtava-obroka iznosio je oko petnaest tisuća. Konkvistadori su na trgu Xocotlana pronašli stotinu tisuća lubanja uredno posloženih u pravilne redove i još stotinu trideset i šest tisuća u Tenochtitlanu. Svećenici su objasnili da veliki bogovi odobravaju takvu praksu. Obredi posvećenja žrtve vršili su se između božanskih kipova na vrhu bijelih, impozantnih hramova podignutih upravo za ovu svrhu. Takva dostojanstvena scenografija ne ublažava činjenicu da su se, nakon vađenja srca, tijela žrtava komadala kao u mesnici, dijelila narodu i proždirala. Na cijeni je bilo meso plemića, njihovih slugu i vojnika, dakle grupa koje su posjedovale političku moć. Indija je nekoć imala bolju prehrambenu bazu od Meksika. Nedostatak mesa, koji je ipak uslijedio, doveo je do različitih, ali jednako dubokih promjena kao u prethodnom primjeru. Rani arijski osvajači doline Gangesa organizirali su goleme gozbe na kojima se jelo meso goveda, konja, koza, bivola i ovaca. U kasnijem vedskom periodu, i u vrijeme ranog hinduizma (za vrijeme prvog tisućljeća prije Krista), razvila se svećenička brahmanska kasta. Brahmani su vodili obrede žrtvovanja životinja, a njihovo su meso dijelili u ime arijskih poglavara i vojskovođa. Kada se nakon 600. prije Krista populacija znatno povećala, a broj domaćih životinja razmjerno smanjio, došlo je do oskudice u mesnoj prehrani i ona je postala privilegijom brahmana i njihovih zaštitnika. Narod je teškom mukom održavao stoku koja mu je trebala kao izvor mesa i mlijeka, sredstvo transporta, a njena balega je služila kao ogrjev. Za vrijeme ove krize pojavile su se nove reformističke religije, od kojih su najznačajnije budizam i džainizam. Obje su težile ukidanju kasta i nasljednog svećenstva i zabranjivale su ubija-
99 Emergencija nje životinja. Mase su prigrlile nova učenja i, uz ostalo, prihvatile kravu kao svetu životinju. Čini se da bi mnoge zakučaste religijske prakse mogle biti direktno povezane s drevnim običajima naših predaka mesoždera. Kulturna antropologija često naglašava da se evolucija religije kretala mnogostrukim, razgranatim stazama. Ipak, ove staze imaju ograničen broj; možda i nisu toliko brojne kao što se misli. Možda ćemo uz sve bolju spoznaju ljudske prirode i ekologije, saznati koliko ih ima i s većim razumijevanjem objasniti evolucijske pravce u pojedinim kulturama. Po mojem shvaćanju, ljudsko socijalno ponašanje tvori nepravilni mozaik hipertrofiranih izdanaka prvobitnih, jednostavnijih osobina. Neki od tih izdanaka, kao što je skrb o potomstvu ili rodni odnosi, predstavljaju tek neznatnu varijaciju oblika koji su postojali još u pleistocenskom periodu. Drugi, poput religije i klasnih struktura, proizvod su toliko velikih promjena da jedino interdisciplinarno istraživanje antropologa i povjesničara može povezati suvremene oblike sa životom davnih lovacasakupljača. Posve je moguće da se i takve strukture s vremenom podvrgnu statističkoj karakterizaciji u skladu s biološkim zakonima. Najveći i najznačajniji segment hipertrofije jest gomilanje i širenje znanja. Znanost i tehnologija napreduju golemom brzinom i iz godine u godinu mijenjaju naš život. Da jasnije shvatimo dimenzije ovog procesa, dovoljno je navesti mogućnost izgradnje računala čiji kapacitet ne zaostaje za onim ljudskog mozga. U ovom trenutku izgradnja takvog stroja ne bi bila praktičan potez: on bi zauzimao prostor čitavog Empire State Buildinga i trošio bi energiju goleme hidroelektrične centrale. Može se ipak očekivati da se već 1980-ih godina njegova veličina svede na jedan kat spomenutog nebodera. Napredak u pohrani podataka prati i sve veća mogućnost protoka informacija. U posljednjih dvadeset i pet godina došlo je do golemog porasta upotrebe telefona i radija, televizija je postala globalnim medijem, broj knjiga i tiskovina povećao se eksponencijalno, a opća pismenost je postala cilj mnogih nacija. Postotak Amerikanaca zaposlenih u djelatnostima vezanim prvenstveno uz informacije povećao se s 20 na 50.
100 Emergencija Najsnažnije sredstvo emancipacije jest čisto znanje. Ono ruši barijere među ljudima, državama, uklanja prepreke koje je stvorilo praznovjerje i potiče uzlet kulturne evolucije. Pored svega toga, ne vjerujem da ono može promijeniti temeljne zakone ljudskog ponašanja i glavne putanje ljudske povijesti. Bolje poznavanje naše vrste će nam sigurno pomoći da otkrijemo biološke temelje prirode iz kojih su se razvili neobični oblici suvremenog društvenog života. Ono će svakako omogućiti da preciznije razlikujemo korisne od štetnih načina djelovanja. Možemo se nadati da ćemo lakše odvojiti korisne elemente ljudske prirode koje valja njegovati od onih koji se trebaju potisnuti; one u kojima smijemo uživati od onih koje treba pažljivo nadzirati. Unatoč takvom znanju, sve do dana kada naši potomci budu u stanju mijenjati same gene, mi nećemo moći utjecati na temeljnu biološku strukturu naše vrste. Slijedeći ovu postavku, pozivam vas da na temeljima sociobiološke teorije zajedno razmotrimo četiri osnovne kategorije ponašanja: agresivnost, spolnost, altruizam i religiju.
5. Agresivnost
Je li agresivnost urođena ljudskom rodu? To je jedna od omiljenih tema mnogih fakultetskih seminara i domjenaka, ali i jedna od onih tema koje izazivaju emocionalne reakcije zastupnika sviju političkih ideologija. Odgovor je potvrdan. U povijesti, od vremena lovaca-sakupljača do najrazvijenijih industrijskih društava, ako uzmemo u obzir samo organizirane oblike agresije, ona je bila tipična karakteristika ponašanja u svim oblicima ljudskih društvenih zajednica. U tri protekla stoljeća, svaka je europska država bila upletena u neki rat; veoma malo ih je doživjelo stoljeće neprekinutog mira. Svaka je društvena zajednica osmislila sustav složenih sankcija protiv silovanja, ucjene i ubojstva, kao i brojna pravila za svakodnevne trgovačke djelatnosti kojima se umanjuje mogućnost manjih, ali neizbježnih sukoba. Najzanimljivije je da su ljudski oblici agresivnog ponašanja tipični za našu vrstu. Oni podsjećaju na ponašanje drugih primata, ali posjeduju i specifične značajke. Tek kad bismo posve poništili značenje riječi „urođenost” i „agresivnost”, mogli bismo tvrditi da agresivnost nije urođena. Teoretičari koji žele osloboditi gene od krivnje za agresivnost i cjelokupnu odgovornost za ovakvo ponašanje prebaciti na utjecaj okoline, često se služe primjerom nekolicine potpuno miroljubivih društava. Oni zaboravljaju da se urođenost odnosi na mjerljivu vjerojatnost razvijanja neke osobine u prikladnim uvjetima, a ne na stopostotnu sigurnost da će se ta osobina razviti. Prema tom kriteriju možemo
102 Agresivnost reći da postoji jasno izražena nasljedna sklonost ljudskih bića agresivnom ponašanju. Miroljubiva plemena današnjice često su u prošlosti bila agresivne grupe razarača, a vjerojatno je da će u budućnosti opet stvoriti vojnike i ubojice. U današnjem narodu !Kung San, agresivnost je gotovo neshvatljiv pojam; Elizabeth Marshall Thomas ih je s razlogom nazvala „bezopasni narod”. Ipak, prije samo pedesetak godina, kad je ova „bušmanska” populacija bila brojnija, i kad ih nije nadgledala država, razmjeran broj ubojstava nije bio ništa manji od onog u Detroitu i Houstonu. Pleme Semai u Maleziji pokazuje još veću plastičnost. Činilo se da ti ljudi uopće ne mogu pojmiti koncept agresivnosti i nasilja. Ubojstvo je kao takvo bilo nepoznato i za njega nije postojalo niti prave riječi (tek ublaženice poput „udariti”), nitko nije tukao djecu, čak su i kokošima odsijecali glave tek u krajnjoj nuždi i s velikim žaljenjem. Roditelji su odgajali djecu brižljivo njegujući nenasilne oblike ponašanja. Kad je britanska kolonijalna vlada početkom pedesetih regrutirala pripadnike ovog plemena za borbu protiv komunističke gerile, oni nisu ni znali da se od vojnika očekuje borba i ubijanje. „Mnogi koji su poznavali pleme Semai, tvrdili su da od njih nitko ne može napraviti vojnike”, pisao je američki antropolog Robert K. Dentan. Ove pretpostavke su se pokazale pogrešne: Komunistički teroristi su ubili neke semajske vojnike. Izvan svoga nenasilnog okružja, uz jasne naredbe da moraju ubijati, njih je obuzela neka vrsta ludila koju su nazvali „opijenošću krvlju”. Priče tih ljudi zvučale su uglavnom ovako: „Mi smo ubijali, ubijali i ubijali. Malajci su se znali zaustaviti i pretraživati džepove mrtvih u potrazi za satovima i novcem. Mi nismo mislili ni na satove ni na novac. Mislili smo samo o ubijanju. Bili smo stvarno pijani od krvi.” Jedan od njih je čak ispričao kako se napio krvi jedne od svojih žrtava. Kao i većina ostalih sisavaca, ljudi posjeduju čitavu skalu mogućnosti, spektar mogućih reakcija koje se, ovisno o okolnostima mogu pojavljivati i nestajati. Takav fleksibilni obrazac ih razlikuje od ostalih životinja. Kod čovjeka nema mnogo jednostavnih, refleksnih reakcija i stoga je psihoanalitičarima i zoolozima veoma teško pronaći zadovoljavajuću, opću karakterizaciju ljudske agresivnosti. Oni bi
103 Agresivnost se susreli s jednakim poteškoćama u pokušaju da definiraju agresivnost tigra ili gorile. Freud je tvrdio da je agresivnost rezultat nagona koji traži „pražnjenje”. Konrad Lorenz je u svojoj knjizi On Aggression, zahvaljujući proučavanju životinjskog ponašanja, osuvremenio to stajalište. Zaključio je da ljudi dijele opći agresivni nagon s drugim životinjskim vrstama. Tome nagonu valja dati oduška, pa makar uz pomoć natjecateljskih sportova. U Anatomiji ljudske destruktivnosti, Erich Fromm iznosi još pesimističniji stav. On kaže da čovjekom vlada specifičan nagon smrti koji obično vodi do patoloških oblika agresivnosti, kakve ne poznaju niti životinje. Obje interpretacije su u bitnom smislu pogrešne. Kao i drugi oblici ponašanja i „nagona”, agresivnost je kod svih vrsta samo loše definiran spektar reakcija povezan s različitim centrima kontrole unutar živčanog sustava. Tu možemo nabrojiti više kategorija: obrana i osvajanje teritorija, dominacija unutar grupe, seksualna agresivnost, agresivnost prema lovini, obrana od grabežljivaca i naposljetku moralistički i disciplinarni oblik agresivnosti koji služi jačanju društvenih pravila. Kao primjer razlikovanja ovih kategorija može nam poslužiti ponašanje čegrtuša. Kad se dva mužjaka bore za naklonost ženke, oni isprepletu vratove i počinju se hrvati kao da međusobno odmjeravaju snagu. Pritom nema ugriza, bez obzira što je njihov otrov podjednako smrtonosan za pripadnike svoje vrste, kao i za ostale životinje. Kada čegrtuša napada plijen, ona se obrušava iz bilo kojeg pravca i to bez ikakva upozorenja. Ali, kad je omjer snaga drukčiji, to jest kad se zmija osjeća ugroženom, ona se savija u klupko, pruža glavu i počinje repom proizvoditi karakteristične zvukove. Ako je neprijatelj kraljevska zmija, koja se hrani drugim zmijama, čegrtuša se utječe još jednoj strategiji: savija se u klupko, sakriva glavu i iznenada udara tijelom. Možemo zaključiti da je za razumijevanje fenomena agresivnosti kod čegrtuša, ali i kod ljudi, važno odrediti o kojem se točno obliku agresivnosti radi. S napretkom zooloških istraživanja postalo je jasno da nijedan oblik agresivnog ponašanja ne postoji kao neki opći nagon koji važi za sve vrste. Tijekom evolucije neke kategorije se pojavljuju, neke se mijenjaju, a neke nestaju, baš kao što se mijenjaju nijanse boje očiju ili kao što se pojavljuju i nestaju određene kožne žlijezde. Kad je prirod-
104 Agresivnost na selekcija u intenzivnoj fazi, ovakve promjene se mogu primijetiti u razdoblju od samo nekoliko generacija. Čini se da je agresivno ponašanje jedna od najlabilnijih osobina te vrste. Tako primjerice, neka vrsta ptice ili sisavca može imati izražen teritorijalni nagon, pomno nadzirući svaki kvadratni metar svoga posjeda; da bi otjerali suparnike iste vrste, posjednici tog teritorija izvode veličanstvene plesove, ispuštaju glasne krikove ili smradne plinove. Nekoj drugoj, možda sličnoj vrsti, sustanarstvo nimalo ne smeta. Ovakve dramatične razlike primjećuju se i kod drugih oblika agresivnosti. U svakom slučaju, ne postoji dokaz o postojanju jedinstvenog agresivnog nagona. Objašnjenje ovakvog fenomena pružaju nam rezultati ekoloških istraživanja. Većina agresivnog ponašanja između pripadnika iste vrste, nastaje kao posljedica napučenosti. Životinje na taj način pokušavaju održati kontrolu nad izvorima hrane i skloništima, ukoliko dođe do njihova nedostatka. Kako populacija raste, prijetnje postaju izraženije, a napadi češći. Rezultat takvog ponašanja je prostorno širenje populacije, što povećava mortalitet. U takvim slučajevima, agresivnost je čimbenik „ovisan o gustoći populacije” kad je riječ o kontroli rasta populacije. Druge se pak vrste gotovo nikada ne susreću s problemom prehrambenih resursa. Tu se gustoća populacije regulira uz pomoć grabežljivaca, parazita ili seljenjem. Takve su životinje obično miroljubive, jer njihov broj rijetko naraste do dramatičnih razmjera i agresivno ponašanje ne bi donijelo nikakve koristi. Ako agresivnost ne donosi korist, ona po svoj prilici neće ući u genski materijal i time postati urođenim oblikom ponašanja neke vrste. Na tragu Lorenza i Fromma, novinari često prikazuju čovjeka kao pripadnika krvožedne vrste čija agresivnost izmiče znanstvenom objašnjenju. Ovakav je stav pogrešan. Iako je čovjek urođeno sklon agresivnosti, on nipošto ne pripada najagresivnijim vrstama. Najnovije studije ponašanja hijena, lavova i majmuna langura pokazale su da te vrste sudjeluju u krvavim okršajima, prakticiraju čedomorstvo pa čak i kanibalizam, i to u daleko većim razmjerima nego što je to slučaj s ljudskom vrstom. Ako se računa broj ubijenih na tisuću jedinki, ljudi se nalaze pri dnu liste agresivnih vrsta, a mislim da bi tako ostalo čak i kad bismo uključili naše ratove. Hijene se, primjerice, upuštaju u žestoke okršaje koji su nalik na bitke primitivnih ljudi. Navest ćemo
105 Agresivnost iskaz Hansa Kruuka, zoologa s oksfordskog sveučilišta, koji govori o svađi hijena oko netom ubijene lovine: Dvije grupe su se sukobile stvarajući silnu galamu. Odvojile su se već za trenutak i grupa Mungi je pobjegla. Scratching Rock hijene su ih neko vrijeme gonile, a onda su se vratile strvini. Ipak, desetak Scratching Rock hijena se dokopalo jednog Mungi mužjaka grizući ga gdje god su stigle naročito po trbuhu, šapama i ušima. Napadači su potpuno prekrili žrtvu i mrcvarili je nekih deset minuta dok se ostatak čopora gostio strvinom. Mungi mužjak je bio doslovno rastrgan i kad sam kasnije proučio njegove rane, otkrio sam da su mu napadači odgrizli uši, šape i testise. Bio je paraliziran uslijed povrede kralježnice, imao je goleme posjekotine na stražnjim nogama i trbuhu i mnoštvo potkožnih krvarenja... Sljedećeg jutra ugledao sam jednu hijenu kako proždire njegovu lešinu, a otkrio sam da su prije nje i druge učinile isto; pojele su trećinu unutarnjih organa i mišića. Kanibali! Slične epizode su opće mjesto u povijesti gotovo svih vrsta sisavaca. Kad bi šumski pavijani posjedovali nuklearno oružje, bojim se da bi za tjedan dana razorili svijet. Što se tiče drugih vrsta, mravi su poznati po ponašanju koje uključuje ubojstva, teške okršaje i otvorene bitke i prema njima su ljudi čisti pacifisti. Za one koji se u to žele uvjeriti, dovoljno je promotriti mravlje ratove koji se odvijaju u svim naseljima na istoku Sjedinjenih Država. Promotrite te mase crnkasto-smeđih mravi kako se bore po pločnicima i stazama. Najčešće se radi o bitkama između suparničkih kolonija običnog mrava vrste Tetramorium caespitum. U bitku je uključeno više od tisuću jedinki a bojno polje se prostire na površini povelikog travnjaka. Konačno, žestoki oblici ljudske agresivnosti nisu manifestacije urođenog nagona koji povremeno izleti izvan ograda inhibicije. Model „otpuštene napetosti”, izum Freuda i Lorenza, s vremenom je zamijenjen suptilnijim objašnjenjem utemeljenim na interakciji genetičkog potencijala i učenja. Antropolog Richard G. Sipes je pribavio najuvjerljiviji dokaz ove teorije koja uvažava kulturni obrazac. Ukoliko je teorija o agresiji kao o količini energije koja raste i traži izlaz
106 Agresivnost točna, mora se uvažiti da ona može poprimiti oblik rata, ali i njegovih supstituta kao što su natjecateljski sportovi, vještičarenje, tetoviranje ili drugi ritualizirani oblici ozljeđivanja tijela, ili pak okrutan odnos prema devijantnim pojedincima. Kao posljedica, prave ratne aktivnosti dovele bi do ukidanja ili smanjenja ovih supstituta. Ako je, pak, agresivnost realizacija potencijala koji se pojačava učenjem, ratničke bi aktivnosti pratila i veća učestalost tih supstituta. Uspoređujući primjere desetak ratnički nastrojenih zajednica s ponašanjem drugih deset miroljubivih društava, Sipes je ustvrdio da kulturalna teorija ima jaču osnovu: ratničke aktivnosti obično prati učestalija praksa natjecateljskih sportova i drugih blažih oblika agresivnog ponašanja. Percepcija ljudske agresivnosti kao strukturiranog i predvidljivog obrasca interakcije između gena i okoline, u potpunosti je sukladna evolucijskoj teoriji. Ona zadovoljava obje strane u vječnoj kontroverzi zvanoj „priroda ili odgoj”. Sigurno je da se agresivno ponašanje, naročito u obliku opasnih vojnih poduhvata i kriminalnih djela, može pripisati učenju. I pored toga, takvo je učenje pripremljeno, kao što smo napomenuli u trećem poglavlju; mi, naime, posjedujemo snažnu predispoziciju da u stanovitim posebnim okolnostima zapadnemo u duboku, iracionalnu srdžbu. Ta se srdžba hrani samom sobom i istovremeno pali fitilj za niz reakcija koje vode u nasilje i neprijateljstvo. Agresivnost nije nikakva tekućina koja raste i sve snažnije pritiska na zidove posude, niti je ona skup sastojaka u nekoj praznoj posudi. Ona se prije može usporediti sa smjesom kemikalija koje se, pod utjecajem određenih katalizatora, mogu u određenom trenutku promijeniti. Proizvodi ove neuralne kemije jesu agresivne reakcije tipične za čovjeka. Pretpostavimo da je moguće nabrojiti sve moguće akcije koje mogu počiniti žive vrste. U takvom jednom zamišljenom primjeru, mogle bi postojati otprilike dvadeset i tri reakcije koje ćemo označiti slovima od A do W. Ljudska bića nikako ne mogu koristiti sve ove oblike ponašanja; možda bi sve postojeće ljudske zajednice koristile tek oblike od A do P. Osim toga, oni se ne bi koristili svim oblicima ponašanja s jednakom lakoćom; postoje i snažne tendencije da se djeca poučavaju reakcijama od A do G, dok se one od H do P pojavljuju tek u rijetkim kulturama. Ono što se nasljeđuje jest obrazac, okvir
107 Agresivnost određenih mogućnosti. Možemo reći da za svaki okoliš postoji odgovarajuća distribucija vjerojatnosti pojave određenih reakcija. Kako bismo statističke karakterizacije učinili uvjerljivijima, trebamo usporediti ljudska bića s drugim životinjskim vrstama. Primijetit ćemo da rezusmajmuni pokazuju oblike agresivnosti samo u rasponu od F do G, jedna vrsta termita isključivo oblik A, dok se druga vrsta koristi samo oblikom B. Izbor između mogućih oblika agresivnosti ovisi 0 individualnom iskustvu pojedinca unutar njegove kulture, ali raspon tih mogućnosti zasigurno ovisi o genima, kao što je to slučaj i kod majmuna i termita. Ono što sociobiolozi žele bolje proučiti jest upravo evolucija spomenutih obrazaca. Jedna od varijacija agresivnog ponašanja koja se može bolje razumjeti zahvaljujući novim dostignućima na polju biologije je teritorijalnost. Stručnjaci za ponašanje životinja definiraju teritorij kao područje koje neka grupa ograničava ili otvorenim stavom obrane ili manje direktnim oblicima upozorenja. Takvo područje uglavnom sadrži ograničene rezerve hrane i skloništa te prostor za seksualne aktivnosti ili mjesta za leženje jaja. Ograničenost resursa često djeluje kao čimbenik ograničenja rasta populacije, pa je obrana teritorija potrebna da se izbjegnu štetne promjene okoliša. Drugim riječima, teritorijalnost sprečava pretjeran rast populacije, kao i njeno nesrazmjerno smanjivanje. Proučavanja dnevnih navika, načina prehrane i potrošnje energije pojedinih životinja pokazuju da se teritorijalnost pojavljuje samo ako se vitalni resursi mogu ekonomično obraniti: ako sačuvana energija 1 uspješnije preživljavanje zbog teritorijalne obrane nadilazi utrošak energije i rizik povrede i smrti. Istraživači su išli još dalje u svojim zaključcima: dokazali su da se brani upravo onoliko teritorija koliko je potrebno da se pribavi dovoljno hrane za održavanje zdravlja i reprodukciju. Osim toga, stanovnici nekog područja brane svoje nastambe s daleko većim žarom od napadača i stoga često pobjeđuju. Može se reći da posjeduju „moralnu prednost” nad uzurpatorima. Proučavanje teritorijalnog ponašanja kod čovjeka još je na samom početku. Poznato je da su grupe lovaca-sakupljača, koje još uvijek ponegdje postoje, agresivne u obrani svoje zemlje. Indijanci Guavaki iz Paragvaja ljubomorno čuvaju svoj posjed i svako stupanje na njega doživljavaju kao objavu rata. Prije nego je uništen pod
108 Agresivnost utjecajem Europljana, narod Ona iz Ognjene Zemlje imao je običaj napasti svakog susjeda koji je prolazio njihovom zemljom u lovu na guanako. Indijanci Washo iz Velike kotline napadali su plemena koja bi se usudila ribariti na „njihovim” jezerima ili loviti „njihove” jelene na području zimskih prebivališta. Bušmani Nyae Nyae vjerovali su da imaju pravo ubiti svakog susjeda koji sakuplja biljke na njihovoj zemlji. Walbiri iz australske pustinje naročito su pomno pazili na podzemne rupe s vodom. Neko je pleme moglo stupiti na teritorij drugoga tek uz dopuštenje, a slučajni bi prolaznik posve sigurno bio ubijen. Promatrači iz starijih vremena sjećaju se bitke između Walbirija zbog kontrole nad izvorima vode u kojoj je poginulo dvadesetak urođenika s obje strane. Iako su ovakve pripovijesti već odavno poznate, antropolozi su tek nedavno počeli proučavati primjere teritorijalnosti u svjetlu osnovne teorije o životinjskoj evoluciji. Tako su Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith primijetili da su područja koje brane lovci-sakupljači uvijek ona čiji se ekonomski resursi mogu kontrolirati. Kad su izvori hrane raspršeni i neograničeni, plemena nemaju potrebu za naročitom obranom pa često znaju podijeliti bogatija nalazišta hrane. Zapadni Šošoni, na primjer, zauzimaju suha područja Velike kotline, gdje su lovina i biljni urod siromašni, a njihovu je količinu teško predvidjeti. Populacija je iznimno rijetka (jedna osoba na pedeset kvadratnih kilometara), a lovom i obradom zemlje bave se izolirani pojedinci i obitelji. Životni prostor ovih ljudi je veoma velik, i oni su prisiljeni na nomadski život. Obitelji međusobno razmjenjuju informacije o nalazištima plodova, koncentraciji skakavaca i kretanjima zečeva. Zapadni Šošoni rijetko stvaraju veća plemena ili naselja. Oni nemaju niti koncept vlasništva, s jedinom iznimkom orlovih gnijezda. Za razliku od njih, pripadnici plemena Pajute iz doline Owens zauzimaju relativno plodnu zemlju s gustim nasadima pinija i bogatim lovištima. Grupe sela su udružene u plemena od kojih svako posjeduje jedan dio doline od rijeke do planine s obiju strana. Obrana teritorija je organizirana uz pomoć društvenih i religijskih sankcija uz česte prijetnje i napade. U najboljem slučaju pripadnici jednog plemena pozivaju druge, najčešće svoje rođake, na zajedničko sakupljanje pinjola.
109 Agresivnost Fleksibilnost ponašanja koju smo uočili na primjeru ovih plemena iz Velike kotline, važi i za druge populacije i druge vrste sisavaca. Takvo ponašanje ovisi o bogatstvu i raspodjeli važnih životnih resursa unutar pojedinog staništa. Ipak, raspon izraza nekog ponašanja karakterističan je za svaku vrstu, a ljudska vrsta uza svu svoju raznovrsnost, ne koristi sve poznate kombinacije. Iz toga se može zaključiti da je izraz teritorijalnosti kod čovjeka određen genetički. Biološka formula teritorijalnosti s lakoćom se može primijeniti na posjedničke rituale modernog čovjeka. Ako je prikažemo pomoću generalizacije i bez emocija - ona odjednom postaje nešto posve familijarno jer upravlja našom svakodnevicom, ali ne može nam promaknuti ni njena specifičnost jer je u ovom slučaju tipična za jednu jedinu vrstu sisavaca. Svaka je kultura razvila posebne načine zaštite osobnog vlasništva i prostora. Sociolog Pierre van den Berghe ovako je opisao ponašanje suvremenih stanovnika vikend-naselja u blizinu Seattlea: Prije nego stupe na obiteljski teritorij, gosti i posjetitelji, naročito ako nisu najavljeni, obično moraju proći rituale identifikacije, privlačenja pozornosti, pozdravljanja i isprike zbog mogućeg uznemiravanja. Sve se to odvija izvan kuće ako se tamo zatekao i vlasnik, a poželjno je da pritom komuniciraju odrasli. Ako posjetitelji najprije sretnu djecu vlasnika, moraju ih upitati gdje se nalaze roditelji. Ako pak ispred kuće nema nikoga, posjetitelj prilazi vratima i proizvodi neki zvuk. To može biti kucanje ili aktiviranje zvona, ako su vrata zatvorena, ili možda poziv u slučaju otvorenih vrata. Prag se smije prijeći tek nakon prepoznavanja i poziva vlasnika. Čak i nakon toga posjetitelji se pozivaju samo u primaću sobu, a tek uz posebno dopuštenje smiju pristupiti drugim prostorijama, kao što su kupaonica ili spavaće sobe. Dok je posjetitelj nazočan, drugi članovi zajednice ga tretiraju kao neku vrstu „produžetka” njegova domaćina. To znači da se njegovo privremeno korištenje teritorija ograničava samo na područje domaćina, i domaćin će biti odgovoran za svaku zloupotrebu zajedničkog teritorija... Djeca također ne predstavljaju
110 Agresivnost neovisne jedinke nego produženje roditelja ili drugih odraslih osoba koje su za njih „odgovorne”, a svako teritorijalno ugrožavanje djece izaziva spremnu reakciju roditelja ili skrbnika. Put koji vodi kroz naselje dostupan je svim članovima zajednice koji ga koriste kao pristup svojim parcelama ili jednostavno za šetnju. Etiketa nalaže uljudno pozdravljanje drugih, ali pojedinci nisu ovlašteni ući na parcelu drugih bez prethodnog identifikacijskog rituala. Ritual ulaska u dvorište je manje formalan i složen od onog koji se koristi pri ulasku u kuću. Rat se može definirati kao nasilna povreda zakučaste i fine strukture koju čine teritorijalni tabui. Sila koja hrani ratnu politiku veoma često je etnocentrizam, pretjerana i iracionalna privrženost pojedinaca svojim srodnicima i suplemenicima. Primitivni ljudi najčešće dijele svijet na dva odvojena dijela: s jedne strane to je najbliža obiteljska okolina, lokalna sela, srodnici, prijatelji, domaće životinje i lokalni čarobnjaci, a s druge strane udaljeni svijet susjednih sela, savezničkih plemena, neprijatelja, divljih životinja i duhova. Ova elementarna topografija pomaže im da razlikuju neprijatelje koje treba ubiti od prijatelja. Takav kontrast se povećava doživljavanjem neprijatelja kao zastrašujućih i čak neljudskih bića. Lovci na ljudske glave iz brazilskog plemena Mundurucu poštuju ove razlike do te mjere da svoje neprijatelje doživljavaju kao lovinu. Sve one koji ne pripadaju njihovom plemenu ratnici nazivaju parivat - a to je riječ koja označava i drugu lovinu kao što su pekari i tapir. Lovac koji skine neprijateljevu glavu slavi se kao heroj i vjeruje se da tim činom zadobiva nadnaravne moći prašume. Rat je ovdje postao razrađena vještina, a pripadnici drugih plemena love se kao čopori opasnih životinja. Napadi se pripremaju veoma pomno. Ratnici Mundurucua pred samu zoru još pod zaštitom mraka opkoljavaju neprijateljsko selo dok njihov šaman baca uspavljujuće čini na buduće žrtve. Napad počinje u cik zore. Napadači bacaju upaljene strijele na slamnate kolibe, uz glasne krikove ulijeću u selo, tjeraju stanovnike na otvoreno i odsijecaju glave što većem broju odraslih muškaraca i žena. S obzirom da
111 Agresivnost je uništenje čitavog sela težak i riskantan pothvat, napadači se uskoro povlače noseći glave svojih žrtava. U napornom maršu odlaze što je moguće dalje prije nego se odmore, a onda kreću kućama ili u pohod na sljedeće neprijateljsko selo. William H. Durham, koji je analizirao podatke Roberta F. Murphyja o plemenu Mundurucu, iznio je uvjerljivu tvrdnju da su rat i metafora lovine adaptacije koje pomažu psihofizičkom boljitku lovaca na ljudske glave. U tradicionalnoj maniri prirodnih znanosti, Durham je primjere iz prakse ratnika Mundurucua i drugih primitivnih plemena iskoristio da postavi tri međusobno nespojive hipoteze, koje u potpunosti iscrpljuju sve mogućnosti odnosa nasljeđa i kulture u ovom sektoru ljudskog ponašanja. Prva hipoteza: Kulturne tradicije ratovanja kod primitivnih plemena razvijale su se neovisno o općoj ljudskoj sposobnosti za preživljavanje i reprodukciju. Kulturalni razlozi ratovanja su raznoliki i brojni; oni nemaju neposredne veze s genskom podobnošću, to jest s reproduktivnim uspjehom i uspjehom u preživljavanju pojedinca i njegovih bliskih srodnika. Sociobiologija nam ne objašnjava dobro fenomen primitivnog ratovanja; njega je lakše shvatiti kao čisti kulturni fenomen, proizvod društvene organizacije i političkih odluka koje same po sebi nemaju veze sa sposobnošću. Druga hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se putem selekcijskog očuvanja osobina koje povećavaju inkluzivnu gensku podobnost ljudske vrste. Ljudi pokreću ratove kad oni ili njihovi srodnici žele ostvariti dugoročni reproduktivni uspjeh. Iako se može činiti drukčije, ratovanje je vjerojatno primjer kulturne prakse koja je adaptivna u darvinovskom smislu. Treća hipoteza: Kulturne tradicije primitivnog ratovanja razvile su se procesom grupne selekcije koja je pogodovala sklonostima samožrtvovanju u pojedinih ratnika. Ratnici se bore za dobro grupe i ne očekuju nikakvu korist za sebe i svoje najbliže srodnike. Pobjedničko pleme se širi zahvaljujući velikom broju altruističnih boraca, iako oni kao genski tip postaju rijetki nakon ratovanja. Sklonost agresivnom ponašanju primjer je kako genetička obilježja pogoduju kulturnim praksama korisnim za grupu, iako su štetne za pojedinca obdarenog tim obilježjima.
112 Agresivnost U slučaju ratnika Munduruciia čini se da njihovo djelovanje najbolje objašnjava druga hipoteza. Žestina i hrabrost u borbi nose vidljive i opipljive dobrobiti pojedincima koji iskazuju takve kvalitete. Iako ne postoje precizni demografski dokazi, izgleda da je broj pripadnika ovog plemena opadao (a tako je i danas u periodu mira) zbog nedostatka važnog proteina. Gustoća populacije kod ovih stanovnika savane ovisi o količini ulova, ponajviše pekarija. Najvažnija djelatnost muškaraca upravo je lov na te životinje. Lovci djeluju u grupama jer se i pekariji kreću u stadima, a lovinu dijele između obitelji u skladu sa strogim propisima. Lovišta se obično preklapaju sa onima drugih plemena i zbog toga dolazi do sukoba. Ako Mundurucui pobiju dovoljan broj neprijatelja, ulov će zasigurno biti bogatiji i stoga nije teško zaključiti koliko je velika biološka važnost uspješnog ratovanja. Sami Mundurucui nisu svjesni nikakvih evolucijskih prednosti takvog ponašanja. Ono je motivirano čitavim nizom moćnih i donekle nerazumljivih sankcija religijskog tipa. Lov na ljudske glave je činjenica života, datost njihove egzistencije. Plemenska predaja ne opravdava rat obranom teritorija ili provokacijom drugih grupa. Nemun-durucui mogu biti samo žrtve i ništa drugo. „Čini se da druga plemena samim svojim postojanjem izazivaju ratnički nagon kod naroda Mun-durucu”, piše Murphv, ,,a riječ neprijatelj označava baš svaku drugu grupu ljudi”. Tradicionalne religijske prakse sastoje se prvenstveno od molitvi za obilan ulov i ritualnog opsluživanja pravila očuvanja hrane. Mundurucui vjeruju da se duh „majke” koji nad njima lebdi, osvećuje lovcu koji skriva hranu ili ostavlja lešinu da istrune. Nije stoga čudno što riječ „lovina” ina isto značenje kao i riječ „neprijatelj” i što se uspješan lovac naziva „majkom pekarija”. Dakako, Mundurucui nisu stigli do ovakvih zaključaka zahvaljujući poznavanju ekoloških načela i ljudske i životinjske demografije. Oni su izmislili jednostavniji, živi svijet prijatelja, dušmana, lovine i posredničkih duhova prašume, koji svi zajedno vrše istu ulogu kao i znanstvena ekološka spoznaja. Specifični oblici organiziranog nasilja nisu nasljedni. Nema takvog gena koji bi bio odgovoran za razliku između mučenja vezivanjem na stup ili nabadanja na kolac, lova na glave i kanibalizma, dvoboja i genocida. Umjesto toga postoji urođena predispozicija za stvaranjem
113 Agresivnost kulturalne organizacije agresivnosti, koja uspješno razdvaja svjesni um od jednostavnih bioloških procesa. Kultura je ona koja kreira i posvećuje osobite oblike agresivnosti; one oblike koje bespogovorno prihvaća čitavo pleme. Kulturnu evoluciju agresivnosti vode tri različite sile: (1) genska predispozicija prema nekom od oblika društvene agresivnosti; (2) potrebe koje nameće okolina; i (3) dotadašnja povijest grupe koja stvara sklonost prema prihvaćanju jedne kulturne inovacije i odbijanju neke druge. Ako se načas vratimo široj metafori i terminologiji razvojne biologije, možemo reći da se kulturna evolucija kreće duž veoma široke razvojne doline. Kanali koji pripadaju formaliziranoj agresivnosti veoma su duboki; velika je vjerojatnost da ih kultura neće izbjeći i da će kliznuti u neki od njih. Oblik ovih kanala određuje interakcija između genskih predispozicija za učenje agresivnih reakcija i fizičke osobine okoliša o kojima ovisi vrsta agresivnosti. Pravac razvoja koji izabire neko društvo ovisan je o osobitim značajkama prethodnog oblika kulture. Kod plemena Mundurucii ograničenje rasta populacije posljedica je nedostatka visoko hranjivih proteina i lov na ljudske glave služi da bi se ograničila konkurencija na lovištima. Posve drukčiji primjer daje nam pleme Yanomamo iz južne Venezuele i sjevernog Brazila koje, kako se čini, doživljava populacijski procvat. Uspješna reprodukcija ovdje ne ovisi o hrani nego o dostupnosti žena. Po jednom od načela životinjske sociobiologije ženke su najvažniji faktor širenja populacije u vremenima obilja i odsutnosti neprijatelja. Napoleon Chagnon je za vrijeme svojih istraživanja otkrio da Yanomamoi vode svoje ratove upravo zbog žena i zbog osvete za gubitke u prošlim ratovima koje su također vodili zbog žena. To se ne može nazvati slučajnom ni frivolnom aktivnošću. Ovaj narod su posve prikladno nazvali „žestokim ljudima” i Chagnon je pri jednom istraživanju pronašao selo koje su drugi napali dvadeset i pet puta u periodu od devetnaest mjeseci. Kod Yanomama četvrtina muškaraca umire u bitkama, ali oni preživjeli su upravo nevjerojatno uspješni u reprodukciji. Utemeljitelj jedne skupine sela imao je četrdeset i pet potomaka sa svojih osam žena. Njegovi sinovi su bili jednako plodni pa je otprilike 75 posto cjelokupne populacije tog područja potjecalo od zajedničkog pretka.
114 Agresivnost Očito je da su specifične konvencije vezane uz agresivnost - primjerice zasjede nasuprot otvorenom ratu ili ukrašene kamene sjekire nasuprot koplja od bambusa - uvelike ovisne o materijalima na raspolaganju i dijelovima davnih običaja. Kako se lijepo izrazio Claude Levi-Strauss, kultura upotrebljava prikladan i dostupan bricolage. Ono što se ne vidi tako jasno jest proces koji stvara predispoziciju za stvaranje agresivnih kultura. Evoluciju ljudskih društava možemo razumjeti samo ako uzmemo u obzir sve tri razine faktora agresivnosti: krajnju, biološku predispoziciju; zahtjeve okoliša; i slučajne detalje koji djeluju na kulturu. Iako je, u skladu s dokazima, jasno da je upravo biološka priroda ljudske vrste pokrenula evoluciju organizirane agresivnosti i dala glavne smjernice njene ranije povijesti, konačni oblik te evolucije uvijek će ovisiti o kulturnim procesima povezanim s racionalnom mišlju. Rat je tako jedan od oglednih primjera hipertrofirane biološke predispozicije. Primitivni ljudi dijele svoj univerzum na prijatelje i neprijatelje i reagiraju brzim i snažnim emocijama na najmanju prijetnju koja dolazi izvan granica njihova područja. Sa stvaranjem plemenskih saveza i država ova tendencija je dobila institucionalne oblike, rat je postao instrument u politici novih društava i, što je najtragičnije, oni koji su vodili ratove, postali su najuspješniji. Evolucija rata bila je autokatalitička reakcija koju je nemoguće zaustaviti, jer sam pokušaj jednosmjernog zaustavljanja procesa učinit će žrtvama one koji to pokušavaju. Tako je novi oblik prirodne selekcije zavladao čitavim društvima. U svom pionirskom radu na ovu temu Quincy Wright piše: Civilizacije su niknule iz ratničkih naroda, dok su miroljubivi sakupljači i lovci stjerani na rubove zemlje, gdje su ih drugi postupno istrijebili ili apsorbirali. Jedina mršava zadovoljština bila im je promatranje naroda koji su tako uspješno ratovali da su na kraju uništili sami sebe i tako postali žrtvama vlastitog instrumenta. Antropolog Keith Otterbein izvršio je kvantitativnu studiju varijabli vezanih uz ratničko ponašanje i to kod 46 različitih kultura, od relativno nerazvijenih plemena Tiwi i Jivaro do naprednijih kultura
115 Agresivnost kao što su egipatska, aztečka, havajska i japanska. Zaključak nije bio neočekivan: kako su rasle centraliziranost i složenost društva, tako su se razvijale organiziranost i tehnike ratovanja, što je dovelo do širenja teritorija i potiskivanja suparničkih kultura. Ono što je pokretalo civilizacije bila je sprega kulturne evolucije i organiziranog nasilja, što je u naše vrijeme dovelo čovječanstvo do ruba samouništenja. Ipak, kada su neke države došle do samog ruba provalije, kao u slučaju Kube i Bliskog istoka, lideri su se pokazali spremnima na uzmak. Kao što je rekao Abba Eban u svom glasovitom govoru povodom arapsko-izraelskog sukoba 1967. godine - ljudi se utječu razumu kao posljednjem utočištu. Štoviše, evolucija rata može krenuti i u suprotnom smjeru, i to usprkos uvriježenoj kulturnoj praksi. Jedan od najagresivnijih naroda na svijetu bili su Maori s predeuropskog Novog Zelanda. Sukobi između tamošnjih četrdesetak plemena bili su česti i krvavi. Plemenskom predajom se prenosila svaka uvreda, neprijateljsko ponašanje i žudnja za odmazdom. Vrhovnom krepošću se smatrala obrana osobne časti, a najveće je dostignuće bila pobjeda u oružanom sukobu. Po riječima Andrewa Vayde, stručnjaka za primitivne ratove, osnovni je motiv njihova ratovanja bila ekološka konkurencija tj. borba za zemlju i teritorijalno osvajanje. Savezništvo se temeljilo na rodbinskim vezama; Maori su svjesno širili svoj teritorij na račun plemena koja su im bila najdalja po genealoškom kriteriju. Kad su 1837. godine, ratnici Hokianga uletjeli u sukob između dvaju ogranaka plemena Nga Puhi, nisu znali kome se treba prikloniti jer su i s jednima i drugima bili u podjednako bliskim srodničkim vezama. Osnovna posljedica ovakvih teritorijalnih ratova je stabilizacija populacije. Kad se grupa proširi i napuči svoj prostor, ona mora širiti teritorij potiskujući druge grupe. Populacija Maora se mogla usporediti s promjenjivim mozaikom plemenskih grupacija koje agresivnošću kontroliraju svoju brojnost, baš kao što lavovima u Keniji agresivnost služi kao sredstvo ekološke kontrole. Ovaj jezivi ekvilibrij konačno je narušen kada su Europljani donijeli vatreno oružje. Maori su razumljivo bili očarani prvim mušketama koje su im pokazali britanski kolonisti. Jedan putnik iz 1815. godine sjeća se ovakvog događaja:
116 Agresivnost Opalio sam svojom ptičarskom puškom na susjedno stablo i uspio pogoditi pticu. Taj događaj je doveo čitavo selo, sve muškarce, žene i djecu, u stanje žestoke konfuzije; ne znajući kako da shvate ono što su upravo vidjeli dali su se u viku i probili mi uši svojim urlanjem. Pokazao sam im ubijenu pticu koju su vrlo pomno promotrili, a potom sam pucao u drugu. Pogodio sam i nju što je izazvalo istovjetnu reakciju zaprepaštenja i još glasnije dreke. Za samo nekoliko godina maorski su vođe posjedovali vlastito oružje i počeli ga upotrebljavati protiv svojih neprijatelja. Jedan od njih, Hongi Hiki, poglavica plemena Nga Puhi, kupio je od engleskih trgovaca 300 pušaka i zahvaljujući tome postao veliki osvajač. Prije njegove smrti 1828. godine, on i njegovi saveznici poduzeli su brojne bitke ubivši pritom tisuće ljudi. Njihov neposredan motiv bila je osveta zbog starih razmirica, ali ti ratovi su također doveli do porasta moći i širenja teritorija plemena Nga Puhi. Nakon toga su se i druga plemena počela naoružavati kako bi ostvarili ravnopravnost u sve žešćim sukobima. Trka u naoružanju je s vremenom pokazala i svoju drugu stranu. Čak su i pobjednici morali plaćati visoku cijenu. Da bi kupili što više mušketa, Maori su morali posvetiti velik dio vremena proizvodnji lana i druge robe koju bi prodavali Europljanima u zamjenu za oružje. To je zahtijevalo boravak u močvarnim predjelima, gdje su masovno umirali od bolesti. Za dvadeset godina, koliko su trajali mušketni ratovi, iz ovog ili onog razloga vezanog za sukobe, nestala je čitava četvrtina populacije. Do 1830. godine Nga Puhi su se već pitali o svrsi ratovanja zbog odmazde; stari sustav vrijednosti se počeo urušavati. Tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, Maori su se masovno obratili na kršćanstvo i međuplemenski ratovi su prestali. Možemo na kraju zaključiti da ljudsku agresivnost ne možemo pripisati pad u prokletstvo ili zvjerskom nagonu. Ne radi se ni o patološkom simptomu vezanom za odrastanje u okrutnoj sredini. Ljudska bića imaju snažnu predispoziciju da reagiraju nerazumnom mržnjom prema vanjskim prijetnjama i da svoje neprijateljstvo razviju do te mjere da ono može svladati izvor prijetnje i stvoriti zaštitu od nje. Naš
117 Agresivnost mozak je programiran tako da dijelimo druge na prijatelje i strance, na isti način kao što su ptice programirane da nauče svoje teritorijalne pjesme i upravljaju let prema položaju zvijezda. Imamo sklonost prema dubokom strahu od postupaka stranaca i prema agresivnom rješavanju sukoba. Ovi obrasci učenja naročito su se razvili u posljednjih stotinjak tisuća godina ljudske evolucije i donijeli su veliku biološku prednost onima koji su ih najvjernije slijedili. Zakonitosti učenja agresivnog i nasilnog ponašanja najvećim dijelom su zastarjele i nekorisne. Mi više nismo lovci-sakupljači koji se bore kopljima, strijelama i kamenim sjekirama. Ali priznavanje nekorisnosti ovakvih nagona, ne znači i njihovo ukidanje. Jedino što možemo učiniti je da ih držimo pod kontrolom. Ako želimo da ostanu u svom latentnom obliku i da ih ničim ne izazovemo, prisiljeni smo krenuti teškom i slabo poznatom putanjom psihološkog razvoja koja vodi ka ovladavanju i redukciji duboke težnje za agresivnim ponašanjem. Yanomam6 ratnici su znali reći: „Umorni smo od borbe. Mi ne želimo ubijati, ali drugi su podmukli i ne može im se vjerovati.” Ljudi veoma često koriste slične argumente. Ako je pacifizam stvarni cilj, znanstvenici i politički vođe morat će produbiti poznavanje antropologije i socijalne psihologije i učiniti ga dijelom političke znanosti i svakodnevne diplomatske prakse. Da bi se stvorili snažniji temelji mira, moraju se stvoriti političke i kulturne veze koje tvore čvršće isprepletenu mrežu međusobne solidarnosti. Tako nešto, već generacijama pokušavaju, makar i nesvjesno, ostvariti veliki pisci, znanstvenici, neki uspješni biznismeni, pa i marksisti-lenjinisti. Ako se niti prepletu dovoljno čvrsto, populaciji budućnosti neće biti lako doživljavati druge kao strance na temelju razlike u boji kože, jeziku, nacionalnosti, religiji, ideologiji i ekonomskim interesima. Nesumnjivo postoje i drugi načini da se, u interesu zajedničke dobrobiti, ljudska priroda pažljivo obuzda.
6 Seksualnost
Seksualnost je temelj ljudske biologije; to je mnogostran fenomen koji prožima svaki aspekt našeg života i u svakom životnom razdoblju poprima nove oblike. Složenost i višeznačnost seksualnosti proistječu iz činjenice da ona ne služi isključivo kao sredstvo reprodukcije. Evolucija je pronašla mnogo djelotvornije načine razmnožavanja nego što su to komplicirani postupci poput sparivanja i oplodnje. Bakterije se dijele (kod mnogih vrsta svakih dvadesetak minuta), gljive stvaraju bezbrojne spore, a potomci hidre pupaju na tijelu roditelja. Iz svakog djelića zdrobljene spužve može nastati novi organizam. Da je razmnožavanje jedina svrha seksualnih oblika ponašanja, naši bi se preci sisavci mogli razviti i bez parenja. Ljudska bi bića tako mogla biti aseksualna stvarajući nova bića iz površinskih stanica bespolne utrobe. Čak i u ovom obliku, ponekad dolazi do brzog, bakterijama sličnog oblika reprodukcije, kada se dijeljenjem jednog oplođenog jaja stvaraju jednojajčani blizanci. Ni užitak nije najvažnija svrha seksa kako bi netko mogao pomisliti. Kod većine životinjskih vrsta seksualni čin se odvija mehanički i s minimalnom predigrom. Parovi bakterija i bičaša sjedinjuju se bez korištenja živčanog sustava, a koralji, školjke i drugi beskralježnjaci jednostavno ispuštaju spolne stanice u vodu - ne prateći to ni jednom mišlju, budući da nemaju mozga. Užitak, u najboljem slučaju predstavlja pomoćno sredstvo kod životinja koje kopuliraju;
120 Seksualnost on je dodatni poticaj stvorenjima s fleksibilnim živčanim sustavom da utroše veliku količinu vremena i energije na udvaranje, seksualni odnos i roditeljstvo. Seks u svakom smislu izgleda kao besmisleno iscrpljujuća i riskantna aktivnost. Organi za razmnožavanje ljudske vrste toliko su anatomski složeni da ih to čini izloženima smrtonosnim poremećajima, kao što su vanmaterična trudnoća i spolne bolesti. Udvaranje samo po sebi zahtijeva mnogo više vremena nego što je potrebno za puko pružanje obavijesti. Nadalje, ono je energetski zahtjevna i čak opasna aktivnost jer upravo oni najgorljiviji padaju kao žrtve suparnika ili grabežljivaca. Opasnosti vrebaju i na mikroskopskoj razini: genske odrednice spolnosti izvanredno su osjetljive i njihove promjene donose veliku štetu. Višak ili manjak samo jednog spolnog kromosoma kod čovjeka, ili neznatna promjena u ravnoteži spolnih hormona kod fetusa, dovode do velikih nepravilnosti u fiziologiji i ponašanju. U skladu s ovim spoznajama ne bi se moglo reći da spolnost donosi veće prednosti u evolucijskom smislu. Štoviše, spolna reprodukcija nužno dovodi do genskog deficita. Ako se organizmi razmnožavaju bespolno, potomstvo će imati identičan genski kod kao i roditelj. Ako pak organizam prihvati seksualno partnerstvo s nekom drugom jedinkom, polovica gena potomka bit će stranog podrijetla. Sa svakom sljedećom generacijom udio gena praroditelja bit će prepolovljen. Postoje, znači brojne prednosti bespolne reprodukcije: ona se može nesmetano odvijati, sigurnija je, energetski isplativija i sebičnija. Zašto se spolnost ipak razvila? Temeljni odgovor je da spolnost stvara raznolikost. Upravo je različitost način da roditelj osigura ono najbolje unutar nepredvidivo promjenjivog okoliša. Zamislimo slučaj dviju životinjskih vrsta čiji pripadnici nose samo dva gena. Jedan od tih gena obilježit ćemo kao A, a drugi kao a. To mogu biti gen za smeđu boju očiju (A) i onaj za plavu boju (a), ili gen koji određuje dominaciju desne (A) ili lijeve (a) ruke. Svaka jedinka je tip Aa jer posjeduje oba gena. Ako se ta vrsta razmnožava bespolno, svaki će potomak također biti Aa. Druga populacija koristi seks kao sredstvo reprodukcije; dolazi do stvaranja spolnih stanica od kojih svaka sadrži samo jedan gen, A ili
121 Seksualnost a. Kada se par spoji, njihove se spolne stanice kombiniraju i s obzirom da svatko može dati samo jedan od dva gena, moguće su tri kombinacije: AA, Aa i aa. Znači da bespolni roditelji mogu stvoriti samo potomstvo s Aa kombinacijom, dok spolna varijanta stvara tri moguće genske varijante. Zamislimo da dođe do nagle promjene klime - jake zime, poplave ili navale grabežljivaca - do uvjeta u kojima najbolje prolazi kombinacija aa. U narednoj generaciji spolna reprodukcije je ostvarila bolje rezultate zahvaljujući postojanju aa varijante. Ta će varijanta prevladavati sve dok se uvjeti ne promijene u korist kombinacije AA ili Aa. Upravo prednost raznolikosti i adaptivnosti objašnjava zašto se mnoge vrste gnjave spolnom reprodukcijom. Te vrste brojčano nadmašuju one koje koriste jednostavnu, ali na duge staze manje razboritu bespolnu varijantu. Dobro, a zašto postoje baš dva spola? Teoretski je moguće da se razvije spolni sustav temeljen na jednom spolu - anatomski jedinstveni organizmi koji proizvode jednako uobličene reproduktivne stanice i kombiniraju ih unutar sebe. To se i događa kod nekih nižih vrsta biljaka. Moguće je i postojanje stotina različitih spolova, baš kao kod nekih gljiva, ali u živom svijetu prevladava dvospolni model. Izgleda da on omogućava stvaranje najdjelotvornijeg oblika podjele rada. Ženku bismo mogli definirati kao jedinku specijaliziranu za stvaranje jaja. Veličina jaja sprečava njegovo isušivanje, omogućava da ga roditelji premjeste na sigurno u slučaju opasnosti, a žumanjak služi kao rezerva hrane u nepovoljnim periodima. Osim toga jajna se stanica može podijeliti nekoliko puta nakon oplodnje prije nego što počne koristiti hranjive sastojke izvana. Sto se tiče mužjaka, on se može definirati kao proizvođač spermija, malenih gameta. Spermij je sićušna stanična jedinica koja se sastoji od glave s DNA i repica koji mu omogućava putovanje do jaja. Kad se dvije gamete spoje u procesu oplodnje, one stvaraju smjesu gena koju okružuje hranjivi i trajni materijal jaja. Ovakvim miješanjem nasljedne osnove, ženka i mužjak omogućavaju da u slučaju promjene životnih uvjeta barem dio potomstva uspije preživjeti. Oplođeno jaje se razlikuje od bespolno stvorene stanice u barem jednoj osobini: ono sadrži jedinstvenu kombinaciju gena.
122 Seksualnost Anatomske razlike između spolnih stanica dvaju spolova često su veoma velike. Jajna stanica je osamdeset pet tisuća puta veća od spermija. Posljedice ovakvog dimorfizma protežu se na sve biološke i psihološke aspekte ljudske spolnosti. Za čitavog svog života žena može stvoriti tek četiristo jajnih stanica od kojih će se maksimum dvadesetak razviti u zdravu djecu. Energija koja je potrebna da se dijete donose na svijet i kasnije odgoji silno je velika. S druge strane, muškarac svakom ejakulacijom izbacuje oko 100 milijuna spermija. Kada dođe do oplodnje, fizički dio njegova razvoja definitivno je završen. Udio njegovih gena u stvaranju nove jedinke bit će isti kao i ženin, ali će uloženi trud biti neusporedivo manji, osim ako se aktivno ne uključi u odgoj djeteta. Kad bi muškarac imao za to priliku, on bi teoretski mogao za života oploditi tisuće žena. Ovakav sukob interesa između spolova nije karakteristika samo ljudskih bića, nego i većine životinja. Mužjaci su najčešće agresivni prema svojim suparnicima, naročito u vrijeme parenja. Kod većine životinjskih vrsta upravo je agresivnost najbolja strategija. Za dugog perioda od oplodnje do rađanja mladunca, mužjak može oploditi mnogo ženki, ali ženka može biti oplođena samo od jednog mužjaka. Ako je mužjak sposoban općiti s mnogo ženki, neki će se pokazati kao veliki pobjednici, dok će drugi ostati gubitnici. Za razliku od njih, svaka će zdrava ženka biti uspješna, tj. oplođena. Mužjacima se stoga isplate osobine kao što su agresivnost, naprasitost, nestalnost i nedostatak istančanosti. Ženkama je pak, teoretski korisna suzdržanost; bolje im je da se drže podalje dok ne procijene koji mužjak nosi bolji genski materijal. Kod vrsta koje duže odgajaju mlade, ženka mora procijeniti koji će mužjak aktivnije sudjelovati u njihovom podizanju. Ljudska vrsta u potpunosti slijedi ova biološka načela. Istina je da tisuće postojećih društvenih zajednica pokazuje izvanrednu raznolikost u detaljima seksualnog ponašanja i običaja, i oblicima podjele rada među spolovima. Sve ove varijacije temelje se na kulturi. Ljudska društva prilagođavaju svoje običaje zahtjevima okoline i na taj način umnožavaju ionako velik broj varijacija ponašanja koje se mogu vidjeti kod drugih životinjskih vrsta: od čiste monogamije do krajnjih oblika poligamije, od međusobne sličnosti spolova do izrazitih razli-
123 Seksualnost ka spolova u ponašanju i načinu odijevanja. Ljudi svjesno i namjerno mijenjaju svoje ponašanje; bilo kakva vrsta običaja i mode može se promijeniti već unutar jedne generacije. Ipak, i takva fleksibilnost ima svoje granice i moguće je nazrijeti temeljne karakteristike koje su potpuno u skladu s evolucijskom teorijom. Sada ćemo se, dakle, usredotočiti na te zajedničke osnove, i načas zaboraviti na nesumnjivo važnu elastičnost koju nam pruža kultura. Mi smo, prije svega, umjereno poligina vrsta, s muškarcima kao inicijatorima bilo kakvih promjena u seksualnom partnerstvu. Oko tri četvrtine svih ljudskih društava dopušta mnogoženstvo, a u mnogim takvim zajednicama ono je zakonski i običajno regulirano. Za razliku od toga, manje od jedan posto društava dopušta poliandriju. Ostatak čine monogamna društva od kojih mnoga opravdavaju taj naziv samo teoretski zbog prakticiranja konkubinata i sličnih strategija koje de facto ostavljaju prostor za poliginiju. S obzirom da muškarci gledaju na žene kao na dragoqenost, one se često mogu okoristiti hipergamijom, to jest udajom koja im omogućava uspon na društvenoj ljestvici. Poliginija i hipergamija su zapravo komplementarne strategije. U mnogim kulturama muškarci su oni koji traže i nabavljaju, dok su žene predmeti trgovine s kojima se postupa zaštitnički. Posve je legitimno raspusno ponašanje muškaraca prije braka, dok bi zbog takvog ponašanja djevojka izgubila dobar glas i bila zauvijek uništena. Tamo gdje se seks kupuje, muškarci su kupci. Iz ovoga je lako zaključiti zašto su prostitutke prezrene od društva; one svoje neprocjenjivo vrijedno, reproduktivno bogatstvo, prodaju strancima. Zanimljiva je interpretacija ove biološke logike kakvu nam je još u dvanaestom stoljeću pružio Majmonid: Bratski osjećaji, uzajamna ljubav i pomoć u svojem savršenom obliku mogu postojati samo između osoba koje povezuju zajednički preci. U skladu s time, neku lozu koju ujedinjuje zajednički predak - makar i veoma dalek - upravo zbog takve povezanosti krasi ljubav, međusobna pomoć i suosjećanje; a takvo postignuće je najveći domet Zakona. I zbog toga bludnice moraju nestati, jer preko njih dolazi do ukidanja nasljedne linije. Dijete koje rode strano je svojemu narodu; nitko ne zna kojoj obitelji ono
124 Seksualnost pripada, i nitko ga iz njegove obiteljske grupe ne poznaje; a to je ono najgore što se može dogoditi njemu i njegovom ocu. Ljudska anatomija nosi vidljiv pečat spolne podjele rada. Prosječna težina muškarca je za 20 do 30 posto veća od težine žene. U većini sportova muškarci pokazuju nešto veću brzinu i snagu. Proporcije njihovih udova, kostur i gustoća mišićnog tkiva prilagođene su trčanju i bacanju, aktivnostima tipičnima za drevne lovce-sakupljače. Rezultati današnjih atletskih natjecanja dokazuju ove razlike. Muški šampioni su obično 5 do 20 posto brži od žena; po rezultatima iz 1974. godine, razlike su iznosile 8 posto u utrci na 100 metara, 11 posto na 400 metara, 15 posto na milju, 10 posto na 10000 metara i tako dalje. Čak i u maratonu gdje gruba konstitucija nije toliko važna, razlika u korist muškaraca iznosi oko 13 posto. Iako maratonke pokazuju sličnu izdržljivost kao i muškarci, oni su još uvijek brži. Ove razlike se nikako ne mogu pripisati nedostatku motiva ili manjkavom treningu. Izvanredni rezultati istočnonjemačkih i sovjetskih atletičarki bili su plod znanstveno razrađenih načina treniranja, no oni se ne mogu usporediti s rezultatima koje su postizali muškarci. Naravno da se rezultati u određenoj mjeri i preklapaju; najbolje sportašice daleko su uspješnije od mnogih sportaša, a ženska atletika pruža uzbudljive doživljaje. Ipak, postoji velika razlika između najboljih i prosječnih rezultata. Vodeća američka maratonka iz 1975. godine svrstala bi se tek na 752. mjesto muške rang liste. U slučaju ovakvih sportova, tjelesna masa ne igra veliku ulogu. Trkači sitnije građe, teški oko 55 do 60 kg, postižu slične rezultate kao i krupniji natjecatelji. Veoma je važno napomenuti da su žene jednako dobre ili čak bolje od muškaraca u nekim drugim sportovima, i to takvima koji najmanje podsjećaju na primitivne zahtjeve lova i agresivnih aktivnosti. Takvi sportovi su, primjerice, maratonsko plivanje, akrobatski oblici gimnastike, streličarstvo (u kategoriji preciznosti, ali ne i daljine) i pucanje malokalibarskom puškom. Kada sportovi i sportske aktivnosti zahtijevaju više vještine i pokretljivosti, umjesto sirove snage, postignuća muškaraca i žena postaju sve sličnija. Prosječne razlike u temperamentu između spolova također se podudaraju sa zakonitostima biologije sisavaca. Žene su kao grupa ma-
125 Seksualnost nje nasrtljive i fizički agresivne. Stupanj različitosti svakako ovisi o kulturi i takve razlike sežu od onih jedva primjetnih u egalitarnim zajednicama do ropskog statusa žene u nekim ekstremno poliginijskim društvima. Ipak, činjenica da je kvalitativna razlika uvijek prisutna, mnogo je važnija od stupnja te razlike. Temeljna različitost u crtama ličnosti mijenja se rijetko, a možda i nikada. Fizičke i psihološke razlike između muškaraca i žena kultura je s vremenom iskoristila i pretvorila u univerzalnu mušku dominaciju. Povijest ne bilježi niti jedno društvo u kojem su žene upravljale političkim i ekonomskim životom muškaraca. Čak i kad su zemlju vodile carice i kraljice, posrednici između njih i podanika uvijek su bili muškarci. U trenutku dok pišem ovu knjigu nijedna žena ne vodi neku državu, iako su u nedavnoj prošlosti Indira Gandhi i Golda Meir bile snažne i karizmatične predsjednice svojih država. U otprilike 75 posto društava koje su proučavali antropolozi, mladenka je ta koja se seli u kuću budućeg muža, a samo u deset posto slučajeva događa se suprotno. Nasljedna linija po muškoj lozi češća je barem pet puta od one po ženskoj. Položaje poglavice, šamana, suca i ratnika zauzima gotovo uvijek muškarac, a njihovi suvremeni tehnokratski nasljednici danas upravljaju industrijskim zemljama, velikim korporacijama i crkvama. Sve navedene razlike su puka konstatacija, a mi se moramo zapitati kakvo je njihovo značenje za budućnost i u kolikoj se mjeri one mogu promijeniti. Od velike je društvene važnosti utvrditi koliki je udio i omjer čimbenika nasljeđa i utjecaja okoline na razliku između spolova. Čini se da dokazi govore sljedeće: između spolova postoje umjerene genetičke razlike; geni zaduženi za ponašanje u interakciji su sa gotovo svim vrstama okoliša i odgovorni su za različitosti u periodu ranog psihološkog razvoja; te razlike se gotovo uvijek povećavaju u kasnijim fazama razvoja i to uz pomoć kulturnih odredbi i odgoja. Društvo bi, vrlo vjerojatno, odgovarajućim odgojnim programom moglo neutralizirati manje genetičke razlike, ali veći rezultati bi zahtijevali svjesnu odluku i mnogo veće znanje od onog koje danas posjedujemo. Dokazi postojanja genetičkih razlika u ponašanju brojni su i važni. Djevojčice su općenito sklonije prisnim odnosima i manje su sklo-
126 Seksualnost ne avanturama. One se, na primjer, od samog rođenja češće smiješe od dječaka. Ovaj podatak je naročito važan ako uzmemo u obzir da je dječji osmijeh, kako sam već spomenuo, potpuno urođena reakcija i nepromjenjiv u svojem obliku i funkciji. Nekoliko neovisnih studija je pokazalo da novorođene djevojčice mnogo češće od dječaka reagiraju refleksivnim smiješkom uz zatvorene oči. Takvu reakciju uskoro zamjenjuje spontani, komunikativni smiješak koji se koristi do ulaska u drugu godinu života. Učestali smiješak nakon toga ostaje jedna od tipičnih ženskih crta kroz čitav period njenog mladenaštva i zrelosti. Do dobi od šest mjeseci djevojčice obraćaju više pozornosti na slike i zvukove povezane s komunikacijom nego na podražaje druge vrste. Dječaci iste dobi ne uočavaju takve razlike. U kasnijoj fazi ontogeneza ima ovakav slijed: jednogodišnja djevojčica reagira s više podozrivosti i straha na maskirana lica i u nepoznatim se situacijama mnogo teže odvaja od majke. Starije djevojčice pokazuju veću sklonost međusobnoj prisnosti i manje su fizički smione od dječaka iste dobi. Proučavajući običaje plemena !Kung San, Patricia Draper nije uočila razlike u odgoju djevojčica i dječaka. Roditelji su brižno, ali nenametljivo nadgledali svoju djecu i veoma rijetko bi ih opterećivali kakvim poslom. Ipak, moglo se primijetiti da se dječaci češće udaljavaju od roditeljskog dosega i da se stariji dječaci znaju pridružiti odraslim lovcima češće nego što djevojčice uzimaju udjela u sakupljačkim aktivnostima žena. U još detaljnijoj studiji, N. G. Blurton Jones i Melvin J. Konner uočili su da dječaci češće sudjeluju u igrama nalik na hrvanje i otvorenim ispadima agresivnosti; oni se i rjeđe druže s odraslima nego djevojčice. Od tih malih razlika, karakteristike kasnije izražene spolne podjele rada u plemenu !Kung San postupno postaju sve vidljivije. U zapadnoj kulturi prosječan dječak pokazuje mnogo više avanturizma i fizičke agresivnosti od djevojčica. U svom prikazu pod naslovom Psihologija spolnih različitosti, Eleanor Maccobv i Carol Jacklin zaključuju da su korijeni ove osobine veoma duboki i da je posve moguće njeno genetičko porijeklo. Od najranijih trenutaka društvene interakcije među djecom, dakle od razdoblja prve igre u dobi između dvije i dvije i pol godine, dječaci pokazuju više agresivnosti u riječima i ponašanju. Oni imaju češće nasilne fantazije, igre poput hrvanja,
127 Seksualnost prijetnji i drugih oblika napada pokušavajući na takve načine ostvariti dominantan status. Ronald P. Rohner, koji je sažeo zaključke drugih studija na ovu temu, potvrđuje da ovakve razlike postoje u mnogim kulturama. Skeptici koji sve objašnjavaju utjecajem okoline još uvijek će tvrditi da rane razlike u načinu igre nemaju veze s biologijom već su rezultat poticaja za vrijeme najranijeg djetinjstva. Ako je tako, ti su poticaji veoma suptilni, barem dijelom nesvjesni i dio su odgoja u svim postojećim ljudskim društvima. Hipotezu o apsolutnoj važnosti okoline uzdrmala su i najnovija otkrića o biologiji hermafrodita, koji su genetički žene, ali za vrijeme ranih stadija fetalnog razvoja poprimaju neke osobine muške anatomije. Do takve anomalije dolazi na dva načina. U prvom se slučaju radi o rijetkoj nasljednoj osobini poznatoj pod imenom adrenogenitalni sindrom, a koju uzrokuje promjena mjesta jednog gena. Posjedovanje dvaju promijenjenih gena, tj. nedostatak normalnog gena u svakoj stanici tijela, i to kod obaju spolova - sprečava nadbubrežnu žlijezdu u proizvodnji hormona kortizola. Umjesto njega ona izlučuje tvar koja djeluje poput muškog spolnog hormona testosterona. Ako je pogođeni fetus muškog spola, ovakav hormonski poticaj ne vrši nikakav značajniji utjecaj na spolni razvoj. Ako se radi o ženskom fetusu, abnormalna razina muškog hormona učinit će vanjske spolne organe slične muškima. Ponekad će klitoris takvog djeteta izgledati poput malog penisa, a velike će usne biti zatvorene. U ekstremnim slučajevima razvit će se čitav penis uz prazan skrorum. Ovako nešto se može dogoditi i pri određenim hormonskim terapijama. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća neke žene su primale progestin, umjetnu tvar koja je djelovala kao progesteron, hormon trudnoće, a služio je kao sredstvo za sprečavanje spontanih pobačaja. Otkrilo se da, u nekim slučajevima, progestin djeluje na ženski plod i transformira ga u hermafrodita na isti način kako se to događa kod ženskog adrenogenitalnog sindroma. Igrom slučaja, primjer hormonski stvorenih hermafrodita može se povezati sa znanstvenim pokusom koji služi za procjenu utjecaja odgoja na spolne razlike. Eksperiment ovakvog tipa nije savršen, ali nije
128 Seksualnost ništa manje pouzdan od drugih koji služe istoj svrsi. Hermafroditi su genetički ženskog spola i njihovi unutarnji organi su u cijelosti ženski. U većini takvih slučajeva liječnici bi vanjske spolne organe još u djetinjstvu kirurškim zahvatom prilagodili pravom spolu, a djeca bi se odgajala kao djevojčice. Ova djeca su još u fetalnom razdoblju izložena snažnom djelovanju muškog hormona ili tvari koja mu je veoma slična, da bi potom u periodu prije zrelosti, „uvježbala” žensku ulogu. Zahvaljujući ovakvim slučajevima, moguće je razlučiti djelovanje odgoja od utjecaja dubljih bioloških čimbenika, koji su ponekad istovjetni s genskim mutacijama. Muške značajke u ponašanju mogu se, gotovo u potpunosti, pripisati djelovanju hormona na razvoj mozga. Postavlja se pitanje jesu li promjene u ponašanju direktno povezane s hormonskom i anatomskom maskulinizacijom. John Money i Anke Erhardt dokazali su da između ovih dviju razina promjena postoji čvrsta veza. U usporedbi s kontrolnom grupom djevojaka iste dobi koje nisu bile izložene hormonskom utjecaju, naše su se djevojke za vrijeme odrastanja češće ponašale kao „muškobanje”. One su lakše ovladavale sportskim i atletskim vještinama, češće su se igrale s dječacima i više su voljele puške i pištolje od lutkica. Grupa djevojčica s adrenogenitalnim sindromom u svakom je slučaju bila nezadovoljna svojom ženskom ulogom. Sama evaluacija je donekle manjkava jer se radi o umjetnom dodavanju kortizona koji je trebao ublažiti genetičku manu. Posve je moguće da je hormonska terapija zaslužna za sklonost prema muškom ponašanju. Ipak, rezultat je još uvijek biološke prirode iako ne tako dubok kao fetalna maskulinizacija. I naravno, on se ne pojavljuje kod djevojčica koje su u fetalnom razdoblju bile podvrgnute djelovanju progestina. Drvo je, znači, već pri rođenju pomalo svinuto na jednu stranu. Nameće se zaključak da univerzalno postojanje podjele rada nije u cijelosti rezultat kulturne evolucije, ali ne smijemo zanemariti ni činjenicu da golemu raznolikost društvenih zajednica, a time i oblika podjele rada, možemo zahvaliti upravo kulturnoj evoluciji. Poznavanje te diskretne biološke komponente može nam u budućnosti omogućiti lakši izbor između različitih mogućnosti. Uz puno uvažavanje borbe za prava žena, koja se danas vodi u čitavom svijetu, svako će društvo morati izabrati jednu od tri moguće opcije:
129 Seksualnost Snažno naglašavanje spolnih razlika u ponašanju. Ovaj obrazac se može naći u svim kulturama. Posljedica je najčešće dominacija muškaraca i isključivanje žena iz mnogih profesija i aktivnosti. Ipak, ovakav stav ne mora nužno imati takve posljedice. Moguće je, barem u teoriji, da takvo društvo, s vidljivom spolnom podjelom, pokazuje veće duhovno bogatstvo, veću raznolikost, pa čak i veću produktivnost od nekog modela koji se temelji na spolnoj jednakosti. Moguće je da se ljudska prava poštuju čak i ako muškarci i žene obavljaju različite poslove. Ipak, ne može se poreći da ono nosi određeni stupanj društvene nepravde i da razlike mogu lako zadobiti katastrofalne razmjere. Eliminiranje svih spolnih razlika u ponašanju. Odgovarajućim odgojem je moguće stvoriti društvo u kojem žene i muškarci podjednako sudjeluju u svim aktivnostima, profesijama i kulturnim događanjima, pa čak i sportskim natjecanjima. Iako bi to zahtijevalo zatiranje ranih predispozicija koje dijele spolove, te biološke razlike nisu tako velike da bi takav pothvat učinile nemogućim. Ovakva vrsta kontrole svakako bi uklonila i najmanje naznake grupnih predrasuda u pogledu spola; u odnosu na zajednice prošlosti takvo bi društvo bilo harmonično i produktivno. Ipak, moguće je da zbog nužnosti nametanja velikog broja propisa barem neki pojedinci ne bi mogli ostvariti svoj puni potencijal. Organiziranje društva koje pruža jednake mogućnosti, ali ne poduzima aktivne mjere za ostvarivanje jednakosti. Treći izbor zapravo uopće nije izbor. To je mogućnost koju mogu koristiti sve kulture. Takva laissez-faire opcija može se činiti najpogodnijom za promicanje osobne slobode, ali to nije nužno tako. I pored jednakih mogućnosti obrazovanja za žene i muškarce i jednakoj mogućnosti pristupa svim profesijama, muškarci još uvijek drže golemu prevlast u području političkog života, poslovnom svijetu i znanosti. Većina njih ne sudjeluje jednako aktivno u procesu podizanja djece. Sve to mora utjecati kao ograničavajući faktor na emocionalni razvoj pojedinca. Nevjerojatno je da su se ovakva podjela, kao i spomenuti faktor ograničenja, jasno pokazali u jednom od najvećih eksperimenata spolnog egalitarizma u povijesti - u izraelskim kibucima. U vrijeme procvata kibuca, četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća, vođe pokreta su provodili politiku potpune spolne jedna-
130 Seksualnost kosti, ohrabrujući žene da preuzmu uloge koje su do tada bile rezervirane isključivo za muškarce. U početku je stvar gotovo funkcionirala. Prva generacija žena prihvatila je ideologiju i aktivno se uključila u politiku, upravljanje i sve vrste poslova. Ipak, i pored novog načina odgoja, one i njihove kćeri ubrzo su pokazale sklonost vraćanju tradicionalnim ulogama. Štoviše, žene nove generacije otišle su u tome dalje od njihovih majki. One su tražile više vremena za odgoj djece i te su periode, što je indikativno, nazivale „sat ljubavi”. Neke od najsposobnijih odbile su značajne pozicije u politici i biznisu, pa je uskoro udio žena u takvim poslovima postao znatno manji od onog muškaraca. Neki su tvrdili da je takva regresija rezultat utjecaja jake patrijarhalne tradicije koja se nastavila u ostatku izraelskog društva iako je sada spolna podjela rada izraženija u kibucima nego vani. Ovo iskustvo nam jasno pokazuje koliko je teško previdjeti posljedice i procijeniti značenje promjena ponašanja koje se temelje na nasljeđu ili ideologiji. Iz ove mučne enigme spolnih uloga možemo ipak izvući jedan čvrst zaključak: dokazi o biološkim ograničenjima ne mogu nam propisati idealne načine djelovanja, ali nam mogu pomoći da razlučimo mogućnosti i pretpostavimo koja im je cijena. Visina te cijene mjeri se u potrebnoj količini energije koju valja uložiti u odgoj, kao i razmjerima zatiranja osobnih sloboda i potencijala. I, konačno, sagledajmo ovaj problem posve otvoreno: budući da svaka odluka ima svoju cijenu i da konkretna etička načela rijetko prihvaćaju baš svi, odluku nije lako donijeti. U ovakvim slučajevima bilo bi dobro prihvatiti mudar savjet Hansa Morgenthaua: „Čovjek može pomiriti svoju političku prirodu i svoj moralni usud zahvaljujući kombinaciji političke mudrosti, moralne snage i prosudbe. Ovakvo pomirenje nije ništa više nego modus vivendi: tjeskoban, neizvjestan, čak i paradoksalan, sigurno razočaravajući za one koji bi htjeli uljepšati i iskriviti smisao tragičnih proturječja ljudske prirode uz pomoć tobožnjeg sklada.” Ja dodajem da takva proturječja imaju korijen u ostacima naše prvome genetičke povijesti, i da je jedan od najnezgodnijih i najbesmislenijih, pa ipak neizbježnih ostataka umjerena sklonost prema razlikovanju spolnih uloga. Još jedan relikt koji vrijedi proučiti i odmjeriti u parametrima sociobiološke teorije jest obitelj. Nuklearna obitelj koja se temelji na dugotrajnom spolnom sparivanju, geografskoj pokretnosti, i ženskom
131 Seksualnost vođenju domaćinstva, u ovom trenutku bilježi opadanje, barem u SAD-u. Broj rastava se između 1967. i 1977. udvostručio, a broj obitelji bez muškarca porastao za jednu trećinu. Statistike iz 1977. pokazuju da svako treće školsko dijete odrasta u obitelji sa samo jednim roditeljem ili rođakom, a više od polovine majki radi izvan kuće. U mnogim obiteljima brigu o djeci preuzimaju cjelodnevni boravci u vrtićima i školama, dok su starija djeca, u periodu od svršetka škole od povratka roditelja s posla, prepuštena sama sebi. Natalitet je u Americi vrtoglavo opao, od 3,8 djece po obitelji 1957. godine do 2,04 u 1977-oj. Takve društvene promjene koje se bilježe u visokorazvijenim zemljama, uz oslobođenje žena i njihovo masovno zapošljavanje, predstavlja događaj s dugoročnim posljedicama. No znači li sve to da obitelj kao kulturna forma nestaje s lica zemlje? Mislim da to nije tako. Obitelj, ako je definiramo kao grupu odraslih i djece u bliskim međusobnim odnosima, ostaje jedan od univerzalnih elemenata ljudske društvene organizacije. Čak i društva koja su naizgled nadišla takav oblik udruživanja, kao što su Nayar u Indiji ili članovi kibuca u Izraelu, nisu potpuno autonomne grupe nego specijalne podgrupe koje žive unutar većih zajednica. Obitelj, u nuklearnom i proširenom obliku, uspjela je tijekom povijesti preživjeti bezbrojne stresove. Trgovanje robovima u Sjedinjenim Državama redovito je razaralo njihove obiteljske zajednice. Bijelci nisu poštovali afričke običaje, i ničim nisu štitili roditeljske i bračne veze svojih robova. I pored toga, srodničke grupe su se uspjele održati kroz generacije, djeca su nosila obiteljsko prezime, a tabu incesta se održavao veoma strogo. Osjećaj obiteljske pripadnosti afričkih robova zadržao je duboku emocionalnu dimenziju. O tome nam svjedoči usmena predaja, ali i neki pisani dokumenti kao što je ovo pismo iz 1857. godine izvjesnog radnika s plantaže po imenu Cash i njegove obitelji upućeno rođacima koji su ostali na plantaži u Georgiji: Clairssa tvoji majka i otac šalju tebi i mužu puno pozdrava a isto i našim unucima Phebei, Mag. I Cloe. Johnu. Sue. Mojoj teti Auri i Mintonu i maloj Plaski. I Charlesu Negi. I Fillis i njenoj djeci. Cashu. Prime. Laffatte. Puno pozdrava Casheovom bratu
132 Seksualnost Porteru i njegovoj ženi Patience. Victoria puno pozdravlja rodice Beck i Miley. Povjesničar Herbert G. Gutman, tvrdi da su se ovakve srodničke mreže protezale po čitavom američkom Jugu. One postoje i danas u većini siromašnih geta. Kao što je primijetila Carol Stack u svojoj sjajnoj knjizi Ali Our Kin, detaljno poznavanje rodbinskih veza i nepisani zakoni lojalnosti predstavljaju sam temelj za preživljavanje najsiromašnijih slojeva američkih crnaca. U nekim američkim komunama koje su niknule u šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, najčešće među bijelcima srednje klase, pokušalo se organizirati egalitarno društvo sa zajedničkom brigom o djeci koja bi bila smještena u neku vrstu vrtića-odgajališta. Ipak, kako su ustvrdili Jerome Cohen i njegovi suradnici, tradicionalna nuklearna obitelj pokazala se neočekivano žilavim oblikom organizacije. Na kraju su majke iz komune preuzele brigu o svojoj djeci s još većim žarom od onih u tradicionalnim zajednicama. Trećina se vratila klasičnom načinu odgoja djece u obitelji s dva roditelja. Iako je u to vrijeme sve veći broj parova živio u izvanbračnim zajednicama uz odgađanje rađanja djece, njihov je društveni život i dalje imao oblik klasične bračne veze, i na kraju su mnogi takvi parovi odgajali svoju djecu na konvencionalan način. Predispozicija za udruživanje u obitelji potvrđuje se čak i u krajnje neobičnim okolnostima. Proučavajući društveni život u ženskom zatvoru Alderson u Zapadnoj Virginiji, Rose Giallombardo je otkrila da se zatvorenice udružuju u grupacije slične obiteljima. Takve se „obitelji” temelje na seksualno aktivnom paru koji se naziva mužem i ženom. Njima se pridružuju druge žene koje dobivaju naziv braće i sestara, dok starije zatvorenice služe kao surogat za majke, očeve, ujake, ujne, pa čak i bake. Sve te kategorije odgovaraju ulogama koje postoje u vanjskom, heteroseksualnom svijetu. Takve zatvorske pseudoobitelji svojim članovima osiguravaju stabilnost, zaštitu i pomoć, kao i rezerve hrane i droge. Zanimljivo je da se društvena organizacija u muškim zatvorima razlikuje od ove; takva organizacija ima više hijerarhijska i kastinska obilježja s naglaskom na dominaciji. Seksualni odnosi tu su veoma česti, ali se na pasivne partnere, koji igraju žensku ulogu, obično gleda s prezirom.
133 Seksualnost Najvažnija osobitost ljudskog spolnog ponašanja, ona koja je najznačajnija za ljudsku društvenu organizaciju, jest nadrastanje same seksualne aktivnosti. Ljudska je seksualnost nešto više od spolnog čina. Uz promicanje genetičke raznolikosti kao najvažnije funkcije seksualnosti, vezan je i užitak koji postaje važniji od gole reprodukcije. I sam partnerski odnos kod čovjeka je povezan s određenim užitkom, koji često nema direktnu vezu s produžetkom vrste. Sve ove višestruke funkcije i vrlo složena mreža uzročno-posljedičnih veza razlozi su dubokog utjecaja spolne svijesti na čitavu ljudsku egzistenciju. Ako se poliginija i razlike u temperamentu između spolova i mogu jasno izvesti iz opće evolucijske teorije, to nije moguće učiniti sa skrivenim funkcijama spolnog vezivanja niti sa fenomenom obitelji. Trebalo bi razmotriti još neke primjere vezane uz druge vrste i izvući nekoliko ad hoc zaključaka o trenutačnom toku evolucije. Neki primati, naročito marmozeti i giboni formiraju grupe naoko slične ljudskim obiteljima. Par odraslih životinja vezuje se za čitav život i zajedno odgaja svoje mlade. Zoolozi vjeruju da je razlog ovakvom tipu vezivanja osobitost okoliša u kojem ovi majmuni žive i da takva organizacija donosi evolucijsku prednost. Postoji i spekulacija da je ljudska obitelj nastala kao rezultat adaptacije na zahtjeve okoline, iako za potvrdu ovakve hipoteze ima malo dokaza. Poznato je da su se prvi ljudi razlikovali od ostalih primata u barem dvije karakteristike: napustili su svoja šumska staništa i počeli su loviti. Za razliku od svojih rođaka vegetarijanaca, hranili su se mesom antilopa, slonova i drugih velikih sisavaca. Ti prvi, patuljasti ljudi, visine današnjih dvanaestogodišnjaka, nisu imali očnjake i kandže poput četveronožnih grabežljivaca koji su ih okruživali. Ipak, zahvaljujući oruđu i razrađenim tehnikama zajedničkog lova, postali su uspješniji lovci od drugih životinja. Kako su izgledali ti prvi oblici suradnje? Moguće je da su u lovnim i ostalim važnim aktivnostima sudjelovali svi članovi zajednice - muškarci, žene i djeca. Još je vjerojatnije da se od početka nametnula određena podjela rada. Možda su žene odlazile u lov, a muškarci ostajali u logorima, ili obrnuto, a možda su lovci bili svi snažniji pojedinci bez obzira na spol. Teško je precizno ustvrditi kako je izgledala zajednica u toj, prvotnoj, rudimentarnoj fazi. U tome ne pomažu ni
134 Seksualnost arheološki nalazi od kojih neki sežu u period od prije dva milijuna godina. Umjesto toga, moramo se osloniti na proučavanje preživjelih društava lovaca-sakupljača, koja su po oblicima svoje ekonomije i populacijskoj strukturi najbliža drevnim zajednicama. Dokazi koji nam dolaze iz ovog područja veoma su sugestivni, ali ne i odlučujući. U gotovo svakom od takvih društava (a znanstvenici su ih proučili oko stotinu), muškarci su zaduženi za lov, a žene za sakupljanje. Muškarci tvore dobro organizirane, pokretne grupe koje se u potrazi za plijenom, kreću daleko od obitavališta. Žene sudjeluju u lovu na manje životinje i brinu se o sakupljanju biljne hrane. Iako muškarci donose hranu najbogatiju bjelančevinama, žene pribavljaju najveći broj kalorija. One su uglavnom, iako ne uvijek, zadužene za izradu odjeće i izgradnju skloništa. Ljudska vrsta, kao i svi veliki primati, razmjerno dugo podiže svoje potomstvo. Trudnoća traje devet mjeseci, a majke nakon poroda doje djecu u pravilnim intervalima tijekom čitavog dana. Žene u društvima lovaca-sakupljača moraju računati na podršku muškaraca koji nabavljaju meso i brinu se o skloništu za vrijeme podizanja potomstva. U interesu je svakog muškarca da zadrži isključivo seksualno pravo na jednu ili više žena i tako monopolizira njihovu ekonomsku produktivnost. Ako su dokazi koje nam donosi proučavanje života lovaca-sakupljača valjani, možemo ustvrditi da postoji univerzalno pravilo 0 formiranju para i prevlasti proširene obitelji čija se jezgra sastoji od muškaraca i njihovih žena. Može se pretpostaviti da se spolna ljubav i emocionalna satisfakcija koju pruža obitelj temelje na fiziološkom mehanizmu mozga, tj. genetičkoj programiranosti koja stvara sklonost ka ovakvom obliku života. S obzirom da se muškarci mogu pariti u mnogo kraćim intervalima od žena, pravilo vezivanja u parove donekle narušava česta praksa poliginije ili mnogoženstva. Čovjek je po intenzitetu i raznolikosti seksualnih aktivnosti jedinstven među primatima. U seksualnoj ga „atletici” nadmašuju samo lavovi. Vanjske su genitalije i kod muškaraca i kod žena razmjerno velike 1 naglašene busenom dlaka, ženske su dojke mnogo veće nego što njihova funkcija zahtijeva i svakako veće od dojki drugih sisavaca. Bradavice su iznimno osjetljive na dodir i okružene upadljivo obojenim krugom, a kod oba se spola mogu uočiti mesnate i erotski osjetljive uske.
135 Seksualnost Žene su specifične i po nedostatku estrusa. Ženke drugih primata postaju spolno aktivne, do granice agresivnosti, samo u vrijeme ovulacije. Genitalije im tada čak natiču i mijenjaju boju, a česta je i pojava karakterističnog mirisa; ženke rezus-majmuna tako proizvode velike količine masnih kiselina koje uzbuđuju i privlače mužjake. Kod ljudske ženke ne događa se ništa od toga. Ovulacija je nevidljiva do te mjere da je nemoguće izazvati ili izbjeći trudnoću čak i uz brižljivi odabir vremena inseminacije. Žene su seksualno prijemčive čak i periodu menstruacije. Kod njih ne postoji vrhunac spremnosti na oplodnju, kako je definiran estrus kod drugih sisavaca. Evoluirajući, one su ga eliminirale, odnosno razvukle kroz čitavu godinu. Zašto je seksualna raspoloživost postala gotovo trajna? Najuvjerljivije objašnjenje je da ta osobina pomaže stvaranju čvrstih veza; radi se o fiziološkoj adaptaciji koja donosi evolucijsku prednost zbog čvrstog povezivanja članova klana. Isto tako i učestala spolna aktivnost između muškaraca i žena pojačava međusobnu povezanost i bitno smanjuje agresivnost između mužjaka. Kod pavijana i drugih primata agresivnost se vidno pojačava dok su ženke tople, pa je izostanak estrusa već u ranom razvoju ljudske vrste smanjio agresivni potencijal i olakšao suradnju među muškim lovcima. Ljudska bića su pravi stručnjaci za seksualni užitak. Ona nadugo privlače potencijalne partnere služeći se pritom maštom, poezijom, pjesmom i svim mogućim nijansama zavođenja koje vode ka predigri i spolnom činu. Sve to ima malo ili nimalo veze s reprodukcijom. Cilj je stvaranje veze, odnosa. Kad bi jedina biološka funkcija seksa bila inseminacija, stvar bi se mogla riješiti mnogo ekonomičnije jednostavnim skokom na ženku i uštrcavanjem sjemena. Uistinu, one vrste sisavaca koje imaju najmanje razvijen društveni život, pri sparivanju koriste i najmanje ceremonijalnosti. Vrste koje ostvaruju dugotrajne veze troše mnogo vremena na izvanredno razrađene rituale udvaranja. Sve ovo važi i za čovjeka: najveći dio užitaka koji sa sobom nosi naša seksualnost služi kao „učvršćivač veze”. Ljubav i seks zaista idu zajedno. Teoretičari židovstva i kršćanstva potpuno su pogrešno protumačili biološko značenje seksa. Do dana današnjega Rimokatolička crkva ustraje u tvrdnji da je oplodnja žene primarna uloga seksualnosti. U svojoj enciklici Humanae Vitae iz 1968. godine, koju je kasnije po-
136 Seksualnost tvrdila i Kongregacija za nauk vjere, papa Pavao VI zabranjuje svaki oblik kontrole rađanja osim apstinencije za vrijeme plodnih dana. On također osuđuje sve oblike „spolnih čina” izvan okvira braka. Masturbacija tako nije normalan dio erotskog razvoja, nego čin koji je ,,u sebi i teško neuredan”. Crkva svoj autoritet u ovim pitanjima temelji na teoriji o prirodnom zakonu, po kojoj je Bog u čovjekovu prirodu usadio nepromjenjive zapovijedi. Takva je teorija pogrešna. Zakoni o kojima oni govore su biološki, a ispisala ih je prirodna selekcija. Njima ne treba podrška svjetovnih i crkvenih autoriteta, a teolozi su ih, zbog potpunog nepoznavanja biologije, pogrešno protumačili. Na osnovi onoga što nam nameće povijest ljudske genetike, mi moramo težiti za liberalnijim seksualnim moralom, u čijem ćemo svjetlu seksualne čine promatrati kao pomoć pri stvaranju odnosa, a tek onda kao sredstvo za prokreaciju. Ozakonjenje preuranjenih hipoteza ove vrste nigdje nije donijelo toliko boli kao u slučaju homoseksualnosti. Crkva zabranjuje homoseksualno ponašanje. Takvi su čini „teško neuredni”. Mnoge se kulture slažu s ovakvom stavom. U Buchenwaldu i drugim nacističkim koncentracijskim logorima, homoseksualci su nosili oznaku ružičastog trokuta koja ih je razlikovala od Židova (žuta zvijezda) i političkih zatvorenika (crveni trokut); kasnije kad je ponestalo radne snage, liječnici su ih pokušavali „izliječiti” kastracijom. U Narodnoj Republici Kini i nekim drugim revolucionarnim socijalističkim društvima, homoseksualnost se, zbog straha od političkih posljedica, progonila pro formae. Čak i u nekim dijelovima Sjedinjenih Država, homoseksualci još uvijek nemaju sva građanska prava, dok jedan dio psihijatara homoseksualnost nastavlja tretirati kao bolest izražavajući nezadovoljstvo zbog njene „neizlječivosti”. Posve je jasno zašto su moralni čuvari zapadnjačke kulture tako žestoko osuđivali homoseksualnost. Judeokršćanski moral se temelji na Starom zavjetu kojeg su napisali proroci jedne agresivne pastirske kulture. Uspjeh i napredak te kulture ovisio je o brzom širenju populacije uz neprekidna teritorijalna osvajanja. U tu svrhu su nastali i strogi propisi Levitskog zakonika. Među njima se nalazi i ova odredba: „Ne lijegaj s muškarcem kako se lijega sa ženom! To bi bila gro-
137 Seksualnost zota.” Ova biblijska logika slaže se s pojednostavljenim viđenjem prirodnog zakona po kojemu je isključiva svrha seksualnosti stvaranje potomstva. Velik dio Amerikanaca još uvijek slijedi ovaj arhaični propis, iako su današnji demografski ciljevi potpuno različiti od onih starih Izraelaca. Prema tom gledištu, homoseksualno je ponašanje duboko neispravno, jer ne vodi rađanju djece. Ovakvih je grešnika oduvijek bilo veoma mnogo. Istraživanja Alfreda Kinseva pokazala su da je 2 posto američkih žena i 4 posto muškarca isključivo homoseksualne orijentacije, dok je 13 posto muškaraca prošlo kroz barem trogodišnju fazu izražene homoseksualnosti. Procjenjuje se da bi broj homoseksualaca u Americi danas mogao iznositi oko 5 milijuna, dok sami gavevi vjeruju da broj prikrivenih homoseksualaca dosiže 20 milijuna. Tako velika grupacija stvara i zasebnu supkulturu, s karakterističnim rječnikom i izrazima. I mnoge druge kulture poznaju određene oblike homoseksualnog ponašanja, a neke od njih takvo ponašanje dopuštaju ili čak odobravaju. Tako je bilo u klasičnoj Ateni, Perziji, islamskim društvima, kasnom republikanskom i ranom imperijalnom Rimu, zatim u urbanim helenističkim kulturama Bliskog istoka, Otomanskom Carstvu, u Japanu feudalnog i ranog modernog doba. Postoji velika mogućnost da je homoseksualnost u biološkom smislu normalna pojava. Ona vjerojatno predstavlja specifičan oblik korisnog ponašanja koji je nastao u ranom periodu razvoja ljudskog društva. Moguće je da su homoseksualci genski nosioci jednog od rijetkih altruističkih poriva. Podršku za ovakvu radikalnu hipotezu pružaju nam neke činjenice koje moramo promotriti u svjetlu sociobiološke teorije. Homoseksualno ponašanje je uobičajeno i kod drugih životinja, od kukaca do sisavaca, ali svoj puni izraz, kao alternativa heteroseksualnosti nalazi tek kod najinteligentnijih primata, uključujući rezus-makake, pavijane i čimpanze. Kod ovih vrsta njihovo ponašanje ukazuje na postojanje istinske biseksualnosti, latentne u mozgu. Mužjaci tako mogu zauzeti tjelesni stav ženki i pustiti drugim mužjacima da ih opašu, a slično se događa i kod nekih ženki. Ljudska se vrsta po tom pitanju značajno razlikuje. Činjenica je da u mozgu postoji potencijal za biseksualnost i da se on manifestira
138 Seksualnost kao povremeno mijenjanje seksualnih sklonosti. Ali kod čiste homoseksualnosti, kao i kod čiste heteroseksualnosti, ovaj životinjski obrazac se gubi. Seksualna sklonost može imati oblik čiste homofilije: većina posve homoseksualnih muškaraca traži muževne partnere, dok čiste lezbijke privlače ženstvene partnerice. Istina je, osim toga, da feminizirano ponašanje kod muškaraca ne mora biti povezano s njihovim izborom seksualnih partnera ili partnerica. U suvremenim, ali ne i u primitivnim društvima, transvestiti su rijetko homoseksualni, a velika se većina homoseksualaca u oblačenju i ponašanju ne razlikuje bitno od heteroseksualaca. Sve ovo, dakako, važi i za homoseksualne žene. Ove značajke možda čine ključ značenja ljudske homoseksualnosti. Ona je prije svega oblik vezivanja, oblik odnosa. Kao i kod heteroseksualnog ponašanja ovaj oblik seksualnosti služi za učvršćivanje veza. Predispozicija za homoseksualnost može imati i gensku osnovu, a takav se gen vjerojatno proširio u vrijeme ranog razvoja društva lovacasakupljača jer je donosio određenu korist. Ovo nas možda vodi do rješenja problema zbog kojeg većina ljudi homoseksualnost naziva „neprirodnom”. Na koji se to način prenose geni homoseksualnosti ako njihovi nositelji nemaju djece? Jedan od odgovora je da su rođaci homoseksualnih članova plemena upravo zbog njihove prisutnosti mogli imati brojnije potomstvo. Homoseksualci su u prvobitnim društvima mogli pomagati svoje srodnike, kako u lovu tako i u kućnim djelatnostima. S obzirom da su sami bili oslobođeni brige za obitelj, mogli su s naročitom djelotvornošću pomagati drugima. Moguće je da su upravo oni uskoro preuzeli uloge vidovnjaka, šamana, umjetnika i prenosioca plemenskog znanja. Ako su njihovi srodnici - sestre, braća, nećaci, nećakinje i drugi - zbog njihovog pozitivnog utjecaja imali duži životni vijek i brojnije potomstvo, geni koje su dijelili s ovim homoseksualcima-stručnjacima mogli su prevladati utjecaj alternativnih gena. Neki od tih gena vjerojatno su donosili predispoziciju za homoseksualnost. U skladu s tim manji dio populacije uvijek nosi potencijal za razvijanje ovakvih homofilnih sklonosti. Stoga je i moguće da se homoseksualni geni šire sporednom nasljednom linijom, iako sami homoseksualci nemaju djece. Ovakva
139 Seksualnost se koncepcija porijekla homoseksualnosti naziva „hipoteza srodničke selekcije”. Ova bi hipoteza bila mnogo uvjerljivija kad bi se moglo dokazati da je homoseksualnost u određenoj mjeri nasljedna. Čini se da neki dokazi postoje. Jednojajčani blizanci, koji su se razvili iz iste oplođene jajne stanice, što znači da su genetički identični, u pogledu homo/ heteroseksualnog ponašanja pokazuju mnogo više međusobnih sličnosti nego što je to slučaj s dvojajčanim blizancima. Podaci koje su obradili i analizirali L. L. Heston i James Shields trpe od manjkavosti koje većini radova o blizancima oduzimaju punu uvjerljivost, ali su još uvijek dovoljno vrijedni da potaknu daljnji studij ovog fenomena. Po ovim autorima neki od jednojajčanih blizanaca su „ne samo dijelili homoseksualnu sklonost, nego su pokazivali i identične oblike seksualnog ponašanja. To je bio slučaj i kod onih koji nisu znali ništa o seksualnosti svog blizanca, a zabilježen je i slučaj istovjetnog ponašanja kod blizanaca koji su odrasli odvojeno. Kao i kod mnogih drugih ljudskih osobina čiju genetičku pozadinu bolje poznajemo, nasljedna predispozicija za homoseksualnost ne mora biti apsolutna. Njeno manifestiranje ovisi o obiteljskom okružju i ranom seksualnom iskustvu djeteta. Ono što se sigurno nasljeđuje jest veća mogućnost za razvijanje homofilije pod određenim okolnostima. Ako je hipoteza srodničke selekcije valjana, homoseksualno se ponašanje može povezati sa pojavom specijalizacije poslova i pomoći srodnicima u primitivnim zemljoradničkim društvima i društvima lovacasakupljača, tj. onim suvremenim kulturama koje ponajviše sliče na kulture u kojima se društveno ponašanje razvilo genetički. Čini se da uistinu postoji veza. U nekim jednostavnijim kulturama koje su se održale dovoljno dugo da bi ih antropolozi mogli dobro proučiti, zabilježen je fenomen „berdača”, pojedinaca koji su usvajali ženski način ponašanja i oblačenja i koji su čak sklapali brakove s muškarcima. Oni su često postajali šamani, utjecajni članovi plemena koji su donosili najvažnije odluke, ili su se specijalizirali na drugi način, u ženskim poslovima, ugovaranju brakova, pregovorima pri mirenju, ili kao savjetnici poglavice. Postojao je i ženski pandan berdačima, ali o tome nema dovoljno dokumenata. Mora se priznati da u zapadnim industrijskim društvima homoseksualci pokazuju bolje rezultate na
140 Seksualnost testovima inteligencije nego heteroseksualci i da je njihova vertikalna socijalna pokretljivost upravo izuzetna. Oni često biraju intelektualne i uredske profesije, poslove „bijelih ovratnika”, a neovisno od početnog socioekonomskog statusa rado se bave zanimanjima koja traže direktan kontakt s ljudima. U svojim su profesijama razmjerno uspješniji od drugih. Konačno, pored svih poteškoća koje im zadaje odbojnost društva prema njihovoj orijentaciji, homoseksualci su u prosjeku društveno dobro prilagođene osobe. Sve ove informacije nisu mnogo više od hrpe indicija; po znanstvenim kanonima one ne mogu biti odlučujuće i stoga je potrebno još mnogo dodatnog istraživačkog rada. Ipak, i ove su indicije dovoljne da ukazu na nedostatnost i neispravnost judeokršćanskog pogleda na homoseksualno ponašanje. Pravi razlozi ovakvog svjetonazora bili su prikrivani stoljećima i sada je vrijeme da ih iznesemo na svjetlo dana i proučimo u skladu sa suvremenim standardima. Mislim da se može pouzdano reći da hipoteza srodničke selekcije stoji na mnogo čvršćim temeljima. Supostavljanje biologije i etike u slučaju homoseksualnosti zahtijeva mnogo delikatnosti. Ne bi bilo u redu gledati na homoseksualce kao na zasebnu genetičku kastu, bez obzira na pozitivnu ulogu koju ta grupa ima u prošlosti i sadašnjosti. Bilo bi još gore kad bismo genetičku adaptivnost prošlosti uzeli kao kriterij i razlog njihovog prihvaćanja. Najgore bi ipak bilo ako nastavimo s diskriminacijom homoseksualaca; diskriminacijom koja se temelji na religijskoj dogmi i besmislenom uvjerenju da je ova pojava biološki neprirodna. Središnja tvrdnja ovog poglavlja je da ljudsku seksualnost možemo lakše definirati uz pomoć novih dostignuća evolucijske teorije. Ako zanemarimo ovaj pristup, može se dogoditi da ne uspijemo sagledati važan dio naše povijesti, konačan smisao našeg ponašanja i pravo značenje odluka koje leže pred nama. Uz pomoć instrumenata kao što su odgoj i zakon, svako društvo mora donijeti odgovarajuće odluke vezane uz seksualnu diskriminaciju, standarde seksualnog ponašanja i podršku obitelji. Kako društvo postaje sve složenije i povezanije, i odluke koje se donose bit će sve preciznije i složenije. Na ovaj ili onaj način, uz pomoć znanosti ili intuicije, morat će se uvažiti i spoznaje evolucijske povijesti, jer ljudska
141 Seksualnost je priroda tvrdokorna i ne može se silom mijenjati bez plaćanja velike cijene. Postoji još nepoznata cijena koju će platiti društva koja se kreću od pravne jednakosti među spolovima prema statističkoj jednakosti u profesionalnom životu, ili natrag, prema namjernoj spolnoj diskriminaciji. Neku će cijenu platiti i zajednice koje se trude oko održavanja nuklearnih obitelji, kao i one koje žele ukinuti obitelj u korist komunalnog kibucizma. Postoji još jedna povisoka cijena - a nju još uvijek u obliku velikih patnji plaćaju neki članovi našeg društva - koju nameću društva s diskriminacijom homoseksualnosti. Mislim da se kulture mogu racionalno organizirati. Mi moramo poučavati, nagrađivati i obuzdavati i dok to radimo moramo uzeti u obzir vrijednost svake kulture. Kako se ona određuje? Vrijednost je to koja leži u vremenu i energiji potrebnima za učenje i održavanje, za stvaranje neuhvatljive vrednote koju nazivamo sreća, i za nadvladavanje naših urođenih predispozicija.
7. Altruizam
„Krv mučenika je sjeme Crkve.“ Ova zastrašujuća tvrdnja koju je izrekao Tertulijan, teolog iz trećeg stoljeća poslije Krista, ukazuje na temeljnu manjkavost ljudskog altruizma, na slutnju da je glavna svr ha neke žrtve tek nadmoć jedne grupe nad drugom. Velikodušnost bez nade za uzvratom najrjeđi je i najcjenjeniji oblik ljudskog po našanja. Takvo je ponašanje suptilno i izmiče definicijama; ono se pojavljuje tek kod rijetkog i biranog uzorka; prate ga obredi i cere monije, dodjele ordena i emocionalni govori. Mi posvećujemo pravi altruizam da bismo ga nagradili i potakli druge na slične pothvate. Ljudski je altruizam sve do svoje srži prožet dvoznačnošću tipičnom za sisavce. Kao pravi sisavci, za razliku od, recimo, mrava, mi smo fascini rani ekstremnim oblicima vlastite žrtve. U vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i Vijetnama, najveći dio medalja časti dodijeljeno je ljudima koji su svojim tijelima zaštitili druge od neprijateljskih me taka i granata, spasili skloništa svojih drugova riskirajući svoj život, ili donijeli neke druge odluke koje su dovele do istog fatalnog isho da. Takvo altruistično samoubojstvo predstavlja najviši stupanj hra brosti i zaslužuje visoke državne počasti. Ipak, ovo ponašanje osta je velika zagonetka. Možemo se upitati što se događalo u svijesti tih ljudi u trenucima očaja? James Jones u svom djelu o Drugom svjet skom ratu napisao je:
144 Altruizam
Čisto uzbuđenje ratovanja može često voditi čovjeka u svoje voljnu smrt, iako bi je mogao izbjeći. U tim posljednjim trenu cima kada smrt vreba tek nekoliko metara dalje, možda uzima maha neka vrsta krajnjeg nacionalnog, socijalnog, čak i rasnog mazohizma – nekakav radosni, gotovo seksualni ushit i prepu štanje – osjećaj koji podupire tih nekoliko zadnjih koraka i pru ža priliku za posljednji luksuz baš me briga. Ova razorna mješavina razuma i strasti, koja je čest dio opisa sudi onika ratova, samo je krajnji fenomen unutar bezbrojnih primjera ma lih impulsa hrabrosti i velikodušnosti koji čine vezivno tkivo društva. Čovjek bi mogao doći u iskušenje da ovdje završi s argumentacijom i prihvati elemente altruizma kao bolju stranu ljudske prirode. Svjesni bi altruizam u skladu s tim mogao biti transcendentna kvaliteta koja razlikuje čovjeka od životinja. Ali znanstvenici nisu vični postavlja nju nekog fenomena na pijedestal nedodirljivosti, pa je kroz dublju analizu altruizma jasno da bi upravo sociobiologija mogla dati bitan doprinos u razumijevanju njegove biti. Sumnjam da bi bilo koja viša životinja, recimo lav ili orao, ikada zaslužila medalju časti po kriterijima koji se koriste u našem društvu. Ipak, jednostavniji oblici altruizma, koje i ljudi lako prepoznaju kao takve, pojavljuju se prilično često i to ne samo u odnosu prema mla dunčadi. Neke vrste malenih ptica kao što su crvendaći, drozdovi ili sjenice upozoravaju druge pripadnike svoje vrste na blizinu jastreba. U takvim trenucima oni lete nisko i ispuštaju prepoznatljiv tanak i piskav zvižduk. Iako akustičke osobitosti takvog glasanja ne pomažu njegovom prostornom lociranju, ni u kojem slučaju nije mudro poka zati svoju nazočnost i takav se čin može smatrati nesebičnim. Pored ljudi, najveći stupanj altruizma u ponašanju pokazuju čim panze. Osim što dijele hranu sa svojim drugovima iz lova, oni pozna ju i posvajanje mladunčadi. Jane Goodall je u istraživanju, provede nom u nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, promatrala tri slučaja napuštene mladunčadi koju su usvojila njihova starija braća. Važno je napomenuti da su takve altruistične impulse pokazali upravo bli ski rođaci, a ne druge iskusne ženke koje bi mladima mogle pribavi ti hranu i bolju zaštitu.
145 Altruizam
Bez obzira na mnoštvo ovakvih primjera među kralježnjacima, samo kod nižih životinja, a naročito kod zadružnih kukaca, možemo naići na pojavu poput altruističnog samoubojstva. Mravi, pčele i ose branit će svoja gnijezda upravo luđačkom žestinom. Ovo i jest razlog što ljudi u širokom luku zaobilaze pčelinje košnice i osinja gnijezda, dok opušteno prolaze pored staništa usamljeničkih vrsta kao što su ose najeznice. Pčele bez žalca, vrsta koja nastava tropske krajeve, skupljaju se u gustim rojevima iznad glave čovjeka koji se previše približio njihovu gnijezdu i svojim se čeljustima tako snažno zakače za kosu da se pri raščešljavanju njihove glave odvajaju od tijela. Neke vrste pri napa du iz žlijezda ispuštaju paleće otrove na kožu neprijatelja koji ubijaju i njih. U Brazilu takve kukce nazivaju cagafogos („serači vatre“). Veli ki entomolog William Morton Wheeler opisao je susret sa „strašnim pčelama“, koje su mu otkidale komadiće kože s lica, kao najstrašnije iskustvo svoga života. Pčele radilice imaju žalce s kukama u obliku udica čiji su krajevi okrenuti prema glavi životinje. Kada pčela napadne uljeza, žalac se zakači i probada njegovu kožu; kad se pčela povuče, žalac ostaje za kačen i povlači za sobom čitavu otrovnu žlijezdu i dio utrobe. Pčela uskoro ugiba, ali takav napad je mnogo djelotvorniji nego da je žalac ostao netaknut. U ovom slučaju otrovna žlijezda nastavlja ispuštati otrov u ranu, a miris sličan mirisu banane koji ispušta korijen žalca, razdražuje ostale pčele i one se poput kamikaza obrušavaju na isto mjesto. Uzimajući u obzir korist cijele kolonije, samoubojstvo jedin ke donosi više koristi nego štete. Pčela radilica ima oko dvadeset do osamdeset tisuća i sve su to sestre koje je izlegla ista matica. Svaka od njih može živjeti pedesetak dana, nakon čega bi posve sigurno umr la od starosti. Žrtvovanje života, dakle, ne znači mnogo, i nema nika kvog uzaludnog uništavanja gena. Meni najdraži primjer obrane kod zadružnih kukaca pruža jedna vrsta termita s bombastičnim latinskim nazivom – Globitermes sulfure us. Pripadnici vojničke kaste ove vrste su doslovno pokretne bombe. Od njihove glave pa duž čitava tijela protežu se dvije goleme žlijez de. Pri napadu na mrave ili druge neprijatelje, oni iz svojih usta izba cuju žuti sekret; ta tvar se u dodiru sa zrakom stvrdne i stopi termi
146 Altruizam
te i njihove neprijatelje u ubojitu melasu. Izlučivanje sekreta pomažu kontrakcije trbušnih mišića koje su ponekad tako žestoke da i abdo men i žlijezde znaju eksplodirati, štrcajući obrambenu tekućinu svu da naokolo. To što i ljudi i životinje dijele sposobnost za krajnju žrtvu ne zna či da ljudski i životinjski (ako tako nešto postoji) um funkcioniraju na isti način. Ali to može značiti da ovaj impuls nije nužno božanski i transcendentalan i da posve opravdano možemo tražiti neko kon vencionalnije biološko objašnjenje. Ovakav pristup odmah dovodi do novog problema: pali heroji nemaju potomstva. Ako žrtve nemaju na sljednike, znači da će geni koji dopuštaju stvaranje heroja postupno nestati iz populacije. U skladu s najstrožim tumačenjem prirodne se lekcije mogli bismo predvidjeti ovakav ishod: s obzirom da su ljudi sa sebičnim genom brojniji od onih s altruističnim genom, mora postoja ti tendencija da sebični gen nakon više generacija postane sve rašire niji i da se u populaciji pojavljuje sve manje altruističnih osobina. Kako se onda uopće održava altruizam? U slučaju zadružnih ku kaca to je posve jasno. Prirodna selekcija se proširila tako da obuhva ća i srodničku selekciju. Termit vojnik koji se žrtvuje, brani ostatak kolonije, uključujući kralja i kraljicu, svoje roditelje. Kao rezultat, voj nikovi plodna braća i sestre imaju priliku za razmnožavanje i preko njih se umnožava altruistični gen. Sada se, prirodno, možemo zapitati je li se i ljudska sposobnost za altruizam razvila zahvaljujući srodničkoj selekciji. Drugim riječima, jesu li naši osjećaji, koji kod izuzetnih pojedinaca dovode do krajnjeg žrtvovanja, proizašli iz nasljednih jedinica tijekom razvoja stotina ti suća generacija? Ovakvu tezu potkrepljuje činjenica da je tijekom naj većeg dijela povijesti čovječanstva glavna društvena jedinica bila obi telj i tijesna mreža najbližih srodnika. Upravo ta iznimna kohezija u kombinaciji sa srodničkom selekcijom, koju je omogućila visoka inte ligencija, može nam objasniti zašto je taj oblik selekcije mnogo razvi jeniji kod ljudi nego kod majmuna i drugih sisavaca. Da bismo preduhitrili uobičajenu primjedbu koju postavljaju pred stavnici društvenih znanosti, dopustite mi da uzmem zdravo za go tovo da su oblik i intenzitet altruističnih postupaka velikim dijelom određeni kulturom. Evolucija ljudskog društva očito je u mnogo ve
147 Altruizam
ćoj mjeri kulturna nego genska. Ono što se prenosi genima jest emo cija koja se nalazi u temelju nekog ponašanja. Sociobiološka hipote za ne odgovara na pitanja o razlikama između društava, ali ona može objasniti zašto se ljudska bića razlikuju od drugih sisavaca i zašto u pojedinim aspektima života više sliče na zadružne kukce. Gotovo svi oblici altruizma pokazuju se na neki način sebičnim što evolucijsku teoriju ovog fenomena čini još složenijom. Nijedan oblik ljudskog altruizma ne vodi eksplicitno ka potpunom samouni štenju. Veliko herojstvo se naplaćuje očekivanjem velikih nagrada, a od njih svakako nije najmanje vjerovanje u osobnu besmrtnost. Kad pjesnici govore o sretnom prepuštanju smrti, oni uopće ne misle na smrt nego na apoteozu ili nirvanu; oni se vraćaju na ono što je Yeats nazvao lukavštinom vječnosti. Pri kraju knjige Hodočasničko postajanje Johna Bunyana čitatelj saznaje o skoroj smrti g. Junačnog. Potom kaza: “Idem k svojemu Ocu. Mada sam kroz velike teš koće stigao ovamo, ne kajem se zbog nevolja koje su me pritom snašle. Dajem svoj mač onome koji će me naslijediti na mojem hodočašću, a hrabrost i vještinu onome koji je uspije postići. Posjekotine i ožiljke ću ponijeti sa sobom, neka svjedoče da sam sudjelovao u Njegovim bitkama, i borio se za onoga koji će me sada nagraditi.“ (prev. Robert Mandić) G. Junačni potom upućuje svoje posljednje riječi, Gdje je, smrti, tvo ja pobjeda? (1 Kor. 15:55) i odlazi, dok njegovi prijatelji slušaju jek tru blji koje ga zovu s druge strane. Suosjećanje je vrlo selektivan i u krajnjoj instanci sebičan osjećaj. Hinduizam, primjerice, dopušta pretjeranu skrb o samom sebi i naj bližim rođacima, ali ne potiče na suosjećanje s nesrodnim pojedinci ma ili nečistim kastama. Temeljni cilj budizma je očuvanje pojedin ca uz pomoć altruističnih djela. Vjernik osvaja bodove za bolji život vršeći plemenite čine i tako dobrim djelima neutralizira loša. I dok prihvaćaju pojmove univerzalnog suosjećanja, i budističke i kršćan ske zemlje nalaze korisnim vođenje agresivnih ratova, od kojih mno gi kao svoje opravdanje ističu upravo religiju. Suosjećanje je vrlo fleksibilan pojam koji pokazuje iznimnu prila godljivost političkoj stvarnosti, što znači da se mijenja u korist poje
148 Altruizam
dinca, obitelji i trenutačnih saveznika. Čitav je svijet suosjećao s pa lestinskim izbjeglicama i njihov je položaj izazvao bijes u arapskim zemljama. U isto vrijeme gotovo nitko nije spominjao Arape koje je pobio kralj Husein niti one koji žive u drugim arapskim zemljama s gotovo nikakvim ljudskim pravima i u mnogo težim materijalnim okolnostima nego što je slučaj sa stanovnicima Zapadne obale. Kad je Bangladeš 1971. godine započeo svoju borbu za neovisnost, voj ska Pendžaba koju je poslao predsjednik Pakistana počinila je stra hote pobivši milijune Bengalaca i otjeravši 9,8 milijuna drugih u iz gnanstvo. U tom je ratu stradalo više islamskog stanovništva nego što iznosi cjelokupna populacija Sirije i Jordana. Ipak, niti jedna arapska država, ma kako konzervativna ili radikalna bila, nije podržala borbu Bangladeša za neovisnost. Većina je čak osudila Bengalce izražavaju ći solidarnost sa Zapadnim Pakistanom. Da bismo bolje razumjeli ovu čudnu selektivnost i pokušali raz mrsiti zagonetku ljudskog altruizma morat ćemo pojasniti razliku između dvaju temeljnih oblika suradničkog ponašanja. Prva vari janta podrazumijeva altruistički poriv koji je iracionalan i jednostra no usmjeren prema drugima; takva vrsta altruizma ne pokazuje ni kakvu želju za uzvratom i ne poduzima ništa da dobije nagradu. Takav oblik ponašanja nazvao sam „tvrdi altruizam“; radi se o po našanju na koje vrlo malo ili nimalo djeluje sustav društvene na grade ili kazne. Takvo je ponašanje najčešće posljedica srodničke ili prirodne selekcije unutar suparničkih obitelji ili plemena. Tvrdi al truizam služi najbližim srodnicima, a njegova učestalost i intenzitet opadaju kako opada stupanj srodnosti. Za razliku od njega, „meki“ je altruizam krajnje sebičan. „Altruist“ ovakve vrste otvoreno oče kuje nagradu od zajednice za sebe i svoje najbliže. Njegovo dobro ponašanje je proračunato, dakle potpuno svjesno, a svim detaljima upravlja složeni sustav društvenih zahtjeva i sankcija. Sposobnost za meki altruizam se vjerojatno razvila selekcijom pojedinaca i na nju su snažno utjecali hirovi kulturne evolucije. Psihološki pokreta či takvog ponašanja često su laž, prijetvornost i obmana, uključuju ći samoobmanu, jer je najbolji izvođač onaj koji vjeruje u istinitost svoje izvedbe.
149 Altruizam
Najvažnije pitanje za socijalnu teoriju bilo bi kakav je omjer izme đu ove dvije vrste altruizma. Kod pčela i termita odgovor je jasan: dominira srodnička selekcija i s njome „tvrdi“ oblik altruizma. Među zadružnim kukcima nema licemjerja. Slično je i kod viših životinja. Istina, među čovjekolikim i drugim majmunima može se naći primje ra recipročnosti. Kad se, primjerice, mužjak pavijana bori za domi naciju u čoporu, on se postavi između suparnika i jednog od svojih prijatelja i strijeljajući pogledom od jednog do drugog traži prijatelje vu pomoć. Pavijani koji na takav način sklope savezništvo zajedno će ukloniti usamljene suparnike za vrijeme parenja. Unatoč ovakvim i sličnim prednostima, savezništvo je rijetka pojava među pavijanima i drugim inteligentnim životinjama. Naprotiv, kod ljudske je vrste „meki“ altruizam razvijen do izvan redno razrađenih krajnosti. Reciprocitet između srodnih i nesrodnih pojedinaca predstavlja ključ ljudskog društva, a postojanje izvrsnih društvenih ugovora omogućilo je rušenje zakona krute srodničke se lekcije. Zahvaljujući zakonitostima reciprociteta, u suglasju s fleksi bilnim i beskrajno plodnim jezikom uz genijalnu verbalnu klasifi kaciju, ljudska su bića oblikovala dugotrajne ugovore na kojima su izgrađene kulture i civilizacije. Ipak, ostaje pitanje leži li iza čitave te ugovorne nadgradnje kori jen „tvrdog“ altruizma. Takav nas koncept može podsjetiti na Hume ovu dojmljivu slutnju o razumu kao slugi strasti. Stoga se možemo upitati: kakva je krajnja biološka svrha tih ugovora i koliko je nepoti zam tvrdokoran? Ova distinkcija je veoma važna jer je čisti, „tvrdi“ altruizam nepri jatelj civilizacije. Ako ljudskim bićima upravljaju programirani zako ni učenja i usmjeren emocionalni razvoj samo u korist vlastitih srod nika i plemena, moguće je ostvariti tek skroman stupanj globalne harmonije. Međunarodna će suradnja u tom slučaju doseći svoje naj više domete, odakle će se, uslijed ratova i ekonomske borbe obruši ti u ponor, onemogućavajući tako svaki napredak temeljen na čistom razumu. Imperativi krvi i teritorija postat će tada strasti kojima je ra zum samo sluga. Zamislite samo genij koji nastavlja služiti biološke ciljeve i nakon što je pokazao i u cijelosti objasnio evolucijske korije ne bezumlja.
150 Altruizam
Moja procjena omjera „tvrdog“ i „mekog“ altruizma u ljudskom ponašanju je optimistična. Ljudska su bića dovoljno sebična i prora čunata i time sposobna za neizmjerno veću harmoniju i socijalnu ho meostazu. Ova tvrdnja ne proturječi sama sebi jer je krajnja sebičnost, ako je sukladna s drugim zakonitostima biologije sisavaca, ključ za pronalaženje gotovo savršenog društvenog sporazuma. Moj optimizam proizlazi iz poznavanja prirode tribalizma i etnič nosti. Kad bi altruizam bio isključivo jednostran, to bi znatno osnaži lo srodničke i etničke veze. Vrste saveza koje se na tome temelje, po stale bi praktički neuništive, a s vremenom bi se toliko ispreplele da bi ugušile mogućnost kulturalnih promjena. Pod takvim okolnosti ma, vrhunska bi vrednota bila očuvanje društvenih jedinica srednjeg stupnja, to jest proširene obitelji i plemena, što bi opet bilo na štetu pojedinaca i nacionalnog interesa. Da bismo bolje razumjeli ovu ideju, vratimo se načas na osnove teo rije evolucije. Zamislimo nekakav spektar sebičnog ponašanja. Na jed nom njegovom kraju nalaze se oblici ponašanja koji donose korist samo pojedincu; nešto dalje oni koji koriste nuklearnoj obitelji, zatim proši renoj obitelji (uključujući rođake, bake i djedove i sve druge koji igraju ulogu u srodničkoj selekciji), čoporu, plemenu i konačno, na drugom kraju spektra najvišim društvenopolitičkim strukturama. Koji je od ovih stupnjeva najsrodniji urođenim predispozicijama ljudskog socijal nog ponašanja? Ako želimo odgovor valja nam pogledati na prirodnu selekciju iz druge perspektive i uvidjet ćemo da urođeni oblici ponaša nja štite upravo one jedinice koje su izložene najjačoj prirodnoj selekci ji, one koje se u skladu sa zahtjevima okoliša najviše množe i najčešće umiru. Kod morskih pasa, primjerice, prirodna selekcija djeluje uglav nom na individualnoj razini; svaki oblik ponašanja je egocentričan i sa vršeno prikladan za dobrobit jednog jedinog morskog psa i njegovog direktnog potomstva. Kod meduza kao što su loptaši i drugi cijevnja ci koji se sastoje od mnoštva koordiniranih polipa, jedinica selekcije je isključivo kolonija. Individualni organizam, sveden i uronjen u želati nastu masu ne znači gotovo ništa. Nekim članovima kolonije nedostaje utroba, drugima živčani sustav, većina nije sposobna za reprodukciju, a svi mogu biti odbačeni i regenerirani. Kod pčela, termita i drugih za družnih kukaca usmjerenost na koloniju je tek nešto malo manja.
151 Altruizam
Ljudska bića zauzimaju dio spektra između dvije krajnosti. Osta je nam pitanje koji je to dio. Postoje dokazi koji upućuju na zaklju čak da u ljudskom ponašanju preteže individualni element. Narav no, ne radi se o stupnju individualnosti kakav nalazimo kod morskih pasa i majmuna, ali smo, po ovom parametru, još uvijek bliži njima nego pčelama. Ponašanje pojedinca, uključujući i prividno altruistič ne čine u korist plemena i nacije, na ponekad vrlo neizravan način donosi evolucijsku prednost upravo tom pojedincu i njegovim najbli žim srodnicima. Izvanredno razrađeni oblici društvene organizacije, unatoč vanjskom izgledu, u konačnici služe kao sredstva za promi canje osobnog boljitka. Ljudski je altruizam u odnosu prema najbli žim srodnicima onaj „tvrdog“ tipa, iako u manjoj mjeri nego što je to kod zadružnih kukaca i kolonijalnih beskralježnjaka. U drugim se okolnostima radi o „mekom“ altruizmu. Rezultat takve kombinacije je smjesa podvojenosti, prijetvornosti i osjećaja krivnje koja neprekid no muči ljudski um. Do vrlo sličnog zaključka došli su biolog Robert L. Trivers i, uz manje stručne terminologije, socijalni psiholog Donald T. Campbell, koji je zaslužan za procvat znanstvenih studija o altruizmu i moral nom ponašanju. Koristeći se golemim brojem informacija koje su na mrla sociološka istraživanja, Milton M. Gordon je zaključio da „čo vjek koji brani čast ili radi za dobrobit svoje etničke grupe, zapravo djeluje u svoju osobnu korist“. Prevlast egocentrizma nad etničkom zajednicom ili narodom može se dobro uočiti promatranjem ponašanja pojedinih etničkih grupa koje se nalaze u stresnim situacijama. Sefardski Židovi s Jamaj ke koji emigriraju u Englesku ili Ameriku mogu se, ovisno o okolno stima, pridružiti židovskoj zajednici u novoj sredini ili se odreći svo jih etničkih veza sklapajući brakove s nežidovima, i tako se stopiti s kulturom domaćina. Portorikanci koji migriraju između San Juana i New Yorka pokazuju još veću prilagodljivost. Crnoputi Portorikan ci u samom Portoriku čine dio crnačke zajednice, dok se u New Yor ku pridružuju zajednici Portorikanaca. Ako im se u New Yorku pru ži prilika za korištenje zakonske kvote za manjine, oni spremno ističu svoju boju kože, dok se u odnosu s bijelcima pozivaju na latinsku kul turu zanemarujući svoju rasu. Kao i kod sefardskih Židova, obrazo
152 Altruizam
vani Portorikanci raskidaju etničke veze i nastoje se što više uklopiti u domaćinsku kulturu. Orlando Patterson sa Sveučilišta Harvard pokazao je kako takvo asimilirajuće ponašanje (engl. melting pot) uz prikladnu analizu može doprinijeti dubljem uvidu u zakonitosti ljudske prirode. Primjer Ki neza s Karipskog otočja zadovoljava kriterije pravog kontroliranog eksperimenta. Detaljnim proučavanjem njihova iskustva moguće je izdvojiti ključne kulturalne varijable koje se odnose na etničku pri padnost. Kad su kineski doseljenici potkraj devetnaestog stoljeća sti gli na Jamajku, pružila im se mogućnost da u potpunosti preuzmu područje trgovine na malo. Postojao je, naime, izvjestan ekonomski vakuum: crni zemljoradnici bili su vezani za selo i plantaže robovla sničkog tipa, dok su Židovi i drugi bijelci tvorili višu klasu kojoj je trgovina bila ispod časti. Tu su nišu možda mogli popuniti obojeni mješanci, ali to se nije dogodilo jer su oni oponašali bijelce u želji da se uspnu na društvenoj ljestvici. Kinezi su činili manje od jedan po sto stanovništva, ali uspjeli su preuzeti trgovinu i silno je unaprijediti. Oni su se ne samo specijalizirali za trgovinu nego i učvrstili svoj sta tus zahvaljujući etničkoj solidarnosti i strogim zakonima o sklapanju brakova. To je pravi primjer kako se etnička svijest i namjerna kultur na isključivost mogu staviti u službu individualnog boljitka. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća društvena se situacija dra stično promijenila, a s njom i etos kineske populacije. Kad je Jamajka stekla neovisnost, novu je elitu činila rasna mješavina čvrsto usmje rena ka stvaranju nacionalne, umjetne kreolske kulture. Pridruživa nje toj eliti bilo je i u interesu kineske enklave, i oni su to spremno prihvatili. U periodu od petnaestak godina Kinezi su prestali posto jati kao izdvojena kulturna grupa. Promijenili su i način poslovanja i od trgovine na malo preuzeli veletrgovinu, tj. izgradnju i upravljanje velikih supermarketa i opskrbnih centara. Prihvatili su građanski stil života i kreolsku kulturu i prebacili težište s tradicionalne proširene obitelji na nuklearnu obitelj. Pored svega toga oni su zadržali etnič ku svijest, ali ne kao slijepi genetički imperativ nego kao ekonom sku strategiju. Najuspješnije obitelji su one koje najdosljednije po štuju zakone endogamije; žene su tu sredstva kojima se razmjenjuje, združuje i održava imutak unutar manjih obiteljskih grupa. Budući
153 Altruizam
da njihovi običaji ne utječu na asimilaciju u kreolsku kulturu, Kine zi su ih zadržali. U Gvajani, maloj državi na sjevernoj obali Južne Amerike, u proš losti poznatoj kao Britanska Gvajana, kineski su doseljenici naišli na posve drukčiju vrstu izazova, iako je njihovo porijeklo bilo isto kao i kod Kineza s Jamajke – došli su iz istih dijelova Kine i uglavnom iz istih razloga. No situacija u gradovima stare Britanske Gvajane bila je ponešto drukčija: područje trgovine već su bili zauzeli Portugalci, doseljeni tijekom četrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stolje ća. Bijela vladajuća klasa dala je prednost Portugalcima jer su im kao grupa u rasnom i kulturnom smislu bili bliži. Neki od Kineza uspjeli su razviti trgovačke poslove, ali nikad nisu zavladali tim područjem djelatnosti. Većina je bila prisiljena pokušati s drugim poslovima za uzevši s vremenom čak i više državne pozicije. Niti jedna od tih alter nativa nije pridonosila jačanju etničke svijesti; takva svijest nije, kao u slučaju trgovine, donosila veću dobit. I tako su Kinezi iz Britanske Gvajane spremno prihvatili cvatuću kreolsku kulturu. Već oko 1915. godine jedan od najrevnijih promatrača ove zajednice, Cecil Clemen ti, mogao je s razlogom reći: „U Britanskoj Gvajani postoji kineska za jednica o kojoj Kina ne zna ništa, i koja ne zna gotovo ništa o Kini.“ Ipak, njihov uspjeh je bio više nego zadovoljavajući: iako čine tek 0,6 posto ukupne populacije, oni predstavljaju snažan element srednje klase i upravo iz njihovih redova potječe prvi predsjednik republike, Arthur Chung. Patterson je zahvaljujući rezultatima svojih istraživanja i istraživa nja drugih sociologa donio tri zaključka o prirodi ljudskog udruživa nja i altruizma: 1. Kada povijesne okolnosti dovedu do sukoba izme đu etničkih, rasnih i klasnih interesa, pojedinac nastoji održati najniži stupanj konflikta; 2. Pojedinac po pravilu djeluje tako da ostvari svo ju korist iznad koristi drugih; 3. Iako povremeno mogu prevladati ra sni i etnički interesi, oni koji se odnose na socioekonomski status po kazuju se dugoročno najvažnijima. Snagu i svrhu individualnog etničkog identiteta određuje opći interes njegove socioekonomske klase i taj osjećaj služi prvenstve no njemu samome, zatim klasi i tek na kraju etničkoj grupi. Politička znanost poznaje zakonitost, takozvani Directorov zakon, po kojoj se
154 Altruizam
javni prihod uvijek raspoređuje na korist klase koja kontrolira vlast. U SAD-u to je, dakako, srednja klasa. Jasno se vidi da sve vrste insti tucija, od korporacija do crkava, usmjeravaju svoj razvoj u skladu s interesom onih koji njima upravljaju. Ako se vratimo u biološke okvi re, možemo ustvrditi da je ljudski altruizam onaj „mekog“ tipa. Želi mo li potražiti „tvrde“ elemente, valja nam pomno istražiti život po jedinca i njegov odnos prema djeci i najbližim srodnicima. I pored svega ovoga, ostaje nam važna činjenica da ljudski altru izam uobličuje snažna emocionalna kontrola čiji oblik više pristaje „tvrđim“ razinama. Najsnažniji oblik moralne agresije je upravo for siranje reciprociteta. Varalice, otpadnici, apostati i izdajnici izaziva ju univerzalnu mržnju, dok se čast i lojalnost potkrepljuju sustavom vrlo krutih pravila. Vrlo je vjerojatno da zakonitosti učenja koje se te melje na urođenim, primarnim potkrepljenjima, usmjeravaju ljude ka usvajanju ovakvih vrednota i to u odnosu na vlastitu grupu. Uz njih se razvijaju i oprečni oblici ponašanja, koji važe za odnos prema pri padnicima drugih grupa, kao što su teritorijalnost i ksenofobija. Usudio bih se otići još dalje i kazati kako je najdublja struktura al truističnog ponašanja, koja se temelji na naučenim pravilima i emoci onalnoj zaštiti, rigidnog i univerzalnog tipa. Iz takve strukture proi zlazi niz predvidivih reakcija kakve su već opisali stručniji autori kao što su Bernard Berelson, Robert A. LeVine, Nathan Glazer i drugi. Evo i jednog od takvih zaključaka: što je grupa slabija, to više kori sti grupni narcizam kao kompenzacijsko sredstvo. Vrijedi i obrnuto: što je grupa veća to je manje narcističko zadovoljstvo koje mu pru ža identifikacija s grupom, slabije su vezne niti unutar grupe i veća je vjerojatnost da će se pojedinci identificirati s nekom manjom podgru pom. Postoji još jedan zgodan zaključak: ako postoje podgrupe, reci mo neko homogeno područje unutar veće zemlje, velika je vjerojat nost da ono neće ostati dio te zemlje i da će postići neovisnost. Većina stanovnika takvih regija teži ka sužavanju političkih granica sužava jući fokus svoje grupne identifikacije. Glavne osobine „mekog“ altruizma, možemo to reći u sažetku, jesu snažna emocionalnost i nepouzdanost u stvaranju odnosa. Lju di su vrlo dosljedni u definiranju kodeksa časti, ali krajnje prevrtlji vi kad se postavi pitanje na koga se taj kodeks odnosi. Genij ljudske
155 Altruizam
društvenosti leži u lakoći kojom se stvaraju, prekidaju i ponovno us postavljaju savezi i to uvijek sa snažnim i strastvenim pozivanjem na vječne zakone. I danas, kao i u ledeno doba, postoje podjele na „naše“ i „njihove“, ali razdjelna linija se veoma često mijenja. Profesionalni sport se temelji upravo na trajnosti ovog fenomena. Na devedeset mi nuta gledateljev se svijet svodi na primarnu fizičku borbu – surogat plemenskih sukoba. Zna se da sportaši dolaze odasvud i da su tran sferi svakodnevna pojava, te se čak čitavi timovi prodaju drugim gra dovima. Ali to nema veze; navijači se identificiraju sa svojom agre sivnom unutarnjom grupom, ushićeni timskim duhom, hrabrošću i žrtvom i ekstatično slaveći svoje pobjede. Slično je i s nacijama. Tijekom posljednjih trideset godina politički su se savezi mijenjali od sukoba između sila Osovine i Saveznika, do onog između komunista i zapadnog svijeta, sve do najnovijih suprot nosti između velikih ekonomskih blokova. Ujedinjeni narodi su u isto vrijeme forum koji služi izlaganju idealističko-humanitarne retorike i kaleidoskop različitih saveza, koji se, zbog sebičnih interesa, mijenja ju vrtoglavom brzinom. Na isti način nas zbunjuje zamršenost religijskih sukoba. Neki arapski ekstremisti misle da je borba protiv Izraela sveti rat za opsta nak islama. Kršćanski evanđelisti sklapaju savez s Bogom i njegovim anđelima protiv Sotone i tako pripremaju svijet na drugi Kristov do lazak. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se nekadašnji revolucionar El dridge Cleaver i Charles Colson, arhetipski tajni agent, izdižu ponad svojih spoznajnih okvira, staju na stranu Krista i stupaju na drevno bojno polje religije. Sadržaj ne znači mnogo, forma znači sve. Posvećivanje duhovnim obvezama sve do trenutka dok ih sami ne ukinemo tipično je za ljudski rod. Ljudi ulažu golemu energiju u odr žavanje nekog saveza, a za to vrijeme čuvaju u rezervi još nekoliko slič nih opcija. S obzirom da je altruistični impuls tako moćan dobro je da se najčešće radi o „mekom“ tipu. Kad bi bio „tvrd“, povijest bi naliko vala golemom kukcolikom spletu intriga punom nepotizma i rasizma s mračnim izgledima za budućnost. Ljudska bi bića u takvom svijetu žudno čekala priliku da se, doslovno i na stravičan način, žrtvuju za svoje krvne srodnike. Umjesto toga, mi imamo tek nedostatne sposob nosti za stvaranje društvenih dogovora, ograničene na način tipičan za
156 Altruizam
sisavce, u kombinaciji s osvježavajućim, optimističnim cinizmom koji racionalnim ljudima uvelike pomaže u ostvarenju njihovih nauma. Vratimo se sada pojmu hipertrofije, kulturalnog bujanja urođenih ljudskih osobina. Malcolm Muggeridge jednom me je upitao – a što s majkom Terezijom? Kako nam biologija može protumačiti pojavu ži vih svetaca među nama? Majka Terezija, članica Misionarki ljubavi, čitav život skrbi za zadnju sirotinju Kalkute; skuplja umiruće s ploč nika, spašava odbačenu novorođenčad sa smetlišta, pomaže ranjeni ma i bolesnima koje nitko ne želi dotaknuti. Unatoč međunarodnim priznanjima i bogatim nagradama ona živi u potpunom siromaštvu posvećena mukotrpnom radu. U svojoj knjizi Majka Terezija Mugge ridge kaže: „Majka Terezija svaki dan susreće Isusa; prvo na misi gdje dobiva potporu i snagu; tijekom dana u svakoj potrebnoj, patničkoj duši koju susreće i njeguje. Isti je to Isus – onaj na oltaru i onaj na uli ci. Jedan bez drugoga ne postoje.” Može li kultura toliko izmijeniti ljudsko ponašanje i približiti ga al truističkom savršenstvu? Je li moguće dodirnuti neki čarobni talisman ili kreirati kakvu skinerovsku tehnologiju pomoću koje će se rađati rasa svetaca? Odgovor je – ne. Za početak trijeznog razmišljanja pri sjetimo se Isusovih riječi iz Markova evanđelja: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.“ Ove rije či objašnjavaju izvore religijskog altruizma. Gotovo istovjetne formula cije, jasna izričaja i savršeno altruistične prema članovima svoje grupe, izrekli su proroci svih velikih religija, uključujući i one marksističko-le njinističke. Svi su se oni borili za nadmoć nad drugima. Majka Terezija je izuzetna osoba, ali ne smije se zaboraviti da je ona vezana za službu Kristu i uvjerenje o besmrtnosti svoje Crkve. Lenjin koji je propovije dao ništa manje utopijski, iako suparnički nauk, smatrao je da je kr šćanstvo neiskazivo zlo, najstrašniji oblik zaraze; ovakav kompliment su mu kršćanski teolozi mnogo puta uzvratili. „Kad bi samo bilo tako jednostavno!“ rekao je Aleksandar Solže njicin u svom Arhipelagu Gulag. „Kad bi negdje postojali zli ljudi koji podmuklo počinjaju sva zla, i kad bi bilo dovoljno odvojiti ih od nas i uništiti ih. Ali crta koja razdvaja dobro i zlo dijeli srce svakog ljud skog bića. A tko to želi uništiti dio vlastitog srca?“
157 Altruizam
Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo okošta vanje. Ona je podložna biološkim imperativima nad kojima je mnogi zamišljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i du bljeg uvida u društvene dogovore, moguće je doći tek kroz pomnije znanstveno ispitivanje moralnosti. Lawrence Kohlberg, stručnjak za psihologiju odgoja, skicirao je šest susljednih faza etičkog razmišlja nja koje čine dio ljudskog mentalnog razvoja. Takav razvoj počinje u dječjoj dobi, s potpunom ovisnošću o vanjskim pravilima i kontro li do životnog razdoblja s razrađenim, individualiziranim moralnim odrednicama. Evo i opisa tih faza: 1. poslušnost pravilima i autorite tu da bi se izbjegla kazna, 2. prilagodba ponašanju grupe da se dobije nagrada i razmijene usluge, 3. ponašanje „dobrog djeteta“, želja da se svidi drugima i izbjegne odbačenost, 4. usmjerenost na dužnost, na stojanje da se izbjegne kritika autoriteta, 5. legalistička usmjerenost, priznavanje vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi pravila da bi se očuvalo zajedničko dobro, 6. svjesna usmjerenost ili usmjerenost prema načelima, temeljna vjernost načelima izbora, koji mogu nadići zakone ako ti zakoni donose više štete nego koristi. Ove etape se temelje na verbalnim reakcijama djece, tj. na njihovim odgovorima na pitanja o moralnim problemima. Ovisno o inteligen ciji i odgoju, razvoj se može zaustaviti na bilo kojoj prečki ove ljestvi ce. Većina ljudi dosegne četvrti ili peti stupanj. Do četvrtog stupnja nalazimo se otprilike na razini pavijana i čimpanza. Na petom stup nju, kad etičke reference postaju djelomice legalističke i sporazumne, pojavljuje se oblik morala na kojem se temelji većina ljudskih zajedni ca. Ako je ovakvo tumačenje ispravno, može se reći da je ontogeneza moralnog razvoja rezultat genske asimilacije i da je sada dio automat skih procesa mentalnog razvoja. Sve do petog stupnja pojedinca vode urođeni zakoni učenja i skup prilično nefleksibilnih emocionalnih re akcija. Dakako, uslijed neočekivanih događaja u kritičnim trenucima može doći i do skretanja. Činjenica je da postoje i sociopati, ali većina ljudi dosiže četvrti ili peti stupanj i tako stječe sposobnost za skladan život – u pleistocenskom logoru lovaca-sakupljača. Budući da više ne živimo u čoporima takve vrste, šesti stupanj pri pada području onkraj biologije i stoga je najviše od sviju podložan hi pertrofiji. Pojedinac sada bira načela po kojima prosuđuje grupu i za
158 Altruizam
kon. Propisi koji se temelje na emocijama po svoj su prilici biološkog porijekla i služe tek za učvršćivanje primitivnih društvenih uređenja. Takav se moral nesvjesno oblikuje da bi dao opravdanje posvećenju grupe, prozelitističkom karakteru altruizma i obrani teritorija. Ako su pak ova načela nastala uz pomoć znanja i razuma, ona, ba rem u teoriji mogu biti ne-darvinovskog tipa. To nas neminovno vodi ka drugoj velikoj duhovnoj dilemi. Filozofsko pitanje koje iz ovoga proizlazi je: Može li kulturna evolucija viših etičkih vrednota krenuti svojim putem i može li u potpunosti zamijeniti gensku evoluciju? Mi slim da ne može. Geni drže kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga, ali na kraju se sve vrednote moraju naći unutar granica koje im odre đuje njihov učinak na gensku zalihu. Mozak je također proizvod evo lucije. Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocio nalne reakcije koje ga potiču i vode – samo tehnika koja omogućava zaštitu genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu funkciju morala.
8. Religija
Sklonost religijskim vjerovanjima je vjerojatno najsloženija i najmoćnija, a po svoj prilici i neiskorjenjiva sila ljudskog uma. Emile Durkheim, poznat kao agnostik, religijsku je praksu označio kao posvećenje grupe smatrajući je samom srži društva. Religija je jedno od općih mjesta društvenog ponašanja i u svakom društvu, od zajednica lovaca-sakupljača do socijalističkih republika, ona se pojavljuje u nekom od prepoznatljivih oblika. Najstarije religijske izraze predstavljaju oltari od kosti i pogrebni obredi neandertalaca. U Shanidaru, u Iraku, pronađen je grob ukrašen sa sedam vrsta cvijeća koje je za neandertalskog čovjeka imalo medicinsku i ekonomsku vrijednost. Takvim dekorom se vjerojatno odavala čast nekom šamanu. Od tih davnih vremena pa do danas, tvrdi antropolog Anthonv F. C. Wallace, ljudi su stvorili oko sto tisuća religija. Skeptici uporno vjeruju da će znanost i obrazovanje potpuno istisnuti religiju, koju oni drže pukom iluzijom. Najodličniji među njima vjeruju da se čovječanstvo kreće prema znanju pomoću logotakse, automatske orijentacije prema informaciji, pa će i organizirane religije uzmaknuti kao što noćna tama uzmiče pred jutarnjim svjetlom. No ovakva koncepcija ljudske prirode, koja vuče porijeklo još od Aristotela i Zenona, nikada se nije činila tako tričavom kao danas. Ako ništa drugo, znanje se stavlja u službu religije. Sjedinjene Države, znanstveno i tehnološki najrazvijenija nacija u povijesti, također je i najreligioznija nakon Indije. Po rezultatima anketa iz 1977. godine,
160 Religija 94 posto Amerikanaca vjeruje u Boga ili u neko više biće, a 31 posto doživjelo je neku vrstu duhovnog uvida ili prosvjetljenja, barem laki dodir epifanije. Najveći knjiški hit 1975. godine bila je knjiga Billvja Grahama Anđeli: tajni Božji glasnici, koja se prodala u 810 tisuća tvrdo ukoričenih primjeraka. U Sovjetskom Savezu organizirana religija još uvijek cvate i nakon šezdeset godina pritiska doživljava čak i svojevrsnu renesansu. Od ukupne populacije od dvjesto pedeset milijuna, barem trideset milijuna pripada Pravoslavnoj crkvi - dvostruko više članova od same Partije - pet milijuna su članovi Katoličke i Luteranske crkve, a dva milijuna pripadaju evangeličkim sljedbama poput baptista, pentekostalaca i adventista. Tu je i dvadeset do trideset milijuna muslimana, dok dva i pol milijuna otpada na najžilaviju od svih grupa - ortodoksne Židove. Institucionalni sovjetski marksizam, koji sa čitavom svojom ikonografijom i sam predstavlja vrstu religije, nije uspio iskazati ono što većina Rusa već stoljećima smatra dušom svog nacionalnog bića. Znanstveni humanizam nije bio ništa uspješniji. U svom djelu Sustav pozitivne politike, objavljenom između 1846. i 1854. godine, Auguste Comte tvrdi da se religijsko praznovjerje može poraziti u samom izvoru. On predlaže da obrazovani ljudi organiziraju neku vrstu svjetovne religije koja podrazumijeva postojanje hijerarhije, liturgije, kanona i sakramenata sličnih onima u Katoličkoj crkvi, ali u kojoj društvo zamjenjuje Boga, a predmet štovanja je Najviše biće. U današnje vrijeme znanstvenici organiziraju stručne grupe poput Američkog humanističkog društva i Instituta za proučavanje religije u doba znanosti. Oni financiraju specijalizirane časopise i organiziraju kampanje kako bi diskreditirali kršćanski fundamentalizam, astrologiju, Immanuela Velikovskog i slične pojave. Njihovi rafali logičkih argumenata, potkrijepljeni arogancijom Nobelovih laureata, djelotvorni su poput metaka koji prolaze kroz maglu. Vjernici i svi oni koji slijede Jeane Dixon, a nisu nikada čuli za Ralpha Wendella Burhoea, brojčano daleko nadmašuju znanstvenike. Čini se da se ljudi radije odlučuju za opciju vjerovanja. Oni će radije odabrati prazninu kao svrhu, kako je s očajem ustanovio Nietzsche u doba kad je znanost tako mnogo obećavala, nego biti lišeni svrhovitosti.
161 Religija Neki dobronamjerni učenjaci pokušavali su pomiriti znanost i religiju smještajući ih u odvojene niše. Newton je sebe doživljavao ne samo kao znanstvenika, nego i kao povjesničara čija je dužnost protumačiti značenje Svetog pisma kao autentičnog povijesnog dokumenta. Iako su njegova postignuća stvorila prvu modernu sintezu prirodnih znanosti, on ih je smatrao tek usputnom postajom na putu prema razumijevanju nadnaravnog. Stvoritelj je, tako je vjerovao Newton, svakom znanstveniku dao na čitanje dva djela - knjigu prirodu i svete spise. U današnje vrijeme, zahvaljujući nezaustavljivom napretku znanosti, čiji je pionir bio upravo Newton, Božja je imanencija stjerana u prostore ispod subatomskih čestica i onkraj najudaljenijih galaksija. Ovo prividno udaljavanje Boga, potaknulo je druge filozofe i znanstvenike da stvore tzv. „procesnu teologiju” po kojoj se Božja prisutnost može izvesti iz atomske strukture. Po uvjerenju Alfreda Northa Whiteheada, Bog nije nikakva izvanjska sila koja stvara čudesa i koja se nalazi u pozadini metafizičkih istina. On je nazočan neprekidno i u svemu; on je onaj koji vodi procese sinteze molekula iz atoma, živih organizama iz molekula i uma iz materije. Nemoguće je govoriti o svojstvima elektrona prije nego se u potpunosti shvati njihov završni produkt - um. Proces je prava stvarnost, a prava stvarnost je proces i ruka Božja se očituje upravo kroz zakone znanosti. U skladu s ovim postavkama religijska i znanstvena stremljenja su u potpunosti sukladna, što dobronamjernim znanstvenicima osigurava potreban duševni mir. No sve ovo o čemu govorimo, a čitatelj će to spremno priznati, miljama je udaljeno od stvarne religije urođeničkih obrednih plesova i Tridentskog koncila. Danas, baš kao i u prošlosti, čovjek ne može ni zamisliti značenje sraza između nesavladivog znanstvenog materijalizma i tvrdokornih religijskih uvjerenja. Možemo se tek pokušati nositi s ovim problemom uz pomoć stupnjevitog pragmatizma. Naša shizofrenična društva napreduju zahvaljujući znanstvenim spoznajama, ali preživljavaju na nadahnućima koja su plod neznanstvenih vjerovanja, onih vjerovanja koja znanost pokušava izbrisati. Vjerujem da bi se uz pomoć sociobiologije religije, ovaj paradoks mogao razriješiti barem na intelektualnoj razini, možda ne odjednom, ali svakako s posljedicama koje je teško predvidjeti. Iako su manifestacije religijskog isku-
162 Religija stva raskošne, višedimenzionalne i toliko složene da se i najsposobniji psihoanalitičari i filozofi mogu lako zagubiti u njihovom labirintu, vjerujem da je religijske prakse moguće ocrtati unutar dviju dimenzija genetičke prednosti, odnosno evolucijske promjene. Dopustite mi da malo ublažim ovu tvrdnju. Naime, ako načela evolucijske teorije uistinu sadrže ključ za razumijevanje teologije, to objašnjenje ne može obuhvatiti sve detalje religijskih fenomena. Tradicionalnim metodama redukcije i analize, znanost može objasniti religiju, ali ne može umanjiti važnost njene biti. Poslužit ćemo se jednom povijesnom epizodom koja nam može poslužiti kao parabola za sociobiologiju religije. Tasmanijski su Aboridžini, baš kao i psoglavi vučaci, vrsta vukolikog tobolčara, s kojima su dijelili stanište, potpuno istrijebljeni. Britanskim je kolonistima trebalo samo četrdeset godina (vukovi su preživjeli još stotinu godina, sve do 1950) da ih dokrajče. Ovakvu brzinu naročito tragično doživljavaju antropolozi, jer Tasmand, pravi „divljaci”, nisu mogli prenijeti nikakva opisa svoje kulture ostatku svijeta. O njima se zna vrlo malo, osim da su bili lovci i sakupljači niska rasta, crvenosmeđe boje kože i kovrčave kose, otvorena i vedra karaktera. O njihovom porijeklu može se samo nagađati. Najvjerojatnije su bili potomci australskih Aboridžina koji su došli na Tasmaniju prije nekih deset tisuća godina, prilagodivši se biološki i kulturološki okružju hladnih i vlažnih prašuma tog otoka. Sve što je od njih ostalo tek je par fotografija i kostura. Nije moguće niti rekonstruirati njihov jezik jer rijetki Europljani koji su ih sreli nisu smatrali vrijednim truda praviti takve zabilješke. Britanski kolonisti koji su počeli naseljavati Tasmaniju početkom devetnaestog stoljeća, gledali su na urođenike kao na pripadnike niže rase. Oni su predstavljali samo male smeđe prepreke u razvoju zemljoradnje i civilizacije. U skladu s takvim stavom Britanci su ih znali goniti tijekom organiziranih hajki ili ubijati zbog najmanjih prekršaja. Jednom su pobili grupu muškaraca, žena i djece samo zato što su ti nesretnici za svog uobičajenog lova na klokane trčali u njihovom pravcu. Mnogi su pomrli od sifilisa i drugih bolesti koje su donijeli Europljani. Točka bez povratka dosegnuta je 1842. godine kad je broj urođenika od početnih pet tisuća pao na samo trideset. Preostale žene su bile prestare za rađanje djece, a sama kultura je atrofirala.
163 Religija Svjedok posljednjih etapa ove propasti bio je George Robinson, misionar iz Londona i veliki altruist. Godine 1830, kad je ostalo samo nekoliko stotina Tasmanaca, Robinson je započeo herojsku i gotovo usamljeničku bitku za spas rase. Stupajući u kontakt s preživjelima, on ih je s velikom suosjećajnošću pokušavao nagovoriti da napuste prašume i presele se u gradove. Nekolicina ga je poslušala i takvi su pojedinci uglavnom završili kao skitnice. Robinson je ostale poveo u rezervat na otoku Flinders, izoliranom mjestu sjeveroistočno od Tasmanije. Tamo su ih nahranili usoljenom govedinom i slatkim čajem, navukli im europska odijela, poučili osnovama osobne higijene, korištenju novca i načelima strogog kalvinizma. I tako su preživjeli Tasmanci svaki dan pohađali svoju malenu crkvu i slušali propovijedi Georgea Robinsona. Iz ove završne faze njihove kulturne povijesti sačuvan je i dokument, na pidžin-engleskom: „Jedan Bog ... dobri urođenik, mrtvi urođenik ide u nebo ... zli mrtvi urođenik ide dolje, zli duh, vatra. Urođenik plače, plače, plače...” Ovaj katekizam ponavlja poruke koje je lako razumjeti: Što će Bog učiniti sa svijetom? Spaliti ga! Voliš li đavola? Ne! Zašto nas je Bog stvorio? Jer je to bila njegova volja... Tasmanci nikako nisu mogli preživjeti tako grubo satiranje vlastite duše. S vremenom su postali tmurni, letargični i nisu više rađali djecu. Mnogi su umrli od gripe i upale pluća. Preživjele su još jednom preselili u novi rezervat, ovaj put pokraj Hobarta na tasmanskom kopnu. Posljednji preživjeli muškarac, među Europljanima poznat kao King Billy, umro je 1869. godine, a par godina nakon njega umrlo je i nekoliko preostalih žena. Europljani su ih sada promatrali s izuzetnim interesom i, na samom kraju, s poštovanjem. U tom razdoblju George Robinson je zasnovao vlastitu, poveliku obitelj. Njegov životni cilj bio je spasiti urođenike od istrebljenja tjerajući ih da se podvrgnu pravilima njegove religije.
164 Religija Kako se nastavljao razvoj antropologije i povijesti, ove su znanosti uporno podržavale jedan od zaključaka Maxa Webera. On je tvrdio da najelementarnije religije streme nadnaravnom iz običnih svjetovnih razloga: zbog duga života, obilja zemlje i hrane, izbjegavanja fizičkih katastrofa i pobjede nad neprijateljima. Dio evolucije razvijenih religija čini i borba za prevlast između sekti koje im prethode. Ta borba se odvija u skladu sa zakonima kulturalnog darvinizma. Religije koje pridobiju dovoljno sljedbenika rastu, a druge iščezavaju. Sukladno tome, religije su poput drugih institucija: one se razvijaju u smjeru koji donosi veću dobrobit sljedbenika. S obzirom da se demografski mora okoristiti cijela grupa, to se može postići djelomice altruizmom a djelomice eksploatacijom, a u tom će slučaju neki sektori napredovati na račun drugih, dok će se korist sastojati u generalno povećanoj sposobnosti sviju članova. Tako će se stvoriti podloga za podjelu na opresivne i dobrotvorne religije. Istina je da su sve religije barem dijelom opresivne, naročito ako ih zastupaju narodi i države. Postoji jedno načelo u ekologiji koje se naziva Gausov zakon, po kojemu se najžešća konkurencija stvara između vrsta koje imaju identične potrebe. Tako se i kod religija altruizam najrjeđe manifestira u obliku tolerancije prema drugim religijama. Sukobi među njima se pojačavaju ako i sama društva dođu u sukob jer religije mogu izvrsno poslužiti u svrhu rata ili ekonomske eksploatacije. Osvajačeva religija tada postaje mač, a religija napadnutih štit. Religije predstavljaju najveći izazov ljudskoj sociobiologiji i najuzbudljiviju priliku da se ona prometne u zaista originalnu disciplinu. Ako um u bilo kojoj mjeri doista vode Kantovi imperativi, oni će se vjerojatno lakše pronaći u religijskim osjećajima nego u okviru racionalnog mišljenja. Ukoliko postoji materijalistička osnova religijskog razvoja koju je moguće dokučiti metodama konvencionalne znanosti, takav će pothvat biti težak iz dva razloga. Kao prvo, religija je jedna od glavnih kategorija ponašanja koja su nesumnjivo jedinstvena za ljudsku vrstu. Načela evolucije ponašanja koja smo izveli iz populacijske biologije i eksperimentalnih studija nižih životinja ni na koji način nije moguće primijeniti na religiju. Drugi razlog je pretpostavka da su glavni zakoni učenja i njihova krajnja, genetička motivacija skriveni svjesnom umu, zato što je re-
165 Religija ligija iznad svega sredstvo koje pomaže da pojedinci podvrgnu vlastite interese grupi. Od sljedbenika se očekuju kratkoročne fiziološke žrtve koje služe dugoročnim genetičkim ciljevima. Samoobmana kojom se služe šamani i svećenici usavršava njihovu izvedbu i pojačava iluziju i obmanu njihovih sljedbenika. Odluke moraju biti automatske i brze, bez racionalnog premišljanja, bez svjesne procjene o genetičkoj sposobnosti i znanja o potrebama čijem ispunjenju mora poslužiti poslušnost i žar vjere. Ljudi trebaju jednostavna pravila za rješavanje složenih problema i oni se opiru pokušajima seciranja nesvjesnog ustroja koji upravlja njihovom svakodnevicom. Evo i objašnjenja ovog načela koje nam je, u okviru psihoanalitičke teorije dao Ernest Jones: „Kad god se pojedincu učini da je lako istražiti i pronaći porijeklo nekog mentalnog procesa, i on se usprotivi takvom istraživanju, možemo posumnjati da se radi o procesu čije je porijeklo pred njim skriveno - vjerojatno zbog neprihvatljivosti njegove prirode.” Dublja struktura religijskih vjerovanja može se shvatiti proučavanjem prirodne selekcije kroz tri susljedna stupnja. Na samoj površini, selekcija je eklezijalnog tipa: običaje i obrede određuju religijski vođe i to zbog njihova emocionalnog djelovanja unutar određenih društvenih okolnosti. Eklezijalna selekcija može biti dogmatična i postojana ili evangelizacijska i dinamična. U oba slučaja rezultati se prenose preko kulture, a iz toga slijedi da varijacije u religijskoj praksi nastaju kao rezultat učenja, a ne genskog nasljeđa. Sljedeća razina selekcije je ekološka. Bez obzira koliko eklezijalna selekcija podilazi emocijama vjernika, bez obzira u kolikoj su mjeri religijske konvencije produkt učenja, sama praksa mora odgovarati zahtjevima okoliša. Ako religije slabe društvo za vrijeme ratova, ako doprinose uništavanju okoliša, skraćivanju životnog vijeka ili negativno utječu na prokreaciju, one će, bez obzira na kratkoročnu emocionalnu dobrobit, doživjeti propast. I konačno, usred ovih složenih epicikla kulturalne evolucije i populacijske nestalnosti, mijenja se i frekvencija gena. Želim vam približiti hipotezu koja kaže da se frekvencija nekih gena mijenja u skladu s eklezijalnom selekcijom. Podsjetimo se da ljudski geni programiraju način funkcioniranja živčanog, osjetnog i hormonskog sustava tijela i svakako utječu na proces učenja tj. na sazrijevanje nekih oblika ponašanja i zakonitosti učenja nekih dru-
166 Religija gih. Tabu incesta i ostali tabui, ksenofobija, podjela objekata na svete i profane, identifikacija s grupom, sustav hijerarhijske dominacije, usmjerenost ka vođi, karizma, uvođenje u trans, samo su neki elementi religijskog ponašanja koji svoj oblik zahvaljuju razvojnim programima i zakonima učenja. Svaki od ovih procesa snažno identificira grupu i povezuje njene članove u nerazrješivi savez. Naša hipoteza traži potvrdu da takva ograničenja postoje, da imaju fiziološku osnovu i da takva osnova ima genetičko porijeklo. Krenemo li s drugog kraja, možemo ustvrditi da na eklezijalne odluke utječe čitav lanac događaja koji od gena vode ka fiziologiji, a od nje prema određenim oblicima učenja. Prema ovoj hipotezi, na frekvenciju gena unutar više generacija recipročno djeluje silazni slijed nekoliko vrsta selekcije - eklezijalna, ekološka i genska selekcija. Religije koje pomažu preživljavanju i prokreaciji nalagati će svojim sljedbenicima određene oblike fiziološke kontrole i tako će s vremenom geni koji pomažu takvoj kontroli dobiti prednost. S obzirom da unutar perioda od jednog ljudskog života, religija ne može utjecati na gene, oblici religije se za vrijeme kulturne evolucije zamjetno mijenjaju. Moguće je da neke grupe, kao što su na primjer Shakeri, prihvate i konvencije koje tijekom nekoliko generacija smanjuju genetičku sposobnost. Ipak, nakon mnogo generacija prevladat će geni koji poboljšavaju uvjete za preživljavanje i devijantne će prakse, koje je donijela kulturna evolucija, nestati. Na ovaj način kultura neprekidno provjerava gene, ali najviše što ona može napraviti jest zamjena jedne grupe gena nekom drugom. Hipotezu o interakciji između gena i kulture možemo potvrditi ili poreći tek kada ispitamo djelovanje i utjecaj religije na ekološkoj i genetičkoj razini. Naravno, ona ekološka je daleko pristupačnija. Moramo postaviti sljedeća pitanja: Kakav je učinak pojedine religijske prakse na blagostanje pojedinca i plemena? Kako je nastala neka praksa i u kojem okolišu? U slučaju da takva praksa predstavlja odgovor na potrebe ili da tijekom generacija poboljšava djelotvornost grupe, ova se korelacija slaže s interakcijskom hipotezom. Ako se, pak, protivi ovim očekivanjima, pa čak i ako to protivljenje ne utječe očito na reprodukcijsku uspješnost, hipoteza postaje klimava. Konačno, genetički programirane odrednice učenja koje je otkrila razvojna
167 Religija psihologija moraju biti u skladu s najvažnijim trendovima religijske prakse. Ako nije tako, hipoteza postaje dvojbena, i može se s pravom pomisliti da u tom slučaju, kulturalna evolucija samo oponaša teoretske pretpostavke o oblicima genetičke evolucije. Da bismo osigurali dovoljno velik broj primjera i tema za ovakvo istraživanje, morat ćemo malo proširiti definiciju religije uključivši magiju i plemenske rituale, kao i razrađena vjerovanja vezana uz mitologiju. Vjerujem da i uz ovaj korak, postoji dovoljno jasan dokaz za hipotezu genetičko-kulturalne interakcije, i postoji veoma mali broj primjera koji ga stavljaju u sumnju. Uzmimo kao primjer baš ritual. Potaknuti oduševljenjem za LorenzTinbergenovu etologiju, neki su društvenjaci istaknuli analogiju između ljudskih ceremonija i primjera životinjske komunikacije. Takva je usporedba, u najboljem slučaju, neprecizna. Veći dio životinjskog ponašanja sadrži tek signale vrlo ograničenog značenja. Ti signali se mogu usporediti s gestama, izrazima lica i osnovnim zvukovima ljudske neverbalne komunikacije. Tek neki primjeri životinjskog ponašanja, kao što su najsloženiji oblici seksualnog privlačenja ili sparivanja kod ptica, pokazuju toliki stupanj profinjenosti da ih zoolozi ponekad nazivaju ceremonijama. No usporedba je čak i ovdje neprikladna. Većina ljudskih rituala nosi u sebi mnogo više od vrijednosti običnog signala. Kako je naglasio Durkheim, oni ne samo što označavaju, već i potvrđuju i obnavljaju moralne vrijednosti zajednice. Sveti obredi su tipični za ljudsku vrstu. U svojemu elementarnom obliku oni su povezani s magijom, aktivnim pokušajem upravljanja prirodom i božanstvima. Umjetnost kasnog paleolitika jasno pokazuje koliko je prvobitni čovjek bio obuzet lovom i životinjama koje je lovio. Brojne slikarije prikazuju lovinu izbodenu strelicama i kopljima. Neke prikazuju ljude kako plešu pod životinjskim maskama ili stoje glave prignute pred životinjom. Funkcija ovakve umjetnosti vjerojatno je bila magijska i vezana je uz vjerovanje da događaj prikazan i prizvan slikom može postati stvarnost. Takva radnja kojom se pokušava preduhitriti stvarnost podsjeća na neke pokrete životinja koji su tijekom evolucije postali ritualizirani komunikacijski znakovi. Treskavi ples pčele zapravo je umanjena verzija leta od košnice do livade. Dio te predstave, „ravna linija”, koji se odvija sredinom izvedbe od osam
168 Religija plesnih figura, varira u pravcu kretanja i dužini plesa i time prenosi poruku o parametrima stvarnoga leta. Prvobitni je čovjek s lakoćom shvaćao značenje takvog složenog ponašanja kod životinja. Magija je bila, i u nekim društvima još uvijek jest, povjerena posebnim pojedincima koji se nazivaju šamani, vračevi ili čarobnjaci. Vjerovalo se da jedino oni imaju tajno znanje i potrebnu moć da se nose nadnaravnim silama prirode, i zato je njihova moć često bila veća od moći plemenskih voda. Kako je u posljednjem kritičkom osvrtu na ovu temu rekao antropolog Roy A. Rappaport, sveti obredi mobiliziraju primitivna društva na način koji im donosi direktnu biološku korist. Ceremonije mogu pružiti informacije o bogatstvu plemena i pojedinih obitelji. Kod plemena Maring na Novoj Gvineji nikakav poglavica ni vođa ne određuje tko će ići u rat. Grupa započinje obredni ples, a njemu se pridružuju samo oni koji žele sudjelovati u ratu. Snagu konzorcija je poslije lako odrediti po broju glava. U razvijenijim društvima istoj svrsi služe vojne parade popraćene ritualima i znakovljem državne religije. Glasoviti potlač, ritual Indijanaca sa sjeverozapadne obale Amerike, omogućava pojedincu da pokaže svoju moć i bogatstvo dobrima koja poklanja. Vođe tako mogu iskoristiti energiju srodničkih grupa za stvaranje viška dobara povećavajući na taj način moć pojedinih obitelji. Obredi također mogu regulirati odnose koji bi mogli ostati nedorečeni, nejasni i neprecizno određeni. Najbolji primjer takvog oblika komunikacije su obredi zrelosti. Kada dječak odrasta, njegov prijelaz iz djeteta u muškarca je postupan u biološkom i psihološkom smislu. U nekim se trenucima ponaša kao dijete, iako bi baš tada bila prikladnija reakcija odrasle osobe i obrnuto. Društvo bi u ovakvim slučajevima imalo poteškoće s pravilnim klasificiranjem. Obredi zrelosti otklanjaju ovakve nejasnoće dopuštajući da se svjesnom odlukom umjesto kose linije koja predstavlja postupnost sazrijevanja, postavi dihotomija. Takvi obredi također služe učvršćivanju veza koje mladog čovjeka vežu uz grupu koja ga je prihvatila. Sklonost ljudskog uma da rješava probleme uz pomoć binarne klasifikacije vidi se i na primjeru čarobnjaštva. Znanstvenici kao što su Robert A. LeVine, Keith Thomas i Monica Wilson veoma su vješto
169 Religija rekonstruirali psihološku etiologiju čarobnjaštva. Njihova istraživanja otkrivaju da su motivi dijelom emocionalni, a dijelom racionalni. U svim društvima se vjeruje da šaman ima moć iscjeljivanja, ali i bacanja uroka. Dok god se njegova uloga ne dovodi u pitanje, on i njegovi rođaci uživaju posebnu moć. Ako je njegovo djelovanje ne samo korisno, već i posvećeno posebnim obredima, ono svakako pomaže odlukama i integraciji društva. Iz ovoga su prilično jasne biološke koristi koje donosi institucionalizirano čarobnjaštvo. Lov na vještice, koji predstavlja suprotnu stranu čarobnjaštva, predstavlja mnogo složeniji fenomen i zanimljiv izazov našem teorijskom istraživanju. Zašto se ljudi, s vremena na vrijeme, proglašavaju začaranima ili čak smatraju da je čitavo društvo ugroženo napadajima zlih duhova, i zašto imaju potrebu tražiti te zle duhove među svojim najbližima? Egzorcizam i inkvizicija složeni su i moćni fenomeni poput same magijske prakse, ali čak i ovdje se radi o motivima koji niču iz sebičnosti pojedinca. Jedan od dobro dokumentiranih primjera je lov na vještice u Engleskoj u doba Tudora i Stuarta. Prije tog perioda (15601680) Katolička je crkva građanima pružala dobro organizirani sustav obredne zaštite od zlih duhova i čini. Ona je, na taj način, zapravo prakticirala pozitivnu magiju. Reformacijom je ovakva psihološka zaštita potpuno ukinuta. Protestantski su svećenici osudili stare religijske običaje ali su potvrdili postojanje crne magije. Bez zaštite koju su pružala obredna protusredstva, „začarani” bi se okretali prema osumnjičenim vješticama, javno ih osuđivali i tražili njihovo uništenje. Pomnije proučavanje sudskih zapisa iz toga vremena otkriva nam i dublje motive koji leže iza progona. Oštećeni bi najčešće bio čovjek koji je uskratio pomoć nekoj prosjakinji ili susjedi koja ga je zamolila za neku uslugu. Odmah nakon toga pogodila bi ga nesreća poput propasti usjeva ili smrti u obitelji. Bacajući krivnju na nedužnu ženu on bi ispunio dvojak cilj. Kao prvo, on bi poduzeo nešto protiv osobe za koju je iskreno vjerovao da predstavlja uzrok njegovih nevolja. Ona je zadovoljavala izvjesnu logiku po kojoj vješticu obilježava nesvakidašnje i nametljivo ponašanje. Drugi motiv je mnogo finiji i teže ga je dokazati. Ovako kaže Thomas:
170 Religija Konflikt između ljutnje i osjećaja dužnosti stvorio je podvojenost, tj. situaciju u kojoj čovjek ima razloga ljutito otpraviti prosjakinju sa svojih vrata i u isto vrijeme osjetiti grižnju savjesti. Kajanje koje zbog tog osjećaja stvara plodno tlo za optužbe, a nevolja koja slijedi odmah se tumači kao osveta vještice. Optužbe za vještičarenje stvaraju tenzije koje su zapravo proizvod društva; ono nije u stanju dati jasne naputke ponašanja svojim članovima. Ova je situacija posljedica etičkog sukoba između srodnih i protivnih uvjerenja da onaj tko ne radi, ne treba ni jesti, ali i da je blagoslovljen onaj koji pomaže siromaha. Transmutacijom dileme u rat protiv zlih duhova, tužilac je, dakle, racionalizirao sebičniju postupak. Kod plemena Nvansongan u Keniji, na vještice se ukazuje putem trača, a ne formalnih optužbi. Vođe plemena obično odbacuju takve priče i nastoje riješiti sukobe diskusijom i arbitražom. Neodređenost proceduralnih oblika dopušta pojedincima da šire glasine i optužbe koje su samo način skretanja pozornosti na njihove osobne probleme. Razlog odvajanja čarobnjaštva i drugih vrsta magije od viših razina tzv. „prave” religije jest njihova praktična priroda. Većina stručnjaka se slaže s Durkheimom da postoji temeljna distinkcija između svetog, same biti religije, i profanog, koje se odnosi na magiju i svakodnevni život. Posvećenje nekog postupka ili tvrdnje znači da se oni stavljaju izvan svake sumnje i da opovrgavanje njihove vrijednosti donosi kaznu. U skladu s hinduističkim mitom, svatko tko se ženi izvan svoje kaste nakon smrti odlazi u pakleno Yamino carstvo gdje zadobiva nakazan, đavolji oblik. Sveto je toliko odvojeno od profanog da i sam njegov spomen u neprikladnim okolnostima može biti prekršaj. Sveti obredi moraju izazvati osjećaj strahopoštovanja, dati nagovještaj vrednota onkraj ljudske moći razumijevanja. Ovakav status imaju prakse i dogme koje služe vitalnim interesima grupe. Sveti obredi pripravljaju pojedinca na krajnje napore i žrtve. Uz pomoć simbola, kostima, svetih plesova i glazbe naročito usklađene s emocionalnim centrima, pojedinca preplavljuje religijsko iskustvo. On, sljedbenik, sada je posve spreman na obnovu svoje vjernosti plemenu i obitelji, na vršenje dobrih djela, posvećenje čitava života, odlazak
171 Religija u lov, rat, na smrt za Boga i domovinu. U prošlosti je bilo baš kako je opisao John Pfeiffer: Sve što su poznavali i vjerovali, puna snaga autoriteta i tradicije predaka, našlo bi svoj izraz, svoju punu snagu u ceremoniji. Ono što je započelo sa šamanima koji su plesali u transu između plemenskih vatri, kulminiralo je u predstavama visokih svećenika i njihovih pristaša s visokih pozornica ponad mnoštva. Bilo je tu pjevanja i pojanja, ritmičkog ponavljanja riječi, reci tiranja u monotonom ritmu s istaknutim rimama na kraju stihova. U pozadini je, postavljajući tempo, sa svojim krešendima i vrhuncima, ječala glazba. Maskirani su plesači držali takt s riječima i glazbom glumeći heroje i bogove, a gledatelji su se kretali u ritmu i pojali obredne odgovore. I tako se to nastavlja sve do današnjih dana, možda u ponešto fragmentarnoj i tišoj verziji. Suvremena tradicionalistička hereza unutar Katoličke crkve, kao i evangelistički, obnoviteljski pokreti unutar protestantizma, tek su napori da se opasna sekularizacija zaustavi i da se obnove stare forme. „Dobri” ljudi koji čine srednju struju društva još uvijek drže da je najveća moguća vrlina slijepo podčinjavanje društvenoj i vjerskoj zajednici. „Isus je odgovor” predstavlja suvremeni ekvivalent geslu Deus vult, kojim su se koristili sudionici prvog križarskog rata. To je Božja volja, govorilo se, bez obzira o kakvom se djelu radi, i koliko je taj put težak. Mao Ce-Tung je jednom rekao: „Moramo ustrajati i neumorno raditi, i mi ćemo, također, dotaknuti Božje srce. Naš Bog je nitko drugi doli kineski narod.” Kada se služi bogovima, pravu korist u darvinovskom smislu ima pleme. Stoga se moramo zapitati: Je li spremnost na indoktrinaciju zapravo neurološki utemeljen zakon učenja koji se razvio selekcijom unutar suparničkih klanova? Kao podrška ovoj jednostavnoj biološkoj hipotezi može poslužiti činjenica da slijepa snaga religijskog zajedništva može postojati i bez teologije. Drevni bi Maye s lakoćom razumjeli sletove na trgu T'ien An Men, a štovatelji Kristova krvavog platna značenje Lenjinova groba. Uzmimo kao primjer razmišljanje jednog od najvjernijih Lenjinovih učenika, Grigorija Pjatakova: „Pravi komunist, čovjek kojeg je
172 Religija odgojila Partija i koji je usvojio njezin duh, postat će nekom vrsti čudotvorca. Zbog svoje će Partije pravi boljševik spremno odbaciti ideje u koje je godinama vjerovao. Pravi boljševik će svoju osobnost podrediti kolektivnom, Partiji, do te mjere da će biti spreman na promjenu svojih mišljenja i uvjerenja da bi se u svemu složio s Partijom. To će biti test za svakog pravog boljševika.” U svojoj knjizi Denial of Death, Ernest Becker nas podsjeća da je fenomen gurua tek sredstvo prepuštanja i predavanja jednoj moćnoj i dobrohotnoj sili. Zen-majstor od učenika traži strogo pridržavanja pravila - ispravan položaj glave, pravilno disanje - sve dok se ovaj ne uspije odmaknuti od samoga sebe i prepustiti se čarobnoj moći. Zen-strijelac više ne odapinje strijelu; nutrina prirode prodire u svijet zahvaljujući posvemašnjem nedostatku ega i ona je ta koja otpušta luk. Kultovi samoostvarenja naših vremena kao što su Esalen, est, Arica, scijentologija i slični, samo su vulgarne zamjene nekih tradicionalnih oblika. Naoko inteligentni Amerikanci, sljedbenici ovih sekti, pokazuju toliku odanost i poslušnost svojim vođama da bi to zadivilo čak i najfanatičnije sufije. Za vrijeme seminara Erhard Training, poznatih kao „est”, propovjednici zasipaju novake gomilama banalnih istina iz područja bihevioralnih znanosti i istočnih filozofija, dok ih drugi sljedbenici sustavno i simultano muče kombinacijama prijetnje i utjehe. Novacima nije dopušteno napustiti svoja sjedala, otići u kupatilo, čak niti ustati i protegnuti se. Njihova nagrada je, kako je u svojoj studiji zaključio Peter Marin, mazohistički odušak koji nastaje kad se čovjek potpuno preda u ruke svemoćnog učitelja. Ovakvo voljno podčinjavanje može donijeti korist pojedincu i zajednici. Upravo to je zaključio Henri Bergson kad je razmišljao o krajnjem pokretaču mehanizma emocionalnog zadovoljenja. Izvanredna plastičnost društvenog ponašanja čovjeka, primijetio je Bergson, predstavlja veliku snagu, ali i opasnost. Kad bi svaka obitelj slijedila vlastita pravila ponašanja, društvo bi ubrzo zapalo u kaos. Da bi se spriječile posljedice sebičnog ponašanja i razorne moći visoke inteligencije i ljudske osebujnosti, svako društvo mora iznaći neki zajednički kodeks. Uz određena, dosta široka ograničenja, bilo kakva skupina konvencija bolja je od nikakve. S obzirom da svaki proizvoljni kodeks funkcionira, društvene organizacije često pate od nedjelotvornosti i nepravednosti.
173 Religija Baš kako je na jezgrovit način zaključio Rappaport: „Posvećenje nekog sustava ono što je proizvoljno odabrano, pretvara u nužno, a regulacijski mehanizmi koji su slučajni postaju posvećeni.” Ali proizvoljna priroda posvećenja izaziva kritike, i unutar liberalnijih zajednica s višim stupnjem svijesti, vizionari i revolucionari počinju mijenjati sustav. Njihov je krajnji cilj postavljanje kodeksa kakvog su sami zamislili. Reforme nailaze na otpor i represiju jer većina doživljava vladajući kodeks kao nešto što ne podliježe sumnji. Jačina takve reakcije je razmjerna stupnju posvećenosti i mitologiziranosti starog kodeksa i svako se neslaganje smatra blasfemijom. Na ovaj je način postavljen okvir za sukob koji nazivamo prirodna selekcija i to na individualnoj i grupnoj razini. U pokušaju objašnjenja ovog konflikta prešli smo pun krug sve do teoretskog pitanja o porijeklu altruizma. Pretpostavimo na trenutak da postoji genetička predispozicija za konformizam i konsakraciju. Jesu li ove sklonosti nastale selekcijom na razini čitavog društva ili na razini pojedinca? Ovo pitanje možemo izraziti i jezikom psihologije: je li ovaj oblik ponašanja „tvrd”, to jest programiran kako bi sačuvao interese čitave zajednice, ili je „mekan” i time prepušten manipulaciji interesa pojedinca? U jednoj od hipotetski ekstremnih situacija, onoj koja bi mogla iznjedriti snažnu religioznost, jedinica selekcije svakako bi bila grupa. Kad bi konformizam oslabio, i grupa bi gubila svoju snagu, a to bi je moglo dovesti do uništenja. U ovoj hipotetskoj verziji, moguće je da neki sebični, individualistički opredijeljeni članovi zajednice, nadvladaju i umnože se na štetu drugih. Sve veći utjecaj njihovih devijantnih predispozicija povećat će ranjivost zajednice i ubrzati njezinu propast. Društva s većim brojem takvih pojedinaca, što znači s većim brojem gena koji potiču takve sklonosti, dat će priliku onima koji ne podliježu ovim slabostima da donesu neku vrstu „genetičke odluke” i da broj konformistički opredijeljenih pojedinaca u cjelokupnoj populaciji naraste. Genetička sposobnost za slijepi konformizam proširit će se na štetu genetičke nesposobnosti. Na ovaj će način ojačati i potencijal za samopožrtvovnost, jer spremnost pojedinca da se odrekne nagrade ili čak žrtvuje vlastiti život, pomaže opstanku grupe. Gubitak gena koji nastaje smrću discipliniranih pojedinaca nadoknadit će se širenjem čitave grupe.
174 Religija U krajnosti oprečnog tipa, prevladavat će mekša i donekle ambivalentna religioznost, i glavna evolucijska snaga bit će upravo individualna selekcija. Sposobnost individualne prilagodbe omogućit će pojedincu uživanje u prednostima društva uz minimalni rizik i utrošak energije, i njihovo će ponašanje dugo vremena važiti kao društvena norma. Iako protivnici konformista mogu zadobiti privremenu prednost zahvaljujući sebičnosti i bezobzirnosti, oni će zbog progonstava i drugih oblika represije izgubiti bitku. Razlog zbog kojeg konformisti djeluju altruistički, čak i kad time ugrožavaju vlastiti život, ne leži u genetičkoj predispoziciji nastaloj kao rezultat nadmetanja među čitavim zajednicama, nego to što grupa s vremena na vrijeme koristi sklonost ka indoktrinaciji koja u drugim situacijama pogoduje pojedincu. Te se dvije mogućnosti međusobno ne isključuju; grupna i individualna selekcija mogu čak i podržavati jedna drugu. Ako su za uspjeh grupe potrebne spartanske vrline i religioznost koja zahtijeva odricanje, pobjeda će donijeti dovoljnu naknadu za sve to; preživjeli će dobiti zemlju, moć i veću mogućnost reprodukcije. Prosječni će pojedinac na taj način pobijediti u evolucijskoj igri, a rizik koji je uložio pokazat će se korisnim, jer udruženi napori sudionika, prosječnim pojedincima donose više nego zadovoljavajuće prednosti: Jahve reče Mojsiju: „Ti, svećenik Eleazar i obiteljske starješine zajednice napravite popis ratnoga plijena, ljudstva i stoke, a onda ratni plijen podijeli na pola: na borce koji su išli u borbu i na svu ostalu zajednicu. Od boraca koji su išli u borbu ustavi ujam za Jahvu: jednu glavu od svakih pet stotina, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke. Uzmi to od njihove polovice i podaj svećeniku Eleazaru kao podizanicu za Jahvu. A od polovice što zapadne druge Izraelce, uzmi po glavu od pedeset, bilo ljudi, bilo krupnog blaga, magaradi ili sitne stoke od svih životinja - pa ih podaj levitima koji vode brigu o Jahvinom prebivalištu.” (Br. 31: 25-30) Kada se pobliže prouče najviši oblici religijske prakse, postaje očito da oni donose biološku korist. Oni iznad svega učvršćuju osjećaj identiteta. U vrtlogu kaotičnih i potencijalno zbunjujućih iskustava
175 Religija kojima obiluje svakodnevica, religija donosi osjećaj pripadnosti, ona svrstava pojedinca, daruje mu neupitno članstvo u grupi kojoj pripadaju velike moći, i na taj način daje životnu motivaciju sukladnu osobnim interesima. Snaga pojedinca je snaga grupe, a njegova misao vodilja je sveti savez. Teolog i sociolog Hans J. Mol ovaj je ključni proces nazvao „sakralizacija identiteta”. Um ima predispoziciju - a moguće je spekulirati o fiziološkoj programiranosti zakona učenja - za sudjelovanje u nekoliko procesa sakralizacije koji u kombinaciji stvaraju institucije organizirane religije. Prvi mehanizam je objektivacija, opis stvarnosti uz pomoć slika i definicija koje je lako razumjeti i koje ne trpe proturječja i izuzetke. Raj i pakao, ljudski život kao arena za borbu između sila dobra i zla, bogovi koji upravljaju svim silama prirode i duhovi koji daju snagu tabuima, samo su neki primjeri ovog mehanizma. Objektivacija tako stvara atraktivan okvir koji se može po volji iskititi simbolima i mitovima. Osobni angažman je drugi proces u stvaranju religije. Vjernik posvećuje svoj život idejama koje je objektivirao i dobrobiti svojih istomišljenika. Takav je angažman zapravo čisti tribalizam kojega pokreće emocionalna predanost, a njegov fokus određuje mistični zavjet te šamani i svećenici čije se tumačenje kodeksa smatra neophodnim. Osobni angažman prate ceremonije kojima se posvećuju proizvoljno odabrani predmeti i pravila. Neprekidnim ponavljanjem njihovog značenja oni postaju jednako uobičajenim dijelom ljudske prirode kao što su to glad ili ljubav. I, konačno, tu su mitovi: priče koje potvrđuju posebno mjesto plemena u svijetu i služe se terminima sukladnima slušateljevom razumijevanju fizičkog svijeta. U nepismenim društvima lovaca-sakupljača pripovijedale su se uvjerljive svete pripovijesti o stvaranju svijeta. Ljudska bića i životinje s nadnaravnim moćima i u posebnom odnosu prema njihovom plemenu, borili su se, izjedali i stvarali potomstvo. Njihovi postupci su djelomično objašnjavali kako funkcionira svijet i zašto upravo ovo pleme ima povlašten položaj. Razvijenija društva su stvarala i složenije mitove. Temeljna struktura bi tako dobivala sve fantastičnije forme. Plemena polubogova i heroja u borbi za kraljevsku vlast i teritorij, dobivala su vlast nad različitim dijelovima života smrtnika. Mitovi su neprekidno potvrđivali manihejski koncept o
176 Religija dvije nadnaravne sile koje se bore za vlast nad ljudskim svijetom. U mitovima Amerinda iz porječja Amazone i Orinoca, suparničke sile su dva brata koja predstavljaju sunce i mjesec; jedan od njih je dobrohotni stvoritelj, a drugi varalica. U kasnijem hinduističkom mitu Brahma, dobri gospodar svemira, stvara Noć. Ona daje život rakšasama, koji, pak, pokušavaju pojesti Brahmu i uništiti smrtnike. Još jedna česta tema u razvijenijim mitologijama je motiv akokalipse i zlatnog doba, vjerovanje da će borba prestati kada bog siđe i dovrši postojanje svijeta stvorivši nakon toga novi poredak. Vjerovanje u najvišeg boga nije univerzalna pojava. Od osamdeset i jedne zajednice lovaca-sakupljača koje je proučio John W. M. Whiting, svete predaje poznaju najviše biće tek u dvadeset i osam njih. Koncept djelatnog, moralnog boga, stvoritelja svijeta još je rjeđi. Takav koncept najčešće nastaje u stočarskim zajednicama. Što je veća ovisnost o uzgoju stoke i ispaši, veća je i vjerojatnost da će se razviti vjerovanje u pastirskog boga judeokršćanskog tipa. U drugim oblicima zajednice takva vjerojatnost ne prelazi deset posto. Bog monoteističkih religija uvijek je muškog roda; razlozi ove patrijarhalne usmjerenosti su višestruki. Stočarska društva su veoma mobilna, čvrste organizacije i često borbena. Ona, dakle, posjeduju osobine koje traže muški autoritet. Važno je i to što je glavna ekonomska baza, uzgoj stoke, posao muškaraca. Kako su Hebreji bili prvenstveno stočari, Biblija opisuje Boga kao pastira, a njegov izabrani narod kao ovce. I islam, jedna od najstrožih monoteističkih vjera, nastala je među stočarskim narodom Arapskog poluotoka. Sociobiološko tumačenje vjere u Boga vodi nas i do biti uloge mitologije u suvremenom životu. Očito je da mitovi još uvijek upravljaju ljudskim životom. Štoviše, najveći dio modernih intelektualnih i političkih sporova temelji se na sukobu triju velikih mitologija: marksizma, tradicionalne religije i znanstvenog materijalizma. Puristi još uvijek drže da je marksizam jedan oblik znanstvenog materijalizma, ali to nije istina. Percepcija povijesti kao neizbježne klasne borbe koja će dovesti do stvaranja egalitarnog društva s vlašću radnika nad sredstvima proizvodnje, trebala se temeljiti na razumijevanju skrivenih snaga čisto ekonomskog procesa. Ta se percepcija zapravo temeljila na netočnoj interpretaciji ljudske prirode. Marx, Engels, kao i kasni-
177 Religija ji učenici i frakcionaši, ma kako sofisticirani, vodili su se uglavnom skrivenim premisama o dubokim težnjama ljudskih bića i uvjerenjima o utjecaju društvenog okoliša na oblikovanje ljudskog ponašanja. Točnost tih premisa nije nikada provjerena. Što se tiče njihove eksplicitnosti, one su neprikladne ili čak pogrešne i postale su nekom vrsti okova za historističku dogmu koju su trebale stvoriti. Marksizam je sociobiologija bez biologije. Malena grupa marksističkih biologa i antropologa, uvjerenih da ljudska priroda počiva na tek nekoliko nestrukturiranih poriva, čvrsto se protivila znanstvenom proučavanju ljudske prirode. Vjerovali su da u neobučenom ljudskom mozgu ne postoji ništa što ne bi moglo poslužiti ciljevima revolucionarne socijalističke države. Kad su se suočili s dokazima postojanja daleko složenije strukture, oni su jednostavno proglasili ljudsku prirodu neprikladnim objektom znanstvenog istraživanja. Nekolicina inače sposobnih stručnjaka išla je tako daleko da sam razgovor o toj temi proglase opasnim, barem za njihov pojam napretka. Nadam se da sam uspio dokazati koliko je ova percepcija pogrešna. Međutim, strah za opstanak marksizma kao teorije i sustava vjerovanja jest bio opravdan. Iako je marksizam definiran kao neprijatelj neznanja i praznovjerja, njegova dogmatičnost ga je u tom zadatku onemogućila, i sada je u smrtnoj opasnosti upravo od otkrića ljudske sociobiologije. Ako marksizam predstavlja neispravan proizvod znanstvenog materijalizma, ako je on samo neuspjeli satrap, to se ne može reći za tradicionalnu religiju. Kako je znanost nastavila skidati veo po veo s drevnih mitova, teologija se počela povlačiti u posljednju utvrdu iz koje je nitko neće moći istjerati. Ta utvrda je ideja o Bogu unutar mita o stvaranju: Bog kao volja, kao uzrok egzistencije, pokretač koji iz prvotne vatrene kugle stvara svekoliku energiju i postavlja prirodne zakone na kojima počiva svemir. Tako dugo kako se ta utvrda uspije sačuvati, teologija će uvijek moći klisnuti kroz njene kapije i povremeno provaliti u stvarni svijet. Kad god drugim filozofima popusti pozornost, deisti će, služeći se procesnom teologijom, govoriti o sveprožimajućoj transcendentalnoj sili ili čak postavljati hipoteze o čudima. Za razliku od religije, o moći znanstvenog materijalizma nema nikakve sumnje. On pred ljudski um postavlja alternativnu mitologi-
178 Religija ju, koja do današnjeg dana uspijeva poraziti tradicionalnu religiju u svakoj zoni sukoba. Njegov narativni oblik jest ep: evolucija svemira od Velikog praska prije petnaest milijardi godina preko stvaranja elemenata i nebeskih tijela do rađanja života na Zemlji. Evolucijski ep je mitologija utoliko što vjeruje u zakone o kojima govori, ali se ti zakoni ne mogu definitivno dokazati i nije moguće uspostaviti uzročno posljedični kontinuum od fizike do društvenih znanosti, od ovoga svijeta do svih drugih svjetova u svemiru, i unatrag kroz vrijeme do početka svijeta. Vjeruje se da svaki djelić postojanja slijedi fizikalne zakone koji ne zahtijevaju nikakvu vanjsku kontrolu. Znanstvenička škrtost u objašnjenjima isključuje božanski duh i druge vanjske utjecaje. Kao kruna svega, mi smo danas došli do ključne etape u povijesti biologije, kada sama religija postaje objekt istraživanja prirodnih znanosti. Kao što sam pokušao predočiti, sociobiologija može, uz pomoć načela prirodne selekcije koja djeluju zahvaljujući genetički modificiranoj materijalnoj strukturi mozga, razjasniti i porijeklo cjelokupne mitologije. Ako je ova interpretacija točna, znanstveni će materijalizam pobjedonosno prekoračiti još jednu, odlučujuću granicu i protumačiti religiju, svog glavnog suparnika, kao potpuno materijalni fenomen. Teologija u tom slučaju neće preživjeti kao neovisna intelektualna disciplina, ali će sama religija još dugo predstavljati vitalnu snagu društva. Religija se, kao ni mitski div Antej, koji je crpio snagu iz svoje majke, zemlje, ne može pobijediti ponižavanjem. Duhovna slabost znanstvenog materijalizma leži u nedostatku takvog dubokog izvora moći. I dok objašnjava biološke izvore emocionalne snage religije, znanost, u svom sadašnjem obliku, ne može posegnuti za njima, jer evolucijski ep ne priznaje besmrtnost pojedinca i božanske privilegije društva, već ljudskom rodu daje samo egzistencijalno značenje. Humanisti neće nikad uživati u uzbudljivim radostima duhovnog obraćenja i samopredaje; znanstvenici nikada neće služiti kao svećenici. Stoga je došlo vrijeme da se upitamo: postoji li način da se moć religije skrene u pravcu služenja novom velikom pothvatu kojim ćemo razotkriti samu srž te moći? I tako se naposljetku vraćamo našoj drugoj dilemi, i to na način koji zahtijeva odgovor.
9. Nada
Prvu je dilemu stvorio naizgled fatalan gubitak vrijednosti mitova i njihovih svjetovnih ekvivalenata, od kojih su najvažnije ideologije utemeljene na marksističkom tumačenju povijesti. Cijena tog gubitka bila je nedostatak moralnog konsenzusa, sve veći osjećaj bespomoćnosti u pogledu ljudskog stanja, i premještanje interesa na pojedinca i njegovu neposrednu budućnost. Intelektualnu soluciju prve dileme moguće je pronaći dubljim i smionijim istraživanjem ljudske prirode što podrazumijeva kombiniranje otkrića iz područja biologije s onima iz društvenih znanosti. Fenomen uma će se tako preciznije objasniti ako ga shvatimo kao epifenomen živčanog ustrojstva mozga. To je ustrojstvo pak, proizvod genetičke evolucije, tj. prirodne selekcije koja je djelovala na ljudsku populaciju u njezinom drevnom okolišu tijekom stotina tisuća godina. Promišljenom primjenom metoda i ideja iz područja neurobiologije, etologije i sociobiologije, moguće je postaviti temelje društvenih znanosti, a procijep koji još uvijek razdvaja prirodne znanosti i humanistiku na taj će način konačno nestati. Ako se ovakvo rješenje prve dileme pokaže makar djelomično točnim, ono će nas direktno dovesti do druge dileme, a to je mogućnost svjesnog izbora između urođenih mentalnih sklonosti. Elementi ljudske prirode su zakonitosti učenja, emocionalna podrška, i hormonalna povratna petlja elementi koji razvoj društvenog ponašanja vode u jednom pravcu, a ne u nekom drugom. Ljudska priroda nije samo paleta značajki koje su realizirane jednom zauvijek i koje se oči-
180 Nada tuju u današnjem društvu. Ona je isto tako skup potencijalnih značajki koje se mogu ostvariti u nekom budućem društvu, i to svjesnim izborom. Ako promotrimo društvene sustave stotina tisuća životinjskih vrsta i ako uspijemo shvatiti načela koja su pomogla razvoju tih sustava, bit će nam jasno da ljudske odluke predstavljaju samo sićušan podskup svih teoretskih mogućnosti. Štoviše, ljudska je priroda mješavina posebnih genetičkih adaptacija na okoliš kakav je već odavno nestao, na svijet lovaca-sakupljača iz ledenog doba. Suvremeni je život, sa svim svojim brzim promjenama, tek kulturalna hipertrofija davnih adaptacija ljudskog ponašanja. I u samom središtu druge dileme nalazimo nešto poput kružnog tijeka: između brojnih elemenata koji čine ljudsku prirodu, mi smo prisiljeni birati slijedeći vrijednosne sustave koje su sami ti elementi stvorili u davnim, već zaboravljenim fazama evolucije. Srećom, ovaj cirkularni škripac u kojem se čovjek nalazi, nije toliko tijesan da se ne bi mogao proširiti snagom volje. Ljudska biologija kao svoj temeljni zadatak mora identificirati i izmjeriti ograničenja koja utječu na odluke etičkih filozofa i drugih ljudi, i uz pomoć neurofiziološke i filogenetske rekonstrukcije uma, shvatiti njihovo značenje. Ovakav je pothvat nužna nadopuna trajnom proučavanju kulturalne evolucije. On će možda izmijeniti same temelje društvenih znanosti, ali ni u kojem slučaju neće umanjiti njihovo bogatstvo i važnost. S vremenom će se uobličiti nova biologija etike i ona će pomoći pri određivanju trajnijeg i razumljivijeg kodeksa moralnih vrijednosti. U početku će se novi etičari zadubiti u misterij preživljavanja ljudskih gena tijekom generacija - misterij koji nalazimo u obliku zajedničke genske zalihe tijekom mnogih generacija. Malo je onih koji u potpunosti shvaćaju stvarne posljedice „razgrađujućeg” djelovanja spolne reprodukcije i posljedično male važnosti nasljednih linija. Svi naši preci zajedno dali su svoj doprinos stvaranju naše DNA, a ti će genski doprinosi i dalje kolati generacijama naših potomaka. Svatko od nas ima više od dvije stotine predaka koji su živjeli 1700. godine. Svatko je od njih svom živućem potomku dao manje od jednog kromosoma. Ovisno o brzini prokreacije, takvih je predaka u 1066. godine bilo više od milijuna. Henry Adams je to krasno predočio govore-
181 Nada ći o potomcima normansko-engleskih predaka. „Kad bismo se mogli vratiti u prošlost i ponovno živjeti životom svih dvjesto pedeset milijuna aritmetičkih predaka iz jedanaestog stoljeća, radili bismo mnoge čudne stvari. Između ostalog vjerojatno bismo orali većinu polja Contentina i Calvadosa; prisustvovali misi u svakoj crkvi Normandije; kao vojnici služili svakom velikašu, duhovnom i svjetovnom; sudjelovali u izgradnji opatijske crkve u Mont Saint-Michelu itd.” Vratimo se u vrijeme prije par tisuća godina - što je samo jedan otkucaj evolucijskog sata - i vidjet ćemo da se genska zaliha iz koje je nastao jedan suvremeni Britanac proteže preko čitave Europe, sjeverne Afrike, Bliskog istoka i još dalje. Pojedinac predstavlja nestalnu kombinaciju gena koja potječe iz te zalihe, i njegov nasljedni materijal će se naposljetku razgraditi vraćajući se prvotnoj smjesi iz koje je potekao. Budući da prirodna selekcija djeluje na pojedince koji žele dobro sebi i svojim bliskim srodnicima, ljudska priroda nas nagoni na sebičnost i tribalizam. Ako pak, na dugotrajni proces evolucije pogledamo s veće udaljenosti, to će nam omogućiti da vidimo i ono što je onkraj slijepih odluka prirodne selekcije i da zamislimo povijest i budućnost naših gena na matrici koju čini cjelokupna ljudska vrsta. Ovakav pogled priziva jedan izraz koji već poznajemo: plemenitost. Da su dinosauri spoznali takav koncept, možda bi preživjeli do danas. Možda bi oni bili na našem mjestu. Uvjeren sam da ispravna primjena evolucijske teorije ide u prilog temeljnom značaju raznolikosti unutar genske zalihe. Ako na varijacije u mentalnoj i tjelesnoj sposobnosti čovjeka, u umjerenom stupnju utječe i nasljeđe, kao što nam to nameću dokazi, možemo očekivati da će se povremeno i u običnim obiteljima pojaviti izuzetni pojedinci, koji pak, svoje kvalitete neće prenositi na naredne generacije. Biolog George C. Williams takvu je pojavu kod biljaka i životinja nazvao sizifovskim genotipom, a svoje je razmišljanje temeljio na argumentima koje nudi elementarna genetika. Gotovo sve sposobnosti koje posjedujemo određuju kombinacije gena koji se nalaze na raznim dijelovima kromosoma. Uistinu iznimni pojedinci, jaki ili slabi, po definiciji se nalaze na samim rubovima statističke krivulje, a hereditarna podloga njihovih značajki temelji se na rijetkim kombinacijama koje nastaju slučajnim procesima stvaranja i spajanja spolnih stanica pri
182 Nada oblikovanju novog organizma. S obzirom da svaka jedinka sadrži jedinstvenu skupinu gena, rijetke genetičke kombinacije se vrlo vjerojatno neće ponoviti unutar iste obitelji. Ako je, dakle, genijalnost na bilo koji način nasljedna, ona se tek tu i tamo pomalja iz genske zalihe pa ju je teško mjeriti i predvidjeti. Kao što je Sizif gurao svoju stijenu na vrh brijega samo da bi se ona obrušila natrag, tako i ljudska genska zaliha stvara genijalnost na mnogim mjestima i na raznolike načine, da bi ta osobina nestala već u sljedećoj generaciji. Geni sizifovskih kombinacija su vjerojatno razasuti unutar cjelokupne ljudske populacije. Jedino iz tog razloga mi s pravom možemo nastojati oko očuvanja čitave genske zalihe, kao neizvjesne, ali ipak primarne vrednote, sve do vremena kada će nam nezamislivo veće spoznaje o zakonima nasljeđivanja ponuditi opciju neke demokratično smišljene eugenike. Treća primarna vrednota su univerzalna ljudska prava. To možemo ustvrditi sa sigurnošću iako se ne radi o općevažećoj ideji: to je manje-više izum novije europsko-američke kulture. Ideja ljudskih prava ne zaslužuje svoj visoki status zbog nekakvog božanskog zakona (sjetimo se da su kraljevi vladali po božanskom pravu) ili vjernosti nekom nepoznatom vanjskom načelu, već zbog toga što smo mi sisavci. Naša društva se temelje na organizaciji koja je zajednička svim sisavcima: pojedinci se prvenstveno bore za osobnu reprodukcijsku uspješnost, a potom i za uspješnost svojih najbližih srodnika; dalji, makar i škrti oblici suradnje predstavljaju kompromis koji omogućava dobrobit pripadnosti grupi. Neki inteligentni mrav - zamislimo načas da su mravi i drugi zadružni kukci uspjeli razviti višu inteligenciju - takav bi koncept smatrali vrlo manjkavim, jer bi i sama pomisao na slobodu pojedinca značila nedopustivo zlo. Mi ćemo pristati na provedbu univerzalnih ljudskih prava jer je moć u naprednim tehnološkim društvima previše rasplinuta da bi onemogućila jednu zakonitost tipičnu za red sisavaca; a to je da dugotrajne posljedice nepravičnosti donose vidljivu štetu i onima koji je trenutačno provode. Vjerujem da je upravo to pravi razlog postojanja pokreta za ljudska prava i da će razumijevanje ovog grubo biološkog motiva obraniti taj razlog s mnogo više uvjerljivosti nego bilo kakva racionalizacija kojom ga kultura pokušava podržati ili ublažiti.
183 Nada Potraga za vrednotama sada se može pružiti i onkraj utilitarnog računa genetičke sposobnosti. Iako je prirodna selekcija prvotni pokretač, ona se kroz povijest očitovala preko čitave „kaskade” odluka utemeljenih na sekundarnim vrednotama koje su služile kao mehanizmi koji olakšavaju preživljavanje i reprodukciju. Ove vrednote možemo u krajnjem slučaju definirati povezujući ih s nekim intenzivnim emocijama kao što su oduševljenje i oštrenje čula zbog istraživanja, ushićenje zbog nekog otkrića, trijumf u borbi i natjecateljskim sportovima, smirujuće zadovoljstvo zbog umjesnog altruističnog postupka, osjećaj etničkog i nacionalnog ponosa, snaga koju donose obiteljske veze, pa čak i biofilni užitak koji nam pruža blizina životinja i biljaka. Dakako, trebat će još dešifrirati neurofiziologiju tih fenomena i rekonstruirati njihovu povijest. Čini se da među njima važi načelo očuvanja energije tako da isticanje bilo kojeg od njih još uvijek sadrži potencijalnu snagu svih ostalih. To su primijetili i pjesnici; kako kazuje Sapfo u ovim umirujućim stihovima Mary Barnard: Netko će reći topot konjice, a netko pješaštva, Drugi će držat da hitra vesla naših stopala Pružaju najljepšu sliku na ovoj mračnoj zemlji; A ja velim da sve može bit najljepše što netko ljubi. Iako nedostaje sredstava za mjerenje ovih energija, mislim da se psiholozi slažu da se one mogu preusmjeriti a da ne gube svoju snagu, i da se um pritom bori da bi zadržao određeni stupanj reda i emocionalnog zadovoljstva. Najnovija istraživanja dokazuju da se snovi stvaraju kada divovska vlakna u moždanom deblu šalju impulse za vrijeme spavanja i tako potiču rad kore velikog mozga. U nedostatku uobičajenih vanjskih podražaja, moždana kora reagira prizivanjem slika iz zalihe sjećanja i počinje stvarati uvjerljive prikladne priče. Na sličan način um će stvoriti i moral, religiju i mitologiju i osnažiti ih potrebnim emocijama. Kada čovjek uspije raskrinkati slijepe ideologije i religijska uvjerenja, njihovo mjesto začas zauzimaju druge. Kad se kora velikog mozga kruto uvježba u tehnikama kritičke analize i opskrbi provjerenim informacijama, ona i opet iz usvojenog materijala
184 Nada stvara neki oblik morala, religije i mitologije. Ako se um pouči da se pararacionalne aktivnosti ne mogu miješati s racionalnima, on će se spremno podijeliti u dva odjeljka samo da obje vrste aktivnosti mogu imati dovoljan prostor i napredovati jedna uz drugu. Ovaj mitopoetički nagon može se iskoristiti za stjecanje spoznaja i racionalni rad na ljudskom napretku tek ako prihvatimo misao da je i sam znanstveni materijalizam jedan viši oblik mitologije. Dopustite mi stoga da još jednom iznesem razloge zbog kojih znanstveni etos držim uzvišenijim od onog religijskog: njegovi neprekidni uspjesi u tumačenju i upravljanju fizičkim svijetom; njegova autokorektivna priroda i mogućnost da svaki stručnjak smisli i provede potrebne pokuse; njegova spremnost da ispita sve predmete bili oni sveti ili profani; i na kraju, mogućnost da i samu tradicionalnu religiju protumači uz pomoć mehanicističkog modela evolucijske biologije. Ovo posljednje dostignuće bit će i najvažnije. Ako se religija, uključujući i dogmatske sekularne ideologije, uzmogne sistematično analizirati i objasniti kao plod evolucije mozga, njena će moć kao vanjskog izvora moralnosti zauvijek nestati a solucija druge dileme postat će stvarna potreba. Srž znanstvenog materijalizma jest ep o evoluciji. Dopustite da vam ponovim njegove najvažnija poglavlja: zakoni fizikalnih znanosti usklađeni su sa onima bioloških i društvenih znanosti i svi se oni mogu povezati u uzročno-posljedični lanac; fenomeni života i uma imaju materijalne temelje; svijet kakav poznajemo nastao je iz ranijih svjetova koji su bili podvrgnuti istim zakonima; a čitav vidljivi svemir podliježe ovim materijalističkim tumačenjima. Ovaj ep i njegova poglavlja mogu imati svoje jače i slabije strane, ali njegove najšire postavke ne mogu se u potpunosti dokazati. Ono što bih želio na kraju sugerirati jest zaključak da je evolucijski mit najbolji mit od svih koje smo ikad imali. On će sigurno doživjeti ispravke sve dok ne dođemo onoliko blizu istini koliko to dopušta građa našeg mozga. Ako je istina ovo što govorim, mitopoetički zahtjevi uma susrest će se na neki način sa znanstvenim materijalizmom i darovati mu svoju izvanrednu energiju. Postoje načini da se ovaj prijelaz ostvari pošteno i bez korištenja dogmi. Jedan od njih je održavanje tijesne veze između znanosti i humanistike. Veliki britan-
185 Nada ski biolog J. B. S. Haldane rekao je o znanosti i književnosti: „Ja sam potpuno uvjeren da je znanost mnogo stimulativnija za našu maštu nego što su to klasici, ali produkti takvog podražaja nisu vidljivi jer soj znanstvenika ne posjeduje nikakvu percepciju literarne forme.” Uistinu, porijeklo svemira, veliki prasak koji se zbio prije petnaest milijardi godina, kako tvrde astronomi i fizičari, daleko su čudesniji događaji od onih koje opisuje prvo poglavlja Knjige postanka ili ep o Gilgamešu. Kada znanstvenici, uz pomoć matematičkih modela prikazuju fizikalne procese iz te prapovijesti, oni tada govore o svemu - doslovno o svemu - i kad od tih vremena krenu prema naprijed u vrijeme pulsara, supernova i sudara crnih rupa oni istražuju daljine i tajne onkraj zamišljaja ranijih generacija. Sjetimo se kako je Bog šibao Joba konceptima koji nadilaze granice ljudskog razuma: Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? Bokove svoje opaši ko junak; ja ću te pitat, a ti me pouči... Zar si ti prodro do izvora morskih, po dnu bezdana zar si kad hodio? Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kraja mrtvih sjena? Zar si prostranstvo zemlje uočio? Govori, ako ti je znano sve to. O da, znano nam je i već smo to rekli. Prihvatili smo Jahvine izazove i znanstvenici su se uhvatili ukoštac s još većim zagonetkama. Danas poznajemo fizikalne osnove života; znamo barem približno vrijeme kad se život pojavio na zemlji. U laboratoriju je moguće stvoriti nove vrste, a evolucija se može pratiti sve do molekularne razine. Moguće je lijepiti gene iz jednog organizma u drugi. Molekularni biolozi imaju dovoljno znanja da stvore elementarne oblike života. Strojevi koje smo postavili na Mars prenose slike tamošnjih predjela i istražuju kemijski sastav tla. Jesu li autori Starog zavjeta mogli zamisliti ijednu od ovakvih aktivnosti? A proces velikih znanstvenih otkrića tek uzima zamah.
186 Nada Za divno čudo, kultura zapadne civilizacije kao da živi neovisno o otkrićima prirodnih znanosti. U Sjedinjenim Državama pojam intelektualca povezuje se s onima koji rade na području društvenih znanosti i kulture. Razmišljanja tih ljudi posve su lišena izraza koji se koriste u kemiji i biologiji, kao da je čovječanstvo neka vrsta nadnaravnog promatrača fizičke realnosti. Na stranicama časopisa kao što su The New York Review of Books, Commentary, The New Republic, Daedalus, National Review, Saturday Review i sličnim tiskovinama dominiraju tekstovi po kojima se čini da se znanost zaustavila tamo negdje u devetnaestom stoljeću. Njihov se sadržaj sastoji poglavito od povijesnih anegdota, dijakronijskog uspoređivanja zastarjelih teorija o ljudskom ponašanju i prosudbi tekućih događaja na temelju autorovih osobnih ideologija - sve to začinjeno ugodnim, ali frustrirajućim tehnikama koje potiču uzbuđenje. Suvremena znanost se tu prikazuje kao djelatnost koja služi rješavanju problema i kao skup tehničkih čuda, čija se važnost procjenjuje unutar nekog etosa potpuno stranog samoj znanosti. Istina je da mnogi „humanistički” nastrojeni znanstvenici izlaze iz okvira znanstvenog materijalizma da bi sudjelovali u kulturi, nekad kao stručni savjetnici, a nekad kao potencijalni autori, ali oni nikada ne uspijevaju zatvoriti rascjep koji postoji između dva različita diskursa. Uz rijetke izuzetke, oni su tek pripitomljeni znanstvenici, simbolični poslanici jedne, u očima njihovih domaćina, barbarske kulture koja ne poznaje dražest pisanog jezika, poniženi do naziva koji previše spremno prihvaćaju popularizatori. Tek neznatan broj velikih pisaca, onih koji se usuđuju uznemiriti svoj duh i zadrijeti u dublje slojeve uma, doista koriste znanost u punom smislu te riječi. Poznaju li oni pravu prirodu tog izazova? Do željene promjene fokusa doći će lakše sada kad je i sam ljudski um ušao u okvire kauzalnih objašnjenja. Svaki ep mora imati heroja: um posve odgovara takvom zahtjevu. Čak i astronomi, navikli na razmišljanja o deset milijardi galaksija i gotovo beskonačnim udaljenostima, moraju se složiti da je ljudski um najsloženiji ustroj koji poznajemo i da predstavlja pravo raskrižje u istraživanjima svih važnijih prirodnih znanosti. Društveni znanstvenici i humanisti, uključujući i teologe, morat će na kraju priznati da znanstveni materijalizam
187 Nada mijenja temelje njihovih sustavnih istraživanja i to redefiniranjem samog mentalnog procesa. Ovu knjigu sam započeo izlaganjem o počesto dijalektičnoj prirodi znanstvenog napretka. Disciplina graniči s antidisciplinom; antidisciplina uspostavlja novi red među fenomenima discipline svodeći je na njene najosnovnije zakone; ali ta nova sinteza unutar discipline sve više mijenja antidisciplinu kako se proširuje polje njihova međudjelovanja. Vjerujem da će biologija, a naročito neurobiologija i sociobiologija, služiti kao antidisciplina društvenim znanostima. Ići ću još dalje i ustvrditi da će znanstveni materijalizam utjelovljen u biologiji, zahvaljujući preispitivanju fenomena uma i društvenog ponašanja, poslužiti kao vrsta antidiscipline humanistici. Neće pritom doći ni do kakve comteovske revolucije niti do stvaranja primarno znanstvene kulture. Prijelaz će biti postupan. Da bi se pozabavila osnovnim pitanjima humanističkih znanosti, uključujući ideologiju i religijska vjerovanja, sama znanost mora postati sofisticiranija i naročito umješna u bavljenju specifičnim značajkama ljudske biologije. Nadam se da će s napretkom ovog sinkretističkog procesa, područje naše šire kulture preplaviti novi osjećaj zadivljenosti. Mi moramo otvorenije govoriti o stvarima koje ne poznajemo. Ep koji znanstvenici ispisuju u obliku tehničkih fragmenata ima golemih rupa i pun je zapanjujućih tajni, a fizički temelj uma svakako nije najmanja od njih. Baš kao kod praznih mjesta na karti tek otkrivenog svijeta, možemo odrediti samo vanjske granice, ali ne i unutarnju veličinu. Predstavnici prirodnih i društvenih znanosti morat će bolje nego do sada definirati velike ciljeve kojima obrazovani ljudi imaju težiti, baš kao da se nalaze na velikoj istraživačkoj ekspediciji. Velika i zapanjujuća otkrića čekaju na njih. Ona su dostupna kao što su bila dostupna čuda koja su otkrivali prvi europski istraživači novih svjetova i oni koji su po prvi puta zagledali kroz mikroskop u svijet bakterija skriven u kapljici vode. Kako raste opseg naše spoznaje, tako znanost mora sve više poticati ljudsku maštu. Takav se pogled može, nekome tko na prvo mjesto stavlja ekonomske i socijalne probleme, činiti elitističkim. U takvoj primjedbi postoji element istine. Što je uopće važno dok neki umiru od gladi u Sahelu i Indiji, a drugi trunu u zatvorima Argentine i Sovjetskog Saveza?
188 Nada Kao odgovor možemo postaviti drugo pitanje: želimo li jednom zauvijek saznati zašto uopće brinemo za takve stvari? Kad se ovi problemi riješe, što ćemo onda? Službena svrha postojanja bilo koje države je ispunjenje čovjekova života i to u dimenzijama koje nadvisuju puko preživljavanje. Kod gotovo svih socijalističkih revolucija ciljevi od najveće važnosti bili su, pored posvećenja same revolucije, edukacija, znanost i tehnologija - kombinacija koja nas neumoljivo vraća ka prvoj i drugoj dilemi. Ovaj će pogled na stvari s još većom odlučnošću odbaciti oni čije emocionalne potrebe zadovoljava tradicionalna organizirana religija. Boga i crkvu, reći će oni, ne mogu tek tako odstraniti suparničke mitologije utemeljene na znanosti. Takva je primjedba na mjestu. Bog ostaje održiva hipoteza u obliku ideje o prvom pokretaču, ma kako ovu koncepciju bilo teško definirati i provjeriti. Religijski obredi, naročito obredi zrelosti i posvećivanje nacionalnog osjećaja duboko su ukorijenjeni i tvore neke od najveličanstvenijih elemenata postojećih kultura. Oni će se zasigurno prakticirati i nakon razotkrivanja njihove etiologije. Sama tjeskoba pred smrću bit će dovoljna da ih održi u životu. Bilo bi arogantno tvrditi da će vjerovanje u osobnog, moralnog Boga posvema nestati, kao što bi bilo lakoumno upustiti se u predviđanja o obliku obreda budućnosti, obreda koji će postojati kada znanstveni materijalizam za svoje svrhe iskoristi sile mitopoetike. Također ne mogu zamisliti znanstvenu generalizaciju kao zamjenu za umjetnost ili kao nešto više od simbiotskog hranitelja umjetnosti. Umjetnik, uključujući i pisca, prenosi svoje najosobnije iskustvo i viziju birajući način kojim će kod publike izazvati emocije. Znanost se može nadati da će jednom objasniti fenomen umjetnika, umjetničkog genija, pa i umjetnosti same; ona će se vjerojatno sve više koristiti umjetnošću pri istraživanju ljudskog ponašanja, ali ta znanost nije predodređena da prenosi iskustvo na osobnoj razini, niti da iz zakona i načela koji su, po definiciji, njen osnovni interes, izvede puno bogatstvo ljudskog iskustva. Iznad svega, ja ne predlažem znanstveni materijalizam kao alternativni oblik organizirane formalne religije. Moje razmišljanje slijedi humanističku liniju koju su zacrtali Huxley, Waddington, Monod, Pauli, Dobzhansky, Cattell i drugi koji su se usudili pogledati u lice
189 Nada ovoj Gorgoni. Nijedan od njih nije ostvario svoj cilj, iz jednog od dva moguća razloga. Oni su ili odbacili religijsko vjerovanje kao animizam ili su držali da ga valja smjestiti u neki izdvojeni, mirni kutak mozga gdje će proživjeti svoj život koji ionako duguje kulturi, daleko od glavnog tijeka intelektualnih stremljenja. Humanisti su, kako se vidi, pokazali dirljivu vjeru u moć znanja i ideju evolucijskog napretka ljudskog uma. Ja predlažem jednu modifikaciju znanstvenog humanizma kroz spoznaju da mentalni procesi religijskih vjerovanja - posvećenje osobnog i grupnog identiteta, usmjerenost ka karizmatičnim vođama, mitopoetika i drugi predstavljaju unaprijed programirane predispozicije čije su samostalne komponente ugrađene u živčano ustrojstvo mozga i to tijekom tisuća generacija genetičke evolucije. Upravo zbog toga, ti su procesi moćni, neiskorjenjivi i nalaze se u središtu socijalne egzistencije čovjeka. Njihova struktura je mnogo složenija nego što je to mislila većina filozofa. Mislim da bi znanstveni materijalizam morao promatrati ove fenomene na dvije razine: kao izvanredno složenu i zanimljivu znanstvenu zagonetku i kao izvor energije koja će se usmjeriti u nove tokove jednom kad se sam znanstveni materijalizam prihvati kao nova, moćnija mitologija. Ovaj će se proces odvijati sve većom brzinom. Ljudska sudbina je u znanju, ako ni zbog čega, a ono zbog kulturne dominacije koju ostvaruju društva s većim znanjem. Luditi i antiintelektualci nikad nisu ovladali diferencijalnim jednadžbama termodinamike niti su otkrili biokemijske načine liječenja. Oni su ostali u slamnatim kolibama i umirali mladi. One kulture koje imaju jedinstvene ciljeve učit će brže od onih koje takve ciljeve nemaju. S obzirom da je znanstveni materijalizam jedina mitologija koja iz potrage za čistim znanjem može stvarati velike ciljeve, doći će i do autokatalitičkog porasta učenosti. Vjerujem da će naročito velik utjecaj imati sve preciznija specifikacija povijesti. Jedan od velikih snova društvenih teoretičara među kojima su bili Vico, Marx, Spencer, Spengler, Teggart i Tovnbee, bio je spoznaja povijesnih zakona pomoću kojih se može predvidjeti budućnost čovječanstva. Sheme koje su zacrtali nisu bile naročito uspješne jer njihovo razumijevanje ljudske prirode nije imalo znanstvenih temelja; ono je, kako bi to pisalo u kakvom znanstvenom izvještaju, patilo od nepreciznog reda veličine. Nevidljiva je ruka ostala nevidljiva; nije se
190 Nada uspjelo proračunati sjedinjeno djelovanje tisuća milijuna ljudskih bića koja nitko nije uspio ispravno razumjeti. Sada, pak, možemo podržati stav da svaka kultura u svakome društvu klizi duž jedne ili druge grupe evolucijskih putanja, dok njihov opseg kretanja ograničavaju genetički zakoni ljudske prirode. Iako je, s antropocentrične točke gledišta ovaj opseg impozantan, on predstavlja tek mali podskup svih mogućih putanja koje bi postojale kada ne bi bilo genetičkih ograničenja. Kada naše poznavanje ljudske prirode postane još slojevitije i kad počnemo birati sustave vrijednosti na objektivnijim temeljima, a naša se srca konačno usklade s mozgom, broj mogućih putanja postat će još manji. Danas nam je već jasno, da se poslužimo dvama međusobno oprečnim i ekstremnim primjerima, da su svjetovi Williama Grahama Sumnera, zadrtog socijalnog darvinista, i anarhista Mihaila Bakunjina, biološki nemogući. S vremenom će društvene znanosti sazreti i omogućiti nam lakša predviđanja, i tada će broj dopustivih putanja ne samo postati manji, već će i naši potomci baciti pogled daleko izvan njihovih granica. Tada će se ljudska rasa suočiti s trećom i konačnom duhovnom dilemom. Genetika se danas, zajedno s drugim granama znanosti, ubrzano razvija. Uskoro će se sakupiti dovoljno znanja o genetičkim osnovama ljudskog ponašanja, a pozna vat ćemo i tehnike molekularnog inženjerstva i procesa kloniranja, koje će nam omogućiti voljne promjene genskog materijala. U najmanju ruku, bit će moguće provesti spore evolucijske promjene služeći se konvencionalnom eugenikom. Ljudska će bića, dakle, biti sposobna mijenjati svoju prirodu. Što će izabrati? Hoće li je ostaviti takvu kakva jest, pustiti je da se i dalje klacka na klimavim temeljima sačinjenim od zastarjelih adaptacija iz ledenog doba? Ili će je usmjeriti ka ubrzanom razvoju inteligencije i kreativnosti, uz veću - ili možda manju sposobnost emocionalnih reakcija? Možda bi se ljudi mogli genetički reprogramirati i približiti idealu nuklearne obitelji kakva postoji kod bjelorukih gibona ili se transformirati u harmonično sestrinstvo ljudskih pčela. Sjetimo se, ipak, da je riječ o samoj biti čovječanstva. Moguće je da u našoj prirodi postoji nešto što će spriječiti takve promjene. U svakom slučaju, i srećom po nas, ova dilema će ostati za rješavanje kasnijim generacijama.
191 Nada Sve u duhu obogaćenja evolucijskog mita, moderni pisci često posežu za klasičnim mitskim herojima da bi opisali neugodan položaj čovječanstva: egzistencijalistički Sizif, čije je jedino izražajno sredstvo sama sudbina; nesigurni Arjuna na polju pravednosti u ratu s osobnom savješću; kobna Pandora koja ljudskim bićima donosi sva zla smrtne egzistencije; i strpljivi Atlas, čuvar vidljive Zemlje. Prometej je posljednjih godina ponešto izvan mode, vjerojatno zbog energetske krize i menadžerskog opreza. Ali, mi nećemo izgubiti vjeru u njega. Prisjetimo se zajedno izvornog, Eshilovog Prometeja: Zborovođa: A nemaš li na duši kakav teži čin? Prometej: Spoznanje smrtnog časa spriječih ljudstvu svem. Zborovođa: A kakav za to nađe utuk im i lijek? Prometej: Usadih im u srca slijepih nada niz. (prev. Bratoljub Klaić) Pravi prometejski duh znanosti vodi ka oslobođenju čovjeka tako što mu daje znanje i stanovitu razinu ovladavanja fizičkim okolišem. Na drugom stupnju, u novijem dobu, taj duh stvara mitologiju znanstvenog materijalizma, koju usmjeravaju i korigiraju postupci znanstvene metode. Ova se mitologija sa specifičnom osjećajnošću obraća najdubljim potrebama ljudske prirode, a snagu joj daje slijepa nada da će put na koji smo se osmjelili biti duži i ljepši od onoga koji smo netom okončali.
Rječnik pojmova
Za potrebe čitatelja priredio sam ovaj mali rječnik pojmova koji se koriste u knjizi. Neki od njih su čitatelju možda nepoznati jer su previše stručni, a drugi su tu jer zbog svoje važnosti zaslužuju više od uobičajene definicije. ADAPTACIJA. U biologiji je to određena anatomska struktura, fiziološki proces ili oblik ponašanja koji poboljšava sposobnost preživljavanja ili reprodukcije nekog organizma. Pojam označava i evolucijski proces koji vodi ka stjecanju takvih osobina. Agresivnost. Bilo kakav fizički postupak ili prijetnja nekim postupkom kojim jedinka ugrožava slobodu ili genetičku sposobnost drugih. ALTRUIZAM. Autodestruktivno ponašanje koje se bira za dobro drugih. Altruizam može biti u potpunosti racionalan, može biti automatski i nesvjestan, a može biti svjestan, ali vođen urođenim emocionalnim mehanizmima. AuTOKATALlZA. Proces kod kojega produkti neke reakcije služe kao katalizatori, tj. ubrzavaju vrijeme same reakcije koja ih stvara. BESPOLNO RAZMNOŽAVANJE. Oblik reprodukcije kao što je tvorba spora, pupanje ili jednostavna stanična dioba, koji ne uključuje spajanje spolnih stanica.
194 Rječnik pojmova BIHEVIORALNA BIOLOGIJA. Znanstvena studija svih aspekata ponašanja, uključujući neurofiziologiju (proučavanje živčanog sustava), etologiju (proučavanje obrazaca ponašanja), i sociobiologiju (proučavanje bioloških osnova društvenog ponašanja i organizacije). DARVINIZAM. Teorija evolucije po prirodnoj selekciji kako ju je opisao Charles Darwin (naročito u Postanku vrsta, 1859.). Teorija tvrdi da se genetički sastav populacije mijenja kroz vrijeme - i potom evoluira ponajprije zbog genetičke raznolikosti pojedinaca, ali i zbog činjenice da pojedinci koji posjeduju osobine prikladnije za preživljavanje i reprodukciju, počinju prevladavati u narednim generacijama. Ovakav oblik evolucije suvremeni biolozi vide kako jedini uvjerljiv oblik razvoja izvan obične statističke fluktuacije genskih tipova unutar populacije. DEMOGRAFIJA. Stopa rasta i dobne strukture populacije, kao i procesi koji ih određuju; također i znanstvena studija tih podataka. DETERMINIZAM. Širok pojam koji označava bilo kakav oblik ograničenja razvoja nekog anatomskog organa, fiziološkog procesa ili ponašanja. Genetički determinizam označava određeni stupanj ograničenja koje donosi neki skup gena. DNA (deoksiribonukleinska kiselina). Temeljni nasljedni materijal svih organizama. Svi geni su sastavljeni od funkcionalnih dijelova molekula DNA. DRUŠTVENOST. Kombinacija osobina i procesa društvene egzistencije. DRUŠTVO. Grupa jedinki koje pripadaju istoj vrsti i udružuju se na suradnički način. Osnovni kriterij primjene ovog termina je postojanje uzajamne komunikacije suradničke prirode koja se proteže i izvan seksualne aktivnosti. ESTRUS. Sezona parenja, ili maksimalne seksualne raspoloživosti kod ženki. Pod uobičajenim okolnostima, estrus znači i vrijeme otpuštanja jaja iz jajnika. ETOLOGIJA. Studija obrazaca životinjskog ponašanja u prirodnom okolišu, s naglaskom na analizu adaptacija i evoluciju tih obrazaca.
195 Rječnik pojmova EVOLUCIJA. Bilo kakva postupna promjena. Organska evolucija, na koju se ovaj pojam najčešće odnosi, znači genetičku promjenu unutar populacije organizama koja se odvija u više generacija. EVOLUCIJSKA BIOLOGIJA. Sve grane biologije, uključujući ekologiju, taksonomiju, populacijsku biologiju, etologiju i sociobiologiju, koje proučavaju evolucijski proces i osobine čitave populacije i zajednice organizama. FIZIOLOGIJA. Znanstvena studija o funkcijama živog organizma i pojedinačnih organa, tkiva i stanica od kojih je sastavljen. GAMETA. Spolna stanica: jaje ili spermij. GEN. Osnovni element nasljeđivanja, djelić goleme DNA molekule koji djeluje na razvoj bilo koje osobine na elementarnoj biokemijskoj razini. Pojam gen preciznije označava cistron, dio DNA koji nosi šifru za tvorbu posebnog dijela proteinske molekule. GENETIČKA SPOSOBNOST. Doprinos koji neki genetički specifičan organizam daje narednim generacijama. Po definiciji, pojedinci s većom genetičkom sposobnošću naposljetku prevladavaju u populaciji; proces se naziva i evolucijom pomoću prirodne selekcije. GENETIČKI. Ono što je nasljedno; odnosi se na raznolikost osobina koja se barem dijelom temelji na razlikama između gena. Genetika. Znanost o nasljeđivanju. GENSKA ZALIHA. Svi geni cjelokupne populacije organizama. GONADA. Organ koji proizvodi spolne stanice; obično je to jajnik (ženska gonada) ili testis (muška gonada). GRUPNA SELEKCIJA. Bilo koji proces kao stoje nadmetanje, sposobnost razmnožavanja, posljedica bolesti i si. koji čini da jedna grupa ima više potomaka od druge. U teoriji je pojam „grupe” prilično neodređen: to može biti grupa srodnika (obično veća od zajednica koje čine roditelji i djeca), zatim dio plemena, čitavo pleme i šira društvena grupa. Suprotno individualnoj selekciji. HAPLODIPLOIDIJA. Sposobnost određivanja spola, kao što je to kod mrava i drugih kukaca opnokrilaca, kod kojih se mužjaci razvijaju iz neoplođenih (stoga su oni haploidni, imaju samo
196 Rječnik pojmova jednu grupu kromosoma), a ženke iz oplođenih jaja (što ih čini diploidnima, jer posjeduju dvije grupe kromosoma). HERMAFRODIT. Organizam koji posjeduje i ženske i muške spolne organe. HIPERTROFIJA. Ekstremni razvoj neke postojeće strukture. Kljove slona, primjerice, predstavljaju hipertrofiju zuba koji su tijekom evolucije promijenili oblik. U ovoj knjizi sam izložio tvrdnju da je veći dio ljudskog ponašanja samo hipertrofija prvotnih jednostavnijih reakcija, tj. Adaptacija koje su bile korisne u društvima lovaca-sakupljača i prvobitnim ratarskim zajednicama. HIPOTEZA. Tvrdnja koja se može dokazati ili pobiti dodatnim promatranjima i pokusima. Po uobičajenim kanonima znanstvenog dokazivanja, teško je, ako ne i nemoguće, u potpunosti dokazati neku hipotezu, ali se, uz temeljite i precizne provjere, može pretvoriti u prihvaćenu činjenicu. I pored toga, ona nikada ne može postati dogma. HOMOLOGIJA. Sličnost koja postoji između anatomskih struktura, fizioloških procesa ili obrazaca ponašanja dviju ili više vrsta, i to zahvaljujući zajedničkom pretku i posjedovanju barem nekih zajedničkih gena. HOMOZIGOTI. Svaka obična stanica u tijelu ima dva kromosoma iste vrste; kada je neki gen smješten na određenom dijelu kromosoma istovjetan onome na kromosomskom paru, kažemo da je organizam homozigotan za određeno kromosomsko mjesto. INDIVIDUALNA SELEKCIJA. To je prirodna selekcija koja se odnosi na jedinku i njezine direktne potomke. U suprotnosti je s grupnom i srodničkom selekcijom. KATALIZA. Proces u kojem neka tvar ubrzava reakciju, a da se tijekom tog procesa sama ne potroši. KROMOSOM. Složena struktura, okruglog ili štapićastog oblika, koja se nalazi u jezgri stanice i nosi dio genskih informacija (gena) organizma. LAMARKIZAM. Teorija koju je 1809. godine izložio Jean Baptiste de Lamarck. On je tvrdio da se vrste razvijaju tako da organizmi tijekom svog života usvajaju određene karakteristike po-
197 Rječnik pojmova našanja, pa čak i fizičke značajke i prenose ih na svoje potomke. Takva se teorija pokazala pogrešnom kao objašnjenje biološke evolucije i ubrzo ju je zamijenio darvinizam, ili teorija evolucije putem prirodne selekcije. LIMBIČKI SUSTAV. Skup međusobno povezanih struktura i dijelova smještenih u dubljem dijelu prednjeg mozga odgovornih za emocije, motivaciju i učenje. Osnovni dijelovi uključuju hipotalamus, rinencefalon, i hipokampus. LJUDSKA PRIRODA. U širem smislu riječi, to je čitav skup urođenih značajki ponašanja koje su karakteristične za ljudsku vrstu; preciznija definicija se odnosi na predispozicije koje utječu na društveno ponašanje. MESOŽDER. Stvorenje koje se hrani svježim mesom. MOŽDANA kora. Pojam iz anatomije čovjeka, vanjski sloj živčanog tkiva mozga, „siva tvar” koja sadrži centre za svjesnost i racionalno mišljenje. MUTACIJA. U širem smislu, svaka neredovita promjena u genskoj konstituciji organizma. Mutacija se može sastojati u promjeni kemijske strukture jednog gena (dijela DNA) ili u promjeni broja i strukture čitavih kromosoma. NAGON. Ponašanje koje je relativno stereotipno, složenije od jednostavnih refleksa kao što su ispuštanje sline ili treptanje očiju, i najčešće povezano s vanjskim objektima tj. okolišem. Razvoj nagonskih oblika ponašanja može i ne mora biti povezan sa učenjem. Ovakvo ponašanje ima relativno krut i predvidiv ishod. S obzirom na njegovu nepreciznost, pojam „nagona” danas se rijetko koristi u znanstvenoj literaturi, ali je tako čvrsto ukorijenjen u engleskom i drugim jezicima - i koristan zbog svoje jednostavnosti - da su posve opravdani pokušaji njegova boljeg definiranja. NEUROBIOLOGIJA. Znanstveni studij anatomije (neuroanatomija) i fiziologije (neurofiziologija) živčanog sustava. NEURON. Živčana stanica; osnovna jedinica živčanog sustava. NUKLEUS (jezgra). Središnji dio stanice, koji sadrži nasljedni materijal organizma. (Geni su smješteni na strukturama unutar jezgre koje nazivamo kromosomi.)
198 Rječnik pojmova OMJER SPOLOVA. Omjer mužjaka i ženki ( na primjer jedan mužjak na dvije ženke) u nekoj populaciji ili društvu. ONTOGENEZA. Razvoj jednog organizma kroz njegov životni vijek (za razliku od filogeneze). OPNOKRILCI. Red kukaca u koji spadaju sve pčele, ose i mravi. POLIGAMIJA. Oblik ponašanja tj. ustrojstvo zajednice po kojem jedinka ima više partnera. Kad se radi o mužjaku koji raspolaže s više ženki, to nazivamo poliginijom. Ženka koja ima više partnera upražnjava poliandriju. POPULACIJA. Grupa organizama koja se može međusobno ploditi i kroz dulje vrijeme boraviti zajedno na istom mjestu. PORIV. Širok pojam koji opisuje sklonost životinje da odabere neki objekt, kao što je partner, vrsta hrane, mjesto gniježđenja itd i da zbog toga izvede određene radnje. PRIMATI. Pripadnici reda primata u koji spadaju polumajmuni, pravi majmuni, čovjekoliki majmuni i sam čovjek. PRIPREMLJENO UČENJE. Urođena predispozicija da se nauči jedna stvar, a ne neka druga, čak i kad se obje stvari poučavaju jednakim intenzitetom. Na primjer, osoba koja je genetički dešnjak pripremljena je da nauči korištenje desnom rukom, dok joj je učenje korištenja lijeve ruke otežano i moguće tek uz iznimne napore. PRIRODNA SELEKCIJA. Genski doprinos jedne generacije narednim generacijama iste populacije. Ovakav evolucijski mehanizam otkrio je Damin pa se po njemu i zove darvinizam. Moderna je genetika uvelike potvrdila i učvrstila ovu teoriju. PUPANJE. Oblik bespolnog razmnožavanja pri kojem iz tijela roditeljskog organizma izrasta više ili manje cjelovit novi organizam. RAZVOJNI KRAJOLIK. Metafora kojom se pokušava približiti rješenju kontroverze „odgoj ili priroda”. Razvoj neke osobine se uspoređuje s kretanjem loptice koja se kotrlja niz genski određen krajolik. Kanali kojima se kreće povremeno se račvaju, a ona bira putanje ovisno o sili kretanja i dostupnosti pojedinih ogranaka.
199 Rječnik pojmova RECIPROČNI ALTRUIZAM. Razmjena altruističnih postupaka između pojedinaca u različitim vremenima. Jedna će osoba, primjerice, spasiti utopljenika u zamjenu za obećanje ( ili barem uz razumno očekivanje) da će taj altruistični postupak biti uzvraćen jednakom mjerom ako se i sama jednom nađe u sličnoj situaciji. ROD. Grupa srodnih vrsta. SAZRIJEVANJE. Automatski razvoj određenog obrasca ponašanja koji postaje naročito složen i precizan kad jedinka odraste. Za razliku od učenja, ovakav razvoj ne zahtijeva nikakvo prethodno iskustvo. SlSAVCI. Životinje roda Mammalia (kojem pripada i čovjek). Ženke u svojim mliječnim žlijezdama stvaraju mlijeko, a karakteristična je i dlaka kojom je pokriveno tijelo. SOCIOBIOLOGIJA. Znanstvena studija bioloških osnova svih oblika društvenog ponašanja kod svih vrsta organizama, uključujući čovjeka. SRODNIČKA SELEKCIJA. Porast učestalosti određenih gena u nekoj populaciji pred drugima kao rezultat zasluga jednog ili više pojedinaca koji su takvim genima osigurali bolje preživljavanje i reprodukciju. Pretpostavka je da takve gene posjeduju i srodnici tih pojedinaca, tj. svi oni koji imaju zajedničko podrijetlo. Srodnička selekcija je jedan od načina koji pomaže da se altruističko ponašanje razvije kao biološka osobina. Iako se srodnost odnosi i na potomke, pojam srodničke selekcije se koristi kada barem neki rođaci, kao što su braća, sestre ili roditelji zadovoljavaju potreban kriterij. SUSTAV DOMINACIJE. U sociobiologiji, to je skup odnosa unutar grupe životinja ili ljudi, koji se često uspostavlja uz pomoć agresije ili prisile. Unutar takvog sustava jedan član grupe ima prednost pred svima ostalima i to u izboru hrane, biranja spolnog partnera itd., drugi član ima prednost pred ostatkom grupe i tako redom, sve do dna dominacijske ljestvice ili tzv. „poretka kljucanja”. Dominacijski poredak je vrlo jednostavan i strog kod kokošiju, a složen i istančan kod ljudskih bića. TAKSONOMIJA. Znanost i vještina klasifikacije organizama.
200 Rječnik pojmova TEORIJA. Skup općih tvrdnji o nekom prirodnom procesu, kao što je oblik evolucije ili povijest kontinenata, koji vodi ka stvaranju pretpostavki - „hipoteza” - o specifičnom fenomenu koji se može provjeriti. Teorija se smatra valjanom ako potiče stvaranje novih hipoteza, ako se te hipoteze potvrde provjerama, i ako kao rezultat nastanu objašnjenja koja na djelotvorniji način tumače neki dio stvarnosti nego što to uspijevaju suparničke teorije. TERITORIJ. Određeno područje iz kojeg organizam ili grupa organizama isključuje druge pripadnike iste vrste i to uz pomoć agresivnog ili razmetljivog ponašanja. UROĐENO. Isto značenje kao i genetički: odnosi se na varijacije koje se, barem djelomično, odnose na razlike u genima. Vrsta. Populacija ili grupa populacija sličnih organizama, koji se mogu razmnožavati međusobno, ali ne i sa pripadnicima drugih populacija. ZADRUŽNI KUKCI. Vrste kukaca koje grade kolonije u kojima žive reproduktivne i radničke kaste. Takvi su primjerice termiti, mravi i zadružne vrste pčela i osa. ZAKONI UČENJA. Predispozicija za učenjem jednog određenog oblika ponašanja, a ne nekog drugog, čak kada se oba oblika ponašanja poučavaju jednakim intenzitetom. Primjer zakona učenja je dominacija desne ili lijeve ruke: osobe koje su genetički dešnjaci, s velikim će poteškoćama naučiti koristiti lijevu ruku, dok za genetičke ljevake važi ista zakonitost u odnosu na njihovu genetičku predispoziciju. Znanstveni materijalizam. Učenje da sve pojave u svemiru, uključujući i ljudski um imaju materijalnu osnovu, da su podvrgnute istim fizikalnim zakonima i da ih se može protumačiti znanstvenom analizom. ZOOLOGIJA. Znanost o životinjama.
Bilješke
Prvo poglavlje 22 U želji da obuhvati sva ta gledišta, David Mathews je upotrijebio izraz „novi naturalizam” u David Mathews et al., The Changing Agendafor American Higher Education (U. S. Government Printing Office, Washington, D. C, 1977) te u „Naturalistic Humanism: A New Svnthesis in American Thought?” (neobjavljeni rukopis, 1977). 22 Steven Weinberg, „The Forces of Nature”, Bulletin of the American Academy ofArts and Sciences 29(4):13-29 (1976). 23 W. B. Yeats, The coming ofivisdom zoith time (1910). 23 Alain Pevrefitte, The Chinese: Portrait of a People, na engleski preveo Graham Webb (Bobbs-Merrill, New York, 1977). 24 Gunther S. Stent, The Coming of the Golden Age: A Viezv oj the End of Progress (Natural Historz Press, Garden City, Long Island, New York, 1969). 24 Ideja o genetičkoj evoluciji moralnih predispozicija putem prirodne selekcije imala je dugu, ali ne i uspješnu povijest. Takvu je mogućnost spomenuo i Darwin u svojoj knjizi The Descent of Man and Selection in Relation to Sex (London, 1971), gdje je čvrsto pobijao stav o neovisnosti uma pred zakonima
202 Bilješke 24 prirodne selekcije kakav su zastupali John Stuart Mili i Alfred Russel Wallace. Osjećao je da bi takav izuzetak ozbiljno naštetio osnovnoj teoriji evolucije po prirodnoj selekciji. On se 1869. godine obratio Wallaceu, suotkrivaču prirodne selekcije, rekavši između ostalog: „Nadam se da niste ubili vaše i moje dijete” (More Letters of Charles Danvin, ur. Francis Darwin, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 39,1903). Darwin je u razmišljanjima o ovom predmetu otišao prilično daleko. U neobjavljenim bilješkama iz srpnja 1838. iznosi optimistično mišljenje da će bolje razumijevanje evolucije dovesti do veće moralnosti društva: „Postoje dvije grupe moralista: jedni tvrde da će zakon života proizvesti veću sreću. Drugi kažu da mi posjedujemo moralni osjećaj. Moj pogled ujedinjuje oba gledišta. Ja mislim da su ona gotovo istovjetna i da ono što vodi ka najvećem dobru ili barem ka onomu što je potrebno tome dobru jest instinktivni moralni osjećaj.” (str. 242-243 u Howard E. Gruber, Darzvin on Man: A Psychological Study of Scientific Creativity, zajedno s neobjavljenim bilješkama prepisali i popratili komentarima Paul H. Barrett, E. P. Dutton, New York, 1974). 25 Herbert Spencer, najambiciozniji među evolucionistima devetnaestog stoljeća, zagovarao je potrebu za nekantovskim, racionalističkim pristupom etici (Principles ofEthics, New York, 1896). Vjerovao je da se ljudski živčani sustav mijenjao tijekom tisuća generacija da bi stvorio sposobnost moralne intuicije koja se sastoji od emocionalnih reakcija na ispravno i pogrešno ponašanje, ali da se ljudska priroda može uobličiti „strogim pridržavanjem uvjeta koje propisuje skladna društvena suradnja” (An Autobiography, D. Appleton, New York, sv. 2, str. 8,1904). 26 U svom djelu The Influence of Darwin on Philosophy (P. Smith, New York, 1910), John Dewey zaključuje da evolucijska teorija, konkretno darvinizam, donosi sredstva za uobličavanje znanstvene etike; no kasnije u Human Nature and Conduct (Holt, New York, 1922), priznaje da su specifične etičke premise proizvodi kulture. U novije vrijeme, Antonz Flew u knjizi Evolutionary
203 Biljeske Ethics (Macmillan, London, 1967), pokušavajući pobiti Wittgensteinovu tvrdnju da evolucijska teorija nema veze s filozofijom, proširuje tu zamisao i tvrdi da je etično ponašanje evoluiralo te je stoga podložno empirijskoj ocjeni. U knjizi Sociobiology: The Neiv Synthesis (The Belknap Press of Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975) i tekstu „The Social Instinct”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 30(1): 11-25 (1976), dovodim u odnos genetičku evoluciju etičkih predispozicija sa specifičnim načelima populacijske biologije. Gunther Stent u The Hastings Center Report 6(6): 32-40 (1976), razmatra prednosti i ograničenja „strukturalističke etike”. U tom je pravcu još dalje otišao George E. Pugh u The Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977), važnom djelu koje kombnira ideje iz područja matematičke teorije i biologije. 27 U širem smislu riječi, Konrad Lorenz je pionir u razvoju koncepcije o spoznaji i mišljenju kao evolucijskim produktima moždanih struktura. Njegove novije poglede na tu temu donosi knjiga Behind the Mirror: A Searchfor a Natural History of Human Knoivledge (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1977). Pozitivna kritika Lorenzovih ideja, s povijesnom nadopunom, može se naći u tekstu Donalda T. Campbella u knjizi The Philosophy ofKarl Popper, ur. Paul Schilpp (Open Court, La Salle, Illinois, 1974, str. 415-463). Popularniji i osobniji pristup donosi Richard I. Evans u knjizi Konrad Lorenz: The Man and His Ideas (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975). Ideju o sociobiologiji kao antidisciplini društvenih znanosti iznio sam u članku pod naslovom „Biologv and the Social Sciences” (Daedalus 106(4): 127-140,1977). Dijelove toga teksta sam uklopio i ovu knjigu, uz dopuštenje izdavača Daedalusa, časopisa Američke akademije znanosti i umjetnosti. Klasičnu tvrdnju o diskontinuitetu između prirodnih i društvenih znanosti iznio je Charles P. Snow u knjizi The Two Cultures and the Scientific Revolution (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1959).
204 Bilješke 28 Theodore Roszak, „The Monster and the Titan: Science, Knowledge, and Gnosis”, Daedalus 103(3): 17-32 (1974). 29 Ernst Mach, The Science of Mechanics, deveto izdanje (Open Court, La Salle, Illinois, 1942). Drugo poglavlje 33 Howard E. Evans, Life on a Little-Knoum Planet (Dutton, New York, 1968). 33 Uvod u temu o društvenim organizmima i sociobiologiji kao disciplini može se naći u Wilson, Sociobiology. 34 Odličan prikaz suvremene etologije, s detaljnim poglavljem o fiksiranim obrascima ljudskog ponašanja, dao nam je Irenaus EiblEibesfeldt u Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977). Najoriginalniju i najmjerodavniju sintezu etologije i komparativne psihologije možemo naći u knjizi Roberta A. Hindea Animal Behavior, drugo izdanje (McGraw-Hill, New York, 1970). 35 J-J. Rousseau, Essai sur l'origine des langues, Oeuvres Posthumes, sv. 2 (London, 1783); citat u Claude Levi-Strauss La Pensee Sauvage (Plon, Pariš, 1964), (hrvatski prijevod Divlja misao, Golden Marketing, Zagreb, 2000). 35 Robert Nozick, Anarchy, State, and Utopia (Basic Books, New York, 1974). (hrvatski prijevod Anarhija, država i utopija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003). 36 Mehaničke osobitosti obrade informacija kod čovjeka objasnili su Allen Newell i Herbert A. Simon, u Human Problem Solving (PrenticeHall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972), zatim George Boolos i Richard Jeffrev u Computability and Logic (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1974). 36 O nasljeđivanju boje očiju govori Curt Stein u Principles of Human Genetics, treće izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973).
205 Bilješke 37 R. D. Alexander, J. L. Hoogland, R. D. Howard, K. M. Noonan i P. W. Sherman, “Sexual Dimorphisms and Breeding Svstems in Pinnipeds, Ungulates, Primates, and Humans” u Evolutionary Biology and Human Social Behavior, ur. N. A. Chagnon i W. G. Irons (Duxbury Press, Sciutate, Mass., 1979), str. 402435. 38 Dokaze o destruktivnosti dugotrajnih efekata abnormalnog iskustva za vrijeme rane faze razvoja iznio je Ronald P. Rohner u They Love Me, They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Conn., 1975), i T. G. R. Bower u A Primer oflnfant Development (W. H. Freeman, San Francisco, 1977). 38 Theodosius Dobzhanskv, „Anthropologv and the Natural Sciences The Problem of Human Evolution”, Current Anthropology 4:138,146-148 (1963). 38 George P. Murdock, „The Common Denominator of Culture” u The Science ofMan in the World Crisis, ur. Ralph Linton (Columbia Universitv Press, New York, 1945), str. 124-142. 40 Robin Fox, „The Cultural Animal”, u Man and Beast: Comparative Social Behavior, ur. J. F. Eisenberg i W. S. Dillon (Smithsonian Institution Press, Washington, D. C, 1971) str. 273-296. 41 Mary-Claire King i Allan C. Wilson, „Evolution at two levels in humans and chimpanzees”, Science 188:107-116 (1975). 42 O sposobnosti čimpanza da nauče ljudski govor pisao je David Premack u članku pod naslovom „Language and Intelligence in Ape and Man”, American Scientist 64(6): 674-683 (1976), kao i Carl Sagan u The Dragons of Eden (Random House, New York, 1977). 42 Ranu evoluciju ljudskog grkljana i sposobnosti govora analizirali su Jan Wind u tekstu „Philogenv of the Human Vocal Tract”, Annals ofthe Neiv York Academy of Sciences 280: 612-630 (1976) i Philip Lieberman u „The Philogenz of Language”, u knjizi How Animals Communicate ur. T. A. Sebeok (Indiana Universitiv Press, Bloomington, 1977), str. 3-25.
206 Bilješke 42 Leslie A. White, The Science ofCulture: A Study ofMan and Civilization (Farrar, Straus and Giroux, New York, 1949). 42 Gordon G. Gallup, „Self-Recognition in Primates: A Comparative Approach to the Bidirectional Properties of Consciousness”, American Psychologists 32 (5): 329-338 (1977). 43 David Premack, „Language and Intelligence”. 44 Rane faze teritorijalne agresije kod populacije čimpanza iz Gombea spomenuo je Glenn E. King u tekstu „Socioterritorial Units among Carnivores and Early Hominids”, Journal of Anthropological Research 31(1): 69-87 (1975). Dodatne detalje je iznijela Jane Lancaster u članku „Carrving and Sharing in Human Evolution”, Human Nature 1(2): 82-89 (1978), dok se više teoretskom diskusijom o porijeklu ovog fenomena pozabavio Richard W. Wrangham u tekstu „On the Evolution of Ape Social Svstems”, Social Sciences Information 18(3): 335-368 (1979). Richard B. Lee, „What Hunters Do for Living, or, How to Make Out on Scarce Resources”, u Man the Hunter, ur. R. B. Lee i Irven DeVore (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48. Ponašanja čimpanza u lovu opisao je Geza Teleki u The Predatory Behavior ofWild Chimpanzees (Bucknell Universitv Press, Lewisburg, Pa., 1973). 46 Jane van Lawick-Goodall (Jane Goodall), „The Behavior of FreeLiving Chimpanzees in the Gombe Stream Reserve”, Animal Behavior Monographs 1(3): 161-311 (1968); „Mother-Offspring Relationships in Free-Ranging Chimpanzees” u knjizi Primate Ethology, ur. Desmond Morris (Aldine, Chicago, 1969), str. 364-436; „Tool-using in Primates and Other Vertebrates”, Advances in the the Study of Behavior 3:195-249 (1970). 46 Jorge Sabater-Pi, „An Elementarv Industry of the Chimpanzees in the Okorobiko Mountains, Rio Muni (Republic of Equatorial Africa), West Africa”, Primates 15(4): 351-364 (1974).
207 Bilješke 48 Novije kritike na račun moderne verzije teorije o prirodnoj selekciji dali su Anthonv Ferguson u „Can Evolutionarv Theorv Predict?” American Naturalist 110:1101-1104 (1976); G. Ledvard Stebbins u „In Defense of Evolution: Tautologv or Theorv?” American Naturalist 111: 386-390 (1977); Theodosius Dobzhanskv, Francisco J. Ayala, G. Ledvard Stebbins i James W. Valentine u Evolution (W. H. Freeman, San Francisco, 1977); i George F. Oster i Edwrad O. Wilson u ,,A Critique of Optimization Theorv in Evolutionarv Biologv”, u Časte and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N. J., 1978). 50 Joseph Shepher, „Mate Selection among Second-Generation Kibbutz Adolescents and Adults: Incest Avoidance and Negative Imprinting”, Archives ofSexual Behavior 1(4): 293-307 (1971). Mogućnost postojanja automatske odbojnosti koja se temelji na obiteljskoj bliskosti prvi je spomenuo Edward Westermarck 1891. godine. 50 Sva tri tumačenja tabua incesta formulirana su u kasnom devetnaestom stoljeću, za procvata evolucionizma u antropologiji; hipoteza o integritetu porodice iznio je Carl N. Starcke (1889), hipotezu o zenidbenim vezama Edward Tvlor (1889), a onu o genetičkoj štetnosti sparivanja srodnika Lewis Henry Morgan (1877). Povijest ove teme prikazao je Marvin Harris u knjizi The Rise of Anthropological Theory (Thomas Y. Crowell, New York, 1968). Temeljit interkulturalni pregled, koji obrađuje sve suparničke hipoteze i produbljuje biološka tumačenja, iznio je Melvin Ember u članku „On the Origin and the Extension of the Incest Taboo”, Behavior Scinece Research (Human Relations Area Files, New Haven, Connecticut) 10: 249-281 (1975). 51 Za općenitiji prikaz pojma recesivnih gena i pogubnih posljedica sparivanja srodnika v. Curt Stern, Principles of Human Genetics, treće izdanje (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); i L. L. Cavalli-Sforza i W. F. Bodmer, The Genetics of Human Populations (W. H. Freeman, San Francisco, 1971). Procjenu broja letalnih gena u ljudskoj populaciji donose N.
208 Bilješke E. Morton, J. F. Crow i H. J. Muller u članku „An Estimate of the Muational Damage in Man from Data on Consanguineous Marriages”, Proceedings oj the National Academy of Sciences, U. S. A. 42: 855-863 (1956). Istraživanje o čehoslovačkoj djeci rođenoj iz incestuoznih veza provela je Eva Seemanova. Izvještaj je objavljen u časopisu Time, 9. listopada 1972. 53 R. L. Trivers i D. E. Willard, „Natural Selection of Parental Ability to Vary the Sex Ratio of Offspring”, Science 179: 90-92 (1973). 53 Mildred Dickeman, „Female Infanticide and the Reproductive Strategies of Stratified Human Societes: A Preliminarv Model”, u Napoleon A. Chagnon i William G. Irons, ur. Evolutionary Biology and Human Social Organization (Duxbury Press, Sciutate, Mass, 1978). 54 Richard H. Wills, The Institutionalized Severely Retarded (Charles C. Thomas, Springfield, IU.,1973). 56 Prikaz ljudske bihevioralne genetike donose G. E. McClearn i J. C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics (W. H. Freeman, San Francisco, 1973); zatim Lee Ehrman i P. A. Parsons u The Genetics ofBehavior (Sinauer Associates, Sunderland, Mass., 1976). 56 H. A. Witkin et. al., ,,Criminality in XYY and XXY Men”, Science 193: 547-555 (1976). 57 Lesch-Nyhanov i Turnerov sindrom opisali su J. C. DeFries, S. G. Vandenberg i G. E. McClearn u članku „Genetics of Specific Cognitive Abilities”, Annual Revieiv of Genetics 10: 179-207 (1976); zatim C. R. Lake i M. G. Ziegler u članku ,,Lesch-Nyhan Svndrome: Low Dopamyne|3-Hydroxylase Activity and Diminished Response to Stress and Posture”, Science 196: 905-906 (1977). 58 Metodu analize blizanaca temeljitije su obasnili G. E. McClearn i J. C. DeFries u knjizi Introduction to Behavioral Genetics. Detaljna studija ove teme prikazana je u članku L. L. Hestona i J. Shieldsa ,,Homosexuality in Twins: A Family
209 Bilješke Study and a Registry Study”, Archives of General Psychiatry 18:149-160 (1968); a obradili su je i N. G. Martin, L. J. Eaves i H. J. Eysenck u tekstu „Genetical, Environmental an Personality Factors in Influencing the Age of First Sexual Intercourse in Twins”, Journal ofBiosocial Science 9(1): 91-97 (1977). Važne nove dokaze o nasljednoj prirodi inteligencije i ličnosti pribavili su Sandra Scarr i Richard A. Weinberg. Svoje su istraživanje temeljili na usporedbi dviju grupa: djece s biološkim roditeljima i usvojene djece („Attitudes, Interests, and IQ”, Human Nature 1(4): 29-36,1978). Iako i unutar obitelji jedne populacije dolazi do velikih genskih varijacija, Scarr i Weinberg nisu pronašli dokaze o razlikama u inteligenciji između djece američkog, afričkog i europskog porijekla. 58 J. C. Loehlin i R. C. Nichols, Heredity, Environment and Personality (University of Texas Press, Austin, 1976). 59 V. A. McKusick i F. H. Ruddle, „The status of the gene map of the human chromosome”, Science 196: 390-405 (1977). 59 Kao primjer v. članak Joan Arehart-Treichel, „Enkephalins: More than Just Pain Killers”, Science Neivs 112 (4): 59, 62 (1977). 60 Za dublju analizu prirode geografskih varijacija, vidi E. O. Wilson i William L. Brown, „The subspecies concept and its taxonomic application”, Systematic Zoology 2(3): 97-111 (1953). 60 Daniel G. Freedman, Human lnfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum, Hillsdale, N. ]., 1974). 60 Nova Green, „An Exploratory Study of Aggression and Spa-cing in Two Preschool Nurseries: Chinese-American an Euro-pean-American” (magistarski rad, University of Chicago, 1969). 61 Marvin Bressler, „Sociologv, Biology and Ideology”, u knjizi Genetics, ur. David Glass (Rockfeller University Press, New York, 1968), str. 178-210.
210 Bilješke Treće poglavlje 64 Opis vidnih neurona, uz oštroumnu filozofsku dimenziju, donio je Gunther S. Stent u članku „Limits to the Scientific Understanding of Man”, Science 187:1052-1057 (1975); i jedan od najvećih istraživača na tom polju, David H. Hubel u „Vision and the Brain”, Bulletin of the American Academy ofArts and Sciences 31:17-28 (1978); auditivni sustav je opisao Harry J. Jerison u tekstu „Fossil Evidence of the Evolution of the Human Brain”, Annual Reviezv of Anthropology 4: 27-58 (1975). 65 Za temeljitu filozofsku obradu determinizma, uključujući moguću povezanost sa psihologijom, vidi Bernard Berofskv Deterministu (Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1971). 65 O primjeru komaraca i drugim slučajevima stereotipnog ponašanja više u knjizi Animal Behavior, ur. Thomas Eisner i Edward O. Wilson (W. H. Freeman, San Francisco, 1976). 66 Dokaze o nasljednoj prirodi dominacije jedne ruke iznio je Curt Stern u knjizi Principles of Human Genetics. Mnogi važni podaci preispitani su u radu Roberta L. Collinsa („The Sound on One Paw Clapping: An Inquiry into the Origin of Left-Handedness”, u knjizi Contributions to Behavior-Genetic Analysis: The Mouse as a Prototype, ur. Gardner Lindzez i Delbert Thiessen, Appleton-Centurv-Crofts, New York, 1970). Collins smatra da je dominacija jedne ruke posljedica nepoznatih bioloških utjecaja na fetus ili se radi O nasljeđivanju zakona učenja - tj. snažne predispozicije za određeni izbor koji se događa u ranom periodu života, s dodatnim utjecajem slučajnosti i kulture. Evelvn Teng u svojoj studiji, koju citiramo u narednoj bilješci daje prednost prenatalnoj odrednici. Ovu općenitu tvrdnju (koja uključuje 1 čistu genetičku hipotezu) podržava i činjenica da već od pretpovijesnih vremena ljevaci čine manjinu od nekih deset posto; vidi i Curtis Hardvk i Lewis F. Petrinovich, „Left-handedness”, Psychological Bulletin 84: 385-404 (1977). 66 Evelvn Lee Teng, Pen-hua Lee, K. Yang i P. C. Chang,
211 Bilješke „Handedness in Chinese Populations: Biological, Social and Pathological Factors”, Science 193:1146-1150 (1976). 67 T. S. Szasz, The Myth ofMental Ilness: Foundations of a Theory of Personal Conduct, dopunjeno izdanje (Harper & Row, New York, 1974). R. D. Laing i A. Esterson, Sanity, Madness and the Family (Tavistock, London, 1964). V. također T. S. Szasz, Proizvodnja ludila: usporedno proučavanje inkvizicije i Pokreta za brigu o duševnom zdravlju (GZH, Zagreb, 1982). 67 Prikaz predavanja Sevmoura S. Ketvja i Stevena Matthvssea, „Genetics Aspects of Schizophrenia”, u Human Diversity: Its Causes and Social Significance, ur. Bernard D. Daviš i Patricia Flahertv (Ballinger, Cambridge, Mass., 1976), str. 108-115. 68 Jane M. Murphy, „Psychiatric Labeling in Cross-Cultural Perspective”, Science 191:1019-1028 (1976). 68 Rezultati istraživanja koje su poduzeli Philip Seeman i Tyrone Lee o dopaminskim receptorima, objavljeni su u časopisu Science Nezvs 112: 342 (1977). 68 Osobine shizofrenogenih obitelji i druge čimbenike koji utječu na shizofreniju dobro su opisali Roger Brown i Richard J. Herrnstein u knjizi Psychology (Little, Brown, Boston, Mass., 1975). 69 V. naročito Evolution and Modification of Behavior Konrada Lorenza, zatim knjige Roberta A. Hindea, Animal Behavior i članak B. F. Skinnera „The phylogeny and ontogeny of behavior”, Science 153:12051213 (1966). 69 C. H. Waddington, The Strategy ofthe Genes: A Discussion of Aspects of Theoretical Biology (George Allen and Unwin, London, 1957). 70 Paul Ekman i Wallace V. Friesen, Unmasking the Face (Prentice Hali, Englewood Cliffs, N. J., 1975); i Paul Ekman, ,,Darwin and CrossCultural Studies of Facial Expression”, u Darivin and Facial Expression: A Century of Research in Revieiv, ur. Paul Ekman (Academic Press, New York, 1973).
212 Bilješke 70 Irenaus Eibl-Eibesfeldt, Ethology: The Biology ofBehavior, drugo izdanje. (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1977). 70 Informacije o osmijehu slijepe djece donosi Eibl-Eibesfeldt u knjizi Ethology. 70 Melvin J. Konner, „Aspects of the Developmental Ethology of a Foraging People”, u Ethological Studies of Child Behaviour, ur. N. G. Blurton Jones (Cambridge University Press, 1972), str. 285-304; i citirano u članku Joela Greenberga „The Brain and Emotions”, Science News 112: 74-75 (1977). 70 Dokaze o usmjerenom razvoju osmijeha kod djece s normalnim vidom valja uzeti s oprezom. U novije vrijeme britanski psiholozi Andrew N. Meltzoff i M. Keith Moore pokazali su da djeca stara dva tjedna mogu oponašati mnoge izraze lice i pokrete ruku odraslih („Imitation of Facial and Manual Gestures by Human Neonates”, Science 198: 75-78, 1977). Podaci koji se odnose na slijepu i gluhoslijepu djecu ostaju čvrsti. 71 O potrebi za programiranim usvajanjem jezika raspravlja se u knjizi G. A. Millera, E. Galantera i K. H. Pribrama, Plans and the Structure ofBehavior (Henry Holt, New York, 1960). Roger Brown opisuje ranu ontogenezu jezika u A First Language: The Ear\y Stages (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1973). 72 Skinner, B. F., The Behavior ofOrganisms (Appleton, New York, 1938). 72 Pojam ograničenja kod učenja kao obliku biološke adaptacije iznosi se u knjizi Biological Boundaries of Learning, ur. Martin E. P. Seligman i Joanne L. Hager (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, N.}., 1972). 73 Primjeri pripremljenog učenja u životinja navode se u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager; J. S. Rosenblatt, „Learning in Newborn Kittens”, Scientific American 227(6): 18-25 (1972); Sara J. Shettleworth, „Constraints on Learning”, Advances in the Study of Behavior 4:1-68 (1972), i „Conditioning of Domestic Chicks to Visual and Auditory
213 Bilješke Stimuli” u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 228-236; zatim u Stephen T. Emlen, „The Stellar - Orientation Svstem of a Migratorz Bird”, Scientific American 233(2): 102-111 (1975). 74 Jean Piaget, Epistemologie genetique (Presses universitaries de France, 2005). Vidi također The Origins oflntellect: Piaget's Theory, 2. izdanje, ur. John L. Phillips ml. (W. H. Freeman, San Francisco, 1975). 74 Jonh Bowlby, Attachment (Basic Books, New York, 1969); Separation: Anxiety and Anger (Basic Books, New York, 1973). 74 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The CognitiveDescriptive Approach to Socialization”, u Handbook of Socialization Theory and Research, ur. D. A. Goslin (Rand-McNallv, Chicago, 111., 1969), str. 347-180. 75 Usporedbu nasljednog karaktera različitih kategorija sposobnosti i drugih značajki donosi S. G. Vandenberg u članku „Heredity Factors in Normal Personality Traits (as Measured by Inventories)”, Recent Advances in Biological Psychiatry 9: 65-104 (1967); i J. C. Loehlin i R. C. Nichols u knjizi Heredity, Environment, and Personality (University of Texas Press, Austin, 1976). Tumačenje tih razlika adaptivnim faktorima dugujemo D. G. Freedmanu koji je svoja zapažanja iznio u knjizi Human \nfancy: An Evolutionary Perspective (Lawrence Erlbaum Associates, Hillsdale, N. J., 1974). 75 O značenju fobija govori se u M. E. P. Seligman, “Phobias and Preparedness”, u Biological Boundaries, ur. Seligman i Hager, str. 451-62. 75 Lionel Tiger i Robin Fox, The Imperial Animal (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1971). 77 Erik H. Erikson, Identity: Youth and Crisis (W. W. Norton, New York, 1968).
214 Bilješke Četvrto poglavlje 81 Opis neurologije vida temelji se na članku Gunthera S. Stenta, „Limits to the Scientific Understanding of Man”, Science 187: 1052-1057 (1975). 82 Charles Sherrington, Man on His Nature (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1940). 82 Koncept plana ili sheme mozga iznijeli su G. A. Miller, E. Galanter i K. H. Pribram u knjizi Plans and the Structure of Behavior (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1960) i Ulric Neisser u Cognition and Reality (W. H. Freeman, San Francisco, 1976). 83 Oliver Sacks, „The Nature of Consciousness”, Harper's 251 (1507): 5 (prosinac 1975). 84 Složeni međuodnosi mozga, uma, individualnosti, determinizma, slobode volje i fatalizma bili su, dakako, stoljećima središnja tema filozofije, a i danas privlače pažnju teorijske psihologije. Osvrt koji ovdje donosimo osoban je i vrlo pojednostavljen. Naročito korisni radovi koji detaljnije obrađuju ove teme su The Concept ofMind Gilberta Rylea (Hutchinson, London, 1949); The Concept ofa Person, and Other Essays A. J. Ayera (St. Martin's Press, New York, 1963); i historijski pregled i antologija u Antonv Flew, Body, Mind and Death (Macmillan, New York, 1964). 84 Analiza karakteristika pčelinjeg leta nalazi se u Karl von Frisch, Tanzsprache und Orientierung der Bienen (Springer-Verlag, BerlinHeidelberg-New York, 1965); te u George F. Oster i Edward O. Wilson, Časte and Ecology in the Social Insects (Princeton Universitv Press, Princeton, N. ]., 1978). 85 Neke tehničke aspekte interakcije između genetičke i kulturne evolucije naveli su L. L. Cavalli-Sforza i W. M. Feldman u „Models for Cultural Inheritance: Group Mean and within Group Variation”, Theoretical Population Biology 4: 42-55 (1973); Robert Boyd i P. J. Richerson, „A Simple Dual Inheritance Model of the Conflict between Social and
215 Bilješke Biological Evolution”, Zygon 11: 254-262 (1976); i W. H. Durham u „The Adaptive Significance of Cultural Behavior”, Human Ecology 4: 89-121 (1976). 86 Lionel Trilling, Beyond Culure: Essays on Literature and Learning (Viking Press, New York, 1955). 86 Orlando Patterson, ,,Slavery”, Annual Reviezv ofSociology 3: 407449 (1977); i „The Structural Origins of Slavery: A Critique of the Nieboer-Domar Hypothesis from a Comparative Perspective”, Annals ofthe New York Academy of Sciences 292: 12-34 (1977). 89 Richard B. Lee, “What Hunters Do for a Living, or How to Make Out on Scarce Resources”, u R. B. Lee i Irven DeVore, ur., Man the Hunter (Aldine, Chicago, 1968), str. 30-48. 89 O paralelama između društvene organizacije čovjeka i one kod četveronožnih mesoždera govore G. B. Schaller i G. R. Lowther u „The Relevance of Carnivore Behavior to the Study of Early Hominids”, Southivestern Journal of Anthropology 25(4): 307-341 (1969); i P. R. Thompson u „A Cross-Species Analysis of Carnivore, Primate and Hominid Behavior”, Journal of Human Evolution 4(2): 112-124 (1975). 90 Prikaz autokatalitičkog modela evolucije ljudske društvenosti iz Wilson, Sociobiology, str. 566-568. Arheološke dokaze o ekologiji i prehrambenim navikama najranijeg čovjeka znalački je sažeo Glynn Isaac u članku „The Food-Sharing Behavior of Protohuman Hominids”, Scientific American 238: 90-108 (travanj 1978). 90 Način razgovora u logoru plemena !Kung opisao je Richard B. Lee u tekstu „The !Kung Bushmen of Botswana” koji se nalazi u knjizi Hunters and Gatherers Today, ur. M. G. Bicchieri (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1972), str. 327-368. 90 Izvrstan opis života u društvima lovaca-sakupljača donosi John E. Pfeiffer u The Emergence ofMan (Harper&Row, New York, 1969) i The Emergence ofSociety (McGraw-Hill, New York, 1977).
216 Bilješke 91 Robin Fox, „Alliance and Constraint: Sexual Selection in the Evolution of Human Kinship Svstems”, u Sexual Selection and the Descent ofMan 1871-1971, ur. B. G. Campbell (Aldine, Chicago, 1972), str. 282-331. 92 Procjene rasta mozga tijekom evolucije temelje se na svim raspoloživim fosilnim nalazima koji su objavljeni do 1977. godine, a koje nam je velikodušno ustupio Harry J. Jerison. 93 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”, Annual Reviezv ofEcology and Systematics 3: 399^126 (1972). 94 Kent V. Flannerv, „The cultural evolution of civilizations”. (copyright © 1972 Annual Reviews Inc.) 95 Patricia Draper, ,,!Kung Women: Contrasts in Sexual Egalitarianism in Foraging and Sedentarv Contexts”, u Toioard an Anthropology ofWomen, ur. Ravna R. Reiter (Monthlv Review Press, New York, 1975), str. 77-109. 96 Erving Goffman, Frame Analysis (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1974). 97 Marvin Harris, Cannibals and Kings: The Origins ofCultures (Random House, New York, 1977). 98 Hipotezu o kanibalskom porijeklu aztečkog obreda žrtvovanja iznio je Michael Harner; vidi „The Enigma of Aztec Sacrifice”, Natural History 84: 46-51 (April, 1977). Neki znanstvenici su opovrgavali ovu hipotezu sumnjajući u podatak o nedostatku proteina u ishrani Azteka. Vidi npr. članak Michaela D. Coea, „Struggles of Human Historv”, Science 199: 762-763 (1978); i „Demystification, Enriddlement and Aztec Cannibalism: A Materialist Rejoinder to Harner”, Barbare J. Priče u American Ethnologist 5: 98-115 (1978). 99 Ovaj prikaz razvoja kompjutorske tehnologije temelji se na članku Roberta Jastrowa, „Post-Human Intelligence”, Natural History 84:12-18 (lipanj-srpanj 1977). Važno je napomenuti da je tu riječ samo o pamćenu, odnosno memoriji, što ne
217 Bilješke obuhvaća nužno složenije i tajnovitije procese stvaranja jezika i donošenja odluka. Peto poglavlje 101 Podaci o učestalosti ratova preuzeti su iz knjige Pitirima Sorokina Social and Cultural Dynamics (Porter Sargent, Boston, 1957); vidi također Quincy Wrighteov klasik A Study ofWar, drugo izdanje (Universitv of Chicago Press, 1965). 102 Elizabeth Marshall Thomas, The Harmless People (Alfred Knopf, New York, 1959). 102 Podatke o ubojstvima koja su počinili pripadnici naroda !Kung San iznio je Richard B. Lee u govoru održanom na godišnjem skupu Američkog antropološkog društva u studenom 1969. 102 Robert K. Dentan, The Setnai: A Nonviolent People ofMalaya (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968). 103 Rasprava o značajkama agresivnog ponašanja nalazi se u Wilson, Sociobiology, str. 19-21, 242-297. 103 Sigmund Freud, “Why war”, u Collected Papers (ur. J. Stratchey), sv. 5 (Basic Books, New York, 1959), str. 273-287. V. također “The Einstein-Freud Correspondence (1931-1932)”, http://www.cis.vt.edu/modernworld/d/Einstein.html, te izvornik “Warum Krieg?”, http://www.sozialistische-klassiker. org/Einstein/Einstein02.pdf. 103 Konrad Lorenz, Takozvano zlo: prirodoslovni korijeni agresivnosti (Algoritam, Zagreb, 2004). 103 Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti (Naprijed, Zagreb, 1980). 103 O različitim oblicima agresivnog ponašanja govori se u knjizi Sociobiology, str. 242-255. 103 Primjer o agresivnosti čegrtuše nalazi se u tekstu „Ethological
218 Bilješke Units of Behavior” Georgea W. Barlowa” knjige The Central Nervous System and Fish Behavior, ur. D. Ingle (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1968), str. 217-232. 104 Vezu između agresivnosti i ekologije prvi sam put formulirao u tekstu „Competitive and Aggressive Behavior”, Man and Beast: Comparative Social Behavior (Smithsonian Institution Press, Washington, D. C, 1971), str. 183-217. 104 Noviji i precizniji prikaz agresivnosti kod životinja može se naći u knjizi Boycea Rensbergera The Cult ofthe Wild (Anchor Press, Doubleday, Garden City, New York, 1977). 104 Neki od opisa životinjske agresivnosti potječu iz mog članka „Human decencv is animal” koji je objavljen u časopisu New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50. 105 Hans Kruuk, The Spotted Hyena: A Study ofPredation and Social Behavior (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1972). 105 R. G. Sipes, ,,War, Sports and Aggression: An Empirical Test of Two Rival Theories”, American Anthropologist 75: 64-86 (1973); vidi i prilog o novijem Sipesovom istraživanju u Science Nezvs, 13. prosinac 1975, str. 375. 107 Pregled teme o teritorijalnim konfliktima u društvu lovaca-sakupljača dao je Glenn E. King u članku „Societv an Territorv in Human Evolution”, Journal of Human Evolution 5: 323-332 (1976). 108 Rada Dyson-Hudson i Eric A. Smith, „Human Territorialitz: An Ecological Reassessment”, American Anthropologist 80(1): 21-11 (1978). 109 Pierre L. van den Berghe, „Territorial Behavior in a Natural Human Group, Social Sciences Information 16(3/4): 419-430 (1977). 110 Ideju o podjelama unutar primitivnog svijeta iznio je Edmund Leach u članku „The Nature of War”, Disarmament and Arms Control 3:165-183 (1965).
219 Bilješke 110 Glavni izvor podataka o ratovanju plemena Mundurucii je tekst Roberta F. Murphvja „Intergropup Hostilitv and Social Cohesion”, American Anthropologist 59:1018-1035 (1957) i knjiga Headhunter's Heritage: Social and Economic Change among the Mundurucii Indians (Universitv of California Press, Berkelev, 1960). 111 William H. Durham, „Resource competition and human aggression. Part I: A Review of Primitive War”, Quarterly Review ofBiology 51: 385-415 (1976). 112 Stope mortaliteta i nataliteta u zajednicama lovaca-sakupljača kao što su Mundurucu nisu dovoljno poznate da bi se pomoću njih mogli procijeniti procesi populacijske kontrole. Izvanredan početak ove važne vrste analize predstavlja istraživanje koje je provela Nancy Howell i izložila ga u tekstu „The Population of the Dobe Area !Kung”, Kalahari Hunter-Gatherers R. B. Lee i Irven DeVore, ur. (Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 137-151. Ograničene arheološke dokaze odnosa između gustoće populacije i načina života pažljivo je iznio Mark. N. Cohen u knjizi The Food Crisis in Prehistory: Overpopulation and the Origins of Agriculture (Yale University Press, New Haven, Connecticut, 1977). 113 Napoleon A. Chagnon, Yanomam'o: The Fierce People (Holt, Rinehart and Winston, New York, 1968); Studying the Yanomamb (Holt, Rinehart and Rinehart and Winston, New York, 1974); i „Fission in an Amazonian Tribe”, The Sciences 16(1): 14-18 (1976). Quincy Wright, A Study of War, str. 100. 114 Keith F. Otterbein, The Evolution ofWar (HRAF Press, New Haven, Conn., 1970); i „The Anthropology of War” u J. J. Honigman ur., Handbook of Social and Cultural Anthropology (Rand McNallv, Chicago, 1974), str. 923-958. 115 Andrew P. Vayda, War in Ecological Perspective (Plenum Press, New York, 1976).
220 Bilješke 115 Putnikov prikaz reakcija Maora na vatreno oružje iz Vavdine knjige War in Ecological Perspective. 117 Yanomame citirao John R Pfeiffer, Horizon, siječanj 1977. 117 O sličnim pravilima unakrsnih veza kao sredstava održavanja mira pisali su Margaret Mead u tekstu „Alternatives to War”, u The Anthropology ofArmed Conflict and Aggression, ur. Morton Fried, Marvin Harris i Robert F. Murphv (Natural Historv Press, Garden City, New York, 1968), str. 215-218; i Donald H. Horowitz u „Etnic Identitv” u Nathan Glazer i D. Patrick Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and Experience (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass, 1975), str. 111140. Šesto poglavlje 120 Nasljedne mane pri određivanju spola kod ljudi detaljno su opisane u knjizi Introduction to Behavioral Genetics G. E. McClearna i J. C. DeFriesa (W. H. Freeman, San Francisco, 1973), kao i u Man and Woman, Boy and Girl Johna Moneva i Anke A. Erhardt (Johns Hopkins Universitv Press, Baltimore, 1972). 120 Teoriju o genetičkoj osnovi razlike među spolovima zastupali su mnogi biolozi, a detaljno su je prikazali Wilson u knjizi Sociobiology, i David P. Barash u Sociobiology and Behavior (Elsevier, New York, 1977). 123 George P. Murdock, „World Ethnographic Sample”, American Anthropologist 59: 664-687 (1957). 123 O odnosu između poliginije i hipergamije oštroumno raspravljaju Pierre L. van den Berghe i David P. Barash u članku „Inclusive Fitness and Human Familv Structure”, American Anthropologist 79(4): 800-823 (1977). 123 Moses Maimonides, The Guide ofthe Perplexed, na engleski preveo Shlomo Pines (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1963).
221 Bilješke 124 Razlike u rezultatima atletskih natjecanja temelje se na podacima Međunarodne atletske federacije iz 1974. godine; rezultati američkog maratona iz 1975. objavljeni su u Editors ofRunner's World 1975 Marathon Yearbook (World Publications, Mountain View, California, 1976). Referencu na prevlast muške dominacije potražite u knjizi Stevena Goldberga The Inevitability ofPatriarchy (Morrow, New York, 1973); i u članku Marvina Harrisa ,,Why Men Dominate Women”, New York Times Magazine, 13. studenog 1977, str. 46,115-123. Pregled studija razlika u ponašanju među spolovima u ranoj fazi razvoja dao je Daniel G. Freedman, Human Infancy; A. F. Korner, „Neonatal Startles, Smiles, Erections and Reflex Sucks as Related to State, Sex and Individualitv”, Child Development 40:1039-1053 (1969); i Jerome Kagan, Change and Continuity in Infancy (Wiley, New York, 1971). Patricia Draper, „Social and Economic Constraints on Child Life among the !Kung”, u Richard B. Lee i Irven DeVore, ur. Kalahari Huntergatherers: Studies ofthe !Kung San and Their Neighbors (Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1976) str. 199-217. Podaci koje donosi nisu brojni, ali su statistički značajni, i po mojemu mišljenju dostatni za zaključak o razlikama koje sam naglasio u tekstu. N. G. Blurton Jones i M. J. Konner, ,,Sex Differences in Behavior of London and Bushman Children” u R. P. Michael i J. H. Crook, ur., Comparative Ecology and Behaviour of Primates (Academic Press, London, 1973), str. 689-750. Eleanor E. Maccoby i Carol N. Jacklin, The Psychology of Sex Differences (Stanford University Press, Stanford, 1974). 127 Ronald P. Rohner, They Love Me, They Love Me Not (HRAF Press, New Haven, Connecticut, 1975). 127 Kritički prikazi genetičke i hormonalne maskulinizacije nalaze se u tekstovima W. J. Gadpaille, „Research into the Physiology of Maleness and Femaleness”, Archives of General
222 Bilješke Psychiatry 26:193-211 (1972); Money i Ehrhardt, Man and Woman; Julianne Imperato-McGinlev, Ralph E. Peterson i Teofilo Gautier, „Gender Identitv and Hermaphroditism”, Science 191:182 (1976); June M. Reinisch i William G. Karow, „Prenatal Exposure to Synthetic Progestins and Estrogens: Effects on Human Development”, Archives ofSexual Behavior 6: 257-288 (1977). Naročito je važna studija ReinischKarow jer pokazuje kakve su bile posljedice izlaganja djelovanju progestina u prenatalnom periodu i to na djevojke koje nisu bile hermafroditi po rođenju, a nakon rođenja nisu bile podvrgnute nikakvoj vrsti tretmana. 130 Lionel Tiger i Joseph Shepher, Women in the Kibbutz (Harcourt Brace Jovanovich, New York, 1975). 130 Inhibicije koje sa sobom nosi duboka patrijarhalna tradicija u Izraelu i njen utjecaj na oslobođenje žena znalački je opisala Leslev Hazleton u knjizi Israeli Women: The Realiti/ Behind the Myths (Simon and Schuster, New York, 1977). 130 Hans J. Morgenthau, Scientific Man Versus Povoer Politics (Universitv of Chicago Press, Chicago, 1946). Morgenthau je rječito obranio stav da znanost nema što reći o političkom ponašanju i stvarima duha. Zbog razloga koje tumačim u ovoj knjizi, moj je stav optimističniji, ali ne poričem nužnost donošenja odluka koje nisu unutar dosega znanstvene objektivnosti. 131 Izvor statistika o strukturi američke obitelji je Population Reference Bureau, kao što se navodi u članku „The Familv in Transition”, The Neiv York Times, 27. studenog, 1977, str. 1. 132 Herbert G. Gutman, The Black Family in Slavery and Freedom 1750-1925 (Pantheon Books, New York, 1976). 132 Carol B. Stack, Ali Our Kin (Harper & Row, New York, 1974). 132 Jerome Cohen i Bernice T. Eiduson, „Changing Patterns of Child Rearing in Alternative Life-Styles” u Anthonv Davids ur., Child Personality and Psychopatology: Current Topics, sv. 3 (John Wiley, New York, 1976), str. 25-68.
223 Bilješke 132 Rose Giallombardo, Society ofWomen: A Study ofa Women's Prison (Jihn Wiley, New York, 1966). 134 Teoriju o zajedničkom lovu mužjačkih grupa i implikacijama na moderno društvo pisao je Lionel Tiger u Men in Groups (Random House, New York, 1969). 135 O spolnim izlučevinama kod majmuna i njihovom vjerojatnom nedostatku kod ljudi izvijestili su R. P. Michael, P. W. Bonsall i Patricia Warner u članku „Human Vaginal Secretions: Volatile Fatty Acid Content”, Science 186:1217-1219 (1974). 137 Zahvaljujem dr. Johnu E. Boswellu na informacijama o rasprostranjenosti prihvaćanja homoseksualnosti u svijetu. 137 Usporedba između homoseksualnosti kod životinja i ljudi temelji se na tekstu Franka A. Beacha, „Cross-Species Comparisons and the Human Heritage”, Archives ofSexual Behavior 5(3): 469-485 (1976); i F. A. Beach, ur. Human Sexuality in Four Perspectives (John Hopkins University Press, Baltimore, 1976). 139 L. L. Heston i James Shields, ,,Homosexuality in Twins”, Archives of General Psychiatry 18:140-160 (1968). 139 Ulogu homoseksualaca u društvima lovaca-sakupljača i naprednijim društvima opisao je James D. Weinrich u tekstu „Human reproductive strategy” (doktorska disertacija, Harvard Universitv, 1976); i „Non-Reproduction and Intelligence: An Apparent Fact and One Sociobiological Explanation”, Journal of Homosexuality; zatim R. Reiche i M. Dannecker, „Male Homosexuality in West Germany - a Sociological Investigation, Journal ofSex Research 13(1): 35-53 (1977). Sedmo poglavlje 144 James Jones, WWII (Ballantine Books, New York, 1976). Slični primjeri temeljeni na iskustvima iz prve ruke nalaze se u
224 Bilješke knjizi Johna Keegana The Face ofBattle (Viking Press, New York, 1976). 144 Prikaz altruizma kod životinja uzeo sam iz svog članka „Human decency is animal”, New York Times Magazine, 12. listopada 1975, str. 38-50. 147 Ovu interpretaciju poetskog prepuštanja smrti dugujem knjizi Lionela Trillinga Beyond Culture: Essays on Literature and Learning (Viking Press, New York, 1955). 147 Pravila Nibbana-budizma opisao je Melford Spiro u Buddhism and Society: A Great Tradition and Its Burmese Vicissitudes (Harper & Row, New York, 1970). Valja napomenuti da tek manji broj burmanskih budista nastoji doseći nirvanu kao oblik poništenja, dok je većina zamišlja kao neku vrstu trajnog raja. Primjere altruizma u muslimanskim svijetu dugujem tekstu Waltera Kaufmanna „Selective Compassion” The Nezv York Times, 22. rujna 1977, str. 27. 178 Najveći dio osnovne teorije o srodničkoj selekciji i genetičkoj evoluciji altruizma razvio je William D. Hamilton. Važnost „recipročnog altruizma” kod ljudskih bića, prvi je istaknuo Robert L. Trivers. Ja sam ga u ovoj knjizi nazvao „mekim” altruizmom vjerujući da ova metafora bolje opisuje njegove genetičke osnove. Teorija evolucije altruizma ponovno se obraduje u mojoj knjizi Sociobiology, str. 106-129. Implikacije koje sa sobom nosi supostavljanje mekog i tvrdog oblika altruizma u ljudskom ponašanju, iznose se u mojem komentaru na članak Donalda T. Campbella „On the Conflicts between Biological and Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition”, American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); ove su primjedbe objavljene i u American Psychologist 31: 370371 (1976). 149 C. Parker, „Reciprocal Altruism in Popio anubis”, Nature 265: 441-443 (1977). 151 Okolnosti u kojima se prijevara smatra moralno prihvatljivom, oštroumno je analizirala Sissela Bok u knjizi Lying: Moral Choice in Public and Private Life (Pantheon, New York, 1978). 151 Donald T. Campbell, „On the Genetics of Altruism and the
225 Bilješke Counter-Hedonic Components in Human Culture”, Journal of Social Issues 28(3): 21-37 (1972); i „On the Conflicts”. 151 Milton M. Gordon, ,,Toward a General Theorv of Racial and Ethnic Group Relations” u knjizi Ethnicity: Theory and Practice, Nathan Glazer i Patrick Movnihan ur. (Harvard Universitv Press, Cambridge, Mass., 1975), str. 84-110. 152 Orlando Parterson, ,,Context and Choice in Ethnic Allegiance: A Theoretical Framework and Caribbean Case Study”, u Ethnicity, ur. Glazer i Movnihan, str. 304-349. 153 “Directorov zakon preraspodjele javnog prihoda” potječe od Aarona Directora a razradio ga je George Stigler. V. raspravu u James Q. Wilson, “The Riddle of the Middle Class”, The Public Interesi 39:125-129 (1975). 154 Bernard Berelson i Gary A. Steiner, Human Behavior: An Inventory of Scientific Findings (Harcourt, Brace & World, New York, 1964); Robert A. LeVine i Donald T. Campbell, Ethnocentrism (Wiley, New York, 1972); Nathan Glazer i D. P. Movnihan, ur., Ethnicity: Theory and Practice. 156 Prikaz djelovanja majke Terezije temelji se na članku „Saints among Us”, Time, 29. prosinca 1975, str. 47-56; i knjizi Malcolma Muggeridgea, Something Beautifulfor God (Harper & Row, New York, 1971), (hrvatski prijevod Majka Terezija, Salezijanski provincijala:, 1975). 156 Isus apostolima, Mk. 16:15-16. 156 Aleksandar Solženjicin, Arhipelag Gulag 1918-1956, Rad, Beograd, 1988. 157 Lawrence Kohlberg, „Stage and Sequence: The Cognitive Developmental Approach to Socialization” u Handbook of Socialization Theory and Research ur. D. A. Goslin (Rand-McNally Co., Chicago, 1969), str. 347-380; v. također John
226 Bilješke C. Gibbs, „Kohlberg's Stages of Moral Development: A Constructive Critique”, Harvard Educational Revieiv 47(1): 43-61 (1977). Osmo poglavlje 158 Robert A. Nisbet, The Sociolog]/ ofEmile Durkheim (Oxford Universitv Press, New York, 1974). 159 Ralph S. Solecki, „Shanidar IV, a Neanderthal Flower Burial in Northern Iraq”, Science 190: 880-881 (1975). 159 Anthony F. C. Wallace, Religion: An Anthropological View (Random House, New York, 1966). 159 Logotaksa: od grčkih riječi logos (riječ, misao) i taxis (odredište, smjer); pojam “taksa” u biologiji se označava usmjereno kretanje organizma ka određenom podražaju, primjerice kod fototakse, orijentacije ka svjetlu. 160 O prodaji knjige Angels Billvja Grahama izvijestio je John A. Miles ml., Zygon 12(1): 42-71 (1977). 160 Vidi na primjer Objections to Astrolog}/ (Prometheus Books, Buffalo, N. Y., 1975), izjavu koju su potpisala „192 vodeća znanstvenika, uključujući i 12 nobelovaca” i članke Barta J. Boka, ,,A Critical Look at Astrologv” str. 21-33, i Lawrencea E. Jeromea, „Astrologv: Magic or Science?” str. 37-62. 160 Friedrich W. Nietzsche, Zur Genealogie der Moral, Munchen Deutscher Taschenbuch Verlag, 1999. (srpski prijevod Genealogija morala, Graf os, Beograd, 1990). 161 Prosvjetljujuća rasprava o Newtonovim religijskim uvjerenjima i njihovom utjecaju na njegova znanstvena istraživanja nalazi se u tekstu Geralda Holtona „Analvsis and Svnthesis as Methodological Themata” u The Scientific Imagination: Gase Studies (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1977). 161 Alfred N. Whitehead, Science and the Modem World
227 Bilješke (Cambridge Universitv Press, Cambridge, 1926); i Process and Reality (Macmillan, New York, 1929), srpski prijevod Nauka i moderni svet, Nolit 1976. Najnoviji prikaz procesne teologije autora koji vjeruje u njezinu ispravnost, dao je cijenjeni biolog Charles Birch u članku ,,What Does God Do in the World?” Union Theological Seminary Quarterly 30(4): 76-84 (1975). 162 Opis procesa istrebljenja tasmanskih urođenika nalazi se u knjigama Alana Mooreheada The Fatal Impact (Hamish Hamilton, London, 1966) i Roberta Braina, Into the Primitive Environment (Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersev, 1972). 165 Ernesta Jonesa citira Conrad H. Waddington u knjizi The Ethical Animal (Atheneum, New York, 1961). 167 Usp. Wilson, Sociobiology, str. 560-562. 168 Roy A. Rappaport, Pigsfor the Ancestors: Ritual in the Ecology of a New Guinea People (Yale University Press, New Haven, 1968); i „The Sacred in Human Evolution”, Annual Reviezv ofEcology and Systematics 2: 23-4 (1971). Posljednji tekst predstavlja naročito značajan prilog za sociobiologiju religije. 168 Za naročito kvalitetan prikaz funkcionalne analize čarobnjaštva vidi Robert A. LeVine, Culture, Behavior, and Personality (Aldine, Chicago, 1973). 168 Keith Thomas, „The Relevance of Social Anthropology to the Historical Study of English Witchcraft”, u Witchcraft Confessions and Accusations, ur., Mary Tew Douglas (Tavistock, London, 1970), str. 4749. Vidi također Keith Thomas, Religion and the Decline ofMagic (Charles Scribner's Sons, New York, 1971); i Monica Wilson, Religion and the Transformation ofSociety: A Study of Social Change in Africa (Cambridge University Press, Cambridge, 1971). 171 John E. Pfeiffer, The Emergence ofSociety: A Prehistory ofthe Establishment (McGraw Hill, New York, 1977).
228 Bilješke 171 Maa Ce-Tunga citira Alain Pevrefitte u The Chinese (v. bilješku za prvo poglavlje). 171 Citat Pjatakova iz knjige Roberta Conquesta The Great Tenor: Stalin's Purge ofthe Thirthies, pon. izd. (Macmillan, New York, 1973), str. 641. 171 Ernest Becker, The Denial ofDeath (Free Press, New York, 1973) (hrvatski prijevod Poricanje smrti, Naprijed, Zagreb, 1987). 172 Peter Marin, „The New Narcissism”, Harper's (listopad 1975), str. 45-56. 175 Hans J. Mol, Identity and the Sacred: A Sketchfor a New SocialScientific Theory ofReligion (The Free Press, New York, 1976). Autorovi zaključci su još interesantniji jer ne proizlaze iz poznavanja sociobiologije. Evolucijske etape religijske prakse skicirao je Robert N. Bellah u Beyond Belief: Essays on Religion in a Post-Traditional World (Harper & Row, New York, 1970). 176 John W. M. Whiting, „Are the Hunter-Gatherers a Cultural Type?” u Lee i DeVore, Kalahari Hunter-Gatherers, str. 336-339. 176 Suodnos između stočarskog života i vjere u djelatnog, moralnog Boga prikazan je u knjizi Gerharda E. i Jeana Lenskija Human Societies (McGraw-Hill, New York, 1970). 178 Na moja razmišljanja o odnosu između znanosti i religije uvelike je utjecalo djelo Roberta A. Nisbeta, naročito njegov osvrt na C. D. Darlington, The Evolution ofMan and Society u The New York Times Book Reviezv, 2. kolovoza 1970, str. 2-3. Značajni su i drugi tekstovi kao što je članak Donalda T. Campbella „On the Conflicts between Biological and Social Evolution and between Psychology and Moral Tradition”, American Psychologist 30: 1103-1126 (1975); Ralph W. Burhoe, „The Source of Civilization in the Natural Selection of Coadap-ted Information in Genes and Culture”, Zygon 11(3): 263-303 (1976); John A. Miles, Jr., „Burhoe, Barbour, Mythology, and Sociobiology”, Zygon 12(1): 42-71 (1977); i Charles Fried, „The University as a Church and Party”, Bulletin ofthe American Academy ofArts and Sciences 31(3): 29-46 (1977).
229 Bilješke Deveto poglavlte 180 Henry Adams, Mont-Saint-Michel and.Chartres (Houghton-Mifflin, Boston, 1936). 181 George C. Williams, Sex and Evolution (Princeton University Press, Princeton, N.}., 1975). 182 Većina društava se protivi krajnjim okrutnostima kao što su genocid, mučenje, prisilni rad, odvajanje obitelji i si., ali rafiniranije shvaćanje ljudskih prava u europsko-američkom smislu ima vrlo ograničen odjek. Vidi Peter L. Berger, „Are Human Rights Universal?” Commentary 64: 60-63 (rujan 1977). 183 Malo je znanstvenika pokušalo iznaći metode uz pomoć kojih bi evaluacija sekundarnih vrednota postala vidljivija i objektivnija. Vidi Kenneth R. Hammond i Leonard Adelman, „Science, Values and Human Judgement”, Science 194: 389-396 (1976); i George E. Pugh, The Biological Origin of Human Values (Basic Books, New York, 1977). 183 Sapfinu ljubavnu pjesmu Anaktoriji na engleski je prevela Mary Barnard, u Sappho: A Nezv Translation (University of Califomia Press, Berkeley and Los Angeles, 1958). V. također Izbor iz antičke poezije, prir. Mira Čaušević i Tamara Škiljan (Katarina Zrinska, Zagreb, 1998). 183 Za detaljniji prikaz hipoteze o aktivaciji sna v. Robert W. McCarley i J. Allan Hobson, „The Neurobiological Origins of Psychoanalytic Dream Theory”, American Journal of Psychiatry 134:1211-1221 (1977); i J. Allan Hobson i Robert W. McCarlev, „The Brain as a Dre—am State Generator: An Activation-Synthesis Hypothesis of the Dream Process”, American Journal ofPsychiatry 134:1335-1348 (1977). 184 Job 38: 2-3,16-18. 185 Za noviji prikaz rane povijesti života kako su je rekonstruirali biokemičari i paleontolozi, vidi članak Roberta M. Scwartza i Margaret O. Dayhoff, „Origins of Procaryotes, Eucaryotes, Mitochondria, and Chloroplasts”, Science 199: 395^03 (1978).
230 Bilješke 186 Ova tvrdnja o izjednačavanju pojma intelektualca sa onima koji se bave društvenim i humanističkim znanostima temelji se na anketi čije je rezultate objavio Charles Kadushin u članku ,,Who Are the Elite Intellectuals?”, The Public Interest 29:109-125 (1972). 187 U članku pod naslovom „Some Central Problems of Sociobiologv” Social Sciences Information 14(6): 5-18 (1975), iznio sam mišljenje o pravcima koje bi trebale slijediti populacijska biologija i sociobiologija ako žele obuhvatiti i fenomen ljudskog ponašanja. 191 Eshil, Okovani Prometej, u: Grčke tragedije (Hena Com, Zagreb, 1998).
Kazalo
A Adams, Henry 180–181, 230 Adelman, Leonard 230 Afroamerikanci 131–132 agresivnost 101–117, 122 Alexander, Richard D. 205 altruizam 45, 143–158 antidisciplina 26–28, 187, 203 antropologija 42, 48, 85, 99 arapski nacionalizam 155 Arehart-Treichel, Joan 209 Australopithecus 62, 91 autokatalitički model 90 Ayala, Francisco J. 207 Ayer, A. J. 215 Azteci 98, 217
B Bakunjin, Mihail 190 Bangladeš 148 Barash, David P. 221 Barlow, George W. 218
Barnard, Mary 183 Beach, Frank A. 224 Becker, Ernest 172, 229 Bellah, Robert N. 229 berdači 139 Berelson, Bernard 154, 226 Berger, Peter L. 230 Berghe, Pierre van den, v. Van den Berghe, Pierre L. Bergson, Henri 172 Berofsky, Bernard 210 Bicchieri, M. G. 216 biheviorizam 72 biokemija 27, 28, 41 Birch, Charles 228 blizanci, v. proučavanja bli zanaca (genetika) Blurton Jones, N. G. 126, 212, 222 Bodmer, W. F. 208 Bog 21, 175–177, 185 boja očiju 36–37, 205 Bok, Bart J. 227
234 Kazalo
Bok, Sissela 226 Bonsall, P. W. 224 Boolos, George 204 Boswell, John E. 224 Bower, T. G. R. 205 Bowlby, Jonh 74, 213 Boyd, Robert 215 Brain, Robert 228 brak 76, 88 Bressler, Marvin 61, 210 Brown, Roger 71, 211, 212 budizam 147, 225 Bunyan, John 147 Burhoe, Ralph W. 160, 230 Bušmani v. !Kung-San (Bušmani)
C Campbell, Bernard G. 216 Campbell, Donald T. 151, 203, 225, 226, 230 Cavalli-Sforza, L. L. 208, 215 Chagnon, Napoleon A. 113, 205, 208, 220 Chomsky, Noam 71 civilizacija 40, 92, 93 Cleaver, Eldridge 155 Coe, Michaela D. 217 Cohen, Jerome 132, 223 Cohen, Mark. N. 220 Collins, Robert L. 210–211 Colson, Charles 155 Comte, Auguste 160, 187 Conquest, Robert 229 Crook, John H. 222 Crow, James F. 208
Č čarobnjaštvo 168–170, 228 čedomorstvo 53–54, 104 čegrtuše 103 čimpanze 40, 41–47, 144, 205–207
D Dannecker, M. 224 darvinizam 47, 85–86 Darwin, Charles 85, 202 Davids, Anthony 223 Davis, Bernard D. 211 Dayhoff, Margaret O. 231 DeFries, J. C. 208, 209, 221 Dentan, Robert K. 102, 218 determinizam 65, 79–84, 210, 214 DeVore, Irven 206, 220, 222, 229 Dewey, John 202 Dickeman, Mildred 53, 54, 208 dileme 21–31, 179–180 Dillon, W. S. 205 dimorfizam (spolni) 37, 120, 124, 205, 221 Dirac, P. A. M. 27 Director, Aaron 226 Directorov zakon 153, 226 Dixon, Jeane 160 dječji razvoj 94, 96 DNA 28, 121 Dobzhansky, Theodosius 38, 205, 207 Douglas, Mary Tew 229 Draper, Patricia 94, 217, 222 Durham, William H. 111, 215, 219
235 Kazalo
Durkheim, Emile 85, 167 duša 82–84 Dyson-Hudson, Rada 108, 219
E Eaves, L. J. 209 Ehrhardt, Anke 128, 221, 223 Ehrman, Lee 208 Eibl-Eibesfeldt, Irenäus 70, 204, 212 Eiduson, Bernice T. 223 Eisenberg, John F. 205 Eisner, Thomas 210 Ekman, Paul 70, 212 ekstrovertnost 58 Ember, Melvin 207 Emlen, Stephen T. 213 emocije 25, 183 Engels, Friedrich 176 Erhard Training seminari (EST) 172 Erikson, Erik H. 77, 214 Eshil 191 Esterson, A. 211 etika 24–26, 74, 157–158, 180– 183, 201–203 etničnost 76–77, 150, 151–154 etologija 34 Evans, Howard E. 33, 204 Eysenck, H. J. 209
F Feldman, Marcus W. 215 fenilketonurija (PKU) 66–67 Ferguson, Anthony 207 Flaherty, Patricia 211
Flannery, Kent V. 216 Flew, Antony 203, 215 fobije 75 Fox, Robin 40, 75, 205, 214, 216 Freedman, Daniel G. 60–61, 209, 214, 222 Freud, Sigmund 40, 79, 103, 105, 218 Fried, Charles 230 Fried, Morton 221 Friesen, Wallace V. 212 Frisch, Karl von 34, 215 Fromm, Erich 103, 104, 218
G Gadpaille, W. J. 222 Galanter, E. 212, 214 Gallup, Gordon G. 42, 206 Gandhi, Indira 125 Gausov zakon 164 Gautier, Teofilo 223 genetički determinizam 65, 85, 215 genetika 27–28, 33–62 geni 59, 180–181 genocid 148, 230 genska zaliha 181 geta 132 Giallombardo, Rose 132, 224 Gibbs, John C. 227 giboni 43 glazba 171 Glazer, Nathan 154, 221, 226 Goffman, Erving 97, 217 Goldberg, Steven 222 Goodall, Jane 44–46, 144, 206 Gordon, Milton M. 226
236 Kazalo
Goslin, D. A. 213, 227 gradovi 93 Graham, Billy 160, 227 Green, Nova 60, 210 Greenberg, Joel 212 grupna selekcija 111, 173–174 Guayaki Indijanci 107 gurui 172 Gutman, Herbert G. 132, 223 Gvajana 153
H Hager, Joanne L. 213 Haldane, J. B. S. 184 Hamilton, William D. 225 Hammond, Kenneth R. 230 haplodiploidija 30–31 Hardyk, Curtis 211 Harner, Michael 217 Harris, Marvin 97, 207, 217, 221, 222 Hazleton, Lesley 223 Heilbroner, Robert L. 23 hermafroditi 127–128 herojstvo 143–144 Herrnstein, Richard J. 211 Heston, L. L. 139, 209, 224 hijene 104–105 Hinde, Robert A. 69, 204, 212 hinduizam 98, 170, 176 hipergamija 52–54 hipertrofija 94–100 Hobson, J. Allan 231 Hodočasničko postajanje (John Bunyan) 147 Holton, Gerald 228 homologija 46–47 homoseksualnost 136–140
hormoni 34, 127–128 Horowitz, Donald H. 221 Howell, Nancy 220 Hubel, David H. 210 humanističke znanosti 184–191 humanizam 160, 178, 188–189 Hume, David 21, 149
I Imperato-McGinley, Julianne 223 Indija 53, 98–99, 131 Indijanci sjeverozapadne obale Amerike 168 inteligencija (genetika) 58 introvertnost 58 Irons, William G. 205, 208 Isaac, Glynn 216 islam 148, 176 Isus 171, 227 izdajnici 154 Izrael 50, 52, 129–130 Izraelci 136–137, 174, 176 izrazi lica 70
J Jacklin, Carol N. 126, 222 James IV 40 Jastrow, Robert 217 Jeffrey, Richard 204 Jerison, Harry J. 210, 216 Jerome, Lawrence E. 227 jezik 42–43, 58, 71–72, 149, 205–206 Job 185 Jones, Ernest 165, 228
237 Kazalo
Jones, James 143, 225 Joyce, James 76
K Kadushin, Charles 231 Kagan, Jerome 222 kanibalizam 98, 104, 217 Karow, William G. 223 Katolička crkva 135–140 Kaufmann, Walter 225 Keegan, John 225 kemija 30 Kenija 170 Ketty, Seymour 67, 211 kibuci 50, 52, 129–130, 131 Kina 23, 53 Kinezi na Jamajci i u Gvajani 152–153 Kinezi u Americi 60–61 King, Glenn E. 206, 219 King, Mary-Claire 41, 205 Kinsey, Alfred 137 klasa 52, 93 književnost 184, 191 Kohlberg, Lawrence 74, 157, 213, 226–227 kokoš 73 komarci 65–66 kompjutori 35, 99, 204, 217 komune 132 komunikacija 70, 99–100 Kongresna medalja časti 143–144 Konner, Melvin J. 70, 126, 212, 222 kontrakultura 29 Korner, A. F. 222 kreolska kultura 152–153 kromanjonci 92
kršćanstvo 135–140, 147, 155–156, 160 Kruuk, Hans 105, 219 kultura 36, 38, 40, 37–46, 48, 54–55, 113, 152–153 kulturna evolucija 92–94, 113, 215 !Kung San (Bušmani) 70–71, 77, 88, 90–91, 94, 96, 102, 108, 126, 220 Küng, Hans 21, 96
L laganje 151, 226 Laing, R. D. 67, 211 Lake, C. R. 209 Lamarck, Jean Baptiste de 85 lamarkizam 85 Lancaster, Jane 206 Leach, Edmund 219 leđne dječje nosiljke 61 Lee, Richard B. 89, 206, 216, 218, 220, 222, 229 Lee, Tyrone 68, 211 Lenski, Gerhard E. 229 Lenski, Jean 229 Lenjin, V. I. 156 Lesch-Nyhanov sindrom 56, 57 Lévi-Strauss, Claude 51, 114 LeVine, Robert A. 154, 168, 226, 228 Lieberman, Philip 206 limbički sustav 25 Linton, Ralph 205 Loehlin, John C. 58, 209, 214 logotaksa 227 Lorenz, Konrad 34, 69, 103, 104, 105, 167, 203, 212, 218
238 Kazalo
lov na glave 110–112 lov na vještice 169–170 lovci-sakupljači 48, 88–93, 114, 133–134, 138, 139, 157 Lowther, G. R. 215
Lj ljubav 76, 91, 134 ljudi-majmuni, v. Australop ithecus ljudska prava 182, 230
M Maccoby, Eleanor 126, 222 Mach, Ernst 29, 204 mačići 73 magija 167, 169 majka Terezija 156, 226 Majmonid 123–124, 221 majmuni 37, 41, 47, 133 Mao Ce-Tung 23, 171, 229 Maori 115–116 Marin, Peter 172, 229 Maring (pleme) 168 marksizam 23, 36, 62, 117, 156, 160, 176–177 Martin, N. G. 209 Marx, Karl 176 Matthews, David 201 Matthysse, Steven 211 McCarley, Robert W. 231 McClearn, Gerald E. 208, 221 McKusick, Victor A. 59, 209 Mead, Margaret 221 Meir, Golda 125 Meltzoff, Andrew N. 212
mentalna zaostalost 54–55 Michael, R. P. 222, 224 Miles, John A., Jr. 226, 230 Mill, J. S. 202 Miller, George A. 212, 214 mit 175–176, 184, 189 Mol, Hans J. 175, 229 molekularna biologija 27–28 Money, John 128, 221, 223 monogamija 123 Moore, M. Keith 212 Moorehead, Alan 228 moralna agresija 154 Morgan, Lewis H. 207 Morgenthau, Hans 130, 223 morski psi 33, 150 Morton, Newton E. 208 Moynihan, D. Patrick 221, 226 mozak 25, 54–55, 63–64, 80–84, 92, 179, 183–184, 214 mravi 31, 87, 105, 182 Muggeridge, Malcolm 156, 226 Muller, H. J. 208 Mundurucú (pleme) 110–113, 219–220 Murdock, George P. 38–39, 205, 221 Murphy, Jane 68, 211 Murphy, Robert F. 111, 112, 219, 221 muslimani 148, 176
N nacionalizam 96, 155 nagon 52, 65–66 nasljednost, v. genetika naturalizam 22
239 Kazalo
Navajo Indijanci 61 Nāyar 131 neandertalac 92, 159 Neisser, Ulric 214 neurobiologija 27 Newell, Allen 204 Newton, Isaac 161, 228 Nichols, Robert C. 58, 209, 214 Nietzsche, Friedrich 160, 228 nirvana 147, 225 Nisbet, Robert A. 23, 227, 230 novi naturalizam 27, 201 novorođenčad 60–64 Nozick, Robert 24–25, 35, 204 nuklearna obitelj 130–131, 141 Nyansongan (pleme) 170
O obitelj 130–136, 140–141 objektivacija 175 obred, v. ritual obredi zrelosti 76 očuvanje 46 Ona (narod) 108 oruđa 45–46, 90 osmjehivanje 70–71, 126, 212 osobni identitet 96–97 Oster, George F. 207, 215 Otterbein, Keith 114, 220 ovisnost o gustoći populacije 104, 220
P Pajute (Indijanci) 108 Palestina 148 Parker, C. 226
Parsons, P. A. 208 Patterson, Orlando 86–87, 152–153, 215, 226 Pavao VI 136 pavijani 105, 149 pčele 80, 145, 167 Peterson, Ralph E. 223 Petrinovich, Lewis F. 211 Peyrefitte, Alain 23, 201, 229 Pfeiffer, John E. 171, 216, 220, 229 Phillips, John L., Jr. 213 Piaget, Jean 74, 213 Pjatakov, Grigorij 171–172, 229 ples 170–171 podizanje djece 91, 94–96 poliginija 123 Portorikanci 151–152 posvećivanje 170–171 povijest 189–190 preferencija ruke 66, 210–211 Premack, David 42–43, 205 Pribram, Karl H. 212, 214 Price, Barbara 217 prijevara 151, 226 primati 37–38 prirodna selekcija 52 prirodni zakon 136 procesna teologija 161, 228 Prometej 191 prostitucija 123 proučavanja blizanaca (genetika) 57–58 Psametih (faraon) 40 pseudospecijacija 77 psihologija 48 Pugh, George E. 203, 230
240 Kazalo
R
S
Radcliffe-Brown, A. R. 85 Rappaport, Roy A. 168, 173, 228 rasa 59–62 rasizam 59–60, 96 ratovanje 88, 101, 106, 110, 117, 143–144, 148 Rawls, John 24–25 razvoj jezika 71–72 ljubavi 76 mozga 63–64 općenito 63–77 PKU 66–67 preferencije lijeve/desne ruke 66 shizofrenije 67–68 smijanja 70–71 razvojni krajolik 69–72 redukcionizam 29–31 Reiche, R. 224 Reinisch, June M. 223 Reiter, Rayna R. 217 religija 29, 43, 97–99, 159–178, 188–189 Rensberger, Boyce 219 Richerson, Peter J. 215 ritual 167–169 Robinson, George 163 Rohner, Ronald P. 205, 222 ropstvo 86–87 Rosenblatt, J. S. 213 Roszak, Theodore 29, 204 Rousseau, Jean Jacques 35, 204 Ruddle, Francis H. 59, 209 Ryle, Gilbert 215
Sabater-Pí, Jorge 46, 207 Sacks, Oliver 83, 214 Sagan, Carl 205 sakralizacija 175–176 Sapfo 183, 230 Scarr, Sandra 209 Schaller, George B. 215 Scwartz, Robert M. 231 Sebeok, Thomas A. 206 Seeman, Philip 68, 211 Seemanova, Eva 208 seksualnost 119–141 seksualna igra 135 selidba ptica 73 Seligman, Martin E. P. 213 Semai (pleme) 102 sheme 82–84 Shepher, Joseph 50, 207, 223 Sherrington, Charles 82 Shettleworth, Sara J. 213 Shields, James 139, 209, 224 shizofrenija 67–69 silovanje 101 simboli, v. glazba; mit; obred; umjetnost Simon, Herbert A. 204 Sipes, Richard G. 105–106, 219 sizifovski genotip 181 Skinner, B. F. 69, 72, 156, 212, 213 sloboda volje 79, 84 slušanje 64 Smith, Eric A. 108, 219 smrt 43 snovi 183
241 Kazalo
Snow, Charles P. 203 socijalizacija 37–38 sociobiologija 8, 34–36, 48–50, 90, 137, 177 sociologija 85 Solecki, Ralph S. 227 Solženjicin, Aleksandar 156, 227 Sorokin, Pitirim 217 Sovjetski Savez 160 Spencer, Herbert 202 Spiro, Melford 225 spolna dominacija 94–96 spolna selekcija 91, 135 spolne razlike 37, 89, 91–92, 94–96, 121–130, 133–134 spolnost, v. seksualnost sport 124, 155, 221 srodnička selekcija 139–140, 146, 151 Stack, Carol 132, 223 stanična biologija 27–28 Starcke, Carl N. 207 Stavrianos, L. S. 23 Stebbins, G. Ledyard 207 Steiner, Gary A. 226 Stent, Gunther S. 23, 201, 203, 210, 214 Stern, Curt 208, 210 Stigler, George 226 stvaranje veza 76, 132–133, 135 sudbina 84, 189, 214–215 Sumner, William Graham 190 suzdržanost 122 svetost 155–157 Szasz, Thomas 67, 211
Š Šošoni (narod) 108
T tabu incesta 50–52, 75–76, 207–208 tasmanijski Aboridžini 162–163 Teleki, Geza 206 Teng, Evelyn Lee 66, 211 teritorijalnost 107–110 termiti 145–146 Thomas, Elizabeth Marshall 217 Thomas, Keith 168–170, 228 Tiger, Lionel 75, 214, 223, 224 Tinbergen, Nikolaas 34, 167 transvestiti 138 tribalizam 88, 150 Trilling, Lionel 86, 215, 225 Trivers, Robert L. 52, 53, 151, 208, 225 Turnerov sindrom 56–57 Tylor, Edward 51, 207
U ubojstvo 88, 104 učenje 72–74, 106, 154, 164 um 74–84, 180, 183–184, 214 umjetnost 29, 167–168, 188
V Valentine, James W. 207 Vandenberg, S. G. 208, 213 Van den Berghe, Pierre 109, 110, 219, 221 Vayda, Andrew 115, 220
242 Kazalo
vegetarijanstvo 35 vid 64, 81 vještice, v. lov na vještice vodstvo 91 volja 83–84
W Waddington, Conrad H. 69, 212 Walbiri (pleme) 108 Wallace, A. F. C. 159, 227 Wallace, Alfred R. 202 Warner, Patricia 224 Washo (Indijanci) 108 Weber, Max 164 Weinberg, Richard A. 209 Weinberg, Steven 22, 201 Weinrich, James D. 224 Westermarck, Edward 207 Wheeler, William M. 145 White, Leslie A. 42, 206 Whitehead, Alfred N. 161, 228 Whiting, J. W. M. 176, 229 Willard, Daniel E. 52, 53, 208 Williams, George C. 181, 230 Wills, Richard H. 54, 208 Wilson, Allan C. 41, 205 Wilson, James Q. 226 Wilson, Monica 168, 229 Wind, Jan 205 Witkin, Herman A. 56, 208 Wrangham, Richard W. 206 Wright, Quincy 114, 217, 220
X XYY (kromosomska anomalija) 56
Y Yanomamö 113, 117 Yeats, William B. 22, 147, 201
Z zadružni kukci 30–31, 145–146, 150 zaštita okoliša 36, 55, 101 zatvori 132 zen 172 Ziegler, M. G. 209 znanje 99–100 znanost 99–100 znanstveni materijalizam 176–178, 184–191
Ž Židovi (narod) 151 židovstvo 135
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 630983.
View more...
Comments
