O demokraciji

O demokraciji (Robert A. Dahl)

1. UVOD Gdje se i kako razvila demokracija? Shvaćanje da se demokracija više ili manje neprekidno razvijala od njena izuma u staroj Grčkoj prije dvije i pol tisuće godina, potpuno je netočna i to iz najmanje dva razloga. Prvo, nakon uspona narodne vlasti u Grčkoj i Rimu u prvim stoljećima, demokracija je počela slabjeti da bi na kraju potpuno nestala. Drugo, demokracija nije izumljena jednom za svagda poput parnog stroja. Demokracija je izumljena više puta i na više mjesta. Dahl vjeruje da je odreĎeni oblik demokracije postojao još u nekim plemenima, davno prije pisane povijesti. On vjeruje da su se u uvjetima postojanja grupnog identiteta, neznatnog vanjskog uplitanja (pleme ne smeta nitko izvana) i postojanja pretpostavke jednakosti (npr. meĎu starijim članovima plemena koji smatraju da su podjednako kvalificirani) mogle pojaviti demokratske tendencije. Nastojanje oko demokratske participacije omogućuje nastajanje logike jednakosti koja potiče sustav u kojem veliki broj članova (npr. plemena) sudjeluje u donošenju odluka. To znači da je odreĎeni oblik primitivne demokracije tisućama godina mogao biti "najprirodniji" politički sustav. Nakon što su se ljudska bića na neprekinuto vrijeme skrasila u stalnim zajednicama (ponajviše zbog poljoprivredne proizvodnje i trgovine), uvjeti grupnog identiteta, neznatnog vanjsko uplitanja i pretpostavka jednakosti postali su sve rjeĎi, te je na kraju to razdoblje završilo. Odjednom su "prirodnijima" postali hijerarhija i dominacija koju su naslijedile sve monarhije, despotski, aristokratski i oligarhijski reţimi - reţimi zasnovani na rangiranju i hijerarhiji. Oko 500. godine prije Krista, na pojedinim se mjestima ponovno pojavljuju povoljni uvjeti i malene skupine ponovno počinju stvarati sustave vlasti koji pruţaju mogućnost sudjelovanja u kolektivnim odlukama. Primitivna je demokracija "ponovno" izumljena u nešto naprednijem obliku. Najznačajniji primjeri pojavili su se u Europi – tri na obalama Mediterana, a ostali u Sjevernoj Europi. Mediteran Prvi sustavi vlasti koji velikom broju graĎana omogućuju sudjelovanje u vladanju nastaju u Klasičnoj Grčkoj i Rimu oko 500. godine prije Krista. Atena, najpoznatija meĎu grčkim gradovima-drţavama, sustav narodne vlasti prakticira od 507. godine prije Krista i to traje oko 200 godina (zatim ih je podjarmila Makedonija). Riječ demokracija ili demokratia (demo – narod, kratos – vladati) vjerojatno su skovali Atenjani koji su njome označavali sustav vlasti u Ateni, ali i drugim grčkim gradovima. Atenska demokracija bila je najpoznatija i još se uvijek smatra najboljim primjerom participativne demokracije. Ipak, pošto je skupština (koja je birala najvaţnije sluţbenike) bila sastavljana po

1

principu ţdrijeba, političke institucije grčke demokracije potpuno su odbacivane u razvoju suvremene predstavničke demokracije. U Rimu se narodna vlast pojavila gotovo isto kada i u Ateni, s time da su Rimljani svoj sustav nazvali republika (res – stvar ili posao, publicus – javni). Pravo sudjelovanja u vladanju Republikom isprva su imali samo aristokrati (patriciji), a kasnije i prosti puk (plebejci) – i to, kao i u Grčkoj, samo muškarci (kao u svim kasnijim demokracijama i republikama sve do 20. stoljeća). Iako je republika kroz ratove i osvajanja teritorijalno i po broju stanovnika rasla i proširila se, Rim nikada nije prilagodio svoje institucije – skupštine su se i dalje odrţavale na Forumu koji je bio preskup ili predalek za veliku većinu graĎana. Republika je potrajala do oko 130. godine prije Krista, kada su je uništili graĎanski nemiri, ratovi, korupcija… Padom Republike u juţnoj je Europi potpuno nestala narodna vlast. Oko 1100. godine, u gradovima sjeverne Italije ponovno se pojavljuje narodna vlast – kao i u starom Rimu, pojavljuje se u malim gradovima-drţavama, prava isprva imaju plemići, zemljoposjednici i sl., a tek kasnije i običan puk (popolo). Oko 1300. godine republikanska je vladavina u pojedinim vaţnijim gradovima počela uzmicati pred starim neprijateljima – ekonomskim rasulom, korupcijom, oligarhijom, otimanjem vlasti od strane autoritarnih vladara… i pred pojavom nadmoćnije nacionalne drţave!!! Grad-drţava je zastario, i postao je podčinjena jedinica vlasti. Sjeverna Europa Grčkoj, Rimu ili Italiji nedostajale su barem tri temeljne političke institucije – nacionalni parlament sastavljen od izabranih predstavnika te lokalne vlasti izabrane od strane naroda a koje su podčinjene nacionalnoj vlasti. Takav spoj političkih institucija pojavio se Britaniji, juţnoj Škotskoj, Skandinaviji, Švicarskoj i drugim krajevima sjeverno od Mediterana. Pojednostavljeno, punopravni graĎani i plemići sudjelovali su u radu lokalnih skupština, a tim su skupštinama kasnije dodane regionalne i nacionalne skupštine sastavljene od zastupnika meĎu kojima su neki ili svi poslije bili birani. Od skupština do parlamenta Vikinzi su, primjerice, odrţavali svoje lokalne skupštine (ting) na način da su se slobodni ljudi sastajali oko prstena kamenih blokova – na Tingu su se izglaĎivale svaĎe, prihvaćali ili odbacivali zakoni ili religije, čak se izabirao i sam kralj. Vikinzi su svoju političku praksu presadili na Island, gdje su oko 930. godine učinili i nešto više, pa su utemeljili neku vrstu nadtinga (Althing) - nacionalnu skupštinu koja je puna tri stoljeća ostala izvor islandskog prava. Parlament je postepeno postajao nova stvarnost i konačno se pojavio u srednjevjekovnoj Engleskoj (Dahl navodi kako je to bio plod slijepog razvitka, a ne nekakvog plana). U 18. stoljeću, taj je razvitak urodio ustavnim ureĎenjem po kojem su kralj i parlament bili ograničeni autoritetom onog drugog, a unutar parlamenta moć naroda (Donji dom) bila je protuteţa moći nasljedne aristokracije (Gornji dom). Zakone su donosili kralj i parlament, a provodili su ih suci koji su najčešće (ali ne i uvijek) bili nezavisni i od kralja i od parlamenta.

2

Demokratizacija: Na putu, ali samo na putu Početkom 18. stoljeća u Europi su se pojavile političke ideje i praksa koje će postati vaţne u kasnijim demokratskim uvjerenjima i institucijama. U pojedinim područjima Europe1, logika jednakosti potaknula je nastajanje lokalnih skupština u kojima su slobodni graĎani donekle sudjelovali u vlasti (ideja da vlast mora imati pristanak onih kojima se vlada). Kao suprotnost atenskoj praksi, zastupanje nije provoĎeno ţdrijebom ili nasumičnim odabirom nego izborom. To je iziskivalo formiranje izabranih predstavničkih zakonodavnih tijela ili parlamenata, i to na nekoliko razina: lokalnoj i nacionalnoj (po potrebi i na regionalnoj i pokrajinskoj). Ove su političke ideje i prakse stvorile osnovu s koje je demokracija mogla nastaviti svoj daljnji put. Ipak, to je u najboljem slučaju bilo samo obećanje, jer su još uvijek nedostajali najvaţniji dijelovi. Prvo, golema nejednakost bila je golema prepreka daljnjoj demokratizaciji (razlike izmeĎu prava i duţnosti, utjecaja i moći, robova i slobodnih ljudi, zemljoposjednika i bezemljaša, plemića i pučana…). Drugo, parlament nije dorastao monarhu2, a sam je parlament često bio tvrĎava povlastica (pogotovo domovi aristokracije i visokog plemstva). Treće, "zastupnici naroda" nisu predstavljali čitav narod jer je polovina punoljetnog stanovništva bila isključena iz političkog ţivota (npr. ţene, ali i mnogi punoljetni muškarci). Četvrto, logika jednakosti funkcionirala je tek meĎu nekolicinom privilegiranih graĎana (opozicija je nelegitimna i nezakonita, nema slobode izraţavanja i tiska, političke stranke su "opasne" i nepoţeljne, agenti krune podmićuju glasače…). Demokracija je na svom putu doţivljavala uspone i padove, i bilo je jasno da joj povijesne sile ne mogu omogućiti nesmetan razvitak.

O čemu će u ovoj knjizi biti riječi U raspravama o demokraciji često se zaboravlja (ili ne zna) da je "demokracija" i ideal i stvarnost. Dahl navodi razgovor izmeĎu Alana i Beth, gdje Alan kaţe da je demokracija najbolji oblik vladavina (misleći na ideal demokracije), a Beth mu odgovara da misli kako demokratska vlast u zemlji nije demokratska (misleći na sadašnju vlast). Sudove o ciljevima i vrijednostima, i one o našoj stvarnosti i zbilji, potrebno je podijeliti na vrijednosne (moralne) sudove i empirijske sudove.

Demokratski ciljevi i stvarnost Knjiga se bavi pitanjima Što je demokracija? Drugim riječima, koja su mjerila po kojima znamo da je neka vlast demokratska ili pak nije? Dalje, Čemu demokracija? Zbog čega vjerujemo da je ona najbolji politički sustav? Kojim vrijednostima ona najbolje služi? (ljudi joj mogu biti skloni iz mnoštva razloga – iz čiste tradicije, iz vjerovanja u lakše bogaćenje ili lakše postizanje političke karijere, zato što im je to sugerirao netko kome se dive…).

1

Skandinavija, Nizozemska, Flandrija, Britanija, i Švicarska Proći će još mnogo vremena prije no što nadzor nad kraljevim ministrima preĎe s monarha na parlament, ili prije no što kralja zamijeni predsjednik. 2

3

Nadalje, Koje su političke institucije nužne za idealnu demokraciju? Demokracijama i republikama su se u povijesti nazivali politički sustavi koji su imali potpuno različite političke institucije. Te su se demokratske institucije razlikovale zbog svoje prilagoĎenosti golemim razlikama u veličini političkih zajednica – zemljopisno, prema broju stanovnika, ili oboje. MeĎutim, od 18. stoljeća ideja demokracije primjenjuje se i na zemlje (drţave). Tu se vidi da institucije prikladne za neki grad mogu biti potpuno neprikladne čak i za veoma male zemlje. Kao posljedica toga, u 19. i 20. stoljeću pojavile su se nove političke institucije, koje čine sasvim nov politički sustav (iako su slične institucijama u ranijim demokracijama i republikama). Kod pitanja koje su institucije neophodne, moramo naglasiti da ako su stanovite institucije neophodne, to ne znači da su i dovoljne za ostvarenje "savršene demokracije". U svakoj zemlji postoji golema razlika izmeĎu stvarne i idealne demokracije – uvijek se mogu iznaći načini da demokratske zemlje učinimo još demokratskijima!!!

2. Idealna demokracija Što je demokracija? U raznim demokratskim zemljama ustavi se razlikuju u mnogim vaţnim pojedinostima.3 Npr., ustav SAD silnu moć daje i predsjedniku i kongresu (te dvije grane vlasti su neovisne jedna o drugoj), dok većina europskih zemalja prednost daje parlamentarnom sustavu u kojem premijera bira parlament. Sada se moţe postaviti pitanje Je li jedan od tih sustava demokratskiji od drugog? Što je to uopće demokracija?

Kriteriji demokratskog procesa Dahl vjeruje da postoji barem pet kriterija (mjerila) po kojima se moţe zaključiti da li je proces upravljanja nekom udrugom (grupom) demokratski ili nije. Prvi kriterij je djelotvorna participacija tj. svi članovi moraju imati jednake i djelotvorne mogućnosti da upoznaju druge članove o svojim shvaćanjima i pogledima na politiku udruge. Drugi kriterij je jednakost u glasovanju tj. svaki član udruge mora imati jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja. Treći kriterij je obaviješteno razumijevanje tj. svaki član udruge mora imati jednake i djelotvorne mogućnosti da unutar nekog vremenskog roka bude upozna s alternativnom politikom i njenim posljedicama. Četvrti kriterij ja kontrola nad dnevnim redom tj. članovi moraju imati ekskluzivnu mogućnost da odlučuju na koji će način i koje teme staviti na dnevni red. Peti kriterij je obuhvaćenost punoljetnih osoba tj. svi ili većina punoljetnih 3

Dahl ustav prikazuje slikovito nam ga opisujući kao statut neke grupe ljudi, do kojeg se došlo dogovorom, razgovorom, raspravom…

4

osoba sa stalnim prebivalištem trebaju imati sva graĎanska prava što ih impliciraju prva četiri kriterija. Zašto ti kriteriji? Postoje li opravdani razlozi da prihvatimo ta osobita mjerila za demokratski proces? Odgovor je potvrdan, jer ako se krši bilo koji od tih zahtjeva, članovi udruge tada nisu politički jednaki. Primjeri: Ako se nekim se članovima pruţe veće mogućnosti za izraţavanje njihovih pogleda, vjerojatnije je da će u grupi prevladati njihova politika – osiguranje od toga je kriterij djelotvorna participacije. Pretpostavimo da se nejednako broje glasovi članova, npr. da se vaţnost glasova odreĎuje prema bogatstvu koje posjeduje glasač – osiguranje je jednakost u glasovanju. Stjecanje obaviještenog razumijevanja omogućuje da se svi upoznaju sa materijom koja je pred udrugom i to kroz istraţivanje, rasprave i rasuĎivanja. Kontrolirajući dnevni red manjina koja ima "nečasne planove" moţe spriječiti iznošenje bilo kojeg prijedloga koji nije u njihovu interesu – osiguranje je kontrola nad dnevnim redom.

Neka presudna pitanja Iako ovi kriteriji ne daju odgovor na pitanje Što je demokracija?, oni daju dobar početak i otvaraju mnoštvo novih pitanja. Prvo je pitanje Da je li ove kriterije moguće primijeniti na vlast neke države?4 Odgovor je ponovno potvrdan, štoviše, od samih početaka demokracije u Grčkoj i Rimu političke institucije koje su karakteristične za demokraciju, i bile su stvarane baš kao sredstvo za demokratiziranje vlasti u drţavi. Drugo je pitanje Može li ijedno stvarno udruženje ikada udovoljiti ovim kriterijima i tako postati potpuno demokratsko? Odgovor je potpuno jasan – vrlo vjerojatno da ne moţe. Treće pitanje glasi Da li su ovi kriteriji sve što nam je potrebno za oblikovanje demokratskih struktura? Odgovor je negativan – barem četiri kriterija povremeno se meĎusobno suprotstavljaju pa je potrebno uspostaviti ravnoteţu meĎu njima.

Čemu demokracija? U usporedbi s bilo kojom ostvarivom alternativom demokracija ima barem deset prednosti: 1. Izbjegavanje tiranije – demokracija sprečava vlast okrutnih i pokvarenih autokrata. Nije ni potrebno objašnjavati na što mislimo kad govorimo o Staljinu, Hitleru ili Pol Potu. Ipak i narodna vlast (demokratska) nije bez nedostataka, pogotovo njeno nepravedno i okrutno ponašanje prema strancima, stanovnicima kolonija i sl. A što je sa "tiranijom većine"? Svaki zakon nuţno nanosi štetu nekim ljudima - neki su bili protiv njega, ali ga je ipak izglasala većina. Stvar je u tome da će na dulje staze ova mala nepravda demokratskog procesa manje

4

Pod "drţava" podrazumijevamo udrugu koja na nekom teritoriju ima jurisdikciju nad osobama koje ţive na tom teritoriju i to uz pomoć sredstava prisile i prinude.

5

naškoditi temeljnim pravima i interesu svojih graĎana, nego bilo koja nedemokratska alternativa. 2. Temeljna prava – demokracija jamči graĎanima niz temeljnih prava koja im nedemokratski sustavi vlasti ne jamče. Demokracija nije samo proces vladanja ona je i sustav prava. Prava kao pravo participiranja ili pravo glasovanja moraju biti djelotvorno nametnuta i pristupačna svim graĎanima inače sustav nije demokratski (njemu je demokracija samo fasada). 3. Opća sloboda – demokracija graĎanima osigurava širi raspon osobnih sloboda od bilo koje druge provedive alternative. Takva je sloboda npr. sloboda izraţavanja. Anarhisti bi mogli tvrditi da bi ukidanje drţave dovelo do još veće slobode, ali kako nije realno očekivati da bi se bez postojanja drţave, odluke meĎu ljudima donosile jednoglasno i na miran način, vrlo vjerojatno bi došlo do nemira, nasilja i nereda meĎu ljudima, te nadmoći nekih nad drugima. 4. SamoodreĎenje – demokracija pomaţe ljudima u zaštiti njihovih vlastitih temeljnih interesa. To nitko nije bolje primijetio od Johna Stuarta Milla, koji je rekao da čovjek moţe zaštiti svoja prava i interese od zloporabe vlasti samo ako u potpunosti moţe participirati u odreĎivanju ponašanja vlasti, i ako to doista čini. 5. Moralna autonomija – samo demokratska vlast pruţa ljudima maksimalnu mogućnost korištenja slobode samoodreĎenja tj. ţivljenja po zakonima koje su sami odabrali. Čovjek mora slijediti stanovita pravila ili prakse grupe kojoj pripada i mora im se pokoriti. Kako ljudi mogu odabrati pravila koja ih prisiljavaju poštovati skupinu kojoj pripadaju? Tako što će pokušati usvojiti proceduru za donošenje odluka o pravilima i vrlinama koja zadovoljava neke razumne kriterije (prije donošenja zakona svi graĎani mogu upoznati druge sa svojim shvaćanjima, svi mogu sudjelovati u raspravama, pregovorima…, donosi se zakon koji dobije najviše glasova). 6. Ljudski razvitak – samo demokratska vlast pruţa maksimalne mogućnosti za očitovanje moralne odgovornosti. Biti moralno odgovoran znači samostalno donositi odluke o pitanjima koja imaju moralnu teţinu. Demokratski proces čovjeku pruţa mogućnost da ţivi pod zakonima u čijem je donošenju sudjelovao - omogućuje mu da djeluje kao moralna odgovorna osoba. 7. Zaštita temeljnih osobnih interesa – demokracija potiče ljudski razvitak više nego ijedna druga moguća alternativa. Samo demokratski sustavi omogućuju punoljetnim graĎanima zaštitu interesa, preuzimanje odgovornosti za donošenje odluka ili slobodno sudjelovanje u traţenju najboljih rješenja zajedno s drugima – sve su to kvalitete koje odrasla osoba mora posjedovati. Nedemokratski reţimi to onemogućuju. 8. Politička jednakost – samo demokratska vlast potiče visok stupanj političke jednakosti. 9. Težnja miru – suvremene predstavničke demokracije ne vode meĎusobne ratove. Od 34 rata koja su se vodila izmeĎu 1945. i 1989. godine niti jedan se nije vodio izmeĎu demokratskih drţava. Ipak, demokratske su se drţave uplitale u zbacivanje nejakih nedemokratskih vlada, ali i u potpomaganje vojnih diktatura (SAD-Gvatemala, 1954. godine). 10. Blagostanje – zemlje sa demokratskom vlašću imaju tendenciju da budu bogatije od onih sa nedemokratskom vlašću. Objašnjenje ove činjenice je u povezanosti predstavničke demokracije i trţišne ekonomije – trţišta nisu regulirana, radnici slobodno mijenjaju poslove, poticanje obrazovanja što je vaţno za inovacije, pravna drţava (zaštita vlasništva i ugovora), olakšano komuniciranje i kolanje informacija…

6

Čemu politička jednakost? (1) Jeli jednakost sama po sebi očita Najvaţnije pitanje demokracije glasi – Zašto bi prava, koja su nužna za proces vladanja, bila udijeljena jednako svim graĎanima? Dahl navodi riječi iz američke Deklaracije o nezavisnosti: …Smatramo očitim istinama što ih ne treba dokazivati da su svi ljudi stvoreni jednakima, da im je njihov stvoritelj podario stanovita neotuĎiva prava, meĎu kojima su život, sloboda i težnja za srećom… Kritičari su izjavu da su svi ljudi jednaki smatrali praznom retorikom i licemjernom, pošto ni ţene, ni robovi, ni uroĎenici nisu imali ne samo politička prava, nego niti ona neotuĎiva prava bitna za ţivot, slobodu i teţnju za srećom, a sam je tvorac Deklaracije (jedan o njih) posjedovao robove. Dahl zaključuje da je dovoljno samo pogledati oko sebe da se zaključi kako je nejednakost, a ne jednakost, prirodno čovjekovo stanje. Dahl se pita što su zapravo htjeli reći sastavljači Deklaracije (pod uvjetom da nisu ni licemjeri niti neupućeni) kad su smiono izjavili da su svi ljudi stvoreni jednakima. Intrinzična jednakost: moralni sud Jednakost i nejednakost mogu se očitovati na mnogo načina – jedno je nejednakost u sposobnosti da se pobijedi u maratonu, a posve je drugo nejednakost u mogućnosti glasovanja. Kada ponekad govorimo jednakosti, mi ne iskazujemo činjenični sud (ne opisujemo što vjerujemo da jest ili da će biti istinito) nego moralni sud - kazujemo što vjerujemo da bi trebalo biti. Kada ovo primijenimo na Deklaraciju, mi kao na moralnom sudu inzistiramo na tvrdnji da ţivot, sloboda i sreća jedne ljudske osobe nisu ni superiorniji ni inferiorniji ţivotu, slobodi ili sreći neke druge osobe. Zašto bismo trebali prihvatiti načelo intrinzične jednakosti Time je rečeno da se prema svim ljudima treba odnositi kao da imaju jednako pravo na ţivot, slobodu i sreću, kao i na sva druga temeljna dobra i interese – ovaj moralni sud Dahl je nazvao načelom intrinzične jednakosti. Da bi bismo ovo načelo mogli primijeniti na vlast u nekoj drţavi, moramo mu dodati još jedno načelo, koje podrazumijeva da u donošenju odluka vlast mora podjednako uvaţiti dobro i interese svih osoba na koje se te odluke odnose. Intrinzična jednakost kao načelo vladanja, za većinu je ljudi opravdano s obzirom na moral, razboritost i prihvatljivost. S obzirom na moral zato što većina ljudi na svijetu vjeruje da svi ljudi Boţja djeca (tako ih uče judaizam, kršćanstvo, islam, a slično i budizam), pa stoga ne vjeruju u superiornost ničijeg ţivota, slobode ili sreće. S obzirom na razboritost zato što vladanje drţavom osim velike koristi moţe donijeti i veliku štetu, pa je moţda pametnije da "moji interesi budu uzeti u obzir koliko i tuĎi". S obzirom na prihvatljivost zato što će načelo koje je razborito i prihvatljivo jednom čovjeku biti prihvatljivo i mnogim drugim ljudima –

7

proces koji svima jamči podjednako voĎenje računa, vjerojatnije će osigurati pristanak i svih drugih čija nam je suradnja potrebna kako bi ostvarili naše ciljeve.

Čemu politička jednakost? (2) Čak i kada prihvatimo naravnu jednakost i podjednako uvaţavanje interesa kao razborite moralne sudove, mi nismo duţni prihvatiti demokraciju kao najbolji način vladanja drţavom. Zašto? Zamislimo da član neke malene skupine naših sugraĎana kaţe: "Mi, kao i vi, vjerujemo u intrinzičnu jednakost i odani smo općem dobru, ali mi znamo bolje od drugih kako ostvariti to opće dobro. Sposobniji smo za vladanje od većine drugih ljudi, i ako nam dadete ekskluzivno pravo da vladamo, mi ćemo svu svoju mudrost i znanje uložiti u služenje općem dobru, i tako ćemo jednako skrbiti za dobro i interese sviju." Protutraženje čuvarstva Ideja da se vlast prepusti ekspertima (Platon ih je nazvao "čuvarima") oduvijek je bila glavni takmac demokratskim idejama. Zastupnici ideje "čuvarstva" prihvaćaju intrinzičnu jednakost ljudskih bića u smislu moral-razboritost-prihvatljivost, ali ne priznaju da su obični ljudi sposobni vladati sobom. Nadalje, oni ne smatraju da su interesi "čuvara" superiorniji interesima drugih ljudi – oni smatraju da će "čuvari", kao eksperti u vladanju, bolje od drugih znati što je opće dobro i kako ga ostvariti. Mi ekspertima, npr. liječnicima, dopuštamo da vode naše liječenje i odlučuju o njemu. Zašto im onda ne prepustimo i da vode vladu? Zašto da im ne prepustimo vlast? Zato što ideja o potrebi "čuvarstva" umjesto demokracije ima neke krupne nedostatke!!! 1. Povjeriti donošenje manje važnih odluka stručnjacima (npr. liječniku liječenje) nije isto što i prepustiti kontrolu nad glavnim odlukama. Stara izreka kaţe da stručnjaka treba imati pored sebe a ne iznad sebe. Jedno je kad vladini sluţbenici traţe pomoć stručnjaka, a drugo je kad ti stručnjaci, kao neka vrsta političke elite, imaju moć o odlučivanju o zakonima i politici. 2. Osobne odluke što ih donose pojedinci nisu ekvivalentne onima što ih donosi vlast. Razumno je prepustiti voĎenje nekih poslova odvjetniku ili računovoĎi, ali nije razumno prepustiti političkoj eliti moć da kontrolira najvaţnije odluke drţavne vlasti (koje se, ako treba, mogu nametati prisilom, zatvorom ili prijetnjom smrću). 3. Za ispravno vladanje državom nije dovoljna samo strogo znanstvena spoznaja. Gotovo sve vaţne odluke koje se tiču politike (osobne ili vladine) traţe etičku prosudbu tj. sud, a etički sudovi nisu "znanstveni" sudovi. Prosudbe koje nisu striktno znanstvene potrebne su jer se ljudi često slaţu oko ciljeva političkih odluka, ali gotovo uvijek se sukobljavaju kad je riječ o sredstvima za ostvarivanje tih ciljeva.5 4. Ispravno vladanje državom iziskuje više od znanja – to što eksperti mogu pomoći u donošenju odluka, ne znači da su kvalificirani da budu nečiji vladari – znanje je jedna stvar, a vladanje sasvim druga!!! Vladajuća elita koja je trenutno časna, za nekoliko godina 5

Koliko je potrebno ţrtvovati od jednog cilja da bismo ostvarili neki drugi. Npr., odluka o očuvanju prirode nekog kraja moţe stajati posla rudare ili drvosječe koji rade u tom kraju – empirijski su dokazi vaţni i neophodni, ali nikako nisu dovoljni (odluka o čuvanju prirode ili otkazu rudarima je i etičko pitanje).

8

moţe poţeljeti zlorabiti povjerenu joj moć vladanja - …vlast ima tendenciju da korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno!!! 5. Jedno je oblikovati utopiju, a drugo je tu utopiju ostvariti. Kako uvesti čuvarstvo? Tko će sastaviti ustav? Tko će ga primjenjivati? Kako će biti izabrani prvi čuvari? Na koji će način biti opozvani čuvari koji zlorabljuju svoj položaj? Kompetentnost graĎana za vladanje MeĎu punoljetnim graĎanima nitko nije toliko kvalificiraniji od drugih da bi mu trebalo povjeriti potpunu ili konačnu vlast u državi!!! Osim u rijetkim slučajevima reguliranih zakonom, svakog punoljetnog graĎanina, podloţnog zakonima drţave u kojoj ţivi, treba smatrati dovoljno kvalificiranim za sudjelovanje u demokratskom procesu vladanja tom drţavom!!! Nama ne trebaju vladati čuvari – mi sami moramo vladati nama samima!!! U većini pitanja skloni smo vjerovanju da svaki punoljetni graĎanin treba imati mogućnost da sam prosuĎuje što je za njegovo dobro i interese najbolje. Ta se autonomija ne priznaje djeci (djeca nisu sposobna samostalno odlučivati), ali i nekim punoljetnim osobama za koje se smatra da nemaju normalnu sposobnost da se brinu sami za sebe. Kod oduzimanja takve autonomije odraslim osobama postoje mogućnosti zloporabe, pa je u tim slučajevima potreban neovisan pravorijek, neka vrsta sudskog procesa. Peto demokratsko mjerilo: obuhvaćenost Zaključak na koji argumentacija iz ovog poglavlja upućuje glasi: Ako se vašem glasu ne pridaje ista vaţnost kao drugim glasovima u vladanju drţavom, vrlo je vjerojatno da vašim interesima neće biti poklonjena jednaka paţnja kao interesima onih čiji se glas moţe čuti. Dahl dalje zaključuje da interesi punoljetnih osoba kojima je uskraćena mogućnost sudjelovanja u vladanju neće biti na odgovarajući nači zaštićeni i promicani od strane onih koji vladaju – tome nas uči povijesno iskustvo!!!6 Iskustvo nas uči da nijedna skupina punoljetnih graĎana ne moţe bez štete za svoje interese drugima povjeriti moć da vladaju nad njima. To nas dovodi do zaključka da potpuna obuhvaćenost znači da graĎansko tijelo u državi s demokratskom vlašću mora obuhvatiti sve ljude koji su podložni zakonima te države, osim osoba koje su u njoj privremeno te osoba koje se dokazano ne mogu brinuti za sebe!!! Neriješeni problemi Javno politika često je toliko sloţena da nijedna vlast ne moţe donositi zadovoljavajuće odluke bez pomoći eksperata. GraĎanima bi u participiranju u vlasti, osim eksperata, trebale pomoći i neke političke i društvene institucije, npr. institucije za obrazovanje (zato je obrazovanje vaţno za demokraciju) – ako su te institucije slabe, treba ih osnaţiti. 6

John Stuart Mill je 1861. godine tvrdio da zbog toga što radnička klasa nema pravo glasa nitko u vlasti ne zastupa njezina interese.

9

Dahl zaključuje da smo do sada prihvatili načelo intrinzične jednakosti, to smo načelo primijenili na državnu vlast, zatim smo odbacili čuvarstvo kao nezadovoljavajući način primjene tog načela i umjesto njega smo prihvatili načelo potpune obuhvaćenosti.

3. Stvarna demokracija Kakve politčke institucije zahtijeva demokracija u velikim razmjerima Do sada ništa nije rečeno o temeljnim institucijama koje su neophodne za promicanje demokracije, te o uvjetima (društvenim, ekonomskim i dr.) koji potiču njihov razvitak i odrţavanje. U ovom poglavlju Dahl se usredotočio na političke institucije u velikim razmjerima, tj. na institucije koje su neophodne za u demokratskoj zemlji. Pri tom je uvijek imao na umu da nijedna postojeća demokracija nikada nije u potpunosti zadovoljila onih pet demokratskih kriterija – 1. djelotvorna participacija, 2. jednakost u glasovanju, 3. obaviješteno razumijevanje, 4. kontrola nad dnevnim redom, i 5. obuhvaćenost punoljetnih osoba. Kako možemo znati? Dahl se pita kako moţemo znati koje su institucije neophodne za demokraciju u velikim razmjerima. Prvi je način da ispitamo prošlost zemalja koje su bile prisiljene promijeniti svoje političke institucije. Drugi je način da analiziramo zemlje koje novinari, znanstvenici ili njihovo stanovništvo smatra demokratskima. Treći je način da zamislimo neku odreĎenu zemlju ili skupinu zemalja, ili neku zamišljenu zemlju, te da si probamo predočiti kakve su joj političke institucije potrebne u ostvarenju demokratskih ciljeva. Sve te metode dovode nas do jedne te istih demokratskih institucija!!! Političke institucije suvremene predstavničke demokracije Institucije suvremene predstavničke demokratske vlasti su: 1. birani dužnosnici – nadzor nad političkim odlukama što ih donosi vlast ustavno pripada duţnosnicima koje su izabrali graĎani. 2. slobodni, pošteni i učestali izbori – duţnosnici se izabiru na učestalim i poštenim izborima bez uporabe sredstava prisile. 3. sloboda izražavanja – graĎani imaju pravo iskazati svoje mišljenje o najširim političkim pitanjima bez opasnosti da budu kaţnjeni ili kritizirani od strane duţnosnika, vlasti, reţima... 4. pristup alternativnim izvorima informacija – graĎani imaju pravo traţiti alternativne i neovisne izvore informacija koji su zakonski zaštićeni i koji su izvan nadzora vlasti ili bilo koje druge skupine koja ţeli utjecati na političko mišljenje. 10

5. autonomiju udruženja – graĎani imaju pravo osnivanja relativno nezavisnih udruţenja ili organizacija, uključujući političke stranke i interesne skupine, kako bi ostvarili svoja različita prava. 6. sveobuhvatno graĎansko pravo – nijednoj punoljetnoj osobi koja ima stalno prebivalište u zemlji i koja je podloţna njezinim zakonima, ne smiju se osporiti prava iz prvih pet točaka (pravo da biraju i budu birani, pravo na slobodno izraţavanje itd...) Perspektiva političkih institucija Po pravilu ove institucije ne nastaju odjedanput. Vrijeme nastanka i slijed pojavljivanja ovih institucija veoma se razlikovao od zemlje do zemlje, ipak, u "starijim" demokracijama nalazimo jedan te isti model. Prvo su se pojavili izbori za zakonodavna tijela (Britaniji već u 13. st., SAD u 17/18.st.), nakon te prakse uslijedilo je širenje prava graĎana u smislu iskazivanja mišljenja te traţenja i razmjene informacija. Potkraj 18. stoljeća Thomas Jefferson i James Madison stvorirli su prvu izbornu stranku na svijetu čiju je bazu sačinjavao narod – zvala se Republikanska stranka, a danas se zove Demokratska stranka. Sada je posvuda nedostajala samo šesta temeljna institucija – sveobuhvatno pravo glasa. Pravo glasa još ivijek nije imala polovina punoljetnog stanovništva – afroamerikanci, ţene, siromašni ili nepismeni muškarci... Ţene su pravo glasa dobile oko 1920. godine, a negdje tek nakon II. svjetskog rata (Belgija, Francuska i Švicarska).7 U svim demokracijama i republikama tijekom 25 stoljeća, sve do 20. stoljeća, pravo na potpuni politički angaţman bilo je ograničeno na manji dio punoljetnog stanovništva. Ovih šest političkih institucija ne tvori samo novi tip političkog sustava, nego i novu vrstu narodne vlasti – taj novi tip demokratske vlasti na širokoj osnovi ponekad se naziva poliarhijskom demokracijom.8 Ovih šest političkih institucija poliarhijske demokracije nastalo je kao reakcija na zahtjeve uključivanjem i participacijom u političkom ţivotu. Faktor veličine Političke institucije što ih zahtjeva demokratska vladavina ovise o veličini jedinice. Ovih šest institucija razvilo se zato što su potrebne za vladanje zemljama, a ne manjim jedinicama.9 Poliarhijska demokracija je demokratska vladavina na razini nacionalne države ili zemlje. Političke institucije poliarhijske demokracije neophodne su demokraciji na razini drţave iz ovih razloga: U velikoj jedinici kao što je drţava potrebne su ove političke institucije poliarhijske demokracije... 1. izabrani zastupnici... 2. slobodni, pošteni i učestali izbori...

...da bi se zadovoljili ovi demokratski kriteriji

djelotvorna participacija, kontrola dnevnog reda (DK) jednakost u glasovanju, kontrola dnevnog reda (JK)

7

Prve zemlje u kojima su ţene dobile pravo glasa bile su Novi Zeland (1893.) i Australija (1902.). Riječ "poliarhija" nastala je od dviju grčkih riječi koje znače "mnogo" i "vladati" tj. "vladavina mnogih" (nasuprot "monarhije" – vladavina jednoga, ili "oligarhija" – vladavina nekolicine). Dahl i jedan njegov kolega izraz su uveli u upotrebu 1953. godine kako bi opisali politički sustav sa šest demokratskih institucija. 9 Nekom klubu, udruzi ili malenom gradiću nisu potrebni izbori ili stranke da bi donošenje zakona, odluka ili upravljanje u njima doista bilo demokratsko. 8

11

3. sloboda izraţavanja... 4. alternativne informacije... 5. autonomija udruţenja... 6. sveobuhvatno graĎansko pravo...

djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK) djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK) djelotvorna participacija, obaviješteno razumijevanje, kontrola dnevnog reda (DOK) potpuna obuhvaćenost (PO)

1. Zašto i kada demokracija zahtjeva birane predstavnike? Kada broj graĎana i njihova geografska raspršenost u nekoj zemlji postane prevelika, oni ne mogu djelotvorno participirati u vlasti tako da se okupljaju na jednom mjestu – npr. nekima je to mjesto predaleko od mjesta ţivljenja, pa im je stoga preskupo da doĎu do njega. Kako graĎani mogu biti sigurni da Ďuţnosnici na odgovarajući način razmatraju pitanja koja su njima najbitnija? Kako graĎani mogu kontrolirati dnevni red? Jedino i nesavršeno rješenje jest to da graĎani izabiru najviše duţnosnike i da ih drţe odgovornima za ispunjavanje ili neispunjavanje njihovih očekivanja (na sljedećim izborima mogu ih ponovno izabrati ili "otpustiti"). 1861. godine, John Stuart Mill piše: "...očigledno je da jedino vlast u kojoj sudjeluje čitav narod u potpunosti zadovoljava sve važne potrebe odreĎenog društvenog stanja, ali kako ne mogu svi koji žive u zajednici većoj od manjeg gradića sudjelovati u javnim poslovima (osim u neznatnoj mjeri), jasno je da idealni tip savršene vlasti mora biti predstavnički!!!" 2. Zašto demokracija zahtjeva slobodne, poštene i česte izbore? Politička jednakost podrazumijeva jednaku i djelotvornu mogućnost glasovanja svih graĎana te jednakost njihovih glasova. Nadalje, jednakost u glasovanju traţi poštene i slobodne izore, a kako graĎani ne bi izgubili visok stupanj nadzora nad izabranim sluţbenicima, izbori moraju biti česti (zamislimo da se oni biraju na rok od 20 godina!?). Ostaju dvojbe da li glasovanje treba biti javno ili tajno (danas je praksa tajno glasovanje, dok se javno glasovanje moţe smatrati znakom nepoštenih izbora), i da li je pošteniji razmjerni ili većinski izborni sustav (za oba postoje razumni argumenti).10 3. Zašto demokracija zahtijeva slobodu izražavanja? Sloboda izraţavanja je pravo da vi nešto kaţete drugima (da objasnite sugraĎanima ili zastupnicima svoja shvaćanja i uvjerite ih da ih prihvate) i da čujete što drugi kaţu. Osim toga, sloboda izraţavanja omogućuje obaviješteno razumijevanje djelovanja i politika vlasti, te omogućuje utjecanje na dnevni red odluka vlasti – "...šutljivi graĎani su idealni podanici autoritarnih vladara, ali i prava katastrofa za demokraciju...".

10

Osim u Velikoj Britaniji i SAD, u većini demokratskih zemalja na snazi je razmjerni izborni sustav.

12

4. Zašto demokracija zahtijeva alternativne i nezavisne izvore informiranja? Zato da bi graĎani mogli dobiti informacije o vaţnim političkim pitanjima (obaviješteno razumijevanje), te kako bi mogli djelotvorno participirati i utjecati na prioritetne političke teme (dnevni red). 5. Zašto demokracija zahtijeva postojanje nezavisnih udruženja? Nezavisna udruţenja su izvor graĎanskog obrazovanja i prosvijećivanja, omogućuju stjecanje političkog iskustva, pruţaju mogućnost sudjelovanja u raspravama, omogućuju informiranost… Ako gledamo na udruge u smislu političkih stranaka, one omogućuju natjecanje na izborima i političko djelovanje izmeĎu dvaju izbora (na zakonodavna tijela, opće dobro ili odreĎenu politiku moţe se utjecati neprekidno, bez obzira je su li u tijeku izbori ili ne). 6. Zašto demokracija zahtijeva sveobuhvatno graĎansko pravo? Sveobuhvatno graĎansko pravo potrebno je kako bi se neprestano moglo povećavati razinu demokratizacije nekog društva – neke zemlje tako mogu dostići razinu demokratizacije koja postoji u poliarhijskoj demokraciji, a ovi koji već imaju tu razinu ţele je još više podići… Bez sveobuhvatnog graĎanskog prava nema poliarhijske demokracije.

Varijanta 1. Postoje li različite varijante demokracije? Ako postoje, koje su to varijante? Nije nuţno da demokratske kriterije mogu zadovoljiti samo institucije poliarhijske demokracije – kod malih jedinica ili malih udruţenja neovisnih od drţave te institucije nisu neophodne ili su čak i neprikladne. U velikim jedinicama (drţavama) institucije poliarhijske demokracije mogu se razlikovati s obzirom na izborne mehanizme, stranačke sustave… To što su te institucije neophodne , ne znači i da su dovoljne!!! Demokracija: Grčka protiv suvremene Usporedimo li grčku demokraciju (atensku) sa suvremenom predstavničkom demokracijom, odmah ćemo uočiti dvije bitne razlike – Grcima su kriteriji obuhvaćenosti punoljetnih osoba i biranja predstavnika bili potpuno neprihvatljivi. Dahl kaţe kako bi se grčki politički sustav mogao nazvati primarna demokracija, skupštinska demokracija ili demokracija zbora graĎana. Skupštinska demokracija protiv predstavničke demokracije Zagovornici skupštinske demokracije svjesni su da predstavnička demokracija ima sumnjivu prošlost – ona nije nastala kao demokratska praksa, već kao izum uz čiju su pomoć nedemokratske vlasti (uglavnom monarsi), mogle prigrabiti poreze, prihode i druge resurse

13

kako bi npr. vodili nekakav rat.11 Ova je nedemokratska institucija naknadno nakalemljena na demokratsku praksu i teoriju. Još je ozbiljniji prigovor da predstavnička demokracija u velikoj jedinici ne omogućuje graĎanima uključivanje u proces vladanja samima sobom, dok im skupštinska demokracija u maloj jedinici kao što je grad to omogućuje. Predstavljanje je već postojalo Imajući na umu očigledne prednosti, kako je došlo do toga da starije shvaćanje demokracije bude preoblikovano i prilagoĎeno instituciji koja je na samom početku nije imala demokratska obilježja? Odgovor nam ponovno daje povijest. U drţavama u kojima je praksa predstavnika postajala od prije, demokratski su reformatori uvidjeli sjajnu priliku da širenjem izborne baze zakonodavno tijelo ili parlament preobraze u istinsko predstavničko tijelo koje će sluţiti demokratskoj svrsi. Bili su u pravu! Upravo je proces širenja konačno doveo do predstavničke vladavine zasnovane na sveobuhvatnom demosu i tako nam pomogao stvoriti naš suvremeni pojam demokracije. Francuski mislilac de Tracy primjećuje da je predstavnička demokracija demokracija koja postaje provediva na dugo vrijeme i na golemim područjima! Ovim idejama oduševljen je i John Stuart Mill koji smatra da predstavnički sustav veliko otkriće našega doba. Još jednom: O veličini i demokraciji Što je preveliko za skupštinsku demokraciju? Što je dovoljno maleno? Dahl zamišlja odbor od deset članova ili selo od dvjestotinjak stanovnika, i pita se što će biti ako svaki od njih poţeli govoriti samo deset minuta ili pola sata? Takve skupštine trajale bi 2, 5 ili moţda 16 sati, što je dva radna dana po 8 sati. Dahl je zaključio da su dva radna podosta i da to nije nemoguće, ali to svakako nije ni lako za ostvariti. Ali, što se dogaĎa kada zasjeda skupština većeg grada ili zemlje, čije stanovništvo broji 50 000, 100 000 ili još i više stanovnika – ta bi skupština trajala tjednima, mjesecima ili godinama – situacija postaje apsurdna!!! Situacija ostaje apsurdna čak i ako da na skupštinama gotovo nikada ne govore svi sudionici (neki imaju tremu, neki nisu kompetentni itd.), preteţno ih govori nekoliko ili nekoliko desetaka - ostali u raspravi sudjeluju slušajući ili ne slušajući govornike, a kada doĎe vrijeme izbora oni glasaju ili ne glasaju. Ovom moţemo dodati i da se rasprave o javnim pitanjima mogu odvijati i na neformalnim sastancima ili, u moderno doba, putem elektronskih pomagala – preko neke granice to ipak i dalje ostaje apsurdno!!! Problemi skupštinske demokracije su u tome što veće graĎansko tijelo znači manju mogućnost participacije tj. iako veliki broj graĎana moţe u raspravi participirati slušanjem, vrlo malen broj dobiti će priliku da govori. Nadalje, istinski sudionici rasprave javljaju se za riječ i time postaju zastupnici onih graĎana koji "šute i slušaju" (koji se na javljaju) - iz ovoga proizlazi da u jedinici sa skupštinskom demokracijom ipak postoji neka vrsta predstavničkog sustava!!! Nadalje, ni po čemu nije sigurno da graĎani koji se javljaju za riječ predstavljaju 11

Sjeti se Dahlova opisa o tome kako monarhu treba pristanak predstavnike cehova ili udruga kako bi se mogli uvesti novi ili povisiti postojeći porezi tesarima, krojačima, kovačima…

14

one koji apstiniraju - ako graĎani ţele predstavnike, oni će ih sigurno radije izabrati na slobodnim i poštenim izborima. Demokratska ograničenja predstavničke vladavine Po ovome, čovjek bi mogao zaključiti da je predstavnička demokracija u prednosti naspram skupštinske – ali, to nije istina! Pokušajmo zamisliti koliko bi vremena zastupnik (izabrani predstavnik) morao potrošiti ako se ţali na samo deset minuta sastati sa svakim graĎaninom iz svog izbornog okruga. Brojevi bi i u ovom slučaju bili apsurdni! Zaključak je da je participacija graĎana u obje demokracije skopčana s neizbjeţnim ograničenjima. Što je u nekoj demokratskoj jedinici više graĎana, to su mogućnosti izravne participacije graĎana u odlukama vlasti manje, i oni su sve više prisiljeni prenositi vlast na druge ljude!!!

Temeljna demokratska dilema Dilema izmeĎu participacije graĎana i djelotvornosti sustava glasi: Što je demokratska jedinica manja, to je mogućnost participacije graĎana veća i to manje graĎani imaju potrebu prenositi teret donošenja odluka na predstavnike. Što je demokratska jedinica veća, to je veća njezina mogućnost za rješavanje najvaţnijih problema graĎana, i to je veća njihova potreba da prenesu donošenje odluka na predstavnike..

Maleno je katkad lijepo Iako zborovi graĎana i nisu pravi uzor participativne demokracije, na tim raspravama ne dominiraju samo bogati i obrazovani – svatko tko je odlučan nešto reći moţe se javiti za riječ i govoriti, barem na kratko. Dahl to prikazuje na primjeru oko 1200 zborova graĎana odrţanih u drţavi Vermont izmeĎu 1970. i 1994. godine. Loša strana predstavničke vladavine: pogaĎanje meĎu elitama Loša strana predstavničke vladavine je tašto graĎani često drugim graĎanima (zastupnicima) daju prevelike diskrecijske ovlasti u donošenju najvaţnijih odluka. Oni te odluke na taj način ne prenose samo na njih , već neizravno i na birokrate, drţavne duţnosnike i suce, pa čak i meĎunarodne organizacije. Svemu ovome treba pridodati i nedemokratski proces pogaĎanja izmeĎu političkih i birokratskih elita. Iako, se to pogaĎanje odvija u nekim granicama, te su granice često nejasne, a nadzor graĎana nije uvijek djelotvoran. Mogu li meĎunarodne organizacije biti demokratske? Glede izazova da se meĎunarodne organizacije demokratiziraju, Dahl nije pretjerano optimističan. Čak i u drţavama gdje demokratske institucije i praksa postoje dugo vremena,

15

graĎanima je vrlo teško djelotvorno kontrolirati odluke vanjske politike, a još teţi slučaj su meĎunarodne organizacije. Vrlo rječit primjer ovoga je Europska unija. U EU postoje demokratske strukture kao što su narodni izbori i parlament. Ipak, najvaţnije odluke donose se kroz pogaĎanje političkih i birokratskih elita. Ishod je odreĎen hijerarhijom, trţištem (briga o posljedicama odluka na nacionalno i meĎunarodno trţište), te mogućnošću pregovarača da prisile onog ili one druge na ovu ili onu odluku. Osim kod ratificiranja rezultata pogaĎanja, demokratski procesi ne igraju gotovo nikakvu ulogu. Da bi se meĎunarodne organizacije pribliţile stupnju kontrole kakvu narod ima u demokratskim zemljama, politički voĎe morali bi stvoriti institucije koje će graĎanima omogućiti političku participaciju, utjecaj i kontrolu koji je jednak onima koji imaju demokratske zemlje, graĎani bi se morali zainteresirati za političke odluke meĎunarodnih organizacija i upoznati s njima kao što su upoznati s odlukama u vlastitim zemljama itd… Nadalje, problem je i u broju zastupnika koji bi imala pojedina zemalja – pošto zemlje imaju različite brojeve stanovnika, nijedan sustav ne bi osigurao jednaku teţinu glasu svakog graĎanina, a isto tako ne bi mogao spriječiti da velike zemlje nadglasaju one manje. Bilo bi potrebno stvoriti i zajednički identitet, odreĎenu političku kulturu kao potporu institucijama ... Sve u svemu, Dahl ne vjeruje da je to ostvarivo. Snažno pluralističko društvo u demokratski zemljama Iako ne treba očekivati da će demokracija biti moguća na meĎunarodnoj razini, svakoj demokratskoj zemlji, pa i onim najmanjima, potrebne su manje samoupravne jedinice poput općina, distrikata, pokrajina, regija, saveznih drţava – sve ovisi veličini zemlje. Svakoj je zemlji potrebna široka lepeza nezavisnih udruţenja i organizacija tj. pluralističko civilno društvo!!!

Varijanta II. Ustavna rješenja Stil i oblik demokratskih ustava veoma je različit od zemlje do zemlje. Opisujući ustave i ustavna rješenja,12 Dahl će te pojmove rabiti u veoma širokom značenju kako bi oni mogli obuhvatiti i vaţnu praksu koja ne mora biti specificirana u ustavu, kao što su npr. izborni i stranački sustavi. Koje su te vaţne razlike meĎu demokratskim ustavima i koliko su vaţne?

12

Dahl će se pozivati na ustavna rješenja dvadeset i dvije starije demokracije gdje demokratske institucije postoje neprekidno od 1950. godine: Australija, Austrija, Belgija, Danska, Finska, Francuska, Irska, Island, Italija, Izrael, Japan, Kanada, Kostarika, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, SAD, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.

16

Razlike meĎu ustavima Pisani ili nepisani ustav? Iako je pisani ustav postao ustaljena praksa, u nekim zemljama odreĎene izgraĎene institucije i praksa smatraju se ustavnog sustava iako nisu propisani u jedinstvenom dokumentu koji je prihvaćen kao ustav te drţave (npr. Velika Britanija, Izrael, Novi Zeland). Povelja prava? Iako izričita povelja prava unutar ustava nije uobičajena za starije demokracije, ona je sada praksa (s iznimkom Velike Britanije). Socijalna i ekonomska prava? Ustavi demokratskih drţava naslijeĎeni iz 19. stoljeća ne govore eksplicitno o socijalnim i ekonomskim pravima, dok ustavi nastali nakon Drugog svjetskog rata redovito obuhvaćaju i ta prava (makar su ponekad simbolična). Federalni ili unitarni ustav? U federalnom sustavu vlastima saveznih drţava, pokrajina ili regija zajamčena je trajnost i znatan opseg ovlasti, dok u unitarnim sustavima njihovo postojanje i ovlasti ovise o središnjoj vlasti. Dvodomno ili jednodomno zakonodavno tijelo? Parlamenti su najčćešće dvodomni, ali npr. Izrael nikada nije imao drugi dom, a nakon 1950. godine četiri skandinavske zemlje te Finska i Novi Zeland ukinuli su svoje gornje domove. Sudska revizija? Sudska revizija je postupak kada sud proglašava neustavnim zakon što su ga usvojili nacionalni parlament, kantonalno zakonodavstvo, pokrajinsko zakonodavno tijelo... Sudska revizija uobičajena je u demokratskim zemljama s federalnim ustrojstvom, a poanta je u tome da je nacionalni ustav nadreĎen zakonima što ih donose kantoni, pokrajine, federalne jedinice... Samo polovica zemalja sa unitarnim sustavom ima ovaj ili onaj oblik sudske revizije. Doživotni ili ograničeni sudski mandat? U SAD članovi federalnog (nacionalnog) sudstva prema ustavu imaju doţivotni mandat. Prednost je nezavisnost sudaca od političkih pritisaka, ali ako suci uz doţivotni mandat imaju i moć sudske revizije, onda oni mogu npr. Spriječiti reforme (to se u SAD dogaĎalo), i to je očiti nedostatak. Referendum? U Švicarskoj su referendumi o nacionalnim pitanjima dopustivi, a o ustavnim amandmanima i obavezni. Druga krajnost su SAD gdje Ustav SAD ne predviĎa referendum (ali u saveznim drţavama oni su uobičajeni). Predsjednički ili parlamentarni sustav? U predsjedničkom sustavu šef izvršne vlasti bira se neovisno o zakonodavnoj tijelima (parlament) i ima jake ovlasti, dok u parlamentarnom sustavu šefa izvršne vlasti bira i smjenjuje parlament (predsjednički sustav je SAD, a prlamentarni UK). U većini demokratskih zemalja u kojima su se demokratske istitucije razvile tijekom 19. i 20. stoljeća na snazi su različite varijante parlamentarnog sustava. Izborni sustav? O izbornom sustavu ovisi u kolikoj je mjeri broj zastupničkih mjesta u parlamentu tj. njihova raspodjela meĎu strankama zaista odraz volje glasača. Primjerice: hoće li stranka čiji kandidati na izborima dobiju npr. 30% glasova dobiti i otprilike 30% zastupničkih mjesta, ili će se dogoditi da dobiju 15% mjesta. Iako nije nuţno da izborni sustav bude specificiran u "ustavu", zbog načina na koji on utječe na druge dijelove ustava, korisno je izborni sustav smatrati dijelom ustavnog sustava.

17

Koliko su ustavi važni? Kako moţemo procijeniti koji je tip ustava poţeljniji od nekog drugog? Očito, za to su potrebni neki kriteriji! Stabilnost – ustav omogućuje stabilnost temeljnim demokratskim političkim institucijama, te osigurava neophodna prava i jamstva što ih zahtijevaju temeljne političke institucije. Temeljna prava – ustav štiti prava i većine i manjine. Neutralnost – ustav osigurava neutralnost meĎu graĎanima drţave, osigurava da postupak formuliranja zakona ne favorizira niti kaţnjava shvaćanja ili legitimne interese bilo kojrg graĎanina ili skupine graĎana. Odgovornost – ustav omogućuje graĎanima da unutar "razumnog" vremenskog razdoblja političke voĎe drţe odgovornima za njihove postupke, odluke ili ponašanje. Pravična zastupljenost – što zapravo znači "pravična zastupljenost" u demokraciji predmet je beskrajnih rasprava, a dijelom i zato što ona utječe na dva slijedeća kriterija. Obaviješteni konsenzus – ustav pomaţe graĎanima i političkim voĎama u postizanju obaviještenog konsenzusa, i to tako što ih potiče na pregovaranje, prilagoĎavanje i stvaranje koalicija koje olakšavaju usklaĎivanje različitih interesa. Djelotvorna vlast – djelotvorna je ona vlast koja nastoji, na način koji graĎani smatraju odgovarajućim, rješavati najvaţnija pitanja i probleme s kojima se oni suočavaju. Kompetentne odluke – ustav mora vlasti omogućavati djelotvornost (odlučno i energično djelovanje), ali isto tako joj ne smije spriječavati da upotrijebi svo raspoloţivo znanje (odlučno djelovanje nije dobra zamjena za mudru politiku). Transparentnost i razumljivost – djelovanje vlasti mora biti otvoreno javnosti te dovoljno jednostavno da graĎani mogu shvatiti što vlast čini i na koji način. Elastičnost – ustavni sustav ne smije biti tako kruto izgraĎen, a ustavni tekst i tradicija tako nepromijenjivi da se ne mogu prilagoditi novim situacijama. Legitimnost – kada bi ustav zadovoljio ovih deset kriterija, graĎani i političke elite smatrali bi ga legitmnim i to bi mu dugoročno osiguralo opstanak. Koliko su važne razlike? Jesu li postojeće razlike meĎu ustavima doista vaţne? Ako su uvjeti za stabilnost temeljnih demokratskih institucija vrlo povoljni, demokracija u zemlji biti će očuvana bez obzira na to kakvo je ustavno rješenje prihvatila ta zemlja. MeĎutim, postoji i treća mogućnost. U zemlji u kojoj ti uvjeti nisu ni vrlo povoljni ni krajnje nepovoljni, izbor ustavnog rješenja moţe se pokazati vrlo vaţnim. U takvoj zemlji s miješanim uvjetima,dobro osmišljen ustav moţe pomoći očuvanju demokracije, dok loše osmišljen moţe pridonijeti njezinu slomu. Ipak, ma koliko bila vaţna stabilnost demokratski institucija, stabilnost nije jedini vaţan kriterij.

18

Varijanta III. Vjerojatno niti jedna politička institucija ne oblikuje politički krajolik neke demokratske zemlje više od njezina izbornog sustava i njezinih političkih stranaka (stranački sustav).TakoĎer niti jedna institucija ne pokazuje veću raznolikost od ove dvije institucije.

Izborni sustavi Razlike meĎu izbornim sustavima su "bezbrojne". Jedan od razloga te raznolikosti jest u tome što nijedan izborni sustav ne zadovoljava sve kriterije prema kojima biste ih ţeljeli ocijeniti. Ako se odlučimo za jedan izborni sustav, neke vrijednosti moţemo ostvariti samo na štetu drugih vrijednosti. Zašto je tome tako? Kako bi odgovor bio kraći, Dahl je zbunjujuće mnoštvo mogućnosti sve na dvije. Sustav razmjerne zastupljenosti Starije demokracije najčešće imaju izborni sustav koji omogućuje veliku podudarnost izmeĎu ukupnog broja glasova što ih je stranka osvojila na izborima i broja zastupničkih mjesta što ih je stranka dobila u zakonodavnom tijelu (npr. ako je stranka dobila 53% glasova, dobila je i 53% zastupničkih mjesta). Takav sustav obično se zove sustav razmjerne zastupljenosti ili RZ. "Prvi kroz cilj" Neke su zemlje pak, prihvatile izborni sustav koji stranci koja je na izborima osvojila najviše glasova moţe dati puno veći broj zastupničkih mjesta (osvojili su 53% glasova a 60% zastupničkih mjesta). Tako se npr. u UK ili SAD bira jedan kandidat i pobjeĎuje onaj s najvećim brojem glasova. Zbog sličnosti sa konjskim trkama, taj se sustav katkad naziva "prvi kroz cilj" ili PKC (u SAD se naziva i većinskim izbornim sustavom). RZ protiv PKC Kritičari PKC tvrde da taj izborni sustav ne zadovoljava kriterij poštene zastupljenosti – 1997. godine Laburisti su u UK osvojili 44% glasova, a 66% mjesta! Kako dolazi do takvih razlika izmeĎu postotaka? Dahl zamišlja zemlju od 1000 stanovnika, jednako podijeljenih u 10 okruga (svaki ima 100 stanovnika), a u svakom okrugu izabire se samo jedan zastupnik. U svakom od tih deset okruga 51 stanovnik glasovao je za Plavu, a njih 49 za Ljubičastu stranku. U svih deset okruga pobijedila je Plava stranka, dobiva 100% mjesta i "većinu" u parlamentu u odnosu 10:0! Takav PKC izborni sustav ne bi zadrţala niti jedna demokratska zemlja. Ono što sprečava ovaj bizarni i nedemokratski ishod jest to što podrška strankama nije ravnomjerno rasporeĎena u čitavoj drţavi (u nekim okruzima Plavi će dobiti 60%, a u nekim samo 40% glasova). Ako ţelimo da PKC izborni sustav rezultira poštenom zastupljenošću, podrška strankama ne smije biti podjednako rasporeĎena u čitavoj drţavi. PKC izborni sustav omogućava i malverzacije. Tako je u SAD bilo slučajeva "gerimanderizma". Gerimanderizam ili oblikovanje izbornih okruga ime je dobilo po Elbridgeu Gerryju koji je, kao izabrani guverner države Massachusetts, 1812. godine prekrojio granice izbornih okruga za biranje zastupnika u zakonodavno tijelo države kako bi

19

demokrati mogli i dalje imati većinu. Slično se dogaĎalo i sa okruzima gdje su pretežito živjeli afroamerikanci. Dvostranački protiv višestranačkih sustava Zagovornici PKC izbornog sustava tvrde da on proizvodi i dvije poţeljne posljedice. Naime, PKC sustav pogoduje stvaranju dvostranačja kome su graĎani u demokracijama engleskog govornog područja vrlo skloni. Jedna od prednosti dvostranačja je u tome što ono manje opterećuje birače tako što oni biraju izmeĎu samo dvije mogućnosti (zagovornici RZ sustava tvrde da takvo reduciranje alternativa ozbiljno umanjuje slobodu izbora birača). Nadalje, proširujući većinu koju pobjednička stranka ima zakonodavnim tijelima, PKC izborni sustav oteţava manjinjskoj stranci formiranje koalicije koja bi mogla spriječiti većinsku stranku u ostvarivanju njezinih ciljeva – na taj način, kaţu zagovornici, PKC pomaţe vlastima u zadovoljavanju kriterija djelotvornosti. Nasuprot tome, u nekim zemljama RZ sustav kao posljedicu ima toliko suprotstavljenih stranaka i saveza u parlamentu da je vrlo teško teško formirati većinske koalicije koje su uz to i vrlo nestabilne – posljedica toga je smanjena djelotvornost vlasti.

Nekoliko temeljnih opcija za demokratske ustave Stvaranje novog ili redizajniranje postojećeg ustava zahtijeva najbolje talente u drţavi, a ako ustavne inovacije trebaju potrajati, s njima se moraju sloţiti oni kojima se vlada. Dahl navodi primjere pet mogućih kombinacija izbornih sustava i najviše izvršne vlasti. 1. Opcija karakteristična za kontinentalni dio Europe – parlamentarna vlada s RZ izbornim sustavom. 2. Britanska (westminsterska) opcija – parlamentarna vlada s PKC izbornim sustavom (naziva se britanskom jer je nastala u demokracijama engleskog govornog područja – UK, Kanada, Australija i Novi Zeland, koji je taj model napustio 1993. godine). 3. Američka opcija – predsjednička vlada s PKC izbornim sustavom (meĎu svim starijim demokracijama samo SAD primjenjuju ovaj model). 4. Latinskoamerička opcija – predsjednička vlada s RZ izbornim sustavom. 5. Miješana opcija – nekoliko je starijih demokracija (npr. Francuska, Njemačka i Švicarska) prihvatilo rješenja koja umanjuju neţeljene posljedice "čistih tipova", a čuvaju njihove prednosti. Francuzi biraju predsjednika koji ima znatnu moć i premijera koji je odgovoran parlamentu. Francuska je modificirala i PKC sustav, pa se tako u okrugu u kome niti jedan kandidat nije dobio većinu glasova odrţava drugi krug izbora, u kojem se moţe natjecati svaki kandidat koji je u prvom krugu dobio više od 12.5% glasova. U Njemačkoj se polovina članova parlamenta bira po PKC sustavu, a druga polovina po RZ izbornom sustavu. Švicarci su stvorili pluralnu izvršnu vlast koja se sastoji od sedam vijećnika koje na rok od četiri godine bira parlament. Razmišljanje o demokratskim ustavima: neke smjernice 1. Nikakav ustav neće očuvati demokraciju u zemlji u kojoj su uvjeti za demokraciju krajnje nepovoljni. Ipak, tamo gdje su uvjeti miješani, dobar ustavni model moţe pomoći u očuvanju temeljnih demokratskih institucija.

20

2. Očuvanje temeljne demokratske stabilnosti, ma koliko bilo vaţno, nije jedini relevantan kriterij za procjenjivanje kakvoće nekog ustava – pravična zastupljenost, transparentnost, razumljivost itd., takoĎer su vrlo vaţni. 3. Svako ustavno rješenje ima neke nedostatke pa tako ne zadovoljava sve potrebne kriterije – ne postoji savršen ustav. 4. Iako američki politički sustav uspješno funkcionira već dva stoljeća, on je kompliciran i u nekoj drugoj zemlji ne bi mogao tako dobro funkcionirati. 5. Neki stručnjaci tvrde da je latinskoamerička kombinacija uništila demokracije u republikama Sredenje i Juţne Amerike – bilo bi razborito izbjegavati latinskoameričku kombinaciju. Bilo dobro kada bi demokratske zemlje svakih dvadesetak godina okupile stručnjake za ustavno pravo, političke voĎe i obaviještene graĎane koji bi ocijenili vrijednost njihovih ustava.

4. Povoljni i nepovoljni uvjeti Koji uvjeti pogoduju demokraciji? Iako su tijekom 20. stoljeća propali mnogi nedemokratski sustavi ili reţimi, poput nacizma, fašizma, komunizma, lenjinizma i sl., u mnogim dijelovima svijeta zadrţali su se nedemokratski reţimi – Afrika, jugoistočna Azija, Kina, Srednji istok, drţave stvorene na ostacima SSSR-a... Primjeri demokratske tranzicije, konsolidacije i sloma demokracije pokazuju nam da pet uvjeta snaţno utječe na izglede za demokraciju u nekoj zemlji. Uvjeti bitni za demokraciju: 1. Nadzor nad vojskom i policijom od strane izabranih obnašatelja vlasti. 2. Demokratska uvjerenja i politička kultura. 3. Nepostojanje snaţne inozemne kontrole koja se neprijateljski odnosi prema demokraciji. Uvjeti koji pogoduju demokraciji: 4. Suvremena trţišna ekonomija i društvo. 5. Nerazvijen subkulturni pluralizam.

Strana intervencija Nije vjerojatno da će se demokratske institucije razviti u zemljama koje su izloţene intervenciji druge drţave, a koja pokazuje neprijateljstvo prema demokratskoj vlasti u toj

21

zemlji. Primjeri toga su Sovjetsko uplitanje u Čehoslovačkoj, MaĎarskoj ili Poljskoj, ali i SAD tijekom 1960-ih u Latinskoj Americi (konkretno u Gvatemali, 1964. godine). Potkraj 20. stoljeća, a pogotovo nakon pada SSSR-a, SAD i meĎunarodna zajednica počeli su se suprotstavljati diktaturama i pruţati potporu razvitku demokratskih institucija širom svijeta. Nikada u ljudskoj povijesti meĎunarodne sile (ekonomske, kulturne i političke) nisu u tolikoj mjeri podrţavale demokratske ideje i institucije. Nadzor nad vojskom i policijom Ako u nekoj zemlji vojska i policija nisu pod potpunim nadzorom demokratske vlasti, u njoj se teško mogu razviti i odrţati demokratske političke institucije. Bez civilnog nadzora nad vojskom i policijom demokracija nema prevelike šanse (primjer je Srednja Amerika gdje velik broj vlada u Gvatemali, Salvadoru, Hondurasu ili Nikaragvi na vlast došla uz pomoć vojnog puča). Sukobi meĎu kulturama slabi su ili ih uopće nema Demokratske političke institucije lakše će se razviti i odrţati u zemljama koje su ukulturnom pogledu homogene, a teţe će se razviti u drţavi u kojoj se subkulture oštro razlikuju i meĎusobno sukobljavaju (sukobi meĎu kulturama često mogu provaliti u političku arenu). Različite kulture najčešće nastaju zbog razlika u jeziku, religiji, rasi, etničkom identitetu ili zbog razlika u ideologiji. Pripadnici odreĎene kulture svoje političke zahtjeve vrlo često smatraju pitanjem načela, religioznog uvjerenja ili pitanjem opstanka vlastite skupine. Oni svoje zahtjeve smatraju odveć vaţnima da bi radili kompromise - o njima se ne pregovara! MeĎutim, pošto u miroljubivu demokratsku procesu razriješavanje političkih sukoba zahtijeva pregovaranje, pomirenje i kompromis, ne treba nas čuditi da su starije demokratske zemlje uglavnom uspjele izbjeći sukobe meĎu kulturama. Asimilacija Jedan od načina za rješavnje sukoba meĎu kulturama je asimilacija koju su primjenile SAD. Unutar samo jedne ili najviše dviju generacija, doseljenici pristigli u SAD ili njihovi potomci, u tolikoj su mjeri postali sastavni dio prevladavajuće kulture koju su utemeljili bijeli doseljenici iz Velike Britanije da je njihova politička lojalnost i identitet postao dominantno američki. Ipak američko iskustvo otkriva i neke ključne nedostatke asimilacije. Veliki broj doseljenika koji je uspješno asimiliran dolazio je iz Irske, Skandinavije, Poljske, Njemačke ili Italije - ti su se useljenici ţeljeli asimilirati, htjeli su postati pravi amerikanci! Asimilacija je bila dragovoljna. Kod primjera domorodaca, afroamerikanaca ili doseljenika iz Azije, prisilno nametnute granice zasnovane na rasnim razlikama, onemogućile su asimilaciju. Asimilacija nije uspjela premostiti niti razlike u subkulturama amerikanaca koji su ţivjeli u sjevernim i zapadnim drţavama, i onih koji su ţivjeli u juţnim drţavama – razlike u načinima ţivota sjevernjaka i zapadnjaka, te juţnjaka čija je subkultura bila zasnovana na ropstvu, bile su nepremostive pa je izbio graĎanski rat. I nakon pobjede sjevera u tom ratu, subkultura juţnjaka ponovno je bila zasnovana na podčinjavanju afroamerčkih graĎana uz pomoć prijetnji i terora.

22

Odlučivanje konsenzusom Ovaj način izbjegavanja sukoba meĎu kulturama primjenjuje se u Švicarskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Radi se o tome da se bilo koja odluka vlasti koja značajno utječe na neku od subkultura, moţe donijeti samo ako se s njom izričito usuglase predstavnici te skupine u vladi ili parlamentu. Zahvaljujuću načelu konsenzusa što su ga te drţave usvojile, članovi vlade iz svake subkulture mogu staviti veto na bilo koju odluku s kojom se ne slaţu. Takva rješenja politolozi nazivaju "konsocijacijskom demokracijom". Izborni sustavi Političari koji se natječu za podršku birača, često pothranjuju razlike meĎu kulturama, pa one znju izmaknuti kontroli. Politolozi stoga predlaţu da se, u svezi izbornih sustava, usvoje rješenja koja bi onemogućila da kandidate bira samo jedna kulturna zajednica – kandidatu bi glasove trebalo dati nekoliko značajnijih kulturnih zajednica. Razdvajanje Kad su raskoli meĎu kulturama preduboki jedino je rješenje da se kulturne zajednice razdvoje u različite političke zajednice. Rješnje moţe biti federalni sustav ili potpuna nezavisnost. Federalni sustav moţe biti rješenje samo ako su subkulture već od prije razdvojene jasnim teritorijalnim granicama, i ako kod graĎana obiju subkultura (iako ţive u razdvojenim autonomnim jedinicama) postoji snaţna svijest o zajedničkom nacionalnom identitetu i zajedničkim ciljevima i vrijednostima.

Demokratska uvjerenja i kultura Prije ili kasnije svaka zemlja suočava se s ozbiljnom krizom koja moţe biti politička, ekonomska, vojna ili meĎunarodna. Ţeli li demokratski politički sustav potrajati on mora biti sposoban prebroditi opasnosti što ih takve krize donose. Ta je sposobnost moguća ako graĎani i politički voĎe te zemlje snaţno podrţavaju demokratske ideje, vrijednosti i praksu, a najpouzdanija podrška dolazi kad su ta uvjerenja i sklonosti ugraĎene u kulturu graĎana te zemlje (a pogotvo kad se prenose s naraštaja na naraštaj). Ekonomski rast i tržišna ekonomija Najpovoljniji uvjet za demokratske institucije je trţišna ekonomija u kojoj su poduzeća uglavnom u privatnom, a ne u društvenom vlasništvu – dakle kapitalistička, a ne socijalistička ili drţavna ekonomija, povoljan je uvjet za demokratske institucije (iako ona stvara nejednakosti meĎu graĎanima u ekonomskom pogledu). Trţišno-kapitalistička ekonomija, društvo što ga ona proizvodi i ekonomski rast što ga ona redovito prouzrokuje, iznimno su povoljni uvjeti za razvitak i očuvanje demokratskih političkih institucija.

23

Indija: nevjerojatna demokracija Indija potvrĎuje tvrdnju da ukoliko u nekoj zemlji jedan ili nekoliko, ali ne svih pet uvjeta koji pogoduju demokraciji, demokracija je neizvjesna ali ne i nemoguća. Na prvi pogled, potpuno je nevjerojatno što je zemlja poput Indije, čije je stanovništvo toliko različito u smislu jezika, religija, kasta ili regija, uspjela toliko dugo očuvati svoje demokratske institucije. Svemu ovome treba nadodati i golemu stopu nepismenosti meĎu stanovništvom, golemu korupciju, često kršenje temeljnih prava… Ipak, kada je 1975. godine premijerka Indira Gandhi izvela drţavni udar, ukinula demokratske institucije, uvela vojnu diktaturu, suspendirala graĎanska prava i dr., ona je već dvije godine kasnije, na prvim relativno poštenim izborima izgubila vlast!!! Kako je moguće da su temeljne demokratske institucije ipak i dalje uspijevale djelovati? Kao prvo u Indiji doista postoji nekoliko povoljnih uvjeta po demokraciju. Indijska vojska stvorila je i zadrţala kodeks pokoravanja izabranim civilnim političarima. Utemeljitelji suvremene Indije i politički pokreti što su ih stvorili bili su privrţeni demokratskim uvjerenjima. Nadalje, većina je običnih Indijaca (graĎana) kroz cijelo vrijeme trajanja drţavnog udara i diktature Indire Gandhi, pruţalo potporu demokratskim institucijama – reklo bi se da je demokracija nacionalna ideologija Indije!!! Nadalje, pošto je hinduizam daleko najbrojnija religija (80% Indijaca su hinduisti), on je omogućio odreĎen stupanj zajedničkog identiteta većini Indijaca. Pa ipak, posvemašnje siromaštvo moglo bi biti plodno tlo za antidemokratske pokrete. Zašto se to nije dogodilo? Prvo, svaki je Indijac pripadnik neke kulturne jedinice koja je toliko sićušna da ne moţe predstavljati većinu ili sama vladati golemim potkontinentom. Drugo, pripadnici kulturnih manjina ne ţive zajedno u jednom području, već su raspršeni po različitim indijskim regijama. Zašto se demokracija proširila po cijelome svijetu? Dahl je zaključio da su za uspjeh demokracije krajem 20. stoljeća najzasluţniji smanjena opasnost od stranih intervencija koje su neprijateljske prema demokraciji, mnoge zemlje bile su dovoljno homogene da izbjegnu sukob meĎu kulturama, veliki broj ljudi pruţao je potporu demokratskim idejama i institucijama, u velikoj je mjeri smanjena opasnost od vojnih diktatura (vojska je pod civilnim nadzorom), trţišni kapitalizam rezultirao je blagostanjem i ekonomskim rastom pa se tako u mnogim zemljama razvila brojna i utjecajna srdnja klasa koja simpatizira demokraciju… U golemom broju zemalja širom svijeta raširili su se povoljni uvjeti za razvitak i očuvanje demokratskih političkih institucija!!! Dvadeseto stoljeće pokazalo se stoljećem pobjede demokracije!!!

24

Zašto tržišni kapitalizam pogoduje demokraciji 1. Poliarhijska demokracija preţivjela je jedino u zemljama u kojima prevladava trţišnokapitalistička ekonomija, u nijednoj zemlji u kojoj prevladava netrţišna ekonomija demokracija nije opstala. Zašto? 2. Poliarhijska demokracija i trţišni kapitalizam povezani su zato što neke temeljne značajke trţišnog kapitalizma pogoduju demokratskim institucijama, i obratno, neke temeljne značajke netrţišne ekonomije štete izgledima demokracije. Trţišni kapitalizam prouzročuje ekonomski rast, a ekonomski rast pogoduje demokraciji tako što smanjuje siromaštvo, omogućuje resurse koji mogu posluţiti za obrazovanje graĎana (npr. novci za proračun školstva), stvara srednje klase… Kao najveći problem centralno-planske ekonomije (netrţišne ekonomije) Dahl vidi to što taj sustav sve ekonomske resurse stavlja na raspolaganje vodećim ljudima vlasti – vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno!!! Premda su ova dva zaključka valjana, ipak ih u nekoliko ograničiti. Prvo, ekonomski rast nije karakterističan samo za demokratske zemlje, niti je ekonomska stagnacija karakteristična samo za nedemokratske zemlje – iako je najčešće tako. Zašto tržišni kapitalizam šteti demokraciji Iako trţišni kapitalizam znatno pogoduje demokratskim institucijama, on isto tako proizvodi i neke posve nepovoljne posljedice. 3. Demokracija i trţišni kapitalizam u neprekidnom su sukobu i meĎusobno se ublaţavaju i ograničavaju. U nijednoj demokratskoj zemlji ne postoji trţišni kapitalizam bez regulacije i intervencije vlasti kojom se ublaţavaju štetne posljedice po neke graĎane. Evo nekoliko primjera kako vlast SAD intervenira u ekonomiju: osiguranje za nezaposlene, mirovinsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, obrazovanje, donošenje graĎevinskih standarda, reguliranje prodaje duhana… 4. Trţišni kapitalizam neizbjeţno stvara nejednakosti u razdiobi političkih resursa kao što su blagostanje, prihodi, poloţaj, ugled, informacije, organizacije, obrazovanje, znanje…. 13 Na taj način neki graĎani imaju znatno veći utjecaj na politiku od drugih ljudi – time je ugroţen temelj demokracije jednakost graĎana. 5. Trţišni kapitalizam pogoduje razvitku demokracije do razine poliarhijske demokracije, ali zbog štetnih posljedica po političku jednakost, on nepovoljan za razvitak demokracije na razini iznad poliarhije.

13

Pod političkim resursima smatramo sve ono čime raspolaţe neka osoba ili skupina osoba, a što bi one mogle iskoristiti kako bi izravno ili neizravno utjecale na ponašanje drugih osoba – npr. fizička snaga, oruţje, novac, blagostanje, roba i usluge, poštovanje, ugled karizma, sklonosti, sredstva javnog priopćavanja, nadzor nad doktorima…

25

Nedovršeno putovanje Vrlo je vjerojatno da će problemi s kojima se demokratske zemlje susreću danas postojati i u budućnosti. Prijetnja I: ekonomski poredak Na vidiku nema nikakve kvalitetne alternative trţišnoj ekonomiji, pa je vjerojatno da će i dalje postojati (moţda i u većoj mjeri) nejednakost u političkim resursima koja proizlazi iz vlasništva i nadzora nad najvaţnijim ekonomskim tvrtkama. Gotovo je sigurno da će sukob izmeĎu demokratskih ciljeva i trţišno-kapitalističke ekonomije trajati i dalje. Prijetnja II: internacionalizacija Internacionalizacija proširuje prostor odlučivanja političkih i birokratskih elita, i to na štetu demokratske kontrole (sjeti se primjera EU). Jedan od zadataka biti će osiguravanje što veće odgovornosti političkih i birokratskih elita. Na ţalost , nije nimalo jasno hoće li se i na koji način to moći ostvariti. Prijetnja III: kulturna raznovrsnost Razvitku i stabilnosti demokracije u velikom broju starijih demokratskih zemalja pogodovala je umjerena kulturna homogenost. MeĎutim, potkraj 20. stoljeća dva su razloga pogodovala porastu kulturne raznolikosti u tim zemljama, i oba će se, po svemu sudeći, nastaviti i u 21. stoljeću. Prvi je taj što su pojedini graĎani bili izloţeni diskriminaciji pa su se udruţili s drugim graĎanima sa sličnim problemom – npr. obojeni, ţene, homoseksualci i lezbijke, etničke slupine… Drugi razlog je povećan broj doseljenika (legalnih i ilegalnih) u starim demokratskim zemaljma, koji su obično obiljeţeni etničkim, jezičnim, vjerskim i kulturnim razlikama. Prijetnja IV: graĎansko obrazovanje Temeljni kriterij demokratskog procesa je prosvijećeno razumijevanje.

26