O Cemu Govorimo Kad Govorimo o Ljubavi - Raymond Carver
October 11, 2017 | Author: frane1997 | Category: N/A
Short Description
O Cemu Govorimo Kad Govorimo o Ljubavi - Raymond Carver...
Description
BalkanDownload.org
Biblioteka Trans-global, knjiga 1 Naslov izvornika: Raymond Carver: What We Talk About When We Talk About Love Naklada EOS, Osijek, Vijenac Ivana Meštrovića 74 Za nakladnika: Željka Bertić Urednik knjige: Delimir Rešicki Design naslovne stranice: Sabina Ostojić & Domagoj Sušac Na naslovnici: Blakenhol, Stephan Tanzende Paare, 1996. Copyright: VG Bild-Kunst, Bonn 2003. Lektura i korektura: Dijana Stanić-Rešicki
Grafička priprema: MIT, Osijek Tisak: IBL, Osijek Copyright: 1983, 1988, by Raymond Carver Copyright: 1989, 2002, 2003 by Tess Gallagher Copyright za hrvatski prijevod: Naklada Eos
ISBN 953-99062-0-2
Printed in Croatia 2003.
2
Sadržaj Naslovnica O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi ZAŠTO NE PLEŠETE? TRAŽILO GOSPODIN KAVA I GOSPODIN MAJSTOR SJENICA MOGLA SAM VIDJETI I NAJSITNIJE STVARI VREĆICE KUPKA RECI ŽENAMA DA IDEMO POSLIJE JEANSA TOLIKO VODE TAKO BLIZU DOMA TREĆA STVAR KOJA JE DOTUKLA MOG OCA OZBILJAN RAZGOVOR SPOKOJ POPULARNA MEHANIKA SVE SE PRILIJEPILO ZA NJEGA O ČEMU GOVORIMO KAD GOVORIMO O LJUBAVI JOŠ NEŠTO EDO POPOVIĆ Bilješke
3
Raymond Carver _______________________
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi
S engleskog prevela Ivana Šojat
Naklada EOS
4
Za Tess Gallagher
5
Scan: postar Obrada: boden BalkanDownload.org
Autoru je čast napomenuti da je primio potporu Memorijalnog udruženja John Simon Guggenheim i Nacionalne zaklade za potporu umjetnosti. Također izražava zahvalnost i poštovanje Noelu Youngu iz Capra Pressa.
6
ZAŠTO NE PLEŠETE? U K U H I NJ I, natočio si je još jedno piće i i zurio u pokućstvo iz spavaće sobe smješteno u dvorištu ispred kuće. Madrac je bio ogoljen i prugaste su plahte ležale pokraj dvaju jastuka na visokoj komodi. Izuzmemo li te detalje, sve je drugo bilo razmješteno onako kako je nekoć bilo u njihovoj spavaćoj sobi - noćni ormarić sa svjetiljkom s njegove strane kreveta, noćni ormarić sa svjetiljkom na njezinoj strani kreveta. Njegova strana, njezina strana. Promatrao je prizor pijuckajući viski. Komoda je bila nekoliko stopa udaljena od kreveta. Toga je jutra sadržinu ladica prebacio u kartonske kutije koje su sad ležale u dnevnome boravku. Prenosiva je grijalica bila smještena tik do komode. Naslonjač od ratana je, sa svojim ukrasnim jastučićem, bio smješten do kreveta. Posuđe od uglačanog aluminija ležalo je na kolnome prilazu kući. Preveliki je žuti stolnjak od muslina, dobiven na dar, prekrivao stol. Na stolu je, zajedno sa srebrnim priborom za jelo i gramofonom, također darovima, bio i lonac s paprati. Veliki je televizor stajao na niskome stoliću, a nekoliko stopa od njega bila je sofa, stolac i podna svjetiljka. Stol je bio odgurnut do garažnih vrata. Na stolu je ležalo nekoliko komada kuhinjskog posuđa, a bio je ondje i zidni sat te dvije uramljene grafike. Na kolnom je prilazu ležala i kartonska kutija sa šalicama, čašama i tanjurima, a svaki je predmet bio omotan novinskim papirom. Tog je jutra ispraznio ormare i sve su stvari bile iznesene iz kuće. Sve osim one tri kartonske kutije koje su još uvijek bile u dnevnome boravku. Sve je električne aparate produžnim kabelom priključio na struju. Svi su aparati radili kao i kad su bili u kući. Automobili bi s vremena na vrijeme usporavali i ljudi bi piljili. No, nitko se nije zaustavljao. Padne mu na um da ne bi ni on. "O V O je sigurno dvorišna rasprodaja", reče djevojka mladiću. Taj su mladić i djevojka bili u potrazi za pokućstvom kako bi namjestili svoj stančić. "Pogledajmo koliko traže za krevet", reče djevojka. "I za televizor", reče mladić. 7
Mladić je skrenuo prema kolnom prilazu i zaustavio se ispred kuhinjskoga stola. Izišli su iz automobila i počeli pregledavati stvari. Djevojka je rukom prelazila preko muslinskog stolnjaka, mladić je uključio mikser i okrenuo program na SITNO, djevojka je podigla stolni grijač, mladić je uključio televizor i malo ga podešavao. Sjeo je na sofu kako bi gledao. Zapalio je cigaretu, pogledao oko sebe, bacio šibicu u travu. Djevojka je sjela na krevet. Izula je cipele i legla na leđa. Mislila je kako bi mogla ugledati zvijezde. "Dođi, Jack. Probaj krevet. Ponesi jastuk", reče ona. "Kakav je?" reče on. "Probaj", reče ona. Pogledao je uokolo. U kući je vladao mrak. "Glupo se osjećam", reče on. "Bolje bi bilo da pogledamo ima li koga kod kuće." Ona je poskočila na krevetu. "Prvo ga isprobaj", reče. Legao je na krevet i stavio jastuk pod glavu. "Kako ti se čini?" upita ga ona. "Doima se čvrsto", reče on. Okrenula se na bok i položila ruku na njegovo lice. "Poljubi me", reče. "Ustanimo", reče on. "Poljubi me", reče ona. Sklopila je oči. Zagrlila ga je. On reče: "Pogledat ću ima li koga kod kuće." No, samo je sjeo i ostao gdje je i bio praveći se da gleda televiziju. U svim su se kućama u ulici upalila svjetla. "Ne bi li bilo zabavno kad bi...", reče djevojka smješkajući se, no nije dovršila rečenicu. Mladić se smijao bez pravog razloga. Bez ikakva je pravog razloga upalio svjetiljku na noćnom ormariću. Djevojka je otjerala komarca, a mladić je ustao i popravio košulju. "Pogledat ću ima li koga kod kuće", reče on. "Mislim da nema nikoga. Ali, ako nekoga ima, pitat ću koliko traže za stvari." "Koliko god da zatraže, uvijek ponudi deset dolara manje. To je uvijek dobar po8
tez", reče ona. "Osim toga, sigurno su očajni ili nešto slično." "Ovo je dosta dobar televizor", reče mladić. "Pitaj ih koliko traže za njega", reče djevojka. Č O V J E K je dolazio nogostupom s vrećicom iz trgovine. Nosio je sendviče, pivo, viski. Na kolnome je prilazu ugledao automobil i djevojku na krevetu. Vidio je upaljeni televizor i mladića na trijemu. "Zdravo", reče čovjek djevojci. "Našli ste krevet. To je dobro." "Zdravo", reče djevojka i ustane. "Baš sam ga isprobavala." Pogladila je krevet. "Prilično dobar krevet." "Dobar je to krevet", reče čovjek, spusti vrećicu na tlo i iz nje izvadi pivo i viski. "Mislili smo da nema nikoga", reče mladić. "Zanima nas krevet, a možda i televizor. Možda i stol. Koliko tražite za krevet?" "Mislio sam za krevet tražiti pedeset dolara", reče čovjek. "Pristajete li na četrdeset?" upita djevojka. "Dat ću za četrdeset", reče čovjek. Izvadio je čašu iz kartonske kutije. S čaše je odmotao novinski papir. Skinuo je pečat s boce viskija. "A televizor?" upita mladić. "Dvadeset pet." "Pristajete li na petnaest?" upita djevojka. "Petnaest je u redu. Mogao bih pristati na petnaest", reče čovjek. Djevojka je pogledala mladića. "Djeco, mogli biste nešto i popiti", reče čovjek. "Čaše su u kutiji. Ja ću sjesti. Sjest ću na sofu." Čovjek sjede na sofu, zavali se i zagleda u mladića i djevojku. M L A D I Ć je pronašao dvije čaše i u njih natočio viski. "To mi je dosta", reče djevojka. "Mislim da bih u svoj mogla uliti vode." Odmaknula je stolicu i sjela za kuhinjski stol. "Ima vode u onoj slavini tamo prijeko", reče čovjek. "Odvrni slavinu." Mladić se vratio s viskijem koji je razblažio vodom. Pročistio je grlo i sjeo za kuhinjski stol. Nasmiješio se. No, piće nije ni taknuo. Čovjek je zurio u televizor. Ispio je jedno i natočio si novo piće. Ispružio je ruku i 9
upalio podnu svjetiljku. U tom mu je trenutku cigareta skliznula između prstiju i pala među jastuke na sofi. Djevojka je ustala kako bi mu pomogla da ju pronađe. "Onda, što bi još htjela?" upita mladić djevojku. Mladić je izvadio čekovnu knjižicu. Držao ju je prislonjenu na usne kao da razmišlja. "Hoću stol", reče djevojka. "Koliko tražite za stol?" Čovjek je na ovo pitanje odmahnuo rukom. "Samo kaži svotu", reče on. Gledao ih je dok su sjedili za stolom. Bilo je nečeg čudnog na njihovim licima, onako obasjanim svjetlošću svjetiljke. Nečeg lijepog ili nečeg odurnog. Nije se moglo razlučiti. "U G A S I T ću televizor i staviti ploču", reče čovjek. "I ovaj je gramofon ispravan. Jeftin je. Ponudite mi štogod." U čašu si je natočio još viskija i otvorio pivo. "Sve je na prodaju", reče čovjek. Djevojka je prinijela čašu i on joj natoči. "Hvala", reče ona. "Vrlo ste dragi", reče. "Ovo udara u glavu", reče mladić. "Mene udara." Podigao je čašu i protresao je. Čovjek je iskapio svoje piće i natočio si novo, a onda je pronašao kutiju s pločama. "Odaberi nešto", reče čovjek djevojci i doda joj ploče. Mladić je ispisivao ček. "Evo", reče djevojka nasumce odabirući jednu od ploča budući da joj nijedno ime na njima nije bilo poznato. Ustala je od stola i ponovno sjela. Nije mogla mirovati. "Ispisujem iznos na čeku", reče mladić. "Samo naprijed", reče čovjek. Pili su. Slušali ploču. Onda je čovjek promijenio ploču. Zašto ne plešete, djeco? odlučio je reći, a onda je to i kazao. "Zašto ne plešete?" "Ne bih baš", reče mladić. "Hajde", reče čovjek."Ovo je moje dvorište. Možete plesati ako želite." Z A G R L J E N I, tijela stisnutih jedno uz drugo, mladić i djevojka su se kretali duž 10
kolnog prilaza. Plesali su. Kad je prva ploča bila gotova, stavili su drugu i ponovno plesali, a kad je i ta druga bila gotova, mladić reče: "Pijan sam." Djevojka reče: "Nisi pijan." "E pa, pijan sam", reče mladić. Čovjek je okrenuo ploču, a mladić reče: "Jesam." "Pleši sa mnom", reče djevojka mladiću, a zatim onom čovjeku, i kad je čovjek ustao, priđe mu široko raširenih ruku. "O N I nas ljudi gledaju", reče ona. "Nije važno", reče čovjek. "Ovo je moj posjed", reče. "Neka gledaju", reče djevojka. "Tako je", reče čovjek. "Mislili su da su već vidjeli sve što se vidjeti može. No, ovo nisu vidjeli, zar ne?" reče on. Na vratu je osjećao njezin dah. "Nadam se da ti se sviđa tvoj krevet", reče on. Djevojka je zatvorila pa otvorila oči. Položila je lice na čovjekovo rame. Privukla ga je bliže sebi. "Sigurno ste očajni ili tako nešto", reče ona. N E K O L I K O tjedana kasnije pričala je: "Tip je bio srednjih godina. Sve su njegove stvari bile na dvorištu. Ne lažem. Dobrano smo se nacugali pa smo plesali. Na kolnome prilazu. Bože dragi. Nemojte se smijati. Puštao nam je ove ploče. Pogledajte ovaj gramofon. Stari nam ga je poklonio. I sve te usrane ploče. Pogledajte sva ta sranja!" Neprekidno je pričala. Svima je to pričala. U svemu je tome bilo nečeg i ona je to pričom pokušala iz sebe istisnuti. Nakon nekog vremena prestala se truditi.
11
TRAŽILO Č O V J E K bez ruku pozvonio mi je na vrata kako bi mi prodao fotografiju moje kuće. Izuzmemo li kromirane kuke, bio je to prosječan čovjek od pedeset i nešto. "Kako ste izgubili ruke?" upitao sam ga kad je on rekao što je htio reći. "To je druga priča", reče on. "Hoćete li fotografiju ili nećete?" "Uđite", rekoh. "Baš sam skuhao kavu." Napravio sam i žele. No, to mu nisam rekao. "Mogao bih se poslužiti vašim zahodom", reče čovjek bez ruku. Htio sam vidjeti kako će držati šalicu. Već sam znao kako pridržava fotografski aparat. Bio je to slari, veliki i crni polaroid. Kameru je za prsa pričvrstio kožnim remenjem koje je bilo prebačeno preko njegovih ramena i oko vrata. Stajao bi na pločniku ispred vaše kuće, uhvatio kuću tražilom aparata, povukao okidač jednom od svojih kuka i fotografija bi ispala van. Znate, promatrao sam ga kroz prozor. "G D J E ste ono rekli da je zahod?" "Tamo dolje, samo skrenite desno." Uvijajući se i izvijajući oslobodio se remenja. Fotografski je aparat odložio na sofu i poravnao jaknu. "Možete ovo pogledati dok se ne vratim." Uzeo sam fotografiju iz njegove ruke. Bio je to kvadratić s tratinom, kolnim prilazom, kolnim ulazom, prednje stubište, izbočeni prozor i prozor kroz koji sam ga motrio iz kuhinje. I zašto bih htio fotografiju te tragedije? Malo sam bolje pogledao i ugledao svoju glavu, moju glavu, tamo, s nutarnje strane kuhinjskoga prozora. Zbog tog sam se prizora zamislio. Kažem vam, takve stvari čovjeka tjeraju na razmišljanje. Začuo sam vodokotlić. Došao je hodnikom zakopčavajući rasporak na hlačama, jednom je kukom pridržavao pojas, a drugom je majicu gurao u hlače. 12
"Što kažete?" reče on. "Dobro? Osobno mislim da je dobro ispala. Nisam li stručnjak? Suočimo se s činjenicama, za takve su stvari potrebni stručnjaci." Kukom je dodirivao prepone. "Evo kave", rekoh. On reče: "Sami ste, zar ne?" Gledao je dnevnu sobu. Kimao je glavom. "Teško, teško", reče. Sjeo je pokraj fotografskog aparata, zavalio se glasno uzdahnuvši i nasmiješio se kao da zna nešto što mi nije imao namjeru reći. "Popijte kavu", rekoh. P O K U Š A V A O sam se sjetiti što bih mogao reći. "Tri su mi klinca neki dan ponudila da na ogradi ispišu moju adresu. Za to su od mene tražili dolar. Znate li išta o tome?" Bilo je to neumjesno pitanje. Ipak sam ga gledao kao da čekam odgovor. Značajno se nagnuo prema naprijed, balansirajući šalicom između kuka. Odložio ju je na stol. "Radim sam", reče on. "Tako je uvijek bilo i uvijek će biti. Kako mi uopće možete postavljati takvo pitanje?" "Samo sam htio pronaći vezu", rekoh. Boljela me glava. Znao sam da kava tu ništa ne pomaže, ali i da žele katkad može pomoći. Uzeo sam fotografiju. "Bio sam u kuhinji", rekoh. "Obično sam u stražnjem dijelu kuće." "To se stalno dogada", reče on. "Znači, samo su se pokupili i otišli, zar ne? Pogledajte, primjerice, mene, ja radim sam. I, što kažete? Želite li fotografiju?" "Uzet ću ju", rekoh. Ustao sam i pokupio šalice. "Svakako hoćete", reče on. "Ja živim u iznajmljenoj sobi u središtu grada. Dobro mi je. Putujem autobusom, a kad obavim posao u susjedstvu, odlazim u drugi dio grada. Shvaćate? Ma, i ja sam nekad imao djecu. Baš kao i vi", reče on. Stajao sam sa šalicama u rukama i gledao ga kako s mukom pokušava ustati sa sofe. On reče: "Zbog njih sam zaradio ovo." Zagledao sam se u njegove kuke. "Hvala na kavi i hvala što ste mi dopustili poslužiti se vašim zahodom. Zahvalju13
jem." Podigao je i spustio kuke. "Kažite", rekoh. "Kažite koliko tražite. Htio bih da još nekoliko puta fotografirate mene i moju kuću." "Neće ići", reče čovjek. "Ne mogu ih vratiti na mjesto." Pomogao sam mu da navuče remenje. "Ponudit ću vam prijateljsku cijenu", reče on. "Tri fotografije /a dolar." Reče: "Na manje od toga ne pristajem." I Z I Š LI smo van. Namjestio je okidač. Rekao mi je gdje da stanem pa smo počeli s poslom. Hodali smo oko kuće. Sistematično. Ponekad sam gledao u stranu. Ponekad ispred sebe. "Dobro", govorio bi on. "Tako je dobro", govorio je sve dok nismo obišli cijelu kuću i ponovno se našli ispred nje. "To je dvadest. Dosta je." "Ne", rekoh. "Na krovu", rekoh. "Isuse", reče on. Pogledao je ostale kuće u ulici. "Svakako", reče. "Prava stvar." Rekoh: "Sa svom opremom i svim skupa. Baš je sve očišćeno." "Pogledaj ti to!" reče čovjek i ponovno podigne svoje kuke u zrak. U Š A O sam u kuću i uzeo stolicu. Postavio sam ju ispred kolnih vrata. No, nisam mogao dosegnuti krov. Zato sam uzeo drveni sanduk i stavio ga na stolicu. Dobro sam se osjećao na krovu. Uspravio sam se i pogledao oko sebe. Mahnuo sam, na što mi je čovjek bez ruku odmahnuo kukama. I tad sam ga ugledao, kamenje. Nalikovalo je na kameno gnijezdo na zaštitnim rešetkama preko otvora na dimnjaku. Znate već kakva su djeca. Znate koliko visoko mogu baciti kamen u nadi da će upasti u dimnjak. "Spremni?" dozivao sam ga uzimajući kamen u ruku i čekajući da me uhvati u tražilo svog fotoaparata. "Može!" viknuo je. Zamahnuo sam rukom i zaurlao: "Sad!" Bacio sam tog kučkinog sina što sam dalje mogao. "Ne znam", čuo sam ga kako viče. "Ne radim fotografije pokretnih objekata." 14
"Ponovno!" vrištao sam uzimajući drugi kamen.
15
GOSPODIN KAVA I GOSPODIN MAJSTOR S V A Š T A sam vidio. Navratio sam do majke kako bih kod nje prespavao nekoliko noći. Na vrhu stubišta sam se okrenuo i ugledao ju kako na sofi ljubi nekog muškarca. Bilo je ljeto. Vrata su bila otvorena. Televizor je bio upaljen. To je jedna od stvari koje sam vidio. Mojoj je majci šezdeset pet godina. Učlanjena je u klub samaca. Unatoč tome, prizor je bio mučan. Stajao sam držeći ruku na rukohvatu stubišta i gledao kako ju onaj čovjek ljubi. I ona je ljubila njega, a televizor je radio. Sve je sada mnogo bolje. Bio sam bez posla u ono vrijeme kad je majku hvatalo ludilo. Moji su klinci bili ludi, a i žena mi je poludjela. Frajer s kojim me varala bio je nezaposleni astronautički inženjer kojeg je upoznala u klubu liječenih alkoholičara. I on je bio lud. Zvao se Ross i imao je šestero djece. Šepao je zbog metka koji mu je u nogu ispucala njegova prva žena. Ne znam gdje nam je tih dana bila pamet. Frajerova je druga žena otišla kako je i došla, a prva ga je upucala zato što nije plaćao alimentaciju. Sada mu želim svako dobro. Ross. Kakva li imena! No, onda je bilo drukčije. Tad sam čak spominjao oružje. Svojoj sam ženi govorio: "Mislim da ću si kupiti Smith and Wesson." No, nisam ga kupio. Ross je bio nizak momak. Ali ne prenizak. Imao je brkove i uvijek je nosio džemper na zakopčavanje. Jedna od njegovih žena čak ga je uspjela strpati u zatvor. Ona druga. Od kćerke sam doznao da je moja žena tada za njega uplatila jamčevinu. Ni mojoj se kćerki Melody to nije sviđalo ništa više no meni. Mislim, ta jamčevina. Nije Melody bila zabrinuta za mene. Nije se ona brinula ni za svoju majku, a ni za mene. Samo je bila riječ o velikoj količini novca koji je otišao na Rossa, što je značilo da će manje ostati za Melody. I tako se Ross našao na Melodynoj crnoj listi. Nije voljela ni njegovu djecu, a nije joj se sviđalo ni to što ih ima toliko. No, općenito gledano, Melody je smatrala da je Ross u redu. Jednom joj je čak gatao. T A J je Ross vrijeme provodio popravljajući stvari, budući da je ostao bez stalnog 16
posla. No, imao sam priliku vidjeti njegovu kuću izvana. Strahovit nered. Smeće posvuda. Dva slupana plymoutha u dvorištu. Na početku njihove veze moja je žena tvrdila da tip skuplja starinske automobile. Baš tim riječima: "starinske automobile". A bile su to samo olupine. Prokužio sam ja njega. Gospodina Majstora. A imali smo, Ross i ja, puno zajedničkog, ne samo zajedničku ženu. Nije, primjerice, mogao popraviti televizor kad bi poludio i izgubio sliku. Ni ja ga nisam mogao popraviti. Imao je ton, ali ne i sliku. Ako smo željeli saznati novosti, morali smo posjedati oko njega i slušati. Ross i Myrna su se susreli kad je Myrna pokušavala ostati trijezna. Na sastanke je, koliko se sjećam, odlazila tri ili četiri puta tjedno. Tad baš nisam bio pretjerano svoj. Svinjski sam se opijao kad je Myrna srela Rossa. Myrna je otišla na sastanak u klub liječenih alkosa, nakon čega je svratila do gospodina Majstora kako bi mu nešto skuhala i pospremila mu kuću. Njegova mu djeca nisu bila ni od kakve koristi. U kući gospodina Majstora nitko nije dizao ni mali prst, osim moje žene. S V E se ovo dogodilo ne tako davno, prije približno tri godine. Tih dana to nije izgledalo tako beznačajno. Ostavio sam majku s onim čovjekom na sofi i vozikao se uokolo. Myrna mi je skuhala kavu kad sam se vratio kući. Otišla je u kuhinju, a ja sam čekao da začujem vodu u sudoperu. Tad sam izvadio bocu skrivenu iza ukrasnog jastučića. Mislim da je Myrna možda uistinu voljela tog čovjeka. No, nije mu ona bila jedina - imao je on i dvadesetdvogodišnjeg curetka koji se zvao Beverly. Uzmemo li u obzir da je riječ o niskom frajeru koji nosi džempere na zakopčavanje, gospodin Majstor dobro se držao. Bilo mu je tridesetak godina kad je potonuo. Izgubio je posao i uhvatio se boce. Nekoć sam ga zadirkivao kad god bi mi se pružila prilika. Više ga ne zadirkujem. Bog te blagoslovio i čuvao, gospodine Majstore. Rekao je Melody da je radio na snimkama Mjesečeve površine. Mojoj je kćerki rekao da je među astronautima imao bliske prijatelje. Rekao joj je da će ju upoznati s astronautima čim dođu u naš grad. Moderno je to mjesto, taj astronautički centar u kojem je nekoć radio gospodin Majstor. Vidio sam ga. Kafeterije, ekskluzivne prostorije za ručanje i tome slično. Gospodin Kava u svakom uredu. Gospodin Kava i gospodin Majstor. Myrna kaže da ga je zanimala astrologija, aura, i ching - te stvari. Ne sumnjam da 17
je taj Ross bio prilično pametan i zanimljiv, kao i većina naših bivših prijatelja. Myrni sam rekao kako sam siguran da ju ne bi privukao da nije bio takav. M O J je otac umro u snu, pijan, prije osam godina. Dogodilo se to u podne jednog petka, bile su mu pedeset četiri godine. Došao je kući s posla u pilani, iz hladnjaka uzeo kobasice za doručak i srknuo četvrtinu boce viskija Four Roses. Majka je s njim sjedila za kuhinjskim stolom. Pokušavala je napisati pismo sestri koja živi u Little Rocku. Konačno, tata je ustao i otišao u krevet. Majka kaže da joj nije poželio laku noć. Ionako je bilo jutro. "Dušo", rekao sam Myrni one noći kada se vratila. "Mogli bismo se malo pomaziti, a onda bi nam ti mogla napraviti finu večeru." Myrna je rekla: "Operi ruke."
18
SJENICA T O G jutra ona na moj trbuh prolije Teacher's i poliže ga. Tog poslijepodneva pokušava skočiti kroz prozor. "Holly, ovako ne može dalje. Ovo mora prestati", kažem. Sjedimo na sofi, u jednom od apartmana na gornjem katu motela. Mogli smo odabrati bilo koju sobu. No, bio nam je potreban apartman, mjesto gdje se možemo kretati i razgovarati. I tako smo toga jutra zaključali prijavnicu motela i otišli u apartman na katu. Ona kaže: "Ovo me ubija, Douane." Pijemo Teacher's s ledom i vodom. Malo smo odrijemali između jutra i poslijepodneva. Onda je ona ustala iz kreveta i zaprijetila da će se u donjem rublju baciti kroz prozor. Morao sam ju uzeti u naručje. Bili smo samo dva kata iznad zemlje. Ali svejedno. "Dosta mi je", govori ona. "Ne mogu to više podnijeti." Stavlja ruku na obraz i sklapa oči. Pomiče glavu naprijed-natrag i ispušta zvuk nalik na zujanje. Strašno mi je kad ju vidim takvu. "Podnijeti što?" pitam iako, naravno, znam. "Ne moram ti ponavljati", govori ona. "Izgubila sam nadzor. Izgubila sam ponos. Nekad sam bila ponosna žena." Ona je privlačna žena koja je tek prešla tridesetu. Visoka je, ima dugu crnu kosu i zelene oči. Ona je jedina zelenooka žena koju sam ikad upoznao. Nekoć sam često pričao o njezinim zelenim očima, a ona mi je govorila kako je upravo zbog njih bila predodređena za nešto posebno. Kao da to i sam nisam znao! U svakom se slučaju osjećam odvratno. Čujem kako dolje, u poslovnici, zvoni telefon. Zvonio je čitav dan. Mogao sam ga čuti čak i dok sam drijemao. Otvaram oči, gledam u strop, slušam zvonjavu i pitam se što nam se to događa. Možda bi mi bilo bolje da gledam u pod. "Srce mi je slomljeno", govori ona. "Pretvorilo se u kamen. Nisam dobro. Najgore 19
je upravo to što više nisam ni za što." "Holly", kažem. K A D smo se tek doselili i preuzeli mjesto upravitelja motela, mislili smo da smo se izvukli. Besplatan stan, sve pogodnosti i tri stotine dolara mjesečno. Žlica nam je upala u med. Holly je vodila knjige. Dobro se snalazila s brojkama, a vodila je glavninu poslova oko iznajmljivanja soba. Voljela je ljude, a i ljudi su voljeli nju. Ja sam sijao, kosio, uklanjao korov, čistio bazen i obavljao manje popravke. Prve je godine sve bilo u najboljem redu. Noću sam radio drugi posao pa smo nekako išli naprijed. Imali smo planove. Onda, jednog jutra, ne znam. Baš sam u jednoj od soba postavljao pločice u kupaonici kad se pojavila sitna Meksikanka, spremačica koja je došla čistiti. Holly ju je primila na taj posao. Ne mogu baš reći da sam ju primjećivao, iako smo i prije razgovarali kad god bismo se sreli. Sjećam se da mi se obraćala s "gospodine". Bilo kako bilo, jedno je povlačilo drugo. Od tog sam joj jutra počeo posvećivati pozornost. Bila je čista i imala je lijepe bijele zube. Volio sam gledati njezina usta. Počela me zvati imenom. Jednog sam jutra popravljao umivaonik u jednoj od soba, a ona je ušla i uključila televizor, kao što to spremačice obično rade. Dok čiste, naravno. Prekinuo sam posao i izišao iz kupaonice. Bila je zatečena. Nasmiješila se i oslovila me imenom. Odmah poslije toga završili smo u krevetu. "H O L L Y, još uvijek si ponosna žena", kažem. "Još uvijek si premija. Hajde, Holly." Ona odmahuje glavom. "Nešto je umrlo u meni", kaže ona. "Dugo je trebalo, ali je ipak umrlo. Ubio si nešto u meni. Kao da si uzeo sjekiru. Sve je uprljano." Ispija piće. Onda počinje plakati. Pokušavam ju zagrliti. No, ni to ne pomaže. Dolijevam nam piće i gledam kroz prozor. Ispred ureda parkirana su dva automobila s registracijskim pločicama iz drugih država, a vozači stoje ispred ulaznih vrata i pričaju. Jedan je onom drugom rekao što je imao pa promatra bungalove gladeći bradu. S njima je i jedna žena koja, priljubivši lice uz prozorsko staklo i zaklonivši oči rukom, proviruje unutra. Pokušava otvoriti vrata. 20
Telefon u prizemlju počinje zvoniti. "Čak si maloprije, dok smo ono radili, mislio na nju", kaže Holly. "To boli, Douane." Uzima piće koje joj pružam. "Holly", kažem. "To je istina, Douane", kaže ona. "Ne proturječi mi", kaže. Hoda sobom gore-dolje u gaćicama i grudnjaku, s pićem u ruci. Holly nastavlja: "Švrljao si izvan braka. Ubio si povjerenje." Padam na koljena i preklinjem ju. No, mislim na Juanitu. To je odvratno. Ne znam što će biti sa mnom ili bilo kim drugim na svijetu. Kažem: "Holly, dušo, volim te." Vani je netko zatrubio, prestao i ponovno zatrubio. Holly briše suze. Kaže: "Pripremi mi piće. U ovom je bilo previše vode. Neka oni trube. Briga me. Odlazim u Nevadu." "Nemoj otići u Nevadu", kažem. "Govoriš gluposti", kažem. "Ne govorim gluposti", kaže ona. "Nema ničeg glupog u vezi s Nevadom. Možeš ostati ovdje sa svojom čistačicom. Ja odlazim u Nevadu. Ili odlazim ili ću se ubiti." "Holly!" kažem. "Ništa Holly", kaže ona. Sjeda na sofu i podiže koljena do brade. "Napravi mi još jednu cugu, ti, kučkin sine", kaže ona. Kaže: "Zajebi te što trube. Neka svoju prljavštinu ostave u Travelodgeu. Tvoja čistačica sad kod njih čisti? Složi mi još jednu, kučkin sine!" Stisne usne i pogleda me onako kako samo ona zna. O P I J A NJ E je čudna stvar. Sjećam se da smo sve bitne odluke donijeli u pijanome stanju. Čak i kad smo razgovarali o tome kako bismo trebali manje piti, sjedili smo za kuhinjskim ili izletničkim stolićem s pakovanjem od šest piva ili viskijem. Kad smo odlučivali trebamo li doći ovamo i preuzeti menadžerski posao, nekoliko smo se noći opijali važući sve za i protiv. Točim ostatak Teacher'sa u naše čaše, dodajem led i ulijevam vodu. Holly ustaje sa sofe i pruža se preko kreveta. Pita: "Jeste li to radili i u ovom krevetu?" Ne znam što bih joj rekao. Ostao sam bez teksta. Dodajem joj čašu i sjedam na stolicu. I dok ispijam piće razmišljam o tome kako više ništa neće biti kao što je bilo. 21
"Duane?" kaže ona. "Holly?" Srce mi je zastalo. Čekam. Holly je bila moja jedina prava ljubav. O N O s Juanitom događalo se pet dana u tjednu, između deset i jedanaest sati. Događalo bi se u onoj motelskoj sobi u kojoj bi se zatekla čisteći. Samo bih ušao u sobu i iza sebe zatvorio vrata. No, to se uglavnom događalo u jedanaestici. Jedanaestica je bila naša sretna soba. Bili smo nježni jedno prema drugom, ali i brzi. Bilo je dobro. Mislim da je Holly ipak mogla malo smanjiti doživljaj. Samo je trebala pokušati. Ja sam se i dalje držao svog noćnog posla. I majmun bi mogao obavljali taj posao. No, sve je ovdje velikom brzinom krenulo nizbrdo. Jednostavno nam više nije bilo stalo. Prestao sam čistiti bazen. Napunio se zelenom gadarijom pa ga gosti više nisu koristili. Više nisam popravljao slavine, lijepio pločice u kupaonicama ili popravljao boju na zidovima. Iskreno govoreći, oboje smo bili gadno pogođeni. Cuga uzima puno vremena i snage ako cugajući želite dobro obaviti neki posao. Holly više nije uredno upisivala goste. Naplaćivala im je previše ili je, pak, tražila premalo. Ponekad bi u jednokrevetnu sobu strpala troje ljudi ili bi jednom čovjeku dala sobu s bračnim krevetom. Kažem vam, bilo je pritužbi, a ponekad bi pale i teške riječi. Ljudi bi se samo pokupili i otišli drugamo. Primili smo, osim toga, i pismo od ljudi iz uprave hotela. Onda je stiglo i drugo, preporučeno. Bilo je telefonskih poziva. Došao je i netko iz grada. No, više nas nije bilo briga i to je činjenica. Znah smo da su nam dani odbrojani. Protratili smo svoje živote i bili smo spremni na polaganje računa. Holly je bila pametna žena. Ona je to prva shvatila. O N D A smo se tog subotnjeg jutra probudili nakon noći tijekom koje smo prežvakavali situaciju u kojoj smo se našli. Otvorili smo oči i okrenuli se jedno prema drugome kako bismo se dobro pogledali. Tada smo oboje shvatili. Znali smo da smo stigli do kraja nečega te da sada trebamo započeti nešto novo. Ustali smo, odjenuli se, popili kavu i odlučili se za ovaj razgovor. Nismo htjeli da 22
nas išta prekida. Ni telefonski pozivi. Ni gosti. Tada sam otišao po Teacher's. Zaključali smo ulazna vrata i otišli na kat s čašama, ledom, bocama. Prvo smo malo gledali televizor u boji, malo se zezali dok je dolje zvonio telefon. Kad smo ogladnjeli, izišli smo iz sobe i iz automata uzeli čips sa sirom. Čudno je to da smo shvatili kako se sve što nam se sada može dogoditi zapravo već dogodilo. "N I S M O li bili djeca prije no što ćemo se vjenčati?" započinje Holly. "Nismo li tada bili puni velikih planova i nada? Sjećaš li se?" Sjedila je na krevetu istodobno grleći svoja koljena i čašu. "Sjećam se, Holly." "Nisi mi bio prvi, to znaš. Prvi mi je bio Wyatt. Zamisli. Wyatt. A ti si Duane. Wyatt i Duane. Tko zna što sam propuštala svih tih godina. Bio si mi sve, baš kao u pjesmi." Kažem: "Ti si divna žena, Holly. Znam da si često bila u prilici." "Ali te prilike nisam iskoristila!" kaže ona. "Nisam mogla švrljati izvan braka." "Holly, molim te", kažem. "Nemoj više o tome, dušo. Prestanimo se mrcvariti. Što bismo trebali učiniti?" "Slušaj", započinje ona. "Sjećaš li se kad smo otišli do one stare farme na prilazu Yakimi, iza Terrace Heightsa? Samo smo se vozikali uokolo, zar ne? Sjećaš li se one male, prljave ceste, bilo je vruće i prašnjavo? Stigli smo do one stare kuće, a ti si pitao možemo li dobiti malo vode. Možeš li zamisliti da to sada učinimo? Da odemo do neke kuće i zatražimo vode?" "Ti su starci sad sigurno već mrtvi", nastavlja ona. "Leže jedno do drugog na nekom groblju. Sjećaš li se da su nas pozvali da uđemo k njima i ponudili nam kolač? Poslije su nam pokazali posjed. U stražnjem je dijelu dvorišta bila ona sjenica. Tamo iza, ispod stabala. Imala je šiljast krović, na zidovima više nije bilo boje, a stube su bile zarasle u korov. Žena nam je rekla da je njezin suprug prije, davno prije, svake nedjelje dolazio u sjenicu i svirao, a ljudi bi ga dolazili slušati. Mislila sam da ćemo i mi biti takvi kad dovoljno oslarimo. Ponosni. Sređeni. I da će ljudi dolaziti na naša vrata." U prvom trenutku nisam bio u stanju išta reći. Onda sam progovorio: "Holly, jednog ćemo se dana sjećati i svega ovog. Reći ćemo: 'Sjećaš li se onog motela i one prljavštine u njegovu bazenu?'" Kažem: "Shvaćaš li što želim reći, Holly?" No. Holly samo bez riječi sjedi na onom krevetu s čašom u ruci. 23
Znam da ne shvaća. Odlazim do prozora i kroz zavjesu gledam van. Netko dolje nešto govori i trese ulaznim vratima. Ostajem nepomičan. U sebi se molim da mi Holly pošalje bilo kakav znak. Molim se da mi Holly ukaže na rješenje. Čujem kako se pali automobil. Zatim i drugi. Pale se automobilski farovi koji osvjetljavaju zgradu, a zatim automobili jedan za drugim odlaze i uključuju se u promet. "Duane", kaže Holly. U ovome je, također, bila u pravu.
24
MOGLA SAM VIDJETI I NAJSITNIJE STVARI B I L A sam u krevetu kad sam čula dvorišna vrata. Pozorno sam slušala. Nisam čula ništa drugo. No, to sam čula. Pokušala sam probuditi Cliffa. Bio je u nesvijesti. Zato sam ustala i otišla do prozora. Veliki je mjesec ležao preko planina koje su okruživale grad. Bio je to bijeli mjesec prekriven ožiljcima. Svaka je budala ondje mogla zamisliti lice. Bilo je dovoljno svjetla pa sam mogla vidjeti sve u dvorištu - vrtne stolice, vrbu, konopac za sušenje rublja razapet između stupova, petunije, ograde, širom otvorena vrata. No, nikog nije bilo u blizini. Nije bilo strašnih sjenki. Sve je pod mjesečinom nepokretno ležalo i mogla sam vidjeti i najsitnije stvari. Nanizane kvačice za rublje, primjerice. Prislonila sam ruke na prozorsko staklo kako bih zapriječila mjesečevu svjetlost. Još sam malo promatrala. Slušala. Potom sam se vratila u krevet. No nisam mogla zaspati. Samo sam se vrtjela u krevetu. Mislila sam na otvorena dvorišna vrata. Bilo je to kao izazov. Bilo je odurno slušati Cliffovo disanje. Usta su mu bila otvorena, a ruke su mu ležale preko blijedih prsa. Ne samo da je zauzimao svoju polovicu kreveta nego i veći dio moje. Gurala sam ga i gurala. No, samo je zastenjao. Ostala sam nepokretno ležati dok nisam zaključila da nema smisla. Ustala sam i navukla papuče. Otišla sam u kuhinju, pripravila čaj i sa šalicom u ruci sjela za kuhinjski stol. Popušila sam jednu od Cliffovih cigareta bez filtra. Bilo je kasno. Nisam htjela pogledati na sat. Popila sam čaj i popušila još jednu cigaretu. Nakon nekog vremena odlučila sam izići van i pričvrstiti dvorišna vrata. Zato sam odjenula kućni ogrtač. Mjesec je osvjetljavao sve unaokolo - kuće i stabla, stupove i električne vodove, čitav svijet. Pomno sam promotrila dvorište prije no što sam izišla na trijem. Zapuhao je povjetarac pa sam pritegnula čvršće ogrtač. Uputila sam se prema dvorišnim vratima. Č U L A se buka uz ograde koje su naš posjed dijelile od posjeda Sama Lawtona. Po25
zorno sam pogledala. Sam se rukama naslonio na svoju ogradu, a bile su ondje dvije ograde na koje se čovjek mogao nasloniti. Podigao je šaku do usta i suho se nakašljao. "Večer, Nancy", reče Sam Lawton. Ja mu rekoh: "Uplašio si me, Sam." Rekoh: "Što radiš budan?" "Jesi li išta čuo?" upitah. "Čula sam kako se otvaraju moja dvorišna vrata." On reče. "Ništa nisam čuo. Ništa nisam ni vidio. Možda je to bio vjetar." Nešto je žvakao. Pogledao je otvorena dvorišna vrata i slegnuo ramenima. Njegova je kosa, srebrnasta na mjesečini, bila nakostriješena. Mogla sam vidjeti njegov dugi nos, linije na njegovom velikom tužnom licu. Rekoh: "Što radiš budan, Sam?" i približih se ogradi. "Želiš li nešto vidjeti?" reče on. "Proći ću okolo", rekoh. Izišla sam van i odšetala. Čudno mi je bilo šetati uokolo u spavaćici i kućnom ogrtaču. Pomislila sam kako bih se trebala potruditi i zapamtiti ovu šetnju. Sam je stajao s druge strane, uz svoju kuću, u pidžami čije su nogavice bile visoko iznad njegovih žuto-bijelih cipela. U jednoj je ruci držao džepnu svjetiljku, a u drugoj limenku s nečim. S A M i Cliff nekoć su bili prijatelji. Onda su se jedne večeri napili. Porječkali su se. Zatim je Sam sa svoje strane podigao jednu ogradu, a Cliff sa svoje strane drugu. Bilo je to prije no što je Sam izgubio Millie, ponovno se oženio i ponovno postao otac, a sve to tako brzo da nismo stigli ni okom trepnuti. Millie mi je, sve dok nije umrla, bila dobra prijateljica. Bilo joj je tek četrdeset pet godina kad joj se to dogodilo. Otkazalo joj je srce. Pogodilo ju je to baš kad je vozila auto prilazom njihovoj kući. Auto je nastavio dalje i prošao kroz stražnji dio garaže. "Pogledaj ovo", reče Sam podižući nogavice pidžame kako bi čučnuo. Uperio je svjetlost svjetiljke prema tlu. Pogledala sam i ugledala nešto crvoliko kako se uvija u blatu. "Puževi golaći", reče on. "Upravo sam im udijelio dozu ovog", reče on podižući limenku nečeg što je izgledalo kao Ajax. "Osvajaju teren", reče on i prožvače ono, ma što to bilo, što mu je bilo u ustima. Okrene glavu na stranu i ispljune ono što je moglo biti duhan. "Moram budno paziti da se ne približe previše kako bih s njima mogao izići na kraj." Uperio je svjetlo prema staklenci punoj tih stvorova. "Postavio sam mamce i, kad god mogu, dolazim zaskočiti ih ovim. Kopilad je posvuda. Pravi je zločin ono što čine. Pogledaj", reče. Ustao je. Uhvatio me za ruku i doveo do svojih ružinih grmova. Pokazao mi je ru26
pice na listovima. "Puževi golaći", reče. "Dokle god ti ovdje pogled noću seže. Postavim im mamce, a onda iziđem i pohvatam ih", reče. "Puž golać, kako užasan izum. Čuvam ih u onoj staklenci." Podigao je snop svjetla iznad ružina grma. Visoko je iznad naših glava preletio zrakoplov. Zamislila sam ljude koji u njemu sjede privezani za svoja sjedišta, neki čitaju, neki zure dolje, prema zemlji. "Sam", rekoh, "kako tvoji?" "Dobro su", reče i slegne ramenima. Prožvakao je ono, ma što to bilo. "Kako Clifford?" upita. "Kao i inače", rekoh. Sam reče: "Ponekad, dok ovdje hvatam puževe golaće, bacim pogled prema vašoj kući." On reče: "Volio bih da Cliff i ja opet budemo prijatelji. Pogledaj sad tamo", reče i kratko uzdahne. "Eno jednog. Vidiš ga? Tamo, gdje sam osvijetlio." Usmjerio je svjetlo prema blatu ispod ružina grma. "Gledaj ga", reče Sam. Sklopila sam ruke preko grudi i sagnula se kako bih vidjela osvijetljeno mjesto. Stvor se prestao kretati, samo je micao glavom na sve strane. Tad je Sam dohvatio limenku i posuo ga praškom koji se u njoj nalazio. "Ljigavci", reče on. Puž se migoljio. A onda se smotao pa izravnao. Sam je dohvatio dječju lopaticu, njome pokupio puža i ubacio ga u staklenku. "Prestao sam, znaš", reče Sam. "Morao sam. Jedno je vrijeme bilo tako da nisam znao gdje mi je glava. Još uvijek to držimo po kući, no nemam više ništa s tim." Kimnula sam. On je samo netremice zurio u mene. "Bolje bi bilo da se vratim", rekoh. "Sigurno", reče on. "Nastavit ću s ovim što radim, a otići ću i ja kad budem bio gotov." Rekoh: "Laku noć, Sam." On reče: "Slušaj." Prestao je žvakati. Jezikom je pod donju usnu pogurao ono, ma što to bilo. "Reci Cliffu da sam ga pozdravio." Rekoh: "Reći ću mu, Sam." Sam je rukom prošao kroz svoju srebrnastu kosu kao da ju je htio polegnuti jednom zauvijek, a onda mi je odmahnuo istom tom rukom. U S P A V A Ć O J sam sobi svukla kućni ogrtač, smotala ga i odložila na dohvat ruke. Provjerila sam je li prekidač na budilici podignut ni ne pogledavši koliko je 27
sati. Zatim sam legla u krevet, povukla pokrivač i zatvorila oči. Tad sam se sjetila da sam zaboravila spustiti zasun na dvorišnim vratima. Otvorila sam oči i ostala ležati. Malo sam protresla Cliffa. Pročistio je grlo. Progutao. U njegovim je prsima nešto škripalo i krčalo. Ne znam. Podsjećalo me to na one stvorove po kojima je Sam Lawton posipao prašak. Na trenutak sam pomislila na svijet izvan moje kuće, a onda nisam ni na što mislila, samo da moram brzo zaspati.
28
VREĆICE L I S T O P A D je, vlažan dan. Kroz prozor hotelske sobe vidim prevelik dio ovog grada Srednjeg zapada. Vidim kako se pale svjetla u nekim zgradama, vidim dim koji izlazi iz tankih i visokih dimnjaka. Volio bih da to ne moram gledati. Htio bih vam ispripovijedati priču koju mi je ispričao moj otac kad sam ga prošle godine posjetio u Sacramentu. Ta je priča vezana uz događaje koji su se odvijali dvije godine ranije, kad moja majka i otac još nisu bili razvedeni. Ja sam prodavač knjiga. Predstavljam jednu dobro poznatu organizaciju. Izdajemo priručnike, a središnjica nam je u Chicagu. Ja pokrivam Illinois te dijelove Iowe i Wisconsina. Bio sam na sastanku Western Book Publishers Associationa u Los Angelesu kad mi je palo na pamet da bih mogao posjetiti oca i s njim provesti nekoliko sati. Znate, nisam ga vidio otkako su se rastali. Iz lisnice sam izvadio njegovu adresu i poslao mu brzojav. Sljedećega sam jutra svoje stvari poslao u Chicago i ukrcao se u zrakoplov za Sacramento. O D M A H sam ga prepoznao. Stajao je gdje i svi drugi - pokraj glavnih vrata - onakav, sijede kose, s naočalama, u smeđim hlačama marke Sta-Prest. "Kako si, tata?" upitao sam. On reče: "Les." Rukovali smo se i krenuli prema terminalu. "Kako Mary i djeca?" upita on. "Svi su dobro", rekoh, premda to nije bila istina. Otvorio je bijelu vrećicu za slatkiše. Reče: "Uzeo sam neke sitnice koje bi mogao ponijeti sa sobom. Ništa osobito. Malo ušećerenih badema za Mary i žele-bomboni za djecu." "Hvala", rekoh. "Nemoj zaboraviti kad budeš odlazio", reče. Izmaknuli smo se u stranu kako bismo propustili nekoliko časnih sestara koje su se žurile na zrakoplov. "Piće ili šalica kave?" upitah. "Što god hoćeš", reče on. "Samo, nemam auto", reče. 29
Sjeli smo u separe, dobili piće, zapalili cigarete. "I tako", rekoh. "Pa, da", reče on. Slegnuo sam ramenima i rekao: "Da.". Zavalio sam se u sjedalo i duboko udahnuo ono što sam držao ozračjem tuge koje mu je okruživalo glavu. On reče: "Pretpostavljam da je zrakoplovna luka u Chicagu četiri puta veća od ove." "I više", rekoh. "I mislio sam da je velika", reče on. "Kad si počeo nositi naočale?" upitah. "Nedavno", odgovori on. Dobrano je potegnuo, a zatim je započeo svoju priču. "Volio bih da sam tad umro", reče. Objema je svojim teškim rukama držao čašu. "Obrazovan si čovjek, Les. Sigurno ćeš shvatiti." Okrenuo sam pepeljaru prema sebi kako bih pročitao što piše na njezinu dnu: HARRAH'S CLUB/RENO I JEZERO TAHOE/PRAVA MJESTA ZA ZABAVU. "Radila je za Stanley Products. Sitna žena, malih stopala i ruku, kose crne kao ugljen. Nije baš bila neka krasotica. No, imala je dobar nastup. Bilo joj je trideset i imala je djecu. Bila je pristojna žena, bez obzira na sve. Tvoja je majka uvijek kupovala od nje, metlu, četku za pranje posuđa i neku kremu za kolače. Znaš već majku. Bila je subota i bio sam kod kuće. Tvoja je majka bila otišla nekamo. Ne znam gdje je bila. Nije bila na poslu. Čitao sam novine u dnevnome boravku i pio kavu kad je ta ženica pokucala na vrata. Sally Wain. Rekla je da ima nešto za gospođu Palmer. 'Ja sam gospodin Palmer', kažem ja. 'Gospođa Palmer trenutačno nije kod kuće', kažem. Pozovem ju da uđe, znaš, kako bih platio stvari koje je donijela. Nije znala bi li ušla ili ne. Samo je stajala s papirnatom vrećicom i potvrdom o primitku u ruci. 'Evo, uzet ću to', kažem. 'Mogli biste ući na trenutak i pričekati da pronađem novac.' 'U redu je', kaže ona. 'Platit ćete kasnije, mnogi tako rade. Nema problema.’ Smiješi se kako bi mi dala do znanja da je to u redu, znaš. 'Ne, ne', kažem. 'Imam novac. Najbolje je da odmah platim. Poštedite sebe ponovnog dolaženja, a mene poštedite dugovanja. Uđite', rekoh otvorivši širom vrata. Nije bilo pristojno pustiti ju da ondje stoji." Nakašljao se i uzeo cigaretu iz moje kutije. Neka se žena smijala na drugom kraju 30
bara. Pogledao sam ju i ponovno počeo čitati natpis na pepeljari. "Ona ulazi, a ja joj kažem: 'Samo trenutak, molim', i odlazim u spavaću sobu kako bih potražio lisnicu. Pretražujem komodu, no ne mogu ju naći. Pronalazim sitniš, češalj i šibice, no svoju lisnicu ne mogu naći. Tvoja je majka već obavila jutarnje spremanje, znaš. Vraćam se u dnevni boravak i kažem: 'Već ću pronaći nešto novca.' ’Nemojte se, molim vas, zamarati', kaže ona. 'Nije mi to problem', kažem. 'Ionako moram pronaći svoju lisnicu. Raskomotite se.' 'Oh, dobro mi je', kaže ona. 'Pogledajte,' kažem. 'Jeste čuli za veliku pljačku na istoku države? Upravo sam o tome čitao.' 'Sinoć sam to vidjela na TV-u', kaže ona. 'Uspjeli su se izvući', kažem. 'Lukavo', kaže ona. 'Savršen zločin', kažem. 'Samo mali broj ljudi u tome uspijeva', kaže ona. Nisam znao što bih rekao. Samo smo stajali i gledali se. Onda sam izišao na trijem kako bih u košari za rublje potražio svoje hlače, budući da sam pretpostavio kako ih je tvoja majka ondje stavila. U stražnjem sam džepu pronašao lisnicu, vratio se u sobu i upitao ženu koliko sam joj dužan. Radilo se o tri ili četiri dolara koja sam odmah platio. Tad sam ju, ni sam ne znam zašto, pitao što bi učinila kad bi joj na raspolaganju bio sav onaj novac s kojim su pljačkaši pobjegli. Nasmijala se i vidio sam joj zube. "Ne znam što me tad obuzelo, Les. Pedeset pet godina. Odrasla djeca. Mogao sam biti pametniji. Ta je žena bila upola mlađa od mene i djeca su joj još bila mala. Kod Stanleyja je radila dok bi joj djeca bila u školi i to samo da joj prođe vrijeme. Nije morala raditi. Imali su dovoljno novca. Njezin suprug, Larry, radio je kao vozač za Consolidated Freight. Dobro je zarađivao. Bio je član Sindikata transportnih radnika, znaš već kakvi su oni." Zastao je i obrisao lice. "Svatko može pogriješiti", rekoh. Odmahnuo je glavom. "Imala je dva sina, Hanka i Freddyja. Otprilike godinu dana razlike. Pokazala mi je neke slike. Bilo kako bilo, smije se kad kažem ono o novcu, kaže kako pretpostavlja da bi prestala prodavati za Stanley Products i da bi se odselila u Dago i 31
ondje kupila kuću. Rekla je da u Dagou ima rodbinu." Pripalio sam još jednu cigaretu. Pogledavao sam svoj ručni sat. Barmen je podigao obrve, a ja podigoh svoju čašu. "I tako ti ona sjedi na sofi i pita me imam li cigaretu. Kaže da je svoje cigarete vjerojatno ostavila u drugoj torbici i da nije pušila otkako je otišla od kuće. Kaže kako mrzi kupovali iz automata kad kod kuće ima cijelo pakovanje. Dao sam joj cigaretu i šibicom pripalio. Mogu ti reći, Les, prsti su mi se tresli." Zastao je i nekoliko trenutaka proučavao boce. Žena koja se trenutak ranije smijala sada je čvrsto držala ruke muškaraca između kojih je sjedila. "O N O poslije mi je prilično maglovito. Sjećam se da sam ju pitao želi li popiti kavu. Rekao sam joj da imam svježe skuhane. Rekla je da bi trebala poći. Rekla je da možda ima vremena za jednu šalicu. Otišao sam u kuhinju i čekao da se kava zagrije. Kažem ti, Les, kunem se dragim Bogom da nikada nisam švrljao izvan braka dok smo tvoja majka i ja još bili muž i žena. Nijednom. Bilo je trenutaka kad sam poželio i imao priliku. Kažem ti, ne poznaješ ti svoju majku tako dobro kao ja." Rekoh: "Ne moraš mi o tome pričati." "Donio sam joj njezinu kavu, a ona je za to vrijeme već bila svukla kaput. Sjeo sam na drugi kraj sofe. Počeli smo pričati o osobnijim temama. Ona kaže kako ima dva klinca u osnovnoj školi 'Roosevelt', i Larryja, on je vozač i ponekad je odsutan tjedan ili dva. Vozi gore do Seattlea ili se, pak, spusti do L.A., ili ode do Phoenixa. Uvijek je negdje. Kaže da je Larryja upoznala još dok su išli u srednju školu. Kaže da je ponosna što je sve izgurala do kraja. Ubrzo mi se smješka kad nešto kažem. Njezini su se osmijesi mogli dvojako protumačiti. Onda me pita jesam li čuo vic o trgovačkom putniku koji je prodavao cipele i svratio kod udovice. Oboje smo mu se nasmijali, a onda sam ja ispričao jedan vic, još masniji. Ona se jako smije i puši još jednu cigaretu. Jedna je stvar za sobom povukla drugu, kako se to već i događa, znaš. Tada sam ju, dakle, poljubio. Položio sam joj glavu na sofu i poljubio sam ju, i još mogu osjetiti njezin jezik kako žuri ući u moja usta. Shvaćaš li što govorim? Čovjek čitav svoj život može poštovati pravila, a onda u samo jednom prokletom trenutku ništa od svega toga više nije važno. Napusti ga sreća, znaš li to? No, sve je bilo brzo gotovo. Ona mi je poslije rekla: 'Sad sigurno misliš da sam kurva ili tako nešto', a zatim se jednostavno pokupila. Bio sam silno uzbuđen, znaš? Poravnao sam sofu i okrenuo ukrasne jastučiće. Sve sam novine skupio na hrpu, čak sam oprao i šalice iz kojih smo pili. Oprao sam i posudu za kuhanje kave. Cijelo sam vrijeme razmišljao o tome kako ću se suočiti s tvojom majkom. Bio sam preplašen. 32
Eto, tako je to počelo. Tvoja majka i ja smo nastavili živjeli jednako kao i prije. Ali ja sam se počeo redovito viđati s tom ženom." Ona žena na drugom kraju bara sišla je s barske stolice. Zakoračila je prema središtu plesnog podija i počela plesati. Njihala je glavu amo-tamo i pucketala prstima. Barmen je prestao pripremati pića. Žena je podigla ruke iznad glave i počela se uvijali na sredini podija. No, onda je prestala pa se barmen vratio svome poslu. "Jesi li vidio?" upita moj otac. Nisam mu ništa odgovorio. "T A K O je to bilo", reče on. "Larry je imao svoj raspored, a ja sam njegovoj ženi odlazio kad god bi mi se pružila prilika. Tvojoj bih majci samo rekao da idem tamo ili onamo." Skinuo je naočale i sklopio oči. "Ovo nisam nikome pričao." Nisam mu imao što reći. Pogledah kroz prozor na polje, a zatim na svoj ručni sat. "Čuj", reče on. "Kad polijeće tvoj zrakoplov? Možeš li se ukrcati na neki drugi? Daj da te počastim pićem, Les. Naruči nam još dva pića. Ubrzat ću priču. Bit ću gotov za minutu. Slušaj", reče. "U spavaćoj je sobi pokraj kreveta imala njegovu sliku. Prvo mi je to smetalo, gledati njegovu sliku i tako to. No, ubrzo sam se na nju privikao. Vidiš li kako se čovjek na svašta navikne?" Odmahivao je glavom. "Teško je povjerovati. I, eto, sve je to loše završilo. To znaš. Sve to znaš." "Znam samo ono što mi ti kažeš", rekoh. "Reći ću ti, Les. Reći ću ti što je u svemu tome najvažnije. Znaš, postoje neke stvari. Bitnije od činjenice da me tvoja majka napustila. Sad me dobro slušaj. Jednom smo bili u krevetu. Moglo je bili vrijeme ručka. Samo smo ležali i pričali. Možda sam malo i kunjao. Znaš, ono čudno kunjanje kad čovjek sanja. Istodobno sam samome sebi govorio kako uskoro trebam ustati i pokupili se. I upravo je u tom trenutku pred kućom stao automobil, netko je iz njega izišao i zalupio vratima. 'Moj Bože,' vrisnu ona. 'Pa to je Larry!' Tad sam sigurno poludio. Sjećam se da sam razmišljao kako ine on, pokušam li pobjeći kroz stražnja vrata, zasigurno prikucati uz vrtnu ogradu, a možda čak i ubiti. Sally ispušta čudne zvukove. Kao da ne može disati. Na njoj je kućni ogrtač, no nije ga kopčala i takva stoji u kuhinji i trese glavom. Sve se to odigralo u jednom trenutku, shvaćaš. I tako ja stojim, gotovo potpuno gol s odjećom u ruci, a Larry otvara ulazna vrata. Pa, ja skočim. Jednostavno skočim ravno kroz njihov prozor na prednjoj strani kuće, ravno kroz staklo." "Uspio si pobjeći?" upitah. "Nije trčao za tobom?" 33
Otac me pogledao kao da sam lud. Zurio je u svoju praznu čašu. Pogledavao sam svoj ručni sat protežući se. Malo me boljela glava na sljepoočnicama. Rekoh: "Mislim da bi bolje bilo da krenem." Rukom sam prešao preko brade i popravio ovratnik. "Živi li ona još uvijek u Reddingu, ta žena?" "Ma, nemaš ti pojma ni o čemu, zar ne?" reče moj otac. "Ništa ti ne znaš. Znaš samo prodavati knjige." Bilo je vrijeme da krenem. "O, Bože, oprosti", reče on. "Čovjeka je to sasjeklo. Bacio se na tlo i plakao. Ona je ostala u kuhinji. Tamo je plakala. Bacila se na koljena i molila se Bogu da joj oprosti. Razgovijetno i glasno kako bi je muž mogao čuti." Otac je htio još nešto reći. No, umjesto toga samo je odmahnuo glavom. Možda je htio da ja nešto kažem. Onda je samo rekao: "Ne, moraš se ukrcati na zrakoplov." Pomogao sam mu da odjene kaput i uhvatio ga za lakat kad smo krenuli prema izlazu. "Smjestit ću te u taksi", rekoh. On reče: "Gledat ću kako polijećeš." "Ne treba", rekoh. "Možda sljedeći put." Rukovali smo se. Tad sam ga posljednji put vidio. Na putu prema Chicagu sjetio sam se da sam u baru ostavio onu vrećicu s darovima. Nema veze. Mary nisu bili potrebni slatkiši, ušećereni bademi ili bilo što drugo. Bilo je to prošle godine. Sad joj trebaju još manje.
34
KUPKA U S U B O T U ujutro majka je automobilom otišla do pekarnice u trgovačkome centru. Nakon što je pregledala katalog s fotografijama kolača, odlučila se za tortu s čokoladnim preljevom kakvu je njezin sin najviše volio. Torta koju je odabrala bila je ukrašena svemirskim brodom i lansirnom rampom ispod kiše bijelih zvijezda. Na torti će zelenom kremom biti ispisano ime SCOTTY i to tako da izgleda kao da se tako zove svemirski brod. I dok mu je majka govorila kako će Scotty navršiti osam godina, pekar ju je zamišljeno slušao. Taj je pekar bio stariji čovjek s vrlo čudnom, teškom pregačom, čije su vrpce prolazile ispod njegovih ruku, prelazile preko leđa, križale se sprijeda, gdje su bile svezane u čvrst čvor. Rukom je neprekidno gladio prednji dio pregače dok je slušao ženu, njegove su vlažne oči proučavale njezine usne dok je ona gledala uzorke kolača i pričala. Nije ju požurivao. Nije mu se žurilo. I tako se majka odlučila za tortu sa svemirskim brodom te je pekaru dala svoje ime i telefonski broj. Torta će biti gotova u ponedjeljak ujutro, što će joj ostaviti dovoljno vremena do poslijepodnevnog rođendanskog slavlja. Bilo je to sve što je pekar htio reći. Nije bilo šala, samo ta mala izmjena nužnih podataka. U P O N E D J E L J A K ujutro dječak je išao u školu. Bio je u društvu drugog dječaka i njih su dvojica jedan drugome dodavali vrećicu čipsa. Slavljenik je pokušavao od drugog dječaka izvući što će od njega dobiti na dar. Na raskrižju je slavljenik, ne gledajući, potrčao preko ceste i istoga ga je trena udario automobil. Pao je na bok, glava mu je bila u kanalizacijskom odvodu, a ruke i noge se pomicale kao da se pokušava uspeti na zid. Drugi je dječak stajao s vrećicom čipsa u ruci. Pitao se treba li pojesti sav čips ili nastaviti putem do škole. Slavljenik nije plakao. No, nije htio ni pričati. Nije htio odgovoriti kad ga je drugi dječak pitao kako je to kad te udari auto. Slavljenik je ustao i pošao kući, dok mu je onaj drugi mahao pozdravljajući ga i nastavio putem prema školi. Slavljenik je ispričao majci što mu se dogodilo. Zajedno su sjeli na sofu. Položila je njegove ruke u svoje krilo. Sjedili su tako, a onda je dječak povukao ruke i pao na 35
leđa. R A Z U M L J I V O, rođendansko slavlje nikad nije održano. Slavljenik je umjesto toga završio u bolnici. Majka je sjela pokraj njegova kreveta. Čekala je da se dječak probudi. Otac se požurio s posla. Sjeo je pokraj majke. I tako su oboje čekali da se dječak probudi. Čekali su satima. Onda je otac otišao kući okupati se. Čovjek je automobilom krenuo iz bolnice kući. Vozio je brže no što je smio. Život mu je sve do tog trenutka bio lijep. Dobar posao, očinstvo, obitelj. Pratila ga je sreća i bio je zadovoljan. No, od straha je poželio kupku. Zaustavio se ispred kuće. Ostao je sjediti u automobilu kako bi ovladao kretnjama vlastitih nogu. Njegova je sina udario auto i on je sad u bolnici, no sve će biti u redu. Izišao je iz automobila i krenuo prema ulaznim vratima. U kući je lajao pas i zvonio je telefon. Telefon je zvonio i dok je otključavao vrata i rukom pipao zid u potrazi za prekidačem. Podigao je slušalicu. Reče: "Upravo sam ušao!" "Tu je torta koju niste preuzeli." Rekao je to glas s druge strane žice. "Što vi to govorite?" reče otac. "Torta", reče glas. "Šesnaest dolara." Suprug je, trudeći se shvatiti, telefonsku slušalicu prilijepio uz uho. Reče: "Ne znani ja ništa o tome." "To neće proći", reče glas. Suprug je spustio slušalicu. Otišao je u kuhinju i natočio viski u čašu. Zvao je bolnicu. Djetetovo se slanje nije promijenilo. Čovjek je, dok se kada punila vodom, nasapunao lice i obrijao se. Telefon je ponovno zazvonio kad je već bio u kadi. Ustao je i trčao kroz kuću vičući: "Budalo, budalo!" budući da mu se ovo ne bi ni dogodilo da je ostao u bolnici. Podigao je slušalicu i dreknuo: "Halo!" Glas reče: "Gotova je." O T A C se u bolnicu vratio poslije ponoći. Njegova je supruga sjedila na stolici pokraj kreveta. Pogledala je supruga, a zatim joj se pogled ponovno spustio na dječaka. Iznad kreveta je visjela boca iz koje je, kroz cjevčicu, u djetetovu ruku otjecala tekućina. "Što je to?" upita otac. 36
"Glukoza", odgovori majka. Suprug je položio ruku na ženin zatiljak. "Probudit će se", reče čovjek. "Znam", reče žena. Nedugo zatim čovjek reče: "Idi kući i daj da ja preuzmem dežurstvo." Ona je odmahnula glavom. "Ne", reče. "Ma, daj", reče on. "Pođi kući malo. Ne brini. On samo spava i to je sve." Medicinska je sestra otvorila vrata. Kimnula im je i prišla krevetu. Ispod pokrivača je izvukla dječakovu lijevu ruku i prislonila prste na njegovo zapešće. Vratila je ruku ispod pokrivača i nešto zapisala na blok pričvršćen za krevet. "Kako je?" upita majka. "Stabilno", odgovori sestra. Zatim doda: "Uskoro će doći liječnik." "Rekao sam joj da bi mogla otići kući i malo se odmoriti", reče čovjek. "Kad liječnik ode." "Mogla bi", reče sestra. Žena reče: "Vidjet ćemo što će liječnik reći." Položila je dlan preko očiju i zabacila glavu. Sestra reče: "Svakako." O T A C je zurio u sina, malena prsa podizala su se i spuštala ispod pokrivača. Obuzeo ga je još veći strah. Počeo je tresti glavom. Samome je sebi ponavljao: dijete je dobro. Samo što, umjesto da spava kod kuće, to čini ovdje. Spavanje je uvijek isto, bez obzira na to gdje spavali. L I J E Č N I K je ušao. Rukovao se s čovjekom. Žena je ustala sa stolice. "Ann", reče liječnik kimajući glavom. Liječnik reče: "Pogledajmo kako je." Prišao je krevetu i dodirnuo djetetovo zapešće. Podigao je jedan pa drugi kapak. Odmaknuo je pokrivače i poslušao srce. Prstima je opipavao pojedine dijelove tijela. Prišao je podnožju kreveta i pogledao grafikone, a zatim se zagledao u roditelje. Liječnik je bio zgodan čovjek. Koža mu je bila vlažna i tamna od sunca. Nosio je trodijelno odijelo, kravatu živih boja i košulju s manžetama. Majka je u sebi govorila: upravo se vratio s nekog skupa. Ondje su mu uručili neku nagradu. Liječnik reče: "Nema mjesta veselju, ali ne trebamo se ni brinuti. Uskoro bi se trebao probuditi." Liječnik je ponovno pogledao dječaka. "Znat ćemo više kad stignu 37
rezultati testova." "Oh, ne", reče majka. "Ponekad se događaju i ovakve stvari", reče liječnik. "Vi to, dakle, ne biste nazvali komom?" upita otac. Otac je promatrao liječnika čekajući njegov odgovor. "Ne, ne bih to tako nazvao", reče liječnik. "On spava. Oporavlja se. Tijelo se ponaša u skladu s vlastitim potrebama." "To je koma", reče majka. "Neka vrsta kome." Liječnik reče: "Ne bih to tako nazvao." Uzeo je ženu za ruke i potapšao ih. Rukovao se sa suprugom. Ž E N A je položila dlan na djetetovo čelo. "Barem nema vrućicu", reče. Zatim doda: "Ne znam. Dodirni mu čelo." Čovjek položi dlan na dječakovo čelo. Čovjek reče: "Pretpostavljam da je ovo normalno." Žena je neko vrijeme stajala ondje grickajući usnu. Zatim je prišla stolici i sjela. Njezin je suprug sjeo do nje. Htio joj je još nešto reći. No, nije mogao reći ništa o onome što će se dogoditi. Uzeo je njezinu ruku i stavio ju u svoje krilo. Zbog toga se bolje osjećao. Osjećao se kao da time nešto govori. Neko su vrijeme tako sjedili šuteći i promatrali dječaka. S vremena na vrijeme stiskao je njezinu ruku, sve dok je ona nije povukla. "Molila sam se", reče ona. "I ja", reče otac. "I ja sam se molio." S E S T R A se vratila i provjerila otjecanje iz boce. Ušao je i liječnik i predstavio se. Ovaj je doktor na nogama nosio mokasinke. "Odnijet ćemo ga dolje kako bi smo načinili još nekoliko snimaka", reče on. "Htjeli bismo ga i skenirati." "Skenirati", reče majka. Stajala je između novog liječnika i kreveta. "Nije to ništa", reče on. "Bože moj", reče ona. U sobu su ušla dva bolničara. Dovukli su nešto nalik na krevet. Dječaka su skinuli s infuzije i prebacili ga na onu stvar s kotačićima.
38
S U N C E je već izišlo kad su slavljenika vratili s pretraga. Majka i otac pratili su bolničare u dizalo i sve do bolničke sobe. I ponovno su zauzeli svoja mjesta do kreveta. Čekali su cijeli dan. Dječak se nije budio. Liječnik je ponovno ušao u sobu, ponovno je pregledao dječaka i ponovio ono što je rekao i prvi put. U sobu su ulazile i medicinske sestre. Ulazili su liječnici. Jedan je medicinski tehničar došao dječaku izvaditi krv. "Ne razumijem sve ovo", reče majka tehničaru. "Liječnik je naredio", reče tehničar. Majka je prišla prozoru i zagledala se u bolničko parkiralište. Automobili upaljenih svjetala neprekidno su prolazili. Stajala je na prozoru, ruku uprtih o prozorsku dasku. Samoj je sebi govorila: započelo je jedno novo razdoblje, teško razdoblje. Bila je uplašena. Vidjela je kako se jedan automobil zaustavlja i kako jedna žena u dugom kaputu ulazi u njega. Trudila se zamisliti kako je ona ta žena. Kako odlazi daleko od ovoga mjesta. L I J E Č N I K je ušao u sobu. Izgledao je još tamnije i zdravije no prije. Prišao je krevetu i pregledao dječaka. Reče: "Daje dobre znakove. Sve je u redu." Majka reče: "Ali, on spava." "Da", odgovori liječnik. Suprug reče: "Umorna je. Umire od gladi." Liječnik na to reče: "Trebala bi se odmoriti. Trebala bi jesti." "Ann", reče. "Hvala", reče suprug. Rukovao se s liječnikom, on ih je potapšao po ramenima i otišao. "M I S L I M da bi jedno od nas dvoje trebalo otići kući", reče čovjek. "Trebali bismo nahraniti psa." "Nazovi susjede", reče supruga. "Nahranit će ga oni ako ih zamolimo." Pokušala se sjetiti koga bi mogli nazvati. Zaklopila je oči i pokušala misliti na bilo što. Nakon nekog vremena reče: "Možda bih ipak ja trebala otići. Možda će se probuditi ako odem. Možda se ne budi zato što sam tu i zato što ga gledam." "Moglo bi biti", reče suprug. "Otići ću kući okupati se i odjenuti nešto čisto", reče žena. "Mislim da bi trebala", reče čovjek. 39
Uzela je svoju torbicu. On joj je pomogao da odjene kaput. Prišla je vratima i osvrnula se. Pogledala je sina, a zatim i oca. Suprug joj je kimnuo i nasmiješio se. P R O Š L A je pokraj prostorije u kojoj su dežurale sestre, došla do kraja hodnika, gdje je skrenula i ugledala malenu čekaonicu u kojoj je, u pletenim stolicama, sjedila obitelj: muškarac u košulji kaki boje s bejzbol-kapom gurnutom na zatiljak, debela žena u kućnom haljetku i papučama, djevojka u jeansu s kosom ispletenom u desetak šašavih pletenica. Stol je bio prekriven tankim stolnjakom, stiroporom, žličicama za kavu i paketićima soli i papra. "Nelson", reče žena. "Je li Nelson u pitanju?" Ženine su se oči razrogačile. "Nemojte me zavlačiti, gospođo", reče žena. "Je li Nelson u pitanju?" Žena je pokušavala ustati sa stolice. No, muškarac ju je rukom zaustavio. "Dođite, dođite", reče muškarac. "Oprostite", reče majka. "Tražim dizalo. Moj je sin u bolnici. Ne mogu naći dizalo." "Dizalo je tamo dolje", reče čovjek pokazujući joj prstom smjer. "Mog je sina udario auto", reče majka. "No, bit će dobro. Sada je u šoku, možda je to čak i koma. To nas i brine, ta koma. Nakratko ću otići iz bolnice. Možda se okupam. S njim je moj suprug. On pazi na njega. Možda se sve promijeni dok me nema. Zovem se Ann Weiss." Čovjek se pomaknuo na stolici. Odmahnuo je glavom. Reče : "Naš Nelson." Z A U S T A V I L A se ispred ulaza u kuću. Pas joj je dotrčao u susret. Trčao je u krug na travnjaku. Zaklopila je oči i naslonila glavu na upravljač. Slušala je kuckanje motora. Izišla je iz automobila i prišla kućnim vratima. Upalila je svjetla i pristavila vodu za čaj. Otvorila je konzervu i nahranila psa. S čajem u ruci sjela je na sofu. Zazvonio je telefon. "Da!" reče. "Halo!" reče. "Gospodo Weiss", reče muški glas. "Da", reče ona. "Ja sam gospođa Weiss. Zovete li zbog Scottyja?" upita. "Scotty", reče glas. "Zovem zbog Scottyja", reče glas. "Da, to zasigurno ima neke veze sa Scottyjem." 40
RECI ŽENAMA DA IDEMO B I L L Jamison i Jerry Roberts oduvijek su bili najbolji prijatelji. Obojica su odrasli u južnom dijelu grada, u blizini starog igrališta, išli zajedno u osnovnu i srednju školu, a zatim i u Eisenhower, gdje su odabrali Što je bilo moguće više zajedničkih predmeta, posuđivali su jedan drugome majice, džempere i hlače, izlazili i ševili iste cure - koje bi im se već našle pri ruci. Ljeti su radili iste sezonske poslove - berba breskvi, trešanja, postavljanje kabela, sve poslove koji su donosili neki novac, a kod kojih nije bilo šefa da ti visi za guzicom. Onda su zajedno kupili i auto. Ljeto prije njihove završne godine na koledžu svaki je dao koliko je mogao pa su kupili crveni plymouth '54 za 325 dolara. Dijelili su ga. Sve je išlo kao po špagi. No, Jerry se oženio prije kraja prvog semestra, napustio je školu i dobio stalan posao kod Robby's Marta. I Bili je nekoć izlazio s tom djevojkom. Zvala se Carol i dobro se slagala s Jerryjem, kod kojeg je Bili odlazio kad god bi mu se pružila prilika. Osjećao se starijim zbog činjenice da ima oženjene prijatelje. Otišao bi kod njih na ručak ili večeru i onda bi slušali Evisa ili Billa Haleyja & The Comets. No, ponekad bi se Carol i Jerry počeli zezati dok je Bili još bio s njima, pa bi on ustao, ispričao se i otišao na benzinsku crpku Dezorn's kupiti Colu, budući da je u stanu postojao samo jedan krevet, ljubavno gnijezdo u dnevnome boravku. Jerry i Carol bi se ponekad uputili u kupaonicu i Bili bi tada odlazio u kuhinju, pravio se da ga strašno zanima što je u kuhinjskome ormaru ili hladnjaku i trudio se ne slušati ih. Zato više nije često odlazio k njima; u lipnju je diplomirao, (Uposlio se u tvornici Darigold i pristupio Nacionalnoj gardi. Godinu dana kasnije razvozio je mlijeko i bio u čvrstoj vezi s Lindom. I tako su Bill i Linda odlazili do Jerryja i Carol, pili pivo i slušali ploče. Carol i Linda su se dobro slagale i Billu je bilo drago kad mu je Carol jednom u povjerenju rekla da je Linda "prava cura". I Jerryju je Linda bila draga. "Strašna je", rekao je Jerry. Kada su se Bill i Linda vjenčali, Jerry im je bio kum. Veselica je, naravno, bila organizirana u hotelu Donnelly, gdje su se Jerry i Bili dobro nakresali ispijajući bratske zdravice jakog punča. U jednom je trenutku, usred sveopćeg veselja, Bili 41
pogledao Jerryja i pomislio koliko Jerry izgleda starije, kao da mu je znatno više od dvadeset dvije godine. Do tada je Jerry već bio sretan otac dvoje djece koji se uspeo do mjesta pomoćnika upravitelja kod Robby'sa, a Carol je u trbuhu već nosila treće dijete. V I Ð A L I su se svake subote i nedjelje, praznicima i češće. Kad je vrijeme bilo dobro, svi bi se okupili kod Jerryja, pekli kobasice na roštilju i puštali djecu da se izluđuju u bazenu na napuhavanje koji je Jerry kupio za sitan novac, kao i gomilu drugih stvari koje je nabavio kod Marta. Jerry je imao lijepu kuću. Bila je smještena na brežuljku ponad Nachesa. Bilo je uokolo i drugih kuća, no ne preblizu. Jerryju je dobro išlo. Bill i Linda i Jerry i Carol uvijek su se okupljali kod Jerryja zato što je imao roštilj i ploče, ali i previše dječurlije koju je trebao vući sa sobom. Bila je nedjelja i bili su kod Jerryja kad se dogodilo što se dogodilo. Žene su petljale po kuhinji. Jerryjeve su kćerke bile vani, u dvorištu, bacale su plastičnu loptu u bazen na napuhavanje, vrištale i prskale loptu vodom. Bill i Jerry su na terasi sjedili u sklopivim naslonjačima, pili pivo i odmarali se. Bili je bio taj koji je najviše pričao - o ljudima koje su poznavali, o Darigoldu, o pontiacu catalina s četvera vrata koji je namjeravao kupiti. Jerry je piljio u konopac za sušenje rublja ili u chevy iz '68 s nerasklopivim krovom koji je bio parkiran u garaži. Bili je mislio kako Jerry postaje tajnovit, stalno je u nešto zurio i vrlo rijetko govorio. Bili je ustao i pripalio cigaretu. Reče: "Nešto nije u redu, čovječe? Znaš na što mislim." Jerry je popio pivo i zgnječio limenku. Slegnuo je ramenima. "Znaš već", reče. Bili je kimnuo. Tada Jerry upita: "Jesi li za vožnju?" "Dobro zvuči", reče Bili. "Reći ću ženama da idemo." K R E N U L I su autocestom Naches River u smjeru Gleeda. Vozio je Jerry. Bio je sunčan i topao dan, zrak je strujao kroz auto. "Kamo idemo?" upita Bili. "Idemo ubaciti nekoliko lopti." "Štima", reče Bili. Osjećao se znatno bolje već zbog same činjenice da je Jerry 42
ozaren. "Dečki moraju izlaziti", reče Jerry. Pogledao je Billa. "Znaš na što mislim?" Bili je shvatio. Svakog je petka navečer volio izlaziti s dečkima iz tvornice i sudjelovati u turniru u kuglanju. Volio je s Jackom Broderickom dva puta tjedno otići na pivo. Znao je da dečki moraju izlaziti. "Još je tu", reče Jerry dok je vozio preko šljunka na parkiralištu rekreacijskog centra. Ušli su unutra. Bili je Jerryju pridržao vrata, a Jerry ga je u prolazu blago udario u trbuh. "Hej, ti, tamo!" Bio je to Riley. "Hej, kako ste dečki?" Riley je zaobišao šank i prišao im cerekajući se. Bio je glomazan. Na sebi je imao havajsku košulju kratkih rukava koja je ispadala iz njegovih traperica. Riley reče: "Onda, dečki?" "Ah, daj se ohladi i dodaj nam dva Olysa", reče Jerry namigujući Billu. "Onda, kako si, Riley?" reče Jerry. "Pa, kako ste, dečki? Gdje ste se skrivali? Imate li išta sa strane? Kad sam te posljednji put vidio, Jerry, tvoje stare već šest mjeseci nije bilo", reče Riley. Jerry je na trenutak zastao i zatreptao. "Dobro, gdje su ti Olysi?" upita Bili. Sjeli su na barske stolice pokraj prozora. Jerry reče: "Kakva je ovo birtija, Riley, kad u njoj nedjeljom poslijepodne nema cura?" Riley se nasmijao. Reče: "Pretpostavljam da su u crkvi i mole se za to." Obojica su popila po pet limenki piva i u dva sata odigrala dvije runde bilijara, Riley je sjedio na barskoj stolici, pričao i gledao ih kako igraju. Bili je neprestano pogledavao prvo svoj ručni sat, a zatim Jerryja. "Onda, što misliš, Jerry? Mislim, što stvarno misliš?" upita Bili. Jerry je ispraznio limenku, zgnječio ju i stajao trenutak vrteći ju u rukama. N A A U T O C E S T I Jerry je razvalio punom brzinom - osamdeset pet i devedeset milja na sat. Baš kad su zaobišli kamionet natovaren pokućstvom, ugledaše dvije djevojke. "Pogledaj ovo!" reče Jerry usporavajući. "Jedna bi mi dobro došla." Jerry je nastavio voziti još približno milju, a onda je sišao s ceste. "Vratimo se", 43
reče Jerry. "Hajdemo okušati sreću." "Isuse", reče Bili. "Ne znam baš." "Dobro bi mi došlo", reče Jerry. Bill reče: "Da, ali nisam baš siguran." "Za Boga miloga", reče Jeriy. Bill je bacio letimičan pogled na svoj ručni sat i pogledao uokolo. Reče: "Ti pričaj. Ja sam zahrđao." Jerry je zatrubio i okrenuo auto. Usporio je kad su se našli blizu djevojaka. Zaustavio je chevy uz cestu zbog njih. Djevojke su nastavile voziti bicikle, no ipak su pogledale jedna drugu i nasmijale se. Jedna je bila tamnokosa, visoka i vitka. Druga je imala svijetlu kosu i bila je sitnija. Obje su na sebi imale kratke hlačice i majice s tankim naramenicama. "Kučke", reče Jerry. Čekao je da prođu drugi automobili kako bi se vratio na cestu ispisujući slovo U. "Ja ću brinetu", reče. "Ona manja je tvoja." Bili se zavalio u sjedalo i rukom dotaknuo sunčane naočale. "Ništa od njih", reče Bili. "Sad će biti s tvoje strane", reče Jerry. Zastao je na suprotnoj strani ceste i vozio natrag. "Budi spreman", reče Jerry. "Bog", reče Bili dok su djevojke vozile bicikle. "Ja sam Bili", reče. "Zgodno", reče brineta. "Kamo idete?" upita Bili. Djevojke nisu odgovorile. Sitnija se smijala. I dalje su vozile bicikle, a Jerry je vozio uz njih. "Ma, daj. Kamo idete?" reče Bili. "Nikamo", reče ona sitnija. "Gdje je to nikamo?" upita Bili. "Baš si znatiželjan", reče ona sitnija. "Rekao sam vam kako se zovem", reče Bili. "Kako se vi zovete? Moj se prijatelj zove Jerry", reče Bili. Djevojke su se pogledale i nasmijale. Iza njih se pojavio drugi automobil. Vozač je zatrubio. "Nabij si ga!" viknuo je Jerry. Malo se maknuo i propustio automobil. Onda je nastavio voziti uz djevojke. 44
Bili reče: "Povest ćemo vas. Odvest ćemo vas kamo god želite. Obećavam. Sigurno ste umorne od vožnje biciklom. Izgledate umorno. Previše vježbe ni za kog nije dobro. Osobito ne za djevojke." Djevojke su se smijale. "Kužite?" reče Bill. "Sad nam recite kako se zovete." "Ja sam Barbara, ona je Sharon", reče ona sitnija. "Konačno!" reče Jerry. "Sad saznaj kamo idu." "A kamo vi, cure, idete?" upita Bill. "Barb?" Nasmijala se. "Nikamo", reče ona. "Samo idemo cestom." "Kamo cestom?" "Hoćeš li da im kažem?" upita ona onu drugu. "Nije me briga", reče ona druga. "Uopće me nije briga", reče . "Ionako ne idem nikamo ni sa kim", reče djevojka imenom Sharon. "Kamo idete?" upita Bili. "Idete li u Picture Rock?" Djevojke su se smijale. "Tamo idu", reče Jerry. Dodao je gas i zaustavio se sa strane tako da su djevojke morale proći pokraj njega. "Ne budite takve", reče Jerry. Reče: "Ma, hajde. Upoznali smo se." Djevojke su samo produžile. "Neću vas pojesti!" viknuo je Jerry. Brineta ih je nakratko pogledala. Jerryju se učinilo da ga gleda na pravi način. No, s curama nikada ne možeš biti siguran. Jerry je ponovno jurnuo na autocestu dok su šljunak i prljavština letjeli ispod guma. "Još ćemo se vidjeti!" dovikivao im je Bili dok su u punoj brzini prolazili pokraj njih. "Stvar je riješena", reče Jerry. "Jesi li vidio kako me fufica pogledala?" "Ne znam", reče Bili. "Možda bismo se trebali vratiti kući." "Imamo ih!" reče Jerry. S I Š A O je s ceste i zastao ispod nekih stabala. Autocesta se na tom mjestu, kod Picture Rocka, račvala. Jedna je cesta vodila do Yakime, a druga prema Nachesu, Enumclawu, Chinook Passu, Seattleu. Nekoliko je stotina metara dalje od ceste počinjala visoka, strma, crna kamena 45
uzvisina, dio niskog lanca brežuljaka ispresijecanih pješačkim stazama i malenim špiljama na čijim su zidovima bili indijanski crteži. Na strmoj su se strani stijene okrenutoj prema autocesti nalazili natpisi u stilu: NACHES 67 - GLEEDSKE DIVLJE MAČKE - ISUS SPAŠAVA - POBIJEDI YAKIMU - ODMAH SE POKAJ. Sjedili su u automobilu i pušili cigarete. Komarci su im pokušavali sletjeti na ruke. "Da nam je bar sad jedno pivo", reče Jerry. "Baš bi mi dobro došlo", reče on. Bili reče: "I meni", i pogleda na svoj ručni sat. K A D su ugledali djevojke, Bill i Jerry iziđoše iz automobila. Naslonili su se na prednji branik. "Zapamti", reče Jerry udaljavajući se od automobila, "ona tamnokosa je moja. Tvoja je ona druga." Djevojke su ostavile bicikle i krenule jednom od pješačkih staza. Nestale su iza zavoja i pojavile se nešto više. Ondje su zastale i gledale prema dolje. "Zašto nas slijedite?" doviknula im je brineta. Jerry je samo krenuo stazom. Djevojke su im okrenule leđa i nastavile koračati. Jerry i Bili su se i dalje polagano uspinjali. Bili je pušio cigaretu i svako bi malo zastao da duboko udahne. Kada je staza skrenula, pogledao je unatrag i na trenutak ugledao auto. "Hajde!" reče Jerry. "Evo me", reče Bili. I dalje su se uspinjali. No, Bili je morao doći do daha. Više nije mogao vidjeti auto. Nije vidio ni autocestu. Sa svoje je lijeve strane nešto niže mogao vidjeti uzak pojas Nachesa nalik na vrpcu aluminijske folije. Jerry reče: "Ti skreni desno, a ja ću produžiti ravno. Presjeći ćemo put tim lucprdama ." Bill je kimao glavom. Bio je previše uspuhan da bi govorio. Još se neko vrijeme uspinjao, a onda se staza počela spuštati i skretati prema dolini. Pogledao je i ugledao djevojke. Vidio ih je kako su se šćućurile iza jedne izbočine na stijeni. Možda su se smiješile. Bili je posegnuo za cigaretom. Nije ju uspijevao pripaliti. Tada se pojavio Jerry. Poslije toga ništa više nije bilo važno. Bili je samo želio ševiti. Ili ih barem vidjeti gole. S druge strane, ne bi se ljutio ni 46
da mu to nije pošlo za rukom. Nikada nije saznao što je Jerry imao na umu. No, sve je počelo i završilo kamenom. Jerry je iskoristio isti kamen da bi ih obje dokrajčio. Prvo curu imenom Sharon, a onda onu drugu koja je trebala biti Billova.
47
POSLIJE JEANSA E D I T H Packer je preko slušalice u uhu slušala kasetofon i pušila jednu od njegovih cigareta. Na televizoru je zvuk bio isključen dok je ona, s nogama savijenim ispod sebe, sjedila na sofi i listala časopis. James Packer je izišao iz gostinske sobe koju je preuredio u radnu, a Edith Packer je iz uha izvadila slušalicu. Odložila je cigaretu u pepeljaru, ispružila stopalo i mrdnula nožnim prstima u znak pozdrava. On reče: "Idemo?" "Idem", reče ona. Edith Packer voljela je klasičnu glazbu. James Packer nije. On je bio umirovljeni knjigovođa. No, i dalje je obračunavao porez za neke stare klijente i nije volio čuti glazbu dok je to radio. "Ako idemo, onda bismo trebali krenuti." Pogledao je u televizor, a onda otišao ugasiti ga. "Idem", reče ona. Zaklopila je časopis i ustala. Izišla je iz sobe i otišla u stražnji dio kuće. Pošao je za njom kako bi se uvjerio da su stražnja vrata zaključana i da je svjetlo na terasi upaljeno. Onda ju je dugo čekao u dnevnome boravku. Trebalo im je deset minuta da automobilom stignu do društvenog doma, što je značilo da će propustiti prvu igru. N A mjestu na kojem je James uvijek parkirao nalazio se neki stari kombi išaran natpisima pa su morali voziti sve do kraja bloka. "Večeras ima mnogo automobila", reče Edith. On reče: "Ne bi ih bilo toliko da smo stigli na vrijeme." "Bilo bi ih jednako toliko. Samo ih mi ne bismo vidjeli." Izazivački ga je uhvatila za rukav. On reče: "Edith, želimo li igrati bingo, moramo stići na vrijeme." "Pst", reče Edith Packer. Pronašao je slobodno mjesto i uparkirao se. Ugasio je motor i isključio svjetla. Reče: "Ne znam hoću li večeras imati sreće. Mislim da sam osjećao kako ću imati sreće dok sam izračunavao Howardov porez. Sad nemam osjećaj da ću biti sretne 48
ruke. I nije neka sreća kad moraš hodati pola milje samo da bi igrao." "Drži se ti mene", reče Edith Packer. "Bit ćeš sretne ruke." "Još se tako ne osjećam", reče James. "Zaključaj svoja vrata." P U H A O je hladan povjetarac. On je do grla zakopčao vjetrovku, a ona je čvrsto pritegnula svoj kaput. Mogli su čuti valove kako udaraju o stijenu iza zgrade. Ona reče: "Prvo ću ti uzeti jednu cigaretu." Zastala je ispod ulične svjetiljke na uglu. Bila je to oštećena ulična svjetiljka i zato pričvršćena čeličnom užadi. Žice su se na vjetru pomicale i bacale sjene na pločnik. "Kad ćeš prestati?" rekao je pripaljujući si cigaretu, nakon što je prvo pripalio njoj. "Kad i ti prestaneš", reče ona. "Prestat ću kad i ti prestaneš. Kao i kad si prestao piti. Upravo tako. Kao ti." "Mogao bih te podučiti vezenju", reče on. "Jedna je vezilja u kući dovoljna", reče ona. Uhvatio ju je za ruku pa su produžili dalje. Kad su stigli do ulaza, ona baci cigaretu i zgazi ju. Uspeli su se stubama i ušli u predvorje. U prostoriji se nalazila sofa, drveni stol i rasklopive stolice složene na gomilu. Na zidovima su visjele fotografije ribarskih brodića i ratnih brodova, jedna je prikazivala prevrnut brodić i čovjeka kako maše stojeći na kobilici. Packerovi su prošli predvorjem, James je Edith uhvatio za ruku te su ušli u hodnik. N E K O L I K O je žena, članica kluba, sjedilo pokraj udaljenih ulaznih vrata zapisujući ljude koji su ulazili u dvoranu u kojoj je igra već bila u tijeku, jedna je žena stojeći na podiju izvikivala brojeve. Packerovi se požuriše do svog uobičajenog stola. No, jedan je mladi par već bio zauzeo mjesto na kojem su Packerovi uvijek sjedili. Djevojka je na sebi imala jeans, baš kao i dugokosi muškarac koji je s njom sjedio. Nosila je prstenje i narukvice i naušnice, od kojih je blistala pod mliječnim svjetlom. Djevojka se u trenutku dok su Packerovi prilazili stolu okrenula prema mladiću i prstom uprla u jedan broj na njegovoj kartici. Onda ga je uštipnula za ruku. Mladićeva je kosa bila počešljana unatrag i vezana ispod zatiljka, a Packerovi su uočili još nešto - malenu zlatnu rinčicu provučenu kroz resicu njegova uha.
49
J A M E S je odveo Edith do drugog stola i još jednom pogledao prema njihovu uobičajenome mjestu prije no što će sjesti. Prvo je skinuo vjetrovku i pomogao Edith da skine kaput, a onda se zagledao u par koji je zauzeo njihova mjesta. Djevojka je pažljivo pregledavala svoje kartice kad god bi neki broj bio prozvan, naginjala se prema naprijed kako bi provjerila i brojeve na mladićevim karticama - kao da dečko, razmišljao je James, nije u stanju voditi računa o vlastitim brojevima. James je uzeo svežanj bingo-kartica koje su stajale na stolu. Pola je dao Edith. "Uzmi dobitne", reče on. "Zato što ja uzimam ove tri na vrhu. Uopće nije bitno koje ću odabrati. Znaš, Edith, večeras nemam osjećaj da ću biti sretne ruke." "Ne obaziri se", reče ona. "Nikom ne čine ništa nažao. Samo su mladi i to je sve." On reče: "Ovo je uobičajeni bingo petkom navečer za ljude ove zajednice." Ona reče: "Ovo je slobodna zemlja." Vratila mu je svežanj kartica. Odložio ih je na drugu stranu slola. Zatim uzeše žetone iz zdjele. J A M E S je izdvojio dolar iz svežnja novčanica predviđenih za noći kada su igrali bingo. Odložio je novčanicu do svojih kartica. Jedna od žena iz kluba, mršava žena s plavkastom kosom i mrljom na vratu - Packerovi su znali samo da se zove Alice svakog bi trena trebala doći s limenkom za kavu. Pokupit će metalni i papirni novac i vraćati kusur iz limenke. Ta je žena, ili neka druga, isplaćivala pobjednike. Žena s podija objavi "I-25" i netko u dvorani uzviknu "Bingo!". Alice se progurala između stolova. Uzela je pobjedničku karticu i držala ju dok je žena na podiju ponovno čitala pobjedničke brojeve. "Bingo", potvrdila je Alice. "Ovaj bingo, dame i gospodo, vrijedi dvanaest dolara", objavila je žena na podiju. "Čestitke pobjedniku!" P A C K E R O V I su odigrali još pet krugova bez ikakva uspjeha. James je s jednom od svojih kartica bio blizu pobjede. Onda je izvučeno pet brojeva zaredom, nijedan nije bio njegov, a peti je broj nekom drugom donio bingo. "Bio si blizu", reče Edith. "Gledala sam tvoju karticu." "Izazivala me", reče James. Izvrnuo je karticu i žetoni su skliznuli u njegovu ruku. Sklopio je ruku u šaku. Protresao je žetone u šaci. Sjetio se dječaka koji je bacio malo graha kroz prozor. To mu se sjećanje vratilo izdavna i učinilo da se osjeća osamljenim. "Možda bi bilo dobro da uzmeš druge kartice", reče Edith. 50
"Nije ovo moja noć", reče James. Ponovno je bacio pogled na mladi par. Smijali su se nečemu što je mladić rekao. James je mogao vidjeti kako ne obraćaju pozornost ni na kog drugog u dvorani. A L I C E je išla uokolo skupljajući novac za sljedeći krug, a James je, baš u trenutku kad je objavljen prvi broj, vidio kako mladić u jeansu stavlja žeton na karticu koju nije platio. Objavljen je drugi broj i James vidje kako tip ponavlja isto. Bio je zaprepašten. Nije se više mogao usredotočili na vlastite kartice. Samo je gledao što radi tip u jeansu. "James, prati svoje kartice", reče Edith. "Propustio si N-34. Pazi." "Onaj tip koji sjedi na našem mjestu vara. Ne mogu vjerovati vlastitim očima", reče James. "Kako vara?" upita Edith. "Igra s karticom koju nije platio", reče James. "Netko bi ga trebao prijaviti." "Ne ti, dragi", reče Edith. Govorila je polagano ne skidajući pogled sa svojih kartica. Spustila je žeton na jedan od brojeva. "Tip vara", reče James. Uzela je žeton iz ruke i položila ga na broj. "Igraj svoje kartice", reče Edith. Ponovno je pogledao svoje kartice. No, dobro je znao da može otpisati ovaj krug. Nije se moglo reći koliko je brojeva propustio, koliko je zaostao. Stiskao je žetone u šaci. Žena s podija je objavila: "G-60." Netko viknu: "Bingo!" "Isuse", reče James Packer. N A J A V L J E N A je desetominutna stanka. Nakon toga će igrati igru Blackout gdje kartica stoji dolar, a pobjednik dobiva sve, tjedni jackpot od devedest osam dolara. Ljudi su zviždali i pljeskali. James je pogledao par. Tip se igrao naušnicom u svome uhu i zurio u strop. Djevojčina je ruka počivala na njegovoj nozi. "Moram u toalet", reče Edith. "Dodaj mi svoje cigarete." James reče: "A ja ću nam donijeti kolačiće s grožđicama i kavu." "Odoh u toalet", reče Edith. No, James Packer nije otišao po kolačiće i kavu. Umjesto toga, otišao je do onog 51
tipa u jeansu i stao iza njegove stolice. "Vidim što radite", reče James. Čovjek se okrenuo. "Oprostite?" reče on i prodorno se zagleda. "Što ja to radim?" "Znate vi", reče James. Djevojka je upravo zagrizla kolačić i zastala usred zalogaja. "Pametnom je dovoljna jedna riječ", reče James. Vratio se do svog stola. Drhtao je. Edith mu je, kad se vratila, pružila njegove cigarete i bez riječi sjela. Nije više bila uobičajeno vedra. James ju je bolje promotrio. Reče: "Je li se nešto dogodilo, Edith?" "Opet krvarim", reče ona. "Krvariš?" upita on. Iako je znao o čemu govori. "Krvariš", ponovio je veoma tiho. "O, Bože", reče Edith uzimajući kartice i prebirući po njima. "Mislim da bismo trebali poći kući", reče on. Ona je i dalje prebirala po karticama. "Ne, ostanimo", reče ona. "To je samo malo krvarenje, ništa više." Dodirnuo joj je ruku. "Ostat ćemo", reče ona. "Sve će biti u redu." "Ovo je moja najgora bingo-noć", reče James Packer. J A M E S je, dok su igrali Blackout, promatrao čovjeka u jeansu. Tip je nastavio po starom, i dalje je igrao s karticama koje nije platio. James bi, s vremena na vrijeme, provjeravao kako je Edith. No, nikako nije uspijevao saznati. Usne je držala stisnute. To je moglo svašta značiti - odlučnost, brigu, bol. Ili joj se možda jednostavno svidjelo držati tako usne u ovoj igri. Na jednoj su mu kartici još ostala tri broja, na drugoj pet, dok s trećom nije imao nimalo sreće, kad je djevojka s tipom u jeansu histerično povikala: "Bingo! Bingo! Bingo! Imam bingo!" Tip je zapljeskao i skupa s njom povikao. "Ima bingo! Ljudi, ona ima bingo! Bingo!" Tip u jeansu nije prestajao pljeskati. Žena s podija prišla je stolu za kojim je sjedila djevojka i njezin listić usporedila s popisom izvučenih brojeva. Ona reče: "Ova djevojka ima bingo, što znači da dobiva jackpot od devedeset osam dolara! Zaplješćimo joj, ljudi! Ovo je bingo! Blackout!" 52
Edith je pljeskala zajedno sa svima drugima. Jamesove su ruke, međutim, počivale na stolu. Tip u jeansu grlio je djevojku dok joj je žena s podija predavala novac. "Za to će kupiti drogu", reče James. O S T A L I su do kraja. Ostali su sve dok i posljednja igra nije završena. Igra se zvala Progressive, a jackpot se svakog tjedna povećavao ako nitko ne bi dobio bingo prije kraja izvlačenja točno određenog broja brojeva. James je platio listiće i zaigrao bez nade u dobitak. Čekao je da frajer u jeansu poviče: "Bingo!". No, nitko nije pobijedio i jackpot je, veći no ikad, prenesen u sljedeći tjedan. "Ovo je bio noćašnji bingo!" objavila je žena na podiju. "Svima vam zahvaljujem što ste došli. Bog vas blagoslovio i laka vam noć." Packerovi su izlazili iz dvorane u koloni s drugima nekako se ubacivši iza tipa u jeansu i njegove djevojke. Vidjeli su kako se djevojka potapšala po džepu. Vidjeli su djevojku kako grli tipa oko struka. "Propusti druge da prođu ispred nas", šapnuo je James u Edithino uho. "Ne mogu ih očima vidjeti." Edith nije ništa odgovorila. No, na trenutak je zastala kako bi par otišao dalje ispred njih. Vjetar se vani pojačao. James je bio uvjeren kako čuje udaranje valova unatoč buci automobilskih motora. Vidio je kako par zastaje ispred kombija. Naravno. Samo je trebao zbrojiti dva i dva. "Kreten", reče James Packer. E D I T H je ušla u kupaonicu i zatvorila vrata. James je skinuo vjetrovku i odložio ju na naslon sofe. Upalio je televizor, sjeo na svoje mjesto i čekao. Edith je nakon nekog vremena izišla iz kupaonice. James se usredotočio na televiziju. Edith je otišla u kuhinju i pustila vodu. James je čuo kako zavrće slavinu. Edith je zatim ušla u sobu i rekla: "Mislim da ću ujutro morati otići do doktora Crawforda. Mislim da se tamo dolje uistinu nešto događa." "Ušljiva sreća", reče James. Stajala je ondje odmahujući glavom. Pokrila je oči i naslonila se na njega kad joj je prišao da ju zagrli. 53
"Edith, najdraža Edith", reče James Packer. Osjećao se bespomoćnim i prestrašenim. Stajao je trudeći se zagrliti svoju suprugu. Posegnula je za njegovim licem i poljubila ga u usta, a zatim mu je poželjela laku noć. O T I Š A O je do hladnjaka. Stajao je ispred otvorenih vrata i ispijao sok od rajčice proučavajući što ima unutra. Na sebi je osjećao hladan zrak. Promatrao je paketiće i posude s namirnicama na policama, pile u plastičnom omotu, uredne, zaštićene izloške. Zatvorio je vrata i u sudoper ispljunuo posljednji gutljaj soka. Isprao je usta i pripremio šalicu instant-kave. Odnio je kavu u dnevni boravak. Sjeo je ispred televizora i pripalio cigaretu. Palo mu je na pamet kako je dovoljan jedan luđak s bakljom u ruci da bi sve otišlo k vragu. Pušio je ispijajući kavu, a zatim je ugasio televizor. Otišao je do vrata spavaće sobe i neko vrijeme osluškivao. Osjećao se nedostojnim da sluša, da stoji. Zašto ne netko drugi? Zašto ne netko od onih ljudi večeras? Zašto ne netko od onih koji kroz život lepršaju slobodni kao ptice? Zašto ne oni umjesto Edith? Odmaknuo se od vrata spavaće sobe. Pomislio je kako bi bilo dobro da ode prošetati. No, vjetar je sada divljao i mogao je čuti kako cvile grane breze iza kuće. Ponovno je sjeo pred televizor. No, nije ga uključio. Pušio je i razmišljao o oholom i arogantnom držanju ono dvoje ispred njih večeras. Kad bi samo znali. Kad bi im samo netko rekao. Jednom! Sklopio je oči. Ustat će rano i pripremiti doručak. Otići će s njom do Crawforda. Kad bi ih samo mogao natjerati da sjede s njim u čekaonici! Rekao bi im čemu se mogu nadati! Spustio bi on odmah te pametnjakoviće na zemlju! Rekao bi im što ih čeka poslije jeansa i naušnica, poslije uzajamnih pipkanja i varanja u igrama. U S T A O je i otišao u gostinsku sobu. Okrenuo je svjetiljku prema krevetu. Bacio je pogled na svoje papire, svoju knjigu računa i računski stroj na radnome stolu. Uzeo je pidžamu iz jedne od ladica. Razmaknuo je prekrivače na krevetu. Onda je ponovno prošetao kućom, gasio svjetla i provjeravao vrata. Neko je vrijeme zurio kroz kuhinjski prozor, gledao brezu kako podrhtava pod snagom vjetra. Ostavio je upaljeno svjetlo na trijemu i vratio se u gostinsku sobu. Odmaknuo je u stranu košaru s pletivom, uzeo košaru s vezom i smjestio se na stolici. S košare je skinuo poklopac i izvadio metalni obruč. Preko obruča je bilo nategnuto novo bijelo laneno platno. Držeći sićušnu iglu prema svjetlu, James Packer je kroz ušicu udjenuo 54
plavu svilenu nit. Onda se bacio na posao - bod za bodom - ostavljajući dojam da maše, poput onoga čovjeka na kobilici.
55
TOLIKO VODE TAKO BLIZU DOMA M O J suprug slatko jede. No, ne mislim da je zaista gladan. Žvače ruku položenih na stol i zuri u nešto na drugom kraju sobe. Nakratko me pogleda, a zatim ponovno skreće pogled. Ubrusom briše usta. Sliježe ramenima i nastavlja jesti. "Zašto zuriš u mene?" pita on. "Što je?" pita i odlaže vilicu. "Jesam li zurila?" pitam ga i odmahujem glavom. Zvoni telefon. "Ne javljaj se", kaže on. "Mogla bi biti tvoja majka", kažem. "Provjeri", kaže on. Podižem slušalicu i slušam. Moj suprug prestaje jesti. "Što sam ti rekao", govori on dok spuštam slušalicu. Ponovno počinje jesti. Zatim baca ubrus na tanjur. Kaže: "Dovraga, zašto se ljudi petljaju u tuđe poslove? Kaži mi što sam to loše učinio i saslušat ću te! I drugi su bili ondje, nisam bio sam. Raspravili smo o tome i donijeli odluku. Nismo se jednostavno mogli vratiti odakle smo došli. Auto smo ostavili pet milja dalje. Ne želim se pravdati. Čuješ li?" "Znaš", kažem. On kaže: "Što ja to znam, Claire? Reci mi što bih trebao znati. Znam samo jedno." Pogledao me pogledom za koji je bio uvjeren da je pun značenja. "Bila je mrtva", kaže. "Užasno mi je žao. Ali, bila je mrtva." "U tome je stvar", kažem. On podiže ruke. Odguruje stolicu od stola. Uzima cigarete i s limenkom piva odlazi u stražnji dio kuće. Vidim ga kako sjedi u platnenom naslonjaču i ponovno uzima novine. Njegovo je ime na naslovnoj stranici. Kao i imena njegovih prijatelja. Sklapam oči i rukama se hvatam za rub sudopera. Zatim rukom prelazim preko daske za cijeđenje posuđa i bacam posuđe na tlo. Nije se ni pomaknuo. Znam da je čuo. Podiže glavu kao da i dalje osluškuje. No, ne miče se. Ne osvrće se oko sebe. 56
O N, Gordon Johnson, Mel Dorn i Vern Wiliams zajedno igraju poker, odlaze na kuglanje i pecanje. Na pecanje odlaze svakog proljeća i u rano ljeto, prije no što im se na putu nađe rodbina koja nas posjećuje. Pristojni su to, obiteljski ljudi, ljudi kojima je stalo do njihova posla. Imaju sinove i kćeri koji idu u školu s našim sinom Deanom. Prošlog su petka ti obiteljski ljudi otišli do rijeke Naches. Parkirali su automobile u planini i pješice otišli do mjesta na kojem su željeli pecati. Sa sobom su ponijeli vreće za spavanje, hranu, igraće karte i viski. Djevojku su ugledali prije no što će podići šatore. Pronašao ju je Mel Dom. Na sebi nije imala nikakve odjeće. Zapela je za nekakvo granje koje je izvirivalo iz vode. Pozvao je druge da dođu pogledati. Raspravljali su o tome što bi trebali učiniti. Jedan od njih - moj mi Stuart nije rekao tko - rekao je da bi se odmah trebali vratiti. Ostali su nogama razgrtali pijesak i rekli kako nisu raspoloženi za povratak. Govorili su kako su umorni, kako je kasno te kako djevojka neće nikamo pobjeći. Podigli su šatore ne odustajući od prvobitne nakane. Zapalili su logorsku vatru i pili viski. Počeli su razgovarati o djevojci kad se mjesec pojavio na nebu. Netko je rekao da bi trebali pričvrstiti tijelo kako ga voda ne bi odnijela. Uzeli su džepne svjetiljke i vratili se do rijeke. Jedan od njih - mogao je to biti i Stuart - ugacao je u vodu i izvukao ju van. Uhvatio ju je za prste i izvukao na obalu. Najlonsko je uže svezao oko njezinog ručnog zgloba, a drugi dio omčom pričvrstio za stablo. Sljedeće su jutro pripremili doručak, popili kavu i viski i otišli pecali. Navečer su skuhali ribu i krumpire, pili kavu i viski, a onda su pokupili posuđe i pribor za jelo i oprali ga u rijeci na mjestu gdje je ležala djevojka. Kasnije su se kartali. Možda su igrali sve dok im se oči nisu sklopile od umora. Vern Williams otišao je spavati. Ostali su pričali priče. Gordon Johnson je rekao kako je pastrve sad teško uhvatiti zato što je voda strahovito hladna. Sljedeće su se jutro kasno probudili, pili viski, malo pecali, sklopili šatore, smotali vreće za spavanje, pokupili svoje stvari i pješice se vratili. Vozili su sve dok nisu naišli na prvi telefon. Nazvao je Stuart, dok su ostali stajali oko njega i slušali. Izdiktirao je imena šerifu. Nisu imali što kriti. Nije ih bilo stid. Rekli su da će pričekati da dođe netko iz šerifova ureda kako bi uzeo njihove izjave i kako bi mu oni pokazali točno mjesto. S P A V A L A sam kad je stigao kući. No probudila sam se kad sam ga čula u kuhinji. Zatekla sam ga kako, naslonjen na hladnjak, u ruci drži limenku piva. Obuhvatio me svojim teškim rukama i svojim mi velikim dlanovima protrljao leđa. Ponovno me dirao u krevetu, a onda je zastao kao da mu je nešto drugo palo na pamet. Okrenula 57
sam se i raširila noge. Mislim da je poslije ostao budan. Ujutro je ustao dobrano prije mene. Htio je vidjeti spominju li što u novinama, pretpostavljam. Telefon je počeo zvoniti odmah poslije osam. "Idite u vražju mater!" čula sam ga kako viče. Telefon je ubrzo nakon toga ponovno zazvonio. "Nemam što dodati onome što sam već rekao šerifu!" Zalupio je slušalicom. "Što se događa?" upitah. Tada mi je rekao ovo što sam vam upravo ispričala. Č I S T I M razbijeno posuđe i izlazim van. On leži na travi, na leđima, s novinama i limenkom piva na dohvat ruke. "Stuart, hoćemo li se malo provozati?" upitah. On se prevrne na trbuh i pogleda me. "Pokupit ćemo nekoliko piva", kaže. Ustaje i u prolazu mi dodiruje bok. "Evo me za minutu", kaže. Bez riječi se vozimo kroz grad. Staje ispred prodavaonice uz cestu kako bi kupio pivo. Primjećujem pozamašan snop novina s unutrašnje strane vrata. Na najvišoj stubi debela žena u šarenoj haljini djevojčici pridržava lizalicu. Nešto kasnije prelazimo preko mosta na Eversonu i skrećemo prema izletištu. Potok koji protječe ispod mosta nekoliko se stotina metara dalje ulijeva u široki ribnjak. Ondje nazirem ljude. Vidim ih kako pecaju. Toliko vode tako blizu naše kuće. Pitam: "Zašto ste morali ići miljama daleko?" "Ne izazivaj", kaže on. Sjedimo na suncem obasjanoj obali. Otvara nam limenke s pivom. Kaže: "Opusti se, Claire." "Rekli su da nisu krivi. Rekli su da su bili ludi." On kaže: "Tko?" Kaže: "O kome pričaš?" "O braći Maddox. Ubili su djevojku Arlene Hubly tamo gdje sam odrasla. Odsjekli su joj glavu i bacili ju u rijeku Cle Elum. To se dogodilo kad sam još bila djevojčica." "Stvarno ćeš me uzrujati", kaže on. Gledam potok. U njemu sam, širom otvorenih očiju, lica okrenuta prema dolje, zurim u mahovinu na njegovu dnu, mrtva. 58
"Ne znam što to s tobom nije u redu", kaže on na putu kući. "Dovodiš me do ludila." Nemam mu više što reći. Pokušava se usredotočiti na cestu. No, neprestano pogledava u retrovizor. Zna on. S T U A R T je jutros otišao uvjeren kako spavam. No bila sam budna prije no što je budilica zazvonila. Razmišljala sam ležeći na kraju druge strane kreveta, daleko od njegovih dlakavih nogu. Odvozi Deana u školu, brije se, odijeva i odlazi na posao. Dva puta me pogledava i nakašljava se. Moje su oči i dalje zatvorene. U kuhinji pronalazim njegovu poruku. Potpisao ju je s "Volim te". Sjedam za stol kako bih doručkovala, pijem kavu i na poruci ostavljam svoj prsten. Gledam novine, prevrćem ih na stolu. Pogledom prelazim preko naslova kako bih vidjela što pišu. Tvrde da je tijelo identificirano. Za to je nužno bilo proučiti ga, rezati, vaditi, vagati, mjeriti, vraćati sve natrag i zašiti. Dugo sjedim s novinama u rukama i razmišljam. Onda nazivam frizerski salon kako bih ugovorila posjet. S J E D I M ispod sušilice za kosu s časopisom u krilu dok mi Marnie sređuje nokte. "Sutra idem na pokop", kažem. "Žao mi je što to čujem", kaže Marnie. "Ubijena je", kažem. "To je najgore što se može dogoditi", kaže Marnie. "Nismo bile tako bliske", kažem. "No, ipak, znaš." "Sredit ćemo te za tu prigodu", kaže Marnie. Te noći spavam na sofi i ujutro ustajem prije ostalih. Kuham kavu i pripremam doručak dok se on brije. Pojavljuje se na kuhinjskim vratima s ručnikom preko golih ramena i upitno me promatra. "Evo kave", kažem. "Jaja će uskoro biti gotova." Budim Deana i sve troje zajedno doručkujemo. Kad god me Stuart pogleda, ja Deana pitam želi li još mlijeka, prepečenca i slično. "Nazvat ću te danas", kaže Stuart otvarajući vrata. Kažem: "Mislim da danas neću biti kod kuće." "Dobro", kaže. "U redu." Brižljivo se odijevam. Isprobavam šešir i gledam se u zrcalu. Pišem poruku De59
anu. Dragi, mama poslijepodne mora nešto obaviti, no kasnije ću se vratiti. Ostani u kući ili se igraj u dvorištu dok netko od nas ne dođe. Volim te, mama Gledam ono Volim te i podvlačim ga. Tada mi pogled padne na riječ dvorište. Je li to jedna riječ ili dvije?1 V O Z I M područjem prepunim farmi, prolazim kroz polja zobi i šećerne repe, kroz voćnjake s jabukama, kroz pašnjake na kojima pase stoka. Onda se sve mijenja, farme su zamijenjene daščarama, stabla jabuka izrezanim trupcima. Pojavljuju se planine u čijem podnožju povremeno nazirem rijeku Naches. Iza mene se pojavljuje zeleni kamionet i slijedi me miljama. Usporavam kad ne bih trebala nadajući se da će me preteći. Zatim ubrzavam. No i to činim kad ne bih trebala. Grčevito držim volan i bole me prsti. Kamionet me na ravnom dijelu puta konačno obilazi. No neko vrijeme vozi tik uz mene, kratko ošišani muškarac u plavoj radničkoj košulji. Gledamo se. Zatim mi maše, trubi i zaustavlja se uz rub ceste ispred mene. Usporavam i zaustavljam se. Gasim motor. Čujem rijeku koja protječe dolje, ispod stabala. Čujem kamionet kako se vraća. Zaključavam vrata i podižem prozorska stakla. "Jeste li dobro?" pita čovjek. Kuca o prozorsko staklo. "Sve u redu?" Rukama se oslanja o vrata i primiče lice prozoru. Zurim u njega. Ne znam što bih drugo. "Jeste li u redu? Zašto su sva vrata zaključana?" Odmahujem glavom. "Spustite prozorsko staklo." Odmahuje glavom i gleda na autocestu, a zatim ponovno u mene. "Odmah ga spustite." "Molim vas", kažem. "Moram ići." "Otvorite vrata", kaže kao da ne čuje. "Ugušit ćete se u tom autu." Promatra moje grudi, moje noge. Sigurna sam u to. "Šećeru", kaže. "Ovdje sam da bih pomogao. I to je sve."
60
L I J E S je zatvoren i prekriven cvjetnim aranžmanima. Orgulje počinju svirati upravo u trenutku kada sjedam. Ljudi ulaze i traže stolice. Ulazi neki momak u hlačama žarkih boja i žutoj košulji kratkih rukava. Otvaraju se vrata i u prostoriju ulazi djevojčina obitelj koja zatim odlazi do izdvojenog mjesta ograđenog zastorom. Škripe stolice na koje sjedaju. Zgodan plavokosi čovjek u lijepom tamnom odijelu istog nas trena moli da pognemo glave. Prvo se moli za nas, žive, a zatim i za pokojničinu dušu. Odlazim do lijesa kao i svi ostali. Zatim idem do vrata i izlazim na poslijepodnevno svjetlo. Neka žena ispred mene šepa silazeći stubama. Na nogostupu se osvrće oko sebe. "Konačno su ga uhvatili", kaže ona. "Ako je to neka utjeha. Uhitili su ga jutros. Čula sam na radiju prije no što ću doći. Ovdašnji momak." Koračali smo užarenim nogostupom. Ljudi su palili automobile. Ispružila sam ruku i uhvatila se za parking-sat. Uglačani rukohvati na automobilskim vratima, uglačani branici. Vrti mi se u glavi. Kažem: "Imaju oni mnogo prijatelja, ti ubojice. Nemate pojma koliko." "Znala sam ju još od vremena kad je bila djevojčica", kaže žena. "Dolazila je k meni i pekla bih joj kolače, dopuštala joj da ih jede ispred televizora." K O D kuće Stuart sjedi za stolom s čašom viskija ispred sebe. Na trenutak sam glupo pomislila kako se nešto dogodilo Deanu. "Gdje je?" pitam. "Gdje je Dean?" "Vani", kaže moj suprug. U jednom je gutljaju iskapio čašu i ustao. Kaže: "Mislim da znam što ti treba." Jednom me rukom grli oko struka dok drugom otkopčava moju jaknu, a zatim i košulju. "Idemo redom", kaže. Još nešto govori. No to mi nije važno. Ništa ne čujem od silne vode koja protječe. "Tako je", kažem otkopčavajući preostalu dugmad. "Prije no što se Dean vrati. Požuri."
61
TREĆA STVAR KOJA JE DOTUKLA MOG OCA R E Ć I ću vam što je dotuklo mog oca. Treća je stvar bio Mutavko, kad je umro. Prva je stvar bio Pearl Harbor. A druga odlazak na farmu mog djeda u blizini Wenacheeja. Ondje je moj otac i skončao, ako se to nije dogodilo davno prije njegovog konačnog kraja. Moj je otac za Mutavkovu smrt krivio Mutavkovu ženu. Onda je krivio ribu. Na koncu je krivio i samoga sebe - zato što mu je na posljednjoj stranici časopisa Field and Stream pokazao oglas preko kojeg su ljudi u svim dijelovima Sjedinjenih Država mogli naručiti živu mlađ crnog grgeča. Mutavko se počeo čudno ponašati od trenutka kada je primio ribu. Riba je u cijelosti izmijenila Mutavkovu osobnost. Tako je rekao moj otac. N I K A D A nisam znao pravo Mutavkovo ime. Ako je netko i znao, ja ga nikada nisam čuo. Onda je bio Mutavko i kao Mutavka ga se i sada sjećam. Bio je to sitan izboran čovjek, velike glave, nizak, no jakih ruku i nogu. Kad bi se cerekao, što se rijetko događalo, njegove bi usne otkrivale smeđe i polomljene zube. Tad bi se doimao prepredeno. Kad bi mu netko nešto govorio, njegove bi vodnjikave oči bile prikovane za čovjekova usta - a ako bi čovjek ispred njega šutio, njegove bi oči tražile čudna mjesta na njegovu tijelu. Ne mislim da je uistinu bio gluh. Barem ne onoliko gluh koliko se pravio. Sigurno je samo to da nikada nije govorio. To je sigurno. Gluh ili ne, Mutavko je kao nekvalificirani radnik radio u pilani još od 1920-ih godina. Bila je to tvrtka Cascade Lumber u Yakimi, u Washingtonu. Mutavko je ondje radio kao čistač. I tijekom svih onih godina dok sam ga još viđao uvijek je bio jednako odjeven. Pod tim podrazumijevam pusteni šešir, radnu košulju kaki boje i jeans jaknu preko dva džempera. U gornjim je džepovima uvijek nosio smotuljke toaletnog papira budući da mu je jedno od zaduženja bilo i čišćenje i nabava potrošnog materijala za toalet. Neprestano je imao pune ruke posla zbog ljudi koji su iz noćne smjene kući odnosili toaletni papir u svojim kovčežićima za objed. Mutavko je uza se uvijek imao džepnu svjetiljku premda je radio danju. Nosio je i ključeve za odvijanje, kombinirke, odvijače, tarni papir i sve ono što nose uposlenici 62
pilane. Mutavku su se svi rugali što je bio takav, uvijek nosio sve sa sobom. Carl Lowe, Ted Slade, Johnny Wait, oni su se Mutavku najviše rugali. No, Mutavko se na sve to nije obazirao. Oguglao je. Moj mu se otac nikada nije rugao. Barem koliko znam. Moj je otac bio krupan čovjek, širokih ramena i kratko podšišane kose, s dvostrukim podbratkom i trbuhom pristojne veličine. Mutavko je uvijek zurio u njegov trbuh. Došao bi u postrojenje za finu obradu drveta u kojem je radio moj otac, sjeo bi na stolac i promatrao očev trbuh dok bi ovaj radio na kolu za brušenje. M U T A V K O je imao kuću jednako dobru kao i kuće ostalih mještana. Bila je to kućica obložena ter-papirom, smještena u blizini rijeke, pet ili šest milja od grada. Oko pola milje dalje od kuće, iza pašnjaka, nalazilo se mjesto na kojem je država kopala šljunak dok su se asfaltirale okolne ceste. Ondje su iskopane tri poveće rupe koje su se tijekom godina napunile vodom. S vremenom su se ta tri jezera spojila u jedno. Bilo je duboko. Doimalo se crnim. Mutavko je osim kuće imao i ženu. Bila je znatno mlađa od njega i pričalo se da petlja s Meksikancima. Moj je otac rekao da tako govore oni koji vole zabadati nos u tuđe poslove, ljudi poput Lowea, Waita i Sladea. Bila je to niska krupna žena, sitnih, svjetlucavih očiju. Njezine sam oči primijetio čim sam ju prvi put susreo. A to se dogodilo kad smo Pete Jensen i ja biciklima svratili do Mutavkove kuće i zamolili čašu vode. Kada je otvorila vrata, rekao sam joj da sam sin Dela Frasera. Rekoh: "On radi s..." I tada sam shvatio. "Znate, s vašim suprugom. Vozili smo bicikle pa smo pomislili kako bismo mogli nešto popiti." "Pričekajte ovdje", reče ona. Vratila se s dva metalna lončića u rukama. Iskapio sam vodu u jednom gutljaju. No, nije nam ponudila još. Gledala nas je bez riječi. Kada smo se počeli penjati na bicikle, prišla je rubu terase. "Hej, dečkići, sada imate auto, mogla bih se provozati s vama." Cerila se. Zubi su joj se doimali prevelikima za njezina usta. "Hajdemo", rekao je Pete pa smo pošli. N I J E bilo mnogo mjesta na kojima se mogao pecati grgeč u našem dijelu države. Najviše je bilo šarenih pastrvi u planinskim potocima i nešto srebrnih pastrvi u jezerima Blue i Rimrock. To je uglavnom bilo to, izuzmemo li migracije lososa u kasnu 63
jesen u rijekama s hladnijom vodom. No, svaki je pravi ribič i s tim imao pune ruke posla. Nitko nije pecao grgeča. Većina ljudi koje sam poznavao nikada nije ni vidjela grgeča, osim na slici. Moj ih je otac, međutim, često viđao u Arkansasu i Georgiji, gdje je odrastao, te se čvrsto nadao da će s Mutavkom jednoga dana upecati grgeča i to zato što mu je Mutavko bio najbolji prijatelj. Bio sam na plivanju na gradskim bazenima kad je stigla riba. Sjećam se da sam došao kući i onda ponovno otišao s tatom zato što je obećao pomoći Mutavku - tri cisterne koje su iz Baton Rougea u Louisiani stigle Parcel Postom. Sjeli smo u Mutavkov kamionet, tata, Mutavko i ja. Na koncu se ispostavilo kako su te cisterne zapravo burad izrađena od jelovine. Burad je stajala u sjeni iza željezničkog skladišta i moj su ih tata i Mutavko morali zajedno podizati na kamionet, toliko su teška bila. Mutavko je kroz grad i cijelim putem do kuće vozio vrlo pažljivo. Prošao je kroz dvorište bez zaustavljanja. Stao je približno metar od jezera. Bio je već gotovo mrak pa nije ugasio prednja svjetla, zatim je iz kamioneta izvadio čekić, čeličnu polugu smještenu ispod sjedala, a potom su moj otac i on burad odvukli do samog ruba jezera i počeli otvarati jedno od njih. Bure je iznutra bilo prekriveno grubim platnom na kojem su se mjestimično nalazili otvori veličine novčića. Uklonili su ga i Mutavko je džepnom svjetiljkom osvijetlio unutrašnjost. Ugledali smo milijun malenih grgeča kako užurbano plivaju. Čudno je bilo gledati sva ta živa stvorenja koja se dolje migolje, bilo je to nalik na ocean koji je došao vlakom. Mutavko je odvukao bure do same vode i istresao njegovu sadržinu u jezero. Uzeo je džepnu svjetiljku i usmjerio svjetlost prema jezeru. No, ništa se više nije vidjelo. Čuli smo samo žabe kako krekeću, no one su kreketale uvijek kad bi počeo padati mrak. "Daj da otvorim ostalu burad", reče moj otac i posegne rukom kao da će iz Mutavkovih džempera izvući čekić. No, Mutavko je poskočio unatrag i odmahnuo glavom. Sam je otvorio preostalu burad ostavljajući tamne kapi krvi na letvama na koje se porezao. O D te noći Mutavko više nije bio onaj stari. Mutavko više nikome nije dopuštao da priđe kući. Prvo je podigao ogradu oko pašnjaka, a zatim je oko jezera postavio bodljikavu žicu pod naponom. Kažu da je na te ograde potrošio svu svoju ušteđevinu. 64
Naravno, moj se otac poslije toga s Mutavkom više nije družio. Ne otkada ga je Mutavko otjerao. I to ne zato što je pokušao pecati, budući da su grgeči još bili mlađ, već zato što ih je htio pogledati. Jedne večeri dvije godine kasnije, kad je tata radio do kasno, a ja mu donio hranu i vrč ledenog čaja, zatekao sam ga kako razgovara sa Sydom Gloverom, tesarom. U trenutku kad sam ulazio, začuo sam kako tata govori: "Čovjek bi po njegovu ponašanju rekao da je ta budala oženila te ribe." "Sudeći po onom što sam čuo", reče Syd, "bolje bi mu bilo da postavi ogradu oko kuće." Moj me otac tada ugledao i očima dao znak Sydu Gloveru. Mjesec dana kasnije moj je tata konačno uspio Mutavka uvjeriti da učini što mu je rekao. Kazao mu je da bi trebao ukloniti slabije primjerke kako bi oni bolji imali dovoljno mjesta. Mutavko je samo nepomično stajao ispred njega, zurio u tlo i povlačio usnu resicu. Tata je rekao kako će sutra doći i obaviti posao. Mutavko, međutim, nikada nije rekao da se slaže s prijedlogom. Samo nikada nije rekao ne, i to je sve. Jedino što je učinio jest da je još jače povlačio ušnu resicu. K A D je tata toga dana stigao kući, spreman sam ga čekao. Uzeo sam njegove stare štapove za grgeče i prstom provjeravao udice. "Spreman?" upitao me izlazeći iz auta. "Idem u zahod, a ti spakiraj stvari u auto. Možeš nas i odvesti tamo ako želiš." Sve sam strpao na stražnje sjedalo i isprobavao vozilo kad se pojavio tata s ribičkim šeširom na glavi jedući krišku kolača koju je držao objema rukama. Majka je stajala na vratima i promatrala nas. Bila je to žena ozbiljna izgleda, duge plave kose začešljane unatrag i pričvršćene kopčom ukrašenom štrasom. Pitam se je li lumpovala dok je bila mlada i što je uopće radila. Spustio sam ručnu kočnicu. Gledala nas je sve dok nisam pokrenuo auto, a onda se, i dalje ozbiljna izraza lica, vratila u kuću. Poslijepodne je bilo lijepo. Spustili smo sve prozore na autu kako bi nam ušao svježi zrak. Prešli smo preko mosta Moxsee i cestom Slater skrenuli prema zapadu. S obje su strane ceste ležala polja lucerne, a nešto dalje i polja kukuruza. Tata je ispružio ruku kroz prozor. Pustio je da ju vjetar nosi. Vidjelo se da je nemiran. Ubrzo smo stigli pred Mutavkovu kuću. Izišao je sa šeširom na glavi. Njegova nas je žena gledala kroz prozor. "Jesi li pripremio tavu za prženje?" doviknuo je tata Mutavku, no Mutavko je 65
samo stajao i promatrao auto. "Hej, Mutavko!" vikao je moj tata. "Hej, Mutavko, gdje je tvoj štap za pecanje, Mutavko?" Mutavko je samo kimao glavom. Premjestio je težinu s jedne noge na drugu, zagledao se u tlo, a zatim pogledao u nas. Jezik mu je visio preko donje usnice dok je stopalom razgrtao prašinu. Podigao sam na rame košaru za ribe, dodao tati njegov štap za pecanje i uzeo svoj. "Spremni?" upita tata. "Hej, Mutavko, možemo li ići?" Mutavko je skinuo šešir i zaglavkom iste ruke prešao preko tjemena. Naglo je krenuo, a mi smo ga slijedili putem preko vlažnog pašnjaka. Svakih su dvadesetak metara iz šipražja i busenja trave polijetale šljuke. Iza pašnjaka je teren bio blago nagnut, suh i prekriven kamenjem. Uokolo su bili razbacani buseni kopriva i hrastovi. Skrenuli smo desno slijedeći tragove automobilskih guma kroz polje mlječike koja nam je dosezala do struka, a suhe mahune bijesno su zveckale zanjihane našim prolaskom. Tada sam, preko Mutavkova ramena, ugledao ljeskanje vode i začuo tatu kako viče: "O, Bože, vidi ti to!" No, Mutavko je tada počeo usporavati korak neprestano povlačeći šešir naprijednatrag, a onda je stao kao ukopan. Tata reče: "Onda, što kažeš, Mutavko? Je li svejedno gdje ćemo? Što misliš, gdje bismo trebali zabaciti udicu?" Mutavko je liznuo donju usnicu. "Što ti je, Mutavko?" reče tata. "Ovo je tvoje jezero, zar ne?" Mutavko je spustio pogled i s džempera skinuo mrava. "Dovraga", reče tata izdišući. Iz džepa je izvadio svoj sat. "Ako se još uvijek slažeš s onim što sam predložio, bilo bi dobro da stignemo prije mraka." Mutavko je zabio ruke u džepove i okrenuo se prema jezeru. Ponovno je počeo hodati. Slijedili smo ga u stopu. Mogli smo sada vidjeti cijelo jezero i njegovu površinu, namreškanu od riba koje su skakalc. Grgeči bi svako malo iskakali iz vode koja je pljuskala. "Bože dragi", začuo sam svog oca. P R I Š L I smo jezeru sa zaravnjenoga dijela koji je nalikovao na šljunčanu plažu. Tata je čučnuo. Čučnuo sam i ja. Zagledao se u vodu ispred nas, a kada sam pogledao, shvatio sam što ga je toliko privuklo. "Tako mi Boga", šaputao je. Ondje je plivala grupa od dvadest, trideset grgeča težili od kilograma. Plivali su 66
tamo-amo, toliko blizu jedan drugog da se činilo kako će se sudariti. Mogao sam vidjeti njihove velike oči s teškim kapcima dok su prolazili ispred moga nosa. Velikom su brzinom odlazili i vraćali se. Kao da su nas izazivali. Nije bilo bitno stojimo li ili čučimo. Ribe ionako nisu na nas obraćale pozornost. Bio je to znak da moramo biti na oprezu, kažem vam. Neko smo vrijeme čučali i gledali jato kako nedužno obavlja svoj riblji posao, dok je Mutavko razvlačio zglobove na svojim prstima i osvrtao se oko sebe kao da nekog očekuje. Čitava je površina jezera bila namreškana od grgeča koji su izranjali, ili skakali gore-dolje, ili jednostavno plivali tik uz površinu. T A T A nam je dao znak pa smo ustali i bacili se na posao. Mogu vam reći da sam drhtao od uzbuđenja. Na jedvite sam jade uspio osloboditi svoj štap koji se zapleo o tatin. Mutavko mi je svoju ručetinu položio na rame baš kad sam vadio udice. Pogledao sam ga, a on mi je umjesto odgovora glavom pokazao tatu. Bilo je jasno što je htio reći: samo jedan štap na jezeru. Tata je skinuo šešir, vratio ga na glavu i prišao mi. "Hajde, Jack", reče. "Hajde, sine, ti ćeš to učiniti." Pogledao sam Mutavka prije no što ću uzeti opremu. Lice mu se ukočilo i jedna mu se bora pojavila preko brade. "Zabaci na onog gubitnika kad se vrati", reče tata. "Kučkini sinovi imaju čeljusti kao kliješta." Odmotao sam silk i zabacio. Udica je odletjela dobrih pedeset stopa dalje. Voda je ključala i prije no što ću popustiti silk. "Opali ga!" vikao je tata. "Opali kučkinog sina! Dobro ga opali!" Teškom sam mukom dva puta povukao. Imao sam ga. Štap se savijao naprijednatrag. Tata mi je i dalje dovikivao što trebam činiti. "Pusti ga, pusti ga! Neka otpliva! Daj još silka! Sad zategni! Zategni! Ne, pusti ga! Uuuuh! Gle ti njega!" Grgeč je plesao po jezeru. Svako bi malo izlazio na površinu vode i toliko silno tresao glavom da sam mogao čuti plovak kako zveči. Zatim bi ponovno zaronio. Ipak sam ga, malo-pomalo, privlačio bliže obali. Doimao se ogromnim, tri do tri i pol kilograma, možda. Okrenuo se na bok i bacakao, usta su mu bila otvorena, a škrge su mu se podizale i spuštale. Koljena su me toliko boljela da sam teškom mukom stajao. No, štap je ipak i dalje bio uzdignut, silk napet. Tata je ušao u vodu koja mu je prekrila cipele. Mutavko je, kad je tata posegnuo za ribom, počeo nešto frfljati, tresti glavom i mahali rukama. 67
"Što ti je, dovraga, Mutavko? Za ime Boga, dečko je ulovio najvećeg ikad viđenog grgeča i sigurno ga neće pustiti!" Mutavko je mašući rukama prilazio jezeru. "Ne pada mi na pamet pustiti ribu. Čuješ li me, Mutavko? Nisi normalan ako misliš da ću to učiniti." Mutavko je uhvatio silk. Grgeču se, u međuvremenu, vratila snaga. Okrenuo se na trbuh i počeo plivati. Počeo sam vikati te sam u trenutku neuračunljivosti otkočio vitlo i počeo otpuštati. Grgeč je započeo svoj posljednji, luđački bijeg. I to je bilo to. Silk je pukao. Gotovo sam pao na leđa. "Dođi Jack", reče tata grabeći svoj ribički štap. "Dođi prije no što ubijem prokletu budalu." U VE L J A Č I se rijeka izlila iz korita. U prvim je tjednima prosinca napadalo dosta snijega, a prije Božića gadno je zahladnjelo. Zemlja se zaledila. Snijeg se nije topio. No, potkraj siječnja zapuhao je vjetar iz Chinooka. Jednog me jutra probudio vjetar koji je udarao o kuću i tada sam vidio kako se voda i izmaglica cijede niz krov. Puhalo je pet dana, a treći je dan rijeka počela rasti. "Razina je narasla petnaest stopa", reče moj otac jedne večeri čitajući novine. "To je tri stope više no što je potrebno za poplavu. Stari će Mutavko ostati bez svojih ljubimica." Htio sam otići do mosta Moxee da vidim koliko je visoka voda. No tata me nije pustio. Rekao je da u poplavi nema ničeg zanimljivog. Rijeka je dva dana rasla, a onda se voda počela povlačiti. Orin Marshall, Danny Owens i ja tjedan dana poslije biciklima smo otišli do Mutavkove kuće. Ostavili smo bicikle i pješice pošli preko pašnjaka oko Mutavkova posjeda. Bio je vlažan i tmuran dan, crni, iskidani oblaci velikom su brzinom promicali nebom. Zemlja je bila potpuno raskvašena pa smo skakali po busenju trave. Danny je upravo učio psovati pa su odjekivale njegove najsočnije psovke kad god bi promašio busen. Na dnu pašnjaka nazirali smo nabujalu rijeku. Rijeka je i dalje bila visoka i izvan svoga korita, za sobom je vukla debla i nagrizala rubove zemlje. U središnjem je dijelu riječna struja bila jaka i brza. Rijekom je prolazilo grmlje i stabla čije su grane stršale iznad površine. Prišli smo Mutavkovoj ogradi i ondje zatekli mrtvu kravu zapetljanu u žicu. Bila je naduta i koža joj je bila sjajna i siva. Bio je to prvi leš koji sam ikada vidio. Sje68
ćam se da je Orin uzeo štap i dodirnuo njezine otvorene oči. Uz ogradu smo krenuli prema rijeci. Plašili smo se prići bliže žicama zato što smo mislili da u njima još ima struje. No, na rubu onoga što je izgledalo kao kanal, ogradi je bio kraj. Zemlja je na tom mjestu jednostavno pala u vodu i ograda skupa s njom. Prešli smo na drugu stranu i slijedili jedan novi kanal koji je presijecao Mutavkov posjed i išao ravno u jezero, uzdužno utjecao u njega i na drugom kraju probijao izlaz vijugavo otječući prema rijeci. Nije bilo sumnje da je kanalska voda odnijela većinu Mutavkove ribe. Ona koju nije mogla je slobodno odlaziti i vraćati se. Tada sam ugledao Mutavka. Uplašio me svojim izgledom. Pokazao sam ga drugima, pa smo se sakrili. Mutavko je stajao na drugoj strani jezera, na mjestu gdje je istjecala voda. Samo je stajao ondje, najtužniji čovjek što sam ga ikada vidio. "S I G U R N O da mi je žao starog Mutavka", rekao je moj otac tijekom večere nekoliko tjedana kasnije. "Zamislite, stari ih je vrag sam uzgojio. Brinem se za njega." Tata je također rekao kako je George Laycock vidio Mutavkovu ženu s nekim krupnim Meksikancem u sportskome klubu. "A nije to ni pola istine..." Majka ga je oštro pogledala. Nastavio sam jesti kao da ništa nisam čuo. Tata reče: "Dovraga, Bea, dečko je već dovoljno odrastao!" Mutavko se uvelike promijenio. Više se nije družio s drugim ljudima. A nitko mu se više nije ni rugao, ne otkada je letvom od dva puta četiri inča povijao Carla Lowea zato što mu je ovaj skinuo šešir. Najgore je ipak bilo to što je Mutavko izostajao s posla, u prosjeku jednom ili dva puta tjedno, a govorilo se i o tome da će dobiti otkaz. "Duboko je potonuo", rekao je tata. "Sigurno će poludjeti ako ne pripazi." Onda smo u nedjelju poslijepodne, dan prije mog rođendana, tata i ja čistili garažu. Bio je topao, vjetrovit dan. Mogao si vidjeti prašinu kako stoji u zraku. Majka je izišla na stražnja vrata i rekla: "Del, telefon za tebe. Mislim da je Vern." Ušao sam s tatom u kuću kako bih se oprao. Kada je završio razgovor, spustio je slušalicu i okrenuo se prema nama. "Mutavko", reče on. "Ubio je ženu čekićem i bacio se u jezero. Vern je čuo u gradu." KADA smo stigli, automobili su bili parkirani posvuda. Vrata na ulazu u pašnjak bila 69
su otvorena i vidio sam tragove guma koji su vodili do jezera. Vrata sa zaštitnom mrežicom protiv komaraca bila su odškrinuta, a iza njih je bio sagnut čovjek s ovješenim licem u sportskim hlačama i majici s naramenicama. Gledao je kako tata i ja izlazimo iz automobila. "Bio mi je prijatelj", rekao mu je tata. Čovjek je odmahnuo glavom: "Nije me briga tko ste. Samo mi se gubite s očiju ako ovdje nemate nekog posla." "Jesu li ga našli?" upita tata. "Pretražuju", odgovori čovjek namještajući nišan na svojoj pušci. "Smijemo li otići do jezera? Dobro sam ga poznavao." Čovjek reče: "Probajte. Nemojte mi reći da vas nisam upozorio ako vas otjeraju." Pošli smo preko pašnjaka, približno istim putem kojim smo išli onda kad smo pokušali pecati. Jezerom su plovili motorni čamci oko kojih su lebdjeli prljavi oblačići ispušnih plinova. Točno su se vidjela mjesta na kojima je voda odronila zemlju i odnijela stabla i kamenje. U dvama čamcima su bili ljudi u odorama i u neprekidnom pokretu. Jedan je upravljao čamcem, a drugi je u vodu bacao konop s kukama. Jedno je vozilo hitne pomoći čekalo na šljunčanoj obali s koje smo nekoć lovili Mutavkove grgeče. Dva su čovjeka u bijelom leđima bila naslonjena na vozilo i pušila cigarete. Jedan od motornih čamaca je stao. Svi smo pogledali prema njemu. Čovjek na stražnjem dijelu čamca ustao je i počeo vući konop. Jedna je ruka, nakon nekoliko trenutaka, provirila iz vode. Izgledalo je kao da se kuka zakvačila za Mutavkov bok. Ruka je zatim potonula i ponovno se pojavila zapetljana u snop nečega. To nije on, pomislio sam. To je nešto drugo, nešto što je već godinama ondje. Čovjek s prednjeg dijela čamca prešao je na stražnji dio, tako da su dva čovjeka udruženim snagama onu mokru stvar prebacili u čamac. Pogledao sam tatu. Imao je čudan, ukočen izraz lica. "Žene", reče on. Reče: "Evo što pogrešna vrsta žene može učiniti jednom čovjeku, Jack." N O, nisam uvjeren da je tata to uistinu mislio. Mislim da jednostavno nije znao koga bi okrivio ili što bi rekao. Čini mi se da je od tog trenutka mome tati sve krenulo po zlu Baš kao i Mutavko, ni on više nije bio onaj stari. Ta ruka koja je tonula u vodu bila je nalik na posljednji pozdrav dobrim starim vremenima i dobrodošlica svemu lošem. Jer svih su se onih godina koje su uslijedile nakon Mutavkova skoka u mračnu vodu događale samo 70
loše slvari. Događa li se to kad čovjeku umre prijatelj? Nesreća za pajtose koje za sobom ostavi? No, kao što sam već rekao, ni Pearl Harbor, ni preseljenje u kuću njegova oca mome tati nisu donijeli ništa dobro.
71
OZBILJAN RAZGOVOR V E R I N je automobil bio tamo, samo on, i Burt je zbog toga bio Bogu zahvalan. Skrenuo je na kolni prilaz i zaustavio se pokraj pite koja mu je prethodnu noć ondje ispala. Još je bila tamo, preokrenuli aluminijski pladanj i oko njega nadjev od bundeve na betonu. Bio je dan nakon Božića. Došao je kako bi za Božić posjetio svoju ženu i djecu. Vera ga je prethodno upozorila. Rekla mu je kako stvari stoje. Kazala mu je da mora otići prije šest sati zato što joj na večeru dolazi prijatelj sa svojom djecom. Sjeli su u dnevnu sobu i svečano otvarali darove koje im je Burt donio. Otvarali su njegove darove, dok su drugi darovi, umotani u ukrasni papir, ležali u gomili ispod drvceta i čekali šest sati. Gledao je djecu kako otvaraju darove, čekao je da Vera odveže ukrasnu vrpcu na svome daru. Vidio ju je kako uklanja papir, podiže poklopac i iz kutije vadi džemper od kašmira. "Lijep je", reče ona. "Hvala ti, Burt." "Isprobaj ga", reče njegova kći. "Odjeni ga", reče njegov sin. Burt je pogledao sina, sretan što ga je podržao. I isprobala ga je. Vera je otišla u spavaću sobu i vratila se u džemperu. "Lijep je", reče ona. "Lijep je na tebi', reče Burt osjećajući vrućinu u prsima. Zatim je i on otvorio svoje darove. Od Vere je dobio poklon-bon u prodavaonici muške odjeće Sondheim's. Od kćerke je dobio češalj i četku u kompletu. Od sina kemijsku olovku. VERA je poslužila sokove, nakon čega su kratko razgovarali. Njegova je kćerka zatim otišla prirediti stol u blagovaonici, a sin je otišao u svoju sobu. Burt je ondje volio biti. Volio je mjesto ispred kamina, sjediti ondje s čašom u ruci, volio je svoju kuću, svoj dom. Onda je Vera otišla u kuhinju. Njegova je kći s priborom za stol povremeno ulazila u blagovaonicu. Burt ju je 72
promatrao. Gledao ju je kako presavija platnene ubruse i stavlja ih u vinske čaše. Gledao ju je kako na sredinu stola stavlja tanku vazu. Gledao ju je kako u vazu pažljivo stavlja cvijet. U kaminu su, iza rešetke, gorjele male klade od prešane piljevine. Ispred kamina stajala je kutija s još pet klada. Ustao je sa sofe i sve ih ubacio u kamin. Gledao ih je dok se nisu zapalile. Ispio je sok i krenuo prema stražnjim vratima. Tada je na prozorskoj dasci ugledao niz pita. Naslagao ih je jednu na drugu i uzeo, jednu za svaki od deset puta koliko ga je izdala. Na kolnome mu je prilazu jedna ispala dok je u mraku petljao oko vrata. P R E D N J A vrata kuće bila su zaključana od noći kada mu se u bravi slomio ključ. Krenuo je prema stražnjem dijelu kuće. Na stražnjim je vratima visio vijenac. Pokucao je na vrata. Vera je na sebi imala samo frotirski kućni ogrtač. Pogledala ga je i namrštila se. Odškrinula je vrata. Burt reče: "Htio bih ti se ispričati zbog prošle noći. Htio bih se ispričati i djeci." Vera reče: "Nisu kod kuće." Stajala je na vratima, dok je on stajao na nenatkrivenoj terasici, pokraj filodendrona. Povlačio je rukav svoje košulje. Ona reče: "Ne mogu to više podnijeti. Pokušao si zapaliti kuću." "Nisam." "Jesi. To mogu posvjedočiti svi koji su bili u kući." On upita: "Mogu li ući i porazgovarati o tome?" Slegnula je ogrtač do grla i izmaknula se u stranu. Ona reče: "Za sat vremena moram nekamo krenuti." Osvrnuo se oko sebe. Žaruljice na božićnome drvcu palile su se i gasile. Snop papirnatih ubrusa u boji i raznobojne kutije ležali su na jednom kraju sofe. Ostaci purice na drvenome pladnju smještenom na sredini stola u blagovaonici, ostaci kože na ležaju od peršina nalik na strašno gnijezdo. U kaminu je ležala hrpa pepela. Bilo je i praznih limenki Shasta cole. Vidjele su se mrlje koje je za sobom ostavio dim na ciglama okvira kamina, kao i mjesta na kojima je drvo izgorjelo i postalo crno. Okrenuo se i vratio u kuhinju. On reče: "Kada je tvoj prijatelj sinoć otišao?" Ona reče: "Možeš odmah otići ako namjeravaš potezati to pitanje." Izvukao je stolicu i sjeo za kuhinjski stol, ispred velike pepeljare. Sklopio je oči pa ih otvorio. Razgrnuo je zastor i zagledao se u dvorište. Vidio je naopako položen bicikl bez prednjeg kotača. Vidio je korov koji raste oko crvene drvene ograde. 73
Ulijevala je vodu u lonac. "Sjećaš li se Dana zahvalnosti?" upita ona. "Tad sam rekla kako je to bio posljednji blagdan koji si nam upropastio. Jesti šunku i jaja umjesto purice u deset sati navečer." "Znam", reče on. "Rekao sam da mi je žao." "To nije dovoljno." Kontrolno svjetlo ponovno se ugasilo. Prišla je štednjaku i pokušala upaliti plamenik ispod lonca s vodom. "Nemoj se opeći", reče on. "Pazi da ne zapališ odjeću." Zamišljao je njezin ogrtač u plamenu, zamišljao je kako skače od stola, baca je na tlo i kotrlja do dnevnoga boravka, gdje liježe preko nje. Ili bi bolje bilo otrčati po pokrivač u spavaću sobu? "Vera?" Pogledala ga je. "Imaš li što za popiti? Piće bi mi dobro došlo." "Ima votke u hladnjaku." "Otkad imaš votku u hladnjaku?" "Ne pitaj." "Dobro", reče on. "Neću pitati." Uzeo je votku i natočio u šalicu koju je našao na kuhinjskome pultu. Ona reče: "Zar ćeš tako piti, iz šalice?" Reče: "Isuse, Burt. O čemu si uopće htio pričati? Rekla sam ti da moram nekamo ići. U devet sati imam poduku iz flaute." "I dalje ideš na sate flaute?" "To sam upravo i rekla. Što je? Reci mi što ti se mota po glavi pa se idem srediti." "Htio sam ti reći da mi je žao." Ona reče: "To si mi već rekao." On upita: "Imaš li nekog soka da ga pomiješam s votkom?" Otvorila je hladnjak i počela ga pretraživati. "Imam samo sok od grejpa", reče ona. "I to je dobro", reče on. "Idem u kupaonicu", reče ona. Popio je šalicu soka od grejpa i votke. Zapalio je cigaretu i bacio šibicu u veliku pepeljaru koja oduvijek stoji na kuhinjskome stolu. Promatrao je čikove bačene u nju. Neki od opušaka bili su ostaci marke cigareta koje je pušila Vera, neki nisu. Neki su čak bili boje lavande. Ustao je i istresao sadržaj pepeljare u sudoper. 74
Ta pepeljara nije bila prava pepeljara. Bila je to velika zdjela od brušenog i pocakljenog kamena koju su na šetalištu u Santa Clari kupili od nekog bradatog lončara. Isprao ju je i obrisao krpom. Vratio ju je na stol. Zatim je u nju odložio svoju cigaretu. V O D A je na štednjaku počela vreti upravo u trenutku kad je zazvonio telefon. Čuo ju je kako otvara vrata kupaonice i dovikuje mu kroz dnevni boravak. "Javi se na telefon! Upravo idem pod tuš." Telefon se nalazio u uglu kuhinje, iza tave za prženje. Odmaknuo je tavu i podigao slušalicu. "Je li Charlie tamo?" upitao je glas. "Nije", odgovorio je Burt. "Dobro", reče glas. Dok je tražio kavu, telefon je ponovno zazvonio. "Charlie?" "Nije ovdje", reče Burt. Ovaj put nije spustio slušalicu. V E RA je u kuhinju ušla odjevena u jeans i džemper četkajući kosu. Stavio je instant-kavu u šalice s vrućom vodom, a u svoju je ulio malo votke. Odnio je šalice do stola. Uzela je slušalicu i osluškivala. Upitala je: "Što je sad ovo? Tko je zvao?" "Nitko", reče on. "Tko puši cigarete u boji?" "Ja." "Nisam znao." "Eto, pušim ih." Sjela mu je sučelice i počela piti kavu. Pušili su i otresali pepeo u pepeljaru. Htio joj je reći neke stvari, žalosne stvari, utješne stvari, nešto u tom stilu. "Pušim tri kutije dnevno", reče Vera. "Mislim, ako baš želiš znati što se ovdje događa." "Svemogući Bože", reče Burt. Vera je kimala glavom. "Nisam zato došao", reče on. "Što si onda došao čuti? Htio si čuti da je izgorjela kuća?" 75
"Vera", reče on. "Božić je. Zato sam došao." "Božić je bio jučer", reče ona. "Božić je bio i prošao", reče. "Ne želim više čuti za Božić." "Što misliš kako se ja osjećam?" upita ju on. "Misliš li da se radujem blagdanima?" T E L E F O N je ponovno zazvonio. Burt je podigao slušalicu. "Netko treba Charlieja", reče on. "Što?" "Charlieja", reče Burt. Vera se javila na telefon. Okrenula mu je leđa dok je razgovarala. Zatim se okrenula prema njemu i rekla mu: "Javit ću se u spavaćoj sobi. Možeš li spustiti slušalicu kad stignem do drugog telefona? Viknut ću kad možeš spustiti." Uzeo je slušalicu. Ona je otišla iz kuhinje. Prislonio je slušalicu na uho i slušao. Ništa nije čuo. Onda je čuo kako se neki čovjek nakašljava. Zatim je čuo kako Vera podiže slušalicu onog drugog telefona. Viknula je: "Može, Burt! Javila sam se, Burt!" Spustio je slušalicu, no i dalje je gledao u telefon. Otvorio je ladicu s priborom za jelo i isprevrtao stvari u njoj. Otvorio je i drugu ladicu. Pogledao je u sudoper. Otišao je u blagovaonicu i uzeo nož za rezanje mesa. Vrućom je vodom uklonio masnoću kojom je bio prekriven. Rukavom je obrisao oštricu. Prišao je telefonu, izvukao žicu i prerezao ju bez ikakvih problema. Pregledao je prerezane krajeve žice. Onda je vratio telefon na njegovo mjesto u uglu, iza tave za prženje. VRATILA se u kuhinju. Reče: "Telefon ne radi. Jesi li dirao telefon?" Pogledala je telefon i podigla ga s pulta. "Kurvin sine!" vrisnu ona. Vrištala je: "Napolje, napolje, tamo gdje i pripadaš!" Udarala ga je telefonom. "Sad mi je pun kufer! Zatražit ću zabranu prilaza kući, eto, to ću učiniti!" Začulo se ding kada je tresnula telefonom o pult. "Otići ću kod susjeda pozvati policiju ako odmah ne odeš!" Uzeo je pepeljaru. Držao ju je za rub. Držao ju je kao čovjek koji se priprema baciti disk. "Molim te", reče ona. "To je naša pepeljara." Izišao je kroz stražnja vrata. Nije bio siguran, no imao je dojam kako je nešto do76
kazao. Nadao se kako je raščistio neke stvari. Stvar je u tome da uskoro moraju imati ozbiljan razgovor. Bilo je stvari o kojima su morali razgovarati, bitnih stvari. Moraju ponovno razgovarati. Možda nakon blagdana, kad sve nastavi svojim tijekom. Morat će joj, primjerice, reći kako je prokleta pepeljara zapravo usrana zdjela. Zaobišao je pitu na kolnome prilazu i ušao u auto. Upalio ga je i ubacio u rikverc. Bilo je to teško izvesti sve dok nije odložio pepeljaru.
77
SPOKOJ S I Š A O sam se. Sjedio sam na stolici, a preko puta mene, duž zida, sjedila su tri čovjeka. Dvojicu od njih nisam nikada prije vidio. Jednog sam prepoznao, samo nisam znao kamo bih ga smjestio. Promatrao sam ga dok se brijač bavio mojom kosom. Poigravao se čačkalicom u ustima, nabijen čovjek kratke, valovite kose. A onda sam ga ugledao s kapom u odori, sitnih očiju koje budno motre predvorje banke. Jedan od preostale dvojice bio je znatno stariji, glave obrasle kovrčavom sijedom kosom. Pušio je. Trećem je, iako nije bio toliko star, tjeme bilo gotovo ćelavo, ali mu je sa strane kosa padala preko ušiju. Nosio je čizme kakve imaju drvosječe i hlače koje su se sjajile od motornog ulja. Brijač je položio ruku na moju glavu kako bi ju okrenuo i bolje pogledao. Zatim se obratio čuvaru: "Onda, jesi li ulovio jelena, Charles?" Sviđao mi se taj brijač. Nismo se dovoljno poznavali da bismo se zvali imenom. No ipak me prepoznao kad sam došao na šišanje. Znao je da sam nekoć pecao. Pa smo razgovarali o ribolovu. Mislim da se nije bavio lovom. Ali on je mogao razgovarati o bilo kojoj temi. U tom je smislu uistinu bio dobar brijač. "Čudna je to priča, Bili. Prokleto glupa", reče čuvar. Izvadio je čačkalicu iz usta i odložio ju u pepeljaru. Odmahnuo je glavom. "I jesam i nisam. Tako da je odgovor na tvoje pitanje i da i ne." Nije mi se sviđao njegov glas. Taj glas nije bio primjeren čuvaru. Nije to bio glas kakav biste očekivali. Ona druga dvojica podigoše pogled. Stariji je muškarac listao neki časopis i pušio, drugi je držao novine. Spustiše ono u što su gledali i okrenuše se prema čuvaru kako bi ga slušali. "Nastavi, Charles", reče brijač. "Da čujemo." Brijač mi je ponovno okrenuo glavu i nastavio me šišati aparatićem. B I L I smo gore, na grebenu Fikle. Moj stari, ja i klinjo. Bili smo u hajci. Stari je predvodio jednu, a klinjo i ja drugu skupinu. Klinjo je imao jaknu s kapuljačom, prokleto maskirao platno. Bilo mu je muka od cuge koju je polokao pa je čitav dan pio vodu, i svoju i moju. Bilo je poslijepodne, a mi smo bili vani još od svitanja. No, i dalje smo se nadali. Mislili smo kako će lovci u podnožju prema nama potjerati je78
lena. Sjedili smo iza srušenog stabla i čekali kad u dolini začusmo pucnjavu." "Tamo dolje su voćnjaci", rekao je tip s novinama. On se neprekidno vrpoljio, prebacio bi jednu nogu preko druge, mahao čizmom neko vrijeme, a zatim ponovno prebacio noge. "Jeleni vole lunjati tim voćnjacima." "Točno", reče čuvar. "Noću ta kopilad ulazi unutra i jede one zelene jabučice. Dakle, čuli smo pucnjavu dok smo besposleno sjedili kad se iz šikare, na manje od sto stopa, pope dobri stari srndać. Klinjo ga, naravno, ugleda u istom trenutku kad i ja, baci se na tlo i pripuca. Šupljoglavac. Srndaću od klinje nije prijetila nikakva opasnost. No, nije znao odakle dolaze pucnji. Nije znao na koju bi stranu pobjegao. Onda sam ja opalio. U čitavoj sam ga zbrci samo ošamutio." "Ošamutio?" upita brijač. "Ošamutio, znate već", reče čuvar. "Bio je to pogodak u trbuh. To je kao da si ga ošamutio. Tad on spusti glavu i počne drhtati. Drhti cijelim tijelom. Klinjo i dalje puca. A ja, ja sam se osjećao kao da sam se vratio u Koreju. I tako sam ponovno zapucao, ali sam promašio. Onda dobri stari gospodin Srndać pobjegne u grmlje. No tada, bogami, više nije bio pretjerano poletan. Klinjo je ni za što ispucao sve streljivo. No, ja sam gađao solidno. Stresao sam mu jedno u crijeva. Na to sam mislio kad sam rekao da sam ga ošamutio." "I što je onda bilo?" reče tip s novinama koje je u međuvremenu smotao i njima se lupkao po koljenu. "Što je onda bilo? Sigurno ste ga slijedili. Oni uvijek traže skrovito mjesto na kojem će umrijeti." "Išli ste njegovim tragom?" upita stariji muškarac, premda to i nije bilo pravo pitanje. "Jesam. Ja i klinjo, slijedili smo ga. No, dečko nije bio od neke koristi. Putem mu je pozlilo, usporavao nas je. Ta budala", čuvar se nasmijao prisjećajući se prizora. "Piti pivo, loviti ženske cijelu noć i onda tvrditi da možeš uloviti jelena. Sad se, bogami, opametio. Naravno da smo slijedili srndaćev trag. I to dobar trag. Krv na tlu, krv na lišću. Krv posvuda. Nikada nisam vidio srndaća s toliko krvi. Ne znam kako je uopće taj gad mogao hodati." "Ponekad hodaju unedogled", reče tip s novinama. "Uvijek pronalaze neko skrovito mjesto na kojem će umrijeti." "Neprestano sam klinji nabijao na nos to što je promašio, a kada se zbog toga istresao na mene, opalio sam mu pljusku. Točno tu." Čuvar je cereći se pokazivao na jednu stranu svoje glave. "Opleo sam ga preko prokletog uha, tog prokletog klinca. Nije prestar. Trebalo mu je to. Dakle, stvar je u tome da se previše smračilo da bismo pratili trag, a i što učiniti s klincem koji leži i povraća." "Pa, kojoti su do sada tog jelena već sigurno ščepali", reče tip s novinama. "A i 79
gavranovi i jastrebovi." Razmotao je novine, poravnao ih i odložio na stranu. Ponovno je prekrižio noge. Pogledom je prešao preko svih nas i odmahnuo glavom. Onaj stariji čovjek okrenuo je svoju stolicu i gledao kroz prozor. Zapalio je cigaretu. "Pretpostavljam", reče čuvar. "Šteta. Bio je to veliki stari kučkin sin. I tako, Bille, odgovor na tvoje pitanje je da jesam i nisam ulovio jelena. No, na stolu smo ipak imali srnetine. Ispostavilo se da je moj stari u međuvremenu ipak uspio pokupiti za sebe mali parožak. U logor se vratio prije nas, objesio je ulov i počeo vaditi glatku utrobu, jetru, srce i bubrege, koje je umotao u voštani papir i stavio u prenosivi hladnjak. Parožak. Pravo malo kopile. Stari je ipak bio pun sebe." Čuvar se osvrtao oko sebe kao da se svega prisjeća. Onda je uzeo čačkalicu i vratio ju u usta. Onaj je stariji čovjek izvadio cigaretu iz usta i okrenuo se prema čuvaru. Uzdahnuo je i rekao: "Trebali biste biti tamo, u šumi, i tražiti jelena umjesto da ovdje čekate šišanje." "Ne možeš mi se tako obraćati", reče čuvar. "Stari prdonjo. Vidio sam je tebe već negdje." "I ja sam tebe već vidio", reče stari. "Dečki, dosta je bilo. Ovo je moja brijačnica", reče brijač. "Trebao bih ja tebi opaliti pljusku", reče stari. "Trebao bi pokušati", reče čuvar. "Charles", reče brijač. Brijač je odložio češalj i škare na pult i položio ruke na moja ramena, kao da je mislio da ću skočiti sa stolice i baciti se između njih. "Alberte, već godinama šišam i Charlesa i njegova sina. Volio bih da prestanete." Brijač je naizmjence pogledavao dvojicu muškaraca. Ruke su mu i dalje bile na mojim ramenima. "Nastavite vi to vani", reče tip s novinama, raspalivši se i nadajući se nečemu. "Dosta", reče brijač. "O tome više ne želim čuti ni riječi. Alberte, ti si sljedeći na redu. Sada." Brijač se okrenuo prema tipu s novinama. "Nemam pojma tko ste, gospodine, no ipak bih volio da se u ovo ne uplećete." Č U V A R je ustao. Reče: "Mislim da ću na šišanje doći nešto kasnije. Ovo mi društvo ne odgovara." Čuvar je izišao i snažno zalupio vratima. 80
Stariji je tip pripalio novu cigaretu. Gledao je kroz prozor. Pažljivo je proučavao nešto na svojoj ruci. Ustao je i stavio šešir na glavu. "Žao mi je, Bili", reče stari. "Mogu ovakav još nekoliko dana." "U redu, Alberte", reče brijač. Kada je stari izišao, brijač je prišao prozoru i gledao ga kako odlazi. "Albert će uskoro umrijeti od emfizema", reče brijač stojeći kraj prozora. "Nekada smo zajedno išli na pecanje. Naučio me svemu što znam o lososima. Žene. Nekad su puzale za starim. Razljutio se, ipak. Ali, istini za volju, bilo je tu provociranja." Čovjek s novinama nije mogao mirno sjediti. Hodao je uokolo zastajkujući kako bi sve pregledao, vješalicu za šešire, Billove fotografije s prijateljima, kalendar s prizorima iz ljevaonice željeza. Pogledao je svaku stranicu. Čak je proučio i Billovu diplomu brijača koja je uokvirena visjela na zidu. Onda se okrenuo i rekao: "Idem i ja", nakon čega je izišao baš kao što je i kazao. "Onda, želite li da vas do kraja ošišam ili ne?" upitao me brijač kao da sam ja bio uzrok svemu. B R I J A Č je stolicu okrenuo tako da sam se vidio u zrcalu. Položio je ruke s obiju strana moje glave. Posljednji me put namjestio i spustio svoju glavu tik do moje. Gledali smo zajedno u zrcalo, njegove su ruke i dalje uokvirivale moju glavu. Gledao sam se, a i on me gledao. Čak i ako je nešto primijetio, brijač nije komentirao. Prošao je prstima kroz moju kosu. Polagano, kao da razmišlja o nečem drugom. Prošao je prstima kroz moju kosu. Nježno, kao ljubavnik. Dogodilo se to u Crescentu, u Kaliforniji, blizu granice s Oregonom. Ubrzo nakon toga napustio sam grad. Ali danas sam razmišljao o tom mjestu, Crescentu, i o tome kako sam ondje pokušao sa svojom suprugom započeti novi život, i kako sam, u brijačevoj stolici toga jutra, odlučio otići. Razmišljao sam danas o spokoju što sam ga osjetio kad sam sklopio oči dok su njegovi prsti prolazili kroz moju kosu, o mekoći njegovih prstiju, o kosi koja je istog trena počela rasti.
81
POPULARNA MEHANIKA R A N O toga dana vrijeme se promijenilo i snijeg se topio u prljavu vodu. Traci te prljave vode tekli su niz niski prozor okrenut prema dvorištu. Automobili su pljuskajući prolazili kroz bljuzgavicu na ulici, nad kojom se spuštao mrak. I u kući je postajalo mračno. Bio je u spavaćoj sobi i trpao odjeću u kovčeg kad se ona pojavila na vratima. Drago mi je što odlaziš! Drago mi je što odlaziš! reče ona. Čuješ? Nastavio je spremati stvari u kovčeg. Kučkin sine! Tako mi je drago što odlaziš! Počela je plakati. Više mi ne možeš ni u oči pogledati, zar ne? Tada je ugledala bebinu fotografiju na krevetu i uzela ju. Pogledao ju je, a ona je brisala oči i zagledala se u njega prije no što će otići u dnevnu sobu. Vrati to, reče on. Samo pokupi svoje prnje i idi, reče ona. Nije odgovorio. Zatvorio je kovčeg, odjenuo kaput, pogledom prešao preko spavaće sobe i ugasio svjetlo. Onda je otišao u dnevnu sobu. Stajala je na vratima male kuhinje s dječačićem u naručju. Hoću bebu, reče on. Jesi li poludio? Nisam, ali hoću bebu. Poslat ću nekog da dođe po njezine stvari. Nećeš ni dirnuti bebu, reče ona. Beba je počela plakati i ona je uklonila dekicu s njezine glave. Oh, oh, rekla je gledajući bebu. Krenuo je prema njoj. Za Boga miloga! povikala je. Koraknula je natrag u kuhinju. Hoću bebu. Gubi se! Okrenula se i pokušala bebu ugurati u kut, iza štednjaka. Ipak joj je uspio prići. Posegnuo je rukama preko štednjaka i čvrsto ščepao bebu. 82
Pusti ju, reče on. Gubi se, gubi se! vikala je. Beba je vrištala, a lice joj se zacrvenjelo. U tučnjavi su srušili lonac s cvijećem koji je visio iza štednjaka. Pritisnuo ju je uza zid pokušavajući joj oslabiti stisak. Držao je bebu i gurao ženu svom svojom težinom. Pusti ju, reče on. Neću, reče ona. Ozlijedit ćeš bebu, reče. Neću ozlijediti bebu, reče on. Kroz kuhinjski prozor više nije dopiralo nikakvo svjetlo. U polutami je jednom rukom pokušavao razmaknuti njezine čvrsto stegnute prste, dok je ispod pazuha druge ruke čvrsto držao bebu koja je vrištala. Osjećala je kako joj silom otvara šaku. Osjećala je kako beba odlazi iz njezina naručja. Ne! vrisnula je ostajući praznih ruku. Trebala bi biti njezina, ta beba. Čvrsto je zgrabila drugu bebinu ruku. Uhvatila je bebu oko zaglavka i povukla prema sebi. No, on nije popuštao. Osjećao je kako mu beba klizi iz ruku pa ju je vrlo snažno povukao natrag. I tako je problem bio riješen.
83
SVE SE PRILIJEPILO ZA NJEGA O N A provodi Božić u Milanu i želi znati kako je bilo kad je bila klinka. Reci mi, kaže ona. Reci mi kako je bilo kad sam bila klinka. Pijucka Stregu, čeka i promatra ga izbliza. Ona je vitka i atraktivna djevojka, hladna držanja, borac od glave do pete. Davno je to bilo. Prije dvadeset godina, kaže on. Sjeti se, kaže ona. Hajde. Što želiš čuti? pita on. Što bih ti još mogao reći? Mogao bih li prepričati ono što se dogodilo dok si još bila beba. I ti si u priči, kaže on. Ali samo neznatno. Pričaj, kaže ona. No prvo nam pripravi još jedno piće, tako da ne moraš ustajati usred priče. On se vraća iz kuhinje s pićem, sjeda u svoju stolicu, počinje. B I L I su još klinci, no ludo su se voljeli, taj osamnaestogodišnji mladić i sedamnaestogodišnja djevojka, kad su odlučili vjenčati se. Ubrzo nakon toga dobili su kćerku. Beba je lijepo napredovala toga kasnoga studenoga, bilo je to hladno razdoblje koje se poklopilo s vruhuncem sezone lova na barske ptice. Mladić je, napominjem, volio ići u lov. To je bitan detalj ove priče. Mladić i djevojka, suprug i supruga, otac i majka, živjeli su u stančiću ispod zubarske ordinacije. Svake su večeri čistili zubarsku ordinaciju u zamjenu za besplatnu stanarinu i režije. Ljeti su se brinuli i o travnjaku i cvijetnjaku. Zimi je mladić čistio snijeg i kamenom solju posipao nogostupe. Pratiš li me? Imaš li neku predodžbu? Imam, kaže ona. Dobro, kaže on. Zubar je jednoga dana otkrio da njegova zaglavlja koriste za pisanje vlastitih pisama. No, to je već druga priča. Ustaje iz naslonjača i gleda kroz prozor. Vidi crijepom pokrivene krovove i snijeg koji na njih gusto pada. Pričaj, kaže ona. Klinci su se strašno voljeli. Uz to su imali i velikih ambicija. Neprestano su govorili o stvarima koje će jednoga dana raditi, o mjestima na koja će otputovati. 84
Mladić i djevojka su spavali u spavaćoj sobi, a beba u dnevnoj. Recimo da su bebi bila približno tri mjeseca i tek se nedavno prestala buditi noću. Onda se mladić jedne subote navečer nakon spremanja malo zadržao u zubarskoj ordinaciji i nazvao starog očevog prijatelja, lovca. Carl, reče mladić kad mu se čovjek javio na telefon. Vjerovao ti ili ne, ali postao sam otac. Čestitam, reče Carl. Kako supruga? Dobro je, Carl. Svi smo dobro. To je dobro, reče Carl. Drago mi je to čuti. Ako si me nazvao zbog lova, onda ti moram nešto reći. Gusaka ima ko u priči. Nikada ih nisam toliko vidio. Danas sam ih ulovio pet. Ujutro se vraćam pa možeš poći sa mnom ako želiš. Želim, reče mladić. Mladić je spustio slušalicu i sišao kako bi to priopćio djevojci. Gledala ga je dok je slagao pribor. Lovačka jakna, torba s municijom, čizme, čarape, lovačka kapa, duge gaće, sačmarica. Kada se misliš vratiti? upita djevojka. Najvjerojatnije oko podneva, reče mladić. A možda i kasnije, oko šest sati. Je li to prekasno? Dobro je, reče ona. Beba i ja ćemo se snaći. Idi i zabavi se. Odjenut ćemo bebu kad se budeš vratio i otići posjetiti Sally. Mladić reče: Dobra zamisao. Sally je bila djevojčina sestra. Izrazito lijepa. Ne znam jesi li vidjela njezine fotografije. Mladić je bio malo zaljubljen u Sally, baš kao i u Betsy, drugu djevojčinu sestru. Često je djevojci govorio kako bi navalio na Sally da nisu vjenčani. A na Betsy? pitala bi ga ona. Teško mi je priznati, ali mislim da je zgodnija i od mene i od Sally. Navalio bi na Betsy? I na Betsy, odgovarao bi mladić. P O S L I J E večere je pojačao peć i pomogao joj okupati bebu. Ponovno se divio djetetu, koje je imalo i njegove i njezine crte. Sićušno je tijelo posuo puderom. Posuo je čak i mjesta između prstiju na nogama i rukama. Prolio je vodu iz kadice u umivaonik, a onda je otišao kat iznad provjeriti kakvo je vrijeme. Bilo je oblačno i hladno. Trava, zapravo ono što je ostalo od nje, nalikovala je na šatorsko platno, kruta i siva pod svjetlom uličnih svjetiljki. Gomile snijega ležale su uz nogostup. Prošao je automobil. Čuo je pijesak ispod guma. Trudio se zamisliti kako će mu biti sutra, guske koje mu prolijeću iznad glave, 85
i sačmaricu koja mu se nakon svakog pucnja zabija u rame. Onda je zaključao vrata i sišao. Pokušali su čitati u krevetu. No, oboje su zaspali, prvo ona, puštajući da joj časopis padne na poplun. P R O B U D I O ga je bebin plač. U dnevnoj je sobi svjetlo bilo upaljeno, a djevojka je stajala pokraj dječjeg krevetića ljuljajući bebu u naručju. Zatim je bebu položila u krevetić, ugasila svjetlo i vratila se u krevet. Ponovno je čuo bebin plač. Djevojka se nije ni pomaknula. Beba je histerično plakala, a zatim prestala. Mladić je prvo osluškivao, a zatim je zaspao. No, ponovno ga je probudio bebin plač. U dnevnoj je sobi gorjelo svjetlo. Sjeo je i upalio noćnu svjetiljku. Ne znam što ne valja, reče djevojka šetajući se s bebom na rukama. Promijenila sam joj pelene i nahranila ju, no ona svejedno plače. Toliko sam umorna da bi mi mogla ispasti iz ruku. Vrati se u krevet, reče mladić. Ja ću ju malo nosati. Ustao je i uzeo bebu, a djevojka se vratila u krevet. Samo je malo nunaj, dobacila mu je djevojka iz spavaće sobe. Možda će ponovno zaspati. Mladić je s bebom na rukama sjeo na sofu. Ljuljuškao ju je u krilu dok nije zaklopila oči i dok i njemu samom nisu otežali kapci. Nježno je podigao bebu i spustio ju u krevetić. Bilo je petnaest minuta do četiri, što mu je ostavljalo još četrdeset pet minuta sna. Otpuzao je do kreveta i zaspao. No, nekoliko minuta kasnije beba je ponovno zaplakala pa su oboje ustali. Mladić je učinio užasnu stvar. Opsovao je. Za Boga miloga, što ti je? reče djevojka mladiću. Možda je bolesna ili tako nešto. Možda ju nismo smjeli kupati. Mladić je uzeo bebu. Beba se ritala i smijala. Gle, reče mladić. Mislim da joj nije ništa. Kako znaš? upita djevojka. Daj mi ju. Sigurno joj moram nešto dati, samo ne znam što. Djevojka je bebu ponovno položila u krevetić. Mladić i djevojka su ju promatrali, a beba je ponovno počela plakati. Djevojka je uzela bebu. Bebo, bebo, govorila je djevojka sa suzama u očima. 86
Vjerojatno ju boli trbuščić, reče mladić. Djevojka nije odgovorila. Nastavila je nunati bebu ne obazirući se na momka. M L A D I Ć je čekao. Otišao je u kuhinju i stavio vodu za kavu. Navukao je vuneno donje rublje preko kratkih hlačica i majice, zakopčao se i odjenuo. Što radiš? upita djevojka. Idem u lov, odgovori mladić. Mislim da ne bi trebao, reče ona. Ne želim da me ostaviš s njom u takvom stanju. Carl računa na mene, reče mladić. Isplanirali smo to. Uopće me ne zanima što ste ti i Carl planirali, reče ona. A ni Carl me uopće ne zanima. Čak ga ni ne poznajem. Upoznala si Carla. Poznaješ ga, reče mladić. Što želiš reći kad kažeš da ga ne poznaješ? To nije bitno i ti to znaš, reče djevojka. U čemu je onda stvar? upita mladić. Stvar je u tome da smo to isplanirali. Djevojka reče: Ja sam tvoja žena. Ovo je tvoja beba. Bolesna je, ili nešto tako. Pogledaj ju. Zašto bi inače plakala? Znam da si mi žena, reče mladić. Djevojka poče plakati. Vratila je bebu u krevetić. No. beba je ponovno počela plakati. Djevojka je obrisala oči o rukav spavaćice i uzela bebu u naručje. M L A D I Ć je vezao vezice na čizmama. Odjenuo je košulju, džemper, kaput. Na štednjaku je čajnik počeo zviždati. Morat ćeš izabrati, reče djevojka. Carl ili mi. Ozbiljno mislim. Kako to misliš? upita mladić. Čuo si što sam rekla, odgovori djevojka. Morat ćeš birati želiš li obitelj. Zurili su jedno u drugo. Onda je mladić uzeo svoju lovačku opremu i izišao. Upalio je automobil. Potom je s prozora ostrugao led. Isključio je motor i neko je vrijeme nepomično sjedio u automobilu. Zatim je izišao i vratio se u stan. Svjetlo u dnevnoj sobi bilo je upaljeno. Djevojka je spavala na krevetu. Do nje je spavala beba. Mladić je izuo čizme. Zatim se potpuno razodjenuo. Ostao je u čarapama i dugim gaćama. Sjeo je na sofu i počeo čitati nedjeljne novine. 87
Djevojka i beba su i dalje spavale. Nedugo potom mladić je otišao u kuhinju i počeo pržiti slaninu. Djevojka se pojavila u kućnom ogrtaču i zagrlila mladića. Hej, rekao je mladić. Žao mi je, reče djevojka. Nema problema, reče mladić. Nisam htjela tako eksplodirati. Ja sam kriv, reče on. Sjedi, reče djevojka. Što kažeš za palačinke sa slaninom? Dobro zvuči, reče mladić. Izvadila je slaninu iz tave i počela mutiti tijesto za palačinke. Sjeo je za stol i gledao ju kako se kreće kuhinjom. Stavila je pred njega tanjur sa slaninom i palačinkom. Razmazao je maslac i zalio palačinku sirupom. Kad je počeo rezati, tanjur se prevrnuo i pao mu u krilo. Nevjerojatno, uzviknuo je skačući od stola. Kad bi se samo mogao vidjeti, reče djevojka. Pogledao je prema dolje i vidio da se sve prilijepilo za njegovo donje rublje. A umirao sam od gladi, reče on vrteći glavom. Umirao si od gladi, reče ona smijući se. Svukao je vuneno donje rublje i bacio ga kroz vrata kupaonice. Onda je raširio ruke i djevojka mu je uletjela u zagrljaj. Nećemo se više svađati, reče ona. Mladić reče: Nećemo. U S T A J E sa stolice i ponovno im puni čaše. I to je to, kaže on. Kraj priče. Priznajem da to i nije neka priča. Bila je zanimljiva, kaže ona. On sliježe ramenima i s pićem prilazi prozoru. Već se spustio mrak, no snijeg još uvijek pada. Stvari se mijenjaju, kaže on. Ne znam kako se to događa. Mijenjaju se čak i kada mi toga nismo svjesni, kad to i ne želimo. Da, točno, samo... Ona ne dovršava započetu rečenicu. Mijenja temu. Vidi ju u prozoru, pomno promatra njezine nokte. Onda ona podiže glavu. Živahnim ga glasom pita hoće li joj napokon pokazati grad. On kaže: Navuci čizme pa idemo. 88
Ipak se ne miče od prozora, prisjeća se. Smijali su se. Stisnuli su se jedno uz drugo i smijali su se do suza, a sve je ostalo - hladnoća i mjesto na koje je htio ići - bilo vani, bar nakratko.
89
O ČEMU GOVORIMO KAD GOVORIMO O LJUBAVI G O V O R I O je moj prijatelj Mel McGinnis. Mel McGinnis je kardiolog i to mu ponekad daje za pravo. Nas četvero sjedili smo oko kuhinjskoga stola i pili džin. Sunčevo je svjetlo dopiralo kroz prozor iznad sudopera i obasjavalo kuhinju. Tu smo bili Mel, ja, njegova druga žena Teresa - Terri, tako smo ju zvali - i moja supruga Laura. Tad smo živjeli u Albuquerqueu. No nitko od nas nije bio tamo rođen. Na stolu je bila posuda s ledom. I dok su džin i tonik kružili stolom, nekako smo načeli temu o ljubavi. Mel je smatrao kako prava ljubav nije ništa manja od duhovne. Rekao je da je prije medicinske škole pet godina proveo u sjemeništu. Rekao je da te godine provedene u sjemeništu još uvijek smatra najvažnijim godinama svog života. Terri je rekla da ju je čovjek s kojim je živjela prije Mela toliko volio da ju je htio ubiti. Zatim je rekla: "Jedne me noći pretukao. Uhvatio me za nožne zglobove i vukao po dnevnoj sobi. Neprestano je ponavljao: 'Volim te, volim te, kučko jedna.' I dalje me vukao po dnevnoj sobi. Glavom sam udarala o stvari." Tad nas je pogledala. "Što biste vi učinili s takvom ljubavlju?" Bila je ona koščata žena, lijepa lica, tamnih očiju i kestenjaste kose koja joj je padala niz leđa. Voljela je tirkizne ogrlice i viseće naušnice. "Bože dragi, ne budi blesava. To nije ljubav i ti to znaš", reče Mel. "Ne znam kako biste vi to nazvali, ali sam siguran da to ne treba nazvati ljubavlju." "Reci što hoćeš, ali ja znam da je to bila ljubav", reče Terri. "Znam da zvuči blesavo, no ipak je tako. Ljudi se razlikuju, Mel. Ponekad se ponašao kao luđak. Dobro. Ali, volio me. Na samo njemu svojstven način, ali me ipak volio. To je bila ljubav, Mel. Nemoj reći da nije." Mel je uzdahnuo. Okrenuo se prema Lauri i meni držeći čašu u ruci. "Prijetio je da će me ubiti", reče Mel. Iskapio je čašu i posegnuo za bocom džina. "Terri je romantičarka. Terri je iz škole udari-me-tako-da-znam-da-me-voliš. Terri, srce, ne gledaj me tako." Mel se istegnuo preko stola i prstima dotaknuo Terrin obraz. Nacerio joj se. "Sad će početi fantazirati", reče Terri. "Fantazirati o čemu?" reče Mel. "O čemu bih mogao fantazirati? Znam što znam. 90
I to je sve." "Kako smo uopće došli na ovu temu?" upita Terri. Podigla je čašu i otpila. "Melu je ljubav uvijek na pameti", reče ona. "Zar ne, dušo?" Nasmiješila se i ja sam pomislio da više nećemo o tome. "Samo ne bih Edovo ponašanje nazvao ljubavlju. To je sve što hoću reći, dušo", reče Mel. "Što vi o tome mislite?" upitao je Mel Lauru i mene. "Je li to za vas ljubav?" "Pitaš pogrešnu osobu", rekoh. "Nisam tog čovjeka ni poznavao. Njegovo sam ime čuo samo usput. Ne bih znao. Ne znam detalje. Ali ti ljubav očigledno smatraš apsolutom." Mel reče: "Ljubav o kojoj govorim i jest apsolut. Čovjek koji voli ljubavlju o kojoj govorim ne pokušava ubiti onog drugog." Laura reče: "Ne znam ništa o Edu ni bilo što o toj situaciji. No, tko uopće može donositi sud o drugom?" Dotaknuo sam Laurinu nadlanicu. Kratko mi se nasmiješila. Uhvatio sam ju za ruku. Bila je topla, nokti nalakirani, savršeno manikirani. Prstima sam obuhvatio njezin punački zglob i tako sam ga držao. "K A D A sam otišla, popio je otrov za štakore", reče Terri. Rukama je obuhvatila nadlaktice. "Odveli su ga u bolnicu u Santa Feu. Tada smo ondje živjeli, desetak milja izvan grada. Spasili su mu život. No, zubno mu je meso tad otišlo k vragu. Povuklo se iznad zuba. Zubi su mu tad stršali kao vučji očnjaci. Bože sačuvaj", reče Terri. Na trenutak je zastala, a onda je ispružila ruku i posegnula za čašom. "Što sve ljudi neće učiniti!" reče Laura. "Ispao je iz igre", reče Mel. "Mrtav je." Mel mi je dodao zdjelu s limetama. Uzeo sam krišku, iscijedio ju u svoje piće i prstom promiješao led. "Napravio je još goru stvar", reče Terri. "Pucao si je u usta. Ali i tu je zabrljao. Jadan Ed", reče ona. Zavrtjela je glavom. "Vraga jadan", reče Mel. "Bio je opasan." Melu je bilo četrdeset pet godina. Bio je visok i vitak, meke i valovite kose. Ruke i lice bili su mu tamni od igranja tenisa. Kad bi bio trijezan, kretnje su mu bile precizne i promišljene. "Mislim da me ipak volio, Mel. Priznaj", reče Terri. "Samo to od tebe tražim. Nije me volio ovako kako me ti voliš. To ni ne tvrdim. Ali, ipak me volio. Možeš li mi to priznati?" 91
"Kako to misliš, zabrljao?" upitah. Laura se, s čašom u ruci, nagnula naprijed. Nalaktila se na stol držeći čašu objema rukama. Naizmjence je pogledavala Terri i Mela i s neskrivenom zbunjenošću očekivala njihov odgovor, kao da se čudila kakve se sve stvari mogu dogoditi ljudima koji su joj prijatelji. "Kako je zabrljao ako se ubio?" upitah. "Reći ću ti što se dogodilo", reče Mel. "Uzeo je pištolj kalibra dvadeset dva koji je kupio kako bi prijetio Terri i meni. Oh, ozbiljno vam govorim, taj nam je čovjek stalno prijetio. Trebali ste nas vidjeti kako smo tada živjeli. Kao bjegunci. Čak sam si kupio pištolj. Možete li povjerovati? Čovjek kao ja? Ali ipak jesam. Kupio sam ga za obranu i držao sam ga pokraj volana, u pretincu za rukavice. Ponekad sam usred noći morao odlaziti iz stana. Znate, morao sam ići u bolnicu. Terri i ja tad nismo bili vjenčani, a moja je prva žena imala kuću i djecu, psa, sve, dok smo Terri i ja živjeli u onom stančiću. Ponekad bi me nazvali usred noći pa sam morao odlaziti u bolnicu u dva ili tri sata ujutro. Na parkiralištu bi tada još bio mrak i oblio bi me hladan znoj prije no što bih stigao do auta. Nikada nisam znao hoće li on iskočiti iz nekog grmlja ili iza auta i početi pucati. Ozbiljno mislim kad kažem da je taj čovjek bio lud. Bio je spreman baciti bombu, bilo što. Telefonirao mi je na posao u bilo koje doba dana, sestri bi rekao da treba doktora, a kad bih mu se javio, govorio je: 'Kučkin sine, dani su ti odbrojani. 'I sve u tom stilu. Bilo je strašno, kažem vam." "Ipak mi ga je žao", reče Terri. "Prava noćna mora", reče Laura. "Ali, što se točno dogodilo kad je pucao u sebe?" Laura je tajnica. Upoznali smo se najednom poslovnom sastanku. Odmah smo se počeli nabacivati jedno drugom. Ne samo da se volimo već se jedno drugom sviđamo i uživamo biti zajedno. Ona nije teška osoba. "Š T O se dogodilo?" upitala je Laura. Mel odgovori: "Pucao si je u usta u svojoj sobi. Netko je čuo pucanj i pozvao upravitelja. Ušli su pomoću rezervnoga ključa, vidjeli što se dogodilo i pozvali vozilo hitne pomoći. Slučajno sam se tamo zatekao kad su ga doveli, živog, ali u očajnome stanju. Živio je još tri dana. Glava mu je natekla i bila dvostruko veća od normalne veličine. Nikada prije nisam vidio ništa slično, a nadam se da nikada više ni neću. Terri je, kad je saznala, hjela ući u njegovu sobu i bdjeti pokraj njega. Zbog toga smo se i posvađali. Mislio sam da ga ne bi trebala vidjeti takvog. Mislio sam da ga ne bi trebala vidjeti i još uvijek tako mislim." "I tko je imao posljednju riječ?" upita Laura. "Bila sam uz njega kad je umro", reče Terri. "Nije bio pri svijesti. Ipak sam ostala 92
uz njega. Nije imao nikog drugog." "Bio je opasan", reče Mel. "Ako je to za tebe ljubav, onda samo naprijed." "Bila je to ljubav", reče Terri. "Većina ljudi to sigurno smatra nenormalnim. No on je zbog ljubavi bio spreman umrijeti. I umro je zbog nje." "Vraški sam siguran da to nije bila ljubav", reče Mel. " Hoću reći, nikome nije jasno zašto je to učinio. Vidio sam gomilu samoubojica i ne bih mogao reći da je itko ikada saznao zašto su to učinili." Mel je sastavio ruke iza vrata i zaljuljao se na stolici. "Takva me ljubav ne zanima", reče on. "Ako je to ljubav, onda ti ju prepuštam." Terri reče: "Bili smo preplašeni. Mel je čak napisao oporuku i pisao bratu u Kaliforniju koji je nekada bio u Zelenim beretkama. Mel mu je rekao koga potražiti ako mu se nešto dogodi." Terri je otpila iz svoje čaše. Reče: "No, Mel je u pravu - živjeli smo kao bjegunci. Bili smo preplašeni. Mel se plašio, nisi li, dragi? Jednom sam čak zvala policiju, no nisu nam bili ni od kakve pomoći. Rekli su da ne mogu ništa učiniti sve dok Ed uistinu nešto ne napravi. Nije li to smiješno?" rekla je Terri. U svoju je čašu, cijedeći kapi, izlila ostatak džina. Mel je ustao od stola i otišao do kuhinjskog ormarića. Uzeo je novu bocu. "N I C K i ja, eto, znamo što je ljubav", reče Laura. "Barem za nas", reče i udari me koljenom ispod stola. "Sada bi ti trebao nešto reći", reče Laura i nasmiješi mi se. Umjesto odgovora, uzeo sam njezinu ruku i prinio ju svojim usnama. Dramatično sam joj poljubio ruku. Svi smo se zabavljali. "Sretni smo", rekoh. "Hej", reče Terri. "Prestanite. Muka mi je od vas. Još ste na medenome mjesecu, za Boga miloga. Još ste, da tako kažem, zatreskani. Samo čekajte. Koliko ste zajedno? Koliko ima? Godina dana? Više od godine dana?" "Uskoro će biti godina i pol", reče Laura pocrvenjevši i osmjehnuvši se. "Ma, daj", reče Terri. "Čekajte samo." U ruci je držala čašu i zurila u Lauru. "Šalim se", reče Terri. Mel je otvorio bocu i prošao oko stola. "Hej, društvo", reče on. "Nazdravimo. Htio bih da nazdravimo. Za ljubav. Pravu ljubav", reče Mel. Kucnuli smo se. "Za ljubav", rekosmo. 93
V A N I, u dvorištu, jedan od pasa počeo je lajati. Lišće topole koja je rasla tik uz prozor kuckalo je o staklo. Poslijepodnevno je sunce bilo gotovo opipljivo, prostrana svjetlost spokoja i velikodušnosti. Mogli smo biti bilo gdje, tako očarani. Ponovno smo podigli čaše i nacerili se jedni drugima kao djeca koja su se dogovorila oko nečeg zabranjenog. "Reći ću vam što je prava ljubav", reče Mel. "Mislim, iznijet ću vam dobar primjer. Onda možete izvlačiti vlastite zaključke." Natočio je još džina u svoju čašu. Ubacio je unutra kocku leda i krišku limete. Čekali smo i pijuckali. Laura i ja smo se ponovno dodirnuli koljenima. Položio sam ruku na njezino toplo bedro i ostavio ju ondje. "Što itko od nas uistinu zna o ljubavi?" upitao je Mel. "Imam dojam da smo samo početnici kad je ljubav u pitanju. Jedno drugom govorimo da se volimo, i volimo se, u to ne sumnjam. Ja volim Terri i Terri voli mene, a i vi se volite. Znate o kakvoj ljubavi sada pričam. O fizičkoj ljubavi, o onom impulsu koji te vodi do određene osobe, o onome čime privlačimo drugu osobu. O tjelesnoj ljubavi, ili, ako hoćete, o sentimentalnoj ljubavi, o svakodnevnoj brizi za drugu osobu. Ponekad mi je teško objasniti činjenicu da sam nekada sigurno volio i svoju prvu ženu. Ali, jesam, znam da jesam. Pretpostavljam da sam u tom pogledu kao Terri. Terri i Ed." Zamislio se nad tim, a zatim je nastavio. "Nekoć sam mislio da svoju prvu ženu volim više od samoga sebe. Ali sad je mrzim iz dubine duše. /b0 d en/ Uistinu. Kako to objasniti? Što se dogodilo s tom ljubavlju? Volio bih znati što joj se dogodilo. Volio bih da mi netko objasni. Tu je i Ed. Dobro, opet se vraćamo na Eda. Toliko je volio Terri da ju je htio ubiti, a završava tako što ubija sebe." Mel je prestao pričati i otpio iz čaše. "Osamnaest ste mjeseci zajedno i volite se. To se i vidi na vama. To isijava iz vas. No, oboje ste, prije no što ćete se sresti, voljeli druge. Ni vama, kao ni nama, ovo nije prvi brak. Čak ste i prije tog braka vjerojatno voljeli druge. Terri i ja smo zajedno pet godina, u braku smo četiri godine. A užasna stvar, užasna je stvar u tome, ali istodobno i dobra stvar, čak milost, u tome što će, ako se nekome od nas dvoje nešto dogodi - oprostite mi što ovo govorim - ali ako se sutra nekome od nas dvoje nešto dogodi, mislim da će onaj drugi neko vrijeme biti ožalošćen, shvaćate što govorim, a onda će ga obuzeti nagon za samoodržanjem i on će ponovno voljeti, ponovno će imati nekog drugog. I sve će to, sva ta ljubav o kojoj govorimo, biti samo uspomena. A možda čak ni uspomena. Griješim li? Jesam li daleko od istine? Jer, želim da me ispravite ako griješim. Želim to. Mislim, ništa ja ne znam i prvi ću to priznati." "Mel, za Boga miloga", reče Terri. Ispružila je ruku i uhvatila ga za ručni zglob. "Jesi li se napio? Dragi? Jesi li pijan?" "Samo govorim što mislim, dušo", reče Mel. "Dobro? Ne moram biti pijan da bih 94
rekao što mislim. Hoću reći, mi ionako samo razgovaramo, zar ne?" reče Mel. Zagledao se u nju. "Zlato, ne prigovaram ti", reče Terri. Uzela je čašu. "Danas nisam dežuran", reče Mel. "Podsjećam vas da danas nisam dežuran", reče on. "Volimo te, Mel", reče Laura. Mel je pogledao Lauru. Pogledao ju je kao da je se ne sjeća, kao da ispred njega sjedi nepoznata žena. "I ja tebe volim, Laura", reče Mel. "I tebe volim, Nick. Znate što?" reče Mel. "Vi ste, ljudi, naši pajdaši." Podigao je čašu. M E L reče: "Htio sam vam nešto ispričati. Htio sam, istini za volju, nešto dokazati. Vidite, to se dogodilo prije nekoliko mjeseci, ali još uvijek je svježe u mom sjećanju i trebali bismo se postidjeti što pričamo kao da znamo o čemu govorimo kad govorimo o ljubavi." "Ma, daj", reče Terri. "Ne govori kao da si pijan ako nisi pijan." "Začepi barem jednom u životu", reče Mel vrlo tihim glasom. "Hoćeš li mi učiniti uslugu i ušutjeti bar na minut? Dakle, kao što sam rekao, riječ je o starom bračnom paru koji je doživio prometnu nesreću na autocesti. U njih se zabio neki klinac i oboje su bili tako sjebani da im nitko nije davao velike šanse." Terri nas je pogledala, a onda je pogledala Mela. Doimala se uznemireno, ili je to možda prejaka riječ. Mel je svima za stolom dolio piće. "Te sam noći bio dežuran", reče Mel. "Bio je svibanj ili lipanj. Terri i ja smo upravo počeli večerati kad su me nazvali iz bolnice. Dogodila se ta nesreća na autocesti. Pijani se klinac, tinejdžer, očevim kamionetom zabio u karavan tih staraca. Bili su u poodmaklim sedamdesetima. Klinac je - nekih osamnaest, devetnaest godina - ostao na mjestu mrtav. Upravljač mu se zabio u prsni koš. Stari je bračni par još bio živ, shvaćate. Mislim, jedva. Nema što na njima nije bilo slomljeno. Brojni lomovi kostiju, unutarnje povrede, krvarenja, udarena mjesta, otvorene rane, poremećaji vitalnih funkcija - a oboje su imali i potres mozga. Bili su u teškom stanju, vjerujte mi. A njihove su godine, naravno, bile otežavajuća okolnost. Rekao bih da je ona čak prošla gore od njega. Iskidana slezena i sve ostalo. Oba koljena slomljena. No, bili su vezani pojasom i to ih je, nekim čudom Božjim, čini se spasilo." "Ljudi, ovo zvuči kao reklama nekog osiguravajućeg društva", reče Terri. "Ovo je 95
vaš glasnogovornik, dr. Melvin R. McGinnis." Terri se smijala." Mel", reče ona, "ponekad jednostavno pretjeruješ. Ipak te volim, dušo", reče. "Volim te, draga", reče Mel. Nagnuo se preko stola. Terri ga je dočekala na pola puta. Poljubili su se. "Terri je u pravu", reče Mel nakon što je ponovno sjeo. "Zaboravimo pojasove. Ali ipak vam ozbiljno kažem, ti su starci bili u gadnom stanju. Klinac je već bio mrtav kada sam stigao u bolnicu. Ležao je na nosilima, u kutu. Pogledao sam stari bračni par i medicinskoj sestri iz hitne službe rekao da odmah pozove neurologa, ortopeda i dva kirurga." Otpio je iz čaše. "Pokušat ću skratiti priču", reče on. "I tako smo ih odnijeli u operacijsku dvoranu i cijelu noć jebački radili na njima. Bili su nevjerojatno žilavi. To se rijetko viđa. Dali smo sve od sebe, tako da su početkom jutra imali pedeset posto šanse, ona možda manje. I tako su sljedećega jutra još bili živi. Onda ih prebacimo na intenzivnu njegu, gdje su se čupali puna dva tjedna, oporavljajući se sve više u svakom pogledu. Poslije smo ih prebacili u njihovu sobu." Mel je zašutio. "Hajde", reče on. "Popijmo konačno taj vražji jeftini džin. Onda ćemo večerati, ne? Terri i ja znamo za jedan novi restoran. Otići ćemo tamo, u taj novi restoran za koji smo čuli. Ali, ne idemo sve dok ne iskapimo ovaj odvratni džin s rasprodaje." Terri reče: "Mi tamo još uopće nismo jeli. Ali dobro izgleda. Izvana, znate." "Volim hranu", reče Mel. "Bio bih kuhar kada bih ponovno mogao birati, znate? Zar ne, Terri?" reče Mel. Smijao se. Prstima je prevrtao led u svojoj čaši. "Terri zna", reče on. "Terri vam može potvrditi. Ali, dopustite mi da vam kažem ovo. Kad bih se mogao vratiti u neki drugi život, u neko drugo vrijeme i sve ostalo, znate što? Volio bih biti vitez. Čovjek je bio prilično siguran noseći taj oklop. Bilo je posve dobro biti vitez, sve dok se nisu pojavili barut, puške i pištolji." "Mel bi volio jahati konja i nositi koplje", reče Terri. "I posvuda nositi žensku maramu", reče Laura. "Ili samo ženu", reče Mel. "Sram te bilo", reče Laura. Terri reče: "Pretpostavimo da se rodiš kao kmet. Kmetovima tad baš i nije najbolje išlo", reče ona. "Kmetovima nije nikad bilo dobro", reče Mel. "Ali, pretpostavljam da su čak i vitezovi uvijek bili nečiji vezali. Nije li tako? Terri? No, ono što mi se kod vitezova, osim njihovih djeva, sviđa jest njihov oklop. Znate, nije ih čovjek mogao lako raniti. 96
Tada nije bilo automobila, znate? Nije bilo pijanih tinejdžera koji vam se zabijaju u guzicu." "V A Z A L I", reče Terri. "Što?" upita Mel. "Vazali", reče Terri. "Vazali, a ne vezali." "Vazali, vezali", reče Mel. "U čemu je jebena razlika? Ionako znaš na što sam mislio. Dobro", reče Mel. "Dobro, nisam obrazovan. Znam samo svoj posao. Ja sam kardiokirurg i to, naravno, znači da sam običan mehaničar. Uđem u operacijsku dvoranu, jebavam se okolo i popravljam stvari. Sranje", reče Mel. "Skromnost ti nije jača strana", reče Terri. "On je samo skroman kirurg", rekoh. "Ali, ti su ih oklopi ponekad gušili, Mel. Čak su doživljavali infarkte ako je bilo prevruće, a oni umorni i iscrpljeni ispod tih oklopa. Negdje sam pročitao da su ponekad padali s konja i više nisu mogli ustati jer su bili preumorni da bi stajali s oklopom na sebi. Ponekad bi ih izgazili njihovi vlastiti konji." "To je užasno", reče Mel. "To je užasno, Nicky. Pretpostavljam da su bespomoćno ležali na tlu i čekali da netko od njih napravi ražnjić." "Neki drugi vezal", reče Terri. "Upravo tako", reče Mel. "Došao bi neki drugi vazal koji bi u ime ljubavi probušio gada. Ljubavi ili bilo koje druge jebene stvari za koju su se tada borili." "I sada se borimo za iste stvari", reče Terri. Laura reče: "Ništa se nije promijenilo." Laurini su obrazi još uvijek bili jarko crveni. Oči su joj bile sjajne. Prinijela je čašu usnama. Mel si je natočio još jedno piće. Zatim je polako spustio bocu na stol i polagano posegnuo za tonikom. "Š T O se dogodilo sa starim bračnim parom?" upita Laura "Nisi dovršio započetu priču." Laura je teškom mukom pokušavala pripaliti cigaretu. Šibice su joj se neprestano gasile. Sunčeva je svjetlost u prostoriji sada bila drukčija, mijenjala se, slabila je. Ali, lišće je pokraj prozora i dalje treperilo i ja sam zurio u njegove sjenke na vratima kuhinjskog ormarića. Slike su se neprekidno mijenjale. 97
"Što je bilo sa starcima?" upitah. "Stariji, ali i mudriji", reče Terri. Mel je buljio u nju. "Nastavi priču, dušo. Samo sam se šalila. Što se onda dogodilo?" "Terri, ponekad si...", reče Mel. "Molim te, Mel", reče Terri. "Ne budi uvijek tako ozbiljan, dušo. Zar ne možeš prihvatiti šalu?" "Gdje je tu šala?" upita Mel. Držao je čašu u ruci i netremice zurio u svoju ženu. "Što se dogodilo?" upita Laura. Mel se zagledao u Lauru. Rekao je: "Laura, da nisam s Terri i da ju ne volim toliko, i da mi Nick nije najbolji prijatelj, sigurno bih se zaljubio u tebe. Opalio bih te, dušo", reče on. "Dovrši priču", reče Terri. "Onda ćemo otići u taj novi restoran, dogovoreno?" "Dobro", reče Mel. "Gdje sam stao?" upita. Zagledao se u stol, a zatim je ponovno počeo pričati. "Svakoga sam ih dana posjećivao, ponekad dvaput dnevno, poslije uobičajene vizite, naravno. Oboje su bili u gipsu i umotani u zavoje od glave do pete. Vidjeli ste to na filmu. Da, izgledali su kao na filmovima. Maleni otvori za oči, nos i usta. A njoj su još i noge bile podignute. Njezin je suprug bio neprestano potišten. Bio je depresivan čak i kada je saznao da će se njegova supruga izvući. No, nije to bilo zbog nesreće. Mislim, nesreća je tu igrala ulogu, ali nije bila presudna. Približio bih se njegovu otvoru za usta i on bi mi rekao kako to nije toliko zbog nesreće koliko zato što ne može vidjeti svoju suprugu. Rekao je da se zato tako loše osjeća. Možete li zamisliti? Kažem vam, čovjeku se kidalo srce zato što nije mogao okrenuti svoju prokletu glavu i vidjeti svoju prokletu ženu." Mel nas je pogledao i zavrtio glavom na ono što će reći. "Hoću vam reći da je taj matori prdonja kopnio samo zato što nije mogao gledati svoju jebenu ženu." Svi smo pogledali Mela. "Shvaćate li što vam želim reći?" upita Mel. M O Ž D A smo tada već svi bili pijani. Znam da nam je bilo teško pozorno pratiti stvari. Svjetlost je napuštala prostoriju, izlazila je kroz prozor vraćajući se odakle je i došla. Ipak nitko nije ustajao od stola kako bi upalio svjetlo. 98
"Slušajte", reče Mel. "Dokrajčimo ovaj jebeni džin. Ostalo je dovoljno da svatko drmne još jednu. Onda idemo jesti. Idemo u novi restoran." "Depresivan je", reče Terri. "Mel, zašto ne popiješ tabletu?" Mel je odmahnuo glavom. "Popio sam sve živo." "Svakome je ponekad potrebna tableta", rekoh. "Neki se s tom potrebom rađaju", reče Terri. Prstom je trljala nešto na stolu. Onda je prestala trljati. "Mislim da bih volio telefonirati svojoj djeci", reče Mel. "Nećete zamjeriti? Zvat ću djecu", reče on. Terri ga upita: "Što ako se Marjorie javi na telefon? Vi ste nas sigurno već čuli kako raspravljamo o Marjorie? Dušo, znaš da ne želiš razgovarati s Marjorie. Bit će ti još gore." "Ne želim razgovarati s Marjorie", reče Mel. "Ali želim razgovarati sa svojom djecom." "Ne prođe ni dan a da Mel ne kaže kako bi volio da se ona ponovno uda. Ili umre", reče Terri. "I to zbog jedne stvari", reče Terri. "Dovest će nas do bankrota. Mel tvrdi da se još nije udala iz čistog inata prema njemu. Ima dečka koji živi s njom i s djecom, tako da Mel i njega uzdržava." "Alergična je na pčele", reče Mel. "Ako se već ne molim da se ponovno uda, onda se molim da je na smrt izgrize roj jebenih pčela." "Sram te bilo", reče Laura. "Bzzzzz", reče Mel imitirajući prstima pčele i prelazeći preko Terrina vrata. Zatim je pustio da mu ruke klonu niz tijelo. "Pokvarena je", reče Mel. "Ponekad poželim posjetiti ju odjeven kao pčelar. Znate ono, šešir poput kacige s mrežicom koja pokriva lice, velike rukavice i zaštitni kaput. Pokucat ću joj na vrata i pustiti roj pčela u njezinu kuću. Ali, prvo moram biti siguran da djeca nisu kod kuće, naravno." Prekrižio je noge. Činilo se da mu za to treba dosta vremena. Zatim je oba stopala spustio na tlo i nagnuo se naprijed, nalaktio se na stol i šakama podupro bradu. "Možda ipak neću telefonirati djeci. Možda to i nije najpametnije. Možda bi najbolje bilo da pođemo jesti. Što kažete?" "Može", rekoh. "Jesti ili ne jesti. Ili samo piti. Mogao bih odjahati u suton." "Što to znači, dušo?" upita Laura. "Znači što sam rekao", rekao sam. "Znači da mogu nastaviti. To je sve." "Mogla bih nešto pojesti", reče Laura. "Ne sjećam se da sam ikad u životu bila 99
ovako gladna. Imate li što za gricnuti?" "Donijet ću malo sira i krekere", reče Terri. No, Terri se nije ni pomaknula. Nije ustala da bilo što donese. Mel je izvrnuo čašu. Piće se prolilo po stolu. "Ode džin", reče Mel. Terri upita: "Što ćemo sad?" Mogao sam čuti otkucaje svoga srca. Mogao sam čuti i njihova srca. Mogao sam čuti šumove koje smo pravili dok smo sjedili, ne mičući se, čak i kada je u sobi zavladao potpuni mrak.
100
JOŠ NEŠTO L. D.-ova je supruga, Maxine, kad se one noći vratila s posla i ponovno ga zatekla kako pijan maltretira njihovu petnaestogodišnju kći Rae, L.D-u rekla da se gubi. L.D. i Rae su se svađali za kuhinjskim stolom. Maxine čak nije imala vremena ni odložiti svoju torbicu i svući kaput. Rae reče: "Reci mu, mama. Reci mu o čemu smo razgovarale." L.D. je u ruci vrtio čašu, no nije pio iz nje. Maxine ga je ljutito i zaprepašteno pogledala. "Ne zabadaj nos u stvari o kojima nemaš pojma", reče L.D. Nastavi: "Ne mogu shvatiti ozbiljno nekog tko se čitave dane izležava i čita astrološke časopise." "Ovo nema veze s astrologijom", reče Rae. "Ne moraš me vrijeđati." Rae, međutim, već tjednima nije išla u školu. Rekla je da ju nitko ne može natjerati. Maxine je rekla da je to samo jedna u nizu jeftinih tragedija. "Zašto oboje ne začepite!" reče Maxine. "Bože dragi, već mi puca glava." "Reci mu, mama", reče Rae. "Reci mu da je problem u njegovoj glavi. Tko god o tome nešto zna, reći će ti u čemu je problem." "Što kažeš na šećernu bolest?" reče L.D. "Što kažeš za epilepsiju? Može li mozak i to nadzirati?" Podigao je čašu iznad Maxinine glave i iskapio ju. "I šećernu bolest", reče Rae. "Epilepsiju. Sve! Ako nisi znao, mozak je najmoćniji organ našega tijela." Uzela je kutiju njegovih cigareta i pripalila jednu. "A rak. Što je s rakom?" upita L.D. Mislio je da joj je stao na kraj. Pogledao je Maxine. "Ne znam kako smo uopće počeli s ovim", reče L.D. Maxine. "Rak", izusti Rae odmahujući glavom zbog njegove gluposti. "I rak. Rak počinje u mozgu." "Glupost!" reče L.D. Udario je dlanom o stol. Pepeljara je poskočila. Čaša se prevrnula i otkotrljala sa stola. "Luda si, Rae! Znaš li ti to?" "Začepi!" reče Maxine. 101
Otkopčala je kaput, a torbicu je odložila na radni pult u kuhinji. Pogledala je L.D.-a i rekla: "Popeo si mi se na vrh glave, L.D. A boga mi i Rae. Kao i svakom tko te poznaje. Razmišljala sam o svemu. Želim da pokupiš prnje. Večeras. Istoga trena. Sada. Istoga se trena nosi u vražju mater." L.D. nije imao namjeru nikamo otići. Skrenuo je pogled s Maxine na staklenku s kiselim krastavcima koja je još od ručka stajala na stolu. Dohvatio je staklenku i zavitlao ju kroz kuhinjski prozor. Rae je skočila sa stolice. "Bože! Pa on je poludio!" Prišla je majci. Bila je zadihana. "Zovi policiju", reče Maxine. "Postaje opasan. Bježi iz kuhinje prije no što te povrijedi. Zovi policiju", reče Maxine. Počele su se povlačiti iz kuhinje. "Odlazim", reče L.D. "Dobro, odlazim istog trena", reče on. "To mi savršeno odgovara. Ionako niste normalne. Ovo je luda kuća. Vani me čeka novi život. Ova ludnica, vjerujte mi, uopće nije vesela." Osjećao je hladan zrak koji je ulazio kroz rupu na prozoru. "Znam gdje idem", reče on. "Idem van", reče i pokaza prstom. "Dobro", reče Maxine. "Dobro, odlazim", reče L.D. Udario je rukom o stol. Odgurnuo stolicu. Ustao. "Više me nikada nećete vidjeti", reče L.D. "Ostavljaš mi puno toga zbog čega ću te se sjećati", reče Maxine. "Dobro", reče L.D. "Hajde, gubi se", reče Maxine. "Ja plaćam stanarinu i kažem ti da se gubiš. Odmah." "Idem", reče on. "Nemoj me gurati", reče. "Odlazim." "Samo ti idi", reče Maxine. "Odlazim iz ove ludnice", reče L.D. Otišao je u spavaću sobu i iz plakara izvadio jedan od njezinih kovčega. Bio je to stari bijeli kovčeg marke Naugahyde s pokvarenom bravicom. Ona ga je nekoć punila džemperima i nosila na koledž. I on je nekoć išao na koledž. Bacio je kovčeg na krevet i počeo u njega slagati svoje donje rublje, hlače, košulje, džempere, svoj stari kožni remen s mesinganom kopčom, čarape i sve što je imao. Uzeo je časopise s noćnog ormarića. Uzeo je pepeljaru. U kovčeg je stavio sve što je u njega moglo stati. Zaključao je ispravnu bravicu, pritegnuo remen, a onda se sjetio toaletnog pribora 102
u kupaonici. Svoju je plastičnu torbicu s priborom za brijanje pronašao iza njezinih šešira. U toj su torbici bili njegov aparat za brijanje, krema za brijanje, puder, dezodorans i četkica za zube. Uzeo je i pastu za zube. A onda je uzeo i konac za čišćenje zuba. M O G A O je čuti njihove prigušene glasove u dnevnoj sobi. Umio se. Stavio je sapun i ručnik u toaletnu torbicu. Zatim je u torbicu ugurao i kutiju za sapun i čašu koja stoji iznad umivaonika, iza njezinih škarica za nokte i spravice za uvijanje trepavica. Nije uspio zatvoriti torbicu, no to nije bilo bitno. Odjenuo je kaput i uzeo kovčeg. Vratio se u dnevnu sobu. Maxine je zagrlila Rae kad ga je ugledala. "I to je to", reče L.D. "Ovo je rastanak", reče on. "Ne znam što bih još mogao reći, samo mislim da te više nikada neću vidjeti. Ni tebe također", reče L.D. Rae. "Tebe i tvoje blesave ideje." "Idi", reče Maxine. Uhvatila je Rae za ruku. "Nisi li učinio već dovoljno štete u ovoj kući? Hajde, L.D. Gubi se i ostavi nas na miru." "Samo upamti", reče Rae. "Sve je u tvojoj glavi." "Odlazim i to je sve što mogu reći", reče L.D. "Bilo kamo, samo što je moguće dalje od ove lude kuće", reče on. "To je najvažnije." Posljednji je put pogledom prešao preko dnevne sobe, a zatim je kovčeg premjestio iz jedne ruke u drugu i stavio torbicu s brijaćim priborom ispod pazuha. "Javit ću se, Rae. I tebi bi, Maxine, najbolje bilo da odeš iz ove ludnice." "Ti si ovu kuću pretvorio u ludnicu", reče Maxine. "Ako je ovo ludnica, onda je to tvoje djelo." Spustio je kovčeg na tlo i torbicu s brijaćim priborom položio na kovčeg. Potpuno se ispravio i unio im se u lice. Ustuknule su. "Pazi, mama", reče Rae. "Ne bojim ga se", reče Maxine. L.D. je torbicu s brijaćim priborom stavio ispod pazuha i podigao kovčeg. On reče: "Samo sam htio još nešto reći." No, u tom se trenutku nije mogao sjetiti što bi rekao.
103
EDO POPOVIĆ Savršena jednostavnost oblutka Raymond Carver (1938.-1988.) pisao je pjesme, priče i eseje. Tvrdio je da između njegovih pjesama i priča nema mnogo razlike - i jedne i druge su kratke. Ispočetka si nije mogao priuštiti da piše dulje forme jer je pisanjem uzdržavao obitelj i smatrao je čistim luksuzom započeti nešto za što bi mu trebale godine rada. Ovako bi samo sjeo za stol i u dahu napisao priču ili pjesmu. Nakon zbirke priča "Hoćeš li molim te ušutjeti, molim te?" objavljene 1976., mogao si je priuštiti luksuz pisanja većih formi, ali nije. I dalje je pisao pjesme i kratke priče. Privlačio ga je "fizički rad" na pričama. U potrazi za konačnom verzijom neke priče znao je napisati petnaest ili dvadeset verzija. Glačao je priču, odbacivao svaku suvišnu rečenicu ili riječ. Zato njegove priče posjeduju savršenu jednostavnost oblutka. Govoreći o njegovom stilu, kritika je najčešće rabila termin "minimalizam". Njega je to vrijeđalo, jer taj termin sugerira skučenu viziju života, neambicioznost i ograničene kulturne vidike. Ništa od toga nije svojstveno Carveru. Dapače. Ono što kritika nije mogla pojmiti jest da je, odbacujući stilski make-up, Carver jeziku vratio njegovu sirovu, iskonsku snagu, gdje svaka rečenica ima vlastitu energiju. "Proza je arhitektura", rekao je jednom prilikom Hemingway, "a ovo nije doba baroka." Tu je izreku Carver uzeo za vlastiti moto. Likovi Carverovih priča su "obični" ljudi s ulice i iz susjedstva - ti, ja i mnogi naši poznanici. Ljudi koji nisu ostvarili američki ili hrvatski san, sasvim svejedno, i čija je sadašnjost poprilično loša, a budućnost neizvjesna. Klimav kućni budžet, neplaćeni računi, frustrirana žena, frustrirani muž, napetost u zraku svaki put kad se povede razgovor o popravku vešmašine ili odlasku na ljetovanje... Zvuči poznato, zar ne? Problemi koje tematizira Carver univerzalni su i vječni, poput legendarne ljubavi ili smrti. Zato njegove priče s vremenom ne gube okus. I danas su jednako lijepe i opore kao i onda kad su napisane. Čitajući ih, često ćemo osjetiti onu nelagodu koju osjetimo svaki put kad se prepoznamo u tuđim sudbinama; onim zeznutim sudbinama. Izbor "niskih" tema ovdje je najmanje slučajan. Carver je jednom rekao da može pisati samo o iskustvima koja su ga se duboko dojmila i ljudima koje poznaje. Ovdje je riječ o iskustvima iz prve ruke. Dugo se godina Carver, poput većine njegovih likova, zubima držao za život. "Čudno je to", kaže on. "Nikad ne započneš život s namjerom da bankrotiraš ili da postaneš alkoholičar ili varalica ili lopov. Ili lažac." 104
Bilješke 1
U engleskom jeziku backyard, op. prev.
105
106
View more...
Comments