Nura Bazdulj Hubijar - I Ja Njega Volim

NURA BAZDULJ - HUBIJAR

I JA NJEGA VOLIM PLAVI KOMBI II

Sarajevo/Zagreb, Mart/ožujak 2010.

*** Tih dana i noći telefoni su bili usijani, i Zvala je Alma Mandicu, Mandica Senku, Senka Eminu, Emina Selmu, Selma Ažru, a jedan od tih razgovora nije mogao biti vođen telefonom. Telefon je i Emini i Senki bio za dogovor, a ne za razgovor. Tako je bilo i one večeri. Emina, poznatija kao Gospođica, pozvala je Senku na kafu. - Ne znam koliko si upućena u razvoj situacije, ali i ako nisi, znaš ko jest. Čekam te. Ne moraš nositi tog tvog malog skota. - Čuj nje! Ako ikad više, pazi, ako ikad više kažeš i nešto slično za ovog slatkiša, moja noga nikad više neće prekoračiti tvoj prag. Ret je sad najvažnije biće u mom životu. Nemoj biti maligna. - Dobro, neću. Samo, vazda zaboravim, pa da se to i sad ne desi, nikad mi ne reče što mu dade ime Ret. Nikad nisam čula a vala ni pročitala da se neko pašče tako zove. Doduše, to i nije neko pašče, više liči na igračku. - Pazi ti nje! Šta sam ti rekla!? - Dobro, pazit ću, ali odgovori mi. - Baš da ne povjerujem. Sve sam mislila da si toliko pametna da na sva pitanja znaš odgovore. Pa po Rhettu Butleru. Emina se nasmijala. - Po Clarku Gableu? - Ma jok, bona! Onda bi se valjda zvao Klerk. A on je Ret! - Pa Rhettje... - Joj, nije valjda da misliš kako ja ne znam da je Rhett samo jedna od njegovih uloga? Znam, znam! Ali mi je Rhett ipak naj... A Gablea baš i ne mirišem. Sve njegove partnerice su govorile kako ima ružan zadah iz usta i da im je prava kazna ljubiti se s njim. Nikad ne bih ni pomislila da nisam čula u jednoj emisiji na Historyju. - Pusti sad to. Hajde, ženo, dolazi! Grize me savjest, dušu sam ogriješila, moram se nekako iskupiti. - Eto me za jedno... sahatak vremena.

- Nemoj se šaliti! Koji sahatak? Da si se nacrtala ovdje za deset minuta. Idem staviti vodu za kafu. Da ne gubimo vrijeme. Ipak je prvo ispod sećije na balkonu izvadila kavez za ptice kamo će Senka staviti svog minijaturnog psića. Svog Rhetta Butlera. Senka je došla s dušom u nosu. Sva preznojena, naslonila se na zid i dahtala čekajući da joj prijateljica otvori vrata. Iz torbice što je visila preko ramena virila je glavica malenog bića. - Što mi, ženska glavo, ne reče da ti lift ne radi? Znaš li kako je uznijeti sto triest kila žive vage dovde? - Plus tih dvjesto grama žive vage u torbi - nasmijala se Emina. - Da sam ti rekla za lift, ne bi ni došla. Nego, hajde, kafa se već puši. Samo još mlijeko da ti donesem. Senka je smjestila Reta u kavez i sjela. - I gdje gori? - Šuti, draga, baš sam se ogriješila o onu jadnu Zinu. Jesi li čula? - Da ju je Ale ostavio? Jašta sam nego čula! Zar još ima neko da nije čuo? I odvuko se onoj Azri, pasji skot. - A ostalo? - Šta ostalo? - Prvo i prvo, on nije kod Azre, nego u svojoj vikendici. Jesi li ti čula ono važnije, da je zbo čovjeka? - Molim?! Kakvog čovjeka? - Zininog ljubavnika. - Bože sačuvaj, da se s mjesta pomaknem. Gluho bilo. Pa kako je onda u vikendici, kako nije u zatvoru? - Pa lijepo. Čovjek je kriminalistički inspektor. Zar da on završi iza rešetaka? Vrana vrani oči ne vadi, draga moja. - Ja sve nešto mislim da si ti krivo obaviještena. Ljudi često od muhe naprave međeda. Kako ja nisam čula za to? - Garant je istina. Mandica svojim očima vidjela kad je izašao iz svog auta, go do pasa, sav krvav, s nožem u rukama. Opkolila ga policija, on sve

nožem razmahivao i nije im dao da mu priđu... Onda Azra odnekud naišla, nekako ga smirila i odvela sebi... Dok se malo prašina ne slegne. - Sačuvaj me, Bože. Onako miran, povučen, tih, nenametljiv, blag, pristojan... Ma takvih se treba najviše bojati, kad takvi puknu, bježi na kilometre. I sazna li se ko je tajanstveni ljubavnik?

- Ja nisam saznala. Mora da i nije iz grada kad ni od kog ne čuh ni riječ. A mi na onu jadnu Zinu lajale... Šta je sirota kriva? Pa i da ga je varala... Ni prva ni zadnja. Kad bi se za svaku prevaru noževima bolo, jedva da bi koji insan zemljom hodio. - I ti ga pretjera. Ne griješe baš svi. Eto, uzmi sebe. Dočekala punu penziju, a Gospođica. I to nevina. Emina se nasmijala toliko glasno i slatko da su se stakla na vitrini zatresla. - Ma šta, nevina! E moja Senka, tebi mogu reći, tebi i krvave ruke mogu pokazat. Nevina sam koliko i ti. Senka je razrogačila oči, koje su ispod debelih dioptrijskih naočala sjale ko dva automobilska fara. - Molim?! - Znaš, kad su ono jedno vrijeme rendgenolozi dežurali, ma pucala sam se po svu noć s jednim tehničarom. Ubila bih se da to nisam doživjela. Ludilo, čisto ludilo! Mlad, snažan ko životinja, više je i ličio na životinju nego na čovjeka. - S kojim? Morala bih ga znat, bila sam im glavna sestra. - Misliš da bih ti rekla? Bogami, neću. Ne spuštaj me na nivo torokuše. - Ali niko ne sumnja u tvoju nevinost. Stvarno. Najstvarnije, svi su u to apsolutno sigurni. - Taktika, draga moja. Sve je pitanje taktike. Trebaš tačno znati šta želiš, šta radiš i kako radiš. A sirota Zina od svih mjera predostrožnosti, zaštite, stavila maramu na glavu i kćerku poslala Azri na konak. Onoj vještici, onoj mahaluši koja bi i od anđela napravila đavola. A znaš li šta je najtužnije u toj

tužnoj priči? - Ne znam, ali pazi da mi ne dohakaš. Znaš moj tlak i moj šećer. - Po svoj prilici, to joj i nije bio švaler. - Sad će još ispasti da nije ni izlazila. - Jest izlazila, vidjela je ja svojim očima, baš kao što sam ti onda ispričala. Ali, sad ćeš čut, to je, kažu, bio šintor. - Doktorica i šintor? Ma nemoj mi reći. - Sad ti rekoh da joj nije bio švaler. Išli su da šintor ubije kera što joj je kćerku ujeo. - Ma daj, bona Emina, mislila sam da si normalna. Kuda ti ode? Nalijder mi još kafe, da uzmem jednu cigaru, uginuću. Uvukla je ruku u torbicu i brže-bolje je izvukla. - Ret mi se upiškio u torbu. Ako danas u pameti ostanem, vazda ću. Nos’ te đavo. A sad si mi kocku dodala. Ma ne bih ti više ni oraha iz ruke uzela. Jeblo te ono. - Ne budi bezobrazna. Ne petljaj mi se u život. - Ne petljam se ja u tvoj život, želim svoj zaštititi. Hajde, operi ruke. Ima tople vode, a onaj tečni sapun ima u sebi dezinficijensa. Nabavila sam ga kad su nas isprepadali onom ptičijom gripom. Gluho bilo, ja jesam je se i bila prepala. Kad ono, ništa ne bi. Kažu, sve izmislili moćnici kako bi bili još moćniji. - Šutila si da ga imaš dokle god je postojala opasnost. - Ma jok. Skoro sam ga dobila. Nego, znaš šta ima novo? - Nemoj, Boga ti, ništa više govorit. Nemam de spakovat. - Na ličnom planu. Navalile badže na fejsbuku. Moj sinko, danas su nevine rijetkost, samim tim i dragocjenost. Skoro da ni nevinu curicu naći ne možeš. - Ima l’ ozbiljnih? - Uh, ima jedan Bakir. Moje godište. Udovac. Baš zagrizo. - A ako nešto ispadne? - Bilo bi dobro. Situiran, ima kuću i vikendicu na moru. - Ali, nisi nevina. - Ko da je problem uraditi himenoplastiku. Zaždijem u neki veći grad. Nit

je teško, nit je skupo. *** Kako je nekad voljela svoj grad. Zato što je u njemu sve nadohvat ruke, što u njemu znaš svaku ulicu, svaki sokak, svaki otvoreni šaht, svaku fasadu, prozor, ogradu, što ne možeš proći ni dvadeset koraka da ne sretneš neko poznato lice. Znala je i tada, iako je išla blago povijene glave, s nevidljivim oklopom koji ju je štitio od radoznalih pogleda, da prolazi pored prodavnice obuće. Iza nje je apoteka, pa prodavnica tekstila, pa ponovo apoteka... Koliko u ovako malom gradu ima apoteka, a nijedno pozorište, sportski centar, kino... Zgrada kina, doduše, još uvijek postoji. Istina, ruinirana, fasada otpada sa zidova, pano ispred je prazan (doduše, nalijepljene su dvije smrtovnice, jedna u zelenom i jedna u crnom okviru; bar nešto dobro, bar tu smo ravnopravni). Nekad je često išla u kino, gledala šarene slike na velikom platnu, tražila neku dragu ruku u mraku, od jednog doživljaja pravila dva. Na uglu gdje zimi prodaje pečene kestene, mlad Ciganin, gotovo dječak, prodaje sladoled i limunadu. Na tren je podigla pogled i susrela njegov. One crne oči su gorjele, sjale kao dva mala sunca. On ne mora brinuti što građani njegove zemlje nikamo ne mogu bez viza, ove oči će mu otvoriti sve granice, može ići gdje god želi, siguran da ga niko neće zaustaviti. Te oči crne kao gar bit će njegove vize, ona bjelina zuba će poslužiti umjesto pasoša.

Na zgradu kina se naslanja kafana, bašta je puna, ispod suncobrana sjede neki ljudi. Vidjela je samo mnoštvo nogu jer je ponovo spustila pogled. - Zina! Prije nego što se snašla, pred njom se kao stvoren niotkud pojavio Senad. - Hajd’ na kafu. - Ne bih, hvala - pokušala se nasmiješiti. Gledao ju je i analizirao taj smiješak, taj nagovještaj osmijeha. Je li u njemu dvosmislenost, neizvjesnost,

pristajanje... ? - Molim te - kazao je blago, glasom koji baš i nije nalikovao njegovom. Bez riječi ga je slijedila do stola u samom ćošku bašte, sagnula glavu da se provuče ispod suncobrana. Povukao je stolicu unazad i ona je sjela. Pred njim je bila šoljica sa dopola ispijenom kafom i mala boca mineralne vode. - I ti ćeš kafu? - Da. Dužu. - Ja ću sad jednu pivu. Jesi li ti za? - Nisam, hvala. Iz torbice je izvadila cigarete i upaljač. Upaljač je bio nov, zippo, okretala ga je među prstima, očito sasvim nesvjesno. Vrhovi prstiju su meko klizili po prednjoj i zadnjoj plohi, ponekad bi neki prst zalutao na usku, bočnu stranu. Jednom je podigla poklopac i kresnula pa s djetinjom zbunjenošću spustila poklopac. U cijeloj njenoj pojavi bilo je nečega suptilnog, nenapadnog, tek naslućenog. Konobar je donio kafu i pivu, ona je podigla glavu i pogledala ga pronicljivo, vladarski suzdržano, i tiho kazala - hvala. Seno je samo osjećao golemu nježnost, poželio je da je zaštiti, da je zagrli, ojača. - Izabrao si lijep sto. Oni što sjede do ulice ni ne liče na goste, više liče na eksponate izložene radoznalosti prolaznika. Glas joj topao, kao obojen nekim bolnim susprezanjem. - Brinuo sam za tebe. - Preživjela sam - ponovo onaj nagovještaj osmijeha. - Je li bilo strašno? Ne moraš odgovoriti ako ne želiš, ako se bojiš da ćeš poslije zažaliti. - Ne znam. Kad sam odlučila i usudila se osoviti se na noge, nisam znala, nisam imala pojma koliko sam sati ili dana provela ni mrtva ni živeći. Kao u besvijesti, bunilu, odveć teškom snu, mraku beznađa... Jedino čega se jasno sjećam je Azrin glas. Glas zloslutnice, glas samog zla koji, bez uvoda, bez probe, nagovještaja, pripreme, kaže da je Ale u njenoj spavaćoj sobi... Tek

bunovno se sjećam prvo zatomljenog pa prodornog vriska i plača bez suza koji me je kidao na komade... Također se maglovito sjećam da je iz mraka izronila Jasna. Radosni bljesak oko usana, onu bezbrižnost tako svojstvenu, tako neodvojivu od mladosti, u trenu je zamijenio strah, užas. Kazala sam joj je nešto u smislu kako je život golema zamka, crni ambis, bezdan, da se bojim kako ću u njega pasti i ostati na njegovom dnu do kraja svijeta, i zamolila je da ode nani, da ne mogu podnijeti čak ni sebe, ni nju... Poput bljeska javlja se sjećanje da su sijevale munje i čula se udaljena grmljavina; ne znam kad i kako sam u mraku čula da suludo pada kiša, toliko jako kao da se priređuje generalna proba konačnog potopa...

Zašutjela je i otpila gutljaj kafe, a on je gledao kako ticijanovski modelirane ruke jedva primjetno drhture. Skrenuo je pogled s nje. Gosti su se prorijedili, dva stola do njih bila su prazna. Konobar još nije odnio prljavo posuđe i zamijenio pepeljare. „Posve banalan dekor za nekog poput Zine”, pomislio je. - Osjećala sam da mi tlo izmiče ispod nogu. Jesu li ovo moje noge, ili mi ih je neko posudio da za mene koračaju? - pitala sam se. Onda je iznova došao nemir. I strah. Ponovo je došlo i Jasnino lice, ona dva siva bezdana koja pitaju, koja se plaše, i koja te plaše. Kad su mi se zakotrljale suze, vrele i teške kao istopljeno olovo, već je bilo nešto bolje... Upalila sam radio. Upravo su završavale vijesti. Meteorolog je najavljivao nestabilno vrijeme s naoblakom, bez padavina. Štete nanesene poplavama prethodnih dana još nisu procijenjene...

Ponovo je ušutjela, a on je slušao bjesomučno kucanje svoga srca. - Ta dva-tri dana je palo više kiše nego što je u ovo doba godine zabilježeno u zadnjih stotinu godina. Rijeka se izlila i na nekim mjestima u gradu, u okolini grada su čak evakuirali stanovništvo - šuplje je kazao. - Čula sam to naknadno. Onda, kad sam došla do prozora, vidjela sam da je rijeka narasla, izravnala se s obalom, hučala je i valjala se mutna, kao

pomahnitala. U tom trenu se javila želja, snažna želja, koja me gotovo povukla da krenem dolje, prema rijeci, dođem do obale, da napravim još jedan, samo jedan korak - i ništa više neće biti strašno...

Osjećao je da ne vlada situacijom, nedostajale su mu riječi, prave, potrebne, željene riječi, pa mu je ostalo jedino da improvizira, da se prepusti ćudljivosti inspiracije i pusti da ga ona vodi. Ono što je bilo važno, neprocjenjivo, nemjerljivo važno, dragocjeno, jest činjenica da priča, da se ne drži zavjeta šutnje, kojeg se toliko bojao. - Znaš li šta je s njim? S Aletom. - Ne znam. Pošteno govoreći, ne bih ni htjela znati. - Kruže dvije verzije događaja. Jedna - ti si ga prevarila, izdala, iznevjerila. Obeščastila i sebe i njega jer si noću izlazila s drugim muškarcem. Druga je da si bila učesnik lova na psa sumnjivog na bjesnilo koji je povrijedio Jasnu. Sukladno tome, prijatelji i poznanici su još uvijek podijeljeni u dva tabora, kao u ringu. Jedni vjeruju tebi, navijaju za tebe, drugi za njega. - A ti? - glas je bio obojen sjetom, bez uočljive radoznalosti. - Sumnjam da ne znaš, da nisi sigurna. Bilo kako bilo, što god da je istina, svim sam srcem uz tebe. Nasmijao se. I njemu samom smijeh je zvučao usiljeno. - Znaš mene. Uvijek sam uz ono što se ne smije, što Bog, ljudi i zakon ne opraštaju. Uvijek želim otvoriti vrata nekog zabranjenog svijeta. - Ja nisam takva. I, vjeruj mi, zbilja mi nije važno hoćeš li vjerovati, ali mi je jako, ma ne mogu ti reći koliko jako stalo da mi oprostiš. - Ja tebi? - Da. Nisam ja žena koja je u stanju varati. Što uopće ljudi pod tim podrazumijevaju? Leći s nekim ko ti nije muž? Budalaština. To ni u bunilu ne bih tako imenovala. Možda bi mi bilo lakše da sam to uradila. Ali nisam. Nisam nikad ni došla u iskušenje da to uradim. Ubila sam psa, Seno. Zdravog, mladog, lijepog psa. Ubila sam tvog, pa ako hoćeš i malo mog, Arčija. Možeš li mi to oprostiti?

Drhat je prošao cijelim njenim tijelom i ona se stresla. - Vidi, ljudi su se razišli. Kafana sad liči na uličnu izložbu. Jasno je vidjela da mu je licem prešao bolan grč. - Pretpostavljao sam. Onog časa kad sam čuo tu verziju priče sve se nekako uklopilo. Naprosto mi je bilo nelogično, nevjerovatno, nemoguće da negdje u isto vrijeme šintor ubije jednog psa i da bez traga, kao da u rupu propadne, nestane Arci. Naravno da sam ti oprostio. Da imam dijete, siguran sam da bih uradio isto. I gore, teže, ako bi trebalo. - Upravo to je bio razlog što sam to od Aleta pokušala sakriti. Činjenica da bih za Jasnu bila u stanju ubiti... Mislim, čak i čovjeka. Bojala sam se kako bi pomislio da nisam onakva kao što mu se činilo, da uopće nisam ni nalik onome što je o meni mislio, koga je volio... - Hoće li ti se vratiti? Ili, hoćeš li se ti njemu vratiti, ako ti to bolje zvuči? - Ne - gotovo je viknula. - Ustvari, on je mene izdao, iznevjerio. Mamlaz jedan... Imao je dovoljno vremena, mislila sam i dovoljno pameti, da mi u dušu pronikne. A on se nakon prvog čaršijskog trača odvuče u postelju nekadašnje zaručnice, usto moje najbolje prijateljice. Moj gubitak je, Seno, dvostruk. Ja sam i Azru voljela, vjerovala joj. Ipak je ne krivim. On je kriv. Prokleti muški skot. Bijeg, pokušaj traženja zaborava uvijek završi u nečijoj postelji. Takozvanim vođenjem ljubavi... Zvati seksualni čin vođenjem ljubavi je tolika ludost da svaki put od te fraze alergijski reagiram. Više ljubavi može biti u pogledu, osmijehu, ruci u kosi nego u pukom spajanju dvaju napaljenih tijela... Tako se češće vode mržnja, osveta, ostvaruje neki cilj, interes bilo koje vrste, kažnjava, iznuđuje, ucjenjuje. To je samo bazalni instinkt. Istina, on može biti u sklopu ljubavi, ali kad bismo išli u postotke, većina bi bila u prethodno nabrojanoj kategoriji... Eto mu Azre, eto mu vođenja ljubavi, eto mu njene spavaće sobe... Eto mu sve žene ovoga svijeta. Prosto mu bilo. Meni ne treba, meni više ne treba...

Gledao ju je, upijao njene oči, glas. Prebacivao je nogu jednu preko druge, palio cigaretu za cigaretom, poručio drugo pivo... Odgađao je, oklijevao, odustajao. Osjećao se kao nespretan početnik koji nema pojma

kako nešto započeti. A onda su riječi došle same od sebe. Dvije riječi. - Ne voliš ga više? Ustvari su bile četiri riječi. Tvorile su konstataciju, utvrđivale stanje stvari, konačnicu. Šutjela je. Velike blage oči, dva gejzira svjetlosti, gledale su ga s nevjerovatnim čuđenjem. - Volim - kazala je. - Volim ga - ponovila je, podvukla, podebljala.

Mahnuo je konobaru i platio račun s onom svojom ležernošću, lakoćom, onim šarmom kojeg nije bio svjestan i koji je upravo zbog toga bio tako čudesan. Uputili su se niz sunčanu ulicu. Bila je gotovo pusta, tek na nekom uglu i na zidiću ispred crkve obogaljeni prosjaci. Kad bi njihove riječi bile milostinja, danas bi svako kome treba pomoć ostao sirotinja. Ispred banke je usporio korak. - Moram svratiti. Dekintiran sam. Vidimo se.

Samo je lagano podigla šaku i prstima dotakla dlan. Nešto kao mahanje. *** Darko i Elma su s rukom u ruci koračali niz glavnu ulicu. Mirisali su izbeharali kestenovi, sve je bilo u nekom sunčanom suglasju. Sve je na njoj bilo lako, haljinica, sandale, šal od svile koji je lepršao kao zastava, korak. Kao da nije šetala mlada djevojka, kao da je koračala jedna filozofija - lako ćemo. Nije bilo tako. Sve je samo obmana, privid, iluzija, opsjena. To je koračalo - kako ćemo? S Darkom jo bilo lijepo, toplo, bio je to, kao i nekad prije, sunčani susret. Ono teško, ono oporo, ono gorko bila je odluka da

konačno mora razgovarati s mamom. Od dana kada se vratila kući nakon što je zadužila sobu u studentskom domu, kad ju je poput groma pogodila vijest da je Ale napustio Zinu i Jasnu i noć proveo u njenoj kući, riječi jedne nije mogla progovoriti s njom. Nije bilo povišenih glasova, ni gunđanja, ni prebacivanja, ni optužbi. Dva stranca, dva sustanara koji uvažavaju i poštuju onog drugog. Bilo je samo suza. Povremeno je plakala jedna, povremeno druga, neki put u isto vrijeme, u različitim sobama.

Lijek su privremeno pružali Darko i muzika. Uvečer i noću kad san ne bi dolazio slušala je Azru ili Doleta ili Arsena. Muzika ju je mogla distancirati, odvojiti, udaljiti. Ako bi čula da mama korača po sobi - papuče bi napadno klepetale po parketu, to nije mogla podnijeti pa bi u uši stavljala slušalice. Darko joj je otkrio jednu kafanu nedavno otvorenu u predgrađu gdje je mlad Ciganin svirao i ponekad pjevao. Češće je samo svirao, tačnije, jecao uz svoje ćemane. Koža mu je bila tamna gotovo kao u crnca, kosa garava poput ugljena, oči su mu plamtjele. Na razdrljena prsa pijani gosti su mu lijepili obično krupne novčanice. Bio je otkriće za grad i okolinu, uskoro je u kafani bilo teško naći slobodan sto. Dolazili su mladi i stari, i oni između, dolazili trgovci, zanatlije, profesori, mehaničari, ljekari, zaštitari, studenti... Elmi je ta kafana postala centar svijeta, skoro da nije bilo večeri da uz Ciganina i njegovo ćemane i ona ne bi jecala.

Dnevna soba nije bila prazna i mračna kao obično, u stanu nije bio privid tišine kao obično, mama nije u svojoj sobi plakala sklupčana na podu, kao obično. Sjedila je za stolom, pila kafu i gledala film. - Evo me, mama - teško se otkinulo sa usana, usiljeno, početnički. - Jesi l’ za kafu? - upitala je sigurnim, postojanim glasom. - Zašto ne? Sama ću je razmutiti. Ima li tri u jedan? - Ima. U polici. „Tako se polazi u nepoznate predjele, tako se podiže zavjesa na sceni, tako se otvara prva, malena strana priče”, mislila je Elma.

Sjela je sučelice mami, miješajući kafu u žutoj šolji na kojoj je bio nacrtan smajli, zelenim kosim slovima je pisalo: Bože, što sam super. Azrine oči kao da su nekom magijom bile prikovane za tu rečenicu. „Hoću li ikad više biti koliko-toliko dobro, barem podnošljivo? Super niti sam bila, niti ću kad biti”, mislila je. „Ovako uvijek, biva, valjda mora biti sve dok tajne ostanu tajne”, mislila je. - Znam, Elma, da si prošla teške dane. I ja sam ih prošla. Ako ti nešto nije jasno, ako ne razumiješ, ako ti mogu pojasniti, tu sam. Pitaj šta god želiš, bez ograda, bez tabua, bez kočnica. - Nisam isljednik, niti želim postavljati pitanja, ali mislim da imam pravo znati, da mi sama ispričaš. - Šta? - Zašto si razorila njihovu porodicu? Reagirala je munjevito, kao na iznenadan ubod igle. - Kako se usuđuješ!? Ništa ja nisam uradila, ništa skrivila! Nikome! Nisam ga zvala, zavodila, mamila, molila, natjerala, privoljela... Ništa! Samo sam pružila pomoć ozlijeđenom, pijanom čovjeku, previla mu rane i pružila utočište dok se ne otrijezni, dok ne shvati ko je, gdje je, gdje želi, gdje treba otići. - Ništa ja tebe ne razumijem. Zašto je došao ovdje? - On zapravo nije ni znao kamo će. Bio je gotovo bez svijesti od silnog alkohola koji je u sebe salio. Šake i podlaktice su mu bile krvave, jedva se izvukao iz auta i bauljao... Slučajno sam naišla, sasvim se šokirala. Nema šta mi u tom trenutku nije prošlo kroz glavu... Čak se javila misao da je možda ubio nekog, tog Zininog ljubavnika. - Čekaj, bona mama. Kojeg ljubavnika? Takav ne postoji, i ti to dobro znaš. - Ne treba nam nadmudrivanje. Ništa ja ne znam. Pusti me da nastavim. Njen glas je zvučao kao da moli, ne kao naređenje. - Ponudila sam mu da mu pomognem otići do kuće, a on je galamio, vikao da neće kurvi... I šta sam mogla? Dovela sam ga ovdje. Kunem ti se,

sine, tako je bilo. - Od čega je bio krvav? - Sigurno znaš da je Zina poslala Jasnu u bašču kako bi mu složila priču. Šeherezada i dalje smišlja nove priče - da je one noći njena mama sa šintorom išla ubiti kera koji ju je ujeo. Prvo je povjerovao, ponadao se, obradovao, odahnuo, a kad je nazvao šintora on mu je rekao da Zinu u životu nije ni vidio ni čuo. I njemu se svijet zamračio. Pa je pio, pio do besvijesti. Inače pije rijetko i malo, ali ako ga uzme u vojsku onda ne vlada sobom. - Kakvu sad vojsku? - Tako se samo kaže. Kad se napije, eto kako. Dok sam mu alkoholom prala posjekotine, sve zaplićući jezikom pričao je, a ja sam teškom mukom povezivala, da se sjetio scene iz filma Sakupljači perja kad Beli Bora - igrao ga je Bekim Fehmiu, pijan ko majka rukama razbija čaše, kako dok gleda krv što teče doživljava ushit, gotovo klimaks.

Odjednom se počela smijati. Besmisleno, glupo, suludo, suze su potekle od smijeha, a Elmi su se ledeni žmarci penjali uz kičmu. Više nije bila sigurna je li to smijeh ili plač. Uhvatila ju je za ramena. - Čemu se, bona mama, smiješ? Između salvi smijeha je polako artikulirala: - Kod njega nije bilo kao u onoj pjesmi - ha-haha: - Dam joj pušku u ruke - hahaha - neće da me ubije i bacim flašu da se sečem / neće da se razbije... Smijeh je prestao naglo kao što je i počeo. - Njemu su se sve čaše razbile i krhotine su napravile što dublje što pliće posjekotine na objema šakama i podlakticama... Našla sam nekoliko komadića stakla i izvadila ih. A on je i dalje bulaznio kako je bio izbezumljen, kako za njega više ništa nema smisla, nakon toga više se nikad neće vezati, nikom vjerovati... Predlagala sam da ga odvezem doktoru, a on se nasmijao i rekao da je najteže ranjen unutra, i da to nijedan doktor ne može vidjeti. Zašutjela je. Elma je slušala kako iz slavine umivaonika ritmično pada

kap po kap. Kap, kap, kap... iscrpljujuće, iritirajuće, uznemirujuće... Kap, kap, kap... - Šta je bilo poslije? I dalje je šutjela. I ta šutnja nije bila tek ritual, ni taština, ni inat, ni zavjera.. , ta šutnja je bila njen odbrambeni bedem. - Molim te, mama, nastavi. Neću se smiriti dok ne čujem šta je poslije bilo. - Pa ništa. Nekako sam mu navukla gornji dio Edine pidžame i odvela ga u krevet. Ponovo se nasmijala onim besmislenim smijehom koji više liči na nagovještaj plača. - Izgledao je tako smiješno. Rukavi su mu bili prekratki, ruke su mu iz njih stršile ko neke motke, a kako su mu se ramena stisnula vrat kao da mu je bio nestao. Elma ništa nije rekla, a Azra je nastavila: - Zaspao je čim mu je glava dotakla jastuk. - A ti? - Ja sam mislila kako bez nesreće ne bismo znali ni šta je sreća... Nesreća je udarila na njena vrata, sreća zakucala na moja. Sjedila sam razapeta između onog što sam imala i onoga što sam željela. A ništa više nisam željela nego Aleta... Razmišljala sam i o tome da su se nataložile godine, da sam od mladosti daleko, da mi prolaze zadnji vozovi... Neki to ljudi prihvaćaju stoički, dostojanstveno... Ja ne mogu prihvatiti rekvijem mladosti... Ne mogu sama. Mislila sam da to s Aletom mogu, da s njim sve mogu. - Jesi li... jesi li bila s njim? Mislim u krevetu? Jeste li... - Šta tebi, dijete, na pamet pada? Kažem ti, on nije znao ni ko je ni gdje je, ni s kim je... - Zašto si onda Zini kazala da dolaziš iz kreveta? - Zato što i jesam dolazila iz kreveta u kome je spavao kao klada. A možda i zato što sam osvetoljubiva, opaka, nesmiljena, zla... Što mi ga je otela... Što joj zavidim. Nju kao da je neka dobra vila uzela pod svoju zaštitu i poklonila joj više od ikakvog bogatstva, privilegiju da ne stari, da se uopće ne mijenja.

- Razboljela si je, skoro si je ubila. - Da nije bolesti, kako bismo znali cijeniti zdravlje? Da sam bar ja znala glas joj se najednom utišao, pogledala je u neku svoju daljinu. - Da si znala šta? - Pričam gluposti. Ništa... Shvatila sam - sve mi je bilo uzalud. Kad se probudio, rasanio, otrijeznio... , otišao je. Nema te sile koja bi ga mogla zadržati... A ja sam se već bila pripremila, već sam povjerovala da za onaj pravi život još imam vremena, da će tek doći... Jednom sam ti kazala da je moj život dnevnik posrtanja i padanja, Elma. Sad će taj pad biti brži, strelovitiji. - Postoji li nešto između redova, što samo nagovještavaš, a ne izgovaraš? Pogledala ju je i Elma je u tom pogledu vidjela bol. Puno boli, i još više straha. - Ali, čujem, ni njoj se nije vratio. Neće joj se ni vratiti. I zato, nada još uvijek postoji... Voljeli smo se. Nekad... - Ti nešto kriješ od mene? - Idi sad. - Gdje, mama? - U svoju sobu. U vražiju mater... Idi bilo kuda, samo me malo ostavi samu. - Idem. Samo ću ti reći da ono sa šintorom nije bila Seherezadina priča. To je istinita priča, zbog toga je Zina i posjećivala doktora Šeganovića. - Vašeg doktora? Arhitektu. A jest vas izradio, svaka mu čast! Ma ne bih ja njega osudila, još bih mu dala odlikovanje, lentu, lovorov vijenac. *** - Nesvijesti mi se, mama - kazala je Jasna čvrsto hvatajući njenu nadlanicu, zarivši joj nokte u golu kožu. - Gladna si, dušo. Sigurno nisi ništa jela. - Nisam.

- To je zbog pada šećera u krvi. Dođi, popij limunadu. Koračala je polako, usklađujući korak sa kćerkinim, pružajući joj oslonac. Na istom ćošku gdje je zimus prodavao pečeno kestenje, onaj mladi Ciganin je i dalje prodavao sladoled i limunadu. Zastale su. Sunce je pržilo, nebo bilo akvarelski čisto, nigdje ni ovčice od oblačka. - Limunadu - kazala je Zina. - Izvoli - stavio je plastičnu čašu u Jasninu ruku i obasjao je osmijehom i bjelinom zuba. - Može li malo sjesti na tvoju stolicu? Nije joj dobro. - Može - i dalje se smiješio. - Bolje da sjedne na zidić, tamo je hladovina. - Sad mi je dobro - kazala je vraćajući čašu. - Stvarno mi je dobro ponovila je, gledajući majku onim pogledom koji grije nekom posebnom toplotom.

Nastavile su šetnju ulicom uz obalu rijeke. Ispred njih su išle dvije djevojčice vodeći se za ruku. Jedna je žustro objašnjavala nešto onoj drugoj. Grupica djevojaka okupirala je sahat-kulu. Sve su bile s fotografskim aparatima, dovikivale su se na francuskom.

Terasa ćevabdžinice je bila nadnesena nad rijekom. Velika tenda je pravila ugodnu hladovinu, voda koja je tekla tik ispod također je djelovala osvježavajuće. Samo jedan sto je bio zauzet, neka dva lika, ni mlada ni stara, nisi im mogao odrediti godine, halapljivo su jeli i svaki zalogaj zalijevali kiselim mlijekom. Obojica su bili toliko suhi kao da su presovani, pa će nakon što pojedu svoje porcije poći nazad u svoj ili u nečiji herbarij. Sjele su za sto do same ograde i gledale valove. Rijeka je još uvijek bila snažna, moćna, iako se nivo koji je dosegla nakon obilnih i neuobičajeno dugih kiša za to doba godine spustio na gotovo uobičajeni. - Bila sam kod tate - kazala je pomalo bojažljivo, a njene oči, sive kao

golubije pero, zasjale su. - Neka si. To je lijepo. Raduje me da je vaš odnos ostao neporemećen. - Zahvaljujući tebi, tvojoj upornosti i molbama. - Nije važno čija je zasluga. Otac ti treba jednako kao i ja. - A ti? Je li ti teško bez njega? - Bila si svjedokom koliko sam bolno proživjela onaj dan i naredne dane... Poslije je bilo neprihvaćanja, nevjerovanja, straha od samoće i praznine, užasno puno praznine koja se javljala uvijek kad nije bio sa mnom. - Stalno pita za tebe, brine, ali kao da još nije sve sa sobom raščistio, kao da sve čvorove nije povezao. - Jesi li me poslušala? - Šta? - Da me nikad više ne pokušaš opravdati, uvjeravati ga u nešto što ne želi ili ne može ili neće povjerovati. - Jesam. Nikad to više nisam ni spomenula. Ne kontam, mama, što ti ne razgovaraš s njim. Kaže da je dolazio bar dva puta, da je bio siguran kako si u kući jer je ključ bio u bravi s unutrašnje strane. Znam da je više puta zvao telefonom, nikad se nisi javila. Ako bih se ja javila, morala sam reći da nisi u kući. Došao je konobar, naklonio se i primio narudžbu. - Ne mogu, Jasna. Jednostavno ne mogu. Nije u pitanju samo povrijeđen ponos što me optužio za nešto što nikad nisam bila, nije ni prkos, ni povrijeđena taština... Bilo je tu i straha, groznice, osjećaja... ne znam kako da se izrazim, osjećaja da je sve među nama mrtvo, da nikad više ne može oživjeti... Nije to rezultat samo sadržaja izrečenog, već način... Oči, njegove oči su bile dva bodeža. Povremeno bi iz njih sijevale munje, neki opaki sjaj, nešto neukrotivo, kao smišljeno da te preplaši... A riječi su mu bile oštre i hladne poput britvice. I tada, u meni se nešto slomilo... Gledala sam ga kao neki davni san na koji i sjećanje blijedi, nisam ga više osjećala kao nešto prisno, nešto svoje, prihvaćeno zauvijek, neotuđivo.

Jasnine oči su izgubile onaj sjaj, onu vragolastu nevinost, osjenčila ih je sjeta pomiješana s tugom. - Razumijem ja tebe, mama, ali i ti bi morala njega razumjeti... Ja sam sigurna da te i dalje voli više nego što je ikad iko nekoga volio. - Vjeruješ i da je njegova istina istinitija od istine? - Ma ne to. Morala bi znati da je postojao razlog za sumnju. A kad nekog voliš koliko je on tebe volio, mislim koliko te i sad voli, onda sve izgleda još stotinu puta gore. - Svjesna sam ja da nisam svetica. Pitam se što mi je to uopće trebalo. Ona upornost, ludost, ispraznost, ona tvrdoglavost da se pokažem onakvom kakva nisam. - I to sve zbog mene. Suze su se zakotrljale kao biseri. - Nije zbog tebe, dušo. Nikad u životu nisam uradila ništa zbog nekog drugog. Isključivo zbog sebe. Moja dužnost, moja obaveza, moja ljubav, i ono možda najsnažnije, materinski instinkt, nagnali su me da to uradim. I opet bih. Ovog časa, ako bi bilo potrebno. I uopće u tome nije problem. Problem je što sam to pred njim, pa i pred tobom, htjela poreći, zanijekati... Zašto? Da me ne biste prestali voljeti ako spoznate da znam biti bezosjećajna, surova. Ludost, bezumlje. Šta imam od ljubavi koja se osjeća za nekog ko nisam prava ja? Morala sam priznati, kazati, pokazati pravo lice, a da se vi opredijelite hoćete li to lice i dalje voljeti ili će vam se ono učiniti nepoznato, strano čak. U tome je moja greška. I šta mi sad preostaje? Da proteklih sedamnaest godina rashodujem kao iznošenu haljinu i sama slušam muziku koju oni oko mene ne čuju, muziku prve starosti. Konobar je donio ćevapčiće. Tanjuri su bili četvrtasti, bijeli, sa oslikanom crnom ružom u uglu. Pored tanjura, ispod viljuške je stavio bijelu papirnatu salvetu na kojoj je također bila crna ruža. Desno od salvete bijeljela se staklena čaša s kiselim mlijekom. - On sigurno nije s Azrom... Mislim, ništa između njih nije bilo. Rekla mi je Elma, mama joj pričala. - E baš ti je informacija iz povjerljivog izvora. Nasmijala se tiho, nejako. - I tata mi je isto rekao.

- Draga moja, vjeruj mi, to je meni sporedno. Nisam nikad bila posesivna ni ljubomorna, što je njemu nerijetko smetalo. Uvijek je tvrdio da ako nema ljubomore nema ni ljubavi. Stvar je u tome što, po meni, tjelesna ljubav ne mora i često i ne znači ama baš ništa. Trenutak strasti, pijanstva, ludosti, zaborava, užitka, kako hoćeš. Od početka našeg braka sam mu govorila da bih mu oprostila usputnu avanturu, da mu je nikad ni spomenula ne bih i da me ne bi boljelo. Ali da nekog voli, makar mu se ne primakao na kilometre, mislila sam da bi me to ubilo. Jasna je prestala plakati. Njene sive oči, tako nalik Aletovim, upijale su je onim pogledom koji ne zna za sumnju, koji ranije nije znao ni za tjeskobu. Nažalost, tjeskobu je upoznao i nosio.

Ostavile su napola pojedene ćevapčiče, prazne čaše od kiselog mlijeka i uputile se kući. Jasna je zastala pored tezge na kojoj je trgovac nalik na jarca izlagao, nudio, prodavao jeftin nakit, rajfove, češljeve, upaljače, karte i još kojekakve drangulije. - Jesi li čula, mama, da je i kod nas donesen Zakon o dobrobiti životinja? - Zbilja? Nisam čula. Hvala ti Bože da se i to jednom desilo. - Uzet ću ovaj zeleni rajf - kazala je Jasna i pogledala mamu. - Ja bih ti savjetovala ovaj sivi, iste je boje kao tvoje oči. Na tezgi je stajao upaljen tranzistor i javljao da je po ko zna koji put aktualan razlaz najljepšeg holivudskog para. Iz izvora bliskog paru se saznaje da je Brad Pitt preumoran od teške naravi i samodestruktivnog ponašanja Angeline Jolie.

Na putu s posla provezao se onom ulicom koja je godinama bila njegova, pored one zgrade u kojoj je živio sedamnaest godina uljuljkan u uvjerenju da je sretan, da na svijetu ima malo tako sretnih ljudi. Tada se nije usudio ni podići glavu, pogledati je, kao da su joj i vrata i prozori i balkoni bili zazidani. Na neki način i jesu bili zazidani. Za njega. Dva puta se uzalud klecavim nogama penjao do vrata, dva puta

pritiskivao zvono, dva puta pokušao gurnuti ključ u bravu... Nikakvog odgovora, nikakvog nagovještaja da tamo neko živi, diše, hoda, jede, pije kafu... Ni na telefon se nijednom nije javila. „Je li zbilja čitav moj život promašaj?”, pitao se i čeznutljivo mislio kako je sve želio sačuvati, da svi ponovo budu na okupu, da sve bude kao što je bilo. Pa je pomislio kako bi se rado odrekao svih svojih sunčanih snova, zamijenio ih za neke maglovite, nepoznate predjele, kako bi sve zanijekao samo da sve bude kao što je nekad bilo. Zato je danas i učinio taj potez bespomoćnog, izgubljenog, slabog, potez očajnika. Otišao je u obližnje selo i Iražio kuću šintora Hamze. Bila je na strmini, malena, činila se naherena, kao da ju je zidao neki pijani ili slabovidni majstor, grubo omalterisana, sa debelim naslagama maltera oko štokova prozora. Oko dvorišta su bile drvene ta rabe i otvorene vratnice. Ispod kuće, uz izlokanu cestu, bio je parkiran plavi kombi uprskan blatom. Na njemu je bijelim slovima bilo ispisano: Za vlastitu upotrebu. Ispred kuće je suhonjav, onizak čovjek (na leđima je nosio preko četrdeset godina) cijepao drva. Bio je go do pojasa, pri podizanju sjekire jasno su se nazirala rebra kao neka uspravna, iskrivljena klavijatura. Na ljuljački se njihala curica od kojih pet-šest godina, a sunce se igralo razbacanim kofaina, poderanim cipelama, praznim flašama. - Dobar dan - doviknuo je. Djevojčica je prva reagirala. Nogama je zaustavila ljuljačku, gledala ga vragolastim očima ispod zamršenih kovrdža. - Babo... Čovjek je snažno udario zamahnutom sjekirom po osječku drveta pa zastao, jednom rukom se naslonio na držalicu sjekire, drugom prošao kroz rijetku kosu. Bila je mokra, ostala je zabačena unatrag, samo je nekoliko vlasi ostalo stršiti uvis kao uskličnik na kraju rečenice. - Jeste li vi šintor Hamza? - pitao je. - Hamza jesam, a bio sam šintor. - Dokad? - Doskora, dok nije donesen zakon. Izvolite, šta ste trebali? - Samo da

vas nešto pitam. Sjećate li se doktorice Zine sa kojom ste krajem aprila ubili crnog psa? Čekao je odgovor kao žedan kap vode. Jedna njegova riječ će razjasniti sve nedoumice, dileme, neizvjesnosti... Jedna riječ iza koje će doći zvjezdani trenutak, vrata jednog novog života će se otvoriti. Za njega. I za nju. Za njih. Usporavao je vrijeme, odgađao odgovor, bilo je lijepo to čekanje. Ali nije bilo dugo, nažalost. - Stani, bolan. Jesi li ti onaj što me jednom već isto to pito telefonom? - Jesam, ja sam njen muž i jako mi je važno... - Pošteno, pucketa mi je l’ i šta je tebi važno. Meni su moja djeca najpreča. Briga kako ću ih sad prehranit... Onda sam ti reko, i pritom ostajem. Tu tvoju Zinu nit sam kad vidio, nit sam, osim od tebe, za nju čuo. Nisam ja vaga na kojoj ćete mjeriti svoje budalaštine. Hajd’ uzdravlje. Koljenom je pridržao držalicu, pljunuo u šake i mašio se sjekire kao da njega Bog nije ni dao. Tad je Ale ispod kuće ugledao pseću kućicu i velikog bijelog psa sa crnim šarama po leđima i jednoj polovini glave. Nije lajao, znatiželjno je gledao prema njima i mahao repom. - Imaš psa? - Zar je to nešto čudno? - Pa za šintora... Hamza je ponovo spustio sjekiru i nasmijao se. - Možda imaš pravo. Morebit bi i meni na tvom mjestu to bilo začudno. Jednu noć ja po gradu... uklanjao, i vidim njega, leži uz zgradu, obasjale ga ona ulična lampa i mjesečina, ma sladak, nagledat ga se ne možeš. Nit ustaje, nit bježi, samo me ‘nako umiljato gleda i maše repom. Nisam mogo pušku podić, i džaba. Ponio ga, i evo vidiš koliki je... - Lijepa ti je kćerka. Ko zlatna jabuka. - Jest, na mater se metla. I ona, i ona starija. A sin mi, jadan, na me potego. Više je nalik na ‘ticu neg na insana. Al’ šta ćeš, žensku je ljepota važnija. Moje samo to imaju od miraza. - Je l’ ti žena zaposlena?

- E moj prijatelju, đe će bit zaposlena kad jedva i po kući gamiže? Teže mi se za nju brinut neg’ za njih troje. Slaba. Ima neku sklerozu, udarila joj u ruke, u noge, u govor, u oči, gluho bilo. - Je li multipla skleroza? - Valjda. Kako god se zvala, teško da može bit jebenija. Čuj šta ću ti kazat, blago li se tebi što ti je najveći problem je l’ ti žena sa šintorom kera gonjala... Pa hajde, ostaj mi zdravo. Kao u pijanstvu, kao u bunilu, spustio se u grad. Šta mu sad preostaje? Gledao je svoje snove kako se raspršuju kao mjehuri od sapunice. Mislio je, bio je siguran da je poznaje u dušu, da ju je sasvim pročitao, da je mogao osjetiti kad ne govori istinu. Kako joj je bezrezervno i naivno vjerovao. Ne može ona biti i ona koja vara i ona koja ne vara, on ne može vječno biti muž koji povremeno vjeruje, povremeno sumnja, to razara utrobu, to truje kao da živu sodu u sebe salijevaš. I da ga je prevarila, pa dobro, boljelo bi, ali da je priznala boljelo bi manje, dešava se i drugima, oprostio bi prije ili kasnije, možda bi jednom i zaboravio. Ovako, šta mu preostaje? Sve protekle godine odložiti, pohraniti, prekrižiti, poništiti, preboljeti... Sve je to opravdano, razumljivo, jedino moguće, sve se može oprostiti, osim laži, bezočne i drske laži. Samo je pitanje - kako? Ostalo će biti lako.

„Ko je taj čovjek?”, po ko zna koji put se javilo pitanje i svaki put bi pomislio na doktora Šeganovića. Bio je svjedok kako je rado išla k njemu, išla je i prije zakazanog termina, vraćala se ozarena, radosna, preporođena. Ko zna od kada to traje? Počeo je na njega sumnjati od časa kad je pošao njemu da ga zamoli za povjerljiv podatak od čega ju je liječio, a pogodio ga je grom - čovjek i nije Ijekar, arhitekt je, u pritvoru je. Nije li se i počeo baviti tim poslom da bi mogao održavati vezu s njom? Došao je nakon rata, niko o njemu ništa nije znao, možda se znaju još od studentskih dana.

Približavao se svojoj kućici. Onako malena i bijela na vrhu brežuljka izgledala je kao napravljena od soli. Divljo je zatezao lanac i potmulo cvilio. Izašao je iz auta, zalupio vratima i čučnuo, u krilu obgrlio njegovu crnu glavu, milovao sjajnu dlaku. Suze su se otkidale i kotrljale, krupne kao trešnje. Jedino tu, u toj tajnovitoj oazi bjeline i zelenila mogao je bar slobodno disati, misliti. Cvali su jasmin i đurđevak, i margarete i bijele ruže. A svuda okolo zeleni, sunčani travnati sag, i u njemu bijele rade. Bezbroj bijelih rada. - Još nije sve prošlo. Još nisam star, doduše nisam ni mlad, u onom sam neulovljivom dobu kad sam se udaljio od obale mladosti, ali ona druga obala je još daleko, daleko...

Ustao je, obrisao lice i ušao u kuću. U dnevnoj sobi je sve bilo onako kako je Zina ostavila za svog zadnjeg boravka tu. Onaj čudesni, bezbrižni nered, nered vedrih, bezazlenih, lakomislenih, nered povjerljivih. Pa su suze iznova potekle. „Volim je, Bože moj, još je volim. Ne, neću uraditi ništa na pokretanju razvoda. Uvijek ima vremena, uvijek ima suviše vremena za rastanke. Neka ovo ljeto bude rezervisano za ispit savjesti. Znam da ne može biti kao u raju, raj je bio tamo gdje sam bio sa Zinom”, mislio je. „A sad moram spremiti ručak. Jasna je obećala da će doći. Spremit ću nam losos i brokule. Ali prvo ću staviti da se kuhaju kosti za Divlju.”

Skinuo je košulju i pošao u kupatilo. Perući ruke pomisli kako je Azra kao kakva medicinarka zbrinula njegove posjekotine. Kako li je ona? Kako može biti? Njegova dobra, nesretna Azra. Već su i kraste spale, ostali tek plitki ožiljci, koji će uskoro nestati. Sunce će ih retuširati. Ostat će samo oni koji se ne vide. Oni unutra. Glumci su izašli na scenu, poredali se u polukrug, svjetla su se upalila, oni su se smiješili nekoliko trenutaka pa se naklonili, a aplauz je zaglušio uši.

Trajao je i trajao, kraja mu nije bilo. Ponovo su se naklonili i povukli, zavjesa spustila, jedna priča je ispričana, ali aplauz nije prestajao. Ponovo su izašli... I tako čak četiri puta. U pozorišnom kafeu je s redateljem pio viski. Osjećao je snažno uzbuđenje. Kroz izmaglicu cigaretnog dima gledao je lice redatelja. - Dobra ti je drama, stari. Dooobra! Publika ju je prepoznala, definitivno si ih kupio... Koja filozofija, koja psihologija, koja dubina... - Kako niko ne potonu? - pokušao je biti ironičan. - Vi ste autor teksta? Pored stola je stajao mlad, snažan momak, koji se širokim osmijehom izvinjavao - oprostite što sam živ, što sam jak, što sam sretan. Iako ga je prvi put vidio bez perike, šminke, kostima (nijednoj probi nije prisustvovao, čak ni generalnoj), jasno je prepoznao momka koji je maločas na sceni gorke suze lio dok mu je dragana na krilu umirala. - Jesam. - Čast mi je. Čudesno je igrati ovakvu ulogu. Da je bar više dobrih tekstova domaćih autora. - Čudesno je kako se vi u trenu transformišete, kako tako lako pređete iz onog u vlastiti lik, u vlastito ja.

Dok je govorio, osjetio je zavist, užasnu zavist prema mladom čovjeku. Nije mu zavidio ni na mladosti, ni na ljepoti, osmijehu, snazi, sreći, onoj slobodi koja je zračila iz očiju... Zavidio mu je na mogućnosti brze metamorfoze. Kao da se maločas ništa nije zbilo, vratio se. Cijelim putem vozeći do svog gradića razmišljao je upravo o tome. Kome bi mogao objasniti da je ono na čemu oduvijek zavidi glumcima zapravo lakoća s kojom izlaze iz jednog i vraćaju se u onaj drugi, stvarni, svoj lik, svoju vlastitu ličnost. Kad bi i sam bio glumac, možda bi navikao na te metamorfoze, možda bi one počele i završile na sceni, a u životu bi bio on, jedan, jedinstven, nepodijeljen, nepromijenjen. Ali kad god bi se on odlučio oprostiti od onog drugog, taj drugi bi se osjetio prevarenim, obmanutim, ostavljenim na cjedilu, borio se svim silama protiv alteracije. Nadao se da će

mu ljubav koju je osjećao pomoći da to što se činilo nemogućim najzad okonča. Da zauvijek zaniječe, ospori, odstrani svog oca u sebi, tek tada bi bio istinski Senad, sasvim svoj. Da se stalno ne vraćaju, ne smjenjuju slike u sjećanju kao na velikom platnu, a te slike mu ne daju mira, nešto rasplamsavaju, nešto što bi želio ugasiti, iskušavaju, muče. Vidi svoju majku kako povazdan pere, pegla, kuha, čisti, riba, šije, a uvečer bogobojazno uči: Bismillahir-rahmanir-rahim, kako otac određuje njen pravac, svaki njen korak, kako ga ona gleda sa strahom, ponekad s mrvom želje, kako on tu mrvu ubija, zgnječi, nakon što se gadljivo odmakne kad poljubi njen uveli obraz mokar od rintanja. Pojede jelo koje mu je spremila, obuče odijelo i košulju koje mu je opeglala, naredi joj da mu izabere kravatu i da mu je veže, niko to ne zna tako gospodski kao ona... Pa izađe na glavnu cestu visoko uzdignute glave, u susret nekoj od svojih brojnih pretjerano namirisanih, pretjerano našminkanih plavuša. Mati uzima abdest, potom Kur’an, i poluglasno uči: Bismillahir-rahmanir-rahim / Kul euzu bi rabbin-nas / melikin nas / ilahin-nas... A onda je jedne sasvim obične večeri, još je bio dječarac, s majkom pio kafu, jedna platinasta ljepotica došla u kuću i pitala za oca... I on je vidio kako je majka problijedjela, riječ joj je zapela negdje u grlu, u grudima, gdje li, oči je uprla u one plave kose, one plave oči. Njene oči su najednom postale jako ispupčene. I to je bilo sve. Majka je samo umrla, bez najave, bez pripreme, nagovještaja, upozorenja, molbe za oprost, testamenta, kao da pije još jedan findžan kafe, kao da svodi već svedene račune. A on je, ni dijete ni odrastao muškarac, ostao poput planinske biljke, svačiji i ničiji, prepušten samome sebi. Kao jedro bez vjetra. Tjeskoba koja se tada uvukla u tijelo nikad ga više nije napustila. U njemu se zauvijek nastanila tuga, a on je sve te godine živio noseći oklop koji ga je štitio od tuđe znatiželje. Pa je godinama išao, tražio, osluškivao, putovao samo da nađe onu prvu i posljednju, jedinu, onu koju će moći voljeti, s kojom će ostajati kad drugi budu tražili svoje plavuše... Je li to što se nije šminkala, što nije koristila mirise osim mirisa sapuna, što nije imala plavu kosu i što njene oči nisu bile plave, je li to bilo presudno da pred njom položi oružje, skine oklop, osjeti lakoću i slobodu? Godine su prošle, otac se razbolio, i on se brinuo za njega bolesnog,

nemoćnog, ostarjelog i jadnog, presvlačio ga i hranio. Dok bi ga kupao, gledao je na prsima mu tetoviranu mladu plavušu golog, oblog, izazovnog, jedrog tijela. Otac je sve više stario, sve teže bolovao, sve manje govorio, sve slabije vidio, mokrio i u krevet, a plavuša ga nije napuštala, ostajala je jednako mlada, jednako izazovna, jednako nasmijana. S njim je i u grob otišla... *** Radnim danima je bilo kudikamo lakše. Budila se rano, jutra su bila prozračna i plava, pila kafu, dugo i brižljivo se šminkala, kojekakvom kozmetikom i diskretnom šminkom podmićivala svoje ogledalo, koje je postalo bešćutno, koje je tako drsko, tako matematički precizno pokazivalo svaku novu boru. Uz kafu bi, kao i ranije, ispušila po dvije cigarete dugog ronhilla, Prijale su joj kao nikad. A onda bi laganom šetnjom otišla do bolnice, okupirala se poslom, koga je bilo više nego ikad, pa joj ta okupiranost nije dopuštala skretanje ne neke bolne kolosijeke. Vikendom je bilo neuporedivo teže. Nije mogla dugo spavati, dizala se iz postelje između osam i pola devet. Jasna bi u to doba spavala beskrajno spokojnim snom. Do kasno bi slušala muziku ili gledala film, a to vrijeme ukradeno od noći nadoknađivala bi danju. Nije joj ni pokušala kazati kako je bolje leći i ustati ranije, i sama je nekad takva bila. A i čemu kad je osjećala da uživa, ferije je, ne čekaju je nikakve neodgodive obaveze. Pa bi skuhala kafu i polako je pila gledajući plavičaste oblačiće cigaretnog dima kako se lagano, lagano penju prema stropu i prije nego što se rasplinu sustignu ih novi. Na zidu preko puta fotelje stajala je velika uramljena fotografija. Ona i Ale izlaze iz mora. Kose im mokre, tijela vidljiva do iznad pojasa, mokra, ruka u ruci. Bili su mladi, bili su sretni, satkani od igre, kaprica, sunca, nosili su u očima svu radost ovog svijeta, u pogledu nešto (baš me briga) prkosno, sigurno. To ljeto su cijeli juli proveli u Brelima. Voljela je taj gradić, šćućuren u uvali, njegove plaže, niske borove, pijesak, kristalno bistru vodu, šetnje uz more. Jedan kafe negdje na putu između Brela i Baške vode gdje bi sjedili na

klupama od balvana a more im oplakivalo bosa stopala.

Dok bi tako ujutro sjedila, kao magnetizirana bi zurila u fotografiju. Sebe bi sasvim apstrahirala, bila je svjesna samo Aleta, njegovog, tako joj se činilo, pronicljivog, prijekornog pogleda, pogleda smišljenog da te osudi. Ništa pred tim pogledom nije mogla sakriti pa joj se činilo da je tu, da s njom pije kafu, sluša muziku, lista dnevne novine i komentira zanimljive napise, da se šali ili se skriva iza šutnje. Jednom je skinula fotografiju, odnijela je u Jasninu sobu i sakrila iza fotelje, licem okrenutu prema zidu. Kad je Jasna ustala, prvo je uočila pravougaonik svjetliji od ostatka zida i pitala kamo je nestala slika. Kad joj je rekla, vidno se stresla, otišla po fotografiju. Dok ju je ponovo kačila na zid, kazala je malo povišenim, povrijeđenim glasom: - Bona, mama, što to radiš? Kao da je, Bože mi oprosti, neko umro.

Nije se mogla upuštati u obrazlaganje kako joj onaj pogled ne da mira, ne dopušta da misli nešto drugo, da osjeća išta osim izgubljenosti, napuštenosti, promašenosti, pa je promijenila mjesto sjedenja, fotografiji je tad bila okrenuta leđima. Ipak bi ponekad imala osjećaj da je onaj pogled prostreljuje straga. Gdje god bi je pogledala, vidjela bi nešto što bi je podsjetilo na sretne dane, na djetinju bezbrižnost, pa bi se svako malo otkidao uzdah, dubok, kao da je sa dna same duše iščupan. Kako da pobjegne, čime da se okupira, kako da zaboravi, da preboli? Pokušala je slikati, nije išlo, pokušala čitati, nije se mogla koncentrirati, pokušala izlaziti pa shvatila da je preteško nositi oklop koji te štiti od tuđe radoznalosti. Kamo god je pošla, neko bi je prepoznao, neko bi tiho šaputao za njom. Koliko je puta poželjela biti mala, sitna, nezamjetljiva. Da se nekako, kao Alisa, mogla preobraziti u neko sićušno stvorenje i otići u svoju zemlju čudesa. Iz misli ju je trgnulo zvono na vratima. Pritegnula je oko sebe pojas kućne

haljine i otvorila vrata. Ugledala je mladog čovjeka kako stoji s nekim bločićem i olovkom u jednoj i nekom korpom prekrivenom komadom svijetle debele tkanine u drugoj ruci. - Vi ste gospođa Zina Jahić? - Da. - Ovdje je pošiljka za vas. - Odakle? - Iz Bambija. - Šta je Bambi? - Prodavnica kućnih ljubimaca. - I što imate za mene? - Ovo. - A to je? - Iznenađenje. Pogledajte. Još dok je govorio skinuo je tkaninu s korpe nalik kavezu, a Zina je potmulo vrisnula: - Boni! Učinilo joj se da će klonuti, da će izgubiti svijest, pa se naslonila na zid.

- Gospođo, blijedi ste, možda biste trebali sjesti. - I ko mi šalje iznenađenje? - upitala je nakon što je popila malo soka i odsjedila minutu-dvije duboko dišući i razmišljajući. - Dobro sam, dobro sam... - Zbilja ne znam, valjda biste vi trebali znati. Mi smo iz drugog grada, ovdje nikoga ne poznajem. - Ne, ne mogu ga primiti. Ne zato što ne znam od koga je upućen, nego što dar smatram neumjesnim, smišljenim da me pozlijedi. Imala sam pekinezera više od petnaest godina i neizrecivo ga voljela... Ovaj, ovaj baš kao da je uskrsnula Boni...

- Ja mislim da je to baš lijepo, prekrasno, i da vas taj ko vam ga šalje nikako nije htio povrijediti nego obradovati. Svako malo je bacala pogled na mladog psića čije su je oči gledale onako vragolasto i umiljato kao što ju je nekad gledala Boni, a kitnjasti repić se pri razmahivanju zaplitao u rešetke. Nesvjesno se smiješila i teškom mukom zadržavala ruku koja se, kao da nije dio nje, htjela odvojiti, pomilovati smeđu dlaku i onu bijelu pjegu na prsima kakvu je i Boni imala. - Kad bih bar znala ko ga je kupio... - Znate šta. Nazvat ću djevojku koja tamo radi. Možda će vam ona moći reći nešto više. - Molim vas. Izvadio je mobitel iz džepa i birao broj. - Lana, gospođu kojoj je poslan pekinezer zanima ko ga je kupio... Dobro, znam da ne znaš ime, ali valjda se sjećaš kako je izgledao. Evo ti gospođa, njoj to reci... - Molim vas, jako mi je bitno. Je li to bio muškarac? - Da. - Je li visok, snažan, kratke kose, sa naočalama, ozbiljan... - Ama ne, gospođo. Sasvim je drugačiji. Ni visok ni nizak, više nizak nego visok, vedar ko današnji dan, čudesno šarmantan... čekajte, ima kovrdžavu kosu, toliko gustu da bi se prsti u njoj izgubili, divlju, nesavladivu, nikakav gel ni vodica ni pjena je ne bi mogli ukrotiti... I ima krive noge... - Hvala vam - kazala je i pružila telefon njegovom vlasniku. - Uzet ću ga - kazala je sa smiješkom. - Je li mužjak ili ženka? - Ženka. - Hvala vam puno. - Jeste li razriješili nedoumicu oko pošiljaoca? - Jesam. Dajte da potpišem.

Ušla je, zatvorila vrata, izvadila maleno toplo klupko i stavila ga u krilo, osjećajući pritom nevjerovatnu radost. - Eh, Seno, Seno - promrmlja u sebi, a usne se razvukoše u topao luk.

Milovala je Bebu, tako ju je u hipu nazvala, i razmišljala o tome kako ju je već prihvatila, a bila je nekako sigurna da više nikad neće imati psa. - Hajde, maleno moje, dat ću ti mlijeka - kazala je i pošla prema kuhinji. Slijedilo ju je kučence kratkih krivih nogu, koje jedva da su se vidjele od bujne dlake. Na trenutak je razmislila. - Zasad ću ti i mlijeko i vodu nasuti u rasparene šoljice. Čontrice ću ti čim prije kupiti. I sve ostalo. Žao mi je, Bonino ostaje Bonino. Eh, Seno, u šta me uvali - kaza gotovo šapatom, tobože prijekorno, i odjednom poželje da ga vidi. *** Azra danima nije ustala iz kreveta. Elma ju je pazila, donosila joj kafu, doručak i ručak u krevet, na stoliću pored kreveta su se smjenjivale breskve, jagode, smokve, keksići... Ništa je nije moglo oraspoložiti, bar mrvicu razvedriti, podstaknuti da priča. Na svako Elmino pitanje odgovor je bio samo kratko da ili ne. Ako bi Elma upalila televizor ili radio, gasila bi ih, ako bi joj donijela dnevne novine ili ženski magazin, ne bi ih ni otvorila, križaljku nije ni taknula... U smiraj trećeg dana Elmi je pukao film. - Bona, mama, koji ti je vrag? Nisi bolesna, bar ne fizički. Ne treba biti ljekar pa to zaključiti. Boja ti je normalna, normalno dišeš, jedeš, pušiš... Daj, kaži nešto, izludi me. Ako griješim, ako se zbilja ne osjećaš dobro, otići ćemo ljekaru ili zovnuti Hitnu pomoć da ti dođu u kućnu posjetu. Meni je stvarno dosadilo gledati te takvu. - Ko od tebe traži da me gledaš? - Mama si mi, imam samo tebe, ti imaš samo mene, upućene smo jedna na drugu i u dobru i u zlu. Kako možeš biti takva? Kako mi može biti svejedno u kakvom si stanju? Kako možeš i pomisliti da te ne trebam gledati, da me nije briga za tebe? - Zato što bolje nisam ni zaslužila. U pravu si, mislim da sam fizički sasvim dobro - s mukom je izgovorila, svjesna da je i po nju i po Elmu bolje ne spominjati nadimanja, mučnine, povraćanje čim nešto stavi u usta. Zato

pred Elmom nikad nije ni jela ni pila. Zato je, kad nije bila tu, bacala dio hrane i pića kako ne bi primijetila da ne jede. - Ali, duša me boli. Ja vjerujem da je duševna bol teža i da se lošije podnosi od fizičkog bola. Kad osjećaš fizički bol, popiješ blaži ili jači analgetik i bol umine. Ovako? Ko može proniknuti u dušu, koji lijek može do nje doprijeti? - Nemoj tako govoriti. Za gotovo sve bolesti postoji lijek. Zašto ne popiješ nešto za smirenje? Mislim da sam u ladici vidjela apaurin i lexilium. Azra se nevoljko osmjehnula. - Dijete moje, u narodu te vrste lijekova često zovu veselice. Obično sranje. Koje veselice? Samo te umire, malo otupe, i to je sve. A ja sam mirna, suviše mirna. Samo sam potonula, duh mi je totalno klonuo. Znaš, često sam mislila i govorila da mogu podnijeti poraz, zlo, saznanje da me neko prezire, mrzi, da jedino ne bih mogla podnijeti kad bi me neko sažalijevao i da ništa gore čovjek ne može doživjeti. I sad mislim tako. Neka crknem, ali niko za to neće znati i niko me neće sažalijevati... Sad znam da ima nešto gore, teže, poraznije, bolnije. Samosažaljevanje. Eto, ja sam upravo u fazi kad samu sebe sažalijevam. I sve više dolazim do uvjerenja da ja zapravo nikad nisam bila sretna. Nikad. Znaš da sam bez majke ostala sa dvanaest, da sam rano preuzela brigu za kuću, mlađeg brata i sestru, oca, svima bila služavka. Poslije, u mladosti, kad sam zavoljela nekog više nego zrak, nego vodu, nego sunce žarko, kad mi se činilo da sam na vrhu svijeta, da imam vlastito carstvo, da vladam, on je otišao drugoj, boljoj, ljepšoj... A ja sam se udala iz inata, iz prkosa sudbini, za lijepog, pametnog, poštenog, časnog, obrazovanog, riječju - čovjeka kakvog teško možeš i zamisliti. S jednom falinkom. Bolovao je od postratnog sindroma. Ne znam koliko se sjećaš tog perioda života... Nikad, do samog kraja, nije imao trenutka mira ni spokoja. Progonile su ga oči umirućih i poginulih drugova, ugljenisani udovi, vonj krvi... Gotovo da nije ni spavao, u ono malo vremena kad bi ga san ipak uhvatio, grčio se i vikao da se mora vratiti da nade ranjene, da izvuče mrtve drugove. Kao da se osjećao krivim što je preživio... Nisam ga voljela. I dalje sam voljela, još jače, još strastvenije, još lude onog izgubljenog, otuđenog, ukradenog, nesuđenog. A što je apsurd nad apsurdima - zavoljela sam i onu koja mi ga je uzela. Ma ne, krivo sam to kazala, nije mi ga ona uzela, nije znala ni da postojim. Da je znala, još da je znala koliko sam nesretna, nikad

ne bi pošla za njega. Neprijatelj ljubavi, milo moje, nije izvana, neki drugi muškarac ili druga žena, to je ono nešto što mi nemamo niti možemo imati, što nama samima fali... I znaš šta sam još shvatila? Da bi zbilja vladao, da bi uspješno vladao, jedno si nikad ne smiješ dopustiti. Ne smiješ - voljeti... Ali da se na Zinu vratim. Povrijedila sam je, ranila do kosti, svjesno, namjerno, ciljano sam uperila najubojitije oružje - riječ, pogodila ju je tamo gdje je najosjetljivija, u njenu Ahilovu petu. A ta riječ je bila laž. Kako sam samo zla. I kako sam bolesno radosna što to priznajem. Kažu da je zlo imanentno svakom ljudskom biću, da u svakom, ali bukvalno i doslovno u svakom čovjeku čuči potencijalni zločinac, kriminalac, ubica, sve zavisi od situacije u kojoj se nađe, od snage onoga što povuče okidač, što pokrene inicijalnu kapslu. A dala bih ne znam šta da sad s njom odem do Pjera, da me gleda onim svojim čednim pogledom, da mi se smiješi, da je slušam dok priča... Znaš li, Elma, da sam potpisala više njenih nego svojih slika? Ustvari, sve one slike koje su u mom opusu prepoznate kao najuspješnije - ona je naslikala. Zašto? Jer se pred samom sobom dokazala. Nije imala potrebe dokazivati se pred drugima. Potpuno obrnut slučaj nego sa mnom.

Iznenada je zašutjela. Elma je uzela njenu ruku među svoje i milovala je. Bila je na rubu suza. - Dobra si ti, mama. Samo si nesretna, jako, užasno nesretna. Kao da su nesreće napravile zavjeru i sve se tebi dovukle... Ja te puno, puno volim. Nemaš pojma koliko sam ti zahvalna što si mi ovo rekla... Užasno sam se plašila odlaska na studije. Ne za tebe, nego kako ću se ja osjećati ne znajući ko je zapravo moja mama. Sad znam da je moja mama divan čovjek prema kome je život bio odveć surov. Laknulo mi je. Rasterećena i radosna ću otići. I učiti. I završiti faks. I udati se. I roditi ti unuče.

Pogledala je mamu. Nisu to suze tekle, niz lice se spustila koprena od suza, kao da je izronila iz vode. Bacila joj se oko vrata pa su zajedno jecale. A kad je oluja prošla nije ostavila pustoš nego blaženi mir. Azra je

zaspala snom zdravog djeteta, a Elma joj je na noćni ormarić ostavila prepisani stih: Kad posle mnogih srca što pobra / ubereš i moje srce puno mana / seti se, Bože, mojih teških dana / jer ti znaš kako je teško / biti žalosna, a biti dobra. *** Zatekla ga je kako se sunča na platou iza kuće. Ležao je na plastičnoj ležaljci, onakvoj kakve iznajmljuju na morskim plažama. Niz podignuti naslon slio se slap kovrdžave kose i ona se sjeti riječi djevojke od koje je kupio Bebu. Kovrdžave, divlje, tajnovite kose, koju nikakav gel ni vodica ni pjena ne bi ukrotili. Pa joj se pogled spusti do nogu. „Zbilja su krive. Kako je to ona mala ošacovala iz prve, a ja ga znam sto godina i dosad to nisam registrovala”, pomisli. - Hej, ja ti došla - doviknula je promuklo. Skočio je, skinuo tamne naočale, činilo joj se da se zbunio. - Baš se radujem. Sačekaj trenutak - rekao je i nestao u prizemlju. Vratio se za minutu, u šorcu i atletskoj majici. - Čemu mogu zahvaliti? Ma šta ja to vidim? - Došla sam da ti pokažem Bebu. Spustila ju je na beton, ona je podigla njuškicu i nepovjerljivo režala. - Govorila si da nikad više nećeš kupiti psa. - Nisam ga kupila. Dobila sam ga putem pošte, u paketu. - Zbilja? Od koga? - Od koga bih mogla? Pa od Aleta, pretpostavljam. Od koga bih drugo? Pažljivo, pronicljivo je posmatrala njegovu reakciju, hoće li ga nešto izdati, trzaj mišića, nepovjerljiv osmijeh, neka suvišna riječ. Ništa. - Lijepo od njega. Raduješ li se? - Da. Sad će mi godišnji odmor, ne znam kako bih ga sama provela. Jasna će otići tetki u Švedsku. Kod mame odem rijetko, otkad se sve ovo izdešavalo samo se svađamo. Ona misli da je, bilo kako bilo, žena ta koja

treba popustiti, koja prva treba pružiti ruku, koja, ako treba, moli za oprost. Bar ću imati društvo. Prekrasno društvo. Uzela je Bebu u krilo. Blažen, nevin, topao, radostan i sasvim blag smiješak ozario joj je lice, a on ju je gledao sav radostan, želio da taj smiješak traje i traje, da se ne vrati tuga. A tako se plašio da će nestati, prhnuti kao leptir i odletjeti. Ugasiti se kao sijalica kad nestane struje, kao kad svijeća dogori. Primaknuo je suncobran, namjestio ga tako da je sasvim zaklanja od sunca. - Kafu, sok, voće... ? - Ne znam... Nešto uz što će mi prijati cigareta. Prvo naspi Bebi vode. Ponovo je nestao u prizemlju i pojavio se s tanjurićem. - Evo ti, malena. Pij pa da postanemo drugovi. - Je li to Arčijeva posuda? - Jašta je. Onolikoj džukeli ni jezik ovdje ne bi stao... Znaš, kad sam o svemu dobro razmislio, shvatio sam da za mene zbilja nije pas. - A bio si nesretan kad si ga izgubio... - Jesam. Jako. - Pa kako to dvoje spojiti? - E sad ćeš malo sačekati kafu. Ne mogu ti objasniti jednom prostom rečenicom. Sjeo je na zidić blizu njenih nogu. - Velikog psa moraš hraniti mesom. A za mene je jedna od većih kazni odlazak u mesnicu. - Stvarno? Otkad? - Oduvijek. Kad vidim mesare kako onim strašnim noževima kasape komade što su donedavno tvorili živa stvorenja, nikad mi ne bude dobro. Redovno se javi slabost, mučnina, omaglica, neko općenito loše stanje. A onda vidim kako je u izlog objesio zguljenu janjad, teleće glave, kao ukrase, i one oči kako kao žive nevino gledaju... Pa mi krvavom sjekirom nasiječe koljenice, a meni se pričini da one, mislim koljenice, koje su savijale i

ispružale neke slatke nožice pitaju: gdje je moja glava, gdje je moje tijelo, gdje je vime moje majke...? Jednom sam se umalo onesvijestio. Glas, taman i svečan kao zakletva, zadrhta pa utihnu. Prođe rukom kroz kosu, pa odmahnu i ode u kuću. - I reci da nekog poznaješ - proletje joj kroz glavu. - Prije bih očekivala da ovaj mladi čovjek za Prvi maj prikolje i odere janje nego da dolazi u stanje pretkolapsa kad ode u mesnicu.

Kroz metalnu ogradu je gledala gotovo pustu ulicu, jednu zatvorenu prodavnicu tehničke robe, jedan rashodovani bicikl naslonjen na zid kuće preko puta kako skuplja hrđu. Ni ona nije voljela mesnice, nije voljela ni meso, pogotovo ne ono na kome je mogla raspoznati s kojeg je dijela tijela. Nesvjesno je pokušavala zamisliti to biće - pile, janje, tele, ribu - živim. Nije bila licemjer i nikad ne bi kazala da ne jede meso, ali joj je jedino prijalo onda kad i nije imala dojam da jede meso. Ćevapčiće, sogančiće, sarme, burek. To je bilo lakše, ljepše. Vratio se s tacnom na kojoj su bile kafe i sokovi od zelene jabuke. - Ja ću nasuti, ako dopuštaš. - Zamišljena si. - Razmišljala sam o onome što si rekao. Pomalo smo slični... Ja jedan dan izvadila tri pastrmke da ih ispečem za ručak, pripremila tepsiju, so, kukuruzno brašno. Kad sam prvu nasolila, uvaljala u brašno i stavila na tepsiju, svu me neka ledena jeza prožela. Kao da sam je mogla zamisliti kako se radosno praćaka u rijeci, kako repom siječe vodu, kako na trenutak izroni, kako rastavlja čeljusti i grize udicu. Pa je došao nemir i neki nerazumljiv strah. Pomislim - odsjeći ću im glave, lakše će mi biti, tada neće ni ličiti na ribe. Jest vraga. Još gore. Opet su bile ribe, samo osakaćene. Pomislim da im odsiječem i stražnje peraje... Kakav užas. Ma gore od užasa. Ona tijela bez glava, bez repnih peraja, slika masakra, ma opisati ti ne mogu... Napola žmireći sam ih potrpala u vrećicu i odnijela do rijeke. I spustila gotovo ritualno, kao da će dolje oživjeti... Često sam pokušavala sebe analizirati i

sve mi se čini da ti osjećaji potječu iz ranog djetinjstva. Bajrami su za djecu, naravno i za odrasle, nešto posebno, nešto nadzemaljski lijepo, i gotovo sva djeca ih vezuju za bajramluke. A meni je prva asocijacija - ovca. I kad god čujem riječ Bajram ja se sjetim kako su u doba mog djetinjstva tužno blejale ovce noć uoči Kurbanbajrama. U to doba smo živjeli u svojoj kući, rahmetli otac bi kupio ovcu i zavezao je na malu zaravan iznad kuće, stavio joj sijena ili trave, zavisno od godišnjeg doba... Ma bolje da o tome ne pričam...

I on je želio da stane, još samo jedna riječ, još jedan ton, i on će postati posve sentimentalan, povjerljiv, sasvim otvoren, pa će joj pričati kako on ni ne zna šta znači slaviti Bajram, kako je njegov otac bajramske noći provodio s platinastim ljepoticama. Mati bi složila i ispekla baklavu, pa uzimala Kur’an i ponovo bi se čulo: Ere’ejtellezi jukezzibu bid-din... Reći će joj i koja ga je struja, koji talas dovukao do neke obale pa se nasukao i više mu lijeka nema. Uputio joj je lepršav osmijeh i šeretski kazao: - Mi baš ko dva ishlapjela starca kad sjednu na klupu u parku pa pitaju jedan drugog - a Boga ti, sjećaš li se kad smo ono... Glasno se nasmijala.

Negdje je mirisao svježe ispečen hljeb, Beba je ispod suncobrana na boku zadovoljno spavala. - Ovako je lakše - kazala je nakon kratke zagonetne šutnje. - Pričati o onome što je bilo i što je, mada je boljelo, prestalo boljeti... Mnogo je teže govoriti o onom što te u ovom času boli... - Prošlo je relativno dosta vremena. Zar ti nije bar sekundu lakše? Naglo se trgnula. - Čini mi se da mi je svakim danom teže. Dani su predugi, kao da bauljam nasumice, bez pravca i bez cilja, a tek noći, noći su duge kao vječnost. Obučem njegovu neopranu pidžamu i svako malo, kao pas tragač, njuškam tražeći dobro znani, dragi miris. Ostala bih sjediti i čitala, gledala

televiziju, ali Jasna je budna do dugo u noć. Neću da joj kvarim ugođaj. DVD, kola, štapići. Seno, ona uživa. I našla je neku ravnotežu, sjajno balansira između nas dvoje. - Što i ti ne uživaš s njom? - Sve bih joj pokvarila. Po danu sam pod ručnom kočnicom, noću je pustim, umorim se. Cesto plačem. - On je i dalje u vikendici? - Jest. Jasna mu često ode, skoro svaki drugi dan. Divno se slažu. Odnese mu odjeću, rublje, čarape. Narogušio se, neki trpak osjećaj mu se penjao u grlo. - I onda prljavo tebi vrati, da opereš, ispeglaš... - Ama ne. Valjda opere sam. Odnese mu iz prostog razloga što je gore imao samo nekoliko pari veša i jedne hlače. - Komunicirate li? - Ne. Dolazio je, nisam otvarala, zvao je, nisam odgovarala. Slao mi je trešnje, jagode, maline, sve iz naše bašče. Slao je i zelene šljive kad su istom počinjale rudjeti. Zna koliko ih volim. Sve sam bacala. I ruže mi je slao. I njih sam bacala. Kad mu je Jasna to kazala, prestao je... Ne mogu vjerovati da tebi nije dolazio. - I meni je bilo čudno. U početku. Od djetinjstva smo imali dobar odnos. Ne samo po rođačkoj, više po prijateljskoj liniji. Koliko sam puta s njim se igrajući koljena i laktove ogulio... Poslije sam čuo da se ni s kim ne druži. Čim izađe s posla, u auto i gore. Podivljat će. A cuku si uzela. Oči su joj se napunile suzama. - Tako je sladak, tako bespomoćan... - kazala je i u hipu poželjela nasloniti glavu na tamnu kožu njegovih jakih prsa i plakati, plakati dok ne obesvijesti sve u sebi. Ovlaš ju je pomilovao po kosi i ušao u kuću. A ona je od tog dodira osjetila neku slast, nešto toplo i prisno i drago, nešto neizrecivo lijepo razlilo se njenim tijelom. I bilo joj je žao što nije potrajalo... - Znaš čega sam se sjetila. Znaš da sam Boni svaki dan izvodila u šetnju kaza kad se vratio nazad, a ona malkice pribrala.

- Ne znam. - Jedan dan nas dvije šetamo po travnjaku uz rijeku kad pred mene stade neka mlada Ciganka. - Što ti je, bona, lijep cuko... Je l’ žensko? - Jest - kažem ja. - Imaš li jedno malo da mi daš pa ću da ti faletam? - Kakvo malo? - Čuj kakvo? Pa njezino, što je okotila. - Stara je ona, već joj je četrnaest godina. - Kako će ti, ženo, bit staro sa četrnest? I Zina se stade slatko smijati. Senad joj se pridruži. Beba ih je radoznalo gledala. *** Jutro je bilo tmurno, oblaci niski, neprijateljski, kišonosni. Ponekad bi iskočile munje poput nestašnih đaka. Grmljavina je još bila daleko, a krupne kapi su dobovale po šoferšajbi kao neka udaljena koračnica. Da je bio u krevetu, ova bi koračnica djelovala umirujuće, kao uspavanka. Ni nebo ni zrak ni miris, ništa nije sličilo jeku ljeta, više se činilo kao ditiramo ljetu, svim ljetima koja prolaze. Još samo danas će raditi, od sutra je na godišnjem odmoru. Kud baš sad da se vrijeme pokvari? I nije to samo ovdje, nije to neki lokalni poremećaj. U Hrvatskoj je počelo prije dva dana, tako to uvijek biva, njihova vremenska situacija je preludij našoj. A već je bio rezervirao, dogovorio smještaj u Maestralu, u Brelima, da malo prošeta već požutjelim stranicama godina u kojima su dolje bili sretni. Put je vodio niz krivudavu strmu cestu mjestimice obraslu drvećem, breze su prevladavale. Inače, u cijelom tom kraju, pa i na njegovom imanju, bilo je najviše breza, lijepih vitkih bijelih breza, koje su se savršeno uklapale u tajnovitost njegove zeleno-bijele oaze. Sjeti se kad je prije nekoliko godina njegov komšija došao do ograde, naslonio se preko nje pa ga dozvao i zabrinuto rekao:

- Ale, meni se čini da se ja stalno smanjujem. - Po čemu to zaključuješ? - Ima i dvije-tri godine ja na mladu brezu prikovo ogledalo. Nešto mi se najljepše brijati na meraji, pravi mi merak. Čuj mene, merak na meraji... - Kakve to veze ima? - Svake godine mi ogledalo visočije stoji, na prste se moram propinjati da se vidim, a ekser na istom mjestu... Baš sam se zabrino. Jedini razlog može biti da se smanjujem. - Može biti i drugi razlog - kroz smijeh mu je onda rekao. - Koji? - Da breza raste, a ti ostaješ isti.

Kad je izašao iza krivine, na cesti je vidio djevojku. Ili sasvim mladu ženu. Zaključio je to po onoj lakoći koraka, onoj lepršavosti tako svojstvenoj mladosti. Noge joj dugačke, vitke, kao da iz pazuha počinju, obučena u uske farmerke. Pa mu odjednom dođe da se nasmije. Sjetio se kako Jasna, dok je bila malena, nikako nije htjela nositi farmerke. Svi iz njene raje su bili kao uniformisani, bez tog dijela odjeće je bilo nezamislivo vidjeti dječaka ili djevojčicu. Curice tada, a ni sada, kao da ne priznaju suknjice, haljinice, tako popularne u doba njegovog djetinjstva. Njegova prva simpatija, kako li se zvala - Samira, Alma, Aida, Zumra, Amra - uvijek je nosila plisirane suknjice, kao behar bijele soknice i crne lakane cipelice s kajšićima oko gležnjeva. Helem, svaki Zinin pokušaj da privoli Jasnu i obuče joj te famozne farmerke redovno je završavao suzama. Znali su da mora postojati razlog, uvijek i za sve postoji razlog i ništa nije slučajno, ali ona nije bila spremna odgovoriti na takvo pitanje. A kad je, tek negdje u desetoj, kazala razlog, vrištali su od smijeha i važno prepričavali prijateljima. Naime, Ale joj je često čitao ili pričao priče o Divljem zapadu, o kaubojima, Indijancima, farmerima, a ona je bila uvjerena da se farmerke prave od - farmera. Pa joj bilo žao. Djevojka je na sebi imala usku majicu, bijelu s raznobojnim cvjetićima, cijelom jednom izložbom cvjetića, i bijele patike. Preko ramena je prebacila

torbicu od džinsa. U desnoj ruci, onoj preko čijeg je ramena visila torbica, nosila je kišobran. Kad se njegov auto približio, skrenula je sa sredine uske ceste, došla do ruba i podigla palac. Prikočio je, a u auto je onako lako, lepršavo, ušlo to mlado biće anđeoske ljepote, bademastih očiju, rumenih usana. - Hoćete li me povesti do grada? - pitala je jednostavno, ne tražeći opravdanje i ne pružajući objašnjenje zašto tamo nekom nepoznatom, na pustom mjestu daleko od ljudi, podiže prst. Ona tako ide i u život, kao diletant, neoprezno, lakomisleno, bez ičega čvrstog, određenog, neopozivog, za nju je čitav život zabava. - Hoću. Zašto bih se inače zaustavio? - Mene svako jutro vozi tata, jučer je otišao na put pa je na meni da se snađem. Ona se igra, ona uživa u igri. Ona ispravlja Descartesa - Igram se, dakle postojim. - Djevojke bi morale biti opreznije. Vidiš, čuješ, čitaš šta se sve danas događa... Ja bih se ljutio na svoju kćerku ako bi to radila. - Nisam vam ja belajsuz... Samo se belajsuzima događaju ružne stvari... Samo vi mene povežite i ne brinite. Vozio je dalje zamišljen. - Gdje radiš? - U općini. - Šta radiš? - Kao spremačica. - Ovdje živiš? - Da. Ovdje rođena, odrasla, ovdje živim i živjet ću dok lijepog jednog dana ne dođe mladi princ na bijelom konju i odvede me u svoje carstvo, gdje ćemo dugo, dugo živjeti u bogatstvu i sreći. - I ljubavi. - Jašta neg’ u ljubavi. A bogme je važnije bogatstvo i sreća. Šta imam od ljubavi ako je neko kokuz? Udala bih se i za šimpanzu, samo da je bogat.

„Ova djevojka anđeoskog lica se zanosi i igra, u pogledu nosi nešto prkosno. Ona je pučanka, ona nije obrazovana, vjerovatno nema zvanje, ako zvanje nije to što je tako lijepa”, mislio je. ,Je li joj ta ljepota dar sudbine ili će biti njena pokora?” Ta ljepota lica, bademastih očiju, bujne kose, jedrih nadlanica, dugih nogu na njega nije ostavljala nikakvog odjeka. Koliko žena na svijetu ima? Nekoj možeš reći jedino da je lijepa. Za nekom se okreneš iz požude i poželiš je imati a da nemaš potrebu znati ni kakvo je njezino ime, odakle je, je li se školovala. Nekoj poželiš napisati pismo. Dvjema je čak napisao pjesmu. Bile su to loše, infantilne, slatkaste pjesme, ali ipak pjesme, značajne više zbog želje, potrebe da ih napiše, nego zbog njihovog sadržaja. Te je djevojke smatrao vrijednim svoje pjesme. A samo jedna, ako imaš sreće da je nađeš, postaje tvojom drugom polovinom. Nekad je negdje pročitao da život liči na svesku, sve što u nju napišeš ostaje trajno, samo što nemaš gumicu, nemaš korektor ni znak delete, ništa ne možeš izbrisati, ništa prekrižiti, ništa prebojiti. Zina je bila čista, neispisana, čak neprelistana sveska, on je bio toliko smion, toliko drzak, toliko bezobrazan, toliko zaljubljen i toliko sretan da je prvi u njoj upisao svoje ime. U to je bio siguran. A poslije? I to pitanje do same kosti zabolje.

Kao u bunilu je čuo djevojčin glas kako ga moli da zaustavi, treba izaći. Poslušao je, zaustavio auto, nije je ni pogledao, ni pogledom ispratio. Zato što je prethodno pitanje nametnulo novo: Ko je kriv? Ona što mu je skršila grane kao što grom osakati drvo, što mu je zbog nje po kosi palo inje, sad kad inje, koliko zna, ne pada, ljeto je i svaki dan grije sunce, ili on što nije sigurniji, samosvjesniji, jači, što bar u nečemu nije velik, što mu se život oduvijek odvijao na sporednim kolosijecima, pa niti je kome mogao naročito pomoći niti kome značajno odmoći, što nije bio osoben, jedinstven, neponovljiv, svoj, neopozivo svoj... Da je takav, onda bi njoj, onakvoj kakva je, bio dovoljan, dalje ne bi išla, a i kad bi išla nikog drugog ne bi vidjela, bio bi onaj jedini koga vrijedi slijediti, iza koga se zaklanjati. Ovako, ona je mogla biti sigurna jedino u to da uz njega nema potpune sigurnosti. Da je nepouzdan i lažan kao ogledalo. Da samo izigrava snagu a osjeća slabost, da

izigrava vedrinu a pretežno je oblačan, da izigrava umjetninu a sklepan je kao u žurbi.

U bifeu je bilo samo dvoje ljudi. „Nisam valjda tako uranio”, pomisli i pogleda na sat. Zapravo je kasnio. Cijelih deset minuta. Nije mu bilo jasno kako se to moglo desiti. Vidje da Braco sjedi sam pa priđe njegovom stolu. - Je l’ slobodno, druže stari? - O, izvoli! Braco je djelovao iznenađeno, ali je to iznenađenje bilo pozitivno. - Baš mi je drago. Imao sam osjećaj da me izbjegavaš. - Gdje je taj konobar? Kafa mi nije samo potrebna, nužna mi je da mi glavu malo razbistri - kaza i mahnu konobaru. Nakon što je naručio duplu kafu i zapalio, pogleda Bracu ravno u oči pa kaza: - Osjećaj te nije varao. Zapravo sam u nekakvom mračnom raspoloženju sve ovo vrijeme izbjegavao svakog koga sam mogao izbjeći, nije postojao niko ko nije bio samo podnošen, trpljen. Pogotovo ti.

Braco osjeti nelagodu, osjeti i da mu krv udara u glavu, čisto požali što nije našao neki izgovor koji bi Aleta usmjerio u drugom pravcu, za neki drugi sto. Kao da je naslutio što se zbiva u njegovoj glavi, Ale nastavi: - Ustvari si ti potpuno nedužan, ali nikako nisam mogao zaboraviti da si bio prvi koji mi je pokušao oči otvoriti... Vidio sam da si zažalio, da je tvoja namjera bila čista, čak si tražio jeftine vadione pa govorio da si se zabunio, da nisi dobro vidio, da ona žena ipak nije bila Zina. A dobro si znao da jest bila ona, uostalom sad nema nikog u ovom gradu ko to ne zna. - Pošteno, najpoštenije, znao sam da sam dobro vidio, ali sam se pobojao da nešto među vama ne pokvarim, da je u pitanju samo nesporazum, da će ti poslije sama reći. Eto, ja sam se vadio samo privremeno, da te smirim do

povratka kući. A kad mi je sutradan Luka ispričao pozadinu njenog izlaska, razlog, i otkrio ko je bio noćni pratilac tvoje žene, baš sam odahnuo, prodisao... - Molim? Znao sam da to svi znaju, ali da znaju iz mahalskih priča, nisam ni slutio da u ovoj kući gdje radim tolike godine postoji još jedan živi svjedok njene noćne avanture. - Zbilja nisi znao za Luku? Nije ti rekao? - Nije. I hvala Bogu da nije. Ti si dobro prošao, njemu bih, nakon svega, šamarčinu svezao, makar za to prekršajno odgovarao. Misliš da bi dobio muštuluk? - Mislim da bi. U najgorem slučaju jedan viski i doručak. - O čemu ti pričaš? - O onome što je Luka te noći vidio. Istina, prije mene. Ja sam je vidio kad se vraćala, pred zoru, on kad je izašla, negdje malo iza dva. - Čovječe, hoćeš da mi dohakaš. Da me otrese srce. Je l’ ti to namjera? - Ama, daj, saberi se. Ne mogu vjerovat da ne znaš. Objašnjenje je kratko. Bio je dežurni, parkirao je auto u blizini tvoje zgrade, znaš da su iza ugla dvije sumnjive kafančuge, kladionica, fliperi... Onda se pred tvojom zgradom zaustavio plavi šintorov kombi, on je iskočio, izašla je žena s maramom na glavi i popela se u kabinu. A šintor je pozvao Luku i kazao mu da idu ubiti psa, gospođa to traži, ako čuje dva-tri pucnja da zna kako ne treba intervenisati. Tek tada je pogledao ženu u osvijetljenoj kabini i zijanio se kad je prepoznao Zinu... Zašto zijanio? Zato što ju je zapravo jedino viđao kad bi šetala s malim ćukom. Eto ti sve priče, moj Ale. - Kako je znao da je šintor? - pitao je zaplićući jezikom. - Ko ovdje ne zna šintora i njegov plavi kombi? Radi taj posao godinama. - Čovječe, najveći luđak koga sam u životu vidio bio je s onu stranu ogledala. *** Sve je već bila isplanirala, pripremila, dogovorila za jednokrevetnu sobu u hotelu (s pogledom na more), pa ipak je ostala kod kuće. Pomagala je Jasni

u odabiranju onoga što će ponijeti kad pođe tetki, njenoj miloj sestri Aidi, koju je viđala jednom godišnje. Vidjet će je i ovog ljeta, doći će kad se Jasna bude vraćala. Pasoš i viza već su bili spremni, samo je pitanje dana kada će poletjeti. Osjećala je malo straha, malo nemira kako će njenoj kćerki proteći prvi let. Još nikada avion nije vidjela ni iz blizine. Osjeća li ona napetost i prejako uzbuđenje, a šuti jer je želi zaštititi dodatnih briga?

Toga dana se nije našminkala, nije se čak ni umila. Iako je prošlo deset sati, još je bila u Aletovoj pidžami. Beba je, kao privezana nekom nevidljivom sponom, samo išla za njom, dodirivala je njuškicom, prosila malo milovanja. Zina sjede na pod, uze je u krilo i pritisnu usne na njenu glavicu. - Ko kaže da se mi nećemo voljeti? Već sad se volimo. Danas ćemo malo u šetnju, da znaš. Beba je naginjala glavu čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da se trudi razumjeti, kao Boni nekad.

Kad je prolazila pored ormara tražeći žuti remen, pogled joj pade na ogledalo. Kosa joj bila sva u neredu, razbacana, zgužvana, a sa strane su uvis stršila dva pramena, kao dva roga. - Na šta ti ličim? - kao usput upita Jasnu nagnutu nad putni kofer, zabavljenu slaganjem majica. Ona na trenutak podiže glavu, ovlaš je pogleda i saginjući se nazad, nekako suviše ozbiljno, suviše nezainteresirano, kaza: - Ni na šta. Zina, koja je i prije njene konstatacije bila na rubu smijeha, ne odolje nego prasnu u pravi urnebesan smijeh. Već je bila pomislila da se zaboravila smijati. Jasna kao da se prenu, kao da tek tada postade svjesna šta je rekla, pusti sve iz ruku pa su se dva smijeha pomiješala.

U tom času zazvoni telefon. Kao da ih je prekinuo u nečemu bitnom, pogledaše se i Jasna pođe prema telefonu. - Elma - kaza bacivši pogled na displej. - Hej, đe si? Molim? Nije valjda da je dotle došlo?... Pa dobro, evo ti je.

Pruži slušalicu Zini. - Traži tebe. - Molim, zlato. Drago mi je da te čujem. - Imam vijest. Lijepu. Prelijepu... Ali, možda ste već čuli. - Ne znam na šta misliš. - Protiv doktora Šeganovića neće biti podignuta optužnica. Oslobođen je. Zina je poskočila. - Super! Super! Super! Baš si me divno obradovala. Kako si saznala? Sad pročitala u novinama. Mala agencijska vijest. Nakon istrage i saslušavanja svjedoka tužilac je odlučio da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka. On je već nekoliko dana kod kuće... Novine su stare, od prošle sedmice. - Šta danas radiš? - Zašto? - Sinu mi ideja da ga posjetimo. Jest da smo dale izjave kao svjedoci, ali bilo bi to lijepo. Zaslužio je. A blizu je. Koliko je to vožnje busom? - Oko sat. - Važi. Sad ću nazvati stanicu da pitam kad ide bus.

Išle su prema stanici. Nebo se spustilo nisko, kroz tmaste oblake probijalo se sunce. Jedan od onih ljetnih dana kad je loše raspoloženje, loša koncentracija, kad se teže diše i kad se osjeća nervoza i glavobolja. A njih dvije kao da su lepršale.

Na uglu je mladi Ciganin i dalje prodavao limunadu i sladoled. Upravo se dovikivao s nekom Cigančicom što je stajala s druge strane ulice. - Kad me zoveš na mobilni, nemoj pričat ciganski, obračunat će nam roming - rekao je i nasmijao se tako glasno da se Zini učinilo kako stakla na prozorima okolnih zgrada zveče. „On je posjednik zdravlja i mladosti, on nikad neće priznavati nijedan zakon koji bi poricao radost i nedužne užitke”, pomislila je. „Ovaj ugao bez njega više ne bi imao značaja, ne bi imao smisla. On ga obilježava, on mu daje značaj i život.” - Znate li šta mi je kazala mama kad sam joj rekla kamo ćemo? - pitala je Elma. Zina nije odgovorila. Elma kao da to nije registrirala. A jest, i zaboljelo ju je. Nastavi: - Kazala je da ga nas dvije zamolimo, al’ ozbiljno, nije se šalila, da malo i nju liječi. Zna da to više ne može u ordinaciji, ali može u kući, njegovoj ili našoj. Ja mislim da to uopće nije loša ideja, a sigurna sam da bi joj pomogao. Zina ponovo nije komentirala. - Ne mogu ti reći, mila moja, koliko sam radosna. A ima tu i malo tuge. Zato što su ga otkrili, što više neće biti u poziciji da pomaže ljudima. Meni niko ne bi pomogao onoliko koliko je to on učinio. - Mene je pameti dozvao, to sam rekla i tužiocu. Rekla sam također da mu do kraja života neću zaboraviti. - Znaš, ja sam ovo i očekivala. Tek sad ti mogu reći neke stvari o kojima sam ranije šutjela. Kada me tužilac pozvao da svjedočim, kazala sam istinu, sve baš onako kako je i bilo. Nakon što je službeni dio završen, ponudio me kafom pa smo neobavezno popričali. Kazala sa mu kako sigurno bolje od mene zna koliko se diletanata danas bavi iscjeljivanjem - travari, bioenergetičari, hodže, što zapisima što učenjem, što istjerivanjem šejtana, svećenici i popovi svetim vodicama itd. itd. a da gotovo niko zbog toga ni na koji način ne biva sankcioniran. Da čak novine koje se smatraju ozbiljnim objavljuju oglase u kojima lopovi, kriminalci nude lijekove za rak, sidu i druge neizlječive bolesti, da obećavaju životni vijek od dvjesto godina, a zbog čega? Zbog jednog jedinog cilja, uzeti što više novca od onih koji su

svaku nadu izgubili, od kojih je zvanična medicina digla ruke. Čula sam da je među njima ključna rečenica - para se najbolje uzima dok je suza u oku... Zašto ti ovo govorim? Zato što mi je on u tom, kako sam kazala, neformalnom razgovoru dao naslutiti kako od optužnice neće biti ništa. Gledao me onako zamišljeno i kazao da dobro zna za sve što sam nabrojala, da mu se Šeganović veoma dopada u svakom smislu, da smatra kako se tim poslom nije bavio ni iz kakvih interesa izuzev želje da pomogne ljudima, da od toga nije imao nikakvu materijalnu ili drugu vrstu koristi, da nikog nije ni imovinski, ni moralno, ni zdravstveno oštetio, a da su se svi pozvani odazvali, i svi su, bez iznimke, svjedočili u njegovu korist. On, na koncu, nije ni radio kao tipičan ljekar, nikad nijedan lijek nije propisao, samo je razgovarao s ljudima, tačnije, slušao ih, a to svakom može biti samo od koristi. Ma koliko vjerovala i nadala se ovakvom ishodu, bila sam neizrecivo sretna kad si mi javila da je to sad ozvaničeno.

Obradovali su im se svi, ne samo Šeganović, koga su obadvije i dalje oslovljavale sa doktore, našto se on glasno smijao, nego i njegova žena i djeca. Raspitivao se kako se one sada osjećaju. Elma je spremno odgovorila: - Nikad bolje, zahvaljujući vama. Zina je trenutak-dva dvojila pa kazala da je sve u najboljem redu. Najbolja ilustracija za to je da ponovo imam psa - kazala je. Bilo bi odveć dugo i zamorno da mu priča šta je uslijedilo nakon posljednje posjete njegovoj ordinaciji.

Ponovo je na red došlo obostrano zahvaljivanje, obećanja da će ostati u kontaktu. A kad su već bili na vratima, Šeganović se značajno osmjehnuo i kazao: - Imam jednu novost za moje divne pacijentice... Najesen ću upisati medicinu. - Zašto ne? - kazala je Zina. - Upisuju je i mnogo stariji. A kad je u

pitanju psihijatrija bolji ste od većine specijalista. - Saglasan sam kad su u pitanju sitne konverzije. Da budem do kraja jasan, samo kad su u pitanju blage neuroze i neurozice. Takozvana velika psihijatrija - psihoze, prave depresije i slično, jako, jako je ozbiljna. I žalosna. Time se nikad ne bih bavio. Ne bih mogao. Premalo se tu može uraditi bez obzira na količinu znanja i snagu volje. *** Nije se usudio poći autom. Uzbuđenje ga je gušilo pa nije bio siguran ni kako bi se izvukao iz pretrpanog parkinga. Kiša više nije padala, a tako bi mu godila, tako bi mu bila nužna. Zrak je bio prepun vlage, sunce je odskočilo i pregrijavalo kroz sivo nebo. Osjećao je kako mu srce bije kao pomahnitalo i da se obilno znoji. Toga je postao svjestan istom kad je sve češće morao brisati ćurke koji su se spuštali do usana i u ustima u jednom trenutku dali slani okus. Išao je prema svojoj ulici, svojoj zgradi, svome domu.

Prethodno ju je tražio u bolnici. Kao uzet, kao uklet, dugo je stajao pred vratima njene ordinacije. Tek nakon što je neka starija žena izašla i za sobom zatvorila vrata, kucnuo je i, ne čekajući odgovor, ušao. Za stolom je sjedio mlad ljekar i tiho govorio u diktafon. - Izvolite - kazao je nestrpljivo nakon što je isključio aparat. - Trebao bih doktoricu Zinu Jahić. - Ona je na godišnjem odmoru. Bez riječi je izašao i krenuo niz dugački hodnik. U bolničkom parku je sjeo na klupu da povrati dah. Izvadio je cigarete i zapalio. „I bez cigare jedva dišem”, pomisli, ali je nastavio pušiti. Kao u bunilu je prošao jutrošnji sastanak, otegnuo se ko gladna godina, činilo mu se da traje vječnost i da se nikad neće završiti. U toku sastanka popio je još dvije kafe, uopće nije bio svjestan o čemu se pričalo, kakvi su se planovi pravili, a čim je šef izašao gotovo je sjurio niz stepenice a da se nikom nije ni javio.

Koračao je žurno, početnički nesigurno, košulja od pazuha gotovo do struka je bila mokra.

Uz stubište se jedva popeo, bojao se da će klonuti, da će mu pozliti. „Kad je privijem uza se, kad je stisnem, zagrlim, više mi je ni Bog ni đavo, ni sve dobre ni sve zle sile neće oteti”, mislio je i strah da će se srušiti se ponovio. „Ne sad, samo ne sad kad moram izgovoriti nezaobilazno važne stvari, presudne, odlučujuće, važne kao sam život. A poslije? Neka bude što će biti, sasvim mi je svejedno.” Pozvonio je. Niko nije odgovorio. Naslonio se na zid i ponovo pritisnuo zvono ne skidajući prste s njega. Čuo je kako zvono ječi u predsoblju. A onda je čuo korake. Lake. Njene. „Bože, hoće li mi moći oprostiti?” Jedno je oko provirilo kroz špijunku. Neće otvoriti, vratit će se nazad. Ali ne, ključ u bravi se okreće, vrata se otvaraju. Neće izdržati, skljokat će se na betonske pločice, ostat će tu dok ga neko ne odnese.

U vratima se pojavila Jasna. Iza nje je virila Beba i ljutito lajala. Ukočio se. Je li ovo priviđenje? Ovo nije novi pas, ovo je reinkarnirana Boni. - Tatice... Baš se radujem. Uđi. - Šta je ovo? - glas mu je drhtao, drhtala je i ruka koju je usmjerio prema malenom pekinezeru. - Beba. Kao da ne znaš. - Ne razumijem. Šta ne znam? Ništa mi nisi rekla. - Što bih ti govorila kad si je ti poslao mami. - Stvarno? - Dobila ju je u paketu. Mislim, dovezao ju je neki momak iz prodavnice kućnih ljubimaca. Nije pisalo od koga je. Mama mi je rekla da si nam je ti

kupio i poslao. Hajde, udi. Odahnuo je i ušao. Nakon toliko dana, činilo mu se nakon toliko godina, razgledao je okolo. Onako stojeći nasred sobe, u raskoraku kako bi lakše održavao ravnotežu, upitao je: - Gdje je mama? - Maloprije je otišla. Da si samo bio malo brži... - Gdje je otišla? - Kod doktora, vidi mene budale, i sad ga zovem doktorom, otišla je s Elmom kod Šeganovića. - Da ga posjeti u zatvoru? - Ma jok. Oslobođen je, mislim nije ni podnesena ta... ne znam kako se to zove, uglavnom, on je kod kuće. - Otišla je njegovoj kući? Sjeo je i ponovo se mašio cigareta. - Daj mi, molim te, čašu vode. Jasna je otišla u kuhinju. Ništa joj nije bilo jasno. Tata joj nikad nije izgledao tako zbunjen, tako tih, povučen, pomalo zabrinut, a ipak mu je oko usana titrao onaj nekadašnji bljesak zadovoljnog čovjeka. Pružila mu je čašu. Prije nego što ju je uzeo, upitao je: - Kakve veze sa svim ima Elma? Zašto su otišle zajedno? Jasna se nasmijala, čaša se zaljuljala, voda prosula po stolu. - Zato što - otišla je u kuhinju i vratila se sa spužvom - zato što je i nju liječio. Bolan tata, obadvije su išle kod tužioca kao svjedoci. Nisam ti to kazala jer si nerado pričao o mami - govorila je brišući vodu sa stola. „Da bar postoji kakva spužva koja briše nečiste savjesti”, pomislio je milujući psića koji je došao i legao do njegovih nogu. - Slušaj ovo - kazala je i pojačala ton na televizoru. Nije ni bio svjestan da je upaljen. I gledao je tupo u ekran, u lice nekog dugokosog mršavog lika, a kao iz daljine dopirao je njegov glas: Kap kiše u okeanu / za kafanu na Balkanu / koga briga ko noćas plače / sipaj, nek boli još jače... „Da mi se sad napiti ko zadnja stoka”, javi se želja koju jedva da je

mogao kontrolirati. U tom času u džepu mu zazvoni mobitel. - Aleje. - Blizu sam, dolazim. Kako reče, Aleja lipa... Evo me. - Je li ti nešto trebalo, tata? - Može sačekati. Kakva sam ja prokleta budala! - Gdje ti se odjednom žuri? - Neki incident... Na poslu sam, dušo. Još danas. Od sutra sam na godišnjem. Ćao, zlato tatino. *** Nije volio naoblaku ni u rano proljeće ni u jesenje dane, pogotovo ne u jeku ljeta. Nikad mu nije bilo osobito važno je li temperatura visoka ili niska, koliko je pluseva ili minusa (čuo je da u Švedskoj ima izreka Nema loše zime, samo loše odjeće), ali mu je bilo važno da je nebo vedro, da je zrak prozračan. Tada bi i u njegovoj glavi sve bilo nekako vedrije. Toga dana sparina je bila teža nego ikad, ili ju je podnosio teže nego ikad. Pomisli da se vrati, da posjetu općini odgodi za neki drugi put. Pa mu pred očima izroni Zina, lepršava i sjetna, njen bezazleni pogled kojim se izvinjava što mu je dodir po kosi uzvratila svojim dodirom. To odagna sve nedoumice, na tren pomisli da obuče klasične hlače na peglu i košulju, ali na tu pomisao samo odmahnu glavom. Neka ga čudno gledaju što u ured načelnika ulazi u otrcanim trapericama i crnoj majici s aplikacijom U2, neka misle šta hoće, ali sigurno neće znati da se on prkosom skriva od svih onih koji bi rado gledali njegove ožiljke. „Nedostajat će mi ovaj grad, ovaj jad od grada koji nikad nije izgledao gore, zapuštenije, prljavije, falit će mi ove ruinirane fasade i rupe na cestama, ovo zatvoreno kino, dvije knjižare s više školskog pribora nego knjiga, ove bezbrojne apoteke u koje nisam imao potrebu često ulaziti... Falit će mi i ovi osakaćeni spomenici, biste narodnih heroja iz nekog ne tako dalekog rata, biste kojima su neki novi heroji iz zadnjeg rata otkinuli glave, a još niko nije našao za potrebno da im njihove glave vrati. Otkinuli su glavu i na

spomeniku mlade majke s djetetom u naručju (postoji li na svijetu ljepša slika?)... Ovdje kao da se samo igraju grada, igraju građana i gradskih očeva, a liči prije na sve nego na grad. Kasaba u kojoj su svjetla davno pogašena. Ali će sigurno faliti... Nadam se da me negdje čeka ugodan, siguran, prijateljski, za mene određen kutak u kome ću živjeti. Jest, nisam više sasvim mlad, ali nisam ni star, više sam mlad nego star”, mislio je ulazeći u zgradu. - Trebao bih kod načelnika - javio se čovjeku iza pulta u holu. - Jeste li najavljeni? - Jesam. - Zovete se? - Senad Jahić. Izvolite ličnu kartu. Nije volio konvencionalnosti, nervirale su ga kao komarči. S tajnicom je bilo lakše. Ponašala se izuzetno, tačnije nametljivo ljubazno, sva se pretvorila u osmijeh. Lice joj je bilo pjegavo, nos dugačak, ako ima kćerku i ona sasvim sigurno ima ovakav nos, koji joj cijelo lice nagrđuje. Ponašala se kao da ga poznaje, možda ga i zna sa stranica novina ili TV ekrana. - Izvolite, gospodine Jahić. Načelnik vas očekuje. Samo trenutak. Uhvatila je za steku, značajno ga pogledala, pa odškrinula visoka tapecirana vrata, provirila i glasno kazala: - Gospodine načelnice, stigao je gospodin Jahić. Zatim je širom otvorila vrata i pustila ga da uđe. Nakon što su stegnuli ruku jedan drugom i sjeli, Senad bez uvoda započe: - Ne bih tratio vaše vrijeme. Tražio sam ovaj susret iz sasvim određenog razloga. Nadam se da ćete se složiti kako sam na dobar način predstavio naš grad i u zemlji i van nje. - Naravno, naravno. Nakon što ste nedavno dobili onu nagradu, ne sjećam se gdje ni za što, planirao sam organizovati za vas prijem, ali, znate, uvijek neka frka, gužva, mnogo je problema s kojima se svakodnevno susrećem... - Nemate se razloga ispričavati. Ja imam molbu, tačnije prijedlog za nešto što bez vaše pomoći ne mogu realizirati. - Samo kažite.

- Imam vlastitu kuću koju sam naslijedio od roditelja i nekoliko dunuma zemlje. Sve se to nalazi na rubnom dijelu grada, zapravo granica moga imanja je na tom mjestu na neki način i granica grada. Zastao je, a načelnik ga je pratio s punom pažnjom. - Kuća je sigurno stara pa biste vi željeli da vam je općina renovira? - Ama ne. Kuća je u sasvim dobrom stanju. Radi se o nečemu sasvim drugom. Čuo sam, a i pročitao, da je konačno i kod nas donesen Zakon o dobrobiti životinja. Vi ste sigurno o tome informirani bolje nego ja... - I nisam baš u toku... Recite, šta vi zapravo želite? - Da se na mome imanju izgradi azil za nezbrinute životinje. Uglavnom za pse i mačke. Mačaka, mislim, ima mnogo manje. - Je li moguće praviti azil u gradu? Mislim, po zakonu. Zakona se ipak moramo držati bez obzira na vaš ugled, tu nema gledanja kroz prste. - Naravno. Zar svi nismo svjedoci kako se svako u ovoj zemlji, i narod i vlast, a naročito vlast, strogo pridržava zakona? O tome je suvišno i govoriti kaza s primjesom ironije pa odmah zatim nastavi: - Rekao sam da je imanje praktično izvan grada. Imajte malo strpljenja da vam kažem kako sam to zamislio. Oko potrebnog prostora treba podići visoku ogradu, podijeliti ga na dva dijela, veći za pse, manji za mačke. Napraviti boksove. Obezbijediti čovjeka koji bi ih hvatao i privodio, brinuo o njima. I, naravno, prikladan auto. Vi bi, mislim općina, ne vi lično - lepršav osmijeh u kome je bilo nestašnosti i neke gospodske poruke mu preletje preko lica - vi biste trebali izdvojiti sredstva za hranu, odvoz otpadnih materija, veterinara, i naravno plaću tom zaposlenom, po potrebi dvojici... Smještaj bih ja osigurao. Načelnik je bio malo zbunjen. - Gdje? - Morao bi biti tu, uz životinje. Ustupio bih mu, ili njima, prizemlje svoje kuće. Ja ionako planiram neko vrijeme živjeti vani. - Zbilja? - Da. Sigurno nećete biti iznenađeni da me, kao i većinu umjetnika, više cijene vani nego ovdje. Možda je to prosto zato što se malo novca izdvaja za

kulturu... - Ali kako? Pa nama, prijatelju, treba viza i do Slovenije. - Meni ne treba. Ja sam već Evropljanin - ponovo se nasmijao. Odavno imam državljanstvo Republike Hrvatske. - A tako. - Tako. - U principu sam za. Samo, sad je malo nezgodno vrijeme. Sačekajte da prođe sezona godišnjih odmora. - Zar niko ne radi kad su godišnji odmori? Zar vlast tako funkcionira da dva-tri mjeseca oni koji vode brigu o ovome gradu ne rade? - Znate da nije tako. - Pa onda nema problema. - Ne bi ih trebalo biti. Valjda priznajete da sam se ja za svog mandata pokazao kao dobar načelnik. Ne znam da je li bilo boljeg. - Garant nije - osmijeh je sad bio podrugljiv. - Samo mi kažite kojoj službi se trebam zvanično obratiti. I mogu li se pozvati na vas? - Naravno da možete. Obavezno se pozovite. Bar ću po tome, kad jednom odem s ove funkcije, ostati upamćen.

Kući se vratio posve zadovoljan. Sa zida, sa uramljene slike, uvijek jednako pronicljivo gledali su ga roditelji. Ništa pred njima nije mogao sakriti. Mora da sad vide i kako se sprema da uskoro napusti ovu kuću u kojoj se rodio, odrastao, tugovao, bolovao, samo pokatkad, rijetko, sasvim rijetko radovao sitnim stvarima. Novom biciklu. Lopti. Ljuljački... „Eh, Zina, Zina, da znaš što sam spreman uraditi zbog tebe i tvoje ljubavi za te prekrasne životinje”, pomisli i odjednom poželje da je vidi, da joj to kaže.

Pomisli da ode do nje, ali osjeti slabost i omaglicu. Kao da mu odjednom sva toplina i snaga iz tijela nestade, oči mu se zamutiše, uši zaglušiše, jezik

odrveni, pokreti usporiše. Osjeti neku neobjašnjivu hladnoću pa zadrhta onako kao što lišće treperi. Učini mu se prvi put u životu kao da neko ili nešto otkida uvelo lišće s njegova bića.

- Mamice, ja bih sutra išla - kazala je Jasna čim je Zina ušla u kuću i raspremila se. Odmah je dohvatila Bebu, stavila ju u krilo i milovala je, a ona joj se umiljavala, uvlačila glavu u njeno pazuho. - Zvala sam aerodrom, karata ima, nema potrebe za rezervaciju. - Kako želiš, dušo. Dogovorit ćemo se o detaljima. Ispratit ću te na aerodrom. Ali prvo mi daj sok, napolju je užasna sparina. - Koji ćeš? - dovikivala je iz kuhinje njena kćerka, misleći je li bolje da kaže ili prešuti da je tata svraćao. - Kako vam je bilo? - Prelijepo. Puna sam utisaka. Nemaš pojma koliko cijenim tog čovjeka, koliko je drag. I on i cijela njegova porodica. Zazvonio je telefon. Jasna je pogledala na displej. - Bolnica. - Javi se i kaži da nisam tu. Mora da je nešto hitno, a nešto mi se ne da sad ići. Neka zovu nekog drugog. Jasna se javila. - Halo. - S kim govorim? Trebam doktoricu Zinu. - Ja sam njena kćerka. Mama nije tu. - Dušo, žao mi je što ću te možda uplašiti. Čim prije je nađi. Dovezli su tvog oca i u lošem je stanju. Zina je čula glas s one strane, a činilo joj se da sanja. Jasna je u trenu problijedjela, jednostavno stavila slušalicu Zini u krilo i sjela, gotovo se skljokala na pod. - Zina je - kazala je tupo, nekako odsutno. - Zlatan je - prepoznala je glas šefa anesteziologije i osjetila da i njoj tlo izmiče ispod nogu. Ništa nije rekla, ništa upitala.

- Muž ti je povrijeđen... Nedavno su ga doveli. - On više nije moj muž i svi to znate. - Daj, ženo, nije vrijeme za hirove i kaprice. Izgubio je puno krvi, pada u šok, gubimo ga. - Što ne radite nešto!!! - bio je to vrisak. - Zina, sjedni, popij malo vode, izbroji do deset. Ljekar si, probaj misliti hladnom glavom, kao da je u pitanju neko koga ni ne poznaješ... Zbrinuli smo krvarenje, ali on je uletio u šok, a nama su ruke vezane. - Ne razumijem... - Dobiva infuzije u obadvije ruke, ali malo koristi od toga. Treba nam, hitno nam treba, nužna nam je krv, a u bolnici nema nijedne doze. - Ti se šališ sa mnom? - Ne šalim. Znaš da ima krv najrjeđe krvne grupe. - B negativnu. Je li ikad ranije primao transfuziju? - Jednom, kad mu je pukao čir. Ali o tom potom. Dolazim. - Koja nam korist od tvog dolaska? Već najmanje sat vremena preko radija molimo da se javi neko s tom krvnom grupom. Došlo je dosta davalaca, nijedan takav. Znaš li ti nekoga ko ima... - Znam. Imam ja. Spustila je slušalicu. - Jasna, zovi taksi dok ja navučem nešto na sebe. *** Azra se upravo spremala da krene u bolnicu kad joj neko pozvoni na vrata. Doživi to kao pljusku pa ipak izađe i otvori ih. Vidje Mandicu. - Otkud ti? - Svratila na kafu. Jesil to negdje pošla? Azra je šutjela minutu-dvije, mislila je šta reći. Ako kaže da ide, neizbježno će biti pitanje gdje, a to nikako nije željela reći. „Pola sata prije ili kasnije, nije šećer u vodu pao”, pomisli, pa kaza: Uđi, draga. Nemam ništa određeno, ići ću malo prošetati. - Čujem da si na

bolovanju. Šta ti je? - Ništa osobito... Jednostavno sam premorena. Vidiš mi podočnjake... - Za sve ima lijeka, moja ti. Pa ovo je dvadeset prvi vijek. Čudno neko vrijeme, bar se meni čini, prosto se ne mogu snaći. Kuda nas sve ovo vodi? - Koje? - upita Azra donoseći dvije šoljice kafe. - Pa evo, na internetu slučajno nailazim na vijest da su američki sociolozi smislili novi naziv za djecu koja imaju između 8 i 12 godina. Zovu ih tweens, što bi se valjda moglo prevesti kao tvinejdžeri. Odomaćen je već izraz tinejdžeri za mlade između 13 i 19 godina. U engleskom jeziku brojevi između 13 i 19 su jedini koji završavaju nastavkom „teen”, a kako je to dob koja se manje-više poklapa s onim što se u medicini naziva adolescencija onda taj zajednički nazivnik i ima nekog smisla. Ali šta su ovi tvinejdžeri? Ako sam dobro razumjela, riječ je o djeci koja se usprkos činjenici da su još uvijek u pravom smislu riječi djeca ipak počinju ponašati kao da su stariji. Dječaci se osamljuju, djevojčice se počinju šminkati, idu čak i na nekakve „ljubavne sastanke” itd. Neki profesor tvrdi da je to posljedica ubrzanog sazrijevanja u naše vrijeme. Počelo je u Americi, ali će se trend širiti. Ne znam. Kod nas možda još uvijek nema drastične „tvinejdžerizacije”, ali nekih naznaka definitivno ima. Kamo to ide svijet u kojem više nema ni djetinjstva ni zrelog doba, da li je zaista pronađen onaj utopijski izvor vječne mladosti? - Imaš pravo - kazala je Azra, tek da nastavi ovaj dosadni, besmisleni razgovor. - Djeca danas ne žele biti djeca, stariji ne žele biti stari. Jedini ideal je postala rana mladost - kasne tinejdžerske i rane dvadesete godine. Djeca žele izgledati starije, stari se žele podmladiti. I u časopisima za niže razrede osnovne škole sve je više „pubertetskih” tema, a žene več odavno veliki dio svog vremena troše na pokušaje podmlađivanja. U posljednje vrijeme i sve više muškaraca postaju žrtvama sličnog trenda. Takozvani famozni metroseksualci. Iskreno, meni se ne dopadaju. Daj, bona, ako si muško, onda i budi muško, a ne ići da ti briju prsa, pazuha, noge, užas jedan. - Dobro, nije želja za vječnom mladošću nešto novo. Legende i narodne priče dokazuju nam da ona postoji od pamtivijeka. Ono što se u naše vrijeme promijenilo jest to što se nekadašnji nemogući san pretvorio u nekakvo nesigurno obećanje. Nekada su se kraljice navodno kupale u mlijeku, a one

okrutne u krvi djevojaka, a danas skoro svaka žena sebi može priuštiti manje ili više skupu kremu za lice, vrat i dekolte, vitaminske serume, mlijeko i losion za tijelo i slično... Mandica je zašutjela, čekajući da se njena prijateljica uključi, ali ona to, očito, nije namjeravala, pa je nastavila: - Draga moja, u zavisnosti od ekonomske moći proizvođača, TV reklame propagiraju njihove skoro čudotvorne osobine. Sirote mi, žene. Pojavi se reklama - taj i taj puder u trenu podmlađuje za pet godina, a mi odmah poletimo, sutra će ga već nestati. Čudne su te marketinške poruke. Kad gledamo film ili seriju pa nam ubace blok reklama, načisto pošizimo, ali ako je među njima nešto novo od kozmetičkih preparata odmah naćulimo uši i pojačamo ton. Kad se na hrvatskim televizijama pojavila reklama za RetinOx plus serum, uz čuveno: nije loše imati četrdeset, još ako izgledaš kao da ti je trideset, ja žuljeve nabila tražeći ga po butum Bosni i Hercegovini, al’ sve džaba, ne nađoh ga, bilesi ga naručivala iz Zagreba. I ništa. Reko, ja budale, kako sam samo mogla povjerovati prokletim reklamama, sto puta sam se prevarila i nikako da dođem pameti. E, neću više. Bar neću do prve bombastične reklame! - Kad smo već kod reklame, znaš čega sam se sjetila. Sjećaš li se novina koje su izlazile prije rata, mislim da su se zvale Svijet. Išla je uz njih reklama: Za one koji nikad neće ostarjeti! Meni je to zvučalo nekako morbidno. Nisam nešto plaho sujevjerna, pa ipak, Svijet nisam smjela kupiti. Reko, mlada ću umrijeti. Ne bi mi mrsko i zovnem redakciju. Kažem im: „Ja nikad više neću kupiti vaše novine”. Pitaju „zašto?” - „Zato što želim ostarjeti...” Ne znam je li taj moj poziv pio vodu, ali reklama je odmah sutradan promijenjena. Mandica se ono od srca nasmijala. - Je l’ stvarno? - Najstvarnije - kazala je i krišom bacila pogled na sat. Kako su minute brzo prolazile. - Djevojčice pak ne mogu dočekati da prođe nekoliko godina (koje prođu tako prokleto brzo!) pa se mažu puderima, maškarama i karminima. Cilj je valjda da tridesetpetogodišnja majka i desetogodišnja kćerka izgledaju po

mogućnosti skoro kao vršnjakinje: majka bi da izgleda kao da joj je 20, a kćerka bi da djeluje kao da joj je 15 ili 16. Ne, ja nemam ništa protiv mama koje žele izgledati mlade. Valjda zato što je to i sa mnom slučaj. Čudim se djeci (mada sam i takva bila) što prerano žele odrasti. Eh, da mi je još jednom bar dan, bar sat biti dijete! - Manji bi problem bio da se sve ovo tiče samo vanjskog izgleda. Mislim da nema niko ko želi biti ružan i star. Moja rahmetli svekrva je običavala reći: Lijepo je i Bogu drago. Kad se radi o psihologiji, stječe se dojam da je na djelu suprotan proces. Već je postao kliše da odrasli ljudi za sebe kažu kako su u duši djeca. Podtekst je jasan: ta vrsta izjave osobu prvenstveno lišava odgovornosti. Odrasla osoba bi trebala u potpunosti biti odgovorna za svoje postupke, za razliku od djeteta. Masovna duševna infantilizacija također nam govori mnogo o našem vremenu. I o nama. - Moja Mandice, danas je vodeći savremeni trend postao biti u duši dijete, a izgledati kao osoba od dvadesetak do tridesetak godina. U takvom kontekstu najveće parije su postali stari ljudi: oni koji ne žele groteskne pokušaje podmlađivanja, oni koji se trude uvijek biti odgovorni za svoje postupke. To je tako svuda u zapadnom svijetu, a kod nas je, nažalost, situacija još gora. Zapadnoevropski penzioneri možda i jesu usamljeni, ali makar imaju dovoljno novca za dostojanstven život. Kod nas se na usamljenost, na nepoštovanje, na opću otuđenost, nadodaje još i strašna ekonomska nesigurnost. A opet, nema kod njih previše jadikovki. Usprkos svemu, bit će prvi u plaćanju režija i obaveza, usprkos svemu oni ne bježe od građanske odgovornosti. Nevladine organizacije crknuše pozivajući mlade na izbore, ali uzalud. Stare ljude niko i ne zove, a oni opet masovno izlaze. - Slušaj, bez dorijangrejovskih maski lažne mladosti, bez infantilne lažne nevinosti, stari ljudi danas su manje-više posljednji branioci onoga što je Kant zvao „duhovnim punoljetstvom”. Oni podsjećaju na neki drukčiji svijet. Valjda je i zato današnji svijet uglavnom okrutan prema njima. Hej, zaboravila sam još nešto. Ljetos došao moj jedini brat iz Njemačke. Uozbiljio se, kaže: Seko, jednu si veliku brigu prebrinula. Pitam koju. Kaže, vazda si se bojala da ćeš mlada umrijeti. Toga se više ne moraš bojati... Azra se pokušala nasmijati. Nije išlo, ni na silu. Pokušala se barem osmjehnuti. Usne su se razvukle dajući licu izraz tužnog klauna.

- Baš smo našle temu... A toliko se zanimljivih stvari događa tu oko nas... Ali ti možda žuriš. Hvala za kafu. Pa navrati i ti. „E moja Mandice, da samo znaš koje mene brige more, a ti se svezala dorijangrejovštine”, pomisli napola tužno, napola ljutito, i odmahnu rukom. „Ja hitno moram na transfuziologiju.”

- Emina, u koju ti udaraš? - Ni u koju, draga. Evo slušam radio. Iz bolnice stalno ponavljaju poziv za davaoce krvi... - Ma zato te i zovem. Znaš za koga? - Nemam pojma. - Za Aleta, bona. - Čuj!? Ma nemoj!? A šta mu bi? - Upucalo ga u kafani. - Ko? - Sigurno onaj Zinin. - Koji Zinin? - Pa švaler. - Pusti, ženo, okani se budalaština. Rekla sam ti kako više ne vjerujem da je ikad i imala švalera. On je kriminalist, mora da mu se to na poslu desilo. Vidiš u kakvom ludom vaktu živimo. U po dana ne smiješ nos promoliti a da si siguran da te neko neće koknuti. Bože dragi, kad se sjetim u kakvom smo rahatluku živjeli... Sirota Zina. Baš joj je sve pošlo nizbrdo. Ček samo da upalim radio... Minutu je vladao tajac, a onda Emina kaza: - Dabogda da nađu takvog. Teško... Dok sam radila, jedno dva-tri put se desilo da neko ode preko glave baš zbog te krvne grupe. Rijetka, ubi Bože. To ti je kad je neko baksuz. - Pa ima i ona koja je opći davalac, koja se može dati svakome... Mislim

nulta. - E moja Senka, i ti si bila viša medicinska sestra, glavna sestra bolnice... Tu ti vazda postoji veliki rizik. Ako se transfuzija daje prvi put u životu, pa hajde, inekako. Ali ako je ikad primio i najmanju količinu, razviju se antitijela, pa čim ponovo daš kap ode sve u helać. Kapak. Nema te više. - On je mlad, zdrav, ne vjerujem da je ikad primao transfuzije. Pametnice moja. A kad mu je ono prije par mjeseci pukao čir... Prava si tuka. Čisto sumnjam da je prošao bez bar jedne doze krvi. - E vallahi sad tek vidim da te nisu džaba slavili ko stručnjaka. Još rendgenolog, a tako kontaš. I tako pamtiš. Ma ja tebi ne bi dala u penziju dokle god dišeš, makar te do gore u kolicima vukarili. - Kad ćeš na kafu? Nema te taj vakat. - Čim nešto novo saznam, dolazim. - Jesi l’ kupila novu torbicu? - Otkud ti to? - Pa onu ti pašče upisalo. - Čuj nje. Ko da se nečeg gadim od mog Reta, mog Retića. *** Liftom se popela na četvrti sprat. Zlatan nije bio u ljekarskoj sobi, sestra joj je rekla da je u jedinici intenzivne njege. Zamolila ju je da ga zovne. Jasna je htjela poći s njom, jedva ju je nekako uspjela nagovoriti da ostane. Dok ne vidi kakvo je pravo stanje. - Prostrijelna rana grudnoga koša. Kad se to dogodi, zrak uđe u prostor između zida grudnog koša i pluća, a plućno krilo kolabira, ispuše poput balona, pa se u tako nastalu šupljinu izlije krv... Izgubio je puno krvi, ipak čini se da nije oštećen nijedan veliki sud. Da jest, do nas sigurno živ ne bi stigao. Hirurzi su mu zatvorili ulaznu i izlaznu ranu i stavili dren preko kog se iz prsišta odvodi krv i zrak. Punili smo ga infuzijama, a sad smo uključili i plazmu. Da se bar cirkulacija popuni... I dalje je u stanju šoka... Pritisak se neznatno popravio... Ipak, bez krvi nismo sigurni da šok neće preći u

ireverzibilnu fazu. Tek to bi bilo fatalno... Mislili smo da ga, ako se uskoro ne javi niko s odgovarajućom krvi, prebacimo na kliniku, ali u ovakvom stanju, bojim se, ne bi izdržao transport. Hoćeš li da ga vidiš? - Ne bih sad... dok ne dam krv. Bojim se da bi mi bilo teže... Razumiješ? - Da. - Koje li slučajnosti, i ja imam B negativnu. Kad je ono prošli put ležao ovdje, kad mu je prokrvario čir, našla sam se uz krevet baš dok su mu uključivali transfuziju i tad sam na onoj kesi vidjela da prima B negativnu... I bila pomislila kako je to neki znak, da nas je neka viša sila usmjerila jedno drugome. Sad znam da svemu što vidimo, čujemo i saznajemo završnu glazuru daje kontekst trenutka u kome smo to vidjeli, čuli ili saznali. - Dat ćeš krv? - Naravno. Samo, imam jedan uvjet. Ne želim da ikad sazna da sam ja bila davalac. Možda nije vrijeme, možda nije ni moralno ni ljudski, ali to zahtijevam. Pogledao ju je. - Ne brini, darivana krv se pakuje u kese označene samo brojčanim šiframa i niko, ni onaj ko prima ni osoblje koje uključuje transfuzije, ne zna ko je davalac. - Kao da ja to ne znam. Ali valjda ti je jasno da sam ja ljekar u ovoj bolnici i da će svako ko me tamo vidi tačno znati zbog čega sam došla. Misliš li kako još ima neko da nije čuo za ranjavanje moga muža?... Bivšeg muža - dodala je. Nije mogao sakriti iznenađenje, pa i zaprepaštenje. A nije se ni trudio. - Kako želiš. Nema problema. Obećavam ti da mu niko iz ove službe to neće reći... Ako preživi... Javila se omaglica i ona se instinktivno uhvatila za zid. - Idem u transfuziologiju. Što prije, to bolje. - Ti s njima nakon davanja dogovori da čuvaju tvoju tajnu. Baš ti je tajna, halal ti vjera. A mislio sam da te znam... - Zdrava sam, Sanela, ne trebaš ni testirati krv - kazala je šefici transfuziologije dok joj je sestra vezivala povesku oko nadlanice. - I još

nešto. Dogovorila sam sa Zlatkom da Ale ne smije znati ko je davalac. Obećao je za svoju službu, rekao da to dogovorim s tobom za tvoju službu... Da me ne shvatiš krivo, ne želim da jednom prema meni osjeća ni zahvalnost ni dug. Doktorica je klimnula glavom. - Ako tako želiš. Usput, krv se uvijek mora testirati na bolesti za koje je propisano. Valjda znaš da moramo provjeriti i krvnu grupu, čak i da smo to radili prije mjesec dana. Propis je propis... Idem ja. Je l’ te bolio ubod? - Nisam ga ni osjetila. I tražim, zahtijevam da mi se ne uzme tristo kubika, nego pola litra. - Uzimamo po tristo kubika, i ti to jako dobro znaš. - Daj, znamo se tolike godine. Imam pravo zahtijevati... Znam da nema rizika. Moja mama je još kao srednjoškolka počela davati krv. Ima zlatnu značku. U to doba se u pravilu uzimalo pola litra... Jako mi je važno. U pitanju je život oca moje kćeri... Bojim se da mu trista kubika ne bi bilo dovoljno. - Ako je tako, uredu.

Kad je ustala s ležaja, osjetila je blagu omaglicu, na tren, samo na tren zaplesali su joj šareni krugovi ispred očiju. Sjela je na ležaj i zabacila glavu. - Je li vam dobro, doktorice? - pitala je sestra. - Molim vas čašu soka. Nakon što ga je popila, osjetila se nešto bolje. Na izlazu se gotovo sudarila s nekim. Podigla je glavu da se izvini i vidjela pred sobom Azrino lice. Brže-bolje je ponovo sagnula glavu i izašla napolje. Spuštao se mrak. Odnekud je dopirala muzika i ona je prepoznala Zaimov glas: Nit ću proći, nit ću doći / tebi ikad vise / što je bilo među nama / zaborav nek briše... Sjela je na najbližu klupu u parku i zaplakala. Očima, srcem, dušom, cijelim bićem je plakala... ***

Ja ti malo došla - kazala je Elma i sjela na krevet pored Jasne. Ona je ispružila ruke i zagrlila je čvrsto, čvrsto. Prestala je plakati, ali joj je lice bilo podbuhlo, oči crvene, kapci otečeni. - Bit će dobro, sigurno će biti dobro. On je mlad, zdrav, snažan... I ti moraš biti jaka, znaš kakva si bila kad je prošli put bio u bolnici. Sjećaš li se da si se i tada bojala kako ćeš ga izgubiti? - Ma vraga sam bila jaka. Samo sam se pretvarala zbog mame, a znala sam noći i noći oka ne sklopiti... Nije važno hoću li brinuti, hoću li spavati, hoću li plakati, ništa nije važno, samo da tata bude dobro... Uh, moram nazvati tetku. Sutra sam trebala ići, javila sam joj... Pa da me ne čeka. - Otišla bi tek tako, ne bi se ni pozdravila? - Pusti sad to. Jesi li čula gdje se to dogodilo? I kako? - Jesam. Ispričao mi Žuti, on čuo od očevica. Kaže, u Dva dupeta prvo izbila svađa pa žestoka tuča. Krv tekla iz noseva, usta, izbijani zubi. Između onih što kradu auta i prodaju dijelove. Navodno, neko sve prisvojio... Onda su počeli sijevati noževi. Kad je policija došla, i dva su pištolja izvučena. Tvoj tata je sve pokušao, prvo milom, a kad je vidio da je nož već uperen u nečija prsa pokušao je silom. I pucao u noge onom što je potegao nož. Drugi je po njemu zapucao... Vidiš na šta sve ovo oko nas liči? U po bijela dana ljudi nacugani ko majke, nadrogirani, ni svoju guzicu ne bi znali nać, ludilo jedno... - Vidim... Koja mi korist? Sjećaš se kad su prije mjesec-dva umlatili čuvara u ovoj kladionici iza ugla? Čovjek tog dana prvu plaću primio, nije je ni kući odnio. Letvama ga umlatili. - Znam. Danima se o tome pričalo. Policija je našla igle, šprice, kojekakav otpad... I nikom ništa... Nisam čula ni da su nekoga priveli. A mama kaže da joj je jedna žena iz zgrade pričala da je čula kako zapomaže i moli da ga ne ubiju. Pitala je je l’ zvala policiju, ona kazala da nije. Učila Jasin, nije mogla prekidat... - Divan je svijet u kome živimo... Ali meni je sad u glavi samo tata. Mama ti je gore? - Aha. Otišla dati krv. I ja sam htjela, zasad me zadržala, ali hoću. Čim se ona vrati. Ako oni oboje imaju istu krvnu grupu, onda bih po nekakvoj logici, a to smo i učili iz biologije, i ja morala imati istu. Nana je davalac sa zlatnom

značkom, počela je mlađa nego što sam ja sad. - I moja mama je otišla u bolnicu. Pretpostavljam iz istog razloga. - Koja je krvna grupa? - Ne znam. Jasna se lecnula. Znala je da to njenoj mami neće biti drago, pa je odlučila to pred njom prešutjeti. - Znaš šta mi nije jasno, ne izlazi mi iz glave? Tata je danas svraćao. Samo sat-dva prije nego se to desilo. Kad ste ti i mama otišle Šeganoviću. - Šta ti je čudno? - Znaš, otkad se ono desilo, on je prvi put ušao u ovu kuću. I to u radno vrijeme. Nikad, ali nikad u toku radnog vremena nije svratio kući, ni u ona sretna vremena. Tražio je mamu. - Ne znaš razlog? - Pojma nemam. Upravo me to kopka, ne mogu prestati razmišljati... Činio mi se i zabrinut i zadovoljan u isto vrijeme... Baš čudno. Ništa ne kontam. - Jesi l’ rekla mami? Šta ona misli? - Nisam ni stigla. Čim ste se vratili, zvali su iz bolnice. Kako ti je Damir? - Okej. Damir ko Damir. Znaš ga. Zavodljiv, brz na riječima, ponekad nepromišljen, ali divan. Večeras smo mislili ići slušat našeg Cigu. Koliko sam te puta zvala da pođeš s nama. Čisto ludilo. Kad ga slušaš, jednostavno toneš, nestaješ, dižeš se i padaš, pa se upitaš vrijedi li uopće živjeti ako ne znaš tako svirati, tako pjevati. Obećaj da ćeš kad ti se tata oporavi poći s nama. - Eh, draga moja, baš si našla kad ćeš mi pričati o muzici. - To je svjesno. Moram te pokušati udaljiti od onog kreveta, one sobe, one bolnice, koje su ti jedine u glavi. Ne znaš ni kako izgledaju ni soba ni krevet ni on, a stvaraš slike. Ništa time ne postižeš, ništa ne mijenjaš, sve ostaje isto, samo ti postaješ lomnija. A sad moraš biti jaka. Moraš. Znam da je to lako reći, znam da si već dosta toga teškog proživjela. Nešto malo smo podijelile, ali glavninu muke smo nosile svaka za sebe. Zar misliš da je meni bilo lako? Kako sam se osjećala, kako se još uvijek osjećam kad pogledam

tvoju mamu, tebe. - Hajde da ne pričamo o tome. Molim te. Donesi nam po čašu fante pa da malo šutimo. - Valja. Mogu li uzeti Bebu? Vidi kako se osjeća usamljeno, odbačeno. Ležao je, gotovo sjedio na visokom uzglavlju, udobno zavaljen na jastucima. Bljedilo i znojem orošeno lice s tamnim kolobarima oko zatvorenih očiju kazivali su o težini stanja u kome se nalazio. Bio je pokriven samo do pojasa. Tamna, glatka i snažna prsa su se dizala i spuštala u nešto ubrzanom disanju. Na desnoj polovini grudi, tik ispod bradavice, nalazila se ploča napravljena od višeslojne gaze trakama flastera fiksirana uz kožu. Na bočnoj strani, dlan ispod pazuha, iz prsa mu je izlazila kao prst debela prozirna plastična cijev, koja je završavala u nekakvom aparatu izrađenom od prozirne plastike, dopola ispunjenim sukrvičastom tekućinom, s unutrašnjim pregradama koje su je podsjećale na grafičke prikaze labirinta u enigmatskim časopisima. Aparat je vezan trakama zavoja visio sa strane kreveta. Pri svakom udisaju i izdisaju kapljice krvi su se kretale gore-dolje uza zid cijevi koja je povezivala Aletova prsa i plastični labirint. U jednu ruku mu je kroz tanku cjevčicu lagano, kap po kap, utjecala infuzija, u drugu - njezina krv. - Ale - tiho ga dozva i uhvati njegovu ruku. Dugačke trepuške sasvim blago zadrhturiše pa se umiriše, prsti kao da neosjetno stegnuše njenu šaku pa ostadoše mlitavo visiti. Okrenu se oko sebe. Nikoga nije bilo u blizini, u cijelom tom boksu intenzivne njege bili su samo njih dvoje. Ona njemu tako blizu, on od nje beskonačno daleko, u dubokom snu, na putevima koje nije mogla slijediti. Nagnu se nad krevet, dlanovima obuhvati njegovu uredno ošišanu glavu i stade mu ljubiti čelo, obraze, čak i kutove očiju. Osjećala ga je toliko svojim, toliko dragocjenim kao da mu je ona darovala život. Ne svojom krvlju, nego kao da ga je rodila. - Otiđi sad kući, Zina. Moraš se odmoriti - čula je iza leđa Zlatkov glas.

- Da - kazala je uspravljajući se. - Nemoj previše brinuti - reče Zlatko. - Ne brinem... - Čini se da više nije kritičan. Tlak je još malo porastao, a puis usporio. Diše gotovo mirno - kazao je Zlatko. - Da - kazala je Zina, a Zlatko je izašao. Okrenula se oko sebe, vidjela stolicu, privukla je do prozora i sjela. U to doba bolnica je utonula u mir. Gotovo ništa se nije čulo, samo bi s vremena na vrijeme, u gotovo ritmičnim razmacima, neko u susjednom boksu zajaukao.

U bolničkom krugu lajali su neki psi. I neki izdaleka su im uzvraćali. Negdje s brda iznad bolnice čula je blejanje ovce i to glasanje joj donese neke daleke slike djetinjstva. - Otkud ovca? Ovo nije noć uoči Kurban-bajrama? - pomislila je. Doktorice, dođite s nama popiti kafu. Gotova je - čula je glas medicinske sestre. Ponovo baci pogled kroz prozor. Tenda nad kafanom na kapiji blago je podrhtavala na vjetru. „Sve će biti dobro, sve će biti dobro”, ponavljala je bezglasno svoju uobičajenu mantru. „Sve ovo je samo početak, uvertira za neko novo, sunčano, obećano vrijeme koje dolazi”, mislila je automatizirano idući za sestrom u sobu za osoblje. Dvije dežurne sestre, koje čak ni po liku nije znala, bile su ljubazne, srdačne, brižne, prelazilo je to granice profesionalne uljudnosti. Trudile su se ohrabriti je, ne uvjeriti, ne ustvrditi da garantuju kako će njen muž dobiti ovu bitku, ograde se uvijek moraju ostaviti, a ona je s nekim gotovo ritualnim mirom pila kafu, pušila i šutjela. One nisu mogle ni naslutiti šta se iza te šutnje krije. Ustvari se nije krilo ništa, ona uopće nije bila sposobna za tvorbu bilo kakvih misli, planova, ništa. - Zvala je vaša kćerka. Kaže da se niste javili na mobitel... Ne brinite, ja

sam je smirila - govorila je mlada sestra s bambijevskim očima. - Javit ću joj se - kazala je i izvadila mobitel. Neočekivano mirno, neočekivano sigurno govorila je: - Ne brini, Jasna, ja sam kod tate... Već mu je bolje... Svaki dan će biti bolje. Smiri se, mila. Ja ću noćas ostati ovdje. Jednako mirno spustila je poklopac na aparatu i vratila ga u torbicu. Sestre su se pogledale. - Nemojte, doktorice, nema potrebe, a nije ni uobičajeno... Za vašeg muža je svejedno, a za sve što mu bude trebalo mi smo tu. Nije kazala ništa, ustala je i vratila se do onog kreveta, one posve nepromijenjene slike, pa sjela na onu stolicu uz prozor. Dolje niz tranzitnu cestu tutnjao je kamion s prikolicom.

Onoga što je slijedilo poslije se tek maglovito sjećala. Odnekud, niotkud, iz neke tame, izronio je Seno, pa su se vozili, pa su sjedili na nekom otomanu, privila se uz njega, upila u njegova prsa i plakala. Nije znala plače li od tuge, straha da gubi Aleta, beznađa, ili radosti što je uz njega, straha da će ga nestati, nade da će Ale možda umrijeti i ona ostati zauvijek u tom pazuhu ušuškana, zaštićena, sigurna. „On je jedini s kim u ovim momentima osjećam sigurnost, s kim je sve pouzdano, postojano”, mislila je tonući u neko blaženstvo mira kao u duboko more. *** - Znaš šta ću ti reći? Ubio me Bog ako si mi jasna. Kad je sve mirno, obično, što bi rekli - ulje na vodi, ti navališ na mene ko budala na brašno. Oka ne mogu od tebe otvoriti. A kad mi trebaš, ma nigdje te, ni za lijeka. - Među nama mora da postoji neka telepatija. Vallahi, ja sad nešto kontam da ti moram doći. Ne znam koliko si upućena... - U što?

- U najnovije vijesti. Iz butum čaršije. Samo, one sa Zinom i onim joj mužem su najvruće, još se puše ko lepinje ramazanije pred iftar. - Čuj ti nje. Mislila sam da se to sleglo. - Pa što me onda zoveš? - Novosti na ličnom, što bi rekla braća iz susjedstva - na osobnom planu, draga moja. - Kakve? - Čuj kakve? Fine. ja kakve bi drugo mogle biti? Hajde, bona, požuri. Samo da nešto pojedem, nisam kuhala ručak, a crijeva mi digla revoluciju. - Nisam ni ja. Hajde dođi, pa ćemo ovdje. Našla sam mladog luka, Bože dragi, u nas danas sve za ibreta, gdje bi nekad u ova doba godine našla mladi luk. Sjećaš se prijašnje parole - kad vidiš učiteljice i lubenice, možeš biti siguran da je došla jesen. A sad lubenica ima od maja, možda i od ranije... Uzela i mladog sira, pa ćemo zamiješati s mileramom. Ti usput uzmi lepinje. Ha-ha-ha. Nemoj ramazanije. - Stvarno si bez imalo razumijevanja. Gdje ću, bona, po ovoj žegi vući ovolike kile do pekare? A ugrijalo, mozak provri. - Nećeš zažaliti, obećavam - kaza Emina, pa odloži slušalicu bežičnog telefona i ustade sa zahodske šolje. - Svašta li izmodaše kad ja ostarih. Ja meraka. Lijepo ovdje sjediš, nije ti dosadno, dva posla o jednom trošku obaviš. Da Senka zna iz koje pozicije s njom muhabetim, sigurno joj ne bi bilo pravo.

- Baš sam te se zaželjela. Malo je danas pravih ljudi u koje se možeš pouzdati. Vjeruj, da mi tebe nije, načisto bih poludjela. Ne bih imala nikog za povjerljive priče, samo ono hodi-mi-dođi-mi, điđi-miđi... Morala bih samoj sebi pričati, čovjek mora progovorit il’ bi crko. Da ne može kroz usta, kroz guzicu bi progovorio - govorila je dok je Senka zavaljena na jastuke dahtala. Ret je još bio u torbici i virio kroz uski procjep na mjestu gdje je rajsferšlus ostao otkopčan. - Ja se imam s kim pošteno napričat. U svako doba. - S kim? Ja mislila

da se samo sa mnom ispričaš ko čovjek. - S mojim Retom. - Hajd’, nos’ te đavo. Metni der ti tu životinju u kavez, vidiš da sam ti ga pripremila. - Pusti me da dušu povratim. Daj mi sok, a ti stavi moje zlato u kavez. - Uh, uh, ne bih ti ga, bona, za dukat takla. A sok ćeš dobiti. - E sad ćeš ti čut - poče Senka tihim glasom, kao da u susjednoj sobi neko sjedi s napetim ušima i osluškuje. - Znaš Almu, onu Mandicinu komšinicu. Ona ima zaovu gore na hirurgiji... - Ama stani... Nije da me ne zanima, ali kad izvagam šta mi je preče, ili zaova neke tamo Alme ili ja, bogme sam ja preča. I da ti pošteno kažem, niko mi od mene preči nema. Kad nisi ti, ko bi bio? - Ko je reko da se radi o Almi? Ma jok. Priča je o Aletu i Zini... - Kuda si, ženo, navalila. Pričat ćeš. Da ja prvo tebi kažem. Našla se ja s Matom... Treći put. - Stani, boničko. Kakvim Matom? Spominjala si da ti je jedini ozbiljni mušterija neki Bakir, koliko mene pamćenje služi, a služi me, fala Bogu, dobro, predobro, ne mogu se požaliti. - Da se požališ, dušu bi izgubila. Da mi je ko rekao da si mu i ime upamtila, ubio me Bog ako bih mu povjerovala. Hele nejse. Jednom sam se našla s tim nesretnim Bakirom, jad i čemer, ne do mi se Bog ogriješiti. Ko da ga je neko sklepo i pošlo da vidim kako ne smije izgledati onaj koga izaberem... Staro, matuh, nagluho, nikako mi nije jasno kako on zna išta na internetu, a kamoli napraviti profil na fejsbuku, ma nije samo na internetu, bilo gdje. Meni se čini da ne zna je l’ pošo il’ je došo. Šta će mi takav? Baš ko jetim... Pusti sad njega, samo sam ga kulturno otresla i, kažem ti, počela izlaziti s Matom. Udovac, tri godine mlađi od mene, naočit, još u snazi... Još, meni se čini, bijele dlake u glavi nema. A da mu vidiš brkova, baš ko u Šantića, onako ih prema gore zavrnuo. - Ima l’ djece? - Dvije kćeri. Dlanom desne ruke je obuhvatila bradu i pogladila je. - Obadvije, što no kažu - preko bare. Jedna u Americi, druga na Novom Zelandu. Dođu u dvije-

tri godine, možda i rjeđe. - Ima l’ penziju? - Još pitaš? I to kakvu penziju! Ko tri moje. Jebo ti doktorske penzije... Ima i kuću i auto i vikendicu na moru. U Trogiru. I čamac. Ma sve, elhamduli-llah. Ne faleći mu vjere, boljeg zamislit ne mogu. - I šta bi? - Zameračio Mato. A što bih krila, zameračila i ja. Nemoj se začudit ako tamo iza njihovog Božića bude svadba. Senka joj je namignula. - A tvoja nevinost? - Čuj, budale. Ma što me, bona, prekidaš? Zaboravih ti reći kako je pažljiv. Svaki put mi je cvijeće donio, onako ašićare, nije ga krio u kesu ili pod prsluk. I sve mi govori da sam njegova djevojčica. Senka se susprezala, napinjala iz sve snage, ali ne izdrža i prasnu u smijeh. - Čuj nje? Pa ti nisi normalna. Šta ti je smiješno? Na profilu se ne zovem Emina Smajić, tamo sam samo Gospođica. A šta su gospođica i djevojka? Sinonimi. A koliko sam visoka? Metar i pedeset osam. Dakle, mala djevojka... A kako se zove mala djevojka? Pa djevojčica, naravno. Senka se sve koprcala od smijeha, suze je oblile. Retić iz svog kaveza sve bojažljivo virio i nesigurno lajkao. Čisto se prepao. - Dok te prođe to hakaćenje, hajvanu jedan, idem nam ja pripremiti siriluk. U dva duboka mala tanjura narezala je mladi luk, dodala sira i milerama, pa posolila i promiješala. Dotle je u mikrovalnoj pećnici zagrijala lepinje. Servirala je za svaku na posebnoj tacni, stavila po viljušku i slanik. - Izvoli, gospođo. Vidim da si se smirila. - Jesam, nemoj mi zamjerit. Znaš kako insanu dođe; jest da ti mene smatraš hajvanom; dođe mu neki ludi smijeh bez obzira na svu ozbiljnost situacije. Koliko puta je meni na sahrani došlo da vrištim od smijeha, pa se sve jadna štipaj samo da me prođe. Ja ću malo dat i Retiću, znaš kako on ovo voli. Lizat će mi s prsta, ne brini, ne moram ga vaditi, kroz rešetke ću mu dodavat.

Emini nije bilo pravo, zaustila je da protestuje pa zakoluta očima i donese papirnati podmetač za čaše. - Odvadi ovdje pa mu dodaji. - Dobro, evo ti dušo - pružila je umočeni prst prema psiću. - Znaš šta mene zanima? - Šta? - Pa rekla si mu da si nevina. - I šta onda? Ostajem pri tome i ne bih rekla drugačije pa da me neko sad ubije. - Lako ćeš ostat pri tome meni i ostalim. Ali Mati, ako dođe do ženidbe? Misliš da se on ne konta u te stvari? Malo sutra. Nisi valjda ozbiljno mislila o himenoplastici? Sad je na Eminu došao red da vrišti od smijeha. - Prije sam stvarno mislila da bih u nuždi bila na to spremna. Nasreću, mislim da neću trebati. - Kako sad to? Njemu ćeš reć? Ili si mu već rekla? Prolomila se nova salva smijeha. - Ma jok, bona. Sad ćeš čut. Mi ti ono o svemu pričali... Pa nismo djeca. Kaže ti on meni, vidim nije mu zgodno ni prijatno, da je još ono baš pravo muško ali da ima tremu kad ide na premijeru makar se i o pozorištu radilo... Kako će, veli, bit sa mnom, da se na startu ne razočaram. A ja ti onda na to još nadodam, jest da sam ja tvoja djevojčica, ali ova djevojčica je ušla u neke godine, mora da je taj netaknuti himen još otvrdnuo, zadebljao, i bacim ga u totalni crnjak. Pa se ponovo nasmijala, sve je ječalo. - Znaš šta, imam ideju, kažem ja njemu. Ja sam ipak ljekar i bolje se razumijem u te stvari od tebe, mislim na čistu teoriju. Šta misliš da odem ginekologu, s jednom sam doktoricom u vrlo prijateljskim odnosima, pa da mi ona to prokine? - Bogme, svaka čast. Dobro si to ti smislila. - Kuda ćeš?

- Da iznesem Reta na balkon pa da ga pustim iz kaveza. - Nemoj, rekla sam ti sto puta da ti to ne dopuštam. - Samo malo. Da obliže tanjur, ništa mu draže. Emina je skočila na noge i sve kršila ruke. - S kim se ja družim, majko mila. Allaha mi, nisi normalna. Fuj! Fuj! Kod mene vazda poliže, ma to je njemu uživancija. Šta fali, bona. Čist, zdrav... - Daj mi taj tanjur i više nijedne. Odsad ću ti obilježiti šoljicu. Još da mi nakalemiš kakve pseće parazite. - Uredu, uredu. U tvojoj kući moram, a i da ne moram, red je poštovati tvoja pravila. Samo se nemoj ljutiti, molim te. Znaš šta ti meni značiš? A znaš i moj tlak i moj šećer. - Više mi je na vrh glave i tvog tlaka i tvog šećera. Pa što će ti onda ta kocka uz kafu, što toliko soliš? Ni najmanje se ne brineš za sebe, a očekuješ da se ja brinem. Mani se, bona, ćorava posla. Prođe me ćeif pričati o sebi... Daj mi reci te novosti. - Koje? - One zbog kojih si došla. - Aha. Pa ona Almina zaova; Alma je Mandicina komšinica; radi na hirurgiji. I draga moja, čisto da ne povjeruješ što ćeš sad čuti o Aletu. - Zar nije izašao? - Nije. Izašao bi vjerovatno, ali mu se nakalemila upala pluća pa je to produžilo boravak. Ali, ne brini. Oporavit će se on sasvim. Da je hairli, bilo bi pitanje. Za onakve nemaj brige. - Šta? Do jučer ti nije valjala Zina, a sad kuka i motika po Aletu. - Svako se može prevariti. Niti treba, niti se može ući u nečiju dušu, ali se meni čini da ne valja nijedno. Hajde budi pametan pa sve poveži, skontaj. Aletu nije krv dala Zina. Znaš ko mu je dao? Mislim, osim onih s posla. Dala mu Azra. Zina ga nije ni obilazila. Obilazila ga, pogodit ćeš, opet Azra. I hranila ga je. Na krevetu mu sjedila. A kći mu išla svaki dan. Bilesi su se i pred njegovom kćeri smijuljili... Sad mu više ni kći ne ide. Otišla negdje u inostranstvo, ne znam ti reći gdje... Uglavnom, on je prije tri-četiri dana izašao iz šoka, sad je

na hirurgiji, pa je to sve Almina zaova ispričala Almi, Alma Mandici, a Mandica meni. Sto posto ti je sve tačno. - Alahselamet. Znaš šta se meni čini? Da je došao vakat kad te ništa, ali baš ništa ne može začuditi niti izgledati nevjerovatno. Ne znam vala ni šta bih mislila, a kamoli šta bih ti na sve rekla. Iskreno, mislim... Zazvonio je telefon. Emina je brže bolje, s vrha glave gdje ih je držala, spustila naočale na nos i pogledala na displej. - Mato - značajno je prošaputala. Kupi se ti, draga moja, ovaj će razgovor potrajati. A svjedoci mi nisu potrebni. - Dobro, dobro, al’ upamtit ću ja ovo... - Evo me, dragi moj, bila sam u kuhinji, pečem palačinke... *** - Eh, sine, baš ćeš me u grob spratit. Što te nema? Željna sam te vidjeti govorila je Zinina mama snažno je grleći. - Čekaj da sjednem. Umorna sam ko staro pseto. Molim te, skuhaj nam kafu... Niko to ne zna kao ti. I ne zovi me uvijek sinom. Govorila je tiho, glas joj taman i promukao. Mama ju je pogledala pronicljivo, Nije joj trebalo ni povećalo ni dalekozor da jasno vidi tragove umora, straha, nesanice, potpune i tjelesne i duševne iscrpljenosti. Sve je to registrirala samo jednim pogledom. Njena kćerka nije bila ni odveć tiha, ni preglasna, nije izgledala pretjerano povučeno, nepovjerljivo, ni odveć otvoreno. Zina joj je uzvratila pogledom. Kao da joj je tim pogledom govorila - ne sudi mi odveć strogo, nemoj mi uopće suditi, ionako smo svi samo privremeni... Gdje su oni dani, one godine kad je njenoj kćerki sve bilo lako, bezbolno, zabavno, kad je njoj samoj sav život ličio na igru? Gdje joj je onaj nedužni, bezbrižni osmijeh, ona lakoća i sigurnost u koraku, pogledu, govoru? Djeluje tako nepostojano, gotovo nestvarno. - Znaš kako sam se radovala kad si mi javila da su Aleta prebacili na odjeljenje. Dokle god je bio u šoku, ja nisam imala živa mira, po sto puta

sam se u noći trzala, svašta mi na san dolazilo. Gdje je Jasna? - Otišla je Aidi. Jučer sam je otpratila na aerodrom. Javila se da je sretno stigla. Tamo su svi dobro i puno te pozdravljaju. - Pa što mi nisi rekla? - Nisam ti rekla da ide zato da ne brineš zbog leta. A nisam ti javila da je stigla jer je već bilo kasno pa bi te poziv možda uplašio. - Imaš pravo. Ali ti moram reći svoje mišljenje - nisi je trebala pustiti da ide. - Otišla je mojoj sestri, tvojoj kćerki, mama. Bila je isplanirala ostati mjesec dana, a sad neće moći. Ferije će se, ako si zaboravila, ubrzo završiti. - Ne pametuj, ko da ne znam gdje je otišla. Mogla je sačekat da joj otac izađe iz bolnice. - Bila je tu sve vrijeme dok je bio u teškom stanju. Nije prošao dan da mu nije išla, nosila mu ručak, novine, sve što mu je trebalo. Znaš dobro, mama, da je samo na mjesec dana dobila vizu. Više od pola tog vremena joj je već prošlo, je li trebala pustiti da i ostatak prođe? - Sve je to fino, ali šta će svijet reć? I ono malo pribranosti, mirnoće, samokontrole je u času iščililo, netragom nestalo. Zina je svom snagom lupila šakom o sto. - U vražiju mater i svijet i sve! Svakom nešto svijet najveća briga. A ne pitaš se kako ja uopće izlazim na kraj sa svime, jesam li na rubu snage, na izmaku živaca... Dosta mi je, mama! Svega mi je dosta! Žališ se što ti nisam dolazila! Pitaš li se zbog čega... Upravo zbog tvojih stavova. Ja sam po tebi kriva za sve. - I jesi kriva! To ću ti reći pa da si mi sto puta dijete! Žena se mora pokoravati mužu, muž je glava kuće, oko njega se sve vrti, njemu sve treba biti podređeno - vikala je mama, kao da se natječu ko će koga nadjačati u snazi tona. - Misli ti šta hoćeš, ali svoje mišljenje, molim te, zadrži za sebe. Ni u jednom trenutku nisi osudila Aleta, ne oči u oči, za to nisi ni imala priliku. Zbrisao je ko posljednja šuga nakon što me je nazvao kurvom i ne znam kojim sve pogrdnim imenima. Nakon što sam se onesvijestila i gola i mokra

ležala u kupatilu. Da nije Jasna došla, ostavio bi me takvu na onim ledenim pločicama... Ona je tražila da joj pomogne prenijeti me u krevet. Nisam ni došla sebi, a on je otišao u vikendicu. Je li i to spada u muževljevo pravo? Je li me možda još trebao pretući? Jesam li i poslije svega trebala pognuti glavu, pokorno ga moliti da mi oprosti? Šta da mi oprosti? Što sam uradila ono što bi svaka majka uradila za svoje dijete. - Nisi se morala vucarati u gluho doba noći. Žensko si. Muško je drugo, njemu sve priliči. A što je tako postupio, to je samo još jedan od dokaza koliko te voli. Sigurno ga je potpuno skršila sumnja da si ga varala. - Ja sam se vucarala? E pa lijepo, mama - glas je postao tiši, nerazgovjetniji, bojala se da će se ugušiti, u ušima joj je bubnjalo lupanje srca, više svoj glas nije ni čula, ali jeste glas svoje majke. - Ni krv mu nisi htjela dati. Što meni bar nisi rekla, ja bih mu je dala. Ako ništa, on otac tvoga djeteta. - Ako baš hoćeš da znaš, dala sam krv, i to ne tristo, nego petsto kubika, ali sam zabranila da mu to bilo ko kaže. Čak sam i Jasni naredila da mu to nikad ne smije reći. Ni tebi do ovog časa nisam rekla, niti sam ti mislila reći. Hoćeš da znaš zašto? Zato što bi možda mislio da time pokušavam oprati savjest, tražiti oprost grijeha. I da zbilja učinim nešto ružno, prihvatila bih to kao svoj grijeh, bila spremna na kaznu zbog toga, a ne bih bila opsjednuta iskupljenjem. Jer šta je to? Samo nemanje nimalo talenta za život. Tim talentom je obdaren svaki pas. A mi, obični, mali smrtnici, nimalo vredniji od crva, jer i crv i zvijezda i travka i čovjek, svako je stvoren s nekom svrhom... , i svako, i crv i zvijezda i travka i čovjek moraju slijediti put koji im je nekad negdje zacrtan. Mi smo potpuno lišeni tog talenta. Ljudi su kao kitovi kad se, vodeni nagonom na masovno samouništenje, nasuču na obalu. Ja ne vjerujem da je iskupljenje grijeha uopće moguće, ono što si učinio, učinio si, i gotovo. Nema povratka! Možeš jedino paziti da ne pogriješiš ponovo. A imaš ljudi koji se tobože, možda i stvarno, s radošću žrtvuju radi neke lažne magije, nekog bolesnog fanatizma, Da se iskupe, da stignu u obećanu zemlju, u raj. Ja, mama, vjerujem jedino u raj na zemlji. Ali i pakao na zemlji, kroz čiji sam dio već prošla. - Kad si tako pametna, eto ti pa tragaj za svojim rajem na zemlji, a pusti

da Azra daje krv. Azra svaki dan ide u posjetu, Azra ga hrani... - Pa šta? To je pitanje njihovih karaktera, pitanje morala. Ako to svako od njih može sebi dopustiti, zašto i ja ne bih mogla? - Ali, zvao te, molio da dođeš. Poručivao da ti ima nešto važno reći... Sama si mi pričala. Tek kad si odbila, na scenu je stupila Azra i odlično odigrala, još uvijek odlično igra svoju ulogu. Da je glumica, garant bi dobila nagradu za najbolju glumicu. - A šta mi je to mogao reći? Po onome što mi je kolega Zlatko rekao, čak naslućujem kako je spreman oprostiti mi. Šta mi oprostiti, zbog čega mi odjednom oprostiti? Mora da je opet čuo neki trač koji me lišava odgovornosti, oslobađa krivice. On je, mama, kriminalist, i nije to od jučer, radi to godinama. I bolje od mene zna da su itekako potrebni materijalni dokazi samo da bi se nekoga optužilo, kamoli osudilo. On je mene optužio, on je mene osudio samo na osnovu čaršijskih priča. Zar treba kazati kakva je ovo čaršija, kakvi su ovi ljudi s kojima dijelimo ulice, trgove, radna mjesta, zrak, vodu? A sad treba da me oslobodi optužbe također na temelju mahalaskih priča. - Voliš li ga, Zina? Zamislila se. - Ni sama sa sobom nisam načisto. Kad mi je ono Azra rekla da je u njenom krevetu, bila sam sigurna da ću umrijeti ili šenuti... Poslije? Sve vrijeme dok je bio zdrav, dok je bio u vikendici, bukvalno sam bolovala za njegovom blizinom... Iako, kad bolje razmislim, često sam mislila da bi mi bio dalek i kad bi u tom času sjedio pored mene. A kad sam ga vidjela nakon operacije bila bih radosna da sam mogla ponuditi svoj život u zamjenu za njegov... I ljubila sam ga, mama, ljubila mu lice i oči, ne kao žena muža, više kao majka dijete, osjećala sam ga dijelom moga tijela, moje duše. Mogla sam se potpuno prepustiti onom što sam osjećala jer je bio u čvrstom snu. A sad, sad... stvarno ne znam. Ni šta da mislim ni šta osjećam. Znaš šta ću ti reći. Da mi nije moje Bebe, načisto bih crkla. Kad mi je najteže, uzmem je u krilo i sve joj pričam šta u tom trenutku osjećam... A ona me gleda pravo u oči, kao nekad Boni, i ja imam utisak da me razumije. Pa mi bude sekundicu bolje...

*** - Pogledaj, na onom jasenu već rumeni lišće... Ima i zlatnog. I poneki crni. To je definitivno rekvijem ljetu. - Moj Seno, vidi se da si pjesnik. - Vidi se i da ili ne znaš šta ja radim, ili si za književnost papak. Koji pjesnik? U životu nisam pjesmu napisao. Valjda što moj život ne nalikuje poeziji. - Dobro. Onda si prozni pisac. Čuo sam da si negdje vani, na nekom festivalu drame, dobio nagradu za najbolji tekst. - Vidi, vidi, a sve se praviš mutav. Jest da ne samo što ga nisi pročitao nego ne znaš ni naslov teksta, ne znaš ni gdje se održavao festival, ali znaš da se radi o drami. Od koga je, dosta je. Dosta da se zna - ja sam isključivo dramski pisac.

Bilo je prošlo podne, prošlo je vrijeme prijepodnevnih posjeta, pa su mogli u miru sjediti na klupi u bolničkom parku. Vrijeme je bilo nekako sumorno, oblaci se nisko spustili, teški, neprijateljski, sunce se neuspješno pokušavalo probiti. Bilo je toplote, suviše, reklo bi se, samo premalo vedrine, svjetlosti. Seno je svako malo pogledavao u nebo, u sebi molio da ne ljuljne kiša, da ne omete posao radnicima na imanju. - Džaba gledam, ovi se oblaci neće meni za ljubav razići... Ali nema veze. Evo ti novine. Nisam znao šta drugo da ti ponesem. Jednom donesem voće, hvala, imam, drugi put sokove - ne pijem, ćevape ili hamburger - ručao sam. - I novine sam pročitao. Nasmijao se, blijedo, nejako, neuvjerljivo. - Nemaš šta ni pročitati. Sve, brate, crno da crnje ne može biti. Vidiš ovaj užas na naslovnici? - Koliko ih je mrtvih u tom masakru? - Četrdeset dva. I sedamdeset dvoje ranjenih. Da ti stane pamet. A za

šta? Za šta, moj Ale? Da u ime neke maglovite vizije, lažne magije, u ekstazi ubijaju nevine ljude, pa i same sebe. A to ti je staro koliko je star svijet. Pročitao sam da su u Upsalli u četrnaestom vijeku dva kaluđera posjekla devedeset osmero siročića, sve u jednoj noći, a nakon toga su i sa sobom završili. Postojao je vrlo značajan i opravdan razlog - na prozoru njihovog manastira se pojavila plava lisica kao znak da Djevica Marija čeka na njih... Ludilo, čovječe. Što se događalo i ovdje, ne tako davno... , kakvo krvavo kolo su igrali, koliko se trudili istrijebiti one druge, koliko zlorabili vjeru. I svi su išli tražiti blagoslov i pomoć Boga da ubijaju. A Bog svima isti. I pomagao je. Pomogao je svim ubicama otkud god dolazili. Znaš kome jedino nije pomogao? Niti jednom ubijenom... Svaka budala bi morala znati da nema ništa uzvišenije od života. Koji su to ideali, koji ludi fanatizam da se opašeš bombama ili eksplozivom i razneseš sebe i po mogućnosti što više drugih, a da apsurd bude veći to su mu najčešće braća i sestre po vjeri... Ali, kuda mi odosmo? Čisto mi suvišno pitati te kako si kad jasno vidim da si se potpuno oporavio. - Jesam, hvala. Praktično više nemam nikakvih tegoba, samo će sigurno trebati proći neko vrijeme da mi se vrati snaga. - Naravno. I da potpuno zdravog i mladog, mislim mlađeg i od tebe i od mene, privežeš tako dugo za krevet, nema sumnje da bi osjećao i umor i malaksalost i omaglice. Shvati to kao nešto najnormalnije i odmah ćeš lakše podnositi što nećeš odmah biti sposoban hodati kao prije, raditi kao prije. Ja sam mjesec dana nakon operacije slijepog crijeva gotovo preležao. Napor mi je bilo otići do kuhinje i tanjur saprati. - Zadovoljan sam, zbilja sam prošao nevjerovatno dobro... Šta se sve moglo desiti? Ne volim ni misliti na to. Nije u pitanju strah od smrti, ma ne, znaš da nisam pizda. Uostalom, da jesam, ne bih ni mogao obavljati ovaj posao. Ali pomisao da je metak umjesto kroz plućno krilo mogao proći kroz kičmu, a razmak je samo par centimetara, da me ostavi uzetog, ni živog ni mrtvog, više mrtvog nego živog, živog samo toliko da sam u svakom času svjestan kako sam jadničak prepušten na milost i nemilost drugima, nepotreban balast koji i onim najbližim začas dosadi... - Ne cijenimo zdravlje kad smo dobro, kao da je to normalno, kao da se podrazumijeva da jedino tako može biti.

- U pravu si. Ali to mi je nekako normalno. Kamo bismo otišli kad bi zdravi svaki dan, svaki čas mislili kako bolest ili nesreća negdje vrebaju? - Uskoro ćeš kući. Ale je zašutio, a Seno nije znao niti se trudio proniknuti u odgovor šta se iza te šutnje krije. Zapalio je i gledao kako dva kučeta sišu majku koja je ležala na boku djelimično zaklonjena niskim žbunom i blaženo ih gledala. - Vidim da ovdje ima dosta pasa lutalica. - Donosi ih osoblje. Uglavnom donesu napuštenu štenad. U kuhinji uvijek ima ostataka hrane a ti ljudi su ovdje, čini se, dobroćudni. Otkad izlazim u park ko zna koliko sam puta vidio da im donose i daju hranu. - Ne znam jesi li čuo? Dobio sam dozvolu od općine da se na mom zemljištu izgradi azil za napuštene pse. - Zbilja? Nisam čuo. Zar ga ni za što pametnije nisi mogao iskoristiti? - Pametnije možda, plemenitije - ne vjerujem. Bio si svjedok na koji odvratan, krvav način su ih ubijali sve ove godine. Ja znam da oni mogu biti opasnost, od izvora zaraze do ozbiljnog povređivanja, pravo je čudo da neko nije i zaglavio. Vidim ovih dana jedan čopor. Izbrojao ih. Nećeš vjerovati, dvanaest. Najveći ko tele, a najmanji ko mrvica prema njemu. Mogu ti reći da nije baš ugodno mimoići se s njima. Možeš ti voljeti životinje ne znam koliko, ali kad postoji objektivna opasnost na ljubav zaboraviš. - Ne znam šta bih ti rekao... Jako sam volio pse. Više od bilo kojih drugih životinja. Valjda što smo godinama imali Boni, što je zbilja bila poseban pas. Zvali smo je onako među sobom - cuko s karakterom. Ali nakon onoga što se desilo sa Zinom odnosno Jasnom... Onim što je Zina uradila da bi Jasnu poštedjela vakcine i mogućih komplikacija... , nakon što je puklo sve što smo godinama gradili... Kažem ti, ne znam ni šta da mislim ni šta da kažem... Više mi ni pas nije ono što je bio, postao je neugodan podsjetnik na nešto što bih tako rado zaboravio. Jednostavno, nešto se u meni prelomilo. Nisam to htio, nisam to želio, samo se desilo... Desi se i kad su neki ljudi u pitanju, zar je onda čudno za životinju? - Razumijem, tačnije, pokušavam razumjeti, jer da bi nešto razumio, ali zbilja sasvim razumio, moraš isto proživjeti.

- Jasno da je tako. Mogao je meni neko milion puta pričati kako se osjeća neko s prostrijeljenim grudnim košem, mogao sam klimati glavom, saslušati sve što je osjećao, šta ga je boljelo, kako je disao, čega se bojao, ali bih ga istinski tek sad mogao razumjeti... Dugo nisi bio u mojoj bašči, što ti baš i ne bi trebalo izazivati ponos, ipak smo mi od dva brata djeca, ali, nije važno. Htio sam reći da sam gore zadržao jednog lutalicu, Divlju, bio sam se istinski vezao za njega, on za mene još čvršće. Nedavno mi je dolazio u posjetu ovdje jedan komšija odozgo. Zamolio sam ga da ga autom odveze na planinu. Na vrh planine gdje je i hotelski kompleks i brojne vikendice, da ne crkne od gladi... Ne mogu zamisliti da ga ponovo mogu voljeti. A to u meni, taj preokret se dogodio tek ovdje, u bolnici... Čovjek me poslušao, kad dode za dva dana, kaže - Divljo se vratio, izgladnio, prljav. Šta ću, htio-ne htio, moram ga prihvatiti nazad, ne mogu biti đubre koje će ga se po svaku cijenu riješiti... Ipak smo mi dosta toga zajedno preživjeli. - Ti se nekako olako odričeš onih koje voliš pa ti se učini da ti više nisu dragocjeni, da si ih možda prestao voljeti... Aletovim licem prođe bolni grč. - Je li to neka aluzija ili mi se samo čini? - Ne čini ti se. Odveć lako si ostavio ženu koja ti je nekad bila dragocjena, koja ti je bila sve. - Slušaj, poštuj moju privatnost. Nikom, ali nikom ne dopuštam da se miješa u moj život, pa ni tebi, i da si mi brat rođeni, a kamoli amidžin sin. - Ti nešto o čemu cijela čaršija ne samo tajno šapuće nego i naglas priča smatraš svojom privatnošću. E, moj Ale, mislio sam da si pametniji. - Povrijedila me je. Duboko... Zapravo, tada sam mislio - neoprostivo. Jesi li joj vjerovao? - Kad? - Ikad. - Jesam. Sve dok mi nisu rekli da su je vidjeli usred noći s muškarcem... Pošteno, nisam ni tada. Kao, vidjeli je u mantilu, s maramom na glavi. Činilo mi se nezamislivo. Ali kad sam u njenom ormaru našao mantil i u njegovom džep u š a l, šta sam jedino mogao nego povjerovati. Bi li ti povjerovao?

Hajde, budi pošten. Bi H? - Ne znam dok se ne bih sam s tim sučio. No činjenica jest da si povjerovao čaršijskim tračevima više nego nekom kome si vjerovao, povjerovao si više onim nepoznatim nego nekom koga si znao u dušu, s kim si tolike godine lijegao i budio se. - Nisam. Vjerovao sam onome što sam vidio. - Sve ti je objašnjeno, Jasna ti je objasnila, a ti si ih ipak ostavio. - Nisam vjerovao. Ne nakon što mi je šintor rekao da je nikad nije ni čuo ni vidio. - Zar se može voljeti neko kome ne vjeruješ? - Dobro, hajde da to zaboravimo. A sad? - Sad vjerujem. I gadim se sebe kad se sjetim kako sam je izvrijeđao, da sam ko mahnit vikao..., onesviještenu, golu, mokru ostavio... - Molim?! - Nisi to znao? - Nisam. I da mi je to bilo ko osim tebe rekao, ne bih mu vjerovao. Znaš, ja sam prosto takav... A kakvo je sad stanje stvari? - Kakvo? Sad znam da je govorila istinu, da sam ispao životinja, da sam se ogriješio, ali koja mi korist. Nije mi ni dala priliku da joj to kažem, da je zamolim za oproštaj. - Kako sad znaš da je govorila istinu? - Rekao mi kolega koji ju je vidio sa šintorom. - A prvi put? Kad si poludio, kad si je smatrao krivom? Ko ti je tada rekao? - Isto kolega. Drugi. I on ju je vidio... - Čovječe, nek’ me sad Bog ubije ako ja tebe išta razumijem. - Čekaj, vidim da nisi baš upoznat kako si mi predstavio. Ovako je bilo.

Pa mu je ukratko ispričao o razgovoru s Bracom, o onome što je Luka vidio i ispričao mu...

- Razumiješ li sad? - Još manje. I osuda i odlazak i oprost i eventualni povratak, sve je bilo samo plod insinuacija, ničega više. Nemoj mi kružiti tamo-vamo. Kratko i jasno, jesam li u pravu? - Jesi. - E pa, svaka čast! U kakvog si čovjeka stasao, u kakvog istražitelja, kakvog muža... - Otkud ti pravo, Seno? Jesi li došao ovdje kao rođak, kao prijatelj, na koncu kao čovjek da obiđeš bolesnika, ili si došao da me vrijeđaš, napadaš, sumnjičiš, da mi sudiš? - Ništa od toga, druže. Jedino što sam imao potrebu reći je - ti si svoju ženu povrijedio. Užasno, meni bi to bilo neoprostivo. A, koliko čujem, povređivao si je i sve vrijeme otkad si ovdje, pa i danas. I ti jako dobro znaš o čemu pričam. A znaš i zašto mene sve toliko boli... Tebi bar ne trebam pričati svoje dječačke more, o mome tati i njegovom odnosu prema mojoj mami. - Znam da misliš na Azru, da mi je spasila život svojom krvlju. Čovječe, jesam li je trebao otjerati, šutnuti, zabraniti joj da dolazi? Ko od sebe dobro tjera? Ti znaš da cijela čaršija sad usta ispire pričom da mi je ona odmah nakon ranjavanja dala krv. Zar zato što je dolazila svaki dan, bdjela nad mojim krevetom, što me umivala, podizala uzglavlje, hranila, pojila, hrabrila, zar daje zbog toga istjeram? A Zina, moja žena s kojom sam sedamnaest godina živio u, mislio sam, sretnom braku, ona se nije udostojila ni da mi dođe. Ni to joj nije bilo dovoljno. Čak mi je i kćer koja me obilazila svaki dan poslala svojoj sestri u Švedsku. Da me i od nje udalji. - Ali, ja sam maločas vidio Jasnu. - Vidio si je jer se vratila, morala se zbog škole vratiti. A bila je tamo dvije sedmice. - E pa, dragi moj, sad ću ja biti đubre prema Zini. Izdat ću je, nikada me više pogledati neće, riječ sa mnom neće htjeti progovoriti, ali svejedno. Rekoh ti - prosto, takav sam. Tebi je život, bukvalno i doslovno, spasila Zina. Da nje nije bilo, džaba ti svi aparati, svi doktori, sva njihova pažnja i

najbolje namjere, želje da te spase. I Azrina krv, ako hoćeš da ti kažem. Već su bili digli ruke od tebe, kad si upao u stanje šoka, pomirili su se s tim da će te izgubiti. - O čemu ti trabunjaš? Zbog čega? Pa nisam ni operisan. - Zbog krvi, majmune! Nije bilo ni jedne jedine doze krvi u cijeloj bolnici, a puno si iskrvario. Za transport u veći centar nisi bio sposoban. - Čuj, bolnica nema krvi. Jesi li ti svjestan kakve gluposti pričaš? Dobro, Azra je dala krv. U bolnici uvijek, pa i tad, pa i sad, ima rezervi krvi. Znaš u čemu je sav fol? Nije bilo krvi tvoje krvne grupe. Najrjeđa je od svih. B negativna. Azrina krv se sasvim sigurno nije podudarala. I njena i bilo koja druga osim tvoje bi te samo na ahiret mogla poslati. Dovoljno bi bilo tek nekoliko kapi. - I? Onda je došla dobra vila, mahnula čarobnim štapićem... - Jest, došla je upravo dobra vila. Došla je Zina, i umjesto uobičajenih tristo kubika insistirala da joj uzmu pola litra jer je smatrala, s pravom, da ti tristo kubika ne bi bilo dovoljno da izađeš iz stanja šoka. - A njena krv... - Jest, njena krvna grupa se podudara s tvojom. Aletu kost zape u grlu. - Vjeruj mi, niko mi nije rekao... - Naravno da nije. Zato što je ona to zahtijevala. Nije željela tvoju zahvalnost niti da misliš kako svojom krvlju plaća i svoj nepočinjeni grijeh. I Jasni i svojoj mami je zabranila da ti ikad kažu... I još nešto. Bdjela je nad tobom dok si spavao, kad si bio najkritičniji, do kasno u noć sjedila uz tebe, ljubila te onako usnulog, ljubila i svojim suzama umivala. Otišla je, zapravo ja sam je nasilu odvezao kasno navečer. - I sve je tebi ispričala... - Ale, kunem ti se, ni jednu jedinu riječ mi ona nije rekla... Imam ja svoje izvore. Pouzdane. Provjerljive i provjerene. Ne bla-bla, radio- Mileva, kakvi su tvoji. - Samo mi još kaži zašto si mi to ispričao? Jasno ti je kako se u sebi lomim, borim, mučim, patim... Da sve to pojačavaš dok ne pređe granice

izdržljivosti? Zvao sam je, molio da dođe, poručivao kako joj imam kazati nešto sudbinski važno. Doktor Zlatko, šef intenzivne, sve joj je prenio. Odbila je doći. I šta sad mogu? - Ne znam. - Nisi mi odgovorio zašto si mi sve to ispričao. - Reći ću ti. Zato što je volim, Ale... Ljubav je sveta. Ne postoji na ovom svijetu ništa svetije... Tebi je sad jasno da si sve zapravo stavio na kocku. Možda ćeš sve izgubiti. - Nema veze. Kažu da velika srca vole, mala traže da budu voljena.

Šutke su sjedili i gledali kako večer izdiše. Ale je bio bijel poput sablasti. Da je bio sasvim priseban i da ga je gledao, Senad bi se uplašio. - Ljubav nije sebična, ona ne pokorava, ona ne zarobljava, ona oslobađa, ona je svepraštajuća. Možda ćeš to jednog dana shvatiti. - Mogu li biti siguran da i ona nekog drugog tako ne voli? Ne mogu. Kako god mi bilo, makar crko ko stoka, ja bih to poštovao. Da je i samog đavola izabrala i da je s njim sretna, podržao bih je. Uz samo jedan uslov. Mali, sasvim mali. Da mi je to sama rekla kako smo se bili dogovorili na početku naše veze. Ali da mi laže, petlja, ponižava me, to prosto ne mogu. I neću. I neću ni moći ni htjeti nikad dok sam živ. Zašutjeli su obojica. Seno je zgnječio dogorjelu cigaretu u travi pored klupe i mašio se druge cigarete. - Daj, molim te, i meni jednu. - Mislim da ne bi smio. - Nisam te pitao za mišljenje. Molim te. I sklonimo se malo, da me neko od osoblja ne vidi. Pušili su već po drugu cigaretu ne progovorivši nijedne riječi. - Idem sad. Umoran sam - kaza Ale. - Hoćeš li mi još samo nešto reći? - Ne znam. Pali pa ću vidjeti.

- Hoćeš li se boriti za nju? Preko doktora si je zvao da dođe, ona odbila, i ti odustao. Zašto? - Odgovorit ću ti. Da sam siguran da me voli, da zbilje ne postoji neko treći, a da je u pitanju bilo šta drugo, borio bih se. - A znaš kakav sam ja kad volim? Da sam u lance okovan, pokušao bih ih raskinuti; da sam u tamnici, pokušao bih pobjeći; da sam preko mora, pokušao bih ga preplivati, planine preći; da su roditelji, pokušao bih ih smekšati; da su stražari, potkupio bih ih ili čak ubio... Ale je šutke ustao i uputio se ka bolničkom ulazu. *** Nije bio opušten kao obično, miran kao obično. Osjećao je bolnu napetost u rukama, nogama, cijelom tijelu, još teže se nosio s onom napetošću unutra, tamo gdje je kucalo njegovo srce. Još nije bio načisto sa samim sobom osjeća li olakšanje ili nešto sasvim suprotno time što je Aletu kazao ono o Zini. U jedno je bio siguran - saznat će i zauvijek će ga rashodovati, otpisati iz svog života. „Ona liči na dijete koje je neko uspavao i na prevaru doveo nekamo kamo ne pripada, a ono se moralo snaći, prihvatiti ono što mu je dato kad ničeg dugog nema”, mislio je.

Nakon što mu je Ale ispričao sve detalje, on je u svojoj glavi već imao razrađenu dramu u tri čina. Mnogo je nejasnoća, mnogo nelogičnosti bilo u cijeloj priči, ali su se kockice nekako uklopile. Najveća nepoznanica je bio neko, na prvu posve nebitan, zanemariv, ustvari vrlo bitan u kompliciranju situacije. Šintor Hamza. Zašto je Aletu, i prvi put, telefonom, i drugi put kad ga je posjetio, zanijekao da je ikad vidio, čak i čuo za Zinu? Nije mogao ni naslutiti odgovor, ali jedno je pouzdano znao: Zina nije lagala. Vozeći, iako svjestan zabrane korištenja, izvadio je mobitel iz futrole i nazvao poznanika zaposlenog u Komunalnom preduzeću. Raspitao se za Hamzinu adresu pa se

uputio tamo.

Zatekao ga je u krevetu. Prekriven sa tri deke, tresao se u groznici. U krevetu na drugom kraju sobe ležala je očito mlada žena čudno izobličenog lica. Očni kapci su joj bili suženi, uglovi očiju obješeni prema dolje, koža bijela, vlažna. Curica prekrasnih kovrdža i očiju boje zrela kestena koju je zatekao ispred kuće kako se igra s crno-bijelim psom zavezanim za lanac ušla je za njim u kuću. - Treba mi Hamza - kazao je ženi. - Nešto je slab - govorila je otegnuto, s naporom. - Ufatila ga naka vatra, kašlje... Eto ti ga tuj. Prišao je krevetu. Sitno lice i rijetka kosa bili su mu sasvim mokri od znoja. - Kaži, momak. Samo da ti odma’ kažem, meni do priče nije. - Neću te zamarati. Ti si šintor? - Bio sam. Nisam već nekol’ko mjeseci. Zabranili. Donijeli zakon. Sad po komšiluku pričaju da me stigla Božija kazna što sam ih ubijo. Ko da sam to radio što volim ubijat... Muka naćerala, pa eto ti. Žena mi slaba, haman nepokretna. Čašu vode ne može sama dofatit. Ufatila je skleroza. A pogledaj to dijete? Od onog posla, jer drugi nisam mogo nać, sam je hranio, i nju i ono dvoje starijih. - Imaš još dvoje djece? - Jah. U školi su. - Koliko imaš godina? - Triest i sedam. Što? - Ništa. Onako. - Ja mislio da mi nudiš kakav poso. - Ne znam kakav. - Kakav bilo, ja bi prifatio. Senadu sinu.

- Pa možda bi se nešto i moglo uraditi na tom planu. Prije nekog vremena počeli su praviti azil za pse lutalice na mom imanju. Trebat će im čovjek. A imao bi i smještaj. I on i porodica mu. Samo, ne mogu ti obećati da ćeš ti dobiti taj posao. Mogu samo pokušati. Nego, Hamza, bilo kako bilo što se posla tiče, ti mi sad moraš nešto reći. Evo o čemu se radi. Pa mu ukratko ispriča cijelu priču, a Hamza samo u pod gleda, ne diže oči. Ionako blijedo lice još više problijedilo, još više se preznojilo. - Majko moja, šta sam Bogu skrivio pa me to pašče iz dana u dan progoni? Haman mi na san počelo izlazit. - Rastereti se, sad se sigurno sve zna, karte su otkrivene, da si ti sa Zinom one noći našao i ubio psa. - I šta više hoćeš? Reci, Allaha ti, pa me pusti da dušom dahnem. - Zašto si rekao njenom mužu da to nije istina? - Čuj, zašto? Iz istog razloga što me ona tražila da ga ubijem. Radi svoje djece. - Kakve veze s tim imaju tvoja djeca? - Čuj, kakve? Pa u njih me zaklela da nikom živom ne kažem. I ne bi reko taman crko da to sam nisi sazno. Je l’ ti jasno? Nemam para, nemam zemlje, nemam hajvana, al imam bogatstvo. Njih. Ma ni s kraljem se ne bi mijenjo. A vala imam i karakter. - Imaš, svaka ti čast. Daj, pruži ruku da ti je stisnem. Junak si ti, Hamza. Dosta junaka u jednom tijelu. I znaš šta ću ti kazati? Mnogi bi tebi trebali zavidjeti. Mislim oni što imaju ono što ti nemaš. - A imat ćeš - šaputao je sebi u bradu penjući se putićem prema autu. Okrenuo se i mahnuo curici. - Dođi, dat ću ti pare da kupiš sladoled. *** Zašto se tresete? - pitala je mladu ženu koja nije mogla sakriti drhtanje ruku, nogu, kojoj je udaranje srca podizalo grudni koš. - Strah me je, doktorice. Užasan, paničan strah.

- Koliko ja vidim, nemate razloga ni za mali, a kamoli panični strah govorila je prelazeći ultrazvučnom sondom po njenoj lijevoj dojci. Desnu je već bila detaljno pregledala i sve je bilo u granicama normale. Gotovo da je završila i pregled lijeve. Ostao joj je još samo donji unutrašnji kvadrant. - Otkad mi je počelo povremeno curiti mlijeko, kapljica-dvije dnevno, ja više ne vladam sobom, uopće nisam normalna. Moja mama je umrla od raka dojke. Mlada, mlada nego što sam ja sad. - Kod vas to sasvim sigurno nije u pitanju. Postoje i drugi, neuporedivo bezopasniji razlozi. Od toga da je sve u redu a da je to nešto trenutno, neki disbalans hormona, do pravog hormonalnog poremećaja koji se uspješno može kupirati hormonalnom terapijom. Ali, to je već posao za vašega ginekologa, ja sam završila ono što se od mene tražilo. Nalaz je uredan. - Ima li potrebe za mamografijom? - Nema.

Dok joj je mlada žena sa suzama u očima, sve jednako drhteći, zahvaljivala, ona je odlutala. Nije ni registrirala njezine riječi. - Sutra ćete moći podići nalaz. Do tada ću ga napisati - odsutno je kazala a bila je na sasvim drugom kolosijeku. „Medicina je zbilja težak posao”, mislila je. „Kako god da se osjećaš, i kad ti nije ni do života, a kamoli do posla, moraš biti potpuno koncentriran. Samo mala nepažnja, samo kratko udaljavanje od slike na ekranu, samo malo skretanje sonde i to može biti kobno po pacijenta.”

Mlada žena je, i dalje zahvaljujući (učinilo joj se da šmrca), izašla iz ordinacije. Novi pacijent nije ušao iza nje pa je čisto odahnula. Morala je smirivati u sebi neke stare i neke nove, neke blaže i neke jake nemire, morala je donijeti važne odluke. Podigla je roletu. Kišilo je. Kao što je u hitnji, nije znala ni kako, došlo, tako je nenadano i u hitnji ljeto otišlo i padala je ćudljiva, prava jesenja kiša.

Zazvonio je telefon. Javila se i prepoznala Zlatkov glas. - Tu si? Imaš li trenutno posla? - Nemam. Zašto? - Morao bih doći porazgovarati s tobom. - Pa dobro - kazala je nevoljko - Čekam te. Odložila je slušalicu. Nemir se povećao. Jedina tema njihovog razgovora može biti Ale. To je bilo ono o čemu je zadnjih dana puno mislila, ali nije željela razgovarati.

- Ale bi sutra konačno trebao izaći iz bolnice. Ona upala pluća znatno je produžila njegov boravak ovdje. Nije kazala ništa. - Znaš da se potpuno oporavio, ali isto tako znaš da mu treba neko vrijeme u kome će se odmarati, postepeno aktivirati, ojačati. - Znam. - Hoćeš li ga izvesti iz bolnice? - Kamo? U vikendici nema nikog ko bi se o njemu starao... Ako Azra ne pođe s njim... U tom slučaju, ona ga može izvesti. - On je tvoj muž, Zina. - Cijelo vrijeme uz njega je bila Azra. - Šta je u tome sporno? Prijatelji su, i vas dvije ste prijateljice. Uostalom, ko je tebi zabranjivao da mu dolaziš? Sama si tako izabrala. Ja sam ti više puta prenosio njegove molbe da mu dođeš. - Ne volim nešto raditi što bi bilo ko protumačio samo kao ispunjavanje obaveze. Sto puta sam ti kazala da bi to ličilo na iskupljenje za nešto što nisam uradila. Ti bar znaš šta sam sve uradila za njega, zar tebi trebam pojašnjavati? - On zna da ništa nedolično nisi uradila... Saznao je to onoga dana kad je povrijeđen. Odmah je odjurio kući da te moli za oproštaj. Nisi bila tamo, bila je samo tvoja kćerka.

- Nije mi rekla. Ali, pravo da ti kažem, nakon svega što sam prošla, to mi ne bi ni donijelo neko olakšanje, a kamoli radost. A nekakva puka satisfakcija mi ne treba. - On te voli, Zina. Voli i tebe i vašu kćer. On želi kući. Želi vama. Znam, siguran sam da i vi njega volite, važili ste za jednu od najsretnijih porodica u gradu. - Dobro, Zlatko. Javim ti se do kraja radnog vremena. Želim malo sa samom sobom popričati - nasmiješila se sasvim blago. Nekog pritajenog bola je bilo u tom osmijehu. „Ne, Ale nije ona bajka koju sam sama napisala, koju sam obožavala, voljela je, mislila da sam je toliko puta pročitala, da je znam napamet, divila joj se. Ustvari, ja sam mu obukla bajkovito ruho, on je uvijek morao biti lijep, dobar, pametan, jedan jedini, zaklonio mi je sve vidike i ništa i nikog osim njega nisam vidjela. Bože, koliko sam ga voljela! Šta sve nisam bila spremna učiniti za njega? Da mi je kazao hajde, Zina, zaroni u more i nemoj izroniti, možda bih ga upitala zašto, ali čak i kad bi odgovor bio želim da gledam tu predstavu, ja bih zaronila. Volim li ga još? I ako volim, koliko je ljubavi ostalo?” - plelo joj se kroz glavu kad je Zlatko otišao.

Pa joj je u svijesti, u očima, oživio onaj dan kad je radosnija nego ikad žurila kući da mu kaže da je ozdravila, da je opet ona stara, njegova Zina. Ma kolika bila njena hitnja, ma kolika radosna nestrpljivost da dođe što prije, da mu se objesi oko vrata, usput mu je kupila najnoviju kameru da može snimati svoju bašču. A onda? Njegov pogled pun prezira, pun gađenja, one oči - dva bodeža, onaj glas koji nikad ranije nije čula, koji je vikao, koji je grmio, kuća se tresla: „Sklanjaj mi se s očiju. Ne mogu te gledati. Muka mi je.” I njena nevjerica, šok, i njegova ruka kako o vrata razbija čašu pa na pod ruši paket s kamerom kao nešto kužno... I njen molećivi glas da govori tiše ako već mora govoriti tako ružne, tako odvratne, tako bolne riječi, da bar ne čuju drugi ako ih ona izbjeći ne može. Pa opet njegove riječi oštre i hladne poput sječiva - „Možeš se kurvati, to ti ne smeta, ali ti smeta otvoren balkon... “

Počela je drhtati cijelim tijelom, prvo polako, pa sve jače, brže, teže. Zaključala je ordinaciju, uzela čist čaršaf kojim se prekriva ležaj, umotala se i sjela na stolicu sve jednako drhteći. Iz tame, niotkud, pojavilo se jedno lice uokvireno kovrdžavom, tajnovitom, neistraženom kosom, neki dragi osmijeh, toplota jednog pazuha i onaj slatki osjećaj koji ju je sasvim prožeo onda kad je u njemu našla utočište i zaštitu... Kad je to bilo?... Ah, da. One noći kad ju je nasilu odvojio od Aletovog kreveta, dok je on spavao čvrstim snom, a ona sjedila na stolici uz prozor kao da čeka smak svijeta. Pa su poslije sjedili na nekom otomanu, a ona je u njegovom pazuhu plakala, nije znala da li zbog straha da će izgubiti Aleta ili iz nade da će Ale umrijeti, a ona zauvijek ostati tu sigurna i sretna. I tek u tom času, kao otkrovenje dođe spoznaja da su oduvijek svi njeni nemiri, strahovi, bolne napetosti nestajali, raspršivali se u Senadovoj blizini. Drhtanje prestade, usne se saviše u mek luk, u osmijeh koji je otkrivao tajne što ih njene usne ne bi smjele izgovoriti. - Moram izaći - kaza službenici i sasvim je sigurno, neopozivo, neizbježno i neizbrisivo je znala kamo i kome mora poći. *** Na platou ispred kuće vidjela je vreće cementa, gomilu pijeska, daske, civare, kao da je došla na maleno gradilište. Gore na uzvisini iznad kuće vidjela je ljude u radnim odijelima. Odjednom je počela užasno glasno brujati bušilica... „Šta se ovdje dešava?”, pitala se. Da nije odlučio renovirati ili proširiti kuću? Ama ne, renovirao ju je nedavno, a dovoljno je velika za dvije porodice, a kamoli za njega samog. Osvrnula se oko sebe. Nije bio za stolom pod starom jabukom gdje ga je najčešće mogla naći u ovo doba godine. Sjedio bi za laptopom i pisao ili jednostavno meditirao.

Ružičnjak je bio zapušten, prepun ocvalih, gotovo sasušenih ruža, koje su se negdje u članku stabljike prelomile i strmoglavile prema zemlji u koju će danas-sutra pasti, naći smiraj, sjediniti se s njom, i ponovo biti zemlja. Na staroj jabuci crvenjeli su se plodovi, mnoštvo ih je palo okolo. Korov je podivljao, rastao i tamo gdje ga nikad nije bilo. Sve je izgledalo zapušteno, ostavljeno, rashodovano, mrtvo, samo oni ljudi u radničkim kombinezonima i ona bušilica su ovom mjestu davali privid života. Arčijeva kućica je još bila na istom mjestu, lanac je ležao na zemlji, po njemu sasušeno blato i pokoji opali list. Blatnjava i prljava bila je i zdjela iz koje je nekad pio vodu. Nije bila prazna, u nju se sigurno smjestila jedna opala, natrula jabuka. Obuhvatila je taj pomalo tužni prizor jednim pogledom, pomislila kako je ovo mjesto bilo lijepo. Nekad... Nekad je sve bilo lijepo. Ili se čovjeku samo tako čini. Lijepo je ono što je već prošlo.

Pozvonila je na vrata u prizemlju. Niko se nije javio. Ponovo je pozvonila, taj put duže, jače. - Dolazim, šta si navalio? - čula je Senadov glas, a onda se u vratima pojavila njegova čupava glava. Izraz negodovanja na licu smijenio je posve drugi izraz, nije ga mogla precizno definirati, nije se ni trudila. - Ti? Ništa nije kazala. Da izdajničke usne ne kažu šta joj na srcu leži. Pa se sjeti stihova Na srcu mi leži jedna stara rana / koja neće iz njedara nigde...

Nije ga ni pogledala. Bojala se da joj iz očiju ne pročita ono što nije željela. Gledala je preda se i šutjela. - Izvoli, uđi. - Radije bih da sjednemo vani, kao i obično. - Poštovao bih tvoju želju, ali vjetar donosi prašinu odozgo - rukom je pokazao prema uzvisini gdje su radnici vrijedno obavljali posao.

- I bučno je - dodao je. - Šta se to ovdje radi? - pitala je izuvajući cipele. - Ne znaš? Zbilja. A ja mislio da već svako zna... U našoj kasabi se naime vijesti šire brzinom požara. Ponovo nije komentirala. - Doduše, kad se radi o ljudima... Psi su ovdje manje zanimljivi. - Kakvi psi? - Gradi se azil za pse. - Ali, to je tvoje imanje. - Ja sam i bio inicijator... Čim sam čuo da je taj neki zakon donesen otišao sam tražiti dozvolu, saglasnost. Pusti sad to, poslije ćemo nastaviti ako te zanima... Sad sjedni.

Činio se nekako nesiguran, pomalo iznenađen, zbunjen, drugačiji nego obično. Uvijek sav od jedne dimenzije, pristupačan, bezazlen, jednostavan kao svaki pobjednik. „Gdje se sve to izgubilo?”, pitala se.

„Sva je nekako šutljiva, zagonetna, nedokučiva”, mislio je Senad gledajući Zinu. „Možda joj je Ale rekao, možda se osjeća izdanom...?” - Pišeš? - Pišem. Moram se nečim zabaviti. Vrijeme ponekad tako sporo prolazi. - Možda vrijeme i ne prolazi. Možda u tom vremenu mi prolazimo... - Ili prolazi u drugim ljudima. Je li to neka nova drama? - Jest. Što bi drugo bilo? Sjećaš li se da sam ti onda, davno, kad si mi donijela Arčija, kazao da je cio moj život drama. A nedavno sam pročitao konstataciju jednog mudrog čovjeka: Sretni ljudi ne pišu. - Hoćeš reći da ti nisi sretan? - glas joj je zvučao bojažljivo, nesigurno. - Ono što sam mislio već sam rekao.

- Voljela bih pročitati tvoje drame... Odavno to želim, ali nikad nisam imala vremena. Ustvari, samo sam tako mislila. - Pročitat ćeš. Jednom. - Hoćeš li mi dati one koje su objavljene da ih sad ponesem? - Radije ne bih. - Zašto? - Ne bi ti se dopale. - Zbog čega tako misliš? Apsurdno, čitala sam sve kritike do kojih sam došla. Uglavnom te hvale. Dobio si i neku nagradu... - Ne mislim da nisu dobre. Ali, ma kakvo nešto bilo, impresija zavisi od mnogih faktora. Onih u tebi i onih oko tebe. - Pojasni mi, molim te. - Naravno da hoću. Ne znam hoću li uspjeti, ali ću pokušati. Nedavno sam pročitao opis istinitog događaja. U metrou u Washingtonu u rano jutro dvadeset sedmog januara 2007. godine čovjek s violinom svirao je Bacha tačno četrdeset pet minuta. Za to vrijeme kroz stanicu je prošlo oko dvije hiljade ljudi, većinom onih koji su žurili na posao. Nakon tri minute sredovječan čovjek je primijetio da muzičar svira. Usporio je tempo i zaustavio se nekoliko sekundi da ga sluša, a zatim nastavio svojim putem. Četiri minute kasnije violinist je dobio prvi dolar. Žena je, bez zaustavljanja, u šešir ubacila novčić. Šest minuta kasnije jedan mladić se naslonio na zid i počeo slušati, zatim bacio pogled na sat pa otišao. Deset minuta nakon toga jedno trogodišnje dijete se zaustavilo da sluša, ali ga je njegova majka cimnula da nastavi hodati. To se dogodilo sa još nekoliko djece. Svaki roditelj, bez izuzetka, prisilo je djecu da nastave hodati. Četrdeset pet minuta je neprekidno svirao. Samo šest ljudi se zaustavilo i slušalo ga kratko vrijeme. Oko dvadeset njih je u šešir ubacilo novac, ali se nisu zaustavljali. Violinist je ukupno zaradio trideset dva dolara. Završio je sviranje i otišao. Tišina je ispunila stanicu. Niko nije čak ni primijetio da je otišao, niko nije aplaudirao, ni od koga nije čuo riječ pohvale. A niko nije znao da je taj violinist Joshua Bell, jedan od najvećih muzičara svijeta. On je odsvirao jedan od najsloženijih komada ikada napisanih, a violina na kojoj je

svirao vrijedila je tri i po miliona dolara. Samo dva dana ranije Joshua Bell je rasprodao kazalište u Bostonu, gdje je cijena sjedišta u prosjeku stotinu dolara. Joshuino sviranje inkognito u metro stanici je organizirao Washington Post, kao dio društvenog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Pitanje je bilo - da li na neuobičajenom mjestu i u neodgovarajuće vrijeme percipiramo ljepotu? Da li ćemo je cijeniti? Da li ćemo prepoznati talent u neočekivanom kontekstu? Koliko ustvari u životu propuštamo. - Fascinantno. Zbilja fascinantno. Čudesno. Nikad o tome nisam razmišljala i možda me se upravo zbog toga tako duboko dojmilo. - Sigurno si prepoznala šta sam htio reći. Ti si sada u stanju i fizičke i mentalne iscrpljenosti... I to je normalno. S tobom definitivno ne bi bilo nešto u redu da nije tako... Sačekaj da stvari dođu na prijašnja mjesta, da sve bude kao što je bilo... Onda ću ti rado dati da čitaš moje drame. A sad nam idem skuhati kafu. Nemaš ništa protiv?

Odmahnula je glavom. Samo je u sebi donijela odluku kako se na posao neće vraćati. Otišao je u kuhinju sretan što se sjetio priče o Joshui, pričanje mu je dalo malo vremena da djelimice ukroti svu navalu emocija. Izgledala je tako bespomoćna, tako djetinjasto mlada.

Zina je podigla pogled uplašen kao u srne kad nanjuši lovca. Nije mogla vjerovati. Na zidu preko puta kauča vidjela je uramljen svoj crveni jasmin. Nije se ni sjećala da mu je darovala sliku. Zar neko tako istančanog ukusa za slikarstvo, neko čije zidove ukrašavaju slike Jurkića, Zeca, Laha, Berbera, među njih može staviti njenu sliku? - Evo, kafa stiže - spustio je tacnu na sto. -Hoćeš li, molim te, ti nasuti? Koliko god se trudio, meni uvijek bar dio ode pored šoljice. - Naravno. To gotovo redovno radim kad ti dođem na kafu. Samo da

znaš, nisam ti ni ja nešto precizna, bar ne u stanju u kakvom sam sad. Uzgred, uopće mi ne smeta kad kapne na tacnu. Pa i na čist stolnjak. Ja zapravo ne volim pretjerani red. Ni u čemu. Najdraži mi je neki bezbrižni, neki bezazleni nered, nered u kome se možeš osjećati sasvim ležerno, bez straha da ćeš nešto pomaknuti, prevrnuti, oboriti. Poželio je reći da je oduvijek bio takav, da mu pretjerana pedanterija i perfekcionizam u bilo čemu djeluju iritantno, dosadno, monotono, ali je odustao. Zapravo, bilo je suvišno. Prostor u kome je živio bio je najbolja ilustracija. - Hoćeš mi nešto kazati? Pošteno? - Zar sam ti bilo kad kazao nešto što nije bilo pošteno? Kao da je prečula pitanje, nastavila je: - U tvojoj divnoj, plemenitoj pobudi da se napravi taj azil za nesretne pse, ima li... Ne znam kako to formulirati? Ima li to ikakve veze sa mnom? Kratko je šutio. - Tražila si pošten odgovor. Ima... Zapravo, uglavnom si ti razlog za to. Da mi nisi donijela Arčija, nikad ne bih znao koliko je pas plemenita životinja. Kakav je prijatelj. Kako se može voljeti i kako te može voljeti... Glas mu je blago zadrhturio. - Neće to biti samo azil za pse. Bit će jedan manji, odvojen dio za mačke. Radovi se privode kraju... A bit će još nešto samo za tebe. Oči su joj zasjale, gorjele su od znatiželje. - Šta? - Ovca. Zbunila se i počešala po glavi. - Zašto ovca? - Voliš Malog princa. A znaš koliko je on molio pilota da mu nacrta ovcu. - Kako znaš da volim Malog princa? - Lijepo, znam. Jednom davno, davno, rekla si mi da je to tvoja sveta

knjiga, da je na polici držiš pored Kur’ana, Biblije i Talmuda. Ali, šalio sam se. Razlog je ovaj put nešto sasvim drugo... Tek nedavno si mi otkrila da je jedna od tvojih većih trauma iz djetinjstva blejanje ovaca noć uoči Kurbanbajrama, da te i danas prođe jeza kad čuješ da negdje zableji. A da bi se čovjek od nečega izliječio potrebno je da se što češće suočava s tim. U početku sigurno neće biti bezbolno. Neko vrijeme, niko ne može precizno reći koliko vremena, vraćat će ti se sjećanja i slike, nakon toga, kad tvoja podsvijest prihvati tu ovcu kao fakt, kao dio svakodnevice, prestat će i bolna sjećanja. U grlu i pod kapcima je osjećala suze. - Igraš se psihoanalize?... Znaš da rijetko dolazim... - Znam da si rijetko dolazila, ali se nadam da ćeš ubuduće dolaziti češće. - Zašto? - bio je to krik, krik nade, nade u šta? - Pa valjda ćeš doći s vremena na vrijeme obići životinje, poigrati se s njima, nahraniti svoju ovčicu. Nikog neće biti ko će ti biti prepreka, zbog koga ćeš izbjegavati da dođeš. - Ništa ja tebe, Seno, ne razumijem. - Uskoro ću otići. Daleko. Ovdje me ništa ne veže. U Bosni osim snijega više nema ničeg bijelog. A i on je zadnjih zima nešto utanjio. Sve je sivo, besperspektivno... Ti znaš da sam poznatiji i priznatiji vani. Da se moje drame više igraju u Londonu, Frankfurtu i Beču nego ovdje... Tog trenutka se javio osjećaj da će umrijeti. - A vize? - kao da se hvatala za slamku. - Nema problema. Imam hrvatsko državljanstvo. - Ale sutra izlazi iz bolnice - ispalila je sasvim neočekivano. - Drago mi je - kazao je i sagnuo se da ispod stola dohvati opušak koji mu je pri gašenju cigarete prosto iskočio iz pepeljare. - Pretpostavljam da još nije u stanju voziti pa se stavljam na raspolaganje. Šutjela je. Zašto je tako nedokučiva, zagonetna, šta se krije u dubinama onih očiju?

- Kad sam ga vidio zadnji put, kazao je da su sve nesuglasice među vama prošlost, da se sve razjasnilo. Također mi je kazao kako mu je žao, kako mu je jako žao što je ispao đubre... „Zar je moguće da joj nije rekao sve ono čega se bojao, ono zbog čega bi me precrtala, definitivno i neopozivo udaljila iz svog života? Sigurno, apsolutno sigurno joj nije rekao, inače ne bi bila tu. Ni drogirana ni pijana. Ali zašto?”, mislio je i odgovor nije ni slutio, a kamoli vidio. - Drago mi je još više zbog tebe... Zato što ga voliš... Nikad neću zaboraviti onaj susret u slastičarni kad si se gotovo uvrijedila na moje pitanje da li ga voliš. Čisto si me iznenadila koliko glasno si to izrekla... A, Boga mi, i on tebe voli. - Ne bih o tome... - A ti? - kazala je nekako odveć tiho, odveć nesigurno. - Šta ja? - Zar nikad nisi nekoga volio? - Znaš šta je zanimljivo? Kad god si mi nešto rekla, makar to bilo i sasvim usputna priča, ja sam zapamtio... Nasuprot tome, ti jednostavno zaboraviš sve što sam ti već rekao... Možda nije do tebe, možda je to normalno. Pretrpavati mozak nepotrebnim, suvišnim informacijama, to nije u redu. Kod mene je to valjda profesionalno. Da bih radio ovo što radim, moram proniknuti čim više u ljudsku psihu, a to najbolje učim pomno ih posmatrajući. - Rekao si mi? - Odgovor je bio - da. I sad je tako. Povila je glavu sasvim nisko. Cupkala je pramen kose koji se izvukao ispod gumice kojom ju je vezala u rep. Sjećala se, sasvim dobro se sjećala. I kako su izgledali i o čemu su pričali, i svog pitanja: „Jesi li ikada ikoga volio?” „Naravno da jesam. Nemoj mi reći da to nikad nisi primijetila, Zina”, onda je rekao, a ona osjetila ljutnju, gotovo bijes, poželjela zalupiti vratima kad je izašla i samo zahvaljujući snazi samokontrole otišla je mirno. „Kako sam mogla pomisliti, kako sam mogla u tom času biti gotovo sigurna da je pomislio na mene? I što je još nevjerovatnije, zar je moguće da

me ta pomisao naljutila?” - Hoćeš li mi reći? - Šta. - U koga si zaljubljen? - Ko ti je govorio o zaljubljenosti? Zaljubljenost nije ništa, samo igra, samo opsjena, želja za posjedovanjem. Ja volim, Zina. Godinama. Samo nju... A ko je ona? Ne vidim potrebu da ti govorim, Ona je tebi kakva jesi pravi stranac. - Koliko godina ima? - bio je to hod po minskom polju. Kao da je njegov odgovor značio hoće li živjeti ili umrijeti. Pogledao ju je. Ponovo se sreo s vatrom onih očiju, s blago razdvojenim usnama, bjelinom zuba. Šta se ono iskri u dubini oka? Zašto paperjaste trepuške podrhtavaju kao da joj je u oči uprto prejako svjetlo? „Još je pravo dijete”, pomislio je. Onaj osjećaj se ponovio. Više nije mislila da će umrijeti, bila je sigurna u to. Morala je govoriti, blebetati, razvlačiti praznu priču samo da sebi da malo vremena. Sabrati se, smoći snage ustati i otići. - Moja Jasna se tamo zagledala u nekog mladog Šveda... Zato se jedva vratila. Stalno je tražila isprike, produžavala, odgađala, izmišljala hiljadu razloga da boravak produži bar za dan... Došla je samo dan prije početka nastave. Da toga nije bilo, ko zna kad bi. - I nikom ne smeta što je Šved? - Ne. Zašto bi? - Lupam gluposti... Umjesto da nas je rat bar malo dozvao pameti, nacionalizam na svim stranama raste. Da se ovdje muslimanka uda za kršćanina, roditeljima, bar značajnom dijelu njih, to je poput smaka svijeta. I obrnuto, naravno. A kad se bilo koja uda za Japanca, Šveda, Kineza, Amera, Armenca, Bože moj, pa to je sasvim okej. Znaš šta ću ti reći? Ma jebe se meni i za muslimane i za kršćane i za hrišćane. I ove sadašnje i one bivše. Ni za samog sebe ne znam gdje bih se svrstao. I sretan sam zbog toga. - Kako? Ne razumijem.

- Tako, lijepo... Što nisi Bebu povela? - Tako, lijepo... Zato što sam došla direktno s posla.

Disala je nešto lakše. „Ja volim Aleta, ja volim Aleta... Promijenila sam svoju mantru... Sedamnaest godina braka, ljubavi, zar to može samo tako nestati? Imamo divnu kćerku, ona je most između nas, najjači, najsigurniji, najljepši most. Oboje će se vratiti kući i mi ćemo opet biti sretni kao nekad”, mislila je. - Zanimljiva konstatacija. Mislim, zanimljivi su tvoji stavovi o nacionalnosti, vjeri, kako hoćeš. - Zašto to kažeš? - Nisam upoznala tvoju rahmetli majku, ali sam čula da je malo ko bio bogobojazniji, smjerniji, odaniji vjernik od nje... Još sam čula da je prekrasno, usto i vrlo često učila Kur’an. A sinovi obično povuku na svoje majke. Sad su plamtjele njegove oči. Ta vatra je bila toliko snažna da je mogla zapaliti sve što bi plamen koji je iz njih izbijao snažnije dotakao. - Sve je to tačno. Kad god pomislim na nju, a pomislim svaki dan zato što, ako išla dobro, ako išta lijepo nosim u sebi, to dugujem njoj, to je njena zasluga. Vidim je na sećiji uz prozor s Kur’anom i ako se potrudim, ako pritom još oči zatvorim, mogu čuti njen glas i riječi - Kul huvallahu ehad... Ali, ima nešto što možda još ne znaš - zadrhtao je drhatom lišća.

Šutjela je pažljivo ga slušajući, čekajući da nastavi. - Krsno ime moje majke je bilo Helena.

Bilo je to neočekivano, nevjerovatno, nemoguće, a ona se trudila izgledati sasvim mirna, ničim nije pokazala da je iznenađena.

- Mislila sam da joj je bilo ime Emina. - Jest, to je bilo njeno novo ime. Zapravo, jedino, ali zbilja jedino što zamjeram svojoj dragoj majci je promjena vjere i imena. Iako i za to imam razumijevanja i opravdanja. Njezinu mladost. I ne samo to. Njeno uvjerenje da je moga oca voljela više od ičega na ovome svijetu. Mobitel u Zininoj torbi je zazvonio. „Neću se javiti”, pomislila je i bila bijesna, mrzila je onog ko je u tom času zove. - Javi se, Zina. Mobitel ti zvoni - kazao je sasvim mirno. Ona vatra u očima se gotovo izgubila, njen plamen više ne bi mogao ni zagrijati, a kamoli zapaliti. - Zlatko je. Tražio sam te u ordinaciji. Rekli su da si izašla. - Jesam... U trgovini sam. Moram nabaviti neke stvari... Kaži Aletu da ću ujutro doći po njega. Spustila je poklopac aparata i odložila ga u torbicu. - Oprosti. Hoćeš li nastaviti, molim te. - Neću - kazao je.

U trenu je bio neko posve drugi. Kao da ju je želio držati na rastojanju i ona se najednom osjetila sasvim obeshrabrenom. Kao da je situacija u kojoj su se našli nakon kratkog telefonskog razgovora nametnula nesigurnost, tjeskobu i oprez. U hitnji je pokupila cigarete i upaljač, pogledala po stolu da provjeri je li nešto zaboravila, pa se osvrnula oko sebe. Pogled joj je na tren stao na njenoj slici. - Zašto ti je jasmin crven? - upitao je. Zašto je uvijek zateče potpuno neočekivanim pitanjem, pitanjem na koje nije spremna, nije ga naučila, kako bi onda znala odgovoriti? - Volim jasmin. Jako. - Ali, jasmin postoji samo u bijeloj boji... - Znam, ali ne znam odgovor na to što me pitaš. Hvala ti, Seno. Hvala za

sve. I za ovcu... Osobito za ovcu. *** Nije mogla zamisliti da ide kući. Samo bi se skljokala na kauč kao prazna vreća i gušila u suzama. Stavila je na lice tamne naočale i uputila se niz glavnu ulicu. Odjednom joj dođe da se nasmije. Šta će ljudi pomisliti? Kiša samo što je prestala padati, tmurno je i sivo, po nebu nakupine oblaka kao raštrkano stado crnih ovaca, a ona se od sunca štiti naočalama. „Baš me briga”, zaključi i sigurnim korakom zakorači dalje. Prošla je pored trgovine obućom, apoteke, trgovine tekstilom, druge apoteke, pa pored zatvorenog kina, na čijem je panou sad bilo pet smrtovnica, ovaj put sve zelene. Nekoliko radoznalaca, kao manje jato crnih čavki, okupilo se i čitalo ih je podignutih glava. Nastavi dalje. Prolaznike nije gledala. Bašta slastičarne nije radila, suncobrani su bili sklonjeni. Još malo pa će doći do onog ugla na kome mladi Ciganin zimi prodaje pečeno kestenje, ljeti sladoled i limunadu. Radovala se što će ga vidjeti. Zbog njegovog osmijeha, vatre crnih očiju iz kojih zrači beskrajna sloboda. Trebalo joj je da vidi nekog s pozitivnom energijom, da joj vrati bar iluziju kako sreća ipak postoji. Na njegovom mjestu, iza aparata za prženje kukuruznih kokica, stajao je dječak od jedva dvanaest-trinaest godina. Kupila je vrećicu kokica, bile su krupne i vrele, pa upitala dječaka gdje je onaj momak koji je tu radio. - Misliš na mog brata? On više ne radi, neće više ni radit. - Gdje je? - Vidio ga neki čovjek što pravi reklame. Odveo ga sa sobom da s njim pravi reklame onih pasta za zube... Kaže da mu je fino, da se dobro snašo. Poželje da mu kaže kako mu želi sreću i da mu prenese pozdrav. „Bilo bi glupo i smiješno. On me nikad nije ni registrirao, bila sam samo dio mase, jedna od mnogih, bezlična, bezimena... On zapravo tu nikad nije ni stajao, samo je glumio da stoji, a sanjao o letu u slobodu”, pomisli.

Pješke se popela na treći sprat. Namjerno nije išla liftom. Pozvonila je na

vrata maminog stana. - Ja ti malo došla, mama. - Bujrum, sine. - Koliko ti puta moram reći da me ne zoveš - sine. - Ja što si muhanata. Što ti to toliko smeta? - Ma ne smeta mi. Smetaju mi općenito predrasude da je žensko dijete manje vrijedno, kad porođenu ženu pitaju - jesi l’ rodila sina ili dijete. - Mani se budalaština. Jesi li za kafu? Od ko zna koliko popijenih kafa i ko zna koliko cigareta osjećala je mučninu. „Da je barem samo od toga”, pomisli. - Radije bih nešto pojela. Idem s posla, malo sam gladna. - Imam neku čorbicu. Kad je insan sam, baš i nema velike želje spremati bolji ručak. Nego onako, šta bilo, čalabrcni s nogu. - Volim tvoje čorbice. Sama ću nasuti. - Ale sutra izlazi - doviknula je iz kuhinje. - Kući? - bilo je malo opreza u maminom glasu. - Nego gdje bi drugo? Seno će ga dovesti. - Ne mogu ti ni reći koliko mi je drago. Nek je, fala Bogu, dobro i nek svojoj kući dode. Jesam li ja vazda govorila da je Seno fin? - Jesi, mama - kazala je spuštajući tanjur na sto. - Nego znaš šta sam neki dan čula? Da je njegova mama bila katolkinja, da joj je pravo ime bilo Helena. - To prije nisi znala? - Nisam, časna riječ. Baš sam se iznenadila. Ako ti se da, ispričaj mi. Ja ću jesti tvoj čorbuljak i slušati. - Čuj, čorbuljak? Ako ti se ne jede, neću te moliti. Idi traži bolje. - Ma šalim se, bona. Pričaj. - Ovo je tužna priča... Zašutjela je. Zina je čekala minutu-dvije pa se počela smješkati. - Jesi l’ to mislila na pjesmu Ibrice Jusića? - Koju pjesmu?

- Ovo je tužna priča i tužan konac ima - ovo je tužna priča o ljudima i psima... - Vidiš da znaš, što me budalom praviš. - Ne znam, mama. Samo me tvoj uvod asocirao na dragu pjesmu. - Kako onda znaš da je bio pas? - Ko? - Ibrahim, Senadov otac? - Mama, ništa ne znam. A voljela bih znati. - Umrla je prije dvadeset godina. A bila od mene mlada deset. Pa ti računaj. - Ti imaš šezdeset dvije, ona umrla prije dvadeset, pa čekaj, umrla je sa trideset dvije. - Jest. Seno je imao nekako ko sad Jasna, ne budi upoređeno, pomakni se s mjesta. Zina ju je gledala začuđeno, kašiku je držala na pola puta između tanjura i usta. - Pa s koliko ga je rodila? - Sa šesnaest. - Molim? Kad se onda udala? Kao dijete? - Baš tako. S petnaest. Ibrahim, moj djever, laka mu crna zemlja bila, znaš da je bio oficir pa službovao u Dubrovniku. Naočit, stasit, ma imaš šta vidjet, mnoge su za njim uzdisale i budne zore dočekivale. A vala je bio ženskaroš, malo ćeš takvih naći. Još onda je na prsima imao tetoviranu golu ženu, ja svojim očima gledala kad smo jednom bili kod njih ljeti, a on se skino go do pasa... I dole ti se on zagleda u tu curicu, a bogme se zagleda i ona u njega. Bila je iz starinske, ugledne porodice, plemićkog porijekla, jedinica. Roditelji kumili, molili, preklinjali, prijetili da će je se odreći, da joj ništa od djedovine i očevine ostaviti neće. Pa tražili njega, i njega molili, prijetili mu da će ga noć pojest, išli mu komandiru, sve džaba. Kad on krenu nazad, zovnu je da krene s njim, i ona krenu. Jedne večeri omrknuše ovdje i on i mlada Dubrovkinja. Ja što je lijepa bila, dva oka je se nisu mogla nagledati. AF svekar i svekrva, i moji i njeni, mislim Ibrahimovi roditelji, to

dočekali baš ko da je pala mrtva glava. Oboje bili vjerski učeni, oboje živjeli prema svim islamskim šartovima, svekar bilesi bio hadžija. A Helena, duša draga, ni pet ni šest, kaže: „Ja bih za svojim Ibrahimom i u vodu i u goru, ma kud god bi trebalo, a da ne mogu u vašu vjeru... Samo da budem s njim... “ I onda ti oni uzeli nju pod svoje. Svekrva znala Kur’an baš ko hafiz, sve je naučila bolje nego ikakvu našu, pa joj onda i zvanično, u dokumentima i po zakonu, ime promijenili. I tako Helena postade Emina. U međuvremenu se porodila, dizala dijete, pazila Ibrahima ko drugo dijete, a on samo ženskinje ganjo. Nije važno je l’ cura, žena, udovica, raspušćenica, samo nek su joj plave kose i plave oči, i njemu dosta... Čekaj da se napijem vode. Usta mi se osušila pričajući. - I šta je poslije bilo? - Ona patila, a sve šutila. Savila ruke oko Sene, on joj haman bio čitav dunjaluk. A bio hairli, čudo jedno. Nit se kad s kim pobio, a sve petice iz škole donosio. Samo što oca nije mogao očima pogledati... Ma ja sve ne mogu vjerovati da ti to ne znaš. - Ne znam, mama, stvarno ne znam, zar bih slušala poznate priče? Bilo bi mi dosadno i sama bih ti rekla da prestaneš. - Onda, prije... stani malo da sračunam... , jest, tačno prije dvadeset godina, ona umrije. Ne znam je l’ istina ono što se pričalo. Nikad nisam ni potvrdila nit mi je ko drugačije rekao. Uglavnom, čim je pukla vijest da je umrla, pukla je i priča. Sjećam se da je bio Bajram. Pričalo se po mahalama, po cijelom gradu, da je sa Senom pila kafu i da je na vrata ušla neka plavuša tražeći Ibrahima, a ona se samo svalila na sećiju i s dušom rastala. - A Seno? - Ne znam bogzna šta. Mora da je to njega obilježilo, vidiš da se ne ženi, davno mu je bio vakat. A on ni mukaet. Znaš šta je jednom bilo? Morala bi se bar toga sjećati. - Kako ću se sjećati? Ja sam njega prvi put vidjela na mom vjenčanju. Već je bio na studijama i rijetko je dolazio. Bar mi se tako čini. Mama mu je umrla prije nego što sam znala da Ale i postoji na ovom svijetu. Nikad je u životu vidjela nisam.

- Jest, tačno je da je dolazio rijetko, možda jednom u dva-tri mjeseca, i tad više zbog svijeta nego zbog oca. Ostao bi dan, uvrh glave dva. I kad je diplomirao ostao je tamo, nije ni pomišljao da se vrati. Tek kad je Ibrahim obolio, a roditelji su mu već bili pomrli, vratio se i brinuo o njemu do samog kraja... Al ne završih ti ono što sam započela pa me ti prekinu. Došla meni neka rodica s kćerkom, a ona lijepa, ma da ti oči stanu. Visoka, tankovijasta, pas joj dvije muške šake mogle obuhvatit, kose plave ko žito pale po ramenima, oči se plave ko vedro nebo. Ja krijući za telefon pa zovnem Senu. Reko’: „Hodi, sine, da vidiš što je lijepa cura, ma nagledat je se ne možeš.” I on zbilja dođe. Kako brzo dođe, još brže se vrati nazad, čisto pobježe. Pitam ja njega sutradan: „Sine Seno, je l’ se to ti bojiš cura?” a on će meni: „Slušaj, strina, za sva vremena upamti, je l’ nešto plavokoso i plavooko, goni to od mene. Što dalje, to bolje, pa taman da je lijepo ko džennetska hurija”. Zina ustade, iznese tanjur s tek napola pojedenom čorbom. - Jesu li joj roditelji oprostili? - Nisu vala nikad. Umrla je da ih očima nije vidjela ni telefonom čula. Samo je ko očnu zjenicu čuvala njihove slike... A što su rekli, nisu porekli. Ništa joj ostavili nisu. Sve su ostavili njenom sinu. - Pa nisu joj mogli ni ostaviti kad je umrla prije njih. - Baš misliš da si pametnija od ikog. Testament su napisali i pohranili kod advokata čim se Seno rodio. - Nikad mi nije pričao da ide u Dubrovnik. - Skoro pa da i ne ide. Narod priča, a narod sve zna, da onu kućerinu izdaje strancima, grdne pare uze. Mogu ti reći da mu je to dobrodošlo. - Koje? - Materino porijeklo. Da dobije hrvatsko državljanstvo A vjeruj, naleto se ko niko živ. Hajde majčin sine pa dokaži da je Emina Jahić ustvari Helena Horvat?... Uglavnom, uspjelo mu je. Zato i može bez ikakvih problema hodati po svijetu, a ne ko oni jadnici, satima u redu stajati pred ambasadom za vizu. - Baš je tužna priča, imala si pravo. Idem sad, mama. - Što žuriš? Mogla si još malo posjediti. - Rekoh ti da Ale sutra izlazi. Moram malo glacnuti kuću, napraviti

kolače. Znaš njega, sve mora biti po koncu, tip-top. Ako sve nije na svom mjestu, odmah mu živci prorade. - Tako i treba. Muž je najpreči. Prvi. Sve dode iza njega. A kako je Jasna? - Dobro. Samo visi na chatu s onim Dagom, kako li se već zove. Alahselamet. *** Nalaktila se na prozor i gledala padinu iznad bolnice. Šumica u kojoj je bilo svakojakog drveća bila se odjenula čudesnim bojama. Nije više bilo jedino zelene, sve druge nijanse su bile prisutne - od zlatnožute, oker, svijetložute, svi prelazi smeđe, crvene do posve crne. Sunce se zaplelo u to čudesno obojeno lišće i igralo se, od jedne ljepote pravilo hiljadu ljepota. Na padini ispod šume paslo je malo stado, svega šest-sedam ovaca. Čobanin, stari djed jareće brade, koja se činila kao vještačka, kao zalijepljena samo za potrebe snimanja, sjedio je na sparušenoj travi i pušio lulu. Ispred dvokatnice čija je fasada bila obojena u jaku zelenu boju, boju trave na stadionima, grupa djevojčica je preskakala konopac. Cičale su, dovikivale se, smijale. Zvonio je smijeh, kao da se odbijao o stakla prozora na kojima je sunce izdajnički odavalo tragove krpe koja ih nije dobro usjajila. Mlada žena izlazi na balkon koji se pruža cijelom širinom kuće. Naginje se preko bijelo obojenih stupica i doziva: - Sabina, sine, dosta štrika. Ulazi u kuću. - Nisam jedina kćerka koju mama zove sinom. Zapravo, ni ta Sabina ni ja nismo izuzeci. Mi smo, bar na ovim prostorima, pravilo. - Još malo, mamice. Molim te. - Ništa neće samo - nastavljala je mlada žena popravljajući maramu ovlaš vezanu preko čela. - Tako se ni tvoja zadaća neće sama napisat. - Mamice, života mi sam sve uradila... Na vrata neko kuca. Spustila je roletu, vratila se za sto spremna da kaže -

uđite, a vrata se otvoriše. - Šta ima, Zina? - upita Zlatko sjedajući na stolicu sučelice. Nije mu se baš obradovala iako joj je ranije bio drag, dok Ale nije bio kod njega, dok se na neki način nije involvirao u njihovo pomirenje. - Sve po starom, ne znam šta bih ti drugo kazala. - Ale dobro? - Jest, sasvim je dobro - kaza pomalo nabusito. Kao da ga je tim tonom željela upozoriti da je ne pita ništa što se tiče njene privatnosti. - Dobro jede, dobro spava, vratila mu se pređašnja snaga, kondicija. Nije mi jasno što ga taj njegov ljekar više ne uputi na posao... Ustvari, jučer mu je zatvorio bolovanje. Za dva dana počinje raditi. - Imao je vražiju sreću. - Bogme nije vražiju. Imao je golemu sreću. - Zapravo nisam zbog toga došao. Vidjeli smo se nas dvojica dva puta na kontroli. Nego, nešto me od jutros štreca ispod desnog rebarnog luka. Bio sam dežurni, a jutros, ko malo kad, navalilo. Sve neki vrući slučajevi, pa me šef zamolio da produžim. I evo, još samo da ti malo baciš pogled pa idem kući. Odspavat ću sat-dva, pa u brda. Treba iskoristiti još malo ovih dana što je ostalo. - Misliš lijepih, sunčanih dana? - A šta drugo? Znaš kako se ovdje otegne zima. Praktično si pola godine u nekoj vrsti zime. - Znam. Ova kotlina ubi. Ljeti nepodnošljive žege, zimi snijeg i vjetar... Čekaj da promijenim čaršaf... Hajde, lezi na leđa, oslobodi trbuh. Ne moram valjda tebe učiti.

Čisto rutinski je nanijela gel ispod desnog rebarnog luka i stavila ultrazvučnu sondu. Već nakon minute je osjetila ledene žmarce kako joj se penju uz kičmu. Bacila je pogled na Zlatkovo lice. Bilo je sasvim mirno, opušteno, malo umorno, ali na tom licu nije bilo znakova iščekivanja, strah se

nije mogao ni nazrijeti. Niti mrvica sumnje, a kamoli straha. „On nije došao zato što se bojao da nešto ima, došao je samo da mu potvrdim da ništa nema”, pomisli, pokuša licu dati izraz koji ne odaje emotivno stanje i nastavi s pregledom. Zlatko nije gledao ni u ekran, ni u Zinu, gledao je negdje u prazno. Cijelo lice mu je zario blažen smiješak. - Znaš šta je novo? Lijepa, prelijepa novost. Kćerka mi je trudna. Da mi je neko pričao koliko ću biti uzbuđen, sretan, ne bih mu vjerovao. Tvoje dijete rodi dijete... Možeš li zamisliti nešto ljepše? Zatvori se krug.

Nije odgovorila, zapravo jedva je i bila svjesna onoga što je rekao. One dvije hipoehogene sjene na jetri, jedna veća, dosta velika, i jedna mala, bile su metastaze. Kako mu to reći? - Kolika je tvoja kćerka, Zina? - Upravo je ušla u sedamnaestu. - Lijepo je, brate, kad žena mlada rodi. Ko bi, kad te vidi, pomislio da imaš gotovo punoljetno dijete? Nego, jesi li više završila? Oteglo mi se nešto, umoran sam, šta li. - Jest. Završila sam... Zlatko, ovdje nešto ne valja. Naglo je problijedio i skočio u sjedeći položaj. - Šta? Je li... ? - Ne znam... Ne mogu precizno izdiferencirati... Savjetujem ti da napraviš CT cijelog trbuha. Oboje ćemo biti pametniji. - Koga mi preporučuješ? Vi radiolozi morate znati ko je u kojoj oblasti najstručniji. - Ja bih izabrala Ramića. - Idem ga odmah potražiti. - Sačekaj do sutra. Ništa se za to vrijeme neće promijeniti. - Do sutra bih šenuo. Draga Zina, danas bar znaš čega se svaki čovjek, bez obzira na godine, spol, obrazovanje, najviše boji, od čega strepi, što no kažu - ko ovca

od noža. - Znam. Kud ćeš? Sačekaj da ti napišem nalaz - govorila je, a zapravo molila Boga da ode. Nije znala, uopće nije znala šta napisati u nalazu. - Uzet ću ga poslije ili neki drugi dan. Idem da mi Ramić ne zbriše. Najgore je uhvatiti vas sa skraćenim radnim vremenom.

Poput naleta vjetra nestao je iz ordinacije, a ona je zadrhtala. Bojala se identificirati, misliti kako će i hoće li moći prihvatiti saznanje da ne samo što boluje od malignoma nego ne zna ni gdje je on primarno počeo, gdje je sve pustio svoje gadne krakove. A prihvatit će, čovjek na koncu prihvati sve, i ono što mu se i u ružnim snovima činilo neprihvatljivim. Ponovo se strese na pomisao da će jedan stručan, još relativno mlad, još snažan čovjek, vrlo brzo biti mučno nesposoban, nezaštićen, potpuno prepušten tuđoj milosti. Kakvo će mu biti ovo poslijepodne koje je planirao provesti bezbrižno hodajući brdima, upijajući ljepotu akvarelski obojenog lišća, čistog zraka, vedrog neba s pokojom bijelom ovčicom?

„Gdje li je sad Seno? Sprema li ono što će ponijeti nekamo daleko, neke drage sitnice, nešto bez čega bi se u tuđini osjećao siromašnijim? Žali li što ostavlja ovaj grad, ovo nebo, rječicu, ruže u svome vrtu, azil za lutajuće pse i mačke, izvor, staru jabuku i sto ispod nje, njenu ovčicu?” Samo o onoj (?),... onom djetetu koje je volio, nije smjela misliti. „Nije li mislio na... Ne, ne! Bojim se udubiti... Bilo kako bilo, on će otići, ostavit će me sa ovim otrovom koji teče kroz mene svakog dana, svake noći, ne znajući da lijek protiv tog otrova ima samo on, da se taj lijek ne može kupiti u ovdašnjim apotekama, ni u jednoj apoteci na svijetu, jer je taj lijek on sam. Sve vrijeme od kada sam postala svjesna toga pokušavala sam, očajnički se trudila da ga iščupam iz sebe kao biljku iz zemlje, da ga odrežem kao kad režem ružu, a znala sam, dobro sam znala da, što god uradila, koliko god ga

čupala, ispod površine će ostati neki živi korjenčić uvijek spreman da ponovo izbije, ponovo se rascvjeta. U život, u novi rast, bujanje, cvjetanje, vratit će ga svako sjećanje.” Pa je kao u magnovenju mogla vidjeti šesnaestogodišnjaka, koji još nije muškarac, koji se trudi a ne uspijeva biti jak, biti zreo, biti svoj, dječaka nježne puti, pravilnog nosa, plahog pogleda, putenih usana, jake brade po kojoj stidljivo izbijaju prve dlačice... Mogla je vidjeti svu onu nježnost lica i tijela, i kako gleda u oči majke koja umire... Pa je poželjela bar čuti njegov glas i podigla slušalicu. „Telefonske žice mogu prenijeti samo puku informaciju, samo riječi, nikad i nikako podzemne krikove patnje”, pomislila je i odložila slušalicu. „On sad ima dvadeset godina više, trideset šest dakle, ali je u duši ostao onaj šesnaestogodišnjak, ono dijete koje brine za svoju majku. Nikakvo čudo. U svakom od nas, u našoj dubini, našoj najdubljoj dubini, čuči dijete, a svi se samo pretvaramo da smo odrasli. Jedino on jednostavno nije kadar da se pretvara. Možda bi i bio kadar kada bi želio.” „Ipak ja imam sreće. On će otići i vrijeme će kad-tad učiniti nešto da ublaži ovu čežnju. A da ostaje u blizini, ne znam kako bih dalje. Jer ja sam Aletova žena, zaklela sam mu se, dala zavjet pred ljudima i Bogom da ću mu ostati vjerna u zdravlju i bolesti, u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi. Jesam li ga prestala voljeti? Kad se u meni začela ova klica koja je zakratko napredovala? Nemam pojma.”

Pogleda na sat. Bilo je vrijeme da pođe kući. S koliko je nestrpljenja ranije čekala kraj radnog vremena, s kolikom radošću žurila kući? Hoće li se bar djelić toga nekad vratiti?

Tromo se vukla ulicom. Korak koji je nekad bio tako lak, odmjeren, vladarski siguran, sad se pretvorio u njegovu suprotnost. Nije mislila ništa. Zapravo jest, mislila je o tričavim stvarima, šta će skuhati za ručak, kad će

ispeglati rublje, zaliti cvijeće. Taj oktobar je bio neuobičajeno vedar i sunčan, nije se sjećala kad je bio takav. Usput je svratila u trgovinu, kupila namirnice koje su joj nedostajale i penjala se uz stepenice pitajući se kako će danas započeti razgovor, koju će temu nametnuti. Znala je - bude li šutjela, stan će ličiti na oazu tišine, glasniju od ikakve buke.

Stan je bio prazan. Mora da je otišao u bašču, zaključila je i osjetila tugu što je osjetila olakšanje. Presvukla se i sjela da zapali jednu prije nego što se da na spremanje ručka. Na polici vidje prispjele račune. Po navici ih uze da pogleda iznose PTT usluga. Iznenadi se visini računa za mobitel i potraži listing. Nije ga bilo. Obično bi, Ale ili ona, ko bi preuzeo račune, odvojio račun, ali bi listing stavio ispod u slučaju da ono drugo želi nešto provjeriti. Pomisli da su možda poskupjeli impulsi pa potraži račun za Aletov mobilni jer su, kao po dogovoru, trošili gotovo jednako. Ne nađe ni njegov listing, a ni njegov račun. Bili su tu još račun i listing za fiksni telefon i račun za internet. Dok je sve to prelistala, cigareta je dogorjela i ona pode u kuhinju spremiti ručak. - Ćao, mamičak - kaza Jasna, koja se upravo vratila iz škole. - Jesi li se danas umorila? - Nisam, mila. Nije bilo neke gužve. Šta se kod tebe zbiva? - Okej je, samo mi Elma užasno fali. - Naravno da ti fali. Tolike godine ste bile nerazdvojne. Ali, za godinu ćeš i ti na fakultet pa ćete se tamo družiti. - Gdje je tata? - Nisam ga zatekla. Mobilni mu je isključen. Valjda je u bašči, gdje bi drugo bio. - Jesi li zvala na fiksni? - Jesam. Taman će po ovakvom danu biti u kući. Što bi onda uopće išao?

- Vidim da se spremaš kuhati ručak. Imam prijedlog. Haj’mo ga iznenaditi. - Kako? - Kupimo ćevape, sudžukice i lepinje, pa i mi gore. Lijepo raspalimo roštilj... Koja uživancija. Povest ćemo i Bebu. Divljo je svezan, ništa joj ne može. - Bravo, kraljica si. Samo da se presvučem. - Što ćeš se presvlačiti? Ta ti trenirka super stoji. Idemo.

Do gore su veselo čavrljale. Kad dođoše do vikendice, najednom ušutješe. Aletovog auta nije bilo, kapija je bila zatvorena. Nije bilo ni Divlje. Siđoše na plato pa do njegove kućice. Činije iz kojih je pio vodu i jeo bile su suhe i prazne. - Nije ni dolazio - kaza Zina. - Vidi se po ovom posudu. - Ali gdje bi mogao biti? Zina samo slegnu ramenima. - Doći će. Idemo, zlato. Ja ti baš i nisam majstor za roštilj.

Već se potpuno smrklo, a Ale nije dolazio. One su već odavno ručale. Zina se samo pretvarala da jede, samo je mljackala jedan sogančić čitavu vječnost. Teška je bila sjeta koja ju je obuzela. Preteška. Nametala su se pitanja bez odgovora. Jasna je otišla u svoju sobu, u „četnike”, kako je šaljivo zvala chat na internetu. A onda - ključ u bravi i Ale se pojavio. - Evo mene, ko za mene pita - kazao je izuvajući cipele, odlažući jaknu, izbjegavajući je pogledati. - Podgrijat ću ti ručak. Bit će za koju minutu. - Nisam gladan, hvala. Možda poslije. - Pravila sam sogančiće. Znam da ih voliš. - Ako nešto spremaš zbog mene, bolje nemoj ni spremati. Kupio sam

neke pite pa sam jeo u bašči. - Dobro. - Tatice, gdje si dosad? - iz sobe je gotovo dotrčala Jasna. - Evo me, dušo, tu sam. - Gdje si bio do sad? - U bašči. - Jesmo raspoloženi za šale i pošalice. - Kao i obično. - Mislim, što zezaš da si bio tamo kad nisi? - Je li to neko istraživao moje kretanje? Da tvoja mama nije unajmila privatnog detektiva? - Nemoj biti takav. Ne miješaj mamu. Moja je ideja bila da kupimo nešto za roštilj i iznenadimo te jer smo mislile da si gore.

Neki divlji sjaj mu je bljesnuo u očima. Ponovo to nisu bile oči nego sječiva. Zina ništa nije rekla, otišla je u kupatilo i ušla u kadu. Da se istušira, da vodom pokuša saprati svu onu mješavinu osjećanja koja su poput oluje bjesnila u njoj. Nije se tuširala. Nasula je punu kadu vode, stavila aromatičnu pjenu i legla. Glavu je zabacila nazad i naslonila je na kadu. Zatvorila je oči. Pokušala je iz njih istjerati onaj Aletov pogled. Da ga izbriše, zaboravi, prekriži, da prede u neki drugi kolosijek. Bježeći, otišla je ususret nekim drugim, nekim mrkim očima, onom djetetu u tijelu muškarca, onom čovjeku koji je govorio i kada šuti, govorio pogledom, osmijehom, prisustvom... I neodoljivo poželje ućuliti glavu u sigurnost njegovog pazuha... Gotovo mu je mogla osjetiti miris, dah, dodir njegovog dlana na svojoj kosi... Ležala je i ležala, kao da čeka neko drugo sunce koje će joj pomoći da ponovo procvjeta.

Izbrisala je tijelo grubim frotirom, obukla ogrtač, čvrsto ga obavila oko

sebe i stegnula u pasu. Primirena, pomirena, izašla je spremna da započne, u posljednje vrijeme uobičajeno tešku konverzaciju. Kakva god, bolja je od šutnje i povišenih glasova. Ako ne zbog same sebe, da bar zaštiti dijete.

On je sjedio u pozi u kojoj ga je ostavila. Razlika je bila samo u tome što je pred njim sad bila čašica i pored nje flaša koja sadrži zaborav. U ruci mu je dogorijevala cigareta. Zaustila je reći kako još nije vrijeme ni za cigarete ni za viski, ali se predomislila i ne znajući šta reći odjednom joj padoše na pamet računi. - Gdje su listinzi za mobitele? - Što će ti? - Račun mi je neuobičajeno visok, htjela bih malo pogledati. - Bacio sam ih. Niti je on gledao nju, niti ona njega. - Koliki je tvoj račun? - Što te zanima? - Čisto zbog poredenja. Obično potrošimo tu negdje. - Reci ti meni ko plaća račune za ovu kuću i čijim novcem? - glas mu je bio znatno povišen, hladan poput britvice. - Zašto? - Pa reci mi? - Plaćaš ti, svojim novcem, ako ćeš da ti baš precizno kažem. Ale, što si takav? Otkad smo to mi počeli dijeliti novac na tvoj i moj? Zar i tvoj i moj nije - naš? Sve ove godine je tako bilo.

Srce joj je luđački udaralo. Poželjela je kazati nešto grubo, ružno, s namjerom da ga povrijedi, da mu vrati istom mjerom. Htjela je reći kako je za nju u tom trenutku samo trpljen, prekobrojan, dalek, stran, nepoželjan, suvišan, a ipak nije rekla niti riječ.

Otišla je u sobu i počela se oblačiti. Ušla je Jasna i šapatom pitala: - Šta mu je? Zašto je ljut? - Ne znam. - Gdje je bio? - Znaš koliko i ja. Molim te, nemoj me ništa pitati. - Gdje ćeš sad ti? Vidiš li koliko je sati? - Idem malo na zrak. Ustvari, moram do apoteke. Boli me glava, a nemam aspirina. - Ja ću otići. - Ne možeš. Moram kupiti i tablete za spavanje, tebi ih neće dati.

Večer je bila svježa. S planine je dolazio hladan vjetrić. Samo je pirkao i godio, baš je jako godio. Disala je duboko, koračala uspravno i sigurno, kao nekad. Apoteka je bila zatvorena. „Uvijek sam se pitala zašto ovako mali grad ima toliko apoteka? Sad tek vidim da nisu od viška”, pomislila je i produžila do druge. I ona je bila zatvorena. - Baš dobro. Imam pred samom sobom izgovor da idem dalje. - Zina. Ukočila se u mjestu. Nije ga ni čula ni vidjela od dana kada je Ale izašao iz bolnice. Nije čak znala ni je li još u gradu ili je negdje daleko, daleko. - E, zdravo. Otkud ti? - Velikog li čuda. U gradu koji praktično ima jednu ulicu čim izađeš imaš šansu da vidiš koga želiš... Ili ne želiš - dodao je šeretski se smješkajući. Došao mi redatelj moje nove drame na neke konsultacije pa izašao da nam kupim vino i kakve grickalice. - Mislila sam da si možda već otišao. - Zapravo me on spriječio. Ne pušta me do premijere. Kaže da sam mu bitan. A zbilja mi je stalo da se ta drama postavi. A ti?

- Izašla kupiti aspirin. Uhvatila me neka glavobolja... Možda biometeorološke prilike. - Kupila si? - Nisam. Baksuz. Apoteke su zatvorene. - Hajmo prošetati do mene. Imam aspirina za izvoz. - Hvala, ne bih. - Zašto? - Zapravo mi trebaju i tablete za spavanje. Nasmijao se. - Toga imam još više. Daj, ne zanovijetaj, vidi kako je lijepo vrijeme za šetnju. Ovaj vjetrić mi dođe ko melem na ranu. Skrenuli su u ulicu koja je vodila ka njegovoj kući. - Kako je stari dobri Ale? - Dobro. Počinje raditi. - Oprosti ako sam indiskretan. Ne moraš odgovoriti. Je l’ s vama dvoma sve došlo na svoje? Progutala je knedlu. - Jest, baš nam je fino... Da ne povjeruješ kako nam je fino. - Drago mi je.

Ostatak puta su šutjeli. Prozori u prizemlju njegove kuće su bili jako osvijetljeni. - Hoćeš li ući? - Ma ne, nemam vremena. I ovako će se moji pitati gdje sam. - Onda sačekaj minutu. Uskoro se vratio s pločicama aspirina i apaurina. U drugoj ruci je nosio baštenske makaze. Upalio je lampu u vrtu i ušao u ružičnjak koji je sad malo ličio na to. Vratio se s narančastim pupoljkom. - Za tebe - kazao je. - Laka ti noć. Okrenula se i pošla. Suze su joj orosile oči, zakotrljale se niz obraze. Nije plakala od tuge, nego od nježnosti i zahvalnosti što je za nju našao malo ljepote u ovoj teškoj noći.

*** Zvono na vratima se oglasilo. Nikoga nije očekivala, možda je poštar. Ali šta će poštar na vratima kad sve što nije preporučeno ostavlja u sandučić? „A vala meni niko ne šalje preporučene pošiljke... Malo sutra ću otvoriti”, mislila je nastavljajući sasvim mirno prebirati zrna riže.

Planirala je napuniti paprike. Očistila ih je, oprala i stavila u plastičnu zdjelu. Još da iscjeka teleću šniclu i sve će biti spremno. - Ne razumijem kako neko od faširane junetine pravi punjene paprike ili sarmu? Ni na šta nalik. Sve se nekako onaj fil crni al’ ne može dokle hoće.” Kad je to izrekao, mislim to da se samo Boga boji, bio je siguran da ju je ušutkao, da je konačno dokazao svoju dominaciju, neustrašivost, a ona prvi put nije osjećala strah, ništa osim prkosa. „Obrisala sam tanak curak krvi što mi je potekao iz nosa i kazala mu: ‘Stoko jedna, ti se ne bojiš ni čovjeka ni Boga, zar bi u protivnom dizao ruku na slabijeg od sebe.’“ - Moja Senka, ja sam puno puta mislila o tome kako ljudi često znaju kazati da se jedino Boga boje. Čak se to naglašava i ističe kao znak posebne, pojačane pobožnosti! Vjerski službenici u svojim besjedama znaju to potcrtavati. Treba se Boga bojati! Zašto? Zar nije svemilostan i samilostan? Ako jest, zašto onda strah? Koga se i zašto se to treba bojati Onoga koji poklanja život i opskrbu šalje, koji nadu daje i utjehu pruža? Doduše, čula sam jednom neku misao, nisam sigurna, možda je i hadis... Ide nekako ovako: Bog može i hoće, ako se grešnik promijeni, dođe tobe, oprostiti sve grijehe učinjene prema njemu. One učinjene drugom čovjeku oprostiće samo ako mu taj drugi oprosti, halali, učinjeni grijeh. I, mislim da je u tome sva suština, sva filozofija vjere. Ne ogriješiti se o drugog čovjeka! Ne svjesno i nikad namjerno. Ako se ipak desi, ostati čovjek, priznati grešku, nema bezgrešnih, zamoliti za oproštaj. Eto, treba biti i ostati čovjek, čovjeku biti čovjek, pa se Boga ne treba bojati... A oni drugi, što drukčije žive i u drugom čovjeku ne vide samog sebe, neka se nad ovim zamisle. Neka se tog drugoga, prema kome su grešni, boje. I od njega neka prvo oprost zatraže, pa onda

neka se nadaju Božijoj milosti, i neka se Boga ne boje. Zar se treba bojati milosti? Ni milost ni samilost ne rađaju strah... Bar ja tako mislim. Možda oni dvolični... Oni što jedno misle, drugo rade, a treće kazuju. Ti i trebaju da se boje. - Ne znam - kazala je Senka - možda sam grešna kad ovo kažem, ali ja se Boga ne bojim. Želim živjeti u ljubavi i miru s Bogom, ne u strahu. Strah i ljubav nisu brat i sestra, ne idu ruku pod ruku. Ja nešto mislim da jedno isključuje drugo. Ne volim ono čega se bojim, ne bojim se onoga što volim. Bojim se bolesti, bolest ne mogu voljeti. Bojim se zmija, ne mogu ih voljeti. Bojim se mraka. Ni njega ne volim. Volim svoje kćeri, njih se ne bojim. Volim tebe i ne bojim te se. Volim Reta, cvijeće, nebo, sunce, ničega od toga se ne bojim. Volim i Boga. Bog je svjetlo, Bog je dobrota, Bog je istina. Zašto bih ga se onda trebala bojati? - Možda smo se o druge ljude ogriješile tako što smo ih tračale. - Ja to ne smatram tračevima. To su samo priče, o čemu bi ljudi i pričali da nema drugih ljudi? - Pričaj ti šta hoćeš, al’ ja tek sad vidim da smo se mi o onu sirotu Zinu ogriješile. Bacale po njoj drvlje i kamenje, da se vuca, švalera, a žena ni luk mirisala ni luk jela. Aleta žalile što sve to mora podnositi, u zvijezde ga ukivale. - Pa šta smo ružno uradile? Koga je zbog nas glava zaboljela? Kome smo naškodile? - Ti si pukla priču, ne možeš poreći, meni si pričala. - Znaš šta ću ti reći ja se nimalo ne osjećam krivom ni grešnom, rekla sam samo ono što sam svojim očima vidjela. - Jesi, ali si dala i svoje mišljenje o tome s kim je izlazila. Već dugo čitav grad zna da je to bio šintor i da je jadnica išla s njim da ubiju kera što joj je kćer ujeo. A znaš šta sad još znam? Vazda sam znala koliko voli životinje, al’ da će je to toliko pogodit ne bih ni sanjala. Kod psihijatra je bila završila. - Čuj. Ozbiljno? - Najozbiljnije. I još nešto. Ako tu neko smrdi, smrdi Ale. - Sad ćeš čut. Što tako misliš? - Kaže Mandica da se, otkad je izašao iz bolnice, svako malo vuče kod

one Azretine. Poslala dijete na fakultet, uzela bolovanje i fino mami tuđe muževe. Sramota. A on, đubre muško, kod onakve žene... Svi su oni skotovi, kad ti kažem. Pa i tvoj Mato, ako baš hoćeš da ti kažem. - Ostavi ti mog Matu postrani. Šta ti to kod njega ne miriše kad ga još ni na slici nisi vidjela? - Čim on ne može naći žensko normalno, ko sav svijet, neko preko tog, ni ne znam kako se zove,...meni tu nešto smrdi. Eto, rekla sam ti... - Rekla si mi i nemoj nikad više to ponoviti. Idi ti fino svojoj kćeri i svome unuku pa njima pametuj. Meni tutor ne treba. - I idem, da znaš. A ti na te paprike umjesto mene zovni Matu. - Vidi ti nje? Ko bi rekao da si ti tako bezobrazna? Da sam ja muškarce puštala u svoj stan, zar misliš da bi o meni u gradu svi imali pozitivno mišljenje? Hajde, bona, idi, moram ovo završavati. Vidi koja su doba. Već bi bio vakat ručati. *** Tek kad je izašla iz bolnice primijetila je da kiša lije kao iz kabla. Pravi jesenji pljusak. Bilo bi suludo zakoračiti u nju bez kišobrana. Nadala se da u ordinaciji ima neki zaboravljeni kišobran pa se vratila nazad. U polumračnom hodniku se gotovo sudari sa Zlatkom. Bio je u ljekarskom mantilu i žustro je razgovarao s nekim mladićem u civilu. Podiže ruku, podari je osmijehom uz riječi „Ćao, Zina” i nastavi dalje. Već se naviknula na ono što se ne samo njoj nego i svakom ko ga je znao, ko je znao da je dobio presudu na smrt, činilo nemogućim. Zlatko nije radio samo kojih desetak dana dok je ležao u bolnici. Otvorili su ga, vidjeli da je stanje porazno loše, inoperabilno, i zatvorili. Upućen je na hemoterapiju. Primao je, tako je čula, najjače citostatike, a nije radio jedino danima kad je odlazio na hemoterapiju. Izgledalo je nemoguće, nevjerovatno, nezamislivo, a njega se svako jutro oko sedam moglo vidjeti kako žurno grabi prema bolnici. - Oni koji dostojanstveno žive, dostojanstveno i boluju - kazala je jednom na sastanku stručnog kolegija kad je neko od kolega komentirao kako takav

ne bi trebao raditi.

Na hodniku su se nakon onoga dana sreli više puta. Pozdravili bi se srdačno, jedno drugo upitali za porodice. Bolest nijedno nije spomenulo. Prije nekih desetak dana svratio je kod nje u ordinaciju. Dugo su sjedili, pili čaj. Nije ga pitala kako se osjeća. Izgledao je dobro. I vedro. Pričao joj je cijelu historiju bolesti. Mirno. Mirnije nego što bi ona pričala o tuđim problemima. Nije se požalio. Ni jednom jedinom riječju. Molila ga je da svoje iskustvo prenese na papir. Bilo bi dragocjeno. Ništa nije rekao. Tada je počela sumnjati u ispravnost dijagnoze, a znala je da su te sumnje samo rezultat njene prevelike želje da se ipak radilo o grešci. Kao da je ignorirao i bolest i ljekare i lijekove, i smrt, a ona, crna smrt, sve vrijeme se hinjski šunjala oko bolnice, prepoznavala ju je u vranama i gavranima koji su kružili ispred bolničkih prozora. Tjerala ih je i mrzila... On nije. Živio je, radovao se svakom novom danu, uživao u njemu. Brinuo za svoje pacijente, strpljivo i s pažnjom slušao njihove probleme, rješavao ih iskustvom i znanjem. I veselio se dolasku unučeta. I ovaj put osjetila je divljenje prema kolegi.

U ordinaciji je našla kišobran. Jedna žica mu je bila slomljena, ali joj nije smetalo. Ni kiša joj nije smetala. Nije ni mislila na nju.

Iz sandučića je pokupila poštu, tačnije prispjele račune. Dok se penjala uz stepenice, pomisli koliko se ugodnije osjeća otkad je Ale počeo raditi. Imala je dobra tri sata provesti dok on dođe s posla. Radila je do jedan (povlastica radiologa), on do četiri. Prazan stan joj je prijao. U hodu upali radio. Dok se presvlačila, čula je muziku neke narodne pjesme koja joj se učini poznatom. Stade i sačeka, a kad je prepozna sjede da istinski uživa. Pojača ton, zabaci glavu na naslon i

zatvori oči dok se cijelim stanom razlijegao glas koji je u sebi nosio nešto božansko:

Haj, aman jada kada akšam pada, U minute kad bulbuli ćute, Kad bol spava kraj đulova granja, A dert guši i suze osuši, A dert guši i suze osuši...

„Koje li divote u samo jednom stihu”, mislila je, a oči su joj se suzama krunile. „Čovječe, koja je ovo poezija!” Pa joj pogled ode u ćošak police gdje je, kao da se krije, u vazi stajao već osušen pupoljak njenog đula, đula koji joj je u jednoj teškoj noći donio malo ljepote. „Mani se patetike”, prekori samu sebe, presvuče se i napravi šoljicu nes kafe. Pila je polako, kratkim srkovima, i pušila, uživala u tom svom ritualu. A kad je ugasila cigaretu otvori koverte kao što je to radila svih proteklih godina. Izuzetak je bio jedino za Aletovog bolovanja jer su računi stizali dok je ona bila na poslu. „Bože dragi, nemoguće! Pa ovaj sam mjesec potrošila još više nego prethodni, neuporedivo više. Mora da je neka greška. Oni iz Telekoma su pravi lopovi, ma oni su kriminalci, opelješiše nas. Ovaj put neće lako proći, reklamirat ću račun.” Posegla je za listingom. I ustuknula. Gotovo devedeset posto sume je potrošeno na biranje jednog broja. „Čiji je ovo broj? Sigurna sam da znam, kako se ne mogu sjetiti?”

A onda joj sinu. Azra! Pogled se pope do zaglavlja i objasni neobjašnjivo. Listing je bio na Aletovo ime. Htjela je vrisnuti, htjela je nešto

razbiti, morala je uraditi nešto da bijes koji je počeo kuljati nekako izađe, ugušit će je, ubit će je. Otvorila je usta, a ključ u bravi se okrenuo. - A užasna li vremena, mamice - govorila je njena kći izuvajući mokre patike. S kišobrana kao da je potočić tekao. - Raširit ću ga nad kadu, sve će ti pokvasiti - kazala je i zakoračila u sobu. - Šta ti je? Pomislila je kako bi bio pravi grijeh miješati dijete u nešto sa čime nema nikakve veze, opterećivati je, bacati u brige... Dosta ju je mučila onih dana kad ih je bio ostavio i otišao u vikendicu. Jasna je tada svim srcem, svom dušom bila uz nju, bila na putu da se udalji od oca, udalji na onu daljinu s koje se više ikad teško vratiti. A Zina je znala da je za razvoj zdrave ličnosti bitna prisutnost oba roditelja, bar u toku odrastanja, formiranja čovjeka, pa je tražila, izmišljala hiljadu razloga da ga opravda bar u njenim očima, molila je, preklinjala da ne mijenja ni mišljenje ni osjećanja prema ocu, niko nema tako dobrog tatu... - Mama, šta ti je? Užasno si blijeda. Reci nešto, nemoj me strašiti. Zina se odjednom nasmijala. Izgledalo je blesavo, izgledalo je suludo, a ona se ipak smijala. - Dušo, nemoj da se plašiš, nemoj da se plašiš - dušo, nemoj da se plašiš - zapjevušila je stih koji su obadvije rabile u situacijama kad bi se spomenuo strah, a one bile dobro raspoložene. I Jasna se nasmijala. Nejako, neuvjerljivo. - Hoćeš me nasmijati, a vidim da ti nije do smijeha. Zina je u tom trenu prešla prag tolerancije. - On sve vrijeme telefonom održava vezu s njom - gotovo je viknula. - Je l’ ti sad jasno što sam otkačila? Htjela bih te zaštititi, ali ne mogu više. Svega mi je preko glave, dušo. Volim te neizrecivo, ali volim i svoj ponos. I svoj razum. Izluđuje me cijela ova situacija. - Ja nešto nisam ni iznenađena, ako ćeš pravo. - Kako nisi, Jasna? Kako mi možeš nešto takvo reći? Je l’ ga to pokušavaš razumjeti, opravdati?

- Daj, stani već jednom. Ko je govorio o opravdavanju? Samo sam rekla da me baš jako ne čudi. Da ti znaš samo u kakvom je Elma raspoloženju. Crni crnjak. Ona meni stalno piše da u to sumnja... - A ja, prokleta budala, nikad i ni u što ne sumnjam. Čak ni onda kad bi mi sve trebalo biti jasno. Ali mi je normalno da se u mene sumnja, da osjećam krivicu i kad nisam kriva... Daj mi čašu vode da popijem apaurin. Ne, neću, bolje da to izbacim iz sebe - pa je požurila u sobu, bacila se preko kreveta i zaplakala onim najgorim plačem, kad plače duša, srce, sve, samo suze ne mogu poteći... *** - Đe si, Hamza, čovječe? - Evo se vraćam s klinike, išo ženu obić. Pa reko da malo svratim. Da vidim kako napreduju radovi i da ti reknem - e jesi čoek, svaka ti čast. Kad si mi reko za tu novu probnu terapiju i da si joj mjesto obezbijedio i kad se ona složila da ide, ja šta bi, šta je mogla izgubit, ja nisam imo ni mrvu nade. A da je sad vidiš.

Širok osmijeh mu razvukao usne od uha do uha, otkrio žute, pokvarene zube, čitavo jedno groblje zuba. - Sve hodala sa mnom po krugu bolnice. Ko kad joj nikad ništa nije ni falilo. I rukama može, sama gulila i jela bananu, da ne povjeruješ. Ja sve trljo oči, reko morebit da samo sanjam od puste želje... Al’ jok, sve ti je to istina, moj Seno. Fala ti, brate, đe čuo i ne čuo. - Nemaš pojma koliko se radujem. Čuo sam da to liječenje daje dobre rezultate, ali, vjeruj mi, nisam ni ja očekivao tako brz napredak. Znaš da sam ti rekao da ništa ne mogu obećati, da ja ne želim ni odlučivati hoće li ići, samo je ona imala pravo odlučiti jer se o njenoj koži radi. - I dobro je odlučila, fala Bogu i tebi. - Ipak nešto moraš znati. To je teška bolest, nikad se potpuno ne izliječi. Bit će perioda pogoršanja, da se ne iznenadiš i ne razočaraš.

- Znam. Doktor mi je reko. I meni i njoj. Al’ se opet stanje može popravit. Ma da je hefta, zauhar je. Kako napreduju radovi? - Odlično. Hajde da popijemo kafu pa ćemo se popeti da vidiš. - Ja bi mogo svaki dan doć da pomognem. Kad djeca dođu iz škole da s malom mogu ostat. - Nema potrebe. Ovi ljudi su plaćeni za svoj posao. Ti samo čekaj da se sve završi. - Misliš da... jesi l’ siguran da ću ja dobit taj poso? - Jesam. Sve sam dogovorio. Stanovat ćeš ovdje u prizemlju sa svojom porodicom. Ja ću neke svoje stvari prebaciti na sprat. Ono što mi treba. Ostalo vi možete koristiti. Ima dovoljno mjesta. - Bože dragi, ma ja sve vjerovat ne mogu da još postoje taki ljudi. Čim sam ja to zaslužio? Svako mi govorio da će me Bog kaznit što sam godinama onu paščad ubijo, a veća me nagrada nije mogla stić. A vala, ni Bog nije mačka. Ako on sve zna, zna i da ih nisam ubijo od vruća kolača, ni od želje da ubijam. Reko sam ti da drugi poso nisam mogo nać. A da nisam ja, ubijo bi ih neko drugi. - Imaš pravo. Srećom, neće više. Neka se u ovoj zemlji bar nešto lijepo desi. Kao taj Zakon o dobrobiti životinja. - Jest, vala. I mene je obradovo. E Seno, brate, jesi čoek. - Dobro je, Hamza. Jedan stari čovjek koga sam puno volio znao je reći da se samo budala hvali u lice. - Mora da je tvoj babo. Sjetan smiješak iskrivi Senadovo lice. - Nije... Nije to govorio moj otac, nego jedan starac koga sam ga volio. - Zar oca... - Ne pitaj previše. Hajde da vidiš budući azil. *** Opet nije došao na ručak. Više nije bila iznenađena kad ne dođe, izuzetak je bio da se pojavi na vrijeme. Iako nije bilo iznenađenja, bilo je neke huje, bijesa, koje više nije mogla ugušivati, sve manje je mogla svoje uzburkane emocije držati pod kontrolom. Situacija u kući došla je do granice

izdržljivosti. - Opet ga nema - kazala je Jasna. Nije imala snage odgovoriti. Preslagivala je ladice koje je složila prije tri dana. - Zašto ništa ne kažeš? - Daj dijete, pusti me na miru, tako ti Boga. Svaki dan ista priča... Shvati više da mi je dosta pitanja. - Nisam pitala. Samo sam kazala činjenicu. A to je nešto drugo. - Dobro, možeš li ti i na tren zavezati? Treba mi malo tišine, a ti samo zvoc, zvoc. Hajde, radi nešto. Pusti me na miru. - Što si takva? - Kakva samo to, molim te! Hajde, kaži kakva sam i kakva mogu biti? Kakva bi ti bila u mojoj koži? - Ne znam - kazala je Jasna tužno, gotovo slomljeno. - Niko ne zna zasigurno kako bi na nešto reagirao dok se sam ne nađe u takvoj situaciji. - Vidi ti filozofa. Baš si mi otkrila nešto što nisam znala, što niko na ovom svijetu nije znao. Daj, ušuti malo... - Ali, mama, šta sam ti ja kriva? - Jasna više nije mogla zadržati suze. Vjeruj mi, više nemam volje doći kući. Nekad mi nigdje nije bilo ljepše, sad mi je svuda ljepše nego ovdje... *** Zina je ostatak rublja samo ubacila u ladicu i zalupila je. Osjećala je stid, grozan stid pred samom sobom. - Oprosti mi, mila moja. Znam da sam odveć gruba prema tebi ni krivoj ni dužnoj... Šta ćeš, obično se svetimo na stvarima koje nisu učestvovale u igri.

Jasna je raširila svoje velike dimnosive oči, oči koje je prije toliko voljela zbog sličnosti s Aletovim. - Ne mogu vjerovati. Ja sam za tebe stvar, a sav ovaj užas je za tebe igra...

- Nespretno sam se izrazila. Znaš u kakvom sam stanju, dobro znaš i na šta sam mislila. A ja sam se našla u slijepoj ulici. Više nemam pojma šta da radim, kuda da pođem. - Ja bih otvoreno razgovarala s njim. Zina je prvo samo šutjela, misli su munjevito jurile glavom, a onda je gotovo poskočila, prigrlila svoju jedinu kćerku i zajecala. - Bravo, mala. Pametnija si od mene. Kako mi to ranije nije palo na pamet? Jedino rješenje je istjerati stvari na čistac, pa kud puklo da puklo. Izgubit ću razum nastavimo li ovako. Kratko je zastala. - Prvo s Azrom moram raščistiti.

„Ponižavajuće je da ja budem inicijator susreta. Gdje mi je ponos, gdje mi čast?”, mislila je kad je Jasna otišla u svoju sobu. „U krajnjem, i ponos i čast su sranja. Cijeli život mi je to bilo ispred svega i svakoga, i evo dokle sam došla? Zbog ponosa nisam obilazila Aleta u bolnici, ko zadnja šuga sam ga virila iza vrata. Zbog ponosa sve vrijeme izbjegavam i pogledati u njega, a kamoli započeti otvoren, ljudski razgovor. Ne mora to više biti razgovor žene i muža koji se vole ili koji su se nekad voljeli, prosto razgovor odraslog, zrelog čovjeka, s drugim, istim takvim čovjekom.”

„Zovnut ću je na kafu kod Pjera pa ću joj otvoreno reći za sve. Da je izigrala moje povjerenje, posrala se na moju ljubav prema njoj, naše prijateljstvo, da mi konstantno još uvijek mami i odvlači muža. Ako se oni zbilja toliko vole, neka ga uzme, eto joj ga, halal im bilo oboma, samo nek mene isključe iz trokuta, ne volim trokute, mrzim trokute, grozim se trokuta... A Senad?”, zapeče misao. „Zar nisam ne tako davno samoj sebi govorila da je neuporedivo veća izdaja voljeti nekog, čeznuti za njim, makar između njih bile i daljina i vrijeme, nego bilo kakva fizička veza koja počiva na želji, požudi?”

Osjeti se posramljenom i jadnom. „Neću misliti o tome, ostavit ću to za neki drugi put.” Uze ogledalce, popravi šminku. Brižno, s pažnjom i preciznošću koju je davno zaboravila. Kao da ide na neki sudbonosni susret, kao da je tamo čeka onaj sanjani. „Ona će nas upoređivati, u sebi će govoriti: ‘Vidi nje, vidi mene... Neka tas na kome sam ja prevagne’.” Obuče jednostavnu crnu haljinu od trikoa, stavi srebrnu ogrlicu sa tirkiznoplavim privjeskom oblika četverolisne djeteline i iste takve minđuše. „Još ću obući crni mantil i crne salonke, kapitulirat će čim me vidi... “ - Spremaš se negdje, mama? - iza leđa ču Jasnin glas. - Da. Zovnut ću Azru da izađemo na kafu. - Molim?! Ti nisi normalna. S tobom se nešto ozbiljno dešava...

- Nijedne više. Jesi li me čula? Imam razrađen plan, ti si mi dala ideju i provest ću ga u djelo makar mi to bilo zadnje što sam u životu uradila. Nije primijetila kako je Jasnina glava kliznula među oborene dlanove, da joj između prstiju kaplju suze, a i da jest, u tom času bi joj bilo svejedno. Telefon je dugo zvonio. Niko se nije javljao. „Mora da i nije u kući”, pomisli razočarano i u tom času osjeti kako se slušalica diže, veza uspostavlja i Azrin glas: - Kaži... - Voljela bih da zajedno popijemo kafu - reče i sama iznenađena sigurnošću, mirom koji su izbijali iz njenog glasa. - Zar? Žao mi je, ne mogu. - Slušaj, Azra, ako si mislila da sam se ja baš zaželjela popiti kafu s tobom, prevarila si se. Želim samo jedan razgovor s tobom, nešto moramo zauvijek raščistiti... - Misliš oko Aleta? - Da. Kako znaš? - kaza sa osjetnom ironijom.

- Upravo je izašao... Bio je ovdje još od jutra. Ni na posao nije išao.

Zini su koljena zaklecala. Grlo, jezik, usta, sve se osušilo. Krenula je da odloži slušalicu, jedino je za to bila sposobna. A onda se rodio prkos, dao joj neku snagu za koju nije znala da je ima. - Sad ću ja doći do tebe... Samo da popričamo. - Nemoj. Neću ti otvoriti vrata... - odgovorila je nakon stanke od kojih par sekundi koje su se Zini učinile duge kao vječnost. - Ako mi nešto želiš reći, možeš i na ovaj način. - Stvarno me ne bi pustila? - Ne bih. Nikad više, Zina. Jedno samo upamti. U meni se prema tebi ništa nije promijenilo. Još te volim, ako te to zanima. Zina je počela drhtati. - Voliš li Aleta? - Volim. - A on tebe? - Nikad mi to nije rekao, ali njegovi postupci mi govore da me voli. Misliš oni u krevetu? - Nisam mislila na to... - ponovo je bila napravila stanku prije odgovora. Ja one stvari ne bih imenovala postupcima... nego nekako potpuno drugačije.

Zina je rukom brisala znoj što joj je izbijao po licu. - Naprimjer. - Zbilja hoćeš primjer? - Hoću. Moram znati da bih sa samom sobom nešto raskrstila. - Onda moraš sačekati minutu-dvije... Samo imam jedan jedini uslov. Obećaj da nećeš prekinuti vezu. - Neću. Obećavam. Spuzala je s fotelje i sjela na pod natkoljenicama pritišćući prsa. „Ako ne

izdahnem”, pomislila je držeći slušalicu na uhu, čekajući da se Azra vrati na telefon. I glas sa druge strane se jasno začuo. Prekrasan, čudesan, neponovljiv. Glas Radeta Šerbedžije.

Čekaj me, i ja ću doći Samo me čekaj dugo, Čekaj me i kada žute kiše, Noći ispune tugom. Čekaj me i kada vrućine zapeku, I kada mećava briše, Čekaj i kada druge nitko Ne bude čekao više. Čekaj i kad čekanje dojadi, Svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kad ti kažu, Kako je vrijeme sve da, Zaboraviš i da te nade lažu. Nek povjeruju i sin i mati, Da više ne postojim, Neka se tako umore čekati, I svi drugovi moji, I gorko vino za moju dušu

Nek piju kraj ognjišta, Čekaj i nemoj sjesti s njima I nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći Sve smrti me ubiti neće, Nek kaže tko me čekao nije, Taj je imao sreće! Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, Niti će shvatit drugi, Da si me spasila ti jedina, Čekanjem svojim dugim. Nas dvoje samo znaćemo kako, Preživjeh vatru kletu, Naprosto, ti si čekati znala, Kao nitko na svijetu.

Glas je utihnuo, sa druge strane čulo se samo šumno disanje. Zina kao da se istom probudi. Bila je zaboravila kojim povodom i u kakvoj prilici sluša ove stihove. Opčinila ju je poezija, opčinio Radetov glas, pa iskreno, kao da priča s nekim bliskim, dragim, oduševljeno kaza: - Kakva poezija, čovječe? Čiji su to stihovi? - Konstantina Simonova... Ale mi je kupio ovaj prekrasni CD, koji je moj lijek... Znam da voliš Arsena, na ovom CD-u Šerbedžija govori njegovu Ne daj, se Ines, pa Popodnevnu pjesmu. Ima još...

- Dobro, Azra. Ne moraš mi dalje nabrajati... Nemam te više ništa pitati. Sve mi je jasno. Kad si ti meni kazala šta da zapamtim, reći ću i ja tebi. Ne ljutim se na tebe, nisam ljubomorna, moje je geslo naslov jednog romana Glasam za ljubav. Želim ti svu sreću... - Hvala ti, ali čak i da misliš iskreno, nema više sreće za mene. - Samo tako misliš. Bit će - kaza i najednom, sasvim neočekivano, ispuni je potpuni mir. *** - Ne spavaš? - Kao što vidiš. - Jasna spava? - Nadam se. Izuo je cipele, na vješalicu objesio balon mantil sive boje. Crni šal mu je ostao oko vrata. Izgledao je umorno. I pijano. - Gdje si dosad, ako smijem pitati? - Vidiš da smiješ. Već si upitala. - Davno si otišao od nje. - Dosta davno... Kad si ti nazvala. - Ale, reci mi, molim te, gdje si bio do sad? - Malo šetao, malo se vozao, malo slušao muziku i pio... Jesi li zadovoljna? - Voljela bih da ozbiljno porazgovaramo ako si dovoljno trijezan za to?

- Jesam. Nisam puno pio. Samo dva viskija. A da taj razgovor odgodimo za neki drugi put? - Nemoj to tražiti od mene. Ne mogu više ovako. Moramo razjasniti neke stvari. - Za neko kraće vrijeme? Može? Bio bih ti zahvalan. Ne kažem da sam to

kod tebe zaslužio, ne kažem da me trebaš smatrati vrijednim čekanja, ali... Ako smo toliko čekali, čemu sad žurba? - Jer sam došla do raskrsnice... Moram odlučiti na koju ću stranu. A odluku ne mogu donijeti tek tako, iznebuha. Mada baš i ne bi bilo iznebuha. Ali one godine iza nas, za koje sam mislila da su sretne, i sad mislim da su bile sretne, podvlačim, potcrtavam, podebljavam - bile - i dijete koje nas veže, preko koga ćemo, kako god dalje bude bilo, ostati vezani dok živimo, pa i nakon što prestanemo živjeti, to zaslužuju... Teško mi je, Ale. Užasne se borbe u meni vode. - Zašto onda šutiš sve ove dane, mjesece? Zašto me izbjegavaš i pogledati? Zašto se naša konverzacija već dugo održava uglavnom jednosložnim riječima? - Zato što je s tobom takvim kakav jesi od... otkad se ono desilo, jedino tako moguće komunicirati. - Sigurna si da sam samo ja u pitanju? Zamislila se. - Nisam sigurna, ništa sigurno nije sigurno. Sigurna sam samo da tako mislim. - Šta misliš je l’ nam kasno za jednu kafu? - Mislim da nije. - I razlij nam jednu pivu.

Kad je na sto spustila tacnu, prije nego što je i razlila konzervu heinekena u dvije čaše, Ale kaza: - Ima li nešto bitno da mi želiš reći? Pogledala je njegove sive oči, koje su bile umorne i tužne, sjale su nekim dalekim sjajem, kao neki daleki svjetionici utonuli u maglu. Brzo spusti pogled pa hvatajući konzervu nekako nesigurno započe: - Zapravo ima. - Hoćeš li mi reći? - Mislim... - Slobodno kaži. Sve ću razumjeti, vjeruj mi.

- Mislim da sam s tobom samo učila voljeti - kaza malo sigurnije. Pomisli kako istom sada voli prvi put, u sjećanju se pojaviše jedne mrke oči koje gore uvijek istom vatrom, pa nastavi sasvim sigurno, odlučno. - Uvjerenost da nekoga voliš nikako ne mora značiti da je to zbilja ljubav. Samo želja, samo opsjena, samo opčinjenost nekim, samo san, ništa od toga nije ljubav... Znaš, Ale, meni se neko vrijeme čini kako sam samo tražila put da me izvede iz tunela vlastite sebe, pa sam se uvjerila da je to onaj put koji vodi do drugog čovjeka, put do tebe... Ponovo ga je pogledala, bilo je neke bojažljivosti, nekog prikrivenog straha u tom pogledu. - Nastavi, molim te. - Već neko vrijeme mislim da sam sve godine bila u zabludi, da ustvari nikad nisam stigla ni do tebe ni do ljubavi. Sve je bila samo iluzija. Jer, kad sam izašla iz sebe, vidjela sam neka tvoja druga lica koja nikad ranije nisam vidjela, nikad nisam ni u snu pomislila da ona postoje, i ja... ja ih prosto nisam spremna prihvatiti... Sve ove godine prema meni si bio okrenut samo jednom polovinom lica, drugu si brižljivo skrivao u tami, baš kao što mjesec, koji ti toliko voliš, jednu svoju polovinu čuva u vječnom mraku. Možda baš zbog toga toliko voliš taj enigmatični planet na koji laju i psi i vukovi visoko istežući vratove... Eto, odskora sam primijetila da ti je sad kosa baš kao da se u nju mjesečina uplela. Nisam ni primijetila kad se to desilo... Možeš li mi ti reći? - Što? - Kad si dobio te sijede? - Zar je to u ovom trenutku važno? - Voljela bih znati. - Dok nisam bio ovdje, mislim za mog samovanja gore u vikendici. Ne smetaju mi, naprotiv. A ti nastavi, molim te. Znaš da sam te uvijek volio slušati. - Ne znam što više reći... Zar to nije dovoljno? Dobro, reći ću ti još ovo. Još uvijek jedna polovina mene hoće da bude odana supruga, majka, domaćica, oslobođena grizodušja bilo kojeg porijekla i razloga, ona druga

želi slobodno disati. Dugo možeš biti u sjeni, ipak nikad se ne možeš u sjenku pretvoriti... Možda se možeš tako osjećati, ipak ne možeš biti sjenka. I sad bih htjela da pobjegnem, da pobjegnem od tebe i od sebe, da pobjegnem od osjećaja krivnje da te možda nikad nisam voljela. Presudan u svemu ovom je bio udarac, ne, bili su udarci koje si mi zadavao, udarci koji su me razdrmali iz uljuljkanosti u sigurnost doma, sreće, unijeli prvo sumnju da je ljubav u koju sam sve ove godine vjerovala zapravo jednosmjerna ulica, da sam samo ja bila ta koja voli. A zapravo, ni te jednostrane ljubavi nije bilo. Ovo sadašnje moje stanje je zapravo kristalizacija koja se može postići još jedino u uzvišenim trenucima umjetnosti i vjere onih koji istinski vjeruju. - Da sumiramo, zaključak je... - Samo još malo. Još rečenica, dvije i ... bit će gotovo... Ima tu i nečega utješnog, onoga što sve čini lakšim, prihvatljivijim, opravdanijim. To je spoznaja da ni kod tebe to nikad nije bila ljubav... Uvijek si morao u svemu biti bolji od mene. Bolji čovjek, bolji supružnik, bolji roditelj, bolje dijete svojim roditeljima, sav i uvijek si bio usredotočen na to ko mora biti bolji. A onaj kome je osnovna preokupacija i suština stvari ko će biti pobjednik taj nikad i nije volio. Ne bar mene.

Ušutjela je, uzela cigaretu i zapalila je. Ruke su joj bile sasvim mirne, ona je osjećala kako se neko blaženstvo razlijeva cijelim njenim bićem, tijelom i duhom, kako se mir, za koji je vjerovala da je nepovratno nestao, lagano vraća u nju i uzima mjesto nemiru. Šutjela je pa podigla glavu i uputila mu otvoren, siguran pogled, kroz izmaglicu cigaretnog dima. I Ale je zapalio, otpio ostatak piva, pa otišao u kuhinju. Vratio se sa dvije konzerve. - To si mi, dakle, željela reći. Hvala ti, Zina, što si me smatrala vrijednim da mi kažeš ono što osjećaš... Tako smo se i dogovorili na samom početku naše veze, zar ne. Da otvoreno priznamo jedno drugom kad dođe ovaj trenutak, kad ljubav umre. Ona u tebi je, dakle, mrtva. Pijmo noćas za pokoj tvoje ljubavi - podigao je čašu i ispio u dahu. I ona je uradila isto, pa ih ponovo napunila.

- Pijmo onda i za smrt tvoje ljubavi - kazala je sa čašom u zraku. - Ne! Onu smo pili za pokoj, a moja ljubav je živa, rekao bih življa nego ikad. - Da, ali ne za mene. Zapravo, ti Azru nisi nikad ni prestao voljeti.

Ustao je na noge, ukrstio ruke na leđima i koračao po sobi. Bezbroj puta je prešao s jedne na drugu stranu, a ona je mirno čekala da se to besmisleno koračanje okonča, da jednom završe s ovim što se od života u cirkus pretvorilo. - Zina, nisam govorio o ljubavi prema Azri. Ja tebe volim, draga moja. Shvaćam da ti mene ne voliš, prihvatit ću to s mirom i otvoriti ti put u slobodu, kako si rekla. Ali to u meni ništa ne mijenja i nikad neće promijeniti. - Hoćeš reći da ne voliš Azru? - Ne pada mi na pamet da to kažem. Ja volim Azru. Puno je volim. Samo, to je posebna vrsta ljubavi koja tebe ni na koji način ne isključuje. - Ti si, dakle, želio sjediti na dvije stolice, imati dvije kuće... - Budalo moja, o čemu ti pričaš? Kad bi me pitala volim li tvoju mamu ili tvoju Aidu, šta bih ti mogao odgovoriti? Naravno da ih volim. - Ali, to su moje mama i sestra, ne voliš ih kao žene. - Naravno. Ni Azru ne volim kao ženu. Volim je kao sestru rođenu koju nikad nisam imao.

Beba se promeškoljila u svojoj korpi, razgledala tamo-amo, pa se uputila kofi s vodom. Nisu to ni registrirali. Tek kad ih je pogledala i oglasila se lajkanjem oboje su je primijetili. - Sigurno joj je kofa prazna - kazao je Ale. - Čekaj da joj naspem vodu. - Hoćeš li mi iskreno reći voliš li je? - kazao je vraćajući se. - Koga? - Bebu. - Naravno da je volim. Nemaš pojma koliko. Jako puno. Ne onako i onoliko kao što sam voljela Boni, ali mnogo više nego što sam se nadala.

- Malo sam se pribojavao hoću li pogriješiti, prenagliti, jesi li spremna? - Za šta? - Za novog psa. - Ne razumijem. - Kad sam Senu zamolio da ti je kupi, gotovo se pobunio. Rekao je kako je nećeš htjeti ni pogledati, a kamoli uzeti, da nakon Boni za tebe ne postoji drugi pas... Ja sam vjerovao da te ipak poznajem bolje od njega... Kako si znala da je od mene? Osjetila je kako joj krv udara u glavu, potpuno se zbunila, tražila je riječi, no nije ih nalazila. Otpila je gutljaj piva da dobije na vremenu. Zapalila novu cigaretu. - Zbilja, Zina, kako si znala? Rekao sam Seni da ni za živu glavu u prodavnici ne kaže ko je šalje, čak i u slučaju da odbiju prodaju i dostavljanje. - Možda nisam ni znala... Možda sam mislila da je šalje neko drugi... Nemoj se pokušavati izvući. Znam da si znala. Jasna mi je rekla. - Šta ti je rekla? - Onog nesretnog, ustvari sretnog, najsretnijeg dana, kada sam konačno shvatio da sam te okrivio ni krivu ni dužnu, došao sam ovdje kleknuti pred tebe i moliti za oproštaj... Nisi bila tu, bila si kod tvog Šeganovića. Usput, Jasna mi je rekla da ti ni ne znaš da sam svraćao. Nije ti stigla reći jer su ti, čim si se vratila, rekli da sam ranjen... E tada sam bio zbunjen poput školarca, pa sam se pred djetetom branio od te zbunjenosti i trabunjao. Pitao sam je otkud u kući pas, a ona mi rekla nešto u smislu da se ne pravim budala kad si joj ti rekla da sam ga ja poslao. „Kakve sve stvari mogu prouzročiti nesporazumi?”, proletjelo joj je kroz glavu. - Dobro, znala sam, jednostavno sam znala. Ali, Ale, ti sve ko kiša oko Kragujevca. Daj da ko ljudi razriješimo ovu situaciju i nastavimo sa svojim životima. Svako za sebe. Do samo prije par dana sam se ubijala pitanjima šta će reći mama, šta će reći Jasna, šta će reći svijet. Više me apsolutno ne zanima šta će ko reći. Imam samo ovaj jedan jedini bijedni život. Da ovo što

mi je preostalo proživim bez laži. - Ako želiš, iz ovih stopa ću otići. Imam gdje, a - tužno se nasmiješio - i nekakvo sam iskustvo stekao. - Ko traži od tebe da ideš iz ovih stopa? Ko uopće traži od tebe da odeš? I ja mogu otići. Ipak, ne mogu otići prije nego što mi objasniš neke stvari. Ti bar znaš da ja nikad nisam bila ljubomorna. Nisam ni sad. To ti je nekada smetalo, govorio si: „Ko ne zna šta je ljubomora, taj ni ne ljubi... “ Objasni mi to sa Azrom. Izjeda me ko da u sebi imam neko korozivno sredstvo. - Žao mi je, ne mogu. Ne još uvijek. - Onda je sve jasno. - Ništa tebi, dušo moja, nije jasno. - Zašto onda? - Dao sam riječ. - Kome? - Podrazumijeva se kome. Azri. - Azra, Azra, Azra! Čitav se naš život, čitav se svijet vrti oko Azre. Bože dragi, mislila sam da je mržnja tek riječ, da nemam pojma koji je to osjećaj, a sve bliže sam stanju u kome ću je mrziti. Prokleta bila, život mi je uništila. - Prokleta jest, ali ti život nije uništila. Pogazit ću riječ, previše te volim da bih te ostavljao u neizvjesnosti, jer te ona, očito, truje. Možda ćeš zažaliti što si tražila istinu kad je čuješ. - O čemu to ti, Ale? - O onome što slijedi u priči koju ćeš čuti... Onoga dana kad sam zvao šintora da mi potvrdi što mi je Jasna pričala, kad sam nakon razgovora s njim potpuno poludio, polomio čaše i isjekao ruke, toga dana je Azra bila na pregledu i saznala da je bolesna, da ima rak želuca. Upravo se vraćala kući noseći to saznanje na plećima kad je mene vidjela mrtvog-pijanog, prljavog, krvavog. Odvela me je sebi da ljudi ne slušaju neke ružne riječi koje sam na tvoju adresu upućivao. Kad sam se ujutro otrijeznio, lijepo me zamolila da odem, da ne budemo povod čaršijskih tračeva... I ja sam otišao... - Mora da te folirala, ne znaš ti nju, prava je mustra. - Tada mi nije ni

rekla da je bolesna. Nisam to znao sve dok se moje stanje nakon ranjavanja nije sasvim stabiliziralo. Tada je došla i zamolila da porazgovaramo ozbiljno, ali da joj dam obećanje kako ću to samo za sebe zadržati. Obećao sam i držao se toga kao svetinje sve dosad. Zbog tebe ga kršim vjerujući u tvoju čast... Helem, tada mi je rekla da je ozbiljno bolesna, da se radi o malignom procesu na želucu. Rekla mi je i da ste se srele u službi transfuziologije, da ti sigurno misliš kako je za mene davala krv, a ustvari su joj samo uzeli krv za neku pretragu koju oni rade, neke markere, što li. Pitao sam je zašto to tebi nije rekla, prijateljice ste, a ona se na to čisto iznenadila i pitala zar ne znam da je to prijateljstvo puklo. Tada sam saznao šta ti je rekla onoga dana, da se vraća iz kreveta u kome spavam i da ti nije slagala, samo da je to kazala tonom koji upućuje na nešto sasvim drugo. A kad je osjetila da si šokirana, počela je čisto uživati da nekoga povrijedi, nekoga ko tričarijama daje preveliku važnost, sve svoje predimenzionira do neslućenih razmjera, ne pitajući se što je s onim drugim, u kakvim patnjama on može biti... Bilo joj je daleko lakše prihvatiti da ljudi misle kako je dala krv za mene nego da znaju šta ju je zadesilo i šta je čeka. Također mi je rekla da mora nastaviti s pretragama kako bi saznala koliko je sve to uzelo maha i da svaki dan mora dolaziti na pretrage. Pitala me imam li nešto protiv da usput svrati i do mene, da joj budem paravan za torokuše koje bi u protivnom nagađale zašto svaki dan ide u bolnicu. Da ne dužim, ono što je saznala je bilo gore od užasa, od ikakve noćne more. Zahvaćeni su svi trbušni organi, limfne žlijezde, pluća. Bilo je prekasno, ne samo za bilo kakvu operaciju nego nije imalo ni svrhe, to joj je onkolog otvoreno rekao, da se podvrgava hemoterapijama, zračenju, alternativi, ičemu. Ostalo joj je jedino čekati da dođe smrt i povede je tamo... iza zavjese gdje zjapi - ništa. Prihvatila je začuđujuće mirno, nijednom kad je bila kod mene suzu nije pustila, a svaki dan je imala nove vijesti, nove nalaze, sve gori od goreg. Zatvorila se u kuću, poznanicima, prijateljima govorila da ju je uhvatio lumbago i davala im do znanja da ih ne želi vidjeti... Najteže joj je bilo dok Elma nije otišla na fakultet. Iskoristila je to vrijeme da joj priča laži, o tome kako se viđa sa mnom, kako me nikad nije prestala voljeti, da si ti ovakva i onakva... - Hajde i da povjerujem u to, a nešto ne mogu, znam dobro kakva je glumica, fulila je profesiju, ali što bi joj trebalo da truje vlastito dijete?

- Kaže kako je Elma u tako malo života proživjela mnogo patnje. Sa ocem koji je bolovao od postratnog sindroma, pa je izgubila oca, koliko joj je bilo, jedva dvanaest, zar da pati s njom, da prolazi kroz sav pakao koji ona mora proći. Htjela ju je maltene natjerati da je manje voli, ili da ju prestane voljeti... poslije bi manje boljelo. - Ti, Ale, zbilja vjeruješ u to? Klimnuo je glavom. - Nažalost, nemam šta vjerovati ili ne vjerovati. Znam. Sjećaš li se kad ono dokasna nisam došao, kad ste me Jasna i ti tražili u bašči? Tog dana sam je vodio na kliniku da joj urade scintigrafiju kostura. Ljekar je mislio da sam joj muž pa mi je pokazao snimke i užasnut rekao da nema srca kazati njoj, cijeli je kostur zahvaćen... Dok sam ležao u bolnici, nakon Elminog odlaska, jedna djevojčica iz komšiluka joj je kupovala osnovne namirnice. Dobro znaš da su i ona i Edo rahmetli ovdje bili došljaci, da nikog od roda nemaju... Imala je tebe. Nekad. Otkad sam izašao iz bolnice, ja se staram za nju. I to radim još uvijek. Ne samo da joj kupim što joj treba. Pomognem joj da pojede kašiku-dvije supe, čaja... Kupim joj CD-ove, poneki DVD... Velika sreća u svemu tome je da uopće nema bolove. Lijepi morfijske flastere koje sam joj nabavio iz Danske, svaki dan blagoslovi onoga ko ih je izmislio... Ne mogu više, Zina... Sve u svemu, Azra sad nema više od trideset pet kila. Samo je pitanje dana kada će umrijeti. - Da joj sutra odemo zajedno? Da je molim da mi oprosti - pitala je šapatom. Nije imala snage ni glasno progovoriti ni zaplakati. - Ni govora! Izgleda strašno... Ni tebi ni njoj ne bi bilo drago... Prihvati, što je bilo bilo je. - A kad sam je danas zvala... Tek sad postajem svjesna da joj je glas bio nekako drugačiji, nejak, da je šumno disala... Čak mi je pustila da čujem neku pjesmu sa CD-a koji si joj kupio. Osmjehnuo se. - Sigurno Čekaj me Konstantina Simonova. - Jest. - Užasno je jaka... Čovjek ne može da vjeruje, a mora osjećati divljenje. - Znaš li šta sad želim, Ale?

- Kaži. Vidjela je kako je pokušao krišom obrisati suzu što se otkinula iz dimnosivog umornog oka. - Zagrli me. *** Isti dan su sahranjeni Zlatko i Azra. Među masom ljudi silazili su niz strmu ulicu prema gradu. Ispred njih je išao Darko vodeći Elmu. Koračala je kao zombi glave naslonjene na njegovo rame. - Plači, Elma, plači - govorio joj je Darko. Iza njih su išli Jasna i Seno. Do Zine je kao iz neke daljine dopirao Senin glas. - Zbog tvojih ću roditelja odgoditi vjenčanje. Ono moje dijete je konačno punoljetno. - Znači, njeni su popustili? - Šta su drugo mogli? Sve su se nadali da će nas za tri godine proći. Ma šta proći? Neće nikad, za cijeli život. Kao ni tvoje starce. Zini odjednom dođe da se nasmije. Ale nadnese usta nad njeno uho. - Čuj mangupa... Neki dan mi je rekao da ti je kupio ovcu. Nemaš pojma koliko te voli. - Imam - šapnula je. - I ja njega volim. Kraj

Bilješka o piscu Nura Bazdulj-Hubijar rođena je 1951. god. Objavila je dvadeset naslova. Prevedena na nekoliko stranih jezika. Dobitnica je više književnih nagrada i priznanja. Živi u Travniku gdje radi kao liječnik.