Nomotehnika II Dio

Nomotehnika sa metodologijom prava 1. Pojmovi u pravnim propisima Pravne norme se sastoje od pojmova koji su logičkim vezama misaono povezani. Postoje dvije vrste: 1. obični - nepravi – iz običnog života... 2. pravni – izražavaju pravne pojave, njima se postojeća stvarnost preobražava u pravnu. Ne postoji potpuna klasifikacija pojmova. Opšti,posebni, individualni, jednaki, koordinirani, kontrarni, kontradiktorni, subordinirani, superordinirani, slični, apsolutni, relativni, korelativni, pravni ... Opšti ili kolektivni (univerzalni) pojmovi su oni koji izražavaju karakteristične osobine grupe predmeta. Pod kolektivne pojmove se mogu podvesti svi predmeti ili niži pojmovi jedne vrste. takvi su npr. biće (živo biće, kičmenjak, sisar, čovjek) stvarno pravo (posjed, vlasništvo, zalog, služnost, pravo građenja). Posebni ili uži pojmovi su oni koji spadaju u kolektivne i čine njihov poseban dio koji se može dalje diferencirati; npr. porodično pravo (bračno pravo, roditeljsko pravo, starateljstvo, usvojenje). Pojedinačni ili individualni pojmovi su oni kojima se označava samo jedan predmet, pojava ili stanje; oni se ne mogu dalje dijeliti, a da ne izgube svoj značaj. npr. obična krađa. Jednaki ili identični pojmovi su oni koji imaju jednak sadržaj i obim. oni su logički jednaki, a razlikuju se samo jezički (npr. testament - oporuka ). Koordiniranii pojmovi su oni koji između sebe ne moraju imati direktnu nego samo indirektnu vezu. Takvi su pojmovi posjed i vlasništvo, a svode se pod pojam stvarno pravo. Kontrarni pojmovi se sadržajno međusobno razlikuju, ali se ne isključuju. npr. siromašan i bogat, namjera i nehat, rentabilan i nerentabilan. Kontradiktorni pojmovi su sadržajno toliko suprotni da se međusobno isključuju. npr. pravedan i nepravedan, kriv i nevin. Upotrebu ovih pojmova u pravnim propisima treba izbjegavati koliko je moguće. Subordinirani pojmovi su oni koji se sadržajno mogu svesti pod neki drugi viši pojam; pojam vlasništva se svodi pod pojam stvarnog prava, ovaj pod pojam građanskog, a ovaj pod opšti pojam prava. Superordinirani pojmovi su oni pod koje se mogu sadržajno podvesti drugi pojmovi; npr. pojam prava je superordiniran pojmu građanskog prava, ovaj stvarnom, a ovaj vlasništvu. Slični pojmovi su oni koji se djelimično međusobno pokrivaju, ali i sadržajem razlikuju. Takvi su: zakupac i kupac, zamjena i kupoprodaja, zalog i hipoteka. Slični pojmovi se u pravnim propisima normiraju svaki posebno. Apsolutni pojmovi su oni kojima se izražava neko jače subjektivno pravo u odnosu na neko drugo pravo, a relativni oni koji u primjeni izražavaju neko slabije subjektivno pravo u odnosu na neko drago. Takvi su pojmovi: stvarno pravo (apsolutni pojam) u odnosu na obligaciono pravo (relativni pojam).

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

1

Nomotehnika sa metodologijom prava

Pravni pojmovi, njima je pravo dalo poseban karakter obzirom na sadržaj i posljedice u poretku. Pravni pojmovi su svojevrsni pravni instrumenti ostvarenja ciljeva društvene politike, bez njih bi se ti ciljevi teže ostvarivali. Čisti pravni pojmovi su oni koji se posebno stvaraju za potrebe pravnog normiranja. Npr. pravni posao, upravni spor, prethodno pitanje, pravična naknada... Oni se stvaraju zbog toga što u jeziku nema tih pojmova kao gotovih, a bitni su jer se bez njih ne mogu određeni društveni odnosi formulisati kao pravni. Pravne konstrukcije posebna vrsta izvedenih pojmova, stvaraju se tako da se iz više nižih pojmova iste vrste uzimaju njihovi bitni elementi i unose u novi pojam. Taj novi pojam izražava sve te niže pojmove, npr. industrijske mineralne sirovine, javno ovlašćenje nedržavnih organizacija. Pravna terminologija označava stručne izraze koji su prihvaćeni u pravnoj nauci i koji se upotrebljavaju u pravnim propisima. Stvaranje pravne terminologije je dug proces, u nekim slučajevima neki pojmovi su stari hiljade godina, a većina nosi pečat uslova i vremena u kojima su nastali.

2. Opšte i posebno definisanje i vrste definicija Definisanje pravnih pojmova jeste određivanje pojma po njegovim svojstvima s ciljem da bude jasan i razumljiv po sadržaju i razgraničen od nižih i viših istorodnih pojmova. Definisanjem se postiže jasnoća, preciznost, pravna sigurnost, olakšava tumačenje... Potreba za definisanjem postoji samo za one pojmove koji nisu dovoljno jasni i precizni. Pojam i njegova definicija treba tačno da odgovaraju ciljevima koji se propisima ostvaruju. definicija ne bi trebala biti ni preširoka ni preuska. Opšte definisanje se sastoji u tome da se u određenom propisu definiše neki pojam i ta se definicija primjenjuje generalno i obavezuje sve stvaraoce pravnih propisa kao opšteobavezna (krivično djelo, umišljaj, zabluda). Posebno definisanje pravnih pojmova vrši se posebno u svakom propisu u kojem se pojam upotrebljava i to na dva načina: 1. u uvodnim odredbama 2. u pojedinim dijelovima propisa. Vrste definicija: 1. afirmativne i negativne, 2. apsolutne i relativne, 3. sintetičke, 3. analitičke, 4. cirkularne, 5. blanketne, 6. varijabilne i tzv. problematične. 1. Afirmativne definicije njima se pojam potvrdno definiše tj. određuje se šta on sadrži (npr. zdravstvena zaštita je skup mjera, aktivnosti i postupaka na očuvanju i zaštiti zdravlja).

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

2

Nomotehnika sa metodologijom prava Negativne definicije određuju šta određeni pravni pojam ne sadrži i na šta se ne odnosi (npr. nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani). 2. Apsolutne definicije potpuno i definitivno određuju sadržaj nekog pojma ne stavljajući ga u odnos prema nekom drugom pravu (npr. pojam vlasništva: vlasnik ima pravo raspolagati svojom imovinom u skladu sa zakonom). Relativne definicije su one u kojima se određeni pravni pojam definiše u odnosu na druga prava ili obaveze (npr. država je dužna pružiti starateljstvo maloljetnoj djeci bez roditeljskog staranja kao i punoljetnim licima koja nisu sposobna da se sama brinu o sebi). 3. Sintetičke definicije su one kojima se pravni pojam određuje jedinstvenim i zajedničkim oznakama koje odgovaraju i sastavnim dijelovima toga pojma, te utvrđuju neophodne relacije tog pojma i drugih pojmova sa kojima je on u vezi (npr. redovni sudovi su organi državne vlasti...). 4. Analitičke definicije opisuju i nabrajaju karakteristike i sadržaj pojma. one su stilski šire od sintetičkih, daju jasniju sliku pojma i zgodnije su za upotrebu u praksi. ali su istovremeno i glomazne i neracionalne (npr. pojam eksproprijacije...). 5. Blanketne definicije su one koje samo označavaju pojam, ali ne određuju njegov sadržaj, nego prepuštaju da to učini neko drugi u skladu s društvenim shvatanjima (npr. pojam morala). Cirkularne definicije postoje kad se jedan pojam definiše uz pomoć drugog, a drugi uz pomoć prvog (npr. zabranjeno je ono što se ne smije činiti; ne smije se činiti ono što je zabranjeno). 6. Varijabilne definicije su one koje su već jednom utvrđene, ali su kasnije zbog izmijenjenih društvenih okolnosti u praksi (obično sudskoj) izmijenjene. Problematične definicije (npr. pivo kao prehrambeni proizvod, duvan kao živežna namirnica, brod kao nekretnina...)

3. Šta je sud i vrste sudova? PN se sastoje iz pravnih pojmova koji se povezuju u logične cjeline - sudove. jedan ili više sudova čine PN. Sud je spoj dva ili više pravnih pojmova koji predstavljaju logičku cjelinu kojom se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava. Sud se izražava jednom ili više rečenica. Sudovi se u pravu nazivaju PN jer se njima uređuje status ili ponašanje subjekata na koje se norma odnosi. Sudovi su najfunkcionalnije sredstvo za izražavanje ciljeva društvene politike. U poređenju s pojmovima, sudovi su širi od njih. Vrste sudova: 1. po obimu (kvantitetu):  univerzalni,  partikularni,  pojedinačni (singularni). 2. po kvalitetu:  afirmativni i  negativni Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

3

Nomotehnika sa metodologijom prava 3. po strukturi:  prosti i  složeni prosti: relacioni, predikativni, sudovi kojima se imenuje sadržaj ili egzistencioni i impersonalni (bezlični). složeni: konjuktivni, disjunktivni, hipotetički, 4. po modalitetu:  apodiktički,  asertorički,  problematički. Imamo još i :  sudovi s presumpcijama,  sudovi s fikcijama i  kategorički sudovi 1. Po obimu  Univerzalni - obuhvataju sve pojmove iste vrste. Imaju kvantitativni karakter jer se njima izražava količina.  Partikularni - oni kojim se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava, ali samo djelimično, samo za određena lica ili predmete ili pod određenim okolnostima. Izražavaju se pojmom: neki, koji.... građani koji su mobilisani imaju pravo...  Pojedinačni ili singularni sudovi su sudovi kojima se nešto tvrdi ili poriče, ali samo za neki konkretan slučaj. 2. Po kvalitetu  Afirmativni oni kojim se izražava što jeste ili što treba biti. Na ovim sudovima se zasniva pravni sistem svake države. Najčešće korišćeni pojmovi u ovim sudovima su: jeste, treba, mora, može, ne može...; npr. građani su dužni plaćati porez.  Negativni sudovi oni sudovi kojima se u pravnoj normi nešto zabranjuje, ne dopušta, odbija... npr. nije dopušteno činiti štetu. Najčešće se izražavaju terminima: ne smije, ne može, zabranjuje se, odbija se... 3. Po strukturi  Prosto sudovi oni koji se ne mogu dijeliti na uže cjeline koje bi imale samostalni smisao. - relacioni: odnosi između ljudi i predmeta - predikativni: ukazuju na predmet suda, - egzistencioni ili sudovi kojima se imenuje sadržaj – oni kojima se označava suština, - impersonalni – bezlični. Složeni sudovi: - konjuktivni oni kojima se izražava volja (sadržaj) i koji je povezan sa drugim pravnim sudom, on ne može stajati samostalno, već mora biti povezan sa drugim prostim sudom ili više njih. Npr. radnici u naučno-istraživačkim organizacijama, kao donosioci usluga..

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

4

Nomotehnika sa metodologijom prava -

-

hipotetički sud je onaj koji ukazuje na odnose između uslova i posljedica izrečenih u pravnoj normi; i ovdje se radi o međusobnim odnosima dva ili više sudova koji su povezani veznikom: ako, onda, tada... Hipotetički propis je sastavljen od 2 suda; jednog uzročnog i drugog posljedičnog. Npr. ako je neko učinio kd, kazniće se. Imaju značajno mjesto u pravnom poretku jer djeluju regulativno i zaštitno. disjunktivni sudovi su oni kojima se izražava alternativno pravo ili obaveza subjekta. Npr. kupac mora platiti kupoprodajnu cijenu ili odustanicu.

4. Po modalitetu:  Apodiktički sudovi oni kojima se izražava izvjesna nužnost, neophodnost, i zato se zovu i sudovi istine,a u opšte pravne norme ih treba unositi samo kada treba nešto izričito naglasiti.  Asertorički sudovi oni kojima se u propisu nešto određuje ili utvrđuje što u stvarnosti i ne mora biti tako. Npr. smatra se da je neko punoljetan kad navrši 18 godina, ili kupoprodajni ugovor mora biti u pisanom obliku.  Problematički sudovi oni kojima se izražava mogućnost, vjerovatnoća, uslov... Dispozitivni sudovi propisi sastavljeni od ovih sudova primjenjuju se samo onda kada subjekti nisu neke svoje odnose uredili samostalno, na drugačiji način Npr. propisi o mjestu i vremenu isporuke robe. Sudovi s presumpcijama imaju značaja za pravni poredak u situacijama koje se mogu izraziti samo propisima koji su vezani za presumpcije. Npr. ostavinski postupak se može pokrenuti nakon smrti ostavioca, odnosno njegovim proglašenjem za umrlog, u ovom slučaju proglašenje je ta presumpcija. Sudovi s fikcijama su takvi koji polaze od toga da neka činjenica postoji iako se zna da niti je nastala, niti će nastati. Kategorički sudovi su takvi sudovi u kojima veza između subjekta i predikata nije ničim uslovljena.

4. Pojam zaključka i vrste zaključka Zaključak ili konkluzija je sud koji se operacijom zaključivanja izvodi iz jednog ili više sudova. Zaključivanje je psihički, misaoni proces kojim se iz jednog ili više sudova izvodi zak. Sudovi iz kojih se izvode zaključci nazivaju se premisama. Klasifikacija zaključaka: 1. zaključak po konverziji, 2. zaključak po kontrapoziciji, 3. zaključak po suprotnosti, 4. zaključak od manjeg na veće, 5. zaključak od većeg na manje 6. zaključak po analogiji, 7. zaključak po korelaciji, 8. zaključak po uzročnosti, 9. zaključak po indukciji i 10. silogizam. Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

5

Nomotehnika sa metodologijom prava

Zaključak po konverziji - subjekat se pretvori u predikat, a predikat u subjekat. npr. „brak je zakonom uređena zajednica..."ili „zakonom uređena zajednica...je brak". Konverzija služi boljem objašnjenju PA. Zaključak po kontrapoziciji - afirmativni sud pretvori se u negaciju ili obrnuto. npr. „ugovor je ništav kada se ne slaže s moralom" odnosno „kada se ugovor slaže s moralom nije ništav". Kontrapozicija služi boljem objašnjenju PA. Zaključak po suprotnosti - ima veliki značaj za primjenu propisa jer se njime mogu stvarati nova pravila. npr. „štedne uloge mogu imati samo fizička lica“; zaključak je „pravna lica ne mogu imati štedne uloge". Zaključak od manjeg na veće - se sastoji u tome da se iz jednog užeg suda izvede drugi širi sud, odnosno iz užeg pravila, izvede se drugo šire pravilo. npr. „šteta učinjena iz nemara je protivpravna" i „protivpravna je i šteta učinjena s umišljajem". Zaključak od većeg na manje - sastoji se u tome da se iz šireg suda ili pravila većeg obima izvodi drugi uži sud ili pravilo manje vrijednosti. „za štetu nanesenu umišljajem se odgovara" „odgovara se i za štetu nanesenu nehatom Zaključak po analogiji - znači da se iz jednog suda izvodi drugi koji mu je sličan. Smisao analogije je što se od jednakosti u nekim elementima dviju pojava zaključuje da su te dvije pojave vjerovatno jednake. Zaključak po korelaciji i uzročnosti  zaključak po korelaciji - povezanost između dvije strane jednog odnosa tako da jedna bez druge ne može postojati; npr. ne može neko biti povjerilac, a da istovremeno ne postoji i dužnik.  zaključak po uzročnosti znači da ukoliko postoji uzrok, onda postoji i posljedica i obratno. Zaključak po indukcij je zaključak u kojem se više pojedinačnih sudova svodi na jedan opšti sud. npr. posjed, zalog, vlasništvo, služnost se svode na sud o stvarnom pravu. indukcija ima veliki značaj pri izradi PA. Silogizam je zaključivanje iz dvije premise (suda) koje ima osobinu da zaključak (konkluzija) mora biti istinit ako su istinite premise. primjer jednostavnog silogizma je: Svi Grci su plavi. Sokrat je Grk = Sokrat je plav.

5. Klasifikacija propisa s obzirom na sadržaj i obim propisa Propisi s obzirom na sadržaj, se mogu podijeliti na: 1. propisi koji naređuju, 2. propisi koji zabranjuju i Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

6

Nomotehnika sa metodologijom prava 3. propisi koji dopuštaju. Naređujući propisi su oni koji subjektima nameću obavezu nekog davanja ili djelovanja. npr. plaćanje poreza, služenje vojne obav... Tim propisima se subjekti praktično stavljaju u aktivnu ulogu radi ostvarenja nekog društvenog cilja. Zabranjujući propisi su suprotni od naređujućih i oni subjektima zabranjuju da vrše određene radnje. Ovi propisi izražavaju zahtjeve pravnog poretka, te njihova povreda predstavlja protivpravnost. Istovremeno se ovim propisima i čuvaju lične slobode pojedinaca. Dopuštajući propisi predstavljaju izuzetke od naređujućih i zabranjujućih jer se odnose na slobodu ponašanja subjekata u određenim situacijama. Njihovo kršenje nije protivpravno. Svako dopušteno djelovanje ne izražava se propisima. Ako bi svako dopušteno djelovanje bilo utvrđeno propisom, to bi značilo da je zabranjeno sve što nije dopušteno. Propisi s obzirom na obim, se mogu podijeliti na: 1. Generalni 2. Specijalni 3. Singularni Generalni propisi podrazumijevaju da je njima čitav jedan niz slučajeva uređen jednim zajedničkim propisom. Doprinose homogeniziranju raznih društvenih situacija i uklanjanju nepotrebnih razlika koje društvenoj politici ne odgovaraju. Specijalni propisi su obimom uži od generalnih i proizilaze iz društvene potrebe da se određeni društveni odnosi urede posebnim propisima. Razlika između generalnih i specijalnih propisa važna je i u njihovoj primjeni. Ukoliko u istoj materiji postoje i jedni i drugi, primjenjivaće se specijalni. Singularni propisi su pojedinačni propisi gdje se odredbama nadležnog organa uređuju pojedini konkretni slučajevi. Oni su relikt apsolutističkog vremena kada se propis označava prema donosiocu, a ne prema sadržaju.

6. Faze zakonodavne prakse Zakonodavna praksa se stvarala stalnim radom zakonodavnih organa i tako danas imamo sedam faza zakonodavne prakse, a to su:  plan normativne djelatnosti,  utvrđivanje građe za pojedini PP,  izrada teza,  izrada prednacrta,  sastavljanje obrazloženja,  rasprava o propisu i njegovo donošenje,  priprema za objavljivanje. S aspekta nomotehnike postupak s nacrtom i prijedlogom i samo donošenje PP nema veći značaj. Kada je riječ o donošenju samog propisa, ako se radi o PP koji nema snagu zakona postupak se skraćuje, neke faze otpadaju, a neke se pojednostavljuju. U praksi se često

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

7

Nomotehnika sa metodologijom prava insistira na brzom donošenju PP. Brzina jeste korisna, ali pri tome se ipak treba osloniti na ozbiljnost rada i poštovanje pravila nomotehnike. Plan normativne djelatnosti - planom treba utvrditi koje i kakve PP je nužno donijeti u konkretnom prav. sistemu. Potrebno je prethodno izvršiti analizu društvenog stanja, a posebno pravnog sistema u zemlji i tek nakon toga je moguće utvrditi šta je sve potrebno normirati i kojim normativnim oblicima i sredstvima. Uvijek treba razmotriti da li vrijedi donositi pojedini zakon, ako za njegovu realizaciju u praksi ne postoje dovoljna sredstva. Utvrđivanje građe za konkretni pp - faza utvrđivanja materijala za konkretni PP podrazumijeva:  utvrđivanje građe koja će se regulisati i  odabir PP koji će se stvarati. Utvrđivanje građe za pojedini pp podrazumijeva utvrđivanje činjeničnog stanja, dotadašnja pozitivna pravna rješenja, kao i činjenice koje se odnose na ranija istorijska rješenja. Izrada teza - U svom osnovno značenju teza znači tvrdnju ili određenu postavku. Teze su opširnije od prednacrta i služe da se sagledaju politički i stručni problemi i pitanja, različita mišljenja i ukupno društveno stanje u oblasti kojoj pripada materija koja se normira. Izrada prednacrta - nakon prihvatanja teza, pristupa se izradi prednacrta PP. Prednacrt je širi i obimniji tekst s više dodatnih pojašnjenja, riječnikom pojmova i alternativnim rješenjima. Sastavljanje obrazloženja - obrazloženje je veoma važno i korisno kad se PP donosi u parlamentu, ali može koristiti i subjektima koji će PP primjenjivati kako bi im on bio razumljiviji. Daje se uz definitivni prijedlog teksta PP. Sadržaj obrazloženja tj. sastavni dio PP obavezno sadrži:  ustavni i zakonski osnov za donošenje PP,  razloge za donošenje PP i objašnjenje odabrane politike,  usklađenost PP sa evropskim zakonodavst.,  mehanizme i način obezbjeđenja sprovođenja PP,  obrazloženje ponuđenih rješenja s posebnim osvrtom na cilj koji se želi postići ponuđenim rješenjem,  obrazloženje finansijskih sredstava i izvora potrebnih za sprovođenje PP, kao i finansijske efekte koje će proizvesti njegova primjena,  reviziju postojećih propisa. Rasprava o propisu i njegovo donošenje - ova faza predstavlja razmatranje PP u zakonodavnom organu, stavljanje primjedbi i glasanje o prijedlogu PP. Priprema za objavljivanje - nakon što se PP usvoji, posebno ako je bilo amandmana, treba ga dotjerati. U konačni tekst za objavljivanje propisa stavljaju se sve usvojene primjedbe, otklanjaju jezičke, stilske, terminološke i eventualne druge greške i nedostaci, a nakon konačne redakcije tekst PP se objavljuje.

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

8

Nomotehnika sa metodologijom prava 7. Obrazloženje propisa Obrazloženje propisa je poseban dodatak, elaborat budućeg PP ili “motivi” PP. Ono je pregledno, stručno, argumentovano i uvjerljivo, jasnog je i preciznog stila. Obrazloženje ne treba da bude samo prepisani tekst prednacrta, nego obrazloženjem se tumači PP i time je njegov značaj veći. Obrazloženje je veoma važno i korisno kad se PP donosi u parlamentu, ali može koristiti i subjektima koji će PP primjenjivati kako bi im on bio razumljiviji. Nije neracionalno obrazloženje javno objavljivati uz PP. Sadržaj obrazloženja tj.sastavni dio PP, obavezno sadrži: 

ustavni i zakonski osnov za donošenje PP,

   

razloge za donošenje PP i objašnjenje odabrane politike, usklađenost PP sa evropskim zakonodavst., mehanizme i način obezbjeđenja sprovođenja PP, obrazloženje ponuđenih rješenja s posebnim osvrtom na cilj koji se želi postići ponuđenim rješenjem, obrazloženje finansijskih sredstava i izvora potrebnih za sprovođenje PP, kao i finansijske efekte koje će proizvesti njegova primjena, reviziju postojećih propisa.

 

8. Načini usklađivanja propisa?       

interpretacija, analogija, obavezno tumačenje, izmjene i dopune propisa, usklađivanje s ustavom, izrada prečišćenog teksta propisa i donošenje novog propisa.

Intercepcija - svaki PP je u trenutku svog donošenja odraz određenog stanja u društvu. Obzirom da je svako društvo u stalnom procesu promjena, jednom doneseni PP u određenom trenutku manje ili više odstupaju od stanja u društvu i taj nesklad nužno je izbjeći, tj. izvršiti usklađivanje PP sa stanjem u društvu. Ako je nesklad manji usklađivanje se vrši interpretacijom -tumačenjem -jezičkim ili logičkim. Analogija - analogna primjena drugog PP može biti:  interna i  eksterna. Analogija je sredstovp pomoću kojeg se popunjavaju pravne praznine tako što se za slučaj za koji ne postoji tj. Nije propisana PN, primjenjuje opšta PN koja važi za neki drugi sličan slučaj. Obavezno ili autentično tumačenje posebno je značajno kao instrument usklađivanja PP. Njega po pravilu daje organ koji je donio opšti akt za koji se daje tumačenje. Sadržaj akta o obaveznom tumačenju mora biti u pismenoj formi i mora da sadrži:  naziv organa nadležnog za donošenje,

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

9

Nomotehnika sa metodologijom prava  

naziv opšteg akta i konkretne njegove odredbe koje su sadržaj tumačenja i sadržaj (tekst) tumačenja.

Izmjene I dopune propisa donose se kada PP ne odgovaraju promjenama u pravnom sistemu ili promjenama u politici u određenoj oblasti ili ih treba prilagoditi stvarnim potrebama i društvenim ciljevima. Izraz su nezadovoljavajućeg stanja u društvu ili u propisima. Važno je da stvaraoci PP veoma ozbiljno pristupaju izradi PP kako bi kasnije, izmjena i dopuna bilo što manje. Ako se više od polovine članova osnovnog propisa mijenja, odnosno dopunjuje, pristupa se donošenju novog PP. Izmjene i dopune PP mogu se vršiti samo propisom istog naziva i važnosti i u postupku propisanom za njegovo donošenje. Naziv izmjena i dopuna u PP treba da odgovara njegovom sadržaju i ostaje isti. Uvodna odredba propisa o izmjenama i dopunama sadrži:  naziv PP koji se mijenja i dopunjuje,  broj sl. glasila u kome je objavljen,  brojeve svih glasila u kojima su objavljene izmjene i dopune tog PP i  prvu odredbu u kojoj se vrši izmjena i dopuna. Unutrašnja struktura u izmjenama ostaje neizmijenjena i u izmjenama treba zadržati staru numeraciju članova PP. Novi članovi dobijaju broj člana poslije kojeg se dodaju, sa odgovarajućom slovnom oznakom; npr. 11a. Na taj način se izmjene razlikuju od prečišćenog teksta gdje se mijenja i numeracija članova. Važno je prije pristupanja izmjenama PP, uraditi istraživanje i analizu, te sastaviti osnovne teze i pribaviti mišljenje o njima raznih državnih organa, udruženja, naučnih ustanova, stručnjaka, ali i šire javnosti. Nova norma ne smije biti protivrječna ostalim normama u PP, a česte izmjene stvaraju pravnu nesigurnost. Usklađivanje sa ustavom - Svaki doneseni ili izmjenjeni PP mora biti hijerarhijski usklađen, odnosno svaki niže mora biti u skladu sa višim PP. Npr zakon mora biti u skladu sa ustavom. Prečišćeni tekst i izrada prečišćenog teksta propisa - ukupnost važećih PN sabranih i sistematizovanih u jedan zakon iz više važećih istovrsnih zakona, s tim da svi ti zakoni i dalje ostaju na snazi, ali se ne mora primjenjivati svaki od njih, nego prečišćeni tekst tih zakona. Objavljuje se u Službenom glasniku RS. Izradi prečišćenog teksta pristupa se:  kada izmjene i dopune obuhvataju više od 10% osnovnog teksta zakona,  kada je osnovni tekst mijenjan ili dopunjavan najmanje tri puta; Prečišćeni tekst PP ima zvanični karakter, objavljuje se u službenom glasilu, a utvrđuje ga za to ovlašćeni organ. Ovlašćenje za izradu prečišćenog teksta mora biti izričito izraženo u propisu o izmjenama i dopunama, kojim se određuje i rok u kojem su ovlašćeni organi dužni pripremiti PT. PT sadrži:  preambula,  osnovni tekst i  sve izmjene i dopune koje su usvojene i objavljene Preambula sadrži:

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

10

Nomotehnika sa metodologijom prava   

pravni osnov naziv organa ovlašćenog za izradu PT datum kada je utvrđen PT.

U prečišćenom tekstu je dozvoljeno ispravljati greške, izostavljati bespredmetne odredbe, ali i obavezno izostaviti eventualno poništene odredbe od strane ustavnog suda. Ispravka propisa vrši se ako se utvrdi da objavljeni tekst PP ne odgovara izvornom tekstu PP.

9. Prečišćeni tekst Ukupnost važećih PN sabranih i sistematizovanih u jedan zakon iz više važećih istovrsnih zakona, s tim da svi ti zakoni i dalje ostaju na snazi, ali se ne mora primjenjivati svaki od njih, nego prečišćeni tekst tih zakona. Objavljuje se u Službenom glasniku RS. Izradi prečišćenog teksta pristupa se:  kada izmjene i dopune obuhvataju više od 10% osnovnog teksta zakona,  kada je osnovni tekst mijenjan ili dopunjavan najmanje tri puta Prečišćeni tekst PP ima zvanični karakter, objavljuje se u službenom glasilu, a utvrđuje ga za to ovlašćeni organ. vlašćenje za izradu PT mora biti izričito izraženo u propisu o izmjenama i dopunama, kojim se određuje i rok u kojem su ovlašćeni organi dužni pripremiti PT. PT sadrži:  preambula,  osnovni tekst i  sve izmjene i dopune koje su usvojene i objavljene Preambula sadrži:  pravni osnov  naziv organa ovlašćenog za izradu PT  datum kada je utvrđen PT. U preambuli se navode svi propisi koji se uvode u PT, naslov propisa, kao i broj službenog glasila u kojem su objavljeni U prečišćenom tekstu je dozvoljeno ispravljati greške, izostavljati bespredmetne odredbe, ali i obavezno izostaviti eventualno poništene odredbe od strane ustavnog suda. Ispravka propisa vrši se ako se utvrdi da objavljeni tekst PP ne odgovara izvornom tekstu PP.

10. Izmjene i dopune propisa Izmjene i dopune propisa se donose kada PP ne odgovaraju promjenama u pravnom sistemu ili promjenama u politici u određenoj oblasti ili ih treba prilagoditi stvarnim potrebama i društvenim ciljevima. Što znači do izmjena i dopuna dolazi kada društveno stanje i PP nisu u skladu. Ako se više od polovine članova osnovnog propisa mijenja ili dopunjuje, pristupa se donošenju novog PP. Izmjene i dopune PP mogu se vršiti samo propisom istog naziva i važnosti i postupkom propisanim za njegovo donošenje. Ako se vrši samo jedna izmjena - dopuna, PP se naziva “o izmjeni” ili “dopuni”. Ako se vrše dvije ili više izmjena - dopuna PP se naziva: “o izmjenama i dopunama”. Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

11

Nomotehnika sa metodologijom prava

Uvodna odredba propisa o izmjenama i dopunama sadrži 1. naziv PP koji se mijenja i dopunjuje, 2. broj sl. glasila u kome je objavljen, 3. brojeve svih glasila u kojima su objavljene izmjene i dopune tog PP i 4. prvu odredbu u kojoj se vrši izmjena i dopuna. Unutrašnja struktura u izmjenama ostaje neizmijenjena i u izmjenama treba zadržati staru numeraciju članova PP. Novi članovi dobijaju broj člana poslije kojeg se dodaju, sa odgovarajućom slovnom oznakom; npr. 11a. Na taj način se izmjene razlikuju od prečišćenog teksta gdje se mijenja i numeracija članova. Važno je prije pristupanja izmjenama PP, uraditi istraživanje i analizu, te sastaviti osnovne teze i pribaviti mišljenje o njima raznih državnih organa, udruženja, naučnih ustanova, stručnjaka, ali i šire javnosti. Nova norma ne smije biti protivrječna ostalim normama u PP, a česte izmjene stvaraju pravnu nesigurnost.

11. Dijelovi propisa Dijelovi propisa 1. naslov ili naziv propisa, 2. uvodni dio (predmet, cilj i vrsta odnosa koji se regulišu), 3. središnji - glavni dio - sadržinske odredbe (materija koja je predmet regulisanja), 4. kaznene odredbe, 5. prelazne odredbe i 6. završni dio ili završne odredbe. Ako je PP većeg obima sadrži i pregled sadrž. Naslov propisa (titulus) izražava njegovu specifičnost, odnosno razliku od drugih PP; sadrži osnovne podatke o predmetu regulisanja. Naslov se mora pisati punim sadržajem, stavlja se iznad teksta, bez interpunkcije, ne smije da sadrži strane riječi... Naslov treba načelno izražavati sadržaj PP. Nužno je da bude što kraći, jasniji. Ako zakon reguliše dvije ili više različitih materija, naziv treba da izrazi sadržaj one materije koja je za zakon najznačajnija. Sastavljen iz sva dijela: prvi-ustav, zakon.. drugi dio od 2-5 riječi, max 9. Uvodni dio propisa ima za cilj da istakne pravni i politički smisao propisa. Sadrži: preambulu, naziv propisa i predmet propisa. Obično PP ima samo jedan uvodni dio, a izuzetno veliki PP (npr. Građanski zakonik Njemačke) za svako područje imaju svoj uvodni dio.  Preambula uvodni stručni izraz za dio propisa koji se nalazi na samom početku, prije formalnog uvoda i naslova propisa, a kojim se objašnjavaju razlozi donošenja i ciljevi PP. U preambuli se ne koriste skraćenice, unosi se samo u najznačajnije pravne propise (ustav, zakoni, kolektivni ugovori...).  Uvodni dio propisa - nekad se u uvodni dio stavlja i sasvim konkretan događaj povod za donošenje propisa. Danas se eventualno u uvodnom dijelu posebno značajnog propisa mogu navesti određeni ciljevi društvene politike za njegovo donošenje.

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

12

Nomotehnika sa metodologijom prava 

Predmet i definicija - predmet je dio propisa koji se stavlja iza naziva ili ispod pregleda sadržaja, a sadrži informacije o cilju propisa. Definicija je dio propisa koji se stavlja iza predmeta, a sadrži informaciju o značenju izraza korišćenih u propisu.

Središnji ili glavni dio propisa – sadržinske odredbe sadrži PN koje služe ostvarenju postavljenih ciljeva pravno i politički je najvažniji dio PP i ima najveću snagu. Unjemu se razrađuje ono što je postavljeno u naslovu i uvodu. Po svom karakteru on može biti stvaralački, regulativni, zaštitni, obrazovni ili kombinovani. Sadržinske odredbe regulišu društvene odnose koji su predmet zakona, prava i obaveze subjekata koje proizilaze iz zakona, te ovlašćenja za donošenje podzakonskih PP i odredbe o primjeni. Kaznene odredbe - da bi se ostvarili određeni društveni ciljevi zbog kojih je PP donesen, često je neophodno predvidjeti kaznene odredbe za slučaj kršenja određenog PP. Uobičajeno - kaznene odredbe se unose u poseban PP (KZ, zakon o prekršajima). Ove odredbe imaju zakoni koji sadrže naređujuće i zabranjujuće norme. Prelazne i završne odredbe su obavezni dio svakog PP i opšteg akta. Novi propis - ove odredbe su kratke (sadrže rok stupanja na snagu i rokove za donošenje provedbenih akata). Ustav i ustavni mandmani ne sadrže ove odredbe (donosi se poseban ustavni zakon). U društvu i u pravnom poretku dešavaju se stalne promjene i u određenom trenutku postoji potreba da se neki društveni odnosi urede drugačije nego ranije. U takvim situacijama javiće se zaostali slučajevi koji su nastupili u vrijeme važenja starog propisa, a do donošenja novog nisu riješeni, takvi slučajevi rješavaju se u novom propisu tzv. prelaznim odredbama. Prelazne odredbe nisu potrebne u PP koji neke društvene odnose regulišu po prvi put. Njima se rješavaju oni slučajevi koji su nastali u vrijeme važenja starog propisa, a treba ih riješiti po stupanju na snagu novoga. Važenje prelaznih odredbi je uslovno samo dok postoje slučajevi iz prethodnog režima koji se trebaju riješiti, one odumiru s rješavanjem slučajeva na koje se odnose. Prelaznim odredbama se utvrđuju i rokovi za donošenje novih akata, rokovi za preuzimanje prava i obaveza od strane novog subjekta koji je nosilac tih prava i obaveza, kao i prestanak rada onog subjekta koji je bio nosilac prava i obaveza po zakonu koji prestaje da važi. Kad je neophodno da postojeći subjekti usklade svoj rad sa novim zakonom, u prelaznim odredbama određuje se rok za to usklađivanje. Završnim odredbama određuje se datum stupanja na snagu zakona i prestanak važenja ranijeg zakona ili jednog njegovog dijela, kao i podzakonskih akata koji su doneseni po ranijem zakonu. U završnim odredbama mora se odrediti kad prestaju važiti PP kojima su do tada bila uređena ta pitanja. Retroaktivno djelovanje PP se takođe navodi u završnim odredbama.

12. Prelazne i završne odredbe Prelazne i završne odredbe su obavezni dio svakog PP i opšteg akta. Novi propis - ove odredbe su kratke (sadrže rok stupanja na snagu i rokove za donošenje provedbenih akata). Ustav i ustavni mandmani ne sadrže ove odredbe (donosi se poseban ustavni zakon). U društvu i u pravnom poretku dešavaju se stalne promjene i u određenom trenutku postoji potreba da se neki društveni odnosi urede drugačije nego ranije. U takvim situacijama javiće Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

13

Nomotehnika sa metodologijom prava se zaostali slučajevi koji su nastupili u vrijeme važenja starog propisa, a do donošenja novog nisu riješeni, takvi slučajevi rješavaju se u novom propisu tzv. prelaznim odredbama. Prelazne odredbe nisu potrebne u PP koji neke društvene odnose regulišu po prvi put. Njima se rješavaju oni slučajevi koji su nastali u vrijeme važenja starog propisa, a treba ih riješiti po stupanju na snagu novoga. Važenje prelaznih odredbi je uslovno samo dok postoje slučajevi iz prethodnog režima koji se trebaju riješiti, one odumiru s rješavanjem slučajeva na koje se odnose. Prelaznim odredbama se utvrđuju i rokovi za donošenje novih akata, rokovi za preuzimanje prava i obaveza od strane novog subjekta koji je nosilac tih prava i obaveza, kao i prestanak rada onog subjekta koji je bio nosilac prava i obaveza po zakonu koji prestaje da važi. Kad je neophodno da postojeći subjekti usklade svoj rad sa novim zakonom, u prelaznim odredbama određuje se rok za to usklađivanje. Završnim odredbama određuje se datum stupanja na snagu zakona i prestanak važenja ranijeg zakona ili jednog njegovog dijela, kao i podzakonskih akata koji su doneseni po ranijem zakonu. U završnim odredbama mora se odrediti kad prestaju važiti PP kojima su do tada bila uređena ta pitanja. Retroaktivno djelovanje PP se takođe navodi u završnim odredbama.

13. Objavljivanje,“stupanje na snagu“ i „primjena“ zakona Objavljivanje propisa danas danas - savremene države imaju svoja javna glasila koja služe za ove namjene. Javna glasila mogu imati i pojedini državni organi, kao i jedinice lokalne samouprave. U njima se objavljuju propisi i njihove izmjene, odnosno dopune i obavezna tumačenja, kao i odluke ustavnog suda kojima se neki propis mijenja, ukida ili potvrđuje. Praktički i formalni razlozi nalažu da se propis objavljuje odjednom i u cjelosti. Zakoni se objavljuju u Sl.glasniku RS-BiH. Zakon stupa na snagu nakon proteka određenog roka od dana objavljivanja (u pravilu 8 dana, u opravdanim slučajevima i kraće, ne ranije od jednog dana). Prilikom određivanja dana stupanja na snagu zakona, primjenjuje se pravilo da dan “stupanja na snagu” i početak “primjene” zakona imaju isto značenje. Može se odložiti primjena pojedinih odredaba ili cijelog zakona za pojedine složenije zakone.

14. Sastav i oblik propisa u našoj pravnoj praksi         

Svaki veći PP je obično podijeljen na dijelove (najveće cjeline zakona), dijelovi na poglavlja (glave), poglavlja na odsjeke (odjeljke), odsjeci na pododsjeke (pododjeljke), pododsjeci na članove, članovi na stavove, stavovi na tačke i tačke na podtačke ili alineje. raspoređivanje ide od šireg ka užem pojmu.

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

14

Nomotehnika sa metodologijom prava Član ili paragraf kao oznaka - osnovna klasifikaciona jedinica. Član je najmanji dio PP koji predstavlja samostalnu cjelinu kojom se izražava određeno pravilo. Može biti sastavljen od jedne ili više rečenica koje su povezane gramatički i logički. Član se označava riječju “Član” i arapskim brojem, iza kog se stavlja tačka. Stav je dio člana, kada član sadrži više PN raspoređuje se na stavove. Stavom se izražava uža cjelina koja je povezana sa ostalim stavovima i s njima čini cjelinu. Stav može biti sastavljen od jedne ili više rečenica. Počinje novim redom i označava se (1), a završava se tačkom. Stav, tačka, podtačka - ako član sadrži samo jedan stav, ne vrši se njegovo brojčano obilježavanje. Stavovi se mogu dijeliti na tačke koje se označavaju malim slovima azbučnim redom, sa jednostranom zagradom. Tačke se mogu dijeliti na podtačke ili alineje koje se označavaju arapskim brojem sa jednostranom zagradom ili crticana (alineje). Svaka tačka i podtačka počinju novim redom, a završavaju se zapetom. Dio, glava, odjeljak - zavisno od obima i sadržaja PP, članovi se grupišu u dijelove, glave i odjeljke. Dio mora da sadrži najmanje dvije glave, a glava najmanje dva odjeljka. Odjeljak mora da sadrži najmanje 2 člana. Zakon koji sadrži do 20 članova oblikuje se bez grupisanja

15. Pojam primjene propisa i faze u postupku primjene propisa Primjena PP je postupak u kojem se faktički odnosi pretvaraju u pravne. Sama primjena je istovremeno i vrlo efikasan način da se u praksi provjeri da li su PP normirani onako kako to najbolje odgovara ciljevima društvene politike, kao i pravilima nomotehnike. Pojam primjene propisa je podvođenje određenog društvenog odnosa pod odgovarajući pravni propis s ciljem ostvarenja pravne posljedice predviđene u PP. Primjena PP otkriva njihovu ulogu u društvenim odnosima (stvaralačku, obrazovnu, regulativnu, zaštitnu). Bez primjene PP ne bi ni imali nikakvo značenje. Faze u postupku primjene propisa primjena propisa znači njegovu konkretizaciju na određen slučaj. postupak primjene ima tri faze: 1. utvrđivanje konkretnog slučaja, 2. odabiranje pravnog propisa, 3. izvođenje zaključka. Konkretni slučaj i njegovo utvrđivanje jeste stvarni događaj koji nastaje u sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti, odnosno postoji trenutno ili ima vremensko trajanje. Sve što je vezano za konkretni slučaj naziva se drugačije činjenično stanje. Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja neće se uzimati u obzir sve činjenice, već samo one koje su za konkretni slučaj pravno relevantne. Odabiranje pravnog propisa - u pravnom poretku postoji mnoštvo PP koji su između sebe različiti, a ponekad i međusobno suprotni. Zbog toga je veoma važno da primjenjivač PP zna odabrati pravni propis koji će najbolje odgovarati za konkretni slučaj. Za to je potrebno dobro poznavanje PP, ali i društvenih okolnosti. Izvođenje zaključka - nakon što je činjenično stanje utvrđeno i PP odabran dolazi do treće faze primjene. To je podvođenje činjeničkog stanja pod odgovarjući PP pomoću

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

15

Nomotehnika sa metodologijom prava deduktivne metode (od opšteg ka posebnom, od apstraktnog ka konkretnom) i izvođenje zaključka. Ovdje se praktično završava logički proces primjene pravnih propisa. Od dvije premise (pravni propis i konkretan slučaj) izvodi se zaključak, odnosno rješenje slučaja. Da bi zaključak u primjeni bio ispravan, konkretan slučaj mora biti tačno utvrđen, a pravni propis tačno izabran. Međutim, zaključivanje ne smije biti svedeno na strogi formalizam, niti smije zanemariti stvarni društveni cilj konkretnog pravnog propisa. Ovo zapravo znači prelazak na društvenu koncepciju prava, odnosno uzimanje sve više u obzir društvenih ciljeva prava, a sve manje stroge forme i logike. Tako dolazimo do novog shvatanja primjene propisa. Primjena prava se više ne tretira samo kao neka logička operacija nego sve više kao sredstvo da se pravni propis primjeni na način koji najbolje odgovara društvenim ciljevima.

Anja Lovrić, 50-12/ROP-S

16