Noah Hawley - Prije Pada

daša&bocca

NOAH HAWLEY

PRIJE PADA S engleskog preveo Dražen Čulić

~1~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Za Kyle

~2~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Privatni zrakoplov leži na pisti na Martha’s Vineyardu, uz njega su postavljene prednje stepenice. To je OSPRY 700SL, s devet sjedala, proizveden 2001. godine u Wichiti, u Karmsu. Teško je biti sasvim siguran čiji je to avion. Podaci o vlasništvu navode nizozemski holding s adresom na Kajmanskom otočju, ali na trupu je logo GULLWING AIR-a. Pilot James Melody je Britanac. Charlie Busch, prvi časnik, podrijetlom je iz Odesse u Teksasu. Stjuardesa Emma Lightner rođena je u Mannheimu, u Njemačkoj, od oca američkog poručnika i njegove supruge tinejdžerice. Preselili su se u San Diego kada je njoj bilo devet godina. Svatko ima svoj put. Donosili su odluke. Kako dvoje ljudi završi na istome mjestu u isto vrijeme, to je zagonetka. Uđete u dizalo s desetak nepoznatih. Vozite se autobusom, čekate u redu pred zahodom. Događa se to svakodnevno. Pokušati predvidjeti mjesta na koja ćemo otići ili ljude koje ćemo sresti bilo bi besmisleno. Meko halogeno svjetlo zrači kroz proreze otvora na prednjoj strani. Nimalo nalik grubom fluorescentnom sjaju kakav ćete naći u putničkim avionima. Dva tjedna kasnije Scott Burroughs izjavit će u razgovoru za New York Magazine kako ga prilikom prvog putovanja u privatnom zrakoplovu nisu najviše iznenadili ni količina prostora za noge ni ponuda pića, već uređenost prostora, tako personalizirana, kao da na određenoj razini visine prihoda putovanje avionom postaje samo drugi oblik boravka kod kuće. Noć na Vineyardu mirisna je, trideset Celzijevih stupnjeva uz lagani jugozapadni vjetar. Polijetanje je predviđeno za 10 sati navečer. Zadnja tri sata nad zaljevom se kupi teška obalna magla, pipci guste bjeline polako pužu obasjanim asfaltom. Obitelj Bateman stiže prva u svojem otočkom Range Roveru: otac David, majka Maggie i njihovo dvoje djece, Rachel i J.J. Kraj je kolovoza, Maggie je s djecom na otoku već mjesec dana, dok David vikendima dolijeće iz New Yorka. Teško mu je pobjeći imalo duže, iako bi volio da može. David radi u zabavnoj industriji, kako njegovi kolege ovih dana nazivaju televiziju. Rimski cirkus vijesti i stavova. On je visok i zastrašujućim glasom govori u telefon. Kada ga upoznaju, ljudi su često zapanjeni veličinom njegovih šaka. Njegov sin J. J. zaspao je u autu i dok ostali kreću prema avionu, David se naginje unatrag i nježno podiže J. J.-a s automobilskog sjedala, nosi njegovu težinu na jednoj ruci. Dječak nagonski obavija ruke oko očeva vrata, lice mu je opušteno u

~3~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

drijemežu. Toplina njegova daha šalje trnce niz Davidovu kralježnicu. S četiri je godine J. J. dovoljno star da zna da ljudi umiru, ali previše mlad da bi shvatio kako će se jednom i njemu to dogoditi. David i Maggie zovu ga strojem koji se nikad ne zaustavlja jer zaista je takav po cijeli dan. S tri godine J. J. se obraćao svijetu uglavnom ričući kao dinosaur. Sada je kralj prekidanja, raspituje se za svaku riječ koju izgovore, naizgled beskrajno strpljivo čeka dok mu se ne odgovori ili ga se ne ušutka. David zatvara vrata udarcem noge, zbog sinove težine gubi ravnotežu. Slobodnom rukom drži mobitel na uhu. “Reci mu da ako samo zucne o bilo čemu”, govori tiho, da ne bi probudio dječaka, “dižemo biblijsku tužbu, mislit će da odvjetnici padaju s neba kao žabe.” S pedeset i šest godina David nosi čvrst sloj sala na sebi kao da ima pancirku. Ima jaku bradu i kvalitetnu kosu na glavi. U devedesetima je izgradio reputaciju vodeći političke kampanje - za guvernere, senatore i jednog predsjednika koji je to bio u dva mandata - ali u dvije tisućitima se povukao i pokrenuo lobističku tvrtku u Ulici K1. Dvije godine kasnije pristupio mu je ostarjeli milijarder sa željom za pokretanjem kanala koji bi dvadeset i četiri sata emitirao vijesti. Nakon trinaest godina i trinaest milijarda dolara koje je tvrtka zaradila, David ima ured na najvišem katu čije je staklo otporno na bombe i pristup tvrtkinom mlažnjaku. Ne viđa djecu dovoljno. David i Maggie u tome se slažu, iako se zbog toga stalno svađaju. Odnosno, ona pokrene temu, on se brani, iako duboko u sebi osjeća isto. Ipak, nije li baš to brak, dvoje ljudi koji se bore za potpuno istu stvar? Sada se na pisti podiže zapuh vjetra. David, još na vezi, baca pogled na Maggie i smiješi se osmijehom koji govori: Drago mi je što sam ovdje s tobom. Govori: Volim te. Ali također govori: Usred sam još jednog poslovnog razgovora i moraš to shvatiti. Govori: Važno je da sam tu i da smo svi zajedno. To je osmijeh isprike, ali u njemu je i nešto čelično čvrsto. Maggie mu uzvraća osmijeh, ali njezin je površniji, tužniji. Zapravo, ona više nema nadzor nad time oprašta li mu ili ne. U braku su manje od deset godina. Maggie ima trideset i šest, bila je odgajateljica u vrtiću, od onih zgodnih o kojima dječaci maštaju prije nego što uopće shvate o čemu je riječ - mala djeca i tinejdžeri jednako su fascinirani grudima. Gospođica Maggie, kako su je zvali, bila je vesela i voljena. Svako je jutro dolazila rano i uredno, u šest i trideset. Ostajala je 1

tvrtki.

Ulica u Washingtonu u kojoj su smještene uredi utjecajnih lobističkih organizacija i

~4~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

dokasno, pisala izvještaje o napretku i radu na ispunjavanju zadataka. Gospođica Maggie bila je dvadesetšestogodišnja djevojka iz Piedmonta u Kaliforniji, koja je voljela podučavati. Baš voljela. Bila je prva odrasla osoba koju je bilo koji od tih trogodišnjaka upoznao koja ih je shvaćala ozbiljno, slušala što imaju reći i uz koju su se osjećali odraslo. Sudbina, ako ćete je tako nazvati, spojila je Maggie i Davida u plesnoj dvorani Waldorf Astorije jednog četvrtka navečer, u rano proljeće 2005. godine. Prikupljao se novac za neki obrazovni fond, a uzvanici su trebali biti svečano odjeveni. Maggie je došla s prijateljem. David je bio u organizacijskom odboru. Ona je bila skromna ljepotica u cvjetnoj haljini, unutarnja strana koljena bila joj je umrljana dječjim bojicama. On je bio šarmer od formata u odijelu s dvostrukim kopčanjem. Ona nije bila najmlađa žena na priredbi, čak ni najzgodnija, ali jedina je imala kredu u svojoj torbici i posjedovala visoki prugasti šešir kao iz priče Mačak sa šeširom s kojim bi odlazila na posao svake godine na rođendan Dr. Seussa2, jedino je ona znala načiniti vulkan od papirmašea. Drugim riječima, bila je sve ono što je David ikad poželio kod žene. Napustio je svoje društvo i pristupio joj, smiješio se tako da su mu zubi bljeskali. Ako sada razmislimo o tome, nije imala šanse. Deset godina kasnije imaju dvoje djece i kuću u gradu, na Trgu Gracie. Rachel, devetogodišnjakinja, pohađa Brearley uz stotinjak drugih djevojčica. Maggie sada više ne radi, ostaje kod kuće uz J. J.-a, čime odudara od žena svog statusa - bezbrižnih kućanica čiji su muževi radoholičari i milijunaši. Dok ujutro šeće sa svojim sinom, Maggie je jedina majka na igralištu. Sva druga djeca stižu u kolicima dizajniranim u Europi koje otočke dame guraju razgovarajući mobitelima. Sada, na pisti u zračnoj luci, Maggie osjeća kako joj se hladnoća uvlači u kosti i čvršće steže oko sebe ljetni džemperić. Pipci magle pretvorili su se u spori val koji se strpljivošću ledenjaka valja preko asfalta. “Jesi li siguran da se može letjeti kroz ovo?” pita leđima okrenutog supruga. “Bit će dobro, mama”, kaže Rachel, devetogodišnjakinja, hodajući iza majke. “Ono, ne moraju oni vidjeti da bi upravljali avionom.” “Ne moraju, znam.” “Imaju oni instrumente.” Maggie se ohrabrujuće smiješi svojoj kćeri. Rachel nosi zeleni ruksak unutra su Igre gladi, barbike i iPad - dok hoda, on ritmično udara u donji dio Theodor Seuss Geisel, poznatiji kao Dr. Seuss, američki pisac za djecu i crtač stripova iz XX. stoljeća. 2

~5~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

njezinih leđa. Prava velika curica. Čak i u devetoj godini neke stvari na njoj ukazuju na to kakva će žena postati. Profesorica koja strpljivo čeka da sam shvatiš što si pogriješio. Drugim riječima, najpametnija osoba u društvu, ali ne pravi se važna, nikad se ne pravi važna, dobrodušna je, zvonko se smije. Pitanje je jesu li to osobine s kojima se rodila ili su posljedica onog što joj se dogodilo. Pravog zločina iz njezine mladosti? Negdje na internetu cijela je priča zabilježena riječima i slikama - sačuvane su vijesti na YouTubeu, stotine sati rada na izvještajima spremljeno je u veliko kolektivno pamćenje jedinicama i nulama. Novinar New Yorkera lani je htio o tome pisati knjigu, ali David ju je u tišini spriječio. Rachel je ipak samo dijete. Ponekad, dok Maggie misli o svemu što je moglo poći krivo, brine se da bi joj srce moglo pući. Nagonski baca pogled natrag na Range Rover, tamo Gil preko radioveze razgovara s izvidnicom. Gil je njihova sjena, veliki Izraelac koji nikad ne skida jaknu. Među ljudima koji kao i oni zarađuju mnogo novca nazivaju ga kućni zaštitar. Metar i osamdeset i osam centimetara visok, težak osamdeset i pet kilograma. Postoji razlog zbog kojeg nikad ne skida jaknu, razlog o kojem pristojni ljudi ne razgovaraju. Gil je već četiri godine uz obitelj Bateman. Prije Gila bio je Misha, a prije Mishe udarni tim ozbiljnih muškaraca u odijelima koji su u prtljažnicima svojih automobila imali automatsko oružje. U vrijeme dok je radila kao odgajateljica, Maggie bi se mrštila na takav militantni upad u obiteljski život. Pomisao da zbog novca postaješ meta nasilju nazvala bi narcisoidnom. Ali bilo je to prije zbivanja iz srpnja 2008. godine, prije nego što je njena kći bila oteta, kada je do njezina povratka trebalo proći agoniju trodnevnog čekanja. Na stepenicama mlažnjaka Rachel se okreće i šaljivo maše prema praznoj pisti, kao kraljica. Nosi plavi prsluk od flisa preko haljine, kosa joj je zavezana u valoviti konjski rep. Bilo kakvi dokazi da su Rachel ta tri dana naštetila ostaju uglavnom skriveni - strah od malih prostora, određena uznemirenost pred nepoznatim ljudima. Ali Rachel je uvijek bila veselo dijete, bucmasta vragolanka s lukavim osmijehom i, premda to ne razumije, Maggie je svakog dana zahvalna na tome što joj je kći takva i ostala. “Dobra večer, gospođo Bateman”, kaže Emma kad Maggie stigne na vrh avionskih stepenica. “Hej, hvala”, nagonski odgovara Maggie. Osjeća uobičajenu potrebu za ispričavanjem zbog njihova bogatstva, ne nužno onog muževljeva, već svog, zbog njegove očite neuvjerljivosti. Ne tako davno brinula se o djeci u vrtiću, živjela u šesterokatnici s dvjema zlobnim djevojkama, kao Pepeljuga. “Je li Scott već ovdje?” pita.

~6~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne, gospođo. Vi ste stigli prvi. Spremila sam bocu sivog pinota. Želite li času?” “Ne odmah. Hvala.” Mlažnjak iznutra odiše pritajenim luksuzom, zaobljeni zidovi pokriveni su glatkim pepeljastim panelima. Sjedala su od sive kože, nemarno postavljena u parovima, kao da žele reći da je ugodnije putovati uz nekog pored sebe. Kabina je bogato prigušena, kao unutrašnjost predsjedničke knjižnice. Iako je već mnogo puta tako letjela, Maggie se još nije navikla na raskoš. Cijeli avion samo za njih. David spušta sina na sjedalo, pokriva ga dekom. Već ga je netko opet nazvao, poziv je očito ozbiljan. Maggie to zna po mrko stisnutoj Davidovoj vilici. Ispod njega dječak se meškolji u sjedalu, ali se ne budi. Rachel zastaje pred kabinom popričati s pilotima. To radi ma gdje da se zatekne, traži odgovorne osobe i prikuplja podatke. Maggie primjećuje Gila pored vrata kabine, ne skida pogled s devetogodišnjakinje. Osim pištolja uza se ima omamljivač i plastične lisičine. On je najtiša osoba koju je Maggie ikada upoznala. S mobitelom na uhu David stiska rame svoje žene. “Veseliš se povratku?” pita pokrivajući drugom rukom mikrofon. “I da i ne”, kaže ona. “Ovdje je tako lijepo.” “Mogla si ostati. Mislim, ono je idućeg vikenda, ali inače, zašto ne? “Ne”, kaže ona. “Djeca imaju školu, a u utorak mi je onaj muzejski odbor.” Smiješi mu se. “Nisam baš dobro spavala”, kaže. “Samo sam umorna.” David ugleda nešto preko Maggiena ramena. Namršti se. Maggie se okrene. Ben i Sarah Kipling stoje na vrhu stepenica. Oni su imućan par, više Davidovi prijatelji nego njezini. Pa ipak, Sarah ciči kada ugleda Maggie. “Draga”, kaže šireći ruke. Sarah grli Maggie, stjuardesi je nelagodno iza njih, drži pladanj s pićima. “Sviđa mi se tvoja haljina”, kaže Sarah. Ben se provlači pored supruge i juri prema Davidu, žestoko mu trese ruku. On je partner u jednoj od četiriju najvećih tvrtki na Wall Streetu, plavokosi morski pas u po mjeri šivanoj plavoj košulji i bijelim kratkim hlačama s pojasom. “Jesi li gledao jebenu utakmicu?” govori. “Kako nije uhvatio onu loptu?” “Nemoj ni počinjati”, kaže David. “Mislim, i ja bih uhvatio tu jebenu loptu, a ruke su mi mekše od kruha.”

~7~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Dvojica muškaraca stoje jedan pored drugog, zauzimaju glupe poze, dva velika ovna koji ukrštaju rogove iz čiste ljubavi prema bitci. “Svjetlo mu je upalo u oči, zato je nije uhvatio”, govori David, zatim osjeti kako mu mobitel zuji. Pogleda ga, namršti se, tipka odgovor. Ben se brzo ogledava preko ramena, na lice mu se vraća ozbiljan izraz. Žene se zabavljaju razgovarajući. Naginje se naprijed. “Moramo popričati, prijatelju.” David ga odbija, još tipka. “Ne sada.” “Zvao sam te”, kaže Kipling. Zausti još nešto reći, ali stiže Emma s pićima. “Glenlivet s ledom ako se ne varam”, govori dodajući Benu čašu. “Srce si”, kaže Ben i popije pola viskija jednim gutljajem. “Meni samo voda”, govori David dok ona podiže čašu votke s pladnja. “Naravno”, kaže ona uz osmijeh. “Odmah se vraćam.” Metar daleko Sarah Kipling već je iscrpila teme za razgovor. Stišće Maggienu ruku. “Kako si?” kaže, značajno, i to po drugi put. “Ma, dobro sam”, kaže Maggie. “Samo - to putovanje, znaš. Bit ću sretna kada stignemo kući.” “Znam. Mislim, volim ja plažu, ali stvarno? Bude mi tako dosadno. Koliko zalazaka sunca možeš pogledati prije nego poželiš, ne znam, otići u Barneys3?” Maggie nervozno pogledava otvorena vrata zrakoplova. Sarah joj uhvati pogled. “Čekaš nekog?” “Ne. Mislim, trebao bi doći još netko, ali...” Njezina je kći spašava da ne mora nastaviti. “Mama”, kaže Rachel sa svog sjedala. “Nemoj zaboraviti, sutra je Tamarina zabava. Još moramo kupiti poklon.” “U redu”, kaže Maggie zbunjeno. “Idemo sutra u Dragonfly.” Gledajući pored kćeri, Maggie vidi kako David i Ben razgovaraju, nagnuti jedan prema drugom. David ne djeluje sretno. Može ga kasnije pitati o tome, ali odnedavno je njezin muž tako suzdržan, zadnje što želi jest svađa. Stjuardesa klizne pored nje i doda Davidu čašu vode. “S limetom?” pita. 3

Trgovina luksuznim proizvodima od kože.

~8~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

David odmahuje glavom. Ben nervozno trlja ćelavo mjesto na svojoj glavi. Baca pogled prema pilotskoj kabini. “Čekamo li nekog?” kaže. “Inače, vrijeme je za pokret.” “Još jednu osobu”, kaže Emma gledajući svoj popis. “Scott Burroughs?” Ben baca pogled na Davida. “Tko?” David sliježe ramenima. “Maggien prijatelj”, kaže. “Nije on prijatelj”, kaže Maggie koja ga je čula. “Mislim, djeca ga poznaju. Naletjeli smo jutros na njega na tržnici. Rekao je da mora u New York pa sam ga pozvala da nam se pridruži. Mislim da je slikar.” Gleda svog muža. “Pokazala sam ti neke njegove radove.” David provjerava sat. “Rekla si mu u deset?” kaže. Ona kima glavom. “Pa”, kaže on sjedajući, “još pet minuta i morat će na trajekt kao i svi drugi.” Kroz okrugli prozor na ulaznim vratima Maggie vidi kapetana koji stoji na pisti pregledavajući krilo. Bulji u glatki aluminij, zatim polako kreće prema avionu. Iza nje J. J. se premješta u snu, usta su mu obješena. Maggie namješta deku na njemu, zatim ga ljubi u čelo. Uvijek djeluje tako zabrinuto dok spava, misli. Preko naslona sjedala vidi kako kapetan opet ulazi u avion. Prilazi i rukuje se, visok je, ali ne previše, vojnički građen. “Gospodo”, kaže, “moje dame. Dobro došli. Let bi trebao biti kratak. Malo slabog vjetra, ali sve zajedno, čeka nas ugodan put.” “Vidjela sam vas ispred aviona”, kaže Maggie. “Rutinska vizualna provjera”, odgovara joj. “To radim prije svakog leta. Avion izgleda dobro.” “A magla?” pita Maggie. Njezina kći koluta očima. “Kod ovako usavršenih strojeva magla ne igra nikakvu ulogu”, govori im pilot. “Stotinu metara iznad razine mora više je neće biti.” “Onda ću pojesti malo ovog sira”, kaže Ben. “Da možda pustimo malo glazbe? Ili upalimo televiziju? Mislim da Boston igra protiv White Socksa.” Emma odlazi potražiti utakmicu na kućnom kinu, prolazi neko vrijeme dok se svi ne smjeste u sjedala i odlože stvari. U prednjem dijelu piloti prije leta provjeravaju instrumente.

~9~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Davidov mobitel opet zuji. Gleda ga i mršti se. “Dobro”, kaže David, sve nemirniji. “Mislim da je slikar potrošio svoje vrijeme.” Kimne glavom prema Emmi koja krene zatvoriti glavna vrata kabine. Kao telepatijom, pilot u svojoj kabini pali motore. Ulazna vrata skoro su zatvorena kada začuju muški glas kako viče: “Čekajte!” Avion se trese dok se zadnji putnik penje vanjskim stepenicama. Sebi usprkos, Maggie osjeća kako crveni, želudac joj drhti od iščekivanja. Onda se pojavi on, Scott Burroughs, srednjih četrdesetih godina, crven i bez daha. Kosa mu je čupava, počela je sijedjeti, ali ima glatko lice. Njegove izblijedjele bijelo-plave platnene cipele umrljane su gvašem. Preko ramena nosi prljavo zelenu platnenu torbu. U njegovu držanju još ima nečeg mladenačkog, ali bore oko očiju duboke su mu i zaslužene. “Ispričavam se”, kaže. “Čekao sam taksi cijelu vječnost. Na kraju sam stigao autobusom.” “Pa, uspjeli ste”, kaže David pokazujući kopilotu glavom da zatvori vrata. “To se računa.” “Mogu li uzeti vašu torbu, gospodine?” kaže Emma. “Što?” kaže Scott, nakratko zbunjen njezinim nečujnim prilaskom. “Ne. Zadržat ću je.” Pokazuje mu prema slobodnom sjedalu. Dok hoda prema njemu, po prvi put primjećuje unutrašnjost aviona. “Neka me nosi vrag”, kaže. “Ben Kipling”, kaže Ben ustajući kako bi se rukovao sa Scottom. “Aha”, kaže Scott, “Scott Burroughs.” Ugleda Maggie. “Hej”, kaže upućujući joj širok, topao osmijeh. “Još jednom hvala za ovo.” Maggie uzvraća osmijeh, crvena u licu. “Nije to ništa”, kaže. “Ima mjesta.” Scott se spušta na sjedalo pored Sare. Prije no što stigne vezati pojas, Emma mu nudi čašu vina. “Ah”, kaže on. “Ne, hvala vam. Ja ne... možda obične vode?” Emma se smiješi, povlači se. Scott gleda Saru. “Na ovo se lako naviknuti, ha?” “Ništa istinitije od toga”, kaže Kipling. Zvuk motora se pojačava, Maggie osjeća kako se zrakoplov počinje kretati. Preko zvučnika čuje se glas kapetana Melodyja.

~ 10 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Dame i gospodo, molim vas da se pripremite za uzlijetanje”, kaže. Maggie promatra svoje dvoje djece. Rachel sjedi s jednom nogom podvučenom ispod sebe, pregledava pjesme na svom mobitelu, mali J. J. drijema, skvrčen, njegovo dječje lice opušteno je i nesvjesno ičega. Kao i tisuće puta svakog dana, Maggie osjeća plimu majčinske ljubavi, ogromne i očajničke. Oni su njezin život, ta djeca. Njezin identitet. Još jednom pruža ruku kako bi namjestila deku na sinu dok se avion podiže s tla i nastupa onaj bestežinski trenutak. Taj čin nemogućeg nadanja, to rutinsko ukidanje zakona fizike koji prizemljuju ljude, to nju nadahnjuje i užasava. Letenje. Oni lete. I dok se dižu kroz magličastu bjelinu, razgovarajući i smijući se, opušteni pjesmama pjevača iz pedesetih godina i pozadinskim zvukom motora, nitko od njih nema pojma da će se za šesnaest minuta njihov avion srušiti u more.

~ 11 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

1.

~ 12 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Kada mu je bilo šest godina, Scott Burroughs otputovao je s obitelji u San Francisco. Proveli su tri dana u motelu pored plaže: Scott, njegovi roditelji i sestra June, koja će se kasnije utopiti u jezeru Michigan. San Francisco bio je maglovit i hladan tog vikenda, široke avenije spuštale su se prema moru nalik jezicima. Scott se sjeća oca kako u restoranu naručuje noge rakovice i kako su čudovišno velike bile kada su stigle, kao grane stabla. Kao da bi rakovica trebala pojesti njih, a ne obrnuto. Zadnjeg dana njihova puta Scottov tata ukrcao ih je u autobus za ribarsku luku. Scott - u izblijedjelim samtericama i majici na pruge - kleknuo je na nakošeno plastično sjedalo i gledao kako se ravne, široke fasade Sunset Districta pretvaraju u betonska brda i viktorijanske kuće od širokih dasaka poredane niz opaku nizbrdicu. Otišli su u Ripleyjev muzej Vjerovali ili ne, pozirali za karikature - obitelj s četiri šaljivo uvećane glave koje se drmusaju na monociklima. Kasnije, zaustavili su se i gledali tuljane kako se prskaju na solju natopljenim dokovima. Scottova majka s čuđenjem u očima gledala je nalet jata galebova bijelih krila. Bili su ljudi vezani za kopno. Scott se osjećao kao da ga je svemirski brod prebacio na udaljeni planet. Za ručak su jeli kobasice u kukuruznom brašnu i pili Coca-Colu iz smiješno velikih plastičnih šalica. Kada su ušli u Vodeni svijet, zatekli su okupljeno mnoštvo. Desetine ljudi gledale su prema sjeveru i pokazivale Alcatraz. Tog je dana zaljev bio siv kao škriljac, brdo Marin uokvirilo je sada napušteni zatvorski otok kao ramena čuvara. S njihove lijeve strane nejasno se vidio most Golden Gate, zagasito narančasti div; vrhovi njegovih nosača nestali su u kasnojutarnjoj magli. Scott je primijetio mnogo brodića kako kruže morem. “Je li netko pobjegao?” glasno je pitao Scottov otac ne obraćajući se nikome izravno. Scottova se majka namrštila i izvadila vodič. Koliko ona zna, rekla je, zatvor više ne radi. Sada otok pripada turistima. Scottov otac potapšao je po ramenu čovjeka do sebe. “Što mi to gledamo?” pitao je. “Pliva prema nama od Alcatraza”, rekao je čovjek. “Tko?”

~ 13 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Onaj atlet. Kako li se zove? Jack LaLanne. To je neka vrsta predstave. Ima lisičine na rukama i vuče vražji čamac.” “Kako to mislite, vuče čamac?” “Eno konopa. Čuo sam preko radija. Vidite onaj tamo čamac. Onaj veliki. Mora ga dovući sve dovde.” Čovjek je odmahnuo glavom, kao da je cijeli svijet odjednom poludio. Scott se popeo na uzvisinu s koje je mogao vidjeti sve odrasle. Zaista je ugledao veliki čamac u moru, s pramcem okrenutim prema obali. Bio je okružen flotom manjih čamaca. Neka se žena nagnula prema Scottu i potapšala ga po ruci. “Evo”, rekla je uz osmijeh, “pogledaj.” Dodala je Scottu dalekozor. Kroz njega je jedva razabrao čovjeka u moru, imao je veliku kapu za plivanje. Ramena su mu bila gola. Plivao je izvijajući se i trzajući prema naprijed, kao sirena. “Baš tamo su lude struje “ rekao je onaj čovjek Scottovu ocu. “Da i ne spominjem kako je hladna prokleta voda, nema ni petnaest stupnjeva. Postoji razlog zašto nitko nikada nije pobjegao iz Alcatraza. A tu su i morski psi. Ne dajem mu više od dvadeset posto izgleda.” Kroz dalekozor Scott je mogao vidjeti da su motorne brodice koje su okruživale plivača pune ljudi u uniformama. Imali su puške i gledali dolje u dubinu. U moru je plivač podigao ruke nad površinu i bacio se naprijed. Vezanih zglobova, gledao je prema obali. Ako je bio svjestan naoružanih policajaca i opasnosti od napada morskih pasa, nije to pokazivao. Ujednačeno je disao. Jack LaLanne, najspremniji čovjek na svijetu. Za pet dana slavit će šezdeseti rođendan. Šezdeset godina. Dob u kojoj svatko razuman usporava, ali kako će Scott kasnije saznati, Jackova stega jača je od starosti. On je bio alat načinjen da obavi posao, stroj jači od svega. Uže vezano oko njegova struka kao neki pipak pokušavalo ga je povući u hladnu, crnu dubinu, ali on nije obraćao pažnju, kao da njezinim zanemarivanjem može umanjiti težinu onoga što vuče. Jack je ionako bio naviknut na taj konop. Kod kuće bi se vezao za rub bazena i svaki dan tako plivao pola sata. I to nakon devedeset minuta dizanja utega i trideset minuta trčanja. Kada bi se nakon toga pogledao u zrcalo, Jack ne bi vidio običnog smrtnika. Vidio bi biće od čiste energije. Već je preplivao taj put, još 1955. godine. Tada je Alcatraz još bio zatvor, hladna kažnjenička i pokajnička stijena. Jack je imao četrdeset i jednu godinu, bio mladi pastuh već poznat po svojoj snazi. Nastupao je na televiziji, imao gimnastičku dvoranu. Svakog tjedna pojavio bi se u svojoj

~ 14 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

uobičajenoj crno-bijeloj trenirci, posebno šivanoj da bude pripijena poput kože, ispod koje bi iskakali mišići. Svako malo bez upozorenja bacio bi se na pod i podcrtao svoje savjete stotinom sklekova na vrhovima prstiju. Voće i povrće, govorio bi. Proteini, vježba. Na NBC-ju, ponedjeljkom u osam, Jack je odavao tajne vječnog života. Samo ga je trebalo slušati. Dok je sada vukao čamac, sjećao se tog prvog plivanja. Govorili su da se ne može preplivati dvije milje protiv jakih oceanskih struja u deset stupnjeva hladnome moru, ali Jacku je to uspjelo za manje od jednog sata. Sada, devetnaest godina kasnije, vratio se, vezanih ruku, sputanih nogu, s brodicom od pola tone privezanom oko struka. Za njega brod nije postojao. Struje nisu postojale. Morski psi nisu postojali. Postojala je samo njegova volja. “Pitajte one koji se ozbiljno bave triatlonom”, reći će kasnije, “postoje li ikakve granice onoga što se može. Granice su samo ovdje - u glavi. Morate biti fizički spremni između ušiju. Mišići ništa ne znaju. Mora ih se naučiti.” Jack je bio slabašan dječak pun prištića koji se davio u slatkišima, štene koje je jednog dana poludjelo zbog šećera, pokušao je ubiti brata sjekirom. Onda je stiglo objavljenje, rješenje iz zapaljena grma. Došlo mu je kao bljesak. Otključat će sve mogućnosti svog tijela. Potpuno će se obnoviti i dok to bude radio, mijenjat će svijet. I tako je bucmasti šećerom napunjeni Jack izmislio vježbanje. Postao je heroj koji može poskočiti tisuću puta i tisuću se puta dignuti na rukama za devedeset minuta. Mišić istreniran da sam sebe podigne 1033 puta u dvadeset minuta dok se penje uz osam metara visok konopac sa sedamdeset kilograma tereta oko pojasa. Ma kamo da bi krenuo, ljudi su mu prilazili na ulici. Bili su to rani dani televizije. Bio je dijelom znanstvenik, dijelom čarobnjak, dijelom božanstvo. “Ja ne smijem umrijeti”, govorio je Jack ljudima. “To bi mi pokvarilo imidž.” Sada, u moru, bacao se naprijed služeći se izvijanjem tijela koje je sam izmislio, slično kao kod leptirovog stila. Obala je bila na vidiku, na njoj je bilo sve više televizijskih kamera. Gomila je narasla. Raširila se preko stepenica u obliku potkove. Jackova supruga Elaine bila je tamo, nekadašnja balerina koja je neprekidno pušila i živjela od krafna dok nije upoznala Jacka. “Eno ga”, netko je rekao i pokazao. SŠezdesetogodišnjak koji vuče čamac. S rukama u lisičinama. Okovan. On je bio Houdini, samo što se nije pokušavao osloboditi. Da je po Jackovu, bio bi zauvijek prikovan za taj čamac. Svaki dan dodavali bi još jedan, dok na koncu ne bi vukao cijeli svijet

~ 15 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

za sobom. Dok nas sve ne bi na svojim leđima ponio u budućnost u kojoj su ljudske mogućnosti neograničene. Starost je stanje uma, govorio je ljudima. U tome je tajna. Mogao bi završiti s plivanjem, riješiti se valova. Onda bi skočio u zrak, kao boksač nakon što ga obore. Možda bi se čak mogao baciti na pod i odraditi stotinu sklekova. Tako se dobro osjećao. U Jackovim godinama većina je muškaraca pogrbljena, žale se da ih bole leđa. Nervozni su, očekuju kraj. Ali ne i Jack. Kada napuni sedamdesetu, plivat će sedamdeset sati vukući sedamdeset čamaca sa sedamdeset ljudi u svakom. Kada napuni stotu, nazvat će državu po njemu. Svakog jutra budit će se s čeličnom erekcijom, od sada do vječnosti. Na obali je Scott stajao na vršcima prstiju i buljio u more. Na roditelje je zaboravio. I na ručak koji mu se nije svidio. Sada na svijetu nije postojalo ništa osim prizora pred njegovim očima. Dječak je gledao kako se čovjek u plivačkoj kapi bori protiv plime. Zamah za zamahom, mišićima protiv prirode, snagom volje svladava gluhe iskonske sile. Mnoštvo se podignulo na noge, hrabrilo je plivača, zamah za zamahom, centimetar po centimetar dok se Jack LaLanne nije podigao iz valova, a novinari navalili prema njemu. Teško je disao, usne su mu poplavile, ali smiješio se. Novinari su mu oslobodili ruke, odvezali konop koji je imao oko struka. Gomila je poludjela. Elaine je zakoračila u valove, Jack ju je digao u zrak kao da je perce. Na obali je sve bilo naelektrizirano. Ljudima se činilo da se pred njima zbiva čudo. Još dugo će im se događati da pomisle kako je sve moguće. Cijeli dan osjećat će se uzvišeno. A Scott Burroughs, šestogodišnjak, stojeći na najvišoj stepenici tribina, osjetio je kako ga preplavljuje nešto čudno. Grudi su mu se nadimale, osjećao se - uzvišeno? Čudesno? Poželio je zajecati. Čak i tako mlad, znao je da je vidio neko neizmjerno, veliko čudo prirode, ne samo snagu. Učiniti to što je taj čovjek učinio - zakvačiti teret za tijelo, sputati udove, plivati tri kilometra kroz ledenu vodu - takvo što napravio bi Superman, je li to bilo moguće? Je li on bio Superman? “Prokletstvo”, rekao je njegov otac, mrseći Scottovu kosu. “To je stvarno bilo nešto posebno. Nije li to bilo posebno?” Ali Scott je ostao bez riječi. Samo je kimao glavom, oči su mu bile prikovane za snagatora na obali koji je podigao novinara sebi iznad glave i pravio se da će ga baciti u more. “Stalno gledam tog tipa na televiziji”, rekao je otac, “ali mislio sam da je bezvezan. S onim napuhanim mišićima. Ali, čovječe.” S čuđenjem je odmahivao glavom.

~ 16 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Je li to Superman?” pitao je Scott. “Što? Ne. To je - ono, samo čovjek.” Samo čovjek. Kao Scottov tata ili ujak Jake, s brkovima i trbuščićem. Kao gospodin Branch, njegov profesor tjelesnog, s afrofrizurom. Scott to nije mogao vjerovati. Je li to bilo moguće? Može li svatko biti Superman, samo ako se za to odluči? Ako je spreman napraviti sve što treba? Ma što trebalo? Dva dana kasnije, kada su se vratili u Indianopolis, Scott Burroughs upisao se u školu plivanja.

~ 17 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

VALOVI

Izranja vičući. Noć je. Slana voda peče mu oči. Vrućina mu pali pluća. Nema mjeseca, samo mjesečina raspršena u gustoj magli, bijeli vrhovi valova komešaju ponoćno plavetnilo pred njim. Oko njega po pjeni ližu sablasni narančasti plamenovi. Voda gori, misli i nagonski se rita. Onda, nakon trenutka panike i obezglavljenosti: Avion se srušio. Scott to misli, ali ne riječima. U njegovu su mozgu slike i zvukovi. Naglo propadanje. Paničan smrad zapaljenog metala. Krikovi. Žena kojoj krvari glava, slomljeno staklo svjetluca joj po koži. I kako je sve što nije bilo pričvršćeno naizgled lebdjelo u beskrajnom trenutku usporenog vremena. Boca vina, ženska torbica, djevojčičin iPhone. Tanjuri hrane lebde u zraku, lagano se okrećući, predjela još na svome mjestu, onda zvuk metala koji para metal i raspadanje Scottova cilindričnog svijeta na komadiće. Val ga pljuska po licu, on mlati nogama pokušavajući se izdići iznad površine. Cipele ga vuku dolje, pa ih odbacuje, zatim se izvlači iz solju natopljenih hlača. Drhti u hladnoj struji Atlantika, maše nogama kao škarama, rukama gura ocean snažnim zamasima. Valovi su prekriveni pjenom, nisu jasni trokuti kao na dječjim slikama, već razlomljena voda, sićušni valovi ugurani su u one veće. Vani na otvorenome moru dolaze sa svih strana, kao čopor vukova koji opipava njegovu obranu. Umiruća vatra oživljava ih, daje im lica zlokobnih namjera. Scott se kreće tako da načini puni krug. Oko sebe vidi kako poskakuju nazubljene krhotine, komadići trupa, dijelovi krila. Gorivo koje je plutalo na površini već se razišlo ili izgorjelo. Uskoro će sve biti mračno. Boreći se protiv panike, Scott pokušava procijeniti stanje. U prilog mu ide činjenica da je kolovoz. Trenutačno je temperatura Atlantika možda osamnaest stupnjeva, dovoljno hladno da izazove pomlađivanje, ali dovoljno toplo da ima vremena doplivati do obale, ako je to moguće. Ako je uopće blizu. “Hej!” viče okrećući se u vodi. “Ovdje sam! Živ sam!” Mora biti drugih preživjelih, misli. Kako bi se avion mogao srušiti uz samo jednog preživjelog? Misli na ženu koja je sjedila pored njega, brbljavu bankarovu suprugu. Misli na Maggie s njezinim ljetnim osmijehom.

~ 18 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Misli na djecu. Jebemti. Bilo je djece. Dvoje, zar ne? Koliko starih? Djevojčica je bila veća. Dječak je bio manji, tek je prohodao. “Halo!” viče, još žurnije, sada pliva prema najvećem komadu olupine. Izgleda kao dio krila. Kada stiže do njega, metal je tako vruć na dodir da se snažno povlači, ne želi da ga neki val baci na njega i opeče. Je li se avion raspao prilikom udarca u more, pita se. Ili je puknuo padajući, razbacujući putnike? Čini se nemogućim da ne zna, ali činjenice kojih se sjeća nisu povezane, zagušene su nerazumljivim fragmentima, slikama bez reda, a trenutačno nema vremena pokušavati razjasniti bilo što. Žmirkajući u mraku, Scott osjeća kako ga naglo diže moćan val. Bori se da ostane na njegovu vrhu i shvaća da više ne može izbjeći očito. Naprežući se da ostane na površini, osjeća kako nešto puca u njegovu lijevom ramenu. Bol koji je trpio nakon pada postaje nož koji ga reže kad god podigne lijevu ruku iznad glave. Udarajući nogama, pokušava zaustaviti bol, kao da je grč, ali očito je da je nešto strgano ili slomljeno. Morat će biti pažljiv. Još se može ograničeno kretati - uspijeva mu pristojno plivati prsno ali ako rame bude gore, može mu se dogoditi da se zatekne plutajući, jednoruk, ozlijeđen, sićušna riba u slanom trbuhu kita. Pada mu na pamet da možda krvari. A tada se sjeti morskih pasa. Na trenutak nema ničeg osim čiste životinjske panike. Prestaje razmišljati. Srce mu lupa sve brže, noge divlje mlataraju. Guta slanu vodu i zakašlje se. Stop, govori sam sebi. Uspori. Ako se sada uspaničiš, umrijet ćeš. Prisiljava se da se smiri, polako se okreće ne bi li se pribrao. Ako uspije vidjeti zvijezde, misli, mogao bi se orijentirati. Ali magla je previše gusta. Treba li plivati na istok ili zapad? Natrag prema Vineyardu ili prema kopnu? Pa ipak, kako će uopće znati gdje je što? Otok s kojeg dolazi pliva kao kockica leda u zdjeli juhe. Kod tolike udaljenosti, ako se Scott uputi samo nekoliko stupnjeva krivo, može lako plivati tik do njega i to nikad ne shvatiti. Bolje je, razmišlja, krenuti prema dugoj izbočini kopna. Ako nastavi ravnomjerno zamahivati, misli Scott, povremeno se odmarajući, bez panike, na kraju će stići. On je plivač, konačno, njemu more nije nepoznato. Možeš ti to, govori sebi. Pomisao izaziva navalu samopouzdanja. Zna po vožnji trajektom da je Martha’s Vineyard dvanaest kilometara daleko od Cape Coda. Ali njihov avion letio je prema JFK-u4, što znači da je išao prema 4

John Fitzgerald Kennedy, zračna luka New Yorka.

~ 19 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

jugu, nad otvorenim morem, prema Long Islandu. Koliko su daleko stigli? Koliko su daleko od obale? Može li Scott plivati petnaest kilometara s jednom zdravom rukom? Trideset? On je kopneni sisavac bačen na otvoreno more.

*** Avion će poslati signal za uzbunu, govori sam sebi. Obalna straža već je krenula. Ali još dok razmišlja o tome, shvaća da su se ugasili posljednji plamenovi, krhotine plutaju nošene strujama. Kako ne bi paničario, Scott misli na Jacka. Jack, grčki Bog u svojim kupaćim gaćicama, nasmiješen, ruke izvijene kao namreškane kule, ramena nagnuta naprijed, mišići na njima iskočili. Rakovica. Tako su to zvali. Skrckati rakovicu. Scott je u djetinjstvu imao plakat na zidu. Držao ga je kako bi se podsjetio da je sve bilo moguće. Mogao si postati istraživač ili astronaut. Mogao si ploviti sinjim morem, osvojiti najviše vrhove. Samo je trebalo vjerovati u to.

*** Scott se pod vodom presavija, skida mokre čarape i isteže prste prema hladnim dubinama. Lijevo rame postaje sve više zategnuto. Odmara ga koliko može, odguruje se desnom rukom, petnaestak minuta zadovoljava se plivajući kao štenac. Još jednom shvaća koliko je ono što mora napraviti očito nemoguće, nasumično izabrati pravac i plivati tko zna koliko kilometara protiv jakih oceanskih struja, samo jednom rukom. Očaj, rođak panike, prijeti preuzeti stvar, ali on ga otresa. Jezik u ustima već mu postaje suh. Dehidracija je još nešto o čemu će se morati brinuti, ako izdrži dovoljno dugo. Oko njega podiže se vjetar, mreška more. Ako želim to napraviti, odlučuje Scott, moram odmah početi plivati. Još jednom traži pukotinu u magli, ali nema je, pa na trenutak zatvara oči. Pokušava osjetiti zapad, čeka da ga nadahnuće usmjeri kao magnetsku iglu. Iza tebe, misli. Otvara oči, duboko udahne. Upravo kada je htio napraviti prvi zaveslaj, začuje zvuk. Najprije misli da su to galebovi, kriče visokim tonovima promjenjive frekvencije. Ali onda more malo podiže Scotta, na vrhu vala zapanjeno shvaća što čuje. Plač. Negdje plače dijete.

~ 20 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Okreće se, pokušava odrediti odakle zvuk dolazi, ali valovi se nejednako podižu i spuštaju, zvučno se odbijaju jedan od drugog. “Hej!” doziva on. “Hej, ovdje sam!” Plač prestaje. “Hej!” viče, nogama se bori protiv podvodne struje. “Gdje si?” Traži olupinu, ali ako neki dijelovi i nisu potonuli, otplovili su na sve strane. Scott se napreže ne bi li čuo, pronašao dijete. “Hej!” opet viče. “Ovdje sam. Gdje si?” Na trenutak se čuju samo valovi i Scott se počinje pitati je li možda čuo galebove. Ali onda stiže dječji glas, oštar, iz neočekivane blizine. “Upomoć!” Scott se baca prema zvuku. Više nije sam, više ne mora sam pokušati preživjeti. Sada je odgovoran za još nečiji život. Misli na svoju sestru koja se utopila u jezeru Michigan kada joj je bilo šesnaest godina, i pliva. Pronalazi dijete kako se drži za jastuk sjedala oko deset metara daleko. Dječak je. Ne može mu biti više od četiri godine. “Hej”, kaže Scott kada stigne do njega. “Hej, maleni.” Glas mu zapinje u grlu dok dodiruje dječakovo rame, shvaća da plače. “Ovdje sam”, govori. “Našao sam te.” Sjedalo jastuka zamišljeno je tako da može plutati, ima trake za ruke i sigurnosni pojas, ali namijenjeno je odraslima, pa se Scott muči namještajući ga na dječaka koji drhti od hladnoće. “Povratio sam”, kaže dječak. Scott mu nježno briše usta. “To je dobro. Ti si dobro. Samo ti je malo mučno od mora.” “Gdje smo?” pita dječačić. “U moru smo”, govori mu Scott. “Avion se srušio, mi smo u moru, ali sada ću plivati do obale.” “Ne ostavljaj me”, kaže dječak, u glasu mu se čuje panika. “Ne, ne”, kaže Scott. “Naravno da neću. Vodim te sa sobom. Samo moramo... moram nekako pričvrstiti ovo na tebe. A onda ću... ti ćeš ležati na tome, a ja ću te vući za sobom. Kako ti se to čini?” Dječak kima glavom i Scott se baca na posao. Nije lako sa samo jednom zdravom rukom, ali nakon nekoliko mučnih pokušaja uspijeva međusobno uplesti trake splavi. Uglavljuje dječaka pod njih i proučava rezultat. Nije zategnuto koliko bi želio, ali držat će dječaka nad vodom. “Dobro”, kaže Scott, “sada se moraš čvrsto držati, a ja ću te vući do obale. Možeš li... znaš li plivati?”

~ 21 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Klinac kima glavom. “Dobro”, kaže Scott. “Onda, ako sklizneš s jastuka, želim da stvarno jako radiš i rukama i nogama, u redu?” “Kao pas i mačka”, kaže dječak. “Baš tako. Kao pas i mačka, onako kako te mama naučila.” “Tata.” “Naravno. Kako te tata naučio, dobro?” Dječak kima glavom. Scott vidi da je uplašen. “Znaš li što je to heroj?” pita ga Scott. “On se bori protiv zlikovaca”, kaže dječak. “Tako je. Heroj se bori protiv zlikovaca. I nikada ne odustaje, je li tako?” “Tako je.” “Pa, sada ti moraš biti heroj, u redu? Samo zamisli da su valovi zlikovci, a mi ćemo plivati kroz njih. I ne smijemo odustati. Nećemo. Samo ćemo nastaviti plivati dok ne stignemo do kopna, u redu?” Dječak kima glavom. Drhtavo, Scott provlači lijevu ruku ispod jedne trake. Njegovo rame sada vrišti. Svaki put kada ih more podigne, gubi osjećaj za pravac. “Dobro”, kaže. “Obavimo to.” Scott zatvara oči i još jednom pokušava osjetiti kuda treba plivati. Iza tebe, misli. Obala je iza tebe. Pažljivo se okreće oko dječaka u moru i počinje raditi nogama, ali upravo tada se kroz maglu probija mjesečina. Na kratko se nad njihovim glavama može vidjeti djelić zvjezdanog neba. Scott očajnički traži neko poznato sazviježđe, ali procijep se brzo smanjuje. Onda primijeti Andromedu, pa Velikog medvjeda, i Sjevernjaču uz njega. Na drugu stranu, shvaća uz bolnu vrtoglavicu. Na trenutak Scott osjeća nesavladiv poriv za povraćanjem. Da se nebo nije razvedrilo, on i dječak zaputili bi se prema otvorenom Atlantiku odmičući se od Istočne obale svakim zamahom, sve dok iscrpljeni ne bi potonuli bez traga. “Promjena plana”, kaže dječaku, pokušava zadržati vedar glas. “Idemo na drugu stranu.” “Dobro.” “Dobro. Tako je bolje.” Scott ih okreće u pravom smjeru. Najviše što je ikad preplivao jesu dvadeset i četiri kilometra, ali tada mu je bilo devetnaest godina, trenirao je mjesecima. A još se natjecalo u jezeru, bez struja. I imao je obje ruke. Sada je

~ 22 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

noć, temperatura mora se spušta i morat će se tko zna koliko dugo boriti protiv snažnih atlantskih struja. Ako ovo preživim, misli, poslat ću udovici Jacka LaLannea košaricu voća. Pomisao je toliko blesava da se Scott, ljuljajući se na valovima, počinje smijati i na trenutak se ne može zaustaviti. Misli na sebe kako stoji pred pultom prodavaonice u kojoj lijepo pakiraju voće za poklone i ispisuje poruku. Uz najdublje poštovanje, Scott. “Stani”, kaže dječak, prestrašen idejom da je njegov život u rukama luđaka. “U redu”, kaže Scott, pokušavajući razuvjeriti dječaka. “Sve je u redu. Samo sam se sjetio jednog vica. Sada krećemo.” Treba mu nekoliko minuta da otkrije kako plivati, nekom vrstom prsnog stila, vukući jače desnom rukom, snažno se odgurujući nogama. Neuredno je i bučno, njegovo je lijevo rame vreća puna slomljenog stakla. U dnu želuca počinje ga gristi zabrinutost. Utopit će se, obojica. Obojicu će progutati dubina. Ali onda nekako sam od sebe hvata ritam, gubi se u neprekidnom ponavljanju. Ruka gore i prema sebi, noge rade kao škare. Pliva prema beskrajnoj dubini, ocean ga prska po licu. Teško je pratiti protok vremena. Kada je avion uzletio? U deset navečer? Koliko je vremena prošlo? Trideset minuta? Jedan sat? Koliko još do izlaska sunca? Osam sati? Devet? Oko njega se mreška more, stalno drukčije. Plivajući, pokušava ne misliti na veliku površinu otvorenog mora. Pokušava ne predočavati sebi dubinu oceana ni to da se u kolovozu na Atlantiku stvaraju goleme oluje, uragani koji počinju u hladnim rascijepima podzemnih klanaca, sudaraju se vremenske fronte, toplina i vlaga stvaraju prostrane džepove niskog tlaka. Globalne su se sile urotile, horde barbara s toljagama i ratnim bojama na sebi vrišteći kreću u napad, nebo se odmah mrači, zacrnjuje, sijevaju zlokobne munje, gromovi naveliko grme, kao usred bitke, a more, tako mirno koji trenutak ranije, pretvara se u pakao na zemlji. Scott pliva kroz krhko zatišje, pokušava isprazniti mozak. Nešto ga očeše po nozi. Zaledi se, počinje tonuti, onda mora udarati nogama da ostane na površini. Morski pas, misli. Moraš ostati miran. Ali ako se prestane micati, potonut će. Okreće se na leđa, diše duboko kako bi napunio pluća. Nikad nije bio svjesniji svog jadnog mjesta u hranidbenom lancu. Svi nagoni njegova tijela

~ 23 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

vrište da ne okreće na leđa dubini, ali on radi baš to. Pluta u moru što mirnije može, diže se i spušta s plimom. “Što to radmio?” pita dječak. “Odmaramo se”, govori mu Scott. “Budimo stvarno mirni, može? Ne miči se. Pokušaj držati noge izvan vode.” Dječak je tih. Dižu se i spuštaju na valovima. Primarni, gmazovski dio Scottova mozga naređuje mu da bježi. Ali on se ne obazire na njega. Morski pas može osjetiti kap krvi u milijunima litara vode. Ako Scott ili dječak krvare, gotovi su. Ali ako nije tako, ako ostanu sasvim mirni, morski pas (ako je to bio morski pas) trebao bi ih ostaviti na miru. Uzima dječaka za ruku. “Gdje mi je sestra?” šapuće dječak. “Ne znam”, šapuće Scott. “Avion je pao. Razdvojili smo se.” Trenutak se oduži. “Možda je ona dobro”, šapuće Scott. “Možda je uz tvoje roditelje, plutaju negdje drugdje. Ili su ih možda već spasili.” Nakon duže tišine dječak kaže: “Ne bih rekao.” Neko vrijeme plutaju uz tu pomisao. Nad glavama magla se počinje razilaziti. Počinje polako, kao mala čistina, onda se pojavljuju zvijezde, konačno i polumjesec, ničim izazvan ocean oko njih postaje nalik haljini posutoj dukatima. Ležeći na leđima, Scott otkriva Sjevernjaču, uvjerava se da idu u pravom smjeru. Gleda dječaka, oči su mu raširene od straha. Po prvi put Scott može vidjeti njegovo sićušno lice, namrštene obrve i iskrivljena usta. “Zdravo”, kaže Scott, dok mu voda ulazi u uši. Dječakov izraz lica miran je, ozbiljan. “Zdravo”, odgovara. “Jesmo li se odmorili?” pita Scott. Dječak kima glavom. “Onda dobro”, kaže Scott i okreće se. “Idemo kući.” Ispravlja se i počinje plivati, siguran da samo što nije osjetio udarac odozdo, stisak zubi oštrih kao žilet, ali on ne dolazi, i nakon nekog vremena zaboravlja na morske pse. Vuče ih naprijed, zamah za zamahom, noge iza njega opisuju osmice, desna se ruka pruža i vuče, pruža i vuče. Kako bi zabavio um, razmišlja o drugim tekućinama u kojima bi radije plivao; mlijeko, juha, burbon. Ocean burbona. Razmišlja o svom životu, ali pojedinosti mu se sada čine beznačajnima. Najamnina koju mora plaćati svakog mjeseca. Žena koja ga je ostavila.

~ 24 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Razmišlja o svom radu, potezima kista po platnu. Danas slika na oceanu, zamah po zamah, kao Harold svojom grimiznom kredom5, crta balon dok pada. Plutajući u sjevernom Atlantiku, Scott shvaća da mu nikada nije bilo jasnije tko je i koja mu je svrha. Tako je očito. Stigao je na svijet kako bi pokorio ocean, spasio ovog dječaka. Sudbina ga je odvela na onu plažu u San Franciscu prije četrdeset ijedne godine. Pokazala mu je zlatnog boga, sputanih zglobova, koji se borio s oceanskim vjetrovima. Sudbina je natjerala Scotta među plivače, da se najprije pridruži plivačkoj ekipi srednje škole, onda i fakulteta. Tjerala ga je na plivačke treninge svakog jutra u pet sati, prije izlaska sunca, plivao je dužinu za dužinom plavog bazena ispunjenog kloriranom vodom, uz pljuskanje drugih dječaka i prodoran zvuk trenerove zviždaljke. Sudbina ga je gurnula u vodu, ali snaga volje odvela ga je do pobjeda na tri državna prvenstva, volja koja mu je donijela medalju za prvo mjesto u utrci na dvjesto metara slobodnim stilom u srednjoj školi. Zavolio je pritisak koji bi osjetio kada bi zaronio dolje na dno bazena, glatko poput jabuke. Noćima je sanjao kako pluta u njemu, kao plutača u plavetnilu. A kada je na fakultetu počeo slikati, prva boja koju je kupio bila je plava.

*** Postaje žedan kada dječak progovori: “Što je ono?” Scott diže glavu nad vodu. Dječak pokazuje na nešto s njihove desne strane. Scott pogleda tamo. Na mjesečini vidi kako im se polako primiče uzdignuta crna masa, rastući i dobivajući na snazi. Scott je odmah procijeni na skoro osam metara, napada ih čudovišni val. Grbava glava svjetluca na mjesečini. Panika ga pogađa poput munje. Nema vremena za razmišljanje. Scott se okreće i pliva prema njemu. Ima možda trideset sekunda prije susreta. Lijevo rame bolno vrišti, ali on se ne obazire na njega. Dječak sada plače, osjeća blizinu smrti, ali nema vremena za tješenje. “Diši duboko”, viče Scott. “Sada duboko udahni.” Val je prevelik, prebrz. Na njima je prije nego Scott i sam stiže duboko udahnuti. Izvlači dječaka sa splavi i zaranja. Nešto kvrcne u njegovu lijevom ramenu. Ne obazire se. Dječak se otima od njega, od luđaka koji ga vuče dolje u smrt. Scott ga čvršće stišće i udara Harold i njegova grimizna kreda, knjiga za djecu koju je 1955. godine napisao Crockett Johnson. 5

~ 25 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

nogama. On je metak, topovska kugla koja juri dolje kroz more, roni ispod smrtonosnog vala. Pritisak se povećava. Srce mu udara, pluća mu se stežu nadima ih zrak. Dok im val prolazi nad glavama, Scott je siguran da nije uspio. Osjeća kako ga vrtlog podvodnih struja vuče na površinu. Val će ih sažvakati, shvaća, rastrgnuti ih na komadiće. Rita se jače, drži dečaka uz grudi, bori se za svaki centimetar. Nad njima se val lomi i pada u more iza njih - osam metara oceana pada kao čekić, milium litara bijesnog mora - struju koja ih je vukla gore u trenutku mijenja uzburkani kružni vrtlog. Okreće ih i baca. Gore postaje dolje. Pritisak prijeti da će ih odvojiti, čovjeka od dječaka, ali Scott se ne da. Pluća mu sada vrište. Oči mu gore od soli. U njegovim rukama dječak se prestaje otimati. Ocean je čisto crnilo, nema ni traga zvijezdama ni mjesecu. Scott opušta zrak iz pluća i osjeća kako se mjehurići spuštaju niz njegovu bradu i ruke. Svom se snagom odguruje nogama prema površini. Izranja, kašljući, pluća su mu puna mora. Čisti ih urlajući. Dječak je mlitav u njegovim rukama, glava mu nepomično leži na Scottovu ramenu. Scott okreće dječaka dok mu leđa ne dođu na njegova prsa, zatim svom snagom ritmički pritišće dječakova pluća dok i on ne počne kašljati slanu vodu. Jastuk sa sjedala nestao je, sažvakao ga je val. Scott zdravom rukom drži dječaka. Hladnoća i iscrpljenost prijete da će ga savladati. Neko vrijeme u stanju je samo ih održavati na površini. “To je bio veliki zlikovac”, konačno govori dječak. Na trenutak Scott ne povezuje riječi, ali onda se sjeti. Rekao je dječaku da su valovi zlikovci, a oni heroji. Tako hrabro, misli zapanjeni Scott. “Sada bi mi baš prijao čizburger”, kaže između dvaju valova. “A tebi?” “Pita”, odgovori dječak nakon jednog trenutka. “Kakva?” “Sve.” Scott se smije. Ne može vjerovati da je još živ. Na čas osjeti vrtoglavicu, tijelo mu podrhtava od energije. Po drugi put večeras suočio se sa sigurnom smrću i preživio. Pogledom traži Sjevernjaču. “Koliko još dugo?” želi znati dječak. “Nije daleko”, govori mu Scott, iako zapravo mogu biti još kilometrima daleko od obale. “Hladno mi je”, kaže dječak, zubi mu cvokoću.

~ 26 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott ga grli. “I meni. Drži se, dobro?” Prebacuje dječaka na leđa, trudi se ostati nad površinom. Dječak grli Scotta oko vrata, glasno mu diše u uho. “Snažan finiš”, govori Scott, jednako sebi i dječaku. Još jednom baca pogled na nebo i počinje plivati. Sada se koristi zaveslajima sa strane, radi nogama kao škarama, jedno uho uronjeno mu je u slanu tminu. Pokreti su mu nespretniji, trza se. Čini se da ne uspijeva pronaći ritam. Obojica drhte, unutarnja temperatura svakom sekundom sve im je niža. Samo je pitanje vremena. Uskoro će mu se puls i disanje usporiti, čak i ako se broj otkucaja srca poveća. Pothladenost će ga ubrzati. Nije isključen ni jak srčani udar. Tijelu treba toplina da bi radilo. Bez nje organi otkazuju. Nemoj odustati. Nikada ne odustaj. Pliva bez prekida, zubi mu cvokoću, odbija se predati. Težina dječaka prijeti da će ga potopiti, ali on udara jače gumastim nogama. Oko njega more je izbrazdano ljubičasto i ponoćno plavo, hladne bijele kape valova svjetlucaju na mjesečini. Koža njegovih nogu počinje se guliti na mjestima gdje se dodiruju, sol pravi štetu iznutra. Usne su mu ispucale i suhe. Nad njima kriče galebovi, klize kao lešinari, čekaju kraj. Rugaju mu se svojim glasanjem, u sebi ih šalje dovraga. U moru postoje nevjerojatno stare stvari, zapanjujuće velike, goleme podvodne rijeke nose toplu vodu iz Meksičkog zaljeva. Atlantski je ocean lanac autocesta, podvodnih nadvožnjaka i prečaca. A tamo, kao pjegica na buhi jest Scott Burroughs, rame mu vrišti od bola dok se bori za život. Nakon što mu se činilo da su prošli sati, dječak izvikuje jednu riječ. “Kopno!” Na trenutak Scott nije siguran je li dječak išta rekao. Sigurno je sanjao. Ali onda dječak ponavlja riječ i pokazuje. “Kopno.” Čini se kao greška, kao da je dječak pobrkao riječ koja znači preživljavanje s nečim drugim. Scott podiže glavu, napola slijep od iscrpljenosti. Iza njih počinje izlaziti sunce, nebo se boji nježnom ružičastom bojom. Scott najprije misli da je kopno pred njima samo nakupina niskih oblaka na obzoru, ali onda shvaća da je on taj koji se pomiče. Kopno. Kilometri kopna. Otvorena plaža zavija prema kamenitom vrhu. Ulice i kuće. Gradovi. Spas.

~ 27 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott odolijeva iskušenju da počne slaviti. Mora plivati još najmanje kilometar i pol, težak je put protiv povratne plime i podvodnih struja. Noge mu drhte, lijevu ruku ne osjeća. Pa ipak, ne može spriječiti navalu olakšanja. Uspio je. Spasio ih je. Kako je to moguće?

*** Trideset minuta kasnije prosijedi čovjek u donjem rublju istetura na obalu noseći četverogodišnjeg dječaka. Zajedno se ruše na pijesak. Sunce se sada podiglo, tanki bijeli oblaci obrubljuju duboko mediteransko plavetnilo. Temperatura je oko dvadeset stupnjeva, u zraku kao da nemaju težine vise galebovi. Čovjek leži stenjući, uzdrhtalog tijela i beskorisnih udova od gume. Sada kada su tu, ne može se ni pomaknuti. Gotovo je. Uz njegove grudi skutrio se dječak, tiho plače. “Dobro je”, govori mu Scott. “Sada smo sigurni. Bit će nam dobro.” Nekoliko metara dalje prazno je mjesto čuvara plaže. Na natpisu sa stražnje strane piše DRŽAVNA PLAŽA MONTAUK. New York. Doplivao je sve do New Yorka. Scott se smiješi iskrenim, veselim tko vas jebe osmijehom. Vidi, vidi, misli on. Bit će krasan dan.

~ 28 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Buljooki ribar vozi ih u bolnicu. Njih trojica guraju se na izlizanoj prednjoj klupi njegova kamioneta, poskakuju na starim amortizerima. Scott nema hlače ni cipele, ni novac niti dokumente. I njega i dječaka duboko u kostima muči hladnoća. Skoro osam sati proveli su u vodi temperature od petnaestak stupnjeva. Zbog pothlađenosti su tupavi i šutljivi. Ribar im na tečnom španjolskom govori o Isusu Kristu. Uključenje radio, ali čuje se uglavnom šum. Pod nogama vjetar zviždeći ulazi u kabinu kroz rupe od hrđe na podu. Scott privlači dječaka sebi i pokušava ga zagrijati trenjem, žestoko trlja dječakove ruke i leđa zdravom rukom. Na plaži je Scott svojim ograničenim španjolskim rekao ribaru da mu je dječak sin. Činilo se lakše nego pokušavati objasniti istinu, da su neznanci koje je spojila jeziva nesreća. Lijeva Scottova ruka sada je potpuno neupotrebljiva. Bol mu svrdla tijelo prilikom svakog poskakivanja, omamljen je i povraća mu se. Dobro si ti, govori u sebi, stalno ponavlja te riječi. Uspio si. Ali duboko u sebi još ne može vjerovati da su preživjeli. “Gracias”, muca dok kamionet vozi zavojitim prilazom hitne službe bolnice u Montauku. Scott otvara vrata zdravim ramenom i izlazi, svaki mišić u tijelu otupio mu je od iscrpljenosti. Jutarnja se magla podigla, toplo sunce na njegovim leđima i nogama pruža skoro religijski doživljaj. Scott pomogne dječaku skočiti na tlo. Zajedno šepaju prema hitnom prijmu. Čekaonica je uglavnom prazna. U kutu sredovječni muškarac na glavi drži vrećicu leda, s ruke mu po linoleumskom podu kapa voda. S druge strane prostorije stariji se par drži za ruke, glave su im jedna do druge. S vremena na vrijeme žena kašlje u zgužvanu papirnatu maramicu koju čvrsto steže u lijevoj ruci. Iza stakla prijavnice sjedi medicinska sestra. Scott šepa do nje, dječak mu se drži za rub košulje. Sestra ga brzo odmjeri pogledom. Na pločici s imenom piše MELANIE. Scott pokušava zamisliti na što je nalik. Na pamet mu pada samo kojot Mirko S. Zlikovski nakon što mu petarda ACME eksplodira u lice. “Srušio nam se avion”, kaže. Izrečene glasno, riječi zvuče zapanjujuće. Medicinska sestra sužava oči promatrajući ga. “Žao mi je.”

~ 29 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Avion iz Martha’s Vineyarda. Privatni avion. Pali smo u more. Mislim da smo pothladeni, a moja... ne mogu micati lijevom rukom. Možda mi je slomljena ključna kost.” Sestra još uvijek pokušava povezati stvari. “Srušili ste se u more.” “Plivali smo... ja sam plivao... mislim petnaestak kilometara. Možda dvadeset. Stigli smo do obale prije možda sat vremena. Ribar nas je dovezao ovamo.” Od tih mu se riječi vrti u glavi, pluća mu se stežu. “Slušajte”, govori, “možete li nam pružiti pomoć? Barem dječaku. Samo su mu četiri godine.” Sestra gleda mokrog dječaka kako drhti. “Je li vam to sin?” “Ako kažem da jest, hoćete li nas odvesti liječniku?” Medicinska sestra frkće. “Nije potrebno da budete bezobrazni.” Scott osjeća kako mu se steže vilica. “Zapravo, i te kako je potrebno. Preživjeli smo jebenu avionsku nesreću. Dovedite prokletog liječnika.” Ona ustaje, nesigurna. Scott podiže glavu prema televizoru pričvršćenom za strop. Nema zvuka, ali na ekranu se vide brodovi spasilačke službe u moru. Iznad njih piše: PRIVATNI ZRAKOPLOV VJEROJATNO PAO U MORE. “Eno”, govori Scott i pokazuje, “to smo mi. Hoćete li mi sada povjerovati?” Medicinska sestra gleda televizor, slike dijelova olupine kako se ljuljaju na valovima. Reagira istog trenutka, kao da je Scott na nekom graničnom prijelazu nakon panične potrage uspio pronaći putovnicu. Pritišće dugme interfona. “Crvena uzbuna”, govori. “Molim sve slobodne liječnike da odmah dođu na prijam.” Grčevi u Scottovoj nozi postaju neizdrživi. Dehidriran je, nedostaje mu kalija, kao maratonac koji nije dao tijelu ono što mu je trebalo. “Samo jedan”, govori dok se ruši na pod, “vjerojatno bi bio dovoljan.” Leži na hladnom linoleumu gledajući gore prema dječaku. Dječakovo je lice ozbiljno, zabrinuto. Scott se pokušava ohrabrujuće nasmiješiti, ali i usne su mu iscrpljene. Za tren ih okružuje bolničko osoblje, više glasova viče. Scott osjeća kako ga podižu na kolica. Dječakova ruka klizne s njega.

~ 30 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne!” viče dječak. Vrišti, rita se. Liječnik mu nešto govori, pokušava objasniti dječaku da će se pobrinuti za njega, da se neće dogoditi ništa loše. Ne djeluje. Scott se muči ne bi li se uspravio. “Mali”, ponavlja, glasnije i glasnije, sve dok ga dječak ne pogleda. “Dobro je. Tu sam.” Spušta se s kolica, noge su mu kao od gume, jedva uspijeva stajati. “Gospodine”, govori mu medicinska sestra, “morate ležati.” “Ja sam dobro”, govori Scott liječnicima. “Njemu pomognite.” Obraća se dječaku: “Tu sam. Ne idem nikamo.” Na danjem svjetlu dječakove oči su zapanjujuće plave. Nakon jednog trena kima glavom. Scott se okreće liječniku, osjeća vrtoglavicu. “Morali biste to brzo obaviti”, govori, “ako vam nije teško.” Liječnik kima glavom. Mlad je i bistar. Vidi mu se to u očima. “Dobro”, govori, “ali smjestit ću vas u kolica.” Scott kima glavom. Sestra dogura kolica i on pada u njih. “Jeste li mu vi otac?” pita dok ga gura u sobu za preglede. “Ne”, kaže Scott. “Tek smo se upoznali.” Na stolu za preglede liječnik brzo provjerava dječaka, traži prijelome, osvjetljava mu oči, slijedi moj prst. “Moramo mu odmah dati intravenoznu”, govori Scottu. “Ozbiljno je dehidrirao.” “Hej, prijatelju”, govori Scott dječaku, “liječnici bi ti trebali staviti iglu u ruku, u redu? Moraju ti dati tekućine, i ono, vitamina.” “Bez igle”, govori dječak, u očima mu je strah. Jedna pogrešna riječ i izgubit će razum. “Ne volim ih ni ja”, kaže Scott, “ali znaš što? I mene će ubosti, u redu? Napravit ćemo to zajedno, u isto vrijeme. Može li tako?” Dječak razmišlja o tome. Zvuči pošteno. Kima glavom. “Dobro, onda”, govori Scott. “Idemo... drži me za ruku i mi ćemo... nemoj gledati, dobro?” Scott se okreće liječniku. “Možete li nam to napraviti u isto vrijeme?” pita. Liječnik kima glavom, izdaje naredbe. Sestre spremaju igle i vješaju vrećice s tekućinom na metalne držače. “Gledaj me”, govori Scott dječaku kada je stiglo vrijeme. Dječakove su oči plavi bunari. Tržne se kad igla ulazi. Oči mu se pune suzama, donja usna zadrhti, ali ne plače.

~ 31 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ti si moj heroj”, govori mu Scott. “Moj pravi heroj.” Scott osjeća kako ga ispunjava tekućina. Gotovo odmah nestaje osjećaj da će se onesvijestiti. “Dat ću vam obojici blago sredstvo za smirenje”, kaže liječnik. “Tijela su vam radila prekovremeno samo da zadrže toplinu. Trebate ubaciti u nižu brzinu.” “Meni je dobro”, govori Scott. “Najprije njega.” Liječnik vidi da nema smisla raspravljati. Umeće iglu u cijev dječakove intravenozne tekućine. “Malo ćeš se odmoriti”, govori mu Scott. “Ja ću biti tu. Možda iziđem na minutu, ali vratit ću se. U redu?” Dječak klima glavom. Scott mu dodiruje tjeme. Sjeća se kako je pao sa stabla i slomio nogu kada mu je bilo devet godina. Kako je hrabro sve podnio, ali kada se u bolnici pojavio njegov tata, Scott je počeo zavijati. A sada su roditelji ovog dječaka vrlo vjerojatno mrtvi. Nitko se neće pojaviti na vratima i omogućiti mu da se rasplače. “Dobro je to”, govori dječaku koji trepće i zatvara oči. “Jako ti dobro ide.” Nakon što je dječak zaspao, Scotta odvoze na pregled u drugu prostoriju. Polegnu ga na nosila i paraju mu košulju. Rame osjeća kao neki stroj koji se zaustavio. “Kako se osjećate?” pita ga liječnik. Oko trideset i osam mu je godina, ima bore od smijanja oko očiju. “Znate”, govori Scott, “sve oko mene počinje se mijenjati.” Liječnik ga pregleda izvana, provjerava vidljive posjekotine i ogrebotine. “Jeste li stvarno preplivali cijeli taj put noćas?” Scott kima glavom. “Sjećate li se ičega?” “Pojedinosti su mi malo nejasne”, govori mu Scott. Liječnik mu pregledava oči. “Dobili ste udarac u glavu?” “Mislim da jesam. U avionu, prije nego što se srušio...” Bljesak tanke baterije na trenutak ga zasljepljuje. Liječnik cokće. “Oko dobro reagira. Mislim da nemate potres mozga.” Scott izdiše. “Mislim kako ne bih to uspio... plivati cijelu noć... s potresom mozga.” Liječnik razmišlja o tome. “Vjerojatno ste u pravu.”

~ 32 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kako se zagrijava i dobiva tekućinu, Scott se počinje prisjećati svega, cijelog svijeta, koncepta država i građana, dnevnog života, interneta, televizije. Misli na svog tronogog psa koji je kod susjede, koliko je bio blizu tome da više nikad ne dobije mesnu okruglicu pod stol. Scottove se oči pune suzama. Odbacuje ih. “Što kažu vijesti?” pita. “Ne previše. Kažu da je avion uzletio sinoć oko deset sati. Kontrola letenja imala ga je na radaru možda petnaest minuta, onda je samo nestao. Bez poziva upomoć. Samo tako. Nadali su se da se pokvario radio, da ste negdje prinudno sletjeli. Ali onda je jedna ribarica uočila dio krila.” Na trenutak Scott je opet u oceanu, pliva u mračnom dubokom moru pored narančastih plamenova. “Je li još tko... preživio?” pita. Liječnik odmahuje glavom. Usredotočio se na Scottovo rame. “Boli li ovo?” pita lagano podižući Scottovu ruku. Bol stiže odmah. Scott jaukne. “Napravit ćemo rendgensku snimku i CT”, liječnik kaže sestri. Okreće se Scottu. “Naručio sam CT i za dječaka”, kaže. “Želim biti siguran da nema unutarnjeg krvarenja.” Spušta dlan na Scottovu ruku. “Spasili ste mu život”, kaže. “Znate to, zar ne?” Po drugi put Scott se bori protiv suza. Prilično dugo nije u stanju išta reći. “Nazvat ću policiju”, govori mu liječnik. “Da znaju da ste ovdje. Ako vam što zatreba, bilo što, recite sestri. Ja ću se brzo vratiti da vidim kako ste.” Scott kima glavom. “Hvala”, kaže. Liječnik gleda Scotta još malo, zatim odmahuje glavom. “Bogami”, kaže uz osmijeh.

*** Sljedeći sat ispunjavaju pretrage. Isplahnuto toplom tekućinom Scottovo tijelo vraća temperaturu na normalnu. Daju mu tablete protiv bolova, neko vrijeme pluta u izmaglici zaborava. Ispostavilo se da mu je rame iščašeno, a ne slomljeno. Proces njegova vraćanja na mjesto munjevit je i nasilan, nakon

~ 33 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

čega se bol toliko smanjuje kao da je šteta nanesena njegovu tijelu retroaktivno izbrisana. Na Scottovo navaljivanje stavljaju ga u sobu s dječakom. Djeca inače borave u odvojenom krilu, ali s obzirom na okolnosti napravljen je izuzetak. Sada je dječak budan, jede puding dok Scotta kotrljaju u njegovu sobu. “Valja li išta?” želi znati Scott. “Zeleni”, kaže dječak i mršti se. Scottov je krevet do prozora. Nikad mu ništa nije bilo tako udobno kao te šarene bolničke plahte. S druge strane ulice su drveće i kuće. Prolaze automobili, bljeskaju im stakla. Po biciklističkoj stazi neka žena trči u suprotnom pravcu od prometa. U obližnjem dvorištu čovjek s plavom bejzbolskom kapom gura motornu kosilicu. Čini se nemoguće, ali život se nastavlja. “Spavao si, a?” kaže Scott. Dječak sliježe ramenima. “Je li već došla mama?” pita. Scott pokušava zadržati neutralan izraz lica. “Ne”, govori Scott. “Nazvali su tvoje... mislim da imaš tetu i tetka u Westchesteru. Oni stižu.” Dječak se smiješi. “Ellie”, kaže. “Sviđa ti se?” “Smiješna je”, kaže dječak. “Smiješno je dobro”, kaže Scott, očni mu kapci trepere. Iscrpljen nije točan opis olovne težine koja mu sada ispunjava kosti. “Malo ću spavati ako se slažeš.” Ako se dječak i nije složio, Scott ga nije čuo. Spava prije nego što dječak stigne odgovoriti.

*** Neko vrijeme spava, drijema bez snova, kao zatvoren u nekom zamku. Kada se budi, dječakov je krevet prazan. Scotta hvata panika. Napola ustaje kada se otvaraju vrata kupaonice i dječak izlazi gurajući nosač infuzije. “Morao sam piškiti”, kaže. Dolazi sestra provjeriti Scottov tlak. Donijela je plišanu životinju za dječaka, smeđeg medu s crvenim srcem u pandžama. On ispušta radosni uzvik i odmah se počinje igrati.

~ 34 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Klinci”, kaže sestra i vrti glavom. Scott potvrđuje pokretom glave. Sada kada se naspavao, želi znati pojedinosti o nesreći. Pita sestru smije li ustati iz kreveta. Ona kima glavom, ali kaže mu da ne ide daleko. “Prijatelju, vraćam se brzo, u redu?” Dječak potvrdno kima, igra se s medvjedom. Scott oblači tanki pamučni ogrtač preko bolničke pidžame i gura svoj stalak s infuzijom niz hodnik do prazne prostorije za pacijente. To je uska soba sa sjedalicama od iverice. Scott nalazi kanal s vijestima, pojačava zvuk. “... zrakoplov tipa OSPRY, proizveden u Kansasu. U njemu su bili David Bateman, predsjednik ALC Newsa, i njegova obitelj. Sada je također potvrđeno da su među putnicima bili Ben Kipling i njegova žena Sarah. Kipling je bio stariji partner u Wyatt, Hathowayu, financijskom gigantu. Ponavljamo, vjeruje se da se avion srušio u Atlantik pred obalom New Yorka nakon deset sati sinoć navečer.” Scott bulji u snimke iz helikoptera, valja se sivi ocean. U čamce obalne straže i znatiželjne vikend-kapetane. Čak iako zna da je olupina otplutala možda i stotine kilometara dalje, ne može ne misliti na to da je ne tako davno on bio tamo dolje, kao napuštena plutača u tami. “Stižu izvješća”, govori voditelj, “da je Ben Kipling bio pod istragom Ministarstva financija i Ureda za kontrolu imovine u inozemstvu, uskoro je trebao biti optužen. Opseg i svrha istrage još nisu sasvim jasni. Više o tome kada dobijemo nove vijesti.” Na ekranu se pojavljuje fotografija Bena Kiplinga, mlađeg i s više kose. Shvaća da svi drugi koji s bili u tom avionu osim njega i dječaka sada postoje samo u prošlom vremenu. Od te pomisli kosa na vratu mu podrhtava i diže se, na trenutak mu se čini da će se onesvijestiti. Onda netko kuca na vrata. Scott diže glavu. Vidi skupinu ljudi u odijelima kako stoje u hodniku. “Gospodine Burroughs”, kaže onaj koji je kucao. U ranim je pedesetima, Afroamerikanac čija je kosa počela sijedjeti. “Ja sam Gus Franklin iz Državnog odbora za sigurnost u prometu.” Scott počne ustajati. Nagonsko društveno ponašanje. “Ne, molim vas”, kaže Gus. “Dovoljno ste se namučili.” Scott se vraća na kauč, prekriva noge pamučnom tkaninom. “Baš sam... gledao na televiziji”, kaže. “Spašavanje. Potragu? Nisam siguran kako to nazvati. Mislim da sam još u šoku.” “Naravno”, kaže Gus. Ogleda se po maloj prostoriji.

~ 35 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Idemo... mislim kako nas ovdje može biti najviše četvero”, govori svojoj pratnji. “Inače će postati pomalo klaustrofobično.” Brzo se dogovaraju. Na kraju se dogovore da ih bude šestero, Gus i još dvoje (muškarac i žena) u sobi, još dvojica na vratima. Gus sjeda na kauč pored Scotta. Žena je lijevo od televizora. Uredan muškarac s bradom njoj je zdesna. Oni su, u nedostatku bolje riječi, fahidioti. Žena ima konjski rep i naočale. Muškarac ima jeftinu frizuru i odijelo. Dvojica na vratima ozbiljnija su, dobro odjevena, ošišana kao vojnici. “Kao što sam rekao”, govori Gus, “ja sam iz DOSP-a. Leslie je iz Savezne uprave letenja, a Frank iz OSPRY-a. Na vratima su specijalni agent O’Brien iz FBI-a i Barry Hex iz Ministarstva financija.” “Ministarstvo financija”, kaže Scott. “Upravo sam o njima nešto čuo na televiziji.” Hex nijemo žvače žvakaću gumu. “Ako se osjećate dovoljno dobro, gospodine Burroughs”, kaže Gus, “željeli bismo vas pitati nekoliko stvari o letu, tko je bio na njemu, i o okolnostima koje su dovele do nesreće.” “Pod pretpostavkom da se radilo o nesreći”, kaže O’Brien. “A ne o terorističkom činu.” Gus se ne obazire na to. “Evo koliko ja znam”, govori Scottu. “Do sada nismo našli druge preživjele. Niti smo pronašli tijela. Nekoliko dijelova olupine pronađeno je oko pedeset kilometara od obale Long Islanda. Sada ih se analizira.” Naginje se naprijed, stavlja ruke na koljena. “Prošli ste mnogo toga, ako poželite da se zaustavimo, samo recite.” Scott kima glavom. “Netko je rekao da dječakovi tetak i teta dolaze iz Westchestera”, kaže. “Znamo li kada će stići?” Gus pogleda O’Briena koji se izvlači iz sobe. “Provjerit ćemo vam to”, kaže Gus. Vadi fascikl iz aktovke. “Dakle, najprije moram utvrditi koliko je ljudi bilo u avionu.” “Zar nemate, mislim, popis putnika?” “Privatni mlažnjaci podnose planove putovanja, ali njihovi popisi putnika nisu sasvim pouzdani.” Gleda u svoje papire. “Ako sam u pravu, vaše je ime Scott Burroughs?” “Da.”

~ 36 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ako vam nije teško, recite mi svoj broj socijalnog osiguranja. Dokumentacije radi.” Scott recitira broj. Gus ga zapisuje. “Hvala”, kaže. “To pomaže. Postoji šesnaest ljudi po imenu Scott Burroughs samo na području New Yorka, New Jerseyja i Connecticuta. Nismo bili sasvim sigurni s kim imamo posla.” Smiješi se Scottu. Scott pokušava smisliti ohrabrujući odgovor. “Koliko smo uspjeli povezati”, govori mu Gus, “posadu leta činili su kapetan, prvi časnik i stjuardesa. Biste li prepoznali imena ako ih navedem?” Scott odmahuje glavom. Gus zapisuje. “Što se putnika tiče”, kaže Gus, “znamo da je David Bateman zakazao let, i da je njegova obitelj, supruga Maggie i dvoje djece, Rachel i J. J., bila u avionu.” Scott misli na osmijeh koji mu je Maggie uputila kada se ukrcao. Topao, ljubazan. Ženu je poznavao površno, porazgovarali bi na tržnici - Kako ste? Kako su djeca? - uobičajena pitanja o njegovu radu. To što je sada mrtva na dnu Atlantika, tjera ga na povraćanje. “I konačno”, kaže Gus, “uz vas, vjerujemo da su u avionu bili Ben Kipling i njegova supruga Sarah. Možete li to potvrditi?” “Da”, kaže Scott. “Upoznao sam ih kada sam se ukrcao.” “Opišite mi gospodina Kiplinga, molim vas”, traži agent Hex. “Uh, možda metar i osamdeset visok, sijed. Imao je, hm, jako izražene obrve. Toga se sjećam. A žena mu je bila jako brbljava.” Hex gleda u O’Briena, kima glavom. “I samo da pojasnimo”, kaže Gus. “Zašto ste vi bili u avionu?” Scott im gleda lica. Oni su istražitelji koji prikupljaju činjenice, popunjavaju rupe u svojem znanju. Srušio se avion. Je li posrijedi bio mehanički kvar? Ljudska greška? Koga okriviti? Tko je odgovoran? “Bio sam...” govori Scott, onda počinje iznova. “Upoznao sam Maggie, gospođu Bateman, na otoku prije nekoliko tjedana. Na zelenoj tržnici. Odlazio bih... odlazio sam tamo svakog jutra na kavu i pecivo. A ona bi došla s djecom. Ponekad i sama. Jednog smo dana počeli razgovarati.” “Jeste li spavali s njom?” pita O’Brien. Scott razmišlja o tome. “Nisam”, kaže. “Iako to nije važno.” “Dopustite da mi procijenimo što je važno”, kaže O’Brien.

~ 37 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Naravno”, kaže Scott, “iako biste mi možda mogli objasniti zbog čega je seksualna povezanost putnika u avionu koji se srušio važna za vašu... što je ovo? Istragu.” Gus brzo tri puta kimne glavom. Skreću s teme. Svaka izgubljena sekunda udaljava ih od istine. “Nastavimo dalje”, kaže. Scott dugo i neprijateljski gleda O’Briena, zatim nastavlja. “Naletio sam na Maggie opet u nedjelju ujutro. Rekao sam joj da moram otići u New York na nekoliko dana. Pozvala me da letim s njima.” “A zašto ste išli u New York?” “Ja sam slikar. Bio sam... živim na Vineyardu, išao sam se naći sa svojom predstavnicom i razgovarati o izložbama u nekoliko galerija. Planirao sam trajektom do kopna. Ali Maggie me pozvala u taj privatni avion. Sve skupa činilo se vrlo... zamalo nisam otišao.” “Ali jeste.” Scott kima glavom. “U zadnji tren. Pokupio sam nešto stvari. Zapravo su upravo zatvarali vrata kada sam dotrčao.” “Sreća po dječaka da ste uspjeli”, kaže Leslie iz Savezne uprave. Scott razmišlja o tome. Je li to bila sreća? Ima li uopće sreće u preživljavanju tragedije? “Je li vam gospodin Kipling djelovao uznemireno?” upada Hex, očito nestrpljiv. On provodi svoju istragu koja nije previše povezana sa Scottom. Gus ga zaustavlja. “Napravimo ovo kako treba”, kaže. “Ja vodim stvar... ovo je moja istraga.” Okreće se Scottu. “U dnevniku zračne luke piše da je avion uzletio u deset nula šest. “Zvuči točno”, kaže Scott. “Nisam pogledao na mobitel.” “Možete li opisati uzlijetanje?” “Bilo je... glatko. Mislim, prvi sam put bio u privatnom mlažnjaku.” Gleda u Franka, predstavnika OSPRY-a. “Jako lijepo”, kaže. “Osim pada, mislim.” Frank djeluje pogođeno. “Dakle, ne sjećate se ničeg neuobičajenog?” pita Gus. “Nikakvih zvukova ni podrhtavanja drukčijih od uobičajenih?”

~ 38 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott se prisjeća. Dogodilo se tako brzo. Prije nego je uopće uspio staviti pojas, već su rulali po pisti. A Sarah Kipling mu je nešto govorila, pitala ga o njegovu radu i o tome odakle poznaje Maggie. A djevojčica je petljala po iPhoneu, slušala glazbu ili igrala igricu. Dječak je spavao. A Kipling je... što je on radio? “Mislim da nisam”, kaže. “Sjećam se... više se osjećala snaga. Moć. Pretpostavljam da su mlažnjaci takvi. Ali onda smo se odlijepili od zemlje i dizali se. Većina zastora bila je navučena, kabina je bila jako osvijetljena. Na televiziji je bila utakmica bejzbola.” “Boston je igrao sinoć”, kaže O’Brien. “Dworkin”, znalački govori Frank, dvojica agenata na vratima se osmjehuju. “Ne znam što to znači”, kaže Scott, “ali također se sjećam glazbe. Nešto u stilu jazza. Možda Sinatra?” “I je li onda došao trenutak kada se dogodilo nešto neuobičajeno?” pita Gus. “Pa, pali smo u ocean”, kaže Scott. Gus kima glavom. “A kako se to točno dogodilo?” “Pa... mislim... teško se točno sjetiti”, govori im Scott. “Avion je naglo skrenuo, nagnuo se, i ja...” “Samo polako”, kaže Gus. Scott se prisjeća. Uzlijetanje, ponuđena čaša vina. Slike mu bljeskaju u mozgu, vrtoglavica astronauta, zbrka zvukova. Struganje metala. Kovitlac obezglavljenosti. Kao negativ filma isječenog i nasumično prespojenog. Posao ljudskog mozga jest posložiti sve što dolazi iz okoline - uzdahe, zvukove, mirise - u smislenu priču. To je pamćenje, pažljivo izvagana priča koju stvaramo od svoje prošlosti. Ali što se dogodi kada se pojedinosti raspadnu? Krupa na limenom krovu. Krijesnice koje izlijeću nasumce. Što se dogodi kada vam se život ne može svesti na pravocrtnu priču? “Čulo se lupanje”, kaže. “Mislim. Neka vrsta... hoću reći potres.” “Kao eksplozija?” pun nade pita čovjek iz OSPRY-a. “Ne. Mislim, ne čini mi se tako. Bilo je više kao... kucanje, i onda... avion je istovremeno nekako... posrnuo.” Gus tada pomisli nešto reći, još jedno pitanje, ali odustaje. Scott u sebi čuje vrisak. Ne užasnut, već nehotičan povik, nagonski glasan odgovor na nešto neočekivano. To je zvuk koji proizvede strah kada se tek pojavi, iznenadna, organska spoznaja da nisi na sigurnom, da je to što

~ 39 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

radiš vrlo, vrlo opasno. Tijelo ispušta zvuk i odmah te oblije hladan znoj. Sfinkter ti se stisne. Tvoj um, koji se do tada kretao brzinom pješaka, odjednom jurne naprijed, pojuri ne bi li spasio život. Bori se ili nestani. To je trenutak kada se razum raspada i nešto iskonsko, životinjsko, preuzima stvar. Odjednom, kao peckanje, Scott sa sigurnošću osjeća da je on taj koji je vrisnuo. A onda crnilo. Lice mu problijedi. Gus se naginje prema njemu. “Želite li stati?” Scott ispušta zrak. “Ne. Dobro je.” Gus šalje svog pomoćnika po gaziranu vodu iz automata za Scotta. Dok ga čekaju, Gus iznosi činjenice do kojih je uspio doći. “Prema našem radaru”, kaže, “avion je bio u zraku osamnaest minuta. Dosegnuo je visinu od 3660 metara, zatim se počeo naglo spuštati.” Znoj curi niz Scottova leđa. Vraćaju mu se slike, sjećanja. “Stvari su... letjele je pogrešan izraz”, kaže. “Naokolo. Razne stvari. Sjećam se svoje platnene torbe. Samo se nekako odignula s poda, kao nekom čarolijom mirno lebdjela u zraku, a onda, baš kada sam posegnuo za njom, tek tako je... otišla, tek tako nestala. A mi smo se okretali, mislim da sam tada udario glavu.” “Znate li je li se zrakoplov raspao dok je bio u zraku?” pita Leslie iz Savezne uprave. “Ili je pilot uspio sletjeti?” Scott se pokušava sjetiti, ali dolaze mu samo bljeskovi. Odmahuje glavom. Gus kima glavom. “Dobro”, kaže. “Zaustavimo se ovdje.” “Čekajte”, kaže O’Brien. “Imam još pitanja.” Gus ustaje. “Kasnije”, kaže. “Mislim da bi se sada gospodin Burroughs trebao odmoriti.” Ostali se dižu na noge. Ovaj put i Scott. Noge mu se tresu. Gus mu nudi ruku. “Naspavajte se”, kaže. “Dok smo dolazili, vidio sam dva televizijska kombija. Ovo će za novinare biti priča, a vi ćete biti u njezinu središtu.” Da mu život ovisi o tome, Scott ne uspijeva shvatiti o čemu on govori. “Kako to mislite?” “Pokušat ćemo sakriti vaš identitet što je duže moguće”, govori mu Gus. “Vaše ime nije bilo na popisu putnika, to će olakšati stvar. Ali novinari će

~ 40 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

htjeti znati kako je dječak stigao do obale. Tko ga je spasio. Jer to je priča. Vi ste sada heroj, gospodine Burroughs. Pokušajte razmisliti o tome - što to znači. Povrh svega, dječakov otac, Bateman, bio je velika faca. A Kipling... pa sad, vidite... velika je ovo gužva.” Pruža ruku. Scott se rukuje s njim. “Svašta sam vidio u životu”, govori Gus, “ali ovo...” Odmahuje glavom. “Vraški ste dobar plivač, gospodine Burroughs.” Scott se osjeća tupo. Gus rukama pokazuje drugim agentima da iziđu iz sobe. “Još ćemo razgovarati”, kaže. Nakon što su otišli, Scott je sam u praznoj prostoriji, jedva stoji na nogama. Lijeva mu je ruka u poliuretanskom zavoju. Tišina zuji u sobi. Duboko udiše zrak, ispusta ga. Živ je. U ovo doba jučer ručao je na svojem stražnjem trijemu, buljio u dvorište i jeo salatu od jaja uz ledeni čaj. Tronogi pas ležao je u travi i lizao koljeno. Trebalo je obaviti nekoliko poziva, spakirati se. Sada se sve promijenilo. Gura stalak s infuzijom do prozora, gleda van. Na parkiralištu je šest novinarskih kombija, izvukli su satelitske antene. Ljudi se okupljaju. Koliko je puta sve prekidano brujanjem posebnih izvješća? Politički skandali, pijana ubojstva, slavni uhvaćeni u ljubavnim zagrljajima. Voditelji sa svojim savršenim zubima trgaju još topla tijela? Za Scotta koji ih gleda kroz zatamnjena stakla oni su neprijatelji koji se kupe pred vratima. Stoji na kuli svog dvorca, gleda kako sklapaju oruđa za opsadu i oštre mačeve. Sve što je važno, misli on, jest spasiti dječaka od svega toga. Medicinska sestra kuca na vrata. Scott se okreće. “Dobro”, govori mu ona. “Vrijeme je za krevet.” Scott kima glavom. Sjeća se trenutka sinoć kada se po prvi put raščistila magla i ukazala se Sjevernjača. Udaljena svijetla točka koja mu je potpuno sigurno pokazala kojim pravcem treba krenuti. Dok stoji proučavajući svoj odraz u staklu, Scott se pita hoće li mu ikad u životu opet sve biti tako jasno. Baca zadnji pogled na sve veću gomilu, okreće se i odlazi natrag u sobu.

~ 41 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Popis preminulih David Bateman, 56 Margaret Bateman, 36 Rachel Bateman, 9 Gil Baruch, 48 Ben Kipling, 52 Sarah Kipling, 50 James Melody, 50 Emma Lightner, 25 Charlie Busch, 30

~ 42 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

DAVID BATEMAN 2. travnja 1959. - 23. kolovoza 2015.

Taj stalni nered sve je činio zanimljivim. Način na koji se priča može roditi iz pepela i projuriti kroz medije mijenjajući brzinu i pravac, divlje rastući, uništavajući sve pred sobom. Politički gafovi, pucnjave u školama, domaće i inozemne krize. Drugim riječima, vijesti. Na desetom katu zgrade ALC-a novinari su kopali tražeći plamen, doslovno i metaforički, kladeći se kao kockari koji bacaju kocke u mračnoj uličici. Svatko tko je mogao u sat pogoditi koliko će skandal trajati dobiva zdjelu za salatu, znao je govoriti David. Cunningham bi ti dao sat s ruke ako si bio u stanju doslovno predvidjeti neko opravdanje političara prije nego što ga izgovori. Napoleon je nudio seks sa svojom ženom svakome tko uspije natjerati glasnogovornika Bijele kuće da opsuje u uključeni mikrofon. Proveli su sate određujući pravila za to - što se smatra psovkom? Jebemti, sigurno. Sranje ili pica. Ali što s prokletstvo? Je li dovraga dovoljno? “Za dovraga se dobiva drkanje”, rekao im je Napoleon, s nogama na stolu, lijeva prebačena preko desne, ali kada je Cindy Bainbridge navela Arija Fleischera da to izgovori, Napoleon joj je rekao da se ne računa jer je žensko. Ako ste imali sreće, ono što je izazvalo požar - ime nekog guvernera na popisu mušterija prostitutke, na primjer - brzo se pretvori u paklenu vatru, eksplodira na sve strane i guta sav kisik iz etera. David ih je stalno podsjećao kako je Watergate počeo običnom provalom. “Konačno, što je bio Whitewater”, govorio bi, “treća liga, skandal oko zemlje u Podunku?” Oni su bili novinari dvadeset i prvog stoljeća, zatvorenici kruga. Povijest ih je naučila da kopaju za skandalima po rubovima svake činjenice. Svatko je bio pokvaren. Ništa nije jednostavno osim poruke. Mreža ALC News, s petnaest tisuća zaposlenih i oko dva milijuna gledatelja dnevno, osnovana je 2002. godine sa sto milijuna dolara koje je uložio milijarder iz Engleske. David Bateman bio je arhitekt, osnivač i začetnik. U rovovima su ga zvali predsjedavajući. Ali on je uistinu bio general, kao George S. Patton, koji je mirno stajao dok mu oko nogu metci iz strojnice dižu prašinu.

~ 43 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

David je u svoje vrijeme radio s obiju strana političkih skandala. U početku, kao politički savjetnik, trudio se unaprijed znati gafove i pogrešne korake svojih kandidata, a onda, nakon što se povukao iz politike, stvarao je televizijsku mrežu koja će dvadeset i četiri sata emitirati vijesti. Bilo je to prije trinaest godina. Trinaest godina vrijeđanja i slanja poruka, drskih najava i oštrih, beskrajnih borbi; 4745 dana neprekidnog emitiranja; 113 880 sati sporta i zločina i prognoza; 6 832 800 minuta programa koji je trebalo ispuniti riječima, slikama i zvukovima. Očita, beskrajna količina svega toga ponekad je bila zastrašujuća. Sat za satom protezao se u vječnost. Spasilo ih je to što više nisu bili robovi događanja koja su pratili. Nisu više bili taoci zbivanja koja ovise o drugima. To je bila velika zamisao koju je David stavio na stol kada se stvarala mreža, njegov genijalni potez. Izložio ga je jednostavno, dok je bio na ručku s milijarderom. “Sve druge mreže”, rekao je, “reagiraju na vijesti. Trče za njima. A mi ćemo praviti vijesti.” To je značilo, rekao je, da bi za razliku od CNN-a ili MSNBC-a, ALC imao stav, plan rada. Naravno, i dalje bi se pratilo ono što Bog nanese, smrti slavnih i seksualne skandale. Ali to bi bio samo umak. Meso i krumpire za njihov posao davali bi dnevni događaji uobličeni tako da se uklapaju u ono što mreža želi poručiti. Milijarderu se zamisao svidjela, kontrolirati vijesti, kao što je David znao da će mu se svidjeti. Konačno, bio je milijarder, a milijarderi postaju ono što jesu preuzimajući kontrolu. Nakon kave potvrdili su dogovor stiskom ruke. “Koliko biste brzo mogli sve posložiti i krenuti?” pitao je Davida. “Dajte mi sedamdeset i pet milijuna i emitirat ću za osamnaest mjeseci.” “Dat ću vam stotinu. Krenite za šest.” I krenuli su. Šest mjeseci manijačke izgradnje, krađe voditelja drugih mreža, izrade loga i glazbene podloge. David je pronašao Billa Cunninghama koji je sarkastično vodio neki informativni program na drugorazrednoj mreži. Bill je bio ljutiti bijelac čija je duhovitost venula. David je vidio više od lošeg programa. Imao je viziju onog što bi taj tip mogao postati u pravom okruženju, božanstvo s Uskršnjeg otoka, kamen temeljac. Imao je stav za koji je David osjećao da bi mogao utjeloviti njihov brend. “Mozak nije među stvarima koje dijele na fakultetima Ivy League”, rekao je Cunningham Davidu kada su se prvi put susreli na doručku. “Svi se rodimo s njim. A ono što ne podnosim jest taj elitistički pristup, nitko od nas ostalih nije dovoljno pametan da bi vodio svoju zemlju.” “Sada govorite besmislice”, rekao mu je David.

~ 44 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“A gdje ste vi studirali?” pitao ga je Cunningham, spreman na svađu. “Na Akademiji za uređenje krajobraza Saint Mary.” “Ozbiljno. Ja sam pohađao Stony Brook. Državni fakultet. A kada sam završio, nitko od onih jebivjetara s Harvarda ili Yalea nije me ni primjećivao. A pičke? Zaboravite ih. Morao sam šest godina spavati s curama iz Jerseyja dok nisam prvi put stao pred kamere.” Bili su u kubansko-kineskom restoranu na Osmoj aveniji, jeli jaja i pili čudno smeđu kavu. Cunningham je bio krupan, visok i namjerno poguren. Volio se unositi u lice, reći što ima i krenuti dalje. “Što mislite o televizijskim vijestima?” pitao ga je David. “Sranje”, rekao je Cunningham žvačući. “Podrazumijeva se nepristranost, kao neće oni zauzimati strane, ali pogledajte o čemu izvješćuju. Pogledajte tko su heroji. Oni koji rade? Nema šanse. Obiteljski čovjek koji ide u crkvu i radi prekovremeno kako bi sinu platio fakultet? Šalite se. U Bijeloj kući imamo tipa kojemu kćeri takvih ljudi puše. Ali predsjednik je studirao na Rhodesu, pa je onda valjda sve u redu. Nazivaju to objektivnim. Ja to nazivam pristranošću jer je jednostavno tako.” Došao je konobar i ostavio račun, indigo-listić na pruge istrgnut iz džepnog bloka. David ga još ima, uokviren je na zidu njegova ureda, jedan kut zamrljan od kave. Za cijeli svijet Bill Cunningham bio je potrošeni, drugorazredni Maury Povich6, ali David je vidio istinu. Cunningham je bio zvijezda, ne zato što je bio bolji svakog drugog, već zato što je bio isti kao i svi drugi. Bio je bijesni glas zdravog razuma, normalan čovjek u nenormalnom svijetu. Kada je Bill zauzeo svoje mjesto, sve se drugo posložilo. Jer kada se sve zbroji, Cunningham je bio u pravu, a David je to znao. Televizijski novinari tako su se jako trsili izgledati objektivno, a zapravo su bili sve osim toga. CNN, ABC, CBS, svi su prodavali vijesti kao povrće na tržnici, ponešto za svakog. Ali ljudi nisu htjeli samo podatke. Htjeli su znati što oni znače. Htjeli su perspektivu. Trebali su nešto što će ih potaknuti. Slažem se ili se ne slažem. A ako se gledatelj više ne slaže nego slaže, bila je Davidova filozofija, mijenja kanal. Davidova zamisao bila je pretvoriti vijesti u klub istomišljenika. Prvi koji će se pridružiti bit će oni koji već godinama dijele njegovu filozofiju. Odmah za njima ljudi koji su cijeli život tražili nekog tko će glasno reći ono što su oduvijek osjećali u svojim srcima. A kada jednom imaš te dvije skupine, znatiželjni i neodlučni navalit će kao krdo.

6

Američki televizijski voditelj.

~ 45 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ispostavilo se da je to varljivo jednostavno preslagivanje postavki poslovnog modela izazvalo more promjena. Za Davida, to je jednostavno bio način da smanji stres zbog čekanja. Jer, što je informativni biznis, stvarno, osim umišljenih bolesnika na djelu? Uznemireni muškarci i žene koji uveličavaju i istražuju svakog tko se pomakne ili zakašlje nadajući se da bi baš taj put moglo biti ono veliko. Čekaju i brinu se. Pa, Davida čekanje nije zanimalo, i nikada nije pripadao onima zabrinutima. Odrastao je u Michiganu, sin automobilskog radnika u pogonu GM-a, Davida Batemana starijeg, koji nikad nije izostao s posla, niti propustio smjenu. Davidov otac jednom je brojio automobile koje je sagradio u trideset i četiri, godine provedene na liniji za proizvodnju stražnjih amortizera. Broj do kojeg je došao bio je 94 610. Za njega je to bio dokaz dobro provedenog života. Plaćen si da obaviš posao, to i napraviš. Stariji David imao je samo diplomu srednje škole. Prema svakom koga bi upoznao odnosio se s poštovanjem, čak i prema menadžerima s Harvarda koji bi svakih nekoliko mjeseci obilazili pogone, spuštali se sa zavojitih autocesta u Dearborn da po leđima potapšu obične radnike. David je bio jedinac, prvi u obitelji koji je upisao fakultet. Ali želeći pokazati ocu vjernost, odbio je poziv na Harvard (uz punu stipendiju), kako bi pohađao Sveučilište u Michiganu. Tamo je otkrio ljubav prema politici. U Bijeloj kući bio je Ronald Reagan, David je u njegovu narodnjačkom ponašanju i čeličnom pogledu vidio nešto inspirativno. David se na završnoj godini natjecao za studentskog predsjednika i izgubio. Nije imao ni lice niti šarm za političara, ali imao je zamisli, strategiju. Vidio je poteze kao reklamne panoe u daljini, u glavi su mu odjekivale poruke. Znao je kako pobijediti. Samo što nije mogao sam. Tada je David Bateman shvatio - ako želi uspjeti u politici, morat će ostati iza pozornice. Dvadeset godina i trideset i osam regionalnih i državnih izbora kasnije, David Bateman stekao je ugled onoga koji okrunjuje krajeve. Pretvorio je svoju ljubav prema politici u visokoprofitabilni konzultantski posao, među strankama je imao i kabelsku mrežu koja je unajmila Davida da joj pomogne promijeniti način na koji je pratila izbore. Sve to zajedno u njegovu životopisu jednog dana u ožujku 2002. godine dovelo je do rođenja pokreta.

~ 46 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

David se probudio prije zore. Bila je to navika usađena u njega nakon dvadeset godina sudjelovanja u izbornim kampanjama. Marty je uvijek govorio: Tko hrče, gubi, i to je bila istina. Kampanje nisu bile natjecanja u ljepoti. Radilo se o izdržljivosti, dugom, krvavom i ružnom sportu prikupljanja glasova. Rijetko bi se događali nokauti u prvoj rundi. Obično je bila riječ o tome tko će nakon petnaeste još biti na nogama, klimavih koljena odbijajući udarce u tijelo. To je pravilo razliku između onog pravog i svega drugog, volio je govoriti David. I tako je naučio raditi bez spavanja. Četiri noćna sata bila su sve što mu treba. U stisci, mogao se provući s drijemežom od dvadeset minuta svakih osam sati. Prozori preko cijelog zida u njegovoj spavaćoj sobi uokvirili su prve zrake sunca. Ležao je na leđima, gledao van, dok se u prizemlju kava sama kuhala. Mogao je vidjeti tornjeve žičare za Rooseveltov otok. Njihova spavaća soba - njegova i Maggiena - gledala je na East River. Staklo debelo kao neskraćena verzija Rata i mira zaustavljalo je beskrajnu grmljavinu ceste FDR. Bilo je otporno na metke, kao i ostala stakla na njihovoj kući. Milijarder je platio njihovo postavljanje, nakon 11. rujna. “Ne mogu si dopustiti da te izgubim zbog nekog džihadskog taksista s raketom na ramenu”, rekao je Davidu. Danas je bio petak, 21. kolovoza. Maggie i djeca bili su na Vineyardu, cijeli su mjesec tamo, ostavili su Davida da sam gaca po mramornom podu kupaonice. U prizemlju se čula domaćica, spremala je doručak. Nakon tuširanja zastao je u dječjoj sobi, kao svakog jutra, gledao u njihove savršeno namještene krevete. Uređenje Racheline sobe kombiniralo je ljubav prema znanosti i obožavanje konja. Kod J. J.-a sve se vrtjelo oko automobila. Kao sva djeca, naginjali su kaosu, mladenačkom neredu koji je kućna posluga sustavno uklanjala, ponekad istovremeno dok bi nastajao. Sada, gledajući sterilni red bez trunke prašine, David je osjetio želju da napravi nered, da sinovljeva soba bude više nalik dječjoj, manje muzeju djetinjstva. Onda je prišao košari s igračkama i prevrnuo je nogom. Tako, pomislio je. Bolje je tako. Ostavit će poruku čistačici. Kada djeca nekamo odu, ostavljat će njihove sobe onakve kakve zatekne. Ako treba, zapečatit će je kao mjesto zločina, samo da u kući ostane malo života. Iz kuhinje je nazvao Maggie. Sat na pećnici pokazivao je 6.14 ujutro.

~ 47 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Budni smo već jedan sat”, rekla je. “Rachel čita. J. J. proučava što se dogodi kada natočiš deterdžent za suđe u zahodsku školjku.” Glas joj je bio prigušen, prekrila je donji dio slušalice. “Ljubavi”, povikala je. “To baš i nije najbolji potez.” U New Yorku David je napravio pokret kao da pije i domaćica mu je donijela još kave. Njegova žena vratila se telefonu. David je u njezinu glasu mogao čuti umor koji se pojavljivao kada bi predugo sama obavljala roditeljske poslove. Svake ju je godine nagovarao da sa sobom na otok povede Mariju, dadilju, ali njegova je žena uvijek odbijala. Ljetni praznici bili su njihovi, govorila bi, vrijeme za obitelj. Inače, Rachel i J. J. rasli bi nazivajući dadilju mamica, kao sva druga djeca iz susjedstva. “Vani je super maglovito”, rekla mu je žena. “Jesi li dobila stvari koje sam ti poslao?” pitao je. “Da”, rekla je, zvučala je zadovoljno. “Gdje si ih pronašao?” “Preko Kiplingovih. Poznaju tipa koji putuje svijetom tražeći staro voće. Jabuke iz devetnaestog stoljeća. Stabla bresaka kakva nitko nije vidio otkad je McKinley bio predsjednik. Lani smo kod njih jeli onu voćnu salatu.” “Tako je”, kaže ona. “Bila je slasna. Jesu li bile... je li glupo pitati... jako skupe? Nekako mi se čini da bi mogle koštati koliko oni novi auti u reklamama.” “Kao Vespa, možda”, rekao je. To je bilo baš njoj nalik, pitati za cijenu, kao da jednim dijelom još ne može shvatiti koliko vrijedi njihova mreža, i posljedice toga. “Nisam uopće znala da postoji nešto što se zove danska šljiva”, rekla je. “Ni ja. Tko bi rekao da svijet voća može biti tako čudnovat?” Nasmijala se. Kada su stvari među njima bile dobre, osjećao je lakoću. Ritmično davanje i uzimanje kao rezultat življenja za trenutak, zakopavanje starih nesuglasica. U nekim jutrima kada bi je David nazvao, mogao bi osjetiti da ga je sanjala te noći. Događalo se to s vremena na vrijeme. Obično bi mu kasnije ispričala, jedva izgovarajući riječi, ne bi ga mogla gledati u oči. U njezinim snovima on je uvijek bio monstrum koji ju je ismijavao i napuštao. Nakon toga razgovor bi postao hladan i ne bi trajao dugo. “Pa, ovog ćemo jutra zasaditi drveće”, rekla mu je Maggie. “To će nam danas biti glavni posao.” Razgovarali su još desetak minuta - što će on raditi, do kada misli da će biti izvan kuće te večeri. Cijelo vrijeme njegov je mobitel zvonio, izvanredne vijesti, promjene rasporeda, krize koje treba rješavati. Zvukovi panike drugih ljudi svedeni na stalno elektroničko brujanje. U međuvremenu, s Maggiene strane, klinci su zujali kao ose na nekom izletu. Volio ih je čuti u

~ 48 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

pozadini, gužvu koju su stvarali. To je ono po čemu se njegova generacija razlikovala od one njegova oca. David je htio da mu djeca imaju djetinjstvo. Pravo djetinjstvo. On se naradio da bi se oni mogli igrati. Za Davidova oca djetinjstvo je bilo luksuz koji ne može priuštiti svom sinu. Igra je smatrana gubitničkom navikom koja vodi lijenosti i siromaštvu. Život je bio Zdravomarija, govorio je otac. Imaš samo jednu priliku i ako nisi trenirao svaki dan - žestoko trčao i vježbao - propustio si je. Rezultat su bili brojni zadaci koje je David dobivao kao dječak. S pet godina čistio je kante za smeće. Sa sedam je bio zadužen za pranje rublja. U kući je vladalo pravilo da mora napisati sve domaće zadatke i obaviti sve poslove prije nego dodirne loptu, uzjaše bicikl ili uzme svoje vojnike igračke. Ne postaje se slučajno muškarac, govorio mu je otac. David je dijelio to mišljenje, iako je njegova verzija bila blaža. Po Davidovu sudu za muškarca se počinje spremati nakon napunjene desete godine. Tada, smatrao je, treba početi razmišljati o odrastanju. Sve one do tada blago nametane savjete i poduku o disciplini i odgovornosti treba pretvoriti u čvrsta pravila zdravog i uspješnog života. Do tada si dijete, pa se tako i ponašaj. “Tata”, rekla je Rachel, “hoćeš li mi donijeti crvene tenisice? U mom su ormaru.” Otišao je u njezinu sobu i izvadio ih dok su razgovarali, da kasnije ne zaboravi. “Stavljam ih u svoju torbu”, rekao joj je. “Evo mene opet”, rekla je Maggie. “Mislim kako bi dogodine trebao biti ovdje s nama cijeli mjesec.” “Slažem se”, odmah je odgovorio. Svake godine ponavljali su taj razgovor. Svake bi godine rekao isto. Hoću. A onda ne bi. “Uvijek samo jebene vijesti”, rekla je. “Sutra će ih biti još više. Osim toga, zar ih do sada nisi obučio?” “Obećavam”, rekao je, “iduće godine bit ću duže tamo.” Jer bilo je lakše reći da nego objašnjavati kako stvari zapravo stoje, izlagati opravdanja i pokušavati umanjiti njezine nade. Nikad danas ne vodi sutrašnju bitku, bio je njegov moto. “Lažljivče”, rekla je, ali s osmijehom u glasu. “Volim te”, rekao joj je. “Vidimo se večeras.”

***

~ 49 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

U prizemlju ga je čekao gradski automobil. Dvojica čuvara iz zaštitarske agencije popela su se dizalom po njega. Spavali su na smjene u jednoj od gostinjskih soba na prvom katu. “Jutro, dečki”, rekao je David nabacujući na sebe jaknu. Izveli su ga zajedno, dva velika tipa sa Sig Sauerima7 pod jaknama bacala su poglede po ulici tražeći znakove opasnosti. Svakog dana David je dobivao prijeteću poštu, bezumna pisma o Bog zna čemu, ponekad čak i preporučene pošiljke s ljudskim izmetom. To je bila cijena koju je plaćao jer je odabrao stranu, zaključio je, jer ima stav o politici i ratu. Jebem tebe i tvog Boga, pisali su. Prijetili su njegovu životu, obitelji, bile su to prijetnje koje je naučio ozbiljno shvaćati. U automobilu je razmišljao o Rachel, o tri dana bez nje. Pozivi otmičara, dnevni boravak ispunjen agentima FBI-a i privatnim zaštitarima, Maggie koja plače u spavaćoj sobi. To što su je vratili bilo je čudo, čudo za koje je znao da se ne može dogoditi dva puta. I tako su živjeli pod stalnim nadzorom, a jedan tim uvijek je išao naprijed. Sigurnost prije svega, govorio je djeci. Onda zabava. Onda učenje. Šalili su se oko toga. Odveli su ga preko grada, uz mnoga zaustavljanja. Svake dvije sekunde oglasio bi se njegov mobitel. Sjeverna Koreja opet je ispaljivala probne projektile u Japansko more. Policajac u Tallahasseeu bio je u komi nakon što su na njega pucali iz automobila koji je zaustavio. Pojavile su se fotografije nage holivudske starlete koje je slala igraču američkog ragbija. Ako ne pazite, mogu vas odnijeti kao plimni val, svi ti događaji. Ali David je stvari vidio u pravom svjetlu, shvaćao je svoju ulogu. On je stroj za razvrstavanje, dijeli vijesti po kategorijama i važnosti, prosljeđuje naputke raznim odjelima. Pisao je odgovore od jedne riječi i pritiskao POŠALJI. Sranje ili Slabo ili Još. Kada je automobil parkirao pred zgradom ALC-a na Šestoj aveniji, već je odgovorio na trideset i tri e-maila i šesnaest telefonskih poziva, a to za petak nije bilo mnogo. Zaštitar mu je otvorio stražnja vrata. David je izišao u vrevu. Zrak je imao temperaturu i gustoću mlake juhe. Bio je odjeven u čelično sivo odijelo, bijelu košulju i crvenu kravatu. Ponekad bi ujutro rado zastao kod ulaznih vrata, u zadnji trenutak odlutao potražiti drugi doručak. Zaštitari su morali stalno biti na oprezu. Ali danas je imao posla, morao ga je obaviti ako je želio biti na aerodromu u tri sata. Davidov ured bio je na pedeset i osmom katu. Žurno je izišao iz dizala ne skidajući pogled s vrata svojeg ureda. Dok je hodao, ljudi su mu se micali s 7

Marka švicarskih pištolja.

~ 50 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

puta. Povlačili su se u svoje odjeljke. Okretali se i bježali. Nije toliko bila stvar u njemu, koliko u uredu. Ili možda odijelu. Svakog dana lica oko njega čine se mladima, pomislio je David, producenti pojedinih programa i izvršni administratori, online štreberi s bradicama i specijalnim kavama, samodopadni zbog znanja za koje su znali da će se sve više tražiti. Svatko u tom poslu sebi je dizao spomenik. Neki su bili ideolozi, drugi oportunisti, ali svi su bili tu jer je ALC bila najbolja kabelska mreža za vijesti u zemlji, i to zbog Davida Batemana. Njegova tajnica Lydia Cox već je bila za svojim stolom. S Davidom je od 1995. godine, žena od pedeset i devet godina koja se nikad nije udala, ali ni imala mačku. Lydia je bila mršava. Imala je kratku kosu, kao i određeno staromodno bruklinsko držanje, nešto što su neprijateljski raspoloženi prekomorski došljaci davno potjerali, kao neko napredno indijansko pleme. “Za deset minuta nazvat će vas Sellers”, odmah ga je podsjetila. David nije usporio. Otišao je do svog stola, skinuo jaknu i objesio je na naslon sjedalice. Lydia je stavila njegov raspored na sjedalo. Podigao ga je, namrštio se. Početi dan sa Sellersom - sve manje popularnim voditeljem ogranka u Los Angelesu - bilo je isto što i početi ga kolonoskopijom. “Zar još uvijek nitko nije ubio tog tipa?” rekao je. “Nije”, rekla je Lydia ulazeći za njim. “Ali prošle godine kupili ste grobno mjesto na njegovo ime i poslali mu fotografiju za Božić.” David se nasmiješio. Ako se njega pita, takvih trenutaka u životu nema dovoljno. “Prebaci za ponedjeljak”, rekao joj je. “Već je dva puta zvao. Ukratko, rekao je: Da se nisi usudila pustiti mu da odgodi.” “Prekasno.” Na Davidovu stolu stajala je šalica tople kave. Pokazao je na nju. “Za mene?” “Ne”, rekla je odmahujući glavom. “Za papu.” Bill Cunningham pojavio se na vratima iza nje. Bio je u džinsu, bijeloj majici i svojim poznatim crvenim naramenicama. “Hej”, rekao je, “imaš trenutak?” Lydia se okrenula da iziđe. Dok se Bill micao u stranu propuštajući je, David je primijetio kako iza njega viri Krista Brewer. Djelovala je zabrinuto. “Naravno”, rekao je David. “O čemu je riječ?” Ušli su u sobu. Bill je za njima zatvorio vrata, što za njega nije bilo uobičajeno. Cunningham je bio glumac. Cijela njegova poza zasnivala se na

~ 51 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

osudi tajnih sastanaka u stražnjim sobama. Drugim riječima, ma što on radio, to nikada nije bilo privatno. Umjesto toga, volio je dva puta tjedno ući u Davidov ured i izderati se do mile volje. Nije bilo važno zbog čega. Bila je to demonstracija sile, poput vojne vježbe. Dakle, zatvorena vrata bila su razlog za zabrinutost. “Bille”, rekao je David, “jesi li ti to upravo zatvorio vrata?” Pogledao je Kristu, Billovu izvršnu urednicu. Bill se sručio na kauč. Imao je raspon ruku kao pterodaktil. Sjedio je, kao i uvijek, široko raširenih koljena, tako da možete vidjeti kolika su mu jaja. “Za početak”, rekao je, “nije onoliko loše koliko misliš.” “Ne”, rekla je Krista. “Lošije je.” “Sranje od dva dana”, rekao je Bill. “Možda ćemo trebati i odvjetnike. Možda.” David se podigne i pogleda kroz pozor. Naučio je da je s razmetljivcem poput Billa najbolje što se može napraviti ne gledati ga. “Čiji odvjetnici?” pitao je. “Tvoji ili moji?” “Prokletstvo, Bille”, rekla je Krista okrećući se prema voditelju. “Nije to neko pravilo koje si prekršio. Ne pljuj u crkvi. Nego zakon. Vjerojatno nekoliko zakona.” David je promatrao promet na Petoj aveniji. “Idem na aerodrom u tri sata”, rekao je. “Mislite li da ćemo to riješiti do tada ili ćemo nastaviti preko telefona?” Okrenuo se i pogledao ih. Krista je prkosno prekrižila ruke. To mora reći Bill, bio je njezin govor tijela. Glasnike ubijaju kada nose loše vijesti, a Krista neće izgubiti posao zbog još jedne od Cunninghamovih glupih grešaka. U međuvremenu je Bill na lice namjestio ljutiti osmijeh, kao policajac koji će se, nakon što je pucao, zakleti da je imao opravdanje. “Krista”, rekao je David. “Prisluškivao je ljudima telefone”, rekla je. Riječi su ostale visjeti, kriza je tu, ali još nije poprimila svoje pune razmjere. “Ljudima”, oprezno je ponovio David, riječ mu je gorko zvučala na jeziku. Krista je pogledala Billa. “Bill zna tog tipa”, rekla je.

~ 52 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Namor”, rekao je Bill. “Sjećaš se Namora. Bio je u mornaričkom SEALradio kao obavještajac za Pentagon.” David je odmahnuo glavom. Zadnjih godina Bill se počeo okruživati gomilom čudaka nalik Gordonu Liddyju9. “Ma sjećaš ga se”, rekao je Bill. “I tako, pijemo mi jedne večeri. Prije možda godinu dana. Pričamo o Moskewitzu, sjećaš se kongresmena koji je crnim djevojkama volio njuškati noge? Pa, Namor se smije i kaže, ne bi li bilo sjajno imati snimke tih telefonskih razgovora? Emitirati ih, čisto zlato. Židovski kongresmen koji nekoj crnkinji govori kako bi joj ponjušio noge? A ja kažem, da, bilo bi to dobro. I tako, naručimo mi još po piće, a Namor kaže: Znaš...” Bill zastaje da postigne dramatičnost. Ne može pobjeći od toga. Gluma je u njegovoj prirodi. “... Znaš... nije to teško. To govori Namor. Zapravo, on kaže kako je to jebeni zicer. Jer sve prolazi kroz server. Svatko ima e-mail, mobitel. Imaju zaporke za glasovnu poštu i korisnička imena za tekstualne poruke. A ta sranja je lako saznati. Provaliti ih. Dovraga, ako znaš nečiji broj mobitela, možeš jednostavno klonirati taj telefon i svaki put kada ga netko nazove...” “Ne”, rekao je David osjećajući kako mu se iz šupka uz kralježnicu penje topli val. “Kako bilo”, rekao je Bill. “To su samo dva tipa za šankom u jedan iza ponoći. Muško kurčenje. Ali onda je rekao, izaberi jedno ime. Nekoga čije bi telefonske pozive volio čuti. I tako ja kažem, Obama. A on kaže: To je Bijela kuća. Neće moći. Izaberi nekog drugog. Spusti se malo. I tako ja kažem: Kellerman - znaš, onaj posrani liberalni reakcionar sa CNN-a. A on kaže: Dogovoreno.” David je bio u sjedalici, iako se nije mogao sjetiti kada je sjeo. A Krista ga je gledala kao da je željela reći: Sada stižu još gore stvari. “Bille”, kaže David, odmahuje glavom, diže ruke. “Stani. Ne smijem to čuti. Trebaš razgovarati s odvjetnikom.” “To sam mu i ja rekla”, govori Krista. Cunningham ih ignorira, kao da su neki pakistanski sirotani na tržnici u Islamabadu. “Ja nisam ništa napravio”, rekao je. “Izabrao sam ime. A koga je uopće briga? Dva pijanca za šankom. I tako, odem kući, zaboravim na sve. Tjedan dana kasnije Namor dolazi u ured. Želi mi nešto pokazati. Odemo u moju u8,

Sea, Air, Land Teams (SEAL) - elitne specijalne postrojbe američke vojske. George Gordon Liddy, umirovljeni američki odvjetnik osuđen zbog prijevare, povezan sa skandalom Watergate. 8 9

~ 53 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

sobu, on vadi zip drive, stavlja mi ga u računalo. Na njemu su svi ti audiozapisi. Jebeni Kellerman, znaš? Priča s majkom, s kemijskom čistionicom. Ali isto tako i sa svojini producentom, o izbacivanju nekih dijelova priče da ispadne malo drukčija.” David je na trenutak osjetio vrtoglavicu. “Je li tako...” rekao je. “Da, jebemti. Našli smo izvornu snimku i pustili prilog. Tebi se priča svidjela.” David je opet na nogama, stisnutih šaka. “Tada sam mislio da je to bilo novinarstvo”, rekao je. “A ne...” Bill se nasmijao, odmahivao glavom čudeći se svojoj domišljatosti. “Moram ti pustiti te snimke. Ludnica.” David je obišao stol. “Prestani govoriti.” “Što to radiš?” pitao je Bill. “Nemoj više nikome reći ni jednu jebenu riječ”, rekao mu je David, “a to vrijedi za oboje”, i izišao iz ureda. Lydia je za bila svojim stolom. “Sellers je na drugoj liniji”, rekla je. David se nije zaustavio, nije se okrenuo. Prošao je između redova odjeljaka, s obiju strana kapao mu je znoj. Ovo im može biti kraj. Osjetio je to u kostima, nije uopće morao čuti priču do kraja. “Pokret”, viknuo je skupini službenika u košuljama kratkih rukava. Razbježali su se kao zečevi. Brzo razmišljajući, David je stigao do dizala, pritisnuo dugme, a onda, ne čekajući, nogom otvorio vrata prema stubištu, spustio se jedan kat. Jurio je hodnicima kao pijani ubojica s navalnom puškom, zatekao je Lieblinga u konferencijskoj dvorani, sjedio je uz šesnaest drugih odvjetnika. “Van”, rekao je David. “Svi.” Pokupili su se, ti bezimeni ljudi u odijelima sa svojim pravnim diplomama, onog zadnjeg vrata su udarila u pete. Don Liebling sjedio je sa smetenim izrazom na licu. On je bio njihov kućni savjetnik, u srednjim pedesetima, u formi od pilatesa. “Isuse, Bateman”, rekao je. “Cunningham”, samo je to mogao reći u tom trenutku. “Sranje”, rekao je Liebling. “Što je sada napravio taj kuronja?” “Čuo sam samo dio”, rekao je David. “Prekinuo sam ga prije nego što sam mogao postati sudionik nakon počinjenog djela.”

~ 54 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Liebling se namrštio. “Reci mi da u nekoj hotelskoj sobi ne leži mrtva kurva.” “Da je barem to”, rekao je David. “Mrtva kurva bila bi šala u usporedbi s ovim.” Podigavši pogled, ugledao je avion visoko nad Empire State Buildingom. Na trenutak je imao nesavladivu želju da je u njemu, da ide nekamo, bilo kamo. Srušio se u kožnatu fotelju, provukao ruku kroz kosu. “Jebeni retard je prisluškivao Kellermanov mobitel. Vjerojatno još neke. Stekao sam dojam da će početi nabrajati žrtve kao serijski ubojica, pa sam pobjegao.” Liebling je popravio kravatu. “Kada si rekao prisluškivao mobitel...” “Ima nekog tipa. Neku konzultantsku špiju koja je rekla da može Billu dati pristup bilo čijem e-mailu ili telefonu.” “Isuse.” David se zavalio u sjedalicu i pogledao u strop. “Moraš razgovarati s njim.” Liebling je kimnuo glavom. “Trebat će mu i njegov odvjetnik”, rekao je. “Mislim da za njega radi Franken. Nazvat ću ga.” David je lupkao prstima po stolu, osjećao se staro. “Mislim, što da je to bio kongresmen ili senator?” pitao je. “Moj Bože. Dovoljno je loše što je špijunirao konkurenciju.” Liebling je razmišljao. David je zatvorio oči i zamišljao kako Rachel i J. J. kopaju rupe u stražnjem dvorištu, sade stabla jabuka iz Starog svijeta. Trebao je uzeti mjesec slobodno, trebao je upravo sada biti tamo uz njih, s japankama na nogama i Bloody Mary u ruci, smijući se svaki put kada njegov sin kaže: Što sada, kokošja guzice? “Može li nas ovo pokopati?” pitao je još uvijek zatvorenih očiju. Lieblingje dvosmisleno zavrtio glavom. “Pokopat će njega. To je sigurno.” “Ali će naštetiti i nama?” “Nesumnjivo”, rekao je Liebling. “Takva stvar. Može doći do saslušanja u Kongresu. Najmanje što se može dogoditi je da nam FBI bude za vratom dvije godine. Govorit će o oduzimanju naše licencije za emitiranje.” David je razmislio o tome. “Da dam ostavku?”

~ 55 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Zašto? Nisi ništa znao. Jesi li?” “Nije važno. Takva stvar. Ako nisam znao, trebao sam znati.” Odmahnuo je glavom. “Jebeni Bill.” Ali nije to bila Billova greška, mislio je David. Bila je njegova. Cunninghama je David poklonio svijetu, ljutitog bijelca kojeg su ljudi puštali u svoje dnevne boravke da sere po svima, grmi protiv sustava koji nam je oduzeo sve što smo mislili da zaslužujemo - protiv zemalja Trećeg svijeta koje nam oduzimaju poslove. Političara koji nam dižu poreze. Bill Cunningham, gospodin Izravni, gospodin Božja Pravda, sjedio je u našim dnevnim boravcima i dijelio našu bol, govorio nam ono što smo htjeli čuti, da ne gubimo zato što smo gubitnici, već zato što nam netko izvlači novac iz džepova, iz naših tvrtki, iz naše zemlje, uzima ono što nam s pravom pripada. Bill Cunningham je bio glas ALC Newsa, i poludio je. Bio je Kurtz u džungli, a David je to trebao shvatiti, trebao ga zauzdati, ali gledanost je bila tako dobra, a hici koje je Bill ispaljivao prema neprijateljima pogađali su točno u metu. Bili su mreža broj jedan i to je značilo sve. Je li Bill bio zvijezda? Apsolutno. Ali zvijezde se mogu kontrolirati. S druge strane, luđaci... “Moram nazvati Rogera”, rekao je, misleći na milijardera. Misleći na svog šefa. Velikog šefa. “I što ćeš mu reći?” pitao ga je Liebling. “Da se ovo dogodilo. Da postoji i da bi se trebao pripremiti. Moraš naći Billa, zatvoriti ga u sobu i izlemati čarapom punom naranača. Dovedi Frankena ovamo. Saznaj istinu pa nas zaštiti od nje.” “Hoće li u program večeras?” David je razmislio o tome. “Ne. Bolestan je. Ima gripu.” “Neće mu se to svidjeti.”

~ 56 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

OZLJEDE

Noću, kada Scott sanja, sanja morske pse, glatke i mišićave, napasne. Budi se žedan. Bolnica je ekološki sustav koji pišti i bruji. Sunce se upravo diže. Gleda u stranu, prema dječaku koji još spava. Televizija je utišana, njezin šum proganja ih u snu. Ekran je podijeljen na pet dijelova, na dnu se kao zmija uvija tekst s vijestima. Snimke prikazuju kako se nastavlja potraga za preživjelima. Čini se da je mornarica dovela ronioce i automatske podmornice za velike dubine kako bi pokušala pronaći olupinu na dnu i izvući tijela preminulih. Scott gleda ljude u crnim ronilačkim odijelima koji s palube čamca obalne straže nestaju u moru. “Nazivaju to nesrećom”, govori Bill Cunningham s najvećeg pravokutnika na ekranu, visok muškarac s dramatičnom frizurom, drži palčeve ispod naramenica. “Ali vi znate i ja znam - ne događaju se nesreće tek tako. Avioni ne padaju s neba tek tako, kao što naš predsjednik nije tek tako zaboravio da je Kongres na godišnjem kada je onog tupana Rodrigueza postavio za suca.” Cunningham ima zamagljen pogled, kravata mu visi nakrivo. Već je devet sati u eteru, sada drži maratonski nekrolog svom pokojnom šefu. “Davida Batemana kojeg ja poznajem”, govori, “mog šefa, mog prijatelja - njega nisu mogli ubiti mehanički kvar ili greška pilota. On je bio anđeo osvete. Američki heroj. A ovaj izvjestitelj vjeruje se tu nije riječ ni o čemu manjem od terorističkog čina, ako već ne strane zemlje, onda određenih snaga iz liberalnih medija. Avioni ne padaju, ljudi. Bila je to sabotaža. Raketa s ramena, ispaljena s nekog glisera. Džihadist samoubojica s bombom u avionu, možda netko od posade. Ubojstvo, prijatelji moji, koje su počinili neprijatelji slobode. Devetero mrtvih, uključujući devetogodišnju djevojčicu. Devetero. Djevojčicu koja je u životu već preživjela jednu tragediju. Djevojčicu koju sam držao na rukama kada se rodila, čije sam pelene mijenjao. Trebali bismo zagrijavati ratne mlažnjake. SEAL-ovi timovi trebali bi iskakati iz aviona na velikim visinama tražeći podmornice. Veliki domoljub je mrtav, pokrovitelj slobode na Zapadu. A mi ćemo saznati što se uistinu dogodilo.” Scott stišava ton. Dječak se meškolji, ali se ne budi. U snu još nije siroče. U snu su njegovi roditelji još živi, kao i sestra. Ljube ga u obraze i škakljaju po rebrima. U snuje zadnji tjedan praznika, on trči po pijesku, drži kliješta raka koji se otima. Pije sok od naranče na slamku i jede pržene krumpiriće,

~ 57 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

smeđa mu je kosa posvijetlila od sunca, lice mu se osulo pjegama. Kada se probudi, na trenutak će se snovi činiti stvarnima, ljubav koju nosi u sebi bit će dovoljna da izgura istinu, ali onda će taj trenutak proći. Dječak će ugledati Scotta, ili će ući medicinska sestra, odjednom će opet postati siroče. Ovaj put zauvijek. Scott se okreće i gleda kroz prozor. Danas bi ih trebali pustiti, Scotta i dječaka, osloboditi ih od kolotečine bolničkog života, provjera tlaka svakih pola sata, mjerenja temperature, dostavljanja hrane u sobu. Večer prije stigli su dječakova teta i tetak, crvenih očiju, natmureni. Teta je Maggiena mlađa sestra, Eleanor. Sada spava u sjedalici s tvrdim naslonom uz dječakov krevet. Eleanor je u ranim tridesetima, zgodna je, terapeutska maserka iz Croton-on-Hudsona, Westchester. Njezin suprug, dječakov tetak, pisac je, oči mu stalno bježe, od onih blesana koji ljeti puštaju bradu. Scott za njega nema dobar osjećaj. Prošla su trideset i dva sata od pada, otkucaj srca, cijeli život. Scott se tek treba okupati, koža mu je još slana od mora. Lijeva mu je ruka u nosiljci. Nema osobne iskaznice, nema hlača. Pa ipak, tome usprkos, on i dalje misli kasnije krenuti u grad, kao što je nekad namjeravao. Zakazao je sastanke. Karijera mu ovisi o poznanstvima koja će sklopiti. Scottov prijatelj Magnus ponudio je doći u Montauk i pokupiti ga. Dok leži, Scott misli kako će biti lijepo vidjeti ga, prijateljsko lice. Zapravo nisu tako bliski, on i Magnus, ni nalik braći, više su poznanici sa šanka, ali Magnus je staložen i neumorno pozitivan, zbog čega ga se Scott sjetio i pozvao večer prije. Vrlo je važno izbjeći razgovor s bilo kim tko bi mogao zaplakati. Ne shvaćati sve preozbiljno. To mu je bio cilj. Zapravo, nakon što je Magnusu, koji nema televizor, objasnio što se dogodilo, Magnus je rekao čudno i dodao kako bi trebali otići na pivo. Okrenuvši glavu, Scott vidi da je dječak sada budan i gleda ga ne trepćući. “Hej, prijatelju”, tiho govori Scott, da ne probudi tetu. “Jesi li dobro spavao?” Dječak kima glavom. “Hoćeš da nađem neke crtiće?” Još jedno kimanje. Scott pronalazi daljinski, mijenja programe dok ne naiđe na nešto animirano. “Spužva Bob?” pita Scott. Dječak opet kima glavom. Nije progovorio niti jednu riječ od jučer poslijepodne. Prvih nekoliko sati nakon što su stigli do obale iz njega se

~ 58 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

mogla izvući pokoja riječ, kako se osjeća, treba li mu što. Ali onda, kao kada rana otekne i zatvori se, prestao je govoriti. I sada je nijem. Scott ugleda kutiju s gumenim rukavicama za preglede na stoliću. Dječak ga promatra dok izvlači jednu. “A-ah”, govori, zatim brzo glumi kako će žestoko kihnuti. Izgovarajući pćiha, namješta rukavicu da mu visi iz lijeve nozdrve. Dječak se smiješi. Teta se budi, proteže se. Prekrasna je žena, ima dugu kosu sa šiškama, kao netko tko vozi skupi automobil, ali se opravdava time što ga nikad ne pere. Scott joj gleda lice dok dolazi k sebi, shvaća gdje je i što se dogodilo. Na trenutak čini mu se da bi mogla popustiti pod tim teretom, ali ona onda ugleda dječaka i uspijeva se osmjehnuti. “Hej”, kaže i miče mu kosu s lica. Pogleda gore u televizor, onda prema Scottu. “Dobro jutro”, kaže. Miče i svoju kosu s lica, provjerava je li joj odjeća na mjestu. “Ispričavam se”, kaže. “Mislim da sam zaspala.” To ne djeluje kao nešto na što bi trebalo odgovoriti, pa Scott samo kima glavom. Eleanor gleda oko sebe. “Jeste li vidjeli... Douga? Mog muža?” “Mislim da je otišao po kavu”, govori joj Scott. “Dobro”, kaže ona, naizgled s olakšanjem. “To je dobro.” “Jeste li dugo u braku?” pita Scott. “Ne. Tek, hm, sedamdeset i jedan dan.” “Ali nitko ne broji”, govori Scott. Eleanor pocrveni. “Dobar je on”, kaže. “Samo mislim da mu je ovo sada malo previše.” Scott baca pogled na dječaka koji je prestao gledati televiziju i proučava Scotta i svoju tetu. Pomisao kako je za Douga ovo previše, znajući kroza što su oni prošli, zagonetna je. “Je li dječakov otac imao rodbine?” pita Scott. “Znate li za njih?” “David?” kaže ona. “Ne. Mislim, roditelji su mu pokojni, a on je, mislim, bio jedinac.” “A vaši roditelji?” “Moja, hm, mama, još je živa. U Portlandu je. Mislim da dolazi danas.” Scott kima glavom. “A vi živite u Woodstocku?” “Crotonu”, kaže ona. “Oko četrdeset minuta od grada.”

~ 59 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott zamišlja kućicu u pošumljenoj dolini, sklopive sjedalice na trijemu. Moglo bi to biti dobro za dječaka. A opet, moglo bi biti i pogubno, daleko od svega, u šumi, pijani pisac ga mrko gleda, kao Jack Nicholson zimi u planinama. “Je li ikad bio tamo?” pita Scott pokazujući dječaka. Ona napući usne. “Ispričavam se”, kaže, “ali zašto me sve to pitate?” “Pa”, kaže Scott, “pretpostavljam da me zanima što će sada biti s njim. Vezan sam uz njega, moglo bi se reći.” Eleanor kima glavom. Djeluje preplašeno, ne od Scotta, već života, od onoga u što će se njezin život pretvoriti. “Bit ćemo mi dobro”, kaže i tapša dječaka po glavi. “Je li tako?” On ne odgovara, oči su mu prikovane za Scotta. U njima je pitanje, molba. Scott najprije trepće, zatim se okreće i gleda kroz prozor. Ulazi Doug. Drži šalicu kave, preko karirane flanelske košulje nosi ukrivo zakopčan džemper. Eleanor izgleda kao da joj je laknulo kada ga ugleda. “Za mene?” pita pokazujući. Na trenutak Doug djeluje zbunjeno, onda shvaća da ona misli na kavu. “Uh, naravno”, kaže i dodaje joj šalicu. Scott po načinu na koji je ona drži zna da je skoro prazna. Doug obilazi dječakov krevet i staje pored žene. Scott osjeća miris alkohola na njegovoj odjeći. “Kako je bolesnik?” pita Doug. “Dobro je”, kaže Eleanor. “Naspavao se.” Dok gleda u Dougova leđa, Scott se pita koliko će novca dječak naslijediti od roditelja. Pet milijuna? Pedeset? Njegov je otac vodio televizijski imperij, letio privatnim zrakoplovima. Bit će novca, nekretnina. Doug šmrca i objema rukama podiže hlače. Vadi mali automobil igračku iz džepa. Na njemu je još naljepnica s cijenom. “Evo, kompa”, govori. “Kupio sam ti ovo.” More je puno morskih pasa, misli Scott dok gleda kako dječak uzima autić. Ulazi doktor Glabman s naočalama na vrhu glave. Iz džepa njegove kute strši svijetlo žuta banana. “Spremni za odlazak kući?” pita. Odijevaju se. Bolnica da je Scottu plavi kirurški komplet. Oblači ga pomažući se samo jednom rukom, trza se dok mu sestra gura bolnu lijevu ruku u rukav. Kada iziđe iz kupaonice, dječak je već odjeven, sjedi u kolicima.

~ 60 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Dat ću vam ime dječjeg psihijatra”, liječnik kaže Eleanor, tako da dječak ne čuje. “Stručnjak je za posttraumatski stres.” “Mi zapravo ne živimo u gradu”, kaže Doug. Eleanor ga ušutkava pogledom. “Naravno”, govori uzimajući od liječnika posjetnicu. “Nazvat ću ga danas poslijepodne.” Scott odlazi do dječaka, klekne na pod pred njim. “Budi dobar”, kaže. Dječak odmahuje glavom, u očima su mu suze. “Vidjet ćemo se mi”, govori mu Scott. “Dat ću svoj broj tvojoj teti. Pa me možeš nazvati. Dobro?” Dječak ga ne gleda. Scott mu na tren dodirne ručicu, nesiguran što napraviti. Nikad nije imao dijete, nikad nije bio ujak ni kum. Uopće nije siguran da govore istim jezikom. Trenutak kasnije Scott se uspravlja i dodaje Eleanor komadić papira sa svojim telefonskim brojem. “Podrazumijeva se, možete zvati bilo kada”, kaže. “Iako, ne znam kako bih mogao pomoći. Ali ako on poželi razgovarati, ili vi...” Doug uzima broj od svoje žene. Presavija ga i gura u stražnji džep. “Dogovorili smo se, majstore”, kaže. Scott neko vrijeme stoji, gleda Eleanor, zatim dječaka, konačno Douga. Osjeća da je trenutak važan, jedno od onih bitnih raskrižja u životu, kada treba nešto reći ili napraviti, ali ne znaš što. Sjetiš se tek kasnije. Kasnije ono što si trebao reći postaje jasno kao dan, ali sada je samo izluđujući osjećaj, stisnuta vilica i blaga mučnina. “Dobro”, izgovara konačno i kreće prema vratima, misleći kako će samo otići. Kako je tako najbolje. Ostaviti dječaka uz obitelj. Ali kada zakorači u hodnik, osjeti kako mu dvije ručice grabe nogu, okreće se i vidi dječaka koji se drži za njega. Hodnik je pun ljudi, pacijenata i posjetitelja, liječnika i medicinskih sestara. Scott stavlja ruku dječaku na glavu, pa se saginje i podiže ga. Dječak mu rukama obujmi vrat, grli ga tako snažno da se Scott guši. Scott trepće da ne bi zaplakao. “Nemoj zaboraviti”, govori dječaku. “Ti si moj heroj.” Pušta dječaka da ga grli koliko želi, pa ga nosi natrag do kolica. Scott osjeća kako ga Eleanor i Doug gledaju, ali ne miče pogled s dječaka. “Nikada ne odustaj”, govori mu. Scott se zatim okreće i hoda niz hodnik.

~ 61 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

*** U početku, dok je bio sasvim obuzet slikarstvom, Scottu se činilo kao da je pod vodom. U ušima je osjećao isti pritisak, sve je bilo jednako prigušeno. Boje su bile oštrije. Svjetlost se mreškala i savijala. S dvadeset i šest godina imao je prvu zajedničku izložbu, s trideset prvu samostalnu. Svaki novčić kojeg bi se dočepao trošio je na platna i boje. Negdje usput prestao je plivati. Trebalo je osvajati galerije i jebati žene, a on je bio visoki zavodnik sa zelenim očima i zaraznim osmijehom. Što znači da se uvijek našla neka djevojka koja će mu platiti doručak ih ponuditi smještaj, barem na nekoliko dana. Tada mu je to nadoknađivalo činjenicu da su mu radovi bili dobri, ali ne i veliki. Kada se bolje pogleda, vidi se da je imao potencijal, jedinstven glas, ali nešto je nedostajalo. Godine su prolazile. Velike samostalne izložbe i prodaje čuvenim muzejima nisu se nikad dogodile. Bijenala u Njemačkoj, izdašne potpore, pozivi za slikanje i podučavanje u inozemstvu. Napunio je tridesetu, trideset i petu. Jedne noći, nakon nekoliko koktela, na trećem otvaranju izložbe tog tjedna koje je slavilo umjetnika pet godina mlađeg od njega, Scottu je postalo jasno da mu slava nikada neće doći preko noći, kako je mislio on, enfant terrible, zvijezda iz velegrada. Velike nade koje je polagao u svijet umjetnosti izmicale su i počele ga plašiti. Bio je beznačajan umjetnik. To je sve što će ikad biti. Ali tulumi su i dalje bili dobri. Žene su i dalje bile lijepe, iako se Scott osjećao ružnijim. Kada je bezbrižnost mladosti zamijenila rutina srednjih godina, njegove veze postale su kraće i ružnije. Utapao ih je u piću. Sam u svom atelijeru, Scott je počeo satima piljiti u platno čekajući da se pojave slike. Nikad se ništa nije pojavilo. Jednog se dana probudio i otkrio da je muškarac u četrdesetima kojem su dvadeset godina pića i razvrata proširili struk i poharali lice. Jednom je bio zaručen, nije potrajalo, prestajao je i opet počinjao piti. Jednom je bio mlad, nebo je bilo granica, a onda mu je život nekako prošao. Sve se zamalo dogodilo, ali se nije dogodilo. Scott je mogao zamisliti svoj nekrolog. Scott Burroughs, nadareni, poletni šarmer koji nikad nije ispunio obećanja, koji je davno prestao biti zabavan i tajanstven i postao dosadan i tužan. Ali koga on to zavarava? Čak je i nekrolog fantaziranje. Bio je nitko i ništa. Njegova smrt ništa ne bi promijenila. Onda, nakon cijelog tjedna tulumarenja u Hamptonsu, u kući jednog mnogo uspješnijeg slikara, Scott se zatekao kako licem prema dolje leži na podu dnevnog boravka. Bilo mu je četrdeset i šest godina. Ustao je teturajući i izišao u dvorište. U glavi mu je bubnjalo, osjećao se kao da je zagrizao u automobilsku gumu. Žmirkao je na zlatnom suncu, podigao ruku da zaštiti

~ 62 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

lice. Istina o njemu, o njegovu neuspjehu, vratila se kao pulsirajući bol. A onda, kada su mu se oči prilagodile, maknuo je ruku i zatekao se kako bulji u bazen slavnog umjetnika. U njemu su umjetnik i njegova djevojka sat kasnije zatekli Scotta kako pliva nag, pluća su mu gorjela, mišići boljeli. Dozivali su ga da im se pridruži na piću. Ali Scott je samo odmahnuo rukom. Opet se osjećao živim. Kada je ušao u bazen, učinilo mu se da mu je opet osamnaest, osvaja zlatnu medalju na državnom prvenstvu. Onda mu je bilo šesnaest godina, izvodio je savršen podvodni okret. Bilo mu je dvanaest, dizao se prije zore kako bi rezao plavetnilo. Plivao je unatrag kroz vrijeme, dužinu za dužinom bazena, dok mu nije bilo šest godina, gledao je kako Jack LaLanne vuče pola tone brodice kroz zaljev San Francisca, dok mu se nije vratio onaj osjećaj - ona duboka dječačka izvjesnost: Sve je moguće. Sve je dosežno. Samo treba dovoljno jako htjeti. Ispostavilo se da Scott nije bio star. Nije bilo gotovo s njim. Samo je bio odustao. Trideset minuta kasnije izišao je iz bazena i odjenuo se onako mokar, nabacao odjeću na sebe i vratio se u grad. Idućih šest mjeseci plivao je pet kilometara dnevno. Ostavio se alkohola i cigareta. Izbacio crveno meso i slatkiše. Kupovao je platno za platnom, prekrivao sve moguće površine temeljnom bijelom bojom. Bio je boksač koji se sprema za borbu, violončelist koji vježba pred koncert. Tijelo mu je bilo instrument, izudarano kao gitara Johnnyja Casha, ispucala i obična, ali on će je pretvoriti u stradivarija. Preživio je nesreću, pretvorio je svoj život u nesreću i preživio. I to je bilo ono što je slikao. Tog ljeta unajmio je kućicu na Martha’s Vineyardu i zatvorio se u nju. Opet je jedina važna stvar postao njegov rad, samo taj je put shvatio da je rad on sam. Ne možeš odvojiti sebe od onoga čime se baviš, pomislio je. Ako si septička jama, čime se možeš baviti osim govnima? Dobio je kuju, spremao joj mesne okruglice i špagete. Svaki je dan bio isti. Plivanje u moru. Kava i pecivo na zelenoj tržnici. Onda sati provedeni u atelijeru, potezi kistom i slikanje, oblici i boje. A ono što je ugledao kada je završio bilo je previše uzbudljivo da bi glasno izrekao. Napravio je golem pomak naprijed, i ta ga je spoznaja na čudan način užasnula. Rad je postao njegova tajna, škrinja s blagom skrivena u tvrdoj zemlji.

~ 63 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Tek je nedavno izišao iz skrovišta, najprije je otišao na nekoliko svečanih večera na otoku, zatim je dopustio galeriji Soho da jedno novo platno uvrsti u retrospektivu devetsto devedesetih. Platno je privuklo dosta pažnje. Kupio ga je važan kolekcionar. Scottu je počeo zvoniti telefon. Nekoliko značajnih predstavnika posjetilo ga je i razgledalo atelijer. Događalo se. Sve ono čemu je težio, samo što nije ostvario cilj svog života. Samo je trebao zgrabiti prigodu. I tako je sjeo u avion.

~ 64 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Nekoliko televizijskih kombija parkirano je pred bolnicom, ekipe kamerama spremne su i čekaju. Policijske su zapreke uklonjene, tek nekoliko uniformiranih policajaca održava red. Scott sve to gleda iz bolničkog hodnika, skriven je iza fikusa u lončanici. Tu ga pronalazi Magnus. “Isuse, čovječe”, kaže. “Ti baš ništa ne radiš preko neke stvari, je li?” Grle se onako muški. Magnus povremeno slika i stalno trči za suknjama, u glasu mu se malo čuje irski naglasak. “Hvala ti za ovo”, govori mu Scott. “Nema frke, brate.” Magnus dobro pogleda Scotta. “Izgledaš ko govno.” “Osjećam se kao govno”, kaže Scott. Magnus diže platnenu torbu. “Donio sam ti nešto rublja”, kaže, “i odgovarajuću odjeću. Hoćeš li se presvući?” Scott gleda preko Magnusova ramena. Vani je sve veća gomila. Tamo su da bi ga vidjeli, bacili pogled i možda čuli čovjeka koji je osam sati plivao kroz noć u Atlantiku s četverogodišnjakom na leđima. Zatvara oči i zamišlja što će se dogoditi kada se odjene, kada zakorači kroz ta vrata, pod svjetlo reflektora i paljbu pitanja, umišlja svoje lice na televizijskim ekranima. Sav taj cirkus, svu tu mahnitost. Ništa nije slučajno, misli on. S lijeve. Scottove strane dugačak je hodnik, na jednim vratima piše: SVLAČIONICA. “Imam bolju zamisao”, kaže Scott. “Ali ti bi morao prekršiti zakon.” Magnus se smješka. “Samo jedan?” Deset minuta kasnije Scott i Magnus izlaze kroz vrata sa strane. Sada su obojica u liječničkim odorama, u bijelim kutama, dvojica liječnika koja odlaze kući nakon duge smjene. Scott na uhu drži Magnusov mobitel, praveći se da razgovara. Smicalica uspijeva. Stižu do Magnusova auta, Saaba s izblijedjelim platnenim krovom koji je vidio boljih dana. Unutra Scott opet namješta lijevu ruku u udlagu. “Ali samo da znaš”, govori mu Magnus, “jednostavno moramo kasnije otići u kafić ovako odjeveni. Dame vole doktore.”

~ 65 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Dok prolaze između novinara, Scott krije lice mobitelom. Misli na dječaka, pogurenog i sitnog u kolicima, sada i zauvijek siroče. Scott nimalo ne sumnja da ga teta voli, ne sumnja da će ga novac koji će naslijediti od roditelja držati daleko od bilo kakve pogibelji. Ali hoće li to biti dovoljno? Može li dječak odrasti u normalnu osobu ili će ga ono što se dogodilo zauvijek slomiti? Trebao sam uzeti telefonski broj od tete, misli Scott. Ali istovremeno se pita što bi napravio s njim. Scott nema nikakva prava nametati im se. Čak i ako bi nazvao, kakva bi korist bila od toga? Dječaku su samo četiri godine, Scott je samac blizu pedesete, zloglasni ženskar i bivši alkoholičar, umjetnik koji jedva preživljava i nikad ne uspijeva održati nijednu vezu. Nikome ne može biti uzor. Nije ničiji heroj. Voze se brzom cestom preko Long Islanda prema gradu. Scott spušta prozorsko staklo, osjeća vjetar na licu. Žmirkajući na suncu, umalo povjeruje da su događaji u zadnjih trideset i šest sati bili samo san. Da nije bilo nikakvog privatnog aviona, nikakvog pada, epskog plivanja ili mučnog boravka u bolnici. Prava kombinacija koktela i uspjeha u poslu mogla bi sve izbrisati. Ali čak i dok razmišlja o tome, Scott zna da je to sranje. Trauma koju je preživio sada je u njegovom DNK-u. On je vojnik iz epske bitke, kojoj će se neizbježno vraćati i nakon pedeset godina, na samrtnoj postelji. Magnus živi na samom Long Islandu, u propaloj tvornici obuće koja je pretvorena u stanove. Prije pada Scott je namjeravao boraviti kod njega i putovati svaki dan u grad. Ali sada, prebacujući se iz trake u traku, Magnus kaže Scottu da su se stvari promijenile. “Imam jebeno precizne stroge upute”, kaže, “da te odvedem u West Village. Napredovao si.” “Čije stroge upute?” želi znati Scott. “Nove prijateljice”, kaže Magnus. “To je sve što trenutačno mogu reći.” “Zaustavi se”, kaže mu oštro Scott. Magnus dva puta podiže obrve prema njemu, smješka se. Scott poseže za kvakom na svojim vratima. “Polako, mladiću”, kaže Magnus malo se zanoseći. “Vidim da nisi raspoložen za tajne.” “Samo mi reci, kamo idemo?” “Kod Leslie.” “Tko je Leslie?” “Isuse, jesi li izgubio razum kada si se srušio? Leslie Mueller? Galerija Mueller?”

~ 66 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott je zbunjen. “Zašto bismo išli u galeriju Mueller?” “Ne u galeriju, blento. K njoj kući. Ona je milijarderka, ne? Kći tehnofrika koji je napravio sve one spravice u devedesetima. Dakle, nakon što si me nazvao, možda sam se malo hvalio kako ću te pokupiti i kako ćemo nas dvojica zajedno u grad naganjati suknje - ti kao pravi usrani heroj i sve to pa je valjda ona čula i nazvala me. Rekla je da je na vijestima vidjela što si napravio. Rekla da su ti njezina vrata otvorena. Ima stan za goste na trećem katu.” “Ne.” “Ne budi glup, amigo. Govorim o Leslie Mueller. O razlici između prodavanja slika od tri tisuće dolara i tristo tisuća dolara. Ili tri milijuna.” “Ne.” “Savršeno. Čujem te. Ali razmisli na tren o mojoj karijeri. To je Leslie jebena Mueller. Moja zadnja izložba bila je u krčmi s rakovima u Clevelandu. Idemo barem na večeru, neka se malo trlja o tu tvoju golemu herojsku izbočinu, uzme par slika. Možda kaže i koju lijepu riječ za tvog vjernog. A onda se izgubimo.” Scott se okreće kako bi pogledao kroz prozor. U autu do njih svađa se neki par, muškarac i žena u dvadesetim godinama, odjeveni za posao. Muškarac je za upravljačem, ali ne gleda cestu. Okrenuo je glavu, ljutito maše rukom. Žena mu odgovara otvorenim ružem za usne, napola nanesenim, drži ga u ruci i njime upire prema muškarcu, lice joj ima kiseli zgađeni izraz. Dok ih gleda, Scott se iznenada prisjeća. U avionu je, zakopčao je sigurnosni pojas. Ispred njega, na otvorenim vratima kabine, mlada stjuardesa - kako se ono zvala? - svađa se s jednim od pilota. Okrenuta je leđima Scottu, ali preko njezina ramena vidi pilotovo lice. Ružno je, natmureno, Scott gleda kako čvrsto grabi djevojku za ruku. Ona se otima. Scott se prisjeća zvuka otkapčanja sigurnosnog pojasa koji drži u ruci. Oslanja se na stopala, napinje bedra kao da će ustati. Zašto? Kako bi joj pritekao u pomoć? Sve se pojavilo kao bljesak i onda nestalo. Prizor koji bi mogao biti iz nekog filma, ali doživio ga je kao sjećanje. Je li se to dogodilo? Je li bilo neke vrste sukoba? U traci do njih bijesni se vozač okreće i pljuje prema prozoru, ali on je zatvoren. Pjenasta pljuvačka spušta se niz zakrivljeno staklo, onda Magnus ubrzava i oni nestaju. Scott pred njima vidi benzinsku crpku. “Možeš li se tamo zaustaviti?” pita Scott. “Htio bih kupiti žvake.”

~ 67 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Magnus kopa po pretincu između njih. “Imam ovdje neke voćne.” “Treba mi mentol”, kaže Scott. “Samo stani.” Magnus skreće ne dajući žmigavac, zaustavlja se uz rub. “Brzo se vraćam”, govori mu Scott. “Donesi mi Colu.” Scott shvaća da je u bolničkoj odjeći. “Posudi mi dvadeseticu”, kaže. Magnus razmišlja o tome. “Dobro, ali obećaj mi da idemo kod Muellerice. Kladim se da drži škotski viski stariji od jebenog Titanka.” Scott ga gledao u oči. “Obećavam.” Magnus vadi zgužvanu novčanicu iz džepa. “I malo čipsa”, kaže. Scott zatvara vrata za sobom. Na nogama ima japanke za jednokratnu upotrebu. “Vraćam se odmah”, kaže i kreće prema trgovini na benzinskoj crpki. Iza pulta je krupna žena. “Stražnja vrata?” pita Scott. Ona mu pokazuje. Scott hoda niz kratak hodnik, pored zahoda. Otvara teška protupožarna vrata i stoji žmirkajući na suncu. Prostor pred njim ograđen je lancem iza kojeg je stambena četvrt. Scott stavlja novčanicu u prednji džep. Pokušava se prebaciti preko ograde jednom rukom, ali udlaga mu smeta, pa je odbacuje. Nekoliko trenutaka kasnije na drugoj je strani, hoda preko praznog parkirališta, japanke ga udaraju po petama. Kraj je kolovoza, zrak je gust i spečen. Zamišlja Magnusa za upravljačem. Uključio je radio, našao neku postaju sa starim hitovima. Upravo sada vjerojatno pjeva uz Queen, izvija vrat kada treba dignuti glas. Scotta okružuju kuće ljudi nižeg staleža, pred ulazima su automobili bez kotača podignuti na blokove, vanjski bazeni grgoću u stražnjim dvorištima. On je muškarac u bolničkoj odjeći i japankama koji usred dana hoda po žezi. Mentalni bolesnik, pomislit će svatko tko ga vidi. Trideset minuta kasnije nailazi na pečenjarnicu s piletinom, ulazi u nju. Unutra su samo šank i štednjak, nekoliko sjedalica. “Imate telefon kojim se mogu poslužiti?” pita Dominikanca iza pulta. “Morate nešto naručiti”, kaže mu tip.

~ 68 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott naručuje nekoliko bataka i sok od đumbira. Tip mu pokazuje telefon na kuhinjskom zidu. Scott vadi posjetnicu iz džepa i bira. Nakon drugog zvonjenja javlja se muški glas. “Državni odbor.” “Gusa Franklina, molim vas”, kaže Scott. “Na telefonu.” “Scott Burroughs je. Iz bolnice.” “Gospodine Burroughs, kako ste?” “Dobro. Slušajte. Želio bih... želim pomoći... u potrazi. Spašavanju. Bilo kako.” Tišina na drugom kraju veze. “Rečeno mi je da ste napustili bolnicu”, kaže Gus, “i nekako izbjegli novinare.” Scott razmišlja o tome. “Odjenuo sam se kao liječnik”, kaže. “I izišao na stražnja vrata.” Gus se smije. “Vrlo mudro. Slušajte. Trenutačno ronioci traže olupinu, ali ide sporo, ovo je vrlo složen slučaj. Postoji li išta što biste nam mogli reći, nešto čega ste se sjetili o nesreći, ili što se dogodilo prije nje?”

~ 69 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PLATNO BR. 1

Prvo što upada u oči jest svjetlost, bolje rečeno dvije svjetlosti nagnute prema jednoj ključnoj točki koja čini vatrenu osmicu na sredini slike. Veliko je to platno, dva i pol metra dugo i metar i pol visoko, nekad bijela impregnirana površina sada ima zadimljeni sivkasti odsjaj. Ili, možda je prvo što primijetite nesreća, dva tamna pravokutnika koja presijecaju okvir, kao nožem, njihovi metalni kosturi svjetlucaju na mjesečini. Na rubovima slike su plamenovi, kao da priča ne završava gdje i slika, ljudi koji su je vidjeli znali su zavirivati iza ruba želeći više podataka, izbliza su proučavali drvo okvira tražeći mikroskopske naznake nastavka drame. Svjetla koja bliješte iz sredine prizora farovi su Amtraka, putničkog vlaka čiji se zadnji vagon zaustavio skoro okomito na iskrivljene željezne šine koje su pod njim izvijene kao valovi. Prednji putnički vagon odvojio se od stražnjeg, sada čini vertikalu velikog slova T, svojom inercijom zdrobio je lokomotivu po sredini, njezin oblik inače nalik kutiji za kruh sada je savinut u nepravilno V. Kao i svako jako svjetlo, farovi skrivaju većinu prizora, ali kada se bolje pogleda, može se otkriti jedan jedini putnik - u ovom slučaju djevojka odjevena u crnu suknju i poderanu bijelu bluzu, raščupana kosa pala joj je preko lica, zamrljana krvlju. Luta bosa kroz razlomljenu podrtinu, a ako malo zažmirite i probijete se kroz privid svjetlosti, vidjet ćete kako su joj oči raširene, nešto traže. Ona je žrtva nesreće, preživjela je sudar i plamen, prebačena iz ležećeg položaja u krivulju neočekivanog mučenja, cijeli se njezin spokojni svijet nježnog truckanja - ta-ga-dam, ta-ga-dam - pretvorio u vristeći izvijeni metal. Što traži ta djevojka? Samo izlaz? Jasan i razuman put prema sigurnosti? Ili je nešto izgubila? Nekog? U tom trenutku, kada se nježno truckanje pretvorilo u krš i lom, je li ona od supruge i majke, sestre ili djevojke, kćeri ili ljubavnice postala bjegunac? Prešla od ispunjenosti i sreće nas u zapanjeno i žalosno ja? I tako, iako vas ostala platna dozivaju, ne možete se maknuti, samo stojite i pomažete joj u potrazi.

~ 70 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

OLUJNI OBLACI

Pojas za spašavanje tako je tijesan da se u njemu teško diše, ali Scott diže ruke i opet namješta remenje. Nesvjestan je to pokret. Ponavlja ga svakih nekoliko trenutaka otkako su ušli u helikopter. Gus Franklin sjedi mu preko puta, proučava mu lice. Pored njega je dočasnik Berkman u narančastoj trenirci, sa staklenom crnom kacigom. Nalaze se u helikopteru Obalne straže MH-65C Dolphin koji juri nad bijelim vrhovima valova Atlantika. U daljini Scott jedva vidi hridi Martha’s Vineyarda. Dom. Ali ne idu tamo. Još ne. Sneeze, tronoga kujica, morat će čekati. Scott sada misli na nju, bijelu mješanku s jednim crnim okom. Jede konjska govna, zna sve o dubokoj travi, prošle je godine oboljela od raka i ostala bez stražnje noge, već dva dana nakon toga penjala se uza stube. Scott se tog jutra javio susjedi nakon što je završio razgovor s Gusom. Pas je dobro, rekla mu je susjeda. Leži na trijemu i dašće na sunce. Scott joj je opet zahvalio što mu pazi na psa. Rekao je kako bi trebao biti kod kuće za nekoliko dana. “Ne morate žuriti”, rekla mu je susjeda. “Napatili ste se. I svaka vam čast. Zbog onog dječaka. Svaka vam čast.” On misli na psa kojem nedostaje noga. Ako ona može skakati, zašto ne bih i ja? Helikopter se trza leteći kroz drukčije slojeve zraka, svaki put kada propadne, to je nalik udarcu rukom u limenku, da se iz nje izbaci zadnji kikiriki. Samo, u ovom slučaju Scott je kikiriki. Drži se za svoje sjedalo desnom rukom, lijeva mu je i dalje u udlazi. Put od obale traje dvadeset minuta. Gledajući kroz prozor kilometre oceana, Scott ne može povjerovati koliko je preplivao. Scott je sjedio u onoj pečenjarnici cijeli sat i pijuckao vodu dok se nije pojavio Gus. Dovezao se u bijeloj limuzini - službeni auto, rekao je Scottu - i ušao u restoran noseći mu presvlaku. “Odabrao sam veličinu odoka”, rekao je i bacio odjeću prema Scottu. “Siguran sam da će biti odlična. Hvala”, rekao je Scott i otišao u zahod presvući se. Hlače s našivenim džepovima i majica. Hlače su mu oko struka bile prevelike, majica uska na ramenima - presvlačenje s iščašenom rukom nije bilo lako - ali barem se konačno opet osjećao kao normalna osoba. Oprao je ruke i zagurao bolničku odjeću duboko među smeće.

~ 71 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

U helikopteru Gus pokazuje na desnu stranu. Scott gleda tamo gdje upire njegov prst, vidi čamac obalne straže Willow, sjajni bijeli brod usidren pod njima. “Jeste li ikad prije bili u helikopteru?” viče Gus. Scott odmahuje glavom. On je slikar. Tko bi slikara vozio helikopterom? Ali opet, to je mislio i za privatne mlažnjake, a znamo što se dogodilo. Gledajući pod sebe, Scott ne vidi samo jedan čamac. Po moru je raštrkano njih šest. Vjeruje se da se avion srušio na mjestu gdje je more posebno duboko. Nad kako li se zove brazdom. To znači, objašnjava mu Gus, da mogu proći tjedni prije nego pronađu potopljenu olupinu. “Ovo je zajednička operacija traženja i vađenja”, kaže Gus. “Tu su vojni brodovi, Obalna straža i NOAA.” “Tko?” “Nacionalna oceanska atmosferska administracija.” Gus se smiješi. “Morski štreberi”, kaže, “sa širokopojasnim ekosonderom i posebnim dubinomjerima. Vojno zrakoplovstvo nam je posudilo nekoliko HC-130 helikoptera, imamo i trideset vojnih ronilaca, uz dvadeset iz policije Massachusettsa, spremni su zaroniti kada i ako nađemo olupinu.” Scott razmišlja o tome. “Je li to uobičajeno kada se sruši tako mali avion?” pita. “Ne”, kaže Gus. “Ovo je definitivno VIP procedura. Takve se stvari događaju kada predsjednik Sjedinjenih Država obavi telefonski poziv.” Helikopter se naginje udesno, kruži oko broda. Jedino što sprječava Scotta da ne ispadne kroz otvorena vrata i upadne u more njegov je sigurnosni pojas. “Rekli ste da su dijelovi olupine plutali po površini kada ste došli sebi”, viče Gus. “Što?” “Olupina na moru.” Scott kima glavom. “Na površini je još bilo plamena.” “Gorivo mlažnjaka”, kaže Gus. “Što znači da je rezervoar bio probušen. Sreća da niste izgorjeli.” Scott kima glavom, prisjeća se. “Vidio sam”, kaže, “ne znam što, dio krila? Možda neki drugi komad. Bio je mrak.” Gus kima glavom. Helikopter se obrušava uz još jedan trzaj. Scottu je želudac u grlu.

~ 72 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ribarica je jučer ujutro pronašla dijelove krila pored plaže Philbin”, kaže mu Gus. “Metalni pladanj iz kuhinje, naslon za glavu, zahodsko sjedalo. Očito je kako ne tražimo cijeli zrakoplov. Izgleda da se sve raspalo. More će možda nanijeti još ponešto sljedećih dana, ovisi o strujama. Pitanje je, je li se raspao prilikom udarca ili u zraku?” “Žao mi je. Volio bih da mogu reći više. Ali, već sam kazao, u nekom sam trenutku dobio udarac u glavu.” Scott gleda ocean, beskrajne kilometre otvorenog mora, sve dokle pogled seže. Po prvi put misli: Možda je dobro što je bio mrak. Da je mogao vidjeti prostranstvo oko sebe, golemu prazninu, možda ne bi nikad uspio. Njemu preko puta Gus jede bademe iz nepropusne vrećice. Tamo gdje se prosječna osoba divi ljepoti mora i valova, Gus, kao inženjer, vidi samo praktične stvari. Sila teže, plus oceanske struje, plus vjetar. Običnom čovjeku pjesništvo je jednorog kojeg je ugledao samo krajem oka - neočekivan dodir neobjašnjivog. Inženjeru je samo genijalnost praktičnih rješenja poetična. Funkcija je jača od forme. Nije to pitanje optimizma ili pesimizma, polupune ili poluprazne čaše. Inženjeru je čaša jednostavno prevelika. Tako je svijet izgledao Gusu Franklinu dok je bio mladić. Odrastao u Stuyvesant Villageu, uz oca smetlara i mamu kućanicu, Gus - jedino crno dijete u razredu naprednih matematičara - maturirao je u Fordhamu s najboljim ocjenama. Ljepotu nije vidio u prirodi, nego u skladno izgrađenim rimskim akvaduktima i mikročipovima. Po njegovu mišljenju, svaki se problem na svijetu može riješiti ako se neki dio popravi ili zamijeni. Ili - ako je kvar negdje dublje - tako da se sve rastavi i krene iznova. Baš to je napravio sa svojim brakom nakon što mu je žena pljunula u lice i izjurila kroz vrata jedne kišne noći 1990. godine. Osjećaš li ti uopće išta, vikala je trenutak prije. A Gus se namrštio i razmislio o pitanju - ne zato što je odgovor bio negativan, već zato što je on tako očito nešto osjećao. Ali ne ono što je ona htjela. I tako je slegnuo ramenima. A ona ga je pljunula i izjurila van. Reći da je njegova žena bila emocionalna ne bi bilo dovoljno. Belindin um bio je najmanje nalik inženjerskom od svih koje je Gus ikad upoznao jednom je rekla da latinska imena oduzimaju tajnovitost cvijeću. To je, zaključio je on, fatalna greška u njegovu braku koja se ne može popraviti. Nisu bili sukladni, kao četvrtasti čunj i okrugla rupa. Njegov život trebalo je iz temelja promijeniti, što je u ovom slučaju značilo razvod. U samotnoj godini njihova braka pokušao je primijeniti praktična rješenja za iracionalne probleme. Ona je mislila kako on previše radi - ali on

~ 73 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

je zapravo radio manje od većine svojih kolega, pa je izraz previše djelovao pogrešno. Ona je odmah htjela djecu, on je vjerovao kako bi trebali pričekati dok se ne ustali na poslu, misleći pritom na veća primanja, što bi im omogućilo bolji život, odnosno veći stan - preciznije: stan s dječjom sobom. I tako je Gus jedne subote sjeo uz nju i proveo je kroz prezentaciju u PowerPointu na tu temu - s grafikonima i tablicama - koja je završavala dokazom u obliku jednadžbe da bi savršen trenutak za začetak njihova djeteta (naravno, uz pretpostavku da se predviđanja ostvare - njegovo napredovanje na poslu, povećanje plaće itd.) bio rujan 2002. godine, dakle tri godine daleko. Belinda ga je nazvala bezosjećajnim robotom. On joj je rekao da roboti po definiciji nemaju osjećaje (barem trenutačno), a on očito nije bio robot. On je imao osjećaje. Samo što ga oni nisu kontrolirali kao njezini nju. Ispostavilo se da im je bilo mnogo jednostavnije razvesti se nego vjenčati, uglavnom zato što je ona unajmila odvjetnika koji je mislio samo na novac - dakle, nekog s jasnim i racionalnim ciljem. I tako je Gus Franklin opet postao samac koji je - kako je predvidio u svojoj prezentaciji u PowerPointu - brzo napredovao i dobivao sve bolje poslove u Boeingu, a zatim prihvatio mjesto glavnog istražitelja u Državnom odboru za sigurnost prometa, u kojem je bio zadnjih jedanaest godina. Ipak, s godinama je Gus osjećao kako se njegov inženjerski mozak mijenja. Njegovo mišljenje o svijetu, nekad tako usko - dinamički mehanički funkcionalan stroj - pupalo je i raslo. Većina promjena bile su posljedica njegova novog posla, istraživanja prometnih nesreća velikog obima - jer on ga je stalno dovodio u dodir sa smrću i ljudskom potrebom za tugom. Kako je rekao svojoj nekadašnjoj ženi, on nije bio robot. Osjećao je ljubav. Shvaćao je bol zbog gubitka. Samo, dok je bio mladić, činilo mu se kako se te ćimbenike može kontrolirati, da je tuga samo pogreška u razmišljanju, nemogućnost vladanja nižim tjelesnim sustavima. A onda je 2003. godine njegovu ocu dijagnosticirana leukemija. Preminuo je 2009., godinu dana poslije majka mu je umrla od aneurizme. Praznina koja se otvorila iza njih nije se mogla objasniti inženjerskom preciznošću. Stroj kakav je mislio da je bio pokvario se, i Gus se zatekao uronjen u iskustvo kakvo je godinama sretao na poslu, ali nikad nije sasvim shvaćao. Tuga. Smrt nije intelektualni koncept. Bila je to egzistencijalna crna rupa, životna zagonetka, istovremeno problem i rješenje, i tugu koju je izazivala nije se moglo popraviti ni zaobići kao pregorjelu sklopku, moglo se samo trpjeti. I tako, u pedeset i prvoj godini Gus Franklin ostavlja za sobom jednostavno zaključivanje, približava se nečem što bi se moglo opisati jedino

~ 74 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

kao mudrost, u ovom slučaju određena sposobnošću da shvati činjenice i praktične posljedice događaja, ali također u potpunosti osjeti i njegovu važnost u ljudskom smislu. Pad aviona nije jednostavan zbroj, vremenski slijed + mehanički elementi + ljudski faktor. To je tragedija koju nije moguće izračunati, koja pokazuje posvemašnju ograničenost ljudske kontrole nad svemirom, i smjernost koju izaziva masovna pogibija. Tako, kada je kasno te noći u kolovozu zazvonio telefon, Gus je napravio ono što uvijek napravi. Prenuo se, uključio svoju inženjersku stranu. Ali ostavio je sebi vremena i da razmisli o žrtvama - članovima posade i putnicima, i onom najgorem: o dvoje male djece čiji su cijeli životi bili pred njima - i procijeni koliko će njihov gubitak teško pasti svima koje ostavljaju za sobom. Za početak, ipak činjenice. Privatni mlažnjak (Koje marke? Koji model? Godina proizvodnje? Servisiran?) nestao je. (Gdje je uzletio? Prema kojem je aerodromu krenuo? Kada se zadnji put javio radijem? Što kažu radari? Vremenski uvjeti?) Kontaktirali su druge zrakoplove u tom području (Jesu li išta vidjeli?) i druge aerodrome. (Je li let bio usmjeren nekamo drugamo, jesu li kontaktirali neki drugi kontrolni toranj?) Ali nitko nije vidio ni čuo ništa o tom letu od točno one sekunde kada mu je Kontrola letenja u Teteborou izgubila trag. Obavljen je cijeli niz telefonskih razgovora, oformljen je navalni tim. Tamo gdje je bio dan, telefoni su zvonili u uredima i automobilima. U sitne noćne sate zvonili su u spavaćim sobama i prekidali snove. U trenutku kada je sjeo u automobil, pribavili su popis putnika. Ispitivane su mogućnosti - toliko goriva x najveća brzina = mogući radijus potrage. Nazvali su Obalnu stražu i mornaricu, uključili helikoptere i fregate. I tako, kada je Gus stigao u Teterboro, potraga na moru već je počela, svi su se još nadali da se samo pokvario radio i da je avion negdje sigurno sletio izvan područja pokrivenog radarima, iako su znali da neće biti tako. Proći će dvadeset i dva sata prije nego se pronađe prvi komad olupine.

~ 75 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Ma koliko spuštanje djelovalo dramatično, helikopter slijeće nježno, kao kada se nožnim palcem provjerava koliko je hladno more. Iskaču, nad njihovim glavama još se vrte rotori. Ispred njih Scott može vidjeti desetine mornara i tehničara na svojim mjestima. “Koliko vremena nakon što smo nestali...” počinje govoriti, ali Gus odgovara i prije nego stigne dovršiti. “Bit ću iskren. Kontrola letenja u Teterborou je zajebala stvar. Šest minuta nakon što je vaš let nestao s radara, nitko to nije primijetio. Sada, za kontrolu letenja to je jako dugo. Područje pretrage mora se proširiti na sve strane. Jer možda se avion srušio odmah, a možda se samo spustio ispod radara i nastavio letjeti. Sve što je niže od tri stotine pedeset metara nad morem ne vidi se na radaru, avion se lako može spustiti tako nisko i nastaviti letjeti. A onda je tu i pitanje: što ako je avion promijenio pravac? Gdje ga tražiti? I tako, kontrolor primjećuje da aviona nema, najprije ga pokušava pozvati preko radija. To je devedeset sekunda. Zatim počinje nazivati ostale avione u tom području kako bi provjerio vide li ga možda oni. Jer tom avionu možda samo ne radi antena ili se pokvario radio. Ali ne može naći nikoga tko vidi vaš avion. Onda naziva Obalnu stražu i govori: Osam minuta nemam avion na radaru. Zadnja lokacija je ta i ta, kretao se u pravcu tom i tom, brzina mu je bila ta i ta. A Obalna straža okreće brod i diže helikopter.” “I kada su nazvali vas? “Vaš se avion srušio u more u nedjelju otprilike u deset sati i osamnaest minuta. U jedanaest i trideset ja sam bio na putu prema Teterborou s navalnim timom.” Nad njima progrmi vojni avion HC-130. Scott se nagonski saginje, pokriva glavu. Avion je prastara zvijer s četiri propelera. “Osluškuje signale transpondera”, kaže za avion Gus. “U osnovi, ono što radimo sa svim tim brodovima, helikopterima i avionima jest vizualna pretraga sve šireg područja. Sonarom ispitujemo dno, tražimo olupinu. Želimo pronaći sve što je moguće, ali posebno crnu kutiju iz aviona. Jer će nam ona, uz snimku glasa iz kabine, reći što se u avionu događalo iz sekunde u sekundu.” Scott gleda kako se avion naginje i kreće u pretragu novim pravcem. “A nije bilo nikakvog javljanja preko radija?” pita. “Poziva upomoć? Gus stavlja svoju bilježnicu u džep.

~ 76 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Zadnje što je pilot rekao bilo je: GullWing šest trinaest, hvala, nekoliko minuta nakon uzlijetanja.” Brod se diže na leđima valova. Scott se pridržava za ogradu. U daljini čuje kako se polako kreće brod NOAA-e. “I tako sam sletio u Teterboro u jedanaest i četrdeset i šest”, kaže Gus, “i prikupio podatke od Kontrole letenja. Imao sam pred sobom privatni avion bez plana leta, s nepoznatim brojem putnika, koji je nestao nad morem sat i dvadeset minuta ranije.” “Nisu predali plan leta?” “Za privatne letove unutar Sjedinjenih Država to nije obavezno. Postojao je popis putnika, spominjao je samo obitelj. Dakle, posada plus četvero. Onda sam iz Marha’s Vineyarda čuo kako oni misle da se ukrcalo najmanje sedmero ljudi, pa sam morao dokučiti tko je još bio u avionu i je li to bilo povezano s onim što se dogodilo - iako u ovom trenutku još ne znamo što se dogodilo - jeste li mijenjali smjer letenja, krenuli prema Jamajci? Ili sletjeli u neku drugu zračnu luku u New Yorku ili Massachusetsu?” “U tom smo trenutku plivali, dječak i ja.” “Da, jeste. A sada su tri helikoptera Obalne straže u zraku, možda i jedan vojni, jer pet minuta prije nego sam ušao u Kontrolu letenja nazvao me moj šef kojeg je nazvao njegov šef i rekao mu kako je David Bateman vrlo važna ličnost - što znam - a predsjednik već prati zbivanja – što je značilo da ni pod kojim uvjetima ne smijemo ništa zajebati - i da će mi se javiti ekipa iz FBI-a, možda i neki viši službenik Državne sigurnosti.” “Kada ste saznali za Kiplinga?” “Nazvao me Ured za kontrolu imovine u inozemstvu, dok sam bio u zraku između Teterboroa i Martha’s Vineyarda, rekli su mi kako prisluškuju telefon Bena Kiplinga i misle da je bio u avionu. Što je značilo, uz FBI i Državnu sigurnost, mom timu će se pridružiti i dva agenta Ministarstva financija, pa će mi trebati veći helikopter.” “Zašto mi to govorite?” pita Scott. “Zatražili ste.” “A zato ste me i doveli ovamo? Jer sam zatražio?” Gus razmišlja o tome, važe ljudsku i stratešku istinu. “Rekli ste da bi vam moglo pomoći da se sjetite”, kaže. Scott odmahuje glavom. “Ne. Znam da ne bih trebao biti ovdje. Ne radite vi tako.” Gus razmišlja o tome.

~ 77 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Znate li koliko ljudi preživi većinu avionskih nesreća? Nitko. Možda vam boravak ovdje pomogne da se nečeg sjetite. Ili sam možda umoran od odlazaka na sprovode. Možda sam vam želio pokazati da cijenim ono što ste napravili.” “Nemojte reći za dječaka.” “Zašto ne? Spasili ste mu život.” “Ja... ja sam plivao. On je dozivao. Svatko bi napravio isto što i ja.” Scott gleda preko mora, žvaće usnu. “Sada sam ja neki heroj, jer sam bio u srednjoškolskom plivačkom timu?” “Ne. Heroj ste jer ste se ponijeli herojski. A ja sam vas doveo ovamo jer mi to nešto znači. Svima nama.” Scott se pokušava sjetiti kada je zadnji put nešto pojeo. “Hej, na štoje ono mislio?” “Tko?” “U bolnici. Kada je onaj federalac rekao da je sinoć igrao Boston. Tip iz OSPRY-a je rekao nešto o bejzbolu.” “Točno. Dworkin na udarcu. On je hvatač Red Soxa.” “I?” “U nedjelju je oborio rekord, najduže udaranje u povijesti bejzbola.” “Što s tim?” Gus se osmjehuje. “Izveo ga je dok ste bili u zraku. Dvadeset i dva bacanja u samo malo više od osamnaest minuta, počevši od trenutka kada ste uzletjeli, a završilo je skoro u sekundu kada se dogodio pad.” “Šalite se.” “Ne. Najduže udaranje u povijesti bejzbola, a trajalo je točno koliko i vaš let.” Scott vrati pogled prema moru. Na obzoru se kupe teški sivi oblaci. Sjeća se utakmice na televizoru, činilo se da se zbiva nešto posebno - barem dvojica ili trojica uzbuđivala su se oko toga. Vidi ovo, draga, i Jebemti, tip je nevjerojatan. Ali Scott nikad nije bio ljubitelj sporta, jedva da je bacio pogled. Ipak, sada, dok sluša priču - kako se to poklopilo - osjeća da mu se dižu dlačice na vratu. Istovremeno se događaju dvije stvari. Kada se zajedno spomenu, povezuju se. Miješaju se. To je jedna od onih stvari koje se čine značajnima, ali nisu. Barem on misli da nisu. Kako to može biti? Udarac u Bostonu pogađa loptice dok se mali avion bori s maglom uz obalu. Koliko

~ 78 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

milijuna drugih stvari počinje i završava istovremeno? Koliko se drugih “činjenica” spaja na pravi način tvoreći simbolične veze? “Prvi izvještaji o pilotu i kopilotu izgledaju uredno”, kaže Gus. “Melody je bio veteran, letio je dvadeset i tri godine, od toga jedanaest s GullWingom. Nikakvih mrlja, problema ili pritužbi. Iako, imao je zanimljivo djetinjstvo, odgajala ga je samohrana majka s kojom je kao dijete živio među sljedbenicima kulta Sudnjeg dana.” “Nešto kao Jim Jones u Gvajani?” pita Scott. “Nije sasvim jasno”, kaže Gus. “Istražujemo to, ali vjerojatno je nevažno.” “A onaj drugi?” pita Scott. “Kopilot?” “Kod njega je priča nešto duža”, kaže Gus. “Naravno, ovo ne treba širiti, iako ćete vjerojatno dosta toga pročitati u novinama. Charles Busch bio je nećak Logana Bircha. Senatora. Odrastao u Teksasu. Neko je vrijeme proveo u Nacionalnoj gardi. Izgleda da je bio neka vrsta plejboja. Nekoliko puta ukoren, uglavnom zbog izgleda - dolazio je na posao neobrijan. Vjerojatno tulumario do pred samo polijetanje. Ali ništa ozbiljno. Razgovaramo s tvrtkom, pokušavamo dobiti bolju sliku.” James Melody i Charles Busch. Scott je jedva vidio kopilota, tek se nejasno sjeća kapetana Melodyja. Pokušava se prisjetiti pojedinosti. Ti su ljudi poginuli. Svaki je imao život, svoju priču. Oko njih more postaje uzburkano. Čamac Obalne straže poskakuje i trza se. “Čini se da dolazi oluja”, kaže Scott. Gus se drži za ogradu i gleda obzor. “Ako nije uragan”, kaže, “ne prekidamo potragu.”

*** Scott unutra pije šalicu čaja dok Gus rukovodi potragom. U brodskoj je kuhinji televizor, na njemu se prikazuje brod na kojem se nalazi, snimljen iz helikoptera, uživo prenose potragu. Scottu se čini kao da je u jednoj od onih dvorana ispunjenih ogledalima, njegov se odraz beskonačno umnaža. Dva mornara na pauzi piju kavu i gledaju se na ekranu. Sliku potrage zamjenjuje voditelj - Bill Cunningham s crvenim naramenicama. “... gledamo potragu dok se odvija. Zatim u četiri sata popodne nemojte propustiti našu posebnu emisiju Je li naše nebo sigurno? I gledajte - šutio sam dovoljno dugo - meni sve ovo više nego smrdi. Jer ako se taj avion stvarno srušio, gdje su onda tijela? Ako je David Bateman mrtav, kao i

~ 79 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

njegova obitelj, zašto onda nismo vidjeli - a sada čujem, ALC je donio priču nekoliko sati nakon pada, da je Ben Kipling trebao biti optužen zbog trgovanja s neprijateljem. Tako je, narode, zbog ulaganja nelegalno zarađenog novca u zemljama kao što su Iran i Sjeverna Koreja. A što ako je ovu nesreću izazvala neka strana sila zamećući tragove? I ušutkala tog izdajnika Kiplinga jednom zauvijek. Dakle, moramo se upitati - zašto vlada nije nazvala ovu nesreću pravim imenom - terorističkim napadom?” Scott okreće leđa televizoru i pijucka čaj iz papirnate šalice. Pokušava isključiti glasove. “A jednako je tako važno i pitanje, tko je taj čovjek? Scott Burroughs.” Čekaj malo, što? Scott se okreće. Na ekranu je njegova fotografija snimljena prije desetak godina - portret koji je načinjen za izložbu u galeriji u Chicagu. “Da, znam, kažu da je spasio četverogodišnjaka, ali tko je on i što je radio u tom avionu?” Pojavljuje se živa snimka Scottove kuće na Vinevardu. Kako je to moguće? Scott vidi tronogu kuju u prozoru, bezglasno laje. “Wikipedia ga spominje kao nekakvog slikara, ali nema osobnih podataka. Obratili smo se galeriji u Chicagu u kojoj je gospodin Burroughs navodno izlagao 2010. godine, ali tamo tvrde kako ga nikad nisu vidjeli. Dakle, upitajte se, kako malo poznati slikar koji pet godina nije izložio sliku može dospjeti na luksuzni avion s dvojicom bogatijih ljudi New Yorka?” Scott gleda svoju kuću na ekranu. Krov od šindre, prizemnica, unajmio ju je od grčkog ribara za devet stotina dolara mjesečno. Trebalo bi je prebojiti - čeka na neizbježnu Cunninghamovu šalu o slikaru kojem se boja ljušti s fasade, ali ona ne dolazi. “I tako sada, na ovome mjestu i u živom prijenosu, ovaj vas novinar poziva - ako netko među vama poznaje tog tajanstvenog slikara, molimo ga da nas nazove. Uvjerite me da je gospodin Burroughs stvaran, a ne neki agent spavač kojeg je upravo aktivirao ISIS.” Scott pijucka čaj, svjestan da dvojica vojnika bulje u njega. Osjeća da je netko iza njega. “Čini se kako povratak kući ne dolazi u obzir”, kaže Gus koji mu je prišao otraga. Scott se okreće. “Očito”, odgovara, osjeća čudnu i potpunu nepovezanost - onoga što jest i tog novog koncepta njega, novog identiteta javne osobe čije ime pakosno izgovara poznato lice. I činjenice da bi, ako ode kući, ušetao ravno na taj ekran. Pripao bi njima.

~ 80 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Gus na trenutak gleda televiziju, zatim joj prilazi i gasi je. “Imate li se gdje skloniti na nekoliko dana”, kaže, “ispod radara?” Scott razmišlja o tome, ništa mu ne pada na pamet. Nazvao je jedinog prijatelja i ostavio ga na parkiralištu benzinske crpke. Postoje neki rođaci, jedna stara zaručnica, ali svjestan je da ih je moderna radoznalost već otkrila preko Googlea. Treba mu netko sa strane, neko naizgled nasumično ime, koje nikakav istražitelj ni računalni algoritam ne može predvidjeti. Onda mu se pred očima pojavljuje jedno ime, neka svemirska sila pokrenula mu je sinapse u mozgu. Dvije riječi izgovorene irskim naglaskom čine sliku: plavuša s milijardom dolara. “Da, mislim da znam koga ću nazvati”, kaže.

~ 81 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

SIROČAD

Eleanor se sjeća vremena dok su bile djevojčice. Nije postojalo moje i tvoje. Sve što su ona i Maggie posjedovale bilo je zajedničko, četka za kosu, haljinica na točkice i pruge, pohabani krpeni Ivica i Marica. Sjedile bi pred umivaonikom kuće na selu, gledale se u zrcalo i jedna drugoj češljale kosu; u dnevnoj sobi svirao bi gramofon - Pete Seeger ili Arlo Guthrie ili Chieftains, koje bi njihov otac slušao dok bi kuhao. Maggie i Eleanor Greenway, osam i šest godina, dijele CD-ove, čeznu za istim dječacima. Eleanor je bila mlađa, plavokosa, nalik vili. Maggie je imala svoj ples, okretala bi se s dugom vrpcom dok joj se ne bi zavrtjelo u glavi. Eleanor bi je gledala, smijala se i smijala. Eleanor nikada nije razmišljala koristeći ja. Svaka rečenica u njezinoj glavi počinjala je riječju mi. A onda je Maggie otišla na fakultet i Eleanor je morala naučiti živjeti u jednini. Sjeća se prvog trodnevnog vikenda, okretala se po praznoj sobi, čekala smijeh koji nije dolazio. I kako joj se taj osjećaj, samoća, uvukao u kosti, kao neke bube. A onda se u ponedjeljak, prvog dana škole, bacila među dječake, po prvi je put sebi dopustila pomisliti kako se može biti s nekim drugim. Do petka je bila u čvrstoj vezi s Paulom Aspenom. A kada je tri tjedna kasnije s tim bilo gotovo, prebacila se na Damona Wrighta. U njezinoj je glavi kao žarulja stalno svijetlila jedna misao - nikad više sama. U sljedećih deset godina uslijedio je niz muškaraca, ljubavi i zaljubljivanja i njihovih nadomjestaka. Dan za danom Eleanor je bježala od svog osnovnog problema, zaključavala vrata i spuštala zastore, tvrdoglavo gledala preda se, čak i kada je kucanje postajalo glasnije i glasnije. Douga je upoznala prije tri godine u Williamsburgu. Upravo je navršila trideset i prvu godinu, bila privremeno zaposlena u Lower Manhattanu, navečer vježbala jogu. Živjela je s dvjema cimericama u trokatnici u Carroll Gardensu. Javier, zadnja ljubav njezina života, ostavio ju je tjedan ranije nakon što je na njegovim boksericama našla mrlje od ruža - i uglavnom se osjećala kao papirnata vrećica na pljusku. Cimerice su joj govorile kako bi trebala pokušati neko vrijeme biti sama. Maggie joj je govorila isto, ali svaki put kada bi pokušala, Eleanor bi se vratio onaj stari osjećaj da joj se bube uvlače u kosti.

~ 82 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Provela je vikend s Maggie i Davidom. Ona se sjeća pomaganja oko djece, ali uistinu je samo ležala na kauču, buljila kroz prozor i pokušavala ne plakati. Dvije večeri kasnije izišla je s nekim kolegicama s posla u neki jeftini hipijevski lokal pored postaje podzemne za Manhattan; tamo je primijetila Douga. Svidjele su joj se njegove oči, kako se naboraju kada bi se smijao. Kada je došao do šanka po još jedno piće, počela je razgovarati s njim. Rekao joj je da je pisac koji izbjegava pisanje i umjesto toga priređuje komplicirane večere za društvo. Njegov je stan bio prepun opskurnih sprava za kuhanje, bili su tamo muzejski valjak za tijesto i aparat za kapućino od stotinu pedeset kilograma, koji je obnovio do zadnjeg komadića. Prošle godine počeo je sam sušiti kobasice, crijeva je kupovao kod mesara u Gowanusu. Trik je bio u kontroliranju vlažnosti, tako da ne dođe do botulizma. Pozvao ju je da ih dođe probati. Odgovorila mu je kako joj se to čini opasnim. Rekao joj je da radi na velikom američkom romanu koji će možda biti samo uteg za papir načinjen od samog papira. Zajedno su pili Pabst, zanemarili su svoja društva. Sat kasnije otišla je k njemu i tamo doznala da on spava na flanelskim plahtama, čak i ljeti. Stan je izgledao kao da u njemu zajedno borave drvosječa i ludi znanstvenik. Imao je starinsku zubarsku sjedalicu koju je obnovio i na ručku joj ugradio televizor. Nag je izgledao kao medvjed, mirisao je na pivo i piljevinu. Ležeći pod njim, osjećala se kao duh, gledala ga što radi, kao da vodi ljubav s njezinom sjenom. Rekao joj je da ima problema s vezivanjem i previše pije. Ona je rekla: Hej, i ja isto. Pa su se smijali tome, ali istina je bila da ona ne pije toliko kao on, a veliki američki uteg dozivao bi ga u čudne sate, izazivao kod njega napade samosažaljenja i bijesa. Budila bi se oznojena pod njegovom gornjom flanelskom plahtom, zatekla bi ga kako razbija svoj radni stol (neka stara vrata položena na nogare za sječenje drva). Ali danju bi bio drag, imao je mnogo prijatelja koji bi navraćali bilo kada, što je značilo da Eleanor nikad nije imala priliku biti sama. Doug je volio prekidati posao, ostavio bi sve kako bi krenuo u neku kulinarsku avanturu potragu za spravicom koja vadi koštice trešanja u Ulici Orchard, ili otišao do Queensa radi kozletine koju prodaje neki Haićanin. Oko njega se uvijek nešto zbivalo, tako da se Eleanor nikad nije osjećala samom, čak ni kada bi on dokasno ostao vani. Nakon mjesec dana preselila se u njegov stan i, ako bi ikad osjetila samoću, odjenula bi neku od njegovih košulja i jela ostatke sjedeći na podu kuhinje. Dobila je dozvolu za masiranje, počela je raditi u skupom butiku u Tribeci. Njezine su mušterije bile filmske zvijezde i bankari. Bili su prijateljski raspoloženi, davali joj dobre napojnice. U međuvremenu je Doug obavljao svakojake poslove - stolariju i tome slično. Jedan njegov prijatelj

~ 83 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

bavio se uređenjem restorana, plaćao bi Dougu da pronađe i obnovi starinske pećnice. Eleanor se činilo kako su sretni, kako rade ono što bi moderni mladi parovi i trebali raditi. Upoznala ga je s Davidom, Maggie i djecom, ali mogla je osjetiti kako se Doug ne osjeća dobro pored nekog tako uspješnog i bogatog kao što je bio David. Jeli bi u trpezariji njihove gradske kuće (zbog djece je to bilo jednostavnije od izlaska u restoran), za stolom za dvanaestero, gledala bi Douga kako ispija bocu francuskog vina, sa zavišću nadmeno pregledava najmodernije kuhinjske uređaje (Wolfov plinski štednjak s osam plamenika, hladnjak Sub-Zero) govoreći: Alat se može kupiti, ali ne i znanje da ga se koristi. Dok bi se vozili kući podzemnom željeznicom, Doug bi ogovarao republikanskog mecenu njezine sestre, ponašao se kao da im je David natrljao nos njihovim neprikladnošću. Eleanor nije shvaćala. Njezina je sestra bila sretna. David je bio ljubazan, djeca su bila anđeli. Dobro, politički se ne slaže sa svojim šogorom, ali on nije bio loša osoba. Ali Doug je predvidljivo i žestoko reagirao na bogatstvo, kao svi bradonje njegovih godina. Napadali su ga, iako su ga priželjkivali. Njegov je monolog započeo u vlaku u šest sati, nastavio se dok su presjedali na Trgu Union, sve do njihove spavaće sobe na Aveniji Wythe. O tome kako David prodaje mržnju naoružanim bijelcima. Kako je svijet gori nego je ikad bio jer David trguje ekstremizmom i mržnjom kao pornografijom. Eleanor mu je rekla da o tome više ne želi razgovarati i otišla spavati na kauču. U svibnju su se preselili u Westchester. Doug je s nekim prijateljima pronašao restoran u Croton-on-Hudsonu. Zapravo više je to bio prazan prostor, došli su na ideju da se tamo presele i sami ga obnove. Ali novca nije bilo dovoljno, jedan od prijatelja u zadnji se tren povukao. Drugi je pola godine radio samo pola radnog vremena, onda je napumpao lokalnu srednjoškolku i pobjegao natrag u grad. Sada je prostor bio napola dovršen uglavnom samo kuhinja, kutije bijelih pločica trunule su u nakupljenoj vodi. Skoro svaki dan Doug odlazi tamo u starom kamionetu, ali samo da bi pio. U kut je stavio računalo, ako bude od volje, radit će na svom utegu, što se obično nije događalo. Najam prostora istječe koncem godine i ako ga Doug ne uspije pretvoriti u restoran koji radi (što se trenutačno čini nemogućim), izgubit će i prostor i sve što su u njega uložili. U jednom trenutku Eleanor je predložila (samo predložila) da bi im David mogao posuditi deset tisuća dolara kako bi dovršili posao. Doug joj je pljunuo pod noge i dva je dana gnjavio govoreći da se trebala udati za nekog bogatog govnara kao njezina jebena sestra. Te noći nije se vratio kući, ona je ležala sama osjećajući one stare bube kako joj se uvlače u kosti.

~ 84 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Neko vrijeme činilo se kako će njihov brak biti jedna od onih kućnih biljaka koje nisu izrasle, ugušene nedostatkom novca i smrću snova. A onda su poginuli David i Maggie i prekrasna mala Rachel, a oni su se zatekli s više novca nego što bi ga ikad mogli potrošiti.

*** Tri dana nakon pada sjede u konferencijskoj dvorani na najvišem katu zgrade čija je adresa Park Avenue 432. Iako se bunio, Doug je stavio kravatu i počešljao se, ali brada mu je i dalje čupava, Eleanor misli kako se nekoliko dana nije oprao. Ona je u crnoj haljini, na niskim petama, sjedi stišćući torbicu. Dovoljno je što je tu, u tom poslovnom tornju, pred falangom odvjetnika, da joj zubi trnu - od same važnosti događaja. Otpečatiti posljednju volju i oporuku, čuti sadržaj dokumenta namijenjenog čitanju samo u slučaju smrti, predstavlja nepobitan dokaz da je netko koga voliš mrtav. Dječaka čuva Eleanorina majka. Eleanor je u želucu osjetila trzaj kada su odlazili. Djelovao je tako prazno i tužno dok ga je grlila, ali majka ju je uvjeravala da će sve biti u redu. On je ipak njezin unuk, Eleanor se prisilila ući u automobil. Dok su se vozili, Doug je stalno pitao što ona misli, koliko će novca dobiti, a ona mu je objašnjavala kako to nije njihov novac. Pripada J. J.-u, bit će u zakladi, i kao dječakova skrbnica ona će moći trošiti kako bi se brinula za njega, a ne da bi nešto pribavila za njih. A Doug je govorio: Naravno, naravno, kimao glavom, naravno da znam, tako se ponašao, ali ona je po načinu na koji je vozio i popušio pola kutije cigareta u devedeset minuta znala da se osjeća kao da je dobio na lutriji i očekuje da mu se uruči poveći ček. Gledajući kroz prozor, ona misli na trenutak kada je prvi put vidjela J. J.a u bolnici, zatim se vraća još tri dana, u vrijeme kada je zazvonio telefon, a ona saznala da je nestao avion u kojem joj je bila sestra. Sjedila je pod pokrivačima dugo nakon što je završila razgovor, držala je slušalicu dok je Doug spavao pored nje, na leđima, hrkao u strop. Buljila je u sjene dok telefon nije opet zazvonio, malo nakon što je svanulo, a muški joj glas rekao da je nećak preživio. Samo on? pitala je. Za sada. Tražimo i dalje. Probudila je Douga i rekla mu da moraju otići u bolnicu na Long Islandu. Sada? rekao je.

~ 85 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ona je vozila, pokrenula je automobil prije no što je Doug, s raskopčanim rasporkom i napola navučenom majicom, stigao zatvoriti vrata za sobom. Rekla mu je da se avion srušio u more. Da je jedan od putnika preplivao kilometre noseći dječaka. Željela mu je reći da se ne brine, ako su oni preživjeli, i drugi su, ali je šutjela. Njezin je muž sjedio pored nje i pitao mogu li se zaustaviti da popije kavu. Ostatak je u magli. Sjeća se iskakanja iz auta na mjestu za iskrcaj bolesnika, sjeća se panične potrage za sobom u kojoj je bio J. J. Sjeća li se uopće kako je grlila dječaka ili upoznala heroja u krevetu pored njega? On je samo oblik, glas, sunce je blještalo iza njega. Njezin je adrenalin bio tako visok, bila je toliko iznenađena razmjerom događaja, važnošću stvari koje je pokrenuo - helikopteri kruže nad bijelim vrhovima valova, plove vojni brodovi. Tako važnog da je ispunjavao ekrane tri milijuna televizora, tako važnog da je njezin život sada povijesni misterij o kojem će se raspravljati, svi će znati i propitivati pojedinosti, amateri i profesionalci. Sada, u dvorani za sastanke, ona steže šake kako bi se oduprla iglama koje ju probadaju, pokušava se osmjehnuti. Preko puta nje osmijeh joj uzvraća Larry Page. Po dvoje odvjetnika sjede mu sa svake strane, podijeljeni po spolu. “Gledajte”, kaže on, “kasnije će biti vremena za sve pojedinosti. Ovaj sastanak treba vam samo dati pregled onoga što su David i Maggie željeli za svoju djecu u slučaju... ako ih stigne smrt.” “Naravno”, kaže Eleanor. “Koliko?” pita Doug. Eleanor ga udara ispod stola. Gospodin Page se mršti. On očekuje pristojnost kada je riječ o velikim bogatstvima, urođenu opuštenost. “Pa”, kaže, “kako sam objasnio, Batemani su osnovali zakladu za oboje djece, podijelili su svoju imovinu na dva jednaka dijela. Ali kako je njihova kći...” “Rachel”, kaže Eleanor. “Točno, Rachel. Kako Rachel nije preživjela, cijela zaklada odlazi J. J.-u. To uključuje sve njihove nekretnine - kuću na Manhattanu, kuću na Martha’s Vineyardu i pied-à-terre u Londonu.” “Čekajte”, kaže Doug. “Što je sada to?” Gospodin Page nastavlja. “Istovremeno, obje njihove oporuke predvidjele su velike svote gotovine i dionica za razne dobrotvorne organizacije. Oko trideset posto cijelog njihova portfelja. Ostalo ostaje u J. J.-evoj zakladi, bit će mu na raspolaganju u etapama sljedećih četrdeset godina.”

~ 86 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Četrdeset godina”, kaže Doug i mršti se. “Nama ne treba mnogo”, kaže Eleanor. “To je njegov novac.” Sada je red na Douga da nju šutne ispod stola. “Nije u pitanju koliko vama treba”, objašnjava joj odvjetnik. “Govorimo o ispunjavanju posljednje volje Batemanovih. Da, još čekamo da se službeno proglasi smrt, ali s obzirom na okolnosti, želio bih u međuvremenu osloboditi neka sredstva.” Jedna od žena njemu slijeva dodaje mu kruti žuti fascikl. U njemu je samo jedan list papira. “Po trenutačnim cijenama na tržištu”, govori im, “J. J.-eva zaklada vrijedi stotinu i tri milijuna dolara.” Pored nje Doug ispušta zvuk kao da se guši. Eleanorino lice gori. Neugodno joj je zbog čiste pohlepe koju on pokazuje; ako ga pogleda, zna da će mu na licu ugledati neki glupi cerek. “Većina zaklade - šezdeset posto - bit će mu na raspolaganju na četrdeseti rođendan. Petnaest posto pripast će mu na trinaesti rođendan, još petnaest na dvadeset i prvi. Preostalih deset posto ostavljeno je sa strane da pokrije troškove njegova uzdržavanja, od sada nadalje.” Osjeća kako se Doug pored nje bavi matematikom. “To je deset milijuna i tri stotine tisuća dolara - opet po cijenama prilikom zatvaranja tržišta sinoć.” Kroz prozor Eleanor vidi ptice koje kruže. Misli na to kako je nosila J. J.-a iz bolnice onog prvog dana, kako je bio težak - toliko teži nego se sjećala, kako nisu imali dječju sjedalicu, pa je Doug straga nagomilao nekoliko deka, odvezli su se u Target da je kupe. Motor auta radio je na parkiralištu, na trenutak su sjedili u tišini. Eleanor je pogledala Douga. Što? rekao je, bezizražajnog lica. Reci im da nam treba dječja sjedalica, rekla je. Okrenuta naprijed. Obavezno im kaži da su mu četiri godine. Razmišljao je o tome da joj proturječi - Ja? U Target? Mrzim jebeni Target - ali mora mu se priznati da nije, samo je ramenom otvorio vrata i izišao. Ona se okrenula i pogledala J. J.-a. Jesi li dobro? pitala ga je. Kimnuo je glavom i povratio na naslon njezina sjedala. Progovori čovjek s desne Pageove strane. “Gospođo Dunleavy”, kaže, “ja sam Fred Cutter. Moja tvrtka vodi financije vašeg pokojnog šogora.” Dakle, misli Eleanor, nije odvjetnik.

~ 87 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Priredio sam osnovnu financijsku konstrukciju pokrivanja mjesečnih troškova i obrazovanja, o kojoj ću rado razgovarati s vama kad god poželite.” Eleanor riskira bacivši pogled na Douga. Kad ono, on se smiješi. Ohrabruje ju kimanjem glave. “A ja...” kaže Eleanor, “... upravljam zakladom. Ja?” “Da”, kaže Page. “Osim ako ne odlučite odbiti odgovornost koju ste dobili, a u tom su slučaju gospodin i gospođa Bateman imenovali nekog drugog.” Osjeća kako se pored nje Doug ukočio na samu pomisao o prepuštanju tog novca nekom drugom. “Ne”, kaže Eleanor, “on mi je nećak. Želim ga. Samo moram biti sigurna. Zaklada se dodjeljuje meni, a ne...” Trzne očima prema mužu. Page to primijeti. “Da”, kaže. “Vi postajete skrbnica i izvršiteljica.” “U redu”, reče ona nakon jednog trenutka. “U roku od nekoliko tjedana trebat ćete doći do mene i potpisati još neke papire - to doći ne mora biti doslovno, možemo i mi doći do vas. Neke će stvari trebati ovjeriti. Želite li ključeve nekretnina danas?” Ona trepće, misli na stan svoje sestre, sada muzej sa stvarima koje joj više nikad neće trebati - odjećom, namještajem, hladnjakom punim hrane, dječjim sobama krcatim igračkama i knjigama. Osjeća kako joj se oči pune suzama. “Ne”, kaže. “Ne mislim...” Zastaje kako bi se pribrala. “Shvaćam”, kaže Page. “Poslat ćemo vam ih kući.” “Može li netko pokupiti J. J.-eve stvari iz njegove sobe? Igračke i knjige. Odjeću. To bi mu, ne znam, možda moglo pomoći.” Dvije žene Pageu slijeva zapisuju. “Odlučite li se prodati nešto od imovine”, kaže Cutter, “možemo vam pomoći. Poštena tržišna cijena triju nekretnina zajedno bila je oko trideset milijuna, kada sam zadnji put provjeravao.” “A taj novac onda ide u zakladu”, pita Doug, “ili..” “Taj novac pripojio bi se sredstvima koja su vam trenutačno na raspolaganju.” “Dakle, deset milijuna postaje četrdeset.” “Doug”, kaže Eleanor, oštrije nego je namjeravala. Odvjetnici se prave da nisu ništa čuli. “Što je?” kaže njezin muž. “Samo... pojašnjavam stvari.”

~ 88 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ona kima glavom, otpušta šake i rasteže ruke ispod stola. “Dobro”, kaže. “Mislim da bih se trebala vratiti. Ne želim ostaviti J. J.-a predugo samog. On baš i ne spava najbolje.” Ustaje. S druge strane stola cijela se grupa diže kao jedan. Samo Doug ostaje sjediti, zamišljen. “Doug”, kaže ona. “Aha, dobro”, govori on ustajući, zatim izvija ruke iza sebe, kao mačka koja se budi nakon dugog drijemanja na suncu. “Vozite se natrag?” pita Cutter. Ona kima glavom. “Ne znam koji automobil imate, ali Batemanovi su ih posjedovali nekoliko, uključujući obiteljski SUV. I oni su vam dostupni ili se mogu prodati. Kako god želite.” “Ja samo...” kaže Eleanor, “žao mi je. Stvarno sada ne mogu ništa odlučiti. Samo trebam... razmisliti, i shvatiti, i...” “Naravno. Prestat ću s pitanjima.” Cutter joj stavlja ruku na rame. On je mršav, ima ljubazno lice. “Želim vam reći da su mi David i Maggie bili više od klijenata. Imali smo kćeri istih godina i...” Zaustavlja se, oči mu se pune suzama, onda kima glavom. Ona mu stišće ruku, zahvalna na nečem ljudskom u tom trenutku. Pored nje Doug pročišćava grlo. “Ponovite, molim vas, ono s automobilima?” kaže.

*** Na putu kući ona je tiha. Doug puši drugu polovicu kutije, uz spušten prozor, nešto računa na prste držeći upravljač. “Ja bi’ zadržao kuću u gradu, a?” kaže. “U centru je. Ali, ne znam, hoćemo li stvarno više ići na Vineyard? Mislim, nakon ovog što se dogodilo?” Ona ne odgovara, samo naslanja glavu na naslon i gleda vrhove drveća. “I London”, nastavlja on, “mislim, to bi moglo biti super. Ali koliko često bi’ stvarno išli... Ja bi’ to prodao, pa ako poželimo stići, uvijek možemo u hotel.” Trlja bradu, kao škrtac iz dječje priče, odjednom se obogatio. “Taj novac pripada J. J.-u”, kaže ona. “Aha”, kaže Doug, “ali, mislim, njemu su četiri godine, pa...” “Ne radi se o tome što bismo mi htjeli.”

~ 89 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Mala - dobro, znam - ali klinac je navikao na određeni nivo, a mi smo mu sada skrbnici.” “Ja sam mu skrbnica.” “Naravno, legalno, ali mi smo obitelj.” “Od kada?” Usta mu se krive, osjeća kako on guta poriv da plane. Govori: “Mislim, dobro, znam da nisam bio... ali to je šok, znaš? Cijela ta... a znam da je i tebi tako. Mislim, više nego meni, ali... pa, želim da znaš kako je sa svim tim sranjem gotovo, što se mene tiče.” Spušta dlan na njezinu ruku. “Zajedno smo u ovome.” Osjeća kako je gleda, čuje kako se osmjehuje, ali ne gleda ga. Moguće je da se u tom trenutku osjeća više sama nego ikad u životu. Samo, nije sama. Sada je majka. Više nikad neće biti sama.

~ 90 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PLATNO BR. 2

Kada biste gledali samo u sredinu, mogli biste pomisliti da je sve u redu. Djevojka o kojoj je tu riječ - možda ima osamnaest godina, preko očiju joj pada pramen kose - samo je izišla prošetati u polje kukuruza nekog oblačnog dana. Gleda prema nama, ta žena, tek prije nekoliko trenutaka izišla je iz gustog labirinta visokog zelenila. Pa iako je nebo nad kukuruzištem nekako zlokobno sivo, žena i prednji red kukuruza iza nje osvijetljeni su žarkim suncem, vrelim i narančastim, tako da ona žmirka pod kosom, podižući jednu ruku, kao da želi razaznati nešto u daljini. Posebnost svjetla ono je što vas uvlači, tjera vas da se upitate kakva je kombinacija boja, nanesena kojim redoslijedom, kojom tehnikom, stvorila taj odsjaj oluje. S njezine lijeve strane, na platnu jednake veličine, odvojenom s par centimetara bijelog zida, seoska je kuća, nakoso položena prema polju na velikom prostranom travnjaku, tako da žena u prvom planu nekako natkriljuje kuću, toliko je jaka moć perspektive. Kuća je drvena, obojena u crveno, na kat, krov joj je nakošen kao na stajama, kapci na njoj zatvoreni. Ako zaškiljite, sa strane kuće može se vidjeti podignut drveni poklopac plitkih vrata podruma, ispod kojeg je mračna rupa. Iz te rupe pomalja se muška ruka, u dugom bijelom rukavu, sićušna šaka steže privezan komad konopca koji služi kao ručka, napeta, zaustavljena u pokretu. Ali, otvara li ili zatvara vrata? Opet promatrate djevojku. Ona ne gleda prema kući. Kosa joj prekriva lice, ali vide se oči, iako je okrenuta ravno naprijed, zjenice su odlutale desno, odvlače promatračev pogled preko isprepletene lisnate zelene površine, preko nekoliko centimetara bijeloga galerijskog zida, do trećeg i zadnjeg platna. Tada vidite ono što je djevojka upravo primijetila. Uragan. Vrtložni komad pakla, taj veličanstveni cilindrični crni vir. Iz sivog vrtloga kao iz paukovih jaja odmataju se pokvareni zubi. Biblijsko čudovište, Božja kazna. Huči i buči, pokazuje čime se hrani, kao čangrizavo dijete, kuće i drveće lome se i okreću uz neprekidan pljusak kamenja i zemlje. Odakle ga god pogledali, čini se da ide ravno prema vama; kada ga ugledate, ustuknete korak. Samo platno savijeno je i ofucano, gornji desni kut savijen prema

~ 91 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

unutra, ispucao i zakrivljen od očite snage vjetra. Kao da slika samu sebe uništava. Sada opet gledate djevojku, oči joj se šire, ruka diže, ne da bi pomaknula kosu s lica, već kako bi zaklonila oči od užasa. A onda, dok vam se diže kosa na glavi, gledate pored nje, prema kući, točno prema onim sićušnim vratima, toj crnoj rupi spasa, i onoj jednoj muškoj ruci u njoj, šakom poseže prema iskrzanom konopcu. A ovaj put, dok je gledate, shvaćate... On zatvara poklopac, ostavlja nas vani. Da se sami snalazimo.

~ 92 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

LAYLA

Ono što novac ne može kupiti, govori slavna poslovica, ionako ne želimo. Što je sranje jer zapravo nema ničeg što novac ne može kupiti. Ne uistinu. Ljubav, sreću, mir. Sve se može nabaviti uz određenu cijenu. Činjenica je da na svijetu ima dovoljno novca za svakog, kada bismo samo naučili ono što zna svako dijete - dijeliti. Ali novac je, kao i gravitacija, sila koja te obuhvati, uvlači sve više u sebe, da bi na kraju stvorila crnu rupu koju poznajemo pod nazivom bogatstvo. Nisu samo ljudi tu krivi. Pitajte bilo koju dolarsku novčanicu i ona će vam reći kako više voli biti u društvu stotica nego svojih blizanki. Bolje je biti cener na računu milijardera, nego prljavi dolar u probušenom džepu narkomana. U dvadeset i devetoj godini Leslie Mueller jedina je nasljednica tehnološkog imperija. Kći milijardera i odbjeglog modela, ona je član sve veće rase genetički uzgojene više rase. Ima ih svugdje ovih dana, čini se, djeca vrhunskih kapitalista, puna love, djelićima svog nasljedstva osnivaju tvrtke i financiraju umjetnost. U osamnaestoj, devetnaestoj, dvadesetoj oni kupuju posjede u New Yorku, Hollywoodu, Londonu. Postaju novi soj Medicija, privlači ih puls modernog vremena. Oni su iznad mode, sakupljaju genije, lete od Davosa do Coachellae do Sundancea, održavaju sastanke, suvremenim umjetnicima, glazbenicima i filmašima pumpaju ega gotovinom i ugledom svojih tvrtki. Lijepi i bogati, ne priznaju ne za odgovor. Leslie - “Layla” za prijatelje – bila je jedna od prvih. Njezina majka, rođena u Sevilli, u Španjolskoj, nekad je kao model radila za Galliana. Njezin je otac izmislio neke sveprisutne tehničke spravice koje koriste sva računala i mobiteli na planetu. On je deveti najbogatiji čovjek na svijetu, a Layla Mueller, čak i ako računamo samo trećinu njezina nasljedstva, nalazi se na 399. mjestu. Ima toliko novca da drugi bogataši koje je Scott susreo - David Bateman, Ben Kipling - izgledaju kao škrti službenici. Bogatstvo na Laylinoj razini ne podliježe promjenama na tržištu. Svota je toliko velika da ona nikad ne može bankrotirati. Tolika da njezin novac sam proizvodi novac raste 15 % svake godine, svakog mjeseca kuje nove milijune. Zarađuje toliko da su samo kamate od njezinih bankovnih računa dovoljne da bude sedamstota najbogatija osoba na planetu. Razmislite o tome. Zamislite ako možete, a jasno je da ne možete. Ne uistinu. Jer bogatstvo se uistinu može razumjeti jedino tako da ga se posjeduje. Na

~ 93 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Laylinu životnom putu nema otpora, nikakvog trvenja. Nema ničeg na svijetu što ona ne može kupiti ako joj se prohtije. Možda Microsoft, ili Njemačku. Ali sve drugo... “O moj Bože”, kaže ona ulazeći u svoj dom u Greenwich Villageu i ugledavši Scotta. “Opsjednuta sam vama. Gledam cijeli dan. Ne mogu skinuti oči s ekrana.” Nalaze se u trokatnici od pješčenjaka u Ulici Banks, dva bloka zgrada daleko od rijeke. Layla, Scott i Magnus, kojeg je Scott pozvao iz mornaričke baze. Dok je birao broj, Scott ga je nekako zamišljao kako još sjedi u svom autu pred benzinskom crpkom, ali Magnus je rekao kako je u kafiću, osvaja neku curu, i mogao bi stići do njega za četrdeset minuta, još i brže, nakon što mu je Scott rekao kamo želi otići. Ako se Magnus uvrijedio kada ga je prvi put ostavio, nije to pokazao. “Vidi me”, govori on Scottu nakon što ih je domar pustio u zgradu, pa su sjeli na kauč u dnevnoj sobi. “Tresem se.” Scott gleda kako Magnusove noge poskakuju gore-dolje. Obojica znaju da susret koji ih čeka može nepovratno promijeniti njihove umjetničke sudbine. Deset godina Magnus je, kao i Scott, grickao rubove uspjeha u umjetnosti. Slika u derutnom slikarskom skladištu u Queensu, posjeduje šest umrljanih košulja. Svake večeri luta ulicama Chelseaja i Lower East Sidea, gleda prozore. Svako popodne sjedne na telefon, traži pozive za otvaranja i pokušava se ubaciti na popis gostiju raznih prijama. On je šarmantan Irac s pokvarenim osmijehom, ali u njegovim se očima vidi i očaj. Scott ga lako prepoznaje jer do prije nekoliko mjeseci viđao ga je svaki put kada bi se pogledao u zrcalu. Kao i istu žeđ za prihvaćanjem. Bilo je to nalik životu uz pekarnicu, a nikad ne jesti kruh. Svakog dana prođeš ulicom, osjećaš taj miris u nosnicama, želudac ti kruli, ali ma koliko puta prošao, ne možeš ući u trgovinu. Tržište umjetninama, kao i dionicama, zasnovano je na procjeni vrijednosti. Slikar vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti, a na taj iznos utječe procjena važnosti umjetnika, to je njegova valuta. Kako bi bio slavan umjetnik čije se slike skupo prodaju, moraš ili već biti slavan umjetnik čije se slike skupo prodaju ili te netko takvim mora proglasiti. A osoba koja ovih dana sve češće proglašava umjetnike jest Layla Mueller. Ulazi odjevena u crne traperice i nabranu svilenu bluzu, plavuša smeđih očiju, bosa, drži elektroničku cigaretu. “Stigli ste”, kaže veselo. Magnus ustaje, pruža ruku. “Ja sam Magnus. Kittyn prijatelj.”

~ 94 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ona kima glavom, ali se ne rukuje. On nakon jednog trenutka spušta ruku. Layla sjeda na kauč pored Scotta. “Mogu li vam reći nešto čudno?” pita Scotta. “Letjela sam u Cannes u svibnju s jednim od vaših pilota. Onim starijim. Prilično sam sigurna.” “James Melody”, kaže on, zapamtio je imena poginulih. Ona se mršti - Kakvo sranje, zar ne? - onda maše glavom, dodiruje mu rame. “Boli li?” “Što?” “Vaša ruka?” On joj pokazuje kako je može pomicati u novoj udlazi. “Dobro je”, kaže. “A taj dječačić. O moj Bože. Tako hrabar. I onda - možete li vjerovati? upravo sam vidjela prilog o otmici kćeri, koju je... možete li to vjerovati?” Scott trepće. “Otmica?” pita. “Ne znate?” kaže ona, naizgled zaista iznenađena. “Aha, dječakova sestra bila je oteta kada je bila mala. Čini se da je netko provalio u njihovu kuću i odveo je. Nije je bilo, ono, tjedan dana. A sada... mislim, preživjeti takvo što, i onda poginuti užasnom smrću... teško je to shvatiti.” Scott kima glavom, odjednom se osjeća umoran do srži. Tragedija je drama čije se oživljavanje ne podnosi lako. “Željela bih napraviti zabavu vama u čast”, kaže mu. “Heroj iz svijeta umjetnosti.” “Ne”, kaže Scott. “Hvala vam.” “Ah, nemojte biti takvi”, kaže ona. “Svi pričaju o tome. I ne samo o spašavanju. Vidjela sam slajdove vaših novih radova - seriju s nesrećama - i sviđaju mi se.” Magnus odjednom jako glasno zaplješće rukama. Okreću se i gledaju ga. “Ispričavam se”, kaže on, “ali rekao sam ja to. Jesam li? Jebeno sjajne.” Layla povlači iz svoje e-cigarete. Ovako izgleda budućnost, misli Scott. Sada i pušimo tehnologiju. “Možete li...” počinje ona, “... ako je to u redu, ispričati što se dogodilo?” “S avionom? Srušio se.” Ona kima glavom. Oči joj postaju ozbiljne. “Jeste li već razgovarali o tome? S terapeutom, ili...” Scott razmišlja o tome. Terapeut.

~ 95 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Jer”, kaže mu Layla, “svidio bi vam se moj. U Tribeci je, doktor Vanderslice. On je Nizozemac.” Scott zamišlja bradonju u uredu, na svim stolovima papirnate maramice. “Taksi nije došao”, kaže Scott, “pa sam morao autobusom.” Ona na trenutak djeluje zbunjeno, onda shvaća da joj priča što se dogodilo, pa se naginje naprijed. Scott joj kaže kako se sjeća svoje torbe pored vrata, od izblijedjelog zelenog i na nekim mjestima pohabanog platna, sjeća se kako je hodao goredolje pogledom tražeći automobilska svjetla kroz prozor (staro mliječnobijelo staklo), sjeća se svog sata, kako se micala kazaljka s minutama. U torbi je imao odjeću, naravno, ali uglavnom je bila puna slajdova, slika njegovih radova. Novih radova. Puna nade. Njegove budućnosti. Koja je trebala početi sutra. Našao bi se s Michelle u njezinu uredu, pregledali bi popis onih kojima će se obratiti. Namjeravao je ostati tri dana. Morao je otići na jednu zabavu, rekla je Michelle, neki doručak. Ali najprije je trebao stići taksi. Najprije mora doći do aerodroma i ukrcati se na privatni zrakoplov - zašto je morao na to pristati? Osjećao je pritisak zbog putovanja s neznancima - bogatim neznancima - morat će razgovarati, pričati o svom radu, ili će biti sasvim obrnuto, ignorirat će ga, kao da nije važan. Kao što i nije bio. Bio je četrdeset i sedam godina star muškarac koji nije uspio u životu. Bez karijere, nikad oženjen, bez bliskih prijatelja ili djevojke. Dovraga, nije uspijevao dobro paziti niti tronogog psa. Je li zato tako vrijedno radio zadnjih tjedana, fotografirao svoje slike, gradio mapu? Kako bi izbrisao neuspjeh? Ali taksi se nikad nije pojavio, na kraju je zgrabio torbu i potrčao prema stajalištu autobusa, srce mu je lupalo, znojio se na gustom kolovoskom zraku. Stigao je baš kad i autobus, dugi pravokutnik plavo-bijelih prozora ocrtanih u mraku. Uskočio je, nasmiješio se vozaču, bez daha. Sjeo je straga, gledao tinejdžerske vratove, nesvjestan lokalnih žena koje su nakon rada po tuđim kućama umorno šutjele pored njega. Lupanje srca mu se usporilo, ali krv mu je kolala kao da i dalje trči. To je bilo to. Njegova druga prilika. Slike su bile tu. Bile su dobre. Znao je to. Ali, je li i on bio dobar? Što ako se ne snađe? Što ako mu pruže drugu priliku, a on se zakoči? Može li se zaista izvući iz položaja u kojem se zatekao? Napoleon na Elbi, poražen, liže rane. Duboko u sebi - želi li on to zaista? Život je bio dobar. Jednostavan. Ujutro se probudiš i prošećeš plažom. Nahraniš psa ostacima sa stola, češkaš mu klempave uši. Slikaš. Jednostavno slikaš, bez nekog većeg cilja.

~ 96 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ali, ovako bi mogao postati netko. Ostaviti trag. Samo, zar već nije netko? I pas je tako mislio. Pas je gledao u Scotta kao da je najbolji čovjek koji je ikada živio. Išli su zajedno na tržnicu, gledali žene u hlačama za jogu. Sviđao mu se njegov život. Zaista. Pa zašto se onda tako silno trudi promijeniti ga? “Kada sam izišao iz autobusa”, priča Layli, “morao sam trčati. Već su zatvarali vrata aviona. I, znate, jedan dio mene to je želio, zakasniti, ne stići na avion. Jer onda bih morao rano ustati i otići na trajekt, kao svi drugi.” Ne diže pogled, ali osjeća kako ga oboje gledaju. “Ali vrata su bila otvorena. Uspio sam.” Ona kima glavom, oči su joj raširene, dodiruje mu ruku. “Zapanjujuće”, kaže, iako nije jasno na što misli. Govori li o tome da je Scott zamalo propustio kobni let, ili o tome da nije? Scott podiže pogled na Laylu, osjeća se zbunjeno, kao ptičica koja je upravo pjevala kako bi dobila hranu, sada čeka svoje sjemenke. “Gledajte”, govori Scott, “jako lijepo od vas što ste me primili, što mi želite prirediti zabavu, ali ja to trenutačno ne mogu. Samo mi treba mjesto gdje mogu razmišljati i odmarati se.” Ona se smiješi, kima glavom. On joj je dao nešto što nitko drugi nije, uvid, pojedinosti. Ona je sada dio priče, njoj se povjerio. “Ostat ćete ovdje, naravno”, kaže. “Na trećem je katu stan za goste. Imat ćete svoj ulaz.” “Hvala vam”, kaže on. “To je vrlo... ne želim biti bezobrazan, ali čini mi se da bih trebao pitati... Što vi imate od toga?” Ona povlači iz svoje cigarete, ispuhuje paru. “Dragi, ne pretvarajte ovo u nešto veliko. Kod mene ima mjesta. Impresionirali ste me vi i vaš rad, a negdje morate biti. Zašto ne bismo sve pojednostavili?” Scott kima glavom. Nije napet, ne želi se suprotstavljati. Samo želi znati. “Ne, ne kažem da je komplicirano. Vi možda želite čuti neku tajnu, priču koju biste pričali na zabavama. Samo pitam, da ne bi bilo zabune.” Na trenutak djeluje iznenađeno. Obično ne razgovaraju tako s njom. Onda se počne smijati. “Volim pronalaziti ljude”, kaže. “I još nešto - te jebene vijesti, neprekidno, dvadeset i četiri sata. Gutaju ljude. Čekajte samo, sada su svi na vašoj strani, ali to će se promijeniti. Moja je majka prošla kroz to kada ju je tata napustio. O tome su pisali svi tabloidi. I onda kada mi je sestra imala poteškoća s Vicodinom. A lani sam to doživjela ja, kada se Tony ubio, samo

~ 97 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

zato što sam predstavila njegov rad, stvorili su sliku o nama, kako sam ga gurnula u drogu ili nešto slično.” Gleda ga u oči. Magnus je zaboravljen na drugom kauču, čeka priliku da se iskaže. “Dobro”, nakon jednog trenutka kaže Scott. “Hvala vam. Samo mi treba... Oni su mi pred kućom, sve te kamere, a ja... ja ne znam što bih rekao, osim: Plivao sam.” Njezin mobitel ispušta zvuk. Vadi ga, gleda, zatim gleda Scotta, na licu joj je nešto zbog čega mu se želudac steže. “Što?” kaže. Okreće mobitel i pokazuje mu aplikaciju Twitter. On se naginje naprijed, žmirka u niz kvadratića u bojama (sićušna lica, @ simboli, emotikoni, sličice), i baš ništa ne shvaća. “Nisam siguran što gledam”, kaže. “Našli su tijela.”

~ 98 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

BEN KIPLING 10. veljače 1963. - 23. kolovoza 2015.

SARAH KIPLING 1. ožujka 1965. - 23. kolovoza 2015.

“Ljudi koriste riječ novac kao da je to neki predmet. Imenica. A to je jednostavno neznanje.” Ben Kipling stajao je pored visokog porculanskog pisoara u drvom obloženom zahodu u Soprezzi. Govorio je Gregu Hooveru, koji je stajao pored njega, pišao po zakrivljenoj sjajnoj pregradi koja je štitila njegov kurac od pogleda, kapljice urina padale su mu po mokasinama od šest stotina dolara. “Novac je crni vakuum svemira”, nastavio je Ben. “Što?” “Crni... olakšava stvari, ha? Podmazivač.” “Sada govoriš na moj...” “Ali to nije...” Kipling je otresao kurac, zatvorio patent. Otišao je do umivaonika, stavio ruku pod posudu sa sapunom, čekao da laser osjeti njegovu toplinu i štrcne mu na dlan. Čekao. I čekao. “Trvenje je to, zar ne?” odmah je nastavio. “Taj naš život. Stvari koje radimo i koje nam rade. Proživjeti samo jedan dan...” Uporno je micao rukama pod senzorom. Ništa. “... posao, žena, promet, računi, ma što...” Dizao je i spuštao ruku, tražio pravo mjesto. Ništa. “... još dođe uz sve te jebene stvari...” Kipling je odustao, prebacio se na drugi umivaonik, Hoover je zateturao prema trećem. “Razgovarao sam neki dan s Lanceom”, započeo je Hoover. “Stani. Nisam ja... trvenje, to ti govorim. Gnjavaža.”

~ 99 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ovaj put, nakon što je stavio ruku pod senzor, pjena mu nježno pada na dlan. Kipling se opušta, trlja ruke jednu o drugu. “Pritisak koji navali na čovjeka čim ujutro iziđe iz kreveta”, rekao je. “Novac je lijek. On smanjuje trvenje.” Micao je rukama ispod slavine, slijepo očekujući (opet) da senzor obavi svoj posao, pošalje signal prekidaču koji pusta vodu. Ništa. “Što više novca imaš - prokletstvo - više...” Razljućen, sasvim je odustao, otresao sapun po podu - neka to netko drugi čisti - i otišao do papirnatih ručnika, vidio da i oni rade na senzor, uopće nije pokušao, umjesto toga obrisao je ruke o hlače svog odijela od tisuću i sto dolara. “... novac koji imaš, vidiš što ja to... on ukida gnjavažu. Sjeti se štakora u Bombaju, kako se kote u smeću, nasuprot, recimo, Billu Gatesu, doslovno na vrhu svijeta. Sve dok na koncu nemaš toliko love da se više ni oko čega ne moraš mučiti. Kao astronaut, plutaš slobodno u crnom vakuumu svemira.” S konačno suhim i čistim rukama, on se okrenuo i vidio da Hoover nije imao nikakvih poteškoća sa senzorima, sapunom, vodom i papirnatim ručnicima. Izvukao je više listova no što mu je trebalo, revno sušio ruke. “Naravno. Dobro”, rekao je. “Ali ono što ja hoću reći, razgovarao sam nekidan s Lanceom, i on je spomenuo neke riječi koje mi se nisu svidjele.” “Kao na primjer? Alimentacija?” “Ha-ha. Ne, kao FBI, za početak.” Neugodan osjećaj grčenja pogodi Kiplinga u predjelu šupka. “Očito”, rekao je, “to nije riječ.” “Ha?” “To je - zaboravi - kojeg kurca Lance priča o FBI-u?” “On čuje razne stvari”, rekao je Hoover. “Kakve razne stvari? pitao sam ga. Ali nije htio o tome telefonom - morali smo se sastati u parku. U dva jebena sata popodne, kao neki nezaposleni.” Kipling, odjednom nervozan, prilazi vratima odjeljaka i zaviruje pod njih da se uvjeri da nitko u dizajnerskom odijelu ne sere u tišini. “Jesu li... je li on rekao da bismo mi trebali...” “Nije, ali kao da jest. Znaš što ja - jer inače, zašto bi on... posebno kada... posebno kada pomisliš kakve bi on mogao imati probleme...” “Dobro. Dobro. Nemoj tako...” Odjednom se nije mogao sjetiti je li pregledao zadnji odjeljak, pa je opet pogledao, zatim se uspravio.

~ 100 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Pustimo to sada”, rekao je. “Ocu čut’ sve, obavezno, ali - moramo završiti s ovim tipovima. Ne možemo ih ostaviti da vise.” “Naravno, ali što ako su oni...” “Ako su oni što?” rekao je Kipling, viski u njemu djelovao je kao vremenska odgoda kod telefonskih poziva na daljinu 1940. godine. Hoover je dovršio rečenicu pokretom obrva. “Ti tipovi?” rekao je Kipling. “Što ti to... preporučio ih je Gillie.” “To ne znači... sranje, Ben, svatko može biti, znaš, ono.” “Znaš, ono? Jesmo li - jesmo li mi to odjednom u Ubojicama i svjedocima10, a nitko se nije potrudio...?” Hoover je gužvao mokri papir kao da je tijesto, gnječio ga je i stiskao. “To je problem, Bene. To je sve što... golemi jebeni...” “Znam.” “Moramo... ne možeš samo...” “Neću. Ne budi takva curica.” Kipling je krenuo prema vratima i otvorio ih. Iza njega Hoover je načinio loptu od mokrih papirnatih ručnika i bacio je prema kanti za otpatke. Pogodio je savršeno. “Još uvijek imam to u sebi”, rekao je.

*** Dok je prilazio stolu, Kipling je vidio da Tabitha radi svoj posao. Namakala je klijente u alkohol, pričala onoj dvojici švicarskih investicijskih bankara koje je provjerio i preporučio Bill Gilliam, stariji partner u odvjetničkoj tvrtki koja vodi sve njihove poslove neprilične priče o tome kome je sve pušila na fakultetu. Bilo je dva i pol sata poslijepodne, srijeda. Bili su u tom restoranu od podneva, pili najskuplji škotski viski i jeli odreske od pedeset dolara. To je bio jedan od onih restorana u koje muškarci u odijelima odlaze kako bi se žalili da su im bazeni previše topli. Njih petorica zajedno bila su teška skoro milijardu dolara. Sam Kipling na papiru je imao tri stotine milijuna, većinu u dionicama, ali bilo je tu i nekretnina i računa u stranim bankama. Novca za crne dane. Gotovine koju vlada Sjedinjenih Država ne može pratiti. U dobi od pedeset i dvije godine Ben je postao jedan od onih muškaraca koji govore: Idemo nekamo brodom ovog vikenda. Da nestane struje u Le Cirqueu, njegova bi kuhinja uvijek mogla uskočiti kao zamjena. Imao je Parallax View, film Alana J. Pakule iz 1974. godine, o ubojstvu senatora i teoriji zavjere. 10

~ 101 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

roštilj, ploču za pečenje i osam plinskih plamenika, sve marke Viking. Svakog jutra kada bi ustao, dočekala bi ga peciva s lukom na pladnju, uz kavu i svježe ocijeđeni narančin sok, kao i sve četiri novine (Financial Times, Wall Street Journal, Post i Daily News). Kada biste kod Kiplingovih otvorili hladnjak, kao da ste otišli na zelenu tržnicu (Sarah je ustrajavala na tome da jedu organske proizvode). Bio je tamo poseban hladnjak za vina s petnaest boca šampanjca na ledu u svakom trenutku, za slučaj da neočekivano počne proslava Nove godine. Benov ormar nalikovao je Pradinoj trgovini. Lutajući sobama, čovjek bi lako mogao zaključiti kako je Ben Kipling jednog dana protrljao svjetiljku i pojavio se duh, pa sada samo mora glasno bilo gdje u stanu izgovoriti: trebaju mi nove čarape, i idućeg jutra će se tek tako jebeno pojaviti deset pari. Samo što je u ovom slučaju duh bio četrdesetsedmogodišnji kućepazitelj po imenu Mihail, koji je na Cornellu studirao ugostiteljstvo, a uz njih je otkad su se preselili na imanje s deset spavaćih soba u Connecticutu. Televizor nad šankom pokazivao je važne trenutke sinoćnje utakmice Red Soxa, sportski novinari raspravljali su o Dworkinovim šansama za obaranje broja udaraca u sezoni. Trenutačno je imao niz od petnaest uspješnih utakmica. Nezaustavljiv, tu su riječ koristili, njezin zvuk pratio je Bena na putu do sjedalice. Za četrdeset minuta bit će opet u uredu, na kauču će odrijemati nakon mesa i pića. Onda će ga u šest vozač odvesti u Greenwich gdje će mu Sarah nešto staviti na stol - vjerojatno nešto iz Allesandra - ili ne, čekaj malo, sranje, večeras je ona večera s roditeljima Jennyna zaručnika. Upoznajmo se preko tanjura, tako nešto. Kamo li ono idu? Nekamo u grad? To mu je sigurno u rokovniku, vjerojatno napisano crvenim, kao dva puta odgođeno klistiranje. Ben ih može zamisliti, gospodina i gospođu Comstock, on je naočit zubar. Supruga stavlja previše ruža na usne, stižu s Long Islanda - Jeste li došli preko Grand Centrala ili BQE? A Jenny će sjediti tamo uz Dona ili Rona ili kako joj se već zove zaručnik, držat će ga za ruke, pričati mu kako ona s roditeljima “uvijek ljetuje na Vinevardu” ne shvaćajući koliko će to zvučati umišljeno i neprimjereno. Iako Ben ne bi trebao govoriti o tome. Jutros se zatekao kako raspravlja o porezima sa svojim osobnim trenerom, rekao je: Pa, gledaj, Jerry, pričekaj dok ne budeš imao stotinu milijuna viška u raznim oblicima imovine koje ti država želi dva puta oporezovati, pa mi onda reci misliš li i dalje tako. Kipling je sjeo, naglo iscrpljen, nagonski posegnuo za ubrusom, iako je bio gotov s jelom. Spustio ga je u krilo, uhvatio konobarov pogled i pokazao na svoju čašu. Još jedan, rekao je očima.

~ 102 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Upravo sam pričala Jorgenu”, rekla je Tabitha, “o sastanku koji smo imali u Berlinu. Sjećaš li se kada je onaj tip s brkovima kao John Waters toliko poludio da je skinuo kravatu i pokušao zadaviti Grega?” “Za pedeset milijuna, pustio bi’ ga”, rekao je Kipling, “samo je ispalo da jebeni tip nije imao love.” Švicarac se strpljivo smijesio. Tračevi ga uopće nisu zanimali. A činilo se da ni Tabithin pretjerani dekolte ne izaziva uobičajene reakcije. Možda su pederi, pomislio je Kipling bez imalo moralnog zazora, samo je zapisivao činjenice, kao računalo. Žvakao je unutarnju stranu obraza i razmišljao. Ono što mu je Hoover rekao u zahodu poskakivalo mu je u glavi kao metak koji je promašio metu i završio na pločniku. Što je on stvarno znao o ovim tipovima? Preporučio ih je pouzdan izvor, ali kada bolje razmisliš, koliko itko može biti pouzdan? Mogu li ovi tipovi biti iz FBI-a? Kontrola imovine? Švicarski su im naglasci bili dobri, ali možda ne i sjajni. Kipling je odjednom osjetio poriv da baci gotovinu na stol i ostavi ih. Zatomio ga je, jer ako nije bio u pravu, ostavio bi vraški velik novac, a Ben Kipling nije bio čovjek koji ostavlja – Što je Švicarac rekao? Možda milijardu dolara, u valuti koju je teško promijeniti. Jebe mi se, odlučio je Ben. Ako se nećeš povući, onda trebaš napasti. Otvorio je usta i iznio ponudu, ne ulazeći u pojedinosti. Bez ikakvih opasnih izraza koji bi se mogli iskoristiti na sudu. “Dobro, dosta čavrljanja”, rekao je. “Svi znamo zašto smo ovdje. Isto je radio i pračovjek, odmjeravao, gledao kome se može vjerovati. Što je rukovanje, konačno, osim društveno prihvaćenog načina da se uvjeriš kako onaj drugi nema nož iza leđa?” Nasmiješio im se. Pogledali su ga, bez osmijeha, ali zainteresirani. Ovo je bio trenutak koji su čekali - ako su bili oni za koje su se izdavali. Posao. Konobar je donio Kiplingu njegov skoč, stavio ga na stol. Po navici, Ben ga je gurnuo dublje prema sredini stola. On maše rukama dok govori, srušio je mnoge koktele usred dobrih monologa. “Imate problem”, rekao je. “Imate valutu koju želite uložiti na otvorenom tržištu, ali naša vam vlada to ne dopušta. Zašto? Jer je u nekom trenutku taj novac bio u regiji koja je na popisu koji oni drže u nekoj federalnoj zgradi u Wasbingtonu. Kao da novac može imati svoje mišljenje. Ali vi i ja, mi znamo da je novac samo novac. Istim će dolarom danas crnac u Harlemu kupiti crack, sutra u predgrađu neka kućanica hamburger. A u utorak bi Uncle Sam njime mogao kupovati oružje od McDonnell Douglasa.” Ben je pogledao najbolje akcije dana na televiziji - niz osvajanja poena, spretnih hvatanja, trčanja. Bejzbol mu je bio više od prolazne zabave. Ben je

~ 103 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

bio enciklopedija trivijalnih znanja o tom sportu. Cijeli ga je život strasno pratio, preko njega je igrom slučaja shvatio vrijednost dolara. Desetogodišnji Bennie Kipling imao je najbolju zbirku sličica iz žvakaćih guma u cijelom zaljevu Sheepshead. Sanjao je kako će jednog dana igrati za Metse, svake bi se godine okušao u Maloj ligi, ali bio je nizak za svoje godine, sporo je trčao i nije dobro udarao lopticu, pa je umjesto toga skupljao bejzbolske sličice, proučavao tržište, iskorištavao naivnost školskih kolega koji su trčali samo za igračima koje su voljeli - pratio rijetke sličice i padove i uspone igrača. Svakog jutra Bennie bi čitao osmrtnice, tražio znakove da je preminuli bio ljubitelj bejzbola, zatim bi nazivao udovice govoreći kako je upoznao njihove supruge (ili očeve) razmjenjujući sličice i kako je taj-i-taj njemu bio učitelj. Nikad nije otvoreno tražio pokojnikovu zbirku, samo bi igrao na svoj tužni dječji glas. Svaki bi put upalilo. Više nego jednom sjeo je na vlak prema gradu pokupiti vrijedne kutije pune bejzbolske nostalgije. “Došli smo vama, gospodine Kipling”, rekao je Jorgen, tamnokosi arijevac u platnenom odijelu, “jer smo čuli dobre stvari. Očito, tema je osjetljiva, ali moji se kolege slažu da ste pošten čovjek. Da nije bilo komplikacija. Dodatnih troškova. Naši klijenti, dakle, nisu ljudi koji vole komplikacije ili pokušaje da ih se iskoristi.” “O kome mi ono govorimo?” rekao je Hoover znojeći se pod obrvama. “Ne morate nam reći izravno, nagovijestite. Da budemo načistu.” Švicarac nije rekao ništa. I oni su se plašili zamke. “Ono što se dogovorimo, mi održimo”, rekao je Kipling. “Nije važno tko je s druge strane. Ne mogu vam točno reći kako radimo to što radimo. To znanje je naša prednost, točno? Ali reći ću da su računi već otvoreni. Računi koje neće biti moguće povezati s vama. Nakon toga, novac koji uložite u moju tvrtku dobiva novi pedigre, postaje isti kao bilo koji drugi novac. Ulazi prljav, izlazi čist. Jednostavno.” “A kako to...” “Izvodimo? Pa, ako se sada dogovorimo, u principu, da nastavimo s ovim, onda će moji kolege doći u Ženevu i pomoći vam da podignete potrebne sustave služeći se našim softverskim paketom. Moj čovjek će ostati na licu mjesta, kako bi pratio vaša ulaganja i određivao dnevne zaporke i promjene IP adresa. Ne treba mu neki bajni ured. Zapravo, što manje pažnje privlačimo, to bolje. Stavite ga u zahod ili podrum.” Oni su razmišljali o tome. Dok su to radili, Kipling je zgrabio konobara za ruku i dao mu svoju crnu Amex karticu.

~ 104 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Gledajte”, kazao je, “gusari su zakopavali blago u pijesak i kretali dalje. A onog trenutka kada bi otišli, po mom mišljenju, ostajali su bez para, jer novac u škrinji...” Kroz prozor je gledao kako skupina muškaraca u tamnim odijelima prilazi ulaznim vratima. U trenutku Ben je ugledao cijeli prizor. Nahrupit će unutra, visoko podignutih iskaznica, udariti brzo, kao klopka za tigrove u džungli. Ben je mogao vidjeti kako ga okreću na trbuh, stavljaju mu lisičine, njegovo ljetno odijelo je uništeno, na leđima ima otiske stopala. Ali muškarci su produžili dalje. Trenutak je prošao. Kipling je opet disao, onda je jednim gutljajem ispio svoj skoč. “... novac koji ne možete koristiti nema vrijednosti.” Odmjerio ih je, te muškarce iz Ženeve, ni veće ni manje od desetak drugih koji su sjedili njemu preko puta, igrali istu igru. Bile su to ribe koje je trebalo uhvatiti na udicu, žene kojima je trebalo laskati i zavoditi ih. Bio tu FBI ili ne, Ben Kipling je privlačio novac. Imao je vještinu za koju se ne može dobiti pisana potvrda. Bogati su u njemu vidjeli trezor s dvoja vrata. Zamišljali su svoj novac kako ulazi na jedna, a na druga vrata izlazi uvećan. Sigurna stvar. Gurnuo je sjedalicu, počeo zakopčavati jaknu. “Ljudi, sviđate mi se”, rekao je. “Vjerujem vam, a ja ne govorim bilo kome da mu vjerujem. Imam osjećaj da bismo trebali krenuti u ovo, ali konačnu odluku donosite vi.” Ustao je. “Tabitha i Greg će ostati, objasniti vam pojedinosti. Bilo mi je zadovoljstvo.” Švicarac je ustao, rukovao se s njim. Ben Kipling ih je napustio, netko mu je otvorio vrata prije nego što je izišao. Automobil ga je čekao na okuci, vozač je bio spreman, samo je kliznuo unutra. Crni vakuum svemira.

*** Na drugom kraju grada žuti taksi zaustavio se pred Muzejom Whitney. Vozač je bio rođen u Katmanduu, prebacio se u Michigan iz Saskatchewan, platio švercerima šest stotina dolara za lažne isprave. Sada je spavao u stanu s četrnaest drugih ljudi, većinu zarade slao kući i nadao se kako će jednog dana avionom dovesti ženu i dječake. Žena na stražnjem sjedalu, s druge strane, koja mu je rekla da ne vraća ostatak od dvadeset dolara, živjela je u Greenwichu, u Connecticutu,

~ 105 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

posjedovala je devetnaest televizora koje nije nikad gledala. Jednom davno bila je kći liječnika iz Brooklinea, u Massachusettsu, djevojka koja je odrastala jašući, za šesnaesti rođendan poklonili su joj operaciju nosa. Svatko odnekud stiže. Svi mi imamo priče, naši se životi neravnomjerno odmataju, sudaraju na neočekivanim mjestima. Sarah Kipling u ožujku je napunila pedesetu - na Kajmanskom otočju priredili su joj zabavu iznenađenja. Ben ju je pokupio limuzinom, krenuo u Tavern on the Green (barem je ona mislila tako), ali umjesto toga stigli su u Teterboro. Pet sati kasnije pijuckala je rum s nogama u pijesku. Sada, ispred Whitneyja, izišla je iz taksija. Trebala se naći s kćeri Jenny (dvadeset i šest), da obiđu bijenale i na brzinu popričaju o roditeljima njezina zaručnika prije večere. Nije to bilo toliko zbog Sare, ona je mogla razgovarati s bilo kim, koliko zbog Bena. Njezin se suprug nije snalazio u razgovorima koji se nisu ticali novca. Ili možda nije baš tako. Možda mu je bilo teško razgovarati s ljudima koji nemaju novca. Nije se on sjećao boljim. Jednostavno je zaboravio kako je to kada imaš hipoteku ili kredit za auto. Kako je to preživljavati, u trgovini provjeravati cijene prije nego se nešto kupi. I zbog toga je znao ispadati vulgaran i uobražen. Sari su se osjećaji koji bi je tada obuzimali gadili - dok bi gledala kako njezin muž sramoti sebe (i nju). Nije bilo druge riječi za to, mislila je ona. Kao supruga, neopozivo je vezana uz njega - njegovi stavovi bili su njezini stavovi. Bacali su ružno svjetlo na nju, možda ne zato što ih se strogo pridržavala, već zato što odabravši Bena, držeći se njega, u očima drugih ispada netko tko ne zna procijeniti karakter. Iako je odrasla uz novac, Sarah je znala da se o njemu ne priča. Po tome se razlikuju novi od starih bogataša. Djeca starog novca po fakultetima hodaju čupava, u džemperima izjedenim od moljaca. Možete ih zateći kako posuđuju novac za ručak, jedu s tanjura svojih prijatelja. Djelovali su siromašno, pravili se da su nadišli novac - kao da je jedna od stvari koje im bogatstvo pruža to da nikad opet ne moraju misliti na novac. Na taj način plutali su stvarnim svijetom kao što nadarena djeca teturaju svakodnevnim životom, s glavom u oblacima, zaboravljaju obući čarape, ukrivo zakopčavajući košulje. I zato je neosjetljivost njezina muža kada se govori o novcu, njegova potreba da stalno podsjeća druge na to koliko oni imaju, tako nespretna, tako neotesana. Rezultat svega toga bili su njezini umorni pokušaji da ga načini uglađenijim, nauči ga kako biti bogat, a ne postati neukusan. I tako će joj Jenny opisati svoju buduću svojtu, a Sarah će Benu poslati SMS. Možeš razgovarati o politici s mužem (glasa za republikance) ili o sportu (navija za Jetse). Žena je lani bila u Italiji sa svojim književnim krugom

~ 106 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

(putovanje? čitanje?). Imaju sina s Downovim sindromom, smješten je u dom, dakle nikakve šale o retardiranima! Sarah je pokušala navesti Bena da pokazuje više zanimanja za ljude, bude otvoreniji za nova iskustva - dva su tjedna bili na savjetovanju o tome, prije nego joj je Ben rekao da će prije odsjeći uši nego “još jednom slušati tu ženu” - i na kraju je napravila ono što i većina žena, samo odustala. Tako je sada ona bila ta koja se morala dodatno truditi da susreti s drugim ljudima prođu dobro. Jenny ju je čekala pred glavnim ulazom. Na sebi je imala hlače na trapez i majicu, kosu je pokupila pod beretku kakvu sada djevojke nose. “Mama”, viknula je kada je Sarah nije odmah ugledala. “Oprosti”, rekla je njezina majka, “ne vidim dobro. Tvoj mi otac stalno govori da odem oftalmologu, ali gdje da nađem vremena?” Brzo i spretno su se zagrlile i ušle unutra. “Stigla sam ranije, pa sam nam kupila ulaznice”, rekla je Jenny. Sarah joj je pokušala ugurati novčanicu od sto dolara u ruku. “Mama, ne budi luda. Ja plaćam.” “Za taksi, poslije”, rekla joj je majka gurajući novčanicu kao oni što na ulici dijele letke za neku trgovinu madracima, ali Jenny se okrenula i pružila ulaznice vrataru, pa je Sarah bila prisiljena vratiti novac u lisnicu. “Čula sam da su najbolje stvari na katu”, rekla je Jenny. “Možda da krenemo s vrha.” “Kako god kažeš, draga.” Pričekale su dizalo i vozile se u njemu šuteći. Iza njih obitelj je razgovarala na živom španjolskom, žena je grdila supruga. Sarah je u srednjoj školi učila španjolski, ali nije nastavila. Prepoznala je riječi “motocikl” i “dadilja”, iz razgovora je bilo jasno da se možda dogodila nevjera. Njima uz noge dvoje male djece igralo se igrice na ručnim konzolama, lica su im bila osvijetljena sablasno plavim. “Shane je nervozan zbog večere”, rekla je Jenny nakon što su izišle iz dizala. “Tako je sladak.” “Kada sam prvi put upoznala roditelje tvog oca, ja sam povratila”, rekla joj je Sarah. “Stvarno?” “Da, iako je to možda bilo zbog školjki koje sam jela za ručak.” “O, mama”, rekla je Jenny osmjehujući se, “tako si smiješna.” Jenny je uvijek govorila prijateljicama da joj je majka “malo ćaknuta”. Sarah je to znala, ili osjećala na nekoj razini. A ona je bila - kako to reći - malo odsutna

~ 107 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

duhom i ponekad su joj se misli kombinirale na jedinstven način. Ali, zar nije Robin Williams bio takav? Ili neki drugi, recimo, originalni mislioci. Dakle, sada si Robin Williams? rekao bi Ben. “Pa, ne mora biti nervozan”, rekla je Sarah. “Ne grizemo mi.” “Klase postoje”, rekla joj je Jenny. “Mislim, opet su tu. Razdvojenost, znaš. Bogati i... mislim, nisu Shaneovi siromašni, ali...” “Večerat ćemo u Baliju, nećemo voditi klasnu borbu. Osim toga, nismo mi tako bogati.” “Kada si zadnji put letjela putničkim avionom?” “Prošle zime, za Aspen.” Njezina je kći ispustila zvuk koji je zvučao kao: Čuješ li ti sebe? “Nismo milijarderi, draga. Ovo je Manhattan, znaš. Na nekim zabavama koje posjećujemo ja se osjećam kao konobarica.” “Imate jahtu.” “Nije to... to je jedrilica, i govorila sam tvom ocu da je ne kupuje. Jesmo li sada postali, rekla sam, jedriličari? Ali znaš ti njega kada nešto uvrti u glavu.” “Nema veze. Stvar je u tome da je on nervozan, dakle, hoćete li molim vas... ne znam... biti opušteni.” “Razgovaraš sa ženom koja je šarmirala švedskog princa, a taj je bogme bio mrzovoljan.” Ušle su u glavni izložbeni prostor. Na zidovima su bila poredana platna golemih razmjera, svako je prikazivalo neki izraz volje. Misli i ideje svedeni na linije i boje. Sarah je pokušavala isključiti se iz svoje svakodnevnice, kroničnog popisa zadataka koje donosi moderni život, ali to joj nije uspijevalo. Što vise imaš, više se brineš. Bila je sigurna u to. Kada se rodila Jenny, živjeli su u trosobnom stanu na Upper West Sideu. Ben je zarađivao osamdeset tisuća godišnje radeći kao potrčko na burzi. Ali bio je zgodan, znao je nasmijati ljude, znao je iskoristiti prigodu i dvije godine kasnije postao je broker, učetverostručio primanja. U šezdesetim godinama preselili su se na Upper East Side, u veći stan i počeli kupovati namirnice u Citarelli. Prije nego je postala majka, Sarah je radila u oglašavanju, nakon što se Jenny upisala u vrtić, bavila se mišlju da se vrati na posao, ali nije mogla podnijeti pomisao da joj dadilja odgaja kćer dok ona radi. Pa iako joj se činilo da se odriče dijela sebe, ostala je kod kuće, spremala ručak, mijenjala pelene i čekala da joj se muž vrati kući i odradi svoj dio. Majka ju je ohrabrivala u tome, postajala je - kako je to njezina majka nazvala - dokona dama. Ali Sarah se nije dobro snalazila bez čvrstih obaveza, možda zato što je njezin um bio toliko neobavezan. I tako je postala ovisna o popisima,

~ 108 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

imala je mnoge rokovnike, ostavljala ljepljive ceduljice s unutarnje strane ulaznih vrata. Bila je osoba koju treba podsjećati, koja zaboravi telefonski broj sekundu nakon što joj ga netko kaže. Znala je da nešto nije u redu kada ju je trogodišnja kći počela podsjećati na stvari, čak je posjetila neurologa, koji nije našao nikakva fizička oštećenja na njezinu mozgu, predložio je Ritalin, rekao da možda ima ADHD, ali Sarah je mrzila tablete, plašila se da će je pretvoriti u drukčiju osobu, pa se vratila svojim popisima, rokovnicima i ceduljicama. Kada je Ben radio do kasno u noć - što se događalo sve češće - uvijek bi se sjetila svoje majke, dok je ona bila mala, prala bi posuđe nakon večere, obavljala razne poslove na kraju dana i spremala sendviče za sutra. Je li to ciklus majčinstva? Stalni povratak na isto. Netko joj je jednom rekao kako majke postoje da bi otupjele egzistencijalnu samoću svake osobe. Ako je to bila istina, njezina najveća majčinska obaveza jest jednostavno praviti društvo. Doneseš dijete na ovaj ćudljivi, kaotični svijet iz topline svoje maternice, zatim provedeš idućih deset godina uz njega, dok ne shvati kako biti osoba. S druge strane, očevi su tu da očvrsnu djecu, da im kažu: Hodaj dalje, kada bi ih majke držale nakon što padnu. Majke su bile mrkva. Očevi su bili štap. I tako se Sarah zatekla u svojoj kuhinji, u Ulici 63 East, sprema sendviče za vrtić i čita slikovnice za vrijeme toplih kupki, njezino tijelo i tijelo njezine kćeri jedno su i isto. Tih noći, kada je bila sama, Sarah bi donijela Jenny u svoj krevet, čitala joj knjige i pričala dok obje ne bi zadrijemale, isprepletene. Tako bi ih Ben zatekao kada bi došao kući, mirišući na piće, s nakrivljenom kravatom, bučno skidajući cipele. “Kako su moje djevojčice?” rekao bi. Moje djevojčice, kao da su mu obje bile kćeri. Ali izgovarao je te riječi s ljubavlju, lice bi mu zasjalo, kao da je nakon dugog dana nagrađen snenim pogledima žena koje je volio iz udobnog obiteljskog kreveta. “Ova mi se sviđa”, rekla je Jenny, sada žena u dvadesetima, pet godina udaljena od vlastite djece. Svemu usprkos, uspjele su ostati bliske i za vrijeme njezinih nezgodnih tinejdžerskih godina. Jenny nikad nije bila od onih koje dramatiziraju. Najgore što bi se sada za nju moglo reći bilo je da ne poštuje mamu kao nekad, što je prokletstvo modernih žena. Ostaju kod kuće, odgajaju kćeri koje odrastaju i zapošljavaju se, a onda ih žale, te svoje majke kućanice. Jenny je pored nje i dalje govorila o Shaneovim roditeljima - tata je bio lud za starim automobilima. Mama je rado pomagala u dobrotvornom radu svoje crkve - Sarah se pokušavala usredotočiti na njezine riječi, izdvajajući

~ 109 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

najvažnije, stvari koje bi Ben trebao znati, ali misli su joj lutale. Shvatila je kako može kupiti bilo koje djelo iz prostorije u kojoj se nalazila. Koliko mogu koštati slike tih mladih umjetnika? Nekoliko stotina tisuća? Milijun? Na Upper West Sideu živjeli su na trećem katu. Stan u Ulici 63 East bio je na devetom. Sada su imali cijeli gornji kat u Tribeci, pedeset i tri kata visoko. Iako je kuća u Connecticutu imala tek jedan kat, zbog same adrese bila je kao svemirski brod. Poljoprivrednici koji su subotom dolazili na specijaliziranu tržnicu bili su novi soj hipijevskih zanatlija, bavili se uzgojem zaboravljenih vrsta jabuka i zaboravljenom umjetnošću pletenja košara. Ono što je Sarah sada nazivala problemima bilo je zapravo fakultativno - Nema više karata za prvi razred na našem letu, jedrilica pušta vodu itd. Prava borba - isključen plin, dijete napadnuto nožem u školi, oduzet automobil - sve je to ostalo iza njih. Zbog svega toga Sarah se pitala, sada kada je Jenny odrasla, kada je njihovo bogatstvo stotinama puta nadmašivalo njihove potrebe, u čemu je svrha? Njezini su roditelji imali novca, naravno, ali ne toliko. Dovoljno da se učlane u najbolji klub, kupe veliku kuću i najnoviji model automobila, dovoljno da im u banci ostane koji milijun nakon što se umirove. Ali ovo stotine milijuna gotovine sklonjene na Kajmansko otočje - to je bilo izvan granica starog novca, izvan granica čak i onog što se nekad nazivalo novim novcem. Moderno bogatstvo bilo je nešto potpuno drukčije. A ovih dana - u neobaveznim satima njezina života - Sarah se pitala živi li ona samo zato da se razbacuje novcem? Kupujem, dakle jesam.

*** Kada se Ben vratio u ured, zatekao je dva muškarca kako ga čekaju. Sjedili su u vanjskom uredu i čitali časopise, Darlene je nervozno nešto tipkala na računalu. Ben ih je mogao prepoznati po konfekcijskim odijelima - vladini službenici. Zamalo se okrenuo na petama i otišao, ali nije. Iskreno govoreći, on je - prema savjetu svog odvjetnika - imao spakiranu torbu u garderobi i nekoliko offshore milijuna kojima se nije moglo ući u trag. “Gospodine Kipling”, rekla je Darlene preglasno i ustala. “Ova su vas gospoda došla vidjeti.” Muškarci su odložili časopise, ustali, jedan je bio visok, četvrtaste brade. Drugi je imao tamni madež pod lijevim okom. “Gospodine Kipling”, rekla je Četvrtasta Brada, “ja sam Jordan Bewes iz Ministarstva financija. Ovo je moj kolega, agent Hex.”

~ 110 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ben Kipling.” Kipling se prisilio rukovati s njima. “O čemu se radi?” upitao je nemarno, koliko je bio u stanju. “Objasnit ćemo vam, gospodine”, rekao je Hex, “ali obavimo to nasamo.” “Naravno. Učinit ću sve što mogu da bih vam pomogao. Idemo straga.” Okrenuo se da bi ih poveo prema svom uredu i uhvatio Darlenein pogled. “Pozovi Barneyja Culpeppera gore.” Poveo je agente do svog ureda na uglu. Bili su na osamdeset i šestom katu, ali zatamnjeno staklo štitilo ih je od svega, stvaralo hermetičnu čahuru i osjećaj da ste u balonu, lebdite visoko nad svime. “Mogu li vas čime ponuditi?” rekao je. “Pellegrino?” “Nije potrebno”, odgovorio je Bewes. Kipling je otišao do kauča, spustio se na njegov kut, uz prozor. Odlučio je ponašati se kao čovjek koji se nema čega plašiti. Na stoliću sa strane bila je zdjela s pistacijama. Uzeo je jednu, otvorio je i pojeo plod. “Sjednite, molim vas.” Morali su okrenuti sjedalice za posjetioce prema kauču. Nespretno su sjeli. “Gospodine Kipling, mi smo iz Ureda za kontrolu imovine u inozemstvu. Jeste li čuli za nas?” “Čuo jesam, ali iskreno govoreći, nisam baš stručnjak za administraciju. Više sam stvaralački i misaoni tip.” “Mi smo ogranak Ministarstva financija.” “Toliko sam shvatio.” “Dakle, pazimo da američke tvrtke i investicijski fondovi ne posluju sa zemljama koje je vlada proglasila nedostupnima. I, tako, vaša je tvrtka privukla našu pozornost.” “Pod nedostupnima mislite...” “Koje su pod sankcijama”, rekao je Bewes. “Govorimo o zemljama poput Irana i Sjeverne Koreje. Zemljama koje financiraju terorizam.” “Njihov je novac prljav”, rekao je Hex, “i ne želimo ga ovdje.” Ben se nasmiješio, pokazao im svoje savršeno sređene zube. “Loše su to zemlje. To je sigurno. Ali novac? Pa, novac je sredstvo, gospodo. On nije ni dobar ni loš.” “U redu, gospodine, dopustite mi da nastavim. Čuli ste za zakon, zar ne?” “Koji zakon?”

~ 111 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne, želim reći... znate da u ovoj zemlji imamo nešto što zovemo zakoni.” “Gospodine Bewes, ne obraćajte mi se svisoka.” “Samo pokušavam naći zajednički jezik”, rekao je Bewes. “Stvar je u tome da mi mislimo kako vaša tvrtka pere novac za - pa, jebiga, za svakog živog - i ovdje smo da vas obavijestimo kako vas pratimo.” U tom trenutku otvorila su se vrata i ušao je Barney Culpepper. U bijelom odijelu na prugice, Barney je bio sve ono što biste poželjeli od korporacijskog odvjetnika - agresivan, plave krvi, sin nekadašnjeg američkog veleposlanika u Kini. Otac mu se družio s trojicom predsjednika. Trenutačno, Barney je u ustima imao crveno-bijeli šećerni štapić, iako je bio kolovoz. Čim ga je ugledao, Kipling je osjetio olakšanje - kao dječak u ravnateljevu uredu kada po njega dođe otac. “Gospodo”, rekao je Ben, “ovo je gospodin Culpepper, stalni savjetnik naše tvrtke.” “Ovo je neformalni razgovor”, rekao je Hex. “Nema potrebe za odvjetnikom.” Culpepper se nije potrudio rukovati se. Naslonio je leđa na zid. “Pitajte me za slatkiš”, rekao je. “Molim?” rekao je Hex. “Slatkiš. Pitajte me za njega.” Hex i Bewes izmijenili su poglede, kao da obojica žele reći: Ja neću. Hajde ti. Konačno je Bewes slegnuo ramenima. “Što je to...” Culpepper je izvadio šećerni štapić iz usta i pokazao im ga. “Kada mi je moja suradnica rekla kako su ovdje dva agenta iz Financija, sve što mi je palo na pamet bilo je - sigurno je jebeni Božić.” “Jako duhovito, gospodine...” “Jer ja poznajem svog starog teniskog partnera, Leroya Ablea - i vi ga znate, je li tako?” “On je voditelj Ureda.” “Točno tako. Dakle, ja znam da moj stari teniski partner Leroy ne bi slao agente ovamo ako me prije nije nazvao. A kako me nije nazvao...” “Ovo je”, rekao je Hex, “više prijateljski posjet.” “Kao kada želite poželjeti dobrodošlicu novom susjedu, pa mu donesete kekse?” Culpepper gleda Kiplinga.

~ 112 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Jesu li donijeli kekse? Možda sam ih...” “Nema keksa”, rekao je Ben. Bewes se smiješi. “Vi biste kekse?” “Ne”, kaže Culpepper, “samo sam pomislio, kad je već vaš prijatelj spomenuo prijateljski posjet...” Bewes i Hex izmjenjuju poglede, ustaju. “Nitko nije iznad zakona”, govori Bewes. “Tko je uopće spominjao...” kaže Culpepper. “Mislio sam da govorimo o slatkišima.” Bewes zakopčava sako, smiješi se - netko tko ima dobitne karte. “Gradimo ovaj slučaj. Mjesecima, godinama. Odobren je na najvišoj razini. Želite li razgovarati o dokazima? Reći ću samo kako će vam trebati dvije prikolice da ih donesete na sud.” “Podignite tužbu”, rekao je Culpepper. “Pokažite nalog. Odgovorit ćemo vam.” “Sve u svoje vrijeme”, rekao je Hex. “Pod pretpostavkom da vas dvojicu ne premjeste na parkiralište u Queensu, nakon što obavim telefonski poziv”, rekao je Culpepper žvačući svoj šećerni štapić. “Hej”, rekao je Brewes. “Ja sam iz Bronxa. ‘Oćeš izazivati, izazivaj. Ali pazi da ne izazoveš vraga.” “Baš je to slatko”, rekao je Culpepper, “to što mislite da je važno čiji je kurac veći. Jer, sinko, kada ja nekog jebem, radim to cijelom rukom.” Pokazao im je ruku, stisnuo šaku i umjesto pozdrava podigao jedan prst. Bewes se nasmijao. “Znaš kako je nekad naporno raditi svoj posao?” rekao je. “Pa, ovaj će biti zabavan.” “Tako svi govore”, rekao je Culpepper, “dok im ne uđe preko lakta.”

*** Te večeri za stolom Ben je bio odsutan. Ponavljao je u mislima svoj razgovor s Culpepperom. “Nije to ništa”, rekao je Culpepper bacajući šećerni štapić u smeće nakon što su agenti otišli. “Oni su prometni policajci koji pred kraj mjeseca pokušavaju naplatiti neko sranje od kazne. Ispunjavaju normu.” “Spomenuli su mjesece”, odgovorio mu je Ben. “Godine.”

~ 113 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Pogledaj kako je prošlo kod HSBC-a. Udarili su im jebene packe. Znaš zašto? Jer da su na njih u potpunosti primijenili zakon, morali bi im oduzeti bankarsku licenciju. A svi znamo kako se to ne može dogoditi. Preveliki su za zatvor.” “Nazivaš kaznu od milijarde dolara packama?” “To je novac koji oni obrću. Zarada od nekoliko mjeseci posla. Znaš to bolje nego itko drugi.” Ali Ben nije bio tako siguran. Bilo je nečeg u ponašanju agenata. Bili su kurčeviti, kao da znaju da imaju dobre karte. “Moramo zbiti redove”, rekao je. “Svi koji išta znamo.” “Već obavljeno. Jesi li svjestan koliko ugovora o tajnosti treba potpisati da bi se ovdje sjelo za bilo koji stol? Ovo je Fort jebeni Knox.” “Ja ne idem u zatvor.” “Isuse, ne budi takva pičkica. Zar ne kužiš? Nema zatvora. Sjećaš se skandala LIBOR? Zavjera teška trilijune, s velikim T. Novinar pita pomoćnika državnog tužitelja: Govorimo o banci koja je već kršila zakone, zašto niste stroži? Pomoćnik državnog tužitelja odgovara: Ne znam što to znači, stroži. “Došli su u moj ured”, rekao je Ben. “Provozali su se dizalom. Dva tipa. Da su stvarno nešto imali, bilo bi ih na stotine, a u rukama bi imali nešto više od svojih pimpeka.” Ipak, dok je sjedio u kutu restorana uz Saru i Jenny i obitelj njezina zaručnika, nije se mogao prestati pitati jesu li zaista samo to imali u rukama. Ben je poželio videosnimku razgovora, da može vidjeti svoje lice, vidjeti koliko se odao. Njegov pokeraški izraz obično je savršen, ali taj put nije se osjećao kao na svom terenu. Je li to pokazao stisnutim usnama? Borama oko očiju? “Bene?” rekla je Sarah tresući mu ruku. Po izrazu na njezinu licu bilo je očito da su ga nešto pitali. “Ha?” rekao je. “Oprosti, nisam čuo. Ovdje je prilično glasno.” Rekao je to iako je oko njih vladala mrtva tišina, tek povremeno neki bi starčić nešto promrmljao nad juhom. “Rekao sam, mi još mislimo kako su nekretnine dobro ulaganje”, rekao je Burt ili Carl ili kako se već zvao Shaneov otac. “Onda sam pitao što vi mislite.” “Ovisi o nekretninama”, rekao je Ben i počeo se izvlačiti s klupe na kojoj je sjedio. “Ali nakon uragana Sandy, moj je savjet da kupujete na visokim katovima, ako kupujete na Manhattanu.” Ispričao se, izbjegao Sarino neodobravanje i izišao. Trebalo mu je zraka.

~ 114 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Na ulici je užicao cigaretu od nekog kasnog prolaznika, stajao je pod tendom restorana i pušio. Padala je lagana kiša, gledao je kako stražnja svjetla automobila sjaje na crnom makadamu. “Imate još jednu?” pitao je čovjek u dolčeviti koji se pojavio iza Bena. Kipling se okrenuo i pogledao ga. Bogat, četrdesetih godina, nos mu je barem jednom bio slomljen. “Žao mi je. Užicao sam.” Čovjek u dolčeviti slegnuo je ramenima, stajao gledajući kišu. “Mlada dama u restoranu pokušava vam privući pažnju”, rekao je. Ben je pogledao. Jenny mu je mahala. Vrati se za stol. Pogledao je na drugu stranu. “Moja kći”, rekao je. “Večeras upoznajemo obitelj njenog zaručnika.” “Čestitam”, rekao je čovjek. Kipling je otpuhnuo dim, kimnuo glavom. “Kod dječaka brinete se hoće li ikada otići od kuće”, rekao je čovjek. “Pronaći svoj put. U moje vrijeme izbacili bi vas na ulicu čim ste imali dovoljno godina da glasate. Nekad i prije. Nevolje. Jedino se uz njih postaje čovjek.” “Kao ta s vašim nosom?” rekao je Kipling. Čovjek se nasmiješio. “Znate kako ono govore, prvog dana u zatvoru treba potražiti najvećeg tipa i isprašiti ga? Pa, kao i sve drugo, to ima posljedice.’’ “Onda... bili ste u zatvoru?” rekao je Kipling, pobudila mu se radoznalost, kao da je turist. “Ne ovdje. U Kijevu.” “Isuse.” “A kasnije u Sangaju, ali to je bila mila majka, kada se usporedi.” “Govorimo o nedostatku sreće, ili...?” Čovjek se osmjehnuo. “Mislite, nezgoda? Ne, čovječe. Svijet je opasno mjesto. Ali, vi to znate, zar ne?” “Molim?” rekao je Kipling osjećajući laganu upozoravajuću jezu. “Rekao sam da vi znate kako je svijet opasno mjesto. Uzroci i posljedice. Pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme. U naprstak bi stali svi događaji iz ljudske povijesti u kojima je dobar čovjek napravio nešto loše ne razmišljajući.” “Nisam, hm, čuo kako se ono zovete.”

~ 115 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Želite moje ime na Twitteru? Ili Instagramu?” Kipling je bacio cigaretu na pločnik. U istom trenutku crni automobil dovezao se pred restoran i stao ne gaseći motor. “Bilo mi je drago razgovarati s vama”, rekao je Ben. “Samo tren. Gotovi smo, ali ne baš sasvim.” Kipling je pokušao proći kroz vrata, ali čovjek mu je bio na putu. Nije ga zaustavljao, samo je stajao tamo. “Moja supruga...” rekao je Ben. “Dobro je ona”, rekao je čovjek. “Sada vjerojatno razmišlja o desertu. Možda se odluči za puslice. Dakle, stanite malo ovdje - ili se provozajte autom. Izaberite.” Kiplingu je srce udaralo kao ludo. Zaboravio je da taj osjećaj postoji. Što je to bilo? Smrtnost? “Gledajte”, rekao je Ben, “ne znam što vi umišljate...” “Imali ste posjet danas. Vesele pandure. Senjor Ubojiti Buzz. Ja sam namjerno malo tupav. Ili želim reći - možda su vas preplašili.” “Je li ovo neka prijetnja ili...” “Ne uzbudujte se. Niste u neprilici. Možda s njima. Ali ne i s nama. Još ne.” Kipling je mogao samo zamisliti na koga se odnosi nama. Činjenice su bile jasne. Iako je uvijek poslovao s posrednicima i podređenima (uglađenim kriminalcima u najboljim slučajevima), Kipling je svoj status u tvrtki stekao iskorištavajući tokove novca kojima se ranije malo tko koristio. Tokove novca koji su - kako je posjet agenata Ministarstva financija samo potvrdio bili prilično izvan zakona. Jednostavno rečeno, on je prao novac zemalja koje pomažu teroriste, poput Irana i Jemena, i zemalja koje ubijaju svoje građane, kao Sudan i Srbija. Radio je to iz svog kutnog ureda u neboderu usred grada. Jer kada baratate milijardama dolara, to radite svima pred nosom, osnivate lažne tvrtke i zamećete trag novca prebacujući ga na sve strane, dok ne postane čist kao da je tek iskovan. “Nisam u neprilici”, rekao je Ben čovjeku u dolčeviti. “Samo su dvojica mladih agenata bila odveć revna. Ali iznad njihovih glava stvari su sređene. Na razini koja se računa.” “Ne”, rekao je čovjek, “i tamo imate neprilika. Promijenilo se nekoliko direktora. Stigla su neka nova naređenja. Ne govorim vam da se trebate uspaničiti, ali...” “Gledajte”, rekao je Ben. “Mi smo dobri. Najbolji. Zato su vaši nalogodavci...”

~ 116 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Oštar pogled. “O njima ne razgovaramo.” Ben je osjetio kako mu se neka struja spušta niz kralježnicu i steže čmar. “Nama možete vjerovati, to hoću reći”, uspio je nekako izgovoriti. “Meni. ja sam uvijek bio jamstvo. Nitko neće u zatvor zbog... zbog ovoga. Tako kaže Barney Culpepper.” Tip je gledao Bena kao da želi reći: Možda ti vjerujem, možda baš i ne. Ili je htio reći: Ne ovisi o tebi. “Zaštitite novac”, rekao je, “To je važno. I ne zaboravite čiji je. Jer, dobro, možda ga i očistite tako da ga se ne može povezati s nama, ali to ga ne čini vašim.” Benu je trebala sekunda da shvati što je to značilo. Mislili su da je on kradljivac. “Ne. Naravno.” “Izgledate zabrinuto. Nemojte tako izgledati. U redu je. Da vas zagrlim? Sve što hoću reći je, ne zaboravite najvažniju stvar. A to je - vaša guzica nije na prvom mjestu. Samo je novac bitan. Ako morate u zatvor, idite u zatvor. Ili ako osjetite potrebu objesiti se, možda ni to nije tako loša zamisao.” Izvukao je kutiju cigareta, ubacio jednu u usta. “U međuvremenu”, rekao je. “Naručite rožatu. Nećete požaliti.” Čovjek u dolčeviti krenuo je prema crnoj limuzini i ušao u nju. Kipling je gledao kako odlazi.

~ 117 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

U petak su otišli na Vineyard. Sarah je priređivala dobrotvornu dražbu. Nešto za spašavanje morskih lasta. Na trajektu se žalila zbog neuspjele večere s mogućom svojtom. Ben se ispričavao. Posao, rekao joj je. Ali ona je to čula previše puta. “Onda idi u mirovinu”, rekla je. “Mislim, ako te toliko pogađa. Imamo više novca nego što ikad možemo potrošiti. Možemo prodati stan, ili brod. Iskreno, ne bi me bilo briga.” On se na te riječi narogušio, naslućivale su kako novac koji je zaradio, koji i dalje zarađuje, njoj ne znači ništa. Kao da sposobnosti i znanja koja je stekao, njegova ljubav prema sklapanju poslova, prema novim izazovima, ne vrijede ništa. Samo opterećuju. “Ne radi se o novcu”, rekao joj je. “Imam ja obaveze.” Nije se htjela dalje svađati, nije htjela reći: A što je s tvojim obavezama prema meni? Prema Jenny? Po Sarinu mišljenju, ona je bila vjenčana za stroj koji je u neprekidnom pokretu, motor koji se mora okretati, ili će zauvijek stati. Ben je bio posao. Posao je bio Ben. Kao u matematičkoj jednadžbi. Trebalo joj je petnaest godina uz trojicu terapeuta da to prihvati - a prihvaćanje je bilo ključ za sreću, vjerovala je. Ali ponekad je ipak boljelo. “Ne tražim mnogo”, rekla je, “ali večera s Comstockovima bila je važna.” “Znam”, rekao je, “i žao mi je. Pozvat ću ga u svoj golf-klub, odigrat ćemo devet ili osamnaest rupa. Tako ću ga podmazati da će postati predsjednik kluba naših obožavatelja.” “Nije muž taj koji je bitan. Nego žena. A mogu ti reći da je ona skeptična. Misli da smo mi od onih ljudi koji pokušavaju kupiti ulaznicu za raj.” “To je rekla?” “Ne, ali vidim ja to.” “Tko je jebe.” Stisnula je zube. Uvijek je to radio, tek tako odbacivao ljude. Stvari bi onda samo postajale gore, mislila je ona, iako mu je zavidjela na neopterećenosti. “Ne”, rekla je. “Važno je. Moramo biti bolji.” “Bolji u čemu?” “S ljudima.” Trpak odgovor zamro je na njegovim usnama kada joj je pogledao lice. Mislila je ozbiljno. Po njezinu su mišljenju oni nekako bili loši ljudi samo

~ 118 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

zato što su bili bogati. To se kosilo sa svime u što je vjerovao. Pogledajte Billa Gatesa. Čovjek je pola bogatstva darovao dobrotvornim ustanovama. Milijarde dolara. Ne čini li ga to boljom osobom od - recimo, lokalnog svećenika? Ako se mjeri učinak, zar nije Bill Gates bolji čovjek od Gandhija? I nisu li Ben i Sarah Kipling, donirajući svake godine milijune za prave stvari, bolji ljudi od Comstockovih, koji u najboljem slučaju daju, možda, pedeset tisuća?

*** Sarah se u nedjelju ujutro probudila rano. Motala se po kuhinji, rastezala se, razmišljala o tome što joj treba, zatim obula cipele za šetnju, zgrabila pletenu košaru i krenula preko otoka prema zelenoj tržnici. Vani je bilo zagušljivo, izmaglica nad morem tek se počela dizati, cijeli je svijet djelovao nekako tekuće, obasjan sunčevim zrakama pojačanima prolaskom kroz molekule vode. Prolazila je pored nakrivljenih poštanskih sandučića na prilaznom kutu njihovoj kući, približila se okuci na glavnoj cesti. Sviđao joj se zvuk njezinih cipela na pijesku koji je obrubljivao makadam. Njezinih mekanih ritmičnih cipela. New York je bio tako glasan, uz automobile i podzemnu ne možeš čuti kako prolaziš kroz vrijeme i prostor, ne čuješ ni kako zrak ulazi i izlazi iz tebe. Ponekad, uz pneumatske čekiće i huk zaustavljanja autobusa, čovjek se mora uštipnuti kako bi se uvjerio da je još živ. Ali ovdje, dok se čelična hladnoća noći povlači pred dolaskom sunčanog dana, dok po zraku plešu duge, Sarah je mogla čuti sebe kako diše, osjetiti kako joj rade mišići. Čula je kako joj kosa dodiruje kragnu lagane ljetne jakne. Tržnica je već bila puna. Moglo se namirisati drugu fermentaciju u košarama skrivenim od pogleda, nagnječene rajčice i koštunjičavo voće sklonjeno u kutije, iako je ono nesavršeno uvijek najslađe. Svakog tjedna prodavači bi se razmjestili nešto drukčije, kukuruz bi se nekad našao na jednom kraju, nekad na drugom. Prodavačica cvijeća voljela je biti u sredini, pekar na mjestu najbližem vodi. Ben i Sarah ovamo su dolazili već petnaest godina, u početku su unajmljivali kuću, kada su se obogatili, kupili su betonsku kuću s pogledom na more. Sarah je sve poljoprivrednike znala po imenu. Gledala je kako im djeca rastu, od mališana do tinejdžera. Prolazila je pored vikendaša i domaćih ljudi, nije toliko gledala što će kupiti, koliko uživala na tom mjestu. Odlaze poslijepodnevnim trajektom. Bilo bi besmisleno kupiti išta više od jedne breskve, ali nije mogla ne doći na zelenu tržnicu u nedjelju ujutro. Onih

~ 119 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

tjedana kad bi kišilo i tržnica ne bi radila, osjećala se izopćeno. Po povratku u grad lutala bi ulicama kao štakor u labirintu, tražeći nešto, ne znajući točno što. Zastala je i pogledala neku salatu. Svađa s Benom nakon večere - zbog njegove odbojnosti, izlaska usred večere - bila je kratka, ali žestoka. Dala mu je na znanje neuvijenim riječima da više neće trpjeti njegovu sebičnost. Svijet ne postoji kako bi zadovoljavao potrebe Bena Kiplinga. A ako on hoće baš to okružiti se ljudima po kojima može gaziti kako želi - pa, onda bi trebao potražiti drugu suprugu. Ben se ispričavao više nego obično, držao je za ruku i govorio joj kako je u pravu, bilo mu je žao, napravit će sve kako bi se pobrinuo da se to ne ponovi. Zbunio ju je. Bila je naviknuta svađati se s njegovim leđima. Ali ovaj put gledao ju je u oči. Rekao joj je da je svjestan da je uzima zdravo za gotovo, da je prema svemu takav. Da je bio bahat. Upotrijebio je riječ prepotentan. Ali od sada će sve biti drukčije. Čak je djelovao pomalo uplašeno. Ona je pomislila kako je strah znak da je ozbiljno shvatio njezinu prijetnju, povjerovao kako bi ga mogla napustiti, a bez nje ne bi znao kako živjeti. Kasnije će shvatiti da je već bio uplašen - uplašen da je sve što imao, sve što je bio, na rubu provalije. I tako je danas, nakon što je svjedočila suprugovu povlačenju, nakon što je legla uz njega u bračni krevet, s njegovom glavom na grudima i rukom na stegnima, osjetila da u njezinu životu počinje novo poglavlje. Renesansa. Do kasno u noć razgovarali su o mjesec dana odmora, odlasku u Europu. Šetat će po ulicama Umbrije, s rukom u ruci, opet kao da su tek vjenčani. Negdje iza ponoći otvorio je svoju kutiju od mahagonija i popušili su malo trave; njoj je to bio prvi put otkako se rodila Jenny. Smijuljili su se kao djeca, sjedili na podu kuhinje ispred otvorenog hladnjaka, jeli jagode iz njihova pakiranja. Lutala je pored engleskih krastavaca i košara sa salatom rastresitog lišća. Prodavač bobičastog voća podijelio je robu u tri grupe - zelene košare s borovnicama pored kupina, drečavo crvene maline. Gulila je hrapave ljuske ljetnog kukuruza, prsti su joj gladno tražili svilenkasto žutilo pod njima, izgubila se u mislima. Ovdje na Vineyardu, na zelenoj tržnici, baš na tom mjestu i u tom trenutku, suvremeni je svijet nestao, zajedno s neizgovorenim podjelama nijemih klasnih ratova. Nije bilo bogatih i siromašnih, nikakvih povlastica, samo hrana izvučena iz plodne zemlje, voće ubrano s čvrstih grana, med ukraden iz pčelinjih košnica. Pred licem prirode smo svi jednaki, pomislila je - iako, sama po sebi, ta se zamisao rodila iz obilja u kojem je živjela. Podigla je glavu i nešto dalje ugledala Maggie Bateman. Ovako je to bilo: mladi par prolazio je ispred nje s kolicima, između njih je vidjela Maggie,

~ 120 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

usred rečenice, a onda - kada se par s kolicima udaljio - pokazao se i muškarac s kojim je razgovarala. Bio je zgodan, četrdesetih godina, odjeven u traper i majicu umrljane bojama, preko majice prebacio je neki stari džemper. Imao je malo dužu kosu, nemarno zabačenu, ali i dalje mu je padala naprijed, dok ga je Sarah gledala, stalno ju je vraćao rukom, kao konj kada repom tjera muhe, nesvjesno. Sarah je najprije samo prepoznala Maggie. Poznaje tu osobu (Maggie). Zatim je pomislila na kontekst (to je Maggie Bateman, Davidova žena, majka dvoje djece). Treća misao odnosila se na to da joj je muškarac s kojim razgovara stajao previše blizu, naginjao se prema njoj smiješeći se. A na Maggeinu je licu bio sličan izraz. Među njima je bilo intimnosti, više nego površne. Tada se Maggie okrenula i ugledala Saru. Podignula je ruku i zaštitila oči od sunca, kao mornar koji pretražuje obzor. “Hej”, viknula je, a taj je pozdrav bio toliko spontan, Maggie se nije ponašala kao žena koju su upravo uhvatili dok koketira s nekim tko joj nije muž, da je Sarah posumnjala u svoju prvu procjenu. “I mislila sam da bi mogla biti ovdje”, rekla je Maggie. Onda: “Ah, ovo je Scott.” Čovjek je podigao dlan prema Sari. “Hej”, rekla je Sarah, zatim se obratila Maggie: “Ma da, znaš ti mene. Kada je tržnica otvorena, tu sam, ništa me ne može spriječiti da kopam po voću.” “Vraćate li se danas?” “Trajektom u tri, mislim.” “Ali ne. Nemojte - mi idemo avionom. Dođite s nama.” “Stvarno?” “Naravno. Baš sam to... o tome sam govorila Scottu. I on mora u grad večeras.” “Ja sam mislio pješice”, rekao je Scott. Sarah se namrštila. “Na otoku smo.” Maggie se osmjehnula. “Sarah. On se šali.” Sarah je osjetila kako crveni. “Naravno.” Na silu se nasmijala. “Nekad sam tako rasijana.”

~ 121 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Dakle, to je to. Morate doći. Oboje. I Ben. Bit će veselo. Možemo popiti piće, i ono, pričati o umjetnosti.” Objasnila je Sari. “Scott je slikar.” “Propali slikar”, dopunio je on. “Nije. Zar mi niste upravo rekli kako se sastajete s galeristima sljedećeg tjedna?” “Što neće dobro proći.” “Što slikate?” pitala je Sarah. “Katastrofe”, rekao je. Sarah je sigurno djelovala zbunjeno jer je Maggie rekla: “Scott slika prizore nesreća iz vijesti - sudare vlakova, rušenja zgrada i one monsune. Stvarno su genijalni.” “Pa sad”, rekao je Scott, “morbidni su.” “Voljela bih ih vidjeti nekad”, ljubazno je rekla Sarah, iako je i njoj to zvučalo morbidno. “Vidite?” rekla je Maggie. “Pristojni ste prema meni”, primijetio je Scott. “A to cijenim. Ovdje živim prilično skromno.” Bilo je očito da bi rado odgovorio na još neko pitanje, ali Sarah je promijenila temu. “U koliko sati polijećete?” pitala je. “Poslat ću ti poruku”, rekla je Maggie, “ali mislim oko osam. Letimo do Teterboroa, od tamo je grad blizu. Obično smo kod kuće u krevetu oko deset i pol.” “Vau”, rekla je Sarah, “to bi bilo sjajno. Sama pomisao na onu gužvu nedjeljom popodne - bljak - već je to dovoljno, ali sve skupa... Ben će biti oduševljen.” “Dobro”, rekla je Maggie. “Drago mi je. Tome avion služi, zar ne? Kad ga već imaš...” “Ne bih znao”, rekao je Scott. “Ne budite zločesti”, rekla je Maggie i okrenula se prema njemu. “I vi ćete s nama.” Smiješila se, zadirkivala ga, Sarah je zaključila kako je Maggie baš takva, uvijek dobre volje, ljubazna s ljudima. Scott sasvim sigurno nije djelovao kao da su njih dvoje išta više od poznanika s tržnice. “Razmislit ću o tome”, rekao je. “Hvala.” Nasmiješio se objema i otišao. Na trenutak se činilo da će svatko krenuti na svoju stranu, ali Maggie je zastala, pa se Sarah osjetila obaveznom nastaviti razgovor, i tako su njih dvije napravile po korak naprijed i natrag. “Odakle ga poznaješ?” pitala je Sarah.

~ 122 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Scotta? Uvijek je tu. Stalno sjedi kod Gabea, znaš, pije kavu, a ja sam tamo dovodila djecu, dobro mjesto da se makneš iz kuće. Rachel voli njihove kolače. I tako smo počeli razgovarati.” “Je li oženjen?” “Ne”, rekla je Maggie. “Mislim da je jednom bio zaručen. Dakle, klinci i ja jednom smo otišli do njega, vidjeli slike. Stvarno su nevjerojatne. Stalno nagovaram Davida da kupi neku, ali on kaže da se ionako bavi nesrećama, pa baš i ne želi doći kući i gledati još jednu. A da budem iskrena, prilično su životne.” “Kladim se da jesu.” “Aha.” Stajale su tako na trenutak, ne znajući što reći, kao dva kamena u potoku, netko je stalno prolazio pored njih. “Kako ide, inače?” rekla je Sarah. “Dobro. Kod vas?” Sarah se sjetila Benova poljupca tog jutra. Nasmiješila se. “Sve u redu.” “Odlično. Pa, nastavit ćemo u avionu, ha?” “Sjajno. Još jednom hvala.” “Dobro. Vidimo se večeras.” Maggie je na brzinu poljubila zrak pored nje i nestala. Sarah ju je gledala kako odlazi, pa krenula potražiti jagode.

*** Istovremeno, Ben je sjedio na trijemu - bio je drven, obrastao bršljanom - i gledao valove. Na kuhinjskom pultu ležalo je desetak vrećica s dimljenim lososom, domaćim krumpirima, kaparama i sirevima iz kućnih radinosti. Ben je sjedio u pletenoj sjedalici uz nedjeljni Times i kapućino, na licu osjećao lagani oceanski povjetarac. Razmjenjivao je poruke s Culpepperom cijeli vikend, koristio se aplikacijom Redact koja zacrni sve pročitane poruke, zatim ih potpuno izbriše. Na moru su se između bijelih vrhova valova probijale jedrilice. Culpepper je poslao zagonetnu poruku o tome kako istražuje vladin slučaj kroz stražnji ulaz. Umjesto ključnih riječi koristio je simbole, smatrao je kako bi takve poruke bilo teško koristiti kao dokaz, ako vlada nekako uspije probiti zaštitu. Čini se da imaju ključ :-( daje im prljavo rublje.

~ 123 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ben je obrisao sok od rajčice s brade, pojeo je pola sendviča. Zviždač? Je li Culpepper na to mislio? Ben se sjetio čovjeka s dolčevitom ispred restorana čiji je nos bio slomljen u ruskom zatvoru. Je li se to stvarno dogodilo? Sarah je izišla na trijem s pola grejpa. On je tek ustao, a ona je već bila u šetnji. “Trajekt polazi u tri i trideset”, rekao joj je Ben. “Trebali bismo biti tamo u dva četrdeset i pet.” Sarah mu je dodala ubrus i sjela. “Naletjela sam na Maggie na tržnici.” “Bateman?” “Da. Bila je s nekim slikarom. Mislim, ne s njim, razgovarali su.” “Aha”, rekao je i počeo se isključivati iz razgovora. “Rekla je da imaju mjesta u avionu večeras.” To mu je privuklo pažnju. “Pozvala nas je?” “Osim ako baš ne želiš na trajekt. Ali, znaš i sam kakva je gužva nedjeljom navečer.” “Ne, to zvuči... Jesi li pristala?” “Rekla sam da ću razgovarati s tobom, ali kao da jesam.” Ben se zavalio u sjedalici. Poručit će svom pomoćniku da pošalje auto u Teterboro. Krenuo je vaditi mobitel, a onda se sjetio nečeg drugog. David. Mogao bi razgovarati s Davidom. Ne podrobno, naravno, tek toliko da mu kaže kako ima neprilika - kao moćnik s moćnikom. Što bi mu David preporučio? Trebaju li iz opreza unajmiti stručnjaka za krizne situacije? Početi tražiti žrtvenog jarca? David je imao bliske kontakte s izvršnom vlašću. Ako uistinu postoje nove naredbe u Ministarstvu pravosuđa, možda David zna nešto o tome. Spustio je nepojedenu polovinu sendviča, obrisao ruke o hlače i ustao. “Idem prošetati po plaži, moram razmisliti o nekim stvarima.” “Pričekaj minutu. Idem i ja.” Htio joj je objasniti kako mu treba mir da bi razmišljao, ali je zastao. Nakon fijaska s Jennynim mladićem mora se više truditi. I tako je kimnuo glavom i ušao u kuću obuti se.

*** ~ 124 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Vožnja do aerodroma bila je kratka, automobil ih je pokupio odmah iza devet navečer. Sjedili su na klimatiziranim stražnjim sjedalima, ulazili sve dublje u sumrak, sunce je bilo nisko na obzoru, narančasti žumanjak uronjen u hladne puslice. Ben je razmišljao o onome što je htio reći Davidu, načinu na koji će početi - ne riječima: Kritično je, već: Jesi li čuo išta iz Bijele kuće što bi se moglo odraziti na tržište? Ili ne, to je previše blizu. Možda jednostavno: Čujemo glasine o nekim novim mjerama. Možeš li potvrditi ili zanijekati? Znojio se, iako je temperatura u kabini bila dvadeset stupnjeva. Pored Bena Sarah je uz tihi osmijeh promatrala zalazak sunca. Ben joj je ohrabrujuće stegnuo ruku, ona ga je pogledala i široko mu se osmjehnula njezin muškarac. Ben je odgovorio osmijehom. Rado bi iskapio jedan džin s tonikom. Ben je izlazio iz automobila kada ga je nazvao Culpepper. Bilo je devet sati i petnaest minuta, gusta, teška magla ležala je po rubovima uzletišta. “Krenulo je”, rekao je Culpepper dok je Ben uzimao torbu od vozača. “Što?” “Optužnice. Javila mi je jedna ptičica.” “Što? Kada?” “Ujutro. Upast će nam federalci, imat će naloge. Razgovarao sam s Leroyem, podigao frku, ali u ovom slučaju on mora biti na strani predsjednika. Moramo poslati poruku Wall Streetu, takvo neko sranje. Digao sam stotinu honoraraca, sada su tamo, sređuju stvari.” “Stvari?” “Što Keksomlat radi s keksima?” Ben se tresao. Isključio mu se kreativni dio mozga. “Isuse, Barney. Reci mi.” “Ne telefonom. Samo da znaš, našim se podacima događa ono što je Staljin napravio Sovjetskom Savezu. Ali ti ne znaš ništa o tome. Ako te netko pita, obična je nedjelja navečer.” “Što bih ja...” “Ništa. Idi kući, popij tabletu za spavanje, sanjaj. Ujutro odjeni nešto udobno i utrljaj kremu na zglobove. Uhitit će te u uredu. Tebe, Hoovera i Tabithu, i tako dalje. Imamo odvjetnike spremne da vas izvuku jamčevinom, ali oni će se kurčiti i držati vas najduže što smiju.” “U zatvoru?” “Ne. U samoposluzi. Da, u zatvoru. Ali ne brini se. Imam tamo jednog dobro potplaćenog.”

~ 125 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Prekinuo je vezu. Ben je stajao na pisti, nesvjestan toplog vjetra i zabrinutog Sarina pogleda. Sve je sada djelovalo drukčije. Magla koja je približavala, sjene pod avionom. Ben je skoro očekivao da se pojave helikopteri niz čije će se konopce spuštati specijalci. Krenulo je, pomislio je. Apsolutno najgori razvoj događaja. Bit ću uhićen, optužen. “Isuse, Bene, izgledaš kao duh.” Iza njih dvojica iz zemaljske posade dovršila su tankiranje zrakoplova. “Ne”, rekao je, pokušavajuć i se pribrati. “Ne, samo... dobro sam. Samo neke loše vijesti s burze. U Aziji.” Ona dvojica vukla su crijevo dalje od trupa. Na sebi su imala kaki kombinezone s odgovarajućim kapama, lica su im bila u sjeni. Jedan od njih udaljio se nekoliko koraka od cijevi goriva i izvukao kutiju cigareta. Zapalio je jednu, narančasti plamen nakratko mu je osvijetlio lice. Ben je suzio oči ne bi li ga bolje pogledao. Je li to...? pomislio je, ali lice je opet utonulo u mrak. U njemu je nagon za bijegom ili borbom bio tako snažan kao da su se svi strahovi koji je ikad imao sakupili oko njega u magli. Srce mu je gromko lupalo, drhtao je vrućini usprkos. Nakon jednog trenutka shvatio je da mu Sarah nešto govori. “Što?” rekao je. “Pitala sam, trebam li se brinuti?” “Ne”, rekao joj je. “Ne. Samo... znaš, stvarno se veselim putovanju o kojem smo pričali. Italija, Hrvatska. Mislim da će to biti... ne znam, možda bismo mogli krenuti večeras.” Uzela ga je za ruku. “Tako si lud”, rekla je stišćući mu ruku. Kimnuo je glavom. Jedan od one dvojice završio je s učvršćivanjem crijeva za gorivo, popeo se u kabinu cisterne. Onaj drugi bacio je cigaretu, zgnječio je i krenuo prema drugim vratima. “Ne bi’ se ja vozio u ovome”, rekao je. Bilo je nečeg u načinu na koji je to rekao. Dubljeg značenja. Ben se okrenuo. “Što?” rekao je. Ali čovjek je već zatvarao vrata za sobom. Zatim se cisterna odvezla. Je li to bila neka vrsta prijetnje? Upozorenja? Ili je on postao paranoičan? Ben je gledao kako se cisterna kotrlja natrag u hangar sve dok njezina stražnja svjetla nisu postala samo dvije crvene točke u magli. “Dušo?” rekla je Sarah.

~ 126 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ben je glasno izdahnuo, pokušao ne misliti na to. “Aha”, rekao je. Preveliki za zatvor. Tako je Barney bio rekao. Sve je bilo samo varka. Vlada je pokušavala dati primjer, ali kada dođe do konkretnog - uz tajne koje on zna, posljedice na financijskom tržištu - morao je vjerovati kako je Barney bio u pravu. Ta će se stvar riješiti u tišini, uz nekoliko milijuna dolara. Istina je, on se pripremao za ovaj dan, planirao. Bio bi idiot da nije, a ako postoji nešto što Ben Kipling nije bio, to je idiot. Osigurao se financijski, skrio sredstva - ne sve, naravno, nekoliko milijuna. Postojao je odvjetnik koji bi vodio borbu za ono ostalo. Da, to je bio najgori mogući scenarij, ali scenarij za koji su sagradili tvrđavu u koju će se povući. Neka dođu, pomislio je predajući se sudbini, zatim je stisnuo Sarinu ruku, nastavio disati, krenuo uz nju prema avionu.

~ 127 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

2.

~ 128 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

CUNNINGHAM

Nikad nije bila tajna da Bill Cunningham ne poštuje autoritete. Na neki način to mu je zaštitni znak, vatreno nezadovoljstvo, koje je on pretvorio u ugovor s ALC-om od deset milijuna godišnje. Ali njegove psihološke odrednice postajale su sve naglašenije, kao nos i uši kod starijih ljudi. Ako poživimo dovoljno dugo, svi postajemo karikatura samih sebe. I tako, zadnjih nekoliko godina, dok mu se moć povećavala, isto se događalo i s njegovim stavom ‘ko jebe i tebe i sve tvoje. Sve do sada, bio je nalik nekom krvožednom rimskom caru koji negdje duboko u sebi misli da je možda bog. Konačno, zbog toga je i dalje bio u programu, nakon one korporacijske kuknjave zbog njegova navodnog “prisluškivanja telefona”. Iako, da je bio pošten (a nije), morao bi priznati da je Davidova smrt imala veliku ulogu u tome. Bill je, nudeći “vodstvo”, uspio iskoristiti tugu i upravljački vakuum u trenucima krize, iako je više bila riječ o nekoj vrsti moralnog nasilništva. “Vi b’ to mene...” rekao je, “da se razumijemo, vi b’ to mene maknuli, sad kad je opći rat.” “Bille”, rekao je Don Liebling, “ne čini to.” “Ne, ja ‘oću - moraćete to službeno izjavit’ - pa kad vas guzonje budem tužio za milijardu dolara, da mogu točno opisat’ kako sam to drko u kavijar.” Don blene u njega. “Isuse. David je mrtav. Njegova je žena mrtva. Njegova...” Utihne na trenutak, svladan težinom svojih riječi. “Njegova vražja kći je mrtva. A ti... ne mogu to ni izgovoriti naglas.” “Upravo tako”, rekao je Bill, “ne možeš. Ali ja mogu. To je ono što ja radim. Glasno izgovaram stvari. Postavljam pitanja koja nitko drugi ne želi postaviti - a milijuni ljudi zbog toga gledaju naš program. Ljudi koji će pobjeći na CNN, ako na njemu smrt našeg jebenog šefa bude pratio neki drugorazredni ukočeni voditelj s jeftinom frizurom, čitajući svoje mišljenje s blesimetra. David, njegova žena i kći - koju sam ja držao na njenom jebenom krštenju - leže negdje na dnu Atlantika s Benom Kiplingom - za kojeg čujem da je trebao biti optužen - a svi koriste riječ nesreća, kao da nitko na ovom svijetu nije želio da ti ljudi budu mrtvi, samo ne znam zašto se onda vozio u limuzini otpornoj na metke i radio u uredu čije prozore ne može probiti ni prokleta bazuka?”

~ 129 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Don pogledava Frankena, Billova odvjetnika, već zna kako će u sukobu zdravog razuma i marketinga pobijediti marketing. Franken se smiješi. Moj si. I tako je došlo do toga da se Bill Cunningham u ponedjeljak ujutro vratio u program, tri sata nakon što se saznalo za pad. Sjeo je pred kamere, nepočešljan, u košulji, s nakrivljenom kravatom, na svaki je način djelovao kao čovjek skrhan od boli. Ipak, kada je progovorio, glas mu je bio snažan. “Dopustite mi da budem otvoren”, rekao je. “Ova tvrtka - ovaj planet izgubili su velikog čovjeka. Prijatelja i vođu. Ne bih ja sada sjedio ovdje pred vama...” Zastao je, pribrao se. “... još bih čitao vremenske prognoze u Oklahomi da David Bateman nije vidio mogućnosti koje nitko drugi nije. Zajedno smo stvorili ovu mrežu. Bio sam mu kum kada se oženio s Maggie. Ja sam - bio sam - kum njegovoj kćeri Rachel. I zato osjećam obavezu dočekati rješenje njegovog ubojstva i izvođenje ubojice ili ubojica pred sud.” Nagnuo se naprijed i zagledao u kameru. “Da, rekao sam ubojstvo. Jer što bi drugo to moglo biti? Dvojica iz kruga najmoćnijih ljudi iz grada prepunog moćnih ljudi u avionu koji nestane nad Atlantikom, avionu koji je samo dan ranije servisiran i kojim su upravljala dva vrhunska pilota, koja nisu prijavila nikakav mehanički kvar kontroli letenja, samo je nestao s radara osamnaest minuta nakon uzlijetanja gledajte me dobro - nitko na ovom svijetu ne može me uvjeriti da tu nije bilo prljave igre.” Gledanost je tog jutra bila najveća otkako mreža postoji, nakon čega je samo rasla. Kada je nađen prvi dio olupine, dok su se pojavljivala prva tijela - Emmu Lightner na plaži otoka Fishers u utorak je pronašao šetač sa psom, Sarah Kipling zaplela se u mrežu za jastoge u srijedu navečer - činilo se da Bill nadmašuje samog sebe, kao neki sportaš koji u odlučujućim trenucima igra najbolje. Tog dana Bill je tmurna otkrića ljudskih ostataka koristio za otvaranje novih pitanja. Gdje je Ben Kipling? Gdje je David Bateman? Nije li baš zgodno da od jedanaest ljudi u avionu, putnika i posade, samo sedam tijela još nije nađeno, uključujući ona muškaraca koji su najvjerojatnije bili meta još neotkrivenih ubojica? Ako je Ben Kipling sjedio uz svoju suprugu, kako je rečeno, zašto je njezino tijelo nađeno, a njegovo nije? I gdje je onaj tip, Scott Burroughs? Zašto se on i dalje želi skrivati pred javnošću? Je li moguće da je bio nekako umiješan?

~ 130 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Jasno je da zna više nego što govori”, rekao je Bill gledateljima. Izvori iz same potrage od samog početka davali su podatke ALC-u. Zahvaljujući njima, prije svih drugih dobili su skicu s rasporedom sjedenja. Prvi su objavili i vijest o očekivanom Kiplingovu uhićenju. Bill je prvi ispričao kako je dječak, J. J., spavao kada je došao na aerodrom i otac ga je unio u avion. Njegova osobna povezanost s pričom, maratonsko sjedenje pred kamerama, česti zastoji kada je morao dolaziti k sebi, sve je to prikovalo gledatelje uz televizore. Hoće li se sasvim slomiti? Što će sada reći? Sat za satom Bill je bio kao neki mučenik, Jimmy Stewart pred Senatskim odborom, odbija klonuti ili predati se. Ali kako su dani prolazili, čak i povjerljive informacije počele su djelovati lažno. Zar je zaista moguće da se ništa novo nije saznalo o položaju olupine? Sada kada su svi znali priču o Kiplingu - Times je u nedjelju objavio četiri stranice detaljnih opisa pranja novca iz Sjeverne Koreje, Irana i Libije Bill se manje zanimao za traženje prljavštine u njoj. Mogao je samo iznositi mišljenje, ponavljati već rečeno - pokazivati slijed zbivanja, vikati pred skicama. Onda je dobio ideju.

*** Bill se nalazi s Namorom u opskurnom kafiću u Ulici Orchard - crna vrata, nikakva reklama. Izabrao ga je jer pretpostavlja da ga nitko od šlampavih liberala i novih bogataša neće prepoznati. Svi ti bradonje koji su završili fakultet Sarah Lawrence i piju ječmeno pivo svakog konzervativca drže za samo još jednog prijatelja njihova oca. Bill ipak skida svoje poznate naramenice, oblači majicu i kožnu jaknu. Izgleda kao bivši predsjednik koji pokušava pratiti modu - Bill Clinton na koncertu U2. Kafić - Swim! - slabo je osvijetljen, pun akvarija s ribama, izgleda kao znanstvenofantastični film iz devedesetih godina. Naručuje Budweiser (nimalo ironično) i sjeda za stol iza velikog tanka s morskom vodom, gleda prema vratima čekajući svog čovjeka. Dok sjedi iza tanka, čini mu se da je pod vodom, kroz staklo prostorija izgleda kao odraz u iskrivljenom zrcalu kao da je neki šminkerski lokal prekrilo more koje je progutalo kopno. Tek je devet navečer, lokal je napola ispunjen grupicama mladića i šminkerima na prvom sudaru. Bill pijucka kraljevsko pivo i razgleda djevojke - plavuša, pristojne sise, malo bucmasta. Odnekud iz daleke Azije, ima prsten u nosu Filipinka? Misli na zadnju curu koju je jebao, dvadesetdvogodišnju

~ 131 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

pripravnicu koju je presavio preko svog stola, ispljunuo orgazam u njezine smeđe dlake nakon šest veličanstvenih minuta pazi na vrata štemanja. Njegov čovjek ulazi u kišnoj kabanici, iza uha ima zataknutu cigaretu. Nemarno se ogledava, vidi Billovu smiješno uvećanu glavu kroz akvarij s ribama i prilazi mu. “Pretpostavljam kako misliš da si se sakrio”, kaže uvlačeći se u separe, “kada si sjeo u ovu rupu.” “Glavninu mojih gledatelja čine bijelci u pedesetima koji moraju progutati dvije vrhom pune žlice vlakana žele li se pristojno posrati ujutro. Mislim da smo ovdje na sigurnom.” “Osim što si došao službenim autom koji te čeka iza ugla i privlači pažnju.” “Sranje”, kaže Bill, vadi mobitel i govori svom vozaču da cirkulira. Bill je upoznao Namora na jednom izletu u Njemačku za vrijeme prvog mandata drugog Busha. Namora mu je predstavio tip iz nevladine organizacije, kao nekoga koga treba poznavati. I od samog početka od njega je dobivao same dragulje. Bill ga je kultivirao, plaćao mu ručkove, ulaznice za kazalište, bilo što, uvijek bio dostupan kada se Namoru pričalo, što bi se obično događalo iza jedan i pol ujutro. “Što si saznao?” pita Namora nakon što je spremio telefon u džep. Namor gleda oko sebe, procjenjuje glasnoću i udaljenost. “S civilima je lako”, kaže. “Već smo sredili stjuardesinog oca, pilotovu majku i Batemanovu tetu i tetka.” “Eleanor i - kako se ono zove? - Doug.” “Točno.” “Oni su sigurno zblesirani”, kaže Bill, “dobili su prokletu lutriju s tim sirotanom. Klinac će naslijediti oko tri stotine milijuna.” “Ali ipak”, kaže Namor, “on je siroče.” “Ajme meni. Ja bih volio da sam bio siroče. Majka me odgajala u pansionu, koristila varikinu kao kontracepciju.” “Dakle, prisluškujemo sva tri telefona, njezin, njegov i kućni. I vidimo im sve poruke prije njih samih.” “A sve to ide kamo?” “Otvorio sam lažni račun. Podatke ćeš dobiti šifriranim tekstom nakon što iziđemo odavde. Sredio sam joj i glasovnu poštu pa je kasno noću možeš slušati dok jebeš jastuk.” “Vjeruj mi, dobivam toliko pičke da kad navečer dođem kući, kurac stavljam samo u led.”

~ 132 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Podsjeti me da ne pijem margaritu kod tebe.” Bill dovršava svoje pivo, mahne konobaru da mu donese još jedno. “A što je s kraljem Neptunom”, kaže, “našim maratonskim plivačem?” Namor pijucka svoje pivo. “Ništa.” “Kako to, ništa? U dvije i petnaestoj smo.” “Što da ti kažem? Povučen je. Nema mobitel, ne šalje poruke, račune plaća poštom.” “Sada ćeš mi još reći da je trockist.” “Nitko više nije trockist. Ni sam Trocki.” “Vjerojatno, s obzirom na to da je mrtav pedeset godina.” Konobarica donosi Billu novo pivo. Namor pokazuje da i on želi još jedno. “Barem mi reci”, kaže Bill, “gdje je jebeni izviđač - na kojem planetu?” Namor razmišlja o tome. “Zašto si tako zapeo za njega?” pita. “O čemu ti to pričaš?” “Samo govorim - taj plivač - svi drugi misle da je heroj.” Bill pravi facu kao da mu se cijeli svijet gadi. “To je isto što i govoriti da sve što ne valja u ovoj zemlji nju zapravo čini sjajnom.” “Aha, ali...” “Neki propali alkos utrpao se stvarno uspješnim ljudima, samo se ogrebao za prijevoz.” “Ne znam kakve to...” “On je lažnjak, to ti govorim. Nitko i ništa. Na silu se ugurao u centar pažnje, glumi skromnog viteza, dok su pravi heroji, pravi ljudi, mrtvi na dnu posranog velikog plavog. A ako njega danas nazivamo herojem, prijatelju, onda smo najebali.” Namor čačka zube. Njemu je zapravo svejedno, ali ovo je veliki zahtjev, treba prekršiti mnoge zakone, valjda se ipak treba osigurati. “Spasio je dječaka”, kaže. “Što onda? Obučavaju pse da nose bačvice viskija i nalaze tijela ispod lavina, ali mene nećeš vidjeti kako učim klince da budu malamuti.” Namor razmišlja o tome. “Pa, kući nije otišao.” Bill bulji u njega. Namor se smiješi ne pokazujući zube.

~ 133 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Provjeravam neke glasine. Možda će se pojaviti.” “Ali ne znaš gdje je - zapravo mi to govoriš.” “Da. Ovaj put. Ne znam.” Bill treska nogom, odjednom ne želi drugo pivo. “Mislim, o čemu mi to ovdje pričamo? O pijanom degeneriku? Pokvarenom agentu spavaču? Nekoj vrsti Romea?” “A možda je samo tip koji se našao u pogrešnom avionu i spasio klinca.” Bill se krevelji. “To je priča o heroju. Svi žele jebenu priču o heroju. Ta sranja privlače pažnju. Ne možeš mi reći kako se taj bezveznjak našao u avionu samo zato stoje dobar tip. Prije tri tjedna ja nisam mogao dobiti taj avion. Morao sam ići prokletim trajektom.” “A ti sasvim sigurno nisi dobar tip.” “Jebi se. Ja sam veliki Amerikanac. I to kao nije važnije od čega? Dobrog tipa?” Konobarica donosi Namoru drugo pivo. On ga pije. “Ovako stoje stvari”, kaže. “Nitko se ne može zauvijek skrivati. Prije ili kasnije, taj će tip otići po pecivo, netko će ga snimiti mobitelom. Ili će nazvati nekoga koga već prisluškujemo.” “Franklina iz Prometa, na primjer.” “Rekao sam ti. To je zaguljeno.” “Jebi se. Rekao si bilo tko. Rekao si, izaberi ime iz telefonskog imenika.” “Gledaj, mogu slušati njegovu privatnu liniju, ali ne i satelitski telefon.” “A što je s mailovima?” “Kasnije, možda. Ali moramo biti oprezni. Sada sve nadgledaju, nakon Domoljubnog zakona11.” “Koji si ti nazvao amaterskim. Ionako si već dobio otkaz.” Namor uzdiše. Jednim okom gleda plavušu koja nekome šalje poruku dok joj je pratitelj u zahodu. Kada jednom sazna njezino ime, za manje od petnaest minuta može upecati neki nagi selfie. “Koliko se sjećam, ti si rekao da se moramo malo primiriti”, kaže. “Kada si me onda nazvao? Spali sve. Čekaj na moj znak.” Bill odmahuje rukom. “To je bilo prije nego što mi je ISIS ubio prijatelja.” “Ili tko već.” USA Patriot Act, zakon koji je Kongres donio 2001. godine kako bi se omogućila uspješnija borba protiv terorizma. 11

~ 134 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

Bill ustaje, zakopčava jaknu. “Gledaj”, kaže, “jednadžba je jednostavna. Tajne plus tehnologija jednako nema više tajni. Nama ovdje treba trust mozgova, netko tri kilometra visoko tko ima pristup svim podatcima - vladinim, osobnim, jebenim forenzičkim nalazima - i on - to uzdignuto božanstvo - koristi se svime kako bi stvorilo pravu sliku, otkrio tko laže, a tko govori istinu.” “Jebeno točno”, kaže Bill i odlazi prema automobilu.

~ 135 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

KUĆA ZABAVE

Scott te večeri sjedi sam i na televizoru gleda sebe. Nije narcisoidan, više mu se vrti u glavi. Gleda svoje lice na ekranu, obrnuto, kao i fotografije iz svog djetinjstva - kako li su samo do njih došli? - prikazane tako javno (između reklama za pelene za odrasle i automobile), sluša priču o svom životu, kao preko pokvarenog telefona. Priča je nalik njegovoj, ali nije točna. Rođenje u drugoj bolnici, pohađao je drugu osnovnu školu, slikarstvo je studirao u Clevelandu, ne u Chicagu - kao da oborite pogled i na ulici pod sobom ugledate nečiju tuđu sjenu. Tih je dana imao dovoljno poteškoća s identitetom i bez tog ćudljivog dvojnika. Taj on u trećem licu sada je predmet glasina i nagađanja. Što je radio u tom avionu? Prošlog je tjedna bio običan čovjek, anonimac. Danas je lik iz detektivskog romana. Zadnji čovjek koji je žrtve vidio žive ili Spasilac djeteta. Svakog dana igra svoju ulogu, scenu po scenu, sjedi na neudobnim sjedalima, odgovara na pitanja FBI-a i Odbora za sigurnost u prometu, stalno iznova ponavlja pojedinosti - čega se sjeća, čega ne. Zatim vidi novinske naslove, sluša bezlične radijske glasove. Heroj. Nazivaju ga herojem. Nije to riječ s kojom se trenutačno može nositi, toliko je daleko od njegova shvaćanja sebe, od priče koju je stvorio kako bi funkcionirao - nesretan čovjek skromnih ambicija, nekadašnji pijanac koji živi od trenutka do trenutka, jedva preživljava. I tako drži glavu pognutom, bježi od kamera. Povremeno ga prepoznaju u podzemnoj ili dok hoda ulicom. Za te ljude on je nešto više od slavne osobe. Hej, spasio si onog dečka. Čujem da si se i s morskim psom tuko, brate. Jesi l’ se tuko s morskim psom? Ne ponašaju se prema njemu kao prema kralju - koji je slavan zato što je poseban - više kao prema nekom iz susjedstva kome se posrećilo. Jer, što je on zapravo napravio, osim što je plivao? On je jedan od njih, nitko i ništa koji je napravio nešto dobro. I tako, kada ga prepoznaju, ljudi mu prilaze s osmijehom. Žele mu stisnuti ruku, slikati se s njim. Preživio je pad zrakoplova i spasio dijete. Dodirnuti ga donosi sreću, kao potkova ili zečji rep. Izveo je nešto nemoguće - kao Jack - i dokazao da je moguće. Pa tko ga ne bi htio dodirnuti? Scott se smiješi i pokušava se ponašati prijateljski. Ti su razgovori drukčiji od onih kakve pretpostavlja da bi vodio s novinarima. To su susreti na osobnoj razini. Pa iako se osjeća nelagodno, trudi se nikad ne biti bezobziran. Shvaća kako oni žele da on bude poseban. Ljudima je važno da on bude poseban jer u životu nam trebaju posebne stvari. I tako se Scott

~ 136 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

rukuje i pušta da ga grle nepoznate žene. Moli ih da ga ne slikaju, većina ga posluša. “Neka ovo ostane među nama”, govori. “Više vrijedi bez drugih.” Ljudima se ta zamisao sviđa, da u vrijeme stvarno masovnih medija mogu doživjeti nešto jedinstveno. Ali ne svi. Neki ga bezobrazno fotografiraju, kao da na to imaju pravo. A neki se ljute kada odbije pozirati za sliku s njima. Neka ga je starica nazvala šupkom ispred Washington Square Parka, on je kimnuo glavom i rekao joj da je u pravu. On je šupak, i želi joj uspješan dan. “Jebi se”, rekla mu je. Kada vas jednom proglase herojem, gubite pravo na privatnost. Postajete predmet, ostajete bez određene količine ljudskosti, jednog dana dobijete na svemirskoj lutriji i probudite se kao polubog. Svetac zaštitnik dobre sreće. Više nije važno što ste htjeli biti. Važna je samo uloga koju igrate u životima drugih. Kao rijetkog leptira, grubo vas okreću prema svjetlu kako bi vas razgledali. Trećeg dana prestaje izlaziti. Živi u Laylinu stanu za goste na trećem katu. To je prostor čiste bjeline bijeli zidovi, bijeli podovi, bijeli strop, bijelo pokućstvo - kao da je umro i prešao u neko predsoblje raja. Vrijeme, nekad ukroćeno teško izborenom rutinom, sada je nepredvidivo. Buđenja u čudnom krevetu. Neobična zrna kave. Raskošni ručnici u ormarićima koji se sami zatvaraju, njihov meki dodir na koži. Bar u dnevnom boravku ispunjenje single malt viskijima i najboljim ruskim votkama. Od trešnjevog je drva, iz sredine stoljeća, s pažljivo izrađenim poklopcem. Prve noći Scott je dugo gledao u njega, kao što bi netko u trenutku rastrojenosti gledao ormarić s oružjem. Umrijeti se može na mnogo raznih načina. Onda je prekrio bar plahtom, ispred njega stavio sjedalicu i više ga nije pogledao. Kiplingova žena i ona zgodna stjuardesa leže negdje na metalnom krevetu, licem prema gore. Sarah, tako se zvala, a ljepotica u kratkoj suknji bila je Emma Lightner. Nekoliko puta svakog dana ponavlja ta imena kao mantru. David Bateman, Maggie Bateman, Rachel Bateman... Mislio je da se pomirio s time, sve shvatio, ali nešto u vijestima o pronađenim tijelima izbacilo ga je iz ravnoteže. Mrtvi su. Svi. Zna da su mrtvi. Bio je tamo, u moru. Ronio je ispod vala. Ne može biti preživjelih, ali kada je čuo vijesti, vidio snimke - pronađena prva tijela nakon nesreće Batemanovih - sve je postalo stvarno, kao kada vam koljena klecaju nakon što prođe ono najgore.

~ 137 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Majka je još tamo negdje, otac i sestra. Kao i piloti Charlie Busch i James Melody. Kao i Kipling, izdajnik, i zaštitar Batemanovih, negdje duboko pod valovima, njišu se u vječnoj tami. Trebao bi otići kući, on to zna, natrag na otok, ali ne može. Iz nekih razloga misli da nije u stanju suočiti se sa životom kakav je nekad vodio (nekad, u ovom slučaju, jest svega nekoliko dana, kao da pravocrtni protok vremena išta znači čovjeku koji je preživio što i on; postoji prije, i postoji poslije), nije u stanju prići bijeloj kapijici na tihom pješčanom putu, preskočiti stare natikače koje je zaboravio pred vratima, jednu iza druge vrh jedne još je naslonjen na petu druge, onako kako je iskoračio iz njih. Osjeća da nije u stanju zateći ukiseljeno mlijeko u hladnjaku, pogledati psa u oči. To je njegov dom, čovjek na ekranu nosi Scottovu košulju i žmirka prema fotografu - jesu li mi zubi stvarno toliko iskrivljeni? Nije u stanju suočiti se s gomilom kamera, neprekidnom paljbom pitanja. Jedna je stvar razgovarati s ljudima na ulici, ali obratiti se javnosti - to je nešto s čim se ne može nositi. Kada se obrati javnosti, obična rečenica postaje izjava. Neobavezna primjedba postaje javni zapis koji se ponavlja cijelu vječnost, zaleđen i nepromjenjiv. Ne zna zašto, ali nije u stanju vratiti se, povući se na mjesto u kojem je živio “prije”. I tako sjedi na tuđem kauču i bulji u vrhove drveća i smeđi kamen Ulice Bank. Gdje je dječak u ovom trenutku? U kući na selu? Za doručkom, okružen bockavim zelenim peteljkama jagoda i mrljama od zobene kašice? Svake noći, prije nego ode u krevet, Scott misli na isto. Sanjat će dječaka izgubljenog u beskrajnoj tami oceana, sanjati njegove pozive upomoć - sa svih strana i niotkuda određeno - dok Scott pljuska i vrti se u krug, napola se daveći, tražeći ga i nikad ga ne nalazeći. Ali san ne stiže. Umjesto njega, samo mirno spava. Pada mu na pamet, dok pijucka hladnu kavu, da snove možda sanja dječak. Nastaju iz njegove tjeskobe, stižu samo do Scotta, kao zvuk onih zviždaljki koje jedino psi čuju. Je li ono što ih povezuje stvarno ili umišljeno, plod krivnje, zamisao kojom se zarazio kao virusom? Spašavanje djeteta, to što ga je vukao osam iscrpljujućih sati, donio ga na rukama u bolnicu - je li sve to stvorilo nove sinapse u mozgu? Nije li spašavanje života dovoljno? Sada je kod kuće, to dijete koje svijet zna kao J. J.-a, ali o kome će Scott uvijek misliti samo kao o dječaku. Na sigurnom, obitelj se brine o njemu, teta i njezin - dobro, budimo otvoreni - prevrtljivi suprug. Odjednom stostruki milijunaš kojem nikad ničeg neće nedostajati, a još nema ni pet godina. Scott mu je spasio život, dao mu budućnost, priliku za sreću. Nije li to dovoljno? Naziva informacije i traži

~ 138 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

tetin broj u Westchesteru. Devet je navečer. Sjedio je sam u stanu cijela dva dana. Spajaju ga, sluša kako telefon zvoni i pita se što to radi. Nakon šestog zvona javlja se ona. Eleanor. Zamišlja njezino lice, rumene obraze i tužne oči. “Halo?” Zvuči oprezno, kao da navečer stižu samo loše vijesti. “Zdravo, Scott je.” Ali ona već govori. “Dali smo izjavu. Možete li, molim vas, poštovati našu privatnost?” “Ne, Scott je. Slikar. Iz bolnice.” Glas joj postaje mekši. “Ah, ispričavam se. Oni jednostavno... ne puštaju nas na miru. A on je samo dječak, znate? Čiji su mama i tata...” “Znam. Što mislite, zašto se ja skrivam?” Ona šuti, prilagođava se pozivu koji nije onakav kakav je očekivala, otvara se spasitelju svog nećaka. “Voljela bih da i mi možemo”, kaže. “Mislim, već je dovoljno teško prolaziti sve to, i bez...” “Siguran sam da je tako. Je li on...” Stanka. Scottu se čini da joj čuje misli - koliko mu može vjerovati? Koliko smije reći? “J. J.? On, znate, on zapravo ne govori. Vodili smo ga psihijatru... mislim, ja sam ga vodila... i on je rekao, samo: Dajte mu vremena. Pa ne navaljujem.” “To zvuči... ne mogu ni zamisliti kako je to...” “Ne plače. Nije on... mislim, ima četiri godine, koliko uopće može shvatiti? Ali ipak, mislila sam da će plakati.” Scott razmišlja o tome. Što se tu može reći? “Samo probavlja stvari, mislim. Nešto toliko - traumatično. Mislim, klincima je sve što im se događa normalno, zar ne? Mislim, u njihovim glavama. Uče o svijetu, i on sada tako razmišlja. Avion se sruši, ljudi ginu, ti završiš u moru. A opet, možda razmišlja o tome što je uopće život na ovom svijetu...” “Znam”, kaže ona. Onda jednu minutu sjede u tišini koja nije mučna niti neugodna. Samo je zvuk dvoje ljudi koji razmišljaju. “Ni Doug ne govori mnogo. Osim o novcu. Nekidan sam ga uhvatila kako s interneta skida program za vođenje financija. Ali... emocionalno? Mislim da ga sve zajedno izluđuje.”

~ 139 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Još uvijek?” “Aha, on je... znate, on ne zna s ljudima. I on je imao teško djetinjstvo.” “Mislite, prije dvadeset i pet godina?” Osjeća da se ona na drugom kraju linije smiješi. “Budite dobri.” Scottu se zvuk njezina glasa sviđa, njegov ritam. Naslućuje se određena intimnost, kao da su se poznavali jako, jako dugo. “Iako, ja ne bih trebao o tome govoriti”, kaže joj. “Uz moja postignuća sa ženama.” “Taj mamac neću zagristi”, kaže ona. Neko vrijeme razgovaraju o svakodnevnim stvarima. Ona se diže s dječakom dok Doug spava - kasno odlazi leći, čini se. J. J. za doručak voli tost, može odjednom pojesti cijelu teglu borovnica. Igraju se i crtaju dok ne dođe vrijeme da malo odspava, poslijepodne on voli tražiti kukce u dvorištu. Kada je vrijeme ružno, sjede na trijemu i mašu tegljačima. “U osnovi, on je običan klinac”, kaže ona. “Mislite li da stvarno razumije što se dogodilo?” Nakon duge stanke ona kaže: “A vi?”

~ 140 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Sprovodi počinju u petak. Najprije Sarah Kipling, njezine ostatke ukapaju na groblju Mount Zion u Queensu, u sjeni visokih predratnih dimnjaka, tvornice u susjedstvu djeluju kao da proizvode tijela. Policija je ograničila pristup novinarskim kombijima, smjestila ih ujedan kut uz južnu stranu zida. Dan je oblačan, zrak nepomičan, kao u tropima. Za poslijepodne je najavljeno olujno nevrijeme, gotovo da se već može osjetiti višak elektriciteta u zraku. Crne limuzine nižu se sve do autoceste za Brooklyn, obitelj, prijatelji, političari. Bit će ih još osam nakon ovog - pod pretpostavkom da se pronađu sva tijela. Nad glavama kruže helikopteri. Scott stiže u žutom taksiju. Nosi crno odijelo iz Laylina ormara za goste, jedan broj mu je preveliko, rukavi su predugi. Suprotno od toga, bijela košulja koju je pronašao u ladici premala je, steže ga oko vrata, što se lijepo vidi ispod kravate. Loše se obrijao, porezao se na dva mjesta. Pogled na krv u ogledalu kupaonice i oštar ubod bola na neki su ga način vratili u stvarnost. Iskreno, u dnu grla još osjeća slanost mora, čak i u snu. Zašto je on živ, a oni mrtvi? Scott kaže vozaču da ga pričeka i izlazi. Na trenutak se pita hoće li dječak biti tu - zaboravio je upitati - ali onda misli: Tko bi doveo dječačića na pokop neznanke? Govoreći istinu, ni on ne zna zašto je došao. Nije obitelj niti je prijatelj. Dok hoda, Scott osjeća poglede na sebi. Dvadesetak osoba okružilo je grob. Vidi da ga promatraju. On je kao grom koji je dva puta udario na isto mjesto. Anomalija. Skrušeno spušta pogled. Na pristojnoj udaljenosti vidi desetak ljudi u odijelima. Jedan od njih je Gus Franklin. Prepoznaje još dvojicu, agenta O’Briena iz FBI-a, drugi je agent - odakle je ono, iz Ministarstva financija? Kimaju mu glavom. Dok rabin govori, Scott gleda kako se na obzoru kupe mračni oblaci. Nalaze se na planetu Zemlja u srcu galaksije Mliječni put. Okreću se, stalno se okreću. Čini se kako se sve u svemiru vrti u krug, nebeska tijela okreću se oko sebe slijedeći svoje orbite. Guraju ih i vuku sile prema kojima je sve što čine ljudi ili životinje sićušno. Mali smo čak i u planetarnim mjerilima čovjek koji sam pliva u cijelom oceanu točkica je na valovima. Vjerujemo kako nas sposobnost rasuđivanja čini većima nego što uistinu jesmo, sposobni smo shvatiti beskrajnu pustoš između nebeskih tijela. Ali u stvarnosti, nakon što uvidimo te razmjere, samo smo još manji.

~ 141 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Počinje puhati vjetar. Scott pokušava ne misliti na ostala tijela, još pod morem u olupini - kapetan Melody, Ben Kipling, Maggie Bateman i njezina kći Rachel. Zamišlja ih tamo, izgubljene u mračnim dubinama, tiho se njišu uz glazbu koju ne čuju dok im rakovi grickaju nosove i prste na nogama. Nakon što pokop završi, Scottu prilazi neki čovjek. Ima vojno držanje, zgodno, tamno lice, kao da je proveo godine na toplom suncu Arizone. “Scott? Ja sam Michael Lightner. Moja je kći bila...” “Znam”, kaže Scott blago. “Sjećam je se.” Stoje među grobovima. U daljini je mauzolej s kupolom na kojoj je kip čovjeka s podignutom nogom i štapom u ruci, kao da poručuje kako putovanje još uvijek nije gotovo. Ocrtava se nad obrisom grada, bliješti na zadnjem sunčevom svjetlu, ako se malo zažmiri, čini se kao da su sve zgrade samo različiti nadgrobni spomenici, zdanja podignuta u znak sjećanja i tuge. “Negdje sam pročitao da ste slikar”, kaže Michael. Vadi kutiju cigareta iz džepa košulje, lupka je dok jedna ne iziđe. “Pa, slikam”, kaže Scott. “Ako me to čini slikarom, onda sam slikar.” “Ja vozim avione”, kaže Michael, “i uvijek sam mislio da me to čini pilotom.” Zastaje na trenutak i povlači dim. “Želim vam zahvaliti za ono što ste napravili”, kaže. “Ostao živ?” kaže Scott. “Ne. Za dječaka. Ja sam jednom pao nad Beringovim prolazom, imao sam splav i zalihe, ali bilo je...” “Sjećate li se Jacka LaLannea?” pita Scott. “Pa, bio sam u San Franciscu kao klinac, on je plivao preko zaljeva vukući čamac za sobom. Mislio sam da je Superman. Pa sam se upisao u plivački klub.” Michael razmišlja o tome. On je čovjek kakav biste poželjeli biti, pribran i samopouzdan, ali nekako iskusan, kao da život shvaća ozbiljno, opet ne previše ozbiljno. “Nekad su na televiziji prikazivali svako lansiranje rakete”, kaže. “Neil Armstrong, John Glenn. Sjedio bih na tepihu dnevne sobe, skoro da mi se činilo da osjećam vrelinu.” “Jeste li ikad uspjeli?” “Ne. Dugo sam letio na lovcima, zatim trenirao pilote. Nisam se mogao odlučiti da prijeđem na komercijalne letove.” “Jesu li vam išta rekli?” pita Scott. “O avionu?” Michael otkopčava jaknu.

~ 142 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Mehanički, čini se da je bio u redu. Pilot nije ništa prijavio kada je tog jutra preletio Atlantik, u cijelosti je servisiran tjedan ranije. Plus, pogledao sam podatke o Melodyju, vašem pilotu, bez ikakve je mrlje - iako, ljudsku grešku se ne može isključiti. Još nemamo crnu kutiju, ali pokazali su mi izvještaje kontrole letenja, nije bilo nikakvog SOS-a ni uzbune.” “Bilo je magle.” Michael se mršti. “To je vizualni problem. Može nastati malo turbulencije zbog razlika u temperaturi, ali u takvom mlažnjaku, koji leti po instrumentima, to ne bi trebao biti faktor.” Scott gleda kako sa sjevera dolazi helikopter, klizi niz rijeku, predaleko je da mu se čuje zvuk. “Pričajte mi o njoj”, kaže. “O Emmi? Ona je... bila je... dobijete dijete, pa pomislite: ja sam te napravio, isti smo, ali to nije istina. Samo neko vrijeme živite s njima, možda im pomognete da shvate ponešto...” Baca cigaretu na mokro tlo, gazi je nogom. “Možete li mi...” kaže, “reći išta o letu, o njoj?” O njezinim zadnjim trenucima, to želi reći. Scott misli što bi mogao reći - da mu je poslužila piće? Da su gledali prijenos utakmice, dva milijunaša su razgovarala, a žena jednog od njih govorila o kupovini? “Radila je svoj posao”, kaže. “Mislim, let je trajao, koliko, osamnaest minuta? A ja sam ušao neposredno prije nego što su se vrata zatvorila.” “Ne, shvaćam”, kaže otac, spušta glavu skrivajući razočarenje. Dobiti još jedan djelić nje, neku sliku, još jednom osjetiti da se može saznati nešto novo, na taj bi način stalno mislio na nju. “Bila je ljubazna”, govori mu Scott. Stoje tamo na trenutak, nemaju više što reći, onda Michael kima glavom i pruža ruku. Scott je prihvaća, pokušava smisliti što još reći, kako ublažiti tugu koju drugi muškarac sigurno osjeća. Ali Michael primjećuje njegov nemir, okreće se i odlazi uspravnih leđa. Dok se vraća prema taksiju, Scottu prilaze agenti. Prvi ide O’Brien, Gus Franklin je iza njega - drži jednu ruku na agentovu ramenu, kao da mu govori: Ostavi tog jebenog tipa na miru. “Gospodine Burroughs.” Scott se zaustavlja, ruka mu je već na vratima taksija. “Stvarno vas ne želimo gnjaviti danas”, kaže Gus.

~ 143 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Nije to gnjavljenje”, kaže O’Brien. “To je naš posao.” Scott sliježe ramenima, ne može ga izbjeći. “Uđite”, kaže Scott. “Ne želim o tome pred kamerama.” Taksi je mali kombi. Scott povlači vrata, ulazi i sjeda na stražnju klupu. Agenti se pogledavaju, zatim ulaze i oni. Gus naprijed, O’Brien i Hex na sjedala u sredini. “Hvala vam”, kaže Scott. “Do sada sam živio bez helikoptera s kamerama nad glavom...” “Aha, primijetili smo”, kaže O’Brien. “Niste baš veliki ljubitelj društvenih medija.” “Bilo kakvih medija”, dodaje Hex. “Kako ide potraga?” Scott pita Gusa. Gus se okreće prema vozaču, Senegalcu. “Možete li nas malo ostaviti same?” “Ovo je moj taksi.” Gus vadi novčanik, da je mu dvadeset dolara, zatim još dvadeset nakon što prvi put nije uspjelo. Vozač ih uzima, izlazi. “Uragan Margaret kreće se sjeverno od Kajmanskog otočja”, govori Scottu Gus. “Za sada smo morali obustaviti potragu.” Scott zatvara oči. Maggie, Margaret. “Aha”, kaže Gus. “Loša šala, ali daju im imena početkom sezone.” “Izgledate prilično uznemireno”, kaže O’Brien. Scott škilji prema agentu. “Žena je poginula u padu aviona, a sada su po njoj nazvali uragan”, kaže. “Nisam siguran kako bih trebao izgledati.” “U kakvom ste odnosu bili s gospodinom Batemanom?” pita Hex. “Vi baš znate kako postaviti pitanje tako da zvuči kao osuda.” “Stvarno?” kaže O’Brien. “Vjerojatno je uzrok duboko filozofsko uvjerenje da svi lažu.” “Da ja tako mislim, mogao bih se sasvim ostaviti razgovaranja”, kaže Scott. “Ali ne. Tako je zabavnije”, kaže O’Brien. “Ludi su poginuli”, žesti se Gus. “Ovo nije igra.” “Uz dužno poštovanje”, kaže O’Brien, “ti istražuj zašto je avion pao. Mi ćemo se baviti ljudskim faktorom.” “Osim u slučaju”, kaže Hex, “da je riječ o istoj stvari.”

~ 144 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott se naslanja na sjedalicu i zatvara oči. Čini se da su ga isključili iz razgovora, osjeća se iscrpljeno. Bol u ramenu mu je popustila, ali polako dobiva glavobolju, negdje duboko u mozgu osjeća porast vanjskog barometarskog tlaka. “Mislim da je zaspao”, kaže Hex gledajući ga. “Znaš li tko spava u policijskoj postaji?” kaže O’Brien. “Onaj koji je to napravio”, kaže Hex. “Vi momci trebali biste imati radio”, kaže Gus. “Sport ujutro. Onda promet i vrijeme.” O’Brien lupka Scotta po grudima. “Razmišljamo o tome da zatražimo nalog za pregled vaših slika.” Scott otvara oči. “Što bi to trebalo biti?” pita. “Nalog za gledanje umjetničkog djela?” Zamišlja kako taj dokument oslikava neki umjetnik. “To je komad papira na kojem je sudac potpisao da možemo zaplijeniti vaša sranja”, kaže O’Brien. “A da možda dođete u četvrtak navečer”, kaže Scott. “Poslužit ću bijelo vino u papirnatim čašama i nabosti na čačkalice nešto za jelo. Jeste li ikad bili na otvaranju neke izložbe?” “Bio sam ja u jebenom Louvreu”, otresa se O’Brien. “Je li to blizu pravog Louvrea?” “Ovo je moja istraga”, kaže Gus. “Nitko neće ništa zaplijeniti prije nego se dogovori sa mnom.” Scott gleda kroz prozor. Svi ožalošćeni su otišli. Grob je samo rupa u zemlji, puni se kišnicom dok dvojica u kombinezonima stoje pod nadstrešnicom od grabovine i puše Camel Lights. “Kakvu bi praktičnu svrhu mogle imati moje slike, po vašem mišljenju?” pita. Stvarno želi znati, kao čovjek koji je proveo (potratio?) dvadeset i pet godina nabacujući boje na platno, neprimijećen, goneći vjetrenjače. Čovjek koji se povukao u beznačajnu osamu. “Ne radi se o njihovoj svrsi”, kaže O’Brien. “Riječ je o sadržaju.” “Slike nesreća”, kaže Hex. “Tako kaže vaša zastupnica. Slike automobilskih nesreća i sudara vlakova.” “A nas”, kaže O’Brien, “zanemarivši urođenu sjebanost toga kao umjetničke forme, to zanima na proceduralnoj razini. Jer, možda vam je dosadilo tražiti nesreće koje ćete slikati, pa ste se odlučili izazvati jednu.”

~ 145 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott ih gleda sa zanimanjem. Kakve zapanjujuće mozgove imaju ti ljudi, ni iz čega stvaraju teorije i zavjere. Okreće se prema Gusu koji trlja hrbat nosa, kao da ga jako boli. “Kako bih to uspio?” pita Scott. “Budimo praktični. Slikar bez kinte u džepu s tronogim psom. Čovjek koji dane provodi tražeći nešto što ne može definirati. Priča bez glagola. Kako taj čovjek - uopće ne znam kako to nazvati - uspijeva?” “Stalno se to događa”, kaže O’Brien. “Mali ljudi u svojim sobicama smišljaju velike stvari. Razmišljaju, odlaze na izložbe oružja, uče kako od gnojiva načiniti bombu preko interneta.” “Ne koristim internet.” “Onda u pravoj jebenoj knjižnici. Primijetite me, to je poenta. Osveta.” “Kome, zašto?” “Bilo kome. Svima. Njihovim majkama, Bogu. Klincima koji su ih gnjavili u školi.” “U stvarnoj školi?” kaže Scott. “Pred svima?” “Vidim da se šalite, ali ja sam ozbiljan.” “Ne. Zanimljivo mi je”, kaže Scott, “to kako vam radi mozak. Kao što sam rekao, ja šećem plažom. Sjedim u kafiću, buljim u šalicu kave, razmišljam o slikama, o bojama i njihovim kombinacijama. Ovo mi je novo, taj televizijski pristup.” “Zašto slikate to što slikate?” tiho pita Gus. “Pa”, kaže Scott, “mislim, ni ja nisam sasvim siguran. Prije sam se bavio krajolicima, onda sam u njih počeo dodavati ponešto. Pretpostavljam kako pokušavam shvatiti svijet. Mislim, dok si mlad, očekuješ dobar život, ili u najmanju ruku prihvaćaš ono što ti se nudi. Tim se životom može upravljati. Biraš put, ponekad ni to ne moraš jer koliko je ljudi za koje znaš da su uspjeli slučajno? Ali ono što je mene dočekalo bili su burbon i moj vlastiti šupak.” “Ja ću zaspati ovdje”, kaže O’Brien. Scott nastavlja jer Gus je pitao, pa Scott zaključuje kako valjda stvarno želi znati, kada je već pitao. “Ljudi se bude i misle: još jedan dan. Prave planove. Kreću tamo kamo su odlučili krenuti. Ali to nije samo još jedan dan. To je dan u kojem će se njihov vlak sudariti ili će ih pogoditi uragan ili će im se potopiti trajekt.” “Ili srušiti avion.”

~ 146 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Da. Za mene je to istovremeno stvarno i metaforično. Barem je bilo prije deset dana. Tada sam mislio kako je slikanje avionske nesreće samo lukav način skrivanja činjenice da sam upropastio život. “Dakle, naslikali ste avionsku nesreću”, kaže Hex. “E to bi’ mi rado vid’li”, kaže O’Brien. Scott kroz prozore gleda kako oni ljudi bacaju cigarete u blato i prihvaćaju se lopata. Misli na Saru Kipling, koju je upoznao tog sunčanog dana u kolovozu, na njezin mlitavi stisak ruke, površan osmijeh. Zašto je ona pokopana, a on ne? Misli na Maggie, na njezinu kćer, devetogodišnjakinju. Obje su negdje na dnu oceana, a on je ovdje, diše, razgovara o umjetnosti, iako je to zapravo razgovor o smrti. “Dođite bilo kada”, kaže im. “Slike su tamo. Sve što trebate napraviti jest upaliti svjetlo.”

*** Izlazi iz taksija pored ulaza u postaju Penn, računa da ga je netko od svih onih novinara na sprovodu pratio. Dok zatvara vrata, vidi kako se zaustavlja zeleni SUV iz kojeg iskače čovjek u jakni od trapera. Scott brzo kreće prema podzemnoj, spušta se na peron vlaka broj 3. Onda se okreće i vraća na gornji peron. Dok to radi, vidi da se dolje pojavljuje njegov pratitelj u traperu. Ima fotoaparat, ugleda Scotta baš dok stiže vlak, diže kameru i pokušava ga slikati. Scott se okreće na petama, vlak škripi pored njega, zaklanja mu lice. Osjeća zračnu struju, čuje zvuk otvaranja vrata i provlači se kroz njih. Sjeda držeći ruku pred licem. Dok se vrata zatvaraju, viri kroz prste; kada vlak kreće, na trenutak vidi jaknu od trapera, kamera je još podignuta, traži fotografiju. Scott se vozi tri stanice dalje od centra, zatim izlazi i vraća se autobusom. Sada je u novom svijetu, u gradu sukoba, ispunjenim sumnjama i nepovjerenjem. Ovdje nema mjesta apstraktnom mišljenju, nema vremena za razmišljanje o prirodi stvari. To je druga stvar koja je umrla u uzburkanom Atlantiku. Biti umjetnik znači istovremeno živjeti u svijetu i biti odmaknut od njega. Tamo gdje inženjer vidi oblik ili funkciju, umjetnik vidi značenje. Za inženjera je toster skup mehaničkih i električnih dijelova koji zajedno prenose toplinu na kruh i stvaraju tost. Umjetniku, toster je sve drugo. To je stroj koji pruža ugodu, jedna od mnogih mehaničkih kutija koje negdje stvaraju iluziju doma. Zamislite li ga kao osobu, to je netko kome se objesila vilica, nikad mu nije dosta jela. Otvara usta i trpa kruh u njih. Ali jadni gospodin Tosterić. On je čovjek koji nikad nije sasvim sit, ma koliko pojeo.

~ 147 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

*** Scott za večeru jede zobene pahuljice, još je u posuđenom odijelu s nakrivljenom kravatom. Nekako se čini neprimjerenim skinuti je. Smrt, tako neopoziva za one koji su umrli, ožalošćenima bi trebala uzeti više od samo jednog poslijepodneva. I tako on sjedi, trpa hranu u sebe i žvaće, odjeven u crno kao pogrebnik za doručke. Stoji pored sudopera, pere jedinu posudu i žlicu, kada začuje otvaranje ulaznih vrata. I bez gledanja zna da je to Layla, prepoznaje zvuk njezinih potpetica i miris parfema. “Jeste li odjeveni?” pita ona ulazeći u kuhinju. On spušta zdjelu na stalak za sušenje. “Pokušavam shvatiti zašto imate pribor za jelo za trideset ljudi”, kaže. “Kauboji su prelazili cijelu zemlju s jednim tanjurom i žlicom.” “Jeste li vi to?” pita ona. “Kauboj?” On odlazi u dnevni boravak i sjeda na kauč. Ona skida deku s ormarića za piće i puni čašu. “Ovim grijete piće, ili...?” “Ja sam alkoholičar”, govori joj. “Mislim.” Ona pijucka svoje piće. “Mislite.” “Sad, moglo bi se na to i kladiti, jer kada počnem piti, ne znam se zaustaviti.” “Moj otac je najbogatiji alkoholičar na svijetu. Forbes je u jednom članku izračunao kako godišnje vjerojatno popije vrhunskih pića vrijednih oko tri stotine tisuća dolara.” “To mu možete napisati na nadgrobnu ploču.” Ona se osmjehuje, cipele joj spadaju s nogu. Podvlači desnu nogu pod lijevu. “To je Sergeovo odijelo.” On posegne za kravatom. “Ispričavam se.” “Ne”, kaže ona. “U redu je. On je sada u Rumunjskoj, mislim. Opet jebe nekog posebnog.” Scott je gleda kako pije svoj skoč. Kiša udara o prozore i curi niz njih. “Jednom sam u pustinji u Arizoni”, kaže on, “pojeo breskvu, i to je bilo bolje od bilo kojeg seksa koji sam doživio.” “Oprezno”, kaže mu ona. “Mogla bih to shvatiti kao izazov.”

~ 148 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Nakon što je otišla, on odnosi njezinu čašu do sudopera. U njoj je još prst pića. Prije nego što ga izlije, podiže čašu do brade i miriše, osupne ga poznati miris na zemlju i treset. Životi koje živimo, misli, ispunjeni su rupama. Ispire čašu i okreće je naopako da se ocijedi. Scott odlazi u spavaću sobu i liježe licem prema dolje, još u odijelu. Pokušava zamisliti kako je to biti mrtav, ali ne uspijeva, zato poseže rukom i gasi svjetlo. Kiša lupa o prozorsko staklo. Bulji u strop, gleda kako se sjenke kreću u suprotnom pravcu od kišnih kapi koje klize nadolje. Tri grane raširene kao Rorschachova mrlja. Bjelina stana prazno je platno, mjesto koje čeka da oni u njemu odluče kako će živjeti. Što će sada slikati, pita se on.

~ 149 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

NITI

Postoji odgovor. Samo ga oni još nisu dobili. To je Gus rekao šefovima kada su ga požurivali. Prošlo je deset dana od nesreće. U hangaru mornaričke baze na Long Islandu prikupili su ostatke koje su našli. Dva metra dug komad krila, poslužavnik, dio kožnatog naslona za glavu. Tamo će donijeti i ostala tijela, kada ih pronađu - pod pretpostavkom da će ih pronaći u olupini, da ih more neće izbaciti na plažu kao Emmu Lightner, ili će ih izvući mrežom, kao Saru Kipling. Ta su tijela poslana u lokalne mrtvačnice, prema federalnim zakonima morala su se izručiti u roku od nekoliko dana. Propisi su bili jedna od mnogih poteškoća koje treba rješavati kod istrage nesreća u priobalnim vodama. Ronioci su svakog dana ulazili u svoja odijela, piloti pokretali helikoptere, kapetani pretraživali podmorje. Morske su dubine mračne. Struje jake. Ono što ne pluta, tone. Bilo kako bilo, što je više vremena prolazilo, sve je manja bila nada da će pronaći ono što su tražili. Ponekad, kada bi čekanje postalo preteško, Gus bi podigao helikopter i odletio na zapovjedni brod. Stajao bi na palubi i pomagao rukovoditi potragom, gledao kako kruže galebovi. Ali i usred posla, Gus je ipak bio samo promatrač. On je bio inženjer, stručnjak za avione koji može pronaći grešku u bilo kojem sustavu. Poteškoća je bila u tome što je njemu trebao sustav da bi ga analizirao mlazni pogon, hidraulika, aerodinamičnost. Sve što je dobio bio je otkinuti komad krila i ogroman pritisak zbog onih koji su živi pokopani. Pa ipak, čak i djelić olupine ima što reći. Na temelju komada krila utvrdili su kako je avion udario u vodu pod kutom od devedeset stupnjeva ponirao je ravno dolje kao morska ptica. To nije prirodan način pada zrakoplova, on obično klizi zahvaljujući obliku krila. To upućuje na grešku pilota, možda čak na namjerno rušenje - iako je Gus stalno podsjećao kako postoji mogućnost da je avion zapravo padao pod prirodnijim kutom, ali je naletio ravno na golemi val, što bi imalo isti učinak kao pad na nos. Drugim riječima: Ne znamo ništa pouzdano. Nekoliko dana kasnije pored otoka Block primijećen je komad repa. Na njemu su dobili prve podatke o hidraulici - koja se činila ispravnom. Narednog dana nađena su još dva komada prtljage na plaži Montauk - jedan neoštećen, drugi otvoren, samo kutija. I tako je to išlo, komad po komad, kao da u plastu sijena tražite sijeno. Činilo se da je to dobra vijest, olupina se

~ 150 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

raspadala pod morem i isplivavala malo-pomalo, ali onda nakon četiri dana više nije stizalo ništa. Sada se Gus zabrinuo da nikada neće pronaći trup olupine, da su preostali putnici i posada izgubljeni zauvijek. Svakog dana pritiskali su ga šefovi iz Washingtona, koje je opet pritiskao državni tužitelj i određeni ljutiti milijarder, tražili su odgovore, željeli vidjeti tijela koja nedostaju i zatvoriti cijeli slučaj. U četvrtak evo ga na sastanku na kojem ponavlja očito dvadeset i petorici birokrata, priča stvari koje već znaju. U federalnoj je zgradi, na Broadwayu, to je domaći teren agenata O’Briena iz FBI-a i Hexa iz Ureda za kontrolu imovine u inozemstvu, kao i za nekolicinu njima podređenih. Za O’Briena pad je dio veće priče - teroristička prijetnja i napad tajnih agenata na američke interese. Za Hexa je pad samo nastavak rata unutar američke ekonomije koji vode milijunaši i milijarderi koristeći se ogromnim sredstvima za kršenja pravila i zakona. Gus je jedini u prostoriji koji o padu razmišlja kao o neovisnom događaju. Ti ljudi u tom zrakoplovu. Pored njega je direktor privatne zaštitarske tvrtke zadužene za obitelj Bateman, opisuje na koji način oni određuju razinu prijetnji. Uz njega su još šestorica koja mu dodaju dokumente dok on govori. “... u stalnom kontaktu s dodijeljenim agentima Unutarnje sigurnosti”, kaže on. “Dakle, ako se pojavi prijetnja, mi za nju saznamo za nekoliko minuta.” Gus sjedi za konferencijskim stolom i gleda svoj odraz u prozoru. U mislima, on je na brodu Obalne straže, gleda u valove. Stoji na zapovjednom mostu vojne fregate i gleda u sonar. “Osobno sam nadgledao opsežni pregled svih podataka i djelatnosti”, nastavlja direktor, “šest mjeseci prije nesreće, i s potpunom sigurnošću mogu reći - ništa nije propušteno. Ako je netko odlučio napasti Batemanove, držao je to za sebe.” Gus mu zahvaljuje, da je riječ agentu Hexu, koji počinje opisom procesa koji je država pokrenula protiv Bena Kiplinga i njegove investicijske tvrtke. Optužnice, kaže on, uručene su po planu, dan nakon nesreće, ali Kiplingova smrt ostalim je partnerima ponudila savršenog žrtvenog jarca. Dakle, svi su se složili kako je sve transakcije sa zabranjenim zemljama (ako ih je bilo) osmislio poginuli, i kroz njihove knjige ih vodio kao nešto drugo. Drugim riječima, nasamareni su. Mi smo ovdje žrtve koliko i vi, rekli su. Osamnaest računa tvrtke je zamrznuto. Njihova ukupna vrijednost: 6,1 milijarda dolara. Istražitelji su novac povezali sa šest zemalja: Libijom, Iranom, Sjevernom Korejom, Sudanom i Sirijom. Iz Kiplingovih telefonskih

~ 151 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

razgovora znaju da ga je Barney Culpepper nazvao pedeset i jednu minutu prije polijetanja. Culpepper je odbio komentirati o čemu su razgovarali, ali očito je kako je tim pozivom upozorio Kiplinga na optužnicu. Ako se pita agenta Hexa i njegove nadređene, avion je srušila neprijateljska sila kako bi ušutkala Kiplinga i omela njihovu istragu. Poteže se pitanje kada su točno Kiplingovi pozvani na let s Batemanom. Direktor zaštitarske tvrtke provjerava zapise. Batemanov tjelohranitelj u jedanaest sati i osamnaest minuta prijavio je razgovor s glavnim (David Bateman, odnosno Kondor) u kojem Kondor izjavljuje da će Ben i Sarah letjeti s njima. “Scott”, odsutno govori Gus. “Što?” kaže Hex. “Slikar”, pojašnjava Gus. “On nam je rekao da je Maggie pozvala Saru i njezina muža - ranije tog jutra, na tržnici, mislim. A njega je već pozvala provjerite bilješke, ali mislim da se to dogodilo u nedjelju ujutro. Naletio je na Maggie i klince.” Gus razmišlja o svom zadnjem razgovoru sa Scottom, dok su sjedili u taksiju pred grobljem. Nadao se da će razgovarati podrobnije, minutu po minutu pretresti sve čega se Scott sjeća u vezi s letom, kako se ukrcao, kako su odmah nakon toga uzletjeli, što se zbivalo u zraku, ali razgovor su preuzeli drugi, gradeći kule u oblacima. U nedostatku činjenica, misli on, izmišljamo priče. A očito je da se time bave mediji - CNN, Twitter, Huffington Post nagađaju dvadeset i četiri sata dnevno. Većina pouzdanih medija drži se činjenica i dobro utemeljenih komentara, ali ostali - Bill Cunningham na ALC-u najgori je - grade legende, sve pretvaraju u nekakvu golemu sapunicu o slikaru zavodniku i njegovim pokroviteljima milijunašima. Gus misli na dječaka, sada smještenog kod tetke i tetka u dolini rijeke Hudson. Odvezao se posjetiti ih prije dva dana, sjedio u njihovoj kuhinji i pio biljni čaj. Nikad nije pravo vrijeme za ispitivanje djeteta, ne postoji savršena tehnika. Sjećanja, kojima se i kod odraslih ne može sasvim vjerovati, kod djece su u najboljem slučaju nepouzdana, osobito nakon traume. On ne govori mnogo, rekla je Eleanor donoseći mu čaj. Još otkako smo došli kući. Liječnik kaže da je to normalno. Ili, nije normalno, ali nije ni nenormalno. Dječak je sjedio na podu i igrao se plastičnim bagerom. Nakon što se naviknuo na Gusovu prisutnost u sobi, sjeo je na pod pored njega. J. J., rekao je, zovem se Gus. Već smo se sreli. U bolnici. Dječak je podigao glavu, suzio oči, pa se vratio igračkama. Mislio sam da bismo mogli razgovarati o avionu, ono kada si bio u avionu s mamom i tatom.

~ 152 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

I sekom, rekao je dječak. Tako je. I tvojom sestrom. Gus je zastao, nadao se da će dječak prekinuti tišinu, ali ništa od toga. Pa, rekao je Gus, sjećaš li se aviona? Znam da si... Scott mi je rekao da si spavao kada je uzletio. Na spomen Scottova imena dječak je podigao pogled, ali nije progovorio. Gus mu je ohrabrujuće kimnuo glavom. Ali, rekao je, sjećaš li se... sjećaš li se da si se probudio, prije... Dječak je pogledao prema Eleanor, koja je sjela uz njega na pod. Možeš mu reći, šećeru. Sve... sve čega se sjetiš. Dječak je razmislio o tome, zatim uzeo svoj bager i zabio ga u sjedalicu. Raar, viknuo je. J. J., rekla je Eleanor. Ali dječak se nije obazirao na nju, ustao je i trčao po sobi s bagerom u rukama, lupao njime po zidovima i ormarima. Dolje na podu Gus je kimnuo glavom, umorno se podigao na noge uz škljocaj u koljenima. U redu je, rekao je. Ako se ičeg sjeti, reći će. Bolje ga je ne požurivati. Sada, u sali za sastanke, razgovara se o logistici i tehnikama navalnih timova (iz Libije, Sjeverne Koreje i tako dalje) koje su mogle biti korištene da se obori avion. Najvjerojatniji scenarij jest bomba postavljena u nekom trenutku dok je avion bio ili u Teterborou ili samom Vineyardu. Vade se nacrti aviona i svi stoje oko stola, pokazuju mjesta na kojima se može sakriti eksploziv. Trup aviona je isključen jer ga pilot pomno pregledava prije uzlijetanja. Gus je razgovarao s tehničarima iz zemaljske posade koji su dopunili gorivo na pisti, radnicima s naglascima iz Massachusetsa koji piju pivo za Dan svetog Patrika i jedu hotdog na Dan nezavisnosti. Ne postoji vrijeme kada je netko treći mogao doći u avion i postaviti eksplozivnu napravu. O’Brien (opet) govori o tome da bi trebalo ispitati Charlieja Buscha koji je dodan posadi u zadnji tren. Čuju se glasine, nepotvrđene, da je izlazio sa stjuardesom, Emmom Lightner, ali nema čvrstih dokaza. Gus ga podsjeća da je Busch već detaljno provjeren. Bio je klipan iz Texasa, nećak američkog senatora, pomalo plejboj, ako je vjerovati njegovu kartonu. Ništa iz njegove prošlosti ne ukazuje da bi mogao namjerno srušiti avion, ma s koliko žena ljubakao. Sasvim sigurno se ne uklapa niti ujedan poznati teroristički profil. Dan prije Gusa su pozvali u Washington, da se nađe s Buschevim ujakom, senatorom Birchem. Birch je cijeli život u Senatu, već je u svom šestom mandatu. Imao je gustu sijedu kosu i široka ramena nekadašnjeg

~ 153 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

ragbijaša. Njegov tajnik sjedio je sa strane i tipkao po mobitelu, spreman uskočiti ako razgovor negdje skrene ukrivo. “Dakle... o čemu je riječ?” pitao ga je Birch. “Prerano je za zaključke, gospodine”, rekao je Gus. “Treba nam avion, moramo ispitati sustave, pronaći tijela.” Birch je protrljao lice. “Kakav nered. Bateman i Kipling. U međuvremenu, moja jadna sestra.” “Da, gospodine.” “Gledajte”, rekao je Birch, “on je bio dobar klinac. Charlie. Malo zajeban u početku, ali ostavio se sranja, koliko ja znam. Napravio nešto od svog života. Što kažu Jim Cooper i njegovi iz GullWinga?” “Podaci o njemu su dobri. Ne sjajni, ali dobri. Znamo da je noć prije pada bio u Londonu, da se družio s nekoliko kolega i kolegica, a Emma Lightner je također bila tamo. Ali koliko je bilo kome poznato, bila je to večer kao i sve druge. Bili su u baru. Emma je rano otišla. Znamo da je u nekom trenutku te večeri vaš nećak zamijenio letove s Peterom Gastonom. On nije trebao biti na letu šest trinaest.” Birch je odmahivao glavom. “Nesreća.” Gus je zamalo rekao: Možda je bila nesreća. Možda nije. “Vaš nećak idućeg se dana ubacio na čarter za New York. Još ne znamo zašto. Gaston kaže da je zamjena bila Charliejeva zamisao. Rekao je da mu se ide u New York. Očito je bio takav - impulzivan.” “Bio je mlad.” Gus je razmislio o tome. “Možda je imao određenih poteškoća sa ženama.” Birch je namjestio lice kao da želi reći: Nije to stvarno bilo tako. “Što se tu moglo? Bio je zgodan. Cijeli je život zapravo prolazio na osmijeh. Da je bio moj, odveo bih ga nekamo u divljinu i utjerao malo poslušnosti u njega, ali njegova mama mislila je da je njegova guzica od zlata. Ali napravio sam što sam mogao, okrenuo nekoliko brojeva, ubacio ga na tečaj za pilota, pomogao mu da se snađe u životu.” Gus je kimnuo glavom. Manje ga je zanimalo kakva je osoba bio kopilot, više je želio shvatiti njegovo fizičko i mentalno stanje na dan nesreće. Avioni se ne ruše ako su piloti odrastali bez oca. Njihov život da je vam kontekst, ali ne govori ono što stvarno trebate saznati. A to je što se dogodilo u onih osamnaest minuta, nakon što se avion odlijepio od piste do trenutka kada je dodirnuo more? Je li bilo ikakvih mehaničkih problema na zrakoplovu?

~ 154 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Što se njega tiče, sve drugo samo je gubljenje vremena dok se čeka na pravi trag. Preko puta njega Birch je glavom dozvao tajnika. Vrijeme za završetak razgovora. Ustao je, ispružio ruku. “Ako ispadne da s Charliejem nije sve bilo kako treba, molim vas da mi javite. Ne tražim ništa nezakonito, samo upozorenje. Htio bih zaštititi njegovu majku, koliko je god to moguće.” Gus je ustao, rukovao se sa senatorom. “Naravno, gospodine”, rekao je. “Hvala vam što ste me primili.” Sada, u sobi za sastanke na visokom katu, Gus gleda svoj odraz na staklu, isključuje se od ljudi u odijelima oko sebe. I oni gube vrijeme. Trenutačno je istraga kartaška igra, ali neke karte nedostaju. Treba mu avion. Do tada može samo nagađati. Hex drma Gusovu ruku. Shvaća da mu O’Brien nešto govori. “Što?” “Rekao sam da sam dobio nalog”, kaže O’Brien. “Za što?” pita Gus. “Za slike. Uzeli smo ih iz Burroughsova atelijera prije otprilike jednog sata.” Gus trlja oči. Zna iz njegova dosjea da je O’Brien sin ravnatelja internata, Andovera ili Blair Academyja, ne sjeća se točno. Čini se da je to dobar način za stvaranje stroja za osuđivanje, čiji je cilj uhititi i kazniti - jer O’Brien očito tako shvaća svoju ulogu u životu. “Čovjek je spasio dijete”, kaže mu. “Bio je u pravo vrijeme na pravom mjestu, a ja se pitam zašto.” Gus se pokušava obuzdati. “Dvadeset godina radim ovaj posao”, kaže, “i nikad nitko nije nazvao boravak u avionu koji se srušio pravim vremenom i pravim mjestom.” O’Brien sliježe ramenima. “Dao sam ti priliku da to prikažeš kao svoju zamisao. Sada ja nastavljam.” “Samo... donesi ih u hangar”, kaže mu Gus, prije nego se O’Brien stigne pobuniti. “I u pravu si. Trebamo ih pogledati. Ja bih to drukčije sredio, ali sada je gotovo. Dakle, donesi ih u hangar. Onda se spakiraj jer više nisi u timu.” “Molim?” “Uzeo sam te jer je Colby rekao da si njegov najbolji čovjek, ali ovako više ne ide. Ovo je moja istraga, to kako ćemo se ponašati prema

~ 155 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

preživjelima i sumnjivima nešto je što ja određujem. Sada je gotovo. Zaplijenio si umjetnička djela čovjeka koji bi jednog dana mogao od predsjednika dobiti medalju časti. Odlučio si da on nešto krije ili jednostavno nisi u stanju prihvatiti da je život pun svakakvih slučajnosti, da nije važno sve što se čini važnim, ali činjenica je da ti o tome nisi trebao odlučivati. Dakle, kupi prnje. Vraćam te u FBI.” O’Brien bulji u njega stisnute vilice, onda polako ustaje. “To ćemo još vidjeti.”

~ 156 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PLATNO BR. 3

Pod vodom ste. Ispod vas je samo mrak. Visoko iznad vidi se svjetlo, sivo postupno da je naslutiti bjelinu. Tama ima teksturu, kao da neki crni križevi zamagljuju vidno polje. U početku nisu očiti, ti crni zarezi, nalik nečem nacrtanom, pa prekriženo, ali kako vam se oči privikavaju na sliku, shvaćate da su svugdje, nisu tek rezultat tehnike povlačenja kista, već sadržaj. U donjem desnom kutu okvira razabirete nešto sjajno, crni predmet koji odražava nešto svjetla s površine. Vidljiva su slova USS, zadnje S nestaje pod rubom okvira. Kada to vidite, pogled vam privlači nešto drugo, viri sa samog dna platna, vrh nečeg trokutastog, podiže se nešto iskonsko. U tom trenutku shvaćate da su križevi tijela.

~ 157 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PRIJEPIS

Dokument koji je procurio pokazuje sukob unutar istrage nesreće Batemanovih, postavlja pitanje tajanstvenog putnika. (7. rujna 2015. godine, 20:16) BILL CUNNINGHAM (voditelj): Dobra večer, Ameriko. Ja sam Bill Cunningham. Prekidamo program kako bismo vam prikazali posebno izvješće. ALO je došao u posjed internog dopisa koji je specijalni agent FBI-a Walter O’Brien napisao glavnom istražitelju Državnog odbora za sigurnost u prometu Gusu Franklinu prije samo nekoliko sati. U njemu se raspravljaju teorije o nesreći kojima oni trenutačno barataju i postavlja pitanje o nazočnosti u avionu tobožnjeg heroja Sootta Burroughsa. (POČINJE SNIMKA) CUNNINGHAM: Kako se ovdje vidi, dokument - koji počinje u srdačnom tonu - pokazuje neslaganje među istražiteljima po pitanju usmjeravanja istrage. Kako se u dopisu navodi, trenutačno se radi na četiri osnovne teorije. Prva je mehanički kvar. Druga greška pilota. Treća je nazvana sabotažom, možda kako bi se onemogućila vladina istraga Bena Kiplinga i njegove investicijske tvrtke. Posljednja se navodi kao, citiram, teroristički napad usmjeren na Davida Batemana, predsjednika ALC Newsa. Ali ovdje se po prvi put spominje peta teorija, u kojoj se propituje uloga Scotta Burroughsa u nesreći. Tu je teoriju agent O’Brien osobno otvoreno iznio glavnom istražitelju početkom dana i bio odbijen, tako da sada, citiram: Iako znam da ste osobno rekli kako vas taj smjer istrage ne zanima, uz nedavna otkrića osjećam da moram pisanim putem izraziti moguću petu teoriju, a to je mogućnost da putnik Scott Burroughs ili zna više nego govori ili snosi određenu krivnju za događaje koji su doveli do rušenja zrakoplova. A čekajte dok čujete ovo, prijatelji moji. Citiram: Razgovori s prodavačima i stanovnicima Martha’s Vineyarda daju naslutiti da su Burroughs i gospođa Bateman, Davidova supruga, bili vrlo bliski, nisu izbjegavali fizičke dodire - javno su se grlili. Zna se da je gospođa Bateman posjetila gospodina Burroughsa u njegovu atelijeru i vidjela njegove radove. Prijatelji, kao prijatelj obitelji, mogu vam reći, ne shvaćam olako ove riječi niti govorim da je preljuba bilo. Ali pitanje zašto je gospodin

~ 158 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Burroughs bio u avionu ne prestaje me mučiti. Dobro, recimo da su bili prijatelji, čak dobri prijatelji. Nema u tome zla ni sramote. Ono sljedeće što navodi agent O’Brien za mene je prava bomba. Citiram: Razgovori s predstavnicom gospodina Burroughsa u New Yorku potvrđuju kako je on zakazao nekoliko susreta s galeristima za ovaj tjedan. Dalje ispitivanje, međutim, otkrilo je (za mene) zapanjujući podatak, koji se tiče skorijih radova gospodina Burroughsa. Kako je rekla gospođica Crenshaw, riječ je o ukupno petnaest slika koje sve predstavljaju različite fotorealistički prikazane nesreće, među kojima su mnogi prikazi prometnih nesreća u krupnom planu. Tu se nalaze (1) iskakanje vlaka iz tračnica, (2) masovni sudar zbog magle na autocesti i (3) pad velikog putničkog aviona Gospodin O’Brien dalje piše: Uzevši u obzir navedeno, ne mogu dovoljno naglasiti potrebu za daljnjim ispitivanjem čovjeka koji je u najmanju ruku naš jedini svjedok zbivanja koja su dovela do nesretnog završetka leta, a tvrdi da je bio u nesvijesti kada je avion počeo ponirati. Dame i gospodo, meni nije lako shvatiti zašto bi Gus Franklin, glavni istražitelj, imalo oklijevao poslušati savjet očito pametnog i vrlo iskusnog agenta naše najveće sigurnosne službe. Je li moguće da Franklin ima neke svoje ctijeve? Da vladin ured za koji radi ima neki svoj cilj ili je pod pritiskom liberalne vlade da brzo zataška ovaj slučaj, prije nego postane zajednički poklik svih ljudi koji, poput našeg herojskog pokojnog vođe Davida Batemana, više ne mogu trpjeti takvo ponašanje? Po nastavak priče idemo sada do ALC-ove Monice Fort.

~ 159 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

SAVEZNICI

Dok skreće na kućni prilaz, Eleanor pod brijestom vidi automobil koji ne prepoznaje. Porsche SUV s novinarskom naljepnicom na prednjem staklu. Eleanor hvata panika kada ga ugleda - dječak je unutra s njezinom majkom i ona ostavlja Douga, trči prema kući, ulijeće kroz prednja vrata, već viče... “Mama?” Ogleda se po dnevnom boravku, ulazi dublje u kuću. “Mama?” “U kuhinji sam, draga”, odgovara joj majka. Eleanor baca torbu na sjedalicu, žuri niz hodnik. U mislima već vidi dvije osobe, svoju majku i ma koga tko da se dovezao Porscheom. “Slatki ste”, čuje svoju majku kako govori, Eleanor onda ulazi u kuhinju. Za stolom sjedi muškarac u odijelu, s crvenim naramenicama. “Mama”, zalaje Eleanor dok se čovjek okreće prema vratima. “Eleanor”, kaže on. Eleanor se zaustavlja u mjestu, prepoznaje Billa Cunninghama, televizijskog voditelja. Sretala ga je i prije, na zabavama kod Davida i Maggie, ali u njezinim mislima on je uglavnom prevelika glava na ekranu, namršten, govori o bankrotu morala liberalne misli. Širi ruke kada je vidi, očinskim pokretom, kao da očekuje da mu utrči u zagrljaj. “Što sve moramo izdržati”, kaže. “Divljaštvo i ometanja. Kada bi samo znala na koliko sam pokopa bio zadnjih deset godina...” “Gdje je J. J.?” kaže Eleanor ogledajući se. Njezina majka sebi toči čaj. “Na katu”, kaže. “U svojoj sobi.” “Sam?” “Ima četiri godine”, govori joj majka. “Ako mu nešto zatreba, reći će.” Eleanor se okreće i izlazi u hodnik. Primiče joj se Doug, djeluje zbunjeno. “Tko je to?” pita. Ona se ne obazire na njega, penje se preskačući stepenice. Dječak je u svojoj sobi, igra se plastičnim dinosaurima. Prelazeći prag, Eleanor duboko udiše i prisiljava se na osmijeh.

~ 160 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Evo nas natrag, evo nas natrag”, govori veselo. On podiže pogled, osmjehuje se. Ona klekne na pod pored njega. “Oprosti, potrajalo je”, kaže. “Gužva u prometu i Doug je morao jesti.” Dječak pokazuje na svoja usta. “Jesi li gladan?” pita Eleanor. On kima glavom. Dok ga vodi dolje prema kuhinji, ona razmišlja što to znači. Poželi mu reći da je pričeka u hodniku, ali onda pomisli, gladan je, intuitivno osjeti moć njegova zagrljaja. Snagu koju će joj dati, njoj koja je uvijek tako voljela ugađati drugima. “Dođi ovamo.” Drži ispružene ruke. On joj se penje u zagrljaj, ona ga diže s poda i nosi dolje. Dok hoda, on joj se igra s kosom. “Netko je u kuhinji”, kaže mu. “Ako ne želiš, ne moraš razgovarati s njim.” Bill sjedi na istom mjestu na kojem ga je ostavila. Doug je ispred hladnjaka, nešto traži u njemu. “Imam belgijskog piva”, govori, “a ovo je craft, iz Brooklyna, prave ga moji prijatelji.” “Iznenadi me”, kaže Bill, onda ugleda Eleanor i J. J.-a. “Evo ga”, kaže Bill. “Mali princ.” Doug vadi dvije boce craft piva i prilazi. “To je pilsner”, kaže dajući jednu Billu. “Nema previše hmelja. “Lijepo”, nemarno odgovara Bill i spušta bocu i ne gledajući je. Smiješi se dječaku. “Sjećaš se ti svog stričeka Billa?” Eleanor prebacuje J. J.-a na svoj desni kuk, dalje od njega. “Onda”, pita Eleanor, “ovo je obiteljski posjet?” “Što drugo?” kaže on. “Žao mi je što nisam mogao doći prije. Strašno je to, kada ti život postane vijest, a vijesti postanu život. Ali netko je morao biti tamo i govoriti istinu.” Dakle, to je ono što ti radiš? misli ona. Ja sam mislila da prenosiš vijesti. “Što ima nova u vezi s tim?” pita Doug pijuckajući svoje pivo. “Mi, znate, mi se pokušavamo usredotočiti na malog, i ne...” Onda se zabrine da je povrijedio slavnog gosta. “Mislim, shvatite nas... gledati vijesti nije baš...” “Naravno”, kaže Bill. “Pa, i dalje traže olupinu aviona.” Eleanor odmahuje glavom. Jesu li oni poludjeli? “Ne. Ne pred J. J.-em.”

~ 161 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Doug stišće usta. Nikad mu se nije sviđalo da ga žene grde, osobito ne pred drugim muškarcima. Eleanor to vidi i dodaje na popis grešaka koje je napravio tog dana. Spušta dječaka na sjedalicu i kreće prema hladnjaku. “Ona je u pravu, naravno”, kaže Bill. “Žene te stvari razumiju bolje od muškaraca. Osjećaje. Mi smo skloniji činjenicama. Pokušavamo pomoći.” Eleanor se trudi ne slušati ga, usredotočuje se na hranu za nećaka. S njim nije lako, nije nemiran, već je izbirljiv. Pojest će mladi sir, ali ne i mliječni namaz. Voli hrenovke, a salamu ne. Samo mu se treba prilagoditi. U međuvremenu Bill je odlučio da je njegov zadatak izvući od dječaka osmijeh. “Sjećaš se ti stričeka Billa, je li tako?” govori. “Bio sam ti na krštenju.” Eleanor donosi dječaku čašu vode. On je ispija. “I na onom tvoje sestre”, nastavlja Bill, “i tamo sam bio. Bila je... tako prekrasna curica.” Eleanor se zagleda u Billa. Pazi se. On kima glavom, bez oklijevanja mijenja temu, pokušava joj pokazati kako zna slušati, želi surađivati. Kako je uz nju. “Znam da me baš i nije bilo u zadnje vrijeme, nažalost. Zbog posla, jer znaš, tvoj tata i ja ponekad se nismo slagali. Više nego ponekad, možda. Ali, znaš, bilo je tu ljubavi. Posebno s moje strane. Konačno, to je ono što odrasli rade. Vidjet ćeš. Ili, nadam se da nećeš, ali vjerojatno hoćeš. Previše radimo, na uštrb ljubavi.” “Gospodine Cunningham”, kaže Eleanor. “Lijepo od vas što ste nas posjetili, ali sada je... nakon što nešto pojede, on treba odspavati.” “Ne. Spavao je jutros”, ubacuje se njezina majka. Eleanor je oštro pogleda. I ona voli ugađati ljudima, Bridget Greenway, osobito muškarcima. Tapetić pred vratima na kojem piše: dobro došli. Njihov otac, Eleanorin i Maggien, napustio je majku kada je Eleanor krenula na fakultet, razveo se i preselio na Floridu. Nije više mogao podnositi osmjehivanje, stalni osmijeh žene iz Stepforda na licu njihove majke. Danas živi u Miamiju, izlazi s plodnim raspuštenicama s umjetnim grudima. Treba doći idućeg tjedna, nakon što Bridget ode. Bill osjeća napetost između majke i kćeri. Gleda u Douga koji podiže napola popijeno pivo kao da nazdravlja. “Dobro, a?” kaže on, nesvjestan bilo čega. “Molim?” kaže Bill. Očito je zaključio kako je Doug pomodni klipan. “Pivo.”

~ 162 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Bill se ne obazire na njega, pruža ruku i mrsi dječakovu kosu. Prije četiri sata stajao je u uredu Dona Lieblinga pred Gusom Franklinom iz Ureda za sigurnost u prometu i predstavnikom Ministarstva pravosuđa. Željeli su znati odakle mu O’Brienov dopis. Kladim se da biste željeli, rekao im je i zakvačio prste za svoje naramenice. Don Liebling popravio je kravatu i rekao jakim vladinim snagama kako su njihovi izvori, naravno, povjerljivi. To nije dovoljno, rekao je odvjetnik iz Ministarstva. Onaj crni, Franklin, on je, čini se, imao svoju teoriju. Je li vam ga dao O’Brien? Zbog onog što se dogodilo? Bill je slegnuo ramenima. Nije mi palo s neba, rekao je. Toliko znamo. Ali bio sam ja već po sudovima, branio svoje izvore, i nije mi teško to ponoviti. Čuo sam da sada dobijete besplatan parking. Nakon ljutitog izlaska vladinih službenika Liebling je zatvorio vrata i naslonio se na njih. Reci mi, kazao je. Na kauču je Bill široko razmaknuo noge. Odgojen je bez oca, uz slabu ženu koja se hvatala bilo kojeg jadnika, kao da se utapala. Zaključala bi Billa u sobu preko noći i otišla obojiti cijeli grad svojom menstrualnom krvlju. A vidi ga sada, multimilijunaš koji polovici ljudi na svijetu govori što će i kada misliti. Jebite ga ako će se preplašiti nekog razmaženog odvjetnika s elitnog fakulteta. Nema šanse da će izdati Namora. Ovdje se radi o Davidu. O njegovu mentoru. Njegovu prijatelju. Dobro, možda se pred kraj nisu najbolje slagali, ali čovjek mu je bio kao brat i on će saznati istinu, ma koliko ga to stajalo. Kao što je rekao crnjo, rekao je Donu, bio je to tip iz FBI-a. Potjerali su ga, pa se naljutio. Liebling ga je gledao, u glavi su mu se okretali kotačići. Ako saznam, počeo je. Pusti me na miru, rekao je Bill i ustao, zatim krenuo prema vratima, korak po korak, dok se nije unio odvjetniku u lice. Zaboravi da si u uredu, govorilo je njegovo tijelo. Zaboravi tko je nadređen i pravila ponašanja. Pred tobom je ratnik, kralj mužjaka u preriji, spreman rastrgnuti te, dakle spusti rogove i makni mu se s jebenog puta. Mogao je osjetiti miris salame u Lieblingovu dahu, vidio je da trepće, zbunjen, nespreman na odmjeravanje snaga starog i mladog lava, na prljavu borbu mužjaka. Trideset sekunda Bill ga je jebeno mrzio pogledom. Nakon toga Don se maknuo i Bill je polako izišao.

~ 163 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Sada, u kuhinji, odlučuje se na visokomoralan pristup. “Samo prijateljski posjet”, kaže. “Vremena su teška, i sad, vi ste meni kao obitelj... bih ste Davidova obitelj, i to nas čini... zbog toga želim da znate kako ja pazim na vas. Striček Bill pazi... i čuva vas.” “Hvala vam”, kaže Eleanor. “Ali mislim da ćemo se nekako snaći.” On se velikodušno osmjehuje. “Siguran sam. Novac će pomoći.” Nešto se čuje u njegovu glasu, žaoka koja nije u skladu sa sućutnim izrazom. “Razmišljamo o preseljenju u kuću u gradu”, kaže Doug. “Doug”, obrecne se Eleanor. “Što? Pa istina je.” “Krasno je to mjesto”, kaže Bill i zavlači palčeve pod naramenice. “Puno uspomena.” “Ne želim biti neljubazna”, kaže Eleanor, “ali moram nahraniti J. J.-a.” “Naravno”, kaže Bill. “Ti si... mislim, dječaku njegove dobi još treba majčinska briga, posebno nakon... tako mislim da se ne moraš...” Eleanor se okreće od njega, traži nepropusnu vrećicu s puretinom, stavlja je u hladnjak. Iza sebe čuje kako Bill ustaje. On nije navikao da mu se okreću leđa. “Pa”, kaže, “trebao bih krenuti.” Doug ustaje. “Ispratit ću vas.” “Hvala, mogu ja i sam.” Eleanor daje J. J.-u tanjur. “Evo”, kaže. “Ako poželiš, ima još krastavčića.” Iza nje Bill stiže do kuhinjskih vrata i zaustavlja se. “Jesi li razgovarala sa Scottom?” pita. Dječak podiže glavu s hrane kada čuje ime. Eleanor prati njegov pogled do Billa. “Zašto?” “Bez veze”, kaže Bill, “samo, ako nisi gledala vijesti, onda možda nisi čula pitanja.” “Kakva pitanja?” pita Doug. Bill uzdiše, kao da mu to teško pada. “Jednostavno... ljudi se pitaju, znaš. On je zadnji ušao u avion i... kakvu je on uopće imao vezu s tvojom sestrom? Onda, jesi li čula za njegove slike?”

~ 164 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne moramo sada razgovarati o tome”, kaže Eleanor. “Ne”, kaže Doug. “Ja ‘oću znat’. On naziva, znate. Usred noći.” Doug gleda svoju ženu. “Ti misliš da ne znam, ali znam.” “Doug”, kaže Eleanor. “Nije to tvoj posao.” Bill zateže naramenice, grize donju usnu. “Dakle, razgovaraš s njim”, kaže Bill. “To je... mislim, samo... budi oprezna, znaš? On je... Gledaj, za sada su to samo pitanja, ali ovo je Amerika. Borit ću se do smrti prije nego ovoj vlasti dopustim da nam oduzme pravo na ispravan postupak. Ali još je rano, a ta su pitanja tu. Ja samo... brinem se... toliko si već propatila. A tko zna koliko još sve može postati gore? Dakle, ono što te pitam je, treba li ti on?” “To sam i ja rekao”, kaže Doug. “Mislim, zahvalni smo mi. Za ono što je napravio za J. J.-a.” Bill se mršti. “Naravno, ako... mislim, tko zna koliko je plivao te noći. I još s ozlijeđenom rukom, vukući dječačića.” “Dosta”, kaže Eleanor. “Vi želite reći”, kaže Doug, zaražen tom idejom kao virusom - da heroj ipak nije baš takav heroj, “... čekajte malo. Želite reći...?” Bill sliježe ramenima, pogleda Eleanor i lice mu se smekša. “Doug”, kaže Bill, “stani malo. Eleanor je u pravu. Ovo nije...” Naginje se udesno, pokušava vidjeti J. J.-a preko Eleanorina zaštitničkog tijela, zatim se nastavlja komično kriviti sve dok ga dječak ne pogleda. Bill se osmjehuje. “Budi dobar dečko”, kaže mu. “Uskoro ćemo razgovarati. Ako ti išta zatreba, reci svojoj... reci Eleanor da me nazove. Možda jednom odemo pogledati Metse. Voliš bejzbol?” Dječak sliježe ramenima. “Ili Yankeese. Imam ložu.” “Javit ćemo vam se”, kaže Eleanor. Bill kima glavom. “Bilo kada”, kaže.

*** Doug kasnije želi razgovarati, ali Eleanor mu kaže da će izvesti J. J.-a na igralište. Osjeća se kao da je stišće neka velika šaka. Na igralištu se prisiljava

~ 165 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

biti zabavna. Trči s dječakom, ljulja se s njim na ljuljački. Odlaze u pijesak, kopaju ga, gomilaju, gledaju kako se osipa. Dan je topao, pokušava ih zadržati u hladu, ali dječaku se baš trči, zato mu da je vode da ne bi dehidrirao. Tisuće misli prolaze joj glavom, sudaraju se, svaka koja stigne prekida onu prije nje. Jednim dijelom pokušava dokučiti zbog čega je Bill došao. Drugi dio analizira ono što je rekao, posebno o Scottu. Što bi ona trebala misliti, da je čovjek koji joj je spasio nećaka zapravo nekako srušio avion i onda odglumio herojsko plivanje? Svaka od tih pretpostavki toliko je apsurdna sama po sebi. Kako bi slikar srušio avion? I što je mislio spominjući odnos Scotta i Maggie? Je li htio reći da su bili ljubavnici? Zašto bi se vozio sve dovde kako bi joj to rekao? Dječak joj dodiruje ruku i pokazuje na hlače. “Moraš piškiti?” pita ga. On kima glavom, pa ga ona podiže i nosi u javni zahod. Dok mu pomaže s hlačama, vrtoglavo je pogađa misao da je on tako malen, vjerojatno se neće sjećati pravih roditelja kada odraste. Ona će biti majka na koju će pomisliti druge nedjelje svakog svibnja. Ne njezina sestra. Ali, razmišlja ona, znači li to da će mu Doug biti otac? Pomalo joj je muka od te pomisli. Nije prvi put da proklinje svoju vječnu slabost, stalnu potrebu za nekim, kao da je stara udovica koja ne gasi televizor i kupuje psa. Ali onda joj pada na pamet da je možda sve što Dougu treba prava prilika. Možda će ga četverogodišnji dječak kojeg je dobio motivirati, pretvoriti u obiteljskog čovjeka. S druge strane, nije li mišljenje da će dijete spasiti brak uobičajena zabluda? Sada je J. J. s njima već dva tjedna, Doug ne pije ništa manje, i dalje odlazi i dolazi kad mu se prohtije, ne ponaša se prema njoj ništa bolje. Njezina je sestra mrtva, dječak je siroče, ali što ćemo s Dougovim potrebama? ono je što on izgovara svakim svojim nepromišljenim komentarom. Kako sve to utječe na njega? Pomaže J. J.-u da obuče hlače i opere ruke. Od nesigurnosti joj se vrti u glavi. Možda nije poštena. Možda je još uzbuđena nakon sastanka s odvjetnicima za promet nekretninama i poslovnim upraviteljima, zbog konačnosti svega. Možda je Doug u pravu. Možda bi se trebali preseliti u kuću u gradu, dati J. J.-u osjećaj kontinuiteta - iskoristiti novac da opet stvore luksuz na kakav je navikao? Ali osjećaj joj govori kako bi ga to samo zbunilo. Sve se promijenilo. Praviti se da nije tako, djelovalo bi lažno. “Sladoled?” pita ga dok se vraćaju po najvećoj vrućini. On potvrdno kima glavom. Ona se osmjehuje i uzima ga za ruku, vodi ga prema autu. Večeras će razgovarati s Dougom, sve izložiti, svoje osjećaje, razmišljanja o dječakovim potrebama. Prodat će nekretnine i staviti novac u zakladu. Sebi će dodijeliti

~ 166 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

mjesečni iznos dovoljan za pokrivanje svih dodatnih troškova vezanih uz dječaka, ali nedostatan da bi prestali raditi i dokono uživali u luksuzu. Dougu se to neće svidjeti, ona zna, ali što joj može? Odluka je na njoj.

~ 167 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

RACHEL BATEMAN 9. srpnja 2006. - 23. kolovoza 2015.

Ničeg se nije sjećala. Ono što je znala ispričali su joj, sve osim prizora sjedalice za ljuljanje u golom, praznom potkrovlju, kako se njiše naprijednatrag, sama od sebe. Povremeno bi se sjetila te sjedalice, najčešće u bunilu pred sam san, stara pletena sjedalica za ljuljanje škripi dok se ziba, naprijednatrag, kao da umiruje nekog duha koji je umoran kao pas i loše raspoložen. Roditelji su je nazvali Rachel po Maggienoj baki. Dok je bila stvarno mala (sada joj je devet godina), Rachel je odlučila da će biti mačka. Proučavala je Breskvicu, njihovu mačku, pokušavala se kretati poput nje. Sjela bi za stol za doručkom i lizala stražnji dio šake, njime povremeno prelazila preko lica. Roditelji su je trpjeli dok im nije rekla kako će spavati danju, lutati po kući noću. Maggie, njezina majka, rekla je: “Mala, ja jednostavno nemam snage ostati budna.” Zbog Rachel su imali čuvare, zbog nje su ih svuda slijedili ljudi s izraelskim naglascima i futrolama preko ramena. Obično su bila trojica. U žargonu struke, onaj prvi, Gil, bio je tjelohranitelj - plaćen da uvijek bude uz štićenu osobu. Kao dodatak, tu je bila i izvidnica, obično bi se smjenjivalo njih četvero do šestero, koji bi ih pazili s udaljenosti. Rachel je znala da su oni tu zbog nje, iako je njezin otac to poricao. Prijetnje, neodređeno je rekao, kao da je to što on vodi televizijsku mrežu nekako važnije za dnevnu razinu opasnosti od činjenice da mu je kći bila oteta, a jedan ili više otmičara vrlo vjerojatno su još na slobodi. To su bile činjenice koje je znala. Roditelji su je uvjeravali, kao i ljudi iz FBI-a (iz usluge prema njezinu ocu) i skupo plaćeni dječji psihijatar, da je otmica bila djelo jednog jedinog poremećenog čovjeka (Wayne R. Macy, 36), i da je Macyja u trenucima primopredaje otkupnine ubio rezervni policajac u pancirki (pogotkom u desno oko), ali ne prije nego je Macy ubio drugog policajca, hicem koji je izazvao obostranu paljbu. Mrtvi policajac, Mick Daniels (44), bio je nekadašnji agent FBI-a i veteran Prvog zaljevskog rata. Sve čega se ona sjećala bila je sjedalica.

*** ~ 168 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Trebala je imati osjećaje. Znala je to. Ima devet godina, ljeto je, uskoro će joj biti deseti rođendan. Već je dva tjedna na otvorenom, na Vineyardu, s majkom i bratom, izležava se naokolo. Kao vrlo bogatom djetetu otvarale su joj se mnogobrojne mogućnosti - poduka iz tenisa, poduka iz jedrenja, satovi golfa, jahanje, bilo što - ali ona nije željela da je podučavaju. Dvije godine učila je svirati glasovir, ali na kraju se upitala čemu to i prestala. Sviđalo joj se biti kod kuće s mamom i bratom. I to je uglavnom bilo sve. Tamo se osjećala korisnom - četverogodišnji dječak, to su pune ruke posla, govorila bi njezina majka, i tako se Rachel igrala s J. J.-em. Spremala mu je ručak i mijenjala hlače kada bi ih uprljao. Majka joj je rekla da se ne mora time baviti, da bi trebala izlaziti i uživati, ali to nije bilo lako uz krupnog Izraelca (ponekad njih trojicu), koji prate svaki tvoj pokret. A nije se mogla ni pobuniti protiv toga. Zar ona sama nije bila dokaz kako nikad ne možeš biti dovoljno pažljiv? I tako je ostajala kod kuće, ležala na trijemu ili u stražnjem dvorištu, buljila u ocean - ponekad zaslijepljena njegovim dijamantnim svjetlucanjem. Voljela je čitati knjige o ćudljivim djevojkama, djevojkama koje se nigdje nisu uklapale, a onda bi otkrile da imaju čarobne moći. Hermione, Katnis Everdeen. Pročitala je Špijunku Harriet kada joj je bilo sedam godina, i Pipi Dugu Čarapu, bile su tako sposobne, iako nisu imale nadljudske moći. Dok je rasla, Rachel je osjećala kako joj od njezinih junakinja treba nešto više, više srčanosti, borbenosti i moći. Sviđalo joj se uzbuđenje koje prati opasnosti s kojima su se susretale, iako se nije željela stvarno brinuti zbog njih. Tada bi joj postajalo previše neugodno. Kad god bi stigla do posebno napetog dijela (Hermiona protiv trola u Harryju Potteru i kamenu mudraca, na primjer), unijela bi knjigu u kuću i dala je majci. “Što je sad?” “Samo mi reci - je li uspjela?” “Tko i što, je li uspjela?” “Hermiona. Trol je pobjegao, golem je... a ona je... Možeš li... samo pročitaj i reci mi je li s njom sve u redu.” A majka, koja ju je dovoljno dobro poznavala, ne bi je gnjavila, ostavila bi ma što da je tada radila i sjela, pročitala koliko je god stranica trebalo da sazna odgovor. Onda bi joj vratila knjigu označivši palcem novo mjesto u njoj. “Nastavi odavde”, rekla bi. “Nije se morala boriti s njim. Samo je viknula na njega da je u zahodu za djevojčice i da bi trebao otići.”

~ 169 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Smijuljile su se tome, vikanju na trola, a onda se Rachel vratila u dvorište i nastavila čitati.

*** Počelo je s dadiljom. Ipak, tada to nisu shvatili. Ime joj je bilo Francesca Butler, ali svi su je zvali Frankie. Bilo je to u vrijeme dok je obitelj ljetovala na Long Islandu, u Montauk Pointu, prije privatnih aviona i helikoptera, kada bi se samo potrpali u automobil i krenuli u petak navečer boreći se s rijekom vozila. Autocesta bi izgledala kao golema anakonda koja je progutala prometnu gužvu, čepovi zaglavljenih automobila napredovali bi tek na mahove. Njezin brat tada nije postojao ni u planovima. Postojali su samo David i Maggie i beba Rachel koja je spavala u svojoj sjedalici. Televizijski kanal bio je star šest godina, već je donosio dobit, ali i dizao prašinu, a otac je volio govoriti: Ja sam samo figura. General iz stražnje sobe. Mene nitko ne zna. Otmica će to promijeniti. Bilo je to ono ljeto kada se čudovište iz Montauka nasukalo na obalu, 12. lipnja 2008. godine. Neka mještanka, Jenna Hewitt, šetala je plažom Ditch Plains s trima prijateljicama kada su našle to stvorenje. “Tražile smo neko mjesto na kojem bismo sjele”, kasnije je izjavila, “i ugledale kako neki ljudi nešto gledaju... Nismo znale što je to bilo... Šalile smo se da je možda stiglo s otoka Plum.” Čudovište su opisivali kao “glodavca s kljunom dinosaura”, bilo je veliko poput omanjeg psa, skoro sasvim bez dlaka. Tijelo je bilo nabijeno, udovi mršavi. Imalo je dvije prednje šape s izduženim blijedim kandžama. Rep je bio vitak, dugačak otprilike kao glava i vrat zajedno. Njuška je bila spljoštena, imala bolan i prestrašen izraz; stražnji dio lubanje djelovao je izduženo i tusto. Nije imalo vidljivih zuba u gornjoj vilici, umjesto njih tamo je bila kost zakrivljena kao kljun. Donja vilica imala je velike oštre očnjake i četiri zuba iza njih s visokim, kupastim vrhovima. Je li to bio rakun, kako je netko rekao, koji se raspao u moru? Morska kornjača bez svog oklopa? Pas? Tjednima su se po tabloidima i internetu pojavljivale fotografije nadutog izobličenog tijela. Počela su govorkanja da je to nešto stvoreno u Centru za bolesti životinja na otoku Plum. Pravi otok doktora Moreaua, tako su ga počeli zvati. Ali kao i uvijek, na kraju je odsutnost odgovora dovela do odsutnosti zanimanja, svijet je nastavio dalje.

~ 170 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ali kada su David i Maggie tog vikenda stigli u Montauk, groznica zbog čudovišta bila je na svom vrhuncu. Uz ceste su nicali novi kiosci. Za pet dolara mogli ste razgledati mjesto gdje je čudovište pronađeno, sasvim bezličan dio pješčane plaže. Batemanovi su unajmljivali kuću na Tuthill Roadu. Imala je kat, oplatu od bijelih dasaka, preko ceste je gledala na mali zaljev. Prilično zabačena, kuća se nalazila usporedno s modernom vikendicom koja se preuređivala, plastični pokrov lepršao je oko rupe na zidu dnevnog boravka. Prijašnjih godina Rachelina obitelj unajmljivala je kuću dalje na sjeveru, na Pinetree Driveu, ali ona je u siječnju prodana nekom milijarderu koji se obogatio na burzi. Njihov novi dom (Maggie bi u njemu boravila s Rachel do vikenda za Praznik rada12, a David bi dolazio svakog vikenda do konca kolovoza) bio je ugodan i neobičan. Imao je veliku farmersku kuhinju i nakrivljeni škriputavi trijem. Spavaće sobe bile su na katu, mamina i tatina gledale su prema moru. Rachelina soba (u kojoj je bila kolijevka iz viktorijanskog doba) gledala je prema zaljevu. Sa sobom su poveli Frankie (dadilju), treći par ruku, kako je voljela govoriti Maggie. Frankie je sjedila na stražnjem sjedalu Audija uz Rachel, cijelim putem zabavljala se podižući Rachelinu dudu, brišući je i vraćajući joj je. Frankie je pohađala večernju školu za primalje u Fordhamu, pomagala je oko Rachel tri dana tjedno. Imala je dvadeset i dvije godine, stigla je iz divljina Michigana odakle je nakon fakulteta pobjegla s mladićem koji ju je napustio zbog basistice u japanskoj surf-punk grupi. Maggie ju je voljela jer se uz Frankie osjećala mladom, što joj uz Davida i u njegovu svijetu - nastanjenom uglavnom ljudima nalik njemu, u četrdesetim godinama, a bilo ih je i dosta starijih - nije uspijevalo. Maggie je tek napunila dvadeset i devetu. Između nje i Frankie razlika je bila sedam godina. Zapravo, razlikovale su se samo po tome što se Maggie udala za milijunaša. “Imala si sreće”, govorila joj je Frankie. “Dobar je on”, odgovarala je Maggie. “Još veća sreća”, rekla bi Frankie i nasmiješila se. Među njezinim se prijateljicama često razgovaralo o osvajanju bogataša. Oblačile bi kratke suknje i visoke čizme, odlazile u klubove u kojima su se nadale da će pokupiti nekog s Wall Streeta tko još uvijek ima gustu kosu i čeličnu erekciju. Ali Frankie zapravo nije bila takva. Bila je mekša, odgajana je među kozama i kokošima. Maggie se nikad nije brinula da bi joj Frankie mogla ukrasti muža. Konačno, bilo bi to apsurdno, zamijeniti 12

U SAD-u Praznik rada tradicionalno se obilježava prvog ponedjeljka u rujnu.

~ 171 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

dvadesetdevetogodišnji trofej dvadesetdvogodišnjim, to bi bio klišej na kvadrat. Pa ipak, pretpostavljala je, događale su se i čudnije stvari. Samo nekoliko godina ranije njoj su plaćali da se brine o tuđoj djeci. Imala je dvadeset i dvije godine, živjela u Brooklynu i radila u vrtiću. Vozila se biciklom preko Bruklmskog mosta svakog jutra, propisno signalizirala rukama. U to vrijeme na mostu je bilo malo pješaka. Uglavnom trkača. Nekoliko ljubitelja zdravog života koji su pješačili na posao noseći smeđe papirnate vrećice preko rijeke. Imala je žutu kožnatu kacigu, njezina bi duga smeđa kosa lepršala za njom kao ogrtač. Nije nosila slušalice ni sunčane naočale. Kočila je pred vjevericama, zaustavljala se na sredini mosta kako bi se divila pogledu i popila malo vode. U gradu se vozila prema sjeveru, Ulicom Chambers do Hudsona, stalno se osvrtala pazeći na taksiste ili šminkere s mobitelima u njemačkim automobilima koji su vozili ne gledajući preda se. Stizala je na posao svakog jutra u šest i trideset. Voljela se srediti prije nego što stignu klinci, popuniti zalihe. Vrtić je bio malen, samo nekoliko soba u staroj zgradi od cigle pored parkirališta koje je pretvoreno u igralište. Nalazila se u ulici s drvoredom u zapadnom dijelu West Villagea koji je pomalo nalikovao Londonu. Pločnici su vijugali kao zakrivljeni prsti. Jednom je na Facebooku napisala da joj je to najdraži dio grada, bezvremen, uglađen. Njoj je ostatak grada djelovao previše hladno; široke avenije između vjetrom šibanih poslovnih tornjeva, kao svjetlucavi bankomati za ljude. Prva djeca obično bi dolazila oko osam, hodala bi, skakutala ili se vozila romobilom, držeći tatu ili mamu za ruku, ponekad još napola spavajući, ležeći u futurističkim superkolicima marke Maclaren ili Stokke. Mala Penelope ili Daniel ili Eloise, cipele tako malene da bi odgovarale lutkama, sićušne košulje kratkih rukava, karirane ili prugaste, jednog će dana narasti i biti bogati štreberi, baš kao tata. Četverogodišnje djevojčice u haljinicama od osamdeset dolara, s konjskim repovima ili cvijećem u kosi koje je roditelj u žurbi usput ubrao iz lončanice pred nekom zgradom od cigle. Maggie je uvijek bila tamo da ih pozdravi, stajala je na asfaltiranom igralištu, široki je osmijeh obasjavao njezino lice čim bi se pojavili, kao pas koji poskoči na noge kada čuje ključ u ulaznim vratima. Dobro jutro, gospođice Maggie, vikali su. Dobro jutro, Dieter, dobro jutro, Justine, dobro jutro, Saddie. Grlila ih je, kuštrala im kosu, zatim pozdravljala mamu ili tatu koji bi često samo promrmljali odgovor. Onog trenutka kada bi im dijete prešlo prag vrtića, već bi pisali poruke. Bili su to odvjetnici i direktori reklamnih agencija, urednici časopisa i arhitekti. Muškarci su imali četrdeset ili više godina (najstariji otac u njezinoj grupi imao je šezdeset i tri). Žene su

~ 172 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

varirale od supermodela u kasnim dvadesetima s djecom koja su se zvala Raisin ili Mudge do zaposlenih užurbanih mama u tridesetima koje su odustale od potrage za boljim životom i uviđavnijim suprugom, uvjerile prijatelja homoseksualca da im se pridruži u zamjenu za šest vikenda godišnje u vikendici u Catskillsu i počasnu titulu “stričeka”. Bila je strpljiva odgajateljica, ponekad nemoguće strpljiva, topla i promišljena, ali čvrsta ako je bilo potrebno. Ocjenjujući je, neki su roditelji napisali da bi rado bili više nalik njoj, dvadesetdvogodišnjoj djevojci koja je uvijek nasmiješena i ljubazna, čak i prema djetetu koje vrišti i upravo je svima pokvarilo popodnevni san. Maggie je obično odlazila iz vrtića oko četiri sata, gurala bi svoj bicikl boje mahagonija do okuke prije nego bi pričvrstila remen pod bradu i ubacila se u promet. Poslijepodne se voljela odvesti do rijeke odakle bi krenula na jug biciklističkom stazom. Ponekad se zaustavljala i sjedila na klupi gledajući kako prolaze brodovi, zaboravila bi skinuti kacigu s glave. Zatvarala je oči svaki put kada bi zapuhao vjetar. Onih dana kada je temperatura prelazila trideset stupnjeva znala je kupiti sladoled od Meksikanca s kolicima - obično od višnje - i sjediti u travi jedući ga žličicom veličine nokta na palcu. Tih bi dana skidala kacigu i bacala je u travu kao koricu limuna. Odmarala bi se ležeći na leđima u svježem zelenilu, dugo gledala oblake i micala prstima na nogama prije nego bi krenula na dugu vožnju kući, umrljanih usana, kao u djetinjstvu. Kako joj se sada, samo sedam godina kasnije, to vrijeme činilo dalekim, sada je nezaposlena majka bebe koja je tek prohodala ili, još preciznije, mažena supruga milijunaša. Čim bi ušli u kuću, ona i David otišli bi u trgovinu i nakupovali zalihe, Frankie bi ostala s Rachel. Montauk tada nije bilo najrazvikanije mjesto u Hamptonu, ali osjećalo se kako taj trenutak dolazi. Lokalna trgovina već je prodavala posebne maslace i marmelade iz malih obiteljskih gospodarstava. Stara željezarija sada je nudila staru posteljinu, obložena je otužnim bijelim pločicama. Kupili su rajčice na štandu uz cestu, krupne i napukle, otišli kući, debelo ih narezali i jeli s morskom solju i maslinovim uljem. Više ništa nije predstavljalo problem, sigurno ne veći od prolazne neugodnosti, pa ipak, kada bi noću razmišljala o tome, Maggie je bila zapanjena nestajanjem svoga straha od životnih nedaća i brzim prilagođavanjem novim okolnostima. Dok je prije Davida nekad morala voziti bicikl po kiši kroz zakrčeni promet i pretraživati stan tražeći sitniš za pranje posteljine (a čak ni to se ne bi moglo nazvati problemom u svijetu u kojem djeca odlaze gladna u krevet), sada bi se zatekla kako bjesni zbog gluposti - zametnutih ključeva Lexusa ili

~ 173 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

prodavača u D’Agostinu koji nije mogao razmijeniti stoticu. Kada je to shvatila, koliko je omekšala, koliko je postala privilegirana, Maggie je osjetila val prijezira prema samoj sebi. Trebali bi se odreći svog bogatstva, rekla je Davidu, skromno odgajati djecu i učiti ih pravim vrijednostima. “Želim se vratiti na posao”, govorila bi. “Dobro.” “Ne. Stvarno to mislim. Ne mogu samo sjediti po cijele dane. Ja sam radnica. Navikla sam raditi.” “Brineš se o Rachel. Stalno mi govoriš koliko imaš posla s njom.” Uvrtala bi telefonski kabel oko prstiju, govorila tiho da ne probudi bebu. “Imam. Znam. A ja ne mogu samo... ne želim da mi kćer odgajaju dadilje.” “Znam. Oboje tako mislimo, zbog čega je baš čarobno što mozes...” “Ja se... više ne prepoznajem sebe.” “To je normalna posljedica...” “Ne čini mi to. Ne govori o mom tijelu kao da se ne mogu sama kontrolirati.” Tišina s druge strane. Nije mogla odrediti je li postao šutljiv ili piše email. “Još uvijek ne shvaćam zašto ne možeš uzeti više slobodno”, rekla je. “Ovdje smo samo mjesec dana.” “Znam. I meni to smeta, ali usred smo velikog širenja na korporacijskoj razini...” “Zaboravi”, rekla je, nije htjela slušati pojedinosti o njegovu poslu. Nije ni on slušao o njezinim podvizima - o ženi koja se ubacila preko reda u trgovini, o sapunicama s dječjeg igrališta. “Dobro. Samo želim reći... pokušat ću barem dva puta doći u četvrtak navečer.” Sada je ona zašutjela. Na katu je Rachel spavala u kolijevci. Maggie je čula zvukove s druge strane kuhinje, pomislila je da Frankie pere rublje. Na rubu svega čuo se ocean, tektonsko bubnjanje, lupanje srca Zemlje. Noću je zbog toga spavala kao mrtva, neki dubinski genski ritam opet bi se uskladio sa šumom mora. Negdje koncem tjedna Frankie je nestala. Otišla je u grad pogledati film u staroj dvoranici koja je prikazivala umjetničke filmove. Trebala se vratiti kući do jedanaest, Maggie je nije čekala. Te je noći bio njezin red da bude uz Rachel - da se budi na prvi znak plača i opet je uspavljuje, pa čim je stigao zalazak sunca (još i malo prije), njezina je glava pala na jastuk, umorne oči

~ 174 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

neprekidno su iščitavale istu stranicu knjige, nikad se ne bi maknula dalje od drugog poglavlja. Kada je ujutro ustala s Rachel (koja je došla k njoj u krevet odmah nakon ponoći) i nije zatekla Frankie, bilo joj je malo čudno, ali ona je bila mlada djevojka, možda je upoznala nekog u kinu, otišla na piće u stari mornarski pub na putu kući. Tek kada je u jedanaest sati zakucala na Frankiena vrata - dogovorile su se da će taj dan Maggie imati za sebe - zatim ih otvorila i zatekla prazan i nerazmješten krevet, Maggie se počela brinuti. Nazvala je Davida u ured. “Kako to misliš, otišla?” rekao je on. “Eto, ne znam gdje je. Nije došla kući, ne javlja se na telefon.” “Je li ostavila poruku?” “Gdje ju je mogla ostaviti? Provjerila sam u njezinoj sobi i kuhinji. Otišla je u kino. Nazvala sam je na mobitel, ali ona...” “Dobro, prepusti sve meni. Obavit ću nekoliko poziva, provjeriti je li se vratila u grad... Sjećaš se, imala je problema s onim mladićem - Troyem, tako nekako - pa ako ništa ne saznam, i ona se ne pojavi, nazvat ću lokalnu policiju.” “Je li to... ne želim pretjerati.” “Sad, ili smo zabrinuti, ili nismo. Ti odluči.” Uslijedila je duga stanka dok je Maggie razmišljala o tome - za to je vrijeme također priredila nešto za jelo za Rachel koja joj se motala oko nogu. “Draga?” “Aha”, rekla je, “čudno je to. Trebao bi nazvati.” Tri sata kasnije sjedila je nasuprot mjesnom šerifu Jimu Peabodyju čije je lice izgledalo kao zadnji komad pršuta na tanjuru. “Možda sam ja luckasta”, rekla je, “ali ona je obično tako odgovorna.” “Ne razmišljajte o tome, gospodo Bateman. Samo sebi odmažete. Poznajete djevojku, osjetili ste potrebu. Morate vjerovati sebi.” “Hvala vam. Hvala.” Jim se okrenuo svojoj pomoćnici - krupnoj ženi, oko trideset godina staroj. “Posjetit ćemo kinodvoranu, popričati sa Samom, možda je se on sjeća. Grace će otići u pub. Možda je bila tamo. Rekli ste da vaš muž pokušava dobiti njezinu rodbinu?” “Da. Nazvao je nekoliko prijatelja i članova obitelji - nitko ne zna gdje je.”

~ 175 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Rachel se zabavljala bojicama - uglavnom po papiru - za okruglim dječjim stolićem koji je Maggie kupila na buvljaku, kao i dvije krasne stoličice na sklapanje. Maggie je bila zapanjena, djevojčica ih nije niti jednom zasmetala za vrijeme cijelog razgovora, kao da je shvatila njegovu važnost. Ali, ona je uvijek bila uviđavno i ozbiljno dijete, toliko da se Maggie ponekad brinula da nije depresivna. Čitala je o tome u Timesu - o depresivnoj djeci - i sada joj je to ostalo negdje u primozgu, Velika Stvar koja objašnjava mnoge manje - slab san, sramežljivost - a možda je samo bila alergična na žitarice. To je materinstvo, jedan strah smjenjuje drugi. “Nije ona depresivna”, govorio bi David. “Samo je usredotočena.” Ali on je bio muško, uz to pravi republikanac. Što je on znao o složenoj ženskoj psihologiji? Kada do zalaska sunca nije bilo novosti, David je odgodio poslove do kraja tjedna i krenuo prema njima. Nekoliko minuta nakon što je stigao, Maggie se osjetila kao probušeni balon: fasada sve-je-pod-kontrolom, oko koje se toliko trudila, nestala je. Natočila je sebi (i njemu) žestoko piće. “Rachel spava?” pitao je. “Da. Stavila sam je u njezinu sobu. Misliš li da je to greška? Jesam li je trebala staviti u našu?” On je slegnuo ramenima. Nema tu neke razlike, pomislio je. Samo njegova žena misli da je to važno. “Nazvao sam šerifa prije nego sam krenuo”, rekao joj je kada su se smjestili u dnevni boravak. Kroz zastore se čulo kako buči ocean, nevidljiv u crnoj noći. “Rekao je kako je sigurno bila u kinu. Ljudi je se sjećaju - zgodna djevojka u gradskoj odjeći - ali u baru nisu saznali ništa. Dakle, ma što da se dogodilo, bilo je to na putu kući.” “Mislim, što se moglo dogoditi?” Slegnuo je ramenima, pijuckao svoje piće. “Provjerili su okolne bolnice.” Maggie, koja je popila svoje piće do polovice, načinila je grimasu. “Sranje. To sam ja trebala. Zašto se nisam... “ “Nije to tvoj posao. Imala si posla oko Rachel. Ali provjerili su u bolnicama, i nitko tko odgovara njenom opisu nije primljen noćas. Nije bilo nikakve neznanke.” “Davide, je li ona mrtva? Ono, leži u nekom jarku?” “Ne. Mislim da nije tako. Znam, što duže ovo bude trajalo, gore će izgledati, ali kako sada stvari stoje, možda je samo... ne znam... zastranila.” Oboje su znali da Frankie nije od onih koje će zastraniti.

~ 176 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Te je noći Maggie spavala na mahove. Sanjala je da je čudovište iz Montauka oživjelo, ispuzalo iz zaljeva i prešlo cestu, neizbježno krenulo prema njihovoj kući ostavljajući za sobom sluzavi trag. Vrpoljila se i prevrtala, zamišljala ga kako se penje uz kuću do prozora na katu Rachelina prozora. Je li ostavila prozor otvoren? Maggie se probudila s nogama već na podu, majčinska panika potjerala ju je niz kratak hodnik u kćerinu sobu. Prvo što je primijetila bila su zatvorena vrata. Maggie je znala da ih ona nije zatvorila. Štoviše, ona bi uvijek stavljala nešto u njih kako se ne bi zalupila na vjetru. Naletjela je na vrata skoro trčeći, ali nije ih mogla otvoriti. Ramenom je jako udarila u vrata uz glasan tresak. Iza sebe je čula kako se David meškolji, ali iz sobe se nije čulo ništa. Opet je drmnula kvaku. Vrata su bila zaključana. “Davide!” povikala je, zatim još jednom, glas joj je bio na rubu histerije. Onda je on bio iza nje, kretao se brzo, ali tromo, kao da mu dio mozga još spava. “Zaključano je”, rekla je. “Odmakni se”, rekao joj je. Poslušala ga je, priljubila se uza zid da ga propusti. Zgrabio je kvaku svojom velikom rukom i pokušao otvoriti vrata. “Zašto ne plače?” čula je Maggie sebe kako govori. “Sigurno je budna. Sigurno sam je probudila. Lupala sam.” On je opet pokušao otvoriti vrata, zatim je odustao i navalio ramenom. Jednom, dva puta, tri puta. Vrata su se odmicala od okvira, ali nisu se otvorila. “Jebem ti sve”, rekao je, već sasvim budan, preplašen. Zašto njegova kći ne plače? Umjesto toga, jedini zvuk koji je dopirao ispod vrata bio je šum mora. Zakoračio je unatrag i jako šutnuo vrata, izvukao iz sebe neku iskonsku neandertalsku snagu. Taj put okvir nije izdržao, jedna je od šarki popustila, vrata su se otvorila i nagnula unatrag, kao boksač koji je dobio udarac u pleksus. Maggie se progurala u sobu pored njega i zavrištala. Prozor je bio širom otvoren. Kolijevka je bila prazna.

*** ~ 177 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Maggie je dugo stajala i buljila u nju, kao da je prizor prazne kolijevke nadrealan i nemoguć. David je pojurio do prozora i pogledao van, najprije na jednu stranu, zatim na drugu. Onda je izjurio iz sobe pored nje. Čula je kako glasno silazi niza stube, zatim su se zalupila vrata, čula ga je kako trči po travi, po pijesku, pa po šljunku, otišao je do ceste. Zatekla ga je pored telefona u prizemlju. “Da”, govorio je. “Pitanje života i smrti. Cijena nije važna.” Zastao je, slušao. “Dobro. Bit ćemo budni.” Spustio je slušalicu, oči su mu se zagledale u jednu točku. “Davide?” rekla je. “Šalju nekoga.” “Tko?” “Tvrtka.” “Kako to misliš, nekoga? Jesi li zvao policiju?” Odmahnuo je glavom. “To je moja kći. Oteli su mi kćer. Nećemo se koristiti državnim službama.” “O čemu ti govoriš? Tko ju je oteo? Nema je. Moraju... mi moramo naći nekog, mnogo njih, da je odmah sada počnemo tražiti.” Ustao je i počeo paliti svjetla, išao od sobe do sobe, cijela je kuća oživjela. Ona ga je slijedila. “Davide?” Ali on je bio izgubljen u mislima, po glavi mu se motala neka mačoshema. Ona se okrenula i zgrabila ključeve automobila. “Pa, ja ne mogu samo sjediti ovdje.” Stigao ju je kod vrata, zgrabio za zapešće. “Nije ona...” rekao je, “nije ona odlutala. Ima dvije godine. Netko se popeo do njezinog prozora i uzeo je. Zašto? Zbog novca.” “Ne.” “Ali prije”, rekao je, “prije toga, pokupili su Frankie.” Naslonila se na zid, u glavi joj se vrtjelo. “Ma što to...” Spustio je ruke ne nju, nimalo grubo, ali čvrsto, dao joj do znanja da još stoji na zemlji, uz njega.

~ 178 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Frankie nas poznaje. Zna kako se ponašamo, koliko imamo... ima makar neku predstavu o našem bogatstvu... zna u kojoj sobi Rachel spava. Sve. Oteli su Frankie kako bi im ona dala Rachel.” Maggie se vratila i sjela na kauč, još je držala torbicu. “Osim ako nije u dogovoru s njima”, rekao je David. Maggie je odmahnula glavom, od šoka se smirila, osjećala je udove kao da su morska trava koja pluta na valovima. “Nije. Ima dvadeset i dvije godine. Ide u večernju školu.” “Možda joj treba novac.” “Davide”, rekla je Maggie gledajući u njega. “Ona im ne pomaže. Ne namjerno.” Razmišljali su o tome što bi moglo nagnati savjesnu djevojku da preda uspavanu bebu koja joj je povjerena na čuvanje. Četrdeset i pet minuta kasnije začuli su automobilske gume na šljunku. David je izišao dočekati ih. Vratio se sa šestoricom muškaraca. Bili su očito naoružani, njihovo je ponašanje bilo vojničko. Jedan je bio u odijelu. Imao je maslinastu put i sjedine na sljepoočnicama. “Gospodine Bateman”, rekao je. “Ja sam Mick Daniels. Doveo sam ove ljude da vas zaštite i pomognu mi utvrditi činjenice.” “Sanjala sam”, zatekla se ona kako govori. “Dušo”, rekao je David. “O čudovištu iz Montauka. Da se penje uza zid naše kuće.” Mick je kimnuo glavom. Ako mu je nešto bilo čudno, nije rekao. “Spavali ste”, rekao joj je, “ali jedan vaš dio nešto je čuo. Genski smo predodređeni za to. Animalno sjećanje na stotine tisuća godina kada smo bili plijen.” Zamolio ih je da mu pokažu svoju spavaću sobu, zatim Rachelinu, opišu svoje kretanje. U međuvremenu su dvojica njegovih ljudi ispitivala okolinu. Druga su dvojica od dnevnog boravka stvorila zapovjedni centar, unijela laptope, telefone i pisače. Deset minuta kasnije opet su se svi okupili. “Otisci samo jedne osobe”, rekao je crnac koji je žvakao gumu, “i dva dublja traga odmah ispod prozora. Mislimo da su tu bile ljestve. Tragovi vode do manjeg objekta u blizini, zatim nestaju. Unutra smo našli ljestve. Produžne. Dovoljno visoke da dosegnu kat, mislim.” “Dakle, nije donio svoje ljestve”, rekao je Mick, “uzeo je one koje su već bile tu. Što znači da je znao da su bile tu.”

~ 179 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Prošlog vikenda srušio se jedan oluk”, rekao je David. “Došao je vlasnik i popravio ga, koristio se ljestvama. Nisam siguran odakle mu, ali dovezao se u običnom autu, dakle, nije ih donio sa sobom.” “Pitat ćemo vlasnika”, rekao je Mick. “Na cesti nema vidljivih tragova guma”, rekao je drugi čovjek držeći pušku. “Barem ništa svježe. Ne znamo u kojem su je pravcu on ili oni mogli odvesti.” “Ispričavam se”, rekla je Maggie, “ali tko ste vi, ljudi? Netko mi je oteo dijete. Moramo zvati policiju.” “Gospođo Bateman”, rekao je Mick. “Prestanite me tako zvati”, odgovorila mu je. “Žao mi je, kako biste htjeli da vam se obraćam?” “Ne. Samo... hoće li mi netko, molim vas, reći što se zbiva?” “Gospođo”, rekao je Mick. “Ja sam savjetnik najveće zaštitarske tvrtke na svijetu. Poslodavac vašeg muža unajmio je moje usluge bez obzira na cijenu. Proveo sam osam godina u Navy SEAL-u i još osam u FBI-u. Radio sam na tri stotine slučajeva otmica, imam veoma visok postotak uspješnosti. Mi se ovdje koristimo formulom. Čim saznamo što trebamo, obećavam vam da ćemo nazvati FBI, ali ne kao bespomoćni promatrači. Moj posao je držati stanje pod kontrolom od sada, pa sve dok ne vratimo vašu kćer.”

~ 180 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

BLANCO

Budi ga bjelina zidova. Nije tako samo u spavaćoj sobi; cijeli je stan u boji čiste slonovače - zidovi, podovi, namještaj. Scott leži, otvorenih očiju, srce mu brzo udara. Spavati u bijelom limbu, kao duša ostavljena u eteru koja čeka na otvaranje vrata, na birokratsku potvrdu za primljeno tijelo i bez daha se moli da se pojave boje, od toga se očito može poludjeti. Scott se trza i okreće pod bijelim plahtama, na bijelim jastucima, u krevetu čiji okvir ima boju ljuske od jaja. U dva i petnaest ujutro zbacuje pokrivače i spušta noge na pod. Zvuči prometa probijaju se kroz dvostruka stakla. Oznojio se od napora da ostane u krevetu, osjeća kako mu srce udara zatvoreno među rebrima. Odlazi u kuhinju, razmišlja o kavi, ali to se nekako čini pogrešnim. Noć je noć, jutro je jutro; ako se pobrkaju, zbunjenost može postati trajna. Čovjek izvan vremena, pomaknut u fazi, za doručak pije burbon. Scott iza očiju osjeća određen svrab. Odlazi u dnevnu sobu, nalazi komodu i otvara sve ladice. U kupaonici nalazi šest ruževa za usne. U kuhinji nalazi crni marker i dva flomastera za označavanje (ružičasti i žuti). U hladnjaku ima cikle, uvenule i tuste, vadi je i stavlja lonac s vodom na štednjak da zavri. Govore o njemu na televiziji. Ne mora je uključiti da bi to znao. Sada je dio ciklusa, beskrajne zabrinutosti. Izbijeljene podne daske škripe mu pod nogama dok odlazi u dnevni boravak (bijeli). U kaminu još ima ugljena od zadnje vatre, Scott čučne na hladne cigle koje ga okružuju i pretražuje pepeo. Po osjećaju nalazi komad ugljena, vadi ga kao dijamant iz rudnika. Cijelom dužinom daljeg zida postavljeno je ogledalo. Kada ugleda svoj odraz, uspravi se. Igrom slučaja njegove su bokserice bijele, na sebi ima bijelu majicu - kao da je i njega polako počelo usisavati beskrajno ništavilo. Gledajući se u zrcalu u tom sasvim bijelom svijetu - blijedi bijelac odjeven u bijelo - razmišlja je li on možda duh. Što je vjerojatnije, pita se, da sam preplivao kilometre s iščašenim ramenom i dječakom na leđima ili da sam se utopio u uzburkanoj soli, kao moja sestra prije toliko godina, kada je njezine panične oči i usta prekrila pohlepna crna voda jezera Michigan? S ugljenom u ruci obilazi stan i pali svjetla. Vodi ga instinkt, ne baš racionalan osjećaj. Izvana čuje kako škripe kočnice prvog kamiona toga dana, stežu svoje ralje mrveći stvari koje nam više ne trebaju. Kada je stan sasvim osvijetljen, on se polako okreće da ga razgleda, bijele zidove, bijeli namještaj, bijele podove, a taj jedan okret pretvara se u vrtnju koja kao da se

~ 181 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

ne može zaustaviti nakon što je jednom pokrenuta. Bijela čahura presiječana crnim ogledalima, dignutim zavjesama na prozorima. Sve čime se može bojiti nagomilano je na niski bijeli stolić za kavu. Scott stoji s ugljenom posutim pepelom u ruci. Prebacuje komad iz lijeve u desnu ruku, pogled mu privlači gruba crna mrlja na lijevom dlanu. Onda, s uživanjem, spušta prljavi dlan na prsa i vuče ga preko trbuha, razmazuje crnilo po pamuku. Živ sam, misli. Onda prelazi na zidove.

*** Sat kasnije čuje kucanje na vratima, zatim zvuk okretanja ključa u bravi. Ulazi Layla, još u odjeći za izlazak, u kratkoj suknji i na visokim petama. Zatječe Scotta u dnevnom boravku kako baca ciklu na zid. Njegova majica i hlačice uništeni su po uvriježenom mišljenju, ili znatno poboljšani u očima određenog slikara - umrljani su crnim i crvenim. U zraku se osjeća neodređen miris ugljena i korjenastog povrća. Ne pokazujući da ju je primijetio, Scott prilazi zidu i čučne, podiže zgnječeni gomolj. Iza sebe čuje korake u hodniku, čuje zvuk dubokog uzdaha. Zapanjenu užurbanost. On to i čuje i ne čuje jer istovremeno ne postoji ništa osim zvuka njegovih misli. Vizije i sjećanja i nešto više apstraktno. Hitno - ne u smislu potresa, već kao mokrenje nakon duge vožnje kući, zaglavljen u koloni, kada je trčao do vrata, petljao s ključem, nespretno u žurbi otkopčavao hlače. A onda blaženi potočić. Ispunjenje biološke potrebe. Svjetlo, tako dugo ugašeno, sada je upaljeno. Slika mu se sama otkriva svakim potezom. Iza njega gleda ga Layla, otvorenih usta, osjeća nešto što joj baš nije jasno. Ona je uljez u stvaralačkom činu, neočekivana voajerka. Taj stan, njezin stan, koji je sama uredila, postao je nešto drugo. Nešto neočekivano i divlje. Saginje se i otkopčava sandale, nosi ih do umrljanog bijelog kauča. “Bila sam tamo negdje u gradu”, kaže. “Na nekoj od onih beskrajnih baš me briga zabava - i ugledala tvoje svjetlo s ulice. Sva ta svjetla.” Ona sjeda, podvlači jednu nogu pod drugu. Scott provlači ruku kroz kosu koja je sada boje skuhanog jastoga. Onda odlazi do stolića za kavu, bira jedan ruž za usne. “Jedan je pedesetogodišnjak rekao kako mi želi omirisati gaćice”, kaže ona. “Ili, čekaj, nije bilo tako - htio je da skinem gaćice i gurnem mu ih u

~ 182 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

džep, pa bi ih kasnije, kada mu žena zaspi, rekao mi je, mogao prinijeti nosu i izdrkati u umivaonik.” Rasteže se i odlazi do ormarića da sebi natoči piće. Naizgled odsutan, Scott isprobava ruž na zidu, zatim ga zatvara, bira drugu nijansu. “Zamisli kako je razrogačio oči kada sam mu rekla da ih ne nosim”, kaže Layla dok ga gleda kako uzima boju Summer Blush13. Pijucka svoje piće. “Pitaš li se ikad kako je bilo prije?” “Prije čega?” kaže Scott ne okrećući se. Ona legne na kauč. “Ponekad se brinem”, kaže, “da mi se ljudi obraćaju samo zato što sam bogata ili jer me žele pojebati.” Scott je kao laser, usredotočen je samo na jedno. “Ponekad”, kaže ona, “vjerojatno se samo pitaju želim li naručiti aperitiv ili možda koktel. Ne govorim za one kojima je to posao. Mislim na druženja ili poslovne sastanke. Govorim o nekom tko me gleda i misli: Evo ljudskog bića koje može pridonijeti velikoj raspravi.” Scott zatvara ruž i udaljava se jedan korak da prouči svoje djelo. “Kada mi je bilo sedam godina”, kaže, “pobjegao sam od kuće. Mislim, ne baš od kuće, nego iz kuće. Popeo sam se na drvo u stražnjem dvorištu. To će im pokazati, mislio sam, iz tko zna kojih razloga. Mama me vidjela kroz kuhinjski prozor, dječaka na grani stabla s ruksakom i jastukom, sav sjaji, ali je samo nastavila spremati večeru. Kasnije sam ih gledao za kuhinjskim stolom, kako jedu - mamu, tatu, sestru. Dodaj mi kruh. Nakon što su oprali posuđe, sjeli su na kauč i gledali televiziju. Prave ljude, možda Punu kuću. Meni je postalo hladno.” Razmazuje ugljen, popravlja jedan dio. “Jesi li ikad probala spavati na stablu?” pita. “Moraš biti divlja mačka. Jedno po jedno, svjetla u kući su se gasila. A još, zaboravio sam ponijeti hranu i džemper. I tako se nakon nekog vremena spustim i uđem unutra. Stražnja su vrata otvorena. Majka mi je ostavila tanjur s hranom na stolu i poruku. Sladoled je u zamrzivaču! Sjeo sam i jeo u mraku, zatim otišao gore u krevet.” “Što želiš reći?” “Ništa. To je samo nešto što sam napravio.” Razmazuje poteze ugljenom po zidu, dodaje sjenke.

13

Ljetno rumenilo.

~ 183 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ili možda”, kaže, “ono što sam imao na umu jest da ljudi mogu reći toliko toga, a da uopće ne otvore usta.” Ona širi ruke i noge, okreće bokove prema stropu. “Na vijestima kažu da je dječak prestao govoriti”, kaže. “Da nije izgovorio niti jednu riječ nakon nesreće. Ne znam kako mogu znati, ali tako govore.” Scott se počeše po licu, ostavlja taman trag na sljepoočnici. “Dok sam pio”, kaže, “bio sam pravi brbljavac. Nisam se zaustavljao, uglavnom sam govorio ono za što sam mislio da ljudi žele čuti, ili - to nije istina - stvari za koje sam mislio da su bile provokativne. Istinu.” “Što si pio?” “Viski.” “Tako muški.” Skida poklopac sa žutog flomastera, odsutno trlja vlažni file po lijevom palcu. “Onog dana kada sam se otrijeznio, prestao sam pričati”, kaže. “Što se tu ima reći? Da bi nastala misao, potrebna je nada. Da bi se govorilo, potreban je - ne znam - optimizam, da bi se uključilo u razgovor. Jer, stvarno, kakva je svrha svog tog komuniciranja? Koliko je uopće važno to što govorimo jedni drugima? Ili ono što radimo, kad smo već kod toga?” “Postoji naziv za to”, kaže ona. “Depresija.” Spušta flomaster, polako se okreće, gleda svoje djelo. Oblici i boje, otvoreni za tumačenje. Odjednom se osjeća iscrpljeno, nakon što je soba dobila dubinu, dimenzije. Kada mu pogled stiže do Layle, vidi da je skinula haljinu i leži gola na kauču. “Nisi se šalila za gaćice”, kaže. Ona se osmjehuje. “Cijele sam večeri bila tako sretna”, kaže, “znajući da imam tajnu. Svi govore o onome što se dogodilo, o misterioznom padu aviona. Je li to bio terorizam? Neka vrsta početka ubij bogate početka borbe. Ili sjevernokorejski udar koji je spriječio Kiplinga da progovori. Trebao si biti tamo. Ali, onda razgovor krene u drugom pravcu, postane - osoban. Svi ti bogati elitisti razgovaraju o tome hoće li dječak ikad opet progovoriti.” Proučava ga. “Govore o tebi.” Scott odlazi do kuhinjskog sudopera, pere ruke, gleda kako pepeo i ruž nestaju u odvodu. Kada se vrati, kauč je prazan. “Ovamo”, zove ga iz spavaće sobe.

~ 184 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott razmišlja o tome - do čega će dovesti gola žena u njegovu krevetu onda se okreće i odlazi u radnu sobu. Zidovi u njoj još su bijeli. To remeti njegov osjećaj obavljena posla, pa naslanja svoj umrljani torzo na zid, ostavlja oblik tijela nalik Mirku S. Zlikovskom, kojotu iz crtica. Odlazi do stola i diže telefonsku slušalicu. “Jesam li vas... jesam li te probudio?” pita nakon što mu se ona javi. “Ne”, kaže Eleanor. “Budni smo. Imao je noćnu moru.” Scott zamišlja kako se dječak bacaka i okreće, u glavi mu bjesne morski valovi. “Što sada radi?” “Jede žitarice. Pokušala sam ga opet uspavati, ali nije htio. Pa sam našla neku dječju emisiju na televiziji.” “Mogu li razgovarati s njim?” Čuje kako spušta slušalicu, čuje njezin prigušen glas - J. J! - preko sobe. Popuštajući pred gravitacijom, Scott legne na pod, za njim se rasteže kabel telefona. Nakon nekoliko sekunda čuje kako se plastična slušalica povlači po tvrdoj površini, zatim disanje. “Hej, druže”, kaže Scott. Čeka. “Scott je. Ja sam... čini se da smo obojica budna, ha? Ružno si sanjao?” Iz druge sobe Scott čuje kako Layla uključuje televizor, namješten je na kanal s vijestima. Kroz slušalicu čuje kako dječak diše. “Mislio sam možda navratiti do vas... da te vidim”, kaže Scott. “Mogao bi mi pokazati svoju sobu ili... ne znam. Ovdje je stvarno vruće. U gradu. Tvoja teta kaže da ste vi pored rijeke. Možda bih te mogao naučiti praviti žabice, ili...” Razmišlja o onome što je upravo rekao. Idemo ti i ja do još jedne velike vode. Nešto u njemu pita se vrišti li dječak svaki put kad čuje ispiranje zahoda, zazire li od zvuka punjenja kade. “Ono što meni pomaže kod straha”, kaže, “kada se nečeg plašim, jest priprema, znaš? Naučim kako se nešto radi. Kao, ako te napadne medvjed, trebaš se praviti mrtav. Jesi li to znao?” Osjeća kako ga teška iscrpljenost privlači odnekud duboko ispod poda. “A što s lavovima?” kaže dječak. “Pa”, kaže Scott, “za njih nisam siguran. Ali reći ću ti. Saznat ću odgovor i reći ti kada se vidimo, dobro?” “Dobro”, kaže dječak. Scott čuje kako dječak spušta slušalicu, zatim zvuk njezina podizanja. “Vau”, kaže Eleanor. “Ne znam što bih...”

~ 185 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ostaje visjeti u zraku, razgovor o čudu koje je izveo. Scott ne želi razgovarati o njemu. Činjenica da dječak razgovara s njim i ni s kim drugim samo je činjenica, ako se njega pita, bez onoga što bi psiholozi nazvali značenjem. “Rekao sam mu da bih ga rado posjetio”, kaže Scott. “Je li to u redu?” “Naravno. On bi... mi bismo to voljeli.” Scott razmišlja o promjeni u njezinu glasu. “A tvoj suprug?” pita. “Jako je malo stvari koje on voli.” “Tebe?” Stanka. “Ponekad.” Neko vrijeme razmišljaju o tome. Iz spavaće sobe Scott čuje uzdah, ali ne zna je li stvaran, ili zvuk iz televizora. “Dobro”, kaže Scott. “Uskoro će svanuti. Pokušaj malo odspavati.” “Hvala”, kaže ona. “Ugodan dan ti želim.” Ugodan dan. To je tako jednostavno da se mora osmjehnuti. “I ja tebi”, kaže. Nakon što je razgovor gotov, Scott još malo leži, pomišlja na san, zatim se diže na noge. Ide prema zvuku televizora, skida majicu i baca je na pod, zatim isto radi s boksericama, ulazi u spavaću sobu i pritom gasi svjetlo. Layla se napola zavukla pod pokrivače, pozira s uzdignutim bedrom - ona zna kako izgleda i kakvu to moć ima - oči su joj stidljivo okrenute prema ekranu. Vani se upravo počinje dizati sunce. On spušta glavu na jastuk, osjeća najprije njezine ruke, zatim i tijelo kako mu se približavaju. Valovi koji oplakuju bijeli pijesak na plaži. Ona se namješta na njegove bokove i torzo. Njezine usne nalaze njegov vrat. Scott osjeća kako ga toplina kojom je prekriven vuče prema dolje. Bijela je kutija pokorena. Limb je sada stvaran. Njezina ruka dodiruje mu grudi. Njezina noga diže se uz njegovu potkoljenicu i smješta preko bedra. Njezino je tijelo vruće, luk grudi prelazi mu preko ruke. Njuška mu vrat, šapuće, ne žuri se. “Voliš ti razgovarati sa mnom”, kaže, “je li tako?” Ali on je već zaspao.

~ 186 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PLATNO BR. 4

U početku izgleda kao prazno platno. Dugi bijeli pravokutnik prekriven gipsom. Ali kada se priđe bliže, u bjelini se vidi topografija, sjenke i doline. Bijela boja nanesena je u slojevima, ispod nje su naznake boje, odsjaj nečeg skrivenog. Možda platno ipak nije bijelo, pomislite. Možda je neka slika prekrivena, izbrisana bjelinom. Istina je da se to ne može nikako otkriti golim okom. Ali ako prijeđete rukom preko udubina i rubova gipsa, ako zatvorite oči i omogućite pristup topografskim činjenicama, onda će vam se možda otkriti smisao prizora. Plamenovi. Obrisi zgrade. Posao dovrši vaša mašta.

~ 187 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

JAVNO/PRIVATNO

Budi ga zvuk automobilske sirene, dug i uporan. Layla je otišla. Sirena se opet javlja. Scott se diže na noge, odlazi nag do prozora. Vani je novinarska ekipa, kombi s podignutom satelitskom antenom zaustavio se na zavoju. Pronašli su ga. Odmiče se od zavjese, nalazi daljinski, pali televizor. Pojavljuje se snimka kuće, bijela dvokatnica s plavim prozorima i crnim zvijezdama između stabala posađenih duž ulice u New Yorku. To je kuća u kojoj se nalazi. Tekst s vijestima klizi ispod nje, na njemu su brojke i slova - NASDAQ pao 13 poena, Dow Jones se podigao za 116. S lijeve strane ekrana iz svog se kvadrata prema kameri naginje Bill Cunningham. “... smjestio se, očito, kod slavne radikalne nasljednice, čiji je otac samo lani ljevičarima donirao više od četiri stotine milijuna dolara. Sjećate se, dragi gledatelji, to je čovjek koji je 2012. godine pokušao kupiti izbore. Pa, to je njegova mala curica. Iako - nije više tako mala - pogledajte neke njezine fotografije snimljene ove godine na filmskom festivalu u Francuskoj.” Na ekranu kuća klizne u manji kvadrat, u glavnom prozoru zamijene je Layline slike koje je pokazuju u balskim haljinama, prikupljene iz modnih magazina i žutog tiska. Tu je i njezina snimka u bikiniju na jahti, načinjena teleobjektivom. Scott se pita je li Layla kod kuće, gleda li to. Kao da mu čita misli, Layla otvara vrata i ulazi u stan. Odjevena je za sastanke, čini se. “Nisam nikom rekla”, kaže. “Kunem se.” Scott sliježe ramenima. Nije ni mislio da je to bila ona. Po njemu, oboje pripadaju ugroženoj vrsti, usred mijenjanja oklopa otkrilo ih je znatiželjno dijete koje se ne zna suzdržavati. Na ekranu se vidi petnaest prozora s navučenim zavjesama, uska prednja vrata obojena u plavo i dvoja vrata garaže, također plava. Sve što njegovo sklonište štiti od pogleda uska je mladica stabla, zapravo samo štap s nešto malo zelenog lišća. Scott na televizoru proučava kuću u kojoj se nalazi, zabrinut je, ali također čudno fasciniran, kao čovjek koji gleda kako ga živog jedu. Čini se da više ne može bježati od javnosti. Da se mora uključiti u taj komercijalni ples. Kako čudno, misli.

~ 188 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Layla stoji pored njega. Ona misli još nešto reći, ali odustaje. Nakon nekog vremena okreće se i opet odlazi iz stana. Scott čuje kako se vrata zatvaraju, čuje njezine potpetice na stepenicama. Ustaje i bulji u kuću na ekranu. Bill Cunningham izgleda pun elana, govori: “... pokret na prozoru na katu prije samo nekoliko trenutaka. Naši nam izvori govore da gospođica Mueller sama živi u kući, koja ima - koliko tu ima soba, dragi gledatelji? Meni se čini najmanje šest. A ne mogu ne razmišljati o nekoliko stvari - direktor konzervativne televizijske mreže pogiba pod tajanstvenim okolnostima, a jedini preživjeli iz avionske nesreće onda završi kod kćeri ljevičarskog aktivista. Pa, nekima to može izgledati kao slučajnost, ali meni ne.” Na ekranu se vrata jedne od garaža počinju otvarati. Scott se naginje naprijed, pažljivije promatra. Skoro da očekuje kako će vidjeti sebe kako izlazi, ali pojavljuje se crni Mercedes, za upravljačem je Layla s prevelikim sunčanim naočalama. Kamere joj se približavaju, pokušavaju joj zapriječiti put, ali ona izlazi brzo - više je nego spremna pregaziti ih - skreće lijevo i odjuri niz Ulicu Bank prema Greenwichu prije no što je uspiju dobro snimiti. Za to se vrijeme zatvaraju vrata garaže. “... vlasnica, sigurno”, govori Cunningham, “Ali pitam se, je li možda taj Burroughs ležao na stražnjem sjedalu, kao neki bjegunac iz zatvora u Peckinpahovu filmu.” Scott isključuje televizor. Sada je sam u kući, stoji nag u bijeloj sobi, sunčevo svjetlo baca sjenke po podu. Ako rastegne hranu koju ima, jede jednom dnevno, mogao bi izdržati u stanu šest dana. Umjesto toga odlazi pod tuš i odijeva se. Magnus, misli. Ako je itko progovorio, to je bio on. Ali kada ga nazove, Irac tvrdi da je nevin. “Uspori malo”, kaže Magnus. “Kakva kuća na televiziji?” “Trebaš mi unajmiti auto”, govori mu Scott nakon malo okolišanja. Magnus je daleko od centra, u nekadašnjem Spanish Harlemu, još se nije sasvim izvukao iz kreveta iako je deset ujutro. “Jesi li rekao koju riječ za mene, a?” kaže Magnus. “Layli? Šapnuo nešto u njezino krasno uho. Magnus je najbolji slikar. Nešto onako...” “Sinoć sam joj naširoko objašnjavao kako koristiš boje i svjetlost.” “Samo tako, mali. Jebeno dobro.” “Ona bi rado navratila ovog vikenda, možda pogledala novije stvari.” “Skroz mi se digao”, kaže Magnus, “u samo nekoliko sekunda. Glavić je grimizan i natečen, kao da ga je zmija ugrizla.”

~ 189 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott odlazi do prozora. Zavjese su prozračne, ali se kroz njih ne vidi. Scott pokušava pogledati na ulicu, svjestan je da oni dolje gledaju u njega. Krajem oka vidi drugi televizijski kombi kako se zaustavlja na okuci. “Ne mora biti veliki auto”, kaže. “Treba mi na samo nekoliko dana, da odem malo do Crotona.” “Želiš da idem s tobom?” kaže Magnus. “Ne. Trebaš mi ovdje”, odgovara mu Scott. “Da čuvaš tvrđavu. Layla je često budna cijele noći, ako shvaćaš što hoću reći.” “Ne brini se, prijatelju. Imam dovoljno Viagre da potraje do Dana vještica.” Nakon što završi razgovor, Scott grabi jaknu, odlazi u dnevni boravak i zaustavlja se, ukopan. U svoj toj zbrci zaboravio je vrijeme koje je proveo prekrivajući bjelinu. Sada stoji u kocki oslikanoj ugljenom i ružem, s osušenim rubinskim mrljama od cikle. Okružuje ga zelena tržnica na Martha’s Vineyardu - skica za trodimenzionalnu sliku - čini se kao da se namještaj sobe nalazi na otvorenom, na trgu. Na daljemje zidu prodavač ribe, ispod dugog bijelog stola otvorene su posude s ledom; redovi povrća, trostruke košare s bobicama. Lica su nacrtana po sjećanju, brzo skicirana ugljenom koji se mrvio. Tamo, na bijeloj platnenoj sjedalici, sjedi Maggie, glava i ramena su joj nacrtani na zidu, obris tijela na tkanini sjedalice. Smiješi se, oči su joj u sjeni velikog ljetnog šešira. Sa strane sjedalice uz nju stoje njezina djeca, desno, uz rame, stoji djevojčica. Dječak, napola skriven iza stola, s lijeve je strane - vidi mu se samo tanka ručica, dio ramena i košulje na pruge, pruge su boje cikle, zaustavljaju se na sredini mišića, ostatak skriva drveni okvir. Scott stoji skamenjen usred tog prizora, izvan vremena, okružen duhovima. Zatim se spušta u prizemlje kako bi se suočio s mnoštvom.

~ 190 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

JACK

“Nikad nisam volio vježbati”, rekao je Jack LaLanne. “Ali volim rezultate.” Bilo je to jasno već po obliku njegovih tricepsa, da i ne spominjemo konjsku snagu njegovih bačvastih bedara. Čovjek prosječne visine, kipi kroz rastegnute šavove svoje trenirke s kratkim rukavima. Od kuće je napravio muzej vježbanja, prepun svakojakih sprava od kojih je većinu napravio sam. Vidite, još 1936. godine Jack je izmislio spravu za istezanje nogu. Njegov je pristup bio opteretiti mišić dok ne popusti, vjerovao je u snagu promjene putem uništavanja dubinskog tkiva. U početku je nosio majice kratkih rukava i obične hlače. Volio je osjećaj rastezanja tkanja na sebi. Onda je došao na zamisao da se prikaže u odgovarajućim trenirkama - uniformama za pokazivanje napretka - pa je otišao u tvornicu hlača u Oaklandu. Dao im je skice i paletu boja. Plavo i sivo, uglavnom. Jedna Afroamerikanka uzela mu je mjere kotrljajući se oko njega na škriputavoj metalnoj sjedalici. U to je vrijeme vuna bila jedini materijal koji se rastezao, pa su od njega izrađivali trenirke, tkali su ih tanko koliko je materijal dopuštao. Jack ih je volio svjetlucave, rekao joj je, šepireći se, bez rukava, da se vide nabrekle ruke, i sužene u struku. Jack ih je nosio tako uske da se vidjelo što je toga dana doručkovao. Mjesna trgovina zdrave hrane platila je Jacku pokretanje emisije na lokalnoj televiziji KGO. Učio je ljude o mogućnostima dijeta, smišljao vježbe za svaki mišić, od nožnih prstiju do jezika. Šest godina kasnije emisija se prikazivala u cijeloj zemlji. Ljudi su doručkovali gledajući Jacka kako skakuće na prstima. Trčali se pred televizorima, oponašali ono što su vidjeli, savijali se u struku i mahali rukama kao da su krila vjetrenjače. Kako je postajao poznatiji, neke su riječi i fraze ulazile u svakodnevnu uporabu. Poskakivanje, spuštanje u čučanj, dizanje nogu. Njegove trenirke imale su pojaseve u raznim tonovima iste boje, stiskali su ga u struku. Na svom vrhuncu Jack je bio kao pješčani sat četvrtaste vilice, s vrano crnom kosom počešljanom u klasične talijanske valove. Kao Frankie Valli, na primjer. Za većinu ljudi u tim ranim godinama on je bio samo crno-bijeli etnički hidrant koji pokazuje anatomske karte, objašnjava što se zbiva unutar ljudskog tijela. Vidite, činilo se da govori, mi nismo samo životinje. Mi smo arhitektura. Kosti i tetive i ligamenti podloga su za izgradnju

~ 191 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

muskulature. Jack nam je pokazivao kako je sve u ljudskoj anatomiji povezano i može se iskoristiti za veličanstvene pothvate. Smiješiti se znači koristiti se cijelim sustavom mišića pokrenutih veseljem. Jednog dana pokazao je Amerikancima kako da svojini licima daju “athleth-ski izgled”, otvarao je i zatvarao usta komično široko, još mišića kojima treba sportski trening. Zatim, 1970. godine, Jack je prešao na puni kolor, uskočio u drvom obloženi studio u sjajnoj plavoj i ljubičastoj odjeći. Postao je neka vrsta domaćina, razgovarao je s bodibilderima o prehrani i načinu života. Bilo je to doba Mutual of Omaha’s Wild Kingdoma14. Vijetnam je bio izgubljen, Amerikanci su hodali Mjesecom i činilo se kako će osramoćeni Nixon dati ostavku. Gledali su ga jer im se sviđala njegova beskrajna energija. Gledali su ga jer im je dosadio njihov veliki trbuh. Gledali su ga kako bi im srca brže zakucala, a život krenuo novim smjerom. “A sada, izravno iz Hollywooda”, grmio je najavljivač, “evo vašeg osobnog trenera i savjetnika za zdravi život, Jacka LaLannea.” Trideset minuta koje bi uslijedile davale su privid da se sve može. Davale su zdrav pristup koji su sponzorirale velike tvrtke. Davale su vještine. “Nije li bolje biti zadovoljan uz problem”, rekao je, “nego biti jadan bez njega?” Ne prepuštajte se, govorio je Jack ljudima koji su posrtali pod teretom krize. Kada život postane gadan, vi morate biti gadniji. To je bilo za vrijeme Jackove inspirativne faze, kada je shvatio kako ljudima ne trebaju samo čvršći mišići, već i bolji pogled na svijet. Nakon što bi se izvrtjele reklame, eto njega, čovjeka koji poskakuje, naopako sjedi u metalnoj sjedalici i iznosi znanstvena tumačenja. “Znate li”, govorio bi, “koliko ima robova u ovoj zemlji? Jeste li vi rob? Vjerojatno sada mislite, kako se u ovoj krasnoj Americi može biti rob? Ali ja ne mislim na one robove na koje vi mislite. Govorim o tome da ste rob ako ne možete napraviti ono što želite napraviti. Jer ste robovi, isti kao oni robovi koje su nekad stavljali u lance. Bili su okovani, nisu smjeli ići nikamo.” Jack je gledao ravno u kameru. “A vi ste robovi koliko su i oni bili.”

Dokumentarna serija o životinjama iz cijelog svijeta koja se u SAD-u počela prikazivati 1963. godine. 14

~ 192 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

U tom bi se trenutku nagnuo naprijed i pokazao ravno prema kameri, naglašavajući svaki slog. “Robovi ste vlastitog tijela.” Um, govorio je Jack, radi sve dok ste živi, ali on je rob tijela - tijela koja su postala toliko lijena da samo žele sjediti. Zora čovječanstva na kaučima. A vi ste dopustili da bude tako. “Umjesto da vladate svojim tijelom”, govorio je, “vaše tijelo vlada vama.” Bila je to zora televizijskog doba, letargija je već stigla, svi su bili hipnotizirani njezinim svjetlucanjem. Kutija za idiote. A iz nje je Jack govorio istinu o moći, pokušavao raskinuti okove modernog svijeta. Nije ovo neko komplicirano sranje, govorio bi očima, činilo se da njegovi pokreti odgovaraju na svako pitanje koje je postavljao. Nema tog živog ni mrtvog francuskog filozofa koji bi uvjerio Jacka LaLannea da su ljudski problemi egzistencijalni. Sve je stvar volje, upornosti, svladavanja materije umom. Tamo gdje je Sartre vidio čemer, Jack je vidio energiju. Gdje je Camus vidio besmisao i smrt, Jack je vidio nesalomljivu moć ponavljanja. Jack je postao slavan u vrijeme Buzza Aldrina i Neila Armstronga, u doba Johna Waynea. Amerikanci su grabili prilike, ako se njega pita. Nije postojao prevelik izazov, nijedna prepreka nije bila previsoka. Jack nam je govorio da je Amerika zemlja budućnosti, da smo na pragu ulaska u znanstvenofantastičnu nirvanu u sjajnim svemirskim brodovima. Samo, ako se Jacka pitalo, mi bismo trebali trčati u tom pravcu.

~ 193 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

VIZIJA

Napadaju ga reflektori, okružuju ga kamere i halogena svjetla. Scott nagonski žmirka, tako da je prvo što svijet vidi od njega slika čovjeka koji namiguje žmirkajućim lijevim okom. Mnoga se tijela bacaju naprijed kada se on pojavi na ulaznim vratima, muškarci s kamerama na ramenima i žene s mikrofonima prekrivenim lopticama, za njima se preko žvakama umrljanog pločnika vuku kabeli. “Scott”, govore. “Scott, Scott.” Zaustavlja se na pragu, vrata drži napola otvorena, za slučaj da se poželi povući. “Zdravo”, kaže on. On je čovjek koji počinje razgovarati s gomilom. Pitanja dolijeću prema njemu, svi govore istovremeno. Scott razmišlja o nekadašnjem izgledu te ulice, drvored koji krivuda prema blatnoj rijeci. “Što vi uopće hoćete?” pita. “Samo nekoliko pitanja”, kaže jedan od novinara. “Ja sam ovdje bila prva”, govori plavokosa žena s mikrofonom na kojem je kockasta kutija s natpisom ALC. Njezino je ime, kaže, Vanessa Lane, Bill Cunningham joj govori u uho iz kontrolne sobe. “Scotte”, kaže ona gurajući se naprijed, “što radite ovdje?” “Ovdje, na ulici?” pita on. “Kod gospođice Mueller. Je li vam ona prijateljica, ili možda nešto više?” Scott razmišlja o tome. Je li ona prijateljica ili možda nešto više. Nije siguran što uistinu znači to pitanje. “Trebao bih razmisliti o tome”, kaže. “Jesmo li prijatelji. Zapravo, tek smo se upoznali. Onda, tu je i njezina točka gledišta - kako ona vidi stvari jer možda ja pogriješim, nešto krivo protumačim.. Kome se to nije dogodilo, da pomisli kako je nešto crno, a zapravo je bijelo.” Vanessa se mršti. “Recite nam za nesreću”, kaže, “kako je to bilo?” “U kojem smislu?” “Sami, tamo na otvorenom moru, valovi bjesne, onda čujete plač djeteta.”

~ 194 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott razmišlja o tome. Dok on šuti, jedno preko drugog dolijeću druga pitanja. “Tražite usporedbu s nečim. Nešto približno. Nešto slično, kako biste lakše shvatili.” “Scotte”, viče brineta s mikrofonom, “zašto se avion srušio? Što se dogodilo?” S istoka se približava mladi par. Scott gleda kako prelaze na drugu stranu ulice kako bi izbjegli svjetla reflektora. Sada je on događaj, prolaznici izvijaju vratove ne bi li ga bolje vidjeli. “Pa, moram reći da ništa nije tome slično”, govori Scott Vanessi, ne izbjegava novo pitanje, jednostavno se bavi onim prije njega. “Barem ja ne znam s čim bih to usporedio. Veličinu oceana. Njegovu dubinu i snagu. Nebo bez mjesečine. Gdje je bio sjever? Preživljavanje, u osnovi, nije priča. Ili, ne znam, možda je to jedina priča.” “Jeste li razgovarali s dječakom?” viče netko. “Je li se plašio?” Scott misli o tome. “Vau”, kaže. “To je... ne znam je li to pitanje za mene... kako razmišlja dječak s četiri godine - mislim, to je sasvim drugi razgovor. Znam kakvo je to iskustvo bilo za mene... bio sam točkica u golemoj neprijateljskoj tami... ali za njega, u tom trenutku njegovog razvoja, biološkog, mislim. Uz prirodu straha - na određenoj razini - njegovu životinjsku snagu. Ali opet, u njegovim godinama...” Prekida, razmišlja, svjestan je da im ne daje ono što žele, ali zabrinut je, misli kako su njihova pitanja previše važna da bi se na njih olako odgovaralo, onako uzgred, samo da bi se zadovoljio neki proizvoljni rok. Kakvo je to bilo iskustvo? Zašto se to dogodilo? Što to znači, ići naprijed? O svakoj se toj temi može napisati knjiga. O tim se pitanjima razmišlja godinama - kako bi se pronašle prave riječi, utvrdili ključni faktori, subjektivni i objektivni. “To je važno pitanje”, kaže, “a na njega možda nikad nećemo dobiti pravi odgovor.” Okreće se Vanessi. “Mislim, imate li vi djece?” Ona nema više od dvadeset i šest godina. “Ne.” Scott se okreće njezinu kamermanu, on je u četrdesetima. “Vi?” “Uf, da. Djevojčicu.”

~ 195 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott kima glavom. “Vidite, tu je i spol, i sve se događalo noću, on je spavao kada se avion srušio, je li možda mislio da sanja? U početku. Možda je još spavao. Toliko tu ima faktora.” “Ljudi govore da ste heroj”, viče treći reporter. “Je li to pitanje?” “Mislite li vi da ste heroj?” “Morali biste mi najprije definirati tu riječ”, kaže Scott. “Osim toga, nije stvarno važno što ja mislim. Ili - to nije istina - ono što ja mislim o sebi nije se uvijek pokazivalo točnim, ako je suditi po mišljenju većine. Na primjer, s dvadeset i nešto godina mislio sam da sam umjetnik, ali zapravo sam bio samo klinac u dvadesetima koje je mislio da je umjetnik. Ima li to smisla?” “Scotte”, viču oni. “Žao mi je”, kaže Scott. “Vidim da vam ne nudim ono što želite.” “Scotte”, kaže Vanessa. “Ovo je izravno od Billa Cunninghama. Zašto ste bili u tom avionu?” “Mislite, općenito, ili...” “Kako ste ušli u taj avion?” ispravlja se ona. “Maggie me pozvala.” “Maggie je Margaret Bateman, Davidova supruga.” “Da.” “A jeste li imali odnose s njom, s gospođom Bateman?” Scott se mršti. “Seksualne odnose?” “Da. Kao što sada imate odnose s gospođicom Mueller čiji otac donira milijune za liberalne ciljeve.” “Je li to zaista pitanje?” “Ljudi imaju pravo na istinu.” “Samo zato što sam bio u njezinoj kući vi govorite da sam... da smo ona i ja imali seksualni odnos. Zaključak dostojan Einsteina.” “Nije li istina kako ste se koristili udvaranjem da biste ušli u taj avion?” “S namjerom da se onda, što - srušim u more i plivam petnaest kilometara do obale s ozlijeđenim ramenom?” Ne osjeća ljutnju, samo je zapanjen onim što ga pitaju. “Je li istina da vas je FBI više puta ispitivao?” “Mogu li se dva puta nazvati višestrukim ispitivanjem?” “Zašto se skrivate?”

~ 196 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Izgovarate to skrivate kao da sam John Dillinger. Ja sam privatna osoba, imam svoj život.” “Niste otišli kući nakon nesreće. Zašto?” “Nisam siguran.” “Možda mislite kako nešto trebate skrivati.” “Držati se podalje od javnosti nije isto što i skrivati se”, kaže Scott. “Nedostaje mi moj pas. U to sam siguran.” “Pričajte nam o platnima. Je li istina da ih je FBI zaplijenio?” “Ne. Nisam ja... to su samo slike. Netko boravi u kućici na nekom otoku. Tko zna zašto slika ono što slika? Svoj život doživljava kao nesreću. Možda kreće odatle. Ironično. Ali onda - vidi u tome nešto veće, možda ključ razumijevanja. Je li to...? Odgovaram na vaše...” “Je li istina da ste naslikali avionsku nesreću?” “Da. To je jedna od... čini se, barem meni, mislim, svi ćemo umrijeti. To je biologija. Kao i sve životinje... ali mi smo jedine koje to znaju. Pa ipak... nekako uspijevamo tu duboku spoznaju zatvoriti u neku vrstu kutije. Znamo, ali istovremeno i ne znamo. Pa ipak, u trenucima masovnih pogibija potapanja trajekta, pada aviona - suočeni smo s istinom. I mi ćemo jednog dana umrijeti, i to zbog razloga koji nemaju ništa s nama, našim nadama i snovima. Jednog se dana ukrcate na autobus, krenete na posao i naletite na bombu. Ili odete na rasprodaju u Walmart, zgnječe vas u stampedu kupaca. Dakle, ono što je počelo kao ironija - moj život, nesreća - otvorilo je vrata.” Grize usnicu. “Ali čovjek u kućici je samo čovjek u kućici, znate?” Vanessa dodiruje plastiku u svom uhu. “Bill bi vas rado vidio u studiju, intervjuirao vas.” “Ljubazno od njega”, kaže Scott. “Mislim. Samo što izraz vašeg lica ne naslućuje ništa ljubazno. Više vuče na policijsko ispitivanje.” “Ljudi su mrtvi, gospodine Burroughs”, kaže ona. “Vi stvarno mislite da je vrijeme za ljubaznost?” “Sada više nego ikad”, odgovara joj, zatim se okreće i odlazi. Trajalo je neko vrijeme, ali na kraju ga prestaju pratiti. Pokušava normalno hodati, svjestan je sebe kao tijela u vremenu i prostoru, i kao slike koju gledaju tisuće (milijuni?). Ide Ulicom Bleeker do Sedme avenije, onda uskače u taksi. Razmišlja o tome kako su ga pronašli - čovjeka zaključanog u stanu, bez mobitela. Layla kaže da nije progovorila, nema razloga sumnjati u nju. Žena koja ima milijardu dolara neće lagati ako to sama ne poželi, a po njezinu ponašanju činilo se da joj se sviđa držati Scotta kao svoju osobnu

~ 197 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

malu tajnu. A Magnus, Magnus često laže, ali ovaj put nije izgledalo da je bilo tako. Osim ako mu nisu dali novaca, ali zašto bi onda Magnus završio njihov razgovor žicajući od Scotta sto dolara? Svemir je beskrajan, misli on. Pretpostavljam kako je dovoljno znati da postoji neki razlog, nije važno koji. Neka nova vrsta satelita, možda? Program koji nam se zavlači u kosti dok spavamo? Jučerašnja znanstvena fantastika danas je već na burzi. Bio je nevidljiv, više nije. Važno je da nekamo krene, umjesto da odnekud bježi. Sjedeći na stražnjem sjedalu taksija, Scott zamišlja dječaka koji kasno noću jede pahuljice pred televizorom - ne može zaspati - gleda psa nacrtanog slovima, p-a-s, kako razgovara s mačkom nacrtanom slovima, m-a-č-k-a. Kada bi barem stvarni život bio tako jednostavan, kada bi svatko koga sretnemo i svako mjesto na koje odemo bili prikazani točnim značenjem svog identiteta. Pogledate u nekog muškarca, vidite slova p-r-i-ja-t-e-lj, pogledate neku ženu, vidite riječ s-u-p-r-u-g-a. Na ekranu u taksiju na nekom noćnom programu vrte se spotovi. Scott pruža ruku i gasi televizor.

~ 198 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

GIL BARUCH 5. lipnja 1967. - 26. kolovoza 2015.

O njemu su kružile legende, priče, ali i nešto više od priča. Teorije su možda bolja riječ. Gil Baruch, četrdeset i osam godina, doseljenik iz Izraela (iako je po jednoj od teorija njegov dom bio na oštrici noža, na Zapadnoj obali, na oštrici koju je svojeručno oteo od palestinskog teritorija, jednog se dana izvezao starim džipom i postavio šator, ne obazirući se na poglede i provokacije Palestinaca. Kruže glasine da je sam istesao grede, postavio temelje, sve s puškom preko ramena. Da je prvu kuću bijesna rulja spalila, a Gil - umjesto da se posluži svojim sjajnim snajperskim umijećem ili znanjem borilačkih vještina - samo je gledao i čekao, a kada se gomila razišla, izrazio je svoj prijezir urinirajući po pepelu, i započeo iznova). Nitko nije sumnjao da je sin poznatog Izraelca, njegov otac Lev Baruch bio je vjerna desna ruka Moše Dajana, čuvenog vojnog vođe, idejnog začetnika Šestodnevnog rata. Govore da je Gilov otac bio tamo kada je 1941. godine višijevski snajperist metkom probušio lijevo staklo Dajanova dalekozora, da je Gilov otac bio taj koji je očistio krhotine i proveo uz Dajana sate čekanja na evakuaciju. Govore da je Gil rođen prvog dana Šestodnevnog rata, da se njegovo rođenje u sekundu poklopilo s prvim ispaljenim metkom. Dijete nastalo u ratu, koje je začeo vojni heroj, rođeno u grmljavini topova. Da i ne spominjemo, govorili su ljudi, kako mu je majka bila omiljena unuka Golde Meir, jedine žene dovoljno čvrste da smjesti cijeli narod u trbuh arapske države. Ali bilo je i onih koji su govorili da je Gilova majka bila samo kći klobučara iz Kijeva, zgodna djevojka sklona lutanju koja se nikad nije maknula iz Jeruzalema. Takva je priroda legendi. Netko se uvijek skriva u sjeni, pokušava probušiti rupu. Nesporno je da je njegov stariji brat Eli bio ubijen u Libanonu 1982. godine, i da su oba njegova mlađa brata, Jay i Ben, ubijeni u Pojasu Gaze za vrijeme Druge intifade - Jay je stradao od mine, Ben upao u zasjedu. I da je Giljedinu sestru izgubio pri rođenju. To je bio dio legende, da je Gil čovjek kojeg okružuje smrt, jer svi njemu bliski prije ili kasnije umiru, a Gil preživljava. Šuškalo se da je prije nego je navršio tridesetu bio šest puta ranjen, da je preživio napad nožem u Belgiji, da se sklonio od eksplozije u Firenci tako što se zavukao u bačvu od lijevanog

~ 199 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

željeza. Gađali su ga snajperima i promašivali. Nagrade za njegovu glavu, kojih je bilo previše da bi se nabrajale, nisu nikad isplaćene. Gil Baruch bio je željezni čavao u zapaljenoj zgradi, ostavljen da bljeska u pepelu nakon što je sve drugo uništeno. Pa ipak, sve te smrti i tuga nisu prošli neprimijećeno. Bilo je nečeg biblijskog u nedaćama Gila Barucha. Čak i po židovskim mjerilima, njegove su patnje bile izuzetne. Muškarci su ga tapšali po leđima i plaćali mu pića u barovima, nakon toga se odmicali na sigurnu udaljenost. Žene su mu se bacale pod noge, kao na tračnice pred vlak, u nadi da će biti uništene u sudaru tijela. Lude žene žestokih naravi prepune G-točaka. Depresivne žene, ratnice, svađalice, pjesnikinje. Gil se na njih nije obazirao. Duboko u sebi, znao je da njemu treba manje dramatike, a ne više. Ipak, legende su se širile. Dok je radio kao zaštitar, spavao je s nekima od najljepših žena na svijetu, manekenkama, princezama, slavnim glumicama. Postojala je teorija, popularna u devedesetim godinama, da je oduzeo nevinost Angelini Jolie. Imao je maslinastu put, orlovski nos i guste obrve velikog romantičara. Bio je pun ožiljaka, fizičkih i psihičkih, ožiljaka koje je nosio ne žaleći se i ne spominjući ih, šutljiv čovjek s ironičnom iskrom u očima (kao da je negdje duboko iznutra znao kako je sve samo kozmički vic), čovjek koji nosi oružje, spava s pištoljem pod jastukom, s prstom na okidaču. Govorili su da se još nije rodio čovjek kojeg Gil Baruch ne bi mogao nadmašiti. Bio je besmrtnik kojeg je jedino Božja volja mogla ubiti. A kako bi se drukčije mogla nazvati avionska nesreća, osim kao Božja šaka koja se spustila da kazni drskost?

*** Bio je uz obitelj četiri godine, pridružio im se kada je Rachel imala pet godina. Od otmice su prošle tri godine, tri godine nakon što su David i Maggie usred noći doživjeli hladni užas prizora - prazna kolijevka, otvoren prozor. Gil je spavao u dijelu kuće koji bi nekadašnji arhitekti nazvali sobom za poslugu - redovnička ćelija iza praonice u gradu, nešto veća soba s pogledom na prilazni put na imanju na Vineyardu. Ovisno o trenutačnoj razini opasnosti - koja je određivana analiziranjem e-mailova i razgovorima sa stranim i domaćim analitičarima, neovisnim i vladinim, ovisila o stanju ekstremističkih prijetnji i kontroverznoj prirodi ALC-ova programa - Gilov se tim povećao ili smanjivao, u vrijeme nemira u Iraku 2006. godine činilo ga je dvanaest ljudi s omamljivačima i automatskim, oružjem. Ali, u osnovi,

~ 200 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

obično su ga činila trojica. Tri para očiju koja su gledala, računala, pazila i bila spremna djelovati. Njihova su putovanja planirana u Ministarstvu unutarnjih poslova, uvijek u dogovoru s ekipama s lica mjesta. Komercijalni letovi više nisu dolazili u obzir, kao ni javni prijevoz, iako je Gil povremeno ispunjavao Davidovu želju da nekoliko puta mjesečno na posao ide podzemnom, ali uvijek nepredviđeno, nasumice izabranim danom, kada bi najprije poslali dvojnika autom u grad, odjevenog u Davidovu odjeću, spuštene bi ga glave žurno ubacili na stražnje sjedalo. U podzemnoj je Gil stajao dovoljno daleko od Davida kako bi se on osjećao slobodno, ali dovoljno blizu da se umiješa ako se tko odluči na napad. Stajao je s palcem naslonjenim na držak noža na sklapanje, skriven u njegovu pojasu. Oštrica je bila tako oštra da je rezala papir, govorkalo se kako je umočena u otrov pauka crne udovice. Negdje je imao i skriven mali poluautomatski pištolj. David je svog čuvara jednom vidio kako ga vadi, iako se činilo da se nije ni pomaknuo. Neki beskućnik zaletio se vrišteći prema njima pred zgradom Time Warnera, držao je nekakvu cijev, i David se brzo povukao, gledajući u svog čuvara. U jednom trenutku Gilova je ruka bila prazna. U drugoj je držao Glock skraćene cijevi koji je odnekud izvukao kao mađioničar kada pokazuje nestali novčić. Gil je volio truckanje u podzemnoj, zvukove dodirivanja metala u zavojima. Negdje duboko u kostima bio je siguran kako njegov život neće završiti pod zemljom. Bio je to instinkt, a njima se naučio vjerovati. Nije se on plašio smrti. Toliko je ljudi već izgubio, toliko poznatih lica sada ga čeka na drugoj strani - ako druga strana postoji, a ne samo mrkli mrak i muk. Ali ni to nije djelovalo loše, kraj sizifovskog beskraja njegova života. Barem će jednom za svagda dobiti odgovor na vječno pitanje. Treba reći kako Tora nigdje izričito ne spominje zagrobni život. Kao i svakog jutra, Gil je ustao prije zore. Bila je četvrta nedjelja u kolovozu, zadnji vikend koji će obitelj provesti na Vineyardu. Bili su pozvani u Camp David za vikend Praznika rada i Gil je veći dio prijašnjeg dana proveo dogovarajući osiguranje s Tajnom službom. Govorio je četiri jezika hebrejski, engleski, arapski i njemački; šalio se kako je za Židove važno znati jezike neprijatelja da bi mogli razumjeti njihove spletke. Naravno, većina tu šalu ne bi shvatila. Zbog izraza na njegovu licu dok bi govorio, kao da je na sprovodu. Kad je Gil ustao, prvo je promijenio svoj status u aktivan. Napravio je to istog trena kada je otvorio oči. Noću je spavao najviše četiri sata, čekao bi sat ili dva nakon što bi obitelj otišla leći, dizao se sat ili dva prije njih. Volio je ta tiha razdoblja ugašenih svjetala, sjedio bi u kuhinji, slušao mehaničke

~ 201 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

zvukove uređaja, škljocanje kada bi se palilo ili gasilo automatsko grijanje ili hlađenje kuće. Bio je majstor nepomičnosti, jednom je mirno sjedio - kaže legenda - cijelih pet dana na krovu u Gazi, duboko u neprijateljskom teritoriju, uz Barret M82 postavljen na metalne nogare, čekao je svoju vrijednu metu da iziđe iz stambene zgrade, uz stalnu prijetnju da ga otkriju palestinske snage. U usporedbi s tim, sjedenje u rashlađenoj luksuznoj kuhinji bogataške kuće bilo je kao putovanje kruzerom. Sjedio je uz termosicu zelenog čaja (nitko ga nikad nije vidio kako ga sprema), zatvorenih očiju, slušajući. Suprotno od buke domaćinstva danju, noćni zvukovi kuće - čak i tako velike - bih su dosljedni i nepromjenjivi. Kuća je bila ozvučena, naravno, svi su prozori i vrata imali detektore kretanja i kamere. Ali to je bila tehnologija, a tehnologiju se može prevariti ili onesposobiti. Gil Baruch bio je stara škola, vjerovao je osjećajima. Neki govore da je umjesto pojasa nosio garotu, ali nitko nikad nije vidio dokaz. Kada je Gil bio dijete, on i otac zapravo su se stalno sukobljavali, oko svega. Gil je bio srednje dijete, u vrijeme kada se rodio, otac obitelji već je bio prevalio dobar komad puta prema opijanju do smrti. Što je i uspio 1991. godine, kada je ciroza jetara izazvala zastoj srca, a zastoj srca spustio je zastor. I tada je, ako je vjerovati Tori, Gilov otac prestao postojati. Gilu to nije nimalo smetalo, on je sjedio u rashlađenoj kuhinji i slušao jedva čujan zvuk valova koji je dolazio s plaže. Sigurnosni dnevnik od te nedjelje ne sadrži ništa posebno. Suprug (Kondor) ostao je kod kuće (čitao novine 8:10 - 9:45, zadrijemao u gostinskoj sobi od 12:45 - 1:55, obavio nekoliko telefonskih razgovora 2:15- 3:45, pripremio i skuhao ručak 4:30- 5:40). Supruga (Sokol) otišla na zelenu tržnicu u društvu Rachel i tjelohranitelja Avrahama. Dječak se igrao u svojoj sobi i jedan sat vježbao nogomet. Spavao je između jedanaest i pol i jedan. Ma tko da je kasnije gledao dnevnik pokušavajući složiti neku priču, ne bi našao ništa osim suhoparnih podataka. Bila je to lijena nedjelja. Ono što ju je činilo značajnom nisu bile činjenice i pojedinosti, već neprimjetne sitnice. Unutarnji život. Miris trave uz more i pucketanje pijeska s plaže na podu kupaonice prilikom mijenjanja kupaćeg kostima. Vrućina američkog ljeta. Deseti redak dnevnika jednostavno je navodio: 10:22 Kondor drugi put doručkovao. U njemu se ne odražava savršena prepečenost peciva s lukom ni slanoća ribe sukobljena s gustoćom kremastog sira. Bilo je to vrijeme kojeg nema u knjizi - zamišljeno putovanje, maštanje - koje drugima djeluje samo kao sjedenje ili ležanje na trbuhu na tepihu pred ljetnom vatrom, nogu

~ 202 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

savijenih u koljenima, pod devedeset stupnjeva, koje se odsutno i mlitavo klate zrakom. Biti tjelohranitelj ne znači stalno biti napet. Zapravo, sasvim je suprotno od toga. Treba paziti na promjene - primjećivati suptilne razlike, shvatiti da žaba nije ubijena spuštanjem u vrelu vodu, već polako skuhana, sporim zagrijavanjem. Najbolji tjelohranitelji to su znali. Znali su da posao zahtijeva određenu budnu pasivnost, usklađenost uma i tijela sa svih pet osjetila. Ako bolje razmislite o tome, zaštitarski posao samo je još jedan oblik budizma, tai chija, življenja u trenutku, skladno, ne misleći ni na što osim gdje si i što je oko tebe. Tijela u prostoru i vremenu koja se kreću predviđenim putanjama. Svjetla i sjene. Pozitivna i negativna mjesta. Živeći na taj način, može se razviti osjećaj anticipacije, magični predosjećaj o tome što će napraviti ili reći vaši štićenici. Kada se sjedinite sa svemirom, postajete svemir i znate kada će pasti kiša i na koju će se stranu trava povijati na ljetnom vjetru. Znate kada bi se Kondor i Sokol mogli posvađati, kada će se djevojčica (Crvendać) početi dosađivati, a dječak J. J. (Vrabac) klonuti jer je propustio poslijepodnevni san. Znate kada će čovjek iz gomile načiniti korak previše, kada je netko tko izgleda kao da želi autogram zapravo uručitelj sudskih dokumenata. Znate kada treba usporiti pred žutim svjetlom, kada propustiti dizalo i ući u sljedeće. Nisu to stvari koje osjećate. Te su stvari jednostavno takve. Prva je ustala Sokol, odjevena, s Vrapcem u rukama. Aparat je već priredio kavu. Zatim se pojavila Crvendać. Uputila se ravno u dnevnu sobu i pustila crtice. Kondor je ustao zadnji, sat kasnije, ušao je šuškajući novinama, palčevima parajući njihov nedjeljni plastični ovitak. Gil ih je gledao sa strane, provjeravao okolinu, držao se u sjeni. Nakon doručka pristupio je Kondoru. “Gospodine Bateman”, rekao je. “Mogu li vas sada ukratko izvijestiti?” Kondor ga je pogledao preko naočala za čitanje. “Trebam li se brinuti?” “Ne, gospodine, samo tjedni pregled.” Kondor je kimnuo glavom, ustao. Znao je da Gil ne voli razgovarati o poslu u opuštenom okruženju. Otišli su u radnu sobu. Bila je puna knjiga koje je Kondor uistinu pročitao. Na zidovima su visjele stare karte i fotografije Kondora s poznatim svjetskim ličnostima - Nelsonom Mandelom, Vladimirom Putinom, johnom McCainom, glumcem Clintom Eastwoodom. U staklenoj vitrini na stolu bila je potpisana rukavica za bejzbol. Pripadala je Chrisu Chamblissu, iz one utakmice, kada je pred sam kraj, a tko se toga u

~ 203 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

cijeloj državi i dvjema susjednima ne sjeća, onako stajao u polju, onda se morao gurati s luđacima iz publike da optrči baze - je li uopće dodirnuo onu zadnju? “Gospodine”, rekao je Gil, “želite li da nazovem upravu kako biste dobili formalniji izvještaj?” “Bože, ne. Samo mi ga prepričaj.” Kondor je sjedio za svojim stolom, uzeo neku staru loptu za bejzbol. Rastreseno ju je prebacivao iz ruke u ruku dok je Gil govorio. “Presreli smo šesnaest prijetećih e-mailova”, počeo je, “uglavnom poslanih na javne adrese. Čini se da vaše privatne linije nisu ugrožene, nakon zadnjeg namještanja. Istovremeno pratimo neke konkretne prijetnje protiv američkih medijskih kuća. Surađujemo s Državnom sigurnošću, razmjenjujemo podatke.” Kondor ga je proučavao dok je govorio, premještajući loptu iz lijeve u desnu ruku spiralnom putanjom. “Bili ste u izraelskoj vojsci.” “Da, gospodine.” “Pješaštvo ili...?” “To je nešto o čemu ne smijem govoriti. Recimo da sam ispunio svoju dužnost, neka ostane na tome.” Kondor je zarotirao loptu, nije ju uspio uhvatiti. Odskočila je i u nespretnom luku pala pod zavjesu. “Izravne prijetnje?” pitao je. “Davide Batemanu, ubit ćemo te. Takvo što?” “Ne, gospodine. Ništa takvo.” Kondor je razmišljao o tome. “Dobro, ali onaj tip? Onaj o kojem ne govorimo, koji je oteo moju djevojčicu. Je li on ikad prijetio nekoj medijskoj kući ili poslao prijeteći email? Bio je ološ koji je mislio da bi se mogao obogatiti, nije ga bilo briga hoće li pritom ubiti dadilju.” “Da, gospodine.” “A što vi radite da nas zaštitite od takvih? Od onih koji ne prijete.” Ako je to doživio kao ukor, Gil nije pokazao ništa. Za njega je pitanje bilo na mjestu. “Obje kuće su sigurne. Automobili su oklopljeni. Vidljivo ste čuvani, na visokoj razini. Ako krenu na vas, vide nas. Šaljemo poruku. Ima lakših meta.” “Ali ne možete jamčiti?” “Ne, gospodine.”

~ 204 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kondor je kinmuo glavom. Razgovor je završen. Gil je krenuo prema vratima. “Hej, još nešto”, rekao je Kondor. “Gospoda Bateman pozvala je Kiplingove u naš avion večeras.” “Bena i Saru?” Kondor je kimnuo glavom. “Obavijestit ću upravu”, rekao je Gil. Ključna stvar za dobrog tjelohranitelja, shvatio je s godinama, jest biti ogledalo: ne nevidljiv - stranka želi znati da si tu - već odraz. Ogledala nisu intimni predmeti. Održavaju promjene. Pokrete. Ogledalo nikad nije statično. Ono je dio okruženja, prati vas, upija kutove i svjetlo. A onda, kada stanete ravno preda nj, pokazuje vas.

*** Naravno, pročitao je dosje. Kakav bi on bio tjelohranitelj da nije? Zapravo, neke je dijelove znao i napamet. Također, dugo je razgovarao s preživjelim agentima, tražio je njihova zapažanja, podatke o tome kako su se ponašali štićenici - je li Kondor pod pritiskom bio miran ili naprasit? Je li Sokol podlegla panici i boli ili je pokazala majčinu čvrstoću? Otmica djeteta noćna je mora u njegovu poslu, gora od smrti (iako - budimo realni - u devet od deset slučajeva, oteto dijete jest mrtvo dijete). Ali oteto dijete briše normalne obrambene mehanizme kod roditelja. Prestaju se brinuti za sebe. Bogatstvo, dom, sve to postaje sekundarno. Drugim riječima, razum leti kroz prozor. Tako da se kod otmice i ucjene uglavnom borite s roditeljima (i vremenom). Činjenice u vrijeme otmice Crvendaća bile su sljedeće: dvadeset i četiri sata ranije oteta je dadilja, Francesca Butler (“Frankie”), najvjerojatnije dok je pješačila kući nakon kina. Odvedena je nekamo kako bi odala podatke o kući koju su Batemanovi unajmili i njihovim navikama - a najvažnije je bilo saznati u kojoj je sobi spavala djevojčica. U noći otmice (između dvanaest i trideset i jedan i petnaest) iz kućice za opremu uzete su ljestve i naslonjene na južni zid, tako da dosegnu prozor gostinske sobe. Bilo je znakova obijanja brave na prozoru izvana (bila je to stara kuća, s godinama su se prozori izvitoperili, stvorili lijep procijep između gornjeg i donjeg okvira). Kasnije će istražitelji zaključiti kako je otmicu izvela samo jedna osoba (iako je tu bilo neslaganja). Tako službena priča glasi da je netko postavio ljestve, popeo se, uzeo djevojčicu i odnio je dolje. Zatim su ljestve vraćene na mjesto (što je napravio s djevojčicom, smjestio je u auto?), a dijete odvedeno s imanja. Po riječima roditelja, nestala je. Ali naravno, Gil je znao kako nitko

~ 205 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

zaista ne nestaje. Tijela su uvijek negdje, zaustavljena ili u pokretu, u trodimenzionalnom prostoru. A u ovom slučaju jedan je otmičar odveo Rachel (zvanu Crvendać) preko ceste, u onu modernu vikendicu prekrivenu plastikom. Na sparno potkrovlje, novinama izolirano od buke, gdje je bilo hrane u plastičnom crvenom prijenosnom hladnjaku i vode iz cijevi spojene na umivaonik u kupaonici na drugom katu. Dadilja Frankie Butler ležala je mrtva u otvorenim temeljima, prekrivena kartonom. S tog je mjesta otmičar - tridesetšestogodišnji bivši zatvorenik Wayne R. Macy - gledao što se događalo s druge strane ceste. Sagledavajući stvari unatrag, Gil je znao kako Macy nije bio iskusni kriminalac s kakvim su u početku mislili da imaju posla. Kada imate štićenika poput Davida Batemana - koji vrijedi milijune, a usto je i značajna politička meta - morate pretpostaviti da je otmičar djeteta ciljao na njega iz određenih razloga, dobro znajući tko je i što može. Ali sve što je Macy znao bilo je da su David i Maggie Bateman bogati i nezaštićeni. U devedesetima je neko vrijeme bio u zatvoru Folsom zbog oružane pljačke, vratio se kući na Long Island s namjerom da promijeni život. Ali pošten je život bio težak, nije se isplatio, a Wayne je volio piti, pa je ostavljao jedan posao za drugim dok jednog dana konačno nije zaključio - dok je vukao vreće sa smećem iz Dairy Queena Koga ja to zavaravam? Vrijeme je da uzmem svoju sudbinu u ruke. I tako je odlučio ugrabiti bogataško dijete i zaraditi koji dolar. Kasnije se ispostavilo da je ranije bacio oko na dvije druge obitelji, ali neki su ga faktori - oba su muža stalno bila kod kuće, obje su kuće imale alarm - odvratili od napada, konačno ga usmjerili na novu metu: obitelj Bateman - prema zadnjoj kući u mirnoj ulici, nečuvanoj, u kojoj su boravile samo dvije mlade žene i dijete. Svi su se složili da je Frankie ubio prve noći, nakon što je saznao koliko je mogao - bilo je znakova fizičkog zlostavljanja i tragova seksualnog napada, vjerojatno posthumnog. Dijete je odvedeno u dvanaest i četrdeset i pet, 18. srpnja. Tražit će je tri dana.

*** Odgovor je stigao kada su već krenuli. Uprava ga je priopćila vodećem vozilu, iz vodećeg vozila proslijedili su ga Gilu koji je slušao kako mu iz etera u uho stiže glas, ne odajući ništa. “Gospodine”, rekao je specifičnim glasom kada je automobil izišao na glavnu cestu. Kondor se okrenuo, vidio Gilov izraz, kimnuo glavom. Iza njih

~ 206 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

djeca su bila nemirna, kao navijena. Uvijek su bila takva prije ulaska u avion, uzbuđena, nervozna. “Djeco”, rekao je s onim izrazom. Maggie je to primijetila. “Rachel”, rekla je, “sada je dosta.” Rachel se nadurila, ali prestala je bockati i škakljati. J. J. je bio premalen da bi odmah shvatio. Bocnuo je Rachel i nasmijao se, mislio je da se još igraju. “Dosta”, zacviljela je ona. Kondor se nagnuo prema Gilu koji mu je prišao sasvim blizu i tiho mu rekao u uho. “Postoji problem s vašim gostom.” “S kim, Kiplingom?” rekao je Kondor. “Da, gospodine. Uprava je rutinski provjerila, oglasila se uzbuna.” Kondor nije odgovorio, ali pitanje je bilo jasno: Kakva uzbuna? “Naši prijatelji iz vlade kažu kako bi gospodin Kipling sutra mogao biti optužen.” Krv je nestala s Kondorova lica. “Isuse”, rekao je. “Sadržaj optužnice je zapečaćen, ali naši istražitelji misle da bi mogao biti povezan s pranjem novca za neprijateljski nastrojene.” Kondor je razmišljao o tome. Neprijateljski nastrojene. Onda je shvatio. Upravo se u svom avionu spremao ugostiti državnog neprijatelja. Izdajnika. Kako će to izgledati u medijima ako novinari saznaju? Kondor je zamislio paparazze koji se dosađuju u Teterborou, čekaju na povratak slavnih. Kada avion sleti, oni će se podignuti na noge, a onda - kada se uvjere da nema ni Angeline ni Brada - okinut će nekoliko fotografija, za svaki slučaj, i vratiti se svojim iPhoneima. Na slikama će biti David Bateman ruku pod ruku s izdajnikom. “Što ćemo?” pitao je Gila. “Vi odlučujete.” Sokol ih je promatrala, vidno zabrinuta. “Je li nešto...?” upitala je. “Ne”, brzo joj je odgovorio Kondor. “Samo... čini se da Ben ima neprilika sa zakonom.” “Ah, ne.” “Aha, loša ulaganja. Pa sam samo... postavlja se pitanje... želimo li... ako nas vide zajedno... nakon što se sazna... hoćemo li... moglo bi biti nezgodno, to je sve.” “Što tata kaže?” pitala je Crvendać.

~ 207 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Sokol se namrštila. “Ništa. Samo nam je prijatelj u neprilici. Pa ćemo...” Okrenula se Kondoru. “... stati uz njega jer se prijatelji tako ponašaju. Posebno je Sarah toliko draga osoba.” Kondor je kimnuo glavom, požalio što nije izbjegao pitanje i sve riješio u tišini. “Naravno”, rekao je. “U pravu si.” Pogledao je naprijed, ulovio Gilov pogled. Izraz na Izraelčevu licu govorio je da mu treba izravna potvrda da nastavljaju po planu. Usprkos onome što je mislio, Kondor je kimnuo glavom. Gil se okrenuo i pogledao kroz prozor dok su razgovarali. Nije njegov posao miješati se ni u što. Imati mišljenje. Dolje niz cestu vidjela se lučica, svjetiljke su nestajale u magli. Samo je mutni sjaj nad njima dokazivao da su i dalje cijele. Dvadeset minuta kasnije u automobilu parkiranom na pisti Gil je čekao da prvi automobil iskrca putnike prije nego njegovi iziđu. Dvojica su već pretraživala zračnu luku tražeći nešto nepravilno. I Gil je radio isto, istovremeno je imao i nije imao povjerenja u njih. Dok je razgledao područje (ulaze, skrivena mjesta), obitelj je izišla iz auta. Vrabac je tada spavao, Kondor ga je prebacio preko ramena. Gil se nije ponudio pomoći nositi prtljagu ili djecu. Njegov je posao bio zaštititi ih, a ne dvoriti. Krajem oka Gil je vidio kako Avraham pregledava avion, zatim se penje uz pomične stepenice. Unutra se zadržao šest minuta, pregledao ga od kljuna do repa, provjerio zahod i kabinu. Kada je izišao, pokazao je rukom da je sve u redu i spustio se. Gil je kimnuo glavom. “Dobro”, rekao je. Obitelj je krenula prema stepenicama, ukrcavali su se bez nekog reda. Znajući da je avion čist, Gil se popeo zadnji, štiteći ih od napada odostraga. Osjetio je hladnoću iz unutrašnjosti već na pola stepenica, kao sablastan poljubac na golom vratu koji se probio kroz sparni zrak kolovoza. Je li tada osjetio meškoljenje u gmazovskom dijelu svoga mozga, blagi navještaj, magičnu povezanost sa sudbinom? Ili se samo nadao da je bilo tako? Unutra je Gil ostao na nogama, uz otvorena vrata. Bio je visok muškarac - stotinu i devedeset centimetara - ali mršav, nekako se smjestio u uskom prolazu ne smetajući ni putnicima ni posadi dok su se pripremali za polijetanje. “Druga grupa je stigla”, rekao je glas u njegovu uhu, Gil je kroz vrata mogao vidjeti Bena i Saru Kipling na pisti kako pokazuju isprave zaštitarima

~ 208 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

iz prvog automobila. Tada je Gil osjetio nešto pored desnog ramena i okrenuo se. Bila je to stjuardesa s pladnjem. “Ispričavam se”, rekla je, “želite li šampanjac prije uzlijetanja ili možda što drugo?” “Ne”, rekao je. “Recite mi svoje ime.” “Ja sam Emma... Lightner.” “Hvala vam, Emma. Ja sam iz službe sigurnosti Batemanovih. Mogu li razgovarati s vašim kapetanom?” “Naravno. On je... mislim da je vani u svom obilasku. Da ga zamolim da porazgovara s vama kada se vrati?” “Molio bih vas.” “U redu”, rekla je. Očito, zbog nečeg je nervozna, osjetio je Gil. Ali ponekad su ljudi takvi zbog prisutnosti naoružanog čovjeka u avionu. “Mislim, treba li vam što ili...” Odmahnuo je glavom i okrenuo se jer sada su se Kiplingovi penjali prema ulazu. Godinama su dolazili na domjenke kod Batemanovih, Gil je znao kako izgledaju. Kimnuo im je glavom dok su ulazili, ali brzo je odvratio pogled kako bi izbjegao razgovor. Čuo ih je kako se pozdravljaju s drugima u avionu. “Draga”, rekla je Sarah. “Sviđa mi se tvoja haljina.” U tom se trenutku kapetan James Melody pojavio na dnu stepenica. “Jesi li gledao jebenu utakmicu?” rekao je Kipling glasno. “Kako nije uhvatio onu loptu?” “Nemoj ni počinjati”, rekao je David. “Mislim, i ja bih uhvatio tu jebenu loptu, a ruke su mi mekše od kruha.” Gil se pomaknuo na vrh stepenica. Magla je sada bila gušća, povlačila se u pramenovima. “Kapetane”, rekao je Gil. “Ja sam Gil Baruch iz Enslor Securityja.” “Da”, rekao je Melody, “rekli su mi da će imati pratnju.” Imao je neznatan, teško odrediv naglasak, shvatio je Gil. Možda britanski, ili južnoafrički, ali dugo ispiran američkim. “Niste prije radili s nama”, rekao je. “Ne, ali radio sam s mnogim zaštitarskim tvrtkama. Znam postupke.” “Dobro. Onda znate da ako se pojavi bilo kakav problem s avionom, ili se promijeni plan leta, kopilot me mora odmah obavijestiti.”

~ 209 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Apsolutno”, rekao je Melody. “A vi ste čuli da nam se promijenio prvi časnik?” “Novi čovjek je Charles Busch, točno?” “Upravo tako.” “A vi ste već letjeli s njim?” “Jednom. Nije Michelangelo, ali je pouzdan.” Melody je na trenutak zastao. Gil je osjetio da je htio još nešto reći. “Ne postoji sitnica koja je potpuno nevažna”, rekao je pilotu. “Ne, samo... mislim da postoji neka priča između Buscha i naše stjuardese.” “Romantična?” “Nisam siguran. Samo se ona drukčije ponaša u njegovoj blizini.” Gil je razmislio o tome. “Dobro”, rekao je. “Hvala vam.” Okrenuo se i vratio unutra, usput bacio pogled u pilotsku kabinu. Tamo je Busch sjedio na mjestu kopilota, jeo sendvič iz plastičnog omota. Podigao je pogled, ugledao Gila i nasmiješio se. Bio je mlad, pristojna izgleda, nekako sjajan - jučer se obrijao, kosa mu je bila kratka, ali nepočešljana - bio je zgodan. Gilu je bio dovoljan samo jedan pogled da sazna kako je nekad bio sportaš, da ga djevojke vole od djetinjstva i da mu se taj osjećaj sviđa. Onda se Gil okrenuo natrag prema glavnoj kabini. Vidio je stjuardesu Emmu kako prilazi s praznim pladnjem. Pozvao ju je jednim prstom. Dođi. “Hej”, rekla je. “Postoji li nešto što bih trebao znati?” Namrštila se. “Ja nisam...” “Između vas i Buscha, kopilota.” Pocrvenjela je. “Ne. On nije... to je...” Nasmiješila se. “Ponekad im se sviđate”, rekla je. “A morate reći ne.” “To je sve?” Samosvjesno je popravila kosu, znala je da treba poslužiti pića. “I prije smo letjeli zajedno. Voli flertovati... sa svim djevojkama, ne samo... ali to je u redu. Ja sam u redu.” Onda:

~ 210 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“A i vi ste ovdje”, rekla je, “dakle...” Gil je razmislio o tome. Procjenjivanje je bilo njegov posao - mračan hodnik, zvuk koraka - po prirodi posla poznavao je ljude. Razvio je svoj sustav određivanja tipova - mislilaca, nervoznih pričalica, razdražljivih žrtava, nasilnika, vilenjaka - a unutar tih tipova razvio je podvrste i šablone koje su upozoravale na moguće promjene očekivana ponašanja - okolnosti pod kojima nervozna pričalica može postati mislilac, zatim nasilnik. Emma mu se opet nasmiješila. Gil je pomislio na kopilota, na napola pojeden sendvič, na kapetanove riječi. Putovanje traje kraće od sata, od vrata do vrata. Pomislio je na optužnicu protiv Kiplinga, na riješeni slučaj otmice Crvendaća. Pomislio je na sve što može poći ukrivo, ma kako bilo nategnuto, sve je to provlačio kroz sive stanice svog mozga zbog kojih je postao legenda. Pomislio je na oko Moše Dajana i opijanja svog oca, na smrti svoje braće, jednu po jednu, na smrt svoje sestre. Pomislio je na to kako je živjeti kao odjek, sjenka, uvijek iza svog čovjeka i njegova svjetla. Imao je ožiljke o kojima nije pričao. Spavao je s prstom na okidaču Glocka. Znao je da je svijet nemoguć, da je Država Izrael nemoguća, da je nemoguć svaki dan u kojem ljudi navlače čizme i odlaze raditi nemoguće stvari, bez obzira na sve. Takvi su ljudi, tašti, bore se iako nemaju nikakvih izgleda, provlače se kroz ušicu igle i penju na planine ne bi li preživjeli oluje. Sve je to pomislio dok je stjuardesa prolazila pored njega, zatim je uzeo radio i javio centrali da su spremni na polazak.

~ 211 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

U PRIRODI

Scott vozi na sjever, niz rijeku Hudson pored Washington Heightsa i Riverdalea. Gradske zidove zamjenjuju drveće i razvučeni gradići. Promet se prorjeđuje, zatim nestaje, i on sa široke ceste Henry Hudson, pored niskih robnih kuća središnjeg Yonkersa skreće na cestu br. 9, prolazi kroz Dobbs Ferry, gdje su nekad boravili američki revolucionari, iskušavajući slabe točke britanske obrane granica Manhattana. Vozi se s isključenim radijem, sluša šum svojih kotača na cesti skliskoj od kiše. Kasna ljetna oluja prošla je tuda prije nekoliko sati, on se kreće njenim stražnjim dijelom, povremeno uključuje brisače. Razmišlja o valu. O njegovoj nijemoj grmljavini. Njegovu obrisu. Golema grba slane vode na mjesečini, šulja se prema njima s leđa, kao div iz dječje priče. Stigao je sablasno i nečujno, neprijatelj bez duše i cilja. Priroda u najčišćem i najopasnijem obliku. A on je zgrabio dječaka i zaronio. Onda počinje misliti na kamere - njihov mehanički cerek, naginju se naprijed na anonimnim ramenima, osuđuju svojim nepomičnim konveksnim očima. Scott misli na reflektore uperene u njegovo lice, na pitanja koja se isprepliću, pretvaraju u zid. Jesu li kamere oruđe napretka čovječanstva, pita se on, ili je čovječanstvo oruđe napretka kamera? Mi njih nosimo, konačno, premještamo ih s mjesta na mjesto, danju i noću, snimamo sve što vidimo. Vjerujemo kako smo svoj mehanički svijet izmislili sebi u korist, ali jesmo li sigurni da nismo tu kako bismo mu služili? Da bi se služilo mikrofonu, treba postaviti pitanje. Dvadeset i četiri sata dnevno, kadar po kadar, hranimo gladnu zvijer, osuđeni na neprekidno kretanje, jurimo i sve snimamo. Drugim riječima, postoji li televizija da bismo je mi gledali ili mi postojimo da bismo gledali televiziju? Nad njima je rastao val, zaljuljao se, peterokatnica koja samo što se nije glatko urušila, a on je ronio, stiskao dječaka uz sebe, nije imao vremena udahnuti, tijelo je preuzelo kontrolu, preživljavanje više nije bilo u rukama apstraktnih konstrukcija uma. Udarajući nogama, ulazio je u tamu, osjećao vrtložne struje vala koji je sve vukao k sebi, zatim trzaj i neizbježno povlačenje nadolje, zgrabila ga je čudovišna ruka i gurala ga u dubinu, sve što je mogao napraviti bilo je držati dječaka i preživjeti. Je li Scott imao odnos s Maggie? To su ga pitali. Udana majka dvoje djece, nekadašnja odgojiteljica u vrtiću. A za njih je ona bila, što - lik iz reality showa? Tužna pohotna žena iz postmodernističkog Cehova?

~ 212 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Misli na Laylin dnevni boravak, opsesivno-kompulzivni poremećaj čovjeka koji pati od nesanice i pretvara ga u nekakav memorijalni centar. I na to kako će skica ugljenom vjerojatno biti zadnja ikad stvorena Maggiena slika. Bi li spavao s njom da je ona to htjela? Je li ga privlačila, ili možda on nju? Je li joj bio preblizu kada je došla pogledati njegove radove ili je nervozno stajao sa strane? Ona je bila prva osoba kojoj je pokazao radove, prva publika, svrbjeli su ga prsti. Dok je hodala atelijerom, osjetio je potrebu za pićem, ali više kao ožiljak nego krastu, nije se počešao. To je njegova istina, koju govori sam sebi. U javnosti Scott je samo glumac u drami koja nije njegova. On je “Scott Burroughs”, herojski nitkov. Sada je samo navještaj, teorija. Ali on vidi da može procvjetati, postati - što? Neka vrsta slike. Činjenice se korak po korak pretvaraju u izmišljenu priču. Misli na Andyja Warhola koji je za različite novinare smišljao različite priče - Rođen sam u Acronu. Rođen sam u Pittsburghu. Onda, kada bi s nekim razgovarao, znao bi koje je novine čitao. Warhol, koji je razumio da smo samo priča koju sami ispričamo. Ponovno stvaranje nekad je bilo alat umjetnika. Misli o Duchampovu pisoaru, o golemoj pepeljari Claesa Oldenburga. Uzeti stvarnost, dati joj novu svrhu, ugurati je u ideju, to je kraljevstvo opsjenara. Ali novinarstvo je nešto drugo, zar ne? Trebalo bi objektivno iznositi činjenice, ma kako kontradiktorne bile. Ne izmišljaš vijesti da bi dobio priču. Jednostavno iznosiš činjenice, onakve kakve jesu. Kada je prestalo biti tako? Scott se sjeća novinara iz svoje mladosti, Cronkitea, Mikea Wallacea, Woodwards i Bernsteina, ljudi koji su se držali pravila, imali čeličnu volju. Kako bi oni pratili ove događaje? Srušio se privatni avion. Preživjeli su muškarac i dječak. Informacija protiv zabave. Ne može se reći da Scott ne shvaća važnost “zanimanja javnosti”. Što je bila njegova opčinjenost kraljem tjelovježbe ako ne opčinjenost snagom ljudskog duha? Ali na prste jedne ruke mogao bi nabrojiti sve što je znao o Jackovu ljubavnom životu, njegovoj romantičnoj strani. Imao je suprugu, bio u braku desetljećima. Što je još trebalo znati? Njemu, kao čovjeku koji se bavi slikama, fascinantno je stvaranje slike o njemu - ne u smislu da je lažna, već kako je načinjena, komad po komad. Priča o Scottu. Priča o nesreći. Sve što on želi jest da ga puste na miru. Zašto ga se mora tjerati da objašnjava, da se valja u blatu laži i pokušava ispravljati otrovne misli? Zar nije to ono što žele? Da se uključi? Učini priču zanimljivijom? Kada ga Bill

~ 213 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Cunningham poziva u studio, on ne želi razjasniti stvari i okončati priču. Želi joj dodati novo poglavlje, novi zaplet koji će produžiti visoku gledanost još tjedan dana. Drugim riječima, klopka. Postavili su klopku. Ako je pametan, nastavit će ih ignorirati, krenuti naprijed, živjeti svoj život. Sve dok ga nije briga za činjenicu da ga više nitko nikad neće vidjeti onako kako se on sam vidi.

~ 214 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca .

Kuća je mala, skrivena među drvećem. Na nju je naslonjena nadstrešnica, izgleda kao da su široke grede na lijevoj strani kuće s vremenom popustile, svinule se od istrošenosti ili dosade, ili i jednog i drugog. Dok se vozi prema njoj, Scott misli kako posjeduje nekakav sjenovit šarm, sa svojom plavom drvenarijom i izrezbarenim prozorskim kapcima, kao razglednica iz djetinjstva koje se sjetimo u snovima. Dok prelazi preko dvorišta popločenog grubim kamenom i zaustavlja se pod stablom hrasta, iz kuće izlazi Doug noseći platnenu torbu za alat. Baca je u otvoreni koš starog Jeep Wranglera iz sve snage i kreće prema vratima vozača ne dižući glavu. Scott iziđe iz unajmljenog automobila i mahne, ali Doug ga ne gleda, ubacuje u brzinu i izvozi se dižući oblak piljevine. Onda Eleanor izlazi na prednja vrata, nosi dječaka. Scott osjeća leptiriće u želucu kada ih ugleda (njezina crvena karirana haljina obrubljena je plavom bojom zida i izrezbarenim bijelim kapcima, dječak je u odgovarajućoj kariranoj košulji i kratkim hlačama). Ali za razliku od Eleanor, koja gleda Scotta, dječak djeluje odsutno, gleda natrag u kuću. Onda mu Eleanor nešto kaže i on se okreće. Kada ugleda Scotta, lice mu se razvlači u osmijeh. Scott mu mahne. (Otkad ja to svima mašem? pita se on.) Dječak uzvraća stidljivim mahanjem. Onda ga Eleanor spušta pa napola trčeći, napola hodajući, prilazi Scottu koji savija koljeno i razmišlja hoće li ga podignuti, ali na kraju samo spušta ruke na dječakova ramena i gleda ga u oči, kao nogometni trener. “Hej, ti”, kaže. Dječak se smiješi. “Nešto sam ti donio”, kaže Scott. Ustaje i odlazi do prtljažnika unajmljenog automobila. Unutra je plastični kamion koji je našao na benzinskoj crpki. Pričvršćen je za kartonsku kutiju nepokidivim najlonskim sponama, nekoliko se minuta muče pokušavajući ga izvaditi, onda Eleanor odlazi po škare. “Što se kaže?” pita dječaka nakon što je kamion slobodan i već vrijedno radi. “Hvala”, podsjeća ga malo kasnije kada postaje jasno da dječak neće progovoriti. “Nisam se htio pojaviti praznih ruku”, kaže Scott. Ona kima glavom. “Ispričavam se zbog Douga. Mi smo... nismo trenutačno u najboljim odnosima.” Scott mrsi dječakovu kosu.

~ 215 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Možemo li razgovarati unutra?” kaže. “Prošao sam pored novinarskog kombija na putu ovamo. A mislim da sam u ovom tjednu dovoljno bio na televiziji.” Ona kima glavom. Ni ona se ne želi pokazivati. Sjede za kuhinjskim stolom, dječak gleda Tomicu i prijatelje i igra se svojim kamionom. Uskoro će biti vrijeme za spavanje, dječak se vrpolji, bacaka se po kauču, ne skida oči s ekrana. Scott sjedi za kuhinjskim stolom i gleda ga kroz vrata. Dječakova je kosa nedavno ošišana, ali ne sasvim - šiške su skraćene, a straga je čupav. Izgleda kao dječja varijanta Eleanorine frizure, kao da ju je prihvatio kako bi se uklopio u obitelj. “Mislila sam da ga mogu sama ošišati”, objašnjava Eleanor dok stavlja čajnik na štednjak, “ali bio je tako nemiran da sam odustala. Tako sada svaki dan pokušavam podrezati još malo, šuljam mu se dok se igra kamionima ili...” Dok to govori, grabi škare iz ladice pored štednjaka i prilazi dječaku, pokušava mu ne ući u vidno polje. Ali on je primijeti i maše joj da se makne, ispušta zvuk nalik pravom režanju. “Samo...” kaže ona, pokušavajući urazumiti nerazumnu životinju. “Duža je na...” Dječak opet ispušta onaj zvuk, ne skida pogled s televizora. Eleanor kima glavom, vraća se u kuhinju. “Ne znam”, kaže Scott. “Ima nečeg savršenog u zgodnom loše ošišanom dječaku.” “Govoriš to samo da bih se bolje osjećala”, kaže ona vraćajući škare u ladicu. Toči čaj za oboje. Nakon što su sjeli, u vidno polje na gornji rub prozora spustilo se sunce, dok se Eleanor naginje da natoči čaj, glava joj klizne u gustu svjetlost stvarajući elipsu. On žmirka prema njoj. “Dobro izgledaš”, govori joj. “Stvarno?” kaže ona. “Držiš se. Napravila si čaj.” Ona razmišlja o tome. “On me treba”, kaže. Scott gleda kako se dječak mota naokolo, nesvjesno žvače prste lijeve ruke. Eleanor na trenutak gleda zalazeće sunce, zatim promiješa čaj.

~ 216 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Kada se rodio moj djed”, kaže on, “težio je kilogram i pol. Bilo je to u zapadnom Teksasu, u dvadesetim godinama. Prije inkubatora. I tako je tri mjeseca spavao u ladici za čarape.” “To nije istina.” “Koliko ja znam, jest”, kaže on. “Ljudi mogu preživjeti mnogo više nego što mislite, to sam htio reći. Čak i klinci.” “Mislim, mi razgovaramo o tome... o njegovim roditeljima. On zna da su... pokojni... onoliko koliko shvaća značenje te riječi. Ali po načinu na koji pogleda u vrata svaki put kada se Doug vrati, znam da još uvijek čeka.” Scott misli o tome. Istovremeno nešto znati i ne znati. Na neki način, dječak ima sreće. Kad postane dovoljno star da uistinu shvati što se dogodilo, rana će već biti stara, vrijeme će ublažiti bol. “Onda, rekla si da Doug...” govori Scott, “... ima problema?” Eleanor uzdiše, zamišljeno umače vrećicu u šalicu. “Gledaj”, kaže, “on je slab. Doug. On je samo... a ja nisam... u početku sam mislila da je to nešto drugo - kako nesigurnost, znate, obrambeni stav, mogu djelovati kao samouvjerenost? Ali sada mi se čini da nameće svoje mišljenje jer nije stvarno siguran u što vjeruje. Ima li to smisla?” “Mlad je. Nije to ništa novo. Ima toga i kod mene. Dogmatičnosti.” Ona kima glavom, u očima joj se pojavljuje tračak nade. “Ali ti si to prerastao.” “Prerastao? Ne. Zakopao sam, napijao se do besvijesti, povrijedio svakoga koga sam poznavao.” Neko vrijeme razmišljaju o tome, kako je nekad jedini način da se oduči od igranja s vatrom sasvim izgorjeti. “Ne želim reći da će i on to napraviti”, kaže Scott, “ali nije realno očekivati da će se jednog jutra probuditi i reći: Znaš što? Ja sam seronja.” Ona kima glavom. “A onda, tu je i novac”, izgovara tiho. On čeka. “Ne znam”, kaže ona. “Ja... meni je slabo od same pomisli na njega.” “Govoriš o oporuci?” Kima glavom. “Onome što su vam ostavili?” “Njemu. To je... to je njegov novac. Nije...” “On ima četiri godine.”

~ 217 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Znam, ali samo želim... htjela bih ga samo držati na računu dok ne bude dovoljno star...” “To je moguće”, kaže Scott. “Ali što s hranom i smještajem? Tko će plaćati školu?” Ona ne zna. “Mogla bih...” kaže. “Mislim, mogla bih odvojeno kuhati. Nešto skupo za njega, ili... mislim, on se lijepo oblači.” “A ti nosiš krpe?” Ona kima glavom. Scott razmišlja o podrobnom objašnjavanju razloga zbog kojih njezina zamisao nema smisla, ali vidi da ih ona zna. Da se polako približava prihvaćanju pogodbe koja joj je nametnuta smrću sestrine obitelji. “Pretpostavljam da Doug drukčije gleda na te stvari.” “On želi - možeš li to vjerovati? - on misli: Definitivno bismo trebali zadržati kuću u gradu, ali ne znam, vjerojatno bismo mogli prodati onu u Londonu i biti u hotelu kad god smo tamo. Kada smo to mi postali ljudi koji odlaze u London? On je vlasnik pola restorana koji nikad neće otvoriti jer kuhinja nije gotova.” “Sada je može dovršiti.” Ona škrguće zubima. “Ne. Taj novac nije za to. Nismo ga zaradili. Nije... taj novac je za J. J.-a.” Scott gleda kako dječak zijeva i trlja oči. “Pretpostavljam da se Doug ne slaže.” Ona steže ruke dok joj zglobovi ne pobijele. “Rekao je kako oboje želimo isto, na što sam ja rekla: Ako oboje želimo isto, zašto ti vičeš?” Gleda u njega. “Znaš li da se priča kako si bio u vezi s mojom sestrom?” “Da”, kaže on. Ona sužava oči. “Znam. Ali nisam.” Gleda je u oči, vidi sumnju, vidi da više ne zna kome može vjerovati. “Jednog ću ti dana ispričati kako je to biti bivši alkoholičar. Ili uskoro bivši. Ali uglavnom se radi o izbjegavanju - zadovoljstava - o usredotočenosti na posao.” “A ona nasljednica u gradu?” Odmahuje glavom. “Dala mi je sklonište, ona voli imati tajnu. Ja sam bio nešto što se ne može kupiti novcem. Samo... pretpostavljam da to nije istina.”

~ 218 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Scott se sprema još nešto reći kada J. j. dotapka. Eleanor se uspravlja, briše oči. “Hej, ti. Je li gotovo?” On kima glavom. “Da odemo malo čitati i spremiti se za krevet?” Dječak kima glavom, onda pokazuje Scotta. “Želiš da ti on čita?” pita Eleanor. Još jedno kimanje. “Dobro zvuči”, kaže Scott.

*** Dok dječak s Eleanorom odlazi na kat spremiti se za krevet, Scott naziva starog ribara od kojeg unajmljuje kuću. Želi provjeriti kako je tronogi pas. “Nije previše gadno, zar ne?” pita. “Novinari?” “Ne, gospodine”, odgovara Eli. “Meni ne smetaju, osim toga... ispada da se plaše psa. Ali, gospodine Burroughs, moram vam reći. Bili su neki ljudi. Imali su nalog.” “Kakvi ljudi?” “Policija. Razvalili su lokot na kući i sve odnijeli.” Scott osjeća hladnoću u dnu leđa. “Slike?” “Da, gospodine, sve.” Slijedi duga stanka dok Scott razmišlja o tome. Eskalacija. Što to znači. Radovi su sada tamo negdje. Njegovo životno djelo. Hoće li ih oštetiti? Što će od njega tražiti da ih dobije natrag? Ali negdje duboko dolje osjeća još nešto, neki bunovni nerv pokreće zamisao da se slikama događa ono čemu su namijenjene. Gledaju ih. “U redu je”, kaže starcu. “Ne brinite se. Vratit ćemo ih.” Nakon pranja zuba i oblačenja pidžame, nakon što je dječak u krevetu i pokriven, Scott sjeda u sjedalicu za ljuljanje i čita iz jedne od slikovnica na gomili. Eleanor se zadržala na vratima, ne zna bi li otišla ili ostala, nejasno joj je gdje su granice njezine uloge - smije li ih ostaviti same? Ako smije, treba li ih ostaviti? Nakon treće priče dječaku se sklapaju oči, ali ne želi da Scott prestane. Eleanor im prilazi i liježe na krevet, ugnijezdi se pored dječaka. A Scott čita još tri priče, nastavlja čitati i nakon što je dječak zaspao, nakon što se i Eleanor predala, a kasno ljetno sunce konačno zašlo. Nešto je tako

~ 219 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

jednostavno u tom činu i trenutku, čišće od bilo čega što je Scott ikad doživio. Oko njega kuća je tiha. Zatvara knjigu, tiho je spušta na pod. U prizemlju zvoni telefon. Eleanor se meškolji, pažljivo izvlači iz kreveta da ne probudi dječaka. Scott je čuje kako trupka niza stube, čuje žubor njezina glasa, zvuk spuštanja slušalice, nakon čega se ona vraća i stoji na vratima s čudnim izrazom na licu, kao žena koja se nakon vožnje na vrtuljku spustila na zemlju. Eleanor guta, drhtavo izdiše. Čini se kao da je pridržava samo okvir vrata. “Našli su ostala tijela.”

~ 220 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

3.

~ 221 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

NA EKRANU

Gdje je dodirna točka života i umjetnosti? Za Gusa Franklina ta se koordinata može odrediti preciznošću GPS-a. Život i umjetnost dodiruju se u zrakoplovnom hangaru na Long Islandu. Tamo sada visi dvanaest velikih slika, u polumraku svjetla koje se probija kroz mliječne prozore, iza zatvorenih hangarskih vrata koja ih štite od radoznalih očiju kamera. Dvanaest fotorealističkih prikaza ljudskih nesreća obješenih na žicu. Na Gusovo inzistiranje veoma se pazilo da se radovi nimalo ne oštete. Usprkos O’Brienovu uvjerenom lovu na vještice, Gus još nije siguran da su postigli išta više od uznemiravanja svjedoka, ne želi biti odgovoran za oštećenja na umjetničkim djelima ili sprječavanju pošteno zaslužene druge prilike. Sada stoji s mješovitom skupinom pravnika, agenata i predstavnika prijevoznika i proizvođača aviona, proučavaju slike - ne zbog njihove umjetničke vrijednosti, već kao dokaze. Je li moguće, pitaju se, da se među tim platnima nalaze odgovori na pitanja o pogibiji devetero ljudi i uništenju zrakoplova vrijednog milijun dolara? To je nadrealno iskustvo, još jezivije zbog mjesta na kojem se nalaze. U sredini prostorije postavljeni su montažni stolovi na kojima su tehničari poslagali komade palog aviona. Uz slike, mjesto je sada ispunjeno napetošću - krhotine i umjetnost nadmeću se, kod svakog muškarca i žene izazivaju neočekivan osjećaj - da su dokazi nekako postali umjetnost, a ne obrnuto. Gus stoji pred najvećim djelom koje se proteže preko triju platna. Sasvim desno seoska je kuća. Sasvim lijevo pojavljuje se uragan. U sredini pred poljem kukuruza stoji žena. On proučava visoke stabljike, žmirka prema ženinu licu. Kao inženjeru, umjetnost mu je neshvatljiva - sama zamisao da neki predmeti (platno, drvo, uljane boje) nisu to što jesu, već neko nerazmrsivo klupko iskustva nastalo navještajem, preplitanjem materijala i boja koji stvaraju sadržaj. Umjetnost ne postoji unutar samog djela, već u umu onoga tko ga gleda. Ipak, čak i Gus mora priznati, u prostoriji se osjeća neka uznemirujuća snaga, veličina i priroda djela izazivaju ozračje masovne pogibije. Nakon što to sam sebi prizna, primijeti još nešto. Na svakoj je slici žena. A sve te žene imaju isto lice. “Što misliš?” pita ga agent Hex iz Imovine u inozemstvu.

~ 222 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Gus odmahuje glavom. U ljudskoj je prirodi tražiti poveznice, misli. Onda mu prilazi Marcy i kaže da su ronioci vjerojatno pronašli nestalu olupinu. Svi u prostoriji počinju govoriti, samo Gus bulji u sliku utopljenika u hangaru punom krhotina aviona. Jedna je stvar stvarna. Ostale su izmišljene. Kako samo želi da je slika stvarna, a istina izmišljena. Ali onda kimne glavom i hvata se sigurne telefonske linije. U svakoj potrazi postoji trenutak, misli on, kada izgleda da se lov nikad neće završiti. A onda završi. Agent Mayberry razgovara s brodom Obalne straže koji je našao olupinu. Ronioci s kamerama na kacigama već su krenuli, kaže on Gusu. Snimke će im slati sigurnom trasom, veza je uspostavljena. Sat kasnije Gus sjedi pred plastičnim stolom u hangaru. Tu je pojeo većinu svojih obroka u zadnja dva tjedna. Ostali članovi tima stoje iza njega, piju kave iz plastičnih šalica. Mayberry je na satelitskom telefonu, razgovara izravno s brodom Obalne straže. “Snimka bi sada trebala krenuti”, kaže. Gus namješta kut pod kojim stoji monitor iako racionalno zna da time neće ubrzati ništa. Nervoza ga tjera da nešto radi. Na trenutak se pojavi samo okvir videa - NEMA SIGNALA - zatim se naglo pojavi plava boja. Ne plavo more, samo pikseli elektroničkog plavetnila. Onda se slika pretvori u nijemo zelenilo snimljeno podvodnom kamerom. Ronioci (Gusu je rečeno kako su dolje trojica) imaju svjetiljke na kacigama, snimka djeluje sablasno, neprofesionalno. Gusu treba malo vremena da se orijentira jer su ronioci već sasvim blizu nečemu što nalikuje trupu - izgrebenoj bijeloj ljusci ispresijecanoj nekakvim debelim crvenim prugama. “To je logo avionske tvrtke”, kaže Royce i pokazuje im fotografiju aviona. GULLWING je napisano na boku trupa, kosim crvenim slovima. “Možemo li razgovarati s njima?” pita Gus sve u sobi. “Saznati mogu li pronaći identifikacijski broj?” Nastaje komešanje dok se pokušava doći do nekog na brodu Obalne straže. Kada poruka stiže do ronioca, oni su već u pokretu, idu dalje, krenuli su - osjeća Gus - prema stražnjem dijelu zrakoplova. Dok prolaze nad lijevim krilom, Gus vidi da je bilo otrgnuto velikom silinom. Metal na mjestu prekida izobličenje i savijen. Baca pogled na dio krila koji leži na podu hangara pored oznaka za mjerenje dužine. “Nema repa”, kaže Royce. Gus opet gleda u ekran. Preko trupa prelaze bijela svjetla, kreću se uz sporo njihanje u ritmu zamaha peraja ronilaca. Nema stražnjeg dijela mlažnjaka, avion leži u mulju, tako da je nazubljena linija loma napola zakopana - priroda proždire stroj. “Ne”, kaže žena iz aviokompanije. “Tamo je, zar ne? Malo dalje?”

~ 223 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Gus žmirka prema ekranu, čini mu se da vidi odsjaj na rubu osvijetljenog područja, oblike nečeg što je načinio čovjek, naginju se i njišu u morskoj struji. Ali onda se kamera okreće, sada gledaju u rupu na stražnjem dijelu aviona, kamera se podiže i po prvi put otkriva se cijela dužina trupa. Prizor odjednom dobiva perspektivu. “Vidim glavno oštećenje”, kaže jedan od inženjera. “I ja”, kaže Gus, želi spriječiti nagađanja. Trup će trebati podignuti s dna i dovući ovamo da se pomno pregleda. Imaju sreće, nije preduboko. Ali idućeg tjedna očekuje se još jedan uragan, vrijeme je već postalo nepredvidivo. Morat će biti brzi. Pred kamerom se pojavljuje ronilac, miče nogama. Pokazuje prema tami unutar aviona, zatim na sebe. Kamera potvrdno kima. Ronilac se okreće. Gus se u svojoj sjedalici naginje naprijed, svjestan je značenja trenutka. Ulaze u grobnicu. Kako opisati ono što vidimo na ekranu, iskustvo koje nije naše? Nakon toliko sati (dana, tjedana, godina) gledanja televizije - jutarnjih emisija, podnevnih sapunica, noćnih vijesti i udarnih termina (Diplomac, Igra prijestolja, The Voice) - nakon desetljeća gutanja zaraznih razgovora kasnonoćnih gostiju i snimki skrivenih kamera koje stižu elektroničkom poštom, kako ih možemo razlikovati ako je iskustvo gledanja uvijek isto? Gledati kako se ruše tornjevi blizanci na istom uređaju koji nešto kasnije prikazuje maraton Svi vole Raymonda. Gledamo epizodu dječje serije uz klince, a onda (nakon što ih smjestimo u krevet) tražimo amaterske snimke parova koji su, snimajući se, prekršili zakone više država. Održavate videosastanak s Janom i Michaelom iz ureda u Akronu (o novom načinu evidentiranja radnog vremena), zatim, iako znate da to nije pametno, jednim klikom odlazite do videa na kojem džihadist odrubljuje nečiju glavu. Kako u svojim mozgovima razdvajamo te stvari kada je iskustvo njihova gledanja - sjedeći ili stojeći pred ekranom, možda uz zdjelu kokica, sami ili u društvu, ali u svakom slučaju, djelomično uronjeni u svoju rutinu (ometanu nekim rokovima ili razmišljanjem o tome što ćemo kasnije odjenuti) - sasvim isto? Po definiciji, gledanje se razlikuje od djelovanja. Roniti pedeset metara pod površinom mora, razine kisika i dušika prilagođene, omotan tankom čahurom odijela, na licu maska, noge ravnomjerno udaraju, vidjeti samo ono što otkriva svjetiljka na čelu. Osjećati pritisak dubine, usredotočen na svoje teško disanje - nekad mehaničko, sada je nešto o čemu treba misliti i ulagati trud. Nositi utege - doslovno - kako bi svoje tijelo spriječili da ispluta na površinu, zbog čega se mišići naprežu,

~ 224 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

udah se čini većim od grudi. U tom trenutku nema dnevnog boravka, nema drugog posla, ne treba se odjenuti ni za kakav sastanak. U tom trenutku povezani ste samo sa stvarnošću koju doživljavate. Zapravo, to je stvarnost. Dok je Gus samo netko tko sjedi pred ekranom računala. Ali čak i tako, dok ronioci klize u mračni bezdan koji krije mrtve, on osjeća nešto organsko, izvan granica prostora u kojem se nalazi, nešto što se može nazvati samo strepnjom. Unutrašnjost aviona je mračnija. U padu su se uz rep odlomili i stražnji zahod i kuhinjica, trup je iskrivljen na mjestu gdje je došlo do torzije. Ravno pred kamerom, na svjetlu baterijske lampe, ritmički podrhtavaju peraje prvog ronioca. I taj ronilac ima svjetiljku na glavi, na njezinu mutnom svjetlu pojavljuje se prvi naslon sjedala, oko njega kao aureola, kao morska trava, leluja kosa. Kosa se vidi samo na sekundu, zatim je prednji ronilac zakloni tijelom, u tom trenutku svi koji gledaju naginju se kako bi pogledali iza njega. To je nagonski pokret, racionalno znaju da im neće pomoći, ali želja da se bolje vidi sve ih je natjerala da se istovremeno nagnu. “Makni se”, ispod glasa govori Mayberry. “Tiho”, prekida ga Gus. Na ekranu se kamera pomiče prateći pokret glave. Gus vidi da je drvena obloga kabine popucala i iskrivila se. Pojavi se jedna cipela. A onda se vide oni, četvero od preostalih pet putnika - David Bateman, Maggie Bateman, njihova kći Rachel i Ben Kipling, besmisleno plutaju pridržavani najlonskim sponama svojih pojaseva, tijela su im naduta. Nigdje nema Gila Barucha, tjelohranitelja. Gus zatvara oči. Kada ih otvori, kamera je prošla pored tijela i gleda prema mračnoj unutrašnjosti. Prednji se ronilac okreće i nešto pokazuje. Onaj s kamerom mora naprijed da bi vidio. “Jesu li ono... kakve su ovo rupe?” pita Mayberry dok se Gus naginje naprijed. Kamera se približava, uvećava nakupinu malih rupa oko brave na vratima. “Izgledaju kao...” počinje jedan od inženjera, pa se zaustavlja. Rupe od metaka. Kamera se smiruje. Kroz vodenasto svjetlo Gus vidi da ima šest rupa. Jedna od njih presijeca bravu. Netko je pucao u vrata pilotske kabine, pokušavajući ući u nju. Je li ubio pilote? Je li se zato avion srušio?

~ 225 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kamera se povlači od vrata, naginje se desno i prema gore. Ali Gus ostaje usredotočen. Netko je pucao u vrata kabine? Tko? Je li uspio ući? Onda kamera nalazi nešto što sve u prostoriji natjera da uzdahnu. Gus diže pogled, vidi kapetana Jamesa Melodyja, njegovo mrtvo tijelo uhvaćeno je u zračnom džepu koji se zadržao kod okruglog stropa prednje kuhinje. S pogrešne strane zaključanih vrata pilotske kabine.

~ 226 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

JAMES MELODY 6. ožujka 1965. - 23. kolovoza 2015.

Jednom je vidio Charlesa Mansona. Majka Jamesa Melodyja pričala je tu priču. Bile su ti dvije godine. Charlie te držao na koljenu. To se dogodilo u Veniceu, u Kaliforniji, 1967. godine. Jamesova majka Darla došla je iz Cornwalla u Engleskoj, njezina turistička viza davno je istekla. Boravila je u zemlji od 1964. godine. Došla sam s Beatlesima, običavala je govoriti, iako su oni bili iz Liverpoola i stigli su drugim letom. Sada je živjela u stanu u Westwoodu. James ju je pokušavao posjetiti kad god bi čekao naredni let na bilo kojem od aerodroma u široj regiji Los Angelesa - Burbank, Ontario, Long Beach, Santa Monica, i tako dalje. Kasno navečer, nakon nekoliko serija, Darla bi dala naslutiti da je Charles Manson bio pravi Jamesov otac. Ali takvih je njezinih priča bilo mnogo. Robert Kennedy je bio u Los Angelesu u listopadu šezdeset i četvrte. Sreli smo se u predvorju hotela Ambassador. James je naučio uglavnom ih ignorirati. S pedeset godina pomirio se s time da nikad neće saznati tko mu je bio pravi biološki otac. Još jedna od velikih životnih tajni. A James je vjerovao u tajne. Ne koliko njegova majka, koja je odmah i potpuno prihvaćala svaku fantazmagoričnu ideologiju na koju bi naletjela, već u stilu Alberta Einsteina, koji je jednom rekao: “Znanost je nepotpuna bez vjere. Vjera bez znanosti je slijepa.” Kao pilot, James se upoznao sa zračnim prostranstvima. Letio je kroz oluje u kojima je između njega i katastrofe stajao samo Bog. Einstein je rekao još nešto: “Što se čovječanstvo bude više duhovno razvijalo, meni se čini da će put prema iskrenoj religioznosti manje voditi kroz strah za život, strah od smrti i slijepu vjeru, više kroz težnju za racionalnim saznanjima.” James je bio veliki obožavatelj Alberta Einsteina, nekadašnjeg činovnika koji je smislio teoriju relativiteta. Dok je Jamesova majka odgovore na tajne svijeta tražila u spiritualnim seansama, James je mislio da se za svako pitanje može pronaći znanstveni odgovor. Uzmite, na primjer, pitanje: Zašto nešto postoji, umjesto da ne postoji? Za spiritualiste, naravno, odgovor je u Bogu. Ali Jamesa je više privlačio racionalni model svemira, sve do subatomske razine. Da bi se postalo pilotom, potrebno je dobro znati

~ 227 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

matematiku i shvaćati znanost. Da bi se postalo astronautom (što je James nekoć želio), to je još potrebnije. Dok bi čekao, James Melody uvijek bi nešto čitao. Sjedio bi pored bazena u hotelu u Arizoni i listao Spinozu, jeo u nekom berlinskom klubu čitajući sociološku knjigu poput Frikonomije. Sakupljao je činjenice i pojedinosti. Zapravo, to je radio i sada, u restoranu u Westwoodu, čitao je Economist i čekao majku. Bilo je sunčano jutro u kolovozu, vani je temperatura bila dvadeset i osam stupnjeva, puhali su uglavnom jugoistočni vjetrovi brzinom od sedamnaest kilometara na sat. James je sjedio i pio ledenu mimozu15, čitao članak o rođenju crvene junice na farmi na Zapadnoj obali Izraela. Rođenje krave uzbudilo je i Židove i fundamentalističke kršćane, jer i Stari i Novi zavjet govore nam kako Mesija ne može doći dok se ne sagradi Treći hram na Svetom brdu u Jeruzalemu. A kako svi znaju, Treći hram ne može se sagraditi dok se tlo ne očisti pepelom crvene junice. Kako je objašnjeno u članku (što je James već znao), Knjiga Brojeva, 19, 2, govori nam: “Reci Izraelcima neka ti dovedu crvenu junicu, zdravu, na kojoj nema mane i na koju još nije stavljan jaram.”16 Životinju se ne bi smjelo koristiti ni za kakav posao. U židovskoj tradiciji nužnost crvene junice spominje se kao najbolji primjer za hok, biblijski zakon koji nema nikakvu uočljivu logiku. Zato se smatra da zahtjev ima apsolutno božansko podrijetlo. Kako je napisao autor, Economist nije objavio priču zbog njezina vjerskog značenja, već stoga što je obnovila vruću raspravu o tome kome pripada Sveto brdo. Iznesena je geopolitička važnost regije bez komentara o vjerskoj utemeljenosti fundamentalističkih zahtjeva. Nakon što je pročitao članak, James ga je istrgnuo iz časopisa i pažljivo tri puta presavio. Mahnuo je konobaru i zamolio ga da ga baci u smeće. Da je članak ostao u časopisu, postojala je opasnost da ga njegova majka otvori, primijeti članak i krene na jedno od svojih “putovanja”. Zadnje ju je zavuklo duboko u rupu scijentologije, na devet godina, za to je vrijeme optuživala Jamesa da je obuzdava i prekinula svaku vezu s njim, što ga nije toliko pogodilo, koliko je bio zabrinut. Darla se opet pojavila nakon mnogo godina, razgovorljiva i topla, kao da se ništa nije dogodilo. Kada ju je James upitao što se dogodilo, jednostavno je rekla: “Ah, ti blesani. Prave se da sve znaju. Ali kako nam govori Tao Te Ching: Upoznati druge je mudrost. Upoznati sebe je prosvjetljenje.” James je gledao kako konobar nestaje u kuhinji. Poželio je slijediti ga i uvjeriti se da je članak bačen - zapravo je poželio da je rekao konobaru da ga 15 16

Mimoza - koktel od jednakih dijelova pjenušca i soka naranče. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.

~ 228 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

zakopa duboko pod drugo smeće, ili da ga je sam poderao na sitne, nečitljive komadiće - ali odolio je iskušenju. Takve opsesivne želje najbolje je ignorirati, što je naučio na težak način. Članak je nestao. Nema ga na vidiku. Nedostupan je. To je bilo važno. I to na vrijeme, jer pojavila se njegova majka na svom skuteru Ventura 4 Mobility s prilagodljivim nagibom i deltoidnim upravljačem (jarko crvenim, naravno). Spustila se niz rampu za ljude s invaliditetom, vidjela ga i mahnula. James je stajao dok mu je prilazila provlačeći se između gostiju (koji su morali micati sjedalice da bi prošla). Njegova majka nije bila gojazna (zapravo, bilo je suprotno: nije imala ni pedeset kilograma) ni hendikepirana (sasvim je dobro hodala). Samo je voljela dojam koji ostavlja plameno crveni skuter, važnost koju joj daje. Bilo je to vidljivo od trenutka kada je ušla jer su svi u restoranu morali ustati, kao da je stigla kraljica. “Hej”, rekla je Darla kada joj je James pridržao sjedalicu. Bez imalo truda premjestila se na nju. Onda je ugledala njegovu mimozu. “Što to piješ?” “To je mimoza. Želiš jednu?” “Da, molim te”, rekla je. Mahnuo je konobaru da je donese. Majka je namjestila ubrus u svom krilu. “Onda? Reci mi da krasno izgledam.” James se nasmiješio. “Tako je. Odlično izgledaš.” Govorio je glasom kojim se služio samo za nju. Sporo, strpljivo tumačeći, kao da razgovara s djetetom s posebnim potrebama. Njoj se to sviđalo sve dok ne bi počeo pretjerivati, ponašati se previše zaštitnički. “Izgledaš zdravo”, rekla je. “Sviđaju mi se brkovi.” “Malo podsjećaju na Errola Flynna, ha?” rekao je. “Ipak, tako su sijedi”, rekla je i namignula. “Možda bi ih trebalo obojiti.” “Mislim da me čine profinjenim”, veselo je rekao dok je konobar donosio piće. “Hvala vam, dragi”, rekla mu je. “Spremite još jedno, molim vas. Užasno sam žedna.” “Da, gospođo”, rekao je odlazeći. S godinama je britanski naglasak njegove majke postao nešto što je James nazivao čistim prenemaganjem. Kao Julia Child, imala je u sebi nešto velebno, što je naglasak činilo baš aristokratskim. Kao, Tako ti mi govorimo, dragi.

~ 229 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ah, dobro”, rekla je. Ništa nije voljela kao dobar obrok. Ja volim dodirivati stvari, govorila je, to je zvučalo seksi i zabavno dok joj je bilo dvadeset i pet, ali sada, u sedamdesetoj, zvučalo je jednostavno pogrešno. “Jesi li čuo za crvenu junicu?” pitala je nakon što su naručili. On je na trenutak panično pomislio da je nekako vidjela članak, ali onda se sjetio da ona gleda CNN dvadeset i četiri sata dnevno. Sigurno su imali prilog o tome. “Pročitao sam članak”, rekao joj je, “i jedva čekam čuti tvoje mišljenje, ali razgovarajmo najprije o nečem drugom.” Činilo se da ju je time smirio, što mu je pokazalo da se još nije sasvim uključila u priču, kao utikač kada se umetne u utičnicu i povuče struju. “Počeo sam učiti svirati usnu harmoniku”, rekao je. “Pokušavam se povezati s glazbenim korijenima. Iako nisam siguran da su korijeni prava...” Dodala je svoju praznu čašu konobaru koji se u pravom trenutku pojavio s još jednom. “Tvoj očuh je svirao harmoniku”, rekla mu je. “Koji?” Ili nije čula pitanje, ili ga je ignorirala. “Baš je imao sluha. Možda si ga naslijedio od njega.” “Mislim da to tako ne ide.” “Pa”, rekla je i popila malo pića, “uvijek sam mislila da je bilo malo luckasto.” “Harmonika?” “Ne. Glazba. A samo Bog zna koliko sam imala posla s glazbenicima. Mislim, ono što sam radila s Mickom Jaggerom natjeralo bi kurvu da porumeni.” “Majko”, rekao je ogledajući se, ali bili su dovoljno daleko od drugih gostiju pa se niti jedna glava nije okrenula. “Ma daj. Ne budi tako čedan.” “Dakle, meni se sviđa. Harmonika.” Izvukao ju je iz džepa jakne i pokazao je. “Lagana je, zar ne? Tako da je mogu svugdje nositi. Nekad tiho sviram u kabini dok je uključen autopilot.” “Je li to sigurno?” “Naravno da je sigurno. Zašto ne bi bilo...” “Sve što ja znam jest da ne smijem imati uključen mobitel kod polijetanja i slijetanja.” “To je... promijenili su to. Želiš li reći da bi zvučni valovi iz harmonike mogli djelovati na upravljački sustav ili...”

~ 230 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Pa sada... to je tvoje područje... razumijevanje tehnike... ja samo govorim ono što mislim.” Kimnuo je glavom. Za tri sata treba odvesti jedan OSPRY u Teterboro i pokupiti novu posadu. Onda kratak skok na Marha’s Vineyard i natrag. Ima rezerviranu sobu u centru, u Soho Houseu, nakon što prespava, sutra leti za Tajvan. Majka je dovršila drugo piće - Toče ih tako male, dragi - i naručila treće. James je primijetio crvenu vrpcu na njezinu desnom zapešću - Dakle, vratila se kabali. Nije morao pogledati na sat da bi znao kako je prošlo samo petnaest minuta otkako se pojavila. Kada bi pričao da je odrastao u sekti sudnjeg dana, samo se djelomično šalio. Bili su tamo - on i Darla - pet godina, od sedamdesete do sedamdeset i pete, na imanju od šest jutara u sjevernoj Kaliforniji. Sekta se zvala Obnova deset Božjih zapovijedi (kasnije skraćeno samo Obnova), vodio ju je velečasni Jay L. Baker. Jay L. volio je govoriti da je on pekar, a oni su bili njegov kruh. Naravno, Bog je bio pekar koji ih je sve napravio. Jay L. bio je uvjeren da će kraj svijeta doći 9. kolovoza 1974. godine. Na splavarenju rijekom doživio je viziju - vidio je kako se kućni ljubimci dižu u nebo. Kada se vratio kući, pogledao je u knjige - u Stari zavjet, Knjigu otkrivenja, evanđelja. Postao je uvjeren da u Bibliji postoji šifrirana, tajna poruka. Što je više tražio, više je toga zapisivao na marginama religioznih knjiga, sve više zbrajao na svom starom stolnom kalkulatoru i bio sve uvjereniji da se radi o datumu. Tom datumu. Kraju svijeta. Darla je upoznala Jay L.-a u Ulici Haigh. Imao je neku staru gitaru i školski autobus. Imao je točno jedanaest sljedbenika (uskoro će ih biti nešto manje od stotine), uglavnom žena. Jay L. bio je zgodan muškarac (ispod sve one kose) i obdaren moćnim glasom, dubokim i melodioznim. Volio je sakupiti svoju sljedbu oko sebe u krugovima koji se prepliću, kao olimpijski prstenovi, tako da su neki sjedili licem u lice, a on bi šetao između njih izlažući svoje vjerovanje da će se samo najčistije duše uzdignuti kada dođe vrijeme. Čistoća je u njegovim očima značila mnoge stvari. Značila je da se treba moliti najmanje osam sati dnevno, da treba predano raditi i brinuti se za druge. Značila je da se ne smije jesti piletina ni ništa uz nju vezano (kao jaja), da se treba prati samo ručno načinjenim sapunom (i ponekad čistiti lice pepelom vrbinog drva). Sljedbenici su se morali okružiti samo čistim zvukovima - izvornim zvukovima, nikakvim snimkama ili onima s televizije, radija ih filma. Darli su se ta pravila sviđala, neko vrijeme. U srcu je bila tragač. Tvrdila je da traži prosvjetljenje, ali uistinu je željela red. Bila je izgubljena djevojka

~ 231 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

iz radničke obitelji čiji je otac bio pijanac, željela je da joj se govori što će i kada raditi. Željela je navečer otići u krevet znajući da stvari imaju smisla, da je svijet s razlogom takav kakav jest. Iako je bio mlad, James se sjeća žara kojim je njegova majka prigrlila život u zajednici, kako se naglavačke bacila u njega. A kada je Jay L. odlučio da djecu treba zajednički podizati i naložio im da sagrade posebnu zgradu, majka ga je bez oklijevanja poslala u grupu. “Jesi li sada ovdje ili ne?” rekla je njegova majka. “Jesam li ovdje?” “Ne mogu te pratiti. Stalno dolaziš i odlaziš, Imaš li ti uopće adresu?” “Naravno da imam. U Delawareu. Znaš to.” “Delaware?” “Zbog poreza.” Namrštila se, kao da misli da su takve stvari nedostojne ljudi. “Kakav je Šangaj?” pitala je. “Uvijek sam mislila kako bi bilo čarobno vidjeti Šangaj.” “Zakrčen je. Svi puše.” Gledala ga je s izvjesnim strpljivim sažaljenjem. “Nikad nisi imao osjećaj za čuda.” “Što bi to trebalo značiti?” “Ništa. Samo... na ovom smo svijetu kako bismo se divili veličini stvaranja, a ne... znaš... živjeli u Delawareu zbog poreza.” “To je samo na papiru. Ja živim u oblacima.” Rekao je to radi nje, ali govorio je istinu. Većina njegovih najljepših uspomena vezana je uz pilotsku kabinu. Prirodne boje, način na koji se svjetlo svija preko obzora, navala adrenalina kada se probije ispod olujnog neba. A opet, što je to značilo? To je njegova majka uvijek pitala. Što sve to znači? Ali James se nije brinuo zbog toga. Duboko u svojoj srži znao je da to nije značilo ništa. Izlazak sunca, zimski vjetar, ptice koje lete u savršenoj V-formaciji. To su bile stvari koje jesu. Istina o svemiru, organska i uzvišena, postoji bez obzira na to svjedočili joj ili ne. Veličanstvenost i ljepota atributi su koje joj mi pridajemo. Oluja je samo vrijeme. Izlazak sunca samo je kretanje nebeskog tijela. Iako, on u njima uživa. Samo, on od svemira ne traži ništa više osim da postoji, da se ponaša konzistentno - da gravitacija bude uvijek ista, nepromjenjiva sila. Kao što je jednom rekao Albert Einstein: “Ono što vidim u prirodi veličanstvena je tvorevina koju možemo shvatiti vrlo ograničeno, što

~ 232 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

čovjeka koji razmišlja mora ispuniti poniznosću. To je istinski vjerski osjećaj koji nema nikakve veze s misticizmom.” Otpratio je majku do njezina stana. Vozila se pored njega mašući ljudima koje je poznavala, kao sirena na svojoj osobnoj karnevalskoj paradi. Na vratima je pitala Jamesa kada će se opet vratiti, rekao joj je da će biti u L. A.u idućeg mjeseca. Ona je njemu rekla da pazi na znakove. Crvena junica rodila se u Svetoj zemlji. Samo po sebi to nije dokaz postojanja Božjeg plana, ali ako bude još znakova, trebaju biti spremni. Ostavio ju je na ulazu u zgradu. Ona će se odvesti do dizala i ravno u stan. Kasnije ima sastanak knjižnog kluba, rekla je, zatim večeru s nekim prijateljicama s kojima se moli. Prije odlaska poljubila ga je u obraz (sagnuo se, kao što se radi pred papom ili kardinalom) i rekla mu da će se moliti za njega. Rekla mu je kako joj je drago što je tako dobar sin, platio je majci krasan ručak, nikada joj se ne zaboravlja javiti. Rekla je da u zadnje vrijeme često razmišlja o komuni, sjeća li se on toga? Velečasnog Jaya L. Bakera. Što je ono često govorio? Ja sam pekar, a vi ste moj kruh. Pa, rekla mu je ona, bila sam tvoj pekar. Ispekla sam te u svojoj pećnici, nemoj to zaboraviti. On ju je poljubio u obraz, osjetio je staračko paperje nalik breskvi na usnama. Još se jednom okrenuo i mahnuo joj, ali već je ušla, vidio je samo nešto crveno kako nestaje u vratima dizala. Stavio je sunčane naočale i krenuo u sunčani dan. Za deset sati bit će mrtav.

*** Iz oblačnog neba nad Teterborom je kišilo, umjereno do jako. Letio je u zrakoplovu kojim je dovezao četiri direktora korporacije Sony. Sletjeli su bez poteškoća, rulao je pistom do limuzine koja ih je čekala. Kao i uvijek, James je stao na vrata svoje kabine i putnicima na odlasku zaželio sretan put. Ranije je znao govoriti Bog vas blagoslovio (navika koju je stekao u djetinjstvu), ali primijetio je da muškarci u kravatama to primaju s nelagodom, pa se prebacio na nešto neutralnije. James je svoje kapetanske dužnosti shvaćao vrlo ozbiljno. Bilo je kasno poslijepodne. Trebao je ubiti nekoliko sati prije sljedećeg leta, kratkog puta do Martha’s Vineyarda, gdje treba pokupiti grupu od šestero. Za taj će let koristiti OSPRY 700SL. Nikad nije upravljao tim modelom, ali nije se brinuo. OSPRY pravi vrlo dobre zrakoplove. Ipak, pročitao je podatke o njemu dok je sjedio u salonu za posadu i čekao. Avion je bio nešto duži od dvadeset i jednog metra, s rasponom krila od devetnaest metara. Letio je brzinom od 0,83 macha, iako on to nikad ne bi iskušavao s

~ 233 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

putnicima u njemu. S punim spremnikom goriva može letjeti od jedne do druge obale Amerike, brzinom od blizu devet stotina kilometara. Može se popeti do visine od 14 kilometara, ali iz iskustva je znao kako je to oprezna procjena. Mogao bi ga bez poteškoća podignuti još koju stotinu metara, iako za tim na ovom letu neće biti potrebe. Dan kada je trebao biti kraj svijeta bio je 9. kolovoza 1974. godine. U Obnovi su se za njega pripremali mjesecima. Bog je Noi rekao da će sljedeći put biti vatra, pa su se spremali za nju. Učili su kako se baciti na tlo i valjati se po njemu, za slučaj da ih uznesenje mimoiđe. Jay L. sve je više vremena provodio u šupi komunicirajući s anđelom Gabrijelom. Kao da su se dogovorili, svi su se prežderavali deset dana, nakon toga jeli su samo hostije. Vanjska se temperatura znatno dizala i spuštala. U salonu za posadu James je provjerio vremensku prognozu. Očekivala ga je slaba vidljivost oko Vineyarda, s niskim oblacima (šezdeset do sto dvadeset metara) i gusta obalna magla. Puhat će sjeveroistočni vjetar, brzinom od dvadeset do trideset pet kilometara na sat. Iz osnova meteorologije James je znao kako je magla oblak u blizini ili u dodiru s površinom - bilo kopnom ili morem. Jednostavno rečeno, sićušne kapljice lebde u zraku. Te su kapljice tako malene da na njih gravitacija gotovo uopće ne djeluje, zbog toga ne padaju. U svom najblažem obliku, magla se može sastojati samo od pramenova debelih manje od jednog metra. Magle uz more obično su guste i trajne. Znaju se dizati i spuštati duže vrijeme, ne nestajući potpuno. Kada se podignu, postaju niski sloj oblaka. Na srednjim i većim visinama (kao u Novoj Engleskoj) morske su magle uglavnom ljetna pojava. Loša vidljivost nije najgori problem s kojim se suočava pilot - ugrađena elektronika može spustiti avion u uvjetima nulte vidljivosti, ako ima točan položaj piste. Sustav HGS pretvara signale koje emitira zračna luka u virtualnu sliku piste na monitoru. Ali ako se prilikom ručnog slijetanja naglo promijeni vjetar, to može iznenaditi pilota. “Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se.”17 Tako piše u Bibliji, a te su riječi nagnale Jaya L. Bakera da okupi svoje stado i krene u šume kod Eureke u Kaliforniji. Tamo je bio neki stari napušteni ljetni kamp, bez grijanja i električne energije. Kupali su se u jezeru, jeli bobice koje bi ubrali. Jay L. počeo je ludovati, držao je mise satima, ponekad danima. Znakovi su posvuda, govorio im je. Otkrivenja. Ako se žele spasiti, moraju se odreći svih grijeha, izbaciti zlu krv iz svojih srca. To je ponekad uključivalo nanošenje bola drugima u predjelu genitalija. Ponekad je trebalo boraviti u “ispovjedaonici”, drvenoj šupi u kojoj bi ljeti na suncu temperature prelazile 17

Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.

~ 234 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

četrdeset Celzijevih stupnjeva. Njegova majka jednom je tamo boravila tri dana, bulaznila je kako je vrag došao po njezinu dušu. Bila je preljubnica i vještica (možda), uhvatili su je na djelu s Galeom Hickeyjem, nekadašnjim zubarom iz Ojaia. Noću joj je James pokušavao odnijeti vodu, oprezno se šuljajući od grma do grma, ali majka je uvijek odbijala. Sama je bila kriva za ono što ju je snašlo, sama će izdržati pročišćenje. James je odlučio provjeriti HGS prije polijetanja. Kada bi uspio razgovarati s nekom od posada u dolasku, mogao bi iz prve ruke čuti kakvo je stanje u zraku, iako se ono na visini brzo mijenja, džepovi turbulencija premještaju se naokolo. Pijuckao je irski čaj dok je čekao - sa sobom je uvijek nosio nekoliko vrećica. Dok je dizao šalicu prema ustima, primijetio je kako na površinu pada kap krvi i stvara nabore na njoj. Onda još jedna. Osjetio je vlažnost na usni. “Sranje.” James je požurio prema zahodu s maramicom na licu, glavu je zabacio unatrag. Odnedavno mu je nos krvario, možda dva puta tjedno. Bio je kod liječnika koji mu je rekao da je to zbog promjena visine. Suhe kapilare plus tlak. Zadnjih mjeseci upropastio je nekoliko uniformi. U početku je bio zabrinut, ali kako nije bilo drugih simptoma, Melody je sve pripisao godinama. Idućeg ožujka imat će pedeset i jednu. Prešao je pola puta, pomislio je. U zahodu je pritiskao nos dok krvarenje nije prestalo, zatim se oprao. Imao je sreće tog puta. Nije bilo krvi na košulji ili jakni, James se vratio za stol uz novu šalicu čaja prije nego što mu se sjedalo ohladilo. U pet i pol poslije podne pokupio je stvari i krenuo prema avionu. Činjenica je da ništa nije okončano 9. kolovoza 1974. godine osim predsjednikovanja Richarda M. Nixona.

*** Započeo je s kontrolama prije uzlijetanja, provjeravao sustave u kabini jedan po jedan. Najprije je pogledao papirologiju - uvijek se držao reda i pazio na pojedinosti. Pomicao je upravljački mehanizam, zatvorenih očiju slušao pucketa li ili zapinje. Nije glatko klizio udesno, pa je javio održavanju da dodu pogledati. Onda je uključio upravljačku ploču i provjerio razinu goriva i zakrenuo krilca. “Hm, treba mi jedna minuta”, rekao je i opet izišao. Nakon završetka provjere instrumenata James se spustio na pistu i prošetao oko aviona, obavio vizualni pregled. Iako je bila topla ljetna večer, provjeravao je ima li negdje leda na oplati. Tražio je otrgnute antene,

~ 235 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

uleknuća, labave vijke, otpale zakovice, provjeravao rade li sva svjetla na avionu. Otkrio je malo ptičjeg izmeta na krilu, maknuo ga rukom, zatim pogledao kako avion leži na svojim kotačima - da je bio nagnut, to bi ukazivalo na nedovoljan pritisak u gumama - provjerio je i liniju krila i vanjski izgled motora. Koristio se racionalnim lijevim dijelom mozga provjeravajući sve po popisu koji je znao napamet, kao i intuicijom desne polovice, otvorene za dojam da je nešto pogrešno. Ali nije bilo. Kada se vratio u kabinu, razgovarao je s mehaničarom koji mu je rekao da je provjerio visinomjer. Popričao je sa stjuardesom Emmom Lightner, s kojom prije nije radio. Kao i obično na tim privatnim letovima, ona je bila zgodnija no što bi se očekivalo od nekog tko obavlja tako jednostavan manualni posao, ali znao je da je plaća dobra, a i vidi se svijeta. Pomogao joj je smjestiti nekoliko težih torbi. Nasmiješila mu se na način koji mu se činio prijateljskim, ali bez očijukanja. Pa ipak je njezina ljepota sama po sebi djelovala kao gravitacija - kao da je priroda tu ženu stvorila da privlači muškarce, što se događalo htjela ona to ili ne. “Večeras neće dugo trajati”, rekao joj je. “Trebali biste biti natrag u gradu do jedanaest. Gdje živite?” “U New Yorku”, rekla je. “U stanu u Villageu, s još dvjema djevojkama. Sada nisu tamo, mislim... možda su u Južnoj Africi.” “Pa, ja ću ravno u krevet”, rekao je James. “Jutros sam bio u L. A.-u. A jučer u Aziji.” Nasmiješila se. Nije joj moglo biti više od dvadeset i pet godina. Na trenutak je pomislio na muškarce s kojima vjerojatno izlazi. Sportaši i rockglazbenici - je li to još u modi? Rock? On je uglavnom živio u celibatu. Nije bila stvar u tome da nije volio žensko društvo. Samo, smetala mu je kompliciranost koju ono donosi, osjećaj obaveze, očekivanje potpunog zbližavanja. U pedesetoj godini bio je muškarac kojem sve što ima stane u kovčeg. Volio je stvari na koje je navikao. Svoj čaj, svoje knjige. Volio je u stranim zemljama ići u kino, gledati američke filmove s titlovima u baroknim kinima Starog svijeta. Volio je hodati ulicama popločenima kaldrmom, slušati ljude kako govore jezike koje ne razumije. Volio je navalu vrućeg pustinjskog zraka kroz prolaze u muslimanskim zemljama. Jemen, UAE. Letio je nad Alpama u zalazak sunca, borio se s olujama nad Balkanom. James je sebe vidio kao neki komet, pristao i sam sebi dovoljan, kruži oko Zemlje, ispunjava svoju svrhu ne postavljajući pitanja. “Pored mene je trebao sjediti Gaston”, rekao je James. “Poznajete li Petera?” “Da, drag je.”

~ 236 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Šteta.” Osmjehnula se, pokazala zube, njemu je to bilo dovoljno. Nasmiješiti lijepu ženu, osjetiti toplinu njezine pažnje. Otišao je u svoju kabinu i jos jednom pokrenuo sustave, provjerio jesu li oni iz održavanja odradili svoj posao. “Deset minuta”, viknuo je. Dok je iznova provjeravao sustave, osjetio je da se avion ljulja. To se vraća kopilot, pomislio je. Prema rasporedu, njegov kopilot toga dana trebao je biti Peter Gaston, osebujan Belgijac koji je na dugim letovima volio razgovarati o filozofiji. James je uvijek uživao u njihovim razgovorima, osobito kada bi skrenuli u područja između znanosti i ideologije. Čekao je na njega da se opet pojavi u kokpitu. Umjesto da se pojavi, James je iz glavne kabine čuo šaputanje, zatim nešto što je zvučalo kao pljuska. Zastao je zbog tog zvuka, namrštio se, već je skoro bio na vratima kabine kada je ušao neki drugi muškarac držeći se za lijevi obraz. “Ispričavam se”, rekao je. “Zadržali su me u uredu.” Melody ga je prepoznao - mladić sjajnih očiju, vjerojatno u dvadesetim godinama, kravata mu stoji nakrivo. Charlie i još nešto. Jednom su letjeli zajedno, pa iako je tehnički klinac bio u redu, James se namrštio. “Što se dogodilo Gastonu?” rekao je. “Nisam siguran”, rekao je Charlie. “Želučani problemi, mislim. Znam samo da su me pozvali.” Jamesu nije bilo milo, ali nije to želio pokazati, pa je samo slegnuo ramenima. Bio je to problem uprave. “Bilo kako bilo, kasnite. Nazvao sam održavanje, palica malo zapinje.” Mladac je slegnuo ramenima, protrljao obraz. James je mogao vidjeti Emmu iza njega. Vratila se u glavnu kabinu i zaglađivala prekrivače naslona za glavu. “Sve u redu?” pitao je James, više nju nego mladića. Nasmiješila mu se sasvim odsutno, nije podignula pogled. Pogledao je Charlieja. “Sve je u redu, kapetane”, rekao je Charlie. “Samo sam zapjevao pjesmu koju nisam trebao pjevati.” “Pa, ne znam što to znači, ali u svojoj ptici ne dopuštam gluposti. Trebam li nazvati upravu i tražiti nekog drugog?” “Ne, gospodine. Neće biti nikakvih gluposti. Samo posao. Ništa drugo.” James ga je proučavao. Mladac je izdržao njegov pogled. Pomalo je drzak, zaključio je. Ne opasan, samo naviknut da bude po njegovu. Bio je

~ 237 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

zgodan na neki malo iskrivljen način, s onim teksaškim odugovlačenjem u govoru. Opušten. Tako bi ga James opisao. Ne planira. Više plovi niz struju. Jamesu to u načelu nije smetalo. Kada je posada u pitanju, zna biti tolerantan. Sve dok rade što im se kaže. Mladiću nedostaje malo discipline, to je sve, a James će mu je pokazati. “Dobro, zauzmite svoje mjesto i nastavite s provjerom. Želim se odlijepiti za pet minuta. Treba se držati rasporeda.” “Da, gospodine”, rekao je Charlie uz neodređen osmijeh i prionuo poslu. Onda su stigli prvi putnici, naručitelj leta i njegova obitelj - avion se drmao dok su se uspinjali stepenicama - i James im je prišao, ako požele razgovarati. Uvijek je volio upoznati ljude s kojima je letio, rukovati se i povezivati lica s imenima. Tako je posao postajao smisleniji, osobito kada bi bilo djece. Ipak, on je kapetan ovog broda, odgovoran za njihove živote. Nije se osjećao sluganski. Osjećao se privilegirano. Samo u modernom svijetu ljudi vjeruju kako trebaju primati. A James je bio onaj koji daje. Ne bi znao što sa sobom kada bi mu drugi ugađali. Ako bi se zatekao na komercijalnom letu, odmah bi stjuardesama nudio pomoć oko prtljage ili deka za trudnice. Netko mu je jednom rekao: Teško je biti tužan kada si koristan. A njemu se to svidjelo. Pomagati drugima donosilo je sreću. Zatvaranje u sebe vodilo je u depresiju, postavljanju sve više pitanja o značenju svega. To je oduvijek bio problem njegove majke. Previše je mislila na sebe, nedovoljno na druge. James se potrudio biti drukčiji. Često bi pomislio na to što bi njegova majka napravila u određenoj situaciji - to je bila kriva odluka - pa bi mu postalo jasno što zaista treba učiniti. Na taj ju je način koristio kao Sjevernjaču, kada je trebalo ići na jug. Pomagalo je, takvo ponašanje. Mogao se prema nečemu ravnati, kao violina prema klaviru. Pet minuta kasnije bili su u zraku, uzletjeli su u smjeru zapada i skrenuli natrag prema obali. Palica je još malo zapinjala kada ju je pokretao nadesno, ali pripisao je to prirodi zrakoplova.

~ 238 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

CRNCI

Prve noći Scott spava na kauču na izvlačenje u pomoćnoj sobici. Nije namjeravao ostati, ali nakon vijesti koje su saznali tog dana činilo mu se da Eleanor može zatrebati podršku, osobito nakon što je, po svemu sudeći, njezin suprug nestao. On isključi mobitel kada radi, rekla je Eleanor, iako je to izgovorila tako da je radi stvarno zvučalo kao pije. Sada, na rubu sna, Scott čuje kako Doug dolazi kući oko jedan sat, zvuk guma na prilaznom putu budi ga uz navalu adrenalina. Kada se oči otvore u nepoznatoj prostoriji, prorade iskonski nagoni, neko vrijeme nije bio siguran gdje se nalazio. Pod prozorom je šivaći stroj, čudna, vrebajuća zvijer u sjeni. Na donjem katu zatvaraju se ulazna vrata. Scott čuje korake na stepenicama. Sluša kako mu se približavaju, zatim zastaju pred vratima. Opet tišina, kao da je zaustavio dah. Scott leži zgrčen, napet, nezvani gost u kući drugog muškarca. Postaje svjestan zvuka Dougova disanja, bradati čovjek u kombinezonu, pijan od burbona i piva iz kućne izrade. Vani cvrčci u dvorištu dižu prokletu galamu. Zadržavaš dah i spuštaš se u tamu koja se sklapa nad tobom, kao da kliziš niz golemo grlo, sam sebi više ne djeluješ ljudski. Plijen si. Daska na podu hodnika pucketa dok Doug premješta težinu. Scott sjeda na krevet i bulji u kvaku, mutnu bakrenu kuglu u mraku. Što će učiniti ako se okrene? Ako uđe pijani Doug, spreman na tuču? Disanje. Opet. Negdje se uključuje uređaj za klimatizaciju, iz cijevi izlazi struja zraka koja razbija čaroliju. Kuća je opet samo kuća. Scott sluša kako Doug hoda niz hodnik prema spavaćoj sobi. Polako izdiše, shvaća da je zadržavao dah. Ujutro odvodi dječaka van da potraže kamenčiće za pravljenje žabica. Pretražuju tlo uz obalu rijeke, traže plosnate, glatke kamenčiće - Scott je u svojim gradskim cipelama, dječak u hlačicama i košuljici, svaka mu je cipela manja od Scottove šake. Pokazuje dječaku kako stajati, nakoso prema površini vode, i postrance izbacivati projektile prema površini. Dječaku to dugo ne uspijeva. Mršti se, stalno pokušava iznova, očito nezadovoljan, ali odbija odustati. Žvače jezik u zatvorenim ustima, proizvodi neki čudan zvuk,

~ 239 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

napola pjesmu, napola brujanje, pažljivo bira kamenje. Kada mu prvi put uspije da se jedan odbije od vode, skače u zrak i plješće. “Baš lijepo, majstore”, kaže mu Scott. Osokoljen, dječak juri po još kamenja. Nalaze se na uskom obalnom pojasu obraslom kupinom, na rubu šume, na širokom zavoju rijeke Hudson. Jutarnje je sunce iza njih, zaklonjeno drvećem, diže se, prve zrake padaju na dalju obalu. Scott sjedi na petama i spušta ruku u riječni tok. Hladan je i čist, na trenutak se pita hoće li ikad opet plivati, hoće li uopće opet letjeti avionom. U zraku se osjeća miris mulja, odnekud stiže i dašak pokošene trave. Osjeća svoje tijelo kao tijelo, mišići mu rade, krv kola. Oko njega se dozivaju nevidljive ptice, bez žurbe, samo stalno izmjenjuju kričanje i hukanje. Dječak baca još jedan kamen, smije se. Počinje li tako ozdravljenje? Sinoć je Eleanor došla u dnevni boravak i rekla mu da ga zovu telefonom. Scott je bio na koljenima, igrao se s dječakom i kamionima. Tko bi me ovdje mogao zvati? “Rekla je da se zove Layla”, kazala mu je Eleanor. Scott se podigao, krenuo u kuhinju. “Kako si znala da sam ovdje?” pitao je. “Srećo”, rekla je, “čemu služi novac?” Glas joj se utišao, postao nekako prisniji. “Reci mi da se brzo vraćaš”, rekla je. “Provodim, ono, cijelo vrijeme na trećem katu, sjedim u tvojoj slici. Tako je dobra. Jesam li ti rekla da sam bila na toj tržnici? Dok sam bila mala. Moj tata je imao kuću na Vineyardu. Rasla sam jedući sladoled u onom dvorištu. Jezivo. Prvi put kada sam imala gotovinu u rukama, to je bio novac kojim sam kupila breskve od gospodina Cosellija. Bilo mi je šest godina.” “Sada sam s dječakom”, rekao joj je Scott. “On me treba... mislim. Ne znam. Klinci. Psihologija. Možda samo smetam.” Scott je preko telefona čuo kako Layla pije gutljaj nečeg. “Pa”, rekla je, “imam kupce koji čekaju u redu na bilo koje platno koje naslikaš u idućih deset godina. Razgovaram s Tateom o samostalnoj izložbi ove zime. Tvoja mi je predstavnica poslala slajdove. Oduzimaju dah.” Te riječi, nekad tako priželjkivane, sada su mu zvučale kao da su na kineskom. “Moram prekinuti”, rekao joj je. “Pričekaj”, rekla je predući, “nemoj samo pobjeći. Nedostaješ mi.”

~ 240 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Što se događa?” pitao je. “Što ti misliš? O nama?” “Idemo u Grčku”, rekla mu je. “Imam jednu kućicu na hridi, odnosno ne ja, već nekih šest lažnih tvrtki. Nitko ne zna za nju. Potpuna tajna. Možemo ležati na suncu i jesti kamenice. Plesati u mraku. Čekati da dođe zora. Znam da bih s tobom trebala biti sramežljiva, ali nikad nisam srela nikog čiju je pažnju tako teško privući. Čak i kada smo zajedno, kao da smo na istom mjestu, ali u različitim godinama.” Nakon što je spustio slušalicu, Scott zatječeJ. J.-a za stolom u dnevnom boravku. Igrao je neku edukacijsku igricu na Eleanorinu računalu, pomicao pločice sa slovima. “Hej, prijatelju.” Dječak nije digao pogled. Scott je privukao sjedalicu i sjeo uz njega. Gledao je kako dječak vuče slovo B u odgovarajući kvadrat. Iznad njega nacrtani kukac sjedio je na listu. Dječak je dovukao U, zatim B i A. “Bi li ti smetalo kada bih ja...” rekao je Scott. “Smijem li...” Posegnuo je za mišem, pomaknuo kursor. Nije imao računalo, ali vidio je dovoljno ljudi s laptopima po kafićima da shvati što rade, mislio je. “Kako mogu...” pitao je, nakon jednog trenutka, više sebe nego dječaka, “... nešto potražiti?” Dječak je uzeo miša. Usredotočen, žvačući jezik, otvorio je prozor pretraživača, otišao do Googlea i vratio miš Scottu. “Sjajno”, rekao je Scott. “Hvala.” Otipkao je Dwo - onda se zaustavio, nije znao kako se piše. Izbrisao je riječ, pa napisao Red Sox, video, najduže udaranje i stisnuo ENTER. Pojavila se stranica. Scott je kliknuo na videolink. Dječak mu je pokazao kako da poveća prozor. Osjećao se kao špiljski čovjek koji gleda u sunce. “Možeš i ti... mislim, možeš pogledati”, rekao je dječaku, pa stisnuo PLAY. Na ekranu se pokrenula videosnimka. Slika je bila zrnasta, boje razlivene kao da je snimka nastala snimanjem televizijskog ekrana. Scott je razmišljao o tome, o čovjeku koji sjedi u svom dnevnom boravku i snima bejzbolsku utakmicu, stvara igru unutar igre, sliku slike. “Dworkin - izbačen i izdvojen u središnje polje”, rekao je najavljivač. Iza njega se čuo glasan huk mnoštva, filtriran zvučnicima televizora i dodatno zgusnut promatračevom kamerom. Udarac je zakoračio na svoje mjesto. Bio je visok, izgledao kao da je iz Indiane, s menonitskom bradom bez brkova. Načinio je nekoliko pokusnih zamaha. Režija je prebacila kameru na bacača Wakefielda, stavljao je kolofonij na ruke. Iza njega kutovi ekrana bliještali su svjetlom reflektora na tornjevima. Ljetna noćna utakmica, trideset stupnjeva uz jugozapadni vjetar.

~ 241 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Gus je rekao Scottu da je Dworkin počeo udarati kada su se kotači aviona podignuli s piste. Sada je mislio na to, na brzinu aviona, stjuardesu na njezinu pomoćnom sjedalu, o tome koliko brže privatni zrakoplovi uzlijeću od komercijalnih. Gledao je kako Dworkin pogađa nisko bačenu lopticu. Prvi udarac. Kamera se prebacila na publiku, na ljude u majicama, djecu s kapama i rukavicama, mašu prema objektivu. Bacač se opet namješta. Dworkin je spreman, palica uspravljena iznad njegova desnog ramena. Kada je loptica izletjela, Scott je kliknuo mišem, zamrznuo sliku. Bacač se zaustavio, stražnja mu je noga podignuta, lijeva ruka ispružena. Dvadeset metara daleko, Dworkin je spreman. U novinama je Scott pročitao da slijede još dvadeset i dva udarca. Dvadeset i dvije loptice bačene su u sljedećih osamnaest minuta, jedna za drugom odletjele su u gledalište ili natrag u mrežu. Sporo napredovanje bejzbolske utakmice, igre za lijene nedjelje i dokona brbljanja. Zamahni i bacaj. Ali trenutačno je igra zaustavljena, zaleđena, loptica lebdi u zraku. Dvadeset i dva bacanja, utakmica od prije skoro tri tjedna, ali onom tko je prvi put gleda, sve se događa prvi put. Kao da Zemlja ponavlja jedan krug. Tko zna što će se dogoditi? Dworkin bi mogao promašiti ili udariti lopticu duboko na lijevu stranu, daleko iznad zelenog čudovišta. Dok sjedi pored dječaka, Scott ne može ne pomisliti: Što kada bi se i sve drugo dogodilo drukčije? Da se cijeli svijet vrati natrag do deset navečer, 23. kolovoza 2015. godine, a onda zaustavi. Zamišljao je zamrznute gradove, kao promet zaustavljen pred crvenim svjetlom proširen na sve drugo. Zamislio je nepokretni dim nad dimnjacima u predgrađu. Geparde zaustavljene u pola skoka u ravnicama. Na ekranu je loptica bila samo bijela točka zarobljena između početne i završne točke svog puta. Kada bi to bila istina. Kada bi se svijet nekako zavrtio unatrag dok se on ne bi našao negdje u avionu. Svi bi bili u avionu. Četveročlana obitelj, bankar i njegova supruga. Prelijepa stjuardesa. Djeca. Živi. Zaustavljeni. Djevojčica sluša glazbu. Muškarac zijeva, gleda, utakmicu. Maggie u svom sjedalu, smiješi se prema licu zaspalog sina. Sve dok ne pokrene utakmicu, oni će živjeti. Sve dok opet ne stisne miša. Loptica zaustavljena u zraku postaje avion u zraku, još čeka na svoju sudbinu. Buljio je u nju, začudio se kada je osjetio da su mu se oči ovlažile, a prizor na ekranu zamaglio, čovjek na terenu postao je mrlja, loptica nekakva slučajna pahuljica u krivo doba godine. Na rijeci Scott spušta ruku u vodu, pušta struju da mu teče oko zapešća. Sjetio se da je tog jutra pogledao kroz prozor i vidio Douga kako puni

~ 242 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

kamionet svojim torbama. Vikao je nešto što Scott nije mogao razumjeti, zatim zalupio vratima i izvezao se iz dvorišta razbacujući šljunak. Što se dogodilo? Je li zauvijek otišao? Negdje sa strane začuje se zvuk. Počinje kao mehaničko brujanje - neka udaljena motorna pila, možda kamioni na državnoj cesti (samo što takve ceste nema u blizini). Scott ne obraća pažnju dok gleda dječaka kako kopa po blatnoj obali i izvlači plosnate okrugle komadiće škriljevca i kvarca. Počinje s daljeg kraja i polako se vraća, pretražuje blato najprije pogledom, zatim prstima. Motorna pila postaje glasnija, brujanje dublje. Nešto dolazi. Scott ustaje, postaje svjestan vjetra, stabala koja se povijaju nalijevo, lišća koje drhti oponašajući zvuk pljeska. Nešto dalje dječak prestaje s onim što je radio i diže pogled. U tom trenutku preplavljuje ih iskonska buka dok nisko nad drvećem iza njih prelazi helikopter. Scott nagonski saginje glavu. Dječak počinje trčati. Helikopter nalijeće pod jarkim suncem, kao ptica koja traži plijen, zatim usporava dok se približava daljoj obali i počinje se kružno vraćati. Crn je i sjajan, kao neki kukac s kliještima. J. J. prilazi punim trkom, na licu mu je preplašen izraz. Scott ga ne razmišljajući podiže i zavlači se u šumu. Trči u svojim gradskim cipelama kroz nisko grmlje, provlači se između topola i brijestova, otrovni bršljan šiba ga po rukavima. Još jednom njegovi se mišići bore za život, on je spasilački stroj. Dječakove ruke omotane su mu oko vrata, noge oko struka. Licem je okrenut straga, oči su mu raširene, brada na Scottovu ramenu. Koljenima pritišće Scottove bokove. Kada su stigli do kuće, Scott vidi helikopter na tlu u stražnjem dvorištu. Eleanor je izišla na prednji trijem, drži ruke na glavi, pokušava zadržati kosu koja joj leti oko lica. Pilot gasi motor, propeleri usporavaju. Scott dodaje dječaka Eleanor. “Što se događa?” pita ona. “Najbolje da ga odvedeš unutra”, govori joj Scott, zatim se okreće i vidi Gusa Franklina i agenta O’Briena kako se izvlače iz čelične ptice. Približavaju se, O’Brien nisko pognut, s rukom na glavi, Gus hoda uspravno - pouzdano zna da je niži od propelera. Šum rotora usporava se i nestaje. Gus pruža ruku. “Ispričavam se zbog dramatičnosti”, kaže. “Ali s obzirom na to kako podaci cure na sve strane, pomislio sam kako bismo trebali stići do vas prije vijesti.” Scott se rukuje s njim.

~ 243 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Sjećate se agenta O’Briena”, kaže Gus. O’Brien pljuje u travu. “Aha”, kaže. “Sjeća se.” “Zar on nije maknut sa slučaja?” pita Scott. Gus žmirka na suncu. “Recimo da neke nove činjenice guraju FBI u prvi plan istrage.” Scott je zbunjen. O’Brien ga tapša po ruci. “Idemo unutra.” Sjedaju u kuhinju. Eleanor pušta Mačak, ne diraj mu šešir da odvrati dječakovu pažnju. (Previše gleda televiziju, misli. Puštam ga da je previše gleda.) Zatim sjeda na rub sjedalice, trza se svaki put kada se dječak pomakne. “U redu”, kaže O’Brien. “Sada ja skidam rukavice.” Scott gleda Gusa, on sliježe ramenima. Ne može napraviti ništa. Ronioci su tog jutra izvukli vrata pilotske kabine, laserima su presjekli šarke i iznijeli ih na površinu. Testovi su pokazali da su rupe zaista od metaka. To je izazvalo promjenu u nadležnosti istražitelja. Zvonili su telefoni u vladinim uredima, Gusu je neuvijeno rečeno da mora dopustiti FBI-u svaku slobodu koju zatraži. I, da, onako usput, vratili su agenta O’Briena. Očito su moćnici bili uvjereni da O’Brien nije bio taj koji je progovorio. Plus, pokazalo se, njega su čuvali za velike stvari - objasnio je Gusu časnik za vezu - tako su ga vratili na slučaj. Deset minuta kasnije O’Brien je ušetao u hangar s ekipom od dvanaest ljudi i zatražio “pregled situacije”. Gus nije vidio smisla u svađanju - po prirodi je bio pragmatičan, ma koliko mu se čovjek osobno nije sviđao. Rekao je O’Brienu da su otkrili sva preostala tijela, osim Gila Barucha, Batemanova tjelohranitelja. Činilo se da je ili izbačen prije drugih ili je otplutao daleko od olupine u prvim danima nakon pada. Ako budu imali sreće, njegovo će se tijelo negdje pojaviti, kao Emmino i Sarino. Ili, sasvim moguće, jednostavno je nestalo. Po Gusovu shvaćanju, postavljaju se sljedeća pitanja: 1. Tko je ispalio hice? Očiti je sumnjivac tjelohranitelj, Gil Baruch, jedini putnik za kojeg se znalo da je bio naoružan, ali kako nitko od putnika ili posade nije prošao sigurnosni pregled prije ulaska u zrakoplov, moguće je da je pucao bilo tko. 2. Zašto su hici ispaljeni? Je li onaj koji je pucao pokušavao ući u kokpit kako bi oteo avion? Ili ga je samo želio srušiti? Ili je pokušavao ući kako bi spriječio rušenje? Zločinac ili heroj? To je bilo pitanje.

~ 244 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

3. Zašto je kapetan bio u glavnoj kabini, a ne u kokpitu? Ako je riječ o mogućoj otmici, je li on bio talac? Izišao je smiriti situaciju? Ali u tom slučaju... 4. Zašto kopilot nije uputio poziv upomoć? Govoreći o kopilotu, ronioci su pronašli Charlesa Buscha vezanog, u njegovu sjedalu, u rukama je još držao komande. Jedan od metaka zabio se u pod iza njega, ali nije bilo nikakvih dokaza da je itko uspio ući u kokpit prije nego što je avion udario u more. Gus je rekao agentu da se rezultati Buscheve obdukcije očekuju tog poslijepodneva. Nijedan od njih dvojice nije znao čemu se nada. Najbolji scenarij, po Gusovu mišljenju, bio bi da je mladić doživio moždani ili srčani udar. Najgori scenarij, pa sad, najgori bi bio proračunati pokušaj masovnog ubojstva. Svi pokretni dijelovi olupine pokupljeni su i dopremljeni u hangar gdje ih se katalogizira. Dobra vijest bila je da su pronađene crna kutija i snimke leta. Loša vijest, jedno ili oboje su možda oštećeni prilikom nesreće. Tehničari će neprekidno raditi na izvlačenju svih tragova podataka. Do kraja dana, rekao mu je Gus - izuzev u slučaju nagle promjene vremena - trup bi trebao biti izvađen i upućen prema hangaru. O’Brien je saslušao sve što je Gus rekao i onda zatražio helikopter. Sada, u kuhinji, agent O’Brien teatralno vadi notesić iz džepa. Uzima kemijsku olovku, skida joj poklopac, stavlja je uz notes. Gus osjeća da ga Scott upitno gleda, ali nastavlja promatrati O’Briena, kao da da je Scottu znak - od sada bi trebao gledati njega. Dogovorili su se da o slučaju neće razgovarati telefonom, da neće ništa stavljati na papir dok ne saznaju kako je procurio O’Brienov dopis. Od sada nadalje svi će se razgovori obavljati osobno. Paradoks moderne tehnologije. Oruđa kojima se služimo mogu se upotrijebiti protiv nas. “Kao što znate”, kaže O’Brien, “našli smo avion. Gospođo Dunleavy, bojim se da vas moram službeno izvijestiti, pronađena su tijela vaše sestre, njezina supruga i vaše nećakinje.” Eleanor kima glavom. Osjeća se kao kost koju su ostavili da izblijedi na suncu. Misli na dječaka koji u dnevnom boravku gleda televizor. Svoga dječaka. I na ono što će mu reći ili bi mu trebala reći. Misli na zadnje Dougove riječi tog jutra. Nije ovo gotovo. “Gospodine Burroughs”, kaže O’Brien okrećući se Scottu, “trebate mi reći sve čega se sjećate o letu.” “Zašto?”

~ 245 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Zato što ja tako kažem.” “Scotte”, kaže Gus. “Ne”, prasne O’Brien. “Dosta smo ga držali za ručicu.” Okreće se Scottu. “Zašto je pilot bio izvan svoje kabine za vrijeme leta?” Scott odmahuje glavom. “Toga se ne sjećam.” “Rekli ste da ste čuli neku lupu prije nego se avion srušio. Pitali smo je li vam se činila mehaničkom. Rekli ste da ne mislite tako. Što mislite da je to bilo?” Scott ga gleda, razmišlja. “Ne znam. Avion je ponirao. Udario sam glavom. To su... to nisu prava sjećanja.” O’Brien ga proučava. “U vratima kokpita je šest rupa od metaka.” “Što?” kaže Eleanor, bez krvi u licu. Te riječi guraju Scotta unatrag. Rupe od metaka? Što to oni govore? “Jeste li uopće vidjeli pištolj?” O’Brien pita Scotta. “Ne.” “Sjećate li se Batemanova tjelohranitelja? Gila Barucha?” “Visokog tipa pored vrata. On nije... ne znam...” Scott ostaje bez riječi, misli mu jure. “Niste ga vidjeli kako izvlači pištolj?” pita O’Brien. Scott kopa po svom mozgu. Netko je pucao u vrata pilotske kabine. Pokušava to shvatiti. Avion se obrušio. Ljudi su vrištali i netko je pucao u vrata. Avion se kretao nadolje. Kapetan je bio izvan kokpita. Netko je pucao u vrata pokušavajući ući. Ili je najprije izvučen pištolj, a pilot je - ne, kopilot - počeo ponirati da bi ga - što? Izbacio iz ravnoteže? Bilo kako bilo, govore da se nije dogodila mehanička ili ljudska greška. Dogodilo se nešto gore. Scott osjeća organsku mučninu u crijevima, kao da tek sada shvaća koliko je bio blizu smrti. A onda mu se u glavi zavrti od misli koja se u njoj pojavila. Ako to nije bila nesreća, to znači da ga je netko pokušao ubiti. Da on i dječak nisu bili žrtve sudbine, nego napada. “Ušao sam u avion”, kaže, “i sjeo. Donijela mi je čašu vina. Emma. Sarah, bankarova žena, govorila mi je u uho o tome kako je s kćeri bila na bijenalu u Whitneyju. Na televiziji je bio prijenos utakmice. Bejzbol. Ona dvojica, David

~ 246 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

i bankar, oni su gledali, navijali. Torbu sam držao u krilu. Htjela ju je uzeti stjuardesa - ali sam je zadržao, pa smo rulali, a ja sam počeo... počeo sam kopati po njoj. Ne znam zašto. Da bih nešto radio. Živci.” “Zbog čega ste bili nervozni?” pita O’Brien. Scott misli o tome. “Za mene je to bilo važno putovanje. A avion... morao sam trčati za avionom... bio sam malo zbunjen. Sada sve to djeluje besmisleno, koliko mi je bilo stalo. Do susreta s predstavnicima, do posjeta galerijama. Sve slajdove nosio sam u torbi, pa sam nakon trčanja htio biti siguran da su još tamo. Bez nekog razloga.” Gleda svoje ruke. “Sjedio sam do prozora, gledao u krilo. Sve je bilo u magli, onda se odjednom magla razišla. Ili smo se digli iznad nje, pretpostavljam da je tako bilo. Tek se smračilo. Pogledao sam prema Maggie, nasmiješila mi se. Rachel je bila na sjedalu iza njenog, slušala je glazbu, dječak je spavao ispod deke. I ne znam zašto, ali pomislio sam da bi joj se svidio crtež, Maggie, pa sam izvukao blok i počeo skicirati djevojčicu. Devet godina, slušalice na ušima, gleda kroz prozor.” Sjeća se izraza na licu djevojčice, djeteta zadubljena u misli, ali s nečim u očima - tugom - naznakom žene kakva će jednom postati, sjeća se kako je onog dana došla u atelijer s majkom pogledati Scottova djela, djevojčica koja raste, sva od nogu i kose. “Malo smo se drmali dok smo se podizali”, kaže. “Dovoljno da se zatresu čaše, ali inače je sve išlo prilično glatko, nije se činilo da je itko bio zabrinut. Zaštitar je za vrijeme polijetanja sjedio naprijed, uz stjuardesu, na onom... kako se zove... pomoćnom sjedalu, ali čim se ugasio znak za vezivanje pojasa, ustao je.” “I što je radio?” “Ništa, stajao je.” “Nikakva drama?” “Nikakva drama.” “A vi ste crtali.” “Da.” “I onda?” Scott odmahuje glavom. Sjeća se kako je lovio olovku po podu, ali ne onoga što se dogodilo prije toga. Avion vas vara, uvijek se čini da je vodoravan, da sjedite ili stojite pod kutom od devedeset stupnjeva prema površini, čak i kada se naginje na stranu. Ali onda pogledate kroz prozor i shvatite da gledate u Zemlju.

~ 247 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Avion se nagnuo. Olovka je pala. Otkopčao je pojas kako bi je dohvatio, kotrljala se podom kao lopta niz padinu. A onda je kliznuo nadolje i udario glavom u nešto. Scott gleda Gusa. “Ne znam.” Gus gleda O’Briena. “Imam pitanje”, kaže Gus. “Nije vezano uz nesreću. O vašem radu.” “U redu.” “Tko je žena?” Scott ga gleda. “Žena?” “Na svim slikama, primijetio sam, uvijek je neka žena, i uvijek, tako barem ja vidim, uvijek ista žena. Tko je ona?” Scott izdiše. Gleda u Eleanor. Ona gleda njega. Što mora misliti? Prije nekoliko dana život joj je ravnomjerno prolazio. Sada je okružuju problemi. “Imao sam sestru”, kaže Scott. “Utopila se kada mi je bilo... imala je šesnaest godina. Noćno kupanje u jezeru Michigan s nekim... klincima. Nekim... glupavim klincima.” “Žao mi je.” “Aha.” Scott bi rado rekao nešto dubokoumno, ali ne zna što.

*** Kasnije, nakon što je dječak zaspao, Scott zove Gusa iz kuhinje. “Je li bilo u redu danas?” pita. “Pomoglo je, hvala vam.” “Kako pomoglo?” želi znati Scott. “Pojedinosti. Tko je gdje sjedio. Što je tko radio.” Scott sjedi za stolom. U jednom trenutku, nakon što je helikopter otišao, a Scott i Eleanor ostali sami, kao da su oboje shvatili da su jedno drugom stranci, da su zadnja dvadeset i četiri sata bila privid - da je pomisao kako se mogu sakriti u kući, kao u nekom mjehuriću, nestala. Ona je bila udana žena, a on... što je on bio? Čovjek koji joj je spasio nećaka. Što su uistinu znali jedno o drugom? Koliko će on ostati? Želi li ona uopće da ostane? Želi li on? Među njima je rasla nelagoda. Kada je Eleanor počela kuhati, Scott joj je rekao da nije gladan. Trebala mu je šetnja da razbistri misli.

~ 248 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ostao je vani nakon mraka, lutao uz rijeku i gledao kako voda od plave postaje crna, kako zalazi sunce i izlazi mjesec. Bio je dalje nego ikad od čovjeka kakav je mislio da je bio. “Pa”, rekao mu je Gus preko telefona, “to još nitko ne zna, ali snimka leta je oštećena. Nije uništena, ali trebat će vremena da se izvuku podaci. Imamo ekipu od šest ljudi koji sada ovdje rade na tome, a guverneri dviju država svakih pet minuta zovu i traže novosti.” “Ne mogu vam pomoći oko toga. Jedva da sam u stanju otvoriti tubu boje.” “Ne. Govorim vam samo zato što zaslužujete znati. Svi drugi mogu ići dovraga.” “Reći ću Eleanor.” “Kako je dječak?” “On ne... ne govori, zapravo, ali čini se da mu je drago što sam ovdje. Pa sam mu možda nekakva terapija. Eleanor je stvarno... jaka.” “A suprug?” “Otišao je jutros, sa stvarima.” Duga stanka. “Ne moram vam ni govoriti kako će to izgledati”, kaže Gus. Scott kima glavom. “Otkada je važnije kako nešto izgleda nego kakvo je stvarno?” pita. “Od dvije tisuće dvanaeste, mislim”, kaže Gus. “Posebno nakon... nakon što ste se krili u gradu. Nakon što je to postala vijest. Nasljednica, koja... rekao sam vam da nađete neko sklonište, a ne stvorite priču za tabloide.” Scott trlja oči. “Nije se dogodilo ništa. Mislim, da, ona se razodjenula i ušla mi u krevet, ali ja nisam...” “Ne govorimo o tome što se dogodilo ili se nije dogodilo”, kaže Gus. “Govorimo o tome kako to izgleda.” Ujutro Scott čuje Eleanor dolje u kuhinji. Nalazi je uz štednjak, priprema doručak. Dječak je na podu, igra se na vratima. Scott bez riječi sjeda uz njega i uzima jedan kamion. Na trenutak se igraju, guraju gumene kotače po drvenom podu. Onda dječak nudi Scottu gumeni bombon u obliku medvjeda iz vrećice, on ga uzima. Vani se svijet nastavlja vrtjeti. Unutra oni rade uobičajene stvari, ponašaju se kao da je sve normalno.

~ 249 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

EMMA LIGHTNER 11. srpnja 1990. - 23. kolovoza 2015.

Radilo se o postavljanju granica i njihovu pridržavanju. Smiješila si se putnicima, služila im piće. Smijala se njihovim šalama i razgovarala o beznačajnim stvarima. Flertovala. Za njih si bila maštarija, baš kao i avion. Zbog prekrasne djevojke s osmijehom od milijun dolara muškarci se osjećaju kao kraljevi dok sjede u luksuznom mlažnjaku, razgovarajući na tri mobitela istovremeno. Ni u kakvim okolnostima nisi dala svoj broj telefona. Sasvim sigurno se nisi ljubila s nekim milijunašem u kabini niti vodila ljubav s košarkaškom zvijezdom u privatnoj spavaćoj sobi. I nikad nisi otišla nekamo drugamo s milijarderom, čak ni kada je to trebao biti dvorac u Monaku. Bila si stjuardesa, profesionalna davateljica usluga, a ne prostitutka. Morala si imati pravila, granice, jer u zemlji bogatih lako je izgubiti put. S dvadeset i pet godina Emma Lightner proputovala je svih sedam kontinenata. Radeći za GullWing, susretala je filmske zvijezde i šeike. Letjela je s Mickom Jaggerom i Kobeom Bryantom. Jedne noći nakon leta preko cijele zemlje - od LAX-a do JFK-a - Kanye West trčao je za njom po pisti, pokušavao joj pokloniti dijamantnu narukvicu. Nije ju uzela, naravno. Emmi je pažnja drugih davno prestala laskati. Muškarci dovoljno stari da joj budu djedovi stalno su joj davali do znanja kako može imati sve što poželi ako im se pridruži za večerom u Nici, Gstaadu ili Rimu. To je zbog visine, ponekad je mislila, zbog moguće smrti, ako padnu. Ali tu se zapravo radilo o aroganciji novca, potrebi bogatih za posjedovanjem svega što vide. Govoreći istinu, za svoje klijente Emma nije bila ništa više od nekog Bentleyja ili stana ili kutije guma za žvakanje. Za putnice, bile one supruge putnika ili klijentice, Emma je bila i prijetnja i upozoravajuća priča. Predstavljala je nekadašnja vremena u kojima su predivne žene s grudnjacima stožastog oblika ispunjavale tajne potrebe moćnika u zadimljenim klubovima. Gejša, Playboyeva zečica. Bila je kradljivica supruga, ili još gore, odraz u zrcalu, rekonstrukcija njihova puta do novca i statusa. Podsjetnik. Emma bi osjećala njihove oči na sebi dok bi prolazila kabinom. Trpjela je opake primjedbe žena s prevelikim sunčanim naočalama koje bi vraćale pića i upozoravale je da idući put pripazi. Znala je presaviti ubrus da izgleda kao labud, smiješati savršen koktel. Znala je koje

~ 250 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

vino ide uz gulaš od goveđeg repa ili paelju od divljači, znala je dati umjetno disanje i bila obučena da u slučaju nužde izvede traheotomiju. Posjedovala je vještine, ne samo izgled, ali tim ženama one nikad nisu bile vrijedne pažnje. Na većim mlažnjacima radilo bi tri do pet djevojaka. Na manjim zrakoplovima Emma je bila sama, u kratkoj plavoj suknji, dodavala bi pića i pokazivala mjere sigurnosti za Cessnu Citation Bravo ili Hawker 900XP. Izlazi su tamo. Pojasevi na sjedalima ovako se namještaju. Maske za kisik. Vaše se sjedalo može koristiti kao splav. Živjela je svoj život u ciklusima, provodila sate i dane između letova. Njezina je tvrtka imala stanove u većini većih gradova. Bili su jeftiniji od plaćanja hotela posadama. Bezlično moderni, s parketima i švedskim pokućstvom, svi su stanovi nalikovali jedni drugima - isti namještaj, isti uređaji - prema riječima iz priručnika tvrtke: “s ciljem da umanje posljedice vremenskih razlika”. Ali za Emmu je uniformiranost tih prostora djelovala obrnuto, pojačavala je osjećaj otuđenosti. Ništa lakše nego probuditi se usred noći i ne znati u kojem si gradu, u kojoj državi. U tvrtkinim kućama obično bi boravilo desetak osoba. To je značilo da se u svakom trenutku moglo zateći njemačkog pilota i šest Južnoafrikanaca kako spavaju po dvojica u sobi. Bili su to stanovi nalik onima modnih agencija, puni lijepih djevojaka, samo što bi u jednoj od soba dva četrdesetšestogodišnja pilota prdjela u snu. Emma je imala dvadeset i jednu godinu kada je počinjala, kći vojnog pilota i kućanice. Studirala je ekonomiju, ali nakon šest mjeseci rada za veliku investicijsku banku u New Yorku odlučila je da umjesto toga želi putovati. Potražnja za luksuzom stalno se povećavala, tvrtke za iznajmljivanje mlažnjaka, jahti i luksuznih apartmana očajnički su tražile zgodne, sposobne i diskretne osobe koje znaju jezike, nudile posao istog trena. Govoreći istinu, ona je voljela zrakoplove. Jedna od njezinih prvih (i najboljih) uspomena vožnja je u kabini Cessne s ocem. Emmi nije moglo biti više od pet ili šest godina. Zapamtila je oblake u sićušnom ovalnom prozoru, golemi bijeli oblici u njezinoj su mašti postajali psići ili medvjedi. I to toliko živo da je, kada su se vratili kući, rekla majci da ju je otac odveo u zoološki vrt na nebu. Sjeća se svog oca tog dana, gledanog odozdo, s jakom vilicom, besmrtnog, njegove kratko ošišane kose i avijatičarskih naočala. Michael Aaron Lightner, star dvadeset i šest godina, pilot mlaznog lovca, s rukama kao čvornatim konopcima. Nikad u njezinu životu neće postojati muškarac muževan kao njezin otac, oštrih zuba i čeličnog pogleda, obdaren škrtim

~ 251 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

humorom Srednjeg zapada. Čovjek od malo riječi koji za deset minuta iscijepa metar drva, koji nikad nije vezivao sigurnosni pojas. Jednom ga je vidjela kako jednim udarcem obara čovjeka, munjevitim zamahom koji je završio prije nego se pojavio, nokaut je bio neizbježan, otac je već odlazio kad se onaj drugi našao na tlu. Dogodilo se to na benzinskoj crpki u okolici San Diega. Kasnije će Emma saznati da je čovjek rekao nešto nepristojno njezinoj majci kada je krenula prema zahodu. Otac, koji je natakao gorivo, čuo je primjedbu i pristupio čovjeku. Nešto su govorili. Emma se ne sjeća da je njezin otac podigao glas. Nije bilo žučne rasprave, nikakvog nadimanja grudi ili upozoravajućeg odguravanja. Otac je nešto rekao. Čovjek je odgovorio. Onda udarac, pucanj biča u bradu koji je krenuo s boka, nakon čega se njezin otac uputio prema automobilu, a čovjek se prevalio unatrag i srušio, kao stablo. Njezin je tata izvukao crijevo iz otvora na autu i vratio ga na njegovo mjesto, zatim zatvorio poklopac na svom spremniku goriva. Emma, s licem naslonjenim na prozor, gledala je majku kako izlazi iz zahoda, vidjela kako baca pogled na onesviještenog neznanca, kako joj se polako pojavljuje zbunjenost na licu. Muž ju je pozvao, zatim joj pridržao vrata da uđe na suvozačevo mjesto. Emma je kleknula na stražnje sjedalo i gledala kroz stražnje staklo, čekala na dolazak policije. Njezin je otac sada bio još nešto, ne samo tata. Bio je njezin vitez, njezin zaštitnik, i dok bi rulali nekom privatnom pistom, Emma bi zatvarala oči i zamišljala taj trenutak, razmjenu riječi i čovjeka kako pada. Poletjela bi visoko u troposferu, u tamne visine svemira, bez težine kliznula u jedinstvenu uspomenu. Onda bi kapetan isključio znak PRIČVRSTITE SVOJE POJASEVE, a Emma bi se vratila u stvarnost. Imala je dvadeset i pet godina i posao koji je trebalo obaviti. Tada bi ustala, poravnala nabore suknje, imala na licu namješten, ali ipak profesionalan osmijeh, spremna odigrati svoju ulogu u stalnom ugađanju bogatima. Nije bilo teško. Postojao je popis stvari koje treba napraviti dok se pripremaš za polijetanje, još jedan za konačno slijetanje. Trebalo je podijeliti pojaseve za spašavanje, odnijeti pića. Ponekad, kada je let bio kratak, a objed se sastojao od četiri ili više slijeda, avion bi čekao na pisti dok se ne posluže kava i kolač. Kod tih privatnih putovanja visoke klase, samo putovanje bilo je odredište. Onda, nakon što se putnici iskrcaju, trebalo je oprati i spremiti posuđe. Ali pravi prljavi posao obavljali su lokalci, Emma i ostali spustili bi se na pistu i glatko nastavili svojim putom. Emma Lightner živjela je svoj život u ciklusima, ali baš su joj ti ciklusi najviše smetali. Nije joj se bilo teško vraćati u normalan život samo zbog luksuza njezine radne sredine, zbog automobila koji su je odvozili na posao i

~ 252 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

vraćali s njega ili izobilja i švicarske preciznosti zrakoplova. Nije ona samo provodila dane i noći okružena milijunašima i milijarderima, muškarcima i ženama koji bi, čak i dok vas podsjećaju da ste im sluga, također pružali osjećaj članstva u klubu (pogotovo ako ste bili lijepi kao Emma) - jer u današnjoj ekonomiji ljepota izjednačava, da je propusnicu za ulaz na stražnja vrata. Emmi se bilo tako teško vraćati u sićušni stan u West Villageu koji je dijelila s drugim dvjema djevojkama zbog iznenadne spoznaje da je za svih tih tjedana putovanja bila samo slijepi putnik u tuđim životima, glumica koja je odigrala svoju ulogu. Bila je kraljevska pratnja, kreposna konkubina, ponekad tjednima servilna, tako da su na kraju pravila i granice koje je sebi postavila u profesionalnom životu postali okosnica i njezina osobnog života. Zatekla se kako postaje sve osamljenija, netko koga se gleda, ali nikad ne dodiruje. U petak, 21. kolovoza, letjela je iz Frankfurta za London na Learjetu 60XR. Uz nju je u glavnoj kabini bila Chelsea Norquist, plavokosa Finkinja s razmakom između zubi. Klijenti su bili direktori njemačke naftne tvrtke, pomno odjeveni i nepogrešivo ljubazni. Sletjeli su u šest poslijepodne po londonskom vremenu na aerodrom Farnborough, zaobišli svu onu gnjavažu i birokraciju s Heathrowa ili Gatwicka. Direktori, prekrcani mobitelima zalijepljenima na uši, spuštali su se niz vanjske stube prema limuzini koja ih je čekala na pisti. Pored limuzine bio je crni SUV koji je čekao posadu da je odvede u grad. U Londonu je stan tvrtke bio u South Kensingtonu, blizu Hyde parka. Emma je u njemu boravila najmanje deset puta. Znala je koji krevet želi, u koje obližnje barove i restorane može pobjeći, naručiti čašu vina ili šalicu kave, malo čitati knjigu, doći k sebi. Pilot na letu iz Frankfurta, Stanford Smith, bio je bivši britanski poručnik koji je ušao u pedesete godine. Prvi časnik Peter Gaston imao je trideset i šest godina, bio iz Belgije i neprekidno pušio, uporno se nabacivao svim djevojkama, ali bio je duhovit, zbog čega je, ironično, djelovao bezopasno. Među posadama GullWinga imao je reputaciju tipa koji može nabaviti ekstazi ili kokain, kao i čistu mokraću kada tvrtka iznenada provede testiranje na droge. Na A4 promet je bio neprekinuta kolona vozila. Sjedeći uz Emmu u srednjem redu Cadillaca, Chelsea je nešto radila na svom iPhoneu, rješavala društvene obaveze za tu večer. Imala je dvadeset i sedam godina, voljela je tulumariti i bila slaba na glazbenike. “Ne, ti prekini”, rekla je hihoćući se. “Kažem ti”, javio se Stanford iz stražnjeg reda, “hlače se rolaju. A ne presavijaju.”

~ 253 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Merde”, rekao je Peter. “Ako želiš da ti više toga stane, površine moraju biti ravne.” Kao i svi oni koji rade putujući, Stanford i Peter smatrali su se stručnjacima za umjetnost pakiranja. Ta je tema izazivala stalna neslaganja među posadama diljem svijeta. Nekada su razlike bile kulturološke - Nijemci su vjerovali da cipele treba stavljati u rukave; Nizozemci su bili čudno privrženi vrećama za odijela. Veterani su nasumice provjeravali znanje novaka, obično nakon nekoliko pića, ispitivali ih o pravom pristupu pakiranju za razna putovanja - kada usred zime treba istog dana biti na Bermudi i u Moskvi. Dvodnevna stanka u Hong Kongu, u kolovozu. Koliki treba biti kovčeg, koje marke? Jedan debeli kaput ili slojevita odjeća? Ključan je bio redoslijed stavljanja stvari u kovčeg. Emmu tema nije previše zanimala. Smatrala je da je ono što je stavila u kovčeg njezina osobna stvar. Kako bi izbjegla razgovor, skromno bi se nasmiješila i objavila da spava gola i nikad ne nosi gaćice - što je bila laž. Nosila je flanelsku pidžamu koju je posebno slagala i spremala u vakuumsku plastičnu vrećicu za put - ali njezin odgovor obično bi skrenuo temu s pakiranja na nagost, a onda bi se Emma ispričala i otišla, prepustila drugima da nastave logičnim smjerom raspravom o seksu. Ali večeras je Emma bila umorna. Upravo je odradila uzastopne letove iz Los Angelesa u Berlin, s čuvenim redateljem i slavnom glumicom na premijeru filma, nakon čega su odmah produžili za Frankfurt i pokupili direktore naftne kompanije. Na prvom letu spavala je nekoliko sati, ali sada, uz promjenu vremenskih zona, znajući kako mora biti budna još najmanje četiri sata, Emma se zatekla jedva suzbijajući zijevanje. “A, ne”, rekla je Chelsea vidjevši je. “Izlazimo večeras. Farhad je sve dogovorio.” Farhad je bio Chelsean dečko iz Londona, modni dizajner koji je nosio visoke cipele razvezanih vezica i uska odijela. Emmi je bio drag, osim što ju je zadnji put kada je bila u Londonu pokušao uvaliti odrpanom umjetniku iz Manchestera koji nije znao držati ruke za sebe. Emma je kimnula glavom i popila malo vode iz svoje boce. U ovo vrijeme sutra će biti na čarteru za New York, zatim još kratak let do Martha’s Vineyarda i onda kući u Ulicu Jane, na cijeli slobodan tjedan. Namjeravala je spavati četrdeset i osam sati kada stigne u grad, a zatim na miru razmisliti o tome kojeg vraga radi sa svojim životom. Njezina je majka trebala doći u grad na tri noći, Emma je bila uzbuđena što će je vidjeti. Prošlo je dosta vremena, Emma je osjećala potrebu za velikim majčinskim zagrljajem i zdjelom tjestenine sa sirom. Planirala je prošli rođendan provesti u San Diegu, ali pojavio se čarter koji se plaćao dvostruko više od uobičajenih, pa

~ 254 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

ga je prihvatila, provela je dvadeset i peti rođendan smrznute guzice u Sankt-Peterburgu. Od sada će na prvo mjesto stavljati svoje potrebe, pomislila je, obitelj, ljubav. Ne smije dopustiti da završi kao jedna od doživotnih udovica s previše šminke i umjetnim grudima. Već je bila dovoljno stara. Vrijeme je istjecalo. Zaustavili su se ispred tvrtkine kuće u gradu odmah nakon sedam sati, večernje nebo nad Londonom imalo je bogatu ponoćno plavu boju. “Izgleda da je večeras ovdje samo još jedna posada”, rekao je Stanford stavljajući raspored u džep dok su izlazili iz automobila. “Iz Chicaga.” Emma je osjetila ubod nečeg - zabrinutosti? straha? - ali nestalo je čim ju je Chelsea uhvatila za ruku. “Brzo tuširanje, jedna votka, i krećemo”, rekla je. Unutra su zatekli Carvera Eilisa, kopilota leta iz Chicaga i dvije stjuardese koje su plesale uz francuske hitove iz šezdesetih. Carver je bio mišićav crnac u tridesetim godinama. Nosio je platnene hlače i bijelu majicu, nasmiješio se kada ju je ugledao. Emma je nekoliko puta letjela s Carverom, bio joj je simpatičan. Uvijek vedar i profesionalan. Kada ga je ugledala, Chelsea je počela presti. Sviđali su joj se crni muškarci. Stjuardese Emma nije vidjela prije. Plavokosa Amerikanka i zgodna Španjolka. Španjolka je bila omotana ručnikom. “Imamo zabavu”, rekao je Carver kada je ušla posada iz Frankfurta. Razmijenili su pozdrave i zagrljaje. Pored sudopera je bila boca votke Chopin, uz nju vrč svježe iscijeđenog narančinog soka. S prozora dnevne sobe mogla su se vidjeti stabla u Hyde parku. Pjesma koja se vrtjela ponavljala je dionicu basa i bubnjeva, gusta i zarazna. Carver je uzeo Emmu za ruku, dopustila mu je da je zavrti naokolo. Chelsea je odbacila cipele i izbacila bok, digla ruke prema stropu. Neko su vrijeme plesali, prepustili se snazi glazbe i pulsiranju libida. Osjećali su glazbu izravno u slabinama. Kako je krasno biti mlad i živ u modernom europskom gradu. Emma je prva krenula pod tuš, stajala je pod vrelom vodom zatvorenih očiju. Kao i uvijek, u kostima je imala osjećaj da se još kreće, još leti kroz prostor brzinom od sedam stotina kilometara na sat. Nije ni primijetila da je počela pjevušiti u zamagljenoj staklenoj kabini. “People of the Earth can you hear me?

~ 255 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Came a voice from the sky on that magical night.”18 Obrisala se ručnikom, torbicu s toaletnim priborom objesila na kuku pored umivaonika. Svjedočila je o njezinoj urednosti, sve je bilo složeno tematski - kosa, zubi, koža, nokti. Stojeći naga, četkala je kosu dugim, ravnomjernim pokretima, zatim stavila dezodorans. Utrljala je kremu za ovlaživanje, najprije na stopala, zatim po nogama i rukama. Na taj se način prizemljivala, podsjećala da je stvarna, a ne samo nešto što leti zrakom. Na vratima se začulo kratko kucanje i u kupaonicu je kliznula Chelsea s čašom u ruci. “Kučko”, rekla je Emmi. “Mrzim te tako mršavu.” Dodala je čašu Emmi, objema rukama stiskala izmišljeno salo oko svog struka. Čaša je bila dopola ispunjena votkom i kockicama leda, s kriškom limuna. Emma je otpila malo, pa još malo. Osjećala je kako se votka kreće kroz nju, grije je iznutra. Chelsea je iz džepa suknje izvukla staklenu kutijicu i iz nje istresla crtu kokaina na mramornu površinu umivaonika, radila je to spretno i profesionalno. “Prvo dame”, rekla je i dodala Emmi zarolanu novčanicu od jednog dolara. Emma nije bila luda za kokainom - više su joj se sviđale tablete - ali ako je htjela izići te večeri, nešto ju je moralo podignuti. Nagnula se i približila rolicu nosu. “Ne sve, drska pičko”, rekla je Chelsea pljesnuvši Emminu golu stražnjicu. Emma se uspravila i obrisala nos. Kao i uvijek, u glavi je čula stvarni klik kada je droga stigla u krv, osjećaj da joj se nešto uključilo u mozgu. Chelsea je dovršila crtu i utrljala preostali prah u desni. Uzela je Emminu četku i počela se češljati. “Večeras je nešto divlje u zraku”, rekla je. “Vjeruj mi.” Emma se zamotala u ručnik, osjećala je svako njegovo vlakno na koži. “Ne mogu obećati da ću ostati dugo”, rekla je. “Vrati se rano kući i ugušit ću te na spavanju”, rekla je Chelsea. “Ili nešto gore.” Emma je zatvorila patent na svojoj toaletnoj torbici. Strusila je ostatak votke. Zamislila je oca u prljavoj bijeloj majici, zauvijek zaleđenog u

“Ljudi na Zemlji, čujete li me? / Začuo se glas s neba te čarobne noći”, stihovi iz pjesme Children of the Sun Billyja Thorpa, iz 1979. godine. 18

~ 256 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

dvadeset i šestoj godini. Hodao je prema njoj kao u usporenom filmu. Iza njega veći muškarac padao je na zemlju. “Kučko, samo probaj”, odgovorila je Chelsea. “Spavam s britvom.” Chelsea se nasmiješila. “To je moja cura”, rekla je. “A sada izlazimo, idemo se propisno pojebati.” Izlazeći iz kupaonice Emma je čula muški glas. Kasnije će se sjetiti kako joj se želudac trznuo, vrijeme kao da se usporilo. “Oduzeo sam mu nož”, govorio je glas. “Što si mislio da ću napraviti? I slomio mu ruku na tri mjesta. Jebena Jamajka.” Emma se panično pokušala zavući natrag u kupaonicu, ali Chelsea je bila iza nje. Sudarile su se glavama. “Joj, sranje”, glasno je rekla Chelsea. Svi u dnevnom boravku podignuli su glave. Vidjeli su Chelsea i Emmu (u bijelom ručniku) kako se čudno kreću, Emma je još jednom pokušala nestati. A onda se podigao Charlie Busch, dolazio je prema njoj s raširenim rukama. “Hej, ljepotice”, rekao je. “Iznenađenje.” Satjerana u kut, Emma se okrenula. Proradio je kokain, svijet se oko nje trzao i bio nepravilnog oblika. “Charlie, Charlie”, rekla je pokušavajući zvučati vedro. Poljubio ju je u oba obraza, ruke joj je stavio na ramena. “Malo si se popunila, ha?” rekao je. “Previše slatkiša.” Želudac joj se trzao. On se cerio. “Šala mala”, rekao je. “Sjajno izgledaš. Ne izgleda li ona sjajno?” “Umotana je u ručnik”, rekao je Carver osjećajući Emminu nelagodu. “Naravno da izgleda sjajno.” “Što kažeš, mala?” rekao je Charlie. ‘“Oćeš požurit’ i obuć’ nešto seksi? Čujem da imamo velike planove za večeras. Velike planove.” Emma se usiljeno osmjehnula i nekako zaputila prema svojoj sobi. Od votke su joj noge bile kao od papira. Zatvorila je vrata i naslonila se na njih leđima. Dugo je tako stajala dok joj je srce udaralo u grudima. Jebemti, pomislila je. Jebemti, jebemti, jebemti. Prošlo je šest mjeseci otkad je zadnji put vidjela Charlieja. Šest mjeseci telefonskih poziva i poruka. Bio je kao lovački pas koji je nanjušio krv. Emma je promijenila telefonski broj, blokirala njegove e-mailove i odbila mu prijateljstvo na Facebooku. Ignorirala je poruke, ignorirala tračeve kolega koji su pričali da je ogovara iza leđa, da u krevetu zove druge djevojke njezinim imenom.

~ 257 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Prijatelji su joj rekli da se požali tvrtki, ali Emmu je bilo strah. Charlie je bio nečiji nećak, sjećala se toga. Osim toga, znala je da neće izdržati vječno. Išlo joj je dobro, mislila je. Stvorila je pravila i držala ih se. Bila je cura koja zna što radi. Charlie joj je bio jedina greška. Zapravo, nije on bio kriv. Nije imao utjecaja na to kome će se sviđati. Bio je visok i zgodan, pomalo mangup. Zavodnik zelenih očiju koje su Emmu podsjećale na one njezina oca. Naravno, o tome se radilo. Charlie je bio muškarac koji se ponašao kao njezin otac, utjelovljavao isti arhetip snažnog, šutljivog usamljenika, Dobrog Čovjeka, ali to je bio samo privid. Uistinu, Charlie uopće nije bio nalik njezinu ocu. On je samo glumio da je dobar tip. Dok je njezin otac bio samopouzdan, Charlie je bio bezobrazan. Dok je njezin otac bio kavalir, Charlie se pravio važan i šepirio. Udvarao joj se, zaveo je razumijevanjem i toplinom, a onda se odjednom pretvorio u gospodina Hydea, javno je grdio, govorio joj da je glupa, da je debela, da je kurva. U početku se ponašala kao da je ona kriva. Kao da Charlie samo reagira na nešto. Možda se stvarno malo udebljala. Možda je flertovala sa saudijskim princem. Ali onda, kako je njegovo ponašanje postajalo gore - kulminiravši zastrašujućim gušenjem u spavaćoj sobi - shvatila je da je Charlie lud. Njegova ljubomora i zloba bile su samo druga strana njegova bipolarnog srca. Nije bio dobar čovjek. Bio je prirodna nepogoda, pa je Emma napravila ono što razumne osobe rade pred prirodnim nepogodama. Pobjegla je. Sada se brzo odijeva, bira ono što joj najlošije pristaje. Briše šminku s obraza ručnikom, vadi kontaktne leće, stavlja mačkaste naočale koje je kupila u Brooklynu. Najprije ima poriv reći da joj je loše i ostati kod kuće, ali zna što bi napravio Charlie. Ponudio bi se ostati i brinuti se za nju, a zadnje što Emma želi jest ostati sama s njim. Netko lupa na vrata sobe, zbog čega Emma skače u zrak. “Hajde, droljo”, viče Chelsea. “Farhad čeka.” Emma grabi kaput. Držat će se uz ostale, blizu Chelsea i Carvera, prikrpati se zgodnoj Španjolki. Zalijepit će se za njih kao ljepilo, a onda, kada dođe pogodan trenutak, izgubit će se. Vratit će se u stan, pokupiti stvari i prijaviti u hotel pod izmišljenim imenom, a ako on nešto pokuša, sutra će nazvati tvrtku i uložiti službenu žalbu. “Stižem”, viče brzo se pakirajući. Stavit će kovčeg uz vrata, nestat će prije nego itko shvati. Deset sekunda, unutra i van. Može ona to. Ionako je željela promijeniti život. Ovo joj je prilika. Dok otvara vrata, primjećuje da joj se puls zamalo vratio u normalu. A vidi i Charlieja kako stoji pored ulaznih vrata, smije se svojim rendgenskim očima.

~ 258 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Dobro”, kaže Emma. “Spremna sam.”

~ 259 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

UVRIJEĐEN

Jutarnji promet - ljudi i vozila - kreće se Šestom avenijom stalno se mijenjajući. Svako tijelo, automobil i bicikl su kao molekule vode koje bi pravocrtno napredovale najvećom brzinom da nema drugih molekula s kojima se bore za prostor u kanalu koji se stalno sužava, kao da se ocean pokušava progurati kroz vatrogasno crijevo. To je more slušalica, tijela koja se kreću svako u svom ritmu. Radnice u tenisicama pišu poruke dok hodaju, misli su im tisućama kilometara daleko, taksisti malo gledaju na cestu, malo na poruke koje im stižu iz dalekih zemalja. Doug stoji pred ulazom u zgradu ALC-a i puši zadnju cigaretu. Spavao je tri sata u zadnja dva dana. Analiza mirisa njegove brade otkrila bi prisutnost burbona, čizburgera i tresetasti trag bruklinskog piva. Usne su mu ispucale, sinapse u glavi pokreću se prebrzo i na sve strane. On je stroj osvete, uvjerio je sebe kako je istina subjektivna, a onaj kojem su učinili nažao ima pravo, štoviše, moralnu obavezu, otkriti Pravu istinu. Krista Brewer, producentica Billa Cunninghama, dočekuje ga u predvorju, dolazi skoro trčeći. Kada joj se na putu nađe neki crnac s dostavljačkom torbom, ona ga odguruje ne skidajući pogled s Douga koji ulazi gegajući se. “Doug, zdravo”, kaže ona, smiješi se kao pregovaračica u talačkoj krizi, naučili su je da uvijek gleda u oči. “Krista Brewer. Razgovarali smo telefonom.” “Gdje je Bill?” nervozno pita Doug, više nije siguran u sebe. Zamislio je kako će se sve odvijati, a to nije izgledalo ovako. Ona se smiješi. “Gore je. Jedva te čeka vidjeti.” Doug se mršti, ali ona ga uzima za ruku, provodi pored zaštitara prema dizalu koje čeka na njih. Jutarnja je gužva, nagurani su uz desetak drugih molekula koje idu na razne katove, prema raznim ciljevima. Deset minuta kasnije Doug se nalazi u sjedalici ispred jarko osvijetljenog trostrukog ogledala. Žena s mnogo narukvica češlja mu kosu i stavlja podlogu na čelo, tapkajući puder. “Jeste li što planirali za vikend?” pita ga. Doug odmahuje glavom. Žena ga je upravo izbacila iz kuće. Prvih dvanaest sati proveo je pijan, zadnjih šest spavajući u svom kamionetu. Osjeća se kao Humphrey Bogart u Blagu Sierra Madre, ima taj isti osjećaj

~ 260 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

ludog gubitka (a bilo je tako blizu!), iako se ne radi o novcu. Nego o principu. Eleanor je njegova žena i klinac je njihov klinac, i da, 103 milijuna dolara (plus još četrdeset od nekretnina) mnogo je novca i, da, on je već počeo drukčije gledati na svijet, uljuljkao se u pomisao da je sada bogat čovjek. I, ne, on ne misli da novac rješava sve probleme, ali sigurno olakšava život. On bi mogao urediti restoran, bez problema, konačno dovršiti roman. Mogli bi si priuštiti dadilje za klinca, možda srediti kuću u Crotonu za vikende, a inače boraviti u onoj na Upper East Sideu. Vrijedilo bi se tamo preseliti samo zbog uređaja za kapućino Batemanovih. I, da, zna da je to plitko - ali zar nije o tome riječ u cijelom zanatskom pokretu i povratku jednostavnosti - da svaka stvar bude promišljena i savršena? Da svaki zalogaj svakog obroka, svaki korak svakog dana, sve od naših lanenih jastuka do ručno izrađenih bicikala bude nalik nauku dalaj-lame. Mi smo neprijatelji industrijalizacije, ubojice masovnog tržišta. Dosta je “služenju deset milijarda”. Sada se jede obrok po obrok, jaja nam daju naše koke. Sami dodajemo C02 u svoju soda-vodu. Ovo je revolucija. Povratak zemlji, tkalačkom stanu i pečenju rakije. Ipak, borba je teška, svatko za sebe treba izboriti svoj put u budućnost. Nadići prepreke mladosti i pronaći sebe ne izgubivši se po putu. A novac bi tu pomogao. Uklonio bi brige, rizike. Osobito sada, uz dječaka, jer to može biti teško - ono, kao, ako nisi stvarno spreman prihvatiti toliku odgovornost, odbaciti svoje potrebe zbog potreba nekog tako sitnog i nesvjesnog da ne može ni sam sebi obrisati guzu. Počinje se znojiti u sjedalici. Sminkerica mu tapša čelo. “Možda da skinete jaknu”, predlaže. Ali Doug misli na Scotta, na zmiju u svom domu, na to kako se taj jebeni tip samo dovezao, kao da je kuća njegova, kao da se može useliti samo zato što je povezan s klincem. A što je Doug ikad napravio da bi zaslužio da ga izbace iz vlastite kuće? Aha, dobro, došao je pijan nakon ponoći i možda je bio malo nadrkan i vikao je, ali ipak je to njegova kuća. A ona je njegova žena. U kakvom to bizarnom svijetu živimo ako neki bivši slikar ima više prava na kuću od onog čija je? I tako on to sve govori Eleanor, naređuje joj da ga potjera čim iziđe sunce. Govori joj da je ona njegova žena i da je on voli, da je ono što imaju nešto krasno, nešto što treba čuvati i paziti, posebno sada kada su roditelji, zar ne? Jer on je otac. A Eleanor sluša. Samo sluša. Sjedi vrlo mirno. Ne uzbuđuje se. Ne djeluje preplašeno ni ljutito, nikako. Samo ga sluša kako se pjeni i lupa po spavaćoj sobi, a onda - kada njemu nestane daha - govori mu da želi razvod i da bi on trebao otići spavati na kauč. Vraća se nasmiješena Krista. Spremni su za njega, kaže. Bill je spreman, a Doug je tako hrabar jer je došao, pa su i zemlja i svijet zahvalni što postoje

~ 261 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

ljudi poput Douga, spremni reći istinu, čak i kada ona nije laka. Doug klima glavom. Ukratko, takav je on. Običan čovjek, plemenit, vrijedan. Čovjek koji se ne žali i ne traži, ali očekuje da svijet prema njemu bude pošten. Koji očekuje da svaki dan radi i zaradi za život. Očekuje da život koji vodiš, obitelj koju stvoriš, budu tvoj život i tvoja obitelj. Zaslužio si ih i nitko ti ih ne bi smio oduzeti. Kada dobiješ na lutriji, zadržiš dobitak. I tako on uzima papirnatu čašu i kreće ususret sudbini.

*** “Doug”, kaže Bill, “hvala vam što ste došli danas.” Doug kima glavom, pokušava ne gledati u kameru. Samo gledaj mene, rekao mu je Bill. I on to radi, bulji u obrve drugog muškarca, u vrh njegova nosa. Nije on zgodan, Bill Cunningham, ne u tradicionalnom smislu, ali ima onaj alfa-stav - teško odredivu kombinaciju moći, karizme i samopouzdanja, netremičan pogled i prčevit položaj nekoga tko je na vrhuncu svog globalnog utjecaja. Uspijeva li to zbog izgleda? Feromona? Aure? Iz nekih razloga Dougu pada na pamet jato morskih pasa koje se rasprši kada dopliva veliki bijeli. Način na koji se neki jelen jednostavno preda u ralje vuka, prestaje boriti i mirno leži, podčinjen neizbježnoj i nezaustavljivoj snazi. A onda misli: Ja sam jelen? “Ovo su teška vremena”, kaže Bill. “Slažete li se?” Doug trepće. “Slažem li se da su vremena teška?” “Za vas. Za mene. Za Ameriku. Govorim o gubitku i nepravdi.” Doug kima glavom. To je priča koju želi ispričati. “To je tragedija”, kaže. “Svi znamo. Nesreća i sada...” Bill se naginje naprijed. Njihov program preko satelita putuje do devet stotina milijuna mogućih ekrana u svijetu. “Za one koji nisu u priču upućeni tako dobro kao ja”, kaže, “objasnite malo okolnosti.” Doug se nervozno vrpolji, onda postaje svjestan da to radi i na čudan način sliježe ramenima. “Pa, sad, znate za nesreću. Avionska nesreća. I kako su dvojica preživjela. J. J., moj nećak. Hm, nećak moje žene. I taj slikar, Scott, nešto, koji je navodno doplivao do obale.” “Navodno?”

~ 262 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne”, kaže Doug, povlači se. “Samo sam htio... mislim, bilo je to herojski... definitivno, ali to ne znači...” Bill neprimjetno odmahuje glavom. “Dakle, vi ste ga primili k sebi”, kaže, “svoga nećaka.” “Da. Naravno. Mislim, samo su mu četiri godine. Njegovi su roditelji... mrtvi.” “Da”, kaže Bill. “Primili ste ga jer ste dobar čovjek. Čovjek koji želi napraviti pravu stvar.” Doug kima glavom. “Mi nemamo mnogo, znate”, kaže Doug. “Mi smo... ja sam pisac, a Eleanor, moja supruga, fizikalna je terapeutkinja.” “Njegovateljica.” “Točno, ali, ma koliko imali, mi smo... njegova obitelj, zar ne? J. J.-eva? A gledajte...” Doug uzima zrak, pokušava se usredotočiti na priču koju želi ispričati. “... gledajte, ja nisam savršen.” “Tko jest?” pita Bill. “Plus, vama je... koliko imate godina?” “Trideset i četiri.” “Beba.” “Ne... mislim... ja teško radim, znate? Pokušavam pokrenuti restoran, renovirati ga... a isto tako... da, povremeno volim popiti nekoliko piva.” “A tko ne voli?” kaže Bill. “Na kraju dugog dana. Ako mene pitate, tako se ponaša domoljub.” “Točno, i... gledajte, taj tip, heroj, Scott... jasno, ali... pa sad, on se na neki način uselio...” “Scott Burroughs? On se uselio u vašu kuću?” “Pa, on... on se pojavio prije nekoliko dana da vidi klinca kojeg je... da ponovim... spasio ga je, zar ne? Tako da nitko ne kaže da on ne smije vidjeti J. J.-a. Ali tvoj dom bi trebao biti tvoj dom... a moja žena... znate, mnogo je to posla, uz dječaka, naviknuti se na sve... tako da je ona samo... zbunjena je, ali...” Bill se grize za usnu. Iako to ne pokazuje svojim gledateljima, gubi strpljenje s Dougom koji je očito prolupao i koji će - ako ga se prepusti samom sebi - samo brbljati, a ne ispričati priču zbog koje ga je Bill doveo. “Da vidimo”, prekida ga, “ne želim vas prekidati, ali da vidimo možemo li razjasniti nekoliko stvari jer vi ste, kako da kažem, očito uzrujani.” Doug se zaustavlja, kima glavom. Bill se malo okreće i govori u kameru.

~ 263 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Sestra vaše supruge i njezin muž poginuli su, kao i njihova kći, pod vrlo sumnjivim okolnostima, u padu privatnog zrakoplova, ostavivši iza sebe sina J. J.-a, četverogodišnjeg sirotana. Pa ste ga vi i vaša supruga primili k sebi, čista srca, i pokušali mu pružiti neku vrstu obitelji, pomoći mu u tim strašnim vremenima. A taj drugi čovjek - Scott Burroughs, čovjek za kojeg se govori da je bio u romantičnoj vezi s vašom šogoricom, zadnji put viđen kako odlazi iz kuće raspuštene i ozloglašene neudane nasljednice - uselio se u vašu kuću dok je vas - u međuvremenu - vaša supruga zamolila da odete.” Okreće se Dougu. “Nazovimo to pravim imenom”, kaže, “izbacili su vas. Gdje ste sinoć spavali?” “U svom kamionetu”, mrmlja Doug. “Što?” “U svom kamionetu. Spavao sam u svom kamionetu.” Bill odmahuje glavom. “Spavali ste u kamionetu, dok je Scott Burroughs spavao u vašoj kući. S vašom suprugom.” “Ne. Mislim, ne znam ima li tu... postoji li romantična veza... ja nisam...” “Dajte, molim vas. Što bi drugo moglo biti? Čovjek spašava dječaka navodno - a vaša ga supruga prima u kuću, prima obojicu, kao da želi, što? Novu obitelj? Koga briga što je njezin pravi suprug postao beskućnik? Slomljenog srca.” Doug kima glavom, odjednom ima nezaustavljivu potrebu za plakanjem. Ali pribire se. “Ne zaboravite novac”, kaže. Bill kima glavom. Bingo. “Kakav novac?” pita nevino. Doug briše oči, svjestan je da se pogrbio. Ispravlja se, pokušava povratiti samokontrolu. “Dakle - David i Maggie, J. J.-evi roditelji - oni su bili, znate... on je vodio ovu mrežu. Ne želim time ništa reći, samo... mislim, bili su jako bogati ljudi.” “Koliko bogati? Otprilike.” “Uf, ne znam smijem li...” “Deset milijuna, pedeset?” Doug oklijeva. “Više?” pita Bill. “Možda dvostruko više”, govori Doug oklijevajući. “Vau. Dobro. Stotinu milijuna dolara. A taj novac...”

~ 264 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Doug brzo nekoliko puta rukom trlja bradu, kao netko tko se pokušava otrijezniti. “Mnogo je otišlo u dobrotvorne svrhe”, kaže, “ali, naravno, ostatak pripada J. J.-u. Nalazi se u zakladi. Koja... znate, njemu su četiri, pa...” “Želite reći”, kaže Bill, “mislim da želite reći kako onaj tko dobije dječaka, dobiva i novac.” “To je, mislim, grubo rečeno...” Bill ga prijezirno gleda. “Meni je draža riječ otvoreno. Ja mislim - a možda sam ja glup - da se tu radi o ulogu od više desetaka milijuna dolara za onoga tko se skrbi o tom klincu, kojem sam ja kum, dodao bih. Tako da, aha, ja nisam - budimo sasvim otvoreni - nisam u svemu tome nimalo objektivan. Nakon svega što je prošao, nakon smrti njegovih - svih koje je volio - da taj klinac postane pijun...” “Pa sad, mislim, Eleanor nije... dobra je ona osoba. Želi dobro. Ja samo... mislim, sigurno... njom se nekako manipulira.” “Slikar.” “Ili... ne znam... možda zbog novca... zbog pomisli na njega... možda se nekako promijenila.” “Jer, vi ste mislili da živite u sretnom braku.” “Pa sad, uvijek nešto zapinje, zar ne? Nismo uvijek... ali to je... kada vam je dvadesetak, tridesetak godina... težak je to posao, život. Ostaviti trag? A trebali bismo se... držati jedno drugog, a ne...” Bill kima glavom, naslanja se na svoju sjedalicu. U njegovu desnom džepu hlača vibrira mobitel. Vadi ga i gleda u poruku, oči mu se sužavaju. Dok to radi, stiže druga poruka, zatim i treća. Namor prisluškuje ženin kućni broj, javlja da je nešto čuo. Plivač i nasljednica pričali sinoć. Seksi. A onda... Plivač i Odbor. Snimka leta oštećena. Slijedi... Plivač priznao bio u krevetu s nasljednicom. Bill vraća telefon u džep, ispravlja se do pune visine koju može dosegnuti sjedeći. “Doug”, kaže, “kada bih vam rekao da imamo potvrdu kako je Scott Burroughs bio u krevetu s Layloni Mueller, nasljednicom, samo nekoliko sati prije nego se dovezao do vaše kuće?” “Pa sad, mislim...”

~ 265 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“I da još uvijek razgovara s njom, nazivajući je od vaše kuće?” Doug osjeća kako mu se suše usta. “Dobro. Ali... znači li to... mislite li... je li on i moju ženu ili...” “Što vi mislite?” Doug zatvara oči. Nije spreman na ovo, na osjećaj koji ga preplavljuje, da je na neki način u zadnja dva tjedna od dobitnika postao gubitnik, kao da je cijeli njegov život šala u kojoj se svi sprdaju s njim. U studiju se Bill naginje i tapša Douga po ruci. “Brzo ćemo se vratiti”, kaže.

~ 266 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

MECI

Tko od nas zaista razumije kako se nešto snima? Kako je Edisonov uređaj, nekada davno, pravio brazde u cilindru od vinila, a iz tih je brazda, kada bi preko njih prolazila igla, dolazila točna kopija snimljenog zvuka. Riječi ili glazbe. Ali kako je to moguće, da igla i brazda ponove zvuk? Da zarezi na plastičnoj ploči sačuvaju točan odraz života? A onda prijelaz na digitalno, ljudski glas sada kroz mikrofon odlazi na čvrsti disk, nekako preveden u jedinice i ništice, prebačen u datoteku, onda opet sastavljen putem žica i zvučnika kako bi precizno ponovio visinu i ton ljudskoga govora, neku glazbu ili ptičji zov snimljen nekog sunčanog dana. To je samo jedna od milijuna čarobnih stvari kojima smo ovladali tijekom stoljeća, tehnologija koje smo izmislili - od kirurških stentova do ratnih strojeva - čije korijene možemo pratiti do mračnih neandertalskih vremena i izuma vatre. Oruđa preživljavanja i osvajanja. I sada deset tisuća godina kasnije čovjek u uskom traperu i smiješnim naočalama rastavlja crnu kutiju unutar sterilnog prostora, dodiruje ju žicama i osvjetljava baterijskim svjetiljkama u obliku olovke. Sada se oštećeni portovi mogu zamijeniti, sada se pokreće dijagnostički softver koji sam sebe stvara iz binarnog koda. Svaki je redak samo inačica za uključeno ili isključeno. Gus Franklin sjedi na naslonu, noge su mu na sjedalu. Budan je već trideset i šest sati, nosi odjeću od jučer, neobrijan je. Blizu su. Tako su mu rekli. Skoro su svi podaci vraćeni. Svakog trena dobit će ispis, prikaz leta sa svim manevrima koje je avion napravio, svakom zapovijedi koja je izdana. Za snimku glasa trebat će više vremena, dok se vrate u prošlost - prevedu jedinice i ništice u glas - čime će smanjuje mogućnost ulaska u pilotsku kabinu ispunjenu duhovima i svjedočenju zadnjim trenucima leta. Balistički izvještaj pokazao je kako rupe od metaka odgovaraju oružju koje je zadužio Gil Baruch. Agent O’Brien - koji se umorio od gledanja u tehničare i pitanja: koliko još? - sada je u gradu, pokušava saznati još ponešto o Batemanovu tjelohranitelju. Budući da njegovo tijelo nije pronađeno, agent O’Brien smislio je novu teoriju. Možda se Gil okrenuo protiv svog poslodavca, prešao nekom drugom (Al Qaidi? Sjevernoj Koreji?), pa onda, nakon što su poletjeli - izvukao oružje, nekako srušio avion i onda pobjegao.

~ 267 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kao razbojnik iz filmova o Jamesu Bondu! pitao je Gus ne dobivši odgovor. Ponudio je O’Brienu vjerojatniju teoriju da je Baruch, koji nije bio vezan, ubijen prilikom pada, tijelo mu je otplutalo, progutale su ga dubine ili morski psi. Ali O’Brien je odmahnuo glavom i rekao da moraju biti temeljiti. Istovremeno je obavljena obdukcija Charlesa Buscha, rezultati su stigli prije jednog sata. Toksikološki nalazi bili su pozitivni na alkohol i kokain. Sada jedna ekipa FBI-a kopa duboko po kopilotovoj prošlosti, razgovara s prijateljima i obitelji, proučava zapise o njegovu radu i školovanju. Nema nikakvih tragova mentalnih bolesti u njegovim dokumentima. Da nije doživio napad psihoze, kao onaj kopilot Germanwinga? Je li Busch oduvijek bio tempirana bomba, samo je to nekako uspijevao kriti? Gus gleda umjetničku izložbu na daljem zidu hangara. Iskliznuće vlaka. Približavanje uragana. Nekad je bio oženjen, pred ogledalom su stajale dvije četkice za zube. Sada živi sam, u bezbojnom stanu pored rijeke Hudson, hermetički zatvoren u staklenom kavezu. Ima jednu četkicu za zube, uza svaki obrok pije iz iste čaše, ispire je i vraća na rešetku da se suši. Dolazi tehničar s papirima u rukama. Ispis. Daje ih Gusu, on brzo prelazi pogledom preko njih. Njegovi se ljudi okupljaju oko njega, čekaju. Isti podaci pokazuju se i na ekranu oko kojeg se stvara druga grupa. Svi traže priču, iskazanu dužinama i visinama, o usponu i padu leta 613. “Cody”, kaže Gus. “Vidim”, kaže Cody. Na papiru su samo brojevi. Vektori potiska i uzgona. Čisti su. Čine grafikon. Da biste matematički slijedili neki put, trebaju vam samo koordinate. Čitajući podatke, Gus proživljava zadnje minute leta aviona podatke nevezane za živote i osobnosti putnika i posade. To je priča o avionu, ne o ljudima koje je nosio. Zapisi o radu motora, pomicanju zakrilaca. Ostaci nesreće i galerija slika koje ga okružuju zaboravljeni su. Podaci pokazuju da je uzlijetanje proteklo bez poteškoća, zatim je uslijedilo naginjanje ulijevo, pa ispravljanje, avion se u razdoblju od šest minuta i trinaest sekunda podigao na visinu od osam i pol tisuća metara kako su im naredili iz Kontrole letenja. U šestoj minuti uključen je autopilot, let se nastavio planiranim smjerom, prema jugozapadu. Devet minuta kasnije kontrola nad avionom prebačena je s pilota na kopilota, s Melodyja na Buscha, iz razloga koje podaci ne pokazuju. Smjer i visina ostaju isti. Onda, nakon šesnaest minuta leta, autopilot je isključen. Avion se oštro naginje i ponire, ono što je počelo kao lagano skretanje udesno, postaje strma spirala, kao kada poludjeli pas trči za svojim repom.

~ 268 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Svi su sustavi normalno radili. Nije bilo mehaničkog kvara. Kopilot je isključio autopilot i preuzeo komande. Počeo je ponirati i naposljetku se srušio u more. To su činjenice. Sada znaju osnovni razlog. Ono što ne znaju jest: (a) zašto i (b) što se zatim dogodilo? Znaju da je Busch bio pijan i drogiran. Jesu li mu droge pomutile razum? Je li mislio da leti normalno ili je znao da je pokrenuo spiralu smrti? Još važnije, je li kopilot čekao da pilot iziđe i onda namjerno srušio avion? Ali zašto bi to napravio? Kakvi bi razlozi mogli izazvati takvo ponašanje? Gus na trenutak sjedne. Oko njega svi odjednom užurbano rade, brojevi se umeću u algoritme, provjeravaju. Ali Gus je miran. Sada pouzdano zna. Pad nije bio slučajan. Njegov uzrok ne krije se u znanosti o naprezanju ili istrošenosti spojeva, nisu ga izazvali kvar računala ili hidraulike, već mutni psihološki razlozi, izmučena i tragična ljudska duša. Zašto bi zgodni mladić skrenuo putnički avion prema strmom i neizbježnom padu, ne obazirući se na panično lupanje kapetana s druge strane vrata kabine i vrisak vlastitog nagona za preživljavanjem? Kakvi su nesigurni sklopovi nastajali u sivoj tvari njegova mozga - kakva je nedijagnosticirana mentalna bolest ili nedavna zaglušujuća nepravda mogla nagnati senatorova nećaka da ubije devetero ljudi, uključujući sebe, pretvorivši luksuzni mlažnjak u projektil? Mogu li pretpostaviti da su ispaljeni meci bili pokušaj proboja u kokpit i preuzimanja kontrole nad avionom? Rješenje zagonetke, drugim riječima, leži izvan tehničke domene, na razini je nagađanja i vraćanja. Sve što Gus Franklin može napraviti jest škrgutati zubima i odlutati u oluju. Poseže za telefonom, onda se predomisli. Takve vijesti, nakon tolikog curenja podataka, najbolje je prenijeti osobno. Zato uzima svoju jaknu i kreće prema automobilu. “Idem ja”, kaže svojim ljudima. “Zovite me kada tehničari povrate snimku glasa.”

~ 269 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

IGRE

Igraju Čovječe, ne ljuti se u dnevnom boravku kada stiže poziv. Doug je na televiziji. Eleanor se vraća iz kuhinje, telefon joj se trese u rukama. Hvata Scottov pogled, mimikom pokazuje da trebaju nekako zabaviti dječaka kako bi mogli razgovarati. “Hej, prijatelju”, kaže mu Scott, “možeš li otići po moju torbu, gore na kat? Imam poklon za tebe.” Dječak trči uza stube, kosa leprša za njim, njegovi koraci odjekuju kućom. Eleanor ga gleda, zatim se okreće, blijeda u licu. “Što nije u redu?” pita Scott. “Moja majka”, kaže ona tražeći daljinski upravljač televizora. “Što...” Ona kopa po ladici punoj gluposti ispod televizora. “Gdje je daljinski?” On ga spazi na stoliću za kavu, grabi ga. Ona ga uzima, uključuje televizor, pritišće dugmad. Crni ekran zatreperi, oživljava, začuje se zvuk, nekakav slon u savani traži vodu. Eleanor mijenja kanale, traži. “Ne shvaćam”, kaže Scott. Baca pogled prema stubama. Iznad glave čuje kako dječak hoda, otvaraju se vrata ormara gostinjske sobe. Kada začuje Eleanorin duboki uzdah, Scott se okreće. Na ekranu je Doug, s flanelskom košuljom i bradom, sjedi nasuprot Billu Cunninghamu i njegovim crvenim naramenicama. Nalaze se u studiju za vijesti, sjede za voditeljskim stolom. Nadrealan prizor, kao da su spojena dva različita programa, jedan uz drugog. Jedan je o novcu, drugi o drveću. Dougov glas ispunjava prostoriju, usred je rečenice. Govori o Scottu i tome kako je Eleanor izbacila vlastitog muža iz kuće, a Scott je možda tamo radi novca; Bill Cunningham kima glavom i prekida ga da bi ponovio Dougove misli - u jednom trenutku čak sam počinje pričati cijelu priču. ... propali slikar koji zavodi udane žene i veliča prizore nesreća. Scott gleda Eleanor koja pritišće daljinski na grudi, zglobovi su joj pobijelili. Iz nekih razloga on misli na svoju sestru dok je ležala u mrtvačkom sanduku, šesnaestogodišnjakinja koja se utopila jedne večeri pred kraj rujna, progutale su je mračne dubine, na površinu su isplivali samo mjehurići zraka. Djevičansko tijelo koje je trebalo osušiti i očistiti, četrdesetšestogodišnji mrtvozornik ugurao ju je u najbolju haljinu, taj

~ 270 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

stranac koji joj je nanio rumenilo na kožu i češljao vodom ispranu kosu dok nije zasjala. A ruke su joj bile dignute na grudi, kitica žutih tratinčica ugurana u među njezine neosjetljive prste. Njegova je sestra bila alergična na tratinčice, što je jako uzrujalo Scotta, a onda je shvatio da to više nije važno. “Ne razumijem”, kaže Eleanor, onda to ponavlja - tiše taj put, kao za sebe, kao mantru. Scott čuje korake na stubama i okreće se. Presreće dječaka koji se spušta sa zbunjenim (možda i povrijeđenim) izrazom na licu, kao da govori ne mogu naći poklon. Scott mu prilazi, kuštra mu kosu i glatko ga okreće prema kuhinji. “Nisi ga mogao naći?” kaže, a dječak odmahuje glavom. “Dobro”, kaže Scott, “daj da ja vidim.” Posjeda dječaka za kuhinjski stol. Vani se zaustavlja poštanski kombi. Poštar na glavi ima neku staru bejzbolsku kapu. Iza njega Scott vidi podignute antene novinarskih vozila, parkiranih na kraju slijepe ulice, gledaju i čekaju. Poštar otvara sandučić, ubacuje reklame supermarketa i nekoliko računa, nesvjestan drame koja se odvija unutra. Iz dnevnog boravka Scott čuje kako Doug govori: “Bili smo dobro dok se nije on pojavio. Sretni.” Scott kopa po svojoj torbi, traži nešto što bi mogao proglasiti poklonom. Nalazi nalivpero koje mu je otac poklonio kada je završio fakultet. Crni Montblanc. To je jedina stvar koju je Scott čuvao godinama, dok mu je bilo i dobro i loše, jedina stvar koja ga je pratila dok je posrtao tijekom pijanih razdoblja, tijekom faza velikog slikara, samoubilačkih perioda čistog užasa, kada se uništavao pićem, jurio u propast. A zatim u razdoblju svoga uspona iz ono malo preostalog pepela do novih radova. Novog početka. Jednom, kada je bio na samom dnu, bacio je kroz prozor sve pokućstvo, svaki tanjur i posudu, sve što je posjedovao. Osim nalivpera. Svoje slike potpisuje tim perom. “Evo ga”, kaže dječaku vadeći ga iz torbe. Dječak se smiješi. Scott skida poklopac, pokazuje dječaku kako radi, crta njime psa na papirnatom ubrusu. “Dao mi ga je otac kada sam bio mlad”, kaže, zatim shvaća što to znači, da on sada da je pero svom sinu. Da je na neki način usvojio dječaka. Shvatio je i pomirio se s time. Život nas može paralizirati, zalediti nas kao kipove, ako predugo razmišljamo o stvarima. Daje pero dječaku, možda zadnji komad čovjeka koji je nekad bio, svoju kralježnicu, jedinu stvar prema kojoj je bio iskren i vjeran, nepogrešivu,

~ 271 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

pouzdanu. I sam je nekad bio dječak, istraživač koji se zaputio u neotkrivene zemlje. Niti jedna stanica tog dječaka više ne postoji, Scottovo se tijelo promijenilo na genskoj razini, svaki elektron i neutron tijekom desetljeća je zamijenjen novim stanicama, novim idejama. Novi čovjek. Dječak uzima pero, pokušava pisati njime po ubrusu, ali ne uspijeva povući crtu. “To je...” kaže Scott, “ ... to je nalivpero, moraš ga ovako...” Uzima dječakovu ruku, pokazuje mu kako se drži. Iz kuhinje čuje Billa Cunninghama kako govori: “... dakle, najprije se sprijatelji sa sestrom, bogatom ženom, a sada kada je ona mrtva i novac je prešao na sina, evo njega odjednom u vašoj kući, a vi spavate u starom kamionetu.” Dječak povlači crnu crtu perom, pa još jednu. Ispušta zadovoljne zvukove. Dok ga promatra, nešto u Scottu sjeda na svoje mjesto. Osjeća svrhovitost, spoznaje odluku za koju nije ni znao da je donosi. Odlazi do telefona, kao da mu gori pod nogama, odlučan ne pogledati dolje. Bira informacije, dobiva broj ALC-a, zatim traži ured Billa Cunninghama. Nakon nekoliko krivih spajanja stiže do Kriste Brewer, Billove producentice. “Gospodine Burroughs?” kaže ona, kao bez daha, kao da je pretrčala veliku udaljenost kako bi stigla do telefona. Zbog prirode vremena ono što slijedi istovremeno je beskrajno dugo i trenutačno. “Recite mu da prihvaćam”, kaže Scott. “Molim?” “Razgovor. Doći ću.” “Vau. Sjajno. Hoćemo li... znam da je naše vozilo u blizini. Želite li...” “Ne. Maknite se od kuće, maknite se od dječaka. Ovo je između mene i tog vodorige. Razgovor o tome kako je maltretiranje i blaćenje ljudi koji nisu tu usran način na koji kukavice žele biti muškarci.” Glas kojim mu je odgovorila može se opisati samo kao ushićen. “Smijem li vas citirati?” Scott misli na svoju sestru, njezine prekrižene ruke, sklopljene oči. Misli na valove, kako se nadvijaju nad njim, na borbu da se ostane na površini s jednom iščašenom rukom. “Ne”, kaže. “Vidimo se danas poslijepodne.”

~ 272 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

PLATNO BR. 5

ŽAO NAM JE ZBOG VAŠEG GUBITKA.19

19

(Bijela slova na crnom platnu.)

~ 273 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

POVIJEST NASILJA

Gus je na Drugoj aveniji, vraća se u hangar kada ga pozivaju. “Pratiš li ti to?” pita Mayberry. “Pratim li što?” odgovara. Bio je odsutan, zadubljen u mislima o sastanku koji ga očekuje s državnim tužiteljem i šefovima FBI-a i Ureda za kontrolu imovine u inozemstvu. Kopilot je bio drogiran. Namjerno je srušio zrakoplov. “Pretvorilo se u pravu sapunicu”, kaže Mayberry. “Doug, tetak, otišao je na televiziju kako bi se požalio da je izbačen iz kuće, a Burroughs se uselio u nju. A sada kažu da se Burroughs zaputio prema studiju kako bi dao intervju.” “Isuse”, kaže Gus. Razmišlja o tome da nazove Scotta i upozori ga da odustane, ali onda se sjeti da slikar nema mobitel. Gus usporava pred crvenim svjetlom, pred njim se, ne dajući znak, prestrojava taksi i prisiljava ga da legne na kočnice. “Kako stojimo sa snimkom razgovora?” pita. “Blizu smo”, kaže Mayberry. “Još možda deset minuta.” Gus se uključuje u kolonu koja ide prema mostu na 59. ulici. “Nazovi me istog trena kada je dobiješ”, kaže. “Evo me natrag.”

*** Stotinu kilometara sjevernije bijeli unajmljeni automobil prolazi kroz Westchester, prema gradu. Zelenije je tamo, cesta je okružena drvećem. Za razliku od puta kojim ide Gus, prometa skoro i nema. Scott mijenja traku ne dajući žmigavac. Pokušava živjeti isključivo u sadašnjosti, čovjek je koji vozi automobil, vani je bablje ljeto. Prije tri tjedna bio je točkica prašine u pobjesnjelom moru. Prije jedne godine bio je beznadni pijanac koji se budi na tepihu slavnog slikara, tetura na jarko svjetlo i otkriva tirkizni bazen. Život se sastoji od takvih trenutaka - nečije se tijelo fizički kreće kroz vrijeme i prostor - a mi ih nižemo u priču koja postaje priča našeg života. I tako on dok sjedi u unajmljenom Camryju na Autocesti Henry Hudson, također sat kasnije, klizi u sjedalicu u studiju 3 ALC-ove zgrade, gleda kako neki mladić s naočalama skriva žicu mikrofona pod rever Billa

~ 274 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Cunninghama. Istovremeno je tinejdžer koji je došao kući iz gimnazije, sjedi na biciklu Schwinn s deset brzina, vozi se seoskom cestom noću, čeka da se njegova mlađa sestra vrati s noćnog kupanja u jezeru Michigan. Jer što ako život nije priča ispričana po redu, već kakofonija trenutaka koje nikad ne zaboravljamo? Što ako nas naša najtraumatičnija ili najljepša iskustva zarobljavaju u nekakvu vječnu petlju u kojoj se opsesivno vrti barem djelić našeg uma, čak i dok nam se tijela kreću naprijed? Čovjek u automobilu, i u televizijskom studiju. Ali također i pred Eleanorinom kućom, trideset minuta ranije, ide prema automobilu, a Eleanor ga moli da ostane, govori mu da griješi. “Ako želiš ispričati svoju priču”, kaže, “lijepo nazovi CNN, nazovi New York Times. Ali ne njega.” Ne Cunninghama. U oceanu Scott grabi dječaka i roni ispod vala previše velikog da bi se shvatilo. Istovremeno usporava pred ulupljenim kombijem, zatim uključuje žmigavac i mijenja traku. U garderobi Scott gleda kako Bill Cunningham pravi grimase, čuje njegove glasovne vježbe, uzastopno brzo kotrljanje slova r, pokušava dokučiti je li ono što osjeća u trbuhu strah ili trema ili uzbuđenje boksača prije borbe za koju vjeruje da je može dobiti. “Hoćeš li se vratiti?” pitala ga je Eleanor ispred kuće. A Scott ju je pogledao, iza nje na trijemu stajao je dječak zbunjeno gledajući, i rekao: “Ima li ovdje neki bazen? Mislim kako bih trebao naučiti dječaka plivati.” Kako se samo Eleanor nasmiješila i rekla: “Da. Ima.” U prostoriji za šminkanje i češljanje Scott je čekao na Billa. Bilo bi pogrešno reći da je bio nervozan. Kakvu mu prijetnju može predstavljati jedan čovjek nakon što se suočio s cijelim oceanom? Stoga je Scott jednostavno zatvorio oči i čekao da ga pozovu. “Kao prvo”, kaže Bill nakon što su sjeli jedan nasuprot drugom, a kamere počele snimati. “Želim vam zahvaliti što ste danas došli ovamo.” Riječi su ljubazne, ali Bill ga neprijateljski gleda, pa Scott ne odgovara. “Bila su to tri duga tjedna”, kaže Bill. “Ne znam... nisam siguran koliko je itko od nas spavao. Ja sam osobno bio u programu duže od stotinu sati, tražeći odgovore. Zbog istine.” “Trebam li gledati u vas ili u kameru?” prekida ga Scott.

~ 275 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“U mene. Kao kod bilo kojeg drugog razgovora.” “Pa...” kaže Scott. “Vodio sam mnoge razgovore u životu. Nijedan nije bio nalik ovom.” “Ne govorim o sadržaju”, kaže Bill. “Govorim o dvojici muškaraca koji razgovaraju.” “Osim što je ovo intervju. Prokleti intervju nije razgovor.” Bill se naginje naprijed u svojoj sjedalici. “Izgledate nervozno.” “Stvarno? Ne osjećam se nervozno. Samo sam želio znati pravila.” “Kako se onda osjećate ako niste nervozni? Volio bih da gledatelji u svojim domovima mogu pročitati vaš izraz lica.” Scott razmišlja o tome. “Čudno je to”, kaže. “Ponekad čujete riječ mjesečariti. Neki ljudi prolaze kroz život kao mjesečari, onda ih nešto odjednom probudi. Ne znam... ja se ne osjećam tako. Možda suprotno od toga.” Gleda Billa u oči. Jasno je da Bill još ne zna što bi mislio o Scottu, ne zna kako bi mu postavio klopku. “Sve skupa djeluje kao neka vrsta... sna”, kaže Scott. I on teži istini. Ili možda samo on. “Kao da sam zaspao još u avionu i još čekam buđenje.” “Nestvarno, želite reći”, kaže Bill. Scott misli o tome. “Ne. Vrlo je stvarno. I previše stvarno, možda. To kako se ljudi ponašaju jedni prema drugima ovih dana. Nisam ja mislio da živimo na planetu ljubavi, ali...” Bill se naginje naprijed, ne zanima ga razgovor o ponašanju. “Volio bih razgovarati o tome kako ste dospjeli u taj avion.” “Bio sam pozvan.” “Tko vas je pozvao?” “Maggie.” “Gospoda Bateman.” “Da. Rekla mi je da je zovem Maggie, pa sam je zvao Maggie. Upoznali smo se u Vinevardu prošlog ljeta. U lipnju, možda. Odlazili smo u isti kafić, viđao sam je na tržnici s J. J.-em i kćeri.” “Bila je u vašem atelijeru.” “Jednom. Radim iza kuće u jednom starom štaglju. Imala je radnike u kuhinji, rekla je, trebala je nečim ispuniti poslijepodne. Djeca su bila s njom.”

~ 276 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Kažete da su jedini put kada ste je vidjeli izvan zelene tržnice ili kafića uz nju bila djeca.” “Da.” Bill namješta lice koje ukazuje na to da on možda misli da je to sranje. “Neki od vaših radova mogu se smatrati prilično uznemirujućim, ne mislite li tako?” kaže on. “Mislite za djecu?” kaže Scott. “Pretpostavljam da je tako. Ali dječak je drijemao, a Rachel je željela vidjeti.” “Pa ste joj dopustili.” “Ne ja. Njezina majka. Nije na meni... I to nije, neka se zna... slike nisu... doslovne. Samo su pokušaj.” “Što to znači?” Scott razmišlja o tome što pokušava reći. “Što je ovaj svijet?” kaže. “Zašto se stvari događaju? Znače li one što? To je sve što ja radim. Pokušavam shvatiti. Pa sam ih proveo naokolo, Maggie i Rachel, i onda smo razgovarali.” Bill se prezirno smješka. Scott vidi kako je zadnje što on želi razgovarati o umjetnosti. Usred kakofonije vremena on sjedi u televizijskom studiju, ali dio njega još je u automobilu, vozi se prema gradu - po mokrom kolniku razlijevaju se crvene mrlje stražnjih svjetala, a nekako još uvijek sjedi i u avionu, pokušava se snaći - netko tko je nekoliko minuta prije dotrčao s autobusne stanice. “Gajili ste osjećaje prema njoj, ipak”, kaže Bill. “Gospođi Bateman.” “Što to znači, osjećaje? Bila je draga osoba. Voljela je svoju djecu.” “Ali ne i muža.” “Ne znam. Tako je izgledalo. Nisam nikad bio u braku, pa ne znam. Nije to nešto o čemu smo ikad... ona je bila vrlo opuštena osoba, tako je djelovala. Zabavljali su se, ona i njezina djeca. Stalno su se smijali. A on je valjda mnogo radio, David, ali uvijek su ga spominjali, govorili o stvarima koje će raditi s tatom.” Razmišlja na trenutak. “Ona je djelovala sretno.”

*** Gus je bio na brzoj cesti na Long Islandu kada su ga nazvali. Snimka razgovora je popravljena. Ima oštećenja, kažu mu, ali tiču se kvaliteta zvuka, a ne sadržaja. Njegovi se ljudi spremaju poslušati, želi li Gus da ga pričekaju?

~ 277 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ne”, kaže on, “moramo saznati. Samo stavi telefon pored zvučnika.” Požure napraviti što im je rekao. On sjedi u svom smeđem vladinom vozilu u prometu koji se svaki čas zaustavlja. Na pola je otoka, prošao je LaGuardiju, ali još nije stigao do Kennedyja. To je snimka iz drugog vremena, kao staklenka u kojoj je zadnji dah umirućeg čovjeka. Zvukovi i glasovi na njoj još su tajna, ali otkrit će se za nekoliko trenutaka. Zadnje nepoznanice postat će poznate. A onda sve može postati jasno, bit će jasno. Sve druge tajne ostat će vječno. Gus udiše klimatizirani zrak. Kiša stvara točkice na vjetrobranu. Počinje snimka. Najprije se čuju dva glasa unutar pilotske kabine. Kapetan James Melody ima britanski naglasak, Charles Busch, kopilot, zavlači na teksaški način. “Provjera, kočnice”, kaže Melody. “Provjereno”, odgovara nakon jednog trenutka Busch. “Zakrilca.” “Deset, deset, zeleno.” Prigušivač. “Provjereno.” “Ovdje ima nešto bočnog vjetra”, govori Melody. “Ne zaboravimo to. Očitavanje instrumenata i signalne lampice?” “Aha. Sve čisto.” Pred Gusom se smanjuje gužva na cesti. Ubrzava Ford na više od četrdeset kilometara na sat, onda opet usporava kad se pred njim stvara nova kolona. Maknut će se na stranu i slušati, samo što je u srednjoj traci, a nigdje na vidiku nema izlaza. “Vineyard kontrola letenja, ovdje GullWing šest trinaest. Spremni za uzlijetanje.” Stanka, zatim se čuje radiom izobličen glas. “GullWing šest trinaest, možete uzletjeti.” “Provjera potiska oba motora. Pista”, govori Melody Buschu. Gus čuje mehaničke zvukove sa snimke. Teško ih je identificirati preko telefona, ali zna da tehničari u laboratoriju već određuju što je pomicanje koje komande, a što povećanje broja okretaja motora. “Osamdeset čvorova.” Busch? Dok avion uzlijeće, sa snimke se čuje više zvukova. “Pozitivno”, kaže Melody. “Ubrzajte, molim.” Začuje se Kontrola letenja preko radija.

~ 278 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“GullWing Six Thirteen, vidimo vas. Skrenite lijevo. Letite preko Mosta. Penjite se. Javite se Teterborou. Laku noć.” “GullWing Six Thirteen, puno hvala”, kaže Melody. “Ubrzavam”, kaže Busch. Sada je avion u zraku, na putu prema New Jerseyju. U normalnim uvjetima to je let od dvadeset i devet minuta. Manje od kratkog skoka. Za šest minuta bit će u dosegu Kontrole letenja u Teterborou. Kucanje. “Kapetane.” Ženski glas. Stjuardesa, Emma Lightner. “Želite li da vam što donesem?” “Ne”, kaže Melody. “A meni?” pita kopilot. Stanka. Što se događalo? Kakvi su pogledi razmijenjeni? “Dobro je on”, kaže Melody. “Ovo je kratak let. Ostanimo usredotočeni.”

*** Bill Cunningham naginje se naprijed. Studio je tako zamišljen da ih se može vidjeti samo iz jednog kuta. To znači da zidovi iza njega nisu obojeni, izgledaju kao kulise za epizodu Zone sumraka, u kojoj ozlijeđeni čovjek polako shvaća da je ono za što je mislio da je bila stvarnost zapravo kazalište. “A za vrijeme leta?” kaže Bill. “Opišite nam što se dogodilo.” Scott kima glavom. Ne zna zašto, ali iznenađenje što razgovor tako teče, kao pravi intervju o nesreći, onome što se dogodilo. On je pretpostavljao kako će do sada već razmjenjivati udarce. “Pa”, kaže, “ja sam kasnio. Nije mi došao taksi, morao sam na autobus. Sve dok nisam stigao na pistu, mislio sam da neću stići, da ću samo vidjeti kako se stražnja svjetla dižu u nebo. Ali nisam. Čekali su me. Ili nisu... zatvarali su vrata dok sam dolazio, ali još nisu bili otišli. I tako... ukrcao sam se... svi su drugi već... neki su sjedili... Maggie i djeca, gospođa Kipling. David i gospodin Kipling još su bili na nogama, mislim. A stjuardesa mi je dala čašu vina. Nikad prije nisam bio u privatnom zrakoplovu. Onda je kapetan rekao: Sjednite na svoja mjesta, pa smo ga poslušali.” Više ne gleda Billa u oči, zagledao se ravno u jedno od svjetala, prisjeća se. “Igrala se utakmica, bejzbol, Boston. Bili su na sedmoj bazi, mislim. Taj zvuk, glas reportera, to se čulo cijelo vrijeme. Sjećam se da je pored mene

~ 279 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

bila gospođa Kipling, malo smo razgovarali. A dječak, J. J., on je spavao. Rachel je držala iPhone, možda je birala pjesme. Imala je slušalice. Onda smo uzletjeli.

*** Gus prolazi LaGuardiju, nad glavom mu grmeći slijeću i uzlijeću avioni. Zatvorio je prozore i isključio klimu kako bi bolje čuo, iako je vani vruće. Znoji se dok sluša, potočići teku niz njegove bokove i leđa, on ih ne osjeća. Sluša glas Jamesa Melodyja. “Imam žuto svjetlo.” Stanka. Gus čuje nešto što zvuči kao lupkanje. Onda opet Melody. “Jeste li me čuli? Imam žuto svjetlo.” “Ah”, kaže Busch. “Dopustite da ja... mislim da znam. Vjerojatno je žarulja.” “Zapišite poruku za održavanje”, kaže Melody. Zatim slijede zvukovi koje se ne može odgonetnuti, nakon čega Melody govori: “Merde. Pričekajte. Imam...” “Kapetane?” “Preuzmite. Opet mi je prokrvario prokleti nos. Idem... moram se obrisati.” Po zvukovima u kokpitu Gus pretpostavlja da kapetan ustaje i odlazi prema vratima. Istovremeno, Busch govori: “Razumijem. Preuzimam kontrolu.” Vrata se otvaraju i zatvaraju. Sada je Busch sam u pilotskoj kabini.

*** Scott sluša zvuk svoga glasa dok govori, istovremeno je tamo i nije tamo. “A ja sam gledao kroz prozor i razmišljao o tome koliko se sve činilo nestvarnim - onako kako se ponekad osjećate, kao stranac, izvan granica svog iskustva, radite nešto što djeluje kao dio tuđeg života.” “A što je bio prvi pokazatelj da je nešto krenulo loše?” kaže Bill. “Vama osobno.” Scott uzima zrak, pokušava logički posložiti sjećanja. “Teško je to, jer čulo se i klicanje i vrištanje.” “Klicanje?”

~ 280 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Zbog utakmice. David i Kipling, oni su... nešto se zbivalo na ekranu što ih je... Dworkin i najduže udaranje, tada su već skinuli sigurnosne pojaseve, sjećam se da su obojica ustala, a onda... ne znam... avion je - posrnuo - pa su se morali boriti da se vrate na svoja sjedala.” “Ali vi ste ranije izjavili, razgovarajući sa istražiteljima, da je vaš sigurnosni pojas bio otkopčan.” “Aha. Bilo je to... zapravo glupo. Imao sam bilježnicu. Crtaći blok. Kada je avion krenuo nadolje, olovka mi je izletjela iz ruke i ja sam... otkopčao sam se i krenuo za njom.” “Što vam je spasilo život.” “Aha. Pretpostavljam da je to istina. Ali u tom trenutku... ljudi su vrištali, i čulo se to... udaranje. A onda...” Scott sliježe ramenima, kao da želi reći: To je sve čega se stvarno sjećam. Preko puta njega Bill kima glavom. “Dakle, to je vaša priča”, kaže. “Moja priča?” “Vaša verzija događaja.” “To je ono čega se sjećam.” “Ispustili ste olovku, otkopčali pojas da biste je dohvatili i zato ste preživjeli.” “Nemam pojma zašto sam preživio, ako uopće... ako uopće postoji razlog, a ne samo, znate, zakoni fizike.” “Fizike.” “Da. Znate, fizička sila koja me podignula i izbacila iz aviona, nekako dopustila da dječak preživi, ali ne i... znate... nitko drugi.” Bill zastaje, kao da želi reći: Mogao bih ja tu još svašta pitati, ali neću. “Razgovarajmo malo o vašim slikama.”

*** U svakom filmu strave postoji trenutak koji ovisi o tišini. Lik napušta sobu, a kamera, umjesto da ga prati, ostaje nepomična, usmjerena ni u što važno - u neka nevina vrata, na primjer, ili dječji krevet. Gledatelj sjedi i gleda prazninu, sluša tišinu, sama činjenica da je soba prazna i to što vlada tišina stvara osjećaj približavanja strave. Zašto smo ovdje, što čekamo? Što će se dogoditi? Što ćemo vidjeti? I tako, dok se strah uvlači u nas, počinjemo gledati sobu, tražiti nešto neobično, borimo se s tišinom tražeći neki dah života ispod obične vanjštine. Bezličnost sobe čini je još izglednijim mjestom

~ 281 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

za neki strašan događaj, postaje, kako bi to rekao Sigmund Freud, sablasna. Pravu stravu, vidite, ne izaziva neočekivano divljaštvo, već promjene u svakodnevnim stvarima i mjestima. Uzeti nešto što vidimo svaki dan, nešto sasvim obično - dječju sobu - i pretvoriti je u nešto opako, čemu se ne može vjerovati - to znači zaderati samo tkivo života. I tako gledamo običan prizor, kamera je nepomična, stabilna, napetost tog netremičnog pogleda u našoj mašti stvara osjećaj straha koji nema logično objašnjenje. Takav osjećaj obuzima Gusa Franklina dok sjedi u automobilu na brzoj cesti kroz Long Island, okružen ljudima koji idu prema istoku na posao, ljudima koji se vraćaju s posla, obiteljima koje se iz škole vraćaju kući ili su se zaputile na plažu po malo zabave. Tišina u njegovu automobilu ima pukotinu, ustajali zrak ispunjava određeno šištanje. To je zvuk motora, nedokučiv, ali nezanemariv. Gus poseže za dugmetom i pojačava glasnoću, šištanje postaje zaglušujuće. A onda čuje šapat, jednu jedinu riječ, ponavljanu opet i opet, istim šaptom. Kurva.

*** “Ne bih razgovarao o svojim slikama”, kaže Scott. “Zašto? Što skrivate?” “Ne skrivam... to su slike. Po svojoj definiciji sve što je na njima važno treba vidjeti.” “Samo što ih vi držite u tajnosti.” “Činjenica da ih još nisam izložio nije isto što i držanje u tajnosti. Sada su kod FBI-a. Kod kuće imam slajdove. Nekoliko ljudi ih je vidjelo, ljudi kojima vjerujem. Ali prava je istina da su moje slike doslovno nevažne.” “Da to malo razjasnimo - čovjek koji slika prizore nesreća, doslovno avionsku nesreću, doživi avionsku nesreću, a mi bismo trebali misliti, što? Da je to slučajnost?” “Ne znam. Svemir je pun stvari koje nemaju smisla. Nasumičnih slučajnosti. Negdje postoji statistički model kojim bi se moglo izračunati kolika je vjerojatnost da se nađem u avionskoj nesreći ili na trajektu koji će potonuti, ili u sudaru vlakova. Takve se stvari svakodnevno događaju, nitko od nas nije imun na njih. Izvučen je moj broj, to je sve.”

~ 282 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Razgovarao sam s jednim trgovcem umjetninama”, kaže Bill, “koji mi je rekao da vaši radovi sada vrijede stotine tisuća dolara.” “Ništa još nije prodano. Taj novac postoji u teoriji. Kada sam zadnji put pogledao, imao sam u banci šest stotina dolara.” “Jeste li se zbog toga uselili k Eleanor i njezinu nećaku?” “Jesam li se zbog toga uselio k Eleanor i njezinu nećaku?” “Radi novca. Zbog činjenice da dječak sada vrijedi blizu stotinu milijuna dolara.” Scott ga gleda. “Je li to stvarno pitanje?” kaže. “Možete se kladiti da jest.” “Kao prvo, nisam se uselio.” “To nije ono što je meni rekao njezin suprug. Zapravo, ona ga je izbacila iz kuće.” “Ako se dvije stvari dogode jedna za drugom, to ne znači da su uzročno povezane.” “Ja nisam završio neki elitni fakultet, to ćete mi morati objasniti.” “Kažem da činjenica da su se Eleanor i Doug razdvojili - ako je to ono što se dogodilo - nema nikakve veze s činjenicom da sam ja došao u posjet.” Bill se uspravlja do svoje pune visine. “Dopustite da ja kažem što vidim”, kaže. “Vidim propalog slikara, pijanca, kojemu već deset godina ništa ne uspijeva, a onda mu život pruži priliku.” “Srušio se avion. Ljudi su poginuli.” “Zatekne se pod svjetlom reflektora, kao heroj, odjednom ga svi traže pa počinje ševiti mladu nasljednicu. Odjednom, njegove su slike vruća roba...” “Nitko ne ševi...” “A onda, ne znam, možda postaje pohlepan, pa misli, hej, dobro mi je krenulo s tim klincem koji odjednom vrijedi milijune, a ima tu krasnu, jako privlačnu tetu i onako malo izgubljenog tetka - tako da se govnar poput mene lako može ubaciti i preuzeti stvar. Dobiti nešto.” Scott kima glavom, zapanjen je. “Vau”, kaže. “U kakvom ružnom svijetu vi živite.” “Taj se svijet zove stvarnost.” “Dobro. U onome što se rekli ima možda tuce grešaka. Hoćete li da krenem redom ili...”

~ 283 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Dakle, poričete da ste spavali s Laylom Mueller.” “Je li bilo seksa između nas? Nije. Dopustila mi je da boravim u njezinu praznom stanu.” “A onda se razodjenula i ušla vam u krevet.” Scott bulji u Billa. Kako on to zna? Nagađa li? “Nisam spavao ni s kim pet godina”, kaže. “To nije ono što sam pitao. Pitao sam je li se skinula gola i uskočila vam pod plahte.” Scott uzdiše. Samo sebe može kriviti što se nalazi u položaju u kojem je sada. “Ne razumijem kakve to veze ima.” “Odgovorite na pitanje.” “Ne”, kaže on, “recite mi kakve veze ima je li odrasla žena zainteresirana za mene. Recite mi zbog čega je treba javno prozivati zbog nečeg što je napravila pod svojim krovom i što bi vjerojatno željela zadržati za sebe.” “Dakle, priznajete?” “Ne. Samo pitam kakve bi to veze moglo imati. Govori li to što o tome zašto se avion srušio? Pomaže li ublažiti našu bol? Ili je to nešto što vi želite znati samo zato što zanima vas?” “Samo pokušavam saznati koliki ste lažljivac.” “Prosječan, rekao bih”, kaže Scott. “Ali ne u važnim stvarima. To je dio moje trijeznosti, zavjet koji sam dao, da ću pokušati živjeti časno koliko je moguće.” “Onda odgovorite na pitanje.” “Ne, jer to se vas ne tiče. Ovdje nisam ja taj koji pokušava biti šupak. Doslovno vas pitam, kakve to veze ima? A ako me uspijete uvjeriti da moj osobni život nakon nesreće ima ikakve veze s događajima koji su do nje doveli i nije samo parazitsko strvinarstvo i iskorištavanje, sa zadovoljstvom ću vam reći sve što znam.” Bill proučava Scotta prilično dugo, na licu mu je zbunjen izraz. Onda pušta snimku.

*** Kurva. Ta jebena kurva. Gus shvaća da je zaustavio dah. Kopilot Charles Busch sam je u kokpitu i mrmlja te riječi ispod glasa. A onda, glasnije, kaže:

~ 284 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ne. I isključuje automatski pilot.

~ 285 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

CHARLES BUSCH 31. prosinca 1984. - 23. kolovoza 2015.

Bio je nečiji nećak. To su mu govorili iza leđa. Kao da inače nikad ne bi dobio posao. Kao da je bio propalica, neki čupan. Rođen u zadnjim minutama prije dočeka nove 1984. godine, Charlie Busch nikada nije uspio pobjeći od osjećaja da mu je nešto ključno umaklo za nekoliko centimetara. U slučaju rođenja, ono što je propustio bila je budućnost. Počeo je život kao prošlogodišnja vijest, a tako se i nastavilo. Kao dijete volio se igrati. Nije bio dobar učenik. Podnosio je matematiku, ali književnost i prirodne znanosti nikako. Rastao je u Odessi u Teksasu, dijelio snove svih drugih dječaka. Želio je biti Roger Staubach, ali zadovoljio bi se i Nolanom Ryanom.20 Bilo je nečeg čistog u srednjoškolskim sportovima, sastojali su se od stvari koje su vam kupovale dušu. Vježbanje sprintova i žestoki treninzi. Obrana i napad. Nogometni teren gdje iz dječaka pravilima i ponavljanjem klešu muškarce. Steve Hammond i Billy Rascal. Scab Dunaway i onaj veliki Meksikanac s rukama kao golemim odrescima. Kako se ono zvao? Lopta koja leti zrakom pod nebom bez ijednog oblaka. Zaštitna oprema i kacige leže iskrivljeni u svlačionicama, smrde na vrućinu i bori-se-ili-umri feromone kojima odišu napaljeni tinejdžeri. Nauljena rukavica između madraca i žičane podloge kreveta, s njom tamo dolje uvijek se bolje spavalo, tvrda loptica pridržavana ogrubjelim palčevima. Dječaci na pragu onog sljedećeg, bacaju se po tlu, idu glavom kroza zid. A kakav je samo osjećaj bio trčati i nikad se ne umarati, stajati u prašini i vrijeđati protivnika, slušati kako suigrač Chris Hardwick muče kao krava. Felšana lopta i dvostruki blok. Primitivni majmunski užitak skidanja zemlje s kopački nekim starim štapom, biti u grupi dječaka koji sjede na klupi i pijuckaju sjemenke suncokreta, kopaju duboko dolje do gume. Poluvremena i zamjene igrača. Nada. Uvijek nada. A dok si mlad, svaka utakmica koju igraš izgleda kao razlog postojanja svijeta. Promjena ritma i povlačenje. I vrućina. Uvijek ta vrućina, kao koljeno na leđima, čizma za vratom. Pili su litre Gatoradea, cuclali led kao luđaci, savijenih koljena upijali vjetar na podnevnom suncu. Osjećaj savršene spirale dok ti lopta pada u ruke. Dječaci koji se pod tušem još smiju svojim kitama, rukama opisuju obline navijačica, pišaju jedan 20

Igrači američkog nogometa i bejzbola.

~ 286 ~

KNJIGOTEKA

daša&bocca

drugom po nogama. Nisko i visoko bacanje, osjećaj kada si na prvoj bazi i boriš se za drugu, ne skidaš pogled s igrača u centralnom polju, bacaš se na glavu, misliš da si već na sigurnom. Strah da te ne uhvate u sredini, kako linije povučene kredom svijetle dok su svježe u travi koja je tako nemoguće tamno zelena. Nebo je te boje. I jarka svjetla petkom navečer, ona savršena alabastrena svjetla, i huk iz gledališta. Jednostavnost igre, samo naprijed, nikad natrag. Baciš lopticu. Udariš lopticu. Uhvatiš lopticu. Nakon mature više nikad ništa neće biti tako jednostavno. Bio je nečiji nećak. Ujak Logan, brat njegove majke. Logan Birch, šest puta američki senator iz velike države Teksas, prijatelj naftaša i stočara, dugogodišnji predsjednik Zavičajnog društva. Charlie ga je znao uglavnom kao nekog tko pije raženi viski i ima pomno oblikovanu kosu. Zbog ujaka Logana Charliejeva je majka vadila najbolje tanjure. Svakog Božića odlazili bi u njegovu kuću u Dallasu. Charlie se sjećao kako bi cijela obitelj odjenula prikladne božićne džempere. Ujak Logan rekao bi Charlieju da napne mišiće, onda bi mu jako stisnuo ruku. “Moraš očeličiti tog dečka”, rekao je Charliejevoj majci. Charliejev otac umro je nekoliko godina ranije, kada je Charlieju bilo šest godina. Kada se jedne noći vraćao kući, kamion s osamnaest kotača pomeo ga je s ceste. Automobil mu se prevrnuo šest puta. Pokopali su ga na lijepom groblju, lijes je bio zatvoren. Ujak Logan je sve platio. To što je bio nećak Logana Bircha pomagalo mu je čak i u srednjoj školi. Igrao je lijevog u polju za fakultetsku momčad iako nije mogao udarati snažno kao drugi, nije mogao ukrasti bazu da mu je život o tome ovisio. Nitko o tome nije govorio, o posebnom tretmanu koji je imao. Zapravo, prvih trinaest godina života Charlie nije ni znao da dobiva više nego što zaslužuje. Mislio je da se trenerima sviđa njegova snalažljivost. Ali to se promijenilo u srednjoj školi. U svlačionici je spoznao što je nepotizam, upoznao mentalitet čopora dječaka koji su ga okruživali pod tušem. U sportu ipak vlada meritokracija. U timu si ako možeš udariti, možeš trčati ili znaš bacati i hvatati. U Odessi nogometna momčad bila je zloglasna po svojoj brzini i preciznosti. Svake godine dobri igrači bejzbola lako su se upisivali na dobre fakultete. U zapadnom Teksasu konkurencija u sportu je oštra. Trenira se na svakom travnjaku. Na dane utakmice sve se rano zatvara. Ljudi ozbiljno prilaze tim sranjima. I tako je igrač kao Charlie Busch, u svemu prosječan, stršao kao bolni palac. Prvi put pristupili su mu kada mu je bilo petnaest godina, bio je mršavi učenik prvog razreda, promašio je udarac na gol s trideset i šest jardi. Šest golemih razbojnika, nagih i znojnih, ugurali su ga u tuš-kabinu. “Pazi da ne zasereš opet”, rekli su mu.

~ 287 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Zguren u kutu, Charlie je osjećao miris njihova znoja, mošusni smrad šest mladih bekova, od kojih je svaki težio preko 120 kilograma, koji su upravo proveli tri sata kuhajući se na kolovoskom suncu. Sagnuo se i povratio na njihove noge. Dobro su ga istukli zbog toga, kao dodatak išamarali su ga kurčevima. Na kraju, dok je skutren ležao na podu, trznuo se kada se Levon Davies sagnuo i zasiktao mu u uho. “Zajebi se i reci bilo kome, i mrtav si.” Ujak Logan bio je taj koji je povukao veze da se Charlieja ubaci na obuku pilota Nacionalne garde. Ispostavilo se da nije bio loš pilot, iako je znao zablokirati u izvanrednim situacijama. A nakon Nacionalne garde, dok se Charlie vukao po Teksasu nesposoban zadržati neki posao, Logan je razgovarao s prijateljem u GullWingu, osigurao Charlieju razgovor. Iako je tek trebao pronaći nešto u životu u čemu će biti stvarno dobar, Charlie Busch imao je određeni sjaj u oku, određeni kaubojski šarm koji je palio kod žena. Znao se svidjeti, dobro je izgledao u odijelu, pa kad je sjeo za stol s direktorom kadrovskog odjela aviokompanije, djelovao je kao savršen dodatak brzorastućim mladim i zgodnim posadama aviona. Počeo je kao kopilot. Bilo je to u rujnu 2013. godine. Volio je luksuzne mlažnjake, volio one kojima je služio - milijardere i državnike. Tako je sam sebi izgledao važan. Ali ono što mu se uistinu sviđalo bile su prvorazredne vrhunske pičkice koje su posluživale u glavnoj kabini. Tako ti Boga, pomislio je kada je prvi put vidio posadu s kojom će letjeti. Četiri ljepotice iz cijelog svijeta, ne znaš koju bi prije jebao. “Moje dame”, rekao je spuštajući letačke sunčane naočale i upućujući im svoj najbolji teksaški osmijeh. One nisu ni trepnule. Ispostavilo se da ne spavaju s kopilotima. Jasno, tvrtka je imala takva pravila, ali nije to bilo samo zbog njih. Te su žene vidjele svijeta. Mnoge su govorile pet jezika. Bile su anđeli koje smrtnik može gledati, ali ih nikad neće dodirnuti. Let za letom Charlie je igrao svoju igru. I let za letom su ga odbijale. Ispostavilo se da mu ni ujak ne može pomoći da uskoči u krevet s nekom od GullWingovih stjuardesa. Bio je osam mjeseci u tvrtki kada je upoznao Emmu. Odmah je vidio da je drukčija od ostalih, prizemnija. A imala je onaj mali razmak između prednjih zuba. Ponekad bi je za vrijeme leta uhvatio kako sama za sebe pjevuši u kuhinjici. Kada bi shvatila da je on gleda, pocrvenjela bi. Nije bila najzgodnija od njih, mislio je, ali djelovala je dostupno. On je bio lav koji prati krdo antilopa, čeka da se ona najslabija malo udalji.

~ 288 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Emma mu je rekla da joj je otac bio vojni pilot, pa je Charlie napuhao svoja iskustva iz Nacionalne garde, rekao joj da je jednu godinu u Iraku letio na F-16. Shvatio je da je ona bila tatina curica. Charlie je imao dvadeset i devet godina. Otac mu je umro kada mu je bilo šest. Jedini muškarac u kojeg se mogao ugledati pio je raženi viski i imao smiješnu frizuru, kad god bi ga vidio, govorio je Charlieju da napinje mišiće. Znao je da nije pametan ni sposoban kao drugi. A kao manje nadaren, morao je razviti druge vještine. Davno je shvatio da ne moraš biti samopouzdan. Dovoljno je djelovati samopouzdano. Nikad nije znao baciti stvarno brzu loptu, ali je naučio kako hodajući napredovati kroz utakmicu. Nije znao udariti lopticu tako da odleti na tribine, pa je usavršio jedan prolazan udarac. U učionici je naučio izbjegavati teška pitanja okrećući ih na šalu. Naučio je kako preživjeti na bejzbolskom terenu i kako se klatariti kroz Nacionalnu gardu. Kada imaš uniformu, u igri si, shvatio je. Kao što si vojnik ako nosiš oružje. Možda je upao preko veze, ali nitko nije mogao reći da su njegovi papiri lažni. Pa ipak, tko je ikad volio Charlieja Buscha, onakvog kakav je bio? Bio je nečiji nećak, uljez, sportaš s fakulteta koji je postao pilot. S koje god strane pogledali, to je izgledalo kao uspjeh, pa ga je on tako i predstavljao. Ali duboko u sebi, znao je istinu. Bio je varalica. A ta ga je spoznaja ogorčila. Zbog nje je postao zao.

*** Ukrcao se kao putnik u GullWingov čarter s Heathrowa za New York, stigao tamo u tri popodne, u nedjelju, 23. kolovoza. Prosio je šest mjeseci otkako je Emma prekinula s njim, otkako mu je rekla da je prestane nazivati, prestane dolaziti u njezin stan i pokušavati se ubaciti na njezine letove. Trebala je obaviti taj poslić, do Martha’s Vineyarda i natrag, a Charlie je sebi utuvio u glavu da bi joj mogao sve objasniti, samo ako bude nasamo s njom jednu minutu. Reći joj koliko je voli. Koliko je treba. I koliko mu je žao zbog onoga što se dogodilo. Zbog svega, zapravo. Zbog svog ponašanja prema njoj, onoga što joj je govorio. Kada bi samo mogao objasniti. Kada bi ona samo mogla uvidjeti kako negdje duboko u njemu ima dobrote. Nije on stvarno loš. On je samo bio netko tko se lažno predstavljao cijeli život, strah da će ga otkriti uništio ga je. A sve drugo, prčevitost, ljubomora, sitničavost, sve su to bile samo posljedice. Neka ona pokuša dvadeset godina glumiti nekog drugog, pa će vidjeti koliko te to promijeni. Ali, Bože moj, on se više ne želi plašiti. Ne uz Emmu. On želi da ga ona vidi. Pravog njega. Da ga stvarno upozna. Jer, ne zaslužuje li on to barem jednom u životu? Da ga netko voli kakav je stvarno, a ne kakav se pretvara da jest.

~ 289 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Mislio je na London, gdje je opet vidio Emmu, osjećao je taj prizor kao zmijski ugriz, otrov koji se širi njegovim venama, mislio kako je nagonski poželio napasti čim je osjetio da više nije na svom terenu, poželio smanjiti razmak između sebe i svog - čega? Protivnika? Plijena? Nije znao. Bio je to samo osjećaj, nekakva panična reakcija zbog koje se tako ponio, izvukao iz sebe onog najgoreg kauboja kojeg je glumio. Još davno je shvatio, kada ti je previše stalo, jedino što možeš napraviti jest ponašati se kao da te nije briga - za školu, za posao, za ljubav. Uspijevalo je tako često da se to ponašanje usadilo u njega, pa kad je ugledao Emmu, kada mu je srce skočilo u grlo i kada se osjetio ranjivo i izloženo, odmah ga je primijenio. Podigao nos. Vrijeđao je zbog debljine. A onda ostatak večeri proveo trčeći za njom kao štenac. Peter Gaston rado je prepustio Charlieju let za Vineyard, tako mu je ostajalo više dana za odmor u Londonu. Sprijateljili su se u petak navečer, pili su do zore u Sohu, vukli se po barovima i noćnim klubovima - votka, rum, ekstazi, malo kokaina. Nisu se trebali testirati na droge još dva tjedna, a Peter je znao tipa koji će im nabaviti čistu mokraću. Pa su otpustili kočnice. Charlie se pokušavao ohrabriti. Svaki put kada bi pogledao Emmu, osjećao bi kako mu se srce para. Bila je tako lijepa. Tako slatka. A on je tako kraljevski sve sjebao. Zašto joj je ono rekao, da se udebljala nekoliko kilograma? Zašto je stalno morao biti takav šupak? Kada je izišla iz kupaonice, omotana u ručnik, sve što je želio bilo je zagrliti je, poljubiti joj očne kapke onako kako je ona ljubila njegove, osjetiti otkucaje njezina srca uza se, udahnuti je. Ali umjesto toga on se preseravao nekim glupim šalama. Pomislio je na izraz njezina lica one noći kada joj je stavio ruke oko grla i stisnuo. Kako se prvotno seksualno uzbuđenje najprije pretvorilo u zapanjenost, zatim u užasnutost. Zar je stvarno pomislio da bi joj se to moglo svidjeti? Da je ona bila takva djevojka? On ih je susretao prije, tetovirane kamikaze koje su voljele da ih se kažnjava zbog onoga što su bile, voljele ogrebotine i modrice bezobzirnog životinjskog parenja. Ali Emma nije bila takva. To se moglo vidjeti u njezinim očima, u načinu na koji se držala. Bila je normalna, uljudna, nju nisu okaljale rovovske bitke sjebanog djetinjstva. I zato je bila tako dobar izbor za njega, tako mudar potez. Bila je Djeva Marija. A ne kurva. Žena s kojom se mogao vjenčati. Žena koja ga je mogla spasiti. Zašto je onda to učinio? Zašto ju je gušio? Možda jedino zato da bi je spustio na svoju razinu. Da joj pokaže kako svijet u kojem je živjela nije bio siguran, nije bio pozlaćeni tematski park kakvim ga je držala. Imao je on mračnih razdoblja nakon te noći, nakon što ga je napustila i prestala odgovarati na njegove pozive. Danima je od jutra do mraka ležao u krevetu, ispunjen strahom i gađenjem. Nekako je odrađivao posao, sjedio

~ 290 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

pored pilota za vrijeme uzlijetanja i polijetanja. Godine skrivanja slabosti naučile su ga kako se provlačiti, ma kako se osjećao iznutra. Ali u njemu se na tim letovima stvorila nekakva životinjska potreba, žica pod naponom u njegovu srcu tjerala ga je da gurne komande nadolje, da povede avion prema zaboravu. Ponekad je bila tako snažna da je morao glumiti kako mu je sila i kriti se u zahodu, dišući u tami. Emma. Kao jednorog, mitski ključ za sreću. Sjedio je u londonskom baru i gledao njezine oči, kut njezinih usana. Osjećao je kako ga namjerno ne gleda, osjećao kako joj se mišići u leđima zatežu kad god bi on postao preglasan izmjenjujući šale s Gastonom. Mrzila ga je, pomislio je, ali nije li mržnja ono što volimo kada bol postane neizdrživa? Mogao bi on to popraviti, vratiti vrijeme natrag, razbiti mržnju pravim riječima, pravim osjećajima. Popit će još jedno piće i onda joj prići. Nježno će je uzeti za ruku i zamoliti da iziđu popušiti cigaretu, malo popričati. Vidio je svaku riječ u svojoj glavi, svaki pokret, vidio pravog sebe. Sve će joj ispričati, cijelu Charliejevu povijest, ona će u početku imati ruke prekrižene na grudima, odbijat će ga, ali kako on bude zalazio dublje, kako joj bude pričao o smrti svog oca i odrastanju uz samohranu majku, o tome kako je postao ujakov štićenik i kako nije znao da mu je ujak utirao put kroz život. I kako to nikad nije bilo ono što je želio. Kako je sve što je Charlie ikad želio bilo biti cijenjen zbog svojih zasluga, ali se onda, dok je vrijeme prolazilo, počeo plašiti da ono najbolje što ima neće biti dovoljno dobro. Pa se predao i pustio stvari da idu svojim tokom. Ali sada je sve to bilo gotovo. Jer Charlie Busch spremanje postati svoj čovjek. I želi da Emma bude njegova žena. Dok to bude govorio, ona će spustiti ruke. Približit će mu se. A na kraju će ga čvrsto zagrliti i oni će se poljubiti. Naručio je još jedan koktel, još jedno pivo. A onda, u nekom trenutku dok je u zahodu povlačio novu crtu kokaina s Peterom, Emma je nestala. Izišao je iz zahoda brišući nos, nje nije bilo. Charlie se zaletio prema ostalim djevojkama, osjećao se nervozno i zbunjeno. “Hej”, rekao je. “Ono, je li Emma otišla?” Djevojke su mu se smijale. Gledale su ga svisoka svojim jebenim manekenskim očima, prezirno lajale na njega. “Slatki”, rekla je Chelsea, “ti stvarno misliš da je ovo tvoja liga?” “Samo mi, jebemti, recite je li otišla.” “Svejedno. Rekla je da je umorna. Vratila se u stan.” Charlie je bacio nekoliko novčanica na šank, istrčao na ulicu. Zbog pića i droge osjećao se zbrkano, zato je prešao deset uličnih blokova u krivom

~ 291 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

smjeru prije nego je shvatio kuda treba krenuti. Jebemti. Jebemti. Kada je stigao u stan, nje više nije bilo. Ni njezinih stvari. Nestala je. Kada se idućeg dana Peter požalio kako mora u New York zbog leta na kojem će biti i Emma, Charlie mu je ponudio da će ga on zamijeniti. Slagao je Peteru da će riješiti stvar s tvrtkom, ali prije nego što se pojavio u zračnoj luci Teterboro u Newjerseyju, nitko nije saznao da je Charlie zauzeo Peterovo mjesto. A tada je bilo kasno da se išta promijeni. Dok je na pomoćnom sjedalu Boinga 737 letio preko Atlantika, Charlie je pio kavu za kavom, pokušavao se otrijezniti, doći k sebi. Preplašio je Emmu kada se onako pojavio u Londonu. Sada je to shvaćao. Želio se ispričati, ali promijenila je telefonski broj, prestala mu odgovarati na e-mailove. Dakle, što mu preostaje? Kako drukčije to može riješiti, osim da još jednom krene za njom, kaže što ima, baci joj se pred noge? Teterboro je privatni aerodrom dvadeset kilometara daleko od Manhattana. GullWing je tamo imao hangar s logom tvrtke na njemu - dvije ruke s prekriženim palčevima, ostali prsti rašireni kao krila - nacrtan sivom bojom na boku zgrade. Ured u hangaru nije radio nedjeljom, osim za posade. Charlie je s JFK-a stigao taksijem, zaobišao je grad sa sjevera i prešao Most Georgea Washingtona. Trudio se ne gledati na taksimetar koji je pokazivao sve veći iznos. Imao je platinasti Amex, osim toga, rekao je sebi da se neće obazirati na trošak. Bila je riječ o ljubavi. Peter mu je dao raspored letenja. Odlazak iz New Jerseyja bio je zakazan za šest i pedeset poslijepodne. Avion je bio OSPRY 700 SL. Najprije će skočiti do Vineyarda bez putnika, ukrcati ih tamo i odmah se vratiti. Neće ni trebati natočiti gorivo. Charlie je mislio kako će tako imati najmanje pet sati u kojima može uhvatiti Emmu nasamo, odvući je sa strane, dodirnuti joj obraz i razgovarati s njom kao nekad, uzeti je za ruku i reći: Žao mi je. Reći: Volim te. Sada to znam. Bio sam idiot. Molim te, oprosti mi. A ona bi mu oprostila, kako bi mu mogla ne oprostiti? Ono što su imali zajedno bilo je posebno. Kada su prvi put vodili ljubav, ona je zaplakala, tako mu Boga. Zaplakala od ljepote. A on je sve sjebao, ali nije bilo prekasno. Charlie je gledao sve one romantične komedije u kojima se cure predomisle. Znao je da će se upornost isplatiti. Emma ga iskušava. To je sve. Otežava mu stvari. Daje mu zadatke. Voli ga, ali on se mora dokazati. Pokazati joj da može biti čvrst, pouzdan, pokazati joj kako će drugi put sve biti kao u priči. Ona je lijepa princeza, a on vitez na konju. On će uspjeti. Njoj pripada, sada i zauvijek, nikad neće odustati. A kada to shvati, ona će mu pasti u naručje i bit će opet zajedno.

~ 292 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Na ulazu u Teterboro čuvaru je pokazao svoju pilotsku dozvolu. Čuvar je mahnuo da prođu. Charlie je osjećao leptiriće u želucu, trljao lice rukom. Požalio je što se nije obrijao, brinulo ga je da djeluje blijedo, umorno. “Onaj bijeli hangar”, rekao je taksistu. “Dvjesto šezdeset i šest”, rekao mu je tip kada su se zaustavili. Charlie je provukao karticu, izišao, uzeo svoj srebrni kovčeg. OSPRY je bio točno pred hangarom. Trup mu se presijavao pod svjetlom iz zgrade. Nikad mu nije dosadio taj prizor, vrhunski zrakoplov, kao blještavi rasni konj, pod oplatom sve besprijekorno radi, ali izvana je gladak kao premazan maslacem. Tročlana zemaljska posada natakala je gorivo, kamionet s opskrbom parkirao se uz nos aviona. Prije stotinu i nekoliko godina dva brata sagradila su prvi avion i poletjela na plaži u Sjevernoj Carolini. Sada postoje flote lovačkih aviona, stotine putničkih, teretnih i privatnih mlažnjaka. Letenje je postalo uobičajena pojava. Ali ne za Charlieja. On je još volio osjećaj kada se kotači odlijepe od tla dok avion kreće prema visinama. To ga nije iznenađivalo. Konačno, bio je romantičan. Charlie se ogledao tražeći Emmu, ali nije ju vidio. U kupaonici na JFK-u presvukao se u pilotsku uniformu. Kada se ugledao u izglačanoj bijeloj odjeći, malo se smirio. Tko je on, ako ne Richard Gere u Oficiru i džentlmenu? Vukao je svoj kovčeg na kotačićima tako odjeven prema hangaru, pete su mu lupkale po asfaltu. Srce mu je bilo u grlu, znojio se kao nekad u jebenoj srednjoj školi, kada se odlučivao pozvati Cindy Becker na maturalni ples. Isuse, pomislio je. Što to tebi ta cura radi? Sredi se, Busch. Osjetio je napad gnjeva, bijes životinje zatočene u kavezu, ali nije se obazirao na njega. Zajebi ta sranja, Busch, rekao je sebi. Drži se zadatka. Onda je ugledao Emmu, bila je u uredu na drugom katu. Srce mu je počelo ubrzano lupati. Ostavio je kovčeg i požurio uza stube. Ured je bio na galeriji koja je iznutra okruživala hangar. Samo za posadu. Stranke nikada nisu ni ulazile u hangar. Njih bi limuzine dovele izravno do aviona. Strogo pisana pravila provodila su politiku tvrtke da se zaposlenici GullWing Aira moraju držati daleko od očiju, ništa nije smjelo ugrožavati vanjski dojam luksuznog putovanja. Do ureda se dolazilo uz vanjske metalne stepenice. Kada je stavio ruku na njihovu ogradu, Charlie je osjetio da su mu usta suha. Nagonski je popravio kapu, malo je nagnuo na stranu. Da stavi sunčane naočale? Ne. Treba uspostaviti kontakt, moraju se gledati u oči. Ruke su mu bile kao divlje životinje, prsti su se trzali, ugurao ih je u džepove, pazio na svaku

~ 293 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

stepenicu, na to kako diže i spušta noge. Šesnaest sati mislio je na taj trenutak, u kojem će ugledati Emmu, na to kako će se ona toplo nasmiješiti, pokazati da može biti mirna, ljubazna. Ipak, on je bio sve samo ne miran. Prošla su tri dana otkako je spavao duže od dva sata u komadu. Kokain i votka držali su ga na okupu, davali mu snage. Još jednom je u mislima odigrao prizor. Doći će na galeriju, otvoriti vrata. Emma će se okrenuti i ugledati ga, on će se zaustaviti, stajati sasvim mirno. Otvorit će se prema njoj, svojim joj tijelom i očima pokazati da je stigao, da je shvatio njezinu poruku. Evo ga, došao je da ostane. Samo što nije bilo tako. Kada je stigao na galeriju, Emma je već bila okrenuta u njegovu pravcu, a kada ga je ugledala, problijedjela je. To njezino lice. A oči su joj narasle, goleme kao tanjurići. Još gore, kada je on ugledao nju, zaledio se, doslovno, desna noga zastala mu je u zraku, i nekako je malo... mahnuo. Mahnuo? Kakav to idiot pederski maše djevojci iz svojih snova? U tom trenutku ona se okrenula i povukla dublje u ured. Jebemti, pomislio je, jebemti, jebemti da ti jebem. Izdahnuo je i dovršio uspon. U uredu je te večeri bila Stanhope, koordinatorica. Bila je to starija žena bez usana, imala je samo ljutitu crtu ispod nosa. “Ja sam, hm, došao letjeti na šest trinaest”, rekao je. “Prijavljujem se.” “Vi niste Gaston”, rekla je gledajući u knjigu pred sobom. “Jebeno dobro opažanje”, rekao joj je pretražujući pogledom unutrašnjost, vidljivu kroz stakleni zid, tražeći Emmu. “Molim?” “Ništa. Ispričavam se. Samo... Gaston se razbolio. Javio mi se.” “Pa sada, trebao se javiti meni. Posade ne mogu samo tako mijenjati smjene. To jebe cijeli...” “Apsolutno. Ja mu samo pravim... jeste li vidjeli Emmu?” Virio je kroz staklo, tražio djevojku iz svojih snova, pomalo ga je hvatala panika. Misli su mu letjele, vagao je mogućnosti, ubrzano pokušavao dokučiti kako popraviti tu zbrku. Pobjegla je, pomislio je. Samo se jebeno okrenula i... o čemu je tu riječ? Charlie je pogledao gaduru za stolom, uputio joj svoj najbolji osmjeh. “Kako se zovete? Jenny?” rekao je. “Žao mi je, ali mi... uskoro je vrijeme polijetanja. Možemo li srediti papirologiju kada se vratimo?” Žena je kimnula glavom. “U redu. Riješit ćemo to nakon leta.” Charlie se okrenuo. Ona ga je pozvala.

~ 294 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Ipak, javite mi se kad sletite. Postoji razlog zbog kojih se držimo nekih protokola.” “Aha”, rekao je Charlie. “Naravno. Žao mi je... ne znam zašto Gaston nije nazvao.” Nespretno se zaputio natrag prema avionu, ogledao se tražeći Emmu. Popeo se uza stepenice i iznenadio kada ju je zatekao u kabini, mrvila je led. “Hej”, rekao je. “Gdje si? Tražio sam te.” Okrenula mu je leđa. “Zašto si uopće... ne želim te ovdje. Ja ne...” Posegnuo je prema njoj da je zagrli, uzme je u naručje, pokaže joj kako ljubav može pobijediti sve. Ali ona je ustuknula s mržnjom u očima i pljusnula ga po licu. Gledao ju je, obraz mu je bridio. Kao da je sunce, usred inače običnog dana, iznenada eksplodiralo na nebu. Ona mu je prkosno uzvratila pogled, zatim pogledala u stranu, odjednom preplašena. Charlie ju je gledao kako odlazi, onda se tupo okrenuo - sasvim prazna uma - i ušao u pilotsku kabinu, zamalo je naletio na Melodyja, kapetana. James. Stariji tip, ne baš zabavan, ali sposoban. Izrazito. Britanski peder, misli da je glavni. Ali Charlie je znao kako mu se ulagivati. Uvijek je prolazilo. “Dobar dan, kapetane.” Melody ga je prepoznao i namrštio se. “Što se dogodilo Gastonu?” pitao je. “Nisam siguran”, rekao je Charlie. “Želučani problemi, mislim. Znam samo da su me pozvali.” Kapetan je slegnuo ramenima. To je bio problem uprave. Još su malo razgovarali, ali Charlie zapravo nije slušao. Mislio je na Emmu, na ono što je rekla. Na ono što je mogao napraviti drukčije. Strast, to su oni imali, odjednom je rekao sam sebi. Vatru. Ta ga je misao obodrila, obraz mu je manje bridio. Dok je podizao sustave i provjeravao uređaje, Charlie je sam sebe uvjeravao da nije loše postupio, možda ne baš savršeno, ali... Ona se samo pravi da ju je teško dobiti. Idućih šest sati sve će ići kao po jebenom špagu. Polijetanje iz udžbenika. Slijetanje iz udžbenika. Tamo i natrag u pet sati, onda će on biti taj koji će mijenjati telefonski broj kada dođe pameti i shvati što je izgubila, ona će njega moliti za oproštaj. Dok je turirao motore, čuo je kako se otvaraju vrata kabine. Unutra je uletjela Emma. “Držite ga dalje od mene”, rekla je Melodyju pokazujući na Charlieja, zatim se vratila u kuhinjicu.

~ 295 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kapetan je pogledao svog kopilota. “Pojma nemam”, rekao je Charlie. “Sigurno oni dani u mjesecu.” Dovršili su provjere pred let i zatvorili vrata. U šest pedeset i devet poslijepodne krenuli su prema pisti i uzletjeli bez problema, udaljavajući se od zalazećeg sunca. Nekoliko minuta kasnije kapetan Melody nagnuo ih je udesno i usmjerio prema obali. Do kraja leta do Martha’s Vineyarda Charlie je buljio u ocean, vidljivo mlitav na svom sjedalu. Nakon što ga je pustio bijes, nakon što su se smirili podivljali nervi koji su ga gurali naprijed, osjetio se iscrpljeno, ispuhano. Govoreći istinu, zapravo nije spavao trideset i šest sati. Nekoliko minuta na letu iz Londona, ali uglavnom je bio previše uzrujan. Zaostalo djelovanje kokaina, možda, ili votke i Red Bulla koje je pio. Ma što bilo, sada kada nije obavio svoj zadatak, sasvim se urušio i osjećao smoždeno. Petnaest minuta prije Vineyarda kapetan je ustao, stavio ruku na Charliejevo rame. Iznenađen, Charlie je poskočio na sjedalu. “Sve je u vašim rukama”, rekao je Melody. “Idem po kavu.” Charlie je kimnuo glavom, ispravio se. Avion je bio na automatskom pilotu, glatko je klizio kroz otvoreno plavetnilo. Kada je kapetan izišao iz kabine, za sobom je zatvorio vrata (koja su prije bila otvorena). Charlieju je trebalo nekoliko trenutaka da to primijeti. Kapetan je zatvorio vrata. Ali zašto? Zašto bi to napravio? Za vrijeme uzlijetanja bila su otvorena. Zašto ih je sada zatvorio? Kako ga se ne bi čulo. Charlie je osjetio da ga oblijeva vrućina. To je bilo to. Melody nije želio da ga se čuje dok razgovara s Emmom. O meni. Charliejevu krv zapljusnuo je novi val adrenalina. Morao se usredotočiti. Sam je sebe pljusnuo nekoliko puta. Što bih trebao napraviti? Vagao je mogućnosti. Njegov prvi impuls bio je izjuriti i suočiti se s njima, reći pilotu kako se njega ta sranja ne tiču. Vrati se na svoje mjesto, starče. Ali to ne bi bilo pametno. Zbog toga bi ga vjerojatno otpustili. Ne. Ne treba napraviti ništa. On je profesionalac. Ona pravi dramu, donosi privatni život na posao. On će pilotirati avionom (dobro, to će raditi autopilot), biti odrastao i ozbiljan. Pa ipak, morao je priznati da ga ubijaju. Zatvorena vrata. To što ne zna što se tamo događa. Što ona govori. Ustao je, iako je znao kako to nije pametno, onda opet sjeo, opet ustao. Baš kada je htio krenuti prema vratima, ona su se otvorila i kapetan se vratio noseći kavu.

~ 296 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Sve u redu?” pitao je zatvarajući za sobom vrata. Charlie se okrenuo u struku, izvodio je nekakvo rastezanje gornjeg dijela tijela. “Potpuno”, rekao je. “Samo... uhvatio me grč u leđima. Pokušavam ga istegnuti.” Sunce se počelo spuštati dok su se približavali Martha’s Vineyardu. Nakon slijetanja Melody je rulao pored zgrade kontrole i zaustavio se. Charlie je ustao čim su se motori ugasili. “Kamo ćete?” pitao je kapetan. “Popušiti jednu”, rekao je Charlie. Kapetan je ustao. “Kasnije”, rekao je. “Želim da potpuno provjerite palicu za upravljanje. Dok sam slijetao, ručka nije dobro klizila.” “Samo jednu cigaretu, na brzinu?” rekao je Charlie. “Imamo, ono, cijeli sat do uzlijetanja.” Kapetan je otvorio vrata kokpita. Iza njega Charlie je u kuhinjici mogao vidjeti Emmu. Osjetila je da su se vrata kabine otvorila, vidjela Charlieja i brzo skrenula pogled. Kapetan je pomaknuo bok da mu zakloni pogled. “Provjerite palicu”, rekao je i izišao, zatvorio je vrata za sobom. Jebeno sitničavo govno, mislio je Charlie dok je pokretao računalo. Uzdahnuo je, jednom, dva puta. Ustao je. Sjeo je. Trljao je ruke dok se nisu zagrijale, zatim ih naslonio na oči. Pilotirao je petnaest minuta prije slijetanja. Kontrolna palica činila se ispravnom. Ali Charlie je bio profesionalac, gospodin Profesionalac, pa će napraviti ono što se od njega tražilo. To je uvijek bila njegova strategija. Kada provodiš život glumeći, nauči se glumiti dobro. Budi uredan s papirologijom. Kada treba trčati sprintove, budi prvi na travnjaku. Neka ti uniforma uvijek bude ispeglana i čista, kosa uredna, lice obrijano. Drži se uspravno. Igraj ulogu. Kako bi se smirio, izvukao je slušalice i pustio Jacka Johnsona. Melody želi potpunu provjeru? Lijepo. On neće samo napraviti što se od njega tražilo već će i ulaštiti tu stvar. Pokrenuo je program, u ušima su mu prebirale tihe gitare. Vani je zadnji djelić sunca zašao za drveće i nebo je poprimilo boju noći. Kapetan je trideset minuta kasnije zatekao Charlieja u svom sjedalu kako čvrsto spava. Odmahnuo je glavom i sjeo na njegovo mjesto. Charlie je skočio, srce mu se uzlupalo, nije znao gdje je. “Što?” rekao je. “Jeste li sve provjerili?” pitao je Melody. “Aha, jesam”, rekao je Charlie stišćući dugmad. “Sve... čini se da je sve u redu.”

~ 297 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Kapetan ga je na trenutak gledao, onda kimnuo glavom. “Dobro. Prvi putnici stižu. Želim biti spreman za polijetanje u deset nula nula.” “Naravno”, rekao je Charlie i uzvrpoljio se. “Mogu li... na WC?” Kapetan je kimnuo glavom. “Vratite se odmah.” Charlie je potvrdno kimnuo. “Da, gospodine”, rekao je. Uspio je skoro sasvim izbjeći sarkastičan ton. Izišao je iz pilotske kabine. Zahod za posadu nalazio se odmah pored nje. Mogao je vidjeti Emmu kako stoji u otvorenim vratima, čeka prve putnike kako bi ih pozdravila. Charlie je ispod aviona vidio skupinu od petero ljudi, izgledali su kao obitelj, bili obasjani svjetlima Range Rovera. Proučavao je stražnji dio Emmina vrata. Kosa joj je bila podignuta u punđu, kestenjasti pramen spustio se u luku do njezine brade. Od tog mu se prizora zavrtjelo u glavi, osjetio je neodoljivu potrebu da padne na koljena i zabije lice u njezino krilo, pokaže kajanje i odanost, pokaže joj da je voli ne samo kao muškarac, već i kao sin majku, jer ono što je želio nisu bili puteni užici njezina golog tijela, nego majčinski dodir njezinih ruku na glavi, bezuvjetno prihvaćanje, osjećaj njezinih prstiju u kosi, kako ga nježno miluju. Prošlo je toliko vremena otkad ga je netko milovao po kosi, mazio po leđima dok ne zaspi. A bio je tako umoran, tako dubinski umoran. U zahodu se pogledao u ogledalu. Oči su mu bile podlivene krvlju, kroz obraze se probijala brada. Nije želio tako izgledati. Kao gubitnik. Kako je dopustio sebi da sve ode tako daleko? Kako je uopće dopustio da ga ta djevojka slomi? Dok su bili zajedno, njezina ga je pažnja gušila, način na koji ga je držala za ruku u javnosti, kako mu je stavljala glavu na rame. Kao da ga obilježava. Toliko mu je bila privržena, pomislio je da je to morala biti gluma. Bio je glumac cijelog života, uvjeren da može s kilometra prepoznati glumatanje. Pa se ohladio prema njoj. Odgurivao ju je od sebe, da vidi hoće li se vratiti. Vraćala se. Ludio je zbog toga. Znam ja tebe, mislio je. Znam da si jebena glumica. Otkrio sam prijevaru. Možeš prestati glumiti. Ali ona je djelovala samo povrijeđeno, zbunjeno. Konačno, jedne noći dok ju je jebao, ona ga je pogladila po obrazu i rekla: Volim te, a nešto u njemu je puklo. Zgrabio ju je za grlo, najprije kako bi je ušutkao, ali onda, kada je ugledao strah u njezinim očima, kada joj je lice pocrvenjelo, zatekao se kako je steže sve jače, njegov je orgazam bio kao bijela munja koja je iz jaja sijevnula u mozak.

~ 298 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Sada, dok se gleda u ogledalu, govori sebi kako je oduvijek bio u pravu. Glumila je. Poigravala se njime, onda joj je dosadio i jednostavno ga je odbacila. Pere lice, suši ruke ručnikom. Avion se trese dok se putnici penju uza stepenice. Čuje glasove, netko se smije. Prolazi rukama kroz kosu, popravlja kravatu. Profesionalac, misli. A onda, baš prije nego je otvorio vrata i ušao u kokpit. Kurva.

~ 299 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

LET

Gus na snimci čuje sintetizirani glas. “Automatski pilot isključen.” To je to, misli. Početak kraja. Čuje zvuk motora, povećava se broj okretaja, iz prijašnjih podataka zna da kopilot počinje mijenjati pravac i ubrzavati. Sviđa ti se ovo? čuje kako mrmlja Busch. Je li to ono što hoćeš? Sada je samo pitanje vremena. Avion će udariti u more za manje od dvije minute. A onda čuje lupanje po vratima i Melodyjev glas. Isuse, pusti me unutra. Što se događa? Pusti me unutra. Ali sada je kopilot nijem. Ma kakve mu misli prolazile kroz glavu u zadnjim trenucima života, zadržava ih za sebe. Sve što se čuje, osim očajnih povika pilota, zvuči su aviona koji se spiralno ruši u smrt. Gus pojačava glasnoću, trudi se nešto čuti, bilo što ispod tihih mehaničkih zvukova i brujanja mlaznih motora. A onda - pucnjevi. Poskakuje, automobil mu se zanosi ulijevo. Oko njega počinju trubiti. Psujući se vraća u svoju traku, nije stigao izbrojiti pucnjeve. Najmanje šest, svaki odjekuje kao top na inače tihoj snimci. A ispod njih zvuk koji se ponavlja, kao mantra. Sranje, sranje, sranje, sranje. Bum, bum, bum, bum. Onda povećanje broja okretaja motora, Busch je legao na gas, avion se vrti kao list koji kruži prema odvodu. Iako zna ishod, Gus se zatječe kako se moli da kapetan i izraelski tjelohranitelj uspiju otvoriti vrata i savladati Buscha, da kapetan sjedne na svoje mjesto i nekim čudom spasi avion. A onda, nekako u skladu s njegovim zaustavljenim dahom, pucnjeve zamjenjuje zvuk udaraca tijela u metalna vrata pilotske kabine. Kasnije, tehničari će rekonstrukcijom tih zvukova odrediti što je bio udarac ramenom, što nogom, ali sada su to samo panični pokušaji preživljavanja. Molim te, molim te, molim te, misli Gus, iako racionalni dio njegova mozga zna da su osuđeni. Onda, djelić sekunde prije nesreće, samo jedan slog.

~ 300 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

Ah. Slijedi udarac - kakofonija tako snažna i neopoziva da Gus zatvara oči. Nastavlja se nekoliko sekunda, prvi i drugi udar, zvukovi otkidanja krila, raspadanja trupa. Busch je morao poginuti odmah. Ostali su možda preživjeli još trenutak ili dva, nije ih ubio udarac, već krhotine koje su poletjele posvuda. Na svu sreću, nitko nije preživio dovoljno dugo da se utopi dok je avion tonuo na dno. Tako su pokazale obdukcije. Pa ipak, negdje u tom kaosu, muškarac i dječak su preživjeli. Dok sluša snimku nesreće, ta se činjenica pretvara u pravo pravcato čudo. “Šefe?” čuje se Mayberryjev glas. “Aha. Ja sam... “ “On je to napravio. Samo je... sve je bilo zbog djevojke. Stjuardese.” Gus ne odgovara. Pokušava shvatiti tragediju, ubojstvo svih tih ljudi, djeteta, zbog čega? Zbog slomljenog srca jednog luđaka? “Želim potpunu analizu svega što ima veze s mehanikom”, kaže. “Svakog zvuka.” “Da, gospodine.” “Bit ću tamo za dvadeset minuta.” Gus prekida vezu. Pita se koliko još godina može raditi taj posao, koliko još tragedija može podnijeti. On je inženjer koji počinje vjerovati da u temeljima svijeta postoji kvar. Vidi kako se približava njegov izlaz, prebacuje se u desnu traku. Život je niz odluka i reakcija na njih. Ono što radimo, ono što rade nama. A onda se završi.

*** Prvi glas koji Scott čuje jest njegov. Što se događa? pita. Što ti misliš o nama? Snimka kao da dolazi izdaleka, čuje se neki mehanički šum. Zvuči kao telefonski poziv, onda Scott shvaća da to i jest, u istom trenutku prepoznaje svoj glas. Idemo u Grčku, čuje kako govori Layla. Imam jednu kućicu na hridi, odnosno ne ja, već nekih šest lažnih tvrtki. Nitko ne zna za nju. Potpuna tajna. Možemo ležati na suncu i jesti kamenice. Plesati u mraku. Čekati da dođe zora. Znam da bih s tobom trebala biti sramežljiva, ali nikad nisam srela nikog čiju je pažnju tako teško privući. Čak i kada smo zajedno, kao da smo na istom mjestu, ali u različitim godinama.

~ 301 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Gdje ste...” pita Scott. Bill ga gleda, onako pobjednički podiže obrve. “Još uvijek mislite kako bismo trebali vjerovati da se ništa nije dogodilo?” Scott bulji u njega. “Jeste li... kako ste...” Bill podiže prst - samo čekaj. Opet kreće snimka. Kako je dječak? To je Gusov glas. Scott ne mora čuti idući glas kako bi znao da će biti njegov. On ne... ne govori, zapravo, ali čini se da mu je drago što sam ovdje. Pa sam mu možda nekakva terapija. Eleanor je stvarno... jaka. A suprug? Otišao je jutros, sa stvarima. Duga stanka. Ne moram vam ni govoriti kako će to izgledati, kaže Gus. Scott hvata samog sebe kako oblikuje iste riječi koje se čuju sa snimke. Otkada je važnije kako nešto izgleda nego kakvo je stvarno? Od dvije tisuće dvanaeste, mislim, kaže Gus. Posebno nakon... nakon što ste se krili u gradu. Nakon štoje to postala vijest. Nasljednica, koja - rekao sam vam da nađete neko sklonište, a ne stvorite, priču za tabloide. Nije se dogodilo ništa. Mislim, da, ona se razodjenula i ušla mi u krevet, ali ja nisam... Ne govorimo o tome što se dogodilo ili se nije dogodilo, kaže Gus. Govorimo o tome kako to izgleda. Snimka završava. Bill se naginje naprijed u sjedalici. “Dakle, eto vam”, kaže. “Laži. Od samog početka niste govorili ništa osim laži.” Scott kima glavom, u mislima povezuje stvari. “Prisluškivali ste nas”, kaže. “Eleanorin telefon. Tako ste znali... kada sam je nazvao iz Layline kuće, tako ste otkrili gdje sam bio. Pratili ste poziv. A onda... jeste li prisluškivali i Gusa? FBI? Jeste li tako... sve ono što je procurilo... tako ste saznali i za dopis?” Scott vidi Billovu producenticu kako panično maše iza kamere. Djeluje uspaničeno.

~ 302 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

“Prisluškivali ste njihove telefone. Avion se srušio. Ljudi su poginuli, a vi ste prisluškivali telefone žrtava i njihove rodbine.” “Ljudi imaju pravo znati”, kaže Bill. “On je bio velik čovjek, David Bateman. Gigant. Zaslužujemo istinu.” “Aha, ali... znate li da je to sasvim nezakonito? To što ste napravili? Da ne spominjem... nemoralno. I sada sjedimo ovdje, a vas brine jesam li bio u vezi s nekom ženom?” Scott se još više naginje naprijed. “U međuvremenu pojma nemate što se uistinu dogodilo, ne znate da se kopilot zaključao, ostavio kapetana pred kokpitom i isključio autopilot, pa se počeo obrušavati. Da je u vrata ispaljeno šest metaka - iz pištolja - vjerojatno je to bio Batemanov tjelohranitelj, pokušavao ih je otvoriti, pokušavali su povratiti kontrolu nad avionom. Ali nisu uspjeli, i svi su poginuli.” Gleda u Billa koji je - barem jednom u životu - bez riječi. “Ljudi su poginuli. Ljudi s obiteljima, s djecom. Ubijeni su, a vi sjedite ovdje i raspitujete se o mojem seksualnom životu. Sram vas bilo.” Bill se podiže na noge. Naginje se nad Scotta. I Scott ustaje, gleda ga ne uzmičući. “Sram vas bilo”, ponavlja, taj put tiho, samo za Billa. Cijelu minutu izgleda da će ga Bill udariti. Stegnuo je šake. A onda ga dvojica kamermana grabe, uz njih je i Krista. “Bille!” viče. “Bille. Smiri se.” “Maknite se od mene”, viče Bill, otima se, ali drže ga čvrsto. Scott se okreće prema Kristi. “Dobro”, kaže. “Ja sam ovdje gotov.” Odlazi, ostavlja bijes i ratobornost iza sebe. Pronalazi hodnik i nastavlja prema dizalu. Osjeća se kao čovjek koji se probudio iz sna, pritiskuje dugme i čeka da se vrata otvore. Misli na plutajuće krilo, kako je bilo zapaljeno, misli na dječakov glas koji ga je dozivao iz tame. Misli na svoju sestru, na to kako ju je čekao na biciklu u sve dubljem mraku. Misli na svako piće koje je ikad popio, na osjećaj nakon što se začuje pucanj startnog pištolja, pa treba skočiti u klorirano plavetnilo. Negdje tamo čeka ga dječak, igra se kamionima u dvorištu, ispunjava bojanke prelazeći preko crte. Rijeka lijeno teče, čuje se lišće koje raznosi vjetar. Dobit će svoje slike natrag. Opet će zakazati sastanke s galeristima i bilo kime tko poželi doći. Naći će bazen i naučiti dječaka plivati. Čekao je dovoljno dugo. Vrijeme je da se pritisne PLAY, da se utakmica pusti do kraja

~ 303 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

i vidi što će se dogoditi. A dogodi li se nesreća, onda neka bude tako. Preživio je i gore. On zna kako preživjeti. Vrijeme je da se tako počne i ponašati. Otvaraju se vrata i on ulazi.

~ 304 ~ KNJIGOTEKA

daša&bocca

O piscu

Noah Hawley dobitnik je nagrada Emmy, Zlatni globus, PEN, Critics’ Choice i Peabody - zaslužio ih je kao pisac, scenarist i producent. Objavio je četiri romana i scenarij za film Alibi (Lies & Alibies). Osmislio je, bio izvršni producent i organizator televizijskih serija ABC-ja Moja generacija (My Generation) i Neobični (The Unusuals), pisao je scenarije nekih epizoda i producirao popularnu seriju Kosti (Bones). Hawley je trenutačno izvršni producent, pisac scenarija i kreativni voditelj nagrađivane serije Fargo.

~ 305 ~ KNJIGOTEKA